Sie sind auf Seite 1von 500

SANJIN KODRI

Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti

BIBLIOTEKA BOSNISTIKA | MONOGRAFIJE

Knjiga 10

SANJIN KODRI

Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti


Slavistiki komitet i Sanjin Kodri; prvo izdanje, 2012. Sva prava pridrana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnoavati na bilo koji nain ili javno reproducirati bez prethodnog doputenja izdavaa i autora.

Izdava Slavistiki komitet, Sarajevo

Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Rakog 1, Sarajevo, BiH tel. (+387) 33 253 170 e-mail info@slavistickikomitet.ba www.slavistickikomitet.ba

Izdavaki savjet Biblioteke Bosnistika Knjievnost i kulturalne studije Enes Durakovi, Dejan urikovi, Renate Hansen-Kokoru, Sanjin Kodri, Zvonko Kova, Nazif Kusturica, Munib Maglajli, Angela Richter, Fahrudin Rizvanbegovi, Elbisa Ustamuji, Bogusaw Zieliski Glavni urednik Senahid Halilovi Urednik Sanjin Kodri Recenzenti Nihad Agi Enes Durakovi Zvonko Kova Fahrudin Rizvanbegovi

ISBN 978-9958-648-09-0 BIBLIOTEKA BOSNISTIKA | MONOGRAFIJE

Sanjin Kodri

Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti

Sarajevo, 2012.

Knjiga 10

Objavljivanje ove knjige finansijski su podrali Federalno ministarstvo kulture i sporta, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, Centar za civilizaciju Balkana BALMED (Istanbul, Turska) i Centar za napredne studije CNS (Sarajevo, BiH).

Kao sjeanje na moje roditelje, Osmana i Suadu Kodri, i kao uspomena mojim tetkama Ifeti i Mirsadi Kadi

Sadraj
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje (Knjievnopovijesne osobenosti novije bonjake knjievnosti i ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti). . . . . . . . . . . . . . . 21 II. Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, pro lost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjievno-kulturalnih konektivnih struktura) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.1. Kultura sjeanja i knjievne konektivne strukture (Smisao za historiju i okrenutost tradiciji; vrue i hladno sjeanje i sjeajna mitomotorika; ritualna i tekstualna koherencija i knjievna mnemonika). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2. Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formati (Funkcionalne, reprezentacijske i formativne kulturalno-memorijske opcije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2.1. Kanonski kulturalnomemorijski makromodel (Folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba; socijalna literatura; knjievnost NOB-a i socijalistiki realizam) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2.2. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel (Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam, neoizmi i poetike alijanse meuratnog doba; poratni predmodernizam) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.2.3. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel (Poratni modernizam; postmodernizam, ratno pismo i poetika svjedoenja) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

59

61

104

104

131

174

8 III. Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdia i Ponornica S. Kulenovia (Locus memoriae i dva primjera iz bonjakog knjievnog kanona). . . . . . 201 III.1. Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume: Unutranja povijest bonjake knjievnosti i knjievna reprezentacija nacionalne prolosti kao predaja povlatenog kulturalnog smisla . . . 203 III.2. Zeleno busenje E. Mulabdia: Austrougarska tema i nova vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 III.3. Ponornica S. Kulenovia: Austrougarska tema i prostori sjeanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 IV. Zakljune napomene: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385 V. Concluding Remarks: Cultural Memory and Representation of the Past in Modern Bosniak Literature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419 VI. Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441 Rezime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463 Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 475 Indeks vanijih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 483 Indeks vanijih pojmova i knjievnih naslova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 489 O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 497

Uvod

UVoD
Mi plivamo u prolosti kao riba u vodi i ne moemo pobjei od nje. Ali, nain naeg ivota i kretanja u tom mediju zahtijeva analizu i diskusiju. (Eric J. Hobsbawm) Jednoga dana, vjerovatno uskoro, neki e drugi E. H. Carr ustvrditi: to kulturnije postanu povijesne znanosti, a to povjesnije postanu one kulturne, to bolje za jedne i za druge. (Lynn Hunt) Posmatra li se literatura s motrita pamenja, ona se pojavljuje kao mnemotehnika umjetnost par excellence jer utemeljuje pamenje kulture; biljei pamenje kulture; ona je in pamenja; upisuje se u prostor pamenja koji se sastoji od tekstova; kreira prostor pamenja u kojemu se tekstovi-prethodnici preuzimaju preko stupnjeva transformacije. Tekstovi predstavljaju iskladiteno materijalizirano pamenje, to znai pamenje koje se materijalizira u manifestnim znakovima, u vanjskom pisanju. (Renate Lachmann)

To to ova knjiga poinje Uvodom kakav je ovaj samo je s jedne strane uvjetovano onim to je uobiajena praksa u radovima one vrste kojoj ona izvorno pripada * time da se prije stvarnog poetka akademskog tiva
knjiga, naime, predstavlja u osnovi neizmijenjenu verziju doktorske disertacije Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u bonjakoj knjievnosti 20. stoljea (Od utilitarizma preporodnog doba do savremene poetike svjedoenja), koju je autor 18. 11. 2009. godine odbranio na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu pred komisijom u sastavu: prof. dr. Fahrudin Rizvanbegovi (predsjednik), prof. dr. Enes Durakovi (lan, mentor) i prof. dr. Nihad Agi (lan). U tom smislu, naknadne intervencije u izvornom tekstu krajnje su rijetke i minimalne, to je i razlog da se u knjizi, s tek ponekim, nunim izuzetkom, ne referira na knjievnohistorijsku grau i literaturu iz vremena nakon njezina dovretka u ljeto 2009. godine; sve drugo, bilo koji iri zahvati u sam prvobitni tekst ove knjige, znailo bi pisanje manje-vie nove, to autoru, meutim, nije bila namjera.
* Ova

10

Sanjin Kodri

uopeno i pregledno, a prije svega informativno predstavi ono to je tip istraivanja koji ovakvo to podrazumijeva, ono to su njegovi ciljevi, zadaci te, naravno, predmet i metodologija, kao i njegov mogui ili barem eljeni znanstveni doprinos i domet. Ovaj, esto i sasvim formalni aspekt uvodnog dijela ove vrste literature i ovdje je uredno ispotovan, ali ovaj Uvod, s druge strane, u jednom svojem dijelu predstavlja i ono ipak usamljeno mjesto u ovoj knjizi gdje se autor u neskriveno linom glasu, dakle i svojim isto privatnim ja, barem u naznaci osvrnuo na tekst koji slijedi, bez scijentistike maske akademskog diskurza sagledavi i knjigu kao cjelinu, ali i samog sebe onakvog kakvim se vidi onda kad se na kraju ove knjige nala i ona posljednja taka koja je oznaila njezin zavretak. *** Izborom temeljnog problemskog fokusa te pojedinanih problemskih polja, ciljeva i zadataka istraivanja, kao i predmetne grae i njezina ukupnog metodolokog instrumentarija, ova knjiga i kao cjelina i u pojedinanim svojim dijelovima predstavlja naglaeno knjievnoteorijski utemeljen rad u podruju bosniakistike / bosnistike knjievne historiografije. Otud, u smislu opeg karaktera istraivanja, ona se tie, s jedne strane, i onog to je primjena, ali, s druge strane, i onog to su mogunosti metodoloke inovacije savremenih knjievnoteorijskih postavki i danas prominentnih analitiko-interpretativnih modela, u oba sluaja ostvarujui se u slubi konkretne i vrlo jasno predmetno ograniene bosniakistike / bosnistike knjievnohistoriografske prakse, koja je jedan od ravnopravnih aspekata ove knjige. Ovako koncipirana, ova knjiga svoje utemeljenje ima u sva tri kljuna segmenta savremene znanosti o knjievnosti u knjievnoteorijskom, knjievnohistorijskom i, konano, kritikom istraivanju, slijedei na ovaj nain s razlogom prisutan proces interdiscipliniranja kako partikularnog knjievnoznanstvenog, tako i ukupnog istraivakog rada u oblasti nekadanje humanistike. S ovim u vezi, istraivanje koje podrazumijeva ova knjiga po svojim tipolokim odreenjima pribliava se i istraivakim interesima te procedurama savremene kulturologije, a posebno zanimanjima danas utjecajnih tzv. kulturalnih studija u razliitim modalitetima njihova prakticiranja, pojavljujui se tako i u okvirima onog to je u nekadanjem, tradicionalnom humanistikom podruju ve odavno prisutna i prihvaena iroka tendencija postdisciplinarnog kulturaliziranja kako ukupnih humanistikih, tako i pojedinanih knjievnoznanstvenih istraivanja.

Uvod

11

Istraivanje koje podrazumijeva ova knjiga usmjereno je, pritom, viestrukim i posebno u lokalnom, bosanskohercegovakom kontekstu vrlo sloenim kako opim, tako i pojedinanim ciljevima. U opem smislu, a u vezi s teorijskim aspektom rada, ova knjiga predstavlja ne samo pokuaj dodatnog etabliranja savremenih kulturalno orijentiranih teorijskih postupaka i procedura unutar metodolokog instrumentarija bosanskohercegovake knjievnoakademske zajednice ve i nastojanje da se unutar ovog okvira, a temeljem kombiniranja elemenata bosanskohercegovake knjievnoznanstvene tradicije i savremenih knjievnoteorijskih ideja, ostvari i svojevrstan metodoloki pomak, koji bi trebao biti takav da je istovremeno sposoban kako metodoloki osnaiti bosanskohercegovaku knjievnoakademsku zajednicu u trenutku kad se ona otvara brojnim izazovima savremenog prouavanja knjievnosti, tako i funkcionirati na slian nain i ire, po mogunosti i izvan pojedinanih, lokalnih bosanskohercegovakih knjievnoakademskih okvira. S ovim u vezi, uz domae knjievnoznanstveno naslijee i uope iru tradiciju moderne knjievnoznanstvene misli, ova knjiga polazi prije svega od danas u svijetu sve utjecajnijih teorija kulturalnog pamenja, kao i od brojnih drugih a s ovim povezanih metodolokih ideja, koje se najee temelje na interesima semiotike knjievnosti i kulture te poststrukturalistikim tzv. novim knjievnim historijama, posebno se vezujui za koncepte reprezentacije prolosti i pitanja intertekstualnih relacija u knjievnosti, to je osnova na kojoj se na ovom mjestu pokuava uspostaviti prepoznatljiv, zaseban pristup knjievnosti ili interpretativna strategija koju autor uvjetno nominira odrednicom kulturalnomemorijska historija knjievnosti (ili, alternativno, kulturalnomemorijska knjievna historija), a to je, pak, ona jednako uvjetno govorei originalna metodoloka osnova iz koje autor nastoji pristupiti izuavanju novije bonjake knjievnosti, odnosno bonjake knjievne prakse od kraja 19. st. pa nadalje, ukazujui pritom na mogue naine i oblike uspjenog prilagoavanja i inoviranja knjievnoznanstvenih istraivakih pristupa razvijenih u bitno drugaijim knjievno-kulturalnim i znanstvenim kontekstima, a to je, dakle, tek jedan od ciljeva ove knjige onaj koji se tie pokuaja ostvarivanja doprinosa opoj knjievnoznanstvenoj praksi unutar polja aplikacije savremenih knjievnih teorija. Sutinski cilj ove knjige jeste, pak, u samom istraivakom angairanju na ovom mjestu uspostavljene interpretativne strategije u podruju vrlo konkretnog i jasno definiranog prouavanja novije bonjake, ali s obzirom na njezin kompozitni i policentrini karakter i dobrog dijela cjeline novije bosanskohercegovake knjievnosti. S ovim u vezi, preciznije govorei, esencijalni

12

Sanjin Kodri

cilj ove knjige jeste to da se iz metodoloke perspektive teorija kulturalnog pamenja te drugih savremenih teorijskih ideja ugraenih u koncept kulturalnomemorijske historije knjievnosti ponudi cjelovito i sistematsko znanstveno razumijevanje najvanijih razvojnih procesa i pojava novije bonjake knjievne povijesti, posebno one tokom 20. st., a sve to s obzirom na status knjievnosti kao dijela ukupnog kulturalnog sistema. U ovom smislu, ova knjiga ima za cilj ispitivanje oblika te vanih znaajki kulturalnog pamenja i reprezentacije prolosti to karakteriziraju devetnaestostoljetnu i dvadesetostoljetnu bonjaku knjievnost, i to na nain tretiranja njezinih kljunih i/ili reprezentativnih knjievnih fenomena paradigmatsko-egzemplarnih razvojnih pojava razliitih vrsta i razina te reprezentativnih primjera irih i pojedinanih knjievno-kulturalnih razvojnih procesa (od knjievnih stilsko-poetikih razdoblja do partikularnih anrovskih sistema), najvanijih knjievnih figura, temeljnih ili prekretniki vanih autorskih opusa i njihovih najznaajnijih sastavnica itd., uz njezine openitije karakteristike pokazujui sve vrijeme literarno-kulturalnu specifinost i prepoznatljivost bonjake knjievnosti u odnosu na druge, srodne knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, s jedne strane, te vanu i dosad kod nas nedovoljno istraenu neizbjenu povezanost i meuzavisnost knjievne djelatnosti i irih kulturalnih zbivanja i procesa, s druge strane. U ovakvoj situaciji, i konkretni zadaci istraivanja koje podrazumijeva ova knjiga i sami su, takoer, viestruki i sloeni, u skladu s kompleksnou kako ciljeva, tako i predmeta te metodologije istraivanja kao cjeline. U tom smislu, izrada ove knjige podrazumijevala je, najprije, konstituiranje potrebne teorijske osnove za istraivanje koja ona obuhvata, to u osnovi predstavlja sadraj njezina prvog poglavlja Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje (Knjievnopovijesne osobenosti novije bonjake knjievnosti i ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti). Ovakvo to ostvarilo se primarno kombiniranjem najvanijih elemenata bosanskohercegovake knjievnoakademske tradicije (posebno one koju je uspostavio vodei domai autorski niz koji ine Midhat Begi, Muhsin Rizvi i Enes Durakovi, kojem se potom prikljuuju drugi, mahom mlai autori), s jedne strane, te, s druge strane, elemenata najmanje triju relativno srodnih, ali ne i izjednaivih irih teorijskih koncepata teorija kulturalnog pamenja kao teorijskog koncepta razvijenog u, mahom, njemakoj i uope germanofonoj akademskoj zajednici (naroito u radovima Jana i Aleide Assmann, Renate Lachmann i dr.), potom knjievno-kulturalne semiotike Jurija M. Lotmana, a nakon toga i drugih razliitih, uglavnom franko- i anglofonih

Uvod

13

ka tekstualnoj analizi i/ili historijskim pitanjima usmjerenih (najee) poststrukturalistikih teorijskih opcija, posebno koncepta reprezentacije prolosti te koncepta intertekstualnih knjievnih veza i odnosa, razvijanih na razliite naine u itavom nizu brojnih teorijskih orijentacija i pojedinanih struja (izmeu ostalog, od pantekstualizma Rolanda Barthesa i dekonstrukcije Jacquesa Derridaa, preko savremene marksistike kritike i diskurznih teorija te amerikog novog historicizma i britanskog kulturalnog materijalizma, pa do feministike i rodne te postkolonijalne teorije i prakse i postdisciplinarnih kulturalnih studija itd.). Nakon uspostavljanja teorijske osnove i njezine nune, saete eksplikacije, naredni konkretni zadaci koje je podrazumijevala izrada ove knjige odnosili su se u prvom redu na analitiko-interpretativni tretman knjievnohistorijske grae novije bonjake knjievnosti, i to u irokom luku od njezina zaetka u vrijeme tzv. preporodnog doba s kraja 19., preko njezina sutinski najvanijeg razvojnog razdoblja tokom cjeline 20., pa do prvog desetljea 21. st., kad bonjaka knjievnost osvaja nove izraajne oblike te nove naine kako kulturalnog pamenja, tako i reprezentacije prolosti u uem smislu, zaokruujui tako svoju sloenu dvadesetostoljetnu povijest, to predstavlja sadraj drugog poglavlja ove knjige Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjievno-kulturalnih konektivnih struktura). U skladu s ekspliciranim ciljevima istraivanja, i istraivaki zadaci ove vrste odnosili su se primarno na problemskim fokusom definirano kulturalnomemorijsko ispitivanje razliitih kljunih razvojnih pojava i procesa kao paradigmatsko-egzemplarnih pokazatelja opih razvojnih zakonitosti i irih razvojnih fenomena novije bonjake knjievnosti, pri emu je izbor pojedinanih primjera u istraivanju bio takav da je u konanici u stanju zrcaliti ono to je ope i ire primjenjivo, a to je, takoer, sluaj i s treim poglavljem ove knjige Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdia i Ponornica S. Kulenovia (Locus memoriae i dva primjera iz bonjakog knjievnog kanona), koje, s jedne strane, kondenzira a, s druge strane, produbljuje istraivanje iz prethodnog poglavlja, na neto drugaiji nain pokazujui to da se i u mikroperspektivi kakvu ini od prethodnog umnogome gotovo nezavisno a detaljistiko komparativno kulturalnomemorijsko itanje dvaju kanonskih tekstova novije bonjake knjievnosti jednog sa samog kraja 19., a drugog iz posljednje treine 20. st. jasno ili barem dovoljno oigledno otkriva ono to je naroita unutranja povijest ove literature i njezina kulturalna

14

Sanjin Kodri

gramatika, koja je, naime, cjelovito predstavljena u prethodnom poglavlju ove knjige kao cjeline. Kad je rije o samom predmetu te metodologiji istraivanja koje obuhvata ova knjiga, valja naglasiti to da su njezin predmetni i metodoloki aspekt u meusobno vrsto, dijalektiki povezanom odnosu, i to ne samo u opem smislu, ve i vrlo konkretno, jer ne samo da je sam predmet prouavanja u ovoj knjizi temeljito i sutinski oblikovan izborom metodolokog instrumentarija ve je, isto tako, i samo metodoloko polazite istraivanja koje predstavlja ova knjiga ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti bitno odreeno stanjem i karakterom izuavane knjievnoznanstvene grae. S ovim u vezi, a kako je ve ranije naznaeno, nekoliko je temeljnih metodolokih pretpostavki ove knjige, pri emu je na njihovoj osnovi izvedena ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti istovremeno, s jedne strane, i pokuaj inovativnog otklona od tradicionalistikih knjievnohistorijskih pristupa knjievnoj materiji, ali isto tako i, s druge strane, pokuaj razrjeenja nekih, sasvim vidnih i ozbiljnih problema koji kao i u svijetu mue savremenu knjievnoznanstvenu praksu i kod nas posebno, to je, uostalom, i jedan od razloga zbog kojih se, na koncu, autor i odluio na to da se ne zadovolji doslovnim preuzimanjem ve postojeih teorijskih rjeenja, koncepata i procedura, ve da pristupi uspostavljenju nekog novog ili barem neto drugaijeg metodolokog polazita, o emu se detaljnije govori u poglavlju Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje (Knjievnopovijesne osobenosti novije bonjake knjievnosti i ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti). Pritom, kulturalnomemorijska historija knjievnosti podrazumijeva takvu vrstu knjievnohistorijskog interesa koji se metodoloki najvre uvezuje sa sloenim teorijskim pitanjima koja se tiu knjievnosti kao kulturalnog sredstva proizvodnje, pamenja, ouvanja i predaje kulturalnog smisla, kao i s brojnim srodnim knjievno-kulturalnim semiotikim postavkama te poststrukturalistikim idejama koje su u meuvremenu opskrbile knjievne prouavaoce itavim nizom novih naina razumijevanja knjievnosti i onih odnosa koji se sad smatraju meu najvanijima odnosa izmeu knjievnosti i historije ili knjievnosti i njezine tradicijske, kulturalne i drutvene pozadine (knjievnost u historiji, kulturi i politici) te, posebno, odnosa izmeu knjievnosti, (historijske) stvarnosti i njezine reprezentacije, ukljuujui i neizostavnu vezu knjievnosti s politikom u cijelosti, to su, dakle, neki ali ne i jedini metodoloki elementi koji na naroit nain ulaze u okvire kulturalnomemorijske historije knjievnosti, omoguujui tako i bitno drugaiji knjievnoznanstveni pogled na noviju

Uvod

15

bonjaku knjievnost, utoliko prije to se ova literatura kao cjelina dobrim dijelom pokazuje i kao knjievnost smisla za historiju te knjievnost izrazite okrenutosti tradiciji, sve to i zato jer se ove pojave u ukupnoj novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti ispostavljaju kao neke od njezinih najvanijih konstanti, koje se u ovom kontekstu uporno tradiraju i variraju od vremena s kraja 19. st., od, dakle, doba kad se u osnovi konstituira cjelokupna novija bonjaka knjievnost, pa sve do savremenog i, konano, recentnog knjievno-kulturalnog trenutka. Pri svemu ovom, upravo kulturalnomemorijska historija knjievnosti pokazuje se kao posebno pogodna za pristup ukupnoj novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti, to je onaj okvir unutar kojeg se u ovoj knjizi na razliite naine, u razliitim oblicima i u razliitoj mjeri fokusira nekoliko kljunih pitanja, meu kojima neka od vanijih jesu i slijedea: (1) uloga knjievnosti u mehanizmima formiranja vlastite i ire, nacionalne tradicije, (2) odnos knjievnosti prema uglavnom nacionalnoj prolosti kao sredinjem elementu u konstituiranju ovdanje kulture sjeanja, (3) suodnoenje knjievnosti i kulturalnih politika nacionalnog identiteta, ukljuujui i aspekt nacionalne imaginacije, (4) pitanja reprezentacijske moi knjievnosti kao konstitutivnog dijela kulture u cijelosti, pa, donekle, i (5) problemi, uvjetno govorei, eksterne, tj. kritike i historijske knjievne kanonizacije itd. Kao ovakvo, kulturalnomemorijsko istraivanje koje obuhvata ova knjiga posebnu panju posvetilo je ne samo danas isticanoj politici ve i poetici knjievnog teksta, sad, meutim, shvaenoj u kulturaliziranoj perspektivi, zahvaljujui emu ovdje je naznaeno i zanimanje za (6) prouavanje izuzetno irokog polja hibridnih oblika prije svega (7) tzv. poetikog sinkretizma i (8) tzv. sinkretikih anrova kao naroitih naina na koje, iz razliitih razloga i u razliitim aspektima, ukupna novija, a posebno bonjaka knjievnost 20. st. pamti i prisjea se vlastite kulture, cijelih kulturalnih sistema ili nekih njihovih kljunih ili reprezentativnih elemenata, pri emu ak i tzv. formalne knjievne oznake vrlo esto zadobivaju sposobnost znaenja, bilo u kulturalnom, bilo u uem, sadrajnom smislu. Uz ovo, u ovoj knjizi naroito se minuciozno prate (9) sloeni procesi unutranjeg razvoja ukupne novije, a, opet, posebno bonjake knjievnosti 20. st., poput prije svega (10) ovaj put unutarknjievnih povijesnorazvojnih procesa kanonizacije ili knjievnokanonske mmoire volontaire, (11) knjievnotradicijskih struja u znatno liberalnijim povijesnorazvojnim fazama te (12) razliitih autoregulativnih memorijskih formacija postkanonskih kulturalnih (sup)sistema, to su sadraji koje na razliite naine obuhvataju poglavlja Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost i predaja kulturalnog smisla

16

Sanjin Kodri

(Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjievnokulturalnih konektivnih struktura) i Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdia i Ponornica S. Kulenovia (Locus memoriae i dva primjera iz bonjakog knjievnog kanona). Pri svemu ovom, u smislu realizacije i, uvjetno govorei, formalnog pristupa izuavanom predmetu, uslijed izrazite obimnosti predmetne materije, istraivanje koje obuhvata ova knjiga fokusiralo se kako je takoer prethodno naglaeno na paradigmatsko-egzemplarne knjievne fenomene, te se uz elaboriranje opih pojava i opih zakonitosti uglavnom insistiralo na najvanijim knjievnim figurama i/ili reprezentativnim primjerima irih knjievnih razvojnih tendencija i procesa. S ovim u vezi, u ovoj knjizi preferirao se kvalitativni, a ne kvantitativni koncept znanja, te su se, uz druga pojedinana pitanja i probleme, ispitivale kulturalnomemorijske znaajke te uope kulturalni status prije svega knjievnopovijesnih razdoblja i, donekle, irih anrovskih sistema, individualnih autorskih opusa te pojedinanih kljunih knjievnih ostvarenja itd., pri emu je, pak, posebna panja posveena onim knjievnim fenomenima i zasebnim knjievnim pojavama koje predstavljaju vane, prijelomne take u ukupnim poetikim, kulturalnim i historijskim razvojnim obrascima novije bonjake knjievnosti, a zapravo onim momentima koji su bitnije promijenili njezinu cjelokupnu pojavu. Ovakvo to prvenstveno je sluaj u poglavlju Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost i predaja kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjievno-kulturalnih konektivnih struktura), dok je naspram sintetsko-panoramske perspektive prethodnog, kao druga strana istog novia u poglavlju Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdia i Ponornica S. Kulenovia (Locus memoriae i dva primjera iz bonjakog knjievnog kanona) do izraaja dola podjednako vana analitiko-partikularna perspektiva praenja znaajnih knjievno-kulturalnih mikrofenomena, kakve u novijoj bonjakoj knjievnosti predstavlja i u njezinim okvirima dominantna tzv. austrougarska tema, ba kao i pojava Zelenog busenja (1898) Edhema Mulabdia, prvog bonjakog romana, te pojava Ponornice (1977) Skendera Kulenovia, prvog romana u bonjakoj knjievnosti koji bi se mogao smatrati cjelovito ostvarenim romanom kulturalnog pamenja. Pritom, ovo poglavlje ostvareno je i kao mogui ili ogledni primjer u pojedinim aspektima i neto drugaije izvedbeno-metodoloke varijante kulturalnomemorijske historije knjievnosti, s neto vie oitih dodirnih taaka s drugim historijski usmjerenim pristupima knjievnosti, ukljuujui i tradicionalnije

Uvod

17

knjievnohistorijske metodologije, ime se u konanici, s jedne strane, htjelo i praktino ukazati na potencijalnu metodoloku viestrukost izvedbenih modela kulturalnomemorijske historije knjievnosti, dok je, s druge strane, ovakvo to voeno i namjerom da se na jednako praktian nain dodatno ukae i na brojne elemente metodoloke kompatibilnosti ove interpretativne strategije u nastanku u odnosu na ono to su ve postojei okviri knjievnohistorijskih ili uope knjievnoznanstvenih prouavanja. Konano, svim ovim, time kakva ova knjiga jeste i kao cjelina i u pojedinim svojim dijelovima, odnosno s obzirom na ono to su opi i pojedinani ciljevi i zadaci te predmet i metodologija istraivanja koje predstavlja ova knjiga, autor je njezin mogui ili barem eljeni znanstveni doprinos i domet htio vezati za nekoliko vanih taaka. U irem smislu, a kako je ranije donekle i istaknuto, zahvaljujui ideji kulturalnomemorijske historije knjievnosti i na njoj zasnovanom pristupu novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti, ova knjiga pisana je s namjerom ostvarivanja mogueg doprinosa trenutno jo uvijek nedovoljno iroko razvijenom repertoaru teorijsko-metodolokih strategija prije svega bosanskohercegovake knjievnoakademske zajednice, posebno u smislu cjelovitijeg uvoenja, potpunijeg etabliranja te smislenijeg iskoritavanja prominentnih savremenih teorijsko-metodolokih procedura i inovativnih rjeenja ove vrste unutar ovdanjeg knjievnoznanstvenog konteksta. Naime, uprkos katkad dosta znaajnim pomacima i sve prisutnijim poboljanjima tokom prethodnog razdoblja, bosanskohercegovaka knjievnoakademska zajednica, uza sve druge svoje probleme, i dalje je u stanju izrazite potrebe za potpunijim pribliavanjem onom to su isprobani i dokazani metodoloki postupci u razvijenijim knjievnoznanstvenim sredinama, a jo vie u stanju potrebe za iznalaskom one interpretativne strategije ili vie njih koja nee znaiti tek trendovsko-pomodarsko povoenje za teorijskim novitetima i uope za na prvi pogled izrazito primamljivim novim proizvodima to se nude na svjetskom knjievnoakademskom tritu, tim prije to su, naalost, i dosadanja unapreenja metodoloke situacije u ovom kontekstu ee bila sporadian, a rjee sistematski organiziran in, kao i, u pojedinim sluajevima, tek znak nekad i isto malograanske, provincijski neuke prijemivosti za novo i, naroito, strano. Pritom, treba, meutim, kazati i to da je ova knjiga zamiljena i tako da ne ostane samo na tome da tek zagovara cjelovitije uvoenje i potpunije prihvatanje onih teorijskometodolokih postupaka koji inkliniraju odavno izrazito vanom kulturaliziranom inter- i postdisciplinarnom pristupu knjievnoj materiji, ve se autor nada da bi ona mogla isto tako otvoriti i jo novije, inovativnije

18

Sanjin Kodri

perspektive i moduse prouavanja knjievne djelatnosti BiH, i to one koji su prilagoeni upravo ovom, domaem knjievno-kulturalnom kontekstu, to se barem ini znaajnijim i sutinski bitnim. U uem smislu, pak, najpotpuniju opravdanost i glavninu eljenog znanstvenog smisla i opravdanja ove knjige njezin autor vidi prije svega u njezinu naroito problemski definiranom predmetu bavljenja u injenici da predstavlja mjesto izuavanja izrazito interesantnih i nadasve znanstveno vanih, a dosad ipak u cijelosti neistraenih aspekata ukupne novije povijesti bonjake knjievnosti, a kakve razumije se predstavlja i izuavanje pojava njezina kulturalnog pamenja, ba kao i izuavanje njezinih historijskoreprezentacijskih znaajki kao takvih. S ovim u vezi, ova knjiga zamiljena je i s mogunou da slui i kao jedan od moguih poticaja za inicijalno otvaranje ovih dviju naroitih, izrazito velikih tema u podruju bosniakistikih / bosnistikih knjievno-kulturalnih studija, to vrijedi i to spomenuti jesu knjievnoznanstveni problemi koji jo uvijek nisu adekvatno tretirani ni u sluaju drugih junoslavenskih i uope bonjakoj ili bosanskohercegovakoj knjievnosti srodnih knjievnih tradicija. Pri svemu ovom, bavei se problemom kulturalnog pamenja i reprezentacije prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, autor je ovu knjigu zamislio barem jednim dijelom i kao jedan od moguih nacrta za neku vrstu kulturalne poetike i/ili kulturalne historije novije bonjake knjievnosti, to, naravno, ne znai da bi ova knjiga mogla zamijeniti kod nas jo uvijek prisutnu kulturalno-civilizacijsku prazninu nepostojanja cjelovite historije nacionalne bonjake, ali, isto tako, i nadnacionalne, mozaike bosanskohercegovake knjievnosti u cijelosti, prazninu koja je jedna od jo uvijek trajuih posljedica viedesetljetnog negiranja, marginaliziranja ili zanemarivanja knjievne prakse u BiH. Naravno, iako je ova knjiga okrenuta prije svega bosniakistikom / bosnistikom interesu, autora bi, takoer, radovalo kad bi ona zahvaljujui specifinom, medijalno-liminalnom poloaju knjievno-kulturalne tradicije BiH unutar ukupnog junoslavenskog knjievnog i kulturalnog prostora, ali i u openitijem kontekstu postala i jedno od moguih polazita za daljnje, naprednije ili obuhvatnije komparativne i druge sline uvide u poetiki, historijski i kulturalni razvoj te stanje cjeline junoslavenske interliterarne zajednice i njezina knjievno-kulturalnog sistema, pa i ire, utoliko prije to ni knjievnost ni kultura sutinski nikad ne ostaju u uskim granicama lokalnog i pojedinanog, a to je i poticaj i izazov koji bi na svoj nain trebala prihvatiti i pratiti i knjievno-kulturalna znanost.

Uvod

19

*** Takom koja se nalazi na njezinu kraju ova knjiga ipak nije zavrena, zbog ega njezin kraj jeste tek prividan. Ona je, s jedne strane, samo jedan od moguih odgovora na temu kojom se bavi, odgovor kao takav sasvim nekonaan, pa je zato, s druge strane, ova knjiga i naznaka poetka jednog drugog, cijeli ljudski ivot dugog teksta, koji se ve sad autoru s nestrpljenjem najavljuje i kao niz mjesta pamenja onog to je begievska radost susreta s ljepotom, ba kao i kulenovievsko stalno vraanje onom istom smaragdu svoje Une.

I. Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje


(Knjievnopovijesne osobenosti novije bonjake knjievnosti i ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti)

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

23

I.
Razvoj novije bonjake knjievnosti, odnosno bonjake knjievne prakse od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., ba kao i na poetku novog milenija, s jedne strane sasvim vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, dok, s druge strane, jednako jasno pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obiljeja, koja i ovoj knjievnosti osiguravaju status prepoznatljive literarne cjeline i mimo onih u osnovi formalnih kriterija kojima knjievna historija ve tradicionalno raspoznaje granice na kojima prestaje jedna i zapoinje druga, ma koliko bliska, ipak razliita knjievna pojava, zaseban knjievnopovijesni niz.1 Ova posebnost bonjake knjievnosti, statusno jednaka posebnosti svake druge knjievnosti bilo u junoslavenskom kontekstu, bilo u sluaju drugih meusobno izrazito srodnih i povezanih literatura posebnost koja, dakle, jeste stvarna, ali nipoto ne podrazumijeva apsolutnost knjievnih granica i okvira, ve naprotiv prisutnost razliitih i brojnih meuknjievnih veza i uzajamnosti temelji se, nesumnjivo, i na specifinom historijskom, kulturalnom i knjievnom iskustvu konteksta za koji je ova knjievnost svojom prirodom vezana, ali isto tako i na onom to je za sama knjievna zbivanja zasigurno mnogo vanije i presudnije na, uz ostalo, naroitoj, upravo knjievnoj artikulaciji istog ovog historijskog iskustva i, jo vie, iste ove kulturalno-knjievne tradicije, to su vjerovatno i najizraPojam interliterarna zajednica ovdje se koristi u onom znaenju koje mu je dao Dionz uriin (1991), a koji njime oznaava zbir knjievnosti meu kojima postoje vie ili manje uski oblici koegzistencije, vea ili manja mjera razvojne uzajamnosti, meu kojima se javlja vie ili manje izrazita mjera korelacije. Pritom, ovako shvaena ideja interliterarne zajednice ne dovodi, naravno, u pitanje ono to je posebnost pojedinanih literatura koje je ine, jer kako to obrazlae uriin te komponente, nacionalne ili druge pojedine knjievnosti, imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja. Njihov je rezultat originalnost i neusporediva samosvojnost svake pojedine knjievnosti. Taj neposredni faktor samobitne cjeline ne moe biti anuliran faktorom drugaijeg tipa. Upravo iz ove osnove izveden je i pojam junoslavenska interliterarna zajednica, iju ideju, uz druge autore, u ovdanjoj znanosti o knjievnosti posebno zagovara Zvonko Kova (2001, 2005), prema kojem ovu meuknjievnu zajednicu sainjavaju slovenaka, hrvatska, bosanska (bonjaka), srpska, crnogorska, makedonska te bugarska knjievnost, dok su joj diferencijalne karakteristike jezika srodnost, djelomina jednojezinost, prostorna povezanost, povremeni zajedniki drutveno-politiki okviri, razliita pripadnost nadnacionalnim prostorima, viestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova (usp. Spahi 2008:87).
1

24

Sanjin Kodri

zitiji inioci koji su tokom vremena na razliite naine oblikovali prepoznatljive identitete bonjake knjievnosti kao osobene knjievne pojave, a otud i znaajan dio onog to su i karakteristini identiteti bosanskohercegovake knjievnosti kao policentrine kompozitne cjeline. I tradicionalna knjievna historija raspoznavala je karakteristinost knjievne djelatnosti u BiH, ak vrlo rano, pa tako i onda kad jo uvijek nije govorila ne samo o statusnoj posebnosti bonjake knjievnosti kao takve, ve ni o posebnosti ove vrste u sluaju bosanskohercegovake knjievnosti, pri emu je svoje u naelu najee ispravne dojmove nerijetko opisivala kao naroitu bosansku aromu jedinstvenu i prepoznatljivu u irim, obino jugoslavenskim / junoslavenskim literarnim okvirima, kako to, uz ostalo, pokazuje i primjer ideje o tzv. pripovjedakoj Bosni Jovana Kria, jednog od prvih ozbiljnijih izuavalaca knjievnog stvaralatva u BiH novijeg doba, ili, pak, razumijevanje nekih aspekata ovdanje knjievne prolosti u radovima Pere Slijepevia ili Rize Ramia, odnosno drugih autora ovog, starijeg narataja bosanskohercegovakih historiara knjievnosti.2 Novija knjievna historija, posebno ona u vremenu od kraja ezdesetih i poe tka sedamdesetih godina 20. st. i dalje, nastavit e ovaj sasvim opravdani
I onda kad je rije o starijoj bonjakoj knjievnosti, tradicionalna knjievna historija rano je ukazala na neke njezine specifinosti u irem kontekstu. Tako ini i, primjera radi, jo Safvet-beg Baagi, prvi reklo bi se bonjaki historiar knjievnosti u modernom smislu rijei, kad u svojoj bekoj doktorskoj disertaciji Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti (1912) govori o elementima domovinske ili zaviajne prepoznatljivosti bo njakog pjesnikog stvaralatva na orijentalnim jezicima s obzirom na ono to je okvir cjeline osmansko-islamskog divanskog pjesnitva. U tom smislu, a nezavisno od toga koliko danas bile suspektne, pojedine Baagieve teze i dalje su znakovit i kulturalnopovijesno vaan primjer ranih pokuaja definiranja nekih bitnih inilaca povijesti bonjake knjievnosti kao takve. Takoer, na ovom mjestu valja posebno spomenuti i knjigu Die Anfnge der Europisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina (1934) njemakog slavista Maximiliana Brauna, po svoj prilici jedan od prvih znaajnih sintetskih radova posveenih poecima novijeg bonjakog knjievnog stvaralatva (usp. Braun 2009). Pritom, dovodei u vezu osobenosti bonjake knjievne djelatnosti iz vremena austrougarske uprave u BiH i ire procese evropeizacije, Braunov rad jedan je i od vrijednih primjera rane evropske recepcije bonjake knjievnosti i kulture, ba kao i mogui primjer umnogome evropocentrinog i, posebno u nekim svojim aspektima, orijentalistikog razumijevanja bonjake Drugosti u evropskim knjievnokulturalnim okvirima, zbog ega je danas i mogui predmet razliitih dekonstruktivnih, a naroito postkolonijalnih itanja, odnosno uope intrigantno poticajna osnova za razliite inovativne pristupe najprije bonjakoj knjievnosti s kraja 19. i poetka 20. st., a potom i ukupnosti novije bo njake knjievne prakse (to je manje-vie i nain na koji e se Braunovom knjigom autor koristiti u ovoj knjizi kao cjelini).
2

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

25

i razlono utemeljeni poetni interes za pitanja bosanskohercegovake, a potom i bonjake knjievnosti, postepeno nadilazei u meuvremenu zahvaljujui poznatim politikim prilikama jugoslavenskog socijalizma plasiranu ideju literarnog jugoslavenstva, u godinama nakon Drugog svje tskog rata naroito snano nametnutu unitaristiku kulturalno-ideoloku opciju koja je, u duhu koncepta bratstva jedinstva i zarad izgradnje zamiljenog jugoslavenskog nadnacionalnog monolitnog knjievnog i kulturalnog identiteta, nekritiki insistirala na previanju, pa ak i doslovnom brisanju kako se tvrdilo zastarjelih ili nazadnih, a zapravo ideoloki nepoeljnih iako prirodnih i razumljivih nacionalnih knjievno-kulturalnih prepoznatljivosti.3 Nakon godina manje ili vie izraenog ignoriranja, a esto i svjesnog zanemarivanja ovdanje knjievne batine, ovakvo to, ovaj, naime, novi, ideolokim liberaliziranjem ireg drutvenog konteksta omoguen trend u pristupu bosanskohercegovakom knjievnom naslijeu, vremenom e, polahko i postepeno, rezultirati sve cjelovitijim i sve sistematiziranijim izuavanjem knjievnosti u BiH te nakon niza nerijetko estoko kritiziranih i uope na razliite naine osujeivanih, pa ak i zabranjivanih pokuaja konanim institucionalnim etabliranjem najprije ideje
Primjera radi, u predgovoru Zbornika savremene bosansko-hercegovake proze (1950), prvog izbora iz bosanskohercegovake knjievnosti nakon Drugog svjetskog rata, jasno se ukida svaka iluzija o zasebnom literarnom identitetu bosanskohercegovake knjievnosti kao takve, te se rezolutno poruuje: Potrebno je i mogue ovdje govoriti samo o knjievnicima, jer knjievnost Bosne i Hercegovine sa nekim svojim specifinim osobinama posebne knjievnosti ne postoji (Nazei 1950:8), dok u tekstu Problemi rada na istoriji jugoslovenskih knjievnosti isti autor kao u prethodnom sluaju Salko Nazei, osniva i dugo vremena voditelj Katedre za istoriju jugoslovenskih knjievnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ni na koji nain ne pretpostavlja ak ni mogunost postojanja bosanskohercegovake, a pogotovo ne bonjake knjievnosti, iji se autori i djela raspodjeljuju u okvire hrvatske ili srpske knjievnosti (koje su, dakle, za Nazeia sasvim prihvatljive knjievne pojave): S ovim u vezi je isto tako delikatno pitanje kako e se zvati ta naa istorija knjievnosti. Meni lino ini se da postoje samo dvije mogunosti: to moe da bude ili istorija jugoslovenske knjievnosti ili, to je meni lino prihvatljivije, istorija jugoslovenskih knjievnosti. Pa i kad se tu sloimo, ostaje jo delikatnije pitanje rasporeda i odnosa, o emu ovdje treba da se porazgovara. [] Prije svega, to nije jedna knjievnost. Gledano sa stanovita jezika, tu su u pitanju tri jezina podruja, od kojih je oigledno najkomplikovanije srpskohrvatsko. Knjievnost kazana ili napisana na jednom jeziku nije jedna, ve dvije. I tu su najsloeniji problemi. Usljed specifinih uslova istorijskog razvoja Srba i Hrvata, u knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku javile su se pored zajednikih crta vrlo rano i razlike uslovljene mnogim faktorima. I dok jo nismo doli do uobliavanja i formiranja nacija, pa u modernom smislu ni nacionalnih kultura, mi smo se razdvajali u nazivima koji su esto bili vjerski ili usko religiozni. [] No, to je prolost. A mi treba da kaemo kakvu istoriju knjievnosti danas hoemo. (Nazei 1965:211)
3

26

Sanjin Kodri

bosanskohercegovake, a nakon ovog, u okolnostima dodatnog otopljenja politike klime, i bosanskomuslimanske bonjake knjievnosti.4 Slijedom dogaaja, ali zahvaljujui i pojavi znaajnog broja izrazito vrijednih knjievnih ostvarenja, posebno u domenu i tad naroito utjecajnijih anrova kakvi su prvenstveno roman, pripovjedna proza i pjesnitvo, ostvarenja koja su kao takva zahtijevala i odgovarajui kritiki i knjievnohistorijski odgovor,5 i bosanskohercegovaka i bonjaka knjievnost u ovom trenu tku dobivaju i svoje prve stvarne knjievnoznanstvene opise, koji su, istina,
Dio ove uarene atmosfere, kao i nimalo jednostavan kontekst u kojem se deavaju procesi legitimiranja bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti, mogu, uz niz drugih slinih primjera (usp. npr. radove objavljene u: Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine [1971], Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja [1977], Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u knjievnoj kritici [1984/85] i sl.), posvjedoiti i rijei Midhata Begia iz 1970. godine, kad, najednom otkrivi itavu jednu i njemu samom dotad nepoznatu knjievnu tradiciju, i iznenaen, ali i polemiki uzbuen pie: Da je, na primjer, u prolosti postojala samo muslimanska narodna knjievnost bez ikakvog svog uticaja i produetka u umjetnikom stvaranju Muslimana, a tu injenicu niko ne moe porei, toj etniko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen knjievni izraz i njena knjievnost. Da ne govorimo tu i o alhamijado literaturi i stvaranju na orijentalnim jezicima, to samo pojaava na potvrdni stav. [] Zato i nacionalna, vertikalna i teritorijalna, horizontalna slika presjeka dolaze u obzir, pa prema tome, na primjer, opravdano je govoriti i o muslimanskim (pa i jevrejskim) piscima u Bosni i Hercegovini i o njihovoj knjievnosti. To dinamiko shvatanje moe se primijeniti i na pisce koji ive van Republike, sa svim ogradama koje proizlaze iz njihove pripadnosti hrvatskoj ili srpskoj knjievnosti. (Begi 1987:5658) (O Begievu ueu u procesima kanonizacije bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti usp. npr. Kodri 2006, 2007, 2010a; uz dodatne pojedinosti, na istom mjestu dostupni su i relevantni izvori te ira literatura o ovom problemu.) 5 Tako, slino Begiu, 1977. godine Enes Durakovi pie: Trideset godina koliko nas dijeli od posljednjeg rata, irok je vremenski raspon u kojem se knjievno stvaranje u Bosni i Hercegovini ukazuje kao izuzetno dinamina literarna stvarnost u kojoj se krupniji pokreti i preobraaji prepliu s jedva vidljivim prelivima, zvuni glasovi s tihim akordima i skrivenim impulsima, to se naoko nevidljivo razrastaju i preobraavaju u kvalitetno novo i samosvojno, izgraujui zanimljiv reljef bogat morfolokim posebnostima, unutar jednog opeg, prvom pogledu jasno uoljivog koncepta i modela stvaranja. Taj dinamini knjievni razvoj nije, naalost, uvijek praen i budnom svijeu nae znanstvene knjie vnokritike prakse, koja je due vrijeme zaostajala za literaturom koju prati, ili se radije bavila irim planovima ostalih nacionalnih literatura. Tek negdje ezdesetih godina bosanskohercegovaka knjievna kritika pokazat e prva ozbiljnija zanimanja za suvremeno stvaranje u Bosni i Hercegovini, da bi u novije vrijeme doivjela pun i plodotvoran razvoj. // U prvi mah se ini da je bilo potrebno da se pojave takva izuzetna djela kakva su Selimoviev roman Dervi i smrt ili Dizdareva zbirka pjesama Kameni spava, pa da se napokon shvati da se i na ovom, usudom nam dodijeljenom tlu stvara literatura dostojna panje.
4

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

27

spram ukupnosti bosanskohercegovakog i bonjakog knjievnog korpusa i u svojem vremenu znali ostati katkad parcijalni i nedovoljni, ali su ipak u vlastitom predmetnom okviru ponudili dotad nepostojea razumijevanja jednog vanog dijela rasutog bonjakog knjievnog arhipelaga te uope jo uvijek do kraja nesastavljenog bosanskohercegovakog knjievnog mozaika. Pritom, veina ovih i sintetskih studija o bosanskohercegovakim knjievnim temama i studija o pojedinanim ovdanjim knjievnim pojavama, jednako kao i znaajan broj reprezentativnih izbora i slinih prireenih izdanja iz bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti, koji se takoer u meuvremenu pojavljuju, ni u kojem sluaju nee, meutim, prvenstveno apologetski-simplificirano ukazivati tek na postojanje stvarnih a dotad manje-vie redovno previanih bosanskohercegovakih knjievnih specifinosti te dodatnih posebnosti koje u irem bosanskohercegovakom okviru distinktivno karakteriziraju bilo bonjaku, bilo bosanskohrvatsku i bosanskosrpsku knjievnost te jevrejsku knjievnu tradiciju u BiH kao ovdanje pojedinane nacionalne knjievne tokove, ve e, naime, u skladu s mogunostima i ukupnim prilikama svojeg doba, nuditi esto i danas vrlo znaajna i poticajna razumijevanja nekih od sutinskih aspekata knjievnorazvojnih pojava i procesa u bosanskohercegovakom kontekstu, a zapravo ono, dakle, to je iz perspektive knjievne znanosti zasigurno najvanije.6 Na ovaj nain, uprkos brojnim politikim opstrukcijama i ideoNo, pravi razlozi lee, ini nam se, koliko u isto knjievnim, toliko i u opedrutvenim kretanjima. (Durakovi 2003a:11) 6 Onda, pak, kad je rije o statusu knjievnosti u BiH te meusobnim odnosima nacionalnih literatura u ovom podruju, ovakvo to ve kod Muhsina Rizvia artikulirano je na sad ve znatno sistematiziraniji nain (jo 1980. godine): Pojavnost bosanskohercegovake knjievnosti u njenom historijskom sumiranju konstituie nekoliko evidentnih statikih kategorija i dinamikih inilaca. Prvi je vertikalna (dijahronijska) ukupnost i horizontalna (sinhronijska) skupnost svih stvaranja i tradicija. Drugi je ono to ova prva kategorija nuno podrazumijeva tolerancija koja pretpostavlja postojanje razlika. Trei inilac je zalaenje kao pojava cirkuliranja, difuzije i osmoze knjievnih pojava, kako u horizontalnom tako u vertikalnom smislu. // Postoje, u daljem razmatranju, etiri fa ktora koji strukturiraju historijsku svijest o bosanskohercegovakoj knjievnosti: a. Svijest (genetika) svake knjievne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu. b. Svijest o bosanskohercegovakoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne tolerancije prema drugim knjievnim tradicijama, te iz znanja o autohtonom poloaju svake tradicije na bosanskohercegova kom tlu. c. Svijest o meusobnim odnosima koji su nunost na liniji zajednikog jezika, bolje reeno kada se historijski posmatra, fundamentalne jezike baze, zatim, na liniji historijske nunosti ivljenja i interesa odranja, na liniji zajednike uzajamne tematike, ideologije socijalnog opstanka, te, najzad, na liniji interesa stilsko-estetskih dodira i proimanja. d. Svijest o prirodnom zalaenju u matine literature kod srpskih i hrvatskih pi-

28

Sanjin Kodri

lokim ogranienjima, kojih nije bilo ni malo niti su bila bezazlena i koja su u meuvremenu osnaena i nacionalistikim idejama sve donedavno redovno pratila izuavanje sveukupne bosanskohercegovake, a posebno bonjake knjievnosti, napravljen je vidan i znaajan pomak u poimanju ovdanje knjievne prakse, za to uz Aliju Isakovia kao, izmeu ostalog, prireivaa glasovitog Biserja (1972), prve antologije bonjake knjievnosti ikad u novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te, konano, kanoniziranja i prezentiranja knjievne prolosti u BiH najvee zasluge imaju prije svih Midhat Begi, Muhsin Rizvi i Enes Durakovi, pogotovo onda kad je rije o bonjakom knjievnopovijesnom toku, a potom i itav niz drugih autora i autorica, od kojih e neki u meuvremenu ispisati neke od zasigurno kljunih ili vanijih priloga historiji bilo bosanskohercegovake, bilo bonjake knjievnosti u razliitim oblastima njezina prouavanja, poev od usmene, preko starije, pa do novije i savremene knjievnosti te knjievnosti za djecu i omladinu.7
saca. Kod bosansko-muslimanskih pisaca uzimanje srpskih i hrvatskih knjievnih djela kao uzora na liniji knjievnostilskih osobina srpskohrvatskog jezika te junoslavenske, kasnije jugoslavenske uzajamnosti. (Rizvi 1984/85:2122) 7 U ovom smislu, a uzevi u obzir i aktuelno stanje stvari u ovom podruju, ini se va nim makar spomenuti imena nekih od ovih brojnih, uglavnom bosanskohercegovakih autora i autorica, ali i onih izvan BiH, poput npr. slijedeih (bez obzira na to to i meu navedenim postoji esto znaajna razlika u doprinosu koji su ostvarili u izuavanju ovdanje knjievnosti): Nihad Agi, Uzeir Bavi, Hamid Begi, Slobodan Blagojevi, enana Buturovi, Hatida Dizdarevi-Krnjevi, Esad Durakovi, Muhidin Danko, Dejan urikovi, Muhamed Filipovi, Ivo Frange, Sulejman Grozdani, Lamija Hadiosmanovi, Fatma Hasanbegovi, Muhamed Hukovi, Muris Idrizovi, Hanifa Kapidi-Osmanagi, Enver Kazaz, Zilhad Kljuanin, Radomir Konstantinovi, Nikola Kova, Zvonko Kova, Mirsad Kuni, Josip Lei, Zdenko Lei, Ivan Lovrenovi, Munib Maglajli, Emina Memija, Gordana Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirovi, Alija Piri, Kasim Prohi, Fahrudin Rizvanbegovi, Aia Softi, Vedad Spahi, Mile Stoji, Ljubica Tomi-Kova, Stevan Tonti, Risto Trifkovi, Elbisa Ustamuji, Marko Veovi, Radovan Vukovi, Vojislav Vujanovi Takoer, posebno treba istai nekoliko u meuvremenu ostvarenih vanih projekata koji su u paralelizmu bosanskohercegovakog i bonjakog koncepta uzajamnosti i komplementarnosti bitno doprinijeli afirmaciji i jednog i drugog vida sistematizacije nae knjievnosti, a to su, prije svega, edicije: Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Veselin Maslea, Sarajevo, dugoroan projekt utemeljen 1965.), Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga (Svjetlost, Sarajevo, 1984/85) i Prilozi za istoriju knjievnosti Bosne i Hercegovine (Institut za knjievnost, Svjetlost, Sarajevo, 1991), odnosno Muslimanska knjievnost XX vijeka, IXXV (Svjetlost, Sarajevo, 1991), Bonjaka knjievnost u 100 knjiga (Preporod, Sarajevo, dugoroan projekt utemeljen 1993.) i Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, IVI (Alef, Sarajevo, 1998), a potom i antologije: Panorama savremene bosanskohercegovake proze (1961) i Stari bosanski tekstovi (1971) Maka Dizdara, Suoeni sa svijetom: Antologija

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

29

II.
Pitanje o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji obiljeavaju bilo bosanskohercegovaku, bilo bonjaku knjie vnost jeste sasvim sigurno dominantni problemski kompleks cjelokupne novije povijesti knjievnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema junoslavenskim literaturama, 8 pri emu ono to se u meuvremenu iskristaliziralo i do sadanjeg trenutka istrajalo kao drugo posebno, a nekad i kao sutinski vano pitanje pred prouavaocima i bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti jeste, uza spomenuto, i pitanje o mogunostima, nainima i postupcima njihova prouavanja, naroito ima li se u vidu paradoksalna injenica da, uprkos oito snanoj ulozi historije knjievnosti u iroj junoslavenskoj knjievnoznanstvenoj tradiciji, nijedna od ovih dviju
novije poezije u Bosni i Hercegovini (1971) Huseina Tahmiia, Hodoljublje (Izbor bosanskohercegovakog putopisa) (1973) Alije Isakovia, Antologija savremene bosanskohercegovake poezije (ivot, 7/8, 1976) Ivana Kordia, Antologija savremene bosanskohercegovake proze (ivot, 7/8, 1980) Demaludina Alia, Antologija bosanskohercegovake poezije XX stoljea (Lica, 3/4, 1981) Slobodana Blagojevia i Novije pjesnitvo Bosne i Hercegovine (1990) Stevana Tontia, odnosno Biserje: Izbor iz muslimanske knjievnosti (1972) Alije Isakovia, Antologija muslimanske poezije XX vijeka (1990) Enesa Durakovia i deset antologija bonjake knjievnosti Maka Dizdara, enane Buturovi, Muniba Maglajlia, Aie Softi, Emine Memije i Lamije Hadiosmanovi, Enesa Durakovia, Gordane Muzaferije, Alije Isakovia i Fahrudina Rizvanbegovia (Alef, Sarajevo, 19951997). Ovom treba dodati i Antologiju bosanskohercegovake poezije XX vijeka Enesa Durakovia, Mile Stojia i Marka Veovia, Antologiju bosanskohercegovake pripovijetke XX vijeka Envera Kazaza, Nikole Kovaa i Ivana Lovrenovia te Antologiju bosanskohercegovake drame XX vijeka Gordane Muzaferije, Fahrudina Rizvanbegovia i Vojislava Vujanovia (Alef, Sarajevo, 2000), kao i zbornike radova s nekoliko vanih znanstvenih skupova, kakvi su Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (Svjetlost, Sarajevo, 1971) ili Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja (ANUBiH, Sarajevo, 1977), odnosno tematske brojeve asopisa Izraz (Savremena knjievnost u Bosni i Hercegovini, br. 1112/1974 i 34/1975) i asopisa Pozorite (Meuratna bosanskohercegovaka drama, br. 56/1988, i Savremena bosanskohercegovaka drama, br. 12/1990). (Preuzeto iz: Durakovi 2003b:118) 8 Usp.: Osnovni smisao prouavanja bonjake knjievnosti, u posljednjih dvadesetak godina, bio je da se pokae njena posebna egzistencija, postojanje ove knjievnosti u historijskom kontinuitetu od XV stoljea do danas, i da se predoi identitet njena osobnog knjievnog fenomena, posebno meu knjievnostima srpsko-hrvatskog jezika. (Rizvi 1994:7)

30

Sanjin Kodri

knjievnosti jo nikad nije do kraja cjelovito knjievnohistorijski definirana, pogotovo ne u smislu postojanja cjelovite knjievne historije kao onog konanog uinka knjievnoznanstvene prakse koji na jednom mjestu obuhvata i na svoj nain predstavlja i tumai najee sve ono to se u knjievnosti jednog naroda ili jednog civilizacijskog kruga zbivalo od poetka (tj. od prvih knjievnih spomenika) do modernog doba (Lei 1985:194). Isto ovo pitanje, dodue, prisutno je i drugdje, ukljuujui i susjedne kulture i njihove, bosanskohercegovakoj po mnogu emu srodne knjievnoakademske zajednice, koje iako, poput hrvatske ili srpske, u pravilu ve odavno imaju ak i viestruke knjievnohistorijske prezentacije vlastitih knjievnih tradicija i dalje s jednakom ozbiljnou pristupaju problemu izuavanja svojih knjievnih prolosti, izmeu ostalog i s obzirom na bitno nove, izmijenjene drutveno-historijske kontekste knjievnohistorijskog rada, naroito one izazvane najprije krizom, a potom i raspadom knjievno-kulturalnog sistema zajednike jugoslavenske drave, ali i s obzirom na brojne izazove razliitih novih knjievnoznanstvenih metodologija, koje su tokom posljednjih desetljea temeljito redefinirale ukupnost pozicija i procedura te uope smisao knjievne historije kao takve.9 Pa ipak, uprkos ovoj slinosti dilema i srodnosti problema, pitanje o najpodesnijoj
Posebno u hrvatskoj knjievnoj znanosti znaajan je broj radova koji inovativno pokuavaju promiljati savremenu situaciju historije knjievnosti te historijske teorije i prakse uope, meu kojima, uz ve spomenute knjige Z. Kovaa te brojne druge pojedinane studije koje je nemogue ovdje pojedinano pobrojati, moda posebno treba istai i zbornike radova Trag i razlika: itanja suvremene hrvatske knjievne teorije (usp. Biti, Ivi, Uarevi 1995) i Prola sadanjost: Znakovi povijesti u Hrvatskoj (usp. Ivi, Biti 2003), a ovom slini primjeri mogu se pronai i u srpskoj znanosti o knjievnosti, mada kako se ini u manjoj mjeri, barem dosad. Pa ipak, uz ovakve radove, javljaju se i oni koji ne samo da manje ili vie previaju ono to je savremeno stanje knjievnohistorijske teorije i prakse ve, tavie, znae i ogroman korak unazad, i to ne samo u metodolokom smislu. Uz Put srpske knjievnosti: Identitet, granice, tenje (1996) Jovana Deretia, upravo takve jesu i, primjera radi, knjige Stanie Tutnjevia Muslimanska knjievnost na srpskohrvatskom jeziku u odnosu prema srpskoj i hrvatskoj knjievnosti (1999) i Dinamika srpskog knjievnog prostora (2000), odnosno knjige Petra Milosavljevia Srpski filoloki program (2000a), Sistem srpske knjievnosti (2000b) i Uvod u srbistiku (2003) i sl., gdje se nije desio samo posebno u pojedinim njihovim aspektima sasvim evidentan anahroni metodoloki povratak u proceduralno stanje devetnaestostoljetne znanosti o knjievnosti, ve i potpuno oit sunovrat u nacionalizam i najgori oblik dnevnopolitikog instrumentaliziranja znanstvene misli. Ovakvi radovi javljali su se jednako prethodnim sluajevima i u hrvatskoj knjievno aka demskoj zajednici, posebno tokom devedesetih godina 20. st., ali kako autor nema namjeru na ovom mjestu polemizirati sa stavovima koje ovi i njima slini tekstovi plasiraju ne ini se potrebnim dalje navoditi primjere ove vrste.
9

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

31

knjievnohistorijskoj metodologiji i uope adekvatnom knjievnoznanstvenom pristupu u prouavanju nacionalne knjievne prolosti redovno se ispostavljalo a takvim se ini i danas kao nesumnjivo znatno sloenije u povodu bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti negoli je to sluaj s prouavanjem knjievnosti iz npr. hrvatskog ili srpskog kulturalno-tradicijskog kruga, bilo onog u matinim zajednicama, bilo onog u bosanskohercegovakom okviru (mada e se, istina, i ovdje pri paljivijoj analizi pokazati i izvjesna, nipoto zanemariva problematina pitanja, kakva su, uz brojna druga, i problem primjerene zastupljenosti ili, pak, odgovarajue kontekstualiziranosti pojava i procesa bosanskohrvatske i bosanskosrpske tradicije unutar okvira njihovih irih nacionalnih knjievnih matica i sl.). U tom smislu, uz neminovne a sloene odnose izvan najue shvaenog podruja znanosti o knjievnosti, prvenstveno one politike i ideoloke naravi, ono to je uprkos vidnom i dragocjenom napretku ostvarenom u istraivanju bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti uglavnom poev od posljednje treine 20. st. pa nadalje knjievnohistorijski pri stup bosanskohercegovakoj, a posebno bonjakoj knjievnosti inilo, a i dalje ini teim i zahtjevnijim jeste, na samom poetku, i relativno kratka tradicija njihova institucionalnog prouavanja, utoliko prije to to svojevrsno izgubljeno vrijeme nije, naime, samo problem nikad ranije do kraja omoguenih, iskoritenih i ostvarenih ili davno proputenih prilika da se, kao u drugim, s ovim u vezi sretnijim zajednicama, ovdanja knjievna prolost integralno prostudira i definira sredstvima i nainima knjievne znanosti, ve i problem ija ogranienja uveliko nadilaze ovu naizgled tek formalnu razinu knjievnoznanstvenih poinjanja i trajanja. Jer, gotovo tek nedavna, relativno skora tradicija izuavanja bilo bosanskohercegovake, bilo bonjake knjievnosti injenica je koja je sve ovo vrijeme a tako i danas pred svaki kasniji narataj prouavalaca knjievne djelatnosti u BiH, u nekoj vrsti lanane i umnoene reakcije, postavljala i itav niz drugih, dodatnih problema i njihovih limitirajuih uinaka, meu kojima je vjerovatno ipak najmanji problem nerijetko i elementarne neispitanosti i nepoznatosti same knjievne grae, bez obzira na to to ovakvo to s problemom nepostojanja kontinuiranog, cjelovitog i dovoljno pouzdanog makar i pukog bibliografskog praenja autorskih opusa i njihove recepcije unutar knjievnokritike prakse podrazumijeva ne samo fenomenom zaboravljenih ili izgubljenih pisaca i njihovih djela, potpuno previenih knjievnih pojava ili krajnje zanemarenih knjievnih procesa i sl. ve i jo uvijek nedovoljnu istraenost ak i ovdanjih najreprezentativnijih autorskih figura i najznaajnijih knjievnih zbivanja te

