P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 7 JULI 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

GOSPODARU,
UČINI DA TE VOLIMO

VRIJEDNOST
ABDESTA

TEZKIJJE
(ČIŠĆENJE DUŠE)

DOŠAO MI
JE DŽIBRIL

HAKIKI AŠK
stvarna ljubav
ONA, BEZ RUKE, IZ MJESTA SREBRENA
Bože dragi, zašto toliko molih da odraste
Kada sam ga rodila ni puna tri kilograma
Nije imao
Bilo je to desetak godina
Možda koja više
Prije ovoga rata
Bio je sav na babu mu
A majka od čovjeka moga govorila
Da je i njen sin bio tako omalehan
I žmirkav
Bojala se da je slijep
Baš kao i ja
Za svoga sina
Možda je i nijem ne daj Bože
Pomišljala sam
Jer se nije čuo ni danju ni noću
Ustajala sam sva izluđena od nesanice
Privijala ga uza se
Osluškivala preko malih grudi
Kuca li mu srce
Diše li to moje dijete
Disalo je i kucalo mu je srce
A ja mahnita od radosti
Zapjevala bih onako na glas
Što mi je živ
Davala bih mu da doji
Nutkala ga
On je ne progledavajući ćapćao
I on je bio ja
Pa je njegovo srce bilo moje
A čovjek u mene bi se budio
Zbog mog glasnog pjevanja
Zbog moje glasne radosti
I suza mojih bristrih i veselih
Što nam je sinčina
Prosisao i prodisao
Bože moj Veliki i Jedini
Koliko sam Te samo molila
Da mi odraste
Što prije da mi poraste
Da ga vodim po komšiluku i rodbini
Da ga svima pokazujem
Onakvog – bijelog kao snijeg
Da ga spremam za školu
Da s babom u džamiju
Pođu njih dvojica
Ruku pod ruku
Da ga na velike škole ispratim
Da ga oženim i nena da postanem
Da li sam to ja, majka njegova, skrivila
Što sam požurivala
Što sam u radovanju svome pretjerala
I sve to tražila
Kada su došli i počeli da odvode
Odraslo muškinje
On mi izdžik’o višlji od mene, k’o jelika
Držim ga za ruku, a ona igra
K’o srce njegovo dječinje
Koje sam osluškivala
Tek petn’est ima
Ma, nema ni petn’est, mucam smetena
I u suzama
Za čovjeka haman nisam ni znala
Izgubi mi se dok molim
Usrdno molim
Da mališan i budne mališan
Da zažmiri i ne plače, baš k’o nekada
Da ni tri kilograma nejma
Da visina njegova ostane u zraku
I da je vjetar sakrije
Dok belaj ne prođe
Dok ga se ne okanu
Dok mu se babo ne vrati
Njegova ruka u mojoj znojna
To strah – znojni, hladan i sve hladniji
Grlo mi moje preplavlja
I slutnja smrtna ne da mi ni da prozborim
Pa samo krkljam
Dok mi otimaju, iskidaju moju ruku i njegovu
Dok me guraju
I julska prašina mi oči ispunja
Prašnjavim vidom ga nijemo ispraćam
Ob’zire se, glava mu meni leti
Krilu na koje je navikla
Nestaje u gomili glava koje se okreću
Svi muški okrenutih glava na leđima
Odlaze
I sve glave prema meni idu
I sve su glave od moga sina
Ja sve ih tako osjećam
I prema svima njima sam kriva
K’o majka kada je molila
Da joj sin što prije odraste
Ispod plavog neba mjesta srebrena
Da su svi oni bili u bešikama
Majka bi ih sve
Svih osam hiljada iznijela
I ne bi bilo toliko noći neprospavanih
I brige o svima njima
Gdje su i šta su
U pustarama punim akrepa
I zašto se već jednom ne vraćaju
Zašto ih ne vraćaju oni koji su ih odveli
Dok su im glave nazad, a ne naprijed gledale
Možda su se zato i izgubili
Pa lutaju sa onom mojom rukom
Otrgnutom
Tražeći mene da mi je vrate
Prašinu nikako iz òka da isperem
Suze trunja pune k’o potok za mnom rumore
I zato i ne vidim i ne čujem dobro
Pa mi možda u stranom svijetu
Kroz koji me vodaju
I ne mogu da prepoznam nijednu od glava
Koje su se prema meni okretale
A sve su bile glave mog sina
I da li sam što skrivila
Što sam požurivala da odraste
Pa mi je možda k’o brdo narast’o
I dalje raste
Da ga majka prašnjavim okom i obuhvatiti
Ne može
Samo se pitam zašto ga ne mogu
Prepoznati drugi – boljeg vida
Koji na nebesima plove na raketama
I koji se nisu utrunili prašinom Potočara
Tog jula devedeset pete godine
Tog dana kada je moj sin ponio moju ruku
Da ga ugrije
Od hladnog drhtavog znoja
A bilo je sunce tog jula
Koje je ledilo sve oko sebe
I zato sam ja zaleđena
Ostala
Tražeći sina jedinog među brdima
Brda su sitna odozgo iz raketa
I zato i oni u raketama ništa ne znaju
Za njih sam ja samo ledenica
Samo prašina i k’o trun u oku
Oni govore i drugim jezicima
I obadvije ruke imaju.
(Iz knjige:
Ibraković, Dželal: Teret,
Centar za kulturu i obrazovanje,
Tešanj, 2008.)
 UREDNIK
Hakiki ašk
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 7 JULI 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

GOSPODARU,
UČINI DA TE VOLIMO Ljubav je snaga koja pokreće. A srce je stvoreno takvim da voli ono-
VRIJEDNOST ga ko se prema njemu lijepo ophodi, ko je prema njemu dobar i ple-
ABDESTA
menit. Ako malkice razmislimo, brzo ćemo zaključiti da svaka blagodat
TEZKIJJE
(ČIŠĆENJE DUŠE) u kojoj uživamo, poput života, zdravlja, prijatelja, sluha, vida i ostalog,
DOŠAO MI dolazi od Allaha Dobročinitelja.
JE DŽIBRIL

Poštovani čitaoci, SEMERKAND u ovom broju obrađuje istinsku/pra-

vu ljubav (hakiki ašk). Istinska ljubav pripada istinskom Gospodaru, a
HAKIKI AŠK oni koji tu ljubav posjeduju oni radi Njega vole, radi Njega mrze (a ne
STVARNA LJUBAV zbog svojih egoa/nefsova), radi Njega daju i radi Njega uskraćuju.
U prijašnjim objavama je zapisano da Allah najviše voli one koji Ga
umiljavaju Njegovim robovima. Zato nam je najvažnije da na tom polju
SEMERK AND radimo, ali i da strogo vodimo računa kako to radimo. Samo oni koji
PORODIČNI MAGAZIN
imaju istinsku ljubav mogu istinsku ljubav i dati, oni koji posjeduju istin-
Udruženje SEMERKAND ski iman.
14. MAJA 92 br. 14
Ilidža / Sarajevo Iman, kako veli poznati arif Jahja ibn Muaz er-Razi, se sastoji iz tri di-
Tel/Fax: +387 33 624 883
jela, i to: straha, nade i ljubavi. Pa se strahom bježi od grijeha, a u čemu
.
ISSN 1840-0930 je spas od vatre. Nada aktivira dobra djela i pokornost, a što rezultira
ulaskom u džennet, dok se u ljubavi nalazi podnošenje neugodnosti,
Za izdavača
ENVER HADžIAHMETOVIĆ problema i belaja, a u čemu se nalazi Allahovo zadovoljstvo. Oni kojima
je Allah zadovoljan su pravi ašici, posjednici žarke ljubavi. Da nam Allah
Glavni i odgovorni urednik
NEDŽAD ĆEMAN
poveća ljubav prema njima.

Redakcija
Allame el-Munavi je napisao komentar na Sujutijevu zbirku hadisa
Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ (El-džamiu’s-sagir). Nastojat ćemo da objavljujemo te poslaničke mu-
Dr. ALMIR FATIĆ
Mr. MERIMA ČAMO drosti, uz Munavijeva lijepa tumačenja. Ovom prilikom Vam donosimo
MEHMED ĆEMAN
EDIN TOPČIĆ komentar hadisa „Došao mi je Džibril“.
Design & DTP Imam Rabbani nam, opet, u svom pismu koje objavljujemo objašnja-
MUHAMED MULAOSMANOVIĆ
va neophodnost čišćenja duše (tezkijje), pa prihvatimo njegov savjet i
Lektor
ALDINA VEISPAHIĆ
osjetimo „slast šećera“ (imana). U rubrici pismo prijatelju pročitajte i o
Allahovom Miljeniku, neka je na njega i njegovu porodicu stalni salat i
Marketing
DŽENAN ZUBEROVIĆ selam.
062 105 430

Počinjemo pisati i o počastima ummeta Muhammedovog, a.s., da

Distribucija
ENIZ SKEJIĆ nas Uzvišeni učini da budemo njegovi dostojni članovi. Jedna od tih
062 410 492
počasti je abdest. Pročitajte u ovom broju o vrijednosti abdesta. Da nas
Cijena: Svemoćni počasti čistotom (duše) i čistoćom (tijela).
BiH: 3 KM


Turska: 4 YTL
Hrvatska: 15 Kn
U sljedećem mjesecu nam dolazi ramazan. Učinimo pripreme za


Srbija: 2 EUR
Europa: 3 EUR
ovaj mubarek mjesec.
USA: 4 USD
Neka Vam Allah od Sebe podršku i rahmet pruži...
Štampa: Bemust urednik@semerkand.com.ba

Redakcija zadržava pravo

dorade objavljenih materijala.
Poslani materijali se ne vraćaju nazad.
Magazin ne preuzima odgovornost
za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.
SADRŽAJ SEMERKANDJULI2009

UVODNA RIJEČ PRIRODNA LJUBAV I NAŠA STREMLJENJA

4
Seyyid Mübarek Erol
TEMA GOSPODARU, UČINI DA TE VOLIMO
6
Dr. Almir Fatić
STVARNA LJUBAV - HAKIKI AŠK
12
Dr. hfz. Džemail Ibranović
DOMINACIJA NEFSA I ŠEJTANSKO NEPRIJATELJSTVO
14
Imam el-Gazali
DA´VA POJEDINCIMA
El-Kandehlevi 16

VRIJEDNOST ABDESTA

6
Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni
19
GOSPODARU, SURA EL-KAFIRUN
UČINI DA TE VOLIMO Ibn Adžibe el-Haseni 20
DOŠAO MI JE DŽIBRIL
Allame el-Munavi 22
TAKO MI KUR’ANA
Emina Ćeman 24

HILJADU I JEDNA KAP 26

VELOVI MAŠTE
Mr. Nezir Krčalo
28

PISMO PRIJATELJU
Imam Rabbani, k.s.
30

GOVOR STANJA 32

24
ISLAMSKA ARHITEKTURA - DŽAMIJA
34
TAKO MI Erol Zubčević

KUR’ANA BEZ PREDAHA

Mehmed Ćeman 38
DEVIJACIJA, DELINKVENCIJA, PROSTITUCIJA - RECESIJA
Dr. Dželal Ibraković 42
PRODAVAČ SJEKIRA
Es-Semerkandi 45

SAFURIJA, KĆER ŠUAJBA a.s. 46

PRVE SUZE
Edin Topčić 50

NAUKA I TEHNIKA
Ismail Nezirović 54
MOGLI SMO KOME U GOSTE (II)
Sevret Mehmedćehajić 56

38
55
ZENICA
BEZ Mr. Merima Čamo 58
PREDAHA SJETVA I ŽETVA
Aida Begić-Zubčević
61

HEPATITIS
Suad Šendelj 62
 Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ
Prirodna
ljubav i naša
stremljenja
S
ve stvoreno u kosmosu kreće se u skladu svoje
gravitacijske sile, a sâm kosmos se kreće po Bo-
žijoj odredbi. Svako to kretanje događa se u skla-
du apsolutne moći Gospodara svjetova i vodi Njemu.
Sve stvoreno spominje i veliča svoga Gospodara i na
svoj način teži Njemu. Kada je riječ o čovjeku, on sa lju-
bavlju pohranjenom u svojoj čistoj prirodi (fitret) također
teži svome Gospodaru. Došao je od svoga Gospodara
i sigurno će se opet Njemu vratiti.
U osnovi svih tih kretanja nalazi se ljubav (muha-
bbet). Kada bi se ljubav odvojila od kosmosa i čovjeka,
kosmos bi postao besmislen, besciljan i prazan, a ljudi
bi postali beživotna trupla bez energije, nade i nastoja-
nja. Može se reći da je ljubav srž i duša našeg života.
Sve zapovijedi i naredbe našeg Gospodara izražavaju
poziv bliskosti Njemu, upućen sa ljubavlju. Svaka na-
redba je poput duhovnog užeta koje približava Njemu,
a svaka zabrana je uklanjanje prepreka koje mogu pre-
kinuti uže ljubavi (muhabbeta) pruženo prema Njemu.
I tijesto čovjekovog bića je zamiješeno sa ljubavlju.
Iman je stepen na kojem svjedočenje postojanja Uzvi-
šenog Hakka prelazi u ljubav prema Njemu. Naša vjera
islam predstavlja savršen put koji s tom ljubavlju objaš-
njava kosmos, život i događaje i koji im daje smisao i
dovodi ih u potpunu harmoniju. Što se tiče djêla (amel),
ona su sredstvo kojim se naši organi usmjeravaju cilju
svog stvaranja i kojim dokazujemo svoju ljubav prema
Uzvišenom Hakku. A smrt, budući da najbrže vodi do
bliskosti sa Hakkom, predstavlja vrhunac ljubavi.
Čovjekov život na ahiretu i njegovo stanje na Danu
proživljenja bit će ili u njegovu korist ili na njegovu štetu.
Džennet i džemalullah (viđenje Allahove ljepote) po-
stižu se kao posljedica ljubavi (muhabbeta). Jednom
rječju, muhabbet u sebi nosi tajnu koja oblikuje i ovaj i
04
onaj svijet. Kao što se masnoća nalazi u svakoj kapljici
mlijeka, tako je i muhabbet sadržan u svakom dijelu i
domenu našega života. Međutim, da bi osjećaj ljubavi –
koji je prisutan kod svakog čovjeka – polučio pozitivne
rezultate, mora se usmjeriti prema Onome Koga je do-
stojan. Usmjeriti ljubav prema nečemu što je prolazno,
nedostatno i beznačajno na kraju donosi poniženje i
propast. Iz istog razloga naša Vjera zabranjuje veziva-
nje i bliskost sa ovim svijetom u mjeri koja bi nas učinila
nehajnim prema Uzvišenom Hakku. Naš Gospodar nas
obaviještava o vjernicima koji su svoj iman upotpunili
sa „ljubavlju“, opisujući ih na sljedeći način: „(...) On
voli njih, a oni vole Njega (...)” (Maide, 54.)
Samo islamom ljubav može zadobiti Božanski i sta-
bilan tok i preći iz apstraktne u konkretnu i potpunu for-
mu ljubavi prema Allahu (muhabbetullah). Do tog cilja
čovjeka ne može dovesti nijedna druga religija, pravac,
svjetonazor ili filozofija. Ova Božanska vrijednost, koja
je pohranjena u čovjeku, može dobiti svoje stvarno zna-
čenje samo prihvatanjem islama. Samo ljubav jednog
muslimana, nakon što postane jedna vrsta nura (svje-
tla), može teći prema drugim stvorenjima, i poput svje-
tlosti Sunca može osvijetliti cijeli kosmos. Međutim, ljudi
koji pripadaju nekom drugom svijetu, mimo islama, bez
obzira na njihovu ljubavnu poeziju, mogu voljeti samo
sebe i nikoga drugog. U ljubavi (muhabbetu) mnoštvo
ne predstavlja nikakvu smetnju u pogledu „jedinstva“
(tevhida). Jer stvorenje se voli zbog Stvoritelja. U tom
slučaju mnoštvo voljenih ne može umanjiti muhabbe-
tullah (Allahovu ljubav), a u pogledu marifetullaha, koji
uzrokuje nastanak muhabbetullaha, postiže se jedna
nova vrsta bogatstva. Jer, gledanje sa uzimanjem pou-
ke i u muhabbetu vodi putem od traga ka Izvoru.
U našoj Vjeri ljubav (muhabbet) zauzima tako značaj-
no mjesto da se slobodno može reći da je ona temelj
vjere, ukras imana, energija ibadeta i pokretačka snaga
promišljanja. Iman i teslimijet, čiji je vrhunac žrtvovanja
na Allahovom putu – džihad, mogu se objasniti samo
muhabbetullahom (ljubavlju prema Allahu).
Naš Uzvišeni Gospodar u jednom kudsi hadisu
kaže: „Bio sam skrivena riznica, pa Sam (sa ljubavlju
– muhabbetom) poželio da budem upoznat i stvorio
Sam svjetove.“
Naš Gospodar, koji je sva stvorenja stvorio sa ljubav-
lju, svako od njih je učinio dokazom Svoga savršenog
umijeća stvaranja. Čovjek, koji je čudo Božijeg stvara-
nja, predstavlja savršenu realizaciju Njegove ljubavi.
On Uzvišeni je zbog čovjeka stvorio i ukrasio svjetove iz
Svoje riznice. Zato svoj stvarni ugled i dostojanstvo čo-
vjek može postići samo u onoj mjeri u kojoj opravdava
cilj svoga stvaranja.
Budući da je muhabbet uzrok postojanja, stremljenje
muhabbetu je smješteno u prirodi svakog živog bića.
To stremljenje dostiže vrhunac kod čovjeka, najčasni-
jeg stvorenja. Uprkos tome, na ovom svijetu iskušenja,
čovjekov uspjeh zavisi od toga da li je ono što on voli ui-
stinu dostojno njegove ljubavi. Čovjekova iskušenja na
koje ga stavlja njegov Gospodar povezana su sa nači-
nom na koji on ispoljava svoju ljubav. Zato je Uzvišeni
u njegovu prirodu pohranio stremljenja prema onome
što je pozitivno i korisno, ali i prema onome što je ne-
gativno i štetno za njega. U tom smislu, naš Uzvišeni
Gospodar je čovjeku darovao dio od Svojih svojstava
(sifata): apsolutno Biće, apsolutna ljepota i apsolutno
dobro, ali i njihove suprotnosti: apsolutno ništavilo, ap-
solutna odvratnost i aposlutno zlo. On Uzvišeni u ajetu
kaže: „I nadahnuo ga (čovjeka) onome što je dobro i
onome što je zlo!“ (Šems, 8.) Dakle, čovjek se u svom
jedinom životu kreće u pravcu onoga što ga privlači:
prema dobru ili prema zlu.
Za čovjeka pravu opasnost predstavlja usmjerava-
nje onome što je negativno i zlo po njega. Jer, ljudi koji
krenu tim pravcem postanu poput slijepca: vole samo
sebe i svoje postupke. To stanje odražava čovjekov
veliki nemar i slabost koji ga spriječavaju da vidi svo-
ju „ljudsku bespomoćnost i ovisnost“. U tom stanju on
ne opaža Božiju moć, nego umišlja da je on posjednik
moći i oholo govori – „Ja!“
Prema tome, stvarno značenje hadisa u kojem se
kaže: „Umrite prije smrti!“, ukazuje na potrebu čuvanja
od zamke pokuđenih osobina i vrtloga niskih želja duše
(nefsa). „Smrt nefsa“ u ovom hadisu ima značenje kon-
trole i dominacije nad njim (tj. nefsom).
U kojoj mjeri rob umanji svoje negativne osobine, u
toj mjeri se i približi svome Gospodaru. Da bi u tome
polučio uspjeh, potrebno je da se u skladu moguć-
nosti svoga srca okrene i usmjeri Uzvišenom Hakku.
Na ovom mjestu treba odmah podsjetiti da će prilikom
usmjeravanja Hakku ljubav (muhabbet) biti izložena
raznim opasnostima i zamkama. Hazreti Musaov, a.s.,
tedžellijat je primjer tog stanja. Taj trenutni, ali i veliki,
tedžellijat koji je istopio snagu jednog vjerovjesnika
ukazuje na potrebu postupnosti, odnosno postepeno
napredovanje u pogledu muhabbeta. Srcu su potreb-
ne vježbe koje će postepeno uvećavati i jačati njegove
mogućnosti u pogledu stremljenja Božanskoj ljubavi. A
to, opet, podrazumijeva odgoj pod nadzorom Božijih
prijatelja i istinskih učenjaka, koje će se realizovati u
njihovim mektebima. Jer, srce korak po korak uveća-
va svoje mogućnosti i stremljenje muhabbetu, te na taj
način postaje čisto i postiže snagu koja ga čini dostoj-
nim Božije ljubavi. Sve naše blagodati i sve materijalne
i duhovne vrijednosti koje posjedujemo, među kojima
je ljubav prema roditeljima, djeci, suprugama, prijatelji-
ma i dr. predstavljaju izraz Božije dobrote prema nama.
Međutim, sve te ljubavi trebaju biti radi Uzvišenog Ha-
kka i sredstvo na Njegovom putu. Naše srce ne smije
biti njihov zarobljenik. Jer, oni koji vole cjelovitom lju-
bavlju ne mogu voljeti dijelove, dok su zaljubljenici u
dijelove lišeni cjelovite ljubavi.
Posjednik zdravog razuma, koji misli na svoj Ahiret,
lahko će shvatiti da je potrebno postaviti granicu be-
skonačnim željama, uživanjima i prolaznim ljubavima.
Svoju ljubav će usmjeriti onome čime je njegov Gos-
podar zadovoljan, jer samo tako će opravdati cilj svoga
stvaranja. Apsolutna ljepota pripada Uzvišenom Ha-
kku, a druge ljepote, koje sa zanosom posmatramo,
samo su odraz zrna ljepote veličanstvenog dženneta.
Pravilo je jednostavno: sve vrste ljubavi su dozvo-
ljene ukoliko su radi Uzvišenog Hakka. Dovoljno je da
srce bude apsolutno mjesto i posljednja stanica ljubavi
(muhabbeta) i da ne bude uzrok obmane i propasti.
Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara…
05
 Dr. Almir Fatić | TEMA

06
Gospodaru,
učini da Te
volimo!
Gospodaru moj, učini da Te volim, i da volim onoga
koji Tebe voli, i da volim ono što će me približiti ljubavi
prema Tebi, i učini da mi ljubav prema Tebi bude milija
od vode hladne.

07
 Lj
ubav prema Allahu, dž.š., Gospodaru svih
svjetova, jeste temelj ljudske pokornosti i
robovanja. Ona je i prethodnica, i pratilja, i
rezultat pokornosti i iskrenog robovanja prema Onome
Koji jedino zaslužuje našu istinsku ljubav. Ljubav prema
Uzvišenom Gospodaru, Kojem dugujemo život, zdrav-
lje, imetak, evlade ili, jednom riječju, sve što imamo,
samo je naša „uzvratna ljubav“ na neizmjernu ljubav
koju Gospodar ima prema nama, Svojim robovima i
svim ljudima, zapravo prema svemu stvorenom. Jer bez
Božije Ljubavi, bez plemenitosti i darežljivosti Rahmana
i Rahima, mi ne bismo ni znali za sebe; ovoga svijeta i
njegovih ukrasa ne bi ni bilo! Dakle, svijet je proistekao
i počiva na Božanskoj Ljubavi. Veli se, s pravom, da je
ljubav pokretačka i motivirajuća sila koja počiva u osnovi
svega stvorenoga.
Ljubav prema Allahu, dž.š., nužno podrazumijeva
spoznaju Njega i znanje o apsolutnoj ovisnosti o Njemu
kao našem Rabbu – Odgajatelju i Uzdržavatelju – te
svijest o neprestanim i neizbrojivim Njegovim blago-
datima koje nam svaki momenat pristižu i život čine
radosnim. Ljubav je – vele znalci islama – plod i rezultat
spoznaje, i ona je jaka ili slaba onoliko koliko je slaba ili
jaka spoznaja, tako da tamo gdje nema spoznaje nema
ni ljubavi. Vrijednost spoznaje nečega se mjeri prema
vrijednosti onoga što se spoznaje, a budući da spoznaja
Allaha, dž.š., predstavlja najveću moguću spoznaju,
onda je i ljubav prema Allahu, dž.š., najuzvišenija i naj-
plemenitija ljubav.

Pet uzroka ljubavi

prema Allahu, dž.š.
Imam Ebu Hamid el-Gazali u svom grandioznom
djelmi’du Ihja’ ulu-din (Oživljavanje vjerskih znanosti) u
posebnoj knjizi opširno tretira temu ljubavi prema Allahu,
dž.š., na jedan svestran, znalački i neprevaziđen način.
Njegov pristup je veoma poticajan za razmišljanje, po-
sebno u naše vrijeme, pa smo odlučili da makar sažeto
interpretiramo povode ili uzroke ljubavi kao takve, pa i
ljubavi prema Allahu, dž.š., onako kako ih vidi ovaj veliki
znalac islama. Naime, on navodi da postoji sljedećih
pet uzroka ljubavi:
1. Ljubav prema samome sebi
Čovjek je naklonjen prema samome sebi i svom živo-
tu te osjeća prirodnu odbojnost prema smrti ili nestanku,

