Sie sind auf Seite 1von 59

PP etr D e mja n ovič Ous pens ky

Petr Demjanovič Ouspensky

Razgovori s Vragom

Prevela

Milena Benini

Sadržaj
Uvod
7
Izumitelj 29
Dobroćudni vrag 109
UVOD
J
carskoj Rusiji, vragovi i demoni bili su vrlo stvarni sudionici ljudskog života. Popularna je mašta vidjela
djelovanje neljudskih bića u svakoj situaciji koja bi se dogodila, u rijekama, poljima i šumama, u
domovima i na nebu. Slaveni su potomci azijskih hordi koje su tisućljećima živjele pod utjecajem
čarobnjaka i šama-na; nakon što su prešli na kršćanstvo, zadržali su mnoga svoja atavistička
vjerovanja. Mit koji je u Rusiji bio vrlo raširen tumačio je demone kao potomke Adama i Eve, koji su
imali dvanaest parova djece. Jednom kad ih je Bog posjetio, Adam je sakrio polovicu svoje djece, jer
je prešao granicu od šest parova koju mu je Bog bio propisao. Onih dvanaestoro koji nisu dobili Božji
blagoslov bili su preci rase demona koji sve otad muče čovječanstvo. Takoñer je bilo rašireno i
vjerovanje da Satan, Zločinac, nije Božje stvorenje, već neovisna sila koja je doprinijela stvaranju
svijeta podčinjujući ga vremenu i smrtnosti. Vrag (Diavol) ima svoj vlastiti veliki dvor podreñenih
vragova čija je zadaća izvrtati planove Boga, Duha Dobrog. Vragovi nisu neprijatelji ljudi osim

ukoliko su ljudi prijatelji Boga. Oni su ti koji su odgovorni za sav tehnički napredak: od njih je
čovječanstvo naučilo vještinu obrade metala, kuhanja i vrenja pića; Vrag je osobno otkrio vatru,
izgradio prvi mlin, i konstruirao prva kola. Umijeće čitanja i pisanja jedan je od njegovih velikih darova
čovječanstvu. Svi su ti darovi bili namijenjeni tome da čovjeka učine neovisnim o Bogu, i time prekinu
vezu kroz koju je čovjek mogao pomagati Bogu u upravljanju svijetom. U tome svojstvu, Vrag je
"lukavac" (Lukhavi) koji se pojavljuje u staroslavenskim verzijama Očenaša, u riječima "Izbavi nas od
lukavca".
Postoji i posve drugačija vrsta vraga, nazvana Čort, koji je više mora nego iskušenje. On je saveznik
vještica i čarobnjaka koji zazivaju nečiste duhove. I opet, postoje bezbrojne vrste demona, duhova,
vila i drugih neljudskih bića čije su aktivnosti još prisutnije u ljudskom životu nego stoje to slučaj u
keltskoj mitologiji. Najstrašnija od njih je Baba Jaga, krupna i moćna ženska figura koja igra važnu
ulogu u slavenskim legendama. More ili Mare koje muče čovječanstvo prepoznatljive su kao Mara u
hinduističkim i budističkim legendama o iskušenjima Krišne i Gautama Budhe. Deriva-tivna Kikamora
istočnih Slavena postaje vodeći duh šuma i stepa. (Cijela bi se knjiga mogla napisati o vrstama
prirodnih duhova i njihovoj ulozi u životu Slavena.) Postojali su i kućni demoni koji su, ako ih se drži
zadovoljnima, mogli biti prijatelji svakoj obitelji, ali kad bi se razljutili, donosili su nesreću. Sve bolesti i
nesreće pripisivane su demonima, od kojih je svaki vladao pojedinom zarazom.
10
Ova kratka skica dovoljna je da pokaže zašto je Ouspenskv, odrastao u šumama, relativno skromnog,
ali drevnog podrijetla, smatrao prirodnim da uzme vraga kao junaka svoje priče, kao što će to i
Gurdjieff kasnije učiniti u Belzebubovim pričama unuku. Postoji, meñutim, ključna razlika u tome što je
Belzebub opisan kao izvanzemaljsko biće, dok su vragovi Ouspenskoga doista slavenski u svojoj
opsjednutosti materijalnim svijetom. Utjecaj manihejstva, koji je prodro u Rusiju u drugom stoljeću
naše ere, vidi se u fanatičnoj mržnji koju Ouspenskv osjeća prema materijalizmu, čije otje-lovljenje vidi
u marksizmu i ruskoj revoluciji.
Ouspenskv je imao običaj pričati kako su u njegovoj obitelji imena Petar i Damjan' jedno za drugim
prelazila s oca na sina kroz mnogo generacija. Tradicionalno, Damjani su bili asketski mrzitelji svijeta,
a Petri veseli ljubitelji života. Tvrdio je da su u njega ušle obje te osobine. I doista, bio je to čovjek s
dvije suprotstavljene prirode, a taj je dualizam obojio i njegov život i njegovo pisanje. Upoznao sam ga
1920., ubrzo nakon što je s Kavkaza stigao u Konstantinopolj sa svojom ženom, Sofijom Grigorovnom,
njenom kćeri, i njenim godinu dana starim sinom Leonidom, koga smo svi zvali Lonja. Grad je bio
prepun turskih vojnika na povratku, savezničke vojske u okupaciji, i desetaka tisuća ruskih izbjeglica.
Ouspenskv je pronašao sobu za svoju obitelj na Bijuk Adi - to jest, Prinkipou za Levantince, ili L'Ile des
Princes za strance. Sa sobom su iz Rusije donijeli vrlo malo toga, a Ouspenskv je morao pronaći
način da izdržava sebe i svoju obitelj podučavajući engleski, koji je i sam slabo govorio, za Ruse koji
su se nadali otići u
Imena samog Ouspcnskog, nap prcv
11
Englesku u očekivanju sloma revolucije koji su pouzdano očekivali. Skoro svi Rusi koje sam upoznao
u to vrijeme pravili su planove za povratak u Rusiju. Ouspenskv nije imao takvih iluzija i bojao se,
upravo suprotno, da će se boljševizam proširiti kroz Njemačku i, preko Njemačke, po cijeloj Europi.
Vjerovao je kako bi Engleska mogla izbjeći revoluciju koja se sprema tako što će se čvrsto povezati sa
Sjedinjenim Državama.
Još jedan Rus koji je znao da je carska Rusija, a možda čak i "Sveta Rusija" zauvijek nestala, bio je
Aleksandar Lvov, bivši pukovnik Carske konjičke garde i član najviše ruske aristokracije, koji se
odrekao zemlje i titule da bi slijedio Tolstoja. On se izdržavao izrañujući cipele, zanatom koji je izučio
kako bi postao dijelom proletarijata. Godine 1920., Lvov je odsjeo s gñom Bea-umont, koja će kasnije
postati mojom suprugom, u njenom stanu, u velikoj drvenoj kući u blizini njemačke ambasade. Jednog
dana, Lvov je upitao gñu Beaumont bi li jedan njegov prijatelj mogao iskoristiti njenu dnevnu sobu za
sastanke okultne skupine. Voña te skupine bio je Ouspenskv, koji je počeo dolaziti iz Prinkipoa
redovito svake srijede i održavati sastanke s kakvih dva-deset-trideset Rusa. On i ja ubrzo smo se
sprijateljili i počeo mi je pričati o zapanjujućem "Sustavu" koji ga zanima. Otprilike u isto to vrijeme, ali
u posve drugačijim okolnostima, upoznao sam Gurdjieffa, autora toga "Sustava", i nekolicinu njegovih
učenika koji su zajedno s njim došli iz Tbilisija.
Godine 1921. Ouspenskv mije pokazao engleski prijevod svoje knjige Tertium Organum, koji je upravo
dobio od Nikija Besarabova. Stigao mu je telegram od
12
I
lady Rothermere, koja je u to vrijeme bila u New Yorku, i zvala ga da se susretnu u Engleskoj. U to je
vrijeme postojala opća uputa za britanske konzule da smanje vize za ruske emigrante, ali ja sam uspio
uvjeriti britanski konzulat kako je Ouspenskv vrlo poželjan posjetitelj, te sam pribavio vize za njega i
njegovu obitelj. Kad sam se 1922. vratio u London, pridružio sam se skupini koju su vodili Orage i
Maurice Nicoll, kojoj je Ouspenskv razotkrivao zapanjujući korpus psiholoških, kozmoloških i
povijesnih zamisli koje su predstavljale Gurdjieffov "Sustav", te ih je upoznavao s njegovim tehnikama
samorazvoja.
Čim sam se 1922. smjestio u Londonu, postao sam aktivnim članom kruga oko Ouspenskoga. Skoro
svakog tjedna sastajao sam se s njime privatno u njegovu stanu u Ulici Gwendwr u zapadnome
Kensingtonu. Zajedno bismo radili na prevoñenju njegovih knjiga s ruskog. Bio je vrlo spreman
razgovarati o svome ranom životu i iskustvima koja su ga navela da povjeruje kako su naši uobičajeni
pogledi na vrijeme, tvar i samo postojanje tek iluzije. Ti su se razgovori često nastavljali do pola noći u
jednom kineskom restoranu u Ox-ford Streetu koji je Ouspenskv smatrao posebno ugodnim. Bio je
poznavatelj egzotične hrane iz mnogih zemalja, i imao tako profinjen ukus za kineski čaj daje postao
članom odabrane grupe koju bi Twinings iz Stranda svake godine pozivao da daju svoje mišljenje o
novoj berbi.
U razgovoru, Ouspenskv je iskazivao duboki sukob izmeñu svojih vjerovanja u zakon i red, svoje
mržnje prema boljševicima i svog prezira za nepismene mase
13
koji su dolazili sjedne strane njegove prirode, te svoje spoznaje da svi ljudi, vladali oni ili bivali
vladanima, imaju jednako malo moći da promijene bilo što ili učine ono što naume. Njegovo osobno
odbacivanje materijalizma, koje se iskazuje u Razgovor ima s Vragom, proi-|, zlazi iz pogleda na život
vrlo različitih od Gurdjieffova
odbacivanja ljudskih pretenzija u njegovoj doktrini čovjeka kao stroja bez moći da bilo što učini. U to je
vrijeme Ouspenskv radio na bilješkama koje je napravio u razdoblju od 1915. do 1918., dok je bio
Gurdjie-ffov učenik, prvo u Rusiji a zatim na Kavkazu. On u to vrijeme nije imao ni najmanje namjere
objaviti taj materijal, već je predložio da ga se naglas čita na sastancima naših grupa. U to vrijeme,
sve više ljudi u Londonu zanimalo se za sastanke Ouspenskoga, te on zbog toga nije imao vremena
sam se sastajati sa svim grupama. Zato je meni i nekim drugima stavio u zadaću da čitamo iz njegovih
knjiga te donekle objašnjavamo njihov sadržaj.
Godine 1922. Ouspenskv se naradio ne bi li pomogao Gurdjieffu u pokretanju njegova Instituta za
harmoničan razvoj čovjeka u Prieureu, u Fontainebleauu. Isprva smo se nadali da bi se Institut mogao
smjestiti u Londonu, ali britansko Ministarstvo vanjskih poslova odlučno je savjetovalo Ministarstvu
unutarnjih poslova da odbije dozvole boravka za Gurdjieffa i njegovu skupinu. Bio sam svjestan daje
vlada u Indiji smatrala Gurdjieffa ruskim agentom vrlo neprijateljski nastrojenim prema Britaniji, i
zaključio sam da gaje dosje koji sam vidio u Turskoj slijedio u Englesku i predstavljao glavnu prepreku
stalnoj dozvoli da se nastani u ovoj
14
zemlji. Čini mi se daje neprijateljstvo prema Gurdjie-ffu iz tih ranih dana ostalo jednako živo sve do
kraja njegova života, te tako objašnjava činjenicu što se nikad više nije vratio u Englesku.
Narav Ouspenskoga bila je iznimno osjetljiva, i to što se uporno trudio dobiti potrebne dozvole govori
mnogo o njegovoj vjernosti Gurdjieffu. Tek dvije godine kasnije, u proljeće 1924., Ouspenskvje posve
promijenio svoj stav i svojim vlastitim učenicima savjetovao da više nemaju nikakva posla s
Gurdjieffom. Prema Borisu Mouravieffu, koji je poznavao Ouspenskog u Rusiji i prvi put upoznao
Gurdjieffa u Turskoj 1921., Ouspen-sky se okrenuo od Gurdjieffa zbog pitanja morala. U jednoj
neobjavljenoj studiji o Ouspenskom i Gurdjieffu, Mouravieff opisuje posjet Parizu odmah nakon Gur-
djieffove skoro fatalne nesreće 1921. i prisjeća se kako je Ouspenskv eksplodirao: "Kad bi netko blizak
tebi, bliski roñak, ispao kriminalac, što bi učinio?" Takvi stavovi iskazuju asketsku, puritansku stranu
prirode Ouspenskog, nesavladivu prepreku njegovu razumijevanju Gurdjieffa, koji se nije opterećivao
razlikama meñu ljudima - materijalist ili spiritualist, grub ili kultiviran, zao ili dobar - već objektivnim
značenjem ljudskog života, ili, kako je sam govorio "smislom i značenjem ljudskog postojanja na
zemlji".
Razlika se još jače ističe ako usporedimo knjige koje je Ouspenskv napisao prije i nakon svoga
susreta s Gurdjieffom 1915. Reputacija Ouspenskoga, osobito u Rusiji prije 1914. i SAD-u poslije
1945., počiva uglavnom na njegovom neobičnom Tertium Organumu, čija
15
je središnja tema potreba da se prevaziñe logično razmišljanje ako želimo shvatiti prirodu stvarnoga
svijeta. Zapadni čitatelji Ouspenskoga poznaju uglavnom kroz tu knjigu, i kroz U potrazi za čudesnim.
Ona prva knjiga je skoro posve on, a ona druga skoro posve Gurdjieff. Izmeñu njih dolazi Novi model
univerzuma, koji je u velikoj mjeri pod utjecajem njegovih putovanja izmeñu 1908. i 1915. Malo se zna
o tome razdoblju njegova života, a ja mogu govoriti samo o anegdotama koje sam čuo od njega kroz
naše razgovore. Bio je uspješan novinar, povremeno radeći za vodeće ruske novine, ali češće kao
slobodnjak. U razdoblju izmeñu 1908. i 1912. putovao je Europom i Sjedinjenim Državama, pišući
članke za novine u St. Petersburgu. Prva priča u ovoj knjizi, "Izumitelj", pokazuje njegovo poznavanje
New Yorka u vrijeme kad je predsjednik SAD-a bio Theodore Roosevelt. Nikad nije bio na zapadnoj
obali, i rekao mi je da žali zbog toga, premda ne toliko koliko zbog nemogućnosti da posjeti Japan.
Godine 1912. ostvario je ambiciju da ode u Indiju s otvorenom narudžbom da piše članke za troje
ruske novine. Upoznao je neke od najpoznatijih vogina toga vremena, uključujući tu i Auro-binda, koji
je već imao ustanovu u Pondicherrvju. Nitko ga se od njih nije dojmio. Kasnije je objasnio daje tražio
"pravo znanje", a pronašao samo svete ljude koji su možda dostigli osloboñenje za sebe same, ali
nisu svoje metode mogli prenijeti drugima. Takoñer je proveo neko vrijeme u Adhvaru na Madrasu, u
glavnom stožeru Teozofskog društva. Kasnije je volio pričati priču o "ka-stinskom sustavu" u Adhvaru.
U prizemlju su bili svi
['< 16
prirepci i neistaknuti posjetitelji. Prvi je kat bio rezerviran za podržavatelje koji su društvu davali novac i
podršku. Posljednji kat, s velikom terasom na krovu, bio je dom ezoterične skupine, pravih
poznavatelja teozo-fije. Ouspenskv se s užitkom sjećao kako je jednom ušao u ezoteričnu skupinu
premda nije bio član Teozofskog društva i otvoreno je kritizirao njihovu osnivačicu, Helenu Blavatskv.
Tvrdio je da u Adhvaru nije našao ništa zbog čega bi poželio ostati.
Produžio je na Cejlon, koji mu se činio privlač-nijim, i upoznao nekoliko najslavnijih bhikkua, te se
uvjerio kako se na Cejlonu još provode stare tehnike budizma. Ali i opet nije osjetio potrebu da se
odrekne Zapada i postane monahom. Kasnije je napisao da ga nije zanimao put koji bi ga izolirao od
zapadnog svijeta, koji drži ključ za budućnost čovječanstva. To nije značilo da sumnja u postojanje
"škola", kako ih je on nazivao, u Indiji i Cejlonu, ali te škole više nisu imale značenje kao nekad.
Takoñer je dodao daje otkrio kako se većina tih škola oslanja na vjerske i religijske tehnike, koje je
smatrao nedovoljnima da se prodre u suštinsku stvarnost koju je tražio.
Kad se Ouspenskv vratio u Rusiju, cijeli tijek njegova života promijenio se zbog susreta s Gurdjieffom.
Gurdjieffov sustav za harmoničan razvoj čovjeka nudio je toliko mogućnosti koje se nije moglo pronaći
ni u budističkim spisima, Nikajama, ni u metodama thera-vadinaca toga vremena, daje Ouspenskv
pronašao novu nadu. Ova je knjiga napisana prije tog susreta i, za razliku od kasnijih njegovih spisa,
nije prerañena u svjetlu onoga stoje naučio od Gurdjieffa. Može ju se smjestiti
17
zajedno s Tertium Organumom i Ivanom Osokinom, meñu "pravog Ouspenskog". Ivan Osokin je,
doista, u velikoj mjeri autobiografski, i iz njega možemo stvoriti predodžbu o životu Ouspenskog u
školi. Prvi je put objavljena u Rusiji kao Cinemadrama, kao izraz Ouspen-skvjeva uvida u vječito
ponavljanje, ali ja sam uvjeren da je promijenio kraj nakon što je susreo Gurdjieffa, koji je i sam
pridodan u liku čarobnjaka (da predstavlja "Posao", kako ga je Ouspenskv vidio), koji Osokinu
pokazuje način da pobjegne iz ciklusa neprestanog neuspjeha koji završava samoubojstvom i u kojem
je bio zarobljen.
Ouspenskv i njegov koncept ljudske sudbine vidljivo je povezan s idejom "bijega". U kasnijim
godinama, ta potreba da se pobjegne od ponavljanja postala je skoro opsesivnom, stoje prenio na
svoje najbliže sljedbenike, kao što su Rodney Collin Smith i dr. Francis Roles. Izbjegavanje
umiješanosti u proces svijeta povezivalo se s idejom bijega od ponavljanja. Poput mnogih drugih
Rusa, on je sanjao o kultiviranoj duhovnosti koja bi stvorila okruženje u kojem bi se prosvijećena
nekolicina mogla povući iz svijeta i privatno dostići osloboñenje. Taj ga san nikad nije do kraja
napustio.
Ouspenskv je, meñutim, bio posve nesposoban slijediti Gurdjieffa u posljednjim stadijima njegova
rada. Razlozi za to nisu relevantni za ovu knjigu, ali posljedica je bila to daje, nakon stoje u potpunosti
podržavao Gurdjieffa sve do trenutka njegova odlaska u Ameriku 1923., Ouspenskv posve promijenio
mišljenje 1924., dok je Gurdjieff još bio u Americi. Od tog trenutka pa do kraja života, nije imao
izravnih kontakata s
18
Gurdjieffom, premda je ostao strastveno zainteresiran za sve stoje Gurdjieff radio.
Nakon prekida s Gurdjieffom, Ouspenskv se vratio svojim najranijim spisima i priredio kompilaciju koju
je objavio 1929. pod naslovom Novi model univerzuma. U to vrijeme, moji vlastiti odnosi s njim bili su
vrlo bliski. Obojicu nas je zanimala priroda vremena i vječnosti, i vjerovali smo da bi važna otkrića na
tome polju privukla pozornost na "Sustav" koji je Ouspenskv pripisivao školi mudrosti od koje smo se
još uvijek mogli nadati pomoći koja nam je trebala, bez potrebe da se prolazi kroz Gurdjieffa, kojeg je
smatrao "okaljanim kanalom". Novi model univerzuma je serija labavo povezanih eseja sa
zajedničkom temom da su trenutne koncepcije čovjeka i univerzuma duboko pogrešne i da će ih
trebati odbaciti. U jednom je trenutku razmišljao o tome da jedan od Razgovora s Vragom - mislim da
se radilo o "Dobroćudnom Vragu" - uključi u Novi model univerzuma. Konačno je odlučio izostaviti
priču jer se nije slagala s filozofskim karakterom knjige. (Većina tog materijala napisana je prije 1914. i
objavljena u ruskim novinama za koje je Ouspenskv radio kao novinar.) U to vrijeme, Ouspenskv je još
uvijek pisao na ruskom, i poslao je jedan primjerak ruskog teksta u Pariz da ga na francuski prevede
barunica Rausch, dok je drugu kopiju na engleski prevodila gña Kent, i sama iz plemenite ruske
obitelji, i drugi Rusi iz njegova kruga. Ja sam pomogao s prijevodom, osobito pazeći da se misli
Ouspenskog ispravno prenesu.
U to mi je vrijeme Ouspenskv prvi put spomenuo svoje Razgovore s Vragom. Rekao mi je kako je te
19
dvije priče napisao da bi izrazio svoje uvjerenje kako je glavna pogreška čovjeka u vjerovanju u
materijalni svijet kao jedinu stvarnost. To uvjerenje, rekao je, izvor je većine ljudskih muka, jer se ljudi
besmisleno bore oko nestvarnih problema, zanemarujući pravi problem, to jest oslobañanje od naše
vezanosti za materiju. Razgovori s Vragom napisani su dok je Ouspenskv bio u Indiji i na Cejlonu
1914., i objavljeni su s novim svršetkom u jednim petersburškim novinama u prvim danima rata.
Izdanje iz kojeg dolazi ovaj prijevod objavljeno je u Petrogradu 1916. Sve kopije koje je Ouspenskv
imao izgubljene su s ostatkom njegove knjižnice nakon Oktobarske revolucije u Moskvi. Poslao je
nekoliko primjeraka prijateljima u inozemstvu i predložio da ih pokušam pronaći kroz Teozofsko
društvo. Gñica Maud Hoffman, vodeći teozof i prijateljica Leadbeatera i gñe Besant otkrila je kako je
jedan primjerak došao u Knjižnicu Bri-tish Museuma. Pronašao sam je pod imenom "Uspen-ski, P. D.",
i uspio sam dobiti dvije fotokopije, od kojih mi je jednu Ouspenskv ostavio, misleći na mogući prijevod.
Razgovori s Vragom očito pripadaju JVanderjahr-eri1 u životu Ouspenskoga, dok je tražio tajnu koju je
smatrao skrivenom u školama Indije i Cejlona. Njegova teozofska nagnuća vide se u nevoljkosti da se
okrene Levantu ili čak središnjoj Aziji u potrazi za izvorom učenja. Premda razočaran Teozofskim
društvom kakvo je pronašao u Adhvaru, prihvaćao je mnogo njihove filozofije. Osobito ga je fascinirao
teozofski ciklus povijesnog ponavljanja. Često se na to pozivao u kasnijim
2 Godine lutanja, njem 20
godinama, i govorio o svjetskim ratovima kao dokazu da ulazimo u posljednje stadije Tamnog ciklusa.
Ta tema očito utječe i na njegov tretman "Dobroćudnog vraga".
Zanimljivo se prisjetiti kako je Ouspenskv bio veliki ljubitelj Roberta Louisa Stevensona i govorio kako
je na njega utjecala bajka pod imenom "Kći dun-trineskoga kralja", koja iskazuje istu temu vječitog
ponavljanja s naznakama o tajni slobode. Povezivao je Stevensona s Nietzscheom, kao dvojicu ljudi
od kojih je najviše naučio o ponavljanju u svojim ranim godinama.
Razgovori s Vragom ne izražavaju dovoljno agoniju neodlučnosti koju je Ouspenskv proživljavao u
posljednjim godinama svog života. To je možda i jedini razlog zašto ih nije objavio. Mislim da ih je,
osim toga, na neki način povezivao sa svojom mladenačkom iluzijom kako bi duhovnost i humanizam
mogli ići istim putem kad bi se samo iz jednoga mogla ukloniti religija, a iz drugoga materijalizam.
Jednom mije doista rekao kako ima i bilješke za treći razgovor, koji bi od svega načinio cjelinu. Mislim
da je imao na umu pokazati ulogu "Posla" kao treće snage koja može pomiriti duh i materiju, ali nije
mogao pronaći način da tu temu učini dovoljno dramatičnom. Uoči izbijanja Drugog svjetskog rata,
rekao je nekim svojim učenicima kako nema puno nade da će pronaći izvor za učenje koje dijeli. Nešto
je nedostajalo i, bez novih spoznaja, morat ćemo se pomiriti s tim da tražimo vlastiti put do
osloboñenja. U posljednjim tjednima svoga života, 1947., javno se odrekao "Sustava" kako gaje
prihvatio
21
od Gurdjieffa i pozvao svoje sljedbenike da krenu iznova, svatko na svoj način.
Dvije priče objavljene u ovoj knjizi ispituju dva problema koji su za Ouspenskoga bila vrlo ozbiljna i
važna. Prvi je problem "svjesnog zla". On je dobro poznavao istočnjačku doktrinu koja u cjelini niječe
mogućnost zle volje i tretira zlo kao odsutnost dobra ili, u najgorem slučaju, posljedicu privrženosti
izvanjskom svijetu. Takoñer je od djetinjstva bio izložen doktrini prvoga grijeha, koju nije mogao ni
prihvatiti ni odbaciti. Jednom je svojim grupama u Londonu zadao zadatak da počine čin svjesnog zla.
Svi smo se začudili svojoj nesposobnosti da počinimo samo jedan zao čin svjesno, dok smo
istovremeno bili svjesni kako stalno radimo i kudikamo gore stvari, pa čak i znamo da ih radimo.
Ouspenskv je tvrdio kako je zlo san, mehaničnost, i odsustvo namjere, za što smo izravno odgovorni
jer je u našoj moći da ne budemo usnuli i mehanični, ali što ne možemo izravno kontrolirati. Ova se
tema provlači kroz priču o izumitelju, koji čini zlo naročito kad namjerava činiti dobro, i ne može se
natjerati da prihvati katastrofalne posljedice svoga vlastitoga genijalnog rada. Shvaća da se nikad nije
zapitao što bi se dogodilo kad bi čedo njegova uma postiglo sveopći uspjeh. U tom smislu, priča o
izumitelju očito je alegorija o modernom čovjeku suočenom s posljedicama čudesa znanosti i
tehnologije.
On priču nastavlja vrlo znakovito, pokazujući kako izumitelj, uvijek u vlasti nad materijalnim silama,
počinje tim istim silama davati novu osobinu, osobinu koja ga odvaja od Vraga i konačno dovodi do
njegova
22
nestajanja, jer ga Vrag više ne razumije i ne može slijediti u uzvišenoj potrazi za korisnom upotrebom
materijalnih sila koje je oslobodio. Sve što preostane od Vraga je miris sumpora.
Već na prvoj stranici, Ouspenskv daje naslutiti dublje značenje priče. Vrag "precizno govoreći" ne
postoji: on i njegova svita su samo ono što čovjek od njih učini. Vrag može samo sugerirati, a čak i
njegove sugestije na kraju se pokažu kao autosugestija čovjeka samog. Čovjek materijalnom svijetu
daje dijaboličan karakter koji mu nije priroñen, ali je takoñer sposoban osvijestiti realnost drugih
vrijednosti. Zato Vrag u priči stalno rogobori protiv umjetnika i mistika koji su svjesni i nekog drugog
svijeta, osim materijalnog; a taj drugi svijet je mjesto u kojem za dijabolične sugestije mjesta nema.
Ouspenskv je bio i ostaje dualist, jer vidi dijabolične vrijednosti kao nešto što čovjek imputira
materijalnom, kvantitetom opsjednutom svijetu, ali razlikuje te lažne, dijabolične vrijednosti od onih
umjetničkog užitka, vjerskog iskustva i duhovne kvalitete. Ouspenskv se i sam sjeća kako je, kad je
upoznao Gurdjieffa, pokušao ustrajati na toj razlici, ali Gurdjieff ju je odbacio, govoreći: "To je sve
mehaničko. Nema veze jesu li vrijednosti duhovne ili materijalističke. Ono stoje važno jest jesu li
mehaničke ili svjesne."
To je Ouspenskome očito bila nova ideja, s kojom se nije slagao u vrijeme kad je napisao "Izumitelja"
ili "Dobroćudnog Vraga" koji mu slijedi. Bez obzira na to, Ouspenskv proizvodi koncept materije kao
načina postojanja. On koristi izraz VELIKA MATERIJA
23
(velika slova u ruskom izvorniku) da naznači kako ne govori o materiji u smislu njenih ogromnih
razmjera u svemiru, kvantitativne ogromnosti, već o njezinu statusu kao načina postojanja. U tom
smislu, Ouspenskv je nedvojbeno dualist, jer percipira Veliku Materiju kao otpor kreativnoj snazi Boga.
Najnadahnutije djelo Ous-penskoga, Tertium Organum, posvećeno je tezi - gotovo otkriću - da logičko
razmišljanje zarobljuje čovjeka u materijalnom svijetu. "Treći instrument" koji je po svojoj tvrdnji otkrio
jest kreativni uvid koji nadilazi logiku. Ova ideja prisutna je u svim spisima Ouspenskoga, i vidi se u
Vragovoj mržnji prema umjetnicima i misticima koji ne misle logično ni normalno. Materija i logika su
supstanca dijabolične sugestije.
Gurdjieff, s druge strane, promatra tvar i energiju kao meñusobno zamjenjive (i to davno prije nego što
su Einsteinove jednadžbe široko shvaćene), a podučavao je takoñer i daje razina materijalnosti u
odnosu s razinom Svijesti ili razinom Bića. Te su ideje zapanjile Ouspenskoga kad ih je 1915. prvi put
čuo, i nije ih pokušao uključiti u svoju revidiranu verziju "Izumitelja".
"Izumitelj" je napisan za objavljivanje u jednom ruskom časopisu, i Ouspenskv je očito na umu imao
čitateljstvo koje zahtijeva i sentimentalan i senzacionalan materijal. Epizode povezane s izumom i
eksplozijom interesa koja slijedi zbog upotrebe izuma u posebno dramatičnim okolnostima pomalo su
repetitivne i povremeno dosadne. Ja sam, stoga, na sebe preuzeo da malo skratim te epizode i
izbacim neke od čisto narativnih dijelova priče. Ostavio sam sve relevantno za temu koju Ouspenskv
želi predstaviti i koja je, nedvojbeno,
24
za njega bila pravi smisao ovih dviju priča. Učinio sam to jer je i sam Ouspenskv bio posve bezočan
krateći svoj materijal kad je svoje stare ruske spise koristio da bi sastavio knjigu Novi model
univerzuma.
Kad se okrenemo "Dobroćudnom Vragu", priča postaje znatno životnija, jer se velikim dijelom zasniva
na putovanjima Ouspenskoga po Indiji i Cejlonu, te je bio u stanju ponuditi izvoran opis spilja Alhore,
koje je posjetio 1913., kao i budističkih hramova koje je vidio na Cejlonu.
Vrag (u ovoj priči Ouspenskv nije koristio veliko slovo, označavajući množinu demonskoga roda) je
predstavljen kako se trudi da nas spriječi u buñenju i shvaćanju prave situacije, odnosno činjenice da
smo zarobljeni u materijalnom svijetu samo zato što se ne želimo suočiti i prihvatiti istinu kako
stvarnost nije dio ovoga svijeta. Sugestija koja se pojavljuje u obje ove priče, da se vragovi zanimaju
za čovjeka samo kad se počne doista truditi da pobjegne, predstavlja gledište kojemu se Ouspenskv
često vraćao. Postoji zakon da svaki pozitivan trud mora neizbježno proizvesti negativnu reakciju
jednake snage. Premda se to stalno pojavljuje u povijesti čovječanstva - bez obzira gleda li se na
malenoj ili velikoj skali i razini - mi se s time ne želimo suočiti. Tek mali broj ljudi može priznati daje
cijena činjenja dobroga neizbježno to da se izlože oporbi ili čak prijetnji uništenjem; ti su ljudi drugačiji
od običnih ljudi i prepoznali bi jedni druge da se vrag ne trudi da ih u tome spriječi.
Dobroćudni Vrag želi da ljudski rod bude sretan i ne opterećuje se potragom za neuhvatljivim "drugim
25
svijetom". Tu prepoznajemo temu Gurdjieffova "organ kundabuffera " za kojeg Ouspenskv sasvim
sigurno još nije ni čuo u vrijeme dok je pisao ovu priču. "Dobroćudni Vrag" naglašava važnost
samoobmanjivanja čovjeka. Čovjek ostaje vezan za zemlju jer spava u odnosu na stvarnost i ne želi
se probuditi. Zamišlja "dobro" u smislu iluzornog svijeta, u kojem se ionako ništa ne može postići.
Vragov je zadatak da ohrabri ovu obmanu, a s dobronamjernim ljudima to Čini igrajući na iluziju da su
dobre namjere i dobri čini jedno te isto. "Plemenitost" je adut kojim dobiva posljednju bitku.
U "Dobroćudnom Vragu" Ouspenskv očito posuñuje iz slavenskih legendi o podjeli čovječanstva na
Adamovu prihvaćenu i odbačenu djecu. Mijenja legendu čineći Adamove potomke sposobnima da
uvide Stvarnost, dok su oni koji su potomci životinja od toga odsječeni. Samo Adamovi potomci imaju
sposobnost buñenja i stjecanja "duše".
Ouspenskv se nije mogao odlučiti oko nepošte-nja života koji otvara tako velike mogućnosti tako
malom broju ljudi, i naizgled niječe nadu za većinu. U ovoj je priči eksperimentirao s opisom vraga koji
seže u zo-roastričko podrijetlo. U Avesti, rase ljudi i životinja potomci su čovjeka Gavomarta i bika
Gosh Urvana. Ave-sta im ne daje odrednicu dobrog i lošeg, već im pripisuje različite uloge u borbama
izmeñu dobrih i zlih duhova. Te su tradicije došle do Slavena prije njihovih selidbi prema zapadu i,
razdvojene od svojih vjerskih i mitoloških počela, pretvorile su se u bajke i folklor. Ouspenskv je
prepoznao nešto od njihova izvornog značenja i uspio ih iskoristiti da prenese vlastitu poruku.
26
I
Čovjek je ranjiv s obje strane svoje prirode - one koja stremi k svjetlu jednako kao i one koja teži tami.
Dijabolična sugestija koja igra na čovječju plemenitost može dovesti do veće propasti nego iskušenja
koja opsjedaju njegovu životinjsku prirodu. Ouspenskv je svjestan toga da "zle" sile rade na uništenju
ljudske slobode, i vidi da se te snage ne može svladati izravnim sukobom jer su "dobre" snage
meñusobno podijeljene sloganima kao što su "patriotizam", "požrtvovnost" i "odanost cilju" - što sve
vrag može iskoristiti.
U tim pričama, vrag ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve, jednako tako bespomoćan kao i njegove
nesuñene žrtve. Svijet je u svojoj biti iracionalan, i ne smijemo očekivati da ćemo pronaći odgovore na
svoja pitanja ni pouke u svojim pričama. Čini se da je to poruka koju Ouspenskv želi prenijeti. Njegov
je pesimizam privremeno nestao kroz kontakt s Gurdjieffom, ali se opet spustio na njega kad je uvidio
kako Gurdjieff nije čovjek kakvog je zamišljao i kakvom se nadao.
Živo se sjećam jedne zimske večeri 1924., kad sam s Ouspenskvm sjedio u Ulici Gwendwr. Stajao je
pred plinskom grijalicom u otrcanoj dnevnoj sobi i rekao, kao da govori samome sebi: "Ne znamo je li
ovaj posao moguć, ali znamo da bez njega nema nade. Ne smijemo odustati, čak i ako ne vidimo
nikakav dokaz da će nas izvesti iz tame. Nema ničeg drugog, i moramo se držati te jedne sigurne
točke." Otada je prošlo četrdeset i osam godina, a ja sam se uvjerio ne samo da nema ničeg drugog,
nego i da čovjek nije u bezizlaznoj situaciji. Mi smo u ozbiljnoj krizi - ozbiljnijoj čak i od
27
one koju je Ouspenskv predviñao - i hipnotiziraju nas materijalne snage. Sama ozbiljnost krize dovodi
do buñenja. Čovjek počinje uviñati prijetnju samome svojem postojanju, i ima mnogo onih koji su
spremni prihvatiti izazov koji Leslie White nije shvatio.
Ouspenskvjeva intuitivna spoznaja da neki ljudi vide stvarnost tamo gdje većina vidi samo privid danas
je još relevantnija nego kad je on, prije šezdeset godina, napisao ovu priču. Ako dovoljno ljudi uspije
vidjeti izazov i prihvatiti ga, čovječanstvo će napraviti velik korak naprijed. Ali takoñer se čini da su na
djelu i lukave snage čiji je cilj spriječiti buñenje onih koji imaju sposobnost da vide. Ouspenskvjeva
alegorija vraga preblizu je istini da bi bila ugodna.
Izvor je istinskoga zadovoljstva što sam bio u prilici doprinijeti očuvanju jednog dijela književne
produkcije Ouspenskoga. Gñica Ekaterina Petroff radila je sa mnom na ovom prijevodu nekoliko
godina s prekidima. Gñica Anna Durkova pomogla je pri ureñivanju, i svojim poznavanjem slavenskog
folklora. Nadam se da će se rezultat svidjeti i starim ljubiteljima Ouspenskoga, kao i novim čitateljima.
John G. Bennett Sherborne, Gloucestershire
lipanj 1972.
28
IZUMITELJ
"I
ispričat ću ti bajku", reče Vrag, "pod jednim uvjetom: ne smiješ me pitati koja je pouka. Možeš izvući
kakav god hoćeš zaključak, ali, molim te, ne pro-pituj me. Već i ovako se na naša leña navaljuje puno
previše ludosti, a mi, precizno govoreći, čak ni ne postojimo. Vi ste ti koji nas stvarate."
Moja priča odvija se u New Yorku prije kakvih dvadeset i pet godina. Živio tako mladić po imenu Hugh
B.; neću vam reći njegovo puno ime, ali uskoro ćete ga i sami pogoditi. Njegovo je ime poznato
ljudima na svih pet kontinenata. Ali u to je vrijeme još bio posve nepoznat.
Počet ću u jednom tragičnom trenutku u životu toga mladića, dok je putovao iz jednog od predgraña
New Yorka prema Manhattanu, s namjerom da kupi pištolj i zatim se ubije na usamljenoj obali Long
Islanda; na mjestu koje mu se urezaio u pamćenje još za dječačkih izleta, kad bi on i njegovi sudruzi u
igri, pretvarajući se da su istraživači, otkrivali nepoznate krajeve u okolici New Yorka.
31
Namjera mu je bila vrlo odreñena, a odluka konačna. Sve u svemu, bila je to vrlo uobičajena pojava u
životu jednog velikog grada, nešto što se stalno susreće; zapravo, da budemo iskreni, morao sam
slične situacije organizirati tisućama i desecima tisuća puta. Meñutim, ovog je puta tako uobičajen
početak imao prilično neuobičajen nastavak i posve neuobičajen ishod.
Bez obzira na to, prije nego što se posvetimo ishodu toga dana, moram vam podrobno ispričati kako je
do svega toga došlo.
Hugh je bio roñeni izumitelj. Od najranijeg djetinjstva, kad bi sa svojom majkom šetao po parku ili se
igrao s drugom djecom, ili naprosto tiho sjedio u kutu gradeći kockama ili crtajući čudovišta,
neprestano je nešto izumljivao, slažući u svojoj glavi raznorazne neobične izume, poboljšanja za sve
na svijetu.
Posebno mu je zadovoljstvo pružalo izumljiva-nje poboljšanja i adaptacija za njegovu tetu. Nacrtao bi
je s dimnjakom, ili na kotačima. Zbog jednog je crteža, na kojem je ta ne baš mlada djeva prikazana
sa šest nogu i drugim varijacijama, mali Hugh oštro kažnjen. Bila je to jedna od njegovih najranijih
uspomena.
Nedugo nakon toga, Hugh je naučio prvo dizajnirati, a zatim i izrañivati modele svojih izuma. Dotad je
već naučio da se žive ljude ne može poboljšavati. Bez obzira na to, njegovi su izumi, naravno, bili čista
fantazija; kad mu je bilo četrnaest godina, zamalo se utopio isprobavajući kod kuće izrañene skije za
vodu vlastita dizajna.
32
***
U vrijeme kad počinje moja priča bilo mu je kakvih dvadeset i šest godina. Već je nekoliko godina bio
oženjen, a radio je kao tehnički crtač u nekoj velikoj tvornici; živio je u stanu s tri sićušne sobe, veličine
brodskih kabina, u ogromnoj i ružnoj ciglenoj zgradi u jednom predgrañu New Yorka. Bio je vrlo
nezadovoljan svojim životom.
Robovi koji se muče u našim uredima i tvornicama obično jedva da su svjesni svoga robovanja. Ako
uopće imaju ikakve snove, oni se odnose na načine da svoje ropstvo učine ugodnijim: dobra zabava
nedjeljom; večernji odlazak na ples; gospodsko odijevanje; i zarañivanje više novca. Čak i ako su
nezadovoljni svojim životom, razmišljaju samo o kraćem radnom vremenu, ili o povećanju plaće i
dužim praznicima - ukratko, o elementima Socijalističke Utopije. Nikad, čak ni u duhu, ne bi se mogli
natjerati da se pobune protiv rada samog po sebi. To im je Bog, i ne usuñuju mu se suprotstaviti čak ni
u mislima. Ali Hugh je bio od drugoga štofa. Mrzio je ropstvo. Uvijek je govorio da robovanje radu
izaziva gnjev Božji. Sama srž njegova bića drhtala je od svijesti o toj hobotnici koja prodire u njega dok
ga sve jače steže i davi. Posve neovisno od ovoga, pomisao o uljepšavanju ropstva nikad mu se ne bi
pojavila, niti je bio od onih ljudi koji bi se samozavaravali jeftinom zabavom.
Majka mu je umrla kad mu je bilo šesnaest godina, i bio je primoran napustiti školu i postati šegrtom u
33
uredu tehničkog crtanja u jednoj tvornici, uz plaću od pet dolara tjedno.
