Sie sind auf Seite 1von 76
Stjepan Tomašević (1461.-1463.) slomsrednjovjekovnogaBosanskogKraljevstva Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog
Stjepan Tomašević (1461.-1463.)
Stjepan Tomašević
(1461.-1463.)

slomsrednjovjekovnogaBosanskogKraljevstva

(1461.-1463.) slomsrednjovjekovnogaBosanskogKraljevstva Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 11. i 12.

Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu

Hrvatski institut za povijest Katoličko bogoslovni fakultet u Sarajevu

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stjepan Tomašević (1461.–1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa održanog 11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu

Nakladnici Hrvatski institut za povijest Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu

Za nakladnika dr. sc. Jasna Turkalj prof. dr. sc. Pavo Jurišić

Urednik dr. sc. Ante Birin

Uredništvo dr. sc. Darko Tomašević dr. sc. Gordan Ravančić

Prevoditeljica sažetaka na engleski jezik dr. sc. Tatjana Buklijaš

Lektura

Gordana Malnar

Naslovnica Denar kralja Stjepana Tomaševića

Grafička priprema i tisak Denona, Zagreb

Naklada

500 primjeraka

Prvo izdanje, 2013.

ISBN 978-953-7840-22-8 (Hrvatski institut za povijest) ISBN 978-9958-747-38-0 (Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu)

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 860007.

Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu

Hrvatski institut za povijest Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu

2013.

SADRŽAJ

Proslov

7

Radovi sa znanstvenog skupa Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Emir O. Filipović Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography

11

Dino Mujadžević Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim izvorima The 1463 Fall of Bosnia in Ottoman Narrative Sources

29

Zdenka Janeković Römer Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u dubrovačkim izvorima The End of the Medieval Bosnian Kingdom in Dubrovnik Sources

47

Borislav Grgin Južne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u vrijeme Stjepana Tomaševića Southern borders of the Hungarian-Croatian Kingdom during the Reign of Stjepan Tomašević

69

Tamás Pálosfalvy The Political Background in Hungary of the Campaign of Jajce in 1463 Političke okolnosti u Ugarskoj glede pohoda na Jajce 1463. godine

79

Richárd Horváth The Castle of Jajce in the Organization of the Hungarian Border Defence System under Matthias Corvinus’s Utvrda Jajce u ugarskom pograničnom sustavu u vrijeme Matijaša Korvina

89

Đuro Tošić Bosanska vlastela u oslobađanju Jajca od Turaka 1463. godine Bosnian Nobility in the Liberation of Jajce from the Turks in 1463

99

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Stanko Andrić

O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

(prilog rasvjetljavanju bračnih veza posljednjih Kotromanića

s plemstvom iz dravsko-savskog međurječja)

On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostojić:

A

Contribution to the Study of Marriages between the Last Members

of

the Kotromanić Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava

Interamnium

109

Marija Karbić

Uloga plemstva s područja današnje Slavonije u obrani Jajačke banovine The Role of Nobility from the Territory of Modern Slavonia

in

the Defence of Banate of Jajce

133

Hrvoje Kekez

Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine

1464.

godine

The Counts of Blagaj and the Blagaj Castle after the Foundation

 

of

Banate of Jajce in 1464

151

Tomislav Galović Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici… – prilog proučavanju latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni (s posebnim osvrtom na 15. stoljeće)

Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici…: A Contribution

to

the Study of Latin Writing/Literacy in the Medieval Bosnia with

a

Special Consideration of the Fifteenth Century

179

Andrija Zirdum Crkve i njihovi patroni u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini Churches and their Patrons in the Medieval Bosnia and Herzegovina

221

Jakša Raguž

Sudbina posmrtnih ostataka kralja Stjepana Tomaševića

 

1463.

– 1888. – 1992. – 1999.

The Fate of Posthumous Remains of King Stjepan Tomašević, 1463 –1888 –1992–1999

235

Kazalo osoba

283

Kazalo zemljopisnih pojmova

291

Emir O. Filipović

Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

mr. sc. Emir O. Filipović Filozofski fakultet Franje Račkog 1 71 000 Sarajevo BOSNA I HERCEGOVINA

UDK 930.2:94(497.6)’’1463’’ Pregledni rad Primljeno: 10. rujna 2012. Prihvaćeno: 15. svibnja 2013.

U radu je predstavljen kratki pregled razvoja historiografije o osmanskom osvajanju Bosanskog Kraljevstva 1463., uz naglasak na sudove i ocjene pojedinih autora o padu Bosne, od dubrovačkih pisaca i kroničara 16. i 17. stoljeća do suvremenih po- stignuća kritičke historiografije. Stavovi literature ponekad nam mogu dati više po- dataka o vremenu u kojem su nastali nego o vremenu koje opisuju te ih je stoga neophodno situirati u odgovarajući povijesni kontekst.

Ključne riječi: Bosansko Kraljevstvo, Osmansko Carstvo, Turci, Stjepan Tomašević.

Pad Bosanskog Kraljevstva 1463. jedan je od najznačajnijih događaja u povijesti Bosne i Hercegovine i o njemu je pisano u gotovo svakom djelu koje se bavilo prošlošću ovih prostora. Činjenica da za ova događanja ima- mo razmjerno obilnije i detaljnije izvore nego za ona ranija neminovno se odrazila i na njihove prikaze u historiografiji. Pored toga, u različitim peri- odima i političkim okvirima pad Bosne drukčije se tumačio i predstavljao. Cilj je ovog rada ukazati na glavne ocjene i sudove koje su pojedini povje- sničari izricali o padu Bosne te ponuditi kratki pregled razvoja historiografi- je o osmanskom osvajanju Bosanskog Kraljevstva. Pri tome je veoma važno imati na umu da nam pojedine historiografske ocjene mogu dati više poda- taka o vremenu u kojem su nastale nego o vremenu koje opisuju. S obzirom na to da su istraživači dužni oslanjati se na rezultate svojih prethodnika, znanstvena obveza nalaže da se te smjernice prate, tumače, analiziraju i kon- tekstualiziraju s dostignućima suvremene znanosti. Uobičajeno je stanovište starije historiografije da je Bosna pala brzo, ne pruživši otpor dostojan njezi-

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

nu položaju u tadašnjim političkim okolnostima. No malo se autora potrudi- lo da pronađu, identificiraju i iscrpnije ispitaju prave uzroke.

*

Neki od najranijih zapisa o padu Bosanskog Kraljevstva potječu iz pera dubrovačkih pisaca i kroničara 16. i 17. stoljeća. No svakako najznačajniji pisac koji je o tome ostavio svoje zabilješke bio je benediktinski opat Mauro Orbini (†1614.). Njegovo djelo o slavenskoj povijesti, objavljeno na talijan- skom jeziku u Pesaru 1601. pod naslovom Kraljevstvo Slavena, bilo je jedno

od najutjecajnijih historiografskih ostvarenja po pitanju slavenske prošlosti

u

proteklom periodu. 1 U sastavljanju svoje obimne i iscrpne knjige Orbini

je

koristio brojne izvore koji su mu stajali na raspolaganju. Od grčkog pisca

Laonika Halkokondila neke je dijelove doslovno preveo i sasvim preuzeo, oslanjao se na Komentare pape Pija II., na djela Johannesa Löwenklawa, Antonija Bonfinija i drugih autora. Prema Orbinijevu sudu, Bosnu je u te- žak položaj pred njen pad doveo kralj Tomaš, koji je bio “lukav, prevrtljiv i nepostojan u svojim delima”. 2 On donosi priču da je osmanski car Mehmed II. došao prerušen u Bosnu, gdje se pobratimio s kraljem, zbog čega je

ugarski kralj Matijaš nagovorio kraljeva sina i brata da ga smaknu. Sultan je ubojstvo svoga pobratima, uz kasnije otkazivanje harača, iskoristio kao po- vod za napad na Bosnu. 3 Orbini među razlozima brzog pada Bosanskog Kraljevstva navodi i neslogu velikaša koji su, prema njegovu pisanju, zajed- no mogli pružiti snažniji otpor. 4 Pored Orbinija, podatke o slomu Bosanskog Kraljevstva daju i drugi dubrovački pisci i kroničari. Dubrovački anonim ima podatak da je Bosnu

i njene tvrđave zauzeo Turčin Mehmed Čelebija, 5 dok Nikolo Ranjina u

svojoj kronici iz 1522. bilježi da je sultan Mehmed s vojskom krenuo na

1 Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena. (Preveo Zdravko Šundrica), Beograd: Srpska književna za- druga, 1968.; Mauro Orbini, Il regno degli Slavi. (Nachdruck besorgt von Sima Ćirković und Peter Rehder), München: Verlag Otto Sagner, 1985.; Mauro Orbini, Kraljevstvo Slavena. (Prevela Snježana Husić), Zagreb: Golden marketing, 1999.

2 Orbin, Kraljevstvo Slovena, 164.

3 Isto, 165-166.

4 “Neki kažu da je, posle zauzimanja ovoga kraljevstva od Turaka, Mehmed odgovorio nekom ja- ničarskom agi koji se našao pred njim i slavio junaštvo koje su pokazali njegovi janičari u ovom ratu kako Bosansko Kraljevstvo ne bi tako lako palo da su velikaši toga kraljevstva bili jedinstveni i složni, kao i da je do njegove propasti došlo zbog njihovog razdora i nesloge.” Isto, 174. 5 Annales Ragusini Anonymi, item Nicolai de Ragnina. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (dalje: MSHSM), Vol. XIV, Scriptores, Vol. I, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), 1883., 64.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Bosnu da je zauzme. 6 U kronici Junija Rastića, koju je nakon 1451. nastavio Ivan Marinov Gundulić, doneseno je šire izlaganje, uglavnom na osnovi izvornih podataka. Kralj je na prijevaru namamljen da se preda, a potom mu je oderana koža. Glavni razlog “che il Turco occupasse la maggior parte della Bosna, della Rassia e della Servia” leži u drskosti, prevrtljivoj i nepo- stojanoj politici posljednjeg kralja koji je života koštao i vlastitog oca. 7 Ja- kov Lukarević opisuje kako je sin zadavio oca Tomaša kod Bjelaja, kako je sultan krenuo na njega, uhvatio njega i strica mu Radivoja u Ključu te im odrubio glave. 8 Posebno mjesto među piscima 16. i 17. stoljeća koji su se bavili propašću Bosanskog Kraljevstva pripada šibenskom povjesničaru Dinku Zavoroviću (†1608.). 9 Pored njegovih značajnih djela koja su ostala u rukopisu, istraživa- njem Darka Novakovića pronađena je i jedina do sada poznata tiskana knjiga ovog autora, pod naslovom Ruina et presa del regno della Bossina. 10 Djelo je završeno u Šibeniku još 22. listopada 1598., a tiskano je u Veneciji četiri go- dine kasnije. U neveliku knjižicu autor je, pored kratkog prikaza propasti Bosne te nešto iscrpnijeg opisa ponovnog zauzimanja Jajca od strane kralja Matijaša Korvina, zasnovanog u cijelosti na djelu Antonija Bonfinija, uvrstio rodoslovlje bosanskih vladara i stablo obitelji Kosača. Prema predgovoru, knjigu je napisao želeći odgovoriti na pitanje mletačkog plemića Simona Sa- lamona o tome koji je grad u Bosni prije turskog zauzeća bio kraljevsko sje- dište. 11 Unatoč činjenici da se radi o malom djelu, ipak se stječe dojam da bi istraživanju njegova sadržaja i pozadine trebalo posvetiti nešto više prostora te da postoji potreba objavljivanja njegova kritičkog izdanja.

6 Isto, 261.

7 “Et havendolo fatto uscire nascostamente fuori di Jaize, capo del regno di Bosna, dove retirato s’era, con promesse grandi, e postisi al colloquio, fu il re di subito preso e per comandamento del barbaro fu spogliato della propria pelle. Il regno, che al proprio padre con inganno occupo, in- sieme con la vita perse. Questa temerita fu causa, che il Turco occupasse la maggior parte della Bosna, della Rassia e della Servia, e che sotto il suo dominio cadessero quelle provincie.” Chronica Ragusina Junii Resti (Ab origine urbis usque ad annum 1451). MSHSM, Vol. XXV, Scriptores, Vol. II, Zagreb: JAZU, 1893., 361-362.

8 Giacomo di Pietro Lvccari, Copioso ristreto de gli Annali di Ravsa. Venetia: Ad instantia di Antonio Leonardi, 1605., 107-108.

9 Iva Kurelac, Dinko Zavorović – šibenski humanist i povjesničar. Šibenik: Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, 2008.

10 Ova Zavorovićeva knjižica ima samo 23 stranice, uključujući i naslovnu stranicu. Darko Novaković, “Šibenska povijest Bosne”, Vijenac VIII, br. 167-169 (2000): 32-33; Kurelac, Dinko Zavorović, 42-43.

11 Novaković, “Šibenska povijest Bosne”, 32-33.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U djelima franjevačkih kroničara i spisatelja 18. stoljeća pad srednjo- vjekovne bosanske države zauzima posebno mjesto. 12 Pored podataka iz kronološkog dijela, franjevci u svojim ljetopisima donose i sažeto djelo koje je u Trnavi 1712. objavio Pavao Ritter Vitezović pod nazivom Bosna Capti- va. 13 U ovom prikazu pada Bosanskog Kraljevstva događaji su prilično ne- jasno prepričani jer nedostaje ispravan kronološki tijek izlaganja, pojedine su ličnosti pobrkane, a cijeli je opis, kako je to historiografija poslije utvrdi- la, zapravo izmišljen. U njemu se bosanskim kraljevima daju negativne osobine, a tvrdi se da su se dobrovoljno predali osmanskom osvajaču. Ove ideje o padu bosanske države nisu bile artikulirane unutar same franjevač- ke zajednice i u ljetopise su uvrštene posredno, preko djela Pavla Rittera Vitezovića. Franjevci su ih bili skloni prihvatiti zbog toga što su se savršeno uklapale u moralno-vjerske poruke o krivnji i kazni, tj. zločinu kao osnov- nom razlogu za teško stanje u kojem se Bosna u tom trenutku nalazila. Ovakvo tumačenje srednjovjekovne bosanske povijesti u spisima 18. stolje- ća svakako je interpretacija u duhu vremena koja je nailazila na opće pri- hvaćanje u franjevačkoj zajednici. Suvremenici bosanskih kroničara obično su uzroke svojih problema objašnjavali tako što su krivnju prenosili na dru- ge, najčešće je pripisujući grijesima predaka i prethodnika. 14 U franjevač- kim je ljetopisima padu Bosanskog Kraljevstva posvećeno više pozornosti nego ostalim temama iz bosanske prošlosti, jer se taj događaj smatrao pri- jelomnim za sudbinu franjevaca u Bosni. 15 Tradiciju kroničara nastavio je poznati franjevački spisatelj i istaknuti javni djelatnik 19. stoljeća, ilirac i prosvjetitelj Ivan Franjo Jukić (†1857.), koji je u knjizi pionirskog karaktera Zemljopis i poviestnica Bosne, objavlje- noj u Zagrebu 1851., 16 preuzeo Orbinijevo kazivanje o sultanovoj želji da osveti pobratima Tomaša kao jednom od glavnih motiva za osvajanje

12 Anto Slavko Kovačić, “Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosansko-hercegovačkih franjevaca”, u: Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo: Kršćanska sadašnjost – Franjevačka teologija Sarajevo, 1979., 60-85. Isti je rad objav- ljen i u: Nova et vetera 29/1 (1979): 117-142. Usporedi Emir O. Filipović, “Bosansko srednjovje- kovlje u domaćim franjevačkim kronikama 18. stoljeća”, u: Zbornik o Marku Dobretiću. Sarajevo – Dobretići: Općina Dobretići – Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2008., 125-139.

13 Paulus Ritter Vitezović, Bossna captiva, sive Regnum et interitus Stephani ultimi Bossnae regis. Tyrnaviae: Typ. Acad. per Joan. Henr. Geich, 1712.

14 Usporedi Žan Delimo, Strah na Zapadu (XIV-XVIII veka opsednuti grad). Vrnjačka Banja:

Zamak kulture, Separat 27, 1982., 93-94.

15 Kovačić, “Pad Bosne i Hercegovine”, 60.

16 Slavoljub Bošnjak, Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb, 1851.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Bosanskog Kraljevstva. 17 Jukić je nastojao razloge za pad Bosne, kao i dru- gih slavenskih država, pronaći u moralno-etičkim greškama naroda, slaboj centralnoj vlasti i komadanju države između plemića, koji su bili nezasitni

u svojim ambicijama i olako su napustili kralja u njegovu nastojanju da

spasi kraljevstvo. 18 U svom djelu Bogomili i patareni, objavljenom u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Franjo Rački, otac moderne hrvatske hi- storiografije i jedan od vodećih protagonista južnoslavenske integracije,

postavio je temelje kasnijem razumijevanju pada Bosne. Prema njemu, glavni su uzročnici propasti ležali u vjerskim nemirima koji su tresli državu

u 14. i 15. stoljeću. On kaže da “Stjepan Toma ostavi svomu sinu i nasljed-

niku Stjepanu Bosnu vjerskimi borbami razvraćenu, vrebajućemu neprija- telju izloženu”. 19 Rački očekuje da će čitatelj iz njegova nacrta “razabrati, kako je ova kraljevina bezprimjernom kukavštinom propala” te, žaleći dalje nad bosanskom sudbinom, piše:

Bosna dakle ne može u ovoj proti Turstvu borbi pokazati niti na Kosovo kano Srbija, niti na Carigrad kano Grčka, niti na Kroju kano Arbanaska. Ona se ne može ponositi niti Lazarom i Milošem, niti Đurđom Kastriotom, pače niti Kon- stantinom i Teofilom Paleologom … Svi nam ovi znakovi prstom kažu, da je Bosna veoma bolestna bila, čim nemogaše ni junački poginuti. Ova bolest ležaše ponajglavnije u vjerskoj i ćudorednoj razvraćenosti, koja se u njezinu tielu od više viekova zalegla, te ga po malo raztrovala. 20

Povjesničari koji su se oslanjali na djela Račkog ustrajali su na ovoj tvrdnji te se ona kao tanka nit provlačila kroz mnoga historiografska djela sve do kraja 20. stoljeća. Održavanju takve teze svakako je doprinijela činje- nica da podaci dubrovačkih arhivskih knjiga, koje su analizirali i prezenti- rali Franjo Rački, 21 a poslije i Ćiro Truhelka, 22 o ovom prijelomnom doga-

17 Kraljevu predaju kraljevstva osmanskoj osvajačkoj vojsci Jukić je prokomentirao riječima:

“Oh! moj nesretni kralju, zar neznaš: da je turska viera ko na vodi piena! Al griesi su te sapeli:

Bilaj ti polje tamo za tobom samo 10 satih leži, tude jadan pamet tvoja čami i gleda mračnu sie- nu tvog otca, kog si nemilostno zadavio”. Isto, 128.

18 Isto, 129-131.

19 Franjo Rački, “Bogomili i patareni”, Rad JAZU VIII (1869): 168.

20 Isto, 173.

21 Franjo Rački, “Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine”, Starine JAZU VI (1874): 1-18.

22 Ćiro Truhelka, “Dubrovačke vijesti o godini 1463.”, Glasnik Zemaljskog muzeja XXII (1910):

1-24.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

đaju bosanske povijesti nisu istraživačima dali informacije kakve su priželj- kivali i očekivali. U prvoj znanstvenoj sintezi historije bosanskoga srednjovjekovlja, objavljenoj u Zagrebu 1882., 23 Vjekoslav Klaić preuzima i prihvaća stavove Račkog te ih doslovce ponavlja, dodajući im svoj vapaj “Bosna bješe pala, kukavno pala”. 24 Pored toga on govori o predaji Bobovca od strane kneza Radaka, koji je bio “nekoč gorljiv pataren, a kasnije od sile katolik”. 25 Fra Antun Knežević (†1889.), 26 kulturno-prosvjetni i politički djelatnik,

u svom je djelu Kratka povjest kralja bosanskih (1884., 1886., 1887.) 27 na osno-

vi objavljenih povijesnih izvora, s romantičarskim nadahnućem i živopisnim

narativnim stilom, pisao o boju pod Bobovcem koji je, prema njemu, trajao

pet dana i tijekom kojeg je sultan morao lijevati topove, namučivši se silno oko tvrđave koju mu je na kraju predao pataren knez Radak. 28 Pišući o opsje- danju kralja u gradu Ključu na Sani, Knežević kaže da je “vezir bistro vidio da

ni

jedan grad sva sila turska nemože osvojiti osim Bobovca, i to po izdajstvu”

te

je odlučio pregovarati s kraljem. 29 Izlaganje o ovoj temi Knežević završava

riječima: “Slava hrabrim boriocem, koji umrše za obranu otačbine!” 30 Svoju knjigu Pad Bosne (1463.), objavljenu u Senju 1886., 31 Knežević je sasvim posvetio opisu ključnih događaja vezanih za posljednje dane Bosan- skog Kraljevstva. U njoj je pokušao sklopiti što cjelovitiju sliku o padu Bosne, želeći na čitatelja ostaviti snažan dojam osmanske opasnosti i bosanske

23 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882.

24 Isto, 340-341.

25 Isto, 335.

26 Dubravko Lovrenović, “Fra Antun Knežević – historičar srednjovjekovne Bosne”, u: Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića održanog u Jajcu 20. i 21. X 1989. Sarajevo, 1991., 135-140. Isti je rad objavljen i u: Nova et vetera 39-40/1-2 (1990):

191-196. Dubravko Lovrenović, “Bosanski Jeremija u novom izdanju. Uz reprint izdanje Kratke povjesti kralja bosanskih (Dubrovnik 1884, 1886, 1887) fra Antuna Kneževića”, Bosna francisca- na 30 (2009): 241-251.

27 Antun Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, sv. I-III. Dubrovnik, 1884.-1887. Nedavno je objavljen i pretisak ove knjige u jednom tomu: Kratka povjest kralja bosanskih. Sarajevo: Dobra knjiga, 2009.

28 Knežević, Kratka povjest kralja bosanskih, 312.

29 Nakon što je kralj pristao, ugovori su, prema Kneževiću, bili potvrđeni zakletvom. “Nu kakvi bjahu ugovori? Nami nisu poznati, buduć jih car poderao, a nitko nam spomen nije ostavio! Velimo da su ponizivali Bosnu, i kralja, al da su bili onaki kao što jih posli izmisliše njeki Magjari, i Magjaroni da obrane izdajstvo svog Matijaša, to nikako nevjerujemo. Tko poznaje ćud kralje- vu, položaj Bosne, i mržnju Bošnjakah prot Turčinu, lahko će nam vjerovati”. Isto, 313.

