Sie sind auf Seite 1von 16

FJODOR MIHAJLOVI DOSTOJEVSKI: ZLOIN I KAZNA Zloin i kazna je roman sa socijalno-psiholokim motivom,koji ini prijelaz prema modernom romanu.

To je prvi roman u nizu velikih romanaDostojevskog. Izgraen je na fabuli iz kriminalistikog romana - u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od obinih romana u kojimaje ubojstvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon ubojstva tek poinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinanom ljudskom karakteru. Dostojevski u djelu prati i istrauje l judske sudbine koje se zbivaju u siromanom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjeda nam predouje neposredan okoli grada, njegov izgled, i esto preputa rije samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i raspoloenja. Postupno dobivamo obavi jesti o Raskoljnikovu i o situaciji ukojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo znaajan in. Kad se predstavi lihvarkitek tada doznajemo kako se zove, i to od njega samoga. Radnja romana se zasniva na unutranjem proivljavanju lika. Raskoljnikov je siromaan student i ivi od novca to mu alju majka isestra. ivio je u maloj tronoj sobici.Raskoljnikova je progonila ideja o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgraao nad tom idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krmi koji su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu. Raskoljnikov takoer zakljuuje kako je izuzetnim linostima upovijesti uvijek bilo doputeno rtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu. Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom voljom mijenja drutvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog nametnika kao to je stara lihvarka, ako je Napoleon imao pravo ubiti milijune ljudi i nije bio osuivan. Raskoljnikov dugo razmilja kako ubiti i potom zatrti trag svojeg zloina. On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje muona daje malo novaca i s vremenom on nju poinje doivljavati kao ishodite sveopeg zla. Ukloniti takvo bie koje ivi od tue nesree, to su u stanju o cijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je in kojim se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne eli pasivno promatrati nepravdu, pa odluuje djelovati po pravilima koje sam postavlja. Drutvena norma biva time preputena mjerilu pojedinca, njegovo j vlastitoj procjeni hoe li je se ili nee pridravati. Raskoljnikov se naao u procjepu izmeu zakona i zla.

Raskoljnikov jednog dana u krmi sree Marmeladova.On mu je priao osvojoj obitelji, eni - Katarini Ivanovnoj, i kerci Sonji koja sebavila prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se Marmeladov napio, Raskoljnikov ga je morao prati kui.Vidio je u kakvim uvjetima ive Marmeladovi i ostavio im je neto novaca koje mu je bila poslala majka. Raskoljnikov je od majke takoer dobio i pismo.U njemu je pisalo kako se Dunja namjerava udati za Petra Petrovia Luina. Cijeli je dan razmiljao o tom pismu i bio je ljut na Dunju to e seona udati za Petra Petrovia najvie zato da on ima koristi i da njemu bude bolje. Odluio je da te veerimora ubiti babu, jer Lizavete nee biti kod kue. Od stare koulje napravio je omu i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je uzeo i daicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog, i malo bolje juje zavezao kako bi se muila odvezivajui je, tako da on ima vremena izvaditi sjekiru. Otiao je u njezin stan. Stubite bijae mrano i usko. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je otvorila Aljona Ivanovna.Starica ga je pustila u stan. Raskoljnikov je starici dao daicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je sjekiru i ubio ju. Otiao je u susjednu sobu i dok je traio stvari po krinji Lizaveta je dola kui, pa je morao ubiti i nju. Bijae to visoka, nezgrapna, plaljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka rasta, od svojih trideset pet godina. Dugakih, nekako iskrenutih nourda, svagda u izgaennim cipelama od jaree koe, ali uvijek vrlo ista. Crna u licu, ali dobrog lica i oiju. A smijeak joj je ak i vrlo lijep. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i no, strepila je od nje itrpjela ak i batine. Nakon zloina Raskoljnikov je otiao kui i potrpao stvari u rupu u zidu. Sljedei dan dobio je policijski poziv. On je misli o da su ga otkrili i odluio je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je odustao od pr ijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmiljao o ubojstvu i b io je prestravljen idejom da mu je policija pretraila stan doknjega nije bilo. Zbog toga je vrsto odluio rijeiti se dokaza. Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previe ljudi, odluio se na naputeno dvorite u kojem se neto gradilo. Tamo je ugledao veliki kamen. Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snano, objema rukama, upre sve sile i pre vrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina; odmah pone bacati u nju sve to je imao u depovima. Novarka je dola na sam vrh, i jo je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno zgrabikamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao, samo to se sad kamen

