Sadržaj

Uvod ........................................................................9
Vladajuće strasti: nasljeđe..................................11
Može se ševiti, a neće kuhati:
Freudovo viđenje krivnje ..................................... 16
Supruga trči .......................................................... 25
Kamenko................................................................27
Dobri zločinac...................................................... 29
Plačljivica..............................................................32
Gle kako se Melanie igra:
Melanie Klein i njen prikaz krivnje ................... 36
Dosta s unošenjem smisla:
glasovi drugih....................................................... 43
Glasnije, frajeri! Unesimo smisao:
terapija .................................................................. 58
Odvali kamen: završna razmišljanja .................. 63
a) Nemilosrdan izračun sila ................................64
b) Shvatimo skupinu ozbiljno .............................66
Koda.......................................................................68
Zahvale .................................................................. 71
Bilješke .................................................................. 73
Daljnja literatura .................................................. 79
 Uvod

Zamislite svijet bez krivnje. Zamislite život, svoj

život, bez krivnje. Što upravo osjećate? Zbu-
njenost, strah, olakšanje, nadu, želju, radost,
oslobođenje - možda čak i sram; no, nadam se,
ne krivnju. To bi bio kraj svijeta, zar ne?
Pokušajte ponovno. Pokušajte sa sljedećim
riječima:

Odbijam osjećati se krivim. Krivnja je des-

truktivan osjećaj i ne uklapa se u moj životni
plan.1

Krivnja je sitnoburžoasko sranje. Umjetnik

stvara vlastiti moralni univerzum.2

Prvi navod dolazi nam od slabunjavog

Adria-na Molea, koji na krizu odgovara tipično
nesuvislom razmetljivošću. Drugu opasku
izriče jedan izmišljeni lik Woodyja Allena, ali,
navevši
 Krivnja
je, biografkinja Marion Meade komentira da-
lje:
Woody će uskoro otkriti da bi ga igranje
prema vlastitim pravilima stajalo milijuna
u sudskim troškovima, i gubitka djece te da
bi ostao bez svoje publike.3
Ali što je krivnja? Je li to osjećaj ili misao,
ili pak posrednik za osjećaje i misli? Ili nešto,
neka sila, katkad unutarnja a katkad vanjska,
onkraj misli i osjećaja? Ljudi najčešće kažu da
krivnja "izjeda", čime dočaravaju nešto iznutra i
nepristupačno, nešto što se neumoljivo obara na
čovjeka. Ili je pak ona breme kojeg se nikada ne
možemo otresti. Moguće su i druge metafore:
nalik je kamenčiću u našoj cipeli,
pomahnitalom biču, hobotnici, poroznom
silikonu, pulsirajućem fantomskome udu,
ras-cijepljenom genu koji nas hendikepira,
presađenom svinjskom srcu što nepravilno
udara, kožnom transplantatu koji se kida i
postaje septičan, slici Doriana Graya, pokrovu
od vulkanskog pepela.
Psihoanaliza se poduhvaća izazova da
krivnju iscijeli. Teologija i njen bastardni as-
pekt - organizirana religija - bjesne nad
drskošću psihoanalize da zabrazdi na njihovo
10
Vladajuće strasti: nasljeđe
leno. Nema sumnje da je sve što trebamo znati
o krivnji - kako je definirati, objasniti, obuzda
ti i iscijeliti - dano u okviru teološke para
digme? Otkada postoji nereligiozna krivnja?
Možda još od renesanse, a svakako od prosvje
titeljstva, paradoks je u sljedećem: religija je
zakazala u svom obećanju da će ublažiti kriv
nju - krivnju koju je prethodno stvorila kako
bi njenim iscjeljenjem pokazala moć vjere.
Jedina izlika što preostaje vječito je izmota
vanje napetošću između savršenstva teologije
i krivnje vjernika. No, sa psihoanalitičkoga
stajališta, pacijenti u terapeutsku sferu stupa
ju kojekako osakaćeni krivnjama koje religija
nije uspjela iscijeliti, pa ako ih i nije stvorila.
Religija je imala dva do sedam tisućljeća, ovisno
o tome kojoj religiji pripadate, da usavrši svoju
teologiju i tehniku; psihoanaliza je imala
jedno stoljeće.
Vladajuće strasti: nasljeđe
"Krivnja" je pojam što čini dio obrasca pove-
zanog s moralnim otpadanjem i ponovnim sje-
dinjenjem: "prekršaj", "greška", "optužba",
"pred-bacivanje", "pravdanje", "sram",
"skrušenost", "kajanje", "pokora", "apologija",
"kazna", "osveta", "praštanje", "zadovoljština",
"pomirba".
11
 Krivnja
Tipičan tijek priče koji oprimjeruje gornji
obrazac započinje moralno zrelom i odgo-
vornom osobom koja smišlja i počinja djelo što
krši neko pravilo ili zakon - moralni, građanski ili
krivični - određene zajednice koja je samu sebe
djelomice i definirala ustanovljavanjem tih
pravila i zakona, među kojima ta osoba živi.
U idealnom smislu, ti su zakoni i pravila bili
proizvod slobodnog dijaloga slobodnih
građana, a svrha im je bila olakšati slobodan
razvitak svih. Svrha je pojmovne palete koju
smo naveli reintegracija pojedinca koji se svojim
prekršajem odvojio od zajednice. Taj obrazac
može proći bez religijskog i teološkog
tumačenja s kojim se obično povezuje. U
kršćanskom otkrivenju moralno zrela osoba od
rođenja je ukaljana istočnim grijehom. Premda se
ovaj katkada spominje kao felix culpa (sretna
krivnja), jer je u Bogu pobudio samilost te se
utjelovio, doktrina zahtijeva neograničeno
vrelo pojedinačne krivnje kao dio neophodnog
smrtničkog pokajanja. Možda to novo evanđelje i
jest donekle ublažilo židovsko prokletstvo kojim
"kažnjavam grijeh otaca na djeci do trećeg i
četvrtog koljena"4, ali potonjim su se kršćanske
države poslužile i da opravdaju antisemitizam.
"Trebao bi postojati nekakav zastarni rok...
zašto nas i dalje gnjavite s tim zločinom?"
12
Vladajuće strasti: nasljeđe
Tako započinje skeč američkog satiričara
Lennyja Brucea o Zakonu koji ga je dognao u
smrt. "No, Zidove, zato što se izmotavate. Pre-
bacujete krivnju na rimske vojnike." "Dobro.
Raščistit ću stvari jednom zauvijek. Da, mi
smo to učinili. Ja sam učinio, moja obitelj. Pro-
našao sam u svom podrumu papirić. Pisalo je:
Mi smo ga ubili. Potpis: Morty.'"5
Skeč se doima vragolasto, čak i djetinjasto.
Ali već i sam pogled na povijest dijaspore, da o
užasima protekloga stoljeća ne govorimo,
podsjeća nas koliko u takvom humoru ima
boli i gnjeva. Neobičnom simetrijom mnogi su
Židovi i danas bijesni što Katolička crkva,
unatoč obilatim papinim isprikama, i dalje
odbija priznati svoju krivnju u holokaustu.
Krivnja se takvom apsolutnošću čini osobnim,
individualnim osjećajem da izgleda teško go-
voriti o "krivnji institucija" ili "krivnji države".
Postoji, naravno, propust institucija i
odgovornost institucija, bilo u
lokalno-gra-danskom bilo u međunarodnom
smislu. Ali dok će kod osobne krivnje
pojedinac možda platiti neugodnu
emocionalnu cijenu, kod institucionalne
krivnje moguća je ekonomska odšteta,
nezgodna na drugačiji način. Otuda
višedesetljetna krivnja duhanske industrije,
koja se kloni primjerene riječi "ovisnost", ili
krivnja londonske Metropolitan Police, koja se
13
 Krivnja
libi pripisati kriminalcima ili samoj sebi rasis-
tičke motive.
Holokaust je doveo do preispitivanja po-
znatih pojmova "kolektivne krivnje" ili "krivnje
by association" - sjenke zločinaca - te do
sasvim strogog razgraničavanja rjeđeg pojma
"krivnje preživjelog" - sjenke žrtava. Nijedan
sekularni građanin - a, pretpostavljam, isto tako
gotovo nijedan vjernik - ne bi Nijemcima,
Židovima ili Romima koji se tek trebaju roditi
poželio da 2100. dođu na svijet pod bilo kojom
od tih sjenki. No pripisivanje krivnje čak i pri-
padnicima onoga sudbnonosnoga naraštaja
krajnje je sporno, kao što je to ustanovio autor
Dragovoljnih Hitlerovih krvnika. 6 U okviru
pojma "krivnje preživjelog", a pored uobiča-
jenih slojeva tugovanja i bola (ovdje osnaženih
povijesnom nuždom), postoji i zastrašujuća
krivnja da vaše preživljavanje "dokazuje" kako
ste kao ljudsko biće propustili spasiti one koji
su umrli.
Prolazimo kroz razdoblje preispitivanja poj-
ma "pasivnog promatrača", u filozofiji i politici,
kako na razini države - kao što smo 1999.
vidjeli na Kosovu - tako i na onoj građanskoj.
Moralne dvosmislenosti potonje prekrasno su
načete u završnoj epizodi Seinfelda,
remek-djela među komedijama situacije.
Zatekavši se
14
Vladajuće strasti: nasljeđe
u "Sticksvilleu",* naša urbana, moralom neo-
pterećena četvorka postaje svjedokom pljačke.
U stradanju žrtve uspijevaju prepoznati samo
komičnu stranu. Mjesni policajac uočava nji-
hovu reakciju i uhićuje ih zbog kršenja novog
Zakona dobrog samaritanca, "[koji] vas obve-
zuje da pomognete osobi u opasnosti ili je po-
duprete, dokle god je to razumski prihvatlji-
vo". Njihov branitelj na sudu ustvrđuje: "Ne
možete biti pasivni promatrač i biti krivi. Žele
stvoriti sasvim novu životinju - krivog proma-
trača!"7 Ali kao što potvrđuje već i samo ime
novoga zakona, kao da ni te moderne dvo-
smislenosti nisu u stanju iskoračiti iz sjenke
biblijskih modela.
Posljednje umorne bubotke između
re-lormacijskih i protureformacijskih boraca
možemo uočiti u ovom aforizmu: "Katolici
imaju osjećaj krivnje, ali nemaju osjećaj grijeha.
Protestanti imaju osjećaj grijeha, ali nemaju
osjećaj krivnje. I tako katolici u svojoj grešnosti
uživaju više od protestanata, kojima nije do-
pušteno uživati ni u čemu."8 Židovi i budisti
vjerojatno bi se nasmijali kako njihovoj ka-
zuistici tako i ispraznoj religioznosti. Naravno,
" Ime mjesta moguće je prevesti kao "Seljograd" (op.
15
 Krivnja
obje kršćanske crkve raspolažu astigmatičnim
pojmom grijeha pa se više usredotočuju na
seksualnost nego na pohlepu i bijes; većina bi se
djece iznenadila kada bi saznala da smrtnih
grijeha ima koliko i Disneyjevih patuljaka.
Trivijalnost u bacanju njihovih moćnih sjenki
na psihološki razvitak možemo vidjeti iz čin-
jenice da su katolici nedavno prevrednovali
uobičajeni, mada subverzivno nazvani čin
"mlaćenja biskupa".9 * Pomislite samo koliko
su osjećaja i misli, koliko milijardi i milijardi
sati spiskali tijekom dvaju tisućljeća muškarci i
žene, svećenici i laici, u nastojanju da izađu na
kraj s doktrinarnom krivnjom zbog
mastur-biranja. Ne radi se o tome da je Crkva u
novije vrijeme stekla novu znanstvenu
svijest: prije je to zakašnjeli izraz samilosti.
Može se ševiti, a neće kuhati:
Freudovo viđenje krivnje
Sigmund Freud bio je svjestan toga nasljeđa, a
osobito bogatstva obrasca o prijestupu, krivnji i
pomirbi u prispodobama i književnosti. Što je
on to po svome mišljenju mogao dodati
* Kolokvijalni izraz za samozadovoljavanje (op.
pr.).
16
Freudovo viđenje krivnje
takvim "objašnjenjima" ljudskog iskustva kriv-
nje? Budući da je sebe doživljavao kao neku
vrstu mješavine drevnog junaka na zadatku i
modernog detektiva, mogli bismo započeti s
nekoliko običnih priča i pitanjem: "Kakvu vrstu i
koju razinu krivnje ispoljavaju sljedeći pro-
tagonisti?"
I Žena ulijeće u prostoriju, ravna stolnjak i
zvoncem poziva služavku. Kada se slu
žavka pojavi, ona joj smjesta kaže da ode,
iako za kratkog vremena dok su zajedno
skreće služavki pozornost, šutke i bez
optuživanja, na mrlju na stolnjaku. Čini to
više puta na dan.
II Muškarac koji šeće prirodom slučajno šut-
ne kamenčić nasred ceste. Zaustavlja se, a
onda miče kamen s ceste. No tada ponovno
zastaje pa vraća kamen na mjesto s kojega
ga je pomaknuo njegov prvi udarac.
III Uvaženi muškarac tijekom seanse na kojoj
se doimao uznemirenim počinja besmis
leni zločin; unatoč mogućoj kazni - zapra
vo, dijelom baš zbog njene vjerojatnosti -
obuzima ga strahovito olakšanje.
IV Žena priča i priča, bez ikakvoga srama pri
ča i priča koliko je depresivna. Zašto?