08
a prema sebi i svom životu ljubav. A kad spozna samoga
sebe i svog Gospodara, onda mu postaje jasno da on
ne opstoji sam po sebi već da svoje postojanje duguje
svome Stvoritelju Allahu, dž.š. Iz toga onda proizlazi
krajnja ljubav i zahvala prema Stvoritelju i Darovatelju
života. Kako čovjek može voljeti samoga sebe a da ne
voli svoga Gospodara, od Koga zavisi?
2. Ljubav prema onome ko nam čini dobro
Također je prirodno da čovjek osjeća naklonost i lju-
bav prema onome ko mu čini dobro, ko ga pomaže
materijalno ili moralno, ko mu se odaziva u slučaju po-
trebe i nužde, ko mu pomaže da otkloni neugodnosti
ili, pak, da dosegne neke ciljeve. Međutim, u suštini,
čovjek treba biti zahvalan jedino Allahu, dž.š., jer je On
u stvarnom smislu jedini Dobročinitelj, čija dobra nije
moguće nabrojati. Ljudi su dobročinitelji samo u pre-
nesenom smislu te riječi. Kad čovjek spozna ovu istinu,
onda će svoju ljubav usmjeriti prema Stvoritelju dobra
i istinskom Dobročinitelju.
3. Ljubav prema onome ko čini dobro dru-
gima
U ljudskoj prirodi je da osjeća ljubav prema dobro-
činitelju, pa makar to dobročinstvo i ne bilo usmjereno
prema nama. Ako čujemo, naprimjer, za neki humani
gest nekog vladara, učenjaka ili bilo kojeg drugog čo-
vjeka, tj. da pomaže druge ljude, da je pravedan, blag
i prijatan u ophođenju prema drugim ljudima i sl., a ne
živi među nama, u nama će se javiti simpatija i naklonost
prema tom čovjeku. A isto tako, osjećat ćemo odbojnost
ili averziju prema nekome ko je zao, ohol i nemoralan,
bez obzira gdje živio. Ovdje se, dakle, radi o ljubavi pre-
ma dobročinitelju zbog njegovog dobročinstva uopće,
a ne zbog njegovog dobročinstva prema nama. I ovdje
se zahtijeva ljubav i zahvalnost isključivo prema Allahu,
dž.š. Jer On nam je podario kako one neophodne i
potrebne stvari i blagodati tako i one koje to nisu.
4. Ljubav prema svemu onome što je lijepo
Čovjeku je urođena ljubav prema svemu onome što je
lijepo zbog same ljepote, a ne zbog nekog interesa koji
se eventualno krije iza te ljepote. Postoji vanjska (fizička)
ljepota koju saznajemo putem čula vida, i unutarnja
(duhovna) ljepota koju spoznajemo srcem i unutrašnjom
moći zapažanja. I svaka je ljepota draga onome ko
je spozna. Ako se, naprimjer, spoznaje srcem, draga
je srcu. Tu spada, recimo, ljubav prema poslanicima,
učenjacima te ljudima pohvalnih osobina koji su nam
poznati iz historije. Ovdje je riječ o duhovnoj ljubavi jer mi
ne poznajemo njihova lica ili izgled. Mi ih volimo zbog nji-
hovih djela koja su pokazatelji njihovih lijepih svojstava.
Onome ko, naprimjer, voli knjige, poeziju, lijepu sliku ili
građevinu otkrit će se duhovna ljepota koja, u konačnici,
pripada njihovim autorima, odnosno njihovom znanju i
sposobnosti. A gdje je znanje ljudi u odnosu na Allaho-
vo, dž.š., znanje i Njegovu moć? Krajnje savršenstvo i
ljepota pripadaju jedino Allahu, dž.š. Stoga se ljubav i
naklonost zahtijeva samo prema Njemu.
5. Ljubav prema osobi zbog duhovne sličnosti
Poznato je da se međusobno slične i podudarne
stvari privlače. Tako je dijete sklono drugom djetetu,
a odrasla osoba odrasloj. Učeni je sklon više učenom
nego zanatliji; stolar je sklon više stolaru nego zemljo-
radniku itd. Međusobna sličnost ili podudarnost može
biti fizička ili duhovna. Ovo se odnosi i na ljubav prema
Allahu, dž.š., u kontekstu duhovne sličnosti, zapravo
duhovnih svojstva. Naime, ljudima je naređeno da opo-
našaju svoga Gospodara u Njegovim lijepim imenima i
svojstvima. Time se ljudi približavaju Allahu, dž.š., ne u
prostornom već u duhovnom smislu. Do stepena poi-
stovjećivanja sa Uzvišenim Gospodarom čovjek doseže
ustrajnošću, pored obaveznih, i dobrovoljnim ibadetima,
na što ukazuje sljedeći kudsi hadis: „Rob mi se pribli-
žava dobrovoljnim ibadetima sve dok ga ne zavolim, a
kada ga zavolim, postanem sluh kojim čuje, vid kojim
vidi i jezik kojim govori.“ (Buhari: 6021.)
Ovim je el-Gazali na sebi svojstven način pokazao i
dokazao kako jedina istinska ljubav pripada našem Gos-
podaru, potcrtavajući da se ovi poznati uzroci i povodi
ljubavi „istinski, a ne metaforički, manifestuju kad je riječ
o Allahu, dž.š., i to u najvećoj mjeri, a ne u najmanjoj“.
(Šire vidjeti u: Ihja’ ulumi’d din, knjiga 8.)
Allah, dž.š., voli Svoje robove
Ljubavlju prema Allahu, dž.š., čovjek zadobiva uzvrat-
nu ljubav svoga Gospodara. Iz kur’anskih ajeta izravno
spoznajemo da Allah, dž.š., voli:
1. dobročinitelje – muhsinin (el-Bekare, 195; Ali
Imran, 134, 148; el-Ma’ide, 13, 93.)
2. one koji se kaju i čiste – tevvabin i mutetahhirin
(el-Bekare, 222.)
09
 3. one koji slijede Muhammeda, a.s.: Reci: „Ako
Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti
i grijehe vam oprostiti!“ (Ali Imran, 31.)
4. bogobojazne – muttekin (Ali Imran , 76; et-Tevbe,
4, 7.)
5. strpljive – sabirin (Ali Imran, 146.)
6. one koji se na Njega oslanjaju – mutevekkilin
(Ali Imran, 159.)
7. pravedne – muksitin (el-Ma’ide, 42; el-Hudžurat,
9; el-Mumtehane, 8.)
8. one koji se čiste – muttahhirin (et-Tevbe, 108.)
9. one koji se na Njegovu putu bore u redovima –
jukatilune fi sebilihi saffa (es-Saff, 4.)
Ovi kur’anski ajeti otkrivaju nam sigurne staze i pu-
teve do Uzvišenog Allaha i Njegove ljubavi. Dakle, to
su putevi: dobročinitelja, onih koji se kaju, sljedbenika
sunneta, bogobojaznih, pravednika itd. Jasno je da svi
ovi putevi robovanja, kao i mnogi drugi, počivaju na
pokornosti Allahu, dž.š., tj. izvršavanju Njegovih na-
redbi i ostavljanju Njegovih zabrana. Krajnja pokornost
u robovanju Gospodaru sadrži i krajnju ljubav prema
Njemu. Zapravo, i ljubav se, poput pokornosti, zahtijeva
od svakog vjernika i vjernice. Zato će neki kazati da je
i ona sastavni dio vjerovanja (imana). Dokaz za takvu
tvrdnju je, pored hadisa Resulullaha, a.s., i kur’anski ajet
u kome Uzvišeni veli: Reci: “Ako su vam očevi vaši, i
sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja
vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete
da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno
osjećate – miliji [tj. ako ih volite više – ehabbe] od Allaha
i Njegova Posalnika i od borbe na Njegovom putu, onda
pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah
grešnicima neće ukazati na pravi put.“ (et-Tevbe, 24.)
Naravno, apsurdno je govoriti o ljubavi prema Goas-
podaru, a ne biti Mu pokoran, odnosno oglušivati se o
Njegove naredbe i zabrane.
Ko spozna Uzvišenog Allaha,
on Ga i zavoli.
Na početku smo kazali da je ljubav prema Allahu,
dž.š., povezana sa spoznajom. Znano je, na temelju
Poslanikovih, a.s., hadisa i brojnih svjedočanstva i ličnih
iskustava mnogih sljedbenika islama iz prvih i potonjih
10
generacija, da onaj ko spozna Uzvišenog Allaha, on Ga i
zavoli. Zato je Allahov Poslanik, a.s., najviše volio Allaha,
dž.š., od svih ostalih ljudi jer Ga je on najbolje poznavao,
kao što je i sam rekao: „Ja od vas najbolje poznajem
Allaha.“ (Buhari) Čuveni Hasan el-Basri je rekao: „Ko
spozna svoga Gospodara zavoli Ga, a ko spozna ovaj
svijet ostavi ga.“ Vidjeli smo da Uzvišeni Allah voli, a
onaj koga Allah voli sa njim je: pomaže mu, čuva ga i
pod Njegovom je zaštitom. U Kur’anu, naprimjer, čita-
mo: „Allah je zaista sa onima koji su bogobojazni i koji
dobra djela čine.“ (en-Nahl, 128.)
To „bivanje sa Allahom“ odlika je kojom se posebno
ističu Njegovi miljenici i evlije, ali i odlika svakog onoga
ko se Njega sjeća: „Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas
sjetiti.“ (el-Bekare, 152.) U jednom kudsi hadisu veli
Uzvišeni: „Ja Sam onakav kakvog Me zamišlja Moj rob
i Ja Sam sa njim kad Me spomene.“ (Buhari: 6856.)
Zapitajmo se na trenutak – želimo li biti sa našim
Voljenim?! Da li Ga spominjemo?
Allah, dž.š., je
El-Vedud – Svevolitelj
Jedno od devedeset devet Allahovih lijepih imena je i
El-Vedud, a što znači da je On Onaj Koji voli dobro svim
stvorenjima, pa im čini dobro i hvali ih. Ovo Allahovo,
dž.š., ime spominje se dva puta u Kur’anu: U devede-
setom ajetu sure Hud: „I tražite oprost od Gospodara
svoga, i onda Mu se pokajte! – Gospodar moj je, ui-
stinu, svemilostan i pun ljubavi (Rahimun Vedudun)“,
zajedno sa Njegovim imenom Er-Rahim (Svemilosni).
Ta dva imena su bilska i ime El-Vedud, uvjetno rečeno,
značenjski prethodi imenu Er-Rahim u smislu Božanske
Stvaralačke Ljubavi, koja podrazumijeva da Njegova
ljubav sadrži Njegovo htijenje/volju za dobročinstvo i
blagodarnost prema svemu stvorenome. U četrnaestom
ajetu sure el-Burudž: „I on prašta, i pun je ljubavi (ve
Huve’l-Gafuru’l-Vedud)“, zajedno sa Njegovim imenom
El-Gafur (Sveopraštatelj). Kada objašnjava udio ljudi u
ovom Allahovom, dž.š., lijepom imenu, el-Gazali u svome
djelu el-Maksadu’l-esna (Komentar Allahovih lijepih ime-
na), između ostaloga, kaže: El-Vedud među robovima je
onaj koji želi Allahovim stvorenjima ono što želi samome
sebi, a više od toga je onaj koji im daje prednost nad
samim sobom. Savršenstvo toga je da srdžba, zavist,
uznemiravanje i uvrede ne spriječe činjenje dobra, kao
što je Allahov Poslanik, a.s., kada su njegovi zubi bili
polomljeni a lice zaprašeno i udareno, rekao: „Bože,
oprosti mome narodu, oni zaista ne znaju.“ (Muslim:
1792.) Dakle, njihov loš postupak nije ga spriječio da im
on želi dobro. Ili kao što je on naredio Aliji, r.a., riječima:
„Ako želiš da pretekneš one koji su Allahu bliski, onda
uspostavi vezu sa onima koji su je s tobom prekinuli,
podaj onome ko tebi ne daje i oprosti onome ko te je
uvrijedio.“ (imam Ahmed u: Musned, IV, 158.) Sami se
zapitajmo: Da li volimo druge ljude ili ih možda mrzimo?
Volimo li one oko sebe? Da li se radujemo susretu s
Njima? Da li druge ljude volimo zbog njihova bogatstva,
položaja ili koristi od njih, ili ih volimo da bismo stekli udio
u Allahovom lijepom imenu El-Vedud?

Mehhabbet (ljubav) –
velika tema islama
Makar uzgredno, a uz dužnu ispriku, valja napomenu-
ti da je mehabbet, tj. duhovna ljubav prema Allahu, dž.
š., velika tema islama o kojoj su nabolje, najprofinjenije
i najiskrenije stranice tomova knjiga ispisali veliki sufijski
umovi i iskreni zaljubljenici u Allahovu Ljepotu. Radi se
o plejadi zaljubljenika koji su nam u naslijeđe ostavili
prekrsno zdanje vrhunske literature koja je bez premca
u drugim duhovnim tradicijama čovječanstva. Isto tako,
ta raskošna i žanrovski razuđena literatura pruža nam
uvide u njihove sopstvene domete i stanja u duhovnoj
ljubavi i dragocjene spoznaje koje nam mogu pomoći u
gradnji vlastitog hrama ljubavi u našim dušama. Također,
u njihovim djelima pronaći ćemo najbolje teorijsko-spo-
znajne uvide o duhovnoj ljubavi, njezinom intenzitetu, vr-
stama, stanjima, načinima i putevima njezina stjecanja.
Duhovna iskustva ljubavi i djela Zu’n-Nuna el-Misri-
ja, Ebu Hamida el-Gazalija i njegovog brata Ahmeda,
nesvakidašnje Rabije el-Adevije iz Basre, Ebu Mensura
el-Halladža, Ebu Hasana ed-Dejlemija, Ebu Kasima el-
Kušejrija, Ruzbehana Bakli Širazija, Dželaluddina Rumija
i mnogih drugih izvanrednih likova u historiji islama o
čijim životima i iskustvima znamo manje ili više, pred-
stavljaju prave zdence spoznaje i dragulje koji i danas
blistaju, osvjetljavajući mnoga srca i duše širom Planete.
Ja ne robujem Allahu iz straha od džehennema,
niti mu robujem zbog dženneta...
Robujem Mu iz ljubavi i zbog čežnje za Njim.
(Rabija el-Adevija)

11
 Dr. hfz. Džemail Ibranović
Stvarna ljubav -
Hakiki Ašk
„Ali pravi vjernici još više vole Allaha!“
(el-Bekare, 165.)
P Dinska ljubav među
okušavajući dosegnuti ovu temu, ovdje ćemo
ponuditi nekoliko definicija ljubavi koja je bezin-
teresna u ovosvjetskom pogledu i isključivo je
vezana za Allaha Uzvišenog i Njegove odabrane robove.
Stanje u kojem Allah želi da Svoga roba počasti Svojom
blizinom i posebnim odlikama naziva se mehabbet. Su-
fije kazuju kako je Allahova ljubav prema robu, ustvari,
Njegovo hvaljenje tog roba i obasipanje blagodatima.
Neki su mehabbet definisali i kao naklonost ljudi jednih
prema drugima i opuštenost jednih uz druge ili stanje
koje osjeća onaj koji voli prema objektu svoje ljubavi.
Po nekima sama riječ mehabbet je izvedena iz riječi
habab a koja ima značenje „bujice poslije kiše“. Ovo bi
značilo da ljubav podrazumijeva srčanu uznemirenost i
veliku želju za susretom sa onim koga se voli. Upitan o
mehabbetu Džunejd je rekao: „Mehabbet se ogleda u
tome da se svojstva onoga koji voli zamijene svojstvima
voljenog. Ovim je htio ukazati na to da Voljeni zavlada
čitavim bićem onoga koji Ga voli tako da njegovo srce
bude obuzeto spominjanjem svojstava Voljenog i potpu-
nim zanemarivanjem svojih svojstava i osjećanja.“ Zato
se kaže: „Oni koji vole Allaha su pridobili i ovosvjetske i
onosvjetske počasti, jer je Poslanik, a.s., rekao: ‘Čovjek
je s onim koga voli.’“
12
Allahovim robovima
Jedan od vrhunskih stepena vjerovanja jeste ljubav
radi Allaha. Komentarišući ajete u kojima se spominju
Allahove evlije, Ibn Kesir prenosi predaju u kojoj se kaže:
„Oko Arša su načičkane minbere od svjetla sa ljudima
na njima u odjeći i licima od svjetla. Nisu to ni vjerovje-
snici ni šehidi, ali njihov položaj priželjkuju i vjerovjesnici
i šehidi. Zamoljen riječima: ‘Allahov Poslaniče, opiši
nam ih!’, Poslanik, a.s., je rekao: ‘To su oni koji se u
Allahovo ime vole, u Allahovo ime druže i u Allahovo
ime obilaze.’“
Ljubav radi Allaha kako na ovom svijetu, donosit će
plodove i na budućem. Allahov Poslanik, a.s., kazuje:
„Sedmerica su onih koje će Allah staviti u Svoj hlad na
dan kada neće biti drugog hlada do Njegovog: prave-
dan vladar, mladić koji svoju mladost provodi čineći
ibadet Allahu, dž.š., čovjek čije je srce vezano za dža-
miju od kada iz nje izađe dok se u nju ponovo ne vrati,
dvojica ljudi koji se u ime Allaha vole pa se u to ime i
sastaju i rastaju, čovjek koji se u samoći sjeti Allaha pa
mu tako poteku suze, čovjek kome se ponudi ugledna i
lijepa žena pa joj kaže: ‘Ja se bojim Uzvišenog Allaha!’
i čovjek koji podjeli sadaku, krijući to toliko da mu lijeva
ruka ne zna šta daje desna.“
 Edebi u
bratskoj ljubavi
Polazeći od šerijatske osnove u biranju osobe za din-
skog brata pretpostavka je da je posve psihički zdrava
osoba. Druga važna stvar na koju ćemo staviti težinu
jeste edeb, tj. da je osoba odgojena tako da nećemo
strahovati od njene eventualne štete. Treća stvar, također
jako bitna, jeste da je osoba bogobojazna (muttekija).
Ovo sve podrazumijeva spremnost izabrane osobe na
svaku eventualnu žrtvu. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da
mu je došao jedan čovjek i rekao: „Htio bih se s tobom,
u ime Allaha, pobratimiti.“ Pa ga je Ebu Hurejre pitao:
„Znaš li ti kakve su dužnosti prema pobratimu?“ Na
što mu je ovaj rekao: „Upoznaj me sa njima!“, pa mu
je rekao: „Da na svoj dinar i dirhem nemaš od mene
veće pravo.“ Čuvši to, čovjek je odgovorio: „Nisam još
dostigao takav stupanj.“, te mu je Ebu Hurejre rekao:
„Onda me se prođi!“
Od edeba prema svome dinskom bratu, kada je u
pitanju dinska ljubav, jeste i to da se savjetuje van druš-
tva kako ne bi bio osramoćen. Imam Šafija je govorio:
„Ko svoga brata savjetuje tajno, taj ga krasi i kako treba
savjetuje, a ko ga savjetuje javno, taj ga sramoti i ocr-
njuje.“ Ovdje ćemo napomenuti i obavezu prema svo-
me bratu koja podrazumijeva i nedruženja sa njegovim
neprijateljem. U tom smislu imam Šafija je rekao: „Ako
se tvoj prijatelj povinuje tvome neprijetelju, obojica su
ti neprijatelji.“
Od znakova dinskog bratsva su i sljedeći. Da tu nema
ukočenosti i pretvaranja, jer Muhammed, a.s., kaže:
„Ja i pobožni sljedbenici moga ummeta smo daleko
od toga da bi se pretvarali.“ U praktičnom smislu neki
od islamskih alima su kao primjer navodili da ukoliko
se čovjek komotno može kretati u kući svoga dinskoga
brata: slobodno jede sa njegovom čeljadi, klanja, spava
i obavlja ostale potrebe – ovo je pokazatelj potpunog
dinskog bratstva. U protivnom, riječ je samo o pretva-
ranju. Sa odlaskom sa ovoga svijeta dinsko bratstvo se
ne prekida jer vjernik čini dovu za svog brata koji je u
kaburu i nakon što su ga njegovi krvni srodnici napustili.
On u tamnoj noći u svojim dovama spominje dotičnog
i moli Allaha da mu oprosti. Muhammed, a.s., kaže:
„Kada čovjek u odsustvu svoga brata za njega nešto
zamoli, melek kaže: ‘I tebi isto to.’“
Ljubav spram Allaha
i Njegovog poslanika
U piramidi bezinteresnih ljubavi, svakako je na vrhu
ili prvom mjestu ljubav spram Allaha, dž.š., i Njegovog
Poslanika, a.s. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je
Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko priželjkuje i voli susret
sa Allahom i Allah voli susret sa njim, a ko ne voli i ne
želi susret sa Allahom, ni Allah ne voli susret sa njim.“
Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Vjerovje-
snik, a.s., prenio od Džibrila, a on da je njegov Gospodar
rekao: „Onaj ko ponizi i nipodaštava Mog evliju, taj Me
pozvao na rat! Ni oko čega se ne ustežem kao što se
ustežem da uzmem dušu Svome robu vjerniku koji ne
voli smrt, a ja ne želim da ga povrijedim, mada je smrt
neizbježna! Moj rob Mi se ne približava ničim što Mi
je draže od provođenja onog čime sam Ga obavezao.
Moj rob Mi se stalno približava nafilama sve dok ga ne
zavolim, a kada ga zavolim, postajem njegov sluh i vid,
podrška i pomoć.“
Muhammed, a.s., kaže: „Kada Allah zavoli Svoga
roba, kaže Džibrilu: ‘Džibrilu, volim tog čovjeka pa ga
i ti voli!’ Džibril ga zavoli, a onda Džibril kaže onima na
nebesima: ‘Allah voli tog i tog čovjeka, pa ga i vi voli-
te!’ Zavole ga nebeski stanovnici, a onda on postane
omiljen i kod stanovnika Zemlje.“
Ahmed el-Harraz je rekao: „Usnio sam Muhammeda,
a.s., i rekao mu: ‘Božiji Poslaniče, oprosti mi, ljubav
prema Allahu me je obuzela pa sam zapostavio ljubav
prema tebi.’ On, a.s., je rekao: ‘O ti zasljepljeni, ko voli
Allaha voli i mene.’“
Na kraju, spomenut ćemo i onaj poznati slučaj Sulej-
mana, a.s., i vrapca koji se udvarao ženki, želeći ukazati
specifičnost ovog stanja i njegovih posljedica. U ljubav-
nom zanosu vrabac se udvarao ženki a Sulejman, a.s, je
slušao i razumijevao taj govor. U jednom trenutku vrabac
je rekao: „Kad bih htio srušio bih ovaj šator na Sulej-
mana, a.s.“ Nakon toga Sulejman, a.s., ga je pozvao i
upitao: „Šta te navelo da kažeš to što si rekao?“ Vrabac
mu je odgovorio: „Allahov Poslaniče, zaljubljenima se
ne uzima za zlo ono što kažu.“, na što mu je Sulejman,
a.s., reče: „Istinu si rekao.“
13
 Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Dominacija
nefsa i šejtansko
neprijateljstvo
N
efsanski prohtjev pametan čovjek treba slomiti
glađu. Glad savladava Allahovog neprijatelja,
jer su šejtanska sredstva prohtjevi, jelo i piće.
Kao što Vjerovjesnik, a.s., kaže: „Šejtan kôla kroz Ade-
movog sina kao što kôla krv, pa mu suzite prolaze gla-
đu.“ Najbliži čovjek Uzvišenom Allahu na kijametskom
danu bit će onaj ko je najduže gladovao i u žeđi ostajao.
Najveća propast za Ademovog sina je prohtjev sto-
maka. Zbog njega su iz kuće postojanosti (iz dženne-
ta) u kuću poniženja i ovisnosti (na dunjaluk) izvedeni
Adem, a.s., i Havva kad im je bilo zabranjeno da kušaju
plodove sa zabranjenog drveta, pa su ih njihovi prohtjevi
savladali i oni ih okusiše. Onda im se i njihova stidna
mjesta ukazaše. Stomak je, u suštini, izvor prohtjeva.
Neko od mudráca je rekao: „Koga nefs potčini, on
postane zarobljenikom prohtjeva. Biva zatočen u zatvoru
strasti. Do njegovog srca ne dopiru nikakve koristi. A
onaj ko zalijeva zemlju svojih udova prohtjevima, pa on
sadi u svom srcu drvo kajanja!“
Uzvišeni Allah je stvorio tri vrste stvorenja. Stvorio je
meleke kojima je podario razum, a nije im dao prohtjev
(šehvet). Stvorio je životinje i dao im prohtjev, a nije im
dao razum. I stvorio je ljude i dao im i razum i prohtjev.
14
Pa kod koga prohtjev nadvlada razum on je gori od
životinje, a kod koga razum nadvlada prohtjev on je
bolji od meleka!
Hikaja:
Ibrahim el-Havvas je ispričao: „Bio sam na Likam-
planini. Ugledao sam drvo nâra i poželio jesti njegovih
plodova. Otkinuo sam jedan nâr i razrezao ga. Međutim,
bio je kiseo. Ostavio sam ga i nastavio svoje putovanje.
Potom sam vidio ispruženog čovjeka kojeg su okupirale
ose. Nazvao sam mu selam, a on mi je odgovorio: ‘Neka
je i na tebe selam, Ibrahime!’ ‘Otkud me poznaješ?’, upi-
tah ga. Odgovorio mi je: ‘Onaj ko poznaje Allaha njemu
ništa nije skriveno!’ Onda sam mu predložio: ‘Vidim da
sa Allahom imaš lijep hâl (stanje), pa si Ga mogao za-
moliti da te spasi ovih osa!’ A on mi na to reče: ‘I ja vidim
da i ti sa Allahom imaš lijep hâl, pa si Ga mogao zamoliti
da te spasi prohtjeva nâra! Jer će čovjek bol nâra naći
i na ahiretu, a bol od ujeda osa osjećat će samo na
dunjaluku. Ose ujedaju tjelo a prohtjevi ujedaju srce!’
Uzevši poruku, nastavio sam svojim putem.“
Prohtjev (šehvet) careve čini robovima, a strpljivost
(sabur) robove čini carevima!

Sjeti se priče o Jusufu, a.s. , i Zulejhi. Jusuf, a.s., je
svojim saburom postao sultan Egipta, a Zulejha je sa
svojim šehvetom postala ponižena, siromašna, stara i
slijepa. Zulejha se nije strpila od ljubavi prema Jusufu,
a.s.
Ebu el-Hasen er-Razi je vidio svog oca u snu dvije
godine nakon njegove smrti. Na njemu je bila odjeća od
katrana. Upitao ga je: „Oče, šta je ovo pa na tebi vidim
odjeću stanovnika vatre.“ Pa mu je ovako odgovorio:
„Djete moje! Moj nefs me je odveo u vatru, pa ti budi
oprezan da te nefs ne prevari!“
Hátem el-Esam, Allah mu se smilovao, je rekao: „Nefs
je moj okovratnik koji me steže. Znanje mi je oružje.
Grijeh je moj neuspjeh. Šejtan je moj neprijatelj. A ja se
sa nefsom hrvem i savijam.“
Tri vrste džihada
Neko je od ljudi spoznaje (ma’rifeta) rekao: „Džihad
se dijeli na tri vrste:
1. džihad protiv nevjernika, a to je džihad tijelom,
kao što Uzvišeni kaže: ‘Oni će se na Allahovu
putu boriti.’ (el-Maide, 54.);
2. džihad protiv zalutalih, a to je džihad znanjem i
dokazom, kao što Uzvišeni kaže: ‘Na put Gos-
podara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i
s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar
tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova.’
(en-Nahl, 125.) i
3. džihad protiv nefsi emmare (duše koja naređuje
zlo), kao što su Njegove riječi: ‘One koji se budu
zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji
Nama vode uputiti.’ ( El-Ankebut, 69.)“
A Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Najvrijedniji džihad je
džihad protiv nefsa!“ Ashabi su, neka je Allah svima
njima zadovoljan, po povratku iz bitke sa nevjernicima
govorili: „Vraćamo se iz male u veliku bitku!“
A džihad protiv prohtjeva, nefsa i šejtana je najveći
zbog toga što je to stalni džihad, dok je džihad protiv
nevjernika privremen, nekad ga ima a nekad nema.
I zato što gázija vidi dušmana a ne vidi šejtana, a
borba protiv onoga koga vidiš je lakša od borbe protiv
onoga koga ne vidiš. I zato što šejtan ima pomoć od
tvog nefsa, a to je prohtjev, a nevjernik nema pomoći
od tvog nefsa.
Zato je džihad protiv nefsa žešći. I na kraju, zato što
kad ubiješ nevjernika dobiješ pobjedu i plijen, a ako
nevjernik ubije tebe postaneš šehid, pa nađeš džennet.
Dok, nikada nisi u stanju ubiti šejtana, a ako šejtan ubije
tebe padneš u Allahovu kaznu.
Kao što je rečeno: „Od koga u borbi pobjegne njegov
konj uhvate ga neprijatelji, a od koga pobjegne iman
zapadne u srdžbu Silnoga.“
Da nas Allah od toga sačuva!
Ko zapadne u dušmanske ruke njegovo lice ne po-
crni, ruke mu ne svežu za vrat, noge mu ne okuju, ne
bude gladan, a niti bude bez odjeće.
A onaj ko padne u srdžbu Silnoga njegovo lice pocrni,
ruke mu svežu oko vrata, a noge mu okuju vatrenim
okovima. Njegova hrana i piće postane vatra. A i odjeća
mu bude od vatre.
15
 El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE
Da’va pojedincima
Vjerovjesnikov, a.s., poziv
‘Adijju ibn Hatimu, r.a.
Ahmed bilježi od Adijja ibn Hatima da je rekao: „Kada
sam čuo da se pojavio Allahov Poslanik, s.a.v.s., to mi
je bilo jako mrsko i napustio sam svoje mjesto. Otišao
sam do oblasti u kojoj su bili Romejci (Vizantinci).“ U
drugoj predaji: „Sve dok nisam došao do samog cara.
Ali mi je taj položaj bio mrži nego ono zbog čega sam
napustio svoju domovinu. Tada sam samom sebi rekao:
‘Allaha mi, otići ću tom čovjeku i ako bude lažljivac, neće
mi moći nauditi, a ako bude iskren u svom pozivu, znat
ću prepoznati istinu.’ Otišao sam do njega i kada sam
stigao, ljudi su povikali: ‘Adijj ibn Hatim!’ Ušao sam kod
Allahova Poslanika, s.a.v.s., i on mi je rekao: ‘Adijj, sine
Hatimov! Prihvati islam i bit ćeš spašen.’ To mi je rekao
tri puta. Ja sam rekao: ‘Ja već imam vjeru.’ A on reče:
‘Ja bolje poznajem tvoju vjeru od tebe.’ Pitao sam: ‘Zar
poznaješ moju vjeru bolje od mene?!’ On reče: ‘Narav-
no. Zar nisi rekusija (kršćansko-sabejska sekta) i zar se
ne koristiš četvrtinom ratnog plijena koje zaplijene tvoji
saplemenici?’ Ja sam odgovorio potvrdno, a on je pitao:
‘A to nije dozvoljeno po tvojoj vjeri?’ Odgovorio sam da
nije. On nije čestito ni izgovorio te riječi a ja sam priznao.
Onda je rekao: ‘Znam i šta te priječi od primanja islama.’
Govoriš: ‘Njega slijede najslabija kategorija ljudi, oni koji
nemaju zaštitnika i koje su odbacili ostali Arapi. Znaš
li za Hiru1?’ Ja sam rekao: ‘Čuo sam za nju, ali nikada
nisam bio.’ On reče: ‘Tako mi Onoga Koji upravlja mojim
životom, Allah će upotpuniti ovu vjeru u tolikoj mjeri da
će žena iz Hire doći do Kabe kako bi je tavafila, a neće
joj biti potrebna ničija pratnja i zaštita. Allah će dati da
padne Persijsko carstvo i da se razdijele riznice Kisre
ibn Hurmuza.’ Ja sam pitao: ‘Zar Hurmuzovog sina?!’
On je rekao: ‘Naravno, Kisre ibn Hurmuza. I imetak će
se toliko dijeliti da ga niko neće htjeti da primi.’“ Adijj
je rekao: „Dočekao sam da žena dođe iz Hire i da ta-
vafi Kabu i bio sam među onima koji su otvorili Kisrine
riznice. Tako mi Onoga Koji upravlja mojim životom,
1
Stari grad u blizini Kufe.
16
ostvarit će se i treće što mi je najavljeno, jer je to rekao
Poslanik, s.a.v.s.“2
Ahmed još bilježi od Adijja ibn Hatima da je rekao:
„Poslanikova, s.a.v.s., konjica je došla do mog pleme-
na, a ja sam bio odsutan. Zarobili su mi tetku, po ocu, i
još neke ljude. Kada su ih doveli do Poslanika, s.a.v.s.,
kazali su mu o njima. Moja tetka je rekla: ‘Moj skrbnik je
odsutan, a djece nemam. Starica sam i nemam nikakve
posluge. Budi plemenit prema meni Allah bio prema
tebi.’ On je pitao: ‘A ko je tvoj skrbnik?’ Ona je rekla:
‘Adijj ibn Hatim.’ On je rekao: ‘Zar onaj koji je pobjegao
od Allaha i Njegova poslanika?’ Ona je rekla: ‘Budi blag
prema meni i darežljiv.’ Kada se vratio u pratnji čovjeka,
mislimo da je bio Ali ibn Ebi Talib, taj joj je rekao: ‘Pitaj
ga da ti da jahalicu.’ Ona je pitala Poslanika, s.a.v.s., i
on joj je odobrio.“ Adijj priča: „Ona je došla kod mene
i rekla: ‘Vidjela sam i doživila postupak koji ni tvoj otac
nije radio.3 Otiđi do njega, dragovoljno ili ne. Otišao mu
je taj i taj i dao mu je nagradu. Otišao mu je i onaj pa
je i njega nagradio.’“ Adijj priča: „Otišao sam do njega
i uz njega su bili neka žena i djeca, ili je rekao – dije-
te.“ I onda je pričao o Poslanikovom, s.a.v.s., blagom
odnosu spram njih: „Spoznao sam da on nije ni kralj ni
car. Rekao mi je: ‘Adijj ibn Hatime, šta te otjeralo? Zar
te otjeralo to što se govori: la ilahe illallah? A da li ima
boga osim Allaha? Šta te otjeralo? Otjeralo te to što se
kaže: Allahu ekber! A zar ima išta veće od Allaha?’ Ja
sam izjavio primanje islama i vidio sam da mu se lice
ozarilo. Rekao mi je: ‘Oni na koje se rasrdilo su židovi,
a oni koji su u zabludi i zalutali su kršćani.’“ Adijj priča:
„Onda su ga pitali i on je zahvalio Allahu i najljepše se
izrazio o Njemu, a onda rekao: ‘Ljudi, vama će pripasti
ono što date od vašeg viška. Neki će čovjek dati sav,
neko će dati pola, neko će dati pregršt a neko pola
pregršti – Šu’be priča: „A ubijeđen sam i da je rekao:
‘Neko hurmu a neko pola hurme.’“ – i neko će od vas
sresti Allaha i bit će pitan onako kako ću vas sada pitati:
2
Ovako je u: Bidaje, 5/66. Begavi bilježi slično u svom djelu
Mu’džem, kao što stoji u: Isabe, 2/468.
3
Hatem je bio poslovično poznat po darežljivosti. (op. prev.)