30 Isto, 318.

31 Antun Knežević, Pad Bosne (1463.). Senj, 1886.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

propasti. Događanja je izložio kronološkim nizom sve do 1500. te je opisao pokušaje ponovnog uspostavljanja izgubljenog kraljevstva nakon 1463. godi- ne. Kao glavni motiv za pisanje ove knjige poslužio mu je stav da se bosanska povijest u prošlosti nepravilno prikazivala i interpretirala te da je došlo vrije- me da se takav pristup ispravi. 32 U tom se nastojanju služio njemu dostupnim izvorima, objavljenim u zbirkama Janka Šafarika, 33 Franca Miklošiča, 34 Mede Pucića 35 te Augustina Theinera, 36 a koristio je i Maura Orbinija 37 te izdanje Komentara pape Pija II. pripisano Gobelinu, 38 dok je djela Laonika Halko- kondila, Jana Długosza i dr. koristio preko Istvána Katone. 39 Isti je autor prije uspostavljanja austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercego- vini 1878. objavio djelo Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije pro- pasti kraljevstva bosanskoga. 40 Knjiga je izašla u Zagrebu 1869., bez autorova imena na koricama, što je razumljivo zbog njezina sadržaja, u kojem je uka- zivao na aktualne probleme izazvane osmanskom prisutnošću u Bosni. 41 Sre- dišnja je tema knjige upravo pad Bosne, i autor upečatljivo opisuje stanje Bosne i njezina stanovništva nakon pada pod osmansku vlast 1463. godine.

32 “Ugri su prvi, koji su mnogo bosansku povjestnicu osakatili. Nejma povelje bosanske, koju oni

nisu pokvarili, samo ako su je se dočepali: nejma slavnog čina bosanskog, kog nisu sebi prisvo- jili, al bar ocrnili; pače ako jim je za korist, i povelju svojevoljno za to skovali … Nu ako nam je žao na Magjare, mnogo nam je žalije na njeku – čest, i poštenje pravednim! – jednokrvnu bratju Srbe, i Hrvate. Od ovih jedni nam razciepiše Bosnu, i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu ‘Ćirilicom’ a Hrvati koji pišu ‘Latinicom’ treći da su u svoj Bosni sami Srbi; dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati.” Isto, 6-7. 33 Joannes Schafárik, Acta Archivi Veneti spectantia ad historiam Serborum et reliqiourum Slavorum meridionalium, Fasc. II, Belgradi, 1862.

34 Franz Miklosich, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae,

1858.

35 Medo Pucić, Spomenici Srpski, knjiga druga. Beograd, 1862.

36 Augustin Theiner, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium Historiam Illustrantia, Tom II. Zagreb, 1875.

37 Mauro Orbini, Il Regno degli Slavi. Pesaro, 1601.

38 Pii Secundi Pontificis Maximi Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt, a R. D. Ioanne Gobellino vicario Bonnensi iam diu compositi, et a R. P. D. Francisco Bandino Piccolomi- neo Archiepiscopo Senensi ex vetusto originali recogniti. Rim, 1584 1 i 1589 2 , Frankfurt, 1614 3 .

39 Stephano Katona, Histora Critica Regum Hungariae, stirpis mixtae, T. I-XII. Budae – Pestini – Colotzae, 1788-1793.

40 Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti kraljevstva bosanskoga. Zagreb, 1869.

41 Knežević anonimno objavljivanje Krvave knjige objašnjava na sljedeći način: “Tiskati kakvu povjestničku knjigu, bio je zločin veleizdaje! Ni petnajest godinah nejma, kako sam se ja usudio tiskati jednu bezimenu knjigu, pa su dva Vezira: Topal-Osman-Paša, i Safet-Paša davali po punu

čizmu dukatah, tko bi jim pisca očitovao!” Knežević, Pad Bosne (1463.), 5.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Književnik i povjesničar Safvet-beg Bašagić (†1934.) u svom djelu Krat- ka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, objavljenom 1900., osnovnim uzro- kom pada Bosne smatra vjersku mržnju. Tako tvrdi da od pomirenja Stje- pana Tomaševića s Matijašem, hercegom i papom “Bosna nije ništa imala osim pospješenja katastrofe. Vjerska mržnja, koja se u bogumilima kroz stoljeća uvriježila prama katolicizmu, sada prevrši svaku mjeru”. 42 Prema Bašagiću, Stjepan Tomašević bio je “uvjeren, da je nemoguće obraniti se, a još nemogućnije umaknuti u Hrvatsku ili Dalmaciju”, pa je bio primoran stupiti u pregovore s Mahmud-pašom oko predaje, dok u napomeni na istoj stranici ističe:

Što neki kao Knežević tvrde, da se kralj tri godine mogo braniti iz Ključa ne da se razumiti. Sila, koja je prije deset godina za kratko vrijeme razbila velike cari- gradske zidine, sila, koja bi u stanju bila za tri godine porušiti Kineski zid, reći, da ne bi mogla osvojiti mali Ključ, to je više, nego prećerano. 43

Bašagić se osvrnuo i na pisanje Račkog i Klaića, ustvrdivši da mu je čudnovato to što neki povjesničari spočitavaju Bosni – da je kukavno izgu- bila svoju samostalnost, da se ne može ponositi kao Srbija knezom Laza- rom ili Bizant carem Konstantinom – te ističe da se u danim prilikama ni Lazar, ni Konstantin, ni bilo koji drugi vladar ne bi mogao oduprijeti više od Stjepana Tomaševića. 44 Time je ukazao na to da su pojedini autori po- vršnim pristupom problemu umanjivali bosanski otpor, dok je on jasno izrazio svoj odnos prema njemu svrstavši ga u istu ravninu s otporom dru- gih zemalja koje su se našle na udaru osmanske ekspanzije. Mađarski povjesničar Lajos Thallóczy u svojoj knjizi Povijest (banovi- ne, grada i varoši) Jajca 45 promatrao je stvari iz mađarske političke perspek- tive te je iz pozicije državnog činovnika dao i najoštriji historiografski sud o kralju Stjepanu Tomaševiću:

42 Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.- 1850.). Sarajevo, 1900., 14.

43 Isto, 16.

44 Isto, 17-18.

45 Lajos Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca. (Preveo Dr. Milan pl. Sufflay), Zagreb, 1916. O Thallóczyjevu radu na proučavanju srednjovjekovne bosanske prošlosti usporedi Dubravko Lovrenović, “Ugarsko-bosanski odnosi i konfesionalna povijest srednjovjekovne Bosne u djelu Lajosa Thallóczyja”, Bosna franciscana 29 (2008): 77-89. Isti je rad objavljen i na njemačkom jeziku: “Ungarisch-bosnische Beziehungen und die Religionsgeschichte des mittel- alterlichen Bosnien im Werk von Lajos Thallóczy”, u: Lajos Thallóczy, der Historiker und Politiker. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – Budapest: Magyar Tudományos Akadémia, 2010., 31-43.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Protiv kršćanstva nije nitko toliko zgriješio kao bosanski kralj. Kao podanik ugarskoga kralja, od koga mu je izviralo svako pravo, neprisiljen ni od koga prešao je k Turčinu i plaćajući mu porez osnažio ga. Zatim se pretvarao kao obraćenik i prevario svoje dobročinitelje, jer je od njih zadobivenu pomoć dao neprijatelju. Koliko je odatle poteklo štete, koliko je zemlje uništeno, koliko je ljudi u roblje prodano, to nije potrebno spominjati, jer je poznato. 46

Ovakvim opisom Stjepana Tomaševića i situacije u kojoj se njegova ze-

mlja našla, Thallóczy ga je želio predstaviti kao izdajicu, bez sumnje u želji da istakne značaj i ulogu ugarskog kralja Matijaša Korvina u borbi protiv Osmanskog Carstva. On je naglasio da je bosanski kralj podanik ugarskoga kralja i takvo se objašnjenje lijepo uklapalo u njegovo djelo iz perspektive koja je prošlost Bosne i Hercegovine nastojala što više približiti Mađarskoj

u

okviru ustrojstva dvojne Habsburške Monarhije. Problematika pada Bosne razmatrala se i u obimom nevelikom djelu koje

je

Vjenceslavu Vlajiću poslužilo za stjecanje doktorskog zvanja na Sveučilištu

u

Freiburgu. Njegova knjižica, naslovljena Pad Bosanskog kraljevstva, objav-

ljena je na njemačkom jeziku u Sarajevu 1926. godine. 47 Vlajić je nekritički preuzeo retoriku i stil izlaganja svojih prethodnika, žaleći za tužnom slikom Bosne, ističući da je pala gotovo bez ijedne bitke i bez junačkih žrtava kroz koje bi se mogla dokazati njena sposobnost za opstanak. I za njega je, kao i za mnoge druge prije njega, glavni uzrok bosanskog sloma ležao u unutrašnjem nejedinstvu, koje se posebno manifestiralo na vjerskom polju. Vladimir Ćorović (†1941.) pisao je u svojoj Historiji Bosne 1940. 48 u duhu prožetom srpskim političkim uvjerenjima, dajući nam najjasnije do tada formuliranu negativnu ocjenu otpora Bosanskog Kraljevstva:

Bosna je pala brzo, bez ijedne veće bitke i skoro bez ikakve prave borbe, ‘šapa- tom’ kako se posle govorilo, izjedena već ranije domaćom neslogom, otsu- stvom svake moralne odgovornosti, i besprimerno bezobzirnom sebičnošću

46 Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca, 56-57. Odlučivši se fokusirati na vojne ak- cije ugarskog kralja Matijaša, Thallóczy je samo sumarno predstavio sultanov pohod na Bosnu i dao ocjenu njezina pada: “Uza sve to je slom bosanskog kraljevstva gledom na tadanji opći položaj izazvao dubok dojam. Ta iznenadna katastrofa porodi instinktivno čuvstvo kod vodećih knezova zapada. Općemu čuvstvu dao je izraz papa, kad je plačući u kolegiju kardinalskom re- kao: ‘Bosna je pala, kralja njenog ubiše, dršću Madžari i dršću svi susjedi’.” Isto, 70.

47 Wenzeslaus Vlajić, Untergang des bosnischen Königreiches. Sarajevo, 1926. Zanimljivo je da od ukupno 63 stranice tek nešto manje od 15 tretira problematiku iz naslova djela, dok se ostatak bavi općim povijesnim prilikama.

48 Vladimir Ćorović, Historija Bosne – Prva knjiga. Beograd: Srpska kraljevska akademija, Posebna izdanja, knj. CXXIX, Društveni i istoriski spisi, knj. 53, 1940.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

onih koji su se nalazili na njenom čelu. Turci su jednim udarom noge srušili zgradu koja je bila sva crvotočna. Niko ne ustade da je požrtvovano brani, a izdaje je bilo na više strana … Bosanska historija ne dade ni jedne Marice, a kamo li veličanstvenog Kosova! Nijedna balkanska država nije pala brže, ni lakomislenije, ni sramnije. Kako se borio stari despot Đurađ; kako, baš protiv ovog istog sultana, Skender-beg! … Bosna je pala skoro kao primer države, koja nije imala ni neke svesne historijske misije ni neke jasne ideje vodilje … s Bosnom je 1463. god. nestalo jedne države, koja je nastala i živela pretežno samo kao geografska jedinica i koja je samo u jednom izuzetnom periodu pokušala iz svog geografskog položaja stvoriti jednu historijsku misiju. 49

Izvan okvira ovoga rada izlazi detaljno analiziranje pojmova korištenih

u ovome pasusu, poput ideja vodilja, zatim historijska misija, geografska

jedinica i slično. U okviru suvremenih historiografskih koncepcija, a tadaš- njeg povijesnog konteksta, i konteksta u kojem su izrečeni, oni jasno osli- kavaju autorov odnos ne samo prema srednjovjekovnoj stvarnosti i situaci-

ji u kojoj se Bosna našla sredinom 15. stoljeća nego i prema Bosni kao po-

vijesnoj kategoriji uopće. Tijekom Drugog svjetskog rata u Sarajevu je u izdanju Hrvatskog kultur- nog društva Napredak 1943. tiskana Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Herce- govine, u kojoj je najveći i najvažniji zadatak prikazivanja političke historije pripao Marku Perojeviću. 50 On nije prihvatio tvrdnju da su heretici krivi za pad kraljevine i da su po osvajanju Bosne patareni počeli prelaziti na islam. Odbacivši odgovornost s kralja, on je razloge za pad Bosne vidio, kao i Orbi- ni, u neslozi bosanskih velikaša i njihovim različitim mišljenjima. 51

Kraljevstvo bosansko već je godinama imalo u sebi crva, koji ga je izjedao i bio dostatan malo vjetar, pa da ono padne kao gnjila jabuka … Pustio je sultan da onaj crv u tijelu Bosne izvrši svoj razorni posao, da dogrize onu tanku nit, o kojoj je visila sudbina bosanskoga kraljevstva. 52 Istina je, bilo je u Bosni pata- rena, možda su bili toliko jaki da su drmali temeljima države, što ipak nije dokazano, ali sa svim tim nijesu patareni skrivili propast Bosne. Nije ničim utvrđeno da je Radak iz kakve vjerske mržnje i osvete postao izdajica domovi- ne. Ne vidi se dakle da su vjerske razmirice bile uzrokom propasti Bosne. Ne može se također tvrditi, da su odmah po osvojenju Bosne počeli patareni li- stom prelaziti na islam. Tomu nema dokaza. 53

49 Isto, 558-560.

50 Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do god. 1463, Knj. I. Sarajevo: Hrvatsko kulturno družtvo Napredak, 1943.

51 Perojević, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 583.

52 Isto, 563-564.

53 Isto, 583.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Perojević odgovornost za pad Bosne zbacuje s kralja i rezimira:

Bosanski velikaši nijesu gradili bosansku državu, nego joj uvijek podkopavali temelje zbog vlastitih interesa. Kralj je bio lutka u njihovim rukama. Oni su postavljali kraljeve na prijestolje, oni su ih i skidali. Nijedan kralj nije od njih mogao da vodi samostalnu državnu politiku, da učvrsti državu ni prema unu- trašnjosti ni prema vanjskom svijetu. Jedne središnje državne vlasti u Bosni nije bilo. Turčin je mnogomu velikašu bio veći prijatelj nego sam kralj. Velika- ši su zvali Turke ili da im pomognu ili sude. Kakvi su bili velikaši, takav je bio i narod … Turska obećanja o poboljšanju težačkih odnošaja, čini se da su na- rodnoj duši uspavala osjećaj slobode i nezavisnosti bosanskoga kraljevstva. To je možda bilo najjače oružje, kojim je Turčin svladao i osvojio Bosnu. 54

U Historiji naroda Jugoslavije, najutjecajnijem djelu jugoslavenske hi- storiografije, sveučilišnom udžbeniku svih sveučilišta diljem tadašnje fede- racije, Mihailo Dinić se, u duhu i maniri istinskog istraživača, suzdržao od brzopleto i nespretno donesenih zaključaka i ocjena o padu Bosne te se odlučio pisati o njezinu međunarodnom položaju i nastojanju posljednjih bosanskih vladara da uz oslonac na Ugarsku i papu otklone opasnost od Turaka. U nemogućnosti da se sama potpuno oslobodi zavisnosti od Tura- ka i njihova utjecaja, Bosna ih je, prema Diniću, pokušavala paralizirati i održati se uz pomoć onih sila koje su prije najviše ugrožavale njenu samo- stalnost. On zaključuje da su Turci “Bosnu postepeno za više decenija siste- matski slabili i razarali njezinu otpornu snagu”, 55 čime je napravio ključni pomak od svojih prethodnika ukazavši na otpor bosanske države i na činje- nicu da su Osmanlije Bosnu iscrpljivali kroz dulje razdoblje. Povodom 500. godišnjice pada Bosne Dominik Mandić je 1963. u Hr- vatskoj reviji objavio tekst naslovljen “Herceg-Bosna i Hrvatska”, u kojem je tvrdio da je osmanskim zauzimanjem Bosne “otvoreno novo poglavlje u povijesti hrvatskog naroda, koje će odlučno i bitno utjecati na njegovu sud- binu za sva buduća stoljeća”. 56 Iako je svoj tekst posvetio “sudbonosnoj go- dišnjici”, Mandić se u ovom radu nije pretjerano bavio padom Bosne, nego općim povijesnim prilikama i drugim temama. Tek je nekoliko stranica posvetio analizi “narodnog i vjerskog stanja u brojkama uoči pada Bosne” te je pod zasebnim podnaslovom “Pad Bosne god. 1463. i njegove kobne

54 Isto, 584. 55 Mihailo Dinić, “Bosanska feudalna država od XII. do XV. stoljeća”, u: Historija naroda Jugoslavije I. Zagreb, 1953., 608.

56 Dominik Mandić, “Herceg-Bosna i Hrvatska. Prigodom 500-godišnjice pada Bosne (1463.- 1963.)”, Hrvatska revija XIII (1963): 423.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

posljedice za Hrvatsku” pisao o stradanju Hrvata u godinama neposredno nakon 1463. godine. 57

U Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini 500. obljetnica pada Bosne nije poseb-

no obilježavana znanstvenim skupovima ili okruglim stolovima, kako se to običavalo činiti za velike godišnjice. Jedino je u Godišnjaku Društva istoričara Bosne i Hercegovine za tu godinu umjesto predgovora Uredništva objavljen prigodni tekst Ante Babića u kojem je autor o padu Bosne govorio s daleko više odmjerenosti i zrelosti nego brojni njegovi prethodnici, istaknuvši:

Položaj srednjevjekovne bosanske države u sklopu međudržavnih odnosa u vremenu nagle turske ekspanzije po balkanskom prostoru bio je, prije svega, određen tadanjim nastojanjima moćnijih sila da svoje – inače vrlo različite i često vrlo suprotne – interese zaštite na prostoru što udaljenijem od vlastitih granica i uz što manje ulaganje vlastitih materijalnih i ljudskih snaga … I kada se približio odlučni momenat koji je sobom nosio pitanje njenog daljeg op- stanka, bosanska država našla se u takvom međunarodnom položaju da je nje- na vlastita volja bila paralizovana suprotnim pogledima onih sila na koje je računala kao na saveznike i zaštitnike. 58

U istom broju časopisa objavljeni su radovi Desanke Kovačević o padu

Bosne prema dubrovačkim izvorima 59 i Gavre Škrivanića o vojničkim pri- premama Bosne pred odlučujuću osmansku akciju 1463., 60 te bibliografija radova o osmanskom osvajanju Bosne koju je pripremio Ekrem Mursel. 61 Ovi su prilozi činili konkretan doprinos rasvjetljavanju i razumijevanju pada Bosanskog Kraljevstva te su i danas nezaobilazna literatura u prouča-

vanju ovog segmenta bosansko-hercegovačke prošlosti.

57 Svoj je tekst Mandić završio ovim riječima: “Spomen na 500-godišnjicu pada Bosne valja da u dušama svih Hrvata obnovi duboku svijest, da su Bosna i Hercegovina prave hrvatske zemlje, koje su takve postale naseljenjem Hrvata kod njihova dolaska na Jadran i takvima ostale do da- nas … Spomen na pad Bosne i Hercegovine neka, nadalje, osvježi i ojača ljubav svih Hrvata prema našoj braći bosansko-hercegovačkim muslimanima, koji su krv naše krvi, kost naših hr- vatskih kostiju. Bosansko-hercegovačke muslimane taj spomen neka sjeti, da oni potječu od Hrvata bogomila i katolika, da su krvno čisti Hrvati i da njihova budućnost i sreća može biti samo u zajednici s drugom braćom Hrvatima.” Isto, 462.

58 Anto Babić, “Prije 500 godina”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 5-6.

59 Desanka Kovačević, “Pad bosanske države prema dubrovačkim izvorima”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 205-220.

60 Gavro Škrivanić, “Vojničke pripreme srednjovjekovne bosanske države pred propast (1463. g.)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964): 221-228.

61 Ekrem Mursel, “Bibliografski podaci o propadanju srednjovjekovne Bosne i njenom prelazu pod osmansku vlast (1952-1963)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XIV (1964):

297-304.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

Godinu dana nakon izlaska ovog časopisa objavljena je u Beogradu 1964. Istorija srednjovekovne bosanske države autora Sime Ćirkovića kao knjiga koja je – promatrano iz naše, današnje perspektive – jedan od po- sljednjih u nizu sintetskih prikaza bosanskog srednjovjekovlja. U njoj je Ćirković dosta krivnje za loš položaj Bosne usmjerio na kralja Tomaša, “op- tuživši” ga da mu uzvišeni križarski ideali nisu “nimalo smetali da se usput bavi starom i sitnom politikom grabljenja tuđih zemalja i čuvanja svojih najužih interesa”. 62 Po njemu “iščezavanje kralja Tomaša s pozornice bal- kanske politike nije imalo nepovoljne posledice na stanje Bosne”, pa na osnovi toga zaključuje da je nestanak kralja čak “pomogao raščišćavanje i sređivanje situacije”, jer je on kod suvremenika “budio prezir svojom nepo- stojanošću i nedostatkom hrabrosti”. 63 Nešto više svojih mišljenja o padu Bosne Ćirković je predstavio u Isto- riji srpskog naroda, gdje je naglasio da je slom Bosanskog Kraljevstva iza- zvao “novo veliko uzbuđenje u evropskim zemljama i pojačao osećaj ugro- ženosti u onima koje su bile najviše izložene daljim turskim napadima”. U ovom djelu Ćirković jasno ističe da je “jednostrano i netačno mnogo puta ponovljeno tvrđenje da je Bosna šaptom pala te da se po svome odjeku u evropskim zemljama, sa padom Bosne može jedino uporediti neuspela sul- tanova opsada Beograda 1456. godine”. 64 On ističe da se nakon gubitka Bo- sanskog Kraljevstva razvila široka križarska akcija, i “od vremena velikih hrišćanskih pohoda, 1443. i 1444., nije bilo postignuto takvo jedinstvo, niti su bili preduzeti slični praktični koraci za sprečavanje turskog širenja”. 65 O padu Bosne pisao je i Srećko M. Džaja, koji se u svom radu o ideološ- kim i politološkim aspektima propasti Bosanskog Kraljevstva okrenuo po- novnom čitanju dostupnih objavljenih izvora i preispitao je neke do tada ustaljene stavove. 66 Podvrgnuo je analizi diplomatsku prepisku onih poli- tičkih snaga koje su bosanskog kralja svojom politikom odvojile od sultana,

62 Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964., 316.

63 Isto, 323.

64 Sima Ćirković, “Pad Bosne i pokušaji otpora turskom osvajanju”, u: Istorija srpskog naroda, Knj. 2. Beograd, 1982., 396.