To je bio početak njegove karijere. Izvana, malo se razlikovao od ostalih šegrta u svome uredu.
Kopirao je crteže strojeva, pripremao papir i boje, oštno olovke i prenosio poruke i pakete različitim
odjelima tvornice. Ali, u srcu, ni časa nije prihvaćao taj život.
Hughovo je podrijetlo bilo drukčije od većine onih u njegovoj okolini, i odigralo je važnu ulogu u
stvaranju njegovih stavova. Njegovi su kolege bili djeca muke i siromaštva, sinovi tvorničkih trudbenika
kao što su bili i oni sami, i nedavni imigranti koji su došli u Ameriku ne bi li pobjegli od gladi i hladnoće
i pohlepe zemljoposjednika, i od nezaposlenosti. Njihov je svijet bio malen, ograničen, uzak, a njime je
vladala stalna borba protiv gladi i siromaštva. U Hughu su govorili posve drugačiji glasovi. On je
pripadao jednoj staroj američkoj obitelji, potomcima pionira koji su vidjeli netaknute šume i velika
jezera i rijeke i koji su se borili s Indijancima. Meñu njegovim precima bilo je članova Kongresa,
generala u ratu za nezavisnost, i bogatih vlasnika plantaža iz južnih država.
Njegov je otac izgubio posljednje ostatke obiteljskoga bogatstva za vrijeme grañanskoga rata, u kojem
se borio kao časnik u južnjačkoj vojsci. Bio je ranjen i zarobljen, ali je pobjegao u Kanadu, gdje se
oženio mladom francuskom Kanañankom i umro nekoliko godina kasnije. U djetinjstvu, Hughova je
majka dječaku pripovijedala o vlastitim precima - pomorskim kapetanima - i o precima njegova oca - o
sjajnom životu na plantažama koje sama nikad nije vidjela; o Hughovu
34
pradjedu, koji je bio guverner Južne Karoline; o Mek-sičkome ratu; o ekspedicijama na krajnji Zapad.
Hugh je odrastao na tim pričama, i one su činile dio njegova bića. Stoga nije bilo nimalo začuñujuće
stoje način života koji su vodili njegovi kolege za njega bio preuzak. Uistinu, iz sveg je srca prezirao
radnike u tvornici i tvornički život sa svime što mu je mogao pružiti.
Tvornica kao takva, meñutim, i strojevi u njoj, duboko su ga zanimali. Proveo bi sate pred nekim
strojem, pokušavajući ga proniknuti, shvatiti. Skupljao je razne kataloge i cjenike koji su davali opise
strojeva; proučavao je dijagrame, crteže, fotografije: provodio po cijele noći s knjigama o mehanici i
inženjerstvu, svemu čega se mogao dočepati. I čitavo su vrijeme nove kombinacije ventila, kotača,
poluga - novi izumi, svaki sve nevjerojatniji - letjele kroz njegovu glavu.
Ni trena, meñutim, nije prestajao mrziti svoje ropstvo. Često bi, noću, kad bi ga potreba da ustane u
šest ujutro natjerala da napusti svoje dragocjene knjige i ode spavati, donio smrknutu odluku,
zaklinjući se da će radije umrijeti nego se predati usudu takva života. Nije se zavaravao i bio je posve
svjestan svih prepreka koje su mu stajale na putu. Da bi pobjegao iz svojih uza, morao bi ukrasti
vremena, ali uvijek sa željeznom šakom prisilnoga rada koja mu pritišće ramena. Tu i tamo ta bi
potreba popustila na nekoliko sati (u rijetkim prilikama i po nekoliko dana), samo da ga kasnije još
snažnije stisne. Hugha je to smetalo, i borio se za svaki sat.
Bez obzira na sve, naizgled je to bio veseo, živahan i duhovit mladi Amerikanac. Razlika je bila u tome
35
što nije bio u stanju ne misliti. Po tome se razlikovao od ostalih.
Tijekom prve dvije godine u tvornici, Hugh je shvatio ozbiljnost svoga položaj a; isprva se nije
pretjerano brinuo, jer je imao veliko povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, i u svoje buduće izume, ali
kasnije je počeo primjećivati kako i protiv svoje volje popušta pred tvorničkim načinom života; taj su
život i njegovi ljudi već na njega utisnuli svoj pečat. Od tog trenutka nadalje, njegova zgañenost i
mržnja prema tome ropstvu još su porasli zbog prestravljenosti mogućnošću da ga prihvati.
Nakon četiri godine služenja u tvornici, dogodilo se nešto stoje dovelo do trenutne promjene njegova
položaja. Dobio je neke umrljane dijagrame novog stroja koje je trebalo ponovno nacrtati. Dok je
izrañivao kopiju, Hugh je pronašao pogrešku u izračunima. Istovremeno mu je isto tako pao na pamet
iznimno jednostavan i praktičan način da se stroj poboljša, koji je gotovo udvostručio brzinu stroja.
Odnio je svoj izvještaj inženjeru koji je dizajnirao stroj. Ne želeći priznati pogrešku, inženjer je počeo
vikati i izbacio je Hugha. Hugh je zatim otišao do direktora, koji ga je isprva primio namršteno; ali na
kraju, kad je shvatio što Hugh predlaže, direktor je uvidio da je u pravu.
Odjednom se sve promijenilo. Hugh je dobio bonus za poboljšanje koje je zamislio, i dobio je položaj
glavnog crtača. Umjesto da kopira, sad mu je povjereno da izrañuje dijagrame iz skica koje su radili
inženjeri.
36
Ljudi su ga počeli pitati za savjet, a direktor koji gaje otkrio proricao mu je da će daleko dospjeti.
Od svih radnika u tvornici, Hughov nenadani uspjeh najmanje je utjecao na Hugha. Prihvatio je sve
kao da mu samo po sebi pripada. Govorio je samome sebi kako mu sudbina mora dati sve o čemu je
sanjao, i postignuće u tvornici bilo je tako trivijalno u usporedbi s njegovim snovima da nije vrijedilo ni
ozbiljnije rasprave. Ali, naravno, život mu se poboljšao. Unajmio je mali stan, napravio radionicu u
kojoj je na večer i nedjeljom radio na svojim izumima. Počeo je s idejom džepnog motora za
instrumente koji se drže u ruci, ali to se nije pokazalo pretjerano praktičnim. Zatim je izumio voñeni
torpedo, a zatim automatsku kočnicu za dizalice, a zatim još puno raznih drugih stvari. Ali kočio ga je
nedostatak teoretske podloge, i veliki vremenski zahtjevi tvornice. Bez obzira na to, činilo se
nemogućim da napusti tvornicu - a posebno sad, jer ubrzo nakon napredovanja Hugh se oženio s
Madge O'Neill. Bile su mu tada dvadeset i dvije godine.
Dogodilo se posve spontano - kao što se dogañaju stvari koje se moraju dogoditi. Jedne je nedjelje
Hugh otišao u zoološki vrt u Central Parku. Odavno je želio pogledati velike ptice, osobito kondore. (U
to je vrijeme radio najednom zrakoplovu.) I tamo, kraj ograde pred kondorima, stajala je visoka, vedra,
crnokosa i crnooka djevojka s velikim crvenim šeširom. Čavrljala je s jednom djevojkom s irskim
naglaskom, i nekoliko je puta, smijući se, bacila pogled na Hugha. Ne znajući
37
kako, Hugh je s njom zapodjenuo razgovor. Zajedno su otišli od kondora i prije nego što su se snašli,
obišli su cijeli zoološki vrt. Hugh nije prije namjeravao gledati bizone i majmune, ali iz nekog se razloga
izvrsno zabavljao. Hugh je doznao da Madge radi kao prevoditeljica i stenografu uredu jedne
njemačke tvrtke, da su joj roditelji mrtvi, da ima mlañeg brata, i da će iduće nedjelje ići na obalu sa
svojom prijateljicom. Sastali su se i iduće nedjelje. Zatim su se počeli sastajati svake večeri. Konačno
je Hugh počeo osjećati da mu Madge treba isto toliko koliko i njegovi izumi.
Odlučili su se oženiti, i Hugh je bio uvjeren kako nijedna žena na svijetu nije ljepša ni pametnija od
Madge. Osjećao se iznimno sretnim i nimalo nije sumnjao kako će sad uspjeti.
Za jedne od njihovih šetnji, dok su raspravljali o svome budućem bračnom životu, Hugh je rekao kako
ne smiju imati djece sve dok im se životna situacija ne promijeni; drugim riječima, sve dok njegovi
izumi ne postanu stvaran izvor prihoda, oslobañajući ga rada i omogućujući mu da živi udobnim i
lagodnim životom.
Madge je bila zadovoljna kad je počeo tako govoriti-to jest, zadovoljna govorom kao takvim. Bilo je to
smiono - tako si je govorila. Bila bi ugodno uzbuñena kad bi razgovarali o djeci koju će imati ili neće
imati. Slagala se s Hughom, pretvarajući se da razumije. Jedina joj je mala briga bila to što Hugh nije
rekao ništa više, već je promijenio temu i nije joj objasnio kako će uspjeti da nemaju djece. U tom se
času Madge ta zamisao činila uzbudljivo nepoćudnom. Nije tada mogla znati da će joj njihova odluka
donijeti patnju i biti razlog za
38
razdor meñu njima, ni da će imati mnogih drugih posljedica.
Hugh je tad bio užitak za Madge. Voljela ga je slušati kako govori o svojim budućim izumima, koji će
im donijeti milijune; o svojim precima u Južnoj Karo-hni i o blistavom životu koji su vodili. Ali ponekad
se željela i nasmijati dok bi to pričao, jer bi se Hugh zanio i govorio kao daje i sam prisustvovao
njihovim svečanostima, i kao da je već postao bogat i slavan izumitelj. Madge je svejedno vjerovala u
njega. Ali kasnije, snovi Hugha i Madge krenuli su u različitim smjerovima. Hughove sanjarije nisu
znale granica: vila u Sorrentu, zamak u Veneciji, vlastita jahta, putovanja u Indiju i Japan, poznanstvo
sa slavnim ljudima iz cijelog svijeta, s piscima i umjetnicima; prijestolnice svijeta pod njihovim nogama.
Stizalo bi još izuma, svaki sve nevje-rojatniji, potpuna revolucija svekolikog života na Zemlji koja će im
donijeti bezbrojne milijune.
Slušajući Hugha dok je tako snatrio, Madge se činilo da čuje glas svoga mlañeg brata, čija je ambicija
bila da se kad odraste bori s crvenokošcima. Madge je počela misliti kako su muškarci naprosto
prerasla djeca, te da ih tako treba i tretirati. Vila u Sorrentu i lov na skalpove za Madge su zvučali
prilično slično.
Madgeini snovi bili su realističniji i običniji. Kao i svaka žena, sanjala je o finoj odjeći, o šeširima i
haljinama, ali, karakteristično, nije mogla misliti u apstraktnim odnosima. Čeznula je samo za haljinom
koju bi ugledala u izlogu. Nedostatak mašte, možda? U svakom slučaju, imala je ona nekih lijepih
snova- mislila je, na primjer, kako bi bilo predivno otići u grad i u jednom
39
danu potrošiti stotinu ili čak dvije stotine dolara na sve što joj se svidi. Zatim je čeznula za nekim
lijepim stanom, ili kućom s novim namještajem, ravno iz dućana; ili za putovanjem u neko izletište na
obali, ili, još bolje, negdje "u planine", jer je to zvučalo otmjenije. Sanjala je, osim toga, i o odlascima u
kazalište, u operu i na koncerte kad god bi poželjela; o sjedenju u loži ili prvom redu i slušanju slavnih
pjevača, dok svuda oko nje sjede poznati ljudi i žene čija imena zna iz novina. Tračerski opisi života u
visokom društvu, a posebno jedva prikrivene aluzije na skandale, bile su omiljeno štivo za djevojke u
uredu u kojem je radila.
Ali Madge nije bila posve vulgarna; zapravo, bila je bolja od većine svojih prijateljica: čitala je knjige
kao što je Bellamvjev Pogled unatrag i Za stotinu godina, koji je davao opis idealne socijalne države; i
bila je puna oduševljenja za "jednostavan život", "povratak prirodi" i tako dalje. Više od svega na
svijetu voljela je cvijeće i djecu, i doista, njeni su snovi ležali u tome smjeru, premda njoj samoj to
uopće nije bilo jasno. Silno je željela vjerovati da voli Hugha; da ga razumije i ima povjerenja u
njegove izume.
I tako su se oženili, i živjeli u malome stanu u ogromnoj kući skoro pet godina.
Tih pet godina donijelo je Hughu vrlo malo nagrade. Njegovi izumi nisu imali praktičnih rezultata, a
posao u tvornici bio mu je sve depresivniji. Isprva, nakon hitrog napredovanja i popravljanja financijske
situacije, doimao se zadovoljnim. Ali susret s Madge i brak opet su ga naveli da s novom strašću
čezne za slobodom.
40
i
Hugh je veoma volio Madge, i čeznuo je za tim da stalno bude s njom. Ali, zapravo, jedva da ju je
viñao. Cijele je dane provodio u uredu, a večeri u svojoj radionici. Svako toliko otrgao bi se od
radionice i, teška srca, na večer nekamo izveo Madge. Ali osjećao je da joj na taj način čini krivo, jer je
time naprosto odgañao trenutak njihova osloboñenja. To mu je kvarilo zadovoljstvo, a onda bi, ujutro, i
opet morao trpjeti da ga ured otrgne od nje.
Sve je ovo Hughu bilo neobično bolno, jer je sanjario o danima koje bi provodio s Madge, čitajući s
njom i putujući po udaljenim zakutcima Europe i Dalekog istoka, da vide sva čudesa o kojima je
neprestano sanjao. I njegovo osloboñenje i ostvarenje njegovih snova trebalo je stići kroz njegove
izume, ali put do tamo bio je stalno prepriječen poslom koji ga je iscrpljivao, oduzimao mu vrijeme, i
sprečavao ga u pravom radu.
Hugh je postao uvjeren kako tvornica iskorištava njegov dar za izume. Poboljšanje koje je on izumio, i
za koje je dobio bonus od pet stotina dolara i povećanje plaće koje mu se bilo činilo ogromnim, ali je
zapravo bilo jadno i još uvijek bitno manje od plaće njegova prethodnika, vjerojatno je za tvornicu
zaradilo stotine tisuća dolara. Strojni sklop koji je nosio znak firme sad se koristio na svim mašinskim
strojevima koje je ta tvornica proizvodila i postao je njihova prepoznatljiva osobina. Za tim su izumom
slijedili još i mnogi drugi, ali Hugh više nikada nije dobio bonus. Izumi su se sad očekivali od njega.
Objasnili bi mu pojedini problem i zatražili od njega da ga riješi. Tvornica gaje očito iskorištavala. Hugh
je vidio i osjećao ovaj prisilni rad kako
41
mu iscrpljuje maštu i sprječava njegove vlastite projekte i zamisli.
I tako je odlučio manje se posvećivati tvornici. Povrijedilo gaje što se njegova nadarenost ne cijeni. U
sebi, kiptio je od indignacije. "Mogao bih ja puno toga učiniti za njih," govorio bi samome sebi, "da su
samo u stanju cijeniti moj rad i platiti za njega."
Hugh je dobro znao da bi starinski tip upravitelja tvornice, koji do u detalje poznaje svoj posao, koji ga
zna i voli i poznaje svoje radnike, s Hughom postupao brižljivo. Uvidio bi kako Hughov dar za izume
predstavlja kapital i učinio bi ga dioničarem, s udjelom u dobiti od njegovih izuma.
Hughova je tvornica slijedila onaj tip industrijskog managementa koji je imao mnogo toga zajedničkog
s najgorim birokratskim institucijama. Ljudi nisu bili na cijeni, a povećanje profita bilo je sve. U ovoj
tvornici Hugh nije imao budućnosti. Sve modifikacije i poboljšanja koja bi napravio jednostavno su
postajala vlasništvo tvornice, i on na njih nije imao nikakva prava. Ali Hugh je poznavao vrijednost
svojih izuma, i bio je prepun indignacije.
Konačno se odlučio usprotiviti, i kad bi od njega zatražili da razvije nove planove koji bi uključili neko
poboljšanje ili adaptaciju, naprosto bi prekopirao stare principe i modele, bez ikakvih izmjena, premda
je jako dobro znao kako bi ih se moglo poboljšati. Ovo nije prošlo neprimijećeno, i Hugh je ubrzo dobio
poruku od glavnog inženjera, koji je usputno primijetio kako je on, čini se, iscrpio svoj talent.
42
"Ja sam samo crtač," reče Hugh, "a plaćen sam još i manje nego moj prethodnik, koji nije ništa
izumio."
"Izumio?" upita inženjer. "Kakvim se ti izumiteljem smatraš? Tvoja je dužnost da detaljno razradiš
projekte koji ti doñu. Ako si u stanju samo kopirati, brzo ćemo naći nekoga tko će te zamijeniti."
"Pa, onda ga i nañite!" pomislio je Hugh. I odlučio je kako od toga dana nadalje ni jedan njegov izum
neće pasti u ruke tvornice.
Njegov je novi stav vrlo brzo dobio posljedice. Na kraju te godine, nije dobio povišicu. Sljedeće godine,
plaća mu je smanjena. To je značilo da bi ga mogli otpustiti kao nekoga tko je "izgubio radnu
sposobnost".
Hugh je to shvatio, ali nije bio pripravan popustiti.
U meñuvremenu, valja primijetiti kako odnos izmeñu Hugha i Madge nije napredovao, a postalo je
očito kako im stvarnost ne ispunjava sjajne snove, da im je život jadan. Isprva, Madge je uživala
razmišljajući o Hughu kao o "izumitelju", jer joj je to draškalo samo-poštovanje; ali kasnije je počela
željeti da bude sličniji drugim ljudima, da mu bude više stalo do nje, a manje do njegovih sanja.
Nedugo nakon što su se oženili, Madge je počela smatrati kako je Hugh jedva i primjećuje, kako je
previše ostavlja samu, kako rijetko razgovara s njom, i kako je se ne trudi zabaviti ili zadovoljiti. Drugi
su supruzi bili brižljiviji - i praktičniji.
43
Zapravo, Hugh je, naravno, bio i te kako svjestan toga kako stvari stoje, ah nije želio priznati poraz i
tvrdoglavo je slijedio svoju ambiciju. Ovdje se iskazala razlika u njihovu podrijetlu. Madge je bila poput
kućnoga psa obdarenog dobrim čulom njuha, ali kome fali izdržljivost i upornost pravoga lovačkog
psa. Hugh je, s druge strane, bio drugačije rase. Jedva daje primjećivao kako se bilo gdje žrtvuje, i
zacijelo to i nije smatrao žrtvovanjem. Sve stoje činio činio je zbog toga, pa zašto se onda zbog toga
zabrinjavati?
Madge je bilo teško podnositi tiraniju Hughove opsesije. Kako se sam u potpunosti žrtvovao, Hugh je
automatski i od nje zahtijevao iste žrtve. Previše se navikao na odreñen način razmišljanja, i bilo mu je
teško priznati Madgeino gledanje na stvari. Smatrao je, na primjer, čudnim to što Madge želi ići u
kazalište. "Kako možemo opravdati odlazak u kazalište u ovom času?" upitao bi se Hugh. "Kasnije
ćemo sve moći vidjeti." Ali Madge nije tako osjećala.
U posljednje dvije godine njen je odnos s Hu-ghom doista počeo propadati - osobito otkako je ona
ostala bez posla. Nije uspjela pronaći drugi posao, i sad je imala manje novca i više vremena. Ostajala
je kod kuće i dosañivala se. Iznad svega, patila je jer nije imala djece. Prije vjenčanja, Madge je
nekako vjerovala da neće proći dugo prije nego što i djeca doñu na red. Nakon toga, sve joj se
pokazalo u drugačijem svjetlu, i to vrlo neugodnom.
Postoje posebni demoni koji se brinu za organizaciju obiteljskog života, koji takorekuć manipuliraju
intenzitetom utjecaja slučaja na dogañaje u obitelji. Ti bi
44
vam demoni mogli bolje od mene ispričati kako se i zašto ovo dogodilo. Ja mogu reći samo jednu
stvar: ljudi su različiti. Neki su do te mjere primitivni, a drugi tako pokvareni, da na njih u pitanjima
ljubavi ne utječe pretvaranje. Hugh i Madge nisu bili dovoljno primitivni da se zadovolje onim što im je
sudbina dodijelila, a istovremeno su bili i previše razumni da pokore prirodu svojim mušicama. Priroda
im se počela svetiti usred njihovih uzaludnih pokušaja da ostvare nekakav odnos. Ono što je počelo
kao jedva primjetna hladnoća, brzo se s vremenom pogoršavalo, i do kraja zadnje godine postali su
pravi stranci. Madge je često padalo na pamet kako bi se netko drugi na njezinu mjestu već odavno
razveo od Hugha i udao za kakva obična čovjeka. Najteže je bilo podnositi svañe, koje su sad već
postale stara navika. Isprva da bi izazvala Hugha, ali kasnije je u to počela i sama vjerovati, Madge bi
tvrdila kako je on ne voli, i da mu nije ni od kakve koristi. Svi Hugho-vi pokušaji da s njom podijeli svoje
snove i entuzijazam i da joj priča o svojim šansama u budućnosti neizbježno bi završili s Madge u
suzama, kako viče da više ne želi čuti ni jednu jedinu riječ.
U meñuvremenu, Hughovi izumi nisu baš napredovali. Ili nisu bili dovoljno praktični, ili bi Hugh
zakasnio s traženjem patenata i otkrio kako su ga drugi izumitelji pretekli za po šest mjeseci.
Posljednji njegov izum bila je lukava naprava za mjerenje i bilježenje brzine lokomotiva. Bio je to
potreban i praktičan izum: dobrih instrumenata te vrste nije
45
bilo, a Željeznička je kompanija imala otvoren natječaj za najbolji dizajn. Hugh je osmislio i izradio
neobično praktičan stroj koji je spajao visoku preciznost s vrlo jednostavnim dizajnom. Ali i tu je
doživio poraz. Princip, za koji je tvrdio da je jedinstven, slučajno je upotrijebio još jedan izumitelj, koji
gaje pretekao za samo tri tjedna i osvojio nagradu.
Kad je Hugh to čuo, po prvi put u svome životu osjetio je nešto nalik očajanju.
"Da nisam bio opterećen poslom, moj bi model bio spreman prije tri mjeseca", rekao je samome sebi.
"S tim mlinskim kamenom oko vrata, uvijek ću zamalo propuštati brodove, i uvijek će drugi dobiti ono
što bi trebalo biti moje."
Želio je Madge ispričati o tome porazu, ali bio je siguran da ona ne bi imala razumijevanja. Previše se
silno protivila njegovim izumima. Rekla bi daje oduvijek znala kako od toga neće ništa biti, daje
odbacio skoro cijelu godinu, daje bila u pravu kad je rekla da su novac koji je protratio na radionicu i
modele mogli puno pametnije potrošiti na nešto drugo - ljetovanje ili da si nešto kupe. Treba im toliko
stvari!
Sto bi on mogao na to reći? Još jednom ponoviti što je uvijek govorio, da moraju čekati, da će uskoro
imati sve što požele. Hugh je osjećao kako bi takve riječi Madge, umjesto daje smire i utješe, samo
dodatno uznemirile i uvrijedile.
Prolazeći kroz sve, Hugh je uvjerio sama sebe kako se Madge već pomirila sa svojim trenutnim
životom i željela ga samo malčice poboljšati. U srcu, naravno, Hugh je znao što Madge doista želi, ali
je isto
46
tako znao da bi to za njega značilo napuštanje svih pokušaja da se bavi inovacijama, i potpuno
posvećivanje vremena i truda poslu. Na to nije mogao pristati. Cijelo se njegovo biće bunilo i
protestiralo protiv toga.
I tako se dogodilo, uvečer onog dana kad je doznao kako je izum u koji se uzdao propao, daje Hugh
sjedio u svojoj sobi i razmišljao što sljedeće da učini. Na suprotnome zidu visjela je gravira koju je
kupio kakvih dvije godine ranije: prikazivala je Prometeja prikovanog za stijenu, s orlom koji mu kljuje
jetru. Prometej - to je on sam. Orao je njegov posao, koji mu svakodnevno crpi snagu.
"Koliko je slobodan rad predivan, toliko je prisilan rad užasan", pomislio je Hugh. "To divlje stvorenje je
predak naše kulture, koja ne proždere žrtvu već je učini svojim robom. Mi smo žrtve i polako nas
proždiru naši osvajači."
Primijetit ćete da se Hugh povremeno izražavao u aforizmima.
Toga časa, Madge se vratila kući. Bila je u posjeti kod supruge jednog od radnika u tvornici, i u
razgovoru je doznala daje Hughova plaća smanjena. To se dogodilo prije dva mjeseca, a on joj to nije
ni spomenuo. Madge je bilo svega dosta. Prvo, bila je tu njegova neiskrenost, a zatim i briga gdje će to
sve završiti. Hugha će otpustiti! Madge je bila povrijeñena i indignirana radi Hugha, ali još je više, kao i
obično, bila uznemirena i puna zavisti pri pogledu na troje živahne djece svoje prijateljice.
Madge je stigla kući u vrtlogu misli i odluka. Odlučila je ozbiljno popričati s Hughom. To joj je dužnost.
47
Mora Hugha spasiti od njega samoga. "On je kao pijanica ili kockar", mislila je. "Reći ću mu da ću ga
ostaviti ako to ne ostavi jednom zauvijek. Ako me voli, odustat će."
No, možete zamisliti kakav je razgovor uslijedio.
"Moram razgovarati s tobom, Hugh", rekla je Ma-dge ulazeći u njegovu sobu i sjedajući.
Hugh se namrštio.
"Moram izaći", rekao je.
"Čekaj malo. Ne vidim te tjedne i tjedne, ne mogu to više podnositi. Bila sam kod Evelvn Johnson. Za
Boga miloga! Znaš li što o tebi pričaju na poslu? Direktor kaže da si ili pijanica ili narkoman. Zašto si
se oženio sa mnom ako me ne trebaš?"
Izašlo je potpuno drugačije od onoga kako je Madge bila namjeravala. Hughova nevoljnost da s njom
razgovara, kad je za sve bio kriv on, tjerala ju je na nekontroliranu eksploziju.
Hugh je nekoliko minuta šutio dok je slušao Madge; lice mu se smrklo. A onda je počeo govoriti,
prekidajući Madge. Madge je nastavila govoriti, i nijedno od njih nije slušalo ono drugo, svatko se
trudeći da kaže što ima. Hugh je rekao da ga Madge ne razumije i ne želi razumjeti; tvornica mu smeta
u poslu; mora otići iz ureda; i to što je dosad izdržao bilo je samo radi nje; a sad ona koristi nekakvo
glupavo žensko ogovaranje da ga uvjeri kako si uništava budućnost. Kao da u toj tvornici ima
budućnost! Sjajno mjesto za njega, stvarno.
"Evelvn uopće nije glupava žena", odgovorila je Madge uzrujano. "Ona je jedna vrlo pametna žena, i
48
pametnijaje od tebe, koliko god si ti uvjeren da si čudo. Tebi je svatko budala i idiot. Samo ti imaš
mozga. Ja to naprosto više ne mogu trpjeti, ne mogu, ne mogu, ne mogu!"
Madge je počela jecati.
I tako su, da skratimo, stvari pošle svojim uobičajenim tokom.
Hugh je završio tako što je razbio dva stolca i otišao iz kuće, zalupivši vratima tako snažno da su pukla
po polovici. Zatim je ostatak večeri proveo pijući u baru. Upoznao se s grupom glumaca bez posla i
častio ih pićima po cijelom gradu, čitave noći. Ali stoje Hugh više pio, to je bivao trezniji i sve je jasnije
shvaćao svoj položaj.
U bijedno, kišno jutro, Hugh se vratio sa svoga pijanog puta, odlučivši da ne ode na posao. Svijet mu
se činio posve ogoljenim, i Hugh je vrlo jasno vidio sve njegove izložene živce i tetive života. Tog se
jutra nije mogao zavaravati. Sirova, nepolirana i neprerušena istina o životu vrištala je na njega sa svih
strana. "Predaj se, ili ću te zgromiti!" urlao je život. "Možda je već prekasno; možda si već propustio
trenutak da popustiš i možda si sad već mrtav."
Odvratne kuće od cigle, mokre asfaltne ulice; jadne, svakodnevne gomile, prljave i groteskne; listovi
kupusa u koševima za smeće; stari pijanac na štakama; odrpani, umazani dječaci prodornih glasova -
sve je to Hugh vidio, kao, prvi put. Nikad mu prije nije palo na pamet da život može biti tako ružan.
Siguran sam da ste svjesni kako jutro poslije debele pijanke često ima vrlo ozdravljujuć učinak, osobito
49
na osobu snažna želuca i čiste glave. Bolesnik ne može uvidjeti pouku basne, ali Hugh je bio zdrav i
vidio je život ogoljen do kosti.
Najgore od svega, njegovi su se snovi činili nekako staklastima, beživotnima, i umjetnima.
I ne shvaćajući, Hugh se vratio kući s već gotovom odlukom.
Madge nije bila kod kuće. Na stoluje ležalo njeno pismo od kakvih desetak stranica. Činilo se kao da je
pisala cijele noći. "Nisam ti ni od kakve koristi", to je bila glavna tema pisma. "Zaboravio si da sam
žensko. Želim živjeti, i ne zanima me budućnost već sadašnjost." Madge je zaključila govoreći kako je
pisala svojoj teti u Kaliforniji, i da namjerava otići i odsjesti kod nje.
Hugh je počeo odgovarati na pismo, ali je zastao na drugoj stranici. Zatim je poderao sve stoje
napisao i otišao u krevet.
Slijedili su tmurni dani, jedan za drugim. Hugh je nekoliko puta pokušao razgovarati s Madge, ali svaki
put bi se susreo s porazom. Ključ koji ljudima omogućuje da razgovaraju i doñu do mirnog
razumijevanja se izgleda izgubio. U dva su se navrata silno posvañali. Nakon toga, Hugh jedva da se i
vraćao kući. Nije mogao ni raditi, i provodio je svaku večer u baru.
Prošla su dva ili tri tjedna, a onda, jednog lijepog jutra, Hugh se probudio rano, s jednom zamisli u
glavi. Više nije imao o čemu razmišljati: došlo je vrijeme za akciju.
50
Dugo sam bio svjestan smjera u kojem mu je krenuo um; zapravo, ja sam ga primijetio prije nego i on
sam. Ljudi često nisu svjesni prisutnosti te misli; tek vrlo rijetko je do kraja shvate. Znate, naravno, o
čemu govorim: mnogi tašti ljudi vole pomisao na to kako će sve sami dokrajčiti ako stvari ne ispadnu
kako su planirali. Svatko ima svoju omiljenu verziju te pomisli; netko pred sobom vidi pištolj, netko
drugi čašu otrova. U tim sanjarenjima ima sigurnosti, jer život postaje podnošljiv čim počnete
razmišljati o tome da ga napustite. Takve mi misli pričinjavaju veliko zadovoljstvo, jer označavaju moju
vlast nad čovjekom. Možda vam to nije jasno, ali osoba koja pronalazi utjehu u pomisli na pištolj ili
čašu otrova vjeruje u moju moć, i smatra je snažnijom od sebe sama.
Postoji jedan neugodan tip ljudi kojima su misli ovog tipa potpuno strane. Ti ljudi ne vjeruju u stvarnost
života; oni ga smatraju snom. Za njih, stvarnost leži negdje iza granica života. Ubiti se zbog poraza u
životu je tom tipu ljudi jednako apsurdno kao da se ubiju nakon slučajnog posjeta gostujućoj predstavi
u kazalištu. Ne volim takve ljude; na sreću, Hugh nije bio toga tipa. Nije imao nikakvih sumnji u
stvarnost života. Stvarnost ga naprosto nije privlačila. Hugh je imao dobar dar zapažanja, i shvatio je
da već neko vrijeme razmišlja o samoubojstvu. Bez obzira na to, i on je odlučujućim faktorima smatrao
propast svoga posljednjeg izuma, svañu s Madge, i sve veću odvratnost prema poslu. Uzrok je,
naravno, ležao negdje drugdje. Bez njegova znanja ili svjesna napora, "pomisao" se potpuno razvila u
njegovu umu i zatvorila ga bilo kakvom drugom
51
rješenju. Volim te trenutke u nečijem životu. Oni predstavljaju krajnji trijumf tvarnoga, pred kojim je
čovjek bespomoćan; a ta bespomoćnost nikad nije tako potpuna i očita kao u takvim trenucima.
Tako su, dakle, stajale stvari. Hugh je bio odlučna osoba bistre glave. Sve što je trebalo učiniti već je
razmotrio, odmjerio, i preračunao, i nije to više želio odlagati. Znate kako se čovjek osjeća tik prije
puta, kad si zamišlja daje već krenuo, ne podnoseći čak ni pomisao o odgañanju. Hugh se probudio
upravo u takvom stanju, onoga jutra kad sam započeo svoju priču.
Sve je bilo dobro promišljeno. Pet godina ranije, Hugh je izvadio životno osiguranje, i Madge je trebala
dobiti premiju čak i ako izvrši samoubojstvo. Hugh joj je napisao kratko pismo, ostavio ga u
nezaključanoj ladici svoga stola, obukao se, i otišao iz kuće u vrijeme kad je obično kretao u ured. Ali
ovog puta otišao je u centar grada.
Bilo je rano. Hugh je otišao u kafić i dobro doruč-kovao. Nisam se bojao za njega. Bio je hladnokrvan,
odlučan, i smiren. Otišavši iz kafića, uzeo je nadzemnu željeznicu koja je vodila dolje do Broadwaya.
Ruku gurnutih u džepove kaputa, sjedio je i promatrao lica drugih putnika s blagim izrazom gañenja.
Bila je to uobičajena jutarnja gomila - ljudi koji žure na posao, u ured, u banke i trgovine. Hugh ih je
promatrao i u glavi slagao nešto stoje sličilo na farizejsku molitvu: "Hvala ti, Gospode, što nisam poput
njih; hvala ti što si mi dao snage da se oduprem svome ropstvu; daj mi snage da
52
odem." Bezizražajna lica govorila su Hughu na što bi se sveo da nije imao neumorni duh protesta,
volju za borbu, i nevoljkost da prihvati poraz. Svako toliko Hugho-vo bi se lice smrzlo u preziru i
podsjetio bi me na američkog Indijanca iz davnih vremena koji, prkoseći predaji, pjeva posljednju
pjesmu prije nego što se s litice baci u ponor.
"Robovi," mislio je Hugh, "robovi koji nisu čak ni svjesni svoga ropstva. Već su se navikli na njega.
Nikad nisu sanjali o boljim stvarima; nikad nisu čak ni osjetili želju za slobodom. Nikad nisu čak ni
pomislili na slobodu. Veliki Bože, kad samo pomislim da sam i I a mogao postati takav! Tako dugo dok
sam bio uvjeren da ću uspjeti pobijediti, bio sam spreman trpjeti, ali sad je sve gotovo. Nema bijega od
ropstva, a ja odbijam biti rob. Već sam i ovako predugo patio."
Prezrivo je promatrao putnike kako dolaze i odlaze. Bio je svjestan svoje superiornosti i osjećao se
snažnim. Ljudi će nastaviti sa svojim tupim i dosadnim životima, vlakovi će i dalje voziti, robovi će žuriti
na posao; kiša će padati i bit će jadno, mokro i hladno. A za njega, već od sutra, ničeg od toga više
neće biti. Pucanj na obali mora, prigušen vjetrom i kišom, udarac u prsa- i to je sve. Takav bi trebao
biti kraj svih poraženih junaka.
Primijetio sam da se Hugh osjećao lako, znatno opuštenije nego dan prije, i radovao sam se, jer ga je
sve to nosilo bliže trenutku moga trijumfa, to jest, trijumfu Velike Tvari, ili Velike Prijevare, nad duhom,
voljom i sviješću čovjeka. Psihološki, ovaj je trenutak iznimno zanimljiv. Da bi došao do njega, čovjek
mora
53
bezuvjetno vjerovati u stvarnost nečega što zapravo ne postoji, u stvarnost mene i moga kraljevstva.
Shvaćate? Samoubojstvo je rezultat beskrajne vjere u tvar. Ako netko ima makar i najmanju sumnju,
gaji makar i najtanju dvojbu da se radi o nekoj prijevari, neće se ubiti. Da ispuni svoju namjeru, mora
vjerovati da sve što se čini postojećim doista i jest.
Zamislite moje oduševljenje, stoga, kad je već počinio svoju posljednju gestu - povukao obarač, skočio
s prozora, ili progutao otrov; kad shvati daje sve gotovo i da nema povratka, odjednom, udar munje:
pogriješio je; nije sve kao što se činilo, sve je izvrnuto, nema stvarnosti do jedinog blagoslova koji je
upravo odbacio - to jest, života samog. Preplavi ga shvaćanje daje počinio akt ludosti koji se ne može
obrnuti, i grčevito poseže za nečim za što bi se uhvatio, da se izvuče iz jame, da se u zadnji čas vrati.
Menije to prelijepo. Ništa mi ne pruža toliko zadovoljstva. Kad biste samo mogli cijeniti što se dogaña
u duši čovjeka u tome času; kako čezne, tada, da napravi jedan, samo jedan jedincati korak unatrag ...
No da se vratimo Hughu.
Izašao je iz vlaka na Broadwayu, spustio se na ulicu, i krenuo do jedne od najvećih trgovina oružjem.
Čitao sam mu misli. Hugh je htio kupiti najbolji revolver.
Prijatelju, krivite nas za mnogo toga što vam se dogaña. Ali kad biste samo znali kako malo doista
ovisi
54
o nama. Uzmite ovaj slučaj. Da sam znao kako će završiti njegova kupovina pištolja, savjetovao bih
Hughu iz sveg srca da svrati u apoteku i kupi otrov za bolesnog psa. Da, da sam znao što će se
dogoditi, možda bih ga sam odveo do ljekarne. Bit ću pošten s vama i priznat ću da, općenito, ni jedan
vrag nimalo ne razumije vas ljude. Ponekad me ispunite indignacijom do dubine duše, a ponekad mi
donesete silnu radost baš u trenutku kad se tome najmanje nadam.
Ono što se dogodilo u trgovini bio je jedan od najneugodnijih incidenata u cijelome mom životu: nikad
se prije nisam osjećao tako glupim i bespomoćnim.
Evo kako se to dogodilo.
Hugh je ušao u trgovinu i zatražio da vidi neki pištolj koji bi stao u džep, a ima dobar hod obarača, da
nije prevelik, da nije premalen, i najnoviji model. Prodavač je donio desetak različitih revolvera, i Hugh
ih je krenuo proučavati, kao da mu je važno odabrati pravi pištolj kojim će se ubiti.
Isprva tomu nisam obraćao neku veliku pozornost, pripisujući to uobičajenoj ekscentričnosti. Shvaćate
da svako toliko moram prisustvovati takvim odabirima, dio mojih profesionalnih obaveza, pa sam stao
po strani i kratio vrijeme drugim mislima. Konačno, primijetio sam da Hughu predugo treba da odabere
revolver, i dosadilo mije čekati. Približio sam mu se, i vidio sam nešto posve neočekivano.
Hugh se promijenio; bila je to posve druga osoba od one koja je par minuta ranije ušla u dućan.
Nećete to shvatiti, ali mi znamo da svatko od vas ima nekoliko
55
lica; čak ta lica nazivamo i različitim imenima. Zamislite, dakle, da uñete u dućan s jednom osobom, a
pet minuta kasnije pronañete neku sasvim drugu. Naš je život prepun takvih promjena. Bio sam
bijesan, posebno zato što sam vidio kako je ona pomisao koja ga je dovela dovde (i na čijem sam se
razvoju, moram priznati, dobrano naradio) odjednom problijedjela i stisla se tako da sam je jedva
pronašao, stisnutu u gužvi novih misli koje su mu se sve gurale u svijest. Vidio sam, osim toga, da sve
te nove misli guraju moju "pomisao" u kut; i shvatio sam da su se sve one pojavile za vrijeme dok je
Hugh bio u dućanu. A najgore od svega, sve su te misli bile posve neshvatljive tehničke prirode i
nisam imao pojma što bih s njima.
Na tezgi je stajala gomila revolvera i pušaka repe-tirki, i, gorućih očiju i sretna, živahna izraza, Hugh je
glasno o nečem razgovarao s dvojicom prodavača. Činilo se da ih zanima taj ljubopitljivi kupac, i
izvlačili su sve moguće puške i revolvere, novih tipova i novih sistema, da mu ih pokažu. Nisam imao
pojma o čemu pričaju, jer se sastojalo od tehničkih izraza kao što su "trzaj" i "proboj plinova". Izgleda
da ih je sve to silno zanimalo.
Konačno je Hugh ušutio i, sa silnom usredoto-čenošću, počeo otvarati i zatvarati kratko ležište metka,
tek tu i tamo izmjenjujući primjedbe s prodavačem. Vidio sam kako ga potpuno obuzima neka nova
pomisao, koja je pomela sve drugo. Novi izum! Možete li vjerovati? Nešto mu se pojavilo u mozgu u tih
nekoliko minuta, i to nešto pobijedilo je sve njegove plemenite namjere. Kad sam pokušao otkriti što
mu je na umu,
56
i/gubio sam se. "Ispuštanje plinova" i "korištenje trza-l.i" bile su dvije glavne misli, kao kotačići koji mu
se okreću u mozgu, prenoseći ga do raznih drugih tehničkih lutanja, formula i proračuna. Sve je to bilo
posve izvan inog područja, shvaćate. Ja sam znao samo da se radi o nekom novom tipu revolvera ili
pištolja. Naravno, ne mogu biti posve neosjetljiv na razvoj u tom području -ta je tema meni iznimno
zanimljiva. Meñutim, nisam imao povjerenja u Hughov entuzijazam; on bi se uvijek zanio, a onda bi se
pokazalo da cijeli poduhvat ne vrijedi ništa. A i jako me uznemirila Hughova promjena raspoloženja.
Kao što sam vam već rekao, ja sam odobravao njegovu odluku. Bio je blizu jako lijepom skoku dolje, u
nepoznato; i isplanirao sam kako ću mu, dok se bude prevrtao u praznini, natjerati dušu da iskoči iz
kože od tjeskobe i očaja. To je uvijek tako smiješno! S druge strane, nisam mogao zanemariti ovu
novu pomisao bez odgovarajućeg promišljanja. Ovo je bilo važnije od spra-vice za mjerenje brzine
vlaka! Bilo je to, doista, vrijedno praćenja. Ali i ovdje sam se našao pred preprekom. Vidite, ljudi su
prepametni za mene. Koliko god se trudio prodrijeti u Hughove misli, nisam ih mogao razumjeti, osim
nečeg o klipu sa spiralnom oprugom, koja je iz nekog razloga bila silno važna.
