P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 1 JANUAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 4 KM

DRAG MI JE
TVOJ DAR ...

SLAST
IMANA

BABO I DEDO
U KUR`ANU

ISHRANA -
LIJEK ILI ...

Ka Allahovom
zadovoljstvu
 UREDNIK

Rizaluk
Postići zadovoljstvo (rizaluk) je želja svakog pojedinca. Neko je
zadovoljan jednim a neko sasvim drugim načinom života. Tražeći
zadovoljstvo žrtvuju se mnoge stvari.
Riza-i Bâri (zadovoljstvo Uzvišenog Allaha) je ono što nas, Nje-
gove robove, zanima. Obznanio nam je naš Gospodar da On nije
zadovoljan da Njegovi robovi budu nezahvalni, nevjernici.
Njegovo zadovoljstvo se postiže na dva načina. Prvo: činjenjem
pozitivnih djela, a jedno od njih je i pažnja prema roditeljima: “Alla-
hovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja.”
Drugi način za postizanje Allahovog zadovoljstva je izbjegava-
SEMERK AND njem Njegovih zabrana. Onima koji traže zadovoljstvo u zabranje-
PORODIČNI MAGAZIN
nim stvarima, one im, na kraju, donesu tugu i kajanje.
14. MAJA 92 br. 14
Ilidža / Sarajevo SEMERKAND nas, u ovom broju, kroz nekoliko radova podsjeća
Tel/Fax: +387 33 624 883
da trebamo biti zadovoljni sa Njegovim blagodatima, ali i sa Njegovim
www.semerkand.com.ba
e-mail: semerkand@semerkand.com
iskušenjima. Vrlo je važno imati lijepo mišljenje o svom Gospodaru.
ISSN 1840-0930
Posebno nam je bitno istaći da je Uzvišeni zadovoljan ako smo u
Udruženje građana SEMERKAND džematu, ako smo zajedno. On u Kur´anu hvali muhadžire i ensarije
ENVER HADžIAHMETOVIĆ
kao primjer istinskog džemata i naglašava da je zadovoljan sa njima
Glavni i odgovorni urednik kao i sa svima onima koji ih budu u tome slijedili.
NEDŽAD ĆEMAN
Vjera nas uči da naša djela ne trebaju biti radi postizanja slave i
Redakcija
N.Ć. i M.M. dunjalučkih dobara. Ne smijemo raditi ugađajući svom nefsu (egu)
i ostvarivajući lične interese, nego radi postizanja Allahovog zado-
Grafička obrada
SEMERKAND voljstva.
Distribucija Kad je Allah zadovoljan Svojim robom, onda i rob biva ispunjen
ISMAIL NEZIROVIĆ
zadovoljstvom.
Lektor
MIRSAD SINANOVIĆ
U rubrici “Govor stanja” donosimo vam nekoliko primjera Alla-
hovih dobrih robova koji su bili zadovoljni bolešću i belajima. Pa
Fotografija
HAZIM ŠABANOVIĆ
ugledajmo se na njih, koliko god smo u stanju.
Da nas sve zajedno, kroz svoje tekstove, SEMERKAND, poput
Reklama i grafika
MUAMER ADILOVIĆ starog mostarskog mosta koji spaja dvije obale, spoji sa Allahovim
dobrim robovima i Njegovim rizalukom.
Marketing
marketing@semerkand.com.ba
U redovnoj rubrici o zdravlju govorimo i o pravilnoj ishrani.
Cijena: Da nam Uzvišeni Allah pokloni zdravo srce (kalbi - selim) i zdravo
BiH: 4 KM tijelo!
Turska: 5 YTL
Europa: 5 EUR
USA: 5 USD

Radimo dobro a odvraćajmo od zla,

Štampa: Şan Ofset
Njegovom podrškom i milošću...
Časopis je upisan u evidenciju javnih
glasila F BiH pod rednim brojem
03-15-2804-05
u skladu sa zakonom o javnom
ĆEMANNEDžAD
informisanju F BiH. urednik@semerkand.com.ba
SADRŽAJ SEMERKANDJANUAR2009

UVODNA RIJEČ DRAG MI JE TVOJ DAR ... 4

MUBAREK EROL
STICANJE ALLAHOVOG ZADOVOLJSTVA 7
Hfz.Dr. DŽEMAIL IBRANOVIĆ

TEMA KA ALLAHOVOM ZADOVOLJSTVU 10

PUT VRAĆANJA RABBU

16
EDIN TOPČIĆ

4
BEZMJESNI I BESMISLENI ČOVJEK
DRAG MI JE 19
mr. NEZIR KRČALO
TVOJ DAR ... HILJADU I JEDNA KAP 20

SLAST IMANA
22
Dr. AHMED ŠERBASI
BABO I DEDO U KUR `ANU
25
Dr. ALMIR FATIĆ
UPUTSTVA DRŽAVNIM SLUŽBENICIMA
28
Hazreti ALIJA r.a.
ZLATO
30
EMINA ĆEMAN

GOVOR STANJA 32

DOLAZAK TURAKA U ANADOLIJU

34
MEHMED ĆEMAN

22 SLAST HADŽI SINANOVA TEKIJA

38
EROL ZUBČEVIĆ
IMANA ZEMLJA - NAJBLIŽI ROÐAK
42
Dr. DŽELAL IBRAKOVIĆ
MOSTAR
45
mr. MERIMA ČAMO
UZORI
50
AIDA BEGIĆ-ZUBČEVIĆ

HAZRETI RAHILA 52

MUSLIMANSKI I GRAÐANSKI BRAK

54
mr. IFETA NEZIROVIĆ
ISHRANA - LIJEK ILI ... 60
dr. ZEMIRA KORČIĆ
55

60 ISHRANA -
LIJEK ILI ...
 Mubarek EROL | UVODNA RIJEČ
Drag mi je
Tvoj dar kao
i Tvoj kahar...
Š
ta je to što čovjeka dovodi u stanje u kojem
je njegov Gospodar zadovoljan njime? Bez
imalo sumnje to je stanje u kojem je rob za-
dovoljan svojim Gospodarom.
Naime, Allah je u Svom praiskonskom znanju
(ezelu) odredio da će stvoriti najčasnije stvorenje,
Svog namjesnika na Zemlji, stvorenje kojem će me-
leki učiniti sedždu. Njegovo zadovoljstvo čovjekom
na ovom svijetu može se nastaviti ako Mu on bude
pokoran i zadovoljan Njime i Njegovom odredbom.
Odnosno, ako Ga bude prihvatio za svoga Boga i
svoga Gospodara.
Kako može onaj ko nije zadovoljan svojim Gos-
podarom očekivati da njegov Gospodar bude za-
dovoljan njime?!
Dakle, veza između čovjeka i njegova Gospoda-
ra počinje onda kada on postane zadovoljan svojim
Gospodarom; tj. kada Ga sa zadovoljstvom prihva-
ti za svoga Gospodara. Poslije toga, kada i njegov
Gospodar postane zadovoljan njime, uspostavljena
veza pretvori se u posebnu slast, ljubav i fejz. Na
4
kraju, kada rob počne tragati i žuditi za Allahovom
ljepotom (džemalullah), on tada postigne svoj željeni
cilj:
„... vrati se Gospodaru svome zadovoljan, a i
On tobom zadovoljan!...“ (El-Fedžr, 28.)
Zadovoljstvo (ridâ’, rizaluk) toliko je velika i veli-
čanstvena stvar da ju je nemoguće izreći riječima ili
objasniti pisanjem.
Stepen „zadovoljstva“ (rizaluka) predstavlja svijet
u kojem su sakupljeni užici svih radosti i osjećanja;
on je stjecište svih želja, najčasniji stepen (mekam)
koji može postići jedan čovjek i najznačajni položaj
(rutba) na Ahiretu. Biti zadovoljan Allahom prevazila-
zi svaku vrstu pokornosti.
Razum ne može dokučiti veličinu i proniknuti
u tajne koje se nalaze u zadovoljstvu svojim Gos-
podarom. Razum je u mogućnosti da mjeri samo
materijalne vrijednosti i veličine, kao i pojavne ste-
pene i položaje. Međutim, on je nemoćan da shvati
vrijednost i veličanstvenost stepena „zadovoljstva“
(rizaluka), jer on prevazilazi granice njegovih mo-
gućnosti.
Svi bogobojazni posjednici srčanog vida i pronic-
ljivosti (ehli besiret) kao dokaz Allahovog zadovolj-
stva njima uzimali su stanje svoga srčanog zadovolj-
stva Njime ( tj. znali su da je On Uzvišeni zadovoljan
njima ukoliko su i oni zadovoljni Njime, o.pr.).
Ovdje je osnovno pitanje da li je rob zadovoljan
svojim Gospodarom ili nije. To zadovoljstvo ima
svoje pokazatelje i znakove, od kojih su: uređivanje
svoga života u skladu Kur’ana; pretpostavljanje Ha-
kkove volje nad svojom voljom; davanje prednosti
Ahiretu nad ovim svijetom; ostavljanje svakog jav-
nog ili tajnog posla koji dovodi u opasnost naš iman
i otvara vrata kufru; pažljivo postupanje prema stva-
rima koje su „novina“ (bid’at) u Vjeri; permanentno
čuvanje od licemjerstva (nifaka) i drugo.
Zadovoljstvo (rizaluk) i ljubav prema Allahu (mu-
habbetullah)... Dva su veličanstvena stanja koja pro-
izilaze jedno iz drugoga, međusobno se razvijaju i
obogaćuju jedno drugo. Bit ćemo zadovoljni onoliko
koliko volimo. Voljet ćemo sve dok smo zadovoljni...
Tako će naše srce sa ljubavlju prihvatati Allaho-
vu odredbu i Njegovo određenje. I dospjeti u stanje
trajne sreće i radosti..
U principu se moraju prihvatiti i stvari koje su
naizgled zlo (šerr) po nas, jer su od našeg Stvori-
telja i našeg Istinskog Gospodara. Prihvatiti ih i biti
zadovoljan njima je najteža i najzamršenija strana
zadovljstva svojim Gospodarom. Međutim, ne smije
se zaboraviti da nema zadovoljstva sa zlom grijeha,
nepokornosti i njima sličnim stvarima koje su prisut-
ne kod robova.
Zadovoljstvo Gospodarom je u neodvojivoj vezi
sa „tevhidom“. Oni koji ne vide da se sve događa
voljom i moći našega Gospodara – nemaju udjela u
stepenu rizaluka.
Onaj ko je spoznao „tevhid“, on se oslanja na
Allaha u svakoj situaciji i zadovoljan je onim što
posjeduje. Rizaluk u tom slučaju predstavlja život
u islamu sa potpunom predanošću Gospodaru
svjetova. To se, kao što smo prethodno spomenuli,
očituje kroz dva stepena: da rob bude zadovoljan
svojim Gospodarom i da njegov Gospodar bude nji-
me zadovoljan. Vječna sreća se postiže sa ova dva
zadovoljstva (rizaluka).
Čije zadovoljstvo odredbom bude iskreno i istini-
to, on će se lahko strpiti na iskušenju i nesreći. Onaj
ko je zadovoljan onim što mu je dodijeljeno neće
se žalostiti ni zbog čega. Rob ne može postići si-
gurnost od iskušenja i nesreća, osim ako je predan
svome Gospodaru i zadovoljan Njime. Ko je zado-
voljan svojom odredbom on je kao sultan cijeloga
svijeta.
Zadovoljstvo je da radost koju osjetiš u blagoda-
tima osjetiš i u nedaći. Sa zadovoljstvom su jednaki
slatko i gorko, bogatstvo i neimaština... U stanju za-
dovoljstva duša (nefs) besprijekorno izvršava Alla-
hove propise. Zadovoljstvo je izvor istinske ljubavi i
sreće. Zadovoljstvo je sredstvo za postizanje Boži-
jeg dobročinstva, vječnoga života i beskrajnih dže-
nnetskih blagodati. Onaj ko lijepo prihvati Allahovu
odredbu, koju mu je On dosudio, i pouzda se u Nje-
ga, - on, ustvari, ne traži ništa osim Allaha s kojim
je postao zadovoljan. Jer, tevekkul znači, pouzdati
se samo u Allaha, a teslimijjet – prihvatiti Njegovu
odredbu i osjećati spokojstvo i radost u onome što
nam je On dosudio.
Sve nedaće koje nam se događaju na ovome
svijetu ustvari su najveći faktor koji zauzdava našu
dušu (nefs) i uzrokuje naše duhovno (ruhani) uzdi-
zanje.
Vitezovi srcâ i velikani koji su zaduženi da ljudima
ukazuju na Pravi put predstavljaju savršeni primjer
u pogledu zadovoljstva i strpljivosti na ovosvjetskim
iskušenjima i nedaćama.
Kada se hazreti Ejjub (a.s.) razbolio, i pored ve-
likih bolova i nedaća koje su ga pogodile, ustruča-
vao se da se žali na svoju bolest i traži zdravlje od
Uzvišenog Gospodara, kako bi time pokazao svoju
strpljivost (sabur) i zadovoljstvo (rizaluk) Njegovom
odredbom. Na kraju, nakon insistiranja njegove
žene, on se obratio svom Gospodaru i zamolio Ga
riječima: „Ti si od svih milostivih najmilostiviji!“ Tada
je Uzvišeni Gospodar otklonio od njega bolest i po-
dario mu lijek, kao poklon onima koji su u trajnom
ibadetu Njemu Uzvišenom. Poslije svega što se do-
5
 godilo sa hazreti Ejjubom (a.s.) naš Uzvišeni Gospo-
dar ga naziva „strpljivim robom“, koji je zadovoljan
svojim Gospodarom.
Ljubavlju prema Uzvišenom Gospodaru hazreti
Ibrahim (a.s.) je ugasio ovosvjetsku vatru u jednom
trenu.
Ponos svijeta, Muhammed (s.a.v.s.), strpljivo je
podnio iskušenja i muke u Taifu, čime je pripremio
temelj sa kojeg će biti uzdignut na Mi’radž, kojim nije
počašćen nijedan rob osim njega.
I verificirani učenjaci, koji su nasljednici Vjerovje-
snikâ (alejhimus-selam), sa zadovoljstvom su prihva-
tali sve što bi im dolazilo od Allaha Uzvišenog, bilo
da je riječ o darovima ili nedaćama, vjerujući da je
sve to dobro po njih. Štaviše, oni iskušenja, nedaće
i nesreće smatraju darovima.
Međutim, treba obratiti pažnju o sljedećem: ako
bi neko uzeo za primjer hazreti Ibrahima (a.s.) i vatru
koja ga nije pržila, očekujući da će i sa njim biti isti
ishod, - to bi bilo nepoznavanje granica i definitivni
gubitak. U tom pogledu hazreti Mevlana (k.s.) lijepo
je rekao:
„Na Allahovom putu treba ući u vatru, ali prije
nego budeš bačen u nju, preispitaj se da li si kao
Ibrahim!? Jer, vatra poznaje i ne prži Ibrahimé, dok
tebe ne poznaje...“
Ako bi se neko poistovjećivao sa velikanima, sma-
trajući sebe „savršenim“ (kjamil), to bi bilo veliko ne-
znanje koje za posljedicu ima veoma opasan ishod.
Naša dužnost je da u svakom poslu poduzmemo
sve mjere koje su nam na raspolaganju, a da rezul-
tat, ma kakav on bio, prihvatimo sa zadovoljstvom i
pouzdamo se u Allaha Uzvišenog.
Zadovoljstvo (rizaluk) krajnji je plod ljubavi (muha-
bbeta). Rob čije je srce ispunjeno ljubavlju prihvata
sve što mu dođe od njegova Gospodara. Štaviše,
ako ašik i osjeća bol iskušenja, on je toliko njime za-
dovoljan da može poželiti nova iskušenja i nedaće.
Zadovoljan je onim što ga je pogodilo zbog nagrade
koju će dobiti naknadno. Velikani su rekli: „Onaj ko
zna veličinu nagrade za strpljivost u nedaći, on ne
traži načina kako da se iz nje izbavi“. Bolesnik ne
obraća pažnju na gorčinu lijeka, nego, štaviše, dra-
6
ge volje prihvata teške i opasne operacije.
Pored svega navedenog, ne smijemo zaboraviti
da nije dozvoljeno tražiti iskušenja s ciljem da bi se
postigla nagradu za strpljivost i zadovoljstvo onim
što je Božija odredba. To je zbog toga što rob ne zna
koja iskušenja može podnijeti, te što ga njihov teret
može savladati i slomiti. Međutim, ako teret iskuše-
nja dođe od Hakka Uzvišenog, onda treba znati da
On Uzvišeni nikoga ne opterećuje preko granica nje-
govih mogućnosti.
Što se tiče tolerancije prema grijesima i stvarima
koje vode u nepokornost prema Uzvišenom Gospo-
daru, to se nikako ne može smatrati zadovoljstvom
(rizalukom). Biti zadovoljan nevjerstvom (kufrom),
nepokornošću (isjanom) i griješenjem (fudžurom)
predstavlja najveći gaflet i neznanje. Po tom pitanju
ima veoma mnogo upozorenja od Uzvišenog Allaha
i Njegova Poslanika (s.a.v.s.).
Ukoliko iskušenja i nedaće ne budu uzrok čovje-
kovog „buđenja“ i vraćanja Gospodaru, on postane
dunjalučar, koji slijeđenje strasti i želja duše smatra
pravom srećom, a na kraju bude upropašten kan-
džama svoje sopstvene duše. Allahovi bliski prijatelji
to stanje nazivaju pravom nesrećom! Zato ne budi-
mo lahkovjerni i ne dozvolimo da budemo prevareni
ovim prolaznim svijetom i njegovim vještačkim me-
lodijama.
Put muhabbeta je onaj koji vodi Božijoj bliskosti,
a postiže se slijeđenjem i oponašanjem onih koje
Allah voli. Oni koji vole moraju prihvatati sve što im
dolazi od njihovih voljenih. Oni ne prestaju spomi-
njati i misliti na svoje voljene..
Čak i ako se čini da su iskušenja, nedaće i ne-
sreće prepreka sreći na ovom prolaznom svijetu, to
nikako nije tako. Oni koji se znaju strpiti na onome
što im dolazi od Allaha Uzvišenog i koji su zadovolj-
ni Njegovom odredbom, to može biti uzrok njihove
velike sreće i radosti.
Molim Allaha da nas učini robovima koji su zado-
voljni Njime i sa kojima će On Uzvišeni biti zadovo-
ljan!
Sa Njegovom pomoći i uputom...

Sticanje
Allahovog
zadovoljstva
A
llahovo zadovoljstvo (rida, rizaluk) je vr-
hunski cilj svakog vjernika preko kojeg
vjernik dolazi do same spoznaje Uzviše-
nog, odnosno susreta s Njim. Iako se alimi razilaze
u definisanju rizaluka, da li je to stanje (hal) ili stepen
(mekam) kroz koji prolazi vjernik, nužno je istaći da
sticanje Allahovog zadovoljstva podrazumijeva velika
odricanja i žrtvu. U svakom slučaju, postizanje rizaluka
podrazumijeva jedan dugotrajni proces.
Sticanje Allahovog
zadovoljstva vjerovanjem
Allah Uzvišeni kaže: ”A oni koji vjeruju i čine dobra
djela - oni su, zbilja, najbolja stvorenja, njih nagra-
da u Gospodara njihova čeka: edenski vrtovi kroz
koje će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek bo-
raviti; Allah će biti s njima zadovoljan, a i oni će biti
s Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude
bojao Gospodara svoga.” (El-Bejjine,7-8)
Iz navedenog ajeta se sasvim jasno razumije da su
“oni koji vjeruju i čine dobra djela najbolja stvorenja” na
ovom svijetu, sa posebnim nagradama na budućem.
Hfz. Dr. Džemail IBRANOVIĆ
Sa zadobijanjem Allahovog zadovoljstva i oni postaju
zadovoljni, jer je to Allahov zakon, drugo zadovoljstvo
se veže za prvo.
U sljedećem ajetu, Allah Uzvišeni nam otkriva na
kakav način su ovi robovi postali najbolja stvorenja,
nakon što su Ga spoznali:
“Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i
svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u dže-
nnetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima
vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će
biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani,
a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (El-
Mudžadele,22)
Ebu Ali Dekkak kaže: ”Neki učenik je rekao svome
učitelju: ”Da li čovjek može znati da li je Allah zado-
voljan njime? Učitelj mu reće: ”Ne može, kako da zna
nešto što je gajb i skriveno?. Učenik mu reče: ”Ja mi-
slim da čovjek može znati.”Učitelj ga upita: ”A kako?”.
Učenik reče:”Kada vidim da je moje srce zadovoljno s
Allahom, znam da je i Allah zadovoljan sa mnom.” Tada
učitelj reče:”Dobro si odgovorio, mladiću!”
07
 Zadobijanje Allahovog
zadovoljstva vrlinama
(dobrim djelima)
Ovdje pod “vrlinama” prije svega podrazumijeva-
mo ostavljanje nefsanskih prohtjeva u zamjenu za ono
s čim je Allah Uzvišeni zadovoljan shodno ajetu: ”Allah
je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i
ensarijama i svim onima koji ih slijede dobra djela
čineći (bi ihsan)…(Et-Tewba,100)
Ashabi su prešli put duhovnog uzdignuća sa Allaho-
vim Poslanikom, a.s., od stepena surovih beduina koji
su zakopavali svoju živu žensku djecu do stepena onih
pokornih robova koji bi zajecali samo kad bi se Alla-
hovo ime spomenulo. U pogledu njihove žrtve i spre-
08
mnosti na odvajanje od vlastitih usta “mada je i njima
samima bilo potrebno”, navest ćemo sljedeću predaju
koju nam Buharija prenosi od Ebu Hurejre: ”Došao je
neki čovjek Allahovom Poslaniku, a.s., i požalio mu se
riječima: ”Allahov Poslaniče, zadesila me oskudica”,
pa je Poslanik, a.s., poslao do svojih supruga da ih
pitaju za hranu, ali kod njih nije bilo ništa, pa Vjerovje-
snik, a.s., reče: ”Ima li čovjeka koji će noćas ugostiti
ovoga, Allah mu se smilovao?!”, pa je ustao jedan
ensarija koji reče: ”Ja ću, Allahov Poslaniče!” Otišao
je svojoj porodici i rekao svojoj supruzi: ”Ovo je gost
Allahovog Poslanika pa ga nemoj ničim omalovažiti!”
Žena mu reče: ”Tako mi Allaha imam hrane samo za
djecu”. Muž joj odgovori: ”Ti uspavaj djecu i ugasi kan-
dilj. Mi ćemo noćas gladovati.” Žena je tako učinila, a
čovjek porani Allahovom Poslaniku i on reče: ”Allah se
čudi tom čovjeku i ženi”, nakon čega je objavljen ajet:
”I više vole njima nego sebi mada im je i samima
potrebno.” (Hašr- 9) Ovo je put na kojem su ashabi
sticali Allahovo zadovoljstvo i pokazatelj svim onima
koji njih budu slijedili u vrlinama, djelima.
Zadovoljstvo Allahovom
odredbom
Prihvatanje Allahove odredbe iskreno, srčano, je
pokazatelj visokog stepena vjerovanja. Alimi smatraju
da je na ljestvici imanskih šartova (uvjeta vjerovanja)
posljednji “vjerovanje u odredbu”, baš radi toga što se
se čovjekov nefs teško miri s božanskom odredbom.
Vjernik treba uvijek biti zadovoljan Allahovom odred-
bom, jer je ona bolja od onoga što bi čovjek sam sebi
odredio. Onaj ko je stvorio čovjeka najbolje zna šta mu
odgovara iako, počesto, u praktičnom životu čovjek
želi da sve podredi svojoj logici. Zato, ono što Allah
dosudi čovjeku, makar mu to bilo i mrsko, bolje je od
onoga što bi čovjek sam sebi odredio makar mu to bilo
lijepo i drago. Uzvišeni kaže: ”Ne volite nešto, a ono
može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne
zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare,216)
Također, čovjek treba uvijek da ima u podsvijesti, da
je zadovoljstvo sa Allahovom odredbom osobina koju
su uvijek nosili Božiji Poslanici, a.s. i dobri ljudi. Ko je
zadovoljan sa Allahom, svojim Gospodarom, pomiren
je s Njegovom odredbom i nema nikakvog prigovora
na nju. Ovo je put ostavljanja prohtjeva radi Njega, u
protivnom se ostaje zastrtim od Njega.
 Pitali su Hazreti Husejna, sina hazreti Alije: ”Ebu
Zerr je govorio: ”Siromaštvo mi je draže od bogatstva,
a bolest mi je draža od zdravlja!” Hazreti Husejn je na to
rekao: ”Allah se smilovao Ebu Zerru! Što se tiče mene,
ja govorim: ”Onaj ko se osloni na to da će mu Allah dati
najbolje, taj neće poželjeti ništa drugo, osim onoga što
mu je On dodijelio.”
Od Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s.
rekao: ”Osjetio je slast imana onaj koji je zadovoljan
Allahom kao Gospodarem.”
Nagrada za onog ko stekne
Allahovo zadovoljstvo
“A Allahovo zadovoljstvo je vrijednije od svih
džennetskih blagodati” (Et-Tevba,72)
Komentarišući ovaj dio kur’anskog ajeta, Ismail Ha-
kija u svom tefsiru navodi sljedeću predaju: ”Nakon što
vjernici uđu u Džennet Uzvišeni će ih upitati: ”Jeste li
zadovoljni?”, na što će oni odgovoriti: ”Kako da ne bu-
demo zadovoljni kada Si nam podario ono što nisi ni-
kom od Svojih stvorenja.” Uzvišeni će reći: ”Ja ću vam
podariti nešto što je vrijednije od svega toga.” Vjernici
će upitati: ”A šta je to vrijednije od svega ovog što smo
dobili.” On, Uzvišeni, će reći: ”Podarit ću vam Svoje za-
dovoljstvo i neću se nikada na vas rasrditi.”
Konačna nagrada za one koji steknu Njegovo zado-
voljstvo je susret s Njim.
Od Džabira se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s.,
rekao: ”Dok džennetlije budu sjedili u Džennetu, oba-
sjat će ih svjetlo koje će dolaziti od dženntetske kapije.
Podići će glave i vidjeti da je Uzvišeni Gospodar nad
njima. On će im reći:”Džennetlije, molite Me!” Oni će
reći: ”Molimo Te da budeš zadovoljan nama.” On će
reći: ”Moje zadovoljstvo vam je omogućilo boravak ov-
dje, a dat ću vam i Svoje počasti. Ovo je trenutak za
to, pa tražite ih od Mene!” Oni će reći: ”Podari nam
više!” Tada će im biti dati nedžaib (stvorenja koja su za
jahanje) od rubina, njihove uzde će biti od smaragda
i rubina! Njihov korak je ondje gdje im pogled dopire!
Allah će im podariti i drveće koje će imati plodove. Doći
će i hurije koje će govoriti: ”Mi smo nježne i kod nas ne-
ćete osjetiti nezadovoljstvo i ljutnju. Imamo vječni život
i ne umiremo. Mi smo supruge plemenitim vjernicima.
”Allah će narediti da budu namirisani bijelim miskom,
vanrednog mirisa, i bit će odvedeni u središte Dženne-
ta, Džennetu ‘adn, i tada će meleci reći: ”Gospodaru
naš, došli su ljudi!” Allah će reći:”Dobro došli, iskreni!
Dobro došli, pokorni!” Tada će biti uklonjen zastori i oni
će gledati lice Gospodara i uživat će u svjetlu Svemilo-
snog u tolikoj mjeri, da neće primjećivati jedni druge.
Zatim će biti rečeno: ”Vratite ih u njihove dvorce!” Oni
će se vratiti gledajući jedan drugoga, i to je značenje
riječi Uzvišenog: ”Bit ćete počašćeni od Onoga Koji
prašta i Koji je milostiv.” (Fussilet,32)
09
 TEMA

