Zane Grey - Do posljednjeg ovjeka GLAVA 1 Na uzbrdici pustog i suhog kraja, Jean Isbel se ulogori na rubu cedrova u malenoj

kamenitoj guduri koja je mamila zelenilom svojih vrba i topola i obeavala vodu i travu. Umorne ivotinje, a naro ito mazga koja je ponijela veoma teak teret, sada su se zadovoljno valjale po tlu. Skidajui mamuze i Jean zadovoljno uzdahne. Nije navikao na jaru, na zasljepljujui sunce i prainu pusta kraja. Svom se duinom opruio kraj bistra potoia koji je uborio preko crvena kamenja i halapljivo se napio. Voda je bila hladna, ali je imala opor okus - okus alkalija, koji mu se nije svidio. Otkad je napustio Oregon, jo nije okusio ukusnu, istu i hladnu vodu. alio je za njom kao to je alio i za oregonskim velianstvenim, hladovitim umama koje je oboavao. Sva je prilika da e mu divlja i beskrajna Arizona biti odvratna. Dok je bez urbe zavrio sve svoje poslove u logoru, sumrak je pao i kojoti su se poeli oglaavati. Jean je sluao njihovo zavijanje i um svjeeg vjetra medu cedrovima i osjetio zadovoljstvo to su mu bar ti zvui poznati. Cedrovina je davala dobru vatru. Vonj njezina dima bio je Jeanu nov i ugodan. "A moglo bi se dogoditi da i zavolim Arizonu", poluglasno e, "Ali, ne... ja udim za vodopadima i tamnozelenim umama. Mora biti da to govori indijanska krv iz mene... Nije vano, otac me hitno treba, i mislim da u ovdje dugo ostati!" Bacio je nekoliko grana na vatru, pri ijem svjetlu otvori oevo pismo, nadajui se da e ponovnim itanjem bolje shvatiti njegov zagonetni sadraj. Dva je mjeseca putovalo do njega, najprije u neijem depu, potom potanskom koijom i vlakom, zatim brodom i najzad ponovo vlakom. Bilo je napisano olovkom, na listu otrgnutom iz nekog starog bloka, pa bi ga bilo teko itati ak i da je rukopis bio itljiviji. "Otac nikada nije imao lijep rukopis, ali jo nikad nisam vidio da ovako runo pie", ree glasno razmiljajui. Travnata dolina, Arizona Sinejean, doi kui. Ovdje ti je dom i tu si potreban. Kad smo napustili Oregon, vjerovali smo da e brzo za nama. Ali, prole su godine. Ja starim, sine, a ti si mi uvijek bio najpouzdaniji sin. Ne mislim rei da si bio ba jako postojan. Samo to se tvoja razuzdanost najvie oitovala u ljubavi prema umama. Ti si vie nalik na majku, dok su tvoja braa Bili i Guy vie na mene. U tebi tee indijanska krv Jean, i ba to indijansko u tebi, sad e mi najvie trebati. Bogat sam, imam mnogo konja i goveda. Moji su panjaci meu najboljima u cijelom kraju. U posljednje smo vrijeme gubili stoku. Ali, to nije sve i nije ono najgore. U Tontu su se pojavili ovari, sad im ovce pasu i u Travnatoj dolini. U ovom kraju govedari i ovari nikako ne idu zajedno. Teka nas vremena ekaju. Imam daleko vie razloga zbog kojih se uzrujavam i trebam tebe, ali moram se strpiti dok ne doe, jer se to mora usmeno rei. Bez obzira to sad radi, prekini posao i odmah put pod noge da stigne u Travnatu dolinu do proljea. Molim te, pobrini se da donese neto oruja i mnogo municije. Sve to dobro sakrij meu ostalim stvarima. Ako koga sretne kad bude silazio u Tonto, nemoj mnogo priati, ali dobro sluaj to se govori. I na kraju, sine, neka te nita ne spreava da doe. Vjerojatno e imati djevojku u Oregonu, pa povedi i nju. Mnogo te voli tvoj tata, Gaston Isbel Jean se zamisli nad pismom. Koliko se sjeao, otac jo nikad nije traio pomo, pa je ovakav ton u pismu znaio pravo iznenaenje i ok. Tjednima je putovao i razmiljao, ali nije uspio dokuiti to zapravo stoji izmeu tih redaka. "Da, stari oe" - razmiljao je, osjeajui kako ga obuzimaju toplina i sjeta. "Imat

e preko ezdeset. Dodue, dobro se drao... Sad je bogat, ali gubi stoku, i prijeti mu da ga ovari istjeraju s panjaka. Otac moe podnositi stokokradice, ali ovare nikako." Milina to je preplavila Jeana pretvori se u hladnu, razumnu odlunost koja je uvijek slijedila iza svakog itanja oeva pisma. inilo mu se kao da mu ilama tee nekakva struja, osjeajui kako u njemu povremeno buja i kako ga grije. Takvo je uvstvo stvaralo nemir, jer je bivao svjestan da u njemu lei stanovito drugo, skriveno "ja", dublje, snanije i od njegove bezbrine, nehajne i sanjalake naravi, ak njoj posve suprotno. Za Oregon su ga vezivale samo grandiozne, mirne ume i bune, umovite rijeke. Nije mu bilo lako ostaviti Oregon. I cijelim putem niz obalu, brodom do San Diega, pa koijom preko Sierra Madrea, i najzad na ovom posljednjem dijelu puta na konju, osjeao je kako se iz njega povlai mirna i zadovoljna priroda i prevladava ono tamno i neznano to u sebi krije prijeteu snagu. No, usprkos svojoj vjernosti Oregonu i tuzi za njim, morao je sam sebi priznati kako ga ivo zanima pustolovna budunost, i kako potajice uiva u divljoj i goloj Arizoni. Nebo je nad njim bilo drugaije od oregonskog, blie, prostranije, s jaim plavetnilom, nalik tamnom, zvijezdama oploenom svodu. Nad njim je lebdio snaan miris kadulje i cedrova, pomijean s vonjem dima, i sve to je utiavalo i uspavljivalo njegov duh. U zoru je smotao ebe, navukao izme i poletno otpoeo dan to e ga jo vie pribliiti budunosti koja ga doziva. Bijeli mraz koji je prtao pod nogama, i hladan zrak koji mu je tipao obraze, liili su onima s oregonskih visoravni i na isti ga nain tjerali na djelo. Ali ipak nisu bili isti. Osjeao se kao opijen jakim, slatkim vinom. Konj i mazga lijepo su se odmarali tijekom noi, u maloj su se guduri obilno napasli i napojili. Jean pojaha konja i ude medu cedrove, radostan to su iza njega ostale beskrajne milje pustoi. Vidjelo se da se po stazi kojom je jahao malo gazilo. Prema oskudnim obavijestima to ih je dobio u posljednjem naselju, ta je staza vodila do takozvanih Urvina, koje su se dizale iznad Bazena Tonta, a s njih se mogla vidjeti Travnata dolina. Uzbrdica je bila toliko blaga da se mogla mogla osjetiti samo na duim i otvorenijim dijelovima. Ali, Jean je prema drveu znao da se tlo penje. Cedrovi su najprije bili rijetko razbacani, niski, iskrivljeni, potom su postajali gui, lisnatiji, zeleniji, tamniji, i najzad, veoma visoki i razgranati. Na otvorenim zaravnima bogato su rasle kadulje i trava. Zatim je doao pojas pinija, medu kojima se isticala pokoja smreka arene kore. Kad je naiao na prvi bor, Jean ga pozdravi srdanim pljeskom po njegovoj hrapavoj, suroj kori. Bio je to zapravo malen, slabo razvijen bor koji se borio za ivot. Sljedei je bio vei, potom ih je bilo vie, i na kraju prevladae i gordo nadvisie ostalo stablje. Miris borovih iglica mijeao se s drugim mirisima, a vjetar koji ih je raznosio bio je ugodan. Otprilike sat vremena nakon prvih borova proao je podruje cedrova i pinija i zatekao se u sve guoj i dubljoj umi. Na otvorenim mjestima bilo je izbijeljene trave, a sitno je raslinje osim u klancima bilo rijetko. Jean je pogledom traio nee li gdje zapaziti vjevericu, pticu, jelena ili neku drugu zvijerku. Zakljuio je da je uma nenastanjena, znai bez vode. Oko podne zastao je kod jedne bare to se oito stvorila topljenjem snijega, i pustio konja i mazgu da se napoje. U mulju je opazio tragove nekoliko jelena i neke krupne ptice, po svoj prilici divljeg purana. Kod movare se staza ravala. Jean nije znao da li da produi lijevo ili desno. "Na kraju krajeva, mislim da je svejedno", zagundao je i ve je htio uzjahati kad je opazio da je konj naulio ui. Okrenu se i pogleda niz stazu. Zau se topot konjskih kopita u kasu i trenutak kasnije pojavi se konjanik. Gradei se kao da pritee kolan na sedlu, Jean je preko svog konja pozorno motrio jahaa koji je nailazio. U ovoj e ga zemlji svaki ovjek zanimati. Izdaleka jaha je izgledao poput svih Arizonaca koje je

Jean vidio; divno se drao u sedlu, bio je visok i vitak ovjek. Imao je crn sombrero iroka oboda i zapraenu crvenu maramu. Prsluk mu je bio raskopan, a na sebi nije imao kaputa. Jaha dotjera konja kasom i zastade na nekoliko koraka od Jeana. - Zdravo, strance! - ree suho. - Zdravo i tebi! - odvrati Jean. Nagonski je osjeao da ovaj susret krije neto znaajno. Otre oi bljesnule su preko njega i njegove opreme. Jahaevo je lice bilo preplanulo, boje praine, izdueno, mravo i tvrdih crta, preko usana padao mu je dugaak uti brk, a oi su mu bile prodorne i inteligentne. Vidjelo se da je ve pokupio sve iskustvo koje se moglo stei na Zapadu, iako nije bio star. Kad je sjahao, Jean primijeti da je veoma visok, ak i za Arizonca. - Naiao sam na tvoje tragove na putu ree neznanac, skidajui konju vale da bi ga napojio. - Kuda si se zaputio? - ini mi se da sam zalutao - odvrati Jean. - Ovaj mi je kraj nepoznat. - Da, vidi se to po tragovima i posljednjem logoru. A kamo si krenuo prije no to si zalutao? Neznanev je ton bio usiljeno miran, sa suhim i oporim prizvukom. Jean osjeti da ne odaje prijateljstvo ni ljubaznost. - U Travnatu dolinu. Ja sam Isbel - kratko je odvratio. Jaha je priekao da se konj napoji, pa mu ponovo natakne em, a zatim izdui nogu i sjedne u sedlo. - Znao sam ja da si ti Jean Isbel - odvrati. - U Tontu i svaka ptica na grani zna da je stari Gass Isbel poruio sinu da doe. - Kad si znao, zato si me pitao? - neuvijeno e Jean. - Htio sam uti to e mi odgovoriti. - Tako? Dobro, ali znaj da mene nije briga to e ti misliti. Pogledi im se sukobie i oni se vrsto zagledae jedan u drugog, uzajamno se odmjeravajui. - Pa to se zna - opet e jaha. Govorio je sporo, a spori su mu bili i pokreti duge preplanule ake kojom je vadio cigaretu iz prsluka. - Ali, s obzirom da si ti Isbel, ja u svoje rei, htio ti to ili ne. Zovem se Colter i jedan sam od ovara na koje bjesni Gass Isbel. - Colter. Drago mi je to smo se upoznali - odvrati Jean. - Tko mom ocu uini krivo, ini ga i meni. - Svakako, da nije tako, ti ne bi bio Isbel - mrko se nasmije Colter. Vidi se da jo nisi naiao na nekoga iz Tonta. Rei u ti da je tvoj stari kao ena blebetao u Greavesovoj trgovini. Pohvalio se tobom, kako se zna tui, te kako zna pucati i kako si u stanju nai najzamreniji trag ovjeku ili konju. Pohvalio se da e potjerati sve ovare iz doline. Ali, ja u ti neto rei, tek toliko da zna to mi elimo: nae e ovce pasti u Travnatoj dolini. - Vae?... ije? - osorno e Jean. - Kako?... Pa, ovara koji ive oko Tonta, od Crnog vrha do Apakog kraja. - Coltere, ja Arizonu ne poznajem odgovori Jean polako. - Malo znam o ranerima i ovarima. Tono je da me otac pozvao. Vjerujem i da me je hvalio, jer je sklon hvalisanju. Osim toga, sad je ve star. Ne mogu ga sprijeiti da se sa mnom hvali. Ali, ako je to ve uinio, i ako je u svojoj borbi protiv vas ovara u pravu, ja u uiniti sve to je u mojoj moi da opravdam njegovo hvalisanje. - Primam upozorenje. Izgleda da se nas dvojica razumijemo i to je jako korisno. Ti, pak, svom starom prenesi ono to sam ti rekao - odbrusi Colter i okrene konja ulijevo. Put koji vodi na jug, tvoj je put. Kad doe do Urvina, vidjet e ravnicu usred Bazena. To je Travnata dolina. Odjahao je i izgubio se medu drveem. Jean se nasloni na konja i stane razmiljati. Colter nije ostavio simpatian dojam, ne zbog svojih namjera, ve zbog neeg neprijateljskog to je iz njega zrailo. Imao je tvrde crte lica, neiskren ton i nain govora koji je Jean susretao kod neasnih ljudi. ak i da nije doao ovdje s odreenom predrasudom, da nije imao pojma o oevim neprilikama i sukobu s ovarima, i da se s Colterom samo mimoiao i izmijenio pozdrav, Jean ne bi stekao povoljan dojam o tom ovjeku. Neugodno ga se dojmio, izazvavi u Jeanu posebnu antipatiju. "Ah!" uzdahne mladi. "Zbogom snovi o lovu i pecanju! Tata mi je povjerio ozbiljan, muki posao." Pojahao je konja i potjerao mazgu desnom stazom. Neto hodom, neto kasom, putovao

je cijelo popodne, a pred sumrak je zaao u gustu borovu umu. U zaklonu, na sjevernim kosinama klanaca u zelenilu se bjelasalo vie snjenih naslaga. Kad se naao u toj zoni raskone i guste ume, Jean se odupre tmurnim predosjeajima. Velianstveni borovi medu kojima se naao nisu isto to i divovske jele Oregona, ali e se u njihovu hladu svaki ljubitelj ume ipak osjeati sretnim. Jo se neko vrijeme penjao, i najzad se naao na ravnu tlu gdje se uma oko njega irila kao u kakvu parku, mjestimice je ravan bila obrubljena gusto obraslim jarugama. No, taj je dio ume samo naizgled bio ravan, a zapravo je to bila blaga uzbrdica, koju ju je Jean uo io im se naao na vioj zaravni, gdje je pokraj borova izraslo lijepo drvee za koje je zakljuio da su omorike. Debelih kora, simetrinih irokih grana, skladna oblika, te su se etinjae dizale i svojim srebrnkastim perjanicama stremile k nebu. S grana se poput krasne koprene sputala i lelujala sivozelena mahovina. Zrak je bio neto hladniji i vlaniji; u njemu se osjeao miris i okus snijega. Jean se ulogori na prvom pogodnom mjestu. Ispod borova koji su tiho umjeli bilo mu je ugodno, pa je zaboravio na beskrajni prostor to se oko njega prostire. Probudio ga je urlik divljih purana. Prva mu je misao bila kako zapravo nema mnogo razlike izmeu urlika divljeg i pitomog purana. Ustao je, dohvatio puku i zaputio se u sivu tmicu praskozorja ne bi li pronaao purana. Ali, bilo je jo pretamno, a kad je svanulo, purana vie nigdje nije bilo. Mazga je bila odlutala i izgubio je dosta vremena dok ju je pronaao. Nakon toga, spremio je doruak i tovario konja i mazgu, te je kasno krenuo. Na posljednjem dijelu svoga dugog putovanja usporio je tempo. Izmorila ga je urba. Nakon dugih tjedana na arkom suncu, izloen praini i vjetru, svjea, mirisna, tamnozelena i smea uma dola je kao melem. Zato nije elio uriti stjenovitom stazom. U svakom sluaju, bio je siguran da e toga dana stii do Urvina. Povremeno je gubio put koji se mjestimice zbog neupotrebe zatro. Od vremena do vremena, Jean bi preao preko neke stare staze, a kad je dublje zaao u umu, uoio je da se na svakom vlanom ili pranjavom mjestu vide tragovi purana, jelena i medvjeda. Iznenadilo ga je mnotvo medvjeih tragova. Neto kasnije, svojim je otrim njuhom osjetio vonj ovaca i ubrzo je naiao na iroku stazu koju su utrle ovce. Po tragovima je zakljuio da su ovce tuda prole dan ranije. im je do njega dopro vonj ovaca, osjetio je antipatiju. Odmah je shvatio da je ta antipatija nerazumna, jer je bio pripremljen da prijekim okom gleda na ovce i ovare. No, uz to, smetalo ga je i to je to stado ovaca na svom putu za sobom ostavilo irok utrenik na kojem nije bilo ni travke. Gdje ovce pasu, tu vie trava ne raste. Sat kasnije, naao se na jednom hrptu ispod kojeg se sputala duga padina, po kojoj je rasla nova trava, a cvijee 12 je odasvud izbijalo. Drvee je tu bilo ratrkano, a isticali su se sivi, vornati i krivi hrastovi. Zauo je melodioznu zvonjavu zvonia, blejanje ovaca i sitno, umiljato meketanje jagnjadi. Poao je prema mjestu gdje se stado trebalo nalaziti, i uto neki pas izleti iz hrastova gustia i zalaja na nj. Outio je miris logorske vatre i ubrzo spazio stup plaviasta dima i mali usiljeni ator. Iza hrastova gaja Jean naie na mladia, Meksikanca, naoruana pukom. Mladi je imao tamnoputo, ljubazno lice i na Jeanov pozdrav otpozdravi s "buenos dias". Jean je slabo znao panjolski, pa je iz mladievih odgovora na jednostavna pitanja to mu ih je postavio shvatio samo to, da momak nije sam i da je "doba jagnjenja". Da je to tono, svjedoila je buka, jer se inilo da je uma puna blejanja. Oko logora, na sve strane, na padinama, na proplancima, posvuda su bile ovce. Neto malo ih je paslo, a vie ih je lealo. Ponajvie ih je dojilo pahuljaste janjie koji su glavinjali na jo nesigurnim noicama. Posvuda je bilo malenih, tek ojanjenih janjaca. Svojim su piskavim blejanjem i meketanjem nadvisivali glasove svojih majki.

Jean sjaha i povede konja prema logoru gdje je oekivao da e nai kakvog starijeg Meksikanca, od kojeg bi mogao dobiti traena obavjetenja. Momak je iao pored njega. Sto su se vie sputali, sve se slabije ulo ovje blejanje. - Halo! - veselo je viknuo Jean kad se primakao atoru. Nije bilo odgovora. Ispustio je uzde iz ruku i polako krenuo naprijed, osvrui se ne bi li koga ugledao. Nato zau neiji glas, od kojeg se trgne. Brojutro, strance. Iza jednog bora istupi djevojka. U ruci je stezala puku. Njezino je lice bilo preplanulo, ali nije bila Meksikanka. im je to uoio, i naslutio da ga je ona iz prikrajka motrila, Jean se zbuni. - Oprostite... gospoice - izmuca. - Nisam oekivao da u naii na... enu... Izgubio sam se... traim Urvine... nadao sam se da u naii na pastira koji e mi pokazati put. Ali, eto, ne razumijem ovog djeaka. Dok je govorio, uinilo mu se da su napetosti iekivanja iezle s njena lica. Iezao je i prvotni nagovjetaj neprijateljstva. Zapravo, Jean nije bio siguran je li pogodio prirodu tog izraza, ali je znao da je, sasvim sigurno, bilo neega to je sada nestalo. - Bit e mi drago da vas uputim kamo trebate ii - odvrati djevojka. - Hvala, gospoice. Sad ve lake diem. Dug je put od San Diega. Ispekao sam se i nagutao praine. Iscrpljen sam. Ali, ove su ume pravi lijek umornim i bolnim oima. - Iz San Diega? Vi ste s obale? - Jesam. Bio je skinuo sombrero im je opazio djevojku i jo uvijek ga je drao u ruci, moda pomalo i presmjerno. To je privuklo njezinu panju. - Stavite eir na glavu, strance. Jo nisam bila u prilici da mukarac stoji preda mnom sa eirom u ruci. Kad je to izgovorila, nasmijala se sitnim smijehom u kojem su se iskrenost i iznenaenje mijeali s gorinom. Jean sjede ispod jednog bora, nasloni se leima na stablo, odloi sombrero kraj sebe i paljivo se zagleda u djevojku, kao da je paljivijim motrenjem htio provjeriti prvi, na brzinu stvoren dojam. U susretu s Colterom outio je udan predosjeaj, a u susretu s ovom djevojkom, taj je osjeaj bio jo snaniji. Djevojka je napola sjedila, a napola se naslanjala na neki panj, a preko koljena je prebacila kratku puku. Gledala ga je otvoreno i radoznalo, pogledom koji je Jeanu bio posve nov. Oi su joj bile iroke, ovalne, bistre i mirne, u njihovim je jantarno-smedim dubinama zapazio misaonost. Rekao bi da te o i prodiru u samu njegovu intimu i Jean prvi obori pogled. Tad uo i njezinu ve otrcanu, grubo izraenu suknju, gole, preplanule, snane i zaobljene glenjeve, i iznoene mokasine od sirove koe, u kojima se nasluivalo lijepo oblikovano stopalo. Jean se ponovo upiljio u nju i opazio da je lice napola okrenula u stranu, te da joj se preplanuo obraz izmrljan crvenilom. Taj je trenutak stidljivosti na neki nain izdvojio djevojku iz surove i divlje umske okoline. No, njezino se dranje izmijenilo. Izmijenio se i znatieljan, smion, gotovo drzak pogled to joj je isprva zraio iz oiju. - Jeste li iz Texasa? - upita Jean. Dakako - razvue ona teksaki. uo je spori junjaki naglasak, uhu ugodan. - Kako ste to pogodili? - Prepoznati Teksaanina nije teko. U kraju iz kojega ja dolazim ima mnogo pionira i ranera iz Drave Osamljene Zvijezde. Kod nekih sam i ja radio. Vjerujte, najugodnije mi je sluati kad govori ena iz Texasa. - Upoznali ste mnogo Teksaanki? upita ga, ponovo okreui lice prema njemu. - Jesam, podosta njih. - Jeste li ili s njima? - Jesam li iao s njima? Hoete rei, pravio im drutvo? Pa, i jesam... pomalo - nasmije se Jean. - Nedjeljom, ili na plesu, ali to svake prestupne godine, i pogdjekad na jahanju. Sad mi je jasno - odvrati djevojka. - to vam je jasno? - Otkud vam maniri. Oh, ni ja nisam zaboravila. Kad sam ivjela u Texasu, imala sam prijatelje... Prije tri godine. A ini mi se kao da je prolo mnogo vie vremena. Tri bijedne godine u ovoj prokletoj zemlji! Ugrizla se za usnu, o ito da sprijei dalje nehotino ispovijedanje jednom strancu. Upravo je taj gest naveo Jeana da baci pogled na njene usne. Ni svojom ljepotom,

oblijem, punoom i bojom nisu mogle prikriti sjetu i gorinu. I tada je Jean cijelo njezino ozareno i preplanulo lice ugledao u drugom svjetlu. Uo io je da je to lice mlade, neiskusne djevojke, da odie suspregnutim ali snanim uvstvima i silnom snagom. Kad je tome dodao njenu srameljivost, patetinost i prikrivenu udnju za potovanjem, Jeana zagolica jo vea znatielja. - Vi mi laskate - rekao je u nadi da e je ponovo oraspoloiti. - Ja sam obian grubijan, lovac i alas, drvosjea i traga. Nisam se kolovao, niti sam bio u drutvu finih djevojaka kao to ste vi. - Zar sam ja fina? - brzo upita. - Bez dvojbe osmjehne se Jean. - I u ovim krpama? - U njezinu se glasu osjeti bijes. Pogledajte koliko je rupa na meni. - Pokazala mu je poderotine na izlizanim rukavima bluze od jelenje koe, iz kojih je ponegdje virila njena obla, smea miica. - Krpam, kad imam s im... Pogledajte mi suknju... to nije suknja, ve prljava krpetina. I imam samo jo jednu... Pogledajte! Ponovo je rumenilo obojilo njezine obraze, obojilo ih i uljepalo, i pojaalo snagu njezine geste. Stid sada nije mogao zaustaviti gnjev. inilo se kao da je u njoj provalio dugo suzdravani jal. Otrcanu je suknju zadigla gotovo do koljena. - Nemam arapa! Nemam cipela!... Otkud moe jedna djevojka biti fina kada na sebi nema urednu i istu odjeu, odjeu kakva pristoji eni? - Otkud moe jedna djevojka... - zamucao je Jean. - Gospoice, molim vas, oprostite mi to sam vas toliko uznemirio i naljutio. Mislim da vas shvaam. Ne sreete mnogo ljudi, a ja sam poveo nezgodan razgovor... isprovocirao sam vae osjeaje. Tko ste i to ste, to me se ne smije ticati. Ali, eto, sluaj je htio da se upoznamo. I mislim da se neto dogodilo... moda vie meni nego vama... Dopustite mi da vam neto kaem to se tie odjee i ena. Mnoge ene vole nositi lijepu odjeu i misle da postaju finije ili bolje time to im 16 odjea daje ljepi izgled. Varaju se. I vi se varate. Moda je pretjerano traiti od djevojke kakva ste vi da bude sretna u krpama. Ali, vi to moete biti jer ste lijepi i fini i, bar po mom sudu, na mnoge ljude morate ostaviti daleko jai dojam nego mnoge lijepo odjevene ene. - Strance, morate mi oprostiti to sam onako planula i to od sebe pravim budalu - odvrati djevojka doavi k sebi. - Najblae reeno, to nije bilo lijepo od mene. No, ja ni ne elim da ljudi o meni misle bolje nego to zasluujem. Znate, moja je majka umrla u Texasu, a ja ivim sama u ovom divljem kraju, sama ena medu surovim i grubim mukarcima. Susret s vama danas podsjetio me na moju zlu sudbinu i na sirovu sredinu u kojoj ivim. Jean suzdra svoju radoznalost i pokua zatomiti sve jae uvstvo koje mu je govorilo da mu se djevojka dopada i da je saaljeva. - uvate li i vi ovce? - upita. - uvam, ponekad. Moj otac ivi tu, u jednom kanjonu. On je ovar. U posljednje vrijeme neki su nam pastiri ubijeni. Sada nam nedostaje ljudstvo, pa i ja moram raditi. Ali, ovarenje mi se dopada, a umu oboavam. Uostalom, oboavam i cijeli Tonto. Da nije drugih stvari, ovdje bih sigurno bila sretna. - Kaete da su vam neki pastiri ubijeni! - uzviknu Jean. Tko ih je ubio? Zato? - Znate, raneri iz Bazena i ovari s Urvina gledaju se poput psa i make. Tata kae da e jo svata biti. A ja mu odgovaram da bih voljela da ga raneri potjeraju natrag u Texas. Pa... zar ste vi na strani ranera? - upita Jean, trudei se da mu ton bude indiferentan. Nisam. Ta, jasno je da u uvijek drati oevu stranu ustro odvrati. - Ali, po mom sudu, u ovoj razmirici raneri imaju neto vie prava. Staglie - Zato tako mislite? - Zato to trave zaista ima na sve strane. Kad je ve tako, onda ne razumijem zato se ovari iz petnih ila upinju da ranerima unite panjake i da ih upropaste. Zbog toga je i poela guva, a tko zna kako e zavriti. Dobro nee biti, jer su ovdje gotovo sami Teksaani. To sam ve uo - odgovori Jean. - A uo sam i da su gotovo svi ti Teksaani morali pobjei iz Texasa. Je li to tono? - Bogme jest - ona e staloeno. - Ali, ne savjetujem

vam, strance, da tako neto izjavljujute na drugim mjestima. Jer, moj tata, na primjer, nije pobjegao iz Texasa, premda, s druge strane, ne razumijem to ga je natjeralo da do e ba ovdje. Stvorio je prilino stado, ali nije onoliko bogat koliko je bio u Texasu. - Hoete li ovdje ostati za stalno? - odjednom upita Jean. - Ako ostanem, morat e mi iskopati grob mrano odvrati. - Ah, nema smisla da razbijam glavu s takvim stvarima. Ljudi neprekidno odlaze nekamo. ovjek nikad ne zna.... Ali, ja vas zadravam, strance. Sad je bila neraspoloena, a po njezinu se glasu osjealo da je odsutna duhom. Jean odmah ustade i poe po svog konja. Ako djevojka ne eli dalje razgovarati, on joj nee dosaivati. Mazga je bila odlutala medu ovce. Jean je dovede i povede konja k mjestu gdje je stajala djevojka. Sad mu se uinila viom, a premda nije bila snane grade, vidjelo se da je jaka i gipka, na njoj je bilo neega to je odgovaralo okoliu. Jean se nevoljko spremao rastati s njom. - Na kojoj su strani Urvine? - upitao je okreui se da pritegne kolan na sedlu. - Prema jugu - uprla je ona prstom. - Do tamo imate svega milju. Poi u s vama nizbrdo... Da se niste kojim sluajem zaputili u Travnatu dolinu? 18 Zastrepio je da ga ne upita kako se zove. Ali, ona nita ne ree, ve samo dohvati puku i krene. Jean zakoraa uz nju. - Ako vi idete pjeice, ni ja neu jahati. Tako se naao pokraj djevojke koja je hodala korakom prave goranke. Njezina smeokosa glava dosezala mu je do ramena. Malu, zgodnu, lijepo oblikovanu glavu znala je drati, kosa joj je bila mekana i smea, spletena u pletenicu, ne ba jako urednu, vezanu konim remeniima. Cio je njen izgled odisao siromatvom. Neko je vrijeme Jean pustio da medu njima vlada utnja. Htio je dobro promisliti to e kazati, a uz to je osjeao neodreeno zadovoljstvo to utke hoda pokraj nje. Crte njezina profila bile su izvanredno lijepe i iste. Blaga krivulja njezinih mekanih usnica nije se mogla vidjeti iz profila. Nekoliko puta djevojka pokua zapoeti razgovor, ali ga Jean ne prihvati, o igledno na njezino nezadovoljstvo. Konano, nakon to je odluio to e rei, Jean e odjednom: - Meni se ova zgoda dopala. A vama? - Zgoda! To to ste mene sreli u umi? - zvonko se nasmijala. - Mora biti da ste veoma eljni "zgoda" strance. - Pitao sam dopada li se vama? - insistirao je, pretrauju i pogledom njezino lice, napola okrenuto u stranu. - Dopalo bi mi se - odvratila je neposrednim i iskrenim tonom - da se nisam onako glupo ponijela. Rijetko nailazim na ovjeka s kojim bih voljela porazgovarati. Zato mi ne bi bilo ugodno naii na neznanca, na ovjeka koji je nov u ovom divljem kraju? - Takvi smo, kakvi smo - jednostavno e Jean. - Ja ne mislim da ste se glupo ponijeli. Kad bih tako mislio, ne bih se zaelio ponovo nai s vama. - Zar elite? Njezino se preplanulo lice iznenaeno okrene prema njemu, ozareno neim, valjda radou, pomisli Jean. Kako je htio da mu dranje bude spokojno i ljubazno, ali ne previe ustro i zainteresirano, morao se odrei uitka da gleda u njene oi, u kojima se izraz mijenjao. - elim, svakako. Moda sam presmion s obzirom na kratko poznanstvo. Ali, nemojte mi zamjeriti, tko zna hoe li mi se ukazati druga prilika da vam to kaem. im je to izrekao, Jean osjeti olakanje i oduevljenje. Bio se pobojao da nee smjeti izgovoriti te rijei. Djevojka je nepromijenjenim korakom ila dalje, samo je glavu neto prignula i oborila oi. Njezini zlatnosmei, preplanuli obrazi, na kojima su se nazirale plavkaste ilice ne promijenie boju. No, on zamijeti kako joj tek ovla podrhtava grlo i to mu skrene pozornost na njegove krasne obrise i uzdrhtalost, na fini luk gdje vrat prelazi u rame. Da, pomislio je, u tom titraju grla krije se djevojina slabost. Njime progovara njezina putenost i enstvenost koja tjera na la korak ovjeka branina i vrsti stisak preplanule ake koja dri puku. Na Jeana je to djelovalo na neobjanjiv nain, ne bi znao protumaiti ni toplinu to ga je naglo proela, niti uzvik

koji mu se tog trena oteo: - Djevojko, mi smo neznanci, ali to onda? Upoznali smo se, i kaem vam, to meni neto predstavlja. S nekim sam se djevojkama mjesecima druio, pa nisam osjetio nita ni blizu nalik ovome to sada osjeam. Niti znam tko ste, niti me za to briga. O vama sam kojeta pogodio. Niste sretni. amite. I kad ne bih elio da vas ponovo zbog sebe vidim, onda bih to svakako elio radi vas. Poneto od onog to ste mi rekli nikad neu zaboraviti. Ja imam sestru, ali znam da vi nemate brata. I mislim... Pri tome, u svojoj ustrini, a bez smiljene nakane, Jean uzme djevojinu ruku. Taj dodir zaustavi bujicu njegovih rijei i on se odjednom zaprepasti nad svojom drskou. Ali, djevojka niti ne pokua povui ruku. I tako je Jean, duboko udahnuvi i trudei se da doe k sebi nakon prvog zaprepatenja, zadrao iskuenje, dapae ak mu se uinilo da mu djevojka uzvraa slabanim i toplim stiskom. Uostalom, mlada je, bez prijatelja, od krvi i mesa. Koliko ona pati, Jean je najbolje osjetio upravo po ruci koju je drao. Potom, upravo u trenutku kad je htio opet progovoriti, ona izvue svoju ruku iz njegove. - Ovo su Urvine - rekla je svojim neobinim junjakim naglaskom. - Ono je Bazen Tonta. Jean se sav bio usredotoio samo na djevojku. Iao je ukorak s njom, ne gledajui to je pred njim. Na njezine rijei, naglo je podigao glavu. Zagledao se u udu. Iz ponora koji je zjapio pred njima zraila je silna, privlana mo. Diui pogled, spazio je crnogoricom obrastao bazen rijeke nevieno divlji i crn, to se prostirao kojih stotinjak milja preko plavih divljina do planinskog lanca, koji se kao u plaviastoj kopreni dizao k nebu. Prizor je odavao dojam prekrasna zaljeva s triju strana opkoljena strmim, stepenastim stijenama, a s etvrte strane, gdje je sada Jean stajao, zatvorena liticom, toliko visokom da se njemu inilo kao da e dotai sam nebeski svod. - Tamo, jugoisto no, to je Sierra Anchas - ree djevojka. - Ono drijelo tamo je prolaz preko kojeg se ovce tjeraju za Phoenix i Maricopu. Ona tvrda brda na jugu su Mazatzali. Na zapadu su etiri vrha. A ovo, gdje mi stojimo, to su Urvine. U prvi mah Jean nije dobro uoio prirodu Urvina. Ali, kad je pogledao prema zapadu, ugledao je predivan prizor. U isprekidanoj liniji protezao se dinovski crveni i uti kameni zid, bedem grandioznih razmjera. Mone i opasne bile su izboine tog zida, to su strale iznad bezdana. Kao da poseu k suncu koje se priklanja zapadu. U podnoju litica leale su duge, upeatljivo lijepe kosine, poprskane crnogoricom, koje su se gubile u pustoj, crnoj masi ume. Jean je utke zurio u nevienu divljinu i kr, u velebne dubine i visine, kakve samo priroda moe stvoriti. - Strance, pogledajte dolje - ree djevojka. Iskusno je Jeanovo oko umjelo ocijeniti dimenzije. Kad je spustio pogled u dubinu ispod nogu, osjetio je da mu se u glavi muti. Litica se okomito sputala u bezdan, u dnu kojeg su ispucane, otre stijene prelazile u crvenkaste, cedrovima obrasle padine to su se sputale do gudura zaguenih gustom umom, iz kojih je dopirao tutanj nemirnih voda. Potom su se padine nizale, a breuljci i kanjoni smjenjivali su se jedan za drugim, sve do crnih dubina stravine zdjele u dnu, po ijoj bi se divljini reklo da je posve neprohodna. - Prekrasno! - usklikne Jean. - Zaista jest! apne djevojka. - To je prava Arizona. To je ono to oboavam! Visine i dubine, stranu divljinu! - I to biste eljeli napustiti? - I bih i ne bih. Ne poriem da ovdje ovjek moe uivati savren mir. Ali, ne odlazim esto u Bazen, a ovjek ne moe ivjeti samo od lijepih prizora. - Dijete drago, ak i da ga rijetko gledate, ovaj bi prizor morao lijeiti svaki jad. Sad ne alim to sam doao ovamo. I drago mi je to ste mi vi prvi pokazali ovaj prizor. I djevojka je oarano zurila u magina prostranstva zabiti, u sliku koja svojom ljepotom i velianstvenou ovjeka mora dirnuti u samo srce. Jean opet uze djevojinu ruku. - Djevojko, obeajte mi da ete se sa mnom opet sastati na ovom mjestu

- ree oslukujui kako mu vlastiti glas zvonko bruji u uima. - Hou, svakako - ona tiho odvrati i okrene lice k njemu. Jeanu se uini kao da tek sad prvi put gleda to lice. Takvu ljepotu jo nikad nije vidio. Njezina prilika, koja se ocrtavala na pozadini koju je sainjavao prekrasan prizor to ga je maloas ugledao, nosila je peat neeg posebno umiljatog, mladenakog - neeg to je Jean uoio, ali nije shvatio. Njezin je lik nedvosmisleno govorio da pripada onom prizoru, 22 da ja dijelom njega. Ona je Jeanu opet zurila u oi, kao da u njima trai zagubljeni dio sebe, neostvareni dio, dosad jo nepoznat. Upitne, eznutljive, pune nade, radosne - njezine su se oi inile iznenaenim jer otkrivaju nepoznat dio svoje due. Potom joj se usne rastave. Njihov je drhtaj na Jeana djelovao kao magnet. Nevidljiva i neodoljiva snaga natjera ga da se prigne i poljubi te usne. Meutim, taj nehotini i nepristojni in razbije ar trenutka. Otrgnuo se od nje, kao da oekuje amar. - Djevojko... ja... ovaj - zamuca zaprepateno, najedanput shvaajui to je uinio i zbog toga pokunjen - poljubio sam vas... ali kunem vam se... nije bilo zlonamjerno... ni pomislio nisam... Ali, iz nje ne izbije bijes koji je o ekivao. Teko diui stajao je pred njom, jednu je ruku ispruio kao da ju njome zaklinje. Valjda joj je ista sila koja ju je malo as preobrazila, sad vratila staro dranje. - Da, sad vidim da sam se malo zaletjela kad sam vas nazvala dentlmenom - rekla je suho i gorko. - Strance, prilino ste nagli. - Valjda se niste uvrijedili? - urno upita. - Oh, ve su me prije ljubili. Svi su mukarci isti. - Nije istina - odvrati Jean strastveno, naglo razoaran to je uniten ar trenutka. - Nemojte mene svrstavati medu one druge koji su vas ljubili. Ja sam to nesvjesno uinio, i na koljenima bih vas molio da mi oprostite... Ali sad to svakako ne bih uinio... a niti bih vas ponovo poljubio... ak i da vi to elite. U njezinu je udnom pogledu Jean nazirao neodreenu dvojbu, kao da ga ispituje. - Gospoice, oprostite mi ove moje rijei. ao mi je. Nisam htio biti bezobrazan. Nije bilo lijepo od mene to sam vas poljubio, bilo je podmuklo. I to sam uinio osamljenoj djevojci koja je na sve naine pokazala koliko mi eli izai u susret! Ni sam ne znam kako sam mogao zaboraviti na pristojnost. Jo jednom vas molim da mi oprostite. Svrnula je pogled u stranu i trenutak kasnije prstom uprla u Bazen. - Ono je Travnata dolina. Ona duga siva mrlja usred crnine. Otprilike petnaest milja udaljeno. Idite rubom Urvine dok ne naiete na jednu stazu. Nikako je ne moete mimoii. Njome se spustite u dolinu. - Veoma sam vam zahvalan odvrati Jean nevoljko se mirei s takvim oprotajem. Okrenuo je konja, stavio nogu u stremen pa je oklijevajui, pogledao preko sedla u djevojku. U njezinu se odsutnom pogledu, kojim je zurila u ljubiaste dubine, nazirala samotnost i tuga. Nije mislila na prizor to se u svojoj velianstvenosti prostirao pred njom. Jeanu padne na pamet da je moda mislila na promjenu koja je nastala na njemu, u njegovu dranju i iskazivanju osjeaja, moda je mislila na neto ega je i sam bio svjestan, ali nije znao objasniti. Znai, sad se opratamo - ree on krzmajui. - Adios, senor - odgovorila je, ponovo gledajui u njega. Prebacila je kratku puku na rame, upola se okrenula, spremna krenuti. - Adios, znai zbogom? -upita on. - Da, zbogom do sutra, ili zbogom zauvijek. Uzmite kako vam drago. - Onda, sastat emo se sutra ovdje? Rekao je to ustro, po nagonu, bez obzira na neshvatljivu silu koja ga je maloas promijenila! -Jesam li rekla da neu doi? Niste. Ali, mislio sam da ne elite nakon .. . - odvratio je, ali je zbunjeno zastao. 24 Ponavljam da e mi biti drago da se naem s vama. Recimo prekosutra, sredinom popodneva. Upravo ovdje. Donesite mi novosti iz Travnate doline. - Krasno. Hvala vam. To e biti... jako lijepo. Dok je govorio, Jean je osjeao kako ga proimaju uzbuenje i oduevljenje, nalik osjeaju kojeg je uvijek osjeao kad se djeaki radovao nekoj

uzbudljivoj zgodi to mu predstoji. Zaudi se takvu osjeaju i k tome se osjeti nesigurnim. Morat e o svemu dobro razmisliti. - Strance, ako se dobro sjeam, niste mi rekli ak ni svoje ime - ree djevojka. - Nisam vam rekao, tako je. Ali, zar je ime vano? Ba zato sam kazao da me nije briga ni tko ste ni to ste. Zar ne moete i vi osjeati isto prema meni? - Da, i ja sam to isto osjetila - odvrati zateena, ali ga je mirno i netremice promatrala svojim smeim oima. - No, sad ste me natjerali da promislim. - Najbolje da se sastanemo, a da jedno o drugome ne znamo vie od onog to sada znamo. - Takav nain se i meni svia. U ovoj velikoj i divljoj Arizoni ni mukarac ni ena ne znae mnogo. Bilo kako bilo, to je jedno ime? Ali, usprkos tome, ljude i stvari moramo razlikovati. Ako tvrdite da je poteno da mi ne kaete svoje ime, zvat u vas kratko "strancem" i zadovoljit u se time. - Poteno? Ne, nije poteno - nato e Jean, doveden u kripac. - Zovem se Jean... Jean Isbel. - Isbel! - djevojka uzvikne i naglo se trgne. Valjda niste sin staroga Gastona Isbela... Jer, znam oba njegova sina. - Ja sam trei odgovori Jean, s olakanjem to se je odao. - Najmlai. Imam dvadeset i etiri godine. Dosad sam stalno bio u Oregonu. Na putu sam... Njezino preplanulo lice osu se bljedilom, oi joj stadoe sijevati. Vitka joj se prilika ukoi. - A ja sam Ellen Jorth strastveno plane. - Kazuje li vam to togod? - Jo nikad nisam uo to ime - na to e Jean. - Dakako, shvatio sam da pripadate ovarima koji su se zakrvili s mojim ocem. Zbog toga sam vam preko volje rekao da sam Jean Isbel... Ellen Jorth. I udno je i lijepo... Mislim da vam mogu biti dobar prijatelj koliko i... - Ne postoji taj Isbel koji bi meni mogao biti prijatelj odsijee ona hladno i oporo. Sad je pred njim stajala posve drugaija djevojka, liena svoje mirnoe i tuge, njegov protivnik i neprijatelj. Trenutak je tako stajala, zatim se naglo okrene i pode u umu. Zaprepaten, Jean je promatrao kako odmie svojim lakim i sigurnim hodom: elio je po i za njom, dozvati je, ali gnjev izazvan njezinim naglo iskazanim neprijateljstvom zadri ga i ne dade mu da je oslovi. Gledao je za njom kako nestaje, a kad je zelenilo ume progutalo njezinu vitku priliku, on vie nije odolio snanoj elji da pode za njom. 26 I GLAVA 2 Ali, na elastinom prostirau od borovih iglica, mokasinke Ellen Jorth nisu ostavljale nikakve tragove, a njezina se prilika nije nazirala. Nakon kratkog i uzaludnog traganja, njegova elja da je nade izblijedi i ponos mu pritekne u pomo. Vrati se svom konju, zajae ga i pode, tjerajui pred sobom natovarenu mazgu. Odlunost i kretanje ubrzo mu donesoe olakanje. Urvine su na tom mjestu bile gusto obrasle borovim umarcima, koje je morao zaobilaziti, jer je zbog njih povremeno s oiju gubio ljubiasto udolje. Ali, svaki put kad bi izbio na istinu i kad bi ponovo ugledao tu divljinu, njene boje i daljine, sve vie joj se divio. Od Jume do Malog Colorada upoznao je Arizonu kao beskonanu vjetruinom brisanu, suncem spaljenu pusto. Ovaj, crnom umom obrastao i stijenjem opasan kraj neutrtih staza, bio je svijet koji e ga zadovoljiti. Jeana je neki nagon dozivao k samotnim, pustim krajevima, po ijim bi prostranstvima mogao slobodno vrludati i tako udovoljiti svom drugom "ja", tom udnovatom "ja", kojem je oduvijek stremio, ali do sada zaludu. U njegovu je ivom duhu svakog asa iskrsavala slika svijetlog lica Ellen Jorth, sjeao se njezina pogleda i rijei. "Ba sam ispao budala", glasno je prekoravao sebe, osjeajui se strahovito ponienim. "Uope nije zapazila koliko sam bio iskren." Toliko se ivo prisjeao svih detalja doivljenih s djevojkom da se uznemirio i zbunio. Dogodilo mu se neto to je gotovo nemogue - da u takvu samotnu kraju naie na onakvu djevojku. Od iznenaenja je otupio. Mora biti da su ga od samog prvog trenutka privukli ar njezine pojave i njezino dopadljivo dranje, samo to on toga nije bio svjestan. Tek kad je rekla: "Oh, ve

su me prije ljubili", zastali su njegovi osjeaji koji su se dotad nerazborito razbuktavali. Upravo su te rijei bile presudne za promjenu koju je on sada pokuavao analizirati. U njemu je neto, nepoznat glas, nekakva misao zborila u djevojinu obranu ak i prije no to je postao svjestan da ju je samozvano poeo osuivati. Sad je ta obrana u njemu snano odjekivala i bio je primoran da poslua taj glas. Dobro mu je doao da opravda sebe, svoje zapanjujue preputanje slatkom i sentimentalnom zanosu, i tako umiri povrijeeni ponos. Sad je shvaao da je u djevojinu izgledu, u njezinu dranju i glasu morao ve na prvi pogled prepoznati ono to je nazivao "plemenitom pasminom". Njezina neista i otrcana odjea nije mogla prikriti tu odliku. Jean se dobro sjeao izgleda i dranja nekih otmjenih i dobro odgojenih djevojaka iz estitih obitelji, a sjeao se i svoje sestre. Usprkos svom sadanjem okoliu, Ellen Jorth spada upravo u takvu vrstu djevojaka. Poteno je to priznao, iako je najprije zadovoljio svoj sebini ponos. I tada, otimajui se nedokuivom, nestvarnom, upravo fantastinom caru koji se u njega uvlaio nalik djeakom snu o zabranjenim ljepotama, Jeanove su misli stigle do onog trena u maloj drami to se odigrala u umi kad je poljubio Ellen Jorth i ona mu to nije zamjerila. Zato nije reagirala? Rasprila se iluzija o njoj, rasprila se slika satkana od finoe i plemenitosti. "Oh, ve su me prije ljubili!" Prisjeajui se toga, bilo mu je sada gore negoli u prvom trenutku razoaranja. Te rijei izgovarala je s gorinom, sa snanim prezirom prema sebi, njemu i svim mukarcima. Dodala je da su svi mukarci isti. Jeana je to zaboljelo, kako bi moralo zaboljeti svakog pristojnog ovjeka. Prirodno, svaki bi duhom i tijelom zdrav mladi zaelio poljubiti onakve crvene i slatke usne. No, to ako su te usne namijenjene drugima, a ne njemu? Jean se sjeti kako jo od svojih djetinjih igara nije poljubio ensko bie, sve dok mu se preplanula EHen Jorth nije nala na putu. udio se tome. tovie, udio se sebi to je tom trenutku pridao toliki znaaj. Napokon, zar to nije bila beznaajna zgoda? Zato bi se toga morao sjeati? Zato bi o tome morao razmiljati? I to znai ono slabano, ali duboko i rastue uzbuenje koje prati neke njegove misli? Tako zamiljen, tek je u posljednjem trenutku spazio da upravo prelazi preko dobro ugaene staze koja se kroz gust borik sputa niz Urvine. Mazgu nije morao tjerati, sama je ila putem. Kad je stigao na rub strmine, samo jedan pogled niz nju natjerao ga je da odmah sjae s konja. Staza je bila uska, strma, pretrpana kamenjem, zmijolika, nalik otrici pile. Kad se naao na strmini, s natovarenom mazgom i nemirnim konjem, Jean nije imao vremena da se preputa mislima, i tek je ponekad uspio preko cedrovih vrhova baciti pogled na prostrano plavo udolje, zadrijemano pod suncem to se primicalo zapadu. Kamenje se kotrljalo, praina dizala, cedrovi su suvarci pucketali, crvena zemlja se u malim odroncima otkidala i kotrljala, eljezne su potkove odjekivale na kamenju. Pri vrhu, gdje je poinjala, padina je bila uska, pa se postepeno lepezasto irila. Jean se otprilike stotinjak stopa sputao padinom, koja se potom pretvorila u terasastu zaravan. Tu vie nije bilo cedrova i kleka, a borovi su ponovo skrili sunce. Duboke su se jaruge crnjele bunjem. Odnekud je dopirao huk vodenog brzaka, Jeanovim uima veoma ugodan. Staza je bila iarana starim i novim tragovima jelena i medvjeda. umoviti hrptovi, kojima je Jean prelazio, bili su tek podnoje strane padine koja se dizala nad njima i zavravala silnim utim, kamenim zidom, s ponekim zelenim udubljenjem, iaran mrljama tronosti, raspucan i peinama izdubljen. Kad je siao jo nie, zauo je zuj pela, a huk brze vode i rastui apat povjetarca ispune ga zadovoljstvom. Ni ovari, poput Coltera, niti djevojka kakva je Ellen Jorth, pa ni sve ono to ga prema oevim pismima eka ili mu prijeti, nee promijeniti Jeanovu indijansku

prirodu. Na taj se zakljuak odmah nadovee drugi, koji ga svojim prodornim znaenjem uznemiri. Upravo su vanjski utjecaji, koje je odbacio, u njemu isprovocirali ono neto indijansko to je oduvijek nasluivao, ali nikad nije upoznao. Ovaj je dan pun dogaaja donio Jeanu kojeta novo, nad im se i te kako treba zamisliti. Staza ga je dovela do kamenita dna iroka kanjona, gdje je golemo drvee svojim liem stvaralo takvu gustu nadstrenicu da sunevi zraci uope nisu prodirali, a lijepi se potok zahuktalo pjenio. Tu je Jean konano okusio vodu koja se mogla mjeriti s vodom iz njegovih oregonskih izvora. "A"! uskliknuo je, "ovo je prava divota!" Taman, sjenovit, uokviren paprati i mahovinom, bio je taj vodeni tok. Posvuda je bilo tragova divljai, poevi od velikih koje je utisnuo grizli, do siunih, nalik ptijima, koje je ostavila vjeverica. Jean je zauo dobro poznat um kad suvarak krene pod nogom jelena. Vjeverice su neprekidno brbljale. Miriljav i svje zaklon ispod Urvina u njegove je misli prizvao uspomene na zabiti oregonskih uma. Konano je osjetio da mu ovdje nee nedostajati nita od onoga to je volio tamo u Oregonu. Ali, u njemu se zadrao neodreen osjeaj da s njim ipak nije sve u redu - osjetio je nejasnu brigu, aljenje - neka se sjena uporno nadvisivala nad njim. Zatim je ponovo ivnula - ponovnim prizivanjem jasnija i produbljenija slika oiju i usana, slika koju mora zaboraviti. Ve na prvi pogled, ovo neravno tlo udolja s Urvina inilo se divljim, krevitim, a sad je, promatrano izbliza, taj dojam bio jo snaniji. Dolje je sve bilo golemo, tvrdo, stjenovito. Jean nije naao ni jedno mjesto gdje bi barem nekoliko jardi tla bilo ravno. Kamenje poput kua veliko, nalo se potoku na putu. Omorike, osam stopa iroke, natjecale su se s borovima tko e koga nadvisiti. Jaruga je bila pravi pravcati kanjon iz kojeg su se povremeno, kroz granje, nazirale daleke Urvine. Njuei sad medvjeda, sad pumu, mazga se plaila i jurila niz neravnu stazu, dovodei u opasnost Jeanovu opremu. Nije je bilo nimalo lako sprijeiti da bjei, niti je kasnije nagnati da lagano kaska. Ali, zahvaljujui njezinu strahu, Jean je bre prevalio put. Raunao je da se nekih desetak milja udaljio od Urvina. Tlo i uma mijenjali su izgled. Staza je skrenula prema jugoistoku. Umjesto gudura s crvenkastim stijenama i gustom umom, sad je nalazio breuljke; neki su bili visoki, a neki tek male glavice. Borje je postalo rjee, a cedrovi gui. Umjesto smrekovih umaraka, sad je bilo sve vie lijepe manzanite. Ubrzo se na junim padinama pojavie kaktusi i patuljasti hrastovi. Da nije bilo dobro utrte staze, slabo bi se proveo u takvu gustiu. Spazio je nekoliko jelena, jednog kojota, te malen opor ivotinja koje mu se izdaleka uinie divljim konjima. Vie nije bilo tragova purana. Preao je nekoliko siunih potoia i na kraju doao do mjesta gdje se staza zavravala, zapravo se slila u grubu cestu, koja je, vidjelo se, esto upotrebljavana. Tog su dana njom prole ovce, goveda i konji. Cesta je skretala prema jugu i Jean je sa zadovoljstvom iekivao na to e naii. Kao i staza, i cesta je vodila nizbrdo, ali ne onako strmo, a bila je oiviena cedrovima i pinijama, borovima, klekama, mescalom i manzanitom. Posve naglo, iza jednog zavijutka, pred Jeanovim se o ima ukazala mala, movarna i travnata ravan. Ta je zelena oaza usred crvene divljine i umovita kra, predstavljala jo jedno iznenaenje udolja Tonta. Iza te ravni, kraj se irio i blago valjao, njegovu su tamnozelenu umu prekidale travnate utrine, i Jean je najzad uao u dugu i prostranu, sivozelenu dolinu opkoljenu breuljcima obraslim crnogoricom. Po dolini je opazio stoku, a uzdu njezina ruba brvnare i korale. Kao naseobina, Travnata se dolina nije mogla pohvaliti naro itom naseljenou. Brvnare i kue bile su malobrojne, ratrkane, kao da njihovi stanovnici nisu htjeli smetati jedan drugom. Ali, jedina se trgovina, kamenom ozidana i poput svih ostalih zgrada izolirana, Jeanu uinila

upadljivom. Dodue, nije odavala dojam utvrenja, ali je po njoj zakljuio da ako nije graena radi obrane takav dojam prua zbog svoje izduenosti, niskih zidova i stijene na kojoj, otprilike u visini ramena, zjape crni prozori. Za jednu je preagu bilo vezano nekoliko po izgledu dobrih konja. Inae, ovu trgovinu usred Travnate doline, a i sve to je spadalo u njezin neposredan okoli, zapraen i neist, odavali su vremenost i tronost. Pustivi uzde iz ruke, Jean sie, pope se na nizak trijem i ude u trgovinu kroz iroko otvorena vrata. U tami koja je vladala u prostoriji neko je nejasno lice Jeanu izmaklo iz vida upravo u trenutku kad je ulazio. Po tome je znao da je njegov dolazak uoen. U prednjem dijelu dugake prostorije niska stropa bila su etiri ovjeka, naizgled zadubljena u ahovsku plou. Dvojica su igrala, a dvojica promatrala. Jedan od kibica, ovjek usukana lica i poodmaklih godina, kao sluajno je podigao pogled u trenutku kad je Jean uao. Ali, ma koliko kratkotrajan bio taj pogled, Jean je spazio o i koje su mu instinktivno ulile nepovjerenje. Bile su to oi koje kriju svoju pozornost. U njima nije bilo ni znatielje ni prijateljstva. Gledale su u njega kao kroz staklo. - Dobro vee - ree Jean. Nakon stanke, koja se njemu uinila dovoljnom da ga uvjeri kako ga prisutni nisu uli, ovjek usukana lica odvrati: - Zdravo, Isbel! Ton mu je bio bezlian, suh, leeran, a ipak pun odreenog znaenja. Izotrenih osjetila, Jean je tota primijetio. Nijedan od tih brkajlija koji su na glavi nosili eire sputenih oboda, nijedan od tih Teksaana - Jean ih je odmah svrstao u taj soj - nije ga poznavao, ali su svi znali da ga u Travnatoj dolini oekuju i prepoznali su ga. Osim onoga koji mu je otpozdravio, ostalima su lica bila zaklonjena sjenkom koju su stvarali iroki obodi eira. Otrcane odjee, opasani revolverima, zapraenih izama, ostavili su na Jeana dojam prikrivene snage, kakav je ostavio i Colter. - Molim vas, hoe li mi netko rei, gdje u nai svoga oca, Gastona Isbela? - upita Jean uljudno. Nitko se ne osvrne na njegove rijei. Kao da uope nije progovorio. Iekujui, napola u udu a napola bijesan, Jean brzim pogledom prijee preko prostorije. Zirkajui kroz tamu, vidio je da u trgovini, s obzirom na njezinu prostranost, nema ba mnogo robe. Dugaak, grubo izdjeljan ank bio je pretrpan vreama i tekstilom; na nekim su policama bile naslagane gomile konzervi, dok su neke police bile prazne; iza anka je bila onia polica pretovarena kutijama s municijom, a kraj nje soka s pukama. Na anku su leali i otvoreni sanduci s duhanom za vakanje, iji je miris nadjaao samo miris ruma. Hitar se Jeanov pogled vrati ljudima, trojici koji nisu skidali oi s masne ahovske ploe. etvrti, onaj koji je progovorio, i sada se udostojio baciti pogled na Jeana. Na njegovu koatu licu nije bilo puno mesa, ali mu je fizionomija bila upadljiva. Mravu je bradu gladio krupnom, gipkom akom, po kojoj se vidjelo da je svikla uzdi vie nego pili ili plugu. Bila je to ruka neradnika. Cijelim je svojim izgledom ovjek odavao neradnika, pa i svojim krtim, lijenim govorom. Kao malo kad u ivotu, Jean je osjetio da se pred njim nalazi ovjek koji silovito budi oprez. Zato ne - lijeno razvue Teksaanin. - Stari Gass ivi otprilike milju niz dolinu. Sporim je pokretom svoje velike ake neodreeno pokazao prema jugu, potom je, kao da je zaboravio svog sugovornika, ponovo panju posvetio ahu. Progundavi "hvala", Jean izie, pojaha konja i potjera mazgu niz cestu. "Izgleda da mi je danas sueno da nalijeem na one naopake", ree on sebi u bradu. "Koliko se sjeam, tata je bio ovjek sposoban da stvori i ouva prijateljstvo. A sad bih se mogao kladiti da e ovdje biti paklene vatre." Iza trgovine, u uvalicama u podnoju breuljaka dizale su se zgodne i, barem po izgledu, udobne kuice. Cesta je skretala prema zapadu i Jean ugleda svoj prvi zalaz sunca u Bazenu Tonta. Bila je to uistinu raskona slika. Sreo je jednog djeaka koji

je gonio kravu. - Zdravo mladiu! - usrdno mu ree. -Ja sam Jean Isbel. Zalutao sam u Travnatoj dolini. Hoe li mi rei gdje mi ivi otac? - Da. Samo produite ravno, ne moete mu mimoii kuu - vedro se osmjehne djeak. - On vas eka. - Otkud ti to zna, mladiu? - upita Jean, ganut djeakovim osmijehom. - Ah, znam. Ve cijela dolina zna da ste dojahali. A ja sam to osobno rekao vaem ocu i on mi je za to dao dolar. -Je li mu bilo drago? - upita Jean, osjeajui kako mu se grlo udnovato stee. -1 te kako! - A tko je tebi rekao da sam danas dojahao? - uo sam u trgovini - djeak e povjerljivim tonom. Jedan je pastir razgovarao o tome s Greavesom. Greaves je trgovac. Ja sam sjedio ispred trgovine, ali sam uo. Vijest je donio Meksikanac koji je danas dojahao s Urvina. Tu se djeak oprezno ogleda, potom apne: - A Meksikanca je netko poslao. Vie nita nisam uo, ali mi se ini da su ovari bili veoma bijesni i kiseli. Jedan od njih udario me nogom kad je iziao, neka ga vrag nosi. Danas je sretan dan za nas ranere. - Kako to misli, mladiu? - Pa, brzo e zapoeti veliki obraun. To moj tata kae, a on jae za vaeg tatu. A kad doe do obrauna, vi ete biti ovdje. - Ah, tako! - nasmije se Jean. - Pa to onda, mali moj? Djeak ga pogleda svojim svijetlim oima. - Ma hajte, ne moete mi tek tako podvaliti! Zar vi niste Indijanac, Jean Isbel? Zar niste traga kojeg nijedan razbojnik ne moe prevariti? Zar u tui niste gori od grizlija?... Je li tako ili nije? Djeaku, koji mu je nanizao tolike hvale, Jean zaeli sretan put i produi dalje. Oito je njegovu ulasku u Travnatu dolinu prethodio glas koji nee biti lako opravdati. Prvi pogled na budui dom uzbudio je Jeana. Bila je to velika, niska brvnara to se isticala na umovitoj glavici na rubu doline. Iza zgrade, leali su korali, staje i pojate. Ispred nje, protezale su se livade, po kojima su pasla mnogobrojna goveda i konji. Pri zalazu sunca slika je bila jo upeatljivija. inilo se da na rancu vladaju blagostanje, napredak i mir. Jeanu je izgledalo kao da mu, revanjem i mukanjem magarci i krave ele dobrodolicu. Jedan je pas zalajao. Svjei veernji vjetar hladio je Jeanu obraze i donio miris izgorjela drveta i prene slanine. Konji na panjaku dojurie k ogradi i rzanjem pozdravie pridolice. Jean opazi vranca bijele gubice koji ga na prvi pogled oduevi. - Zdravo, Bijela njuko! Budi siguran da u te jahati - dobaci Jean konju. Potom se na blagoj padini ukazala prilika Jeanova oca - ista prilika koju je ve tisuu puta gledao, gologlava, u koulji zasukanih rukava, duga koraka. Jean mu mahne rukom i zazva ga. - Bog, izgubljeni sine! - odjeknuo je odgovor. Da, glas je bio o ev... i u Jeanu uskrsnue uspomene iz djetinjstva. On jae podbode konja. Ali ne, otac vie nije isti... kosa mu je sijeda. - Stigao sam, tata - ree Jean i side s konja. Proelo ga je duboko, mirno uvstvo i smirilo njegovu ustrinu i pritisak koji je osjeao u prsima. - Sinko, presretan sam to si ovdje - odvrati mu otac, vrsto mu steui aku. - Pazi, pazi, koliki si! Narastao si. Jako slii majci. Po eljeznom stisku oeve ake, po pokretu kojim je starac podigao lijepu glavu, po njegovim prodornim oima ozarenim snanim i finim svjetlom, Jean je uoio da se oev duh nije promijenio. Ali, ak ni poznati osmijeh nije mogao prikriti bore i sjene koje Jean nije poznavao. - Tata, i ja sam sretan, koliko i ti - razdragano odvrati Jean. - Sad, kad te gledam, ini mi se da je cijela vjenost protekla otkad smo se rastali. Jesi li zdrav, tata, je li sve u redu? - to se tie zdravlja, ne mogu se poaliti, sine. Jaem po cijeli dan, kao to sam uvijek radio. Hodi. Pusti ivotinje, drugi e se za njih pobrinuti, ne brini. Doi da te ostali pozdrave... Eh, najzad si stigao! Na kunom trijemu stajala je grupica koja ga je utke iekivala. Tu su bila i djeca koja su srameljivo, ali iroko rastvorenih oiju, motrila to se dogaa. Tamno sestrino lice odgovaralo je slici koju je nosio u pamenju. Samo mu se u trenutku kad ga je zagrlila uinila viom i enstvenijom. Oh, Jean, Jean, ne zna koliko mi je drago

to si doao! - klicala je i jae ga stezala. Jean je osjetio ne samo njezino uzbuenje zbog sjeanja na prolost, ve i zabrinutost zbog sadanjosti. Sjetio se i tetke Mary, iako je nije bio vidio dugi niz godina. Njegova su se polubraa, Bili i Guy, malo promijenili, jedino su narasli i okrupnjeli. Bili je podsjeao na starog Isbela, premda mu je izgled odavao vie aljivca nego ozbiljna ovjeka. Guy je bio manji, ilaviji, tvrd kao kamen, o iju koje su se iskrile na preplanulu, mirnu licu, a noge su mu bile krive, ba kao u kauboja. Oba su se brata oenila u Arizoni. Billova je ena Kate bila dobro graena, zgodna, imala je troje djece. Guyeva je ena bila mlada, riokosa, pjegava lica na kojem su se ucrtale lijepe bore to govore o snazi i tegobnu ivotu. Gledajui je, Jean se sjeti da mu je netko pisao o njezinoj ivotnoj tragediji. Kad je bila mlada, Apa i su poklali cijelu njezinu obitelj. Jeana su zatim pozdravila djeca, srameljiva ali i duboko uzbuena. Preplavila ga je ve zaboravljena toplina koju ovjek osjea u roditeljskom domu. Divno je bilo doi svom domu, obitelji koja ga voli i radosno doekuje. Ali, uinilo mu se da tu ima jo neega. Opazio je i sjenu u oima ena i osjetio da je njegovo prisustvo unijelo pouzdanje medu sve njih. - Sinko, Tonto je zemlja meda i mlijeka - ree mu otac, dok je Jean kao oaran zurio u prebogatu trpezu. Na zadovoljstvo tetke Mary i divljenje djece, Jean se dobrano pogosti. "Oh, pa on je premro od gladi", apne jedan malian svojoj sestrici. Djeci je neobini stric odmah bio simpatian. Za veerom je popustila poetna usiljenost, svi su u isti mah govorili, te Jean i da je htio ne bi stigao ni jednu izustiti. Na svjetlu jake lampe otac je radosno gledao Jeana, po njemu se vidjelo da je presretan i da mu je poraslo pouzdanje. Nakon veere, mukarci pooe u susjednu sobu, udobnu i zgodno namjetenu. Imala je golem kameni kamin, strop je bio nizak, a stijene od tesanih dasaka, na malim prozorima bili su drveni kapci koji su se zatvarali iznutra, ostali su namjetaj inili stol, stolice i tepih, sve izraeno na rancu. -Jean, sjea li se onog eljeza? - upita raner, pokazujui na stijenu iznad kamina. Tamo su o jelenje rogovlje bile objeene dvije puke: jedna muketa kojom se Jeanov otac borio u ratu za oslobo enje, a druga teka, duga nabijaa, kremenjaa tipa Kentuckv, iz koje je Jean nauio pucati. - Kako ih se ne bih sjeao, tata - odvrati Jean i s potovanjem, ganut uspomenama, paljivo skide stare puke. - Jean, ne zna ti baratati tim starim orujem - dobaci Guy Isbel, na to Bili nadoveza kako je Jean, po svoj prilici, ivio udobnim i mirnim ivotom u Oregonu, ali i dometne: - No, moram priznati da revolver nosi kao pravi Teksaanin. - ujte, ponio sam sa sobom par puaka - veselo e Jean. - Jadna mazga, gotovo su joj se leda slomila pod teretom oruja i municije. Tata, zato si mi pisao da ponesem oruja? - Sinko, treba znati da je u Tontu vatreno oruje najskuplje. Ali, bez obzira na to, htio sam da doe to bolje naoruan. Kao da je njegov spokojan, otegnut glas prekinuo dotadanji veseo razgovor i aljiv ton. Tek tada Jean osjeti napetu atmosferu u kui. Braa kao da su jedva ekala da mu neto kau, a oev ga je pogled podsjetio na neke kritine trenutke iz prolosti. No, ulazak djece i ena sprijei mukarce da mu se povjere. Po djeci se vidjelo da pucaju od uzbuenja i znatielje. Na elu je umarirao najmlai malian. Djetetu je ta ast stvarala istodobno ponos i strano iskuenje. Iako je i sam gorio od znatielje, brat i sestra morali su ga nagovarati i naprosto gurnuti naprijed. - Hajde Lee, reci: Strie Jean, to si nam donio? Dijete je trenutak oklijevalo, gledajui u Jeana srameljivim, prestraenim pogledom, a potom stekavi pouzdanje iz strieva dranja hrabro izbaci pitanje od ogromna znaaja. - Sto kae, to sam vam donio? - oduevi se Jean, uzimajui dijete na koljena. - To bi htio znati? Nisam vas zaboravio, Lee. Sjetio sam se svih vas. Oh, vjeruj da mi nije bilo lako sa sobom vui vreu punu darova... Dobro, Lee, pogodi to

sam ti donio. - Valjda puku - ree Lee. - Puku! Dobro da nisi rekao revolver! Vidi ti velikog etverogodinjeg teksakog revolveraa! - nasmije se Jean. Nisi pogodio, pokuaj jo jednom. Leejev brat i sestra vie nisu mogli izdrati muenje, njihovu strpljenju bio je kraj i oni se, uz veselu vrisku, sruie na Jeana. - Tata, gdje je moja vrea? - uzvikne Jean. - Ovi e me mali Apai skalpirati. - Na trijemu je, tamo su je ostavili - odvrati raner. Guy otvori vrata i izae. - Pobogu, ovdje su tri zaveljaja - dovikne izvana. - Koji hoe, Jean? - Onaj dugaki, teki koji je zavezan. Teturajui pod teretom, Guy se vrati u sobu gdje ga djeaci doekae oduevljenom vriskom, a enama se oi radosno zacaklie. Sve je to Jean uoio. Sad je bio sretan to se zadrao u San Francisku upravo zato jer je susret s obitelji u dalekoj divljoj Arizoni zamiljao ba ovako. Guy je spustio na pod vreu iz koje se zau metalno struganje i kripa. - Neka mi nitko ne prilazi, dajte mi mjesta - zapovjedniki e Jean. - Ljudi moji, znajte da se ovakve stvari ne dogaaju esto. Vrea to je sad gledate teila je otprilike stotinu funti kad sam je na ramenu nosio niz Market Street u Friscu. Na brodu mi je ukradoe. U San Diegu sam sredio lopova i opet doao do vree. Od San Diega do Yume nosio ju je magarac koji se jednom izgubio na putu i dugo ga nisam mogao nai. Ve sam mislio da vie neu vidjeti ni magarca ni vree. Zatim je prola put uz Colorado, od Yume do Ehrenberga. gdje sam je prebacio na krov potanske koije. Iza toga, jurili su nas banditi, pa u onoj trci umalo nije pala s kola. Ponovo se nala na leima konju koga je svojom teinom, uz ostali teret, iscrpila i sruila. Tko zna gdje bi sada bila da nije naiao jedan prijevoznik s kojim sam proao put od Phoenixa do staze za Santa Fe. Posljednji dio puta, kad je vrea oderala lea jadnoj mazgi, bio je najgori i pun opasnosti. Dvaput je mazga sve zbacila sa sebe. Onda, niza stazu to se sputa u ovu dolinu, opet je prijetila opasnost da mi se sve ne raspe. Najzad sam je uspio dovui dovde... A sad u je otvoriti. Nakon duge i uzbudljive uvodne rijei koja je u ena probudila znatielju i izazvala uzbuenje, a djecu oduevila, Jean sporo razveza mnogobrojne vorove kojima je vrea bila stegnuta i otvori je. Tri puke, umotane u platno, odloio je u stranu i uz njih dugaak, veoma teak paket, stisnut dvjema tankim a irokim daskama. U tom je paketu zveckalo neto metalno. "Oh, ja znam to tu ima!" uzvikne Lee, prekinuvi napetost i muk. Potom Jean otvori jedan dugaak i ravan paket i pred zanijemjelom i oaranom djecom poreda predivne predmete o kojima nisu ni sanjali - slikovnice, usne harmonike, lutke, djeji revolver i puku, krasnu pitaljku i lovaki rog, te najzad kutiju bombona. Pred blagom na podu, koje je bilo prearobno da bi se odmah smjelo dirnuti, dva djeaia i njihova sestra jednostavno klekoe. Jeana je to ganulo i ispunilo zadovoljstvom, ali je ipak i u tom trenu osjetio prisustvo sjenke koja se nadnijela nad nevinom djeicom, ro enom u divljem mjestu i u divljem vremenu. Nakon djece, na red je dola Jeanova sestra, kojoj je brat donio lijep materijal za haljinu, vrpce, ipku, rupie, dugmad, vie jardi platna, pribor za ivanje i cijelu kutiju konaca, ealj etku i zrcalo, te najzad panjolski bro opto en granatima. "Ovo je za tebe, Ann", rekao je, "priznajem ti da sam pitao jednu svoju prijateljicu u Oregonu da mi kae to bi se mojoj sestri moglo dopasti". Bilo je oigledno da su ukusi dviju djevojaka bili slini. Ann je zaprepastila tolika briga, bila je kao oamuena, a kad je dola k sebi, stisnula je Jeana takvom snagom da mu je oduzela dah. Vidjelo se da vie nije dijete. Tetka Mary znalaki pogleda Jeana. - Ann nisi mogao ljepe obradovati. Zna. Jean, ona je zaruena, a u takvim prilikama ovakve stvari strano mnogo znae djevojkama... Ann, ovo e nositi kad se bude udavala! Govorei to, tetka je pokazivala na lijep materijal koji je Ann rairila. - Je li to no to kae tetka? - upita Jean. Sestrino je

crvenilo bilo rjeito. Jean je zamijetio da joj rumenilo lijepo pristaje. - A ovo je, tetka Mary - nastavi Jean - za tebe. Donio sam poneto i svojim novim sestrama. Raspodjela darova usreila je sve prisutne i zadala posla podjednako i enama i djeci. Ostao je jo jedan paket, posljednji iz vree. Jean ga dohvati, podie i ve je htio neto rei, ali ga u tome sprijee sjeanja. Posve je jasno vidio mala stopala i prste koji su virili iz otrcanih mokasina, a zatim gole, glatke i skladne glenjeve, izgrebene trnjem. Tu je sliku tren kasnije dopunilo usplamtjelo lice Ellen Jorth u trenutku kad se unijelo u njegovo, nakon to mu je gnjevno predoila svoje siromatvo. Sada, u trenutku radosti u kojoj je uivao i koju je pruio svojima, Jeanu se dogaaj u umi inio mnogo daljim nego to je zapravo bio. Ta se slika u njemu usadila, i koliko god ga je privlaila, toliko ga je i smetala. Polako je odloio paket u stranu i nita ne ree od onoga to je mislio. - Tata, tebi i brai nisam donio puno toga. Nekoliko noeva, neto lula i malo duhana. I oruje, dakako. - Pa ti si pravi Djed Boinjak, Jean - ree mu otac. Gledaj to rade djeca. Pogledaj Mary i, pobogu, pogledaj Ann. Ah, sad vidim da starim. Ve sam zaboravio to enama predstavljaju te drangulije. Ovdje smo odvojeni od svijeta. Ba je dobro to si bio daleko od nas, Jean, jer si nam doavi sa svim tim stvarima, priredio veliko veselje. Ne mogu ti iskazati, sine, koliko si me zaduio. Ja nisam imao vremena misliti na te potrebe. Surova strana ivota svega me zaokupila, a ovjeku dobro ini da na tu stranu ponekad i zaboravi i da uiva u radosnom osmijehu ena i u veselju djece. U tom trenutku na otvorena vrata ude visok, mlad mukarac. Po odjei i izgledu, odavao je jahaa. Na njemu se sve, ak i lice, osim oiju, inilo starim, ali su mu oi bile mlade, tamne, lijepe i iz njih je zraio mekan pogled. - Bog svima - kratko ree. Ann, koja je bila na koljenima, ustane. Po njezinu dranju Jean je odmah shvatio tko je doljak. - Jean, ovo je moj prijatelj, Andrew Colmor. a im je Colmoru stisnuo ruku i pogledao u njegove inteligentne oi, Jeanu je bilo drago to je Ann poklonila srce ovjeku takva kova. Slijedee je uvstvo bilo slino onom to ga je osjetio nakon razgovora na cesti s djeakom koji mu se divio. Colmorovo divljenje prema njemu oito je bilo izgraeno na temelju Anninih pohvala. Jeana su stale opsjedati sumnje. Hoe li biti dostojan imena i glasa koji su prije njega stigli u Travnatu dolinu? Ovdje, u Bazenu Tonto, ivot mjere mjerilima drugaijim od onih na koje je navikao. Djecu, koja su na grudi stiskala svoja blaga, otjerae u krevet u neku udaljenu prostoriju iz koje je kasnije dopirao njihov smijeh i razgovor. Oko Jeana se okupie zainteresirani sluai. S kakvom su udnjom ti osamljeni pioniri sluali novosti iz daleka svijeta! Jean im je priao dok nije promukao. Zauzvrat, oni su mu pripovijedali kojeta to nije uspjelo stati u ona kratka i rijetka pisma koja je primao dok je bio sam u Oregonu. A o ovarima i stokokradicama - ni rijei! To je Jean uoio, i ba zato to mu nitko nita nije govorio, poeo se jae brinuti. No, sve zajedno uzevi, ta je veer predstavljala radostan sastanak svih preivjelih lanova obitelji Isbel. Jean shvati da zbog toga otac mora biti jako zadovoljan. - Svi emo zajedno ivjeti ovdje. Ran sam podigao ja govorio je otac - i imam pravo na najvei dio ove doline. Ann emo podii brvnaru, im se ona odlui. A ti, Jeane, gdje je tvoja djevojka? Pisao sam ti da je dovede. - Ali, oe, nemam je. - Drae bi mi bilo da je ima. Ovako ti moe pasti na pamet da se udvara nevaljalicama iz Tonta, a to mi se, bome, ne bi dopalo. - Oe, u cijeloj dolini nema te koju bi Jean dvaput pogledao - uvjerljivo e Ann. Jean smijehom otkloni odgovor, ali mu se u misli uvukao nemir. Kao i sve tetke, tetka Mary uze proricati kako e Jean unijeti poast i pokoru medu ene u dolini. A Jean odgovori da se barem jedan lan njihova klana mora oduprijeti ludostima, tuama, ljubavima i brakovima koji su prorijedili obitelj.