Pokušajte shvatiti moj položaj.
Daje Hugh pomislio na nešto doista zanimljivo, per se, na primjer krivotvorenje oporuke, ili zavoñenje
nevine djevojke, ili podmetanje bombe u kazalištu, mogao bih mu pomoći, i to poprilično. Ali ovdje, s
tim klipom i spiralnom oprugom, nije bilo ama baš ničega, kako bih rekao ... emotivne prirode. To je
bio detalj
57
novog izuma, i ništa drugo. U tome nije bilo zločina; a ja se mogu umiješati u neki poduhvat tek ako on
u sebi ima bar dašak nekakva zločina. Postalo mi je jasno da sam osuñen na posvemašnju pasivnost,
premda sam istovremeno vidio da bi mi Hughova nova ideja mogla biti vrlo korisna s gledišta zločina
uopće. Ovaj slučaj ilustrira vrst nevolje u kojoj se u zadnje vrijeme često nañem. Puno toga se dogaña
iza mojih leña i bez moje pomoći. Postali ste prelukavi za mene. U dobra stara vremena, znao sam
sve i mogao sam predvidjeti stvari. U današnje vrijeme, nañem se izbezumljen tehničkim napretkom.
Da se vratim svojoj priči: Na kraju je Hugh kupio jedan revolver i metke, stavio ih u džep, i izašao iz
dućana.
Primijetio sam da je izašao posve drugačije od načina na koji je ušao. Vi to nećete razumjeti - čak ako
to intelektualno i shvatite, nećete to vidjeti - ali mi vidimo da čovjek hoda na mnogo različitih načina.
Čovjek koji se odlučio ubiti hoda posve drugačije od onoga kojemu se upravo javila ideja za novi izum.
Predugo bi trajalo da vam objasnim, ali nama je čudno i tehnički to što se ista riječ, hodanje,
primjenjuje na obje pojave.
Da nastavim: Meni je bilo vrlo tužno vidjeti Hugha u toj novoj osobi. Hoće li se nešto zanimljivo izroditi
iz tog novog izuma ili ne? Tada nisam mogao znati odgovor, ali bio sam i te kako svjestan da mi jedan
vrlo zanimljiv slučaj upravo bježi iz nadzora. A znate, uvijek mislim da je vrabac u ruci bolji nego golub
na grani. To mi je omiljena izreka.
58
Hugh je izašao na ulicu. Cijeli mu je um bio ispunjen tim novoizleglim mislima, koje su zujale poput
pčela. Bez obzira na to, djelujući po snažnom impulsu tipičnom za ljude snažne volje, Hugh se
svejedno uputio prema mjestu koje je izvorno odredio.
Odjednom sam se uhvatio kako mislim: "Tko zna? Moram ovo vidjeti do kraja." Koji put se dogodi da
se osoba koja je uzgojila pomisao o samoubojstvu upuca ili objesi dugo nakon što izvorni razlog za
pomisao nestane. To je naprosto posljedica pomisli kao takve, koja je postala neovisnom i pokorila
svoga tvorca.
Sjećam se jedne žene koja se odlučila otrovati ako joj se ljubavnik ne vrati iz rata. Imala je malu
bočicu otrova koju je ljubila svake večeri prije nego što bi zaspala. Ljubavnik joj se vratio čitav i
nepovrijeñen, i prve večeri kad se vratio, ispila je otrov i umrla mu pred očima.
Hugh je i opet otišao u nadzemnu željeznicu, zatim je prešao na električni tramvaj, presjeo nekoliko
puta, dugo je šetao, i konačno završio na jednoj napuštenoj plaži, ostavivši grad, luku i skladišta
daleko iza sebe. Mjesto na koje je dospio bila je tmurna i pusta pruga pijeska i mora. Nije se moglo
zamisliti bolje mjesto za samoubojstvo. S desne strane stajali su pougljenjeni ostaci skladišta koje je
izgorjelo prošle godine. Ništa se drugo nije vidjelo.
Dotad je već prestalo kišiti. Hugh je sjeo na kamen nedaleko od vode, izvadio bilježnicu, i počeo
črčkati zabilješke i skice. Nekoliko sam mu puta pogledao
59
preko ramena, i nisam vidio ništa osim brojki i simbola. Njih nisam razumio, pa mije postalo dosadno.
Konačno je Hugh stavio bilježnicu u džep i ustao, djelujući ponosno i odlučno, kao da je nešto odlučio.
"Ne, vrag ga odnio, još nisam pobijeñen", rekao je. "Znam da ću na kraju pobijediti, i oduvijek sam to
znao. Kukavičluk i neodlučnost su me dovde doveli! Ova nova ideja će mi donijeti slobodu, pa što
košta da košta."
Uzeo je revolver, napunio ga, popeo se na stijenu iznad mora, podigao ruku, i, kao da nekoga izaziva
na borbu, ispalio šest hitaca jedan za drugim prema ma-gličastom obzoru. Onda je otvorio bubnjić,
izvadio pocrnjele, zadimljene košuljice metaka, pregledao ih s osmijehom, spustio revolver u svoj
džep, i vratio se u grad.
Zamislite takav prizor, i pomislite kako sam se bedasto osjećao.
Hugh se nije vratio kući sve do večeri. Čekalo ga je iznenañenje: Madge je otišla. Na stoluje bilo pismo
od nje, i ključevi.
"Dragi Hugh," napisala je, "nemoj se ljutiti što sam otišla bez pozdrava. Bilo bi jako teško, jer ja te
stvarno jako volim, bez obzira na sve. Ali osjećam da ti nisam ni od kakve koristi, i da sam ti čak i na
putu. Već neko vrijeme me ne primjećuješ, a kad me i primijetiš, tjeraš me da se osjećam kao neka
dosadna muha koja zuji uokolo i ne da ti da radiš. Možda sam za sve ja kriva jer ne razumijem tvoje
misli, ali ne mogu pristati da žrtvujem sadašnjost za nešto što se možda nikad neće ostvariti. Žao mije
zbog svega što smo izgubili, i stalno plačem nad dječicom koju smo mogli imati, a nismo
60
im dopustili da se rode. Znam što ćeš reći, ali više ti naprosto ne mogu vjerovati. Znam da si me
prestao voljeti. Živjet ću sa svojom tetom u Los Angelesu i uvijek ću misliti na tebe. Zbogom, Hugh."
Kao što vidite, vrlo dirljivo i sentimentalno pismo.
Njeno pismo snažno je djelovalo na Hugha.
"A ja sam se htio ubiti", rekao je. "Trebalo bi me objesiti što sam to makar i pomislio. Jadna Madge.
Sva sreća da nije pronašla moje bedasto pismo. Pa, neka neko vrijeme ostane u Kaliforniji. Možda je
tako i bolje. Upalit će. I neka me vrag odnese ako ne uspijem."
Vrlo je kasno otišao u krevet. Prvo je napisao pismo Madge, vrlo osjećajno i nježno. Zamolio je da ga
pričeka godinu dana, i obećao je doći kad ta godina proñe, ili uspješan ili odlučan da zauvijek napusti
izume i započne novi život s Madge negdje na Zapadu. "Sve će biti u redu, draga moja Madge,"
napisao je, "samo nemoj misliti da te ne volim ili ne trebam."
Zatim je proveo neko vrijeme izračunavajući svoje financijsko stanje - lagan posao. Imao je dvije tisuće
dolara uštede. Odlučio je tisuću poslati Madge, a od druge tisuće će sam živjeti. Napustit će posao.
Zatim je zaronio u proračune povezane s njegovom novom idejom, i proveo je ostatak noći skicirajući,
crtajući, i računajući; konačno, iscrpljen, odbacio je olovku i dugo sjedio zatvorenih očiju, gledajući
nešto što ja nisam vidio.
"Da," reče konačno. "Sedam metaka u dvije sekunde, dvije sekunde za punjenje, stotinu i pet metaka
u minuti ako meci imaju niklanu košuljicu; s uštedom
61
plinova, imat će snagu posve nezamislivu za običan revolver."
Bile su to prve pametne riječi koje sam od njega čuo cijeloga dana.
"Stotinu i pet metaka u minuti", pomislio sam, "i to u niklanoj košuljici. Nije loše."
Hugh je otišao u krevet. On nije imao mašte, i nije razmišljao o predivnim prednostima koje bi njegov
izum mogao donijeti cijelomu ljudskom rodu. I nesvjesno, ja sam se zanio. Stotinu i pet metaka u
minuti! Ideja vrijedna hvale. Ja sam cijenio njenu stvarnu vrijednost.
Idućeg jutra Hugh je Madge poslao pismo i novac, i prionuo na posao. Dani su slijedili jedan za drugim
bez incidenata. Od jutra nadalje Hugh je sjedio za crtaćim stolom ili za svojom radnom klupom, režući
različite dijelove, testirajući i mijenjajući; večeri je provodio u baru, sjedeći, pijući pivo i pušeći lulu.
Napustio je svoj posao, i ništa ga nije zanimalo osim rada i pisama od Madge. Isprva je Madge pisala
rijetko, ali kasnije joj je Hugh počeo nedostajati i učinio joj se mnogo privlačnijim. Počela je pisati skoro
svakog dana, opisujući Kaliforniju, more, vrućinu, sunce, i moleći Hugha da doñe prije, tako da mogu
raditi zajedno i izgraditi budućnost za sebe i djecu koju će zacijelo jednom imati.
"Otiñi iz New Yorka prije, dragi Hugh," pisala je, "i doñi ovamo. Razdvojile su nas sive magle, prašina i
smog grada, ali sunce će nas opet približiti jedno drugome."
62
1
Madge je prilično voljela čitati poeziju i izražavati se otmjeno. Smatrala je sebe znatno obrazovanijom
od Hugha. A zapravo je puno knjiga progutala cijele.
Hugh je čitao pisma, pisao kratke odgovore, i nastavljao raditi. Ali duboko u srcu bio bi volio sve
ostaviti i otići k Madge u Kaliforniju, da pokuša s posve novim životom usred prirode i borbe s
prirodnim silama.
Zamišljao je planinu prekrivenu jelovim šumama. Na istaci planine stajala je jednostavna koliba od
balvana i Madge koja mu je mahala s trijema. Sjećao se romana Breta Hartea, premda je znao daje
suvremena Kalifornija postala posve drugačijom zemljom. Ali najviše od svega sanjao je o Madge. Bio
je čudan tip, pet godina oženjen i još uvijek zaljubljen u svoju ženu. Kad su bili zajedno, svañe,
neslaganja i meñusobno nerazumijevanje gušili bi njegovu ljubav. Ali na daljinu, Madge mu se opet
učinila sjajnom poput svih boja duge, i Hugh je opet počeo vjerovati da nema ljepše, šarmantnije,
privlačnije i pametnije žene od Madge. Istina da se u mnogočemu nisu slagali, ali to je bilo samo zato
što Madgeina duša stremi istini, slobodi i ljepoti. On je stremio istomu cilju, ali duljim i težim putem.
Ona će, s unutarnjom mudrošću ženskosti, pronaći ono što traži u suncu, prirodi, i čežnji za djecom.
Kao stoje ispravno i dobro. Ali Hugh nije uzalud bio Amerikanac, i dalje je mislio da bi milijun dolara
kao dodatak svemu tome stvari učinilo još boljima. A ako mu se snovi ostvare, onda će se Madge
složiti s njim i priznati da je bilo vrijedno truda i žrtava svih tih godina.
63
r
***
Prošlo je mjesec dana, pa još mjesec, i treći, pola godine, i konačno je došao dan kad je Hugh dovršio
grubi nacrt.
Ishod sveg tog rada, razmišljanja, računanja, entuzijazma, upornosti, napora volje, besanih noći i vizija
bilo je roñenje prilično nezgrapnog stvorenjca. Bio je to automatski pištolj. Izvana je više sličio na čekić
ili francuski ključ nego na revolver. Ali nedvojbeno je imao mnogo osobina koje su obećavale veliku
budućnost. Ja sam to odmah spoznao. No, ono što me zanimalo bilo je hoće li išta od toga stići do
Hugha. Vrlo često nisu izumitelji ti koji profitiraju od svojih izuma.
Pištolj je bio plosnat i težak. Sedam metaka nije se nalazilo u bubnju već u ručki. Udar od pucnja
gurao je unatrag gornji dio pištolja; istovremeno, košuljica ispaljenog metka izbacivala se sa strane, a
novi metak ubacivao u cijev preko opruge smještene s donje strane. Sve vrlo pametno i praktično.
Brzina pucanja daleko je premašivala bilo što poznato u to vrijeme, a budući da nije bilo ispuštanja
plinova izmeñu bubnja i cijevi, bio je skoro tri puta snažniji od revolvera istog kalibra.
Zamisao je imala i loših strana. Hugh se dugo mučio s izbacivačem za ispražnjene košuljice. Zatim se
jako zabrinuo za sigurnosni prekidač, koji je i ostao slaba točka djeteta roñena u Hughovoj radionici.
Sve u svemu, vrijeme tjeskoba i dvojbi.
Kad sam točno shvatio kakva će se vrst djeteta roditi, moj se stav prema Hughu znatno popravio. Ali
kao što sam vam već rekao, nisam imao načina da mu
64
pomognem, jer u njegovim mislima i osjećajima nije bilo ama baš ničega od interesa za mene; to jest,
nije bilo ničeg imalo kriminalnog. Shvaćate, područje mojih aktivnosti ograničeno je osjećajima koji su
u pitanju. Ne mogu se udaljiti od svoga polja, kao što ni riba ne može letjeti ni ptica plivati pod vodom.
Neki moji kolege pokušali su se pretvarati da su leteće ribe ili roneće ptice, ali od toga nikad ništa. Mi
smo stvorenja odreñene iskonske sile. Hugh je bio posve imun na tu silu. Već sam vam rekao da nije
imao nimalo mašte u onom smislu u kojem je ja shvaćam. Zapravo, da budem iskren, često mije bilo
jako neugodno zbog njegovih snova o Madge, o ljubavi, o slobodi, o svoj njihovoj budućoj sreći i
prosperitetu. Sve je to bilo tako obično i jadno.
Madgeje počela pisati još češće. SretnajeuKali-forniji; odlučila je naučiti cvjećarstvo i radila je na
plantaži cvijeća koja pripada mužu njene tete.
"Dat ću ti godinu dana vremena, Hugh", pisala je. "A za godinu dana, s izumima ili bez njih, moraš doći
ovamo; unajmit ćemo zemlju i uzgajati cvijeće."
Hugh je uzdisao nad tim pismima, spremao ih u pisaći stol, i vraćao se svojoj klupi. Ne možete
zamisliti kako su ljudi ponekad smiješni.
I, konačno, Hughovo se dijete rodilo - nezgrapno, ali s ogromnim skrivenim potencijalom i velikom
budućnošću. U to sam bio uvjeren.
Prošlo je, vjerujem, točno šest mjeseci od onog maglenog jutra kad je Hugh sjeo na autobus za obalu.
Sad je opet išao tamo, istim putem, ali u posve drukčijem
65
raspoloženju. Neprestano je dodirivao težak predmet u svome džepu i osjećao drhtaj trijumfa. Takoñer
je sa sobom imao dvije debele četvrtaste hrastove daske, metu, i mjerač dometa koji je konstruirao u
slobodno vrijeme. Taj gaje teret veselio. Nije nimalo sumnjao u ishod. Sad je žalio gomilu jutarnjih
putnika koji su žurili na posao, i pomalo ih prezirao; više se nije bojao da će postati jedan od njih.
"Pitam se", pomisli Hugh, "kako to da još nismo počeli kastrirati vašu vrstu. Kad bi samo neki milijarder
došao do zaključka da su kastrirani radnici korisniji nego cijeli, siguran sam da bi mnogi rado prošli tu
sitnu operaciju; roditelji bi slali svoju djecu u bolnicu da im osiguraju budući posao. Možda bi jedna
duša u deset tisuća shvatila što se dogaña; ostali bi mislili da su živi i posve bi se ozbiljno smatrali
ljudima. I ja bih bio takav, da nisam bio spreman deset puta umrijeti radije nego da živim životom bez
slobode i vlastitog neovisnog posla."
Hugh doista toga časa nije iskazivao nikakve posebne skromnosti, a to me silno veselilo. Vidite, nisam
se brinuo za dijete, no u Hugha nisam bio toliko siguran. Činilo mi se da ima mnogo nedostataka i da
će se suočiti s mnogo teških iskušenja. Budućnost je pokazala da sam bio u pravu.
Sudbina izumitelja, slikara, pjesnika i drugih ljudi te vrste obično je vrlo zanimljiva. Da budem iskren,
ništa me dugo godina nije veselilo toliko koliko slučaj
66
francuskoga slikara koji se ubio u siromaštvu i neuspjehu; samo nekoliko godina kasnije njegove su se
slike prodavale za stotine tisuća. To je bilo prekrasno. Ljudi još nisu izgubili smisao za humor. A ja
sam činio sve što mogu da probudim svijest toga slikara "na drugoj strani" i prenesem mu dobre
vijesti. Bilo je predivno vidjeti kako ih prima. Kad me shvatio, skoro se zagušio od bijesa - i zagušio bi
se, samo da je disao. Ali ništa nije mogao učiniti, jer, striktno govoreći, nije ni postojao. Bez obzira na
to, vidio je i smiješnu stranu. Doista, ne bih vam poželio njegov astralni ogrtač. Otrovao se za milijune
godina svojim bijesom protiv ljudi. Pomislite, pet godina nakon smrti čovjeka koji se ubio zbog
gladovanja, platiti milijun franaka za njegove slike! Zar to nije čudesno?
Ali skrećem s teme. Nadao sam se da će se nešto takvo dogoditi i Hughu, i uskoro su se moja
proročanstva počela i ostvarivati.
Ali toga jutra sve je išlo kako je Hugh i očekivao. Ne mogu vam sad točno reći koliko je pucnjeva u
minuti bilo pri onom prvom pokušaju, i koliko su duboko prodrli u dasku. Ali Hugh je bio prezadovoljan.
Snaga toga pištolja bila je jednaka puški, a brzina pucnjeva nad-mašivala je i strojnicu, koju je u to
vrijeme još trebalo dugo i puniti.
Svi Hughovi proračuni pokazali su se sjajno točnima. Dijete se ponašalo savršeno. Sad ga se moglo
izložiti presuñivanju ljudi, kao i presuñivanju ljudima. Hugh se vratio kući sjajeći unutarnjim
oduševljenjem. Sutradan će početi trijumfalna procesija.
67
Ali stvarnost je tražila drukčije. Prva stvar koju je Hugh shvatio bila je da nema novca. Doista, ne samo
da nije imao novca, već je i nakupio vise manjih dugova. Pitanje novca iskrslo je kad je Hugh počeo
misliti o patentu. Iz iskustva je znao daje patentiranje skupo: potrebni su modeli ... crteži ... Ured za
patente zahtijeva znatnu svotu unaprijed. Strani su patenti osobito skupi.
"Prokletstvo," reče Hugh, "to je živa strava."
Imao je samo jednu stvar koju je mogao prodati: policu osiguranja.
"Sad bije bilo apsurdno zadržati", rekao je Hugh. "Čak i ako umrem, Madge će sigurno više dobiti od
djeteta nego od cijene moga života."
Do večeri, polica je prodana. Hugh je naručio različite dijelove modela u različitim radionicama, i
različite dijelove planova dao nacrtati u različitim crtaćim studijima. Oh, bio je oprezan! Sam je
sastavio modele i vlastitom rukom upisao objašnjenja na sve nacrte. Taj je posao odnio oko mjesec
dana i potrošio skoro sav novac zarañen prodajom police. "A sad," reče si Hugh napokon, "vrijeme je
da osiguramo sudbinu djeteta."
Upravo se u ovom trenutku pojavila najveća prepreka, koju je Hugh propustio predvidjeti i za koju
uopće nije bio pripremljen, ali koju sam ja dobro poznavao iz iskustva. Bila je to borba protiv suštinske
apatije života. Svijet nerado prihvaća novosti. Kad novost stigne, rijetko, vrlo rijetko naiñe na put bez
prepreka. Razočaranja i poteškoće uobičajena su nagrada za one koji
68
donose novosti. Ali Hugh nije bio pripremljen za to, i naivno je očekivao da se njegovi milijuni već
slažu.
Hugh je počeo pišući pisma svim velikim tvornicama oružja. Nije dobio odgovora. Pisao je opet,
raspitujući se za sudbinu svojih pisama. Nitko mu nije odgovorio. Hugh je osobno otišao u jednu
tvornicu. Direktor je bio zauzet. Tajnica koja je izašla razgovarati s njim rekla mu je da ponude novih
izuma tvornici razmatra posebna komisija koja se sastaje triput godišnje, daje sljedeći sastanak za dva
mjeseca, i da se zahtijeva prezentacija nacrta i modela. Sve je to tajnica izreciti-rala kao lekciju
naučenu napamet. Bilo je jasno da često ima posla s izumiteljima.
"Zar nemate ovdje nekoga tko se razumije u tehniku tko bi naprosto mogao isprobati moj pištolj?" upita
Hugh.
Tajnica se blago nasmiješila na ovu drskost i rekla kako svi izumitelji zahtijevaju probu smjesta i da je,
kako ne bi gubila vrijeme, tvornica odredila rutinski postupak, a testiranje se provodi samo na izumima
koje je odobrila komisija. I s time je Hughu poželjela ugodan dan, gospodine!
"Naravno, nisam smio ni očekivati da bude drukčije", rekao je Hugh sebi. "Zašto bi ti mrtvaci odjednom
oživjeli? Kakva sam budala što nisam prije na to pomislio. Ne treba pisati pisma, već otići i osobno
potražiti. Negdje mora biti živih ljudi. Živ čovjek će smjesta shvatiti."
Hugh je počeo posjećivati tvornice.
Rezultati su bili više-manje isti kao kod prvog razgovora. Zahtijevali su se modeli i nacrti, i tražilo se
69
od njega da ponovno doñe za mjesec dana. Ali Hugh nije htio odati svoj model. Uopće nije bio siguran
da njegov patent štiti sve detalje izuma. Znao je kako je lako napraviti nekoliko izmjena i izvaditi nov
patent, i kako je nepoznatom izumitelju bez novca nemoguće pobijediti u tužbi protiv velike
korporacije. Imitacije neće biti opasne kad jednom osvoji tržište; u meñuvremenu, nitko neće dobiti
model. Ali dok ne vide model, nitko nije htio razgovarati.
Madge je rijetko pisala. Hughu se činilo da gaje, zaokupljena novim interesima u životu, počela
zaboravljati.
Prošla su još dva mjeseca. Hugh je došao do kraja svoga novca. Napustio je stan i otišao živjeti u
maloj sobi.
Jednog vrlo vrelog dana, usred jednog newyor-škog val vrućine, nakon što je Hugh bezuspješno
posjetio dvije tvornice i ured za nove izumitelje, lutao je besciljno ulicama i dolutao do Central Parka.
Loše odjeven sjedokos čovjek podrugljiva, pametna lica sjeo je na istu klupu kao i Hugh, i počeli su
razgovarati. Iz nekog razloga, Hugha je privlačio taj stranac. Po danu, parkovi New Yorka razotkrivaju
cijelu galeriju ljudskih razvalina, a ovaj je čovjek očito bio jedna od njih. Hugh mu je ponudio cigaru.
Osjećao se depresivno i želio je čuti ljudski glas. Sjedokosi je čovjek rekao nešto zabavno o
prolaznicima; bio je, izgleda, duhovit i dobra dara zapažanja. Hugh gaje smatrao propalim piscem ili
umjetnikom i pozvao ga je na čašu piva.
70
U baru je bilo ugodno hladno i nijedan od njih nije želio otići. Nakon nekoliko hladnih piva, stariji je
čovjek počeo pričati o sebi. Hughovo se srce smrzlo kad je čuo daje izumitelj. Stoje više slušao, to mu
se više činilo da sluša svoju vlastitu priču, s užasnim, beznadnim krajem. Starac je nastavio pričati, a
Hugh gaje slušao, u sebi se smrzavajući od užasa, a istovremeno, iz neke morbidne znatiželje,
raspitujući se o pojedinostima. Sve je bilo tako poznato: mladost, ponosni snovi, ljubav, posao, uspjeh,
a zatim naglo besmislen i neshvatljiv kraj svega. Sjajan izum - od kojeg se netko drugi obogatio -
posvemašnja nesposobnost da se osvoji priznanje za svoja prava, siromaštvo, piće, povremen posao,
a zatim spoznaja da je to sve već povijest, od prije deset, ne petnaest godina.
Hugh je znao da se takve priče može čuti od mnogo ljudi koje se upozna u parku. Svi ti ljudi, s
iskustvom nesreće za sobom, imaju slične priče, što stvarne, što izmišljene. Sasvim je moguće bilo i
da čovjek to sve izmišlja, da je opsjednut nekim izumom kojeg nikad nije bilo. Ali to Hugha nije
smetalo. Ono što je bilo važno, bilo je što se čovjek nazivao izumiteljem. I čak i ako je bilo samo priča,
bilo je morbidno stvarno.
"Ako mi poslovi krenu, moram mu pomoći", reče Hugh sebi. I ono ako gaje plašilo.
"Prokletstvo, za deset godina možda ću i ja nekome u baru pričati o svome izumu." Zadrhtao je.
Hugh je zapisao starčevu adresu - ime trgovine duhanom u jednom siromašnom kvartu. Na putu kući,
Hugh se odjednom ponovno prestrašio života.
71
***
Oh, ja sam znao da će do toga doći.
Život nije htio priznati ni njega ni njegov izum, i Hugh je počeo potpunije i jasnije shvaćati činjenicu
kako je sve stoje dosad postigao - izum, rad, patenti -beznačajno u usporedbi s poteškoćama
uvoñenja novog izuma u život.
Sjećao se knjige koju je jednom pročitao o izumima i otkrićima koji su davno postignuti i zatim
zaboravljeni; čak je i zastao na pločniku, razgovarajući sam sa sobom: "Parni su strojevi otkriveni u
rimsko doba, srednjovjekovni je redovnik otkrio elektricitet; koliko će ih još biti?"
Toga se dana Hugh vratio kući s repom meñu nogama. Čekalo gaje pismo od Madge. Madge ga je
željela zamoliti samo jedno: mora joj napisati istinu - da je više ne voli - a onda će ona prestati misliti
na njega i prestat će mu dosañivati svojim budalastim pismima.
Ovo je pismo probolo Hugha kroz srce. Bilo bi uzaludno pisati i tvrditi Madge daje u krivu. Hugh je to
dobro znao; osim toga, naprosto mu je ponestalo riječi. Riječi su se činile isluženima i beskorisnima.
Mora otići do Madge; u suprotnom, Madge će otići od njega i zaljubiti se u nekog drugog. To ga je već
neko vrijeme brinulo.
"Što da učinim, ako se sve dogodi kao što predviñam, a ne bude Madge?" upitao je sebe. Od te mu je
pomisli postalo doista hladno. "To se dogaña u životu," rekao je sebi, "da se sve što čovjek želi obistini
samo dan prekasno."
72
Da, život je počeo ozbiljno plašiti Hugha.
Sad je prodavao i posljednje vrijednosti, stvari poput ručnih satova i instrumenata. Nastavljao je s obi-
lascima, užasnut sad kad je vidio koliko drugih izumitelja osim njega posjećuje urede i tvornice.
Radnicima u tim tvornicama svi su oni stajali na najnižoj prečki. Nisu im nudili da sjednu, ponekad ih
nisu puštali ni da uñu, nitko se nije trudio razgovarati s njima. Na vratima jedne tvornice stajao je
natpis: Oglašivačima, svima onima koji traže posao i izumiteljima ulaz zabranjen.
Hugh prije nije naišao na to.
Sve to vrijeme, Hugh je dobio samo dvije-tri ponude za otkup patenta, ali za tako sitne svote da bi bilo
apsurdno prihvatiti. Počeo je shvaćati da lupa glavom o zid, i da će se na kraju vratiti svojoj izvornoj
odluci i, tako da mu izum ne propadne, ubit će se svojim novim pištoljem. Doista, sve je ukazivalo na
takav smjer dogañaja. Još mjesec ili dva i Hugh bi to i učinio. Ponestalo mu je strpljenja. Ali onda je
jedan slučajan susret naizgled privremeno okrenuo stvari.
U malom restoranu u koji je zalazio, Hugh je sreo starog prijatelja s kojim je bio polazio večernju školu
dok je učio mehaniku. Ispostavilo se da taj čovjek -ime mu je bilo Jones - ima malu tvornicu dijelova za
bicikle. Rekao je Hughu kako mu posao loše ide i kako je nemoguće oduprijeti se korporacijama koje
gutaju male poduzetnike; borio se koliko je mogao, a sad je došao u New York prodati svoju tvornicu
velikom koncernu. Oni znaju kako je loše stanje njegovih poslova, i
73
morat će se složiti sa svim uvjetima koje mu ponude; namjerno su odlagali sklapanje posla tako da
bude prisiljen maltene pokloniti tvrtku kako bi otplatio dugove.
Zabrinut, Hugh gaje samo napola slušao, ali zatim, premda je rijetko raspravljao svoje poslove s
drugima, ispričao je Jonesu sve o svom izumu i preprekama na koje je nailazio.
Jones se zainteresirao, i Hugh gaje pozvao k sebi - više zato što nije htio biti sam nego iz nekog
drugog razloga. Dijete je silno impresioniralo njegova prijatelja. Jednim je pogledom shvatio sve što se
skrivalo iza njegove neobične vanjštine. Zatim se dao na smišljanje načina da se problem zaobiñe.
Rano idućeg jutra, Jones je došao Hughu.
"Razmišljao sam cijele noći", rekao je. "Zar ne bi bilo moguće prilagoditi moju tvornicu za proizvodnju
tvoga izuma? To nam je možda obojici posljednja šansa. Siguran sam da su me morski psi, koji me
nemaju namjeru pustiti u miru, označili za gutanje u cjelini. Ako se sve nastavi kao što je sad, za
godinu dana ću vjerojatno biti jedva predradnik u svojoj vlastitoj tvornici. Neće me čak ni uzeti kao
upravitelja."
Zajedno su počeli rastavljati dijete, razmišljajući o tome koje bi se dijelove moglo proizvoditi u Joneso-
voj tvornici, a koji će morati ići nekamo drugamo. Kasnije, razgovarajući o odreñivanju dometa i
ciljanju, izašli su testirati pištolj, i opet krenuvši putem prema obali.
Kad su stigli, Hugh je Jonesu demonstrirao sve što je njegovo dijete bilo u stanju učiniti, i s
prikrivenom je radošću vidio entuzijastični izraz prijateljeva lica. Jones je i sam počeo pucati, ponekad
s odreñivačem
74
dometa, a ponekad bez njega, toliko zagrijavši dijete da ga se nije moglo dodirnuti. Konačno je
pljesnuo Hugha po ramenu i rekao:
"Pa, stari, tvoj sam. Riskirat ću i posljednji peni na ovo. Mogu se održati još šest mjeseci. U to vrijeme
osvojit ćemo Ameriku, Europu, Aziju, Afriku i Australiju. Nikad nije bilo izuma poput ovog. Tvoj sam,
zapovijedaj!"
Počeli su zajedno raditi. Hugh se osokolio. Prilagodba tvornice je dobro išla. Nakon dva mjeseca, prva
pošiljka automatskih pištolja bila je na tržištu. Ali cijena je morala biti prilično visoka, a potražnja je bila
slaba.
Tvornica je radila punom parom, ali nakon dva mjeseca postalo je jasno daje tržište već zasićeno i
ponovne će narudžbe dolaziti sporo. Jones je posudio novca; oglasi i posteri bili su vrlo skupi, ali bilo
je jasno da će bez velike reklamne kampanje posao propasti. Sve velike trgovine oružjem imale su
automatske pištolje u ponudi, ali javnost je još uvijek više voljela kupovati revolvere.
Šest je mjeseci prošlo od početka proizvodnje, a Hugh i Jones nalazili su se pred bankrotom i
neslavnim krajem svoje suradnje. Dvije tvornice oružja bile su pripremne kupiti patent. Jedna je nudila
deset tisuća dolara, druga još manje, ali to nije čak ni pokrivalo Jones-ove gubitke.
Neobični pištolj nalik na čekić, čak i kad bi bio izložen u izlozima, nije privlačio publiku - samo bi neki
neobičan reklamni potez mogao spasiti stvari, a kompanija za to nije imala sredstava.
75
■■#
To su bili najcrnji dani Hughova života. Odustao je, osjećajući tek, bolna srca, da sad ne bi imao snage
čak ni da se ubije.
Ali dijete je čekala velika budućnost.
I konačno je stigla! Sjemenje, rasuto po cijelom svijetu, konačno je palo na plodno tlo!
Sve se velike reputacije stvaraju u Parizu. I ovom se prilikom to pokazalo točnim.
Vrijeme o kojem govorim vidjelo je zvijezdu prvoga reda kako se uzdiže nad obzorjem Europe.
Zvala se Marion Gray.
Predviñali su joj karijeru jednaku Pattinoj. Njen je uspjeh u svim prijestolnicama Europe nadmašivao
sve što se pamtilo u posljednjem desetljeću. Doista je imala izniman glas, ali čak i bez glasa, bila bi
poznata po cijeloj Europi po skandalima povezanim s njenim imenom. Kamo god je išla, njen je put bio
označen i zapamćen po tragu fantastičnih priča o njenim ljubavnicima i obožavateljima, o dvobojima,
samoubojstvima, bankrotima i luñacima.
Na prvi pogled, Marion je bila vrlo mršava i krhka blondina tužna lica i velikih djetinjih očiju. Bila je
razlog što se jedan njemački princ iz vladajuće dinastije ubio, a kao posljedica toga Marion je istjerana
iz Njemačke; natjerala je dvije mañarske grofice u Budimpešti - majku i kćer - da počine
samoubojstvo. Njoj su se na odgovornost mogli staviti brojni tmurni dvoboji i ubojstva u Italiji, koji su
podsjećali na renesansu. Govorkalo se da je sa sobom odvela omiljenu sultanovu odalisku, koja je
kasnije skočila u more sjedne jahte u
76
Sredozemlju i utopila se. Bila je izvor neke užasne drame u St. Petersburgu, o kojoj su se u stranim
novinama prenosile neodreñene glasine.
Ukratko, Marion je bila uzrok svega o čemu je vrijedilo govoriti što se dogodilo u Europi u posljednje
dvije-tri godine. Koliko je u tim pričama bilo istine, a koliko je izmišljeno, to vam čak ni ja ne mogu reći.
Sve što vam mogu reći jest da je Marionina slava rasla ogromnim skokovima.
Te je sezone pjevala u Parizu. Prve večeri, mladi časnik draguna, član Jockev kluba i izdanak jedne
od najpoznatijih francuskih obitelji ubio se u foajeu velike Opere. Marion je nastavila pjevati, i svi
poznavatelji tvrdili su da je pjevala bolje nego ikad. Idućeg dana novine su bile prepune priče o
tragičnoj ljubavi mladoga časnika, i na nekoliko je dana Marionin privatni život monopolizirao sav tisak.
Cijeli je Pariz znao daje Marionina glavna ljubav te sezone bila jedna Amerikanka, gñica Stockton,
spisateljica čiji je roman koji je opisivao kineski polusvijet u San Franciscu nedugo prije toga napravio
senzaciju.
Gñica Stockton pila je viski pomiješan u jednakom omjeru s eterom, jahala poput kauboja, i
sudjelovala u javnim boks-mečevima kao vrhunska poluteška-šica. Bila je osim toga i otjelovljenje
ljubomore. Kad bi se napila (skoro svakog dana), premlatila bi Marion i slijedila je radeći scene i
skandale.
Druga violina Marion Gray bio je lord Tilburv, nevjerojatno bogat Englez, dotad tih sredovječan čovjek
77
umjerena temperamenta, putnik i sportaš koji je u Indiji pucao na tigrove iz blizine ne trepnuvši okom.
Govorkalo se da je u jednoj sezoni pola svoga bogatstva potrošio na Marion, i da će vjerojatno
potrošiti sve. Još od vremena Drugog carstva Pariz nije vidio takvo zasi-panje zlatom.
Gñica Stockton u lordu je Tilburvju budila izbezumljenu mržnju; često bi prosjedio noći sa svojom
puškom za tigrove u krilu, odsutnih očiju, misleći na gdicu Stockton. Gñica Stockton znala je za
njegovu mržnju i uzvraćala istom mjerom, zaklinjući se da će ga prebiti u javnosti.
Osim njih dvoje, Marion je imala mnogo ljubavnika i obožavatelja. Njen je posljednji flert bio mladi
švedski diplomat, spiritualist i prorok, posve neuravnotežen. On je komunicirao s "duhovima", rukama
hvatao zvijezde padalice, poklonio je Marion "astralnog lava" kojeg je samo on vidio, i tako dalje.
Marion je bila fascinirana. (S njenim se entuzijazmom mogla mjeriti samo njena nepredvidljivost.) Or-
ganiziralaje seanse sa Šveñaninom. Duhovi su joj naredili da mu postane ljubavnicom - smještaje
poslušala. Zatim su joj duhovi naredili da otjera gñicu Stockton -i to je učinila. Zatim su duhovi zatražili
da na seansama bude prisutan i lord Tilburv, odjeven kao asirski čarobnjak, a pozvan je ijedan
francuski pjesnik. Osim toga, seanse su se trebale odigravati u tmurnoj tamnici s dvadeset i sedam
mrtvačkih kovčega u kojima su bili pravi kosturi. (Lordu Tilburvju povjerena je zadaća nabave lijesova i
kostura.) Ali onda se dogodilo nešto što duhovi očito nisu predvidjeli.
78
***
Prošla je ponoć kad je gñica Stockton provalila u Marioninu kuću. Dvojica slugu su joj, prema
naredbama, prepriječila put. Gñica Stockton jednog je od njih oborila takvim udarcem da je uletio
glavom u kamin; drugi je dobio udarac u želudac i srušio se. Gñica Stockton jurnula je uza stube. Bila
je pijana k'o majka.
Dogodilo se da vrata sobe u kojoj se održavala seansa nisu bila zaključana. Švedski diplomat,
francuski pjesnik, lord Tilburv i Marion sjedili su oko zadimljene mješavine opijuma, aloje, i pelina.
Muškarci su, prema uputama duhova, bili odjeveni u crvene ogrtače, dok je Marion bila odjevena
samo u vijence crvenih ruža; soba je bila sva crvena. Lijesovi su još uvijek nedostajali.
Gñica Stockton je odgurnula vrata i, ugledavši Marion nagu usred crvenih ruža, provalila bujicom
strašnih psovki, brižljivo naučenih od njenih kaubojskih prijatelja. Lord Tilburv je skočio da se suoči s
njom. Uvjeravam vas daje djelovao iznimno privlačno u svom asir-skom šeširu i s lažnom bradom.
Iz kožne futrole pod jaknom, gñica Stockton pote-gla je novi automatski pištolj i pucala lordu Tilburvju
ravno u prsa; zatim je švedskom diplomatu pucala u glavu; ispustila je tri metka u Marionina leña dok
je ova pokušavala pobjeći; ranila je pjesnika u nogu (on je u tome času bio dovoljno priseban da se
pretvara kako je mrtav); a sedmim i posljednjim metkom ubila je samu sebe.
79
ČETIRI MRTVACA! SEDAM METAKA! urlale su pariške naslovnice idućeg dana.
SMRT USRED RUŽA. KRVOPROLIĆE NA CHAMPS-ELYSEES!
CRNA MISA NA CHAMPS-ELYSEES! TRAGIČNA SMRT SLAVNE PJEVAČICE!
Možete zamisliti što su pariške novine učinile od toga. Javnost je drhtala od užasa zbog specifičnosti
zločina, instrumenta smrti - novog američkog pištolja. Više novina objavilo je fotografije i opise pištolja,
dok je Echo de Pariš zajedno s još jednim novinama čak objavio i priču o izumitelju, Hughu B. Osim
toga, svake su novine donijele drukčiju fotografiju: sredovječni Jenki ukočene gornje usne bijesno je
zvjerao iz jednih novina, dok su druge - s istim naslovom - donijele portret poznatog američkog
filantropa.
Cijeli su tjedan novine bile zadubljene u Marion Gray, gñicu Stockton, švedskog diplomata, i lorda Til-
burvja. Nijedan članak ni u jednim novinama nije propustio priliku da spomene novi američki izum -
"dijaboličnu spravu, novu u našem stoljeću p^are i elektriciteta", kako su ga nazvale jedne novine.
Stoje kao prvo bilo gramatički loše, a kao drugo i posve komično. Sve što sam mogao bilo je da
slegnem ramenima. Kakve sam ja s tim imao veze?
A onda su počeli intervjui s mladim pjesnikom, za kojeg se u prvom tjednu vjerovalo daje na rubu smrti
ili ludosti, ne sjećam se više. Cijeli odred sergents de ville * poslanje u bolnicu u kojoj je ležao. Pjesnik
je ispričao neku nesuvislu priču o vlastitoj ulozi u svemu tome i svome odnosu s Marion. Ali kasnije -
možete
* gradski policajci 80
zamisliti zašto - odustao je od suzdržanosti. Knjiga koju je objavio dva mjeseca nakon toga dogañaja
jasno je davala do znanja kako je glavna zvijezda drame zapravo sam autor i njegova romantična
veza s Marion, s prigušenim tonovima tajnovitosti i sotonizma. Ta se knjiga prodala u desecima tisuća
primjeraka i poslužila je kao prva prečka na ljestvama koje su s vremenom njezina autora dovele do
Francuske akademije.
Ali to je sve bilo kasnije. U meñuvremenu, prije nego stoje onaj dan završio, telegrafske su žice
razaslale vijest o krvavoj drami po cijelom svijetu. Američke su novine prenijele cijele stranice koje su
im telegrafski stigle iz Europe, i premda nisu rado poklanjale Hughu reklamu, ipak je to bio američki
izum, i nekako se dogodilo da se Hughovo ime spominjalo u svakom članku. Na nekoliko dana, Hugh
je postao ponos cijele Amerike.