32

Sanjin Kodri

gotovo potpun izostanak komparatistikih radova, i to ne samo u irem, ve i u uem, junoslavenskom kontekstu, pa ak i s obzirom na unutranje stanje bosanskohercegovakog policentrinog knjievnog kompozita. Ma koliko ovaj problem bio velik, znatno vei od njega jeste, tako, i problem koji tokom vremena, a posebno u dananjem trenutku trenutku sasvim nesklonom tradicionalnoj ideji historije knjievnosti uope, a pogotovo ideji historije nacionalne knjievnosti10 eskalira i u pitanje o tome je li uope mogua te potrebna i, ako jeste, kakva bi onda trebala biti historija bilo koje nacionalne, pa tako i bonjake ili bosanskohercegovake knjievnosti (usp. npr. Durakovi 2003c; Kazaz 2008 i sl.), sve to utoliko prije to je rije o literaturama koje, dakle, naknadno, sa znaajnim nedostatkom u vremenu, prolaze kroz ono to je proces njihova kanoniziranja ili uope institucionalnog etabliranja, a to sve, konano, svaki put iznova aktuelizira i ona desetljeima stara pitanja o statusu bilo bonjake, bilo bosanskohercegovake knjievne prakse, o njihovim distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji ih obiljeavaju, sad istina najee bez otvorenih radikalnih nacionalistikih ili nekih drugih ideolokih osporavanja (to, opet, ne znai da ih i danas, naalost, nema), ali ovaj put i s mnogo vie pitanja iznutra, gdje u susretu neispitane
Ahistoricizam te, ak, antihistoricizam bitna su i sad ve vrsto ukorijenjena opa obiljeja savremene povijesti knjievnoteorijskog miljenja, naroito u drugoj polovini 20. st., pa ak i danas, kad pojave poput npr. novog historicizma kao da obnavljaju nekadanje knjievnoznanstveno povijesno zanimanje. Pritom, vie je nego poznato to da, u osnovi, svi tzv. unutranji pristupi knjievnosti, ba kao, uostalom, i razliiti teorijski postizmi koji potom slijede, na svoj nain i manje ili vie revolucionarno osporavaju ideju klasine historije knjievnosti, pa je otud onda kad je brojni a razliiti zagovornici borbe protiv demona hronologije nisu uspjeli do kraja eliminirati historija knjievnosti u meuvremenu postala knjievnoznanstveno podruje izrazitih metodolokih promjena, koje e tokom vremena radikalno preoblikovati ne samo cjelinu knjievnohistorijskog postupka u pristupu knjievnosti ve i samu narav te epistemoloke ovlasti knjievne historije kao takve (usp. npr. Lei 1985; Biti 1989; Perkins 1991; Colebrook 1997; Kodri 2006b i sl.). U takvoj situaciji, ope je mjesto i pitanje Je li mogua historija knjievnosti?, kako glasi naslov i danas jo uvijek jednim dijelom relevantne knjige Davida Perkinsa, gdje autor s ovim u vezi zakljuuje i slijedee: Pitanje, dakle, o tome da li je knjievna historija mogua jeste uistinu pitanje o tome da li ijedna konstrukcija knjievne prolosti moe zadovoljiti nae dananje kriterije plauzibilnosti. Na ovo, naposljetku, ne moemo odgovoriti s da ili ne. Ovdje je potrebna prosudba tipa vie ili manje, dok se mnogi stavovi moraju paljivo razmotriti. Pa ipak, slijed mojih argumenata naginje ka negativnom. [] Otud, moje je miljenje da mi ne moemo pisati knjievnu historiju s intelektualnom uvjerenou, ali je moramo itati. Ironija i paradoks ove tvrdnje i sami su tipini za na sadanji trenutak u povijesti. (Perkins 1992:17)
10

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

33

bosanskohercegovake i bonjake knjievne prolosti i nevjerovatno irokog niza mogunosti savremenog redefiniranja knjievne historije pitanje o odgovarajuem knjievnom statusu i uope knjievnopovijesnim znaajkama ovih dviju literatura prirodno prerasta, kao rijetko gdje, i u pitanje o najpodesnijim modusima prouavanja kako bosanskohercegovake, tako i posebno bonjake knjievnosti. Onda kad je rije o prije svega bonjakoj knjievnoj povijesti, a izuzmu li se pritom radovi iz Krieva, Slijepevieva ili Ramieva vremena, radovi koji su s rijetkim izuzecima, poput upravo Krieva sluaja (usp. npr. Lei 1991a, 1991b) esto ostali zapameni tek kao primjeri davna njih manje ili vie uspjenih a u pravilu iznenaenih pogleda u nepoznatu bosanskohercegovaku ili bonjaku knjievnu prolost ili, pak, kao primjeri blago prijekornih upozorenja na bezrazlono proputenu avanturu duha iza strana zamagljenih, tek u radovima M. Begia, M. Rizvia i E. Durakovia, a potom i drugih njima manje ili vie slinih autora i autorica, pitanje o tome kako uope prouavati ovu literaturu dobiva svoje prve vre konture. I ono samo, pritom, posjeduje svoj naroiti povijesnorazvojni tok, pa se najopenitije i, otud, sasvim uproteno govorei najprije javlja u smislu ukazivanja na jednu po svojim pojavama i za nju karakteristinim procesima osobenu a dugo vremena nepostojeu knjievnu tradiciju te, s ovim u vezi, na obavezu uvaavanja sloenosti i dinamikog karaktera knjievne prakse u BiH (o emu e uvjerljivo a podjednako i studiozno i strasno pisati Begi, ve u startu nasluujui mogue pravce kasnijih bosnistikih i bosniakistikih izuavanja, ukljuujui i pretpostavke za istraivanja komparatistikog karaktera), potom u smislu nunosti ak gotovo istovremenog iskoritavanja razliitih mogunosti pristupa ovoj razasutoj i u jednom trenutku gotovo do kraja nepoznatoj knjievnoj batini (gdje e posebnu ulogu imati Rizvi, ne samo pionirski otvarajui svojim golemim knjievnohistorijskim sintezama i brojnim pojedinanim radovima ovo dotad manje-vie nepoznato istraivako podruje ve, jednako tome, i naznaavajui puteve tumaenja bonjake te uope bosanskohercegovake knjievnosti u irokom metodolokom spektru od skrutiniranosti i akribinosti klasinog knjievnoznanstvenog pozitivizma pa do sve slobodnijih pogleda iznad i ispod teksta i nadahnutih esejistikih opservacija) te, konano, u smislu vremenom sve prepoznatljivijeg i, na kraju, gotovo sasvim metodoloki specifino profiliranog razumijevanja sloene meusobne uvjetovanosti bosanskohercegovakih knjievnih praksi i knjie vnoznanstvenih procedura kojima se treba pristupiti ovoj knjievnoj grai (to e tokom godina biti jedan od naizgled usputnih, a ipak sutinski

34

Sanjin Kodri

vanih tokova Durakovieva knjievnohistorijskog bavljenja bonjakim i bosanskim knjievnim neminovnostima, da bi se odavde manje ili vie vidljivo te s ovakvim ili onakvim uspjehom prenijelo u knjievnoznanstveni pristup i jednog broja drugih prouavalaca kako bonjake, tako i bosanskohercegovake knjievnosti uope). Tamo gdje su autori starije generacije tek nasluivali neke specifinosti knjievnih pojava i knjievnorazvojnih procesa u BiH, u novije vrijeme javljaju se, tako, vienja ozbiljna toliko da su, pogotovo u nekim svojim aspektima, u stanju uveliko nadii i nekad gordijevski zapetljani bosanskohercegovaki knjievni sluaj, na ovaj nain nerijetko stvarajui i moguu osnovu za rjeenja i nekih drugih kompleksnih pitanja i openitijih dilema savremene knjievnohistorijske problematike i u irem knjievnoznanstvenom okviru, utoliko prije to, kako to istie Z. Kova (2001:150), u svjetlu teorije meuknjievnoga procesa, odnosno posebne interkulturne povijesti knjievnosti, sluaj bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti ukazuje se svojom kompleksnom izazovnosti, posebnosti, ne kao stranputica, nego kao ozbiljenje trocivilizacijske interkulturne retorte svjetske knjievnosti: ono to se u svjetskim integracijskim procesima dogaa globalno, u Bosni, upravo u bosanskom jeziku dogaa se i lokalno. Ovakvo to prvenstveno se odnosi na knjievnohistorijski rad E. Durakovia, pogotovo tokom posljednjih godina, pri emu Durakovi svojom knjievnohistorijskom praksom ne samo da konano zaokruuje i dovrava projekt kanonizacije i institucionalne verifikacije bonjake, a potom barem jednim znaajnim dijelom i bosanskohercegovake knjievnosti kojem su na poetku bili Begi i Rizvi ve, isto tako, istovremeno otvara i nove mogunosti za razumijevanje ovdanje knjievne prolosti, pritom na isto tako noviji nain dovodei u vezu ono to su, s jedne strane, pitanja o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti (i to kako u smislu njihove posebnosti te njihova meusobnog odnosa, tako i u smislu njihova poloaja u okvirima junoslavenske interliterarne zajednice) te ono to su, s druge strane, pitanja savremene knjievne znanosti, njezine aktuelne tendencije i trendovi izvan bosanskohercegovakog konteksta, ali i ono to su, konano, ovdanje knjievnoznanstvene potrebe i mogunosti njihova odgovarajueg, ovdje postojeoj situaciji primjerenog aplikativnog iskoritavanja. Tad, slijedom radova u kojima su Begi i Rizvi te drugi autori i autorice bosanskohercegovake knjievnoakademske zajednice inicijalno nastojali ostvariti prikaz bilo bosanskohercegovake, bilo bonjake knjievnosti u nekim od njihovih u tom trenutku vanih povijesnorazvojnih faza ili, pak, u cjelini, a nakon niza znaajnih

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

35

pojedinanih studija o najvanijim i bonjakim i bosanskohercegovakim knjievnim pojavama ili cijelim knjievnim tokovima i irim procesima, kod Durakovia temeljne Begieve i Rizvieve ideje transformiraju se i naposljetku prelaze u stav da povijest nacionalne knjievnosti ne moe vie raunati na tradicijom sakrificiran status najznaajnijeg oblika sistematizacije i tumaenja knjievnosti, ve i ona, unutar onog konteksta koji podrazumijeva rasap univerzalistikih teorija esencijalistike misli, mora prihvatiti zahtjeve za potovanjem razliitih itanja svijeta, razumijevanja, proizvodnje i recepcije teksta kulture u mnogoglasju mora pria, polifonih diskurzivnih praksi od kojih nijedna vie ne moe pretendirati na transcendentalno posveenje, jednako kao to mora pristati i na odustajanje od dugovjenog i pogubnog razumijevanja kulture tek kao jednog od atributa nacije, i u tom smislu svoenja knjievnosti na homogenu, cjelovitu pripovijest nacionalne ekskluzivnosti i agonalnog sueljavanja s drugim naporednim kulturama. A tad se historija nacionalne literature uope, a odatle, dakle, i povijest bonjake knjievnosti, moe pojaviti i danas, ali bez one autoritarnosti centralnog, objedinjujueg Teksta iz kojeg se izvode ili u koji se slijevaju rukavci niih oblika razumijevanja literature, to je onda, sve zajedno, s jedne strane, obavezuje na to da i dananje razmatranje statusa i bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti valja ipak zapoeti od junoslavenskoga konteksta kako zbog opih procesa redefiniranja prisutnih i u drugim nacionalnim knjievnostima, tako i zbog nezanemarivog fundusa opeg, zajednikog i nedjeljivog, to se amalgamirao u dugotrajnim knjievnopovijesnim procesima plodonosnih susreta, proimanja i prepleta kulturnih fenomena, dok, s druge strane, u bitnome podrazumijeva preispitivanje nekih njenih kanoniziranih oblika i neprekinut dijalog s recentnim, a drukijim knjievnokritikim paradigmama, pri emu u onom ovdje potrebnom traganju za onom vrstom interkulturnog modela povijesti knjievnosti kojom bi se izbjegle zamke (jugo)globalizacijske kulturne uniformnosti, ali i politikim diktatom projektiranog kulturnog getoiziranja posebno mjesto treba pripasti nesumnjivoj multikulturalnoj zasnovi bosanskohercegovake knjievne tradicije, a onda posljedino i bonjake literature (Durakovi 2003c:160161, 165).11
11

Nastavljajui i proirujui svoj karakteristini interes za bonjake i bosanske knjievne neminovnosti, sve ove, kao i druge, ovdje nespomenute ideje E. Durakovi cjelovito razvija i dodatno inovira u svoja nekolika novija rada te, pogotovo, u svojoj novoj knjizi Obzori bonjake knjievnosti, gdje e se do kraja ostvariti i sistematizirati zanimanje za status i modele izuavanja bonjake knjievnosti to ga je ovaj historiar knjievnosti inae inicijalno otvorio istoimenim tekstom jo 1987. godine (usp. Durakovi 2003d).

36

Sanjin Kodri

Na ovaj nain, i glavni tok bonjake knjievne historiografije konstituirao se i kao takav okvir koji ne samo da prihvata kljuno redefiniranu poziciju knjievne historije kakvu danas poznajemo ve, tavie, ini se kao da insistira na ovom, kao da upravo u novom poloaju historijskog izuavanja knjievnosti vidi i mogunost za konano uspjeno rjeenje onog starog pitanja o najpodesnijoj knjievnohistorijskoj metodologiji i uope adekvatnom knjievnoznanstvenom pristupu u prouavanju bilo nacionalne bonjake, bilo nadnacionalne bosanskohercegovake knjievne prolosti, a preko ovog i jednako dugo trajueg pitanja o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji obiljeavaju ove dvije junoslavenske literature. Zbog svega ovog, upravo glavni tok bonja ke knjievne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je ve odavno, upravo iz onog nastojanja da se postigne potrebna podudarnost izmeu prirode jedne osobene knjievne grae i jednako tako specifinih knjievnoznanstvenih procedura njezine obrade, zapoela i naroita pretvorba knjievnih u kulturalne studije, iako ne, naravno, onakva kakva e se u savremenoj knjievnoj teoriji javiti tek kasnije (usp. Easthope 1991), ali, ipak, i takva da joj je dovoljno blizak moe biti i dananji posvemanji trend kulturaliziranja nekadanjih, tradicionalnih knjievnoznanstvenih prouavanja, utoliko prije to osobenost i bonjake i bosanskohercegova ke knjievnosti i jeste u jednom od svojih najvanijih aspekata stvar naroite kulturalne sloenosti. Otud, savremeni kulturalnoteorijski zasnovani knjievnoznanstveni pristupi svoj puni smisao mogu pronai upravo u prouavanju bilo bosanskohercegovake, bilo bonjake knjievnosti, i to u najrazliitijim moguim problemskim perspektivama i bez nunog sukoba s onim to je dosadanja knjievnoznanstvena praksa, ba kao to ovdanja knjievnost zajedno sa svom kompleksnou njezina knjievnoznanstvenog prouavanja uvijek iznova moe biti izazov i za pokuaje manjih ili veih inovacija u ovom podruju. Jedna od njih, utemeljena ne samo u opim savremenim kulturalno orijentiranim teorijskim trendovima ve, isto tako, izazvana i snano potaknuta upravo i sloenom bosanskohercegova kom
Najnovija a, naalost, jo uvijek neobjavljena Durakovieva knjiga vjerovatno je njegovo dosad najvanije djelo i zasigurno jedan od nekoliko fundamentalnih tekstova bosniakistikih i bosnistikih knjievnih studija uope, pa ipak iako je autoru ove knjige bila od samog poetka poznata, jer nastajala je jednim dijelom uporedo s autorovim tekstom autor je smatrao da nije primjereno na ovu knjigu eksplicitno referirati prije njezina kona nog dovretka i zvaninog objavljivanja, to smatra svojim svojevrsnim hendikepom, utoliko prije to Obzori bonjake knjievnosti u mnogim svojim elementima korespondiraju s itavim nizom pitanja i problema kojima se autor i ovdje i u svojoj knjizi kao cjelini bavi.

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

37

knjievnom prolou i sloenom povijeu njezina knjievnoznanstvenog izuavanja, mogla bi biti i kulturalnomemorijska historija knjie vnosti, manje ili vie nova i originalna knjievnopovijesno usmjerena interpretativna strategija koja se u svojim najva nijim aspektima zasniva izmeu ostalog na temeljnim idejama teorija kulturalnog pamenja, a koja iako je nesumnjivo primjenjiva i u irem okviru ovdje za cilj ipak ima prvenstveno to da, poavi od ovdanje tradicije prouavanja knjievno sti i udruivi je pritom sa irim aktuelnim teorijskim interesima, barem okvirno naznai jo jednu mogunost u knjievnoznanstvenom pristupu bonjakoj, a potom, s obzirom na njihove neraskidive veze, i bosanskohercegovakoj knjievnosti kao cjelini. Sve to ini se vanim utoliko prije to bi, zajedno s drugim, ve postojeim ili eventualno jo novijim opcijama, i ovaj nain razumijevanja knjievne prolosti mogao, barem jednim dijelom, i sam unekoliko doprinijeti razrjeenju kako pitanja o odgovarajuem pristupu u izuavanju ovdanje knjievne prolosti, tako i pitanja o statusu te uope svim drugim vanim knjievnopovijesnim obiljejima koja karakteriziraju bonjaku, a onda i sveukupnu bosanskohercegova ku knjievnost i njihov poloaj u junoslavenskoj interliterarnoj zajednici i njezinim literarnim osobenostima i podudarnostima te posebnostima i uzajamnostima to se uspostavljaju izmeu pojedinanih knjievnih tokova kojih je ova zbir.

III.
Kulturalnomemorijska historija knjievnosti ne mora se nuno smatrati cjelovitom alternativom drugim oblicima bilo historijskog, bilo nekog drugog naina razumijevanja literature, ve je i ona prije upravo jedna od onih viestrukih knjievnopovijesnih pripovijesti u moru pria kojima i sama u meuvremenu temeljito preoblikovana knjievna znanost uvijek iznova pristupa nikad na jednostavna rjeenja svodljivim pojavama nekadanje ili tekue knjievne prakse, pri emu bi se, upravo i temeljem ove njezine pripovijesno-narativne samoosvijetenosti, i ova, u osnovi tek nastajua knjievnopovijesno usmjerena interpretativna strategija mogla u znaajnoj mjeri smatrati i jednom od prepoznatljivih i karakteristinih novih knjievnih historija koje obiljeavaju nae, poststrukturalistiko ili ovom manje ili vie slino vrijeme (usp. npr. Colebrook 1997), s jedne strane, mada kulturalnomemorijska historija knjievnosti, s druge strane, ne izbjegava ni svoje veze sa starijim knjievnohistorijskim konceptima i opcijama,

38

Sanjin Kodri

ve ih, naprotiv, nerijetko naglaava te obilato koristi.12 Uostalom, upravo


Terminoloku odrednicu kulturalnomemorijska historija knjievnosti (ili kulturalnomemorijska knjievna historija), ba kao i cjelinu metodolokog koncepta koji podrazumijeva njome oznaena interpretativna strategija, jo uvijek treba smatrati eksperimentalnom, budui da je iznaena u nedostatku drugog, moda i podesnijeg terminolokog rjeenja. Pritom, iako su interesi za problem kulturalnog pamenja i drugih srodnih pitanja ve due vrijeme prisutni u okvirima onog podruja koje se tradicionalno odreivalo kao podruje humanistikih znanosti, jednako kao to su odavno prisutni i u knjievnoznanstvenim prouavanjima, posebno u unutar konteksta njemake knjievnoakademske zajednice (o emu e neto vie rijei biti u nastavku ove studije, iako i tu samo u osnovnim naznakama), sama ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti onakva kakva se predstavlja u ovoj studiji u osnovi je i u irim okvirima nova i autorski inventivna, pa otud ova studija predstavlja i autorov jo uvijek inicijalni pokuaj priloga njezinu okvirnom metodolokom utemeljenju, oblikovanju, razvijanju i afirmiranju, pri emu je na ovom mjestu autorova koncepcija prezentirana tek u minimalnim naznakama, fragmentarno i bez cjelovite teorijske argumentacije, gotovo kao puka okvirna sinteza autorovih dosadanjih interesa i iskustava u oblasti posveenoj problemima pamenja kao i uope graninim fenomenima savremene knjievne i kulturalne teorije te knjievne historije. Inae, ovdje naznaena autorova ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti temelji se sasvim razumljivo na brojnoj i raznolikoj literaturi, unutar koje, uz onu posveenu opim pitanjima knjievne historije, najvei dio ini, naravno, literatura koja se primarno tie memorijske problematike, pri emu u istinskom bibliografskom obilju ove vrste nuno izostavljajui i neke od u iroj perspektivi izrazito znaajnih bibliografskih jedinica posebno treba izdvojiti ili radove koji se najee razumijevaju kao posebno utjecajni u ovom podruju ili, pak, radove koji se ponajvie tiu ili mogu ticati razumijevanja knjievnosti kao oblika kulturalnog pamenja, kakvima su se u dosadanjem autorovu istraivanju pokazale, uz ostale, prvenstveno slijedee pojedinane i skupne bibliografske jedinice (abecednim redom): Assmann, A. 1991, 2002, 2003, 2004; Assmann, J. 2005; Bal, Crewe, Spitzer 1999; Breyer 2007; Connerton 2002; Dhaen 2000; Erll 2005; Erll, Nnning 2005a, 2005b; Gorp, Musarra-Schroeder 2000; Grabes 2001, 2005; Hebel 2003; Kulji 2006; Lachmann 1997, 2002, 2007; Nora 2006; Nnning, Gymnich, Sommer 2006; Ricur 2006; Rossington, Whitehead 2007; Vervliet, Estor 2000 itd. Pritom, kako ova studija podrazumijeva tek predstavljanje ideje kulturalnomemorijske historije knjievnosti, dakle ne knjievnoteorijski i knjievno hi storijski program s pretenzijom potpune i zaokruene eksplikacije, u nastavku se uglavnom nee posebno referirati na pojedinana mjesta u literaturi koja su, svako na svoj nain i u odreenoj mjeri, bila polazitem za autorovo oblikovanje bilo cjeline njegove koncepcije, bilo pojedinanih rjeenja unutar ovog okvira; takvo to ini se bez naroite stvarne potrebe ovu studiju uinilo bi znatno sloenijom, otvarajui i brojna druga pitanja kojima se autor nije namjeravao baviti na ovom mjestu. (Ovdje valja napomenuti i to da je knjievnoznanstveno zanimanje za kulturalnomemorijska pitanja kod nas jo uvijek u samom zaetku, pa su o tome pisali tek rijetki autori i autorice, poput primjera radi prije svih sarajevskog germanista i prevodioca Assmannova Kulturnog pamenja [2005] Vahidina Preljevia [usp. Preljevi 2001, 2004, 2005], Nirman Moranjak-Bambura [usp. Moranjak-Bambura 2003] ili
12

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

39

kao jedna od novih knjievnih historija, i kulturalnomemorijska historija knjievnosti temelji se na onom jo uvijek nedavnom a dalekose nom lingvistikom obratu i iz njega proizalom kako naroitom kulturalnom zaokretu, tako i posebno osobenom zaokretu ka povijesti koji e u savremenom teorijskom kontekstu moda najjasnije artikulirati ameriki novi historicizam i njegova ideja poetike kulture, a koji je, meutim, evidentan i u itavom nizu drugih savremenih naina razumijevanja knjievnih pojava, poev od novom historicizmu bliske njegove britanske inaice to se javlja pod imenom kulturalnog materijalizma, pa sve do, recimo, razliitih feministikih i postkolonijalnih pristupa knjievnosti te jo uih, specifinijih interpretativnih strategija koje proizlaze iz ovog irokog spleta savremenih teorijskih trendova. Svi ovi, mahom estoko kulturalizirani naini razumijevanja knjievnosti barem jednim dijelom podrazumijevat e i potrebu ne samo korjenitog redefiniranja postupaka tradicionalne knjievne znanosti ve esto i obavezu preitavanja tradicionalnom knjievnom historijom oblikovane slike prolosti knjievnosti i kulture, pri emu e se ba kako je to sluaj i kod amerikog novog historicizma te britanskog kulturalnog materijalizma, a posebno kod brojnih feministikih i postkolonijalnih pristupa knjievnim i kulturalnim pojavama najee vezati za sloene odnose knjievno-kulturalnih praksi i diskurza ideologije, u razliitim tekstualnim tragovima prolosti tragajui na ovaj nain prije svega za onim to je totalitarni diskurz sredita Moi, ovim utiani ili potpuno zagueni glas s ruba ili, pak, za onim to je bilo tek subverzivna, bilo ve revolucionarna (re)akcija s margine. Zahvaljujui ovom, a osnovom, u pravilu, neomarksistike ideje da razumjeti ideologije znai razumjeti dublje i prolost i sadanjost te da upravo takvo razumijevanje doprinosi naem osloboenju (Eagleton 2002:XII XIII), knjievna historija sad postaje podruje ispitivanja pojava u vezi s pitanjima poput prvenstveno spola, roda, rase ili klase, odnosno identiteta, identitetskih politika, reprezentacije i reprezentacijskih strategija i sl., sve redom pojava koje se najee tiu raznolikih veza knjievnosti i kulture, s jedne, i represivnih politika i ideologija te razliitih vrsta odgovora na
Nihada Agia [usp. Agi 2010], kojima se, uz kritiare i kritiarke koji su se tek doticali kulturalnomemorijskih pitanja, moe pridodati i Davor Beganovi, sad prvenstveno njemaki autor bosanskohercegovakog porijekla [usp. Beganovi 2007]. Prije ove knjige, autor se pitanjima kulturalnog pamenja bavio, izmeu ostalog, i u kraoj studiji s bibliografskom oznakom Kodri 2008, kao i u nekoliko drugih radova objavljenih u razliitim domaim i inozemnim knji ev noznanstvenim publikacijama, ukljuujui i nekolika meunarodna konferencijska izlaganja.)

40

Sanjin Kodri

ovakvo to, s druge strane, pri emu ova nekad otra granica izmeu poetiko-kulturalnog i politiko-ideolokog vremenom sve vie slabi, da bi se na kraju, posebno u nekim od ovih interpretativnih strategija, i potpuno ukinula, pa nekadanja knjievna izuavanja sve se vie prepoznaju i kao tzv. politika kritika (usp. npr. Kodri 2010b), a to sve zajedno jeste, dakle, i onaj iri kontekst u kojem se javlja i koji otud u obzir mora uzeti i kulturalnomemorijska historija knjievnosti. Pa ipak, njezin put, a zapravo teorijski profil, unekoliko je drugaije osmiljen, ali opet slino drugim novim knjievnim historijama, ali i ukupnosti savremenog postmodernog stanja ponovo na nain izrazitog metodolokog eklekticizma i konceptualno-proceduralne hibridnosti. U tom smislu, kao jedna od novih knjievnih historija, iako je i sama itekako svjesna sloenih i s ideologijom te uope irim drutvenim okvirom neizbjeno povezanih odnosa to se nuno uspostavljaju na liniji knjievnost povijest politika (usp. npr. Kramari 1998), kulturalnomemorijska historija knjievnosti paradoksalno na prvi pogled ipak je pokuaj da se knjievna prouavanja na naroit nain vrate u prvenstveno literarne okvire. Ovakvo to, naravno, nipoto ne znai i odustajanje od kulturaliziranja knjievnoznanstvenih studija, pa ak ni odustajanje od onog to je bavljenje ideolokim uincima knjievnog teksta ili teksta kulture (jer ovo i dalje jesu vana pitanja kulturalnomemorijske historije knjie vnosti, pri emu ih ona artikulira unutar svojeg naroitog zanimanja za tzv. politike pamenja [usp. npr. Assmann, A. 2002]), ve, uz ostalo, tek svojevrsno, samo naizgled radikalno okretanje naizvrat onih nekad zaista vanih interesa i u jednom trenutku realno potrebnih prioriteta prema kojima je, uz mnoge druge, knjievnu znanost nastojao usmjeriti i, na kraju, usmjerio i Terry Eagleton i njegova ideja retorike kao politikog itanja (odakle e se, izmeu ostalog, razviti ili ime e se osnaiti upravo veina dananjih novih knjievnih historija)13 ili, pak, ne tako temeljito
Usp.: Kao sva najbolja radikalna polazita, i moje je dakle iz temelja tradicionalno. elio bih odvratiti knjievnu kritiku od pomodnih, novopeenih naina razmiljanja koji su je zaveli na krivi put od miljenja da je knjievnost osobiti povlateni predmet, a estetsko odvojivo od drutvenih odrednica elio bih je vratiti na stare, naputene staze. Premda je moj stav reakcionaran, ja se ne zalaem za oivljavanje itavog inventara antiko-retorikog nazivlja kao zamjene za suvremenu kritiku terminologiju. To nam ne treba jer u knjievnim teorijama to smo ih ispitali u ovoj knjizi ima dovoljno pojmova koji e nam dostajati barem za poetak. Retorika, ili teorija diskursa, ima dodirnih toaka s formalizmom, strukturalizmom i semiotikom utoliko to ispituje formalne postupke jezika, ali se kao i teorija recepcije bavi prouavanjem djelovanja takvih postupaka na potroaa. Po shvaanju diskursa kao odreenog oblika moi i elje, retorika moe tota nauiti
13

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

41

razdrmavanje jednako znaajnih i nunih nekadanjih upozorenja autora poput, recimo, Jana Mukaovskog, koji e skrenuti panju na vanost ne samo onog to je nain tkanja ili uope tkaka tehnika ve i onog to je situacija na svjetskom tritu pamuka, a to su poreenja kojima je ovaj nekad utjecajni knjievni teoretiar takoer sasvim razumljivo s obzirom na trenutak u razvoju savremene knjievne teorije o kojem je ovdje rije nastojao upozoriti formalnu metodu svojeg vremena na to da svaka literarna injenica pojavljuje se ne samo kao autonomna estetska pojava ve, naprotiv, kao rezultanta dviju sila: unutranje dinamike strukture i spoljanje intervencije (u emu je inae i jedna od bitnih pretea i onog savremenog interesa za vezu poetike i politike koji je prisutan u cjelini aktuelnog, savremenog knjievnoznanstvenog zanimanja)14. Jer, ono to danas eli kulturalnomemorijska historija knjievnosti jeste, uza sve ostalo, iznova upozoriti na u posljednje vrijeme nerijetko ini se uveliko zaboravljenu injenicu da knjievnost jeste i dio ireg diskurza kulture, ali i ono to se ipak ne moe svesti samo na ono to je osobena bojinica na kojoj se deavaju i historijske bitke (kako bi to rekli, primjera radi, upravo ameriki novi historicisti [usp. Kodri 2010b]), ve je i dalje umjetnost posebne vrste, pa otud iako je, naravno, i jedna od brojnih i meusobno povezanih te ukrtenih diskurzivnih praksi i dalje jeste i estetska, a ne samo pojava s ideolokim uincima koju treba iskljuivo politiki itati, zbog ega je, uz i dalje nuan interes i za ono to je situacija na svjetskom tritu pamuka (koji se nipoto ne smije zanemariti, ali ga se ne treba ni isticati kao ono jedino vano i primarno, kako to neki danas, a pogotovo kod nas ine), treba posmatrati i s obzirom na ono to
od dekonstrukcije i teorije psihoanalize, a po vjerovanju da diskurs moe promijeniti ovjeka slina je pogledima liberalnog humanizma. injenica da je knjievna teorija iluzija ne znai da nam ne moe biti izvorom itekako vrijednih pojmova koji e nam posluiti za ispitivanje jedne sasvim drugaije vrste diskurzivne prakse. (Eagleton 1987:220221) 14 Usp.: Razlika izmeu gledita savremenog strukturalizma i navedene formalistike teze mogla bi ovako da se izrazi: nain tkanja je, dodue, i danas u sreditu panje, ali je u isti mah ve jasno i to da se ne moe zanemariti ni situacija na svetskom tritu pamuka, jer na razvoj tkanja i ne samo u slikovitom znaenju ne utie samo razvoj tkake tehnike (unutranje zakonitosti reda u razvoju) ve istovremeno i potrebe trita, tranja i ponuda; za literaturu vai mutatis mutandis isto. Time se otvara nova perspektiva istoriji literature: omoguava joj se da istovremeno posmatra i zakonitosti razvoja pesnike strukture na koji utie stalno pregrupisavanje elemenata, kao i spoljanje intervencije koje, dodue, nisu nosioci razvoja ali koje svaku od njegovih faza tek jednoznano odreuju. Svaka literarna injenica pojavljuje se sa ovog stanovita kao rezultanta dveju sila: unutranje dinamike strukture i spoljanje intervencije. (Mukaovsk 1975:6768)

42

Sanjin Kodri

je nain tkanja. Pritom, ovaj naelni povratak i tkakoj tehnici koji, uz ostalo, nastoji reafirmirati kulturalnomemorijska historija knjievnosti nikad, naravno, ne treba niti uostalom moe biti i in anahronog esencijaliziranja ili radikalno imanentnog formaliziranja postupka knjievne historije i uope interesa onog to je danas ostalo u nekadanjem domenu znanosti o knjievnosti, ve se bitno drugaije treba razumijevati kao pokuaj razrjeenja one aporetike situacije u koju je naroita vrsta i post strukturalistikog redukcionizma dovela ne samo historiju knjievnosti kao takvu ve i cjelinu knjievnoznanstvenih studija, a kad, uz ironiju i paradoks naeg sadanjeg trenutka u povijesti o kojima pie Perkins, mi ne moemo pisati knjievnu historiju s intelektualnom uvjerenou, ali je moramo itati, to, meutim, ne znai ni to da e s kulturalnomemorijskom historijom knjievnosti i njezinim na prvi pogled tradicionaliziranjem pristupa knjievnoj prolosti knjievnopovijesna prouavanja ikad vie zadobiti onaj status i uope onu epistemoloku vrijednost nekadanjeg vremena, onog kad je mnogi knjievni historiar mogao samouvjereno primijetiti da se znanost o knjievnosti nikad nije ni prestala tako shvatati i da je uvijek imala status povijesne znanosti (Lei 1985:7). Upravo u ovakvoj situaciji, kulturalnomemorijska historija knjie vnosti vezuje se, s jedne strane, za onu manje ili vie opu poststrukturalistiku elju ili san da se razgovara s mrtvima15, ali isto tako, s druge strane, i za onu stariju, modernistiki romantino utopijsku enju za sistemom koja je omoguila razvoj cjelokupne moderne knjievnokritike svijesti unutar koje se u 19. st. razvila i historija knjievnosti, odnosno i za onaj san ili elju za nekim poretkom koji e nadoknaditi razoreni hram klasinih vrijednosti, za jednom novom sintezom u kojoj e se sve, pa i pjesniko [knjievno] stvaranje kroz istoriju, opet integrisati u je dnu cjelovitu sliku, jedan totalan doivljaj, jednu jedinstvenu viziju (Lei 1985:54). A ovakvo to ma koliko i ovakva enja za sistemom, ba kao elja i san da se razgovara s mrtvima, bila u konanici ilu15

Usp.: Poeo sam sa eljom da razgovaram s mrtvima. // Ova elja poznat je, iako neizgovoren, poticaj u knjievnoj znanosti, poticaj organiziran, profesionaliziran, pokopan pod debelim naslagama birokratske pristojnosti. Profesori knjievnosti amani su srednje klase sa stalnom plaom. Iako nikad nisam vjerovao da me mrtvi mogu uti, i iako sam znao da mrtvi ne mogu govoriti, ipak bio sam siguran da mogu iznova voditi razgovor s njima. [] // Sanjao sam da razgovaram s mrtvima, i ak ni sad ne naputam ovaj san. Ali, greka je bila zamiljati da bih trebao uti jedan jedini glas, glas drugog. Ako sam elio uti jedan, morao sam uti mnogo glasova mrtvih. A ako sam elio uti glas drugog, morao sam uti svoj vlastiti glas. Govor mrtvih, kao ni moj vlastiti govor, nije privatni posjed. (Greenblatt 1988:1)

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

43

zorna ovu knjievnopovijesno usmjerenu interpretativnu strategiju u nastanku vezat e i za neprocjenjivo poticajnu knjievno-kulturalnu semiotiku koncepciju Jurija M. Lotmana (usp. Lotman 1976, 1998, 2004), s jedne strane, i za u smislu odluujue teorijske osnovice danas takoer aktuelno iroko podruje teorija kulturalnog pamenja (usp. npr. Rossington, Whitehead 2007), s druge strane, a zapravo za onaj savremeni postdisciplinarni interes koji slino onoj cullerovskoj strukturalistiki sistematinoj potrazi za znakovima (usp. Culler 2002) prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamivanja i zaboravljanja, odnosno za onim to su sloeni putevi i naini tradiranja kulturalnog smisla kao onog to se unutar pojedinane kulture ili u nekim od njezinih sastavnica, kakva je upravo i knjievnost u cijelosti ili u nekim njezinim duim vremenskim odsjecima nastoji razumjeti i predoiti kao njezin sukus ili sutinsko odreenje, kao kulturalno predanje prvog reda, bilo u smislu idealne tendencije, bilo u smislu njezina manje ili vie cjelovitog ostvarenja, u emu konano zajedno s ostalim kompatibilnim elementima savremenog stanja, ali i prethodne tradicije knjievnoznan stvenih prouavanja, kulturalnomemorijska historija knjievnosti pronalazi svoje temeljno i uope presudno metodoloko polazite. Kao ovakva, kulturalnomemorijska historija knjievnosti nipoto naravno nije sasvim originalan, a pogotovo ne jedini pristup knjie vnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima i problemima, jer naroito od trenutka prve potpunije teorijske elaboracije ovog koncepta kod Jana Assmanna16 teorije kulturalnog pamenja ve odavno jesu
Iako su i ranije razvijane brojne manje ili vie znaajne ideje u ovoj oblasti, prvo cjelovito teorijsko osmiljenje koncepta kulturalnog pamenja razvio je, dakle, njemaki egiptolog J. Assmann, jedan od danas najutjecajnijih evropskih teoretiara kulture. Kulturalnomemorijski problemski kompleks proistekao je iz Assmannova rada na projektu znakovitog naziva Arheologija knjievne komunikacije, nakon ega e, poev od osamdesetih godina 20. st., uslijediti brojna autorova istraivanja u ovom podruju, a potom i istraivanja drugih u irem kontekstu manje ili vie poznatih autora i autorica, meu kojima jedna od prvih bila je i anglistica Aleida Assmann, danas takoer jedna od najutjecajnijih istraivaica u ovoj oblasti. Zasnivajui novu paradigmu unutar onog to je isprva njemaka Kulturwissenschaft, uz razliite druge, ranije kulturalnoteorijske opcije (kakva je posebno i knjievno-kulturalna semiotika J. M. Lotmana, ija je veza s teorijama kulturalnog pamenja i stvarno i potencijalno izuzetno vana, iako dosad nedovoljno afirmirana i iskoritena!), J. Assmann poi e i od pionirskog rada francuskog sociologa Mauricea Halbwachsa i njemakog historiara umjetnosti Abyja Warburga o onom to je znaaj i drutvenih okvira za fenomen pamenja, razvijajui dalje njihovu ideju da pamenje nije tek neurobioloka i prvenstveno individualna pojava, ve uvijek podrazumijeva i drutvenu komponentu, zbog ega se treba razumijevati i kao drutveni te kulturalni fenomen. Pritom, skupa sa
16

44

Sanjin Kodri

i na drugaije naine prisutne u onom podruju koje je tradicionalno poznato pod imenom znanosti o knjievnosti, gdje su uz opi savremeni interes za kompleks reprezentacije i s njim povezane druge pojave iz istog problemskog okvira te uope sveproteni utjecaj onog to je nova kulturalna historija (usp. npr. Hunt 2001) vjerovatno najmanje dva temeljna specifina razloga njihove iroke primjene u ovoj oblasti: s jedne strane, to je zapaanje da individualno pamenje (za koje se, naime, ovdje redovno vee individualna literarna praksa i uope literarno predoavanje stvarnosti) nuno ukljuuje procese svjesnog ili nesvjesnog biranja onog to e se zapamtiti, vrednovanja sjeanja i, naravno, izbora da se zaborave izvjesne osobe, stvari ili dogaaji, zbog ega je sjeanje nepouzdana spoznajna aktivnost koja proizvodi nepredvidljive uinke, dok je, s druge
sad na ovaj nain reaktueliziranim idejama Halbwachsa i Warburga, kao i drugih autora s manje ili vie kompatibilnim zanimanjima, Assmannov koncept kulturalnog pamenja ubrzo e i izvan okvira njemakog jezika izazvati velik interes za drutvene, kulturalne i medijske dimenzije individualnog i kolektivnog pamenja, koji e se utemeljiti upravo na Assmannovoj inovaciji u ovom podruju. Istraivanja ove vrste posebno e postati utjecajna poev od posljednjeg desetljea 20. st., preusmjeravajui zanimanja nekadanjih humanistikih znanosti ka itavom nizu novih pitanja, od kojih su neka i pitanja poput drutvene, kulturalne i politike dimenzije kultura sjeanja (nj. Erinnerungskulturen) te druga odavde proistekla pitanja u vezi s preispitivanjem odnosa i veza izmeu prolosti i sadanjosti, pri emu se sad posebno istie i to da je kulturalno pamenje pojedinanog drutva uvijek odraz njegovih sadanjih interesa, potreba te tekue razine iskustva, to, pak, u daljem razvoju ovog problema, skree panju i na ono to odreuje nain na koji se dato drutvo odnosi prema svojoj prolosti, ba kao i na oblike koje poprimaju date kulture sjeanja i sl. (usp. Erll, Nnning 2005a, 2005b). Pri svemu ovom, od presudne vanosti bit e upravo Assmannovo temeljito redefiniranje samog pojma kulturalnog pamenja, to je za ovog autora krovna odrednica koja obuhvata sve preostale dimenzije pamenja mimetiko pamenje, pamenje stvari i komunikativno pamenje: Kulturno pamenje se u najveoj mjeri poklapa s onim to unutar jedne grupe funkcionira kao smisao, pa zato ovaj pojam obrazuje jedan prostor u koji bez lomova ulaze sva tri prethodno spomenuta podruja. Tako, kad mimetike rutine poprime status rituala, odnosno, uz svoje svrsishodno znaenje zadobiju i znaenje smisla, onda dolazi do prekoraenja mimetikog pamenja djelovanja. Rituali spadaju u podruje kulturnog pamenja, budui da predstavljaju oblik predaje i uprizoravanja kulturnog smisla. Isto vrijedi i za stvari kada one ne upuuju samo na svoju svrhu nego i na neki smisao: Simboli, ikone, reprezentacije poput spomenika, nadgrobnih ploa, hramova, idola itd., prekorauju horizont pamenja stvari, poto ekspliciraju svoj implicitni vremenski i identitetski indeks, dok komunikacijski sistem mora razviti vanjsko podruje u koje bi poruke i informacije kulturni smisao mogli biti izmjeteni, kao i oblike izmjetanja (kodiranja), pohranjivanje i ponovno ukljuivanje (retrieval). [] To su tipina podruja cirkulacije kulturnog smisla. (Assmann, J. 2005:2325)

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

45

strane, to i sasvim evidentna injenica da sama ideja pamenja funkcionira i kao interdisciplinarno suelje koje povezuje knjievnu historiju s kulturalnom historijom (Gymnich, Nnning, Sommer 2006:12), sve to utoliko prije to sjeajna prisutnost prolosti javlja se u mnogim oblicima i slui mnogim svrhama, poev od svjesnog prisjeanja do nemiljenog poja vljivanja, od nostalgine enje za onim to je nestalo do polemike upotrebe prolosti s ciljem oblikovanja sadanjosti (Bal 1999:VII), a kad se i knjievnost otkriva kao jedan od vanih medija ili, ak, kao sam in kulturalnog pamenja kao mnemotehnika umjetnost par excellence, koja utemeljuje pamenje kulture, upisujui se u prostor pamenja koji se sastoji od tekstova (Lachmann 2002:209). Upravo u ovako oblikovanom knjievnoznanstvenom okviru kulturalnomemorijskoj historiji knjie vnosti prethodit e, dakle, i drugi esto i izmeu sebe znaajno razliiti na idejama teorija kulturalnog pamenja zasnovani pristupi knjievnosti i njezinoj kulturi (usp. npr. Erll, Nnning 2005b), pri emu su, inae, posebno primjetne tri temeljne problemske perspektive unutar kojih se u dosadanjim knjievnoznanstvenim prouavanjima angairaju ideje kulturalnomemorijskog interesa: pamenje knjievnosti (gdje se, prvenstveno s naroitom vrstom dijahronijskog interesa, knjievnost razumijeva kao osobeni oblik samopamenja, pa temeljna pitanja ovdje jesu pitanja poput intertekstualne mnemonike ili kulturalnomemorijske repozitornosti knjievnih anrova, odnosno pitanja knjievnog kanona i knjievne historije kao institucionaliziranih oblika literarnog kulturalnog pamenja), pamenje u knjievnosti (gdje se, u smislu mimeze pamenja, knjievni tekst razumijeva kao naroiti oblik reprezentacije bilo kolektivnog, bilo individualnog, no ovaj put nuno izvanknjievnog pamenja ili pamenja izvanknjievne zbilje) te knjievnost kao oblik kolektivnog pamenja (gdje se, unutar nove paradigme kulturalnih studija kakvu zagovara upravo J. Assmann, sveukupna knjievna praksa razumijeva s obzirom na svoju iru ulogu medija pamenja u kulturama historijskog sjeanja), s tim da nijedna od ovih problemskih perspektiva nuno ne iskljuuje onu drugu, ve su, naprotiv, oblici meusobnih prepletanja i podudarnosti meu njima nerijetko vie nego oiti (usp. Erll, Nnning 2005a). Pa ipak, potpuno u skladu s onom njezinom modernistiki romantino utopijskom enjom za sistemom, ono to, uz ostalo, posebno obiljeava kulturalnomemorijsku historiju knjievnosti i to je, konano, i ini jednom od novih knjievnih historija, jeste i postdisciplinarni pokuaj upravo sistemskog objedinjavanja ovih i drugih pojedi nanih interesa kulturalnomemorijski zasnovanih knjievnoznanstvenih prouavanja, kad njihova prepletanja i

46

Sanjin Kodri

podudarnosti koje ostvaruju nee biti tek stvar dijeljenih zanimanja, odnosno nerijetko tek sporadini ishod manje ili vie slinih orijentacija i zajednikih istraivakih predmeta, ve, naprotiv, naroiti uinak vrlo paljivo organiziranog poduhvata kulturalnomemorijskog pristupa knjievnosti koji kao svoj pretpostavljeni ideal ima upravo cjelovitost onog to bi bila ostvarena tenja za nekim poretkom koji e nadoknaditi razoreni hram klasinih vrijednosti, za jednom novom sintezom u kojoj e se sve, pa i pjesniko [knjievno] stvaranje kroz istoriju, opet integrisati u jednu cjelovitu sliku, jedan totalan doivljaj, jednu jedinstvenu viziju. A tad, kulturalnomemorijska historija knjievnosti, iako i dalje ne moe niti uostalom eli pretendirati na toboe potpunu ekskluzivnost, svoju nesumnjivu prepoznatljivost osigurava i tako to tei konstituirati se prije svega kao ona interpretativna strategija koja komunicirajui i druga istaknuta teorijska iskustva kulturalne i memorijske orijentacije i njihova zanimanja kao svoj integralni predmet prouavanja vidi i problem pamenja knjievnosti, i problem pamenja u knjienosti, ba kao i problem knjievnosti kao oblika kolektivnog pamenja, i to u svoj sloenosti njihova zajednikog posmatranja, ime ona ne samo da ostvaruje karakter zasebnog povijesnog pristupa knjievnosti ve se, isto tako, do kraja ali opet na svoj nain uklapa i u ono to je iri horizont nove paradigme kulturalnih studija, u ovaj okvir unosei i doprinos ove svoje naroite metodoloke perspektive. Pritom, osnovom upravo njezina osobenog postdisciplinarnog zasnova te naroitog predmetno-problemskog integriranja pojedinanih kulturalnomemorijskih zanimanja, ova zasebnost metodoloke perspektive kulturalnomemorijske historije knjievnosti jeste, uza sve druge, brojne pojedinosti, i u tome to e, recimo, ideje razliitih teorija meutekstualnih odnosa, a koje su, naime, svoje plodno tlo u kulturalnomemorijskim istraivanjima pronale posebno onda kad je rije o pitanjima knjievnog samopamenja17,
17

U ovom smislu posebno je indikativan istraivaki pristup Renate Lachmann (1997, 2002, 2007 i sl.), ija e jedna od temeljnih ideja biti ta da je upravo intertekstualnost jedina dostupna stvarna manifestacija pamenja, pri emu je inae samo pamenje za ovu autoricu u osnovi primalni ljudski napor da se ono to je prolo spasi od svoje kona ne smrti, kako to, tumaei rad Lachmannove, saima Wolfgang Iser (1997:XIIXIII). S ovim u vezi, a teme ljem vlastitog promiljanja postavki svih vanijih teoretiara meute kstualnih odnosa poev od Mihaila M. Bahtina i Julije Kristeve pa nadalje, Lachmann razlikuje intencionalnu intertekstualnost, koja organizira povrinu teksta, i latentnu intertekstualnost, koja, iako ostavlja povrinu intrateksta nedirnutom, ipak determinira nain na koji se proizvode znaenja teksta, nakon ega napominje da je vano uspostaviti razliku izmeu ove intertekstualnosti produkcije teksta i intertekstualnosti recepcije teksta, to je tradicionalno podruje interesa teorije recepcije. Svoj kulturalnomemorijski zasnovan

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

47

ovdje sad biti iskoritene i onda kad je rije o pitanjima bilo mimeze pamenja, bilo uloge knjievnosti kao medija pamenja u kulturama historijskog sjeanja, pri emu ovdje bez, kako izgleda, dodatnog uslonjavanja ionako odve kompleksne debate o prirodi meutekstualnih odnoenja (usp. npr. Allen 2007; Spahi 2005) ideja intertekstualnosti postaje upravo pokuaj da se nae izlaz iz strukturalistike tekstualne autarhije ka vantekstovnom okruenju s kojim tekst od nastanka permanentno odrava i stvara nove odnose (Spahi 2005:11), to je, meutim, mogue samo na nain da se radikalni poststrukturalistiki pantekstualizam koji je intertekstualistika teorija sama izazvala unekoliko pripitomi (naravno, bez njegova vulgariziranja), a zapravo na nain da ga se analitiki i interpretativno osposobi tako to e se ideji intertekstualnosti vratiti stvarne upotrebne vrijednosti koje je ona u svojoj bahtinovskoj osnovi u poetku imala (usp. npr. Allen 2007:860). Shvatajui intertekstualnost upravo
interes (koji e biti od posebnog znaaja i za neke od temeljnih konceptualno-proceduralnih pretpostavki kulturalnomemorijske historije knjievnosti) Lachmann pritom vezuje za ovo prvo, povodom ega, uz ostalo, istie i to da intertekstualno organiziran tekst, tekst koji se odrie svojeg provizorno uspostavljenog identiteta, proizvodi se putem procesa referiranja na druge tekstove (kroz dekonstrukciju, sumiranje ili rekonstrukciju), pri emu ovaj kontakt izmeu jednog teksta i drugih, koji se tek povrno naziva referiranje, treba se opisati kao proces asimiliranja, transponiranja i transformiranja drugih znakova. Pa ipak, kako to priznaje Lachmann, u svakoj analizi teksta organiziranog na temelju intertekstualnosti, teksta s intertekstualnim fokusom, mora se naravno baviti i dimenzijom italakog odgovora, pri emu za takvu analizu potreban je izvjestan broj konvencionalnih elemenata (iako su i oni provizorno uspostavljeni), kao koje autorica koristi etiri parametra: (1) manifestni tekst, (2) tekst na koji se referira (referentni tekst), (3) signali referiranja, i (4) intertekstualnost (shvaena kao novi tekstualni kvalitet koji je rezultat odnosa izmeu manifestnog teksta i drugog teksta na koji ovaj referira, pri emu se ovaj odnos jami specifinim signalima referiranja (Lachmann 1997:2931). Uza sve ovo, za R. Lachmann pamenje teksta jeste njegova intertekstualnost, zbog ega intertekstualnost jeste i ospoljeno kulturalno pamenje. U razumijevanju ove autorice, intertekstualnost u konanici uspostavlja odnose izmeu znakova ija su referiranja izbrisana, prefigurirana ili transkodirana. Teleskopskim posmatranjem distorziranih znakova, znaenja o kojima se nikad nije mislilo razmrsuju se iz teksta na koji se referira. Kao posljedica ovog, znaci blijede u maglovite aluzije, zamagljuju ono to su trebali oznaavati, eksplodiraju u polisemiju i poinju prizivati nepredvidljive meusobne odnose. tavie, intertekstualnost takoer obuhvata lakune koje postoje izmeu referentnog teksta i manifestnog teksta. Ovi prazni prostori, ili vremenski prekidi, prave pukotine u meusobnom djelovanju trans kodiranih znakova s ciljem osvjetljavanja alijenacija, kondenzacija ili naddeterminacija, istovremeno izazivajui itaoce da grade mostove koje oni ponovo moraju uruavati. Takav uzajamni odnoaj znakova uzrokuje i semantiku sloenost i osipanje znaenja. (Iser 1997:XIIIXIV)

48

Sanjin Kodri

onako kako je definira Julia Kristeva kao, dakle, i pojam koji e biti oznaka naina na koji tekst ita istoriju i umee se u nju (usp. Spahi 2005:10), te tvrdei, ba kao Renate Lachmann, da pamenje teksta jeste njegova intertekstualnost kao konstitutivna funkcija knjievnosti te most i indikator smisla (Moranjak-Bambura 2003:89), ovako to kulturalnomemorijska historija knjievnosti ostvaruje tako to iskoritava odranije postojeu postavku manje-vie svih kulturalnomemorijskih teorija da se interpretacija Kulture kao pamenja [] odnosi subverzivno prema svijetu reprezentacije i klasinog mimetizma, pri emu, meutim, to to u konceptima drugih na ideji kulturalnog pamenja zasnovanim pristupima knjievnosti iskljuivim referentnim prostorom teksta postaje drugi tekst (Moranjak-Bambura 2003:90) u metodolokoj perspektivi ove povijesno usmjerene interpretativne strategije nipoto ne ukida mogunost interesa za vezu knjievnosti i izvanknjievne stvarnosti, ve ga priskrbivi zbilji drugaiji i upravo tekstualni ontoloki status (a kad i Svijet jeste tek Tekst) ini, tavie, jo legitimnijim predmetom knjievnoznanstvenih prouavanja, zbog ega se pitanja pamenja knjievnosti, pamenja u knjievnosti i knjievnosti kao oblika kolektivnog pamenja ukazuju kao meusobno sutinski neodvojiva, dok arheoloka intertekstualna i intertekstualizirajua lektira, drugdje u pravilu vezivana prvenstveno za probleme knjievne intertekstualne mnemonike, ovdje nije dovedena u situaciju da istjeruje referent tjerajui prema ponoru/bezdanu predtekstova, ve postavi jedan od kljunih metodolokih instrumenata i kulturalnomemorijske historije knjievnosti i onda kad je rije i o svim drugim, preostalim kulturalnomemorijskim fenomenima knjievnosti ona se jednako lahko pretvara u uvijek ponovljiv pokuaj da se razabere struktura i protumai funkcija tragova, potpora, naslaga, upljina, ureza koje je u pojavnom tekstu ostavio rad transformacija i prikrivenog upuivanja, pa ni ovdje posao odgonetanja nije posao skidanja slojeva koje bi oslobodilo mjesto podrijetla teksta, jer ovdje upravo i ono prije ini teksturu ija lektira zabranjuje ukidanje pojedinanih slojeva (Lachmann 2002:223). Pri svemu ovom, kao sad oito cjelovita i u sva tri njezina kljuna aspekta ostvarena jedna od novih knjienih historija, iako, naravno, nimalo formalno ve sutinski i istinski prihvata i to da pisanje historije nije, niti treba biti, stvar nekontraverznih injenica i univerzalnih istina, uzroka i posljedica, logikih sljedova i razvoja, ve je ba onako kako ljudi daju smisao svojoj prolosti, svojim ivotima i svojem svijetu trajni proces uvijek opetovanog pregovaranja relativnosti povijesnog vremena i topografije,

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

49

pojedinanosti i openitosti (Schlaeger 2001:139), kulturalnomemorijska historija knjievnosti, s jedne strane, ipak u potpunosti ne odustaje niti eli odustati od onog to su zanimanja i ranije knjievnohistorijske svijesti, pa ona u cijelosti ne odbacuje sad ve vie ili manje, ali uvijek nuno tradicionalne knjievnohistorijske kategorije i principe, bez obzira na to je li rije o kategoriji totaliteta modernistike knjievnoznanstvene misli ili, pak, o problemima koje obuhvataju pitanja o, primjera radi, historinosti knjievnog djela te knjievnom razvoju i periodizaciji, ba kao to cjelovito ne izbjegava ni aksioloki problem i ono to su implikacije vrednosnog suda u znanosti o knjievnosti (usp. Lei 1985), sve to utoliko prije to i ovo jesu neki od onih vanih elemenata uz pomo kojih kulturalnomemorijska historija knjievnosti knjievnoznanstvenim prouavanjima nastoji barem unekoliko vratiti njihov u meuvremenu gotovo do kraja izgubljeni literarni karakter. Jer, opet u skladu i s onom enjom za sistemom ove knjievnopovijesno usmjerene interpretativne strategije, ba kao i ideja intertekstualnosti, svi ovi problemski kompleksi iznova se artikuliraju u cjelini savremenog knjievnoteorijskog stanja u svim kljunim aspektima saobraznoj perspektivi kulturalnomemorijske historije knjievnosti, pri emu se i sami podvrgavaju temeljitom redefiniranju, gubei na ovaj nain i onu svoju esencijalistiki apsolutiziranu narav koju su imali unutar tradicionalnog knjievnohistorijskog i uope knjievnoznanstvenog koncepta. Totalitet knjievnog teksta, opusa, perioda i anra ili historinost knjievnog djela, knjievni razvoj i periodizacija te vrednosni sud ovdje nisu, otud, prirodni i samorazumljivi instrumenti knjievnokritikog miljenja, ve pojave nikad odvojive od onog to je privremenost uprkos nesigurnom krajnjem rezultatu, uopavanje bez konane potvrde, konzistencija kao heuristiki princip koji je pod stalnom revizijom, uvoenje vremenskih struktura i sljedova unato izlomljenoj linearnosti, fiksiranje tamo gdje je sve u stalnom kretanju, smanjenje sloenosti uz rizik njihova kasnijeg poveanja (Schlaeger 2001:140141), pri emu, iako, recimo, kulturalnomemorijska historija knjievnosti i dalje referira na ono to su, izmeu ostalog, i knjievni stilovi i razdoblja ili na ono to je kontekst knjievne prakse nekog vremena, nijedna od ovih tradicionalnih knjievnoznanstvenih ideja nema vie ono svoje nekadanje znaenje. Takav je sluaj upravo i s idejom konteksta, koji se ak i onda kad se inercijom zadrava staro imenovanje prvenstveno razumijeva kao (u osnovi novohistoricistiki shvaen) kotekst, sa svim onim reperkusijama koje proizlaze iz njegova utemeljenja u savremenom lingvistikom obratu i njegovim prateim konceptima, dok se knjievni stilovi i razdoblja sad

50

Sanjin Kodri

vezuju i za onu situaciju kad intertekstovi dokidaju vrijeme tako to ukrtaju manifestno vrijeme teksta i vremena predtekstova, suspendirajui tako originalno znaenje te pokreui nove procese pridavanja smisla ili razvijajui semantiku nestajanja onog to je raniji smisao (Lachmann 2002:210), a kad zapravo razliiti periodizacijski odsjeci knjievnosti prestaju biti stabilne i homogene kategorije i pos taju sloeno oblikovane makrostrukturne pojave kulturalnog pamenja kroz koje zaboravljanje i prisjeanje [] dobivaju svoje kljune znaajke (Iser 1997:XII). S druge, pak, strane, na ovaj i njemu sline naine inovirana zanimanja ranije knji ev nohistorijske svijesti kulturalnomemorijska historija knjievnosti ukrta sa specifino svojim interesima, pa u sredite knjievnoznanstvenog prouavanja dovodi problem semiotiki govorei kulturalno oznaenog to se u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira unutar jedne knjievnosti, a koje je naroito kulturalno znaenje sloeno i slojevito upravo onoliko koliko su kompleksne one unutranje veze koje pojedinanu knjievnost odravaju kao cjelinu, pri emu ono nikad, naravno, nije zatvoreno i statino niti monolitno i singularno te kao takvo svod ljivo na samo jednu dominantnu i ekskluzivnu kulturalnu matricu ili metanaraciju kao fundamentalno i do kraja iskljuivo obiljeje cjeline jedne literature, makar i tokom jednog, kraeg i ogranienog razdoblja kakvo, primjera radi, u poreenju sa stotinama godina historijskog trajanja, predstavlja vrijeme 20. st. Pritom, a tek primjera radi, uz bitno drugaije shvaene knjievne stilove i razdoblja, kulturalnomemorijska historija knjievnosti knjievnu praksu nekog bilo dueg, bilo kraeg vremena i njezin knjievni razvoj razumijeva i periodizira prvenstveno unutar tzv. kulturalnomemorijskih makromodela kao, naime, u njezinoj istraivakoj perspektivi posebno vanih opih i, u pravilu, natpoetikih i transtemporalnih obrazaca kulturalnog pamenja ili i ovaj put semiotiki govorei kompleksnih makromodaliteta kulturalno oznaenog to se kao povlateni sadraj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini, odnosu u nekim njezinim uim povijesnorazvojnim fazama i trenucima. Osim ovog, uz, u pravilu, tri karakteristina kulturalnomemorijska makromodela (kanonski, politradicijski i postkanonski)18,
Tragajui (slino, primjera radi, R. Lachmann i njezinu intertekstualistikom interesu za kulturalnomemorijske procese) za onim to su makrostrukturni obrasci kulturalnog pamenja, kljuni poticaj za razvijanje ideje o tri kulturalnomemorijska makromodela autor je pronaao prije svega u kulturalnomemorijskoj koncepciji J. Assmanna, a posebno u onim njezinim elementima koji se tiu dinamike kulturnog procesa, pojaavanja, ovrivanja, labavljenja i rastakanja konektivne strukture, s im u vezi Assmann raspravlja i o onom
18

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

51

isti ovaj tradicionalni knjievnohistorijski postupak inovira se i, recimo, idejom etiriju memorijskih formata (kolektivni, ideoloki, individualni i kulturalni) kao naroitih memorijskih perspektiva ili filtera kroz koje se konstruira jedan knjievni svijet,19 ba kao i, uza sve ostalo, inae neto uom i specifinijom idejom memorijskih figura ( figura sjeanja), a zapravo karakteristinih i ustaljenih memorijsko-reprezentacijskih opcija to kao tipini nadtematski predmetno-problemski kompleksi knjievne prakse u ovom ili onom broju obiljeavaju svaku pojedinanu knjievnost, funkcionirajui kao neke od njezinih temeljnih i prepoznatljivih metapripovijesti,20 na ovaj nain zajedno s drugim distinktivnim konstituentima nekog pojedinanog knjievnog toka (karakteristini pojedinani motivi, teme, fabule i njihove siejne obrade, hronotopi, likovi, odnosno anrovi, poetiki
to bi se, uvjetno govorei, moglo nazvati trima tipovima kulture ili, prije, trima fazama u kulturalnom razvoju: kultura kanona (nju karakterizira princip koji konekti vnu strukturu jedne kulture jaa u pravcu vremenske rezistentnosti i invarijantnosti), kultura tradicijskih struja (gdje memorijski sadraj slobodnije tee za razliku od kanonske kulture, koju obiljeava mmoire volontaire jednog drutva, duniko sjeanje) i postkanonska kultura (ija je temeljna znaajka autopoetina memoria, odnosno sadraji koji su izgubili svoj obavezujui karakter i svoju vezivnu snagu) (usp. Assmann, J. 2005:20). 19 Kao i prethodna, i ideja memorijskih formata izvedena je iz ve postojeih rjeenja unutar teorijsko-praktinog bavljenja pitanjima kulturalnog pamenja, s tim da su ovaj put poticajni bili elementi kulturalnomemorijske koncepcije A. Assmann, i to njezino raslojavanje kolektivnog pamenja o kojem govori M. Halbwachs u tri nova, zasebna formata pamenja: drutveno pamenje, politiko pamenje i kulturalno pamenje. Pritom, uz druge konceptualne modifikacije, ono to Assmannova oznaava kao drutveno pamenje ovdje je preoblikovano u kolektivni memorijski format, politiko pamenje izmijenjeno je u ideoloki memorijski format, dok je kulturalno pamenje postalo kulturalni memorijski format, emu je na kraju dodan individualni memorijski format, koji nema svoj ekvivalent kod A. Assmann (usp. Assmann, A. 2004). 20 Za razliku od prethodne dvije, koje su uinak vidljivije autorske inovacije, ideja o onom to oznaava pojam memorijska figura (figura sjeanja) ovdje je manje-vie izravno preuzeta od J. Assmanna, koji je, Halbwachsovim tragom, razumijeva izmeu ostalog i kao kulturno oblikovane, drutveno obavezujue slike sjeanja, pri emu, suprotno Halbwachsu, Assmann s punim pravom preferira pojam figure [] u odnosu na pojam slike zbog toga to se on ne odnosi samo na ikoniko ve i na, naprimjer, narativno oblikovanje (Assmann, J. 2005:44). Pritom, Assmannov koncept figure sjeanja ovdje je tek blago nadopunjen vezom s idejom mjesta pamenja kakvu zastupa Pierre Nora (2006) te vezom s idejom o temi kao i autorskoj, ali i kulturalnoj interpretativnoj politici kakvu zastupa Michel Foucault (1977), kao i opaskom da se figurativni status memorijskih figura ne treba vezati tek za u osnovi problem medija ostvarivanja nekog od tekstova kulture, ve, prije svega, za upravo figurativnu ponovljivost sadraja koji, slino tzv. stalnim epitetima (epitheta perpetua) u pojedinanoj knjievnoj tradiciji, obuhvata figura sjeanja kao takva.