- Ja u biti posljednji Isbel koji e podlei. - Sine, mudro zbori - prihvati otac. - Tvoje me rijei podsjeaju na strica po kojem si dobio ime, na Jeana Isbela!... Bio mi je mladi brat, a iva vatra. Majka nam je bila kreolka iz Louisiane, a Jean je od nje naslijedio temperamentnu ud. Kad je izbio rat za osloboenje, Jean i ja poli smo s ustanicima. Ja nisam ni stigao u borbu, ranilo me na putu za bojite. Ali, Jean je tri godine krvario i tek je onda poginuo. Njegova je eta dobila nareenje da se bori do posljednjeg ovjeka. I Jean je poginuo kao posljednji ovjek. Najzad je Jean ostao nasamo s ocem. - Valjda si navikao spavati pod otvorenim nebom - iznenada e raner. - Uglavnom tako spavam. - U kui ima mjesta, ali vie volim da spava vani. Uzmi deke i puku, pokazat u ti gdje e spavati. Izali su na trijem, gdje Jean dohvati i prebaci na rame ceradu i ebad. Njegova puka u koricama, bila je prislonjena na vrata. Otac je uzme, izvue dopola iz uloka, pogleda, pa e: - Ha, kalibar etrdeset i etiri. U pravim rukama, nema bolje puke. Uto dokasa krupan, sivi pas i stade njuiti Jeana. - A, ovo ti je prijatelj koji e s tobom spavati, Vujo. Tako ga zovemo jer je upola vuk. Majka mu je bila moja miljenica, a otac ogromna umska vuina; dvije godine smo ga gonili dok ga nismo ubili. U Bazenu ima krvoednih vukova. No je bila hladna i tiha, tamu je blaila svjetlost mjeseca i zvijezda. Miris sijena mijeao se s mirisom cedrovine. Jean poe za ocem iza kue pa uz blag nagib do prvog reda cedrova. Tu je, ispod nekoliko stabala gustih, niskih grana, leao neprobojno crn mrak. Sinko, tvoj je stric Jean bio Liggettov izvia, a Liggett je bio jedan od najboljih boraca koje je imao buntovniki Jug. A ti e biti izvia Isbelovih iz Tonta. Ne vjerujem da e ti biti lake nego to je bilo tvom stricu... Prostri ebad u ovoj tmici. Odatle moe sve vidjeti, a tebe nitko ne vidi... Zna, udne se stvari dogaaju kod nas. Da Vujo zna govoriti, sigurno bismo svata uli. Bili i Guy su spavali vani, nalazili su i slijedili neije sumnjive tragove, ali uzalud. Taj koji je ovuda njukao bio je prelukav za njih. Radi se o izvanredno vjetim tipovima koji dobro poznaju kraj... A prije tri dana, tek to se razdanilo, izaem ti ja na stranja vrata, kadli me netko od tih gubavaca o kojima ti govorim pokua ustrijeliti. Ama, za dlaku mi je promaio glavu! Sutra u ti pokazati rupu u gredi na vratima. Vidjet e da se u nju zabilo i nekoliko mojih sijedih dlaka. - Oe! - zapanjeno e Jean, - pa to je strano! Plai me! - Nema koristi od uzbudivanja - mirno e raner. - Oni e me sigurno ubiti. Zato sam te zvao da to prije doe. .. Hajde sad, zavui se tu! Spavaj. Budi siguran da e te Vujo probuditi ako samo ita sune ili ako osjeti neiji miris.. . Laku no, sine. Vjeruj mi, noas u mirno spavati. Jean izmuca "laku no" i ostade gledajui kako otac odlazi. Glava mu se bjelasala na svjetlu zvijezda. Najzad se njegova visoka, crna prilika izgubi, zau se kako se zatvaraju vrata, nasta tiina. Vujo lizne ruku Jeanu, kojega gane topli, prijateljski dodir psa. Trenutak je sjedio na smotanim pokrivaima, misli su mu stalno bile usredotoene na oevu izjavu: "Oni e me sigurno ubiti!", koja ga je zapanjila. Prenuo se, razmetao deke i prostro leaj. Kad se najzad udobno smjestio, duboko je uzdahnuo od olakanja. Konano se moe odmoriti! Kad se ispruio, osjetio je da ga svi mii i bole i peku. Do njegovih je ula dopirala hladna tama osvijetljena zvijezdama, miris cedrovine, alopojka vjetra, muk. Nakon mnogih tjedana duga i zamorna puta, najzad je stigao kui. Toplina doeka jo ga je preplavljivala, ali je njome zaparala otrica ledene stvarnosti. Sta predstoji? Sjenke u tetkinim oima tetke i svjeim, mladim oima sestre povezivao je s oevim proroanskim rijeima. Daleko li je poetak ovog dana kad je na jutarnjoj svjeini krenuo iz svog posljednjeg logorita, jahao smeim stazama kroz suncem obasjanu umu i uo blejanje jaganjaca. Sjetio se Ellen Jorth. Zar se s njom upoznao tek jutros? Sad je ona

tamo gore, u umi, pod borovima. Tko je ona? Kakav joj je bio ivot? Progonila ga je slika kako die suknju, njezine gorke rijei i strastveno zaareno lice. "Moda sam je pogreno shvatio", pomisli Jean. "U svakom sluaju bila je iskrena." Postidio se, ali i uzbudio pri pomisli koja se u njega opasno uvukla - bi li smio otii gore, nai je i uruiti joj paketi koji je s ostalim darovima donio iz grada? Sto bi to znailo ubogoj, odrpanoj, neurednoj a lijepoj Ellen Jorth? Ta ga je misao sve jae osvajala. Nije joj se mogao suprotstaviti. Tvrdo se odupirao, ali zaludu. Peklo ga je njezino siromatvo koje toliko poniava. I tako su mu misli vrludale od jedne do druge slike, od jednih do drugih djevojakih rijei i pokreta. Birao ih je i odbacivao, dok mu ponovo nisu otro i zvonko odjeknule rijei: "Ve su me prije ljubili!" Osjeti ih kao kakav ubod. Tko? Ne jedan, ve vie njih, mnogi, to je htjela rei! Ah, do vraga! Ta, samo je osjetio suut prema jednoj neobinoj djevojci na koju je naiao u umi. Sutra e je ve zaboraviti. U Travnatoj dolini eka ga i te kakav posao. S nemirom je stao razmiljati o o evim rijeima, dok ga najzad san nije svladao. Probudio ga hladan dodir na obrazu i otegnuto cviljenje. Kraj njega je stajao pas Vujo, nakostrijeen, nauljenih uiju. Samo to nije svanulo. U daljini je zakukurikao pijetao. "to je, Vujo?" apne Jean i sjedne. Pas je nanjuio ili uo neto sumnjivo - ovjeka ili ivotinju? GLAVA 3 Zvijezda Danica, velika, plaviastobijela, koja dominira na bistrom nonom nebu, zablistala je iznad mutnih, mranih, kamenih bedema na kraju doline. Mjesec se izgubio, a ! sve su ostale zvijezde izblijedjele. Napregnuto Jeanovo uho ulo je mukao topot mnogih papaka. Dolazio je iz doline, iz kraja ispod june kosine. Vujo je ekao nalog da pojuri. Jean ga zadra rukom. "Miruj Vujo", apne psu. Obuo je izme, navukao kaput, dohvatio puku i krenuo na otvoreno. Vidjelo se da je Vujo dobro izdresiran; bio je spreman da svakog trena jurne u lov na ono to ga je uznemirilo. Jean zakljui da je pas nanjuio neku zvijer. Da se radilo o ljudima, pomisli Jean, Vujo svakako ne bi ovoliko udio da se od njega otrgne; moda to uope ne bi elio. U jutarnjoj tiini Jean je zaas ocijenio da lagani povjetarac koji je sa sobom donio mukao topot kopita, pue s juga. . Obiao je kuu zdesna i krenuo du padine uz rub cedrova. Odjednom mu pade na pamet kako je uistinu iskusan u ovom zanatu. Osim nekoliko godina koje je proveo u koli, ;' stalno je bio na otvorenom. Sve je svoje slobodno vrijeme provodio u lovu i ribolovu. Bila mu je uroena ljubav prema divljini. U tom je trenutku pomislio kako se moe pouzdati u svoj nagon i spretnost, i kako pomo u njih, ako ih usmjeri k odreenom smjeru i nemilosrdnom cilju, kojeta moe izvesti. Bit e da to zna i njegov otac; stari Teksaanin ima dobre razloge kad se toliko uzda u njega. Svakih nekoliko koraka zastajkivao je i oslukivao. Jo je bila no, u tamnosivu mraku teko je bilo razabrati sve predmete uokolo, ukoliko ba nisu bili nadohvat ruke. Vujo je sve vie brzao i udio da se zaleti u tamu. Kad je odmakao oko pola milje od kue, Jean zau topot ratrkane stoke i' trku, a neto dalje odjeknulo je prigueno mukanje teleta. "Aha? Tu smo!" usklikne. "Oborio ga kuguar ili kakva druga zvijer." Ispalio je metak u zrak i proderao se iz sveg grla. Morao se jo jednom snano izderati da bi zadrao Vuju. Krenuo je dalje i tabao as lijevo, as desno, naprijed i natrag da bi uplaio zvijer koja je vrebala na stoku. Vie je puta uo kako pred njim bjei stoka, ali je nije vidio. Pustio je psa, u nadi da e on nai kakav trag. Ali, Vujo se vie ne vrati niti se oglasi. Poelo je svitati. Na prvom svjetlu zore Jean je nastavio potragu i najzad se spotakao o zaklano tele koje je lealo u udolici gdje se za kie skupljala voda. Na mekanu tlu leali su tragovi velikih vujih apa. "Vuci", ree Jean poto je kleknuo i dlanom prekrio trag. "I u Oregonu sam ih vidio, ali nikad ovolike... Gdje li se Vujo izgubio? Hm, upola je vuk, ne

znam moe li se ovjek pouzdati u njega. Ako se tuda vrzmala kakva vuica, kladim se da je otiao s njom." Naavi tragove dvaju vukova, krenuo je njima, ali ih je izgubio u travi. No, voden njihovim pravcem, nastavio je put i kosinom se popeo do ruba cedrova, gdje je u praini iznova naiao na tragove. "Nisu se jako uplaili", zagundao je gledajui u tragove to su ukazivali da su se zvijeri udaljile sporim kasom. "U redu, mili moji, zaratili ste se sa mnom." U mnogim bezuspjenim hajkama Jean je nauio da su od svih divljih ivotinja vukovi najinteligentniji i najoprezniji. S vrha glavice gledao je kako izlazi sunce i vie se nije udio ocu to je toliko hvalio ljepotu, poloaj i bogatstvo Travnate doline. No, dolina je bila toliko prostrana, da su se na njoj mogli obogatiti mnogi raneri. Jean odlui da e razmiljati o oevim spekulacijama s Travnatom dolinom tek kad mu situacija postane jasnija. Osjetio je da e zavoljeti prekrasan kraj. Zaelio je da po njemu slobodno jae, lovi i po miloj volji luta. Odbacio je svaku zlu slutnju. Nekada vrag nije onoliko crn koliko izgleda. Zato e biti optimist sve dok ne bude siguran da neto ne valja. Jutro je bilo isto i vedro, na kamenju se caklio mraz. Travnata dolina blistala se kao izglaano srebro, iarano bezbrojnim crnim tokama. Magarci su jedan drugom slali svoje poruke; drebad je ipala na panjacima: pastusi su rzali; krave su mukale. Iznad kue, na rancu, nisko je lebdio oblak plavog dima to se polako osipao na vjetru. Daleko u dolini jedna se skupina jahaa kretala prema selu. Gledajui ih zamiljeno, Jean pomisli kako je po prirodi podozriv prema svakome tko mu je nov i stran. Iza daleka sela nadimalo se tamnozeleno predbreje, nakon kojeg su se dizale kamenite strmine to su se zavravale Urvinama, crvenim, crnoobrubIjenim bedemom, koji se samotan, spokojan, tajanstven, krasan na jutarnjem sunevu svjetlu, isticao na pozadini neba. Nepoznate daljine oduvijek su izazivale Jeana da im prie, da po njima istrauje i iznalazi, ali ga jo nijedan prizor divljine nije tako silno mamio. Ponovo ga je stalo progoniti suptilno i nejasno uvstvo uz koje je sino zaspao. Nakon to se vratio kui, obiao je njezinu stranu prema dolini da sve pregleda po danu. Po nainu gradnje bilo je jasno da je otac mislio na budunost; ivopisna i vrsta brvnara oito je graena u tri maha. Kod cijele je gradnje upotrijebljeno malo avala i dasaka, a nimalo stakla. Osnovni elementi s pomou kojih je podignuta nastamba Isbelovih, bile su snane i vjete ruke, sjekira i pila. - Dobro jutro, sine - s trijema se uo oev radostan glas. - uli smo kad si pucao. Prasak tvoje puke bio je drai uhu od svake glazbe. Bili Isbel podie oi sa svog posla i veselo upita Jeana spava li ikad nou. Guy Isbel se nasmije, u njegovu je pogledu bilo topline i potovanja. - Indijance stari! - tiho je razvukao. -Jesi li to pogodio? - Nita. Pucao sam da uplaim zvijeri; kasnije sam utvrdio da su to bili vukovi. uo sam kad su oborili tele. Naao sam im tragove, bila su to dva krupna vuka. I tele sam naao. Meso se moe iskoristiti. Oe, gubi mnogo stoke. - Sine, to si odmah pogodio. Neto zbog medvjeda i vukova, a neto zbog dvononih vukova i ja sam prole godine izgubio stoke u vrijednosti od pet tisua dolara. - Nemogue! - zaprepateno uzvikne Jean. Za njega je taj iznos bio pravo bogatstvo. - Mogue, i te kako! - dobaci otac. Jean strese glavom kao da ne moe shvatiti kako moe doi do tolikog gubitka pokraj tako pametnih i sposobnih ljudi. - Ali, oe, pa to je strano! Kako moe doi do toga? to rade pastiri i kauboji? to rade Bili i Guy? Oigledno dirnut u bolno mjesto, Bili ozbiljno, ak ljutito, akom priprijeti Jeanu. - to radimo Guy i ja, je li? Slavni brate, jaemo po cijeli dan, u dvadeset i etiri sata jedva spavamo tri, i sve to zaludu. - Jean, tko god doe ovdje prvi put, zaprepasti se - pomirljivo e Guy. - Sine, da bi shvatio nau muku, mora jo neto znati: ovdje se vrzmaju dva-tri opora vukova, a zimi je paklenski teko s njima

izai na kraj. Puma ima kao mrava i kad padne snijeg, vrebaju kao lude. Tu i tamo, i medvjedi nam ubiju po koju kravu. Kad god se pojavi grizli s Mazatzala, znamo da e klati stoku.. Ja sam se udruio s jo nekoliko ranera. Zajedno radimo, ali ni udrueni ne moemo istrijebiti zvijeri. A onda, prije dvije godine, u Tontu se pojavila Druina krivog noa. - Druina krivog noa? Divna li imena! - ree Jean. Tko su ti? - Lopovi, sine. I to pravi, nepatvoreni teksaki razbojnici. U dravi Osamljene zvijezde postalo im je prevrue, pa su poli stopama brojnih Teksaana koji su izvan domaje potraili zdraviju klimu. U cijelom Tontu nema vie od tri stotine useljenika to potenih a to nepotenih, a od toga je oko dvije stotine Teksaana. Veseo doziv iz kuhinje prekine razgovor. - Na zajutrak! Dok su jeli, raner je Billu i Guyu nalagao to e toga dana raditi. Iz toga je Jean stvorio sliku o zamanosti i teini poslova kojima su se bavili Isbelovi. Nakon doruka, Jeanova braa s djejim ushienjem dohvatie nove puke. Bile su to vinesterke kalibra etrdeset i etiri, po Jeanovu miljenju najbolje puke. Sad su bile odmotane, oiene i spremne za probu. Jean je prvi iz njih pucao; bio je zadovoljan postignutim rezultatom, a ostali su ostali zapanjeni. Bili je dosad imao staru henrijevku, a Guy, to se puaka tie, nije bio izbirljiv. Raner se najvie uzdao u staru puku za lov na bizone, zvanu "bizonka". - Ja ostajem vjeran svojoj staroj miljenici - ree on. Gdje u se ja u starosti privikavati novitetima. Ali vi, momci, dobro vjebajte s tim pukama, pucajte na svakog kojota koji se ukae. Oevo zanimanje za puke i gaanje Jean nikako nije mogao povezati s nekakvim posebnim, opasnim nakanama. Jer, otac i braa oduvijek su bili takvi. Pionirima su puke bile vane koliko i plugovi, a to se tie gaanja, na granici nije bilo ovjeka koji se nije trudio da postane to bolji strijelac. lanovi obitelji Isbel neprekidno su se meusobno nadmetali. ak je i Ann bila dobar strijelac. Ali, oni nisu trebali biti vjeti u baratanju vatrenim orujem kao Jean, kojem je to diktirao ivot na otvorenom. Bili i Guy su u prvom redu bili raneri; u tome su bili na oca. Jean se ponadao da je otac u svom pismu pretjerao, a da su njegove sinonje rijei "oni e me sigurno ubiti" samo odraz trenutana crna raspoloenja. Ali, dok se tjeio i gajio nadu, sjeao se zla glasa koji uivaju Teksaani zbog lako e kojom poseu za orujem i uputaju se u krvave zavade, u beskrajne krvne osvete. U Oregonu su Isbelovi ivjeli u radinoj i miroljubivoj sredini, medu pionirima iz svih krajeva Sjedinjenih Drava. Zna se, ivot nije bio lak, bio je primitivan, bilo je i tunjava, ali Isbelovi nikoga nisu ubili. A sada, nali su se u divljoj i rijetko naseljenoj zemlji, okrueni ljudima njihova soja. Stoga se Jean pobojao da su njegove nade da se radi o oevim trenutanim crnim raspoloenjima samo prazne i puste elje. Ipak, odluno se prihvatio vedrijih misli, odbijajui udnu turobnost koja se nametala. Bez obzira koliko su prilike u Travnatoj dolini loe, njima se moe odvano i pametno doskoiti. Moe, dakle, biti siguran da su i te prilike prolazne. U svojim razmiljanjima, Jean nije htio uzeti u obzir i stari, neumitni zakon Zapada - da u divljim krajevima i u divlja vremena neke ljude valja ukloniti kako bi se zle prilike popravile. - Jean, obii ran s momcima- ree otac. - Upoznaj se sa susjedima, a svakako potrai Jima Blaisdella. Pogledaj stoku, izaberi sebi konja. - Ve sam ga izabrao - spremno e Jean. - Uzet u vranca s bijelom gubicom. - Vidim da zna to je konj, sinko. I po mome je ukusu to najbolji konj. Momci imaju druga ija miljenja. Naroito Bili; on trai neku naroitu ljepotu u konjima. Dobro, uzmi ga, odmah ga pojasi... i neka ti bude sretno. Svoga je vranca Jean nazvao "Bljedolikim" i zavolio ga jo prije nego ga je pojahao. Bljedoliki je bio konj ive, ali i blage udi. Nisu ga naglo ukrotili, ve su ga postupno pripitomili. Nije znao to su udarci, bi i mamuze. inio je

sve ono to je jaha od njega zahtijevao. Na bogatu panjaku paslo je vie od stotinu konja. Bio je uitak gledati kako pastusi naglo diu glave, ule ui, ru i njite spazivi Jeana koji je ujahao medu njih. itavi opori drebadi bjeali su uzvijorenih griva i repova. Iza panjaka pruala se prostrana sivozelena ravan iarana tisuama goveda. Prizor je bio prekrasan. Jeana su braa vodila posvuda. Upoznae ga s nekim pastirima i jahaima koji su radili za starog Isbela, medu kojima se naao i jedan div prosijede kose, oiju suenih i crvenih od duga jahanja na suncu, vjetru i praini. Zvao se Evarts, sin mu je bio djeak kojega je Jean sreo blizu sela. Evarts je drao tele koje su zaklali vuci. Dobro doao, mome - ree on. Ve je bilo vrijeme da doe kui. uli smo da ima oko stvoreno za tragove. Moda ti se posrei da ubije gadove koji nam kolju stoku. Samo jedan od njih preklao je devet grla za posljednja dva mjeseca i to samo to ja znam. Prema jugoistoku Travnata dolina se irila. Jean je pokuavao od oka ocijeniti koliko dolina ima etvornih milja, ali nije uspio. No, bogatom je nije inilo prostranstvo, ve prekrasni panjaci. Ispod zapadne padine lealo je nekoliko raneva. Jean je doznao da su raneri zauzeli sve livade, otvorene umarke i udolja to su se smjestila izmeu breuljaka, znai dijelove doline gdje je bilo trave i vode. A svakog ljeta dolazilo je po nekoliko novih obitelji. Blaisdell je bio Teksaanin naro ito upadljiva izgleda, kako po iroku licu smionih crta i krupnoj glavi guste ute kose nalik lavljoj grivi, tako i po nainu govora i autoritativnu tonu. Bio je mlai od Jeanova oca. Razvlaio je rijei po teksaki, a u njegovim je plavim oima plamtjela mladenaka vatra. Umnogome se razlikovao od "klasinih" Teksaana koje je Jean upoznao - od viljastih, krakatih ljudi mrava lica i prodorna, smotrena pogleda. Znatieljno i pomno, neko je vrijeme motrio i mjerio Jeana. U njegovu je pogledu bilo iskrenosti i ljubaznosti, ali se vidjelo da provjerava dojmove ranije steene iz prianja, kao ovjek navikao da sam donosi sud o blinjemu, pogotovo onda kad za to postoje i osobni razlozi. - Slian si svojoj sestri Ann napokon e Blaisdell. Smatraj to komplimentom, mladiu. Oboje ste nalik majci. Ali, ti si ipak Isbel. Zna, u Teksasu ima ljudi koji jo nikad nisu navukli rukavicu na desnu aku. Vjerujem da medu njima ima dosta takvih koji bi, da te negdje iznebuha sretnu, pomislili da si iziao iz groba i odmah bi pograbili revolver. Dubok Blaisdellov smijeh ugodno je buao. Duhovitom je primjedbom pobudio Jeana da se upita tko li su bili negdanji Isbeli, kojih danas vie nema. I druge su Blaisdellove rijei ostavile dubok dojam na Jeana. Seoba Teksaana u Bazen Tonta izazvala je este razmirice. - Novajlije koje pristiu stjeu prve dojmove o Tontu iz pria prvih useljenika na koje naiu - ree Blaisdell. ini mi se da prvi dojmovi ostaju u ovjeku urezani do smrti. Toliko su snani! Moj je otac priao kako je u karavani kojom je on doao bilo ljudi koji su iz Texasa morali pobjei, no kleo se da on nije bio od tih. I tu priu ve dvadeset godina ponavljaju svi oni koji dolaze iz Texasa. Naravno, o notornim razbojnicima, stokokradicama, nema smisla govoriti. Na primjer o Daggsu i ljudima njegova kova. Ne moe se rei da ih ovdje nema. Nema zakona. Vlasnitvo se iz dana u dan sve manje potuje. Daggs i njegova Druina krivog noa gospodare i harae. Mali raner ne moe sauvati ni onoliko stoke koliko mu treba da naplati svoj trud. U doba o kojem je Blaisdell govorio, broj ranera i ovara u Tontu, u odnosu na njegovo prostranstvo, nije bio velik. Ali, s obzirom na divljinu i krevitost kraja, relativno mali broj useljenika koncentrirao se u Travnatoj dolini i u njoj okolnim, koliko-toliko pitomim, krajevima. Prirodno, s porastom broja useljenika razvijao se i uzgoj stoke, ime su veliku vanost dobila prava na vodu i na panjake. Ovari su ljeti drali svoja stada gore, na Urvinama, a zimi dolje, u Bazenu. Jedan jedini

ovar mogao bi dognati nekoliko tisua ovaca i njima opasati neiji ran i zaas ga upropastiti. I raner i ovar imali su pravo da svoja stada putaju na pau gdje im je drago. Zna se, od tog prava izuzimalo se nekoliko jutara obraene zemlje koje je raner mogao nazivati iskljuivo svojom. Ali, na takvu je ogranienu prostoru mogao uzgajati malo stoke. Blaisdell je tvrdio da su ovari bili nekorektni, jer su se, da su htjeli, bez ikakve tete, uz malo vie rada, mogli drati breuljaka, a dolinu i ravni prepustiti ranerima. Ranije je bilo mjesta za sve; kasnije su panjaci ugroeni dolaskom novih ovara. Meutim, po Blaisdellovu miljenju, kradljivci stoke predstavljali su veu opasnost nego ovari, najprije zato to nitko nije znao tko su ti lopovi, a drugo, to je jo znaajnije, nisu krali ovce ve iskljuivo goveda. - I tako - zakljui Blaisdell - u Texasu je bilo previe ljudi, i zlikovaca i potenjaina, pa se u Tontu nalo puno prvih i malo drugih. to se tie ovara, oni su se osmjelili i ojaali. Sad imaju centre za kupoprodaju vune i ovaca u Marciopi i Phoenixu. - Tako!... A to bi se iz svega toga trebalo izlei? upita Jean. - Pitaj oca - odgovori Blaisdell. - I hou, ali bio bih ti zahvalan ako iznese svoje miljenje. - Pa, kratko i jasno reeno: raneri Teksaani ni za ivu glavu nee dozvoliti da ovari zavladaju u kraju koji su oni prvi naselili. - Tko je Greaves? - opet e Jean. - Na mene je ostavio udan dojam. - Greavesa je teko "izvagati". Ne moe ga uhvatiti ni za glavu ni za rep. Naizgled je dobar prema ovdanjoj sirotinji. Tvrdi da je iz Missourija. - Ha-ha! Iz tog kraja sam i ja doao, ali znam da se zove Texas. Kad je doao u Tonto, bio je pravi gola, tako rei ni gaa nije imao. A onda je odjednom stao graditi kamenu kuu i dovoziti potreptine iz Phoenixa. Kupuje i prodaje mnogo robe. Neko se vrijeme inilo da je zauzeo nekakav srednji, nepristran stav i prema ranerima i ovarima. I jedni i drugi sastajali su se u njegovoj trgovini, on je sluao njihove albe i prie o nedaama. U posljednje vrijeme priklonio se ovarima. No, jo ga zbog toga nitko nije napao. Ve je vrijeme da ga netko raskrinka. - Medu ovdanjim ovarima valjda ima i potenih ljudi? - upita Jean. - Dakako, ima i takvih s kojima se moe razgovarati. Ali, posljednji, koji su se na nas okomili posljednjih nekoliko godina, e, s njima emo se bome gadno dohvatiti. - A kakav je... Jorth? - nastavi Jean krzmajui, kao da se u strahu od neugodna odgovora skanjuje postaviti pitanje. - Jorth e biti kolovoa ovara koji su pritisli nas ranere. Dodue, on ne prijeti niti se okolo pravi vaan, kako to ine drugi. Ali, on svoja stada neprestano iri i uveava. Ove zime stada su mu bila u dolini, svuda oko nas. S Jorthom se moramo obraunati. - Tko je on? - Ne bih ti znao rei. Kako ja pretpostavljam, mora da se ve odavno poznaje s tvojim ocem, vjerojatno jo iz Texasa, ali mi to tvoj otac nije potvrdio. Ja sam Jortha vidio samo jednom i to u Greavesovoj trgovini. Tog dana su se Jorth i tvoj otac sreli prvi put u ovom kraju. Znam kako ljudi reagiraju u takvim situacijama. Samo su se ukoili i zagledali jedan u drugog. Tvoj je otac bio spreman da trgne, ali Jorth nije niim pokazao da se elio maiti revolvera. Jean osjeti kako klupko, u kojem se ve naao, postaje gue i zamrenije. Tuga, to ju je poslije tog saznanja osjetio, nije bila izazvana samo brigom za svoje. - U umi, na Urvinama, kad sam dolazio ovamo sreo sam nekog Coltera. Tko je taj? - Colter? Za toga jo nisam uo. Kako izgleda? Jean opie Coltera na nain koji je odavao njegov izvanredan dar zapaanja. - Njega ne poznajem - odvrati Blaisdell. f - No, to samo dokazuje ono to tvrdim: da svaka protuha koja luta umama sebe prikazuje ovarom. Colter me iznenadio jer me nazvao imenom - nastavi Jean. - Malo smo porazgovarali, ali ne ba prijateljski. Priao mi je kako se ve zna da je otac poslao po mene da istjeram ovare iz ovog kraja. - Da, tono, to svi znaju - prihvati Blaisdell. - Ti si ovdje ve

igosan. - Tko je irio te glasine? - Nitko to ne prima kao glasine. Medu ovarima tvoj dolazak djeluje gore nego meci. - Zbog toga je Colter bio pomalo bijesan. Rekao mi je da e oni dognati stoku u Travnatu dolinu, pa neka kaem ocu da to primi na znanje. Blaisdell je sjedio na stolici nagnutoj unazad, a nogama u tekim izmama naslonio se na ogradu trijema. S treskom spusti noge. ile mu na vratu nabreknue od nagle navale krvi, u oima mu zaigra plavkasta vatra. - Jest, vraga! - uzvikne bijesno i zaprepateno. Po nagloj promjeni kojom je sa starog stoara u trenutku nestalo teksakog mirna i spokojnog dranja, Jean je procijenio teinu nevolje koja je zaprijetila. Blaisdell upo glasa opsova i estokim pokretom rairi ruke, kao da time odbacuje i posljednju dvojbu ili nadu, pa se opet uspokoji. Preplanulu aku poloi na Jeanovo koljeno. - Ja sam to nagovijestio jo prije dvije godine - ree on tiho. - Ratovat emo za Travnatu dolinu. Tek kasno tog popodneva Jeanov otac zapoe razgovor o problemu koji ga je najvie muio. U zgodnom trenutku povukao je Jeana za sobom i s njim se sklonio medu cedrove. Sinko, mrsko mi je kvariti veselje zbog tvog povratka kui - ree stari, ne krijui uzbuenje - ali, dajem ti asnu rije prisiljen sam na to! - Oe, s pravom si me nazvao zabludjelim sinom. Zaboravio sam svoje obveze prema tebi. Sad sam spreman to nadoknaditi - ganuto e Jean. - Raduju me tvoje rijei, sinko... Sjednimo tu, da malo porazgovaramo. Kao prvo, to ti je rekao Jim Blaisdell? Sin ukratko ispria ocu svoj razgovor sa susjedom. Potom ponovo spomenu susret s Colterom i zakljui priu Blaisdellovom reakcijom na ovarevu prijetnju. Ukoliko je Jean oekivao da e otac skoiti poput razjarena lava, grdno se prevario. Sluajui o Colteru i njegovoj prijetnji, raner se ni ne pomae. - Pa - starac e zamiljeno - ja u ti ukazati na dva momenta iz Jimovih rijei. Bit e rata za Travnatu dolinu, to je sigurno. Jimovo miljenje o uzrocima toga rata dijele i ostali raneri. Bit e to crna stranica u povijesti Bazena; rat izmeu suparnika, ovara i ranera; stara pjesma o borbi radi prava na vodu i panjake... Ali, sine moj, nije tako! To zapravo nee biti rat izmeu ovara i ranera, ve rat koji e ga povesti poteni raneri protiv kradljivaca stoke koji se kriju pod krinkom ovara!... Upamti, ne omalovaavam sukob izmeu ovara i ranera u Arizoni. Taj je sukob ozbiljna injenica, vano ivotno pitanje. Spor e moi rijeiti samo zakon i red. Jednog e dana sama vlast odluivati da se ovcama zabrani paa u kraju gdje pasu goveda... Stoga, dobro pamti sinko, otac ti hoe rei pravu istinu. U ovoj borbi, koja e progutati i ponekog Isbela, a moda i sve Isbele, ti si na pravednoj strani. Kad to zna, ovjek se stoput bolje moe tui od onog koji zna da je lopov i laov. Stari raner obrisa znojno elo i polako i duboko uzdahne. Jean je osjeao da se u starcu die silno uvstvo. Upitljivo je gledao o evo inteligentno, naborano lice. Oeve su oi odavale turobne, zabrinjavajue misli koje nisu potaknute samo brigama materijalne prirode. - Sad prijeimo na ono to ti je Jim rekao: kako se pria da si doao otjerati ovare iz doline... Jean, tu sam priu ja irio. Imao sam razloga za to. Znam te ovare i znam kakav ugled uiva revolvera meu Teksaanima. Neki kau da sam se samo hvalio. Neki opet tvrde da sam senilan starac, da drugo ne znam doli sliniti o svom sinu miljeniku. Ali, to govore oni koji me mrze i koji se boje. Istina je, sine, priao sam to namjerno, ali sam pri tome bio miran i iste savjesti. Osjeao sam da e ti uiniti ono to bih ja uinio da sam trideset godina mladi. Dapae, raunao sam da e ti uiniti i vie jer sam znao kakva krv tee u tebi. Jean, u tebi ima indijanske, teksake i francuske krvi, a izvjetio si se u oregonskim umama. Jo dok si bio djeak, malo je bilo meni poznatih strijelaca koji bi te mogli nadmaiti, a to se tie oka i sluha i traganja za konjem, ravna ti jo nisam naao. Kad su u pitanju umijea koja krase

umskog ovjeka ni tu ti nema premca... I tako, imajui sve to u vidu, kao i nevolje to predstoje Isbelovima, ja sam te hvalio kad god bi se za to ukazala prilika, naro ito pred ljudima na koje e to ostaviti dojam. Na primjer, nema tome davno, utvrdio sam da mi nedostaje neto stoke, pa kad sam se naao u Greavesovoj trgovini, bome sam se razvezao. Bila je subota uveer, gostionica je bila puna; bilo je tu ljudi koje sam ja zapisao u crnu knjigu. Greavesa su moje rijei malo bocnule. Rekao mi je: "U redu, Gass, moda ima pravo kad tvrdi da meu nama mora biti lopova koji kradu stoku, ali zar to ne mogu biti i tvoji prijatelji i ro aci, kao to mogu biti Meekerovi, ili moji, ili ma koga drugog?" I tu ti se nas dvojica poupasmo. Ja se na njega izderah: "Tako mi Boga, ne mogu biti! Prolost i moja i svih mojih, svakome je poznata. A za tebe, Greaves, i tvoje, najmanje to mogu rei je da vam se prolost gubi mutnim stazama." Nato e on zloudno: "Pa, ako bi se ispitale sve mutne staze u Tontu, ti bi se sigurno iznenadio." Tek sam onda zagrmio. Bila je to prilika koju sam ekao. Zaprijetio sam da e se nai netko tko e tim stazama na koje on aludira po i ravno do jazbine razbojnika. Rekao sam da sam pozvao tebe, a kad ti doe, onda e se ti tajanstveni, nedokuivi lopovi, vraki znojiti, ma tko oni bili. Greaves odgovori da se i on tome nada, ali se boji da preuveliavam sposobnosti svoga sina Indijanca. Po ele su padati teke rijei. Blaisdell nas stade umirivati. U trenutku kad sam odlazio, dobacio sam mu jo i ovo: "Greaves, s obzirom da si Teksaanin, morao bi znati kakvi su Isbelovi. Moda ima razloga da mi se ruga to se pozivam na sina Jeana. Uistinu, on je upola Indijanac, no tim gore po one koji e mu se nai na putu. Kaem ti, Greaves, Jean je naa crna ovca. Ako uzme u obzir to on zna i umije, doi e do zakljuka da ne zaostaje za Pogginom, Riim Kingfisherom, Hardinom, ili za bilo kojim od teksakih revolveraa, kojih e se ti svakako sjeati... Greaves, evo ovdje sada oko tebe ima ljudi koje e moj sin Indijanac epati za guu!" Jean je pognuo glavu, zaprepateno shvaajui kakvu je famu o njemu stvorio otac, dobacivi izazov ljudima iz Bazena na koje je pala njegova sumnja. Kakvim ga je teretom opteretio! Teretom strana glasa i ogromna povjerenja! Trnci su prolazili njime; udnovata, vrela uvstva ibala su njime i stapala se u uarenu masu koja prijeti da svakog trenutka prsne. Drugo, potisnuto "ja", slabim je glasom prosvjedovalo. - Sinko, da nisam bio siguran u neizbjenost krvoprolia, sigurno ne bih stvarao takvu famu - nastavi raner. - Ovo to u ti sad rei, iskljuivo je moja tajna. Moji sinovi i Ann ne znaju nita o tome. Jim Blaisdell sumnja da postoji neto, ali ne zna to. Ja sigurno nikome neu o tome govoriti, samo tebi. Ali, ti mi mora obeati da e tu tajnu uvati i nakon moje smrti. - uvat u je, oe - ree Jean. - Dobro. A sad me posluaj - ree starac teko diui. Stisnuo je ake a lice mu se grilo. - Ovar s kojim ovdje ratujem zove se Jorth. On je moj ivotni neprijatelj. Rodom smo iz istog mjesta; kao djeca igrali smo se zajedno, a kao djeaci smo se tukli. Nismo se slagali. Obojica smo se zaljubili u istu djevojku. Neko vrijeme nas je to zabavljalo, bilo nam je kao da se igramo. Zvala se Ellen Sutton, bila je iz stare junjake obitelji. Prava ljepotica, s mnogo prosaca, teko joj je bilo odluiti se. Ali, ja sam je pridobio i mi smo se vjerili. Uto je izbio rat. Prijavio sam se u vojsku zajedno s bratom Jeanom. On mi je savjetovao da oenim Ellen, ali ja nisam htio. Tu sam napravio neoprostivu greku. Nedugo nakon naeg odlaska, prestala mi je pisati. No, nisam posumnjao u nju. Vremena su bila strana, svugdje je vladao mete. Zatim sam ranjen i obreo sam se u bolnici. Godinu dana kasnije poslali su me kui. U tom trenu Jean skrenu pogled s oeva lica. - Lee Jorth se izvukao, nije otiao u vojsku - nastavi raner potitenijim i muklijim glasom. - Oenio se mojom zarunicom, Ellen... Jurio ju je poput

psa, nije joj dao mira... I Ellen se udala za njega. Kad sam napokon doao k sebi, otiao sam do njih... Lee Jorth je ostao onakav kakvog sam poznavao, lagao je Ellen o meni, priao joj da sam neastan... Ali, mislim da to i nije bilo presudno. Lagao on ili ne lagao, Ellen je bila nevjernica. I tako, u mojoj odsutnosti ona se njemu priklonila. Vidio sam da ga voli kako mene nikad nije voljela, to je u meni ubilo svaku velikodunost. Da je bila silom oteta, prevarom, laima, da je to bar malo alila, moda bih im oprostio. Ali, ona ga je naprosto oboavala. Bila mu je robinja. I tako, nauio sam to znai mrnja. - Kao i mnoge Junjake, rat je upropastio i Suttone. Lee Jorth se bavio uzgojem stoke. Dobio je panjake Suttonovih i u nekoliko godina dobro je napredovao. U to doba svaki je raner bio pomalo i tat. Naime, svaki je sto ar dotjerao i igosao po koje tele za koje se ne bi mogao zakleti da je njegovo. Isbelovi su bili najja i raneri u cijelom kraju. Ja sam Leeju Jorthu namjestio zamku, uhvatio sam ga gdje igoe moju telad koju sam ja ve oznaio, i dokazao da je lopov. Od njega sam napravio stokokradicu. Upropastio sam ga. Sretosmo se. Ali, Jorth nije bio ovjek od trzaja, niti bi se usudio trgnuti na jednog Isbela. Napustio je kraj. Imao je prijatelje i ro ake, pomogoe mu da opet pone uzgajati stoku. No, poeo se kockati i spetljao se sa sumnjivim drutvom. Ilo mu je sa zla na gore i na koncu se vratio kui. Kad sam vidio koliko se promijenila lijepa i gorda Ellen Sutton, i kako svejednako oboava Jortha, gotovo sam izludio, rastrzan izmeu samilosti i mrnje... Mislim da u Teksaanina mrnja nadjaa sva ostala uvstva. Mene je srea poela naputati. Poput veine mladia onog vremena, kockao sam se i pio. Jedne veeri naiao sam na Jortha i nekog tipa, vjeta kockara. Opeljeio me. Posvaasmo se. Revolveri izletjee iz korica. Kockara sam ucmekao... U to vrijeme ve su djelovali Teksaki jahai... I tako, sine, kad sam govorio da nisam pobjegao iz Texasa, lagao sam. Pobjegao sam, odjahao sam. - Otiao sam u Oregon. Tamo sam se ubrzo oenio i dobio Billa i Guya. Majka im nije dugo ivjela. Onda sam se ponovo oenio djevojkom koja je imala indijanske krvi, zbog ega je, koliko sam vidio, samo bila finija. Bila je to divna ena, pruila mi je jedinu sreu koju sam upoznao. Ti se, naravno, sjea svoje majke i doma u Oregonu. Mislim da sam drugu veliku greku poinio kad sam krenuo u Arizonu. Ali, oduvijek me je privlaio stoarski kraj. uo sam za divlji Bazen Tonta, i to da se ovdje nastanjuju Teksaani. Jim Blaisdell mi je poruio da je ovo rajski vrt Zapada i da obavezno doem. Pa, i jest tako. Osim toga, majka ti je umrla... - Prije tri godine, u Tonto je doao Lee Jorth. I to se meni uinilo udnim, otprilike godinu dana nakon njegova dolaska, iz Texasa je dojahala Druina krivog noa. Jorth se bacio na uzgoj ovaca. S nekim drugim ovarima, ivi u gudurama Urvina. Negdje tamo, u divljim gutarama, nalazi se skrovite Druine krivog noa. Izgleda da samo ja dovodim u vezu pukovnika Jortha, kako ga ovdje zovu, i Daggsa i njegovu bandu. Ali, to nije vano. Kao ovar, Jorth je sasvim prirodno u sukobu s ranerima. Meutim, rjeenje koje bi se moglo nai ako bi se razmotrili i u obzir uzeli interesi i dobro obiju strana Jorth ne eli. On na takvo rjeenje nikad nee pristati zato to ne spada medu potene ljude. U dosluhu je s Daggsom. Ja to, sine, ne mogu dokazati, ali znam. Vidio sam to u njegovim oima onog dana kad sam ga sreo kod Greavesa. Vidio sam i vie od toga. Siguran sam da sam mu pro itao namjere. Nikad se nee pokuati sa mnom obraunati pod ravnopravnim uvjetima. Tvrdo je odluio iskoristiti sukob izmeu ovara i ranera da upropasti moju obitelj i mene; da mi vrati milo za drago. No, to je najgore, nee se on zaustaviti na tome. Ovo e biti rat izmeu Teksaana, i to krvav rat. Ima gadnih tipova u Tontu.. . ima i onih najgorih, koji su jedva izvukli ive glave iz Texasa. Jorth e uza se imati neke od

njih... I sad mi reci, hoemo li skrtenih ruku ekati da nas ovce protjeraju s naih panjaka, hoemo li ekati da nas lupei ubijaju iz zasjede? - Ne, neemo - mirno e Jean. - Dobro. Hodi do kue - ree raner i pode. Ni rije i nije progovorio dok nisu stigli do kunih vrata. Tamo uvue prst u okruglu rupu u drvenim vratima, otprilike u visini ovjeka Jean prepozna rupu od zrna i opazi da se oko njezina ruba zalijepilo nekoliko sijedih vlasi. Raner stane pred vrata, rupa je ostala svega palac iznad njegove glave. Pogledao je Jeana, oima iz kojih su vrcale mahnite, plamene iskrice. - Sine, prije tri dana na mene su muki pucali. U trenutku kad sam maknuo glavu, uo sam prasak puke. Zaprepastio sam se, ali sam hitro skoio u kuu. Posljednje rijei Jean gotovo nije uo. inilo mu se kao da se iznutra sav presavio, u naizmjenino vrelim i hladnim grevima izazvanim novim, uspaljenim uvstvima. Neto uasno u njemu se spremalo planuti. Prvi je metak ve ispaljen - a on je Isbelove krvi. Zaista, u njemu je njegov otac stvorio desetostrukog Isbela. Krv nije voda. Otac nije govorio gluhu ovjeku. inilo mu se da je sve jaa bura u njemu logina posljedica godina provedenih u miru, u spokojstvu ume, u snenom iekivanju tko zna ega. Sva se njegova strastvena priroda odazivala pozivu krvi. - I to je otprilike sve, sine - zakljui raner. - Sad shvaa zbog ega osjeam da e me ubiti. Ja to osjeam ovdje. Sveanim gestom prinio je ruku srcu. - Jean, udne glasove ujem nou. Kao da me tvoja majka doziva, ili me upozorava. Ne mogu sebi objasniti te glasove. Ali, znam da ih ujem. - Jorth nije sam, ima svoje pristalice, pa i ti mora imati svoje - napregnuto e Jean. - Dakako, znaj da mogu za sobom povesti najbolje ljude iz doline - ponosno e raner. - Ali, neu tako postupiti. Ja u im predoiti kako stvari stoje i pustiti ih da sami odlue. Raunam da borba nee biti duga, po teksaki bit e kratka i krvava. Ja se, sine, uzdam u tebe, elim da ti bude posljednji ovjek! - Pobogu oe, zar ne postoji drugi izlaz? Pomisli na Ann... na ene moje brae... na... na druge ene! Oe, te su proklete teksake krvne osvete uasne, zvjerske! - plane Jean. - Jean, bi li naim enama bilo lake kad bismo onim gadovima dozvolili da nas mirno pobiju? - Oh, ne... ne... znam... nema nade da bi... Ali, oe, nisam na sebe mislio. Ne brinem se za sebe. Kad borba zapone, ja u... ja u se iskazati ba onako kako si me ti prikazivao. Samo... teko je... teko je... Naslonio se rukom na zid brvnare, glavu je poloio na ispruenu miicu, te se prepustio borbi koja mu je razdirala grudi. Kao u jednom trzaju, u njemu se neto prekine. Nestalo je neeg djeakog i nadajueg - u njega je polako nadirala tamna plima njegove batine, rastao je divlji nagon za samoodranjem naslijeen majinom poluindijanskom krvi, i bijesan ar osvetnika koji je batinio od oca Teksaanina. U trenutku kad je podigao glavu, kao da je epan ledenim pritiskom u prsima, sjetio se Ellen Jorth kako s Urvina gleda u dolinu, zanesenim, mekanim pogledom, drhtavih usana, tuna, zamiljena lica, kako svojim tamnim o ima zuri u beskrajne daljine; zurila je u nepoznato, a iz nje je izbijala neiivljena elja za ivotom. Jean je boleivo mislio na Ellen. - Oe, teko je... mladima - ree on s gorinom. - Zna, mladi ispataju zbog grijehova svojih oeva. A kako je s Jorthom? Ima li on djece? Oeve su oi udnovato bljesnule. U njemu su se raspoznavali iznenaenje i udan predosjeaj. - Ima jednu kerku. Zove se Ellen Jorth, po majci. Kad sam je prvi put vidio, pomislio sam da je preda mnom duh djevojke koju sam ljubio i izgubio. Gledajui je, inilo mi se da mi netko zabija no u slabine. Ali, njezin je izgled jedno, a to je ona uistinu, to je drugo. I premda sam ostario, srce me... Bah! Znaj da je Ellen Jorth najobinija, prokleta djevojura! Jean Isbel se uputio sam meu cedrove. Njegove bi se brige i zdvajanja morale okonati odlukom da prihvati oev stav. Njegova trenutana i arka odluka da

bude onakav kakvim ga je otac prikazao, morala bi u njemu pobuditi odmjerenost i otroumnost, oivjeti lukavstvo Indijanca, razviti mrnju. Ali, postojala je neka prepreka. Neka sjenka. Jedan se lik nametao njegovu duhu. Pogodile su ga posljednje oeve rijei u kojoj mjeri, toga ni sam jo nije bio svjestan. Zar je samo jedan dan proao od trenutka kad je upoznao Ellen Jorth? Kakve su se to promjene zbile? Odjednom do njega, poput daha, dopre miris njezine kose. Potom ponovo osjeti svjee, slatke usne! Uzdrhtao je. Ogledao se unaokolo kao da ga progone ili opkoljavaju neije oi. "Boli me," izgundao je, "njezin pogled... i onaj poljubac... duboko su se usjekli u mene. Nisam smio zastati da porazgovaram s njom. A ubit u joj oca i prepustiti je na milost i nemilost tko zna emu i komu!" Osjeao je da negdje neto mora biti krivo postavljeno. Posve je zaboravljao da je maloprije odluio da svoju muevnost i ivot posveti borbi koja e se okonati samo krvlju. Da je shvaao sebe, uvidio bi da ta odluka nimalo nije uzbudljiva i da je nespojiva s nagonom koji ga neodoljivo privlai. "Ellen Jorth! I moj je otac rekao da je obina djevojura! Tako... sad mi je jasno... njezino ponaanje... zato mi nije prilijepila amar kad sam je poljubio... I drala se mirno i hladnokrvno! Djevojura? Znai, pokvarena je... pokvarena! Narugala mi se... moda joj je bilo krivo to je moj poljubac bio sasvim edan! Drugaiji nije mogao biti, zaboga. Poslije poljupca nita drugo nije umjela rei, ve samo: "Ah, ve su me i drugi ljubili." Naljutio se na sama sebe to mu se u grudima iri novo uvstvo. Zar ga je Ellen Jorth za samo jedan dan zaarala? Ljubomoran je na one koji su je ljubili? Nije! Ali u njegovu je strastvenu odgovoru bilo stida i dvojbe. Krivica koju je osjeao morala je postojati nezavisno od njega. Ako je pogrijeio, nije poinio zloin. Biti privuen lijepom djevojkom u umi,- prepustiti se takvom porivu - to nije nesrea, nije krivica. I prije je mogao napraviti kakvu glupost zbog neke djevojke, premda nikad nije ispao tako brzoplet. Ellen Jorth mu se urezala u svijest, a s njom se urezalo i kajanje. Potom naglo odjeknue oeve rijei: "Ali njezin je izgled jedno, a to je ona uistinu, to je drugo!" U znaenju tih rijei krije se osjeaj krivice koji ga mui. Sumorno je razmiljao o tim rijeima. "Njezin izgled. Da, zgodna je. Ali, na izgled se nisam odmah obazirao. Bio sam uzbuen. Svialo mi se gledati je, ali nisam razmiljao zato." Sad je svjesno prizivao njezin lik, njezino lice, beskrajno milo i jo privla nije zbog namjerno izazvane uspomene. Preplanula koa, ista i glatka; tamne, iroke oi to mirno i smiono gledaju ravno naprijed, gledaju, ali ne vide; crvene usnice, tune i slatke; to se zdravo, isto, fino lice Jeanu najprije prikazivalo blaenim, a trenutak kasnije uzburkano strau, prepuno mrnje, enje, ali time ljepe i tajanstvenije. "Ona tako izgleda, ali je pokvarena djevojura", gorko zakljui Jean. "Mogao bih se zaljubiti u Ellen Jorth... kad bi... kad bi bila drugaija." Ali, nametnuto uvjerenje nije rasprilo uspomenu na njezin lik, niti je uutkalo dubok i uporan glas Jeanove savjesti. Istog popodneva potraio je sestru. - Ann, jesi li ve srela Ellen Jorth? - upita je. - Jesam, ali to je bilo davno - odvrati Ann. - Zna, ja sam je upoznao juer kad sam jahao ovamo. uvala je ovce - brzo nastavi Jean - a ja sam je zamolio da mi pokae put. Ila je sa mnom gotovo cijelu milju. Ne mogu rei da susret nije bio zanimljiv, bar meni... Hoe li mi rei to zna o njoj? - Svakako, Jean - prihvati sestra, gledajui njegovo uznemireno lice tamnim, ljubaznim i zauenim oima. - O njoj sam mnogo toga ula, ali ja ne vjerujem u sve to ujem u Tontu. Rei u ti to znam. Upoznala sam je prije dvije godine. Tom prilikom jedna drugoj nismo znale imena. Nikad nisam vidjela zgodnije djevojke. Svidjela mi se, a i ja njoj. Na njoj se vidjelo da je nesretna. Sljedei put vidjele smo se na jednom skupu. Sa mnom je bilo drugih djevojaka koje su je izbjegavale. Ja sam ih ostavila i prila joj. To

ju je dirnulo u srce. Bila je osamljena, nije imala prijatelja. Priala mi je o sebi, kako mrzi ljude, ali oboava Arizonu. alila se kako nema ni pristojne odjee. I da mi nije rekla, po njoj se vidjelo da je navikla na bolje. Kad se ve inilo da emo se sprijateljiti, ona mi ree kako se zove i upita me za moje ime. Rekla sam joj. Jean, kao da sam je oamarila. Problijedjela je i osupnula se. Pobjee. Prije godinu dana opet sam je vidjela. Ila sam preicom susjedu. Srela sam je, ona je jahala zajedno s nekim, meni nepoznatim mukarcem. Bilo je to u gustoj umi, staza je bila sjenovita. Nisu me odmah opazili. Jahali su blizu jedno drugom, mukarac ju je drao oko pasa. Odgurnula ga je. Nasmijala se. Potom ju je on opet uhvatio i stao je ljubiti. Spazivi mene, konj mu poskoio. Proli su pokraj mene, a da me nije ni pogledala. - Ann, misli li ti da je ona uistinu pokvarena? - Jean e bez okolianja. - Pokvarena? Jean, to je tebi! - uzvikne Ann iznenaena i smetena. - Otac mi ree da je ona obina djevojura. - Jean, otac mrzi Jorthove. - Sestro, ja tebe pitam to misli o Ellen Jorth. Da moe, bi li se htjela druiti s njom? -Bih. Znai, ne smatra je pokvarenom. - Ni govora. Ellen je osamljena i nesretna. Nema majke, ivi sama medu surovim i neotesanim mukarcima. U takvoj sredini, ne moe sprijeiti da je netko ne dotakne i ne poljubi. Moda je poneto preslobodna i malo razuzdana. Ali, potena je, Jean. Kad ti to jedna ena kae, moe vjerovati. Kad je tog dana prola pokraj mene, lice joj je bilo blijedo i gordo. U tom je trenutku mrzila i mene i sebe. Dobro, ali nije odavala izgled pokvarene djevojke. Ona dobro zna to se o njoj pria u dolini, samo o tome ne vodi rauna. ak i daje povoda da se jo vie pria. - Hvala ti, Ann - muklo e Jean. - Molim te... to to sam ti rekao... da sam se sreo s njom... nemoj nikome rei. - Jean, zna se da neu priati. Opet je Jean odlutao sam. Bio je neobino zahvalan sestri to je oivjela i podrala neto lijepo u njemu, to je bilo pokolebano velikodunost koju je mogao ubiti sud jedne pravedne ene. Osjeao se bodro i vedro. Ipak, bol je ostala. tovie, sad su ga jo jae muile sumnje. Zar taj sluaj nije okonan miljenjem o Ellen Jorth? Odbacio je oevu osudu djevojke i prihvatio sestrin sud o njezinu potenju. "Mislim da je otprilike sve onako kako otac kae", izgundao je. Ali, je li doista bilo "sve"? Koraao je pod cedrovima. Pratio je zalazak sunca i oslukivao glas kojota. Zadrao se pod cedrovima i nakon poziva na veeru. Iz metea suprotnih osjeaja i zdvajanja iznikla je zaprepaujua spoznaja da ponovo mora vidjeti Ellen Jorth. GLAVA 4 Uzbuena sluajem koji ju je doveo u dodir s jednim od Isbelaa, Ellen je urila natrag u umu. Gnuala se same sebe. Zato je bila ljubazna prema lanu omraene obitelji koja joj je upropastila oca. Hitrim koracima grabila je umom, uzdignute glave, pogleda uprta ravno pred sebe, svaki joj je korak priinjao nova olakanja. Kad je dola u logor, panja joj bi skrenuta na drugu stranu. Mali Meksikanac Pepe je uz pomo dva psa ovara pokuavao to vie zbiti stado ovaca, kako bi janjad spasio od nasrtaja kojota. Elleni je bila izvanredno draga kudrava janjad nesigurnih noica, pa je u to doba mrzila sve krvolone umske zvijeri. Sad e stado tjednima napadati vukovi, pume, medvjedi, od kojih su posljednji naroito drski i opasni. Uasavala se starih grizlija koji su klali ovce samo da bi im pojeli vimena. Dobro je gaala pukom, ali joj je otac naloio da medvjede pusti na miru. Na sreu, takvih je medvjeda koljaa ovaca bilo malo, lov na njih povjeren je ljudima s ranca, jer sami pastiri Meksikanci nisu bili sposobni tititi stada od medvjeda. Ellen je pomogla Pepeu da zalutalu janjad dovede natrag u stado, i ispalila nekoliko metaka na kojote koji su se uljali izmeu grmova. umska istina olakavala je uvanje stada nou, psi su bili pouzdani straari, i ponajvie su sami odbijali zvijeri od ovaca. Sputao se i suton, pa je Ellen spremila i pojela veeru. S tamom se podigne i svje noni

vjetri. Tu i tamo po koje janje plaljivo je blejalo. Poto je posvravala sve svoje dnevne poslove, Ellen je sjela pred rasplamsalu logorsku vatru i misli joj se ponovo stadoe vraati neobinom dogaaju. S ogorenjem je pokuala misliti na druge stvari. Ali, niega nije bilo to bi moglo nadjaati i zasjeniti dojmove susreta sa Jeanom Isbelom. Stoga im se, iako nevoljko, prepustila te je u mislima oivjela svaki trenutak i svaku rije kojih se mogla sjetiti. U tom razmiljanju, sjetila se i svoje geste zbog kojeg se sada do uiju zacrvenjela; obrazi joj se toliko zaarie da ih je morala pokriti rukama. "to je pomislio o meni?" Nije joj bilo naroito vano to je on pomislio, ali se ipak pitala. A kad se sjetila njegova poljupca, bi joj jo tee nego maloprije kad su je pekli obrazi. Glasno je i gorko planula. "Zna se, nije mogao misliti lijepo o meni!" Misli koje su potom uslijedile, nisu bile nimalo ugodne. Gorda, temperamentna, samovoljna Ellen Jorth postala je rtvom sukoba osjeaja. Ne, dogaaj je bio tek minuo, ona ga jo nije mogla shvatiti. Meutim, jednu je stvar odmah shvaala - da gnuanjem, prezirom i omalovaavanjem ne moe zbrisati susret s Jeanom Isbelom. Gordo u ga nije mogla istisnuti iz misli, to je vie razmiljala, to se vie upinjala da ga zaboravi, to je vie raslo njezino zanimanje. I kad je toga postala svjesna, toliko se razjarila da je bijesno pogasila logorsku vatru, uvukla se u svoj ator i umotala u pokriva. Nakon to se udobno smjestila pod toplim pokrivaima, s ovarom koji se sklupao pred otvorom njezina atora, zatvorila je oi i pouzdala se da e san okonati razmiljanja. Ali, do sna je bilo daleko. Ostala je budna, sluala je kako pucketa ar rasprene vatre, zveckaju zvonii na ovnovima, bleje janjci, vjetar vitla u borju i kako odsjeno zavijaju izgladnjeli kojoti u daljini. Samotna no , koja produbljuje amotinju, izazivala je udnovate i nametljive misli o svemu onome to ju je tog dana izmuilo. Tek nakon dugih sati bdijenja, krajnji umor donio je san. Kasno se probudila i u njoj nije bilo uobiajene jutarnje ivosti. Pepe i ovar gledali su je iznenaeno i zabrinuto. Bila je neraspoloena, inilo joj se da krv njome mili, morala se boriti protiv turobne elje da samu sebe ali. U poetku joj to nije polazilo za rukom. Kao da je uivala u podavanju melankoliji za koju je zdrav razum govorio da je bezrazlona i besmislena. No, unato tome, takvo se raspoloenje odravalo. - Pepe, kad e se vratiti Antonio? - upitala je. Djeak nije dao zadovoljavajui odgovor. Ellen je drage volje na nekoliko dana preuzela pastirovo mjesto, ali je sad nestrpljivo iekivala trenutak kad e poi kui. Motrila je niz zelene i smee umske staze sve dok se nije umorila. No, Antonio se nije vraao. Provela je dan uz ovce i u mnogobrojnim poslovima, koje je iziskivala briga za oko tisuu janjadi, nestalo je turobno raspoloenje. Tim je danom zavreno jagnjenje. uma je odjekivala od blejanja. Kad je pala no, Ellen se sa zadovoljstvom ispruila jer je, to zbog slaba sna prethodne noi, to zbog umora, jedva drala oi otvorene. Sutradan ujutro ustala je rano, osvjeena, odmorna, puna ivota, neobino svjesna ljepote i miline mirisne ume, osjeala je kako su joj osjeaji udnovato potaknuti neim bezimenim. Svoja nova, raznovrsna i izvanredno ugodna uvstva Ellen je ubrzo dovela u vezu s injenicom da je Jean Isbel obeao da e tog dana doi na Urvine kako bi se sastao s njom. Odmah se rastuila, a s njezina lica izvjetrio je osmijeh. Proljetno jutro izgubilo je svoj arobni sjaj. "Doista je glupo da sama sebi laem", zamiljeno ree. "Smijeno je... to mi je to drago... a da jo ne znam... Oh, mora biti da je za sve kriva ova osamljenost! Zbog nje mi je drago da vidim ak i jednog Isbela, makar bio drugaiji od ostalih!" Trijezno je prihvatila stvarnost. Ali, zajedno s njezinim veselim raspoloenjem, nestalo je i pouzdanja; njezina je tatina trpjela. Uhvatila je sebe kako priznaje da je Jean Isbel drugaiji od ostalih ljudi: nad takvim se