Ka Allahovom
zadovoljstvu

10
O smirena dušo,
vrati se svome Gospodaru,
zadovoljna, a i On tobom zadovoljan!
Uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!
(El-Fedžr, 27-30)

11
 I
zrazom „ridâ“, koji doslovno znači: biti zadovo-
ljan, ne suprotstavljati se i sl., kao da se želi uka-
zati na vrijednost ljudi kod Allaha Uzvišenog.
Podsjećajući se na mudrost: „Čovjekovo ogledalo
su njegova djela, a ne ono što on govori o sebi...“,
želimo reći da je zadovoljstvo (rizaluk) Gospodarom
u veoma bliskoj vezi sa našim predstavljanjem i dje-
lovanjem u životu, kao i sa našom bogobojaznošću i
duhovnim stepenom koji posjedujemo.
Polazeći sa tog stanovišta, smatramo da je prijeko
potrebno da osvježimo svoje znanje po pitanju „rizalu-
ka“, a zbog našeg srca i djélâ koja činimo.
Kao što je poznato, izraz „ridâ'“ u našim izvorima,
Kur'anu i Poslanikovom (s.a.v.s.) Sunnetu, spominje se
kao jedno od svojstava Allaha Uzvišenog. Kao primjer
toga možemo navesti ajet u kojem Uzvišeni kaže: Allah
je zadovoljan njima, a i oni su zadovoljni Njime. (El-
Maide, 118) Zatim, ajet: ..a Allahovo zadovoljstvo je
najveće! (tj. veće je od svih džennetskih blagodati).
Allahovo zadovoljstvo
U navedenim ajetima, i njima sličnim, izraz „Allahovo
zadovoljstvo“ označava „naklonost našeg Uzvišenog
Gospodara i postizanje Njegove nagrade“. Uzvišeni
Allah je Stvoritelj svih stvorenja koja znamo i koja ne
znamo. Međutim, On je nekim stvorenjima zadovoljan,
12
a nekima nije.
Ovdje bi se moglo postaviti pitanje: „Zašto je Allah
stvorio stvorenja kojima nije zadovoljan?“ – Najkraći
odgovor na to pitanje bio bi: „Da bi poslužila kao isku-
šenje!“ Učenjaci Ehlu sunneta vel-džema'ta saglasni
su da ništa ne može nastati bez Njegove volje (irâde),
s tim da oni prave jasnu razliku između Njegove „volje“
i „zadovoljstva“. Budući da je On Stvoritelj svih stvari
i pojava, moramo priznati da je On Uzvišeni stvorio i
„kufr“ (nevjerstvo). Međutim, u ajetu: .. On nije zado-
voljan nevjerstvom Svojih robova.. (Ez-Zumer, 7),
kao i u drugim ajetima, jasno se izražava činjenica da
On Uzvišeni nije zadovoljan kufrom, iako ga je stvorio.
Pored toga, naši učenjaci kažu da je On zadovoljan
izvršavanjem Njegovih zapovijedi, a da je srdit kada se
čini ono što je On zabranio.
Čovjekovo zadovoljstvo
Što se tiče čovjekovog zadovoljstva, ono se može
podijeliti na dva dijela: njegovo zadovoljstvo Allahovim
propisima i odredbom i zadovoljstvo onim što rade
drugi ljudi.
Čovjekovo zadovoljstvo Allahovim propisima i
odredbom direktno je povezano sa njegovim vjero-
vanjem (imanom) i stepenom (deredža) na kojem se
nalazi. Ako se vratimo na gore navedeni ajet („Allah
je zadovoljan njima, a i oni su Njime zadovoljni!“
El-Maide, 118), primijetićemo da se pored Allahovog
zadovoljstva čovjekom, spominje i čovjekovo zado-
voljstvo Allahom Uzvišenim. Dobro, ali šta to znači?
Kako čovjek treba ispoljiti svoje zadovoljstvo Allahom
Uzvišenim? Naši učenjaci su ukazali na vezu između
„tevekkula“ i „rizaluka“. Oni kažu: Plod oslanjanja (te-
vekkula) na Allaha jeste zadovoljstvo Allahom (rizaluk).
Onaj ko svoje poslove prepusti Allahu i bude zadovo-
ljan Njegovom voljom i onim što mu je On odredio, zna-
či da je spoznao istinski smisao tevekkula: oslanjanja i
pouzdanja u Allaha. (Ibn Redžeb, Džamiu'l-ulumi vel-
hikem)
Zbog toga su velikani, kao što su Hasan Basri (k.s.)
i Fudajl ibn Ijad (k.s.), rekli: „Tevekkul je da budeš za-
dovoljan sa svime što te zadesi!“
Ibn Ebid-Dunja (rah.) kaže: „Preneseno mi je da je
jedan od mudraca rekao: 'Tevekkul ima tri stepena. Prvi
je da se ne žališ na ono što te zadesilo; drugi je da
budeš zadovoljan onim što te zadesi; i treći je da ti je
drago da se nikome ne jadaš zbog onoga što te zade-
si!' “ (Džamiu'l-ulumi vel-hikem) tjeskobu ili bol zbog iskušenja i nedaća koje ih pogode.
Ljudi na ovom stepenu su probuđene duše; ostavili su
Tri stepena zadovoljstva svoju volju i otrijeznili se iz pijanstva griješenja. Njima
je Allahova volja u pogledu njih slađa od njihovih ličnih
Abdulaziz ibn Revvad (k.s.) stepene zadovoljstva
želja.
povezuje sa strpljivošću (saburom) i kaže:
Strpljivost prve grupe je „imanski sabur“; strpljivost
Strpljivost ima tri stepena.
druge grupe je „sabur uprkos osjećaju bola“; a strplji-
Prvi stepen je „strpljivost muvehhida“ (ehli tevhid); vost treće grupe je „zadovoljstvo srca i duše“. (Tirmizi,
oni ne pokazuju nezadovoljstvo i neprijatnost prema Nevadirul-usul)
Allahovoj odredbi, smatrajući je Njegovom pravdom, a
Abdulaziz ibn Revvad (k.s.), čije ime smo prethodno
ne zulumom. Pored toga, oni su nemarni i čine grijehe
spomenuli, imao je veliko iskušenje sa vidom, toliko
svojim organima. Njihov sabur je sabur onih koji čine
da je bio gotovo oslijepio. Međutim, on je dvadeset
nasilje prema sebi. godina skrivao svoju nedaću i od svojih najbližih. Kada
Drugi stepen je „strpljivost muktesida“ (ehli iktisad); je njegov sin to primijetio, upitao ga je zašto im prije
oni strpljivo prihvataju ono što im je određeno, kako nije rekao za svoju boljku, on mu je odgovorio da se
organima, tako i srcem. Pored toga, u svojim dušama ne čudi zbog toga, jer je on zadovoljan onim što mu je
osjećaju tjeskobu i bol zbog nedaća koji ih zadese. Allah Uzvišeni dosudio Svojom odredbom. (Ebu Nu-
Treći stepen je „strpljivost mukarrebuna“ (ehli kurb); ajm, Hiljetul-evlija)
njihova strpljivost je zadovoljstvo sa svime što ih zade- Abdulaziz ibn Merzuk (k.s.) bio je jedan od minista-
si. Oni u svojim srcima ne osjećaju nikakvu tjeskobu ili ra halife Haruna Er-Rešida. Jednoga dana napustio je
tugu zbog nedaća koje ih pogode, a to je zbog njihove sve što je bilo u njegovom posjedu; učinio je tevbu i
blizine Allahu Uzvišenom. Njihova srca su ispunjena istigfar i okrenuo se svome Gospodaru, čineći ibadet
nurom, koji je spalio i odstranio od njih strasti njihove i skromno se odnoseći prema ovosvjetskim potreba-
duše. Na taj način njihove duše ne osjećaju nikakvu ma. Postao je toliko skromnih potreba da je spavao na

13
 goloj zemlji i pijesku. Oni koji su ga poznavali od ranije,
pitali su ga šta je dobio ostavljanjem udobnog i lagod-
nog života, a on je odgovorio: „Postao sam zadovoljan
onim što posjedujem!“ (Ibn Hibban, Kitabus-sikat)

Da li zadovoljstvo znači
da treba prihvatati
sve što se događa?
Iz gore navedenih primjera ne smijemo izvući zaklju-
čak da treba biti zadovoljan svime što se događa oko
nas. Naime, ne smijemo biti zadovoljni onim čime nije
zadovljan Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik (s.a.v.s.).
Štaviše, moramo osjećati odvratnost i nezadovoljstvo
kufrom (nevjerstvom) i širkom (pridruživanju ortaka
Allahu Uzvišenom) – dvjema velikim nesrećama, kao
i prema svakom grijehu i lošem djelu. Istina je da se
sve događa Allahovom voljom i određenjem, ali On
Uzvišeni, kao što smo prethodno spomenuli, nije za-
dovoljan kufrom, širkom i drugim vrstama griješenja.
Velikani islama ukazali su na jednu suptilnost u pogle-
du ove stvari. Oni kažu: „Allahova odredba (kadâ') je
realizacija onoga što je On Uzvišeni odredio da se do-
godi, u (pred)određenom danu i trenutku. Pored toga,
Njegova odredba ima još jedan oblik manifestacije
koji se naziva „makdâ'“. Na primjer, Allah je odredio
(kadâ'om) da se razbolimo. Međutim, da li ćemo u toj
bolesti biti zahvalni na Njegovoj odredbi ili ćemo zbog
nje posrnuti u grijeh – to se događa našom voljom i
izborom. Upravo taj naš izbor naziva se „makdâ'“.
U pogledu Allahovog određenja (kadâ' i kader) ne
smijemo praviti razliku u njegovoj kakvoći, nazivajući
ga „dobra sudbina“ i „loša sudbina“. Zasigurno je li-
jepo sve što nam dođe od Allaha Uzvišenog, a naš
odnos prema Njegovom određenju može biti dobar ili
loš.
Druga stvar o kojoj moramo voditi računa jeste za-
dovoljstvo svojom nepokornošću i giješenjem, u slu-
čaju kada prekoračimo Allahove granice ili zanemari-
mo Njegove propise. Biti zadovoljan takvim stanjem
nikako ne dolazi u obzir.
Ako smo učinili nešto čime Allah Uzvišeni nije za-
dovoljan, nikako ne smijemo reći: „Allah je tako htio!“
Jer, mi znamo da se sve događa Njegovim znanjem,
voljom i određenjem, ali znamo i činjenicu da nam je

14
On Uzvišeni dao i slobodnu volju i mogućnost izbora,
zbog kojih nas poziva na odgovornost.
Prema tome, predanost i zadovoljstvo Allahovom
odredbom nikako ne znači zadovoljstvo nepravdom,
nasiljem, iskorištavanjem i tlačenjem ljudi na bilo koji
način.
Ukratko, ispravan stav u pogledu „zadovoljstva“
imaćemo ukoliko smo zadovoljni samo onim čime
je Allah Uzvišeni zadovoljan – prihvatajući to srcem i
dušom, i iskazujući svoje nezadovoljstvo prema ono-
me čime On nije zadovoljan – odbacujući to cijelim
bićem.

Mi pripadamo Allahu
i opet ćemo se Njemu vratiti
Uzvišeni Allah nas u Kur'an-i Kerimu obavještava o
osobinama strpljivih i kaže:
Ti obraduj strpljive – one koji, kada ih pogodi kakva
nedaća (musibet), kažu: „Mi pripadamo Allahu i opet
ćemo se Njemu vratiti!“ (El-Bekara, 156)
Da, svi smo od Njega došli, naši imeci, porodice,
djeca i sve što imamo pripada Njemu, i na kraju ćemo
Mu se opet vratiti. Mu'min, u čijoj svijesti je smještena
činjenica da smo na Ovaj svijet došli radi ispita, na pi-
tanje „odakle je došao i kuda ide?“ odgovara svojim
načinom življenja i reakcijom na događaje koji se do-
gađaju oko njega. Njegov život kao da se utjelovio u
ajetu koji smo naprijed spomenuli: Mi pripadamo Alla-
hu i opet ćemo se Njemu vratiti!
Plemeniti Poslanik (s.a.v.s.) savjetuje nam da ovu
rečenicu izgovaramo kada nas zadesi neko iskušenje,
bilo ono veliko ili malo. Hazreti Aiša (r.anha), naša maj-
ka, kazuje da je Vjerovjesnik (s.a.v.s.) ovu rečenicu iz-
govarao čak i onda kada bi se ugasilo kandilo u njiho-
voj kući. Kada mu je ona rekla: „To je samo kandilo!“,
objašnjavajući da to nije baš toliko ozbiljna situacija,
Resulullah (s.a.v.s.) je odgovorio: Iskušenje (musibet)
je sve što uznemirava mu'mina! (Ebu Davud)
Dakle, život mu'mina je putovanje. Poznato mu je
odakle ono počinje i gdje se završava. Pred prolaznim
uživanjima on mora zatvoriti oči svoga srca i pripremiti
se za put. Uzdajući se u Onoga u čijoj vlasti se nalazi
sve, oslanjajući se na Njega i spominjući Ga njegovo
putovanje biće lahko i uspješno...

15
 Edin TOPČIĆ
Put vraćanja
Rabbu
Alija b. Ebi Talib, r.a., je rekao: "Ja se zaista sjećam Zavjeta koji sam
sa svojim Gospodarem sklopio, i znam ko mi je tada bio s desne strane
a ko s lijeve strane."
H
vala Allahu Gospodaru
svjetova, Onom koji je
jedini dostojan da Ga
se obožava i onome koji je Jedini
dostojan u traženju Njega i Nje-
govog Rizaluka. Neka je salavat i
selam na Poslanika Muhammeda,
s.a.v.s., i njegovu časnu porodicu i
njegove vrle Ashabe, r.a., i sve one
koji ga u dobru slijede.
Allah, dž.š, u Kuranu kaže: ''I
kad je Gospodar tvoj iz kičmi
Ademovih sinova izveo potom-
stvo njihovo i zatražio od njih
da posvjedoče protiv sebe: 'Zar
Ja nisam Gospodar vaš?', oni su
odgovorili: 'Jesi, mi svjedočimo',
i to zato da na Sudnjem danu ne
reknete: 'Mi o ovome nismo ništa
znali.''' (El-A'raf, 172.).
Ovo je jedan od kur’anskih ajeta
koji govore o “Misaqu” ili ezelskom
16
Zavjetu vjere, koje su duše dale
svome Gospodaru.
U čemu leži mudrost ‘’Zavje-
ta’’? Mudrost ‘’Zavjeta’’ je u tome
da Allah, dž.š., ima ‘’hudždžet’’
(dokaz, ‘’opravdanje’’) nad onim
svojim robovima koji nisu ispunili
dati Zavjet. Upravo zato nas Allah,
dž.š., na njega upozorava i podsje-
ća.
Sve su duše posvjedočile i one
vjerničke i one nevjerničke, kao i
munafičke. Samo ono što ih odva-
ja jedne od drugih je nijjet koji su
duše u ezelu imale.
Ako smo dali Allahu, dž.š, ‘’Za-
vjet’’ (‘ahd, misaq) zašto se toga
danas ne sjećamo? Čovjek je po
svojoj prirodi zaboravno biće. Kaže
se da je riječ ‘’insan’’ (čovjek) de-
rivirana iz riječi ‘’nisjan’’ (zaborav).
Čovjek mnoge stvari iz ovog života
zaboravlja, pa kako ne bi zabora-
vio ‘’Zavjet’’ koji se desio tik nakon
Ademova, a.s., stvaranja.
Jedna od deviza današnjih pe-
dagoga je da novo znanje potire
staro.
Priroda znanja o misaqu je ahi-
retska, a priroda znanja koje dijete
ima od trenutka kada dođe na svi-
jet, je dunjalučka.
Dolaskom na ovaj svijet mala
beba je kažu džennetska ptica.
Kako ta ptica postaje svjesna
svojih nefsanskih prohtjeva, glad,
umor pa zatim traženje i naposlijet-
ku uči se o svome “JA” koje mu je
nophodno kako bi učinio prve ko-
rake u životu. Što je čovjek svjesniji
svoga nefsa, ono više zaboravlja
svoju svrhu, “A ljude i džinne Sam
stvorio da Mi ibadet čine”
Međutim, ima i onih koji se tog
"Zavjeta" sjećaju. Među takve se, Naša loša djela, gaflet, nečinje- zadovoljna Allahom i nefsi-Merdije
primjerice, ubraja Alija b. Ebi Talib, nje dobrih djela, ostavljanje nama- duša s kojom je Allah zadovoljan.
r.a., koji kaže: "Ja se zaista sjećam za na nas djeluju onako kao što El Kušejri u svojoj Risali prenosi da
Zavjeta koji sam sa svojim Gospo- oblak zaklanja sunce. A oblak je se Rida dijeli na dvoje: zadovoljstvo
darem sklopio, i znam ko mi je tada kafir kada zaklanja sunce. Najteži i Njime i zadovoljstvo od Njega. Za-
bio s desne strane a ko s lijeve stra- najtamnjiji zastori su činjenje širka i dovoljstvo Njime je proračunato, a
ne." Slično kazivanje se prenosi i kufr. Griješenjem se postavljaju za- zadovoljstvo od Njega je zadovolj-
od čuvenog sufije Sehl b. ‘Abdullah stori, pregrade do Ridvanullaha. To
stvo Njegovom odredbom.
Et-Tusterija, k.s., koji je rekao: ‘’Po- su neprobojni zidovi. Da nas Allah
znajem svoje učenike još od dana sačuva od ovakvih stanja. Istovremeno, negriješenje, neči-
kad je bilo rečeno: "Zar Ja nisam njenje loših djela prema sebi, dru-
Allah, dš.š., u Kur’anu kaže da
Gospodar vaš?" gima i najvažnije Bogu znači ukla-
će onima koji se pokaju njihova
njanje zastora, a činjenje dobrih
loša djela biti zamijenjena dobrim
Uklanjanje (sura Furkan), a onaj ko traži tome djela koja su čin zahvalnosti i lju-
zastora Allah i daje. Namaz, zikr, post i svi bavi prema Njemu raskrčuje tamu
drugi farzovi i ibadeti, približavaju koja nam ne dozvoljava da na bilo
Duše na ovom svijetu teže po-
Allahu i vode zadobijanju Njegovog koji način dokučimo ili naslutimo
novnom susretu sa Rabbom. Me-
vlana Rumi, k.s., ih poredi sa najem rizaluka. Na kraju krajeva, meka- Njegovu Bliskost, a za koju nam je
koji čezne za svojom Pradomovi- mi duša koji slijede poslije nefsul- rečeno da nam je On bliži nego žila
nom Najistanom. Allah, dž.š., dže- Mutmeinne jesu nefsi-Radije duša kucavica...
nnetske duše naziva Mutmeinne
- smirenim (89;27) a u narednom
ajetu za te duše govori da je On
zadovoljan sa njima i da su one za-
dovoljne sa Njim.
Riječ Ridvan doslovno znači za-
dovoljstvo, blagostanje, a iz nje su
izvedene riječi rizaluk, rida itd.
Međutim, Ridvan ima puno du-
blje značenje. U Suri 9:72 ono nosi
značnje uklanjanja zastora između
roba i Rabba. Ti zastori su itekako
prisutni na dunjaluku, ali iz ovog
ajeta saznajemo da ih ima čak i u
Džennetu: “A i malo Ridvanullaha
veće je od svega toga; to će, doista
uspjeh, veliki biti.”
Ili kako nas jedan kudsi hadis
obavještava : “Zar nećete da vam
(džennetlijama op.a.) dam ne-
što bolje od toga?”, a oni će reći:
“Gospodaru, šta može biti bolje?”,
a On će reći: “Spustit ću na vas Moj
Ridvan?”