52

Sanjin Kodri

elementi najrazliitijih vrsta, razliite kompozicijske, verifikacijske ili bilo koje druge ma koliko na prvi pogled tek formalne znaajke, pa ak i ono to je specifian pogled na svijet i osjeaj svijeta i ivota i sl.) uspostavljajui ono to su sistemska obiljeja jedne literarne pojave reda pojedinane knjievnosti ili pojedinane knjievne tradicije, ija se osobenost ili posebnost sad ne mora vie vezati za devetnaestostoljetne, anahrone distinktivne parametre poput nacionalnog jezika, nacionaliteta autora ili duha naroda te drugih, u osnovi izvanknjievnih razlikovnih inilaca ili odreenja, ve se raspoznaje u onom to su unutarknjievne znaajke same knjievne prakse o kojoj je rije. Na ovakvim i ovim slinim osnovama uspostavljena, kulturalno me mo rijska historija knjievnosti bavi se konano prije svega onim to je unutranja povijest knjievnosti, koju, meutim, ne treba vie shvatati onako kako su unutranjost knjievnopovijesnog razvoja razumijevale tradicionalne imanentne knjievne historije kao, naime, u osnovi proces tek povijesnog izmjenjivanja knjievnih postupaka ili mode la formalnog strukturiranja knjievnog teksta (usp. npr. Tinjanov 1998), ve prvenstveno u smislu praenja tzv. kulturalnih konektivnih struktura jedne literature, odnosno u konanici njezine osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranim identitetarnim oznakama, sve to kako u vezi s fenomenom pamenja knjievnosti, tako i u vezi s fenomenom pamenja u knjievnosti te onim to je knjievnost kao oblik kolektivnog pamenja. A kao takva, kulturalnomemorijska historija knjievnosti, unekoliko slino nekadanjoj ideji knjievnosti kao sistema (usp. Guilln 1982), interesira se prvenstveno za ono to je kulturalna gramatika datog pojedinanog knjievnopovijesnog toka, pri emu njezino zanimanje ne podrazumijeva gotovo iskljuivu usmjerenost ka univerzalno gramatikaliziranoj knjievnopovijesnoj pravilnosti i njezinim naroitim reali zacijama unutar okvira pojedinanih literatura, odnosno ka tek lokalnim refleksima sveobuhvatnih knjievnih procesa, opih knjievnih pojava i irih knjievnih zakonitosti (to je na ovaj ili onaj nain i u manjoj ili veoj mjeri najee u osnovi zanimanja tradicionalnih historija tzv. malih knjievnosti), ve utemeljena sad i na naroito transformiranom lokalno orijentiranom zanimanju te i s njim ovdje povezanom gotovo antropoloki shvaenom gustom opisu (usp. Geertz 1973, 1983) ona izmeu ostalog traga i za specifino lokalnim knjievnim znaajkama, za lokalnom knjievnom povijeu u njezinoj partikularnosti, na karakteristian nain mikrohistorije otkrivajui autohtonu drugost i razliitost knjievnosti onih zajednica ije kulture nisu, u pravilu, igrale zakonomjernu ulogu

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

53

u knjievno-kulturalnim dogaanjima viih, globalnih razina, ime u ukupnosti opih knjievno-kulturalnih okvira distingvira nove i prepoznatljive literarne identitete, koje, meutim, nipoto ne razumijeva u njihovoj apsolutnosti, ve u svojstvenoj im prepoznatljivosti, odnosno u onom to je uvijek i nuno vidljivo tek u vezi s onim drugim i drugaijim, sve to posmatrajui na viestrukim literarnim razinama, poev od razine pojedinanog djela, preko razine irih knjievnih pojava najrazliitijih vrsta, pa do razine cjeline literature kao fenomena koji ba kao i konkretno knjievno ostvarenje ili neka knjievna znaajka vieg ranga svoju specifinost pokazuje tek u kontekstima tipinosti, kao naroitu pravilnost kontinuiteta i modifikacija. U takvoj situaciji, kulturalnomemorijska historija knjievnosti foku si ra, uz brojne druge, prije svega problem kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti u knjievnosti u svoj njihovoj sloenosti i poliaspektnosti, uzimajui pritom u obzir i poloaj knjievnosti unutar irih i openitijih kulturalnih procesa, a posebno ono to je njihova unutarknjievna reali za cija, pa neki od njezinih upadljivo estih i najkarakteristinijih predmetno-problemskih kompleksa ili neka od njezinih kljunih predmetno-problemskih vorita s jedne strane jesu, uz ostala, i kako u savremenom knjie vnoznanstvenom prostoru posebno aktuelna pitanja literarne konstrukcije i reprezentacije u pravilu nacionalne prolosti, oblikovanja kolektivnih, personalnih ili individualnih identiteta i nacionalne (auto)imaginacije ili drugih, mahom imagolokih predstava i sl., tako i pitanja u vezi s prvenstveno imanentno knjievnim sredstvima i nainima koji omoguavaju ili ostvaruju ovakvo to (a to bi sve zajedno predstavljalo vaan dio in te resa kulturalnomemorijske historije knjievnosti i za politiku i za poetiku i retoriku pamenja), ali isto tako s druge strane i pitanja koja se, recimo, tiu bavljenja i fenomenima knjievne tradicije, i to u irokom problemskom rasponu od pojava razliitih tradicijskih saobraavanja ili tradicijskih dijaloga i polemika, preko pojava u vezi s onim to obuhvataju pojmovi izmiljanja tradicije ili, pak, ive tradicije, pa do pojava tzv. sinkretizma i sinkretikih oblika, to je u ovoj perspektivi jedan od moda i najinteresantnijih predmetno-problemskih kompleksa, a koji se ovdje najee posmatra u smislu osobenih repozitorija kulturalnog pamenja u situaciji interkulturalnog geminira nja, umnoavanja i/ili ukrtanja ili, pak, u smislu intertekstualnosti zasnovane na odnosu meu znakovima, kad svi prizvani referentni tekstovi predmet su raznolikog uzajamnog odnoenja, zamagljivanja, zasjenjivanja, zamjenjivanja, podrivanja, pa ak i ponitavanja njihovih moguih znaenja, a kad knjievni

54

Sanjin Kodri

tekst zadobiva svoja kljuna obiljeja krenjem granica, zadiranjem u druge tekstove s izravnim i vidim uincima te pohranjivanjem onog to je bilo otueno, sve to s ciljem vraanja sebi i izgradnje svojeg vlastitog jezgra na temelju onog to je uzapeno (Iser 1997:XIV). Pritom, zahvaljujui svemu ovom, interesu koji je, s jedne strane, i sasvim tipian za stanje savremenih trendova u nekadanjem prostoru znanosti o knjievnosti, ali koji je, jednako tako, s druge strane, i sasvim osvijeten i intencionalan pokuaj njegova naroitog sistemskog redefiniranja, ,kulturalnomemorijska historija knjievnosti ostvaruje i brojne vane spojnice s drugim savremenim knjievnohistorijskim opcijama, dok istovremeno nastoji izbjei i ono to su vjerovatno, uz nesumnjive brojne prednosti, stvarni nedostaci znaajnog broja drugih novih knjievnih historija, koje e poput npr. razliitih neomarksistikih, postkolonijalnih ili feministikih knjievnohistorijskih alternativa najee govoriti, ipak barem jednim dijelom redu kcionistiki, u ime tek jedne, u pravilu marginalizirane zajednice, gotovo slijepo pratei nerijetko iskljuivo njezinu zanemarenu putanju knjievnog razvoja (ponekad predoenu i kao svojevrsni krini put), ne uviajui, tako, katkad itav niz drugih, ak i u njihovoj perspektivi moguno vanih knjievno-kulturalnih procesa, pri emu u konanici upravo kulturalnomemorijska historija knjievnosti moda najcjelovitije uvaava manje-vie svim ovim savremenim pristupima izrazito bitnu ideju dijalogizma i pluraliteta, ali ne vie kao u osnovi pretpostavljeni strogi politiki program ve, naprotiv, kao jedan od metodoloki najinteresantnijih i najizazovnijih predmeta izuavanja. Takvo to sve zajedno odreuje, naposljetku, odnos ove kulturalizirane knjievnohistorijske procedure i prema pojavi knjie vnog kanona, nacionalnog ili nekog drugog, koji nije vie ono to se tek nuno i uvijek nastoji osporiti ili radikalno redefinirati, ve sad knjievni kanon kao svojevrsni locus memoriae jeste ono ije se izrastanje i oblikovanje eli cjelovito razumjeti u njegovoj stvarnoj ukupnoj sloenosti postojanja u okvirima jedne kulture, to, meutim, nipoto ne iskljuuje interes za pitanja kulturalno privilegirajueg ukljuivanja ili marginalizirajueg iskljuivanja, ve naprotiv ona iznova dobivaju na vanosti, ali na jedan bitno drugaiji i ini se za knjievno-kulturalna prouavanja kao takva ipak umnogome vaniji nain. U tom sluaju, a posebno u situaciji tzv. malih nacionalnih knjievnosti, i ideja knjievnog kanona, pogotovo onog nacionalnog u junoslavenskim literarnim historiografijama danas najee s posebnom strau ili nekritiki tvrdokorno branjena ili agresi vno borbeno osporavana dobit e novo znaenje, ba kao i pitanja nekadanje i dananje literarne kanonizacije, pri emu se, meutim, knjievni

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

55

kanon i knjievnokanonizacijske prakse ne moraju vie razumijevati kao na koncu nuno zlo, ve sasvim mogue i kao povijest ireg kulturalnog posto janja jedne literature, njezina trajanja i mijenjanja, jednako i kao otvoreni proces dijalogiziranja s knjievnou u jednom povijesno-kulturalnom trenutku, dijalog koji kao takav nije jedan niti je konaan. Zato, kulturalnomemorijska historija knjievnosti i sama je po prirodi stvari otvorena i za uzimanje aktivnog uea u knjievnokanonizacijskim procesima (ba kao to u procesima kanonizacije knjievnosti htjele to ili ne sasvim sigurno uestvuju i one danas brojne, mahom poststrukturalistiki zasnovane interpretativne strategije kojima je knjievni kanon iskljuivo predmet manje ili vie otre kritike i osporavanja, pa ak i pre dmet radikalne negacije), s tim da je njezin potencijalni knjievnokanonizacijski uinak ve u startu odreen da bude drugaiji u odnosu na onaj koji proizlazi iz tradicionalne knjievnohistorijske svijesti, jer ovaj savremeni povijesno usmjeren pristup knjievnosti sad je i do kraja autorefleksivan, a otud upravo kao samo jedna knjievnopovijesna pripovijest u moru pria svjestan i svoje narativne konstruiranosti i uvjetnosti. Sve ovo, konano, kulturalnomemorijsku historiju knjievnosti kao jedan od moguih savremenih pristupa knjievnoj prolosti i njezinim sloenim pitanjima ini i takvom povijesno usmjerenom interpretativnom strategijom koja se, uz druge manje ili vie sline situacije, ukazuje kao posebno privlana u sluaju kulturalno kompleksnih zaje dnica i zajednica koje u vremenu nesklonom tradicionalnoj ideji historije knjievnosti pokuavaju po prvi put ispisati ili iznova preitati vlastitu knjievno-kulturalnu prolost, to je kako je istaknuto mnogo vie negoli za druge knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice naroito karakteristino kako za uope bosanskohercegovaku, tako i za bonjaku knjievnost posebno, kod kojih e otud, dakle, i glavni knjievni tok njihova knjievnoznanstvenog prouavanja indicirati potrebu za takvom vrstom knjievnohistorijskog pristupa koji e biti u stanju iznai nain da se uvai kompleksnost kompozitnog i policentrinog bosanskohercegovakog knjievnog mozaika, ba kao i osobenost njegovih pojedinanih nacionalnih sastavnica. Usto, a s obzirom na to da je i u predmetno-problemskom i u proceduralno-metodolokom smislu na naroit nain orijentirana i knjievno i kulturalno, ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti ovdje je vana i zato to je sloenost pitanja kulturalnog pamenja ve sama po sebi posebna karakteristika upravo bosanskohercegovakog knjievno-kulturalnog konteksta, koji s obzirom na svoju medija lnu poziciju u junoslavenskoj interliterarnoj zajednici potencijalno

56

Sanjin Kodri

sinegdoki zrcali svu kompleksnost ove zajednice kao cjeline, uz kondenziranu, dodatnu uslonjenost to je bosansko hercegovaki mozaiki kultu ralni kompozit ve tradicionalno podrazumijeva, pri emu ovom u prilog ide i to to e se upravo ovdje, u suenom prostoru golemih historijskih preokreta, ponaj vie deavati neki od i u irim okvirima najradikalnijih kulturalno-civilizacijskih lomova te uspostavljati, ukidati, presijecati ili umreavati razliite identitetarne granice, oblikujui tako viestruko rubnu knjievnost / kulturu brojnih sinkretikih i liminalnih fenomena s itavim perpetuirajuim arenilom diskurza kulturalnog ukljuivanja i iskljuivanja, prilagoavanja i preinaavanja, a zapravo prvenstveno konstituirajui upravo knjievnost / kulturu pamenja zapamivanja i zaboravljanja, prisjeanja i potiskivanja, to je u Lvi-Straussovoj opreci prema hladnim, stabiliziranim ini preteno vruom knjievnou / kulturom korjenitih, naglih i dramatinih promjena unutar podruja njezinih konektivnih struktura (kako je to uostalom na razliite naine vrlo esto naglaavala i ranija bosanskohercegovaka knjievnoznanstvena praksa, posebno zaokupljena metaforom bosanskohercegovake raskrsnice [usp. Moranjak-Bambura 2000]). Ovakvo to odnosi se, istina, i na stariju bonjaku te bosanskohercegovaku knjievnu prolost i njezine kompleksne kulturalnomemorijske strategije kontinuiranja i variranja distin ktivnih identitetarnih elemenata iz, vrlo esto, sasvim suprotnih civilizacij skih krugova, no upravo novije i savremeno kako bonjako, tako i ukupno bosanskohercegovako knjievno-kulturalno stanje, ono poev od kraja 19. te tokom cjeline 20. st., posebno je obiljeeno sloenou konstanti i varijanti knjievno-kulturalnih konektivnih struktura, sloenou koja se realizira i kako kao trajno istovremeno i kontinuiranje i variranje raznolikih sadraja kulturalnog pamenja unutar razliitih kulturalnomemorijskih makromodela, tako i kao povijesno trajua situacija brojnih i viestrukih, u najrazliitijim smjerovima orijentiranih irih kulturalnih promjena, a zapravo kao situacija izrazite kulturalne dinamike to je vidljiva i u knjievnosti kao cjelini, ali i u pojedinanim autorskim opusima i uope pojedinanim knjievnim radovima, pa ak uz druge knjievne fenomene nerijetko i u razliitim najsitnijim, mikrostrukturnim knjievnim pojavama, gdje se, naime, kulturalna kompleksnost bonjakog i ireg bosanskohercegovakog knjievnog stanja kapilarno izraava, oblikujui i na ovoj razini u svojoj stvarnoj sinkretiziranoj pluralnosti prepoznatljivi i specifini identitet kako bonjake, tako i bosanskohercegovake knjievnosti uope, a kad upravo tzv. sinkretiki oblici, ali i itavo mnotvo drugih, razliitih izrazitih i nerijetko sasvim osvijetenih kulturalnomemorijskih fenomena

Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje...

57

postaju bitna obiljeja cjeline ovih literatura i pritom jedan od najvanijih indikatora njihova osobenog literarnog identiteta. Taj prepoznatljivi identitet najprije bonjake, a potom i bosanskohercegovake knjievnosti moda se najjasnije ini vidljivim sagleda li se povijesni razvoj ovih literatura temeljem konceptualno-proceduralnih pretpostavki to ih podrazumijeva ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti, koja i zato, ma koliko bila nova i drugaija, na osoben nain nastavlja dosadanju tradi ciju bosanskohercegovakih knjievnih prouavanja, pri emu i sama se osvjeujui kao jedan od oblika kulturalnog pamenja svim ovim to ona jeste stvara i ono to je naroita osnova za neko eventualno budue uspostavljanje bosniakistikih i bosnistikih (inter)kulturalnih studija, ije bi jedno od sredita mogla biti upravo i kulturalnomemorijska historija knjievnosti.

II. Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost i predaja kulturalnog smisla
(Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjievno-kulturalnih konektivnih struktura)

Novija bonjaka knjievnost...

61

II.1. Kultura sjeanja i knjieVne konektiVne strukture


(Smisao za historiju i okrenutost tradiciji; vrue i hladno sjeanje i sjeajna mitomotorika; ritualna i tekstualna koherencija i knjievna mnemonika)

I.
Bonjaka, kao i openito kompozitna i policentrina bosanskohercegovaka knjievnost dobrim je dijelom, mada nikako u cijelosti, knjievnost historije, knjievnost prie o prolosti, obino onoj nacionalnoj, ali isto tako, te i s ovim u vezi, i knjievnost tradicije, odnosno knjievnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti i vezanosti za ono to se u datom trenutku razumijeva kao kulturalna vlastitost, pri emu se i u jednom i u drugom sluaju vrlo esto pojavljuje kao jedan od sredinjih, ako ne i najznaajniji diskurz kulture kojoj po prirodi stvari pripada, to, pak, i samu kulturu naglaeno konstituira kao kulturu sjeanja u oba ova smisla. Ovakvo to i bonjaku i bosanskohercegovaku knjievnost ini, pogotovo na prvi pogled, umnogome slinim drugim knjievnostima junoslavenske interliterarne zajednice, utoliko prije to i pored sloenosti i raznovrsnosti pojavnih oblika koje nuno podrazumijevaju i smisao za historiju i okrenutost tradiciji, a zapravo izrazita povijesno-tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamenja uope, bitno je obiljeje romana i pripovijetke, ali i drame, pa ak i pjesnitva u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti, a potom i drugih, u ovim literaturama mahom rubnih anrova1, bez obzira na to da li je rije o knjievnosti prosvjetiteljskog, artistikog (esteticistikog) ili semiotikog poetikog makromodela (kako se ve izvjesno vrijeme u maniru knjievnoznanstvene semiotike i kod nas esto

Usp. npr. Begi 1987a, 1987b; Durakovi 2003a, 2003b, 2003c; urikovi 1991; Idrizovi 1991; Kapidi-Osmanagi 1991; Kazaz 2000, 2004; Koljevi, N. 1991; Koljevi, S. 1991; Lei, J. 1991a, 1991b; Lei, Z. 1991a, 1991b; Maksimovi 1984/85; Muzaferija 1984, 1996, 2000; Rizvi 1985, 1990, 1994; Tomi-Kova 1991; Tutnjevi 1991; Vukovi 1991 i sl.

62

Sanjin Kodri

uspostavlja strukturna ralamba knjievnosti 20. st.)2, odnosno bez obzira na to da li je rije o knjievnosti graanskog ili pluralistiko-demokratskog doba (to su inae elementi trenutno najnovijeg pokuaja tipologizacije, klasifikacije i periodizacije bosanskobonjake knjievnosti)3. Pa ipak,
S obzirom na dobrim dijelom sline i uveliko povezane procese savremene bonjake / bosanskohercegovake i hrvatske knjievnosti (kao i drugih knjievnosti unutar junoslavenske interliterarne zajednice), ideja o navedena tri dominantna modela knjievne prakse 20. st. u bosanskohercegovaku znanost o knjievnosti viekratno je posuivana iz hrvatske akademske zajednice, mahom iz radova Cvjetka Milanje, kod kojeg zato i treba traiti njihovu detaljniju deskripciju (usp. Milanja 1996:1115). Iako postoje i kod drugih, primjeri bosanskohercegovake primjene ove ideje najei su u radovima Envera Kazaza, posebno u autorovoj monografiji o bonjakom romanu 20. st., gdje je, uz izvjesna proirenja te, naravno, nuna prilagoavanja novoj predmetnoj grai, Milanjina klasifikacija poslijeratnog hrvatskog romana cjelovito iskoritena kao osnova za razumijevanje dvadesetostoljetne povijesti bonjakog romana (usp. Kazaz 2004). Pritom, iako je izvorno vezana za kontekst knjievnohistorijskog razumijevanja razvoja romanesknog anra tokom 20. st., ova klasifikacijska shema dosta uspjenom pokazala se i u pristupu drugim anrovima, gdje je ponovo zadrala svoje dobre, ali i slabije strane, meu kojima posebno treba istai prije svega nemogunost da se na ovaj nain do kraja jasno ekspliciraju za knjievnu historiju inae naroito vane specifine osobine jedne literature, odnosno posebnosti njezina povijesnorazvojnog puta koje joj i osiguravaju zasebne identitetarne oznake i status samostalne i prepoznatljive literarne pojave. 3 Ovaj zanimljivi primjer knjievnoznanstvenog ralanjenja cjeline bonjake i bosanskohercegovake knjievne prolosti nedavno je predstavio Nihad Agi (2008:1213), i to na nain koji je ne toliko u pojedinostima koliko u elementima koji se tiu razumijevanja principa knjievnog razvoja sasvim blizak i vienjima kulturalnomemorijske historije knjievnosti. S obzirom na kombinaciju i preplitanje unutarknjievnih, eksterno knjievnih fenomena i zavisnosti razvoja knjievnosti od razvoja univerzalne povijesti, mogue je izvesti jednu preliminarnu tipologiju, klasifikaciju i periodizaciju bosanskobonjake knjievnosti, pie Agi tragom ideja Pierrea Bourdieua, pri emu na ovakvim polazitima razlikuje knjievnost feudalnog doba (od 15. pa do polovine 18. st.), knjievnost graanskog doba (od polovine 18. do polovine 20. st) te knjievnost pluralistiko-demokratskog doba (poev od druge polovine 20. st., s tim da su u sva tri ova sluaja vremenske granice pojedinanih knjievnopovijesnih razdoblja tek uvjetne i naelne). Usto, onda kad je rije o preostalim novijim (a kod nas i dalje vrlo rijetkim) prilozima knjievnohistorijskoj tipologizaciji, klasifikaciji i periodizaciji bonjake knjievnosti 20. st., uz studiju Muhsina Rizvia Poetika bonjake knjievnosti (1994) te, jednim dijelom, stariju autorovu knjigu Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine (1985) ili, pak, ve klasine studije Midhata Begia (1987a, 1987b), posebno valja istai radove Enesa Durakovia o bonjakom pjesnitvu i pripovijeci 20. st. (Durakovi 2003a, 2003b) te rad Gordane Muzaferije o bonjakoj drami 20. st. (Muzaferija 1996), ba kao i studije ovih autora o dvadesetostoljetnom bosanskohercegovakom pjesnitvu (Durakovi 2003c) i bosanskohercegovakoj drami (Muzaferija 2000). Takoer, uz jo jedan broj drugih tekstova ove vrste, u istom smislu valja spomenuti i rad Vedada Spahia Pregled savremene bosansko2

Novija bonjaka knjievnost...

63

ba kao to ih se nipoto ne smije zanemarivati, slinosti ove vrste to se uspostavljaju u irem junoslavenskom knjievnom i kulturalnom konte kstu ne treba ni nekritiki prenaglaavati, naroito ne na raun mogunosti praenja samosvojnih povijesnorazvojnih procesa pojedinanih literatura u ovom okviru (jer bi i ovakvo to predstavljalo in krivotvorenja povije sti!), jednako kao to se ni razlog pojave naglaenog povijesno-tradicijskog zanimanja u bonjakoj knjievnosti ne bi ipak mogao traiti iskljuivo ili prvenstveno u danas posebno aktuelnoj ideji balkanskog terora kulture, kad pravo na razliku nerijetko jeste voeno tek ciljem ostvarivanja onog to je pravo na superiornost, na prvenstvo, na ekskluzivnost sopstvene nacionalne kulture (olovi 2008:1213), niti, isto tako, u jednako openitoj ideji da su evropske, a otud i sve junoslavenske kulture gradile [] svoj nacionalni identitet (nasilnim) razgraniavanjem u odnosu na susjedne nacije, bez obzira na to to i dalje stoji naelna opaska da svako uspjelo utemeljenje identiteta sadri sjeanje na povrede i odricanja, dok svaka samoodreujua integracija per definitionem ukljuuje prekid stanovite interakcije (Biti 1994:132), pa tako, tragom suodnosa s povijeu, i stvara nje naroitih nacionalnih historij skih reprezentacija i naglaeno vlastitih tradicijskih uporita, a to sve zajedno u konkretnom sluaju bonjake knjievnosti predstavlja, dakle, tek jedan i najee iako u irem smislu nekad, moda, donekle i prihvatljiv ipak odve uopen i, otud, u pravilu pojednostavljen dio odgovora na izrazito sloeno pitanje povijesne i tradicij ske markiranosti jednog znaajnog dijela bonjake knjievne prakse. Jer, za razliku od veine drugih junoslavenskih tradicija, a pored svih inae vrlo brojnih i izrazito vanih slinosti i uzajamnosti na drugim razinama i u drugim aspektima, bonjaka kultura dobrahno je bila te, donekle, jo uvijek ostala i kultura vrlo osobene traume ne samo, dakle, za cjelinu junoslavenskog prostora openito karakteristine historijske traume naglaene povijesne napetosti to proizlazi bilo iz onog i ovdje itekako jakog narcizma malih razlika, bilo iz irih povijesnih okolnosti i deavanja, ve i, posebno, historijske traume to se temelji i u njezinoj naroitoj poziciji na raskru, pri emu se i u knjievnosti i u knjievnoj znanosti
hercegovake knjievnosti (periodizacija i tipologizacija) (2002), koji, iako jedan od onih koji se bave integralno shvaenom bosanskohercegovakom knjievnom praksom nakon Drugog svjetskog rata, najveim svojim dijelom primjenjiv je i na pojedinani sluaj bonjake knjievnosti ovog vremena, a na manje ili vie slian nain mogu funkcionirati i, recimo, neke od relativno nedavnih Kazazovih pojedinanih studija (Kazaz 1998a, 1998b, 2000, 2002), kao i, uz ostale mogue primjere, i sad takoer neto starija knjiga Radovana Vukovia Razvoj novije knjievnosti (1991) i njoj slini radovi.

64

Sanjin Kodri

ovdje potencirana metafora raskrsnice (Moranjak-Bambura 2000) zasniva posebno na onom estokom, radikalnom kulturalno-civilizacijskom lomu to ga, kao i cijela zajednica za koju se po prirodi stvari ona inicijalno vee, ova slavenskomuslimanska kulturalna tradicija na razmeu Istoka i Zapada trpi od kraja 19. st., najprije nakon rasapa njezinih viestoljetnih orijentalno-islamskih civilizacijskih osnova, ali takoer i uslijed vrlo brzih i viestrukih te jednako dramatinih promjena njezina ireg drutveno-politikog konteksta, ukljuujui i nesretni, pa ak katkad i sasvim tragini splet munjevitih transformacija iz specifinog feudalnog sistema osmanskog tipa, preko naroito trusnog austrougarskog razdoblja i razdoblja jugoslavenskog najprije monarhizma, a potom i dravnog te samoupravnog socijalizma, pa do kataklizmiki stranog i, konano, nepredvidivog tranzicijskog vremena tokom i nakon nedavnih ratova to su krvavo pratili raspad nekadanje zajednike jugoslavenske drave, a to je sve zajedno tokom vremena i samo dodatno osnaivalo i umnaalo onaj poetni traumatini efekt to nastaje historijskom osmansko-austrougarskom smjenom u Bosni 1878. godine.4 Ovakva situacija, koja e, dakle, svojim viestrukim i uvijek
Iako je, naravno, u nekim oblicima prisutno i ranije, a posebno u samoj knjievnoj praksi (kao, primjera radi, izmeu ostalog i u djelima Mee Selimovia i Dervia Suia ili Maka Dizdara i Skendera Kulenovia), ovakvo, u osnovi na figuri raskrsnice zasnovano razumijevanje knjievno-kulturalnog stanja u BiH, a pogotovo bonjake situacije, naroito se ini upadljivim s pojavom rada Midhata Begia Na muslimanski pisac i njegova raskra iz 1973. godine, gdje autor ovaj svoj naroiti prohod kroz bonjaku knjievnost zasniva na slijedeem vienju njezine (ali i svoje?) pozicije: [] biti Musliman, a pisac, svakako je muna samospoznaja, kao to je uvijek bila povoljnija pripadnost to jasnijim i to veim nacionalnim strukturama. [] Za bosanskohercegovakog Muslimana a pisca to je odavno psiholoka slabost, munina, vjeni dodir nitavila, pa ak i onda je to tako bilo kada je pod turskom carevinom imao povlaen poloaj, za delikatnije duhove pogotovu tada. Jer Bosnom se nikad nije mogao zaodjeti nacionalno, razvrstavajui i sam sebe po vjeri umjesto po nacionalnosti kao to su ga i svi drugi time oznaavali. Nazivao se tada turskim imenom u svekolikom i sveoptem religijskom konfesijskom odnosu, za razliku od Osmanlija, Turkua, koje su predstavljali doljaci iz Turske. Otuda je pitanje njegova identiteta njegova vorna nedaa, munina i problematika, koja sigurno nije bila manja njegovim pristajanjem uz druga nacionalna odreenja, ak ni njegovim uklapanjem u evropski civilizacijski stil i ivotni oblik. (Begi 1987c:131) Nakon Begia, figura raskrsnice u razumijevanju ovdanjeg knjievno-kulturalnog stanja vrlo upadljivo javljat e se i kod itavog niza drugih autora, postepeno se, unutar barem jedne interpretativne zajednice, preobraavajui i pritom intencionalno izrastajui i u naroitu platformu za razumijevanje kako ukupnosti bosanskohercegovake, tako i posebnosti bonjake knjievne pra kse, pa e tako (moda zahvaljujui naroito svojim istraivanjima u oblasti bonjake knjievnosti austrougarskog doba) u studiji Poetika bonjake knjievnosti Muhsin Rizvi posebno istai i slijedee, napominjui pritom da se upravo Begiu knjievno stvaranje
4

Novija bonjaka knjievnost...

65

bonjakog pisca na raskru, u sreditu ravnotenih sila, uz dramatino samoposmatranje i samoispitivanje, samoosjeanje poloaja vlastitog i kolektivnog bia, i svijest o stalnom, neprekidnom raskrsnom ravnotenom bivstvu kao, tradicijskom i modernom, estetsko-psiholokom postojanju, entitetu u koji se stjee sva svoja tradicija i prelamaju djela i iskustva drugih otkrilo [] ne samo kao individualni estetsko-stvaralaki impuls, nego i kao knjievnohistorijski produktivna injenica, kao cjelina jedne knjievnosti kroz historiju: I dok je poloaj izmeu Istoka i Zapada u doba preporoda doivljavan kao razvojno oploavanje i duhovno-estetsko posrednitvo, od meuratnog razdoblja u jednom dijelu bonjakih knjievnih stvaralaca on postaje Orijent na Zapadu i poinje narastati kao svojevrsna drama istovremenog duhovnog sabijanja i ekspanzije na raskrima civilizacija i kultura. Ali, upravo u tome prenapregnutom poloaju izmeu, napon raspinjanja doivljava stvaralaku eksploziju u djelima Skendera Kulenovia, Maka Dizdara i Mee Selimovia, u kritici Midhata Begia. // Pojam raskra je emocionalno-estetski neurotian po svojoj stvaralako-duhovnoj strukturi i potencijalu, i historijski sloen od vie raskra, koja se ponekad, reverzivno, ponavljaju. On zapravo proizlazi iz pojma izmeu, koji je kretanje u knjievno-historijskom vremenu i prostoru, u interpolarnoj otvorenosti i izloenosti, i poredbenosti, u odnosu srodnosti, pomirenja, tolerancije i uzajamnosti, ili antagonizma, razmirja i nerazumijevanja, sa kulturnim razvojem obiju strana, uz vlastitost i osobenost svoga duhovno-estetskog bia, imanentnog knjievnog puta i kulturnog razvoja. Pojam raskra podrazumijeva onu kritinu taku dileme opstanka, egzistencije, pojedinca i naroda, na kojoj zapoinje unutarnja drama, najprije izmeu duhovno i estetski, ideoloki, zapravo ivotno, klasno, starog, tradicijskog nekad konzervativnog, nekad jo svjeeg, to je nastavilo da ivi u reinkarnaciji, obnovi, kristalizaciji i novog, duhovno modernog, stvaralaki suvremenog, ali uz opasnost naputanja vlastitog bia. To je i zastanak, ili dramatini ostanak, u nesigurnom i tjeskobnom trenutku pitanja, u neizvijesnosti duhovnog i stvaralakog opredjeljenja: da li nastaviti dotadanji pravac na putu kojim se ilo, ili raskrsti sa svojim biem, i krenuti na desno ili na lijevo, za Bonjake kao malehan narod na jugoslavenskom prostoru, konkretno, na hrvatsku ili na srpsku stranu, po alternativnoj liniji koja horizontalno, u prostoru, i sinhronijski, u vremenu, presijeca vertikalu knjievno-historijskog identiteta, razvojni put iz vlastite tradicije u budunost modernog doba. Nakon starog, prevazienog ili jo trajueg, duhovnog i kulturno-civilizacijskog raspua izmeu Orijenta i Okcidenta, nova raskrsna linija je muslimanskim piscima i intele ktualcima prethodno i prvobitno znaila raskre izmeu kranske i hrianske evropske civilizacije, kulture i duha, na kome u junoslavenskim nacionalno-politikim prostorima oni mogu krenuti samo u jednom od ta dva pravca, ili slijediti put i razvoj po inerciji i impulsu vlastitog, duhovno svojevrsnog i estetski osobenog entiteta. Ako se zadri na raskru svih tih svjetova [], ili napravi otklon jednim od raskrsnih puteva, u takvom stvaraocu-putniku, svejedno, ostane i dalje dramatina trauma neispunjenja ili iznevjerenja, sudbina bia i kompleks izvorita, porijekla, korjenike u podsvijesti, ili dvolije duha i stalno napeta mimikrija prilagoavanja. I u jednom i u drugom sluaju to je velik stvaralaki potencijal koji, kao i svaka neprevaziena ili neprevazilazna dilema, u umjetniki nadarenom pojedincu-stvaraocu dovodi do prenapregnutosti i usijanja iz kojeg izbija djelo osobene i visoke vrijednosti. (Rizvi 1994:3639) Na ovoj osnovi, asimilirajui i preobraavajui Begievo i Rizvievo naslijee, figuru raskrsnice na svoj nain artikulirat e i

66

Sanjin Kodri

iznova multipliciranim raskrima bonjaku kulturu znaajnim dijelom oblikovati i kao naroitu, u mnogim svojim aspektima vie ili manje specifinu kulturu traume, ovu kulturalnu tradiciju umnogome e vezati i za iskustvo to je oblikovano u odsustvu mogunosti stvaranja historije (Durakovi 2003b:79), a to e, takoer nasuprot veini drugih knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, bonjaku knjievnost, barem jednim dijelom i ponovo na poseban nain, uiniti i knjievnou traume, mada dakako ne sa ivom ranom i mukom kulturalne patologije i na
Enes Durakovi, zalaui se pritom i za demistifikaciju bosanske historije u kojoj smo zapravo tragino participirali u meusobnim sukobima bilo za estitog cara, bilo svijetlog sultana, bilo monog esara: A svi su bosanski (i junoslavenski) kulturni identiteti rubni, nastali na presjecitima velikih kulturno-civilizacijskih sistema i procesa, pa uz njihove nesumnjive posebnosti, ne smijemo previdjeti i onu mnotvenost sinkretikih oblika koja se otima nasilju higijeniziranja nacionalne kulture, egzorcizmu i lustraciji zlih duhova prolosti. Stoga nae razumijevanje bosanske povijesti i kulturne tradicije napokon valja osloboditi epsko-agonalnih predodbi o dobrim i loim gospodarima, pseudomitskih predstava po kojima smo zid kranstva i ma islama i jezgro bogomilstva, kako smo na granici carstva, religija, civilizacija, Istoka i Zapada, a ustvari samo je u pitanju nedostatak razboritosti i kulturnog nivoa da se izjednae sve religije i da se izjednae svi okupatori kao nosioci hegemonistikih tenji i posljedica [Alija Isakovi]. I da se, dodajmo, prate svekoliki i raznoliki kulturni obrasci, bez obzira na kojem su valu historijskih gibanja doneseni, preuzeti, asimilirani i prilagoeni. (Durakovi 2003d:177) Na slino, uz brojne druge primjere kod drugih autora, upozorava uostalom i Ivan Lovrenovi (1990:162163), akcentirajui ovaj put prvenstveno unutranjost bosanskohercegovakog labirinta i pamenja: Ako Bosna jest ime za nekakav identitet, njegov sadraj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, ve upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji. Ime Bosanac, bosanstvo nisu, tako, pojmovi nacionalnoga reda, a niti samo regionalno-teritorijalnoga. Prije i vie od toga to je ime za opisani civilizacijski proces, koji kroza sve povijesne mijene i politike nepogode jednako svako dnevno i jednako vitalno traje milenij. U tom interakcijskom procesu kao konstanti (ime joj je Bosna) uestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadravajui svoj posebni identitet a izlaui se trajnom kulturotvornom odnosu primanja i davanja. Pra ktino, svaka nacionalna kultura u Bosni jest i ono to je po imenu, jest i neto vie od toga. S gledita nacionalne ideologije ta pojava se ukazuje kao oneienost. [] S gledita kulture, pak, pojava predstav lja izvanredan primjer spajanja nespojivoga i plodan humus za stvaralake artikulacije prvoga reda. Pri svemu ovom, figura raskrsnice predmet je i takvih kritiko-analitikih shvatanja kad frustrirajua povijest Bosne i njen interkulturalni status u vrijednosnim sistemima Zapada i Istoka, mjesto su gdje se pojavljuje metafora kao smisao iz nesmisla, a to dozvoljava da se ona projektuje kako na prolost, tako i na budunost. Postavi tako povlateni trop, raskrsnica se ujedno iskazuje kao topoloki vor, koji svakako treba odrijeiti, te se ne treba uditi da upravo u historiografiji nalazimo najjasnije izraen spor oko moguih znaenja kvazikognitivnog iskaza Bosna je raskrsnica svjetova. (Moranjak-Bambura 2000:124)

Novija bonjaka knjievnost...

67

svu sreu! najee bez u ovakvim situacijama u pravilu uobiajene mitomanije to je raaju osjeaji izdanosti od historije i gubitnike uzornosti (Giordano 2001:87), ve, naprotiv, u onom smislu da je oigledna radikalnost i u krvav vor do kraja stegnuta nabijenost historijskih procesa ta koja je, kao realno zbivanje i posebni doivljaj ivota, bitno, ak esto i presudno obiljeila ovu literaturu, i to kako s obzirom na okolnosti, puteve i pravce knjievnog razvoja, tako i s obzirom na onaj naroiti knjievni svijet koji, u dodirima s izazovima stvarnosti, dominira unutar ukupnosti bonjake knjievnosti poev od kraja 19. i poetka 20. st. pa sve do savremenog trenutka. U takvim prilikama, kao, uvjetno govorei, osobena knjievnost historije / tradicije i knjievnost traume, ili u kulturalnom smislu naroita kultura sjeanja i kultura traume, dvadesetostoljetna bonjaka knjievna i kulturalna tradicija snano je obiljeena i osobenim stanjem liminalnosti (usp. npr. Woodbridge, Anderson 2000) te isto tako prepoznatljivom potragom za identitetom, i to kako razliitim oblicima linih identiteta, prvenstveno individualnih, a potom i kolektivnih, tako i njezinim knjievnim ili kulturalnim identitetom, pa identitetarna pitanja i problemi, ba kao i pitanja i problemi liminaliteta, jesu i neki od najeih njezinih tematskih interesa ili neke od najprisutnijih njezinih problemskih preokupacija u 20. st., ali i vaan generator promjena u okvirima njezinih unutarknjievnih razvojno-evolucijskih procesa, pri emu su se ne samo na poetku njezine novije povijesti ve i kasnije, tokom cjeline 20. st., autori bonjake knjievnosti u ovoj sloenoj situaciji, a posebno zbog tragine sudbine nacionalnog marginaliziranja, vie obraali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realistike drutvene stvarnosti, vie stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundiluku intimne ljudske drame negoli naturalistikoj i historijskoj slici svijeta, okreui se pritom prije svega porodinom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima neugroenim vrijednostima pojedinane a ne kolektivne sudbine (Durakovi 2003b:79). Ve i ovakvo to, s jedne strane, ukazuje na to da se povijesno-tradicijska usmjerenost bonjake knjievne prakse ovog dugog vremena ipak ne moe svesti samo na ono to je iroko shvaeni balkanski teror kulture ili openita postavka po kojoj su i sve junoslavenske kulture gradile [] svoj nacionalni identitet (nasilnim) razgraniavanjem u odnosu na susjedne nacije, dok na ovoj osnovi, s druge strane, postaje jasno i to da se i smisao za historiju te i s njim povezana okrenutost tradiciji u bonjakoj knjievnosti ne trebaju iskljuivo ili prvenstveno shvatati u uobiajenom smislu ove rijei, pa ak ni na nain do kraja jednak veini drugih knjievnosti junoslavenske

68

Sanjin Kodri

interliterarne zajednice, zbog ega se, konano, valja iznova vratiti i samosvojnom i uvijek manje ili vie specifinom knjievnorazvojnom putu ove literature kao takve. Uprkos naglaeno sloenoj raznolikosti njezinih knjievnorazvojnih pojava i procesa, sve ovo vie ili manje vidljivo je u novijoj bonjakoj knjievnosti kao cjelini, od, dakle, samih prvih modernih, proevropskih ostvarenja bonjake knjievne prolosti, onih iz tzv. preporodnog doba s kraja 19. st. (kad, recimo, ova dotad u osnovi preteno orijentalna literatura po prvi put uvodi tipine evropske knjievne anrove poput, recimo, romana, drame ili evropskih pjesnikih oblika), preko razdoblja dodatnih a izrazitih poetikih i kulturalnih transformacija izmeu dvaju svjetskih ratova, pa ak, iako znatno manje, i u periodu knjievnosti NOB-a i poratnog socrealizma (zakljuno sa sredinom pedesetih), a posebno u vremenu postsocrealistike dominacije najee egzistencijalistikog modernizma (uglavnom od sredine pedesetih do kraja osamdesetih) i postmodernizma (mahom tokom devedesetih godina 20. st. i kasnije), kao, naposljetku, i u sluaju vrlo specifinog ratnog pisma i poetike svjedoenja tokom i nakon nedavne Agresije i godina Bosanskohercegovakog odbrambenog rata, uoi samog poetka 21. st. Pritom, cjelinom ovog vremena razliitih historijskih i kulturalnih promjena, bonjaka knjievnost, pozicionirana i u stvarnoj i u simbolikoj kulturalnoj topografiji izmeu Istoka i Zapada i uope na mjestu susretanja, proimanja i ukrtanja razliitih svjetova i njihovih knjievno-kulturalnih tradicija, i pri svemu tome obiljeena i vrlo jakom svijeu o iroj nacionalnoj prolosti i vlastitoj tradiciji, usposta vljala je i svoj vrlo sloen kulturalnomemorijski sistem, konstituiravi tako itav niz konektivnih struktura koje e i kontinuirati i varirati u okvirima svojih povijesnorazvojnih procesa, ime se postepeno formirala i, kona no, do kraja gramatikalizirala i naroita unutranja povijest bonja ke knjievnosti, a zapravo cjelovito se uspostavila specifina kulturalna gramatika ove literature, ija, dakle, neka od bitnih, kljunih i presudnih distinktivnih obiljeja pred stavljaju upravo i osobeni smisao za historiju i naroita okrenutost tradiciji, odakle e, izmeu ostalog, proizai i druge vane znaajke bonjake knjievnosti, ukljuujui i njezinu karakteristinu dinamiku pojavljivanja pojedinanih kulturalnomemorijskih makromodela, prepoznatljivi repertoar memorijskih figura (figura sjeanja) ili osobeni razvoj memorijskih filtera, odnosno uope njezina naroita poetika, retorika i politika pamenja, a zapravo znaajan dio onih fenomena koji i u imanentnoliterarnom i u irem, kulturalnom smislu uz openitije knjievnopovijesne tipinosti otkrivaju i knjievnopovijesne

Novija bonjaka knjievnost...

69

specifinosti bonjake, a preko nje i, dobrim dijelom, ukupne bosanskohercegovake knjievnosti.

II.
Novija bonjaka knjievnost, vrlo esto izjednaiva s knjievnou 20. st. ili ak savremenom knjievnou u irem smislu ove rijei, svoj stvarni poetak pronalazi u kraju 19. st., i to ne samo s obzirom na opu ideju o jedinstvenosti i nedjeljivosti tekuih knjievnih procesa i nemogunosti njihova ograniavanja prema formalnim kriterijima, ve prvenstveno s obzirom na injenicu da knjievna i ukupna kulturalna zbivanja s kraja prethodnog naredno, 20. st. u ovoj knjievnosti obiljeavaju znatno intenzivnije i sudbonosnije negoli je to inae sluaj kako u drugim junoslavenskim, tako i u uope drugim, mahom velikim evropskim knjievnostima, iako je upravo odavde i iz junoslavenskog i iz ireg evropskog knjievno-kulturalnog okvira novija bonjaka knjievnost, kao tzv. mala literatura, posebno u poetku, ali, mada znatno manje, i kasnije, primala ope knjievne trendove i druge, brojne knjievne inovacije koje e u pravilu u naroit lokalni tradicijski kontekst prihvaene na specifian nain i u skladu s njegovom posebnom logikom obiljeiti njezinu povijest.5 Upravo zato, s obzirom, dakle, na sutinsku povezanost bonjake knjievne prakse 20. st. i one iz vremena potkraj prethodnog, ukupni sloeni procesi kulturalnog pamenja to se odvijaju u novijoj ili ire shvaenoj savremenoj bonjakoj knjievnosti, a naroito njezin karakteristini smisao za historiju, a potom i osobena okrenutost tradiciji, i sami se nuno vezuju za tzv. preporodni knjievni trenutak s kraja 19. st., gdje se na naroit nain i zainju, te od kojeg se otud nadalje daju pratiti brojne i isto tako sloene promjene u ovdanjoj kulturi sjeanja i njezinu osjeanju prolosti i tradicije, a koje su i promjene koje, zajedno s njezinim drugim elementima, i ine onu osobenu, unutranju povijesnorazvojnu putanju bonjake knjievnosti.
Usp.: [] za sinhronijski komparativizam bonjake prema drugim, stranim knjie vnostima mogu se ustanoviti tri ne ba otro razgraniene epohe: prvo, ugledanje bonja ke orijentalske knjievnosti na oblike i poetiku turske, perzijske i arapske knjievnosti u doba osmanlijske vladavine, a tome utisku i utjecaju arapsko-turske pismenosti podloan je i fenomen alhamijado-literature na narodnom jeziku; drugo su zraenja i poredbeni odnosi hrvatske i srpske knjievnosti prema bonjakoj od vremena kulturnog otvaranja krajem osamdesetih godina XIX stoljea, pa do naih dana; trea epoha sa inspiracijama i ugledima na evropske knjievnosti poinje uglavnom prije prvog svjetskog rata. (Rizvi 1994:36)
5

70

Sanjin Kodri

U tom smislu, novija bonjaka knjievnost sa svojom kulturom sjeanja i karakte ristinim konektivnim strukturama onaj je knjievni tok kojem najneposrednije prethodi golema kulturalno-civilizacijska promjena to ju je kao uinak osmansko-austrougarske smjene u Bosni izazvao, bez imalo sumnje, najvei i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bosan skohercegovakog drutva, koji je u samom ivotu, i to prije svega u sluaju bonjake zajednice, znaio strani usud nezasluene naputenosti, beznadne izgubljenosti i tragine egzistencijalne iskorijenjenosti, 6 dok se u sferi kulture manifestirao kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran
6

Na ovom mjestu ne ini se suvinim napomenuti i to da, i pored brojnih dramatinih svjedoenja o traumi okupacijskog ina (a koji, primjera radi, Edhem Mulabdi u svojim sjeanjima predstavlja i kao trenutak kad nebo se zamrai, ivot zastade i ko probijen brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu pone da tone, doe glas: ide vabo! [Mul abdi 193031:306307]), knjiga Zaeci evropeizacije u knjievnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini Maximiliana Brauna nudi unekoliko drugaiju sliku onog to su osmansko-austrougarska smjena u Bosni i njezini egzistencijalno-kulturalni uinci, pri emu se, uprkos nerijetko znaajnim autorovima uvidima i katkad vrlo pronicljivim zakljucima, i kod Brauna jo uvijek u manjoj ili veoj mjeri pojavljuju bilo diskretne naznake, bilo cjelovitiji elementi one karakteristine evrocentrine i orijentalistike perspektive koja je, onda kad je o bosanskohercegovakom kontekstu rije, svoj vrhunac doivjela vjerovatno upravo u vremenu austrougarske okupacije BiH, na ovaj nain cjelokupan onovremeni tranzicijski proces u ovoj nekadanjoj osmanskoj provinciji inei inae jo teim, dramatinijim i traumatinijim. To da inae vrlo vrijedna Braunova knjiga i sama barem jednim dijelom uestvuje u svojevrsnom nastavku devetnaestostoljetnog zagovaranja kolonijalnog evropeiziranja bonjake knjievnosti i kulture, ili da, u najboljem sluaju, u naroitoj miksturi dobro uoenih te ispravno interpretiranih injenica i oitih imperijalnih stereotipa s blagonaklonou gleda na ono to je modernizacija bosan sko her cegovake divlje Evrope, moe posvjedoiti i ono to autor predstavlja kao opu kulturnu sliku u vrijeme prve faze evropeizacije u knjievnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini: Velika masa potpuno neobrazovanog svijeta u brizi za opstanak islama ostaje uporno pri slijeenju formalnog islama, a prema novotarijama koje su dole s okupacijom osjeaju sumnju i mrnju. Sveenstvo, iji nivo obrazovanja nije mnogo vei, potpomae marljivo sva ova nastojanja usmjerena protiv napretka, jaajui tako antimoderni islamski svjetonazor [], pretvarajui ga naposljetku, s obzirom na proturjenosti vremenskih okolnosti, u karikaturu. Na taj nain konzervativni narod opasno podriva vlastitu snagu otpora, izlaui se opasnosti da od kranskih a pogotovo od pridolih zapadnjakih elemenata bude skroz pribijen uza zid. Brojano mala ali nadasve aktivna i patriotski nastrojena inteligencija prepoznaje ovu veliku opasnost i zahtijeva u vezi s tim prilagoavanje zapadnjakih modernih sredstava moi, tj. u prvoj liniji evropskog obrazovanja, dok se istovremeno svjesnim prikljuivanjem Hrvatima konano obraunava s jednako opasnom nezainteresovanou bosanskohercegovakih muslimana za narodna pitanja. U ime ove modernizacije koja je od ivotne vanosti, kao i zbog ope duhovno-historijske situacije ona prepoznaje istinski islam kao vjeru koja se bez razmiljanja

Novija bonjaka knjievnost...

71

poetak druge, nove knjievne i kulturalne interakcije, a zapravo kao situacija vanjskim okolnostima nametnutog i isforsiranog, artificijelnog prijekida viestoljetne kulturalne komunikacije i nunog, munog pokuaja ukljuenja u dotad sasvim nepoznati kulturalni poredak, kad je umjesto dotadanjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doi zapadnjaka knjievnost kao jedan novi umjetniki putokaz, mada u poetku, dok je bonjaka knjievnost i kultura traila svoj novi axis mundi, kontakt s njom u ovih nekoliko godina jo uvijek povrne evropeizacije nije mogao, naravno, biti ostvaren u potrebnoj mjeri, pa je u tom pogledu jedno vrijeme postojala praznina (Braun 2009:51).7 Otud, ono to je smisao za
moe uskladiti s kulturnim napretkom i suprotstavlja ga formalnom islamu konzervati vne tradicije. (Braun 2009:50) 7 Usp.: Okupacijom uzrokovano prikljuenje Evropi izazvalo je dvije u osnovi potpuno razliite duhovne reakcije koje su se zasnivale na apsolutnom negiranju odnosno na principijelnom zagovaranju zapadnjake kulture. I dok su zagovornici ovog prvog stava konzervativni narod bili manje-vie nesvjesno pasivni prema dogaajima, pobornici drugog principa, tzv. obrazovana inteligencija, razvijali su jednu kulturno-prosvjetnu djelatnost kako bi se izborili za svoje stavove i kako bi uklonili jasno prepoznate opasnosti po opstanak naroda. Meu ove prosvjetiteljske aktivnosti ubraja se i djelatnost pisanja, tzv. umjetnika knjievnost []. // Za razumijevanje ovog prosvjetnog pokreta ukoliko je u pitanju odnos prema Evropi pored ve spomenutog, bitne su i slijedee okolnosti. // Uza sve divljenje zapadnjakim duhovnim postignuima, uza sve razumijevanje nunosti odreene modernizacije naina ivota muslimanski prosvjetiteljski teoretiari ni u kojem sluaju ne tee potpunom utapanju zemlje u evropski svijet kulture. O kulturnom prikljuenju Evropi vie se razmilja na dosta povran i neobavezan nain. Nije cilj da se Bosna i Hercegovina pretvori u evropsku zemlju u pravom smislu rijei ve da se osposobi za Evropu. Ona bi u okviru evropskih naroda trebala moi da se odri kao evropski-sposoban, ravnopravan lan, ne odriui se ni najmanje svoje osobnosti. Narod koji u posjedu svih evropskih sredstava moi uva svoju staru duu i svoju staru prirodu otprilike je formula na koju se ovo stremljenje svodi. Ovdje se, dakle, ne misli na mjeovitu kulturu u pravom smislu rijei, ve na isto tehniko naporedno postojanje vanjskih obiljeja evropskog naina ivljenja i slavensko-islamskog poimanja ivota. [] Do jednog ne potpuno drugaijeg rezultata vodi, ma koliko to zvualo paradoksalno, odvajanje od Orijenta. I ovo na koncu postaje slian teoretski princip, iako sam razvoj, zasnovan na sasvim drugaijim pretpostavkama i zapravo odvijajui se direktno u suprotnom smjeru, izbliza poprima drugaiji oblik. // Islamski Orijent predstavlja u historiji bosanskohercegovake drave jednu nunu historijsku realnost koja je od neprocjenjivog znaaja. Postoje dva mosta koja spajaju ovu zemlju s Orijentom: islam i dravna pripadnost Osmanskom carstvu. Kako je ve gore navedeno, islam je pri tome daleko znaajniji faktor. Njegovo organsko prerastanje bogumilsko-antikranske opozicije, teke borbe u kojima se on neprestano morao braniti, zbog svega ovog on je u svijesti bosanskohercegovakih muslimana postao apsolutna injenica, direktna psiholoka nunost vlastite egzistencije. Prvobitno je i pripadnost Osmanskom carstvu upravo u tom smislu shvaena kao dug islamu i dokle

72

Sanjin Kodri

historiju i okrenutost tradiciji novije ili savremene bonjake knjievnosti u irem smislu zainje se i u prilikama nasilnog i vjetakog prijekida starije knjievno-kulturalne tradicije, kad sve vie iskljuivana i na rubove kulturalnog prostora sve vie potiskivana kao beivotni relikt nekadanjeg vremena, osuenog na bespovratan uzmak i konaan zaborav, klasina tradicija divanskog pjesnitva, jednako kao i tradicionalna uenost na orijentalnim jezicima, dotad stoljeima u samom sreditu elitnog kulturalnokomunikacijskog konteksta, ali manje-vie i najvei dio pukih oblika knjievnih praksi poput alhamijado literature, u uvjetima radikalne kulturalne tranzicije prvenstveno bivaju predmetom nunosti kulturalnog zaboravljanja (iako se ovakvo to nikad, naravno, ne ostvaruje do kraja), to je vjerovatno upravo glavnina sadraja onih uglavnom nevidljivih i
god je ovaj stav bio zastupljen, i veza s Orijentom ostala je jedna psiholoka injenica: obje linije spajanja, i religijska i dravna, meusobno su se potpomagale i dopunjavale. Zbog latentnog konflikta s Turskom [], ova povezanost vremenom je olabavila, a turske reforme u 19. stoljeu sa svim svojim posljedicama dovele su do konanog prekida ove veze. Osmansko carstvo, koje je za Bosance i Hercegovce predstavljalo konkretan Orijent, nakon deavanja u 19. stoljeu vie nije moglo biti oslonac islamu onako kako se on poimao a istovremeno je tragedija bosanskohercegovakog separatizma, koji se zasnivao na isto dravnoj a ne vjerskoj osnovi, ovoj vezi zadala prikriven smrtni udarac. Okrutan kraj ove tragedije, Omer-pain pohod 1850/51. godine, znaio je de facto psiholoki raspad te praktine ivotne zajednice. Konkretni Orijent tako je postao izravni neprijatelj zemlje, a islamska bratska veza je ovo neprijateljstvo samo djelimino drala pod kontrolom, budui je povjerenje u islamski karakter Turske uglavnom nestalo. Tako je dakle ostala samo jedna iznuena povezanost u okviru zajednikog dravnog sistema koja je ubrzo nakon toga okupacijom konano i odsjeena. U isto vrijeme je time otpoela integracija zemlje u potpuno nove i nenaviknute kulturne odnose Evrope, koji su [] odmah postali vladajui faktor i koji su djelimino svjesno, a djelimino nesvjesno u cijelosti zaokupili interes naroda. Na taj nain Orijent se, tako rei, povlai u teoretsku pozadinu, postajui sve vie jedan apstraktan, duhovni princip. U onim slojevima naroda koji su se prema zapadnja koj kulturnoj invaziji odnosili krajnje neprijateljski ovaj princip postaje nejasan ideal, zamiljeno utjelovljenje vlastitih elja i stremljenja, i samo se tako mogu shvatiti simpatije prema Turskoj koje su nakon okupacije rezultirale mnogim iseljenikim pokretima. Nasuprot tome, za obrazovane krugove, koji su prepoznali besmislenost ove utopije, Orijent je ostao visoko duhovno-kulturni, umjetniko-filozofski princip. I dok je zapadnjaka kultura, polazei od jedne po mnogo emu misaono-teoretske osnove, razvojem dogaaja postala realnost svakodnevnog ivota, na Orijentu se deava sasvim suprotan razvoj. On zbog historijske sudbine zemlje postaje na neki nain dematerijaliziran, iz jedan realnosti prerasta u jedan manje-vie apstraktan princip. U vrijeme kada se o njemu govori, ove dvije linije kriaju se na slinom stepenu razvoja i tako se deava da oba svijeta kulture u ideologiji muslimanskih teoretiara i pored svih razlika izvornih stajalita u praktinom zavrnom rezultatu ne zauzimaju tako razliito mjesto. (Braun 2009:44, 46-47)

Novija bonjaka knjievnost...

73

naizgled tihih zbivanja koje je u povijesti bonjake knjievnosti ovog vremena knjievna historija simbolino odredila kao njezino gluho doba8. Ovaj prigueni sukob starog i novog, koji je, najee skriven od zvanine javnosti, agonalno plamsao u privatnom prostoru temeljito uzdrmane i dezorijentirane zajednice, deavao se, pritom, kao burna i estoka kulturalna drama sukobljenosti svojeg i tueg ili vlastitog i neprijateljskog, bez mogunosti stvarnog izbora, pri emu adaptacijska uloga i uloga sredstva pronalaenja prihvatljivih rjeenja te puta njihova irenja s ciljem pokuaja rekonstituiranja kulturalne stabilnosti i odrivosti biva doznaena upravo knjievnosti, diskurzu i inae kontinuirano privilegiranom unutar prosvijeenih evropskih kultura, a posebno u preporodno-romantiarskoj svijesti mlaih junoslavenskih nacionalnih zajednica, kod kojih e openito je poznato knjievnost, postepeno preuzimajui mjesto ovdanjih jakih folklornih tradicija, u ovom trenutku biti shvatana prvenstveno kao snani pogon emancipacije te kao vani instrument razvijanja, uvrivanja i ouvanja tek probuene narodne svijesti, a u sluaju bonjake knjievnosti dodatno i kao gotovo jedini preostali koliko-toliko kulturalno prihvatljivi komunikacijski kanal i uope kao jedna od rijetkih manje-vie dostupnih, najmanje stranih i nepoznatih spojnica na novi, evropski, ali i iri, tad nanovo otkriveni junoslavenski kulturalni kod. Zadaa knjievnosti u ovakvoj situaciji bila je jasna, i ona je proizlazila iz same sirove zbilje ivota u naponu njegove obnove i prihvatanja historijske nunosti, oblikujui tako postepeno i prve elemente onog karakteristinog osjeaja to e kao prepoznatljivi smisao za historiju, a potom i kao njezina okrenutost tradiciji obiljeiti kulturalno pamenje u bonjakoj knjievnosti 20. st. U naroitim okolnostima kraja 19. st., kad se u okvirima sloene evropske multinacionalne monarhije, jednako kao i izvan njezinih granica, u susjedstvu, nakon dugog razdoblja otre drutvene isparceliziranosti i kulturalnog izolacionizma, u junoslavenskom
Usp.: U odnosu na tokove muslimanskog knjievnog stvaralatva do 1878, koji su se razlivali i suavali, ubrzavali i smjenjivali u atmosferi stoljetnih inercija jednog mentaliteta koji je izvirao iz ustaljenosti turske vladavine u Bosni i Hercegovini i iz duhovnog i dru tvenog poloaja ovih islamiziranih Slovena u njenom okviru, prevrat godine 1878, kao smjena uprave i kao prodor oblika ivota nove civilizacije i kulture, zapadne i kranske, nasuprot orijentalnoj i islamskoj, za muslimansko stanovnitvo predstavljao je udar i potres, nesreu i kob, i opti poremeaj njihovog psihikog i drutvenog bia. Za knjievno stvaranje Muslimana on je znaio prelom i prekid i, nakon toga, gluho doba zbunjenosti, beutnosti i zastoja. [] Dotadanje knjievne snage bile su prekinute u svome djelovanju, a nove sile, koje e nastaviti knjievnu djelatnost na osnovama zapadne pismenosti i u okvirima novih knjievnih struktura, bile su tek u formiranju. (Rizvi 1990:11, 24)
8

74

Sanjin Kodri

sluaju utemeljenog najee u posebnosti religijsko-konfesionalnih identiteta, deava i itav niz slobodarskih nacionalnih pokreta koji e irom Austro-Ugarske monarhije, pa tako i u bosanskohercegovakoj nekadanjoj evropskoj Turskoj, prvobitne identitetarne osnove postepeno preobraavati u moderne politike identitete (usp. npr. Filandra 1998; Lovrenovi 2008), i kad, u ovdanjem kontekstu, nove drutvene prilike jo uvijek krhko definirani bonjaki nacionalni korpus dovode istovremeno i u situaciju gubljenja viestoljetnog gospodstva i u situaciju borbe za novo samoprepoznavanje, ali kako se vjerovalo i za sami opstanak, u okolnostima kad je, dakle, valjalo prihvatiti novi trenutak, ali ne i zaboraviti samog sebe, svoju izgubljenu prolost, neizvjesnu sadanjost i prieljkivanu sretniju budunost, u takvim okolnostima ni knjievnost nije imala previe izbora. Ona je bila i jedino je mogla biti prvenstveno utilitarna i didaktina, s nacionalnookupljakom i propedeutikom funkcijom istaknutom u prvi plan9, i pri svemu tome nuno literatura sjeanja literatura
Usp.: U ovoj borbi za prosvjeenje i unapreenje muslimanskog stanovnitva inteligencija se slui svim sredstvima i mogunostima odgojnog djelovanja. Ona organizuje kulturna drutva i potpomae u svakom smislu kolovanje muslimanske omladine, ona osniva kulturno-prosvjetne asopise [], itaonice i kurseve za nepismene i konano iz istog poriva stvara knjievnost pjesniku i beletristiku, koja se u umjetnikom obliku ukljuuje u borbu za narod. // Jasno je da pod ovakvim okolnostima nije moglo nastati stvarno pjesnitvo u naem smislu rijei. Kao prvo, ve su i opi knjievnohistorijski preduvjeti bili suvie nepovoljni, jer ono to je kazano o srpskohrvatskoj knjievnosti u vrijeme Turaka vai mutatis mutandis i za prvi period evropeizacije. Izvanredna psiholoka snaga narodne pjesme, za koju smo ak vjerovali da je moemo nazvati nesavladivom, ne biva slomljena okupacijom. Potreba za umjetnikom djelatnou na srpskohrvatskom jeziku, ali nezavisnoj od narodne pjesme, nije naslijeena iz prethodne kulturnohistorijske epohe, budui da je ove stvaralake pobude [] uglavnom usisalo orijentalno pjesnitvo. Sada je umjesto dosadanjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doi zapadnjaka knjievnost kao jedan novi umjetniki putokaz, ali kontakt s njom u ovih nekoliko godina jo uvijek povrne evropeizacije nije mogao, naravno, biti ostvaren u potrebnoj mjeri, pa je u tom pogledu jedno vrijeme postojala praznina. Ubrzo su preuzeta romantiarska sredstva i forme pjesnikog stvaralatva koje su prevladavale u hrvatskoj knjievnosti, ali je knjievna inspiracija bila povrna i pogreno shvaena, s obzirom da je ovom romantizmu u potpunosti nedostajalo jeziko i formalno predkolsko klasino obrazovanje, kojem evropski romantizam (na slavenskom tlu, pogotovo u Poljskoj) duguje svoje potencijale. Mali broj isto umjetnikih impulsa koje je u pojedinanim sluajevima prouzrokovao kontakt sa Zapadom do kraja su potisnute snagom kulturnih zadataka koji su navirali sa svih strana. Tako je mogla nastati isto tendencijska knjievnost koja je bila bez ikakvih umjetnikih zahtjeva, s tim da ova pjesnika jednostavnost nije samo posljedica neznanja ve i do odreenog stepena nehtijenja. Cilj vie nije stvaranje umjetnikih vrijednosti ve se u prvoj liniji eli postii teoretski definiran narodnoodgojni cilj. Skromnost umjetnosti
9

Novija bonjaka knjievnost...