65 Isto.

66 Srećko M. Džaja, “Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskoga kraljevstva 1463. godi- ne”, Croatica Christiana Periodica 18/X (1986): 206-210; Isti, “Osmansko osvojenje Bosne i rim- ska kurija”, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti Fra Anđela Zvizdovića. Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica, 2000., 219-228.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

tj. ugarske izvore i izvještaje Rimske kurije. Kritički pogledi na sadržaje razmatranih izvora ponukali su ga da naglasak s unutrašnjih pomakne na vanjske političke faktore. Pored toga, korištenjem novijeg kritičkog izdanja Komentara Pape Pija II došao je do zaključka da je papin tekst u osnovi oslonjen na izvještaj legata Nikole Modruškog, u kojem glavninu tereta za vojničku propast Bosne svaljuje na bosanske heretike. Nove izvorne podatke koji su o pitanju pada Bosanskog Kraljevstva mogli ponuditi nešto više do tada nepoznatih informacija otkrio je Marko Šunjić, koji je u arhivu u Zadru pronašao, a potom i objavio koncepte izvje- štaja koje je trogirski knez slao u Veneciju u vrijeme dok se u Bosni odigra- vala osmanska vojna akcija. 67 U tom je prvorazrednom izvoru navedeno da su se branitelji Bobovca uspješno odupirali nadmoćnoj sili i pružali joj ju- nački otpor. Na osnovi tih vijesti te drugih dostupnih izvora Šunjić je u svojim radovima Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosan- ske države, 68 zatim Uništenje srednjovjekovne bosanske države, objavljenom u sintezi bosansko-hercegovačke povijesti, 69 kao i u knjizi o odnosima Bo- sne i Venecije u 14. i 15. stoljeću, 70 izložio osnovne zaključke o padu Bosne. On je zamjerao starijim povjesničarima da nisu trezveno i hladno procje- njivali posljedice davno prekinutih događaja, a pored navođenja imena Račkog i Klaića, kao glavnog krivca za ovakav pristup istraživanoj temi identificirao je Vladimira Ćorovića. Optužio ga je da je, iako “nepobitno izuzetan poznavalac bosanske i srpske prošlosti”, ipak generalizacijom “radi postizanja i opravdavanja određenih političkih rezultata i ciljeva, uporno konstruirao i sugerirao mučnu sliku jedne nakazne, anakrone i suvišne dr- žave … omražene i opterećene neizlječivim i neiskorjenjivim porocima, koju ni suvremenici nisu cijenili, ni branili, a niti za njom žalili”. 71 Šunjić je u svojim radovima isticao da osmanski izvori govore o snaž- nom otporu na koji su naišli u Bosni. On odbacuje spekulacije o pataren- stvu kao mogućem trulom mjestu bosanske obrane i njegovu bliskost s isla- mom te zaključuje da nema dokaza da bi bosanska država propala i bez

67 Marko Šunjić, “Trogirski izvještaji o turskom osvojenju Bosne (1463)”, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine XXIX (1989): 139-157.

68 Marko Šunjić, “Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske države”, Radovi Hrvatskog društva za znanost i umjetnost II (1994): 25-33.

69 Marko Šunjić, “Uništenje srednjovjekovne bosanske države”, u: Bosna i Hercegovina od najsta- rijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo: Bosanski kulturni centar, 1998., 83-95.

70 Marko Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 1996.

71 Šunjić, “Osvrt na ocjene uzroka i propasti srednjovjekovne bosanske države”, 27.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

snažnog vanjskog udara, odnosno da bi se pod pritiskom unutrašnjih pro- turječnosti urušila sama od sebe. Prema njegovim istraživanjima, Bosna je podlegla pod golemim i dugotrajnim pritiskom koji su na nju vršili Turci učestalim upadima i pljačkom, odvođenjem stoke i ljudi, uništavanjem usjeva, propagandom, dankom u srebru i zlatu, nametanjem stalne ratne opasnosti i povećavanjem troškova obrane. Osmanlije su dakle punih 77 godina, od 1386. do 1463., stalno ugrožavali i potkopavali Bosnu, da bi u posljednjem obračunu upotrijebili veliku vojnu silu. Šunjić naglašava da je bosanska država propala pod udarom tada najjače svjetske velesile, koja je prethodno srušila Bizantsko Carstvo, ostatke srpske i bugarske države i do- bro uzdrmala Ugarsku i Vlašku. Na osnovi historiografije, s posebnim osloncem na rezultate istraživa- nja Srećka M. Džaje i Marka Šunjića, o diplomatskim igrama tipičnim za razdoblje razvijene renesanse pisao je Mladen Ančić s nastojanjem da pad Bosne postavi u što širi mogući kontekst. 72 U posljednje vrijeme ovu je pro- blematiku najtemeljitije obradio Dubravko Lovrenović, koji je u svojoj knjizi Na klizištu povijesti kroz prizmu političkih odnosa između Ugarske i Bosne prikazao opću klimu i atmosferu koja je vladala u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu i oko njega neposredno pred odlučujuću osman- sku vojnu akciju koja je dovela do njegova konačnog sloma. 73

Epilog

Zbog činjenice da je postupno širenje Osmanskog Carstva na prostori- ma jugoistočne Europe bio jedinstven proces, u historiografiji su se nemi- novno povlačile paralele između bosanskog slučaja i drugih zemalja koje su pale pod osmansku vlast u 14. i 15. stoljeću. Iako se te komparacije nameću same po sebi, veoma je teško izvući iz njih bilo kakvu pouku jer se zapravo radi o suštinski drukčijim prilikama kojima su pojedini vladari i njihove zemlje bili izloženi – od Bizantskog Carstva preko Srpske Despotovine do drugih manjih ili većih kneževina. U tim su usporedbama Bosna i njen vladar obično u historiografiji slabo prolazili i davala im se negativna ocje- na. Krivnja za pad Bosne morala je pasti na nečija leđa te je prst najčešće bio uperen na jednog od dvojice posljednjih bosanskih kraljeva.

72 Mladen Ančić, “Renesansna diplomacija i rat. Primjer pada Bosne 1463”, u: Hrvatska srednjo- vjekovna diplomacija, Zbornik diplomatske akademije, br. 2, god. 4, Zagreb, 1999., 143-177. 73 Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387- 1463. Zagreb –Sarajevo: Synopsis, 2006., 339-393.

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U skladu s duhom i moralom svog vremena, kao i s tadašnjim historio- grafskim dostignućima, mnogi su autori uzroke brzog pada Bosne tražili u unutrašnjim faktorima, rastrojstvu zemlje, kompleksnoj vjerskoj situaciji i prisutnosti heretika, a kao najčešći razlog navodila se nesloga velikaša te izdaja, iako samo jedan suvremeni i pouzdani diplomatički izvor govori o izdajstvu. Na osnovi izlaganja ovih povjesničara stvoren je mit o jednostav- nom i lakom padu srednjovjekovne bosanske države čiji je sastavni dio či- nila navodna “bogumilska” izdaja. Suvremena je historiografija zaključila da je taj mit zapravo djelo tadašnjeg papinskog legata u Bosni, biskupa Ni- kole Modruškog, kojim je pokušao opravdati vlastitu pogrešnu politiku, koja je ubrzala ionako neminovan slom. Malo se historičara u bavljenju ovom temom odlučilo promatrati širu sliku i uvrstiti u svoja razmatranja i vanjske faktore. To se posebno osjeća u starijoj literaturi, koja u duhu nacionalno-romantičarske historiografije te shvaćanju junaštva i etičkih vrijednosti o padu Bosne daje više, uglavnom negativnih ocjena. Ako se uzmu u obzir svi dostupni izvori, a oni rimske i mađarske provenijencije podvrgnu kritičkoj analizi, stječe se dojam o naglom prodoru osmanskih trupa u Bosnu, intenzivnoj borbi pod Bobovcem i dru- gim bosanskim tvrđavama, grčevitom otporu branitelja, razaranju i deporta- cijama stanovništva, općoj panici i bježanju prema Jadranu i otocima. Iako stav da je obrana Bosanskog Kraljevstva prilikom zadnjeg osman- skog napada veoma brzo popustila nije sasvim pogrešan, objavljivanjem no- vih izvora i rezultata historiografskih analiza došlo se do saznanja da je Bosna u borbi s Osmanskim Carstvom ipak pružala značajan otpor. Konačni pad Bosne pod Osmanlije zapravo je rezultat brojnih međusobno uvjetovanih faktora i bio je tek završnica procesa započetog davno prije, prvim sukobom bosanskih i osmanskih vojnih snaga 1386. godine. Sagleda li se ukupna osmanska politika u Bosni, ali i osmanska osvajačka politika uopće u jugoi- stočnoj Europi, primjećuje se da se Bosna veoma dugo opirala snažnim pri- tiscima i da je pod osmansku vlast “padala” skoro 80 godina.

Emir O. Filipović • Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva

The Fall of the Bosnian Kingdom in Historiography

The paper presents a short review of historiography examining the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom in 1463, with an emphasis on opinions and evaluations of his- torians from the Ragusan writers and chroniclers of the sixteenth and seventeenth cen- turies to the modern critical historiography. Since the gradual expansion of the Ottoman Empire in South-Eastern Europe may be viewed as a single process, some historians wanted to draw a parallel between the Bos- nian case and the examples of other states that fell under the Ottoman rule during the fourteenth and fifteenth centuries. Even though the grounds for these comparisons are understandable, it is very difficult to learn anything from them. Circumstances to which individual rulers and their states, from the Byzantine Empire, Bulgaria and Serbia to other smaller or larger principalities, were subjected were essentially different. In these comparisons historiography has given a negative evaluation of Bosnia’s struggle and its rulers. Someone had to be responsible for the fall of the Kingdom and the blame was almost exclusively assigned to the last two Bosnian kings. In line with the times in which they lived and contemporary historiographical trends, some historians attributed the quick fall of Bosnia to internal factors, such as conflicts within the state and the complex religious situation including the presence of heretics. The most commonly cited argument was the discord between the nobles and betrayal, even though the latter is mentioned in only one authentic contemporary diplomatic source. The work of these historians served as a basis for the myth of an easy and simple breakdown of the medieval Bosnian state in which the Bogomil betrayal played an im- portant part. Contemporary critical historiography concluded that this myth was cre- ated by Bishop Nikola of Modruš, the papal legate in Bosnia, in order to justify his own wrong policy that hastened the unavoidable fall of the Kingdom. Only a small number of historians studying this topic looked at the broader picture and took external as well as internal factors under consideration. This is especially evident in older literature which, inspired by patriotism, ethical values and the concept of hero- ism, paints a more negative image of Bosnia’s fall. If we consider all the available sourc- es, and critically analyze those of Roman and Hungarian origin, we gain the impression of a rapid surge of the Ottoman army into Bosnia, intense fighting under Bobovac and other Bosnian fortresses, strong resistance of the defenders, destruction and mass de- portations of population, general panic and emigration towards the Adriatic and the islands. Even though the thesis that the defence of the Bosnian Kingdom during the last Otto- man attack faltered very quickly is not completely wrong, after the publication of new sources and results of historical research historians have reached the conclusion that Bosnia offered significant resistance in its battles against the Ottoman Empire. The final fall of Bosnia under Ottoman domination was in fact a result of numerous intercon- nected factors and signified the completion of a process begun with the first conflict

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

between Bosnian and Ottoman troops in 1386. If we take into consideration the Otto- man policy towards Bosnia as well as the Ottoman conquering policy in South-Eastern Europe in general, we can see that Bosnia resisted strong pressure for a long time and that it had been “falling” under the Ottoman rule for almost 80 years.

Keywords: Bosnian Kingdom, Ottoman Empire, Turks, Stjepan Tomašević.

Stanko Andrić

O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

(prilog rasvjetljavanju bračnih veza posljednjih Kotromanića s plemstvom iz dravsko-savskog međurječja)

dr. sc. Stanko Andrić Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Ante Starčevića 8 35 000 Slavonski Brod HRVATSKA

UDK 929 Ostojić, R.

94(497.6)’’1421/1471’’

Izvorni znanstveni rad Primljeno: 11. listopada 2012. Prihvaćeno: 25. ožujka 2013.

U radu se kritički razmatraju izvori i literatura koji se odnose na brak između Radivoja Ostojića (strica posljednjeg samostalnog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića) i Ka- tarine iz obitelji Veličkih iz Požeške županije. Radivoj Ostojin (Ostojić), konkurentski kralj Bosne u vrijeme vladanja Stjepana Tvrtka II. i neko vrijeme protukralj svom bratu Stjepanu Tomašu, u političkim je odnosima u Bosni i oko nje igrao istaknutu ulogu i u razdoblju pred njezin pad pod osmansku vlast. Rad istražuje i problem Radivojeva potomstva, od kojeg je najpoznatiji Matija, osmanski vazalni kralj Bosne. Nakon pada Bosne i Radivojeva smaknuća, Katarina se preko Dalmacije vratila u Slavoniju, gdje se preudala za plemića Ivana Svetačkog iz Križevačke županije.

Ključne riječi: Bosansko Kraljevstvo, Kotromanići, Radivoj Ostojić, obitelj Velički, Katarina Velička, Požeška županija, Slavonija, Osmanlije.

Kao i sve ostale europske vladarske dinastije, bosanska banska i kraljev- ska dinastija Kotromanića bračnim je vezama učvršćivala svoj međunarod- ni položaj i podupirala svoje političke planove i akcije. Dosadašnja su rodo- slovna istraživanja, u mjeri u kojoj to dopuštaju raspoloživi izvori, uglav- nom već rasvijetlila sve takve veze između pojedinih članova loze Kotro- manić i vladarskih ili aristokratskih obitelji iz središnje i jugoistočne Euro-

109

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

pe. Kao što se može i očekivati, znatan dio ženidbenih veza Kotromanići su sklapali sa svojim prvim susjedima na zapadu i sjeveru, to jest vladarima i velikašima iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Među tim brakovima naji- staknutije mjesto svakako pripada udaji Elizabete, kćeri bana Stjepana II. Kotromanića, za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Osim toga, poznato je da je u kasnom 13. stoljeću kći bana Prijezde I. bila udana za jednog od sinova slavonskoga bana Stjepana Babonića Vodičkoga, kao i da je u 14. stoljeću brat Stjepana II. Kotromanića Vladislav bio oženjen Je- lenom, kćerju Jurja Šubića Bribirskog, te je u braku s njome imao sina, kralja Tvrtka I. U 15. stoljeću pak kralj Stjepan Ostoja imao je od 1416., u svojem trećem braku, za ženu Jelenu iz roda Nelipčića Cetinskih, udovicu bosanskoga velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Napokon, kralj Stjepan Tvrtko II. oženio se 1428., u razdoblju svojeg drugog i dužeg vlada- nja, Dorotejom Gorjanskom, kćerju velikaša Ivana Gorjanskog iz tada naj- moćnije ugarsko-hrvatske velikaške obitelji. 1 Preostaje još jedna bračna veza Kotromanića s ugarsko-hrvatskim plemstvom, koja se u zemljopisnom pogledu uklapa među dosad spome- nute: i ona naime potvrđuje da su Kotromanići pri gradnji bračnih spona prednost davali istaknutim obiteljima iz Bosni najbližih dijelova Ugarsko- Hrvatskoga Kraljevstva, to jest iz Hrvatske, Slavonije i donjeg međurječja Drave i Save. To je i razumljivo jer su važne obitelji s tih područja bile naj- neposrednije uključene u odnose između Bosne i njezina nadmoćnog sje- vernog i zapadnog susjeda. Radi se o braku između Radivoja Ostojića, sina kralja Ostoje, i Katarine iz obitelji Veličkih iz Požeške županije. Ostoja i njegovi sinovi pripadali su zasebnoj grani Kotromanića, različitoj od stare banske i kraljevske loze koja se ugasila smrću Tvrtka II. u studenome 1443. godine. Radivojeva uloga u političkoj povijesti Bosne najkraće se opisuje tvrdnjom da je on u dva na- vrata ozbiljno pretendirao na krunu, oslanjajući se pritom na potporu Tu- raka. Za razliku od brata Tomaša, Radivoj se ni u jednom razdoblju nije

1 Mór Wertner, A középkori délszláv uralkodók genealogiai története. Temesvár, 1891., 207-239; Ljudevit Thallóczy, “Historička istraživanja o plemenu goričkih i vodičkih knezova”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 10 (1897): 343 i 366; Vjekoslav Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1897., 146; Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga, 1964., 74, 122, 260, 387; Pavao Anđelić, “Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu – Arheologija n. s. 27-28 (1972-1973): 377-395; Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska, 1387-1463. Zagreb – Sarajevo:

Synopsis, 2006., 216-217 i 446.

110

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

uspio nametnuti kao legitiman kralj. Najbliže je tomu bio 1433., kada je za svoje pretenzije uspio pridobiti glavne domaće “područne gospodare”, Ko- sače i Pavloviće, kao i srpskog despota. Prethodno je na Visokoj Porti u Jedrenu izrazio pokornost sultanu, pa je tako uspio na dvije godine poti- snuti u stranu dotadašnjeg zakonitog kralja Tvrtka II., koji se morao sklo-

niti u Ugarsku. Iako faktično kralj, Radivoj nije za svoju vlast dobio prizna- nje nigdje na kršćanskom Zapadu, a i Dubrovnik se dosljedno držao neu- tralna stava, tako da je već 1435. Tvrtko II. iskoristio unutarnje bosanske preokrete i s ugarskom pomoći obnovio svoju kraljevsku vlast. Poslije više godina provedenih u sjeni, Radivoj je kao pretendent ponovno izbio u prvi plan nakon Tvrtkove smrti. Izabrani kralj bio je tada Radivojev vlastiti mla- đi brat Tomaš Ostojić, čiju je vlast 1444. priznao ugarsko-hrvatski kralj Vladislav I. Jagelović. U oponiranju Tomašu Radivoj je računao na svoju odanost sultanu i uživao potporu domaćeg velmože Stjepana Vukčića Ko- sače. No ni ugarsko-hrvatski poraz u bitci kod Varne (10. studenoga 1444.) nije poboljšao Radivojev položaj, a ravnoteža snaga u Bosni dovela je 1446. do pomirbe između kralja Tomaša i Stjepana Kosače. Time je došao kraj kraljevskim ambicijama Radivoja Ostojića, kojeg su moderni povjesničari označili kao “zlog brata Radivoja” (Thallóczy) i “prepredena spletkara” (Šu- njić). Ostatak života proveo je, čini se, uglavnom u slozi s kraljem Tomašem

i njegovim nasljednikom. 2 Plemićka obitelj Veličkih, iz koje je potekla Radivojeva žena, nije daka- ko ni na koji način stajala na ravnoj nozi s Kotromanićima ili njihovim

pojedinim lozama. Jedino se po svojoj starini obitelj Veličkih mogla mjeriti

s bosanskom dinastijom. Poznati počeci sežu joj naime u prvu polovinu 13.

stoljeća. Iz ranih je izvora vidljivo da su Velički bili grana starijeg roda, koji se mađarski zvao Zsadány, a slavenski vjerojatno Ždan (u latinskim izvori- ma pisano Sudan i Sadan). Osim veličke grane rod je imao i granu u podu- navskoj ugarskoj županiji Fejér, koja se nazivala prema tamošnjim obitelj- skim posjedima Pentele i Szentkirály, a čini se da je ondje bilo i prvotno sijelo i ishodište čitava roda. Utemeljitelj veličke grane bio je Ivanka (ili Ivanko) Abrahamov, prvi put zabilježen 1232. kao požeški župan, koji je

2 Krunoslav Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vre- mena do godine 1463. Knjiga prva. Sarajevo: HKD “Napredak”, 1942., 451-592; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 265-281; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 252-360; sažeto i u:

Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983.-, sv. 7, 732-734. Za citirane kvalifikacije Radivojeve osobe vidi Ljudevit pl. Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527., prev. Milan pl. Šufflay. Zagreb, 1916., pretisak 1998., 51; Marko Šunjić, Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo: HKD Napredak, 1996., 227.

111

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

stekao znatne posjede u sjevernim dijelovima te županije, uzduž gorja Pa- puka i Krndije. Već 1250. spominje se utvrda u Velikoj koju je Ivanka “sa- gradio o vlastitom trošku”. (Danas je to gradina zvana Turski grad ponad sela Velike.) Ivankini sinovi proširili su obiteljska imanja novim posjedima u južnom, posavskom dijelu županije (Petnja, Glogovica, Vrbova). Ni oni ni njihovi potomci u sljedećim naraštajima nisu se ipak izdignuli u redove barones regni: najistaknutiji među njima obnašali su tek županske i podžu- panske službe te bili familijari krupnijih ugarsko-hrvatskih velikaša; do najviše se časti uspeo Ladislav Tomin, koji je, kao što je utvrdio mađarski medijevist Pál Engel, bio familijar palatina Nikole od Zsámboka i njegov zamjenik 1344.–1347. godine. U 15. stoljeću Velički su bili mnogoljudan i razgranat rod, unutar kojeg se donekle izdvojila dominantna loza Bekefy, nazvana tako prema začetniku Bekeu (Benediktu) Tominu iz prve polovine 14. stoljeća. Svoj društveni status i ugled Velički su zaokružili, kao što je kod imućnijeg plemstva bilo uobičajeno, osnivanjem samostana prosjač- kog reda augustinskih pustinjaka u Velikoj. Samostan se prvi put spominje 1435. i vjerojatno nije bio utemeljen puno prije toga. Potkraj 15. stoljeća Velički su počeli propadati. Tada su izgubili svoj matični posjed, Veliku, iz kojeg su ih, preko nasljednog ugovora, istisnuli Berislavići Grabarski iz Po- žeške županije, a među njima poimence jajački ban Franjo Berislavić. U predvečerje turskog osvajanja spominje se još Stjepan Velikey ili Velički, koji živi u Radovancima pokraj Velike. Od njega vjerojatno potječe kasniji rod Stivanović ili Štivanović, o kojem je u 18. stoljeću franjevački kroničar Ivan Stražemanac zabilježio da u Velikoj još uvijek ima mnogo njegovih članova, koji žive u velikom siromaštvu, iako je neki njihov ugledni predak nekoć sagradio utvrdu iznad Velike. 3 Žena Radivoja Kotromanića bila je kći Nikole Veličkoga, sina Ladisla- vova, koji je, prema sustavnim istraživanjima Pála Engela, također pripa-

3 O rodu Zsadány i ranoj povijesti Veličkih vidi János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig. Budapest, 2004. (pretisak), 1069-1072; rekonstrukciju rodoslovlja Veličkih daje Pál Engel, “Középkori magyar genealógia”, u: Isti, Magyar középkori adattár – PC CD-ROM. Budapest, 2001., rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”; pregled dobrog dijela sačuvanih izvora za povijest Veličkih vidi u: Stanko Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku:

prilozi za lokalnu povijest (drugi dio)”, Scrinia Slavonica 9 (2009): 70-87; Isti, “Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest (treći dio)”, Scrinia Slavonica 10 (2010):

90-95. Uz to vidi i: Attila Zsoldos, Magyarország világi archontológiája 1000-1301. Budapest, 2011., 182; Pál Engel, Magyarország világi archontológiája, 1301-1457, 2 sv. Budapest, 1996., sv. 2, 227, s. v. Szentkirályi, 256, s. v. Velikei, 265, s. v. Zsadány. Za Stražemančev navod vidi Ivan Stražemanac, Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene, prir. i prev. S. Sršan. Zagreb: Matica hrvatska, 1993., 248-249.