priznanjem zgrane, samoj se sebi naruga i nasmije se svojoj naivnosti. Zakljuila je da je kolebljiva, prevrtljiva, neshvatljivo naivna budala. 71 Usprkos svemu tome, bez prethodne elje i odobrenja, prije nego je njezina volja rekla svoju rije, donijela je odluku da e poi na sastanak sa Jeanom Isbelom. Dugo se borila protiv takve odluke. U jednom bi joj se trenutku inilo da je izvojevala pobjedu nad svojim novim "ja", a ve u iduem trenutku uvidjela je da je pogrijeila. Na kraju, iz tog sukoba niknula su neka uvjerenja koja su joj spaavala ostatke, mrvice njezine tatine. Uvjerila je sebe da mrzi sve Isbelove, svakog Isbela ponaosob, a naroito Jeana Isbela. Dalje, uvjerila je sebe da je samo krajnja radoznalost goni da vidi hoe li on uistinu doi, a ukoliko doe, kako e se drati. Ona e ga motriti iz kakva zaklona. Nee mu prilaziti, nee dozvoliti da je vidi, niti da nasluti njezino prisustvo. Tako je lijeila ranjenu tatinu i priguila svoje zdvajanje. Mnogo prije no to se sunce poelo naginjati zapadu, za kada je Jean Isbel zakazao sastanak, Ellen se kroz umu zaputila Urvinama. Stidjela se svoje ustrine, jer je znala da joj nakana nije potena, a stid nisu mogli priguiti ni trnci zadovoljstva to e skrivena pratiti Jeana, pustiti ga da je eka i povui ga za nos. Birala je put preko mekane naslage borovih iglica na kojoj njezine mokasine nisu ostavljale traga. Po indijanski, nije ila ravno, ve je pola naokolo, pa je na Urvine izbila oko etvrt milje zapadno od mjesta gdje je razgovarala sa Jeanom Isbelom. Potom je skrenula prema istoku, pomno pazei da gazi samo po golom kamenju. Za nju je to bila pustolovina, prva u ivotu. Jo ni jednom nije dola na Urvine, a da nije zastajkivala da baci pogled na dolinu i divila joj se. Ovaj put ni iskosa nije pogledala plave dubine. Sva je bila zaokupljena zatiranjem tragova. Ni najmanje nije eljela riskirati. Njezin je postupak bio potaknut snanim osje ajem enstvenosti, ali je u njoj svejednako gorio i ponos pripadnice obitelji Jorth. Morala se pentrati preko otrih stijena, ponekad je morala zaobilaziti olujom oborena stabla, ali je na kraju stigla kamo je namjeravala. Bila je to uta kamena izboina to se dizala iznad mjesta koje je Ellen htjela motriti. Gusti borici pokrili su je do samog ruba. Bilo je to idealno skrovite koje, mislila je, ne bi mogle otkriti ni otre indijanske oi Jeana Isbela. tovie, ukoliko bi se kakvim umom sluajno odala, i tako izazvala njegovu panju, odatle bi se mogla tiho iuljati i sakriti medu goleme stijene ispod samog ruba Urvina, gdje je ni sokol ne bi otkrio. Nije joj preostalo drugo nego da eka. Smjestila se na pogodnom mjestu s kojeg je mogla promatrati i oslukivati. Znala je da e najprije uti konja, mnogo prije no to bude vidjela Isbela, jer on sigurno nee doi pjeice. "Eh, Ellen Jorth, ba si udna", ree ona sebi. "Izgleda da te do sada nisam dobro poznavala". Ispod nje zjapio je prekrasan, dubok i kamenit kanjon, na ijoj je sjevernoj padini bilo svega nekoliko borova, dok je juna padina bila pokrivena gustim, tamnozelenim stabljem. Na padini, litice, kao kakve kule i tornjevi. Drvee je bilo nalik umi kopalja uprtih prema nebu. Usred tamnog zelenila bijelile su se mrlje jasike. Ispod mjesta gdje se sakrila Ellen, ogromna je padina sva bila izbrazdana uskim a dubokim drijelima i gudurama. Milju irok izlaz iz kanjona vodio je u Bazen Tonta, u svijet divljih, umovitih dolina, breuljaka, uvala i jaruga to su se uzvaljale sve do Sierra Anchas. No, danas Ellen nije bila pod dojmom jedinstvena krajobraza. Ui su joj bile kao u oprezna jelena, oi su neprekidno motrile otvorena mjesta na Urvinama. U prvo vrijeme, u uzbu enju, vrijeme joj je brzo prolazilo. Meutim, kako je sunce odmicalo prema zapadu Ellen je obuzimao nemir. Mnogo je puta oula tih pad borove iarke, suanj vjeverica koje su se pentrale po omorikama, prtanje istroena kamenja, i nato bi se trgnula i uspravila. Konano je ula um nalik topotu nepotkovana kopita po kamenu. Tiho je dohvatila puku i kroz gusti

prikrala se mjestu koje je odabrala. Borii su bili gusti, pa je izmeu njih morala puzati. Tlo je bilo pokriveno mekanim, smeim, mirisnim sagom iglica. Kako se urila, u brzini je o jednu bodljikavu borovu iarku ogrebla i raskrvarila aku. Posisala je krv s ranice. "Samo da ovo ne bude lo predznak", izgunala je zamiljeno i natmureno se prikrade rubu gustia. Stigavi na mjesto, trenutak-dva leala je potrbuke, da doe do daha, potom se nalakti. Izmeu grmlja jasno je vidjela izboinu na kojoj je stajala sa Jeanom Isbelom. Pred oima su joj bila i mjesta gdje bi se on mogao pojaviti. Nervozno je utvrdila da joj je zaklon samo stotinjak stopa udaljen od izboine. Leala je posve mirno, znala je da se ni najmanjim umom ne smije odati. Motrila je otvorena mjesta du Urvina. Spazila je jelena kako prolazi istinom, pa zakljui da je po svoj prilici zapravo ula njegove korake. Smjestila se udobnije i ekala. injenicu da Ellen Jorth lei skrivena samo zato da vidi jednog Isbela u tom trenutku nije htjela razjanjavati. Jednostavno je to inila i u tom je inu bilo cara. Nauena na sve zvuke u umskoj zabiti, paljivo je sluala i hvatala svaki um i prema iskustvu steenu u umi tumaila mu porijeklo. Prolo je sat vremena. Sunce se ve nalazilo na sredini puta izmeu zenita i obzorja. "Nee doi", apnula je. im joj to padne na pamet, osjeti gubitak, neodreeno aljenje neto nalik razoaranju. Najprije je obuzme iznenaenje, a potom se prenerazi. Njezin duh, nagao i buntovniki, nije stigao ustati u njezinu obranu. Osjetila se osamljenom, jadnom, krivom, preslabom da odri ponos, previe nestalnom da bi mogla spasiti samu sebe. Ispruila se, lice je zagnjurila u naslagu iglica, u koju je ukopala prste i u koju se cijela htjela uroniti, sakriti se. Taj joj je trenutak bio neshvatljiv i nepodnoljiv. Bodljikave iglice, koje su joj bole dlanove, obraze i uzavrele, uzburkane grudi, pruale su joj olakanje, ili joj se barem tako inilo. Odjednom odjekne piskavo rzanje. Ellen se strese i ukoi. Potom malko zadrhta, osjeaji joj se naglo izmijenie. Oprezno i beumno nalaktila se i virkala kroza bunje. Opazila je ovjeka kako privezuje konja za grm. Izvukao je puku iz korica i priao rubu ponora. Gledao je u Bazen, zanesen prizorom ili mislima. Potom se okrenuo i stao gledati prema umi; vidjelo se da otuda nekoga oekuje. Prepoznala je vitku priliku i lice tamno kao u Indijanca. Isbel. Doao je. To joj se istodobno inilo uasnim i divnim. Ruke su joj se tresle. Usprkos njezinu preziru, Jean Isbel je odrao zadanu rije. Doao je da se sastane s njom! udnovato - nita drugo nego udnovato! Ve odavna cijelim je krajem, od usta do usta, proao glas: stari Gass Isbell pozvao svog sina Indijanca da se bori protiv Jorthovih. Jean Isbel sin Teksaanina - nepogreiv strijelac - nenadmaiv traga opak i opasan ovjek! Jedna je pomisao zapee poput vatre - ako je to istina, ako je on njezinu ocu neprijatelj, ako je borba izmeu Isbelovih i Jorthovih neizbjena, ona bi Jeana Isbela trebala ubiti, sad, na licu mjesta, tamo gdje samopouzdano i gordo stoji i eka na nju. Koliko je bio glup kad se ponadao da e ona doi na sastanak! Ellen se spusti na tlo i obori glavu, te tako osta sve dok ne prestade udno drhtanje od kojeg su joj se tresle ruke. Crna se i mrgodna pomisao izgubila. Nije ovdje dola zato da ovjeka ubije iz zasjede, ve da ga motri, da vidi to hoe, to kani; dola je zadovoljiti neuobiajenu radoznalost. Trenutak kasnije ponovo je provirila. Isbel se bio smjestio na uzvienju s kojeg je mogao lijepo promatrati, kako umu tako i zapadni predio Bazena to se protezao do Mazatzala. Spremio se na ekanje. Bio je odjeven u odijelo od jelenske koe, prilino novo, koje je neusporedivo jae isticalo njegovu lijepu priliku od starog, otrcanog i prljavog odijela u kojem ga je Ellen prvi put vidjela. Nije se inio krupnim ovjekom. Ellen je bila navikla na dugake, viljaste, koate Teksaane i Arizonce. Jean je bio drugaije graen. Imao je iroka ramena, zbog kojih se inio niskim. Ali, po

njegovim se vitkim i snanim udovima opaalo da nije nizak. Kad god bi se pomakao, na njemu bi poigravali miii. Objema je akama obujmio jedno koljeno - ake su bile smee, krupne, s miiavim i snanim zaglavcima. Ovratnik mu je bio otvoren, a za razliku od mukaraca koje je Ellen znala, oko vrata nije nosio maramu. Najzad se Ellenin znatieljan pogled zaustavi na Isbelovoj glavi i licu. Nosio je kapu od tanke koe. Kosa mu je bila vrana, glatka i kratka, koa njegova lica bila je ista i na njoj se nisu primjeivali tragovi crvene boje. Nije primijetila ni izboene jagodice, a ni kukast nos kao u drugih ljudi koji u sebi imaju indijanske krvi. A ipak, odavao je izgled Indijanca. To je Ellen uoila u njegovim tamnim, napregnutim, prodornim oima, na iroku, ravnu, misaonu elu, u tvrdim ali spokojnim crtama njegova lica. Profil mu bijae ist, otro odsjeen. Ellen apne za se: "Sve sam to vidjela jo prekjuer. Samo to nisam htjela priznati... i najljepi mukarac kojega sam ikad vidjela - da bude jedan Isbel!... Zar sam zbog toga dola ovamo?" Jo jednom se spustila, ovaj put je prekriila ruke, i naslonila se na njih grudima, pa je kroz malen otvor nastavila motriti Isbela. Dok ga je tako gledala, nove, zbunjujue misli stadoe je opsjedati. Zato je doao? to eli od nje? Prijateljstvo i druenje medu njima su nemogui. Ponio se prema njoj s potovanjem, na vrlo ugodan nain, sve do trenutka kad ju je iznenadio poljupcem. Time ju je trgao iz zanosa, iz dotad nedoivljena uitka. Prije toga, imala je posla iskljuivo s grubijanima i drznicima; mukarci koje je dotad upoznala uglavnom su je isprva htjeli eniti, a kad bi ih ona odbila, nastavili bi ljubavnim ponudama koje nimalo nisu bile laskave i asne. Ukratko, imala je posla s oloem. Dodir s takvim ljudima otupio je njezina uvstva. Ali, Jean je bio ljubazan i paljiv. Ellen se borila da u svojoj ocjeni bude pravedna, ne samo zato da bi Isbelu priznala svojstva to ih posjeduje, ve i zato da bi sebe bolje shvatila. Istina, poljubio ju je, neo ekivano i nasilno. Ali, taj poljubac nije bio uvredljiv. To je jamilo profinjenost njegovih osjeaja. Sjetila se nehinjena zaprepatenja, stida i kajanja uz koje je neprestano pokuavao objasniti svoju drskost. A sjetila se i nagle promjene na njemu, kad mu je dobacila: "Oh, ve su me i drugi ljubili!" Bilo joj je drago to je to rekla. Ipak je li joj zaista bilo drago? Promatrala ga je. Svakog je trenutka odvraao pogled od plavih dubina da bi se zagledao u umu. Kad je okrenuo glavu prema njoj, sunce mu obasjalo lice i vidio se prodoran sjaj njegovih tamnih oiju. Opazila je da oslukuje. Motri i oslukuje - hoe li ona doi! Morala je smiriti uzbuenje od kojeg se osjeala udno mladom i stidljivom. Jean joj je u tim trenucima bio mrzak zato to oekuje da e ona doi. Nekoliko je puta ustajao i odlazio u umu. Ali, ne daleko. Pogledao je sunce koje se priklanjalo zapadu i stresao glavom. Nestalo je njegova pouzdanja. Sjedio je i zurio u dolinu. Ali, Ellen je znala da on tamo nita ne vidi. inio joj se kao isklesan lik iz kamena. Odavao je dojam osamljena i rastuena ovjeka. Razmilja li o bijednu zadatku zbog kojeg ga je otac dozvao, o rtvama koje moraju pasti, o bespotrebnoj mrnji i jadu? inilo joj se da mu pogaa misli. U tom trenutku ona se raznjei nad njim, u njoj je uzdrhtalo neto nalik bolu, ali preduboko da bi ga ona shvatila. No, Isbela je poalila tek na tren, dok se opet nije javio njen ponos. A to ako je on potuje? Sjetila se njegova zanimanja, uenja i divljenja, sve jaeg svjetla u njegovim oima. Nije joj bio odbojan, sve dok nije doznala kako se zove... Ali, zar je ime vano? Jest, jer on je Isbel, ali zato ne bi mogao biti divan i plemenit ovjek... "Ah, nije, nije... a i da je, mrzila bih ga!" Odjednom ledeni trnci prodoe njome. Isbelove su prodorne o i bile uperene ravno u njezino skrovite. Srce joj stade. Ako je otkrije, svisnut e od stida. Potom uoi da u boru nad njenom glavom kreti sojka, a negdje u blizini javljala se crvena vjeverica. Ta su dva

stanovnika uma kadra otkriti svakog skrivenog lovca i razglasiti njegovo prisustvo. Ellen se uasne. Otrooki Indijanac ak je kadar uti kucanje srca. S ogromnim olakanjem gledala ga je kako se okree i pognute glave, ruku zabaenih za leda, ee gore-dolje. Vie nije bacao pogled na umu. Okrenuo se prema zapadu, pa je po svjetlu na njegovu licu Ellen zakljuila da e sunce brzo zaci. S hrpta su se oglasili purani. Isbel prie svom konju i stade neto razvezivati sa sedla. Kad se okrenuo, Ellen spazi da nosi nekakav paketi umotan papirom. Stiui taj paketi pod mikom, on se zaputi u umu, prema Elleninom logoru, i ubrzo ga izgubi iz vida. Neko je vrijeme Ellen nepomino leala i pitala se to to treba znaiti? Kamo je poao Jean Isbel? Naglo je sjela. "Sad zaista ne znam to da mislim", ree sebi. "Sto li je u paketu? to smjera s njim?" Tek se uz ogroman napor volje suzdrala da ne ustane i pode za njim, da vidi to je naumio. No, sjetila se glasa o njemu kao lovcu i tragau, pa je zakljuila da je bolje na njemu ne iskuavati svoje umijee kretanja i praenja ovjeka kroz umu. Najbolje e biti da ga prieka da se vrati svom konju. Nakon to je tako odluila, ponovo je legla i prepustila se mislima. Isbel se pojavio prije no to ga je oekivala, praznih ruku. Sad je tek uoila da nije ponio puku. Na trenutak je skrenula pogled i s uzbuenjem opazila njegovu puku naslonjenu na jednu stijenu. Jean Isbel je zaista imao sasvim miroljubive nakane! Pratila je pogledom kako hitro prilazi konju, odvezuje uzde i uzjahuje. Djevojke se dojmila njegova poput strijele uspravna prilika, leernost i gipkost pokreta. Osvrnuo se da jo jednom pogleda izboinu, kao da je eli urezati u pamenje, potom odjaha du Urvina. Sto je sad s njom? Neto nije bilo u redu, ali je ona od svih osjeaja raspoznavala samo olakanje. Kad je bila sigurna da je on ve daleko odmakao, ispuzala je iz borova gustia. Sunce je zapadalo iza Crnog vrha, zlatastom ljepotom kupalo je cijeli predio iznad Bazena. Dio Urvina, to se zmijoliko protezao prema zapadu, bio je nalik plamenoj munji koja je bljesnula prema suncu. Nad okomitim liticama strile su izboine koje su se na sunevu sjaju inile vatrenim bastionima. Duboko dolje, skupljale su se tamnoplave sjenke. Bazen se spremao na spavanje. Brzim se koracima Ellen uputila svom logoru. umu pred njom probijali su vodoravni, zlatasti zraci koji su pomalo blijedjeli. Trenutak kasnije, jo su lebdjeli samo na ovrju borova i omorika. Promukao puran uporno se javljao s visine, odgovarali su mu glasovi enki. Ellen stie u logor gotovo bez daha. Spazila je tovarne konje i magarce, te je znala da se Antonio vratio. Obradovala se. ula je gdje se blejanje jagnjadi i zveckanje zvonia pribliava logoru. Sjetivi se da je Isbel moda dolazio u logor, bi joj drago to pastiri nisu bili prisutni. im je bacila pogled na svoj ator, spazila je paketi koji je Isbel nosio pod mikom. Bio je na njezinu leaju. Tupo je piljila u njega. "Zamisli... bezobraznika!" planula je. Nogom je izbacila paketi iz atora. Kao da se tim rijeima i utiranjem paketia oslobodila priguena bijesa. Ponovo je udarila paketi, palo joj je na pamet da ga nogom ritne u logorsku vatru. Ali, neto je u tome sprijei. Pustila je paketi da lei tamo gdje se otkotrljao. Pojavie se Pepe i Antonio, dognali su stado. Ellen nije htjela da oni vide paketi, pa ga je, prezirui samu sebe, ali nekako manje bijesno, opet nogom odgurnula pod ator. to li je u njemu? Gonjena znatieljom, zavirila je u ator. Takvi, lijepo smotani i svezani paketii, rijetkost su u Bazenu Tonta. Odluila je priekati do poslije veere, kad e ga u povoljnom trenutku neotvorena baciti u vatru. Ba je briga to je u njemu. Jasno, mora da je neki dar. Razbjesnila ju je Isbelova drskost. Kako ima obraza da joj nosi nekakve poklone? Obino veseli Antonio bio je natmuren i mrzovoljan. Ellen je iz njega uspjela izvui samo to da je za miroljubive Meksikance uvanje ovaca postao opasan posao. Djevojci je bilo jasno

da se po svoj prilici dogodilo neto o emu joj pastir nije htio priati. Pomogla je da se zgotovi veera i utke pojela svoj obrok. Zaokupile su je vlastite misli i brige. Kasnije joj Antonio ree da joj je otac poruio neka ne kree kui po mraku. Nakon veere, pastiri pooe pod svoje atore, a Ellen pustie samu uz logorsku vatru. Ona ode po paket i donese ga do vatre, da ga spali. Ali, u njoj je gorjela snana enska znatielja. Stala je tresti i gnjeiti paketi, da bi na koncu otrgla komadi vanjskog omota i spazila neto ispisano olovkom. Prignula se blie vatri i proitala: "Mojoj sestri Ann". Zurila je u krupan, siguran, posve itljiv i prilino dotjeran rukopis. Strgne itav vanjski omot. Iz tiskanih rijei na unutranjem omotu shvatila je da paketi dolazi iz jedne radnje u San Franciscu. "Sigurno je donio kui puno darova .. . djeci... sestri", mrmljala je Ellen. "Lijepo od njega. Ovo je namijenio njegovoj sestri Ann... Ann Isbel. Da, to je ona crnooka djevojka koja mi se svidjela dok nisam doznala da je Isbel... Njegova sestra!" Po drugi put je Ellen odloila paketi pod ator. Naprosto ga nije mogla spaliti. U njoj je, osim mrnje i prezira, bilo i drugih osjeaja. Njezin je gnjev stialo sjeanje na dobrodunu, lijepu djevojku tiha, barunasta glasa, na Ann Isbel. "Je li on slian sestri", pitala se Ellen zamiljeno. Zakljuila je da Jean svakako mora biti slian sestri. "teta to su oboje iz obitelji koja je upropastila tatu." Legla je, a da paketi nije niti otvorila, ali ga nije ni bacila u vatru. No, inilo joj se da kako god lei, dodiruje paketi. Pod malenim atorom nije bilo mnogo mjesta. Najprije ga je stavila kraj glave, pored puke, ali kad se okretala, dodirivala bi ga obrazom. Kao da ju je neto zapeklo. Odmakla ga je, ali ga je trenutak kasnije dotakla rukom. Najzad ga je bacila podno leaja, ali joj pade na noge te je, kako god ih je micala, osjeala teret tajanstvena i nepoeljna dara. Od vremena do vremena bi zaspala, ali tada bi sanjala kako se paketi pretvorio u ruku koja trai njezinu ruku, nalazi je i stie snanim ali njenim stiskom. Probudila se, na desnom dlanu osjeala je neto udno, dlan je bio vlaan i vreo, a kad je njime dotakla obraz, inilo joj se da je taj dodir smiruje. Leala je budna. No je bila tiha i tamna. Muk su remetili samo um vjetra medu borovima i slabano zveckanje zvonia. Leei u dubokoj umi, djevojka se sama sebi inila malenom i samotnom, i koliko god se trudila nije mogla misliti onako kako je mislila na svjetlu dana. Ponos, ozlojeenost, bijes - bili su oboreni. Iako je poslijepodnevni dogaaji nisu promijenili, ipak su u njoj probudili njene misli i osjeaje kakve ve odavno nije osjetila. Nita joj nije bilo bolnije i tunije od sjeanja na vesele, sretne dane djetinjstva, na blagu i dragu majku, na stari dom. Potom joj se misli vratie Isbelu i njegovu poklonu. Ve je godinama nitko niim nije podario. Kakav je to dar? Ali, to nije vano. Dogodila su se uda: Jean Isbel joj je donio dar, a drugo, njegov ju je dolazak uznemirio i zbunio. "Namijenio ga je sestri, a dao ga meni, znai da o meni lijepo misli", konano je zakljuila. Jutro je donijelo nove dvojbe i kolebanja. Na kraju je umotala taj sablanjivi paketi medu deke, govorei sebi kako e ga kod kue sa zadovoljstvom predati plamenu. Antonio joj natovari zaveljaj na magarca. Konja nije imala, pa je morala pjeice prevaliti nekoliko milja do o eva ranca. ivahno je krenula, nosei puku i tjerajui pred sobom magarca. Ubrzo je bila duboko u mirisnoj umi. Jutro je bilo vedro i svjee, s toliko mraza koliko ga je bilo potrebno da se suncem ozarena trava zablista. Ellen se osjeala svjeom, punom ivota. Pjevuila je neku staru junjaku melodiju, svakom se koraku radovala, inilo joj se da je svaki korak vodi sve blie neshvatljivoj srei. Mamila ju je nepoznanica ivota koji je stajao pred njom. Srce joj je ivo tuklo u grudima, hodala je kao u transu. Misli su joj se brzo mijenjale, bile su nejasne i neodreene, nisu se odnosile ni na jueranje dogaaje, a ni na stvarnost.

Krupne, sive vjeverice bijelih repova bjeale su pred njom na stazi i skakale na drvee gdje bi zastale da je motre kako prolazi. Iz svakog gustia javljali su se purani. Plave sojke kretale su iz kronji stabala. Jedan je jelen, dugih i nauljenih uiju, digao glavu s trave i nepokretno stao, gledajui je kako prolazi. Tako je, zanesena i razdragana, Ellen prela put kroz umu i brzo stigla na stazu koja je silazila u divlje gutare kanjona Chevelon. Sad je put bio teak i nije dozvoljavao slatka vrludanja misli. I kako se vratila stvarnosti, djevojku i ovaj put napadne osjeaj koji je imala svaki put kad se vraala oevu rancu - spopadne je nekakva odbojnost, gorko nezadovoljstvo domom, udan osjeaj protiv kojeg se vjerno borila da sve nije onako kako bi trebalo biti. Na po etku kanjona, na malenoj, ravnoj livadi, stajala je gruba koliba sa samo jednom prostorijom uz koju se dizao dimnjak od crvena kamena. Tu je ve odavno stanovao starac udak. Zvao se John Sprague, a bavio se uzgojem magaradi. Nije imao ni goveda, ni ovaca, ni konja, ak ni psa. Prialo se da je Sprague zapravo kopa, jedan od mnogih koji su u tom kraju traili zlatni majdan Ukletog Holandeza. Sprague je poznavao Bazen i Urvine daleko bolje od bilo kojeg ranera ili ovara. Od Crnog vrha do Chibuquea i od Vrha Chevelon do Razvoda Reno, znao je svaku stazu, kanjon, hrbat i izvor, te je do svake poznate toke umio doi usred najcrnje noi. Meutim, najbolje je bio poznat po tome to mu je jedino zanimanje bilo uzgajanje magaradi, i to iskljuivo crne dlake a bijele gubice. Njegovi su magarci bili probrane pasmine i traeni u cijelom Bazenu. Svake godine je Sprague prodavao nekoliko magaraca. I premda se teko rastajao od njih, jednoga je ak poklonio Ellen. Starac je djevojci bio jedini prijatelj. Kad je krenula na Urvine da tamo uva ovce, stric John, kako ga je Ellen zvala, nije bio kod kue, nalazio se u Travnatoj dolini. Sad je djevojka sa zadovoljstvom gledala u stup plaviasta dima koji se dizao iz starog dimnjaka i zaula revanje magaradi. Ula je na istinu i spazila Spraguea gdje stoji na vratima kolibe. - Zdravo, strie Johne! - doviknula je. - Zdravo, Ellen! - doeka je on srdano. im sam vidio tu magaricu, znao sam tko e izbiti za njom. Gdje si bila djevojko? Sprague je bio sitan, pogrbljen stari, sijede kose i brade, rumenih obraza, iznad kojih su gledala dva pametna, siva oka. Doekao je Ellen njenim pogledom. Nije joj se dopalo to su mu sijedi brkovi umrljani duhanskim sokom, i to mu je odjea pohabana, poderana, neuredna, to zaudara, ali je nakon uzaludnih napora morala odustati od pokuaja da ga nagovori na urednost i isto u. - uvala sam ovce - odvrati. - A gdje si ti bio? Nije te bilo kad sam prola prema Urvinama. - Otiao sam po namirnice. Koliko se sjeam, jo se nikad nisam toliko zadrao u Travnatoj dolini. Ali, posve prirodno, ako uzme u obzir... Starac je zastao, na to ga Ellen ponuka: - to, ako se uzme u obzir? Iz depa na prsluku Sprague izvadi crnu lulu i stane je okretati medu prstima. Zamiljeno je gledao u Ellen; u tom pogledu je bilo toliko njenosti da se ona djevojke dojmila kao suut. Odjednom je spopade luda potreba da uje novosti iz sela. - Ovaj... ui kod mene i sjedi malo - ree starac. - Ne, hvala - ree Ellen i sjede na panj za cijepanje drva. - Ali, priaj mi to je nova u dolini? - Jo nita... ali se puno pria. - Uvijek je bilo prie - Ellen e prezrivo. - Travnata je dolina leglo ogovaranja i podmuklosti! - Ellen, bit e rata, bit e krvi po cijelom Bazenu Tonta ree Sprague ozbiljno. - Rata!... Izmeu koga? - Izmeu Isbelovih i njihovih neprijatelja. Svi raneri, a uope i veina ljudi u dolini, na strani su staroga Gassa. Blaisdell, Gordon, Frederick, Blue, svi e s njim. - Protiv koga e se tui? - oporo upita Ellen. - Otvoreno se pria da ovari nameu sukob. Osim toga, jo se kojeta otvoreno pria, a takve prie bome ne mogu donijeti dobro onome tko ih iri. Strie Johne, valjda se ne boji meni ispriati? Zna da te neu odati. Ti si moj najbolji

prijatelj. - I dalje elim biti tvoj najbolji prijatelj, Ellen - klimne starac upavom glavom. - Nije lako voljeti nekoga koliko ja tebe volim, i pred njim utjeti... Reci mi neto: ima li negdje kakvu rodbinu kod koje bi se mogla skloniti dok se ovdje ne okona borba. Nemam nigdje nikoga. - Ima li prijatelja? - Ni njih - tuno e Ellen, pognute glave. - ao mi je. Nadao sam se da se za neko vrijeme moe udaljiti odavde. Podigla je lice. - Valjda ne misli da bih bjeala dok bi se moj otac borio? - planula je. - To bih elio. - Ja sam Jorthova - mrsko odvrati i opet obori glavu. Starac turobno kimne. Oito je bio u velikoj brizi. - Bi li htjela poi sa mnom? - upitao je. - Mogli bismo otii u Mazatzale i tamo saekati dok guva ne proe. - Hvala ti, strie Johne, dobar si i ljubazan, ali ostajem kraj oca. Njegove su nedae i moje. - Hm, to sam morao znati... Ellen, reci mi to ti misli o sporu izmeu ranera i ovara? - Mislim da obje strane imaju pravo. Meni osobno svejedno je, bile ovce ili goveda. Ali, nije stvar u tome. Dolina je slobodna. Recimo da ti dri goveda a ja ovce. Po mom miljenju, imala bih pravo voditi ovce na pau gdje god ti vodi svoja goveda. - Tono. Ali, to ako ti dovede ovce na moj panjak i one mi unite travu, pa mi goveda nemaju to jesti? - Ja sigurno ne bih tjerala ovce na tvoj panjak. - Dobro. U svakom sluaju, nisi tono odgovorila na moje pitanje. A sad, recimo da meni pljakai odvedu puno goveda, a tebi ni jednu ovcu, a? Sto bi ti onda zakljuila? - Zakljuila bih da se pljakaima vie isplati da otjeraju goveda. - I to je tono, ali zar ti nita ne bi bilo udno? - Zato bi mi moralo biti udno? Sto zapravo eli rei, strie Johne? - Ovo: zar ti ne bi palo na pamet da su lopovi moda malo i... recimo, prijateljski naklonjeni ovarima? Ellen se strese. Krv joj jurne u sljepoo ice. Sva drui, ona ustane. - Strie Johne! - krikne. - No, no djevojko, nema potrebe da se ljuti. Sjedi i nemoj... Zar se usuuje rei da je moj otac... - Ellen, nita ja ne kaem - prekine je starac. - Samo te potiem na razmiljanje. To je sve. Ti si sad ve prava ena. Ima razuma. Teka vremena predstoje, Ellen. Muna mi je i sama pomisao da bi se tebi neto moglo dogoditi. - Oh, zaista si me potaknuo na razmiljanje - odvrati Ellen, oiju punih suza. Oalostio si me. Znam da mog oca ne vole u ovom ranerskom kraju. Ali, to je nepravedno. Sluajno se dao u uzgoj ovaca. Voljela bih da nije, bio je to I pogrean korak. Tata je bio raner, dok nismo doli ovdje uzgajao je goveda. Stvorio je sebi neprijatelje koji... koji su ga upropastili. Nesrea ga je kao sjenka stalno pratila... Ali, tata je potenjaina. - Dijete... ao mi je to sam te natjerao u pla - suutno e starac, skreui svoj uznemiren pogled s djevojke. - Ne zamjeri mi za ono to sam rekao. Ja sam staro brbljalo. Svejedno to radio ili govorio, neu izmijeniti ono do ega treba doi. Kamo sree da si muko! Evo, opet poinjem. Ellen, pogledaj budunosti u oi, bori se za sebe. Tako bi trebali raditi svi mladi.. Zna, iz borbe za pravdu iskali se pravi mukarac, ili prava ena. Sebe sigurno mora nai. Pod "sebe" mislim ono to je u tebi pravo, iskreno, poteno, da se toga svakako dri i da glavu za to dade. Ti si mlada ena, k tome vraki lijepa, to znai da ti nee biti lako, imat e vrake borbe. Ovaj se kraj osveuje eni u koju se upire prstom. - to je mene briga to se pria u Bazenu? - nato e Ellen. Znam da me smatraju djevojurom. Putam ih da tako misle. Davala sam im i povoda! Loe si uinila, dijete - ivo e Sprague. - Zbog pustog ponosa! Ne smije dozvoliti da se o tebi zlo misli, a kamoli da prua povoda za to. - Ja ih sve mrzim! - razjareno cikne Ellen. - Toliko ih mrzim, da uivam to me kleveu... Moja je majka bila iz jedne od najboljih teksakih obitelji. Ja sam joj ki. Znam tko sam i to sam. To me die visoko iznad te oloi iz Bazena i njihove zmijske, podmukle zlobe. Vidim koja je ogromna razlika izmeu njih i mene. I to mi prua zadovoljstvo. - Ellen, ti si ludo, svojeglavo

dijete - strogim tonom ree starac. - Nabacili su se blatom na tvoje ime .. . tvoju ast. .. Nisu imali razloga za to? Djevojka osjeti kako joj s lica nestaje i posljednja kap krvi, postade joj muno u grudima. Kao hladno sjeivo, stareve rijei pogodie je u srce. Ako znaenje tih rijei i ozbiljan, strog pogled starca ne ubie njezin ponos i tatinu, sasvim su sigurno unitili njezinu djevojaku naivnost. Nijemo je buljila u Spraguea, drhtave je ruke polako i nesigurno dizala ka grudima, kao da eli odbiti novi, smrtni udarac. - Ellen! muklo zavapi Sprague. - Krivo si me razumjela. Kunem ti se, nisam mislio onako kako si me ti shvatila... star sam i tup. Uz to, ne poznajem ene. Ali, dijete moje, ja te volim i potujem kao da si moja roena kerka... I znam da si dobra djevojka... Oprosti mi... Mislio sam rei... da nisi moda, recimo bila... nepromiljena? - Nepromiljena? - s gorinom upita Ellen. - I veoma nervozna, i... slijepa... kad si dozvoljavala mukarcima da te grle i ljube... pogotovu sad, kad si odrasla ena? - Da... dozvoljavala sam - apne Ellen. - A zato si dozvoljavala? - Ne... ne znam. Nisam razmiljala. Mukarci me nikad ne putaju na miru... ne putaju me! Umorilo me da ih stalno guram od sebe. A ponekad... kad je netko bivao ljubazniji prema meni... a ja sam se osjeala osamljenom... nije me bilo briga ako se puno mota oko mene. Nikad nisam razmiljala. Nikad mi nije palo na pamet ono to si mi sada rekao... Nekoliko puta kad sam jahala u Travnatu dolinu... pa su me ljudi iz Bazena vidjeli... onda sam ak i ohrabrila one koji su me pratili... Oh, mora biti da sam... ba jesam bestidna djevojura! - Nemoj priati gluposti - ree starac i uzme joj ruku. Ellen, ti si samo mlada, osamljena i ogorena. Nikoga nema, ni majke ni prijatelja... nikoga, osim gomile grubijana! Divno je udo to si ostala dobra i potena. A sad su ti oi otvorene, Ellen. To su hrabre i lijepe oi, djevojko, a ako je vatra u njima prava, onda e svako zlo prebroditi. I bit e sretna. To nikad ne zaboravi! ivot je dosta teak, ali znaj da nagrauje mukarca ili enu koja u sebi nade ono to je vrijedno i toga se dri. 87 - Strie Johne... kako ti... lijepo govori. Ulijeva mi nadu. inilo mi se da moj ivot ima jako malo svrhe... Sad sigurno vie nikad neu biti kukavica... neu biti nepromiljena budala. Nai u dobro u sebi... ili u ga stvoriti... i drat u ga se, makar ne znam to se dogodilo. Pamtit u tvoje rijei. Vjerujem da bi mi budunost mogla biti sretna... ta, samo mi je osamnaest... Neu cio ivot proivjeti ovdje. I ta borba to prijeti zbog ovaca i goveda, mora proi. .. Negdje e se nai dobra ena koja e mi biti prijatelj i sestra... Moda se nae i mukarac, koji me, uprkos ovome to se o meni pria, nee smatrati djevojurom. - Ellen, sad si me podsjetila na ono to sam ti maloprije htio ispriati, upravo kad si dola k meni... Juer, u gostionici, uo sam kad su te nazvali ba tim runim imenom. Ali, tu se naao jedan ovjek koji je zbog toga napravio stranu guvu. Gotovo je ubio jednog ovjeka, a drugog je udesio tako da je plakao kao malo dijete. Cijeloj je druini natjerao strah u kosti. Stari John Sprague kimne sijedom glavom i nasmije se, gledao je u Ellen ozarena lica, kao da mu sjeanje na ono to je vidio razgaljuje srce. -Jesi li to bio... ti? - istisne Ellen. - Ja? Ah, djevojko, ja sam bio tii od mia. Taj je ovjek bio kao munja, a rijei su mu bile otre poput maa. - Pa... tko? apne djevojka. - Nitko drugi ve stranac, koji je prije par dana doao u ovaj kraj... jedan Isbel. Jean Isbel. - Oh! - usklikne Ellen jedva ujno. - U dupkom punoj gostionici... gdje su bile gotovo same pristalice ovara... i mnogi ba iz Jorthove druine... Jean Isbel se jedini digao u obranu Ellen Jorth. - Nemogue! - krikne Ellen. Neto se strano dogaalo u njezinu srcu. - Bome je - odvrati starac - a vjerujem da e ti koristiti da uje sve redom kako je bilo. 88 GLAVA 5 Stari Sprague se doista s najveim uitkom dao na pripovijedanje. - Dva sam dana uglavnom proveo u Greavesovoj trgovini. Tamo sam

svata uo. Od toga je neto bilo samo naklapanje, ali sam, manje-vie, doznao to se dogaa u Travnatoj dolini. Juer ujutro bez mnogo urbe tovario sam magarce iza Greavesove trgovine. Iz trgovine sam nosio robu, pomalo i polako. Kad sam se tako jednom vratio u prodavaonicu po novi naruaj stvari, spazim tamo neznanca. Nao it mukarac, ne jako mlad, u odijelu od jelenje koe. Kosa mu crna kao dlaka u mojih magaraca, tamno lice, prodoran pogled, ovjek bi po njemu rekao da je Indijanac. Imao je novu puku, kalibra etrdeset i etiri, neto je nosio zamotano u papir, vidjelo se da na taj omot jako pazi. Imao je opasa za kojim je bio utaknut lovaki no, nosio ga je poput izvidnika i boraca protiv Indijanaca sa granice sedamdesetih godina. Meni se to uinilo neobinim, a mislim i svima ostalima u trgovini. Naravno, svi su na njemu zapazili teak revolver, i to da ga je nosio po teksaki. Pojma nisam imao da je to Isbel, dok ga Greaves nije oslovio tim imenom. "Isbel", ree mu Greaves, "tvoj novac ne vrijedi. Nita ti ne mogu prodati." "Ne vrijedi? Ne bih rekao", odvrati momak i baci na ank nekoliko zlatnih dvadesetica, koje odjeknue poput zvonca. "Zato ne bi vrijedio? Je li ovo trgovina? Hou jedan kolan." Greaves je bio naroito mrzovoljan. Dva dana sam ga gledao. Nije mnogo spavao. Ja sam se bio smjestio iza trgovine, pa sam uo kako obno dolaze nekakvi ljudi i s Greavesom nadugako raspredaju. O emu, ne znam, ali sam vidio da mu nije po volji. Shvatio sam da bijesni Greaves nije presretan to vidi Isbela. On se vie uope nije osvrnuo na Isbela. Drao se kao da nije uo to Isbel trai. Ostao sam u prodavaonici. Tamo je bilo nekoliko mojih znanaca, a i drugih koje znam iz vienja. Neki su se kartali i svi su, zna se, pili. Odmah sam uoio da prisutni nisu skloni Jeanu Isbelu. I on je to odmah zapazio, ali nije otiao. Medu nama reeno, dopao mi se taj mladi. Promatrao sam koliko sam mogao, naravno iz prikrajka. ini mi se da su i ostali to radili, samo skriveno, razumije? Sve je izgledalo kao da Isbela tu nema, ali se opet i te kako osjealo da nije tako. Zakljuio sam da su svi prisutni ovari ili njihovi prijatelji. Dan ranije, uo sam mnogo toga o mladom Isbelu; radi ega je doao u Arizonu i kako je to opak ovjek. Kad sam ga vidio, morao sam priznati da mu se izgled podudara s glasom to ga uiva. No, uto u trgovinu uoe jo dvojica, obojicu znam. Na alost, i ti ih zna. Vidjet e, ovo to u ti ispriati, zaprepastit e te. Od te dvojice, jedan je bio nadzornik kod tvog oca, Meksikanac Lorenzo, a drugi je bio Simm Bruce. Mislim da Bruce nije bio ba posve pijan, ali bio je dobrano potegnuo, to je bilo jasno. im je vidio Isbela, sav se naduo kao stari puran. "Greaves", rekao je, "ako je ovaj ovjek Jean Isbel, onda ti ne zavidam na drutvu." I bez ikakva ustruavanja upro je prstom u Isbela. Greaves je, onako kiseo, suho i ozlojeeno uzvratio: "Simm, tu se mene nije nita pitalo. To je dakako Jean Isbel. Moda e ga ti uvjeriti da je ovdje sasvim nepoeljan." Jean Isbel je sjeo na ank i sve je uo i vidio, ali nita nije rekao. Po pogledu kojim je gledao Brucea, pogodio sam da se svakog trenutka svata moe dogoditi. Mislim da sam prilino dobro upoznao ljude, iz pogleda im znam naslutiti reakcije. Bruce je uzeo au viskija, priao je Isbelu i stao pred njega. "Jesi li ti Jean Isbel, sin staroga Gastona?" upitao je Bruce, uz put kao da malo namjeta opasa. "Jesam, upravo taj", odvratio je Isbel pristojno, ljubaznim tonom. "Ja se zovem Bruce. Uzgajam ovce i radim zajedno s pukovnikom Leejem Jorthom." "Drago mi je, Bruce", i dalje mirno odgovori Isbel. Bruce je znao da ga sad svi gledaju i sluaju. Zaljuljao se neto blie Isbelu. "uli smo da si doao u Tonto da nas ovare istjera iz ovog kraja. Je li to tono?" "Krivo ste uli", mirno je doekao Isbel. "Ja sam zapravo doao pomoi ocu. Sto u raditi, ovisi o tome to e se dogoditi." Bruce se poeo crvenjeti, pa je akom mahnuo Isbelu pred nosom. "Rei u ti ovo, Isbel Nez

Perce", zagrcne se traei neku naro ito otru rije, a nato Greaves dobaci: "Simm, odlian si mu nadimak nadjenuo, Nez Perce." Prisutni se stadoe cerekati. Bruce nastavi: "Ovo u ti rei, Nez Perce: ve imamo dovoljno razloga da te istjeramo iz Arizone." "Ama nemoj! A koji su to razlozi, molim lijepo?" spremno, podrugljivim tonom do eka Isbel. Nato je Bruce planuo, sikui i puui: "Koji su razlozi? To pita? Prokleti mjeance, otjerat emo te zato to si se motao oko Ellen Jorth. Takve stvari kod nas ne pale. Bar ne za Isbelove." "Ti lae!" dobaci mu Isbel i lako kao maka skoi sa anka. Odmah sam vidio koliko je brz i opasan. Ali mu se pogled i ton ni najmanje ne promijenie. "Ne laem!" izdere se Bruce. "Ja u te natjerati da povue rije. to sam rekao, to mogu dokazati. Vidjeli su te, na Urvinama, prekjuer, kad si bio s Ellenom Jorth. Na tebe se motrilo. Bio si s njom, grabio si je i ljubio! Kaem ti, Nez Perce, ti si igosan ovjek u naem kraju." "Tko me je vidio?" mirno i hladno upita Isbel. Bio je problijedio. Nez Perce - naziv indijanskog plemena. "Ne moe se izvui", derao se Bruce, maui rukama. "Tu te imamo. Lorenzo te vidio... slijedio te, motrio." Bruce pokae na Meksikanca koji se cerekao. "Lorenzo je nadzornik kod pukovnika Jortha. Vidio te kad si grabio Ellen Jorth! A kad to kae pukovniku, pa Tadu i Jacksonu Jorthu!... Ho-ho! Ugodnije e ti biti u paklu nego u Tontu." Cijela se Greavesova druina primakla blie, na nosu im se vidjelo da pucaju od sree gledajui onaj prizor. Meutim, primijetio sam da svi oni, kao pravi Teksaani, uz put dobro paze hoe li Isbel togod poduzeti. Isbel pogleda Lorenza, pa mu ruka hitro poleti, malog Meksikanca jednostavno podie s tla i privue ga sebi. Lorenzo se presta ceriti. Bi mu muno, ali se vidjelo da nije slagao. "Kae da si me vidio?" upita Isbel. "Si, senor", odvrati Lorenzo. "to si vidio?" "Vidio senor i sefiorita. Ja bih iza manzanita. Vidio senorita voli seiior vrlo mnogo. Ona voli senor poljubi. Ona . .. Uto ga Isbel raspali nadlanicom preko usta. Kako ga je zviznuo! Moj ti Lorenzo preleti preko anka i glavake pade kao prazna vrea. Vie nije ustao. "Bruce", zau se Isbelov glas, "i svi vi, koji ste uli to je taj podlac rekao: tono, sreo sam Ellen Jorth... I, izgubio sam glavu. Poljubio sam je... Ali, odmah sam se pokajao. Nije bilo zlonamjerno... Ispriao sam joj se... pokuao sam joj objasniti svoju glupost... I to je bilo sve. Ta je hulja slagala. Ellen Jorth je bila ljubazna sa mnom, pokazala mi je put. Malo smo porazgovarali. 'Latim, gledajui je onako mladu, zgodnu i umiljatu... izgubio sam glavu. Ona je bila posve neduna. Taj je prokleti podlac bezobrazno lagao kad je rekao da sam se dopao Elleni Jorth. Zapravo, ona me prezrela. To mi je i rekla. Kad je doznala da se zovem Jean Isbel, okrenula mi je lea i otila." Starac zastane da bi ne samo pojaao dojam o onome to je dosad ispriao, ve i da unaprijed naglasi vanost onoga to e slijediti. Lice mu se ozarilo, odavalo je ovjeka koji jedva eka da ispria tajnu koju nosi u sebi. Ellen je napeto i bez daha sluala. Nestrpljivo je iekivala kako e zavriti Spragueova pria. Zamolila ga je da pouri. - Pa, volio bih preskoiti jedan dio i odmah prijei na kraj prie - nastavi starac i poloi teku ali njenu ruku na djevojino rame. - Simm Bruce se grohotom smijao... "Pazi, Nez Perce, nama ovarima ne moe bacati prainu u oi", drsko e on, "misli da ne znamo kakva je Ellen Jorth? Da si bio pametan, ne bi joj rekao da si Isbel... Ha-ha-ha!" Iznenaenim pogledom Isbel prijee preko zahihotala Brucea Greavesa i ostalih. Mislim da se pitao je li dobro uo, i jesu li i ostali shvatili Bruceove rijei kako ih je on shvatio. Valjda se odluio da provjeri. "Zato misli da nisam bio pametan?" upita. "Ako si joj htio biti ljubavnik, onda nisi bio pametan", naceri mu se Bruce. "Jer, da nisi izdao tko si, lako si je mogao imati." Vie nije bilo dvojbe o smislu Bruceovih rijei. Neki se nasmijae. Isbel ih je jednako gledao sve

redom. Potom se okrene Greavesu, pa mu mirno ree: "Greaves, Bruce je toliko pijan, da s njim nema smisla obraunati. to se vas ostalih tie, koliko vidim, svi ste ovari i na Jorthovoj ste strani". "Pa, Nez Perce, to si pogodio", suho odvrati Greaves. Okreui se prisutnima, rairio je svoje ruke, kao da e rei: "komediji je kraj". "U redu. Znai, vi ste Jorthove pristae. A hoe li itko medu vama rei makar jednu rije u obranu Ellen Jorth? Rekao sam vam da je Meksikanac slagao. Vjerujte ili ne, nije vano. Ali, Bruce svojim poganim ustima kalja djevojinu ast!" Opet se neki nasmijae, ali ovaj put ne toliko buno, a ulo se i nervozno struganje izama po podu. Isbelu su iskoile ile na vratu, oi su mu bile kao dvije eravice. Greaves opet rairi svoje ruetine, kao da ne eli sudjelovati u diskusiji. 93 "Kad je rije o enama, ja se ne mijeam... a naroito ako se radi o divljoj maki kakva je Ellen Jorth", hladno i muklo ree Greaves. "Bruce bi je morao poznavati. Prema onome to se pria i to on tvrdi, Ellen Jorth je ve dvije godine njegova djevojka. Sad Isbel usmjeri pozornost iskljuivo na Brucea, a od te "pozornosti" meni zaklecae koljena. "Reci to meni!" dobaci Bruceu. "Da, ona je moja djevojka, i ba zato otjerat u te iz ovog kraja." Isbel skoi na njega. "Prokleta pijana huljo! Odvratni klevetnie i lazove!... Makar nisam Jorth, ve Isbel, sto ti bogova, ne dozvoljavam da u mom prisustvu kalja ast te djevojke!" I zamahnuo je akom, ali tako brzo da nisam vidio. Samo sam uo kad je aka pogodila Brucea. Kao kad vola mlatne batom, tako je odjeknulo. Bruce se sloi u drugi kut. Tako mi mojih crnih magaraca, istog trenutka kad je pao, Isbel se stvorio pred njim. Urlajui, pljujui zube, okrvavljena lica, Bruce se stade dizati, a Isbel pogleda Greavesovu druinu i samo ree. "Ako itko samo mrdne, odmah pucam." Nitko nije mrdnuo, budi sigurna. Zapravo, nitko nije imao revolver, bar koliko sam mogao vidjeti. Kad se Bruce sasvim uspravio, a zna koliko je dugaak, Isbel ga opet raspali iz sve snage, te Bruce odleti preko cijele prostorije, na ank. Kako se razdrao! Drugi ga je udarac pogodio pravo u crvenu nosinu... Jo nisam vidio tako brza ovjeka kakav je Isbel. Skoio je preko anka u istom trenutku kad je Bruce pao, pa je onda, imajui na oku ostalu druinu, stao mlatiti Brucea, as lijevom as desnom akom, i lupati mu glavu o ank. Napokon se Bruce opruio po podu, sav krvav, u njemu vie nije bilo ivota. Isbel opet skoi preko anka, izvadi rubac, obrisa krv s ruku i baci rubac Bruceu u lice. Bruce je, teko QA premlaen, jecao i grcao. Isbel ga s gaenjem udari nogom. Zatim se okrenuo ostalima. "Greaves, Bruceu sam rekao to mislim o njemu. Ti mu porui da, kad me drugi put sretne, ili pobjegne ili trgne." Zgrabio je puku i omot sa anka i iziao. Nije se osvrnuo. Vidio sam ga kako je pojahao i udaljio se... No, reci mi, djevojko, to kae na sve ovo? Bila je u stanju rei samo "zbogom" i to jedva ujnim glasom. Otrala je svom magarcu. Pred oima joj se zamagli, potekoe joj suze a ruke joj drhtahu. Osjeala je potrebu da nekamo, kamo bilo, odjuri. Nije bjeala od starog Johna Spraguea, ve od same sebe, od tog uzdrhtala, grozniava bia koje je, posrui, ilo stazom. Beskonana je bila stareva pria! Koliko je trajala! I cijelo vrijeme dok je sluala, kidali su je osjeaji koje jo nikad nije upoznala. Ukazala joj se druga, neznana Ellen Jorth. Dok je za sobom potezala magarca niza stazu kroz kanjon, glasno je jecala. Sjela je, ali je odmah opet ustala, pourila se, pa je opet stala. Progonjena, nije nalazila naina da pobjegne od misli, a niti je imala vremena ni volje da ih odbaci. Okonalo se doba njezina djevojatva, rastrgnut je veo s tajne koju je dotle samo nagaala, njezine su se oi otvorile, spoznala je istinu o svom jalovom, pustom ivotu, s gor inom je shvatila koliko su podli ljudi iz njezina klana, u uspiredbi s muevnim i vitekim neprijateljem, uoila je teke posljedice zla glasa, stvorena ljudskom zlobom i podmuklou - i sve joj

se to uskovitlalo u srcu, unijelo beskrajne promjene, suoilo je sa stvarnou, nametnulo joj sumnju u sve to je dotad vjerovala, upozorilo je na crn, prijetei uas nagovjetavajueg sukoba, i najzad, predstavilo joj je istodobno predivnu i zastraujuu istinu - da ni ona ne moe izbjei sudbini ene. Oko podne stigla je na Glavicu, kako se zvalo mjesto gdje joj je otac imao ran. Tu su se tri kanjona spajala u jedan. Glavica je zapravo bila breuljak to se digao u njihovu stjecitu. Bio je obrastao bunjem i cedrovima, ponegdje su iz izbijeljene trave virile mahovinom pokrivene stijene. Ispod Glavice pruala se prostrana, travnata ravan, kroz koju je kamenitim koritom tekao potok, ije je obale pokrila vrba. U to je doba godine bilo dosta vode; duboke vododerine, to su se sputale niz Glavicu, svjedoile su da je bilo provala oblaka, tekih pljuskova i oluja. Ravna dolinica istokana konjima i govedima, krivudala je izmeu umovitih padina i gubila se iza zelenog zastora na jednoj okuci. Taj je kanjon imao jednu osobitost omorike su gusto pokrivale padinu koja je gledala prema sjeverozapadu, a na suprotnoj padini suncu izloenoj, stoga i bolje zatienoj od zimskih snjegova, izrasli su rijetki, uti borovi. Kua pukovnika Jortha bila je dobro sakrivena iza naglog zavoja najveeg od triju kanjona, te svojim prljavim okoliem, primitivnim i ruevnim kolibama i crnim, blatnim koralima nije kvarila ljepotu Travnate dolinke. Sporim, nevoljkim korakom, Ellen Jorth se pribliavala kui. Jo nikad, iako je tu provela tri godine ivota, ran joj se nije inio toliko zaputenim, siromanim, odbojnim. Kako je maloprije sebe vidjela u jasnijem svjetlu, sad je tako gledala i svoj dom. Brvnara u kojoj su ona i otac ivjeli imala je samo jednu prostoriju, jedna vrata, a na njoj nije bilo prozora. Imala je irok, otvoren kamin, za koji je glomazan dimnjak podignut vani, uz brvnaru. Sad se iz dimnjaka dizao dim. Ellen zastane ispred vrata i zapone rastovarivati magarca. Zaula je buan, dokon smijeh vie mukaraca. Kraj njezine kue bila je jo jedna brvnara, sastavljena iz dva dijela, poput dviju odvojenih koliba, koje je dijelio prazan prostor, irok i pokriven krovom. Vrata dviju koliba gledala su jedna u druga. Na jednim je vratima stajao visok mukarac u kojem Ellen prepozna Laggsa, susjeda ovara koji je vie vremena provodio sa starim Jorthom nego kod svoje kue. Inae, Ellen nije ni znala gdje mu je kua, nikad je nije vidjela. ula ga je gdje razvlai: - Jorthe, dijete ti se vratilo. Odnijela je deke u brvnaru, gdje ih je razmotala i prebacila preko grubo napravljena kreveta. Bila je zaboravila omot koji je ostavio Jean Isbel. Ispao je kad je odmotala deke. Ispred kamina, po indijanski je uala i u loncu mijeala grah jedna Meksikanka, Antonijeva roakinja, jedina posluga na rancu. Ellen se nije dobro slagala s njom, rijetko su izmijenile po koju rije. Kutak u kojem je Ellen spavala bio je odijeljen komadom cerade to je visila sa ice nategnute od jedne do druge susjedne stijene. Grubi, etvrtasti stol sama je sklepala. Na njemu je bilo starinsko zrcalo u okviru od orahovine, etka i ealj. Pored stola, nalazio se raskliman, troan, crni ormari, pun svakojakih starudija. Kad god bi pogledala tu starudiju, djevojka se morala podrugljivo i samosaaljivo nasmijeiti. Ispod stola, leao je stari, koni kofer, kojeg je donijela iz Texasa. U njemu je drala majinu odjeu i stvari. Iznad leaja, na klinovima je visila njezina oskudna odjea. Na malenoj polici bilo je nekoliko pohabanih knjiga. Oev je leaj bio u suprotnom kutu, ali je on, osim zimi, ponajee spavao vani. Kraj kamina nalazila se gruba polica na kojoj je bilo posude i namirnice. Nasred prostorije, neto blie vratima, stajao je stol s dvije klupe. Brvnara je bila tamna, u njoj je vonjalo po dimu, osjeao se zadah zaostalih kuhinjskih mirisa i memljiva, istrunula drveta. Kroz krov, na kojem su primitivno obraene daske ispucale i istrunule, ulazio je po koji traak suneva svjetla. Na jednoj stijeni police visjela je unka, a na drugoj

jelenski but. Zbog svoje neisto e i neurednosti, Meksikanka je Elleni bila odvratna. U brvnari je i sad bio nered kakav je Ellen obino zaticala kad god bi nekoliko dana bila odsutna. Bez obzira na oevo osiromaenje, Ellen je sauvala osjeaj za isto u, pa se odmah dala na posao. Natmurena je Meksikanka izala i pola u svoju nastambu, Ellen je ostala sama da uiva u radu. I ruke i duh bili su joj sasvim zaokupljeni. Dok je istila, mela i brisala prainu; 97 do njezinih su uiju od vremena do vremena dopirali muki glasovi, topot potkovanih konja i mukanje stoke. Prilino je dugo nesmetano radila. Odjednom se tamna prilika nade na vratima. - Zdravo, mala! - ula je nehajan, otegnut glas. - Tako, vratila si se! Ellen pogleda. Na dovratak se naslanjao prekrasno graen mukarac svijetlih oiju i kose, poput veine Teksaana. Lice mu je bilo tvrdih crta, izborano, usne skrivene dugim, utim, na krajevima skovrenim brkom. Na nogama je imao izme, o opasau mu je visio teak, nisko objeen revolver. Gledala ga je tko zna po koji put, ali joj je danas izgledao drukije. Zapravo, sve joj se prikazivalo u novom liku. Zdravo, Daggs! Gdje je tata? - Eno ga, karta s Jacksonom i Colterom. Slabo mu ide pa se ljuti. - Kocka se? - Mala moja, kad je pukovnik Jorth igrao radi zabave? nehajno se nasmije Daggs. - Na stolu je lijepa gomilica zlata, U dep e je strpati tvoj stric Jackson. I Colter je slabe sree. Sporim i skladnim pokretima stupio je u brvnaru. Duge su mu mamuze zveckale. Posjedniki je poloio aku na Ellenino rame. - Hajde, curo moja, cmokni me jednom. - Nisam tvoja "cura" - odvrati Ellen i izmakne se. Nato je on jednom rukom zagrli, ni grubo ni nasilniki, vie indolentno, njeno i samouvjereno, istodobno drsko i suzdrljivo. Ellen se tek uz napor otrgne od njega, ustukne i stane s druge strane stola, te ga pogleda ravno u oi. - Daggs, ape dalje od mene! - No, no, Ellen, kakve ape, ta nisam medvjed. to ti je, mala? - Nisam mala. I nita mi nije. Samo ti dri ruke uza se, to je sve. Pokuao je posegnuti za njom preko stola, polaganim, nehajnim pokretom, uz osmijeh. - Draga moja - ree, umiljatim, pomirljivim tonom - zar se ne sjea da si mi prije nekoliko dana sjedila na koljenima? Djevojka osjeti kako joj krv navaljuje u lice, kako je peku obrazi. - Jer sam bila naivna. - Ljudi moji, ujte to kae ova mlada, stasala ena! Zar si se za nekoliko dana toliko promijenila?... Zato si neraspoloena, Ellen?... Hodi, poljubi me. Ona mu je mirno gledala u bistre i tvrde oi, nalik orlovim. U tom trenutku u njima se zrcalila pomirljivost, ali nisu odavale da ju je shvaao. Taj trenutak beskrajno udalji Ellen od Daggsa i od svih njemu slinih. - Daggs, bila sam naivno dijete, osamljeno, eznula sam za neijom njenou. Zbog toga sam bila nepromiljena, a morala sam to i sama znati. Teko sam shvaala vas mukarce. Uostalom, tada nisam razmiljala kao danas. A sad... sad znam kakav ste glas stvorili o meni. - Da, razumijem to eli rei - odvrati Daggs, mijenjajui ton. - Ali, ne zaboravi da sam te pitao hoe li se udati za mene. - Istina, pitao si me, i to jo prvog dana kad si doao ovamo. Ali, to si uinio tek kad si vidio da od mene nee dobiti ono to trai. To ti je trebao biti put do onoga to si elio. - U svakom sluaju, uinio sam vie od Brucea i Coltera. Oni ti nisu nudili enidbu. - Tako je. Ali, vie ih cijenim nego tebe, ba zato to mi nisu nudili enidbu. - Neka me vrag nosi! - zamiljeno izusti Daggs, gladei svoj dugi brk. - I njima u ponoviti ono to sam tebi rekla. Rei u tati neka vas prisili da me pustite na miru. Ne bih se udala za vuinu vae sorte i kad bi mi se radilo o glavi. Nimalo mi se ne dopadate. Loe ste vi drutvo. Daggs se malo uozbilji. U trenutku je nestalo njegove leernosti. Ah, gospoice Jorth, htjeli ste rei da smo mi ovari loe drutvo? - upitao je mirnim, hladnim tonom Teksaanina. - Ne! - plane Ellen. - Nisam spomenula ovare, ve sam rekla da ste vi loe drutvo. - Jest vraga paklenog! Te je rijei izgovorio kao da razgovara

s mukarcem. Brzo se okrenu na petama i izae. Napolju sretne Leeja. Djevojka je ula Daggsa kako govori: - Lee, tvoja je divlja maka ovdje. Ali, pazi to ti kaem: mora da je netko razgovarao s njom. - Tko? - muklim glasom upita otac. Ellen je odmah znala da joj je otac pio. - Neka ga avo zna. Ali, to nikako nije mogao biti na prijatelj. - Ne moemo ljudima prijeiti da priaju - rezignirano e Jorth. - Pa, ne bih rekao da je tako suprotstavi se Daggs, nasmijavi se na svoj nain, sporo i mirno. - Jo nisam uo da je mrtvac progovorio. Daggs ode. Trenutak kasnije, u brvnaru ude Ellenin otac. im ju je spazio, njegovo se namrgoeno i neraspoloeno lice ozari. Djevojka je znala da je ona jedino bie koje otac voli. Bila je sigurna u njegovu ljubav. Samo ga je njezino prisustvo mijenjalo. to se vie nesrea na njih tijekom vremena svaljivalo i to su sretni dani bili sve dalje, Ellen ga je snanije voljela. - Zdravo, draga Ellen! - zagrlio ju je, ali je ne poljubi, to je izbjegavao kad god je pio. - Ne moe zamisliti koliko mi je drago to si se vratila. Ova je rupaga prava bijeda, ali kad tebe nema, onda je jo crnja... Gladan sam. Djevojka postavi na stol jelo i pie: trenutak-dva nije gledala oca. Zabrinulo ju je novootkriveno ino saznanje, neodreeno se bojala novog lika koji je gledala u ljudima oko sebe. Neko je Lee Jorth po svoj prilici bio osobito lijep mukarac. Bio je visok, ali nije odavao izgled jahaa. Crna kosa bila je proarana sjedinama, a na sljepoo icama je bila posve bijela. Lice, mravo i tmurno, izbrazdale su duboke bore. Ispod okruglih, izbuljenih, tamnih i ugaslih o iju, objesile su se plave kesice. Oko usana lebdjela je gorina, a bradu, koja je odavala slabia, veim su dijelom pokrivali sijedi brkovi i usiljena bradica. Nosio je dugaak kaput, a na glavi sombrero iroka oboda. I kaput i eir bili su crni, toliko stari, zamaeni i pohabani, da je oigledno u njima doao iz Texasa, to je, uostalom, odavao i njihov kroj. Uporno je nosio bijelu pamunu koulju, valjda kao znak i ostatak negdanjeg blagostanja i ivota bogata Junjaka - i ta je koulja i danas, kao i obino, bila prljava i otrcana. Ki ga je gledala kako jede, ekala je da on prvi progovori. Padne joj na pamet da je uope nije upitao to je s ovcama i jaganjcima, i to joj se uini udnim. Suptilnom enskom intuicijom slutila je da ga nije briga za ovce. Ellen, zato se Daggs naljutio? - najzad e otac. - Sijevao je oima kad je iziao odavde. Davno je to bilo kad se Ellen poalila ocu na jednog ovjeka i njegovu nasrtljivost. Otac ga umalo ne ubi. Otada je dobro pazila da u takvim nedaama mudro uti. Ali, da otac nije bio toliko zaslijepljen i prezauzet svojim mislima, esto je mogao biti svjedokom postupaka koji bi bili dovoljni da raspale njegovu junjaku ud i gordost. - Daggs me jo jednom zaprosio, a ja sam mu rekla da pripada loem drutvu - ona odvrati. Jorth se prezrivo nasmije. - Ah, budala!... Zaboga, Ellen, zbog mene si zaista nisko pala, sad svaki prokleti kra... ovaj, ovar, koji naie, misli da te moe zaprositi. Na tu tek zapoetu i nedoreenu reenicu, Ellen je oborila pogled. Sitnice koje nekad uope nije zapaala, poele su dobivati odreeni smisao. - Nije vano, tata, ionako ih sve redom odbijam. Daggs tvrdi da ti je netko morao neto rei. Je li to tono? - Stari John Sprague upravo se vratio iz Travnate doline. Svratila sam k njemu. Ispriao mi je sve to je uo u selu. - Ima li togod zanimljivo? - namrtio se otac. - Da, tata, na alost, ima mnogo toga - odvrati ona krzmajui. Osmjelivi se, ona mu ispria da se predvia skori sukob izmeu govedara i ovara: kako se uz starog Isbela nalaze Blaisdell, Gordon, Fredericks, Blue i jo neki dobro poznati raneri: kako je starom Isbelu doao sin iz Oregona, Jean Isbel, ovjek nadaleko poznat kao borac, izvia i traga: kako nije nikakva tajna da pukovnik Jorth predvodi ovare, a sukob e biti straan i krvav. - Ha! - uzvikne Jorth, a blijedi mu se obrazi malo zarumene. - Meni je sve to dobro poznato. Ellen se pitala je li togod uo

o njezinu susretu s Jeanom Isbelom. Ali, ukoliko nije uo, doznat e im se Simm, Bruce i Lorenzo vrate. Odluila je da ih preduhitri. - Oe, srela sam Jeana Isbela. Naiao je na moj logor. Pitao je za put do Urvina. Pokazala sam mu ga. Mi smo... mi smo malo razgovarali. Onda mi je rekao tko je, pa sam se okrenula i ostavila ga. - I Colter je sreo Isbela u umi - zamiljeno e Jorth. Ree mi da je slian Indijancu i da je tvrd orah. Slaem se s Colterovim miljenjem - kratko e Ellen. - Kakav je dojam na tebe ostavio mladi Isbel? - upita otac, odjednom se upiljivi u nju. Djevojka osjeti kako joj se krv polako penje u obraze, spopade je muan osjeaj krivnje. Nije imala snage da to sprijei. Ali, njezin otac to ne primijeti. Buljio je u nju, ali je nije vidio. - U... uinio mi se drugaijim od ovdanjih ljudi - izmuca. -Je li ti Sprague priao o tome mjeancu, o glasu koji uiva? -Je - Da li se tebi uinio pravim umskim ovjekom? - Zaista jest. Nosi odijelo od jelenske koe. Korak mu je tih i brz. Ponaao se u umi kao da je kod kue. Oi su mu crne poput noi, a bljeskaju kao munje, otre su, im ih vidi jasno ti je da tim oima nita ne moe izmai. Jorth je grickao brk, i upustio se u teke misli. - Oe, je li istina da e izbiti sukob - upita ga Ellen trenutak kasnije. Kakav je crven, udnovat plamen planuo u njegovim oima! Tijelo mu se trglo. - Tono je. Vrijeme je da i ti to zna. - Izmeu ovara i ranera? -Da. - Ti e voditi ovare, a Gaston Isbel ranere, je li tako? - Keri, pogodila si. - Oh, oe! Zar se to ne moe izbjei? - Zaboravlja da si iz Texasa. - Zar se ne moe izbjei? - uporno ponovi. - Ne moe! - plane otac muklim, uspaljenim glasom. - Zato ne moe? - Zato to mi ovari elimo da nam stada slobodno pasu po itavom kraju, a raneri se tome odupiru. - Ali, oe, to je glupo - ustro e Ellen. - Najzad, ovari ne moraju polagati pravo na cijeli kraj gdje pasu goveda. - A ja mislim da moraju. - Oe, ja se s takvim zahtjevom ne slaem. Poznajem ovaj kraj. Godinama e jo biti mjesta i za ovce i za goveda, otimaina panjaka je nepotrebna. Ako negdje ima bolje trave i vode, neka ih koristi onaj tko prvi do njih doe. Mislim da je jedino tako poteno, a i razumno. - Ellen, ini mi se da ti je netko iz suprotnog tabora dobro napunio ui - gorko e Jorth. - Oe! - ljutito vikne. Jorth je bio u tekom iskuenju. Bio je rtva suprotnih a silnih uvstava. Neto je u njemu prevladalo, promjena je bila oigledna. arajui unaokolo nesigurnim pogledom, dok mu se brada neprestano tresla, unezvjereno je poeo kazivati: - Pazi, djevojko, dobro sluaj. U Bazenu postoji jedna grupa ranera, oni koje si ti spomenula, a na elu im je Isbel. Oni su se odmah nabrusili im su ovari doli u dolinu. ele je iskljuivo za sebe. To je razlog sukobu to sada izbija, ali nije jedini, postoji jo jedan. Svi su Isbelovi lupei. Ve godinama kradu stoku i konje. Gaston Isbel je u mladosti krao neigosanu telad. Sad je ostario i obogatio se, preostaje mu da za sobom zatre tragove iz mladosti. Krade konja i stoke eli natovariti na vrat nama ovarima, da bi nas potom otjerao iz ovog kraja. Ellen je ozbiljno prouavala oevo lice. Pronaena sposobnost da sagleda istinu, ni sada nije otkazala. Lagao joj je dijelom, a moda i u svemu. Malo se stresla, odanost ocu nagnala ju je na borbu protiv podmuklih zakljuaka i uvjeravanja. Moda u svom razmiljanju o nevoljama i neuspjesima, otac naginje donoenju pogrenih zakljuaka. Nije mogla nazvati neasnim ni oeve motive niti pravdanje. Bilo kako bilo, dugo ju je muilo i brinulo neto neodreeno u vezi s ocem. Sad je pomiljala kako e doi do nekog vanog otkria, i koliko god gorjela od elje da dozna, u strahu je zazirala od moguih saznanja. - Oe, pred samu smrt majka mi ree da su te Isbelovi upropastili - veoma tiho ree. Toliko ju je zaboljelo kad je ugledala kako otac pokriva lice akama, da joj je bilo teko produiti. - Ako su upropastili tebe, upropastili su i sve nas. Pamtim to smo neko imali, kako smo sve izgubili, vidim na to

smo danas spali. Majka je mrzila Isbelove. Mene je nauila da im mrzim i samo ime. Ali, ne znam kako su te, zato i kad upropastili. elim da mi to sad ispria. Kad je Jorth maknuo ruke, na njegovu licu nije bilo vie lai. Zaboravio je sadanjost i prenio se u prolost. Na licu mu primijeti bljesak nanovo oivljene mrnje. Bore se izgubie. Mrnja mu je vraala mladost. - Gaston Isbel i ja smo vrnjaci, roditelji su nam ivjeli u Westonu, u Texasu - zapoe Jorth brzo i strastveno. - Ili smo zajedno u kolu. Zaljubili smo se u istu djevojku, onu koja e biti tvoja majka. Kad je izbio rat, ona je bila vjerena s Isbelom. Njegovi su bili bogati, pa su utjecali na njene. Ali, ona je zapravo voljela mene. I kad je Isbel otiao u rat, udala se za mene. On se vratio i doao se obraunati s nama. To nikad neu zaboraviti! Tvoja mu je majka otvoreno priznala nevjerstvo, ak mu se i narugala time. Isbel me optui da sam je pridobio laima. Ali, ona preuze krivicu na sebe... Nikad joj nije oprostio, a mene je pod svaku cijenu nastojao unititi. Od mene je napravio kockara, varalicu, ovjeka koji vara vlastite prijatelje, sa svih strana me tukao. Zatim me dovukao i pred sud, uinio je da izgubim cijelo imanje, i na kraju me kao stokokradicu dao najuriti iz Texasa. Jorthovo izoblieno, crno i naoblaeno lice u keri je izazvalo stravino, strastveno oajanje i mrnju. Istina o razlogu oeve i njezine propasti dovoljna je. Zar je drugo vano? Jorth lupi po stolu drhtavim, onemoalim akama, udarcem veoma rjeitim. - I, bogamu, to mu se mora u krvi vratiti! - sikne on. Tako je Jorth odgovorio na kerinu plemenitost i kolebljivost. Ona mu nita nije mogla rei. Udaljila se u kut iza zavjese, gdje je na svom leaju u polutami, bdjela razapeta srca, uzburkana duha. Ostala je tako od popodne do sutradan ujutro. Probudila se i prva joj misao bijae da nee biti u stanju ustati - ak se tome ponadala - ali snaga u njoj kao da se umnogostruila. Tog jutra ona ne pozdravi sunce, na njegovu mjestu ugnijezdila se enska strast da sama doe do spoznaja, da motri dogaaje, da spremna doeka neminovno i da ga nadivi. Nakon to je sama dorukovala, odluila je unititi Isbelov omot, tako da vie nema okapanja s njim. Ali, im ga je dohvatila, napadne je stara znatielja. "Ama, pogledat u to je u njemu", izgunda i hitrim pokretima razmota paketi. Ukazae se dva para finih, mekanih cipela, kroja kakva jo nije vidjela, i etiri para arapa, dva vunena i dva pamuna. Zabezeknuto je gledala sve to. Svata je oekivala da e ugledati, ali ovo! A upravo je to ono to eli i to joj je najpotrebnije. udno! I tu Ellen naini jo jednu greku - uze arape da im opipa mekou. "Pa da! vidio mi je gole noge! Donio mi je ono to je bio kupio sestri... Bilo ga je stid zbog mene... A ja mislila da me gledao bezobrazno, kako me ostali ovdje gledaju! Bio Isbel ili ne, sigurno je..." Ali, nije imala snage da glasno izgovori uvjerenje koje joj je diktirao razum. "Bila bi teta sve ovo unititi", ree ona. "To ne mogu uiniti. Moda u jednom biti u mogunosti da sve vratim Ann Isbel..." Ponovno je zamotala stvari, paketi sakrila na dno starog kofera i dok je polako sputala kapak, mrko i hladno gledala je u zid, pa apnula: "Jean Isbel... mrzim te!" Kasnije je pola van i ponijela puku, to joj inae nije bio obiaj, osim kad je odlazila u umu. Jutro je bilo sunano i toplo. Nekoliko je ljudi u kouljama ljenarilo na trijemu ispred brvnare. Ellenin otac bio se ushodao gore-dolje, neto je estoko objanjavao, ula mu je hrapav glas. im je ona prila, on uuti, a ostalima popusti panja. Brzim je pogledom prela preko njih: Daggs, prekrasne, suncu izloene glave, nalik orlu; Colter, tajnovita pogleda, ukastosiva, mrava lica; Jackson Jorth, njezin stric, glomazan, nezgrapan, trapav, s pokojom bijelom u crnoj bradi i kosi i bljeskom svireposti u duboko usaenim oima; Tad Jorth, takoer oev brat, mlai, crvena nosa i zakrvavljenih oiju s izgledom slabia i pijandure. Tu su bila jo trojica

dugonogih Teksaana, Daggsovi partneri, sva trojica preplanula lica, ute kose, plavih oiju, slina izgleda, od zapraenih izama visokih peta do irokih, crnih sombrera. Tvrdili su da su ovari. Ellen je, meutim, znala da Rock Wells tako rei ne izbiva s ranca njezina oca, tu krade Bogu dane i samo eka priliku da je negdje uhvati nasamu; Springer je kockar, a trei, koji se zvao Queen, samo uti, nita ne radi, vjeno je na oprezu, na desnoj ruci nikad nema rukavice i ona mu je uvijek blizu revolvera. - Zdravo Ellen!... Zar nee zaeljeti dobro jutro loem drutvu? - razvue Daggs dobroudno ali podrugljivo. - Zato ne bih? Dobro jutro, dragi moji ovari, teke radie, nemojte se polomiti radei - mirno odvrati Ellen. Daggs izbulji oi. Drugi kao da su bili zaskoeni takvim pozdravom iz njezinih usta. Jackson Jorth se grubo nasmije. Neki dotakoe obod sombrera, a Rock Wells ak uspije istisnuti jedno lijeno, ali i uljudno izgovoreno "dobro jutro". Otac se najvie zaudio njezinu pozdravu, ali se najmanje smijao. - Ellen, ne svia mi se tvoj ton - namrgodi se. - Oe, kae li ti bobu bob i popu pop? - Pa, kaem. - E, vidi, to i ja sad inim. - Tako! - izguna Jorth i kradom obori oi. - Kamo si se uputila s pukom? Bolje bi bilo da se ne udaljava od kue. - Bolje e biti da cijelo vrijeme nosim puku - odvrati Ellen. - Moda e me se u tom sluaju vie potivati kao ovjeka. Uto se dogodi ono to je Ellen od rana jutra oekivala. Iza padine izbie Simm Bruce i Lorenzo i kasom napredovae prema brvnari. Ljudi skrenue panju s Ellen na pridolice. - Sigurno nose mnogo novosti - ree Daggs. - Vidi se da su dobro tjerali konje - drugi e. - Ah! uzviknu Jorth. - Kako to Bruce izgleda? - Prepeenica - znalaki ocijeni Tad Jorth. Znate kakvu prodaje Greaves. - Ne, Simm nije pijan - ree Jackson Jorth. - Vidite da mu je koulja krvava. im su na Bruceu spazili krvave mrlje na koje im je ukazao Jackson, ljudi se uozbiljie. Jednim pokretom, Daggs se podie u svoj svojoj visini. Bruceovo je lice bilo oteeno, u modricama, puno rana i posjekotina. Desno mu je oko bilo zatvoreno, pretvoreno u tamnoplavu oteklinu. Drugo se oko caklilo tvrdim i tmurnim svjetlom. Bruce je miiavu, drhtavu ruku ispruio prema Jorthu. - Nez Perce me zamalo ne ubi izdere se. Jorth je zurio u gotovo grotesknu priliku, u istueno lice. Nije mogao doi do glasa. Daggs je prvi progovorio. - Simm, dovraga, to se i te kako vidi na tebi! - ime te udario? - bubne Jorth. - Ja sam mislio da me je udario sjekirom, ali me Greaves uvjerio da su bile samo pesnice - bijesno zakuka Bruce. - Gdje ti je bio revolver? - osovi se Jorth. - Revolver? Dovraga i revolver! - Bruce rairi ruke. - Pitaj Lorenza. I on je imao revolver, a dobio je samo jedan udarac, jo prije mene. Upitaj ga. Svi pogledae u Meksikanca na ijem je maslinastu obrazu iskoila gadna, tamna oteklina. - Govori Lorenzo! nestrpljivo vikne Jorth. - Senor Isbel zvizne mene mnogo brzo - odvrati Lorenzo. - Ja vidi tisuu zvijezda, onda oko mene sve jako crno, sve no. Daggsovi se ljudi oporo zahihotae. Samo se Daggsovo lice izbrazda osmijehom. Ali, Jorthu nije bilo do ale. Ispriaj nam sve kako je bilo. Brzo! - naloi on. - Gdje je to bilo? Zato? Tko je bio prisutan? to ste vi uinili? Bruce stade priati sumornim i mrzovoljnim tonom. - Svratio sam kod Greavesa i tamo zatekao Jeana Isbela. Ba sam ekao takvu priliku. Znao sam to treba initi, ali sam pogrijeio to sam se razbrbljao, umjesto da hvatam revolver. Rekao sam mu da je Nez Perce, rugao sam mu se na raun hvalisanja starog Gastona Isbela, dodao sam da emo ga najuriti iz Tonta. Pripremao sam se za obraun... Ali, odjednom se dogodilo neto to nisam oekivao. On opali Lorenza, samo jednom, a Lorenzo odleti iza anka, gdje osta blaeno spavati. Ja se nisam stigao ni sjetiti da trgnem oruje, a on je ve skoio na mene. Ispljunuo sam dva zuba, a treeg progutao. Ellen je stajala odostraga, iza trojice ljudi i u sjeni. Nije se pridruila smijehu koji je popratio