Freud je bio duboko sumnjičav prema
sposobnosti stečene racionalnosti da opiše što
se događa u takvim pričama - što one otkrivaju
o ljudskoj želji, mišljenju i djelovanju.
Neje-dnoznačnost i složenost u ljudskim
odnosima naznačuje sam jezik,
nejednoznačnošću sadržanoj u modalnim
glagolima. "Moći" se upotrebljava za
sposobnost, molbu, vjerojatnost i dopuštenje;
"htjeti" za namjeru, predviđanje i obvezu.
Otuda i naslov ovog poglavlja, moja naoko
beznačajna pripomena uz evokativan primjer
što ga je i sam Freud obilježio kao "apsurdan":
Služavka ne želi više kuhati jer je njen
gazda započeo ljubavnu vezu s njom.10
Nastojanja neurotičnih, opsesivnih i
psiho-tičnih osoba da izađu na kraj sa stvarnim
ili izmišljenim silama i entitetima koji zadaju
ta nejednosmislena značenja, tj. roditeljima,
učiteljima, anđelima i đavolima, obilježena su
takvim jezičnim pomutnjama i okolišanjima.
I Freud je počeo s običnim pojmovima
"nagona", "poriva", "osjećaja", "tjeskobe", "pri-
tiska", u nastojanju da objasni svakodnevne
doživljaje užitka i bolesti, a otuda i krivnje.
Jedno je od njegovih najvećih dostignuća u
tome što je redefinirao zemaljski smisao i
značajke ljudske seksualnosti. S obzirom na
18
Freudovo viđenje krivnje
vrijeme, on uspostavlja slijed što započinje
infantilnom seksualnošću, koja prelazi u
ase-ksualno razdoblje (latenciju), a zatim u
procvat spolne zrelosti, koja ustrajava do smrti,
pa i kad snaga iščili. Tom svojstvu starine on
nije pridodao samo imperativnost i sklonost
greškama u razvitku - nešto što, na svoj način,
prihvaćaju sve religije - nego i plastičnost: njenu
sposobnost da postane nešto drugo.
Freud je htio pokazati kako se psihička
energija pretvara u entitete potrebne za ruko-
vanje njome. Ono, sa svojim spremištem na-
gonske energije (to je libido/Eros/kakva već
sila), najprije, na neki način, porađa ja, koje
opet porađa nad-ja. Ma kako si mi predočavali
nagonske sile - endosomatski kao glad ili
en-dopsihički kao ljubav - njihov konflikt
stvara četiri razine razvojnog ustrojstva: oralnu,
analnu, faličku i genitalnu. Svaka faza
artikulira svoj oblik mišljenja: libidinozna
skopofilija (moraš vidjeti) prerasta u povučeniju
epistemo-liliju (moraš znati). Poznatije
izjednačavanje znanja, seksualiziranog viđenja
i krivnje donosi nam priča o Edenu.
Na spoznajnoj razini osnovni su razvojni
zadaci: prvo, razlikovanje čuvstva i ideje nag-
ona; drugo, razlikovanje nesvjesnih primarnih
procesa i sekundarnih procesa, budnog mi-
šljenja i prosuđivanja. Svijest o čuvstvu/osje-
ćaju u bebe, koja prati njezinu svijest o gladi,
19
 Krivnja Freudovo viđenje krivnje

biva dorađena kada nauči imenovati i prepo- nalazi se Edipov kompleks, pa osvrnimo se
znavati pojam (ideju "gladi"). No, pritisak čuv- stoga sada na tu snažnu priču.
stva može ponekad pokrenuti nesvjesne pro- I ne znajući, kralj Edip ubija oca i ženi se
cese koji naginju halucinantnom zadovoljenju
majkom. Još i prije glazbenika Princea, on je
nagona. Kao što primjećuje Tezej u
prasexy motherfucker. Iz te uzvišene
Shake-speareovom Snu ivanjske noći:
Sofo-klove tragedije, a možda i Jokastinog
uopćenja: ")er mnogi smrtnik veće u snu
Utvaranje je vrlo čudnovato, Da,
spavaše sa svojom majkom" [Kralj Edip,
ako radost ima snaći koga, Već
1074-1075),* Freud j(! izveo cijelu jednu
radostan je, koj' mu je donosi.
razvojnu psihodramu.
Prvo dječakovo iskustvo je apsolutna maj-
čina dostupnost, radi namirenja svih njegovih
Provjerama zbiljnosti što ih provode sekun-
želja. Slijedi iskustvo djelomičnog nestajanja
darni procesi pojedinac postiže zbiljsko i pre-
te dostupnosti. Kada shvati da majka svoju
dvidljivo zadovoljenje; Freud se međutim svo-
pozornost razdjeljuje na njega i njegovoga oca,
jski upinjao naglasiti da civilizacijski zahtjevi,
osjeti bijes i staje zamišljati kako uklanja ili
utjelovljenje kolektivnog razumijevanja sekun-
ubija oca te još jednom dobiva majku samo za
darnih procesa, predstavljaju neurotsku razinu
sebe. (Pogledajte klinca koji se igra sam sa
koja potiče odgađanje namirenja. Osjećaj
sobom, mlati šakama i nogama po zraku: kao
osujećenosti zbog tog odgađanja dovodi do ne-
da se povazdan bori protiv zamišljenih
stalne mržnje prema osujetitelju, bio to roditelj,
pro-tivnika.) No, kada dječak jasno sagleda
obrazovatelji ili policija - zapravo svakom tko
nejednakost koja postoji između njega i oca,
ugrožava utjehe narcizma.
veličinu njihovih penisa i njihovu snagu, on
Imamo sada dovoljno silnica, ili predodžbi
uviđa svu zaludnost svoje želje. Taj očaj pro-
o njima, da razvojnu priču ispripovjedimo na
dubljuje strah da je otac otkrio njegovu želju te
makrorazini, ljudskoj, a ne na
da bi ga mogao zatući prvi. Razrješenje tih
mikro-/endo-razini. U srcu Freudovog
užasa dolazi s osvještenjem očeve ljubavi
teoretskog zdanja
' Sofoklo, Kralj Edip. U: Grčke tragedije, prev.
Shakespeare, W. (1996) San ivanjske noći, prev.
Koloman Rac i Nikola Majnarić. Ljubljana, Zagreb:
Stjepko Španić. Zagreb: Zagrebačka stvarnost.
Mladinska knjiga, 1990.

20
21
 Krivnja
prema njemu, shvaćanjem da će jednoga dana i
on biti snažan poput oca te da će konačnim
odustajanjem od svoje želje za majkom uspjeti
steći neku vrstu neugroženog odnosa s njom i
ocem - a, na koncu, vjerojatno i s nekom že-
nom nalik majci. Pounutrenje zabrane želje i
strah od kazne koji otud izvire ustanovljuje
nad-ja, shvaćanje krivnje na razini zajednice. A
što je s djevojčicama? Evo još jedne priče.
"Bogovi" primoraju ženu da otjera muža, ali
dopušteno joj je zadržati njihovo dijete. Ona
podiže djevojčicu, a zbog sjenke odsutnoga
muža, koju ova nosi na sebi, jedva je i viđa.
Djevojka odrasta u lijepu mladu ženu: daro-
vitu, ali s izrazitim smetnjama zbog bremena
tuđih prošlosti. Jednog dana otac ih posjeti.
Premda sada ima novu ženu u drugom gradu,
spava s prvom. Kći je zbunjena - nije joj jasno je
li i uznemirena. No onoga časa kada je on na
odlasku poljubi, pri čemu joj razmakne usne
kako bi joj gurnuo jezik u usta, postaje joj
jasno da su se nenadano dogodile dvije stvari:
rasplamsala se u život, sad je vidljiva, a i prim-
jećuje kako izgara.
Oni započinju potajni seksualni odnos te
se nalaze u pećinama planinskih pustara. Majka
na koncu posumnja, a kada se čini da joj se kći
hoće podrugljivo i nehajno povjeriti, odvlači
je do "proročišta". No, kćerina je
22
Freudovo viđenje krivnje
požuda i lukavština takva da čak i "Sibila"
ostaje zavedena. Kći uviđa da je to krajnje
poniženje satrlo majku. Nakratko osjeti posve-
mašnji, božanski trijumf - a već u sljedećem
trenutku, krajnji očaj i ojađenost.
Moja je gluma tako dobra da se plašim...
Liječnik [psihijatar] gleda me kako sjedim
pred njim u prostačkoj haljini i vjeruje mi.
Znam to, a vjeruje mi i majka. On je moj, ne
njezin, i ja tako imam što sam htjela - što
sam mislila da hoću. Ona je sama. Otela
sam joj muža a sad i jedinog saveznika, je-
dinu osobu s kojom može podijeliti svoje
muke... A ja, ja upoznajem patnje rođene
otud što ranjavam osobu koju najviše
volim.11
To je istinita priča - zato "liječnik", a ne
"Sibila" - preuzeta iz zapanjujuće autobi-
ografije Poljubac, u znaku Elektre, što ju je
1997. objavila Kathrvn Harrison. Možda je i
zvorna priča o Edipu također istinita. Jedna ili
druga, te i jedna i druga, trebale bi biti dovo-
l ja n dokaz heurističke vrijednosti koju joj
Freud pridaje, ali pretpostavljam da će
antifrojdovci i dalje prigovarati. U životu
Harrisonove, za razliku od Grka, fantazija biva
namjerno uozbiljena, a reklo bi se da je ispu-
23
 Krivnja
njenje utažilo i zasitilo spremišta tjeskobe i
želje koja pothranjuju Edipov kompleks. No
naravno da nije. Osjećaj krivnje postao je
beskonačno intenzivniji i neukrotiviji, pobu-
đujući gotovo samoubojstveno beznađe. Freud je
zaključio da ta neminovna psihodrama
oblikuje razvojni put svih smrtnika, a prežitke
tjeskobe i želje - kojih milijardu preljeva
krivnje - što se talože svakim njenim neizb-
ježnim, ali naopakim razrješenjem koje pojed-
inac izvede, nosimo sa sobom u odraslu dob i
uvodimo u sve buduće odnose. Tu "dramu"
dodatno usložava Freudovo uvjerenje da je
ljudska narav u svojoj biti biseksualna - dijete
želi biti i imati OBA roditelja - pa otuda i
"ideja da se svaki seksualni čin promatra kao
proces koji uključuje četiri osobe".12 Taj kom-
pleks prijelomni je doprinos psihoanalize
shvaćanju krivnje. Nekima će se ta struktu-
ralna, razvojna krivnja učiniti možda atei-
stičkim korelatom Pada, kada seksualnost,
spoznaja i smrt stupaju u svijet kao odredni
parametri ljudske svijesti.
Na koji bi nam način ta ideja mogla pomoći
da udahnemo smisao četirima navedenim pri-
čama, zapravo povijestima bolesti? Vratite se,
molim vas, na 17. stranicu i osvježite pamćenje!
24
Supruga trči
Mnogo godina unatrag, jadnica je doživjela
groznu prvu bračnu noć. Njen "znatno stariji"
muž nije mogao. Pokušavao je cijelu noć,
"nebrojeno puta jurio iz svoje u njenu sobu",
ali nije uspio. Ujutro je ljutito rekao: "Čovjek
se treba stidjeti pred sobaricom." Uzeo je
crvenu tintu i izlio je na plahte. U svom
neznanju, ili možda tek kukavnoj živčanosti,
izlio ju je na pogrešno mjesto!13
U današnjem "ritualu" nema više trokuta
muž-supruga-služavka, već samo supruga "po-
kazuje" služavki mrlju na stolnjaku. Freud
tumači da taj postupak proizlazi iz ženine
grozničave želje da muža utješi kako nije (uvi-
jek) impotentan. Ali njega ne samo da nema;
par je već godinama rastavljen. Supruga se,
dakle, u sadašnjosti nosi s čuvstvom koje se
tiče jednog vrlo starog iskustva (ili ga pokušava
svladati). Iznio bih mišljenje da uvijenost u
komunikaciji možda proizlazi i iz njenog
osjećaja krivnje zbog svog razočaranja, prezira
pa i bijesa na nedorasloga muža. Freud, sin
mnogo mlađe supruge, ne hvata se za razliku u
godinama i pitanje je li njihova uzajamna želja
bila inhibirana osjećajima krivnje i
napetostima Elektrinog kompleksa. Na koga se,
zapravo, odnosio suprugov ljutiti "treba se"?
25
 Krivnja
U scenariju u kojemu je požuda uzajamna i
dopustiva žena će možda poželjeti sačuvati
SVOJ ugled. Kad Ovidiju ne uspije uspraviti
svog budalaša, njegova priležnica Korina
zapljusne si lice vodom prije no što napusti
spavaću sobu kako bi njena sluškinja zaključila
da se dobrano iznojila.14
Što je sluškinja simbolizirala toj klasi:
neformalnog novinarskog predstavnika pred
susjedima, utjelovljenje savjesti, ili nužni
odvod/kanalizacijski kanal za tuđu seksua-
lnost? Pomišljamo na Kafku, kojega, u 33. go-
dini, "očiglednost" seksualnosti njegovih rodi-
telja još uvijek opčinjava i ozlojeđuje:
Pogled na bračne krevete kod kuće, upotri-
jebljeno posteljno rublje, pažljivo položene
spavaćice može mi se zgaditi sve do po-
vraćanja, može izvrnuti moju nutrinu,
osjećam kao da nisam rođen, kao da se uvi-
jek ponovno rađam iz tog zagušljivog ži-
vota u toj zagušljivoj sobi, kao da uvijek
ponovno tamo moram uzimati potvrdu, te
da sam s tim odvratnim stvarima... u prvoj
amorfnoj kaši.15
Na tisuće je puta prošao kraj njih na putu
do svoje sobe, ali u izvjesnom smislu nikada
ih nije premostio. Malo je književnih genija
26
čija je seksualnost bila "sjebana" s toliko krivnje
koliko Kafkina. Gnijezdo je uspio napustiti tek
da bi izgladnio i umro. Iz pakla nepopravljivog
osjećaja odijeljenosti od roditeljske ljubavi i
čežnje za njom nastala su njegova brojna
remek-djela o protejskim užasima krivnje koju
nije moguće sasvim locirati.
Kamenko
Mladi muškarac pravi nasumičan,
nenamjera-van pokret - šutne kamen na cestu.
Na pamet mu pada ovakva podudarnost: kočija
njegove zaručnice nalijeće na taj kamen.
Predočava si zatim (umalo) pogubne
posljedice susreta tih dvaju tijela - kamena i
kotača kočije - svoju dragu svu polomljenu,
čak i mrtvu. Potonje se možda i nije javilo kao
slika, ali već sama pomisao pobuđuje u njemu
niz osjećaja - tjeskobu, krivnju, stid i strah - na
koje ćemo se još vratiti. U odgovor na njih, te
ne bi li umanjio muke, neugodu koju su
prouzročili (Freud upotrebljava riječ
"primorali" da opiše motiv), on odlazi do
kamena, podiže ga i "miče s puta". Jedna je
mogućnost istom uklonjena: da nešto povezano
s njim dođe u poguban dodir s nečime
povezanim s njegovom zaručnicom. No tada se
oni isti osjećaji - tjeskoba, stid, krivnja i strah
- vraćaju. Isti su, ali nekako
27
 Krivnja
Dobri zločinac