112

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

dao lozi Veličkih poznatoj pod “prezimenom” Bekefy. 4 Nikola se u izvorima javlja od 1404., kada mu je kralj Žigmund Luksemburgovac vratio ranije oduzete posjede i poništio osudu koju je bio izrekao “zbog prijestupa što ih je Nikolin otac u sada već minulim vremenima neumjesno počinio protiv Našega Veličanstva”. Ladislav Velički bio je, sudeći prema tome, jedan od brojnih plemićkih protivnika budimskoga dvora koji su nasuprot Žigmun- du podupirali kraljevske pretenzije Ladislava Napuljskoga. 5 U desetljećima što su slijedila izvori tek uzgred spominju Nikolu, a glavnina važnih poda- taka o njemu potječe iz izvora nastalih oko polovine 15. stoljeća. Tako je od veljače 1449. do ožujka 1450. Nikola zabilježen kao baranjski, a od svibnja 1450. do lipnja 1451. kao požeški podžupan. U oba je slučaja županska čast pripadala velikašu Ivanu Korođskome, inače mačvanskom banu, kojemu je Nikola Velički služio kao familijar. 6 Najsadržajniji izvori o Nikoli Veličkom ujedno su oni koji se odnose na vezu njegove obitelji s Radivojem Kotromanićem. To je u prvom redu svo- jevrstan “nasljedni ugovor” između Nikole i Radivoja, sklopljen u Budimu 19. lipnja 1449. godine. Ugovornu listinu izdao je budimski zborni kaptol, pred koji su osobno došle obje ugovorne stranke. Nikola je u listini pred- stavljen kao “Nikola sin Ladislava od Velike”, a Radivoj kao “Radivoj od Vranduka, brat bosanskoga kralja Tome” (Radywoy frater Thome regis Bo- znensis de Wranduk). U ugovoru stoji da je Nikola dao svoju kćer Katarinu Radivoju za ženu i da će njihov brak biti sklopljen prema zakonu Rimske Crkve; stoga iz roditeljske ljubavi Nikola sada daruje zetu i kćeri trećinu svojih utvrda u Velikoj i Petnji, kao i svih ostalih posjeda što se nalaze u “kraljevstvima Ugarskoj i Slavoniji”. Donacija će stupiti na snagu nakon smrti Nikoline i njegove žene, plemenite Margarete. Isto se odnosi i na sve druge posjede koje će Nikola eventualno još steći u budućnosti. S druge strane, Radivoj i Katarina obvezuju se da će, najprije, poštivati Nikolu i Margaretu kao oca i majku i da ih neće za njihova života ometati u posje- dovanju darovanih dobara. Isto tako, Radivoj sa svoje strane daruje tastu i punici, odnosno njihovim potomcima i nasljednicima, polovicu svoje “utvrde Sólyomkő, drugim imenom Sokol zvane, kao i svih posjeda i posje-

4 Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”. Naraštajni slijed koji vodi k tom Nikoli glasio je, prema Engelu: Toma > Beke > Nikola > Ladislav > Nikola (a ne Toma > Nikola > Ladislav > [Ladislav >] Nikola, kao što je svojedobno zaključio autor ovoga rada).

5 Andrić, “Podgorje Papuka i Krndije (drugi dio)”, 78.

6 Engel, Magyarország, sv. 1, 105 i 165.

113

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

dovnih udjela što ih ima napose na području Bosanskog Kraljevstva i Sla- vonije, ali i bilo gdje drugdje”. To se odnosi i na Radivojeve eventualne bu- duće stečevine. Ugovor završava uobičajenim obvezivanjem stranaka da jedna drugu štite i brane u pravima na donacijom primljene posjede. Listi- na je pisana na papiru, u dva primjerka ovjerena visećim kaptolskim peča- tom i prerezanim slovima “alfabeta”, odnosno tzv. hirografom (literas no- stras… alphabetoque intercisas). 7 Kao što se vidi, ugovor sadrži relativno obilje podataka te omogućuje i neke malo šire zaključke. Prije njihova razmatranja osvrnut ćemo se na ne- koliko pojedinosti formalne naravi. Ugovor o kojem je tu riječ nije u pra- vom smislu nasljedni ugovor kakvim se dvije obitelji obvezuju da će u slu- čaju izumiranja jedne od njih njeni posjedi prijeći u vlasništvo druge. Ov- dje se ne radi o tome, nego zapravo o dvostrukoj darovnici, odnosno uzaja- mnoj donaciji, od kojih jedna (Radivojeva Veličkima) stupa na snagu od- mah, a druga (donacija Veličkih Radivoju i njegovoj ženi) ima stupiti na snagu nakon smrti donatora. Druga formalna pojedinost posve je “tehnička” i tiče se samo, zasad je- dinog, tiskanog izdanja listine. U vrijeme kada ju je diplomatičar Imre Nagy potkraj 19. stoljeća priredio za tisak, listina se nalazila u privatnom arhivu grofovske obitelji Bánffy Losonczy u erdeljskom gradu Kolozsváru (danas Cluj, odnosno Cluj-Napoca, u Rumunjskoj). Poslije je postala dio arhivske zbirke mađarskoga Društva Erdeljskog muzeja (Erdélyi Múzeum-Egye- sület), s kojom je zatim prešla u knjižnicu filijale Rumunjske akademije u Cluju te naposljetku u tamošnji državni arhiv, gdje se i danas nalazi. Ma- đarski državni arhiv u Budimpešti posjeduje u svojem fondu, pod signatu- rom DF. 260 762, crno-bijelu fotografiju listine, koju je sada moguće prou- čavati i na internetskim stranicama toga arhiva. 8 Usporedbom s izvornikom moguće je dakle otkloniti jednu dvojbu i ispraviti jednu pogrešku u Nagye- vu izdanju. Dvojba se tiče mjesne, a pogreška vremenske datacije listine. Naime u kratkom regestu na mađarskom jeziku priređivač navodi “Bosan- ski kaptol” (a boszniai káptalan) kao izdavatelja listine, iako samo izdanje izvornog teksta započinje formulom Capitulum ecclesie Budensis. Pogled u original potvrđuje da je doista riječ o budimskom, a ne o bosanskom (ili

7 Imre Nagy et alii, Hazai okmánytár / Codex diplomaticus patrius, 8 sv. Győr – Budapest, 1865.- 91., sv. 7, 449-451, br. 406. To izdanje manjkavo, uz nekompetentan prijevod i beskorisnu anali- zu, prenosi Ivan Balta, “Novovjekovna diplomatička analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske isprave o gradu Sokolu kod Gračanice”, Gračanički glasnik 7/13 (2002): 28-43. 8 <http://mol.arcanum.hu/dldf>.

114

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

đakovačkom) kaptolu. Isto tako, pri kraju listine Nagyevo izdanje donosi datacijsku formulu: feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis Cristi anno eiusdem millesimo quadringentesimo vigesimo nono. To je u re-

gestu ispravno preračunato u datum 2. lipnja 1429. godine. No u izdanju je jedna riječ pogrešno prenesena, jer u originalu na mjestu rednog broja vi- gesimo stoji zapravo quadragesimo. Kada se uzme u obzir taj ispravak, stva- ran nadnevak listine glasi 19. lipnja 1449. godine. Na to je upozorio već Lajos Thallóczy u svojim studijama o staroj bosanskoj povijesti. 9 U sadržajnom smislu, dokument najprije otkriva jednu temeljnu biograf- sku činjenicu o Radivoju Kotromaniću. Bio je oženjen Katarinom Veličkom,

a brak je vrlo vjerojatno sklopljen 1449., ubrzo nakon toga uzajamnog dari-

vanja. U trenutku nastanka dokumenta Radivoj i Katarina bili su još uvijek samo zaručeni, ne i vjenčani. 10 U to vrijeme Radivoj sigurno više nije bio mladić. U izvorima ga nalazimo od 1431., i već od tih godina on je poslovno

i politički samostalan akter. 11 Prema tome, teško je mogao biti rođen nakon 1410. godine. Takva kronologija sugerira mogućnost da je bio oženjen i prije sklapanja braka s Katarinom Veličkom. O tom eventualnom ranijem Radivo- jevu braku nemamo, barem zasad, nikakvih izvora, i genealozi Kotromanića ga ne bilježe. Ipak ga ne treba izgubiti iz vida kao mogućnost. 12 Dokument iz 1449. s druge strane otkriva neke dijelom nepoznate po- jedinosti o obitelji Nikole Veličkoga. Žena mu se zvala Margareta; rod joj ne znamo (ne doznajemo ga ni iz drugih izvora). Imao je kćer Katarinu, koja se te godine zaručila i vjerojatno udala za Radivoja Kotromanića. Bio je vlasnik – ili barem suvlasnik, odnosno vlasnik trećine – glavne obiteljske utvrde Velike, kao i utvrde Petnje u sjeverozapadnoj okolici Broda, koju su Velički stekli još u kasnom 13. stoljeću.

Obiteljska situacija Nikole Veličkoga poznata nam je malo cjelovitije zahvaljujući još nekim malobrojnim izvorima. Osim Katarine, imao je još dvije kćeri, Doroteju i Anu. Sinova nije imao. Sve se tri kćeri spominju u

9 Lajos Thallóczy, “Bosnyák és szerb élet-s nemzedékrajzi tanulmányok”, Turul 25 (1907): 1-2; Ludwig von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, prev. Franz Eckhart. München – Leipzig, 1914., 79-81, 87.

10 To jasno proizlazi iz izvornoga latinskog izričaja: per eundem Nicolaum sponte confessum exti- tit (…) quomodo ipse quandam puellam Katherina vocatam filiam videlicet suam ritu Romane Ecclesie seu matrimonio federe eidem Radywoy in conthoralem tradidisset et subarasset. Lat. su- barrare znači “zaručiti”. Da je brak već bio sklopljen, bilo bi suvišno spominjati zaruke.

11 Thallóczy, “Bosnyák”, 3; Thallóczy, Studien, 83-84. 12 Zanimljiv je, u vezi s tim pitanjem, Wertnerov navod da se “Radivoj 1446. zajedno sa ženom pridružio rimskoj crkvi” (Wertner, A középkori, 229). Wertner za to ne navodi izvor; moguće je da se zapravo poziva na ugovor iz 1449., koji stavlja u pogrešnu godinu.

115

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

listini pečuškog kaptola od 3. studenoga 1455., u kojoj se Nikola odrekao svojih vlasničkih udjela u utvrdama Velika i Petnja i u njihovim pripadno- stima u korist svojih kćeri i njihovih potomaka. Kao primateljice očevih imanja redom su navedene plemenite gospođe Ana, supruga Nikole Gor- janskoga, Katarina, supruga Radivoja “od kaštela Slatinik”, i neudana dje- vojka Doroteja. 13 Sudeći prema tom redoslijedu, Ana bi bila najstarija se-

stra. Njezin je muž bio slabije poznat član banske grane velikaškog roda Gorjanskih; poznato je i to da ga je ona nadživjela i da se drugi put udala za mačvanskog bana Ladislava od Nagyvölgya iz Bačke županije. 14 O najmla- đoj sestri Doroteji nema drugih poznatih izvora. Sam Nikola Velički u toj se pečuškoj povelji javlja vjerojatno posljednji put. Čini se da mu žena Mar- gareta tada više nije bila na životu, jer je se u toj darovnici kćerima uopće ne spominje.

Iz dvaju dosad razmotrenih vrela, kao i iz više drugih, jasno je da je

Radivojeva žena bila Katarina Velička. Nije se dakle zvala Margareta, kao što se pogrešno navodi u više djela o povijesti Bosanskoga Kraljevstva. Za- buna je vjerojatno potekla iz Thallóczyjeve njemačke studije iz 1914., gdje su na jednom mjestu pobrkana imena majke i kćeri, pa se govori o “Radi- vojs Gattin, Margarete von Velike”. 15

U budimskom ugovoru iz 1449. Radivoj nosi posjednički pridjevak “od

Vranduka” (Radywoy… de Wranduk), a u pečuškoj darovnici iz 1455. zabi- lježen je s pridjevkom “od kaštela Slatinik” (Radywo[y] de castello Zalath- nak). Posrijedi su očito njegovi važniji posjedi, među koje je spadala i

“utvrda Sólyomkő, drugim imenom Sokol zvana” (castrum Solyomkew alio nomine Zokol vocatum), što se jedina poimence navodi među imanjima čije polovice Radivoj daruje svojem tastu. To je danas gradina blizu Gračanice

totales porciones suas in castris Welyke predicto et Pethnewar vocatis in comitatu de Posega

existentibus habitas (…) nobilibus dominabus Anne Nicolai de Gara et Katherine Radywo de ca- stello Zalathnak consortibus puelleque Dorothee filiabus scilicet suis. I ta se povelja, kao i ona iz 1449., danas nalazi u spomenutom državnom arhivu u Cluju, kamo je dospjela na istovjetan način. Crno-bijelu fotografiju povelje ima Mađarski državni arhiv pod signaturom DF. 253 504. Može je se naći na internetskoj adresi <http://mol.arcanum.hu/dldf>. Usporedi Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”, gdje se tu povelju datira ne- određenije, u razdoblje između 1450. i 1456. godine.

14 Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovne tablice “Dorozsma nem 2. Garai Bánfi”, “Nagyvölgyi (Bács m.)” i “Zsadány nem 1. Velikei”.

15 Thallóczy, Studien, 86 (usporedi drukčije, tj. ispravno, na str. 79). Za ponavljanje pogrešnog imena vidi npr. Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592; Ćirković, Istorija srednjovekov- ne bosanske države, 387; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 294 i 446.

13 (

)

116

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

u sjevernoj Bosni. 16 U kasnom srednjem vijeku to je područje pripadalo

pokrajini, odnosno vojvodstvu Usori, u koju je prije toga uklopljena i po- krajina Soli. Iako je uglavnom pripadala sklopu bosanske države, Usora je često dolazila u zonu neizravnog ili izravnog političkog utjecaja Ugarsko- Hrvatskoga Kraljevstva, pa stoga ne čudi previše da je utvrda Sokol nosila i mađarsko ime Sólyomkő, što znači “Sokol-kamen” ili “Sokolov kamen”. Nije otprve jasno zašto je 1449. među svim Radivojevim imanjima po- sebno istaknuta i jedino imenovana upravo usorska utvrda Sokol. Možda je razlog za to u njezinu položaju, jer je Sokol stajao sjevernije i bliže preko- savskim posjedima Veličkih nego ostale dvije utvrde za koje se zna da ih je tada držao Radivoj Ostojić. Osim utvrde Vranduk u dolini rijeke Bosne nedaleko od Zenice, Radivoj je u to vrijeme vjerojatno imao u rukama i utvrdu Komotin kod Jajca. 17 Te je dvije utvrde Radivoj u dokumentima obično isticao u svojem posjedničkom pridjevku. Pridjevak de castello Zalathnak uz Radivojevo se ime javlja jedino u dokumentu iz 1455. godine. Nije lako odgovoriti na pitanje što on u danom slučaju znači. Zalathnak je mađarska toponimska posuđenica iz slavensko- ga koja se danas piše Szalatnak (ili Szalatnok) i odgovara slavenskim ime- nima Slatinik, Slatnik, Slatinjak, odnosno izvornijem obliku Slatina. 18 Po-

srijedi je čest toponim, zastupljen svakako i u srednjovjekovnoj Bosni, ali se

u njoj ne zna za kaštel takva imena. S druge strane, u srednjovjekovnoj Po-

žeškoj županiji takvo se mjesno ime javlja na barem dva mjesta: na južnoj strani Dilj-gore poznat je od 13. do 15. stoljeća posjed Szalatnok ili Slatinik

(današnja sela Donji i Gornji Slatinik); i u okolici Velike, gdje je 1435. zabi- lježena pustoselina Zalath(n)wk. 19 No ni u jednom ni u drugom slučaju nema govora o kaštelu. Slatinik na Dilj-gori nalazio se, doduše, nedaleko od mjesta na kojem je stajala utvrda Petnja, pa bi se možda moglo pomisli-

ti da se castellum Zalathnuk u Radivojevu pridjevku odnosi na tu dobro

poznatu utvrdu, kojoj je Radivoj 1449. postao suvlasnik (ili barem suvla- snik in spe). No takva kombinacija otpada već zato što se u istom dokumen- tu iz 1455. Petnja spominje kao castrum Pethnewar. Prema tome, “kaštel

16 Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, Naše starine 1 (1953): 22; Engel, Magyaror- szág, sv. 1, 412, s. v. Sokol (1); Esad Kurtović, Emir Filipović, “Četiri bosanska Sokola”, Pregled 52/1 (2011): 88-93.

17 Engel, Magyarország, sv. 1, 345, s. v. Komotin, i 463, s. v. Vranduk.

18 Usporedi Lajos Kiss, Földrajzi nevek etimológiai szótára, 2 sv. Budapest, 1988., pretisak 1997., sv. 2, 516, s. v. Szalatna, Szalatnak, Szalatnya.

19 Dezső Csánki, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 5 sv. Budapest, 1890.- 1913., sv. 2, 426, s. v. Szalatnok i Szalat(n)ok.

117

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Szalatnok/Slatinik” morao je stajati negdje drugdje, izvan Požeške županije, kao i izvan Bosne. Nedaleko od Požeške županije, upravo preko Papuka ako se gleda iz Velike, nalazio se posjed i trgovište takva imena koji je pri- padao zagrebačkim biskupima; odgovara mu današnji grad Slatina. Taj se Zalathnok spominje u povelji Matije Korvina iz 1460. u sklopu niza slavon- skih utvrda (castra), pa je dakle zaista moguće da se pridjevak de castello Zalathnak odnosi na to mjesto. 20 No ostaje posve nejasno kako je moglo doći do toga da bosanski velikaš Radivoj Kotromanić 1455. prisvaja taj po- sjed i da mu ga čak stavljaju u posjednički pridjevak. U to je vrijeme na čelu Zagrebačke biskupije stajao Toma od Debrentea, koji je međutim imao ve- likih teškoća u uspostavljanju pune biskupske vlasti, na koju su pravo pola- gali i drugi pretendenti, tako da su to razdoblje u povijesti biskupije njezini istraživači označili kao vrijeme smutnji. 21 O tome uostalom govori i spome- nuta kraljeva povelja iz 1460. godine. Trebalo bi, očito, pažljivo istražiti sve niti tadašnje povijesti zagrebačkih biskupa i njihovih imovinskih odnosa kako bi se u nju eventualno uplela i povijest Radivoja Kotromanića. O okolnostima koje su zbližile Radivoja Ostojića i Nikolu Veličkoga, i na kraju dovele do povezivanja dviju obitelji udajom Nikoline kćeri za Radivoja, ne znamo ništa pobliže. Možemo samo pretpostaviti da je do prvih kontaka- ta došlo zahvaljujući Nikolinim poslovima u Bosni, koje je vjerojatno obav- ljao kao familijar i pomoćnik Ivana Korođskoga, mačvanskog bana od 1447. do 1456. godine. Poznata je istaknuta uloga koju je Korođski imao u držav- nim odnosima s Bosnom. Kao izaslanik Ugarskoga Kraljevstva on je na Mar- tinje (11. studenoga) 1449. u utvrdi Dobor kod Modriče ishodio od bosan- skoga kralja Stjepana Tomaša izjavu o savezničkom protuturskom držanju i obvezama prema Ugarskoj i njezinu gubernatoru Ivanu Hunyadiju. Moguće je da je u toj službenoj prigodi uz Korođskoga sudjelovao i Nikola Velički, kao što je vjerojatno da je Radivoj bio jedan od “svih naših plemića i velmoža” za koje kralj Tomaš u izjavi kaže da su ondje bili uza nj. 22

20 Dezső Csánki, Körösmegye a XV-ik században [Értékezések a történeti tudományok köréből, sv. 15, br. 12]. Budapest, 1893., 54; usporedi Ive Mažuran, “Slatina od prvog spomena 1297. do kraja osmanske vladavine 1684. godine”, u: Slatina 1297.-1997., ur. Ive Mažuran i Željko Tomičić. Slatina – Zagreb: Poglavarstvo grada – Institut za arheologiju, 1999., 81-84. Navedeni dokument iz 1460. nalazi se u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, DL. 102 143.

21 Zagrebački biskupi i nadbiskupi, ur. Franko Mirošević. Zagreb: Školska knjiga, 1995., 199-201.

22 Tekst doborske izjave ili sporazuma vidi u: József Teleki, Hunyadiak kora Magyarországon, sv. 10-12 [Oklevéltár]. Pesten, 1853.-7., sv. 10, 245-246, br. 116. Usporedi Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, 5 sv., prir. Trpimir Macan. Zagreb:

Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985. prvo izd. 1899.-1911., sv. 3, 273; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 318-319.

118

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

Ubrzo nakon što su dogovorili brak između Radivoja i Katarine Veličke te utanačili uzajamne imovinske obveze, Nikola Velički i Radivoj Kotromanić zajedno su se latili širenja svojih sada združenih imanja. Pred požeškim kap- tolom sklopili su 17. rujna 1449. založni ugovor s potomcima Benedikta Ne- lepca (Nelipčića) od Dobre Kuće, poteklog iz bosanskoga roda Hrvatinića. Oni su od Radivoja i Nikole prema ugovoru trebali dobiti dvije tisuće zlatnih florena i za to su im kao zalog dali svoju utvrdu i vlastelinstvo Ljevač (Lewa- ch) u Vrbaskoj županiji. Ta se utvrda, odnosno kaštel, nalazila nedaleko od rijeke Save na području poznatom kao Lijevče polje, poplavnom zemljištu na zapadnoj strani najdonjeg toka Vrbasa. 23 Prema dvije ugovorne listine koje je izdao požeški kaptol sv. Petra, čini se da su Radivoj i Nikola Velički Nelepci- ma odmah platili tisuću florena, daljnjih četiri stotine obvezali su im se ispla- titi 1. siječnja 1450., a kao protuvrijednost za preostalih šest stotina florena predali su im slavonske posjede Kravarnu i Talovac, koje su sami držali pod zalogom (radilo se o imanjima velikaša Talovačkih, čije su bogatstvo i druš- tvena moć u to vrijeme već izgubili sjaj). 24 O tom zalaganju utvrde Ljevač sačuvala su se još dva malo mlađa izvo- ra, nastala također u požeškom kaptolu. Iz njih se vidi da su Radivoj Ostojić i Nikola Velički imali teškoća u prikupljanju i isplati cjelokupnoga ugovo- renog iznosa, ali da su ga naposljetku ipak uspjeli isplatiti. Prema ranijem ugovoru, do 1. siječnja 1450. isplatili su Nelepcima tri stotine florena, a za preostalu stotinu izdao je kaptol 5. siječnja 1450. kratku listinu o nepotpu- noj isplati. 25 Čitavu godinu i pol poslije platili su pred kaptolom i taj ostatak duga, pa je kaptol 30. lipnja 1451. o tome izdao konačnu potvrdu, poništiv- ši svoje prethodne litterae obmissionales. 26

23 Engel, Magyarország, sv. 1, 362, s. v. Ljevac; Jelena Mrgić, “Lijevče polje – beleške o naseljima i prirodi, 15-19. vek”, Istorijski časopis 5 (2007): 178-180.