‘Zar te nisam učinio da čuješ i da vidiš? Zar ti nisam
dao i imetak i porod? A čime si ti uzvratio?’ Čovjek će
pogledati pred sebe i iza sebe, na desnu i na lijevu
stranu i neće naći ništa. Neće se moći ničim zaštititi od
džehennema osim samim sobom. Bojte se i štitite se
od vatre makar polovinom hurme, a ako ni to nemate,
onda makar lijepom i blagom riječju. Ja se ne bojim za
vas nemaštine i siromaštva. Allah će vas pomoći i dati
vam – ili je rekao: ‘I otvorit će vam se.’ – toliko da će žena
ići između Hire i Jesriba sigurno, a najviše se čovjek boji
da bi neko mogao pokrasti njegovu suprugu.’“4
4
Ovo bilježi i Tirmizi i kaže da je hasen garib i da ga poznaje
samo preko Semmaka. Bejheki bilježi dio s kraja ovog ha-
disa. Ovako ga bilježi Buhari u skraćenoj verziji. (U: Bidaje,
5/65.)
Poslanikov, a.s., poziv
Zuldževšenu Dababiju, r.a.
Taberani bilježi od Zuldževšena Dababija da je rekao:
„Otišao sam Poslaniku, s.a.v.s., nakon što je završio sa
učesnicima Bedra sa ždrijebetom od kobile Karha. Re-
kao sam: ‘Muhammede, doveo sam ti potomka Karha
kako bi ga primio.’ On je rekao: ‘Nemam potrebe za
njim, no ako hoćeš naknadit ću ti to sa probranim štito-
vima s Bedra.’ Ja sam rekao da to ne bih mijenjao ni za
Garru. On je rekao: ‘Nemam potrebe za tim.’, a onda je
rekao: ‘Zuldževšene, primi islam pa ćeš biti prvi u ovom.’
Ja sam rekao: ‘Neću.’ On je pitao: ‘A zašto?’ Rekao
sam: ‘Vidim da te tvoji sunarodnici mrze.’ On reče: ‘Šta
si čuo da im se desilo na Bedru?’ Ja sam rekao da mi je
poznat ishod, te on reče: ‘Poklonit ćemo ti.’ Rekao sam:
‘Ako osvojiš Kabu i nastaniš je.’ On je rekao: ‘Ako budeš
poživio i vidjet ćeš to.’ Onda je rekao: ‘Ti, uzmi torbu od
ovoga i napuni je hurmama ‘adžva.’ Kada sam otišao,
rekao je: ‘On je među najboljim ratnicima i vitezovima
Benu Amira.’“ Zuldževšen priča: „Allaha mi, bio sam sa
svojom porodicom u Goru kada je došao neki konjanik i
ja sam ga pitao: ‘Kakve su novosti?’ On je rekao: ‘Allaha
mi, Muhammed je osvojio Kabu i nastanio je.’ Ja sam
rekao: ‘Mati me nemala! Da sam primio islam onog
dana i zatražio da mi da Hiru, sada bih stanovao u njoj.’“
U drugoj predaji: „Pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., re-
kao: ‘A šta te priječi od toga?’ Ja sam rekao: ‘Vidim da
te tvoji saplemenici i sugrađani niječu, da su te protje-
rali i da se bore protiv tebe. A ti gledaj šta ćeš? Ako ih
pobijediš, povjerovat ću u tebe i slijedit ću te, a ako oni
pobijede tebe, neću te ni slijediti.’“5
Poslanikov, a.s., poziv
Beširu ibn Hasasijjetu, r.a.
Ibn Asakir bilježi od Bešira ibn Hasasijjeta da je re-
kao: „Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i on
me pozvao u islam, a onda mi rekao: ‘Kako ti je ime?’
Rekao sam: ‘Nezir (Upozoritelj).’ On je rekao: ‘Ne, nego
si Bešir (Muštulukdžija).’ Rekao mi je da budem na sofi,
pa kada bi dobio neki poklon, podijelio bi ga s nama,
a kada bi mu došla sadaka, onda bi je podijelio među
5
Hejsemi (6/162.) kaže: „Ovo bilježi Abdullah ibn Ahmed,
a njegov otac nije naveo tekst, a bilježi i Taberani i njihovi
prenosioci su vjerodostojni. Ebu Davud bilježi dio.“
17
 nama. Jedne noći je izašao i ja sam ga slijedio. Otišao
je do Beki’a-mezarja i rekao: ‘Esselamu alejkum vama
koji nastanjujete boravište vjernika. I mi ćemo vam se
pridružiti. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Ostvarili
ste veliko dobro i izbjegli veliko i dugoročno zlo.’ Onda
mi se okrenuo i rekao: ‘Ko je to?’ Ja sam rekao: ‘Bešir.’
On reče: ‘Zar nisi zadovoljan zbog toga što ti je Allah
uzeo vid, srce i sluh u službu islama, i probrao među
svim ratnicima Rebi’ata koji govore da nije njih zemlja bi
propala sa svim stanovnicima?’ Rekao sam da jesam.
On me pitao: ‘Šta je tebe dovelo ovdje?’ Rekao sam:
‘Bojao sam se da bi mogao pasti ili da bi te neka noćna
životinja mogla uznemiriti.’“
Ibn Asakir, Taberani i Bejheki: „Bešire, zar ne zahvalju-
ješ Allahu koji te uputio na islam izmeđ Rebi’ata, naroda
koji smatra da kada njih ne bi bilo, zemlja bi propala?“6
Poslanikov, a.s., poziv
neimenovanom čovjeku
Ebu Ja’la bilježi od Harba ibn Surejdža da je rekao:
„Pričao mi je jedan čovjek iz Bel’adevija da mu je govorio
njegov djed: ‘Uputio sam se Medini i zakonačio sam u
jednoj dolini. Tamo sam zatekao dvojicu između kojih
je bila koza. Kupac je govorio prodavaču: ‘Uljepšaj mi
prodaju.’ Ja sam rekao u sebi: ‘Da li je ovaj čovjek Ha-
šimović koji zavodi ljude?’ Bolje sam ga zagledao i vidio
da je to čovjek lijepa tijela, široka čela, malo povijena
nosa i obrva. Od grla do pupka je bilo kao konac crn
trag dlake. Bio je obučen u dva dijela iznosane odjeće.
Približio nam se i rekao: ‘Esselamu alejkum!’ Mi smo mu
odvratili selam. Nije prošlo puno vremena a došao je
kupac i rekao: ‘Allahov poslaniče, reci mu da mi proda
na lijep način.’ Poslanik, s.a.v.s., je pružio ruku i rekao:
‘Vaš imetak je vaša stvar. Nadam se da ću sresti Allaha
a da niko od vas neće ništa tražiti da mu namirim od
nanesene nepravde u imetku ili krvi ili časti, osim kada
je to pravda zahtijevala. Allah se smilovao čovjeku koji
je lahke kupnje, lahke prodaje, lahko uzima i lahko daje,
lahko sudi i lahko presuđuje.’ Onda je otišao. Ja sam
rekao: ‘Allaha mi, slijedit ću ovoga čovjeka jer lijepo go-
vori.’ Otišao sam za njim i rekao: ‘Muhammede!’ On mi
se okrenuo čitavim tijelom i rekao: ‘Šta hoćeš?’ Ja sam
rekao: ‘Ti si onaj koji zavodi ljude, koji ih upropaštava i
6
Ovako je u: Muntehab, 5/146.
18
koji ih odvraća od onog što su obožavali njihovi preci?’
On reče: ‘To je Allah.’ Ja sam pitao: ‘Čemu pozivaš?’
On je rekao: ‘Pozivam Allahove robove Allahu.’ Ja sam
pitao: ‘Šta kazuješ?’ On je rekao: ‘Kažem – Svjedočim
da nema boga osim Allaha i da sam ja, Muhammed,
Allahov Poslanik, da vjeruješ u ono što mi se objavljuje,
da zaniječeš Lata i Uzzata, da klanjaš namaz, daješ
zekat.’ Ja sam pitao: ‘A šta je zekat?’ On je rekao: ‘Naši
bogati daju našim siromašnim od svoga viška.’ Rekao
sam: ‘Krasno li je to čemu pozivaš.’ Bio je neko od koga
mi nije bilo nikog mržeg na zemlji, a brzo mi je postao
draži i od moje djece i od mojih roditelja i od svih ljudi
zajedno. Ja sam rekao: ‘Priznajem.’ On je pitao: ‘Zar
priznaješ?’ Ja sam rekao da priznajem. Rekao mi je:
‘Svjedočiš da nema boga osim Allaha i da sam ja, Mu-
hammed, Allahov Poslanik, da ćeš vjerovati u ono što mi
se objavljuje?’ Ja sam rekao da hoću. Onda sam rekao:
‘Allahov poslaniče, živim u oazi gdje ima mnogo ljudi i
pozvat ću ih onome čemu si me pozvao. Nadam se da
će se odazvati i slijediti te.’ On je rekao: ‘Dobro, pozovi
ih.’ Mnogi iz te oaze su primili islam, muškarci i žene.
Poslanik, s.a.v.s.,
ga je pomilovao po glavi
Buhari i Ebu Davud bilježe od Enesa, r.a., da se neki
židovski momak koji je služio Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
razbolio. Poslanik, s.a.v.s., je otišao da ga obiđe. Sjeo
je uz uzglavlje i rekao mu: „Primi islam.“ Momak je po-
gledao u svog oca koji je bio uz njega, a otac mu je
rekao: „Poslušaj Kasimovog oca.“ Momak je primio
islam. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je izašao od njega i rekao:
„Hvala Allahu koji ga je spasio od džehennema.“7
Ahmed i Ebu Ja’la bilježe od Enesa, r.a., da je Vjero-
vjesnik, s.a.v.s., rekao nekom čovjeku: „Primi islam i bit
ćeš spašen.“ Čovjek je rekao: „Ne osjećam zadovoljstvo
u tome.“ Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Makar i ne osjećao
zadovoljstvo.“8
7 Ovako je u: Džemu’l-fevaid, 1/124.
8 Hejsemi (5/305.) kaže: „Prenosioci i jednog i drugog su
vjerodostojni.“
 Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | Šerefu’l-ummeti’l-muhammedijje

Vrijednost
abdesta
Od časti kojima je Uzvišeni Allah obdario ovaj ummet je i velika nagrada i vrijednost za uzimanje abdesta.

Abdest sapire grijehe

Abdest sapire čovjekove grijehe i čisti njegove organe, jednog po jednog. Kako god insan opere jedan organ
tako i iz tog organa izlaze grijesi koje je s njim počinio. Poslanik,a .s., je rekao: „Ko se lijepo (sa adabima) abdesti
iz njegovog tijela izlaze grijesi sve dok ne izađu i ispod njegovih nokata.“ (Muslim)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada se abdesti rob musliman – ili mu’min – i
opere svoje lice, sa njegovog lica sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, spadne svaki grijeh u koji je gledao
svojim očima. Pa kada opere svoje ruke, iz njegovih ruku sa vodom, ili sa zadnjom kapi vode, izađe svaki grijeh
kojeg su doticale njegove ruke. Pa kada opere svoje noge, iz njih sa vodom, ili sa posljednjom kapi vode, izađu
svi grijesi prema kojima su išle njegove noge – tako da izađe potpuno čist od grijeha.“ (Muslim)

Povećavanje deredža (stepena)

Abdest u teškim situacijama povećava deredže. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:
„Hoćete li da vas uputim na ono s čim će Allah obrisati vaše grijehe i povećati vaše deredže?“ Prisutni rekoše:
„Svakako, Allahov Poslaniče!“ Reče: „Potpuno uzimanje abdesta u teškim prilikama, mnogobrojni koraci prema
džamijama i isčekivanje namaza poslije namaza! To vam je veza, to vam je veza!“ (Muslim)

Sredstvo za ulazak u džennet

Izgovor šehadeta nakon abdesta je sredstvo za ulazak u džennet. Omer ibn Hattab, r.a., prenosi da je Allahov
Poslanik, a.s., rekao: „Ko se lijepo (sa adabima) abdesti pa kaže: Ešhedu en la ilahe illallah vahdehu la šerike
lehu, ve enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. Allahumme idžalni minet-tevvabine vedžalni minel-mutetahhirine
(Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
Moj Allahu učini me od onih koji se kaju i učini me od onih koji se čiste), otvori mu se osam džennetskih kapija
da uđe na koju god hoće.“ (Muslim, Tirmizi)

19
 Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

Sura
EL-KAFIRUN
(Nevjernici)

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Reci: „O vi nevjernici,
ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate,
a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam;
ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali,
a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam.
A vama – vaša vjera, a meni – moja!“

20
 Uzvišeni Hakk kaže:
1. Reci: O vi nevjernici
Ove riječi se odnose na one nevjernike za koje Allah
zna da nikada neće uzvjerovati.
Prenosi se da je jedna grupa uglednika iz plemena
Kurejš rekla: „Muhammede, dođi da slijediš našu vjeru
i da mi slijedimo tvoju vjeru; da obožavaš naša božan-
stva godinu dana i da mi obožavamo tvog Boga godinu
dana, pa ako tvoja vjera bude bolja udružit ćemo se s
tobom, a ako naša vjera bude bolja udružit ćeš se s
nama.“
Pa je rekao: „Bože sačuvaj, da Allahu pripišemo
sudruga!“ Tada su objavljeni i ovi ajeti. Potom je Po-
slanik, a.s., otišao u Mesdžidu’l-Haram, u kojem su se
nalazili uglednici Kurejša, pa im je proučio ovu suru,
zbog čega su bili očajni.
Reci im:
2. ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate
u budućnosti, tj. neću u budućnosti učiniti ono što
tražite od mene u vezi sa obožavanjem vaših božansta-
va (jer, kada čestica la dođe ispred glagola u sadaš-
njem vremenu onda označava buduće vrijeme).
3. a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja kla-
njam
A niti ćete vi učiniti ono što ja tražim od vas u vezi sa
obožavanjem mog Boga.
4. ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali
To jest – nikada se nisam, ni ranije, klanjao onima
kojima ste se vi klanjali. Nikada se nisam klanjao kipu,
pa kako se to može od mene očekivati u islamu?!
5. a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam
To jest – nikada do sada, ni jednog trenutka, se niste
klanjali Onome kome se ja klanjam.
A Njegove riječi:
6. A vama – vaša vjera, a meni – moja!
su pojačanje i potvrđivanje onog što je prethodilo.
Značenje: vaša propala i pogrešna vjera, a to je poli-
teizam, je vezana samo za vas, ona nikada do mene
neće doprijeti kao što biste vi to željeli. Pa nemojte više
imati takvu praznu nadu! To je nemoguće. Kao što ni
moja ispravna vjera neće doprijeti do vas, pošto ste već
osuđeni na nesreću. A Allah najbolje zna.
Išaret
Kada obični puk traži od murida da se vrati dunjaluku
i zauzetosti njime, tada mu se kaže:
Reci – o vi nevjernici u put tedžrida (ostavljanja du-
njaluka), a koji je sebeb za postizanje tevhida (mono-
teizma) i tefrida (prihvatanja jedine Istine), ja se neću
klanjati onome kome se vi klanjate od dunjaluka i njenih
prohtjeva, tj. neću se njima vratiti u budućnosti.
A ni vi nećete obožavati Onog Koga ja obožavam
sa potpunim usmjerenjem ibadeta Hakku ispoljavajući
mehabbet (ljubav) samo Njemu. To jest – niste u stanju
tako (s ljubavlju) robovati.
A niti ja robujem dunjaluku sada, kao što to vi činite.
Vama vaša vjera, koja se zasniva na vezanosti za uzro-
ke, a meni moja vjera koja se temelji na vezanost za
Onoga Koji daje uzroke.
Ili: vama vaša vjera koja je uprljana vesvesama, gri-
ješnim mislima i maštanjima, a meni moja čista vjera
koja je izgrađena na jekinu (čvrstom vjerovanju).
Ili: vama vaša vjera koja je izgrađena na dokazivanju,
a meni moja vjera koja se temelji na srčanom viđenju.
„Vlasnici dokaza i dokazivanja su obični puk za vla-
snike duhovnog svjedočenja i duhovnog viđenja.“, re-
kao je Eš-Šazuli, r.a., Allah daje uputu!
Neka je salat i selam na našeg sejjida Muhammeda
i njegovu porodicu!
21
 Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

A Došao
llahov Poslanik, a.s., je rekao: „Došao mi je
Džibril i rekao: ‘Muhammede, živi kako hoćeš
– pa ti si mejjit (smrtnik), voli koga hoćeš – pa
ti ćeš se s njim rastati, radi što god hoćeš – pa za to

mi je
ćeš isplaćen biti. I znaj da je čast vjernika u noćnom
namazu a njegovo dostojanstvo u njegovoj neovisnosti
od ljudi!’“ 1
„Došao mi je Džibril i rekao: ‘Muhammede (...)“, a
nije mu se obratio sa: „Allahov Poslaniče!“, niti sa: „Vje-

Džibril
rovjesniče!“, jer ovaj način dozivanja više priliči situaciji
savjetovanja, opominjanja i ukazivanja na rastanak sa
voljenima, odlazak sa dunjaluka, dolazak na ahiret, po-
laganje računa i uzimanje nagrade ili kazne. Pa je Džibril
počeo sa smrću jer je ona najstrašnije i najopasnije što
će insan sresti, pa kaže:
„(...) živi kako hoćeš – pa ti si mejjit (...)“, tj. pa ti
ćeš ubrzo umrijeti, s obzirom na to da je ono što je u
budućnosti sigurno blizu.
„ (...) voli koga hoćeš [od stvorenja] pa ti ćeš se
s njim rastati (...)“, bilo smrću ili na neki drugi način.
El-Gazali je rekao: „Ovim se ukazuje na odgoj nefsa,
tako da čovjeka ne treba da obuzme silina, zloba a niti
umišljenost zbog dunjalučkih dobara i blagodati, jer
sve to će sa smrću nestati. Kada čovjek spozna da će
ono što voli morati napustiti, a bit će nesretan zbog tog
rastanka, onda svoje srce uposli sa ljubavlju prema ono-
me što ga neće napustiti, a to je zikrullah (spominjanje
Allaha). Zikrullah će biti njegov prijatelj i u kaburu i neće
ga napuštati. A sve se to postiže sa strpljenjem na svega
nekoliko dana, jer ovaj život je jako kratak u odnosu na
ahiret. Zato se svaki insan treba potruditi da napusti
ono što od dunjaluka voli i ono u čemu je od dunjaluka
njegova radost. A to je različito shodno različitošću ljudi.
Pa onaj koga raduje novac, ili ugled, ili prihvaćenost u
vazovima, ili dostojanstvenost u sudstvu i namjesništvu,
ili mnoštvo sljedbenika u poudčavanju prvo će ostaviti
ono čime se raduje, a potom će nastojati biti u stanju
svijesti da ga Allah gleda, tako da neće biti zaokupljen
ničim osim zikrullahom i razmišljanjem. Odagnavat će
strasti i griješne misli sve dok ne isčupa njihov korijen. I
toga će se držati ostatak svoga života, jer džihadu nema
kraja, osim sa smrću.“

1 Edž-Džamiu’s-Sagir, eš-Širazi (Elkab),el-Hakim (Mustdrek),

el-Bejheki (Šuabu’l-Iman od Sehla ibn Sa’da i od Džabira),
Ebu Nuajm (Hil’je)

22
 Prenosi se da je kobac krisnuo u prisustvu Sulejmana
na što je on, a.s., rekao: „Da li znate šta kaže?“ Prisutni
rekoše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ On
govori, reče poslanik: „Svaki živi je mejjit (smrtnik), a sve
novo stari.“ Jastreb u svom kriještanju kaže: „O čovječe,
radi što god hoćeš ali je tvoj kraj smrt.“
„(...) radi što god hoćeš [od dobra] – pa za to ćeš
isplaćen biti (...)“ onako kako zahtjeva tvoje djelo.
Nakon što je spomenuo smrt i nagrađivanje, i za-
strašio sa onim što je poznato – ko god uradi i trun
dobra vidjet će ga, a ko god uradi i trun zla vidjet će ga
– objasnio je ono što donosi najveći spas od kijametskih
strahota, pa kaže:
„(...) I znaj da je čast vjernika u noćnom namazu
(...)“, tj. oživljavajući noći stalnim tehedždžudom, zikrom,
učenjem Kur’ana i sl. Ovo je i ukazivanje na „rad“ koji se
spominje u riječima – „radi što god hoćeš“.
Pošto su čast i dostojanstvo dva brata, nastavio je
sa objašnjem dostojanstva, pa kaže:
„(...) a njegovo dostojanstvo u njegovoj neovi-
snosti od ljudi (...)“, tj. od onoga što je u njihovim
rukama, njihovim posjedima. Zbog toga je Hatem
rekao Ahmedu ibn Hanbelu, koji ga je pitao o spa-
su od dunjaluka i njenih stanovnika: „Da im oprostiš
njihovo neznanje i da im ne dolijevaš svoje nezna-
nje. Da im daruješ ono što je u tvojim rukama, a da
se sustegneš od onoga što je u njihovim rukama.“
El-Gazali je rekao: „Onaj ko ne daje prednost svome dosto-
janstvu nad prohtjevom svoga stomaka je slabe pameti,
krnjavog imana. U skromnosti je dostojanstvo i sloboda.“
Zbog toga je i rečeno: „Budi neovisan od koga hoćeš,
pa ćeš mu sličan biti. Budi potreban od koga hoćeš, pa
ćeš mu zarobljenikom biti. A budi dobročinitelj prema
kome hoćeš, pa ćeš mu zapovjednikom biti.“ Neko je
rekao: „Siromaštvo je odjeća slobodnih, a neovisnost
Allahom je odjeća Bogu bliskih.“
Značenje sintagme kijamu’l-lejl je: ustrajnost na
noćnom namazu, tj. neprovođenje noći u spavanju i
zabavljanju. Hadis je obuhvatio: upozorenje na kratku
nadu, prisjećanje smrti, iskorištavanje ibadeta, neob-
manjivanje imetkom, poticaj na tehedždžud, Džibrilovo
veliko znanje i dr.
El-Gazali je rekao: „Ove riječi su obuhvatile mudrost
naroda prijašnjih i potonjih.“

23
 Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU
U
nastavku serijala o kur’anskim zakletvama
navest ćemo ajete u kojima se Allah, dž.š.,
zaklinje Kur’anom. Jedna od mnogobrojnih
tefsirskih definicija Kur’ana glasi: „Kur’an je Božiji govor,
nadnaravan i objavljen posljednjem Božijem poslaniku,
Muhammedu, a.s., posredstvom Džibrila, a.s., zapisan
u Mushafu, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo
recitiranje je pobožno djelo.“ (S. Salih i M. Š. Lašin)
Pet je ajeta u kojma se Allah, dž.š, zaklinje Svojom
objavom. Zajedničko svim ajetima jesto to što su svi prvi
ajeti sura kojima prethode tzv. tajanstveni harfovi ili hurûf
tehedždžî. Mnogo su mufessiri pisali o značenjima tih
ajeta, ipak njihovo puno značenje zasigurno je ostalo u
24
Tako mi
Kur’ana
Yâ-Sîn... Sâd... Hâ-Mîm... Kâf...
Božijem neograničenom znanju. U nastavku ćemo vidje-
ti šta su klasični tefsiri rekli o ajetima zakletve Kur’anom.
“Jâ-Sîn. Tako Mi Kur’ana mudrog, ti si, uistinu, posla-
nik, na pravom putu, po objavi Silnoga i Samilosnoga
(...)” (Jâ-Sîn, 1–6.)
Evo primjera kako su mufessiri razmišljali o značenji-
ma tajanstvenih harfova, pa, naprimjer, za Ya-sin navode
slijedeća značenja: jedno od Božijih imena; jedno od
imena Kur’ana; Ya-Insan (čovječe!) ili Ya-Sejjide’l-bešer
(Prvače nad ljudima!) a odnosi se na Muhammeda, a.s.;
to su imena četvorice meleka koja nose Arš.
Imam Kušejri ovako piše o tome: Ya je za Jevmul-
misak (dan misaka), a Sin za Sirruh (Njegovu tajnu) sa
voljenima. U tom slučaju bi cijela zakletva značila: Tako
Mi istinitosti dana misaka i Tajne sa Njegovim voljenima
i Kur’ana plemenitoga.
Ibn Adžibe, pak, navodi hadis u kome je Poslanik,
a.s., rekao: „Allah me je u Kur’anu nazvao sa sedam
imena: Muhammed, Ahmed, Ta-Ha, Ya-Sin, Muzzemmil,
Muddesir i Abdullah.“
Šejh Ismail Hakki u svome tefsiru donosi originalno
razmišljanje o značenju Siratul-mustekima ili Pravog
puta. To što se Allah, dž.š., zaklinje da je Muhammed,
a.s., na pravom putu ukazuje na njegovu veličinu u od-
nosu na ostale poslanike, jer se nijedan drugi poslanik
ne spominje u tom kontekstu. Jedino Muhammed, a.s.,
posjeduje cijeli Siratul-mustekim, dok ostali poslanici na
njemu imaju svoje određeno mjesto. Tako je on na mi-
radžu vidio Musaa, a.s., na šestom nebu, Ibrahima, a.s.,
na sedmom, dok je jedino on došao do, kako to Kur’an
naziva, kâbi-kavsejna, u ajetu: „(...) zatim se približio,
pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže“.
“Sâd. Tako Mi Kur’ana slavnog, doista su bahati i
inadžije oni koji neće da vjeruju! Koliko smo Mi naroda
prije njih uništili. I oni su za pomoć vapili, ali je bilo
kasno!” (Sâd, 1–3.)
Kur’an se u ovom ajetu opisuje epitetom „slavni“
zbog toga što on liječi bolesna srca, a najteža bolest
je zaboravljanje na Allaha, dž.š., kao što On kaže: „(...)
oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami
sebe zaborave.“ Posljedice ove bolesti su takve da se
mir pretvara u tjeskobu, skrušenost u oholost, sklad u
razmirice, ljubav u neprijateljstvo. Kur’an daje lijek za
to u ajetu: „(...) spominjite Me, Ja ću vam se odazvati.“
“Hâ-mîm. Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo
kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a
on je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti.”
(ez-Zuhruf, 1–4.)
Jedno od mogućih značenja harfova Ha-Mim jeste da
oni označavaju Božija imena El-Hannan (Saosjećajani)
i El-Mennan (Premilostivi).
Što se tiče Glavne Knjige, tj. Ummu’l-kitab – to je Lev-
hi Mahfuz. Ona je izvor svih nebeskih objava. Stvorena
je od bijelog bisera, korica od rubina, dok su joj slova
i pero od nura. Allah, dž.š., u nju pogleda svaki dan tri
stotine i šezdeset puta. Sa svakim pogledom On stvara,
usmrćuje, uzvisuje, ponižava i čini šta On hoće.
Jedna predaja bilježi: „Kur’anski harfovi su u Levhi
Mahfuzu veličine planine Kâf, a ispod svakog harfa je
značenje koje ništa osim Allaha, dž.š., ne može obu-
hvatiti.“
“Hâ-mîm. Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da
je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo – i Mi, doista,
opominjemo – u kojoj se svaki mudri posao riješi (...)”
(ed-Duhan, 1–4.)
Imam Kušejri piše da u ovom slučaju harfovi Hâ-
mîm označavaju Hakkuh (Njegovu Istinu) i Mehabbetuh
(Njegovu Ljubav), te da konačna zakletva znači: Kunem
se Svojom Istinom i Ljubavlju prema Mojim robovima i
Svojom veličanstvenom Knjigom da neću kazniti arife
rastankom od Sebe.
Mudrost objavljivanja Kur’ana u toku noći je ta što je
noć vrijeme munadžata (dozivanja), tedžellijata (Boži-
jih pojavljivanja) i kerameta (Allahovih počasti). Noć je
najbolji dio dana za Allahove, dž.š., bliske (mukarrebin)
i dobre robove (ebrar).
“Kâf. Tako Mi Kur’ana slavnog, oni se čude što im
je došao jedan od njih da ih opominje, pa nevjernici
govore: “To je čudna stvar, zar kad pomremo i zemlja
postanemo...? Nezamisliv je to povratak!” Mi znamo
šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj
se sve čuva.” (Kâf, 1–5.)
Nevjernici se čude što je čovjek došao da ih opo-
minje, oni traže meleka. Nezamislivo im je oživljenje
nakon smrti, a Allah, dž.š, kaže da u Knjizi piše šta će
zemlja uzeti od njih – to znači da je Gospodaru, dž.š.,
poznato čak i to šta će zemlja pojesti od njihovih tijela,
kostiju i kose.
Kur’an je medžid, tj. vlasnik slave i časti nad svim
ostalim knjigama. Opisati Kur’an slavnim znači da je to
ustvari svojstvo Onoga Čiji je on govor. Slavan će biti i
onaj ko govori i radi po njemu.
25
 HILJADU I JEDNA KAP