75

smisla za historiju10, i to prije svega u najmanje dva svoja temeljna oblika: literatura zakovana za perpetuirajue ponavljanje jednog zauvijek izgubljenog vremena, bez mogunosti njegova eljenog ponovnog pronalaenja, opetovanje nepovratno nestalog do kraja melanholino i eznutljivo u evokacijsko-empatijskoj potrazi s onu stranu historijskog jaza, s jedne strane, te, s druge strane, literatura stalnog prisjeanja na traumatini trenutak historijske prekretnice, i to kako u smislu obnavljanja kataklizmike slike samog trenutka propasti i nestanka jednog svijeta gotovo na nain neke vrste oajnikog ritualiziranog mazohizma, tako i u smislu iskonske starinake mudrosti podsjeanja na iskustva rtava, padova i uspona te uope nastojanja jednog vremena da se, pred silinom ni nesluenih iskuenja ivota, kako-tako iznae put opstanka i historijskog izbavljenja, ukljuujui i nauk historijskih zabluda i sretnijih, u pravilu u nunosti iznaenih i esto kompromisnih ivotnih rjeenja. Nastala u ovakvom kontekstu, povijesnost ove literature bit e istinski odjek cijelog novog egzistencijalnog, kulturalnog, drutvenog i historijskog stanja, koje je, s jedne strane, njezin uzrok, ali nesumnjivo, s druge strane, i onaj kulturalni prostor u ije se kolanje drutvenih energija aktivno ukljuuje i sama knjievnost kao upravo i zato jedan od najutjecajnijih diskurza kulture ovog vremena, i sama je ovim bitno obiljeavajui i oblikujui te neraskidivo se prepleui s njezinim utilitaristiko-didaktinim zasnovom i u njezinoj osnovi poloenom idejom nacionalnog spasenja, na emu e u literarnom djelokrugu, kao dvije strane jednog te istog osjeaja povijesne uskraenosti, poivati bez obzira na meusobne razlike i
nije samo jedna krajnje karakteristina oznaka ove ne tako opsene knjievnosti ve je zapravo njeno osnovno sutinsko odreenje i ona je to u tako izrazitoj mjeri da pojavu isto umjetnikih shvatanja ve imamo pravo vrednovati kao predznak jednog novog preokreta, jednog novog duhovno-historijskog perioda, a moemo je povezati s posebnim psiholokim prilikama. [] Iz svih ovih preduvjeta namee se samo po sebi kakav je stav morala imati ova prosvjetiteljska knjievnost. Ovakav stav moe biti samo napredno-liberalni i islamsko-hrvatski. Veina pjesnika zagovaraju prisvajanje razumnih modernih principa i bore se protiv krutog konzervativizma, nepromiljenog pridravanja starog i tradicionalnog. Oni su svi po uvjerenju muslimani koji [] u okviru promijenjenih prilika ele osigurati ugled islamu i svi se oni, osim nekoliko izuzetaka, izjanjavaju kao dio hrvatskog narodnog bia. (Braun 2009:51-53) 10 Usp.: Iskustvo gubitka vodi tehnikama uvanja te u krajnjoj konzekvenciji znai da kultura ono znanje koje ima o sebi u svakome trenutku silovitim procesom pretapanja preobraava u reprezentacijske znakove deponirane u odreenu poretku na odreenom mjestu. Upravo se to i poduzima: piu se anali, kronike, enciklopedije, konstruiraju stabla i kotai znanja itd., ali sam je proces pretapanja selektivan i podreen odreenim svrhama kulture. (Lachmann 2002:219)

76

Sanjin Kodri

nagon emocionalno napregnutog, alujueg prisjeanja bestragom nestalog starog vakta i nagon bolnog ili opominjueg podsjeanja na sam in historijskog preokreta u razliitim oblicima i funkcionalnim formatima njegove realizacije. Pri svemu ovom suprotno olahkim i esto simplificiranim zakljucima ovo naroito zanimanje za prolost u bonjakoj knjievnosti s kraja 19. i uoi samog poetka 20. st. ni u kojem sluaju ne nastaje, meutim, prvenstveno iz snanog epskog duha toboe mehani ki prenesenog iz u junoslavenskom kontekstu uope ilave i tvrdokorne folklorne junake tradicije, ve, naprotiv, sjeajni aspekt bonjake knjievnosti ovog vremena izrasta prije svega iz sasvim naroitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti to uz sline primjere u drugim tzv. malim, a pogotovo novijim slavenskim knjievnostima inae karakterizira junoslavensku interliterarnu zajednicu potkraj 19. st., pa sve do u praskozorje ino vativnih tendencija modernosti.11 Poetak
U kontekstu esto vrlo vanih i poticajnih ideja za inovativno promiljanje razvoja savremene bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti nerijetko se istie, pogotovo tokom posljednjeg desetljea, i ideja da stanje ovdanje knjievne tradicije na prijelazu 19. i 20. st. obiljeava dominacija tzv. epskog kulturalnog koda, ime se objanjava npr. i poetak bilo bonjakog, bilo bosanskohercegovakog romana, koji kako se iskljuivo tvrdi sasvim atipino nastaje kao, u osnovi, tek svojevrstan produetak u ovdanjem kulturalnom okviru izrazito jake epske, junake svijesti (usp. npr. Kazaz 2004). Ovakvo razumijevanje, zasnovano, uz ostalo, i na uzimanju u obzir opepoznate injenice o vanosti folklorne tradicije unutar ukupnosti tzv. nacionalnog romantiarskog knjievno-kulturalnog projekta (a kojem jasno je dobrim dijelom pripadaju i pozne devetnaestostoljetne junoslavenske knjievnosti), nesumnjivo ima smisla, pa ak i potpuno opravdanje u sluaju pojedinih knjievnih pojava, ali je, barem onda kad je rije o najveem dijelu bonjake knjievnosti, pa i o znaajnim dijelu cjeline bosanskoher cegovake knjievne prakse ovog vremena, vjerovatnija mogunost da je prijelaz stoljea u ovim literaturama kao cjelina prije u znaku onog to se ovdje nazvalo prosvjetiteljsko-preporodnom svijeu, pri emu bi bilo vrijedno ovu ideju razmotriti i s obzirom na situaciju drugih junoslavenskih literatura, mada s obzirom na specifinosti povijesnog razvoja pojedinanih nacionalnih knjievnosti u junoslavenskom okviru ona svakako nije do kraja izjednaiva s bosanskohercegovakim, a naroito ne s bonjakim knjievnim prilikama. Upravo s obzirom na ove slinosti i razlike u razliitim kontekstima i jeste mogue da, primjera radi, s jedne strane, u bonjakoj knjievnosti prosvjetiteljsko-preporodna svijest s kraja 19. st. (posebno vidno prisutna npr. kod Mehmed-bega Kapetanovia Ljubuaka, Edhema Mulabdia, Osmana Aziza i dr.) evoluira na poetku 20. st. u svoju narednu, postpreporodnu razvojnu fazu (npr. u emancipatorsko-evromodernizacijskoj intenciji u romanima Abdurezaka Hifzija Bjelevca), dok se, s druge strane, redefiniranje tradicije u irim okvirima meuratne bilo bonjake, bilo bosanskohercegovake knjievnosti uope a naroito kasnije temelji na kritikom odstupanju i od prosvjetiteljsko-preporodne svijesti (npr. ak i kod tako meusobno razliitih autora kakvi su avangardist Hamza Humo u romanu
11

Novija bonjaka knjievnost...

77

kulturalnog pamenja bonjake knjievnosti na samom pragu savremenog doba potjee, otud, prvenstveno iz stanja korjenite obnoviteljske nacionalne reorganizacije i rekonstitucije, koje tek formalno lii apsolutnosti i homogeniziranosti epske svijesti, a koje je u sluaju bonjake knjievnosti izraenije i vie nego drugdje s obzirom na radikalnost okolnosti u kojima zainje se i razvija njezin preporodni duh. Jer, za razliku od epskog svijeta, koji u osnovi uz izuzetno jak nacionalni naboj obiljeava neprijeporna teleoloka zadovoljenost, jasna sveukupna reguliranost i smireni osjeaj vrstih i zaokruenih identiteta, a otud i egzistencijalna sigurnost, prosvjetiteljsko-preporodni svijet u sloenom junoslavenskom kontekstu, koji u ovom trenutku vrvi brojnim dilemama i nizom otvorenih pitanja, svijet je sasvim suprotan svijet zastraujue zbunjujuih mogunosti i neizvjesnosti rjeenja, svijet manje jasnih putokaza, a znatno vie nejasnih stremljenja, elja i nadanja te, posebno, svijet krhkih i nestabilnih identiteta, kako kulturalnih, tako i linih, kojima unutranji osjeaj ivotne zebnje tek prikriva ona zvanina, stjecajem historijskih okolnosti isforsirana optimistika vjera u bolje sutra, u ijoj slubi knjievnost i preuzima ulogu drutveno vanog i privilegiranog diskurza, mada, suprotno epskom duhu, ne dolazi vie iz sredita njegova univerzalnog znanja, ako ni zbog ega drugog, onda zato to sad nema otkud.12 A takvo to, na drugoj strani,
Grozdanin kikot i autor iz okvira tzv. socijalne literature Hasan Kiki u pripovjedakoj zbirci Provincija u pozadini ili, jo moda vie, u romanima Ho-ruk i Bukve) i od epskog kulturalnog koda (kao npr. krajnje izravno u pripovijeci Put Alije erzeleza, proznom prvjencu Ive Andria, ali na drugaiji nain i kod samog Hume te Kikia). S obzirom na njihovu vanost i jednu od kljunih uloga u oblikovanju, kontinuiranju i variranju elemenata kulturalnog pamenja u bonjakoj knjievnosti 20. st. te njezinoj iz ove perspektive razumijevanoj unutranjoj povijesti, ova i druga s njima povezana pitanja detaljno e se tretirati na odgovarajuim mjestima u ovoj studiji te knjizi kao cjelini. 12 Na ovom mjestu valja napomenuti i to da je ovu autorovu ideju naknadno umnogome potvrdilo i nezavisno, a inae vrlo inspirativno socioloki orijentirano istraivanje Gordane eri o evropsko-prosvetiteljskim i nacional-romantiarskim izvorima modernog srpskog kulturalnog pamenja, u kojem ova autorica, polazei od openitih pretpostavki kulturalnomemorijskih teorija da je oblikovanje kulturne istorije, njenog naslea i pamenja u bliskoj vezi s poecima stvaranja nacije i da je kulturno pamenje politiki proces bez kraja, istrauje rivalitete, preklapanja, prekidanja i nova uspostavljanja tradicija, sa teitem na uzajamno-zavisnom odnosu prosvetiteljske i romantiarske tradicije i posebno na njihovim neobeleenim, praznim mestima u povijesti moderne srpske kulture. Ono na emu autorica argumentirano insistira jeste to da u srpskoj kulturi od poetka stvaranja moderne srpske nacije pa sve do danas uporedo opstaju dva koncepta vrednosti i ideja koje je konstituiu: prvi je evropsko-prosvetiteljski na elu sa Dositejom Obradoviem kao glavnim predstavnikom, a drugi nacional-romantiarski, iji je najznaaj-

78

Sanjin Kodri

poetke naroitog smisla za historiju koji e, ba kao i okrenutost tradiciji, snano obiljeiti i kasniju bonjaku knjievnost, tokom cjeline 20. st., ini i izrazito vezanim za stanje sasvim oite kulturalno-historijske traume, jednako kao i za stanje vidne dramatine potrage za identitetom na razliitim razinama i u irokom nizu od njezina opeg kulturalnog identiteta, pa do identitetarnih pitanja postavljenih u linom okviru.13
niji predstavnik zvanini reformator srpskog knjievnog jezika Vuk Stefanovi-Karadi. Pritom, suprotno vladajuem diskurzu, koji ova dva razvojna koncepta vidi iskljuivo u stalnom konkurentskom odnosu, iako su, kao i u drugim evropskim dravama, imali dosta dodirnih taaka i proimanja tokom razvoja, erieva, izmeu ostalog, posebno naglaava njihova uzajamna preklapanja romantiarsko u prosvetiteljstvu i prosvetiteljsko u romantizmu, utoliko prije to prosvjetiteljstvo, ba kao ni romantizam, ne vidi, naravno, kao ono to po prirodi stvari moe biti homogeno, jednoobrazno, zatvoreno u odreeni period i bez uticaja i posledica po kasniji razvoj (eri 2006:7778, 8182). Upravo ovakvo to, a zapravo insistiranje na razbijanju ope predstave o prirodi tzv. nacionalnog romantizma u junoslavenskim knjievnostima i kulturama, jeste ono to ide u prilog autorovoj tezi o vanosti uvaavanja i pojave prosvjetiteljsko-preporodne kulturalne svijesti u bonjakoj knjievnosti s kraja 19. i poetka 20. st. Ova autorova ideja ini se odrivom i uprkos moguem prigovoru da, s obzirom na njezin viestoljetni razvoj unutar orijentalno-islamskog kulturalno-civilizacijskog kruga, bonjaka knjievnost uope ne poznaje prosvjetiteljstvo kao zasebnu stilsku formaciju, jer u sluaju ove literature ne radi se o nekoj obnovi u njezinu kulturalnom pamenju preivjelog duha (evropskog) prosvjetiteljstva, ve, naprotiv, o sasvim osobenom kulturalnom stanju koje je uinak novih povijesnih i ukupnih knjievno-kulturalnih prilika. Inae, to koliko je ovo stanje specifino moe, uza sve ostalo, posvjedoiti i injenica da e se unutar njega istovremeno, ak gotovo u pravilu i u jednom te istom knjievnom tekstu, javiti oba smjera organizacije drutvenih promena o kojima pie erieva onda kad razmatra odnose izmeu prosvjetiteljskih i romantiarskih razvojnih tendencija u modernoj srpskoj kulturu, a kad se prosvetiteljstvo obraa narodu, u cilju njegovog prosveivanja, popravljanja i napretka, a romantizam crpi idejnu snagu iz naroda ustoliujui narodni duh za vrhovni ideal, a to je razlika koja se, uprkos voenju naelno istim ciljem, u srpskom drutvu [] pokazala nepremostivom (eri 2006:81). 13 Upravo u ovom kontekstu ne bi se trebalo izgubiti iz vida ni ideje Aleide Assmann o afektu, simbolu i traumi kao, uz jezik, trima temeljnim i meusobno sasvim razliitim stabilizatorima pamenja, a koji, naime, jesu ono to u svakom sluaju na poseban nain djeluje protiv ope sklonosti ka zaboravljanju ouvavajui pri tome neke nae uspomene u boljem sjeanju od drugih koje su gotovo odmah iskliznule u zaborav. Afekt djeluje kao pojaiva opaanja, zadravajui ive scene i akutne slike u nepovezanim fragmentima. Bez afekta nema uspomena; on istie nekoliko trenutaka naega iskustva zadravajui ih na pozadini stalnoga zaboravljanja. Afektne uspomene nose ig autentinosti te ih stoga pojedinci uvaju poput neotuivoga privatnoga vlasnitva. Takve ive, somatske i preverbalne uspomene zadravaju izolirane scene, bez prije ili poslije. U svom se fragmentarnom karakteru mogu smatrati protonarativnim jezgrima. Uspomene nabijene afektom zadravaju srednji poloaj izmeu aktivnog kodiranja simbola i pasivnog ifriranja traume. Iz

Novija bonjaka knjievnost...

79

Ovakva situacija, u kojoj je, dakle, nestalo epske zaokruenosti i dostupnosti smisla i nastupila nova osjeajnost drame transcendentalnog beskunitva (u vezi s kojim se inae nekad, nimalo sluajno, razumijevao i postanak romana kao tipinog anra Novog doba [usp. Lukcs 1990]) te u kojoj epska ravnotea ostaje kao tek opi osjeaj praznine koji se vrlo slino tenji najveeg dijela savremenog knjievno-kulturalnog trenutka uzaludno nastoji ispuniti, a to, dakle, sve posebno intenzivno karakterizira sluaj pozne devetnaestostoljetne bonjake knjievnosti, rezultirat e i njezinom naglaenom potrebom za tradicijskim ukorjenjivanjem14,
toga sredinjega poloaja dinamika se pamenja moe kretati u dva pravca. Ako su afektne uspomene ukljuene u okvir vrijednosti ili kodirane u pripovjednom tekstu [] postaju dijelovi zalihe svjesnih uspomena koji podravaju strukturu identiteta. No ako afekt prijee odreenu granicu intenziteta on potresa pamenje i prijeti identitetu. To se deava u traumi. Dogaaj kojega se ne sjea, ali koji nije ni zaboravljen ifriran je i ostaje nedostupan svjesnom propitivanju i retrospektivnoj interpretaciji. Trauma je nemogu nost pripovijedanja. Simboliko kodiranje i traumatsko ifriranje suprotni su polovi izmeu kojih se rekonstruiraju nae uspomene. Drugaije kazano, afekti stabiliziraju uspomene, a uspomene transformirane u simbole stabiliziraju identitet, pri emu traumatini dogaaji lebde u kriptikom stanju sve dok na neki nain ne doe do oslobaanja od same traume, kad na ovaj nain odbaene traumatine uspomene zahtijevaju suosjeajnu drutvenu okolicu, komunikacijski okvir u kojem e se priopavanje traumatskih iskustava susresti s voljnim sluateljima, spremnim potvrditi ili podijeliti to iskustvo i postati suvlasnicima traume, pa se sama trauma izvodi u javnoj areni (Assmann, A. 2005:133, 143144, 146147). Na ovom mjestu treba takoer napomenuti i tezu E. Kazaza, koji razmatrajui, istina, prvenstveno povijest romana u bonjakoj knjievnosti i sam tvrdi da je poetak ovdanjeg romana vezan za traumu perfekta (usp. Kazaz 2004:4050). (Inae, za razliku od ove, u osnovi dobro utemeljene teze, manje se prihvatljivim i, otud, na ovom mjestu manje upotrebljivim ini njezin nastavak u autorovoj ideji da je trauma perfekta dominantno obiljeje tek onog to autor naziva kanonskim romanom, dok je s druge strane ono to autor oznaava kao nekanonski roman obiljeeno zanimanjem za traumu prezenta. Ovakvo to nesumnjivo je primamljiva i drugdje interpretativno nerijetko produktivna ideja, ali i takva da je pored svega ostalog znaajnim dijelom relativizira i injenica da pria o prolosti uope, pa tako i ona traumatina, obiljeava iako, naravno, na drugaiji nain i nekanonsku bonjaku romanesknu praksu, u kojoj je, naime, vie nego vidno prisutan tzv. val historizma, sve to tim prije to i ono to se doima kao prezentska pria knjievnosti ovog vremena podrazumijeva nerijetko tek interes za sadanji, tekui trenutak u znatno iroj, i to upravo povijesnoj situaciji, to, konano, svjedoi i veina primjera na koje autor referira nastojei potvrditi svoju pretpostavku.) 14 Na ovom mjestu ini se umjesnim makar usputno i naelno ukazati na mogunost razumijevanja ove potrebe za tradicijskim ukorjenjivanjem u vezi s onim to je kompleks izmiljanja tradicije o kojem govori Eric J. Hobsbawm, utoliko prije to vjerojatno ne postoji vrijeme i mjesto koje je predmetom historijskog istraivanja, a da ne poznaje izmiljanje tradicije, a posebno zato to se ono javlja naroito onda kad se pojavljuju do-

80

Sanjin Kodri

voljno velike i brze promjene pri potranji ili ponudi tradicije, a zapravo onda kad brza transformacija drutva oslabi ili uniti drutvene obrasce za koje su bile stvorene stare tradicije tako da se stvaraju novi obrasci za koje stare tradicije nisu upotrebljive, kad stare tradicije i njihovi institucionalni nositelji i promotori nisu vie dovoljno prilagodljivi ili pak ako su bili uklonjeni na neki drugi nain. Pritom, meutim, ispostavlja se nunim i osobeno redefiniranje pojma koji uvodi Hobsbawm, koji, naime, ovim pojmom oznaava tek skupinu praksi ritualne ili simbolike prirode, kojima u naelu upravljaju javno ili preutno prihvaena pravila, a iji je cilj ponavljanjem usaditi odreene vrijednosti i norme ponaanja, sve to na nain kad ponavljanje automatski implicira kontinuitet s prolou, pogotovo s onom herojskom, ime se izmiljanje tradicije iako, moda, istraivako-analitiki produktivno, ipak u sutini sasvim nepotrebno svodi na ono to je manje-vie doslovno shvaeno lairanje tradicije, kojem se, u isto loginom smislu, suprotstavlja, dakle, neka stvarna, nepatvorena, istinska tradicija (autor na jednom mjestu kae: prolost, stvarna i izmiljena!), a koja, pritom, nije ni obiaj ni konvencija ili rutina. Istina, u tom sluaju, element izmiljanja tu je posebno jasan jer povijest koja je postala dio fonda znanja ili ideologije nacije, drave ili pokreta nije ono to je ostalo sauvano u narodnom pamenju, ve ono to su odabrali, zapisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni ija je funkcija bila da to uine (Hobsbawm 2006: 139140, 142, 148149), pri emu, meutim, ovaj britanski historiar (neo)marksistike orijentacije, zaboravivi ono to upravo u perspektivi svih savremenih marksistikih povijesnih interesa funkcionira kao neka vrsta aksioma, previa to da ni ono to je ostalo sauvano u narodnom pamenju nije neupitna povijesna istina, ve je i samo oblikovano na manje-vie slian nain kao i ono to su odabrali, zapisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni ija je funkcija bila da to uine, jer govorei o povijesti kao pripovijesti, rekli bi to i svi dananji marksistiki orijentirani autori svaka sjeajna prisutnost prolosti javlja se u mnogim oblicima i slui mnogim svrhama, poev od svjesnog prisjeanja do nemiljenog poja vljivanja, od nostalgine enje za onim to je nestalo do polemike upotrebe prolosti s ciljem oblikovanja sadanjosti (Bal 1999:VII). Otud, i s obzirom na teorijsku podlogu na kojoj je nastao (pa ak i s obzirom na viestrukost moguih znaenja izvornog pojma invention of tradition, gdje invention oznaava ne samo izmiljanje ve i izumljivanje), Hobsbawmov koncept izmiljanja tradicije, zajedno sa svim svojim dobrim stranama, u cijelosti je odriv tek onda kad se svaki tradicijski kontinuitet koji od nekog trenutka postoji, na koji se poziva ili na kojem se na neki nain insistira i sl. razumijeva kao ono to se ne samo imaginira ve u doslovnom smislu ove rijei, do kraja stvarno de facto uspostavlja u procesu kulturne prakse (Assmann, J. 2005:106107), unutar ega se onda mogu razlikovati, s jedne strane, ona izmiljanja tradicije koja su intencionalna ili zorno ideoloki proizvedena (to je ono o emu, zapravo, govori i na to s pravom panju skree ovaj autor) te, s druge strane, ona izmiljanja tradicije koja su stvar prirodne kulturalne reprodukcije, gdje, opet, itekako postoje i elementi ideolokog jer kako to nastavljajui rijei Jacquesa le Goffa, veli ameriki historiar John R. Gillis (2006:171) svaki rad sjeanja je, poput svakog drugog fizikog ili mentalnog rada, uronjen u sloene klasne i rodne odnose te odnose moi koji odreuju to treba zapamtiti (ili zaboraviti), tko treba zapamtiti i u koju svrhu. Konano, tek tad je mogue ono to je potreba za tradicijskim ukorjenjivanjem u bonjakoj knjievnosti krajem 19. st. (kao i kasnije), ba kao i u slu-

Novija bonjaka knjievnost...

81

odnosno upravo onom okrenutou tradiciji, pri emu, meutim, ovakvo to paradoksalno na prvi pogled zapoinje vjerovatno najveom tradicijskom krizom u sveukupnoj bonjakoj knjievno-kulturalnoj povijesti, pa je i zato, kao sastavnica cjeline konteksta radikalnih drutveno-historijskih promjena uvjetovanih osmansko-austrijskom smjenom, i samo na razliite naine povezano s ukupnim karakterom smisla za historiju i uope doivljajem prolosti u bonjakoj knjievnosti ovog te iz njega proizalog vremena, posebno u nastupajuim, prvim desetljeima 20. st. Otud povijesnost ove literature i jeste u najvroj vezi s kontinuiranim rekonstituiranjem knjievne tradicije, koja se, s jedne strane izmeu ostalog i s obzirom na svojoj alujui ton te potrebu za tradicionalno naviknutim i stoga i dalje prihvatljivim komunikacijskim kanalom u prvom trenutku sasvim prirodno oslonila prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatinost sevdahlijsko-baladesknog ivog knjievnog naslijea15, ali se isto
aju drugih literatura te uope drugih kulturalnih pojava, vre vezati za Hobsbawmov kompleks izmiljanja tradicije, kad e i autorovo razlikovanje tri tipa ove pojave (one koje uspostavljaju ili simboliziraju drutvenu koheziju ili pripadnost grupama, stvarnim ili umjetnim zajednicama, one koje uspostavljaju ili legitimiraju institucije, status ili odnose autoriteta, one ija je osnovna svrha socijalizacija, ucijepljivanje uvjerenja, sustava vrijednosti i pravila ponaanja [Hobsbawm 2006:145]) dobiti svoj potpuniji smisao, jednako kao i mogunost nove nadogradnje te nove upotrebne vrijednosti. 15 Usp.: Valja [] naglasiti da su se umjetnosti pripovijedanja nai pisci uili ne samo na proznom nego i na pjesnikom usmenom naslijeu. Upravo, moglo bi se, unekoliko, ustvrditi da je usmeno pjesnitvo bitnije utjecalo na nae pripovjedae negoli usmena prozna batina. Takav je sluaj s usmenom epikom, a osobito bonjakim baladama otkud su, s jedne strane, crpili teme za heroine, odnosno sentimentalno-ljubavne pripovijesti, a s druge strane preuzimali nain fabuliranja, gradnje likova i tekstualnog strukturiranja narativnih elemenata prie uope. Ve u prvoj pripovijesti Osmana Nurija Hadia prepliu se i stapaju dva pripovjedaka modela: sentimentalno-romantina ljubavna pria natapa naraciju lirskom atmosferom poteklom koliko iz onovremene turske zabavne proze toliko i iz bonjake ljubavne lirike, dok je hronoloka, epski razvijena fabulacija i kontrastno portretiranje likova naueno na obrascima epske pjesme. Istina, narativni oblici epske pjesme vie se javljaju u struktuiranju duih pripovijesti i romana (Ago ari, Pogibija i osveta Smail-age engia Osmana-Aziza, Zeleno busenje Edhema Mulabdia), dok e prie i novele obino slijediti baladne modele (E. Mulabdi, . Sarajli, A. H. Bjelevac). Otud je i ona naglaena lirska atmosfera to kao konstanta traje u bonjakih pripovjedaa. Naa je pria vie vezana za lino i doivljajno negoli kolektivno-historijsko i dogaajno. U stogodinjem politikom i drutvenom marginaliziranju Bonjaka, u odsustvu mogunosti stvaranja historije, nai su se pripovjedai okretali vie porodinom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima neugroenim vrijednostima pojedinane a ne kolektivne sudbine. I, konano, nisu li se nai pripovjedai upravo zbog te tragine sudbine nacionalnog marginaliziranja vie obraali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj

82

Sanjin Kodri

tako, s druge strane, sve vre vezivala za knjievno iskustvo ire junoslavenske interliterarne zajednice i evropskog knjievnog konteksta uope, internalizirajui ga na razliite naine i postepeno prihvatajui kao svoje ono to je u kulturalnom smislu tek nedavno bilo krajnje tue.16 Takvo to je od kraja 19. st. pa nadalje bio izrazito sloen proces: proces koji se u poetku odvijao i kao niz pretvorbi u kojima, s jedne strane, bonjaki autori u prepoznatljivom maniru ostvaruju stapanje dva svijeta, svijeta usmenosti i svijeta pismenosti17, dok je, s druge strane, ponovo tekao na nain stapanja dva svijeta, ali ovaj put u maniru uporednog i junoslavenskog repatriranja i karakteristinog evropskog kulturalnog (auto)koloniziranja bonjake knjievnosti, a potom postepeno i u skladu s ugodnijim pozicioniranjem bonjake kulture unutar cjeline evropskog okvira i
prezentaciji historijske zbilje i realistike drutvene stvarnosti, vie stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundiluku intimne ljudske drame negoli naturalistikoj i historijskoj slici svijeta. (Durakovi 2003b:7879) 16 Ovakvo to, ba kao i ukupnu naglaenu potrebu za tradicijsku ukorjenjivanjem, egzem plarno moe posvjedoiti sluaj E. Mulabdia, koji u ovom smislu u autobiografskom osvrtu na poetke svojeg knjievnog rada pie: Naroito proitah i prouih naeg slavnog enou, njegova klasina djela iz hrvatske prolosti, njegovo ivo i plastino prikazivanje lica i dogaaja mene zanesoe. Ona mala razlika naih narjeja mene ne smetae, nego naprotiv mene pobuivae na misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u naem lokalnom govoru. Zato i na ivot i nau prolost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je enoin izgovor svojina. Samo naravno treba i ovdje snage enoe pisca i pripovjedaa. Ono je zaista divna istina, to je rekao neki kritiar, da je onaj literarni sastav najbolji, za koji se svakom itatelju uini, da bi ga i on mogao napisati. enoina romantika, Tomieva blagost izlaganja i opisa, Kumiieva snana dikcija, a jedrina tila i jezika Stjepana Dmitrova Ljubie mene su zanijele i meni se sve inilo, da u i ja jednog dana jednostavno sjesti i pisati. (Mulabdi 193031:328) 17 Usp.: tavie, moderna pripovijetka se razvijala upravo na onim osnovama koje joj je kao narativne modele u naslijee ostavila velika tradicija usmenog pripovijedanja (epski narativ, baladeskni narativ, bajkoviti narativ, predanje, anegdota, pria iz ivota). [] Prije svega, svi ti rani bosansko-hercegovaki pripovjedai su se podjednako oslanjali na tradiciju usmene knjievnosti. ak i kad su bili obrazovani, oni su u svojim pripovijetkama obnavljali narativne obrasce te tradicije, koji su u to vrijeme bili jo produktivni. ak bi se moglo rei da se upravo preko njih i preko njihovog pripovjedakog djela izvrilo ono stapanje dva svijeta, svijeta usmenosti i svijeta pismenosti, o kojem je na primjeru nae knjievnosti vie puta govorio Albert B. Lord. Naravno, pojedini bosansko-hercegovaki pisci su u svoje knjievno djelo ugraivali razliite tradicionalne pripovjedne modele, ili su, pak, to inili na razliite naine. Ali se itav knjievnohistorijski fenomen pripovjeda ke Bosne moe posmatrati upravo s tog stanovita: kako se i koliko usmena tradicija integrisala u narativnu strukturu bosansko-hercegovake pripovijetke, koji vidovi tradicije su najjae profilirali tu pripovijetku i kako se ona postepeno od nje emancipovala i stekla svojstva moderne jezike umjetnine. (Lei, Z. 1991b:444, 457)

Novija bonjaka knjievnost...

83

kao proces njezina kreativno osloboenog kulturalnog dekoloniziranja18, kad ova knjievnost, smjetena nekad na razmeu meusobno iskljuivih svjetova, na izrazito autentian nain iznalazi njihov spoj, nerijetko ostvaren u naroitoj sugestivnosti tzv. sinkretikih oblika te drugih kulturalno kompleksnih literarnih tvorbi19, a to, pak, i samo kljuno obiljeava
Usp.: Nakon drutveno-politikog prevrata, koji se zbio sa austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, i poslije stanja psihike letargije i zatvorenosti svim novinama i vanjskim utjecajima, tek sa organiziranjem opeg i posebnog bonjakog kolstva i kasnijim otvaranjem itaonica, poela se stvarati prva italaka publika u ovom narodu. Tada se, krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina, javlja i prva generacija bonjakih pisaca na narodnom jeziku i latinikom i irilikom pismu, ostvarujui ideje Kurteha jieva racionalnog prosvjetiteljstva naroda i evropeiziranja pomou modernih sredstava kulturnoknjievnog djelovanja. Tako se, zapravo, kao odgovor na tuinsku vladavinu, razvio pokret Knjievno-kulturnog preporoda Bonjaka na osnovu njihova narodnog jezika i stvaralatva, te narodnih zaviajnih vrijednosti. U tom smislu je i knjievnost, koja se tada stvarala u vlastitim listovima i asopisima, u knjigama i kalendarima, nastavljala taj prirodan put emancipacije duha, sticanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biu i junoslavenskoj domovini, o vezanosti za ostale narode u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Slavenskog juga. [] Stoga bonjaka knjievnost preporoda, iz austrougarskog vremena, i itav tok razmicanja junoslavenskih vidika, te proces evropeiziranja ovog naroda, pored matovne samobitnosti i osebujnosti ima bitan socijalni zasnov, i predstavlja zanimljivu pojavu za studije ove sredine i njena knjievnog stvaranja, ali i za viesmjerna komparativna istraivanja, kako u poloaju razapetosti na raskrima, tako u nacionalno-knjievnim inverzijama bia nekih knjievnika. Ali, treba napomenuti i to da od poetka preporoda, otkako se stala evropeizirati, bonjaka knjievnost naputa stilsko-estetska obiljeja orijentalske knjievnosti i alhamijado-literature, karakte ristina za knjievno stvaranje islamiziranih evropskih naroda, zadravajui ih tek u arhetipsko-genetskom tragu knjievnih prauzora duha, osjeajnosti, slika i ljepote, i prolazi genetikim fazama i stilskim formacijama svojstvenim svim evropskim knjievnostima, koje su od njih preuzele i junoslavenske, od racionalizma M. Kapetanovia Ljubuaka do romantizma S. Baagia, te u modernoj fazi impresionizma i simbolizma M. . atia, pa do ekspresionizma Humina, Muradbegovieva, Kikieva u meuratnom vremenu. Taj proces pribliavanja duhu i estetici evropske knjievnosti nije, meutim, potiskivao tematsko-idejnu, duhovnu i emocionalnu-estetsku liniju razvojnih tokova dotadanje bonjake knjievne tradicije. ak su inicijatori knjievno-kulturnog preporoda vidjeli ulogu, svoju i drugih bosanskomuslimanskih stvaralaca, u spajanju Istoka sa Zapadom. I upravo u tome duhovno-civilizacijskom integralu zainje se i onaj sudbonosni diferencijal estetske svijesti koji dijeli Zapad od Istoka, a ini, zapravo, od tada kritinu liniju poetike bosansko-muslimanske knjievnosti sve do danas, njeno poetiko teite. (Rizvi 1994:2224) 19 Na ovakvo to, upravo piui o naem muslimanskom piscu i njegovim raskrima upozorava ve i M. Begi, kao, primjera radi, i onda kad istie to kako promatrana u cjelini, muslimanska knjievnog iz austrougarskog vremena i itav tok evropeiziranja bosanskohercegovakih Muslimana predstavljaju zanimljive pojave za kulturno-istorijske i psiholoke studije te sredine i njenog munog poraanja do konanog oblika: Mu18

84

Sanjin Kodri

slimanski knjievnik neprestano je bio razapet izmeu Evrope i Istoka, imajui u vidu konstituciju psihe i kulturnog nasljea svog naroda, s kojim je elio da bude i ostane u osjeajnom i intelektualnom doticaju i rodbinstvu. Koliko je ta situacija bila ponekad dramatino preobraajna i konfliktualna, najbolje pokazuju spisi kranskih pisaca posveeni Muslimanima, sve do pojave A. antia, kao najveeg muslimanskog pjesnika, kako je to rekao H. Humo, i I. Andria, koji je sigurno u tom Hamzinom smislu onda najvei muslimanski pripovjeda, posvetivi najvei dio svoga djela najgoroj prolosti muslimanske, bosanske sredine, ehera i kasabe. No veoma je karakteristina pojava da su se pojedini kranski pisci preobraavali, preruavali u muslimanska imena piui po nekoj udnoj idiosinkraziji kao pravi Muslimani: simbioza Muslimana i Hrvata u potpisu Osman-Aziz moda je za to najeklatantniji znak, i ilustrativni podatak. Ta psiha i nasljee sainjeni su od istonjakih tradicija, elemenata stvaranja na orijentalnim jezicima, alhamijado-spisa i to je najvanije, od ivog narodnog stvaralatva u vidu epskih, epsko-lirskih i lirskih pjesama i pripovijedaka i ostalog blaga na naem jeziku, koje je velikim dijelom osebujno proizlazilo iz muslimanske bosanskoher cegovake sredine, kako gradske i spahijske tako i seoske, seljake, zanatlijske. A u duhovnom srodstvu s tim nasljeem stvarala se i moderna pisana tradicija muslimanskih knjievnika tokom epohe austrougarskog gospodstva. (Begi 1987c:136137) Isti ovaj interes nastavlja se i nakon Begia, pri emu je pitanje o kulturalnoj kompleksnosti i sinkretinosti bosanskohercegovake knjievne prakse uz druge, mahom neto mlae autore, koji su nerijetko doli do izuzetnih i viestruko vrijednih ili poticajnih razumijevanja ove vrste sloenosti bonjake i uope bosanskohe rcegovake knjievne situacije (usp. npr. Kljuanin 2004; Spahi 1999, 2005) posebno prisutno kod M. Rizvia te E. Durakovia, koji e u svojim brojnim dosadanjim radovima ostvariti, iako uglavnom saeta, neka od zasigurno najpotpunijih i najinspirativnijih tumaenja ovog fenomena kako u bonjakoj, tako i u bosanskoher cegovakoj knjievnosti, i sam uspostavljajui na ovaj nain neku vrstu sintetiziranog a irokog interpretativnog programa za kvalitativno novi pristup bosanskohercegovakom knjievnom kompleksu. Tako, piui o osobitostima bonjake knjievnosti, Durakovi kreativno komunicirajui i razumijevanja drugih istie da njezine posebnosti ne izviru samo iz vrela orijentalno-islamske kulture i duhovnosti, nego su se u bonjakoj kulturi od srednjovjekov lja do nae suvremenosti taloila i primala raznovrsna knjievna iskustva, oblici i konvencije. Zato je uz smjenu razliitih knjievnih paradigmi isto tako vano pratiti i one tihe, manje uoljive procese preobrazbi i prelijevanja knjievnih oblika u poetskoj a ne historijsko-dokumentarnoj sutini i vrijednosti od srednjovjekovnog zapisa na steku u epigraf na baluku (nianu) do paradigmatinog i simbolikog susreta i slivanja bejta i soneta na razmeu 19. i 20. vijeka. [] Smjenom makropoetikih sistema, ali i ovih imanentnih procesa asimilacija i osmoza u bonjakoj se knjievnosti odvijao zanimljiv evolutivni proces neprekidnih smjena umnoavanja i modificiranja knjievnih konvencija, pa se i literarna vitalnost stanovitih anrova, stilova i oblika potvruje upravo u tim preobraajima i saobraenjima s novim i raznolikim poetikim karakteristikama. Ti su sinkretiki i hibridni oblici koliko u kanoniziranim anrovima i vrstama prisutni i u brojnim tekstovima koji su strogom kanonizacijom knjievnopovijesnih kodifikacija uglavnom ostajali na marginama tradicionalnog razumijevanja literarnosti, svedeni tek na pozitivistiku kategoriju pismenosti: u administrativno-dokumentarnim spisima i defterima, epistolarnom naslijeu,

Novija bonjaka knjievnost...

85

smisao za historiju i uope sklonost prii o prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, i to ne samo u njezinim devetnaestostoljetnim poecima ve i kasnije, tokom cjeline 20. st., pri emu su upravo promjene u ovdanjem doivljaju povijesti i tradicije istovremeno kako i izrazito vaan, katkad i presudan pokazatelj, tako i nerijetko aktivni nosilac ukupnosti procesa unutranje povijesti cjeline ove literature.

III.
Ono to je u ukupnosti novije bonjake knjievne prakse dominantan a specifian njezin smisao za historiju te i s ovim povezana njezina okrenutost tradiciji rezultirat e u konanici i time da jedna osobenost bo njake knjievnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko treeg, meuratnog razdoblja, sve do dananjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motiv skog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, a zapravo ono to je neka vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma, onog to se razlikuje od sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prolosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, te evropskim knjievnostima u nae doba, kako je to svojevremeno izvanredno primijetio i Muhsin Rizvi (1994:34), pritom kao potvrdu ovoj svojoj za razumijevanje bonjake knjievnosti zasigurno neprocjenjivo vanoj tezi s pravom naglaavajui i to da primjera ove reverzije ima mnogo: krajinika pisma se naporeuju u bonjakoj narodnoj epici; iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizlazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara; patarenska hereza se poredi sa hamzevi jskom, koja nalazi izlaza u romanima Mee Selimovia i Dervia Suia; bonjako orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Baagia, atia, pa Hume, Skendera Kulenovia i nekoliko suvremenih mladih pjesnika, Kajana, Latia, Hajdarevia, a u prozi kod Selimovia, jer Baeskija je vaan i po sebi i za docniju, najnoviju knjievnost [...];
u vakufnamama i tzv. krajinikim pismima, raznovrsnim oblicima tariha ili epigrafa. Stoga zakljuuje Durakovi bonjaka knjievnost 20. vijeka neponovljive uzlete i estetske vrhunce ima upravo onda kada se preobraajna snaga ive tradicije sinkretiki slije, amalgamira i oplemeni s raznolikim literarnim oblicima to su se javljali u dinamikoj smjeni razvojnih procesa i stilsko-formacijskih preobraaja novovjeke evropske knjievnosti. (Durakovi 2003d:173174)

86

Sanjin Kodri

tako isto je didaktika alhamijado-literature postala historijski produktivna u djelima Kapetanovia-Ljubuaka, Mulabdia, Osmana-Aziza, i to na svojevrstan, izmijenjen nain; iz sevdalinke [] izvija se poezija Baagia, ikia, ali i Riza-bega Kapetanovia, pa Hume i itavog niza drugih pjesnika sve do Kikia; iz bonjake narodne epike proizlazi duh Baagievih povjestica i drama, dok i u najnovijoj prozi kao da izbijaju inspiracije iz jo dalje knjievne prolosti: rezonance historije i ivotna aroma turskih vremena ili Istoka dokumentarno, estetski ili likovno ulaze u djela Dervia Suia, Nedada Ibriimovia, Irfana Horozovia, Devada Karahasana, zbog ega se, konano, i stjee dojam da knjievna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske knjievnosti, izbija iz stvaralakih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedaa, dramatiara, i nema ni jednog znaajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav nain, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijati vno (Rizvi 1994:3435).20 Jer, bonjaka knjievnost kao kinetika este tska struktura traje od svojih iskona kroz nae dane kao ponornica koja tee sad povrinom, javnou kulturne historije, sad dubinama podzemnih tokova, inhibirano ali u naponu gejzira, estetske
20

Istraivanja koja e potvrditi ove Rizvieve ideje naalost tek su nedavno poprimila neto ire razmjere, a prvim cjelovitim knjigama koje e tokom skorijeg vremena nastati upravo ovim tragom mogle bi se smatrati knjige Lice svjetlosti: Poboni i sinkretizirani elementi u bonjakoj poeziji XX vijeka Zilhada Kljuanina (2004) i Vrt Baeskija: Ljetopis Mula Mustafe Baeskije u savremenoj bosanskohercegovakoj knjievnosti i knjievnoj znanosti (intertekstualne i metatekstualne relacije) Vedada Spahia (2005). Vano je, meutim, posebno istai i to da ove i sline postavke, osim kod M. Rizvia, javljat e se esto i uporedo i kod M. Begia te, posebno, kod E. Durakovia, kod kojeg e postati nekim od naroito vanih mjesta najveeg dijela njegova ukupnog knjievnohistorijskog rada, prenosei se nerijetko upravo odavde i u rad drugih, najee mlaih prouavalaca bonja ke i uope bosanskohercegovake knjievnosti, kako je to u osnovi sluaj i s istaknutim knjigama Z. Kljuanina i V. Spahia, ali i u tekstovima drugih autora, kojima se nedavno svojom knjigom Poetski diskurs u bonjakom romanu (2011) umnogome prikljuila i Dijana Hadizuki. Otud, ak i u smislu nekih od nezaobilaznih pretea ove vrste knjievnohistorijskog interesa u prouavanjima bonjake knjievnosti treba pose bno istai i Durakovieve knjige Govor i utnja tajanstva: Pjesniko djelo Maka Dizdara (1979) i Pjesnitvo Skendera Kulenovia (1983), odnosno brojne pojedinane studije kakve su, uz brojne druge, i Pjesnik na razmeu epoha (1988 [1998b]; studija o pjesnitvu M. . atia) te Pjesnik ivotnog misterija (1988 [1998c]; studija o pjesnitvu H. Hume) ili uvodne studije za Antologiju muslimanske poezije XX vijeka (1991 [2003a]) i Antologiju bonjake pripovijetke XX vijeka (1995 [2003b]) i sl. Ovim vanim pitanjima Durakovi se, konano, bavio i u opsenom tekstu Bonjake i bosanske knjievnopovijesne neminovnosti (2003d), vrativi im se ponovo ovaj put na dosad najkompleksniji i najpotpuniji nain i u svojoj najnovijoj, ali jo uvijek nedovrenoj i neobjavljenoj knjizi Obzori bonjake knjievnosti.

Novija bonjaka knjievnost...

87

i misaone tenzije i koncentracije, da izbije silovito na povrinu knjievnog ivota i zastruji, kao masa, tokom umjetnosti rijei, pa je Rizvi opet potpuno upravu kad na kraju zakljuuje to da je i pojam ponornice, bonjake, one koju je stvaralaki sugerirao Skender Kulenovi, teorijski produktivan, a zapravo strukturno bitan u bonjakoj knjievnosti, i kao knjievnohistorijska kategorija, i kao reverzivno-estetski fenomen (Rizvi 1994:3536), ime se i ovdje polazna Begieva ideja irokog bosanskohercegovakog raskra upravo produktivno konkretizira, transformirajui se i u, ma koliko i dalje metaforinu, ipak jo precizniju predstavu o onom to su poetike i povijesnorazvojne specifinosti bonjake knjievnosti, ali i u naroito upozorenje na nunu specifinost knjievnoznanstvenog postupka kojim se pristupa ovom osobenom literarnom toku. U takvoj situaciji, gledano ovaj put iz perspektive kulturalnomemorijske historije knjievnosti, bonjaka knjievnost 20. st. sa svojim smislom za historiju i okrenutou tradiciji, ba kao i ukupna bonjaka dvadesetostoljetna kultura sjeanja i traume, pokazuje se i kao na poseban nain shvaen nestabilan sistem21, a zapravo lotmanovski govorei kao takav semiotiki prostor ili semiosfera22 ija kljuna obiljeja jesu, prije svega, naroito
Prema Claudiju Guillnu i njegovu strukturalistikom shvatanju sistematinosti knjievnosti i njezine historije (usp. Guilln 1982), svaka knjievna injenica odreena je svojim mjestom u sistemu, pri emu i sama knjievnost kao cjelina postoji kao sistem sistem anrova, stilova, stavova, vrijednosti ili, pak, kao sistem meusobno povezanih knjievnosti i sl., s tim da nijedan sistem nije statina ve, naprotiv, dinamina pojava, podlona razliitim rekonfiguracijama te drugim manje ili vie znaajnim promjenama. Knjievnost kao sistem u pravilu tei stabilnosti, ali su mogui i nestabilni knjievni sistemi, a takvi su, naravno, oni koje obiljeava izrazita dinaminost i uope sklonost radikalnoj mijeni. Na jednak nain funkcionira i pojedinana nacionalna knjievnost, koja je dio sistema knjievnosti uope, ali i zaseban i unutar sebe zaokruen sistem. Ono to pojedinanoj nacionalnoj knjievnosti osigurava status posebnog (sup)sistema jeste ono to je njezin prepoznatljivi sistem anrova, stilova, stavova i vrijednosti, a zapravo ono to je njezina tradicija kao eliotovski shvaen mehanizam suodnoenja starog i novog, promjenjivog i nepromjenjivog, konstantnog i varijantnog. Stabilni knjievni sistemi najee jesu tzv. velike i zakonodavne knjievnosti (poput ruske, francuske, njemake ili engleske), dok su one tzv. male i receptivne najee nestabilne (kako to, primjera radi, za srpsku knjievnost tvrdi Petar Milosavljevi [2000], pri emu u vezi s pristupom ovog autora valja napomenuti i to da je njegovo tumaenje sistema srpske knjievnosti vidno optereeno i nizom manje ili vie radikalnih ideolokih polazita, to naalost nerijetko do kraja politikantski kontaminira njegovo razumijevanje knjievnih injenica). 22 Usp. Mehanizam koji se sastoji od adresanta, adresata i jedinog kanala koji ih povezuje jo uvek nee da funkcionie. Zato on mora da bude uronjen u semiotiki prostor. Svi uesnici u komunikaciji moraju da imaju nekakvo iskustvo, da imaju naviku semiozisa. Na taj nain semiotiko iskustvo na paradoksalan nain mora da prethodi bilo kom semi21

88

Sanjin Kodri

otikom aktu. Ako po analogiji s biosferom (V. I. Vernadskij) izdvojimo semiosferu, postae oigledno da taj semiotiki prostor nije zbir posebnih jezika, ve je uslov za njihovo postojanje i rad, u odreenom smislu im prethodi i sarauje s njima. U tom smislu jezik je funkcija, grumen semiotikog prostora i granice meu njima, toliko jasne u gramati kom samoopisivanju jezika, u semiotikoj stvarnosti pokazuju se kao razlivene i sa mnogo prelaznih formi. Izvan semiosfere nema ni komunikacije ni jezika. [] Na taj nain se za bilo koji posebni jezik ispostavlja da je potopljen u neki semiotiki prostor i sposoban da funkcionie samo na osnovu uzajamnog delovanja s tim prostorom. Kao nedeljivi radni mehanizam jedinicu semiozisa ne treba uzimati posebni jezik, ve celokupni semiotiki prostor koji postoji u datoj kulturi. Taj prostor i odreujemo kao semiosferu. Takav naziv je opravdan zbog toga to, slino biosferi koja je s jedne strane ukupnost i organsko jedinstvo ive materije [], a s druge strane je i uslov da ivot nastavi da postoji, semio sfera je i rezultat i uslov za razvoj kulture. (Lotman 2004:183, 185) 23 Usp.: Semiosferu karakterie raznorodnost. Jezici koji popunjavaju semiotiki prostor razliiti su po svojoj prirodi i jedan prema drugom se odnose u spektru od potpune uzajamne prevodivosti, do isto tako potpune uzajamne neprevodivosti. Raznorodnost je odreena heterogenou i heterofunkcionalnou jezik. Prema tome, ako mi kao misaoni eksperiment zamislimo model semiotikog prostora, iji su se svi jezici pojavili u jednom te istom trenutku i pod uticajem istih impulsa, pred nama svejedno nee biti jedna stru ktura kodiranja, ve stanovito mnotvo povezanih, ali razliitih sistema. Na primjer, gradimo model semiotike strukture evropskog romatizma, uslovno ograniavajui njegove hronoloke granice. ak i unutar takvog u potpunosti vetakog prostora neemo dobiti jednorodnost, zato to e razliita mera ikonizma neizbeno da stvara situaciju uslo vne podudarnosti, a ne uzajamno-jednoznane semantike prevodivosti. []. Meutim, ako ne govorimo o vetakim modelima, ve o modeliranju realnog knjievnog (ili ire kulturnog) procesa, moraemo da priznamo da ako se nadoveemo na na primer romantizam zahvata tek odreeni deo semiosfere u kojoj nastavljaju da postoje raznolike tradicionalne strukture koje ponekad potiu iz duboke arhaike. Osim toga, nijedna od etapa razvoja nije osloboena od sudara s tekstovima koji dolaze izvana, iz kultur koje su se dotle uopte nalazile izvan horizonta date semiosfere. Ti upadi, ponekad pojedinanih tekstova, ponekad celih slojeva kulture, na razliite naine zbunjujue deluju na unutra nji mehanizam slike sveta date kulture. Prema tome, na bilo kom sinhronom preseku semiosfere sudaraju se razliiti jezici, razliite etape njihovog razvoja, za neke jezike se ispostavlja da su uronjeni u jezike koji im ne odgovaraju i da mogu da nedostaju kodovi za njihovo deifrovanje. [] Pri tome ne treba gubiti iz vida da se elementi semiosfere ne nalaze u statikom, ve u ivom dinamikom odnosu i da se stalno menjaju forme meusobnih odnosa. To se osobito vidi kod tradicionalnih momenata koji su ostali iz prolih stanja kulture. Evolucija kulture radikalno se razlikuje od bioloke evolucije i ovde re evolucija esto radi lo, dezorijentiui posao. [] Umetniko delo moe da umire i ponovo da oivi, da zastari, a zatim ponovo postane savremeno ili da ak proroki upuuje na budunost. Ovde ne radi poslednji vremenski presek, ve cela masa tekstova kulture. [] U sutini sve to sadri aktuelno pamenje kulture direktno ili posredno se ukljuuje u njenu sinhroniju. (Lotman 2004:186189)

Novija bonjaka knjievnost...

89

intenzivno izraena raznorodnost23, asimetrinost24, graninost25 i mehanizam dijaloga26, pa ono to bonjaku knjievnost 20. st. posebno
Usp.: Struktura semiosfere je asimetrina. To se izraava u sistemu usmerenih tokova unutranjih prevod koji proimaju celu masu semiosfere. [] Asimetrija se oituje u korelaciji centar semiosfere njena periferija. Centar semiosfere formiraju najrazvijeniji i strukturno najorganizovaniji jezici. U prvom redu to je prirodni jezik date kulture. Moe se rei da ako nijedan jezik (pa ni prirodni) ne moe da radi ukoliko nije uronjen u semiosferu, onda nikakva semiosfera, kako je isticao jo Emil Benvenist, ne moe da postoji bez prirodnog jezika kao organizujue osovine. Radi se o tome da se uporedo sa strukturno organizovanim jedinicama u prostoru semiosfere guraju i lini jezici, jezici koji su u stanju da slue samo posebnim funkcijama kulture i poluoformljene formacije sline jeziku, koje mogu da budu nosioci semiozisa ukoliko budu ukljuene u semiotiki kontekst. (Lotman 2004:189190) 25 Usp.: Unutranji prostor semiosfere na paradoksalan nain istovremeno je neravnomeran, asimetrian, i jedinstven, istovrstan. Sastavljen od struktura u konfliktu, on poseduje i individualnost. [] Jedan od osnovnih mehanizama semiotike individualnosti je granica. A tu granicu moemo da odredimo kao liniju na kojoj se zavrava forma prvog lica. Taj prostor odreujemo kao na, svoj, kulturan, bezbedan, harmonino organizovan itd. Njemu se suprotstavlja njihov prostor, tue, neprijateljsko, opasno, haotino. // Svaka kultura zapoinje podelom sveta na unutranji (svoj) i vanjski (njihov) prostor. Kako se ta binarna podela interpretira zavisi od tipologije kulture. [] Granice semiosfere [] predstavljaju vrue take semioobrazujuih procesa. Pojam granice je dvosmislen. Ona s jedne strane razdvaja, a s druge spaja. One je uvek granica s neim, dakle, u isto vreme pripada obema pograninim kulturama, obema semiosferama koje se granie. Granica je bilingvistina i polilingvistina. Granica je mehanizam prevoenja tekstova tue semiotike na jezik nae, mesto transformacije spoljanjeg u unutranje, to je filtrirajua membrana koja tue tekstove transformie toliko da bi se oni upisali u unutranju semiotiku semiosfere, a da pri tome ostanu inorodni. [] Da bi Bajron uao u rusku kulturu morao je da se pojavi njegov kulturni dvo jnik ruski Bajron, koji e u isto vreme da bude lice dveju kultura: kao ruski on se organski upisuje u unutranje procese ruske knjievnosti i govori na njenom (u iroko-semiotikom smislu) jeziku. ak tavie, on ne moe da bude iskljuen iz ruske knjievnosti, a da se u njoj ne obrazuje niim nepopunjena zjapea praznina. Ali u isto vreme on je i Bajron organski deo engleske knjievnosti i u kontekstu ruske on e ispuniti svoju funkciju samo ukoliko se bude doivljavao upravo kao Bajron, to jest, kao engleski pesnik. [] Predstava o granici koja unutranji prostor semiosfere odvaja od spoljanjeg daje tek prvobitnu, grubu podelu. Faktiki ceo prostor semiosfere ispresecan je granicama raznih nivoa, granicama posebnih jezika i ak tekstova, pri emu unutranji prostor svake od tih subsemiosfera ima neko svoje semiotiko ja, koje se realizuje kao odnos nekog jezika, grupe tekstova, pojedinanog teksta (imajui u vidu da su jezici i tekstovi razmeteni hijerarhijski na raznim nivoima) prema nekom metastrukturnom prostoru koji ih opisuje. Proetost semiosfere pojedinanim granicama stvara sistem s mnogo nivoa. (Lotman 2004:194195, 203205) 26 Usp.: [] moemo da kaemo da je elementarni mehanizam prevoda dijalog. Dijalog podrazumeva asimetriju, a asimetrija se, kao prvo, izraava u razliitosti semiotike strukture (jezika) uesnik u dijalogu, a, kao drugo, u naizmeninom pravcu poruk. Iz poslednjeg
24

90

Sanjin Kodri

karakterizira jeste, naime, i situacija izrazite i, tavie, vrlo burne knjie vno-kulturalne dinamike uope, a pogotovo u vezi s onim to predstavlja mitomotorika sjeanja i knjievna mnemonika. Tad se, upravo i tragom onoga to je u njezinu devetna estostoljetnom poetku, u njegovim raskrima, dramatino-traumatinim tranzicijskim procesima i stanjima radikalne liminalnosti, razvoj bonjake knjievnosti 20. st. moe opisati i posebno naglaenom heterogenou i heterofunkcionalnou jezik (shvaenih prvenstveno u irem semiotikom smislu, ali, isto tako, i s mogunou njihova ueg, lingvistikog razumijevanja), ovdje sasvim zornim a naglim upadima, ponekad pojedinanih tekstova, ponekad cijelih slojeva kulture to na razliite naine zbunjujue djeluju na unutranji mehanizam slike svijeta date kulture, pri emu pogotovo ovdje ne radi posljednji vremenski presjek, ve cijela masa tekstova kulture, pa onda kad je rije o opim kulturalnomemorijskim znaajkama bonjake knjievnosti posebno u njezinu sluaju u sutini sve to sadri aktuelno pamenje kulture direktno ili posredno se ukljuuje u njenu sinhroniju, dok je asimetrinost semiosfere u sluaju ove literature vie nego oita te se naglaeno izraava u sistemu usmjerenih tokova unutranjih
sledi da uesnici u dijalogu naizmenino s pozicije predavanja prelaze na poziciju primanja i da se predavanje odvija u diskretnim porcijama s prekidima izmeu njih. // Ipak, ako je dijalog besmislen bez semiotike razlike, u sluaju iskljuive i apsolutne razlike je nemogu. Asimetrija podrazumeva nivo invarijantnosti. [] Navedena razmiljanja imaju smisla u prouavanju nekih aspekata istorije kulture. Kad iz istorije svetske kulture izdvojimo bilo koji izolovani niz, tipa istorija engleske knjievnosti ili istorija ruskog romana dobiemo hronoloki protegnutu neprekidnu liniju u kojoj se smenjuju periodi intenzivnosti i relativnog zatija. Meutim, dovoljno je da se u imanentnom razvoju vidi jedna partija u dijalogu da bi postalo oigledno da su periodi takozvanog opadanja esto pauze u dijalogu koje su popunjene intenzivnim dobijanjem informacija, posle kojih sledi period translacije. Tako se grade odnosi meu jedinicama svih nivoa od anrova do nacionalnih kultura. Moe se izdvojiti sledea shema: relativnu inertnost neke strukture iz stanja mirovanja izvodi bujica tekstova koji dolaze sa strane i s njom su povezani odreenim odnosima struktura u stanju uzbuenosti. Sledi etapa pasivnog upijanja. Usvaja se jezik, tekstovi se adaptiraju. Pri tome se generator tekstova po pravilu nalazi u centralnoj strukturi semiosfere, a primalac na periferiji. Kada zasienost dosegne odreeni prag, u strukturi koja prima pokree se unutranji mehanizam za stvaranje tekstova. Iz pasivnog stanja ona prelazi u stanje uzbuenosti i sama strastveno poinje da oslobaa nove te kstove, bombardujui njima druge strukture, meu kojima i svog uzbuivaa. Taj proces moe se opisati kao smenjivanje centra i periferije. Pri tome, to je jako bitno, dolazi do porasta energije: sistem koji je u stanju aktivnosti odaje mnogo vie energije od svog izazivaa i svoj uticaj iri na daleko veu regiju. Iz toga proizlazi progredirajui univerzalizam kulturnih sistema. (Lotman 2004:213, 215216)

Novija bonjaka knjievnost...

91

prijevod koji proimaju cijelu masu semiosfere, vidno se oitujui u naroito uslonjenoj korelaciji centar semiosfere njena periferija, sve to s ovdje viestrukim, vrtoglavo umnoenim linijama bilo onog to je granica kao mehanizam prevoenja tekstova tue semiotike na jezik nae, mjesto transformacije spoljanjeg u unutranje, bilo onog to predstavlja dijalog koji, kao proces smjenjivanja centra i periferije, u bonjakoj knjievnosti podrazumijeva posebno izraeno stanje uzbuenosti, a kad, nakon osobenog pasivnog upijanja, ova literatura naroito strastveno poinje da oslobaa nove tekstove, bombardirajui druge strukture, meu kojima i svog uzbuivaa. Zato je povijesni razvoj bonjake knjievnosti, ba kao, vjerovatno, i ukupnosti bonjake kulture, a posebno od kraja 19. st. pa nadalje, obiljeen ne prvenstveno ili iskljuivo onim to Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene linearnosti kulturalnog kretanja ve, prije svega, pojavom izrazite kulturalne eksplozije27, to bonjaku knjievnost
27

U strukturalistiko-semiotikom razumijevanju kulture J. M. Lotmana, dva su temeljna i meusobno oprena naina kojima se ostvaruje kulturalni razvoj ili kako to veli ovaj jedan od najveih teoretiara ikad kretanje kulture: linearna postupnost i eksplozija. Linearni razvoj karakterizira predvidljivost, dok je onaj eksplozivni obiljeen nepredvidljivou: minirano polje s nepredvidljivim mjestima eksplozije i proljetna rijeka sa svojom snanom ali usmjerenom bujicom tako izgledaju dvije slike koje nastaju u svijesti povjesniara koji prouava dinamike eksplozivne i postupne procese. Trenutak eksplozije istodobno je mjesto u kojem dolazi do izrazitog poveavanja informativnosti cijelog sustava. Krivulja razvoja ovdje preskae na potpuno nov, nepredvidljiv i sloeniji put. Dominirajuim elementom, koji nastaje kao rezultat eksplozije i koji odreuje budue kretanje, moe postati bilo koji element iz sustava, ili ak element iz nekog drugog sustava privuen eksplozijom u splet mogunosti budueg kretanja, pri emu, naravno, nepredvidljivost eksplozivnih procesa nikako nije jedini put prema novome. tovie, itave sfere kulture mogu ostvarivati svoje kretanje jedino u obliku postupnih promjena. Postupni i eksplozivni procesi, koji ine antitezu, postoje samo u odnosu jedan prema drugom. Unitenje jednog pola dovelo bi do nestanka drugoga. Svi [] eksplozivni dinamiki procesi [] realiziraju se u sloenom dinamikom dijalogu s mehanizmima stabilizacije. Ne smije nas zbunjivati injenica da se u povijesnoj stvarnosti oni pojavljuju kao neprijatelji koji su spremni potpuno unititi suprotni pol. Takvo neto bilo bi pogubno za kulturu. Sreom, to nije ostvarivo. Pritom, linearnost i eksplozija nisu samo kategorije dijahronijskog opisa dviju etapa to se naizmjenino smje njuju jer njihovi se odnosi razvijaju i u sinkronom prostoru. U dinamici kulturnog razvoja njihov se odnos bazira ne samo na uzastopnosti, nego i na tome to postoje u zajednikom mehanizmu koji funkcionira istodobno. Kultura kao sloena cjelina sastoji se od slojeva koji se razvijaju razliitim brzinama, tako da bilo koji sinkroni presjek otkriva istodobnu prisutnost njezinih razliitih etapa. Eksplozije se u nekim slojevima mogu dogaati paralelno s postupnim razvojem u drugim slojevima. To, meutim, ne iskljuuje uzajamno djelovanje drugih slojeva. [] I postupni i eksplozivni procesi vre vane funkcije u strukturi koja funkcionira sinkrono:

92

Sanjin Kodri

i njezinu kulturu ini preteno binarnim sistemom, dok se njezin razvoj najveim svojim dijelom pokazuje kao nepredvidljiv, ali isto tako i bitno odreen onim to je fenomen kulturalnog samoopisivanja28, a to je
jedni osiguravaju novatorstvo, a drugi kontinuitet. U samoprocjeni suvremenik te se tendencije doivljavaju kao neprijateljske, i borba meu njima razumijeva se u kategorijama ratne bitke do unitenja. Zapravo su to dvije strane jednog, povezanog mehanizma, njegove sinkrone strukture. Agresivnost jedne ne umanjuje, nego potie razvoj one druge strane. (Lotman 1998:1314, 1921) Takoer, budui da se dinamiku kulture ne moe posmatrati ni kao izoliran, imanentan proces ni kao pasivnu sferu vanjskih utjecaja, eks plozija je vezana i za trenutak kad prostor kulture uvue u sebe tekstove tog vanjskog jezika, a zapravo za trenutak kad se sudare meusobno nepoznati jezici: onaj koji prihvaa i onaj koji se prihvaa, to, naime, stvara eksplozivan prostor snop nepredvidljivosti. Zahvaljujui ovom, dinamiki razvoj kulture prati neprestano izmjenjivanje vanjskih i unutra njih procesa, a isto se moe rei i za postupne i eksplozivne procese, odakle na kraju proizlazi da eksplozije su, dakle, neizbjean element linearnog dinamikog procesa (Lotman 1998:158, 160, 162, 195). Pri svemu ovom, odnosi linearnosti i eksplozije tiu se i dvaju tipova kulture binarne i ternarne, gdje je protjecanje kroz kritinu crtu eks plozije razliito: u ternarnim sustavima eksplozivni procesi rijetko zahvaaju sve slojeve kulture, pa, u pravilu, ovdje se istodobno dogaa eksplozija u jednim te postupan razvoj u drugim kulturnim sferama, dok kod prvih susreemo se s idejom potpunog i bez uvjetnog unitenja prethodnoga te apokaliptinoga roenja novoga (Lotman 1998:204). (Ovdje valja napomenuti i to da autorovu ideju o ulozi eksplozije u razvoju novije bo njake knjievnosti na svoj nain potvruju i najnovija istraivanja E. Durakovia, koji e svojoj najnovijoj knjizi Obzori bonjake knjievnosti takoer naglasiti znaaj Lotmanovih koncepata semiosfere i kulturalne eksplozije za tumaenje onog to su, kako i sam kae, dramatini historijski procesi na razmeu 19. i 20. vijeka, u bosanskom kulturnom prostoru, i bonjakoj knjievnosti posebno. 28 Usp.: Stadijum samoopisivanja je najvia forma strukturne organizacije semiotikog sistema. Sam proces opisivanja je dovoenje strukturne organizacije do kraja. Stadijum izgradnje gramatike, kao i kodifikacija obiaja ili pravnih normi, objekat koji opisuju podiu na novi stepen organizacije. Zbog toga je samoopisivanje sistema poslednja etapa u procesu njegove samoorganizacije. Pri tome sistem dobija u stepenu strukturne organizovanosti, ali gubi one unutranje zalihe neodreenosti s kojima su povezane njegova elastinost, sposobnost za poveanje informacionog kapaciteta i rezerva dinamikog razvoja. // Nunost etape samoopisivanja povezana je s pretnjom suvine raznolikosti unutar semiosfere: sistem moe da izgubi jedinstvo i odreenost i da se raspline. Bilo da je re o lingvistikim, politikim ili kulturnim aspektima, u svim sluajevima susreemo sline mehanizme: jedan od delova semiosfere (po pravilu od onih koji ulaze u strukturu njenog jezgra) u procesu samoopisivanja da li realnog ili idealnog to ve zavisi od unutranje orijentacije opisa na sadanjost ili na budunost stvara svoju gramatiku. Zatim se ine pokuaji da se te norme raire na celu semiosferu. Parcijalna gramatika jednog kulturnog dijalekta postaje metajezik opisivanja kulture kao takve. [] Savremenici e sliku sveta stvorenu na taj nain shvatati kao realnost. ak tavie, to e i biti njihova realnost u onoj meri u kojoj su oni prihvatili zakone date semiotike. A kasnija pokolenja (ukljuujui i

Novija bonjaka knjievnost...