17
 Put zikra -
put vraćanja
Ilahi ente maksudi ve ridake
matlubi! Moj Bože, Ti si moj cilj, a
ono za čim tragam je Tvoje zado-
voljstvo! U ovoj dovi nalazi se srž
tarikatskog učenja. Sufije i drugi
duhovni putnici nisu ništa bolji od
običnih ljudi, ali ono što ih razlikuje
od njih je upravo taj put preodgoja
duše, put prisjećanja. Namazi, zikr
i drugi farzovi i nafile treba da se
čine sa nijjetom zadobijanja Alaho-
vog rizaluka.
Šejh Tadžudin Usmani Hindi,
k.s., objašnjavjaući dovu «Ilahi ente
maksudi, ve ridake matlubi!» kaže
u svojoj knjizi Mefitahul me'ijje fi ta-
rikatin-nakšibendijje :
Korist zikira sa ovom dovom je
likvidacija svih misli i pomisli, svih
sjećanja i dosjećivanja, dok zikru-
llah, sjećanje samo na Allaha, ne
bude posve rastavljen i oslobođen
od drugih sjećanja i zikrova i dok
zakir totalno ne raskine veze i kon-
takt sa bilo čim drugim. Ako obav-
ljač ovakvog zikra nije ostvario sr-
čanog Ihlasa i ako njegovo srčano
stanje nije još u skladu sa njegovim
riječima onda mu od zikra, de fac-
to, nije cilj ono što tvrdi. U tom slu-
čaju navedeni zakir će dovu i izjavu
činiti «talkidski», po emru i opona-
šanju svoga tarikatskog muršida,
tj. po njegovoj direktivi i praksi, pa
će Inšallahu te ala sa bereketom
toga talkida postići i ostvariti srča-
ni ihlas, posvemašnju usklađenost
jezika i srca.
Šejh Hindi nam prenosi hadis
Poslanika, s.a.v.s., da je Svevišnji
Allah sakriven sa sedamdeset hi-
ljada svjetlosnih hidžaba a isto to-
liko i tamnih ( svjetlosni hidžabi su
18
realiteti ahiretskih svjetova, a tmin-
ski hidžabi su dunjalučki- tabiatski,
vizioni, fizički, metafizički objekti).
Tarikatski
postulati
Prema Hazreti Hadždže šejh
Abdulhalik Gudždevaniju, k.s., teze
ili postulati tarikatskog ponašanja
sadržani su u jedanaest termina
koje bi svaki salik trebao primjeniti
u svome životu. Da li su ovi prin-
cipi formulisani kako bi čovjek bio
počašćen uklanjanjem zastora i
kako bi zadobio Njegov Rizaluk
ne znam, ali slutim da je to upravo
zbog toga.
Tek poslije takvaluka, sabura i
šukra dolazi mekam zadovoljstva,
a taj mekam se zadobija, kako reče
Kušejri iz zadovoljstva Allahovom
odredbom. A nije zadovoljstvo da
ne osjetiš nevolju i kušnju nego je
zadovoljstvo da se ne protiviš Nje-
govoj odredbi i sudbini.
Zadobijanje Allahovog zadovolj-
stva je proces ili put koji traje cijeli
život, on je pun teškoća i odricanja
svojih nefsanskih prohtjeva. Taj
proces počinje tevbom i traje sve
dok se u potpunosti ne ukurbani
svoj nefs. On je proces zbog toga
što kroz ibadete koji se čine znači
i prisjećanje. Ono je prisjećanje na
Zavjet koji je dat još u Ezelu. Ono
je poništavanje svoga JA kojem se
čovjek od rođenja uči. On je u ko-
načnici oslobađanje od skrivenog
širka i potpuno predavanje i potič-
njavanje Allahu, a zar baš to nije
suština naše vjere!?
Bezmjesni i
besmisleni čovjek
K
ada bi na putu iz bez-
mjesta u bezmjesto
postojalo kakvo mjesto,
veli Rumi, k.s., i on bi sebi otvorio
dućan, te savjetuje one koji su to
već učinili da taj dućan zatvore i
otvore onaj bez mjesta.
No, mnogi imaju bojazan da
neće moći trgovati ‘svojim’ zna-
njem ako otvore ‘dućan’ bez mje-
sta. Znali ili ne znali to da je logika
propedeutička (pripremna) discipli-
na za svaku vrstu naukovanja i smi-
slenog govora uopće, oni slijede u
potpunosti njena pravila do kraja
života, jer to odgovara njihovoj na-
ravi. Sama logika iznašla je da po-
stoje četiri oblika misli (pojam, sud,
zaključak i dokaz) a ‘govor’ nije ni-
šta drugo do ‘oruđe’ putem kojeg
se te misli saopćavaju. Ukratko,
stvarnost nam se nadaje u vidu mi-
sli i kao tako pojmljenu izražavamo
je govorom. Uistinu, logika nikada
nije tvrdila da se bavi istinitim misli-
ma, nego je upućivala na metode
kako bi se došlo do istine u kojoj
se misli i stvarnost podudaraju. Svi-
ma onima koji hoće da razmišljaju
ovo je savjet i uputa da je ‘logička
etapa’ imanentna čovjekovom biću
u procesu dozrijevanja njegove
svjesnosti, te da se na određenom
stepenu mora prevazići. Ali, ovo
je istodobno i opomena mladim
ljudima da rečenu etapu iskoriste
za školovanje i studiranje. Pomni-
je sagledano, ako je logika u po-
četku učitelj, poslije će biti učenik
i sluga. Priznanje neznanja može
doći samo od onoga koji poznaje
svoje granice. Zasluga logičara je
nedvojbeno i u tome što nikada
nisu davali mogućnost da se misao
poistovjeti sa predodžbom, iako su
imali povoda za to( grč. idea – sli-
ka, oblik, vanjština...), niti da je ona
puki odraz realnih stvari i procesa,
itd. Ona sama jeste nastojala oko
misli ali nikada nije objelodanila šta
je to zapravo misao.
A kako nas divno Rumi, k.s., po-
učava: „Posmatraj vladavinu Boga
nad mislima. On im daje oblike ne
koristeći sredstva, bez pera i oruđa.
Kada bi pocijepao srce i iskidao
ga u male komadiće u njemu ne
bi mogao pronaći te misli: ni u krvi,
ni u nervima, ni gore ni dole, ni u
jednom dijelu tijela, jer one su ne-
materijalne i nepripadajuće; nećeš
ih pronaći ni vani. Pošto je vladavina
Boga nad mislima tako suptilna da
nema nikakvog znaka, zamisli koliko
je tek Stvoritelj svih stvari suptilan i
bez znaka...“(Fihi- ma- fihi, 92)
Bezmjesnost misli ukazuje na
bezmjesnu suštinu čovjeka (duh)
kao i znanje (‘ilm) istine koje je
imanentno toj bezmjesnoj naravi.
Ukoliko se zanemari ovaj vid ne-
prolazne, odnosno vječne ljudske
suštine a istakne prolazna i ‘mje-
sna’ dimenzija onda se bezmjesna
i istinita misao u vidu znanja (‘ilm-
znanje od Boga) povlači, a čovjek
biva utamničen svojom požudnom
dušom (nefs) i maštom koji se, dok
se služe govorom kao oruđem, re-
dovno i po ustaljenom pravilu ra-
skrivaju i iskazuju nama dobro po-
znatim stavom: „ Ja mislim...“(„Ego
cogito...“). Svojevremeno, ovo je
bila krilatica novovjekovne misli a
danas je u naučnom mišljenju vo-
mr. Nezir KRČALO
deća paradigma na kojoj moderna
nauka gradi vlastiti napredak.
Bezmjesnost je odlika Razuma,
dok je ‘mjesnost’ odlika tjelesne
duše kao i ‘njenog znanja’ izraže-
nog u vidu vlastitog (ego-ističnog)
mišljenja. Kako ne treba tragati za
suštinom u slučajnosti, prolaznosti
i ‘mjesnosti’ na veličanstven način
nam to otkriva Rumi k.s.: “Što se
tiče onoga koji traži znanje u srcu,
možeš plakati nad njim. A onome
koji traži Razum u (tjelesnoj) duši,
možeš se narugati.“(Fihi-ma-fihi,59)
To se pojašnjava jednostavnim
primjerom kroz odnos mošusa i
njegovog mirisa. Miris je svojstvo
mošusa i kao takav neodvojiv je
od njega jer se mošus manifestuje
putem njega. Ukoliko se neko veže
samo za miris, pogrešno postupa.
No, sretna osoba je samo ona koja
ide od mirisa do same stvari i nalazi
jedinstvo s njom.
Za razliku od mišljenja čije mje-
sto izviranja i pojavljivanja je svjesni
dio (glava) neprosvjetljene i ne-
preobražene tjelesne duše (nefs),
istinsko znanje (‘ilm) se manifestuje
putem srca (qalb), ali mu ono nije
izvor. Razum može u konačnici
da se manifestuje tek putem pre-
obražene tjelesne duše, tj. putem
njenog svjesnog dijela, kada motri
čistu istinu, ali mu tu nije izvor. Jed-
nostavnije rečeno, ako je Razum
Svjetlost onda je glava svjetiljka, ali
ona sama nije izvor Svjetlosti. Pošto
i Razum i znanje imaju bezmjesnu
narav, Rumi, k.s., istinskog čovjeka
oslovljava pridjevkom ‘bezmjesni i
besmisleni’.
19
 Hiljadu i jedna kap

Džizja -
porez za zimmije
Kada bi jedna zemlja došla pod vlast islamske države,
njeni građani nemuslimani su mogli napustiti zemlju i otići
negdje drugo ili sačiniti sporazum sa islamskom državom
i nastaviti živjeti na istom prostoru uz poštivanje principa
naznačenih u sporazumu. Takav sporazum se nazivao
zimmet, a građani nemuslimani zimmije. Sporazumom se
nemuslimani obavezuju na poštovanje odredbi islamskog
poretka i neučestvovanje u ratovima, a za uzvrat su plaćali
porez koji se nazivao džizja. Islamska država se obave-
zivala da će štiti život i imovinu zimija kao i slobodu vje-
roispovijesti. Džizju su plaćali samo odrsli, zdravi i za rat
sposobni muškarci. Žene, djeca, starci, bolesni, iznemog-
li, invalidi, monasi i prosjaci su bili izuzeti od ovog poreza.
Nakn što su hazreti Ebu Ubejde i Halid ibn Velid zauzeli
skoro cijelu Siriju, tadašnji bizantijski imperator 636. godi-
ne pokreće imperijalnu armiju sa ciljem protjerivanja mus-
limana nazad u pustinje Arabije. Halid ibn Velid je proci-
jenio da se muslimani ne mogu oduprijeti takvoj sili, osim
ako se povuku sa osvojenih teritorija i zaustave na rijeci
Jermuk gdje je moguće dočekati bizantijsku imperijalnu
armiju i poraziti je. Ebu Ubejde, kao glavnokomandujući
islamskih armija u Siriji, se složio sa prijedlogom i naredio
povlačenje trupa ka Jermuku.
Prije nego su muslimani napustili osvojene teritorije,
Ebu Ubejde je naredio da se lokalnom nemuslimanskom
stanovništvu vrate sredstva koja su na ime džizje platili
muslimanima. Za tu priliku izdat je i poseban proglas:
„Obaviješteni smo da velika neprijateljska sila kreće
protiv nas, vraćamo vam vašu džizju. Kako smo prethod-
no sklopili sporazum o štićenju vaših života i imetaka, mi
smo to dužni i sprovesti. Pošto, u ovakvim okolnostima,
ne možemo ispuniti svoje obaveze prema vama, vraćamo
vam novac koji smo od vas prikupili.“
Ovako human i pravičan gest je naveo lokalne kršćane
da se mole:
„Bog nam vas ponovo za gospodare poslao i učinio
vas pobjednicima nad Bizantijcima. Da su umjesto vas bili
oni, ne samo da nam ne bi ništa vratili, nego bi nam i os-
talo oteli.“

(Izvor: Thomas W. Arnold, Povijest islama, Sarajevo

1989, str 86-87)

20
 Prelasci
kršćana u islam
Širenjem islamske države nakon Poslanikovog a.s.
preseljenja na ahiret, tolerisanje kršćanskih crkava nije
dovođeno u pitanje. Posebno dobri odnosi su bili prema
kršćanima nestorijancima zbog njihovog učenja o Isau
a.s. koje se razlikovalo od crkvenog učenja zbog čega ih
je crkva smatrala hereticima. Ova naklonost islamske vlas-
ti nipošto nije značila i favoriziranje nestorijanaca na štetu
ostalih kršćana. Naprotiv, islamska vlast je sprečavala na-
pade jedne kršćanske sekte na drugu.
Uzimajući u obzir slobodu ispovijedanja vjere, koja je
općenito data kršćanima, nemoguće je prihvatiti laži da je
islam širen snagom mača. Čak i mnogi kršćanski teolozi
govore da je moralni pad ondašnje istočne crkve i njena
duhovna nizina nagnala mnoge da potraže čišću duhov-
nu atmosferu. Nemoćna u suprotstavljanju pada morala,
crkva pokušava sa celibatom (izbjegavanje braka) kao
odgovorom na sveprisutni nemoral. Put ka svetosti i du-
hovnom uzdizanju je tražen u pustinjaštvu, a osnovna od-
lika kaluđerstva bila je fizička nečistoća.
Dalje se, u hronikama kršćanskih teologa pronalaze
opisi situacija u kojoj jedna kršćanska sekta proganja dru-
gu, sve zbog nejasnih vjerskih propisa i metafizičkih pi-
tanja. Pravoslavni, nestorijanci i jakobiti su se nemilosrdno
sukobljavali sve do uništenja.
Islam je bio izuzetno privlačan onima koji nikako nisu
prihvatali bizantijski kler. Njihov imperator nije bio samo
vladar, on je bio i vrhovni svećenik. Tako je otvoren put
potpunom despotizmu koji je sve jače pritiskao običan
narod.
Izuzetni uspjesi islamskih armija su dodatno poljuljali
vjeru u kršćanstvo koje se pokazalo potpuno nemoćnim
pred islamom. Narodni rezon je bio taj da Bog daje uspje-
he onima koji su Mu dragi i sa kojima je zadovoljan.
Islamsko načelo bratstva i pravde, te potčinjavanje sva-
koga, pa čak i vladara, pod propise šerijata i nepostojan-
je nezajažljivog i nedodirljivog svećenstva je bilo suviše
atraktivno i privlačno. Napaćeni i obespravljeni narod je
shvatio da mu islam nudi zaštitu i častan život na ovom i
spas na budućem svijetu.
(Izvor: Thomas W. Arnold, Povijest islama, Sarajevo
1989, str 95-108)
Rusko
pravoslavlje
Ruski knez Vladimir je živio na prelazu iz desetog u je-
danaesto stoljeće. Kao i njegov narod, bio je paganske
vjere. Shvativši da je kulturno i politički neprihvatljiv osta-
nak u takvoj vjeri, Vladimir je odlučio prihvatiti jednu od
vjera: islam, katoličanstvo, jevrejstvo ili pravoslavlje.
U to vrijeme na obalama Volge živili su muslimani Buga-
ri koji su primili islam od muslimanskih trgovaca. Knez Vla-
dimir ih je pozvao i zatražio da mu objasne osnove islama.
Saslušavši muslimane, Vladimir se lijepo izrazio o islamu,
ali je rekao da Rusi nikada ne mogu primiti tu vjeru koja
zabranjuje pijenje alkoholnih pića koja su za njih, kako je
objasnio, sastavni dio životnih radosti.
Jevreji sa Kaspijskog mora su pokušali sa svojim izas-
lanstvom. Nakon što su objasnili principe svoje vjere i
iznijeli kratak historijat svoga naroda, Vladimir je odbio
rekavši: „Dakle, vi ste od Boga prokleti i protjerani iz svoje
domovine a sada želite druge učiti. Idite! Ne želimo, kao i
vi, ostati bez svoje domovine.“
Pošto je saslušao pravoslavne i katolike, Vladimira se
najviše dojmila pravoslavna vjera koja je obećavala oprost
grijeha i ulazak u raj uz tek neznatan napor i odricanje.
Potrebno je samo pokrstiti se.
Poslije savjetovanja sa kneževima ruskih pokrajina,
odlučio je poslati svoje učenjake da na licu mjesta prouče
svaku od ponuđenih vjera.
Po povratku sa putovanja, izaslanici su izvijestili o ono-
me šta su vidjeli. Izaslanik koji je bio u Istanbulu je bio
očaran jednom službom u Aja Sofiji kojoj je prisustvo-
vao. Veličanstvenost zgrade, bogata odjeća svećenika,
ukrašeni oltari, zanosni mirisi i opća raskoš pri ceremoniji
su oduševili izaslanika koji je sve te utiske zorno opisao
i predstavio knezu Vladimiru koji je ionako već naginjao
pravoslavlju.
Ostali izaslanici su sa ponižavanjem govorili o islamu i
ostalim vjerama koje su sada i konačno odbačene.
Tako je donesena odluka o prihvatanju pravoslavlja kao
vjere svih Rusa.
(Izvor: Thomas W. Arnold, Povijest islama, Sarajevo
1989, str 296-298)
21
 Dr. Ahmed Eš-Šerbâsi

Slast
imana
Iman ima slast, koja je iznad svake druge slasti! Ukus, ljepši od svih ukusa!
Oduševljenost, veću od svakog zanosa! Jer, slast imana je srčana, duhovna
i duševna slast! Ona teče i kôla kao što kôla voda kroz cvijet i krv kroz vene.
Na svog vlasnika baca zrake po svim njegovim organima, pa za njega nema
uzrujanosti niti nesanice, nema tjeskobe niti utučenosti, nego širina i milost,
zadovoljstvo i blagodat...

M
uhammed Resulu-
llah, s.a.v.s., je re-
kao: „Osjetiće slast
imana onaj ko bude zadovoljan
svojim gospodarem - Allahom,
svojom vjerom - islamom i svojim
poslanikom - Muhammedom!“
(Muslim, Tirmizi i Ahmed)
Gledajući desno i lijevo kroz
život, slušajući ovoga i onoga uo-
čavamo razne vidove poteškoća i
nesreća. Susrećemo se sa svako-
jakim jadikovanjima i psihološkim
tjesnacima kod ljudi. A tako su ri-
jetki oni sretni i zadovoljni! Najveći
krivac za takvo jadno stanje je taj
'opasni kancer' koji ruši sigurnost
i smirenost, a on je: nepostojanje
čvrstog uvjerenja (jekina) i vjerova-
nja (imana)! Jer, onaj koji vjeruje-on
poznaje svoj put, a ko poznaje svoj
put on je njime zadovoljan, pa tako
njime putujući dođe i do svog cilja.
Na tom putovanju, neminovno, za-
desi ga umor i određena patnja, ali
on ih dočeka strpljivošću i ustrajno-
šću. Tako, vjernik na svom putu ne
pridaje posebnu važnost onome
što ga zadesi, jer su njegov pogled
i njegova misao vezani za ono što
je Najvrijednije, ono što je Vječno!
Prvak cijelog čovječanstva Mu-
hammed Resulullah, s.a.v.s., nam
je pokazao put imana i sigurnosti
kada je rekao: „Osjetiće slast ima-
na onaj ko bude zadovoljan svojim
gospodarem - Allahom, svojom
vjerom - islamom i svojim poslani-
kom - Muhammedom!“ Iman ima
slast, koja je iznad svake druge
slasti! Ukus, ljepši od svih ukusa!
Oduševljenost, veću od svakog
zanosa! Jer, slast imana je srčana,
duhovna i duševna slast! Ona teče
i kôla kao što kôla voda kroz cvijet
i krv kroz vene. Na svog vlasnika
baca zrake po svim njegovim or-
ganima, pa za njega nema uzruja-
nosti niti nesanice, nema tjeskobe
niti utučenosti, nego širina i milost,
zadovoljstvo i blagodat...

22
 Zadovoljstvo
Allahom, dž.š.
Prva kapija od kapija prispi-
jeća do slasti imana je da insan
bude zadovoljan svojim gospo-
darem Uzvišenim Allahom. Jer,
On je Stvoritelj svega, Održavatelj
svih, Gospodar nebesa i zemlje,
Milostivi dunjaluka i ahireta, Vla-
dar svih svjetova. A zadovoljstvo
Njime podrazumijeva zadovoljstvo
u izvršenju ibadeta. Nadu, strah i
posvećenost samo Njemu. Pridrža-
vanje Njegovih zapovjedi i propisa,
a sustezanje od Njegovih zabrana.
I to, spoznavši mudrost tih naredbi i
zabrana ili ne. Ograničeni i slabašni
rob ne treba da pita svog Svezna-
jućeg Stvoritelja o mudrosti svake
Njegove Riječi. Iskreni rob se povi-
njava svome Stvoritelju, vjerujući u
Njegovu mudrost i pravdu, nadaju-
ći se Njegovoj milosti a strahujući
od Njegove kazne. Rob ima najveći
uzor u Njegovom Poslaniku, a.s.,
koji se svome Gospodaru ovako
obraćao: „Moj Allahu, Tvojim za-
dovoljstvom utječem se od Tvo-
je srdžbe, Tvojim oprostom od
Tvoje kazne, utječem se Tebi od
Tebe! Ne mogu Ti hvalu nabrojati,
Ti si onakav kao što si sam Sebe
pohvalio!“
Činio bi dovu i govorio: „Moj
Allahu, zato što Ti je poznat gajb
(skriveno), zato što imaš moć
nad stvorenjima, poživi me sve
dotle dok je život bolji za mene,
a usmrti me onda kad smrt bude
bolja za mene. Molim Te da mi
podariš strahopoštovanje prema
Tebi i kada sam sâm i kada sam
među ljiudima. Molim Te da mi
podariš riječ istine i kad sam srdit
i kad sam raspoložen. Molim Te
da mi daš umjerenost i kada sam
u neimaštini i kad sam i bogat-
stvu. Molim Te za blagodat koja
neće nestati. Molim Te za radost
oka koja neće presječena biti.
Molim Te za zadovoljstvo Tvojom
odredbom. Molim Te za lijep život
nakon smrti. Molim Te za užitak
slasti gledanja u Tvoje Plemenito
Lice. Molim Te za čežnju susreta
s Tobom, koji će biti bez nevolje i
bez iskušenja. Moj Allahu, ukrasi
nas imanom, učini nas upućenim
i onima koji će biti sredstvo za
uputu drugih!“
Iskreni rob ima divne uzore i u
prvacima ovog ummeta, koji su se
borili najvrijednijom borbom, koji
su činili najbolja djela, onima koji
su bili potpuno zadovoljni Uzviše-
nim Allahom! Tako bi, taj pravedni
halifa Omer ibn Abdulaziz, često
Allaha molio: „Moj Allahu, učini me
zadovoljnim Tvojom odredbom i daj
mi Svoj bereket u njoj, tako da ne
poželim ubrzati ono što Ti odgađaš,
niti da poželim usporiti ono što Ti
ubrzavaš!“
Abdullah ibn Mesud, r.a., je re-
kao: „Neimaština i bogatstvo su
dvije jahalice, nije mi važno koju ću
uzjahati. Ako je neimaština onda za
nju imam sabur (strpljivost), a ako je
bogatstvo onda za nju imam dare-
žljivost!“
Jahja ibn Muaz, k.s., je bio upi-
tan o tome kada rob dosegne stu-
panj zadovoljstva (rizaluka), pa je
rekao: „Kada se rob prema Gos-
podaru odnosi na četiri načina, pa
kaže: Ako mi podariš – prihvatam,
ako mi uskratiš – zadovoljan sam,
ako me ostaviš – robujem Ti a kada
me pozoveš – odazivam Ti se!“
Pa kada rob bude zadovoljan
Allahom, svojim Gospodarem i Nje-
gov Gospodar bude njime zadovo-
ljan! A kada je Njegov Gospodar
njime zadovoljan onda mu On bude
dostatan i dovoljan. On Uzvišeni ga
uzme pod Svoju posebnu zaštitu. A
nema većeg cilja za istinskog tra-
gaoca od Allahovog zadovoljstva.
Zato se u Kur'anu o zadovoljstvu
(rizaluku), između ostalog, navodi:
„Njima je On u srca njihova vjero-
vanje usadio i svjetlom Svojim ih
osnažio, i On će ih uvesti u dže-
nnetske bašče kroz koje će rijeke
teći, da u njima vječno ostanu.
Allah je njima zadovoljan, a i oni
su zadovoljni Njime. Oni su na
Allahovoj strani, a oni na Allaho-
voj strani će sigurno uspjeti.“ (El-
Mudžadele, 22.)
Zadovoljstvo
islamom
Druga kapija od kapijâ slasti
imana i užitka jekina je zadovoljstvo
svojom vjerom – islamom! Jer, islam
je lijek, svjetlo i pravi put. „Allahu je
prava vjera jedino – islam...!“ (Ali
Imran, 19.) „A onaj koji želi neku
drugu vjeru osim islama, neće mu
biti primljena...!“ (Ali Imran, 85.)
„Sada sam vam vjeru vašu usavr-
šio i blagodat Svoju prema vama
upotpunio i zadovoljan sam da
vam islam bude vjera.“ (El-Maide,
3.) Pa ako, danas, ima ljudi kojima
nije drago što su rođeni u islamu ili
im to ništa ne predstavlja, pa ranije
su muslimani na putu islama žrtvo-
vali sve što su posjedovali. Jedino
su brigu brinuli da njihova vjera
ostane ispravna.
Omer ibn El-Hattab, r.a., jednom
je svojoj ženi Âtiki, kad se na nju
bio razljutio, rekao: „Tako mi Allaha,
23
 bacit ću te u očaj!“ A ona ga upi-
ta: „Možeš li me odvratiti od islama,
nakon što me Allah u njega upu-
tio?“ „Ne mogu!“, odgovori Omer.
„Pa šta me to onda može baciti u
očaj?!“, upita ga ona.
Ona je ubjeđena i sigurna da
će biti zadovoljne duše sve dok se
drži svoje vjere, makar se na nju i
veliki belaji sručili! Nju brine samo
to hoće li možda napustiti, ne daj
Bože, svoju vjeru nakon što ju je
Allah u nju uputio. Poput Âtike,
svaki iskreni vjernik ne prihvata ni-
kakvu zamjenu za islam.
Zadovoljstvo
Muhammedom,
a.s.
Treća kapija koja vodi do slasti
imana je zadovoljstvo poslanikom
Muhammedom, a.s. Jer, on je do-
stavljač od Gospodara. Onaj koji je
objasnio vjeru. Protumačio Kur'an.
Sproveo šerijat. Jer, Allah veli: „Ono
što vam Poslanik da to uzmite, a
24
ono što vam zabrani, ostavite.“
(El-Hašr, 7.) „I tako Mi Gospodara
tvoga, oni neće biti vjernici dok
za sudiju u sporovima međusob-
nim tebe ne prihvate i da onda
zbog presude tvoje u dušama
svojim nimalo tegobe ne osjete i
dok se sasvim ne pokore.“ (En-
Nisa, 65.) I zato što Poslanik, a.s.,
kaže: „Niko od vas neće biti pravi
vjernik sve dok mu ja ne budem
draži od njega samoga, od nje-
gove djece, od njegove žene i od
svih ljudi zajedno!“
Zadovoljstvo Poslanikom, a.s.,
uključuje i slijeđenje njega, ugleda-
nje na njega, prihvatanje njegovih
riječi i djela.
Ako postoji zalutala grupacija
koja napada sunnet, koja ubacuje
sumnje u Poslanikove, a.s., hadise,
koja propovijeda da je samo Kur'an
dovoljan, pa ova skupina ustvari
želi dokrajčiti islam. Kada bi uspjeli
da odvrate vjernike od sunneta, a
to im neće poći za rukom, onda bi
zagovarali da treba i Kur'an osta-
viti. Međutim: „Oni žele da utrnu
Allahovo svjetlo ustima svojim, a
Allah će učiniti da svjetla Njego-
va uvijek bude, makar krivo bilo
nevjernicima.“ (Es-Saff, 8.)
Ako postoje ljudi koji se okreću
od islama, koji se ismijavaju nje-
govim propisima, ako postoje lju-
di koji vjeruju u Allaha ali se toga
stide, pa od najvećih potreba je da
postoji zajednica koja će biti po-
nosna na svoj islam, ubjeđena u
njega, koja poput Poslanika, a.s.,
kaže: „..."Ovo je put moj, ja pozi-
vam Allahu, imajući jasne doka-
ze..." (Jusuf, 108.)
Neka svako od nas moli Allaha
da bude pripadnik ove čvrste, vjer-
ničke skupine. Iz dubine duše go-
vorimo: Zadovoljan sam Allahom,
svojim Gospodarem! Zadovoljan
sam islamom, svojom vjerom! Za-
dovoljan sam Muhammedom, a.s.,
svojim poslanikom!
S arapskog preveo: Nedžad Ćeman
 Dr. Almir FATIĆ

Babo i
Dedo u
Kur’anu
K
ur’an koristi dvije riječi da označi ono što se
u našem bosanskom jeziku podrazumijeva
pod riječju babo ili otac. Te dvije riječi su
ebun i vālidun. Rani muslimanski jezikoslovci tragali
su za preciznim značenjima ova dva izraza te rasprav-
ljali o tome jesu li ili nisu istoznačni (sinonimi).
Za ishodište ovih rasprava uzimali su kur’anski tekst
i njegovu upotrebu riječi ebun i vālidun, te na tome gra-
dili valjanu argumentaciju u odbrani svojih stavova.1
U ovome tekstu slijedit ćemo mišljenje onih jeziko-
slovaca koji zastupaju stav kako ova dva izraza imaju Danas su uočljive duboke krize na relaciji sin-otac,
svoje specifičnosti koje ih jedan od drugog razlikuju unuk-djed i sl., i stoga je neophodno da našu pažnju
u značenjskim nijansama (Ibn Fāris, Džezā’irī…) a stalno usmjeravamo na kur’anski tekst koji nam nudi
potom i navesti neke kur’anske ajete koji idu u prilog izobilje dragocjenih moralnih normi u tom pogledu.
ovom mišljenju. Smatramo da je potrebno aktualizirati ovaj problem
U svjetlu toga pokušat ćemo derivirati i neka znače- kako bi se lakše suprostavili agresivnoj materijalizaciji i
nja koja nam se u ovom trenutku čine važnima, s obzi- modernizaciji u ovom segmentu muslimanske kulture.
rom na današnju modernu civilizaciju u kojoj je institu- Samo iskrenim i autentičnim življenjem kur’anske po-
cija babe pa i djeda ozbiljno ugrožena. Ugroženost tih ruke muslimani danas mogu drugima i drugačijima od
dvaju, za muslimansku porodicu nezamjenljivih institu- sebe pokazati vrijednosti zdrave islamske porodice i
cija, uslijedila je kao posljedica prodora modernog za- zdravih odnosa koji vladaju unutar nje.
padnjačkog stila života i odnosa unutar muslimanske
Prava je dragocjenost unutar civilizacije zapadnjač-
porodice ovdje u Bosni i Hercegovini ili, pak, one koja
koga kruga njegovati autentični muslimanski odnos
se našla u nekoj od evropskih ili drugih država, a koje
spram babe ili djeda. Moderne i industrijski razvijene
imaju potpuno drugačiji svjetonazor od onoga kojeg
zemlje svijeta danas ne mogu naći izlaz u tim odno-
naučavaju muslimanski izvori vjere: Kur’an i Sunnet.
sima. Porodice se raspadaju, svako punoljetno dijete
1
Više o ovome vidi u: Muhammad Nûruddîn al-Munadždžid, ima pravo na sopstveni stan, a time i na odvojenost od
at-Tarāduf fī al-Qur’ān al-karīm bayna an-nazariyya wa’t- oca ili djeda. Ili se, pak, roditeljska ili djedovska sudbi-
tatbīq – Sinonimija u Kur’anu između teorije i prakse, Dâr na završava u nekom od staračkih domova u kojima ih
al-fikr, â, Dimašq, 1997. ne posjećuju njihova djeca.