Tortura
embargom
Kada su mušrici Kurejša primijetili da se mnogi muslima-
ni sele u zemlju Habeša (Abesiniju) i tu pronalaze mir, da
su Pejgamber, s.a.v.s., i muslimani ojačali ulaskom hazre-
ti Hamze i Omera u islam i da se islam počeo širiti među
mnogim plemenima, u sedmoj godini poslanstva došli su do
nove odluke. Prema toj odluci trebao je nastati veliki bojkot
Resulullahove porodice i plemena Hašimija i Muttalibija. Sa
njima se neće ostvarivati trgovina, ženidbe i udaje, neće se
pričati i, ukratko, prekidat će se kako svaki kontakt, tako i
uskraćivati sva pomoć i potrebe. Žestoka blokada i ekonom-
ski embargo.
Nakon što su ove odluke precizno napisali, stavili su ih
na jedno mjesto unutar Kabe. Međutim, Mensura ibn Ikrimu,
koji je ovo stvio na papir, stigla je Pejgamberova bed-dova i
ruka kojom je pisao se paralizirala.
Ovom žestokom bojkotu su podlijegali čak i oni koji nisu
bili muslimani a nalazili su se u Pejgamberovoj blizini. Ali se
Ebu Leheb, izdvojivši se od njih, uključio u redove mušrič-
kog bojkota. Muslimani i drugi Pejgamberovi, s.a.v.s., rođaci
prešli su kod Ebu Taliba, koji je nastavljao štititi Resulullaha.
Počeli su živjeti u Ebu Talibovoj ulici po imenu Ši’bu Ebi Talib.
Mušrici su stalnim nadgledanjem muslimanske mahale
onemogućavali bilo kakav unos namirnica ili odlaske u ku-
povinu. Uspijevali su veoma rijetko noću unijeti nešto hrane,
a u kupovinu su mogli otići samo oni fizički i duhovno jaki
muslimani poput hazreti Omera i Hamze. Namjera mušrika
je bila da muslimane sruše od gladi, kako bi im predali Resu-
lullaha, i na taj način ga sklonili od ljudi. Ova tortura je trajala
tri godine, i podnešena su velika mučenja.
Napokon je naš Pejgamber, s.a.v.s., putem objave donio
vijest da je pisani dokument izgrizao i uništio jedan moljac,
ostavivši na papiru samo Allahovo ime. Kada su mušrici to
vidjeli ostali su zaprepašteni. Mnogi savjesni mušrici koje je
dalji bojkot uznemiravao su odustali, te je nastao kraj blokadi
i muslimani su pušteni na miru.
Ensabu’l-Ešraf, 1/270–73; er-Revdu’l-Unuf, 3/353–55; el-
Kamil fi’t-Tarih, 2/87–90; Ibnu’l-Dževzi, el-Muntazam, 2/143–
45.

26
 Pobjeda
Bizantijaca
U ratu između Irana i Bizantije (613–619) u Mekku je stigla
vijest o porazu Bizantije. Ovaj rat koji je počeo u predjelu
Sirije, Irancima je donio pobjedu tako što su osvojili teritorije
Bizantije sa jedne strane preko Anadolije do Istanbula, a sa
druge preko Palestine do Egipta. Tada su Iranci bili vatro-
poklonici, tako da su mekanski mušrici bili sretni zbog nji-
hove pobjede nad katoličkim sljedbenicima knjige. Rekli su:
„Naša braća iz Perzije su pobijedila vašu braću – sljedbenike
knjige. Ako budete ratovali s nama, sigurno ćemo i mi vas
pobijediti. Tada su spušteni prvi ajeti sure er-Rum, i glasili su
ovako: „Elif-lam-mim. Bizantijci su pobijeđeni. U susjednoj
zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti. Za
nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada
će se vjernici radovati.“ (er-Rum, 1–4.)
Ebu Bekr, koji je ovo čuo, mušricima Kurejša je rekao: „Ne
radujte se uzalud pobjedi Perzije nad Bizantijom! Vallahi će
Bizantijci ubrzo pobijediti.“
Ubej ibn Halef, jedan od ljutih mušrika, se suprotstavio
ovome. Ebu Bekr, r.a., mu ponudi deset deva ako Iranci
budu držali pobjedu duže od tri godine i zatraži deset deva
ako Bizantijci u roku od tri godine preuzmu pobjedu, te se na
taj način opkladiše (tada klađenje još nije bilo zabranjeno).
Tada Ebu Bekr ode kod Pejgambera, s.a.v.s., te mu prenese
vijesti o opkladi. Resulullah, s.a.v.s., reče: „Fraza ‘za nekoli-
ko godina’ u ajetu govori o periodu između tri i devet godina.
Ti odmah idi, povećaj broj deva i produži period!“
Ebu Bekr se opet dogovorio sa Ubejom. Podigavši broj
deva na sto, produžiše period na devet godina. 622. godine
Bizantija na čelu sa imperatorom Heraklom povede napad
na Iran, te kroz šest-sedam godina Bizantijci pobijediše. Ebu
Bekr je uzeo sto deva koje su ubijene u Bici na Uhudu od
Ubejovih nasljednika. Ali su se one po naredbi Resulullaha,
s.a.v.s., podijelile siromasima.
Džamiu’l-Bejan, 21/16–21; M. Hamdi Jazir: Hak Dini
Kur’an Dili, Istanbul, 2007, 6/259–264; Georg Ostrogorsky:
Historija Bizantske države, prev. Fikret Išiltan, Ankara, 1999,
str.: 88–89, 94–96.
Rukanovo
hrvanje
Pejgamber, s.a.v.s., je u svakoj prilici pozivao ljude u islam,
i na tom putu je pristajao na sve. Jednog takvog dana, u jed-
nom dijelu Mekke je sreo poznatog hrvača Rukanu. Znajući
kako je on dobar hrvač, Pejgamber, s.a.v.s., mu reče:
- Rukane! Hoćeš li ti još uvijek nastaviti da ne strahuješ od
Allaha i da okrećeš glavu mom pozivu u islam?!
Rukane odgovori:
- Ne znam da li je to što govoriš istina. Ako me oboriš u
hrvanju povjerovat ću ti.
- Hoćeš prihvatiti istinu koju ti iznosim, ako te oborim?
- Da, ako me oboriš, postat ću musliman, ili ću ti dati svoje
ovce. Ako ja tebe oborim, ti odustani od poslanstva!
Rukane se veoma samouvjereno počeo hrvati sa Resulu-
llahom, s.a.v.s., ali se u jednom trenu nađe na zemlji. Ponovo
je predložio hrvanje, i ponovo su se hrvali.
No, Rukane opet završi na podu.
Rukane, koji je tražio još jedno hrvanje, kada opet doživi
pad, reče: „Vallahi je ovdje nešto veoma čudno.“
Resulullah, s.a.v.s., mu reče:
- Ima mnogo čudnijih stvari od ovoga. Ako želiš pokazat
ću ti. Zovnut ću ovo drvo iza tebe, i ono će mi doći.
Onda Resulullah, s.a.v.s., pozva drvo: „Dođi do mene uz
Allahovu dozvolu.“, i ono polahko izvadivši korijenje, dođe
do Resulullaha, a.s., te stade ispred njega. Dok je Rukane
ovo posmatrao začuđen, Allahov Poslanik, a.s., reče drvetu:
„Vrati se na svoje mjesto uz Allahovu dozvolu.“, te se drvo
vrati na svoje mjesto. Ali Rukane, bez obzira na ovu očitu
mudžizu, reče: „Istina je, do sada nisam vidio ovako jaku
magiju.“
Tada nije mogao prihvatiti Resulullahov, a.s., poziv u vjeru.
Napokon je postao musliman pri osvajanju Mekke. Potom
se nastanio u Medini.
Ibn Hišam: es-Siretu’n-Nebevijje, 1/428–29; Ensabu’l-
Ešraf, 1/175; Bejheki: Delailu’n-Nubuvve, 6/250–54; Usdu’l-
Gabe, 2/199–200.
27
 Mr. Nezir Krčalo

Velovi mašte

28
P
rema priznanju I. Fochta, kroz cijelu svoju historiju
filozofija nije riješila nijedan problem. Ona nije
dala konačnog odgovora ni na pitanje šta je biće,
ni šta je duh, ni šta je istinito, ni šta je dobro, ni šta je
lijepo. Ona samo pita, a ne odgovara, u sve sumnja i
ni u šta ne vjeruje, samo traga i ne nalazi. Zašto? Zbog
pukog umišljanja da je filozofiranje slobodno racionalno
istraživanje ili slobodna djelatnost duha.
Pogreška i zabluda filozofije naslućuje se iz samodefi-
niranja vlastite djelatnosti, a ogleda se u slijedećem: ona
nikada nije primijenila nijedan metod u području duha i
„njegove djelatnosti“ a, osim pokušaja savremene filo-
zofije, nije to činila ni u odgonetanju zakonitosti prirode,
društva ili kosmosa općenito. U konačnici, takovrsnim
saznanjima spoznavalac niti spoznaje sebe niti svijet
u kojem živi.
Njegovo iskustvo svijeta nije ništa drugo do osjetilno
doživljena Realnost koja se manifestira u predjelima
mašte u vidu pounutarnjenih slika vanjskog svijeta i
pukih informacija o njemu. Ako slijedimo misaoni trag
savremenog filozofa R. Rortya, koji osporava filozofiji
bilo kakvo saznanje o ljudskom duhu, kao i utemeljenje
i važenje saznanja u takvoj dimenziji o kojoj ništa ne
znamo, onda nam ne preostaje ništa drugo osim da
posumnjamo i iskažemo nepovjerenje u sva saznanja
koja nudi filozofija od početaka pa do danas.
S druge strane, nauka, za razliku od filozofije, ipak
koristi različite metode i tehnički instrumentarij u relaciji
spoznavalac-svijet koji istražuje, a njena otkrića i sazna-
nja su, kako nam je to i predočeno, uglavnom egzaktna,
precizna, sistematična i provjerljiva. Međutim, ukoliko
naučnici primijene drugačiji metod i instrumentarij na
istu, ranije istraživanu pojavu, dolaze do drugačijeg re-
zultata. Umnožavanjem metoda i usavršavanjem teh-
ničkog instrumentarija ranija saznanja bivaju potisnuta
novim, savremenijim, i tako u nedogled.
Zbog čega se ovo dešava? Najljepši odgovor daje
hzr. Mevlana Rumi, k.s.: „Učenjaci našeg doba cijepaju
dlaku na četvoro u svojim istraživanjima; oni savršeno
znaju ono što se ne tiče njih i prihvataju sva znanja. A
što se tiče njihove vlastite ličnosti, o njoj ništa ne znaju...“
(Fihi-ma-fihi, 28.)
Drugim riječima, istraživanjima nastoje pocijepati
sve velove koji ih ometaju u spoznaji Realnosti ona-
kvom kakva ona jeste, a ne traže, kao i filozofi, da im
se pocijepaju velovi mašte koji su vremenom namaknuti
svakovrsnim saznanjima ili „mrtvim“ slikama kojima su
podložni u rasuđivanju, te im se stoga Realnost ne može
pokazati u punom svjetlu.
Sufija se ne može pomiriti sa filozofskim saznanjima,
jer filozofija ne preduzima nijedan metod u istraživanju
duha ili duše kako bi došla do pouzdanih saznanja o
njima. S druge strane, ne miri se ni sa naučnim saznanji-
ma, jer sve metode koje naučnici koriste u istraživanjima
su projekcije mašte koja je satkana od velova prethodno
usvojenih znanja, a saznanja do kojih dolaze su isto tako
velovi istinske Realnosti.
Narav mašte je u biti takva da ona samo odslikava ve-
love Realnosti, a kako se u naučnim istraživanjima velovi
pokazuju vazda drugačijim, onda ovakva saznanja nisu
pouzdana za kreiranje potpune svjesnosti. Rumi, k.s.,
to objašnjava na sljedeći način: „I ovo tijelo je naraslo
zahvaljujući nesvjesnom. Nesvjesnost je nevjerovanje,
a vjerovanje nije moguće bez postojanja nevjerovanja,
jer je vjera odricanje od nevjerovanja. Dakle, potrebno
je da postoji nevjerovanje koga se može odreći...“ (Fihi-
ma-fihi, 183.)
Iz Rumijevih riječi saznajemo da su filozofska i nauč-
na saznanja neumitan proces, čemu smo svi svjedoci.
Ono što razlikuje sufiju u odnosu na filozofa i naučnika
jeste da on preduzima metod na vlastitom biću (put
tesavvufa) radi razmicanja velova nesvjesnosti koji su
satkani od jednostranog znanja, a Rumi, k.s., to opisuje
ovako: „Kažu da ima sedam stotina velova tame i sedam
stotina velova svjetlosti, ili sedamdeset hiljada velova
svjetlosti i tame.
To je istina: sve što prelazi iz mašte u stvarnost pred-
stavlja veo tame; a sve što je u domenu istina sačinjava
svjetlosne velove. Sve što je svojstveno sufijama prolazi
kroz maštu prije nego što postane sjedinjenje kada uđe
Voljeni. Ali, ne može se to raspoznati među velovima
tame koji se susreću u mašti; a zbog izuzetne finoće,
ne može se razlučivati ni među svjetlosnim velovima.
I uprkos tako velikoj razlici, ne može se razlučivati ni
među velovima stvarnosti sačinjenim od svjetlosti.“
(Fihi-ma-fihi, 201.)
29
 Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU
Najbolji od svih
(Ovo pismo je imam Rabbani, k.s., napisao sejjidu Nakibu Feridu i govori o veličini najboljeg od svih ljudi, Muhammeda, a.s.)
Vaše cijenjeno pismo je počastilo ovog siromaha u
najbolje vrijeme. Sretan sam što sam ga čitao. Neka je
hvala Allahu Uzvišenom Koji vas je blagoslovio tako što
ste naslijedili fakr1 Muhammeda, a.s.
Taj tevedždžuh, ta ljubav i ukupno slijeđenje islama,
prema ovom fakiru potiču iz tog naslijeđa. Ovaj fakir, koji
nema ništa, je nesiguran šta vam treba napisati kao od-
govor. Napisat ću ovo pismo kao sredstvo spasenja od
muka na budućem svijetu, tako što ću u njemu istaknuti
vrhunske kvalitete vašeg velikog pretka, koji je najbolji
od svih ljudi. Ne pokušavam veličati Resulullaha, a.s.,
nego njime želim ukrasiti ovo pismo.
Uzdajući se u Allaha Uzvišenog i tražeći Njegovu
pomoć, izjavljujem da je Muhammed, a.s., Allahov po-
slanik. On je sejjid Ademovih sinova. Na sudnjem danu
on će doći sa najviše sljedbenika. On je kod Allaha
najbolji među budućim i prošlim ljudima.
Na sudnjem danu on će prvi ustati iz kabura, prvi
će činiti šefaat (zagovor), a njegov šefaat će prvi biti
primljen. Prvi će pokucati na vrata dženneta, a ona će
se odmah otvoriti. U ruci će nositi zastavu koja se zove
Livai hamd, pod kojom će biti svi vjernici – od Adema,
a.s., pa sve do kraja svijeta.
On je u hadisu rekao: „Ja sam sejjid prošlih i budućih.
Ne hvalim se, govorim istinu.“
U drugom hadisu je rekao: „Ja sam Allahov miljenik,
poglavar sam pejgambera, ne hvalim se.“
Takođe je rekao: „Ja sam posljednji Allahov posla-
nik, ne hvalim se. Ja sam Muhammed, sin Abdullahov.
Uzvišeni Allah je stvorio ljude, a mene je stvorio kao
najboljeg. Podijelio je ljude u narode, a mene stavio u
najbolji narod. Zatim je najbolji narod razdvojio u pleme-
na, a mene stavio u najbolje pleme. Zatim je plemena
razdvojio u porodice, a mene stavio u najbolju poro-
dicu. Najbolji sam od svih ljudi i potječem iz najbolje
porodice. Kada, na Sudnjem danu, svi budu šutili, ja ću
1
U doslovnom prijevodu sa arapskog jezika riječ fakr ozna-
čava siromaštvo. U ovom slučaju ta riječ označava ovisnost
samo o Allahu, dž. š., ne stremljenje za dunjalukom i pohit-
nost kada treba drugom udijeliti.
30
govoriti. Kad se niko ne bude smio ni pomaknuti, ja ću
činiti šefaat. Kad svi izgube svaku nadu, ja ću donijeti
radosne vijesti. Toga dana ključevi svih vrata, svake
dobrote i svake pomoći će biti kod mene. Livai hamd će
biti u mojoj ruci. Najkorisniji sam, najdarežljiviji i najbolji
od svih ljudi. Toga dana, služit će me na hiljade sluga.
Na Sudnjem danu bit ću imam, hatib i šefadžija svim
poslanicima. Ne govorim ovo da bih se hvalio.“
Da nije namjeravao stvoriti njega, Allah Uzvišeni ne bi
ništa stvorio i tada ne bi bilo objavljeno da je On Jedini
Kojeg treba obožavati. Muhammed, a.s., je bio poslanik
čak i onda kad je Adem, a.s., bio između vode i gline.
Osoba koja slijedi poslanika, koji je najbolji od svih
ljudi, zasigurno pripada najboljem ummetu. Stotinu de-
seti ajet sure Ali Imran: „Vi ste narod najbolji od svih koji
se ikada pojavio (...)“ je radosna vijest za ljude. Oni koji
mu ne vjeruju najgori su od svih ljudi. Sretni su oni koji
su u ovakvom okruženju počašćeni slijeđenjem sunneta.
Ko slijedi njegovu vjeru i ko pripada njegovom ummetu,
taj će za malo truda dobiti velike nagrade. Ashabi kehf
su dospjeli na visoke stepena radi toga što su učinili
jedno predivno djelo. Kada se nevjerovanje raširilo, oni
su se odselili da bi sačuvali vjeru u svojim srcima. Vje-
rovati mu u ovakvom vremenu i malo ibadetiti, slično je
sitnoj akciji vojnika koja postaje krupna u situaciji kada
neprijatelj napadne i okupira državu. U vrijeme mira,
ogromni napori vojnika na vojnim vježbama nemaju
posebnu vrijednost.
Pošto je Muhammed, a.s., miljenik Allaha Uzvišenog
– svako ko ga slijedi prispijeva na stepen miljenika. Za-
ljubljenik voli svakoga na kome vidi znakove voljenog
bića. Ovo nam govori i o stanju onih koji ga ne slijede.
Onaj ko se ne može iseliti, kao što su to ashabi kehf
učinili, taj se treba iseliti srcem i dušom. Dok je među
nevaljalcima, musliman treba svoje srce držati daleko
od njih. Allah Uzvišeni može, na taj način, otvoriti vrata
sreće.
Uskoro će nastupiti Nevruz2. Ti znaš da se toga dana
pravi mnogo galame i čine se mnoge neumjerenosti i
2
Prvi dan u perzijskom kalendaru koji su vatropoklonici slavili
kao svoj praznik.
gluposti. Nadam se da će me Uzvišeni Allah počastiti
susretom sa tobom kada prođu ti mračni dani. Kako te
ne bih dalje opterećavao, završit ću ovo pismo.
Tezkijje (čišćenje duše)
(Ovo pismo je imam Rabbani, k.s., napisao sejjidu Nakibu Feridu.
U pismu se opisuje postojanje i jedinstvo Allaha Uzvišenog, što je toliko očita činjenica, te o neophodnosti čišćenja nefsa.)
Neka vas Uzvišeni Allah zadrži na putu vaših časnih
predaka (sejjidâ, sadâtâ). Upućujemo naše dove i se-
lame na prvog od njih – sejjida Muhammeda, a.s. – a
zatim i na sve ostale članove njegove porodice.
Allah Uzvišeni postoji, On je Jedan, Muhammed je
Njegov poslanik, a sve vijesti koje je on donio su istina.
To su činjenice jasne kao što je jasno sunce. Nad ovim
se ne treba zamišljati, niti to treba dokazivati. Ko nema
problema sa shvatanjem i ko nema duhovnih bolesti,
on to jednostavno prihvata. Samo oni sa neispravnim i
nezdravim shvatanjem promatraju ove činjenice i raz-
mišljaju o njima. Ako se srce riješi duhovnih bolesti i
ako se uklone zastori ispred očiju, sve će biti jasno.
Naprimjer, bolesnik ne osjeća okus šećera. Takvom je
neophodno dokazati da je šećer sladak. Međutim, kad
se pacijent riješi bolesti, nema više potrebe za takvim
dokazivanjem. Potreba za dokazivanjem slatkosti šećera
bolesnom čovjeku ne umanjuje činjenicu da je šećer
sladak. Čovjek sa određenom očnom bolešću sve vidi
dvostruko, pa tako vidi jednu osobu kao dvije i misli da
su zaista ispred njega dvije osobe. Iako on vidi dvojicu i
misli da su dvojica, pred njim je ipak samo jedan čovjek.
Ne može se sve shvatiti samo razmišljanjem i izno-
šenjem dokaza. Da bi se zadobio iman, potrebno je
odstraniti bolesti srca, umjesto korištenja dokaza. Takav
je slučaj sa bolesnom osobom. Umjesto da ga uvjera-
vate kako je šećer sladak, bolje je izliječiti ga od bole-
sti. Ma kako dobro dokazivali slatkoću šećera, njegovo
uvjerenje u tu činjenicu će biti slabo ili nikakvo. Pošto
je bolestan, šećer će ostaviti gorak okus na njegovom
jeziku pa će ga smatrati gorkim i jedva će prihvatati
uvjeravanja da je sladak.
Samo slušanje govora neće navesti „dušu koja na-
ređuje zlo“ (nefsi emmare) da se povinuje odredbama
Molim Allaha Uzvišenog da nikada ne skreneš sa
puta tvojih plemenitih predaka. Neka je do Sudnjeg
dana selam na tebe i njih. Amin.
(Mektubati imama Rabbanija, I tom, 44. pismo)
šerijata, jer je njegova priroda nepodesna za takvo po-
vinovanje. Ako nefs i svijest neke osobe odbija šerijat,
tada je vrlo teško uvjeriti je u suprotno, bez obzira na
snagu dokaza koji objašnjavaju njegovu ispravnost.
U takvom slučaju, nama drugog izlaza osim čišćenja
nefsa i oslobađanja od zla. Ovaj postupak se naziva
tezkijje. Bez tezkijje (čišćenja duše) vrlo je teško zadobiti
ikakvo pozitivno uvjerenje. To je sasvim jasno kazano
u devetom i desetom ajetu sure eš-Šems: „Uspjet će
samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na
stranputicu odvodi!“
Sasvim očito, bolesna je ona osoba koja ne vjeruje
u jasni šerijat kao što je bolesnik osoba koja ne osjeća
slatkoću šećera.
Svrha „duhovnog putovanja“ (sejri suluka), „čišćenja
duše“ (tezkijjei nefsa) i „glačanja srca“ (tafsijjei kalba)
je uklanjanje duhovnih nesreća i odstranjivanje bolesti
srca. Sve dok se ne izliječi srce koje je opisano u de-
setom ajetu sure el-Bekare: „Njihova srca su bolesna
(...)“, iman se neće nastaniti u takvom srcu. Sve dok je
ta kuga prisutna, iman koji je ušao u srce osobe nije
pravi iman, on samo tako izgleda, jer se nefs i dalje
suprotstavlja i teži ka nevjerovanju. Takav iman je sličan
uvjerenju bolesne osobe da je šećer sladak. Iako govori
o slatkoći šećera, on ga zapravo smatra gorkim. Kad
se osoba izliječi, imat će stvarno uvjerenje u slatkoću
šećera. Isto tako, stvarni iman dolazi tek nakon čišćenja
i umirenja nefsa. Takav iman više ne može biti izgubljen.
Radosne vijesti su posjednicima stvarnog imana u
šezdeset drugom ajetu sure Junus: „I neka se ničega
ne boje i neka ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici.“
Neka nas Uzvišeni Allah počasti takvim imanom.
Amin.
(Mektubati imama Rabbanija, I tom, 46. pismo)
31
 GOVOR STANJA

Hadis Pet kula

Poslanik, a.s., je rekao:
„Moji sljedbenici će ući,
Allahovom milošću,
u džennet čistotom srca
i zbog samilosti koju su osjećali
prema svim muslimanima,
a neće ući u džennet samo
zbog mnoštva namaza i posta.“
braniteljki
Kažu – Primjer imana je primjer nekog grada oko
kojeg je postavljeno pet kula braniteljki: prva je od
zlata, druga od srebra, treća od gvožđa, četvrta od
cigle i peta od ćerpiča. Dokle god oni koji su u utvrdi
budu vodili računa o ćerpiču i branili ga, neprijatelj
neće napadati na drugu. Kada zanemare tu kulu
braniteljku, neprijatelj će navaliti na onu koja je od
cigle, a onda na treću, pa na četvrtu i na petu, sve
dok ne razvali i uništi svih pet kula. Tako je i iman
okružen sa pet kula braniteljki: prva je jekin – čvr-
sto ubjeđenje, onda je ihlas – potpuna predanost i

Omer ibn iskrenost, a onda provođenje farzova, zatim upotpu-

njavanje sunneta, a potom čuvanje i vođenje računa
o adabima – onome što je lijepo i pohvalno. Dokle

Abdi'l-Aziz god čovjek bude vodio računa o adabima i čuvao ih,

Mugire ibn Hakim priča da mu je Fatima bint Abdi'l-
Melik, žena Omera ibn Abdu'l-Aziza, rekla: „O Mu-
gire! Među ljudima ima onih koji više klanjaju i više
poste od Omera, ali nikog nisam vidjela da je ispu-
njen strahom prema Allahu kao Omer. Kada bi za-
šejtan mu neće moći nauditi. Kada zanemari adabe,
šejtan će navaliti na sunnete, zatim na farzove, zatim
na ihlas i na kraju na jekin. Svaki čovjek bi trebao da
vodi računa o adabima u svim svojim djelima – u
abdestu, namazu, kupoprodaji i svemu ostalom.
(sejjid Abdu'l-Kadir el-Gejlani, el-Gun'je)

Dosta je...
vršio jaciju sjeo bi u mesdžidu i digao ruke, pa bi
plakao sve dok ga ne bi san savladao. Potom bi se
probudio, pa podigao ruke i plakao sve dok ga ne bi
san savladao.“ El-Verrak je ispričao: „Bili smo kraj Abdu'l-Vahida
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/542.) ibn Zejda dok nam je govorio u džamiji, pa mu
je jedan čovjek iz ćoška rekao: 'Dosta je, Ebu

Čistilica
Ubejde! Skinuo si prekrivač moga srca.' Pa se
Abdu'l-Vahid nije obazirao na njega. Nastavio je
s govorom. Čovjek je opet povikao: 'Dosta je,

za grijehe Ebu Ubejde! Skinuo si prekrivač moga srca.' I

dalje Abdu'l-Vahid nije prekidao svoj govor sve
dok, vallahi, čovjeka nije uhvatio smrtni hropac,
El-Haris el-Muhasibi je spomenuo iskušenje, pa je
usljed čega je izašla njegova duša. Prisustvovao
u vezi sa njim rekao: „Ono je za griješnike kazna,
sam njegovoj dženazi. Nisam vidio u Basri da su
za pokajnike čistilica od grijeha, a za čiste duhovna
ljudi više plakali kao toga dana.“
stepenica – deredža.“
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/532.)
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/547.)