93

upravo karakteristini semiotiki mehanizam kojim novija bonjaka knjievnost uvijek iznova nastoji kontrolirati eksplozivne uinke u svojem povijesnom razvoju i uspostaviti koliko-toliko stabilniji vlastiti kulturalni sistem, zbog ega e, uostalom, jedna osobenost bonjake knjievnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko treeg, meuratnog razdoblja, sve do dananjih dana i postati ona Rizvieva pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, a zapravo ona naroita vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma na kojem u svojem praenju povijesti bonjake knjievnosti ovaj autor oito je sad s punim pravom posebno insistira, razlikujui ga od inae dugo vremena iskljuivog sinhronijskog komparativizma prema
istraivae), koja rekonstruiu ivot na osnovu tekstova, usvojie predstavu o tome da je svakodnevna realnost bila upravo takva. Meutim, odnos takvog metasloja semiosfere i realne slike njene semiotike mape s jedne strane i svakodnevne realnosti ivota koja lei s one strane semiotike s druge, bie prilino komplikovan. Kao prvo, ako je u toj stru kturi jezgra gde se dato samoopisivanje gradilo ono zaista predstavljalo idealizaciju nekog realnog jezika, onda je na periferiji semiosfere idealna norma protivreila semioti koj realnosti koja se nalazila ispod nje, a nije iz nje proizlazila. Ako je u centru semiosfere opisivanje tekstova stvaralo norme, na periferiji su norme aktivno prodirui u nepravilnu praksu stvarale pravilne tekstove koji su im odgovarali. Kao drugo, celi slojevi marginalnih pojava u kulturi (sa stanovita date metastrukture) uopte nisu imali nikakav odnos s njenim idealizovanim portretom. Oni su se proglaavali za nepostojee. [] Dakle, na metanivou se stvara slika semiotike unifikacije, a na nivou semiotike realnosti koju on opisuje vrvi od raznolikosti tendencija. Ako je mapa gornjeg sloja obojena u jednaku jednolinu boju, donja se areni od boja i od mnotva granic koje se seku. [] Kako je ve bilo reeno, irenje metastrukturnog samoopisivanja iz centra kulture na ceo njen semiotiki prostor, koje za istoriara unificira ceo sinhronijski presek semiosfere, u stvari stvara samo privid unifikacije. Ako se metastruktura u centru pojavljuje kao svoj jezik, na periferiji se ispostavlja da je ona tu jezik, nesposoban da adekvatno odrazi semiotiku praksu koja se nalazi ispod nje. To kao da je gramatika tueg jezika. Prema tome, u centru kulturnog prostora delovi semiosfere, podiui se do nivoa samoopisivanja, stiu vrsto organizovani karakter i istovremeno dostiu samoregulaciju. Ali oni u isto vreme gube dinaminost i kada iscrpe rezervu neodreenosti postaju neelastini i nesposobni za razvoj. Na periferiji to dalje od centra, to vidljivije odnosi semiotike prakse i normativa koji joj je nametnut sve vie dolaze u sukob. Tekstovi nastali u skladu s tim normama ostaju da vise u vazduhu, bez realne semiotike okoline, a organske tvorevine koje odreuje realna semiotika sredina dolaze u sukob s vetakim normama. To je oblast semiotike dinamike. Upravo ovde se stvara polje napetosti u kojem se proizvode budui jezici. (Lotman 2004:190193, 198199)

94

Sanjin Kodri

drugim literaturama, orijentalnim u prolosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, te evropskim knjievnostima u nae doba. A sve ovo, iako ne znai, naravno, hermetiko izolacionistiko zatvaranje bo njake knjie vnosti u svoje uske nacionalne okvire, rei e, konano, i to da smisao za historiju bonjake knjievnosti i njezina okrenutost tradiciji otkrivaju takav povijesnorazvojni tok ove literature koji podrazumijeva onu opciju sjeajne mitomotorike koja je, i onda kad je u pitanju pamenje u knjievnosti, i onda kad je rije o pamenju knjievnosti, opisiva prije svega temeljem ideje ne hladnog ve, naprotiv, vrueg sjeanja (uz vrlo rije tke, sporadine i kratkotrajne sisteme hlaenja)29, dok ne vie preteno ritualna ve za razliku od starije bonjake knjie vne prakse i njezina usmenoknjievnog niza sad prvenstveno tekstualna koherencija,
Usp.: Prema Lvi-Straussu, hladna drutva su ona koja streme ka tome da uz pomo institucije koju sebi stvaraju maltene automatski izbriu posljedice koje historijski faktori mogu imati na njihovu ravnoteu i kontinuitet. [] Hladna drutva su, kako se ini, stekla i sauvala jednu posebnu mudrost koja ih potie da oajniki pruaju otpor svakoj promjeni njihove strukture koja bi omoguila prodiranje povijesti. Nasuprot tome, vrua drutva su obiljeena udnom potrebom za promjenom, pa svoju povijest (leur devenir historique) internaliziraju kako bi je mogli uiniti motorom svog razvoja. Hladnoa nije samo druga rije i povrh toga metafora za ono to drugi nazivaju bespovijesnou ili nedostatkom historijske svijesti. Ono to Lvi-Strauss zove hladnoom ne znai samo nedostatak nego i pozitivan uinak koji se pripisuje posebnoj mudrosti i specijalnim institucijama. Hladnoa nije nulto stanje kulture, nju se mora proizvesti. Nije rije, dakle, samo o tome u kojem opsegu i u kakvim oblicima drutva obrazuju svoju historijsku svijest, ve se radi i o pitanju u kojem opsegu i u kakvim oblicima i uz pomo kakvih institucija i socijalnih mehanizama drutva zamrzavaju mijenu. Hladne ne ive od zaborava neega ega se vrue kulture sjeaju; one ive u drugaijem sjeanju. Ovom sjeanju za volju prodor povijesti se mora sprijeiti. Tome slue tehnike hladnog sjeanja. // Za Lvi-Straussa je razlikovanje hladnog i vrueg tek primjereniji naziv za nespretno razlikovanje naroda s historijom i drugih []. Ono je za njega isto kao i razlikovanje primitivnog i civiliziranog, ili teralnog i literalnog, akefalno i dravno organiziranog. Hladnoa i vruina za njega oznauju idealno-tipine polove procesa civilizacije koji nuno vodi od hladnog prema vruem. Sa ovom ogradom, Lvi-Strauss je ponitio stvarni dobitak svojih uvida. [] ini mi se da je od pukog preimenovanja primitivnih i civiliziranih naroda u hladne i vrue uz istovremeno zadravanje evolucionarne sheme puno produktivnije odbijanje te sheme i razumijevanje hladnoe i vruine kao kulturnih opcija, odnosno mnemopolitikih strategija koje su vazda prisutne nezavisno od pisma, kalendara, tehnologije i vladavine. [] Drutva, odnosno kulture ne moraju u cjelini biti hladne i vrue. Unutar njih moemo razlikovati hladne i vrue elemente, odnosno, da upotrijebimo pojmove etnopsihologa M. Erdheima, sisteme hlaenja i sisteme grijanja. Sistemi hlaenja su, s jedne strane, one institucije uz iju pomo hladne kulture zamrzavaju povijesnu mijenu Erdheim je kao takve istraio npr. inicijacijske rituale s druge strane, pak izdiferencirane sfere u kontekstu drutva koja su inae vrua, kao to je npr. sfera vojske ili crkve. (Assmann, J. 2005:8183)
29

Novija bonjaka knjievnost...

95

shvaena kao modus novog, interpretativno izmije njenog i hermeneutiki pomaknutog prenoenja starog kulturalnog smisla (usp. Assmann, J. 2005:105121)30, jeste temeljeni mnemotehniki mehanizam i uope temeljni princip kulturalne reprodukcije kojim se najee u bonjakoj knjievnosti tradicijski kontinuitet ne samo imaginira ve u doslovnom smislu ove rijei, do kraja stvarno de facto uspostavlja u procesu kultu rne prakse, osiguravajui joj na ovaj nain istovremeno i potrebnu razinu unutranje konzistentnosti, ali i razvojno vaan potencijal razlike, a to e se u ovoj literaturi ostvarivati ne samo isto poetiki ve i raznolikim mnemoretorikim strategijama kontinuiranja i variranja najrazliitijih kulturalnomemorijskih sadraja bez obzira na to da li je rije o onom to Renate Lachmann naziva participacijom ili, pak, o onom to ova autorica oznaava kao tropiku i transformaciju31, odnosno o brojnim pojavama maUsp.: Glavna razlika izmeu tekstualne i ritualne koherencije sastoji se u tome da se ritualna koherencija bazira na ponavljanju, odnosno iskljuuje varijaciju, dok tekstualna koherencija je doputa, ak i podstie na nju. To na prvi pogled nije toliko oito. Prije bi se moglo pomisliti da varijacija vie vlada u svijetu usmene predaje, rituala i mitskih pripovijesti, budui da rijei nisu fiksirane i da svaka izvedba aktualizira tekst na svoj nain, dok je u pismenoj kulturi tekst utvren za sva vremena pa se prijepisom i lektirom moe samo ponavljati. Ono to mi mislimo ne odnosi se na tekst, nego na ono to se izraava u jeziku, t.j. ne na poruku nego na informaciju. U svijetu usmene predaje je ino vativni a time i informativni potencijal u tekstovima neznatan. Oni se samo onda zadravaju u kulturnom pamenju kada izraavaju ono to je uglavnom poznato. U svijetu pismene predaje je obrnuto []. [] Od barda publika oekuje poznato, od pisca nepoznato. (Assmann, J. 2005:115116) 31 Polazei od toga da tretman postojeih tekstova kulture to ga reflektira kakav novi tekst pribliavanje ili uda ljavanje, odbijanje ili stapanje stoji u izmjeninom odnosu s kulturalnim mehanizmom i pojmom pamenja prema kojemu se taj tekst orijentira, R. Lachmann razlikuje tri modela intertekstualnosti ija konstrukcija pokuava uzeti u obzir ovaj meuodnos: model participacije, tropike i transformacije, napominjui da iza njih se skrivaju daljnje i ponovno pisanje, protupisanje i preispisivanje. Participacija je dijaloko sudjelovanje u tekstovima kulture koje se odvija u pisanju, pri emu sudjelovanje se shvaa kao ponavljanje: zadovoljstvo ponavljanja. Ona obuhvaa tematiziranje procesa pisanja kao procesa pamenja: Kad piem, sjeam se, kad se sjeam, piem, s tim da u ponavljanje i prisjeanje tekstova prolosti participacija ukljuuje stanovit koncept njihova oponaanja. U smislu pojma tropa Harolda Blooma, tropiku razumijevam kao odvraanje od teksta-prethodnika, kao borbu protiv tuih tekstova nuno upisanih u vlastiti tekst, kao pokuaj nadmaivanja, obrane i brisanja njegovih tragova; nasuprot tome, transformacija je prisvajanje tuega teksta provedeno uz pomo distance, suvereniteta i istovremeno uzurpirajue geste koja ga prikriva, zastire velom, s njim se igra, kompliciranim ga postupcima ini neprepoznatljivim, bez ikakva respekta preokree, mijea brojne tekstove pokazujui sklonost ezoterici, kriptici, ludizmu i sinkretizmu. // Ta se tri modela
30

96

Sanjin Kodri

nje ili vie izraenog opetovanja ili preoblikovanja kulturalnog smisla, kojem je, inae, intertekstualna mnemonika knjievnog samopamenja na kojoj insistira Lachmannova ipak samo jedan oblik, dok su u perspektivi kulturalnomemorijske historije knjievnosti na isti nain prisutni i oni drugi, vezani i za pitanja mimeze pamenja te za jo iri okvir, onaj kad se knjievnost razumijeva kao jedan od medija kolektivnog pamenja.32 Pri svemu ovom, to to je bonjaka knjievnost poev od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. dominantno obiljeena takvim smislom za historijom i takvom okrenutou tradiciji to kao njezino bitno odreenje uspo sta vljaju osobenu vrstu dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma, a zapravo to to je, dakle, ukupna novija bonjaka knjievna praksa umnogome oznaena posebno izraenom kulturalnom samoopisivou kojom se u njezinu sistemskom ustroju nastoji umiriti za nju karakteristina povijesnorazvojna eksplozivnost, povijesni razvoj ove literature otkrit e i kao zavisan od onog to je njezina dinamina i uope vrlo kompleksna kulturalna gramatika, pri emu se i razvoj ove naroite unutranje povijesti bonjake knjievnosti pokazuje kao proces
ne mogu jasno razluiti. Svi tekstovi participiraju, ponavljaju se, svi su inovi pamenja, produkti odbijanja i nadmaivanja tekstova-prethodnika, svi osim manifestnih tragova tuih tekstova i evidentnih transformacijskih oblika posjeduju i kriptike elemente, svi su tekstovi manifestno/latentno obiljeeni udvajanjem (svjesno ili nesvjesno). Svi tekstovi primjenjuju mnemotehnike postupke: u konstrukciji prostora, imagines, imagines agentes; kao skup intertekstova, i sam je tekst mjesto pamenja, kao tekstura, on je arhitektura pamenja i sl. Svi su tekstovi ovisni o transformacijskim postupcima koji se rabe prikriveno ili ludiki-demonstrativno. // Kvalificirati odnos prema tuim tekstovima znailo bi razlikovati, uz pomo retorikih kategorija, metonimijski od metaforikog tipa. Vrsta prisvajanja teksta u odnosu susljednosti drugaija je negoli u odnosu slinosti; modelu se participacije moe pripisati sklonost metonimiziranju. U citatu, anagramu, silepsi pomiu se granice izmeu prijanjeg i novog teksta, tekstovi kao da stupaju jedan u drugi. Metaforiki odnos omoguuje pojavljivanje prijanjeg teksta kao paslike u novome tekstu, slinost priziva original istovremeno ga prikrivajui i iskrivljujui. // Similaritetni intertekstovi, figure preskoka i preusmjeravanja djeluju na rastvaranje zateenoga smisla teksta, doim figure participacije, metonimijski intertekstovi, kao da zadravaju predtekst. [] Tropika, participacija i transformacija, sa svojim razliitim odmjeravanjem metonimijskih i metaforikih postupaka, ne mogu se glede konstitucije smisla jasno odvojiti jedna od druge: smjetene su izmeu pozitivne i negativne semantike, izmeu proizvodnje semantikog vika vrijednosti i semantikog evakuiranja, povezujui obje tendencije []. (Lachmann 2002:211214) 32 Usp. pokuaj rekonceptualiziranja ideja R. Lachmann naznaen u prethodnoj studiji u ovoj knjizi Knjievnost, prolost i kulturalno pamenje (Knjievnopovijesne osobenosti novije bonjake knjievnosti i ideja kulturalnomemorijske historije knjievnosti).

Novija bonjaka knjievnost...

97

koji tee najmanje dvojako. U jednom sluaju, nagli upadi izvana, sa strane, penetracije iz tue semiotike i inojezikog knjievno-kulturalnog sistema, te ovom posljedina snana destabilizacija granica semiosfere ove literature i njihovo, najprije, naruavanje, a potom i stvarno prodiranje do ovog trenutka nepoznatog kulturalnog smisla preko linije na kojoj se zavrava forma prvog lica, dominantna su pojava s uincima koji se realiziraju kao radikalna raznorodnost i asimetrinost njezina dotad naizgled intaktnog semiotikog prostora, kad u novijoj bonjakoj knjievnosti vanjska inseminacija znai i zauzetost njezine kulturalne gramatike novim intenzivnim dijalogiziranjem centra i periferije njezine semiosfere, pa se tad, u trenucima stvaranja preduvjeta za novu kulturalnu eksploziju, sama knjievna praksa razvija i iz literarnog sistema, ali i sasvim vidno na temelju onog to su vanjski uplivi, ukljuujui i snaniju ulogu izvanknjievne zbilje, koja tad za knjievnost postaje vana i kao modelativni poticaj i kao akcijski izazov. U drugom sluaju, pak, u vremenu koji zapoinje odmah po samom inu kulturalne eksplozije, nakon uspjeno prevladanih nametnutih vanjskih upada i u trenucima stabilizacije njezina sistema, kad je umetnuto strano tijelo plodonosno sraslo s njezinom organskom materijom a dijalogiziranjem centra i periferije njezine semiosfere osloboena snana semiotika energija, unutranja povijest bonjake knjievnosti postaje prvenstvena osnova na kojoj se temelji knjievna praksa, s itavim arenilom vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a posebno tzv. sinkretikih oblika i drugih hibridnoliminalnih pojava najrazliitijih vrsta, koje su u svakoj narednom post eksplozivnom razdoblju uvijek izraenije negoli u onom prethodnom, jer tad se pojavljuju i oni najvitalniji inioci tradicije i ono to je izgledalo kao knjievno-kulturalno mrtvo, i jedni i drugi u izmijenjenom, novom vidu, a kad tradicija kao jedan od mehanizama prekodiranja nastupa upravo kao sistem tekstova koji se uvaju u pamenju date kulture33.
33

Usp.: Kada govorimo da je kulturna tradicija jedan od mehanizama prekodiranja, treba imati na umu da se tradicija kao kd razlikuje od savremenosti. Savremenost koja kodira (interpretira) tekst po pravilu se realizuje u formi jezika, to jest, norme, pravil, zabran, oekivanj i uputstava, po kojima treba da se grade (ili interpretiraju) jo nestvoreni (ili s pozicija savremenosti nepravilno interpretirani) tekstovi. Savremenost je okrenuta budunosti. Tradicija uvek nastupa kao sistem tekstova koji se uvaju u pamenju date kulture, subkulture ili linosti. [] Zbog toga tradicija moe da se interpretira daleko ire nego savremenost. Tekst koji se proputa kroz kod tradicije, to je tekst koji se proputa kroz druge tekstove koji vre ulogu interpretatora. Ali budui da umetniki tekst u principu ne moe da se jednoznano interpretira, ovde se odreeno mnotvo tumaenja proputa kroz drugo mnotvo, to dovodi do novog porasta moguih interpretacija i

98

Sanjin Kodri

Pa ipak, specifinosti zakonitosti povijesnog razvoja novije bonjake knjievnosti ne iscrpljuju se samo u ovom njezinu osobenom skokovitom i samoopisujuem povijesnom kretanju, ma koliko ve i ovakvo to vrlo teko moe nai svoj cjeloviti pandan u sluaju povijesti drugih knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, pogotovo onda kad je rije o dominantnim a u osnovi istojezikim literaturama u ovom konte kstu kakve su hrvatska ili srpska te crnogorska knjievnost, koje iako su, naravno, i same obiljeene povremenim procesima eksplozije i iako i same nisu uobliene u stabilan knjievni sistem pokazuju ipak umnogome uravnoteeniji povijesnorazvojni tok, izmeu ostalog i zato to su vanjski upadi u prostore njihovih semiosfera najee bili manje radikalni negoli u sluaju bonjake knjievnosti, ali i zato to ni hrvatska ni srpska, odnosno crnogorska knjievnost ne poznaju dramatino-traumatine kulturalno-civilizacijske rezove, rasjede i pukotine kakvi su pratili noviji razvoj bonjake knjievnosti, a pogotovo zato to ove knjievne tradicije nisu nikad u onoj mjeri drastino bile obiljeene osjeajem goleme nelagode i izrazitog stranstvovanja bilo u neposrednom junoslavenskom, bilo u irem evropskom knjievno-kulturalnom okviru koliko je to sluaj s bonjakom knjievnou prije svega krajem 19. st., ali i kasnije, gotovo sve do savremenog trenutka u uem smislu ove rijei. A upravo zato naroiti dinamini i autorefleksivni razvoj novije bonjake knjievnosti, u kojem, dakle, kulturalna eksplozija i autodeskripcija gotovo da postaju pravilo, a linearnost se ograniava tek na kraa ili dua razdoblja postepenosti u povijesnom kretanju, jeste i u vezi s kompleksom kolonijalne Drugosti ove literature, iji se, naime, noviji povijesni razvoj uglavnom vrlo jasno ralanjuje u adopti vne, adaptivne i adeptivne faze34, odnosno u
do novog dodavanja smisla. Pri tome tekstovi koji ulaze u tradiciju sa svoje strane nisu mrtvi: dospevajui u kontekst savremenosti oni oivljavaju, otkrivajui ranije skrivene smisaone potencije. Na taj nain pred sobom imamo ivu sliku organskog uzajamnog delovanja, dijaloga, gde svaki od uesnika transformie drugog i sam se transformie pod njegovim uticajem. To nije pasivni prenos, nego ivi generator novih poruka. (Lotman 2004:108109) 34 Rije je o manje-vie ustaljenim i (knjievno)historijski uglavnom potvrenim fazama u razvoju postkolonijalne svijesti i, s ovim u vezi, postkolonijalne knjievnosti to ih je svojevremeno, piui prvenstveno o razvoju novije afrike kulturalno-knjievne situacije, elaborirao Frantz Fanon, jedan od rodonaelnika dananjeg postkolonijalnog miljenja. Prema ovom autoru, kolonijalni proces u kulturalnom smislu zapoinje adoptivnom fazom ili fazom usvajanja (engl. adopt phase), u kojoj kolonizirana kultura i pojedinac unutar nje usvaja kolonizatorove, u pravilu evropske kulturalne, pa tako kad je rije o knjievnosti i knjievne norme, sve to s uvjerenjem da se radi o civiliziranim i univer-

Novija bonjaka knjievnost...

99

razdoblja (auto)kolonijalne zavisnosti i potinjenosti (to je, kao i neto kasnije, itekako prisutno u cjelini diskurza devetnaestostoljetne bonjake preporodne knjievnosti i kulture, koje su, naime, svoj specifini, esto upravo i u kolonijalnom duhu zasnovani prosvjetiteljsko-propedeutiki pragmatizam izuzetno velikim dijelom dugovale upravo situaciji povijesno-egzistencijalne nunosti i knjievno-kulturalnog, ali i sveukupnog ivotnog prilagoavanja pretpostavljenom evropskom uzoru), razdoblja postepenog kreativnog osloba anja kolonijalnog knjievno-kulturalnog tereta (to je situacija posebno karakteristina za meu ratnu bonjaku knjievnost, kad dolazi do niza ne samo znaajnih poetikih i drugih imanen tnoknjievnih promjena u ovoj literaturi ve i vrlo krupnih promjena ireg kulturalnog sistema) te, konano, razdoblja sad gotovo do kraja dekoloniziranog slobodno artikuliranog bitno druga ijeg, a prvenstveno vlastitog povijesno-kulturalnog te uope identitetskog samorazumijevanja, kad, umjesto nekadanjeg nerijetko sasvim tipinog kolonijalnog preuzimanja i daljnjeg razvija nja razliitih drugih, u pravilu ipak stranih imaginativnih predodbi o vlastitoj zajednici, bonjaka knjievna praksa razvija svoje autentino samosagledavanje, koje, naravno, i dalje jeste tek fikcijsko-imaginativna predstava, ali je ovaj put autogenerirana, odnosno takva da dolazi primarno iznutra, sasvim prirodno pojavljujui se iz lokalno-vlastite potrebe za autoimaginativnom refleksijom, a ne vie izvana i iz sa strane nametnutog osjeaja povijesne nunosti autoredefiniranja i prilagoavajueg transformiranja u skladu s normama i oekivanjima politiki i kulturalno dominirajueg sredita Moi, a kad i injenica bosanskohercegovakih raskra i ovdanje povijesno-kulturalne liminalnosti te stoljetnog multikulturalnog kompozitno-mozaikog utemeljenja umnogome postaje ono
zalnim vrijednostima koje se moraju prihvatiti s ciljem cjelovite i uspjene emancipacije i modernizacije. Naredni stadij, koji je jo uvijek najveim dijelom u karakteristinim kolonijalnim okvirima, mada znatno manje negoli u sluaju prethodnog, jeste adaptivna faza ili faza prilagoavanja (engl. adapt phase), kad usvojene kolonizatorove norme bivaju podvrgnute lokalnoj preradi, odnosno modifikaciji i transformaciji s obzirom na ono to je prvobitno stanje domorodake tradicije, gubei pritom strogi normativni status i neke od svojih izvornih obiljeja. Posljednji, zavrni stepen u razvoju postkolonijalne svijesti, kad se, naime, dotad kolonizirani diskurz manje-vie uspjeno i cjelovito oslobaa kolonijalne podreenosti, jeste adeptivna faza ili faza umjenosti (eng. adept phase), kad se nekad kolonizirana kultura, pa tako i njezina knjievnost, osamostaljuje od kolonijalnih zahtjeva i utjecaja, ostvarujui i razvijajui razliite, ali ovaj put primarno vlastite fenomene, pojave i razvojne procese, koje pritom vie ne samjerava s kolonizatorovim nekadanjim modelom i njegovim vrijednostima, ve, naprotiv, prepoznaje i reafirmira svoje. (Usp. npr. Fanon 2001; Lei, Z. 2006:536 i sl.)

100 Sanjin Kodri

to bi i treba biti povijesna prednost i osnova smislenijeg povijesnog trajanja (kako je to, uz manje ili vee oscilacije, najee sluaj u znatno sretnijem vremenu ubrzo po okonanju Drugog svjetskog rata, sve do danas, iako je i ovo povijesno doba itekako znalo za mune, pa ak i doslovno krvave trenutke tekih iskuenja i sumnji u mogunost onog to je izvjesnost sree bosanske paradigme, kao i za razliita druga zbivanja koja, takoer, podrazumijevaju sloene odnose izmeu sredita i ruba).35
S ovim u vezi, ini se nunim uzeti u obzir i ono na to panju skree Stijn Vervaet u povodu pitanja kulturnih veza izmeu Austro-Ugarske i Bosne i Hercegovine u vremenu od 1878. do 1918. godine. I sam konstatirajui da postkolonijalne studije mogu pruiti inspiraciju za nov nain itanja i za izuavanje meukulturnih (knjievnih) kontakata na Balkanu, ovaj autor ne osporava, naravno, u pojedinim austrijskim tekstovima o Bosni, bez obzira da li se radi o istorijskim, trivijalnim (na primer, o putopisima) ili beletristikim tekstovima, prisutan i lahko uoljiv diskurs vlasti, takozvani civilizatorski odnos prema divljemu, ba kao ni ono to je stereotipna, egzotina slika/predstava o drugome, ve se sasvim razlono pita da li moemo stoga bosanski knjievni ivot i tampu onog vremena smatrati izriito periferijskim ili ak kolonijalnim, potisnutim od strane jednog, imperijalistikog centra?. Pritom, sasvim razumno nastojei da izbegne opasnost da se jedan sutinski heterogeni svet redukuje kroz iskljuivu kategoriju kolonijalizma, Vervaet potpuno ispravno zakljuuje da ovo, razume se, nikako ne znai da celu kulturnu i knjievnu istoriju Bosne za vreme austrougarske okupacije treba shvatiti u jednostranim kategorijama ili simplifikovanim binarnim opozicijama kao to su pojmovi imperijalistiki centar i kolonizovana periferija ili suprotstavljeni prozapadni (u naem sluaju to bi bili austrijski i hrvatski) i antizapadni (u naem sluaju: srpski i delimino muslimanski) kulturni vektori ili diskursi, ve, naprotiv, centar i periferiju trebalo bi u ovom kontekstu shvatiti pre kao imaginarne geografije i, dakle, upotrebljene na dinamian nain, a ne kao monolitne geografske entitete ili esencijalistike vektore. Kako to u svojoj (inae, za razliku od cjeline ideje, ne uvijek jednako uspjenoj) argumentaciji dalje navodi autor, ovakvo to, s jedne strane, posvjedouje i sluaj kanonizacije epske usmene knjievnosti, naroito folkloristiki rad Koste Hrmanna, koji pokazuje i to da u BiH, a posebno u odnosu na Bonjake, Austrijanci su na samom poetku stvaranja nacije i izmiljanja tradicije, pri emu potiu i jednu novu vertikalnu solidarnost (koja prevazilazi socijalne i klasne razlike) meu bosanskim muslimanima, iz koje se kasnije razvijala njihova nacionalna samosvest, dok je, s druge strane, indikativan i sluaj sloene slike Dvojne monarhije u knjievnostima Bosne i Hercegovine i njezin suodnos s onim to je cenzorovo pero. Slino Hrmannovu primjeru, gdje se predstavnik jedne imperijalistike sile [] nalazio u kulturno privilegovanoj poziciji da predstavi podreenog drugog, a to, dakle, nije postupak koji je Austro-Ugarska poduzela kako bi upoznala Bosance sa sopstvenim knjievnim nasledstvom, ovi primeri e pokazati da je nemogue govoriti o jednoj te istoj slici Dvojne Monarhije u knjievnostima Bosne i Hercegovine, utoliko prije to postoji nedvosmislen uzajamni odnos izmeu razliitih etno-religijskih zajednica (koje su se ponekad ve nacionalno oseale) i predstave o Austro-Ugarskoj u konkretnom knjievnom tekstu, to, pak, otkriva nepostojanje strogo centralizovane uprave, svojstveno austro
35

Novija bonjaka knjievnost... 101

Pritom, ini se i to da i sami naroiti procesi (auto)kolonizacije i dekolonizacije bonja ke knjievnosti i njezine kulture, s jedne strane, jesu jedan od
ugarskom dualizmu, koje je, konano, omoguilo [] raznoraznim protivdiskursima da dou do izraaja. S vremenom slaba cenzura barem u poreenju sa stvarnom kolonijalnom silom mogla bi dovesti u pitanje univerzalnost kulturnih reperkusija, prouzrokovanih bilo kojim imperijalistikim mehanizmima, kao to to postkolonijalne studije na prvi pogled podrazumevaju. I sam konstatirajui da odnos onovremenih muslimanskih pisaca prema austrougarskoj okupaciji (odnosno, njihovo prihvatanje ili odbijanje okupacije) jeste nesumnjivo najkompleksnije ako ga uporedimo sa druga dva naroda, Vervaet na kraju s razlogom insistira na obavezi prihvatanja onog to je izmenjen ili pseudokolonijalni pristup habsburko-bosanskohercegovakim vezama od 1878. do 1918., pri emu, prema ovom autoru, na umu valja imati i to da mada je sigurno bilo znaajnih kulturnih razlika izmeu postosmanske Bosne i Dvojne monarhije, ove razlike nisu uzrokovale isti jaz koji se obino oseao pri stvarnim kolonijalnim susretima, ba kao i raznovrsnost kulturnog i knjievnog ivota tog vremena, koji je po svoj prilici bio manje asimetrian nego u stvarnim kolonijama, izmeu ostalog i zato to je kontekst austrougarske monarhije, sa svojim odsustvom centralizovane uprave, otvarao [] mnotvo mogunosti za graane. Pritom, ako se nekim od ovih i drugih Vervaetovih argumenata moe i prigovoriti (kao, recimo, onda upita li se zato je i na kakvim osnovama kontekst austrougarske monarhije, sa svojim odsustvom centralizovane uprave, otvarao [] mnotvo mogunosti za graane i sl.), autor je sasvim upravu onda kad napominje da bosanskohercegovaka periferija nije bila monolitna struktura, ve da je imala svoju unutranju dinamiku, razliite centre (Sarajevo, Mostar) i izvesna religijska i meuetnika sukobljavanja (ali treba dodati i inove saradnji!), a pogotovo onda kad istie da isto toliko vano za dobro razumevanje prirode bosanske periferije je uoavanje kljune uloge drugih, ne-austrijskih i ne-bosanskih, ali irih junoslovenskih centara: Zagreba, Beograda i Novog Sada (Vervaet 2005:205209, 211214), odakle su, naime, posredno, iz druge ruke, takoer dolazile i brojne evropske silnice i smjernice. Upravo i zato kolonizacijski procesi u bonjakoj knjievnosti jesu i autokolonizacijski, pri emu je nimalo zauujue s obzirom na izrazitu kompleksnost bosanskohercegovakih i bonjakih prilika i ova, jo jedna u nizu dodatnih njihovih atipinosti najmanje trostruka: osim to podrazumijeva i kompleks bosanskohercegovake evropske Turske, odnosno kompleks saidovski shvaenog Orijenta na Zapadu, ona, s jedne strane, odgovara i onom to je tzv. unutranja kolonizacija ili kolonizacija svoga (i to kako u smislu hrvatsko/srpsko-bonjakih, pa ak i bosanskohrvatsko/bosanskosrpsko-bonjakih meusobnih odnosa, tako i u smislu unutarbonjakih odnosa na liniji drutveno-intelektualna elita neprosvijeeni puk), ali i onom to je nunost autokoloniziranja nasuprot onom to predstavlja evropeizacija kroz unitenje o kojoj pie M. Braun, a kad se bonjakom kontekstu kruto negiranje i odbacivanje svih evropskih novina inilo [] s ove take gledita jednako pogrenim koliko i opasnim po narod (Braun 2009:43). Istina, sa svim ovim u vezi ne smije se iz vida izgubiti ni ono to su, prije svih, procesi balkanizma i okcidentalizma, koji e i sami u znaajnoj mjeri imati utjecaja na ono to je povijesni razvoj novije bonjake knjievnosti, pa su i to pitanja koja e biti uzeta u obzir u ovoj knjizi, naravno tek u onoj mjeri koliko je to mogue na ovom mjestu, zbog ega i ovi, kao i ostali slini problemi ostaju iroko otvoreni izazovi za neka daljnja, budua istraivanja.

102 Sanjin Kodri

pokretakih mehanizama onog osobenog razvoja semiotikog prostora ove literature (jer i oni su ti koji trae ili ak zahtijevaju ono to obuhvata ideja potpunog i bezuvjetnog unitenja prethodnoga te apokaliptinoga roenja novoga), dok, s druge strane, u naroitoj dijalektikoj povezanosti, ovakvo to, a posebno dekolonizacijski aspekt cjeline ovog procesa, istovremeno se pokazuje i kao specifini uinak zbivanja u semiosferi bonjake knjie vnosti, utoliko prije to ona prepoznatljiva vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma koju istie Rizvi znai i smanjenje dominacije vrlo esto upravo kolonijalnog sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prolosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, te evropskim knjievnostima u nae doba, pa osobenost estetsko-idejne revizije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji postaje i dekoloni zirajui in bonjake knjievnosti.36 Zbog svega toga, na posljetku, povijesni
36

U ovom smislu valjalo bi uzeti u obzir i ono to J. M. Lotman pie u povodu pitanja prijema vanjskog elementa u okvire vlastite knjievno-kulturalne semiosfere (tim prije to su kongenijalne dodirne take s idejama F. Fanona i uope nekim od temeljnih postavki postkolonijalne teorije i kritike vie nego oite): S take gledita strane koja prima proces usvajanja deli se na sledee etape: // 1. Tekstovi koji dolaze izvana uvaju oblik tuih. Oni se usvajaju na tuem jeziku (i u znaenju prirodni jezik i u iroko semiotikom smislu). U kulturi koja prima oni u hijerarhiji zauzimaju vie vrednosno mesto: njima se pripisuje istinitost, lepota, boansko poreklo itd. Tui jezik postaje znak pripadnosti kulturi, eliti, vioj vrlini. U skladu s tim tekstovi koji su ranije postojali na svom jeziku isto kao i sam taj jezik dobijaju niu ocenu: njima se pripisuje neistinitost, grubost, nekulturnost. // 2. Oba principa: importovani tekstovi i svoja kultura uzajamno se pregrupiu. Umnoavaju se prevodi, prepravljanja i adaptacije. U isto vreme u metakulturnu sferu ugrauju se kodovi koji su importovani zajedno s tekstovima. // Ako je na prvoj etapi dominirala psiholo ka tendencija raskida s prolou, idealizacije novog, to jest pogleda na svet dobijenog izvana, tenja ka odvajanju od tradicije, ako se novo doivljavalo kao spasonosno, sada vlada tenja da se prekinuti put obnovi, trae se koreni; novo se tumai kao da organski potie od starog koje se na taj nain rehabilituje. Pobeuju ideje organskog razvoja. // 3. Zapaa se tenja da se neki vii sadraj usvojenog pogleda na svet odvoji od konkretne nacionalne kulture u ijim tekstovima je bio importovan. Stvara se miljenje da su tamo te ideje realizovane u neistinitom mutnom i izoblienom obliku, a da se upravo ovde, u krilu kulture koja ih je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, prirodnoj sredini. Kultivie se neprijateljstvo prema kulturi koja je prvobitno translirala date tekstove i istie se njihova stvarno nacionalna priroda. // 4. Tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuenosti i burno poinje da stvara nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prolosti stimulisao prodor spolja, ali koje je rad asimetrinih transformacija ve potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model. // 5. Kultura-primalac u iji prostor se premestio zajedniki

Novija bonjaka knjievnost... 103

razvoj novije bonjake knjievnosti jednim dijelom (mada nipoto u cijelosti!) moe se opisati i u vrstoj vezi s procesima pripovijedanja nacije (Bhabha 1990) i uope izgradnje nacionalne izmiljene zajednice (Anderson 2007), a to je drutvena funkcija kulture posebno esto prisutna u literaturama tzv. malih naroda, pri emu se, prema ekom historiaru nacionalnih ideja u sre dnjoj i istonoj Evropi Miroslavu Hrochu, i ovaj proces segmentira u tri faze: u prvoj fazi nacionalna svijest se javlja iskljuivo kod nekolicine kolovanih ljudi, pa moda i autodidakta, koji poinju razmiljati o svom narodu, o njegovim osobenostima i njegovoj prolosti; u drugoj fazi vodeu ulogu preuzima neto brojnija skupina, no jo u manjini u sveukupnim socijalnim strukturama, ali ona vodi smiljeniju agitaciju i akciju, osniva asopise, itaonice, nacionalna kulturna drutva; u treoj fazi javlja se nacionalna svijest kao integralni dio svijesti irokih masa (Spahi 2008:95). Slino kolonizacijskim i dekolonizacijskim procesima u povijesti bonjake knjievnosti, i ovakvo to na sloen nain odnosit e se prema njezinu semiotikom prostoru, ba kao i razliita druga, manje ili vie uoljiva kulturalna kretanja poput primjera radi procesa orijentalizacije, jugoslavenske slavenizacije i balkanizacije, odnosno okcidentalizacije i socijalistike internacionalizacije bonjake knjievnosti te njihovih revidirajuih ili negativnih pandana kakvi su njezina dezorijentalizacija, postjugoslavenska deslavenizacija i debalkanizacija te dezokcidentalizacija i postsocijalistika dezinternacionalizacija i sl., to e sve zajedno ovu literaturu uiniti izrazito kompleksnom i viestruko dinaminom i knjievnom i kulturalnom injenicom, s vrlo sloenom kulturalnomemorijskom konfiguracijom i posebnom sloenou pitanja poput kulturalnog arhiviranja, kanoniziranja i interpretacije tragova, odnosno sadraja, formi i modusa kulturalnog pamenja ili, konano, njegovih funkcionalnih, reprezentacijskih i formativnih opcija, pri svemu ovom upravo preko kulturalnomemorijske historije knjievnosti i u lokalnom, bosanskohercegovakom knjievnoznanstvenom kontekstu potvrujui i nekadanju samo naizgled tek dovitljivu opasku da to kulturnije postanu povijesne znanosti, a to povjesnije postanu one kulturne, to bolje za jedne i za druge (Hunt 2001:51).

centar semiosfere prelazi u poziciju kulture-odailjaa i sama postaje izvor bujice tekstova koji se usmeravaju u druga, s njene pozicije periferna, podruja semiosfere. (Lotman 2004:219220)

104 Sanjin Kodri

II.2. Kulturalnomemorijski makromoDeli, memorijske figure i memorijski formati


(Funkcionalne, reprezentacijske i formativne kulturalno-memo rijske opcije)

II.2.1. Kanonski kulturalnomemorijski makromodel


(Folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba; socijalna literatura; knjievnost NOB-a i socijalistiki realizam) Na samom poetku novije povijesti bonjake knjievnosti i procesa kulturalnog pamenja koji je obiljeavaju samo na prvi pogled paradoksalno nalazi se kanonski kulturalnomemorijski makromodel, koji je najopenitije govorei i samo uvjetno po strani ostavljajui na jednostavna rjeenja nikad svodljivu izrazitu heterogenost i dinaminost stvarne knjievnokulturalne prakse u znaku manje ili vie strogo ideoloki zadatih ili barem drutveno potenciranih i preferiranih okvira knjievnog rada i kulturalnog memoriranja i uope ideoloki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i upotrebe (pa, ak, i zloupotrebe) knjievnosti i kulture, to je situacija koja e, iako esto na meusobno bitno razliite naine, obiljeiti ono to su inae ne toliko stilske formacije koliko stilske grupe ili knjievni pravci koje obuhvata ovaj naroiti natpoetiki okvir novije bonjake knjievno-kulturalne prakse folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba sa samog kraja 19. i u praskozorje 20. st., potom socijalna literatura izmeu dvaju svjetskih ratova te, u da ljem hronolokom slijedu, knjievnost NOB-a i poratnog socijalistikog realizma (tzv. socrealizma), zakljuno sa sredinom pedesetih godina 20. st.37 Temeljno obiljeje ovog, inae vjerovatno i najkontraverznijeg te poPojmovi stilska formacija, stilska grupa i knjievni pravac ovdje se koriste u onom znaenju koje je definirao hrvatski knjievni teoretiar i historiar Aleksandar Flaker, koji leksikografskom obradom prvog pojma odreuje i druga dva: Povijesno nastalo veliko stilsko jedinstvo. Pojam se pojavio kao analogan drutvenoj formaciji, radi semantikoga rastereenja pojma stil. Za razliku od pojma pravac kojim redovno oznaavamo osvijetene knjievnopovijesne tendencije koje se oituju prvenstveno unutar pojedinih nacionalnih knjievnosti (njemaka romantika, francuski a zatim i hrvatski realizam, francuski i ruski simbolizam, engleski imainizam, srpski nadrealizam, socijalna literatura u Jugosla37

Novija bonjaka knjievnost... 105

sebno u nekim aspektima izrazito kompleksnog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti jeste, otud, osobena zadatost modusa i naina knjievnog oblikovanja te, posebno, obaveza naroitog kulturalnog samozaokruivanja i kulturalne stabilizacije osobene vrste, to je u pravilu situacija dominacije kolektivnog i ideolokog memorijskog formata te, s ovim u vezi, preferiranja manje-vie jedinstvenog kulturalnog
viji i dr.), pojmom stilske formacije obiljeujemo velike nadindividualne i nadnacionalne knjievnopovijesne cjelovitosti, konstruirajui ih na temelju stilske interpretacije srodnih knjievnih djela, a ne na temelju programskih samoodreenja pojedinih pokreta ili kola. Konstruiranje stilske formacije znai pronalaenje bitnih stilskih osobina koje tvore pojedini model i odluuju o njegovoj estetskoj i drutvenoj funkciji, odreivanje povijesno nastalih suodnosa knjievnih vrsta, a zatim i interpretaciju knjievnopovijesnoga procesa i njegove dijalektike i dosljedno tome, njegove osebujnosti u svakoj pojedinoj nacionalnoj knjievnosti. Tako shvaena stilska formacija moe biti pouzdaniji temelj za periodizaciju unutar povijesti knjievnosti. Nazive za pojedine stilske formacije moemo (ali ne moramo) preuzimati od knjievnih pokreta ili pravaca kada su oni odista stilogeni u nadnacionalnim mjerilima (romantizam, realizam i dr.). Kada je rije o manjim ili manje izraenim stilskim jedinstvima, s manjim stupnjem strukturalne srodnosti, ostvarenim samo u okviru jedne knjievne vrste ili samo u pojedinim knjievnostima govorimo o stilskim grupama. (Flaker 1976:5758) U takvoj situaciji, a s obzirom na kako promjene knjievno-kulturalnog sistema, tako i novine u teorijskim pretpostavkama za razumijevanje knjievne prakse (gdje je ve due vrijeme posebno izraena skepsa spram ideje o homogenosti bilo kakvih knjievnih cjelina, zbog ega je postala vana, izmeu ostalog, i opaska o nunosti potivanja heterogenosti pojedinanih stilova i razdoblja te uope o izrazitom dinamikom karakteru knjievnih pojava), ne izgleda toliko spornom ideja stilske formacije (iako i ona moe biti predmet kritikog promiljanja) koliko se, naime, ini da bi se knjievno-kulturalni fenomeni poput onog to se oznaava pojmom preporodna knjievnost mogli smatrati stil skim grupama (jer, primjera radi, u junoslavenskom okviru uz bonjaku preporodnu knjievnost postoji i hrvatska knjievnost preporoda i sl.), ali bi se posebno danas stilskom grupom moglo smatrati i ono to Flaker naziva socijalnom literaturom u Jugoslaviji, utoliko prije to je u dananjem vremenu primjetna i (najee opravdana) tendencija da se i knjievna praksa nekadanjeg jugoslavenskog pokreta socijalne literature barem jednim dijelom (re)kontekstualizira (i) u okvirima povijesnog razvoja matinih nacionalnih knjievnosti unutar junoslavenske interliterarne zajednice (kako se to uostalom uveliko ini i u ovoj studiji). Tad bi ne samo bonjaki folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba ve, manje-vie jednako ovom, i socijalna literatura u bonjakoj knjievnosti imala status knjievnog pravca, ba kao i bonjaka knjievnost NOB-a i bonjaki socrealizam, koji se potom udruuju u stilske grupe pod imenom jugoslavenske knjievnosti NOB-a i jugoslavenskog socrealizma (s tim da bi, naravno, o svim ovim pojavama na slian nain bilo mogue govoriti i s obzirom na ono to je razina bosanskohercegovake knjievnosti; istina, u tom bi sluaju odnos pojedinih knjievnih pravaca i stilskih grupa mogao katkad biti jo kompliciraniji).

106 Sanjin Kodri

obrasca, odnosno monokulturalnosti, pa ak i vrlo specifinog oblika kulturalnog autoizolacionizma, ali e se upravo ovdje u onom to je knjievna zbilja opet paradoksalno tek na prvi pogled itekako deavati razliite unutranje kulturalne transformacije i biti postojea posebno izraena kulturalna dinamika, ba kao to e se uspostavljati i katkad vrlo sloeni kulturalni odnosi i meukulturalne veze, s tom razlikom da su u ovom sluaju u opticaju takva kulturalna sredita i takve kulturalne preferencije koje se u odnosnu na tradiciju te, naroito, na dananje poimanje (inter) kulturalnih procesa vrlo esto razumijevaju kao situacije prekidanja slobodno kreirane i nekontrolirane kulturalne interakcije. Jer, ono to presudno obiljeava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnoj povijesti, pa samim tim mada obavezno na razliite naine i pojedinane stilske grupe i knjievne pravce koji ga ine, jeste najee posebno radikalna izmjena semiotikog prostora knjievne prakse, kad se u sreditu semiosfere ove literature, ije se prethodno postojee granice u meuvremenu gotovo u cijelosti ukidaju, kao generator tekstova javlja u veoj ili manjoj mjeri tradicijski strani jezik najprije jezik zapadne kulture (kako je to sluaj u knjievnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom jezik proletarijata i socijalistike inter nacionale (kao onda kad je rije o knjievnom radu meuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te, na kraju, jezik partizansko-komunistike Revolucije (u knjievnosti NOB-a) i njegov najee svojevrsni izravni idiomatski produetak u obliku jezika jugoslavenskog dravnog socijalizma (to e ga, u mirnodopskim uvjetima nastavljajui ratni revolucionarni put, artikulirati knjievnost socrealizma u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata). Taj prodor radikalno nove, tue semiotike, koji e primalake, prethodne domae jezike redovno izmjetati na marginu, i to u pravilu s namjerom njihova krajnjeg potiskivanja, pa ak i potpunog unitenja putem nepovratnog zaborava, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnoj povijesti ini, pritom, naglaeno vezanim za ono to je prijekid njezina postepenog, linearnog knjievnog razvoja, pa upravo jedno od njegovih osnovnih obiljeja postaje i kulturalna eksplozija, koja se ovdje deava prvenstveno na dijahronijskoj osi, pri emu upravo ovdje posebno dolazi do izraaja vrua mitomotorika sjeanja i binarni karakter bonjakog knjievno-kulturalnog sistema sa svojom temeljnom idejom potpunog i bezuvjetnog unitenja prethodnoga te apokaliptinoga roenja novoga, zbog ega je ovaj kulturalnomemorijski makromodel i ono mjesto gdje u hronolokom smislu zapoinje ona osobena knjievnopovijesna

Novija bonjaka knjievnost... 107

sistemska nestabilnost i naroiti skokoviti razvoj cjelokupne bonjake knjievnosti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. Pritom, kanonski kulturalnomemorijski model poznaje, naravno, i ono to je za bonjaku knjievnost karakteristina intertekstualna mnemonika, a zapravo pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambi jentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji o kojoj, kao o naroitoj vrsti dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma ove literature, govori M. Rizvi, ali se ovakvo to u ovom okviru ostvaruje na poseban i izrazito sloen nain i pogotovo u sluaju pojedinih stilskih grupa i knjievnih pravaca koje obuhvata uz znaajan udio sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, pri emu se upravo ovdje posebno naglaeno deava ona situacija naroitog raskida s prolou i idealizacije novog, kad tekstovi koji dolaze izvana u kontekstu koji ih prima u hijerarhiji zauzimaju vie vrednosno mjesto postajui tako znak pripadnosti kulturi, eliti, vioj vrlini, dok e tek kasniji razvoj pojedinanih stilskih grupa i knjievnih pravaca unutar ovog kulturalnomemorijskog makromodela, a najee u njihovim poznim fazama, poznavati i onu situaciju kad oba principa: importirani tekstovi i svoja kultura uzajamno se pregrupiraju, pa se javlja tenja da se prekinuti put obnovi, trae se korijeni, a sve vie novo se tumai kao da organski potjee od starog, koje se na taj nain rehabilitira. U takvoj situaciji, u svakoj pojedinanoj stilskoj grupi i knjievnom pravcu unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti prisutne su naroito dominantne centripetalne silnice knjievne prakse, koje za cilj imaju izgradnju ne samo bitno novog i drugaijeg knjievnog sistema ve i cjelokupnog novog kulturalnog pamenja, zbog ega e, konano, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnoj povijesti i biti kljuno obiljeen onim to je princip kanona i mmoire volontaire jednog drutva ili njegovo duniko sjeanje, a zapravo princip koji konektivnu strukturu jedne kulture jaa u pravcu vremenske rezistentnosti i invarijantnosti (Assmann, J. 2005:20), a to, dakle, upravo samo prividnim paradoksom ini to to razvoj novije bonjake knjievnosti zapoinje iz njezina osobenog stanja tenje ka onom to je kanonsko. Kodificirajua usmjerenost koja e presudno odrediti ovaj kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnosti oituje se, dakle, i u vrlo specifinim i esto proturjenim procesima unutranje kanonizacije knjievne i kulturalne prakse, ali i u jednako osobenim i sloenim pokuajima njezina vanjskog kanoniziranja, koji su najee osmiljavani prospektivno, odnosno prvenstveno tako

108 Sanjin Kodri

da prethode onom to je oekivani, a zapravo zagovarani i prieljkivani knjievni i kulturalni razvoj, kako e to tek primjera radi u preporodnom dobu potvrditi rana pojava snanog drutvenog angamana i prosvjetiteljskog rada Mehmed-bega Kapetanovia Ljubuaka (18391902) i njezin vrhunac u autorovim zbirkama pamenja Narodno blago (1887)38 i Istono blago (I 1896, II 1897)39, odnosno meuratna Knjiga drugova (1929) i njezino jezgro bosanskohercegovake knjievne ljevice40 ili, pak,
U predgovoru ovom opsenom kodeksu narodnih umotvorina, autor, tad lan muhamedovskog kolskog odbora za okruje sarajevsko i inae odluni bonjaki evropski emancipator (usp. Rizvi 1990:3956, 101105; Maglajli 1987), na izmeu ostalog slijedei nain obrazlae svoju sakupljako-izdavaku namjeru: Pria se kako je nekad mrav poao na put pitali ga: Kuda e? Odgovori: Idem na Meku da posjetim svetu abu, reknu mu: Odaklen ti toliki malehan i neznatan, pa da ti doe na abu!; na to mrav odgovori: Ja lijepo i dobro znadem da tamo doi i doprijeti ne mogu, ali je moja elja, da se samo na tome svetome putu naem pa zato idem! // Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom zbirkom: i ja ba lijepo i dobro znadem da ja nijesam doao do toga, da bih mogao Bog zna to znamenitoga napisati i izdati, ali je i moja elja: da se samo na knjievnom polju naem, pa zato sam se uputio ovo narodno blago sabrati! // Drugo, odavno mislim i nadam se, da e ovo moje izdanje dati lijep primjer i temeljit povod, eda e odsela biti od nae brae muhamedovaca mnogo i drugijeh, koji e rado poeti po koju knjiicu na svome materinskom jeziku pisati i izdavati i koji e objeruke prihvatit se sabirati i istraivati svoje plemenito i neiscrpivo blago. Eto, s toga sam se i ja istisnuo tobo na knjievno polje! (Kapetanovi Ljubuak 1987a:37). 39 U skladu sa svojim zalaganjem za ono to su osobene dvojne slovensko-orijentalne knjievne i kulturne tenje (Rizvi 1990:105), autor e u predgovoru prvoj svesci Istonog blaga konstatirati da uzevi iz svake bae po jedan cvijet, nije loe, to sam u nau domau bau ovo razno cvijee prenio i posadio, neka se i na mili narod i sa ovim cvijeem kiti i resi, nakon ega e istaknuti i slijedee: Na ovi prevod najvie me je potaklo i prva je namjera to da se jugoslavenski svijet bar unekoliko upozna sa istonom knjievnosti, pa da se lijepo osvjedoi, kako Arapi, Persijanci i Osmanlije sa svojim mnogobrojnim reenicama i sa jezgrovitim priama sude i kazuju. Neka lijepo uvide kako arapske znamenite halife i veliki uenjaci sa svijetom postupaju i rasporeuju. [] Istina, Nijemci, Francuzi, Englezi i svi drugi veliki narodi imadu ve ovoga mnogo prevedena, te s toga se moe rei da je ovo prva istona zbirka koja danas sretno dolazi meu na mili narod, pa treba da se veselimo i radujemo. Ako je kasno, barem je asno! (Kapetanovi Ljubuak 1987b:9) 40 Usp.: Prva faza knjievne ljevice u Bosni i Hercegovini obznanila se ueem u Knjizi drugova (1929) i knjievnim postavljanjem na suprotnu stranu od Grupe sarajevskih knjievnika. Knjiga drugova je bila dobrim dijelom pripremljena upravo u Sarajevu, uz zalaganje Novaka Simia kao jednog od urednika i uee osmorice pjesnika iz Bosne i Hercegovine, koji e initi jezgro bosanskohercegovake knjievne ljevice. [] Progovarajui izrazom socijalnoekspresionistikog izotrenja i klasne diferencijacije i optube, dramatikom industrijsko-urbane civilizacije, iz Knjige drugova i na njenom zasnovu proizii e i Simi i H. engi i H. Dizdar, i Kiki i Grbi, Rizo Rami i Eli Finci te marksistika
38

Novija bonjaka knjievnost... 109

poratni, u novom, socrealistikom knjievnom ukusu i propisu oblikovani Zbornik savremene bosansko-hercegovake proze (1950)41 i Izbor knjievnih radova 19411951 (1951), gdje se kao i u brojnim drugim prilikama, a pogotovo u asopisnoj produkciji bez obzira na razliiti karakter tenji i elja pojedinanih stilskih grupa i knjievnih pravaca u ovom okviru, uvijek i nuno nastoji egzemplarno predstaviti i aksioloki potvrditi te na taj nain cjelovito etablirati onaj potencirani model knjievnog i kulturalnog rada koji e ovaj kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnosti u konanici i uiniti kanonskim. Pri svemu ovom, a nimalo zauujue s obzirom na ono to su njegova ostala distinktivna obiljeja, kao jedna od temeljnih znaajki kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti javlja se i izraziti u samoj knjievno-kulturalnoj praksi dominantan nagon za onim to je pripovijedanje nacije, pri emu se ova vrsta imaginiranja ostvaruje ili kao proces tipino evropskog nacionaliziranja ve na neki nain postojeih etniko-religijskih kolektivnih identiteta (kako je to inae vrlo sloen sluaj u knjievnosti i kulturi preporodnog doba) ili, pak, kao proces njihova internacionaliziranja s ciljem stvaranja unutar sebe jedinstvenog nadetnikog i nadnacionalnog bratstva (to je prilino jasno formuliran mark sistiko-socijalistiki projekt cijelog lijevo orijentiranog toka unutar ovog okvira, bez obzira na to da li je rije o meuratnoj socijalnoj literaturi ili knjievnosti NOB-a te poratnog socrealizma, gdje e ove tendencije zadobiti i svoje moda najrigidnije i stoga krajnje utopijske oblike), a to e cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti uiniti i prostorom itavog niza naroito kompleksnih irih ili uih kulturalnih fenomena, meu kojima e jedni ostati vezani samo za ovaj okvir, dok e se drugi na razliite naine transformirani tradirati i
intelektualno-publicistika ljevica oko kratkotrajne Brazde i oko Pregleda od polovine tridesetih godina, te itava druga generacija mladih pisaca pred drugi svjetski rat: Z. Dizdarevi, M. Dizdar, Demo Krvavac, M. Mihi i drugi. (Rizvi 1985:189190) 41 Na ovom mjestu, slino situaciji u Izboru knjievnih radova 19411951, izmeu ostalog konstatira se i to da dunost knjievnika u uslovima borbe za socijalizam, a danas jo i u uslovima borbe za odbranu revolucionarnih principa marksizma-lenjinizma od revizije i dogmatizma, postala je sloenija i odgovornija nego je to ikada bila: Knjievnost treba da odrazi nau epohu, ona treba da bude uiteljica naih ljudi koji sa ogromnim naporima i zalaganjem izgrauju socijalistiko drutvo, ona treba da slui ujedinjavanju itavog radnog naroda u jedinstvenu kulturno revolucionarnu silu. To su njeni istorijski zadaci, i mi mislimo da je naa knjievnost poslije osloboenja, nastavljajui tradicije nae napredne knjievnosti izmeu dva rata i iz samog oslobodilakog rata prila rjeavanju tih osnovnih problema. (Nazei 1950:78)

110 Sanjin Kodri

kroz kasniju unutranju povijest ove literature i njezinu kulturalnu gramatiku. Konano, zbog svega ovog, a ne samo zbog toga to se neke od stilskih grupa i knjievnih pravaca koji ga ine javljaju na samom poetku novije povijesti bonjake knjievnosti i kulture, knjievna praksa iz ovog okvira pokazuje sklonost da se manje razvija iz onog to su konektivne strukture i uope sistemski elementi literature koje je ona dio, pa naroito u poreenju s kasnijim stanjem posebno ovdje dolazi do izraaja ne samo tua semiotika ve i mimetinost reprezentacije izvanknjievne zbilje, koja osobito u kanonskom kulturalnomemorijskom modelu u bonjakoj knjievnosti postaje vana i kao modelativni poticaj i kao akcijski izazov, pri emu, isto tako, ovdje naroito vana pitanja jesu i ne samo pitanja knjievne tradicije i njezina izmiljanja ve i problemi knjievno-kulturalne pripadnosti, a to e mada ponovo na razliite naine biti sluaj i onda kad je rije, na jednoj strani, o knjievnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba, i onda kad je rije o, na drugoj strani, knjievnoj praksi pokreta socijalne literature te, posebno, knjievnosti NOB-a i socrealizma. Sve ono to je opa slika sloenosti kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bonjake knjievnosti zrcali i znaajan dio knjievnosti preporodnog doba kao zasebne ire poetiko-kulturalne cjeline, iji se razvoj u ovoj literaturi ipak ne bi trebao statiki ograniavati strogim vremenskim granicama42, ve se ovako to u kompleksnoj dinamici
42

Na prvi pogled ini se da upravo ovakvo to ini i M. Rizvi, prvi ozbiljni ovdanji istraiva i bez imalo sumnje najbolji poznavalac bonjake preporodne knjievnosti, koji u svojoj kapitalnoj knjizi Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda (18871918) kao da ovaj knjievni tok nepotrebno strogo dijeli u etiri ue, jasno i konano ograniene faze: gluho doba u knjievnom stvaranju Muslimana (18781882), doba knjievnog bosanstva (18831897), doba knjievne polarizacije (18941905) i doba vlastitih knjievnih listova i izdanja (19001918) (usp. Rizvi 1990). Ipak, i Rizvi je, naravno, potpuno svjestan nemogunosti strogog historiograf skog raunovodstva, ali napomenu koja to eksplicitno kazuje ne ponavlja u spomenutoj knjizi, ve ona ostaje zaboravljena u Uvodu njezina prvog, dvotomnog izdanja Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine (III, 1973), gdje autor jasno kae da granice o kojima je rije nisu strogo fiksirane poto izmeu njih postoji interferencija tenja, zalaenje i proimanje (Rizvi 1973a:6). Pritom, govorei upravo o periodizacijskim pitanjima, Rizvi pie i to da saglasno injenici da se ovo knjievno stvaranje po pravilu jav lja kao funkcija duhovnih i drutvenih kretanja, i periodizacija ovog knjievnoistorijskog razdoblja proizila je iz duhovne i drutveno-politike pojavnosti muslimanskog knjievnog ivota (Rizvi 1973a:6), to je, meutim, stav koji je uprkos nemjerljivom Rizvievu doprinosu posebno danas podloan razliitim preispitivanjima, ako nita drugo, a onda zbog toga to ovakva periodizacijska strategija ne poiva prvenstveno na onom to su