moda inio malice viim. Ali je nagrnuo malo zemlje oko njega i utabao je sa strane. Nita se nije moglo zapaziti. Nakon toga otiao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam nije znao zatoje tamo otiao. Razumihin je sjedio kod kue u dronjavu kaputu, u papuama nazuvenim na bosu nogu, raupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta zabezeknut izraz. Bio je to neobino vedar i drutven momak, dobar do prostodunosti. Dodue, ispod te prostodunostikrila se i dubin a i dostojanstvo. Najbolji sunjegovi drugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bi jae upadljive vanjtine- visok, mrav,uvijek loe obrijan, crnokos. Pio je kao spuva, ali je mogao i bez pia; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skriti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromaan i bez igdje ikoga, zaraivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno, potenim radom. Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, to je i sam radio, ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otiao je kui.Imao je groznicu i stalno je zamiljao neto ega zapravo nije bilo. Buncao je i veinu vremena nije bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je takoer bio i Zosimov- doktor. Zosimov je bio visok i ugojen ovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda, glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naoalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset i sedamgodina. Na sebi je imao irok gizdelinski lagan kaput, svijetle ljetne hlae i uope je sve na njemu bilo nekako iroko, gizdavo i novo novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lani na satu bijae podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promiljeno slobodne; svaki as izbijae iz njega tatina, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanci drali su da je teak ovjek , ali su tvrdili da zna svoj posao. Sljedeeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovi Luin. Cijelo mu je odijelo bilo netom saiveno, i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, moda, bilo suvie novo i suvie odavalo odreenu svrhu. ak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedoio o toj svrsi. Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedoile su to isto, time to ih nije navlaio nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjei Petra Petrovia prevladavale su svijetle mladenake boje. Na njemu bijae zgodan svjetlosme ljetni kaput, tanke hlae svijetle boje, isto takav prnjak, netom kupljena fina koulja, posve lagana batistenakravata s ruiastim prugama, a to je najljepe- sve je to ak i pristajalo licu Petra Petrovia. Njegovo lice, neobino svjee i, tovie lijepo, ionako se doimalo mlaim od etrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenavali s obje strane nalikujui na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgunjavali oko glatko izbrijane blistave brade. ak ni kosa, uostalom tek malo progruana, a poeljana i nakovrana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje smijena niti mu je pridavala glup izraz, kao to obino biva kad se nakovra kosa, jer onda ovjek neminovno nalikuje na nijemca koji ide na vjenanje. Ako je na tom prilino lijepom i ozbiljnom obliju i bilo neeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci. Luin ga je doao posjetiti i htio ga je upoznati jer e on postati muemnjegove sestre. Raskoljnikovu se on nije s vidio jer je bio umiljen iegoistian, pa ga je otjerao iz stana. Sljedeeg dana dok je etao ulicom Raskoljnikov je opazio neku guvu. Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj toj strci i radoznalosti. Na zemlji je leao, oito u nesvijesti, ovjek koga su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obuen, ali u gospodskom odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve izubijano, oguljeno, unakaeno. Odmah se vidjelo da je teko ozlijeen. Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kui, ali on je ubrzo umro. Katarini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije poslala majka. Tada je takoer upoznao Sonju Marmeladovu. Odjeajoj je bila jeftina, ali uliarski kiena, s jasno i sramotno istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima to su nastala u jednom zasebnomsvijetu. Nosila je arenu svilenu haljinu, kupljenu iz etvrte ruke i ovdjeposve pozamanu krinolinu to je zakrila cijela vrata, svijetle cipelice i suncobran koji joj nou ne treba, a ipak ga je ponijela, i smijean slamnat eir za koji je zataknula pero plamene boje. Ispod tog mangupski naherenog eiria virilo je mravo, blijedo i prestraeno lice, otvorenih usta i oiju ukoenih od strave. Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mrava, ali prilino zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih oiju. Kada je doao kui ekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im je ispriao da ga je posjetio Luin i da ga je izbaci o iz stana jer mu se nije svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i njezinu majku kui. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Luin. Kada je sljedeeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedeem susretu Rodion ne bude prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Takoer je napisao da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolina vladanja, toboe za ukop oca kojeg su pogazili konji. Unato pismu Dunja je zvala Rodiona da doe kod njih onog dana kad je trebao doi Luin. Dok su Dunja i Pulherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je posjetila Sonja.