24 Lajos Thallóczy, Sándor Horváth, Alsó-Szlavóniai okmánytár (Dubicza, Orbász és Szana vár- megyék), 1244-1710. Codex dipl. partium regno Hungariae adnexarum, sv. 3 / Monumenta Hungariae historica – Diplomataria, sv. 36. Budapest, 1912., 174-180, br. 119-120. Opširnija od dviju listina o založnom ugovoru nalazila se u vrijeme tog izdanja u arhivu herceške grane obi- telji Eszterházy, a danas je u Mađarskom državnom arhivu pod signaturom DL. 88 244. Kraća listina, u kojoj se Radivoj i Nikola obvezuju platiti 400 florena, nalazila se u arhivu obitelji Batthyány, a danas je u Mađarskom državnom arhivu pod signaturom DL. 102 111. Izvrsne fo- tografije obiju mogu se vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>.

25 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 102 113. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>.

26 Ta se u gornjem dijelu oštećena listina nalazi danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (fond obitelji Drašković, 56-133). Mađarski državni arhiv ima crno-bijelu fotografiju (DF. 279 402), koju se može vidjeti na: <http://mol.arcanum.hu/dldf/>. Thallóczy, Studien, 89, prepričava

119

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Spomena je vrijedna pojedinost da se u svim navedenim poveljama po- žeškoga kaptola Radivoj Ostojić Kotromanić uvijek bilježi bez posjednič- kog pridjevka, a ističe se samo njegovo srodstvo s bosanskim kraljem – 1449. i 1450. izričajem Radywoy frater serenissimi principis Thome regis Bozne, a 1451. kraće: Radywoy frater regis Bozne. Sačuvani izvori o kaštelu i vlastelinstvu Ljevač toliko su malobrojni da nemamo kasnijih potvrda o tome da su Radivoj Ostojić i Nikola Velički (ili njihovi potomci) stvarno gospodarili nad njima. 27 Općenito su malobrojni izvori o Radivoju i njegovoj obitelji tijekom 1450-ih. 28 Znamo tek da je Ra- divoj pri kraju toga desetljeća sudjelovao u bosanskim pregovorima s ugar- sko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom i srpskom despotskom kućom, koji su na kraju 1458. doveli do sporazuma na ugarskom Saboru u Segedi- nu. Na temelju toga sporazuma Radivoj je u ožujku 1459. otpratio kraljeva sina, mladog Stjepana Tomaševića, u despotsku prijestolnicu Smederevo, gdje je ovaj proglašen novim srpskim despotom i vjenčan s Jelenom (Ma- rom), kćeri pokojnoga despota Lazara Brankovića. No već 20. lipnja 1459. sultan Mehmed II. prisilio je nove gospodare Smedereva da mu predaju utvrđeni grad, uklanjajući time zadnji ostatak Srpske Despotovine. Kralj Matija nato je oštro optužio Kotromaniće za izdaju, prihvaćajući glasinu da je Smederevo izručeno Turcima u zamjenu za novac. Bosanski kralj Tomaš uložio je mnogo truda u pobijanje tih glasina koje su se proširile po Europi, zabrinutoj za sve teže i beznadnije stanje na Balkanu. 29 “Krivce” za pad Smedereva kralj Matija bez oklijevanja je kaznio oduzi- manjem posjeda koje su oni držali u Ugarskoj. Sačuvana je, između ostalog, povelja o jednoj takvoj Matijinoj odluci protiv Radivoja. Tiče se posjeda Pake u Požeškoj županiji. Taj posjed u sjevernom podnožju Dilj-gore imao je zanimljivu pretpovijest. Kralj Žigmund Luksemburgovac dao ga je 1425. Vuku Družiću od Gučje Gore i njegovim dvjema kćerima u zamjenu za

sadržaj potonjih dviju listina požeškoga kaptola (prvu od njih datira netočno 11. siječnja 1451. godine). Začudo, o zalaganju kaštela Ljevač Thallóczy ne govori i na temelju dviju ugovornih listina iz 1449. koje je tih godina objavio u diplomataru Donje Slavonije.

27 Tibor Koppány, A középkori Magyarország kastelyai [Művészettörténeti füzetek, 26]. Budapest, 1999., 173, s. v. Levács; Mrgić, “Lijevče polje”, 178-180.

28 Sačuvana je, primjerice, dopusnica pape Kaliksta III. iz 1457. naslovljena na Radivoja, u vezi s crkvom u Podmilačju (Augustinus Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium histo- riam illustrantia, 2 sv. Romae, 1863., Zagrabiae, 1875., sv. 1, 428, br. 608). Radivoj je tu tituliran kao “rođeni brat” bosanskoga kralja, bez posjedničkog pridjevka i bez spominjanja supruge ili potomaka.

29 Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 316-319; Lovrenović, Na klizištu povijesti,

328-334.

120

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

Družićeve utvrde u Usori i u županiji Sani, od kojih se poimence navodi samo utvrda Kozara (kod Prijedora) u Sanskoj županiji. 30 Poslije je Paka na zasad nepoznat način došla u ruke obitelji Kastellanffy (Kaštelanović) iz Križevačke županije. Otud je Gašpar Kastellanffy, nekadašnji kaštelan u Srebreniku u Bosni i slavonski podban, mogao za 400 zlatnih florena zalo- žiti polovicu posjeda Pake “Radivoju Komotinskom, bratu Tomaša, kralja Bosne”. To je učinjeno pred požeškim kaptolom u veljači 1459. godine. Na- žalost, listina o tome nije se sačuvala ni u izvorniku ni u cjelovitom prijepi- su, nego samo u mnogo mlađem regestu. 31 S obzirom na narav toga regesta, ne možemo biti sigurni da je njegova (približna) datacija vjerodostojna. Pomalo je neobično da je u veljači 1459. Radivoj našao vremena da se nađe u požeškom kaptolu i uzme u zalog polovicu Pake – tada je naime, prema dostupnim podacima, pratio Stjepana Tomaševića iz Bosne u Budim i odande u Smederevo – ali se ne može ni posve isključiti da je bilo tako. 32 Sigurno je ipak da se to zalaganje posjeda Pake stvarno dogodilo, jer se na nj odnosi kaznena listina Matije Korvina izdana u Budimu 12. srpnja 1459. godine. Za vladara Korvinova formata radi se o pomalo sitničavoj kazni. Razlog za kaznu je, nesumnjivo, krupan. Kralj je izriče “zbog biljega nevjere odličnoga Radivoja od Komotina (Radywoy de Komothyn) kojim je on, kao što je poznato, sebe okaljao kada je, udružen s kraljem Bosne, svo- jim bratom, utvrdu Smederevo predao u ruke najokrutnijih Turaka, nani- jevši time štetu ne samo ovome [tj. Ugarskom] kraljevstvu, nego i čitavome Kršćanstvu”. Kazna za to nedjelo sastojala se u tome da Gašpar Kastellanffy, koji je Radivoju i njegovoj supruzi Katarini za četiri stotine florena dao u

30 Tekst osnovne darovnice vidi u: Thallóczy, Studien, 354-356, br. 25 = Josip Buturac, Pisani spomenici Požege i okolice 1210-1536. Jastrebarsko: Naklada Slap, 1995., 270-271, br. 250. Za daljnje povezane listine vidi Buturac, Pisani spomenici, 271-273, br. 251-253. O posjedu Paki, koji se sastojao od više zasebnih dijelova, vidi Csánki, Magyarország, sv. 2, 420, s. v. Paka; Buturac, Pisani spomenici, 37-38. Za utvrdu Kozaru vidi Kreševljaković, “Stari bosanski grado- vi”, 29; Engel, Magyarország, sv. 1, 347-348, s. v. Kozara.

31 Regest se nalazi u Arhivu HAZU, među “Elenkima arhiva obitelji Patačić”. Objavili su ga Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, “Isprave u Arhivu Jugoslavenske Akademije”, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske Akademije [2 (1959): 289-379, 3 (1960): 563-643, 4 (1961): 465-554, 5 (1963): 533-578], II, 590, br. 2411. Manjkavost prijepisa u “Elenkima” vidi se u pisanju de Zomothyn umjesto de Komothyn i regis Bohemiae (!) umjesto regis Bosnae.

32 Potkraj 1458. Osmanlije su opsjele Stjepana Tomaševića u Bobovcu, ali je on uspio pobjeći i zajedno sa stricem Radivojem otići u Ugarsku, pa se 12. ožujka 1459. nalazio u Budimu kod Matije Korvina, a nedugo potom bio je u Smederevu. Usporedi Thallóczy, Studien, 100-101; Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 545-547; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 318; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 330 i 332.

121

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

zalog polovicu svojeg posjeda Pake (“u kojoj polovici sada ima deset kmet- skih selišta”), više ne mora vratiti primljeni novac jer Radivoj i Katarina gube svako pravo na založeno im dobro. Stoga se požeškom županu i pred- stojniku kraljeva dvora Emeriku Héderváryju nalaže da Kastellanffyja po- novno uvede u imanje koje je založio i da ga ondje kao punopravnog po- sjednika štiti od možebitnog Radivojeva protivljenja. 33 Nije poznato je li kralj povukao slične poteze i na štetu drugih Radivoje- vih posjedničkih prava na područjima pod vlašću ugarske krune. U vrijeme izricanja opisane kazne jedno poslanstvo bosanskoga kralja nalazilo se u gra- du Mantovi na sjeveru Italije, gdje je papa Pio II. sazvao protuturski sabor. Papa je izaslanike kralja Tomaša primio blagonaklono, tim više što mu u to vrijeme još nije do ušiju došao glas o bosanskoj “krivnji” za pad Smedereva:

“Prije su, naime, bosanski poslanici otputovali iz Mantove nego što se dozna- lo za izdaju”, kao što je sam papa poslije zapisao u svojim znamenitim memo- arima. 34 Moguće je da je član toga bosanskog poslanstva bio i Radivoj. Na takvu pretpostavku navodi činjenica da je upravo tih dana, točnije 10. srpnja 1459., u Mantovi papa Pio II. udovoljio Radivojevoj pobožnoj molbi da smije bez ograničenja u svako doba upriličiti slavljenje svete mise za svoj obiteljski krug. Dakako, moguće je i da je Radivoj tu supliku uputio papinskoj kuriji u nekoj ranijoj prilici, a da je traženo dopuštenje bilo izdano tijekom posjeta bosanskoga poslanstva kako bi ono potvrdu o povlastici moglo ponijeti u Bosnu. Značajno je da je tu povlasticu Radivoj zatražio i dobio “za sebe i svoju suprugu i djecu” (sibi ac uxori et liberis suis). 35 Smrt kralja Stjepana Tomaša u srpnju 1461. obavijale su suvremene i kasnije glasine, vjerojatno neutemeljene i izmišljene, da ga je ubio brat Ra- divoj u dosluhu s prijestolonasljednikom Stjepanom Tomaševićem. 36 Skla- dan odnos između posljednjega bosanskoga samostalnog kralja i njegova strica trebala bi potkrijepiti i darovnica na slavenskom (bosanskom) jeziku kojom je mladi kralj 18. rujna 1461. u Bobovcu potvrdio Radivoju sve nje-

33 Izdanje teksta povelje vidi u: Thallóczy, “Bosnyák”, 11 = Thallóczy, Studien, 105-106. Nije mi poznato gdje se danas nalazi izvornik povelje.

34 Pii Secundi Pontificis maximi Commentarii, 2 sv., prir. Ibolya Bellus i Iván Boronkai. Budapest, 1993., 143.

35 Thallóczy, Studien, 108, s izvornim tekstom povlastice u bilj. 2. U vatikanskom regestu povla- stice Radivojevo je ime iskrivljeno, ali cijeli izričaj ne ostavlja sumnje da je posrijedi on: Radme- rus devotissimi et fidelissimi eiusdem Sanctitatis et Sanctae Romanae Ecclesiae filii, regis Bosniae frater laicus.

36 Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 553-554; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosan- ske države, 323.

122

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

gove tvrde gradove i posjede u Bosni. Darovnica je izdana “mnogo pošte- nomu našemu i virnomu sluzi, našemu stricu knezu Radivoju za njegova virna i prava posluženja, koja posluži kruni kraljestva našega”. U njoj se, uz mnogo drugih posjeda, spominju četiri “grada” (tj. utvrde), Komotin “u Luci”, Visući (u blizini Jajca?) i Tešanj i Gračac (Gradačac) “na Usori”. Vran- duk i Sokol se ne spominju. Posebno je zanimljiva odredba: “I ako bi primi- nuo s ovoga svita pri gospoje svoje Katarine, nejmajući poroda od nje a ostala posli gospoja Katarina nejmajući sarca, da grad Komotin š njegovim pogradjem i selmi (…) da se nejma uzeti iz ruku njegove gospoje Katarine dokole je ijedan od nje roda.” 37 Nažalost, vjerodostojnost te povelje je upitna. Nju se, doduše, u litera- turi često koristi bez ograda i kao valjan izvor, 38 iako je se u drugim prilika- ma opisuje kao “ne baš pouzdanu povelju” (Kreševljaković) i čak kao “pro- vidan falsifikat” (Ćirković), odnosno “falsificirani dekret” (Zirdum). 39 U prilog oprezu govori i citirana klauzula u vezi s Radivojevom suprugom Katarinom, koja kao da podrazumijeva da oni 1461. još nisu imali potoma- ka. To je u neskladu s drugim izvorima, primjerice s a spomenutom papin- skom dopusnicom iz 1459. koja spominje Radivojevu djecu. Doduše, mo- gla bi se dopustiti mogućnost da Radivoj tada (pa možda ni uopće) nije imao djece s aktualnom suprugom Katarinom, ali da ih je imao iz svoga prethodnog, u sačuvanim izvorima nepoznatog braka, pa bi u tom slučaju bila razumljiva citirana odredba u Katarininu korist. U ovom radu, dakako, nije moguće potanje analizirati tako sačuvane kraljeve potvrdnice kako bi se pokušalo odgovoriti na pitanja je li posrijedi potpuni ili djelomični falsi- fikat, kada je mogao nastati te tko ga je mogao izraditi i radi čega. Kao ni sam kralj Stjepan, knez Radivoj nije preživio pad Bosanskoga Kra- ljevstva u ruke sultana Mehmeda II. Zarobljen je u svibnju 1463. u tvrdom gradu Ključu u Donjim Krajima, kamo se sklonio zajedno s kraljem i njego- vom pratnjom u pokušaju da pred nadmoćnim osvajačima pobjegne na za-

37 Ta se kraljevska povelja sačuvala samo u prijepisima u sklopu djela mnogo kasnijih franjevač- kih kroničara. Stariji od dvaju poznatih prijepisa nalazi se u tzv. Fojničkoj kronici nepoznatog autora iz kasnog 17. stoljeća. Taj su prijepis objavili: Milan M. Vukićević, “Iz starih Srbulja”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 13 (1901): 345-347 (izvornom ćirilicom) = Ćiro Truhelka, “Fojnička kronika”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 21 (1909):

446-448 (u latiničnoj transkripciji).

38 Usporedi Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 557-558; Lovrenović, Na klizištu povije- sti, 457.

39 Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, 21; Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 379; Andrija Zirdum, “Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini”, Croatica Christiana periodica 9/15 (1985): 48.

123

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

pad, u Hrvatsku. Smaknut je odmah pod Ključem ili nešto kasnije kod Jajca, kada i kralj. Uz Radivoja bi, prema nekim autorima i nejasnim vrelima, bio pogubljen i njegov sin dječačke dobi. 40 Taj bi se sin, prema dosad najcjeloviti- joj genealogiji Kotromanića, zvao Tvrtko i u vrelima bi se prvi put pojavio 1455. godine. Iste te godine bio bi zabilježen i drugi Radivojev sin, Juraj (Đurađ). 41 Nije međutim jasno koliko su svi ti podaci pouzdani. Izričaj bi- zantskoga kroničara Laonika Halkokondila o rođaku kralja Stjepana koji je smaknut zajedno s njime nejasan je i može se tumačiti drukčije, bez veze s Radivojem i njegovim sinom. 42 Za spominjanje Radivojevih sinova tijekom 1450-ih naveo je srpski medijevist Sima Ćirković određene izvorne podatke iz dubrovačkih arhiva. Ondje se u više navrata, 1451., 1454. i 1455. godine, spominje “sin Radivojev” ili “sin kralja Radivoja”, a u jednoj se prilici govori i o sinovima u množini. Njihova se imena međutim ondje ne bilježe. Ćirković uz to primjećuje: “Očigledno je od dvojice ili više sinova jedan bio izrazito stariji ili autoritativniji…” 43 Sve je to utoliko zagonetnije kada se ima na umu da je Radivoj u svoj jedini poznati brak stupio tek 1449. godine. Ako bi doista već do 1455. jedan od Radivojevih sinova bio “izrazito stariji ili autoritativni- ji”, to bi moralo značiti da je Radivoj imao barem jednog sina rođenog prije braka s Katarinom Veličkom. No dubrovačke arhivske zabilješke možda ipak ne nameću takav zaključak; pojava riječi gniacharini (usp. tal. naccherino, “zvečkica, mala čegrtaljka”) kao da prije sugerira da je riječ o maloj djeci, kojoj Dubrovčani daruju, uz ostalo, igračke. To bi pak dopustilo mogućnost da se radi o djetetu ili djeci koju je Radivoju rodila Katarina Velička. Barem jednom Radivojevu sinu ipak se pouzdano (tj. u izvorima uteme- ljeno) znade ime. To je Matija, koji se počevši od 1465. u nekoliko izvora

40 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1882., 335-339; Wertner, A középkori, 229; Thallóczy, Povijest Jajca, 64-69 i 268; Franc Babinger, Mehmed Osvajač i njegovo doba, prev. Tomislav Bekić. Novi Sad: Matica srpska, 1968., 190-191. Bez spominjanja Radivojeva sina Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 571-574.

41 Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 387. Babinger, Mehmed Osvajač, 190-191, također zove Tvrtkom Radivojeva sina koji je smaknut zajedno s ocem. U starijoj literaturi, Wertner, A középkori, 234, naznačuje jednog Radivojeva sina nepoznata imena. Rodoslovlje u:

Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 585, ne naznačuje nikakve Radivojeve potomke.

42 Usporedi Đuro Tošić, “Bosanska kraljica Katarina (1425-1478)”, u: Zbornik za istoriju Bosne i Her- cegovine, sv. 2, ur. Milorad Ekmečić. Beograd, 1997., 86; Jozo Džambo, “Geschicht von der Turckey Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine”, u: Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998., ur. Marko Karamatić. Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teologija – Franjevački samostan, 2000., 254.

43 Sima M. Ćirković, “Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine”, Istoriski glasnik br. 3 (1954):

129.

124

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

spominje kao novopostavljeni kralj Bosne pod paskom Turaka. On se prvi put javlja u izvještaju koji je talijanski diplomat Gerardo Colli potkraj 1465. iz Venecije poslao milanskom vojvodi Francescu Sforzi. Kao novost u vezi s Turcima on je naveo da je sultan nedavno postavio “kralja u Bosni, koji se zove Matija, a nekoć je bio barun drugoga kralja Bosne, ali je postao renegat i ima ženu u Carigradu”. Sultan ga je, prema Colliju, ustoličio s jedinim ciljem da se pomoću njega domogne Jajca, bez kojeg ne može sigurno držati Bosnu. Kada naime ta zemlja vidi da joj je vraćena njezina stara uprava, onda će se novom kralju prikloniti i grad Jajce (inače “po prirodi” nesklon Ugrima, koji ga drže u to vrijeme), a samim time i pasti u turske ruke. 44 Očito je da se na toga marionetskog kralja Bosne odnosi i nešto kasniji arhivski podatak, s po- četka 1467., prema kojem su vlasti Dubrovačke Republike odlučile darovati tkanina u vrijednosti 100 perpera “gospodinu Matiji, kralju Bosne, sinu ne- kadašnjeg kralja Radivoja” (domino Mathie regi Bosne filio olim regis Radi- voy). I u rujnu 1471. Dubrovčani su opet darivali, ovaj put gotovim novcem, kralja Bosne, kojeg u toj prigodi zovu “gospodin Matija, zvan Šabančić, kralj Bosne” (domino Mathie Sabancich nuncupato regi Bosne). Napokon, još jedan diplomatski izvještaj, poslan 1476. s budimskoga dvora u Milano, govori raz- mjerno opširno o novopostavljenom kralju u Bosni, koji se (na talijanskom jeziku) zove Mathia Christianissimo. 45 Činjenica da u svim nabrojenim izvo- rima taj turski bosanski kralj nosi krsno ime Matija navela je moderne povje- sničare na mišljenje da je posrijedi jedna te ista osoba koju se od prilike do prilike donekle različito predstavlja. S time je prekinuo Ćirković, pokazavši da pomno čitanje izvještaja iz 1476. upućuje na zaključak da je kralj Matija o kojem se tu govori nedvojbeno različit od kralja Matije u izvorima iz 1465., 1467. i 1471. godine. Taj bi kasniji od dvojice kraljeva imenjaka mogao biti istovjetan Matiji Vojsaliću, kojeg iste godine u konspirativnom ozračju spo- minju dubrovački izvori. Onaj raniji kralj Matija bio bi zaista sin Radivoja Kotromanića, koji je u jednoj prilici iz nekog nedovoljno jasnog razloga na- zvan i Matijom Šabančićem. 46

44 Iván Nagy, Albert B. Nyári, Magyar diplomacziai emlékek Mátyás király korából 1458-1490., 2 sv. (Monumenta Hungariae historica, ser. 4: Diplomacziai emlékek / Acta extera). Budapest, 1875.-1877., sv. 1, 380-385, br. 231, cit. str. 384. Usporedi Thallóczy, Povijest Jajca, 98; Ćirković, “Vlastela”, 125; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 378-379.