neobično drugačiji. Odluči vratiti kamen na po- kada vrati kamen. Ali što to znači, to prih-
četno mjesto. To donosi veće olakšanje no, što
vaćanje nekave provale zloće prema zaručnici?
ne iznenađuje, tek kratkotrajno.16
Je li to cijena za obnavljanje dovoljnog
Freud iznosi mišljenje da njegova odluka o
osjećaja za načelo stvarnosti da bi se shvatile
uklanjanju kamena, utemeljena na iracional-
dvije činjenice, jedna iz fizike - da sićušni
nom tumačenju o mogućoj nesreći, razotkriva
kamenčići ne mogu prevrtati kočije - i jedne iz
jedva osviještenu spoznaju poriva da izvrši
gramatike i logike - da moglo bi (mogućnost)
nasilan čin nad zaručnicom; uklanjanje kamena
ne povlači za sobom mora (nužnost)? Ili,
štiti je tako od tog njegovog poriva. No,
možda, ne toliko "cijena" koliko "djelomična
razvrgavanjem te zaštite, time što vraća kamen, on,
korist". Na toj je cesti postao svjestan naoko
opet jedva svjesno, ponovno potvrđuje pravo
nepodnošljive ambivalentnosti: on zaručnicu i
na taj poriv. Prvi čin sadrži savršeni paradoks
voli i mrzi. Na terapiji uči kako tolerirati takvu
impotencije: javlja se predodžba da bi sićušan
ambivalentnost kao sastavni dio života.
kamenčić mogao prevrnuti kočiju. Na
simboličnoj razini, muškarac očito jest taj
kamen: on, ili njegov poriv za nasiljem, klupko
Dobri zločinac
je negativnosti nalik kamenu, koje bi moglo biti
prilično destruktivno prema ženi koju voli i treba.
U priči o pacijentu koji osjeti olakšanje pošto
Žena u kočiji snažan je simbol maternice i djece,
počini naoko besmislen zločin srećemo empir-
a kao što je to u dječjoj igri opazila Melanie Klein,
ijski i teorijski granični slučaj. U fragmentu
seks se katkada zamišlja kao brutalan sraz. Drugi
"Zločinci iz osjećaja krivnje" Freud se bavi
vid čovjeka kao kamena jest smrvljen, možda i
krivnjom koja se čini tako beskonačnom, bez-
uškopljen, osjećaj svemoći - osjećam se poput
vremenom i postojanom, neoslovljivom, a otud
kamenčića, ali zapravo sam monolit. Obrana je
i nezamislivom, pa kratak predah može naći
dovoljno snažna da oslobodi određenu energiju
jedino u nekom sadašnjem, opipljivom
zabrinutosti zbog zaručnice, da je zaštiti od
prije-stupu koji je moguće šifrirati, koji će
samoga sebe, pa uklanja kamen. No,
donijeti određenu krivnju i moguću kaznu. 17
nedostatnost takve reakcije izlazi na vidjelo kroz
Ta apso-lutna krivnja, predmnijeva Freud,
muke koje prestaju tek
nasljeđe je psihodrame Edipovog kompleksa,
čije neraz-