Sad je bila skromno i, tovie, siromaki obuena djevojka, jo sasvimmlada, gotovo nalik na djevojicu, skromna i pristojna vladanja, staromodan eiri, u rukama je drala suncobran. Dola je da ga pozove na ruak kod Katarine Ivanovne nakon liturgije. Kada su otile Dunja i Pulherija Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin otili su Profiriju Petroviu radi sata kojeg je Raskoljnikov zaloio kod lihvarke.Porfirij Petrovi je spomenuo lanak koji je napisao Raskoljnikov. On je zbog tog lanka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu objasni taj lanak to je on i uinio. Nakon razgovora s Porfirijem Petroviem, Razumihin je otiao kod Dunje, a Raskoljnikov kui. Legao je na leaj i poeo razmiljati o Dunji, svojoj majci, ubojstvu, i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovi Svidrigajlov. ovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ruiastih usana, s briima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade igizdavo odjeven. Zamolio ga je da ga pusti da se jo jedanput vidi s Dunjom i rekao mujeda je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporuno ostavila tri tisue rubalja ida e ih moi podii za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otiao Raskoljnikov i Razumihinotili su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa Luinom. Tijekom veeri Luin i Dunja su se posvaali, i ona ga je izbacila iz stana i rekla mu da ga vie nikad ne eli vidjeti. Kada je Luin otiao, Raskoljnikov je ispriao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim. Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da muuva majku i sestru jer on moda vie nikada nee doi kod njih. Otiao je i krenuo prema Sonjinu stanu. Bijae to velika soba, ali neobino niska, jedina soba to su je Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vratato su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna,bijahu jo jedna vrata koja su uvijek bila zakljuana. Ondje je vebiodrugi, susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalikna kakvu pojatu, imala je oblik posve nepravilna etverokuta, zato sedoimala pomalo nakaradno. Zid sa tri prozora to su gledala na kanal presijecao je sobu neka ko ukoso, zbog ega se jedan kut, vrlo otar, gubio negdje u dubini tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut bio odve runo tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo pokustva. U desnom kutu bijae postelja, a do nje, blie vratima, stolac. Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tueg stana, nalazio se stol sklepan od d asaka i pokriven plavkastim stolnjakom, a uza nj dva pletenastolca. Zatim, uz suprotni zid, prilino blizu onog otrog kuta, st ajala je omanja komoda od obinog drva koja se nekako gubila u toj praznini. To je sve to je bilo u sobi. ukaste, ofucane i poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo vlano i zaguljivo. Neimatina je udarala u oi; ak ni na postelji nije bilo zastora. Raskoljinikov je rekao Sonji da je doao po posljednji puta, ali ako ipakodlui da sutra doe, rei e joj tko je ubio Lizave tu. Cijelo vrijemeRaskoljnikovljeva posjeta Sonjiiza jednih vrata stajao je Svidrigajlov i prislukivao razgovor. Odluio je da prislukuje i sutra kada Raskoljnikov doe rei Sonji tko je ubio Lizavetu. Sljedeeg dana Raskoljnikov je otiao u policiju kod Porfirija Petrovia i donio mu je izjavu o satu. Opet su poeli priati o ubojstvu i nakon nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on sumnja u njega, ali je Petrovi sve porekao. Odjednom je doao policajac sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otiao kui. PetarPetrovi je sljedeeg jutra razmiljao to je pogrijeio s Dunjom. Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonovia da kae Sonji da on eli razgovarati s njom. Kada je Sonja dola Petar Petrovi joj je dao 10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u dep sto rubalja. Sve je to vidio Andrej Semjonovi, koji je mislio da joj je Petrovi dao novce iz dobrodunosti. Andrej Semjonovi bijae neishranjen ovjek niska rasta, nevjerojatnoplav, sa zaliscima u obliku kotleta na to je bio neobino ponosan. Uz to su ga vjeito boljele oi. Bio je prilino meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put ak iizvanredno uznosito. Uza sve svoje vrline, Andrej Semjonovi bio je zaista priglup. Na dau koju je priredila Katarina Ivanovna bili su pozvani mnogi ljudi.Raskoljnikov je doao odmah nakon to su se vratili s groblja. Nakon nekog vremena doao je Petar Petrovi, ali ne zbog dae nego zato da bi optuio Sonju za krau. Kao dokaz sluila mu je novanica od sto rubalja koju je Sonja nala u depu. Kada je Petrovi optuio Sonjuza krau, doao je Andrej Semjonovi i rekao da je on vidio kakojePetrovi kriomice stavio novanicu Sonji u dep. U raspravu seumijeao i Raskoljnikov kojije ispriao kako se Petar Petrovi ponio prema Dunji. U meuvremenu Katarina Ivanovna se posvaala sa gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz stana. Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kae tko je ubio Lizavetu, i to je i uinio. Sonja je bila zaprepatena, al i joj je takoer bilo ao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se mui. Odjednom je u sobu uao Lebezjatnikov i rekao da je Katarina Ivanovna na ulici i da je poludjela. Sonjaje odmah otila da vidi da li moe ikako umiriti Katarinu. Katarina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim alom i s poderanim slamnim eiriem koji joj se bio runo naherio kao naramak slame, bijae doista posve izbezumljena. Bila se umorila i zapuhala. Njeno izmueno suiavo lice doimalo se patniki kao nikad prije; ali njena uzrujanost nije prolazila.