Bruceove rijei. Znala je da e Bruce lagati. Ne znajui kako e na to reagirati, ali sve jae ogorena i bijesna zbog Bruceove krajnje podlosti, saekala je da uje to e jo rei. - Neka me vrag nosi - razvue Daggs. - Sto ti misli o ovome? - upita Jorth. - Uope mi nije jasno - zbunjeno e Daggs. Teksaani tako ne postupaju, to je sigurno. Moda je stari Gass imao pravo kad je onoliko hvalio svoga sina. Ali, Bruce nije od onih koji e ustuknuti pred jednim revolveraem. Meni se ipak ini da je Isbel izblefirao Greavesa i njegove ljude, a ovu dvojicu namjerno istukao ne bi li dolo do pucnjave. - Moda Isbel ne eli biti prvi koji e proliti krv - ree Jorth. - To je nalik Gassu - tiho progovori Rock Welles. - Znam Gassa, jedno sam vrijeme u Texasu jahao za njega. ino - uj, Bruce opet e Daggs - jeste li se ti i Jean Isbel svaali oko prava ranera i ovara! Jeste li se zakaili zbog pae i vode? O tome je bilo govora? - Pa, zna... ja sam mu svata rekao krzmajui odvrati Bruce. - Ne sjeam se tono... svega je bilo... bio sam bijesan... Da, da, zna se, natezali smo se upravo oko onoga to se nas najvie tie. Svoje prodorne, orlovske oi, Daggs svrne s Brucea. Jorthe, sluaj to ja mislim. Ako je to no to Bruce govori, ne moramo se bojati mladog Isbela. Do sada sam upoznao dosta revolveraa, a Jean Isbel nije od te vrste, ja ti kaem. Nema, niti je bilo revolveraa koji bi riskirao ozlijediti desnicu samo zato da nekoga istue. - Shvatite me kako god hoete - mrzovoljno e Bruce. Ba me briga. Ali, znajte da je Nez Perce sposoban da sa svakim od vas izae na kraj, isto kao to je sa mnom izaao, i bez najmanje muke. tovie, dokuio je za Greavesa, a vi svi znate da je Greaves do grla... - Zaepi gubicu - naredi Jorth. - Odgovori mi je li tua u Greavesovoj prodavaonici izbila zbog ovaca? - Dovraga, to sam ve rekao, to me pita - izdera se Bruce. Nato Ellen, koja se do tada krila iza visokih mukaraca, istupi naprijed. - Bruce, ti lae - odsjeno ree. Njezina je nagla pojava toliko iznenadila Brucea, da se inilo kao da su mu noge srasle sa zemljom. Lice mu, gdje god nije bilo oteklina, mrtvaki poblijedi. Na trenutak je zadrao dah, potom ga naglo ispusti. Oiti su napori da doe k sebi bili muni. Po eo je nesuvislo mucati. - Ako kaem da si laov, malo sam rekla - vikne Ellen, gledajui ga oima iz kojih su sijevale munje. Puku je stisnula objema akama, kao da njome potcrtava svoj prijetei stav. - Tunjava nije nastala zbog ovaca... Jean Isbel te nije 110 zbog toga istukao... Stari je John Sprague bio u Greavesovoj trgovini... uo te. Vidio je kad te Jean Isbel izmlatio onoliko koliko si zasluio... i to je meni ispriao! Gledala ga je kako se skuplja i biva manji od makova zrna: usprkos svom bijesu, ogavno je bilo to e Bruce misliti da bi ona mogla imati njegovu krv na svojim rukama. No, odmah zatim pogodi da se Bruce boji oluje koja se nazire u oevu pogledu vie nego nje. - Djevojko, o emu ti to pria? - muklo i zgranuto upita Jorth. - Oe, ovo prepusti meni! Daggs pristupi Jorthu i stade mu zdesna. - Pusti je, Lee - ree mirno. - Da vidimo to e biti Bruceu. - Simm Bruce, ti si vrijeao moju ast strastveno uzvikne Ellen. Istog trena Daggs zgrabi Jorthovu desnicu i vrsto je stegne. Ba kao to sam i mislio - ree. - Miruj, Lee. Pusti malu da sama izravna raune s njim. I zbog toga te je Jean Isbel premlatio - nastavi Ellen. Zato to si klevetao djevojku, i to iza njezinih leda... Mene! Huljo laljiva! - Ne, Ellen, nisam sve slagao - izmuca Bruce. Bio sam pripit... pa i uasno ljubomoran... Znaj da je Lorenzo vidio kad te je Isbel poljubio. To e on potvrditi. Djevojka zabaci glavu, od stida i jarosti lice joj zapljusnu val rumenila. - Tono - prodorno kriknu. - Vidio je kad me Isbel poljubio! Samo jednom!... Bio je to prvi pristojan poljubac koji sam dobila. Tim mi je poljupcem dokazao da ni mukarci nisu isti... Ti si natjerao Lorenza da lae, ime si ukaljao moju ast, ako zbog vas o svojoj asti uope mogu govoriti... Ti si mu rekao da sam tvoja. Proklet bio!

Trebala 111 bih te ubiti... sad povuci ono to si rekao... priznaj da si lagao... inae u od tebe napraviti bogalja! - Da, Ellen, zna se, lagao sam, oprosti - brzo e Bruce. Pogled mu je skakao od puane cijevi, koja je titrala, do lica Ellenina oca. Dobro je znao odakle mu prijeti prava opasnost. I tad se mirni i taktini Daggs pokaza gospodarem situacije. Stanite malo! - ree. - Ellen, Bruce je bio pijan i nije znao to govori! Vidi da priznaje i moli da mu oprosti. Da ga osakati, nema smisla - nama su potrebni zdravi ljudi. Pusti ga. Tvoj mi je otac povjerio da vodim druinu, i kao voda nalaem ti da pusti Brucea... Simm, jasno je da si podla i laljiva hulja. Nakon ovoga, preporuujem ti da se dri to dalje od Ellen, ukoliko ne eli da ti probuim tikvu... Jorth, najbolje bi bilo da ovaj put smiri svoju teksaku krv, pusti neka proe ovako. Prepusti Brucea olovu Isbelovih. Rat izmeu nas i njih je poeo. Ako nismo budale, priznat emo da stari Gass nije pretjerivao kad je hvalio svog sina Indijanca. 11? GLAVA 6 Nakon ovog dogaaja, Ellen je svu svoju volju i gospodarenje situacijom usmjerila jedinom cilju koji je, naizgled, za nju predstavljao spas. Kritine trenutke, koji e sigurno nastupiti, nije eljela doekati u sljepilu i slabosti. Njezine uroene mane, sanjarenje i nehat, pomou kojih se mogla tjeiti u svom samotnom ivotu, pretvarale su se u opasnost glede nadolazeih tekih trenutaka iskuenja koje je slutila i kojih se bojala. U borbi koju vodi otac, ona mora stajati uz njega, bez obzira kakav ishod bio: a to se tie njezinih enskih osjeaja, tu je bila sama. Stoga je odbacila snove i nehat. Pronalazila je sebi mnogostruke poslove i tako je cio dan neim bila zabavljena, stekla je ravnoteu i ueni mir. Otac joj je svaki dan nekamo odlazio, praen jednim ili dvojicom svojih ljudi, ponekad i veim brojem jahaa. Elleni je rijetko priao o svojim putovanjima, a kad bi to uinio, svoja izbivanja iz kue objanjavao je posjetima susjedima ranerima ili obilaskom svojih stada. Cesto se nije vraao istog dana. Po povratku je bazdio po rumu, a na njemu se vidjelo da nije spavao. Konji su mu uvijek bili zapraeni i oznojeni. Za vrijeme njegovih izbivanja, Ellen je bila u stalnoj brizi i strahu, koji bi nestali im bi se on vratio. Iz dana u dan, lice mu je bivalo mranije i tmurnije. Bilo je to lice ovjeka progonjena prijeteom kobi. Cesto je do kasna ostajao, u mutno osvijetljenoj brvnari i sa svojim ljudima vodio beskrajne razgovore, pio i puio, ali je sada rjee kartao. Ellen je znala da kad se mukarci ne kartaju, znai da im je duh zaokupljen neim vanijim to ih uznemiruje. Jo se nije spustila tako nisko da prislukuje razgovore, ali je znala da e doi trenutak kad e biti prisiljena i na to. Tih posljednjih svibanjskih dana Ellen je shvatila pravu narav mnogih stvari koje je dotad prihvaala kao gotove. Na rancu se ba nita nije radilo, barem se nisu obavljali normalni, uobiajeni poslovi. Ona je esto sama sebi morala cijepati drva. Jorth niti pluga nije imao. Kad je to ustanovila, Ellen se zgranula. ak je i stari John Sprague sijao barem djetelinu i repu. Jorthova stoka i konji, meutim, zimi su slabo prolazili. Ellen se sjeti kako bi njihova stoka pobrstila sve hrastove i jasikove mladice. Mnogo je stoke skapavalo u snijegu. Ali, stada ovaca ujesen su tjerali u Bazen i preko Renoa u Phoenix i Maricopu. Na rancu nije bilo ni jedne ograde, zrnca soli za konje i goveda, kola, niti noica za strienje ovaca. Ellen nije bila u stanju doznati to an broj konja kojih je bilo mnogo i koji su slobodno jurcali na sve strane. U umi je bilo vie opora konja. Neki su bili plahoviti kao jeleni. Prema onome to je od ranije znala, otac i njegova braa naprosto su uivali u kupoprodaji konja. Mnogobrojne staze koje su vodile s Jorthova ranca sve su vie poinjale golicati djevojinu znatielju. Stala je jahati tim stazama, da ispita kamo vode. Daggs je, navodno, imao ovarski ran nekoliko milja dalje, preko brda, u Medvjeem kanjonu. Meutim, taj ran Ellen nikad nije nala. Toliko ju je

zagolicalo da ga pronae, da je ak otila svom starom prijatelju Johnu Spragueu da je uputi kako e doi do Medvjeeg kanjona. Prola je cio kanjon, od njegova poetka, uskog drijela obrasla javorovim gutikom, u blizini Urvina, ali nigdje nije bilo ranca, niti brvnare, pa ak niti korala. Sprague ju je uvjerio da postoji samo jedan kanjon s tim imenom. Daggs joj je tvrdio da mu se ran nalazi upravo u Medvjeem kanjonu, a to joj je i otac ponovio. Jesu li lagali? Ili su pogrijeili u imenu kanjona? Bilo je mnogo kanjona koji su vodili prema Urvinama, miljama su tekli i irili se izmeu umovitih brda, uvelike su se razlikovali od dubokih, 114 kratkih drijela utih stijena koji su se od Bazena usijecali u stijene Urvina. Ellen je ispitala sve kanjone udaljene od est do osam milja od kue, prema istoku i prema zapadu. Otkrila je samo nekoliko starih, odavno naputenih koliba. Dodue, nije svim stazama prola do kraja. Nekoliko je takvih staza vodilo u najdublje, najgue i najdivljije gutare koje je Ellen ikad vidjela. Nije bilo potrebno da proe njima, jer je utvrdila da tim stazama stoka nikad nije gazila. Njezino je lutanje najzad dolo do Leejevih uiju. Oekivala je gadnu svau, jer je bila odluila da ne prihvati nikakvo ograniavanje slobode. Ali, njezin je otac samo zatraio da ne jae dalje od doline, a odmah potom zaboravio i predmet razgovora i svoju elju. Njegovo je ponaanje zapravo alostilo Ellen: trenutak bi bio odsutan duhom a potom krajnje nervozan, sve je vie pio i vodio sve vatrenije diskusije sa svojim ljudima. Ellen je u svemu tome primjeivala jasne znake njegova daljnjeg propadanja i predstojeeg sukoba. Jednog je dana Jorth dojahao kui rano ujutro, nakon dva dana izbivanja. Ellen je ula topot kopita njegova konja jo mnogo prije no to se pojavio. - Ellen, hodi ovamo dovikne joj otac. Napustila je posao i izala pred kuu. S ocem je bio neki neznanac, mladi div otrih crta, ispitivakih oiju i fine, svijetle i kovrave brade. Bio je visok, ali ne prekrupan, izvanredno velikih aka i stopala. Ellen spazi i jednog vranca kojeg su oito doveli sa sobom. Odmah je uoila njegovu ljepotu, znala je da mora biti plemenite pasmine. - Ellen, doveo sam ti konja na poklon - ree Jorth pomalo s ponosom. - Najprije sam ga htio zadrati za sebe, ali je preblag, a moda i neto premalen za moju teinu. Ve odavno nije osjetila takvo ushienje. Jo nikad nije imala ovako lijepa i dobra konja. Oh, oe! - uzvikne ganuto. - Tvoj je, ali uz jedan uvjet - ree otac. 115 - Koji? - upita Ellen, blagom rukom gladei uznemirena konja. - Da na njemu nikad ne izjae izvan kanjona. - Pristajem... to je crn, samo mu je gubica bijela. Kako se zove, oe? Zaboravio sam upitati - odvrati Jorth i stane skidati sedlo sa svog konja. - Slater, kako se zove ovaj vranac? Div se naceri. - Mislim, Pik. - Pik? - zaudi se Ellen. - Kakvo je to ime!... Pa, uostalom, nije vano ime. Crn je, pa neka bude Pik. - Ellen, kad ga ne jae, sapni mu noge - otac dobaci prije nego to se udalji s neznancem. Pik je bio znojan i zapraen, sav je podrhtavao. Imao je finu, svilastu dlaku, lijepe, tamne, pametne oi kojima je pratio svaki Ellenin pokret. Znala je kako otac i njegovi prijatelji vuku i povlae konje kroz najguu umu i preko grubih i tekih staza. Ubrzo je dola do zakljuka da je ovaj konj bio mezimac. Istimarila ga je i nahranila. Potom mu je natakla oglav s uzdama i osedlala ga. Po nainu kako je reagirao na njezinu blagu ruku vidjela je da je jako pitom, pa ga je bez bojazni pojahala i krenula. Korak mu je bio neobino leeran. Po njezinoj je volji iao hodom ili kasom, ali kad je njemu prepustila izbor, konj je prelazio u graciozan, sitan korak, pri kojem joj je bilo veoma lako jahati. Bio je spreman da pojuri trkom na njezin najmanji znak, ali se Ellen odlu i da te njegove sposobnosti iskua idui put. - Pik, iz mog si srca izbacio magaricu Jinny - ree Ellen saaljivo. - Ah, ene su varljive! Sutradan je pola da pokae svog novog konja prijatelju

Spragueu. Stari uzgojitelj magaradi nije bio kod kue. Meutim, kako su vrata njegove kolibe bila otvorena, a vatra gorjela u kaminu, Ellen zakljui da e brzo doi, pa odlui da ga prieka. Sjahala je i pustila Pika da brsti svjeu zelenu travu. Koliba i mala istina ispred nje pojaavale su dojam 116 samotnosti i divljine. Djevojci se tu veoma svidjelo. Ranije je esto posjeivala starca, ali je u posljednje vrijeme rjee dolazila, jer bi je rastuile Spragueove vijesti i njegova slabo skrivena suut. Zaula je topot kopita po kamenitoj stazi koja je vodila u kanjon, pravcem kojim je ona maloprije dola. Sprague se sigurno ne vraa tim putem. Ellen pomisli da je otac valjda poslao nekog svog pastira po nju. Spazila je konjanika medu jasikama, ali ga nije prepoznala. Nakon to je proao jednu istinu, zastao je. Vjerovatno ju je opazio, drugaije nije znala protumaiti zato je stao. Spazivi ga opet, uinilo joj se da se prigiba u sedlu, da prouava stazu, kao da trai neije tragove. Zatim je opet zaula topot kopita, ovaj put sporiji. Najzad je jaha stigao na istinu, ispred stareve brvnare, i tu stade kao ukopan. Ellen odmah prepozna priliku u odjei od jelenske koe, iroka ramena i tamno lice Jeana Isbela. Neto je u njoj stalo drhtati i treptati, morala je upeti sve sile i svoju novopronaenu odlunost da obuzda taj osjeaj. Isbel je polako prelazio istinu. Djevojci se, meutim, njegovo prilaenje inilo neobino brzim - toliko brzim da nije uspjela svladati iznenaenje, nelagodnost i bijes. Njezin miran i hladan izgled inio joj se lakrdijom, karikaturom, koju e on zaas razobliiti. im je priao toliko blizu da mu je mogla raspoznati lice, ponovo osjeti snaan drhtaj, posve nalik onom prvom koji ju je stresao kad ga je prepoznala. Jean Isbel se promijenio. Na njemu vie nije bilo mladenakog ara. Ali, to nije izazvalo njeno uzbuenje. Da ga nije izazvala mrnja? Isbel zaustavi konja. Djevojka je stajala kraj jednog borovog panja, pa se instinktivno naslonila na njega. Noge su joj drhtale. Isbel skine kapu i nervozno je poe guvati u goloj, preplanuloj aci. - Dobro jutro, gospoice Ellen! Nije mu otpozdravila, ve ga gotovo bez daha upita: - Jeste li doli preko naeg ranca? - Nisam, zaobiao sam ga. - Jean Isbel, to traite ovdje? - Zar ne znate? Oi su mu bile prodorne, crne kao ugljen. Djevojci se inilo kao da prodiru u nju. Muno joj je bilo pogledati ga u oi, ali joj to uspije samo zahvaljujui rastuem bijesu. Na vrhu jezika ve joj je bila prezriva aluzija na njegovo poluindijansko porijeklo i crte lica, i glas koji se o njemu proirio jo prije njegova dolaska, ali nije bila u stanju to izgovoriti. - Ne znam - odvrati. - Teko je jednoj eni u lice rei da lae - on e s gorinom - ali s obzirom da ste Jorth, nije ni udo to ste takvi. - Ja laem? Vama ne, Jean Isbel. - Vama ne bih lagala ni da se radi o spasu ivota. Motrio ju je ispitivaki, ali sjetnim pogledom. Nju su podilazili marci gledajui crni sjaj njegova oka. - Ukoliko je to istina, drago mi je - ree Jean. - Istina je. Uistinu ne znam zbog ega ste doli ovamo. Dodue, nametala joj se jedna pretpostavka koju nikako nije mogla potisnuti, ali je znala da je ne smije prihvatiti, inae nee biti u stanju da mu odvano i prkosno u lice kae koliko ga prezire. - ivi li stari Sprague ovdje? - upita Isbel. - Da. Mislim da e se brzo vratiti... Jeste li i vi poli k njemu? - Nisam... Je li vam moda priao kako me je gledao u jednoj tunjavi? - Ne, nije mi priao - laga Ellen stisnutih usana. A samo trenutak ranije klela se da nije u stanju lagati. Osjetila je kako joj vrela krv naputa srce, i poput plime se penje u obraze. inilo joj se da je primorana lagati. A ipak to ima kriti od Jeana Isbela? No, jedan joj je uporan, sitan glas ponavljao da od njega mora kriti onu Ellen Jorth koja se onog dana na Urvinama sakrila i promatrala ga, koja je sakrila njegov dar kojeg kasnije nije mogla unititi, koja je prigrlila injenicu da se on borio za njezinu ast. - To mi je drago zamiljeno odvrati Isbel. - A jeste li ovamo doli vidjeti mene? - upita Ellen. Znala je da

ne moe odoljeti njegovoj finoi i obzirnosti. Izdat e se, izdat e ono to ni sama ne shvaa. Mora pronai drugi oslonac - najbolje e biti da pribjegne sukobu izmeu Jorthovih i Isbelovih. - Nisam, poteno da vam kaem, gospoice Ellen - oaloenim e tonom. - Rei u vam zbog ega sam doao. Ali, na alost, ne zato da vas vidim... Premda priznajem da sam to elio... ali to sad nije vano. Zakazanog dana niste doli na Urvine. Valjda niste oekivali da u doi? - odvrati ona hladno. - Pa, vidite, i jesam - ree on gledajui je svojim prodornim oima. - Onog sam dana neto ostavio za vas u vaem atoru. Jeste li to nali? - Jesam - potvrdi ona hladno i nehajno. - to ste uinili s tim? Bacila sam, to bih drugo? Vidjela je da se lecnuo. - Niste ni otvorili omot? - Jasno je da ga nisam otvorila. - Zar vi uope ne poznajete ljude?... Pa da, iako ste Isbel, niste roeni u Texasu! - I sva srea to nisam! Roen sam u jednom prekrasnom kraju punom zelenih livada, dubokih uma i pjenuavih rijeka, a ne u goloj pustari gdje je ljudski ivot jalov i trnovit poput kaktusova. U kraju iz kojeg dolazim, ljudi ne ive u mrnji. Oni znaju pratati. - Oprostiti!... Moete li vi oprostiti jednom Jorthu? - Da, mogu. 119 - Dakako, to vam ne bi bilo teko... s obzirom na svu nepravdu to ste je vi Isbelovi poinili - djevojka e ogoreno. - Ellen Jorth, prvu je nepravdu poinio va otac - sigurnim glasom odvrati Jean.- Oteo je mom ocu vjerenicu... neasno, laima, klevetama, upornim udvaranjem dok je moj otac bio odsutan. - To je la! - strastveno klikne Ellen. - Nije. - Jeane Isbel, kaem vam da laete! - A ja kaem da su vama lagali - zagrmi on. U njegovim je rijeima i tonu bilo silne snage, Elleni se inilo da je tue golom istinom. Poklekla je. - Ali... mama je najvie voljela... tatu. - Da, kasnije. Nije ni udo, jadna ena!... Ali, toliki su ivoti upropateni zbog ina koji poinili va otac i vaa majka. Morate ve jednom spoznati istinu, Ellen Jorth... Sad su sazreli plodovi tolikih godina mrnje. Sad nas vie nita ne moe spasiti. Krv se mora proliti. Jorthovi i Isbelovi ne mogu ivjeti na istoj zemlji... A vi morate spoznati istinu jer e u paklu koji e izbiti najgore biti vama i meni. Podrala ju je jedino mrnja koju je on spomenuo. - Ne, Jeane Isbel! - vikne Ellen. - Od vas mi ne treba nikakva istina... S vama ne elim nita dijeliti, ni dobro ni zlo. Sjahao je i stao pred nju, ne isputajui uzde iz ruku. Njegov je dorat grizao vale i zabacivao glavu. - Zbog ega me toliko mrzite? Zar sam kriv to sam Isbelov sin? Nikad nisam nanio nikakvo zlo ni vama niti ikom vaem. Sreo sam vas... zaljubio sam se na prvi pogled... iako sam to tek kasnije spoznao... Zato me tako strano mrzite? Djevojka osjeti da joj neto teko pritie grudi i oduzima joj dah. -Jer ste Isbel... Nemojte mi govoriti o ljubavi. - Nije mi bila namjera... ali... vaa mi se mrnja ini neprirodnom. A po svoj prilici, vie se nikad neemo vidjeti... 120 Protiv toga ne mogu... Volim vas. Zavolio sam vas odmah! Jean Isbel i Ellen Jorth! udno, zar ne?... Sve je bilo tako udno! I to to sam naiao na vas, osamljenu i nesretnu, milu i lijepu, i to sam vas drao dobrom djevojkom usprkos... - Da, zaista je bilo udno - podrugljivo ga prekine Ellen. Nala je svoju obranu. Ubost e ga u bolno mjesto, i tako e sakriti svoju ranjivost. - udi me to ste me drali dobrom, usprkos... Ha-ha! I jo sam vam rekla da su me i drugi ljubili! - Da... usprkos svemu odvrati on. Nije imala snage da mu pogleda u oi. Srce joj se divlje uzburkalo. Svaka rije koja joj je navirala na usta, zapravo je bila lana. - Da, ljubili su me i prije no to sam se upoznala s vama, a i poslije - nastavi ona podrugljivo. - Meni je smijeno to to vi nazivate ljubavlju, Jean Isbel. - Smijte se koliko vas volja, ali vjerujte mi da poteno mislim - odvrati on ozbiljnim i iskrenim tonom. - Gluposti - silovito odbrusi ona, silinom roenom iz njezina bola, stida i mrnje. - Pobogu, mora biti da sam se prevario u vama! Dobro je da ste to konano uvidjeli... A sad, gospodine Jean Isbel, izvolite pojahati svog

konja i izgubiti se odavde! Nakon tih rijei, Ellen se malo staloi i upilji u njega zamuenim oima. Njegovo se dranje promijenilo, nagovjetavalo je novi udarac. Imate zgodnog vranca. - Da - smeteno odgovori Ellen. - Svia vam se? - Oboavam ga. Kad je tako, poklanjam vam ga. Kod vas e manje raditi i s njim e se ljepe postupati. Meni predstoji opasno i dugo jahanje. - Vi... vi mi ga... - apne Ellen, osjeajui kako je polako naputa snaga. i - Da, poklanjam vam ga, jer je moj - odvrati Isbel. Okrenuo se i zviznuo. Pik podie glavu, zarza i pode kasom. to je vie prilazio, sve je vie brzao. Ellen jo nikad nije vidjela toliku radost konja koji je prepoznao svoga gospodara. Isbel mu pogladi vrat, pa se okrene djevojci: - Izabrao sam ga iz opora najboljih konja koje ima moj otac. Dobro smo se slagali. Moja sestra Ann ga je esto jahala... Prije dva dana ukrali su nam ga s panjaka. Poao sam njegovim tragom i stigao ovamo. S njegova sam traga skrenuo tek kad me doveo na va ran. Onda sam zaobiao ran i iznova mu pronaao trag. - Ukraden... s panjaka... ili ste njegovim tragom? - ponovi Ellen, ali nije odavala nikakve osjeaje. Osjeala se skamenjenom. - Nije mi bilo teko pratiti mu trag. Vas radi, volio bih da sam promaio. - Mene radi? - upita podraavajui njegov ton. Ba taj ton razdraio je Isbela i nagnao ga da izgubi kontrolu nad sobom. Nije ga shvatio. Pokretom u kojem nije bilo nimalo blagosti, gurnuo joj je glavu natrag da bi se zagledao u njeno lice. - Da, vas radi! - siktao je. - Zar ste toliko ludi da to ne vidite?... Nemojte si umiljati da kod mene pali vaa gluma? - Gluma?... Kakva gluma? - Glumljenje nevinosti... naivnosti... stara gluma kojom treba nasamariti ovjeka koji se trudi da bude pristojan. Pitanje, koje je bilo teko izgovoriti, ne otkide se s njezinih usana, ali se italo u njezinu pogledu. To je razjarilo Isbela. - Ta, znate da vam je otac konjokradica! - zagrmi. Izvana Ellen niim nije odavala bilo kakvu promjenu. Ve se bila pripremila na straan udarac. Sad je taj udarac pao. Zbog ponosa i strane mrnje, lice, tijelo i ruke joj se ukrutie, te ne odadoe lom i propast koji poharae njome. Nepokretno je stajala, netremice gledala u prodorne, vatrene Isbelove oi i u njima vidjela opravdan i uasan prezir. Gola istina je bljesnula. Vjera koju je njegovala, naglo se ugasi. Tisuu je goruih problema rijeeno uasnim otkriem. - Ellen Jorth, vi znate da vam se otac slizao s onim razbojnicima, s Druinom krivog noa - grmio je Isbel dalje. - Svakako - ona potvrdi, teksaki mirno, leerno i nehajno. - Znate da je doveo Daggsa da mu vodi druinu u borbi protiv Isbelovih? - Svakako. - Znate da su sve te prie o sporu izmeu ovara i ranera zapravo samo bacanje praine u oi? - Svakako - i po trei put ponovi Ellen. Mrko je zurio u nju. Budui mu se bijes na trenutak stiao, inilo se da je spreman zakljuiti razgovor. Ali, kao da ga fascinirao njezin udnovat izgled, neto neshvatljivo to je iz nje zrailo. Na njegovu se blijedu i tvrdu licu ogleda pusto. Strese glavom i iroku aku prinese grudima. - I ja se zaljubih u takvu enu! - uskliknuo je, a drugom je rukom zamahnuo pokuavajui doarati traginu i patetinu nemo. Pakao koji ga je Isbel ranije spomenuo, sad je ovladao Ellenom - njezinim tijelom i duhom. Prezrena je od jednog Isbela! Ali i voljena od njega! U toj spoznaji planula je njome luda, jarosna i divlja elja da ga mui, da ga trga, i rani strahovitom uvredom. Ponos jedne Jorth! Ponos stare teksake plave krvi! Sad je taj ponos mrtav, pregaen pred njezinim nogama, ubijen prezrivim rijeima izdanka loze koja je skrivila njezinu propast. Ki konjokradice i razbojnika! U njoj se prikupljala nekakva zla snaga, i ona je prihvaala sudbinu, proklinjala svoje neprijatelje, odluna da ostane vjerna krvi Jorthovih. Grijehovi oca moraju se osvetiti na keri. - Pa vi ste me mogli imati... onog dana na Urvinama... da mi niste rekli kako se zovete - dobaci mu podrugljivo i zagleda mu se u o i. Njegova se

snana prilika strese kao u grobnici. - Djevojko, ne razumijem vas! - Kaem da bi mi se jako dopalo da ste me uzeli - razvue ona po teksaki. Silnim magnetizmom ju je privlailo njegovo ranjivo mjesto - nezatomljiva ljubav prema njoj. enskim, paklenskim zadovoljstvom radovala se svojoj moi da moe ubiti ono to je u njemu plemenito, dobro i vjerno. - Ellen Jorth, to laete! - bubne on muklo. - Jean, ja sam dugo bila prostira ovim razbojnicima, pa su mi ve dosadili... traila sam novog ljubavnika... Da se niste odali... Tako je hitro zamahnuo, da je shvatila to radi tek kad joj je preko usana pala njegova tvrda ruetina. Iz posjeene usne briznula je topla, slankasta krv. - Dosta, djevojuro! - surovo joj naloi. - Nemate stida?... Moja vas je sestra branila. Pravdala vas je i alila. Bio je to posljednji udarac, pod kojim je umalo pala. Znala je da vie ne moe hiniti neprirodno i uasno dranje. -Jean Isbel... idite ve jednom - zabrzala je nestrpljivo. Ja ovdje ekam Simma Brucea! Tek tada ga je pogodila u samo srce. Zbog sumnje u sebe i tvrdoglava povjerenja u nju, njegova strast i ljubomora nisu mogle odoljeti posljednjem ubodu. Ellenin suptilan enski nagon skovao je ubojito oruje - rije koja e Isbela staviti na muke. Skoio je na nju, prehitro da bi mogla ustuknuti. Jedna se njegova ruka elinim stiskom omota oko nje, a drugom joj surovo zabaci glavu. Pokuala mu se otrgnuti, ali je bila sasvim bespomona. Njegovo joj se tamno lice sve vie prigibalo. Odjednom se prestala otimati. Ukoila se, poput ptice paralizirane prodornim, hipnotikim oima zmije. Pomislila je da bi je mogao ubiti i usprkos uasu, obradovala se. - Ellen Jorth... laete! - muklo i napregnuto iscijedio je kroz zube. - Ne! Ne! - pomamno je vrisnula. Tog trenutka popustie joj snaga i hrabrost. Svrnula je pogled sa strahovitih crnih oiju. Njezino divlje poricanje bilo je ne samo posljednji in sramotne prevare, ve i glas ene koja odbacuje i sebe i njega i svu tu teku, munu i bijednu situaciju. Isbel ju je shvatio bukvalno. Konano ga je uvjerila. Sad je Ellen proivljavala tupi uas. - Pobogu!... onda u i ja imati neto od vas! - muklo je zagundao. Spazila je kako mu je na snanom vratu poskoila ila. Vidjela je kako se prema njoj prigiba njegovo tamno, mrko lice, sad udovino, opasno, uasno. Prigiba se, a crte mu se gube. Osjetila je stisak njegovih miica, nalik stisku golemih, elastinih spirala. Divljom, surovom silom njegove se usne spustie na njene. U njoj se sve zavrti, kao da pada u nesvijest. Guila se. Gr proe, a nagla navala krvi oivi njezinu svijest do otrog i bolnog uasa. Beskonaan trenutak stiskao ju je tako snano da joj se inilo da e joj zgnjeiti grudi. Njegovi su joj poljupci pekli i palili njene usne. Potom je silovito pritisnuo usne na njezin vrat, nakon ega je izgubila dah. Nemilosrdni zagrljaj iznenada popusti, vatreni i divlji poljupci prestadoe. Isbel je pusti. Spazi ga gdje die ruke, zakorai korak natrag, sveudilj je gledajui svojim prodornim pogledom. Njegovo inae tamno lice sad je potpuno pobijelilo. - Ne, Ellen Jorth - zahriptao je - ovako vas neu. Naglo je klonuo, naslonio se na panj i lice pokrio akama. - U vama sam volio ono to zapravo ne postoji. Poput divlje make skoila je na njega, bijesno ga je stala tui stisnutim akama, trgati mu kosu, grepsti ga po licu. Isbel se ni ne pokua obraniti od izljeva njezina slijepa bijesa, pa se njezina estina iscrpi im joj je ponestalo snage. Odmakla se od njega, tresla se toliko da je jedva stajala na nogama. Prokleti... Isbel! - dahnula je hrapavo. - Ponizili ste me! -Ja vas ponizio? - gordo i prezrivo se nasmije Isbel. Nemogue! - Oh!... ubit u vas! - sikne ona. Isbel ustade i obrisa krv s lica. - Samo naprijed. Eno moje puke - ree pokazujui na puku u koricama na sedlu. - Netko mora zapoeti rat izmeu Isbelovih i Jorthovih. Bit e to prljav posao. Od njega me ve sada spopada muka... Ubijte me!... Prva krv u slavu Ellen Jorth! Mrka plima koja je bila naplavila Ellen naglo se stane povlaiti, odvodei sa sobom i njezinu

lanu hrabrost. Ellen klone. Zabuljila se u Isbelovu puku. "Ubij ga", aptao joj je oslabljen glas njezine mrnje. Ali, u njoj je sada bilo malo snage, ba kao u trenutku kad se nala u divovskom zagrljaju Jeana Isbela. - Htjela bih vas ubiti - apnula je - ali ne mogu... Ostavite me... - Vi niste Jorth... kao to ni ja nisam Isbel. Nas se dvoje ne bismo smjeli mijeati u ovu rabotu - ree on sumorno. Vie alim vas nego sebe... Vi ste ena... Neko ste imali dobru majku... pristojan dom. A ivot koji ste ovdje vodili... koliko god bio opak... divan je u usporedbi s onim to e vas uskoro snai. Prokleti bili oni koji su vas u to uvukli! Ali, neki od njih past e od moje ruke! Pojahao je i okrenuo konja. Uzalud mu je Ellen dovikivala da povede svog vranca, nije zastao niti se osvrnuo. Ponovo ga je dozvala, ali joj je glas slabio, a Isbelov je konj ve 126 kasao. Polako je klizila niz panj na koji se naslanjala. Isbel je krenuo stazom koja je vodila u kanjon. Osjetila je neobino olakanje. Pratila je pogledom kako ulazi meu jasike, kree uz padinu i najzad nestaje meu borovima. inilo joj se da sa sobom odnosi neto njezino. Bol u glavi prigui joj misli koje su nesigurno vrludale. Kad se on izgubio iz vida, oi joj se zamutie. to se to dogodilo s njom? Na njezinim rukama ima krvi. Krv Isbelovih! Stresla se. Je li to znamenje zle kobi? Spustila se na tlo i zaklopila oi. Stari John Sprague se ne vrati. Sati su paloko prolazili bili su to tuni sati za Ellen Jorth koja je ispruena leala kraj panja i odvraala oi od plavog neba i sunevog sjaja. Najzad se tupo oajanje i crn, tmuran jad iscrpie i polako joj se vraala mo da suvislo misli. to je doznala? Pogled na vranca, koji je pasao u blizini, kao da je ubrzao nemilosrdan odgovor. Pik je pripadao Jeanu Isbelu. Ukrao ga je ili njezin otac ili netko od njegovih jahaa. Isbelov glas izvanrednog tragaa nije bio prazna hvala njegova oca. Njezin je otac konjokradica, kradljivac stoke, ovarenje mu slui samo kao maska, ortak je Daggsu, kolovoi Druine krivog noa. Ellen se dobro sjeala loeg glasa kojeg je ta druina u svoje vrijeme uivala u Texasu. Otac se udruio s tom zloglasnom bandom razbojnika da pomo u njih postigne svoj cilj - istrebljenje Isbelovih. Sad joj je sve to kao na dlanu jasno. "Ki konjokradice i razbojnika!" izmucala je. Vrati se u doba svojeg djevojatva. Samo je za prvih, najranijih djevojakih dana okusila sreu. U svjetlu Isbelovih otkria, sada je sagledala pravi smisao ondanjih naglih odlazaka u nenastanjene predjele Texasa, razdoblja bijede i nagla blagostanja, i konana dolaska u arizonsku zabit. Otkad pamti, otac joj je bio nepoten. A njezina je majka to znala. On ju je uvukao u propast. To ju je ponienje ubilo. Shvatila je, osjetivi pri tom bol i nagli revolt protiv oca. Je 177 li Gaston Isbel uistinu neasno gurnuo oca nizbrdicom? - pitala se Ellen. Osje ala je da Isbelove sve snanije mrzi, ali je, onakva kakva je bila, morala misliti, suditi i razdvajati pravo od nepravoga, ako zbog niega drugog, a ono sebe radi. Neemu to je lealo u njoj bila je duna nepristrano suditi. Ali, zar je vano tko je kriv za sukob izmeu Isbelovih i Jorthovih? Meutim, duboko u dui Ellen je bila prisiljena priznati da je to i te kako vano, strahovito vano. Da bi bila vjerna sebi - onom svom "ja" koje samo ona poznaje - mora imati pravdu na svojoj strani. Ako su Jorthovi krivi, a ona se dri njih i njihova kodeksa, onda e i ona biti njima jednaka. "A ipak nisam", glasno je razmiljala. "Da, zovem se Jorth, pa izgleda da ak imam i zle krvi u sebi... Ali, to je izbilo tek danas. Dosad sam bila potena i dobra... da, dobra, kako me majka nauila da budem... usprkos svemu... Moj me glupi ponos uinio budalom, moram priznati... A sad, ima li za mene uope izbora? Ja sam Jorth. Moram biti uz oca." Meutim, njezino razmiljanje nije bilo uzrokom bola koji joj je parao grudi. Sto je danas uinila? Odgovor je bubnjao po njoj kao udar kakva golema ekia. Izmuena stidom, razdirana mrnjom, oklevetala je samu sebe. Zgazila je svoju

ast. Na prljav je nain sebe prikazala moralnom bijednicom. Nemilosrdno je zabola no u plemenito srce ovjeku koji ju je volio. Ah! Eto, taj se udarac odbio i nju pogodio. ovjek koji ju je volio? Da, istina je, nepodnoljiva istina! Sad se morala nositi, ne s ocem i svojom nesreom, ne sa zbunjujuim prisustvom Jeana Isbela, ve s tajnama svoje vlastite due. Najvee je udo u svemu tome, to se u njemu rodila tolika ljubav prema njoj. Najvea je pogrda i sramota u tome to je tu ljubav morala ubiti otvorenom lai. Kakva ju je nakazna pobuda potakla da se onako ponese? Da bi ranila Isbela onako kako je on nju ranio! Ali, to je bilo podlo. Nikad se ona ne 128 bi tako nisko spustila da nije bila u strahovitom uzbuenju. A, ako je Isbelu nanijela bolnu ranu, to li je tek sebi nanijela? Kako je njegova vjera u njezino potenje bila udnovato postojana, tvrdokorna! Hoe li to ikad moi zaboraviti? Mora li zaboraviti? Ali, nikad ne moe zaboraviti da se o'n suprotstavio onim podlacima u Greavesovoj prodavaonici, da je namlatio Brucea koji se na nju nabacivao blatom, da je tvrdoglavo odbijao da prihvati njezine sudove o sebi samoj. Sad je ena. Nauila je neto o sloenosti enskih emocija. Prirodu ne moe mijenjati. Cijelo joj se bie strastveno uzbudi pri pomisli na muevnost njezina branitelja. No, ak i u tom uzbuenju nije guila svoju mrnju. Upravo je borba izmeu ta dva osjeaja stvarala bol koja ju je parala. "A to mi sad preostaje?" apnula je. Nije razluivala vanost onoga to je izazvalo to pitanje. Najgore je nepopravljivo zlo koje je danas sama sebi nanijela. "Gotova sam, ovako ili onako... Moram se drati uz oca... ili se ubiti!" Krenula je natrag na ran jaui na Piku. Jurila je poput vjetra. Kad je sa staze krenula na livadu ispred ranca, njezina je pojava uznemirila ljude koji su se odmarali pred brvnarom. Pik je jurio punim trkom. - Tko te goni? - drekne otac im je zaustavila konja. Jorth je drao puku, a tu su bili Daggs, Colter i ostala dva Jortha, svi naoruani, svi na oprezu, u napetu iekivanju. - Nitko me ne goni - odvrati Ellen. - Zar me mora netko goniti samo zato to tjeram konja u galop? Jorthu je bilo lake, ali se i naljutio. - Dobro, djevojko, mora li izvoditi egzibicije pred nama? Ovih se dana nekako udno ponaa, a danas jo udnije izgleda. Ne dopada mi se to. - Pa, ovo su svakako udna vremena... za Jorthove - ironino e Ellen. - Daggs je naao tragove neijeg konja na livadi - ree otac. - Zato smo se zabrinuli. Netko je njukao oko ranca. A kad smo te vidjeli gdje onako ludo juri, pomislili smo da te netko goni. - Samo sam htjela vidjeti koliko Pik moe pojuriti odgovori Ellen. - Mislim da e se dobro uznojiti onaj koji e mene goniti... kad nas budu gonili. - Ha-ha! - buno se nasmije Daggs. - I hoe, Ellen. - Ellen, osim tog trka i izgleda - ree Jorth mrgodno i zamiljeno - ude me i tvoje rijei. - Razumijem te, tata, nisi navikao da bobu kae bob... odgovori Ellen silazei s konja. - Ah! - izusti otac, pomiren s injenicom da je nemogue shvatiti jednu enu. - Jesi li ti opazila kakve tragove tueg konja? - Jesam, i znam iji su. Jorth se ukoi. Na ostalima je zapaala zebnju. - iji su? Jeana Isbela - mirno odgovori Ellen. - On je doao ovamo tragom svoga vranca. - Jean... Isbel... tragom... svoga vranca ? - ponovi otac. - Tono. Jedno je sigurno, ne smijete ga potcijeniti kao tragaa. Nasta muk. Ellen polako prede pogledom preko cijelog skupa, potom stade odvezivati kolan. Jorth kletvom prekine tiinu koju Daggs poprati svojim ironinim smijehom. - Ah, gazda, to sam ti rekao? - otegne on. Priavi Ellen, otac je snanom rukom okrene i zagleda joj se u oi. - Jesi li vidjela Isbela? - Jesam - takoer otrim tonom odgovori Ellen. - Jesi li razgovarala s njim? -Jesam.- Sto je traio ovdje? Rekla sam ti. Iao je tragom vranca kojeg si mu ti ukrao. 130 Jorthova se ruka nemono spusti. Njegovo lice nezdrave boje smrtno problijedi. Njegovo raspoloenje od zaprepatenja prede u utuenost, nakon koje uslijedi jarost. Podigne ruku, kao da e

udariti Ellen. No, sunula je Daggsova dugaka ruka i stisnula mu zglavak. Jorth se stade otimati i upo glasa psovati. - Pusti me, Daggs - kripavo drekne. - Zar sam pijan, pa me mora ovako drati? - Ne bih rekao da si pijan - ironino e razbojnik. Ali, to si, to u ti rei u etiri oka. Najzad se Jorth staloio i primirio. Ali, bilo je oito da ga je ok natjerao u grdne muke. - Ellen, je li Jean Isbel vidio vranca? - Jest. Upitao me kako sam ga dobila i ja sam mu rekla. - Je li rekao da je vranac njegov? - On mi je to i dokazao. Na svakom e konju vidjeti kad prepoznaje svog gospodara. - Jesi li mu ponudila da konja uzme natrag? - Jesam, ali ga nije htio uzeti. - to?... A zato nije htio? - Rekao je da mu je drae da ga zadrim. On e se upustiti u prolijevanje krvi, pa nee biti u stanju starati se za tako fina konja... Ja ga nisam htjela. Pokuala sam prisiliti Isbela da ga uzme, ali je on odjahao... I to je sve. - Moda i nije sve - odvrati otac grickajui brk i motrei Ellen mrkim, napregnutim pogledom. - Tog si Isbela ve dva puta srela. - Ne mojom krivicom odgovori Ellen. - uo sam da te lijepo gleda. Bi li mi to objasnila? Zbog osjeaja stida, djevojci krv naglo jurnu u vrat, obraze i sljepooice. Miljenje njezina oca i njegove druine za nju je bilo posve bez znaenja. Na njegov je sumnjiav pogled odgovorila bijesnim pogledom uarenih oiju. - uo sam to su rekli Bruce i Lorenzo, nastavi otac. A Daggs - Nita Daggs! - prekine ga ovaj. - Mene ne mijeaj u to. Nita nisam rekao i nita ne mislim. - Da, oe, Jean Isbel me zaista lijepo gledao, kako ti kae, ali s tim je sada gotovo - tiho odvrati Ellen. Skine sedlo s Pika, prebaci ga na rame i uputi se u brvnaru. Tek to je ula, za njom se pojavi otac. - Ellen, ja nisam znao da je konj Isbelov - poeo je brzo, svojim muklim, uvjerljivim glasom, Elleni tako poznatim. Kunem ti se da nisam znao. Kupio sam ga... od Slatera... Dajem ti svoju asnu rije, ni na kraj pameti mi nije palo da bi mogao biti ukraden!... Kad si rekla "vranca to si ga ti ukrao", kao da si mi zabila no u srce... Sjedila je za stolom i sluala oca koji je priao hodajui gore-dolje, te je, gonjen nemirom i nervozom sve vie padao u vatru. Govorio je bez prekida, kao da ga ona svojom utnjom osuuje, te je jedino rjeitou moe uvjeriti u svoju nevinost. Ellen se inilo da su joj osjetila otrija i pronicljivija nego ikada ranije. Otac se strano bori da stekne njezino povjerenje. Nije mu toliko stalo da ga ona voli, nagaala je, koliko eli da u njega vjeruje, da ne uvidi koliko je nisko pao! alila ga je svim srcem. Ona je sve to on ima, a on njoj cio svijet. I tako, dok je sluala njegovo beskrajno, nesuvislo naklapanje i nizanje argumenata u svoju obranu, polako je dola do zakljuka da joj suut i ljubav prema ocu diktiraju ivotnu odluku. Kao i ranije, otac na kraju zabrazdi u opiran prikaz krivnje Isbelovih i zla koje su mu nanijeli. Njegove su patnje, bar one to ih je Ellen vidjela, bile nehinjene. Ona je jedina spona koja ga vezuje za bolja, sad ve minula vremena. Ona je slika njezine majke - ene koja je zbog njega napustila drugog ovjeka i otila s njim da bi nala svoju propast i smrt. 132 - Oe, ne mora mi nita priati prekine Ellen njegovu tiradu. -Ja sam tebi vjerna, kao to ti je bila i majka... Ja sam Jorth. Moje je mjesto uz tebe, tvoja borba je i moja... Vie mi nikad ne govori o prolosti. Ako nas srea izvede ive iz svega ovog, mi emo otii nekamo daleko, gdje nitko nije uo za Jorthove i sve emo poeti iznova... Ukoliko nam, pak, srea ne bude naklonjena, barem emo dobro ispraiti te proklete Isbelove. GLAVA 7 Tijekom lipnja Jean Isbel nije jahao daleko od Travnate doline. Netko je jo jednom pokuao Gastonu Isbelu oduzeti ivot. Ponovo je na njega iz zasjede ispaljen izdajniki hitac, ovaj put iz borika koji lei uz stazu koja vodi na Blaisdellov ran. Nikakav trag ovjeka koji se tamo krio nije pronaen. Tlo u tom okoliu bilo je prekriveno naslagom borovih iglica, na kojoj nije bilo tragova ljudskih stopa. Pretpostavljalo se da su podmukao pokuaj izvrili Jorthovi ili su

barem bili njegovi poticatelji. Ali, dokaza nije bilo. Uz to, pokraj ovara, Gaston Isbel je u dolini Tonta imao i drugih neprijatelja. Zbog podmuklog napada starac je bjesnio poput tigra u kavezu. Prijatelj mu Blaisdell predloi da se odmah okupe svi njihovi prijatelji. Pustite k vragu stoarenje dok se prilike ne srede - rekao je on. Radije uzmimo puke u ruke pa poimo stazama da se s tim tipovima ogledamo na otvorenom... Nita nam ne pomae to ekamo da nam najprije stjeraju metak u leda. Vie Isbelovih dijelilo je njegovo miljenje. Stari raner je tvrdoglavo odbijao sva ta nagovaranja: - Ne, priekat emo dok ne budemo sigurni. - Dok ne budemo sigurni! Pakla mu! Zar Jean nije naao vranca na Jorthovu rancu? - upita Blaisdell. - to jo ekamo? - Jean se ne moe zakleti da je Jorth ukrao vranca. - Sto mu gromova, ako ne moe on, mogu ja! - zabrunda Blaisdell. - Cijelo vrijeme nestaje nam stoka. No, reci ti meni, tko je krade? - Otkad smo ovdje poeli gajiti stoku, ona nam je nestajala. - Gass, meni se ini da ti eli da Jorth otvoreno zapone borbu. - Zapoet e je, jako brzo - mrko je odvratio Isbel. Jeanovi napori da pronae trag izgubljenoj ili ukradenoj stoci nisu bili posve uzaludni. Meutim, prilike mu nisu bile sklone, a u tim je kraama bilo neeg zagonetnog. Ljetne su oluje rano zapoele i na njegovu nesreu pljuskovi su isprali svjee tragove koje je naao i koje se spremao slijediti. Kraj je bio veoma prostran, a stoke je bilo posvuda. Dogaalo se da se odreeni gubitak stoke tjednima ne primijeti. Sad su krajem jahali jo jedino sinovi Gastona Isbela. Dva su Isbelova jahaa napustila posao. Zbog toga su vijesti o krai stoke prekasno dolazile do Jeana, kad su tragovi ve bili stari. Osim toga cijela je Travnata dolina bila prekrivena i isprekriana raznim tragovima konja i goveda. A razbojnici, ma tko god oni bili, bili su iskusni u svom zanatu i sad se u pravom svjetlu pokazivalo koliko su prepredeni i spretni. Po etkom srpnja nastade ega. Na breuljcima Tonta bilo je vrelo. Noi su bile svjee, rana jutra ugodna, ali je dnevnu jaru bilo teko podnijeti. Jean se obradovao danu kad su se s jugozapada poeli valjati bjeliasti oblaci koji su bivali sve gui, iri i crnji, te su, tu i tamo, srastali u olujne oblake. Sa zadovoljstvom je gledao kako iz crna baldahina lije kia i s uitkom je sluao kako se pribliava grmljavina kojom kia buba po drveu. Travnate ravni, crveni breuljci, kamenite strmine, gustii manzanite, patuljastih hrastova i kaktusa bili su spreni egom, zapraeni, u takvom se kraju pod vrelinom i bijesom ljetnjeg sunca ovjeku lijepio jezik za nepce. Jean je udio za svjeim visinama Urvina, za sjenovitim borovima i tamnim zelenilom to se prostire ispod srebrnkastih omorika, za uborom i mrmorom bistrih potoia. esto je udio i jo za neim, ali je tu udnju s gorinom guio. Jednog je dana Jeanov prijatelj, pas ovar otra njuha, nestao i vie se nije vratio. Bilo je razliitih miljenja o tome to se dogodilo s Vujom. Stari je raner drao da su ga ili ustrijelili ili otrovali: Bili i Guy Isbel mislili su da su ga ukrali pastiri koji su uokolo stalno krali pse: a Jean je bio uvjerenja da je Vujo otiao s kakvim oporom vukova. Bilo kako bilo, pas se nije vratio i Jeanu je nedostajao. Jednog jutra, u ranu zoru, Jean je zauo gdje u dolini stoka mue i juri. Pourio je k jednom uzvienju i na svoje zaprepatenje spazio kako jedno krdo od preko petsto junadi goni jednog samotnog vuka. Takav je prizor Jeanovu ocu ve bio poznat, ali je Jeanu bio posve nov. Vuk je bio krupan, siv i crn, upav i snaan, a kad je junad pojurila za njim, nije mu bilo lako izmicati im. Po svoj prilici, vrebao je stado, htio se douljati i oboriti jedno govedo, pa ga je junad napala. Jean je krenuo rubom doline, nadajui se da e junad natjerati vuka njemu na pukomet. Ali, oprezni ga je vuk opazio i mudro skrenuo, te se postupno odvojio od svojih progonitelja. Jean se vratio kui na doruak, a potom krenuo preko doline. Otac je imao malo stado ovaca koje jo nije bilo otjerano na Urvine,

gdje su se ovce redovito tjerale kad su u dolini Tonta zavladali vreli i suhi ljetni dani. To su stado uvali mladi Evarts i jedan djeak, Meksikanac imenom Bernardino. Raniji pastir, Meksikanac, iskusan ovjek, napustio je posao, a ovi djeaci nisu bili dorasli uvanju ovaca usred neprijateljske utvrde. Znalo se da stado pase u jednom udolju, prilino udaljenom od Travnate doline, gdje je bunje prualo odreenu zatitu od sunca, a bilo je i dobre vode i neto pae. Na svom putu prema tom mjestu, Jean zau pucanj. To nije bio pucanj iz puke to Jeana zaudi. Koliko je on znao, Evarts i Bernardino bili su naoruani pukama, i nisu nosili revolvere. Popeo se na crnim bunjem obrastao breuljak koji se dizao na junoj strani Travnate doline i s njegova vrha pozorno promatrao okolinu. U prvi mah vidio je samo stoku, puste utrine i niske breuljke i brdaca. Ali, koji trenutak kasnije, 136 spazi gdje prema izlazu iz doline kree grupa jahaa. Ili su prema selu, a bili su predaleko da bi ih mogao izbrojiti. Jean osjeti da iz tih crnih pokretnih toaka struji tajnovitost i prijetnja. Tko su oni? No, velika daljina nije mu dozvoljavala da raspozna konje a kamoli jahae. Osim toga, veoma su se brzo kretali. Pratio ih je pogledom sve dok mu se nisu izgubili iz vida, potom okrene konja i ponovo pode svojim putem. Tolika je grupa jahaa u Travnatoj dolini predstavljala neto neuobiajeno. Kakvo li se znamenje krije u njihovoj pojavi? Razmiljajui o tome, Jean osjeti nelagodnost i zebnju. Najzad je uao u udolje gdje se nalazio logor o evih pastira. Uto je zauo mukli uzvik. Iz bunja je unezvijereno izjurio mladi Evarts. Jean podbode konja i ubrzo se nade pred djeakom koji je bio izvan sebe od uasa. - to je, mome, to se dogodilo? - upita Jean poto je sjahao, dok je s pukom u ruci brzim pogledom preao preko Evartsova blijeda lica, logora i okoline. - Bernardino! Bernardino! - soptao je djeak, krei ruke i upirui prstom u pravcu logora. Jean pretri prostor koji je dijelio od logora. Spazio je mali ator, ugaslu logorsku vatru, ostatke jela, a potom djeaka Maksikanca gdje lei nauznak, mrtav, lica jezivo izobliena rupom od metka. Kraj njega je leao jedan stari revolver. - iji je to revolver? - upitao je Jean podiui oruje. Bernardinov - muklo je odvratio Evarts. - Prije... prije dva dana ga je dobio. -Je li mu sluajno opalio? - Oh, ne, nije! On ga nije ni taknuo. - Pa tko je to uinio? - Neki ljudi... dojahali su... banda... oni su to uinili soptao je Evarts. - Zna li koji su? 117 - Ne znam. Nisam ih dobro vidio. Spazio sam ih kako dolaze i uplaio sam se. Bernardino je bio otiao po vodu. Ja sam potrao da se sakrijem u bunje. Htio sam viknuti, ali su ve bili preblizu... Zatim sam ih uo kako govore. Bernardino se vratio. Oni su s njim govorili nekako prijateljski. Digao sam glavu da vidim, ali nisam mogao dobro vidjeti. uo sam da je jedan od njih pitao Bernardina da mu pokae svoj revolver. Bernardino mu ga je pruio. On je pogledao u revolver, nasmijao se, bacio ga je u zrak i kad ga je opet zgrabio, revolver je opalio!... Bernardino je pao... Ja sam se jo bolje sakrio i utiao. Strano sam se uplaio. uo sam ih kako jo neto priaju, ali nisam razumio to su govorili. Zatim su odjahali... Ostao sam sakriven sve dok nisam vidio tebe. - Ima li konja? - upita Jean. - Nemam, ali mogu pojahati jednog Bernardinova magarca. - Pouri k Blaisdellu. Reci mu da odmah porui Blueu, Gordonu i Fredericksu da to bre mogu dou na na ran. Krei! Mladi Evarts otri bez rijei. Jean neko vrijeme osta stajati gledajui u beivotan lik maloga Meksikanca. "Nebesa mu!" mrko je uzviknuo, "rat izmeu Jortha i Isbela je poeo!... Smiljeno, hladnokrvno umorstvo? Dao bih glavu da je ovo Daggsovo djelo. On je postao voa i sad je zapoeo... Bernardino, bio si vjeran momak nee dugo ekati da bude osveen." Znajui da ne smije gubiti puno vremena, Jean brzo dere jedno krilo sa atora, njime pokrije djeakovo tijelo i potri svom konju.

