Sie sind auf Seite 1von 4

POVIJESNI PREGLED Oduvijek je ovjek imao potrebu da prenese poruku, zabiljei neki dogaaj ili konzervira steeno znanje.

Poznato je da su se prvi "zapisi", crtei pojavili na stijenama u peinama ili na alatima i orujima tog davnog doba. Jedan od najstarijih dokaza je komad kosti sjevernog jelena, pronaen u peini Medlen u junoj Francuskoj. Arheolozi pretpostavljaju da je to dio naprave za natezanje luka, a na kojoj su nacrtane tri ivotinje i urezano nekoliko crta. Spomenut emo jo kamenu plou koja je bila prenosiva a na kojoj je klesano razliito znakovlje u obliku poruke. Razvoj podloga (materijala) na koje se "ispisivala" poruka ili konzerviralo steeno znanje razvijalo se razliito zavisno o materijalima koji su bili dostupni o odreeno doba na odreenom mjestu. Kao kamena ploa i klinasto pismo, glinene ploice, papirus, pergament, koa, svila, vosak, metalne ploe i drugi materijali pogodne za zapisivanje. PAPYRUS Prvi materijal pogodan za pisanje, prenoenje poruke i konzerviranje znanja a koji je donekle slian dananjem papiru, koristio se prije otprilike sedam tisua godina u Egiptu i zvao se PAPYRUS. Ovaj materijal za pisanje koristio se kontinuirano ak pet tisua godina. Papyrus je antiki materijal na kome se u to vrijeme pisalo i prenosilo poruku. Izraivao se iz samonikle movarne biljke iz doline Nila, CIPERUS PAPYRUS. Proces izrade papyrusa bio je relativno je jednostavan. Stabljika otprilike debljine ruke sjeena je na duinu od 15 do 40 centimetara duge komade, a zatim se s njih gulilo tvrdo liko. Vlaknasta srika biljke rezana je na trake irine 2 do 3 centimetra. Ovako izrezane trake slagale su se u dva sloja na tvrdu podlogu (kamena ploa), i to tako da se djelomino preklope. Sloj na sloj srike slagao se pod pravim kutem. Oba sloja su se zatim preala, a sok i krob koji se cijedio iz srike, meusobno je sljepljivao slojeve. Ovako dobiveni list suio se na suncu a zatim glaao koljkom, kamenom ili kosti, te premazivao cedrovim uljem. Vie tako izraenih listova sastavljalo se u dugaku traku i namotavalo oko tapa u svitke. Dobiveni svitci sluili su za pisanje pomou kalamusa i tinte. Na papirus je bilo mogue pisati samo sa jedne strane lista. Ovaj materijal je bio dosta krut, odnosno lomljiv, a bio je i lako zapaljiv.

Slika 1. Uzorak papyrusa

Papyrus se koristio u Egiptu priblino 3000 godina prije nove ere. U Grku je prenesen u VII. stoljeu prije nove ere, a otuda u Rim i ostale dijelove Europe, gdje se kao materijal za pisanje koristio sve do Xl stoljea. PERGAMENT U razdoblju oko 200 godina prije nove ere faraon Ptolomej zabranio je izvoz Papyrusa iz Egipta, kako bi sprijeio razvoj "biblioteka" u drugim zemljama. Ovakva situacija primorala je korisnike papyrusa da nau alternativni materijal, pogodan za pisanje odnosno prenoenje poruke i konzerviranje znanja. U gradu Pergamonu, Perzija (dananja Turska), proizveo se materijal pogodan za pisanje i dobio naziv PERGAMENT. Ovaj materijal, na koji se tada poelo pisati bio j je trajniji i postojaniji na vlagu od papyrusa. Sve do danas, ovaj materijal se smatra jednim od najboljih za pisanje perom i tintom. Pergament se izraivao preradom tankih koa najee mladih ivotinja: koza, ovaca, teladi, magaraca pa i zmija. Proces izrade bio je vrlo jednostavan. S oguljenih ivotinjskih koa odstranila se dlaka a zatim se koa tretirala pomou razliitih otopina vapna i kiselina. Depilirana koa se napinjala na drvene okvire i postepeno suila. Sljedea faza je bila bruenje i glaanje pomou vulkanskog pijeska i glaanje sa kosti ili glatkim kamenom. to je pergament bio tanji to je isti bio cjenjeniji. Zadnja faza je bila natapanje izglaane koe u ulju, i suenje ulja s ciljem da se postigne odgovarajua elastinost. Peregament je prirodno imao ukasto bijelu boju, no za posebne prigode bojao se zemljanim bojama u crvenkastu ili sline boje. Papirus se izraivao u dva oblika: trake i svitci. Bio je osobito cijenjen zbog svoje finoe povrine i vrlo male debljine. Izmeu ostalog na pergamentu su se pisale i prve knjige i uvezivale se u korice izraene od tankih daski presvuenih koom. Pergament je i danas u upotrebi za razliite sveane prigode, kad je potrebno izraditi npr. povelje, priznanja sveane pozivnice i slino (Versajski ugovor, povelja UN, Nobelova nagrada...). PAPIR Papir kao podloga za pisanje, u dananjem obliku, pojavio se u KINI oko 105. godine nove ere. Do tada, u Kini se pisalo na svili no taj materijal je bio skup i sloen za izradu. Kinezi su papir izraivali runo od bambusove trske, riine slame, lika, konoplje, starih ribarskih mrea, uope, od sirovina koje u osnovi imaju vlaknastu strukturu. Spomenuti materijali usitnjavali su se tucanjem u kamenim posudama ili mljeli u kamenim mlinovima s ciljem da se dobiju udrobljena sitna vlakna. Udrobljena vlakna su se zatim stavljala u posudu, prelila vapnenom vodom i kuhala. Kuhanjem dobivena kaasta masa nalijevala se na drveno sito, iju su mreicu inila vlakna od svilenih niti ili tankih tapia, izrezanih od stabljika bambusa. Potresanjem sita dolazilo je do isprepletanja vlakanaca a suvina voda i neto vlakanaca cijedila se kroz sito u podmetnutu posudu sa kaastom masom. Ovim postupkom se dobio vlaan list "papira" vrlo slian dananjoj mokroj bugaici. Vlaan list, formiran na situ, paljivo se odvojio od sita i stavljao na glatki kamen na suenje. Odvajanje vode iz lista se obavljalo polaganjem mokrog lista na ravnu povrinu (daska, kamen, glinena ploa) i isparavanjem vode na suncu. Osueni list papira uranjao se zatim u ljepljivu masu, dobijenu kuhanjem rie (krob) i ponovno se suio. Osueni listovi, poslije faze lijepljenja i suenja slagali su se u kupove, preali u drvenim preama, a zatim su se pojedinani listovi glaali na