Zaista je bila pokuala obui djecu onako kako se oblae ulini pjevai i pjevaice. Malianu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban ne bi li nalikovao na turina. Za Ljonju nije nala kostima, pa joj je samo natakla na glavu crvenu plete nu vunenu kapicu pokojnog Semjona Zaharia,a za kapicu je zataknula komadi bijela nojeva pera koji je nekad pripadao baki Katarine Ivanovne. Poljeka je bila u svojoj obinoj haljinici. Katarinaje tjerala djecu da pleu i pjevaju. Kada su uplaena djeca vidjela policajca koji ih je htio odvesti poela su bjeati, a za njima je trala Katarina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu djecu. Dva-tri dana nakon smrti Katarine Ivanovne organizirana je misa. Katarina Ivanovna leala je u lijesu. Sva su djeca kleala uz lijes, a Poljeka je plakala. Iza njih se molila Sonja, tiho i nekako bojaljivo plaui. Nakon slube boje Raskoljnikov je etao po gradu, zalazio u krme jermu je bilostrano teko, a u tom okruenju kao da se osjeao bolje. Te noiprobudio se u grmlju u groznici. Otiao je kui. Probudio se u 2 popodnei sjetio se da je tog dana bio ukop Katarine Ivanovne. ak se obradovaoto nije bio na sprovodu. Tada je doao Raz umihin i rekao mu da mu jemajka bolesna. Raskoljnikov mu je rekaokako ga je neki dan posjetila sestra i da su priali o njemu. Rekao sam joj da si vrlo dobar, poten i vrijedan ovjek. Nisam joj rekao da je voli jer to i sama zna. Takoer mu je rekao kako ju predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta nakon to je otiao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovi. Priao je o Mikolki i o tome kako je zakljuio da on nije kriv za zloin Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka, Petrovi je odgovorio: Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniu! Vi ste ih ubili... Porfirij Petrovi daje Raskoljnikovu dandva odmora da se proetai predlae mu da se sam prijavi. ak mu predlae da zloin prikau kao nekakvo pomraenje uma da bi mu kazna bila manja, ali Raskoljnikov je to odbio. Kada je Porfirij Petrovi otiao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova. Bilo je to nekoudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih, skrletnih usana, svijetloplave brade i jo prilino bujn e svijetle kose. Oi mu bile nekako previe plave, a njihov pogled nekako previe teak i ukoen. Biloje neeg strano odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na godine, izvanredno mladolikom licu. Odjea je na Svidrigajlovu bila pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao kouljama. Na prstu je nosio golemprsten s dragim kamenom. Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da e ga ubiti ako iskoristineto toje otkrio uzadnje vrijeme. Svidrigajlov pria Raskoljnikovu kako se zaljubio u njegovu sestru jo kad je radila za njega i kako bi bio odmah ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjei. Nakon nekog vremena Svidrigajlov izie iz gostionice, a Raskoljnikov za njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kui pa je Svidrigajlov sjeo u koiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se etao mostom na kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je doao i Svidrigajlov. Zamolio je Dunju da ode s njim jer jo j mora rei neto vrlo vano. Odveo je Dunju u svoj stan i ispriao joj kako je prislukivao razgovor Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispriao joj je sve to je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strano potresena. Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona moe spasiti Raskoljnikova, jer ako ona pristane biti njegova, on nikome nee rei to to je doznao. Dunja je htjela izai iz stana, ali kako su vrata bila zakljuana ona je iz depa izvadila revolver. Optui la je Svidrigajlova da je otrovao Marfu Petrovnu. Svidrigajlov to ne porie. Dunja puca Svidrigalovu izna d glave. Metak ga je okrznuo i iz glave mu poinje curiti krv. Svidrigajlov se poeo pribliavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji . Ona poinje moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Poinje mu govoriti da ga ne voli i da ga nikad n e bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka Svidrigajlov odluuje da ipak pusti Dunju van i daje joj klju. Nakon to je Dunja otila, Svidrigajlov izlazi iz stana. Otiao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama. Odlazi i do roditelja svoje zarunice i daje im 15000 rubalja u vrijednosnim papirima. Kasnije je etao gradom i kada je doao do velike kue s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savreno mjesto za ubojstvo i kako e tu barem imati slubenogsvjedoka. I prisloni revolver sebi na desnu sljepooicu. Svidrigajlov odape. Toga dana Raskoljnikov je otiao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila kodkue. Majci je rekao kako odlazi na put. Obeaje joj da e jo doi. Kada je otiao od majke krenuo je kui, i tamo je naiao na Dunju.Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna to je uinio. Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome to je uinio i to ga eka. Odluuje se prijaviti . On smatra da nije poinio zloin. Zloin? Kakav zloin? Zar to to sam ubio odurnu tetoinu, gnjidu, babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila, koja ako ubije, oprostit e ti se etrdeset grijeha, zar je to zloin? I ne mislim na zloin niti ga mislim spirati sa sebe. On moli Dunju za oprost: Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.

Raskoljnikov odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odluuje da ne ide Porfiriju nego Barutu. Na putuodlazi Sonji i trai kri da ga objesi oko vrata. Sonja eli ii s njim, ali joj on to ne doputa, i odlazi ne pozdravei se. eui se trgom on se sjeti Sonjinih rijei: Idi na raskrije, pokloni se narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogrijeio i reci naglas cijelom svijetu: Ja sam ubojica! Poklonio se, ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici poelidovikivati da je pijan i smijali su mu se. Otiao je u policiju isusreoBaruta (Ilja Petrovi). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio. Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispriao sve to je o njemu znao. Ve se spremio da e otii, ali se vratioi priznao svoj zloin. Suenje je proteklo bez veih problema.Objasnio je zato je ubio Lizavetu,ali mu nitko nije vjerovao da nije tono znao koje stvari je uzeo,asu tokasnije morali prihvatiti. Na poetku suenja Raskoljnikova majkase razbolila, a Dunja i Razu mihin su je uspjeli maknuti iz Sankt Petersburga do kraja suenja. Pulherija Aleksandrovna je imala neku udnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao daleko i da se ne moe javljati. Postala je tuna. Razumihin i Sonja suesto posjeivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majinoj bolesti. 2 mjeseca nakon to je Raskoljnikov otiao na robiju, Dunja i Razumihin su se vjenali. Nakon vjenanja Pulherija Aleksandrovna je postala jo tunija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli da Raskoljnikov nasluuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako se Raskoljnikov osjea. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili, ali su za voljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio. Od Sonje je prije traio evanelje koje mu je samo lealo ispod jastuka, ali sada ga je poeo itati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi ivot.