25
 Trka za novcem ili bauk potrošačke kulture uzima
svoj danak među odnosima onih najbližih. Bolno nam
je konstatovati da se bošnjačke muslimanske poro-
dice u domovini, kao i one koje su svoje udomljenje
našle u nekim evropskim i drugim državama, povode
za tim trendom. Ne samo da time dolazi do strašnih
posljedica u porodičnim odnosima nego se time i odu-
dara od izvornog islamskog nauka. Kur’an nas često
na svojim stranicama poziva na promatranje i putova-
nje ovim svijetom kako bismo primili i primijenili pouke
koje nam se nadaju. Slijediti onoga koji je i sam propao
ili propada nema nikakva smisla niti svrhe!
Upotreba riječi “babo”
i “djed” u Kur’anu
Riječ ebun u Kur’anu ima općenitiju i širu upotrebu
od riječi vālidun. Njome se misli na direktnog oca, za-
tim na djeda, pradjeda i daleke predake. Mnogi aje-
ti kazuju o takvoj upotrebi riječi ebun. Navest ćemo
samo neke:
Kada Jusuf reče ocu (li ebīhi) svome…; (Jusuf, 4.)
…u vjeri pretka (ebīkum) vašeg Ibrahima. Allah
vas je odavno muslimanima nazvao...; (al-Hadždž, 8.)
Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših predaka
(ābā’ikum) drevnih. (as-Saffat, 126.)
Kada je posrijedi izraz vālidun njime se misli samo
na direktnog oca tako da se u Kur’anu ovom riječju
ne označava djed. Također se navodi samo u jednini i
dvojini, a pri tome se misli na oba roditelja tj. direktnog
oca i majku. Kur’an veli: I roditeljima dobročinstvo či-
niti (we bi’l wālidejni ihsanen). (al-Baqara, 83.) Jedna
od, možda, najznačajnijih diferencijacija između ova
dva izraza jeste u tome da se u Kur’anu riječ ebun upo-
trebljava u smislu očinstva, a pod čime se podrazumi-
jeva: intelektualno staranje, napućivanje i vođstvo nad
djetetom. U prilog ovakvog stava Kur’an nam govori:
I kad uđoše onako kao im je otac njihov (ebūhum)
naredio; (Jusuf, 28.) Neću napustiti ovu zemlju dok mi to
otac moj (ebī) ne dozvoli.; (Jusuf, 80.) Nećemo, slijedit
ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje (ābā’ena);
(al-Baqara, 170.) Ne, odgovoriše, ali mi smo upamtili
pretke naše (ābā’ena) kako tako postupaju; (aš-Šu’ara’,
74.) Otac (ebūki) ti nije bio nevaljao. (Merjem, 28.)
Kako se vidi iz navedenih ajeta, otac ili babo je onaj
26
koji vodi računa o odgoju djeteta; on naređuje, on je
onaj od kojeg se traži dopuštenje ili onaj koji se slijedi.
Ovi ajeti upravo potvrđuju ono što smo maloprije rekli,
babi pripada napućivanje, vođstvo i odgoj nad svojim
djetetom i to posredstvom vlastitog primjera i uzora,
bio on loš ili dobar babo! Râgib Isfahânî veli da o tome
govori i slijedeći kur’anski ajet:
Mi smo zatekli naše pretke (ābā’ena) kako ispovjeda-
ju vjeru i mi ih u stopu slijedimo. (az-Zukhruf, 23.)
Isfahânî dalje nastavlja i kaže da se ovaj ajet ima
razumjeti na taj način da se ovdje misli na učenjake
koji su im prenijeli određena znanja te to potvrđuje još
jednim ajetom:
Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše
slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli. (al-Ahzab,
67.)
Iz ovoga ajeta spomenuti komentator Kur’ana zaklju-
čuje da se riječ ebun metaforički koristi i za učenjake i
vođe jednog naroda.2 Riječ vālidun nema metaforič-
ke upotrebe u kur’anskome tekstu i za razliku od riječi
ebun, koja ističe intelektualni aspekt u razvoju čovjeka,
ona ističe njegov emocionalni aspekt. To se ponajbolje
vidi u onim kur’anskim ajetima koji oporučuju suosje-
ćajnost, dobročinstvo i zahavalnost prema roditeljima
gdje se redovno koristi izraz vālid u dvojini. Takvi ajeti
su npr.:
...i roditeljima (bi’l wālidejni) dobročinstvo činiti…;
(al-Baqara, 83.)
Budi zahvalan meni i roditeljima svojim (wālidejke).
(Luqman, 14.)
I roditeljima svojim (bi wālidejhi) bio je dobar;
(Merjem, 14.)
Gospodaru moj, oprosti meni i roditeljima mojim (bi
wālidejje). (Nuh, 28.)
Iz ovih se ajeta jasno vidi da se riječ vālidun odnosi
samo na direktnog oca, tako da nema ni spomena o
djedu ili dalekim precima kao što ih u sebi sadrži riječ
ebun.
Ovdje se uočava prisnost i emocionalna povezanost
između babe i njegova djeteta, dok je ta veza slabija
2
Ar-Râgib al-Isfahânî, Mu’džam mufradāt alfāz al-Qur’ān –
Rječnik kur’anske leksike, Dâr al-kutub al-’ilmiyya, BayrĐt,
1997, 13.
kada su u pitanju unuci i njhovi djedovi.
Koliko je zapravo jaka ta emocionalna veza između
babe i njegova djeteta vidimo najjasnije iz kur’anske
sure El-Beled (3) gdje se Uzvišeni Allah zaklinje:
I roditeljem (wālidin) i onim koga je rodio.
Ovdje postoji još jedan momenat koji komentato-
ri Kur’ana vole često naglašavati. Naime, osvjedočili
smo se u veoma blisku, prisnu vezu između roditelja i
njegovog djeteta. Međutim, ta duhovna veza, premda
tako jaka i snažna na ovome svijetu, na Kijametskom
danu bit će nemoćna da bilo šta učini. A kome bi ro-
ditelji ili dijete prvo u pomoć pritekli? Roditelji svome
djetetu a dijete svome roditelju!
Ali poslušajmo Govor Vječnoga Gospodara u suri
Lukman (33):
O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana
kad roditelj (wālidun) djetetu svome neće moći nimalo
pomoći, niti će dijete moći svome roditelju (wālidihi)
imalo pomoći!
Da kur’anski izraz vālidun ističe emocionalni aspekt
u čovjeku može se još vidjeti i iz onih kur’anskih ajeta
koji naređuju dobročinstvo prema roditeljima i visoko
poštovanje spram njih uz redovnu osudu uznemirava-
nja roditelja pa makar to bilo i sa “uh”:
Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanja-
te i da roditeljima (wālidejni) dobročinstvo činite. Kad
jedno od njih dvoje, ili oboje kod tebe starost dožive ne
reci im ni ‘uh’- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se
rječima poštovanja punim. (al-Isra’, 23.)
Kur’an naglašava da u ovoj emocionalnoj vezi izme-
đu roditelja i njihove djece ne smije biti nikakve štete ni
po jednu stranu:
Majka (wālidetun) ne smije da trpi štete zbog djete-
ta svoga, a ni otac (mevlūdun) zbog svoga djeteta. (al-
Baqara, 233.)
Ovdje valja istaći i važnu činjenicu da dijete ne smi-
je trpjeti roditeljske svađe i razmirice. Današnjoj nauci
poznat je pedagoški i psihološki razvoj takve djece.
Uprkos tome što islam pridaje, kako smo vidjeli,
izvanredno važno mjesto emocionalnoj vezi ili sponi
između roditelja (babe i majke) i njihova djeteta, po-
stoje momenti kada ta spona ne smije preći određenu
granicu. Ovdje se, prije svega, misli na akidet (vjero-
vanje u temeljne istine vjere) i na šeri’atske propise, a
prvenstveno se misli na presude i svjedočenja kada se
zahtijeva pravda pa makar i protiv sebe i svojih rodite-
lja. Poslušajmo i duboko se zamislimo nad kur’anskim
ajetom koji nam kaže:
O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha
radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja (wālidejn).
(an-Nisa’, 135.)
O, kako li samo Kur’an pogađa nas ljude kada čita-
mo ovakve i slične ajete!
Budi zahvalan Meni i roditeljma svojim (wālidejke),
Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da dru-
gog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš,
ti ih ne slušaj. (Luqman, 14-15.)
Dakle, emocionalna veza sa roditeljima ne nadvla-
dava vjerničko vjerovanje u istine islama. Kazat ćemo
još da izrazi ebun i vālidun kada se koriste u kontekstu
nasljedstva (mīrās) i imovinskih prava imaju istovjetno
značenje u kur’anskome tekstu.3 Proces nasljedstva i
prenošenja imovinskih prava s jedne osobe na drugu
samo po sebi uključuje i one aspekte u čovjeku koji su
sadržani u riječi ebun, kao i one koji se nahode u riječi
vālidun. Uistinu je Kur’an Govor Allaha veličanstvenog!
Govoru o babi i djedu prethodi uvijek govor o majci, o
tom časnom liku kojem je ljudski duh podario najljepše
stranice izražene kroz poeziju, prozu, priču, roman…
Zapravo riječ vālidun vrlo često se koristi u dvojini
te je na neki način vrlo bliska pojmu majka. Ovaj izraz
se u Kur’anu spominje na 27 mjesta u raznim jezičkim
varijacijama, dok se riječ ebun spominje na 84 mjesta.
Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji
obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti uslišaj
dovu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i rodi-
teljima mojim, i svim vjernicima - na Dan kada
se bude račun polagao!”
3
Vidi, npr., prijevod ili izvornik sedmog i jedanaestog ajeta
sure an-Nisa’.
27
 Hazreti ALIJA r.a. | PISMO PRIJATELJU

Hazreti
Alijina
uputstva
državnim
službenicima
Nema nikakve sumnje da je hazreti Alija bio najučeniji čovjek svoga vremena.
Poslanik, a.s., je govorio: „Ja sam grad znanja, a Alija je kapija toga grada.“
Pored znanja o vjeri, hazreti Alija je imao i ostala znanja, kao što je znanje o
ljudskoj prirodi i znanje o upravljanju državom. U ovom broju ćemo iznijeti
nekoliko njegovih savjeta državnim službenicima koje je postavljao.

A
bdullah ibn Abbas je
bio namjesnik Basre.
Hazreti Alija mu je dao
slijedeća uputstva:
„Trebaš znati da je Basra mjesto
kojem šejtan naginje. Ona je dom
razdora i razmirica. Pažljivo tretiraj
njene stanovnike i ukloni strah iz
njihovih srca. Do mene su doprle
vijesti da si poduzeo neke repre-
sivne mjere prema plemenu Benu
Temim. Ti ljudi igraju važniju ulogu
nego drugi. Tako je sada, a tako je
bilo i u doba džahilijeta. Mi imamo
posebne odnose sa njima i neop-
hodno je da ih stalno jačamo. U
svom govoru i svojim postupcima
načini razliku između dobrog i lo-
šeg. Imenovao sam te na dužnost
i odgovoran sam za tvoje postupke.
Polažem nade u tebe, pa nemoj me
iznevjeriti.“
Uputstva Zijadu bin Ebiji, namje-
sniku Farsa:
„Vodi računa o stvarima admini-
stracije. Bit ću obaviješten o sva-
kom tvom prestupu, bit ću strog
prema tebi i neću te štediti. Budi
umjeren i ne rasipaj državnu imo-
vinu. Troši samo onoliko koliko je
neophodno. Sve viškove sačuvaj za
teška vremena. Ne budi ohol. Ako
budeš ohol, zar misliš da te Allah
neće poniziti? Čovjek je cijenjen
prema svojim postignućima. Svako
će žeti ono što posije.“
Uputstva sakupljačima zekata:

28
 „Obavljajte svoje dužnosti sa što
većom pobožnošću i ne prijetite ni
jednom muslimanu. Ne prepuštajte
se postupcima koje narod ne voli.
Ne ubirite ništa izvan onoga što je
Allah naredio. Kad se približite na-
selju, sjašite malo ranije i ne ulazite
u tuđe kuće. Kad uđete u rezidenci-
je, budite pristojni i dostojanstveni.
Uljudno se pozdravljajte sa svakim.
Ako vam ne odgovore na pozdrave,
nemojte se brinuti. Recite im da vas
halifa šalje sa zadatkom prikuplja-
nja onog što je Allah naredio da se
prikupi. Ako neko od njh kaže da
nema šta dati, ne ulazite u rasprave
sa njima. Ako pristanu na davanje,
nastavite sa vašim poslom nimalo ih
ne uznemiravajući. Ako daju zekat u
vidu domaćih životinja i kamila, ne
ulazite u torove bez dopuštenja vla-
snika, a kada uđete, ne činite ništa
što bi uznemirilo vlasnika. Ne ostav-
ljajte dojam o sebi kao da ste nad-
moćni nad njima. Pri procjeni zeka-
ta, nastojte dati vlasniku mogućnost
da sam izabere šta će dati sve dotle
dok ne bude zadovoljan. Sve što
prikupite dajte na čuvanje ljudima
pobožnim u koje imate povjerenje.
Ako je životinja uzeta kao zekat, ona
ne može biti hroma, nezdrava ili na
bilo koji način nesposobna. Ako je
životinja vrlo mlada, neka ne bude
lišena mlijeka. Kad prikupite životi-
nje, dobro ih hranite i ne izlažite ih
teškoćama.
Dok vršite svoje dužnosti, uvijek
se bojte Allaha. Dobro procjenjujte
kako ćete vršiti Allahove zapovijedi.
Ne budite kruti i ne izvršavajte zapo-
vijedi suviše doslovno i kad su one
ispravne samo s vana gledajući, a u
suštini su loše. Uvijek nastojte raditi
ono što govorite. Ne postupajte sa
ljudima tako da se osjećaju manje
vrijednima od vas. Nipošto ih nemoj-
te šikanirati, jer su u islamu svi ljudi
jednaki. Jedan dio onog što priku-
pite pripada vama, ali vodite računa
da sirotinja ima prednost nad vama.
Nemojte nikoga lišavati njegovog
prava. Ono što vam je povjereno,
ne pronevjeravajte ni po koju cijenu.
Najgori zločin je pronevjera povjere-
nja i nevjernost imamu.“
U Bici na Siffinu, hazreti Alija je
svoju zastavu povjerio sinu Muha-
mmedu Hanefiji. Tom prilikom dao
mu je slijedeća uputstva:
„Sinko moj! Neka se planine po-
maknu sa svoga mjesta, ali ti se ne
smiješ pomaknuti sa mjesta koje ti je
dodijeljeno. Učvrsti svoja stopala za
zemlju tako čvrsto kao da su ekseri-
ma prikovana. Uđi u bitku s čvrstim
ubjeđenjem da si svoju glavu pro-
dao Allahu. Uvijek imaj na umu da
je uspjeh samo kod Allaha. Nikada
ne podigni svoju ruku na bolesne,
žene, starce i djecu, pa čak i ako te
budu psovali i vrijeđali. Nipošto ne
sakati tijelo neprijatelja ili bilo koje
osobe i pristojno ih sahrani.“
Njegovi savjeti vojskovođama na
pograničnim teritorijama:
„Iako je vojskovođa zaslužio da
bude postavljen na visoku koman-
dnu dužnost, on nipošto ne smije
mijenjati svoj odnos prema potči-
njenima. Pošto je Allah bio pažljiv
prema njemu i doveo ga do visokog
položaja, on treba biti pažljiv prema
ljudima koji su mu povjereni. Vaše
pravo kod mene je da ne tajim ni-
šta od vas. Moja dužnost je da se
sa vama savjetujem o državnim po-
slovima osim o onome što je Šerijat
jasno odredio i da vas nipošto ne
lišavam vaših prava. Ako budem šti-
tio vaša prava, vi ste obavezni da mi
budete pokorni i ne smijete oklijevati
u izvršenju mojih naređenja. Ne pla-
šite se poteškoća koje vas očekuju
u vašoj borbi za trijumf istine. Ako ne
budete tako radili, izgubit ćete moje
poštovanje i odgovarat ćete za vaše
postupke. U tom slučaju ćete biti
kažnjeni. Znajte da vas neću štediti i
da vam neću činiti ustupke. Kako se
ja odnosim prema vama, tako se i vi
odnosite prema svojim potčinjenim.
Takvo uzajamno razumijevanje će
držati stvari na svom mjestu.“
Svojim oficirima je davao instruk-
cije oko tretmana pobunjenika:
„Ako se pobunjenici pokaju i vra-
te pod kontrolu, prihvatite pokaja-
nje i ne budite strogi prema njima.
Ukoliko ustraju u pobuni i ne budu
slušali argumente, tad ih napadnite
armijom koja vam je odana. Osla-
njajte se samo na iskrene prijatelje.
Ne brinite za one koji su nezainte-
resirani. Bolje je da sjede na svojim
mjestima kad vam već nisu odani.“
Armijama je davao slijedeće sa-
vjete:
„Kad logorujete na bojnom polju,
neka vaš logor bude u podnožju
brda i na obali rijeke ili kanala, tako
da ste sigurni sa te strane. Postavite
osmatrače na vrhove brda ili na dru-
ga strateška mjesta da vas neprija-
telj ne zatekne nespremne. Znajte
da je vaša prethodnica ono što su
čovjeku oči i uši. Razvijajte obavje-
štajnu službu. Vaši redovi ne smiju
biti razjedinjeni. Kad logorujete ili
kad maršujete nastupajte kao jedno
tijelo. Tokom noći postavite dobre
stražare. Vaši izviđači moraju uvijek
biti oprezni. Budite pažljivi čak i kad
spavate i uvijek budite spremni sko-
čiti i latiti se oružja čak i na najmanju
opasnost.“
29
 Emina ĆEMAN | Simboli ljepote i bogatstva kroz Kur'an i Hadis

Zlato
„A one koji budu vjerovali i dobra djela činili - Allah će sigurno uvesti u
Džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od
zlata i biserom kititi, a odjeća će im svilena biti.“ (El-Hadždž, 23)

Z
lato je metal poznat još
od 3.000 godina prije ro-
đenja Isaa, a.s. Koristio
se kao novac, nakit ili ukras, po-
stajući na taj način simbol ljepote,
moći, bogatstva i raskoši. Raritet
zlata u prirodi davao je njegovom
vlasniku privilegovan položaj, a
njegov kvalitet i lahkoća kovanja je
bio razlogom izlijevanja najljepših
skulptura i ukrasa koje pamti histo-
rija.
Bez sumnje, zlato i ono što ono
simboliše igra bitnu ulogu u čovje-
kovom životu. Kao takav je spome-
nut i u Kur'anu i hadisu. Islam ne
govori o zlatu u jednom i striktnom
kontekstu – niti potpuno negativ-
nom, niti potpuno pozitivnom - on
ga ocjenjuje u skladu sa posljedi-
cama koje zlato ostavlja na čovje-
kov život i dušu. Posmatrajući ajete
u kojima se spominje zlato, primje-
tit ćemo da ga Kur'an postavlja u
dva konteksta – jedan negativan i
jedan pozitivan.
Zlato kao
iskušenje
Negativan kontekst je uglavnom
vezan za dunjalučko zlato, ono
koje čovjek gomila ne trošeći ga na
Allahovom putu i koje ga odvlači
od vjere i dobročinstva. Takvo zlato
se u Kur'anu pojavljuje u ulozi isku-
šenja, odnosno jednog od uzroka
ljudske nesreće na ahiretu. Kur'an
upozorava da je ono samo uživa-
nje na ovom svijetu:
„... i ukrase od zlata bismo im
dali, jer sve je to samo uživanje
u životu na ovom svijetu, a onaj
svijet u Gospodara tvoga biće za
one koji budu Njegova naređenja
izvršavali, a Njegovih zabrana se
klonili.“ (Ez-Zuhruf, 35)
„Ljudima se čini da je lijepo
samo ono za čim žude: žene, si-
novi, gomile zlata i srebra, divni
konji, stoka i usjevi. To su bla-
godati u životu na ovom svijetu;
a najljepše mjesto povratka je u
Allaha.“ (Ali Imran, 14)
Komentarišući ovaj ajet, šejh
Ismail Hakki spominje predaju u
kojoj se kaže: „Kada je Adem, a.s.,
izašao iz Dženneta, zbog njega je
plakalo sve osim drveta Ûd, zlata
i srebra, pa je Allah, dž.š., rekao:
'Kada bi u vašim srcima bilo sami-
losti plakali biste iz straha od Mene!
Uistinu će vatra spaliti one čija srca
budu gruba. Tako Mi Moje Moći i
Uzvišenosti, neće od zlata niti sre-
bra moći biti izliven ni jedan prsten,

30
dinar, dirhem, niti narukvica osim
vatrom. A ti, o Ûd-drvo, bit ćeš u va-
tri i žalosti do dana kijameta.'“
Sufije često upozoravaju na
opreznost naspram idolatrije, po-
drazumjevajući pod tim sve ono
što čovjeka odvodi od Gospodara,
dž.š. Idol tako može biti novac, dje-
ca, posao ili zlato. Najupečatljiviji
kur'anski primjer obožavanja zlata
je svakako kazivanje o Benu-Israilu
koji iskoristiše Musaovo, a.s., odsu-
stvo napravivši sebi idola u obliku
teleta od zlatnog i ostalog nakita.
Imam Kurtubi u svom tefsiru navo-
di predaju da je Musa, a.s., nakon
svog povratka uništio zlatno tele i
njegove dijelove razbacao po moru,
naredivši pripadnicima Benu-Israila
da se napiju te vode. Kada su se
napili, na usnama onih koji su još
uvijek voljeli zlatno tele ostale su
strugotine zlata. Zbog toga ih Allah,
dž.š., koreći spominje ajetom „...
srca njihova su, zbog nevjerova-
nja njihova, još bila nadojena te-
letom...“ (El-Bekare, 93).
Pogubnost i prolaznost zlata
uočljiva je iz samog njegovog ime-
na. Naime, riječ zlato (zehebun) na
arapskom jeziku je izvedena iz istih
harfova kao i riječ otići (zehebe).
Time je ukaz, kako vele mufessiri,
na to da je zlato prolazno. Imam
Kušejri još dodaje: „To je zbog toga
što srca zbog zlata odlaze iz prisut-
nosti Uzvišenoga.“
je divna odijela i ukrase upravo od
zlata onima koji budu vjerovali i do-
bra djela činili:
„A one koji budu vjerovali i do-
bra djela činili - Allah će sigurno
uvesti u džennetske bašče, kroz
koje će rijeke teći, u njima će se
narukvicama od zlata i biserom
kititi, a odjeća će im svilena biti.“
(El-Hadždž, 23)
„... edenske perivoje u koje će
ući, u kojima će se zlatnim na-
rukvicama, biserom ukrašenim,
kititi, a haljine će im, u njima, od
svile biti.“ (Fatir, 33)
U tefsiru ovog ajeta šejh Ismail
Hakki kaže: „Allah, dž.š., će im dati
zlatne narukvice jer je to najbolji
metal, a i oni koji budu nosili takve
narukvice će biti najbolji. U 21. ajetu
sure El-Insan Allah, dž.š., obeća-
je narukvice od srebra. Moguće je
da je u tome ukaz na to da će neki
nositi zlato a drugi srebro, u skladu
sa svojim zaslugama. Zlato će nositi
Allahovi bliski robovi (mukarrebun),
a srebro dobri (ebrar).“
Imam Razi u svom promišljanju
o džennetskim nagradama uočava
zanimljivost – spominjenje izobilja
zlata i srebra u džennetu znači da
vjernicima neće nedostajati ni ono
što je manje vrijedno od njih.
Dok Muhammed, a.s., muslima-
nima na dunjaluku zabranjuje pije-
nje iz zlatnog i srebrnog posuđa,
a muškarcima i nošenje zlata kao
nakita i odjeće - Džennet onima koji
mu se budu pokoravali donosi za
nagradu upravo ono od čega su se
sustezali:
„Oni će biti služeni iz posuda
i čaša od zlata. U njemu će biti
sve što duše zažele i čime se oči
naslađuju, i u njemu ćete vječno
boraviti.“ (Ez-Zuhruf, 71)
Uistinu, opisi Dženneta obiluju
spominjanjem zlata – pored nakita
i posuđa, tu su opisi džennetskog
drveća čije će korjenje biti od zla-
ta, ali i najmanjih predmeti kao što
su zlatni češljevi koje Poslanik, a.s.,
spominje u jednom svom hadisu.
Imam Sujuti u svom tefsiru prvog
ajeta sure El-Isra bilježi predaju u
kojoj Muhammed, a.s, razgovara
sa Džibrilom, a.s., tokom miradža
kada mu Džibril, a.s., pokazuje na
rijeku Kevser govoreći: „Ovo je rije-
ka Kevser koju ti je Allah dao. Oba-
le su joj od zlata i srebra, korito od
rubina i smaragda, a njena voda je
bijelja od mlijeka.“
Čovjek ukrašava ono što voli, a i
Allah, dž.š., će na ahiretu ukrašavati
one koje voli. Zlato neće biti jedini
ukras jer je Njegova riznica nepre-
sušna.
U narednom broju Semerkanda
pisat ćemo o još jednom ukrasu
– srebru, nadajući se da ćemo biti
okićeni njime u Džennetu.