28
29

rješenje u djetinjstvu ne prestaje tištiti psihu
odrasle osobe. Nekima će se taj doprinos
kri-minologiji ili forenzici - da nevina osoba
po-činja zločin jer se osjeća krivom - možda uči-
niti tipično pretjeranom psihoanalitičkom
postavkom. Možemo samo opetovati da su osje-
ćaji koji prate Edipov kompleks tako protejski
da se doimaju toliko opasnima i potencijalno
pogubnima po nekog - ako ne i sve u trokutu, da
se svako premještanje ili izljev dočekuje s
olakšanjem. Razmotrite sljedeću priču.
Muškarac u bijegu pred policijom nalazi
utočište u crkvi. Ulazi u ispovjedaonicu i kaže
svećeniku da je upravo počinio ubojstvo.
Svećenik ga pita kada se zadnji put ispovjedio i
što ga je nagnalo na ubojstvo. Ovaj odgovara da
je jednom, dok je još bio dječak, rastrgao
leptira. Nije znao zašto je to učinio, ali čim
jest, osjetio se tako loše, tako postiđeno kri-
vim, da je otišao na ispovijed. No, svećenik je
jednostavno rekao: "Leptiri se ne računaju." To
doktrinarno dekriminaliziranje njegova nasil-
noga čina toliko ga je šokiralo i užasnulo da se
osjetio dezorijentiranim; njegova krivnja ostala
je sklupčana u njemu. Odlučio je da nikad više
neće ići u crkvu.18
Možda ćemo se, sumnjičavo ili prezrivo,
upitati nije li klinac bio ničeanski "blijedi
zločinac". Ključno je ovdje što je čak i on znao
30
Dobri zločinac
da, iz kakvoga god svjesnog ili nesvjesnog
razloga, uništava nešto što je prethodno ocije-
nio kao lijepo, a možda i dobro: nije uništio
žohara ili pliticu bakterija. Neki će frojdovci
ovdje pronaći dodatnu potvrdu svog uvjerenja
da je osjećaj za lijepo preinaka libida. Stapanje
ljepote, želje, potrebe, nasilja i straha vraća
nas u edipovsku sferu. Zanimljivo, nakon što
je uništio leptira (majku, ili možda oca?),
dječak ne odlazi roditeljima, već nadocu, sve-
ćeniku, instrumentu najvišega oca.
U srcu Freudovog projekta nalazi se
ishodišna ideja "nesvjesnog", područja bez
vremena, nijekanja ili protuslovlja. Pritisak
nesvjesnog na svjesno čudnovato djeluje na
naše svjesno doživljavanje namjere i objašnje-
nja. "U neurozi", piše Wollheim, "želja, vje-
rovanje i djelovanje tako su ulančani da ne
postoji interakcija neuroze i stvarnosti: utoliko
što nijedno izvanjsko očitovanje neuroze nije
upravljeno prema stvarnosti, niti se ikoja
njena unutarnja sastavnica uopće provjerava u
odnosu na stvarnost."19 U drugom slučaju što ga
je iznio Kamenko, poznatiji kao čovjek-štakor,
Freud je pokazao da su maltene ritua-lističke
radnje i želje čovjeka-štakora - učenje dokasna
kako bi se dojmio oca ili proučavanje svoga
penisa kako bi ga izazvao - nastale i oblikovale
se kako bi sačuvale lažno uvjerenje
31
 Krivnja
da je njegov otac, koji je odavno mrtav, zapravo
živ. To je suprotno uobičajenom shvaćanju,
koje je vođeno načelom stvarnosti kako vje-
rovanje i želja dovode do djelovanja (funkcio-
nalno/instrumentalno). 20
Plačljivica
U "Tugovanju i melankoliji" Freud povlači
razliku između krivnje ožalošćenog i bestidnosti
melankoličnog. Mrzilački stav prema sebi,
"pobuđen" u naše žalobnice, objašnjava se kao
strateško obuzdavanje nesnosne krivnje zbog
očajnog bijesa na izgubljenu osobu.
Melan-kolik zna da se njegova rana razlikuje
od rane ožalošćene osobe. Savršen izraz toga
stava nalazimo u Shakespeareovom Mletačkom
trgovcu:
Ja ne znam, zašto turoban sam tako, Al
to me mrzi, a - velite - i Vas... da se
jedva sam Prepoznajem. (1,1)*
Osjeća j da ne pozna jem o uzr ok dopušta
n am da se ran om ra zm ećem o. On a post a je
* Shakespeare W. (1947.) Mletački trgovac, prev.
Milan Bogdanić. Zagreb: Matica hrvatska
32
Plačljivica
našim ruhom, našom osobnošću. Neki su ko-
mentatori ponudili tumačenje - koje pak drugi
smatraju kulturno ili antropološki pogibeljnim
- da Antoniova melankolija predstavlja izljev
njegove jedva osviještene i kulturno
nedopuštene homoseksualne ljubavi prema
Bassaniju. Manje sporno mogli bismo izreći
bolnu Freudovu istinu:
Čovjek koji sumnja u vlastitu ljubav može,
ili točnije mora, sumnjati i u sve manje.21
(Istaknuo Freud, ali obratite pozornost na
modalne glagole!) Melankolik ne osjeća kri-
vnju ili sram jer se njegovi osjećaji nisu kri-
stalizirali u želje i pojmove koje je moguće pro-
cijeniti. Možda traži neko odbijanje ili napad u
sadašnjosti na koje bi mogao reagirati na uobi-
čajeniji čuvstveno angažirani način, tj. uobiča-
jenim osjećajem. Unatoč pomodnom crnom
ruhu, on je vrlo blijed kriminalac.
Vidjeli smo kako Freud uočava postojanje
nekoliko varijanti krivnje:
I Dijelom osobnu, dijelom posrednu krivnju
ustrčale supruge.
II Krivnju zbog poriva mržnje, u okviru uobiča
jene ambivalentnosti, kod čovjeka-štakora.
33
 Krivnja
III Bezgraničnu krivnju nerazriješenog Edipo-
vog kompleksa, koji u svojim mukama vapi
za olakšanjem kroz sadašnji svjetovni pri
jestup: blijedog zločinca.
IV Čežnju melankolika da se kao krivnja po
stavi neosviještenost.
Tim varijantama individualne krivnje Freud je
- u svom antropološko-sociološkom stilu
-pridodao pojam kolektivne krivnje. Pretpo-
stavljamo da ljudsko društvo, pa tako i ljudska
povijest, započinje brutalnim, reaktivnim ubo-
jstvom. Frustrirani i individualno osujećeni
činjenicom da je u prvobitnom čoporu najjači
muškarac monopolizirao žene, ostali muškarci
ujedinjuju se kako bi ga ubili, a potom i pojeli.
No s čuđenjem otkrivaju da ih istog časa spo-
pada osjećaj krivnje, individualne i kolektivne.
Taj osjećaj potiče sjećanje na druge osjećaje
prema "ocu", primjerice ljubav. Reagiraju tako
što ustanovljuju tabue i pravila koji će spri-
ječiti ponavljanje takvog ubojstva te olakšati
ravnopravne i sigurne izglede za ispunjenje
želja baš svakog od njih.22
Uzevši tu priču kao jedan parametar, Freud
je suvremeni Beč uzeo kao drugi. U Nelagodi
u kulturi, iz 1930., on primjećuje da je, u smislu
potiskivanja nagona, cijena što su je ljudi
34
Plačljivica
platili za (visoku) kulturu bila velika; kada je
pak prešla u neurozu i psihozu, postala je pre-
velika. Za razliku od nekih društvenih teo-
retičara, Freud je smatrao da nijedno političko
(ili religijsko) učenje i ideologija neće uspjeti
ostvariti sretno društvo sretnih pojedinaca:
bez obzira na klase ili ishod klasne borbe, čak
će i građansko društvo bez države zahtijevati
od građana stanovite neuroze. Glavna je razlika
bila i ostala u tome što ekonomski eksploatirane
klase imaju najmanje pristupa prijatnim
plodovima kulture - umjetnosti i razgovoru o
umjetnosti.
Ostavimo li po strani pitanja povijesne va-
ljanosti i objasnidbenosti Freudovih pretpo-
stavki, no ne ispuštajući iz vida da je kanibal-
izam, u blagom ili krajnjem obliku, u povijesti
uvijek prisutan, mogli bismo iznijeti manje
spornu opasku da društva vrlo teško pamte
svoje podrijetlo i o njemu govore. (Možda je
odveć jednostavno kazati da su u tome sasvim
nalik Freudovom običnom neurotičaru koji se
ne može sjetiti svoje infantilne seksualnosti i
infantilnog bijesa.) S jedne strane, postoje
epske priče o herojskom ustanovljenju društava
pod božanskim pokroviteljstvom, Eneji i
Abrahamu. S druge strane, mogli bismo ispi-
tati moralnosti lišenu svjetovnu sferu filma
McCabe i gospođa Miller.23 Grad na američkoj
35
 Krivnja
granici, imena što zrači nadom - Presbyterian
Church* - poprište je zapravo hobbesovskih
borbi, ponižavanja i ubojitog iskorištavanja
pred kojima njegov svećenik mora zažmiriti.
Napredak donosi prostitutka koja nagovara
jednog pustolova da ostale prostitutke (koje je
osigurao za radnike) premjesti iz njihovih ša-
tora u ravnici - koja se pretjerano ne razlikuje
od Troje ili Sinaja - u bordel. U simboličnoj,
kulminacijskoj sceni svećenik bude ustrijeljen
u crkvi koju zahvati plamen. Možemo samo
nagađati - na temelju dobro poznatog zaborava
u našim današnjim društvima - da će, kada
izgrade kamenu crkvu, ne samo bordel, nego i
uspomena na nj biti prošlost. Ta naivna povi-
jesna adaptacija prozire se i u filmu Divan
život, poslijeratnoj priči utjehe, gdje u fan-
tastičnoj sceni božanski predstavnik ukazuje
dobrom Svatkoviću, Jamesu Stewartu, na
ružni grad što je osujetio cijeli njegov život
ispunjen samoprijegornim porivima.
Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i
njen prikaz krivnje
Samo su bolest i starost onemogućile Freuda
da istraži cijelo područje koje se odnosilo na
* Prezbiterijanska crkva (op. pr.)
36
Melanie Klein i njen prikaz krivnje
njegovu novu paradigmu. Melanie Klein prva
je velika teoretičarka ranog djetinjstva. Njezin
rad počiva na dva, za moderni duh, nezgodna
stupa:
Sve patnje u životu uglavnom su pona-
vljanja ranih patnji, a svako dijete u prvim
godinama života prolazi kroz nemjerljive
količine patnje.25 [moj kurziv]
Ne vjerujem da postoji djete nesposobno za
ljubav.26 [kurziv M. Klein]
Melanie Klein je vjerovala da je ta sposo-
bnost povezana s prirođenim osjećajem krivnje
koji potiče ispravke. Premda su opačine 20.
stoljeća navele ljude da preispitaju svoje
vjerovanje u "bezuvjetnu nevinost" djece, još
se uvijek gaji nada da će djeca u znatnoj mjeri
biti pošteđena nesreće ako društvena skrb
umanji vanjski pritisak na obitelj. Budući da je
Melanie Klein to odbacila te postulirala nemi-
novnu psihodramu između majke i djeteta,
optužuju je za nepovijesnost i pesimizam.
Vratit ćemo se takvim kritikama. S obzirom na
njeno potvrđivanje teorijske vrijednosti nagona
smrti, drugi od gornjih navoda doima se,
začudo, kao obnova pelagijanističkoga krivo-
vjerja koje niječe istočni grijeh i podrazumije-
37
 Melanie Klein i njen prikaz krivnje
Krivnja

uvidi da loša sisa, pred bijesom što joj ga

va neko prirođeno dobro što ga smrtnici
upućuje, može uzvratiti i uništiti ga. To
-isključivo slobodnom voljnom, bez božanske
cijepanje i strah od objekta Melanie Klein
milosti - mogu ispoljit i. Prosvjetiteljskim libe-
naziva "paranoično-shizoidnim stajalištem".
ralima moglo bi se to još učiniti utješnim, ali
Postupno, dijete uviđa da je sisa zaseban
postmodernisti i relativisti protive se bilo
entitet koji je dio osobe - druge osobe koja
kakvom apriornom kategoriziranju takve vrste.
nisam ja - a koja ga voli jer ga dobro hrani. Kad
Ranije smo vidjeli da je Freud vjerovao kako se
se dijete sjeti svojih bjesova, osjeti se krivim i
Edipov kompleks rješava ustanovljenjem
utučenim što su oni možda naudili osobi koja
Nad-Ja, čuvara načela krivnje, do čega dolazi
između četvrte i pete godine. Melanie Klein ga voli. Tu tugu i žalovanje Melanie Klein
naziva "depresivnim stajalištem". Tek kada
iznijela je mišljenje da takvo rješenje pred-
djetetu postane jasno da mu je majka i dalje
stavlja "zenit" procesa koji počinje mnogo
dobro i da se brine zbog njega, ono uviđa da
ranije, za prve godine života. Evo njene
nije majku nepovratno povrijedilo te da oni
inačice. Ona smatra da je dijete programirano
mogu ostvariti zdrav odnos.
stupati u odnose, ali da su mu prvi oni s
Freud je proces ustanovljenja nad-ja smje-
dijelovima osoba, tj. objektima; a prva prvcata
stio u točku u kojoj dijete već donekle vlada
jest sisa. Dojenče lišeno Ja zamišlja kako nje-
verbalnim komuniciranjem, umijećem koje
gove želje stvaraju toplu sisu koja ga hrani.
može poboljšati agresiju što nudi energiju za
Kada je zadovoljno hranom, označava sisu kao
taj proces. Usprkos tomu, kod neke je djece
nešto dobro; ali kada hranom nije zadovoljno
izgledalo kao da je njihov nad-ja - njihov psi-
ili kad je nema, označava je kao nešto što ga
hički roditelj - stroži i skloniji kažnjavanju od
frustrira i napada. Frustriranost sisom inte-
stvarnih roditelja. Pomaknuvši taj razvojni sli-
nzivira se katkada do te mjere da dijete
jed u prvu godinu života, bitno neverbalniju
spopadne nesavladiv bijes, ili, još i gore, prvo-
fazu, Melanie Klein otkrila je da je dijete pre-
bitni užas osjećaja potpunog rasapa. Te osjećaje
pušteno na milost i milost frustracijama koje
pokušava svladati tako što ih projicira na lošu
su oslobodile njegove agresivne i destruktivne
sisu, tako što usta i čmar upotrebljava kao
nagone u mjeri da su postali neukrotivi, s
sredstvo pražnjenja ili oružje za napad. Ta
malo nade da jezik sabije te osjete u emociju i
strategija donosi olakšanje sve dok dijete ne