(. ) 1866. .[1] . 19. . , , , , . , , , ; , ( ), . , ; , . , , . . . . . , 15 . . . ( ) ; . , . . ( ) , . , . 50 . . , . , , . . . , 45 ." . . , . . , , . - . . , . . . , () . , . . . . , . - , ."

, - . , , , . . , - . ... , , , .." . . - . . . , - . . ( , , ), , , . , ! , : !" , . . . ?!" , . , ?! ?!" . - . . . . , . ... ! . !" , , . . . . . . ... - ." . , . , . . !" . , , . . . . , , , , .... - , , . , . . , , . . ( ). - , .

. !" - . , . ... .. ! , , , .. , , ! , .... : ... ?! ! ! ! ? , ! ! ! .... ! " - , . , , . . . , 10000 . , . 3000 ! . , . . . . . , , . .. .... , , . . ? - . !" . . . , , , , - , , . . . ... , !" - . . . , . , . , , , . : ?!" , . . , - , . ( , , , .) ." . ." . . ( - , ....) 10 , 100 . ( ) ,

, . . . , . : !" , . ? - . -, , !, . , ! ! ! , !" , - . - ! . , , ! , ? . ." . . , , , , , : !" . ?" , . . . , , , , , . . 10000 . . . !" . " : , . , , , , . ." . , , . - ? , . , . . , ! , , , ... , , , , , !" . ?" . ? - - ! ... , ." . . . ... ." . . , ( , - ), . , . . . , , , . - , . , , . , , . . " ? - . .

? ? . - . , ." , . , . . , . . , , . , ." . , , , . : , , . . , . , , . , . : ." . . ( , , , ) . . , , . . . . , , , . ... , .... : ." ( ), . . . , . . . - , . , , . , . . . . , , . . , ... , ." ( ), . . . " , , ... - ."

U sredite svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromanog studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder ponienog i uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvren zato da bi pomogao siromanima. Vec na pocetku romana sklop ivotnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu rtvu koju ne moe prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Luinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske slube kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teko opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna ivota cija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proivljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno izvrava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvrenog ubojstva Raskoljnikov doivljava ipak teku grinju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psiholoka drama: borba sa savjecu i dvoboj sa istraiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doivjevi katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim. Zavretak romana nas izvjetava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u ivot radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko jo mora biti u Sibiru, cine mu se kratke zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.

Raskoljnikov je pobunjenik protiv drutva, njegovi su cinovi ne samo motivirani njegovim shvacanjima etike, vec i bije dom to ga okruuje, socijalnim zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik to se muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaenjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vri zlocin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja moe preivjeti samo zato to ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutranji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj, socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideoloki roman izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje slui piscu zato da bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako fabulirano rjeava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mrnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmilja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutranji monolozi zaista pretvaraju u unutranje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmiljanje. Vec u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane bi ti i surovosti traenja koja pred njega postavlja ivotna stvarnost. Zato je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, potedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se koluje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog covjeka. Ali on je izvrio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji potuje moralne zakone koji su drugi stvorili, vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim ivot opovrgne grinju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i zavri kolovanje koje ce mu omoguciti da postane dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutranjoj ravnotei i svom vrlom ivotu. Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga to je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da irenje materijalistickih ideja mora unititi moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okol nosti lako mogao gurnuti u zlocin.

SADRAJ: Zlocin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana. Naime, dogada se ubojstvo i trai se ubojica no mi od pocetka znamo tko je, zato je zapravo ubio staru ljudski i socijalno tetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom na taj nacin on ce pomoci cijelom drutvu, njegovim siromanim vrnjacima te ga uopce zaokuplja jedna takva misao (da on moe ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s predoumiljajem i na taj nacin razmatra se ideoloki zlocin uopce. Ni istraitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske due, i konstantnim razgovorima on pomalo stee obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku poputa priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku da savreno psiholoki okarakterizira glavnog lika, a to postie mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest prodire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromaan student sa veoma razvijenom intelektualnom svijecu-mnogo razmilja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zlocin zlocin s predomiljanjem; ponieni intelektualac eli svojim cinom potvrditi ideju o odabranoj, snanoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, doputeno, kao i Napoleonu, da se u ime viih, navodno humanih, ciljeva poslui zlocinom. Ta njegova razmiljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom koja ga svojom smirenocu i krcanskim podnoenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zlocina. Zavretak romana odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju - razrjeuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doivio.

LIKOVI: Rodion Raskoljnikov mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromanim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom svijecu, ali gnjevan i prezire sadan ji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao to je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je doputeno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on poputa i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju. Na njenim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit..... On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako neto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu. Aljona Ivanovna zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, krta, zelenaica To je bila sicina, suhonjava stra baba od ezdesetak godina, uagrenih i zlobnih ocica, malog iljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdano namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokoju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i poutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kaljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u nj enim ocima opet bljesnu on predanja nepovjerljivost.