Novija bonjaka knjievnost... 111

razliitih procesa i pojava prati od vremena neposredno nakon historijske osmansko-austrougarske smjene u Bosni 1878. godine, pa sve do trenutka kad ovaj prostor prestaje biti pokrajina Dvojne monarhije, u naelu zakljuno s krajem Prvog svjetskog rata i ulaskom bosanskohercegovakog prostora u nove dravne okvire najprije Drave i Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije, u ijim e se neto drugaijim opim kulturalnodrutvenim okolnostima postepeno razvijati knjievna praksa koja i u perspektivi tradicionalne historije knjievnosti sasvim razumljivo zadobiva umnogome drugaiji karakter. Otud, bonjaka preporodna knjievnost u znaajnom obimu onom to ga ine folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam sabrat e u sebi na osoben nain i manje-vie sve ono to su naroiti paradoksi kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, pa tako i njegovu vrlo specifinu opu sklonost kodificirajuoj vremenskoj rezistentnosti i invarijantno sti, ali i za ovaj okvir kao cjelinu takoer karakteristinu tranzitnost, to e postati jedno od temeljnih obiljeja ukupnog preporodnog knjievnog trenutka43, ba kao i
karakteristini knjievni procesi i osobene zakonitosti knjievnopovijesnog razvoja koji je predmet istraivanja. Zato ova studija jeste jednim dijelom i pokuaj da se, idui modificiranim pionirskim Rizvievim tragom, na neto drugaiji nain promilja i ovaj problem, a to, dakle, ini se i tako da se fokusirajui ovaj put prije svega knjievno, a ne ire drutveno stanje ira cjelina knjievne prakse preporodnog vremena u bonjakoj knjievnosti raslojava na knjievne pravce koji pripadaju razliitim kulturalnomemorijskim makromodelima, temeljem ega folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba kontekstualiziraju se u okvirima kanonskog, a preporodni modernizam i postpreporodni tradicionalizam u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bonjake knjievnosti. 43 Razlono upozoravajui upravo na specifinost okolnosti razvoja bonjake knjievnosti nakon 1878. godine te posebno naglaavajui injenicu da se bonjaka knjievnost junoslavenskoj interliterarnoj zajednici, u kojoj je do tada interaktivno participirala samo usmenoknjievnom produkcijom, u ovom razdoblju prikljuuje i svojom pisanom komponentom, Vedad Spahi s puno prava zastupa miljenje da je taj prijelaz bio radikalniji no to se tvrdi u raspoloivoj literaturi. Sukladno takvom stavu, nastavlja, meutim, autor, izbjegli smo i upotrebu juno sla venskom romantizmu sinonimnog periodizacijskog pojma preporodna knjievnost i pribjegli, po nama adekvatnijoj oznaci knjievnost tranzicije. Napose je u bonjakoj situaciji oteano govoriti o preporodu budui da samo znaenje rijei podrazumijeva preporaanje, ponovno raanje, neeg zamrlog, potisnutog, ali u tradiciji postojeeg (primjerice u hrvatskoj knjievnosti ilirsko-romantiarska obnova izvjesnih dubrovako-dalmatinskih jezikih i knjievnih tradicija), ili, u jo minimalnije dizajniranoj teorijskoj koncepciji, kontinualno oivljavanje, udahnjivanje nove energije i poticaja istoj kulturnoj/knjievnoj matrici. Nakon srednjega vijeka prvi intenzivniji susret s okcidentalnim knjievnim tekovinama je sve drugo prije no revivalizacija postojee kulturne matrice. (Spahi 2008:97) Pa ipak, za razliku od prethodnog,

112 Sanjin Kodri

ovo vienje to ga Spahi predstavlja u nastavku ini se ipak tee odrivim. Jer, iako autor s pravom naglaava oiti i nedvojbeni tranzicijski karakter bonjake knjievne prakse s kraja 19. pa do samog poetka 20. st., stanje goleme i temeljite promjene koje uistinu predstavlja pojavu zornog (iako nikad i apsolutnog!) diskontinuiteta ne samo u odnosu na npr. divansku knjievnost kao samo sredite bonjakog knjievnog rada tokom osmanskog doba i vrh elitne kulture tokom ovog vremena u Bosni ve, isto tako, i u odnosu na rubnopuke knjievne fenomene kakva je npr. tradicija alhamijado literature sa svojim mahom nabonim i narodnjakim moralno-pounim sadrajima i sl., ini se da je inae naelno tana odrednica knjievnost tranzicije prihvatljiva tek i iskljuivo u deskriptivnom smislu kao indikativna i interpretativno-analitiki zasigurno produktivna oznaka dominantnog knjievno-kulturalnog stanja ili poetike kulture ovog razdoblja u bonjakoj knjievnoj i kulturalnoj povijesti, ali ne i kao precizni i standardizirani knjievnohistorijski periodizacijski pojam, tim prije to je predloena oznaka odve irokog pojmovnog opsega, pa je kao takva potencijalno primjenjiva i u sluaju barem jo nekolika ua razdoblja u kasnijem razvoju bonjake knjievnosti i kulture. Zato se, uz paralelno iskoritavanje i afirmiranje Spahieva inovativnog koncepta na drugim razinama tamo gdje se on pokae upotrebljivim, nadaje uputnim i dalje zadrati periodizacijsku odrednicu preporodna knjievnost to ju je svojevremeno uveo M. Rizvi, pogotovo u smislu krovnog knjievnohistorijskog pojma, i to ne prvenstveno zbog izvjesnih u povijesti kulturalnih promjena uvijek i nuno prisutnih (mikro)kontinuiteta izmeu ak i sasvim suprotnih kulturalnih fenomena, svojevrsnih makar i krajnje diskretnih kontinualnih rezidiuma to su ih uz aktuelni interes za ova pitanja u sluaju bonjake knjievno-kulturalne tradicije ve donekle potvrdila i neka dosadanja istraivanja, pa ak ni zbog dosadanje uobiajenosti i ustaljenosti ovakve, konvencionalne tradicije imenovanja u knjievnohistorijskoj praksi (mada ni ovakvo to ne treba zanemariti!), ve prvenstveno s obzirom na ono to je stvarno stanje stvari unutar bonjake knjievne i kulturalne prakse tokom ovog vremena. Jer, uz ostala vana knjievnohistorijska razumijevanja, ne treba zaboraviti jednako oitu i sutinski vanu injenicu da se upravo preporodno-prosvjetiteljski duh u bonjakoj knjievnosti i kulturi s kraja 19. st. javlja, s jedne strane, i u vezi sa slinim stanjem knjievno-kulturalne svijesti u bonjakom unutranjem i vanjskom susjedstvu, u, naime, hrvatskoj i srpskoj knjievnosti i kulturi u Bosni, ali i izvan nje u Hrvatskoj i Srbiji (to je ona Flakerova stilska grupa), da je ova pojava, dakle, kao dio emancipacij skih, modernizacijskih i evropeizacijskih procesa u okvirima devetnaestostoljetne bonjake zajednice upravo povezana sa svjesnom namjerom prilagoavanja, pribliavanja i, konano, ukljuivanja i bonjake knjievnosti i kulture unutar i onog okvira to se danas prepoznaje kao junoslavenska interliterarna i interkulturalna zajednica, ba kao to je, s druge strane, na naroit nain rezultat i izvjesne vlastite knjievno-kulturalne dinamike unutar bonjakog nacionalnog kolektiva potkraj 19. st. (kako se to pokazuje i u nastavku ove knjige, posebno u vezi s mnemopolitikim strategijama u oblikovanju austrougarske teme u Zelenom busenju E. Mulabdia), to sve zajedno ne samo da opravdava zadravanje pojma preporodna knjievnost ve takvo to u knjievnohistorijskom periodizacijskom smislu ini i nunim te neizbjenim. Usto, u takvoj situaciji, a uprkos u mnogo emu pronicljivim i nesumnjivo inspirativnim i vrijednim Spahievim zakljucima, ini se vanim istaknuti i to da je preporodni karakter devetnaestostoljetne bonjake knjievne i kultu-

Novija bonjaka knjievnost... 113

poetak karakteristinih bonjakih i bosanskohercegovakih raskra i liminalnih stanja koja e obiljeiti cjelokupnu povijest bilo bonjake, bilo uope bosanskohercegovake knjievnosti. Neke od tih paradoksa posvjedouje ve i oita Ljubuakova dvojna slavensko-orijentalna knjievnokulturalna strategija koju sasvim zorno ilustriraju meusobni odnosi dvaju aspekata autorova sakupljakog rada onaj narodni i istoni, a na manje ili vie slian nain opet, dakle, s gotovo neminovnim proturjejima, bez obzira na to da li su ona i dalje slavensko-orijentalna ili su, pak, bonjako-evropska, odnosno bonjako-hrvatska i bonjako-srpska i sl. (usp. Rizvi 1990:25276) i knjievna praksa svih drugih znaajnih
ralne prakse ne samo neupitan ve je i takav da ga, isto tako, ipak ne treba razumijevati na nain jednak sluaju hrvatske i srpske knjievnosti i kulture istog vremena, to, meutim, Spahi nehotice ini onda kad karakteristike preporodnog stanja u bonjakoj knjievnosti i kulturi samjerava s preporodnim stanjem u hrvatskom i srpskom knjievno-kulturalnom kontekstu, uzimajui ih pritom i kao neku vrstu modelativnog mjerila. Bitno drugaije, a s obzirom na sloenost i specifinost poloaja bonjake knjievnosti i kulture unutar ireg junoslavenskog okvira, posebno onda kad je rije o knjievnosti i kulturi ranijih razdoblja poput upravo preporodnog doba, preporodno stanje u bonjakom knjievno-kulturalnom kontekstu treba posmatrati u nekoj vrsti izmijenjene, gotovo zrcalne ili barem kose perspektive. Pritom, a naroito onda kad je rije o imenovanju i sutinskom odreenju pojedinane knjievnohistorijske pojave, u bonjakoj preporodnoj knjievnosti i kulturi ipak ne treba oekivati pogotovo ne u punom kapacitetu i jasnom te dosljednom programskom opredjeljenju ono za hrvatsku i srpsku knjievnost i kulturu karakteristino preporaanje, ponovno raanje, neeg zamrlog potisnutog, ali u tradiciji postojeeg niti, pak, kontinualno oivljavanje, udahnjivanje nove energije i poticaja istoj kulturnoj/knjievnoj matrici, jer smisao bonjakog knjievno-kulturalnog preporoda nije ini se prvenstveno u retrospektivnom obnavljanju zaboravljene starine (mada su u bonjakoj situaciji krajem 19. st. sporadino i blago znali biti naznaeni i elementi ovakvih ideja, nekad i na nain doslovno shvaenog izmiljanja tradicije [usp. Hobsbawm 2006]), ve je smisao preporodnog stanja u bonjakom knjievno-kulturalnom kontekstu prije svega u adaptacijskom ivotno vanom ukljuivanju u novo vrijeme, a zapravo u opem imperativu ponovnog oivljavanja i preporaanja ponovne izgradnje i temeljite obnove ili revitaliziranja i rekonstituiranja doslovno zamrlog, u jednom trenutku gotovo u cijelosti nestalog i knjievnog i kulturnog, ali i uope drutvenog i politikog ivota bonjake zajednice i pojedinca unutar nje krajem 19. st., to je vrijeme koje je knjievna historija do kraja jasno, tano i precizno ve odredila kao njezino gluho doba (usp. Rizvi 1990:1124). Konano, i sam tradicijski diskontinuitet i tranzicijsko stanje o kojem argumentirano govori Spahi, a na to upuuje i knjievnohistorijsko definiranje pojave gluhog doba, i sami po sebi potvruju (i) naroiti, upravo preporodni karakter bonjake knjievno-kulturalne prakse nakon historijski prekretne osmansko-austrougarske smjene 1878. godine, i to, dakle, u onom obliku koji jeste, istina, unekoliko drugaiji u poreenju sa situacijom u hrvatskoj i srpskoj knjievnosti i kulturi istog vremena, ali ga takvo to, meutim, ne spreava da bude (i) preporodni.

114 Sanjin Kodri

autora ovog doba, meu kojima su prije svih Edhem Mulabdi (18621954), Osman Nuri Hadi (18691937) i Safvet-beg Baagi (18701934), a potom i Riza-beg Kapetanovi (18681931), Osman iki (18791912), Hamid ahinovi Ekrem (18791936), emsudin Sarajli (18871960) i dr. Pritom, kako je to uprkos nespornom prisustvu onog to je njegov knjievno-kulturalni pristup bonjakom preporodu s kraja 19. i poetka 20. st. pretvorilo i u karakteristino orijentalistiko zurenje (engl. gaze) u zaetke evropeizacije knjievnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini naelno dosta ispravno primijetio i M. Braun (2009:5354), osnovni tokovi misli u knjievnosti javljaju se u dva oblika koji su otro razgranieni, a da se pri tome meusobno ne iskljuuju, predstavljajui tako dva aspekta inae dosta jedinstvene ideologije muslimanske knjievnosti, te su zbog toga posebno prikladna osnova za klasifikaciju: na jednoj strani je pravac koji moemo oznaiti kao romantiarsko-historijski44, a nasuprot ovom nalazimo jedan drugi pravac koji bi se moda najbolje mogao oznaiti kao realistiko-nacionalni45, to velikim dijelom odgovara upravo onom razlikovanju folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bonjakoj knjievnosti s kraja 19. i poetka 20. st. te njihovu, s jedne strane, slinom
Usp.: On u prvoj liniji naglaava ponosnu prolost, junaka djela te viteki duh bosanskohercegovakih predaka, onako kako ih opisuju legende i predaje. Generalno se izbjegava rasprava sa sutinom islama, izuzev naravno ope problematike koja se istie kao specifinost cjelokupne bosanskohercegovake knjievnosti. Slavenski momenat, svijest o pripadnosti srpskohrvatskom (bonjakom) narodu, dodue, postoji, ali on u ovom slabo izdiferenciranom patetinom osjeanju prolosti ne igra neku posebno znaajnu ulogu i javlja se inae samo u nekim povremenim izjavama. Pojmovi Bosna i Hercegovina i naa domovina potpuno zadovoljavaju patriotski i nacionalni osjeaj, jedino to se rado naglaava slavensko-hrvatski jezik kao takav. Predstavnicima ovog pravca ne lebde pred oima odreeni politiki ideali, socijalna pitanja veinom se izostavljaju, u sutini se sve svodi na idealnu sliku feudalno-patrijarhalne anarhije, u kojoj, ne raunajui opu vezu s islamskim Osmanskim carstvom, otra sablja i junaka prava ine jedinu pravnu kvalifikaciju ljudi. Pitanje kako ove zamisli spojiti sa opim stremljenjima k modernom prosvjetiteljstvu vjerovatno je osnovni problem ovog pravca koji u ovom kontekstu ima, nesumnjivo, veliko simptomatino znaenje. (Braun 2009:53) 45 Usp.: On naroito polazi od konkretnih pitanja kulturnog i socijalnog ivota, ne pridajui neki posebno velik znaaj vrijednosti osjeaja prolosti i naglaavajui posebno otro hrvatski karakter naroda i nunost odgovarajueg nacionalnog samoodreenja. Ovaj temeljni stav vodi naravno k mnogo intenzivnijem bavljenju s problemom islama, pri emu je posebno otro izraena sklonost ka racionalizaciji islama. Takoer je i odnos prema Orijentu, shodno temeljnom stavu, predmet racionalnog i svjesnog istraivanja. U objanjenju ovog posljednjeg pitanja kao i u energinom naglaavanju aktuelnog kulturnohistorijskog i stvarnog socijalnog stanja nalazi se specifian doprinos ovog pravca u odnosu na prvi. (Braun 2009:53-54)
44

Novija bonjaka knjievnost... 115

a, s druge strane, razliitom poloaju unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, a to, meutim, a priori ne znai i takvu vrstu stroge polariziranosti knjievne prakse koja ne dozvoljava to da se, primjera radi, cjelina knjievnog djela pojedinog autora, ili ak neki pojedinani autorski knjievni tekst, prelama kroz oba ova inae samo uvjetno meusobno razluiva knjievna pravca. Upravo ovakva, dakle izrazito sloena situacija, bit e uz mogunost i drugih primjera prisutna i u knjievnom radu S. Baagia, na jednoj strani, i E. Mulabdia ili bonjako-hrvatskog knjievnog dvojca Osmana Aziza, na drugoj strani, pa e, tako, Baagievo knjievno djelo, koje Braun uglavnom s razlogom smatra reprezentativnim primjerom romantiarsko-historijskog pravca, naglaavati ne samo ponosnu prolost, junaka djela te viteki duh bosanskohercegovakih predaka, onako kako ih opisuju legende i predaje (i na taj nain priu o prolosti pretvarati u osnovu obnove i/ili izgradnje nacionalne zajednice i njezine ideologije) ve je i kod njega odnos prema Orijentu, shodno temeljnom stavu, predmet racionalnog i svjesnog istraivanja, iako, istina, ne podrazumijeva do kraja onu duevnu evropeizaciju, a zapravo uvijek jasnu, nedvojbenu i konstantnu ne samo evropsku ve i prohrvatsku ideologiju (koju kako izgleda orijentalistiki preferira Braun), zbog ega se, naime, kod ovog pjesnika i dramatiara ni konkretni ni duhovni Orijent ne pojavljuju artikulirani unutar prvenstveno figure neprijatelja te gotove i sasvim zavrene prolosti (kako to u osnovi jednako prethodnom oekuje ovaj njemaki slavist), ve esto postaju i realnim i imaginarnim bliskim i mistinim sjeajnim mjestom enje, pogotovo u Baagievu pjesnitvu religijskog nadahnua, kao to takoer u itavom nizu autorovih pjesama i iri a nekad gotovo iskljuivo antagonistiki doivljavani junoslavenski prostor nerijetko izrasta u predmet herojskog domo ljublja i prijateljsko-bratskog saobraavanja, kako je to sluaj ve u njegovoj poetnikoj zbirci Trofanda iz hercegovake dubrave (1896) (usp. Braun 2009:5469). Slina je, isto tako, situacija i kod Mulabdia i Osmana Aziza (usp. Braun 2009:6989), koji je (uz krai osvrt na Mulabdievo djelo) ni najmanje zauujue Braunov pohvalni primjer realistiko-nacionalnog pravca, gdje se, istina, najee polazi od konkretnih pitanja kulturnog i socijalnog ivota, ne pridajui neki posebno velik znaaj vrijednosti osjeaja prolosti i naglaavajui posebno otro hrvatski karakter naroda i nunost odgovarajueg nacionalnog samoodreenja, ali e i ovdje knjievni autori gotovo redovno zastupati sutinski isto miljenje kao i romantiarsko-historijski pravac, iako s po mnogo emu drukijim intenzitetom i naglaskom (Braun 2009:70), pri emu e i u

116 Sanjin Kodri

ovom okviru ba onako kako to pokazuje Mulabdiev roman Zeleno busenje (1898), prvo bonjako djelo u ovom anru, ili romani Osmana Aziza Bez nade (1895) i Bez svrhe (1897) pria o prolosti, i to iskljuivo onoj nacionalnoj, biti posebno dominantna, s tom razlikom da je kod nje prospektivna vizija budunosti Naroda ne samo znatno istaknutija ve i umnogome jasnija i najee programski manje-vie cjelovito osmiljena i kao takva najee vezana za neki od aktuelnih emancipacijskih, modernizacijskih i evropeizacijskih ili drugih slinih ideolokih projekata suprotstavljena nemiloj i nesretnoj povijesti, to opet ne znai i sveprisutnost krajnje negacije bilo konkretnog, bilo duhovnog Orijenta, ba kao ni realnu predstavu Zapada, koji inae i ovdje, ali i u onom to je baagievska linija bonjake knjievnosti preporoda, funkcionira najee tek kao Zapad, shvaen pogotovo s protokom vremena i stjecanjem saznanja o neposrednoj opasnosti evropeizacije kroz unitenje (Braun 2009:43) ne toliko negatorski, na nain negativnog okcidentalizma, koliko idealistiki, na nain okcidentalizma s pozitivnim predznakom, kad ono to je u osnovi i sama imaginirana Evropa u biti ostaje formula, teoretski princip koji slui za kulturno i privredno uzdizanje vlastitog naroda, a kad zapravo znanje bez predrasuda, odbacivanje sujevjerja i opskuriteta svake vrste, sloboda duha i misli, oslobaanja i proglaavanja ljudske linosti svetom to je moderna, tj. evropska, kultura s kakvom se neprestano susreemo u pjesnikim radovima bosanskih muslimana (Braun 2009:4546). U takvoj situaciji, koja u nekim aspektima lii i onim prilikama u srpskoj kulturi o kojima govori G. eri, folklorni romantizam u bonjakoj preporodnoj knjievnosti takoer crpi idejnu snagu iz naroda i sam pritom ustoliujui narodni duh za vrhovni ideal, dok se, isto tako, njezin prosvjetiteljski realizam obraa narodu zarad njegova prosvjeivanja popravljanja i napretka, sve to, dakle, s naelno istim ciljem, ali s takvom razlikom koja se u bonjakoj kulturi nije izgleda pokazala do kraja nepremostivom, izmeu ostalog i zato to se i folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam u bonjakoj knjievnosti i kulturi preporodnog doba javljaju iz njezina traumatinog stanja, kao u osnovi integralni i tek donekle dvojako usmjereni nuni pokuaj razrjeenja historijske traume i njezine drame. Upravo ovakvo to potvrdit e i repertoar memorijskih figura te uope reprezentacijski sistem knjievne prakse ovog vremena u bonjakoj kulturalnoj povijesti, utoliko prije to u vrijeme kad su se gotovo svi bosansko-hercegovaki pripovjedai [] suoavali s istim oblicima i oblastima povijesnog ivota, tj. s manje-vie jedinstvenom ivotnom stvarnou, koju su snano potresali sukobi i sudari starog

Novija bonjaka knjievnost... 117

orijentalno-patrijarhalnog svijeta sa modernim oblicima drutvenog, privrednog, kulturnog i politikog ivota, sa novim odnosima drutvenih klasa i sa novim moralnim normama (Lei, Z. 1991b:457) u okvirima obaju ovih knjievnih pravaca bonjakog preporoda na ovaj ili onaj nain dominira, s jedne strane, figura novih vremena i povijesnih raskra, s naroito izraenom tzv. austrougarskom temom (koja je u ovom trenutku ini se ne samo njezino predmetno-problemsko uporite te uope osnovna okosnica glavnine knjievnog rada ve i njezino stvarno ishodite u generikom smislu), a potom esto i iz prethodne proizala figura doma, porodice i porodinih vrijednosti i, iako znatno manje, gotovo tek u naznaci, figura rata, ratnika i povratnika iz rata, dok, s druge strane, i u bonjakoj knjievnosti folklornog romantizma i u bonjakoj knjievnosti prosvjetiteljskog realizma jedna od najeih matrica prema kojoj se grade njihovi literarni univerzumi jeste sevdahlijsko emocionalno-fabulativno jezgro i tzv. baladeskni narativ, zbog ega e folklorna osnova iako na razliit nain biti izraena ne samo tamo gdje je po prirodi stvari do kraja razumljiva i oekivana u bonjakom folklornom romantizmu, ve i u prosvjetiteljskom realizmu u bonjakoj knjievnosti preporoda, gdje je ovakvo to, naravno, i ona vana spojnica na evropski i, posebno, iri junoslavenski kulturalni kod krajem 19. st., ali ba kao i u sluaju folklornog romantizma i izraz onog naroitog smisla za historiju, a kad ova vrsta okrenutosti tradiciji predstavlja i in ekspresije jednog osobenog osjeanja svijeta i ivota, koji e se inae upravo odavde u raznolikim oblicima tradirati i u kasnije povijesnorazvojne faze cjeline bonjake knjievnosti kao takve. Slino se odnosi i na ono to je prodor zapadnog jezika u prostor semiosfere bonjake knjievnosti ovog vremena te na eksplozivne i druge srodne procese koji se u ovom kontekstu deavaju, pri emu ono to razlikuje folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam u bonjakoj knjievnosti preporodnog doba u osnovi jeste tek manje ili vie izraeno razliito akcentiranje ili tek manje ili vie specifina artikulacija pojedinih aspekata ove u jednom dahu zaprimljene tue semiotike, to bonjaki knjievni i kulturalni preporod s kraja 19. i poetka 20. st. ini umnogome jedinstvenom pojavom, i to ne samo u smislu njezine prepoznatljivosti u komparativnim odnosima u irem junoslavenskom i evropskom okviru ve i u smislu njezine iako uvijek vrlo kompleksne i dinamine, fluidne i difuzne unutranje koherentnosti, kad kako je to tragom ideja D. uriina uspjeno naznaio i V. Spahi (2008:90) bonjaka knjievnost oblikuje itav niz osobenih fenomena koji neodrivim ine onu ideju o zakanjelosti bilo njezina razvoja, bilo razvoja svih drugih slinih tzv.

118 Sanjin Kodri

malih knjievnosti te iz nje proizala druga neosnovana razumijevanja perifernih, nezakonodavnih i atipinih literatura, odnosno knjievnosti nedravnih naroda ili knjievnosti ubrzanog razvoja, a kad manja stilsko-formacijska diferenciranost moe se, s obzirom na rasprostranjenost, uzeti kao pravilo, a avangardni iskoraci [] kao izuzeci, koji usmjeravaju razvoj knjievnih tokova na globalnom planu, zahvaljujui emu i onda kad je rije o bonjakoj knjievnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba (ali i kasnije) neravnomjernost razvitka, formacijska komprimacija i singularizacija bivaju tako shvaene kao regularne pojave uvjetovane razliitim determinantama knjievnog razvitka, u emu i jeste mogue traiti doprinos bilo bonjakog preporoda kao cjelovite stilske grupe, bilo bonjakog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma kao njegovih knjievnih pravaca onom to su romantizam i realizam kao prvenstveno evropske stilske formacije.46 Tek, dakle, u uvjetno govorei poznijim razvojnim etapama folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bonjakoj knjievnosti preporodnog doba, odnosno onda kad je nakon snane poetne eksplozije koja iz haosa ovog velikog praska inicira sasvim novu knjievnu praksu njezin sistem unekoliko stabiliziran, a konektivne strukture ove literature pos tale vre i oitije, primjetna je naznaka inklinacije ka postepenosti linearnog povijesnog kretanja u ovom okviru, pa je upravo to onaj trenutak kad ba kao, primjera radi, u brojnim kasnijim Baagievim osobenim sinkretikim spregovima evropsko-modernog i orijentalno-tradicionalnog kakvi se najee nalaze u njegovoj zbirci Misli i uvstva (1905) sve vie novo se tumai kao da organski potjee od starog, koje se na taj nain rehabilitira, to bonjaku preporodnu knjievnost vodi u njezinu narednu povijesnorazvojnu fazu politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, gdje e preporodni duh u bonjakoj knjievnosti poprimiti bitno drugaije oblike. Pa ipak, kanonski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti novije bonjake knjievnosti nee biti nadien ovom vanom i dalekosenom preoblikom preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, ve e se kao natpoetika i transtemporalna kategorija esto u znatno radikalnijem vidu javiti i kasnije, u bonjakoj
46

Jedan dio ovih postavki, kao i itav niz drugih vanih i zanimljivih pitanja, V. Spahi (na svoj nain, naravno) opirnije razmatra i u knjizi Rob i slavuj kanona: Pjesnitvo Osmana ikia (2002b), gdje se, poev od njezina naslova pa nadalje, takoer esto nalaze ideje manje ili vie poticajne za inovativno tumaenje bonjake knjievnosti preporodnog doba.

Novija bonjaka knjievnost... 119

knjievnoj praksi krajem meuratnog vremena, a posebno u toku Drugog svjetskog rata i poratnom, mirnodopskom nastavku revolucionarne borbe, a zapravo u onom to je knjievni rad meuratnog pokreta socijalne literature te, naroito, knjievnost NOB-a i jugoslavenskog socrealizma, gdje e zasigurno vrhuniti ono to je kanonska priroda literature iz ovog okvira, sa sad ve do kraja oitom ideolokom zadatou knjievnog oblikovanja i kulturalnog memoriranja, kad ni zorna zloupotreba literature u drutveno-politike svrhe nipoto nije izuzetak, ve, naprotiv, esto vrlo jasno formulirano pravilo, ogoljeno i simplificirano do sri. Istina, ovakvo to manje e biti izraeno u knjievnoj praksi autora socijalne literature (usp. npr. Leovac 1985; Tutnjevi 1982, 1985, 1991 i sl.), koja u cijelosti vremenski koincidira s jednim dijelom knjievnog rada iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, pa e kako to, primjera radi, pokazuje novelistiki ciklus Provincija u pozadini (1935) Hasana Kikia (19051942) i sama u onim ideoloki manje radikalno zasnovanim sluajevima ulaziti i u njezine karakteristine poetike alijanse, za razliku od onih sluajeva kakvi su dobrim dijelom i upravo Kikievi romani o klasnom osvjetenju radnika i seljaka Ho-ruk (1936) i Bukve (1938) gdje e iskljuivo i nametljivo insistiranje na novoj vrsti tue semiotike ne samo u literarnom smislu opasno simplificirati diskurz bonjake knjievnosti ve e, tavie, toliko ugroziti teko uspostavljenu i jo uvijek tek uvjetnu stabilnost i postojanost konektivnih struktura ove literature da e ona u vrlo kratkom vremenu iznova proi kroz najmanje jo jednu ili dvije, pa ak i tri dramatine kulturalne eksplozije, koje su vjerovatno i najradikalnije nastojale ostvariti onaj binarni uinak potpunog i bezuvjetnog unitenja prethodnoga te apokaliptinoga roenja novoga, utoliko prije to za razliku od, recimo, meuratnih avangardnih strujanja iz politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela ovo novo nije primarno bilo motivirano unutranjom knjievno-kulturalnom revolucijom, ve unekoliko slino situaciji u vrijeme osmansko-austrougarske smjene u Bosni krajem 19. st. vanjskom intencijom potpunog drutveno-politikog, a zapravo ideolokog prevrata. Ovakvo to uostalom bio je izriit cilj nove knjievnosti definiran jo u Knjizi drugova, almanahu najmlaih jugoslavenskih socijalnih liriara, koji e nastati ne samo u elji da se u jednoj knjizi nau stihovi autora koji trae odgovara i ispunjenje i u kojima svaki pritisak samo hrani poar to e inae buknuti, zemljotres to podzemno preti ve i s obzirom na stav da ne trebamo stvarati ideologije, jer ideologija radnikog pokreta ve je stvorena i jasna, kako se to eksplicitno kae u predgovoru ovom manifestu socijalne knjievnosti

120 Sanjin Kodri

kod nas (Markovi 1985:6162), a nakon kojeg socijalistika progresivna drutvena misao (Tanovi 1985) postaje nezanemarljiv tok i unutar bonjake knjievnosti, u kojoj ovim novim procesom kulturalne eksplozije prosvjetiteljska orijentacija u umjetnosti vinula se, dakle, do nekih granica koje su je blokirale i kao stvaralaku slobodu i kao estetsku mo, to je i ona situacija kad ideologijski je diskurs ozbiljno naeo umjetniki, dok je konkretno ostvareno djelo vie idejno-politike, a ne estetske prirode (Poganik 1985:72). Jer, nastala u viestruko naglaenoj suprotnosti i prema onom to su relikti tradicionalnih poetika i prema onom to su moderno-avangardne tendencije autora okupljenih i, izmeu ostalog, u okvirima Grupe sarajev skih knjievnika (oformljena 1928. godine), knjievna praksa pokreta socijalne literature nije, dakle, tek nastojala idejno zaotriti ono to je zanimanje pisaca u ijem djelima se socijalna tematika javlja kao sastavni dio interesa za cjelovitost ivota, kako se to moda ini na prvi pogled ili, jo prije, kako se to nekad nastojalo predstaviti (Tutnjevi 1982:33129), pa je ova nova generacija autora koju, uz Kikia, u bonjakoj knjievnosti ine i, prije svih, vrsni pisac kratkih proza Zija Dizdarevi (19161942), a potom i pjesnici Atif Ljubovi (19041955), Salih Ali (19061981) i Husnija engi (19071986), odnosno pjesnik i prozaist Hamid Dizdar (19071967), pa i tad jo uvijek knjievni poetnici Skender Kulenovi (19101978) i Mak Dizdar (19171971), kao i marksistiki knjievni kritiari Akif eremet (18991939) i Rizo Rami (19071981) i dr. traila mnogo vie od puke zamjene bilo tradicionalnog knjievnog svijeta, bilo ekspresionistikog napona onim to je socijalni temperament (Rizvi 1985:189), zbog ega je iako nije uspjela razviti do kraja sve one modele koje knjievna ljevica poznaje u nekadanjim irim jugoslavenskim okvirima (usp. Flaker 1987) i nastojala ostvariti potpuni i po samu bonjaku knjievnost ipak vrlo opasni raskid i s njezinom prethodnom knjievnom tradicijom i s tad aktuelnom knjievnom modom, kako to svjedoi i upravo Ramiev u punom smislu rijei kritiki tekst Tri generacije knjievnika Muslimana (1937), taj, naime, svojevrsni manifest bonjakog krila socijalne literature (usp. Durakovi 2003a:5253), objavljen u asopisu Putokaz, to su ga inae u vremenu 1937. do 1939. godine, kao list za drutvena i knjievna pitanja bonjakih autora lijeve orijentacije, u Zagrebu pokrenuli i ureivali Kiki, Kulenovi i Safet Krupi (19111942). Eksplozija u razvoju bonjake knjievnosti koju je izazvala pojava socijalne literature gotovo da je zanemariva u poreenju s onom to e se desiti s javljanjem knjievnosti NOB-a, iji e se eksplozivni prevrat odnositi ne samo na cjelokupnu prijeratnu knjievnu tradiciju ve s obzirom na

Novija bonjaka knjievnost... 121

radikalnost novine koju i u stvarnost i u knjievnost donosi Rat i Revolucija ak i na knjievnu praksu pokreta socijalne literature, to i u bonjakoj knjievnosti, kao i u irim bosanskohercegovakim te onovremenim jugoslavenskim knjievnim okvirima znai i niz eksplozija u pojedinanim autorskim opusima, kad ne samo prijeratni socijalni pisac ve, nerijetko, i avangardni autor postaje revolucionar i ratnik, sve to u onom velikom historijskom zbivanju kad nije bilo mesta za razgranata pesnika traganja i za uopteno i uoptavajue hvatanje jednog od moguih odreenja postojanja, a kad inspiracija se nije traila na svim prostorima knjievne rei i apstraktno shvaene ljudskosti, ve se polazilo od neposrednog dogaanja, od onih manifestacija ivota koje su tad najreitije ispisivale putanju sudbine naroda i pojedinca, pri emu pisci nisu ili od knjievnosti ka ivotu ve se deavalo obrnuto: sama stvarnost je upuivala na odreene knjievne oblike i postupke, a knjievna re, u stvari, nije bila ni sredstvo ni svrha za sebe, ve je postala otvoreni prostor na kojem se, kao i na drugim prostorima postojanja, odvija borba za ovekovo dostojanstvo i slobodu (ori 1980:8). Suoena s ovakvom, krajnje tuom semiotikom kako izvanknjievne zbilje, tako i nove, revolucionarne Ideje, i bonjaka knjievnost eksplozivno se preobraava u naroiti pjesniki dug47, tim prije to knjievna praksa NOB-a ne koincidira vie s drugim knjievnim opcijama, kako je to, naime, bio sluaj u odnosu socijalne literature i knjievnosti politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, pa je najvjerovatnije vie nego igdje bilo u njezinoj povijesti, bilo u povijesti knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice uope upravo ovdje stvarnost do krajnjih granica dominantna i kao modelativni poticaj i kao akcijski izazov, a dvostruka mimeza i duniko sjeanje postaju neka od fundamentalnih odreenja cjelokupnog knjievnog rada i angamana, koji se iznova ubrzano kanonizira u pravcu potpuno novog, dominantno
47

Pesnie, zna li svoj dug? / Zar uti u ovaj as? / Zato se krije u muk? / Pesmu daj za ns! / Pesmu, dananjim nadahnutu dobom: / slono emo je prihvatit za tobom poetni su stihovi glasovite pjesme Pjesnie, zna li svoj dug? slovenakog pjesnika Otona upania iz 1941. godine, i upravo oni gotovo kao osoben knjievni manifest jugoslavenske Revolucije moda i najeksplicitnije u cjelokupnoj jugoslavenskoj knjievnosti NOB-a izraavaju ono to je novo knjievno stanje i nova kulturalna svijest, a kad Pjesnik obeava: Znam, o znam svoj dug, / U grudima me pee. / im glas mi potee / zaurlau ko vuk, / etvoronoke stau vrh planina, / i zareau sred peina, da bi na kraju cjelokupnoj Revoluciji proroki pripisao i naroiti povijesni smisao svenarodnog ustanka i narodne pravice: Na okup, rode moj! / Na staru pravdu podsetimo, / da zimu ovu prebrodimo. // Prolea e opet cvati, / zore e opet sjati / a gladni vuji opor / lovaka grla e klati. / Preleti Savu, preplivaj Dravu / zub za zub i glava za glavu. (upani 1980:3334)

122 Sanjin Kodri

humanistiko-internacionalistikog i, prije svega, bratstvujueg pripovijedanja nacije, pri emu, kao temeljni kodificirajui faktor, narodna sudbina postaje onaj konani imenitelj na koji se svodi sve to ovek ini, dok u ovdje najradikalnije izraenom kulturalnom binarizmu ono to je nesvodljivo na nju ostaje po strani, kao nebitno, prolazno i nepriznato i odvija se izvan osnovnog toka ivota (ori 1980:9). Kolektivni i ideoloki memorijski format ovdje otud u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni filteri razumijevanja svijeta i ivota, koji, ak i onda kad je rije o aktuelnoj stvarnosti, artikulira se ba kao istinska pria o prolosti u perspektivi povijesti i povijesnog zbivanja, a temeljna memorijska figura jeste naravno figura rata, ratnika i povratnika iz rata, ponekad u inovima suprotstavljanja vremena mira i rata, vremena ivljenja i umiranja antitetiki tek dovedena u vezu s figurom doma, porodice i porodinih vrijednosti, ali uvijek bitno drugaija u poreenju s onom koja se u bonjakoj knjievnosti zaela krajem 19. i poetkom 20. st., pri emu se ovdje do samog maksimuma ostvarilo ono kad se punoa ivota konkretizuje na liniji kolektivne egzistencije: pojedinana egzistencija je autentina onoliko koliko je pretoena u kolektivnu, a individualne identifikacije s kolektivitetom idu dotle da skoro na mitski nain supstituie se vlastiti ivot, koji se rtvuje, sa sudbinom naroda koja tako postaje prostor vie, neprolazne egzistencije, pa se tumaenje ivota odvija prema arhetipskim obrascima, s jasnom predstavom o onom ta neiji ivot ili postupak znai za konaan ishod borbe koja se vodi na planu kolektivnog postojanja (ori 1980:9). U takvoj situaciji, u cjelokupnoj jugoslavenskoj knjievnosti NOBa, pa tako i u bonjakoj knjievnosti ovog usmjerenja, reprezentacija zbilje temelji se i na radikalnom preoblikovanju vrlo razliitih oblika svijesti, i kree se poev od mita pa sve do samo na prvi pogled paradoksalno religije, ije e teleoloke strukture poprimiti potpuno novi smisao u revolucionarnoj knjievnoj praksi, utoliko prije to ona ne predstavlja samo ono to su zaista probueni delovi naroda, narodna svest o sebi ve i ono to deluje na drutvenu svest ne samo snagom svedoenja o kolektivnom i pojedinanom podvinitvu, nego pre svega svojim projektima budunosti, a koja se u skladu s idejom o onom to je onaj neminovni, vizionarski duh revolucionara, graditelja novog sveta zvanino nastojala predstaviti ne u nekom uskom, pragmatinom, dogmatskom smislu, u shematskim vizijama politiki programirane sutranjice, nego u onom viem smislu nasluivanja i, to je naroito znaajno, u obogaivanju nove svesti na kojoj se grade dalje projekcije, kao to je svojevremeno govorio Lenjin (Stevanovi 1975:1718). Pritom, onda kad je rije o bonjakoj

Novija bonjaka knjievnost... 123

knjievnosti posebno, sve ovo, konano, znait e i takav viestruki i na najrazliitijim raznima ostvareni prodor stranog jezika koji e velikim dijelom dovesti u pitanje i barem oitost one osobene vrste dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma ove literature to ga M. Rizvi vezuje za ono to je pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, jer cjelokupna jugoslavenska knjievnost NOB-a u stanju je izgradnje potpuno nove kulturalne svijesti i potpunog novog kulturalnog pamenja, pa tako i u potrazi za novom tradicijskom osnovom, ak i na nain doslovnog, najeklatantnijeg izmiljanja tradicije, iji conditio sine qua non ne postaje prvenstveno u krvi stranog ratnog stradanja jo uvijek najee nedokuivi proletersko-partizanski realizam, a posebno ne tad krajnje apstraktni realizam bez granica, ve iskonska narodna snaga junoslavensko-balkanskog folklora, koji ne samo da se kao usmeno-narodna knjievnost NOB-a i sam obnavlja u godinama Drugog svjetskog rata (usp. npr. Dizdar 1958; Nazei 1949 i sl.) ve, takoer, izrasta u upravo organsku osnovu i najveeg dijela umjetnike knjievnosti kao takve, to, s jedne strane, predstavlja i in naroite (re)folklorizacije knjievnog diskurza, ali isto tako, s druge strane, i in njezine naroite kulturalne hibridizacije, i to ne samo u smislu ukidanja granica izmeu semiosfera kulture usmenosti i kulture pismenosti ve i u smislu brisanja linije na kojoj se zavrava forma prvog lica i izmeu etno-nacionalno razliitih tradicijskih tokova, pa se u knjievnoj praksi javlja naroita vrsta balkaniziranog folklorno-tradicijskog sinkretizma, s teitima ili ravnomjerno raspo reenim u pojedinane junoslavenske etno-nacionalne semiosfere ili to je u praksi najvjerovatnije ei sluaj u epsko-herojskom i uope folklornom diskurzu semiosfere dominantnog, dravotvornog, u tadanjem kontekstu uglavnom srpskog naroda. Ovakvo to svjedoi i knjievna praksa inae iz razliitih razloga vrlo oskudnog narataja bonjakih autora knjievnosti NOB-a, u kojoj se uz zjapea mjesta muki ubijenih partizana H. Kikia (ubijen u etnikoj zasjedi kod sela aavica, u blizini Mrkonjia) i Z. Dizdarevia (ubijen u ustakom logoru u Jasenovcu) naroito izdvaja S. Kulenovi, ije je ratno knjievno djelo, inae jedinstveno u veoma razliitim, bosanskohercegovakim, srpskohrvatskim, jugoslavenskim, pa i univerzalnim okvirima, i takvo da naa je Revolucija u njemu i kroz njeg sudbonosno pjesniki i istorijski progovorila, a revolucionarna se heroika tu cjelovitije no igdje pjesniki utjelovila, izravno u samoj borbi, u njenoj ii tragike i ivotnog otpora, u jedinstvu

124 Sanjin Kodri

pjesnika i borca, poezije i naroda (Begi 1987d:549), pri emu upravo u ovom smislu uz Pisma Jove Stanivuka (19421945) i evu (1943) posebno je indikativna autorova poema Stojanka majka Kneopoljka (1942), ta i dalje udesna pjesnika apoteoza slobode (Begi 1987d:550), koja e na krajnje egzemplaran nain sabrati sve ono to su opa obiljeja jugoslavenske knjievnosti NOB-a, ali i njezine manje ili vie prepoznatljive posebnosti u bonjakoj knjievnosti, gdje se, naime, ne deavaju samo sve one krupne ope promjene koje kljuno obiljeavaju ukupnu knjievnu praksu jugoslavenske Revolucije, ukljuujui i karakteristinu eksploziju i na pojedinanoj autorskoj razini, a koja kod Kulenovia dokida i naroitu miksturu elemenata najprije moderne, a potom i avangarde te socijalne literature iz njegova poetnikog pjesniko-proznog knjievnog djela. Jer, u Kulenovievoj proslavljenoj poemi to je i krik iz razrivene utrobe, ali i himna domovini, zemlji i vitalnim snagama ovjekovog postojanja, mjesto gdje je pjesniki govor zapravo i jedan otegnut jauk, urlik ovjeka iz mranog drijela udesa, vapaj za svjetlom i spokojem mira, ali i akt totalne pobune u odbrani samog ivota i ovjekovog biolokog prava na egzistenciju (Durakovi 1983:3637, 42), na posebno simptomatian nain dolazi i do (re)folklorizacije bonjakog knjievnog diskurza, ali i do vrlo radikalnog (iako ovaj put uglavnom pjesniki uspjelog) uskakanja u etno-nacionalno tuu semiotiku prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tubalice te u ukupno kulturalno pamenje srpske (ili: srpsko-crnogorske) preteno epske tradicije, to je slino znatno kasnijem autorovu eseju Moji susreti s Mauranievim epom (1963) nesumnjivo bio najubojitiji test ljudskosti i savjesti, dostojanstva i ovjenosti, na razini pjesnike umjetnosti (Begi 1987d:570), ali i in izrazito radikalnog destabiliziranja konektivnih struktura dotadanje bonjake knjievnosti, utoliko prije to uz ono to je Stojankin jak leksiko-ritamski udio narodnog elementa, bitno seljakog i deseterakog, a koji, naime, ovu poemu izdvaja ak i iz okvira svih knjievnih asocijacija od Blokove Dvanaestorice i Krleinih simfonija iz istog vremena do Jame I. Gorana Kovaia ona poiva i na moguim sjeanjima na narodne poeme Smrt majke Jugovia i Kosovka djevojka ili na, gledano iz perspektive dotadanje bonjake knjievnokulturalne tradicije, jednako inojezike jednovremene ratne i anonimne pokuaje oko istog motiva (Na Kordunu grob do groba, / trai majka sina svoga,), a pogotovo zato to i pored polazita iz kozarskog, narodskog i seljakog podnoja, Stojanka ide pravce u epske visine nacionalnog i istorijskog znaaja, sveanog tona i sudbinskog odreenja, svetkovine naroda, u blizinu uzvienog stila Gorskog vijenca, Smrti Smail-age engia i

Novija bonjaka knjievnost... 125

Krsta pri Savici (Begi 1987e:615), sve, dakle, redom tekstova bitno drugaijeg osjeanja svijeta i ivota i naroito povijesti (to inae nije do kraja sluaj u treoj autorovoj ratnoj poemi Na pravi put sam ti, majko, izio, koja, autorski preuena i posthumno objavljena tek 1981. godine [usp. Durakovi 1983:5673], nimalo sluajno slijedi sudbinu onog to ostaje po strani, kao nebitno, prolazno i nepriznato i odvija se izvan osnovnog toka ivota). Istina, na ovaj nain Kulenovieva Stojanka majka Kneopoljka je i plodotvorno sjedinila u sebi dostignua suvremenog poetskog izraza sa viestoljetnom tradicijom usmenog narodnog stvaralatva, preobraavajui tom sintezom i jedno i drugo u osoben poetski govor u kojem je, kontrastiranjem ekstatinih vizija ivotnog obilja u punoi ovjekovog svijeta, iskustva i doivljaja i [] pustih pejzaa mineralnog besmisla lienog antropoloke svrhe postojanja, Kulenovi [] Stojankin lini bol univerzalizirao, pri emu je inae slina situacija i u evi, gdje se, kao i u Goranovoj Jami , susreemo sa snom i prisjeanjem na malu sreu i toplinu svakodnevnog ivota u miru, ali dok je kod Kovaia taj motiv razvijen tek u nekoliko strofa i nema zasebnu, nego od cjeline poeme uvjetovanu funkciju, kod Kulenovia je on zapremio i ispunio itavu poemu (Durakovi 1983:42, 50, 7475). Pa ipak, kako to dobrim dijelom mogu pokazati i Kulenovieva Pisma Jove Stanivuka, u eksplozijom temeljito uzdrmanoj bonjakoj knjievnosti NOB-a posebno je evidentan, uz ostale, upravo problem tradicije, to e naroito doi do izraaja u knjievnoj praksi socrealizma, gdje e ono to je autentinost i nepatvoreni humanizam knjievnosti ratnog stradanja negdje na postepeni nain linearnosti, a negdje i novim eksplozivnim kulturalnim kretanjem, prijei u sad do kraja izvana propisanu tuu semiotiku socrealistike partijnosti, odgojnosti, narodnosti i tipinosti knjievnog artefakta (usp. npr. Mataga 1987:139). Ono to je bonjaka knjievnost (kao, naravno, i svaka druga junoslavenska nacionalna literatura) tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih struktura, odnosno kao svoju unutranju povijest i kulturalnu gramatiku, ovdje je jo vie negoli u sluaju knjievnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njezine semiosfere, te otud nema vie nekadanju snagu mehanizma kulturalne reprodukcije, pa osnovni generator smisla sad sasvim oito i iskljuivo postaje marksistiko-socijalistika Ideologija48, koja e tek
48

Primjer nimalo prikrivenih instrukcija ove vrste moe se nai i u, recimo, Uvodnoj rijei za prvi broj Brazde, tipinog socrealistikog asopisa za knjievnost i umjetnost (pokrenut u Sarajevu 15. 1. 1948.), gdje e rijeima Slavka Mianovia, jednog od njezinih najagilnijih saradnika, biti, izmeu ostalog, naznaeni i kljuni a radikalni zadaci te ciljevi

126 Sanjin Kodri

primjera radi knjievni diskurz toliko sputati da e se u prvom broju sarajevske socrealistike Brazde (1948), asopisu koji je najpotpunije reprezentirao tadanji stadij knjievnosti u Bosni i Hercegovini i njene kritike i teoretske misli (Martinovi 1984/85:447), nekad nemirni avangardist, a kasnije nepatvoreni esteta Ivo Andri reprezentativno javiti u osnovi vrlo nakaradnim tekstom ideolokog kompromisa kakva je pripovijetka o historijskim podvizima elektrifikacije bosanskog bespua Elektrobih (1948), dok se ostatak onovremene i jugoslavenske i bosanskohercegovake, pa tako i (i dalje oskudne) bonjake knjievne produkcije jednako jalovo iscrpljuje u najee semifikcionalnom i nefikcionalnom diskurzu dokumentaristike literature i njezinoj potrebi za literarnim svjedoenjem, opomenom te prije svega sjeanjem i pamenjem revolucionarne slave, kako je to, uostalom, sluaj i kod samog Mee Selimovia (19101982), koji upravo u socrealistikom trenutku u bonjakoj knjievnosti zapoinje svoj knjievni rad, i to za ono vrijeme sasvim tipinim tekstovima poput pripovijetki sabranih u zbirci Prva eta (1950), koja u naelu niim ni izbliza nije mogla najaviti ovog kasnije jednog od kljunih autora ne samo bonjake ve i sveukupne bosansko hercegovake knjievnosti i knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, pa i ire, to i samo moe posvjedoiti literarno stanje vremena jugoslavenskog dravnog socijalizma. U ovakvim, za svaki ozbiljan vid artistike prakse krajnje destimulirajuim knjievno-kulturalnim okolnostima,49 ratni dnevnici i mekoji stoje ne samo pred netom osnovanom Brazdom ve i pred ukupnom knjievnom praksom u onovremenom bosanskohercegovakom i junoslavenskom kontekstu uope: U naoj narodnoj republici knjievni asopis ima pred sobom itav niz zadataka. Moda nigdje kao kod nas nije potrebno da se organizovano, brzo i efikasno radi na optem kulturnom uzdizanju naroda. Mi moramo da likvidiramo nebrojeno predrasuda koje ive u glavama naih ljudi, koje su tu jo uvrijeene i smetaju potpunom osloboenju naeg ovjeka. Istorija zemlje ostavila nam je u naslijee tragove tuinske vladavine, tragove eksploatatorskih nenarodnih reima kojima nije bilo imalo stalo do toga da uine ma ta na zbliavanju naroda Bosne i Hercegovine koji su vijekovima bili zavaani, hukani jedan protiv drugog i drani u tami najcrnjeg neznanja i kulturne zaostalosti. Ti tragovi moraju biti to prije zbrisani i uniteni. [] Osim toga, na knjievni asopis treba da njeguje i razvija kritiku koja je ist vazduh bez koga nema pravog razvitka knjievnosti i umjetnosti. [] Zato je potrebno da se ve sada i ba sada razvije naa umjetnika kritika koja e pomoi naoj javnosti da pravilo ocjenjuje napore naih umjetnika, a umjetnicima da se oslobode greaka, nepravilnih koncepcija i lutanja. (Mianovi 1948:34) 49 Ovakve prilike, meutim, ne iskljuuju povlateni kulturalno-drutveni poloaj literarnog diskurza, ve ga, naprotiv, hipertrofiraju i ine do kraja ogoljenim: Realizirajui [] jedno od osnovnih naela poetike socijalistikog realizma, knjievnost, meutim, nije samo ostvarivala svoj drutveni zadatak [], ve se, socioloki promatrano, i sama

Novija bonjaka knjievnost... 127

moarska knjievnost najee su forme literarnog ispoljava nja, to, naravno, nije sluajnost: dnevnik je kao literarna vrsta omoguavao najvii stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja stvarnosti, a tek prohujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije upravo su zahtijevali svjedoenje o veliini tih zbivanja, zbog ega u knjievnoj praksi i bonjakog socrealizma osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost, tj. podudaranje sadraja u dnevniku sa sadrajima iz neposredne stvarnosti, a estetski zahtjevi su bili svedeni na stilizaciju zanimljivo ispripovijedane fabule (Durakovi 1998a:531). Upravo ovakvo to bit e sluaj i u neposredno poratnom knjievnom djelu Dervia Suia (19251990), vjerovatno najkarakteristinijeg predstavnika socrealizma u bonjakoj knjievnosti u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, koji u knjievnost ulazi jo tipinije negoli Selimovi partizanskim dnevnikom S proleterima (1950), koji se od djela sline prirode niim posebno ne izdvaja, mada se ve tu osjea izgraena narativna fraza, nauena u koli nae dugotrajne realistike pripovjedake tradicije (Durakovi 1998a:531532), ba kao to je ovdje vie negoli u ukupnoj knjievnosti NOB-a evidentno i potiskivanje onog to je pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, temat sko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, tim prije to na ovom mjestu izostaje i ona ma koliko u pojedinoj nacionalnoj tradiciji izvorno manje ili vie strana ipak nepatvorena i potencijalno umjetniki produktivna organska snaga ireg balkanskog folklora, a afektivna autentinost, koja inae sjeajnim anrovima osigurava njihovu emocionalnu vjerodostojnost (usp. Assmann, A. 2005), zaguuje se obavezom potivanja ideoloki prihvatljive faktografske vjerodostojnosti. Pogubnost ove ideoloke, do krajnjih granica artificijelne tue semiotike vie od dnevnika S proleterima u Suievu djelu to neposredno nakon Drugog svjetskog rata nastaje osnovom slijepog slijeenja poetike i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit e i druga autorova dva teksta cjelovito ostvarena u okvirima ovog knjievnog pravca pripovijest Jabuani (1950) i kratki roman Mome iz Vrgorca (1953), gdje se Sui sasvim u skladu sa socrealistikom formulom stavlja u propisanu ulogu ininjera ljudskih dua, pa tako u oba sluaja konstruira doslovno pounu priu o ma koliko izazovnom i tekom, nekad i
nala u posebnoj i povlatenoj poziciji, to je bila posljedica oevidnog precjenjivanja njene drutvene uloge i stvarnih mogunosti. Kao inenjer dua knjievnik se, htio to ili ne, u izvjesnom smislu i sam naao u poloaju koji vlastitim djelom, odriui se prava na individualnost, treba da izraava interese drutva, iz ega su proizlazila sva priznanja i povlastice to ih je uivao, ali i njegove obaveze. (Martinovi 1984/85:449)

128 Sanjin Kodri

krajnje mukotrpnom, ali ipak uvijek sutinski vanom i, otud, neizbjenom i nunom historijskom putu socijalistike emancipacije ovjeka, pri emu se ova vrsta borbe ne vodi vie na bojnom polju, prsa u prsa s uvijek lahko uoljivim neprijateljem, ve u onom to je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja i, jo vie, u glavama ljudi, gdje najei neprijatelj jeste stara, reakcionarna svijest i nemogunost konanog i sigurnog opredjeljenja za socijalistiki put progresa, ime se prolost, sadanjost i budunost uvezuju u naroitu vrstu povijesnoteleolokog kontinuuma, ija pozornica jeste, prije svega, jugoslavensko selo i njegovi problemi kolektivizacije i uope socijalistikog preobraaja u novom, socijalistikom drutvenom poretku. Pritom, kao i dnevnik S proleterima, i Jabuani i Mome iz Vrgorca u cijelosti se zasnivaju na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, s tim da Suiev pristup ovoj figuri na ovim mjestima poiva na, istina, vrlo uprotenom i za ono vrijeme sasvim tipinom, ali ipak upravo zato i dalje zanimljivom ideolokom refiguriranju postojeih memorijskih sadraja, kad se u naroitoj ideolokoj konstrukciji nedavni rat razumijeva kao samo prividno zavren, dok se ratnik borac i revolucionar mora iznova dokazati i pokazati i u miru, a njegova mirnodopska borba mora biti primjer za druge, okovima prolosti jo uvijek svezane sumnjivce, kojima Sui na ovaj nain daje i priliku, ali i uputu za njihov izlazak na pravi put. I ovdje je, otud, jednako kao i u ukupnosti onovremene jugoslavenske knjievne prakse i njezina teksta kulture50, prisutna tipina ideoloki iskljuiva, crno-bijela tehnika u izgradnji cjeline literarnog univerzuma, s iako izrazito
Na ovom mjestu ne ini se suvinim napomenuti i to da u ovom trenutku (slino situaciji zavrijeme austrougarske vladavine u BiH), a s obzirom na znaaj teatarske pozornice kao politike govornice, najednom se budi dotad a kod nas posebno zamrla dramska knjievna praksa i pozorini ivot, pa, kako to pokazuju viestruko dragocjena istraivanja Josipa Leia (1991b:539), na scenu stupa itav niz tad mahom mlaih dramsko-teatarskih autora, od kojih su neki svoj pozorini rad zapoeli jo na ratnoj partizanskoj pozornici. Uz S. Kulenovia, koji se tad, kao partizanski oficir i aktuelni direktor sarajevskog Pozorita Narodne Republike Bosne i Hercegovine (19451947), javlja knjievnopropagandnom komikom jednoinkom A ta sad? (1945) svojevrsnim patriotskim agitatorskim prilogom uspjehu prvih poratnih jugoslavenskih izbora (11. 9. 1945.), a koji je inae praizveden u ovoj teatarskoj kui u okviru predizborne pozorine veeri 8. 9. 1945. godine, meu dramskim piscima i piscima za teatar ovog vremena jesu i: Emil Petrovi (I Milo ide na izbore, 1946), Drago Vuini, Ismet Mujezinovi i Duan Blagojevi (Kafanski stratezi, 1948), Branko opi (Major Bauk, 1950), Hamza Humo (Tri svijeta, 1951), Vladimir erkez (pijuni, 1952), Drago Maar (U zavjetrini, 1953, Bura pred zoru, 1956), Rasim Filipovi (Neumoljive strasti, 1956) i dr. Pritom, izgleda da e, uz knjievnost kao vjerovatno najdominantniji kulturalni diskurz, upravo teatar u ovom trenutku biti i jo neko vrijeme ostati bastionom napredne misli jugoslavenskog dravnog socijalizma, ba onako kako
50

Novija bonjaka knjievnost... 129

plonim ipak vrlo jasno oblikovanim protagonistima i antagonistima, koji kako je bilo tad uobiajeno pripadaju sueljenim klasama i djeluju s klasnih pozicija, pri emu i Suievo djelo do kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radnitvo, kojemu pomau uglavnom omladina i siromano seljatvo te poneki napredni intelektualac i umjetnik, a na negativnoj strani udruili su se trgovci, kulaci, malograani, sveenici i redovnici, odnaroeni intelektualci, predratni dravni inovnici, vojnici, policajci i drugi potpornji predratnog i endehazijskog reima, pa je i kod Suia u pojedinanim sukobima sad u osnovi vjeita marksistika povijesna napetost, zbog ega se protagonist i antagonist moraju obraunati jer je to povijesna nunost (Senker 2001:15), tim prije to kako e to kasnije, u svojoj komediji Baja i drugovi (1971), ovaj autor (moda i autoironijski?) primijetiti svako umjetniko djelo je revolucija ili kontrarevolucija (usp. Lei, J. 1991b:5). Zato, upravo izrazito deskriptivan pripovjedaki postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, vrsta fabulativna osnovica zasnovana na hronolokoj kompozicionoj shemi, potisnuta individualnost linosti i odsustvo dubljih psiholokih zahvata u karakterizaciji linosti, a naglaen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta kojim su ostvarena ova Suieva djela (Durakovi 1998a:532), zbog ega, u uvjetima krajnje izrazite dominacije kolektivnog i ideolokog memorijskog formata, na ovom mjestu i nije mogla doi do izraaja ona za bonjaku knjievnost karakteristina vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma koji istie M. Rizvi, pa je i Sui u neprilici da, u potrazi za izgubljenom tradicijskom osnovom, nastavlja tradiciju seoske pripovijetke i romana (Durakovi 1998a:532), ime se bonjaka knjievnost manje ili vie oito opet vraa onom to Rizvi razumijeva pod pojmom sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, a to, meutim, za razliku od preporodnog doba u ovoj literaturi, nee znaiti onu eksploziju koja je produktivno omoguila cjelokupnu noviju bonjaku knjievnu povijest, ve e tragom novih centripetalnih silnica, koje se u ovom kontekstu nameu poev od knjievnosti pokreta socijalne literature pa nadalje uvijek i nuno predstavljati in ne samo inhibiranja ve i retrogradnog destruiranja itavog niza razvojnih potencijala koji su se u meuvremenu upisali meu konektivne strukture bonjake knjievnosti, odnosno u sistem njezine kulturalne gramatike i njezinu unutranju povijest. Upravo zato, i pored brojnih
je i tokom austrougarskog doba pozorini ivot bio jedan od vanih instrumenata emancipacije, modernizacije i evropeizacije cjelokupne ovdanje kulture.

130 Sanjin Kodri

slinosti koje cjelokupna bonjaka knjievnost lijeve orijentacije ostvaruje prema knjievnosti bilo folklornog romantizma, bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i poetka 20. st., ni bonjaka knjievna praksa socrealizma, ba kao ni socijalna literatura i knjievnost NOB-a, ni u kojem sluaju nisu nastavak tendencija preuzetih iz dotadanje bonjake knjievne povijesti, ve, naprotiv, njihova radikalna negacija, koja upravo zbog ove svoje radikalnosti tenje ka novoj literaturi i uope novom knjievno-kulturalnom sistemu, pa tako i novom kulturalnom pamenju samo u nekim, opim tipoloko-modelativnim elementima natpoetiki i transtemporalno korespondira s onim to joj tradicijski prethodi, dok u svakom drugom smislu predstavlja eksplozivnu novost i tui jezik u bonjakoj knjievnoj povijesti, ime se barem jednim dijelom moe objasniti i oskudnost bonjake knjievne produkcije unutar onog to je nekadanja jugoslavenska knjievna ljevica. Ovakvo to odnosi se i na narodnjaki karakter folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bonjakoj preporodnoj knjievnosti, na jednoj strani, i knjievnog rada pokreta socijalne literature te knjievnosti NOB-a i socrealizma u bonjakom okviru, na drugoj strani, koji iako dijele kulturalnu strategiju knjievnosti iz naroda i za narod na dva potpuno razliita, oprena naina ostvaruju svoja pripovijedanja nacije, pri emu svoje nacionalne imaginacije utemeljuju i na sasvim suprotnim tradicijskim polazitima, ije se razlikovanje na kraju manifestira i kao upravo kanonska iskljuivost. Ova osobena vrsta autoregulativnog izolacionizma bila je mogua utoliko prije to pogotovo bonjaka knjievnost NOB-a i socrealizma, unekoliko slino knjievnosti bonjakog preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, nastaje i bez mogunosti razvoja u odnosima naporednosti s drugim knjievno-kul turalnim opcijama, pa je zato njihovo daljnje povijesno kretanje moralo biti vrlo teko i muno, a katkad i opasno, kako to primjera radi pokazuje upravo skandalozni sluaj pokuaja teatarske izvedbe Kulenovieve Djelidbe (1947), iji je prerani linearni pristup pomjeranju unutar kulturalnog pamenja jugoslavenskog socrealizma ve u startu bio osuen na propast, jer nova knjievno-kulturalna promjena i ovdje je morala zapoeti novom eksplozijom, koju je ova u naroitim prilikama jugoslavenskog dravnog socijalizma sporna autorova komedija tek naznaila u trenutku kad biva zabranjena i uklonjena s pozorinog repertoara (usp. Kodri 2006, 2007), dok je ona sama bila mogua tek u bitno drugaijim i, prvenstveno, liberalnijim okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti kako bonjake knjievnosti, tako i knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice.