Zlato kao Pogubnost i prolaznost zlata uočljiva je iz

nagrada
Drugi kontekst unutar kojeg se
zlato spominje u Kur'anu je pozi-
tivan i odnosi se na džennetske
nagrade vjernicima. Ne mali je broj
ajeta u kojima Allah, dž.š., obeća-
samog njegovog imena. Naime, riječ zlato
(zehebun) na arapskom jeziku je izvedena
iz istih harfova kao i riječ otići (zehebe).
U tome je najveći ukaz, kako vele mufessiri,
na to da je zlato prolazno.

31
 Govor stanja

Sjećati se Allaha dž.š. Više

Sehl b. Abdullah Tusteri kazuje:
Još dok sam imao tri godine gle-
dao bih kako moj dajdža klanja
noćni namaz. Jednog dana me
upita: "Jesi li ti svjestan, sjećaš li
se Allaha, dž.š., koji te je stvorio?"
"Kako da budem svijestan, kako da
se sjećam?", upitah.
Na ovo mi on ovako reče:
"Svaku noć kad legneš u krevet tri
puta srcem, bez pokretanja jezi-
ka reci: "Allah je sa mnom, Allah
me vidi i Allah zna sve ono šta ra-
dim…."
Nakon godinu dana ponovo sam
vidio dajdžu pa mi on reče: "Ono
čemu sam te poučio nastavi raditi
do svoje smrti. Jer sve ono što je na
dunjaluku, odvaja te od ahireta." nikada
neću piti
Ja sam nastavio ovako raditi godi-
nama i pronašao sam spokoj u tim
riječima.
Jednom drugom prilikom dajdža
Prenosi se da je jedne prilike
mi reče: "O šejh! Onaj ko vjeruje da
Omer, r.a., prolazio ulicama
je Allah s njim, da ga vidi i da On
Medine. U susret mu je dolazio
zna sve ono što radi, pa zar taj više
jedan mladić koji je pod odje-
može počiniti kakvo loše djelo, zar
ćom nosio flašu. Omer, r.a., ga
može biti nepokoran Stvoritelju?! I
je upitao: „Mladiću, šta to no-
još ti savjetujem - Ne budi nepoko-
siš pod odjećom?“ U flaši je,
ran (asija) Gospodaru i pazi da se
zapravo, bilo vino. Mladić se
ne približiš grijesima."
zastidio da kaže da nosi vino,
(Imam Gazali, Ihja ulumudin) pa je u sebi zamolio Allaha da
ga ne osramoti pred Omerom,
da ga sačuva te sramote, a da

Srce Allahovih
za uzvrat više nikada neće piti
alkohol. Mladić je rekao: „O
zapovjedniče pravovjernih, ja

prijatelja
nosim sirće!“
„Pokaži mi, da pogledam!“,
reče Omer. Mladić je izvadio
Jedan derviš je Bajazid Bistamija, k.s. ovako zamolio: flašu ispod svoje odjeće. Kad
je Omer, r.a., pogledao flašu vi-
"Preporuči mi neki posao koji će me približiti Allahu, dž.š."
dio je da je unutra bilo sirće!
Bajazid Bistami, k.s., ga ovako posavjetova: "Voli Allahove evlije (dobre
Pa pogledaj kako se stvorenje
robove). Radi na tome da uđeš u njihovo srce, jer Allah, dž.š., svaki dan
pokajalo iz straha prema stvo-
360 puta pogleda u srca tih arifa, pa neka te u tim trenutcima tamo nađe
renju! Uzvišeni Allah je zbog
(Osman Nuri Topbaš, k.s., Bir testi su). toga vino pretvorio u sirće, jer
je znao da je tevba mladića bila
potpuno iskrena (nesûh).

Ko šta radi… Pa kada bi se griješnik, onaj

koji nema nikakvih dobrih djela,
pokajao iskrenim pokajanjem
Muhamed Rašid, k.s., ovako veli: (tevbeten nesûhan), Uzvišeni
"Ako neko radi djela Šahi Naksibenda, k.s., postaje kao Šah Naksibend, Allah bi vino njegovih loših djela
k.s., a ako neko radi šejtanova djela postaje kao šejtan l.a." zamjenio sirćetom pokornosti.

(Hayat dengemiz, S.Muhamed Saki Erol) (Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

32
 Iskušenje
svakih
40 noći
Dahhak kaže: „Ko ne bude, u toku
svakih 40 noći, iskušan sa neka-
kvim belajem, ili brigom ili musibe-
tom, pa on kod Allaha nema nika-
kva dobra!“
Vidite šta kaže
Moj rob ...
U hadisu je došlo da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Kad se rob razboli,
Allah mu pošalje dvojicu meleka i kaže: 'Vidite šta kaže Moj rob! Ako
kaže: Hvala Allahu (el-hamdu lillah)- to se podigne Allahu, a On najbo-
lje zna- pa Allah kaže: Mog roba ću, ako ga usmrtim, uvesti u džennet.
A ako ga izliječim, zamijeniću mu meso boljim nego što je imao i krv
boljom nego što je imao, i izbrisaću mu loša djela!'“

(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali) (Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

Ko umrtvi Recept
svoga nefsa za srce
Fudajl b. Ijad, k.s., ovako kaže:
Âli ibn Ebi Talib, kerremallahu vedžhehu, je rekao: "Nisam ja i moj nefs,
Allah ti je dovoljan kao prijatelj.
osim kao pastir ovaca, kad god ih sakupi s jedne, one se rašire sa
Za Njegovu bliskost ti je dovoljan
druge strane. Ko umrtvi svoga nefsa biće umotan u kefine Allahove Kur`an. Smrt ti je dovoljna kao vaiz.
milosti a pokopan u zemlju Allahove počasti! A ko umrtvi svoje srce I dovoljno ti je neznanja to što si ne-
biće umotan u ćefine prokletstva, a pokopan u zemlju kazne." maran (gafil) prema Allahu, dž.š.
(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali) (Kitabu`z-Zuhd)

Belaj je Ko se razboli ...

svjetiljka Vjerovjesnik, a.s., je rekao:
Džunejd Bagdadi, Allah mu se
smilovao, je rekao: „Belaj je svje- „Ko se razboli jednu noć, pa bude
tiljka arifa, budnost murida, dob-
rota vjernika a propast nemarnih
Uzvišenim Allahom zadovoljan,
(gafila). Niko neće osjetiti slast izaći će iz svojih grijeha kao na
imana dok mu ne dođe belaj, a on
u tome bude zadovoljan i strpljiv.“ dan kada ga je majka rodila!“
(Mukâšefetul - Kulûb, El Gazali)

33
 Mehmed ĆEMAN | OSMANSKO CARSTVO

Dolazak
Turaka u
Anadoliju
N
iko do danas sa sigurnošću nije utvrdio
starost i tačno porijeklo Turaka. Historija
prati njihov put od visoravni planina Altaja,
što se smatra njihovom pradomovinom. Altaj je gorje
koje se proteže u dužini od oko 2. 000 kilometara. Na
granici je između današnje Kine i Mongolije. Sišavši sa
Altaja, Turci se naseljavaju u stepama koje se pružaju
prema zapadu sve do Aralskog jezera, sjeverno do Si-
bira i južno do Tibeta. Ovo područje je nekada bilo po-
znato kao prirodna, geografska i kulturna cjelina pod
imenom Turkistan.
Najstarije pronađene bilješke o Turcima potiču iz VI va sina izrodit će se ukupno dvadest četiri najotmenija
stoljeća, od Kineza koji su ih nazivali „Tuku“, a njihove turska plemena.2
zemlje „Tu-Kiu“. Jugozapadno od Turkistana je stara
Kao i njihovi susjedi Mongoli, Turci su skoro živjeli u
Perzija. Oni su svoju zemlju nazivali Iran, a sve ostalo
sedlima. Vremenom su postali pagani i obožavali su
Aniran tj. Ne-Iran. Zemlje Turaka su nazivali Turan, a
razna božanstva. Nemirna duha i vrlo pokretljivi, išli su
njihove stanovnike Turanci.1
za svojim stadima i poduzimali povremene upade u
Prema turskim predajama, praotac pravih Tura- susjedne zemlje odakle su se vraćali sa bogatim plije-
ka bio je Ouz han (tur. Oğuz) koji je živio u vrijeme nom. Plijen je bio njihov cilj, a grad je bio njihov nepri-
Ibrahima,,a.s. Njegov otac je bio paganske vjere dok jatelj. Mobilnost im je davala prednost nad gradskim
se Ouz han okrenuo monoteističkoj vjeri, zbog čega življem. Ibn Haldun ističe ovu odliku kao sudbonosnu
su međusobno ratovali oko sedamdeset godina. Ouz za cijeli svijet: „Uzrok tome je što se sjedilačko stanov-
han je poveo svoje sljedbenike prema današnjem Tur- ništvo prepustilo mirovanju i udobnosti i utonulo u bla-
kestanu. Zaustavio se u gradu Jesi, starom središtu gostanje i raskoš. Oni su stvar odbrane svojih imetaka,
raznih vjera, i tu uspostavio svoju prijestolnicu. Vijeko- i sebe samih, povjerili svom namjesniku i vladaru koji
vima kasnije, u Jesi će se roditi poznati učenjak hodža njima upravlja te vojsci koja se stara o njihovoj zašti-
Ahmed Jesevi. Pošto je pobijedio svog oca nevjernika, ti. Oni se osjećaju sigurnim iza zidina koji ih okružuju
Ouz han je zavladao svim Turcima. Od četiri Ouz hano- i utvrda koje ih zaštićuju, pa ih ne uzbunjuju nekakvi
1
David Levinson, Encyclopedia of World cultures, vol IX, str. 2
Joseph, von Hammer, Historija Osmanskog carstva, knjiga
374. 1, str. 3.

34
povici niti im išta remeti njihov mir. Zato su oni nehaj- morao pokrenuti vojnu akciju protiv uljeza.
ni i spokojni pa su odbacili oružje... Ljudi iz divljine, Bizantija je za to vrijeme bila obuzeta unutrašnjim
pak, zbog svoje izdvojenosti iz društvene zajednice, političkim trvenjima koja su započela 1055. godine. Na
usamljenog života u pustinjama, svoje udaljenosti od čelu Imperije izmjenjivali su se marionetski carevi koje
vojske, odvojenosti od zidina i kapija, sami se brinu su postavljali snažni makedonski velikaši, dok je trajala
o svojoj odbrani: ne povjeravaju je drugima niti se pri politička borba između civilne aristokracije na zapadu
tom pouzdavaju u druge. Zato oni stalno nose oruž- i vojne aristokracije na istoku Bizantije. Civilna aristo-
je, osmatraju na sve strane oko puteva, suzdržavaju kracija je imala svoje posjede na Balkanu, a vojna u
se spavanja, osim na smjenu, kada su u skupini, na Anadoliji. Vojna aristokracija nije dopuštala nikakvo ku-
sedlima i samarima, pažljivo osluškuju tihe šumove ili povanje posjeda u Anadoliji koja je bila neusporedivo
krikove, usamljuju se u zabiti i pustinji pouzdavajući se bogatija od Balkana.
u vlastitu snagu. Snaga je postala njihovom karakter-
nom crtom, a hrabrost njihovom naravi za kojom pose-
gnu kad ih neko pozove, ili ih uzbuni neki povik.3
Bitka kod Mancikerta
Godine 1068. civilna aristokracija postavlja novog
Seoba Turaka cara, Romana Diogena – bivšeg vojskovođu iz Ka-
padokije. Njegov prvi korak je bio pokušaj obnavlja-
Pod pritiskom Mongola, turska plemena su se vre- nja snažne bizantijske armije koju je desetogodišnja
menom pokrenula prema zapadu. U devetom stoljeću vladavina civilne aristokracije znatno oslabila. Uspio
se susreću sa muslimanima u Iraku i Iranu. Halifa u je skupiti oko 35 000 ljudi, pa je krenuo na Seldžu-
Bagdadu je prepoznao njihove vojničke kvalitete i re- ke. Ostvario je neke početne uspjehe, ali nikako nije
grutovao ih u svoju armiju kao vojne službenike. Kra- mogao uništiti brzu seldžučku konjicu koja je i dalje
jem desetog stoljeća islam se učvrstio u turskom biću.
Uskoro su postali svjesni svoje snage, pa su preuzeli
vlast od svojih doskorašnjih gospodara. Sredinom je-
danaestog stoljeća već je formirana dinastija Turaka
Seldžuka, a do kraja stoljeća Seldžuci vladaju prosto-
rom od centralne Azije do Egipta.
Brzina turskog narastanja bila je tako čudna da je u
nekim krugovima protumačena kao Božija intervencija
u cilju oživljavanja već dobro zamrlog duha islama i
povratka jedinstva ummeta. Turci su oduvijek bili suni-
je, dok su u Egiptu tada vladali šiije. Ubrzo su postali
legitiman vojni cilj Turaka Seldžuka, jer su ih smatrali
otpadnicima od islama. Turci su oživjeli borbeni duh
kakav je bio kod prvih muslimana. Salahudin Ejubija je
bio Kurd, ali glavnina njegove vojske bili su Turci. Po-
znate su Salahudinove briljantne akcije, prvenstveno
njegovo vraćanje Jerusalima pod vlast muslimana.
Žiška rata između muslimana i kršćana već dugo
je tinjala sve dok se nije rasplamsala na južnim grani-
harala bizantijskim pokrajinama. Dolazak zime je prisi-
cama Anadolije. Seldžuci su imali velikih problema sa
lio Romana na povlačenje. U aprilu slijedeće godine,
nedavno doseljenim nomadskim Turkmenima zbog nji-
Roman ponovo pokreće pohod, ali seldžučka konjica
hovih čestih upada u tada kršćansku Anadoliju. Upadi
brzim manevrima opet izbjegava direktan sukob, tako
su postali tako česti i tako snažni da je bizantijski car
da je primoran sklopiti mir sa Alp Arslanom, seldžuč-
3
Ibn Haldun, Mukadima, , knjiga 1, str., 214 – 215. kim sultanom.

35
 Godina 1070., donosi političke napetosti u Istanbu-
lu, pa je Roman Diogen primoran na ostanak u gradu.
Ipak, organizovao je novi pohod na Seldžuke kojim je
komandovao Manojlo Komnin. Mladog vojskovođu je
pratila početnička sreća, ali je na kraju potpuno po-
ražen i zarobljen. Uspio je nagovoriti Seldžuke da ga
puste, pa se osramoćen vratio u Istanbul.
Slijedeće godine, gradovi Mancikert i Arje se preda-
ju Seldžucima, pa je Roman prisiljen na hitnu akciju.
Kad se približio jezeru Van, podijelio je vojsku na dva
dijela. Prvi dio vojske je krenuo prema jugu odakle se
očekivala glavnina seldžučke vojske, a drugi dio, pod
komandom Romana, krenuo je na Mancikert. Prvi dio
bizantijske vojske je naletio na seldžučke snage, ali su
se povukli prema Istanbulu, dok je Roman bez borbe
zauzeo Mancikert.
Odmah poslije toga, Roman je krenuo prema glav-
nini seldžučke vojske u želji za potpunom pobjedom.
Seldžuci su ga dočekali, potpuno razbili njegovu voj-
sku pobivši gotovo trećinu ljudstva. Imperator Roman
Diogen je bio zarobljen. Seldžučki vojnici su ga prepo-
znali i doveli pred sultana Alp Arslana.
Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred
tebe? – pitao je Alp Arslan.
Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci
dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul. – odgovori Ro-
man.
Ja ću postupiti mnogo gore, ostavit ću te živa. –
36
reče Alp Arslan.
Alp Arslan je naredio Romanu da legne na zemlju, a
onda mu je stao nogom na vrat, što je bio simboličan
čin pokoravanja pobjedniku koji je u tom slučaju oba-
vezan poštediti pokorenog. Roman je zadržan neko
vrijeme kod Alp Arslana, nakon čega je sklopljen mir
na duže vrijeme. Konačno, Roman je pušten na slo-
bodu. Ostaci njegove vojske su ga sačekali i pridružili
mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je
za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat.
Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla
Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvož-
đem. Kratko vrijeme poslije toga, Roman je umro od
posljedica osljepljivanja.
Zauzimanje Anadolije
Nakon Bizantijske katastrofe kod Mancikerta, Sel-
džucima su se širom otvorila vrata Anadolije. Sada
više nije bilo nikoga da ih spriječi u potpunom zauzi-
manju ove, za Bizantiju, strateške teritorije. Za samo
deset godina, Turci su zauzeli skoro cijelu Anadoliju.
Ovaj put nije došla samo njihova vojska. Sada su do-
veli i svoje porodice, te se trajno nastanili u širokim
anadolskim ravnicama. Resursi Anadolije su oduvijek
bili neizmjerni. Bizantija je ostala bez sigurne i relativno
jednostavne opskrbe živežnim namirnicama i popune
armije najboljim vojnicima. Do tada je Istanbul uglav-
nom snabdijevan iz Anadolije, pa je od tada primoran
na traženje drugih izvora snabdijevanja hranom i ljud-
stvom.
Mnogi analitičari smatraju da je bizantijski poraz
kod Mancikerta bio direktan povod za pokretanje kr-
staških ratova. Turci Seldžuci su prenijeli prestolnicu
u Nikeju (današnji Iznik) i tako jasno dali do znanja da
se ne namjeravaju povući iz Anadolije. Odmah poslije
toga Aleksije Komnin je zatražio pomoć od katolika sa
zapada. Papa će ubrzo pokrenuti krstaške pohode koji
će više koštati pravoslavce nego muslimane.
Nakon pustinja Irana i Iraka, ravnica Anadolije je po-
stala idealno mjesto za Turkmenska stada. Sa njima je
došao sunijski islam, vatreni dervši, šejhovi i razni po-
božnjaci koji su neprestano govorili o džihadu. Svega
dvadeset godina nakon Mancikerta, izbili su na obale
Mediterana. Domaće kršćansko stanovništvo je u ve-
likom broju počelo prihvatati islam. Tome su posebno
doprinijeli šejhovi pozivajući na poštovanje kršćanske
vjere, koja potiče od Nebeske Objave. Za to vrijeme,
bio je to gest neviđene tolerancije. Kršćani su po prvi
put slušali o islamu iz prve ruke - od muslimana. Po-
sljedica toga su bili postepeni prelasci u islam.4
Uskoro je Bizantiju zahvatio građanski rat u kome
su Turci pomagali jednu stranu. Bizantija je sada bila
još slabija zbog rascjepkanosti. Ipak poduzela je još
jedan pokušaj protjerivanja Turaka. Bilo je to 1176. go-
dine kad ih je Kilič Arslan porazio. Početkom trinae-
stog stoljeća, mnogi zapadni pisci Anadoliju nazivaju
„Turkiye“. Za Bizantiju, Anadolija je definitivno i nepo-
vratno izgubljena.
Za to vrijeme Seldžučko carstvo se proširilo, a njiho-
vi sultani postaju sve poštovanije ličnosti u musliman-
skom svijetu. Uspjeli su nametnuti svoju vlast lokalnim
gazijama. Pošto nisu imali ambicija za pohode prema
istoku, zadovoljili su se trenutnim stanjem. Konja je
bila njihova prijstolnica u kojoj su zadovoljno sjedili i
razvijali nauku i umjetnost. Njihova uprava je bila tako
prefinjena, a postupanje tako blago da historija skoro
nije ni primijetila promjenu Anadolije iz kršćanskog u
većinski muslimanski prostor.
Početkom XIII vijeka Džingis hanove horde ruše
Buharu, Semerkand i Taškent. Ponovo, mnoga tur-
kmenska plemena kreću prema zapadu. Seldžuci ih
prihvataju i naseljavaju u Anadoliji na granici sa ostaci-
ma bizantijskih utvrda da ne bi remetili poredak u unu-
trašnjosti države. U svojoj novoj domovini Anadoliji,
Turkmeni su nastavili sa tradicionalnim načinom života.
Upadali su na bizantijske teritorije i živili od zadobije-
nog plijena. Seldžučka država je sve teže uspijevala
održavati kakvu-takvu vlast nad njima.
Dalje, prema Bizantiji
Turkmenska plemena su sa sobom donijela islam
koji je ponekad bio više ili manje nesunijski. Da bi
spriječili izopačavanje čistog islama, Seldžuci su pod-
sticali neke slojeve sjedilačkog stanovništva da se
nasele u centrima pridošlica. Prvenstveno su to bili
učenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije i zemljoradnici.
Tako je formirana infrastruktura ekonomskog života
u turkmenskim beglucima koji su postajali sve samo-
4
Bernard Lewis, Svijet islama, 278.
stalniji. Mevlevije5, predstavnici visokog islama iz starih
seldžučkih centara, formiraju mevlevihane – okupljali-
šta muslimanske elite. Na taj način su bitno uticali na
vodeće ličnosti među Turkmenima.6
Skrhani nekolicinom uzastopnih katastrofa, Bizantij-
ci će se tek suočiti sa još gorom nesrećom. Ovaj put
ona će doći sa zapada, od katoličkih krstaša, njihove
kršćanske braće. Krstaši su na prevaru uspjeli provaliti
u Istanbul i divljački ga opustošiti. Bizantijski imperator
je izbjegao u Iznik i tamo proveo skoro 60 godina, na-
kon čega su se Bizantijci ponovo vratili u Istanbul.
Shvativši da sada imaju neprijatelja na zapadu, Bi-
zantijci su bili prisiljeni na sklapanje primirja sa Anadol-
skim Turcima. Uprkos najnovijem primirju, Anadoliju će
zadesiti nemiri sa jedne sasvim nove strane. Mongol-
ski plemenski vođa Džingis Han sa svojim divljim hor-
dama će pregaziti sve pred sobom. Ove protuhe će
protutnjati tadašnjim islamskim svijetom rušeći, paleći
i nemilosrdno ubijajući. Nakon što su njome protutnjali
Temudžinovi divljaci, Anadolija će, 1243. godine, biti
rasparčana u mnogo malih kneževina. Ipak, muslimani
su se ponovo konsolidovali i zavladali tim prostorima.
Osjećao se nedostatak centralne seldžučke vlasti koja
je sada bila mongolski vazal.
Nomadska Turska plemena su u sve većem broju
nastanjivala ova područja i sve češće poduzimala po-
hode na lokalne bizantijske gradove. Bizantija je tada
bila u svojevrsnoj političkoj agoniji, što je turskim ple-
menima olakšavalo djelovanje. Turci iz Karamana (da-
našnja Konja) su se proglasili nasljednicima nestalih
seldžuka i tako zadobili istaknutu poziciju među osta-
lim turskim plemenima. Njima su donekle mogli parira-
ti Turci iz Germijana (današnja Kutahija), jer je njihova
vlast dopirala do zapadne Anadolije. Germijani su vre-
menom oslabili zbog dijeljenja zemlje unutar članova
vladarske porodice. Osim ovih kneževina, u anadoliji
su postojale još neke turske državice kao što su: Men-
teše, Saruhan, Hamid, Teke, Zulkadir i ostali.
U velikom broju Turskih plemena i kneževina, u
sjeverozapadnoj Anadoliji jedno pleme se počelo iz-
dvajati svojim vatrenim gazilukom, brzim i značajnim
osvajanjima teritrija. Bilo je to Osmanovo pleme.
5
Ove mevlevije ne treba brkati sa derviškim redom mevlevija
koji su nastali nešto kasnije.
6
Ekmeledin Ihsanoglu, Hist. Osmanske drž. i civiliz., str. 7.
37
 Erol ZUBČEVIĆ | TEKIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Hadži
Sinanova
tekija u
Sarajevu
Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave
i vrše vjerske obrede derviši (sufije). U Bosni
i Hercegovini se pojavljuju dolaskom islama u
15.vijeku, mada su neke izgradjene i prije dolaska
Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembaši
koju je izgradio Isa-beg Ishaković 1461. godine.
Riječ tekija je perzijskog porijekla - tekke.

Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije
konačnog pada bosanskih pokrajina pod Tursku
vlast. Od tada pa do danas izgradjeno je oko
četerdeset tekija na tlu Bosne i Hercegovine, a
pripadale su uglavnom mevlevijskom, kaderijskom,
rufaijskom, nakšibendijskom i halvetijskom
tarikatu. Do danas ih se održalo svega pet: dvije
u Sarajevu, i po jedna u Živčićima-Vukeljići kod
Fojnice, u Blagaju kod Mostara i Travniku.
U ovome i u naredna dva broja pisat ćemo o tri od
ovih pet tekija: Hadži Sinanovoj u Sarajevu, Tekiji
na Buni kod Mostara i u Vukeljićima kod Fojnice.
I
slamizacijom naših krajeva
proširili su se i tarikati, pa su
podizane i tekije s različitim
arhitektonskim rješenjima, ali nisu
bile impozantne kao što su to dža-
mije. Sultan Mehmed II El-Fatih sa
svojom vojskom je pored znalaca
različitih struktura i znanosti sa so-
bom poveo i najodabranije pred-
stavnike svih tarikata da kao pro-
pagatori islama šire duh islamskog
učenja i moralno djeluju na vojnike.
Tvrdi se da je kada je došao pred
Sarajevo, vidjevši samo jednu mu-
naru, uzviknuo: „Ako Bog dade,
sagradićemo u njemu toliko dža-
mija, turbeta i tekija koliko ima u
godini dana!“

38
 FOTO: Erol ZUBČEVIĆ

Džamija i tekija bili su sjedište

jednog naselja i mahale. Obično
bi se prvo napravila tekija, onda i
džamija i oko njih bi se formirala
mahala koja se obično nazivala po
osnivaču zadužbine. Jedna od naj-
ljepših tekija koja se nalazi u starom
dijelu Sarajeva, a ujedno je i jedna
od najstarijih u Bosni i Hercegovini,
jeste Hadži Sinanova tekija.
U narodu je poznata kao Hadži
Sinanova tekija, ali ona ima i svoje
drugo ime: Silhadi Mustafa-pašina
tekija.To je tekija derviša kaderij-
skog reda. Hadži Sinana Jusufa.
On je carskim i svojim novcem iz-
gradio ovu lijepu tekiju od klesar-

39
 skog kamena u mahali Kadi Bali
efendije, ispred Šarac Alije džami-
je. U ovoj tekiji se obavljaju obredi
po kaderijskom usulu. Ona njeguje
uspomenu na Hadži Sinana i nje-
gova sina Silahdar Mustaf-pašu, te
na Hasana Kaimiju, istaknutog pri-
padnika kadrijskog tarikata, šejha
ove tekije, pjesnika na bosanskom i
turskom jeziku, buntovnika onovre-
mene administracije i zaštitnika ne-
voljnika i sirotinje. Imenom za ovu
tekiju vezuje se i šejh Muhammed
Kuranija Sarajlija Mejli, sljedbenik
kadrizma. U tekiji se čuvaju brojni
njegovi natpisi, pa čak i slikarski ra-
dovi. Sačuvan je njegov 51 epitaf
(kronogram), jer je bio istaknuti pje-
snik i kaligraf. Danas je ova tekija
jedini kulturno-historijski spomenik
ove vrste, lociran u užem dijelu sa-
rajevske čarsije.
U neposrednoj njenoj blizini su
kaburi drugih šejhova, čiji bijeli ni-
šani sa uklesanim derviškim kapa-
ma plijene jednostavnosču. Iako je
objekat arhitektonski tako urađen
da savršeno odgovara potrebama
derviškoga reda kadirija, svojom
40
formom i određenim varijantama
može posluziti kao uzor i savreme-
noj arhitekturi.
U tekiji je bio i stan za šejha i
prostorija za goste (musafirhana).
Glavna prostorija tekije je siman-
hana - prostor u kojem se klanja,
obavlja zikr, sohbet i ostale aktivno-
sti, jedinsvene samo za pripadnike
kadirijskog tarikata.
Ono što Hadži Sinanovu tekiju
čini izuzetnom, jesu rukopisne ara-
beske na njenim zidovima iz XVIII
vijeka. One nisu nastale u jednom
vremenskom roku, već je svaki veli-
kan koji bi zijaretio ili boravio u tekiji
ispisao nešto i na njoj.
Arabeska je ornament islamskih
naroda - Arapa, Maura, Turaka itd.
Sastoji se od geometriskih linija i
stiliziranih biljnih motiva, ispreple-
tenih u raznim varijacijama.
Južni dio Hadži Sinanove tekije
je pokriven arabeskom u obliku ro-
zete (ukras u obliku Ruze) u kojoj
je upisano „La ilahe illa- llah.“ Slo-
va (harfovi) prave izvjestan otklon
u odnosu na istaknute zareze ove
rozete (muhura) pa se stiče dojam
da se harfovi okreću (slično principu
rada motora). Ovo bi moglo, izme-
dju ostaloga, predstavljati simboliku
zikir-halke i izgovaranje Božijih lije-
pih imena (el-Esmau-l-husna).
Zidovi u južnom dijelu zgrade su
dekorirani sa četiri vrste arapskoga
pisma.Tu su ispisani pojedini di-
jelovi iz Kurana, a.š.,(ajeti), govor
Muhammeda, s.a.v.s., te dove der-
viša. Najzanimljiviji zapis počinje na
južnome, a završava na sjeverno-
me dijelu tekije. Radi se o derviš-
koj molitvi koja je zbog povećanja
vizuelnog efekta pisana umjesto sa
desna na lijevo (kako zahtjeva arap-
sko pismo), sa lijeva na desno.
Između natpisa na istočnom di-
jelu tekije, ističu se uglaste grafije,
te tugre ispisane uz lučno zasvo-
djena vrata što sa tekstom pred-
stavljaju jednu cjelinu. U dvorištu
tekije nalazi se također arabeska u
obliku rozete, prečnika 275cm. Na-
slikana je „al fresko“ tehnikom, a
dovršena crvenom i crnom tempe-
rom.

41
 dr. Dželal IBRAKOVIĆ | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA
Zemlja -
najbliži
rođak
čovjeka
U
promišljanju društve-
nih odnosa Čovjek se
nalazi, bez obzira na
silne teorije koje se i danas uče
napamet širom svijeta, na samom
početku. Naime, teško je razumijeti
taj jedan beskonačni tok kojim se
smjenjuje odlazak sa ovog svijeta
jednih, dolazak drugih, svakodnev-
ne životne situacije, razne maske i
uloge koje mi kao pojedinci danas
promjenimo ulazeći iz jedne život-
ne situacije u drugu. I to se dešava
na svakom dijelu naseljenom pla-
nete Zemlje. Mnogi ratovi, ubistva,
pljačke, uzdah nejači, glad, borba
za preživljavanje, samoubistva,
svađe, velike i male riječi koje se iz-
govaraju na jednom od oko 7.000
jezika na planeti, uvrede, emotivna
stanja, zadovoljstva i nezadovolj-
stva, traženje sloništa, školovanje
djece, nervoze, najnovije vijesti...
Sve to dio svakodnevne gužve koja
se zove život na Zemlji, ljudi na Ze-
mlji. A opet sve te silne milijarde
ljudi i žena raznih boja, raznih izgle-
42
da, svaki za sebe je dio pojedinač-
nog svijeta i onaj je koji život razu-
mijeva i na univerzalni i individualni
način, sve te brojke od kojih nam
se javlja vrtoglavica samo su mali
zbroj u odnosu na silne planetar-
ko dunuma zelenih listova koji su
ne, zvjezdane puteve samo našeg
proizvođači kiseonika, a plodovi na
Mliječnog puta, a da ne govorim o
drveću često su nam i hrana, tako
drugim sazviježđima u svemiru ne-
da nam drvo nije samo hladovina
ograničenom. Milijarde i milijarde,
za vrućih dana ili ogrijev za zime.
bilioni, trilioni... Koliko samo listova
Shvatili bi da je svako drvo i svoje-
na jednom starom hrastu ili udrh-
vrsna moćna ekološka pumpa koja
taloj mladoj jasici, koliko sjemenki
prečistava prljavštinu iz Zemlje
preleti do svoga tačno utvrđenog
i održava sklad omogućavajući
mjesta, zaboljela bi nas glava i iz-
plodnost. Tačno prema utvrđenim
gubili bismo se kada bi trebalo da
namjenama. Možda bi nam jasnija
prebrojimo svaki list samo na jed-
bila Poruka da sadimo drvo čak i
nom drvetu.
videći da se približava Sudnji dan.
Koliko je samo čovjek nemaran?
Drveće i U tom pedantnijem i razumije-
Sudnji dan vajućem sortiranju koje bi odlučili
Pod pretpostavkom da bismo da obavimo, kada bi postali odgo-
bili dovoljno koncentrirani i da to vorniji, vidjeli bismo mnogo važnije
sve uradimo pedantno vidjeli bi stvari povezanosti svega oko nas
možda i drugu dimenziju tih zele- u jednu neraskidivu vezu kjoja ima
nih listova, svako drvo ima nekoli- zajednički pečat Stvoritelja, život-

nost Vječno Živog, nedokučivu ge-
nijalnost koja je ista i golim okom vi-
đena ili kada dođe pod mikroskop,
savršenost u genu, DNK, ali u du-
bokim bistrim vodama, plavim oči-
ma, ljepoti koja nas ispunjava be-
skrajnom žudnjom. Uvjerili smo se
u to, ako imamo uši ili oči, svakog
trenutka kada nam svijest, razum,
ali imaginacija kojom smo obdare-
ni biva budnom. A o snovima da i
ne govorimo. Svako od nas ljudi na
Planeti doživi tu neponovljivu avan-
turu putovanja i u snovima i na javi,
ali i avanturu putovanja misli kada
zamišljamo predjele, kada odlazi-
mo i preko rubova svemira. I svako
od nas na svoj osobeni način. Lju-
di, žene, djeca, starci, muški, žen-
ski, crni, bijeli, crveni, žuti svi nose
neponovljivu vlastitog svoga idetni-
teta, svoga imena i prezimena, svo-
je sehare sjećanja koja nam se pre-
daje na razne načine iz generacije
u generaciju, pomoću koje se soli-
darišemo sa onim koji su tu nekada
bili, preživljavamo i njihove nade i
strahove, zanimljivi su nam njihovi
doživljaji koje su zapisali, na razne
načine, perom, ali i kamerom, zvu-
kom, ali i crtežom na zidovima pe-
ćina, digitalnim znakovima, harfovi-
ma, slovima... Znaci - su svuda oko
nas. Do nas dopiru iskustva drugih
civilizacija, naroda, odbljesci dale-
kih praistorijskih zbivanja u kojima
nas samo može zagolicati mašta
u iskazima da su neke generacije
naroda starih bile i moćnije od nas
i imale više šansi. Da li su bili i viši,
jači, da li su bili čišći i iz vana i iz
nutrine njihove, da li su imali znanja
koja su koristili na korisniji način?
Adem, a.s., prvi
i najznačajniji
naučnik
Oni su, očito, bili primjereniji
svojoj (našoj – ljudskoj) suštini bića
obdarenih razumom i naučenih
imenima svih stvari. Ako doslovno
tumačimo slovo Knjige onda pri-
je bilo kakve promocije naučnika
na ovoj planeti moramo reći da je
naš praotac Adem, a.s., bio i ostaje
najveći naučnik od početka do ne-
stakna ovog našeg svijeta. A nije
imao niti jednu titulu ovozemaljsku
s kojima se danas brojni ljudi ši-
rom svijeta ušančuju u svoje kule
neznanja sa stražarima od zvučnih
titula. I pri tome još zavode i dru-
ge ljude šireći nepotrebne oblike
spoznaje koja gura na stramputicu
generacije i generacije. Adem, a.s.,
je naučen imenima svih stvari, a to
i u naučnom i metodološkom smi-
slu znači da je naučen suštinama
imena, a ne samo imenovanju na-
zivima. Sve ono što mi dobro po-
znajemo možemo i da objasnimo
mnogo šire nego li što je samo na-
ziv, recimo, predmeta za sjedenje -
stolice. I na pomen stolice, mnogi
od nas će da zamisli (a možemo i
da objasni) način njene proizvod-
nje, vrste, dizajniranje, modeliranje,
namjene, materijale od kojih se
pravi itd. itd. Naravno, specijalista
će da još više proširi razumijevanje
tog imena. A to možemo zato smo
naučeni. U tom početnom nauča-
vanju se i danas nalazi vrlo važan
proces socijalizacije, enkulturacije
čovjeka kao žive jedinke. Za ra-
zliku od svih drugih poznatih živih
svjetova, svijet ljudi je najsloženiji i
njemu treba najviše vremena da se
to nejako biće - čovjek postavi na
43
 noge, da može samostalno da se učenja kao treninga. On je poslje- nište - Zemlja. A, ona je u hrono-
hrani, govori, da samostalno uči, dica direktnog nadahnjivanja onim loškom smislu, za to biće bila pri-
da se kreće itd. I tu je moderno čime je Gospodar želio da nauči to premljena mnogo, mnogo ranije.
doba, ma koliko izgledalo da ima krhko biće koje je u fizičkom obli- Zar je onda slučajno u tradiciji svih
mnogo pomagala i nadomjestaka ku kao pečena ilovača, odnosno starih naroda Zemlja u svim nazi-
osnovne uloge porodice, produži- sasatavljen od sastojaka zemlje, vima tretirana kao naša (ljudska)
lo taj rok osamostaljivanja mladog vode, vazduha i svega onoga što Majka (grčki: gaia, latinski: terra
ljudskog bića koje sve češće od ro- je suštastvena osobenost čovje- mater). Naša Zemlja je sudbinski
ditelja u financijskom i svakom dru- kovog najbližeg rođaka u vasioni sa tačnim i preciznim tajmingom
gom smislu ovisi i preko 27 godina – planete Zemlje. Ta neraskidiva postala našim prebivalištem kojeg
djelimo sa ogromnim brojem živih
Zemlja je treći po redu planet Sunčeva sistema koji se okreće oko svjetova (raznih oblika života) svr-
Sunca u udaljenosti od 149,6 miliona km, a brzinom od 29,79 km/s. stanih u razne grupe, podgrupe,
Njen prečnik iznosi 12.756,3 km, masa 5.9736xl024 kg, površina svako u svom eko- sistemu izvan
509.088.842 km2, prosječna površinska temperatura 15° C, a srednji kojeg ne bi mogao da što zbog kli-
me, što zbog konstitucije, načina
atmosferski pritisak 1,013 bar. Oko 100 km debeli gasni motač sa-
ishrane itd. preživi. Čovjek je jedan
stoji se od azota, kisika i argona, a ostatak čini vodena para, ugljen
od rijetkih koji u raznim svojim vari-
dioksid i drugi gasovi. Voda, mora i okeani, pokrivaju 71 % površine,
jacijama može da preživi i u najek-
a ostalo zapremaju različito oblikovani kontinenti. Po svim svojim od- stremnijim uvjetima.
likama, a prije svega po svojoj veličini i udaljenosti od Sunca, može
Čak i kada učimo o zakonitosti-
se reći, jedinstveni, za život onakvog kakvog mi poznamo, idealan
ma svemira veličanstvenog (imaju-
planet. Planet Zemlja jeste rotirajući elipsoid, nagib osovine 23° 27"
ći veliku snagu) onda je to opet iz
(prema okomici na eklipsu), duži polumjer 6.378,16 km, specifična
perspektive Zemlje, jedinstvenog
težina 5,5 . U njenoj građi sudjeluje (po masi) željezo sa 34,6 %, svemirskog živog broda koji plo-
kisik sa 29,5 %, silicij sa 15.2 %, magnezij sa 12,7 %, nikal sa 2,4 %, vi savršenom putanjom razlikujući
sumpor sa 1,9%, titan sa 0,05 % i ostali elementi sa 3,65 %. se od drugih sličnih brodova i po
toj svojoj životonosnoj karakteristi-
života, pa i više. Dodatno školova- povezanost čovjeka i njegove koli- ci, rasadniku života može se reći,
nje, nemogućnost zapošljavanja, jevke jeste mnogo značajnija nego a rasadnik raznih oblika (milijardi,
ali i komoditet života, posebno u što možemo i predspotaviti čak i biolona, triliona ....) oblika života da
urbanim sredinama, povećava taj kada razmišljamo kao gorljivi za- bi to bio i sam mora da bude živ.
broj godina ovisnosti djece od ro- govarači ekologije. Zato nimalo i ne čudi što su brojni
ditelja. naučnici svijeta okupljeni oko pro-
Zemlja kao jekta „Gea“ koji treba da potvrdi
početnu njihovu hipotezu o Zemlji
No, da se vratimo tom počet-
nom naučavanju o kojem se oba- živo biće kao živom biću posebne životnosti
viještavamo u Kur'anu kao procesu Ta veza tijela čovjeka i Zemlje od i posebnih strogih zakonitosti koje
u kojem je Gospodar utvrdio jednu čijih sastojaka je čovjek napravljen održavaju i njenu težinu, nagib,
od najznačajnijih komparativnih i u koju njegovi zemni ostaci odlaze osu, raspored kopna i vode, a ni
prednosti čovjeka u odnosu na svi- (vraćaju se) jeste vezana i za čo- u stidljivim naznakama još nismo
jet meleka i džina. To naučavanje/ vjeko naučavanje suštine (imena) vidjeli da je neko od tih „autorite-
naukovanje, kojem je bio izložen stvari. Taj neposredni oblik nau- ta“ pomenuo Kur'ansko određenje
Adem, a.s., jeste jedan potpuno čavanja je bio i početak obnove i Zemlje kao one koja će da govori i
specifični i unikatni oblik kojeg tre- primjene naučenog tamo gdje se koja je strpljivi svjedok za sve nas.
ba suštinski razlikovati od procesa otvorilo jedino moguće ljudsko sta- U idućem broju: Misija „Čovjek“

44
 mr. Merima ČAMO | GRADOVI

Mostar
„Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad
napredniji i ljepši od šeher Mostara“. Veliki mostarski most izgleda
kao luk duge koji se pruža s jedne litice na drugu. „Eto neka se
zna da sam ja, bijedni i jadni rob (Božiji), do sada prešao i vidio
šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. Ima l’ mu sličan
na svijetu, moj Bože!?
Iz Putopisa E. Čelebije
FOTO: Hazim ŠABANOVIĆ

U Srednjovjekovno
rbano biće bosansko-
hercegovačkih gra-
dova razvijalo se i
oblikovalo u dugovijekom zbiru
različitih “svakidanjih i neočeki-
vanih” prilika, događaja, stanja
i okolnosti protkanih ljudskim
težnjama, potrebama, radošću,
brigama, nadama; koje su gra-
dovi na svoj način iskazivali,
vrednovali, imenovali i brižno po-
hranjivali u svoje riznice. Njiho-
va benevolentna priroda tvorila
je dinamično životno okruženje
uvijek spremno da primi, podrži,
pomogne, zbrine odbrani, shva-
ti i zaštiti čovjeka (insana), ne
pitajući pri tome koje je vjero-
ispovijesti, kakvi su mu običaji i
svjetonazori. Uronjeni u vrijeme,
ove urbane aglomeracije posta-
ju baštinici slavenske, starobo-
sanske, islamsko – orijentalne i
centralnoevropske kulture, čuvari
tradicionalnih životnih principa i
vrednota stvaranih stoljećima u
ozračju humanizma, tolerancije,
pluraliteta i otvorenosti. Jedan od
takvih gradova je i Mostar.
naselje na
obali Neretve
Mostar se prostire s obje
strane rijeke Neretve, u klancu
što ga zatvara planina Podve-
lež i gora Hum. Prvi pisani trag
o ovom gradu potječe iz 1452.
godine u kojem se pominju dvije
kule i viseći drveni most. Poje-
dini historičari ime grada vežu
za jednu od tih srednjovjekovnih
citadela, zvana Tara, sagrađenu
na lijevoj strani mosta. Međutim,

45
 ponuđena sintaksička izvedenica
most – tara nema lingvalnu pod-
Kameni most, najprepoznatljivije
zdanje Mostara unatrag nekoliko
Šeher pod
logu u bosanskom jeziku, te se stoljeća, podignut je po nalogu bijelim mostom
čini vjerovatnijim da je ovo her- sultana Sulejmana 1566. godine Pored čaršije kao zanatsko -
cegovačko naselje ime dobilo po a gradio ga je skoro čitavu de- trgovačkog središta (u kojem se
mostarima (čuvarima mosta) koji ceniju, proslavljeni carski neimar tokom vremena razvilo preko pe-
su stajali u dvije kule s obje stra- Hajrudin. Od trenutka kada je deset različitih zanata), grad je
ne mosta. Podatak koji govori o zablistao u srcu šehera, ta ču- obuhvatao i deset mahala situira-
nastanjenosti ovoga mjesta vezan desna građevina nalik sleđenom nih na desnoj (Carina, Brankovac,
je za događaj iz 1474. godine polumjesecu nad rijekom posta- Donja Mahala, Grad, Bjelušine i
kada se na sjednici Vijeća umo- Luka) i lijevoj (Ričina, Cernica,
la je najveći ponos stanovnika
ljenih raspravljalo o daru koji će
grada. Prema jednoj hićaji, ot- Zahum i Prethum) obali Neretve.
vlada Dubrovačke Republike dari-
krivanju mosta nije prisustvovao Mostarski vakifi i njihove zaduž-
vati Skenderu, subaši Mostara.
njegov graditelj. Noć prije neimar bine šire granice tih stambenih
Hajrudin krenu put Carigrada u zona, stvarajući nove, tako krajem
Razvoj Mostara uvjerenju da most neće izdržati XVI stoljeća turski defteri na dvi-
Urbana grasacija Mostara za- ni pticu a kamoli insana. je obale bilježe 14 muslimanskih
počinje u periodu osmanske
vladavine na našim prostorima,
posebno u prvoj polovini XVI sto-
ljeća, kada ova srednjovjekovna
varoš (u turskom popisu sandža-
ka vilajeta Hercegovine iz 1475.
godine nazvana Pazar Mostar)
postaje privremeno sjedište her-
cegovačkog sandžakbega, pod
čijim utjecajem prerasta u po-
litički, privredni i kulturni centar
šireg hercegovačkog područja.
Zahvaljujući aktivnoj graditeljskoj
djelatnosti turskih legatora i mi-
mara, Mostar ubrzano mijenja
svoju fizionomiju u korist složeni-
jeg urbanog koncepta sa islam-
sko - orijentalnim obilježjima. Za
kratko vrijeme malo usnulo nase-
lje pored modre rijeke, probuđe-
no rukom osmanskog civilizatora,
stasava u prekrasni šeher. Grade
se džamije, mektebi, medrese, bi-
blioteke, zatim karavansaraji, mu-
safirhane, hamami, hanovi, ima-
reti, te podiže prva sahat - kula
(zadužbina ugledne muslimanke)
i novi most neuporedivo smjelije
i šire konstrukcije od postojećeg.

46
mahala i 2 kršćanske. Grad je
sačuvao nekoliko osmanskodob-
nih stambenih objekata među ko-
jima su Bišćevića kuća poznatija
kao Bišćevića ćošak ili Turska
kuća, Kajtazova kuća sagrađena
koncem XVIII stoljeća, te čuvena
Muslibegovića kuća. Pretpostav-
lja se da je prva mahala na-
stala u blizini starog lančanog
mosta (uz lijevu obalu Neretve),
oko trga Mejdan, gdje je Sinan -
paša 1474. godine podigao prvu
džamiju i uz nju hamam (kupa-
tilo). U glavnoj čaršiji sagrađena
je najveća i najljepša islamska
bogomolja u čitavoj Hercegovini
Karađoz - begova džamija, 1557.
godine, a sedam godina posli-
je, nekoliko stotina koraka dalje
podiže Nasuh – aga Vučjaković i
svoju džamiju. Skladna arhitek-
tura i unutrašnja dekoracija ovih
džamija bila je motiv mnogim
kasnijim neimarima i dobrotvori-
ma koji na prostoru šehera sa-
gradiše trideset i šest džamija.
Okosnica
gradskog života
Cjelokupni gradski život ondaš-
njeg Mostara bio je zasnovan na
islamu iz čijeg su nepresušnog
izvora istjecala pravila, odnosi,
modusi, vrednote, forme, mjere,
znanja, vještine, oruđa i socijalni
takt; u urbani svijet i njegove
najvitalnije tokove. Taj temeljni
i praktični plan za sve vidove
ljudskog djelovanja omogućio je
razvoj visoko odnjegovane urba-
nizirane sredine, koja i danas,
na pragu trećeg milenijuma pli-
jeni duhovnim i materijalnim sa-
držajima nastalim u tom zlatnom
dobu.
Evropeizacija
Mostara
Okupacija Mostara početkom
kolovoza 1878. godine od stra-
ne Dvojne Monarhije (Austrije i
Mađarske) pokreće bitne promje-
ne unutar islamsko - orijentalnog
vrijednosnog sistema čija je oko-
snica bila tradicijska esencija u
svim dotadašnjim organizovanim
oblicima života. Primjena novih
urbanističkih principa, rezultira-
la je drukčijim načinom gradnje,
baziranom na srednjoevropskim
uzorima i mjerilima. Kapitalistički
način privređivanja, dvojna upra-
va, složeniji društveni odnosi, de-
mografske promjene, potom in-
dustrija, željeznica, putovi, hoteli,
javna rasvjeta, vodovod, mostovi,
nezgrapne i kabaste stambene
zgrade; sve su to glavne karak-
teristike najljepšeg hercegovač-
kog šehera na razmeđu XIX i XX
stoljeća. Balkansko – orijentalno
urbano jezgro „lomilo“ se repre-
zentativnim zdanjima različite na-
mjene (upravne, sudske, vojne,
školske, kulturne i druge instituci-
je od državnog značaja nerijetko
se situiraju u gradsko središte),
izgradnja tzv. paviljonskih sistema
47