Lizaveta Ivanovna plaljiva, vrijedna, potena, pobona To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila pr ava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zaveljajem u rukama, ona je zamiljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom enom i paljivo ih sluala...

Marmeladov covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snane grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, utim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale ivahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo neto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje ako hocete, osjecao se i smisao i razum ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se jo jedno nekako dralo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne eleci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zguvan, u prljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo neto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuz i, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.

Katarina Ivanovna ena Marmeladova, upropatena sadanjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne moe pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir To je bila strano mrava ena, slabana, dosta visoka i stasita, jo divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvi ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj bljetale kao u groznica, ali njen pogled je bio otar i ukocen. To suicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema vie od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova... Dimitrije Prokofjic-Razumihin jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on drui na univerzitetu, voli Dunju, veoma poten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe To je bio neobicno veseo, drutven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najblii drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjtine visok, mrav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i vaio je za veoma snanog covjeka. Jedne noci je, u drutvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio jo i po tome zanimljiv to njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i to ga, kako je izgledalo, ni kakve teke okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromaan i potpuno sam, sam se izdravao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije loio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.

Petar Petrovic Luin podao, zao i laljiv, primitivan i veoma umiljen malogradanin, priglup i podmuka o To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time to zastade na

vratima gledajuci oko sebe uvredljivo ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: Kuda sam ja to zabasao? Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplaenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu.

Sonja dobra, krcanski portvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo tekim prilikama Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukraena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, nita nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali o vdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smijenim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu to je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smijean okrugli slamni eiric sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestano nakrivljenog eirica virilo je mravo, blijedo i uplaeno lice, otvorenih usta i od uasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mrava, ali prilicno lijepa osamnaestogodinja plavua, sa prekrasnim plavim ocima.

Avdotja Romanovna (Dunja) pametna i razborita iako i tvrdoglava, snanog karaktera vrijedna i potena, voli majku i brata, portvovna Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena to se izraavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, neto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boleljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svjeinom i zdravljem. Usta je imala neto mala, a donja usna, svjea i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio vie ozbiljan i zamiljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu prista jao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca! Pulherija Aleksandrovna prava majka, brina i potena, eli svojoj djeci sve najbolje, ne moe se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je jo uvijek zadralo ostatke predanje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego to jeste, to gotovo uvijek biva kod ena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svjeinu utisaka, poten i cist ar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo to je mogla pristati, cak i na ono to je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta potenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci.

Porfirije Petrovic inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i due, nije samo obicni policijski slubenik Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaenim papucama . To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbucicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko oiane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boleljive, tamno ute boje, ali prilicno ivahno i cak podsmjeljivo. Ono i izgledalo cak i dobroduno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak neto ensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego to bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.

Arkadije Ivanovic Svidrigajlov strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju ivota cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastav iti ivot Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepacivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i jo prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previe plave, a pogled nekako i suvie teak i ukocen. Bilo je neto strano neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoko, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na koulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.

PEJZA: Nad gradom je leala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvece i bunje, i najzad onaj bun...