Odjezdi niz udolje, preko malih crvenih breuljaka, a kad se do epao doline, potjerao je konja. Nunost da djeluje, izbrisala je u Jeanu munu jezu koju je izazvala slika mrtvog Bernardina. ak se osjetio udnovato, mrgodno olakavajue. Dugi, zamorni dani iekivanja proli su. Jorthova je banda preuzela inicijativu. Krv je potekla, i tei e sve dok posljednji ovjek jedne strane ne bude stajao nad mrtvim tijelom posljednjeg ovjeka protivnike strane. Koji e od te dvojice biti Jorth a koji Isbel? "Slutnja me nije izdala", izgunao je Jean. "Znao sam da neto nije u redu, im sam opazio one konjanike". Pogledom je ispitivao cijelu travnatu, stokom proaranu dolinu koju je hitro prelazio, zurio je u pravcu sela, ali nigdje nije vidio traga onoj grupi konjanika. Bez dvojbe, pomislio je, otili su u Greavesovu krmu piti i okupiti i ostale Isbelove protivnike. Odjednom se sjeti Ellen Jorth. "to e biti s njom?... to e biti sa svima enama?... S mojom sestrom?... S djecom?" Izdaleka se inilo kao da na rancu nema nikoga. Pruao je mirnu idilinu sliku. Sprijeda je bila ratrkana stoka, goveda i konji koji su pasli, plast sijena bio je ve napola pojeden, na ograenu panjaku bile su krave, iz zgrada se lijeno dizao stup plaviasta dima, kokoi su kokodakale, straga su stajale vrste, dobro graene brvnare - i cijela ta slika kao da je osporavala Jeanove crne misli i njegovu urbu. Evo, ovo je ran njegova oca. Nad njim na nebeskom ljetnom plavetnilu, nema ni jednog oblaka. Kad je u galopu izbio na stazu, netko ga je spazio s vrata, pa na trijem izioe Bili, Guy i sijedi starac. Jean je uoio kako otac pokretom ruke nalae enama da ostanu u kui i potom mu polazi u susret. Kad je zaustavio zapjenjena konja, ocu uz bok ve su se stvorili i Bili i Guy. Sva se trojica zagledae u Jeana brzim i napetim pogledom, u njihovim je oima bio udnovato identian, tvrd i vatren bljesak. Po svoj prilici, znali su to slijedi, i prije nego je i jedna rije izreena. - U velikoj si urbi - ree otac. - to je, do vraga? - mrgodno upita Bili. Guy Isbel je utio, samo je malo problijedio. Jean skoi s konja. - Maloas je ubijen Bernardino... umoren njegovim vlastitim revolverom. li 4 Gaston Isbel othukne naglim i dugim uzdahom koji je oito u njemu dugo bio suzdravan i od kojeg mu se ugnue prsa. U njegovim bistrim oima izbije smrtonosan sjaj, blijed i hladan poput odbljeska sunca na ledu. - Tako! - hrapavo izusti Bili Isbel. Nitko od njih ne upita tko je poinitelj zlodjela. Trenutak su nepomino stajali, utjeli, kao da su se povukli u tajna skrovita svojih misli. Potom su paljivo sasluali Jeanovo kratko izlaganje. - Znai, tu smo - ree otac. - ao mi je to nemamo vie vremena. Sad vidim da bih bolje uinio da sam vas posluao i svoje ljude drao na okupu. Sluajno je ovuda naiao Jacobs. S njim nas je pet, osim ena. - Oe, valjda ne misli da e nas ovdje napasti? - upita Guy. - Momci, toga sam se oduvijek bojao - odvrati starac. Samo to nisam vjerovao da e imati hrabrosti. Slabo sam procijenio Daggsa. Pucanje na nas iz zasjede inilo mi se Jorthovim maslom. Sva je prilika da emo se sad morati tui bez pomoi naih prijatelja. - Neka ti gadovi samo dou - ree Jean. - Ja sam poslao po Blaisdella, Bluea, Gordona i Fredericksa. Moda stignu na vrijeme. Ali, ako ne stignu, neemo se jako uznemiravati. Vidjet emo tko e ovdje due izdrati, mi ili Jorthova banda. Moramo u kuu dovui dovoljno vode, drva i mesa. - Za to u se ja pobrinuti doeka otac. - Jean, ti poi na strau, izaberi pogodno mjesto, ali ne predaleko. - Tko e rei enama? - upita Guy. utnja koja je uslijedila, vrlo je rjeito govorila o najteoj i najtunijoj strani te borbe medu mukarcima. Neminovnost takvog sukoba nije nimalo ublaavala njegovu posvemanju beskorisnost. Mukarci su to znali. Od pamtivijeka oni su se meusobno mrzili i ubijali i time oduvijek izazivali alost i jad u svojih ena. Izborano je lice starog Gastona Isbela pokazivalo koliko on shvaa tu tragediju. AC -

Dobro, momci, ja u im rei - on e - za njih se ne morate brinuti. One e svakako biti na svom mjestu. i i Jean odjaha na jednu glavicu nedaleko od kue, gdje se smjestio i promatrao okolinu. umoviti breuljak iza ranca bio je pogodan da se preko njega Jorthova banda neopaeno privue blie, ali ih je Jean ak i u tom sluaju mogao vidjeti i na vrijeme dojahati kui da sprijei iznenaenje. Minute su prolazile i nakon otprilike sat vremena Jean se poeo nadati da e Blaisdell ubrzo stii. Nade mu nisu bile neosnovane. Neto kasnije, zauo je kako na junoj strani odjekuje topot kopita po tvrdu tlu i kad se okrenuo, spazio je prijatelja i susjeda kako se brzo primie cestom na krupnom bjelacu. Blaisdell je u ruci stiskao puku. Gledajui ga, Jean osjeti kako ga proima toplina. Znao je da je Blaisdell Teksaanin koji e do svoje smrti stajati uz Isbela. Pratio ga je pogledom dok je jahao do kue i vidio kako se sreu dva stara prijatelja - Blaisdell i stari Isbel. Na zelenilu Travnate doline, na mjestu gdje se duga ravan prostirala prema selu, pojavi se neka tamna, pokrivena mrlja. Grupa jahaa! Jean se ovla strese. Krv mu je naglo zastrujala ilama. Jahai su dolazili ravno preko doline, kolnom cestom to je vodila Isbelovu rancu. U njihovu dolasku nije bilo tajnovitosti, ni varke, ni lukavstva! Jean osjeti kako ga podilazi vrelina. "Nebesa mu! Oni misle ozbiljno!" zagunao je. Sve do posljednjeg trenutka nesvjesno se nadao da Jorthova banda nee tako drsko doi. Jo trenutak Jean je gledao kako se na zelenoj pozadini crna mrlja polako pribliava, pa je pourio prema rancu. im ga je opazio, otac mu je, kao i prvi put, poao u susret. - Oe, dolazi Jorth - muklo e Jean. Zbog ljubavi prema starcu, bilo mu je mrsko to mu je prisiljen saopiti tako neugodnu vijest. - Otkuda? - upita starac prelazei orlovskim pogledom preko obzorja. 4 - Cestom iz doline. Odavde ih ne moe vidjeti. . - Udi u kuu da se pripremimo. Isbelova kua svakako nije bila graena u svrhu obrane od napada bandi Apaa. Oduu dnevnu sobu glavne brvnare izabrali su za mjesto odakle e se braniti. Soba je imala dva prozora i vrata koja su gledala na stazu, te jo dvoja vrata; jedna su vodila u kuhinju a druga u susjednu, nadograenu brvnaru. Glavna je brvnara bila graena od debelih trupaca, pa je pruala bolju zatitu od metaka nego ostale zgrade. Kad je uao u kuu, Jeanu se inilo kao da ga gledaju avetinjski blijeda lica. Sestra Ann, ene njegove brae i djeca, svi su ga nijemo motrili pogledom koji je bio nepodnoljiv. Blaisdell, Jean javlja da dolazi Jorth sa svojom razbojnikom bandom - najavi raner. Neka me vrag nosi ako ovaj dan Leeju Jorthu ne bude i posljednji! - izjavi Blaisdell. Poistite sve s tog stola - zapovjedi Isbel - i donesite sve oruje i municiju koju imamo. Ubrzo se na stolu stvorio itav arsenal oruja: tri nove vinesterke kalibra 44, koje je Jean donio sobom s Obale, ogromna Gastonova "bizonka", Blaisdellova henrijevka i est revolvera. Stol je bio prekrcan kutijama municije. - Sortirajte tu municiju - ree Isbel. Neka svakome bude pri ruci ono to mu treba. Njihov susjed Jacobs, koji se tu naao, bio je zdepast, bradat, ivahan mukarac koji je odudarao od viljastih i mrkih Teksaana. Imao je puku kalibra 44 starog tipa. - Momci - ree on - da sam znao da e biti zabave i vatrometa, ponio bih vie municije. Imam samo jedan arer. Moda mi i vaa municija bude dobra. Na ope zadovoljstvo svih prisutnih mukaraca, ustanovili su da municija koju je donio Jean odgovara Jacobsovoj puci. - Zaista imamo sreu - izjavi Gaston Isbel. ene su sjedile po strani, u uglu prema kuhinji, inilo se kao da su udnovato zanesene razgovorom i poslom mukaraca. Jacobsova je ena bila sitne grade, neupadljiva lica i veoma svijetlih oiju. Jean pomisli kako je to ena koja e biti od pomoi tijekom predstojeih dogaaja. Svakog je trena Jean prilazio prozoru i bacao poglede na cestu. Ostali su se oevidno oslanjali na njega, jer nitko drugi nije prilazio prozoru. Sad, kad je

dokrajena napetost to je trajala tjednima, Teksaani su doekivali rasplet sukoba kao da prilaze nekom posve banalnom poslu. Najzad je Jean spazio gdje grupa crnih konjanika izbija na cestu. Bili su zbijeni, konje su tjerali hodom, o ito su ivahno razgovarali. Nakon nekoliko neuspjelih pokuaja, Jean je uspio izbrojiti jedanaest jahaa. - Oe, doi ovamo! Gaston Isbel doe do vrata s kojih stane gledati, nita ne govorei. Ostali pridoe prozorima. Blaisdell je tiho psovao. Jacobs ree: - Zaboga! Dolaze nam u posjet! ene su nepomino sjedile, napeta i sumorna pogleda. Djeca se prestadoe igrati i uplaeno pogledae u majke. Kad su se nali gotovo na pukomet od brvnare, jahai stadoe i poredae se u polukrugu. Sad im je Jean mogao prepoznati pokrete, ali im nije mogao razaznati lica. Zaudilo ga je to ni jedan nije imao masku. - Jean, poznaje li ikoga od njih? - upita otac. - Jo nikoga ne mogu prepoznati. Predaleko su. - Oe, odoh po na stari dalekozor - ree Guy i otri u dograenu brvnaru. Blaisdell strese krupnom glavom na bikovskoj vratini i zagrmi glasom nalik tutnju: - Dobro, sad ste doli, brao ovari, pa to ete uiniti? Guy se vrati s dugim dalekozorom i predade ga ocu. Starac ga uze drhtavom rukom i prinese oku. inilo se kao da se odjednom skamenio, potom se estoko strese, spusti dalekozor, a lice mu posivi. - Jorth! - tvrdo je izustio. Bilo je dovoljno samo na tren pogledati starca da bi se. opazilo kako je prepoznavi Jortha, doivio straan ok. No, starac je doao k sebi. Opet je podigao dalekozor. - Blaisdellu, tamo je na stari teksaki prijatelj, Daggs sporo je otegao. - I Greaves, na krmar iz Travnate doline, potena kua. Vidim i Stonewalla, Jacksona Jortha. Tu je i Tad Jorth, sa svojim crvenim nosom... Pazi, neka me vrag odnese ako ono nije Queen, jedan od najgorih revolveraa to ga je teksaka majka rodila. Mislio sam da su ga umlatili u Big Bendu. Tako sam bar uo... Tu je i Craig, takoer poteni ovar iz Travnate doline. Ha-ha!... Druge ne poznajem. Jean od oca preuzme dalekozor i pozorno stane promatrati skupinu jahaa. - Simm Bruce - ree trenutak kasnije - Colter. Da, vidim i Greavesa. Morao bih poznavati i onoga to je do njega, to mu je lice kao... - To ti je sigurno Craig - prekine ga otac. Tamno lice Leeja Jortha imalo je crte sline Elleninim, i po tome ga je Jean prepoznao, osjetivi kako ga je neto zapeklo. Pomislio je kako e lako pogoditi tko su ostali uz Jortha. Zamolio je oca da mu opie Daggsa, a potom i Queena. Znao je da vie nikad nee zaboraviti lica tih ljudi. Zatim dalekozor uze Blaisdell, pa kad se nagledao i dobro ispsovao, predade ga drugima. Jedan po jedan, svi su se posluili dalekozorom i promotrili neprijateljsku grupu. Na kraju se dalekozor opet naao u rukama starog ranera. - Daggs mae rukom lijevo i desno kao general kad alje izvidnice. ini mi se da pri tom misli na nae konje. Sasvim prirodno, konano, on nije drugo ve obian razbojnik. Ni u crkvu nee poi ako tamo neto ne ukrade. - Bude li se motao oko konja, to e mu biti posljednje ree Guy zabrinuto virei na vrata. - Sinko, nekome e danas svakako biti posljednje - odgovori mu otac. Jean je malo pozornosti obraao razgovoru. Netremice je motrio jahae, upinjao se da im pogodi nakane. Daggs pokaza na konje koji su se nalazili na panjaku izmeu njega i kue. Ti su konji najbolji u cijelom kraju, a u najveem broju pripadali su Guyu Isbelu, koji je u obitelji bio najvei ljubitelj konja i njima vjeto trgovao. Konji su mu bili strast. - Izgleda mi da ele odvesti konje - ree Jean. - Daj mi dalekozor - skoi Guy. Dugo je motrio grupu jahaa, potom dalekozor vrati Jeanu. - Idem skloniti konje - ree. - Nemoj! uzvikne starac. - Banda je dola krasti i pljakati, a ne da se obrauna. Zar ti nije jasno? Da su se namjeravali tui, ve bi nas napali. Sad se nateu oko mojih konja. Zgrabio je puku. Lice mu je bilo tvrdo i odluno, u oima mu se caklila odvanost. - Sine, ja znam Daggsa - ree otac. - A znam i Jortha. Oni su doli da nas ubiju. Ako izae, sigurno e

poginuti. - Idem, makar poginuo. Ne doputam da mi ispred nosa odvedu konje. Uostalom, jo su daleko. - Dobro, Guy, nee poi sam - veselo e Jacobs i istupi naprijed. Na ozbiljnu licu Guyove mlade, ridokose ene nije bilo nikakve promjene. Bila je odgojena u surovoj koli. Znala je kako e u takvim prilikama mukarci postupiti. Meutim, Jacobsova je ena stala preklinjati mua: - Molim te, Bille, nemoj se izlagati opasnosti radi nekoliko konja. Jacobs se nasmije. - Nema opasnosti - ree, i izae s Guyom. Njihov se in Jeanu uini nesmotrenim. Pratio ih je budnim okom i odmah je uoio da ih je banda primijetila kad su uli na pasite. Trenutak kasnije, shvatio je da su Daggs i Jorth ubilaki raspoloeni. Daggs je odmah sjahao, s pukom u ruci. Za njim sjaha polovica druine. - Oe, zapucat e - vikne Jean. - Zovi Guya i Jacobsa. Naredi im da se vrate. Starac vikne, Bili se stane derati, a Blaisdell takoer podigne glas. Jean prodorno vrisne: - Guy! Bjei! Bjei! Ali, Guy i njegov pratilac produili su kao da su gluhi, ili kao da miljama uokrug ne prijete nikakvi razbojnici i konjokradice. Ve su se pribliavali konjima, kad je Jean spazio kako ispred razbojnike grupe izbijaju crveni plamenovi i bijeli oblaci dima. Odmah potom, zau se otar prasak puaka. Guy stane kao ukopan, ispusti puku, zabaci ruke i padne naglavce. Jacobs se ponio kao da ga je odjednom zaustavila nevidljiva sila. Bio je ranjen. Okrenuo se i potrao, nekoliko je koraka preao brzim trkom, a onda je odjeknulo jo nekoliko brzih pucnjeva. Jacobs ispusti puku, posrnu, zaglavinja. Neto je muklo uzviknuo. Zauo se samo jo jedan pucanj. Jean je uo tup udar metka. Jacobs pade na koljena, potom pade licem naprijed. Jeanu se inilo da se skamenio. Iznenadna ga je tragedija paralizirala. Nije mogao skinuti pogled s opruenih prilika. Jedna mu ruka stisne miicu - bila je to drhtava enska ruka, vitka, ali tvrda i napeta. - Ubie... Billa! - glas apne slomljeno. - Vidjela sam... Obojicu ubie! Jacobsova i Guyeva ena bile su se prikrale Jeanu iza leda, pa su vidjele tragediju. - Molila sam Billa... neka... ne ide - izmuca Jacobsova ena, pokri lice akama i glavinjajui vrati se u kut gdje je ostale, uzdrhtale i blijede ene, suutno prihvatie. Guyova ena ostane kod prozora, virila je Jeanu preko ramena. Bila je odvana poput mukarca. Vidjelo se da je ve ranije vidjela smrt. - Da, mrtvi su - ree gorko. - A kako emo doi do njihovih tijela. Tek se tada Gaston Isbel prene iz mrtvila koje ga je obuzelo. - Pobogu, jadne nae ene! - zahroptao je. - Moj sin... moj sin! Ubili ga Jorthovi! Jean spazi da su sad i ostali iz Jorthove druine sjahali i krenuli ulijevo, vodei konje. - Oe, razmjetaju se okolo - Jean e. - Neto spremaju - javi se Bili Isbel. - Bili, izbui rupu na zadnjem zidu, recimo na petom brvnu odozdo - naredi otac. - Moramo vidjeti to e uraditi. Stariji sin zgrabi alat, razjuri djecu koja su stajala kraj kuta, i postupi kako mu je rekao otac. Djeica su ga gledala uozbiljenim, zauenim oima. ene pomakoe stolice, skupie se blie; inilo se da neto ekaju i oslukuju. Jean je pogledom pratio razbojnike dok mu nisu izmakli iz vida. Prebacivali su se preko neravna, cestarom obrasla tla sjeverno i zapadno od Isbelove kue. - im izbui rupu, javi mi - ree Jean pa kroz kuhinju oprezno izae na jedna vrata i nae se pod niskim krovom upe, iji se oskudan prostor koristio kao drvarnica. Pukotine izmeu brvana tu nisu bile ispunjene ilovaom, pa je Jean kroz njih mogao osmatrati na tri strane. Banditi su ulazili u smrekov cestar. Izgubie se iz vida, ali se opet pojavie, ovaj put bez konja. Jean je ocijenio da e sad napasti. No, oni se zaustavie na rubu cestara dugo se dogovarae. Jasno ih je vidio, premda su bili predaleko da bi ih raspoznao. U oi je upadao jedan, izdvojen od ostalih, zbijenih u grupu. Po njegovim se gestama dalo zakljuiti da neto nagovara ostale. Jean pretpostavi da bi to mogao biti Daggs ili Jorth. uo je njegov buan, hrapav glas, to je,

uz njegovo dranje, u Jeanu probudilo sumnju da je prije odlaska dobro potegnuo iz boce. Uto je Bili tiho dozvao: - Jean, izbuio sam rupu, ali nikoga ne vidim. - Ja ih vidim. Neto se dogovaraju. ini mi se da im je voda pijan. To je Daggs ili Jorth. On im dokazuje kako nas treba napasti, ali se ostali skanjuju... Reci to ocu, i svi vi dobro pazite. Obavijestit u vas ako krenu. Jorthovoj se bandi nije urilo da u cijelosti sprovede svoj plan napada. Grupa se postupno malo razila; neki su sjeli a drugi su se ushodali amo-tamo. Malo kasnije, dvojica pooe u cestar, valjda k mjestu gdje su ostavili konje. Brzo se vratie, nosei zaveljaj koji poloie na tlo, te se svi okupie oko toga i sjedoe. Donijeli su hrane i pia. Jean se morao turobno osmjehnuti tolikoj hladnokrvnosti: sjetio se pria o mnogim zlodjelima koje je navodno poinila Druina krivog noa. No, ovo ga je odlaganje ohrabrilo, jer je prijateljima dalo vremena da stignu na vrijeme. Meutim, onaj tko bude doao, nee se moi probiti do kue za dana; morat e saekati no. Bili je dvaput priao Jeanu i zapitao to je nova. U velikoj sobi, iz koje se banditi nisu mogli vidjeti, vladala je velika napetost. Jean je ispriao to je vidio i to po tome zakljuuje. Zar jedu i piju? - zapanji se Bili. - Neka me... Stari e poaaviti. On bi se to prije htio tui. - Reci ti njemu da bismo, ako mene pita, u tom sluaju za as bili gotovi. Moramo dobro paziti! - otro mu odvrati Jean. Gunajui, Bili pode natrag. Uslijedilo je dugo iekivanje, krajnje napeto, a Jean je promatrao bandite kako se gozbe. Dan je bio tih i vru. Neprirodan muk koji je vladao u brvnari, tu i tamo poremetio bi jedino smijeh djece. Taj je smijeh Jeana draio i proganjao. Blaena djeca! Potom je uo 148 jo jedan zvuk, veoma slab, te je morao dobro napeti ui to je otac sporim korakom koraao po sobi, gore-dolje. Kako li danas mora biti ocu na srcu! Konano su razbojnici ustali, te su s pukama u ruci krenuli niz kosinu. Pribliili su se jo koju stotinu jarda, te je Jean napeo kokot na puci i zagundao neka mu priu samo jo malo, pa e se neko od njih zauvijek ispruiti. Ali, banditi su dokazali da im je dobro poznato koliko nosi puka. Kad su doli otprilike preko puta korala, unuli su i Jeanu se ponovno izgubili iz vida. To ga uznemiri. Zna se, sad puze prema brvnari. Na kraju niza korala protezao se jarak, dovoljno dubok da se ovjek pritaji. tovie, taj se jarak protezao usporedo s brvnarom, jedva na stotinu jardi udaljenosti, a pred njim je bila trava i sitno bunje, iz kojeg bi razbojnici, bez naroita rizika, mogli pucati u prozore i pukotine izmeu balvana. Kako se vie nisu vidjeli, Jean zakljui da im je pogodio namjere. Ipak je jo malo priekao, i najzad ga u njegov zakljuak uvjerie mali pramovi praine koji su se dizali iz jarka. To ga otkrie nagna da se urno povue, zabrza kroz kuhinju i ude u sobu, gdje se ljudi lecnue, ugledavi ga gdje upada navrat-nanos. - Sklonite se da vas ne vide! zapovjedniki e, skoi k vratima i zatvori ih. - Eno ih tamo iza jarka, pokraj korala. Spustit e se u jarak, ne bi li nam se primakli... ne pie nam se dobro. Iza trave i bunja imaju dobar zaklon. Odatle e osuti paljbu. Moramo dobro paziti kad i kako pomaljati noseve. - Jasno - prihvati otac. - ene, stisnite se u tom uglu i uza se drite djecu. Jo bolje, leite. Iza veeg prozora unue Blaisdell, Bili i starac, i stadoe viriti iza pukotine balvana. Jean je zauzeo mjesto iza manjeg prozora; otre su mu oi igrale kao igle na kompasu. Njegovu izvjebanu pogledu nisu izmicali ni pomak vlasi trave ni skok skakavca. - Sad dobro pazite! - dovikne ostalima. - Vidim prainu... primiu se, blizu su onoj goleti prije jarka... Vidim grli puke... crn eir... opet se die praina, sad je ima vie. Rasporeuju se iza jarka. Glasan razgovor i naglo dizanje praine iza najvieg i najgueg bunja svjedoili su da su Jeanova zapaanja tona i da su se razbojnici osmjelili, pa ne haju za opasnost. Jean iznebuha spazi kako neka boja bijesnu iza jednog

buna. U hipu se napeo poput strune. Zatim se na otvorenom pojavi visok ovjek, bez kaputa i eira. Njegova upava, plava kosa bljesnula je na suncu. Daggs! - Hej, vi, kurvini sinovi, Isbelovi! - riknuo je drskim i posprdnim tonom. - Iziite i borite se! Jean je munjevito podigao puku i opalio. Spazio je gdje uperci plave kose odlijeu s Daggsove glave. Vidio je kako je iknula krv. Potom odjekne brza pucnjava Jeanovih drugova. Meci pogodie razbojnika koji je ve bio posrnuo. No, Jean je, dok su njime plazili uasni trnci, znao da je njegov metak ubio Daggsa i da su meci ostalih pogaali mrtva ovjeka. Daggs padne naprijed, ruke i tijelo do pasa ostadoe mu na nasipu. Trenutak kasnije, njegovi ga povukoe u zaklon. Zaue se mukli uzvici. - Daggs! - vikne Gaston. -Jean, skinuo si mu tjeme. Vidio sam to kad sam povukao obara. Mi smo nepotrebno potroili metke. - Mora biti da je bio pijan ili lud kad se onako pojavio i izazivao. - Arizona je nezdrava za Teksaane - ironino dometne Blaisdell. - Vidi se da je ovdje bilo previe mirno, pa su banditi zaboravili pravila igre. Bar je Daggs zaboravio. Daggs nije uinio nita lude od onoga to su uinili Guy i Jacobs - prozbori Jean. - Oni su bili neoprezni, a on je bio pijan. Neka nam i jedno i drugo poslui kao pouka. 150 Jo kad je uao u brvnaru, Jean je namirisao alkohol. Bili je pio kao smuk, a ni Gastonu aa nije bila mrska, a Blaisdell je pio rijetko ali "muki". Jean odlui da im vie nee dati da piju. Uzdu jarka zapoelo je pukaranje. Na duini od stotinjak stopa dizali su se pramovi dima. Tanad je zvidala i ulijetala kroz prozor ili se tupo zabadala u teka vrata, a jedno je zrno probilo ilovau izmeu balvana upravo ispred Jeana i za dlaku ga promailo. Nizao se plotun za plotunom. Razbojnici su bili naoruani repetirkama. Jean promijeni poloaj, a i ostali slijedie njegov mudar primjer. Plotuni se pretvorie u neprekidno tektanje. Odjednom nastane tiina, koju u brvnari prihvatie s olakanjem. Soba je bila puna praine koja se mijeala s dimom iz puaka Isbelovih. ulo se prigueno disanje prestravljene djece. Bila su skamenjena od straha, ali nisu plakala. ene nisu putale ni glasa. Iz jarka odjekne neiji glas. - Iziite i borite se! Zar e se Isbelovi dati pobiti kao ovce? Nitko ne odgovori na izazov. Jean se vrati svom ranijem mjestu, kraj prozora a i ostali uinie isto. Virkali su, ali krajnje oprezno. - Momci, pucajte tek kad vam netko doe na nian - ree Gaston. - Moda im dosadi opreznost. Ali, Jorth se sigurno nee pokazati. Razbojnici se okanie brze paljbe. Sad su pucali pojedinano, s raznih toaka, i ne nasumce. Nekoliko je zrna ulo kroz prozor i zabilo se u suprotni zid: nekoliko drugih okrznulo je prozorski okvir i odbilo koju treicu s njega: a ponajvie ih je probijalo ilovau u pukotinama izmeu balvana. Jean je shvatio da ovako opasno gaanje nije sluajno. Razbojnici pomno ciljaju i medu njima mora biti nekoliko dobrih strijelaca, koji gaaju sva "ranjiva" mjesta uzdu proelja brvnare. Da nije leao potrbuke, dvaput su ga mogli pogoditi. Malo kasnije dosjetio se jednog trika, pa je meu brvna zabio klinove, ali visoko, popeo se na njih, pa je odozgo, s gornje strane prozora, virnuo van. Ali, u takvom se izvanredno tekom poloaju nije mogao dugo odrati, uo je kad je jedno zrno nekoga pogodilo. Tko bio da bio, taj glasa ne ispusti. Jean se okrene. Bili Isbel se drao za rame, gdje su mu na koulji izbijale crvene mrlje. Odmahnuo je glavom Jeanu, kao da mu eli rei da rana nije teka. ene i djeca leali su niice, pa nisu mogli vidjeti to se dogodilo. Po Billovu dranju, bilo je jasno da on to niti ne eli. Blaisdell mu maramom sveza okrvavljeno rame. Razbojnici nastavie pucati u jednakim razmacima, svakih nekoliko minuta po jedan metak. Isbelovi ne uzvraae. Tek neto prije sumraka, kad se inilo da su opsjedai postali bijesni ili moda bezbriniji, Blaisdell opali u neto to se micalo za jednim grmom: zagrmjela je i Gastonova teka "bizonka". - Volio bih znati to e

poduzeti kad padne mrak, a volio bih znati i to emo mi poduzeti - zabrunda Blaisdell. Nee juriati - ree Gaston. - Mogli bi nam zapaliti brvnaru - nato e Bili Isbel. Medu svima njima, on je bio najtmurnije raspoloen. Neto ga je kopkalo. - Jorthovi su gadovi, ali ipak ne vjerujem da bi nas htjeli ive spaliti - odvrati Blaisdell. - Ah! - do eka Gaston - mnogo mi ti zna o Leeju Jorthu! On bi mene iva oderao, pa mi na ivo meso posipao eravicu. Uz takav razgovor proe im vrijeme od sutona do mraka. Jean je malo to imao rei. U mislima je razmatrao sve mogunosti koje im preostaju. Kad se spustio mrak, razbojnici promijenie taktiku. Postavili su ljude na etiri mjesta oko brvnare: i s tih su mjesta naizmjenino pucali, u razmacima od nekoliko minuta. No, ta su se zrna zarivala u brvna, pa Isbelovima nisu zadavala neku brigu. is? - Jean, to ti misli? - upita stari raner. - Evo to mislim: odluili su se na dugu borbu: pucaju samo zato da nam daju do znanja da ne spavaju. - Dobro. A to bi ti uinio? - Ja u malo kasnije van. Na taj Jeanov odgovor, Gaston samo zadovoljno zamumlja. U brvnari je bilo mrano kao u rogu. ene su imale hranu i vodu pri ruci. Svoju veeru - meso, kruh i mlijeko Jean je pojeo kraj prozora, budno motrei u mrak. Djeca su, izmorena dugim danom, na kraju zaspala. ene su u svom uglu tiho aputale. Oko devet sati Jean najavi da izlazi u izvianje. - Oe - ree - oni nas dre u aci, ali ne nou. Opasao je remenik s mecima, uzeo lovaki no i revolver, u ruci stisnuo puku i iz kuhinje izaao pred brvnaru. No je bila tamnija nego obino, zvijezde su dijelom zakrilili oblaci. Naslonjen na zid brvnare, Jean je neko vrijeme ekao da mu se oi priviknu na tamu. I u mraku je mogao odlino vidjeti, ba kao pravi Indijanac. Znao je svaku toku oko brvnare, staja i korala, svaki direk, panj, stablo, kamen u neposrednoj blizini ranca. Poto je otprilike etvrt sata promatrao, za koje su vrijeme razbojnici opalili po jedan metak sa svakog od svojih poloaja i nekoliko metaka iz jarka, Jean se stao uljati - krenuo je na svoj smion poduhvat. Najprije se drao sjenke brvnare, potom vonjaka, pa niza ribizlovih grmova. Tu je unuo i stao ogledati i oslukivati. Pred njim je sad bio otvoren teren koji se dizao u blagom usponu. Vidio je tamne grupe cedrova i smreka. U tami je, brvnari s desne strane, bljesnuo plamen, a zatim je odjeknuo pucanj. ulo se kako je zrno udarilo u deblo. Potom je samotan ran opet obavila tiina, a mrak se sputao poput crna pokrivaa. ulo se brujanje kukaca. Crni horizont na jugu osvjetljavale su blijede munje. U jednom trenutku Jean je uo i neke glasove, ali nije razabrao iz kojeg su pravca dopirali. Sada je njemu sa zapadne strane odjeknuo nov pucanj. Tane je zviznulo iznad njega i zabilo se u brvnaru. Briljivo je prouio tamni, sivocrni otvoreni teren pred sobom, a potom teren iza sebe. Dokle god nastoji da mu iza leda budu guste sjene, ne mogu ga opaziti. Iskrao se iz svog zaklona, pa se tihim, neujnim koracima prebacio pod prve smreke. Strpljivo i nepomino, saekao je da razbojnici ispale novu seriju metaka. Nakon pucnja sa zapadne strane, krenuo je, i to udesno. Uspon je tu bio prekriven grmljem, skupinama smreka i osamljenim cedrovima, to je savreno odgovaralo Jeanu u njegovoj namjeri da zaobie bandita koji je pucao s one strane i da mu zae za leda. Popne se na hrbat, side na drugu stranu, skrene ulijevo, pa se polako stane primicati mjestu gdje je oekivao da e nai razbojnika. ivot u prirodi, i danju i nou, osim vida, razvilo mu je i savren smisao za orijentaciju. im je opet opazio bljesak iz puke, uvjerio se da ide ravno prema mjestu gdje se ovjek nalazi. Namjeravao je tiho se privui Jorthovu ovjeku i neujno ga ubiti noem, a zatim, ako mu sve lijepo pode za rukom, zaputiti se slijedeem razbojniku. Odloio je puku, pa je poeo puzati, ni maka se ne bi tie kretala. Naravno, sporo je napredovao. Morao je dobro paziti kuda ide, da ne bi stupio na suvarak ili gurnuo kamen. Jelenska koa, od koje

mu je bila sainjena odjea, priguivala je svaki suanj kad bi se oeao o bunje. Otkrio je razbojnika - sjedio je na vrh hrpta usred jedne istine. Bio je sam. Vidio je ar cigarete koju je puio. Tlo je na samom hrptu bilo kamenito, Jeanu nepogodno. Morao je odustati od plana da se doulja do razbojnika. Okrenuo se i strpljivo i polako poao natrag po svoju puku. Naavi je, istim je putem krenuo prema razbojniku, sad jo sporije, jer mu je smetala puka. Ali se ni najmanjim umom ne oda i najzad stie na hrbat, na mjesto na kojem je 1S4 poinjala istina, gdje ponovo spazi crnu razbojnikovu priliku. Bio je udaljen jedva pedeset jardi. U trenutku kad se podigao na jedno koljeno i polako dignuo puku, pomno pazei da njome ne dirne u granje smreke pod kojom je bio, iznenada osjeti neki drugi osjeaj osim one mrke, tvrde mrnje prema Jorthovima. Bio je to osjeaj od kojeg mu se smuilo, koji ga je oslabio, hladno, potresno, nezatomljivo. to ako je ovaj ovjek Ellenin otac? Spustio je puku. Osjetio je kako mu podrhtava na koljenu. Drhtao je cijelim tijelom. Zaprepaujue otkrie - da ne eli, da nije u stanju ubiti Ellenina oca - predoi mu koliko je zaljubljen u nju. U tom trenutku oajnike odlunosti, kad je ve bio svjestan velike prednosti koju ima nad Jorthovima zahvaljuju i svojim indijanskim osjetilima i vjetinama, on dokraja spozna koliko beznadno i neodoljivo ljubi onu djevojku. Vie nije pokuao poricati tu ljubav. Poput noi i samotne divljine koja ga je opkoljavala, poput neizbjenog sukoba izmeu Jortha i Isbela, njegova je ljubav bila stvarnost, injenica. Dahom je apnuo svom "ja" da ne moe ubiti Ellenina oca. Bio sukob kakav mu drago, bio on sto puta Isbel, on to s predumiljajem ne moe uiniti. A zato ne moe? Na to nije mogao odgovoriti. Ne moe gajiti nadu da e ikad zadobiti Ellen Jorth. On ak ne eli ljubav takve djevojke. Ali, on je voli. Mora se boriti protiv te strasti to tajnovito i podmuklo raste. Eto, ve ga je pokolebala u namjeri. Od njega stvara kukavicu. U njegovu duhu i srcu bljesnulo je sjeanje na Ellen Jorth, njezinu ljepotu i arm, drskost i sjetu, stid i ponienje. Umiljatost je njena nadjaala drskost. Zagonetnost njezina bia suprotstavila se sramoti koju je sama priznala. Jean podie lice prema nebesima i bijelim zvijezdama, beskonanim dubinama tamnoplavoga svoda. Osjeao je istinu - da je on tek atom u svemiru. to je on, to je njegov osvetoljubivi otac, to su mrnja, strast i razdor u usporedbi s onim bezimenim, beskonanim i vjeitim, koje je osjeao u tom trenutku? Stani! Razbojnici - Daggs i ostali Jorthovi - ubili su mi brata Guya - umorili su ga surovo i nemilosrdno. Guy je Jeanu bio mio brat, prijatelj u igri. Nije bio poput Billa, zatvoren i sebian. Billa nikad nije volio kao Guya. A sad Guy lei mrtav na panjaku. Ovaj je sukob krenuo krvavom stazom. Jean se skruti, kao elikom okaljen. Vrelina mu se izgubi iz krvi. Duh mu zapljusne crna i mo na elja za osvetom. Odluno i neumoljivo kresnu misao: mora ubijati, gdje god i kad mu se za to ukae prilika. Uostalom, onaj ovjek tamo po svoj prilici nije Ellenin otac. Jorth e biti s glavninom svojih. Ovog razbojnika straara moe ustrijeliti, a banda e pomisliti da je to njihov kolega ispalio uobiajeni hitac. Nato Jean hitro podigne puku, nacilja na tamnu spodobu, primiri se i pritisne obara. im je odjeknuo pucanj, ustane, okrene se i udalji. Nije ni pogledao niti oslunuo kakav je ishod njegova pucnja. Ljepljivi znoj izbio mu je na elu, dlanovima, grudima. Srce mu je pritislo neto odvratno, olovno teko i muklo. Priroda ga je obdarila vjetinama koje posjeduju Indijanci, ali se gnuao nad ovakvim koritenjem tih vjetina. Ipak, nadjaala je Isbelova krv. Svje vjetar puhao mu je u lice. inilo mu se da se oslobodio bremena koje mu je pritisnulo plea. apat prosvjeda bivao je slabiji. Kad se ponovo opreznim korakom spustio u vonjak, cijelo je njegovo bie bilo kao struna napeto i usredotoeno na izvrenje zadatka. Nije bilo suglasja izmeu njegova

misaonog "ja" i njegove djelotvornosti. Preao je stazicu, pa se kretao uz staje, njihovom zapadnom stranom, proe ih i stupi na panjake. Neujno je puzao kroz travu, istom pozornou kojom se maloprije kretao po hrptu, samo to se sad bre kretao jer je rjee zastajkivao. Htio je odmai to vie udesno, da bi zaobiao jarak koji je razbojnicima pruio tako dobar zaklon. Jarak je bio napravljen zato da se za proljetnih juina i ljetnih oluja voda s kosine ne bi slijevala u korale. i No, nije dobro proraunao duinu jarka, pa je otkrio da mu se primakao previe lijevo, ali ga to nimalo ne zabrine. Neko je vrijeme leao i oslukivao. Opet je uo glasove, a potom pucanj. Bljesak plamena nije vidio, ali je pogodio da je hitac ispaljen sa sjeverne strane. U toku slijedeih petnaest minuta Jean je otkrio da se najblii straar nalazi na kojih stotinjak jardi udaljenosti, puca s vrha jarka, a drugi mu, moda tek koji jard dalje, sekundira. Dva razbojnika, jedan drugom blizu! Na to nije raunao. Malo se premiljao to bi bilo najbolje poduzeti, pa najzad odlui da se odulja njima za leda i da im se primakne koliko god mu to situacija bude dozvoljavala. Otkrio je da mu je jarak dobro doao, jer se njime posve lijepo mogao prikradati neprijatelju. Tu je bilo suho, pjeskovito tlo, oivieno visokim korovom. Jedini je nedostatak bio to nije mogao izbjei a da se putem ne oee o suhe, nevidljive granice korova. Da bi to koliko-toliko sprijeio, puzao je kao zmija, palac po palac, dugo mu je trebalo dok najzad nije spazio ljudsku priliku koja se crnjela na pozadini tamnoplava neba. Dok mu se sporo primicao, razbojnik je triput ispalio iz puke. Nekoliko je trenutaka Jean ekao i oslukivao, potom je zmijugavo produio dalje, dok se nije naao na dvadesetak koraaja od onog ovjeka. Do nozdrva mu dopre miris duhana, ali nije vidio ar cigarete ili lule jer mu je ovjek bio okrenut leima. - uj, Bene - ree ovjek svom kolegi koji je uao nekoliko jardi dalje - udi me to Somers vie ne puca. Jean prepozna opor, razvuen Greavesov glas i u tom trenutku zgrie se svi miii njegova napeta tijela. Bio je nalik panteri spremnoj na skok. GLAVA 8 - Upravo sam i ja to isto pomislio - ree drugi. - A zar se tebi posljednji pucanj nije uinio preotrim za Somersovu puku? - Sad, kad si me na to podsjetio, ini mi se da je tako odvrati Greaves. - Idem tamo pogledati to je s njim. Crna se razbojnikova prilika iulja i nestade Jeanu iz vida. - Polako i oprezno - dobaci Greaves za njim. - I idi tek toliko koliko ti je potrebno da ga dozove. Tko e znati, moda se onaj prokleti mjeanac Jean Isbel noas igra Indijanca. uli su se mekani koraci preko vlane trave. Potom se sve utia. Jean je leao potrbuke, mirno, obraz je naslonio na pijesak, morao je ukositi oi navie da bi mogao motriti crnu Greavesovu priliku nad jarkom. Namjeravao je po svaku cijenu smaknuti Greavesa, a uloio je silnu snagu volje da odoli bijesnoj navali strasti koja mu se nagomilala u grudima. Ukoliko ustrijeli razbojnika, propast e mu prilika da se privue i ostalim straarima koji gaaju brvnaru. Pomislio je da tiho dobaci Greavesu: "Imao si pravo to se mjeanca tie!" pa da ga umlati onog trena kad se on zaprepateno okrene. No, vie voli skoiti Greavesu za vrat, makar time vie riskira. Nije gubio vrijeme na analiziranje udovina, ubojita poriva koji ga je tog trena epao, ali je shvatio da je izabrao najopasniji put da ubije Greavesa. Dugo je i duboko uzdahnuo i zadrao dah. Pustio je puku. Ustao je tiho kao sjena. Izvukao je lovaki no. Zauvi suanj, mekano i brzo tapkanje mokasina, Greaves se naglo okrenuo. Istog je trena Jeanova lijeva ruka sunula poput zmije u skoku i obavila se oko Greavesova vrata, vrsto ga steui. Jednim zamahom slobodne desnice u kojoj je stezao no, Jean je zaas mogao okonati svoj smrtonosni posao. Ali, kad je njegova gola miica osjetila topao, uzdahtao vrat, neto je uasno provalilo iz dubina njegova bia. Jednim potezom ubiti oeva neprijatelja - nije

dovoljno! Nakon fizikog dodira, u njemu se razularila divlja ud Indijanca. No, u njemu je jo neto progovorilo - u trenutku kad je strahovitom snagom trgnuo unazad napeto Greavesovo tijelo, osjetio je kako njim prolaze isti udnovati trnci, i kako ga plavi ista tajanstvena radost koja ga je spopala kad je pesnicom smrskao lice Simma Brucea. Greaves se bio zlobno iscerekao - on je potvrdio podlu Bruceovu objedu na raun Ellen Jorth. I tako, sad je Jeana Isbela pokretalo neto jae od same mrnje. Greaves je bio teak i jak. On odskoi i baci se na leda, ba kako to ini govedo uhvaeno lasom. Ali, Jeanov stisak ne popusti. Skotrljae se niz nasip u pjeskoviti jarak i Jean se svom duinom nade ispruen na svom protivniku. - Greaves, pogodio si - siknuo je - mjeanac se igra Indijanca... Sad e te mjeanac probosti, najprije zbog Ellen Jorth... a zatim zbog Gastona Isbela! Jeanov se pogled upre u Greavesove svjetlucave oi. Njegova desnica podigne veliki no. Otrica bijesnu. No pade nisko, koliko je to Jeanov poloaj dozvoljavao, i zarinu se u Greavesovo tijelo. Cijela se Greavesova snana, miiava spodoba strese i isprui. Trznuo se kao to to ini umorena ivotinja; u strahu i bolu. Od siline njegova trzaja popusti Jeanov zahvat. Greaves ispusti davljeniki krik, koji divlje odjekne. Oslobodio se. Veliki Jeanov no vie nije bio u njemu. Gibak i brz, naao se na koljenima. Ve je izvukao revolver kad Jean opet skoi na njega i stisne ga medvjeim stiskom. Greaves opali, ali nije mogao podii niti iskrenuti revolver koliko je bilo potrebno. Jean podigne desnu ruku i jo jednom zamahne noem. Izboden, Greaves ispusti uasan, mukao krik, nakon kojeg mu se sva snaga istoi. Revolver mu jo jednom prasne, pa ispade iz ake. Tijelo mu se zaljulja, i Jean ga pusti. Jo jedan neprijatelj Isbelovih mrtvo se ispruio na pijesak u jarku. Jean se brzo ogleda traei puku. Spazio ju je gdje se cakli na svjetlu zvijezda. Zgrabi je. Iskoi iz jarka i potri prema brvnari. Sa svih strana odjekivala je vika Jorthove druine, bilo je jasno da se u njihovu taboru digla uzbuna. U mraku se ispred Jeana isprijei nekakva ograda. Preskoi je i strelimice preleti stazu, dohvati se sjenke korala i ubrzo se nade kod prve brvnare. Tu se nasloni na njezinu stijenu, da povrati dah. Srce mu u grlo skakalo, tuklo je kao ludo. Svim ilama tekla je vrela krv. Znoj je s njega lio u potocima. Zube je stisnuo vrsto, kao odapeta gvozda. Tek s naporom otvorio je usta da slobodnije i dublje udie zrak. Ali, svi su ti fiziki osjeaji bili nitavni prema vrevi koja mu je parala duhom. Najzad je sila nagona popustila, pa je opet bio u stanju razmiljati. Osvetio je Guya, prorijedio je redove Jorthovih, opravdao oevo hvalisanje. Sve mu je to prualo zadovoljstvo. Ali, tim i takvim mislima nije obuhvatio sve to je osjeao, a naroito ne onaj gorko-slatki alac izazvan spoznajom da smrt Ellenina klevetnika ne moe zatrti dvojbu i aljenje koji su iz sata u sat sve vie jaali. Brzajui, ude u drvenicu, potom u kuhinju, odakle se tiho javi, pa produi u glavnu brvnaru. - Jean, Jean! - uo se oev drhtav glas. - Da, ja sam. - Je li sve... u redu? - Da. Mislim da mi je jedan metak okrznuo nogu. To tek sad osjeam... Malo krvari, ali nije nita ozbiljno. Zaue se tihi koraci, neije se uzdrhtale ruke ispruie da ga potrae. Bila je to Ann. Zagrli ga. Osjetio je kako joj se grudi nadimaju i kako u njima burno lupa. to ti je, Ann, ta nisam ranjen - ree, stiui je uza se. - Lezi i pokuaj zaspati. Kroz gustu tamu u brvnari Jean povede Ann natrag u ugao gdje su stajale ene. Srce mu je bilo puno, ali govoriti nije mogao, jer je na sam dodir Annine ruke shvatio da njegov uspjean podvig enama nije nimalo olakao jad. - Priaj, to je bilo vani? - upita Blaisdell. - Ubio sam dvojicu. Onoga koji je pucao sa zapadne strane i Greavesa. - Oho! - uzvikne otac. Znai, ono je Greaves urlao - nastavi Blaisdell. - Pobogu, jo nisam uo ovjeka da onako urla! to si mu uinio, Jean? - Izbo sam ga. Namjeravao sam srediti straare, jednog po

jednog. Ali, trebalo je izbjei buku. A eto, nakon Greavesa, nisam mogao produiti. - U svakom sluaju, sad e prestati pukarati po tami zaguna Gaston. - Zato moramo dobro paziti da nam ne prirede togod drugo, da nas ne zapale, to bi najprije mogli. Pokazalo se da je stari raner barem djelimice pogodio. Jorthovi su prestali pucati. Nisu se ni uli ni vidjeli. Ali, muk i prekid napada bilo je tee izdrati nego neprekidnu kiu tanadi. Crni se noni sati razvukoe. Mukarci su na smjenu straarili i odmarali se, ali nitko od njih nije spavao. Najzad, tama stane blijedjeti i s istoka se pone iskradati zora. U daljini se nebo zarumeni i dan izbijeli. San je djecu oslobodio straha, te su sad bila buna i gladna. ene su iskoristile prividno primirje da spreme topli zajutrak. - Moda su otili - ree Guveva ena, virei kroz prozor. Otkako se razdanilo, ona je izvirivala ve nekoliko puta. Jean spazi kako joj mutan pogled prelazi preko panjaka i zaustavlja se na tamnoj, ispruenoj prilici mrtvog mua koja lei licem u travi. Taj je pogled zabrinuo Jeana. - Ne, Esther, nisu otili - odvrati Jean. - Primijetio sam ih na rubu bunja. Blaisdell je bio optimist. Rekao je kako e Jeanov noni podvig poluiti efekt na protivnikoj strani i da Jorthovi nee biti u stanju izvesti iole odluniji napad. Meutim, prevario se. Odmah nakon izlaza sunca, Jorthovi su iz bliega i s etiriju strana poeli obasipati brvnaru uzastopnim puanim plotunima. Tijekom noi Jorthovi su od zemlje i debala napravili grudobrane, iza kojih su sada gaali. Gledajui kako svuda unaokolo puke iz velike blizine bljuju plamen i izbacuju pramove dima, Jean i njegovi drugovi bili su prisiljeni uzvraati vatrom. Za pola sata brvnara je bila toliko puna dima da Jean nije mogao vidjeti ene u drugom uglu. Potom se estina napada donekle smanji, pucnjava se prorijedi, ali postade preciznija. Jedan se metak odnekle odbio i iscrtao brazdu na Blaisdellovoj sijedoj glavi. Rana je bila bolna, ali, sreom, neopasna. Vjetom i sigurnom rukom, Esther starcu previje glavu i zaustavi krvarenje. Dok se ona trudila oko njega, stari se Teksaanin neprestano mekoljio. Kao da ga je do krajnje mjere raspalio pogled na krv na ruci koju je pokuavao otrti. - Isbel, trebamo da krenuti tamo - ponavljao je tko zna po koji put - i sve ih pobiti. - Neemo! Ostat emo ovdje - odvrati Gaston. - Oekujem da Blue, Frederick i Gordon otvore vatru s druge strane. Svakog trenutka trebali bi stii, a oni e sigurno odmah shvatiti situaciju. Isbelove se nade ne ostvarie. Bez ikakva zastoja, pucnjava se nastavi do oko podne. Potom, Jorthovi iznenada prestae. - Sto je sad? - pitao se Isbel. - Momci, prekinimo i mi paljbu i priekajmo da vidimo to e dalje biti. Dim se postupno izgubio kroz prozore i vrata, zrak se u sobi ponovo raisti. Esther jo jednom prie prozoru i baci pogled prema panjaku. Jean opazi kako se ona naglo stresla, potom se sva ukoi. - Pogledajte! - kriknula je. - Esther, makni se s tog prozora - naredi stari raner. Mogla bi stradati. - Pakla mu! - zabrunda Blaisdell. - Mora biti da je neto opazila. ena se skamenila. - Pogledajte! Svinje su provalile na panjak!... Pojest e Guvevo tijelo! Na njezine rijei svi ostadoe kao ukopani. Jean brzo priskoi prozoru i baci pogled na panjak. I zaista - tamo se pojavio opor krupnih crnih svinja koje su rovale po travi nedaleko od mjesta gdje su leala tijela Guya Isbela i Jacobsa. Svinje su pripadale raneru koji ih je putao da po volji lutaju. -Jean... svinje... Esther je mucala obraajui se Jacobsovoj eni. - Hodi! Pogledaj!... Hoe li ih svinje... Jacobsova ena priskoi k prozoru i pogleda van. Istog se trena ukoi. - Oe, hoe li svinje... jesti mrtva ovjeka? - jedva izgovori Jean. Starac je zurio kroz prozor. inio se uzetim. Neo ekivana situacija posve ga je prenerazila. - Jean, moe li se dobaciti do njih? - muklo je upitao. Do svinja? Ne mogu, izvan dometa su. - Onda moramo nemono promatrati stravian prizor klonulo izusti starac. - Vidi, tamo je povaljena ograda!... To je uinio Jorth!...

Pustio je svinje unutra! - Ah, Isbel, ne vjerujem da je tako - odmahne Blaisdell. - Jorth ipak nee pribjei takvoj podlosti. - A ja ti kaem da je pribjegao. - Moda svinje ne naiu na Guya i Jacobsa - neuvjerljivo e Blaisdell. Oito je i sam sumnjao u takvu mogunost. - Eno! - prodorno vrisne Esther. - Idu ravno prema njima! Pogledavi kroz prozor, osjeajui kako mu postaje muno, Jean se uvjeri da Esther nije pretjerala. Ann Isbel takoer prie prozoru, pogleda i uasnuta krikne. Jacobsova ena samo je nijemo i omamljeno stajala. Blaisdell je grozno psovao. - Isbel, ne moemo stajati skrtenih ruku i gledati kako svinje jedu nae mrtve! - Morat emo. Sto bi drugo mogli napraviti? Esther se okrene mukarcima. Bila je blijeda, kao smrznuta, samo su joj oi plamsale sivim plamom. - Netko mora otrati tamo i sahraniti ih. - Dijete moje, to bi ga odvelo u sigurnu smrt. Vidjela si to se dogodilo Guyu i Jacobsu... Jednostavno valja stisnuti zube. Neka nitko ne gleda kroz prozor. Jean se upita je li mogu e posluati oev savjet. Prizor na panjaku svojom grozotom privlaio je svaiji pogled. Krupne svinje rovale su po travi, neke ivlje neke sporije, ali se cijeli opor postupno sve blie primicao mrtvacima. Predvodnik, golem ali mrav nerast, koji se sigurno jo nije najeo u toj pustoj zemlji, bio je na nepunih pedeset stopa od tijela Guya Isbela. - Ann, daj mi neku tvoju haljinu i eir, ali brzo - ree Jean otrgnuvi se iz letargije. - Presvui u se, pa u trkom tamo. Moda mi uspije. - Nee! - odluno skoi otac. - Guy i Jacobs su mrtvi. Vie im ne moemo pomoi. - Ali, oe... preklinjui e Jean. Bio je rastrgnut stravinom slikom koja se ogledala u oima ena. - Kaem ti, nee! - zagrmi Gaston, visoko diui ruke. -Ja u poi! - zvonko klikne Esther. - Nee poi sama! - odmah dometne Jacobsova ena, nehotice ponavljajui rijei nakon kojih je njezin suprug krenuo za Guyem. - Da se nisi ni maknula odavle - razdere se Gaston. - Idem - usprotivi se Esther. - Ne moe me zadrati. Moj suprug je mrtav. Nitko me ne moe zaustaviti. Idem otjerati svinje i sahraniti ga. 164 - Pobogu, Esther, posluaj me - produi starac. - Ako se tamo pojavi, Jorth i njegova banda e te ubiti. - Zlikovci jesu, ali ne vjerujem da postoji ovjek koji bi mogao biti toliko podao. Svi su se sjatili oko nje pokuavajui je odvratiti od njezine nakane, ali zaludu! Odbila ih je od sebe i izjurila kroz kuhinju, a za njom je izala i Jacobsova ena. Jean se okrenu prozoru i spazi obje ene gdje trkom izlaze na stazu. Sa strahom je iekivao da zauje pucnjavu. Ali, izvana se zaulo samo glasno "ho-ho"! Grub smijeh razbojnika smanji Jeanov strah. Moda Jorthovi ipak nisu toliki gadovi kakvim ih prikazuje njegov otac. Dvije ene uoe u upu i tren kasnije izaoe s lopatama u ruci. Moraju se pouriti - bubne Gaston Isbel. Pogledavi prema panjaku, Jean shvati zato je to rekao. Nesumnjivo je krupni predvodnik nanjuio vonj mrtvih tijela. Odjednom ih je opazio i zaletio se prema njima. - Pouri, Esther, potri! - iz sve snage vikne Jean. Njegov povik nagna ene u trk. Jean stade pucati. Svinja doe do Guveva tijela. Bila je izvan dometa Jeanove puke, a pucnjava je nije uplaila. Sad su i ostale svinje osjetile miris i slijedile svog predvodnika. Esther i njezina druica trkom se izgubie iz vida. Zaklonile su se iza jednog korala. Odjeknula je njihova prodorna i strana vriska. Svinje se uplaie. Predvodnik podie rilo, pogleda, pa se okrene. Ostale su stale, potom se i one okrenue i pobjegoe. U brvnari je sve bilo tiho, a bilo je tiho i tamo gdje su skriveni leali Jorthovi ljudi. Oito su i njihove oi bile uprte u hrabre ene. One najprije iskopae grob Guyu. Esther mu umota tijelo u svoj al, potom ga pokopae. Tada su pourile k Jacobsovu tijelu to je lealo nekoliko jardi dalje. I njemu iskopae grob. Njegova ena skide sa sebe pregau i njome ga umota. Dvije su se ene pomuile dok su Jacobsovo tijelo dignule i spustile u grob, jer je Jacobs bio krupan ovjek. Kad su i njega pokopale, njegova

udovica klekne kraj groba, a Esther pode grobu svog mua, ali ona ne klekne niti bi se po njezinu dranju dalo zakljuiti da je molila. Izgled joj je bio tragian - bio je to izgled ene koja je na krvavom arizonskom tlu izgubila oca, majku, sestru, brata, a sada i mua. Odvanost i portvovnost ena sigurno je Jortha i njegove sljedbenike natjerala da se postide. Za cijelo vrijeme sahrane nisu ni metka ispalili niti od sebe dali znaka ivota. U brvnari je i dalje vladao muk. Jeanu su se oi mutile, neprekidno ih je morao brisati. Stari Isbel se uope nije trudio prikrivati suze. Blaisdell je samo kimao sijedom, upavom glavom i teko disao. ene su tupo buljile u prazno. Djeca su razrogaenih oiju pogledavala starije, as jednoga, as drugog. - Vraaju se - s ogromnim olakanjem izjavi Isbel. - Za divno udo, Jorth ih je pustio da sahrane svoje mrtve. Po svemu sudei, ta je injenica prenerazila Gastona. Kad su dvije ene ule u brvnaru, starac slomljeno ree: Drago mi je... vidim da nisam imao pravo da vas spreavam... i nisam imao pravo ono rei za Jortha. Nitko mu ne stie odgovoriti, jer Jorthova banda, razbjenjela zbog doivljene sramote i elei nadoknaditi izgubljeno vrijeme, nastavi napad tako estokom vatrom, da oni u brvnari nisu bili u stanju ni metka opaliti. Da bi se nekako spasili, svi su morali lei potrbuke i naprosto se prilijepiti za podnice brvnare. Zrna su pljutala kroz prozor. Sva je ilovaa izmeu brvnara bila obijena tanadima. Takva je paljba trajala vie od jednog sata, potom je oslabila, najprije s jedne a zatim s druge strane, pretvarala se u sporadinu vatru i na kraju zamukla. - Nadam se da su se ispucali u svakom pogledu ree Gaston. - To ne znam - odvrati Blaisdell - samo se pitam gdje su, kog vraga, drali onoliku municiju. - Tiina! - naglo e Jean. - Netko neto vie. Do njih je dopro neiji hrapav, buan glas: - Hej, Isbelovi! Dajte enama da se tuku za vas, bolje e vam biti. Lecnuvi se, Gaston Isbel se uspravi, lice mu mrtvaki problijedi. Izgled njegova lica Jeanu je bio dovoljan da shvati kako glas izvana pripada starom Jorthu. Jednim skokom raner se nae na nogama i ne obazirui se na opasnost, poleti prozoru. - Jorth - zagrmi on - izai na dvoboj... samo ti i ja! Odgovora nije bilo. Jean odvue oca od prozora. Uslijedila je tiina, za koje su oni u brvnari napeto iekivali, ali s vremenom tiina postade manje napeta. Blaisdell zapoe razgovor kazivajui kako misli da je za sada borba okonana. Nitko mu ne proturjei. Gaston se oigledno skanjivao u to povjerovati. Meutim, neto kasnije, promatrajui iz kuhinje, Jean utvrdi da se Jorthova banda sprema za odlazak. Skupili su se blizu bunja, neto nie od mjesta gdje su se nalazili dan ranije. Na putu se pojavie kola sa zapregom mazgi i okrenue prema kosini. Razbojnici dovedoe osedlane konje iz smrekova gutika. Jean primijeti kako nose neija tijela i podiu u kola, koja potom kreu put sela. Sedam jahaa i etiri prazna konja krenue za kolima. - Oe, otili su. Za sada je pobjeda naa... Samo da su nas Guy i Jacobs posluali. Starac sumorno kimne. Za ova dva teka dana vidljivo je ostario, u kosi je imao vie sijedih. Sad, kad je groznica borbe minula, na njemu se primjeivala udna promjena, bio je tupo i morbidno sumoran, pomiren sa sudbinom koju je prihvatio. Isbelovi ne nastavie uobiajeni ivot na rancu. Blaisdell se vrati kui da tamo uredi svoje prilike, kako bi se mogao 167 posvetiti borbi. Gaston je ekao kad e stii ostali lanovi njegove druine. Prve veeri muki su lanovi obitelji straarili na smjenu. Svanuo je novi dan. Blaisdell je javio da su Blue, Fredericks, Gordon i Colmor kod njega, na putu su da se pridrue Isbelovima. Ta je novost naizgled podmladila Gastona. Ali, njegovo oduevljenje ne potraje dugo. as nestrpljiv, as turoban, nemirno se vrtio po brvnari, neprestano pogledavao kroz prozor, ponekad prema Blaisdellovu rancu, ali ponajvie na Travnatu dolinu. Na Jeanovo uenje, ni Esther ni Jacobsova ena ne zatraie da se tijela njihovih

mueva iskopaju i nanovo sahrane kraj kue. Dvije ucviljene udovice ne zatraie tuu pomo, same pooe na panjak, gdje nekoliko sati poradie na ureenju grobova. Podigoe humke, utabae zemlju, potom iznad glava i podno nogu pokopanih poloie kamenje, a na kraju ogradie grobove. - Ja u kui - ree Jacobsova ena, kad se vratila u brvnaru. - Imat u puno posla. Namjeravam poi majci. Stara je, bit e joj drago da budem s njom. - Da ja imam kamo poi, i ja bih ila,- gorko e Esther Isbel. Ove je rijei uo Gaston. Naglo je podigao glavu, Estherine rijei oito su ga zapekle i zaboljele. Esther, to nije lijepo od tebe. Crvenokosa ena, na kojoj vie nije bilo ni traga njezine mladosti, stane pred Gastona i zagleda se u njega, iz njezinih je sivih oiju izbijao strahovit prezir. - Gastone Isbel, samo u ti ovo rei - progovorila je muki odluno. Kad se ti i Lee Jorth toliko mrzite, zato ne postupate kao pravi ljudi?... Prokleti Teksaani, u svoje krvave osvete uvlaite sve roake, sve prijatelje da se meusobno pokolju! Tako ne postupaju ljudi u Arizoni... Sad svi moramo 168 patiti, a mi ene moramo biti za sva vremena upropatene, zato to se ti i Jorth ne slaete! Da si samo upola ovjek, otiao bi i sam se obraunao s njim, i za sobom ne bi ostavljao udovice i siroad! Pod biem njezina prezira, i sam Jean se zgri. Gaston Isbel problijedi poput krpe. Nije joj bio u stanju odgovoriti. Pogodila ga je nemilosrdna istina. Polako je oborio glavu, njegova nepomina prilika postade olienje jada i tragike. Pomakao se tek kad je zauo brz topot konjskih kopita. Pojavi se Blaisdell na svom bjelau, za sobom je vodio tovarnog konja. Slijedila ga je grupa do zuba naoruanih jahaa, takoer praena tovarnim ivotinjama. - Sjaite i uite - pozdravi ih stari Isbel. - Bille, postaraj se za konje. Nemoj im skidati sedla. Zveckajui mamuzama, jahai uoe u brvnaru, njihovo dranje odavalo im je namjere. Jean se upozna s njima. Fredericks je bio suhonjav Teksaanin, lice mu je bilo boje praine, imao je oi bistre i ute, nalik sokolu. Njegova je majka bila Isbel. Gordon je takoer bio u rodu s Isbelovima, iako dalekom. Po izgledu je vie bio nalik vrijednom kopau zlata, nego bogatom raneru. Blue je bio najupeatljiviji, najvie se isticao. Sitan, smeuran, sivook ovjeuljak, cijela mu je pojava govorila o dugim godinama kaubojskog ivota i odavala tiha, hladnokrvna, mirna, ali i opasna ovjeka. Takvim su ga doista i drali jer je u njegovoj prolosti u Texasu bilo neeg mranog, ali su ga o tome malo pitali, jer se takav pokuaj jednom pokazao veoma pogibeljnim. U cijeloj grupi jedino on nije imao puku, ali je zato nosio dva revolvera, to nije bila ba posve uobiajena pojava ni u Texasu, a kamoli u Arizoni. Zarunik Ann Isbel, Colmor, bio je najmlai u klanu i Jeanu najblii. Njegov susret s Ann silno je djelovao na Jeana i potakao ga da donese odreene zakljuke o neemu to ga je ve kopkalo. Sestra Ann predano voli tog Arizonca inteligentna pogleda; a da tu ljubav Colmor uzvraa, to se lako vidi; mladi su, ivot je pred njima; alosno je to je i Colmor uvuen u ovaj sukob. Dok je dvoje mladih postrance razgovaralo, Jean ih je promatrao; vidio je kako se Annine ruke diu na Colmorove grudi, kako ga njezine tamne, rjeite, udne, bojaljive oi motre i upuuju mu pitanje koje se ne usuuje izgovoriti. Jean im pristupi i oboje ih zagrli. - Colmor, radi moje sestre, preklinjem te da se ne mijea u ovaj sukob - apnuo je. Colmor ga uvrijeeno pogleda. - Ali, Jean, radi se o Anninu ocu. Ta, ja sam lan obitelji! - Ti si u prvom redu Annina ljubav i, pobogu, ponavljam ti da ne bi smio poi s nama! - Poi... s vama? - upitno izmuca Ann. - Da. Otac kani napasti Jortha. Shvaa li? Bit e paklenske borbe i mnogo mrtvih. Oima u kojima se odraavala sva njezina intima, Ann pogleda Colmora, ali nita ne ree. U njezinu pogledu bilo je neeg plemenitog. udjela je da ga savjetuje to da uini, ali joj usta ostadoe zatvorena. I na

Colmoru se pokaza nemir koji mu je ovladao duom. Vezivalo ga je pitanje asti, ustuknuti vie nije mogao, iako je u tom trenutku shvaao koliko je pitanje asti nakazno. - Jean, tvoj me otac uveo u posao sa stokom - ivo progovori mladi. - Njemu dugujem sve to sad imam. Kad sam ga upitao hoe li mi dati Ann, odgovorio je da e mu biti drago da me ima u obitelji... Kad se poelo govoriti o ovom sukobu, ja sam tvog oca zamolio da mi dozvoli da se borim uz njega. Nije htio ni uti. Ali, nakon nekog vremena, kad se broj njegovih neprijatelja poveao, najzad je pristao. Sada me on treba. Ne mogu se izvlaiti, makar to inio radi Ann. - Da sam na tvom mjestu, ja bih to uinio - ree Jean, svjestan da lae. - Jean, smijem se kladiti da mi nee pasti ni dlaka s glave osmijehne se Colmor. U njega nije bilo straha, nisu ga morile nikakve zle slutnje. Dakako, ima iste anse kao i svaki drugi - odvrati Jean. - Za tebe se ja ne brinem puno. Onda, zato mu to govori? - upita Ann. - Ako ostane iv, ruke e mu biti okrvavljene strastveno e Jean. - Bez toga se ne moe izvui... A ja sam poeo osjeati to znai ubijati svoj rod, ljude... Volio bih da tvoj mu i otac tvoje djece to nikad ne osjeti. Ann je bolje od Colmora shvatila Jeanovu misao. Malo se stresla. Oi joj se rairie. Ali, na Colmoru ne primijeti nikakvu reakciju. Bio je mlad, vrele krvi i privren Isbelovima. Jean, za moju se savjest ne brini - ree uz prodoran pogled. - Nita me vie ne raduje nego da praim po odvratnim Jorthovima. Time je bilo zakljueno Colmorovo sudjelovanje u sukobu izmeu Isbela i Jortha. Jean nije vie imao to rei. Potovao je miljenje svoga mladog prijatelja, ali je gorko alio Ann. Gaston naloi da se gostima iznese meso i pie. Kad je udovoljeno njegovoj elji, ene pokupie djecu i sklonie se u susjednu prostoriju, za sobom zatvorie vrata. - Ha, tako! Sad moemo jesti i priati. Pridoli su najprije htjeli uti detalje o onome to se dogodilo. Blaisdell im je prenio sve to je osobno doivio, ali im to nije bilo dovoljno. Gastona su obasuli pitanjima. Polako, s mukom, razmiljajui, on im je iznio svoje dojmove o borbi na rancu. Molili su i Billa Isbela da kae koju, ali se on u posljednje vrijeme nekako turobno i mrko zatvorio u se. Usprkos Jeanovu nadzoru, Bili je pio gdje god je stizao. Zatim zamolie Jeana da ispria sve to je vidio i sam uinio. Isprva je namjeravao uope ne otvarati usta, prvo sebe radi, a drugo zato to nije volio priati o svojim podvizima. Ali, kad su ga oni prozvali da govori, te se ozbiljno i paljivo pripremili da ga sluaju, shvatio je da e svojim pomnim opisom surovosti i podlosti njihovih neprijatelja i ivim opisom svog priloga u prvoj borbi s Jorthovima jae privezati pridolice za stvar Isbelovih. I tako je cio sat govorio, poevi od susreta s Colterom na Urvinama pa do trenutka kad je ubio Greavesa. Cijelo su ga vrijeme sluali s nesmanjenim zanimanjem, pri kraju svi postadoe napeti, prignue se naprijed, a dah im zasta. - Ah, Greaves je najzad dobio to je i zasluio! - progovori Gordon. Svak dobaci po koju primjedbu, posljednji je bio Blue, ije pitanje pogodi Jeana. - Neobian je to i divlji nain da se ubije ovjeka. Zato si to ba tako izveo, Jean? Rekao sam vam. Htio sam izbjei buku, nadao sam se da u jo nekoga umlatiti. Kimnuvi svojom mravom, orlovskom glavom, Blue se zamisli, reklo bi se da nije zadovoljan Jeanovim odgovorom... Trenutak kasnije, on opet progovori: - Vratio bih se na ono to je Jean rekao o tragovima ukradene stoke, jer o tome imam neto rei. Naime, ja ve odavno sumnjam da netko, tko ivi upravo ovdje u dolini, odgoni stoku i uruje s kradljivcima. Ali, sad vie ne sumnjam, sad sam u to siguran. Gaston Isbel se ne zapanji onoliko koliko je Jean iekivao. - Svakako misli na Greavesa i neke njegove prijatelje? - Ne, oni nikad nisu radili sa stokom, ne znaju ono to mi znamo. Da je Greaves bio lopov, to svi znamo. Ali, ja ne mislim na njega, ve drim da je netko koga smo drali za

potena ovjeka sklapao prljave poslove s lopovima. Taj je poteni ovjek netko medu nama. Budui da je bio ovjek od djela a ne od rijei, Blue je svojom autoritativnom izjavom ostavio dubok dojam na veinu prisutnih, koji su dobro znali da je on izvanredno pronicljiv i povjerljiv ovjek. No, na Jeanovo iznenaenje, otac se nimalo ne uzbudi. Blaisdell je, meutim, stao bjesniti i kleti. I Bili Isbel drao se udnovato ravnoduno prema novom pogledu na kradu stoke koji je prikazao Blue. Odjednom Jeanu padne na pamet neodreena, sasvim nejasna misao, kao da je zapravo dokuio tuu misao, i on se stade pitati - zna li moda njegov brat Bili neto o onom to je Blue izloio? Odbacivi tu misao, Jean obrati pozornost na dalji tok razgovora. - Ukoliko je to tono, za sve krade ne moemo kriviti Jorthove - zakljui Blue. - A ja ti kaem da nije to no - grubo se osovi Gaston. Jorth i njegova Druina krivog noa ve godinama kradu po dolini. Njih treba zbrisati! - Isbele, svima nama bit e lake ako otvoreno govorimo - mirno odvrati Blue. Doao sam ovdje boriti se zajedno s Isbelovima. Ti zna to to znai. Ali, time nije reeno da Jortha moramo drati lopovom. Potujem svaije razloge, a moj je razlog ovaj; jednom, u Texasu, kad mi je nuno bio potreban prijatelj, ti si mi pomogao. U redu, sad ja tebi pomaem. Jorth je tvoj neprijatelj, prema tome i moj. Blueove odlune rijei Gaston prihvati kimanjem glave, gotovo s istim uzbuenjem koji je pokazao kad mu je Esther dobacila svoj izazov. Poput parazita to se ugnijezdi u svojoj rtvi i polako mu oduzima ivot, pomamna i boleiva mrnja prema Jorthu dokopala se Gastonova srca i tu je otrovno djelovala. Blue je, meutim, svojim tvrdim glasom i hladnim, sivim o ima, pokazivao kako mu je istina vanija od svega, ali je i odanost bila dio njegova vjerovanja. Premda na posredan nain, i Blue je svojim rijeima Gastonu predbacio injenicu da drugi ljudi moraju patiti, a moda i umrijeti, zbog njegove mrnje. inilo se da se i stari raner buni protiv njegova sljepila, tvrdoglave, primitivne ali snane prirode. Tako se uinilo Jeanu, koji je na oca gledao s jo jaom ljubavi i suuti. Je li prekasno? Na alost! Gastona Isbela vie ne mogu vratiti! Ipak, neto se novo uvlailo u njegov turoban duh, usredotoen samo na jednu misao. - Dobro - mrzovoljno e Blaisdell - prijeimo na posao... Predlaem da Blue vodi druinu i da ga svi bez pogovora sluamo. Tom se izboru usprotivio Gaston Isbel i zatraio da on bude voda. - U redu, neka bude tako. Reci nam to emo poduzeti prihvati Blaisdell. - Jahat emo Jorthovim tragom, sve dok ga na neki nain ne ubijemo! Ubiti njega... i time okonati borbu. Ostali odmahnue glavom. Ne - usprotivi se Blaisdell. - Ubiti Jortha znailo bi samo ispuniti tvoju arku elju, Isbel, ali time se ne bi okonala naa borba. Otili smo predaleko... ako odavde krenemo Jorthovim tragom, moramo zbrisati cijelu tu razbojniku bandu, moramo se boriti do posljednjeg ovjeka. - Tako je, pobogu! - uzvikne Fredericks. - Popijmo u to ime! - ree Blue. Na te rijei, svi se okrenue tom teksakom revolverau, jer su u njemu nagonski prepoznavali duh i sr anost koji pristajahu vodi takve drube. Blue je u ovom obraunu mogao samo sve izgubiti, pobjedom on zapravo nita ne bi dobio. Usprkos tome, potenje mu nije dozvoljavalo da se rukovodi svojom koristi i da se Leeju ne odui za dobroinstvo. Po svom izgledu, po dojmu kojeg je stvarao kod prisutnih, bio je pravi borac. Svi se kucnue s njim, pa ak i Jean, koji je inae mrzio pie. Tom je ceremonijom zakljueno savjetovanje. Odmah je zapoela priprema za odlazak i gonjenje Jorthove druine. Jean se zaas pripremio. Osedlao je i zauzdao konja, uzeo pokriva, torbu s mesom i kruhom, napunio uturicu, a municije je ponio koliko god je mogao. Na sebi je imao odijelo od jelenske koe i mokasine. Ubrzo su svi bili spremni. Jean se trudio da ne gleda kako se Bili oprata sa svojom djecom, ali je to bilo nemogue. Bez obzira kakav je