mramornoj ploi pomou slonove kosti ili glatkog kamena. Na ovako izraen papir moglo se sasvim dobro pisati tuem ili tintom biljnog, odnosno mineralnog porijekla. Kinezi su papir rezali u odreeni format. Gotovo identino i danas se runo proizvodi papir koji se upotrebljava za specijalne tiskanice i reprodukciju umjetnikih djela. Dugo godina je proizvodnja papira u Kini bila strogo uvana tajna. Tek 500 godina kasnije papir se poeo proizvoditi u Korejioko 610 godine i neto kasnije, u Japanu. Oko 750. godine Arapi su doznali tajnu izrade papira od ratnih zarobljenika i poeli proizvodnju papira iz lanenih krpa i lana, koje su mljeli u kamenim mlinovima i tako dobivali potrebna vlakanca. Daljnji postupak bio je isti kao u Kini. No, Arapi su upotrebljavali sita sa mreicom ispletenom iz metalnih niti , a kao ljepilo koristili su krob dobiven iz prosijanog peninog brana. Arapi su prvi poeli bojiti i izrezivati papir u vie odreenih formata i pakirati ih u pakete od po 500 araka (rizma). U Europi, papir se poeo proizvoditi znatno kasnije, tek oko 1100 - tih godina. Najme, u to vrijeme javile su se prve radionice za runu izradu papira i to na Siciliji i u Valenciji, panjolska. U Italiji se javljaju prve radionice za izradu papira 1276 godine, a u Francuskoj u 14-om stoljeu Talijani osnivaju prve radionice. U Njemakoj poznata je radionica iz 1390. godine. Izumom pominih slova i drvene pree za tisak (Johan Gutenberg, oko 1440. godine, Mainz) zapoinje era "modernog" tiskarstva koja ubrzo uzrokuje znatno poveanje potronje papira i konstantan nedostatak ve tada vanog stratekog materijala. Usporedo se poinje polako razvijati manufakturna proizvodnja papira, a kao sirovine koriste se pamuk, lan, konoplja i stare krpe. No, osjea se stalni nedostatak papira zbog sve vee potronje i manjka osnovnih sirovina, krpa... Grozniavo se trai vlaknasti materijal koji bi omoguio nesmetanu proizvodnu papira bez ogranienja koliina. Francuz Luis Robert 1799. godine uvodi u proizvodnju prvi parni stroj pomou kojeg se mogla proizvoditi "beskonana" papirna traka uz primjenu beskonanog sita iz krpa kao osnovne sirovine, a nje je bilo nedovoljno da se zadovolje sve vee potrebe za papirom. Njemac Keller 1843 godine bruenjem drveta izmeu brusnih kamena dobio je drvena vlakna odnosno gusto vlaknasto tijesto koja su, pomijeana s vlaknima od krpa i lana, davala sasvim dobru osnovnu sirovinu za izradu papira. Na ovaj nain se zapravo dobila drvenjaa kao osnovna sirovina za izradu papira (koja se i danas koristi za izradu raznih omotnih i novinskih papira uz dodatak recikliranog starog papira). Godine 1870. pojavljuju se nove sirovine za izradu papira: bijeljena celuloza iz slame i natronska celuloza iz drva etinjara. Godine1884. poinje proizvodnja sulfitne celuloze iz etinjara. No, pravi tehnoloki napredak za masovnu industrijsku proizvodnju papira, i upotreba drveta kao baze za osnovnu sirovinu, poeo je tek u prvoj polovici dvadesetog stoljea. Osnovne sirovine za izradu papira i kartona su razne vlaknaste sirovine biljnog porijekla. Vlaknaste sirovine za proizvodnju papira : 1. drvenjaa 2. celuloza 3. poluceluloza 4. polutvorevina 5. reciklirani stari papir

Prema gramaturi (podjela po Klemmu) papiri se dijele na: 1. PAPIR (do 150 g/ m2) 2. KARTON (250 500 g/ m2) 3. LJEPENKA (600 5000 g/ m2)