32
 Odnosili bi znanje Lubanje
Zejd bin Vehb je ispričao: „Dok
„Jedan od učenika šejha Šemsuddina el-Lekanija, k. s., u kojeg ja
smo bili u gaziluku (borbi na Alla-
imam puno povjerenje, pričao mi je da mu je neka osoba jednom
dala sedamnaest dinara dok je držao nastavu, i on je rekao: 'To hovom putu) prolazili smo pored
je poklon ovim ovdje prisutnim!', pa ih je sve podijelio učenicima. lubanja u jednom stravičnom
Svaki od njih je dobio jedan dinar i jedan je ostao viška. On je mjestu. Jedan od nas je na tom
jednog učenika poslao na pijacu da za taj dinar kupi banana i slat- mjestu zaspao pored svoga ko-
kiša, pa je sve učenike okupio oko sebe i oni su jeli i šalili se među nja. Rekli smo mu: 'Allahov robe,
sobom. Sudjelujući u tome sa njima, govorio je: 'Ako sultan ne troši šta ti je?' Upita: 'A šta mi je?' Re-
na svoju vojsku, oni mu postaju neposlušni, oglušuju se o njegove kosmo: 'Zar se spava na ovakvom
naredbe. Da učenjaci postupaju ovako kao ja sada, učenici se ne mjestu?!' Pa je odgovorio: 'Stidim
bi odvajali od njih, okoristili bi se njihovim znanjem i tako bili od
se svog Gospodara da zna da se
koristi i ljudima, i sebi, i svojim učiteljima!'“
plašim bilo čega osim Njega!'“
(Eš-Ša'rani, Et-Tabekat es-Sugra)
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/540.)

Ibn
Mubarek
Nuajm ibn Hammad je rekao:
„Kada bi Abdullah ibn Mubarek čitao knjige iz rika-
ka (knjige koje govore o srčanim prefinjenostima),
postajao bi kao preklan vo ili preklana krava, usljed
plača. Niko se od nas ne bi usudio da mu priđe ili da
Ko okrivi
svoga brata
Hasan el-Basri je rekao: „Ko okrivi svoga brata zbog
grijeha za koji se on pokajao Allahu, dž. š., neće
umrijeti sve dok tim istim grijehom ne bude bio stav-
ljen na kušnju.“
(Ibn Dževzi, Esme' hasisen ve la era enisen)

Jer se
ga nešto upita, jer bi ga odgurnuo.“
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/544.)

Melek On stidi
Hasan el-Basri je rekao: „Mi smo ubrajali u škrte

Israfil ljude sve one koji su htjeli pozajmljivati svome

Resulullah, a.s., je upitao Džibrila: „O Džibrile, zašto
ne vidim Israfila da se smije? A svaki drugi melek
koji mi dođe, dođe smijući se!“ Pa je Džibril rekao:
„Nismo vidjeli tog meleka da se smije od kako je
vatra stvorena!“
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, I/521.)
bratu u vjeri, jer mi smo se međusobno poma-
gali. Brat bratu je volio više nego samom sebi.
Čovjek će biti pitan za sve što potroši, čak i za
izdatke na svoje roditelje. Jedino neće biti pitan
za ono što je potrošio na brata u vjeri i u druge
pokornosti Allahu, dž. š., jer se On stidi pitati ga
za ono što je u tu svrhu potrošio.“
(Ibn Dževzi, Esme' hasisen ve la era enisen)

33
 FOTO: Erol ZUBČEVIĆ

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

Islamska
arhitektura - Džamija
N
ekoliko je relativno jed-
nostavnih obreda islama
pospješilo jedinstvenu
religijsku arhitekturu koja uključuje
džamije i medrese. Važni među svoj-
stvenim oblicima islamske sekularne
arhitekture su tvrđave, karavan-sa-
raji i gradovi čije je planiranje uvijek
uključivalo brigu o izvorima vode kao
i o stvaranju prikladnih zaklona od
vrućine. Treći tip građevina koje su
značajne u islamskoj arhitekturi su
mauzoleji (turbeta) koji su služili kao
mezari za vladare i evlije (Allahove,
dž.š., prijatelje), ali i kao simboli poli-
tičke moći. Osim ova tri tipa građevi-
na, postoje i brojne druge građevine
i objekti od manje važnosti kao što
su javna kupatila, fontane i stanbeni
objekti, odnosno kuće.
meleka i drveća. Novi zakoni koji su s.a.v.s., kuće ili su preuređivali i pri-
uvedeni šerijatom su zabranjivali lagođavali svojim običajima i propi-
upotrebu ikona te vrste u arhitekturi, sima postojeće građevine.
a posebno one sa ljudima i životi-
njama.
Utjecaj i stilovi
U VII vijeku su Arapi koji su primili
Specifičan i prepoznatljiv stil
islam osvojili velike teritorije. Nakon
islamske arhitekture se razvio ubr-
što su muslimani uzeli pod kontrolu
zo nakon vremena poslanika Mu-
skoro čitav region, jedna od osnov-
hammeda, s.a.v.s., i to iz rimskog,
nih potreba im je bila mjesto gdje će
egipatskog, perzijskog i bizantiskog
obavljati namaz, odnosno džamije.
modela. Jedan od najranijih primjera
Jednostavan izgled je morao obe-
islamske arhitekture je Kupola nad
zbjediti elemente ugrađene u sve
stijenom, izgrađena 691. godine
džamije i prve generacije muslima-
na su gradile jednostavne građevine u Jeruzalemu. Imao je unutrašnji
zasnovane na izgledu Poslanikove, nadsvođeni prostor, kružnu kupolu

Historija
630. godine Muhammed, s.a.v.s.,
sa svojim ashabima ponovo ulazi
u Mekku i uzima je od plemena
Kurejša. Centralno sveto mjesto u
islamu – Kaba je obnovljena i pono-
vo je postala najsvetiji hram islama.
Obnova je počela prije preseljenja
Muhammeda, s.a.v.s., 632. godine
od strane etiopskog stolara koji je
preuređivanje uradio po svom na-
rodnom običaju. Ovo sveto mjesto
je bilo prvo važno djelo islamske
arhitekture. Zidovi su bili ukrašeni
slikama Isaa, a.s., hazreti Merjeme,

34
i koristio je ponavljajuću arabesku
(dekorativnu šaru).
Velika džamija Samarre u Iraku,
završena 847. godine, kombinirala je
hipostilizovanu arhitekturu redova i
kolona koji su podržavali ravnu pod-
logu ogromne munare koja je bila
konstruisana iznad same džamije.
Aja Sofija u Istanbulu je također
utjecala na islamsku arhitekturu.
Kada su Osmanlije preuzeli tadaš-
nji Carigrad (Istanbul) od Bizanta,
baziliku su pretvorili u džamiju i pri-
pojili elemente bizantiske arhitekture
u svoja nova djela (npr. kupole). Aja
Sofija se koristila kao uzor za mnoge
osmanske džamije kao što su Šeh-
zada džamija, Sulejmanija džamija
i Rustem-pašina džamija.
Džamija
Središte religioznog života u ci-
jelome muslimanskom svijetu je
džamija – mesdžid ili mjesto za
klanjanje. U prijestolnicama glavne
džamije su označene kao džami
– mjesto okupljanja, ili mesdžidu’l-
džuma – praznična džamija. Ne po-
stoji, međutim, džamija kao takva,
nego samo regionalni tipovi – arap-
ska džamija, iranska džamija i turska
džamija. Ovome bismo mogli dodati
mogulsko-indijsku, kašmirsku i kine-
sku džamiju.
Prototip arapske džamije bila je
obična urbana kuća, sagrađena od
cigli sušenih na suncu ili, da bu-
demo tačniji, Poslanikova, s.a.v.s.,
kuća u Medini. Ona se sastojala od
velikog dvorišta sa nekoliko ulaza. S
jedene strane bio je otvoreni trijem
koji se protezao cijelom širinom, ali
je bio dubok samo za širinu dva reda
stubova koji su služili za podupira-
nje krova. Nasuprot njega se nalazio
drugi kraći trijem i samo sa jednim
redom stubova (ovdje su boravili
ashabi koji su bili bez svoga doma
kao i musafiri). Privatni dijelovi koji
su bili pridodati kući su se sastojali
od niza prostorija u kojima su bora-
vile Poslanikove, s.a.v.s., žene. Javni
dijelovi su, dakle, postali džamija, te
je tako ustanovljen prototip džami-
je. Sve džamije su okrenute prema
Mekki – Kabi, centralnome svetom
mjestu u islamu.
Dok je prostornu jedinicu u dža-
miji sačinjavala zona između četiri
stuba, elementi koji su uokvirivali
taj prostor bili su potporni elementi
krova i mogli su se dodavati da bi
se povećao postojeći prostor (Velika
džamija u Kordobi). Novi elemenat
dodat tradicionalnoj konstrukciji bio
je mihrab, prava ili improvizovana
niša u sredini zida okrenutog prema
Mekki, tzv. kibla zida. On označava
dio džamije prema kojem se treba
okrenuti za vrijeme molitve. Često
bogato ukrašeno mjesto pokraj
mihraba, zvano maksura, bilo je re-
zervisano samo za vladare. Iznad
njega je bio svod poput baldahina
ili se u blizini nalazila loža od boga-
to izrezbarenog drveta. Ukrašavanje
mihraba je često zavisilo od perioda
ili zemlje u kojoj je rađen, tj. ukraša-
van je radom u kamenu, keramičkim
pločicama, ornamentikom ili mozai-
cima. Dekoracija mihraba predstav-
lja najbogatiji ukras u džamiji koji pri
tome nikad nije gizdav.
Još jedna karakteristika za dža-
mije je i minber. On se nalazi desno
od mihraba i sa njega imam obično
drži hutbu petkom za vrijeme džume
namaza. Minbera se uglavnom sa-
stoji od dva bogato ukrašena drveta
ili kamena koji zaklanjaju stepenice.
Ove stepenice vode do male plat-
forme, vrlo često nadsvođene bal-
dahinom poput kupole ili piramide.
Funkcija harema džamije (sahn)
je istovremeno praktična i estetska.
U haremu se obično nalazi česma ili
35
 fontana za uzimanje abdesta, koji je
obavezan prije obavljanja namaza.
Prva karakteristika koja označa-
va građevinu kao religiozno zdanje,
tj. džamiju jest toranj pod nazivom
minaret (tursko-arapski minare). Sa
vrha minareta se oglašava pet puta
36
dnevno ezan koji poziva vjernike na
namaz (molitvu). Minaret kao takav
nije obavezan; u Anadoliji, Egiptu i
Iranu u istu svrhu služe male nat-
krivene platforme na krovu. Sam
položaj minareta može biti povezan
sa džamijom ili može biti slobodan
u odnosu na džamiju. Na mnogim
džamijama srećemo dva ili više mi-
nareta, a na nekima čak i šest.
Minaret je poprimio specifično
muslimansko značenje, zbog čega
je postao i simbol, a naročito je imao
poseban značaj kada su bile u pi-
tanju velike džamije u Osmanskom
carstvu. Kada je Sultan Ahmed I
odlučio da uz svoju džamiju u Ista-
nbulu podigne šest minareta, broj
minareta u Mekki se morao povećati
na sedam.
Karakterističan oblik džamije
predstavljao je novinu u arhitekturi
i može se posmatrati paralelno sa
drugim oblicima u umjetnosti.
Podstilovi u
islamskoj
arhitekturi
Sino-islamska arhitektura
Prva kineska džamija je podignu-
ta u VII vijeku u vrijeme Tang dinastije
u mjestu Xian. Velika džamija Xiana,
čije sadašnje zdanje potječe iz doba
Ming dinastje, ne odražava glavne
karakteristike koje se često povezu-
ju sa tradicionalnim džamijama. Za-
pravo, slijedi tradicionalnu kinesku
arhitekturu. Džamije u zapadnoj Kini
imaju više zajedničkih elemenata sa
džamijama u ostatku svijeta. Dža-
mije u zapadnoj Kini mnogo češće
uključuju munare i kupole, dok dža-
mije u istočnoj Kini mnogo češće
podsjećaju na pagode.
Značajna karakteristika Kineske
arhitekture je naglašavanje simetri-
je koja se veže za osjećaj raskoši.
Ovo se odnosi na sve, od palata do
džamija. Jedan značajan izuzetak sa lučnim nosačima prema minija- četrnaestog djeteta. Velika upotreba
je dizajn bašte koji ima tendenciju turnim kupolama i munarama. dragog i poludragog kamena, ugra-
asimetrije istaknute što je moguće Mogolska arhitektura đenog u Tadž Mahal, i velika količi-
više (princip koji naglašava kom- Još jedan karakterističan podstil na bijelog mramora su skoro dovele
poziciju bašte je dozvoliti vakifu da islamske arhitekture je arhitektura do bankrota Mogulsko carstvo. Tadž
uživa u bašti bez pravila kao u samoj Mogulskog carstava u Indiji u XVI Mahal je skoro savršeno simetričan
prirodi). vijeku koja predstavlja spoj perziskih osim turbeta šaha Ðehana, koji je
Kineske džamije su građene cr- i hinduističkih elemenata. Najpozna- postavljen na centru mezarja, jedan
venom ili sivom ciglom, ali drvene tiji primjer mogulske arhitekture je
sprat ispod prizemlja. Džamija od
konstukcije su najčešće jer su one Tadž Mahal, „suza vječnosti“, izgra-
najotpornije na zemljotrese. Krov đen 1648. od strane vladara šaha ogledala je izgrađena od pješčanog
tipične kineske građevine je zao- Ðehana u znak sjećanja na svoju kamena da upotpunjuje sa vanjske
bljen. Postoje striktne klasifikacije suprugu Mumtaz Mehel, koja je strane sličnu džamiju iz Mekke koja
tipa zabat koje se mogu porediti sa preselila tokom porođaja njihovog je također u cjelosti simetrična.
kalsičnim redom evropskih kolona.
Većina džamija imaju određane
zajedničke karakteristike, ali, kao i u
drugim regionima, kineska islamska
arhitektura odražava lokalnu arhitek-
turu. Kina je poznata po svojim pre-
krasnim džamijama koje odražavaju
dvorce. Ipak, u zapadnoj Kini džami-
je podržavaju one sa Bliskog istoka
sa visokim munarama i kupolastim
krovovima. U sjeverozapadnoj Kini
postoji kombinacija istočnjačkog i
zapadnjačkog stila. Džamije imaju
sjajne krovove u budističkom stilu
iza zazidanih bašta u koje vode ulazi

37
 Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Bez
predaha
N
akon što je učvrstio azijski
dio države, sultan Murat II
se okrenuo prema Evro-
pi, gdje su osmanske akcije utih-
nule zbog zauzetosti problemima
u Anadoliji, kao i realne opasnosti
od snažnog saveza krstaša i njiho-
vog pohoda prema muslimanima.
Za to vrijeme poduzete su akcije
ka slabljenju utjecaja Timurovih na-
sljednika na osmansku pokrajinu
Karaman. Prva ozbiljnija akcija na
Balkanu poduzeta je 1430. godine
kada je osvojen Solun, koji je tada
bio pod kontrolom Venecijanaca.
Ohrabreni ovim uspjehom, Osman-
lije nastavljaju sve do Beograda s
ciljem protjerivanja Ugara sa teri-
torije Srbije. Međutim, Beograd je
bio snažna otporna tačka Ugarske.
Predstavljao je svojevrsna vrata ka
dubini Evrope, pa će proći još mno-
go godina prije nego li ga Osmanlije
osvoje. Ipak, postignut je značajan
uspjeh. Osmanlije su se učvrstili u
Podunavlju, a Srbiju su pripojili u
državno-pravni poredak Osmanke
države.
Nakon ugarskih pritisaka sa za-
pada i pobuna anadolskih kneževa,
sultan Murat II je bio prisiljen vratiti
Srbiji status despotovine, a Ugar-
ska se obavezala da neće prelaziti
38
Dunav i tako ugrožavati Osmanske
vazalske zemlje.
Ustupanje
prijestolja
Pošto je sklopio povoljne mirov-
ne ugovore sa Ugarskom i pošto
je sredio stanje u Anadoliji, sultan
Murat II je, 1444. godine, ustupio
prijesto svom dvanaestogodišnjem
sinu Mehmedu. Prema mišljenju za-
padnih historičara, sultan Murat se
na ovaj potez odlučio jer se osjećao
umornim. Tačno je da se sultan Mu-
rat tada povukao, ali to nipošto nije
bilo zbog umora. Iskusni Osmanlija
je vrlo dobro znao šta očekuje nje-
govog nasljednika, pa je ranim po-
vlačenjem sa vlasti otvorio prostor
mladom princu da stječe dragocje-
na iskustva.
Drugi, još važniji razlog sultan
Muratovog odstupanja bilo je nje-
govo poštovanje prema mladom
Mehmedu. U prethodnim brojevi-
ma časopisa smo spominjali kako
je sultan Murat II opsjedao Istanbul,
ali ga, uprkos realnim šansama, nije
mogao osvojiti. Pošto je bio prisan
prijatelj sa šejhom Bajramom Veli-
jem, jednom prilikom ga je upitao
koji su razlozi neuspjeha. Šejh mu
je odgovorio da nema posebnih ra-
zloga koji ne dopuštaju zauzimanje
grada, osim što mu nije suđeno, pa
ma kako dugo ga napadao. To je
suđeno nekom drugom. Na pitanje
ko je taj koga očekuje tolika čast,
šejh Bajram Veli je pokazao na ma-
log Mehmeda, koji se u tom trenutku
igrao u njihovoj blizini. Pošto je imao
veliko povjerenje u prosudbe šejha
Bajrama Velija, sultan Murat je od
tog trenutka počeo ukazivati poseb-
no poštovanje svome sinu, iako je,
naizgled, bio nezreo dječak.
Malo koji musliman nije čuo za
hadis Poslanika, a.s., koji glasi: „Zai-
sta će Konstantinopolj (Istanbul) biti
osvojen. Divan li je taj osvajač, divna
li je njegova vojska.“ (Ahmed, 4/235
i el-Hakim, 4/422) Odatle zaključu-
jemo da se sultan Murat II povukao
sa vlasti zbog dubokog poštovanja
prema osobi koju je Poslanik, a.s.,
tako visoko pohvalio.
Ponovo Murat II
Papa u Rimu pokušava iskoristiti
situaciju pa pokreće krstaški pohod
na Osmanlije. Ugarski kralj Vladislav
Jagelović krši sporazum sa Osman-
lijama i odaziva se papinom pozivu.
Bizantijci puštaju na slobodu Bajazi-
tovog unuka Orhana, koji preuzima
neke evropske dijelove Osmanske
države, a Venecijanci blokiraju pre-
laz preko moreuza Dardanele. Mladi
sultan Mehmed II se smatrao ne-
spremnim i nedoraslim tako važnom
trenutku, pa poziva oca Murata da
se vrati sa planina Ulu Dag gdje se
odmarao. Procjena mladog sultan
Mehmeda je bila vrlo dobra. Janjiča-
ri, kao elitni dio osmanske armije, su
tražili da se ponovo vrati stari sultan,
jer nisu imali dovoljno povjerenja u
sultana Mehmeda. Ispočetka, sul-
tan Murat nije bio voljan prekinuti
odmor, ali mu je mladi genij dosko-
čio ultimativnim fermanom: „Ako si ti
sultan, tad dođi i vodi svoju vojsku, a
ako sam ja sultan, tad ti naređujem
da dođeš voditi moju vojsku.“ Krat-
ko i jasno – kako god bilo, odmah
dolazi i rješavaj belaje kojima nisam
dorastao.
Svjedok ovih događanja, osman-
ski hroničar Tursun-beg, bilježi da je
veliki vezir Čandarli Halil-paša savje-
tovao mladom sultanu da pozove
oca uz obećanje da će, nakon ot-
klonjene opasnosti, prijesto ponovo
pripasti njemu, a Murat će se opet
povući u mirovinu. Stari Murat je
shvatio ozbiljnost situacije i sa sta-
rim prijateljima došao u prijestol-
nicu. Nakon pregovora sa Veneci-
jancima, sultan Murat II je teškom
cijenom platio prevoz vojnika preko
moreuza. Za svakog ratnika platio
je po jedan zlatnik. Mladi Mehmed
je sve pažljivo posmatrao. Tada je
donio odluku da će, kada se po-
novo vrati na vlast, zauvijek stati u
kraj nezajažljivim Venecijancima. Ne
samo da će uspostaviti kontrolu nad
moreuzom, nego će osvojiti Istanbul
i svu njegovu okolinu.
Ugarska vojska je već bila u dolini
Dunava. Usput se zadržala pustoše-
ći bugarska i grčka sela. Na kraju,
39
 vojska se ulogorila kod Varne. Neko-
Ponovo Mehmed napretka. Trgovina se razgranala, a
osmanski gradovi, kao što su Bursa
liko kilometara od njih Murat je po-
Sve do kraja života sultana Mu- i Jedren, su se znatno razvili. Go-
stavio svoj logor. Otpoče ljuti boj u
rata, Mehmed je ostao u sjenci. dine 1432. putopisac Bertrandon
kome pogibe ugarski kralj Vladislav.
Pridružio se ocu u drugoj Bici na de la Brocquiere je zabilježio da se
Savladao ga je janičar Hodža Hizir i
Kosovu 1448. godine, o kojoj smo
odsjekao mu glavu. Vojvoda Janoš osmanski godišnji prihod popeo na
već govorili. Bila je to prva bitka u
Hunjadi tada pobježe sa Vlasima u 2.500.000 dukata i da bi Murat II,
kojoj je učestvovao. Posljednje go-
ukoliko bi iskoristio sva svoja sred-
noć koja se počela spuštati. Ujutro dine života sultan Murat II je proveo
stva, lahko mogao izvršiti invaziju
Murat napadne ugarski logor koji u Jedrenu. Bilo mu je potpuno jasno
Evrope.
su utvrdili očekujući odbjeglog Hu- da će njegov sin napasti Istanbul.
njadija i tu skoro svi Ugari izginuše. Vjerovatno je to bio glavni razlog Opisujući sultana Murata II, nje-
Nakon bitke Murat je u pratnji Azab- njegovog mirovanja. Nakon burnih govu vojsku, dvor i cjelokupno ta-
ratova koje je vodio, država je tre- dašnje Osmansko društvo, Bertran-
bega prešao preko bojnog polja
bala predah. Pohod na Istanbul će don de la Brocquiere bilježi: „Sultan
gledajući pobijene. „Zar je moguće“
iziskivati ogromne napore i troškove, skoro nikada ne govori u javnosti.
– reče Murat – „da među tolikima
pa je odlučio mirovati i gomilati za- Svega nekoliko ljudi može reći da su
nema nijedne sijede brad?“ Azab-
lihe koje će Mehmed trošiti. Dok je ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli
beg mu odgovori: „Da je među nji-
Murat živ, Istanbul će biti miran. U kad jede.“
ma bila neka sijeda brada, ne bi ni
februaru 1451. godine sultan Murat „Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo
započeli ovu bitku.“
II je umro. Oplakivali su ga i prijatelji rano i žive sasvim skromno. Njiho-
Četiri godine kasnije Hunjadi se i neprijatelji. Prijatelji su plakali jer su va hrana je jednostavni hljeb, meso
pokušava osvetiti. Poveo je naj- ga voljeli, a plač neprijatelja je bio sušeno na suncu, mlijeko, med, sir,
bolju vojsku koju je tada Ugarska jer su znali kakav čovjek dolazi na voće, povrće i razne trave. Ako imaju
mogla spremiti, zatim Vlahe, Nijem- njegovo mjesto. samo nekoliko pregršti brašna, to će
ce i Čehe. Kad stigoše na Kosovo Vladavina sultana Murata II je im biti dovoljno za nekoliko dana.
polje, tu iskopaše rovove i utvrdiše razdoblje značajnog ekonomskog Ako neka njihova kamila oboli ili
se. Ubrzo dođe Murat sa svojom
vojskom i katastrofalno ih porazi.
Hunjadi se opet spasio bijegom.
Tako Kosovo po drugi put postade
kršćanska grobnica, a još jedan Mu-
rat postade pobjednik na Kosovu.
Porazi kod Varne i na Kosovu bili
su potpuna katastrofa zapadnih
kršćana. Nakon tristo pedeset go-
dina, ovo su bili posljednji krstaški
pohodi. Osim toga, ovi porazi su
označavali da su Osmanlije čvrsto
stali na Balkansko tlo. Evropa je
bačena u potpuni očaj i beznađe.
Istanbul je sada definitivno samo
jedna mala enklava u Osmanskom
carstvu. Ipak, nije to bila obična en-
klava. Bio je to Istanbul.