Bili ovjek, on je toj djeci bio otac i volio ih je. udnovato, inilo se da djeca shvaaju znaenje tog oprotaja. Bila su ozbiljna, turobna, blijeda, a na kraju se rasplakala. Jesu li osjeala da im se otac vie nee vratiti? Jean osjeti ledeni dah crne slutnje. Po Billovu zgrenu licu reklo bi se da i on ima takav predosjeaj. Kad se Bili opratao sa enom, Jean ga nije gledao, ali je uo njezin glas. Stari Gaston nita ne ree djeci, prije e biti da to nije bio u stanju. Nije ih ak ni pogledao. Pri oprotaju s Ann, drao se kao da tek na jedan dan odlazi do sela. U oima svoje sestre, Jean je spazio ensku ljubav, intuiciju i tugu. Prila je i njemu, nije joj mogao izbjei. - Oh, Jean! Brate! - apnula je grlei ga. Strano je! Ne valja! Ne valja!... Ako je ubijanje neminovno... onda nemilosrdno ubijaj proklete Jorthove! Zbogom! ak je i u blagoj i ljubaznoj Ann na koncu progovorila krv Isbelovih. Jean sestru predade blijedom Colmoru, koji je zagrli. Hladnokrvno unitavanje jednog doma posve je nepodnoljivo, razmiljao je Jean nakon to je brzo priao svom konju. Dosad su ovdje obitavale toplina i ljubav - a to e ostati? Colmor je posljednji priao konjima. Pognuo se, po njegovu se hodu vidjelo da su mu se o i zamutile. Potom, u trenutku kad su ljudi, mrki, utljivi, i napeti, pojahali svoje konje, Billovo najstarije dijete, krasan djeak, pojavi se na vratima. Njegova se mala prilika inila gonjena silom koja nema puno veze s tugom. Lice mu je odavalo Isbela. - Oe, sve ih poubijaj! - viknuo je sa arom koji se nije slagao s drhtavim, djeakim glasiem. I tako - otrov se prenio s oca na sina. GLAVA 9 Pola milje dalje od Isbelova ranca, druba je dojahala do Evartsove brvnare, oca djeaka koji je zajedno s ubijenim Bernardinom uvao ovce. Gaston je htio da tu zastanu. Nije bilo potrebno dozivati Evartsa, jer su se on i njegov sin tako brzo pojavili da je bilo oito kako su iz kue motrili dolazak jahaa. - Zdravo, Jake! - ree stari Isbel. - elim s tobom nasamu porazgovarati. - Dakako, gazda, samo sjai i ui. Isbel odvede Evartsa u stranu i neto mu ree, Jean nasluti oevu otrinu prema gestama kojima je popratio svoje rijei. Shvatio je da otac nalae Evartsu da ne sudjeluje u sukobu koji je zapoeo izmeu Isbelovih i Jorthovih. Evarts je ve dugo radio za Isbelove, sad se na njegovu izbrazdanu licu, dok se opirao Gastonovoj volji, iskazivala sva njegova odanost, uz jo neto to je bilo snanije i mranije. Starac podigne glas: Ne, kaem ti, nee i to ka! Vratie se konjima, a stari Isbel, kao da se neega prisjeti, sumornim oima pogleda mladog Evartsa. - Sine, jesi li pokopao Bernardina? - To smo juer otac i ja uradili - odvrati djeak. - Srea je da kojoti nisu naili prije nas. - to je s ovcama? - Ostavio sam ih tamo. Trebao sam ostati, ali sasvim sam... bojao sam se... Ovcama nije loe, imaju dobre trave i vode... a u ovo doba nema divljih zvijeri. - Jake, pripazi mi na to stado - ree Isbel. - Ukoliko se sluajno ne vratim, neka ostane tebi... uj, poalji maloga za nama u selo. Ne s nama, jer bi ga netko mogao opaziti, tek nakon to mi odemo. Neka me potrai kod Abela Meekera. Jeana ponovo obuze nelagodna slutnja da otac kuje planove i namjerava neto o emu nije govorio svojim partnerima. Kad su produili put, Jean je pognao konja naprijed, primakao se ocu i upitao ga zato je Evartsu rekao da sina poalje u Travnatu dolinu. Starac odgovori da djeak moe biti koristan - bez opasnosti moe vrljati selom, pa e ih izvjetavati to se dogaa u Greavesovoj krmi gdje e Jorthova banda, nema sumnje, biti na okupu. Ovo je Jeanu izgledalo logino, pa vie nita ne upita. Cesta je u dolini bila pusta. Milju dalje, pred samim selom, naili su na skupinu brvnara, a Jeanovo brzo oko spazi radoznale, ali oito i prestraene ljude, kako vire u elji da vide to se dogaa, ali tako da sami ostanu neopaeni. Nesumnjivo je cijelo naselje ivjelo u napetosti i strahu. Po svoj prilici, u njihovim je oima ta zbijena skupina natmurenih jahaa pruala isti dojam koji je imao i

Jean kad je gledao Jorthovu drubu. Jahai su se kretali laganim kasom, ni urno ni uzbueno. Ali, oko jednog zapadnjaka lako je moglo zapaziti osobit izgled ove grupe; takvom oku nakana jahaa nije mogla promai. Ubrzo stigoe do poetka sela. Njihov se dolazak iekivao, ve je bio najavljen. Jean opazi gdje iza brvnara i kroz odkrinuta vrata vire ene i djeca. Dalje, opazio je tamne prilike mukaraca, koji su se preko vrtova i vonjaka iskradali iz kua, i bjeali prema sjeveru, prema sreditu sela. Da to nisu prijatelji Jorthove bande, koji sada jure najaviti dolazak Isbelovih? Jean je bio uvjeren u to. Shvatio je da nije sasvim tona oeva ocjena odnosa susjeda prema Jorthu i njegovim skutonoama. Bilo je posve mogue da su mnogi useljenici bili zainteresiraniji za uzgoj ovaca nego goveda, te sasvim iskreno i poteno naginju Jorthu. A bez dvojbe, bilo je i takvih koji su takoer bezrezervno bili uz Jortha, ali iz neistih namjera. 177 Gaston Isbel povede svoj klan sredinom iroke ceste i oni stigoe do brvnare Abela Meekera. Kao i du ceste, iz Meekerove brvnare virila su radoznala lica. Na Isbelov poziv, vrata se otvore, na njima se pojavi nizak, zdepast mukarac. Drao je puku. - Zdravo, Gass! Sto ima novog? - upita. - Nita dobra. Poelo je. Htio sam te zamoliti da mi dozvoli da s druinom uem u tvoju brvnaru. - Samo izvoli. Svoje u poslati Jimu. Ako i mene hoe, zna da sam uza te, Isbel. - Hvala ti, Abel, ali vie nikoga ne elim uvui u ovu stvar. Neka bude kako kae. Vjeruj mi da bih se volio pridruiti... Moj je brat Ted sino ustrijeljen. - Ted! Je li poginuo? - tupo uzvikne Isbel. - Ne znamo. Od Jima smo uli da je Jeff Campbell priao o tome kako je Ted sino otiao u Greavesovu trgovinu. Greaves je uvijek bio u dobrim odnosima s Tedom, ali ga sino nije bilo u trgovini... - Da, zna se da nije bio, i vie nikad nee biti - prekine ga Isbel uz mrki osmijeh. Sporim kimanjem glave Meeker dade do znanja da je shvatio i crna sjenka prijee preko njegova lica. - Campbell je dalje priao to je uo od nekoga tko je bio u Greavesovoj krmi. Jorthovi su naveliko pili, pa se stadoe svaati s Tedom... opet oko iste prie - ovce i goveda - i netko opali u njega. Campbell kae da su Teda nakon toga iva izbacili iz krme, siguran je da nije bio smrtno ranjen. - ao mi je, Abele, to i tvoji stradaju u ovome. Nadam se da Ted nije teko ranjen... U svakom sluaju ti i Jim ne mijeajte se u ovaj sukob. - U redu, Isbel. Svejedno u ti neto rei: ako ovaj sukob potraje dugo, vjeruj mi da e, prije ili kasnije, cijeli Bazen biti uvuen u njega, na jednoj ili drugoj strani. - Abe, pametno zbori, upade Blaisdell. - Ba zbog toga smo ovdje, da sve to zavrimo jednom brzom akcijom. - uo sam da ste udesili Daggsa - ree Meeker. - Dobro si uo - razvue Blaisdell. Meeker je izgundao neto sebi u bradu. - Je li Daggs bio s Jorthovom druinom? - Bio je, pa je doao Jeanu ravno na nian. - A gdje je Guy? - upita Meeker. - Pokopali smo ga, Abel odvrati Gaston. - Sad bih ti bio zahvalan da svoje nekamo poalje, a nama prepusti brvnaru i korale. Ima li sijena za konje? - Puna mi je staja - ree Meeker, i okrene se da ude u kuu. - Sjaite i uite. - Neemo, ovdje emo priekati dok svi vi ne odete. Nakon to je Meeker uao u kuu, Isbelovi su ostali na konjima i stali se ogledavati, motriti i meusobno se doaptavati. Na njihov se dolazak ekalo, selo se pripremilo za bitku koja je neminovno prijetila. Iz Meekerove kue uli su se nerazgovjetni glasovi ena i mete izazvan uurbanim odlaskom. Uzdu iroke ulice, s raznih strana virili su neki ljudi, bilo je onih koji su se skrivali, dok su se trei u malim grupicama nemirno muvali od jedne do druge ograde i neto aputali. Na mjestu gdje je cesta zaokretala, dizala se Greavesova kamena kua nalik utvrdi. Niska, ravna, osamljena, sa svojim crnim prozorskim otvorima, zlokobno je prijetila. Jean je razabrao neke prilike kako izlaze na iroka vrata i gledaju na cestu. - Jo oko petsto dobrih konjskih koraka, pa eto i nas tamo - otegne

Blaisdell. Nitko se ne nasmije njegovoj ali. Na Gastonovu licu oi se suzie do crte, netremice je gledao prema Greavesovoj trgovini. Blue se tako er smrknuo, nimalo vie od ostalih, ali no se, uz to, na njemu zapaalo da intenzivno razmilja. Gledajui Bluea, Jeana prooe trnci, on je u njemu osjeao smrtonosnu nakanu, ali vie od toga nije mogao dokuiti. U dranju mjetana, u opreznu motrenju i iekivanju Jorthove druine, i u muku zbijene skupine Isbelovih pristalica, Jean je osjeao prijetnju koja se ubrzo mora pretvoriti u smrtonosnu stvarnost. Na poziv Meekera, koji je stajao iza brvnare, Gaston ue u dvorite, a za njim i ostali. - Neka se netko pobrine za konje - naredi on, pa side s konja i uzme puku i zaveljaj. Ostavite sedla na konjima, barem dok ne vidimo to e biti. Konje odvezae Jean i Bili. Dok su ih u koralu pojili i davali im sijeno, Jean je imao dojam da bi mu Bili elio neto rei, neto mu povjeriti, da bi se htio otarasiti tereta koji ga pritie. Bili se tako udnovato drao kad god je bio trijezan. A ipak, nikad ne bi progovarao, niti bi zapoinjao razgovor. Meutim, ovom prilikom Jean je bio uvjeren da bi se Billu odrijeio jezik da im odjednom nije priao Colmor. - Momci, stari je naredio da se nas trojica s triju strana uputimo prema Greavesovoj krmi, izvan pukometa, i da naemo dobar zaklon. Poslije se trebamo jo blie pribliiti i gaati Jorthove, ako se koji od njih pojavi. Bez ijedne rijei, Bili se udalji. - Nisam naroito oduevljen takvom zamisli - odvrati Jean zamiljeno. - Jorth ovdje ima mnogo prijatelja. Netko bi nas mogao gaati s lea. - I ja sam se usprotivio, ali me stari uutkao. Toliko je bijesan, da mu se nita ne da dokazati. Neto je jako udan, ali ga razumijem. - Moda bolje poznaje situaciju. Je li rekao to e raditi on i ostali? - Nije. Blue ga je salijetao istim pitanjem, ali nije izvukao bolji odgovor. Bit e najbolje da uinimo kako kae, bar neko vrijeme. 180 Meni se ini da nas eli udaljiti s pravog poprita - zabrinuto e Jean. - A moda... Ali, stari nije lud... Colmore, priekaj ovdje dok me ne izgubi iz vida. Ja u krenuti naokolo, gledat u da se krmi to blie prikradem otraga. Ti poi desno. Dobro se dri zaklona. Jean pode, zaobie staju, kroz vonjak prijee stazu, izbije na istinu, potom se prebaci preko jedne ograde i nastavi prema sjeveru. Trenutak kasnije stigne do reda pojata i korala, kojih se drao sve dok se nije do epao ceste. Sad se nalazio na otprilike etvrt milje od Greavesove trgovine, a iza okuke ceste. Nigdje nikoga nije vidio. Sve je bilo pusto, cesta, polja, dvorita, cijeli prostor iza trgovine. Kao da je kakva poast prola kroz miroljubivu Travnatu dolinu. Preavi cestu, Jean se primakne nekim brvnarama, koje je zaobiao u irokom luku. Tako se domogao podnoja padine, gdje su mu grmovi i stabla omoguili da se u ravnoj crti kree prema trgovini. Neto kasnije, poeo se bliiti jednoj brvnari, ali je opazio da ga odande netko motri. Pobojao se da e pripucati na njega, ali se prevario. Njemu nepoznat mukarac neko je vrijeme pomno pratio njegovo kretanje, zatim mu je mahnuo rukom, kao da mu eli rei da ga se ne treba bojati, pa nestane u brvnari. Sigurno nije bio neprijateljski raspoloen prema Isbelovima. Proe brvnaru, te se sakrije iza debela hrasta. S te je toke mogao vidjeti pozadinu Greavesove trgovine, a daljina je, po svoj prilici, bila prevelika za puku. S obiju strana trgovine protezao se seoski panjak. Ispred trgovine pruala se cesta. Sa svog mjesta, Jean nije mogao vidjeti Meekerovu brvnaru i dio ceste do nje, i to ga uznemiri. Nezadovoljan svojim zaklonom, osvrtao se ne bi li naao bolje mjesto. Pronae poloaj koji mu se uini boljim, premda se ni s toga mjesta nije moglo vidjeti mnogo dalje niz cestu. Vratio se, zaobiao brvnaru, izbio na istinu zdesna, izmeu njega i prozora na trgovini naao se ugao Greavesove staje. Potom smjelo pohita istinom i u tren oka stigne iza nekakvih starih kola. Nije mogao vidjeti ni prozor ni vrata prodavaonice, ali s tog je mjesta mogao gaati svakoga

tko bi se pokuao putem provui iza duana. Samo to je na ovaj nain bio izvrgnut opasnosti da i njega gaaju. Svojim je otrim oima arao na sve strane, te ubrzo opazi Colmora gdje se, njemu slijeva, iza nekih stabala privlai trgovini. Meutim, pokraj svih napora, nije uspio vidjeti Billa. udio se Tome, s obzirom da se njemu zdesna nalazilo nekoliko dobrih zaklona s kojih je Bili mogao nadzirati pro elje i cijelu stranu trgovine. Kada je Colmor nestao meu bunjem, Jeanu se inilo da je ostao sam, na mrtvoj strai, pred pustim, naputenim naseljem. Promatrao je i oslukivao, vrijeme mu je sporo odmicalo. Ipak, sjenke su se oduljile, te je po njima znao da vrijeme zapravo brzo promie, bez obzira koliko napeto iekuje i to su mu se trenuci inili satima. Iznenada zauje otar prasak puke. Poskoio je, napet i spreman. Uslijedili su mukli pucnjevi iz tekog revolvera. Odbrojao ih je tri, sljedei su, meutim, prebrzo odjeknuli jedan za drugim. Zauo se promukao krik u kojem je bilo neeg slavodobitnog. Odmah potom, prigui ga druga vriska, u kojoj nije bilo naglaene emocionalne note. Najzad nad prodavaonicom i istinom opet zavlada muk. Bio je sasvim uvjeren da e se uskoro pojaviti netko iz Jorthova klanu. Napregao se da smiri drhtanje koje su izazvali nagli hici i vrisak. Nitko se ne pojavi, niti je itko isputao glasa. Neizvjesnost je bila nepodnoljiva. Nije mu bilo teko iekivati da se pojavi neprijatelj, ve mu je bilo teko to odmah ne moe doznati to se dogodilo. Dok je tako stajao, stiui puku kao eljeznim klijetima, pomno motrei sokolovim oima, svakog trenutka u njemu je jaala crna slutnja, predosjeaj katastrofe. Pucanj iz puke, a za njim brza revolverska paljba! to li to znai? Paljba iz revolvera razliitih kalibara, prema tome iz ruku razliitih ljudi! O emu se radi? No, njegov strah nije bio izazvan tim pucnjevima, ve krikom to je uslijedio. Usprkos razumu i elinim ivcima, nije uspio odagnati pomisao na nesreu. Najzad je popustio tom predosjeaju, napustio svoje mjesto i poput jelena pretrao istinu, i pokraj brvnare i preko izboine u podnoju padine krenuo prema cesti. Tu ga je opreznost nagnala da stane. Nigdje nije bilo ive due. Ponovo se zaputio trkom, brzo je stigao do Meekerove brvnare i pohitao u njezino dvorite. Tamo je, zgrena lica, teko diui, stajao Colmor, a ispred njega je nekoliko ljudi ualo sa spremnim pukama. Na prvi pogled, cesta se inila pustom. Blue je sjedio na kunom pragu i palio cigaretu. Uto vratima brvnare prie Blaisdell. Lice mu je bilo izoblieno. - Jean... pogledaj... niz cestu ree Blaisdell slomljenim glasom, prstom upirui prema Greavesovoj kui. Munjeviti je Jeanov pogled preletio cestom, i zaustavio se na ljudskoj prilici koja se ispruila posred puta. Bio je to ovjek krupne grade, bijela mu se kosa rasprila u praini, rairio je ruke u koulji zasukanih rukava - bio je mrtav! Jean ga je u hipu prepoznao. Otac! Ubie ga! Ubie ga Jorthovi! Gotovo je. Ispunio se oev predosjeaj smrti. Nakon prvih, munjevitih misli Jeanom ovlada tupost, na trenutak je sve u njemu stalo, a zatim uslijedi teak bol u srcu. Takav je bol Jean upoznao samo kad mu je umrla majka. Proe i taj otar ubod bola, a za njegovim ledenim pritiskom uslijedi nagla navala uzavrele krvi. - Tko je to uinio? apne Jean. - Jorth! - muklo odvrati Blaisdell. - Sine, nismo mogli zadrati tvog oca... Otimao se poput tigra. Jednostavno je sebe predao smrti! Oh, ne bi bilo toliko strano, da nije tako ludo postupio. Zna se, doli smo ovamo da ubijemo i budemo ubijeni, ali ne na takav nain... Pobogu, pa to je bilo umorstvo, isto umorstvo! Na Jeanovim nijemim usnama lebdjelo je pitanje koje se lako moglo itati. - Reci mu ti, Blue, ja ne mogu nastavi Blaisdell i tekim se korakom zaputi u brvnaru. - Sjedi, Jean, ne uzimaj to toliko k srcu - mirno e Blue. - Dobro zna da smo se svi pomirili s tim da na ovom poslu ovako ili onako zaradimo metak. I tu zbilja nije vano kako e ovjek poginuti. Glavna briga

mora nam biti kako emo one tamo izreetati, da i oni osjete ono to je osjetio tvoj otac. Pod utjecajem Bluea, koji je svojim mirnim i hladnokrvnim dranjem djelovao umirujue, Jean osjeti kako mu se podie duh, kako prima ono to je neizbjeno, kako mu se vraa kontrola nad samim sobom, pomiruje se s injenicom da mora ekati na osvetu. Iz malene i nepomine revolveraeve prilike zrailo je neto to ga je podsjealo na zmiju otrovnicu koja je instinktivno svjesna svoje smrtonosne mo i. Jean sjedne i obrisa znojno lice. -Jean, otac ti je sam htio izravnati raune s Jorthom i sve nas potedjeti - zapoe Blue isputajui gusti dim iz plua. Ali, prekasno se toga sjetio. Da je prije nekoliko godina, pa ak i jo nedavno, izazvao Jortha na dvoboj, ovjek na ovjeka, moda ne bi bilo rata izmeu Isbelovih i Jorthovih. Savjest se Gastonu Isbelu prekasno probudila. Tako ja mislim. - Ne otei... reci mi to se dogodilo - Jean e, teko diui. - Malo poslije tvog odlaska, vidio sam da tvoj otac pie neko pismo na listu koji je istrgao iz Meekerove Biblije. Meni je to bilo sumnjivo. Blaisdell mi je rekao to on sluti. Ubrzo je stigao mali Evarts. Stari Gass ga je odveo u stranu, da mi ne ujemo, i neto mu je rekao. Vidio sam da mu je neto dao, kasnije sam pogodio da je to bilo ono pismo koje je napisao na listu iz Biblije. I ja i Blaisdell pokuali smo od 184 I njega doznati to je uradio. Ali, ni rijei! Ja sam dobro motrio to se dogaa, i nakon nekog vremena spazio sam maloga Evartsa gdje odlazi iza kue. Pogledom sam pratio bosonogog djeaka dok je iao cestom i uao u Greavesovu prodavaonicu... Onda sam motrio na tvog oca. Znao sam to je uinio: pozvao je Jortha da se suoi s njim nasamu, oi u oi!... Bio sam u to siguran kao da sam i proitao to je tvoj otac napisao. Nita nisam rekao Blaisdellu, samo sam ekao i motrio. Ove je posljednje rijei Blue naroito razvukao, kao da se s uivanjem podsjea kako je sve otroumno pogodio. Njegove se tanke usnice rairie u osmijeh. Povukao je dva dima iz cigarete i ispustio malen oblak dima. Onda se odjednom promijeni. Munjevito je mahnuo rukom, bio je to znaajan i temperamentan trzaj, za kojim uslijedie brze rijei: Pukovnik Lee Jorth izae iz duana, pode cestom, kojih stotinjak koraka. Zatim stade. Bio je u svom crnom, dugakom kaputu i crnom eiru, stajao je nepomino kao stijena. "Sto je ovo, pakla mu!" istisnuo je Blaisdell, im je malo doao k sebi. - Mi ostali samo smo gledali. Tog sam trenutka bio zaboravio na tvog oca, a ni ostali ga se nisu sjetili. Svak je mislio svoje. Odjednom ga spazismo gdje kree na cestu. Ja ga dozovem, Blaisdell ga stane kumiti i moliti da se vrati. Svi su ga preklinjali. Bez koristi! Ispsovao sam ga i upozorio da je kao dan jasno da Jorth ne misli poteno. Ja takve stvari naprosto osjeam. Znao sam da je Jorth spremio neki trik, nisam uzalud dugo bio revolvera. Tvoj otac nije imao puku, samo revolver za pojasom. Zagrabio je dugakim koracima niza stazu, sve bre, ali je meni bilo muno. uo sam Blaisdella gdje stenje, a Fredericks je psovao poput koijaa... Kad je tvoj otac stao, otprilike na nekih pedeset koraka od Jortha, svi smo obamrli. uo sam njegov glas, potom Jorthov. Sjekli su poput noa, u njihovu tonu oitovala se sva meusobna mrnja. Blueov glas se malo utiao. Ispod njegova spokojstva krio se posve drugi ovjek. - Koliko sam vidio, tvoj otac i Jorth u istom trenutku posegnue za revolverima. Bio je to ravnopravan obraun. Ali, upravo u trenutku kad su trgnuli revolvere, iz krmo odjekne pucanj iz puke. Morala je to biti neka teka puka. Tane je pogodilo tvog oca, i to nisko, u trbuh. To se dalo zakljuiti po nainu kako je pao, najprije na koljena. Opalio je i on, ali naslijepo, nije mogao pogoditi. Jorth je potrao naprijed, kojih dvadesetak koraka, pucajui sve dok se tvoj otac nije sasvim ispruio... Jorth prie, prigne se nad njim, pa se uspravi i ispusti pravi apaki krik... Budno motrei oko sebe, Jorth polako, natrake, poe prema krmi i nestane iza

vrata prodavaonice. Blue je uutio. Jean se osjeao kao da ga je, dok je Blue priao, drao silan magnet, koji ga je iznenada ispustio i sada pada u gluhe dubine obamrlosti i tuposti. Blueovo se lice pred njim zamuti. Pognuvi glavu i naslonivi je na ake, Jean je neko vrijeme sjedio, dok mu iznenada cijelim tijelom ne pro e lak drhtaj. Onda ga oplahne smrtna studen i zahvati jeziva munina. No, to se stanje postupno stade gubiti i on osjeti kako u njemu raste tupo zaprepatenje zbog naizgled umrtvljena duha. Blaisdell mu blago poloi svoju krupnu aku na rame. - Glavu gore, sinko! - ree. - Tvoj je otac to i oekivao, a i mi smo morali raunati s time... Ako si prije imao razloga da ubije Jortha... pomisli koliko sad ima. - Blaisdell kae pravo! - ubaci Blue glasom u kojem je odjeknula ledena odlunost. - Lee Jorth ne smije iv doekati sutranji dan! Taj poziv, upuen onome to je u Jeanu bilo iskonsko, indijansko, nije bio uzaludan. Ali, ak i u trenutku kad se u njemu uzburkala plima osvete, osjetio je da ga pee savjest, da ga boli to mu se namee takva udovina, surova kob. U dubinama njegove mate poelo je blijedjeti i gubiti se lice Ellen Jorth. - Blue - ree Blaisdell - to prije trebamo prenijeti Isbelovo tijelo i pokopati ga, samo se bojim da e to biti mogue tek kada padne mrak. U redu - odvrati Blue. - O tome razmiljajte vi, a ja sada razmiljam o neem drugom. Kujem nekakav plan. Maleni je revolvera sve vie zadivljavao Jeana svojim izgledom, rijeima i dranjem. Zaista, vidjelo se da Blue sprema neto to navjeuje zlo ljudima u kamenoj kui na cesti. Revolvera se ushodao gore-dolje dvoritem, silazio je i ulazio stazom do ulaza, potom je uao u brvnaru gdje se motao amo-tamo, sve bre, poput uznemirene zvijeri, a na kraju zastade kao pogoen i sebi svojstvenom, vatrenom gestom podie desnu ruku, pa e: - Jean, pozovi sve unutra. Uoe jedan za drugim, utljivi i natmureni, s iekivanjem su piljili u malenog Teksaanina. Njegov se utjecaj nad njima nedvosmisleno osjeao. - Gordone, ostani kod vrata i otvori etvore oi - ree Blue. Momci, dobro me sluajte! Sve sam smislio. Vrebanje na ovjeka moj je zanat, kao to je vama uzgoj stoke. Mislim da e nama svima pomoi moje iskustvo iz Texasa. Ja u ubiti Leeja Jortha! Prvo njega, a moda i njegovu brau. O mnogim sam nainima razmiljao prije no to sam doao na pravi. Jer, moramo ii na sigurno. Jorth mora umrijeti! Moj je plan ovakav: druina sad tamo sigurno pije, u to se moemo kladiti. Iz krme nee izai. Oni oekuju da mi otponemo borbu. Mislim ak da raunaju na opsadu slinu opsadi Isbelova ranca. Ali, mi neemo poduzeti nita slino, drugaije emo iznenaditi bandu. Medu njima je samo jedan uistinu opasan ovjek, a to je Queen. Ja ga znam, ali on mene ne zna. Svoj u posao obaviti prije nego me upozna. Nakon toga, sve e biti u redu! Na tren je zastao, suenih je oiju gledao pred sebe, na njegovu tvrdu licu ogledala se krajnja zaokupljenost, kao da zamilja izvanredan prizor. - Dobro, u emu se sastoji tvoj plan? upita Blaisdell. - Svi vi dobro poznajete Greavesovu prodavaonicu nastavi Blue. - Znate da na prozorima ima drvene kapke, te se izvana ne moe vidjeti svjetlo. Raunam da e, im padne mrak, Jorthova druina udariti u slavlje. Pit e, drat e upaljeno svjetlo, a kapci e biti sputeni. Zbog nas se ni najmanje ne moraju brinuti. Zgrada je kao tvrava. Gorjeti ne moe. Sigurni su da, dok su tamo, na njih ne moemo juriati. im padne mrak, mi emo krenuti naokolo i ispasti na cestu u blizini prodavaonice. Isbela emo pustiti da lei gdje se sada nalazi dok se bitka ne zavri. Osim njega, morat emo pokapati jo nekoga. Prikrast emo se iza onog bunja ispred Colemanova dvorita. Tada e Jean stupiti u akciju. Uzmi sjekiru, i naravno svoje oruje, i dounjaj se kako ti to ve zna iza trgovine. Jean, to zaista vjeto mora izvesti, siguran sam da ti nee biti teko. Tamo e biti mrano kao u rogu, pa ako bi netko i gledao iz prodavaonice, jamano nita

ne bi vidio. Ne mora se uriti, idi polako i sigurno. Ako nema jasnu sliku terena iza trgovine, rei u ti kako izgleda. Kleknuvi na jedno koljeno, Blue stade prstom arati po podu, oznaujui Greavesove staje i ograde, stranja vrata i prozore prodavaonice, a naroito se zadrao na opisu ulaza u podrum, gdje je Greaves drao drva i bezvrijedne stvari. - Na ovo ti naroito skreem panju - govorio je Blue jer je to veoma zgodna rupa u koju se moe sakriti ukoliko banda izleti van. Ako polete u dvorite, onda im moe prirediti gadnu poparu... Znai, kad se priunja stranjim vratima, malo priekaj, promotri i posluaj, zatim sko i to bre moe i sjekirom udari u prozor. Ako stigne, pogledaj unutra. Moglo bi ti koristiti. Zatim opet hitro priskoi vratima i udri sjekirom po njima. Stoj po strani, da te ne pogode ukoliko pripucaju kroz vrata. Dobro udri, raspali svom snagom... I tad u ja preuzeti stvar u svoje ruke. Kad ti zalupi sjekirom po vratima, ja u uletjeti u trgovinu na prednji ulaz. Njihova e pozornost biti usmjerena na stranja vrata, oni e gledati tamo. A ja u skoiti unutra, vrisnuti i opaliti u Jortha. - Hm! Jesi li gotov? - istisne Blaisdell. - Jesam, i ne bih rekao da je to mala stvar - suho odvrati Blue. U to e se, uostalom, uvjeriti i sam Jorth. - A to emo mi raditi? - Vi ete mi pomoi odgovori Blue ali mu se u glasu osjeala sumnja. - Ja sam planirao kako da ubijem Jortha, a moda i njegovu brau. Moda stignem opaliti i u Queena. Ali, sa sigurnou elim smaknuti Jortha. Nakon toga, ne znam to e se dogoditi. Postoji mogunost i da se lako izvuem, pa ako mi to uspije, vi trgovinu moete obasuti olovom. - Blue, usprkos potovanju i priznanju koje ti odajem, moram ti re i da mi se tvoj plan ne dopada - izjavi Blaisdell. - Njegov uspjeh isuvie ovisi o sitnicama i ako samo jedna sitnica krene naopako, sve moe propasti. - Blaisdell, mislim da ovu igru poznajem daleko bolje od tebe - odvrati Blue. - Revolveraa rukovodi nagon. Kaem ti da e trik upaliti. - Ali, pretpostavimo da su prednja vrata na trgovini zakraunata? - uporno e Blaisdell. - Nema krauna - ree Blue. - Jesi li siguran? - Jesam. - Do vraga, ovjee! Zar ne preuzima straan rizik? vikne Blaisdell. Umjesto odgovora, Blue mu uputi pogled od kojeg je Blaisdellu iknula krv u obraze. Raner je tek tada shvatio da je revolvera i ranije preuzimao oajnike rizike i da e to i sada uiniti, ne zato to eli ludo izgubiti glavu, ve zato to se hoe drati svog osobitog kodeksa asti. - Blaisdell, jesi li uo za mene u Texasu? - Nisam, Blue, koliko se sjeam - odvrati raner kao da se ispriava. - A Isbel nikad nita nije priao o tebi, o tome je utio kao riba. - Moje pravo ime nije Blue. Tako! Pa koje je... ukoliko te smijem pitati? - oporo e Blaisdell. - King Fisher. To je ime okiralo ne samo Blaisdella ve i sve prisutne. Jean se zaprepasti, u njemu je bilo i nekih drugih osjeaja koje ni sam nije potpuno shvatio - naao se licem u lice s jednim od najozloglaenijih ljudi ikad roenih u Texasu - s odmetnikom koji je ve odavno bio smatran mrtvim. - Ljudi, ja bih i dalje krio tajnu o sebi, kad bih se uope nadao da u iznijeli ivu glavu iz sukoba izmeu Isbelovih i Jorthovih - nastavi Blue. - Ali, znam da u dobiti svoje, to ovdje osjeam... Isbel mi je bio prijatelj. Spasio me od lina u Texasu. Stoga u ubiti Jortha. Ukoliko netko od vas preivi ovaj sukob, oduit e mi se time to e priati tko sam bio i zato sam stao na stranu Isbelovih. Jer inae, meni je muno sluati sve te razloge o sukobu izmeu ovara i govedara, te prie o Jorthu i Druini krivog noa i tako dalje. Ja znam da je bilo lopovluka i kod Isbelovih. I ne elim da se tvrdi kako sam ubio Jortha zato to je bio stokokradica. - Zaboga, Blue, kasno je da sada raspravljamo o tome plane Blaisdell, zaprepaten i ljut. - Raunam da dobro zna o emu govori... ali ja to ne elim uti. U tom je trenu Bili Isbel tiho uao u brvnaru, ali nije uo Blueove rijei. Jean je u to bio siguran, jer je upravo dok je Blue govorio, izvana

odjeknuo bat Billovih tekih izama. Usprkos tome, u Billovu izgledu, u nainu kako je Blue od njega odvraao svoje mravo lice, u Billovu ulasku upravo u tom trenutku, ili pak u svemu tome zajedno, bilo je neega zbog ega se Jeanu uini da postoji jo neka tajna koja je dio skrivenih razloga to su doveli do sukoba izmeu Jortha i Isbela. Zna li i Bili ono to tvrdi Blue? Jean je bio spreman potvrdno odgovoriti na takvo pitanje. Zaokupljen gorinom i zdvajanjem, Jean je zurio kroz otvorena vrata u jezivu sliku ispruena oeva tijela na kojem se na suncu bijeljela kosa. - Blue, bolje da si to zadrao za sebe, pa i svoje pravo ime - ree Jean gorko. - Sad je prekasno, ne moe koristiti ni jednoj ni drugoj strani... Ali, cijenim tvoje prijateljstvo prema mom ocu i spreman sam ti pomoi da ostvari svoj plan. Jeanova odluka kao da je sprijeila dalji prosvjed ili protivljenje od strane Blaisdella ili bilo koga drugog. U Blueovu kratkom, mrkom osmijehu italo se zadovoljstvo. Veina ostalih mrgodno se zatvori u se. Ushodali su se, izlazili i ulazili, motrili natmurenim o ima, nigdje nisu nalazili mira. Jean je tisuu puta bacio pogled na cestu, na tragino ispruenu priliku mrtva oca. Ta je slika izazivala tisuu raznolikih osjeaja, ali ponajvie alost. Kakvu alost! Gaston Isbel lei licem u praini seoske ceste! Velike krvave mrlje isticale su se na leima njegova prsluka i na jednom ramenu bijele koulje. Kugle su prole kroza nj. Kad god je Jeanov pogled pao na krvave mrlje, morao je obuzdati plimu divljih poriva. U meuvremenu, popodnevni su sati prolazili, a selo je svejednako izgledalo kao da su ga svi stanovnici napustili. Na cesti se ne pokaza ni pas. Jorth i nekoliko njegovih ljudi izaoe ispred trgovine i sjedoe na stubite, u zbijenoj grupi, kao da se dogovaraju. Svaki je njihov pokret odavao sigurnost i vanost. Pred sumrak, vratie se u trgovinu, zatvorie vrata i spustie kapke na prozorima. Tad Blaisdell pozove Isbelovu grupu da veeraju. Jean nije osjeao glad. I Blue, koji se cijelo vrijeme drao po strani, nije pokazao volju za jelom. Nije ni puio, iako je cijelo prije podne proveo s cigaretom u ustima. Sumrak se spusti, a za njim ubrzo pade no. Nigdje nije bilo svjetla. - Pa, mislim da je dolo vrijeme - ree Blue i ispred ostalih izae iz brvnare. Jean je iao za njim, nosio je puku i sjekiru. Ostali su ih bez rijei slijedili. Blue skrene lijevo i pode preko polja da mjesta s kojeg se nazirao niz tamnih stabala. - Tu cesta skree - ree Jeanu. - Tamo je Colemanova brvnara... Bilo ti sretno! Jean osjeti stisak elinotvrde ruke, u tami spazi bljesak Blueovih oiju. Nije smogao rijei da odgovori momku krtom na rijeima, ali je svom snagom stisnuo tanku, ali tvrdu aku, pa se urno izgubi u tami. im se naao sam, svijest o vanosti zadatka koji je leao na njemu, natjera ga da ivne. Naao se na poslu koji mu potpuno odgovara. Znao je da mu je zadatak opasan, ali je takoer znao da je Blue hladnokrvno na sebe preuzeo najopasnije djelo. Zar je mogue da je taj kauboj, kome su se ve sjedine pojavile u rijetkoj kosi, glavom i bradom veliki King Fisher? Razmiljajui o tome, Jean se udio i divio, a sjetivi se Jortha, sav se strese. Za deset do petnaest minuta, Jorth e pasti s krvavom pjenom na usnama. To je Jean znao po neemu to je vrebalo u tamnoj, samotnoj, tihoj, sparnoj ljetnoj noi. Iao je brzo. Trkom je preao cestu, pa krenuo istim putem kojim je popodne iao, nakon nekoliko trenutaka zastao je, teko diui, na rubu istine iza Greavesove trgovine. Tamu je probijala svijetla tokica. Jeanu poskoi srce. U trgovini je gorjela velika lampa koja je visjela nasred stropa. Osluhnuo je, uo je glasove i grub smijeh koji su neskladno odjekivali u nonoj tiini. Blueove pretpostavke bile su sasvim tone. Unutra se naveliko slavila smrt Gastona Isbela. Nekoliko trenutaka kasnije, nakon to je povratio dah, sav se pripremio na akciju koja mu je predstojala. Vid i sluh kao da mu se pojaae. Kretao se bez i najmanjeg uma. Doao je do kola, iza kojih je na

trenutak unuo. Nejasno, sablasno blijedo tlo inilo se nestvarnim koliko i sam plat tame nad njim. Kroz tamu, koja se inila gustom poput oblaka, ali je zapravo bila prozirna, probijalo se tanko svjetlo iz Greavesove trgovine. Iznad crne etvorine trgovine dizala se siva pruga kroanja stabala, a jo vie, prostiralo se tamnoplavo nebo osuto zvijezdama. U daljini je zalajao samotan pas. Ljudski glasovi se zaue jasnije, neki su bili duboki, mukli, neki opet bezbrino glasni. Skupio je sve svoje sile, ula su mu bila u savrenom skladu s lakim i gipkim pokretima. Preao je deset kratkih, hitrih koraka, pa zastao. S tog mjesta, njegove su prodorne oi mogle pratiti svako kretanje oko trgovine. Da je ispred zgrade bila postavljena straa, sad bi je morao spaziti. Prebacio se do ograde, uao u dvorite, uronio u gustu sjenu staje, pa se pred njim crna zgrada trgovine stala sivjeti - bojom kamena u mraku. Zirkao je u tamu. Na sivilu zida nije se odraavala nikakva ljudska prilika - vidjela se samo jedna crna mrlja, po svoj prilici ulaz u podrum kojega je spomenuo Blue. Kroz mali, crni prozor probijao se traak svjetla. Desno su se crnjela iroka vrata. Beumno se nastavio uljati. Opet je stao. Sad se potpuno uvjerio da nema straara. uo je zveckanje aa, otegnut teksaki govor, potom tvrd i opor Jorthov glas. itavo se Jeanovo bie napelo i titralo. U njemu je gorio plamen, a koom su mu plazili hladni trnci. Samo uz ogroman napor volje uspio se jo malo zadrati u mjestu, da bi bolje osluhnuo, ogledao se i osigurao. Bio je to samo trenutak - za vrijeme kojega ga je arko palila uzavrela krv to je u njemu bjesnjela. U trenutku kad je skoio kao da je u njemu neto eksplodiralo. S nekoliko hitrih skokova naao se izmeu vrata i prozora. Naslonio je puku na kameni zid i zamahnuo sjekirom. Prozorski kapak pue i pade na pod prostorije. Nastali muk poremeti jedno "Sto je to?" Jean je svom snagom zamahnuo sjekirom i tresnuo po vratima. Donja polovina vrata popusti i izvali se. Iz rupe probi jarko svjetlo. - Pazi! - netko vrisne. - Rue stranja vrata! Jean ponovo udari, ovaj put jae. Odbijeni komadii vrata odletjee u trgovinu. - Sjekirama provaljuju vrata - muklo dreknu drugi glas. - Gurnimo ank na vrata. - Ne! - odjekne autoritativan glas u kojem se osjeala i strava. - Pustimo ih da upadnu. Potraite zaklon, da ih dostojno doekamo. - Ne ulaze - zau se odgovor neijeg muklog glasa. - Pripucat e na nas iz mraka. - Gasi svjetlo! - izdera se netko. Treim, silovitim, udarcem Jean probije i gornji dio vrata. Unutra su se uzvici i psovke mijeali sa struganjem klupa po podu i batom izama. Tu buku nadjaa i utia prodoran vrisak, sasvim drugaiji, ispunjen uasnim znaenjem. I Jeanova se sjekira zaustavi na pola puta, on je ispusti i zgrabi puku. - Neka nitko ne mrdne! Poput zviduka elinog bia, glas je zaparao tiinom. Bio je to Blue. Jean se brzo prigne i pogleda kroz rupu na vratima. Ljudi koje je spazio kao da su bili skamenjeni, i to u neprirodnim poloajima. Jorth je stajao neto ispred ostalih, na njemu nije bilo eira ni kaputa, jednu je ruku ispruio, iza njegova tamna profila na dovratku prednjih vrata ocrtavala se prilika malena ovjeka. Blue! Samo ovlaan pogled na Blueovo lice, u njegove uperene revolvere koji su malko podrhtavali, bio je dovoljan da Jean shvati zato je revolvera izabrao ovaj trik. - Tko si ti? - daui, muklim tonom upita Jorth. - Ja sam Isbelova desna ruka - odsjeno odvrati Blue inae nekad prilino poznat u Texasu... King Fisher! To je prisutnima moralo predstavljati jamstvo smrti. Jorth je uo za tog odmetnika i sad je, kao kroz maglu, shvatio da mu je doao kraj. Na svjetlu lampe njegovo lice dobi zelenoblijedu boju. Ispruena ruka drui mu se stade sputati. Revolver u Bluevoj lijevoj ruci poskoi i stane rigati vatru. Nekoliko pucnjeva gotovo se slilo u jedan. Jorthova ruka omlitavi, ispusti ve istrgnuti revolver. Tijelo mu se presavije. Zalepeta rukama kao ranjena ptica krilima, pa se uhvati za trbuh. Njegovo smrtnoblijedo

lice niim se ne izmijeni niti skine pogleda s Bluea. No, u njegovu je kriku, to ga je ispustio, bilo uasne samrtne jarosti i strave. Potom se zanese, sveudilj s udnovato ukoenim izrazom lica i oiju uperenih u svog ubojicu, i padne. Njegov pad razbije maginost trenutka. Usprkos revolverakoj rutini, i sam je Blue zastao da gleda Jortha u smrtnom gru. Nato Jorthovi ljudi trgnue oruje i zapucae. Jean spazi kako Blue obara ljudeskaru koja se srui preko Jorthova tijela. Odmah potom, brz poput misli, Jean podigne puku i opali u veliku lampu. Bukne plamen i lampa padne na pod, nestade svjetla, tama je bila nalik crnu, neprozirnu zastoru. Zbog crvenih bljesaka iz revolvera mrak se inio jo guim. U trgovini se ula pucnjava, vrisak, psovka i bat izama. Jean ugura cijev puke kroz vrata i stane pucati, nisko i na sve strane, sve dok mu se arer ne isprazni. Izvue i revolver, te i njega isprazni. Zagrmjee puke ispred prodavaonice, Jeanovi su drugovi uli u akciju. Tanad zazvidi kroz razbijena vrata. Jean brzo otri oko ugla zgrade, pazei da malo skrene ulijevo, a kad se neto udaljio od prodavaonice, opazi kako nasred ceste suklja vatra iz puanih cijevi. Blaisdell i ostali gaali su vrata trgovine. Okretnim prstima, Jean ponovo napuni puku. Zatim brzo pretri cestu da bi doao iza leda svojim prijateljima. Njihova je vatra oslabjela. Opazio je tamne prilike kako mu idu u susret. - Blaisdell, ja sam! - oprezno dovikne. - Jean? - Raner se priblii. Ah, za tebe se nismo bojali. - A Blue? - otro zapita Jean. Tamna, sitna prilika prie Jeanu. - Tu sam, Jean - ree Blue oporo. - Sjajno si obavio svoj zadatak. Morat ete me previti, ali mislim da nisam teko ranjen. - Colmor je pogoen - zau se Gordonov glas, nekoliko jardi dalje. - Neka mi netko pomogne. Jean otri da Gordonu pomogne pridrati klonulog Colmora. - Jesi li teko ranjen? - zabrinuto zapita Jean. Mladi je oborio glavu na grudi, teko je disao i nije odgovorio. Morali su ga gotovo nositi. - Hajdemo, ljudi! dovikne Blaisdell, poto se okrenuo ostalima koji su jo uvijek pucali. - Fredericks, Bille, pomognite mi da naem staroga Gassa. Mora biti tu negdje. Neto dalje na cesti, naili su na tijelo Gastona Isbela. Podigoe ga i pooe za Jeanom i Gordonom, koji su pridravali ranjenog Colmora. Jean se osvrne i spazi Bluea gdje se vue iza ostalih. Bilo je pretamno da bi dobro vidio, ali je Jean ipak imao dojam da je Blue ranjen tee nego to je rekao. Meekerova brvnara nije bila daleko, ali dok su stigli do nje, vrijeme se zabrinutom Jeanu beskrajno oduljilo. Colmoru je naizgled bilo neto bolje. Uli su u Meekorovo dvorite. Blue je bio posljednji, jedva se dovukao. - Blue, kako ti je - uznemireno upita Blaisdell. Pa, kako da ti kaem... izme su jo na meni - gotovo apatom odvrati Blue. Zateturao je u dvorite, spustio se na travu i ispruio se. - ovjee, pa ti si teko ranjen! - uzvikne Blaisdell. Ostali stadoe i po preutnom dogovoru spustie Isbelovo tijelo na tlo. Blaisdell klekne kraj Bluea. Jean prepusti Colmora na brigu Gordonu i pouri do Bluea, te mu se zagleda u lice. - Ne, nisam... ranjen - odvrati Blue jo tiim glasom. Samo sam... ubijen!... Queen me udesio!... Sjeate se... to sam vam rekao... Queen je... jedini opasan medu njima... znao sam... mogao sam ga ubiti... Ali, poao sam... unititi Leeja i njegovu brau... Blueov se glas izgubi. - Ah - izusti Blaisdell. - Kako je Jorthovo lice bilo smijeno... kad sam rekao... da sam King Fisher - apnu Blue. - Jo smjenije... kad sam ga svega izreetao... Ali... Queen... Umuknuo je. - Blue - viknu Blaisdell. Odgovora nije bilo, raner se prigne i poloi dlan na revolveraeve grudi. - Otiao je... Tko zna je li stvarno bio Teksaanin King Fisher. Nitko ne bi vjerovao... Ali, ako je zaista pobio Jorthove, ja u povjerovati. GLAVA 10 Dva dana samotnog ivota u umi izazvae u Elleni neizmjerne promjene. Nekako koncem lipnja njezin otac i dva ujaka spremili su se i odjahali zajedno s Daggsom, Colterom i jo estoricom. Otili su naoruani do zuba,

neki natmureni od silna pia, drugi uozbiljeni pred neminovnom bitkom. Otac Elleni nije ostavio nikakvu poruku, ak je zaboravio oprostiti se s njom, ili je to namjerno izbjegao. Na licima ljudi ogledala se njihova crna misija. Otili su, a koliko god otra bila bol koju je pri tom osjetila Ellen, njihov joj je odlazak ipak predstavljao olakanje. ula je toliko hvalisanja, da je poela sumnjati u ishod sukoba Isbel-Jorth. Pas koji laje, ne ujeda. Moda e netko i na jednoj i na drugoj strani biti teko ranjen, pa ak i ubijen, a sukob e se potom nastaviti kako je dosad tekao, na prijetnjama. U njoj se neto neprestance i izvanredno brzo mijenjalo, te je mogla govoriti o svakodnevnoj promjeni. Uveer bi mrzila samu sebe, a ujutro bi ustala i odmah zapjevala. Osim Ellen, na rancu su ostali Antonio i slukinja Meksikanka. No, Ellen se s njima vidjela samo za vrijeme jela, a ponekad ak ni tada, jer je odlazila starom Johnu Spragueu, ili se uveer kasno vraala kui i sama sebi spremala veeru. Do Spragueove brvnare nije bilo daleko, a kako vie nije jahala svog vranca Pika, ila je pjeice. Pik je bio nauen da svaki dan dobije svoj obrok zobi, stoga bi odmah ujutro rano prilazio rancu i rzao. Ellen se, meutim, bila zaklela da ga nee hraniti, pa je to Antonio preuzeo na sebe. Ali, jednog jutra Antonija nije bilo, pa je Ellen sama morala hraniti Pika. Kad je poloila ruku na njega, konj je protrljao gubicu o njezino rame, a u njoj se odmah pokoleba uvjerenje da joj je konj mrzak. "Zato bih ga mrzila?" upita se. "Konj nije kriv to pripada jednom..." No, u jedno je bila sasvim sigurna da joj je samoj bilo sve ljepe. U samotnoj je umi dan brzo prolazio, ali se Ellen ipak inio dugim. Provodila je vrijeme sa svojim mislima. Jutro je redovito bilo sunano, isto, mirisno i ivobojno, a u njezinu je raspoloenju bilo enjive sjete. Redovito bi njezinu sreu remetile uspomene; uspomene bi pak izazvale osjeaj stida, a stid je poticao revolt. Danima se za sumraka naprosto dovlaila kui, sumorna, izmuena, slomljena. Ipak, nije se prestala boriti. Dole su lipanjske oluje, umsko se smee, suho, pranjavo tlo promijeni. Izbijala je zelena trava, cvijee je procvalo, po kanjonu se ipkasta paprat valjukala na vjetru i prigibala svoje ljupke vrkove jantarno obojenim vodama. Ellen je neprekidno obilazila svjea udolja, borovima osjena gudure iji je kamen prekrila mahovina, gdje su potoci srebrnkasto uborili a jeleni dolazili na pojilo. Lutala je sama. Ali, s vremenom je nala drutvo u jasikama i skladnoj glazbi malenih slapova. Kad bi zauvijek mogla ivjeti u ovoj samoi, kad se nikada ne bi morala vratiti na ran i u kuu koja ju je podsjeala na glas na koji je dola, mogla bi sve to je bilo zaboraviti i biti sretna. Oboavala je oluje. Kraj je bio suh, ona je ve odavna nauila da s dobrodolicom pozdravi pahuljaste oblake kad bi se valjali s jugozapada. Nailazili su kao da brode, izvijali su se i crnjeli, da bi najzad stvorili veliku, purpurnu, srditu masu koja bi se naizgled naslonila na rub brda i praskala zasljepljujuim munjama i sipala sive zastore kie. Grom bi rijetko kad pukao u blizini ranca, ali gore, u Urvinama, nije bilo oluje a da se bar jedan plemeniti bor nije rascijepao i sruio. Za oluje, ovari i umski ljudi nikad nisu logorovali pod borovima. U ljudima je ivio uroen strah od munja, ali se Ellen nije bojala munja, strahotnih prasaka i gromkih tutnjava to su odjekivali uzdu tvrdih stijena Urvina. Oluja joj 1QQ je donosila olakanje u grudima. Duboko u njezinu srcu krila se oluja koja se tek pribirala. Zadovoljstvo joj je priinjalo nai se vani, kad se zemlja trese a nebesa kao da se raspadaju. Dani se pretvorie u tjedne koji ponesoe Ellen na krilima samoe i ame, dok joj se najzad nije poelo initi da su prole godine od postojanja onoga "ja" koje je bila zamrzila. Kad god je uspomena poremetila njezin mir, ona se toliko borila da joj se inilo kako se nosi sa samom mrnjom. Prezir i mrnja! Ali, i njezina se borba pretvarala u sanjarenje. Jer, uspomena je neumitno izazivala sjeanje

na Jeana Isbela, njegovu ljubav i njezinu kukaviku la, na to bi se ona malko stresla, nesvjesno se hvatala za grudi i naputala svoju bitku da bi se prepustila maglovitim i sjetnim sanjarijama. ista i umirujua uma, sa aptom vjetra i nametljivom samo om, postavila se izmeu Ellen i odvratnog ovarskog ranca, karikature od doma i olienja tragedije njegova vlasnika. Postavila se izmeu njezina dva "ja", onog to joj se silom prilika nametao i drugog kojegnije poznavala - mislioca, sanjalice, romantiara, koji u mati proivljava ivot kakav je voljela. Svanulo je i ljetno jutro koje e joj donijeti neobine vijesti. Predosjeanje takvog dana javilo joj se jo u snu, a sada je poprimalo svoj stvaran lik u prekrasnu sunevu sjaju, u plutanju pahuljastih oblaka preko plava neba, u sveanom umu vjetra u borovima, u divljem kriku plavih sojki i u plemenitoj rici sobova. Sve je to nagovjetavalo neobinost novoga dana. Naslutila je, osjetila je da e joj se neto dogoditi. Zadrhti. Elleni Jorth ne moe se dogoditi nita lijepo, nita to budi nadu. Roena je zato da pati, da bude zaboravljena i umre sama. Meutim, sva priroda oko nje kao da se prekrasnim prijekorom bunila protiv njezinih mranih misli. U njoj se naao duh slian onom to se krio u svjetlu jutra. U njezinu je ivu biu bilo neeg jaeg od samih misli. ?nn Izala je na vrata brvnare, rairila ruke, eljna da zagrli bezimenog jutarnjeg vjesnika. Dobro poznat glas prekine njezin zanos. - Djevojko, silno mi je drago to te vidim sretnu i mrsko mi je to sam morao doi. Ali, dva sam dana bio u Travnatoj dolini i nosim novosti. Pred njom je stajao stari John Sprague, iji osmijeh nije mogao prikriti nemir. - Oh, strie Johne! Prestraila sam se - uskliknu Ellen, potom polako dometne: - Travnata dolina? Vijesti? Ispruila je ruku kao da ga preklinje, a Sprague joj odmah zgrabi aku, kao da je eli umiriti. - Da, novosti, i ne tako loe za vas Jorthove. Odigrala se prva bitka Izmeu Isbelovih i Jorthovih... Sjea li se da sam ti obeao kako u ti ispriati to god ujem. Vidi, nisam ekao da ti doe do mene. - Tako - ree Ellen mirno. Kakav je to laljivi mir, upitala se, to se javlja u trenutku kad joj straan kamen lijee na srce? Prva bitka - ne tako slaba za Jorthove! Znai, ispalo je slabo po Isbelove! Sva joj se utila odjednom skrutie. - Sjednimo tu vani - govorio je Sprague. - Lijepo je jutros, sunano. Zna da sam se strano zapuhao. Oduio sam se od pjeaenja. Osim toga, napustio sam Travnatu dolinu nou, sad sam umoran. No, vrijedilo je sino biti u selu. Bilo je... - Tko... tko je poginuo? - prekine ga Ellen muklim i tihim glasom. - Guy Isbel i Bili Jacobs od Isbelovih, a Daggs, Craig i Greaves od vaih - ree Sprague urno i neto osupnuto. - Ah! - uzdahne Ellen, pa se opusti i nasloni na stijenu brvnare. Sprague sjedne na jedan panj kraj djevojke, okrene lice prema njoj, na njemu je leao ozbiljan i vaan teret. - uo sam najrazliitije prie - nastavio je ustro - ljudi su u selu nasmrt uplaeni, pa se ne moe vjerovati njihovu naklapanju. Ali, ipak sam od Jakea Evartsa uo kako je zapravo bilo, pravu istinu. Pobili su se prije tri dana. Druina tvoga oca dojahala je na Isbelov ran. Isbelovi su primijetili da im Daggs eli odvesti konje. Nato su Guy Isbel i Jacobs istrali na panjak. Daggs i jo neki ustrijelie ih... - Zar ih na takav nain ubie? - skoi Ellen. - Tako Evarts kae. On je osobno bio na hrptu, kune se da je sve vidio. Ubili su Guya i Jacobsa na pravdi Boga. Nisu imali mogunosti braniti se, a kamoli da se bore!... Nakon toga, ljudi tvoga oca opkolie Isbelov ran. Bitka je trajala cijeli dan, no i sutranji dan. Evarts veli da su Guy i Jacobs ostali cijelo vrijeme leati na mjestu gdje su ubijeni. Meutim, opor svinja provalio je na panjak, stale su jesti mrtvace... Pobogu! - krikne Ellen. - Strie Johne, valjda mi ne govori da otac nije htio prekinuti bitku koliko je bilo potrebno da se otjeraju svinje i pokopaju mrtvaci? - Evarts kae da su oni prekinuli pucnjavu, ali samo zato da promatraju svinje. A onda, to se zbilo? Iz

Isbelove brvnare izale su ene, ona rida, Guyeva, i Jacobsova supruga, pa one otjerae svinje i pokopae svoje mueve na licu mjesta, na panjaku. Evarts kae da je i grobove vidio. - Krvoedni bi se Teksaani mogli neemu nauiti od ena - estoko e Ellen. Daggs je bio pijan, dignuo se s mjesta gdje se krio, pa je izazivao Isbelove da iziu van. Izreetali su ga mecima. Iste noi, netko je od Isbelovih ustrijelio Craiga koji je bio sam na strai... I na kraju, Jean Isbel se iuljao u mraku, zaskoio Greavesa i izbo ga noem. Upravo zbog ovog posljednjeg doao sam k tebi. - Zato si mi to posebno naglasio? polako upita Ellen. -Jer je neto udno u cijelom tom sluaju... i jer je pri tom spomenuto tvoje ime, Ellen. .<,, - Moje je ime... spomenuto? - ponovi djevojka. I Uas i odvratnost ustupie mjesto novom slijedu misli i sve jaem zaprepatenju. - A tko me spomenuo? Jean Isbel - odvrati Sprague tonom kojim je htio iskazati svu vanost tog imena. Ellen je sjedila skamenjena, ruke je stisnula medu koljena. Osjetila je kako joj se krv polako povlai s lica, kako joj trnci plaze niz potiljak. Spomen tog imena zaustavio joj je tijek misli. - Ellen, to je udna pria, i previe udna, a da bi bila la - nastavi Sprague. Posluaj me! Evarts je to doznao od Teda Meekera. A Tedu Meekeru je ispriao Greaves, koji je umro tek sutradan, nakon to ga je Jean izbo. Tvoj je otac ustrijelio Teda zato to je okolo priao ono to je uo... Da, Greaves nije odmah umro. Na dva mjesta bio je strano proboden. Previli su ga i sutradan ga kolima prebacili u Travnatu dolinu. Evarts kae da je Ted Meeker bio u dobrim odnosima s Greavesom, pa ga je otiao obii, leao je u sobi odmah do svoje prodavaonice. Prema Meekerovoj prii, Greaves je doao k svijesti i progovorio. Ispriao je kako je sjedio u tami, od vremena do vremena pucao u Isbelovu brvnaru, kad je iznenada zauo da je neto unulo u travi. Shvatio je da se netko ulja k njemu. Ali, nije stigao zgrabiti revolver, jer je na njega skoilo neto poput grizlija. No, bio je to ovjek. Istjerao mu je zrak iz plua i odvukao ga u jarak, pa mu ree: "Greaves, ja sam, mjeanac. Mjeanac e te izbosti, najprije zbog Ellen Jorth, a zatim zbog Gastona Isbela!"... Greaves ispria kako ga je Jean probo lovakim noem... Vie se niega nije sjeao. Umro je ubrzo poto je to ispriao. Mora biti da se strano borio, iz sve snage. Drugim udarcem noa Isbel ga je skroz probio... Kad je Greaves to ispriao, bili su prisutni jo neki iz druine, pa su se, naravno, pitali zbog ega je Jean Isbel rekao "zbog Ellen Jorth"... Netko se sjetio da se Greaves nabacio blatom na tvoje ime, Ellen. Tako su dokuili zato je Jean to rekao Greavesu. Razvila se velika pria. Kad je naiao Simm Bruce, neki su se smijali i podbacivali mu kako njega eka trei ubod Jeanova noa. Bruce je bio pijan, pa je psovao i buncao kako je Jean zaljubljen u njegovu djevojku... Na Meekerovu nesreu, nekoliko ga je ljudi pitalo to mu je Greaves ispriao, a on je taman stigao do Jeanovih rijei da e izbosti Greavesa najprije zbog Ellen Jorth, kadli naie tvoj otac!... Onda je doznao sve redom kako je bilo... to je Jean Isbel rekao i uinio... i zato. Doznao je i kako je Greaves podrao Simma Brucea kad te je on klevetao! Sprague je zastao i zagledao se u Ellen. - Oh!... A onda... to je tada uinio? apne Ellen. - Rekao je: "Zaboga, bio mjeanac ili ne, evo jednog Isbela koji je pravi ovjek!" I tu na licu mjesta ubije Brucea, a Meekera teko rani. Skoie na njega te ga sprijeie da jo jednom puca u Meekera. Ovoga izbacie napolje i on otpuza do susjedove kue. Tamo ga je naao Evarts. Djevojka osjeti kako je Spragueova hrapava ali njena ruka blago trese. - Sad reci, to misli o Jeanu Isbelu? Njezinu misao kao da je zaprijeio golem, nepremostiv, sivi zid to se kretao prema njoj. - Kaem ti, Ellen nastavi starac - Jean te voli, strano te voli, i vjeruje da si dobra djevojka. - Oh, ne... ne vjeruje! - izusti Ellen. - Vjeruje, kaem ti. - Strie Johne, to mi naprosto ne ide u glavu! -

zavapi ona. - Ali, tako je. Ti si, Ellen, i dobra i zlatna, i on to zna... Kakva je ovo nesretna rabota! Jadan ovjek! Strano te voli, a mora se tui protiv tvojih! Ellen, tvoj je otac pravo rekao: makar je Isbel, pravi je ovjek... A ja mogu dodati da je najvea sramota to vas dvoje razdvaja mrnja. I to mrnja s kojom vi nemate nikakve veze. Starac je potapa po glavi spreman da krene. - Moda e se ovom borbom okonati nesrea. Nadam se da hoe. Ali, bilo kako bilo, Ellen, ne rui mostove za sobom.... Sad moram pouriti natrag. Doi k meni to prije moe... I, ne misli zlo o Jeanu Isbelu. Sprague se udalji, ali Ellen nije ni gledala ni sluala kako odlazi. Sjedila je savreno nepomino, premda je osjeala da je die nekakva nevidljiva i mona snaga. To je kretanje bilo nalik onom koje ovjek osjea u snu. Tijelo joj je bilo nepokretno poput kamena, a osjeala je kao da je neto uznosi. A kad je osjetila kako njezinim okamenjenim fizikim biem kola krv, i kako struji njezinim ilama, spopala ju je nezadriva elja da poleti prostorom ili da nekamo odjuri. U tom je trenutku vranac Pik, koji je dolazio s livada, opazi i zare. Ellen skoi i potri mu u susret. Zagrlila je konja, svoje je uzavrelo lice zagnjurila u njegovu grivu i stisnula se uz njega. Potom, isto tako naglo, pojurila je po sedla i uzde i taj je teak teret ponijela kao da nosi praznu vreu. Prebacila je sedlo na konja, snano i ustro ga pritegnula i svezala kolan. Bacila se na Pika, a on, osjetivi njezinu ustrinu, krene trkom niz stazu kroz kanjon. No, jahanje, kretanje, uzbuenje - nisu bili sve to joj treba. A jesu li joj potrebe bile iscrpljene samoom, umskim stazama, dugim miljama samotne divljine? Pik je ujednaeno grabio krivudavom stazom. Vjetar je hladio Ellenine uarene obraze. Godili su joj udarci jasikovih grana. Iznad zelene padine kanjona gomilali su se mekani oblaci to su sve vie tamnjeli. Pik je pojurio po ravnu tlu, preskakao je jaruge, kasom je prelazio kamenjare, a uz dugu padinu poao korakom. Ellen prebaci uzde preko unkaa. Ruke joj nisu mirovale. Pritiskala je grudi, gladila bijele jasike, upala javorovo lie, trgala ljubiaste klekove bobice, pa je ruke opet vraala k srcu. Srcu koje je htjelo iskoiti iz grudi ili prsnuti! Nadulo se i teko kucalo. Nije se mogla uskladiti s ritmom vlastitih potreba; u njoj je sve ivo trailo da se raspojasa. Pik se dohvati ravnog tla. Velianstveni, smeezeleni borovi kao da su zatitniki, s razumijevanjem nad njom prigibali svoje guste grane. Izmeu stabala plovili su komadii azurnoplava neba. Veliki su se bijeli oblaci nadsvodili nad njom, a na nju su padali sunani zraci poprskani borovim iglicama. Ispred nje na kraju laganog uspona, uzdu stijena Urvina, prolamali su se teki olujni gromovi. Je li bjeala od sebe? Jer, Pikov ju je korak zadovoljavao samo kad je bijesno letio preko islina. Samo je tada suh vjetar, teak miris borovine, blijesak smee, zelene i plave boje, mekan ritmian topot kopita, osjeaj da pod sobom ima snana konja, udarac grana po njezinim miicama koji se u naporu nadimaju - svi ti osjeti, samo su tada, i to povremeno, guili rastuu kataklizmu u njezinu srcu. Kao da je letjela na krilima vjetra, kraj nje su brzo promicali javorovi gutici, jasikovi umarci, borjem natkrivene umske staze, miljama dugi nizovi srebrnkastih jela; a onkraj ume blistalo se ogromno prostranstvo Bazena, osjenano ljubiastim i srebrnkastim oblacima, ocrnjeno sivom olujom, a na zapadu ozareno sunanim nebom. Odjahala je ravno do Urvina, do mjesta s kojeg je onog nezaboravnog dana motrila Jeana Isbela. Nala se na izboini iza borova gustia i zatekla sliku od koje su joj se nemirne ruke prikovale na grudima. Cio se velianstveni svijet okruen nebom, oblacima i bezdanom inio razderan olujom. Zrak je bio nepokretan i sparan, vonjao je mirisom izgorjela drveta koji ostavlja grom kad udari u stablo. S tankih, sivih rubova oblaka nad njom, otkidale su se i padale rijetke, teke kine kapi. Na istoku je visio olujni oblak, crno se nadvio iznad Urvina s

kojih je dugaka, mutna koprena kie padala u ponor. Pljutanje kie liilo je na ujednaen tutanj rijenih brzaca. Iz crna oblaka isko i krivudava prodorna, plaviastobijela munja. Udarila je razornim treskom, koji uzdrma i samu stijenu ispod Ellen. Zatim, kao da se uz zagluan tutanj, sama nebesa otvorie i zatvorie uz silnu i dugu jeku. Mukao tutanj i dugo bubnjanje udaljie se prema istoku. Kia je lijevala tekim pljuskom. Na jugu se pruala slika purpurom zaodjenutih brda i kanjona to su se naizmjence valjali prema nejasnim, visokim vrhovima. Dok je Ellen promatrala taj prizor rukama stiui grudi, dok je s neizmjerljivim olakanjem promatrala oluju i bezdane dubine to je podsjeahu na njezinu duu, iza duge naslage purpurnih oblaka na zapadu provali sunce i obasja svijet svojim zlatastim zracima. "To je meni namijenjeno!" krikne Ellen. "Duh moj... i srce... i sama dua moja... ah, znam! Sad znam!... volim ga... volim ga... volim ga!" "Oh, volim Jeana Isbela... i moje e srce ili pui ili iskoiti iz grudi!" Silina njezine strasti bila je nalik bljesku sunca. Pred njom je sve uzmicalo, sve se umanjivalo. Od iznenadne spoznaje istine, zamaglie joj se oi. Dugo joj je trebalo dok je ula u borov gutik i stala puzati izmeu suhih, bodljikavih suvaraka, preko saga mirisnih iglica do skrovita iz kojeg je onda motrila Jeana Isbela. Tu ona legne i tako ostade neko vrijeme, lica zagnjurena medu iglice koje je akama gnjeila, grudi pritisnutih uz tlo, klonula, obamrla. Ali, ona je bila silno vitalna. Minula je i slabost to je popratila spoznaju da voli Jeana, i Ellen najzad doe k sebi, svjesna svoje ljubavi. No, u prvi mah to nije bila svijest o postojanju mukarca, svijest o novom, sirovom, iskonski prirodnom, ulnom ivotu; svijest o oslobaanju milijuna naslijeenih, uzdrhtalih tjelesnih nagona nad kojima je imala taman toliko vlasti koliko i nad suncem. Ukoliko je pri tom neto mislila, misao joj je bila ograniena na potrebu da se sakrije poput zvijerke, ukopa u samu zemlju, pokrije zelenim gustiem i izgubi u divljini prirode. Nesvjesno traei majku, obratila se prirodi. Ljubav je bila neto to se rada iz njezinih dubina, nalik izvoru bistre vode koja se nakon duga izbijanja pod zemljom, kao u gru, probija na povrinu i iklja. Napetost joj postupno popusti. Tijelo joj prirodno omeka. Okrenula se nauznak, na lice joj padne arena sjena koji su tvorili sunevi zraci i granje. Oko nje padale su rijetke kine kapi. Zrak je bio vru, krcat mirisom suhe borovine i jela, protkan vonjem sumpora. Mjesto gdje se Ellen ugnijezdila bilo je toplo. Niije oko nije je vidjelo u preputanju osjeajima. Krasan osmijeh lebdio joj je na usnama, osmijeh sanjalice, sjetan i ulan. Njezine tamne oi to su zurile u nebo, udno su blistale. Gledala je napregnuto, ali nita nije vidjela. Divljina ju je titila svojim tajnovitim, iskonskim orujima stijenom, stablom, oblakom, sunevim sjajem. Njenu ustreptalu kou marali su mnogobrojni i bezimeni osjeti koje stvara ivo tijelo napregnuto do krajnjih granica. Nije mogla leati mirno, ali joj je svaki pokret bio blag. Nije znala to osjea. Proivljavanje uzvienog trenutka nadjaavalo je svaku misao. Crni olujni oblak sa svojim bjeliastim, zmijolikim munjama i sivim koprenama kinih pljuskova, purpurno prostranstvo to se poput obojena mora valjalo do mutnih planinskih silueta, zlatast sunev sjaj - te su bajne ljepote prirode oarale njezine oi. U svoj je zaklon upuzala jer je osjetila potrebu da bude opasana bliskim, opipljivim stvarima. I tu je, u tom zaklonu, njezino tijelo platilo danak spoznaji ivota. okom, grem, bolom, poputanjem i potom neizrecivim i nepodnoljivim osjeajem njezina srca! S jedne je strane bila kao divlja zvijer koja se sama nala u umi, te je prisiljena na parenje koje trai produenje vrste. S druge strane, bila je vie bie, do najsitnije stanice preplavljena neodoljivim i tajnovitim zanosom koji ivot prua tijelu. I kad je ar popustio, u njezin se duh probila svijest o ovjeku kojega