Na ulici je bila strana vrucina, a pored toga sparina, guva, na sve strane vapno, skele, praina i onaj osobiti ljetni zad ah, tako poznat svakom itelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac... Opis sobe To je zapravo bila krletka pet-est koraka u duinu. Sa svojim poutjelim, pranjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo vii covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namjeta je bio u skladu sa stanom: tri ne ba ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo praine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad p resvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pruila gotovo du citavog zida i zauzimala polovinu irine cijele sobe. To je bila Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi doao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznoenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje to je imao i prljavo i cisto da bi mu uzglavlje bilo vie. Ispred sofe je stajao mali stol. MORALNE I PSIHOLOKE KRIZE GLAVNIH JUNAKA U ROMANU ''ZLOIN I KAZNA'' Roman Fjodora Mihajlovia Dostojevskog ''Zloin i kazna'' moe se svrstati u psiholoke romane, to potie iz moralnih i psiholokih odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne udi da je stvorio roman trajne vrednosti , koji predstavlja neiscrpni izvor tumaenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja drutva, ali u tom drutvu dominira beda, pa se ovekova egzistencija, u ovom sluaju primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao kljuno pitanje, ali i objanjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistika crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je teite i sutina romana usmerena na samog Rodiona Romanovia Raskoljnikova, glavnog junaka, i njegove motive za dela koja ini. Tumaenje psihologije glavnih likova umnogome olakava esta upotreba unutranjeg monologa u pievom stilskom izrazu. Ovo remek -delo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je italac uz ubicu i njegov zloin, ali je nezaobilazna i za tumaenje najbitnija, njegova unutranja borba. Glavni junak nije zle due. On ak i nije hteo da pokrade staricu, zelenaicu. Njegova motivacija lei u osnovnoj ideji o zatiranju zla uopte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo ivi zahvaljujujui tuoj nesrei. Splet je okolnosti koji je naveo Raskoljnikova da je ubije sekirom siromatvo, beda i uopte, ljudsko stradanje i ponienje u drutvu u kome je iveo. Naravno, ne i opravdanje za zloin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim linostima kroz itavu istoriju doputeno da unitavaju zulumare i nametnike koji ine drutvo nepravednim. Primer mu je i idol i sm Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, poinje da razmilja o tome, a samim tim i ovaj zloin postaje zloin s predumiljajem. On je, ustvari, poinio zloin zbog ideala. Na sreu ili nesreu glavnog junaka, istraitelj je dobar poznavalac ljudske due, dovitljiv je i lukav policajac koji u itavom romanu stee obru oko glavnog junaka. Najbolje dat psiholoki karakter likova vidi se ba u komunikaciji izmeu ubice i policajca. Postavljena su brojna etika i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuuje od sveta ne bi li razreio svoje moralne i psiholoke dileme. Mnogobrojni su likovi u romanu, ali za moralni i psiholoki rasplet glavnog junaka najbitnija je Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja zloina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konano nalazi volju za ivotom u ljubavi prema Sonji i Bibliji. Svi likovi su psiholoki dobro osmiljeni, ali je najizrazitije oslikan ba glavni lik sa svim moralnim i psiholokim pitanjima obinog oveka. Tumaenje pobuda glavnih likova uslovlje no je i prostorom i vremenom prikazanim u romanu. Prostor je veoma skuen, a samim tim doarava i ivotni stil glavnih junaka i njihovih poloaja u drutvu. Vreme je takoe oskudno, svega devet i po dana (dva pre ubistva i est posle ubistva). Ostatak vremena je umetniki rasporeen na suenje, odlazak u Sibir, odnos sa Sonjom... Raskoljnikov ima sve odlike duple linosti. S jedne strane, on je principijelan, statian i nepromenljiv u stavovima, ali s druge strane, itekako reaguje na spoljane dogaaje i izrazito je netrpeljiv prema drutvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda i principa u njemu. Mlad je ovek, bivi student, obdaren je lepotom, pameu, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom ivotno nametnutog siromatva, patnje i usamljenosti. Celi ivot njegov, alosno, ali istinito, moe se svesti u tri faze, a sve se okreu oko poinjenog zloina pre, za vreme i posle zloina. Racionalna priroda i snaga duha ga dovode do savrene podloge za zloin. Vidljivo je kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odluuje za zloin. Oito je nemiran i zbunjen, i naravno preplaen, ali je interesantno da u samom zloinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje psiholoki i moralni pakao ovog mladog oveka. Jednim delom zna da mora prikriti zloin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba neprestano traje, lomi ga, unitava. Naizgled hladan, racionalan, siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i uloeni napor da se prebrodi kriza. Danonono proivljava ono to je uinio, to ga dovodi do duevnog i fizikog unitavanja. Sestrine suze i majinu smrt ne moe da prevari u svojim izmuenim oseanjima. Svojom jakom linou, Sonju navodi na rtvu, to se vidi u njenom dolasku za njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najvea mogua kazna, mnogo vea nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog ina, pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom. Velika je muka ovog mladia koji je beg iz krajnje neimatine video u samo jednom potezu. Odluivi da izvri zloin koji e mu zagorati ivot, i ne sluti da vie nema puta do potenog i normalnog ivota, jer za zloin nema opravdanja. Moe se pronai razumevanje za njegove moralne i psiholoke krize, moe se razumeti starica koja je svojim nainom ivota dovela indirektno do svoje smrti. Razumevanje linosti postoji, ali je sigurno da opravdanja za zloin nema!!!