40
iznemogne, bez nade u oporavak,
onda je zakolju i pojedu. Sasvim su
nezahtjevni kad je u pitanju spava-
nje, pa zato liježu na tlo. Odjeća im
je jednostavna i pokriva ih od gla-
ve do pete. Njihovi konji su izuzet-
no dobri – malo jedu, a galopiraju
brzo i dugo. Hrane ih samo tokom
noći, nakon čega ih pokrivaju toplim
dekama. Imao sam priliku vidjeti ih
vrlo svečano obučene i nakićene. To
čine samo u posebnim prilikama,
kao kad Grci prelaze u islam. Takav
događaj oni posebno obilježavaju,
oblačeći najbolju odjeću i pašući
ukrašeno oružje.“
Georg iz Milenbaha ovako opi-
suje sultana Murata II: „Vidio sam
njihovog vladara koga su pratila
samo dva mlada čovjeka dok ide u
džamiju koja nije blizu njegove pa-
late. Takođe sam ga posmatrao dok
je išao u kupatilo. Kada se vraćao
iz džamije, niko se nije priključivao
njegovoj pratnji, niko se ne bi drznuo
da ga presreće i da mu kliče: ‘Živio
kralj!’, ili da na neki drugi način izrazi
svoje zadovoljstvo kao što se to kod
nas čini. Vidio sam sultana kako u
džamiji obavlja molitvu. Niti je sjedio
na nekoj stolici, niti na nekom prije-
stolju, već se, kao i drugi, smjestio
na ćilimu prostrtom po podu. Oko
njega nije bilo nikakvih ukrasa. Na
svojoj odjeći ili na svom konju sultan
nije imao neki naročiti znak koji bi ga
izdvajao od drugih. Posmatrao sam
ga na sahrani njegove majke i, da mi
ga nisu pokazali, ja ga ne bih pre-
poznao. Strogo je zabranjeno pratiti
ga ili postaviti se ispred njega, ako
za to nije dobijena izričita dozvola.
Izostavit ću mnoge pojedinosti koje
su mi iznijeli o njegovoj ljubaznosti
u razgovoru. U svojim prosudbama
pokazuje zrelost i razumijevanje.
Velikodušan je u davanju milostinje
i dobronamjeran u svojim postup-
cima.“
Smrt sultana je uvijek bio opa-
san trenutak za Osmansku državu.
Prema već uhodanoj praksi, ta vi-
jest se držala u strogoj tajnosti sve
do ustoličenja novog sultana, a sve
zbog opasnosti od pobuna i prevra-
ta. Brzi glasnik je odmah upućen u
Manisu da obavijesti Mehmeda o
očevoj smrti. Čim je pročitao pismo,
Mehmed je skočio u sedlo i kratko
rekao: „Ko me voli neka me slijedi.“
Praćen vjernim prijateljima, pregazio
je Galipolje za samo dva dana. Kad
je stupio u ravnicu Jedrena, dočeka-
la ga je cijela svita njegovog oca. Svi
su bili tu: veziri, ulema, namjesnici.
Dočekan je u tišini i dopraćen u re-
zidenciju.
Slijedećeg jutra sultan Mehmed
II je sjeo u očevu stolicu i primao
dužnosnike. Takve situacije su uvijek
bile mučne za sve službenike. Svaki
od njih je mogao biti potvrđen ili smi-
jenjen. Odmah do sultana sjeli su
njegovi najodaniji prijatelji. Čandarli
Halil-paša se povukao malo nazad,
očekujući reakciju novog sultana.
Na to je sultan Mehmed progovorio:
„Zašto se vezir moga oca povlači
nazad. Neka zauzme svoje uobiča-
jeno mjesto.“ Znajući da se ranije
zamjerio mladom Sultanu, odbijajući
njegove planove zauzimanja Ista-
nbula, Halil-paša je sada odahnuo.
Bilo je to 18. februara 1451. godine.
U rano proljeće iste godine u
provinciji Karaman je izbila pobuna
koju je predvodio namjesnik po-
krajine Ibrahim. Proglasio je svoju
neovisnost i odbijao dalji vazalski
odnos prema Osmanskoj državi.
Sultan Fatih je poslao Karadž-bega
sa evropskim trupama da uguši po-
bunu. Iskusni ratnik je brzo obavio
zadatak i vratio se nazad. Vratili su
se i janjičari koji su učestvovali u tom
pohodu. Kad je sultan Fatih došao
izvršiti smotru svojih trupa, janjiča-
ri su se, pod punom ratnom spre-
mom, postrojili sa obje strane puta i
dočekali sultana uzvicima: „Sultanu,
ovo je vaša prva pobjeda, trebali
biste nas za to darovati.“ Bila je to
skoro pa pobuna koju su iscenirali
janjičarski oficiri, a možda čak i sam
veliki vezir Čandarli Halil-paša. Iako
je mogao razriješiti ovu situaciju na
drugi, mnogo teži način, sultan Fatih
je popustio i darovao janjičare. Nije
imao vremena za akciju disciplinira-
nja svojih elitnih trupa, a nije bio ni
povoljan trenutak za takvo što. Zato
se zadovoljio strogim kažnjavanjem
i smjenjivanjem janjičarskih oficira.
Uglavnom, za života sultana Fatiha
janjičari više nikada nisu ni pomišlja-
li ni na najmanji oblik neposluha, a
kamo li pobune.
41
 Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (VII)
Devijacija,
delinkvencija,
prostitucija –
recesija
N
a planeti Zemlji život u XXI stoljeću bi mogao
da se definira kao nesiguran, tehnološki vi-
soko razvijen sa tendencijom dalje globalne
tehnologizacije uz koju ide i pokušaj širenja „standardi-
ziranog“ načina života, pa samim time i standardiziranje
i ideja, poravnavanje tradicija i reformacija ili „prilago-
đavanje“ i vjere tome „trendu“. Naime, koncept ljudskih
prava i sekularizacija (odvajanje vjere i države) bili su
od početka pratioci tehničke i tehnološke revolucije. To
se nazvalo i doba prosvjetiteljstva, doba racionalizacije,
doba objašnjavanja svijeta i svemira, prošlosti i buduć-
nosti, pa i sadašnjosti kao jednog niza uzročno-poslje-
dičnih odnosa. Među prvima je stav – „Znanje je moć“
istakao Frensis Bekon (Francis Bacon, 1561–1626),
engleski mislilac, koji se zalagao u svome vremenu za
„obnovu nauke“ na sasvim novim osnovama. Prvo treba
promijeniti njen cilj. Dok je ranije nauka prvenstveno
služila obrazovanju ličnosti, sada njen cilj treba da bude
uvećanje čovjekove moći nad prirodom i dolaženje do
otkrića koja će unaprijediti svakodnevni život. Pomoću
znanja čovjek treba da postane gospodar prirode koji
će njene zakone okrenuti u vlastitu korist.
To vraćanje u daleku prošlost je potrebno da bi se
detektiralo stanje svijesti koje će rezultirati Dekartovim
(Rene Descartes, 1596–1650) stavom da ljudi mogu
42
otkriti istine (res cogitans) svijeta i postati njegovim
gospodarima. Njutn (Isaac Newton) je s druge strane
osigurao i instrumentarije ljudskom rodu da to i urade –
pronašao je matematičku metodu za prikaz mehaničkog
kretanja. Uz pomoć tri Njutnova zakona formiran je svijet
u kome je uspešno odstranjeno sve što se u bilo kojem
smislu moglo smatrati neurednim, haotičnim i živim,
svijet u kojem su postor i položaj postali jedino važni.
Priroda se u njemu više ne pojavljuje u punom sjaju i
totalitetu svojih mogućih kvaliteta, već se njeno poten-
cijalno bogatstvo redukuje na ono što se može mjeriti i
kvantificirati. Paradoks novih naučnih pronalazaka jeste
u tome da su, mada je to trebalo biti suprotno, oduzeli
njeno izvorno značenje egzistencijalnog temelja čovje-
kovog bivstvovanja i time je sve više postajala objekat
praktične tehnološke i ekonomske manipulacije.
Antropocentrizam i
prema drugom i u sebi
Taj početak svojevrsnog antropocentrizma (stavljanje
čovjeka u centar svijeta, a sada i svemira) jeste vrlo
važno granično područje koje će se nastaviti kasnije
sa drugim ideologijskim i filozofskim pravcima, koji su
inaugurirali „napredak“ kao jednosmjerni put na Zemlji i

na nebu (čak?) u kojem su vremenske etape historijskog
zbrajanja samo „usputne stanice“ tog napretka i blistave
izgledne budućnosti umjesto ekosfere (prirodnog datog
okruženja) ljudske tehnosfere. Na početku XXI stolje-
ća je jasno da bezgranični rast i razvoj jesu kategorije
koje je ljudski um smislio tretirajući okolinu u kojoj se
nalazi kao samoobnovljivu i nesicrpnu. Tako je tretirao
i druge svjetove, ne samo biljne i životinjske i one koje
i ne poznaje i ne vidi, nego i druge narode (drugi, treći
svijet ljudi). To se dešava i u XXI stoljeću. Prema ostatku
svijeta postupa kao prema potencijalnom sirovinskom,
energetskom ili sa jeftinom radnom snagom prostoru.
Naravno, jasno je da se pod „ljudskim umom“ u ovom
tretiranju podrazumijeva takozvani razvijeni ljudski svijet,
odnosno današnje najbogatije države dunjaluka. To pot-
činjavanje ili gospodaranje okolinom ima svog korijena
u gospodarenju nad ljudima kao prvim oblikom odro-
đavanja čovjeka od njegove prvobitne i uzvišene Misije.
Od te prvotne Misije sa Ademom, a.s., kao živim
nosiocem čovječanstva, zaborav je postajao pratilac
čovjeka, a utjecaj onoga koji odvodi ljude s Pravog puta
se širio kroz razne kanale, a kao jedan od najpouzdanijih
kanala se pokazala nauka, odnosno znanost. Potom se
taj utjecaj širio kroz presretanje komunikacija, dehuma-
nizaciju nauke, šaputanje o slastima zabranjenog drveta
i njegovih „pogodnosti“, kroz širenje lažnih obećanja
kakva su: besmrtnost, neograničenost, moć, gospo-
darenje i slično. Taj zavodljivi set lažnih obećanja se
skoro nije ni mijenjao kroz cijelu ljudsku povijest. Sada
u našem dobu tehnologizacije i globalizacije samo je
postao izgledan(?!), skoro na dohvat ruke. Tu je, zar
ne!? Samo ga treba dohvatiti. Baš kao i ono drvo TAMO.
A zabrane su bile i direktne, i kroz Uputu kao najviši
stepen Milosti Gospodara svjetova. Jer cijene neče-
ga tako naizgled lahkog i brzog su: zaborav, ubijanje
drugih ljudi, prikazivanje loših djela dobrim (prevara na
ugovaranju; lažno svjedočenje; zanemarivanje tegoba
onog drugog i drugačijeg; suza siročeta; plač majke
koja je u bosanskoj Srebrenici izgubila sina, muža, oca,
brata, djevera, dajidžu, amidžu, komšiju, tečića, sestri-
ća, bratića...) Obraz i stid se izgubio i prema drveću,
i prema pšenici i kukuruzu, prema drugom čovjeku,
prema našim čuvarima koje smo do jučer, većina nas,
a danas tako malo, mogli da osjetimo. Znajući tako da
smo pod budnim okom onih koji su upućeni na nas
i s lijeve i s desne strane, i naprijed i nazad, i ispod i
iznad, u samoći nismo bili nagi niti činili išta nepristojno
i neprirodno bilo gdje.
Antropocentrizam se prema drugim ljudima označava
kao etnocentrizam, nacionalizam, fašizam, ali se tu ne
završava ljudsko gospodarenje, nego se to ustoličuje
i u samom čovjeku koji za sebe misli da je najbolji,
najljepši, najpametniji, da njega smrt neće dotaći, da
on može odlučivati o sudbinama drugih ljudi i slično.
Jednom riječju, čovjek savremenog doba vrlo rado sebi
daje brojne božanske atribute, a to velika masa odanih
sljedbenika („obožavatelja“ ili fanova) prihvata, pri čemu
se ljudi na pijaci prodaju kao obična roba: Ronaldo –
94 miliona, Kaka – 65 miliona, naga glumica – milion,
pjevačicin koncert u Sarajevu – 100.000 itd.
Ljudsko pravo ili
pravo na nemoral?
Uz tehnologiju, koja nas je zavravala svojom negra-
ničenošću, išao je i čitav niz ljudskih prava. Pri tome su,
kao i kod tehnologije, stvari krenule u pravcu nekontro-
lirane bezgraničenosti. Danas se kao jedan od uvjeta
za ukidanje viza Bosni i Hercegovini traži priznavanje
homoseksualnih brakova i njihovo usvajanje djece.
Sutra će to biti legalizacija prostitucije, legalizacija lah-
43
 kih droga, alkoholizam kao dio svih svečanih, veselih i
tužnih rituala, ujednačavanje vjerskih obreda, traženje
da se reformiše, naprimjer, rad vjerskih zajednica i „mo-
dernizira“ sadržaj Objave itd. Uostalom, ti zahtjevi se
često i spominju u uslovima da Bosna i Hercegovina,
kao jedna od najstarijih evropskih država, bude zvanično
priznata da stvarno i jeste(?!) u Evropi.
Kada pogledamo izraze koji se koriste da bi se opi-
sale ljudske tvorevine kao što su: nacija, globalizacija,
inflacija, prostitucija, narkomanija, pedofilija, recesija,
secesija, alkoholizam, homoseksualizam i brojni drugi
izrazi kojima se opisuju stanja nemorala i dekadenci-
je, onda je jasno da je za svoje negativno djelovanje
čovjek smislio brojne izraze koji mu njegova (ne)djela
čine objašnjivim, pa čak i naučno prihvatljivim. Zar vas,
uostalom, izraz etničko čišćenje ne asocira na higijenu, a
najmanje na izraze koji bi bili mnogo prikladniji: ubijanje
nevinih, mučenje, silovanje, pljačkanje njihove imovine,
ubijanje njihove djece, spriječavanje povratka pri čemu
se žrtvi nameće nelagoda da o tome i razmišlja. Upo-
treba pravih izraza bi tražila akciju, tražila bi pravdu, a
posredno opisivanje i zaobilaženje istine (a to je laž)
daje nekako drugačiji kontekst koji onda i omogućava
relativiziranje – „Svi su činili zločine.“, a one koji su ošte-
ćeni tjera da se osjećaju nelagodno jer jedino oni stvari
nazivaju pravim imenima. A to isticanje istinitih navoda
ne odgovoara našem dobu XXI stoljeća. Ljudi sve više
vole slatkorječive političare koji im iznose lažna obeća-
nja, koji im šapuću na uho i čija prsa i njihov sadržaj
oni ne vide. U modernom vremenu se jedna afera ne
završava nego se zaboravlja sa otvaranjem nove afere,
tako da se ima osjećaj da niko ne odgovara ni za šta.
A kako se samo ljudi varaju!
Međutim, ukoliko ljudska zajednica bude imala osje-
ćaj za opstanak kao jedinstvena zajednica i ne dozvoli
da „razlike“, koje su, prije svega, plod ideološke i ilu-
zionističke ljudske djelatnosti, dovedu do katastrofa
kakve je čovječanstvo već doživljavalo u svojoj historiji,
mora da se pozabavi pitanjima „razlika“ na realan i istinit
način.
Taj način podrazumijeva da se ljudski rod odredi
spram činjenice o postojanju Jednog i Jedinog Boga.
To je bitnije određenje nego bilo koja rezolucija i de-
mokratska rasprava koja se vodi i koja je ikada vođena u
UN-u i drugim tijelima međunarodne organizacije. Nema
44
nikakve sumnje da se danas nauka slaže u osnovnoj
činjenici da je čovječanstvo sazdano na istom principu
na kojem funckioniše čovjek kao jedinka. Takođe nema
nikakve dvojbe da je čovjek stvoren od sastojaka koji
se već nalaze kao elementi u Zemlji – kao postojbini
čovjeka, njegovom staništu, jednom i jedinom raspro-
stranjenom na raznim kontinentima. Istovjetni princip
stvaranja od Početka do Kraja svijeta i ovodunjalučkog
života čini jednog čovjeka neophodno upućenog na
drugog i daje mu dimenziju društvenosti, ali istovremeno
i poštovanja jedinke koja za sebe egzistira kao realnost.
Od te realnosti jedinke i njene potvrde u drugom čovjeku
(i obratno) stvoreni su svi ideološki odrazi kao određena
„društvena stanja“ i na njima zasnovana ideologija sa
svim svojim elementima. U suštini, ima samo jedno
pitanje na koje treba da se dadne odgovor: Da li čovjek
svoj superiorni položaj duguje NEKOME ko mu je nami-
jenio upravo takvu ulogu? Taj Neko nije nitko iz njegove
okoline, pa ni „moćni“ članovi ovalnih i drugih kabineta,
razni žreci, sihirbazi, specijalni savjetnici, generali naj-
moćnijih vojski, niti direktori multinacionalnih kompanija,
pa ni slobodni i neslobodni zidari, niti Kapitoli, kapele,
ali ni džamije ni bilo koji od vjerskih vođa iz bilo koje
vjerske zajednice ili predsjednika i savremenih velikih
i malih vođa. Ta demistifikacija savremenog doba je,
možda, i najveće rušenje idolatarije u koju je zapalo
savremeno čovječanstvo. Naizgled, podjele koje su
među ljudima prisutne su nepremostive, jer je podjela
na države, narode, na partije i vjerske zajednice, tajne
i javne organizacije takvih dimenzija da izgleda nemo-
guće formirati zajednicu oslobođenu svih tih vještačkih
granica. A kamoli da se vodi računa i o drugim svjeto-
vima i uspostavljanju bioetike. Povratak Izvoru Upute i
shvatanju da čovjek nije konačni vlasnik ničega, pa ni
samog sebe – a to je ponajmanje, jeste put izlaska iz
ćorskokaka i iskazivanje zahvalnosti Bogu Milostivom
i Samilosnom i traženja od Njega zaštite od šejtana
prokletog i njegovih spletki koje se kao paukova mreža
pletu iznad glave svih ljudi. Kod mnogih su, nažalost,
obuzeli i njihove likove i njihove dunjalučke živote.
 Prodavač sjekira
M
eđu Israelićanima je bio jedan pobožnjak
koji je bio lijep i umiljat. Pravio je sjekire i
prodavao ih. Jednom je prolazio pored kapije
kraljevskog dvorca i vidjela ga je kraljicina služavka.
Otišla je kraljici i rekla joj: „Pred kapijom sam vidjela
najljepšeg čovjeka. Hoda i prodaje sjekire.“ Kraljica joj
je rekla: „Otiđi i dovedi mi ga.“ Sluškinja ga je dovela i
kada je mladić ušao, kraljica ga je pogledala i veoma
joj se svidio. Rekla mu je: „Ostavi te sjekire i uzmi ovaj
pokrivač.“ Svojoj sluškinji je rekla: „Donesi nam mirise
i kreme. Mi ćemo uživati s njim i on će uživati s nama.“
Njemu je rekla: „Ako nam budeš pokoran, nećeš imati
potrebe da prodaješ sjekire.“ On je mnogo puta rekao:
„Ja to ne želim.“, na što mu ona reče: „Ako i ne želiš,
nećemo te pustiti vani sve dok ne podmirimo svoju po-
trebu s tobom i dok se ne nauživamo tvoje ljepote.“
Naredila je da se sva vrata pozaključavaju.
Kada je on to vidio, upitao je: „Da li na krovu vašeg
dvorca ima ikakvo mjesto za uživanje?“ Ona mu je rekla
da ima. Naredila je sluškinji da se ispne s njim na krov i
da se on očisti. Kada su stigli na krov, otišao je do ivice
i vidio je da je dvorac visok te da nema ništa za šta bi
se mogao uhvatiti i spustiti se s krova.
Počeo je sam sebe prekoravati: „Moj nefsu, godina-
ma težiš da stekneš zadovoljstvo Plemenitog Gospo-
dara i žudiš za time noću i danju, i za jednu noć sve te
godine truda ti mogu propasti. Allaha mi, ti si varalica.
Došla ti je ova noć i pokvarila sav tvoj trud i sva tvoja
nastojanja, a pred Allaha ćeš izaći sa tim grijehom. Tako
je korio samoga sebe.
Poslanik, a.s., je rekao: „Kada se spremio da skoči
sa krova, Allah je rekao Džibrilu: ‘Džibrile!’ On reče:
‘Odazivam Ti se i hrlim ti.’ Reče On: ‘Jedan od Mojih
robova hoće da izvrši samoubistvo kako ne bi izazvao
Moju srdžbu i kako ne bi počinio grijeh. Dočekaj ga na
svoja krila kako ne bi bio povrijeđen zbog skoka.’ Dži-
bril je raširio svoja krila i na njih dočekao tog mladića
i spustio ga na zemlju kao što samilostan otac spušta
svoje dijete.“
Mladić je otišao svojoj ženi a sjekire su mu bile ostale
u onom dvorcu. Već se bilo zanoćalo i supruga ga je
pitala: „Gdje je zarada od sjekira?“ On joj reče: „Nisam
ništa zaradio.“, te ga ona upita: „A šta ćemo večerati?“
On reče: „Večeras ćemo biti bez večere. Ustani i potpali
peć. Ne bi nam bilo drago da naše komšije, ako ne
vide vatru da je potpaljena, počnu da nas ogovaraju i
imaju ružno mišljenje o nama.“ Žena je ustala i potpalila
ognjište, a onda sjela kod svoga muža.
Malo zatim je neka komšinica pokucala na vrata i
pitala: „Komšinice, imaš li žeravice?“ Ova joj je rekla:
„Imam, uđi i uzmi je sa ognjišta.“ Ova je ušla i uzela že-
ravicu, a onda pitala: „Šta je to s tobom? Sjediš i pričaš
sa svojim mužem, a hljeb samo što nije izgorio?“ Ova je
ustala i zatekla punu tepsiju hljeba. Uzela ga je u krpu i
otišla svome mužu pa rekla: „Tvoj Gospodar ti ovo čini
samo zato što si ugledan kod Njega. Moli Allaha da nam
olakša ostatak života.“
On joj reče: „Budi zadovoljna ovakvim životom.“ Me-
đutim, ona je navaljivala sve dok on nije rekao: „Dobro,
uradit ću kako želiš.“ Iza pola noći je ustao, klanjao
i zamolio Allaha: „Allahu moj, moja supruga traži od
mene pa joj podari nešto što će joj omogućiti komociju
do kraja života.“ Plafon se otvorio i pojavila se ruka u
kojoj je bio dragulj od kojeg se čitava kuća obasjala kao
od sunčeva svjetla.
On ju je uštinuo za nogu i probudio. Rekao joj je:
„Uzmi to što si tražila.“ Ona reče: „Nemoj žuriti. Jesi li
me zato probudio? Sanjala sam mnoge zlatne fotelje
koje su bile poredane i ukrašene dragim kamenjem, ali
je jedna od njih bila okrnjena. Pitala sam: ‘Čija je ovo
fotelja?’ Rekli su mi: ‘To je fotelja tvoga muža koji pripada
ostatku društva.’ Pitala sam: ‘A zašto je ova rupa na
fotelji?’ Rekli su mi: ‘To je zbog toga što si navaljivala na
svoga muža.’ Rekla sam: ‘Ne želim ništa što bi moglo
okrnjiti tvoje mjesto.’ Zamoli svoga Gospodara da to
vrati kako je i bilo.“
On je zamolio Gopodara i dragulj je bio vraćen kako
je i došao.
Upozorenje nemarnim, Es-Semerkandi
45
 ODABRANE ŽENE
SAFURIJA
Jedna od Šuajbovih, a.s., kćeri –
pohvaljena u časnom Kur’anu zbog svoga stida
Š
uajb je poslanik iz reda arap-
skih naroda. Ibn Hiban u
Sahihu navodi hadis o vjero-
vjesnicima gdje stoji: „Četvorica su
Arapi: Hud, Salih, Šuajb i tvoj Po-
slanik, o Ebu Zerre.“
Vodi porijeklo od Medjena, sina
Ibrahimova. Poslan je gradu koji se
zvao Medjen i čiji su stanovnici bili
griješan i raskalašen narod. Imali
su svetište gdje su obožavali drvo
Ejku, oko koga je bilo gusto granje.
Odatle je šejtan činio različita zavo-
đenja i zastranjivanja. Zastranili su
u trgovačkim malverzacijama i krivo
mjerili na kantaru. Opominjao ih je.
„Zato pravo na litri i vagi mjerite,
i ljudima na njihovim stvarima ne
zakidajte, i red na Zemlji ne remeti-
te kad je već na njoj uspostavljen.“
(el-Ea’raf, 85.)
Es-Sudejj u svom tefsiru od as-
haba prenosi da je Šuajbov narod
od prolaznika uzimao desetinu iz
njihove imovine. Ibn Abbas, r.a.,
veli: „Oni su bili nasilnici. I prvi koji
su to uveli. Riječi: ‘bolje vam je ono
što vam Allah ostavlja kao dozvo-
ljeno’, znače: Allahova opskrba
vam je bolja od nasilnog otimanja
tuđeg imetka.“
Svaki poslanik, pored poziva
ispravnom vjerovanju, hvatao se u
koštac sa zastranjenostima u svo-
me narodu. Ibrahim, a.s., sa robo-
vanjem lideru, čovjeku – Nimrudu
umjesto Gospodaru svjetova. Lut,
46
a.s., se uhvatio u koštac sa ozbilj-
nim društvenim problemom, nemo-
ralom i homoseksualizmom. Šuajb,
a.s., sa ekonomskim problemom
varanja na tržištu. Musa i Harun,
a.s., sa faraonskom tiranijom i tla-
čenjem Benu Israila. Svi su svijetli
primjeri i uzori do Sudnjeg dana,
koliko može i treba da se bore si-
novi Ademovi za opće dobro sa ma
kakvim nasilnicima i problemima se
susretali.
Šuajb je bio poslan da dugo
opominje svoj narod, ali oni su ga
u laž ugonili i sa nevaljalim djelima
nastavljali. U gradu su moćnici vije-
ćali kakve mjere da poduzmu protiv
vjernika.
„O narode moj, neka vas nesla-
ganje sa mnom nikako ne dovede
do toga da vas zadesi ono što je
zadesilo Nuhov narod ili Hudov na-
rod ili Salihov narod. A i Lutov na-
rod nije mnogo prije vas živio. I tra-
žite oprost od Gospodara svoga,
i onda Mu se pokajte! Gospodar
moj je, uistinu, Samilostan i pun
ljubavi.“ (Hud, 88–90.)
„Moćnici iz njegova naroda, koji
su bili oholi, rekoše: Ili ćete se vi u
našu vjeru vratiti, ili ćemo mi, o Šu-
ajbe, i tebe i one koji s tobom vje-
ruju, iz našeg grada istjerati... Ako
bismo se u vašu vjeru vratili, nakon
što nas je Allah spasio nje, na Alla-
ha bismo laž iznijeli. Mi se nećemo
u nju vratiti...“ (el-Ea’raf, 88–89.)
 I sa pet stotina vjernika Šuajb na-
pusti Medjen i krenu za Ejku. Kazna
stiže narod Medjena – „(...) užasan
glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi,
nepomični osvanuli, kao da na njoj
nikada nisu ni postojali. Daleko
bio Medjen kao i Semud.“ (Hud,
94–95.)
Opomenuo je i narod Ejke ali oni
rekoše: „Ti si samo opčinjen; i ti si
samo čovjek kao i mi; za nas si ti,
doista, lažac pravi; zato spusti na
nas kaznu s neba, ako istinu govo-
riš.“ (eš-Šu’ara, 185–187.)
I Šuajb napusti Ejke. Nakon od-
laska stanovnici su osjetili kao da
im je žaravica pala u srca. Očajnič-
ki su tumarali unaokolo nadajući se
kakvom olakšanju. Zadesila ih je
žestoka žega i Allah je dao da se-
dam dana ne puše ni povjetarac.
Onda se pojavio jedan oblak i oni
su napustili svoja skloništa da se
osvježe u njegovu hladu, vjerujući
da će iz njega pasti osvježavajuća
kiša. Kada su se svi sakupili, Allah
je dao da ih iz oblaka počne gađa-
ti vatra i plamen, da se pod njima
zemlja zatrese, a iz neba im dođe
zaglušujući krik. Tako su svi pomrli.
Zar nisu i tražili komad nebeskog
azaba. I dobili su ono što su tražili.
„Oni koji su poricali Šuajba,
kao da nikad nisu tu ni živjeli.“ (el-
Ea’raf, 91.) Nakon njihove propasti
Šuajb im se obratio: „O narode
moj, ja sam vam prenio poslanice
Gospodara svoga i savjetovao vas,
pa kako da žalim za narodom ne-
vjerničkim.“ (el-Ea’raf, 93.)
Nakon toga Šuajb se vrati u
Medjen jer je grad ostao netaknut,
samo su njegovi stanovnici unište-
ni. Živio je tu i nastanjivali su ga
uglavnom vjernici. To je grad u koji
će doći Musa, a.s.
Susret kod
pojilišta
Od Ibn Abbasa, r.a., se prenosi
hadis Muhammeda, s.a.v.s., da je
Šuajb, a.s., oslijepio zbog puno
plača iz ljubavi prema Uzvišenom
Allahu. Zatim mu je Allah, dž.š., po-
vratio vid i upitao ga: „Šuajbe, je li
ti plačeš iz straha od džehennema
ili iz želje za džennetom?“ Rekao je:
„Ne, nego iz ljubavi prema Tebi. Da
mi Te je vidjeti svejedno bi mi bilo
šta će sa mnom biti.“ Na to mu je
Allah, dž.š., objavio: „Prijatan ti bio
susret sa Mnom, Šuajbe. Zato ću
ti dati Musaa ibn Imrana, s kojim
Sam govorio, da ti služi.“
Musa, a.s., je napustio Egipat,
iščekujući šta će biti, bojeći se da
ga ne stigne neko od faraonovih
ljudi. Cijeli Egipat ga je tražio. Gdje
da pobjegne? Zamoli Gospodara
da ga spasi i reče: „Gospodar moj
će mi pokazati pravi put.“
Ibn Abbas, r.a., prenosi da je
Musa došao u Medjen sa pode-
ranim tabanima od bosonogog
pješačenja. Prešao je put od rijeke
Nil do Palestine pješice. Bio je bos
jer je putem poderao obuću. Idući
pustinjom lišćem se hranio. Zeleni-
lo od trava i lišća moglo se vidjeti
po ustima. Od gladi mu se stomak
gotovo za leđa zalijepio. Osjećao je
neodoljivu potrebu da šta pojede,
makar polovicu hurme.
„A kada stiže do vode medjen-
ske, zateče oko nje mnoge ljude
kako napajaju stoku, a malo poda-
lje od njih ugleda dvije žene...“(el-
Kasas, 23.) Začudi se što udaljava-
ju svoje ovce od pojilišta. Nastojale
47
 su da se ne pomiješaju sa drugim
stadima. „Šta je sa vama dvjema?“,
upita ih. One odgovoriše: „Mi ne na-
pajamo dok ne odu čobani, a otac
nam je veoma star.“ Mufesiri kažu:
„Čobani bi, kad bi napojili svoju
stoku, na otvor bunara stavili veliki
kamen, pa bi njih dvije pojile svoju
stoku vodom koja bi iza njih prete-
kla. Tog dana Musa, a.s., je sam
podigao taj kamen, izvadio vode i
napojio im stoku, a nakon toga vra-
tio kamen kako je i bio.“ Vladar pra-
vovjernih halifa Omer, r.a., je rekao:
„Za podizanje tog kamena bilo je
potrebno najmanje deseterica lju-
di! On je izvadio samo jednu veliku
kofu vode i to im je bilo dovoljno.“
Potom ode u hlad drveta i zamoli
Gospodara svjetova: „Gospodaru
moj, ma kakvu mi hranu dao, zai-
sta mi je potrebna.“ (el-Kasas, 24.)
Jedna od Šuajbovih kćeri je čula
Musaovu dovu, htjede ga nagradi-
ti za pomoć vidjevši da je siroma-
48
šan, a ponosan. Odmah su otišle
da kažu ocu. Neki vele da se Šu-
ajb, a.s., začudio kako su se brzo
vratile. One mu ispričaše slučaj sa
Musaom, a.s., pa on jednoj od njih
naredi da ode i da ga pozove.
Stid
„I jedna od njih dvije dođe mu,
poslije, idući stidljivo i reče: ‘Otac
moj te zove da te nagradi zato što
si nam stoku napojio.’“ (el-Kasas,
25.) Ovo je moral muslimanke.
Ovako idu žene plemenitog roda.
Stid, ali jasnog govora da šta ne
bi ispalo sumnjivo. Direktan go-
vor – što govori o njenom odgoju
i čednosti. I krenu Musa sa njom
Šuajbu. Išao je ispred nje. Od stida
mu nije riječima kazivala put nego
bi samo prutem naišaretila pravac
u kojem trebaju ići. Odgoj i stid su
potreba svake muslimanke, a naj-
svjetliji primjeri su majke, supruge i
kćeri Allahovih poslanika, ashaba i
dobrih ljudi.
„I kad mu on dođe i kaza mu
šta je doživio, on reče: ‘Ne strahuj,
spasio si se naroda koji ne vjeru-
je!’“ (el-Kasas, 26.)
Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: „Tri
osobe su bile najpronicljivije: Ju-
sufov vlasnik kada je rekao ženi –
„Učini mu boravište prijatnim.“, Šu-
ajbova kćer koja je za Musa rekla:
„O oče moj, uzmi ga u najam, naj-
bolje je da unajmiš snažna i pouz-
dana.“ i Ebu Bekr es-Siddik kada je
za svog nasljednika odredio Omera
ibn el-Hattaba, r.a.“
Šuajb je bio siromašan, a i Musa
je bio bez igdje ičega. Htio je udati
kćer za njega, ali on nije imao ni-
šta za mehr. „Ja želim da te oženim
jednom od ove dvije kćeri moje“ –
reče on – „ali trebaš me osam go-
dina služiti; a ako deset napuniš,
bit će dobra volja tvoja.“ (el-Kasas,
27.) Pitali su Muhammeda, s.a.v.s.:
„Koliko je godina Musa služio Šuaj-
ba?“ Poslanik reče: „Onoliko koliko
je bolje i duže.“
“Neka bude tako između mene
i tebe! Koji god od ta dva roka is-
punim, nema mi se šta prigovoriti.
Allah je jamac za ono što govori-
mo.“ (el-Kasas, 28.)
U hadisu se prenosi da je Posla-
nik, s.a.v.s., rekao: „Musa je sam
sebe unajmio, zauzvrat sačuvavši
čednost i dobivši izdržavanje u hra-
ni.“ Na upit koju je od kćeri oženio,
Allahov Poslanik je rekao: „Mlađu.“
U kakve nas sve situacije stavlja
život i koliko je samo Uzvišeni po-
nudio rješenja kroz kur’anska kazi-
vanja! Na nama je da se ugledamo
na njih kako bi sačuvali čednost i
postigli Allahovo zadovoljstvo. Dugi
niz godina brinuo se Musa o Šuaj-
bu zaimao porodicu i naučio mno-
go od ovog pejgambera.
Halal imetak
Nakon deset godina Musa, a.s.,
je osjetio želju da ode u Egipat da
posjeti majku, braću i sestre. Reče
Safurji da zatraži od svog oca nešto
stoke od koje bi mogli živjeti. Šuajb,
a.s., im obeća svu janjad koja se te
godine ojanje, i koja budu druga-
čije boje od njihovih majki, a imao
je lijepe crne ovce. Musa je uzeo
jedan štap i rascijepio ga na jed-
nom kraju, a zatim ga stavio na dno
korita, pa onda dotjerao ovce da
ih napoji. Stojeći sa strane korita,
kako je koja ovca prilazila, on ju je
kucnuo sa strane.
Ovce su se bliznile i janjile žen-
sku janjad i sve drugačije boje
– osim jedne ili dvije. Među novo-
izjanjenim ovcama nije bilo onih
sa nedostacima, poput prošire-
nja mliječnih kanala na dojkama,
pa da samo mlijeko curi, niti onih
začepljenih kanala, pa da mlijeko
ne može izlaziti. Božiji Poslanik,
s.a.v.s., je rekao: „Kad biste prodrli
u Šam, naišli bi na ostatke pasmine
ovih samaričanskih ovaca.“ Tako je
Musa, a.s., svu janjad od te godine
uzeo sebi. Kad je krenuo sa svojom
porodicom za Egipat, sa sobom je
poveo djecu i stoku koju je tamo
za svog boravka stekao. Putujući
danju, odmarali bi navečer. Jedne
tamne i hladne noći su zagubili put.
Zastali su i Musa, a.s., je pokuša-
vao da upali kresivo. Mrak i hladno-
ća su postajali sve veći. Odjednom
u daljini, u pravcu brda ugledao je
vatru kako gori.
„Pričekajte, reče svojoj porodici,
vidio sam vatru, možda ću nam od
nje kakvu vijest donijeti ili zapalje-
nu glavnju da se ogrijete.“ (el-Ka-
sas, 29.)
I Musa, a.s., je u blagoslovljenoj
dolini Tuva, na Sinaju, razgovarao
sa svojim Gospodarem.
49
 Edin Topčić | PRIČA

Prve suze
„I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas,
od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite,
i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.“
(er-Rum, 21.)

