Nikolaj Vasiljevi Gogolj (1809.- 1852.) roen je u Soroincima, malom mjestu u Ukrajini.

Svoja djela pisao je i na ukrajinskom i na ruskom jeziku, budui da je Ukrajina tada bila sastavni dio Ruskog Carstva. Zanimanje za umjetnost naslijedio je od oca, koji je pisao pripovjetke i drame. Bio je u dobrim odnosima sa veinom ruskih pisaca tog vremena, a posebno s Pukinom, s kojim 1836. godine surauje u reviji "Sovremenik". Svoje prvo djelo "Hans Kihelgarten" smatrao je nedovoljno dobrim te ga je spalio. Gogolj je pripovijetci dao novi oblik i sadraj, te je zato posebno zasluan za njezin razvoj. Naziva se i "ocem ruske prozne knjievnosti", budui da je zasluan za prevlast proze nad poezijom u ruskoj knjievnosti. Prvu zbirku od osam pripovijetki "Veeri na zaselku kraj Dikanjke" izdaje 1831. i 1832. godine, te djelo doivljava izniman uspjeh. Za razliku od ostalih djela koje je pisao realistino, ova zbirka pisana je romantinim karakterom. Postoje informacije da su se tiskari koji su tiskali i slagali knjigu toliko smijali da nisu mogli normalno raditi. Gogolj je svoje itatelje oarao vedrim humorom, bogatim jezikom, egzotinosu mjesta i radnje, folklornim dekorom, a osobito fantastinim elementima koji su tada bili izrazito moderni, kao i slobodnom obradom motiva iz narodne predaje. Veina tih pripovijetki proeta je motivima iz narodne predaje u kojima su prisutni zaetnici svog zla na svijetu: zlodusi, vrazi, vjetice koje Gogolj zapravo na neki nain ismijava. Ta kombinacija strave i humora zasluna je za Gogoljevu popularnost ve od samog poetka pisake karijere. Nakon nekog vremena izdaje jo dvije zbirke pripovjetki: Mirogrod i Arabeske. Zbirkom Arabeske poinju njegove "petrogradske pripovijetke" u kojima ismijava ivot niih inovnika. Odlian primjer za to je pripovijetka koju cu u ovom seminaru analizirati- Kabanica, kao i drama Revizor. Osim ve navedenih djela, Gogoljev opus sastoji se i od komedije "enidba", romana poeme "Mrtve due", te povijesnog romana "Taras Buljba". Za Gogoljeve likove karakteristino je da su lijeni, sebini, glupi i potkupljivi. Nikolaj Vasiljevi Gogolj umire 1852. godini u Moskvi, radei na nastavku "Mrtvih dua". Gogolj je Kabanicu objavio 1842. godine te se smatra jednim od najvanijih djela ranog ruskog realizma. Dodatnu slavu stekla je citatom "Svi smo mi izali iz Gogoljeve Kabanice" F. M. Dostojevskog. Kabanica poinje opisom radnog mjesta protagonista Akakija Akakijevia te njegovim fizikim opisom: "...ne bi se moglo rei da je taj inovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak , pomalo koziav, pomalo riokos, pomalo ak na prvi pogled i kratkovidan, s omanjom elom iznad ela, naboran s obje strane obraza, i takozvane hemeroidne boje lica...". Ekstradijagetiki pripovjeda upoznaje nas s pasivnim, nesigurnim, neshvaenim i asocijanlnim Akakijem, koji je jedinu ivotnu radost crpio iz posla. Naime, Akakije je bio nii inovnik