voli - o Jeanu Isbelu. Tad su se osjeaji i misao zgrabile ukotac oko toga tko e zagospodariti nad njom. Iznenada je za nju postojao tako jasno, da ga je vidjela, ula, gotovo dotakla. Sva njezina intima krikom ga dozivala da je zatiti, spasi, voli, ispuni. Njezina spoznaja vie nije bila poricana, niti je oko nje bilo dvojbe. Od trenutka kad je prvi put pogledala u Jeanovo tamno lice, ona ga je zavoljela, ali toga nije bila svjesna. Sad se poklonila i prignula, i skrueno zadrhtala pod vlau neega to je izvan granica njezina shvaanja. Misao joj se prikovala za poetak bajke za tri prilike kad ga je vidjela. Svaki pogled, rije, njegov in sad joj se vraahu. Ljubav na prvi pogled! On sam je to tvrdio gorko, rjeito, odbacujui njezino poricanje. Njome je zagospodarila slijepa, slatka ekstaza, ekstaza od koje mile marci. Tijelo joj se uini preslabim i prekrhkim, premalenim i pretankim za plamen iz kojeg sukljaju munje, bljesovi i predivan sjaj. Njezino srce mora pui ili iskoiti. Nesmiljeno je sjeanje vrtloilo Ellenine misli. Na kraju je, drui, stala na koljena, kao biem pognata na djelo. inilo joj se da joj je prvi Jeanov poljubac svje, blag i srameljiv, jo uvijek na usnama. Oi joj se sklopile, a vrele suze stale joj liti niz obraze. Ruke joj napipae samo tvrde suvarke i borove grane. Zar je posegnula da ga dohvati? Potom joj usne, lice i vrat zapekoe drugi, siloviti i tvrdi Jeanovi cjelovi, a uz vatren buktaj uspomene planu spoznaja da bi sad za njih dala svoju duu. Posvema se predade neodoljivu nasrtaju ljubavi. Gubitak majke i prijatelja, lutanja od nemila do nedraga, samotan ivot medu drskim i surovim ljudima, razvili su u njoj zahtjev za silovitom ljubavi. Sruila je sav ponos, pobudila poniznost, ubila mrnju. Obrisala je suze s lica, i onako kleei, na grudi je pritisla iroku mirisnu borovu granu. "Poi u k njemu", apnula je. "Rei u mu... koliko... koliko ga ljubim. Trait u... da me odvede... da me odvede na kraj svijeta... to dalje odavde... prije nego bude prekasno!" Bio je to svean, prekrasan trenutak. Ali, posljednje je rijei zloslutno zapekoe. "Prekasno?" opet apnu. I odjednom joj se uini da joj se dua trese u smrtnom gru. Prekasno! Da, prekasno. Ona je ubila njegovu ljubav. Jorthova krv u njoj, zatrovana mrnjom, pronala je jedini put kojim e plemenitog Isbela ujesti u samo srce. Podlo se odriui svoje enstvenosti, niskom se i cininom lai ponizila pred njim i predstavila u lanu svjetlu. Zgrila se, stresla se pod teretom neshvatljive injenice. Izgubljena je! Izgubljena! Gorko je zajecala. Jean Isbel je dri za onakvu kakova se predstavila. Ranije je bila osramoena, a sad je poniena, zgaena, i izgubljena u vlastitim oima. I, ako bi maloas dala sve za njegove poljupce, sad bi dala ivot da ponovno stekne njegovo potovanje. Jean Isbel joj je ve na prvi pogled ukazao potovanje za kojim je udjela, i ljubav u kojoj bi nala spas. Kakvom je groznom grekom upropastila svoj ivot! Ne majina, ve oeva krv, krv Jorthovih, donijela joj je propast. Ponovo je pala na mekan prostira od borovih iglica i tu je niice leala u agoniji. Sve njezine dosadanje patnje nisu ni izbliza bile sline ovoj. Probudila se u spoznaji blistave i zanosne ljubavi prema ovjeku kojega je drala omraenim, koji se borio za njezinu ast i koji je ubio da osveti sramotu koju je sama na sebe preuzela. Shvatila je da je izgubila njegovu ljubav i ono to joj je sada, u njezinu beau, bilo neizmjerno dragocjenije - njegovu vjeru u njezinu ednost. To joj slomi srce. GLAVA 11 Iznurena tijelom i duhom, Ellen se toga dana vratila kui za sumraka koji je bio melankolian i sparan. Preko tamna obzorja na istoku bljetale su munje. U brvnarama nije bilo nikoga, ni Antonija ni Meksikanke. Ellen se tome zaudila, ali, izmorena i klonula, nije bila u stanju na to misliti, niti ju je bilo briga. Nahranila je i napojila konja i uvela ga u koral. Potom se, ne veeravi i ne razodjenuvi se, bacila na leaj i odmah zapala u teak i nemiran san. U neko doba noi odjednom se

probudi. Kojoti su zavijali, po emu zakljui da je zora blizu. Tijelo ju je boljelo, u mozgu je osjeala pritisak. Upravo je ponovo poela tonuti u san kadli iznenada zauje brz topot konja u kasu. Ljudi se vraaju. U olakanju i bojazni, ona se posve razbudi, a obamrlost proe. Konji zastadoe na stazi koja je vodila od njezine brvnare, oito kod korala gdje je ostavila Pika. ula ga je kako se javio rzanjem. Prema topotu kopita, zakljuila je da ima est do sedam konja. Tihi glasovi ljudi mijeali su se sa kripom i tupim udarcima sedala po tlu. Neto kasnije, na trijemu druge brvnare zau se teak bat izama. Zakripie neka vrata. Zatim se neiji lagan korak, praen zveckanjem ostruga, primicao vratima njezine brvnare, neija je teka ruka zalupala na vrata. Znala je da to nije otac. - Hej, Ellen! Po glasu je prepoznala Coltera. Tko zna zbog ega je njegov ton ili neto u njemu izazivao sitne trnce to joj marnue niz kimu. Nato je ivnula, stresla je sa sebe iscrpljujuu letargiju. - Hej, Ellen jesi li tu? - glasnije upita Colter. - Jesam, gdje bih bila? to hoe? - Pa... drago mi je to si kod kue. Vidio sam da nema Antonija i one ene, pa sam se zabrinuo jesi li tu. - S kim si doao? - upita Ellen, pridiui se i sjedajui. - S Rockom Wellsom i Springerom. I Tad je bio s nama, ali smo ga morali ostaviti u jednoj brvnari uz put. - Sto je s njim? - Teko je ranjen. Zaulo se zveckanje mamuze, kao da je Colter nemirno maknuo nogu. Gdje su otac i stric Jackson? Nekoliko trenutaka nije bilo odgovora, to povea Elleninu bojazan, a potom Colter progovori: - Iza nas, na stazi. S njima emo se sastati u brvnari u kojoj smo ostavili Tada. - Zar opet odlazite? Da... a i ti e s nama, Ellen. - Neu - kratko e ona. - Ii e, makar te morao silom ponijeti - odvrati Colter glasom koji nije trpio pogovora. - Ovdje je opasno ostati. Na tragu nam je onaj prokleti mjeanac Jean Isbel sa svojom bandom. Spomen toga imena djelovao je na Ellen kao ubod uarena noa usred srca. Htjela bi Coltera obasuti stotinama pitanja, ali ni jedno nije mogla izustiti. - Ellen, im prije moramo brisati odavde i sakriti se - zabrinutim tonom nastavi Colter. - Ovdje ne moe ostati sama. Zamisli to bi bilo da te uhvate Isbelovi!... Do gola bi te svukli i svezali za drvo... Mora ii, nema druge... uje li me? - ujem... ii u. - Dobro - on e brzo. - Pouri! Polagani Colterovi koraci i zveckanje njegovih mamuza udaljie se i izgubie. Ellen zbaci sa sebe pokrivae, i jo trenutak osta zuriti u mrak u brvnari. Sto je tu hladno, sivo, sumorno i tamno - ba kao i u njezinu ivotu! Prisiljena je raditi ono to joj je zapravo mrsko. Kao Jorth, mora se latiti ume i klanaca i kriti se poput zeca u grmu. Ali, nunost trenutka i nagovjetaj buduih dogaaja nagnae je da hitro djeluje. Otvorila je vrata da u brvnaru ue svjetlo. S istoka je nastupao dan uz bistro svjetlo na kojem se jo bjelasala Danica. Bljesak rumenila najavi skori izlazak sunca. Ellen ietka i poelja kosu. Spazivi da joj sa smeih kovra padaju borove iglice, osjeti nekakvu udnu bol. Oprala je ruke i umila lice, potom spremi sebi doruak jer je bila jako gladna. Sunce izae i promijeni izgled ume. Prvi put u ivotu Ellen je mrzila njegov zlatast sjaj, prekrasno plavetnilo neba, kretanje sojke i orla, pa je tog jutra zanemarila vjeverice koje je oduvijek voljela hraniti. U brvnaru ue Colter. Elleni se inilo kao da ga tog jutra gleda posve drugaijim oima, ili se pak on promijenio. Sad je na njegovoj vitkoj i snanoj prilici nalazila vie teksakih osobina nego prije. Njegove sive oi bile su svijetle, bistre i divlje kao u orla. Njegovo je lice, ukastosivo, s dugim, oborenim, plavim brkom, moglo prikriti misli, ali ne i otrinu duha. Onog trenutka kad mu je srela pogled, u njemu je osjetila snagu kojoj se nagonski suprotstavila. Colter nikad nije bio grub ili drzak kao Daggs, ali je bio istog soja, zbog svoje mualjivosti, hladnokrvnosti i strpljivosti moda ak i opasniji. - 'Brojutro, Ellen razvue on. - Blaene oi koje to vide. - Colteru, nisam raspoloena za laskanje. - Ja

bogme jesam, nakon onolikog vrebanja, pucnjave i jahanja. - Priaj mi kako je bilo. Djevojko, duga je to pria. Sad nemamo vremena. Priekaj dok se negdje ne ulogorimo. Trebam li ponijeti svoje stvari ili ih mogu ostaviti ovdje? - Mislim da je bolje da ih ostavi. r> - Ali, ako se ne vratimo... - Pa, po svoj prilici, neemo se tako brzo vratiti neodreeno odgovori. - Colteru, ne idem u umu samo u krpama koje imam na sebi. Ellen, moramo ponijeti svu hranu koju imamo. Ne idemo u posjet susjedima. Tovarne ivotinje su umorne. Smotaj ono to ti je najdrae i to ti najnunije treba. I za to emo nai mjesta. Colter izae, a Ellen, gledajui za njegovom visokom prilikom koja se udaljavala preko staze, osta u nedoumici. Je li njezina nedoumica i zabrinutost izazvana situacijom, ili je, pak, njezina intuicija na taj nain opominje da se uva tog ovjeka? Nije znala nai odgovor. Ali, s njim mora poi. U ovakvu trenutku, kad se oko nje zbivaju grozne stvari, njezina je predrasuda nerazumna. Jo uvijek osjea da ne smije misliti samo na sebe. Nala se na udu kad je pola odabrati najdrae stvari. Jedno je odbacivala a drugo spremala, predomiljala se i iznova birala. Pokraj majinih stvari, najdrai su joj bili dugo skrivani darovi Jeana Isbela. Nije se mogla rastati ni s jednima ni s drugima. Dok je tako izabirala to e ponijeti, Colter ponovo ude i bez rijei stade kopati u uglu gdje je Ellenin otac drao svoje stvari. Djevojka se naljuti. - to trai tamo? - upita. Tvom e ocu trebati njegovi dokumenti, zlato koje je ovdje ostavio i isto rublje. Sto ti misli? - mirno odvrati Colter. - Tako je, no mislila sam da u ih ja ponijeti. Nato Colter nita ne odgovori, sasvim slobodno produi rovati po kutu, bezobzirno bacaju i stvari oko sebe. Ellen mu okrene leda. Kasnije, kad je Colter otiao, ona prie oevu kutu i ustanovi da su i dokumenti i rublje ostali, ali je zlato odneseno. Moda i grijei, jer nije gledala je li Colter, kad je odlazio, nosio kakav omot. No, uinilo joj se da je odnio samo zlato. Stari i umazani dokumenti njezina oca bili su naokolo razbacani, pa ih ona pokupi i strpa u svoj omot. Netko je osedlao Pika, koji je stajao privezan za ogradu korala, grizao vale i kopitom grebao tlo. Depove kaputa Ellen napuni mesom i kruhom, pa ga smota i svee iza sedla. Sad je bila spremna za polazak. No, morala je ekati, ali se ne vrati u brvnaru, ve osta kraj svog konja. Promatrala je ostale kako tovare, primijetila je da Springer ispod eira ima zavoj na glavi. Kretao se sporo, nedostajalo mu je energije. Ellen se, ugledavi ga, strese, ne htjede misliti. Ionako e uskoro doznati to je bilo, moda e se i ona sama uskoro nai usred nove bitke. Gledala je ljude kako na brzinu tovare hranu iz brvnara. Pogled joj se vie puta sretne s Colterovim, njegovo promatranje joj se ne dopadne. - Idem pozdraviti Spraguea - ree ona Colteru. - To izbij iz glave! U njegovu je tonu bilo prepotencije koja razdrai Ellen, ali je bilo i neeg drugog to sprijei njezinu ljutnju da se iskae. to je to u Colteru to joj nalae opreznost? Ostala dva Teksaanina udno se nasmijae, ali kad ih Colter ispotiha i grubo ispsova, istog trenutka umukoe. Ellen se udalji, te sjede na panj gdje ostade do trenutka kad je pozva Colter. - Ustani i zajai. Posluala je nalog i kad se nala na konju, iza one trojice, pomislila je kako naputa ono to joj je tri godine bilo domom. No, ni jednom se nije osvrnula. Ponadala se da se vie nikad nee vratiti u turoban i bijedan dom. Colter i ostali potjerae tovarne ivotinje preko livade, dalje od staza, pa uz padinu i umu. Ellen je ubrzo shvatila da je Colterov cilj zametnuti trag. Zmijoliko je iao kroz umu, izbjegavajui mekano i zapraeno tlo, suncem sasuenu ilovau gdje se u proljee kupi voda, koliko je vie mogao drao se travnata i borovim iglicama posuta tla. Idui na zaelju, Ellen je kratila vrijeme motrei kakvi i koliki tragovi ostaju za njima. Zakljuila je da Colter oigledno ima dugo iskustvo u prikrivanju tragova i da pokazuje vjetinu

stokokradice. Meutim, nije bila naroito uvjerena da bi on bio u stanju prevariti pravog umskog ovjeka. No, dosjetila se da je Colteru stalo samo da to vie otea traganje za njima, kako bi imali dovoljno vremena da izmaknu progoniteljima. S tom misli - da e ih netko goniti - nikako se nije mogla pomiriti. Ali, Colter je to po svoj prilici oekivao, a to je vidjela i po Wellsu i Springeru, ije je mrko, zlokobno i nesigurno dranje uvelike odudaralo od njihova uobiajena mira i spokojstva. I tako, nisu ili najlakim i najravnijim putem kroz umu, ve su tjerali ravno i kroz najvei gusti, preko hrbata i kanjona, kamenitim, neravnim terenom. Pomalo su skretali prema sjeverozapadu, gdje je teren bivao sve divljiji; Ellen se na kraju prestala orijentirati, vie nije znala gdje bi mogli biti. U podne nisu zastali, niti su izmuenim i oznojenim ivotinjama dali da predahnu. U drugim okolnostima, Ellen bi uivala u jahanju kroz prekrasnu, sve guu i tamniju umu. Ali, pod ovakvim okolnostima, hladno je gledala divlju ljepotu proplanaka i padina pod jelama, i dubokih kanjona. Vidjela je i osjeala sve oko sebe, ali se nije divila ni uzbuivala, osim to bi protrnula svaki put kad bi se Piku na skliskoj i strmoj nizbrdici izmakle stranje noge. Sto su vie odmicali, umski je krajobraz bio zeleniji i bogatiji. Trava je bila gusta i visoka, a jarugama je tekla voda. Stijene, bronane, bakarne i ukastomrke boje, tu i tamo svojim zelenilom poprskivala je mahovina. Osjetivi kako joj sunce grije lijevi obraz, Ellen se sjeti da je dan na izmaku i da je Colter jo jae skrenuo prema sjeverozapadu. Jo nikad nije jahala kroz tako gustu umu i niz tako krevite kanjone. Pred sumrak, put im oteae jo dublji i neprohodniji kanjoni. Colter skrene desno, u potrazi za mjestom s kojeg bi se mogao spustiti niz kosinu gusto obraslu jelama. Sjahao je, a ostali slijedie njegov primjer. Ellen nije smjela voditi Pika, kojem su se stranje noge stalno klizale, stoga mu prebaci uzde preko unkaa i pusti ga da se sam sputa. ula je konje kako frku, hriplju i probijaju se kroz gusto bunje. Na jednom se konju odrijeio i objesio jedan zaveljaj, pa su ga morali skinuti i odvaljati nizbrdo. Na dnu je buao potok. Usko drijelo, oko kojega je vladala posvemanja sjena, vlaga i puno svjee mahovine, predstavljalo je izvanredan prizor. Odozdo su se jedva nazirale daleke, tonuim suncem osvijetljene jele. Ljudi pretovarie konja s kojeg je pao zaveljaj i ponovo krenue, ovaj put uz kanjon. Nigdje nije bilo konjskih tragova, ali su se na sve strane primjeivali tragovi medvjeda i jelena. Sunce zae, nebo se zamrai, ali druina produi put. Kretanje je bivalo sve tee, a divljina sve dublja. Colter najzad zae u veoma gust vrbik, pa se ubrzo naoe u jednom poprenom kanjonu, iji ulaz Ellen nije ni opazila. Iza jednog zavoja, kanjon se irio i na kraju pretvarao u neto nalik depu, naizgled zatvorenom sa svih strana; bilo je to samotno i zabitno mjesto kakvo stokokradica samo poeljeti moe. Skrivene iza ispupenih stijena i gustih jela, stajale su dvije trone brvnare, spojene zajednikim krovom i trijemom, nalik zgradama na Jorthovu rancu. Ellen osjeti miris dima, a kad skrenue iza brvnare, opazi vatru. Kraj nje je stajao ovjek koji je pomno motrio kako se primie Colterova druba. - Zdravo, Queen! - dobaci Colter. - Kako je Tadu? - Dobro se dri - odvrati Queen, pregibajui se nad vatrom na kojoj su se pekli komadi mesa. - Gdje je otac? - naglo upita Ellen, obraajui se Colteru. Meutim, kao da je nije uo, Colter prie jednom konju i stane ga rastovarivati. Queen pogleda djevojku. Lice mu je samo dijelom bilo osvijetljeno sjajem vatre, Ellen mu nije mogla vidjeti izraz. Ali, kako joj ni Queen nije odgovorio na pitanje, u njoj porastoe zebnja i zle slutnje. Dugo i zamorno jahanje pomoglo joj je da se pomiri s mualjivou i tajnovitou ljudi s kojima se nala. Otac se moda negdje zadrao, ili je jo uvijek na ubilakom poslu koji ga je toliko zaokupio; moda ima i crnjih razloga zbog

kojih nije ovdje. Stisnula je zube i posvetila se konju. Kad se vratila vatri, sjetila se strica. - Queen, je li stric Tad ovdje? - Da, eno ga tamo lei - odvrati Queen, pokazujui na bliu brvnaru. Pourila je prema tamnom dovratku. Brvnara je zapravo bila stara, bijedna atrlja na kojoj su se brvna iskrivila i raskreila. Tek to je privirila, pred njom se stvori Colter i intimnom i posjednikom gestom na nju poloi ruku. Ellen na trenutak pusti da mu ruka poiva na njezinu ramenu. Zar je osuena da dovijeka od sebe odbija grubijane medu koje ju je bacila sudbina? Hoe li Colter ono to je Daggs vjeito traio? Tijelo joj je bilo sasvim iscrpljeno a duh utuen. No, bez obzira to Colter mislio tom gestom, njegovu ruku nije mogla dugo podnositi na sebi, pa se izmakla. - Strie Tad, jesi li tu? vikne Ellen u tamu. ula je gdje je unuo takor, do nozdrva joj dopre memljiv zadah iz odavno nenastanjene kolibe. - Ti si, Ellen! - javi se glas koji ona odmah prepozna, premda je neobino zazvuao. - Da, tu sam, na moju nesreu!... Kako si ti, djevojko? Dobro sam, strie, samo sam umorna i zabrinuta. Ja sam... - Tad, kako je rana? - prekine je Colter. .' - Sad mi je lake - umorno odvrati Jorth. Ali, neu se lako izvui. Jo uvijek pljujem krv. Tvrdim da mi se metak zadrao u pluima, a Queen me uvjerava da je proao kroz plua. - Dri se, Tad - dobaci Colter ohrabrujue, ali u njegovu glasu Ellen osjeti ravnodunost. - Ah, kao da e mi to koristiti, pakla mu! - uzviknu Jorth. - Mi smo ionako gotovi, Colter! - Hajde, prekini! - odbrusi Colter. - Kukanjem nee pomoi ni sebi ni nama. Jorth ne odgovori. Ellen zau njegovo disanje koje se inilo neprirodnim. Bilo je brzo i kratko, praeno hripom i krkljanjem, zatim bi se ulo kako ranjenik piju je. Ellen se nasloni na dovratak. Shvatila je da mu krv to iz njega ide spreava disanje. Strie, boli li to? - Boli, Ellen, pee me kao da sam u paklu. - Oh, ne znam kako bih ti pomogla... Treba li ti togod? - Sto bi mi moglo trebati? Queen je za mene uinio sve to je mogao... samo se jo nije... molio. Colter se nasmije, sporim, otegnutim, leernim smijehom Teksaanina. Ellen se saali nad ranjenim stricem, kojega inae nikad nije voljela jer je oduvijek bio pijanac, kockar i raspiku a koji je nemilice troio novac njezina oca. Sad je bio samo bandit u bjekstvu, izmuen tekom ranom koja je moda i smrtonosna. - Strie, ja u se moliti za tebe - ree ona tiho. - Ellen, ti si jedina od svih Jorthovih koja valja - odvrati joj glasom u kojem ona osjeti tugu. - Ah, sad su mi se oi otvorile... Mi smo te uvukli u sam pakao! - Strie, jo uvijek nije tako strano- odgovori ona nesigurnim glasom. - Bit e, Ellen, ukoliko ne... - Hajde, prekini s trabunjanjem, razumije? - grubo dobaci Colter. Colterov odnos prema stricu, makar i ranjenom, zapanji Ellen. Tad Jorth sigurno nije bio taj koji e od bilo koga primati nareenja, a ponajmanje od bandita iz Druine krivog noa. U svojim je mislima Ellen nazrela snagu koja izbija iz Coltera ija se nepomina prijetea, ohola prilika, die kraj nje, u tami. - Ellen... je li ti Colter... rekao za... Leeja i Jacksona? javi se ranjenik. Gusta tama u brvnari pomogla je djevojci da se pripremi na novi ok. - Rekao mi je da e se otac i stric Jackson ovdje sastati s nama - ona urno odvrati. ulo se kako Jorth teko die, zatim kalje i pljuje, iz njega je itao zrak. - Slagao te, Ellen... Vie se nikad neemo sastati! - to? - aptom istisne Ellen. - Ellen - nastavi Jorth brekui - tvoj otac i stric Jackson su mrtvi i pokopani! Osjetila je kako ju zahvaa tupost, mrtvilo, kako joj polako poputaju koljena. Pala je na travu pokraj zida kolibe. Nije se onesvijestila, nije bila oamuena, ni obnevidjela, samo se njena misao za neko vrijeme zaustavila. Iznenada je iznova o utjela strano kidanje u srcu, praeno osjeajem bolnog i nenadoknadivog gubitka, a nakon toga njome ovladae gorina i duboka tuga. Sat kasnije, nala je snage da prie vatri i neto pojede, ne bi li okrijepila izmueno tijelo. Svi su je, ak i Colter, susretljivo i utljivo

posluivali, tu i tamo kradom je gledali iz sjene oboda svojih crnih eira. Spustila se mrkla no. Nigdje zvijezda. Vjetar je alobno cvilio medu borovima, sva je okolna divljina i zabit bila u skladu s Elleninim mislima. - Djevojko, prava si juna ina - s divljenjem joj ree Colter. - Ali, hrabrost nisi dobila od Jorthovih. - Po emu to sudi? Pa i Tad je junaina - blago se usprotivi Queen. - Po mom raunu nije - odvrati Colter. - Nije teko biti junaina kad ti je dua u grlu, a netko je kraj tebe. A to se tie Leeja i Jacksona, oni su oduvijek bili kukavice kakve je trebalo traiti. Uostalom, oni i nisu bili Teksaani, ta roeni su u Louisiani... Ali, Ellen ima neto posebno u krvi. Djevojci je njihov razgovor bio odvratan. Ustade i upita: - Gdje mogu spavati? - Sad u ti ja osvijetliti, lezi u brvnari kraj Tada - ree Colter. - Tako e biti najbolje. - Pa, ako misli da e ga nagovoriti da ti togod pria, onda se vara - Colter e svojim hladnim tonom koji je Ellen osjeala kao da njime para tvrdi elik. - Dobro sam ga ispsovao i rekao mu da zaepi gubicu. Ne smije govoriti, kalje zbog govora, pa iz njega istie krv... Osim toga, ja sam najpozvaniji da ti ispriam kako su ubijeni tvoj otac i stric. Tad to nije vidio, ve je bio ranjen kad se to dogodilo. Svatko ima svoje miljenje, ali ja najbolje znam kako je ilo. - Ispriaj mi odmah - zavapi Ellen. - U redu, kad ba hoe. Hodi sa mnom ree Colter i odvede je dalje od vatre, u mrak. - Jadna mala! Strano mi je ao. Dugom je rukom zagrli oko pasa i privue je k sebi. Ellen se ne odupre. Sva su joj ula bila umrtvljena tugom. - Ellen, ti sigurno zna da sam te uvijek volio, je li tako? - upita Colter malo zadihano. - Ne znam, Colter. To je meni novo... i nije ono to sam htjela uti. - Pa, dobro je da i to uje. Istina je. tovie, tvoj otac te pred svoju smrt dao meni. - To sigurno lae! - Kunem ti se da je istina. Bio sam uz tvog oca do posljednjeg trenutka, uo sam mu posljednje rijei. Znao je da te ve odavno volim. I rekao mi da te ostavlja meni na brigu. - Moj me otac namijenio tebi za enu? - zaprepateno uzvikne Ellen. Oito je to pitanje donekle iznenadilo i na trenutak zbunilo Coltera. - Da budem ena stokokradici... banditu iz Druine krivog noa! - sumorno i u nevjerici uzvikne Ellen. Pa, i tvoj je stric, kao i ja, bio u Daggsovoj bandi - odvrati Colter pribravi se. - Nije istina! - krikne Ellen. - Jest. Bio je u bandi ve godinama - samouvjereno e Colter. - Jo u Texasu. On je nagovorio Daggsa da doe u Arizonu. Djevojka pokua pobjei, ali vie nije imala ni tjelesne ni duhovne snage, a Colter ju je jo jae stisnuo. Iznenada se ona opusti. Zar moe izbjei sudbini? Niega vie nema radi ega bi se borila. - Dobro... nemoj me toliko stiskati - jedva izgovori. - Ispriaj mi kako je ubijen otac... i tko... Colter se prigne nad njom, zagleda joj se u lice. U tami su mu se caklile oi. U dodiru njegova tijela i stisku kojim ju je privlaio sebi, osjeala se silna snaga. Sve se to djevojci inilo nestvarnim, runim snom - i mrak, i jecaj vjetra i jeziva samo a, i bandit iji stisak i nametljiva volja podsjeaju na hladan elik. - Otili smo u Greavesovu prodavaonicu poe Colter. - Kako Greavesa vie nije bilo, pili smo po volji. Neki se od nas dobro napie. Bruce je bio mrtav pijan, a i Tad. Tvoj je otac takoer puno popio, jo ga nisam vidio da toliko pije. Ipak, nije ba bio pijan, samo su mu ivci popustili. Stao je plakati, traio od nas da netko ode i porui Isbelovima da se rat prekine... Da, bio je spreman odustati od dalje borbe. Mislim da je na njega djelovala Daggsova smrt, pa strano masakriranje koje je Jean Isbel izveo na Greavesu, te je Lee izgubio svoju borbenost. Rekao mi je: "Coltere, uzet emo Ellen i otii iz ovog kraja, negdje emo poeti nov ivot... negdje gdje nas nitko ne poznaje." - Oh, zar je tako rekao?... Je li to uistinu namjeravao? grcajui apne Ellen. - Kunem ti se mrtvom majkom - uvjerljivo e Colter, pa produi: - Kad je pala no. Isbelovi dojahae, prikradoe nam se u mraku i pripucae

na nas. Navalili su na vrata, pokuali su nam zapaliti krov nad glavom, neko su vrijeme urlali oko zgrade. Zatim odoe. Mi smo pretpostavili da te noi vie nee biti guve. No, svejedno smo postavili strae. Ja sam bio najtrezniji, pa sam preuzeo stvar u svoje ruke. Malo smo se svaali oko pia. Tvoj otac ree da e, ako produimo tako piti, to biti kraj Jorthovih. Smislio je da sutradan ujutro porui Isbelovima kako je spreman sklopiti mir. Trebao sam ja otii i srediti stvar s Gastonom Isbelom. Najzad je Lee otiao na spavanje, u Greavesovu sobu, a neto kasnije pode i Jackson. Neki legoe u prodavaonici. Ja sam uvao strau do oko tri sata, ujutro. Ve sam bio toliko pospan da su mi se kapci sklapali kao da su od olova. Stoga sam probudio Wellsa i Slatera i postavio ih da straare, svakog na po jednom kraju prodavaonice, pa sam legao na ank i zaspao. Svojim utianim, napregnutim glasom, uzbuenjem koje ga je naizgled zahvatilo, a naroito jednostavnim, neposrednim nizanjem injenica, Colter je uvjeravao Ellen u istinitost svoje prie. Njezina se neodreena sumnjiavost temeljila iskljuivo na Colterovu dranju prema njoj. Sad je osjeaj istisnuo razum. Slike i prizori, prizvani Colterovim opisom, priinjahu joj se stvarnima kao to je bila stvarna i udnovata injenica da ravnoduno puta jednog obinog bandita da je privija u naruaj. Probudio sam se nakon nekog vremena - nastavi Colter nakon to se iskalja. - Bilo je to u cik zore. Bilo je tiho kao u grobu... Meni je neto udno mirisalo. Wells i Slater su ponovo pili, spazio sam ih gdje lee, ili mrtvi pijani ili spavaju. Udario sam ih nogom, ali se nisu ni pomakli. Onda sam uo gdje netko jei. Glas je dolazio iz sobe gdje su spavali tvoj otac i stric. Uao sam. Bilo je tek toliko svjetla da ih mogu vidjeti. Kad tamo... Stric Jackson je leao na podu, tako rei napola presjeen, mrtav i hladan poput kamena. Lee je leao na krevetu... jo je bio iv, u posljednjim trzajima... Ree mi: "Mjeanac Isbel... izbo nas je... na spavanju". Kapci su na prozorima bili otvoreni. Naao sam tragove Isbelovih mokasina na zemlji ispod prozora, a u sobi su mu tragovi bili krvavi, jer je ugazio u lokvu krvi koja je iscurila iz Jacksona. Ako se ikad nade u Greavesovoj trgovini, i sama moe pogledati te krvave tragove... Tvoj je otac brzo umirao... "Coltere", ree mi, "pobrini se za Ellen", a time je puno toga mislio. "Da sam se samo na vrijeme naao s Gastonom Isbelom" - govorio je, a zatim je stao bulazniti. Malo poslije je umro... Probudio sam ljude, pa smo prije svanua iznijeli tijela tvog oca i strica, odnijeli ih izvan sela i pokopali... Isbelovi su na nas pucali dok smo ih sahranjivali! Tad je tada ranjen. Zatim smo se uputili na Jorthov ran... Eto, Ellen, to sam ti imao ispriati. Tvoj je otac bio spreman zakopati ratnu sjekiru i pomiriti se sa svojim ivotnim neprijateljem. Ali, i njega i tvog strica muki je, kao pravi divljak, umorio Nez Perce, Jean Isbel... Strano ga je izbo... smiljeno... da bi to vie patio... a samo da zadovolji Isbelovsku osvetniku krvoednost! Kad mu je mukao glas uutio, Ellen je kroz stisnute usne, kao led hladne i krute, uspjela istisnuti: - Molim te... pusti me... pusti me ovdje samu. T7I - Svakako, svakako! Razumijem te, mala moja - prihvati Colter. - Bilo mi je strano mrsko to sam ti to morao ispriati, ali si morala uti istinu o onome to je mjeanac poinio... Odnijet u ti zaveljaj u brvnaru i prostrijeti deke. Pustio ju je i udaljio se u mrak. Bez trunka snage u sebi, Ellen polako klone i prostre se kraj panja. U tami, na svjeem i vlanom tlu, leala je nepomino i beivotno. Nita nije vidjela i nita nije ula: no, vjetar, hladnoa i rosa za nju nisu postojali. Satrlo ju je oajanje, inilo joj se da beskonano tone u bezdan. Nala se u paklu? U svom oajanju, silno je i bolno poeljela smrt. Roena zbog nevjere, ukleta dijelom zle krvi, prokletniki progonjena viim pobudama i eljama za boljim i sretnijim ivotom, vuena i bacana od nemila do nedraga, iz divljine u amu, iz zabiti u pusto, odvajkada liena zadovoljstva

koje ovjek nalazi u miru, veselju i domu, preputena drutvu surovih nasilnika i propalica, udnom igrom kobi gonjena u ljubav, u neutaivu ljubav prema jednom mjeancu, divljaku, Isbelu, starom oevu neprijatelju i na kraju ubojici koji je zvjerski ubio njezina oca - zar je ita preostalo radi ega bi bilo vrijedno ivjeti? Osveta! Oko za oko! Smrt za smrt! Ali, ne, ona nije u stanju ubiti Jeana Isbela. Moda se ljubav moe pretvoriti u mrnju, ali Ellen Jorth ne moe ubiti - nikada! Mogao bi je vu i za kosu i valjati je u praini, od nje stvoriti nakazu, u svojoj divljakoj i neutoljivoj ei isjei je na komadie - ali bi ona posljednjim dahom apnula da ga voli i da mu je slagala kako bi ubila njegovu vjeru u nju. Upravo je udnovata vjera u njezinu estitost pridobila njezinu ljubav. Od tolikih mukaraca, naao se jedan jedini, Isbel, koji je spoznao njezinu pravu prirodu i neokaljanu enstvenost. Ne samo udno, ve uasno, razorno! Zaista je ona nevjerna Jorthovima! Nevjerna, kao to joj je majka bila nevjerna Gastonu Isbelu! Samrtne muke i propast zapravo su gorki plodovi grijeha njezinih roditelja. "Okonat u sve", apnula je sjenkama noi koje su se pruale nad njom. Ona nije kukavica - ne moe je sprijeiti strah ni od boli, ni od smrti, ni od nepoznatog to vreba onkraj ivota. Nee biti teko, bit e to posljednje uzbuenje, posljednji zanos da u pokori, u najviem dokazu svoje ljubavi prema Jeanu Isbelu, na Urvinama poljubi stijenu po kojoj je kroila njegova noga i da se potom baci u provaliju. Ona je posljednja od Jorthovih. Tako e biti osveena nepravda nanesena Isbelovima. "Ali on nikad nee doznati... nikad nee doznati... da sam lagala!" zajecala je nonom vjetru. Izgubljena je - niti ima pravo ivjeti niti umrijeti. Ona je samo korovi na stazi ivota, korovi koji se gazi, koji je blatom guen. Ona je samo truo koni u zamrenoj mrei ljubavi, mrnje i osvete. Koni koji je pukao. inilo joj se da pada sve dublje. Zar nema kraja tom ponoru? Da se Colter vratio, u njoj bi naao lutku, krpu, ponieno bie koje se ne bi oduprlo njegovom gnjusnom zagrljaju. Bilo je to bie spremno da jo dublje tone u blato, da bude nemilosrdno kanjeno jer je izdalo plemenitu ljubav jednog mukarca a i samu sebe. Ali, Colter se ne vrati. Vjetar je alobno cvilio, sovuljage su zlokobno hukale, lie je utalo, kukci su zujali svojom sjetnom nonom pjesmom, logorska je vatra treperila i umirala. I tad - kao da se sama ova priroda prignula nad Ellen. Ima pravo biti oajna, njezino priznanje bilo je istinito, stvarno je poniena, i sve je to teko koliko god ivot moe biti teak - ali ona pripada prirodi. A priroda, je li je ona izdala? Tu je, oko nje, zabitna uma, carstvo stabala, mahovine cvijea i potoka, puno divljih ptica i zvijeri, gdje kamen govori a ama ima ui, gdje se Ellen oduvijek osjeala dijelom prirode. U mraku njezine due mirnuo je iak nade - i poeo jaati. Taman oblak, to je plutao mrklinom neba, najednom se raskide i u tren bijesnu sjaj jedne zvijezde, bijele, hladne, iste i blistave. Eilen je u nju zurila sve dok je plutajui oblak opet ne otme njezinu ukoenu pogledu. Zar zvijezda ima neke veze sa zemaljskim paklom? ivot moe gaziti i unitavati, no zar ne postoji vii smisao? Roditi se, patiti i umirati - moe li to biti sve? Oajanje je nije napustilo, bol se u njezinim grudima nije stiao. Ali, tijekom dugih sati, udnovatim zbliavanjem sa umom, kratkotrajnim pogledom na divnu zvijezdu, uz poimanje znaenja koje je Eilen suptilno osjeala u kucanju svoga srca i pulsu svoga duha, i najzad, uz glas to joj je u savjesti zagrmio da mukareva vjera u enu ne moe biti vea i uzvienija od njezine vjere u ivot i vjenost, stvorila se prepreka koja je zaustavila let njezina duha prema samounitenju. 111 GLAVA 12 Hladna je i tmurna bila zora na ijem se sivilu Ellen dovukla u kolibu da bi se trenutak kasnije zavukla pod ebad i odmah zaspala snom izmorena ovjeka. Probudila se otprilike u kasno popodne. Kroz ispucan,

ugnut i troan krov kolibe nazirahu se nebo i sunce. Stric Tad leao je na deki prostrtoj preko naslage nabacanih grana. Na njegovo je blijedo, izborano lice, prepuno patnje, palo svjetlo. Da je iv, znala je samo po tome to je ula njegovo disanje. Deke na kojima je leala Ellen bile su prostrte na goloj ilovai. Osim leaja na kojima su spavali ona i stric Tad, i rijetka korova, izrasla kraj najdonjih natrulih trupaca stijene, u kolibi vie nije bilo niega. Samo do polovice prostorije protezao se strop od grubo tesanih dasaka, nad kojim se nalazilo nekakvo potkrovlje. U to se potkrovlje ilo preko grubo sklepanih ljestava to su bile naslonjene na rub stropa. Djevojka osjeti miris izgorjelog drveta i prenog mesa i zau ljudske glasove. Izvirila je i opazila da su se Slater i Somers pridruili ostaloj druini - to ih je svakako ojaalo u sluaju da budu napadnuti, ali niim nije poboljavalo Elleninu situaciju. Somersa se oduvijek najvie morala paziti. Coller ju je opazio i odmah dozvao: - Hodi curo, okrijepi se. Prijatelji mu se nasmijae, ali ne glasno, ve oprezno, kao da buku smatraju neim to se mora izbjegavati. Ipak su probudili Tada koji se stao micati i stenjati. Pourivi stricu, Ellen odmah utvrdi da ima jaku groznicu i da je njegovo stanje kritino. Kako se on bacakao, to su mu se na grudima otvarale rane. Ukazana prva pomo sastojala se u tome to su mu oko vrata i ispod mike svezali maramu. Sad je taj zavoj olabavio. Prila je vratima i dobacila kaubojima: - Donesite mi malo vode. Colter joj donese vodu, a ona stane eprkati po svom zaveljaju kako bi nala kakvu krpu ili runik kojim bi stricu mogla povezati rane. - Zar se medu vama nije naao bar toliko poten ovjek da se potara za strica? - upitala je. - Ah, do vraga - uzvikne Colter. - Uinili smo sve to smo mogli. Valjda misli da je bilo lako iznijeti ga uz ono brdo do Urvina. Nakon puta, vie nije bio ni za ta, i ja sam to odmah rekao. - Ja u za njega uiniti sve to mogu. - Hajde, samo izvoli. Nadam se da e viati i moje rane kad me mjeanac izbode ili izreeta. - Izgleda da si veoma siguran u svoj udes, Colteru. Naravno da sam siguran! - lane on mrgodno. - Somers je vidio Isbela i njegovu bandu kako naim tragom idu na Jorthov ran. - Hoete li ih ovdje saekati? - Upravo zbog toga sam se svaao s onim idiotima vani. Ja sam za to da napustimo ovaj kraj. Ali, prokleti revolvera Queen odluio je da po cijenu ivota ubije kravara Bluea, koji je navodno King Fisher, stari teksaki odmetnik. Samo je Queen raspoloen za novu borbu. Svejedno, Tada Jortha nee ostaviti ovdje samog. Potom se Colter nasloni na vrata i apatom produi: - Ellen, druina me ne slua. Najbolje da ti i ja kidnemo. Kod mene je zlato tvoga oca. Odjaimo noas i zauvijek se oprostimo od ovog kraja. I dalje neto gunajui za svoj raun, Colter izae i vrati se svojem drutvu. Ellen je dobila pravu predodbu o njegovu kukaviluku: osim toga, Colterovo spominjanje oeva zlata potaklo je odreene misli kojih se nije mogla otarasiti i usprkos nastojanju da se svim snagama i umijeem iskljuivo posveti stricu. Tad je ve bio toliko pri svijesti da je shvatio da se oko njega trudi Ellen i zahvalio joj se pogledom koji je duboko dirne. Od tog joj se pogleda misli usmjerie drugim putem. Njegove patnje, koje je mogla olakati, i neminovna smrt koju je bar malo mogla odgoditi, izazvae njezino saaljenje i brigu, te ona zaboravi svoj jad. Pola ga je noi njegovala, smirivala ga, hladila mu vruicu. Znala je da bi on umro da nije bilo njezine skrbi. Najzad je Tad zaspao. Sjedei kraj njega u samoi i tiini pozne noi, Ellen osjeti kako joj se mijenja priroda, kako se u najskrovitijim dubinama njezina bia mie neto neodreeno i bezimeno, kako joj neto apue iz tame, iz ume i s neba. Postoji neto veliko, neto to nee napustiti njezinu duu. Sva je bila zaokupljena brigom za ranjenika. Ubrzo mu je posveivala i dvostruko veu panju jer je u tome nalazila zatitu od Coltera. Kad je otila po vodu, Colter je

poao za njom, nasrnuo poput medvjeda i pokuao je zagrliti, ali je ona bila bra. - Hoe li poi sa mnom? - upita je. - Neu. Ostat u sa stricem - odvrati ona. Nije znao kako da se suprotstavi takvom razlogu. Ellen je uoila da su Colter i njegova druba na kraju snaga, da zapravo padaju pod tekim naporom. Imali su hrabrost i hladnokrvnost ljudi iz divljine, ali samo do odreene granice. Sto se Coltera tie, shvatila je da je naprosto opsjednut strau prema njoj i da ga se stoga mora dobro uvati, premda zbog svog tvrdoglavog ponosa nije htjela priznati da ga se boji. Nakon ovog ispada dobro se pazila, od strieva leaja udaljavala se samo onda kad Coltera nije bilo u blizini, kad se negdje u kanjonu nalazio u izvianju. Dani su prolazili u napetosti i iekivanju, u neprestanu motrenju, u njezi strica i u ekanju na trenutak koji joj se inio predodreenim. Colter ju je slijedio poput lovakog psa. Na svakom koraku stvorio bi se pred njom, nagovarao bi je da pobjegne s njim, plaio je opasnou od Isbelovih, moljakao bi je da mu se preda. Odahnula bi jedino kad je zajedno s ostalim ljudima jela i kad bi naveer zakraunala vrata. Ali, zatvorena i zakraunata vrata nisu predstavljala bogzna kakvu zatitu. Da Colter samo jednom udari u njih svojim snanim ramenom, sruio bi ih. Oboje su to vrlo dobro znali. A opet, nije se bojala onoliko koliko bi objektivno morala. Kraj sebe je drala svoju puku i premda sebi nije dozvoljavala da razmilja o trenucima u kojima bi bila prisiljena upotrijebiti oruje, ipak se osjeala jaom samim tim to joj je bila pri ruci. Colter se igrao s njom kao maka s misom, ali u ovom sluaju maka nije bila sigurna da e joj plijen pasti aka. Spoznala je i trenutke slabosti - slabosti fizike, umne, duevne, moralne - trenutke za kojih je, pod teinom rastueg bremena napetosti, bila nemo na oduprijeti se osjeaju bijede, ponienja, klonulosti i istodobno odbijati nasrtljivca Coltera. Dolazio je u kolibu, te je, ne obazirui se na Tada Jortha, drsko salijetao i napastovao Ellen. Dogaalo se da je zatekne u trenucima klonulosti i obeshrabrenja, te bi je posve lako, bez muke stisnuo u zagrljaj i poljubio: takvo bi ga njezino dranje naprosto zgranulo i opilo. U takvim prilikama, njegova bi se njenost - ukoliko bi se u Colteru uope moglo govoriti o njenosti - o itovala tako to bi djevojku pustio im bi vidio da e ona za koji trenutak pasti u nesvijest. Vjerojatno je doao do veoma laskava zaklju ka da ga Ellen as prezrivo odbija a as mu ne moe odoljeti. Ellen je pak prebrodila dva veoma kritina trenutka s tim ovjekom, ali je njezin duh stala moriti boleiva sumnja, nalik otrovu, koja joj se nagonski nametnula - da mora doi, i to brzo, do konane, posljednje odluke. Ovaj put joj duh ne pritekne u pomo , nije bilo ni tajanstvenih nagovjetaja ni apta. Kakva li uasa u tome! Mora li ona istrunuti ovdje, poput onih trupaca? Najgore je sve prisutnije i snanije bezna e. emu sve ovo? Ima li ikakve vanosti? Zar e itko ikada pomisliti na Ellen Jorth? "Oh, jao meni!" kukala je u nevolji, "to mi preostaje? Postoji li neto to bi se jo moglo dogoditi?" No, uslijedilo je nekoliko boljih dana. Strievo se stanje bar naizgled poboljalo, a Colter ju je pustio na miru. To je zapanji. Mogla je jedino pretpostaviti da je opasnost od Isbelovih takvom silinom zaokupila Coltera da je zasad zaboravio na nju. Potom, jednog vedrog kolovoskog jutra, kad je ve poela lake disati i kad je njezina opreznost popustila, Colter je sretne te je utke, mrgodno, strastveno i silovito zgrabi i podie na ruke. estoko se otimala, ali joj je posvemanje iznenaenje oduzelo snagu. Nato, njezina je slabost umrtvi kao nikad dotad. Gotovo bez ikakva napora, Colter je hitrim korakom ponese prema omorikama u podnoju stijenke kanjona. - Colteru ... kamo ... oh, kamo me nosi? - najzad je uspjela viknuti. - Ni sam ne znam - strastveno je odvratio on. - Bio sam lud to te ve ranije nisam odnio. Umjesto toga, ekao sam. Nadao sam se da e me zavoljeti... Sad nas je

Isbelova banda opkolila, Somers je medu stijenjem vidio onog mjeanca. A Springer je vidio ostale kako se uljaju. Ja sam doletio po konja i tebe. - A stric Tad?... Ne moemo ga napustiti - vikne Ellen. - Moramo! - mrko e Colter. - On ti vie nee biti na vratu... im ga se Jean Isbel dokopa. - Oh, pusti me! - zavapi Ellen. - Ja bih ga spasila. Colter joj smijehom iskae koliko je njena molba besmislena. Iznenada je spusti na noge. - Miruj! naloi joj. U sjeni omorika stajao je privezan njegov krupan dorat, osedlan, sa zaveljajem i dekom. Brzim potezima Colter je odvee, gotovo ne skidajui oka s Ellen. Segnuo je rukom i uhvatio je. - Hajde, penji se! Nogu u stremen! Tog trena Ellen se nije mogla oduprijeti njegovoj snanoj volji ni njegovoj silovitoj ruci. Osjetila je kako je podie u sedlo iza sebe. Zatim, konj poleti. to zbog konjskog kasa, to zbog stiska Colterove ruke, Ellenin poloaj bio je muan. Granje joj izgrebe i koljena i stopala. Kroz vrbov gusti, za kojim se krio ulaz u boni kanjon, Colter je tjerao konja galopom, a im se naao u irem i otvorenijem kanjonu, jo ga je snanije mamuzao. Na Elleninu sreu, teren se stao blago uspinjati, pa je Colter morao usporiti. Opet su se nali u sjeni, meu borovima. Odjednom Colter grubo zaustavi konja. Ellen je ula neku viku, prepoznala je Queenov glas. - Natrag, Colteru! Natrag! Uz kletvu, Colter okrene konja. - Samo to nisam naletio ravno na njih - promrsio je hrapavo. Tek to je podbo konja da ponovo krene, odjekne pucanj. Ellen osjeti kako ju je neto strahovito streslo, kao da joj je kretanje odjednom zaustavljeno, a zatim kako je neka sila zbacuje sa sedla, upa iz Colterova stiska, baca je u zrak. Na sreu, pala je na mekano tlo i gustu travu, nije se ozlijedila, samo to joj je od silnog trzaja ponestalo daha. U tren oka Colter se naao kraj nje, digao je na noge. Spazila je konja gdje lei okrvavljene glave. Naokolo su se dizali visoki borovi. Opet je pukla puka. - Tri! - zaitao je Colter i zaletio se vukui je za ruku. Netko je vrisnuo: - Ovdje smo, Colteru! - Bio je to opet Queenov piskav glas. Ellen potri iz sve snage, srce joj je lupalo, pred oima se sve okretalo, oko sebe vidjela je samo borove i zelenilo gustih omorika prema kojima su trali. Izgubila je ravnoteu, poela je padati, ali nije mogla pasti, jer ju je zadravao Colterov eljezni stisak kojim joj je stegao ruku. Vukao ju je i na kraju odnio u gustu sjenu. Obnevidjela je. Oko nje se okretalo i nestajalo drvee. Glasovi i pucnjava uinie joj se dalekim odjecima. Potom joj sva osjetila proguta gusta tama. Nakon nekog vremena, po ela je opet neto nazirati oko sebe, isprva je sve bilo sivo, pa se neto kretalo, onda su iz tog sivila iskrsle nejasne, visoke spodobe nalik avetima. Dola je svijesti i vidjela da lei na neijim rukama. - Mala moja, jedva smo im izmakli - dopro joj je do uiju Colterov tvrd, sve jasniji glas. - Ne udi me to si pala u nesvijest. Drao ju je objema rukama, glava joj je poivala na njegovu lijevom ramenu. Njegovo lice ukazalo joj se najprije kao nejasna, siva mrlja, potom, kako joj se vid razbistrio, vidjela je da mu je lice napregnuto i oznojeno, a o i odavahu napetost. Neprestance je okretao glavu da pogleda to se zbiva njima za leima, pokretom koji je izraavao oprez divlje ivotinje. Na vratu su mu isko ile debele, nategnute ile. Kraj Coltera kroila su dva njegova partnera, Ellen je ula njihove priguene korake. Osjetila je kako Colter mijenja pravac puta, as lijevo, as desno. Napredovali su smotreno, strahujui od onoga to im je za leima, nesigurni u ono to je pred njima. - Bolje je da idemo to lake i da dobro pazimo kuda emo i kamo - javi se jedan razbojnik. Ellen prepozna Springerov glas. - Ima pravo. Ta otvorena padina uope mi se ne dopada, pogotovu kad se Nez Perce ulja unaokolo - razvue Colter, pa spusti Ellen na noge. Drugi se razbojnik nasmije. - Jesi li ga vidio kako skae izmeu stabala? etiri sam puta pucao u njega, ali bih prije pogodio vjevericu u punom trku nego njega.

Brbljavi je razbojnik bio cinini zloliki Somers. Nosio je dvije puke i dva redenika. Colter familijarno tipne Ellen pod bradu. - Curice, vie nisi toliko blijeda. Sjedi tu. Ne elim da te pogodi kakav metak, a ovdje zbilja ne zna otkud ti prijeti opasnost. Ellen ga je sa zadovoljstvom sluala. Dolazila je k sebi i tijelom i duhom, premda se jo uvijek osjeala slabom. Nalazili su se na umovitoj kosini s koje se vidjelo travnato dno kanjona. Somers, Colter i Springer osvrtali su se na sve strane, pozorno su promatrali, a naroito su motrili pravac iz kojeg su doli. Vjerojatno su znali da e ih netko slijediti, opkoliti ih ili im presjei put, ali nisu izgledali jako uplaeni. Somers je palio cigaretu, Springer je jednom rukom brisao znoj s lica i uz put brojio preostale metke na upola ispranjenom redeniku. Colter je pruao svoj leinarski dugi vrat, zirkao niz kosinu i pogledom prelazio preko drvea sve do vrha kanjona. - Sluajte! - rekao je napeto u jednom trenu; glavu je malo nakrivio u stranu, uho je okrenuo laganom povjetarcu. Svi stadoe oslukivati. Ellen je ula kako joj srce kuca, lie uka, kako djetli udara po kori, a ula je i jo neke zvukove koje nije poznavala. - Bit e jelen - ree Somers. - Ni ja ne vjerujem da su ve stigli - prihvati Colter. Najzad, gore smo mi njih sredili nego oni nas. - I to fino i elegantno - klikne Springer, pa s glave skine crni sombrero i zavue prljav kaiprst kroz rupu koju je probio metak na eiru. - Meni je malo nedostajalo. Leao sam iza jednog panja, sluao sam i motrio, samo to sam malo podigao glavu, a ono... zum! Sad e mi se eir stalno provjetravati. - Gdje je ostao Queen? - upita Colter. Najprije je bio sa mnom - odgovori mu Somers. - Zatim, kako je pucnjava jenjavala, poto sam ja sredio onog sijedog crvene njuke, onog prijatelja Isbelovih... - Mislim da je to bio Blaisdell - prekinu ga Springer. - Queenu je dosadilo leati i ekati - nastavi Somers. Htio je u akciju. uo sam ga da neto guna, pa sam ga upitao to mu je, a on mi je odgovorio da mu je ve dosta indijanskog uljanja i vrebanja. Odmah zatim nekamo se udaljio. - To ti je duh revolveraa - ree Colter vrtei glavom. Od onog trenutka kad je Blue stao pred nas i izjavio da je on King Fisher, Queen je postao sve mraniji. On drugaije ne moe. Napravit e isto to je napravio i Blue. I to e mu biti posljednje. Pravi je Teksaanin. - Zbilja misli da je Blue bio King Fisher? - upita Somers. - Ni govora! - odgovori Colter, odmahnuvi rukom. Mnogi su nazovi revolverai uzimali Fisherovo ime. A Fisher je ve nekoliko godina u grobu. - Moda ima pravo, ali ne zaboravi da Blue nije bio "nazovi" - nato e Somers. - Bio je to revolvera, i te kakav! Meni to ne mora govoriti - dopuni Springer. Odgovor je razdraio Coltera, koji opet nervozno mahne rukom i promijeni temu razgovora. - Koliko ih je ostalo u Isbelovoj druini? - Tko e znati? Bilo ih je dosta - odvrati mu Somers. Pucali su sa svih strana... Springeru, jesi li ti koga sredio? - Nisam ... koliko ja znam - suho e Springer. - Imao sam priliku da ubijem mjeanca... ali bio sam brzoplet. - Je li Slater bio u tvojoj blizini kad je vrisnuo? - Nije, leao je pokraj Somersa. - Pa zar se nije blesavo ponio? - upadne Somers. Metak ga je pogodio, mislim da ga je okrznuo otraga jer je leao potrbuke. Ne vjerujem da se radilo o tekoj rani. Ali, on skoi na noge i pone se okretati poput igre, napravio je od sebe metu da bolju nisu mogli poeljeti. Isbelovi ga izreetae kao sito! - I onda sam ja smaknuo Billa Isbela - s oitim zadovoljstvom e Colter. - Kad su ubili konja poda mnom, morao sam misliti na Ellen, nisam imao vremena dohvatiti puku. I sami ste vidjeli kako sam stao bjeati. Ostao mi je samo revolver, pa to sam drugo mogao nego lei iza oborena debla i sluati kako olovo zvidi. Wells je bio iza jednog drveta kojih trideset jardi od mene. Kad je pogo en, prevrnuo se naglavake, pa se natrake dovlaio k meni. Ja sam poeo puzati uzdu debla, njemu u susret. Ali, on je na pola puta

posustao. Priao sam mu i uzeo njegovu puku i opasa. Naao sam se iza jedne omorike. Izvirio sam i spazio Billa Isbela. Pucao je da je milina, svi su oni pucali kao da ih je stotina. Ba su tada gaali Slatera... Eh, Billa sam pogodio posred trbuha. Presavio se, pa se okrenuo oko sebe i stropotao s Urvina. Sad sigurno lei negdje ispod one suhe omorike. to bih ga volio pogledati iz bliza. - Kad bi to uinio, ne bi se pokazao nita pametnijim od Queena - ree Somers. - Ne zaboravi da se jo nismo izvukli. - To i ja znam - prihvati Colter. - Uz to, ostao sam bez konja. Gdje ste vi ostavili svoje konje? - U kanjonu ispod onog vrbika. Osedlani su, ali nisu vezani. Morat emo ih potraiti prije mraka. - Colteru, to emo dalje? - upita Springer. - Ovdje emo malo priekati, prijei emo kanjon i vratiti se u kolibu. - A onda? - nato e Somers, sumnjiavim okom mjerei Coltera. - Moramo jesti, moramo doi do pokrivaa - autoritativno odvrati Colter. - Tamo se moemo i prikriti, a i bolje se braniti ako doe do borbe, nego bjeati po umi. - Meni se ini da si ba ti bjeao - predbaci mu Somers. - Da, i to jo s djevojkom - dometne Springer. - udno, zar ne? Oba su razbojnika mjerkala Coltera mrkim i nepovjerljivim pogledom. Meutim, on im ne odgovori ve mu se pogled kojim je neprekidno nemirno arao na sve strane, na neemu iznenada zaustavi. - Je li ono vuk? - upita on upirui prstom. Ostala se dvojica pomakoe da bolje pogledaju. Sa svoga mjesta Ellen nita nije mogla vidjeti. - Golema mrcina - ree Somers. - ini mi se da nas je nanjuio. - Ide rubom Urvina - nastavi Colter. - I to sasvim slobodno. Za mene je to dobar znak. Moda su Isbelovi krenuli na drugu stranu. - Meni je to bome lo znak - tmurno doeka Springer. - Zato? - upita Colter. - Jer sam ve vidio tu ivotinju. Prvi put i meni se inilo da je vuk. Ali, drugi se put naao kraj Isbelovih. Neka me vrag nosi ako to nije poludivlji pas ovar Gassa Isbela. - Pa to ako i jest? - Ho!... Onda se ne moramo ni truditi da se sakrijemo sarkastino e Springer. - Jean Isbel e s tim psom i zrikavcu nai trag. - Ma to kae! izmuca Colter. Oito je mogunost koju je Springer razlagao bacala novo svjetlo na njihovu situaciju. Njih trojica uutjee zaokupljeni nemilim mislima, oprezno motrei na sve strane. Somers zae medu bunje, ali se ubrzo vrati. U njegovu je pogledu bilo neeg znaajnog. - uo sam neto - ree, pokazujui palcem iza sebe. Puca suho granje, valja se kamenje... Nije jelen! Valjalo bi se oduljati iza ove zaravni. - Poite vas dvojica, a ja u odavde promatrati - ree Colter. - Ne bi ilo - doeka Somers spremno, a Springer se znalaki naceri. To naljuti Coltera, ali on suzdri svoj bijes. Trenutak je razmiljao, pa se okrene djevojci. - Ellen, ekaj ovdje dok se ne vratim. Ako za neko vrijeme ne doem, ti se prebaci preko kanjona i kroz vrbik poi u kolibu. Priekaj do mraka. Dohvatio je jednu puku i opasa i tiho se pridruio onoj dvojici. Sva trojica se beumno izgubie u cestaru. Elleni nije preostalo nego da uini kako joj je Colter rekao. Ranjeni stric ostao je bez iije skrbi, i zbog toga se htjela im prije vratiti da ga njeguje. Kad bi i htjela pobjei od Coltera, kamo bi mogla poi? Sama u umi, izgubila bi se i umrla od gladi. Njezina je sudbina vezana za sudbinu Jorthovih, do konca. A ini se da do konca ne preostaje mnogo vremena. U napregnutosti, u neprekidnom motrenju, vrijeme joj je letjelo. Od vremena do vremena, do nje je dopirao pokoji pucanj iz bonog kanjona, njoj zdesna, na koji bi odgovorili pucnji iz blizine. Borba je opet poela. Meutim, nakon nekog vremena pucnjava prestade. umski su kukci zujali, jasike je milovao topli povjetarac, gavrani su graktali, a crvene vjeverice i plave sojke brbljale. Odjednom odjekne kratak lave, na to se Ellen strese, naglo uspravi i ukoi oslukujui. Vuk nije, a nee biti ni kojot. Lave se ponovio. Pas ovar! Kako mu ne bi poznavala glas, kad ga je toliko puta ula! Ustala je i promijenila poloaj da bi bolje mogla vidjeti kamenitu strminu koja se dizala iznad nje.

Spazila je ivotinju po kojoj bi se na prvi pogled reklo da je krupan umski vuk. Ali, kad mu je ponovo zaula lave, bila je sigurna da se radi o psu ovaru. Pratila ga je pogledom. Shvatila je da pas trai put kojim e se spustiti podno litice. Trao je amotamo, potom se izgubio iz vida. Nekoliko trenutaka kasnije, zaula mu je lave s nie stijene. Sad je to bio glas psa koji hoe nekoga dozvati u pomo. Ellen zakljui da se pas nalazi otprilike na mjestu gdje se, po Colterovim rijeima, Bili Isbel sruio s litice. Bi li pas lajao da je taj ovjek mrtav? Sigurno ne bi. Nitko nije dolazio, pas je neprekidno lajao, a Ellen je bivala sve nemirnija. Bio je to doziv za pomo i ona mu se najzad odazva. Od trenutka kad je Colterov konj pogoen i kad ju je razbojnik odvukao u zaklon, neprekidno ju je drao samrtan strah od Isbelovih. Ali sad je, mirno razmiljaju i, dola do zakljuka da joj u njihovim rukama ne moe biti gore nego u Colterovim. Krenula je nai psa. umovita se zaravan protezala u irini od nekoliko stotina jarda, potom se tlo pretvorilo u kamenitu strminu koja se dizala do Urvina. Mjesto gdje je pas lajao inilo se nedalekim, ali se djevojka pri kraju morala pentrati preko opasna kra i probijati kroz gusto bunje. Zadihana i oznojena, najzad je stigla podno litice za koju utvrdi da nije toliko visoka koliko se izdaleka inilo. Pas je nju prvi spazio, jer kad ga je ona vidjela, prilazio joj je. Bio je krupan, rutav, sivkastobijele i crne dlake, divlje njuke i pametnih oiju, svojim je izgledom opravdavao Springerove tvrdnje. No, koliko god joj se primicao lukavo i oprezno, dranje mu je bilo prijateljsko. - Hej ljepotane! - Ellen e apui. - Sto je... to se dogodilo? Pas zacvili, spusti nauljene ui, malo opusti tijelo, i zamae upavim repom. Kako ju je pogledao svojim sivim, bistrim, inteligentnim o ima! Zatim pode natrag. Poavi za njim, Ellen obie jednu izboinu litice i ugleda ovjeka kako lei nauznak. Oko njega je bilo zemlje i sitnog kamenja, vidjelo se da se stropotao odozgo. Bio je bez kaputa, po udnom poloaju tijela i udova bilo je oito da su mu kosti slomljene. Pourivi k njemu, Ellen opazi veliku krvavu mrlju na njegovoj koulji, sasvim nisko pri pasu. Imao je otvorene oi, bio je pri svijesti, mogao je micati glavu. Nije prepoznala njegovo zapraeno, mravo lice, ali su joj se njegove crte i pogled inili udnovato poznatim. - Vi ste Jorthova - preneraeno je rekao slabim glasom. - Jesam, ja sam Ellen Jorth - odvrati ona. - A vi ste Bili Isbel? - Sve to je od njega ostalo. Ali, presretan sam to me netko pronaao... makar to bio i Jorth. Klekla je kraj njega. Bio je ranjen u trbuh, Colter je tono rekao, metak mu je proao ravno kroz crijeva. ak i da se uope nije ozlijedio padom s litice, sama mu je rana bila smrtonosna, sati su mu bili odbrojeni. Ellen se strese. Neshvatljivi su mukarci! Okrutni, krvoedni, nemilosrdni! Isbel... ao mi je... ali... za vas nema nade - tiho mu ree. - Neete jo dugo ivjeti... ne mogu vam pomoi. Vjerujte mi da bih uinila sve to se moe. - Gotovo je! - uzdahnu on, gledajui nekamo iza nje. Pa... i bolje je ovako... No, ipak moete neto uiniti za mene... Hoete li? - Svakako, samo mi recite. - Podigla mu je glavu i naslonila je na svoje koljeno. Drhtavim je rukama smakla mokru kosu s njegova oznojena ela. - Neto imam... na dui - apne. Svojom tananom, enskom senzibilnou, Ellen je shvatila i saalila se. - Da - ohrabri ga ona. - Krao sam stoku... ocu i Blaisdellu... u dogovoru s Daggsom... Nisu Jorthovi... ba za sve krivi... elim da to dozna moj brat Jean. - Pokuat u... mu javiti - uspjela je apnuti zaprepatena Ellen. - Od sviju nas... samo je Jean estit ovjek - nastavi Bili. - Tata je takoer bio nepoten... strano je mrzio Jortha! Da, vaeg oca... Sad su njih dvojica poravnali raune. - Kako to mislite? - izmuca Ellen. - Va je otac ubio moga oca... Znate, na kraju nas je otac htio spasiti... pa je poruio vaem ocu da e se sresti s njim... u lice... da se dvobojem izmeu njih dvojice okona borba. Nali su

se na cesti... ali, netko je pripucao, iz puke... pao je... a va ga je otac dokrajio. - A onda je - dobaci Ellen i nehotice jetko i podrugljivo - va brat ubio mog oca! - to! - apne Bili Isbel. - Krivo ste obavijeteni... Jean je mogao ubiti.. . vaeg oca... ali nije... Nama je to bilo udno. - Ah! Pa tko je onda ubio mog oca? - silovito vikne Ellen, a vlastiti joj je glas bubnjao u uima. - Blue. Upao je u trgovinu... sam... sam je stao pred sve njih... Zaprepastio ih je... dobacio im je... da je on King Fisher... Zatim je ubio vaeg oca... i Jacksona Jortha ... Jean je bio iza... a mi ostali ispred prodavaonice. Bila je strana pucnjava... Pogodili su Colmora ... Blue je izletio... teko ranjen... obojica su umrla... ispred Meekerove kue. - Znai, Jean Isbel nije ubio nijednog Jortha! - izusti Ellen udnim, dubokim glasom. - Nije - ivo potvrdi Bili. - Mislim da je ova borba... Jeanu bila najtea. On nije ivio ovdje... medu nama... Moja sestra Ann kae... da se on zaljubio u vas... Je li tako? Vrele su suze zapekle Ellenine oi, glava joj pade na grudi. - Da, tako je - drui je apnula. - Sad mi je jasno... Kakva teta!... Sve je moglo biti drugaije... Kad ovjek umire, onda mu se oi otvore... Eh, da mi je ponovo proivjeti ivot!... Jadna moja djeca... naputam ih... upropastio sam ih! A zbog ega? Neka mi bude oproteno... Zagrcnuo se i aptom zatraio vode. Paljivo mu je poloila glavu na tlo, ustala je, uzela svoj sombrero i urno pola niz kosinu. Za njom se dizala praina i valjalo kamenje. U njoj je kljualo. Niz sitno kamenje strmine sila je skaui i klizei, dohvatila se zaravni, preskoila je i trkom nastavila do dna kanjona i vrbikom oiviena potoka. Zagrabila je vode u sombrero i pola natrag, sad je morala hodati polako i paziti da ne prolije vodu. I upravo se tada na nju, svom estinom i silinom okomilo strahovito znaenje onoga to je uinio Bili Isbel, okomio se i u njenim oima preobrazio i sam okolni svijet zlatasta suneva sjaja, nebeskog plavetnila i ume. Nije prolila ni kapi dragocjene vode. Ni jednom nije pogreno zakoraila, usprkos tome to je bila tako zanesena da je uoila kako je prola cijelu strmu kosinu tek onda kad joj je pas laveom zaelio dobrodolicu. Potom, dok ju je preplavljivalo ganue i u naletima zapljuskivao njezin uzbuen duh, klekla je da ugasi e umiruem neprijatelju ije su rijei njezinu slabost pretvorile u snagu, mrnju u ljubav, tmurno o ajanje u neto neizrecivo lijepo. Ali, zakasnila je. Bili Isbel bio je mrtav. GLAVA 13 Vodei poludivljeg psa, Vuju, Jean Isbel je bio na tragu najopasnijem iz Jorthove druine, revolverau Queenu. Crne mrlje krvi na kamenju i jasni tragovi izama u gustiu ukazivali su na ranjena bjegunca koji se sporo probija naprijed. Stoga je Jean zadravao psa i oprezno se kretao, pazei i osvrui se na svakom koraku, ba kao Indijanac. Vjeran svom soju i oponaajui Blueovu krajnju drskost, Queen se sino iznenada stvorio u logoru Isbelovih. Jean ga je prvi opazio i skokom pantere domogao se mraka. Ali, u ramenu je ponio i prvi metak koji je Queen ispalio u nastalom okraju. Na Gordona i Fredericksa sruio se pljusak Queenove tanadi. A oni, izmasakrirani olovom, dok su teturali i padali, imali su toliko ivotne snage da trgnu revolvere, uutkaju Queena i natjeraju ga da se, posrui, izgubi u umskoj tami. Bez oruja, izmuen bolnom ranom, Jean je cijelu tu no ispunjenu grobnom i prijeteom tiinom straario kraj logora. Svjetlo zore otkrilo je jezovit prizor: leeve Gordona i Fredericksa kraj ugasle logorske vatre. Mrtvaci su svojim ukoenim akama sveudilj stiskali revolvere. Jean ih sahrani to je bolje mogao, i kad ih je pokopao i na grobove im poloio ravno kamenje, bilo mu je jasno da je sad ostao samo on, jedini preivjeli iz klana Isbelovih. I sve to je u njegovu duhu bilo divlje, primitivno i o ajniko u njega je udahnjivalo sve veu hrabrost i odlunost. Potom, po trei put za posljednjih traginih dana, prie mu pas ovar Vujo. Isprao je ranu koju mu je zadao Queen i vrsto je svezao.