Novija bonjaka knjievnost... 131

II.2.2. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel


(Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam, neoizmi i poetike alijanse meuratnog doba; poratni predmodernizam) Svojevrsna kriza tradicije i manje-vie radikalni pokuaji njezina redefiniranja ili ak dokidanja, to, dakle, najveim dijelom karakterizira situaciju bonjake knjievnosti unutar kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, na bitno drugaiji nain odredit e ono to se deava u okvirima hronoloki narednog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti, s tom dodatnom kljunom razlikom da se unutar ovog okvira zrcali, pak, trenutak sasvim oitog ideolokog rastereivanja i liberaliziranja knjievno-kulturalnog diskurza, s razliitim prijelaznim i, nerijetko, istinski liminalno-hibridnim pojavama u domenu kulturalne memorije, ukljuujui istovremeno supostojanje i ideoloki rigidnih pragmatinih zadaa koje sredite Moi, pod imenom narodnopreporoditeljske ili partijske savjesti i drutvene korisnosti, stavlja pred knjievni rad, na jednoj strani, ali i esto krajnje iznenaujue slobodoumnih istupa ili manje-vie subverzivnih i uope bitno drugaijih knjievno-kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, sve to katkad ak u jednom te istom knjievnom tekstu, to je, naime, situacija koja se kao gotovo potpuno zaokrueno pravilo prati u stilskim grupama ili knjievnim pravcima koji konstituiraju ovaj kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti, a to su najprije preporodni modernizam s poetka 20. st. i postpreporodni tradicionalizam izmeu dvaju svjetskih ratova, a potom i avangardizam te, posebno, razliiti neoizmi i poetike alijanse tokom meuratnog doba, kao i, konano, predmodernizam iz vremena to e ga odrediti in dokidanja projekta jugoslavenskog socrealizma u godinama jo uvijek neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj kulturalnomemorijski makromodel stoga je distinktivno obiljeen izmeu ostalog i razliitim hibridnim oblicima memorijskih formata, gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i ideolokog sad u veini sluajeva javljaju i sve vidljiviji i sve znaajniji elementi individualnog, pa ak i kulturalnog memorijskog filtera, pri emu je knjievna praksa ovog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti u drastino uveanom kapacitetu otvorena ka ispitivanju kulturalno

132 Sanjin Kodri

novog, ali ne vie na nain kako je to bio sluaj u prethodnoj knjievnokulturalnoj situaciji ve na nain literarno-kulturalnog traenja i, nerijetko, vrlo slobodnog literarno-kulturalnog eksperimenta, kad se tue i strano sa znatno manje grevitosti nego u prethodnom sluaju i, u skladu s ovim, s mnogo vie kreativne inovativnosti nastoji propitati i konano prihvatiti kao svoje i vlastito, to je naroita situacija postepenog probijanja knji evnih i kulturalnih granica i pokuaj proboja ne samo u prostor knjievno-kulturalne slobode nego i u stanje knjievno-kulturalne prirodnosti, a zapravo u takav poredak koji e biti lien artificijelnosti na razliite naine nametnutih ili prinudno uvedenih novih knjievnih i kulturalnih normi i rjeenja. Zato je politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj okvir unutar kojeg se u bonjakoj knjievnosti bitno mijenja, pogotovo u nekim sluajevima, i ono to je ovdanji smisao za historiju, ba kao i okrenutost tradiciji koja obiljeava bonjaku knjiev nost, pri emu se uz postojee kulturalnomemorijske sadraje javljaju i oni novi, ukljuujui i pojavljivanje novih ili dodatno razvijanje ve postojeih memorijskih figura, ali i sve izraenije i sve znaajnije pojave knjievnog samopamenja na nain intertekstualne mnemonike, s im se u vezi oituju i brojne primarno imanentno knjievne promjene i inovacije. U tom smislu, iako i sam pripada preteno vruoj kulturi sjeanja (mada znatno manje negoli je to sluaj u prethodnoj situaciji), politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti obiljeen je i onim to je stanje u kojem manje-vie ravnopravno, a posebno bez radikalno izraene meusobno napetosti i neprijateljstva, supostoje esto i bitno razliite tradicijske struje, pa ovdje za razliku od kanonske kulture i njezine kodificirajue centripetalnosti memorijski sadraj na svim razinama i u svim aspektima znatno i sasvim vidno slobodnije tee (usp. Assmann, J. 2005:20), zbog ega su i pored nespornih te nerijetko i sasvim evidentnih relikta iz kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela centrifugalni procesi ovdje znatno oitiji, to podrazumijeva i situaciju ukidanja nekadanje monokulturalnosti i posebne vrste knjievno-kulturalnog autoizolacionizma to su karakterizirali prethodni okvir, zahvaljujui emu politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti kljuno je odreen i izrazitou sad znatno slobodnijih i esto posebno potenciranih razliitih stanja kulturalne dinamike i raznolikih kulturalnih razmjena kako na dijahronijskoj, tako i na sinhronij skoj razini, a to u konanici podrazumijeva i uveliko prisutno stanje slobodno kreirane i nekontrolirane kulturalne interakcije. Istina, i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti

Novija bonjaka knjievnost... 133

bonjake knjievnosti obiljeavaju sloene promjene njezine semiosfere prouzrokovane upadima onog to je tua semiotika, tavie ovakvo to i ovdje je posebno i presudno izraeno, kako to uz kontinuiranje elemenata jezika preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma pokazuje uostalom i pojava jezika evropske moderne u preporodnom modernizmu poetkom 20. st., odnosno pojava jezika evropske avangarde u meuratnom avangardizmu i s njim povezanim neoizmima te razliitim poetikim alijansama ili, pak, pojava jezika evropskog modernistikog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim nastojanjima dokidanja dotad dominantnog socrealistikog knjievno-kulturalnog prosedea, s tim da prisustvo tue semiotike ovdje vie nije ono to je preteno motivirano situacijom izvan knjievnosti i kulture te ne predstavlja vie upadljivo vanjski historijski, drutveno-politiki ili ideoloki namet, ve je stvar sad gotovo organske ukljuenosti i bonjake knjievnosti i kulture u ira knjievno-kulturalna kretanja, zahvaljujui emu ovdje vie ne dolazi do onog nekadanjeg radikalnog ugroavanja, a pogotovo ne do ukidanja prethodno postojeih granica semiotikog prostora ove literature, niti je vie strani jezik njezin generator tekstova, pa je u sreditu semiosfere bonjake knjievnosti iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela sve vie ono to predstavljaju njezine konektivne strukture i uope kljuni elementi njezine unutranje povijesti ili, pak, ono to su novine vie ili manje uspjeno dovedene u stanje saobraznosti s onim to je njezina kulturalna gramatika, to sve zajedno inojezike uplive ovaj put ini ne vie inhibirajuom silom i retrogradnim faktorom ve, sasvim naprotiv, vrlo produktivnim poticajem za aktuelni te kasniji razvoj novije bonjake knjievnosti i, otud, nemjerljivo vanom i dalekosenom osnovom za ono to je njezino savremeno stanje. U takvoj situaciji, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti kljuno obiljeava i upravo ona situacija tek u naznaci primjetna i kod Baagieve pjesnike zbirke Misli i uvstva, kad importirani tekstovi i svoja kultura uzajamno se pregrupiraju a sve vie novo se tumai kao da organski potjee od starog, koje se na taj nain rehabilitira, odnosno tenja da se prekinuti put obnovi, trae se korijeni, a potom, tragom ideje organskog razvoja, i tenja da se neki vii sadraj usvojenog pogleda na svijet odvoji od konkretne nacionalne kulture u ijim tekstovima je bio importiran, pri emu upravo ovdje u bonjakoj knjievnosti i kulturi vjerovatno po prvi put stvara se miljenje da su tamo te ideje realizirane u neistinitom mutnom i izoblienom obliku, a da se upravo ovdje, u krilu kulture koja ih

134 Sanjin Kodri

je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, prirodnoj sredini, to je proces u kojem u bonjakoj knjievnosti i kulturi sad napokon, iako jo uvijek samo u najsretnijim sluajevima, tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuenosti i burno poinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prolosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetrinih transformacija ve potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model, pa upravo sad u svojim najsvjetlijim trenucima bonjaka knjievnost i njezina kultura-primalac u iji prostor se premjestio zajedniki centar semiosfere prelazi u poziciju kulture-odailjaa, zbog ega, najzad, bonjaka knjievna praksa iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela nerijetko i sama postaje izvor bujice tekstova koji se usmjeravaju u druga, s njene pozicije periferna, podruja semiosfere. Zato je, konano, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti razvoja novije bonjake knjievnosti i onaj okvir u kojem ova literatura vrlo ubrzano i, esto, na nain vremenske naporednosti ili vrlo intenzivne konsekutivnosti naputa svoje nekadanje kolonijalno stanje, pa upravo ovdje bonjaka knjievnost sasvim vidno poinje izlaziti iz svoje kolonijalne adoptivne faze te, najprije, iskuava ono to je njezina adaptivna faza, da bi, najee u kasnijim razvojnim etapama unutar ovog okvira, nerijetko dola ak i do adeptivne faze, s jedne strane, dok je isto tako, s druge strane, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj kontekst u bonjakoj knjievnosti u kojem se bonjaka knjievna praksa jednim znaajnim dijelom oslobaa (a pogotovo u pojedinanim, u ovom smislu najizraslijim sluajevima) i neka danje dominacije za tzv. male knjievnosti esto karakteristine obaveze pripovijedanja nacije i uea u izgradnji nacionalne izmiljene zajednice, to se, naravno, u pravilu ne deava na onaj nain i u onom kapacitetu kako e to biti sluaj kasnije u knjievnoj praksi postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, ali svakako znai zoran i vaan poetak konanog raskida s angairanjem knjievnog rada u funkciji bilo njegova nacionaliziranja na nain folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i poetka 20. st., bilo njegova internacionaliziranja na nain meuratne socijalne literature, knjievnosti NOB-a i poratnog socrealizma, iako razumije se ni linije kontinuiteta ove vrste u odnosu na ranije stilske grupe i knjievne pravce bonjake knjievnosti ovdje nisu u potpunosti strane. Sve ovo, naposljetku, rezultira isprva najee tek naslutljivim, a kasnije sve oitijim i izrazitijim stabiliziranjem sistema bonjake knjievnosti, pa zato povijesnorazvojni princip

Novija bonjaka knjievnost... 135

eksplozije ovdje je, istina, i dalje kao i u cjelini novije povijesti ove literature dominantan mehanizam njezina povijesnog kretanja, ali ne i jedini, jer se uz njega ovaj put javlja i princip postepene linearnosti, s tim da i on u pojedinim sluajevima zna izazvati eksplozivne uinke, koji se, otud, ovdje ne deavaju samo na dijahronijskoj ve i na sinhronijskoj osi, to politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti ini viestruko dinaminom pojavom, koja je u nekim aspektima katkad sloenija i od inae izrazito kompleksnog kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, utoliko prije to se politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti bonjake knjievnosti javlja i kao naroita spojnica izmeu dvaju potpuno meusobno iskljuujuih okvira njezina povijesnog razvoja, kakvi se, naime, onda kad su u meusobni odnos postavljeni, pokazuju kanonski i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel. U takvim prilikama, upravo u ovom, medijalnom natpoetikom i transtemporalnom okviru novije bonjake knjievne prakse po prvi put u njezinoj povijesti u gotovo punom, krajnje ostvarenom kapacitetu i na do kraja nesumnjiv, vie nego oit nain do izraaja dolazi ona jedna osobenost bonjake knjievnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko treeg, meuratnog razdoblja, sve do dananjih dana o kojoj govori M. Rizvi, tj. upravo pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocio nalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, pa se ovako to upravo ovdje po prvi put sasvim jasno prepoznaje kao naroita vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma bonjake knjievnosti, onog to se razlikuje od njezina sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prolosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, te evropskim knjievnostima u nae doba, s tim da i ono to je pojava sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama ovdje je, naravno, i dalje prisutno, ali, dakle, ne vie na onaj nain kako je to bio sluaj ranije, pri emu upravo knjievna praksa politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnoj prolosti omoguuje da se na nain povratne sprege i osobena vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma retroaktivno jasnije uoi i u stilskim grupama i knjievnim pravcima iz prethodnog okvira, ba i kao da se isti fenomen prospektivno nasluuje, a potom i stvarno detektira te cjelovito prati i u kasnijoj knjievnoj praksi, sve do recentnog knjievnog trenutka, ma koliko on bio otvoren i za bitno drugaije procese i

136 Sanjin Kodri

knjievno-kulturalne tendencije. Zbog svega ovog, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnosti i onaj je okvir u kojem knjievna praksa sve izrazitije razvija se iz sistemskih pretpostavki literature iji je ona sastavni dio, to ovdje znai i pojavu itavog niza linija intertekstualne knjievne mnemonike ili knjievnog samopamenja, ali i znatno manji upliv izvanknjievne zbilje u ono to je literarni univerzum pojedinanog knjievnog teksta, a zapravo umanjenje ranijeg, mahom povijesnog mimetikog diktata, koji iako ovdje uvijek i ne nestaje do kraja najee gubi nekadanju snagu gotovo iskljuivog modelativnog poticaja i akcijskog izazova, a to ne dovodi samo do dekanonizacije prethodno okotale knjievne prakse, ve i do ovaj put organskog sistematiziranja konektivnih struktura bonjake knjievnosti i njezine unutranje povijesti, kad vlastita kulturalna gramatika jeste ono to dominantno oblikuje identitete bonjake knjievnosti ovog vremena, u kojoj upravo sad do posebnog izraaja dolazi i snana poetizacija izvorno nepoetskih diskurza, pa e se u punom kapacitetu upravo u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti oformiti i primjera radi anr poetskog romana, koji e se odavde tradirati i dalje, postavi tako i jedno od bitnih odreenja bonjake knjievnosti 20. st. uope (usp. Hadizuki 2011). Zato su u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bonjake knjievnosti znatno manje dramatina bilo pitanja knjievne tradicije, bilo pitanja knjievne pripadnosti, koja i onda kad nisu zanemariva nisu ipak ni istaknuta u prvi plan, dok njihovo osnovno polje razumijevanja nije vie drutveno-politiki i ideoloki kontekst, ve ideja umjetnosti i umjetnike slobode, to sve zajedno, ali i dalje tek kao jedan dio najvanijih odreenja ovog natpoetikog i transtemporalnog okvira u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u prolosti bonjake knjievnosti ini mjestom ne toliko one vrste razlike koja e u ovoj literaturi postati pravilo tek u njezinoj narednoj povijesnorazvojnoj etapi, s dubljim ulaskom u 20. st., koliko mjestom izrazite unutranje raznorodnosti, viestrukosti i naporednosti, a to, pak, nije toliko stvar tek realizacije proklamiranih poetiko-programskih naela koliko (i) uinak naroite reklo bi se: tipino bosanskohercegovake knjievne situacije u poziciji izmeu, iji je znaaj i u tome to e umnogome iznai i nain amortiziranja tradicijskih problema te procesa esto i doslovnog izmiljanja tradicije koji su muili knjievnu praksu prethodnog, kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, s jedne strane, ba kao to e, s druge strane, u kulturalnomemorijskoj

Novija bonjaka knjievnost... 137

knjievnohistorijskoj perspektivi predstavljati i onaj okvir zahvaljujui kojem i brojni knjievni saputnici (kojima je inae tradicionalna historija knjievnosti esto i upravo zbog njihove situacije na mei ili zbog nerijetko i iz ovog proizalog epigonskog karaktera njihova djela vrlo teko mogla osigurati vaniji poloaj) postati znaajnija pojava, izmeu ostalog i zato to upravo u ovom kontekstu i njihov knjievni rad iako ne predstavlja za budunost i ukupni kvalitativni karakter jedne stilske cjeline ili jednog knjievnog pravca oito vrijednu knjievnu injenicu postaje organski vaan dio knjievnih zbivanja i kretanja ili uope knjievne zbilje jednog vremena, a katkad i vana pretho d nica onog to e uslijediti tek kasnije, bilo kao korak naprijed ve postojeim tragom i brojnih knjievnih saputnika, bilo kao njihovo manje ili vie radikalno odbacivanje i negacija. Ovu za njegovo ope odreenje presudnu izrazitu unutranju raznorodnost, vie strukost i naporednost knjievne prakse unutar politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnosti, jednako kao i njegovu poziciju izmeu, vrlo vjerno moe posvjedoiti ve hronoloki prvi knjievni pravac iz ovog okvira preporodni modernizam, pogotovo pjesniko djelo Muse azima atia (18781915), njegova najznaajnijeg predstavnika, a potom i djelo drugih autora iz ovog okvira, poput primjera radi takoer pjesnika Avde Karabegovia Hasanbegova (18781900) i Fadila Kurtagia (18891958) ili darovite, ali dugo vremena bezrazlono zanemarene prozaistice Nafije Sarajli (1893 1970), iji e se knjievni rad, bez obzira na to o kojem od ovih i njima slinih pojedinanih autora je rije, najee odvijati uporedo i s radom autora iz do me na folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i poetka 20. st., ali katkad i uporedo s nastupom posve novog, preteno avangardnog knjievnog narataja, ili barem neposredno prije njega, to, s sjedne strane, pokazuje i izrazitu sloenost te slojevitost preporodne knjievne prakse kao cjeline (koja se, dakle, sutinski razluuje u dva kulturalnomemorijska makromodela), dok isto tako, s druge strane, ve u startu ukazuje na naroitu, u odnosu na druge, njemu u knjievnosti s prijelaza dvaju stoljea prethodne knjievne pravce bitno drugaiju liminalno-hibridnu poziciju kako samog preporodnog modernizma, tako i uope politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnosti, ba kao to svjedoi i izrazitu zgusnutost razvoja novije bonjake knjievne prakse uope, zbog ega ni najmanje ne treba uditi njezina posebno u nekim sluajevima izrazita kompleksnost. Sve e se ovo, naravno, sabrati i u reprezentativnom sluaju M. . atia, s kojim je u vezi nima-

138 Sanjin Kodri

lo iznenaujue ovjek u nedoumici odakle bi i kako priao njegovu djelu i pojavi (Begi 1987f:196), pa je gotovo svaki ozbiljan govor o pjesnitvu ovog autora nimalo sluajno odreenim upadljivim raskrima ove ili one vrste, bez obzira na to da li je rije o atievoj razdjelnosti (Begi 1987f), njegovu poloaju izmeu erotike i mistike (Rizvi 1969) ili na razmeu epoha (Durakovi 1998b), odnosno izmeu knjievnog naslijea i duha moderne ili, sad sasvim eksplicitno, o njegovoj poetici liminalnosti (Kazaz 1997, 2008), kad kompozitnost je njegova jedina konanost (Begi 1987f:202), utoliko prije to, jai i senzibilniji od obaju Karabegovia, dublji i gipkiji u izrazu od ikia [Tode olak], sasvim tipino za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, Musa azim ati je s jedne strane nastavljao poetska iskustva prethodne generacije, ali je, s druge strane, produbljivao s Baagiem i Karabegoviem zapoeto otvaranje bonjake poezije prema duhovnom stvaralatvu ostalih junoslavenskih knjievnosti, pri emu dok Baagieva i Karabegovieva poezija to otvaranje iskazuje vie dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno, romantiarsko-patetinim oitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, kod atia je to bio proces pune stvaralake osmoze i oplemenjivanja, to je nuno moralo rezultirati i poetskim padovima i promaajima, ali i istinskim oploenjima dva (tri) u osnovi razliita doivljaja svijeta i dvije (tri) razliite kulturne i knjievne tradicije, zahvaljujui emu je upravo ovaj izraziti politradicijski pjesnik zapoeo onaj put evolutivnog preobraaja bonjake knjievnosti koji e kasnije omoguiti i Humu i Kulenovia i Dizdara, dakle jednu novu generaciju pjesnika u ijim pjesmama vie nee biti te unutarnje tenzije i grevitog napora da se uzajamno promu dotad razliiti oblici pjesnikog iskustva (Durakovi 2003a:4142).51 Zato je uprkos njegovoj jakoj a oitoj starinskoj, pozitivistikoj metodolokoj pozadini potpuno upravu i Abdurahman Nametak kad konstatira to da ako je ma ije literarno djelo odraz veoma kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je knjievnik proiziao, u kojoj je ivio i za koju je stvarao, onda je ati svakako ilustrativna pojava u naoj knjievnosti: nije bio svjedok zbivanja itavog jednog stoljea, ali u zbivanjima koja je doivio, vidio i uoio u bosanskohercegovakoj muslimanskoj sredini kojoj je i sam
51

Usp. i: Kao Akerc kod Slovenaca i Kranjevi kod Hrvata, tako je i ati kod bosanskohercegovakih Muslimana, u pjesnikom redoslijedu, bio moderni skretniar poezije, sabravi u sebi religioznu mitologiju svoga svijeta u njenom posljednjem moguem pjesnikom ovaploenju i otvarajui time, posredno, puteve meuratnim stilovima i pojavama H. Hume, H. Kikia pa ak i S. Kulenovia i Maka Dizdara. (Begi 1987f:205)

Novija bonjaka knjievnost... 139

pripadao, akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne jednog nego vie stoljea normalnog razvoja naroda koji su svoj historijski tok mogli normalno da proive52, a posebno je Nametak upravu onda kad istie to da je ati svojom ocjenom o turskom pjesniku Fazuliju time ujedno, vie nesvjesno nego svjesno, indicirao i put prilaenja i njegovoj vlastitoj poeziji i cjelokupnom njegovom knjievnom djelu, a kad kako veli ati naelo je, da pjesnikova djela moraju biti tako napisana, kako mogu sluiti kao ogledalo stoljea, u kojem je pjesnik pripadao i sviju dogaaja, koje je pjesnik vidio ili o njima uo, to kako to i Nametak zakljuuje u povodu, kako i sam kae, heterogenog atieva rada u sluaju ovog pjesnika nije tek stanje koje je jednostavno znailo i kidanje veze sa viestoljetnom tradicijom orijentalne kulture, ve i okretanje suvremenoj jugoslavenskoj knjievnosti koja se ve slijevala u tokove evropske literature, pri emu dva i p decenija, koliko je u atievu trenutku bilo prolo od osmanskoaustrougarske smjene u Bosni 1878. godine, ne bi bilo suvie kratko vrijeme da se u njemu pojavi, razvije i dade tipine predstavnike ma koji knjievni pravac, ali je i suvie kratko vrijeme da se pojave, razviju i dadu tipine predstavnike knjievni pravci koji su u evropskoj, pa i u jugoslavenskoj knjievnosti egzistirali vie od jednog stoljea (Nametak 1968:III). Zbog toga, uz ona dva (tri) u osnovi razliita doivljaja svijeta i dvije (tri) razliite kulturne i knjievne tradicije o kojima u povodu atia utemeljeno govori E. Durakovi, kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan i Orijent, s tim da sad na sasvim vidan, konaan i odluujui nain ati je i prvi na pjesnik kod koga je uoljiv zaokret u odnosu na istonjaku poetiku misticizma: iz stiha u stih kod njega su, naime, ivotna radost i plot ska elja nadvladale spiritualno mistino osjeanje svijeta, pa upravo u tom grevitom dvojenju izmeu svjetovno-ulnog i mistino-religijskog doivljaja ljubavi prisutna je i temeljna drama njegove pjesnike hereze, ali to je jo znaajnije u irem kontekstu atieva knjievno-kulturalnog okvira i ona temeljna liminalno-hibridna crta politradicijskog kultural no memorij skog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnosti, koja je izraenija utoliko prije to, manje ili vie nalik situaciji kod drugih autora
Unekoliko slino ovom o atiu e znatno kasnije pisati i Irfan Horozovi, i sam pjesnik: azim ati je pravi pjesnik kraja stoljea i izraziti pjesnik ulaska u dvadeseti vijek sa svim svojim raznovrsnim i arolikim preokupacijama, u svijet bez jednog mita, u svijet rastoenih mitova, u svijet neobinog eklekticizma u kom se stiu antika i zapadno iskustvo, istok i slavenske legende. Na toj pjesnikoj geografiji zamiljeni estar povlai svoju imaginarnu krunicu, svoju vibrirajuu mobilnu krivulju u kojoj je duhovni sadraj ovog pjesnitva. (Horozovi 1980:4546)
52

140 Sanjin Kodri

slinog usmjerenja, u ovom kolebanju izmeu grijeha i pokajanja, u atievoj pjesmi je istodobno prisutan [i] iz sevdalinke poznat osjeaj bezizlaza i nemogunosti ljubavnog ispunjenja, i to u oba vida: i na planu svjetovnoulnog i na planu ezoterino-mistinog shvaanja ljubavi, sve to ne samo u autorovoj pjesnikoj fazi to je doslovno prijelazna izmeu preteno tradicionalnog i prvenstveno modernog (19061908) ve ak i u onoj narednoj, zreloj (poev od 1908. godine [usp. npr. Kazaz 1997:2985]), kad atieva poezija je amalgamirala bitna iskustva simbolistike poetike i secesionistikih traganja, karakteristinih za prijelaz iz XIX u XX vijek, a kad opet u sasvim tipinoj i karakteristinoj politradicijskoj izvedbi novi lirski akcenti u njegovoj su se pjesmi asimilirali prirodno i nenametljivo, a samo ponekad su bili u punoj protivnosti i sa duhovnou zaviajno-nacionalnog pjesnikog naslijea i sa njegovim osobnim ritmom i doivljajem svijeta (Durakovi 2003a:4243), to sasvim odgovara onom takoer prepoznatljivom politradicijskom stanju kad stvara se miljenje da su tamo te ideje realizirane u neistinitom mutnom i izoblienom obliku, a da se upravo ovdje, u krilu kulture koja ih je primila oni nalaze u svojoj istinskoj, prirodnoj sredini. U takvoj situaciji, u kojoj zatie romantizam i zakanjeli romantizam sa bogatim folklornim naslijeem te izrazite zahtjeve za angairanjem knjievnosti u irem drutvenom i nacionalnom kontekstu, a kad romantiarsko pjesnitvo duboko vezano za svijest o naciji, kolektivnoj rtvi i folklornoj tradiciji postepeno zamjenjuje poezija sa izvjesnim modernistikim obiljejima, u pjesnikom djelu M. . atia, uz pogotovo ranije snaan uticaj knjievnog naslijea, narodne poezije i uzusa kasnog romantiarskog pjesnitva, oit u preuzetim motivima i poetskom jeziku, sublimiu se iskustva parnasovskog, impresionistikog i poetiki nalozi dekadentnog simbolistikog pjesnitva, i stvaralaki se ukrtaju sa duhom i poimanjem svijeta koje pjesniku namee istona, pogotovu islamska filozofija, mitologija i knjievna tradicija, pri emu je atiev preobraaj iz romantiarskog pjesnika sa naivnom i nedozrelom osjeajnou u istinskog modernistu u zavrnoj fazi njegova stvaranja sutinski, a ne samo spoljnji, formalni (Kazaz 1997:11, 15, 17, 21), za razliku od veine drugih autora i iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, pa tako i za razliku od Karabegovia Hasanbegova i Kurtagia, ija je modernost vie stvar njihovih vlastitih pjesnikih priroda i preobraaja pjesnikog diskurza na primarno ovoj osnovi, a manje programskog poetikog prevrata kao kod atia, to sve zajedno samo jo vie uslonjava ono to su knjievno-kulturalne prilike koje obiljeavaju bilo preporodni modernizam, bilo uope politradicijski kulturalnome-

Novija bonjaka knjievnost... 141

morijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti.53 Zato je upravo preporodni modernizam u novijoj povijesti bonjakog knjievnog stvaranja i onaj okvir u kojem bonjaka knjievna praksa bilo programskisvjesno, bilo spontano-intuitivno doivljava ne samo vrlo krupne i po dalji knjievni razvoj presudne i sudbonosne promjene, i to primarno one inovativno-progresivnog karaktera, ve, isto tako a samo na prvi pogled
Knjievnohistorijski ispitujui upravo pjesniko djelo M. . atia, E. Kazaz i sam e doi do zakljuaka koji nesumnjivo potvruju ono to su u ovoj studiji definirane bitne znaajke preporodnog modernizma (a preko ovog i ukupnog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela) u novijoj bonjakoj knjievnosti, a posebno onda kad primjera radi pie to kako je period od kraja prolog vijeka do poetka Prvog svjetskog rata u bonjakoj knjievnosti obiljeen ba uporednim trajanjem dvaju estetskih sistema i duhovnosti usklaenih s njima, na ovaj nain sluaju bonjakog pjesnitva s poetka 20. st. dosta uspjeno prilagoavajui ideje Dragie Vitoevia o srpskom pjesnitvu 1901 1914. godine, a naroito autorovo razumijevanje prelaznog doba, koje je puno raskida, ali i dvojstava koja svedoe o nemogunosti da se to uini naglo i konano, tj. da se uvede ist estetski ideal (Vitoevi 1975:299). To je ona vrsta uporednosti nastavlja Kazaz u kojoj je naroito izraeno meusobno uticanje i specifino inkorporiranje elemenata jedne estetike u stvaralaki opseg druge. Romantizam se tu pokazuje kao idejni krug koji je u stagnaciji, ili, preciznije, u opadanju. Ovaj period nae poezije daje njegove posljednje rezultate. Moderna pak na samom poetku vijeka jo nije izborila primat vladajue stilske formacije i nije, barem ne na startu, agresivna u onoj mjeri koja joj garantuje normativnost u recentnoj knjievnoj praksi. // Podrobnije razmatranje ovog razdoblja svakako bi dovelo do zakljuka da u naoj nacionalnoj poeziji postoje isti oni procesi karakteristini za tzv. novije knjievnosti, procesi mijeanja razliitih umjetniko-estetskih koncepcija, to je posljedica sasvim specifinog ubrzanog razvoja knjievne svijesti i obzora ukusa. Paul van Tigem ovu situaciju odreuje kao istovremeno meanje umetnosti klasine, romantike, realistike ili parnasovske, umesto njihovog smenjivanja (kao u Zapadnoj Evropi) [Dragia Vitoevi]. Otud i paradoks nae poezije prve dvije decenije vijeka: u okviru iste knjievne generacije, ili ak, u opusu jednog pjesnika, u periodu od jedne ili dvije godine nalaze se ostvarenja koja se po izvjesnim stilskim obrascima meusobno potiru i iskljuuju. Pritom, na ovoj osnovi kritizirajui pristup Pere Slijepevia knjievnom radu bonjakih autora s prijelaza dvaju stoljea, Kazaz konstatira i to da Slijepevi ne uvia mijeanje raznorodnih poetikih sistema toga vremena, njihovo meusobno ispreplitanje i istovremenost primjene u tekuoj poetskoj praksi, a onda tragom Isakovieve ideje o nacionaliziranju Muslimana i s razlogom upozoravajui na ono to su osobenosti bonjake knjievne povijesti nastavlja: On za raun generalizacija u pokuaju generacijskog klasificiranja bonjake poezije primjenjuje vremenski, umjesto unutarnjeg literarnog kriterija knjievnih tokova, ponavljajui pri tom greku vladajue politike. I on sam, naime, nacionalizira bonjake pjesnike, istrui ih iz literarne matice bonjake knjievnosti, to je jo jedan u nizu pokazatelja izrazito nepovoljnog sociolokog konteksta nae literature, a to e inae, prema Kazazu, dugo biti jedan od kljunih razloga odbacivanja modernistikih poetika i njenih zahtjeva za izdvajanjem pjesnika iz kolektivnog i individualiziranjem poetskog izraza (Kazaz 1997:1617, 25).
53

142 Sanjin Kodri

paradoksalno uveliko dovrava i ono to je M. Braun oznaio kao zaetke evropeizacije knjievnosti i kulture slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, pa gotovo simultano ili na nain vrlo brze, saete i nabijene konsekutivnosti prolazi i kroz adoptivnu i kroz adaptivnu kolonijalnu fazu, zakoraujui pritom ve i u onu adeptivnu, kako to pokazuje upravo i sluaj pjesnitva M. . atia, kojeg inae Braun smatra paradigmatinim predstavnikom one knjievno-kulturalne generacije kod koje je otpoela druga odluujua faza evropeizacije: pojaano razumijevanje za evropski mentalitet, njegovo postepeno prisvajanje i psihiko preraivanje (Braun 2009:120), a zapravo reklo bi se ona duevna evropeizacija koju je ovaj autor uzaludno traio kod pisaca folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja 19. i poetka 20. st., mada za ovog njemakog slavista valjda zbog toga to ni njegova dua nije do kraja evropska ni ati nije nikakav inovator, nikakav revolucionar pjesnitva; on se stalno dri jednog ve prije njega razraenog i utvrenog okvira, iako proturjeno priznaje i Braun nasuprot robovanju tradiciji kod ovog pjesnika nalazi se i, s druge strane, jaka individualistika sklonost (Braun 2009:121, 122), a to, uz ostalo, samo jo uvjerljivije govori o ve znaajno prisutnim adeptivnim, dekolonizacijskim silnicama u bonjakom preporodnom modernizmu, i to opet, prije svega, upravo u atievu pjesnikom djelu.54 Upravo u ovom smislu treba,
Usp. Braun 2009:126135, a posebno: Modernizacija kod atia odvija se dvojako. S jedne strane on preuzima pojedinane oblike i stilska sredstva kao i pojedinane tematske motive i razvija ih tano prema originalnom uzoru, tano prema artistikim pravilima koje je zahtijevala moderna teorija on, dakle, postaje oponaatelj u punom smislu te rijei. Budui da je stil stran i s obzirom na neposrednost sudara razumljivo je to se ovo oponaanje esto zadrava na povrini, a konani rezultat je iznueno dekadentno, klieizirano pjesnitvo koje smatra da temeljni zahtjev za individualizacijom izraza zadovoljava time to obnavlja materijal forme i to se ne rasplinjuje o ruama i slavujima, zefirima i zorama ve o novim ali jednako ablonskim frazama i poreenjima. // I dok su manje znaajni muslimanski modernisti ostali na tom nivou razvoja, kod atia se istovremeno pokazuje jedno dublje, instinktivnije shvatanje prirode modernog pjesnitva. Osim to se kod njega na razliitim mjestima osjea iskrena borba za samostalnim oblikovanjem i slobodnim izraavanjem, uvijek je primjetno i njegovo nastojanje da razbije diktaturu izvana datih lirskih tema i tako doe do slobodnog, linog i neovisnog poimanja i prikazivanja onih raspoloenja koja izrastaju iz prirode stvari, a posebno iz linog i individualnog osjeaja. Stoga se kod njega na svojstven nain kriaju dva procesa modernizacije od kojih se jedan zasniva na naivnom, povrnom razumijevanju modernog duha, dok drugi izrasta iz linog, individualnog doivljaja. Oba procesa idu uporedo jedan s drugim, bez direktne meusobne povezanosti. U tom smislu je interesantno to se istinska modernizacija esto ispoljava upravo kod takvih tematskih motiva koji su po sebi itekako preuzeti iz starog sti54

Novija bonjaka knjievnost... 143

otud, reaktuelizirati i davnanje zapaanje M. Rizvia (1969:32) da se okret prema zapadu kod Baagia manifestovao vie u tematsko-sadrajnom pogledu, dok je kod atia kompleksniji, sa fondom emocija novog kvaliteta, sa otklonom od istonjake egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoe sirovog doivljajnog potencijala u emotivni rafinman55, utoliko prije to i Rizvi oito na svoj nain nasluuje i ono to je naroito atievo politradicijsko pismo, ali i ono to su, unutar ovog okvira, i sloeni kolonizacijsko-dekolonizacijski odnosi i procesi u novijoj bonjakoj knjievnosti poetkom 20. st., to, opet, nije ni najmanje zauujue, jer nadilazei onu situaciju u kojoj je import tekovina evropske moderne s poetka XX. stoljea [] u bonjakoj privrenosti vlastitim, imanentnim diskurzivnim modelima postajao reduktivan, povran i doimao se nekom vrstom poetike hereze (Spahi, Verlaevi 2008:105) upravo ati dola []. Prva, povrna modernizacija javlja se kod atia razumljivo uglavnom u kasnijim godinama, tj. nakon njegovog boravka u Zagrebu. Cijeli ciklusi soneta ubrajaju se u ovu kategoriju, ne raunajui manje izdvojene pjesme. [] Umjetniko pojaanje u smislu stvarne individualizacije i produbljivanja osjeaja i izraza kod atia se moe primijetiti skoro u svim tematskim oblastima njegovog stvaralatva. Prvo kao to smo ve naznaili u oblasti iste ljubavne lirike. Najbolji primjeri ovog knjievnog roda atievske umjetnosti ne pokazuju samo izbruenost umjetnikog izraza, kao to je to sluaj kod ikia, ve i sadrajno pomjeranje ka linoj, individualnoj analizi osjeaja. Meutim, upravo se u ovoj oblasti ne mora svaki razvoj u ovom smjeru posmatrati kao posljedica zapadnjakog utjecaja, jer mnogo toga zavisi jednostavno i od odgovarajuih linih sklonosti o kojima smo ve imali prilike govoriti. [...] Ovakva djela jednog muslimanskog pjesnika koji pripada prvoj generaciji pjesnika nakon okupacije i usto je u Carigradu proao visoku kolu orijentalnog obrazovanja zamisliva su jedino u oblasti moderno-evropskog utjecaja, koji se u skoro svakoj reenici jasno i osjeti. Nije nipoto iskljueno da za ovu ili onu pjesmu postoji konkretan predloak. Takva razmatranja za nas, meutim, vie nisu bitna; nama je dovoljno utvrivanje zapadnjakog utjecaja kao onog koji ovdje razbija stare ukorijenjene forme osjeanja i utire nove puteve pjesnikom oblikovanju. // atiev primjer pokazuje da djelovanje tih novih psiholokih sila ne mora nuno iskljuiti stara raspoloenja i metode; staro i novo idu neko vrijeme neometano jedno uz drugo. Ta naporednost ovih dviju osnova je naravno najvaniji moment procesa evropeizacije, jer se ovdje mogu naznaiti putevi kasnijeg razvoja pjesnitva. To paralelno postojanje, kao to smo vidjeli, prua uz to razliite mogunosti stapanja od kojih smo na konkretnim primjerima upoznali one dvije najvanije: formalistiku i sutinsku modernizaciju. (Braun 2009:126128, 134) 55 Usp. i: S obzirom na uu pjesniku sredinu, treba uoiti promjenu u odnosu na Mirzu Safveta: ovaj je bio zasnivaki pjesnik-mislilac i vizionar, Musa je lirski nastavlja istoga stila, i drao se pjesniki samo na svojim artistikim senzacijama. Jarka estina Istoka je bosanskohercegovaki, slavenski kod njeg zagaena. Odve plavetnila i ubora u njega ima za pravog istonjaka. Ali kao i evropski modernisti njegova doba, kao i njegovi uzori sa Istoka, on zna da se stopi sa predmetom svojih sanja i svojih vienja. (Begi 1987f:204)

144 Sanjin Kodri

kazuje i prijemivost bonjake poezije za novo (Spahi, Verlaevi 2008:106), ali i njezinu sposobnost ne samo za njegove prerade ve i za takve obrade kad, nakon osobenog pasivnog upijanja, cjelina ove literature strastveno poinje da oslobaa nove tekstove, bombardirajui druge strukture, meu kojima i svog uzbuivaa, kako to nedvojbeno pokazuje i izuzetna Durakovieva uporedba atieve dotad manje poznate pjesme Zambak (1907) i glasovitog soneta Srodnost (1910) velikog hrvatskog modernista i atieva pjesnikog uzora Antuna Gustava Matoa (usp. Durakovi 1998b:100102), koji je nesumnjivo ostvaren pjesniki sugestivnije, ali koji, po naem miljenju, svoj korijen i inspirativni impuls crpi iz atieve pjesme, pri emu o moguem utjecaju Muse azima atia na Matoevu poeziju mogla bi posvjedoiti i Matoeva pjesma U vrtu, a jo vie Mistian sonet iz 1908. godine, u kojem se sasvim u duhu panteistikog misticizma ljubav prema eni doivljava kao mistian in spoznaje boanskog i kosmikog jedinstva (Durakovi 1998b:101). Kako to u nastavku s razlogom napominje Durakovi (1998b:102), ovakve usporedbe atieve poezije s Kranjeviem, Vidriem ili Matoem nisu, naravno, toliko bitne zbog meusobnih vrijednosnih samjeranja i odreenja, nego, prije svega, da bi se otkrila ili barem naznaila kompleksnost meuodnosa, proimanja i oploenja koja e sasvim tipino za ono to je i preporodni modernizam i uope politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti bitno odrediti ne samo tadanji trenutak naih literatura, nego u bitnome i nau knjievnu suvremenost, ali e, isto tako, ukazati i na ono to je promjena graninih linija semiosfere bonjake knjievnosti bilo u vremenu preporodnog modernizma, bilo u cjelini politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, kad posebno kod atia granica, kao vrua taka semioobrazujuih procesa, s jedne strane razdvaja, a s druge spaja te u isto vrijeme pripada objema pograninim kulturama, objema semiosferama koje se granie, ili kad kako to, i sam slijedei trag postkolonijalnih ideja, ispravno zapaa i E. Kazaz u takvom kontekstu mijenja se i percepcija granice kao toposa kulturalnog sukoba, te postoje valjani razlozi za njeno promatranje u Homi Babinom duhu, gdje se granica hajdegerovski vidi kao mjesto na kojem se jedan kulturalni sistem zavrava, ali se i transformira, a drugi takoer ima iste karakteristike, pa se upravo u atievu politradicijskom sluaju granica ukazuje kao prostor na kojem se sazdaju novi, liminalni kulturalni sistemi, pri emu jedna kultura prodire u drugu i ponaa se poput limesa, ostavljajui tragove svoga prisustva du neogranienog prodora (Kazaz 2008:11). U ovakvoj situaciji, kad se, dakle, liminalnost ukazuje kao beskonano

Novija bonjaka knjievnost... 145

upisivanje tragova tradicije u tokove moderne (Kazaz 2008:14), saevi u sebi i sve ono to su kljuna odreenja bonjakog preporodnog modernizma i, istovremeno, anticipiravi ono to su temeljne modelativne odrednice ukupnog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bonjake knjievnosti, ali i neka bitna odreenja njezina postkanonskog okvira ove vrste, M. . ati zato se i pokazuje kao prvi veliki sintetini pjesnik bonjake i bosanskohercegovake poezije koji, sa granice izmeu tradicije i moderne, uobliava nove kulturnoidentitetske procedure koje e obiljeiti dvadeseti i poetak dvadeset i prvog vijeka u ovdanjim kulturnim praksama (Kazaz 2008:15), utoliko prije to krajnje egzemplarno za onaj lotmanovski shvaen proces kad, izmeu ostalog, tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuenosti i burno poinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prolosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetrinih transformacija ve potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model poetika liminalnosti ovog pjesnika podrazumijeva i onaj unutarnji proces prevazilaenja poetikih granica, sintetiziranje poetskog duha orijentalne ulnosti sa sinestezinim jezikom simbolizma i bodlerovskim konceptom univerzalnih analogija to, kako je naglaavao Baudelaire, imaju zadatak da skinu materijalne zastore sa stvari i prodru do mistinog jedinstva svijeta, jednako kao i postupak oploavanja i ukrtanja razliitih kulturnih modela, pri emu pjesnik sa prostorne i vremenske granice neprestance hibridizira izvorne poetike naloge simbolizma i impresionizma (Kazaz 2008:15). Sve ovo, meutim, bilo je mogue i zato to se u naroitoj politradicijskoj knjievno-kulturalnoj situaciji upravo atievo pjesniko djelo prvenstveno razvija i iz onog to su temeljni principi u meuvremenu najrazliitijim uplivima iz vanjske, tue semiotike bitno preoblikovanih konektivnih struktura bonjake knjievnosti, zbog ega u ovoj i njoj slinoj poeziji bonjakog preporodnog modernizma, ba kao i u veem dijelu ukupnosti politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, s jedne strane izostaje i ona nekad vana mimetika obaveza knjievnosti, posebno tradicionalistiki oblikovana pria o prolosti (iako povijesna drama i trauma koju ona podrazumijeva umnogome na naroit nain i dalje traje), pa u atievu pjesnitvu onda kad se i javi ni domovina nije, sreom, istorijski pojam, politika apstrakcija, ve doivljajni trenutak, slika tla i podneblja, prigodno snatrenje uz odlazak iz Bosne i povratak u Bosnu, nikakva istorijska, apstraktna zamisao, ve njezino intimno vienje ispunjeno sadrajem njenog osebujnog senzibiliteta (Begi

146 Sanjin Kodri

1987f:200201), dok je sama knjievna praksa naglaeno obiljeena onim to je fenomen kulturalnog samoopisivanja, a zapravo izrazitom literarnom mnemonikom, to se u atievu sluaju ostvaruje na najrazliitijim razinama i na najrazliitije naine, pa sasvim u skladu s onim to Rizvi istie kao posebnu vrstu dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma bonjake knjievnosti ovdje ne radi posljednji vremenski presjek, ve cijela masa tekstova kulture, zahvaljujui emu u atievoj knjievnoj praksi u sutini sve to sadri aktuelno pamenje kulture direktno ili posredno se ukljuuje u njenu sinhroniju, a zaboravljeni sadraji kulturalnog pamenja iznova oivljavaju, a to M. . atia nedvojbeno ini i prvim autorom u novijoj bonjakoj knjievnosti kod kojeg e se u svoj njihovoj kompleksnosti, a esto i paradoksalnosti te kontraverznosti, ostvariti neka od najvanijih identitetskih obiljeja ove literature u njezinoj ukupnosti, pa je u ovom smislu nasuprot svim simplifikacijama, bez obzira na to da li se one ticale tobonje emanacije narodnog duha ili nekih drugih, ovom slinih ili sasvim suprotnih, a uvijek i nuno dnevnopolitiki angairanih radikalnih koncepata ati zasigurno i osobena vrsta pretee onih knjievnih figura koje u bonjakoj knjievnoj povijesti ine autori poput Hume, Selimovia, Kulenovia, Dizdara ili Suia, koji inae nee, naravno, ponoviti ni atia ni ono to je stanje bonjake knjievnosti njegova vremena, ve e ga, naprotiv, svako na svoj nain izmijeniti i dodatno usloniti. Upravo ovakvo to ta, naime, izrazita kulturalnomemorijska sloenost atieva politradicijskog pjesnikog djela koju e razvijati i kasnija bonjaka knjievnost vidljivo je, konano, i u onom grevitom dvojenju izmeu svjetovno-ulnog i mistino-religijskog doivljaja ljubavi u kojem je prisutna temeljna drama atieve pjesnike hereze u odnosu na batinjeni koncept sufijske lirike, s kojim postoji stalna, neprekinuta korespondencija u njegovim pjesmama i esejima (Durakovi 1998b:95), kao i, izmeu svega ostalog, u itavom nizu uih knjievnih kulturalnomemorijskih fenomena, pa tako i u naroitoj vezi izmeu atieva stiha i orijentalno-divanskog bejta, koji kod ovog karakteristinog politradicij skog pjesnika osobenom vrstom oponaanja postaje pseudobejt, a izvorni gazel pseudogazel (usp. Spahi 1999; Spahi, Verlaevi 2008), i to ne samo na razini pjesnike sintakse, ve i na razini ukupne knjievno-kulturalne semantike, ba kao to, nerijetko, i njegov sonet nije tek ono to je u tadanjoj, modernoj evropskoj poeziji manje-vie puka svojim pravilima unutar sebe zatvorena pjesnika forma, ve kompleksna knjievno-kulturalna pojava koju, izrazitom intertekstualnom mnemonikom, a posebno onom zasnovanom na anrovskoj memoriji,

Novija bonjaka knjievnost... 147

atieva osobena udnja za oblikom (Spahi, Verlaevi 2008) anrovski osvjetava gotovo na nain one vrste njezina poznaavanja kakva e se kasnije susresti upravo u sonetnom pjesnitvu S. Kulenovia, a naroito u njegova dva Tariha, gdje sonet-tarih postaje i formalni, a zapravo sasvim vidni in ne samo uobiajene drame egzistencijalnog (be)smisla ve i drame u rascjepu izmeu dvaju kulturalno oprenih koncepata teleolokog egzistencijalnog smirenja smrtnog ljudskog bia, zbog ega je, na kraju, ispravan i zakljuak E. Kazaza da je M. . ati svojom poetikom liminalnosti ne samo kulturalno nego i formalno-stilski preobrazio bonjako pjes nitvo, te, skupa sa kasnim antiem i ranim Duiem, i pjesnitvo interliterarne bosan skoher cegovake zajednice, pri emu je istovremeno, na razini junoslavenske interliterarne zajednice, ukrtanjem orijentalnoislamskih kulturalnih podloga sa onima iz evropskog simbolizma i impresionizma, dodatnim vrijednostima obogatio hibridni karakter junoslavenske moderne (Kazaz 2008:17). E. Kazaz naelno je upravu i onda kad konstatira to da nakon to ovaj pjesnik svojim djelom uistinu jest razdijelio tradiciju i modernu nemogue je bilo ostati u kasnom, folklornom romantizmu i njegovim pleonastinim, loe rimovanim stihovima, njegovoj epskocentrinoj herojskoj matrici i ispraznim, pasatistiki profiliranim plakatskim rodoljubivim pjesmama, njegovom projektu kolektivizacije kulture, njegovom povrnom oslanjanju na tradiciju usmenosti i povrnom prekodiranju duhovnosti tradicije u isprazne formule aiklijskog pjesnitva u kojima se rodni i spolni enski identiteti marginaliziraju i koloniziraju na bazi mukog seksistikog principa (Kazaz 2008:1617). Pa ipak, iako je Kazazova teza teorijski razumljiva i oekivana te prihvatljiva onda kad je rije o dalekosenijim povijesnorazvojnim procesima u novijoj bonjakoj knjievnosti, nju znaajnim dijelom demantira makar i povrni uvid u ono to je sama knjievna praksa kako ona simultana s atievim pjesnikim radom, tako i ona neposredno nakon njega, koja je i dalje i to ne samo u izoliranim sluajevima pojedinih autora utemeljena i u upravo kasnom, folklornom romantizmu, pa tako i u njegovim pleonastinim, loe rimovanim stihovima, njegovoj epskocentrinoj herojskoj matrici i ispraznim, pasatistiki profiliranim plakatskim rodoljubivim pjesmama, ba kao i u njegovom projektu kolektivizacije kulture, njegovom povrnom oslanjanju na tradiciju usmenosti i povrnom prekodiranju duhovnosti tradicije u isprazne formule aiklijskog pjesnitva u kojima se rodni i spolni enski identiteti marginaliziraju i koloniziraju na bazi mukog seksistikog principa, to, naime, jeste osobena vrsta knjievnog manira prisutnog u bonjakoj knji-

148 Sanjin Kodri

evnosti od poetka 20. st. pa sve do Drugog svjetskog rata, a ponekad i kasnije, i to toliko izraenog da ovakvo to u novijoj povijesti ove literature konstituira jo jedan unutar sebe dosta vrsto uvezan (a kod nas, naalost, dosad nerazumljivo previan) njezin naroiti zasebni knjievni pravac postpreporodni tradicionalizam, ije e osnovno obiljeje predstavljati vrlo zorno i upadljivo anahrono kontinuiranje ne samo brojnih poetikoliterarnih ve i ukupnih kulturalnih obiljeja folklornoromantiarske te, takoer, prosvjetiteljskorealistike knjievne prakse s prijelaza 19. u 20. st. Ovakvo to sluaj je kod autora koji, poput primjera radi jednostavnog dramatiara i prozaista H. . Ekrema ili jednako uprotenog pripovjedaa . Sarajlia, svoj knjievni rad zapoinju ili jo krajem 19. ili na samom poetku, odnosno doslovno u prvim godinama 20. st. u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti i njegovu preporodnom folklornom romantizmu i prosvjetiteljskom realizmu (gdje inae najee ne pripadaju prvom redu aktuelne knjievne prakse), a koji ne uspijevaju pa ak nekad i ne nastoje cjelovitije se ukljuiti u novija knjievna kretanja, ali isto tako i kod autora koji na istim, starim osnovama uprkos novom knjievnom stanju koje predstavlja, recimo, i atievo pjesniko djelo poev od 1906., a posebno nakon 1908. godine, a potom i druge, sve avangardnije inovacije svoj knjievni rad zapoinju kasnije, kako je to sluaj kod autora kakav je prije svih Abdurezak Hifzi Bjelevac (18861972), a potom, uz ostale, i Husein ogo (1880 1861) i Hamdija Muli (18811944), kao i znatno mlai autori poput Alije Nametka (19061987) i Envera olakovia (19131976) ili, pak, u jednom trenutku neki od buduih avangardnih pisaca ili pisaca socijalne literature, poput primjera radi mladog prozaista Kikia ili Muradbegovia, naroito u romanu Ponos (1927) (usp. Danko 2004), pa ak u nekim tekstovima, moda, i samog Hume i dr. Njihov knjievni rad bez obzira na to to je homogenost knjievne prakse i u ovom sluaju tek, naravno, uvjetna i prepoznatljiva samo u suprotnosti s preostalim knjievnim praksama istog povijesnog vremena ni u rudimentarnim oblicima ne podrazumijeva eksplozivni razvoj u odnosu na prethodnu tradiciju preporodne knjievnosti, ve, naprotiv, sasvim vidnu, oitu i dosljednu postepenost linearnog razvitka, pa zato i bitno drugaiji razvojni tok negoli je to sluaj kod atia, koji kao autor poetikog prevrata u odnosu na tradiciju preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma i sam jeste prije svega postepeno preobrazio tradicijski diskurz, ali tako da linearnost njegova pjesnikog razvoja ne iskljuuje ni elemente eksplozije, zbog ega e i biti u stanju da kljuno motivira kasnije kretanje bonjake ne samo poezije

Novija bonjaka knjievnost... 149

ve cjeline ove literature, a to, dakle, nije situacija u okvirima postpreporodnog tradicionalizma, gdje se, naime, esto i doslovno participacijski ponavljaju cijeli knjievni svjetovi i ukupni memorijski sadraji ranije knjievne prakse, ukljuujui i nekadanje memorijske figure i njihove ranije memorijske formate, a promjene ako se i jave predstavljaju samo naroito proirenje ili u najboljem sluaju tradiciji prikladno blago pomjeranje prethodnih interesa, zbog ega se, s jedne strane, stjee dojam da je cjelokupna knjievna praksa postpreporodnog tradicionalizma nerijetko tek sinegdoki saela ono to je njezina preporodna prethodnica, dok je, s druge strane, jasno i to zato postpreporodni tradicionalizam nije bitnije mogao utjecati na kasniji razvoj bonjake knjievnosti, barem ne u smislu inovativnog pokretakog mehanizma i novog generatora tekstova. Ovakvo to, pritom, i razlog je da se knjievni rad ove vrste moe dobrim dijelom vezati i za pojavu sistema hlaenja u onom to je unutranja povijest novije bonjake knjievnosti i njezina kulturalna gramatika, ali isto tako to, meutim, ne znai da je istinski okvir postpreporodnog tradicionalizma u bonjakoj knjievnosti kanonski kulturalnomemorijski makromodel, jer ova naroita pojava svoj prepoznatljivi politradicijski karakter zadobiva bitno drugaije negoli atievska linija u bonjakoj knjievnosti, i to, naime, zahvaljujui upravo, s jedne strane, svojoj izrazito naglaenoj anahronosti i oitoj vremensko-razvojnoj izglobljenosti, kao i, s druge strane, naznakama razlikovnih elemenata u odnosu na diskurz tradicije, pa ak i onda (ili, moda, posebno tad) kad oni nisu stvar intencionalnog pokuaja modernizacije tradicije ve, naprotiv, tek refleks ukupnih novih knjievnokulturalnih kretanja, to sve zajedno, uprkos razlici u odnosu na preporodni modernizam i knjievnu praksu postpreporodnog tradicionalizma ini pojavom ipak sasvim tipinom za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti i, posebno, za njegov spojniki poloaj u prolosti ove literature, sve to utoliko prije to i knjievni rad ove vrste, s jedne strane, i sam svjesno ili nesvjesno zna ui u kasnije, preteno meuratne poetike alijanse, dok, s druge strane, u pravilu ignorirajui poetiku novatorstva konkurentskih knjievnokulturalnih praksi, i sam paradoksalno tek na prvi pogled izravno izaziva i nova, dalekosenija knjievna kretanja, najee, istina, u negativnom smislu, tj. kao ono to e biti osnova kasnijih poetika osporavanja. Upravo ova situacija javit e se i u vezi, izmeu ostalog, s knjievnim djelom A. H. Bjelevca, A. Nametka ili E. olakovia, koji su, nesumnjivo, najistaknutije i najkarakteristinije autorske linosti postpreporodnog tradicionalizma, gdje uprkos esto i njihovim meusobnim znaajnim razli-

150 Sanjin Kodri

kama sasvim vidno nastavljaju se brojne znaajke preporodne knjievnokulturalne prakse, a posebno njezin izraziti privid mimetizma, na razliite naine ponavljana folklorna osnova i sklonost poetizaciji narativnog teksta, to, istina, jesu i ope znaajke pripovjedake Bosne te cijelog novog knjievnog narataja koji se takoer vee za ovaj okvir (usp. Lei, Z. 1988a, 1991a, 1991b), ali dok e brojni meuratni, mahom avangardni autori ovu osnovu unaprijediti u oblik bitno drugaijeg knjievnog izraza i kulturalne konstitucije, ona e kod Bjelevca, Nametka i olakovia gotovo redovno i takoreku na nain ritualne koherencije ostati vezana za ranija zanimanja, pa i njihovo djelo, ba kao i djelo pisaca folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, posebno obiljeava u odnosu na tradiciju malo ili nimalo izmijenjena figura novih vremena i povijesnih raskra te figura doma, porodice i porodinih vrijednosti, bez obzira na nekad sasvim jasne anrovske pomake, posebno poput, recimo, trivijalnog diskurza ljubavnog romana kod Bjelevca, a potom, mada znatno manje, i humornog diskurza kod Nametka te diskurza legende kod olakovia, iji inae krajnje anahroni roman Legenda o Ali-pai (1944) ipak nije najeklatantniji primjer tradicionalistikog karaktera knjievne prakse ove vrste, ve je vjerovatno to prije donedavno sasvim nepoznati autorov stihovani roman Jedinac (pisan od 1947. do 1962, a objavljen tek 2005. godine), koji je pojava to je u knjievnokulturalnom smislu starija i od prvog bilo bonjakog, bilo bosanskohercegovakog romana s kraja 19. st. Istina, uz pojedine Nametkove pripovijetke, preteno one iz zbirki Dan i sunce (1944) i Trava zaboravka (1966), gdje su, i pored njihova kontinuiranog regionalno-folklornog karaktera i sklonosti tradicionalistikoj, starinskoj prii o prolosti, evidentni i elementi u autorovu vremenu aktuelnih bitno drugaijih, mahom avangardno-modernistikih poetika (usp. Hasanbegovi 2006:99100), Bjelevev knjievni rad je, moda, i najmodernija pojava unutar okvira postpreporodnog tradicionalizma, to se posebno odnosi na njegovo prvo znaajno djelo pripovjedaku zbirku Sliice i profili (1911), u kojoj ovaj autor odbacuje stvarnost svoga vremena i suprotstavlja joj umjetniku viziju, pa ovdje ak dominira (neo)simbolistiki prosede, koji je inae unekoliko slino atiu i sasvim znakovito u kontekstu opih obiljeja politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnosti i Bjelevac prihvatio posredno, prvo od turskih simbolista, kolovanih u Francuskoj, kasnije itanjem hrvatskih i srpskih modernih pjesnika (Idrizovi 1998:177),56
56

Kako je Bjelevac ne toliko u smislu estetsko-literarne vrijednosti, koliko u poetikokulturalnom smislu izrazito zanimljiva pojava u novijoj bonjakoj knjievnosti pojava koja, kao takva, ipak jo uvijek nije dobila svoje odgovarajue razmatranje i knjievno-

Novija bonjaka knjievnost... 151

dok u njegovim ostalim djelima preteno romanima kakvi su i Pod drugim suncem (1914), Minka (1917), Rene Logotetides (1920), Ana Zolotti (1921), Iahureni leptir (1925), Melika (1927) ili Zidanje srenog doma (1934) uz moderniziranje starijih, preporodnih knjievnih zanimanja, kojima je ovaj autor spajao dva dijela ratom prekinutog muslimanskog knjievnog stvaranja (Rizvi 1985:222), deava se i naoko znaajno prihvatanje bitno drugaijih, esto i internacionaliziranih ili ak kozmopolitskih knjievnih interesa (barem formalno, pria Rene Logotetides u cijelosti je, primjera radi, izmjetena iz Bosne, u Tursku i Grku, i jedan je od rijetkih romana u naoj knjievnosti kojem su tema ljubav i nacionalne ideje pripadnika razliitih naroda, u ovom sluaju susjednih, koje je historija razdvojila i iji je nacionalni antagonizam pruio dramsku osnovu [Idrizovi 1998:185186]), pri emu se stvara i utisak da je Bjelevac istinski enski autor ili autor koji je, suosjeajui s njom, enu vidio ponienu i nemonu u mlakoj borbi za mjesto pod suncem, za svoje ljudsko dostojanstvo (Idrizovi 1998:182), ali kako to pokazuje i novo itanje Anise Avdagi Bjelevevi romani ipak ne uspijevaju artikulirati individualno, ensko izvan heteronormativnih uokvirivanja, izvan predstave o prapoetnom stanju i nostalgije za njom, budui da se u destabilizirajuem vremenu vrst identitet perfekta (opet predstava o njemu) doima kao savreno utoite, posebno u sferi monologa: zapravo, preko enskog identiteta kao nepromjenjive take, romani eksperimentiraju, i u skladu s prosvjetiteljskim ambicijama, pronalaze i odailjaju formulu ivljenja koja sintetizira uredno probrane elemente domaeg/prolog i evropskog/savremenog nasjedajui i/ili uvaavajui (na) sve imagoloke kriterije, pri emu je ena i u Bjelevevim romanima, slino knjievnoj praksi preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, ipak tek medij za postizanje eljeznanstveni opis, iako i ovdje postoje vane naznake pomaka (usp. Avdagi 2006) ne ini se suvinim na ovom mjestu napomenuti i to da je i u pripovjedakoj zbirci Aprilske kie (1921) ovaj autor dosledno nastavljao svoj predratni model pripovedanja, utemeljen na poetici tadanjeg neosimbolizma, iji je izraz bila i knjiica Sliice i profili. U toj zbirci poetskih pria prepliu se, naime, simbolika predmeta i stvari i sentimentalni zapleti u ljubavima mladih ljudi, pri emu svojom meavinom simbolistikih detalja i surovih slika rata Aprilske kie bliske su nekim Andrievim i Jevtievim ostvarenjima toga vremena (Jevtievi Zalasci, na primer). Uostalom dramsku sliku Smrt Alije erzeleza Bjelevac je napisao pre Andrieve pripovetke Put Alije erzeleza. (Vukovi 1991:201) Pritom, upravo ovakvo to ide u prilog opasci da politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijesti novije bonjake knjievnosti jeste i onaj okvir koji omoguuje uspjenije knjievnohistorijsko kontekstualiziranje i brojnih knjievnih saputnika u ovoj literaturi, od kojih je jedan, nesum njivo, i A. H. Bjelevac.