Prvi izravni rezultat toga dogañaja bio je to da su sve trgovine oružjem u nekoliko dana rasprodale sve
automatske pištolje. Narudžbe su se udvostručile, i Tvornica automatskog oružja zatrpana je
zahtjevima. Jones je rekao Hughu da moraju proširiti posao.
Idućeg dana u njihov je ured došao gospodin iz jedne od najvećih tvornica oružja, nudeći da otkupi
patent. Hugh se sjećao da mu je ta ista kompanija prije ponudila tisuću dolara za patent.
"Koliko nudite?" upitao je Hugh.
"Petsto tisuća", reče predstavnik.
"Ne prodajemo", reče Hugh.
81
"Kupit ćemo tvornicu, opremu, patente i sve. Mogu ići do milijuna."
Hugh je oštro rekao: "Ne prodajemo ni po koju cijenu."
A kad je gospodin otišao, Jones je pljesnuo Hugha po ramenu: "Pa, stari, naše vrijeme je stiglo.
Izdržali smo sedam gladnih godina, sad počinje sedam godina obilja. Možeš si naručiti onu jahtu."
Znao je za Hugho-ve snove, ali Hugh nije snatrio o jahtama već o Madge.
Narudžbe su stizale iz cijelog svijeta. Bilo je jasno da tvornica ni u šest mjeseci ne može proizvesti
narudžbe za samo jedan. Hugh i Jones su pronašli financijskog genija koji im je osigurao izdanje
dionica u vrijednosti od dva milijuna dolara. Na temelju toga, banke su im posudile potreban kapital, i
zastoj u proizvodnji je izbjegnut.
Jedva da je prošlo mjesec dana od incidenta u Parizu kad se svijetom proširila vijest o novom
dostignuću djeteta.
Dogodilo se to u vrijeme nereda u Barceloni, kad su karabinjeri na konjima napali malu grupu radnika.
Gomila, meñutim, suprotno običaju, nije bila nenaoružana. Jedan za drugim stizali su rafali, i prije
nego stoje bilo tko uspio shvatiti što se dogaña, četrdesetak karabinjera ležalo je mrtvo na tlu, a njihovi
konji bez jahača galopirali su po trgu. Deset ljudi u gomili bilo je naoružano novim američkim
pištoljima. Uspjeh opija, i gomila je brzo porasla. Užurbano su podignute barikade; vlasti su pozvale
pješadiju i artiljeriju, i do noći su uspjele raščistiti ulice. Oko tisuću ljudi je ubijeno ili ranjeno.
82
Španjolska je vlada zabranila uvoz i prodaju automatskih pištolja. Čitavog tjedna novine su
raspravljale o "revoluciji u Barceloni", a narudžbe su stizale u takvim količinama da je čak i Jones
postao nervozan. Dionice tvrtke oštro su porasle, a financijski je genij govorio o novom izdanju i
daljnjem širenju posla.
Ali Hugh je odjednom osjetio da više ništa od toga nije važno. Jednog se jutra probudio s jednom
jedinom misli u glavi: Madge!
Do večeri, bio je na putu za Los Angeles.
Ono što se dogodilo iznenadilo je Hugha. Nekako je bio zamišljao da će susret s Madge biti drugačiji.
Kad je vlak napokon stigao, otišao ju je pronaći ravno sa stanice. Teta je živjela u tihoj ulici podosta
udaljenoj od centra grada. Madge, odjevena u crno, bila je mršavija i djelovala kao djevojčica; sjedilaje
u dnevnoj sobi s još dvije djevojke, naglas čitajući na francuskom.
"To sam ja, Madge", reče Hugh.
Savršeno je dobro znao da nije moglo biti drugačije, ali Madgeino je lice bilo neočekivano poznato;
činilo se nevjerojatnim daje ova Madge toliko slična onoj koju je poznavao.
U prvom satu jedva da su uspjeli izmijeniti dvije riječi. Hughov je dolazak bio ugodno iznenañenje za
Madge, i njegove su je vijesti zanimale, ali nije mu baš do kraja vjerovala i bilaje na oprezu. Hugh je
bio sklon fantaziranju i mogao je izmisliti bilo što, ali ono stoje bilo najvažnije, je daje došao. Madge je
počela osjećati veliku toplinu spram Hugha i već je odlučila da ga neće
83
B
B; -i
pustiti. Ali prema van, tiho gaje procjenjivala, pitajući se kako da se ponaša - žene se uvijek brinu za
dojam koji ostavljaju, osim kad izgube živce. Hugh se Madge činio jednako budalastim kao i prije, ali
vrlo dragim. Nisu se vidjeli dvije godine.
Konačno, Hugh je otkrio pravi pristup: odveo je Madge u kupovinu, i počeli su kupovati sve što su
vidjeli - cvijeće, šešire, svilene čarape, dijamante, biserje, čokoladne bombone. Madge se neko
vrijeme opirala, ali konačno je njeno srce prevladalo i počela je birati darove za svoju tetu, tetinu djecu,
i služinčad. To je konačno otopilo led. Ručali su, provezli se uz obalu, i onda se vratili u trgovine. Tek
se uvečer Hugh dosjetio da nema gdje odsjesti, i telefonirao da rezervira najveći i najskuplji apartman
u najluksuznijem hotelu - osam soba s pogledom na more, spavaonicom u stilu Louisa XV.,
blagovaonicom poput gotske crkve, i odvojenim zimskim vrtom, mramornom kupaonicom u rimskom
stilu, i s balkonima prema moru.
Ta je noć bila drugi medeni mjesec. Hugh nije htio ni čuti da se Madge vrati svojoj teti. Tetu je pomalo
zapanjila takva otmica, ali Madge je ostala.
Dugo su vremena sjedili na balkonu, gledajući ocean i promatrajući zvijezde koje su se počele
pojavljivati.
"Prije dva dana sam te sanjala", reče Madge. "Gdje si onda bio?"
"U vlaku," reče Hugh, "negdje blizu Chicaga."
"Jesi li mislio na mene?"
"Na što bih drugo mislio?"
84
"Zločesti Hugh, zašto si tako rijetko pisao? Ne, ja sam kriva! Nisam smjela pobjeći i ostaviti te. Ali
nisam mogla, Hugh, dragi, oprosti mi, nisam mogla tamo ostati. Kad bih se sjetila našeg stana, i tebe,
uvijek zaposlenog, tmurnog, nezadovoljnog, i odurnog mirisa onog pića kojim si se trovao, nisam znala
što bih učinila. Ali znam da bih, da sad moram sve ispočetka, i opet pobjegla. I znam da sam u pravu.
Da se ništa od svega nije ostvarilo, ti bi došao ovamo i mogli bismo početi raditi zajedno. Ah, Hugh, ne
možeš ni zamisliti kako je lijepo na plantaži cvijeća. Još uvijek kao da ne mogu povjerovati u tvoje
milijune; možda bi bilo bolje da si došao bez njih. Nekako si drugačiji."
Kasnije su ušli unutra i ogledali se po svom apartmanu. Malo im je bilo neugodno od njega; bilo je
toliko svile, bronce, mramora, previše sagova i cvijeća.
Dosad su već oboje počeli osjećati da ne bi više ni trenutka mogli provesti odvojeno. Madge se
osjećala krivom prema Hughu, a Hugh se osjećao krivim prema Madge. I sve se dogañalo kao u snu.
Odjednom su počeli razgovarati o svemu i svačemu, a, kao što možete i pretpostaviti, razgovor im je
bio isprekidan obiljem poljubaca.
Hugh je svukao Madge, poljubio joj ramena, ruke, noge, kosu. Osjećao se kao daje protekle dvije
godine bio mrtav i tek sad počinje živjeti.
"Hugh, moraš mi oprostiti", reče Madge. "Ne mogu živjeti bez sunca, bez cvijeća, i bez djece. One
zadnje godine u New Yorku bile su kao zatvor. Kad bi govorio o Veneciji ili nekom sjajnom mjestu
kamo ćemo otići kad budemo bogati, nisi shvaćao kako sam se ja
85
od toga grozno osjećala. Bila bih skočila kroz prozor -bilo što samo da ne slušam! Ali sad vidim kako si
ti morao patiti, jadno moje drago. Ti si u sve to vjerovao ..."
"Hugh, moraš mi nešto obećati", rekla je Madge pola sata kasnije.
"Sve, najdraža."
"Vidiš, ja ti zaista vjerujem, ali kad bi sve bilo drugačije - bez novca, bez izuma, bez bogatstva - daj mi
riječ da bi odustao od izuma i radio sa mnom na farmi cvijeća dok ne bismo uštedjeli dovoljno novca
da kupimo vlastitu farmu. Već sam sve smislila. Prvo bismo unajmili zemlju, onda izgradili kuću ... U
redu? A kad bi se izgradila, uselili bismo. Ja sam sad dobra u uzgajanju ruža. Ne možeš zamisliti
koliko vrsta ruža postoji, i kako su pune života, skoro kao djeca. Sve to, Hugh, kad ne bi imao novca.
Hugh, hoćeš li mi obećati?"
"Naravno da hoću, draga."
I tako dalje i tako bliže. Preskačem opis bračne noći, premda bi mogao biti vrlo dirljiv kad bi se
prenijelo sve što je taj slatki par rekao jedno drugome o djeci koju će imati. Madge je željela šestero
djece, prvo dječaka i djevojčicu, zatim dva dječaka i zatim još dvije djevojčice.
"Još jedno", reče Hugh.
"Dobro, još jedno malo", reče Madge.
Sve u svemu, uživali su, i to me razbjesnilo. Znate da ne volim takva raspoloženja. Sva ta
oduševljenja, užici, sanjarenja, nade, u meni proizvode dojam sličan morskoj bolesti. Ali ništa nisam
mogao učiniti. Svejedno, duboko u srcu vjerovao sam da na kraju neće sve biti tako savršeno.
86
Idućeg dana, kad je Hugh izašao na pokrajnji balkon, začuo je povike prodavača novina.
"Posebno izdanje! Ekskluzivno! Užasna pljačka u San Diegu! Dvadesetero mrtvih i ranjenih!"
Kad je crnački sluga u crvenom fraku i bijelim gamašama donio novine na srebrnom pladnju, Hugh je
pogledom preletio po naslovima; zauzimali su cijelu širinu stranice: PLJAČKA U SAN DIEGU.
ZASJEDA ZA VLAK. UŽASAN INCIDENT, POVRATAK DIVLJEG ZAPADA. DVADESETERO
MRTVIH I RANJENIH. TRI TEK VJENČANA PARA MEðU POGINULIMA. UHIĆENA DVA
PLJAČKAŠA.
Ono što se dogodilo doista je nalikovalo na stare dane Divljeg zapada. Dvojica muškaraca s crnim
maskama dinamitom su raznijela tunel i zaustavila vlak pun ranoproljetnih turista na putu za planine. S
nekoliko hitaca dokrajčili su vozača i vatrogasca, a zatim s povicima "Ruke gore!" počeli tjerati putnike
iz vagona. Netko je opalio. Muškarci su počeli pucati na gomilu. Dvadesetero ljudi je palo. Osim ona tri
para, osam muškaraca i šest ženaje ubijeno i ranjeno. Banditi su nestali, dograbivši oko četrdeset
tisuća dolara u novcu i dragocjenostima. Ali, kao što su novine izvještavale, već su i uhvaćeni.
Užasan broj žrtava objašnjen je silnim oružjem ubojica, tumačile su novine: svaki je od njih imao dva
pištolja automatskog tipa koji su, kazivao je izvještaj, predstavljali zadnju riječ tehnike meñu pištoljima.
87
"Pa, proklet bio", reče Hugh. Ali iz nekog se razloga osjećao nelagodno. I bacio je novine tako da ih
Madge slučajno ne pronañe.
ZAKON LINČA U PLANINAMA! GRAðANI POBILI KRIMINALCE! pisale su večernje novine krupnim
slovima.
Izgleda daje potjera zakrinkanih konjanika otela dvojicu pljačkaša vlaka od šerifa i njegovih
pomoćnika, polila ih kerozinom i žive spalila.
Hughuje bilo jako drago što Madge novine nisu zanimale.
Proveli su dan, kako su sami sebi opisivali, u zemlji bajki. Bio je to dan bijelih ruža.
Madge se počela osjećati milijunašicom i objavila da ne želi nikakvo drugo cvijeće osim bijelih ruža.
Dan bijelih ruža postao je tjedan. Hugh nije imao želje da napusti suncem okupan Los Angeles s
blistavim oceanom i plavim planinama u daljini.
Godinama kasnije sjećat će se toga početka svoga drugog medenog mjeseca. Ali petog je dana Jones
pozvao Hugha natrag u New York s pravom salvom hitnih telegrama. Dobili su ogroman broj novih
narudžbi, ali moraju odlučiti o novoj financijskoj politici. Neophodan je put u Europu.
Hugh je unajmio vagon transameričkog ekspre-sa. Madge je još bila uznemirena ekstravagancijom, ali
je počela osjećati užitak u trošenju bez razmišljanja, i, kad je vlak krenuo, sklupčala se uz Hugha i
rekla: "Hugh, dragi, reci da me nikad više nećeš napustiti."
88
"Naravno da neću. Nikad, draga", odvratio je Hugh.
Osjećao se pobjednički i vjerovao da mu je Ma-dge sama po sebi najveća nagrada. Vi ste ljudi
nevjerojatno glupi!
Hugh je vrlo brzo i profitabilno sredio stvari s belgijskim proizvoñačima. Zatim su otišli u Pariz, i tu su
se Hughovi stari snovi obistinili. Provodili su večeri u pariškoj Operi, ručali u Cafe Anglais, odlazili na
izložbe gdje je Hugh kupovao slike, na utrke gdje je kupovao konje. Ali sve to, preneseno u stvarnost,
djelovalo je više kao običan život, a manje kao zemlja bajki kakvom se činilo izdaleka.
Hugh i Madge smatrali su Pariz prilično prljavim i vrlo malenim. Oboje je šutjelo, trudeći se da sakrije
svoj dojam od onog drugog, ali Madge je nesvjesno to priznala na putu natrag i oboje su prasnuli u
smijeh. Tek je puno kasnije Hugh počeo doista cijeniti pravu vrijednost Pariza.
Kad se Hugh vratio iz Europe, postalo je jasno da posao treba i opet širiti. Narudžbe su nastavile
pritjecati. Zahtjevi za dvije i tri godine unaprijed stizali su iz Japana, Grčke, Južne Afrike.
Moralo se podijeliti posao. Jones je preuzeo tvornicu, a Hugh i financijski genij upravljanje. Postalo je
neophodno urediti stvari tako da tvrtka može rasti bez prepreka i ispunjavati sve veću potražnju. Hugh
je pronašao ljude. Preciznije, oni su pronašli njega, i zajedno su uspjeli proširiti dioničko društvo,
privlačeći u njega
89
ogroman kapital i kupujući nekoliko tvornica, čime su osigurali proizvodnju pištolja u, nadali su se,
dovoljnim količinama da zadovolje potražnju. U tom času, tvrtku su preimenovali u Generalnu
kompaniju automatskog oružja. Rad na proizvodnji za Europu već je počeo u belgijskim tvornicama.
Ali incident s Mimi Lacertier poremetio je sve proračune i stvorio takav porast potražnje za pištoljima
da su se Hugh i Jones i opet našli u položaju da jedva upravljaju situacijom.
Epizoda s Mimi Lacertier dogodila se otprilike godinu dana nakon tragične smrti Marion Gray, i opet u
Parizu.
Mimi Lacertier bila je u drugoj sezoni svoje pariške slave. Nije se, naravno, mogla usporeñivati s
Marion Gray. Bez obzira na to, u Parizu nije bilo nikoga tko ne bi znao njeno ime.
Mirnije bila vodviljska pjevačica s Montmartrea, a postala je slavnom po svome kostimu, koji joj je
jedan poznati romanopisac dizajnirao za neki književni kabaret. Kostim je bio jednostavan i originalan:
crna maska, crni korzet, crne čarape, i to je bilo sve. Mirnije bila visoka blondina blijedog tijela i zlatne
kose. Kad se prvi put na sceni pojavila u tom kostimu, izazvala je pravu buru. Publika se divlje
oduševila, vikala i lupala nogama, izvikujući njeno ime; odbijali su otići kući i konačno je morala
intervenirati policija. Taje noć završila s Mi-minim hapšenjem. Održano je suñenje. Mimi je glob-ljena i
osuñena na tjedan dana zatvora zbog uvrede javnog morala. U protestu protiv takve nepravde, grupa
90
studenata i umjetnika marširala je glavnom ulicom noseći portrete Mimi Lacertier.
Čim je puštena, Mimi se vratila na scenu u istom kostimu, samo bez maske. A i korzet je prilično
skraćen. U to vrijeme, u Parizu nije bilo ni jednog dječarca koji nije znao Miminu pjesmu "Moj korzet".
A naravno, Mimi sama postala je najmondenija i najskuplja dama u cijelom veselom Parizu.
Sve je išlo savršeno; Mirnije mogla imati veliku budućnost u financijskim i političkim krugovima. Nju je,
meñutim, privlačio bohemski svijet. U srcu je bila grisette starinskoga tipa, neprestano se zaljubljivala i
odljubljivala, ludo ljubomorna i posesivna. Njen je posljednji ljubavnik bio mladi slikar u usponu po
imenu Max, vlasnik iznimno svilenkastog brka i vrlo prevrtljiva srca. Zbog njega je Mimi odbacila sve
druge muškarce. Sa svoje strane, u roku od dva tjedna, umjetnik je odbacio Mimi u korist Susanne
Ivry.
Mimi je plakala i zaklela se da će otići u samostan; umjesto toga, te se večeri, osobito tužna, pojavila
na sceni odjevena samo u plišanu vrpcu oko vrata. A onda je otišla kući. Već je bilo jutro.
Loše je spavala i probudila se masnoga lica i s migrenom. Činilo joj se daje svjesna svakoga živca u
svome tijelu, gotovo kao da ih čuje. Prva stvar koja joj je pala na pamet bio je njen nevjerni ljubavnik.
Htjela je vrištati i plakati. Bože, što bi dala da Susanne Ivry pregazi kočija ili udare male boginje! Ali što
bi to njemu značilo? Za dva bi tjedna opet našao neku drugu. Zar doista nije bilo ničega što bi mogla
učiniti da ga natjera da joj se vrati? Da ga natjera da pati, da moli za
91
njenu ljubav tako da ga može ponosno odbiti? Ali Mimi se činilo da mu se ne bi mogla dugo opirati. To
je bilo ono najgore: muškarci cijene samo žene koje ih navode na patnju, a Mimi to nikad nije mogla
kad bi se zaljubila. Ali stoje mogla? Mimi se činilo da ne može naprosto ostaviti slikara i Susanne Ivry
na miru, kao daje sve comme Uf aut*. Ne, to se naprosto ne može!
Dugo se oblačila, zadubljena u misli. Maglovito je zamišljala scenu; zatim se veo pomakao i ugledala
je put kojim mora krenuti. Kad je otišla od kuće, stavila je američki pištolj u svoj grijač za ruke. Bio je
silno težak. U posljednji čas, Mirnije oklijevala: da ga uzme ili ne? Uopće nije bila sigurna da će biti u
stanju učiniti ono stoje namjeravala. Ali na kraju gaje uzela ... samo za slučaj da joj se prohtije
prestrašiti Susanne i Maxa.
Bilo se teško kretati po dobrotvornoj aukciji. Bila je tu Šarah Bernhardt i druge slavne osobe, ali bez
obzira na to, kad se približila Mimi, gomila se razdvojila i sve su je oči slijedile. Prepoznala je gradskog
poslanika koji ju je ocrnjivao u svojim govorima, i primijetila hitar pogled neke vrste prikrivene
znatiželje. Mimi se zabavljala. Ljudi oko nje su šaputali. Čula je samo svoje ime. Sve njeno
neprijateljstvo kao da se rastopilo.
Ali odjednom, posve drugačije od onoga kako je to zamišljala, ugledala je Maxa i Susanne. Nisu je čak
* kako treba 92
ni pozdravili. Susanne joj je dobacila ovlašni pogled, dotakla Maxovu ruku, i pokazala mu nešto na
štandu s njihove desne strane, kao da joj je nešto privuklo pozornost. Opušten i nezabrinut, Max je
pogledao prema Mimi, a onda se okrenuo k Susanne s nježnim osmijehom.
Gomila koja ih je razdvajala je prošla, i Mimi se, kipteći od bijesa, našla licem u lice s parom. Još
uvijek su je ignorirali. Susanne ju je prilično nehajno promotrila, a Max je odsutno zurio preko njene
glave. Mimi to nije mogla podnijeti. Živci su joj zadrhtali, u glavi joj se zavrtjelo. Ustuknula je i izviknula
montmartre-ovski pridjev. Vidjela je kako je Susanne porumenila od bijesa, a Max problijedio. Bili su
žarište svih pogleda. Ali sad više nije bilo suzdržavanja, učinit će sve prema planu. Pobjednički je
izvukla američki pištolj iz svoga grijača za ruke i uperila ga prvo u Maxa, a zatim u Susanne. Baš kao
stoje i zamišljala, sve je utihlo.
Ali onda se dogodilo nešto strašno, nešto što Mimi nije ni očekivala ni željela.
Dijete je imalo jednu nezgodnu osobinu: voljelo je progovoriti prije nego što mu se to kaže.
Pištolj se odjednom trznuo u Miminoj ruci, bljes-nula je žuta munja i začuo se užasan prasak.
Zgrabilaju je smrtna strava. Što se dogodilo? Nije namjeravala pucati. Nije čak ni znala je li ta grozna
stvar napunjena. Srce joj je divlje lupalo u grudima; u glavi joj se vrtje-lo. Mirnije željela vrisnuti da je to
sve krivo, da nije to htjela, ali nije mogla progovoriti.
93
Jedan visoki gospodin crne brade podigao je svoj štap i pojurio prema njoj. Instinktivno, Mirnije podigla
pištolj. Pištolj se trznuo, žuta je munja opet bljesnula i užasan prasak eksplodirao. Mirni je čeznula da
pobjegne od svega toga, ali noge je nisu slušale. Visoki gospodin s bradom puzao je na rukama i
koljenima. Negdje u daljini gomila je vrištala. Scena se zavrtjelapred Mimi-nim očima dok su urlici
gomile postajali sve bliži i oštriji, bojala se da će se masa začas baciti na nju i rastrgati je zbog onoga
stoje učinila. Mirnije vrisnula, zatvorila oči, podigla pištolj. I opet užasan prasak, vrisak, još jedan
prasak, pa još jedan i još jedan! I onda ništa. Mirnije ispustila dijete i skljokala se kraj njega.
Možete zamisliti što se dogodi na mondenoj dobrotvornoj aukciji kad netko počne ispucavati niklom
obučene metke u gomilu. Kad je odjeknuo prvi pucanj, začuo se povik "Anarhisti!" i svi su pojurili
prema vratima. Desetak minuta vladao je pandemonij.
To je vrijedilo vidjeti, kažem vam. Četrdesetak ljudi je izgaženo do smrti, uglavnom žena, i još dvaput
toliko povrijeñeno. (I to kakve povrede!) Lica tih otmjenih žena su uništena, zubi su im izbijeni, vilice iš-
čašene, kosa iščupana. Kakav prizor! A to je bio skup visokog društva!
Kad su stražari konačno došli do Mimi, pronašli su je na podu, otvorenih usta i staklastih očiju. Umrla
je nedugo nakon toga, od srčanog udara. Susanne je umrla na licu mjesta, još troje je ubijeno, i
nekolicina ranjena.
94
SCENE IZ DANTEOVA PAKLA NA DOBROTVORNOJ AUKCIJI! pisale su novine. VIŠE OD
STOTINU ŽRTAVA! DIVLJE ZVIJERI SE BUDE U KULTIVIRANIM LJUDIMA!
Nakon toga, u Parizu nije preostao ni jedan pristojan apaš*, nijedan lopov s imalo samopoštovanja,
nijedan anarhist s kakvom-takvom reputacijom koji se nije požurio nabaviti plosnati crni pištolj,
neprimjetan u džepu i nepogrešiv u teškim trenucima. Prednosti djeteta bile su očite, a jedina mu je
mana bila što bi ponekad progovorilo nekoliko sekundi prije nego što se to od njega zatraži. S moje
točke gledišta, to mu je bila prednost, jer je razgovor činilo živahnijim.
Pariz je predvodio druge europske prijestolnice. Provincije nisu htjele zaostajati za prijestolnicama.
Male su se zemlje žurile uhvatiti korak s velikima. Na istoku, jugu, zapadu i sjeveru, dijete se
podjednako tražilo.
Ljudi koji su se zamorili od vlastita života; ljudi koji su se osjećali zagušeno zbog svojih najbližih i
najdražih; ljudi čijim su životima prijetili oni koji su im bili najbliži - svi su nabavili dijete. Postalo je
nekakav univerzalni adut u igri života. S njim je, činilo se, bilo sasvim lako pobijediti ili (ako je netko
tako želio) izgubiti.
Depresija, očaj, bol, mržnja, zavist, ljubomora, pohlepa, kukavičluk, ljutnja, okrutnost, nevjera,
izdajstvo i deseci drugih s time povezanih emocija uz djetetovu su pomoć dosezali svoje najbolje i
najpunije izričaje. Dijete je bilo gdje god bi život počeo curiti preko
nekadašnji naziv za pripadnike pariškog polusvijeta, divljak, razbijač
95
I
svojih uobičajenih i vulgarnih kanala. Svaki izvještaj o više ili manje uočljivu zločinu -ubojstvu, krañi s
umorstvom, senzacionalnom samoubojstvu - neizbježno je sadržavao i spomen djetetova imena.
Smatralo se gotovo nepristojnim poduzeti nešto ozbiljno sa starim revolverom - kao da se služite
lukom i strijelom.
Svijet je iskazivao silan interes za Hughov izum. Ne bi bilo pretjerano reći daje distribucija pištolja koje
je proizvodila Generalna kompanija automatskog oružja debelo premašivala distribuciju Biblije. A to je
bio tek početak.
Otprilike u vrijeme tragičnog slučaja Mimi Lacer-tier, Madge je dobila svoje prvo dijete.
U Hughovu i Madgeinu životu, kao što sam vam već rekao, odluka da nemaju djece odigrala je vrlo
posebnu ulogu. Ali kad im je uspjeh Hughova izuma omogućio da se ponovno sastanu i obnove svoju
ljubav, brzo su promijenili mišljenje. Spoznaja da sad mogu imati djece preobrazila je njihovu
meñusobnu ljubav i otkrili su opčaranost kakvu prije nisu poznavali.
Kad je postalo sigurno da će Madge biti majka, Hugh se osjećao kao da se uzdigao do neke
nedohvatljive kraljevske visine. Činilo mu se daje vidi po prvi put, tako tajnovitu, tajanstvenu, i smireno
odsutnu kakva je postala.
Osjećao je nagon da stvori odgovarajući okoliš za dolazak njihova prvoroñenca.
Ali tu je Hugh susreo jednu ranu prepreku. Nikako nije uspijevao uhvatiti korak s rastom svoga
prihoda. Što god bi počeo stvarati za sebe, ubrzo bi se činilo malenim i skromnim u usporedbi s
vizijama koje je
96
omogućavao njegov sve veći prihod. Kuća koju si je Hugh izgradio kraj tvornice činila se bijednom i
vulgarnom nakon samo nekoliko mjeseci. Sljedeću kuću koju je počeo graditi u New Yorku ostavio je
nedovršenom, da bi izgradio novu usred ogromna komada zemljišta što ga je otkupio po enormnoj
cijeni od jednog propalog milijunaša.
Ta kuća još nije bila spremna kad je Madge rodila svoje prvo dijete. I tako, u čast roñenja, Hugh je
otkazao sve prethodne planove i projekte i najavio natječaj za rezidenciju, s ogromnom nagradom za
pobjednički nacrt.
Madge se sviñala veličanstvenost njihova novog života. Samo je željela da Hugh ima više vremena za
nju. Bio je prezaposlen, stalno zadubljen u nove financijske projekte, ili na putu u Parizu ili u Rio de
Janeiru, ili već negdje. Madge gaje u to vrijeme rijetko viñala.
Hugh je i sam primijetio kako njegov novi položaj ima malo sličnosti s njegovim prošlim snovima.
Snovima o posjetima Italiji kako bi u miru uživao u čudesima prirode i umjetnosti; mirnima,
neužurbanim putovanjima po Orijentu, do Jeruzalema i Kaira - to je sad bilo još nemogućije nego u
vrijeme kad je Hugh radio kao crtač. Ali Hugh nije gubio nadu. Najvažnija je stvar sad bila što je njegov
obiteljski život i odnos s Madge bio iznimno pun, tako da mu se cijelo biće činilo ispunjenim njenim
sjajem. Od trenutka roñenja njezina prvog djeteta, Madge se doista činila obdarenom nekim
unutarnjim svjetlom koje su osjećali svi oko nje.
Tako je prošlo još godinu-dvije. Rezidencija koju je dizajnirao jedan talijanski arhitekt bila je skoro
97
dovršena. Madge je očekivala svoje drugo dijete, a Generalna kompanija automatskog oružja bila je
tako uspješna da se Hughovo ime sad pojavljivalo u novinama zajedno s imenima Vanderbilta, Astora
i Rockefelle-ra.
Hugh je otkrio kako je stekao odreñen broj roñaka. Jedan od njih čak je napisao i knjigu o njihovoj
genealogiji. U prikazu knjige, novine su napisale kako Hugh predstavlja pravu aristokraciju Sjedinjenih
Država, kao potomak pionira koji su nosili barjak bjelačke kulture, i tako dalje i tako bliže. Jedan veliki
ilustrirani mjesečnik donio je detaljnu biografiju jednog od Hugho-vih predaka, onoga koji je bio
guverner Južne Karo-line; tekst je bio ispresijecan brojnim crtežima i fotografijama starih gravira.
Jedan je poznati engleski povjesničar pisao Hughu, govoreći kako je pronašao neoborive dokaze o
njegovu podrijetlu od kralja Artura, i zatražio je samo sto tisuća funti za daljnja istraživanja i tiskanje
svojih otkrića.
Počela je velika epoha ratova.
Ratovi, koji su se prije dogañali na razmaku od nekoliko desetljeća, sad su slijedili jedan za drugim
bez prestanka. A svim tim ratovima, pokoljima, revolucijama i masakrima prethodile su i pratile ih
ogromne narudžbe za proizvod koji je radila tvrtka.
Sve me to vrlo veselilo. Ja volim ljude, kao što znate, i želim im sve najbolje, a takvo oživljavanje
političke scene ukazivalo je na neobično ubrzan rast kulture. Odavno se zna daje rat najviši izraz
civilizacije i
98
napretka. Što bi se dogodilo ljudima da nije bilo ratova? Divljaštvo, barbarizam, i posvemašnja
odsutnost evolucije. Oduvijek mi se, meñutim, činilo da se važnost ratova u političkom i moralnom
razvoju čovjeka ne cijeni dovoljno. Ljudi su baš u zadnje vrijeme počeli puno previše govoriti o
vječnome miru.
Snovi o miru čak i najciviliziraniju naciju čine anemičnom i općenito znače da je zemlja dospjela na
niske grane. Općenito, samo umorni, iscrpljeni i duhovno zaostali se zanose snovima o vječnome
miru. Rat je kreativni princip svijeta. Bez rata, počinje se pojavljivati nezdravi razvoj - misticizam,
erotika, dekadencija u umjetnosti, i opći pad zdravog i snažnog. Duga razdoblja mira uvijek vode do
degeneracije.
"Čudite se što tako govorim? To je moje čvrsto uvjerenje", reče Vrag mahnuvši repom. "Rat je moralna
nužnost. Idealizam zahtijeva rat. Samo se materijalizam toga grozi, jer rat poučava, ne propovijedima
već praksom, kako su prolazni svi blagoslovi ovoga svijeta, kako je krajnje nestabilno sve zemaljsko i
svjetovno."
I tako, u skladu s time, mogao sam samo pozdraviti početak stalnoga rata.
Budući napredak tvrtke činio se osiguranim.
Uz pištolje, tvornice su već neko vrijeme proizvodile i automatske puške. Ali zahtjevi za njih dosad su
dolazili samo iz Južne Amerike.
"Pazi što ti kažem," rekao bi Jones, "za deset ili petnaest godina cijela će se Europa ponovno
naoružavati automatskim puškama. Zasad je stvar samo u tome što se nitko ne usuñuje biti prvi."
99
"Da, možda si u pravu", rekao bi Hugh. "Ali bila to istina ili ne, moramo razmišljati u omjerima velikog
širenja poslova."
"To je sigurno", odgovorio bi Jones. "Moramo graditi bez predaha. Ono što bih ja volio bio bi mali odjel
za artiljeriju. Znaš da u pripremi imamo projekt za sjajan brzometni trocolaš."
"Istina", reče Hugh. "Ali moramo pričekati na rezultate eksperimenata s novim vrstama baruta i
eksploziva. Deset ljudi mi radi na tom projektu. Smatram da su eksperimenti s eksplozivima koji utječu
na oči posebno zanimljivi. Zečevi i psi su divno oslijepili, a sad smo počeli pokuse i na konjima."
"U redu", reče Jones. "Pričekat ćemo; ali svejedno to ne smijemo dugo odlagati."
Sad su tvornice već zauzimale i prehranjivale cijeli jedan gradić. Hugh i Jones posvećivali su puno
pozornosti planiranju i organizaciji toga gradića, i bili su iznimno ponosni što njihovi radnici imaju
najnižu stopu mortaliteta u Sjedinjenim Državama.
Radničke su kuće stajale usred vrtova; polja i šumarci okruživali su škole, crkve i kuće. Svi radnici koji
bi odradili neko vrijeme dobivali su penzije, a uveden je i šestosatni radni dan, kao eksperiment.
I Hugh i Madge posvećivali su puno vremena potrebama tvorničkog naselja. Madge je uvijek govorila
kako je najveći užitak njenog života da sve te ljude čini što zadovoljnijima i sretnijima.
Ali Hugh nikad nije mogao do kraja svladati svoj blagi osjećaj prezira prema radnicima. Činio je za njih
sve stoje mogao, ali nikad ih nije mogao priznati kao
100
sebi ravne. Poštovao je samo one koji nisu mogli i nisu htjeli biti porobljeni.
Hughovo najdraže ostvarenje bio je njegov Institut za promociju mladih izumitelja. To je počelo ovako:
Nekih pet godina nakon promjene u svome životu, Hugh je slučajno pronašao adresu koju je zapisao u
jednoj staroj bilježnici. Ponosio se svojim pamćenjem, ali sad, koliko god se upinjao, nije se mogao
sjetiti tko je Anthonv Sevmour. Onda se odjednom sjetio susreta s jadnim starim izumiteljem u Central
Parku. Bio je to jedan od najgorih dana u njegovu životu. Hugh se prisjetio kako je obećao da će
potražiti toga čovjeka onoga dana kad mu se sreća okrene, i posramio se što je to zaboravio. Osim
toga, u zadnje se vrijeme bavio mišlju kako bi trebalo nešto poduzeti za ljude u njegovu nekadašnjem
položaju.
Hugh je uputio svoga odvjetnika da pronañe An-thonvja Sevmoura, izumitelja, koji je pet godina ranije
kao adresu ostavio poste restante u nekoj trgovini duhanom. Ni jedna potraga nije urodila plodom.
Hugh je bio vrlo razočaran kad se na kraju nije uspjelo pronaći ni traga Anthonvju Sevmouru.
To je za Hugha bio dovoljan poticaj da osnuje svoj institut, koji je otvoren godinu dana kasnije. Hugh je
pronašao nekoliko mladih pomoćnika koji su se oduševili idejom, dao im je obilne fondove, i novije
institut počeo raditi.
Hughova je zamisao bila da pomogne ljudima s natprosječnim sposobnostima da se u životu dokopaju
položaja kakav zaslužuju.
101
"Zastrašujući nedostatak našega društva," rekao je Hugh svojim pomoćnicima, "jest što je sve
odmjereno po najmanjem zajedničkom nazivniku. Škole, institucije, političke stranke, svi na umu imaju
najniži tip ljudi. Teoretski, prilagoñeni su nekakvoj sredini, ali u praksi služe najnižima. Socijalizam isto
tako cilja na tu razinu. Mi moramo ciljati najviše. Nikad ne mislite o riječi 'izumitelj' u njenom užem
smislu: svaka osoba koja ima neku vlastitu zamisao je izumitelj."
Hughova ideja nije odmah urodila plodom. Prva skupina genija koje je otkrio institut pokazala se
uglavnom kao šarlatani i psihopati. Ali nakon nekog vremena počeli su se pojavljivati ljudi od prave
vrijednosti, a s vremena na vrijeme bi se meñu njima pojavio i pravi original, i za deset godina Hughov
je institut postao poznat širom svijeta. Bez ikakve dvojbe, čovječanstvo Hu-ghu duguje očuvanje
mnogih dragocjenih otkrića koja bi se inače možda zauvijek izgubila.
Jedan od izumitelja iz instituta trebao bi biti zaslužan za princip brzometne puške o kojem je govorio
Jo-nes. A skupini mladih kemičara iz te iste ustanove bilo je povjereno rješavanje nekih problema
vezanih uz nove vrste baruta i nove eksplozive koji koriste otrovne plinove.
Sve širi poslovi Generalne kompanije automatskog oružja značili su i osnivanje nekoliko poduzeća-
kćeri. Uskoro je bilo jasno kako je tvrtki profitabilni]e da ima vlastite rudnike željeza i bakra i ugljena, i
izvore nafte. Zatim je tvrtka morala izgraditi nekih tisuću i petsto kilometara željezničkih pruga,
progutavši pritom nekoliko susjednih linija koje nisu bile u stanju
102
nositi se s konkurencijom. A onda je Jonesu (koji je obično iskazivao vrlo slabo zanimanje za
financijsku stranu posla) uspjelo vrlo unosno preuzimanje jedne prijevozničke tvrtke, a Generalna
kompanija našla se u vlasništvu flote od četrdeset prekooceanskih parobroda.
Ali sve to nije više imalo apsolutno pravo na Hu-ghovo i Jonesovo vrijeme. Mnogo onoga što su prije
morali sami raditi sad se radilo za njih; osim toga, posao se razvijao sam po sebi - kapital, profiti, i
različite grane posla cvjetale su neovisno.
Konačno je Hugh mogao putovati. S Madge ili sam proputovao je Europu, Aziju, Afriku, Južnu
Ameriku. I često bi, sjedeći u svojoj newyorškoj palači, zatvorivši oči i ponovno u duhu proživljavajući
svoja putovanja, mislio kako mu je sve to oplemenilo dušu.
Zanimanje za umjetnost koje je Hugh razvio nakon nekoliko putovanja po Italiji ispunilo mu je život
novim smislom. Počeo je kupovati veliki broj slika i, premda se to čini neobičnim za nekoga bez
umjetničkog obrazovanja, od samog je početka kupovao dobro. Kroz nekoliko je godina uspio prikupiti
fascinantnu zbirku slika suvremenih umjetnika novih smjerova.
Ali, kao stoje sam govorio, najdublji njegovi osjećaji ostali su posvećeni umjetničkim djelima koja su
ostala na mjestima na kojima su i nastala. Zbog toga su mu se zbirke prikupljene i dovezene u
Ameriku činile čudno beživotnima. Za vrijeme putovanja po Italiji i Španjolskoj ušao bi u neku prastaru
crkvicu u nekom zabačenom selu i odjednom osjetio dojam čudne i neobjašnjive radosti; iz neke
udaljene dubine njegove duše,
103
začuli bi se glasovi probuñeni licem Madone koja stoji naspram tamne pozadine ili u polumraku i tišini
visoke volte kraj zrake večernjeg sunca koja prodire kroz obojano staklo, ili tupim odjekom koraka na
kamenim pločama.
A onda je Hugh postao svjestan tajnih biti koje žive i kreću se u svemu što ga okružuje, otjelovljene u
slikama starih majstora, u prastarim crkvama, zidovima i tornjevima, ali uvijek ujedinjene s krajolikom
iz kojega su se izdizale - vinogradima na brijegu, suncem na zalazu, žutim kamenim puteljkom,
lancem brežuljaka na obzoru.
To su bila Hughova najdragocjenija iskustva, poslije kojih je svakodnevni život djelovao blijedo, čudno
i nestvarno.
Hughova sljedeća strast bila je astronomija.
Plovio je svojom ogromnom jahtom po ušću Amazone. Bila je večer. Madge i djeca su sišli u
potpalublje, a Hugh je otišao na most. Bila je topla i mračna tropska noć, vlažna i puna svjetlucavih
zvijezda. Hugh je dugo buljio u nebo. I odjednom se sjetio kako je u ranoj mladosti volio astronomiju.
"Sve sam to morao u to vrijeme napustiti", rekao je samome sebi. "Ali sad ... zašto se sad ne bih time
bavio? Tko je ono govorio o ozvjezdanom nebu i ljudskoj duši?"
Hugh je promislio o tome kako ga zvijezde privlače, kako sama kontemplacija nevjerojatnih udaljenosti
meñu zvijezdama i zemljom može sve zemaljsko učiniti sićušnim i dalekim. Cijelo mu se biće uzbudilo.
104
Nije se maknuo s mosta sve do kasno u noć, i već je sljedećeg dana rekvirirao sve knjige o astronomiji
koje je kapetan slučajno imao sa sobom, kao i globus i različite zvjezdane karte.
Ostatak putovanja Hugh je razmišljao samo o zvijezdama. A kad se vratio u New York, činilo mu se
kako je postao neka druga osoba. Zvijezde su ga odvele iz pustinje poslova u kojoj je životario ovih
posljednjih nekoliko godina. Postao je onaj stari Hugh, sanjač o nemogućem, koji svojoj uzletjeloj
mašti pušta na volju.
U New Yorku je počeo skupljati knjižnicu o astronomiji, i napravio si je mali opservatorij koji je koštao
oko milijun dolara. Pozvao je jednog mladog znanstvenika da upravlja opservatorijem, a sam se toliko
zanio daje tamo provodio cijele dane i noći. Tu se Hugh doista pronašao. Iznenañeno je primijetio da
ga je u posljednje vrijeme njegov dar za izume, čini se, napustio. Ah sad se vratio udvostručene i
utrostručene snage. Sad je radio samo radi znanja, kreativno radio, osvajajući i izvlačeći iz prirode
njene najdublje tajne. San mu je bio komunicirati s drugim planetima; planovi su mu napredovali.