45 Podatke svih triju izvora donosi Ćirković, “Vlastela”, 126. Za izvještaj iz 1476. vidi izvorni tekst u: Nagy i Nyári, Magyar diplomacziai, sv. 2, 316-318, br. 219.

46 Ćirković, “Vlastela”, 126-129, s uputama na mišljenja u starijoj historiografiji. Ćirkovićevu inter- pretaciju prihvaća Lovrenović, Na klizištu povijesti, 378-380 i 387, koji kao raspon vladanja ranije- ga kralja Matije, sina Radivoja Ostojića (ili “Radivojevića”), uzima godine 1465.–1471. (usporedi

125

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

U članku iz 1954. Sima Ćirković nije se mogao osvrnuti i na mišljenje koje je o tom pitanju u netom objavljenoj biografiji Mehmeda II. iznio Franz Babinger. I taj veliki njemački osmanist svrstao se među autore koji drže da se svi podaci od 1465. do 1476. odnose na jednog te istog kralja Matiju, koji se potkraj svoje vazalne vladavine odmetnuo od Osmanlija. Ovdje nam je ponajprije zanimljiv Babingerov zaključak da se “ne radi o sinu nekadašnjeg pretendenta na prijestolje Radivoja, nego vjerojatno o stvarnom članu bosanske plemićke obitelji Šabančića”. 47 Treću moguću interpretaciju ponudio je bosanski osmanist Hazim Ša- banović, prema kojem bi se u navedenim izvorima radilo o tri različita kra- lja Matije: Radivojevu sinu (1465. i 1467.), Sabančiću (1471.) i Vojsaliću (1476.). Kralj Matija Sabančić (ne Šabančić) bio bi, prema Šabanoviću, iza- bran iz redova domaće sitne vlastele nakon smjene prethodnoga kralja koji, kao renegat, nije mogao uspješno igrati ulogu koju su mu Osmanlije nami- jenili. 48 Takvo bi rješenje toga problema bilo i najprirodnije, samo kada bi svi ti kraljevi nosili različita imena. No budući da svi, od onoga spomenu- tog 1465. do onoga iz 1476., nose ime Matija, teško je posve isključiti mo- gućnost da se radi o jednoj te istoj osobi, ili možda o dvije. Svako daljnje povećavanje broja pretpostavljenih turskih kraljeva Bosne povećava i za- čudnost činjenice da se svi zovu Matija. Činjenica je da u podacima o turskome vazalnom kralju Bosne, kada se uzme u obzir i njihova kronologija, ima zbunjujućih pojedinosti koje kao da nisu u skladu s tvrdnjom da je posrijedi sin Radivoja Ostojića. Osim prezimena Šabančić u izvoru iz 1471., takva je pojedinost i tvrdnja u izvoru iz 1465. da je taj kralj, prije no što je promijenio vjeru, bio gia Barone de l’altro Re de Bosna. Takav podatak donekle bi pristajao samomu Radivoju (iako bi i za njega bilo očekivanije da ga se opiše kao kraljeva “rođaka” nego kao kraljeva “baruna”), ali je mnogo manje prikladan uz njegova sina. Ako je, štoviše, kralj Matija bio Radivojev sin iz braka s Katarinom Veličkom, on bi tada (1465.) mogao biti u najboljem slučaju petnaestogodišnjak, što bi navedenu tvrdnju o njemu kao nekadašnjem “barunu” učinilo posve nepri- mjerenom. Doduše, potonju se teškoću može relativno bezbolno ukloniti

kazalo u: isto, 790), ali ne pokušava objasniti pojavu prezimena Šabančić. S podatkom iz 1471. kratak prikaz turskoga kralja Bosne završava i Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592.

47 Babinger, Mehmed Osvajač, 208. U svojoj poznatoj sintezi Ćirković je ostao pri mišljenju da se prvi turski kralj Bosne ne spominje nakon 1471. i da je on bio istodobno sin Radivoja Ostojića i Šabančić (Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 335-336 i kazalo na str. 399).

48 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982., 48- 49. (Knjiga je prvi put objavljena 1959. godine.)

126

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

ako se pretpostavi da je talijanski diplomat podatke koje je imao na raspo- laganju prenio ponešto neprecizno, napomenuvši o kralju Matiji ono što se zapravo odnosilo na njegova oca Radivoja. Kako god da se u konačnici daju najbolje uskladiti podaci iz svih spomenutih vrela, izričit zapis dubrovač- koga Vijeća umoljenih o Matiji kao sinu nekadašnjeg (ili pokojnog) “kralja Radivoja” ne izgleda kao element koji je lako izbaciti iz cjelovite slike o za- gonetnom turskom kralju Bosne. Vjerodostojnost toga podatka potkrep- ljuje i činjenica da su postavljanjem kralja Osmanlije željeli u Bosni stvoriti dojam da se obnavlja “stara uprava” (kao što je, prenoseći šire mišljenje, primijetio Gerardo Colli), a takav se dojam zaista najlakše mogao proizve- sti uzimanjem preživjelog člana stare dinastije. Takvu projektu obnove (va- zalne) vlasti ne bi puno smetalo ni to što je nosilac krune bio, po svemu sudeći, još u dječačkoj dobi. 49 Povijesna znanja o potomcima Radivoja Kotromanića, kao što vidimo, u velikoj su mjeri nejasna i nesigurna. Sigurno je ipak da je on imao barem jednog sina, a vjerojatno i više njih (“sinove” u množini spominje dubro- vački izvor iz 1455.). Jedan je od njih možda (izrazito možda) ubijen zajed- no s ocem 1463. godine. Drugi je, vrlo vjerojatno, prešao na islam i postao turski kralj Bosne, a zvao se Matija. Svi su, vjerojatno, potekli iz Radivojeva braka s Katarinom Veličkom, dakle bili su rođeni nakon 1449., ali se na temelju sačuvanih izvora ne može isključiti ni da je bilo drukčije. Za razliku od potomaka, spoznaje o sudbini Radivojeve žene nakon njegove smrti pri- lično su jasne i pouzdane. U novije je vrijeme bosanski medijevist Marko Šunjić u zadarskom arhivu našao notarski zapis datiran u Šibeniku 22. srp- nja 1463., u kojem se spominje Radivojeva udovica Katarina. Zabilježeno je da je ona ovlastila splitskog trgovca Venturu de Meraviglia da kao njezin zastupnik naplati 460 zlatnih dukata od dvojice dalmatinskih dužnika nje- zina muža Radivoja. Katarina je pritom opisana vrlo zanimljivim izričajem:

“supruga nekoć velemožnog muža i gospodina Radivoja Hrstića, i kći po- kojnoga gospodina Miklouša Betcicha od Velike Požege” (consors olim po- tentis viri et domini Radivoj Herstich, et filia condam domini Miclous Betcich de Velika Posega). 50 To je dakle bilo kakva dva mjeseca nakon što je Radivoj pao u tursko zarobljeništvo i u njemu ubrzo izgubio život. Katarina se očito na vrijeme sklonila u Dalmaciju i ondje je pokušavala doći do ponečega od

49 Usporedi Lovrenović, Na klizištu povijesti, 379, koji u odabiru Radivojeva sina vidi s jedne strane sultanov respekt prema bosanskoj političkoj tradiciji, a s druge “politički pragmati- zam”. 50 Šunjić, Bosna i Venecija, 318.

127

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

imovine pokojnoga muža. S obzirom na prezime Hrstić s kojim je zabilje- žen, moglo bi se pomišljati da tu nije riječ o Radivoju Ostojinom Kotroma- niću ni o Katarini Veličkoj; no drugi dio njezine identifikacije ne ostavlja mjesta dvojbi oko toga. Sklop vlastitih imena kojima je tu opisan Katarinin otac malo je neobičan, ali je u njemu zapravo sve na svojem mjestu. Točno je zapisan mađarski oblik imena Nikola (današnjom ortografijom Miklós). “Prezime” koje je Šunjić pročitao kao Betcich moglo bi biti nekakva inačica točnoga oblika Bekefy ili Bekeffy. Mjesni pridjevak de Velika Posega trebalo bi radi veće jasnoće dopuniti u oblik de Velika in Posega ili de Velika de Po- sega, ali i ovako je dovoljno jasno. Nema dakle sumnje da je Katarina Velič- ka sretno preživjela pad Bosne i da se u ljeto 1463. nalazila izvan Bosne, na dalmatinskoj obali. Osoba koja se zvala Radivoj Hrstić (ili Krstić, Kristić, Hristić) već je duže vrijeme poznata u povijesnoj literaturi. Podaci o njoj na neobičan su se način preklapali s onima o Radivoju Ostojinom, ali se ipak još uvijek nije izravno pretreslo pitanje o njihovoj mogućoj istovjetnosti. Tako je papa Pio II. u ožujku 1461. odobrio indulgencije franjevačkoj crkvi sv. Jurja u Tešnju koju je podigao “ljubljeni sin plemeniti muž Radivoj Krstić (Radiuoi Charstich)”. 51 U vrijeme kad je bosanski kralj već bio u sultanovim rukama, dubrovačko Vijeće umoljenih odobrilo je 29. svibnja 1463. određenu koli- činu baruta za bombarde kraljevu stricu Radiću (!) Kristiću. 52 Već je i to dovoljno da se zaključi da se pod imenima Radivoj Krstić i Radić Kristić zapravo krije Radivoj Ostojin Kotromanić. Po svemu sudeći, arhivski poda- tak koji je otkrio Šunjić to svakako potvrđuje. Ostaje, dakako, pitanje kako objasniti pojavu toga prezimena kod Radivoja Kotromanića, ali taj zadatak izlazi izvan okvira ovoga rada. Vratimo se naposljetku preostalim izvorima koji govore o Katarini Ve- ličkoj kao Radivojevoj udovici. U literaturi se još od mađarskoga arhivista Dezsőa Csánkija zna da je ona, nakon braka s Radivojem, bila 1470. zabi- lježena kao žena Ivana Senčeja (Szencsei) ili Svetačkoga. 53 U drugom radu Csánki je na temelju arhivskih vrela sažeto prikazao povijest te obitelji,

51 Augustinus Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2 sv. Romae, 1859.-1860., sv. 2, 373-374, br. 558. Usporedi Draganović et al., Poviest hrvatskih ze- malja, 552.

52 Usporedi Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 567; Lovrenović, Na klizištu povijesti,

354.

53 Csánki, Magyarország, sv. 2, 435. Usporedi Thallóczy, Studien, 109. I Draganović et al., Poviest hrvatskih zemalja, 592, citira za taj podatak Thallóczyja, ne povezujući ga s u međuvremenu

objavljenom Klaićevom studijom.

128

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

ogranka roda Tibold, i njezine posjede u jugoistočnom, posavskom dijelu Križevačke županije. 54 Potom je hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić u svo- joj opsežnoj raspravi o plemićkoj obitelji Svetački, o jednome njezinu čla- nu, Ivanu Ladislavovu iz 15. stoljeća, našao da je “imao za ženu neku Kata- rinu od nepoznate nam porodice”. Klaić je uz to utvrdio i da je taj Ivan de Zenche imao četiri sina, Ladislava, Jurja, Franju i Stjepana, te kćer Uršulu, ali nije bio siguran jesu li mu sva djeca od žene Katarine; za najstarijeg sina, Ladislava, činilo mu se da je “potekao od neke druge žene, a ne od Katari- ne”. O Katarini je našao izvore iz razdoblja 1483.–1487., kada je njezin muž Ivan već bio pokojni. 55 U novije je vrijeme izvore koji su bili poznati Csán- kiju sabrao i još obogatio Pál Engel, pokazujući u sklopu svoje genealogije obitelji Veličkih da se Katarina spominje kao žena Ivana Svetačkoga u više navrata između 1470. i 1477. godine. 56 Po nalogu palatina kraljevstva, bosanski je kaptol u ljeto 1470. saslušao svjedoke u Požeškoj županiji na temelju tužbe koju je podigla “plemenita gospođa Katarina, supruga odličnoga Ivana od Svetačja, kći, naime, pokojno- ga Nikole, sina Ladislavova, od Velike” (nobilis domina Katherina consors egregii Johannis de Zenche, filia videlicet quondam Nicolai filii Ladislai de We- like). Katarina je tužila više svojih rođaka iz obitelji Veličkih zbog nezakoni- tog zauzimanja njezinih dijelova većeg broja obiteljskih posjeda na raznim stranama županije. Kaptol je 31. kolovoza 1470. izvijestio palatina da je našao da tužba odgovara istini. 57 Preko supruge Katarine Ivan Svetački došao je u posjed nekih starih listina njezina roda, pa ih je dao prepisati na najvišem mjestu. Kralj Matija Korvin izdao mu je 3. prosinca 1470. svečani ovjereni

54 Csánki, Körösmegye, 37-39.

55 Vjekoslav Klaić, “Plemići Svetački ili nobiles de Zempche (997-1719)”, Rad JAZU 199 (1913):

29 i rodoslovlje nakon str. 26.

56 Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovna tablica “Zsadány nem 1. Velikei”.

57 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 74 512. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>. Csánki, Magyarország, sv. 2, 435, navodi signature još nekoliko dokumenata iz 1470., od kojih se u nekima također spominje Katarina Velička-Svetačka. Thallóczy, Studien, 89-90, citira dokument od 5. lipnja 1470. prema kojem su sinovi Nikole od Kisvárde (iz županije Szabolcs) dali

u zalog svoje dijelove vlastelinstava Velika i Petnja sinovima Ivanke Veličkoga i “svojoj tetki Katarini Veličkoj”. Obitelj od Kisvárde povezala se s Veličkima brakom između Nikole od Kisvárde i Barbare Veličke, koja je prema Thallóczyju bila Katarinina sestra i “Radivojeva šogorica”. Zapravo, kao što

je na temelju potanjeg istraživanja pokazao Engel, Barbara Velička bila je kći Stjepana iz čaglinske

grane Veličkih (dakle samo dalja Katarinina rođakinja), a plemići od Kisvárde koji se javljaju 1470. nisu bili njezini sinovi, nego unuci (usporedi Engel, “Középkori magyar genealógia”, rodoslovne tablice “Zsadány nem 1. Velikei” i “Gútkeled nem 5. Sárvármonostori ág, 11. tábla: Várdai”). Pod datumom koji navodi Thallóczy nisam uspio ući u trag takvu dokumentu.

129

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

prijepis, u formi sveščića (libellus), triju predočenih pergamentnih listina. Na početku prve stranice prijepisa navedeno je da je Ivan Svetački s tom mol- bom pristupio “u ime plemenite gospođe Katarine, kćeri pokojnoga Nikole, sina Ladislava od Velike, nekada Radivojeve udovice, a sada njegove supruge” (in persona generose domine Katherine filie quondam Nicolai filii Ladislai de Welyke, alias relicte Radiuoy, nunc vero consortis sue). 58 Prema Engelu, Kata- rina se spominje kao udovica Radivoja “od Komotina” i supruga Ivana Sve- tačkoga još i 1475. u listini koja se čuva u Sekeljskom nacionalnom muzeju u Rumunjskoj, u tamošnjoj zbirci Jenőa Nagya. Ta nam je listina ostala nedo- stupna. Napokon, kralj Matija Korvin izdao je 19. srpnja 1477. istražni nalog Požeškoj županiji na temelju nekih tužbi koje su podnijeli Ivan Svetački i njegova žena Katarina, rođena Velička. 59 Iz svega je, i bez potanje raščlambe maloprije spomenutih izvora, ra- zvidno da je Katarina Velička proživjela neobično buran život, koji je trajao tijekom većeg dijela 15. stoljeća. Mladost je provela u zavičaju u požeškom kraju. Nadživjela je dva muža, od kojih je prvi bio bosanski velmoža i član kraljevske dinastije. U Bosni je uz njega provela kakvih 14 godina, i Bosnu je napustila u najdramatičnijim trenucima njezine povijesti, kada je izgubi- la i muža i, po svemu sudeći, sinove koje je s njime rodila. Sudbina koja ju je u tom pogledu snašla slična je onoj njezine poznatije imenjakinje, kralji- ce Katarine Kosače, udovice kralja Tomaša, koja je također sama izbjegla tursko sužanjstvo, ali je ono zapalo njezinu djecu. Nakon takva rasula obi- telji i kraljevine u koju se udala, Katarina Velička vratila se preko Dalmaci- je u rodni kraj, udavši se za vlastelina iz onog dijela Kraljevine Slavonije koji međaši s Požeškom županijom. Možemo samo, i u tom slučaju, požali- ti što zemlje u kojima je živjela nisu imale razvijeniju pismenu kulturu i što plodovi te kulture nisu imali sreću da budu u većoj mjeri sačuvani, pa da nam se taj izniman život, umjesto u šturim i dvojbenim naznakama, poka- že u punijem bogatstvu svojih ljudskih i društvenih sadržaja.

58 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 88 516. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>.

59 Mađarski državni arhiv u Budimpešti, DL. 74 530. Dostupno i na: <http://mol.arcanum.hu/ dldf/>.

130

Stanko Andrić • O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića

On the Family of the Bosnian Anti-king Radivoj Ostojić: A Contribution to the Study of Marriages between the Last Members of the Kotromanić Dynasty and the Nobility from the Drava-Sava Interamnium

The medieval Bosnian dynasty of Kotromanić, which gave the country most if not all of its bans and kings from the mid-thirteenth century on, established matrimonial relations

with several high-ranking families from the kingdom of Hungary-Croatia, Bosnia’s north- ern and western neighbour. Besides the best-known marriage of Elizabeth, daughter of Ban Stephen II, to the Hungarian-Croatian king Louis I the Great, there were four other marriages between the members of the house of Kotromanić and the nobility of baronial rank from Croatia (Šubić of Bribir, Nelipčić of Cetina), Slavonia (Babonić of Vodica) and the eastern part of the Drava-Sava interamnium (Gorjanski/Garai). This paper aims to shed more light on the remaining and probably the least known case of this kind, i. e. the mar- riage between Radivoj Ostojić, son of King Ostoja and paternal uncle of the last independ- ent king of Bosnia Stephen Tomašević, and Catherine of the family of Velika (Hung. Velike) from Požega county. Radivoj acted as an anti-king during the rule of King Stephen Tvrtko

II (1421-1443) and he also claimed the throne at the beginning of the rule of his own

brother Stephen Tomaš (1443-1461), until finally renouncing his royal ambitions in 1446.

Since he actively entered the public and political sphere as early as in 1431, it is possible that he had been married to an unknown before 1449 when he got engaged to and ex- pected to marry Catherine of Velika. The marriage was laid down in a contract concluded

in that year between himself and Catherine’s father Nicholas. Nicholas and his wife Marga-

ret gave their shares in the family estates of Velika and Petnja (Požega county) to Radivoj “of Vranduk” and his fiancée, while Radivoj gave them in return one half of his castle of Sólyomkő or Sokol (in Bosnia’s northern region of Usora). Nicholas did not belong to baro- nial elite, his family being only locally significant and, as owners of lands and castles, re- stricted to the county of Požega. He served as a vice-count in the counties of Baranja and Požega when these were administered by John of Korođ (Kórógy), Ban of Mačva. It is pos- sible that Nicholas came into contact with Bosnia’s aristocracy while assisting John of Korođ in his political missions along the southern borders of the kingdom. In the later part of 1449, Radivoj Ostojić and Nicholas of Velika took under mortgage the castle and estate of Ljevač (county of Vrbas) from the members of the family of Nelepec of Dobra Kuća, a Slavonian branch of the prominent Bosnian family of Hrvatinić. Radivoj and Nicholas loaned 2 000 golden florins in cash and lands to the Nelepec family. In 1455 Nicholas of Velika left all of his possessions to his three daughters including Catherine, wife of Radivoj

de castello Zalathnak (he did not appear with this designation anywhere else). The only information about Radivoj’s (and probably Catherine’s) children before the fall of Bosnia comes from the Dubrovnik archives, where an unnamed son (and in one case “sons”) of Radivoj were referred to in 1451, 1454 and 1455. The context of these mentions seems to suggest that he was (or they were) still very young, which would make it probable that

131

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Catherine was indeed his/their mother. Radivoj’s children (liberi) are also cursorily men- tioned in a privilege granted to Radivoj and his family by Pope Pius II in July 1459. This act coincided with a Bosnian legation visiting the pope at Mantua; it is possible that Radivoj himself took part in he mission, shortly after he and his nephew, king’s son Stephen Tomašević, had surrendered the castle of Smederevo to the Ottomans. An important cas- tle on the Danube, Smederevo was the last territorial remnant of the Serbian Despotate. The castle was acquired by the Kotromanić prince along with his appointment as a new despot of Serbia in March 1459. The succession was approved and supervised by the Hun- garian-Croatian king Matthias Corvinus, who soon bitterly regretted it and accused the Bosnians of treason and a deal with the Turks. The king quickly seized the Hungarian es- tates of the Kotromanić family members, nullifying, among other things, mortgage of a half of the estate of Paka (Požega county) to Radivoj “of Komotin”, brother of the king of Bosnia, and his wife Catherine. Back in Bosnia, the last independent king Stephen Toma- šević (1461-1463), shortly after inheriting the throne, confirmed his uncle Radivoj’s posses- sions in Bosnia in a Slavic-language charter from September 1461. Unfortunately, the charter in its surviving form is certainly a later forgery, which makes its interesting refer- ence to Radivoj’s wife devoid of historical value. Neither the king nor Radivoj, along with most of the Bosnian aristocracy, survived the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom in May and June of 1463. Although some modern historians mention a young son who was captured and executed together with Radivoj, evidence for such statements is dubi- ous. It is however certain that in 1467 Bosnia had a king Matthias, according to a source from Dubrovnik (a) “son of the former king Radivoj”. This Matthias was obviously a puppet king installed by the Ottomans and was mentioned in a 1465 Italian diplomatic report. The report related the news of a king recently enthroned in Bosnia by Sultan Mehmed II to cre- ate the impression in the country of a restoration of its old government. The new king, according to this earlier source, was a Christian renegade and had a wife in Constantino- ple. It is uncertain whether this king Matthias is identical with“Matthias named Sabancich” who was referred to, also by the government of Dubrovnik, as a king of Bosnia in 1471. The last mention of an Ottoman king of Bosnia dates from 1476, when he was called Mathia Christianissimo and said to have rebelled against the Ottoman rule. Historians disagree whether behind these references there was only one person or there were two (or even three) namesakes whom the Ottomans invested with the title of the king of Bosnia. There is, however, no doubt that at least one of them was a son of Radivoj Ostojić of the Kotromanić dynasty. The fall of Bosnia was also survived by Radivoj’s wife Cath- erine, who in July 1463 was in Šibenik on the Dalmatian coast, trying to recover money from her late husband’s debtors. Later on, she returned to her native land, where we find her, from 1470 onwards, married again to a local nobleman John of Svetačje (Hung. Szencse). She outlived him too, appearing in documents as his widow from 1483 to 1487. The life of Catherine of Velika was thus an extraordinary story, which in its central Bosnian section resembled the much better known story of King Tomaš’s widow, Queen Catherine Kosača, who also survived the fall of Bosnia and whose children similarly be- came Ottoman captives and renegades. It is regrettable that we have so few and so meagre extant sources to reconstruct it.