39
38
 Krivnja
mišljenje. Činilo se zato da je na kocki tim
više: potreba dojenčeta/djeteta da svoju mržnju
isprazni ili projicira, a potom i njegov strah da
mu se ta "izgubljena" projicirana mržnja ne
vrati, postali su snažniji.
Strahovali su od okrutne roditeljske
odmazde kao kazne za njihove agresivne
fantazije usmjerene protiv tih roditelja...
nesvjesno očekujući da ih raskomadaju,
odrube im glavu, da ih proždru i tako
dalje...27
Već smo se dobrano udaljili od
Wordswor-thovog nezamršenog, nevinog
djeteta. No, Melanie Klein potkrijepla je te
pretpostavke svojim nevjerojatno opsežnim
promatranjima i podrobnim bilješkama o igri
svojih malih pacijenata.
Ništa čudno, došla je do sličnih zaključaka
kao i Freud u vezi s idejom kriminalnosti:
dijete koje ustrajava u svojoj zloći možda po-
kušava iskoristiti svjesne, trenutačne nepo-
dopštine s predvidljivim kaznama za njih, kao
način da umanji duboko nesvjestan osjećaj
krivnje i tjeskobe zbog ispoljavanja agre-
sivnosti kojih se jedva sjeća. Takva djeca "osje-
ćala bi se primorana biti zločesta i kažnjena jer
je stvarna kazna, ma kako stroga, utješna u
40
Melanie Klein i njen prikaz krivnje
usporedbi s ubojitim napadima koje nepres-
tano očekuju od fantastično okrutnih rodite-
lja".28
Te ideje, kao i one Wilfreda Biona, najvećeg
učenika Melanie Klein, čine se isprva još
neo-buzdanijima i odbojnijima od Freudovih.
No one ipak nude pojmovni okvir koji nam
može pomoći da razumijemo niz neobičnih
pojava: posrtanje iz emocionalne zakinutosti u
moralnu izopačenost u mučitelja i ubojica, kao
u Dozvoli za masovno ubojstvo Henryja Dicka;
ježure straha pred razvijanjem zametka
epo-nimičkog Aliena; seksualnost u razdoblju
latencije u španjolskom filmu Sisa i mjesec,
gdje dječačić reagira na rođenje brata uopće-
nom opčinjenošću sisama svoje majke i svih žena
u gradu.29
Važno je upamtiti da Melanie Klein govori
o "stajalištima", ne o "fazama". Cjeloživotna
psihodrama pojedinca sastojat će se tako od
neminovnog i nezatomljivog klaćenja između
paranoično-shizoidnog i depresivnog stajališta.
Intenzitet njegovih prvih iskustava u tim
stajalištima pružit će mu unutarnju referentnu
točku za kasnija ponavljanja.
Svaka patnja uzrokovana nekim bolnim
iskustvom, ma kakve prirode bila, ima
nešto zajedničko s tugovanjem. Ona po-
41
 Krivnja
novno oživljava dječje depresivno staja-
lište, suočavanje sa svakom nedaćom i
svladavanje te nedaće traže djelovanje
duševnih procesa koji su slični tugova-
nju.30
U djetinjstvu, depresivni je položaj obnovio,
čak i "ponovno oživio", unutarnje dobre likove
za koje je dijete mislilo da ih je gotovo pogubno
nagrdilo. Premda je u kasnijem životu onaj
drugi, bio on rod ili prijatelj, u biti mrtav,
prosječni žalovatelj i dalje osjeća potrebu da
utvrdi živost svojih sjećanja i nazočnost
drugoga u svom ja. Melankolik odudara svo-
jom nesposobnošću za to: on samo cmizdri i
cmizdri.
Psihoanalitička teorija ustvrđuje malošto u
vezi sa zdravljem - mjerila za duševnu dobrobit
pojedinca i za društvene odnose koji donose
uzajamno ispunjenje. Tu spada i značajno djelo
Melanie Klein "Ljubav, krivnja i reparacija", u
kojem ponavlja svoja središnja uvjerenja:
U dubini, naša najsnažnija mržnja usmje-
rena je protiv mržnje u nama samima. Osje-
ćaji krivnje temeljni su poticaj za stvaralaš-
tvo i rad uopće (pa i onaj najjednostavniji).31
42
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
Možda bi, da je dulje boravo s djecom, Freud,
poput Melanie Klein, primijetio sljedeće:
Moram reći da je dojam kako se čak i
sasvim malo dijete bori protiv svojih
nedruštvenih sklonosti prilično dirljiv i
dojmljiv.32
I možda tek kada žena i muškarac postanu
roditelji te dožive neobično zbunjujući feno-
men naoko bezgraničnog dječjeg bijesa i očaja,
oni konačno shvate neophodne, a opet obične
roditeljske i ljudske obvezanosti na
obuzda-vanje i susprezanje ljudske nevolje.
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
Freud i Melanie Klein ugrubo su postavili odre-
dnice psihoanalitičkoga značenja krivnje. U
ovom poglavlju uvest ću "sram", pojam koji se
često povezuje s krivnjom. Branit ću ideju o
pounutrenju što ga zahtijevaju oba pojma ne
bi li se objasnilo njihovo podrijetlo i stalnost,
a opisat ću i njihovu spregu s pet osnovnih fi-
zičkih osjeta.
Krivnju obično brkaju sa sramom, a oboje
se katkada podvodi pod slabo određenu
43
 Krivnja
"tjeskobu". Sjetimo li se da tjeskobu osjećaju
čak i životinje (kao i dojenčad), uviđamo da
krivnja i sram moraju sadržavati neki drugi
doživljaj ili sposobnost. Prijeporno je osjećaju
li životinje sram i krivnju. Mada se seljacima i
vlasnicima kućnih ljubimaca čini da njihove
voljene životinje ispoljavaju sram i krivnju,
izgleda da se prije radi o čovjekovoj društvenoj
konstrukciji. Na kraju krajeva, "loše" svinje i
pse više ne izvode pred sud i ne vješaju ih kao
prije par stoljeća. Ljudska sposobnost za te
emocije zasniva se na moći pounutrenja.
Ono što se pounutruje može biti nešto isprva
vanjsko, ili pak introjekcija nečeg isprva
projiciranog prema vani; a to "nešto" jest sila,
objekt, objekt kao dio, ili neko jastvo.
Sta-roengleski jezik savršeno predočava tu
ideju izrazom koji definira kajanje: agenbite
of inwit, "grižnja savjesti".33 "Tko u tom
kaniba-lističkom susretu grize koga?" pita
Aldous Huxley.
Ugledni vidovi jastva grizu neugledne i
bivaju i sami ugrizeni, zadobivajući rane
koje se gnoje neizlječivim sramom i bez-
nađem.34
Nitko neće dovesti u pitanje iskustvenu
preciznost osjeta ugriza. Kao što glad nalikuje
44
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
unutarnjem "grizenju", isto vrijedi za kajanje.
Možda se prigovara ideji "jastava", jer je taj
pojam odveć sofisticiran kad se radi o malom
djetetu.
Mogli bismo kazati da psihoanaliza govori
o trima razinama mentalne djelatnosti: običnom
mišljenju, dnevnim snovima i nesvjesnoj fanta-
ziji. Neka emocionalna stanja povezana su sa
svima njima, no ono skopčano s fantazijom
ostaje svijesti najnepristupačnije. Razmotrite
priču ove majke o posjetu Millennium Domeu:
"Kada sam to veče stavila svoju trogodišnju
kćer u krevet, upitala me: 'Mama, a imam li ja
pokretne stepenice u nogama?'"35 Na razini
zbiljske (zajedničke) stvarnosti, u trgovačkom
centru i na postaji podzemne željeznice,
djevojčica može razmišljati, uspoređivati kako
su velike pokretne stepenice, a kako male
njene noge. Otuda i na osnovi predodžbe
"igračke" ona je, još i prije posjeta Domeu,
možda sanjarila o tijelu lutke tako velike da bi
čovjeku trebale ljestve ili pokretne stepenice
da dođe do vrha, s unutarnje ili vanjske strane.
Ali njena misao - i upravo ona uspostavlja
vezu s fantazijom - jest da ona možda ima
pokretne stepenice u nogama. No u toj fantaziji
ideja djelatništva ostaje visjeti u zraku jer ona
zna da se ne može "popeti" na vlastite noge.
Niti se njene noge mogu "popeti" na nju,
45
 Krivnja
jer gdje je ta "ona" na koju bi se njene noge
popele? Ta fantazija pokazuje njeno nastojanje
da unese smisao u zagonetku "voljnog pokreta"
te, još i dalje, u mjerila za "živost". To je dijete
premostilo opasnosti alekstimije -nemoći ili
osjećaja nemoći da se riječi pronađu i
upotrijebe - te izvelo vrlo složenu, pojmovu i
psihološku, jezičnu operaciju. Nešto je
dokučila, a to je, u svom najrudime-ntarnijem
obliku, ideja sile nad kojom nema nadzor, ali
kojoj je - što je presudno - dala obličje i ime.
Moguće je da se to dijete, ako se već ranije
pozabavilo spomenutom temeljnom
zagonetkom, ono takvom svojom opaskom
igralo s mamom.
Ovdje se ponovno zatječemo na graničnoj
crti koje se psihoanaliza odvažila prihvatiti i
istražiti je. Ono što premošćuje udaljenost
između te trogodišnjakinje (a moguće je da
postoje još nadareniji dvogodišnjaci koji kuju
takve fantazije) i "neverbalnog" šestomjese-
čnog dojenčeta upravo je nesvjesno - ili, u
svojoj suvremenoj preobrazbi, "nepomišljena
poznatost".36
Većina bi ljudi rekla da je sram istodobno i
više i manje grozan doživljaj od krivnje. Tomu
je pak tako zbog onoga "gdje" koje doživlja-
vamo. "Sram je Pepeljuga neugodnih emocija
jer je privukao daleko manje pozornosti od
46
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
tjeskobe, krivnje i depresije", piše C. Rycroft,
izazivajući u meni trivijalnu fantaziju što bi
onda simbolizirala njena čarobna staklena
cipelica.37 Razlog te nedovoljne pozornosti
Erikson vidi u činjenici da "[sram] u našoj ci-
vilizaciji vrlo rano i s lakoćom apsorbira kriv-
nja". 38 No, on mu barem dodjeljuje stepenicu -
drugu, za najranijeg djetinjstva - u svom
razvojnom prikazu od osam dihotomija s ko-
jima tijekom života treba izaći na kraj. Sparuje
ga sa "sumnjom", a oboje stavlja u suprotnost
prema "autonomiji", stjecanju osjećaja cjelovi-
tosti, umješnosti i samodostatne snage s
obzirom na primarne tjelesne funkcije
-prehranu i lučenje. Sram je osjećaj koji slijedi
izloženosti neuspjele autonomije ili hybrisu.
Publiku čini vaša majka/roditelj, statusna
skupina, nad-ja, ili vaše idealno ja. Zamislite
sebe na nekoj gala večeri, jedete juhu od graška
s estragonom. Ako vam ruka posrne, ubrus će
vam se zazelenjeti, lice pocrvenjeti - a crveno i
zeleno nešto su neviđeno! No što ako vam
zrno graška upadne među grudi - ah, kra-
ljevno, kakvih li boja!
Te sramotne prizore vide i šeprtlja i publika.
Postoji još gore poniženje, a dočarava ga
uobičajeni izraz to have egg on one's face*,
kada šeprtlja ne vidi nered koji stvara dok
* Imati jaje na licu (op. pr.)
47
 Krivnja

jede; sram postaje tim gori što naš jajar mora

sada izvrtjeti u glavi sve situacije u kojima su
ga mogli vidjeti, od doručka do radnog mjesta.
No, prednji dio tijela koji nismo vidjeli podsjeća
nas na stražnji dio tijela koji ne možemo
vidjeti. Upravo doslovna i metaforička teškoća
osjećaja odostražnosti, skopčane s izmetom,
prošlošću i ostavljanjem nevidljivog, nada-
hnjuje divan Eriksonov aforizam: "Sumnja je
sestra srama."39 Roditeljeva ambivalentnost u
vezi s djetetom poprimit će jedan oblik s
obzirom na poteškoće u hranjenju djeteta; no
drugačiji će intenzitet pratiti poteškoće kod
analnog učenja. Sa stajališta djeteta, piše
Erikson, "iz osjećaja gubitka samokontrole i iz
tuđe natkontrole proizlazi trajno naginjanje
sumnji i sramu".40
"Krivnja" se uvodi na sljedećem razvojnom
stupnju te zajedno s "inicijativom" tvori nega-
tivni dio dihotomijskoga para. Krivnja je
ovdje, još jednom, bezimeni prežitak
edi-povske situacije. Dijete se mora odreći želje
da spozna majčino tijelo tako što će je
preobraziti u želju da spozna nemajčinski
svijet. Kako kaže Erikson: "Vizualni sram
prethodi auditivnoj krivnji, a ova je osjećaj da
smo loši, koji kad smo sami sa sobom, kada
nitko ne gleda i kada je tiho sve izuzev glasa
nad-ja."41 Naše oči ne mogu vidjeti sebe bez
zrcala tuđih oči-

48
 Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih

ju, kao što - tragično - naše usne ne mogu

poljubiti same sebe; ali možemo čuti, i
"unutarnjim" i "vanjskim" ušima, naredbe
koje si izričemo. Iz tog je fenomena Isakower
zaključio da Nad-Ja izvire iz auditivne sfere.42
Reklo bi se da je svojstvo koje određuje sram
kratkoća, dočim krivnja traje. Za Sartrea, pa-
kao je mjesto gdje ne možemo ugasiti svjetlo.43
Sljedeći ključni moment u vezi sa sramom i
krivnjom antropološke je naravi - razlikovanje
između "kultura srama" i "kultura krivnje".
Među primjere prvih spadaju Japan i Pakistan
(o kojem je Salman Rushdie napisao roman
Sram), a među one druge bilo koja zapadna
zemlja - mada su i u njima moguće potkulture
oblikovane sramom, poput vojske. To su
društvene konstrukcije i ključni je čimbenik
tko se nalazi u toj zatvorenoj skupini. Možda
krivnja i sram predstavljaju par jedan za
jedan, pa onda u svakoj kulturi više srama
znači manje krivnje. Nina Colthart, engleska
psihoanalitičarka koja se preobratila na
budizam, mogla je uvjerljivije od Adriana
Mo-lea izjaviti: "Ne osjećam krivnju."44
Osjet o kojem se najmanje teoretiziralo jest
njuh. Freud je iznio poučno mišljenje da je
uspravljanjem homo sapiensa novonastalo
udaljavanje čmara, odnosno spolovila, od
nosa izmijenilo vrijednost njuha. Ustanovljene