Već u prvoj godini svoga novog života, Hugh je počeo graditi staklenike za Madge. S vremenom su to
postali ostakljeni botanički vrtovi u kojima su se uzgajale samo ruže, ali ruže svih vrsta. Ruže su bile
Madgein ponos i sreća. Na roñendan svoga prvog djeteta, Hugha Juniora, uvijek bi održala čajanku u
ražinoj galeriji, o kojoj je newyorški tisak redovito izvještavao.
105
I
Madge je imala i filantropskih pobuda, i gradila je grad vrtova za slijepe.
Hugh i njegova obitelj redovito su mjesec kolovoz provodili u njegovu planinskom domu nedaleko od
New Yorka. U vrijeme o kojem govorim, najstariji mu se sin upravo vratio iz Pariza, gdje je studirao
matematiku i astronomiju; njegove dvije kćeri, koje su se obje silno zanimale za slikarstvo, vratile su
se iz Japana; a najmlañi sin, koji je bio iznimno glazbeno nadaren, oporavljao se od teške gripe.
Hugh je bio neobično ponosan na svoju djecu. Ali uvijek ih je nazivao "Madgeinom djecom", priznajući
njeno pravo prvenstva, jer oni su bili u njenim mislima i snovima davno prije nego što su se doista
pojavili.
Kad se okupila cijela obitelj, Madge je otišla na nekoliko dana da vidi kako napreduje gradnja njezina
grada vrtova. Uoči njezina povratka, stigao je njen telegram, u kojem je stajalo: "Konačno sam ja
uspjela doseći, ako ne već izum, a ono otkriće. Ispričat ću po povratku."
Na putu kući sa željezničke postaje, Madge je odbila razgovarati o svome "izumu", i rekla je da to
mora pričekati do večeri.
Nakon večere, popili su kavu na širokoj verandi s pogledom na duboku dolinu, iza koje su se nalazili
bregovi pokriveni jelama, i dva vodopada jedva vidljiva u plavoj daljini. Već nekoliko godina Madge je
ovo mjesto voljela čak i više od svojih plantaža ruža u Kali-forniji.
106
"Kako strašno mora biti živjeti u tami i ne moći vidjeti sunce, planine, zelenilo ... pomislite na to, djeco",
rekla je Madge. "Ja ne mogu zamisliti ništa gore. I zato sam tako sretna ovih zadnjih nekoliko dana.
Mogu za slijepe učiniti više nego što sam mislila. Htjela sam im samo ublažiti sudbinu, a sad se čini da
možemo izliječiti mnoge koji su smatrani beznadnim slučajevima. Pronašla sam iznimnog liječnika koji
slijepce liječi sugestijom pod hipnozom. Ono što sam vidjela je poput čuda. Pravo iscjeljenje za slijepe.
Sama sam vidjela kako je osoba koja je deset godina bila slijepa progledala. Čak i oni koji se rode
slijepi ponekad reagiraju na ovu terapiju. Taj moj liječnik kaže da skoro deset posto onih koji se
smatraju posve slijepima uopće nisu neizlječivi. Po njegovom mišljenju, obični liječnici počine puno
štete govoreći pacijentima da za njih nema nade. Kao posljedica toga, ljudi doista oslijepe, uglavnom
zbog autosugestije. Oko je tako osjetljiv organ daje podložno svakoj sugestiji. I, vidite, pod hipnozom
se sugerira obrnuto, zapovijedajući očima da vide, i one poslušaju, i progledaju, osim u slučajevima
kad je živac atrofirao. Ali ovaj liječnik ne može dobiti priliku. Oftalmolozi u New Yorku zabranili su mu
eksperimente u očnim bolnicama, i to nakon stoje izliječio djevojku koja se slijepa rodila. Samo
pomislite, zar to nije strašno? Ti su liječnici i sami slijepi! Pa sam odlučila izgraditi kliniku za toga
liječnika u blizini svoga grada vrtova, i osnovati institut u kojem će mladi liječnici moći naučiti ovu novu
metodu. Pomislite koliko se dobra može učiniti, i kakvo će zadovoljstvo biti prilika da činim dobro!"
107
"Pa, znate," reče Vrag, "to je sve bilo tako divno da više naprosto nisam mogao mirno sjediti. Već sam
vam rekao da sentimentalnost na mene ima isti učinak kao i nemirno more na ljudska bića podložna
morskoj bolesti. Otišao sam, i o čemu su dalje razgovarali, nemam pojma."
"Ali na kraju krajeva," rekoh ja, "što to sve znači -je li to bilo dobro ili loše? Je li Hughu bilo neophodno
da postane izumitelj, ili bi bilo bolje daje pognuo glavu kao i svi ostali? Ne shvaćam."
Vrag je bljesnuo ljutitim zelenim plamenom i tresnuo šakom o stol silovitim udarcem.
"Rekao sam ti da ne tražiš pouku!" zagrmi. "Misli što hoćeš! Samo me pusti na miru! Kao da bih ikad
mogao shvatiti bilo što o vama ljudima!"
I nestao je pod zemljom, ostavljajući za sobom miris sumpora.
Vrag je u zadnje vrijeme prilično razdražljiv.
108
DOBROĆUDNI VRAG
"ogodilo se to dok sam putovao po Indiji.
Jednog sam se jutra našao u Ellori, gdje se nalaze slavni hramovi u spiljama.
Sigurno ste čitali ili čuli o tome mjestu.
Planinski se lanac pruža od Daulatabada, a presijecaju ga oštri kanjoni i duboke doline koje čuvaju
ruševine mrtvih gradova; završava golom kamenom istakom u obliku potkovice dugačkom nekoliko
kilometara. Od klisure se prema gore pruža konkavni zid ispunjen rupama sličnim ogromnim
lastavicjim gnijezdima - to su otvori spiljskih hramova. Cijela je stijena izbušena hramovima koji prodiru
duboko u zemlju. Tu ima pedeset i osam hramova, a svi pripadaju različitim drevnim religijama i
različitim bogovima, jedan iznad drugoga.
Unutar ogromnih mračnih dvorana, na visini do koje ne dopire svjetlo baklji, čuje se šušketanje stotina
slijepih miševa. Tu ima dugih hodnika, uskih prolaza, zatvorenih dvorišta; neočekivanih balkona i
galerija s pogledom na ravnicu duboko dolje; skliskih stubišta
111
uglačanih bosim nogama prije više tisuća godina; mračnih bunara iza kojih čovjek nasluti skrivene
spilje; sumrak i tišina koju ne narušava ni najmanji zvuk. Plitki reljefi i kipovi bogova s mnogo ruku i
mnogo glava; iznad svega, bog Šiva - koji pleše, ubija i u grčevitom se zagrljaju spaja s drugim
figurama.
Šiva je bog Ljubavi i Smrti, čiji je neobičan, okrutan i izrazito erotičan kult povezan s najidealističnijim i
najapstraktnijim sustavom indijske filozofije. Šiva, za-plesani bog oko koga čitav univerzum pleše kao
njegov sjajni odraz. Sve se kontradikcije na tajnovite načine spajaju u ovome bogu s tisuću imena.
Šiva, dobroćudan i milostiv, spasitelj od nesreća, božanski iscjelitelj, s tisuću očiju i tisuću tobolaca sa
strijelama kojima pobjeñuje demone. Šiva, zaštitnik "ljudskog krda", grla plavog od otrova koji je trebao
uništiti ljudsku rasu i koji je sam popio kako bi spasio ljude. Šiva, "veliko vrijeme", neumorni obnavljač
svega što je uništio. U tome smislu predstavlja se kao lingam, crni falus koji obitava u eteru, a obožava
ga se kao izvor života i boga putenosti, isto je tako Šiva i bog asketizma i asketa, i sam veliki asket,
"odjeven u zrak"; bog mudrosti, bog spoznaje i svjetla. On je takoñer i gospodar zla, koji živi na
grobljima i krematorijima i nosi krunu od zmija i ogrlicu od lubanja. Šiva je istovremeno bog, svećenik i
žrtva, to jest čitav univerzum. Šivina je suputnica jednako tajnovita i kontradiktorna kao i on sam. Ima
mnogo različitih lica i poznaju je pod mnogo imena: Parvati, božica ljepote, ljubavi i sreće; Durga,
zaštitnica majki i obitelji; i Kali, ona crna, gospodarica groblja, plesačica meñu
112
duhovima, božica zla, bolesti, ubojstva, i istovremeno božica mudrosti i otkrovenja.
Dalje uz kamenu stijenu nalaze se hramovi Bu-dhe, gdje su se ljudi odricali svijeta i molili za
izbavljenje od njega; to su mjesta gdje ogromni kipovi dvije tisuće godina stoje tihi i izgubljeni u
kontemplaciji.
U središtu dugog lanca hramova nalazi se ogromni hram Kailasa, ili Hram Neba. Kailas je mitska
planina u Himalajama na kojoj žive bogovi - indijski Olimp. Za ovaj je hram u stijeni iskopana ogromna
šupljina. Usred šupljine stoje tri velike pagode ukrašene izrezbarenim kamenim ukrasima; ni jedan
kamen nije položen na drugi - sve je isklesano iz žive stijene. Dva ogromna kipa slonova, nekoliko
puta veća od prirodne veličine, stoje sa strana pagoda, takoñer isklesani od stijene. U širinu i dubinu
stijene iza njih pružaju se galerije, podzemni prolazi, i mračne, tajnovite dvorane čiji grubi zidovi još
nose tragove alata koji je odvalji-vao granit; kipovi i reljefi zastrašujućih bogova stoje u nišama.
Jednom davno, sve je ovo bilo prepuno života. Bilo je uzbibanih masa hodočasnika koji su se okupljali
na proslavama u noćima punog mjeseca, da promatraju svete plesove i prinose žrtve; stotine gipkih
plesača je skakutalo, miris jasmina širio se svuda. U unutarnjem svetištu izvodili se magični rituali
tajnovitih kultova. Neki kažu da tragovi tih rituala još i danas žive u Indiji, premda su brižljivo skriveni
od Europljana. Sve spilje, do najdubljih dubina, jednom su živjele vlastitim životom, životom kojeg ni
izbliza ne možemo shvatiti.
113
Danas se od svega toga ništa ne vidi. Grad hramova je divljina. Nema brahmanskih svećenika, nema
plesača, nema lutajućih fakira, nema hodočasnika; nestale su beskrajne procesije slonova, nitko ne
donosi cvijeće, nitko ne pali vatre. Dokle se god pogled pruža, u ravnicama ispod njih nema ni jednog
sela m znaka života. Samo u dva ili tri zaseoka skrivena u drveću živi nekolicina čuvara koji su
istovremeno i vodiči.
Spilje i hramovi pojavljuju se kao u snu. Nigdje se na svijetu stvarnost ne stapa sa svijetom snova tako
potpuno kao u ovim spiljama. Svatko tko uñe u njih podijeli neodreñeno sjećanje na hod u snu kroz
tamne hodnike i uske prolaze poput ovih; na penjanje, uz strah od pada, uz strma i skliska stubišta; na
spuštanje da se rukom dotakne neravnih zidova i poda; na prolaske kroz uske nakrivljene galerije da
se izbije na kamenu istaku, a duboko pod njom prostire se maglovita ravnica. Možda se ništa od toga
nije dogodilo; možda jest. Ali sjećanje na tamne hodnike i galerije ostaje.
Bilo je ljeto - sezona kiša. Ravnice u dolini bile su pokrivene gustim zelenim sagom, a potoci su
posvuda klokotali preko stijenja da se pomiješaju s drugima, niže, i otežaju put do udaljenih spilja.
Krenuvši rano ujutro, proveo sam cijeli dan lutajući po hramovima s fotoaparatom, spuštajući se u
spilje, penjući se po stijenama, verući se do vrha uspona, i uvijek se ponovno vraćajući hramovima.
Sve sam to činio s nekom vrstom iskrene, žedne znatiželje, kao da
114
sam odnekud znao ili osjećao da ću ovdje, baš na tome mjestu, pronaći nešto što sam tražio. Nekoliko
sam se puta spustio dolje do ravnica, zaraslih u vegetaciju i prepunih vode, i iskušao različite prilaze
najudaljenijim i najnepristupačnijim dijelovima grada hramova. Rekli su mi da se tu, u trećem ili
četvrtom hramu od kraja, nalazi jedan reljef ili simbolični zidni crtež, i bio sam odlučan da ga
pronañem i, ako je moguće, fotografiram. Moji su vodiči marljivo tražili prolaz, gacajući do pasa po
klokotavim, blatnjavim potocima, neustrašivo pljačkajući kroz vlažnu travu prepunu zmija i šireći put
kroz gusto grmlje. Ali svaki bismo put naišli na neku prepreku - strmu stijenu ili duboku vodu. Pokazalo
se nemogućim da se do desnog kraja potkovaste istake doñe kraćim putem, iz doline. Kišilo je cijelog
dana, jedva tu i tamo usporavajući; a svako toliko nastao bi pljusak. U takvim bih se trenucima sklonio
u najbliži hram, zapalio cigaretu, i čekao pod kipom Budhe spuštenih očiju sve dok se silni pljusak ne
bi smanjio do stalnog romi-njanja. Cijelog dana nisam vidio ni žive duše osim svoje dvojice vodiča (s
kojima sam se sporazumijevao znakovima, jer nisu znali ni riječi engleskog), šišmiša u spiljama, i tu i
tamo kakvog sivog zeca koji bi iskočio iz grma kad bismo mu se približili.
Na kraju sam izgubio nadu da ću se udaljenim hramovima približiti odozdo, i odlučio da ću sljedećeg
dana otići ravno na vrh uspona i pokušati ih dosegnuti odozgo.
Predvečer, umoran, gladan i mokar, vratio sam se u hotel.
115
Ovo "odmaralište" ili "bungalovi", one vrste koja se može naći po cijeloj Indiji, nalazilo se nekih tri
kilometra od spilja, na padini planine u blizini oštećenih grobova muslimanskih osvajača koji su u
sedamnaestom stoljeću razorili pola Indije.
Već se smračilo. Bio sam tako umoran da nisam mogao jesti, i otišao sam ravno u krevet. Večernje
zabave nisu običaj u Indiji, i sa sumrakom ne preostane ništa doli otići u krevet.
Vrijeme je postalo još gore. Počeo je monsun. Nagli naleti vjetra potresli bi cijelu kuću, a kad bi se
vjetar stišao, čuo bih valove kiše kako udaraju po krovu. Očajnički mi je trebalo da brzo zaspim i dobro
se odmorim tako da mogu rano krenuti. Sutra naprosto moram pronaći onaj hram sa simboličkim
reljefom na zidu. Ali dugo sam ležao budan, u nekoj vrsti teške omame, opčaran sjećanjem na
hramove koji su budili divljenje, osjećajući kao da još uvijek onuda lutam, zureći u bogove i vrludajući
podzemnim prolazima koji povezuju hramove.
Istovremeno me sve jače hvatao neki čudan nemir. Bilo je nečeg užasavajućeg u neprestanoj buci
kiše i vjetra, koja je sa sobom donosila i druge neočekivane zvukove - klopot vlaka, premda je
željeznica bila udaljena više od trideset kilometara, ili ljudske glasove i toptanje kopita po kamenu; a
onda stupanje, odmjereni koraci vojnika koji marširaju i potmulo pjevanje, koje povremeno kao da se
približavalo, a povremeno udaljavalo, ali ni na čas nije prestajalo.
116
Iscrpljenost mije pritisla živce. Počeo sam osjećati da me u mome bungalovu okružuje nešto čudno i
neprijateljski nastrojeno. Netko me promatrao, netko se prikradao kućici. Znao sam da sam u njoj
posve sam, da su vrata jedva zaključana, i da stražari spavaju u svojoj vlastitoj kolibi na drugom kraju
prostrane čistine.
Taj se osjećaj nelagode uporno pojačavao, ne dopuštajući mi da zaspim. Počeo sam samome sebi ići
na živce, kao i monsun, i Indija, i sve oko mene. Istovremeno, sve me jače i jače hvatao strah, kao da
sam došao do nekog mjesta s koga nema povratka, gdje opasnosti vrebaju sa svih strana, a nešto
prijeti iz svakog kutka. Uhvatio sam se kako odlučujem da idućeg dana neću ići nikamo dalje, već ću
se odmah ujutro vratiti u Daulatabad. U tom času, učinilo mi se da mi svijest blijedi, a nizovi slika,
prikaza i lica zaredali su mi pred očima.
Odjednom je nešto divljački udarilo na verandi u susjednoj sobi. Sav je san smjesta nestao. Sad već
poznati užas i strepnja od neke neprijateljski nastrojene i neugodne prisutnosti zgrabili su me novom
snagom. Iskočio sam iz kreveta, uzeo revolver iz svoga kovčega, napunio ga, i stavio ga na stol pokraj
kreveta. Neko se vrijeme činilo da se sve smiruje, i ja sam zadrijemao.
Probudio sam se s trzajem, i sjeo u krevetu. Netko je kucao na moja vrata, ne onim uobičajenim
laganim udarcima već grabeći kvaku obim rukama, bijesno povlačeći i mlateći po vratima. Polako, kao
da se bojim otkriti da sam budan, ispružio sam ruku i zapipao po
117
revolver. Tek kad sam ga pronašao i uperio u vrata neki mije izrazito miran i smiren glas rekao kako je
to samo vjetar. Pomalo postiñen zbog svojih postupaka, spustio sam revolver na mjesto i vratio se u
krevet.
Kucanje je prestalo, ali dvije sobe od mene vrata su se s treskom zalupila, kao da je netko, odustavši
od napora da ga čujem, izašao na verandu i zalupio vratima.
"Kuća za posjetitelje" sastojala se od četiri sobe, od kojih su dvije gledale na veliku verandu. Sve su
sobe bile povezane vratima. U mojoj je sobi bilo četvero vrata, dvoja koja su se otvarala na susjedne
sobe i dvoja koja su vodila van.
Na neko je vrijeme utihlo sve osim kiše koja je pljuštala. A onda se opet začulo glasno lupanje po
vratima, a u susjednoj sobi okvir prozora se zatresao kao da ga je udarila šaka. Nakon nekoliko
trenutaka tišine, netko ili nešto moralo se pritajeno prikrasti i opet zgrabiti kvaku mojih vrata, jer se
odjednom bijesno za-tresla.
Više to nisam mogao trpjeti. Iskočio sam iz kreveta, jurnuo do vrata i širom ih otvorio. Iza njih bila je
tama, a s lijeve strane, sobu dalje, zalupila su se vrata. Vratio sam se u svoju sobu, upalio svijeću i
proučio vrata i prozore. Sve je bilo popucalo od vreline suhog razdoblja, kračuni potrgani i beskorisni.
Tako dugo dok bih sa svijećom prolazio kroz kuću, sve je bilo tiho, a vrata su se činila čvrsto
zatvorenima. Ali čim sam se vratio, legao i ugasio svjetlo, vrata u najdaljoj sobi su se zalupila, a
prozori zatresli. Prisjetio sam se kako nisam
118
naišao ni na jedna vrata koja bi lupetala, i počeo se čuditi. Moja tjeskoba i uznemirenost još su porasle
kad sam shvatio da mi je san do kraja pobjegao, i da ću vjerojatno ostatak noći morati trpjeti te muke.
Bilo je tako apsurdno ne moći zaspati nakon takvog dana. Nisam spavao ni prethodne noći, jer sam
morao presjedati usred noći. Rano ujutro stigao sam u Daulatabad i dva sata odrijemao u odmaralištu
sličnom ovome u kome sam sad bio. A onda, kad su stigli konji, tri sam se sata drmusao po vjetru i kiši
u "tongi" na dva kotača, dok su me povlačili od brda do brda, kraj fantastičnih ruševina utvrda i
gradova, a nakon toga sam lutao spiljama od podneva do sumraka.
A sad su mi ta prokleta vrata i taj neobjašnjivi, bezimeni strah otjerali san. Nespavanje je u Indiji
dvostruko napornije, jer je tamo teže riješiti se iscrpljenosti koju donose nego bilo gdje drugdje. Trag
nesanice ostat će u apatiji, bezvoljnosti, razdražljivosti, i posve -mašnjem odsustvu bilo kakva
zanimanja za bilo što. Sve sam to znao iz iskustva. Sad sam se počeo brinuti da sutra neću željeti
nikamo ići i da me ništa neće zanimati; a ta me spoznaja još više razdraživala.
Od svih problema povezanih s putovanjima, manjak sna je najteži. Sve ostalo se da podnijeti, ali kad
se ne može spavati, čovjeka prevlada osjećaj raspadanja, i uobičajeni se karakter pretvori u umorno,
kapriciozno, razdražljivo i bezvoljno stvorenje. Toga sam se bojao više od ičega.
Ja to nazivam "utapanje u stvarnome". Sve postane plošno, obično, prozaično; glas tajnovitog i
čudesnog,
119
koji se u Indiji tako dobro čuje, utihne i čini se samo budalastom izmišljotinom. Primjećujete samo
neudobnosti - komičnu i neprijatnu stranu svega i svakoga. Zrcalo gubi sjaj, a svijet se čini potpuno
sivim i ploš-nim.
To je bilo ono što mi je sutrašnji dan obećavao umjesto zadivljujućih i neočekivanih vizija koje su me
dan prije u pećinama udarile takvom snagom.
Činilo se nemogućim ponovno zaspati. Povremeno bi čitav bungalov oživio, kao da želi poletjeti, a sva
bi vrata, prozori i kapci istovremeno lupetali.
Postupno je osjećaj užasa i straha počeo blijedi-ti, vjerojatno od obične iscrpljenosti. Naravno,
prikriven klepetanjem i bukom, bilo tko je mogao provaliti unutra. Na kraju, meñutim, nije me više bilo
briga: tko želi, neka uñe; ja sam samo htio spavati.
Onda je počela bolna borba. Isprobao sam svaki trik koji sam znao ne bih li zaspao. Pokušao sam
opustiti sve mišiće i pustiti um da mi se isprazni; slušao sam otkucaje svoga srca i pokušavao se
izgubiti u ritmičnom ljuljanju valova koji mi prolaze kroz tijelo. Zatvorenih očiju, pokušavao sam
prodrijeti kroz tamu i označiti središnju točku u koju sam pokušao utonuti ne razmišljajući ni o čemu.
To mi je uspjelo lakše nego obično. Nisam imao nikakvih misli koje bi me prekidale, i zaspao sam bez
poteškoća. Ali čim mi je svijest počela blijediti i pojavljivati se snovi, netko je opet počeo derati po
mojim vratima i lupati po verandi. Buka je prodrla kroz moj san i odvukla me natrag.
120
Neko vrijeme, u kratkim trenucima tišine izmeñu napadaja klepetanja, sigurno sam zaspao, samo da
se opet probudim, opet usredotočim, i opet utonem u san.
Onda sam se sjetio kako sam htio još jednom ustati i pokušati pričvrstiti kapke na verandi; strah je sad
izgleda posve iščezao. Pomislio sam kako bi bilo dobro odjednom se noću naći u spiljama. I opet su
se vrata zatresla a netko je koračao po verandi. Ali više mi ništa nije bilo važno ... Slike su mi doplutale
u um, netko je govorio tik kraj moga uha ...
Sad sam vidio da hodam po rubu provalije iznad hrama Kailasa. Tri reda kamenih pagoda stajalo je
ispod mene. Pogledao sam dolje, a zatim, blago se odgurnuv-ši stopalima, napustio sam rub stijene i
mirno i glatko poletio iznad pagoda. "Ovo je puno udobnije", rekao sam samomu sebi, "nego onaj
zaobilazni put." Proletio sam kraj pagoda i sletio na tlo, nedaleko od ulaza.
Sjeo sam na stube prve pagode, u blizini kamenog slona odlomljene surle, i čekao nekoga.
Kako čudno, kako sam mogao zaboraviti! Naravno, čekao sam Vraga. Kad sam ga zadnji put vidio,
dogovorili smo se da ćemo se naći upravo ovdje, u hramu Kailasa. Zato sam i došao, premda sam to
zaboravio na putu dovde.
Vrag je izašao iza slona, omotan u svoj crni ogrtač, djelujući kao daje njegova prisutnost nešto posve
121
obično. Sjeo je na postolje slona i oslonio mu se na prednju nogu.
"Pa, onda, eto mene", rekao je. "Sad možemo nastaviti razgovor."
Čim je to rekao, sjetio sam se da mi je obećao podrobno pripovijedati o vrazima, o njihovoj ulozi u
ljudskim poslovima. Kako sam to mogao zaboraviti? Željno sam se pripremio da slušam. Susreti s
Vragom i razgovori s njim uvijek bi mi prikazali stvari u novom i neočekivanom svjetlu, čak i stvari o
kojima sam mislio da sve znam.
"Ponovit ću ono što sam prije rekao", reče Vrag. "Tebe zanima priroda sotonskoga svijeta i naši odnosi
s vama ljudima. Već sam ti prije rekao da nas ne razumijete i stvarate posve lažnu sliku našeg
odnosa. Ljudi teško griješe kad misle da im mi uzrokujemo zlo i nesreću. To je posve netočno. Mi smo
vrlo tužni što ljudi ne shvaćaju što mi radimo za njih. Oni ne znaju, pa čak ne mogu ni zamisliti, da se
cijeli naš život sastoji od stalnih žrtvi za ljudsku rasu, koju volimo, kojoj služimo, i bez koje ne možemo
živjeti." *
"Ne možete živjeti?"
"Da, općenito govoreći, vama je teško da nas shvatite, a teško je, prije svega, zato što nas, čak i kad
* Nakon što je ovo napisano, istakli su mi Vragov plagijat kojeg ja sam prije nisam primijetio. Rekao mi
je točno ono što je vrag rekao Ivanu Ka-ramazovu. ("Ja iskreno volim ljude, ali su me mnogo puta
oklevetali.") U vezi s ovime, mogu reći daje podudarnost samo u ovoj rečenici. Ono što Vrag govori u
svemu ostalome nema ama baš nikakvih sličnosti s onim što govori vrag kod Dostojcvskoga. S druge
strane, sklonost plagijatu je jedna od osnovnih osobina svakoga vraga. Osim toga, ja si ga uopće ni ne
mogu predočiti posve osloboñena plagijata. Autor
122
i
nas priznajete, smatrate stvorenjima iz nekog drugog svijeta. Ha, ha, ha!" Vrag je podrhtavao od
smijeha. "Baš tako! Stvorenja s nekog drugog svijeta! Kad biste samo znali kako to bedasto zvuči. Mi
smo prava bit ovoga svijeta, zemaljskoga, tvarnog. Shvaćaš li? Mi predstavljamo vezu, takorekuć,
izmeñu vas i zemlje. I mi se brinemo da se ta veza ne prekine."
"Nazivaju vas dusima zla!"
"Kakva glupost! Mi smo duhovi tvari. Ono što vi zovete zlom je, iz naše točke gledišta, istina. Često je
korisna kao prva mjera koja vas veže za zemlju i sprečava da je napustite. Svejedno, nazivati nas
dusima zla nije točno. Istina, ima meñu nama i duhova zla, kao što sam na primjer ja. Ali to su
iznimke. Konačno, čak ni ja nisam ni približno toliko moćan u ovoj sferi koliko se priča. Ja ne stvaram
zlo, samo ga takorekuć skupljam. Nisam profesionalac, tek amater, sakupljač. Eto ti; moje su sklonosti
vrlo vjerojatno pomalo perverzne. Silno volim promatrati način na koji ljudi izvode svoja gadna djela, a
naročito ako pri tome koriste fine riječi. Na žalost, tek im vrlo rijetko mogu pomoći. Vidiš i po onome
što sam ti prošli put ispričao da sam u nekim vrlo zanimljivim slučajevima potpuno nemoćan. Vi ljudi
ste vrlo često silno čudni. I zato, ponavljam, ja sam iznimka. Velika većina našega bratstva duboko je
privržena ljudima. Ali vi ne shvaćate što mi činimo za vas. Da nema nas, već biste odavno nestali bez
traga."
"Što bi nam se to dogodilo bez vas?"
"Nestali biste, bili biste uništeni, i rasuli biste se kozmičkim eterom", reče Vrag, "kao što nestanete
123
kad ... kad vam na pamet padnu razne budalaste sanje." Zastao je. "Kao stoje ona koju nazivate
'prenošenjem svijesti u drugi svijet'.
Sigurno se iz našeg prijašnjeg razgovora sjećaš da nimalo ne vjerujem u druge svjetove; smatram ih
samo izdancima mašte. Prema tome, ne mogu ti o njima dati nikakvih podataka. Poznajem samo one
krajeve s kojima imam izravnog dodira, a onima s kojima nemam dodira, ne priznajem ni postojanje.
Shvaćaš li? To znači da ljudi koji napuste zemlju ili izgube kontakt s njom budu uništeni; prestanu
postojati bilo gdje, bilo kad. I zato vas žalimo. Kakva šteta što ste toliko glupi, toliko podložni
maštarijama koje vas uništavaju. Mi se trudimo koliko možemo da vas zadržimo na zemlji. Da se
nismo mi brinuli za vas, već biste odavno prestali ovdje postojati. A gdje biste bili - otkud bih znao? Po
mome mišljenju, nigdje, jer meni ne postoji ništa osim ovog svijeta. Mi sami i jedini držimo vas na ovoj
prediv-noj zemlji, pružamo vam priliku da se divite zalasku sunca ili izlasku mjeseca, slušate slavuje,
ljubite, iskusite radost. Bez nas, od vas ne bi ostalo ništa."
"Ali čekaj," rekoh, "upravo si sam rekao da ne znaš gdje bismo bili bez vas. Možda ne bismo potpuno
nestali, možda se ne bismo uništili, možda ne bismo prestali postojati bilo gdje i bilo kad, kao što si
rekao. Možda bismo, nasuprot, započeli nov i puno ugodniji život negdje gdje vi ne postojite. Ti
naravno znaš da postoji i takva teorija."
"To je sve hrpa gluposti. Kao prvo, gdje je to negdje? Gdje je, desno, lijevo, istočno, zapadno? To je
124
mit! A kao drugo, kako ćete uživati u nečemu izvan tvari? Svi vaši užici su materijalni, vaša su tijela
materijalna, i bez materijalnog tijela ne možete ništa iskusiti! Onaj tko nema iskustva nema ni
postojanja. Konačno, čak i kad biste uživali tamo bez nas, kakva bi to nama bila satisfakcija? Što bi
nama onda značila vaša zadovoljstva? Kažem ti, volimo vas. Pa, razmisli sam: zamisli ženu koja voli
muškarca, a ti je pokušavaš uvjeriti da bi mu bilo puno bolje negdje gdje ga ona više nikad ne bi
vidjela. Što misliš, kako će ti odgovoriti? Misliš da će ga pristati pustiti? Ništa na svijetu ne bi je na to
nagovorilo, ne ako je prava, živa žena. Reći će: 'Čak i ako za njega ovdje nije sve savršeno, ovdje ima
mene, i ja ga neću pustiti.' Zar nije tako? I bit će u pravu! Vi ljudi ste smiješna gomilica, savršeno
shvaćate, ali svejedno od nas tražite nešto nemoguće.
Slušaj, zar je zaista moguće vjerovati u sva ta buncanja o nekom drugom svijetu? Svi mi jako dobro
znamo što se dogaña s ljudima kad umru. I znamo da čovjek u sebi nema ničeg što onamo nije došlo
vanjskim dojmovima. Ja sam pozitivist, ili, da budem precizniji, monist. Ja priznajem samo jedan
početak univerzuma, kojim je stvoren vidljiv, čujan i opipljiv svijet. Izvan toga svijeta nema ničega.
Naravno, može biti još neotkrivenih zraka i vibracija, ali to je sasvim druga stvar. Prije ili kasnije će i
oni biti otkriveni, i samo će ojačati ljudsko uvjerenje da je sve materijalno. Ah, kako vi volite bajke! I
kako se mi moramo boriti protiv njih! Zapravo je sasvim jednostavno shvatiti kako se takve priče
pojave. Ljudi ne žele umrijeti, pomisao na smrt ih
125
plaši; boje se da više nikad neće vidjeti sunce — zapravo, boje se riječi nikad. Pa si onda izmišljaju
različite utjehe. U njihovim je umovima najjača želja da nešto preostane nakon smrti. Ali mi se ne
zavaravamo. Nemamo potrebe za tim. Mi ne ovisimo o vremenu, i živimo tako dugo dok postoji tvar. A
kraljevstvo tvari je vječno!"
Vrag je skočio na noge, poskočio u zrak, napravio salto, i sletio na slonovu glavu usred ljubičastih
plamenova, vičući: "Kraljevstvo tvari je vječno!"
Vječno, vječno ... odzvanjali su hodnici unutarnjih dvorana, a šišmiši koji su se podigli u jatima ocrtali
su čudan crni obris iznad njegove glave.
"Prestani s akrobacijama!" rekoh ja. "To neke ljude možda impresionira, ali mene puno više zanima
ono što govoriš. Izgleda da smo stvarno imali jako pogrešno mišljenje o vama."
Vrag je skočio dolje i zauzeo isti položaj kao i prije, kraj slonovih nogu.
"Pogrešno od početka do kraja", rekao je, "ko-Siko o nama, toliko i o sebi samima! Vaša je prva
pogreška, već sam to rekao, u tome što nas smatrate stvorenjima s nekog drugog svijeta. Ne postoji
nikakav drugi svijet, ama baš nikakav! U svakom slučaju, mi u njega ne vjerujemo. Naša nam priroda
diktira da ne znamo i ne možemo znati ništa osim zemlje. Čudim se da to još niste shvatih. Ali kad
sam već počeo otvoreno razgovarati s tobom, priznat ću ti da smo legendu o drugom svijetu u velikoj
mjeri stvorili mi."
"Ne shvaćam", rekoh.
126
"Vidiš, ljudi se često zanose čudnim maštarijama. Meñu ostalim, to često sprečava ljude u bavljenju
životom i vlastitim poslom. I tako, da ih oslobodimo tih maštarija, ili bar da ih učinimo bezopasnima,
poduzeli smo jednu taktičku, ili, da budem precizniji, pedagošku akciju. Naime, zajedno sa štetnim i
pogubnim maštarijama, mi stvaramo druge, koje su im slične, ali bezopasne.
Uzmi one maštarije o nestvarnosti ovog svijeta, o drugom svijetu, vječnom životu, vječnosti - u svemu
tome ima nečega što oslabljuje, što ljude lišava upornosti koja je neophodna za život. Vidiš kako netko
tko povjeruje u vječni život počne ovaj trenutni život promatrati s odreñenim prezirom. Više ne cijeni
dobre stvari u životu, ne želi se boriti za njih, često čak ne želi ni povratiti ono što mu se oduzme.
Samo pomisli što se može razviti iz takve situacije. U principu, takav se čovjek počne ponašati čudno,
provodi previše vremena u sanjarenju, doživljavajući mistična iskustva, i konačno se posve odrekne
života.
Misticizam - to ti je glavno zlo. Pa se nama ljudi sažale i, koristeći neki povodljiv um, mi složimo svoju
vlastitu teoriju o drugom svijetu, životu poslije smrti, vječnom životu - zovi to kako hoćeš - jednostavnu,
dosljednu, logičnu teoriju, koliko god bila lažna. Svejedno, shvaćaš, ne želim nagovijestiti kako postoji i
prava teorija o svijetu izvan ovoga - sve su one podjednako lažne. Sigurno su to sve teorije odreñenog
neugodnog mističnog ili vjerskog okusa; ako ne odvedu ljude ravno u vjersko ludilo, ali sigurno ih
iskvare.
127
U usporedbi s tim štetnim maštarijama, naše teorije su, meñu nama rečeno, samo sitne izmišljotine. U
njima nema ničeg mračnog, ničeg mističnog. Mi sve baziramo na najrealističnijim zemaljskim
činjenicama; samo što one nikad nisu i neće biti istinite.
Kao rezultat, naš drugi svijet nimalo se ne razlikuje od zemlje. To je samo, takorekuc, zemlja
naopačke. Shvaćaš da mjesta koja imaju mnogo toga zajedničkoga, čak ni kad ih se obrne naopačke,
nisu opasna.
U toj situaciji puno pomaže i ona vaša osnovna pogreška u vezi s nama, a konačno i vaša pogreška u
vezi s vama samima."
"A u čemu smo to, po tvome, pogriješili u vezi sa samima sobom?"
"To mije čak teško i objasniti", reče Vrag, "jer su ti zamisli tako zbunjene. Moram početi jako davno.
U onoj vašoj staroj knjizi zapisana je priča o Adamu i Evi. No, dakle, ta priča nije točna, i ta lažna
teorija o podrijetlu čovjeka zamućuje i sve ostale zamisli koje imate o sebi. A što se tiče one nove
teorije o porijeklu čovjeka iz protoplazme, ona je vrlo duhovita. To priznajem. Ali je još dalje od istine.
Sad ću ti pokušati ispričati što se zbilja dogodilo.
Adam i Eva su imena potomaka Onog Velikog. Tako kažu; ne znam koliko je to istina, ali ne znam
možemo li ikad biti posve sigurni u bilo što, vjerojatno ne. Ali kažu da je nekad postojao Onaj Veliki,
zvan Lučonoša, koji se borio i suprotstavio, ne nebesima već
128
zemlji, tvari, ili laži, i pobijedio je. Tek mnogo kasnije, mi smo rekli da se borio s nebesima.
Uzdigao se vrlo visoko, ali kažu da je na kraju posumnjao u istinu, i daje načas povjerovao upravo u
onu laž protiv koje se bio borio. Zbog toga je pao i razbio se u tisuću komadića. A Adam i Eva proizašli
su iz njegovih potomaka. Uz najbolju volju, ne mogu ti tu priču ispričati ništa bolje; vidiš, ona graniči sa
stvarima koje ja ne razumijem. A ono što ja ne razumijem ne postoji. Vrlo je neugodno govoriti o
nečemu što se nalazi na rubu neke praznine iza koje ništa ne postoji. Mi se bojimo te praznine. I to ti
je to: ispričao sam ti našu najveću tajnu. Zbog tog straha, tog užasa, mi se vežemo za vas; vi nam
pomažete da se ne obaziremo na grozno ništa vilo i da ga zaboravimo.
Ali vratit ću se onomu što sam ranije govorio. Adam i Eva su, prema vašoj staroj knjizi, živjeli u raju. To
je prva pogreška: živjeli su na zemlji. Ali, kako da to kažem? Oni su se samo igrali da žive na zemlji -
kao djeca! A s devet desetina svoga bića živjeli su u onoj praznini koju mi toliko mrzimo i koja je
neprijatelj životu. Oni su taj svijet nazivali svijetom čuda. Po mome mišljenju, nisu bili normalni, i
sigurno je da su patili od halucinacija. Uzmi samo činjenicu da su navodno vidjeli Boga i razgovarali s
Njim. Ne znam što to znači, ali sigurno je nešto užasno."
Vidio sam kako je Vrag zadrhtao i umotao se u svoj ogrtač.
"Naravno, ja ne vjerujem u Boga. To bi bilo smiješno", rekao je. "Ali prenosim ti legendu kakva jest.
129
Kaže se da smo se mi pobunili protiv Boga: to je posve apsurdno. Nikad se nismo pobunili protiv Boga
jer nismo i ne vjerujemo i nikad nećemo vjerovati u Njega. Taj dio legende koji govori o našoj pobuni
protiv Boga smo sami izmislili. Kasnije ću ti reći i razlog.
Ono što u vašoj knjizi dalje piše o Adamu i Evi opet je netočno: piše da su htjeli biti poput bogova, i da
su htjeli znati stoje dobro, a što zlo. To je pogrešno, jer oni su već bili poput bogova, i znali su što je
dobro, a što je zlo. Nama je to bilo silno neugodno i zastrašujuće."
Vrag je utihnuo kao da mu je teško govoriti.
"Bili su kao da su jači od nas", nastavio je. "Naravno, to je sve bila izmišljotina. Ali njima smo mi bili na
razini životinja. Oni su nas vidjeli samo kao životinje. I dali su nam imena, prema našim osobinama."
Vrag je ove posljednje riječi izrekao vrlo nevoljko.
"A moram ti reći", nastavio je, "i da nisu bili sami na zemlji. Zemlju je nastanjivala jedna druga rasa
ljudi, koja se razvila od životinja. Ali u vašoj knjizi ništa ne piše o toj drugoj rasi. Oni su bili posve u
našoj moći i nikad nas se ne bi mogli osloboditi. Ali mi smo iznad svega htjeli porobiti Adama i Evu.
Njihovo nam je prisustvo bilo neugodno. Dok su oni bili tu, ni u što nismo mogli biti sigurni. Znaš, oni
su odavali dojam da u bilo kojem času mogu učiniti da svijet nestane. Rekli su da ništa ne postoji, i da
je sve samo san, i da je moguće probuditi se i otkriti kako je sve nestalo."
Vrag je izgubio svoj nehajni ton i činilo se da se boji govoriti.
130
Promatrajući ga u tom trenutku, shvatio sam da je osnova njegove prirode strah.
"Ove je riječi teško izgovoriti", rekao je, promatrajući me kao pretučen pas. "Svejedno, sad kad sam
već počeo, bolje da nastavim.
Tako je počela borba. Problem je bio kako to dvoje riješiti njihovih maštarija, uvjeriti ih da svijet doista
postoji; da život nije igra već ozbiljna, čak i teška i problematična stvar, a da su ideje dobra i zla na
kraju krajeva samo relativne i nevažne. Uvjeriti ih u to, značilo bi prognati ih iz raja.
Taj nam se raj doista gadio. Stalni razgovori o Bogu, vječnoj ljubavi, i poljupcima. To uopće nismo
mogli podnijeti!"
"Zašto vas je to toliko smetalo?"
"Naravno, ne možeš shvatiti. Oni su govorili kako je ljubav njihova najveća snaga i silna čarolija; da će
kroz ljubav uskrsnuti Onog Velikog i tako povratiti izgubljeni svijet. Ja to uopće ne razumijem. Ali samo
pomisli, kako smo mogli trpjeti tako iskvarenu filozofiju? Već nam je bilo sasvim dovoljno to što smo
prihvatili činjenicu da mogu nestati pred našim očima. Vidiš, na zemlju bi se često spustio ružičasti
oblak i oni bi nestali. Nismo to mogli spriječiti, premda nas je silno uznemiravalo. Osim toga, smatrali
smo njihovo oblačenje posve užasnim - znaš, ono s Adamom i Evom prije Pada. Mi smo to smatrali
silno neprikladnim. Tvar zahtijeva odreñenu pristojnost. A ovo dvoje je nijekalo tvar, a divilo se ljepoti."
Vrag je tu posljednju riječ prezrivo razvukao.