Key words: Kingdom of Bosnia, house of Kotromanić, Radivoj Ostojić, family of Velika (Velički, Velikei), Catherine of Velika, County of Požega, Slavonia, Ottomans.

132

Hrvoje Kekez

Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

dr. sc. Hrvoje Kekez Hrvatsko katoličko sveučilište Odjel za povijest Ilica 242 10 000 Zagreb HRVATSKA

UDK 929.7(497.6Blagaj)’’1463/

’’

94(497.6Blagaj)’’14/15’’

Prethodno priopćenje Primljeno: 11. listopada 2012. Prihvaćeno: 4. lipnja 2013.

Tvrdi grad Blagaj, smješten ponad ušća rječice Japre u Sanu, zbog svoga položaja u blizini izrazito važne srednjovjekovne komunikacije dolinom rijeke Une bio je tije- kom 14. i 15. stoljeća jedno od najvažnijih sjedišta knezova Blagajskih, potomaka nekadašnjih knezova Babonića, koji su po njemu nosili svoj pridjevak. Iako je pro- past srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva 1463. nagovijestila buduće česte osmanske provale u dolinu Sane, uspostava Jajačke banovine ipak je donekle oda- gnala te provale na neko vrijeme. Unatoč tomu, razmjerno malobrojni sačuvani pi- sani izvori te znatno više sama arhitektura tvrdoga grada Blagaja ukazuju na kon- stantnu ratnu opasnost tijekom zadnjih desetljeća 15., a poglavito početkom 16. stoljeća. U radu se nastoji kontekstualizirati poznate vijesti o provalama osmanskih postrojbi u prostor oko tvrdoga grada Blagaja te njegovu ulogu i značenje u protu- osmanskom ratu u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća. Iako izrazito zapušte- ne, današnje ruševine tvrdoga grada Blagaja ukazuju na značajnu izgradnju njego- va fortifikacijskog sustava u vremenu postupnog raspadanja Jajačke banovine na- kon 1503. godine. Posebna je pozornost posvećena ustanovljivanju vremena ko- načnog kršćanskog napuštanja Blagaja i njegova pada u osmanske ruke tijekom četvrtog desetljeća 16. stoljeća.

Ključne riječi: Blagaj, knezovi Blagajski, osmanska prijetnja, Jajačka banovina, ka- sni srednji vijek, fortifikacijska arhitektura.

151

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Uvod

U ranu zimu 1470. knezovi Blagajski Stjepan, Ivan, Nikola i Mihovil

obratili su se ugarsko-hrvatskomu kralju Matijašu Korvinu s molbom da im dopusti da umjesto njih na kraljevski i banski sud mogu poslati svoje

prokuratore s pismima ovjerenim njihovim pečatima. Pritom su kao razlog naveli osmansku opasnost, tj. brojne osmanske pljačkaše koji su se kretali tadašnjim putovima i pljačkali putnike namjernike. Strahujući za vlastitu sigurnost, knezovi Blagajski zamolili su kralja da ne moraju osobno prisu- stvovati banskom ili kraljevskom sudbenom stolu. Uvažavajući njihovu molbu, kralj Matijaš je iz svoga dvora u Budimu poslao 16. prosinca 1470. odgovor u kojemu je pozitivno odgovorio na njihovu molbu. 1

Ta epizoda iz života knezova Blagajskih vrlo dobro opisuje situaciju na

prostoru oko tvrdoga grada Blagaja, tj. u dolini rijeke Sane, samo nekoliko godina nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine. Riječ je o obrambe- nom sustavu sastavljenom od niza tvrdih gradova u nekadašnjem Bosan- skom Kraljevstvu, točnije u Donjim krajevima, ali i u donjoj Slavoniji, koji je osnovao kralj Matijaš Korvin radi uspješne obrane južnih granica Ugar- sko-Hrvatskoga Kraljevstva. Unatoč dobro osmišljenu obrambenom susta- vu, na osmanskom se udaru vrlo brzo našao i prostor tadašnje južne Slavo- nije. Posebice se to odnosi na dolinu Sane i tvrdi grad Blagaj, iz kojega su stoljećima prije knezovi Blagajski gospodarili ne samo dolinom Sane nego i širim prostorom donjeg i srednjeg Pounja. Cilj je ovoga rada prikazati povijest tvrdoga grada Blagaja i njegovih gospodara, knezova Blagajskih, 2 u razdoblju nakon propasti srednjovjekov-

1 Lajos Thallóczy, Samu Barabás (ur.), A Blagay-csalad okleveltara. Codex diplomaticus comitum de Blagay (dalje: CDCB). Budimpešta, 1897., dok. 201, str. 381-382; Borislav Grgin, “Hrvatski velikaši u desetljećima pred Krbavsku bitku”, u: Krbavska bitka i njezine posljedice. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika : Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest, 1997., 44.

2 Do danas postoji nekoliko historiografskih radova o knezovima Babonićima, precima knezova Blagajskih, ali se još nekolicina autora u svojim radovima doticala njihove povijesne uloge (pre- gled literature o knezovima Babonićima vidi u: Hrvoje Kekez, Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća, doktorski rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012., 12-13). S druge pak strane knezovi Blagajski nisu bili predmet značajnije sustavne historiografske analize. Jedinu sustavnu analizu povijesti knezova Blagajskih u 15. i 16. stoljeću napisali su na mađarskom jezi- ku, davne 1897., Thallóczy i Barabás u već spomenutom zborniku isprava knezova Blagajskih (Lajos Thallóczy, Samu Barabás, “A Blagay család eredete”, u: CDCB, VI-CLXXXIII). Tek ne- znatno proširena, ista je studija objavljena godinu dana poslije i na njemačkom jeziku (Lajos Thallóczy, Die Geschichte der Grafen von Blagay. Beč, 1898.). Naravno da je uloga knezova Blagajskih u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća donekle analizirana u nekoliko sinteza hrvatske povijesti, no kako je riječ o tek sporadičnom spominjanju, na ovome mjestu nije po-

152

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

noga Bosanskog Kraljevstva 1463. i osnutka Jajačke banovine 1464. pa sve do konačnog kršćanskog napuštanja toga prostora, tj. osmanskog osvaja- nja, u četvrtom desetljeću 16. stoljeća. Posebna je pozornost usmjerena na analizu sačuvanih pisanih podataka koji donose vijesti o posljedicama kru- pnijih povijesnih događaja vezanih uz postojanje Jajačke banovine te na to kako su se posljedice tih događaja odrazile na život i funkcioniranje i samih knezova Blagajskih i stanovništva oko tvrdoga grada Blagaja u promatra- nom razdoblju. Iako je uspostava Jajačke banovine nesumnjivo na neko vrijeme usporila osmansko napredovanje, ipak se osmanska opasnost vrlo brzo osjetila i na prostoru Sanske županije. Naime razmjerno malobrojni sačuvani pisani izvori te znatno više sama arhitektura tvrdoga grada Blaga- ja ukazuju na konstantnu ratnu opasnost tijekom zadnjih desetljeća 15. i poglavito početkom 16. stoljeća. Stoga se u ovome radu nastoji kontekstu- alizirati poznate vijesti o provalama osmanskih postrojbi u prostor oko tvr- doga grada Blagaja. Štoviše, da bi se dobila jasnija slika povijesnih događa- ja oko Blagaja, potrebno je proučiti njegovu ulogu i značenje u protuo- smanskom ratu u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća. Naime, iako izrazito zapuštene, današnje ruševine tvrdoga grada Blagaja ukazuju na značajnu izgradnju njegova fortifikacijskog sustava u vremenu postupnog raspadanja Jajačke banovine nakon 1503. godine. Naposljetku, jedan od ciljeva ovoga rada jest i što točnije ustanovljiva- nje vremena i okolnosti konačnog pada tvrdoga grada Blagaja u osmanske ruke. Dosadašnja historiografija nije dala konačan odgovor o vremenu i okolnostima kršćanskoga napuštanja Blagaja, iako se do sada smatralo da se to dogodilo 1512., što se temelji na vijestima što ih u svojoj kronici do- nosi bosanski kroničar fra Nikola Lašvanin. On je zabilježio kako te godine “…Turci uzeše Blagaj, grad kneza Jurja Blagajića…”. 3

trebno pojedinačno navoditi spomenute sinteze. Ipak, treba naglasiti da je Grgin u svome radu o ulozi i povijesti hrvatskih velikaških obitelji u razdoblju pred Krbavsku bitku jedno poglavlje posvetio i knezovima Blagajskima (Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44-46). 3 Nikola Lašvanin, Ljetopis, ur. Ignacije Gavran. Sarajevo – Zagreb, 2003., 140. Ovdje je potrebno napomenuti da je mogućnost tako ranog osmanskog osvajanja Blagaja odbacio već Bojanovski (Ivo Bojanovski, “Blagaj na Sani”, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, god. 12, br. 3 /1964/: 12). Nažalost, on se u svome radu nije detaljnije po- svetio ovom problemu.

153

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Tvrdi grad Blagaj u razvijenom srednjem vijeku

Ruševine tvrdoga grada Blagaja nalaze se na omanjem stožastom bre- žuljku vrlo strmih strana (294m n. v.) u udolini otprilike dva kilometra sjevernije od ušća rječice Japre u Sanu, pokraj današnjega mjesta Blagaj Rijeka. Dolinu kojom dominiraju ruševine Blagaja sa zapada omeđuje Duga kosa (401m n. v.), a s istoka Blagajska kosa. Pogled na grad iz doline Sane zatvara masiv brda Dašćica (349m n. v.). Podno gradine teče potok Lučica, koji se kod Blagaj Rijeke ulijeva u Sanu. 4 Iako se u sačuvanim pisanim povijesnim izvorima sam Blagaj prvi put spominje razmjerno kasno, tek 1359., 5 njegovu gradnju ipak treba smjestiti znatno prije tog prvog spominjanja. Tako Ivo Bojanovski pretpostavlja da se tvrdi grad Blagaj razvio na pretpovijesnom supstratu, iz utvrde koja je vjerojatno u ranome srednjem vijeku mogla imati značajnu obrambenu ulogu, možda čak i bila župski grad. 6 Iako to razmišljanje bez arheoloških iskapanja zasad nije moguće potvrditi, ipak nekoliko činjenica svjedoči o vrlo staroj gradnji prvobitnog Blagaja. U prvom redu riječ je o vrlo domi- nantnoj poziciji gradine. Naime tvrdi grad Blagaj smješten je na omanjem brežuljku usred doline koju zatvaraju masivi okolnih brda, a nalazi se u neposrednoj blizini važnoga prometnog pravca riječnom dolinom, u ovom slučaju u neposrednoj blizini doline rijeke Sane. 7 Osim toga, Bojanovski navodi još dva argumenta koja svjedoče u prilog ranoj gradnji grada Blaga- ja. Kao prvo, to je prvobitni kružni oblik grada (Ringburg), koji je kasnije znatno adaptiran. 8 Drugo, Bojanovski napominje kako je u hrvatskoj topo- nomastici za naseljena mjesta često staro pridjevsko ime Blagaj, koje je označavalo plodnu zemlju. Tako su danas poznati Blagaj na Korani (Blagaj Turanjski), Blagaj na Buni i Blagaj na Uni, koji se češće navodi kao Ripač. Štoviše, Bojanovski primjećuje da je ime Blagaj izvedeno s davno zastarje-

4 Kekez, Plemićki rod Babonića, 355.

5 U ispravi od 21. ožujka 1359. knez Dujam Blagajski naveden je kao “… comitis Duym filii Radozlai de Blagay…” (Tade Smičiklas i dr. /ur./, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije /dalje: CD/, sv. 12. Zagreb, 1914., dok. 420, str. 558).

6 Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 7.

7 Sličnu poziciju ima primjerice i tvrdi grad Krupa, tj. Pset, vrlo vjerojatno sjedište ranosrednjo- vjekovne Psetske županije, koja se prvi put spominje u spisu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta. O poziciji srednjovjekovne Krupe, tj. Pseta, vidi Kekez, Plemićki rod Babonića,

321-329.

8 Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 7.

154

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine Mikropozicija Blagaja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

Mikropozicija Blagaja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

lim sufiksom i spada u red vrlo starih toponima poput Oglaja, Bilaja, Ma- glaja ili Dubočaja. 9 U svakom slučaju, od početka 13. pa sve do početka četvrtoga desetlje- ća 14. stoljeća knezovima Babonićima mnogo značajniji posjed bilo je obli- žnje Vodičevo i Blagaj je na neki način bio u sjeni toga posjeda i tamošnje- ga tvrdog grada. Knezovi Babonići, preci knezova Blagajskih, vrlo su vjero- jatno tvrdi grad Blagaj preuzeli sredinom devetoga desetljeća 13. stoljeća, kada je knez Radoslav I. preuzeo župansku službu u Sanskoj županiji. U to doba raste važnost Blagaja, pa se na obiteljskom vijećanju knezova Baboni- ća održanom u cistercitskoj opatiji u Topuskome 12. svibnja 1314. spomi- nje prihod što su ga knezovi Babonići ubirali od mitnice u Japri, nedaleko od tvrdoga grada Blagaja. 10 Štoviše, u Japri je 1334. zabilježena crkva Marka

9 Isto, 7, bilj. 2. 10 CD, 8, dok. 301, str. 359. Potrebno je napomenuti da na prostoru oko rijeke Japre ima dosta na- laza rimskoga novca, keramike i raznih natpisa koji svjedoče o kontinuiranim rudarskim aktivno- stima od posljednjeg desetljeća 1. do početka 5. stoljeća. Na tom se prostoru u antici osim željeza eksploatiralo i olovo, a u manjoj mjeri i bakar. Vidi: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988., 273-284; Ante Škegro, “Eksploatacija željeza u Bosni u rimsko doba”, Prilozi Instituta za istoriju 28 (1999.): 21-27.

155

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

– slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva Tlocrtna skica tvrdoga grada Blagaja (prema:

Tlocrtna skica tvrdoga grada Blagaja (prema: <http://jupiter.elte.hu> i Boja- novski, “Blagaj na Sani”, 16)

evanđelista i blaženog Martina. 11 U to doba vjerojatno je knez Radoslav II., kojemu je nakon obiteljske podjele pripao cijeli prostor rijeke Sane, zapo- čeo s dogradnjama i obnovom tvrdoga grada Blagaja. Nakon sloma knezo- va Babonića krajem trećega desetljeća 14. stoljeća Blagaj postaje glavno sjedište one grane roda Babonića koja će se poslije prema njemu nazivati knezovi Blagajski. Tako će tvrdi grad Blagaj postati rezidencija knezova Ni- kole III. i Dujma, sinova kneza Radoslava II. No nakon smrti kneza Nikole III., oko 1330., grad Blagaj prešao je u ruke njegova brata Dujma, koji je prvi nosio pridjevak “od Blagaja”. Zahvaljujući čvrstoj i stabilnoj vlasti kne- za Dujma Blagajskog na tom prostoru, koja je ostvarena njegovom bliskom suradnjom s ugarsko-hrvatskim kraljevima, najprije Karlom Robertom, a potom i Ludovikom I., Blagaj je za njegova života doživio stabilan razvoj. Od sredine 14. stoljeća Blagaj je postao stalna rezidencija knezova Blagaj- skih te je uživao nesmetan gospodarski razvoj potaknut blizinom promet- nog pravca rijekom Unom. 12 Iz toga vremena, tj. iz 13. i 14. stoljeća, sačuvana je kvadratna branič-kula, danas najbolje sačuvani objekt unutar ruševina tvrdoga grada Blagaja. 13 Bla- gajska branič-kula građena je sredinom 13. stoljeća te je zidana na najvišem uzdignutom platou. Bojanovski je krajem šestoga desetljeća 20. stoljeća ras- poznao niz strijelnica s uskim prorezima na vanjskom licu branič-kule, od

11 Franjo Rački, “Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine”, Starine JAZU 4 (1872):

212.

12 Usporedi i detaljnije vidi u: Kekez, Plemićki rod Babonića, 356-357.

13 O branič-kulama na srednjovjekovnim burgovima kontinentalne Hrvatske više vidi u: Zorislav Horvat, “Branič-kule na burgovima kontinentalne Hrvatske od 13. do 15. stoljeća”, Prostor:

znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, vol. 1, br. 33 (2007): 26-41.

156

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine Ostaci romaničke branič-kule tvrdo- ga grada Blagaja

Ostaci romaničke branič-kule tvrdo- ga grada Blagaja (preuzeto s:

<http://jupiter.elte.hu>)

grada Blagaja (preuzeto s: <http://jupiter.elte.hu>) Ostaci palasa tvrdoga grada Blagaja (preuzeto s:

Ostaci palasa tvrdoga grada Blagaja (preuzeto s: <http://jupiter.elte.hu>)

kojih je sačuvana samo ona u prizemlju. Štoviše, Bojanovski pretpostavlja da je na vrhu kule bio erker oslonjen na drvene konzole, od kojih je prepoznao samo dva ležišta. Očito je blagajska branič-kula zidana za obranu i borbu hladnim oružjem, dakle svakako prije kraja 14. stoljeća. 14 Nešto sjevernije od utvrde Blagaj, na širokom polju podno nje, Boja- novski je na lokalitetu “Crkvina” evidentirao ostatke crkve. Pretpostavio je da je riječ o kapeli u koju su se pokapali knezovi Blagajski, 15 pri čemu je odbacio zaključak Radimskoga kako su ondje pronađene opeke rimskoga podrijetla te naglasio da je riječ o tipičnoj tankoj srednjovjekovnoj opeci ugarske provenijencije. 16 Vrlo vjerojatno riječ je o blagajskoj župnoj crkvi svetoga Jurja koja se spominje u popisu Ivana, arhiđakona goričkog, 1334. godine. 17 Spominjanjem župnika u Blagaju potvrđeno je postojanje tamoš- nje crkve i u popisu župnika Zagrebačke biskupije iz 1501. godine. 18 Zani- mljivo je da je na tome mjestu krajem 19. stoljeća Vencel Radimský našao

14 Usporedi i detaljnije vidi u: Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 7.

15 Isto, 17.

16 Isto, 7, bilj. 16. O izgledu srednjovjekovnoga zida i srednjovjekovnim ciglama više vidi u:

Zorislav Horvat, O izgledu srednjovjekovnog zida na primjerima nekih građevina u kontinental- noj Hrvatskoj. Zagreb, 1987.

17 “… Item ecclesia sancti Georgii de Blagay…”, Rački, “Popis župa zagrebačke biskupije”, 212.

18 “… Plebanus de Blagay…”, isto , 211.

157

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

čak 15 nadgrobnih ploča koje, nažalost, nije detaljnije opisao. 19 Bojanovski

je početkom sedmoga desetljeća 20. stoljeća pokušao doći do spomenutih

nadgrobnih ploča, ali je napomenuo da je u Zemaljskome muzeju u Saraje- vu našao samo dva fragmenta nadgrobnih ploča, a za ostale se ne zna gdje se nalaze, ako ih je Radimský uopće dopremio u Sarajevo. 20 Iako je moguće pretpostaviti da se na lokaciji “Crkvina” podno Blagaja nalazila grobna ka- pela knezova Blagajskih iz 14. i 15. stoljeća, ipak za tu pretpostavku nema čvrstih dokaza u pisanim izvorima ili arheološkim nalazima. S druge strane, neupitno je da je do početka 15. stoljeća Blagaj na Sani postao hodočasničko središte u koje se hodočastilo o blagdan bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, koji se slavi 8. prosinca. Naime, boraveći na crkvenom saboru u Konstanzi, knez Ladislav Blagajski zamolio je papu Martina V. neka bulom odredi da će svi hodočasnici koji posjete Blagaj na rečeni blagdan dobiti potpuni oprost od grijeha. I uistinu je 10. svibnja 1418. papa Martin V. objavio ukaz kojim je taj privilegij dodijeljen svetištu

u Blagaju na Sani, 21 što je svakako potaknulo daljnja hodočašća u Blagaj. Vrlo vjerojatno, u okolici blagajske župne crkve na lokalitetu “Crkvina” razvilo se i podgrađe utvrde Blagaj, tj. naselje trgovaca i obrtnika. Naime brojni su tvrdi gradovi na prostoru srednjovjekovne Slavonije čija su se podgrađa razvila u okolici tamošnjih župnih crkava. 22 Razmjerno velik broj ulomaka srednjovjekovne opeke svakako ukazuje na to da se podno utvrde Blagaj razvilo značajnije naselje. Razvoju naselja trgovaca i obrtnika podno Blagaja tijekom 14. i 15. stoljeća pogodovalo je nekoliko okolnosti. U pr- vom redu to je činjenica da je Blagaj od sredine 14. stoljeća bio sjedište knezova Blagajskih, što je svakako privlačilo razne ljude koji su se mogli nadati službi familijara knezova Blagajskih, ali i raznim drugim službama. Potom, razvoju blagajskog podgrađa pogodovao je i položaj Blagaja u blizi- ni važnog srednjovjekovnog trgovačkog puta dolinom rijeke Une, baš kao i dolazak sve većeg broja hodočasnika, što je dodatno potaknulo razvoj na- selja. Nažalost, zbog nedostatka pisanih izvora i sustavnih arheoloških iskapanja teško je dati detaljniju sliku tvrdoga grada Blagaja i njegova pod- građa u razvijenom srednjem vijeku. Ipak, neupitna je činjenica da je Blagaj

19 Vencel Radimský, “O nekojim prehistoričkim i rimskim gragjevnim ostancima u području Sane u Bosni”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 4 (1891): 443.

20 Bojanovski, “Blagaj na Sani”, 17.

21 Andrija Lukinović (ur.), Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis. Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, sv. 5. Zagreb: Kršćanska sadašnjost – Arhiv Hrvatske, 1992., dok. 395, str. 540.

22 Tako se primjerice podgrađe tvrdoga grada Zrina razvilo oko župne crkve Svetoga Križa (Kekez, Plemićki rod Babonića, 315).