49
 Krivnja
su stroge kliničke prakse i vjerski obredi kako
bi se izašlo na kraj sa strahovanim značenjem
vonja mjesečnice, smegme i izmeta. Čak se i
suvremene kulture razlikuju po tome gdje po-
vlače granicu neprihvatljivog mirisa. To je osjet
koji je u najmanjoj mjeri moguće nadzirati i
koji, možda upravo zbog toga, najsnažnije
djeluje kada "zaposjedne" svijest - sjećate se
mirisa školskog sapuna, krzna svoga ljubimca,
prvog poljupca...? No, možemo li onjušiti
sram ili krivnju?
Opće je mjesto da možemo nanjušiti strah i
da ga životinje mogu nanjušiti bolje od ljudi.
Ljudski je strah najintenzivniji u dvoboju,
okršaju bez potpore, te u fizičkom, manua-
lnom dvoboju, recimo u boksu. Neposredno
pred vrhunac boksačkoga meča suparnici se
nađu u neobičnom homoerotskom zagrljaju,
kada mogu nanjušiti, osjetiti i okusiti krv, znoj, a
možda čak i suze - no svakako strah. Možda je
taj strah potaknut iznenadno osviještenim
osjećajem zbunjenosti: "Što ja radim ovdje?
Čija je to borba? Koji je njen smisao? Što će
značiti pobjeda?" Onaj tko prevlada taj trenu-
tak odnosi pobjedu - zamahom na drugog, od
kojeg ponestaje svijest, on može dovesti do
neophodnog odmicanja.
Koji je dakle smisao takvih okršaja i koji je
smisao oklijevanja prije ubojitog udarca?
50
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
Možda ljudi u tom oklijevanju osjećaju
strah od nesavladive krivnje što ostvaruju
zabranjeno: strah od zadaha grijeha koji truje
slatki miris pobjede. Moglo bi ispasti još jedno
tipično neumjereno psihoanalitičko nagađanje
pretpostavimo li da kroz boks ponovno izbija
prvobitni čopor. S obzirom na teorijsku pre-
dnost Edipovog kompleksa, zanimljivo je da,
zapravo, postoji vrlo malo priča o borbi oca i
sina. Čini se da u toj borbi postoji izvjesna
asimetrija u osjećaju prava na samoobranu.
Sin intuitivno zna da mu je otac potreban živ
kako bi mu udijelio identitet koji može braniti i
s njim živjeti. Mogli bismo zato pretpostaviti da
je u mrtvoj točki između oca i sina nesretnog
prezimena Gaye* otac-propovjednik osjećao
da može pucati, dok Marvin, njegov
sin-kantautor, ni u 44. godini nije osjećao da
mu je to dopušteno. Njegov noviji top-single
zvao se "Seksualno ozdravljenje"! Nakon
sinou-morstva, Marvinova majka (čiji je otac
ubio njenu majku) ovako jadikuje: "Iz nekog
razloga, moj muž nije volio Marvina, a, što je
još gore, nije htio da ja volim Marvina.
Marvinu nije dugo trebalo da to shvati."
Njegova sestra domeće: "Ne sumnjam da je
sam Marvin odlučio umrijeti na takav način.
Kaznio je oca, tako što se pobrinuo da mu
zagorča ostatak života."45
* Izgovara se kao i gay, "homoseksualac", op.pr.
51
 Krivnja
Granični slučaj reaktivne formacije, kada
osoba izlazi na kraj s nekom zastrašujućom
željom tako što ispoljava suprotnu želju, jest
fantazija u kojoj napaćeno dijete spašava ocu
život. To savršeno oslikava film Povratak u
budućnost. Mladić iz 1980-ih završava u
1950-ima, vremenu kada su njegovi roditelji
bili mladi. Otkriva da mu je otac šlampavi
"mekušac" kojeg ponižavaju siledžije iz razreda.
Oklijeva pomoći mu, ali kasnije, kada mu otac
padne pred automobil, on iskače - tako
spašava tati život, a od udarca automobila
gubi svijest.46 Budući da je tinejdžer (za razliku
od klinca koji se bori protiv zraka) stekao
moralnu svijest, on će shvatiti da mu ni taj
postupak neće omogućiti život lišen krivnje.
Je li takvo oklijevanje posljednji ostatak
edipovskog bijesa? Više je milijuna čitatelja i
kritičara pokušalo pružiti konačno objašnjenje
Hamleta, te savršene priče o oklijevanju. T. S.
Eliot slavno je pokrenuo kopernikanski obrat
kada je doveo u pitanje njeno savršenstvo te je
nazvao "umjetničkim promašajem" i uveo u
jezik opsesivni izraz "[zakinutost za] objek-
tivni korelativ".47 Negdje u isto vrijeme Freud -
a obojica su objavljivali za Hogarth - je
razbijao glavu baš nad time: činjenicom da
djetetovo nad-ja ne korelira s objektivnom
razinom roditeljske dobrote ili prijetnje.
52
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
Naravno, dijete ima apsolutan osjećaj obje-ktivne,
psihičke stvarnosti: svijest o nesavladi-vom
bremenu želje, krivnje, srama i straha u sebi, pa
i ako ga nitko drugi ne može v i d j e t i i l i potvrditi.
I tako Rosencrantzu i Guildensternu, svojim
"prijateljima" koji ga ne razumiju, Ha-mlet može
sasvim istinito poručiti:
O Bože, mogao bih biti zatvoren u orahovu
ljusku i smatrati se kraljem beskrajna
prostranstva - da nemam ružnih snova.
(2,2)*
Upravo zato što uočava da su se ti
snovi/fantazije otjelovili u njegovom stricu - i
to ružno, sa zadahom seksualnosti - on oklijeva
ubiti ga, jer to bi prije nalikovalo samoubo-
jstvu! Čak i kada kaže: "Sada bih mogao piti
vrelu krv" (3,2), on se ipak tek pomišlju
udaljio od paraliziranosti mudrovanjem
rođenim iz nesvjesne krivnje. Ako ništa drugo,
Freudova sugestija, za razliku od Eliotove
teorije, čuva posvemašnje strahopoštovanje
pred tom dramom.
Premještaj je jedan od ključnih pojmova u
psihoanalizi. Čim se njegova edipovska mržnja
premjesti na strica, Hamlet ponovno zapinje.
* Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip
Torbarina. Zagreb: Sysprint.
53
 Krivnja
U tom posljednjem primjeru želim pokazati
kako krivnja može biti tako intenzivna i
prote-jska da se, čim osjećaj za koji je
vezana postane savladiv, premješta na neki
nesavladiv osjećaj. U toj sferi dolazi do
neobične "sinestezije", ne tek nečeg kao kad
"čujete" boje, nego takve gdje čovjekovu
tjeskobu zbog neizvjesnosti jednog osjećaja
osnažuje intenzivna osviještenost nekog
drugog.
Freud uvodi Lady Macbeth kao savršen
primjer fenomena koji naziva "upropaštenost
uspjehom".48 (Današnji adolescenti, od
osa-mnaestogodišnjaka do
tridesetogodišnjaka, uspjeh bi definirali kao
raspolaganje financijskim sredstvima kojima se,
kada god hoćete, možete upropastiti pićem,
drogom i seksom. No, čak i apetiti njihovih
junaka mogu obljuta-viti i dovesti do depresije
poznate kao "rajski sindrom" - jedna njegova
novija žrtva je Dave Stewart iz grupe The
Eurythmics.) Ostvarenje želja Lady Macbeth
kao da oslobađa neku nesvjesnu i krajnje
nesavladivu (edipovsku) krivnju koja ne samo
da baca sjenu na njeno uživanje u plodovima
uspjeha - moćima kraljice - nego je i gotovo
prisiljava da se ubije radi svojevrsne pokore.
Kada, na početku, čita proročanstvo vještica
i zna da Duncan stiže, ona se ovako "moli":
Dođite, vi dusi
54
Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih
Što smrtne misli pratite, spol uzmite mi...
Na grud mi žensku dođ'te,
Ko žuč mi mlijeko uzmite, vi sluge smrti...
(1,5)*
To je rijedak primjer osobe koja od neke
vanjske sile traži da obavi projekciju. Ona je
sigurna da ne može vidjeti ta bića, u njihovom
"biću nevidnom". U prizoru ubojstva njena
razmetljivost doživljava krah pred slikom/obli-
čjem, lelujavom prikazom Duncanova lica,
koje nije bila opazila tijekom netom završene
gozbe. (Kažu da oblici koje osoba ne može
smjesta razaznati u zagonetnim dvostrukim
perspektivama odražavaju njezine tjeskobe.)
Da nije u snu
Bio nalik na oca mog, to sama bih
Učinila. (2,2)
Mada lišena spola i pripita, ona se ne može
poslužiti (penisoidnim) bodežima da probode
Duncanovo meso: ne usuđuje se ni dotaknuti
očevo tijelo.
Nakon umorstva Macbeth vapi za sljepilom
i ne uspijeva ispustiti bodeže - stoji paraliziran.
Po učinjenom djelu Lady Macbeth nalazi
* Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip
Torbarina. Zagreb: Svsprint.
55
 Krivnja

dovoljno manijakalne snage da pogleda mrtvog

Duncana i "odbaci" pogrešnu Macbethovu
predodžbu da će krv koju je prolio zarumeniti
sva mora: "...al se stidim / Da imam srce tako
bijelo... Kap vode će nas očistiti od tog čina."
(2,2) No Macbeth je prihvatio ideju o neizbri-
sivoj mrlji. Činjenica da u stvarnome svijetu
mrlja ne postoji vodi do sinestezije: vizualna
odsutnost pretvara se u osjećaj trajne tišine
koju zvuk uvijek samo što ne razori, zvuk van-
jskoga svijeta, glas suda. Pred kraj drame Lady
Macbeth vidi nešto čega nema: krvave mrlje
od prije sedamnaest godina. Prije nego što su
higijenski ulošci podarili ženama "moć" da
lete i plivaju, mrlje od (menstrualne) krvi
otkrivale su ženskost žene koja se nastoji
deseksualizirati, poput papese Ivane ili Teene
Brandon. 49 Kod Macbetha, sinestezija kreće
od vida prema zvuku i dodiru; kod Lady
Macbeth, prema mirisu:

Ipak, tko bi bio pomislio da u starcu ima

toliko krvi? .. .Tu je zadah još po krvi; svi
mirisi Arabije neće ga sprati s ove male
ruke. Oh! Oh! Oh! (5,1)

Dok hoda u snu, ona je sebi nevidljiva i u

tom sljepilu dopada svoje smrti, i izbavljenja.
Poručuje nam se da činjenica što je zapela na

56
 Dosta s unošenjem smisla: glasovi drugih

mirisu ukazuje na njenu slabiju moralnu

snagu. Macbeth na koncu shvaća svoj moralni
pad, ali ne i Lady Macbeth. Ne znam bi li
imalo ikakvu dijagnostičku vrijednost pitati
zločince koji je osjet kod njih prevladavao u
kojoj životnoj dobi, a koji tijekom zločina.
Glas krivnje nalik je izluđujućoj, bezveznoj
pop-pjesmi - nezaustavljiv, petlja, Laingov
čvor.50

Jill se osjeća krivom što

se Jack osjeća krivim
što se Jill osjeća krivom
što se Jack osjeća krivim.

Nesretan je jer je kriv što je sretan kada su

drugi nesretni te da je pogriješio kada se
oženio osobom koja može razmišljati samo
0 sreći.

I Laing je znao da čovjeku kojega ne "dijeli

[ni] vlas" od vlastelina glamiskog* može biti i
gore:

Jimmy McKenzie bio je prokleta napast u

duševnoj bolnici jer je naokolo dovikivao
svojim glasovima. Jasno, mogli smo čuti
samo jednu stranu razgovora, dok smo
* Tj. Macbetha, op. pr.