za prepisivanje slubenih spisa. Teko da bi se igdje mogao nai ovjek koji bi tako ivio za svoj posao. Moglo bi se kazati da je sluio revno ne, on je sluio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se privialo neki njegov svjet, arolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio uitak ; neka je slova volio vie od drugih, pa kad bi dola na red , topio bi se od radosti : i smijuckao se, namigivao, i micao usnama, tako da se inilo da mu na licu moe proitati svako slovo to ga ispisuje. Ostali inovnici s kojima je radio ismijavali su ga ili ignorirali, no Akakiju to nije smetalo sve dok ga nisu ometali u poslu. "Nitko mu na odjelu nije iskazivao potovanje. Podvornici ne samo to se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz ekaonicu proletjela obina muha."Posebno su ga zadirkivali zbog trone kabanice koju su pogrdno nazivali "kunim haljetkom" : "Pregledavi ju dobro kod kue, on otkri da je na dva - tri mjesta i to ba na leima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko izlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je udan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve vie i vie smanjivao, poto je sluio za podivanje i krpanje drugih njenih dijelova." Akakije je zakljuio kako bi bio red da kabanicu odnese krojau Petroviu na popravak. Petrovi je bio slijep na jedno oko i alkoholiar, no dobro je radio svoj posao. Akakije je odluio da su dvije rublje i vie nego dovoljne za popravak, no Petrovi je procijenio da je popravak uzaludan i rekao da je vrijeme za novu kabanicu koju mu je odluio naplatiti 80 rubalja. Akakije je bio oajan, svjestan injenice da takve novce ne moe utediti ni u snu. No, ipak je, uz velike rtve i nakon pola godine, uspio prikupiti novac te je zajedno s Petroviem izabrao najfinije materijale. Nakon par tjedana kabanica je konano bila gotova, u pravo vrijeme jer je poinjala zima. Akakije je bio oduevljen: "Rijeju, kabanica je bila savrena i stajala je na njemu kao salivena". I drugi inovnici su se oduevili, te su predloili proslavu. Jedan inovnik ponudio se da odri proslavu umjesto Akakija, te se naveer Akakije uputio k njemu. Hodao je gradom ponosan, te mu se sve oko njega inilo ljepim. Nakon proslave, s koje se je potajno iskrao krenuo je kui. U mranoj uliici doekala su ga dvojica mukaraca koji su ga poeli tui. Akakije se onesvijestio, a kada je doao k svijesti vie nije bilo ni njih, ni njegove kabanice. Gubitak kabanice simbolizira psihicku smrt protagonista. Ovu situaciju nije mogao podnijeti, te je po prvi put u ivotu odluio reagirati. Sljedei dan zatraio je pomo od policijskog nadzornika. Taj pothvat nije urodio plodom, te je Akakije odluio da se mora obratiti Vanoj Osobi. Ta Visoka Linost ga je ismijala, kako bi se pokazao pred prijateljem kojeg nije dugo vidio te ga je otjerao. Budui da je sad ve nastupila ozbiljna ruska zima, Akakije se od hladnoe razbolio. Lijenik je gazdarici savjetovao da odmah nabavi lijes, jer da za Akakija nema lijeka. Uskoro je umro. "Nisu mu zapeatili ni sobu ni stvari zato to, prvo, nije imao nasljednika, a drugo, zato to je za njim ostalo vrlo malo nasljedstva,

poimence: sveanj gujih pera, dvadeset etiri arka bijeloga uredskog papira, tri para arapa, dva-tri puceta to su mu se otkinula s hlaa i itatelju ve poznata stara kabanica." Ovaj citat pokazuje nebitnost Akakijevog postojanja. Sve je ostalo isto- kao da nikad nije ni bio iv. Neki novi inovnik koji dodue, nije pisao tako uspravnim rukopisom kao Akakije, doao je na njegovo mjesto. Kraj pripovijetke posebno je zanimljiv jer Gogolj uvodi fantastine elemente. Nakon nekog vremena poele su kruiti prie da se u sitne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje mrtvac u inovnikom odlijelu koji otima prolaznicima kabanice. Nakon dugog lutanja Akakiju se konano ukazala prilika za osvetom. "Odjednom Visoka Linost osjeti kako ju je netko vrlo snano zgrabio za ovratnik. Okrenuvi se, ugleda onieg ovjeka u starom, iznoenom mundiru i zgrozi se kad u njemu prepozna Akakija Akakijevia. inovnik je bio blijed u licu kao snijeg i izgledao je kao pravi mrtvac. Ali uas Visoke Linosti nadmai sve granice kad opazi kako su se mrtvacu iskrivila usta, kad osjeti iz njih straan zadah groba i kad zauje ove rijei:"-A! Tu li si napokon! Napokon sam te, ovaj, apio za ovratnik! Upravo mi tvoja kabanica treba! Nisi se htio zauzeti za moju nego si me jo i izgrdio...sad mi daj svoju!" I to je bilo zadnje od Akakija Akakijevia, vie nije bio vien i nije bilo nikakvih prijavljenih sluajeva kraa kabanica. Paradoksalno je da je Akakijev ivot bio toliko isprazan, da je dobio smisao tek nakon njegove smrti. Dogaaji u pripovijetci se odvijaju kronoloki, a fabula nije osobito bogata i nije naglasak na dogaajima, ve na psiholokom stanju protagonista. Ovo Gogoljevo djelo izrazito je dirljivo zbog slike bespomonog ovjeka kojemu treba jako malo za sreu, a ni toliko ne dobije.