131
"Pokušavali smo ih uvjeriti daje tijelo u biti vrlo ružno i nepristojno i da gaje najbolje pokriti kad god se
može. Ali oni nisu htjeli slušati.
Došlo je do točke kad je njihov primjer već počeo imati loše posljedice kod druge rase, potomaka
životinja.
Preostao je samo jedan način da nadmudrimo Adama i Evu: da u njihove živote unesemo patnju, i
natjeramo ih da povjeruju u stvarnost tvari.
Ali kako? Dugo smo razmišljali. Konačno, jedan od nas privukao nam je pozornost na potomke
životinja. Njihovi su se cijeli životi sastojali od zamjerki i nastojanja da se izvuku iz nevolja tako što će
ih natovariti drugima. Oni nisu nimalo dvojili o stvarnosti ovoga svijeta ni materijalnih stvari. Upravo
suprotno, bili su spremni jedno drugome razbiti glavu za najmanju sitnicu - na primjer za neki lijep
kamenčić. Njihove su se zamisli o dobru i zlu mijenjale tako brzo da nismo mogli držati korak s njima.
Uvečer, žena je dobra; ujutro, zla; uvečer opet dobra, i tako dalje.
I počeli smo se pitati zašto s njima sve ide tako dobro; možda to ima veze s njihovim navikama. Palo
nam je na pamet, kad bismo samo uspjeli Adama i Evu natjerati da preuzmu neku od njihovih navika,
kako bismo ih možda uspjeli i uvjeriti u stvarnost svega, i relativnost dobra i zla.
Meñu običajima životinjskih potomaka postojao je jedan koji nas je posebno zabavljao - od svih
njihovih navika, ova se činila najglupljom. Bila je to njihova navika da svakoga dana u velikim
količinama jedu voće
132
s jednog drveta. Imali su legendu da ih je u davnoj prošlosti neki bog koji se spustio na zemlju naučio
da jedu to voće. Tom su bogu podizali kipove i obožavali ga. To je već samo po sebi bilo zabavno, ali
je još smješ-nija bila činjenica da su, kad ne bi jeli to voće, doista patili, a mnogi bi čak i umrli. I tako su
oni članovi plemena koji su prikupili i spremili puno tog voća ili imali mnogo voćki dobivali poštovanje,
smatrali su ih mudrim i dobrim, a oni koji nisu imali ni voća ni voćki smatrani su bezvrijednima i
ponekad bi ih čak i ubili. Došli smo do zaključka da bismo, kad bismo Adama i Evu natjerali da jedu to
voće, mogli uspjeti u tome da im rastumačimo razumno gledište.
I tako je jedan od nas otišao do Eve i ponudio joj to voće da ga kuša. Kao što sam rekao, mi smo im
se mogli prikazivati samo u obličju životinja, pa je moj kolega morao uzeti oblik zmije.
U vašoj knjizi piše da im je bilo zabranjeno jesti voće s jednog drveta. To nije točno - njima ništa nije
bilo zabranjeno. Ali postojalo je mnogo toga što nisu razumjeli. Pričinjalo im je veliko zadovoljstvo
samo promatrati to voće koje su potomci životinja tako pohlepno jeli.
Kad je zmija Evi donijela voće i objasnila joj da je jestivo, Eva gaje kušala, a dio je dala i Adamu. I on
gaje pojeo, i oboje su počeli uživati u toj novoj atrakciji. Od toga dana, zmija je redovno donosila voće.
Jeli su ga ujutro, u podne i uvečer. Onda im je zmija objasnila gdje mogu naći obilje toga voća kako
raste, i naučila ih
133
kako da ga sami skupljaju. Uživali su i u toj novoj zabavi.
Ne mogu tvrditi da prije toga nikad nisu jeli. Ali sasvim je sigurno da su stvari prije toga bile drukčije:
svemu su pripisivali posebno značenje, i osjećali su čaroliju u svemu. A sad, konačno, više ni u čemu
nije bilo čarolije. Jeli su kao što su to činili i potomci životinja, iz zadovoljstva, ili da si ispune vrijeme. A
mi smo ih promatrali i čekali da vidimo kamo će to odvesti.
Rezultati su ubrzo stigli.
Jednog je dana Eva primijetila da se udebljala, i to ju je silno uzrujalo. A onda je počela primjećivati
čudne stvari u Adamovu ponašanju. Nedvojbeno, njegova je ljubav prema njoj ubrzano slabila.
Jednom je zijev-nuo usred strastvenog poljupca, a tako se nešto nikad prije nije dogodilo. A onda je
zaspao kad se Evi nije spavalo i htjela je da joj priča o zvijezdama. Nakon toga, Eva je bila sigurna da
se Adamova narav mijenja na gore; osobito je to primjećivala kad bi žudio za voćem; u takvim bi
trenucima postao razdražljiv, sklon prigovaranju, i općenito nepodnošljiv. Ujutro, umjesto uobičajenih
poljubaca i milovanja, osjećao je strastvenu želju za voćem, i sve dok se ne bi najeo ne bi ni pogledao
Evu. Evu je ovo silno uvrijedilo, ali premda je nevoljko prihvaćala novu naviku, trudila se pripremiti još
voća za Adama, tako da bude sit i ne ljuti se na nju.
Promatrajući to, iskočili smo iz kože od oduševljenja. Adam i Eva počeli su sličiti na obične ljude, to
jest, na potomke životinja.
134
Bez da su to primijetili, Adam i Eva stekli su naviku jesti puno više voća nego što im je trebalo. I,
doista, ubrzo su počeli patiti kad ne bi imali voća ili kad bi pomislili da se voće razrijedilo. A kad god bi
se to dogodilo, bilo bi im teško razgovarati o nestvarnosti stvari, jer je stvarnost voća govorila sama za
sebe. U suprotnom, zašto ne bi svoje potrebe zadovoljili izmišljenim voćem? Ali izmišljeno voće im
sasvim sigurno nije pružalo zadovoljstvo. Trebali su im pravi, izvorni plodovi zemlje, na potpuno isti
način kao što je to bilo s potomcima životinja.
To je bio početak naše pobjede.
Mali uzrok ponekad ima ogromne posljedice, a Adamu i Evi bilo je dovoljno da priznaju stvarnost u
pitanju voća, pa da stvarnost počne polako prodirati sa svih strana.
Adam i Eva ubrzo su shvatili da im nedostaje mnogo štošta što im treba. Čeznuli bi za stvarima kojih
nije bilo i bjesnili kad se ne bi stvorile. Postupno ih je obuzelo nezadovoljstvo svijetom. Patnja je
počela sve više ulaziti u njihove živote. U to je vrijeme komična, bezumna radost koju bi osjetili zbog
sitnica - cvijeta ili leptira, sunca, kiše, vjetra, oblaka, oluja i tko zna sve čega - koja nam se najviše
gadila, počela kopniti, i konačno je skoro potpuno nestala. Sunce ih je sad žarilo, kiša bi ih promočila,
oluje su ih plašile, vjetar hladio, i tako dalje. Istovremeno, halucinacije od kojih su patili pojavljivale su
se sve rjeñe; ono što su oni nazivali svijetom čudesa postupno je izblijedjelo i nestalo im s vidika. Bilo
nam je jako drago, jer premda je sigurno da
135
takvi čudesni svjetovi ne postoje, te su nas halucinacije plašile. Općenito, sve što su nazivali čarolijom
je prestalo, a oni su izgubili sposobnost da nam nestanu pred očima. Meñutim, sve to bio je tek
početak. Stvari su postale ozbiljnijima od trenutka kad su se počeli svañati.
Vidiš, kad je ta budalaština s čarolijama prestala, život im je postao dosadan, premda im je dugo
trebalo dok to nisu shvatili. Nezadovoljstvo životom i njihovim položajem počelo se s vremena na
vrijeme prelijevati i u nezadovoljstvo jedno drugim. Pojavili su se nesporazumi, i konačno su jednog
lijepog dana doživjeli i svoju prvu svañu.
To se dogodilo točno onako kako se obično dogodi. Eva je zadirkivala Adama oko količine voća koje je
pojeo toga jutra. Više je nego vjerojatno daje njena šala doista otkrivala i odreñene prikrivene
zamjerke Adamu. Možda i nije bio prvi put što gaje tako zadirkivala. U svakom slučaju, to je smetalo
Adama, jer je u želucu osjećao bol gladi za voćem i bio je vrlo nezadovoljan sam sobom. Oštro je
odgovorio Evi. Eva se uvrijedila i glasno odgovorila da neće trpjeti takav ton ni takvo ponašanje. Počeli
su se raspravljati, i za dvije minute svaña je bila u punom jeku.
'Nikad me ne slušaš kako treba, uvijek odgovaraš samo na prvu polovicu rečenice', rekao je Adam,
zamalo vičući. 'Daj mi da govorim ...'
'Ti ne govoriš, ti vičeš. Uopće te ne želim slušati kad si tako raspoložen', rekla je Eva, silno uzrujana.
'Slušaj me, opet me prekidaš, kažem ti ...'
136
'Da, prekidam te, i prekidat ću te i dalje, jer ne želim slušati ...'
I tako dalje i tome slično.
Stajali su licem u lice i zurili jedno u drugo s otvorenom mržnjom. Tad su po prvi put primijetili da su
goli. To se činilo užasno pokvarenim i sramotnim, osobito Evi. Odjurila je u šumu i napravila si odjeću
od lišća. A Adam, da joj pokaže kako je i on uvrijeñen, takoñer si je napravio odjeću. Nisu razgovarali
cijeli dan poslije toga incidenta.
Nakon toga, sve je išlo kao po loju. Počeli su se svañati skoro svakog dana, a uskoro su se raspravljali
i po nekoliko puta dnevno. Što god bi Adam poželio, Eva je beziznimno željela suprotno.
Suprotstavljala se svemu što bi rekao, često dodajući tome još i nekoliko suhih primjedbi. Počeli bi s
neslaganjem i završili vičući i svañajući se. Eva je u Adamu otkrila mnogo nedostataka. Kad bi joj se
obratio, posve zaboravivši jučerašnju svañu, Eva bi mu, po njegovom posve iracionalno, rekla točno
što misli o njemu. Isprva, u takvim prilikama, Adam bi strpljivo slušao i ne bi odgovarao. Samo bi
sjedio i jeo voće koje je Eva, usprkos svemu, još uvijek pripremala za njega. Kasnije, meñutim, neka
doista suvišna primjedba bi ga izazvala, i počeo bi se protiviti. Eva bi se uvrijedila na njegov odgovor;
Adam bi podigao glas. Počeli bi govoriti istovremeno, prekidajući jedno drugo, i tako bi se svaña
nastavila. Svakog dana bilo je novih razvoja, tako daje bilo nemoguće predvidjeti oko čega će se
idućeg posvañati.
137
U njihovim životima više nije bilo sklada. Ako je Eva željela otići nekamo u posjetu, Adam je morao
skupljati voće. Ako je Eva željela da Adam ostane kod kuće, on bi uvijek pronašao neko mjesto kamo
mora otići. Onda bi Evu povrijedilo to što ju je ostavio samu, i, naravno, smjesta bi uvjerila samu sebe
da je Adam otišao k Lilith, svojoj prvoj ženi, od koje se rastao kad je Bog stvorio Evu.
Dakle, sve se to tako završilo: nakon jedne od gorih svaña, Eva je napustila spilju u kojoj je živjela s
Adamom, zarekavši se da se nikad neće vratiti. Idućeg je dana poslala svoju sobaricu po stvari."
"Sobaricu?" upitao sam.
"Pa, da, sobaricu", reče Vrag. "Adam je bio silno ljut, a zatim uplašen. Tražio je oproštaj i zakleo se da
više nikad neće povrijediti Evu. Ali Eva se nije vratila. A Adamu se činilo da mu se svi majmuni koji
žive u palmama pred spiljom smiju i viču: 'Vidi Adama, Eva ga napustila!'
Dugo vremena kasnije, pomirili su se. Ali moraš shvatiti da stvari sad više nisu bile iste. U njihovim
životima više nije bilo čarolije. Eva je za to krivila Adama. Adam je smatrao da je krivica Evina. Zato su
se opet počeli svañati, Eva je opet otišla, i tako dalje. Na kraju sije Adam jednim udarcem pribavio tri
mlade žene od jednog tamnoputog plemena koje je živjelo u blizini, a Eva se spetljala s mladim
faunom koji je jutrima svirao flautu. Faun se pokazao vrlo glupim i ubrzo joj dosadio, pa se sprijateljila
s jednom nimfom iz planinskog
138
potoka i objavila kako su svi muškarci posve nezanimljivi.
Nakon toga, bili su naši. Adam je počeo zarañivati za svoj kruh u znoju lica svoga, ali, kad god je to
bilo moguće, nastojao bi slijediti primjer potomaka životinja, koji su više voljeli kruh svoj svagdašnji
ukrasti od drugih ili natjerati druge da rade za njih.
Ali legenda o raju je dugo opstala meñu potomcima Adama i Eve, i pričalo se kako su njihovi preci
izgnani iz raja zbog nekog zločina. To je zapravo naša verzija priče, a istovremeno smo u nju unijeli
još nekoliko preinaka. Na primjer, pobrinuli smo se da ljudi misle kako smo mi ti koji smo potomci
Onog Velikog, i da se Onaj Veliki pobunio protiv Boga. Iskrenuli smo činjenice do te mjere daje svega
nekoliko ljudi u stanju dokučiti istinu. I zato mije, kao što sam ti rekao na početku razgovora, tako
teško objasniti pravo stanje stvari. Vidiš, u zabludi ste isto toliko o sebi samima koliko i o nama.
Adamovi potomci pomiješali su se s potomcima životinja do te mjere da ih je postalo vrlo teško
razlikovati. Kao posljedica toga, došlo je do mnogih čudnih situacija i nesporazuma. Ponekad ih čak ni
mi ne bismo mogli razlikovati. Na primjer, mnogi od nas znali su kupiti duše Adamovih potomaka,
samo da otkriju kako oni uopće nemaju duša. To bi se dogodilo jer bi se potomci životinja pretvarali da
su Adamovi potomci, i čak bismo i mi progutali priču."
"Znači da potomci životinja nemaju dušu?"
"Naravno da ne. Duše kao takve ne postoje. Što je duša? To je samo kolektivni izraz za različite
pojave
139
psiho-fizičkog života. S druge strane, Adamovi potomci priznaju postojanje neke vrste duše. Oni to
smatraju jednom vrstom obiteljskog naslijeña koje se predaje na generacije u generaciju. Ponekad mi
otkupljujemo te duše, kad budu na prodaju. Znaš, mi smo skupljači, i skupljamo stvari koje nemaju ni
vrijednosti ni smisla nikome osim nas."
Vrag je očito bio prilično zbunjen.
"Stvar je u tome stoje miješanje s potomcima životinja", nastavio je, "samo vanjsko. Naša tradicija tvrdi
da nam Adamovi potomci mogu pobjeći tako dugo dok zadrže svoju dušu."
"Plaši li vas to?"
"O, da. Ali mi ih volimo! Pa poduzimamo sve što možemo da ih spriječimo u bijegu."
"I kako to radite?"
"Pa, eto, služimo se raznim metodama. Kao prvo, naravno, trudimo se spriječiti njihovo razdvajanje od
potomaka životinja. To nam je glavni problem.
Premda toga nisu svjesni, Adamovi se potomci cijelo vrijeme pokušavaju odvojiti od potomaka
životinja. Mi se borimo protiv tog razdvajanja, bilo tako što uvjeravamo Adamove potomke da su im
potomci životinja braća i imaju duše poput njihovih, ili, naprotiv, tako što ih uvjerimo da su svi oni
potomci životinja i nitko od njih nema duše. Shvaćaš ideju, zamisao o jednakosti i bratstvu. Više od
bilo čega drugoga, to obeshrabruje razdvajanje ove dvije skupine. Ali Adamovi potomci nisu u stanju
dugo nositi takav teret, i stalno tonu pod njegovom težinom i predaju se istim tim potomcima životinja.
Kao posljedica toga, potomci životinja zauzeli su zemlju i Adamovi im potomci služe."
140
"Ali zašto im služe? Još uvijek ne shvaćam", rekoh.
"Jer potomci životinja ne mogu bez Adamovih potomaka", reče Vrag. "Vidiš, oni ništa ne mogu učiniti
sami; poput majmuna, jedino što mogu jest kopirati ono što su učinili Adamovi potomci, ili tek uništiti
sve na što naiñu. Ali Adamovi potomci mogu beskrajno stvarati i uništavati. Kamo oni krenu, sav ih
život slijedi. Bez njih, potomci životinja ne bi daleko dospjeh. Ali Adamovi potomci nisu slobodni, oni su
podčinjeni životinjama. I zato tako često uništavaju ono što su sami izgradili."
"Zar, znači, potomci životinja nisu čak sposobni ni za uništavanje?"
"Oh, uništavaju oni, ne boj se", reče Vrag. "Sasvim su dobri kod uništavanja. Zapravo, mogu oni čak i
graditi, samo ... kako da kažem ... po uzorku koji već postoji. Bit je u tome daje sve što rade sami, pa
čak i uništavanje, nenadareno i označeno posvemašnjom is-praznošću, jednom kombinacijom
dosade, apatije i apsurda. Vjerujem da si vidio takva djela. I iz tog se razloga Adamove potomke
uglavnom cijeni, premda je važno zadržati ih pod kontrolom. Ali potomci životinja nisu toliko
bespomoćni koliko su bili u tim ranim danima.
Primjetno su se razvili kroz to vrijeme, to jest od Adamove smrti. Pogledaj cijelu suvremenu kulturu,
tehnike inženjerstva, industrije i trgovine.
U isto to vrijeme, Adamovi su potomci ostali na posve istoj razini kao i prije. Shvaćaš, za Adamove
potomke evolucija ne postoji. Oni već imaju sve, samo to
141
ne znaju, i smatraju se nečim posve drugačijim od onoga što doista jesu. No kad naiñu na nešto što su
zapravo zaboravili, to onda promatraju u svjetlu evolucije. Ali ova varka, koja se odnosi na sve s čime
se susreću, leži u potpunosti u njihovim vlastitim umovima.
Da nastavim, Adamovi potomci imaju silno mnogo predrasuda, ijednu vrst atavizma koji ih sprečava
da žive u sadašnjosti. Potomci životinja nemaju ni traga ovoga atavizma. Na primjer, u principu,
Adamovi potomci ne vrednuju stvari, i polažu vrlo malo važnosti na materijalno bogatstvo. Nemaju
dovoljnu fleksibilnost uma i mašte - sposobnosti koje su, s druge strane, vrlo izrazito razvijene kod
potomaka životinja."
"Fleksibilnost?"
"Pa, da. Adamovi potomci, na primjer, tek maglovito shvaćaju kako je moguće misliti jedno, reći nešto
drugo, a učiniti nešto treće. Njihov razum nije u stanju prihvatiti takve zamisli, ili uvidjeti da netko može
imati posve različita mjerila za sebe i za druge, pa tako može, na primjer, dopustiti i podržati bilo što
što sam učini, dok tu istu stvar kod nekog drugog brani i osuñuje. U biti, oni bi htjeli da sve bude
stalno, da se istina koja se dokaže u jednom slučaju iskaže jednako istinitom i u svim drugim
slučajevima. Ali potomci životinja ispravno smatraju da bi to život učinilo vrlo dosadnim. Ne bi bilo
raznolikosti.
Sve to, naravno, pokazuje odreñenu uskoću gledanja kod Adamovih potomaka. Valja osim toga reći,
kad već govorimo o tome, i da se nikad ne zadovolje formom i izgledom, već se uvijek trse da
dosegnu bit,
142
čime si stvaraju brojne nepotrebne probleme. Uzmi, na primjer, pitanja religije. Potomci životinja
slučajno su takoñer i vrlo religiozni, ali njihova religija ne miješa se s njihovim životinjama. U stanju su
je prilagoditi tako da odgovara njihovu načinu života. Ako učine nešto osobito neugodno, obično tvrde
da to rade iz vjerskih pobuda, i daje to volja Božja.
Kad se potomci životinja mole, uvijek od Boga traže da im nešto da, a najčešće stvari koje pripadaju
njihovim susjedima i za kojima žude. Ako susretnu osobu koja se ne moli poput njih već na neki drugi
način, smatraju hvalevrijednim takvu osobu udariti u zube. Ta tendencija ima mnogo zanimljivih
posljedica i silno je pridonijela živahnosti kroz povijest. Adamovi potomci ništa od toga ne razumiju.
Oni ne znaju kako odvojiti vjeru od života i povući, recimo tako, dvije paralelne crte.
Potomci životinja savršeno razumiju daje život opaka stvar i da u njemu nema mjesta za
sentimentalnost. Shvaćaju da u životu sila caruje, i prema tome se ravnaju. Potomci životinja uvijek si
zamišljaju kako im netko želi oduzeti ono što smatraju svojim vlasništvom. Devet desetina svoga
vremena, a ponekad i svih deset desetina, provode u mislima o tome kako da ono što im pripada
očuvaju netaknutim, i kako da se dokopaju vlasništva drugih ljudi.
Adamovi im se potomci u tome uvijek umiču, kao i u mnogo drugih stvari. I, uostalom, mnogi od njih
još se drže starih maštarija, jer, vidiš, oni još uvijek imaju maglovito sjećanje na život prije Pada."
143
"A vi još uvijek te maštarije smatrate opasnima?"
"Nisu opasne," reče Vrag, "ali svejedno smatramo da je pametnije biti na oprezu i poduzimati
odgovarajuće mjere."
"Ali kakve mjere možete poduzimati? Ne razumijem."
"Ima raznih načina", reče Vrag. "Ispričat ću ti dva osobito zabavna slučaja."
"Živio jednom pustinjak koji je proučavao različite načine tumačenja svijeta, vjerska učenja, doktrine
kako tajne tako i poznate, i sve spise koji su u to vrijeme bili dostupni. Meñu njima je pronašao mnogo
pogrešnih tumačenja, što namjernih što slučajnih. Iznio je svoja istraživanja u djelu koje je namjeravao
tiskati.
Došao sam k njemu prerušen u pustinjaka, i upitao ga:
- Pišeš knjigu?
- Da-odgovorio je.
- Želiš ljudima reći istinu i cijelu istinu, bez ikakvih prikrivanja, onako kako je ti shvaćaš?
- Da, - rekao je - vjerujem da je tako najbolje. Istina je već puno predugo skrivena od ljudi.
- Shvaćam što misliš - rekao sam. - Podržavam tvoje mišljenje, razumijem tvoju točku gledišta, i
smatram je silno plemenitom i vrijednom. Zbog svega toga, ja ne bih tiskao tu tvoju knjigu.
- Zašto? - upitao me zbunjeno.
144
- Jer, dragi moj i dobri prijatelju, ti još uvijek ne razumiješ osjećaj koji te je cijelo vrijeme vodio.
- Koji bi to osjećaj bio? - upita on.
- Koji? Reći ću ti. Egoizam! Egoizam i potreba za samopotvrñivanjem, sebičnost!
Zabezeknuo se.
- Egoizam - rekao je. - Ali nisam uopće mislio na sebe.
- Nisi mislio na sebe, - rekoh sarkastično - a što misliš, na koga si mislio? Zar si to mislio na druge?
Jesi li pomislio na to da će tvoja knjiga uništiti njihova vjerovanja, oteti im nadu i utjehu? Ne, uopće nisi
mislio o tome! Ali, po tvome, to nije egoizam. Ne, cijenjeni moj prijatelju, to iz tebe govori obična
priroñena inteligencija. Želio si ljudima pokazati svoju istinu. Gdje je u tome tvoja ljubav prema
drugima? Gdje je moral? Gdje je osjećaj dužnosti? Gdje je želja da pomogneš ljudima, da olakšaš
terete njihovih života? Pronašao si svoju istinu za sebe; onda je za sebe i zadrži. Nemoj ljudima
oduzimati njihovu istinu. Zapali vlastitu vatru, nemoj gasiti tuñe. -1 tako dalje i tako bliže.
I, vjerovao ili ne, te su ga se gluposti duboko dojmile.
- Sto da učinim? - upitao je.
- Nemoj misliti samo na sebe - rekoh.
I dao sam mu puno korisnih savjeta. Kao posljedica toga, rad toga pustinjaka postao je zbirka laži;
njegovu se knjigu kasnije citiralo kao dokaz upravo onih teorija koje je želio oboriti."
145
***
"Drugi je slučaj bio još zabavniji.
Velika skupina ljudi okupila se jednom i odlučila boriti se protiv zla. Bila je to vrlo naivna zamisao, jer
su se ljudi borili sa zlom od početaka vremena. Kao posljedica te borbe, zlo raste i cvjeta. Zato im
isprva nismo obraćali nimalo pozornosti. Ali kasnije, stvari su se pokazale gorim nego što smo mislili.
Ti su ljudi na-došli na jednu opasnu zamisao. 'Nema potrebe za aktivnom opozicijom', rekli su. 'Aktivni
otpor osnažuje zlo. Mi ćemo se samo truditi koliko god možemo da ljude naučimo razlikovati dobro i
zlo. Objasnimo im u svakom pojedinom slučaju u čemu leži zlo, od čega se sastoji, i otkud izvire!'
Možeš zamisliti kako je to tumačenje zla uskoro počelo davati rezultate koje smo svi mi osjetili. Naše
se bratstvo ispunilo nelagodom. Menije povjereno da riješim taj problem.
Pokrenuo sam dva plana.
Kao prvo, okupio sam potomke životinja. Pokušao sam im rastumačiti potencijalnu opasnost za
društvo koju predstavljaju aktivnosti tih ljudi koji se trse boriti se protiv zla. Izrekao sam mnoge lijepe
riječi o kulturi, civilizaciji, zajedničkom dobru, neophodnosti žrtve, i tako dalje. Kao posljedica, borba
protiv zla proglašena je zločinom koji oslabljuje i kvari ljudski rod.
Nakon toga, otišao sam k ljudima koji su se borili protiv zla i potrudio se pridobiti njihovo povjerenje.
Konačno, odabravši pogodan trenutak, upitao sam ih: 'Kome služite?' Bilo im je neugodno. 'Vidite, ni
sami
146
to ne znate', rekoh im. 'Kažete da se borite protiv zla. Ali kako uopće možete vjerovati da bi zlo na
zemlji postojalo da to Bog nije dopustio? Budući da zlo na zemlji doista postoji, očito mora biti dio
plana Višeg Bića. Možete li doista vjerovati da Više Biće ne bi moglo izaći na kraj sa zlom kad bi
moralo? Čini se da ne shvaćate kako je zlo način da se poboljša ljudska rasa. Patnja je često jedini
način na koji čovjek može shvatiti više duhovne istine. A vi se protiv toga želite boriti! Zar ne shvaćate
da se borite protiv plana Višeg Bića, protiv evolucije čovječanstva? Osim toga, sve zlo je relativno.
Nešto što je zlo na jednoj razini evolucije može na nekom ranijem stupnju biti dobro jer pruža osnovni
stimulus za razvoj. Ali vi sve želite suditi po vlastitim standardima. Dostigli ste relativno visoku razinu i
zato ono protiv čega se borite vidite kao zlo. A pomislite samo na druge, one koji su na ranijem stupnju
razvoja. Nemojte im zatvarati put prema napretku i evoluciji!'
Da si samo vidio kakav je to učinak imalo na njih! Duboko zamišljeni, razišli su se. I ubrzo je svatko od
njih napisao po knjigu u kojoj je, svatko na svoj način, dokazivao neizbježnost i neophodnost zla.
Te su knjige doživjele velik uspjeh. Postupno se borba protiv zla pretvorila u opravdavanje zla. Čak ni
sami autori nisu primijetili što se dogaña. To je bilo izrazito lako napraviti, jer opravdavanje zla je dotad
već bilo daleko od zločina; dapače, smatralo se časnim i vrijednim ohrabrenja. S vremenom, došlo je
do stupnja kad doslovce više nije bilo zla koje oni koji su se bili borili protiv zla nisu bili spremni
opravdati.
147
Ta su dva slučaja bila od težih. S drugima sam mnogo lakše izašao na kraj. Ponekad, kad bih
primijetio pojavu nezdravih maštarija, rekao bih ljudima daje to tajna koju moraju čuvati od
neprosvijećenih. To divno djeluje na ljude. Isprva se počnu ponositi time što su prosvijećeni, a zatim
počnu otkrivati nove 'tajne', baš one koje meni trebaju.
Ljubav prema bližnjima i prema tajnama, to su mi najmilija oružja. Sijanje sjemena laži u tim
područjima daje posebno bogate žetve. To je posebno korisno u borbi protiv misticizma. Misticizam je
najopasnija stvar koje se Adamovi potomci mogu dočepati. Na osnovi zajedničkog misticizma mogu i
prepoznati jedno drugo. Postoji drevno proročanstvo da će se Adamovi potomci ujediniti u 'mističnoj
potrazi', pobijediti potomke životinja, i zavladati svijetom."
"Može li se to ikad dogoditi?"
"Mislim da ne", reče Vrag prezrivo. "U svakom slučaju, mi uvijek pazimo da spriječimo takve stvari.
A onda, ruje i činjenica da svi Adamovi potomci gaje vrlo duboko uvjerenje, koliko god budalasto, daje
sav njihov svakodnevni život samo san, i čeznu za tim da se probude i ugledaju nešto posve
drugačije."
"A vi se bojite da će se probuditi?" rekoh.
"Naravno da takva mogućnost postoji", reče vrag. "Odatle sam i počeo. Već sam ti rekao koliko je
našeg rada i požrtvovnosti potrebno samo da vas zadržimo na zemlji."
"Ne vidim tu nikakvu požrtvovnost", rekoh.
148
"Ne, ne vidiš je. Naravno daje ne vidiš, jer ti još ništa nisam pokazao. Primjeri koje sam naveo odnose
se na ljude koji podliježu lažima. Ali ponekad imamo i stvarno teške slučajeve. Zapravo, da ti kažem
istinu, najpouzdanije je ono rješenje koje smo upotrijebili za Adama. Samo što ta metoda sad zahtijeva
puno više rada i požrtvovnosti. Lako je bilo zmiji da Evi donese voće. Sad nam trebaju posve drugačije
krinke. Mnogi od nas su morali dati vlastite živote samo da neku tvrdoglavu osobu zadrže na zemlji.
A to nije sve. Glavna opasnost za nas leži u tome što, s vremena na vrijeme, Adamovi potomci shvate
koliko su brojni i počinju pronalaziti načine da se jedni drugima približe. To je opasnost.
Tako dugo dok žive odvojeno, možemo ih svladati na isti način kao što smo učinili s Adamom. Ali kad
se udruže, kad žarišta infekcije počnu izbijati na sve strane, i kad se ta rasadišta počnu širiti i
povezivati, tad osjetimo pogibelj, i moramo se okrenuti drugim, moćnijim sredstvima.
Rado bih ti pokazao primjer iznimne požrtvovnosti s naše strane. Vi ljudi niste kadri učiniti bilo što
takvo."
Vrag je ispružio ruku. Kameni se zid s moje desne strane razdvojio, i postao okupan večernjim
suncem. Vidio sam ulicu u Colombu, blizu parka Victoria. Sa svih je strana bilo vrtova s niskim
ogradama ili kamenim zidovima. Tek tu i tamo vidjeli bi se udaljeni
149
krovovi i verande kuća. Drveće u cvatu; "vatreno drvo", sa svojim jarko crvenim, plosnatim cvjetovima;
raznobojno drveće - svijetloplavo, žuto ili ljubičasto; ružičasta zemlja specifična za Cejlon; križanja
označena ogromnim stablima banjana, mamutima u usporedbi s ostalim drvećem; i gusti, žuti bambusi
tamnog lišća. Ovaj dio Colomba doista je grad vrtova.
Usred ulice, crna rikša je klopotala po putu. U njoj je sjedio čovjek u bijelom odijelu i s tropskim
šljemom široka oboda, od one vrste kakva se na Cejlonu obično nosi. Prepoznao sam ga kao svoga
poznanika, mladog Engleza po imenu Leslie White.
Bio sam ga upoznao nekoliko mjeseci ranije, na jugu Cejlona, na gozbi u jednom budističkom
samostanu. Nakon toga, dugo smo zajedno sjedili u ćeliji učenog bhikkua, raspravljajući o budizmu.
Leslie White je po mnogočemu bio drugačiji od uobičajenih kolonijalnih Engleza srednje klase. Posve
mu je nedostajao apsurdni snobizam civilne službe; svojim se mnogim interesima bavio s
oduševljenjem i iskrenošću; nikad nije pokušavao postići onaj ton podrugljive ravnodušnosti prema
svemu na ovom svijetu osim sporta - sport je jedina stvar koju treba ozbiljno shvaćati; i nije skrivao
svoju naklonost uroñenicima. To je zahtijevalo veliku samosvojnost u zemlji u kojoj se i niži bankovni
činovnik stidi kad ga javnost vidi kako razgovara s nekim brahmanom.
Živio je na Cejlonu dvije godine, i imao mjesto kod guvernera. Proučavao je lokalne jezike i, riskirajući
svoju osobnu reputaciju i svoj položaj u službi, imao je
150
mnogo prijatelja meñu Singaležanima i Tamilima. Lokalno englesko društvo tretirao je s velikom
hladnoćom i rijetko ga se moglo vidjeti meñu njima. Mnogo je čitao, proučavajući indijske vjere i
indijsku umjetnost; shvaćao je mnogo toga o Istoku od kojeg mi još moramo mnogo naučiti, i
razmišljao o značaju koji bi istočne ideje mogle imati na Zapadu. Često smo se sastajali i raspravljali o
takvim stvarima. Uživao sam u njegovu društvu, jer, premda prepun znanja, nije bio nimalo naporan.
Volio je konje i more i posjedovao katamaran, uski brod sličan pauku, kojim bi isplovio na more
zajedno s lokalnim ribarima, nestajući ponekad i na nekoliko dana.
Za njega, rad je bio samo nužno zlo. Već ga se znalo kao osobu koja neće daleko dogurati u službi, i
kojoj bi bilo bolje na kakvom akademskom mjestu. Sve u svemu, bio je suprotan Kiplingovim junacima
i činilo mi se da predstavlja novi tip Engleza u Indiji, roñenog nakon Kiplinga i još uvijek vrlo rijetkog.
Rikša je stala kraj vrtne ograde iza koje se jedva vidio bungalov na kat. Sad sam znao koga Leslie
posjećuje. Tu je živio jedan indijski Tamil; bio je bogat i na Cejlonu poznat, a ja sam ga upoznao
nekoliko mjeseci ranije, kratko vrijeme prije nego što sam otišao. Sjećam se da sam Leslieju pisao o
njemu.
Taj je Indijac već bio star, i kultiviran u europskom smislu te riječi. Ispričao mije mnogo zanimljivih
stvari o voginima i yogi. Razgovarajući s njim, uvijek sam imao dojam kako zna puno više nego što
govori. Upoznao sam ga pod prilično čudnim okolnostima, i
151
pri našem prvom susretu uopće ga nisam razumio. Ali uskoro sam se uvjerio da je on jedina osoba
koja mi može pomoći da otkrijem pravu, čudesnu Indiju.
Silno sam želio da ga Leslie upozna i razgovara s njim. Bili su se već upoznali, ali samo u službenim
prilikama. Sad sam shvatio daje Leslie slijedio moj savjet i otišao ga posjetiti kod kuće.
Mali od rikše je odjurio dalje, a Leslie je prošao kroz gredice s cvijećem i prišao kući velikih verandi.
Dočekala su ga prvo dvojica slugu s bijelim turbanima, a zatim ga je pozdravio i njegov domaćin,
odjeven u europski kućni ogrtač.
Nakon nekoliko minuta, sjeli su i počeli razgovarati.
"Već me dugo zanima yoga i sve s njom u vezi. Pročitao sam sve na tu temu do čega sam mogao
doći", govorio je Leslie. "Čini mi se da je yoga odgovor na mnoga naša pitanja. Vrlo bih rado vidio
praktične rezultate yoge, tako da se uvjerim kako to nisu samo teorije.
Razumijem osnovnu zamisao. Da bi se bavio yo-gom, svaki pojedinac mora živjeti cijeli svoj život u
skladu s onim što je odlučio učiniti s njim; glazbenik, trgovac, vojnik, svaki od njih mora živjeti, jesti i
disati drugačije. Zahvaljujući tome, njihov će rad biti vrhunske razine, i kao takav postat će način
duhovna pročišće-nja. Europljaninu se čini apsurdnim da, ako želim proučavati filozofiju, moram i jesti
na poseban način. Ali ja to razumijem. Kako ja to vidim, vrhunski je cilj yoge izbrisati nesklad i
premostiti ponor izmeñu ideološke i praktične strane, tako što se sve materijalno podredi idejama. U
teoriji ja to sve shvaćam. Meñutim,
152
želim doznati daje li yoga i stvarno te čudesne rezultate o kojima se priča."
"Osnovnu bit yoge razumijete u potpunosti", odvrati Indijac. "Yoga je upravo uprezanje života u jaram
ideja. Znate da riječ 'yoga' ima isti korijen kao i vaša riječ 'jaram'."
"Da", odvrati Leslie, "znam to. I smatram zanimljivim i silno važnim to što Istok shvaća potrebu da se
sve trivijalnosti života ujedine s najvišim ideološkim aspiracijama, tako da ništa ne ostane izolirano, ni
suvišno. Shvaćam daje yoginu svaki korak i svaki dah molitva koja ga vodi sve bliže idealu. I tu
pronalazimo glavnu razliku izmeñu Istoka i Zapada. Mi svoj ideal gradimo odvojeno od života, a život
odvojeno od ideala. Prihvaćamo sitničavu, beznačajnu, vulgarnu i često odurnu i brutalnu stvarnost, ali
se tješimo ljepotom svojih ideala.
Vi želite da svaka minuta vašeg života bude ispunjena idealom i služi mu. Ja to sve shvaćam, ali recite
mi, ima li ikad ikakvih stvarnih rezultata od yoge, ili se sve svodi na putničke priče o Indiji? Shvaćate li,
želim doznati jesu li se sva ta čudesa o kojima sam čitao u knjigama o yogi ikad doista dogodila -
vidovitost, čitanje misli, prijenos misli, poznavanje budućnosti, takve stvari. Često se noću probudim
'Odjednom sam osjetio da Leslie govori iz dubine svoje duše' i pomislim, može li doista biti istina da
negdje postoje ljudi koji su postigli nešto čudesno? Znam da bih sve napustio kako bih slijedio takvu
osobu. Ali moram biti siguran daje uspio. Morate me shvatiti. Više ne mogu
153
vjerovati u riječi. Riječi su me prečesto zavarale, a sam sebe više ne mogu niti ne želim zavaravati.
Recite mi, dakle, ima li ljudi koji su dosegli nešto, i što su to dosegli, i bih li i ja mogao doseći to isto, i
kako?"
Leslie je utihnuo, i vidio sam da ga stari Indijac promatra s tihim, toplim osmijehom, kao daje dijete.
"Da, ima takvih ljudi", reče polako. "I možete ih vidjeti. Ako doñete k meni i kažete mi daje to ono što
želite, vidjet ćete ih. Samo morate shvatiti da se to ne može dogoditi sve odjednom, u jednom danu.
Ako doista želiš naučiti, reći ću ti: Prijatelju, doñi i živi sa mnom, pokušaj shvatiti naše misli, pokušaj
naučiti razmišljati na novi način. Da naučiš nešto od učitelja, moraš ga razumjeti. To zahtijeva duge
pripreme. U meñuvremenu, ja ću se raspitati o boravištu jednog učitelja kojeg poznajem. Mi ne
koristimo poštu ni telegraf. Za dva tjedna, jedan će čovjek putovati u Indiju, u Puri. Tamo u hramu,
pitat će gdje se može naći učitelja, i možda će pronaći nekoga tko zna i kroz koga će moći obavijestiti
učitelja da bismo ga rado vidjeli. A onda, na isti način, kroz nekog drugog, učitelj će nas obavijestiti
kad dolazi ovamo ili kamo da odemo da ga susretnemo. Ponekad živi na selu, blizu malog sela u
džungli, ili u planinama; ponekad ga se može naći u jednom od velikih hramova u Madrasu ili Tanduru,
ili negdje drugdje. Ali neophodno je strpljivo čekati. Učenik mora stajati na vratima i čekati da ga učitelj
pozove. To bi se moglo dogoditi sutra, ili za mjesec dana, ili za godinu."
Vidio sam da Leslie pozorno sluša, ali i da nije nimalo zadovoljan onim što govori Indijac.
154
"A učitelj o kome govorite, je li on dosegao one stvari o kojima sam čitao u knjigama?"
Indijac se opet nasmiješi.
"Što bi to, po tebi, trebao doseći? I sam priznaješ kako je cilj yoge podjarmljivanje života idealu. Nije li
to samo po sebi dostignuće, ako je svaka minuta nečijeg života posvećena potrazi za višim
značenjem? Zar nije dostignuće kad se čovjek oslobodi onih unutarnjih kontradikcija od kojih se sastoji
sav tvoj život? Nije li dostignuće imati unutarnji mir, tišinu i smirenost, koji vladaju u duši učitelja? A
budući da govoriš o nadnaravnim psihičkim silama, učitelj ih doista posjeduje, premda im ne pripisuje
nikakvu važnost. Možda će smatrati primjerenim da ti pokaže svoje moći. Ali ne možeš od njega
zahtijevati da to učini, ne možeš to postaviti kao uvjet. Učitelj sam odlučuje što ti treba. A ti mu moraš
vjerovati."
Vidio sam veliki konflikt u Lesliejevoj duši. Privlačio ga je njegov sugovornik, i sviñao mu se. Želio mu
je vjerovati, ali istovremeno, njegov se europski um nije mogao složiti s onim stoje Indijac govorio i
kako je to govorio.
"Kažeš da si spreman sve napustiti", nastavi starac. "Ali to uopće nije potrebno. Naprotiv, često je
važnije nastaviti svoj prijašnji život i podrediti taj život svojem višem cilju. Pogledaj mene. Poznaš me.
Bavim se politikom i poslovima, i živim s obitelji. Ništa nisam napustio. Povući se u divljinu, to je često
najlakši način, ali ne smiješ uvijek raditi ono stoje najlakše. Ponekad je neophodno krenuti težim
putem. Kasnije, učitelj će
155
ti reći što trebaš učiniti. Ja ti mogu reći samo jednu stvar - nauči misliti na novi način. Jer tako dugo
dok ne poznaš pravi način razmišljanja, uvijek će ti se činiti da ono što govorim izostavlja nešto
važno."