57
 Krivnja
drugu stranu bar u općim crtama mogli
izvesti prema ovom: "Gonite se, jebite se vi
gnusni gadovi..." 51
Koji bi to lijek, kakva terapija pomogla jadnom
Jimmvju?
Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija
Odlučeno je da se i njegove i naše patnje
ublaže tako što ćemo mu priuštiti blagodati
leukotomije. Stanje mu se poboljšalo.
Nakon operacije više nije tumarao naokolo
izderavajući se na svoje glasove, nego: "Šta
kažete?Daj opet! Glasnije, frajeri, ne
I "52
čujem
vas!
Pojava leukotomije ostvarila je ono što je za
Macbetha i Shakespearea, stoljećima ranije,
predstavljalo fantaziju ozdravljenja. Kao i
moderni Laingov Svatković iz gornjeg teksta,
Macbeth se kao kralj osjeća krivim jer je
dijelom pruzročio golemo breme krivnje što ga
nosi njegova žena. U jednom od svojih
najsu-ptilnijih govora Macbeth pita liječnika:
Zar ne možeš pomoći duši bolesnoj, Iz
svijesti uvriježenu iščupati tugu, U
mozgu zapisane izbrisati smetnje
58
Unesimo smisao: terapija
I kakvim blagotvornim lijekom zaborava
Osnažit punu grud od tvari pogubne Što
kao težak teret leži na srcu? (5,3)
Možemo to shvatiti kao proročku zabludu o
načinu na koji funkcionira psihoanaliza.
Zanimljivo, to je najslavniji Shakespeareov li-
ječnik, a u drami je izražena suprotnost između
njegove nemoći i gotovo mističkih
iscjeli-teljskih sposobnosti engleskoga kralja.
Nemamo prostora za podrobno razmatranje
načina na koji funkcionira terapija. Možemo
iznova ustvrditi ono očigledno: terapija otvara
prostor u kojem jedva upamćene i nesavladive
misli i osjećaji mogu doći do riječi i tjelesnog
izraza te postati predmetom razgovora koji će
omogućiti njihovo zdravo prevladavanje i
zaborav. Terapeut ne drži da njegov zadatak
uključuje nekakvu nadrisvećeničku ili
nadričuvarsku ulogu, onako kako je definiraju
suvremene religijske i političke paradigme. O
tim vidovima krivnje brigu vode država i Crkva.
Čovjek svojevoljno može otići k ispovjedniku i
obaviti pokoru u religijskom smislu, a može
svojevoljno otići i u zatvor te se potčiniti
kaz-neno-popravnim obvezama, izrečenim i
prešutnim. No, možda će i nakon toga osjećati
neki preostatak nesvjesne krivnje.
Čak i naoko obični, dobri ljudi mogu biti na
59
 Krivnja
mukama. Došao sam kući i otkrio da je moj
sustanar, koji je praktički uvijek prekratko kod
kuće da bi je uprljao, očistio zahod i kupao-
nicu i čak izlaštio slavine. "Oh, zbilja ti hvala",
rekoh. "Ne činim dovoljno", rekao je. "Činiš i
više nego što je dovoljno", odgovorio sam.
"Nije tako", reče neobično tragičnim glasom.
Bio sam iznenađen i, pomalo oklijevajući,
rekao: "Zar krivnja?" "Da", rekao je, i to opet
tako tužnim glasom da mi se učinilo kako ne
bismo više trebali razgovarati o tome.
To je područje psihoanalize. Njeno pravo
na to područje i dalje osporavaju religija i
ostale paradigme - posebno kad se radi o odre-
đenom nizu simptoma kao što je
opsesivno-kompulzivni poremećaj. Kraticu
OCD za takvo stanje (koje je Freud odavno
secirao) prva je popularizirala J. Rapoport; ona
je jedan tipičan simptom iskoristila za naslov
svoje knjige: Dječak koji se nije mogao prestati
prati. Taj simptom nije tek proizvod boljih
vodoinsta-lacija! Ideju intenzivne, neizbježne
krivnje još je tisućljećima unatrag dočaravala
ideja "skru-puloznosti". Freud je te simptome
ponavljanja smatrao načinima da se savladaju
nesavladivi osjećaji/emocije, na primjer
tjeskoba i krivnja. Rapoportova raskida s
takvim objašnjenjem i navodi istraživanja koja
pokazuju nedoraslost psihoanalize da ublaži
slične simptome.
60
Unesimo smisao: terapija
Njezin je etološki zaključak sljedeći: prvobitni
nagon za nekom običnom aktivnošću kao što
je održavanje čistoće doma kemijski je
zabraz-dio pa se najbolja terapeutska strategija
zasniva na medikamentima.53
Osjećaj krivnje nije dakle povlašten, u smi-
slu teorije ili tehnike, kao primarni simptom
kojim se valja pozabaviti.
Upravo je nemoć Freudova kolege Josefa
Breuera da se kao muškarac nosi s
pacijentkinji-nom željom za njim kao
kompleksnim, seksualno i emocionalno
pristupačnim muškarcem, umjesto kao
muškarcem kojega definira konkretna
profesionalna uloga zasnovana na gotovo
stvarolikoj apstinenciji, potaknula Freuda da
preispita tu emocionalnu dinamiku te u
središte psihoanalitičkog procesa stavi
pojmove "prijenosa" i "protuprijenosa". 54
Prošlost mora što silovitije zakoračiti u
sadašnjost, u terapeutski prostor - a to je
moguće jedino "krivim percepcijama" pri-
jenosa, želimo li neku novu budućnost, a ne
beskonačno, isprazno sjenoliko ponavljanje. U
rekreiranju snažnih misli i osjećaja koje pri-
jenos olakšava leži nada da bi pacijent mogao
(uz pomoć) dovršiti ili barem nastaviti prijelaz
iz paranoično-shizoidnog u depresivno staja-
lište, kako ih naziva Melanie Klein. To su
najbolnije seanse, bez obzira na dob pacijenta.
61
 Krivnja
Kleinova je zastupala psihoanalitičko (ako ne i
stečeno majčinsko) stajalište kada je zapisala:
"To se u analizi postiže isključivo čisto psi-
hoanalitičkim mjerama, nikako savjetujući ili
ohrabrujući dijete."55
Kako bismo čitatelja podsjetili na suprotnost,
dajemo navod iz židovskog obreda za ubla-
žavanje skrupuloznosti: "Neka ti sve bude do-
pušteno, neka ti sve bude oprošteno, neka ti
sve bude odobreno."56 To je po svemu sudeći
neobično vrijeme - konjunktiv zagovora - što
još jednom pokazuje svu složenost gramatike
ljudskog srca. Drugačiju referentnu točku
predstavlja čudesno cinična krilatica u Kući
od karata, u kojoj zaplotnjački ministar često
svoje dopuštenje procijedi ovako: "Vi to
možete pomisliti: ja nikako ne mogu ni proko-
mentirati!"57 Netko će možda ustvrditi da bi
terapeutska emocionalna apstinencija, čiji je
smisao ne usmjeravati i olakšavati, mogla na
taj način postati manipulativna.
Takvo obnovljeno zanimanje za psihoana-
lizu tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća
poklopilo se s takozvanim "otvorenim druš-
tvom"*, što je jedan od totalno pogrešnih nazi-
va iz tog stoljeća jezične zloporabe. Pravi
me-đugeneracijski dijalog koji bi se
okončao
* Permissive societv, seksualno tolerantno društvo
(op. pr.)
62
Završna razmišljanja
davanjem blagonaklonog dopuštenja, nije posto-
jao. Nisu se izricali roditeljski blagoslovi, tek
prešutne kletve mrgodnom šutnjom i
ozloje-đenošću, guilt-trips, kako su ih zvali.
Razlika između psihodinamičnih i
nepsi-hodinamičnih terapija istoga je reda kao i
razlika u potencijalnom emocionalnom naboju
između živog kazališta i kina. U svom sjajnom
radu "Mržnja u protuprijenosu" Donald
Wi-nnicott istražuje unutarnje i vanjske
pritiske koje terapeut mora savladati i
iskoristiti. 58 Time se ne poriče vrijednost
nepsihodinama-čnih terapija. Uz to, naravno,
pacijent na ne-psihodinamičnoj terapiji ne
gleda film s terapeutom - razlika je
jednostavno u tome što će on/ona, na temelju
teorije i tehnike, nastojati apstrahirati,
kontrolirati, dezinhibirati, "nad"uzdati
transferencijalnu dinamiku. Psiho-dinamični bi
terapeuti mogli posumnjati da u tim drugim
terapijama, mada se naoko dolazi do znanja i
ponašanja lišenih krivnje, srce ili psiha ostaju u
biti i dalje skrhani krivnjom.
Odvali kamen: završna razmišljanja
Kamo odavde kreću razgovori o krivnji u psi-
hoanalizi? Antropološka i sociološka disci-
plina traže da ih povežemo.
63
 Krivnja
a) Nemilosrdan izračun sila
Homerski heroji nisu ništa znali o nezgodnoj
riječi odgovornost, a ne bi u nju vjerovali sve i
da jesu. Za njih kao da je svaki zločin zapo-
činjao u stanju duševne klonulosti. Ali takva
je klonulost značila da je prisutan i djelatan
neki bog... Za njih nije postojala kriva strana;
samo krivnja, golema krivnja... Intuicijom
koju je moderno doba odbacilo, da je više
nikad ne obnovi, heroji nisu pravili razliku
između zla u duhu i zla u djelu, ubojstva i
smrti. Krivnja je za njih nalik kamenoj
gromadi koja zatvara cestu; opipljiva je,
nad-vija se. Možda krivac trpi koliko i žrtva.
U suočenju s krivnjom možemo jedino
provesti nemilosrdan izračun sila koje su u
igri.59
Čudesno je što je Calassova metafora za
krivnju, u njegovim uzvišenim razmišljanjima o
grčkoj mitologiji, istovjetna onoj kod Freudovog
čovjeka-štakora. A ti veliki helenisti savršeno se
podudaraju u još nečem. Gornji navod progo-
vara o krivnji skopčanoj s velebnim političkim
djelima. No, krivnja se skrasila i u nečem
običnom, svakidašnjem i krajnje bitnom.
Prvobitni je zločin djelo koje dovodi do toga
da nešto što postoji nestane: čin jedenja.
Krivnja je tako obvezatna i neuklonjiva...
64
Završna razmišljanja
Bogove ne zadovoljava naturiti čovjeku
krivnju. To ne bi bilo dovoljno jer krivnja je
uvijek dio života. Ono što bogovi zahtijevaju
jest svijest o krivnji. A to je moguće postići
jedino žrtvom.60
Postojale su, i još ih uvijek ima, mnoge ra-
zličite društvene tvorbe. I upitat ćemo se mo-
žda: daju li kulture s ugovorenim brakovima
odnosu majke i sina takvu prednost da Edipov
kompleks biva bitno ublažen? Ali unatoč
iskustvenoj činjenici psihičke dvospolnosti,
svaki pojedinac nauči živjeti kao jedan spol, s
dodijeljenim mu moćima i popratnim uža-
sima. Možda upravo muški strah i zavist na
maternicu nude najbolje objašnjenje za
knji-ževno-antropološku zagonetku: zašto Izak
biva spašen, ali ne i Ifigenija? Neki tvrde da je
baš muška pristranost, čak i u psihoanalizi,
dovela do slabije uporabe izraza "Elektrin
kompleks". Ako je prvobitni trokut izvor
psihoanalitičke krivnje, onda valja uvažiti i
posebnost ženskog doživljaja tog trokuta.
Svjestan sam, kao muškarac, da pojmovi
"ženski mazohizam", "erotiziranje ženske
mržnje prema sebi", "ženska nasilnost" i slični
zahtijevaju suptilniju teorijsku formulaciju.
Način na koji neka kultura locira moralno
pravo žene na neki silovit impuls ili reakciju
odredit će i njen psihološki osjećaj za to pravo,
65
kao i popratnu krivnju koju bi trebala osjetiti.
Svaki pomak u toj "ideologiji" utjecat će,
unutar tri naraštaja, na nastajanje nad-ja
buduće djece. Na Zapadu, ako već na Istoku još
ne, raspravlja se o tome jesu li moguće spolno
neutralne definicije "izazvanosti", a otuda i
odgovornosti pred zakonom, te moralne krivnje.
Ne možemo zamisliti da bi u bilo kojem
stoljeću prije dvadesetoga neka žena objavila
knjigu naslovljenu Evi su namjestili.61 Grčki
mitovi nisu optuživali Helenu.
Novija pojmovna prevrednovanja bacaju
tragično svjetlo na priče iz prošlosti, ali i opti-
mističnije svjetlo na budućnost. Ona se
odražavaju i na naše iščitavanje tekstova:
najnoviji primjer predstavljaju kontroverze
vezane uz Sylviju Plath i Teda Hughesa.
Vrijedi se prisjetiti da čak ni Shakespeare, koji
je pisao u doba kada je na vlasti bila kraljica,
nije pisao "dovoljno" o odnosu majke i kćeri. U
velikim Shakespeareovim komedijama nema
majki, ali je zato mnogo očeva i kćeri. Zašto?
b) Shvatimo skupinu ozbiljno
Neki će, poput Dalala, a za ovo potpoglavlje
posuđujem naslov njegove knjige, kazati da je
sljedeći teorijski izazov ovaj: "izgraditi mo-
stove između psihoanalize i sociologije". 62
Nadahnjuje ga sintagma iz Freudovog prikaza
66
razrješenja Edipovog kompleksa: "Ideologije
nad-ja" (njegov kurziv). 63 Mogli bismo se
doduše prikloniti njegovom propitivanju
teorijske i moralne vrijednosti monolitnog
individualizma, ali pitanje svejedno ostaje: na
koji način jedna skupina treba druge skupine?
Freud je uočio "naginjanje agresiji" "bez kojega
se [ljudi] ne osjećaju ugodno" a isto tako da
prezrene potskupine poput Židova "pružaju
krajnje korisne usluge svojim domaćinima".64
Ali kao što nam pokazuje zakrvljenost između
kršćanskih država ("sveopće ljubavi"), jedan
"neprijatelj" nije dovoljan.
Iz dotad neviđenih barbarstava prošlog
stoljeća, kako na privatnoj razini tako i na
državnoj, rođena je ideja o "neosjetljivosti
drugog": dovesti do toga da drugi čovjek ili
druga kultura izgubi nadu i pravo na
blagostanje, čin je koji zahtijeva osjećaj apso-
lutne krivnje.
Ubojstvo i rat opravdavaju se vjerovanjem
u nestašicu, poteklo ono iz stvarnosti, mašte
ili pohlepe. Dojenče, vjerujući da mu sisa koju
treba možda neće biti dovoljna, ili da će
možda nestati, prima je čitavu, ona mora ne-
stati. Dojenče ne može zamisliti da bi i drugi
mogli biti gladni. Slijedi savršeni razvojni
trenutak kada dijete okreće žlicu prema osobi
koja ga hrani kako bi nahranilo svog hranitelja:
67
 Krivnja
vjeruje da ima dovoljno za sve. Narodi nikako
da stignu do tog trenutka. Na jednom kraju
globalnoga sela nalaze se oni koji izgladnjuju
sami sebe; na suprotnom su oni koje je izgla-
dnjela politika. Glad prišteđuje muke sa
žrtvenim nožem, a i produžuje krivnju. Svi ti
razgovori G8 ili za večerom o "problemu"
gladi običan su bijeg. Da, teško je pričati o
takvim stvarima - naime, na dva koraka od
svijesti nalazi se zastrašujuće područje grozne
krivnje. Mnogima su nepodnošljivi cmizdravi
kontraargumenti jednog Alberta Speera ili
jedne Myre Hindlev. Dugogodišnje, zastrašu-
juće hrpetine njihovih spisa i govora nisu
dovele, i ne dovode, bar do trunke uvjerljivog
shvaćanja krivnje, kamoli kajanja, koje bi
pokrenulo pomirbeni dijalog. Možda njihova
trajna ignorancija i moralna nakaznost
predstavlja izljev vječnog, zbrkanog i besplo-
dnog društvenog utjecanja tim temeljnim
pojmovima.
Koda
Neosjetljivost drugog. Tko vjeruje u to? Po-
znato je da pervertiti, ma kako ih definirali,
obično ne idu na terapiju, a kada odu, ne žele
biti "izliječeni", nego žele tek primiriti krivnju
68
Koda
koja ih kinji. Kažu: "Zar nemam pravo to radi-
ti?" Jedini odgovor glasi: "Ovisi i o pravu dru-
gog! I što znači to da ne možeš primiriti svoju
krivnju?"
A koliko drugih? Zar to također ne bi
mogao biti pokazatelj civiliziranosti: sve širi
spektar mogućih povreda drugog zbog kojih bi
se duševno zdrav pojedinac, Seinfeldova
"skroz nova životinja", trebao osjećati krivim?
No, takva krivnja ne bi se zasnivala na
nekakvom osjećaju grijeha ni na nekom strahu
od kazne pa ne bi paralizirala njenog nositelja
niti škodila drugom, već bi olakšavala njihovu
istinsku prisnost. U tom pokazatelju leži nada
u ispravno okolišanje, koje će polako
protki-vati zajednicu i, iz naraštaja u naraštaj,
tažiti "lošu" krivnju koju zahtijeva nad-ja.
Možda bih se trebao osjećati krivim ako
zaključim je svijetu potrebno više krivnje!
69
 Zahvale