(npr. stambeni objekti: oficirski
paviljoni, moderne kasarne) na
rubnim dijelovima grada dovode
do povećanja njegovog opsega,
dok uspostava nove putne mre-
že (kolski i karavanski putevi se
proširuju i makadamiziraju a gradi
se i novi željezni most) (re)aktivi-
ra promet, povezujući pokrajinske
oblasti (manja mjesta) i sela s ur-
banim centrom. Pojavom jeftinije
i raznovrsnije industrijske robe iz
Monarhije i drugih evropskih ze-
malja, označen je početak kraja
stare zanatske proizvodnje u čar-
šijskom Kujundžiluku, dok se veći
trgovački poslovi odvijaju posred-
stvom austrougarskih trgovaca.
Mostar u
modernom ruhu
Iako se proces modernizacije
u austrougarskom periodu može
kritički razmatrati, posebno zbog
narušavanja orijentalnog sklada,
48
neophodno je navesti neke od
primjera urbanog progresa usko
vezanih za društveni život Mo-
stara. Naime, sa okupatorskom
vojskom došli su učeni i ono što
je najvažnije dobronamjerni ljudi,
koji su svojim znanjem i radom
doprinijeli napretku grada. Pred
kraj XIX stoljeća Mostar dobiva
modernu štampariju koja se po-
stepeno transformira u umjetnički
zavod i najveću izdavačku kuću
tog vremena u Bosni i Hercego-
vini. U njoj se štampaju razni po-
litičko - informativni listovi, čuveni
časopis Zora i poznata edicija
Mala biblioteka. Umjetnički zavod
okupljao je znatan broj zname-
nitih pisaca koji su na poseban
način stihom i lijepim riječima po-
sredovali uspostavljanju saradnje
između Mostara i drugih velikih
kulturnih središta. Grad postaje
vlasnik i imponzantne gimnazije
izgrađene po nacrtu češkog ar-
hitekta. Nadalje, otvaraju se prve
oficirske i činovničke kasine (u
prostoru kasina su se održavale
izložbe, koncertne aktivnosti, jav-
na predavanja itd.) koje postaju
središta kulturnog života sve do
momenta kada tu funkciju preu-
zimaju društveni domovi. Mada
se ovaj vid društvenog djelova-
nja pokrenutog interesima nove
vlasti može promatrati kao tipič-
no akulturacijski sadržaj, njega
je, iako sporije, slijedilo domaće
stanovništvo i to u okviru svojih
vjerskih a kasnije i nacionalnih
zajednica. Jačanje domaćeg gra-
đanstva, prije svega trgovačkog,
zemljoposjedničkog i inteligencije,
sve više mu je osiguravalo ulogu
vodećeg faktora u društvenim,
kulturnim i nacionalno – političkim
tokovima grada. Počelo je s pje-
vačkim društvima i čitaonicama,
a kasnije se prešlo na osnivanje
zanatskih i trgovačkih društava.
Islamski vjerski
objekti na
razmeđu stoljeća
Za vrijeme dvojne uprave sta-
gnira izgradnja islamskih vjerskih
objekta, uglavnom se džamije
saniraju i popravljaju. Nova vlast,
pokrenula je proces restauracije
unutrašnjeg prostora džamija, pa
su tako od 1905 do 1909 godine
Karadžoz - begova i Vučjakovića
džamija zablistlale novim sjajem.
Ove dekoracije su uglavnom
izvedene pomoću šablonskih
elemenata i djela su soboslikara
tog doba. Često se uz džamije
grade i muslimanske čitaonice
kiraethane (u pseudomaurskom
stilu) koje postaju sastavni dijelo-
vi islamskih sakralnih kompleksa
 Mostar u
XX stoljeću
Pored i preko Starog mosta
prolazili su veziri, konzuli, kraljevi
iza kojih su se u Mostar slijevale
različite vojne litije noseći svoja
znamenja. Most je zapamtio pat-
nje, potrese i progone za vrijeme
dva svjetska rata, ali i prkos,
otpor i snagu grada pod njego-
vim lukovima. Kraj Drugog svjet-
skog rata bosanskohercegovački
gradovi dočekuju znatno razoreni
i osiromašeni. Društveni pore-
dak na socijalističkim osnovama
nametao je poseban pristup u
rehabilitaciji urbanih sredina. Taj
tzv. socijalistički realizam odraža-
vao se, prije svega, u izgradnji
industrijskih pogona i stambenih
radničkih naselja, te u revitalizaci-
ji objekata ili ambijentalnih cjelina
nasljeđenih iz ranijih graditeljskih
epoha. Rješavajući potrebe sa-
vremenog života graditelji novog
Mostara su tokom četiri desetlje-
ća u urbanu sredinu interponirali
moderni željeznički i autobusni
terminal, regionalni medicinski
centar, univerzitet, pozorište, rob-
ne kuće, integrisane trgovine,
stambene zgrade, aleju sa cen-
trom nazvanim Rondo (aleja sa
platanima i lipom zasađena je u
austrougarsko doba), parkovske
površine sa uspjelim hortikultur-
nim rješenjima itd.
srušen je Stari most u novembru
1993. godine. Mostar se najprije
mjesto svog (su)života i trajanja
u kojem se ogledava njihova bu-
na prostonarodan način mitolo- dućnost.
gizirao kao mjesto “otomansko
– islamske isključivosti naspram Bilješke:
hrišćanstva” a onda surovo i Čelebi, Evlija, Putopis, Saraje-
snažno uništavao godinama. vo – Publishing, Sarajevo, 1996.
Marginalizirajući sve životne isti-
Miletić, Drago, Mostar - susret
ne, zajedničke uspone i padove,
svjetskih kultura, Zajednica opći-
rušioci Mostara su istodobno ru-
na s hrvatskom većinom, Mostar,
šili sopstvenu prošlost.
1997.
Skoro deset godina nakon ru-
Husedžinović, Sabira, Izgrad-
šenja, most je ponovo napravljen,
nja sakralnih objekata, u Husei-
uzdižući se prema nebu poput
nović Ismet, Babić, Džemaludin,
duge, sazdan od tesanog kreč-
Svjetlost Evrope u Bosni i Herce-
njaka i plemenite tenelije, baš
govini, Buybook, Sarajevo, 2004.
kao i prije četiri stoljeća tačnije
438 godina. Mostarci su ponovo Zbirka autora (I. Andrić, Z.
odabrali grad i vitki most u nje- Džumhur, I. Mutevelić), Mostar,
govom naručju koji spaja obale, IKRP Prva književna komuna,
ljude, prošlost i sadašnjost kao Mostar, 1980.

Breme
kosmopolitizma
Tokom ratnih razaranja u peri-
odu od 1992. do 1995. godine,
strada većina kulturno - historijski
objekata spomeničke vrijednosti
a kao kulminacioni čin urbicida

49
 Aida BEGIĆ-ZUBČEVIĆ
Uzori
U
posljednje vrijeme če-
sto me pitaju o marami.
Zašto sam pokrivena,
šta za mene znači marama i da li
imam problema jer je nosim. Za
one koji znaju barem osnove vje-
re jasno je da je marama za ženu
farz i u to nema nikakve sumnje.
Međutim, ono što ljude koji mi po-
stavljaju pomenuta pitnja suštinski
zanima je kako je došlo do toga da
se jedna osoba poput mene uopće
odluči na takav korak. Suština nji-
hovog problema je u onom 'osoba
poput mene', što najčešće znači –
obrazovana, umjetnica, samostal-
na, uspješna – a to su sve atributi
koji se ne povezuju s nekim ko nosi
maramu.
Percepcija pokrivene žene je
najčešće zasnovana na predrasu-
dama i stereotipu. Danas se auto-
matski uz maramu veže – primitivi-
50
zam, prisila, neki strašan događaj,
poremećaj, regresija, ispiranje
mozga, političko opredjeljenje i
potpuna izolacija od vanjskog svi-
jeta i savremenih tokova. Ako ana-
liziramo sve negativne konotacije
i asocijacije vezane za pokrivanje,
onda ćemo vidjeti da žena s ma-
ramom po tome nema identitet,
da je njena ličnost i slobodna volja
potpuno isključena. Kako onda da
neko ko ipak misli svojom glavom
na tu istu glavu stavi maramu?
Čudno je kako se nikad ne
postavi pitanje kako neko ko misli
svojom glavom popije flašu loze
ili kako su one koje misle svojom
glavom došle u poziciju da obavl-
jaju ono što je posao prostitutki,
a da za to još ne dobiju nikakvu
novčanu naknadu?
Kako se dogodilo da se tako
brzo promijeni slika sretne žene i
mjerila vrijednosti? Da ono što je
logično postane nelogično, a da
se normalno smatra nenormalnim?
Razloga ima mnogo, a jedan od
njih su uzori koje nam nameću me-
diji.
Moje pranane su nosile marame
i niko ih nije smatrao nazadnim.
Bile su zaštićene od svega što mi
danas moramo prolaziti. Možda
je njihova sreća bila veća jer nisu
imale TV, niti su išle u kino, niti su
čitale 'modernu' literaturu. Uzori
su im, valjda, bile ugledne žene iz
komšiluka i porodice i to je bilo to.
Onda je došao napredak, uzori lju-
dima servirani su medijima i stvari
su se vrtoglavo počele mijenjati.
Posmatrajući život jedne od
mojih nana i njenog muža, dakle,
mog dede, shvatila sam da je nana
uvijek bila blago nesretna, jer nije
od njega dobivala ono što je htjela.
A šta je htjela i odakle je znala šta
hoće?
Naime, u vrijeme njene mladosti,
četrdesetih i pedesetih godina po-
pularni su bili filmovi „Casablanka“,
„Prohujalo s vihorom“ i knjige sličnih
sadržaja. U tim filmovima i knjiga-
ma žene su bile fatalne, a muškarci
romantični, zgodni i nepobjedivi.
Svojim nevjenčanim ženama ili
ljubavnicama su donosili cvijeće,
nosili elegantna odijela i večerali
uz svijeće. Moj rahmetli dedo je
nosio elegantna odijela kada je
išao na posao, ali pored svih svojih
briga i troje djece nije dolazio kući
sa cvijećem, već sa kesama krom-
pira, kupusa i urijetko mesa. Nana
je odijelom i frizurom podsjećala
na holivudsku divu, ali je za razliku
od njih kući heklala, čistila do izne-
moglosti i potajno patila za nekim
poput Clarka Gablea. Svoju tužnu
sudbinu je skrivala od djece, ali je
kćerkama željela da pronađu sreću
koju ona nije imala.
Kćerke su u svojim životima
našle sve osim romanse sa ekrana,
a nana je mislila da je za to kriva
njihova brzopletost pri izboru i ne-
posluh prema majci. Nikada nije ni
pomislila da su filmovi i knjige laž i
da su filmske romanse nedostižne,
jer su nerealne i nepostojeće.
Naninim kćerkama, dakle mo-
joj majci i tetkama su uzori posta-
le napredne revolucionarke, žene
koje dižu svoj glas na partijskim
sastancima, a Alen Delon tiha
patnja, ali nedovoljno jak da bi
narušio načela onih koje su svoj
život željele provesti u sretnom i
poštenom komunističkom braku.
Kćerke su završile fakultete i svoj
život smatrale uspješnim jer ga ne
provode kod kuće, već same tega-
re kese s pijace, nakon što pokupe
dijete iz obdaništa. Domaće uzore
sa ekrana niko nije dovodio u pitan-
je, svi su bili sretni i nosili iste frizure
i 'blejzere' drečavih boja.
Danas, kad su Nanine kćerke
nane, a unuke odrasle i imaju po-
rodice, nana na život gleda 'realni-
je', jer su joj na TV-u, kroz sapuni-
ce lijepo prikazali da sreće nema,
da su žene 'svakakve', a muškarci
predmet ženskih spletki, po pro-
fesiji najčešće kriminalci ili korum-
pirani političari. Niko nikom više
ne donosi cvijeće, ali svak svakog
vara i ubija, pa je nana sretna kad
vidi da njene unuke nisu do guše u
spletkama, a da zetovi ipak imaju
karakter i moral. Jest da maramu
smatra 'pretjerivanjem', ali i to će
nekako progutati kad pomisli kakva
je današnja omladina.
Eh, tako to sad nana vidi, sad
kad je mudra i stara i kad se ne
nada romansama i cvijeću, a one
koje su mlade, 'moderne' i 'napred-
ne', te slijede nove uzore s TV ekra-
na oblače dekoltee, kite se zlatom,
slušaju turbo-folk, skupljaju pare da
ugrade silikone i čekaju svog prin-
ca u BMW-u koji će ih voljeti i s ko-
jim će biti sretne sve dok ga policija
ne uhapsi i zatvori u zatvor. Shvatilo
se da u fakultetu nije sreća, već u
izgledu, pa će one koje budu dob-
ro izgledale sigurno zaslužiti sreću,
a ona je jednostavna i ogleda se
u markiranoj odjeći, dobrom autu,
'napucanom' stanu i pokojem gra-
mu kokaina.
E, sad se ja pitam, ko normalan
danas ne bi stavio maramu na gla-
vu i pokušao pronaći smisao i smi-
raj izvan zvjerinjaka zvanog 'moder-
ni svijet'!?
51
 ODABRANE ŽENE
HAZRETI RAHILA
Žena Jakuba a.s. i majka Jusufa a.s.
K
ada je Jakub a.s. stigao
kod svog dajdže u Ha-
ran, upoznao je njegove
dvije kćeri stariju Leu i mlađu Ra-
hilu (Rahelu). Pošto je Rahila bila
posebno lijepa, Jakub a.s. zaprosi
nju od Lebana i on pristade, ali pod
uvjetom da prethodno kod njega
sedam godina čuva stoku. Kad je
istekao dogovoreni rok, Leban pri-
redi veliko slavlje, ali navečer uve-
de svoju stariju kćerku kod Jakuba
a.s. Zbog mraka on nije primjetio
zamjenu ali ujutro kada osvanu on
ugleda Leu pored sebe.
Kada je prigovorio Lebanu zbog
toga on mu reče kako u njih nije
običaj da udaju mlađu kćerku prije
starije ali ako hoće i Rahilu za ženu
da mu treba služiti još sedam go-
dina, pa će ga i njom oženiti. Ja-
kub je ispunio i ovaj dogovor pa se
oženio i sa Rahilom.
Ovaj običaj da se može ženiti
sa dvjema sestrama u isto vrije-
me, dokinut je Tevratom što je i
danas važeće u šerijatskom pravu.
Uzvišeni Allah dž.š. je Leinu maha-
nu nadomjestio time što joj je po-
dario da Jakubu rađa djecu, dok je
Rahila kad se udala za njega bila
nerotkinja.
Otac im je nakon udaje poklonio
po jednu sluškinju, Lei je dao Zel-
fu a Rahili Belhu. Lea je imala već
4 sina sa Jakubom. Pošto mu nije
mogla od sebe podariti potomstvo,
52
hazreti Rahila daje svoju sluškinju
Belhu i ona mu rađa sina, kome su
dali ime Dan.
Zatim je Belha ponovo zatrudni-
la i rodila mu drugog sina. Tada je i
Lea poklonila svoju sluškinju Zelfu
Jakubu te i ona rađa Jakubu dva
sina. Onda je Lea opet zatrudnila i
rodila Jakubu petog sina, a nakon
toga i šestog. Potom je Lea rodila
kćerku kojoj su dali ime Dina.Tako
je ona rodila Jakubu sedmoro dje-
ce, Belha dva sina i dva je sina
imao sa Zelfom. Allah ga je mno-
gobrojnim potomstvom uzdigao
baš kao što je za njega i molio Is-
hak, njegov otac.
Hazreti Rahila je molila ustrajno
svog Gospodara, da je ne ostavi
bez poroda sa Jakubom koga je
toliko voljela i koji je već imao toli-
ko potomstvo, ali ne i s njom. Allah
dž.š. joj je uslišao dovu i uduvoljio
njenoj molbi pa je zatrudnila sa Ja-
kubom i rodila mu časnog i lijepog
Jusufa.
Allah dž.š. je odredio da se
preko njihovog potomka nastavi
poslanička loza Ibrahima a.s.
Sve ovo se dešavalo dok je Ja-
kub boravio u Haranu kod svog
dajdže. Tu je boravio je još 6 go-
dina nakon što je oženio Leu i Ra-
hilu. Imao je punih 20 godina kada
je zatražio dozvolu od Lebena da
se sa njegovim kćerkama vrati ro-
diteljima.
 Leben je bio veoma zadovoljan
Jakubovim boravkom među njima.
Imetak mu se uvećao, te je dozvo-
lio Jakubu da uzme svu mladunčad
od te godine koja budu šarena a ne
potpuno bijela ili crna. Tako je Ja-
kub dobio puno sitne stoke, kamila
i robova. To izazva zavist Lebenovih
sinova.
Prije polaska Rahila je uzela kip
kome se njen otac klanjao i sakrila
ga pod samar svoje deve na kojoj
je sjedila.
Pošto su to otkrili, Leben je orga-
nizovao potjeru sa svojim ljudima i
sustigao Jakuba. Oštro ga je uko-
rio zbog brzog odlaska i uzimanja
kipa, ali Jakub o tome nije ništa
znao te mu je dopustio da pretraži
čitavu karavanu.
Leben je ušao u šatore svojih
kćeri i njihovih sluškinja, ali nije mo-
gao ništa pronaći. Rahila reče da
ima hajz pa ne može ustati sa deve.
Kip nisu našli.
Prije rastanka napraviše gozbu
i uzeše gomilu kamenja s kojom
obilježiše to mjesto. To je trebalo
da bude i granica između zemlje
preko koje neće ni jedan prelaziti
na štetu drugog.
Tom prilikom Jakub obeća Le-
benu da neće ponižavati njegove
kćeri niti ženiti druge pored njih.
Kada se Jakub približio zemlji
svog brata Ajsa pripremi za njega
veliki poklon koji posla sa slugama
ispred sebe. Kada Jakub ugleda
brata stade ispred svoje čeljadi i
pokloni mu se sedam puta. To je bio
uobičajen poklon u to vrijeme i bio
je dozvoljen.
Tako su meleki učinili sedždu
Ademu a.s. iz počasti prema nje-
mu kao i Jusufova braća Jusufu
a.s. u Egiptu. To isto učiniše i dvije
sluškinje sa svojom djecom. Potom
je prišla Lea i poklonila se sa svojom
djecom. I na kraju i Rahila sa svojim
sinom Jusufom. Ajs zagrli Jakuba i
zaplaka, a potom ga upita odakle
mu tolika porodica. Jakub a.s. od-
govori da je to poklon od Gospoda-
ra svjetova svom pokornom robu i
ubjedi Ajsa da primi darove.
Po naredbi Uzvišenog Jakub
a.s. kupi jednu njivu za sto ovaca i
izgradi hram u koji su ljudi dolazili i
molili se Allahu dž.š. To je današnji
Mesdžidul - Aksa u Jerusalimu ko-
jeg je kasnije obnovio Sulejman
a.s.
Hazreti Rahila je ponovo zat-
rudnila, ali je ovaj put imala težak
porod. Na mjestu gdje se danas
nalazi Betlehem ona je rodila sina
i ubrzo za tim preselila. Jakub a.s.
mu je dao ime Benjamin, što znači
"ono sto iznutra gori." To upućuje na
vreli pustinjski pjesak u koji je haz-
reti Rahila ukopana.
Jakub a.s. se sa svojih 12 sinova
vratio svome ocu Ishaku u Ebron.
Ishak a.s. je bio u dubokoj starosti.
Ubrzo se razbolio i umro u 180. go-
dini života. Sinovi Ajs i Jakub a.s. su
ga ukopali pored njegova oca Ibra-
hima a.s. i majke Sare u istoj pećini
u Halilu.
Jakub a.s. se brinuo o svojim
sinovima a posebno o Jusufu i nje-
govom bratu Benjaminu koji veo-
ma rano ostadoše bez majčinske
pažnje i zagrljaja.
O samom Jusufu sinu hazre-
ti Rahile i velikoj Zulejhinoj ljubavi
prema njemu čitajte u sljedećem
broju na narednim srtanicama ove
rubrike.
53
 mr. Ifeta NEZIROVIĆ | PORODIČNI ODNOSI

Muslimanski i

građanski brak
U
prethodnom broju pisali smo o uslovima i
postupku sklapanja braka po šerijatskim
propisima (prema kojima muslimani i mu-
slimanke usklađuju ponašanje i odnose u svojoj poro-
dici) i tzv. građanskim zakonima, kojima svaka država
reguliše porodične i druge odnose, i koji se primjenjuju
na sve građane-stanovnike te države, u konkretnom
slučaju Porodični zakon Federacije Bosne i Hercego-
vine.
U ovom broju nastavljamo sa pisanjem o pravima i
obavezama bračnih partnera odnosno supružnika.
Prava i obaveze u islamskom braku oba supružnika
su ustvari prava i obaveze jednog prema drugome, a
Allah, Mudri i o svemu Obaviješteni, učinio je ravnote-
žu između prava i obaveza, pa svako pravo koje uživa
jedan supružnik povlači i obavezu kojom ga je Allah
zadužio prema drugoj strani. U Kur`anu, sura El-Be-
kara, u 228. ajetu to se jasno vidi:
«One imaju isto toliko prava i dužnosti, prema
zakonu – samo, muževi imaju prednost pred njima
za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar.»
Stepen kojim je Allah dao prednost muškarcima

Prava supružnika1 nad ženama jeste stepen zaduženja, odgovornosti i

brige, a ne stepen počasti, jer Allah je prvenstveno
Brak je jedna od velikih blagodati čovjeku. muškarcima odredio da zarađuju i izdržavaju druge.
U islamskom braku, i muž i žena imaju odgovorno-
Svaka zajednica, pa i porodica kao najbitnija za-
sti i obaveze, i nikad ne smiju zaboraviti da su oboje
jednica, mora imati nekoga ko je odgovoran za njeno
individualno odgovorni pred Allahom, dž.š., za svoje
vođenje i vođenje računa o njenim potrebama, a što
postupke, pa i postupke u svom braku. Islamski put je
je ustvari uvjet njenog postojanja i opstanka. Muška-
put ljubavi, brige i nesebične pažnje, koji se naročito
rac odnosno suprug je najpreči da bude zadužen za
ispoljavaju u bračnim i porodičnim odnosima.
stanje u svojoj porodici, jer on je primarno zadužen i
1
Hanefijski fikh, knjiga 2. I Poglavlje: Porodično pravo, za njeno izdržavanje, a najčešće ima i više iskustva o
Tahmaz Abdulhamid Mahmud, Sarajevo, Grabus H. 2003. životnim poslovima nego žena.

54
 Prava supruge rade neki roditelji i rođaci uzimajući čitav ili dio mehra
žene, osim ako im je ona dozvolila.
1. mehr,
2. izdržavanje, Izdržavanje
3. lijep odnos prema ženi, Žena ima pravo na izdržavanje kod svog supruga.
4. podučavanje i odgajanje. Muž je, po islamu, jedini dužan izdržavati porodicu,
Mehr je određena imovina koju muž daje svojoj su- makar bio i slabijeg imovnog stanja, tako da je dužan
pruzi prilikom sklapanja braka ili prije, a može se do- raditi i zarađivati kako bi izdržavao svoju suprugu i
govoriti sa suprugom i da odgodi isplatu, u cjelosti ili potomke. Izdržavanje podrazumijeva i obuhvata stan,
djelimično i nakon sklapanja ugovora o braku. Mehr odjeću, hranu, piće i sve ostale životne potrebe.
je, po islamskim propisima, sastavni dio bračnog ugo- "Otac djeteta dužan je da ih prema svojoj moguć-
vora, ali nije uvjet za valjanost braka. Brak je valjan i nosti hrani i odijeva" (sura El-Bekara, ajet 233).
ako nije spomenut mehr, a supruga u tom slučaju ima
pravo na mehr u visini mehra njoj, po društvenom po-
ložaju, sličnih žena.
Časni ajeti i hadisi pokazuju na propisanost mehra:
"I draga srca ženama vjenčane darove njihove
podajite, a ako vam one od svoje volje od toga što
poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte."
(sura En-Nisa, ajet 4.)
Islam nije odredio iznos mehra i nema granice
za najveći iznos, međutim lijepo je da se spomene
iznos mehra prilikom sklapanja braka, jer je Poslanik
(s.a.vs.) spominjao iznos mehra kada je udavao kćer-
ke, a i kada se sam ženio, onda se izbjegavaju kasniji
eventualni nesporazumi.
U praktičnom smislu, mnoge su koristi od mehra. To
je matrijalni pokazatelj uvažavanja svoje supruge, pa
ga Allah opisuje kao dar «s draga srca». Mehr učvršću-
je vezu među supružnicima, to je materijalna veza koja
učvršćuje onu duhovnu, a ima i praktične efekte, jer
pomaže ženi da osigura što joj je potrebno za svadbu
i preseljenje u kuću svoga muža (nova odjeća, nakit,
šminka, miris, neke druge potrepštine isl.).
Iako nije određena visina mehra, lijepo je da se ne
pretjeruje, da mehr bude umjeren, kako ne bi njegova
visina postala preprekom za brak, kao što je slučaj sa
Izdržavanje je shodno stanju muža, bilo da je bogat
nekim krajevima islamskog svijeta u današnje vrijeme.
ili siromašan. Allah Uzvišeni kaže, u suri Et-Talak, ajet 7.:
Prenosi se da je Poslanik (s.a.v.s) rekao: "U ženine
"Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj
blagodati spada lahka zaruka, mali mehr i lijep od-
koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah
nos njene familije."
dao, jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu
Mehr je isključivo pravo žene i nijedan njen srodnik je dao; Allah će sigurno poslije tegobe slast dati.»
ili staratelj nema pravo na njega, osim uz njeno dopu-
Žena dakle nije dužna izdržavati ni sebe ni svoga
štenje, tako da, po Šerijatu, nije dozvoljeno ono što

55
 muža niti bilo kojeg člana svoje porodice, makar bila i
bogata. Ženi je dozvoljeno da s mužem učestvuje u iz-
državanju i to se od nje računa kao dobrovoljni prilog,
od kojeg može odustati u bilo koje vrijeme.

Zaposlena žena
Islam ne obavezuje ženu da radi i zarađuje u bilo
kojem periodu njenog života, jer je nije zadužio nika-
kvim izdržavanjem, nego je njeno izdržavanje dao kao
obavezu drugima (zavisno od njenog životnog doba
i porodičnog stanja - otac, brat, muž). I pored toga
islam je ženi dozvolio da radi i zarađuje, ali pod slije-
dećim uslovima.
- da joj muž dozvoli da radi, ako je udata,
- da se na svom poslu ne osamljuje sa stranim
muškarcima ili dolazi u dodir s njima,
- da njen posao bude u skladu sa njenom
ženskom prirodom, nije joj dozvoljeno obavljati
poslove koji su priličniji muškarcima i koji je
ogrubljuju.
Ono što žena zaradi njeno je vlasništvo i ona jedina
ima pravo time raspolagati. Niti njen suprug niti bilo ko
drugi ima pravo da joj to oduzme osim njenom voljom.
Uzvišeni Allah kaže:
"I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odli-
kovao, muškarcima pripada nagrada od onoga što
oni urade, a ženama nagrada za ono što one ura-
de. I Allaha iz obilja njegova molite. - Allah, zaista, karci trebaju razumjeti, prihvatiti i podnositi ono što vide
sve dobro zna!" (sura En-Nisa, ajet 32) kod njih kao nedostatak. U tom slučaju, pa i kad žena
pogriješi, suprug ne treba da bude grub prema njoj niti
da je opterećuje, nego da je savjetuje blago i pažljivo.
Lijep odnos prema ženi
"S druge strane, jedna od stvari o kojoj suprug mora
Pravo žene jeste i to da se prema njoj lijepo postu-
voditi računa jeste i to, da ne smije pretjerivati u šalama
pa i odnosi na plemenit način, shodno riječima Uzviše-
sa svojom suprugom, u ispunjavanju njenih želja i u po-
nog: "S njima lijepo živite." (sura En-Nisa, ajet 19.)
našanju koje će pokvariti njen moral, umanjiti njeno po-
Poslanik (s.a.v.s) je često upozoravao na lijep od- štovanje prema njemu i naruštiti njegovo dostojanstvo.
nos prema ženama, o čemu govori i jedan od mno-
On treba izabrati srednji put i vladati se u skladu toga.
gobrojnih hadisa: "Oporučujem vam da lijepo postu-
Takođe, kada kod žene vidi nešto neprikladno, on treba
pate sa ženama, jer žena je stvorena od rebra, a
pokazati da s tim nije zadovoljan, ne smije zatvarati oči
najkrivlji je dio rebra njegov vrh. Pa ako ga pokušaš
pred onim što ona pogrešno uradi i dopuštati joj da u
ispraviti, slomit ćeš ga, a ako ga ostaviš, ostat će
njemu ustrajava." 2
krivo. Stoga oporučujem vam da lijepo postupate
prema ženama." (Hadis bilježi Muslim) 2
Sretna porodica S. Muhamed Saki Erol,
Ovim se želi ukazati na prirodu žene, i na to da muš- UG Semerkand, Sarajevo 2007. str.76.