Baviti se Dostojevskim i pisati o njegovim delima, slino je i bavljenju istinom i smislom ivota. Dostojevski je pisao o najveim dilemama u oveku, o moralnom padu i stradanju, drutvenim nepravdama, borbi za istinom i, konano, proienju due. Dostojevski nas tera da budemo svesni vremena u kome ivimo, da se kritiki odnosimo prema njemu, da ne zaboravimo kuda smo poli i emu teimo. Podsea nas na mranu stranu ljudske due i ui nas da budemo bolji. itajui Dostojevskog, mi nepogreivo dobijamo odgovor na mnoga pitanja koja nas mue. Uz Dostojevskog ne prestajemo da se menjamo i da bolje razumemo sami sebe. Od samog poetka romana susreemo se sa turobnim ivotom glavnog junaka romana, siromanim studentom prava Rodionom Raskoljnikovim. Opis Raskoljnikove sobe, koja podsea na mrtvaki sanduk, iroka i duga svega pet - est koraka, stvara oseaj munine i teskobe kod svakog od nas. Dostojevski vrlo dobro opisuje poutele, pranjave i odlepljene tapete u niskoj sobi u kojoj je svaki malo vii ovek oseao zebnju i strepnju da e udariti glavom u tavanicu. Vrlo brzo stvaramo utisak o tome kako ovek moe da se osea u tako skuenim uslovima svakodnevnog ivota. Povratak u svoju sobu Raskoljnikov shvata i kao simbolini pad u sopstveni ponor, tamnicu, mrane misli i nemilosdnan, neprijatan ivot bez pravde. Ideja Raskoljnikovog o ubistvu pojavila se nakon prve posete babi zelenaici i ,, poela da mu kljuje u glavi''''. Meutim, sav kasniji sled dogaaja, koji, uprkos njegovom unutranjem otporu prema takvoj monstruoznoj ideji, gu ra Rodiona u zlocin. Kao da Dostojevski podsvesno opravdava takvo ponaanje i tera nas, itaoce, da shvatimo i razumemo sve razloge koji e pomutiti svest ovog siromanog intelektualca. itav roman Zloin i kazna izgraen je, zapravo, na fabuli o ubistvu. Od poetka pratimo ubicu i njegov zloin, ali isto tako i unutranju borbu ovog kompleksnog protagoniste. Raskoljnikova zatiemo na samom pocetku romana u rascepu izmedu jednostavnosti reenja koje je smislio i gnuanja nad mogucnocu da se ta ideja uopte rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrauje i proverava plan, iako jedan deo njega ne veruje u izvrenje plana. Rodion nije eleo samo da pokrade i ubije babu-zelenaicu, njegovi su motivi podreeni osnovnoj ideji o satiranju zla. Ona je, sti cajem okolnosti, stvorenje koje je ivelo na tuoj nesrei, a okolnosti u kojima se Raskoljnikov naao - siromatvo, beda i ponienje u drutvu u kojem je ivio - navele su ga da je ubije sekirom. Raskoljnikov je smatrao da je izuzetnim linostima uvek bilo doputeno da odstranjuju nametnike koji ine drutvo nepravednim. Zato je nakon ubistva uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajui svoj zloin u ideoloki poinjeno ubistvo. Pokuavajui da opravda svoj motiv u mukotrpnoj borbi sa svojom griom savesti, Raskoljnikov se zanosi idejom o izvrenju vie pravde koju je ostvario ubistvom Aljone Ivanove. Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov pada u drugi svet, svet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon olien u Porfiriju Petroviu. Sada se motivacija, sa kojom je naao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvesnim u njemu pada u bunilo i latentnu bolest uma. Sonja, ma koliko nemoralna u materijalnom smislu te rei, ostaje simbol iste hrianske due. Kroz njen lik ujemo rei koje donose spas. Ona savetuje Raskoljnikova da: ,,Krst patnje treba da uzme na sebe i njome da se iskupi''''. Upravo ona vodi Rodiona do spasenja. Uz njeno duhovno vostvo on shvata da je jedini put ispravnosti put preobraaj a - put povratka iz sveta neobinih u svet obinih ljudi. Raskoljnikov je pokusavao da shvati kako je Sonja, pored razvrata uspela da sauva istotu duse. Njen odgovor je Bog, koji nepogreivo vodi ljude na pravi put, koji ima ljubav, razumevanje i oprota j za sve. Ovo je prekretnica u romanu gde poinje Raskoljnikov preobraaj. Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, emu je uzrok veoma jaka motivacija. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i priznao svoj zlokobni in. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja, kao zvezda vodilja na putu ka proienju due, koje e uslediti nakon beskonano dugog lutanja po ponorima i tminama sopstvenog dna. Jedno od osnovnih pitanja kojim se bavi ovaj roman je: da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje? Dok je pisao zloin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmiljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopte - da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronameran cilj i humanu ideju, medjutim, ono to je onemoguilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogreno odabrano sredstvo. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je pre zloina smatrao da cilj opravdava sredstvo, meutim, na kraju ipak spoznaje da ,, bez morala nema covjeka'''. Roman Zloin i kazna prevazilazi granice vremena i prostora samim tim to je on jedno veliko umetnicko ostvarenje, koje je kao i svako drugo umetnicko delo stvoreno da prkosi i odoleva vremenu koje neumitno prolazi. Dostojevski je, istraujui dubine linosti takvim silnim psiholokim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio oveka kao bie, osvetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije delove njegove due, a ujedno dao optu sliku svoje epohe i drutva kakvu je retko koji umetnik i stvaralac za sobom ostavio. Delo Dostojevskog je neiscrpno, jer koliko god dublje poniremo u njega, nailazimo na sve vie ideja i poruka. ZLOIN I KAZNA

"Njegovo lice se u prvi as ini kao lice seljaka. Obrazi mu imaju boju ilovae, upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala ih je patnja brojnih godina pa se izbrazdana i ispucana koa napinje kao da je edna i da je opaljena; iz nje je vampir dvadesetogodinje bolesti isisao krv i boju. Desno i lijevo se izdiu, kao dva snan a kamena bloka, slavenske jagodine kosti, a smrena gutara brade neuredno pokriva opora usta i lomne eljusti. Sve je tamno, zemljano i bez ljepote na tom seljakom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno, bez sjaja, komadi ruske stepe ispucano kamena. Oi su mu duboke i upale. Jednako kao i njegovo djelo, to lice najprije izaziva osjeaj uasa kojemu se oklijevajui pridruuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve veoj zaaranosti, divljenje ." Stefan Zweig