158

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

do sredine 15. stoljeća doživio tipičan urbani razvoj tvrdih plemićkih gra- dova na prostoru Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva te je svakako bio jedan od najvažnijih i najrazvijenijih tvrdih gradova na prostoru srednjovjekovne Slavonije južno od rijeke Save.

Blagajski i tvrdi grad Blagaj u drugoj polovini 15. stoljeća

U drugoj polovini 15. stoljeća dolazi do velikih promjena u dotadaš- njim srednjovjekovnim obrascima života i na prostoru čitavog Ugarsko- Hrvatskoga Kraljevstva i na prostoru doline rijeke Sane. Osmanske provale i velika prijetnja koja se osjećala na prostoru južne Slavonije uvelike je pro- mijenila društvene oblike života, ali i ekonomsku i demografsku sliku toga prostora. Velika iseljavanja stanovništva s prostora između Vrbasa i Kupe sa sobom su donijela mnoge probleme koji će uzrokovati neuspjeh protuo- smanske obrane na tim prostorima. 23 Posljedice burnih događaja u ljeto 1463. koji su rezultirali osmanskim osvajanjem Jajca, tj. propašću srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, vrlo su se brzo odrazile i na prostor doline Sane i tamošnjega tvrdog grada Blaga- ja. Naime padom tvrdoga grada Ključa, koji su na kraći period Osmanlije zauzeli između 27. svibnja i 5. lipnja 1463., 24 dolina Sane otvorena je za budu- će osmanske provale. Ipak, dolina nije pala u osmanske ruke toga ljeta, prije svega zato što je taj prostor, kao i prostor oko Une, uspješno branio ban Pavao Špirančić. Ban Špirančić bio je iznimno zainteresiran za obranu toga prostora jer su se u dolini Une nalazili i njegovi matični posjedi. No uskoro je bio za- robljen te je njegova supruga Margareta počela skupljati novac za njegovu otkupninu. 25 O uspješnosti Špirančićeve obrane dolina Sane i Une svjedoči i činjenica da te 1463. nisu zabilježeni osmanski upadi na taj prostor. Naime nakon pada Ključa, Osmanlije svoje prodore nisu usmjerili prema sjeveru, nego prema jugu, te su opustošili Krbavu i frankapanske posjede sve do Se- nja, koji su već te 1463. neuspješno opsjeli. 26

23 Ivan Jurković dobro je primijetio da se u hrvatskoj javnosti često zaboravljala činjenica da su u razdoblju od 1463. do 1593. hrvatske zemlje pretrpjele gubitak od oko 60% starosjedilačkog stanovništva (Ivan Jurković, “Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i njegovo doba”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 17 /1999/: 39).

24 Lajos Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527. Zagreb, 1916., 66, bilj. 1.

25 Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata, sv. 4. Zagreb, 1904., 60.

26 Joannes Schafárik (ur.), Acta archivi Veneti spectantia ad historiam Serborum et reliquorum Sla- vorum meridionalium (dalje: AAV), knj. 1-2. Beograd, 1860.-1862., 510; Klaić, Povjest Hrvata, 60.

159

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Zanimljiva je uloga knezova Blagajskih za vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. godine. Naime sačuvana je isprava čazmanskoga kaptola dati- rana 18. siječnja 1464., prema kojoj je kralj Matijaš Korvin naložio kanoni- cima toga kaptola da sastave komisiju čiji su članovi bili Mihovil Simonić, Stjepan Terek od Turilovca, Stjepan od Žutomerja i Martin od Therema. 27 Komisija je trebala ispitati ponašanje slavonskoga plemstva, tj. ustanoviti tko je od osumnjičenih plemića pomogao Osmanlijama u njihovu prodoru u Bosnu, posebice stoga što su Osmanlije odveli mnoštvo kršćana u rop- stvo. Komisija je ustanovila da je knez Grgur Blagajski prešao na osmansku stranu te je osobno vodio neke osmanske čete budući da je očito dobro poznavao krajeve kojima su Osmanlije prolazili. 28 Iako tu ispravu svakako treba promatrati u sklopu uobičajene prakse međusobnog optuživanja sla- vonskog i hrvatskog plemstva za suradnju s Osmanlijama tijekom 15. sto- ljeća, o čemu će više riječi biti u nastavku ovoga rada, 29 ipak je potrebno uočiti da Osmanlije nakon osvajanja Ključa krajem svibnja ili početkom lipnja 1463. nisu nastavili upadati u dolinu Sane, nego su provalili preko Krbave i Like do Senja. Takvoj osmanskoj odluci mogla je pridonijeti su- radnja kneza Grgura Blagajskog s Osmanlijama, koji ih je uspio odagnati od pljačke njegovih posjeda u dolini Sane, ali i uspješna obrana bana Pavla Špirančića, koji je branio doline Sane i Une. U svjetlu optužbi protiv kneza Grgura Blagajskog da je pomogao Osmanlijama u njihovu pohodu na Bosansko Kraljevstvo 1463. moguće je sagledati podatak što ga je u svome radu donio Ćiro Truhelka. On naime, pišući o povijesti i znamenitostima grada Jajca, bilježi kako je bosansku kraljicu Maru, suprugu posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševi- ća, zarobio neki neimenovani ban te je pritvorio u Blagaju na Sani. 30 Prema njegovim riječima, taj je podatak pronašao u nekoj neimenovanoj osman- skoj kronici, ali pritom nije naznačio o kojoj je kronici riječ, kao ni gdje se ta kronika nalazi te je li eventualno objavljena. Očito je Truhelka u tom trenutku imao na pameti razmišljanja koja je zabilježio u svome ranijem radu o Jajcu objavljenom na njemačkom jeziku 1888. godine. U njemu je

27 Magyar Országos Levéltár (Mađarski državni arhiv), Budimpešta, fond “Diplomatikai fényképgyűjtemény”, sign. DF 255769.

28 “… Gregorius de Blaga … dum scilicet imperator Thurcorum regnum nostrum Bozne invase- rat ipsis Thurcis […] adherendo eosdem ad plurima loca nostrorum ad que scilicet iidem Thurci sine ductore penetrare nequivissent eosdem Thurcos duxi(sset et) per hoc infidelitatem incurre- re minime formidando…”, isto.

29 Grgin, “Hrvatski velikaši”, 45.

30 Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce: povijest i znamenitosti. Sarajevo, 1904., 10, bilj. 3.

160

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

Truhelka pribilježio kako je, prema kronici Poviest ot bitija i ot cesareh va- seh rodov, nastaloj sredinom 16. stoljeća, kralj Stjepan Tomašević poslao svoju suprugu Maru s blagom u Ugarsku, gdje ju je, kako je poznato, zaro- bio ban Pavao i oteo joj blago, pa je poslije u Ugarskoj i umrla. 31 I uistinu, u rečenoj se kronici spominje da je posljednji bosanski kralj svoju suprugu Maru s blagom poslao u Ugarsku, no nema spomena o banu Pavlu Špiran- čiću, kao ni o njegovu zarobljavanju kraljice Mare. 32 Očito je Truhelka po- vezao podatak iz spomenute kronike s podatkom iz isprave od 11. prosinca 1466. prema kojemu se posljednja bosanska kraljica Mara nakon što je po- bjegla iz zarobljeništva bana Špirančića naknadno sklonila u samostan se- stara klarisa svetoga Stjepana u Splitu. 33 Iako autor ovoga rada nije uspio pronaći neimenovanu osmansku kro- niku u kojoj se spominje da je kraljica Mara bila pritvorena u Blagaju na Sani, 34 kako je to naveo Truhelka, ipak je moguće dati vjerojatnu rekon- strukciju događaja vezanih uz nju. Nakon napuštanja Bobovca, kraljica Mara pratila je svoga supruga, kralja Stjepana Tomaševića, do Ključa, oda- kle ju je on poslao u Ugarsku, kako je to zabilježeno u kronici Poviest ot bitija i ot cesareh vaseh rodov. To se svakako moralo dogoditi prije razdoblja između 27. svibnja i 5. lipnja 1463., kada je Ključ pao u osmanske ruke, a kralj Stjepan Tomašević u njihovo zarobljeništvo. 35 Od Ključa je put prema jugu i jadranskoj obali bio odsječen jer su se tim prostorom kretale osman- ske snage koje su još toga istog ljeta opustošile Krbavu i opsjele Senj. 36 Stoga je najsigurniji put od Ključa prema sjeveru bio dolinom Sane prema Uni, tj. prema prostoru koji je branio ban Pavao Špirančić, 37 što se poklapa s navo- dima iz kronike Poviest ot bitija i ot cesareh vaseh rodov, u kojoj piše da je

31 Ćiro Truhelka, Geschichte und Denkwürdigkeiten von Jajce. Sarajevo, 1888., 8, bilj. 3.

32 “… Leto scov (6972. g) hodi … na bos[ni] i ouhvati stefana zeta despota lazara i brata mu se- stre probi gospo[d]e ego daži lazareva pobeže na ougre sa riznicego svoego i uze car bobovac … [ia]ice i ostale gradove pleni pride v skopje…”, Aleksa Vukmanović, “Građa za istoriju naroda i književnosti srpske”, Glasnik Društva srpske slovesnosti 10 (1858): 274.

33 Janko Šafarik (ur.), Acta Archiva Venetum, knj. 2. Beograd, 1862., dok. 62, str. 537-538. Tu- mačenje da je upravo ban Pavao Špirančić zarobio kraljicu Maru prvi je iznio Ante Knežević u svojoj knjizi o propasti srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva (Ante Knežević, Pad Bosne. Senj, 1886., 54).

34 Ni Đuro Tošić, autor do sada jedinog sustavnog rada o životu i sudbini kraljice Mare, ne pozna- je podatak da je ona barem nakratko bila pritvorena u Blagaju na Sani. Vidi Đuro Tošić, “Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena)”, Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine 3 (2002): 29-60.

35 Thallóczy, Povijest Jajca, 66, bilj. 1.

36 AAV, 510; Klaić, Povjest Hrvata, 60.

37 Klaić, Povjest Hrvata, 60.

161

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

kralj Stjepan Tomašević poslao suprugu u Ugarsku. Više je razloga zašto se ban Pavao mogao odlučiti zarobiti kraljicu Maru. Prvo, bila je supruga kra- lja Stjepana Tomaševića, a iz daljnjih postupaka ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina moguće je pretpostaviti da je njegov plan već sredinom 1463. bio na bosansko prijestolje postaviti sebi odana čovjeka. 38 Drugo, kraljica Mara vjerojatno je sa sobom nosila kraljevsku riznicu, ali i relikvije svetoga Luke što ih je u miraz donijela bosanskomu kralju Stjepanu Toma- ševiću. Moguće je da se ban Pavao nastojao domoći tih dragocjenosti. Ipak, postavlja se pitanje – ako je Truhelkin navod točan – zašto je ban Pavao kraljicu Maru pritvorio u Blagaju na Sani, tj. u tvrdome gradu kne- zova Blagajskih, a ne na nekom od svojih posjeda oko rijeke Une. 39 To nas pitanje ponovno vraća na ulogu knezova Blagajskih u vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. godine. Dakako da bi i sama utvrđenost grada Bla- gaja mogla biti razlog zbog kojega je ban Pavao pritvorio kraljicu upravo ondje, ali je isto tako moguće da je ban u taj grad smjestio svoju posadu upravo stoga što nije vjerovao knezu Grguru Blagajskom jer je ovaj pomo- gao Osmanlijama na njihovu pohodu na Bosnu vodeći njihove čete. U sva- kom slučaju, kraljica Mara mogla se kraljevskim blagom iskupiti iz zaro- bljeništva ili je pak puštena nakon što je i sam ban Pavao Špirančić pao u osmansko zarobljeništvo te je njegova supruga Margareta morala skupljati novac kako bi ga iskupila iz zarobljeništva. 40 Iz Blagaja je kraljica Mara lako mogla doći do Une te se unskim putem, nakon što je minula izravna osman- ska opasnost, uputiti prema Kninu i dalje prema Splitu, gdje je njezin bora- vak zabilježen najkasnije 1466. godine. Takva rekonstrukcija događaja mo- guća je samo ako je točan podatak što ga je u svome radu o povijesti Jajca donio Truhelka. Dok se taj podatak ne potvrdi ili ne odbaci, ovdje je riječ samo o historiografskim promišljanjima. U svakom slučaju, protuofenziva kralja Matijaša Korvina i osnivanje Jajačke banovine početkom 1464., tj. niz utvrđenih gradova i tvrdi grad Jajce, na neko su vrijeme odagnali izravne osmanske upade u dolinu Sane do Une. Naime u prvo su vrijeme osmanske provale usmjerene prema Hr- vatskoj, tj. Krbavi i Lici. Tako su već 1468. zabilježene velike razorne osman- ske provale na posjede kneza Stjepana Frankapana. Štoviše, osmanske su

38 O tome više vidi u radu Borislava Grgina objavljenom u ovome zborniku i ondje navedenu literaturu.

39 Kao što je već rečeno, matični posjedi bana Pavla bili su oko rijeke Une (Klaić, Povjest Hrvata,

60).

40 Isto, 103.

162

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

čete po povratku opustošile krajeve oko Stjepanova grada Modruša. 41 I na- redne godine zabilježena je osmanska provala do Senja. U ljeto 1469. Isa- beg je provalio do Senja, pritom ponovno pustošeći modruški kraj, a potom je provalio čak i u Kranjsku. 42 Početkom osmoga desetljeća 15. stoljeća i u dolinama Sane i Une počela se osjećati sve veća nesigurnost zbog sve češćih osmanskih provala, što nas vraća na početak ovoga rada. Kao što je već rečeno, ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin odobrio je 16. prosinca 1470. Stjepanu, Ivanu, Nikoli i Miho- vilu, knezovima Blagajskim, da ne moraju osobno prisustvovati banskom i kraljevskom sudu, nego da mogu poslati svoje prokuratore s pismima i svo- jim pečatima. 43 Ta je iznimka učinjena zbog sve veće opasnosti od osmanskih pljačkaša koji su napadali putnike na sve nesigurnijim putovima. No nisu samo osmanski pljačkaši bili opasnost na onodobnim cestovnim putovima. U to su doba učestali sukobi među slavonskim plemićima, pa su jedni drugima činili mnoga zla. Tako je zabilježeno da su 1471. Ivana Draš- kovića, familijara knezova Blagajskih, napali ljudi Ladislava Svetačkog. Nai-

me, prema vijestima iz tužbe knezova Blagajskih Nikole, Ivana i Stjepana pro- tiv Ladislava Svetačkog od Zemče pred slavonskim banovima Blažem Mađa- rom i Damijanom Horvatom, sačuvanima u ispravi zagrebačkoga kaptola od 12. rujna 1471., nešto ranije iste godine, točnije 13. lipnja, negdje u slavon- skim šumama kaštelan Pavao i Augustin Šipek, familijari slavonskoga vlaste- lina i susjeda blagajske Poljane Ladislava Svetačkog, orobili su blagajskoga službenika Ivana Draškovića oduzevši mu dragocjenosti i novac. Tom su pri- likom propale i blagajske povelje koje su se ticale Blagaja i Ostrošca, a Draš- ković ih je nosio u čazmanski kaptol na prepisivanje i ovjeravanje. 44 Štoviše,

iz

iste se isprave saznaje da su knezovi Blagajski od Ladislava Svetačkog trpje-

li

i druge štete. Tako se u ispravi spominje krađa seljačke imovine i stoke, ali i

paleži vinograda, pa čak i ubojstva kmetova. 45

41 Iván Nagy, Albert Nyáry (ur.), Magyar diplomacziai emlékek. Mátyás király korából (dalje:

MDE). Budimpešta, 1877., dok. 45, str. 75-76.

42 Isto, dok. 62, str. 96-97.

43 CDCB, dok. 201, str. 381-382.

44 “… item dum circa festum sacratissimi Corporis Christi proxime preterit iidem exponentes per Iohannem Draskowych familiarem ipsorum certas literas regale set literalia instrumenta factum castrorum eorundem Blagay et Ozrosaczy ac eorundem possessiones tangente set con- cernentia ad capitulum ecclesie Chasmensis pro transumpmendis et rescribendes ipsorum pari- bus destinassent…”, CDCB, dok. 202, str. 383.

45 Isto, dok. 202, str. 383-384; Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.

163

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Dolina rijeke Sane sredinom osmoga desetljeća 15. stoljeća postala je jedan od glavnih smjerova osmanskih provala dalje prema zapadu. Tako je zabilježeno kako su tuda u rujnu 1473. Osmanlije provalili kroz Hrvatsku i Slavoniju sve do Koruške, Kranjske i Štajerske. 46 Štoviše, ujesen iduće godi- ne, prilikom osmanskoga pohoda u Slavoniju, osobito je stradalo Zagorje i prostor oko Križevaca. 47 Dok za knezove Blagajske nije zabilježeno da su pokušavali zaustaviti osmanske provale kroz dolinu Sane, knezovi Zrinski, koristeći dobar položaj svoga tvrdoga grada Zrina, od kojega se vrlo brzo moglo doći do ušća Sane u Unu i tamošnjega gaza, nastojali su osujetiti osmanske provale. Tako je zabilježeno da je knez Petar Zrinski 1475. pora- zio Osmanlije na njihovu povratku, i to upravo na prijelazu Une. Naime, kako je početkom godine Ahmet-paša neuspješno opsjeo grad Zrin, knez Petar Zrinski imao je dovoljno vremena pripremiti svoje čete i namjestiti klopku Osmanlijama u trenutku njihova povratka. Iako nije točno navede- no gdje se ta bitka odigrala, najvjerojatnije se to zbilo u blizini ušća Sane u Unu, tj. blizu današnjeg Bosanskog Novog. 48 U svakom slučaju, taj uspjeh kneza Petra Zrinskog vrlo je vjerojatno nagnao knezove Blagajske na pomi- rbu s njime. I uistinu, knez Ivan Blagajski sklopio je 11. srpnja 1475. pred čazmanskim kaptolom, u svoje i ime svoje braće Nikole i Mihovila, mir s knezom Petrom Zrinskim. 49 Vrlo brzo nakon smrti naslovnoga bosanskog kralja Nikole Iločkog 1477., koji je uspješno vodio obranu Jajačke banovine, uslijedio je novi val osmanskih upada u Hrvatsku i Slavoniju. 50 Tako su one teško opustošene već u listopadu iste godine. Naredne godine zabilježene su nove osmanske provale kroz doline Sane i Une u Slavoniju. No u ljeto te 1478. hrvatski ve- likaši predvođeni Petrom Zrinskim ponovno su porazili osmanske čete koje su se vraćale s pljačkaškog pohoda. I ta se bitka odigrala negdje na posjedima kneza Petra Zrinskog. 51 Najveći poraz Osmanlije su doživjeli u dvodnevnoj bitci kod broda Zrinskoga, vrlo vjerojatno kod mjesta gdje će kasnije biti izgrađen Novi na Uni. U bitci koja se vodila 29. i 30. listopada 1483. ban Matijaš Gereb pora-

46 Klaić, Povjest Hrvata, 115-116; Borislav Grgin, Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovje- kovna Hrvatska. Zagreb, 2002., 175.

47 MDE, dok. 180, str. 260-261; Klaić, Povjest Hrvata, 118; Grgin, Počeci rasapa, 175.

48 Ivan Kukuljević Sakcinski, Zrin grad i njegovi gospodari. Zagreb, 1883., 47; Grgin, Počeci rasa- pa, 175.

49 CDCB, dok. 203, str. 384-386; Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.

50 Grgin, Počeci rasapa, 175.

51 Isto, 176.

164

Hrvoje Kekez • Knezovi Blagajski i tvrdi grad Blagaj nakon osnutka Jajačke banovine 1464. godine

zio je veliku osmansku vojsku koja je sa sobom vodila velik plijen i mnoš-

tvo zarobljenika. Zanimljivo je da su u bitci sudjelovali Bernardin i drugi Frankapani (Cetinski i Slunjski), kao i knezovi Zrinski, ali ne i knezovi Bla- gajski, koji su u to doba bili u sporu s knezovima Zrinskima oko posjeda Dobretin. U svakom slučaju, nakon toga osmanskog poraza došlo je do sklapanja petogodišnjeg mira između kralja Matijaša i Osmanlija te su na neko vrijeme prestale međusobne borbe većih razmjera, ali su granične čarke nastavljene. 52 Unatoč sve većoj osmanskoj opasnosti od kraja sedamdesetih godina 15. stoljeća Blagajski su više posvećeni sporovima sa susjednim velikašima negoli obrani svojih posjeda od Osmanlija. Kao što je već spomenuto, kne- zovi Blagajski vodili su 1483. spor s knezom Petrom Zrinskim oko posjeda Dobretin 53 te vrlo vjerojatno nisu sudjelovali u bitci kod broda Zrinskoga. Određeno zatišje što se tiče osmanskih provala, koje je donijelo potpisiva- nje petogodišnjega mira između ugarsko-hrvatskoga kralja i osmanskoga sultana 1483., pogodovalo je razbuktavanju međusobnih sukoba slavon- skoga plemstva. Vijesti o sukobima Blagajskih i Zrinskih sačuvane su u tuž-

bi što ju je 30. srpnja 1485. podignuo knez Petar Zrinski protiv knezova

Blagajskih pred slavonskim banovima. 54 U toj tužbi ima vijesti o pljačkama koje su Blagajski učinili na posjedima Zrinskih od 1483. do 1485. godine. Tako je zabilježeno da su po naredbi Stjepana i Mihovila Blagajskog njihovi

kaštelani Mihovil Janković od Petrovljana i Ilija Merkohelić poharali posje- de Petra Zrinskog na susjednom zrinskom vlastelinstvu u više navrata tije- kom 1485. godine. Štoviše, čini se da su se te pljačke redovito događale te da su blagajski kaštelani opljačkanu stoku redovito odvodili u Blagaj. Po- sebno su zanimljive vijesti o događaju koji se odigrao 22. kolovoza 1484. godine. Naime, prema riječima kneza Petra Zrinskog, njegovi su podložni-

ci u Blagaju prepoznali stoku koju su Osmanlije prije odveli s opljačkanih

posjeda knezova Zrinskih. Tom su prilikom Osmanlije odveli više od 300 seljaka i jobagiona knezova Zrinskih te mnogo stoke i raznovrsnih dobara. Očito su Osmanlije opljačkanu stoku prodali Blagajskima, koji su je zadr- žali na svojim posjedima, te je stoga knez Petar Zrinski optužio Blagajske da surađuju s Osmanlijama. 55

52 Isto.

53 CDCB, dok. 202, str. 397-398; Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.

54 CDCB, dok. 210, str. 399-403.

55 Grgin, “Hrvatski velikaši”, 44.

165

Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva

Kao što je već rečeno, u zadnjim desetljećima 15. stoljeća učestale su