Otro ga je boljela i pekla, te ga time neprekidno podsjeala i poticala na posljednje djelo koje jo mora obaviti. Krvno nasljee kojim ga je otac obdario, nepokolebljiva ljubav prema bezvrijednoj djevojci koja je onako omalovaavala i prezrela njegovu ljubav i tako ruo ponizila i izvrgla ruglu njegovu jadnu, romantinu, djeaku vjeru, ubijanje neprijatelja koje je po svojim posljedicama udovino, gonjenje i borba, gubitak suboraca - sve je to u Jeanu Isbelu na kraju izazvalo neodoljivu, pomamnu elju, sve je to bilo uzrokom njegova duevnog nazatka, sve je to u njegovu pomraenu duhu rasplamsavalo neumoljivu, bezobzirnu strast da u sukobu Jorth - Isbel ustraje do istrebljenja, do posljednjeg ovjeka. Kad je sunce izalo, napustio je logor. Nakon to je sa sobom u maloj torbi ponio neto mesa i kruha, drei ustrog i divljeg Vuju na uzici, poao je Queenovim krvavim tragom. Crne mrlje krvi na tlu i nepravilni tragovi izama ukazae mu da je Queen teko ranjen. Tu je posrnuo ili sjeo, najvjerojatnije da previje rane. Jean nade baene komade rupca, crvene od krvi. Dalje su tragovi krvi bili rjei. U gustiu ispod omorikinih irokih, srebrnkastih grana, Queen se odmarao, moda je i spavao. Potom je muno, vukui korake, moda ranjen u nogu, krenuo dalje, iziao je iz tamnozelena udolja na otvoren hrbat obrastao borovima. Tu se opet odmorio, valjda je i priekao da utvrdi gone li ga. S tog se mjesta njegov trag potpuno otvorio Jeanovu vjetu oku. Revolvera je znao da su mu na tragu. Svog je neprijatelja vidio. Stoga je Jean veoma oprezno produio, pazei da zaobie svako mjesto gdje bi ga mogla doekati zasjeda, koristei sve svoje poznavanje ume da ne izgubi trag, a sebe da ouva. Queen se sporo kretao, moda zbog rane, a moda i da svom goniocu priredi do ek iz zasjede, a Jean prilagodi svoj korak prema njegovu kretanju. Od podne toga dana udaljenost se meu njima nije uveala, ostala je u granicama do kojih dopire odjek pucnja. Sunce zapade, sumrak se spusti, a za njim no. Jean otpue pod omoriku niskih i gustih grana, pojede neto kruha i mesa, nahrani psa i legne da se odmori i naspava. Misli su mu bile bremenite, teke i crne poput noi. Negdje je zaurlao vuk eljan parenja. Pod Jeanovom rukom, Vujo se strese. Ono je bio poziv koji ga je izmamio s ranca. Vuja krv'u njemu udjela je za divljinom. Jean mu zavee uzicu od kravlje koe za zglavak. Kad okona ovaj mrani poduhvat, pustit e Vuju da se pridrui samotnom vuku to tuguje u umi. Praskozorje je bilo hladno, vedro, mrazno, srebrnkasta se trava caklila, lie je s jasika padalo uz tiho, mekano utanje. Kada se pomolilo crveno sunce, Jean se ponovo naao na Queenovu tragu. Na potoiu mrazom zaleenih obala, bistre vode, hladne kao led, Jean je ugasio e prigibajui se iznad kamenja na kojem su se osuile kapi krvi. I Queen je tu morao gasiti e. Kakvu je pomo mogla hladna, ukusna i ista voda, toliko draga umskim ljudima i ivotinjama pruiti onom ranjenom i gonjenom razbojniku? Zato nije priekao na otvorenom da se bori i da pogleda u oi smrti koju je i sam sijao? Gdje mu je smjelost revolveraa? Queena je e za ivotom vukla sve dalje i dalje. Doao je i trenutak kad je postalo jasno da Queen vie ne misli na postavljanje zasjede. Odustao je od pokuaja da progonitelja namami u klopku, a i od pokuaja da zametne trag. Ojaao je ili mu je snaga, gonjena oajanjem, porasla, pa je zabrzao na svom putu kroz divljinu. Ali, tako e, u najboljem sluaju, proi svega nekoliko milja dnevno. A poeo je i skretati prema sjeverozapadu, prema duboku kanjonu, gdje su Blaisdell i Bili Isbel nali svoj kraj. Queen je napustio svoje prijatelje, sam je i na svoju ruku stupio u svoju posljednju borbu, ali im se sad oevidno eli vratiti. Negdje je u gustoj, divljoj i dubokoj umi ostatak Jorthove druine sebi naao sklonite. Jean je pustio Queena da ga vodi prema tom sklonitu. Tamo e biti i Ellen Jorth. Jean ju je vidio s njima. Zapravo je on pogodio i

ubio Colterova konja i uzdrao se od daljnjeg pucanja jer je Colter za sobom vukao djevojku, titei se njezinim tijelom. Prije ili kasnije, Jean e im pronai skrovite. Ona e biti tamo. Pomisao na njezinu ljepotu, oneienu bludom sa zlikovcima, doda novi bijes njegovoj ei za krvlju i udnji za osvetom. Ako mu opet dobaci svoj prezir u lice, on e je ubiti i tako satrti lozu Jorthovih! Pala je nova no, tamna i hladna, liena zvjezdana sjaja. Vjetar je jaao. Vujo je bio nemiran. Njuio je zrak. Opet je alobni, udni, divlji i gladni urlik vuka poremetio muk. Htio je pobjei. I za vrijeme noi, dok je Jean spavao, pregrizao je uzicu i nestao. Sutradan, Jeanu nije bio potreban pas da bi slijedio Queenov trag. Niska magla i gusta kiica ometali su razbojniku orijentaciju. Zalutao je, a vidjelo se i to da je to uoio. udno, kako e se zreo ovjek, borac i prekaljen u stotinama okraja, ogrezao u krvi, u posljednjem iskuenju prepustiti panici samo zato to je zalutao! To je Jean itao iz tragova. Queen je lutao u krug i glavinjao kroz maglu, pa je najzad upao u nekakav kanjon koji ga je vodio upravo prema udolju Tonta. Ali, Queen je kasno doao do tog saznanja. Kad je to shvatio, no ga je ve sustigla. Razvedrilo se jo prije jutra. Jarko i crveno sunce izbilo je na istoku i svojim je svjetlom okupalo kraj. Jean pronae da je Queen napredovao i nou, nesumnjivo u nadi da e nadoknaditi gubitak vremena. Ali, umjesto da se vrati uz kanjon u mraku se popeo na kosinu obraslu manzanitom, zbog ega se morao uhvatiti ukotac s udnovatim grmljem panjolskog imena, upati se iz njegova zagrljaja, i tu je klonuo. Svakako e tu saekati Jeana, u tom e gustiu na njega vrebati. Tu su brojna sklonita koja bi Jean odabrao da je u Queenovoj koi. Mnoge je stijene i gusto bunje Jean zaobiao ili im je prilazio krajnje oprezno. Manzanita raste u grmovima kroz koje se moe probiti samo sitna divlja. Gustii su bili i po nekoliko stopa visoki, ponegdje toliko visoki da Jean preko njih nije mogao gledati. Bili su lijepog izgleda, sitnog kao pocakljenog lia zlatastih bobica i tamnocrvenih grana. Granje je bilo tvrdo, nesavitljivo. Na svakom je bunu bilo suhog, niskog granja, bodljikavog kao trnje to se poput kaktusa kaci ovjeku za odijelo i ne da mu naprijed. Kroz manzanitu se moglo ii ili neprekidno vijugajui, traei uske prolaze izmeu bunova, ili probijajui bunje ravno uz velike napore, ili pak pentrajui se preko vrhova. Jean je pribjegao posljednjem nainu, ne zbog toga to je bio najlaki, ve, naprotiv, zato to je tako mogao vidjeti daleko vie ispred sebe. Tako je bukvalno prelazio s jednog na drugi bun. esto je upadao u praznine, pa se ponovo morao pentrati, mnogo je puta pod njim popustila i pukla grana, ali je nekako uspijevao prelaziti od jedne kronje do druge, drei ravnoteu vjetinom Indijanca i strpljivou ovjeka kojega podrava cilj i snana odlunost. U tom kraju, koji se nalazio ispod Urvina, s june strane, sunce je silno peklo. Niotkud povjetarca da razblai suhi zrak. Jo nije bilo podne, a Jean se ve gadno muio, sav u znoju, praina se na njemu slijepila, bio je umoran, vru i edan. Divio se upornosti i vitalnosti koju je pokazivao ranjeni razbojnik. Napokon ga je vrelo sunce prisililo da napusti kronje manzanite i da nastavi drugim puteni, vijugavim i uzanim prolazom to se probijao medu bunjem. Queenov bi krivudav, isprekidan trag kroz manzanitu mogao pratiti i nevjet traga. I na kraju, Jean je spazio Queena gdje daleko naprijed i visoko na padini poput kakva crna kukca puzi preko zelenila. Kad je vidio gonjenika, Jean se uzbudio kao lovaki pas kad opazi divlja. Ali, ako ve nije mogao svladati osjete, bio je u stanju kontrolirati reakcije. Polagano ali sigurno, nastavio je kroz prainu i jaru, a svaki put kad je spazio mrlju krvi, u ilama mu je zastrujala vrelina. Queen se penjao prema Urvinama i nakon nekog vremena izgubio se iz vida. Je li pao? Ili se pritajio? Nije, puzao je dalje, to je Jean kasnije uoio po laganom drhtaju bunja. Uspio se razbojniku blie

primaknuti, na toliku udaljenost 948 da ga Queen nije mogao gaati revolverima. Tako je tijekom cijelog vrelog popodneva hajka napredovala puevim korakom. Na pola puta do Urvina nestalo je manzanite i sad se dalje protezala uta, kamenita padina iarana cedrovima. Queen se dohvati blago ukoene glavice i poe uz nju, ostavljajui za sobom krvave tragove sve do vrha, gdje ih umorni progonitelj izgubi u tami to se skupljala. I trea je no prola. Dan je razbojniku bio nemilosrdan dumanin. Svoj trag nije mogao zamesti. Ipak, zahvaljujui navjerojatnije posljednjim, oajniki skupljenim snagama, dokopao se glavice obrasle gustom umom, po kojoj je Jean prosudio da je blizu pozornice na kojoj e se odigrati obrana u kanjonu. Queen se pribliavao razbojnikom konaku. Jean je naiao na tragove konja, a potom i na ostale tragove za koje je bio siguran da ih je prije vie dana tu ostavila njegova vlastita druina. Slijeva hrptu, mislio je, mora biti duboki kanjon to ga je omeo da razbojnike dostigne onog dana kad je poginuo Blaisdell, a po svoj prilici i Bili Isbel. Neto je Jeanu kazivalo da se hajci blii kraj, a u njegovu mrku duhu neodreene su sumnje i bojazni predskazivale predstojeu katastrofu. Osjeao je potrebu da stane, da se najede, da se odmori od napora nagomilanih posljednjih tjedana. Ali, njegov ga je naum nepomirljivo tjerao naprijed. Posljednje Queenove snage presahnule su pred otvorenom, golom glavicom, na kojoj nije bilo ni bunja ni trave, s triju strane opkoljenom umom, a s etvrte nevisokom liticom to je svoju sivu stijenu dizala ponad borja. Preko te pranjave goleti puzao je Queen, ostavljajui za sobom tragove to su nedvosmisleno ocrtavali njegovo stanje. Jean je dugo promatrao okolno drvee i nisku, izboenu liticu i nije mu se dopalo ni jedno ni drugo. Bit e pametnije drati se zaklona, pomislio je, i zaobilazno se pribliiti mjestu gdje Queena put vodi u umu. Jean se ve osjeao preumornim i presumornim, njegova ga je opreznost poela izdavati. Usprkos tome, po tisuiti je put suzdrao nesmotrenu smionost i nestrpljivost osvetnikog duha, krenuo je uz rub ume i s mukom se probijao da obie istinu. I odjednom, stao je kao ukopan. Ugledao je ovjeka gdje sjedi ispod jednog stabla, leima naslonjen na deblo. Zabuljio se u nevjerici, mislio je da ga oi varaju. Cesto je imao prilike vidjeti panjeve i stijene to su udnom igrom prirode bili nalik ovjeku koji stoji ili ui. I ovo moe biti samo prikaza, kojom mu duh podvaljuje oima - te vidi ono to bi elio vidjeti. Nastavio je put, uljajui se od drveta do drveta, dok je najzad bio siguran da je ono tamo uistinu ovjek. Sjedio je uspravno, smiono se zagledao u istinu, nalaktio se na koljena. Zagledajui se paljivije, Jean zapazi da u svakoj aci stie po jedan revolver. Queen! Konano, vratila mu se odvanost. Vie nije mogao puzati, uvidio je da nee pobjei i tako je, hrabrou koja daje spoznaja o neumitnom kraju, odabrao istinu da se, licem u lice, sretne s neprijateljem i umre. Jean osjeti divljenje prema razbojniku. Drei spremnu puku krene ispred borova. ovjek koji je motrio, morao bi ga ve ugledati. Ali, Queen se nije niti pomaknuo. tovie, njegov je udan, neprirodno ukoen poloaj toliko zapanjio Jeana da je zastao i upola izgunao svoje uenje. Sad se nalazio na pedesetak koraka od Queena, na dometu njegovih revolvera. Otro je viknuo: "Queen!", ali se prilika niti za dlaku ne pomakne. S otkoenom pukom, spreman da opali im Queen podigne revolver, Jean prevali jo nekoliko koraka. Stao je i oajniki, napetim i prodornim pogledom, zurio u nepokretnu priliku. Hladan znoj izbi mu na elo. Odjednom shvati - Queen je mrtav! Ustuknuo je do tog stabla, pripremajui se da se suoi sa svojim neprijateljem i tamo je umro. Jean je ponovno krenuo, ni sjenka sumnje nije mu pomuivala zakljuak. Bio je posve siguran. Nakon svega, Queen nee poginuti od njegove ruke. U svojim su samrtnim grevima,

Gordon i Fredericks banditu zadali smrtonosne rane. Jean je iao naprijed, svejednako se udei. Jeziva li i muna prizora! Vidi se da je Queen za etiri dana gonjenja proao paklenske muke. Priao mu je - ukoenim se pogledom zagledao u Queenov le. Revolveri su mu bili privezani za ruke. Jean se estoko prene - misli su mu odjednom promijenile tijek. Hitrim pogledom je shvatio da je Queen postavljen na to mjesto, a drugim je pogledom otkrio tragove izama u praini. "Sto mu gromova, prevarili su me!" sikne Jean i munjevitim se skokom nae iza bora. Ali, nije uspio posve izmai prepredenjacima koji su ga ovako prepredeno podvalili. im je skoio, osjetio je udarac, meso mu se razdiralo a olovo eglo. Potom je zauo pucanj. Metak mu je proao kroz lijevu miicu. Krijui se iza stabla, spazio je kako se oblai bijela dima die s litice upravo s onog mjesta na kojem je njegova otra smotrenost uo ila opasnost. Uslijedilo je jo nekoliko prasaka, nekoliko se bijelih oblaia diglo, pokazujui gdje su se sakrili banditi. Tanad je zujala i otkidala komadie kore s debla. Jean opazi jednog ovjeka koji je istrao iza jedne stijene i pognut se zaletio prema drugom kamenu. Jean je hitro nanianio i opalio. ovjek stade napol puta. Padne, ustane i baci se iza grma koji ga je jedva krio. Jean jo nekoliko puta opali u taj grm. Ranjena ruka nije ga boljela, ali se ok, izazvan ranom, zadrao u njegovoj svijesti, to ga je zajedno s ogromnim iznenaenjem zbog toga to je prevaren i naglim razmahom dugo obuzdavanog a silno strastvenog poriva, nagnalo da nepromiljeno i u urbi isprazni spremnik svoje vinesterke, kako bi ubio ranjena ovjeka. Vie nije imao puanih metaka. Strasna elja da ubije navela ga je da poini greku. Jean je psovao sam sebe, ruka mu segne za pojas. Revolvera nije bilo. Korice su bile prazne. vrsto je bio privezao revolver, ali su uzice pukle. Olovo se i dalje zarivalo u stablo ili je zvidalo kraj njega. Jean se oprezno prigne i iz Queenove ake istrgne revolvere. Ali, oba su Queenova revolvera bila prazna. Jean ponovo izviri da promotri pod kojim kutom banditi pucaju i ocijeni kojim e putem otrati u umu u zaklon. Potrao je iz petnih ila i domogao se zaklona. Vriska to se za njim digla, upozori ga da su ga opazili i pogodili zbog ega bjei. Osvrnuo se i opazio nekolicinu ljudi kako se sputaju niz liticu. Zatim je odjeknulo buno njitanje prestravljena konja. Bacio je neupotrebljivu puku i zaputio se niz kosinu, drei se guih borova i obilazei skupine omorika. Dok je trao, uzburkana misao tmurno mu se usredotoila na bjekstvo, na potrebu da nae logorite gdje je pokopao Gordona i Fredericksa i gdje e uzeti drugu puku i municiju. Osjetio je kako mu niz miicu curi krv, ali nije osjeao bol. Sad je doao u rjeu umu, koja je pruala slab zaklon. Nije se usuivao skrenuti i potrati uzbrdo. Jurio je ravno naprijed i taj ga pravac ubrzo dovede do nagle strmine niz koju nije mogao produiti jer je bila preokomita. Kad je zastao da doe do daha, zauo je topot konjskih kopita po kamenju, zatim njihove tupe udare po mekanu tlu. Razbojnici su pogodili kojim je pravcem krenuo. Nije imao vremena gledati gdje su. Zapravo, nije mu ni bilo potrebno, im je poletio du litice udesno, jedna je puka planula i metak mu zazujao iznad glave. Poletio je strelimice, kao jelen, preskakao rupage, oborena debla i stijene, a u uima mu je zvidao vjetar. Brzim je okom, tik uza sam rub provalije, spazio gusto omorikino granje. Sko io je ravno u zelenu masu. Kroz gornje je granje propao, zbog same teine i skoka, ali je potom rairenim rukama uspio ublaiti i usporiti pad, dok najzad ne epa jednu savitljivu granu koja se pod njim savije, te se on jo nie uhvati za drugu, tvrdu, koja se ne ugne pod njegovim teretom. Hvatajui se jednom pa drugom rukom, domogao se debla i hitro se sputao s jedne na drugu granu, dok se napokon nad njim nije zacrnio i sklopio granati svod, a pod njim se prostrla smea, sjenovita padina.

Siguran da ga odozgo ne mogu otkriti, klizio je ispod drvea i postupno pluima vraao dah. Prebacio se na stijenu to se uspravno dizala iz tla pokrivena sivom mahovinom i tu je zastao i osluhnuo. Odozgo dopre slab topot kopita po kamenju, inilo mu se zdesna. Njegovi e gonitelji prije ili kasnije otkriti da se spustio u kanjon. No, za neko je vrijeme siguran. Sad je obratio panju rani na miici. Metak mu je proao kroz meso, nije povrijedio kost. Rukav koulje bio je natopljen krvlju. Jean ga zasuka, vrsto zaveza ranu maramom, ali zavoj ubrzo postade tamnocrven od krvi to mu je potekla niz ruku. Pojavila se i tupa bol. Nije mu dugo trebalo da smisli najbolji izlaz iz situacije. Zasad je izbjegao opasnost. U ovakvu kamenjaru i tako gustoj umi, nema razbojnika koji e ga uhvatiti. Ali, jedino mu je oruje no, a u depu ima svega komadi mesa, neto soli i ibica. Stoga je bilo prijeko potrebno da nade posljednje logorite, gdje e se naoruati pukom i opskrbiti municijom, ispei kruha i odmoriti se da bi opet mogao poi tragom bandita. S razlogom je vjerovao da je kanjon u kojem se upravo nalazio bio poprite nedavne bitke, koja je zapoela najprije na Urvinama, a kasnije se nastavila na jednoj umovitoj zaravni. Stoga se, ustavi, zaputi prema travnatoj ravni koju je nazirao izmeu stabala. Dok je iao lagano i oprezno poput Indijanca, mozak mu je neumorno radio. Queen je nedvojbeno bjeao u pravcu ovog kanjona, do trenutka kad je zbog magle izgubio orijentaciju. Kada se ponovo orijentirao, udesnom je i junakom snagom zapeo da prijee padinu pod manzanitom, popne se na Urvine i nade prebivalite svojih partnera. Ali, smrt ga je, eto, sprijeila. Jean je shvatio da je Queen, budui je uvidio da dalje ne moe, stao i priekao da se s revolverima u ruci obrauna sa svojim goniocem. U takvu je poloaju umro. Potom, udnom igrom sluaja, njegovi su ortaci naili na njega, dokuili to se zbilo, ispraznili njegove revolvere i namjestili ga uz drvo u namjeri da na taj nain Jeana navedu na tanak led. Posluili su se lukavim trikom i postavili dobru zasjedu, zamalo nisu uklonili i posljednjeg Isbela. Takav vjeti plan svakako je Colterovo maslo. Jo od borbe kod ranca Isbelovih, to se sad inila dalekom prolou, Colter se pokazao neusporedivo uspjenijim i opasnijim neprijateljem nego to su to bili Jorth i Daggs. Prije toga, ljudi iz Isbelove druine malo su ga poznavali. I upravo je Colter ostao da vodi ostatak bande i da dri Ellen Jorth kao svoje vlasnitvo. Stijena kanjona koja se dizala Jeanu zdesna bivala je sve viom i krevitijom, a na lijevoj stijeni stale se ukazivati padine i gustii dok se na kraju stijena ne pretvori u prostranu istinu koja je na zapadu graniila s pojasom vrbove ume a na istoku s borjem. Jeanu je trebalo nekoliko trenutaka promatrati liticu iznad zaravni, da bi je prepoznao. Nekoliko milja uz kanjon nalazi se mjesto gdje su se bili ulogorili Jean i prijatelji i gdje ih je Queen iznenadio. Negdje u ovom kraju lei sklonite razbojnika. Doavi do takvog zakljuka, najopreznije se prikradao naprijed. Bio je potpuno siguran da nee ispustiti zvuk, niti uiniti pokret, ili znak koji se po svojoj prirodi nee sloiti s divljim mirom kanjona. Prvo osjetilo to je najavilo promjenu bio je njuh. Namirisao je ovce! udilo ga je to nailazi na miris ovaca. Mora biti da je nedaleko odavde neko stado. Zatim je, s poloaja na kojem se naao, vidio istine u vrbiku i spazio tragove ovaca utisnute u crni mulj na obali potoka. Nakon toga, do njegovih uiju dopro je sitan brecaj zvonaca, i najzad, kad je pogledom uspio dohvatiti dalje u kanjon to se irio, s iznenaenjem je ugledao kako su vunaste toke iarale itava jutra panjaka. Paslo je na tisue ovaca. Jean je znao da Jorth ima nekoliko stada koja mu uvaju pastiri na brdu, ali pojma nije imao da se njegove ovce nalaze zapravo vie od dvadeset milja od kanjona Chevelon. Istraivao je pogledom, ali nije mogao ustanoviti ima li tamo obana ili pasa. No, znao je da pokraj onolikog stada mora biti pasa. A koliko

god bio lukav, oku i njuhu pasa ne moe izbjei. Bit e pametnije da se vrati istim putem kojim je doao, prieka mrak, prijee na drugu stranu kanjona i iskobelja se iz njega, pa zaobilaznim putem pode cilju. Odmah se okrenuo i poao natrag. Ali, gotovo istog trenutka stao je kao ukopan i stresao se - zauo je topot kopita. Konji su nailazili ba pravcem kojim je elio po i. Bili su mu blizu. Odmah je zakljuio da su ljudi koji su ga gonili na Urvinama, sili u kanjon. Pogledom je hitro osmotrio okolicu i utvrdio da nigdje u blizini nema sigurnog zaklona. Nema smisla izvrgnuti se pogibelji doputajui da im bude u neposrednoj blizini kad prou ovuda. Pojas ume bio je uzak i rijedak, Jean nije imao vremena da ga bolje ispita. Morao se opet okrenuti i poi uz kanjon, nadajui se da e uz put naii na dobro skrovite ili na prigodan put kojim bi se ispeo na vrh. Drei se podnoja stijene, poao je naprijed, proao je mjesto s kojeg je spazio ovce i najzad se zaustavio na mjestu gdje se traka ume svijala prema zapadu. uma se dalje nastavljala do same stijene kanjona. Jean je produio umom i najzad se zguren probijao kroz vrbik tankih i utih grana s bogatim zelenim liem to je ukalo o samu stijenu. Odjednom je naiao na dvije kamenite izboine to su se, jedna za drugom, protegle iz zida kanjona. Digao je glavu i zirkao kroz vrbovo lie, te otkrio da se u stijeni kanjona nalazi uska napuklina. Krile su je niske vrbe i ukoene omorike to su rasle neto vie. Divlje, odlino skriveno skrovite! Uzdu podnoja stijene vidjeli su se tragovi sitnijih ivotinja, zrak je tu bio teak, kao u svakom gustiu, ali nije bio suh. Negdje u blizini moralo je biti vode. Jean je sad lake disao. Svi su se zvukovi izgubili, osim utanja ptica u vrbovu liu. inilo se kao da gutara drijema. Jean se odlui oduljati malo dalje, pa prieka neko vrijeme, koliko je potrebno da mine opasnost. Dok je iao zlatastozelenom polutamom, iznenada se pred njim ukazalo nekakvo svjetlo. Izbivi iz vrba, naao se pred uskim, vijugavim kanjonom, po ijoj se sredini, poput trake, protezala travnata istina iarana vrbama, a sa strane po jedna traka ume. Jeanova je radost bila kratkog vijeka. Novim ga je okom streslo lomljenje grana negdje iza njega; vrbikom koji je ostao za leima ili su jahai. Potrao je uz podnoje stijena, iza trake drvea. Poput trake ume u glavnom kanjonu, i ovdje je drvee bilo rijetko i pod njim je bilo malo bunja. Dodue, bilo je mladih omorika, ije su debele grane doticale travu i pod njima se Jean mogao sakriti. Ali, budui je znao da u blizini ima pasa ovara, odluio je da se pritaji samo u krajnjoj nudi. Jahai koji su iza njega, po svoj su prilici obani. Usporio je korak da bi se osvrnuo. Nije vidio nita to bi se kretalo, ali je uo buku koju diu konji, iako mu sada jahai nisu bili toliko blizu kao maloprije. Pred njim se uski klanac irio kao grli u boce. Otrat e do njegova kraja i nai e pogodno mjesto da se popne gore. Iako je bio u urbi i uzbuen, nije mu izmakla osebujna divlja priroda tog klanca. Bila je to napuklina, na vrhu obrasla borovima i dobro skrivena, u kraju ispruganom kamenitim hrptovima i prosjeena kanjonima. Nebo je nad glavom nalikovalo krivudavoj plavoj vrpci. Stijene su bile crvene, pune izboina to su se zelenjele omorikama. Od jedne do druge stijene bilo je jedva stotinjak stopa. Razbacano kamenje spreavalo je Jeana da se dri podnoja stijene. Morao je ii rubom trake stabala. Klanac se dalje irio i bivao sve krevitiji. Kroz stabla Jean je opazio da se na kraju sastaju dvije stijene i tvore ovalnu kotlinu iju prirodu jo nije mogao odrediti, ali mu se inilo da je ravna, s istinom usred gutare koja see do strme litice. Sad je njegov nemir prerastao u strepnju. Moda ne nade pogodno mjesto kojim bi se popeo na vrh strme, teko prohodne litice. Teko diui, ponovo je zastao. Njegova situacija jo jednom postade kritina. Iscrpljen je. Nedostatak sna, odmora i hrane, naporno i dugo gonjenje Queena, rana na miici, i oajnika borba za spas ivota -

sve ga je to oslabilo do te mjere da je dolazio u opasnost svaki pokuaj koji bi zahtijevao teke napore. Upro je sve svoje snage da smisli izlaz iz nove nevolje. Sjene koje su bacale litica i granje, te gomila poobaljenih stijena, nisu Jeanu dozvolile da dobro promotri teren pred sobom, te je gotovo naletio na brvnaru koju je s tri strane krilo drvee, a s etvrte, ispred nje, bila je mala istina. Bila je to stara, trona brvnara slina kolibama koje je viao obilazei kanjone. Oprezno joj je priao i izvirio iza nje. Na prvi pogled reklo bi se da je ve odavna potpuno naputena. Jean je nije stigao detaljnije razgledati. Kloparanje konjskih potkova izazva u njemu uzbuenje slino onome to ga je prije nepun sat natjeralo u panian bijeg. Tijelo mu se trgne pod nagonskim impulsom, ali se ubrzo pribrao. Krenuti natrag bilo bi pogibeljno, po i naprijed bilo bi fatalno. U skrivanju je leala jedina nada. Topot kopita se pribliio. Jean je jo trenutak suzdrao svoj nagon za samoouvanjem. Sprijeiti sebe da ne potri, bilo je gotovo nemogue. Tjerao ga je iskonski, ivotinjski nagon za bijegom. Uspio ga je potisnuti, pa je obiao oko kolibe. S proelja je sad vidio da se radi o dvjema spojenim brvnarama. Doao je do vrata i htio je zaviriti unutra kad ga topot konja i glasovi iz blizine upozorie da vie nema ni trenutka vremena. Kroz rijetko je drvee opazio da se mie neto rie. Konji! Mora bjeati! Dok je prolazio pokraj vrata, osjetio je miris trulei, a krajikom je oka spazio da na tlu nema nieg drugog osim gole zemlje. U kolibi oito nitko ne ivi. Stao je i brzo se osvrnuo. Pogled mu je najprije pao na ljestve prislonjene odmah pokraj vrata, u brvnari. Promotrio je. Ljestve su vodile u mrano potkrovlje koje se protezalo do polovice kolibe. Neodoljiv je poriv pognao Jeana. Uma 257 kao je u brvnaru i po ljestvama se popeo u potkrovlje. Gore je bilo tamno kao u rogu. No, on se uspuzao na tijesne daske potkrovlja, okrenuo je glavu vratima, ispruio se i utiao. Nakon trenutka koji se njemu uini neizmjerno dugim, zau se topot kopita. Potom se na tren utia. Jeanovo je napeto uho oulo sitan zveket mamuza i tup udar izme po tlu. - Draga moja, evo nas opet kui! - razvukao je neiji spor, miran i podrugljiv glas s teksakim naglaskom. - Kui!... Pitam se... Colteru... jesi li ikada imao kuu ... majku... sestru... a o dragoj da i ne govorim? - uslijedio je gorak i ironian odgovor. Uzdrhtalo, oznojeno Jeanovo tijelo iznenada se ukoi u silnom oku i ohladi. Imao je dojam da mu se i same kosti tresu i ledeno koe. U trenu spoznaje, stalo mu je srce. Kao da mu je grudi polako opasala zemlja, te mu ih sada stee i posee mu za vratom. enski glas - pa to je glas Ellen Jorth! Zvuk toga glasa treperio je u njegovim snovima. Sad zna - natrapao je na sastajalite Jorthove druine. Doista, teka je bila sudbina Isbelovih i Jorthovih koji u meusobnom sukobu naoe smrt. Ali, niija se golgota, pa ak ni Queenova, nije mogla usporediti s oajnikim mukama koje je morao podnijeti Jean. Zavolio je Ellen Jorth neobinom i uzvienom ljubavlju, ogluio se o zle glasine o njoj i drao je estitom djevojkom. Potedio joj je oca i strica. On je Isbelove oslabio ili ak izazvao njihovu propast. I sad voli Ellen ludo, smrtno, iako je iz njezinih usta uo da je nevaljala - jo vie je voli jer pati zbog njezine uasne sramote. I njemu posljednjem Isbelu - namijenjena je najsvirepija sudbina: da se poput ranjena takora nae u zamci; da bespomoan i ranjen mora leati bez oruja; da mora sluati a moda i gledati kako Ellen Jorth djelom potkrepljuje svoju posprdnu tvrdnju. Njegova volja, zavjet koji je dao, vjera koju ima, krv njegova - moraju ga nagnati da potuje neumoljivo tvrdu odluku: da e on biti posljednji preivjeli u obraunu izmeu Jorthovih i Isbelovih. Ali, hoe li moi tu leati, i sluati - i gledati - a ima zdravu ruku i no? GLAVA 14 uo se mukao udarac konih sedala o mekano tlo ledine, potom topot putenih konja. Na vratima kolibe neto je unulo, zatim je neto tvrdo udarilo u drvo. Jean je tiho pomakao

glavu da bi virio kroz pukotinu izmeu dasaka. Opazio je gdje se svjetluca puka naslonjena na dovratak. Potom preko otvora vrata padne neija sjenka. Uz dug i umoran uzdah, Ellen Jorth sjedne na prag. Skine sombrero i na svjetlu zasja njezina tamnosmea, valovita kosa, otraga vezana u pletenicu. Sunce joj je vrat obojilo u tamnozlatasto. Imala je prljavu i poderanu sivu bluzu, pripijenu uz gipko tijelo. - Colteru, to kani uiniti? naglo upita. U njezinu glasu bilo je prizvuka kojeg se Jean nije sjeao. Osjetio je kako mu trnci probadaju ledeno napregnuta ula. - Ostajemo ovdje - glasio je odgovor, popraen zveckanjem ostruge. - Ja ovdje vie ne ostajem - odvrati Ellen. - Muka mi je na pomisao da mi je stric ovdje umro, sam... bez iije pomoi, u mukama. Ovo je prokleto mjesto. Razumijem te, nije ti lako. Ali, pakla mu, to mi tu moemo? Nastala je duga utnja koju prekine Colter. - Jutros se moralo neto dogoditi. Somersa i Springera jo nema, a i Antonio je otiao... uj, Ellen, jesi li ti ula pucnjavu? - Uinilo mi se neto tako - odvrati ona sumorno. - S koje strane? - Nekako s brda, prilino daleko. - I meni se tako uinilo. Nikako ne mogu dokuiti tko bi to mogao biti. Somers je naiao na posljednje logorite Isbelovih. Naao je jedan grob, iskopao ga i u njemu naao tijela Jima Gordona i jo nekog ovjeka kojeg nisu prepoznali. Queen je odrao rije. Sam je napao Isbelove i ubio onu dvojicu. Ali, netko je za sobom ostavio krvave tragove, samo ne znam je li to bio Queen ili Jean Isbel. Ukoliko je to bio Queen, onda je sigurno da ga Isbel goni. Ako su to pak bili Isbelovi tragovi, onda je jasno da mu je Queen za petama. No, Somers i Springer nisu mogli slijediti taj trag, nisu bogzna kakvi tragai. Danima ve tumaraju umama, ne bi li naletjeli na Isbela. Ako je tako, i ako su ga udesili, brzo bi se morali vratiti. Ako su pak izvukli deblji kraj, onda Isbel sad trai mene. Po mom miljenju, od Queena i Isbela, jedan vie nije iv. Nadam se da je to Isbel. Ukoliko je on jo iv, onda je on posljednji od Isbelovih, a moda sam i ja posljednji od Jorthove druine? Ne gorim ba od elje da se sretnem s tim mjeancem. Zato drim da moramo ostati ovdje. Ovo je najbolje skrovite u cijelom kraju. Hrane imamo, a i vode i trave. - Da ostanem ovdje... nasamo s tobom! Jean je bez daha sluao njihov razgovor. Zamiljena, oborene glave, pognutih leda, Ellen je utjela. - Ellen, to je s tobom? - upita Colter. - Osjeam se bijedno, koliko se ena moe osjeati bijedno. - Nisam mislio na to. Razumijem da ne moe drugaije primiti nesreu koja se sruila na tebe. Nije nikakva utjeha, ali mora shvatiti da je tvoj otac bio nevaljalac... Meutim, udi me druga promjena na tebi. - Ne znam emu se to udi. Izgleda da me nisi dobro ocijenio, ili su me drugi tebi krivo prikazali. Colter se tiho nasmija. - Dobro, neka bude kako hoe. Samo, koliko se jo misli tako drati? Kako? - Pa, tako hladno. - Colteru, ve sam ti rekla da me pusti na miru. - Da, ve si mi rekla. Ali, ovaj si put gora nego ikad... Meni je to ve dosadilo. U mirnu i sporu Teksaaninovu tonu pojavila se nota neumoljivosti, nagovjetaj neograniene moi. Slegnuvi ramenima, Ellen polako ustade, dohvati svoju malu puku i okrene se da ude u brvnaru. - Colteru - dobaci preko ramena - donesi moj zaveljaj i deke. - Svakako prihvati on dobro udnim tonom. U brvnari Ellen utakne cijev puke u pukotinu izmeu dva debla, potom se polako okrene. Jean ju je gledao, ali mu se inilo kao da gleda drugu, nepoznatu osobu. Njezino je lice dobilo crte starije, ozbiljnije ene. Jean je o ekivao neku promjenu, ni sam nije znao kakvu - valjda tvrde crte, izoblienu ljepotu, oaj, gorinu, izgubljenost, neto u skladu s njezinom nesreom. Ali, pretpostavka mu je bila pogrena. Na njoj nije bilo nieg takvog. Ogromne su promjene bile prisutne, ali je ljepota ostala, samo je postala nekako drugaija. Gledao je njezine crvene usnice, nujne, zamiljene oi to su bile uprte u prazan prostor, crne kao ugljen, divno ozarene bijesom. Sav obuzet

promatranjem ljepote ljubljenog lica, Jean u prvi mah nije shvatio znaenje njegova izraza. On je samo gledao lice koje ga je progonilo u mislima. Ali, ubrzo je u njezinom izrazu otkrio o ajnu i sumornu elju na granici snaga. Djevojka je oslukivala, oekivala da uje polagani korak praen zveckanjem ostruga. Ubrzo ga je i ula i u isti mah na njoj se zbila neka promjena. Odjednom je to bila ena koja krije svoja osjeanja. Nekako se opustila, u oima joj je izblijedio ar bijesa. Na vratima se pojavi Colter nosei zaveljaj i smotane pokrivae. - Baci to ovdje - ree ona. - Nije neophodno da ulazi. To raspali Coltera. Dugakim korakom prijee prag, nade se u brvnari i baci najprije deke, zatim i zaveljaj djevojci pred noge. Mirno sjedne na prag i drsko se zagleda u nju. Jednom rukom gurne sombrero koji mu pade s glave, a drugom segne u gornji dep na prsluku iz kojeg izvue malu duhankesu. Cijelo vrijeme oi nije skidao s nje. Na svjetlu koje je ulazilo iznad Colterove glave Jean je jasno vidio razbojnikovo lice i ta slika u njemu izazva navalu osvetnikog bijesa. - Ellen, mislim da je najbolje da odmah bude to treba biti, i to sad ovdje - ree Colter dok je, ne skidajui oi s nje, polako sipao duhan na papiri. - A to? - Hou da bude onako kako je bilo prije, i mnogo vie odvrati Colter. Prsti, medu kojima je stiskao papiri, lagano su mu podrhtavali. - to misli time rei? Dobro zna to mislim. - I po glasu i po dranju, vidjelo se da gubi hladnokrvnost. Moda ne znam. Voljela bih da bude jasniji. U razbojnikovim zelenkastosivim o ima kristalne bistrine, najednom zaigrae sitni plamici. - Kad sam posljednji put poloio ruku na tvoje tijelo, udarila si me. Valjda ne misli da me to oduevilo. - Opet e dobiti, ako se usudi dirnuti me - odvrati ona, gledajui ga mrgodno i ravno u oi. - ali se, valjda. Ni najmanje. Vidjelo se da ju je ozbiljno shvatio. S njegova lica nestane nevjerice i zbunjenosti, ostade samo ljutina. - Dosta sam dugo ekao - ree on uz gestu u kojoj je bilo osjeaja. - Tvoja ranija popustljivost vie mi nije dovoljna. Na te Colterove rijei, Jean osjeti kako se strese ledenim, munim drhtajem. Zaklopio je oi. Na kraj svoga sna dugo je ekao, ali je najzad doekao. Djevojka progovori, glasnije i otrije. Ali Jean, koji se na tren osjeao kao omamljen, nije shvatio njezine prve rijei. - Proklet bio! Nikad nisam bila popustljiva prema tebi i nikad neu biti. - Ali... ljubio sam te... i grlio - nastavi Colter prekinuvi motanje cigarete. - Jesi, grubijane, jer si iskoristio priliku kad sam bila toliko utuena i slaba da nisam mogla ni prst podii. - I misli da bi me sada mogla sprijeiti? - Samo probaj, pa e vidjeti! - Moda u i probati - istisnu Colter. - Ali, neto bih htio znati... to je bilo s Daggsom? - Isto kao i s tobom. Jurio me, sad mi se ini kao da je prola cijela vjenost od onda... to sam onda znala? Bila sam naivna, cijelo vrijeme okruena samo grubijanima. Gonio me iz dana u dan, iz sata u sat. Nije mi svaki put uspjelo da ga drim na pristojnom odstojanju. Ponekad me nije bilo briga. Bila sam dijete. Poljubac vie ili manje, nije mi nita predstavljao. Ali, kad sam spoznala... Sjetno Ellen obori glavu i uuti. - I ti misli da u ja povjerovati u to? - posprdno se naceri Colter. - Ba me briga hoe li mi povjerovati! - uzvikne djevojka diui glavu. - A to je bilo sa Simmom Bruceom? - S tim kojotom? Lagao je o meni. I svako bi dijete vidjelo da lae. - Hvalio se da si ti njegova djevojka. Nije se mnogo libio priati i o pojedinim detaljima vae veze. urei preko Colterove glave, van, u umu, djevojka kao da je tamo traila utoite. Oito je u tom ovjeku osjeala veu opasnost no to se mogla nazreti po njegovu tonu i dranju. Usne je stisnula vrsto, kao da bi im htjela smiriti drhtanje ili sprijeiti otar izljev jarosti. Jean, koji ju i 263 je netremice gledao, shvati da se ona ne samo boji Coltera, ve strahuje i zbog situacije u kojoj se nalazi. inilo se da e mu srce pui. U njemu je vladao pravi kaos - ruila su se njegova uvjerenja i predrasude. Nita mu

se nije inilo realnim. Evo, sad e se probuditi i shvatiti da je bila samo mora. Bandit se posvetio zaboravljenoj cigareti. Konano ju je smotao, zapalio, cijelo vrijeme oborene glave, zamiljeno ispustio gust dim, pa se odjednom zagledao - lice mu je bilo kremeno tvrdo, oi su mu gorjele poput topljenog elika. - Dobro, Ellen, a to je sa Jeanom Isbelom... s naim prijateljem, mjeancem Nez Perceom... ne moe porei da su te vidjeli da je taj radio s tobom to je htio, zar nije tako? Kao biem oinuta, Ellen se strese. Njezino se preplanulo lice prevue tamnim crvenilom koje polako izblijedi do mrtvakog bljedila. - Proklet bio, Colteru - planula je jarosno. - ivot bih dala da ti Jean Isbel ovog trenutka hoe skoiti za vrat!... Greavesa je ubio zato to je prljao moju ast!... Zbog te tvoje gnusne uvrede, i tebe bi ubio!... A ja bih uivala gledati kako to radi... Zmijo bezduna! Huljo lopovska! Lazove!... Lagao si mi o oevoj smrti. I znam zato. Ukrao si njegovo zlato... A sad hoe mene ... oekuje da ti padnem u zagrljaj... Pobogu, zar ne zna da postoje i estite ene? Je li ti majka bila estita? Je li ti sestra bila estita?... Ah,"kao da govorim zidu... No, ovo mora uti, Jime Colteru! Ja nisam ono to ti misli! Nisam prokleta djevojura kakvom ste me slikali vi probisvijeti, podlaci i lazovi!... Na alost, Jorth jesam! Nemam doma, nemam svojih, nemam prijatelja! Bila sam prisiljena da toboe ivim, i to kraj razbojnika... kraj ogavnih propalica tvoga i Daggsova kova! Ali, ja sam estita djevojka! uje li me?... Potena sam, i tako mi asti, svojom pokvarenou nee uspjeti od mene stvoriti drolju! Kao na opruzi, Colter se podigne u svoj svojoj visini. Zaas je nestalo njegova nehaja. 264 Nestalo je i Jeanove ledene zebnje, mraza koji ga je ukoio. Beumno je izvukao no i spremio se za skok, motrei oima divlje make. im se Colter nade blie rubu poda potkrovnice, skoit e na njega. Ali, sad treba priekati. Colter ima revolver. Ne smije mu pruiti priliku da ga izvue. - A je li? Nada se da e mi Jean Isbel skoiti za vrat, zar ne? Ukoliko sam i imao samilosti prema tebi, ovime si je prokockala. Ruka mu je munjevito poletjela, takvom brzinom da Ellen nije stigla ni trepnuti. Od siline njegova zahvata, djevojka otetura do sredine brvnare, a u njegovoj ruci osta rukav njezine bluze. Sopui, ispruila je obje ruke da bi ga odbila dok je on polaganim, dugakim korakom priao blie. Gonjen nesavladivim porivom, Jean se upola pridigne kako bi u jednom skoku stavio sve na kocku. Ali, shvatio je da je udaljenost prevelika. Iako je zaslijepljen srdbom i strau Colter ga na vrijeme moe uti ili vidjeti, pa bi Jeanov pokuaj propao. Tresui se poput pruta na vodi, Jean se opet spusti i kroz pukotinu medu daskama nastavi motriti. Ellen ne ustukne, ne vrisne, uope se ne pomakne. Iz svakog je njezinog miia zraila spremnost na borbu, bljesak njezinih oiju zaustavio bi i zvijer, ali ne Coltera. Krupna Colterova aka munjevito se isprui i zgrabi djevojku za grudi. U njemu je razbuktala strast zahtijevala nasilje. Divljakim trzajem strgne joj bluzu: razgolitie se bijela, lijepo oblikovana ramena i uzburkane grudi. Uas se njezina bijela koa osu jarkim crvenilom. Skrena grubou i surovou razbojnika, Ellen padne na koljena: izbezumljena i prestravljena pogleda, druim rukama pokuavala je prikriti svoju golotinju. Colter odjednom stane kao ukopan. Po kamenitoj stazi odjeknuo je brz topot konjskih kopifa. - Pakla mu! - uzvikne. Tko je to bio? Razjareno baci djevojci u lice komad bluze kojeg je stezao u aci i skoi na vrata. Jean vidje gdje Ellen hvata dobaenu krpu i mota je oko sebe, naslanja se na zid i tupo zuri u vrata. Topot kopita naglo se zaustavi pred samom brvnarom. - Jim, vraki vane vijesti! - zauo se neiji hrapav, sopui glas. - Bolje bi bilo da si s takvim vijestima stigao barem pola sata kasnije - leerno odvrati Colter. - Pola sata kasnije? Odmah e zaboraviti na ljubav... kad uje to u ti rei... samo da doem do daha. -

Springeru, a gdje ti je Somers? - upita Colter. - Sav je izreetan, ukoliko me oi nisu prevarile. -Ali gdje? - Eno ga lei u grmlju iza jedne litice. Nisam saekao da vidim koliko je teko ranjen. Ali, znam da je primio olova. Poskakivao je kao koko kad joj odsijee glavu. - Gdje je Antonio? - Pobjegao je, pseto kukaviko - s gnuanjem e Springer. - Tako! A Queen? - Mrtav! Nastala je tiina toliko nabijena napetou da je Jean osjeao kao da je sputan ledenim sponama. Spazio je gdje se djevojka opet die, jednom rukom pridrava poderanu bluzu, drugu prua pred sebe i uz luaki pogled tetura prema vratima. - Hajde, govori - grubo i zapovjedniki e Colter. - Jim, nema mnogo toga, ali je uasno. Poli smo ja, Somers i Antonio. ena je ostala kod ovaca. Odjahali smo uz kanjon, ispeli se na vrh pa skrenuli i poli na hrbat. Tamo smo traili tragove. Na jednoj goleti naiosmo na Queena kako sjedi na tlu naslonjen na stablo. Jo nikad nisam vidio tako udnu sliku! Vraji revolvera, sjeo je tako na otvorenom da doeka Jeana Isbela koji mu je bio na tragu, kako smo odmah pogodili, i tako je umro... Kad smo ga nali, jo se nije bio ohladio... Somers je smjesta smislio zgodan trik. Namjestio je Queena malo bolje i svezao mu revolvere za ake, a najsmjenije u svemu ovom bilo je to to su revolveri bili prazni! Queen vie nije imao ni metka! Skamenili smo se od uda... Onda smo se sakrili na jednoj litici, moda kojih stotinjak jardi dalje. Konje smo ostavili u gutiku iza nas. Dugo smo ekali. Ali, ipak smo do ekali mjeanca. Bio je prelukav! Ba pravi Indijanac! Nije htio prei preko istine, ve je proao rubom ume, naokolo. Onda je opazio Queena. Bilo ga je divota promatrati. Tren-dva je stajao, pa je uperio puku i krenuo naprijed, ravno na Queena. U tom sam trenutku htio zapucati, znao sam da ga mogu pogoditi, ali mi Somers nije dao, htio je da ga priekamo, da budemo potpuno sigurni. Ali, to se dogodilo? Kad je priao Queenu, Isbel se naao upola sakriven stablom. A ja vie nisam imao strpljenja ekati, pa sam opalio. Pogodio sam ga. Svi smo zapucali. Somers se pokazao, a onda je Isbel otvorio vatru. itav je arer ispraznio na Somersa, pa je iznenada prestao pucati. Odmah sam shvatio da vie nema municije. U to sam se posve uvjerio kad sam ga vidio da bjei. Ja i Antonio skoismo na konje i pojurismo za njim. Ubrzo smo ga spazili gdje poput jelena grabi niz hrbat. Vrisnuo sam i podbo konja. Uto me Antonio napusti, pobjee. Ja nastavih. Opet sam pripucao na njega. Izgubio mi se iz vida. Slijedio sam ga po krvavim tragovima to ih je ostavljao na kamenju i na travi, ali tragova odjednom vie nije bilo. Mora biti da je skoio niz strminu. Drugo nita nije mogao uiniti, inae bih ga vidio. Naao sam mu puku i donio sam je da se uvjeri u istinitost ovog to ti priam. Brzo sam se vratio natrag i sputao niz kanjon. On se morao nalaziti negdje uzdu onog zapadnog zida. Teko je pogoen, dajem glavu ako nije tako, poznajem ja tragove krvi. - Sad si i mene uznemirio - ree Colter. - Jime, to da radimo? - ustro e Springer. - Ako smo pametni, morali bismo mjeanca namamiti u stupicu. On je posljednji Isbel. - Ne samo to, prijatelju, on je posljednji i od cijele Isbelove druine - znaajno e Colter. - Samo mi pokai gdje su njegovi tragovi, ja u ga pronai. - Budi siguran da u ti pokazati. Samo, pazi! Zar ne bi bilo bolje da najprije utvrdimo je li preao na drugu stranu kanjona? Ja mislim da nije preao, ali najbolje je uvjeriti se. Ukoliko nije preao, onda emo ga uhvatiti negdje uzdu zapadnog zida. Nema oruja. Ne bi onako bjeao da je bio naoruan... Jime, moemo rei da nam je u akama! - Da... ima on svoj no - zamisli se Colter. - Zbog toga se ne moramo brinuti - sigurnim e tonom Springer. - Teko je pogoen, kaem ti. Nita drugo ne trebamo uraditi, samo mu pronai tragove i slijediti ih, naravno veoma oprezno. Negdje se pritajio poput ranjena vuka. - Springeru, ja elim

osobno dokrajiti prokletog mjeanca - bijesno sikne Colter. - Dao bih deset godina ivota da mu mogu zabiti cijev pitolja u grlo i opaliti. - U redu. Pourimo. Moda se neemo muiti vie od desetak minuta. Kaem ti, ja sam ga i sam mogao traiti... samo, priznajem, bilo me je strah ... - Ti poi naprijed - odjednom e Colter grubo. - Najprije moram obaviti jedan mali posli u brvnari. - Ha-ha... Dobro, Jime, krenut u stazom pa u te priekati. Sam neu ii tragati za Jeanom Isbelom, ne, dragi moj, to nije za mene. Jeza me spopadne kad se sjetim njegova noa kojim je zaklao Greavesa. Ako mene pita, bolje bi bilo da za sada ostavi na miru djevojuru, poslije e imati dovoljno vremena za... - Springeru, morat u je svezati da... Colterov se glas izgubi, po sporim koracima dvojice nitarija Jean je pogodio da su se udaljili od vrata. Dok je netremice gledao Ellen, koja je stajala iza vrata, Jean je napeo ui da neto ne propusti od razgovora koji su vodila dva razbojnika. Cijelo je djevojako tijelo kao struna napeto odavalo da i ona napregnuto oslukuje. Lea je okrenula Jeanu, nije joj mogao vidjeti lice. I, premda ih nije htio gledati, morao joj je vidjeti obnaena ramena. Izvirila je na vrata. Iznenada se trgnula, uvukla glavu i lice napola okrenula te polako podigla lijevu ruku, na ijoj su miici ostali tragovi Colterovih tvrdih prstiju. Rairila je oi, a pogled joj se ukoio. Bio je uprt u aku koju je upravo skinula sa stepenica na ljestvama koje su vodile u potkrovlje. Na aci i na zglobu jarko se crvenila krvava mrlja. Jeanu se stisne srce - shvatio je da je, kad se penjao, ostavio krvave tragove na ljestvama. Uini mu se da doivljava najstranije trenutke u svom ivotu. Djevojino lice na smrt problijedi, oi joj potamnile i jo se vie rairile od strahovita zaprepatenja i vrtloga misli, pa se odmah zatim u njima ukae uas. U tom je trenu krv na ljestvama povezala s bijegom Jeana Isbela. Stajala je tako trenutak, okamenjena, samo su joj se grudi burno nadimale, zatim joj uko en pogled poleti uz ljestve do potkrovlja. Njezin se izgled, ak i njezina prilika, izmijenie kao arolijom. Jeana neto bolno zagui u grlu. Djevojka polako sakrije za leda okrvavljenu aku, dok je drugom rukom svejednako pridravala razderanu bluzu na grudima. Izvana se zau Colterov leeran, ujednaen korak. Istoga trena kao da je Ellenino bie zahvatila neizmjerna vitalnost i snaga. Isbel, kojem je eiiska priroda bila velika nepoznanica, nije shvaao to se zbiva s djevojkom. Ustuknula je od vrata prema zidu. Njezino se dranje stubokom izmijenilo, sad je bila popustljiva ena, u kojoj je zgasnula vatra. Kad se u dovratku ukazala visoka Colterova prilika, Jean osjeti da ga bole o i od napora, jer se s nevjericom zabuljio u enu koja je tijekom nekoliko sekundi svojim preobraajem mijenjala njegovo poimanje ovjeka. - Jime... ula sam... sve... to ti je Springer ispriao ree ona. Njezin izgled zbuni Coltera, od njezina se glasa vidno trgnuo. - ula si, pa to onda? - grubo odvrati, zastajkujui na samom pragu koji je jednom nogom ve prekoraio. Gledao ju je crnim, sumnjiavim, nasilnikim i zluradim oima. - Strah me je - apne ona. - Koga? Mene? - Ne... Jeana Isbela. Mogao bi te ubiti... pa to bi onda bilo sa mnom? - Neka me vrag nosi! - zapanji se Colter. - to je sada tebi? Pokrenuo se kao da e ui, ali neto ga zadri. - Samo trenutak ranije bio si mi odvratan, mrzak - ree Ellen. Ali sad... kad znam da je Isbel negdje u blizini... da vreba... eka pogodan trenutak da te ubije... a moda i mene... sad u meni vie nema mrnje. Odvedi me odavde. - Zar si izgubila ivce? - To ti nije jasno? Hoe li me odvesti? - Ho u, ali ne sada. Mora priekati da najprije Isbelu prosviram tikvu. - Ne! - krikne ona. - Odvedi me odmah... i... sluat u te... bit u tvoja... moi e raditi od mene... to god hoe. Krupna Colterova prilika priskoi kao da je u njemu iknuo izvor vrele krvi. Dinovskim se korakom stvorio pred djevojkom. - Tko je lud, ja ili ti? - upita muklo. Njegovo je crno i tvrdo lice

odavalo zaprepatenje. - Ne alim se, Jime - apnula je, primiui mu se malo blie. Podigla je bijelo lice, zagledala se u Coltera rjeitim ali i nedokuivim pogledom crnih oiju. - Nikoga nemam osim tebe... Bit u tvoja... izgubljena sam... Ako me hoe, vodi me odmah, prije no to se ubijem. - Ellen, tu nisu ista posla. Jesi li mi rekla pravu istinu kad si poricala vezu sa Simmom Bruceom? - Da, rekla sam ti istinu. - Dobro. A kako objanjava to to si me obasipala svim pogrdama koje su ti padale na pamet? - Ah, bila sam bijesna. Htjela sam da me ostavi na miru. - Bijesna! Vraki je to bijes - mrko otpovrne Colter. - Ne znam to da mislim, jesi li luda ili mi lae. Jo maloprije nisi mi dozvoljavala ni da te dotaknem. - Sad ti dozvoljavam... ukoliko mi obea da e me odvesti... odmah. Ovo mi mjesto tjera strah u kosti. Ne bih ovdje mogla spavati znajui da se Isbel vrti u blizini. Bi li ti mogao? - Pa, ne bi mi ba bilo najugodnije. - Onda, hajdemo. Sumnjiavo i polako stresao je mravom, orlovskom glavom, motrio ju je prodornim, nepovjerljivim pogledom. - I sad mi to pria, nakon to si onoliko drobila o svojoj estitosti? - dobaci joj svojim ironinim tonom. - Zar je vano to sam drobila? uo si to ti nudim - vatreno e ona. - Ti sprema neku prevaru - muklo je istisnuo. ovjee, zar je malo to to ti dajem? - Nije, ali to je podvala. Hoe da te odvedem, pa da me onda prevari... hoe pobjei... tko e ga znati to sve planira izvesti... Sve su ene varljive. Nije dovoljno povjerovao u njezinu udnovatu preobrazbu. Koliko god bio neosjetljiv i tvrd, bit e da mu se ipak usjekla Ellenina pomamna i strastvena osuda njega i njegova soja. Ali, ta osuda ni najmanje nije dirnula njegovu nemilosrdnu, surovu prirodu. Njezina nagla, neoekivana promjena, primamljiva ponuda koju mu je podnijela, prenerazi ga 271 a slike predstojeih uitaka ga omamile. Odavao je izgled ovjeka trgana nedoumicom izmeu ljubavi i mrnje, ovjeka ija je ljubav udila za tim da bude uzvraena, a mrnja traila ponienje omraenog bia. Ne predaju, ve osramoenje! Njegova je elja bila da tu ljepotu gazi po miloj volji. I ona mu proita misao. Ispustila je razderanu bluzu iz ake, bestidno je njegovu pogledu izloila gole, uzbibane, bijele grudi, oi su joj pri tom bile crne kao nona tama, ali pune vatre, lice uasno bijelo, tragino, svejednako udnovato i krasno. - Odvedi me - apnula je i prema razbojniku pruila najprije jednu, a zatim i drugu ruku. Tek to je podigao ruke, Colter je skoio, i uz neartikuliran krik i ozarenog, presretnog lica zgrabi je u zagrljaj. Ali, kad je njezina lijeva ruka pola prema njegovu vratu, on je iznenada stao, zaas je nestalo njegove strasti, orlovska mu se glava podigla pokretom ptice grabljivice kad spazi plijen. Ugledao je krv na njezinu dlanu i zglavku. - Pakla mu, to je to? Krv! - uzvikne i snanim joj zahvatom zgrabi ruku. - Otkud ti to? Jesi li ranjena?... Miruj! Djevojka nije mogla istrgnuti ruku iz njegove ake. - Ogrebla sam se... - Gdje? ... Ali, otkud tolika krv? Odjednom je estokim pokretom odbacio njezinu aku. Iz njegovih utih oiju iskoie plamici gnjeva. Oinuo ju je vatrenim pogledom- progledao je njezinu varku. Polako je ustuknuo, ruka mu se oprezno spustila na revolver, o i su mu kruile naokolo i prouavale prostoriju. Pogled mu padne na prainu na tlu ispred vrata. Stresao se, potom se sav ukoio, nalik kamenu, krajnje polagano pokrenuo je glavu, kao da u onoj praini trai iglu, pogled mu je najprije kliznuo lijevo, pa podno ljestava, preao na prvu preku, pa na drugu i treu, sve do ruba stropa, do samog potkrovlja. Trgnuo je revolver i okrenuo se prema djevojci. 272 - Ellen, ti ovdje krije mjeanca! - ree joj uz jezivi smijeak. Djevojka se ne pomae, niti ita ree. Na tren se inilo da e klonuti, ali to je bio samo odraz preobraaja kad se iz njezine podatljivosti iahurila tvrda odlunost. U svakom sluaju Ellen je znala to hoe. Colter je drugu ruku ispruio i akom preao preko preki

na ljestvama, zatim je djevojci okrenuo dlan, da i ona vidi tamnu krvavu mrlju. - Vidi li? - upita bandit. - Da, vidim - odgovori ona zvonkim glasom. Jarost ga promijeni, izoblii. I to si obeavala... ako odemo odavde... bit e moja... sve je to bila la! - Ne, Colteru, to sam iskreno mislila. I sad sam spremna ii s tobom... samo njega pusti! Posljednje je rijei izustila apatom i popratila ih pokretom ruke prema potkrovlju. - Ellen! - zapanjeno plane Colter. - Pa zar ti voli tog mjeanca... tog Isbelai... Ti njega voli} - Da, volim ga... iz sve due... tom se ljubavlju ponosim... mogla mi je biti spas... Ali sad, spremna sam i u sam pakao ii s tobom... samo ako ga potedi. - Tako mi svih paklenih demona! zgranuto zahripa bandit, kao da se ak i u njegovoj crnoj dui nala mrvica potovanja. eno!... Jorth e se prevrnuti u grobu. On bi ustao iz groba kad bi te dobio taj Isbel. Pouri! - zavapi Ellen. - Springer bi se mogao vratiti. ini mi se da sam ga ula kako te doziva. - Ne, Ellen, neu potedjeti Isbela... a ni tebe - naceri se on zlobno i prijetei, pa se okrene u namjeri da se popne u potkrovlje. Gore se Jean Isbel pripremio na skok kojim e se baciti na Coltera u trenutku kad se popne na ljestve. Uto Ellen prodorno vrisne, zgrabi svoju puku iju je cijev zatakla izmeu dva brvna uz stijenku, napne kokot i uperi je. - Colterul Od tog vriska i znaajno izgovorenog njegovog imena, bandit se ukoi. Potedjet e Jeana Isbela! - naloi Ellen zvonkim glasom. - Baci taj revolver!... Odmah ga baci. - Da, Ellen... polako. Nemoj gubiti ivce... pustit u Isbela - muklo progunda Colter, cijelo mu se tijelo strese i skupi. - Baci revolver... Ne okrei se!... Colteru!... Ubit u te! Ali, on ne shvati svu ozbiljnost njezine prijetnje i spremnost da je ostvari. - De, de, Ellen - dobaci joj malo glasnije, i elei je dovesti do krajnjeg iskuenja stane se okretati. Puka prasne i tane pogodi Coltera posred grudi. Pogureno mu se tijelo uspravi u gru. Ispusti revolver. Objema rukama zamlatara prema djevojci. Lice mu se izoblii od uasnog iznenaenja. - Za-bo-ga! - apnuo je krkljajui i potom kao obnevidio, drhtavim rukama segne da zgrabi Ellen. - Kurvo jedna!... Sad u te... Sepao je puanu cijev. Jo jedan prasak! Colter zaglavinja i pao bi na Ellen, da ona ne odskoi u stranu. Njegove smrtnim grem stisnute ake iupae joj puku iz ruku. Pao je, okrenuo se na lea, ispruio se. Uasnuta lica, Ellen ustukne pred jezivim prizorom. Izvana se zau prodorni doziv i brzi bat koraka. Svejednako urei u Coltera, Ellen se nasloni na zid. - Hej... Jime... gdje si? - vikao je Springer. Kad se njegova prilika pojavi na vratima, Jean jo jednom skupi sve svoje snage i opet se spremi na silovit skok. Springer najprije ugleda djevojku i to ga zaprepasti. Stao je kao pogoen, ali ne samo zbog njenih obnaenih grudi, ve i neizreciva uasa u njenim oima koje su ukoeno zurile u neto na tlu. I tako, slijedei njezin pogled, Springer ugleda mrtvog Coltera. - Ubila si ga! - krikne. - Zato?... Kuko jedna? Ako si ti ubila njega, ja u tebe, Ellen Jorth... Priao je Colterovu tijelu. Jean tiho ustane, zakroi i poput tigra se baci na razbojnika. U trenutku kad je skoio, Springer se brzo okrene i vrisne. Jeanove ga noge svom snagom pogodie i odbacie na zid, o koji Springer snano tresne glavom. Jean pade, ali se odmah podigne, i to upravo u trenutku kad je upola oamueni Springer izvadio revolver. Jo jednom se Jean baci i samo jednom zamahne akom u kojoj je stiskao no - i vie ne pogleda u Springera. Posrui, Ellen je istrala van, zaglavinjala je preko ledine i pala na koljena. Jarko se sunce ljeskalo na njezinim bijelim ramenima i miicama. Jean je ve bio na vratima, spazio je i odmah se okrenuo da pokupi njezinu razderanu bluzu. Ali, preko te krpe lealo je Springerovo tijelo. Zgrabio je jednu deku i izjurio van. - Ellen! Ellen! Gotovo je! Prie joj i prebaci joj deku preko ramena. Ona mu pomamno zagrli koljena. Jean je kao omanljen zurio u njezino mrtvaki blijedo, stravom izoblieno lice i u tamne oi iz kojih

je izbijao muan izraz. - Jesi li... jesi li... - apnula je. - Jesam... - gotovo je - tiho joj odgovori. - A gotova je i borba izmeu Isbelovih i Jorthovih. - Najzad! - odgovorila je slomljena. - Jean... ranjen si... krv na ljestvama... - Nije teko, samo u miicu, vidi?... Umotaj se to bolje moe ovom dekom i ustani. Pokua joj pomoi da stane na noge, ali se ona jo jae stisnula uz njegova koljena i uz njih prislonila lice. Tijelo su joj tresli snani grevi. - Ellen, ne smije tako kleati - moleivo e on, ne znajui ni to da uini ni to da kae. inilo mu se kao da e mu srce pui. - Jean, Jean! - zajeca ona grevito ga stiui. Jo se jednom pokua pridii, ali joj je tijelo otealo kao olovo, kraj njegovih je nogu kleala kao u zemlju ukopana. - Ubila sam Coltera - apnula je. - Morala sam ga ubiti... Ponudila sam mu se... - Da mene spasi! Oh, Ellen, Ellen! Sve se oko mene ruilo!... Smiri se. Da, morala si ga ubiti. Spasila si mi ivot, jer ja nikad ne bih dozvolio da te odvede... Jest, ubila si ga... Ti si Jorth, i ja sam Isbel... Oboje smo ubili, okrvarili smo ruke, ja za tebe a ti za mene! Njegov sjetan i umirujui glas dade joj snage i ona podigne blijedo lice, oslabi stisak oko njegovih koljena, nagne se natrag i zagleda u njega. Jeana do srca dirne i uzbudi ljubljeno i slatko lice, uljepano tragikom i oajanjem. - Okrvarila sam ruke! - apne Ellen. -Jesam... strano mi je bilo... ubiti... Ali, vie mi nije ni do ega stalo... hou samo da mi oprosti... i da mi opet vjeruje... jer je tvoja vjera moj spas! - Ljubavi, nemam ti to oprostiti. Ba nita... Molim te, Ellen... - Slagala sam ti! ona zajeca. - Slagala sam ti! - Molim te, Ellen, draga, sluaj me. - Na rije "draga", izgovorenu iz njegovih usta, Ellen se opet grevito stisne uz njega. - Sad i ja znam, danas sam shvatio, i kunem ti se da je tako, svime ti se kunem, mojom mrtvom majkom... da nikada... ni trenutka zapravo nisam povjerovao, u ono to si mi rekla. Nikada! - Oh, Jean, ljubim te... ljubim te! - Ellen, nemam snage da te podignem... ali kleknut u kraj tebe! Kraj