Volio bih se zahvaliti: Ivanu Wardu iz Freud

Museuma na velikodušnosti njegova duha i
izobilju uredničkih savjeta; Duncanu Heathu i
Jeremju Coxu iz Icona na pruženoj potpori;
kolegama mentorima sa Sveučilišta u
Cambri-dgeu na krasnom mentorstvu i podršci;
a tu su i oni čija je naklonost skrivena između
redaka: Frangois Danis, Dan Jones, Matthew
Jones, Alan MacDonald, Dieter Peetz, Corinna
Russell, Ma-ggie Smith i Wendy Thurley.

71
 Bilješke

1
Townsend, S. (2000) The Secret Diary of a
Provincial Man: Adrian Mole. U: The Guar
dian, br. od 15. siječnja.
2
Meade, M. (2000) The UnrulyLife ofWoody
Allen. London: Weidenfeld and Nicolson.
3
Isto.
4
Biblija, Izlazak 20,5.
5
Bruce, L. (1972) The Essential Lenny Bruce.
London: Macmillan.
6
Goldhagen, D. J. (1996) Hitler's VVilling Exe-
cutioners: Ordinary Germans and the Holo-
caust. London: Little, Brown.
7
Seinfeld, J. (1998) Seinfeld. SAD: Castle
Rock Entertainment.
8
Apokrifno.
9
Linehan, G. i Mathews, A. (1999) Hippies.
UK: BBC 2.
10
Freud, S. (1979) Inhibitions, Symptoms and
Anxiety (1925). U: Freud Library, 10. sv.
London: Penguin, str. 240.

73
 Krivnja

11 24
Harrison, K. (1997) The Kiss. London: Ca pr a , F. ( 1946) Di v an ž i vot . S AD.
Fourth Estate, str. 142-143. 25
K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in
12
Freud, S., pismo Fleissu (1899.) Navedeno Normal Ch ild ren" (1927 .) U: Love , Gu ilt and
prema VVollheim, R. (1991) Freud. London: R e p a r a t io n a n d O th e r Wo r k s , 1 9 2 1 -1 9 4 5 .
Fontana, str. 120. London: Vintage, str. 173.
13
Freud S. (2000) Predavanja za uvod u psi 26
Isto, str. 184.
hoanalizu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: 27
K le in , M. (1 9 8 8 ) "O n C rim in a litv " (1 9 3 4 .)
Stari Grad, str. 277. U : K le in , o p . c it, s tr. 258 .
14 28
Ovidije P. N. (2001) Ljubavi; Umijeće lju Isto.
bavi; Lijek od ljubavi, prev. Tomislav Ladan. 29
D ic k , H . V . (1 9 7 2 ) L ic e n se d Ma ss Mu r de r .
Zagreb: Signum, Medicinska naklada. London; Scott, R. (1979) Alien. UK; Luna, B .
15
Kafka F. (1977) "Pisma Felici". U: Kafka, E, (1994 ) S isa i mjesec . Špan jolska .
30
Pisma, prev. Mignon Mihaljević. Zagreb: Zo K l e in , M . (1 9 8 3 ) "T u g o v a n je i ma n ič n o -
ra - GZH, str. 268. d e p re s iv n a s ta n ja " (1 9 4 0 ) U : M. K le in , Z a
16
Freud, S. (1979) A Case of Obsessional Neu- vist i zahvalnost, prev. Anita Sujoldž ić. Zag
rosis: RatMan (1909) U: Freud Librarv, 9. sv. reb: Nap rijed, str. 88-89.
31
London: Penguin, str. 70. K le in , M. (1 9 8 8 ) "L o v e , G u ilt a n d R e p a ra
17
Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) tion" (1937.) U: Klein, op. cit., str. 340, 335.
32
U: Freud Librarv, 14. sv. London: Penguin, K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in
str. 317. N o rma l Ch ild ren " (192 7.) U : K lein , op . c it.,
18
Butterflies Don't Count. UK: BBC 2, datum str. 176.
33
nesiguran. Jo yce , J . (199 1 ) U liks , p rev . Lu ko Pa lje ta k .
19
VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fon O p a t i ja : O to k a r K e rš o v a n i . J o y c e n a v o d i
tana, str. 137. jedan s ta ri teks t.
20 34
Freud, S., Rat Man, str. 84. H u x le y , A . (19 46 ) T he Pe ren n ia l P h ilo -
21
Isto, str. 121. sophy. London: Flamingo, str. 309.
22 35
Freud S. (2000) Totem i tabu, prev. Vlasta E n g l e , C. ( 2 0 0 0 ) pi s m o T h e G u a r d i a n u , br .
Mihavec. Zagreb: Stari Grad. od 8. veljače.
23
AI t ma n, R. ( 197 1) Mc Ca b e i gos po đ a Mi l l er . 36
Bollas, C. (1987) The Shadowofthe Object:
SAD. Psychoanalysis of the Unthought Known.
London: Free Association Books.

74 75
 Krivnja Bilješke

37
Rycroft, C. (1968) Dictionarv of Psychoana- 52
Isto.
lysis. London: Penguin, str. 152. 53
R a p o p o rt, J . (1 9 9 0 ) T h e B o y Wh o C o u ld n ' t
38
Erikson, E. (1963) Childhood and Society. S to p Was h in g . Lo nd on : Co llin s , s tr. 1 5 .
London: Paladin, str. 227. 54
F re u d , S . i B re u e r , J . , S tu d ie s o n H y s te r ia
39
Isto, str. 228. (1895) U: Penguin Freud Librarv, 3. sv.
40
Isto. L ondo n .
41
Isto, str. 227. 55
Klein, M. (1988) "Cri minal Tende ncies in
42
Isakower, O . (1939) "On the Exceptional Po - N o r m a l C h i l d r e n " ( 1 9 2 7 ) U : Kl e i n , o p . c i t . ,
sition o f the Aud ito ry Sphere ". In terna tiona l str. 176- 177.
Journal of Psychoana lys is, sv . 20 . 56
Ra p o p or t ( 1 9 90) o p. c i t . , s tr . 232.
43
S a rtre , J .-P . (1 99 0 ) In C a mer a (194 4 ) Lo n 57
D o b b s , M . ( 1 9 8 9 ) K u ć a o d k a r at a . L o n d o n :
do n : Pen gu in . Colli ns; BBC TV, 1990.
44
C o l ta r t , N . (1 9 9 7 ) F re u d Mu s e u m C o n f e - 58
Winni cott, D. (1 992) "Hate In The Count er -
rence, termin za pitanja. Tra ns fere n ce " ( 19 47) U: Coll ect ed Pa p ers.
45
Ritz, D. (1985) Divided Soul: Marvin Gaye. Lon d on : Karna c.
London: Michael Joseph, str. 7, 336. 59
Ca l as s o, R. ( 19 9 4) T h e M a rri a g e of Cad mu s
46
Zemeckis, R. (1985) Povratak u budućnost. a n d Ha r mo n y ( 1 9 8 8 ) Lo n d on : Vi n t a ge , s t r .
SAD.
94.
47
Eliot, T. S. (1999) "Hamlet" (1919), u Tradi 60
Isto, str. 311-313.
cija, vrijednosti i književna kritika, prev. Sla 61
Kenn ed v, H. (199 3) Ev e Was Fra med. Lon
ven Jurić . Zag reb: Matica hrvatska , s tr. 72 . don : Vintage.
48
Freud, S. (1985) Some Character-Types 62
Dalal, F. (1998) Taking the Group Seriously.
(1916) U: F reud Lib rarv, 14. sv. London: Lond on : Jessica Kingslev, str. 121.
Penguin, str. 299. 63
Isto.
49
A p o k rifn o ; P e irc e , K . (1 9 9 9 ) D e č k i n ik a d a 64
Freud, S. (1985) Civilisation and Its Discon-
ne p laču. S AD .
50 t en t s ( 1 9 30 ) U: P e n gu i n F r e u d Li b r ar v, 1 2 .
Laing, R. D. (1970) Knots. London: Penguin,
sv. Lond on, str. 305.
str. 26, 28.
51
L a in g , R . D . (1 9 6 7 ) T h e P o l it ic s o f E x p e -
rience. London : Pengu in , s tr. 146 .

76 77