"Samo bih volio vidjeti stvarnost", reče Leslie. "Kad to vidim, sve će mi drugo lako sjesti, i učinit ću sve
što mi se naredi. Shvaćate moj pogled, moja mi intelektualna savjest ne dopušta da prihvatim
postojanje objektivnih činjenica na povjerenje. Da bih ih priznao kao činjenice, moram ih vidjeti."
Stari se Indijac opet nasmiješio.
"Ako želiš slijediti put Yoge", reče, "u tvojoj će se duši početi dogañati cijeli niz promjena. Kao prvo,
počet ćeš otkrivati niz novih i drukčijih vrijednosti. A zajedno s pojavom tih novih vrijednosti, stare će
početi blijediti i nestajati. A onda će, možda, ono što ti se sad čini najvažnijim djelovati posve nevažno.
To se ne može objasniti riječima, može se samo osjetiti. Samo netko tko proživi takve unutarnje
potrese može me razumjeti. Zapravo, svatko je prošao poneko takvo iskustvo na prijelazu iz djetinjstva
u odraslost. Djeci se igračke, igre, školske aktivnosti, mišljenje učitelja čine nevjerojatno važnima. A
pomisli kako se to sve čini beznačajnim mladiću koji se zaljubi u ženu. U takvim trenucima on
izbjegava svoje društvo, jer njihovi im razgovori djeluju smiješno. Na isti način, u duši vogina procvate
nova ljubav, i on sve vrijednosti običnog života vidi kao dječje igračke. Tako će biti i s činjenicama koje
tražiš, jer ti se na kraju možda neće činiti tako važnima."
156
"To je moguće", reče Leslie. "Ali zašto onda stalno govore o tim činjenicama, zašto se pozivaju na njih
i sve grade na njima? Ne može se pozivati na činjenice koje nisu dokazane."
"Ako tako govoriš, ne razumiješ", reče Indijac. "Onaj tko razumije govori o drugim stvarima, o
unutarnjem, a ne vanjskom životu. Na početku si bio na dobrom putu. Neophodno je izbrisati sukob
izmeñu života ideja i svakodnevnog života. Da bi to postigao, neophodno je daupoznaš samoga sebe.
Svakog časa, znaj što radiš i zašto. Tek ćeš tada postati gospodarem stvari umjesto njihovim robom.
Obično svoje želje ispunjavaš prije nego što si razmislio o tome jesu li one neophodne tvojim višim
ciljevima ili nisu. Pokušaj živjeti tako da paziš na svoje čine, i ne poduzimaš ništa što ne služi višem
cilju. Ili, da se izrazim drugačije, nauči sve činiti na takav način da sve što radiš služi višem cilju. To je
moguće učiniti. Ako je nešto osobito teško, promatraj to kao vježbu. Zapamti, sve teško što radiš, radiš
da bi sebe podredio duhu. Tad će sve postati lakše i sve će imati smisla. Ali što god da radiš,
najvažnije je da se zapitaš, prije svake misli, svake riječi, svakog čina: Zašto ja to radim? Je li to
neophodno? A onda, neprimjetno, neki tvoji čini i djela prestat će biti nepotrebni i počet će služiti višim
ciljevima. Unutarnji konflikt u tvome životu počet će nestajati, a zamijenit će ga sklad. Onda se nauči
odmarati; ovo je možda i najvažnije. Nauči ne razmišljati, nauči kontrolirati svoje misli. Često se pitaj je
li neophodno razmišljati o onome o čemu razmišljaš, ili bi bilo bolje razmišljati o nečem drugom, ili još
157
bolje uopće ne razmišljati? To je najteže od svega, ali je od suštinske važnosti. Nauči razmišljati i ne
razmišljati po želji. Nauči zaustaviti svoje misli. Budi sposoban u sebi stvarati unutarnju tišinu. Doći će
trenutak kad ćeš začuti glas tišine. To je prva i najvažnija yoga. Kad se to dogodi, kad počneš čuti glas
tišine i mira, onda se i te nove snage i sposobnosti o kojima govoriš mogu početi pojavljivati. Isprva će
biti neodreñene i neprecizne, ali kasnije će početi slušati tvoju volju kao i vid, sluh i dodir. Ali sve bi
trebalo prihvaćati mirno, bez žurbe; bez prisilne pozornosti na unutarnji napredak - pozornost može
spriječiti rast novih sposobnosti. Onda je neophodno naučiti svaki objekt vidjeti kao cjelinu. Shvaćaš li
što to znači? Obično vidiš samo dijelove stvari, ili samo početak bez nastavka i kraj, ili sredinu, ili kraj.
Uvijek si zadaj da sve vidiš kao cjelinu. Da bi dosegao tu točku gledišta, počni o svemu razmišljati
naopačke; ne prihvaćaj početak bez kraja. A onda ćeš početi u stvarima vidjeti mnogo više nego što
sad vidiš. Što je vidovitost? Mi sad sjedimo na verandi i vidimo dio vrta. Ako želiš vidjeti cijeli vrt,
moraš se popeti na kat. Ako se uspneš još više, vidjet ćeš cijeli grad. Vidovnjak je osoba koja vidi više
od ostalih. Da bi vidio više, moraš se popeti više. To je cijela tajna."
"Ali što to znači, popeti se više?" rekao je Le-slie. "Shvaćam da to u nekim trenucima može biti
moguće, u drugima nemoguće; ali u kom se smislu koristi 'penjanje'? U smislu apstraktne meditacije o
objektima ili drugim stvarima? I što će biti rezultat? Hoće li me to dovesti do bilo kakvih novih moći? I
opet isto
158
pitanje: postoji li netko tko posjeduje te moći? Ne mogu povjerovati da bih ja bio prvi!"
"Nećeš biti prvi", reče Indijac. "Meñutim, da bi to konačno postigao, moraš prvo shvatiti koliko si ovog
časa daleko od toga. Ti si kao dijete koje plače jer mu otac ne dopušta da se popne na njegovog
živahnog ratnog konja, ne stavlja mu u ruku pištolj, ni tešku, oštru sablju. Dijete mora prvo odrasti, i
onda će dobiti sve. I u svakom slučaju, ovog časa mu ništa od toga ne bi bilo ni od koristi. Ne bi moglo
podići ni pištolj ni mač, a konj bi ga odmah zbacio. Prvo zagospodari onime što imaš, a kasnije stremi
većim stvarima. Analiziraj svoj dan. Posvećuješ li puno vremena potrazi za višim stvarima? Pokušaj se
svakog sata zapitati što si učinio kroz taj sat. Yogini se to pitaju svake minute. Stalna je vježba
neophodna da se stekne samokontrola. Trenutno se sav tvoj život sastoji od različitih kompromisa.
Kako očekuješ razviti sposobnosti izdržljivosti?
Vjerojatno se baviš sportom?"
Leslie kimne glavom.
"Koji ti je omiljen sport - nogomet, kriket?"
"Polo", reče Leslie.
"Dobro, onda polo. Sigurno shvaćaš potrebu treniranja za polo. Jednako je neophodno trenirati sebe i
svoga konja. Obojica trebate svakodnevne vježbe. Zamisli da se tri mjeseca nisi ni popeo na konja i
da si provodio noći kartajući u klubu. Konj ti tri mjeseca stoji u štali, a lijeni se konjušar čak ni ne
potrudi prošetati ga svakog dana. A sad zamisli sudjelovanje u velikoj utakmici. Kako će se završiti?
Imaš li ikakve šanse za
159
pobjedu? Jako dobro znaš da ne bi imao nikakve nade. Nećeš imati ni snagu, ni spretnost ni
izdržljivost. Tvoj te konj neće slušati. Umorit će se na samom početku igre, a ti ćeš se umoriti još i
prije. Kako iz iskustva znaš da je to istina u polu, zašto ne priznaš da isto vrijedi i za tvoju dušu? Ona
se mora postupno navići na novi poredak ideja, na novi plan života. A kad počneš nešto postizati,
onda ćeš, zajedno s pupanjem novih moći u duši, početi primjećivati da više nisi sam na putu. Premda
će posvuda uokolo noć biti tamna, svugdje po putu počet ćeš ugledavati svjetla, i shvatit ćeš da su to
putnici koji idu u istom smjeru kao i ti, u isti hram, na istu gozbu."
Leslie je sjedio i slušao, a ja sam vidio daje, usprkos obilju istočnih metafora obično neprihvatljivih za
Europljane, suština onoga što je Indijac govorio u velikoj mjeri odgovarala onome što je Leslie i sam
mislio. Skoro sve ono stoje čuo, Leslie je već prije pročitao ili čuo. Bez obzira na to, njegov ga se
sugovornik dojmio kao osoba koja zna. S hladnim razumom Engleza, Leslie je shvatio bit onoga što je
govorio stari Indijac. A ja sam vidio kako se u Lesliejevu srcu, zajedno sa simpatijama i spontanom
zahvalnošću prema starcu, razvija čvrsta i definitivna odluka.
"Što da učinim da bih slijedio put?" upitao je. "Dosad nisam našao ništa što bi me otjeralo."
"Počni promatrati sebe", reče Indijac. "Pokušaj se ograničiti, pa makar i time što ćeš se lišiti onog što
uopće ni ne trebaš, ali što ti oduzima većinu vremena i energije. Pokušaj shvatiti da si daleko od
početka puta. I uskoro, u daljini, ugledat ćeš put."
160
Slike su se mijenjale pred mojim očima. Leslie je opet putovao u rikši, i vidio sam kako si ponavlja
Indijčeve riječi i pokušava ih svladati. Bio se bunio za svoga razgovora sa starcem, ali zapravo ga se
sve stoje čuo znatno više dojmilo nego stoje to pokazao.
To me vrlo zanimalo. Leslie je bio uporan. Osjećao sam da on, kad bi se nečeg prihvatio, nije pristajao
na kompromise. Palo mi je na pamet da, ako se bilo što može postići kroz yogu, on to mora i postići.
Imao je velik smisao za pustolovinu i hrabrost pionira koji uvijek probija nove puteve. Imao je u sebi
iskru koja mu nije dopuštala da se zadovolji mirnim životom na nekom civiliziranom mjestu. Bio je od
onih ljudi kakvi otkrivaju nove zemlje.
Rikša se kotrljala kroz mračne vrtove. Leslie je sjedio u kolima, s topijem na koljenu. Čudno, ali nije bio
sam. Uz lijevu stranu rikše trčalo je neko malo stvorenje. Pozorno gledajući shvatio sam daje to neki
mali vrag. Bio je malen, s trbuščićem na nesrazmjerno tankim nogama, a prilično dobroćudne crte lica
imale su kineski obris. Jedina čudna stvar na njegovu licu bile su uske, nesimpatične usnice, koje je
neprestano oblizivao dugim, tankim jezikom. Na čelu je imao rožice, a žute su mu oči, malene i
pronicljive, svjetlucale lukav-štinom i nekim tajnim mislima. Trčao je vrlo brzo, sitnim kratkim koracima,
ali bez napora, kao da mu to uopće nije važno. S nadmenim osmijehom povremeno bi posegao prema
tankoj osovini kola, naizgled pokušavajući onemogućiti vozača rikše. Bar mu se dvaput zapleo u noge,
tako daje dječak posrnuo i skoro pao. A
161
kadje Leslie stigao na stanicu, primijetio sam daje trkač promočen znojem i zadihan kao daje trčao po
vrućini.
"Vidiš", reče mi Vrag, "ovaj je zadužen da pazi na njega i spriječi ga da počini previše gluposti."
"Odakle je došao?" upitao sam. "Što i kako može spriječiti?"
"Kako će spriječiti, to je njegova stvar", reče Vrag. "Ono što treba spriječiti, to možeš i sam pogoditi. Mi
yogu smatramo igranjem s vatrom. Onaj koga yoga zanese gubi svoju vezu sa zemljom. Opasnost je
znatno veća nego što misliš. Te se budalaste ideje šire, i ponekad moramo posegnuti za krajnjim
mjerama. Pogledaj toga Leslieja Whitea. U pravu si. Ako se nečega poduhvati, neće to pustiti. U tome
i leži opasnost. Baš mu je zato i dodijeljen ovaj vražićak. To je vrlo pametan i dobar vražićak. On
doista iskreno voli ljude. Čak ga ni ja ne razumijem do kraja. Ali se istovremeno slažem da u ovom
konkretnom slučaju on može postići više nego što bih recimo ja postigao. Ponekad je utjecaj moguć
jedino kroz ljubaznost. Ali pogledaj što se sad dogaña."
Stigao je vlak. Leslie je ušao u odjeljak prvog razreda, i vlak se otkotrljao dalje niz obalu. Dobro sam
poznavao ovo mjesto. Leslie je putovao izvan grada, do hotela u kojem je stanovao. Taj hotel nalazi
se na obali, najednoj stjenovitoj izbočini, s tri strane okružen vodom. Uz obje strane hotela, prema
sjeveru i Colom-bu i prema jugu, prostiru se pješčane plaže posipane kokosovim palmama i malim
ribarskim selima.
162
Leslie je stigao u hotel i otišao ravno u svoju sobu s pogledom na more, da se odjene za večeru. Crni
je sluga već izvadio njegovu meku košulju, ovratnik, i večernje odijelo. Ali kad je Leslie pogledao svoju
odjeću, predosjetio je dosadu istih ljudi i istih razgovora.
"Zašto moram večerati?" upitao se. "Jesam li gladan, ili imam tako malo snage?"
To gaje nasmijalo.
"Starac je u pravu", nastavio je razmišljati. "Koliko nevjerojatno mnogo vremena tratimo na posve
nepotrebne stvari. Kad bi se čovjek makar i kratko vrijeme mogao čuvati, koliko bi vremena i snage
mogao uštedjeti, umjesto da ih sve protraći na tolike nepotrebne stvari."
Na stolu su ležale knjige koje je primio toga jutra. Leslie je iz iskustva znao da će mu se nakon večere
prispavati. Ali sad je želio čitati, razmišljati.
Pozvonio je.
"Neću večerati", rekao je sluzi koji se pojavio bez glasa. "Donesi mi mali viski i veliku sodu, dva
limuna, i još leda."
A onda, sa silnim osjećajem olakšanja, Leslie se oprao i navukao pidžamu.
Sobar mu je donio bocu sode, led u čaši, dva sitna zelena cejlonska limuna veličine oraha, i malo
viskija na dnu visoke čaše. Sve je to prostro po stolu i u tišini pred Leslieja stavio komad papira i
olovku. To je bio uobičajeni ritual. Leslie je morao napisati potvrdu za buffet.
163
Leslie je istisnuo dva limuna u čašu, dodao led i malo viskija, dotočio vode, otpio, upalio svoju kratku,
crnu lulu, i sjeo za stol u udoban naslonjač od trske, oboružan jednom od svojih novih knjiga i nožem
za papir. Razrezao je knjigu. Ali u njegovu umu, koliko sam ja vidio, razgovor s Indijcem tekao je dalje.
Odjednom sam opet primijetio vražićka. Imao je vrlo nelagodan i zbunjen izraz lica. Hodao je po sobi,
komično se gegajući na svojim kratkim, mršavim nogama, oblizujući uske istaknute usnice, očito
tražeći Leslieja. Bio je to vrlo čudan prizor. Vražićak je izgubio Leslieja i nije ga mogao naći. Stalno je
dolazio do stola za kojim je sjedio Leslie. Bio je kao netko pod hipnozom kome je rečeno da neće
vidjeti svoga najboljeg prijatelja. I tako je bauljao, čak i dodirivao Le-sliejevo koljeno, ali zbunjeno, i
hodao dalje. Očito je osjećao da s njim nije sve u redu, ali nije shvaćao stoje problem.
Da, ono što sam vidio je doista bila neobična pojava. To mi je, više od ičeg drugog, razotkrilo pravi
odnos vraga i čovjeka, pravu prirodu vraga, i njegov strah od gubljenja čovjeka. Očito, premda mi moj
vrag to nije priznao, to se dogañalo znatno češće nego što bi oni to željeli.
Isprva sam mislio da Lesliejev nestanak ovisi o knjizi koju čita, i pogledao sam mu preko ramena.
Poznavao sam tu knjigu, čak sam znao i autora, čije sam poglede oduvijek smatrao prilično
preuskima. Meñutim, kad sam pogledao Leslieja, shvatio sam da ključ
164
ne leži u knjizi, već u načinu na koji je čita. Čitavim se bićem utopio u svijetu ideja; materijalna
stvarnost za njega nije postojala.
Znači to je tajna, pomislih. Udaljiti se od stvarnosti znači udaljiti se od vraga, postati mu nevidljivim. To
je izvrsno, jer to znači da, isto tako, ljudi utopljeni u realnost, praktični svakodnevni ljudi, općenito svi
obični trijezni ljudi, apsolutno i potpuno pripadaju vragu. Da budem iskren, to me otkriće oduševilo.
Jadni vražićak, očito odustavši od potrage za Le-sliejem, otišao je i sjeo u kut kraj vrata, podvukavši
noge pod sebe. Pozorno ga promatrajući, vidio sam da plače, brišući suze svojim malim šakama i
općenito djelujući vrlo jadno. Proučavajući ga, shvatio sam da doista pati, i da ta patnja nije posve
egoistična. Doista se bojao za Leslieja, koji je odjednom nestao na neko mjesto koje on nije mogao
zamisliti. Bilo je to kao da se neka budalasta žena zaljubila u Leslieja, a nije u stanju razumjeti njegove
misli i interese; i ona bi ovako patila, i bilo bi trenutaka kad ga ni ona ne bi mogla naći, kad bi sjela u
kut i cvilila.
Iz nekog nepoznatog razloga, u um su mi navrle vrlo žive slike takva odnosa. Leslie kojeg sam
poznavao bio je mlad, pun života, nade i perspektive. A žena je bila neprivlačna, neinteligentna, i
dosadna. 1 društveno i intelektualno bila je beskrajno niže od Leslieja. Leslie si nikad ne bi mogao
dopustiti da ga netko vidi s njom, niti je ikome predstaviti, pa čak ni priznati ikome da postoji.
Vjerojatno je bila euroazijskog podrijetla, i nedvojbeno je imala sumnjivu prošlost; moguće je da
165
pripada onome što Kipling naziva "najstarijim zanimanjem". Gdje juje Leslie pronašao, kako se
spetljao s njom, i zašto je ne može ostaviti, to je njegova tajna. Zacijelo u tome ima nečeg vrlo
neprijatnog. Mora je skrivati. Kad bi se doznalo za njeno postojanje, bio bi to kraj karijere i perspektiva
za Leslieja Whitea. Nigdje ga ne bi primali, morao bi napustiti Službu i otići; jednim udarcem postao bi
uništen čovjek. Žena to zna, no bez obzira na to drži ga se svom snagom. I uspijeva, osim u onim
trenucima kad joj Leslie pobjegne. Zašto? Zašto je Leslie zadržava? Čime ga drži? Zašto čovjek
Lesliejeve snage i pameti ne izbaci to smeće iz svog života? To je posve neshvatljivo. Možda ima
nečeg u njoj što mu je potrebno. Vjerojatno ona privlači neku mračnu snagu u njemu. Takve žene
mogu zadržati muškarce samo izazivajući njihove najniže instinkte.
Moje su me vlastite misli zapanjile. Kako sam pogodio daje onaj vražićak žensko?
Ogledajući se oko sebe, shvatio sam da sam nekako na dva mjesta odjednom - u Lesliejevoj sobi i u
hramu Kailasa.
"Je li moguće da ima istine u onom o čemu sam razmišljao?" upitah Vraga.
"Mnogo više nego što misliš", odgovorio je. "Nije to samo metafora da ga vrag voli kao žena. Pogodio
si nešto što je možda najvažniji element našeg odnosa s vama. Već sam rekao da mi je jako teško
objasniti punu bit i osobine vražjeg odnosa s ljudima. Postoje stvari koje moraš sam otkriti.
166
U suštini mi nemamo spola, ali budući da predstavljamo suprotni aspekt vas samih, vaš se spol uvijek
odražava u nama, samo obrnuto. Shvaćaš li? Onaj vra-žićak nije žena. Ali u odnosu s Lesliejem, u
njemu se pojavljuju ženske osobine, jer je Leslie muškarac. Da je Leslie žensko, u vražićku bi se
pojavile muške osobine."
"Znači li to da svaki od nas ima takvu 'žensku' pratnju, i svaka žena 'mušku'?"
"Ne nužno, ali posve je moguće", odgovori Vrag. "Sad shvaćaš zašto nas je priča o Adamu i Evi i
njihovoj 'ljubavi' toliko uznemirila." Vrag se prezrivo iske-zi. "Bili smo ljubomorni na njih. Neki od nas
bili su ljubomorni na Adama zbog Eve, neki na Evu zbog Adama, a neki - kao ja - koji se osjećaju
podjednako muško i žensko, bili su ljubomorni u oba smjera odjednom. Sad to razumiješ, ali da sam ti
sve odmah ispričao, ne bi ništa shvatio. U našem odnosu s ljudima, spol igra veliku ulogu; osim toga,
na većinu se ljudi puno lakše utječe kad se koristi spol."
"Nekako te nimalo ne razumijem", rekoh. "Ranije si rekao da ne podnosiš ljude koji osjećaju ljubav. A
sad kažeš daje najlakši način da utječete na njih baš u tome. Sto je istina?"
"Oboje", reče Vrag, nimalo uzrujan. "Emocije i
i seks su nam odvratni i odbojni kad u ljudima izazivaju
takozvano romantično raspoloženje. U tome leži glavno
> zlo. Ne štedimo snagu u borbi s romantikom, ali ništa
ne možemo. Ta romantična raspoloženja okruže osobu
kao zid i posve je izgubimo dok se romansa ne završi.
167
Još gora je veza seksa i mistike: taj opjevani dojam čudesnog, i osjećaj besmrtnosti. Takva iskustva
nam posve oduzimaju ljude i čine ih otpornima na naš utjecaj. S druge strane, ista ta emocija seksa
može s naše točke gledišta biti i korisna: kad se poveže s makar i najmanjim osjećajem odbojnosti, s
osjećajem krivice i posramljeno-sti, s prikrivenošću i dojmom zločinstva, to je baš ono što nam treba.
Znaš, isti se osjećaj u svakom čovjeku može manifestirati drugačije. Može raditi za ili protiv nas. Samo
oni koji imaju sposobnost romantike ili romantičnih raspoloženja, koji doživljavaju 'čudo' u osjetu seksa
[Vrag je te riječi izgovorio s jedva prikrivenom razdraženošću], oni su nam posve nedostupni. Ali, na
sreću, to se dogaña vrlo rijetko. Većina ljudi, muškaraca i žena, gleda na te stvari vrlo realistično, bez
ikakvih romantičnih ideja. I nama je vrlo lako izlaziti na kraj s takvim ljudima. Ovaj Leslie White je jedan
od onih težih. No on je Englez, pa tako njegov stav prema seksu okružuje toliko predrasuda i
hipokrizije daje sigurno moguće pronaći neki način za napad. Ima mnogo toga u njemu čega se on
boji, i u što ne vjeruje. Istovremeno se osjeća krivim, i da bi se opravdao u vlastitim očima, pokušava
sve ovo svesti na najnižu materijalnu razinu. I tamo ga hvatamo. A osim svega toga, sjećaš se što
sam ti rekao o 'igri"? Tako dugo dok ljudi vjeruju da u iskustvu seksa područje činjenica nije stvarno,
da je stvarno nešto drugo, nisu nam dostupni. Ali čim to sve počnu shvaćati ozbiljno, i kao posljedica
postanu uplašeni i ljubomorni, počnu mrziti i patiti, naši su. Vidiš, ima emocija materijalnog reda kroz
koje nam ljudi
168
postanu dostupni. Te emocije se najlakše manipuliraju kroz seks."
Opet sam se okrenuo Lesliejevoj sobi. Sobar je donio još viskija i sode, a Leslie je već rezao i okretao
stranice treće knjige. Vražićak je izgleda odustao od potrage, i sjedio je u kutu, posve odbačen, vidljivo
očajan u potrazi za rješenjem. Onda je legao na pod, raširio se poput žabe sve dok nije postao plosnat
poput lista papira i, pipajući nogama i rukama, podvukao se pod vrata.
Zanimalo me kamo će sad. Ustavši s poda, vražićak se stresao, napuhao poput balona, i pojurio niz
stubište. Promatrao sam ga, privremeno napustivši Leslieja. Vražićak je izašao kroz zaključana vrata
prema obali i, gegajući se, krenuo uz pijesak. Približavao se tamni val, ostavljajući za sobom crtu bijele
pjene. Noć je bila topla i mračna, poput baršuna. Zvijezde su sjale, a krijesnice su letuckale meñu
palmama poput zvijezda padali-ca. Ali vražićak nije obraćao pozornost ni na što od toga, jer je
odjednom dobio izraz pokućarca, nekog sitnog trgovca koji razmatra jeftinu pogodbu na obali pod
palmama. Kakve je on veze imao s palmama? Nije ih se moglo odrezati i prodati, a krijesnice nisu
imale tržišne vrijednosti. Kad bi takvom prepredenom prevarantu rekao kako je noć čarobna i
prelijepa, njemu bi se to činilo kao glupost. Još vjerojatnije, počeo bi razmišljati kako bi mogao iz te
budale izvući par rupija prodajući mu umjetno biserje ili tako nešto. Mah je vrag izgledao točno kao
takav pokućarac. Predstavljao je nesposobnost za svijest o bilo čemu što pruža očaranost i ljepotu.
Toga
169
časa, shvatio sam kako nam je najveća pogreška kad vragu pripisujemo pozitivne snage zla, kao da
ima demonske osobine. U vragu nema ničeg pozitivnog, niti ne može biti. To sam posve jasno vidio.
Vrag je nedostatak svega što je najviše i najprofinjenije u ljudskim bićima: odsutnost vjerskih osjećaja,
odsutnost vizije, odsutnost osjećaja za ljepotu, odsutnost svijesti o čudesnome.
Ljuljajući se sjedne strane na drugu, vražićakje prilično brzo prošao po pijesku pod palmama, cijelo
vrijeme zureći u tamu, kao da nešto traži. Konačno je skrenuo, i ugledao sam još jednog vraga kako
sjedi kraj debelog stabla palme. Po izgledu, bio je prilično važan. Imao je debeo trbuh, sivu jarčju
bradicu, i okruglu kapicu. Vražićak je sjeo na pijesak nasuprot njega i počeo mu izgleda pričati o
svome neuspjehu s Lesliejem, povremeno pokazujući prema hotelu. Nisam uspio razumjeti Što govori.
Zapanjilo me, meñutim, koliko je sličio ženi, kao da je u sebi spojio svaku neprihvatljivu i neprivlačnu
crtu koja se može pronaći u niskim i vulgarnim ženama. Stari je vrag pozorno slušao, a onda poče
govoriti, očitim tonom poduke. A vražićak je sjedio pred njim, glave nagnute na stranu, brade na dlanu,
slušajući pažljivo kao da se boji propustiti makar i riječ.
Vratio sam se Leslieju. On je dugo čitao, zapisujući misli koje bi mu pale na pamet. Kasnije je otišao u
krevet.
170
***
Noć je hitro bljesnula kraj mene, i stigla je kratka tropska zora. U Indiji i Cejlonu čovjek se diže rano.
Sluge su meli hodnike i raznosili kavu i čaj po sobama. Singaleški dječak u uskom bijelom sarongu i
sakou, bosih nogu i s češljem od kornjačevine na glavi, tiho je ušao u Lesliejevu sobu s velikim
pladnjem u rukama. Leslie je još uvijek spavao pod mrežom za komarce. Laka koraka, dečko je prišao
i spustio pladanj na niski stol pored kreveta.
Bacio sam pogled na pladanj i na svoje veliko čudo vidio sam daje sve na pladnju vrag, onaj isti mali
vrag kojeg sam ostavio pod palmom. Sad je vražićak poprimio različite oblike, i, što mu se mora
priznati, djelovao je vrlo privlačno i ukusno. Kao prvo, bio je tu čaj, dva srednje velika tamna čajnika,
jedan s vrelom vodom, drugi s jakim i mirisnim cejlonskim čajem; australski maslac boje jantara s
komadićem leda na tanjuriću, gusta marmelada; vruće mekokuhano jaje u porculanskoj šalici; dva
komada sira; mala hrpica tosta; četiri tamnožute, zakrivljene banane; dva crnoljubiča-sta manga, voće
tako osjetljivo da se ne može dopremiti do Europe. I sve to bio je onaj mali vrag!
Leslie je otvorio jedno oko i pogledao na pladanj. Onda se protegnuo i zijevnuo, otvorio i drugo oko, i
sjeo u krevetu. Vidio sam kako mu se jučerašnje misli smjesta vraćaju, i koliko je veseo. Koliko mu je
ugodno bilo sjećati se svega toga: razgovora s Indijcem, namjere
171
da uči yogu, i svih misli koje su mu pale napamet tijekom večeri.
"Cijela stvar je u vježbanju. Starac ima pravo", reče Leslie samome sebi. "Iznad svega, čovjek mora
uvijek promatrati samog sebe, ne dopustiti si da bilo što učini bez da se zapita, je li to neophodno za
moj cilj? i promatra svoje misli i riječi i djela, tako daje sve svjesno."
Vidio sam daje Leslieju ugodno ovako razgovarati sa samim sobom, i koliko ga draška što zna sve o
takvim stvarima.
Uskoro je podigao mrežu za komarce i iskoprcao se iz nje. Spremao se ustati, ali pladanj s vragom
privukao mu je pažnju, i pogledao je prema bananama i protiv svoje volje.
Pogodio sam kakva mu je klopka pripremljena.
Djelić sekunde činilo se kao da oklijeva; ali onda si odlučno natoči veliku šalicu jakog čaja i debelo
marmeladom namaza komad tosta.
Leslie se osjećao iznimno dobro. Sve u njemu čeznulo je da krene, da radi, a njegova mu je savjest
govorila da si ne mora zanijekati malo zadovoljstvo.
Čaj, tost, maslac, marmelada, jaje, banane, sir -sve je vrlo brzo nestalo. Blago zasjekavši nožem,
Leslie je probio debelu crnu ljusku manga i izvadio meko bijelo voće; izgleda poput mandarine, blago
je kiselo i aromatično, i topi se u ustima. Drugi je slijedio za prvim. I to je bilo to. Pogledajući pladanj s
nešto žaljenja, Leslie se počeo ustajati. Dok se prao i brijao, vražićak
172
se opet pojavio kraj njega. Djelovao je pomalo prožvakano, ali nedvojbeno je opet vidio Leslieja.
Leslie je i dalje razmišljao o svemu, samo su mu misli bile, takorekuć, tuplje. Nisam više vidio onu auru
kreativnosti koja se vidjela u njegovim mislima prethodne večeri. Misli kao da su mu se vrtjele u istom
krugu. No Leslie ih se čvrsto držao, i činilo se da su mu dobrodošle. Obukao se, sišao, prošao kroz
blagovaonicu, i izašao na verandu s pogledom na more. Pred verandom nalazila se mala tratina, a iza
nje, iza palmi, more, plavo i svjetlucavo. S desne strane, zelena se obala pružala prema Colombu, i
vidjeli su se vrhovi jedara ribarskih katamarana koji su se sušili, izvučeni na pijesak. Leslie je i protiv
volje bacio pogled u tom smjeru. Istina, došao je ovamo samo zato stoje sobar čistio sobu, i
namjeravao je raditi do ručka. Ali ovog časa, more gaje privlačilo. Bilo je tu toliko sunca, a lagani gaje
povjetarac s mirisom vode milovao. Leslie je osjećao kako bi bilo dobro ljuljati se u katamaranu na
čistim valovima, i opet počeo razmišljati o jučerašnjem razgovoru.
"Ne, bolje je raditi", reče sam sebi. "Ne smije se početi s predajom. Otići ću samo vidjeti je li sve u
redu s katamaranom."
Fićukajući, strčao je niz kamene stube ugrañene do mora, a ja sam vidio kako je vražićak, poput psa,
jurnuo pred njim punom brzinom.
Mladi singaleški ribar kojeg je Leslie uvijek vodio na more sa sobom stajao je pokraj čamaca. Vrlo je
pozorno slušao jednog postarijeg ribara, trudeći se da
173
I
ne propusti ni riječi. Starac, čija je sijeda kosa bila upletena na potiljku, pričao je o svome sudskom
slučaju protiv bogataša po imenu de Silva, čiji je auto ubio tele.
Singaležanima i Tamilima na Cejlonu, pa i u cijeloj Indiji sve do Himalaja, nema ničeg zanimljivijeg od
sudskog procesa. Sudovi su najpopularniji oblik zabave za Indijce, i omiljena tema za razgovor. U
vrijeme radža nije bilo takve pravde, jer je pravo pripadalo onome tko bi više platio. To nije bilo
zanimljivo jer se unaprijed znalo tko će platiti više, pa tako i tko će biti u pravu. Ali Englezi su uveli
prave sudove, u kojima se nikad unaprijed ne zna tko će pobijediti. Takva su suñenja doda vala
element hazarda, i postala popularan hobi. Ljudi u Indiji s oduševljenjem su se bacili na ovu novu
zabavu. Sud je kazalište, klub i cirkus; kroćenje zmija, boks, borba pijetlova, sve odjednom i na istom
mjestu. Pravni stručnjaci uživaju iznimno poštovanje i autoritet. I svi su stalno na sudu i tuže nekoga.
Samo najsiromašniji i najjadniji nemaju sudskih procesa. Ali onda njih netko tuži.
Mladi ribar posve se zanio u komplicirane dokaze koje je iznosio vlasnik ubijenog teleta. No, u tom
trenutku, vražićak je dotrčao do njega, udario ga šakom u rame, i gurnuo u smjeru hotela.
Ugledavši Leslieja kako se spušta do mora, mladić je pretpostavio da želi uzeti katamaran i, sa
žaljenjem se otrgavši od fascinantne priče, smjesta požurio s osmijehom dočekati Leslieja.
"Gazda hoće na more. Prekrasno vrijeme, gazda. Nema puno vjetra, ali odmah ćemo dignuti jedra.
Sve će odmah biti spremno, gazda."
174
Ne čekajući odgovor, dječak je spuštene glave i uz bljesak golih peta odjurio do Lesliejeva
katamarana, izvučenog na obalu malo dalje od ostalih.
Bez prave namjere, Leslie se zarazio njegovim entuzijazmom, i slijedio ga sa smiješkom. Kako stvari
stoje, odlučio je, neće mu škoditi da provede pola sata na moru.
Vani na moru, vjetar je bio jači nego stoje djelovalo s obale. Katamaran se uzdizao i padao, klizeći
preko valova kao ledolomac po ledu, odgovarajući na svaki pokret kormila. Leslie se dugo nije imao
srca vratiti. No, na povratku su se morali boriti protiv vjetra, i zbog toga se Leslie nije vratio u hotel sve
do pola deset.
Doručak je bio skoro gotov kad je prošao kroz blagovaonicu. Premda je bio prilično gladan nakon dva
sata na vodi, želio je otići ravno u svoju sobu, tako da ne izgubi još više vremena. Ali glavni sobar,
bosih nogu u uskom bijelom sarongu i bijelom sakou, s češljem od kornjačevine na glavi, poklonio mu
se s tako dubokim poštovanjem kakvo samo indijski sluge znaju iskazati, i Leslie je ne razmišljajući
otišao do svoga stola i sjeo.
Prestigavši ih, vražićak je već skočio na stol i pretvorio se u jelovnik, koketno se naslonivši na vazu s
cvijećem.
Mladi konobar donio je čaj i marmeladu kako je i običaj uz zajutrak, i stajao čekajući daljnje narudžbe.
Leslie sije natočio veliku šalicu jakog čaja i, otpiv-ši gutljaj, bacio pogled na jelovnik i naručio
tradicionalnu englesku dimljenu haringu sa žara. Nakon haringe, zatražio je još jedno nacionalno jelo,
pržena jaja sa
175
slaninom, zatim srednji odrezak s prženim lukom, zatim indijsko jelo curry koje se nigdje ne služi tako
kao na Cejlonu. Služenje currvja samo je po sebi ritual. Kao prvo, glavni konobar donio je veliku zdjelu
vruće, na-puhnute, mirisne riže. Leslie sije na tanjur stavio veliku porciju. Nakon toga, drugi konobar
donio je dvije posude sa zdjelicama punim različitih umaka - umaci od rakova, ribe, jaja i rajčice, s
komadima mesa, odbojni žuti umak od korijena currvja, i umak od neke vrste leće. Leslie se poslužio
iz sve tri posude. Onda je treći konobar donio veliku posudu podijeljenu u kakvih dvanaest dijelova; u
njoj je bilo naribanog kokosa i malih, osušenih smrdljivih riba, papra svih vrsta i oblika, nasjeckanog
luka, neke vrlo ljute žute mase, i različitih drugih čudnih začina. A konačno je glavni konobar pred
Leslieja stavio zdjelu ljutog začina od manga.
Dok se Leslie služio različitim sastojcima currvja i miješao ih na svome tanjuru kao stoje običaj, s
užasom sam vidio daje sve to vražićak. Noge su mu virile iz jedne zdjele, glava mu je plutala u drugoj.
Nakon currvja, od kojeg su ga usta strahovito pekla, Leslie je popio još dvije šalice čaja i pojeo
nekoliko komada tosta s marmeladom. Zatim je pojeo nešto sira i, odbivši slatkiše, počeo jesti voće -
jednu naranču, nekoliko banana, i onda mango. Mango je prilično veliko, tamnozeleno, teško i hladno
voće. Držeći ga na tanjuru lijevom rukom, čovjek si nožem reže komade oko koštice i zatim žlicom
jede hladnu, aromatičnu i sočnu pulpu. Okus mu je mješavina ananasa i sladoleda od breskve,
ponekad s natruhom jagoda. Dva manga,
176
boca tonika i cigareta dovršili su doručak Leslieja Whitea.
Pušeći, Leslie se sjetio da mora otići u grad. To je bilo nezgodno, jer je značilo da će opet morati
odgoditi svoj rad.
Vlak je vozio pod palmama uz obalu. Jedan se zeleni val uzdigao, podigao se kao stakleni bedem, i
pao, raštrkavajući bijelu pjenu po pijesku i kotrljajući se sve do vlaka. More je bilo tako sjajno i blistavo
da su oči boljele od pogleda na njega. Ali Leslie i nije osobito želio gledati bilo što od toga. Ovog časa,
osjećao je da sve to vidi svakog dana, i činilo mu se da vlak ide neobično sporo. Morao se pojaviti na
poslu i kod krojača, a zatim se vratiti na ručak. Nije imao želje za razmišljanjem, ali bilo je ugodno
sjećati se da ga čeka nešto vrlo dobro, čemu će se vratiti kad doñe vrijeme.
I vražićak je bio tu, premda je djelovao prilično umorno (shvatio sam da dva doručka Leslieja Whitea
nije postigao baš lako). Istovremeno, činilo se daje vrlo zadovoljan sam sobom. Popeo se na sjedalo
preko puta Leslieja i sjedio, tu i tamo gledajući kroz prozor.
Leslie se vratio u svoj hotel ujedan i dvadeset. Bilo je vruće, s uobičajenom cejlonskom vrelinom
staklenika. Leslie je otišao u svoju sobu da se opere i pre-i svuče i, u svježem bijelom odijelu s
besprijekornim mekim ovratnikom, sišao je u blagovaonicu. Ručak je već počeo. Za malim stolom kraj
Lesliejeva sjedio je njegov uobičajeni susjed, indijski pukovnik u mirovini. Prije
177
obroka je dovršio bocu piva s ledom, koje je pio zbog zdravlja, i sad je promatrao svijet raspoloženim i
dobroćudnim pogledom. Leslie je veselo pozdravio pukovnika i razmotao svoj ubrus.
Konobar je pred njega stavio tanjur juhe od rajčice; ja sam, meñutim, vidio, da je to zapravo onaj isti
mali vrag. Nakon juhe, vražićakje postao mek, kuhani iverak. Zatim prženo pile sa šunkom i zelenom
salatom. Zatim hladna janjetina s džemom i želeom, zatim pate od divljači, pa onda opet curry,
poslužen s istom onom pompom na dvadeset i pet malih tanjura. Sve je to Leslie savjesno pojeo.
Nakon currvja, vražićak se pretvorio u sladoled i zatim voće - naranče, mango i ananas.
Dovršivši ručak, Leslie je ustao, osjećajući se pomalo teško.
"No, sad ću u miru čitati," rekao je samome sebi, "a onda moram do lady Gerald na čaj."
Leslie je otišao u svoju sobu, naručio sodu i limun, skinuo skoro sve sa sebe, i sjeo kraj prozora s
knjigom i lulom.
Jednu je stranu pročitao vrlo pozorno, ali usred druge stranice, odjednom se uhvatio kako ponavlja
jednu rečenicu ne shvaćajući što znači. Istovremeno je u sljepoočnicama osjetio neku čudnu težinu, i
kad se osvrnuo prema krevetu, primijetio je, kao da ga prvi put vidi, kako privlačno izgleda. Mehanički
je spustio knjigu, otišao do kreveta, i zijevnuo. Vražićak je već prtljao i izravnavao jastučnicu. Leslie je
bacio pogled na sat i legao. Skoro smjesta pao je u dubok i zdrav san. U meñuvremenu, vražićak se
popeo na naslonjač pokraj
178
stola, dohvatio Lesliejevu nedovršenu lulu i knjigu koju je čitao, i, praveći se važan, počeo ispuštati
oblake dima i okretati stranice knjige koju je namjerno držao naopako.
Leslie je dva sata spavao tako čvrsto da kad se probudio isprva nije znao je li jutro ili večer. Konačno
je pogledao na sat i, vidjevši daje već pola pet, iskočio je iz kreveta i počeo se prati i oblačiti. Sobar
mu je opet donio sodu i limun i, za petnaest minuta, svjež i uredan, Leslie je trčao prema postaji kraj
hotela. Pred njim je trčao vražićak.
Čaj u pet koji je držala lady Gerald služio se u vrtu. Zapanjio sam se kad sam ugledao Leslieja Whitea
za stolom s dvije dame; jedna od njih bila je visoka, vitka blondina, Margaret Ingelbv. Sad sam shvatio
zašto se Leslie toliko žurio.
Upoznao sam Margaret kakvih dvije godine prije ovoga u Veneciji, i nisam znao da je stigla na Cejlon.