S
jećam se jednog Abdurezaka!
On je bio moja prva stanica
u traženju Allaha. Bio sam, i
sad sam, istinski zaljubljen u svoju
sadašnju ženu.
Nikad prije ni poslije nisam sreo
nekog kao što je to bio naš Abdurre-
zak. Prije svega to je bio mladić koji
je držao namaz, ali i mladić kojeg
dnevni poslovi nisu ometali da se
sjeća Allaha. Svako ko bi ga sreo,
odmah bi ga zavolio.
Sjećam se jednog Abdurezaka i
moga prvog susreta sa njim. Ušao
sam u sobu studentskog doma, kod

50
svoje buduće žene. Tamo su već
bili svi moji prijatelji i moja djevojka.
Tamo, na jednom od tri kreveta, sje-
dio je i Abdurezak. Poselamio sam
se sa prisutnim, a on je gledao u
mene i blago mi se smiješio.
Bio je to lijep mladić, duge plave
kose i uredne zlataste brade. Čelo
mu je bilo blago, a oči nekako prita-
jeno i neopisivo radosne.
Znali smo se već preko prijatelja,
ali je ovo bio naš prvi susret. Samo
smo se rukovali i nekako sam sjeo
preko puta njega.
I moji prijatelji su šutjeli i gledali
u nas. Kao da su nešto očekivali od
ovog našeg prvog susreta. Pomislih,
možda se oni sjećaju svoga prvog
susreta sa njim...
Odlučih da prekinem šutnju i re-
koh mu : „Dobar ti je džemper!“
Nije to bio neki džemper, sintetički
i već pomalo dotrajao. Bio je, kako to
mladi vole reći, „razvaljen“. Razvu-
čenog ovratnika i šarenih boja. Radi
svega ovoga, njegov džemper mi se
zaista svidio.
Hadžija, kako su ga zvali, brzo
skinu sa sebe džempar i pruži mi
ga sa riječima – „Halal olsun!“
Osjetih kako mi crvenilo obliva
lice. Postidio me do kostiju. Znao
sam da je jetim, da je student koji
sam sebe finansira, koji radi u nekoj
piceriji i koji baš nema sredstava za
život, a kamoli za studiranje. S dru-
ge strane, ja dolazim iz poprilično
imućne porodice, koji nikad nisam
oskudijevao ni u čemu i koji nikad
nisam zarađivao za život.
Snebivajući se, rekoh mu da mi
ne nudi to. „Pa, šta ćeš ti?“, upitah
ga.
„Ono šta mi Allah dadne!“, kratko
mi reče Hadžija.
Zašutio sam stideći se samog
sebe i svoga srca koje nije bilo do-
voljno mehko da uzvrati na ovaj dar.
Bilo kako bilo, zavolio sam ovog
insana odmah i punim srcem, ono-
liko koliko sam bio sposoban da
volim.
Zašto vam o njemu pišem!? Prije
svega, hoću da čuvam uspomenu
na njega i njegovu dobrotu koja nas
je sve oko njega pokretala i nadah-
njivala. Nekoliko godina od našeg
upoznavanja, on je preselio na ahi-
ret, a Sarajevo me i danas podsjeća
na njega.
Da me sad neko zaustavi na ce-
sti i upita koga sve volim samo radi
Allaha, bez razmišljanja bih njega
stavio na prvo mjesto.
To je zaista bila dobra godina. Te
godine, tog ramazana upoznao sam
dvije duše koje su me promijenile
najviše. Moj Hadžija i moja žena.
Kao da smo bili nerazdvojni još u
ezelu, možda smo bili jedni kraj dru-
gih kad smo Allahu Njega posvje-
dočili. Kažem „možda“ jer Allah to
zna, a ja ne!
Od njega sam dobio mnoge he-
dije koje i danas nosim sa sobom.
To su u početku bila očita pitanja na
koja nisam znao odgovore ili sam
barem mislio da ih znam.
Sjećam se, sunce se već pripre-
malo za akšam. Bio je ljetni dan i
omara je počela već da popušta.
Hadžija i ja smo lagano šetali kraj
Miljacke i razgovarali smo o dže-
nnetu i njegovim blagodatima. Tako
mu nekako spomenuh dobra djela
i kako je dobro činiti ih jer se njima
zaslužuje džennet.
Živio je na nekom otoku na
kojem je bio samo jedan izvor i
nar koji je dnevno rađao samo
jednim plodom. Pustinjak je
dane provodio u ibadetu. Žeđ
je gasio vodom sa vrela, a glad
je obuzdavao plodom sa tog
drveta. Živio je 500 godina, a
na kraju, kad je preselio, Allah
mu ponudi da uđe u džennet
iz Svoje Milosti. Čovjek Ga
zamoli da ne uđe u džennet
radi Njegove Milosti nego da
dobije onu nagradu koju je
svojim djelima zaslužio.
Uzvišeni mu je, iz Svoje
Milosti, tri puta nudio, a ovaj je
tri puta tražio ono što je svojim
djelima zaslužio.
Na kraju, Meleci počeše
svoditi račun...
Prvo dođe na red blagodat vida
koju mu je Allah dao, ali svi
njegovi ibadeti nisu bili dovoljni
da „pokriju“ samo to što je
cijeli život imao vid, zapravo,
što je vidio samo na jedno
oko. Kad se svede račun,
odrediše mu džehennem, a
čovjek vidje da je propao i da
je nezahvalan. Na kraju zavapi
tražeći Allahovu Milost. I opet
mu se reče: „Uđi u džennet iz
Moje Milosti!“
51
 Moj Abdurrezak se malo k’o uoz-
bilji i kratko reče: „Nećeš ti u džennet
radi dobrih djela!“ „Kako neću?“,
upitah sebe više nego njega. Miljac-
ka je i dalje polahko tekla, oplićala i
onemoćala radi ljeta i niskog vodo-
staja. Sunce je svjetulucalo u tromim
valovima usporene rijeke. Do nas je
dopirala huka auta i tek poneka pot-
petica što je ravnomjerno kuckala po
usijanom asfaltu Sarajeva.
Prije nego mi je odgovorio na
moje pitanje, prepričao mi je jedan
hadis o nekom čovjeku koji je cijeli
život proveo u ibadetu.
- Živio je na nekom otoku na ko-
jem je bio samo jedan izvor i nar
koji je dnevno rađao samo jednim
plodom. Pustinjak je dane provodio
u ibadetu. Žeđ je gasio vodom sa
vrela, a glad je obuzdavao plodom
sa tog drveta. Živio je 500 godina,
a na kraju, kad je preselio, Allah mu
ponudi da uđe u džennet iz Svoje
Milosti. Čovjek Ga zamoli da ne uđe
u džennet radi Njegove Milosti nego
da dobije onu nagradu koju je svo-
jim djelima zaslužio.
Uzvišeni mu je, iz Svoje Milosti, tri
puta nudio, a ovaj je tri puta tražio
ono što je svojim djelima zaslužio.
Na kraju, Meleci počeše svoditi
račun...
Hadžija malo zasade pa nastavi:
- Prvo dođe na red blagodat vida
koju mu je Allah dao, ali svi njegovi
ibadeti nisu bili dovoljni da „pokriju“
samo to što je cijeli život imao vid,
zapravo, što je vidio samo na jedno
oko. Kad se svede račun, odrediše
mu džehennem, a čovjek vidje da je
propao i da je nezahvalan. Na kraju
zavapi, tražeći Allahovu Milost. I opet
mu se reče:
52
„Uđi u džennet iz Moje Milosti!“ i ja sam razmišljao. Razmišljao sam
Vidiš, reče mi Hadžija, u džennet o tome kolika je Njegova Milost kad
se ne ulazi radi dobrih djela nego iz je sam Allah poredi sa beskrajnim
Njegove Miliosti. morem, a naše grijehe sa zrnom
Shvatio sam poslije da Allah ne prašine u kljunu ptice, zrnom koje
gleda u naša djela nego u srca i ko-
ne može zamutiti more. Kolika li je
liko iskrenosti i ljubavi ima u njima.
Njegova Ljubav kad nam je darovao
Iman je dar, a prijatelj daruje pri-
toliku Milost. U sjećanje mi dozivaju
jatelja, jer ako u davanju dara ima
imalo interesa, onda on nije dar. A stihove Mevlane Rumija koji kaže:
koji interes i potrebu ima Allah kad
nam dadne iman?
Naš razgovor, kao i šetnja kraj,
Miljcke su nastavljeni. Careva dža-
mija je već daleko za nama i mi već
nekako planiramo da šetamo do Ali-
pašine i da nas tamo sačeka akšam.
Volim ovog insana. U toj godini
on i moja djevojka su najbolje što
mi se dogodilo. Bio sam usamljen
i tužan, kao što je golub tužan kad
mora hoditi među vranama i među
njima tražiti svog mala. Golub, bez
obzira na to kako da hoda, ostaje
bez ičega jer su vrane oko njega
okretnije i odlete sa ugrabljenom
korom hljeba.
Još uvijek mi srce gori od tog ra-
mazana. U šali volim reći da sam
kao postač imao ne dvije, nego tri
radosti. Treća mi je bila susret sa
ženom koju sam volio i prije ovog
ramazana, koju sam volio prije nego
što ću se roditi. Radost je dunjaluč-
ka, ali slatka!
Nije mi trebalo mnogo, tek kratak
susret u redu za iftar. Njen osmijeh i
blagost što su se ulijevale u moje oči
i moje srce bili su dovoljni da osjetim
da je volim oduvijek. I danas, dok
ovo pišem, uživam u ljubavi koja
nas krasi.
Šetali smo jedno vrijeme ćutke.
Hadžija me je pustio da razmišljam
 Ljubav je instrument
Božijih tajni.
Ljubav, s jedne ili
s druge strane,
na kraju pokaže nam pravac
odakle dolazi i kuda vodi...
Kako sam tada pomislio na lju-
bav, pomislio sam na svoju dragu
i tako sam uzdahnuo iz čežnje za
njom i večerašnjeg susreta sa njom.
„Vidim misliš na svoju djevojku,
Edine!“, Hadžija me prenu iz razmi-
šljanja.
„Da“, rekoh mu tada, „neka mi
Allah oprosti, ali ona je najbolje što
mi se dogodilo i promijenila je moj
život na bolje!“
Hadžija me pogledao svojim
vedrim i blagim očima. Njegovu
zlatastu kosu lagano je milovao po-
vjetarac, a brada mu se presijavala
sunčevim zrakama. Tada pomislih
da sam sa njim i svojom djevojkom
zaista darovan od Allaha i zahvalih
Mu.
„Znaš li ti, Edine, da, kada ti ne-
kog voliš i kada tebe neko voli to
Allah voli preko tebe i te osobe?!“
Dostojevskog su jednom pitali
vjeruje li u vječnost na šta je on od-
govorio da vjeruje u trenutke vječ-
nosti.
Ne znam koliko je bio u pravu, ali
često mi se dešava da jedan djelić
sekunde postane dug kao vječnost.
Lijepi su to trenuci.
Klupko mojih misli počelo se od-
motavati u traženju onih u čiju ljubav
mogu biti siguran i ljubav kojom će
me, inšallah, u budućnosti Bog po-
častiti.
Pomislih prvo na svoje roditelje,
pa na braću i svoju rodbinu. Pomislih
na Hadžiju i iskrene prijatelje, pomi-
slih na djevojku... Tada sam pomislio
i na djecu kojom ću inšallah biti da-
rovan i na unuke i...
Ja Rabi, pomislih, koliko me Ti
voliš kad si mi darovao iman, koliko
me voliš kad tu ljubav raspoređuješ
na toliko generacija i ljudi, koliko me
voliš kad me moja mati voli najve-
ćom ljubavlju kojom jedno stvorenje
voli drugo, koliko me voliš pa na sve
to raspoređuješ svoju ljubav prema
meni, a to što si dao stvorenjima je
samo jedan mali djelić od onoga
koliko me Ti Sam voliš?
U tom trenu krv mi je udarila u
lice, a suze na oči. Pokušao sam
sakriti crvenilo i suspregnuti suze,
ali ova slutnja na Ljubav Uzvišenog
Gospodara i misao – kad je ovo slut-
nja kako li je lijepo doživiti je – nije
mogla zaustaviti suzu koja je potekla
iz moga oka.
Hadžija me vidio da plačem, ali
nije ništa rekao, niti me je pitao išta.
Možda je i on ovako isto zaplakao...
Danas moga Hadžije nema.
Godine su prošle kako je preselio
na ahiret. Ostala je samo ljubav i
sjećanje na njega. Često mu prou-
čim Fatihu. Danas sam u braku sa
djevojkom koju sam upoznao istog
onog ramazana kad sam upoznao
Abdurezaka.
Nastojim se okružiti ljudima koji
me vole i koje ja volim, još mi je važ-
nije imati oko sebe ljude koji me vole
samo radi Allaha, jer On voli one koji
se radi Njega vole i tako se poveća-
va broj ljudi koji me vole i koje volim.
U knjizi „Mali princ“ jednom se
pilotu sve zvijezde na nebu smiju
jer ga one asociraju na zvonki smi-
jeh malog princa što ga je zavolio i
izgubio.
Mene selami i vedri pogledi ljudi
asociraju na Ljubav Onoga Koji daje
Opskrbu.
Bez obzira kako se zovemo,
Edin, Sanela, Rizvan, Naser, Se-
medin, Mubina, Amina, Namik, Na-
kib, Kitmir, Aiša... mi smo svi robovi
Onoga Koji je najbolji Opskrbitelj, a
kud ćeš bolje opskrbe od Njegove
Ljubavi!!!
53
Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Ljudski rod koristi samo 10% mozga – mit ili stvarnost?

Pošto mnogi mediji i dalje često ponavljaju da ljudi koriste samo 10% svojih umnih kapaciteta, dosta populacije ovu
tvrdnju uzima zdravo za gotovo. Međutim, istina je da stručnjaci već decenijama negiraju ovu zabludu jasno ističući da ne
postoji nijedan naučni dokaz koji bi potvrdio ovu nevjerovatnu tvrdnju. Kada malo bolje razmislimo, teško je čak i shvatiti šta
zaključak da koristimo samo 10% mozga uopće znači?! To bi se moglo protumačiti da ne bi osjetili nikakve posljedice ako bi
ostali bez 90% mozga ili, opet, da nam je tek svaka deseta moždana ćelija iskorištena ili uopće ima neki esencijalni značaj.
Krenimo od početka. Ovo je duboko ukorijenjen mit i teško je otkriti kada se i gdje prvi put pojavio. Predpostavlja se da
je povezan sa istraživačkim radom Karl Lashleya iz 1920-tih koji je uspio hirurški odstraniti velika područja mišijeg cerebral-
nog korteksa, otkrivši da taj zahvat, navodno, nije spriječio eksperimentalne životinje u izvođenju specifičnih laboratorijskih
zadataka. Činjenica, koju danas medicina sa velikom sigurnošću zna, da čak i šteta
nanesena vrlo malom području mozga može imati katastrofalne posljedice, nedvojbeno
negira rezultate njegovih istraživanja.
Prema pokazateljima skeniranja mozga jasno se vidi da bilo koja umna zadaća, od
komandi za pokretanje udova do procesa razmišljanja, čini regije, koje su raspoređene
u svim dijelovima mozga, aktivnima. To svakako upućuje na činjenicu da je nemoguće
moždanu aktivnost limitirati na samo 10% uma, ili korištenje svega 10% neurona. U
samom mozgu mogu postojati neke regije koje nemaju jasno definisane zadaće ili čije
aktivnosti još uvijek u potpunosti ne shvatamo, ali one nisu neaktivne. Neuroni su konstan-
tno stimulisani iz prostog razloga što bez te stimulacije ne mogu opstati. Prema tome, u
slučaju da koristimo samo 10% našeg mozga, preostalih 90% bi bilo mrtvo. Dobra vijest
za kraj – i pored toga što koristimo sve neurone, moguće je umno napredovati zbog toga
što nije bitno koliko neurona imamo već koliko konekcija oni između sebe ostvaruju.