56
 Istina je da nedostaci nisu samo kod žena, nego ih
ima i kod mnogih muškaraca, a idealni su samo vjero-
vjesnici i poslanici koje je Allah odabrao i upotpunio,
kako bi bili uzor i lijep primjer.
Zbirke hadisa sačuvale su nam mnoga predanja
koja govore kako se Poslanik(s.a.v.s) odnosio prema
ženama, koje je poželjno temeljitije upoznavati i pri-
mjenjivati u svojim porodicama.
U lijepe odnose prema supruzi spada darežljivost i
dijeljenje poklona, jer to povećava ljubav i jača simpa-
tije između njih, zatim da suprug poselami svoju su-
prugu kad se vrati kući, jer je selam jedan od uzroka
ljubavi, da se sa njom šali, igra i zabavlja, da joj pomo-
gne u kućnim poslovima ako može, da ne osjeća pre-
tjeranu ljubomoru prema njoj, da joj dozvoli posjećivati
svoje roditelje i rođake, a to je i po Šerijatu poželjno.
Podučavanje i odgajanje
Žena ima pravo tražiti i očekivati od svog muža da
je poduči stvarima vjere, islamskim običajima i norma-
ma ponašanja, koje su joj potrebne za njen život ili da
joj dozvoli da odlazi na predavanja, sohbete, sijela za
žene, kako bi naučila i povećavala svoje znanje u vjeri.
To je bila i praksa u doba Poslanika, koju je uveo kad
mu je došla neka žena i rekla: "Allahov Poslaniče, lju-
di dolaze stalno kod tebe i uzeše sve tvoje hadise,
pa kada bi htio izdvojiti jadan dan poduke za nas»,
nakon čega joj je rečeno da se žene sakupe taj i
taj dan, i dolazio bi im i podučavao ih onome što je
Allah njega podučio." (Hadis bilježi Muslim)
Muž je dužan svojoj ženi govoriti, preporučivati i
naređivati namaz, kupanje poslije hajza i dženabe-
ta, tj. da izbjegava sve ono što je zabranjeno i čini
ono što je naređeno. Uzvišeni Allah će ga pitati za
to. Poslanik (s.a.v.s) kaže: "Svi ste pastiri i svi ćete
biti pitani za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj
porodici on će biti pitan za svoje stado." (Hadis
bilježi El-Buhari)
Prava muža
Muž u islamu ima određena prava kod svoje su-
pruge. To su ustvari obaveze kojima je islam zadužio
ženu prema mužu i one su naspram obaveza kojim
je čovjek zadužen prema ženi. Obaveze žene prema
mužu su najveće obaveze kojima je žena zadužena,
nakon obaveza prema Allahu.
Pokoravanje u dobrim i
pozitivnim stvarima
Islam je suprugu zadužio da se pokorava mužu
u svemu što nije grijeh, shodno riječima Uzviše-
nog: "Muškarci vode brigu o ženama", a ovaj ajet
iz Kur`ana Časnog ne bi imao nikakvog smisla, ako
žena ne bi bila pokorna svome mužu, u čemu je sušti-
na očuvanje porodice i provedba muževljeve odgovor-
nosti za suprugu. Po islamu pokoravanje žene svome
mužu jest ibadet kojim se zaslužuje Allahovo zadovolj-
stvo i blizina. Pokoravanje žene mužu je u granicama
Šerijata, kao što kaže Poslanik (s.a.v.s.) u dobrom i
pozitivnom, a dobro i pozitivno je sve ono što je vjera
odredila kao takvo i što je Allah takvim propisao.
Polazeći od navedenog u ženino pokoravanje mužu
spada: da ne izlazi iz kuće osim uz njegovo odobra-
vanje; da u kuću svoga muža ne prima onoga s kim
njen muž nije zadovoljan, bez obzira radilo se o ženi
ili muškarcu; obavljanje kućnih poslova i nastojanje
žene da osigura svome mužu odmor u njegovoj kući;
da mu se odazove kada je pozove u bračnu poste-
lju itd. Dakle, žena je obavezna poštovati navedena
i druga prava svoga muža, kao i on njena, za koje
postoje jaka i razumna objašnjenja. Npr. ženi nije do-
zvoljeno odbiti svoga muža kada je pozove u postelju
(ako tome ne postoji šerijatska smetnja-hajz ili nifas),
bez obzira kolika je njena trenutna zauzetost kućnim
poslovima.
Što se tiče zajedničkih egzistencijalnih poslova, čo-
vjek je obavezan zarađivati i obavljati poslove izvan
kuće, dok žena u okviru kućnih poslova će mu spre-
mati hranu, oprati odjeću, složiti njegove stvari i slične
poslove koji se smatraju kućanskim. Na ovaj način su-
pružnici se međusobno potpomažu i žive u harmoniji,
u protivnom, njihov brak može lakše da se raspadne
ili da bude neskladan. Ograničavanje braka samo na
seksualni čin između supružnika, suprotno je značenju
koje ima bračni život i suprotno je značenju međusob-
nog pomaganja, sloge i ljubavi supružnika. Jer kako
može biti samilosti ako nema međusobnog pomaga-
nja među supružnicima.
57

Čuvanje čovjekove kuće
i njegovog imetka
Prirodno je da žena čuva i vodi računa o kući i imet-
ku svoga muža u njegovom odsustvu, a to je i pravo
koje čovjek ima kod svoje žene. Ona ima odgovorno-
sti u kući svoga muža, i za vrijeme muževljevog odsu-
stva vodi brigu o onome o čemu treba da brine: znači
čuva obraz svoga muža kroz vođenje računa o svome
obrazu i njegovom imetku. Pri tome žena neće dati ni
sadaku iz imetka svoga muža bez njegove dozvole,
niti će išta od njegovih stvari pokloniti bez njegove do-
zvole, jer i žena je pastir u kući svoga muža i biće pita-
na za svoje polje odgovornosti.
"Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme
muževljevog odsustva vode brigu o onome o čemu
treba da brigu vode." (suraEn-Nisa, ajet 34.)
58
Pojavljivanje pred
mužem na najljepši način
Žena se treba pojavljivati pred svojim suprugom
najljepša što može biti. Stavljati će najbolje ukrase za
svoga muža, tako da on kod nje ne vidi ništa drugo
osim onoga što će ga obradovati i privući, njegovu lju-
bav učvrstiti, probuditi strast i čežnju za njom. Ovo su
osobine dobre supruge.
Poslanik (s.a.v.s) kaže: "Dunjaluk je uživanje, a
najbolji dunjalučki užitsk jeste dobra supruga, ona
je pokorna, ako je pogleda, ona ga razveseli, ako
je odsutan, ona ga čuva svojim poštenjem i čuva
njegov imetak."
Kao uzorit primjer nam je i to da je Aiša (r.a.) vodila
puno računa o svom izgledu i ukrasima, strogo vodeći
računa da Poslanik (s.a.v.s) na njoj ne primijeti ništa,
osim onoga što mu se sviđalo.
Ona je i drugim ženama preporučivala i savjetovala
ih da se ukrašavaju svojim muževima, izuzev sa onim
što je Poslanik zabranio (da se žena tetovira i drugima
to radi, da tuđu kosu upliće u svoju i to drugima radi
isl.)
U sadašnjem vremenu, nažalost, mnoge su musli-
manke zapostavile ukrašavanje i uljepšavanje svojim
muževima. U kućama su i pred svojim muževima u
iznosanoj odjeći, dok za izlazak izvan kuće oblače
najljepše što imaju, mada vjera i priroda nalažu dru-
gačije.
Ako žena zapostavi nakit i uređivanje kad je muž
odsutan, treba se dotjerati i nakititi prije njegovog do-
laska i dočekati ga u svom najljepšem izgledu.
Osobna prava i dužnosti
bračnih partnera
prema odredbama Porodičnog zakona Federacije
Bosne i Hercegovine:
1. Bračni partneri ravnopravni su u braku,
2. Bračni partneri dužni su jedan drugome biti
vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati,
3. Bračni partneri sporazumno određuju mjesto
stanovanja,
 4. Bračni partneri sporazumno i ravnopravno
odlučuju o rađanju i podizanju djece, o
uređenju međusobnih odnosa i obavljanju
poslova u bračnoj odnosno porodičnoj zajednici.
Bračni partneri mogu se sporazumjeti da će prili-
kom sklapanja braka:
- svaki bračni partner zadržati svoje prezime,
- kao zajedničko prezime uzeti prezime jednog
od njih,
- kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna
partnera, o redoslijedu se sporazumjeti,
- svaki od njih ili samo jedan, svom prezimenu
dodati prezime drugog bračnog partnera,
- svaki od njih ili samo jedan, prezimenu
bračnog partnera dodati svoje prezime.
Znači, ovim zakonom, kojim se u njegovih 388 čla-
nova, na sveobuhvatan način regulišu porodični od-
nosi, prava i dužnosti supružnika uređuju se tako da
su oni ravnopravni u braku, vjerni jedno drugome, uza-
jamno se poštuju, pomažu i sporazumno odlučuju o
mjestu stanovanja, rađanju i podizanju djece i drugim
pitanjima u bračnoj zajednici. Znači supružnici su duž-
ni da sporazumno i ravnopravno uređuju međusobne
odnose, da pokazuju mnogo razumijevanja, ljubavi,
pažnje, strpljivosti i pomaganja jedno drugom, kako
bi njihov život u bračnoj odnosno porodičnoj zajednici
zračio srećom i zadovoljstvom.
U suprotnom može doći do manjih ili težih pore-
mećaja porodičnih odnosa, kada se uključuju druga
lica ili državne institucije, da im uređuju međusobne
odnose, odnosno da se pruža zaštita zakonom pro-
pisanih porodičnih prava, što nije svrha i cilj bračne
odnosno porodične zajednice i život u njoj gubi svoju
ljepotu.
Pri tome svaki supružnik mora strogo voditi računa
da je, ovim zakonom, zabranjeno nasilničko ponaša-
nje bračnog partnera i bilo kojeg drugog člana u po-
rodici. Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se
svako narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta oso-
be, u smislu člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova
u Bosni i Hercegovini.3

3
Porodični zakon Federacije BiH («Službene novine
FBiH» broj 35/05)

59
 dr. Zemira KORČIĆ
Ishrana -
lijek ili otrov?
„Ko se boji Allaha On će mu dati izlaz i opskrbiće ga odakle i ne misli“
(Et – Talak, 2-3)
K
ada se bogobojazni boji Uzvišenog, Allah,
dž.š., mu daje kriterije, a to je znanje da
razluči istinu od neistine u nejasnim i teš-
kim stvarima, kada treba raščlaniti ono što je u sintezi
i kada Božiji govor sa prenesenim značenjima treba
dovesti u vezu sa govorom jasnih značenja. Jedno
od svojstava Uzvišenog je Er – Rezzak (Opskrbitelj)
„Zaista je Allah Opskrbitelj i Vlasnik izuzetne sna-
ge“ (Ez Zarijat, 58) i On Uzvišeni je učinio da svaka
živa stvar slavi Allaha i zahvaljuje Mu. Opskrba može
biti duhovna i fizička, opskrba koja je u Zemlji je ona
kojom se održavaju tjelesa, a ona koja je u nebesima
je ona kojom se održavaju duše. Uzvišeni kaže „Na
nebesima je vaša opskrba“ (Ez Zarijat, 22), a za Ze-
mlju kaže „I odredio je u njoj (zemlji) opskrbu za
njih.“ (Fussilet, 10). Allah dž.š. je u Kur anu Časnom
svojim robovima dao smjernice o hrani dopuštenoj lju-
dima, a Allahov Poslanik Muahamed s.a.v.s. je ustalio
u praksu i svojim ponašanjem je bio kao podsjetnik na
božansko porijeklo opskrbe. Svaki zalogaj hrane treba
da bude halal, jer samo dopuštena opskrba, dopušte-
nost svega u čemu uživaš na ovom svijetu, je osnova
tvoje vjere i tvoga vjerovanja.
Tijelo može biti naviknuto na tri stadija zadovoljava-
nja jelom: potrebno jelo, dovoljno jelo i dodatno jelo.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao (Musned): „Čovjek
60
nije nikad napunio spremnik gore, nego svoj sto-
mak. Zbog toga bit će dovoljno za sinove Ademo-
ve da zadovolje glad sa par zalogaja da bi povratili
čvrstoću. Ako mora jesti da bi se najeo treba rezer-
virati jednu trećinu želuca za hranu, jednu trećinu
za vodu i jednu trećinu za normalno disanje.“ Kada
je stomak zasićen hranom on neće moći primiti vodu,
a kada hrana i voda prekorače propisani nivo, može
doći do otežanog disanja i slabije isporuke oksidirane
krvi što dovodi do stresa i iscrpljenosti. Takvo stanje
dovodi do teškoće u tijelu, srcu, a duša će zapasti u
klonulost i tromost, što pospješuje određene strasti
duše. Pun stomak oštećuje tijelo, srce i dušu i dovo-
di do zanemarivanja u ispunjavanju temeljnih vjeskih
dužnosti. Tjelesno zdravlje i snaga dolazi od hrane
koja se apsorbira, a ne od kvantiteta hrane.
Čovječije tijelo može imati tri stanja: prirodno zdravo
stanje, nenormalno stanje i nestabilno stanje. Prirodno
zdravo stanje ispoljava uobičaje radnje zdravog ljud-
skog tijela, drugo stanje je stanje bolesti, a treće stanje
je međustanje ili tolerantno stanje ili bolesnost. Uzroci
ovog stanja mogu biti vanjski i unutanji, koji dovode do
pogrešnog funkcioniranja specifičnog organa ili opće
malaksavosti tijela ili slabosti duha što nosi tijelo. Pra-
vilna ishrana je ključni preventivni faktor pomoću koje
se to tolerantno stanje ili bolesnost može dovesti do

prirodnog zdravog stanja.
Tradicionalna i savremena medicina se razlikuju u
načinu gledanja na proces probave, savremena me-
dicina pokušava analizirati svaku hranjivu komponentu
vitamine, aminokiseline, proteine itd, dok kod tradicio-
nalne medicine ključ zdrave navike leži u razumijevanju
četri tjelesne esencije i efekti grijanja i hlađenja u vezi
sa hranom.
Prema prof. Harvi i Merilin Dajmond (Institut za ho-
lističke studije u Santa Barbari, Kalifornija) na osnovu
opsežnih istraživanja ključ zdravog organizma je čišće-
nje od toksičnih materija, a da bismo to postigli ishra-
nu treba prilagoditi prirodnim tjelesnim ciklusima. Kod
nepravilne ishrane hrana koja nije potpuno probavlje-
na dovodi do usporavanja metabolizma, gojaznosti i
nakupljanja toksičnih materija koje ukoliko se sporije
eliminišu dovode do povećanja težine. Toksini su inače
kisele prirode i tijelesni sistem zadržava vodu da je ne-
utrališe što dovodi do još većeg porasta težine. S toga
je za zdravu ishranu, sem vrste hrane i njene kvalitete,
potrebno slijediti prirodne tjelesne cikluse:
Od podne do 8 uveče – Aproprijacija (jedenje i pro-
bava)
Naš glavni obrok treba da se sastoji od 30% kon-
centrisane hrane i hrane koja sadrži 70% vode. Ako
Zemlja sadrži 70% vode i za svoj opstanak ovisi od
količine vode, te ako naše tijelo sadrži 70% vode ne-
ophodno je i da naš organizam za ispravno funkcioni-
ranje dobije 70% vode. I upravo ta voda koja se nalazi
u voću i povrću je destilirana voda koju biljke uzimaju
iz zemlje i destiliraju, te u organizmu čovjeka ona is-
pire neorganske minerale i toksine koje tijelo nemože
da iskoristi. U periodu uzimanja hrane ili aproprijacije
može se takođe uzeti voće, ali 20 – 30 min. prije jela,
jer se voće može uzimati samo na prazan želudac.
Ljudsko tijelo nije stvoreno da u želucu istovremeno
probavlja više od jedne koncentrirane hrane, a svaka
hrana koja nije voće i povrće je koncentrirana. Upra-
vo nepravilno kombinirana hrana u želucu dovodi do
truljenja, fermentisanja, gasa, nadimanja, gorušice i
kisele probave, a trula hrana se ne može asimilovati ili
iskoristiti u crijevima. Pravilno kombinirana hrana stva-
ra uvjete za gubljenje težine, probava se normalizira
traje 3-4 sata umjesto 8, i ne zagađuje crijeva narednih
24 – 48 sati, te više vremena ostaje za eliminaciju, a
povečava se i energetski potencijal organizma koji je
on inače trošio na probavu. Na primjer: kruh (po mo-
gućnosti prepečen i napravljen od integralnih žitarica)
ne treba kombinirati sa krompirom, pirinčem, tjesteni-
nama, jajima, mljekom i sirevima, niti ove namirnice
međusobno treba mješati. Svaka od ovih namjernica
može se kombinirati sa masnoćama (puter, maslac,
puteri od sjemenki, suncokret, susam, kikiriki itd) i siro-
vim ili barenim povrćem (salate, variva).Neka od pravila
ishrane su: dva različita proteina se ne mogu mješati,
dva skroba se mogu kombinirati a da se ne pokvare u
želucu, samo jedna vrsta koncetrisane hrane može biti
u jednom obroku.
Od 8 uveče do 4 ujutro – Asimilacija (apsorpcija i
iskorištavanje)
„Jedite i pijte,
samo ne pretjerujte,
On ne voli one
koji pretjeruju.“
(Kur an, 7:31)
61
 U periodu iskorištavanja hrane u crijevima preporu-
čuje se uzimati samo svježe voće, a jedno od glavnih
pravila zdrave ishrane je ne uzimati hranu pred spa-
vanje.
Od 4 ujutro do podne – Eliminacija (otpadnih ma-
terija tijela ).
Period čišćenja ili eliminacije je izuzetno važan jer
samo čišćenjem organizam može da ima ispravnu
probavu i apsorpciju. U toku čišćenja može se jesti
samo svježe voće ili prirodne voćne sokove, jer voće
ne opterećuje probavu, i pri tome se štedi energija za
čišćenje organizma.
Zdrava hrana je ona hrana koja u sebi ne sadrži
previše bjelančevina i masti (posebno životinjskog
porjekla, kakve se nalaze u mesu, jajima, siru, ribi), a
bogata je ugljenim hidratima, vitaminima i mineralima -
a to je biljna hrana, voće, integralne žitarice, sjemenke.
Zdrava ishrana znači jesti što jednostavnije, ne mješati
namjernice različitog sastava (na primer: ugljene hi-
drate sa bjelančevinama), kao što zdrava ishrana ta-
kodje znači jesti u umjerenim količinama, ne prebrzo
i halapljivo, vodeći računa da hrana nije suviše hladna
niti suviše vruća, preslana, prekisela ili prezačinjena.
Vježbanje je neophodno za ispravno funkcioniranje
organizma, tako da 20 minuta fizičke aktivnosti dnev-
no (gimnastika, trčanje, vožnja bicikla, planinarenje,
brza šetnja) i što više boravka na svježem vazduhu,
62
aktivnog odmaranja i relaksacije upotpunjava ovaj
program pravilne ishrane.
Posebna biološka
vrijednost neke hrane
Voće ima najveći sadržaj destilirane vode od bilo
koje druge hrane 80% - 90%, a sadrži ravnotežu pet
bitnih elemenata glukoze 90%, aminokiseline 4%, mi-
nerala 4%, masne kiseline 1% i vitamina 1%. Voće se
u želucu ne probavlja, sve voće sem datula, banana i
suhog voća, se kratko zadržava u želucu i već je pri-
premljeno za asmilaciju ili iskorištavanje. Pri konzumi-
ranju voće mora biti svježe, u prirodnom stanju kao
i sokovi, jer prerađeno voće gubi navedena svojstva.
Vrijeme uzimanja voća mora biti ujutro na prazan želu-
dac u periodu eliminacije, a u periodu probave može
se uzeti nakon 3-4 sata pravilno kombiniranog obroka,
2 sata nakon salate, i 8 sati nakon nepravilno kom-
biniranog obroka. Nakon voća mogu se uzeti kokteli
sokova od svježeg povrća - mrkva, cvekla, peršun,
celer, kupus, karfiol, keleraba, sirovi krompir. Uzimanje
orašastog voća (badem, lješnik, orah, kikiriki, indijski
orah) i sjemenki (susam, bundeva, suncokret, lan,
leblebija, kajsija, sjeme bora) veoma je važno u pravil-
noj i zdravoj ishrani. Ova hrana je prebogata minerali-
ma, vitaminima, bjelančevinama, ugljenim hidratima i
mastima, a dovoljno je uzimati dva do tri puta nedeljno
po polovinu šolje. Na primer: 100 g susama sadrži 630
mg kalcijuma, badema 282 mg, oraha 186 mg, a sun-
cokreta 140 mg. Istovremeno 100 g mleka sadrži 100
mg, dok razni sirevi od 250 - 850 mg, a peršunov list
245 mg kalcijuma.
Proteini su najsloženiji od svih elemenata hrane, a
njihova asmilacija i iskorištavanje je najkomplikovanije.
Za prosječnu hranu vrijeme za prolaz hrane kroz čitav
gastrointestinalni trakt je 25-30 sati, a za proteine du-
plo više. Organizam da bi iskoristio proteine mora ih
prvo probaviti i razgraditi do aminokiselina koje organi-
zam tek tada može iskoristiti. Postoji osam aminokise-
lina koje tijelo mora uzeti iz spoljene sredine, a one se
ne nalaze samo u mesu ima ih i u mnoštvu povrća, a
posebno u orašastom voću. S toga da bismo olakša-
li proces probave i iskorištavanja, ishranu sa mesom
možemo svesti na minimum, pravilno je kombinirati i
pratiti ispravnost mesa.
Prije jela izgovaramo
Tradicionalni pristup ishrane bazira se na razumije-
zahvalu i dovu
vanju stvaranja četri životna soka, koja nastaju u po- Uzvišenom Allahu dž.š.
dručju jetre i čine dio procesa probave. Hakim Ebu Alli Prva probava je uzimanje hranjive materije na usta
Ibn Sina, poznat kao Avicenna napisao je medicinsku koja se kasnije razlaže na fine sastojke. Prerada hrane
enciklopediju u 18 tomova, koja je uspostavila stan- započinje u ustima pomoću enzima i žvakanja, nakon
darde medicinskih znanosti: prva farmakopeja, uvod što se proguta u želucu se dešava kuhanje pomoću
u fiziologiju, osnove infektivnih znanosti, eksperimen- hlorovodonične kiseline. Kada se probava u želucu
talne medicine, medicine bazirane na dokazu, klinič- završi hrana je polutečna masa i prolazi kroz tanko cri-
kim testovima i testovima slučajnog odabira, kliničkoj jevo gdje djeluju dodatni enzimi i stiže u jetru.
farmakologiji, neuropsihijatriji itd. U Qanunu (koristi se Druga i Treća probava je razlaganje ili varenje hra-
i sada na UCLI, Yale University itd) se može naći kom- ne traje od 1 do 8 sati i ona se dešava u jetri:
pletna studija o životnim sokovima i koje bolesti nasta-
Krv (topla i vlažna) superiorne hranjive tvari se uzi-
ju kada dođe do poremećaja jednog od njih, a ovo je
maju do srca i općeg krvotoka
jedan kratki prikaz razumjevanja principa ishrane:
Flegma (hladna i vlažna) kod normalne probave je
Pri uzimanju hrane i pića važno je: Trenutačni kli- sluz, pljuvačka, želučana i crijevna sluz, a kod abnor-
matski uvjeti (voće i povrće na početku sezone može malne probave stvara se viška sluzi (slatko, gorko, de-
imati blagotvoran efekat, a na kraju sezone može biti belo, tanko dr)
uzročnikom bolesti) hrana treba biti iz najbliže okoline
Žuč (topla i suha) formirana u jetri utiče na krv i dje-
(jer ona sadrži antiotrove za sve viruse, bakterije tipič-
luje u tankom crijevu, abnormalna tekućina stvara de-
ne za vaš kraj) proces pripremanja hrane za jedenje
struktivne promjene u žuči
(oslobađaju se mirisi koji nagone tijelo da započne
proces probave, misao o jelu utiče na početak proba- Crna žuč (hladna i suha) normalna esencija ide
ve) mentalne vibracije ljudi koji pripremaju hranu nala- u slezenu i krv i mješa se sa flegmom, abnormalna
ze svoj put i u hrani prije uzimanja hrane moramo se esencija izlazi kao pepeo ili se krvlju i ostalim tečnosti-
zamisliti odakle dolazi hrana, jer uzimanje hrane nije ma dovodeći do bolesnih stanja.
samo tjelesni užitak, radi se o održavanju tijela koje je Četvrta probava, nekorisne tvari preko debelog cri-
jahalica duše preko kojeg mi jačamo našu dušu. jeva izbacuju se van organizma.

63