Bila je tu sa svojom tetom, prilično brbljavom sjedokosom damom, i, koliko sam shvatio iz razgovora,
Leslie ju je sad vidio tek drugi put. Sad je oduševljeno pričao Margaret o Cejlonu, a razgovor im nimalo
nije nalikovao brbljanju kakvo se odvijalo za drugim stolovima. Lady Gerald odvela je tetu da joj
pokaže neke indijske raritete, a Margaret je ostala sama s Lesliejem. Nisam mogao ne primijetiti kako
su vrlo obuzeti jedno drugim, i da se Margaret ne stidi to pokazati.
Oduvijek mi se jako sviñala. Imala je zanimljiv stil žene s kakve slike ili gravire iz osamnaestog
stoljeća.
179
"Žena od glave do pete", rekao je za nju jedan francuski umjetnik. Ni traga tvrdoći ili naglosti pokreta
uobičajenoj u Engleskinja koje igraju golf. Imala je pre-divno isklesan vrat, mala usta - takoñer velika
rijetkost kod Engleskinja - osobit oblik usnica, ogromne sive oči, melodiozan glas, i spor, pomalo lijen
način govora.
Vidjela je da se dojmila Leslieja, i to joj se sviñalo posve zasebno od bilo kakvih drugih pitanja. Znala
je da Leslie za nju ne dolazi u obzir. Teta je, sa svojom uobičajenom govorljivošću, već razgovarala o
njemu s lady Gerald, i Margaret je čula da Leslie nema vlastitog novca, živi od plaće, ima dvadeset i
osam godina, i da se čak i pod najpovoljnijim okolnostima neće moći oženiti još deset godina.
Margaret je sama već imala dvadeset i devet godina, i odlučila je da će se udati najkasnije u roku od
godinu dana. Ako sve drugo propadne, uzet će jednog od svojih uvijek vjernih obožavatelja, kojih je
bilo trojica. To meñutim nije smanjilo njeno zanimanje, a Leslie ju je privlačio. Bio je drukčiji od ostalih,
fascinantno je govorio o stvarima koje su je zanimale i o kojima nitko drugi ništa nije znao. Sviñalo joj
se sjediti ovdje u pletenom stolcu slušajući Leslieja i gledajući kako mu pogled s vremena na vrijeme
slučajno padne na njene noge i kako ga odjednom, naporom volje opet podiže.
Promatrajući ih, odjednom sam primijetio nešto poznato i, gledajući bolje, shvatio sam da su Leslie i
Margaret - Adam i Eva.
Ali, oh Bože, koliko je prepreka nagomilano izmeñu njih! Shvatio sam što se misli kad se govori o
180
anñelu s vatrenim mačem. Nisu se mogli čak ni pogledati bez nelagode. Istovremeno, oboje su
osjećali da se dobro poznaju, da se već dugo poznaju, i, da su si dopustili tu slobodu, mogli su
smjesta ući u znatno dublju intimnost. Ali jako su dobro znali da si neće dopustiti takvu slobodu,
premda je bilo čudno i skoro smiješno koliko su si bliski.
Dovršavali su čaj, i Leslie, pred čiji je lijevi lakat vražićak straga gurnuo tanjur sendviča, pojede priličnu
hrpu.
"Idemo pogledati to vaše more", rekla je Marga-
ret svojim sporim i melodioznim glasom. Leslie je ustao,
osjećajući laganu paniku da im se netko ne pridruži.
Mnogi su odlazili. U kutu vrta nalazila se kamena kući-
- ca s nadstrešnicom i stubištem do plaže. Tu su sjeli, a
| Leslie se smjestio tako da gleda Margaretin obris na
;< pozadini mora i neba. S njihove desne strane, velika
! crvena kugla sunca spuštala se nisko na tamnoplavi
,; obzor mora. Valovi su blago udarali, i osjećao se dašak
j vjetra dok se predsumračna tišina spuštala na prirodu.
t! Leslie je govorio o svom jučerašnjem razgovoru
s Indijcem.
"Najviše su me iznenadili moji vlastiti osjećaji", govorio je Leslie. "Ja nisam nimalo sentimentalan, a
opet, dok smo razgovarali, osjećao sam pravu nježnost prema tom starcu, kao da mije to otac kojeg
godinama nisam vidio, kojeg sam izgubio i odjednom ponovno pronašao. Bilo je tako nekako.
Shvaćate li? Zapravo, s mnogo toga što mi je govorio nisam se slagao. Taj osjećaj išao je nekako
usuprot mojoj svijesti."
181
"Pa to znači da Indija doista postoji", govorila je Margaret. "Ne, naprosto morate sve do kraja upoznati.
Pomislite samo kako je to sve fascinantno. Odjednom ćete pronaći pravo čudo. Pročitala sam sve
stoje o tome napisano, ali najvažnije stvari obično budu izostavljene. I osjećate da ljudi koji pišu te
knjige sami ništa ne znaju, i prihvaćaju bilo čiju riječ."
Leslie je s divljenjem slušao Margaret. Doslovce je izgovarala njegove misli, njegovim vlastitim
riječima.
"Ne, taj je starac ostavio posve drugačiji dojam", rekao je. "Osjećao sam bez imalo dvojbe da on zna, i
da je preko njega moguće pronaći ljude koji znaju još i više..."
Odjednom, Leslie je osjetio da sve što govori o Indijcu dobiva neko posebno novo značenje jer to
govori Margaret. Leslie je odjednom shvatio da, kad bi samo mogao proći ona dva koraka koji ga dijele
od Margaret, obuhvatiti je oko struka i povesti je ravno dolje do mora, hodati s njom po rubu vode,
osjetiti je kako im se kotrlja pod stopalima, sve dalje i dalje, sve dok zvijezde ne zasjaju, negdje gdje
nema ljudi osim njih dvoje, onda bi smjesta sve ono o čemu je stari In-dijac govorio postalo posve
stvarno. I ne bi mu trebala nikakva yoga, ni ikakvo učenje, samo bi trebalo sići s Margaret do obale,
pogledati u zvijezde, čekati izlazak sunca, odmoriti se u šumi kroz dnevnu vrelinu, i uvečer opet sići do
mora i hodati, hodati uvijek, sve dalje i dalje ...
182
Istog časa Leslie je odjednom osjetio kako dobro i intimno poznaje Margaret. Poznavao je dodir njenih
ruku i cijelog njezina tijela, miris njene kose, izraz njenih očiju posve blizu njegovima, blagi pokret
njenih trepavica, dodir njezina obraza, usana, osjećaj njezina tijela dok se kreće ... i sve je to prošlo
odjednom, kao san. Za kratak djelić sekunde, prisjetio se Margaret i prisjetio se večeri posve iste
poput ove, na istoj ovoj obali. Na isti način, crvena kugla sunca potonula je u zatamnjeno more, na isti
način čulo se valove kako jure uz obalu, na isti način šuštale su krošnje palmi...
Iskustvo je bilo tako snažno da mu je oduzelo dah, i odjednom je zašutio.
Margaret gaje slušala, blago se naginjući prema njemu. Sve stoje govorio bilo je novo i zanimljivo. Nju
je to zabavljalo, jer je željela nešto posve drugačije. U sebi se smijala pomisli na to kako bi se Leslie
White zapanjio daje učinila ono o čemu je razmišljala. Voljela bi dohvatiti Leslieja za ramena, kao
djevojčica, i protresti ga. Instinktivno, osjećala je koliko je jak i težak, i mogla je osjetiti njegovo čvrsto,
ali istovremeno gipko i pokretno tijelo. Osjećala je, kad bi i zgrabila Leslieja za ramena, da ga ne bi
mogla pomaknuti. Njena svijest o njegovoj snazi i toj živoj težini bila je nekako osobito ugodna.
Spajala se s njenom sviješću o njegovu pogledu, koji je osjećala kako se stalno vraća njenim
člancima, rukama i usnama, kad god bi ga s naporom skrenuo.
"Glupane," govorila je u sebi, "da samo znaš o čemu razmišljam." Oči su joj vatreno zasjale.
183
"Gdje je vražićak?" pomislio sam. "Bilo bi zanimljivo znati što sad radi. Je li moguće da ga je Leslie
cijeloga pojeo?"
Ali toga časa, ugledao sam vražićkovu glavu kako viri ispod klupe na kojoj je sjedio Leslie, pogleda
čvrsto uperenog u Margaret.
Čak sam se i ja zapanjio. Bilo je to zelenooko čudovište ljubomore glavom. Sotonska se priroda vraga
tu posve razotkrila. U njegovom je pogledu bilo beskrajne mržnje i zlobe, i neke vrste grubog,
odbojnog cinizma i ludosti. Naizgled, ono stoje vragu razdiralo utrobu bio je strah.
"Čega se boji?" upitah Vraga.
"Zar zaista ne razumiješ?" odgovorio je. "Leslie bi mu mogao nestati svakog časa. Pomisli kako se
osjeća. Da mu se to dogodi nakon sveg tog žrtvovanja! Vidio si koliko voli Leslieja. A sad, zbog te
grozne djevojke, možda će mu sav trud propasti. Vidiš da se Leslie opet zanio u svoja snatrenja. A
sad su osobito opasna. Primjećuješ da se već sjeća; naravno, ne razumije ta sjećanja, ali svejedno je
vrlo blizu opasnih otkrića."
"Kažeš da bi mogao nestati. Kako?" upitah.
"Ako napravi jedan korak", reče Vrag.
"Koji korak?"
"Koji ih dijeli. Samo, neće to napraviti. Pomisli, u vrtu lady Gerald! Naravno da ne! Sto može učiniti?
Već i ovako predugo sjede sami. To se može oprostiti samo zbog Margaretina nedavnog dolaska, uz
tvrdnju da je fasciniraju stvari kao što je zalazak sunca s obale."
184
Zapravo nisu baš tako dugo sjedili zajedno, čak ni toliko koliko mi treba da to sve ispričam. Shvatio
sam to po suncu, koje je dodirivalo obzor zlatnim rubom kad su izašli na obalu, a sad je slalo
posljednje zrake i još nije do kraja zašlo. A sunce zalazi vrlo brzo.
No Margaret je već primijetila neobičnost situacije i s malim se naporom otrgla iz carstva mašte koje ju
je počelo odnositi.
Primijetila je kako se Lesliejev glas promijenio, kako je naglo zašutio. Osjećala je da mora spasiti
situaciju ili će se dogoditi nešto priglupo. Nije se imala čega bojati. Čega bi se bojala u vrtu lady
Gerald? Vrag je bio posve u pravu. Margaret je bila skoro sigurna da Leslie neće ništa reći. Ali čak je i
tišina postala previše znakovitom.
Margaret je počela govoriti, baš zbog toga, dajući svome glasu blago podrugljiv metalni ton za koji je iz
iskustva znala da dobro djeluje na muškarce i koji joj je već pomogao da se izvuče iz mnogih
neugodnih situacija u životu.
Još u školskim danima, dobila je nadimak "ledena Margaret".
"Pitam se što se dogodilo s gostima lady Gerald", rekla je. "Čini se kao da smo sami na pustom
otoku."
Tri pune sekunde su prošle prije nego što je Leslie pronašao svoj glas i odgovorio. Ali kad je
progovorio, Margaret je znala daje kriza prošla.
"Vjerojatno su otišli do mora", rekao je Leslie ustajući.
185
Margaret je hitro sišla niz kamene stube i nedaleko su ugledali skupinu muškaraca i žena oko
kokosovih stabala. Singaleški su dječaci demonstrirali svoju vještinu, desetorica njih na jednoj palmi,
penjući se zajedno poput majmuna.
Leslie i Margaret krenuli su u tome smjeru. Ali sad je Margaret počela u priličnoj mjeri žaliti stoje
otjerala njihovo prethodno raspoloženje. I ona se nejasno prisjećala nečega, ali njena su sjećanja bila
drugačija. Osjećala se kao daje djevojčica, a Leslie dječačić. Željela ga je potegnuti za rukav, baciti na
njega pregršt pijeska i otrčati, dovikujući mu neka je uhvati.
"Kako je dosadno biti odrastao, kako bi bilo lijepo moći se igrati s njim", stigla si je reći.
Već su se približili skupini gostiju lady Gerald. Svi su se smijali i razgovarali. Jedan visoki Nijemac u
kričavo žutom lanenom odijelu (kakva su se u Port Sai-du prodavala posebno za njemačke putnike)
kliktao je svojim Kodakom, snimajući dječake kako se penju.
"Je li premračno", reče Margaret tiho, "ili se još uvijek može fotografirati?" upitala je okrećući se Le-
slieju. Osjećala se kao da mu nešto duguje, i željela je ispraviti svoju pogrešku.
"Ovisi od aparata", reče Leslie. "Bavite li se fotografijom?"
"Da, i imam prilično dobar, skup aparat," reče Margaret, i usput se prisjeti jednog od svojih vjernih
obožavatelja koji joj gaje poklonio, "samo ga ne znam koristiti."
186
"Moguće je, s dobrim aparatom", rekao je Leslie, još uvijek nesretno. "Ako stanete leñima prema
moru, s objektivom na/4,5, sad možete praviti fotografije u stotinki sekunde na najosjetljivijim pločama,
a u pedesetinki sekunde na film. Ali onome tipu s idiot-kamerom neće ništa ispasti", dodao je,
omekšavajući i s dojmom da se na Margaret ne može dugo ljutiti.
"Ali pogledajte samo to žuto odijelo i tu nebeski plavu kravatu. To je njemačka turistička predodžba o
tropskom odijevanju. Pitam se gdje lady Gerald pronalazi takve tipove."
Bacajući pogled na Margaret dok je govorio, odjednom je osjetio tugu tako silnu da se zapanjio. Bilo
mu je kao da se prisjetio nečeg iz daleke prošlosti, kad je izgubio Margaret na isti način kao što će je
sad izgubiti. Odjednom je sve postalo dosadno i odvratno, cijeli se svijet pretvorio u Nijemca u
blesavom odijelu i s blesavim naglaskom.
Dvije dame obratile su se Margaret. Leslie se odmakao i zapalio. Da je mogao vidjeti vražićka,
primijetio bi kako je prvo pogledom slijedio Margaret, očiju punih prkosa i trijumfa, a onda se triput
prekobic-nuo na pijesku, pritrčao Leslieju i stao preko puta njega, oponašajući njegove pokrete i
pretvarajući se da puši grančicu.
Kasnije su svi otišli u kuću i oprostili se. Kad je Leslie uzeo Margaretinu toplu, meku ruku, meñu njima
je prošla struja. Bio je to posljednji put.
187
***
Kasnije, Leslie se vratio kući istom željeznicom. Sjedio je sam u odjeljku, pušeći lulu, a u duši mu je
vladao kovitlac suprotstavljenih pomisli i raspoloženja.
S jedne strane, sve njegove misli o potrazi za čudesnim dobivale su nov, posve drugačiji aspekt kad bi
se s njima pomiješala pomisao na Margaret. S druge strane, znao je da ne može čak ni sanjati o
Margaret.
Već je odavno došao do zaključka kako je zbog njegovih navika i pogleda za njega neophodno da
ostane samac. A sad mu se činilo da se mora držati te misli, i ne dopustiti si ni oklijevanje ni skretanje.
Nije imao nikakva spomena vrijednog novca. Službu je mogao podnositi samo tako dugo dok je znao
daje u bilo kom trenutku može napustiti. Sanjati o ljubavi bila bi slabost, ništa drugo. Margaret se mora
udati, možda je već i zaručena. Lady Gerald će znati. Uostalom - može li on pomišljati na ženidbu?
Oženjen, bio bi vezan, privezan za jedno mjesto, za službu. Morao bi stalno pristajati na tisuće
ustupaka i kompromisa na koje sad ne bi pristao. A osim toga, u svakom slučaju, nemoguće je.
Njegova je plaća bila taman dovoljna za njega samoga. Čovjek sa ženom ne može živjeti u hotelu. Da
bi se oženio, trebalo bi mu pet puta više nego što sad zarañuje.
Leslie je sve te razumne primjedbe iznio samome sebi. Istovremeno, osjećao je da u Margaret postoji
188
nešto što pred sobom mete svu opreznost i logiku, nešto zbog čega bi čovjek mogao krenuti
ispočetka, složiti se sa svim i ne razmišljati o tome.
"Da, Margaret ..." rekao je samome sebi, kao da je to ime čarobna riječ koja će sve nemoguće
pretvoriti u moguće.
Vražićak koji je ležao na sjedalu skvrčio se u loptu, zarežao poput psa i, otvorivši jedno oko, zabuljio
se u Leslieja s neskrivenom mržnjom.
"Ne, ne smijem o tome razmišljati", reče Leslie sam sebi.
Odlučno je zatvorio oči, zavalio se na sjedalu, i pokušao si predočiti lice starog Indijca, trudeći se
prisjetiti njegovih riječi. Umjesto toga, vidio je Margaret kako polako govori: "Idemo pogledati to vaše
more."
"Draga", reče Leslie bezglasno, a vražićak stisne zube i skutri se u hrpicu. Izgleda da mu nije bilo
dobro, jer bi povremeno zadrhtao kao pas lutalica na kiši.
Leslie se izgubio u sanjarenju, neodreñenom, ali neobično ugodnom, maštarijama u kojima se
Margaret miješala s neobičnim čudima, i o voginima koje će Leslie pronaći, uz pomoć starog Indijca, u
nekim tajnim spiljama.
"Mora biti nečeg u svemu tome", rekao je samome sebi. "Onaj Rus [to će reći ja] je posve u pravu kad
kaže da moramo pronaći nove snage. S onim što sad imamo ne možemo si organizirati život, možemo
samo izgubiti. Moramo pronaći neki'novi ključ za život, i onda će sve postati moguće."
189
Cijelo vrijeme, neodreñene, ali izazovno prediv-ne slike bljeskale su u Lesliejevom umu, a središnji je
lik u njima uvijek bila Margaret.
Kao što se obično dogaña u takvim slučajevima, svijest mu se razdijelila na dvoje. Jedan je Leslie
posve dobro znao da mu je unutar ograničenja običnih zemaljskih mogućnosti Margaret jednako
nedostupna kao da stanuje na Mjesecu. Ali drugi Leslie uopće nije želio uzeti u obzir ni jednu
zemaljsku mogućnost, jer je već gradio nešto fantastično i preslagivao cigle života u skladu sa svojim
zamislima.
Bilo je posebno divno razmišljati o Margaret. Dopustivši si te snove, te sanjarije o Margaret bez
njezina znanja, Leslie se osjećao kao vitez koji služi princezi bez daje ona toga svjesna. Kad nešto
dosegne, kad nešto pronañe, pisat će joj i reći kakav je dojam njihov susret ostavio na njega, koliko je
Margaret učinila za njega, a da to nije ni znala, koliko je tragao za njom, a pronašao "čudesno".
Čim je Leslie zastao u svojim sanjarijama, jedan drugi glas u njemu smještaje preuzeo riječ i dodao
kako "bi Margaret mogla odgovoriti na njegovo pismo, napisati da se često sjeća Cejlona, sjeća se
njihova susreta i razgovora, i kako bi rado opet došla, ako ne ove godine, onda iduće."
Leslie je sanjario poput školarca, ali u tim je snovima bilo više istine nego stoje on sam mogao i
naslutiti. Mnogima bi se činilo naprosto apsurdnim gubiti vrijeme na takve kule u zraku, ali ja sam se
već odavno
190
navikao na pomisao da su najfantastičnije stvari u životu i najstvarnije. Dobro sam poznavao Margaret,
jer poznam taj tip, i Lesliejevi mi se snovi nisu činili nimalo nemogućima. Zapravo, upravo se takvi
snovi imaju šansu ostvariti. Margaret je sebe smatrala vrlo pozitivnom i praktičnom osobom. No bila je
u krivu. Zapravo, bila je od onih žena roñenih pod posebnom kombinacijom planeta, zahvaljujući čemu
postanu podložne utjecaju fantastičnog i čudesnog. Ako Leslie ikad bude u stanju dotaći te strune
njene duše, slijedit će ga ne tražeći ništa drugo.
Mali je vrag izgleda dijelio moje mišljenje, jer je bio silno nezadovoljan Lesliejevim snovima. Probudio
se i sjedio praveći grimase, kao da ga boli zub. A onda, naizgled nesposoban to dalje podnositi, skočio
je kroz prozor.
S tri okreta u zraku, vražićak je proletio kroz prozor uskog odjeljka treće klase u kojem je bilo posve
mračno (treća klasa se u Cejlonu ne osvjetljava), velika gužva, i vrlo bučno. Tu se ubacio u svañu koja
je tek počela, i uskoro je doveo do vrlo živahna stadija. To mu je malo popravilo raspoloženje, i kad je
sustigao Leslieja na putu s postaje do hotela, nije više djelovao onako nesretno; vidjelo se da je
spreman za daljnju borbu. Primijetio sam, meñutim, daje obično predvečer postajao samo sjena
samog sebe, tako je teško bilo čuvati Leslieja Whitea.
191
Leslie je otišao u svoju sobu i, ne paleći svjetla, sjeo za stol. U toj je sobi stvarnost odjednom navalila
na njega i postao je vrlo jasno svjestan da više neće vidjeti Margaret. Sutra ujutro odlazio je za Kandy,
i odatle za Indiju. Njegov će odmor uskoro završiti, i najvjerojatnije će ga poslati na misiju u džunglu na
jugozapadnom dijelu otoka.
Ustao je i upalio svjetlo. Stisnuvši oči pred naglim bljeskom, zatvorio je kapke i iz ladice stola izvadio
debelu bilježnicu u kojoj je jučer radio bilješke.
Kako mu se danas sve ono što je jučer pisao činilo neobično stranim. Kao daje od jučerašnje večeri
prošlo godinu dana. Sve je bilo tako naivno, skoro djetinjasto. Leslie se prisjetio jutra i plovidbe
katamaranom. I to je bilo davno. Sad je odjednom počeo shvaćati mnogo toga novoga, kao da su mu
se oči otvorile. Sve se to dogodilo u posljednja dva sata - od razgovora s Margaret, od osjećaja koji su
ga preplavili, od nejasnih sjećanja na nešto drugo. Sve jučerašnje misli nekako su se pre-strojile na
nov način, otkako je Margaret ušla u njih, i sad su bile mnogo bliže, mnogo stvarnije, i istovremeno još
nepristupačnije, teže.
"Moram to raščistiti", rekao je Leslie samome sebi i ogledao se oko sebe i protiv svoje volje. Iz nekog
razloga, toga časa, hotelska mu se soba Činila posebno praznom i dosadnom.
Netko je pokucao na vrata.
192
"Doñite na večeru, White", reče glas ispred vrata. "Stigao je jedan čovjek, mineralog iz Patnapurija;
morate ga upoznati."
Leslie nije želio ići na večeru, ali četiri zida djelovala su vrlo negostoljubivo. Činilo se previše tmurnim
sjediti tu u samoći. Bilo mu je drago što ima izliku da ode i potraži društvo.
"U redu", rekao je.
Još se pola sekunde Leslie premišljao. Bilo je dosadno oblačiti se. Ali istovremeno je osjećao da ne bi
mogao cijelu večer prosjediti sam. Već je prije čuo za tog mineraloga iz Patnapurija kao osobu
zaljubljenu u Cejlon koja lokalni život poznaje bolje od otočana samih. Bila je to vrst čovjeka kakvu je
Leslie volio upoznavati, jer se od njih uvijek moglo naučiti nešto novo.
Leslie je s oklijevanjem ustao i počeo se svlačiti. Vražićak je hitao oko njega. Uskoro, odjeven u
večernje odijelo, s visokim ovratnikom i lakiranim cipelama, Leslie je bio na putu za blagovaonicu.
"Hej, White, doñite ovamo", pozvalo gaje društvo s bara. Upoznali su ga s mineralogom, a
istovremeno je vražićak uskočio u veliku čašu viskija koja je završila Leslieju u ruci. Vrlo zbunjen,
Leslie se zagledao u vinsku čašu, ali ju je ispio. "Ne, hvala", rekao je kad su mu ponudili sljedeću - nije
želio piti. No mineralog ga je zanimao. Bio je to sitan čovjek, crn poput dimnjačara, koji gaje smjesta
pridobio singaleškim pričicama.
193
Cijelo je društvo otišlo u blagovaonicu. Vražićak je pojurio naprijed i pretvorio se u zdjelu juhe od
kornjače koja je stavljena pred Leslieja. Pukovnik je večerao u gradu, a mineralog je sjedio na njegovu
mjestu. Za razgovora, Leslie je dokrajčio juhu, i naručio bocu vina u čast gostu. Vražićak je to iskoristio
i pretvorio se u majonezu s rakovima. Djelovao je vrlo privlačno, i Leslie je uzeo više nego što bi
diktirao razum. Ledeno bijelo vino rastjeralo je dojam daje bilo previše majoneze. Vražićak se dosad
već pretvorio u prženu ribu s profinjenim umakom. Dok je Leslie dovršavao svoju porciju, primijetio
sam da se vražićak udaljio od stola teturajući i držeći se za glavu.
Poslužen je odrezak od kornjače, zatim pržena patka sa salatom. Sve je to, naravno, bio vražićak.
Premda mu to nije bilo lako, svejedno je odlučio zadati Le-slieju zadnji udarac, dok je Leslie, koji nikad
nije imao problema sa želucem, jeo sve stoje dospjelo pred njega - čak i više nego obično, jer bi se
osjećao razočaranim životom kad god bi se sjetio Margaret.
Vražićak se pretvorio u pečeno janje s ljutim umakom. Zatim u puretinu prženu sa šunkom, zatim u
puding, zatim u slatko vrhnje; zatim, tko zna zašto, nakon deserta u vreli tost i kavijar. Na stolu se
prostro uobičajen cejlonski jelovnik - petnaestak prilično loše pripremljenih jela, sva nekako sličnog
okusa, ali s velikim izborom oštrih začina, primjerenijih Sjevernom polu nego ekvatoru.
194
Nakon svega toga, posljednjim snagama, vražićak se pretvorio u bademe, suhe grožñice, i vrlo ljut i
vruć indijski desert od zašećerenog voća sa ñumbirom, a na kraju je stao pred Leslieja kao mala šalica
kave. Premda je Leslie vrlo zdrava osoba, čak je i on postao svjestan težine u svome tijelu.
Mineralog je išao u grad. Lesliejeva druga dva susjeda smjerala su u blizini igrati bridž. Ostao je sam.
"No, to je sjajno", pomislio je lijeno. "Idem raditi."
Ustao je, ali, nakon časka oklijevanja, nije otišao u svoju sobu već na verandu. "Moram popiti sode",
reče samom sebi. "Veliki viski sa sodom", naruči od konobara.
Na staklom pokrivenoj verandi, u niskim naslonjačima, četvero ljudi drijemalo je nad večernjim
novinama. Leslie je napunio svoju lulu i uzeo novine. Donijeli su mu viski. Uzeo je gutljaj iz čaše, lijeno
neko vrijeme pušio, i zijevnuo.
Postojalo je nešto stoje morao promisliti, ali misli su mu samo lijeno puzale kroz um.
"Sutra ću sve to promisliti", reče Leslie samome sebi.
Nakon pola minute odložio je svoju ugašenu lulu na stol. Onda je okrenuo glavu u stranu i duboko
uzdahnuo; pola minute kasnije, disanje mu je postalo pravilno.
Leslie je zaspao.
Ali na rukohvatu naslonjača, još uvijek ga ne želeći napustiti, visio je vražićak, posve providan i mekan
poput ispuhana balona.
195
"Vidiš", reče Vrag, "takav je naš život. Zar to nije požrtvovnost? Pomisli, taj jadni mali vrag mora paziti
na svaki njegov korak, ne smije ga ni na trenutak ostaviti. Daje da ga se proždire, dovede se u takvo
stanje, i još uvijek podnosi rizik da ga izgubi zbog raznih blesavih maštarija. Reci mi, ima li meñu vama
bilo tko tko bi bio sposoban učiniti tako nešto? Što bi bilo s vama da nema nas?"
"Nemam prigovora", rekoh. "Vidim da ulažete puno muke i truda u to da nas zadržite u svojim rukama.
Ali ne vjerujem da će takve jednostavne metode dugo raditi."
"Rade još od Adamova doba", reče Vrag skromno. "Glavna im je prednost što su jednostavne i ne
izazivaju sumnju.
Ljudi u tom pogledu spadaju u dvije kategorije. Neki ne sumnjaju na vanjsku opasnost - čak i kad im
se ukaže na nju, odbijaju je prihvatiti. Vidiš, njima je smiješno pomisliti da doručci, ručkovi, i večere
mogu imati utjecaja na njihov 'duhovni razvoj' i mogu ga zapriječiti ili spriječiti. Sama zamisao takve
ovisnosti duha o tijelu njima se čini uvredljivom. Ne mogu to podnijeti, iz lažnog ponosa, i ne žele to
uzeti u obzir. Po njihovu mišljenju, jedna se strana života odvija posve neovisno od druge. Naravno,
kao posljedica toga, tko god se tako zavarava, već je naš.
S druge strane, ljudi s malo mozga shvatit će gdje leži opasnost, ali opet odlaze u drugu krajnjost.
Počinju propovijedati suzdržavanje i asketizam, i tvrditi da je
196
to samo po sebi dobro, bogougodno, i moralno. Zajedno s tim, obično ne promatraju sebe toliko koliko
svoje susjede. To su nam omiljeli pomagači."
"Svejedno, uvjeren sam da će Leslie White dosegnuti bit stvar sad kad se zainteresirao za yogu."
Očito bijesan, Vrag je lupio kopitom, i pregršt iskrica poletio je iz kamena.
"Ovog puta si u pravu", reče. "Leslie je dosegao suštinu stvari i, što je još gore, pronašao je načine
komunikacije s drugim takvim luñacima. To za njega stvara vrlo opasnu situaciju.
Počelo je ovako: dok je putovao po jugu Cejlona, ponovno je posjetio onaj budistički samostan u
kojem si ga upoznao. No, znaš kako voli svuda gurati nos. Raspitujući se o životu monaha, vrlo se
zainteresirao doznati što jedu, kako jedu, i kad jedu. I kad je čuo da poslije podneva ne jedu ništa,
prema pravilima budističkih monaha, silno je poželio doznati zastoje tako.
Konačno je odlučio i sam pokušati s takvom dijetom, i sad živi od riže i voća i jede jednom dnevno.
Igra opasnu igru. Ali ima nešto još gore. Došao je na pomisao da nije sam. Znaš kako je: kad nekome
na pamet padne neka pomisao, vrlo će brzo pronaći potvrdu za nju. Konačno, doznao je da postoji
lanac. Ili, drugim riječima, dogodilo se baš onako kako je stari Indijac obećao. Iz mračne noći, ugledao
je svjetla ljudi koji idu u isti hram, na istu gozbu. No, to je već i samo dovoljno loše. Ja ne vjerujem u te
gluposti. Ali to je vrlo opasno za ljude, osobito za tipove kao stoje Leslie White, koji
197
nisu zadovoljni lijepim riječima i dobrim namjerama. Ne znam kakva je to gozba. Svi ti ljudi idu prema
vlastitom uništenju; lete kao leptiri prema vatri. Sve sam ti to već rekao.
Znaš, povremeno se njihova samodestruktivnost mora prihvatiti, premda ih se može žaliti. No problem
je u tome što oni i druge povuku za sobom. To je strašno. Ja ne vjerujem u mistični lanac, ni u hram,
ali moram ti reći da me buñenje tendencija u tom smjeru plaši. Na kraju ću morati pribjeći posebnim
metodama, takoñer prilično starim, i morat ću ih primijeniti u velikoj mjeri."
"Kakve su to metode?" upitah.
"To ti sad ne mogu reći. Već sam i ovako previše izdao. Reći ću samo daje 'na kušnji plemenitost', a u
toj igri ja još nikad nisam izgubio."
"Iskreno, čudi me da si mi povjerio toliko toga", rekoh. "Znaš, mogao bih to sve reći ljudima."
Vrag se nasmijao užasnim, klepetavim smijehom.
"Možeš pričati koliko hoćeš", rekao je. "Nitko ti neće vjerovati. Potomci životinja ti neće vjerovati jer za
njih u tome nema profita, a Adamovi potomci neće ti vjerovati iz velikodušnosti - oni su pod svaku
cijenu odlučili potomke životinja smatrati ravnima sebi, ili čak sebe smatrati potomcima životinja. A
osim toga, imam poseban način kako da na dugo vrijeme spriječim bilo kakve priče o ovome. A sad,
zbogom!"
Očito me Vrag želio iznenaditi pri odlasku. Odjednom se počeo dizati i rasti. Uskoro je bio viši od
198
slona, a onda poraste viši od pagoda. I, konačno, postao je ogromna crna sjenka pred kojom sam
imao dojam da sam se sveo na ušicu igle, kao što mi se ponekad dogañalo u planinama.
Crna se Sjenka počela micati, a ja sam je slijedio. Na ravnici, Sjenka je postala još veća, uzdižući se u
nebesa. A onda su se iz njenih leña pružila krila i počela se odvajati od zemlje, postupno se šireći po
cijelom nebu poput crnog oblaka.
S tom slikom u glavi, probudio sam se.
Kiša se spuštala u potocima. Nebo je bilo prekriveno sivim oblacima, a niz padine planina raštrkale su
se krpice magle, zgušnjavajući se u svakoj udolini. Osjećao sam se umorno, izmoždeno i bolesno.
Nakon što sam neko vrijeme stajao na verandi, odlučio sam da ne idem nikamo, da ne želim ništa
vidjeti i da ću se vratiti. Do hramova se po ovoj kiši ionako nije moglo doći, a sad, po danu, ni spilje me
više nisu zanimale. Činilo mi se da će biti prazne.
Dok je moj vozač uprezao konje u tongu, užurbano sam pokupio svoje stvari, jer sam iz nekog razloga
želio krenuti što je prije moguće. Nisam puno razmišljao o svome snu. Nisam čak niti znao je li to
doista bio san, ili sam ga samo zamislio u dosadi nesanice ...
Kasnije smo opet putovali od jedne do druge planine, kraj ponora u kojima su se duboko dolje uzdizale
cme ruševine, ostaci vodovoda i izljeva; prolazili smo
199
kraj vratnica mrtvih ograñenih gradova u čijim je kućama raslo drveće; kraj Daulatabada, s tvrñavom
na okrugloj stijeni za koju je Pierre Loti, koji je tu povremeno dolazio, rekao da nalikuje nedovršenoj
kuli babilonskoj, s minaretom sad nastanjenim divljim pčelama.
Na stanici sam čuo lošu vijest daje prugu odnijela poplava i da ću morati čekati tko zna koliko dugo
dok ne bude popravljena. Zbog toga sam tu zapeo na tri dana. Ali to je samo jedan od užitaka
putovanja po Indiji u sezoni kiša.
Nedugo zatim napustio sam Indiju, a na putu za Europu sustigle su me vijesti o ratu.
U listopadu, u Londonu, opet sam vidio Leslieja Whitea.
Vozio sam se na gornjem katu autobusa od Stran-da do Piccadillvja, a na uglu s Havmarketom
zaustavili su nas vojnici u prolazu.
Gajde su veselo svirale živahnu koračnicu uz glasnu pratnju bubnjeva, i pred nama je prošlo nešto što
se činilo novostvorenom škotskom regimentom. Naprijed, na visokom engleskom čistokrvnom konju,
jahao je pukovnik, uspravan i širokih ramena, s krupnim, obješenim brkovima i malom kapom s
vrpcom. Iza njega bili su redovi vojnika pomiješani s dobrovoljcima, od kojih je većina bila bez
uniformi; neki su još uvijek imali svoje kapute, ali sa škotskim kapicama, drugi čak i sa svojim šeširima,
ali svi su imali puške, svi snažni, visoki, i hodajući onim dugim korakom karakterističnim za
200
škotske regimente. Bili su zapanjujuće dojmljivi, naprosto nisam mogao skrenuti pogleda s njih,
pukovnik na konju i visok, vitak dobrovoljački časnik golih koljena koji je prošao kraj mene - u svima
njima bilo je nečega po čemu se Škoti razlikuju od bilo kojih drugih vojnika.
Po mome mišljenju, tu su osobitost naslijedili od Rima. Škotski su vojnici rimski vojnici: zadržali su
njihov korak, njihov tip, i njihovu odjeću. Gola koljena škotske uniforme koju mi smatramo vrlo
zabavnom, govoreći da su odjeveni u "suknjice" zapravo je rimska odjeća koja je preživjela dvije tisuće
godina. Sad ih je štura jednostavnost kakija koja je zamijenila tradicionalni škotski tartan dovela još
bliže Rimu.
Te misli, i mnogo drugih, mučnih i oprečnih misli o ratu s kojima sam živio već dva mjeseca prošle su
mi kroz glavu dok sam promatrao vojnike. Opet sam postao svjestan čitave te noćne more iz koje se
povremeno još uvijek nadam probuditi.
Jedna se trupa raširila i izgubila korak. Visok poručnik koji je marširao kraj njih okrenuo se i oštro
izdao zapovijed. Mladi vojnici su nasmijano ubrzali, izravnali se i brzo opet uhvatili ritam koračnica.
Poručnik je zastao, ozbiljna izraza na licu dok su ljudi promicali kraj njega. Bio je to Leslie White.
Gajde su veselo svirale i bubnjevi udarali, vojnici i dobrovoljci vedro su prolazili s kratkim puškama na
ramenima. A ja sam odjednom osjetio tjelesnu hladnoću.
201
Više nisam mogao vojnike promatrati s estetskog stanovišta, diveći se njihovu stilu.
Sjetio sam se svega: spilja Ellore, hrama Kaila-sa, crne sjene Vraga, i njegove prijetnje koju tad nisam
razumio.
Sad sam znao koja je to posebna metoda koju je namjeravao pokrenuti da Leslieja Whitea i druge
poput njega skrene od štetnih misli i ambicija. I shvatio sam nevjerojatno beznañe situacije.
Sjedne strane, žrtva Leslieja Whitea i drugih koji su prolazili ispod mene bila je herojska. Da oni i
mnogo drugih nisu odlučili dati svoje živote, mladost i slobodu, potomci životinja dosad bi već posve
otvoreno vladali svijetom. Barbari bi već odavno bili u Parizu, i možda bi dosad već razorili i Notre
Dame, kao što su već uništili katedralu u Rheimsu. Mudre stare vodorige koje su mi toliko toga
razotkrile bi nestale, a ova čudna, složena duša bi pobjegla sa zemlje ... Koliko bi još toga mogli
razoriti ...!
Istovremeno, bilo je nečeg još groznijeg u svemu što se dogañalo. Shvatio sam da se Adamovi
potomci mogu naći u suprotstavljenim taborima. Kakve sad šanse imaju da se prepoznaju? Postoji li
lanac ili ne, počeo se stvarati ili ne, to nisam znao. No osjećao sam da je mogućnost bilo kakva
uzajamnog razumijevanja sad uništena za dugo vremena. A iz udaljenih podzemnih krajeva,
banalnosti i vulgarnosti se puštaju na svijet, zajedno s oblacima koji se sastoje od laži i hipokrizije i
202
koje ljudi moraju udisati; koliko će se to nastaviti, ne znam.
Vojnici su prošli, a teški je autobus, malo se ljuljajući, opet krenuo, prestižući one naprijed.
"Što je Leslie zadržao od yoge i budizma?" upitao sam sama sebe. Sad mora misliti, osjećati i živjeti
poput rimskog legionara čija je dužnost da obrani Vječni Grad od barbara. Posve drugačiji svijet,
posve drugačija psihologija. Sve te profinjene misli sad su se činile nepotrebnim luksuzom. Vjerojatno
je već zaboravio na njih, ili će uskoro zaboraviti. Tko na kraju zna ima li više barbara izvan zidova ili
unutar njih? Kako ih prepoznati? Ključ je, još jednom, bačen duboko u more.
"Na kušnji je plemenitost", sjetio sam se Vrago-vih riječi. I morao sam priznati da je ovaj put pobijedio.
Do sada izašlo:
J. L. Borges: Aleph J. L. Borges: Povijest vječnosti J. L. Borges: Druga istraživanja J. L. Borges:
Knjiga od pijeska
J. L. Borges: Izmišljaji
J. L. Borges: Knjiga od snova
J. L. Borges: Opća povijest gadosti
J. L. Borges: Pjesnička antologija
J. L. Borges: Osobna biblioteka
J. L. Borges: Shakespeareovo pamćenje
H. Hesse: Umijeće dokolice
H. Hesse: Stepski vuk
H. Hesse: Moja vjera
ZAGREBAČKA NAKLADA M / /^^k ZAGREBAČKA NAKLADA
Izdanja možete naručiti na telefone: 6632-659,6603-674, 098/350-372
ili na adresu:
Zagrebačka naklada
Balokovićeva 17; Zagreb
Do sada izašlo:
H. Hesse: Siddhartha
H. Hesse: Demian
H. Hesse: Narcis i zlatousti
H. Hesse: Rosshalde
H. Hesse: Misli
H. P. Lovecraft: Planine ludila
H. P. Lovecraft: Reanimator
A. Huxley: Vrata percepcije / Raj i pakao
J. Conrad: Srce tame
A. Burgess: Paklena naranča
S. J. Lundvvall: King Kong blues
M. Yourcenar: Vatre A. de Saint-Exupery: Zemlja ljudi
ZAGREBAČKA NAKLADA
ZAGREBAČKA NAKLADA
Izdanja možete naručiti na telefone: 6632-659, 6603-674, 098/350-372
ili na adresu:
Zagrebačka naklada
Balokovićeva 17; Zagreb
IP
Do sada izašlo:
K. Gibran: Prorok
K. Gibran: Slomljena krila
K. Gibran: Glas učitelja
K. Gibran: Glas pjesnika
C. Bukovvski: Šund
R. Bach: Prividi R. Bach: Most preko vječnosti
R. Bach: Jedno
R. Bach: Bijeg od sigurnosti
R. Bach: Izvan sebe
J. Bach: Iznad oblaka
ZAGREBAČKA NAKLADA
ZAGREBAČKA NAKLADA
Izdanja možete naaičiti na telefone: 6632-659, 6603-674, 098/350-372
ili na adresu:
Zagrebačka naklada
Balokovićeva 17; Zagreb
r
P. D. Ouspensky Razgovori s Vragom
IZDAVAČ
Zagrebačka naklada
ZA IZDAVAČA
Zdenko Vlainić
UREDNIK
Krešimir Maligec
LEKTURA I KOREKTURA
Sandra Filipčić
LIKOVNA OPREMA
Zdenko Vlainić
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE
Dario Bajurin
GRAFIČKA PRIPREMA
Lobel Machala
TISAK ČVORAK - Zagreb
www.zg-naklada.com www.zg-naklada.hr