Nova „5D“ tehnologija obećava spremnike 2000 puta veće od DVD-a

Istraživači u Australiji najavili su tehnologiju koja ima potencijal da pohrani 10 terabajta podataka na disk veličine običnog
DVD-a. „Da bi bolje shvatili o kojoj količini je riječ – to je kapacitet od 2000 DVD-ova“ – tvrdi profesor Richard Evans sa
Univerziteta tehnologije u Melburnu. Očekuje se da će ova nova tehnologija podržana od Samsung Electronicsa biti komer-
cijalno dostupna za 5 do 10 godina.
Postojeći CD, DVD i Blu-Ray diskovi rade na principu pohranjivanja informacija na tanke slojeve sa „tačkama“ (bits) po-
dataka koji se laserski zapisuju i čitaju. Jednoslojni DVD-ovi trenutno mogu pohraniti 4.7 GB. Smanjivanjem veličine „tačaka“
podataka i svjetlosnog snopa povećava se kapacitet diska. Na taj način Blu-Ray diskovi imaju 5 puta više podataka od
DVD-a na jednom sloju. Ipak, kapacitet ovih dvodimenzionalnih tehnologija je nedvojbeno ograničen činjenicom da zakoni
fizike limitiraju koliko mala može biti tačka na koju se fokusira vidljivo svjetlo.
Uspješnim razvijanjem drugog metoda, odnosno primjenom trodimenzionalnog pohranjivanja podataka, ukazuje se
potencijal za eksponencijalno povećanje kapaciteta holografskog spremnika. GE Global Research, tehnološko-razvojni tim
General Electric kompanije, objavio je u aprilu da je uspio izvesti holografsko
pohranjivanje 500 GB podataka na disk veličine DVD-a.
Umjesto tehnike zapisivanja podataka na pojedinačne tačke, holografija ko-
risti dva svjetlosna snopa – prvi koji sadrži informacije; i drugi svjetlosni snop
koji se naziva referentnim snopom, a koji na mediju generiše interferenciju obra-
zaca. Kada se referentni snop fokusira na medij sa pohranjenim podacima, ti
obrazci služe kao „kalup“ koji pravi difrakciju svjetla reproducirajući originalnu
informaciju.
Stručnjaci smatraju da se ove holografske metode ne razlikuju toliko od trenut-
nih tehnologija optičkog pohranjivanja podataka i da će stoga mikroholografski
54 uređaji sutrašnjice omogućiti korisnicima potpunu kompatibilnost sa današnjim
CD i DVD formatima.
 Stanislav Petrov – čovjek koji je spriječio nuklearni rat
Jedna od dugo čuvanih tajni Hladnog rata je i incident 26. septembra 1983. godine koji
je čovječanstvo doveo na korak do nuklearnog istrebljenja. Malo ljudi je sve do sada bilo
šta znalo o heroizmu majora Stanislava Petrova čiji je posao bio da, koristeći računarsko
i satelitsko nadgledanje iz vojnog postrojenja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza u blizini
Moskve, detektuje i upozori sovjetski vojni i politički vrh o lansiranju američkih balističkih
projektila na SSSR kao uvertiri za sveopći nuklearni napad.
U vremenu kada se incident desio SAD i Sovjetski Savez su bili ogorčeni suparnici čije
nepovjerenje je rezultiralo nagomilavanjem nuklearnih projektila spremnih za napad u slučaju
izbijanja sukoba. Procijenjuje se da bi takvom nuklearnom ratu, u najboljem slučaju, stoti-
ne miliona ljudskih života bilo izgubljeno. U najgorem slučaju, takav zastrašujući scenario
izbrisao bi čovječanstvo sa lica planete Zemlje.
Na dan na koji se dramatični incident desio stvari su 26. septembra, malo poslije ponoći
po moskovskom vremenu, krenule naopako. Iznenada su se računarski alarmi oglasili upozoravajući da je američki projektil ispa-
ljen prema SSSR-u. Major Petrov je hladnokrvno zaključio da je riječ o kompjuterskoj pogrešci, jer bi Amerika u slučaju stvarnog
napada ispalila cijeli nuklearni arsenal, a ne samo jedan projektil. Osim toga, i prije ovoga su se postavljala pitanja o pouzdanosti
sovjetskog satelitskog sistema. Stoga je okarakterisao računarsko upozorenje kao lažnu uzbunu zaključujući da zapravo nijedan
projektil nije ispaljen iz SAD-a.
Malo poslije toga situacija je postala vrlo ozbiljna. Računarski sistem prikazuje drugi projektil ispaljen iz SAD-a kako se približa-
va SSSR-u. Potom alarmima zaglušujuće jačine upozorava na treći, četvrti i peti projektil lansiran od strane Amerikanaca. Ispred
ekrana majora Petrova blješti natpis „START“ kojim se trenutačno aktivira instrukcija za masivni nuklearni kontranapad na SAD.
Mada je imao osjećaj da računarski sistem griješi, Stanislav Petrov to nije mogao pouzdano nikako znati. Sovjetski zemaljski
radari nisu imali sposobnost detektovati projektile preko
linije horizonta i prema tome njihova informacija stizala
je previše kasno da bi bila upotrebljiva. Da stvar bude
strašnija, u zavijanju preglasnih alarmnih sistema imao je
svega nekoliko minuta da odluči šta da kaže sovjetskom
državnom vrhu. Napravio je konačnu odluku – vjerovati će
svojoj intuiciji i proglasiti lažnu uzbunu. Ukoliko je pogrije-
šio, američki nuklearni projektili će za par minuta izbrisati
čitave sovjetske gradove.
Čekao je, dok su sekunde sporo prolazile. Noć se na-
stavila tiho, bez projektila i destrukcije. Svi oko njega su
mu čestitali, bio je u pravu i spriječio globalni nuklearni rat.
Kako je Stanislav Petrov iskazao neposluh spram vojnih
procedura, ignorišući računarska upozorenja, nakon ovog
incidenta prošao je kroz rigorozna ispitivanja nadređenih.
Zbog toga što je zanemario kompjuterske alarme nije više
imao status pouzdanog sovjetskog oficira, jer vojna disci-
plina podrazumjeva neumoljivo slijeđenje naredbi i proto-
kola. Na kraju, sovjetska vojska nije ni kaznila ni nagradila
majora Stanislava Petrova za njegovu akciju, a njegova
obećavajuća oficirska karijera je ubrzo privedena kraju.
Prekomandovan je na manje osjetljivu poziciju i ubrzo
penzionisan.
Hladnokrvno i promišljeno rezonovanje sovjetskog
oficira Petrova je 1983. spasilo čovječanstvo najrazornije
tragedije u historiji ljudskog roda. Mada Stanislav Petrov
sebe ne smatra velikanom zbog onoga što je učinio, po
broju života koje je spasio zasigurno je jedan od 55
najvećih
heroja svih vremena.
 Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNI ODNOSI
M
ogli smo kome u go-
ste noćas!“, prijazno
„ i umiljujuće ga je pri-
upitala supruga, nakon još jedne
popodnevne epizode „Inspektora
Rexa“, koju su zajedno napola gle-
dali uz kahvu. Mada je to kratko i
hitro izgovorila, bile su to prijaznost
i umilnost kojima ne može odoljeti
niti jedan suprug na svijetu i koje
automatski od njega sačinjavaju
jedvačekajućeg ispunjivača njezi-
nih želja. Naročito ako se još potrefi
korespodencija s njegovim željama.
„Mogli smo.“, odgovorio je, na-
izgled nezainteresirano, odlažući
prazan findžan na tacnu.
„Kome bismo mogli?“, pitanje je
koje je, nevažno ko, izgovorilo jedno
od njih, a koje je proizvelo onaj tre-
nutak u životnoj kolotečini u kojem
se poluzainteresiranost pretvara u
zanimanje i kada se apstrakcija pre-
tvara u konkretizaciju.
To je značilo: potraga za odgo-
varajućim primaocima gostiju. I
56
Mogli
smo kome
u goste (II)
to užurbana potraga. No, kako je
svojevrsno odmjeravanje zaintere-
siranosti i iskrenosti izjava i namjera
između supružnika još trajalo, uslije-
dilo je još jedno poluglasno pitanje,
smješteno između dvaju pritisaka na
daljinskom: „Stvarno, kome bismo
mogli?“
Kriteriji biranja potencijalnih adre-
sa posjeta su brojni, ali se mogu
klasificirati u dvije vrste: posjete
izazvane povodom i obične posjete.
One izazvane povodom zahtijevaju
veće pripreme, što znači da će glava
porodice sam, a često praćen vjer-
nom suprugom, otići u tržni centar,
uglavnom onaj poznat po niskim
cijenama, i tamo ispoljiti svoju ku-
povnu kreativnost. Ako se oženio
prijatelj, potražit će komplet tanjira
od materijala koji je trenutno u modi,
možda neku šerpu ili lonac, a ako je
bilo kakvih vanrednih prihoda u kući,
porodični ponos će potvrditi nekim
„markiranim“ električnim aparatom.
Jednom je bio u nevolji: meta po-
sjete je bio šef s posla i valjalo je tu
činjenicu uskladiti s kesom u kojoj će
se naći lijepo upakovani pokloni, i to
po najmanje jedan odjevni predmet
za šefa i za svakog člana njegove
porodice, neki posebni kućni pred-
met za sve njih zajedno, pa sok, pa
keks, pa voće, pa ukrasna ambalaža
za sve to... Useljenje u kuću jednoga
poznanika je opet bilo dobra prilika
da se vrlo korisno oslobodi zauzeti
prostor u stanu: odnijeli su mu luster
koji su oni dobili istim povodom, a
koji nisu ugradili, jer se nije nikako
uklapao u zamišljena enterijeska rje-
šenja supruge. I slično.
Obične posjete su uglavnom ad
hoc. To su one fine porodične situa-
cije u kojima se od ideje do realiza-
cije ne trači puno vremena – najviše
onoliko koliko je potrebno supruzi da
„popegla“ odjeću za sebe i sve osta-
le putnike i da se našminka. Istina je
da katkada, zbog toga baš, zaplati
poneki živac glave porodice, ali je to
uglavnom tzv. usputna šteta. Te su
posjete nekada bile obilježene „Lin-
đom“, popularnim keksom iz Čaplji-
ne, uz koji se prislanjao „Lahor“ sa-
pun i prtokal-dva, ako se u posjetu
ide još i starijoj osobi. „Linđo“ se i
danas proizvodi, ali je njegovo ho-
danje po mahali skoro pa nestalo,
naprosto zato što nije više u modi.
„Idemo komšiji iz drugog ulaza.“,
uvjerljivo je zazvučala supruga, no-
seći u kuhinju ostatke ispijene ka-
hve. Prihvatajući ovu rečenicu kao
inicijalnu kapslu za brzo djelovanje,
glava porodice se odmah prihvatio
bežičnog telefonskog aparata i za-
počeo prvi važni dio posjete: najav-
ljivanje.
Javio se komšija. Po glasu bi se
kazalo da je iza sna, ili da je neza-
interesiran za razgovore bilo kakve
vrste, ili da mu nije drago što čuje
baš ovoga svog komšiju iz prvog
ulaza. Bilo kako bilo, glava porodi-
ce je, nakon uobičajenih ispitivanja
„šta ima“ i o zdravlju svih ukućana,
iskazao svoju namjeru da im dođe
u porodičnu posjetu, „na kahvu“.
Ovu posljednju sintagmu je naroči-
to naglasio, kako se komšinica ne
bi zahmetila spravljanjem još i ve-
čere. Posljednje što se moglo čuti
u razgovoru komšija bilo je, srednje
emocionalno iskazano – „bujrum“.
Potom je uslijedila druga faza:
oblačenje. Kako je već kazano u
ovome kazivanju, supruga je nakon
okončavanja svih svojih obaveza u
porodici pristupila planskom oda-
biranju odjeće za sve njih, dajući
prednost djeci. Potom je ustanovila
što bi sve od toga trebalo ispeglati,
da bi se na kraju počela šminkati.
Glava porodice je s djecom pogle-
dao i „Ben 10“ i još neke nepoznate
crtiće na Cartoon Networku, obukao
im obuću i pripremio se za izlazak
iz stana. Spojili su se na izlaznim
vratima.
Dok su se polahko spuštali niza
stepenice, glava porodice je otrčao
naprijed. Valjalo je u obližnjoj pro-
davnici kupiti hediju: sok, keks, čo-
kolade za malu djecu, pola kilogra-
ma mljevene kahve, kilogram šećera
u kocki i kilogram voća. Sjetio se da
komšija kod kojeg idu nije bio tako
izdašne ruke kada je njima, prije ne-
koliko mjeseci, jedva došao, ali se
odlučio na očuvanje svoga doma-
ćinskog ponosa, bez obzira na to
komšijino škrtarenje. Zato je kupio i
skuplji sok, i skuplji keks, i kvalitetnije
čokolade i voće.
Vrata im je otvorio komšija, s
djetetom iza nogu koje se držalo za
njegove pantalone i provirivalo na
goste. Sjedanje se odvilo po tabijatu
važećem za takve prilike: gosti su
sjeli na trosjed i dvosjed, okruženi
svojom stidljivom djecom, dok je
domaćin sjeo na fotelju, smješte-
nu ispred stola. U neko vrijeme se
pojavi i komšinica, u novoj novcatoj
kućnoj haljini. Tek što se s hinjenim
građanskim dostojanstvom ispita-
la za zdravlje, nanovo je nestala u
pravcu kuhinje.
Djeca gostiju su pokušala da se
igraju s djetetom domaćina, ali je
borba za igračke ubrzo postala pre-
bučna za obojicu očeva. U pokušaju
smirivanja te buke, dočekali su ka-
hvu, na blistavim tacnama, u blista-
voj džezvi i u blistavim findžanima,
sve skupa kupljenim na Baščaršiji
u Sarajevu. Gošća je, s pokušajem
pokazivanja izvježbane učtivosti, pri-
mijetila taj sjaj, baš onako kako se
žene vazda kod nas „dive“ stvarima
u kućama kod žena kojima su otišle
u goste.
Kahvu su ispijali šutke. Ustva-
ri, bilo je itekako bučno, jer su se
upravo u to vrijeme na TV-u emitirale
„centralne vijesti“, koje su domaći-
nu bile haman izuzetno važne, pa
je stalno pojačavao ton. Tek kada
se završila i vremenska prognoza,
splasnulo je to njegovo zanimanje.
No, tada je nastupilo dugotrajno i
iritirajuće pretraživanje kanala: ama
baš mu ništa nije bilo toliko zanimlji-
vo da bi odložio daljinski i ostavio da
se gleda ili ne gleda neki program.
U neka doba je domaćinova ha-
numa, ugledna zaposlenica jedne
ugledne domaće škole, zamijetila
prazne findžane kod gostiju i, uz pi-
tanje „hoćeš li još“, svakome dolila
po još jedan, sada već hladne ka-
hve. Kasnije je, nekako na petnae-
stom krugu muževljevog šaltanja TV-
kanala, iznijela po jednu čašu soka
od 1,5 dl za svakoga gosta. Muža je
pitala hoće li i njemu donijeti.
Razgovor o inkluzivnoj nastavi
je tekao u znaku uobičajenih fraza
i više je bio učiteljičin monolog o toj
temi. Obavezni dio te večernje sje-
deljke je bila i priča o tek pročitanoj
knjizi u kući domaćina. Gosti su učti-
vo saslušali parafraze nekih „važnih
sekvenci“ iz te knjige.
Potom je na hastal postavljeno
voće: po jedna jabuka, narandža,
jedan grozd grožđa i jedna kruška.
Domaćica je gulila sočne voćke,
sjeckala ih na sitne komade i servi-
rala na staklenoj zdjelici. I ona i njen
muž su ih slasno jeli, uz jedno nuđe-
nje i gostiju da se pridruže.
Idući kući, sat i pol vremena na-
kon dolaska, glava porodice je sebi
obećao da neće nikada upaliti tele-
vizor kada mu ko dođe u goste.
57
 Mr. Merima Čamo | GRADOVI
ZENICA
„Ljudi su ovdje veoma jednostavni, gostoprimivi i pošteni...
Gradić je jednostavno izgrađen, okružen brojnim vrtovima i zelenilom.“
(Iz putopisa D. Lermana, 1916.)
U
plodnom zeničkom polju, omeđenom vranduč-
kom klisurom i lašvanskim kanjonom, na lijevoj
i desnoj obali rijeke Bosne, smješten je grad
Zenica. Današnje naselje je novijeg datuma, većinom
izgrađeno u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, no
poznato je da se zbog pogodnih prirodnih uvjeta ovaj
dio srednje Bosne naseljavao još u periodu neolita. Prvi
poznati stanovnici ovoga kraja su Iliri čiju kulturu kroz
proces akulturacije potiskuju Rimljani, koji na užem ze-
ničkom prostoru grade naselje Bastua (Bistua Nuova),
te monumentalnu ranokršćansku baziliku u Bilmišću,
drugu po redu identificiranu dvostruku baziliku u čitavoj
Evropi. U ranom srednjovjekovlju Zenica postaje popri-
šte značajnih historijskih događaja. Jedan od njih odvio
se 1203. godine na Bilinom polju gdje se Kulin Ban,
pred papinim izaslanikom kardinalom Kasamarisom,
„svečano odrekao“ bogumilske jeresi. Inače, ime grada
prvi put se spominje 20. marta 1436. godine u jednom
dokumentu kojim se ukazuje na provalu osmanlijske
vojske. Toponim Zenica je zoonimskog porijekla senize
– sjenica, ptica sjenica i sl., mada ga lokalne legende
tumače kao „zjenica oka“.
Zenica u osmanskom periodu
U periodu osmanske vlasti Zenica je uključena u sa-
stav vilajeta i kadiluka Brod. U defteru iz 1489. godine
spominje se trg Zenice koji ima devedeset šest do-
maćinstava (od kojih je osam muslimanskih). Deceniju
kasnije, tačnije 1502. godine, a prema Kadićevoj kronici
iz 1557. godine, ovaj trg se širi i dobija status kasabe.
Sredinom XVII stoljeća u jednom izvještaju (Izvještaj
58
fra Marijana Maravića) stoji da kasaba Zenica ima 300
turskih kuća i 4 džamije, u drugom pak da kasaba broji
330 kuća sa približno 2.000 stanovnika što Zenicu, i u
jednom i u drugom urbanom kontekstu, rangira u ondaš-
nje bosanskohercegovačke gradove srednjeg tipa. U to
vrijeme kasaba obuhvata čaršiju, određen broj mahala
(Kočeva, Trgovišće, Lonđa, Jalija, Sejmen...) te u njima
nekoliko džamija (Čaršijska, Osman-Čelebijna, Segban-
Sejmenska, Jalijska... ), mekteba, hanova i karavan-
saraja. Zenica je tokom 1697. godine, u dva navrata
(baš kao i orijentalno Sarajevo), uništena u rušilačkom
pohodu Eugena Savojskog, „odbjeglog francuskog
plemića“, koji se iste godine kao glavnokomandujući
obreo u redovima austrijske vojske, te naredio pljačku
i spaljivanje grada. Pri tome je u potpunosti sravnje-
na „zjenica Bosne“, izuzevši tri objekta sagrađena od
kamena. Pretpostavlja se da je jedna od najstarijih sa-
čuvanih džamija u Zenici Sejmenska džamija (sejmen
perz. segban – pripadnik turske janjičarske pješadije),
koja se danas nalazi pod zaštitom države i ubraja u red
iznimno vrijednih kulturno-historijskih spomenika na na-
šim prostorima. Pored džamije posebnu pažnju privlači
Hadži Mazića kuća, vjerna kopija autentičnog objekta
karakterističnog za polovinu XIX stoljeća.
Sjene Evrope
i (post)moderna
Krajem devetnaestog stoljeća Zenica postepeno
prerasta u industrijsko središte ondašnje Bosne i Her-
cegovine, koju natkriljuje evropska sjenka, nova, teh-
nički dominantnija društvena formacija koju revnosno
zastupa i sprovodi austrougarska vlast. Grad sve više
nalikuje srednjoevropskim industrijskim (urbanim) cen-
trima, kako po vanjskom izgledu tako i po kulturnim sa-
držajima, načinu stanovanja, socijalnoj strukturi stanov-
ništva itd. Prema podacima iz 1910. godine, Zenica je
imala 2.101 kuću sa 7.215 stanovnika (2.941 musliman,
1.023 pravoslavna, 2.857 katolika i 294 jevreja). Ubrzana
građevinska djelatnost, tačnije strategija industrijskog
urbanizma, vodila je ka ustrojstvu i razvoju industrije
cigle i crijepa, otvaranju rudnika mrkog uglja i izgradnji
pratećih objekata svojstvenih toj privrednoj grani, te
izgradnji tvornice papira oko koje se formiralo manje
stambeno naselje (Jatagan naselje). Ipak, posebno
mjesto u historijskom razvoju Zenice imala je izgradnja
Željezare 1892. godine. U prvoj Jugoslaviji pod utje-
cajem inostranog kapitala grad se i pored izvanrednih
uvjeta nije razvijao u željenom pravcu. Zenica je u tom
periodu bila urbana cjelina „zaustavljena“ na prelomu
stoljeća čiji su društveni ciljevi umnogome ovisili o Želje-
zari odnosno o intenzitetu i učincima rada postignutim u
njenim proizvodnim prostorima. Od 1950. godine grad
proživljava urbani preporod, grade se stambeni, kulturni
i privredni objekti koji postupno mijenjaju njegov izgled
i urbani kapacitet. Ovaj tzv. grad-fabrika je platio danak
svom najznačajnijem privrednom resursu – Željezari, i
to u ekološkom smislu (koncentracija otrovnih gasova
u zraku je, u predratnom periodu, uveliko premašila
standarde podnošljivosti) što je rezultiralo formiranjem
Fonda za zaštitu životne okoline (1961) i postratnim
ekološkim pokretima. Zenica je tokom agresije na Bosnu
i Hercegovinu imala ulogu pričuvnog (zamjenskog) glav-
nog grada novonastale države, jer su baš u njoj done-
šene neke važne odluke za opstanak zemlje i naroda u
uvjetima okupirane bosanskohercegovačke prijestolnice
– Sarajeva. U ratnom vihoru grad doživljava dvostruku
odmazdu: maja 1992. i aprila 1993. godine. Granatirana
je Željezara, a centar grada je brutalno gađan artilje-
rijom HVO-a, pod čijom je razornom silinom stradalo
prvenstveno civilno stanovništvo. Danas je Zenica jedna
od najvećih općina istog imena u Zeničko-dobojskom
kantonu te, pored Sarajeva, Banjaluke, Bihaća, Jajca
i Mostara, obnaša funkciju službenog grada Bosne i
Hercegovine.
Grad do grada –Vranduk
„Kad dođemo u jedan grad, ne možemo a da ne vidi-
mo i njegovu tvrđavu – ako tvrđave ima; a ako je nema –
njegova je ljepota okrnjena za toliko koliko gradove čine
lijepim njihove gradske zidine i tvrđave. (Ć. Sijarić, Zapisi
o gradovima)
Stari grad Vranduk nalazi se oko četrnaest kilome-
tara od grada Zenice. Izgrađen je na lijevoj strani rijeke
Bosne u vrhu strme i nepristupačne klisure. U predo-
smanskom periodu Vranduk je bio jedan od banskih a
zatim kraljevskih gradova u kome su stolovali bosanski
vladari. Pod ovim imenom (pretpostavlja se da je naziv
grada izveden iz riječi branduk – braniti) prvi put se
59
 jedinici Bosanskog sandžaka. Prema defteru iz 1468.
godine Vranduk je bio najsjevernija utvrda pod turskim
patronatom koja vremenom gubi na vojno-strateškom
značaju i postaje teritorijalna jedinica u Zeničkoj nahiji. U
neposrednoj blizini utvrde sagrađena je Careva džamija
posvećena sultanu Mehmedu II el-Fatihu koja pripada
tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenim
minaretom. Podignuta je neposredno uz vrandučku tvr-
đavu. Austrijska vojska je 1787. godine zauzela grad
bez borbe, te su se u njegovom utvrđenju sve do 1890.
godine smjenjivale manje austrijske posade. Nakon
naznačene godine tvrđava ostaje prazna i u potpunosti
se gasi kao lokacija od višestoljetnog odbrambenog
značaja. Godine 2005. graditeljska cjelina – Stari grad
Vranduk u Vranduku, općina Zenica, odlukom Povje-
renstva za očuvanje nacionalnih spomenika, proglašen
je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Bilješke:
1. S. Jalimam i D. Vekić: Zenica: fotomonografija,
ZE Company, Zenica, 1999.
2. S. Jalimam: Prošlost Zenice do 1941., „Muzej
grada Zenice“, Zenica, 1996.
spominje 11. marta 1410. godine u žalbi dubrovačkih 3. H. Kreševljaković: „Stari bosanski gradovi“, u:
građana upućenoj ugarskom kralju Žigmundu. Inače, Naše starine I, Sarajevo, 1953.
srednjovjekovno naselje Vranduk je imalo funkciju ču-
4. Raunig, Branka: „Osnovni izvještaj o iskopavanju
vara ulaza u ondašnju Bosnu tj. predstavljalo je vratnicu
srednjovjekovne utvrde Vranduk 1968. godine“,
Bosanskom kraljevstvu prema sjevernom području koje
u: Radovi sa simpozija „Srednjovjekovna Bosna
je bilo pod vlašću Mađara. U tom lijepom naselju već
i evropska kultura“, Radovi III, „Muzej grada Ze-
dugo dominiraju utvrda i podgrađa koja zajedno čine
nice“, Zenica, 1973.
veoma dojmljivu arhitektonsku kompoziciju, dok sa as-
pekta urbane historije ova neobična kamena dispozicija 5. M. Sarić: Zenička čaršija i mahale, Zenica, 2006.
predstavlja posebnu kulturnu vrijednost. Prostorna orga-
nizacija Vranduka sa utvrdom (glavnom kulom i bedemi-
ma) u centru i dvije izdvojene stambene kolonije – Donja
mahala i Prigrad sa Zavtezom svojim izgledom podsjeća
na nekadašnje naselje gradinskog tipa. Glavna kula
utvrde je najvjerovatnije imala tri nivoa (sprata) od kojih
je prvi služio kao ostava, dok su gornji bili namjenjeni
za smještaj posade i vojno djelovanje. S obzirom na
to da uz samu citadelu nije bilo obradivog zemljišta,
veće trgovačko-zanatlijsko naselje nastalo je i razvijalo
se van vrandučkih zidina u selu Varošišću, oko tri ki-
lometra udaljeno od utvrđenja u Vranduku. Od strane
Osmanlija Vranduk je zauzet 1463. godine da bi nakon
toga bio pripojen vilajetu Kraljeve zemlje, teritorijalnoj

60

Sjetva i žetva
Č
injenica da se sve kreće i da ništa ne stoji je
ohrabrujuća i zastrašujuća u isto vrijeme. U kre-
tanju je bereket! U kretanju je život! U nama i
svemu oko nas se događa kretanje. Od krvi koja kola
venama, vazduhu kojeg udišemo, svoj prirodi oko nas.
Kretati se možemo naprijed, nazad, ukrug. Kako god,
stajati ne možemo. Ono što smatramo stagnacijom,
stajanjem je, zapravo, kretanje unazad. Nazadak.
U našem svakodnevnom životu nam se često doga-
đa privid kretanja naprijed. Idemo na posao, vraćamo
se kući, odmaramo, onda dođe vikend, pa idemo na
vikendicu ili izlet i tako godinama. Iako nam se čini da
nekud idemo i da napredujemo, život u kolotečini je
vrćenje u krug. Život u toj vrsti ustaljene udobnosti je
ustvari nazadak.
Kad nekome ko ima standardne navike i živi u ko-
lotečini predložimo da jedno nedjeljno poslijepodne
odvoji da uradi bilo kakvu poželjnu aktivnost zvanu hiz-
met, naprimjer, da pomogne da se obradi vakufska
zemlja, obiđe bolesni prijatelj ili da se podvrgne bilo
kakvom poslu koji se ne naplaćuje na ovom, već na
onom svijetu, nailazimo na otpor. Hiljadu opravdanja,
objašnjenja i razloga se javi u trenutku kad čovjek treba
da razbije ustaljenost. Odmah pominje porodicu koja
mu je prioritet, a nedjelja je jedini dan koji provodi s
istom. Štaviše, za njegovo ionako krhko zdravlje nije
dobro da radi u njivi. Uostalom, on je iz grada, pa i ne
zna okopavati, sijati... Ako treba, on će, čini se, radije
oboljeti od smrtonosne bolesti i završiti u bolnici kako
bi dokazao sebi i drugima da zaista ima opravdanje da
ne dođe na radnu akciju.
Nije ništa neobično da se naša duša i tijelo bune
protiv razbijanja kolotečine, ali je neobično da mi sami
Aida Begić-Zubčević
u jednom trenutku povjerujemo u sve glupe i neosno-
vane argumente koje izgovaramo onom ko nas je na
pomenutu akciju pozvao.
Bilo bi ljudski i mnogo poštenije sebi priznati da ne-
ćeš i da ti je mrsko, sa sviješću da to nije uredu i da se
trebaš popraviti, nego do kraja života vrititi se u krugu
vlastitih laži i obmana lijene duše.
Opravdanja su uvijek tipična i ista. Muškarci naglo
postaju odgovorni hranitelji i branitelji porodica, a žene
postaju požrtvovane majke koje bi rado pomogle da im
nije te silne ljubavi i brige za nejač kojoj, eto, baš te ne-
djelje moraju priuštiti neki vandredni program presudan
za njihov psiho-fizički razvoj.
Zapravo, ovakve situacije nam dokazuju kolika je
naša sebičnost. Mutavo bezgranična. Samo gledamo
da sebi udovoljimo.
Ali, istinski sebi činiti dobro nije u ispunjavanju primar-
nih potreba za „hrkanjem“ i „žderanjem“, već u činjenju
onoga što će nam omogućiti kretanje naprijed, prema
Gospodaru svih svjetova. Računica je jednostavna: ili
odmarati i uživati u nedjeljnim popodnevima ovog krat-
kog i nimalo slatkog života ili se malo potruditi, pa onda
uživati vječno!
Čak i najokorjelijem dunjalučaru bi ova računica tre-
bala biti jasna, jer je veličanstvena u svojoj jednostavno-
sti. Malo se pomučiš na pokojoj sjetvi i sličnim akcijama,
a onda plodove žanješ vječno.
Ali, sve je to lijepo i jasno dok nas ne uhvati nedjeljna
„fjaka“ – mi kunjamo, na TV-u sport ili kakva sapunica,
a onaj „Azrail“ baš u tom trenutku nazove da nas pita
hoćemo li doći da sijemo krompir!
61
 Suad Šendelj, homeopata i fitoterapeut | ZDRAVLJE
Hepatitis
P Hepatitis B
ostoji li tačna definicija hepatitisa?
Pod hepatitisom se podrazumijeva inflama-
torni (zapaljenski) proces u jetri usljed kojeg do-
lazi do niza promjena u samoj jetri ali i do odumiranja
hepatocita.
Hepatitisi su izazvani različitim uzročnicima:
• toksične materije (alkohol, lijekovi, hemijske sup-
stance),
• virusi,
• paraziti,
• bakterije.
Važno je ustanoviti o kojoj vrsti hepatitisa se radi, tj.
o kojem uzročniku, a kao i kod najvećeg broja bolesti i
ovdje se govori o akutnom i hroničnom obliku.
Od velike pomoći su i slijedeći
vitaminsko-mineralni dodaci:
vitamin E (2x1 kapsula od 2oo IU),
vitamin C (1x1 kapsula od 1.000
mg),
vitamin B13 – orotska kiselina
(najviše ga ima u surutki).
Nije teško zaključiti da je najbolji
spoj zvanične i prirodne medicine,
jer daje najbolje i najkvalitetnije
rezultate.
Nepotreban gubitak vremena do
postavljanja dijagnoze i početka
liječenja samo učvršćuje bolest i
liječenje čini još više otežanim.
62
Tzv. serumski ili inokulacioni hepatitis koji se prenosi
preko krvi ili krvnim produktima. Poznato je da se ova
vrsta hepatitisa može prenijeti i oralnim, a i seksualnim
kontaktom. Vrijeme inkubacije virusa poprilično je dugo,
od 30 do 180 dana, a zabunu unose sve češći oblici bez
žutila i sa malo karakterističnih znakova.
Uporna hunjavica, blaža upala grla, bolovi u zglobo-
vima, malaksalost, slab apetit, jutarnji umor, neodređen,
tup bol ispod desnog rebarnog luka i nadutost česti su
početni znaci da se bolest udomaćuje u organizmu.
Virus B pravi je majstor prerušavanja, bolje rečeno pravi
je kameleon. Najugroženija grupa su narkomani i homo-
seksualci. Dakle, bolest se može prenijeti transfuzijom
zaražene krvi, nesterilisanim iglama ili instrumentima,
seksualnim kontaktom itd.
Šta još reći o početku bolesti. Nekada počinje na
opisani način, a nekada naglo i silovito. U većini slu-
čajeva temperatura je povišena i rijetko prelazi 390C.
Ovdje nije potrebna izolacija bolesnika. Da li će da leži
u postelji ili ne, na samom je bolesniku da odluči, ali bi
za vrijeme akutne, inicijalne faze to bilo poželjno. Nema
čvrstih dokaza da strogo mirovanje ima posebnog dej-
stva u liječenju.
Bilo kako bilo, svi hepatitisi u jetri stvaraju iste pro-
cese:
• zapaljenje u tzv. portnim prostorima,
• izumiranje i degeneraciju hepatocita.
Od jačine promjena zavisi i težina bolesti. Virus hepa-
titisa B jedan je od najpodmuklijih virusa uopće.
Jetra je uvećana i osjetljiva, a u laboratorijskim nalazi-
ma dominiraju povišene vrijednosti transaminaza (AST,
ALT, GGT), broj leukocita je najčešće normalan, bilirubin
povišen kao i urobilinogen.
Tzv. marker HBsAg obično je pozitivan.
Pronađena je i upotrebljava se vakcina za zaštitu
od hepatitisa B. Normalno, mišljenja su podijeljena.
 Prijedlog biljne mješavine za pomoć i liječenje kod hepatitisa B i hepatitisa C
Sikavica sjeme (Silybum semen)....................... 25 grama
Maslačak korjen (Taraxacum radix)................... 15 grama
Djetelina lucerka (Medicago sativa)................... 15 grama
Djetelina crvena (Trifolium pratensis)................. 15 grama
Rosospas žuti (Chelidonium majus).................. 10 grama
Echinacea purpurea radix.................................. 15 grama
Priljepača (Gallium aparine).............................. 15 grama
Neven cvijet (Calendulae flos)........................... 15 grama
Upotreba:
Četiri supene kašike mješavine preliti sa litar hladne vode i ostaviti da stoji
60 minuta. Nakon toga grijati do ključanja. Ohladiti i procijediti. Piti četiri puta
dnevno po dva decilitra čaja.
Izgleda teško i zamorno pronaći pomenuto bilje. Ipak nije, jer svaki trud ima i
nagradu.

Mnogi su za, a mnogi protiv. I jedni i drugi imaju svoje
argumente. Ko je upravu pokazuju rezultati vakcinisanja.
Hepatitis C
Virus hepatitisa C trenutno je najpoznatiji virus na svi-
jetu. Otkriven je 1989. godine i vodeći je uzrok hronične
bolesti jetre u svijetu. Pravi „tihi ubica“, jer prvi simptomi
bolesti izostaju.
Akutni hepatitis C nema simptoma ili su oni tako nes-
pecifični da bolest ostaje neotkrivena. Kod oko 80–90%
bolesnika razvija se hronični hepatitis C. Najveći rizik od
zaraze ovim virusom postoji kod transfuzija krvi, kod
osoba na dijalizi, onih koji opojne droge uzimaju putem
injekcija, prilikom seksualnog kontakta sa zaraženom
osobom. Majka inficirana virusom prenijet će hepatitis
svom novorođenčetu. Nisu u potpunosti poznati svi
načini prenosa hepatitisa C, tako da kod nekih bolesnika
ostaje nepoznanica na koji način su se zarazili.
Hronični hepatitis C je udružen sa nizom izvan jetre-
nih komplikacija kao što su upalne reakcije na krvnim
žilama, problemi sa bubrezima ili udruženost kod auto-
imune bolesti štitne žlijezde.
Inkubacija ovog virusa iznosi od 15 do 50 dana.
Laboratorijski nalazi pokazuju povišenu aktivnost
transaminaza (AST, ALT, GGT). Ništa neobično nije da
je aktivnost ALT kod nekih bolesnika normalna. Testom
koji nazivaju PCR otkriva se prisutnost HCV virusa u krvi
ili anti HCV testom (otkrivanje antitjela).
Ne liječi li se, ovaj oblik hepatitisa vodi u cirozu jetre
pa i hepatocelularni karcinom jetre.
Liječenje se, za sada, provodi pegiliranim alfa-2, a
interferonom i ribavirinom. Pegilirani interferon se daje
u obliku injekcije, a ribavirin u obliku tableta. Postotak
izliječenih je u stalnom porastu. Terapija ljekovitim biljem
i preparatima načinjenim od prirodnih sirovina izvrsna je
potporna terapija koja se ne može zaobići. Upotrebljava
se ljekovito bilje koje utječe na jačanje imunološkog
sistema (imunistimulans), koje štiti jetru od toksičnih
materija (hepatoprotektivi), koje podstiče regeneraciju
jetre (hepatorestorativi), potom ljekovito bilje koje po-
boljšava izmokravanje (diuretici) te remineralizanti.

63
 EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim

Format: A5, tvrdi povez, 283 str.

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno

optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.
O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?

KO MOŽE BITI ŠEJH?

Autor: dr. Dilaver Selvi

Format: A5, mehki povez, 160 str.

Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog
vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij
za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.
zadovoljstva.

SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol
Format: A5, mehki povez, 312 str.

U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i na-

čini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj
porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (ede-
bi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u
porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci
i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo
Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne
oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni
dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.
00