152 Sanjin Kodri

nog cilja (Avdagi 2006:11), a ukupno djelo i ovog autora tek naroit produetak preporodnog knjievnog rada s kraja 19. i poetka 20. st. Vie nego ijedan drugi, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti pokazuje natpoetiki i transtemporalni karakter ove vrste okvira knjievne prakse odreenog vremena, a unutar njega posebno je u ovom smislu vaan upravo postpreporodni tradicionalizam, koji kako to zorno pokazuju sluajevi Bjelevca, olakovia te, naroito, Nametka jeste nezanemariva i otud povijesnorazvojno znaajna konstanta bonjake knjievnosti vie od pola stoljea, pa e vrlo neobino knjievni rad ovakvog tipolokog odreenja vremenski koincidirati s knjievnom praksom i kanonskog i postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnosti, odnosno s knjievnim radom poev od njezina preporodnog modernizma, preko njezinih razliitih lijevo orijentiranih knjievnih pravaca, pa do njezina modernizma nakon Drugog svjetskog rata, kad se bonjaka knjievnost nalazi u bitno drugaijem stanju, s tim da postpreporodni tradicionalizam u bonjakoj knjievnoj povijesti osobito vane odnose uspostavlja s meuratnom knjievnom praksom, pa tako i s bonjakim avangardizmom izmeu dvaju svjetskih ratova. Izmeu ostalog i zato, avangarda je u bonjakoj knjievnosti najee neodvojiva od brojnih neoizama i razliitih poetikih alijansi, koje takoer ine jednu od osobenosti bonjake knjievnosti uope, zahvaljujui emu bonjaka knjievna avangarda, s jedne strane, predstavlja vrlo specifinu, pa ak katkad i sasvim atipinu pojavu u odnosu na druge avangardne literature, dok isto tako, s druge strane, tek avangardne pojave u bonjakoj knjievnosti jesu cjeloviti odgovor na onu promjenu koju je u ovoj literaturi izazvala pojava pjesnitva M. . atia, kao da se tek u bonjakom avangardizmu odgoeno desila eksplozija to ju je u bonjakoj knjievnosti iniciralo atievo djelo, a to, opet, i samo na svoj nain bitno odreuje specifinost avangardnog stanja u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti, ije su inae najreprezentativnije knjievne fi gure prije svih Hamza Humo (18951970) i Ahmed Muradbegovi (18981972). Slino atievu sluaju u bonjakoj knjievnosti preporodnog modernizma, upravo djelo ove dvojice autora u sebi saima manje-vie sve ono to je unutranja raznorodnost, viestrukost i naporednost i bonjake knjievne avangarde, koja kao takva u bonjakoj knjievnoj povijesti nije predstavljala do kraja radikalnu negaciju prethodne knjievno-kulturalne tradicije, a pogotovo ne onoliko koliko je to bio sluaj ne samo u tzv. velikim evropskim knjievnostima ve i u susjednim knjievnostima junoslavenske interliterarne zajednice, posebno

Novija bonjaka knjievnost... 153

u hrvatskoj i srpskoj, iako je, ponovo, upravo odavde i iz evropskog, a jo ee iz neposrednog ireg junoslavenskog konteksta i bonjaka knjievnost avangardne orijentacije primala nove knjievno-kulturalne jezike koji e kao tua semiotika njezinu semiosferu iznova dovesti u novi eksplozivni proces, a koji, dakle, ovdje nee do kraja podrazumijevati ono binarno ponitenje prethodnog, ve upravo umnogome atievsko liminalno-hibridno, tipino politradicijsko saimanje najrazliitijih knjievno-kulturalnih pojava, iako ne, naravno, na u poreenju sa situacijom ovog pjesnika s poetka 20. st. sasvim identinim knjievno-poetikim i uope kulturalnim osnovama. Otud, bonjaka knjievna avangarda kao cjelina, ba onakva kakva se javlja i u Huminu i Muradbegovievu djelu, iznova je obiljeena onim okolnostima kad tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuenosti i burno poinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prolosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetrinih transformacija ve potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model, pri emu paradoksalno s obzirom na opi razdjelni karakter avangarde kao ire pojave posebno ovdje dolazi do izraaja i onaj za bonjaku knjievnost karakteristian fenomen pojave itavog arenila vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a naroito tzv. sinkretikih oblika i drugih hibridno-liminalnih pojava najrazliitijih vrsta, koje su u ovom posteksplozivnom razdoblju u pojedinim sluajevima izraenije nego ikad prije, pa se posebno sad u bonjakoj knjievnoj praksi uz brojne knjievno-kulturalne inovacije pojavljuju i oni najvitalniji inioci tradicije i ono to je izgledalo kao knjievno-kulturalno mrtvo, i jedni i drugi u sasvim karakteristinom izmijenjenom, novom vidu, te naroito ovdje tradicija kao jedan od mehanizama prekodiranja sasvim vidno nastupa upravo kao sistem tekstova koji se uvaju u pamenju date kulture, zahvaljujui emu i avangardizam u bonjakoj knjievnosti, a naroito njegove brojne neoizme i razliite poetike alijanse, ponovo izrazito snano obiljeava ona u bonjakoj knjievnosti duboko i vrsto ukorijenjena vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma, pa tako i samoj ideji avangarde krajnje strana pojava estetskoidejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji kojom M. Rizvi opisuje bonjaku knjievnost uope, mada sve ovo, naravno, ni ovdje ne znai izostanak ne samo avangardne inovacije kao takve ve ni sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, koji i u ovom sluaju jeste, naime, izrazito

154 Sanjin Kodri

vaan u bonjakom knjievno-kulturalnom kontekstu, i to kako u smislu jednosmjernog razvojnog poticaja, tako i u smislu one dvosmjerne razvojne uzajamnosti koja je sasvim oita postala ve i u atievu sluaju, a to u novim junoslavenskim drutveno-historijskim okolnostima i, naroito, u situaciji dijeljenja zajednikog, jugoslavenskog prostora knjievno-kulturalne komunikacije znai i bitno drugaiji poloaj bonjake knjievnosti u okvirima junoslavenske interliterarne zajednice, iji je ona sad, konano, neupitni integralni dio, kako to, uostalom, pokazuje i sluaj knjievnog rada bilo H. Hume, bilo A. Muradbegovia. Sve ovo, pritom, vidljivo je ve u Huminoj obimom skromnoj poetnikoj pjesnikoj zbirci Nutarnji ivot (1919), koja nee tek prva nagovijestiti avangardizam, a posebno elemente ekspresionizma u bonjakoj knjievnosti, ve e manje ili vie uspjeno na samom poetku dobrim dijelom uspostaviti i ono to e biti pretena avangardno-ekspresionistika modelativna matrica i kasnijeg Humina djela, ali i knjievnog rada drugih autora ovog vremena, pa tako uz, naravno, uvijek prisutne razlike i A. Muradbegovia. Jer, ve u ovoj pjesnikoj zbirci H. Humo javlja se kao autor goleme enje kojoj nema imena, njegov stih ovdje osloboen je sasvim tipino za avangardno osjeanje svijeta i ivota formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izraavajui ga, slijedi ono to jo u njezinu naslovu pjesnik istie kao jedino bitno nutarnji ivot, ali ni ovdje avangardna pobuna ne znai iskljuive strategije knjievno-kulturalnog zaborava, pa se upravo u Nutarnjem ivotu, a potom i u autorovim pjesnikim zbirkama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploa istonih (1925), itekako iz kulturalnog arhiva i njegova pohranidbenog pamenja tradira i na taj nain reaktuelizira i, s jedne strane, folklorna, prvenstveno sevdahlijsko-baladeskna tradicija te tradicija legendarne prie i predaje, i, s druge strane, impresionistiko-simbolistika tradicijska osnova, ba kao i druga kljuna i prepoznatljiva mjesta aktuelnih ili prolih poetika Zapada, ali i poetika Istoka, to e vjerovatno najeksplicitnije biti ostvareno u zbirci lirskih proza Sa ploa istonih, gdje e Humo tipino za lirsku revoluciju avangarde prekriti i neko stroge anrovske konvencije, ali e, isto tako, i dalje ba kao nekad ati ruei postojee knjievno-kulturalne granice, zapadnoevropsku avangardnu enju ispuniti i mistikom te sjetom, kao i uope osobenom osjeajnou Orijenta, kako onog islamskog, tako i onog beduinsko-nomadskog, ponovo dovo dei bonjaku knjievnost u stanje kad ovdje ne radi posljednji vremenski presjek, ve cijela masa tekstova kulture, pa u sutini sve to sadri aktuelno pamenje kulture direktno ili posredno se ukljuuje u njenu sinhroniju, jednako kao i

Novija bonjaka knjievnost... 155

drugi, raniji ili prostorno izmjeteni elementi knjievno-kulturalne prolosti, svi naravno bitno i uvijek na izrazito nov nain preoblikovani (usp. Rizvi 1976:1531). Na ovaj nain, ve, dakle, u sloenom knjievnokulturalnom karakteru Humina pjesnitva uveliko je ostvaren itav niz specifinih znaajki bonjakog avangardizma, koje je na mikrorazini izvanredno ilustrirao E. Durakovi u nimalo sluajnoj poredbi Humina doivljaja ploti u pjesmi Gr i doivljaja tijela koji se javlja u pjesmi Ples i uope ekspresionistikoj poeziji Antuna Branka imia, a kad kod A. B. imia ak ni sumnja u kranski mit istonog grijeha ne donosi radost osloboene tjelesnosti, ve praznina transcendencije i strah od smrti ini jo besmislenijim trenutanost ulnih zanosa, pa e se i prvotna erotska ekstaza (Gola tela radost pleu) na kraju preobraziti u makabrian ples prestravljene due lirskog subjekta, dok kod Hamze Hume, opet, postoji samo ta nezatomljiva ekstaza ulnog uitka i neutoljiva udnja i radost zapaljenog tijela u kojem se stie svekosmika silina ploenja i raanja koja brie granice izmeu subjektivnog svijeta i univerzalnog bia, jer slino situaciji u iroj bonjakoj knjievnosti ovog usmjerenja ekspresionistika poetika privukla je Humu prije svega mogunostima ekstatikog govora i ezoterijskih otkrovenja sveprirodnog ritma bajoslovnih prostora i panteistiko-mistikih oitovanja beskraja, to u njegovoj duhovnoj tradiciji i nije bila neka nova, nego zapravo tradicionalna doivljajnost (Durakovi 1998c:162163). Upravo zato, nisu, naravno, a pogotovo ne do kraja, prihvatljive otre kritike primjedbe koje s ideolokih pozicija pokreta socijalne literature na raun Humina pjesnitva i njegove istonjake egzotike iznosi R. Rami u tekstu Tri generacije knjievnika Muslimana, ba kao ni negativna opaska Slavka Leovca o prepoznatljivom ulno markiranom pjesnikom svijetu H. Hume, koji kako tvrdi ovaj autor nije mogao da izie iz tih senzacija i afekata, i on ih je, sa inertnou koja nas iznenauje, ponavljao u poeziji, jer Humo takvo to ne ini bezrazlono, tek uivajui u tome da ih uvek osea u pejsau koji je gotovo dosadno isti u ovim njegovim pesmama (Leovac 1957:94), ve upravo i tragom onog knjievno-kulturalnog samoopisivanja koje i bonjakom avangardizmu osigurava specifian poloaj u irim okvirima poetike povijesne avangarde, a koje e obiljeiti i autorov pripovjedaki rad, posebno neke od pripovijetki kasnije okupljenih u zbirci Pod rvnjem vremena (1928), da bi, konano, doslovno eksplozivno odjeknulo i u Huminu lirskom romanu Grozdanin kikot (1927), gotovo bez imalo sumnje najreprezentativnijim ostvarenju kako bonjakog avangardizma, tako i, vjerovatno, cjeline politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bonjake knji-

156 Sanjin Kodri

evnosti. Pritom, i Grozdanin kikot moe se, naravno, na ovaj ili onaj nain, lake ili tee podvesti pod onaj imiev avangardni revolucionarno-pobunjeniki uzvik Razruiu stari patrijarhalni oinski dom ako trebam na njegovom mjestu sazidati nove velebne dvore, s tim da se ovdje karakteristini avangardni imievski vrisak koji je danas jedini glas stvaralakog Duha, vrisak boli i vrisak besa preobraava u kikot, to, dakle, nije tek manje ili vie istoznani Humin pandan imievu kriku posebne vrste kojemu je telo re i zvuk i pokret i boja, ve, naprotiv, vrlo specifian izraz naroitog transformativno-produktivnog susreta itave jedne u konektivnim strukturama bonjake knjievnosti memorijski pohranjene knjievno-kulturalne tradicije i njezina ovim tokom kontinuiranog senzibiliteta o kojem u eseju Iz smaragda Une govori i sam pjesnik-pripovjeda S. Kulenovi57, s jedne strane, i avangardne lirske revolucije za koju prvenstveno
57

Usp.: Nije li ovaj rafinman kvasao pod zraenjima iz nekih onovremenih poetskih ia, pod prevratnim, prodornim i zasljepljujuim zraenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? // Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. Neogranienog konfundiranja raznorodnih ulnih senzacija ponajvie (onda kod nas jo novog a danas standardnog). Zvoni tupa i obla lupnjava: nabadaju obrue na visoke bave i masnice. Cika se crveno zacereka niz vinograd. Sva se bata smije vrelim crvenim smijehom. Tanka sunana zraka ciknu svrh Kobilovae i zapali se na zvoniku. upalj vjetar duva kroz klisure. Pa ekspresionistikih uzmaha i impresionistikih proziranja. Osamljenost, raspeta u suncu, kao bijela prikaza otee se do neba. Na svakoj grani njie se soan i nasmijan poljubac. Crni oblak proet jetkim zelenilom i gnjevnom estinom. // Ali je u svemu najvie one potrebe da se ide za svojim zovom, u ovom sluaju rekao bih najvie onog neumijenja da se ide drukije nego slobodnim pokretom one igraice Crnjanskoga, i to je u ovom izlivu na prvi pogled uoljivo i po tome to u njemu nema ni jednog jedinog jer i iako, ni jedne jedine reenice diskurzivnog miljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja, ni traga od njega, sve je trenutak za trenutkom, svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu itav Grozdanin kikot nije nita drugo nego jedan osuk tih ravnih i jo mokrih lirskih telegrama. // Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentinu ljepotu svijeta ispod svojih onih kapaka i da je na svijet iznese takvu kakva je, svojom rukom i svojim rijeima to je ono jedino i jedino plodonosno to je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista; sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domae rijei, one to je prela devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okreenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i mirie feslidan jedne jednostavne a nevjerovatno istanane gradske kulture. [] Slike ovog svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema, ali joj svaku stranicu natapa njegova senzibilnost, u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnika senzibilnost. // Stavljajui na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu, razini utilitarizmi, nacionalni, socijalni, vjerski, traili su da im se tasovi umire u ravnotei slike i slikanoga, u ravnotei knjievnog djela i drutvene sredine, zapravo u ravnotei slike koju daje pisac i one koju

Novija bonjaka knjievnost... 157

ovaj lirski roman te ostatak Humina djela vezuje Zdenko Lei58, s druge strane, a koja je upravo kao tua semiotika bonjaku unutranju knjievnu povijest u Huminu romanu dovela u stanje eksplozije. Zato se upravo ovdje najcjelovitije u okvirima bonjakog avangardizma, u naime krajnjoj potenciji i, vjerovatno, jo jae negoli je to ranije bio sluaj kod atia, deava ono kad tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje uzbuenosti i burno poinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prolosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetrinih transformacija ve potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model, zahvaljujui emu upravo u Huminu Grozdaninu kikotu do kraja se ostvaruje i ona karakteristina situacija bonjake knjievnosti kad ovdje ne radi posljednji vremenski presjek, ve cijela masa tekstova kulture i u sutini sve to sadri aktuelno pamenje kulture direktno ili posredno se ukljuuje u njenu sinhroniju, ime se, s jedne strane, relativizira programski radikalni avangardni negacijski odnos ne samo Hume ve i drugih autora bonjakog avangardizma prema onom to je patrijarhalni
o sredini imaju oni, pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj nain osjeanja, ono opte ulo sredine u kojem se pisac raa i individualizuje. Poslovina slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nascitur, a ova se oiglednost samo svijeom moe nai u tovaru onog to je o njem napisano. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i kalemima Bosne, ja vjerujem da je i Andriev uroeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih ehera, a ne samo od domae i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesnikoj linosti bila i ostala vjeita svijea. Treba proitati samo jednu reenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. (I da u redove ovog svog uleanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujua pojava Dervia i smrti Mee Selimovia svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti.) // Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, modernopoetski ohrabrenom, istom mladom erotskopoetskom izlivu, i to je sve, i to je ono najljepe. Vraam se onom istom smaragdu svoje Une. (Kulenovi 1983:155156, 158) 58 Usp.: U svakom sluaju, priroda Huminog knjievnog djela, kongruentnost njegovog pjesnikog i pripovjednog govora, pa i poetizacija njegove naracije ne moe [se] tumaiti iskljuivo genetiki, ni kao ishod neke njegove sasvim line idiosinkrazije (i sevdahlijske ulnosti), ali ni kao znak njegovog orijentalnog porijekla (i neke navodno nacionalno specifine muslimanske senzualnosti). Jer, ne smije se zaboraviti da se Humo pojavio u knjievnosti u godinama neposredno poslije Prvog svjetskog rata, dakle u vrijeme one velike lirske revolucije, kada je openito dolo do jedne sveobuhvatne poetske ekstaze, jedne goleme enje kojoj nema imena, kako je govorio A. B. imi, jedne genijalne luminozne i slikovite erupcije ivotnog oseanja, kako je pisao Todor Manojlovi. (Lei, Z. 1988b:366)

158 Sanjin Kodri

oinski dom, a zapravo cjelina u kulturalnom pamenju pohranjene tradicije koja im prethodi, dok se, s druge strane, upravo ovdje uprkos nespornoj avangardnoj inovaciji posebno znaajnom ukazuje Rizvieva ideja o onoj posebnoj vrsti dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma kao bitnog i trajnog odreenja cjeline novije povijesti bonjake knjievnosti uope, zbog ega se Grozdanin kikot H. Hume pojavljuje, naposljetku, i kao osobena pretea romana kulturalnog pamenja kakav e se u bonjakoj knjievnosti javiti tek kasnije, i to nimalo sluajno s Ponornicom (1977) S. Kulenovia, s tom razlikom da se ovakvo to u Huminu djelu deava prvenstveno na razini intertekstualne knjievne mnemonike, to e u bonjakom avangardnom knjievnom trenutku (ba kao i u preporodnom modernizmu u bonjakoj knjievnosti) i inae biti izraenije negoli interes za tradicionalistiku priu o prolosti.59 U takvoj situaciji, potpuno je, otud, upravu E. Durakovi kad, piui o nepodudarnostima u razumijevanju Humina Grozdanina kikota u radovima Kulenovia i Leia, zakljuuje da su ovi tekstovi zapravo komplementarni, ali da razlika u pristupu i imenovanju, kontekstualiziranju i atribuciji Huminog djela upuuje na nunost da se ono sagleda u svjetlu temeljnog pita nja: ta je to to se u njemu ukazuje kao opa oznaka ekspresionistike poetike, a ta posebnost pjesnikog senzibiliteta poteklog iz vlastite duhovne tradicije, tim vie to se taj izraziti ulnomistiki senzibilitet uoava i kod drugih bonjakih pisaca koji su prihvatili bitna iskustva ekspresionistikog pokreta (Durakovi 1998c:158), pa tako i kod A. Muradbegovia, drugog najizrazitijeg avangardista u bonjakoj knjievnosti, ije knjievno djelo, ba kao i Humino, pokazuje itav niz specifinosti u kontekstu
Naime, za razliku od Kulenovieve Ponornice, koja e kao cjelovito ostvareni roman kulturalnog pamenja, uz izrazitu intertekstualnu knjievnu mnemoniku, podrazumijevati i karakteristini iako specifian interes za priu o prolosti (o emu e biti vie rijei u narednom poglavlju ove knjige kao cjeline), Humin Grozdanin kikot, kako to istie i E. Kazaz, svoj je cijeli svijet potpuno istrgnuo iz povijesti, pa ovdje slino situaciji i u itavom nizu drugih tekstova bonjake knjievne avangarde uope i nema povijesti koja je bila dominantni tematski prostor tradicionalnog romana, ak njegov identifikacijski znak: Nema je to te mjere da se hronotop romana povijesno uope ne moe odrediti, mada je njegov topos, bez obzira na metaforiku i simboliku transformaciju u Ozrenovoj ispovijesti, itekako prepoznatljiv. [] To znai da je Humo, redefinirajui osnove romaneskne tradicije, redefinirao i filozofiju vremena, zamijenivi ideju historije kao jedine forme vremena idejom unutranjeg vremena egzistencije i prirodnog bezvremena kao formi ispoljavanja vjenosti. Iz njegove prie iiljela je historija, a u egzistenciju je uplivala svom ulnom silinom metafizika prirode i ljubavi unutar sugestivne projekcije opriroenog ovjeka i poljuene prirode. (Kazaz 2004:161162)
59

Novija bonjaka knjievnost... 159

istovremenih junoslavenskih i evropskih avangardnih literatura, a posebno znaaj kako brojnih neoizama, tako i razliitih poetikih alijansi u ovom toku bonjake knjievnosti. Jer, uprkos nekad i znaajnim razlikama u odnosu na djelo H. Hume, djelo pjesnika ivotnog misterija (Durakovi 1998c), koje e obiljeiti osobena, avangardnim duhom nekad samo douobliena, izvorna vrsta prenapregnute ulnosti kao opsesije knjievnog izraza (Rizvi 1976), odnosno uprkos tome to se djelo A. Muradbegovia prvenstveno nalazi u stisku primarnih nagona i ulnog intenziteta (Rizvi 1980), i u tom smislu barem naoko i, posebno, u pojedinim sluajevima, najee onima to su vezani za ranije faze autorova knjievnog rada unekoliko je, moda, blie izvornim avangardnim strujanjima, a naroito spiritualnom, apstraktnom, aktivistikom i kozmikom ekspresionizmu (usp. Vukovi 1979), i ovdje se bonjaki avangardizam ostvaruje s itavim nizom specifinosti, i to primarno zato to e se i kod ovog autora pokazati da je ekspresionistiki prozni ogled bio ipak promptna reakcija na itavoj generaciji neodoljivi zov postratne umjetnike avangarde, pa tipino za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti tek refleksi ekspresionizma mogli bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obiljeja cjelokupne Muradbegovieve novelistike (Spahi 1998:265266), a to je svakako sluaj i u pjesnikom te dramskom djelu ovog svestranog meuratnog pisca, kod kojeg se, recimo, sasvim jasno prati na prvi pogled neoekivan pad ope ekspresionistike tenzije, i u slijedu od pjesnikih zbirke Haremska lirika (1921) pa nadalje, a posebno u slijedu od ranih pripovjedakih zbirki Nojemova laa (1924) i Haremske novele (1924) pa do onih kasnijih Svijet u opancima (1936) i U vezirovim odajama (1941), odnosno od prvih dramskih tekstova kakvi su Pomrina krvi (1923) i Bijesno pseto (1926) pa do onih poznih, poput, izmeu ostalog, Majke (1933) i Na Boijem putu (1936) ili Raseminog sevdaha (1942) i Ljubavi u planini (1943) i sl. Upravo zato, bez obzira na to to i isto programski Muradbegovi je pripadao onoj generaciji pisaca koji su u sebi imali stvaralake ekspanzije, ara hrabrosti i osjeanja knjievne i moralne slobode, koji su sasvim prirodno zaplivali na talasu ekspresionizma u jednom kaotinom dobu, nastojei da svoju umjetniku snagu iscrpu iz rase, iz onog silovitog i dramatinog stvaralakog potencijala koji, kako su isticali, ini primordijalnu, arhetipsku magmu i posljednju tajnu nae psihe i naeg temperamenta (Rizvi 1998:252), ukupno knjievno djelo ovog autora moda je i najoitiji primjer izrazite unutranje raznorodnosti, viestrukosti i naporednosti u bonjakoj knjievnoj avangardi i, jo vie, njezinih neoizama i poetikih alijansi, koje

160 Sanjin Kodri

posebno kod Muradbegovia podrazumijevaju ne samo obnavljanje elemenata preporodnog modernizma najee onih impresionistikog i simbolistikog karaktera ve i elemenata postpreporodnog tradicionalizma, ukljuujui i njegovu priu o prolosti, s kojim je naroito kasnije Muradbegovievo djelo u sasvim oitoj participacijskoj vezi, upadljivoj utoliko prije to vrlo esto ovaj osobeni knjievno-kulturalni spreg kod ovog autora ne podrazumijeva organsko srastanje razliitih jezika kao kod Hume, kad i ovdje slino, primjera radi, pojedinim dionicama Nametkova djela zjape upravo karakteristine politradicijske pukotine i rasjedi, kroz koje u tipinu pounutarnjenu novu stvarnost ekspresionistikog teksta prodiru stari reprezentacijski sadraji, posebno kod Muradbegovia inae vrlo dominantna figura novih vremena i povijesnih raskra te, isto tako, jednako tradicionalna figura doma, porodice i porodinih vrijednosti, gdje se onaj nekadanji patronistiki prosvjetiteljsko-propedeutiki interes s kolektivnim i ideolokim memorijskim formatom tek pomakao u pravcu istraivako-kritikog interesa za rasno kao nutarnje, s im se u vezi kod Muradbegovia naznaio i individualni te, unekoliko, i kulturalni memorijski filter. Pritom, ovom unekoliko slina situacija prati se, izmeu svega ostalog, i kod tad mladih autora koji e se kasnije iskazati kao pisci pokreta socijalne literature u bonjakoj knjievnosti, s tim to se ovdje deava obratno: njihovo lijevo usmjereno djelo najee nastaje na nain isprva postepenog, a kasnije sve jaeg i sve osvjetenijeg upisivanja poetiko-ideolokih pretpostavki socijalne literature u poetnu postpreporodnu tradicionalistiku osnovu, to uz brojne druge primjere vrlo jasno pokazuje i veza izmeu ranog pripovjedakog rada H. Kikia i njegova kasnijeg novelistikog ciklusa Provincija u pozadini, gdje se unutar poetiko-idejnog okvira socijalne literature nekadanji tipini politradicijski folklorizam zamje njuje ekspresionistikim naponom i uope drugim tipino avangardnim postupcima poput uz karakteristinu avangardnu, a ovdje preteno poetsku upotrebu pripovjednog jezika anrovskog miksiranja, montae, kolairanja, eksperimentiranja s pozicijom naratora i fokalizatora i sl., a to nesumnjivo ide u prilog razumijevanju znaaja i atipinog bonjakog avangardizma, ali i postpreporodnog tradicionalizma za kasniji razvoj bonjake unutranje knjievne povijesti, utoliko prije to se ispostavlja da su karakteristine politradicijske poetike alijanse bonjake povijesne avangarde i elemenata starijih poetika najee znaile ne kritine momente u razvoju novije bonjake knjievnosti kao cjeline ve, naprotiv, njezin vrlo vaan i stabilizirajui i razvojni mehanizam, te otud i kulturalnomemorijski produktivan generator tekstova bonjake knjievno-

Novija bonjaka knjievnost... 161

-kulturalne budunosti, a zapravo onog to e bonjaku knjievnost kljuno odrediti u okvirima njezina kasnijeg, postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, gdje svoju punu vanost dobivaju strategije kulturalnog zapamivanja bonjakog avangardizma i njegova u irim okvirima atipina nesklonost iskljuivim krajnostima kulturalnog zaboravljanja. Znaaj politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bonja ke knjievnosti i njezinoj kulturalnoj gramatici potvruje, konano, i hronoloki pos ljednji knjievni pravac iz ovog okvira poratni predmodernizam, koji se u bonjakoj knjievnoj prolosti prati tokom relativno kratkog vremena uglavnom od sredine pa do kraja pedesetih i poetka ezdesetih godina 20. st., javljajui se, u sasvim doslovnom smislu rijei, kao, s jedne strane, kraj kanonskog i, s druge strane, kao poetak ili neposredna prethodnica, pa ak i kao rodno mjesto cijelog postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, zbog ega e i ovdje iako u drugaijem smislu negoli ranije biti naroito izraena ona za ukupni politradicijski trenutak u bonjakoj knjievnosti tipina unutranja raznorodnost, viestrukost i naporednost, po nekim svojim elementima moda najslinija situaciji bonjakog preporodnog modernizma s poetka 20. st. Pritom, poratni predmodernizam ono je stanje bonjake knjievnosti druge polovine 20. st. kad se ova literatura slino i u vezi s istovrsnim procesima i u drugim tadanjim jugoslavenskim knjievnostima isprva postepeno, a potom sve otvorenije buni protiv krajnjeg simplificiranja i rigidne ideoloke zloupotrebe ideje knjievne umjetnosti kao takve to su obiljeavali njemu prethodne razvojne faze bonjake knjievnosti u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog okvira u ovoj literaturi, a to zapravo znai i prevratniko naputanje socrealistikog i uope cijelog dotadanjeg projekta jugoslavenske knjievne ljevice, ali i dalje razvijanje onog eksplozivnog impulsa koji je, recimo, u bonjakoj knjievnosti znaio skandalozni sluaj komedije Djelidba S. Kulenovia, gdje se u humorno olakanoj formi u samom srcu socrealizma dotad najjasnije oitovala neizdrivost sluganskog poloaj knjievnog diskurza, pa zato ni najmanje ne udi to da upravo poratni predmodernizam u bonjakoj knjievnosti, ba kao i u drugim knjievnostima junoslavenske interliterarne zajednice ovog vremena, najeksplicitnije obiljeava ono za cjelinu politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi karakteristino istovremeno supostojanje i ideoloki rigidnih pragmatinih zadaa koje sredite Moi stavlja pred knjievni rad, na jednoj strani, i esto krajnje slobodoumnih istupa ili manje-vie subverzivnih i uope bitno drugaijih knjievno-kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, to

162 Sanjin Kodri

se upravo ovdje gotovo redovno sasvim vidno deava u jednom te istom knjievnom tekstu, kako je to sluaj i u postsocrea listikom djelu M. Dizdara, D. Suia, M. Selimovia i S. Kulenovia, najistaknutijih autora ovog vremena, a koji e inae upravo u ovom trenutku zaokrenuti ka onom putu to e njihov rad ui niti neupitnim kljunim mjestima ukupne kako bonjake, tako i bosanskoher cegovake knjievnosti, pa i ire. Poratni predmodernizam u bonjakoj knjievnosti vrijeme je i posljednje velike, sasvim jasno oitovane eksplozije u ovoj literaturi, koja se ovdje desila i manifestno javljanjem itavog niza vie ili manje izraenih alternativa dotadanjoj knjievnoj i kulturalnoj praksi, to u bosanskohercegovakom kontekstu predstavlja, izmeu ostalog, i pojava knjievnih asopisa ivot (1952) i Izraz (1957) nasuprot dotadanjoj socrealistikoj Brazdi ili, pak, pojava za vrijeme poev od 1954. godine sve vie karakteristinih tekstova poput U ime onih kojih nema (1954) Ivana Fogla, a naroito U odbranu pjesnika koji su i danas tuni (1954) Ivana Fochta, zahvaljujui emu, uprkos otrim ideolokim protivljenjima koja vjerno ilustrira i odgovor Foglu u tekstu S. Mianovia U ime onih koji su tu (1954), i u naoj sredini je dolo do konfrontacije izmeu tzv. realista i tzv. modernista, koja je mnogo vie angairala pjesnike i prozaiste nego knjievne kritiare (Martinovi 1984/85:458)60, a to e biti presudno upravo za razvoj
Sam i svjedok i uesnik ovih zbivanja, M. Begi o njima pie: U svemu tome je kritika, sve razgranatija i bogatija, odigrala posredno ili neposredno, presudnu ulogu u naporu za literariziranjem jedne tako esto neliterarne, knjievno neprijemive sredine. Pojava Izraza, jedinstvenog asopisa za knjievnu i umjetniku kritiku, u Sarajevu, 1957, dokumenat je toga preobraaja a i ivot se preobrazio pod urednitvom M. Dizdara. U smislu Umberta Ecca (Opera aperta), suvremeno djelo i knjievna misao otvarali su se uporedo za sva, i domaa i svjetska, saznanja. (Begi 1987e:625) Pa ipak, pogreno bi, meutim, bilo zakljuiti da je pojava tekstova poput Foglova i Fochtova, ba kao i pojava asopisa poput ivota i Izraza, nuno znaila i konani te sveobuhvatni, apsolutni sukob ili raskid izmeu nekadanje i nove knjievno-kulturalne svijesti i njihovih politika, jer sasvim tipino za politradicijsko stanje a kako to, primjera radi, napominje Juraj Martinovi u vezi s Foglovim tekstom, njegov manifest u sutini predstavlja obraun s jednim potpuno odreenim dogmatizmom i s jednim vidom realistike knjievnosti, ali, promatrana u krajnjim konsekvencama, literatura za koju se sam zalagao, i pored zahtijeva za formalnim inovacijama, mogla se realizirati samo na temeljima realistike poetike i kao drutveno angairana, to e, uostalom, potvrditi Foglova kasnija kritika djelatnost, njegovi idejni kriteriji, kao i otpori prema svim modernistikim krajnostima (Martinovi 1984/85:455). Slino u povodu asopisa Izraz pie E. Kazaz onda kad zakljuuje da disidentstvo Izraza nikad nije bilo izravno i ideoloko-politiki eksplicitno, nego iskljuivo konceptualno, to je rezultat orijentacije asopisa na model akademske kritike i stalan transport recentnih knjievnih teorija iz svijeta u domau akademsku zajednicu te da odnos Izraza i vladajuih ideo60

Novija bonjaka knjievnost... 163

knjievnosti, koja e, naime, potvrditi i danas, a pogotovo tad bilo lucidnu Foglovu kritiku primjedbu da je ona regionalistiko-folklorna tradicija bosanskohercegovakog knjievnog rada to je otpoeo s Petrom Koiem ve mrtva i da njezin put ne vodi vie naprijed nego je u svom kretanju dostigao mrtvu taku i po nunosti poinje da se strmoglavljuje, i to ne nazad, u doba slave, nego u ambis, bilo onu jednako utemeljenu kritiku opasku Fochta da kad je tuga prava, istinska, siguran je znak umjetnike zrelosti i saznanja i da bi se zato moglo rei da je naa savremena poezija jo premalo tuna, to e i bonjaku knjievnu praksu ovog vremena voditi put udaljavanja od dotad uobiajene uproene optimistike vizije koju je diktirala doktrina socijalistikog realizma i tradicionalnog folklornog odnosa prema svijetu, koji je knjievnost zatvarao u regionalne okvire (Martinovi 1984/85:454456), kako e to konano pokazati i svojevrstan ok to ga daleko ire od bonjakih knjievnih okvira u ovom trenutku izaziva pojava poeme Plivaica (1954) M. Dizdara, prva u nizu i danas znaajnih Dizdarevih knjievnih inovacija te uope jedna od naih najboljih poema (Vueti 1998:349), koju otud slino poratnom pjesnitvu Slavka Mihalia i Vaska Pope u hrvatskoj i srpskoj knjievnoj prolosti kritika i historija knjievnosti s punim pravom smatraju jednim od prvih i openito paradigmatsko-egzemplarnih djela poratnog (pred)modernistikog knjievnog vala u BiH.61
logija nije jednoznaan i jednodimenzionalan da bi se mogli izvlaiti rezolutni stavovi o disidentstvu ukupne akademske kritike prema vladajuim ideologijama, mada ovaj autor nije upravu onda kad sam rezolutno tvrdi da paljivije promotren odnos ideologije i akademske kritike pokazae da je znatan dio akademske kritike, prije svega one razvijane na univerzitetima u ovih pedeset godina bio odan saradnik totalitarnih ideologija, pa i topos pune proizvodnje ideolokih naracija (Kazaz 2007:111), utoliko prije to je ovdanja te ira nekadanja jugoslavenska okrenutost tzv. teoriji interpretacije i imanentnoj kritici, koju je, naime, preferirao i Izraz i njegov studijski esej, bila upravo jedan od tad (rijetkih) moguih naina da se u kritikom diskurzu izbjegne ono to autor s oitim pretjerivanjem naziva saradnitvom totalitarnih ideologija te toposom pune proizvodnje ideolokih naracija (usp. npr. Uarevi 1995). 61 Osim E. Durakovia (1979, 1981, 1988), na ovakvo to, vrlo pronicljivo i blisko dananjem senzibilitetu, panju skree, uz ostale, i M. Begi: Plivaica, danas unazad viena, sve je to unekoliko nagovjetavala svojim raskida njem sa dotadanjim znatno klietiziranim nainom pisanja, u prozi kao i poeziji, sa otunim heroi-senti menta lizmom. Prostrujala je kroz te stihove jedna nova osjeajnost, novo ljudsko i poetsko opredjeljenje, za apsolutnu slobodu traenja, dosizanja sjenke traene sree, individualne afirmacije ovjeka i pjesnika, jurenja i pod cijenu smrti za neim to i samu smrt moe da premosti. To je u poemi dato kao plivaka jurnjava u morskim talasima za enom, plivaicom, pri kojoj i

164 Sanjin Kodri

Tipino za poratni predmodernizam u bonjakoj knjievnosti, svijet Dizdareve Plivaice nee vie biti svijet revolucionarnog borbenog zasnova i kolektivnih emocionalnih uzleta kao u kanonski zadatoj knjievnosti NOB-a i jugoslavenskog socrealizma, ve e se, naprotiv, u ovoj poemi u punom glasu javiti individualizirano ljudsko ja, iznova pronaeno i kulturalnomemorij ski reaktuelizirano nakon vie od dva desetljea stroge ideoloke slube knjievnosti u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, pa je kulturalnomemorijska konstitucija, jednako kao i ono to su vrijednosti koje apostrofira ova poema otud sutinski drugaijeg karaktera u odnosu na one zahtijevane dunosti ratnog sjeanja i poratne revolucionarne opomene knjievnosti prethodne paradigme, pri emu njihov smisao nije vie, kao u autorovoj prvoj pjesnikoj zbirci Vidovopoljska no (1936), pisanoj u duhu pokreta socijalne literature, limitiran tek na socijalno-klasni kompleks, ve se ovaj put tie prvenstveno marginalizirane ljudske intime, privatnog i malog ovjekova svijeta to je sasvim suprotan monumentalistikoj viziji cijele lijevo usmjerene knjievnosti kanonskog kulturalnomemorij skog makromodela u bonjakoj knjievnoj prolosti, to e Dizdarevu Plivaicu uiniti ne samo nepatvorenim izrazom novog knjievno-kulturalnog stanja ve i svojevrsnim pobuivaem drugih izrazito velikih promjena u ukupnom knjievno-kulturalnom okviru njezina vremena i njegovim kulturalnomemorijskim potencijalima. Pritom, nije nimalo sluajno to to takva kakva jeste Plivaica M. Dizdara koristi genoloki okvir u ratu afirmiranog anra poeme anra koji se, naime, tokom NOB-a gotovo kanonizirao kao istinski anr Revolucije, to je upravo tipini politradicijski in uvoenja novog jezika s uinkom izazivanja knjievno-kulturalne eksplozije, pri emu e Dizdareva poema nekadanji u doslovnom smislu lirsko-epski zasnov ovog anra temeljito redefinirati ili, ak, dekonstruirati u lirsko-narativni, iskoristivi ga tako za prevratnu obnovu u meuvremenu gotovo u cijelosti zamrlog, pa ak unekoliko i prohibiranog diskurza ljubavno-intimistikog pjesnitva, to je i razlog tome da svoju revolucionarnost Dizdareva Plivaica ne ostvaruje vie u obliku nekadanjeg patetinog herojsko-ratnikog ethosa ve ekstatino osloboenog ljudskog erosa, pa u sreditu njezina svijeta nije vie pozicioniran monumentalni lik asketskog domoljuba kao funkcija pune moralne ispravnosti ili strogog drutveno-partijskog udorea, ve strasnim univerzumom poeme u punoj svojoj tjelesnosti
posljednji, ustrajali mladi, gine u ljubavnoj ekstazi koja je isto to i prevladana smrt [...]. (Begi 1987e:626)

Novija bonjaka knjievnost... 165

dominira doslovno go ovjek u stanju uarene ljubavno-erotske udnje i nezaustavljive tjelesne pomame. Sva od erotiziranog mesa u strasti izgarajueg enskog i mukog tijela, Plivaica e nesumnjivo predstavljati mjesto sunovrata i cjelokupne dotadanje jugosocijalistike estetske discipliniranosti i normativnosti, ali i drutvenog birokratiziranog, malograanskog ideala i, tavie, mjesto njihova cjelovitog ironijsko-satirinog najprije razotkrivanja, a potom i konanog dokidanja, ali e, isto tako, biti i oigledno antimimetiki ostvareni izrazito poetski prostor dosezanja ovjekova novog, istinskog, individualiziranog i intimiziranog egzistencijalnog smisla, sve to na nain potpunog restrukturiranja nekadanjih arhetipskih toposa kanonske tradicije itavog jugoslavenskog lijevog knjievnog usmjerenja, posebno knjievnosti NOB-a i socrealizma, zbog ega Plivaica, i kako njezina obnaena ena obasjana biserom / u koljkama oiju / crna od tajne, tako i njezin sneni spava napet od volje za otkrovenjem / svog bia / ciganin ili pjesnik / to niko nije znao rei (Dizdar 1981:57 58), nije nipoto iskljuivo materijalna kako se, moda, ini na prvi pogled ve se iza nesputane siline materije u poemi uspostavlja nova, nepatvoreno humana vizija panerotsko-mistikog egzistencijalnog spasa u svijetu zabranjenog i nedostupnog smirenja u Vioj zbilji, ak i u Boanskom Apsolutu, to je i situacija u kojoj, s jedne strane, prividna raspusnost hedonistikog ljubavnog siea preobraava se kod M. Dizdara u univerzalnu dramu iskonskog susreta ovjeka i univerzuma sred mediteranskog pejzaa otvorenih prostora neba, mora i svjetlosti, dok, s druge strane, ovakva Plivaica predstavlja i metaforu osloboenog pjesnitva i ovjekove neutaive udnje za neomeenim prostorima slobode (Durakovi 1981:19), tim prije to je, uostalom, imperativ slobode, i umjetnike i ljudske, marginalizirana intimna enja u totalitariziranom drutvu koju e, gotovo kao potisnutu i do kraja zatomljenu Drugost, u Plivaici autor vrlo jasno asocirati i naizgled sluajnim pjesnikim ogreenjima (npr. mladi [...] / oslonjen ramenom snage / na kabinu / zabranjenih dana, ravnopravno je udisao nebo / i hodao hodom ovjeka od krvi i sl.), a zapravo sasvim tipinim politradicijskim rasjedima u idejnom aspektu poeme i znaajnim referencama spram drutvene stvarnosti, a pogotovo trostrukim refreninim zazivima ovjekove nesputanosti i meuljudske jednakopravnosti: Ovdje su jeevi bodljivi za sve noge / ovdje su galebovi plavi / za sve snove (Dizdar 1981:5759, 6162). Pri svemu ovom, konano zasnovana na modernistikoj ideji graanskog individualizma i usmjerena ne vie ka tradicionalistikoj prii o prolosti ve ka istraivanju ekspresivnih mogunosti jezika te, usto, bliska nekim poetikim postavkama nadrealizma,

166 Sanjin Kodri

Plivaica e u mnogo emu predstavljati i paradigmatski primjer cjeline kasnijeg pjesnitva M. Dizdara u njegovu irokom rasponu sve do pojave Kamenog spavaa (1966), tim prije to se upravo ovdje na najreprezentativniji nain poinju ostvarivati i ona vana i presudna odstupanja od suenog horizonta kulturalnog pamenja u Vidovopoljskoj noi kao i ukupnog ireg poetiko-kulturalnog koncepta koji u povijesnom smislu prethodi ovoj poemi, zahvaljujui emu Plivaica, sav taj kompleks pojava, misli i stremljenja, i u vidu poetske kritike (Begi 1987e:629), predstavlja i karakteristian primjer Dizdareva polemiziranja s redukcionistikom kulturalnomemorijskom svijesti ideoloki angairane knjievnosti u nimalo beznaajnom razdoblju od tridesetih pa gotovo sve do sredine pedesetih godina 20. st., a samim tim i vano mjesto reafirmiranja zaboravljenih te generiranja sasvim novih oblika kulturalnog pamenja, pri emu je i ovdje, ba kao i u sluaju preporodnog modernizma ili avangardizma u bonjakoj knjievnosti, primjetna tendencija da se knjievna praksa sve vie razvija iz onog to su kulturalnomemorijski obnovljene konektivne strukture unutranje povijesti ove literature i njezine kulturalne gramatike kao onog mehanizma koji brojne strane jezike i elemente tuih semiotika preobraava u vlastiti jezik i svoju semiotiku, ime i Dizdareva Plivaica postaje jedan od onih kljunih tekstova u bonjakoj knjievnoj prolosti u kojima se, kao u njezinim povijesnorazvojno vanim, vruim mjestima, razrjeava njezina trauma tradicije, utoliko prije to e se upravo i ovdje okonati ona tradicijska kriza koja je obiljeavala bonjaku knjievnu praksu kanonske orijentacije neposredno prije, u toku te u prvim godinama nakon Drugog svjet skog rata. Jer, voena poetskim, a ne politikim smislom knjievnog stvaranja te, kao takva, okrenuta pojedinanoj ljudskoj sudbini, Plivaica se mogla realizirati iskljuivo u naglaeno lirskointimnom diskurzu, a to e, pak, za rezultat imati kreativnu obnovu kulturalnog sjeanja na izuzetno iroko podruje kako nacionalne, tako i transnacionalne poetske i uope literarne tradicije, te upravo u ovom okviru svoju punu vanost dobivaju u kritici i knjievnoj historiji viestruko elaborirana pitanja veza zrelog pjesnitva M. Dizdara i ovdanje sevdahlijske ili divanske tradicijske prolosti, odnosno modernog bilo atievsko-huminskog poetskog senzibiliteta, bilo onog kasnijeg kulenovievsko-selimovievskog itd., ba kao i sama autorova referiranja na velike svjetske liriare iz najrazliitijih knjievnih i kulturalnih tradicija poput Omara Hajjama, Rabindranatha Tagore ili Walta Whitmana (usp. npr. Durakovi 1981:2026 i d.). Situacija slina ovom obiljeava i postsocrealistiko djelo D. Suia, M. Selimovia i S. Kulenovia, preostalih triju reprezentativnih knjievnih

Novija bonjaka knjievnost... 167

figura u poratnom predmodernizmu u bonjakoj knjievnosti, gdje e takoer iako, naravno, i ovdje na razliite naine doi do presudno vanog prekidanja centripetalnim silnicama u kanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u bonjakoj knjievnoj prolosti uvjetovanih strategija kulturalnog zaboravljanja, pa tako i do kljunih promjena unutar onog to je smisao za historiju i okrenutost tradiciji novije bonjake knjievnosti, upravo onih tragom kojih e se u ovoj literaturi vrlo brzo razviti i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, posebno poratni modernizam, koji e u posljednjim desetljeima 20. st. biti gotovo prirodno zamijenjen postmodernizmom, a potom i knjievnou ratnog pisma i poetike svjedoenja, sve to u prilikama kad bonjaka unutranja knjievna povijest i njezina kulturalna gramatika funkcioniraju kao ipak znatno smireniji, stabilniji knjievni sistem, emu se razlozi svakako nalaze upravo i u knjievno-kulturalnim zbivanjima iz okvira poratnog predmodernizma i uope politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, gdje je, dakle, osim na nain eksplozije knjievni razvoj tekao i na nain postepene linearnosti. Upravo takav sluaj jeste i u, preteno, postsocrealistikom djelu D. Suia, moda i najeklatantnijem primjeru takoer karakteristine politradicijske linearne postepenosti razvoja bonjakog poratnog predmodernizma iz okvira socrealizma u bonjakoj knjievnoj povijesti, utoliko prije to se ve u Suievu kratkom romanu Mome iz Vrgorca, pogotovo pri njegovu kraju, javljaju iako tek u naznaci, ak jedva vidljivo prve pukotine unutar stroge socrealistike knjievne formule partijnosti, odgojnosti, narodnosti i tipinosti, kad uprkos naroitom revolucionarnom optimizmu kojim ovaj roman eli prosvjetiteljsko-propedeutiki zraiti u funkciji socijalistike emancipacije ovjeka, a posebno jugoslavenskog jo uvijek reakcionarnom svijeu zadojenog seljatva, njegov junak, nekadanji borac, i sam nehotice posre u uvjetima teke mirnodopske borbe koja mora izvojevati siguran i potpun socijalistiki historijski put progresa, a kad za razliku od pripovijesti Jabuani, gdje je put u socijalistiku budunost nesporno teak, ali oit i nedvojbeno mogu, bez obzira na krupne line i kolektivne rtve koje podrazumijeva sam zavretak ovog romana svoju vjeru u bolje sutra zadobiva tek artificijelno, eksplicitnim a u osnovi isforsiranim te, otud, literarno neuvjerljivim upozorenjem na vitalnu snagu Partije, koja se uzaludno nastoji predstaviti dovoljno jakom da zabludjelog i egzistencijalno slomljenog pojedinca, ba kao i kolektiv, izvede na put njegova i linog i drutvenog spasenja, ime je Sui ve na ovom mjestu, u zadatim okvirima poetike i politike socrealizma, i ne

168 Sanjin Kodri

htijui naznaio bitno drugaiji tretman tematskog kompleksa to ga podrazumijeva figura rata, ratnika i povratnika iz rata da bi ga, konano, u sasvim prepoznatljivom politradicijskom maniru poratnog predmodernizma u bonjakoj knjievnosti do kraja ostvario u romanu Ja, Danilo, inae prvobitno objavljenom u obliku dviju zasebnih romanesknih cjelina Ja, Danilo (1960) i Danilo u stavu mirno (1961), koje e tek naknadno biti povezane u jedinstveni roman (1963). Tragom onog u to na kraju romana Mome iz Vrgorca poinje izrastati njegov junak, tipini politradicijski lik novog romana D. Suia nije nasilno zaustavljen u svojoj romanesknoj ekspanziji, pa Danilo Lisii nije idealiziran lik revolucionara, nego je kompleksna, energina linost koja se, upravo poput niza drugih likova knjievnosti cjeline jugoslavenskog socrealizma, nesebino, bez ostatka predaje revolucionarnoj akciji, ali na svoj seljako-ratniki nain prepredenjaka i lukavca, kojega je administrativno-birokratska sredina ipak porazila (Durakovi 1998a:532533), ime Sui otvara cijeli jedan novi romaneskno-knjievni prostor, koji umnogome lini onom to je takoer tek uspjela nagovijestiti nekadanja komedija Djelidba S. Kulenovia, izmeu ostalog i zato to se naspram nekad obavezne revolucionarne ozbiljnosti i patetine uzvienosti knjievne prakse prethodne paradigme ovdje javlja jak i sasvim jasno, neskriveno oitovan humorno-ironijski diskurz, ali i karikaturalno preoblikovana nekadanja mimetika predstava jugoslavenske poratne stvarnosti, i to ne primarno s obzirom na vanjskog neprijatelja stranog okupatora i domaeg izdajnika, ve, naprotiv, s obzirom na ono to je jugosocijalistiko unutranje stanje, koje ovdje postaje predmetom u osnovi karnevaleskne reprezentacije, pa na ovom mjestu nekadanja Kulenovieva drugarska kritika poprima svoje znatno drastinije oblike, a predmet Suieva interesa postaje poratna sudbina obinog ovjeka nekadanjeg borca-ratnika, onog tipinog ovjeka iz naroda to je u ratnom vihoru pristupio Revoluciji i u krvavim godinama ratnog stradanja vrsto, organski srastao s njezinom Idejom da bi potom, u miru, doslovno je shvatajui i u njoj pronalazei zamah za svoju nesputanu, seljaku snagu, upornost i tvrdoglavost, traio njezino obistinjenje, ali ne tek u formalnom, dogmatski proklamiranom smislu, ve sutinski i u njezinoj nepatvorenoj zbiljnosti, pri emu se upravo na ovaj nain u romanu Ja, Danilo D. Suia umnogome i autoironijski sasvim vidno raspao kako onaj socrealistiki projekt u kojemu je pisac ininjer ljudskih dua, tako i cjelina socrealistike kanonske kulture sjeanja, njezina ukupna kulturalnomemorijska strategija i pripadni joj epsko-herojski oblikovani imagoloki instrumentarij. Sve to na ovom mjestu bilo je mogue i zato to se Suiev

Novija bonjaka knjievnost... 169

politradicijski junak obian smrtnik koji je sa biografskog minareta tresnuo na kaldrmu, ostao sam, obnemogao, star i umoran, personalno razrijeen, materijalno go, onaj u kojem je vojnik dobijao bitke, a seljak batine i kojem je nesrea to to oba imaju zajednika, jedna lea (Sui 1984/85:5) sasvim oito razilazi s onim poretkom kojem je duboko iskreno pripadao, i to tako da njegov sukob s drutvenom sredinom proizilazi iz nezatomljive unutarnje potrebe da djeluje i stvara i nemogunosti da se ta nabujala energija pretoi u djelotvornu akciju u sredini navikloj na letarginu obamrlost (Durakovi 1998a:533), to je slino nekim elementima Plivaice M. Dizdara predstavljalo i sasvim jasan obraun s poratnim partijskim birokratizmom i ideolokim formalizmom, a zapravo s licemjerjem prakticiranja nove jugoslavenske socijalistike religije, ba kao i nezanemariv znak zapitanosti pred dilemom ostvarljivosti socijalistikog revolucionarnog ideala u sirovoj zbilji ivota, zbog ega nalik Djelidbi S. Kulenovia humorno-ironijska strana Suieva Ja, Danila, posebno prema njegovu kraju, i sama se pretvara u gorki humor i satirino zajedljivu aoku zdravorazumskog i kritikog knjievnog propitivanja poratne jugoslavenske zbilje na njezinu historijskom socijalistikom putu u budunost komunizma, a to e opet sve zajedno promijeniti ne samo ono to je smisao za historiju u ovom romanu ve i njegovu okrenutost tradiciji. Jer, ba onako kako ovdje vidno i ubrzano nestaje monumentalistika i na nain dvostruke mimeze organizirana predstava povijesti, tako jednako oito i brzo mijenja se i tradicijska osnova na kojoj se temelji knjievna praksa, pa Suiev roman Ja, Danilo zorno poinje naputati simplificiranu socrealistiku matricu realistike folklorno-regionalne tzv. seoske pripovijetke i romana i vraa se jo u meuratnoj bonjakoj knjievnosti i uope junoslavenskoj interliterarnoj zajednici ovog vremena u znaajnoj mjeri zaokruenom postupku introspekcije i ispovijedanja sredinje svijesti narativnog teksta, pri emu napustivi priprostu izraajnu formu svojih ranijih djela, Sui je savremenu drutvenu problematiku prenio na plan unutranjeg, individualnog, subjektivnog doivljavanja i rasuivanja, na kojem je, u ironino-satirino-humoristikom tonu, u irokom slikovitom registru, izradio ivopisnu sliku bosanske poslijeratne provincije, u njenim sudarima s novim vremenom, i istovremeno istakao individualno bogatstvo i snagu, poje dinanost jedne svijesti i jedne ljudske sudbine onoga vremena (urikovi 1991:259), na ovaj nain ne samo antipatetiki dehistorizirajui dotadanju socrealistiku priu o prolosti ve i, s jedne strane, nekadanji kolektivni i ideoloki memorijski format mijenjajui sa sad preteno onim individualnim te, s druge strane, i samu

170 Sanjin Kodri

bitno preoblikovanu figuru rata, ratnika i povratnika iz rata unekoliko vezujui s figurom novih vremena i povijesnih raskra, koja se pritom i sama radikalno mijenja i postaje okvir za sasvim nove memorijske sadraje, to e, konano, postati veza neraskidiva u autorovu kasnijem, isto modernistikom romanesknom knjievnom djelu. Pri svemu ovom, u romanu Ja, Danilo D. Suia primjetna je, oito, i znaajnija dinamika na razini intertekstualne knjievne mnemonike, pa tako i inicijalni povratak u konektivnim strukturama unutranje povijesti bonjake knjievnosti i njezinoj kulturalnoj gramatici uporno tradiranoj poetizaciji narativnog iskaza, zahvaljujui emu iako to, naravno, nee niti je u ovom trenutku moglo znaiti i potpuno vraanje ekstatinoj lirskoj snazi Grozdanina kikota H. Hume i Suiev roman ispunjavaju brojni, amimetiki zasnovani lirsko-poetski pasai, naroito u situacijama erotske udnje kako glavnog lika u romanu, tako i drugih njegovih, najee erotski eznutljivih enskih likova, koji svi zajedno upravo u maginom zanosu slasti erotskog spajanja i ploenja, jednog od najopsesivnijih motiva bonjake knjievnosti uope, doivljavaju ma koliko kratko i ono egzistencijalno ispunjenje koje im ne osigurava simulakrum ivota prozaine drutvene zbilje, pri emu i u romanu Ja, Danilo, naspram nekadanjeg seoskog pejzaa socrealistiki slikanog u trenucima socijalistike preobrazbe i emancipacije jugoslavenskog sela, i priroda katkad zadobiva svoj mistino-panerotski obol, ba onako i nimalo sluajno kako se to u integralnom vidu deava u sasvim ideolokih te bilo kakvih drugih dotadanjih stega osloboenom naglaeno lirsko-poetskom govoru Dizdareve Plivaice. Ovakve, sloene knjievno-kulturalne promjene koje obiljeavaju i predmodernistiko knjievno djelo D. Suia nisu, dakle, nimalo sluajne, nego su upravo jedna od pojava karakteristinih za cjelinu ne samo poratnog predmodernizma u bonjakoj knjievnosti ve i ukupnog politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, i u skladu su kako s onovremenom obnovom jezika modernizma u bonjakoj knjievnoj tradiciji, tako i s onim za nju i inae karakteristinim fenomenom osobene vrste dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma te uope sa irim fenomenom bonjake knjievne povijesti to ga, prema M. Rizviu, predstavlja pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, a to e uprkos razlikama koje se i ovdje javljaju jo vie potvrditi i postsocrealistika knjievna praksa M. Selimovia, gdje se ovaj dotadanji pisac pripovijetki konano javlja i u okvirima

Novija bonjaka knjievnost... 171

romanesknog anra, i to onog dominantno poetsko-psiholokog, kako je to sluaj i s romanima Tiine (1958) i Magla i mjeseina (1962), koji e, na nain suptilnog izmjenjivanja razvojnih tendencija postepene linearnosti i nagle, izrazite eksplozivnosti, cjelokupno Selimovievo djelo neposredno voditi u poratni modernizam, a bonjaku knjievnost ovog vremena u njezin postkanonski kulturalnomemorijski makromodel. Slino romanu Ja, Danilo D. Suia, i u Selimovievim Tiinama javlja se temeljito izmijenjena figura rata, ratnika i povratnika iz rata, pri emu e ovdje vie negoli kod Suia u najuu i u ovom trenutku na sasvim nov nain ostvarenu vezu biti dovedena sva tri kljuna predmetno-problemska konstituenta ove memorijske figure, pa je Selimoviev neimenovani glavni lik (modernistiki ovjek i/ili odjek onog krleijanskog avangardnog Nepoznat Netko?) povratnik iz rata to je, kao bivi ratnik, sudbonosno i konano odreen Ratom kao takvim, s tim da on nije vie onaj NOB-ovski ili socrealistiki neznani junak koji se u svojoj anonimnoj samozatajnosti nesebino rtvuje pred snom i ciljem Osloboenja i Slobode ili poratne socijalistike izgradnje u kojoj se novim sredstvima i dalje bori i u toj borbi stvara svijetla budunost komunizma, kako je to bio sluaj u ranijoj knjievnoj praksi bilo samog Selimovia, bilo drugih bonjakih ili onovremenih jugoslavenskih pisaca-revolucionara, ukljuujui i Suia, ve je glavni lik Tiina suta suprotnost monumentalistiki beskrvnoj viziji Heroja ovjek od krvi i mesa, ovjek straha i nade, koji u buci i bijesu ratne strahote i stradanja blisko enji za onim vie Dizdareva snenog spavaa iz poeme Plivaica udi tiine mirnodopskog spokoja, bezbrinost mira i smiraj obinog ljudskog ivota i malih stvari u njemu, upravo onu malu tvravu ljubavi, intime i smirenosti za kojom e, na vrlo slian nain, kasnije udjeti i Selimoviev takoer nekadanji ratnik Ahmet abo u romanu Tvrava (1970), ba kao, uostalom, i grandiozni autorov lik nesretnika to je nekad davno i pogubno po ostatak svojeg ivota i sam traio pravdu u ratu Ahmed Nurudin u romanu Dervi i smrt (1966), iji e se prvi nagovjetaji, jednako kao i prvi obrisi Tvrave, zaeti upravo u Tiinama i njezinu bitno drugaijem pristupu figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, to e, oito, kljuno obiljeiti i ostatak Selimovieva djela, pa ak i same njegove vrhove. I ovdje e pritom doi do izraaja ne samo zoran antimo numentalistiki izostanak kanonskog prosvjetiteljsko-propedeutikog kontroliranja unutranjih svjetova knjievnog teksta ve i pesimizam koji e obiljeiti svijet kako romana Ja, Danilo D. Suia, tako iako na drugaiji nain i Plivaicu M. Dizdara, ali je ovaj put ovakvo to viestruko hipertrofirano i sasvim vidno artikulirano osnovom netom usvojenih

172 Sanjin Kodri

elemenata jezika egzistencijalizma, pa u Tiinama, kao i inae u Selimovievu djelu, izostaje i karnevaleskno ma koliko gorkohumorno suievsko olakanje jednog u osnovi izrazito tmurnog svijeta, jednako kao i dizdarevska neunitivost erotske snage i panvitalizma, tim prije to u svojoj potrazi za eznutim tiinama Selimoviev glavni lik, do kraja obiljeen Ratom, ne samo da ne uspijeva pronai traeno ve, tragino i sasvim u skladu s novim, egzistencijalistikim osjeanjem svijeta i ivota, gubi i svaki ivotni smisao, zbog ega njegov povratak na front na kraju romana simbolino svjedoi ne vie onaj nekadanji revolucionarni polet i borbenu predanost knjievnosti prethodnog doba ve, naprotiv, uas ovjekove osuenost na Rat i nemogunost izbivanja iz njega, a zapravo, konano, ono to je nemogunost ivota, a to je gotovo identina egzistencijalna muka kojom se Selimovi bavi i u svojem narednom romanu Magla i mjeseina. Tipino politradicijski, rat je i ovdje osnovni hronotopski okvir romanesknog svijeta, ali ni ovdje vie ni u naznaci nije rije o simplificiranom mimetikom predoavanju ratne slave i ponosa, ve buka i bijes rata i ovdje postaju tek ono unutar ega deava se individualna, privatna ali, opet, univerzalna ljudska drama postojanja, sad do kraja liena ne samo nekadanje socrealistike partijnosti, odgojnosti, narodnosti i tipinosti ve i one u Tiinama jo uvijek, barem u ostacima, postojee neke vrste pijeteta spram nedavne oslobodilake borbe, jer Magla i mjeseina rat e predstaviti ne samo kao vrijeme nesnalaenja pojedinca u odnosima svojih i tuih ve zadirui u samu njegovu sutinu i kao vrijeme samoe i ovjekova egzistencijalnog stranstvovanja u svijetu i ivotu te, konano, umiranja i smrti. Teme ljitost promjene kulturalnomemorijske strategije i drastina drugaijost nove knjievno-kulturalne svijesti ovdje je vidljiva i po tome to nosei likovi romana nisu prvenstveno ili iskljuivo ratnici ili povratnici iz rata ve se i vanjsko i ovdje u prvi plan istaknuto unutranje, psiholoko, zbivanje u romanu deava u trouglu najdublje intime troje usamljenih pojedinaca ene, njezina mua i ranjenog mladia, ostavljenog partizanskog borca kojeg njeguju izmeu kojih se nikad ne moe uspostaviti veza cjelovitog spajanja i ispunjenja, to predstavlja vidan dodatni pomak ka jo u Tiinama uspjeno oblikovanom tipino egzistencijalistikom zanimanju za ovjekovu situaciju i ljudsku sudbinu, tim prije to i ranjeni partizan, ba kao i ena i mu, u uasu rata sanjaju jedan sasvim drugaiji svijet, ispunjavajui prostor romana ne vie prizorima ratnog herojstva, pa ak ni iskljuivo traumatinim ratnim sjeanjima, ve, prije svega, bilo erotsko-ljubavnom enjom (ena, mladi), bilo jednako erotiziranom i uope duboko pounutarnjenom enjom za

Novija bonjaka knjievnost... 173

spajanjem i saivljavanjem s beskrajem prirodnog mira, sigurnosti i smislenosti (mu, mladi), to je nakon prethodne estoke tradicijske krize, posebno u knjievnosti NOB-a i jugo slavenskog socrealizma, i u Magli i mjeseini, kao i u Tiinama, uinak ne samo usvajanja jezika modernistikog egzistencijalizma ve i, preko ovog, eksplozivni in mnemonikog povratka nekim od najvanijih elemenata konektivnih struktura unutranje povijesti bonjake knjievnosti, nimalo sluajno srodan onom koji se cjelovito deava u Plivaici M. Dizdara te u pojedinim dionicama romana Ja, Danilo D. Suia, zahvaljujui emu se i postsocrealistika knjievna praksa M. Selimovia konano tipino politradicijski okrenula razvoju i iz onog to je stanje kulturalne gramatike literature iz koje potjee, i sama se na ovaj nain uprkos brojnim znaajnim u meuvremenu ostvarenim knjievno-kulturalnim mijenama uklapajui u tradiciju poetizacije narativnog teksta to u ovom knjievnom toku traje jo od preporodnog knjievnog doba i njegovih pripovjedaa koji su se vie obraali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realistike drutvene stvarnosti, vie stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundiluku intimne ljudske drame negoli naturalistikoj i historijskoj slici svijeta, a koju je upravo u politradicijskoj prethodnici i Selimovieva romanesknog djela do kraja sugestivno i, otud, knjievnopovijesno produktivno ostvario i Humin Grozdanin kikot. Pa ipak, opet sasvim u skladu s onim to su karakteristina opa obiljeja kako poratnog predmodernizma, tako i cjeline politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bonjake knjievnosti, sve vane promjene koje se deavaju u ovom bilo ue, bilo ire shvaenom okviru ma koliko krupne i znaajne nee, naravno, uvijek podrazumijevati mogunost cjelovitog knjievno-kulturalnog internaliziranja kako novih jezika koji uporno pokuavaju prodrijeti preko granica semiosfere bonjake knjievnosti ovog vremena i cjelovito se etablirati u ovoj literaturi, tako i onih nekadanjih, koji kao iva tradicija pohranjena u kulturalnom pamenju sve vie se nameu kao jo uvijek vitalan generator tekstova u knjievnom kontekstu koji je posebno NOB-ovska i socrealistika knjievna praksa dovela u stanje ne samo krajnje opasne tradicijske krize ve i fatalnog tradicijskog sloma. Ovakvo to, uz nerijetko u doslovnom smislu rijei kritiko prihvatanje postsocrealistikih inovacija M. Dizdara, D. Suia ili M. Selimovia, koje je nekad znailo ak i odricanje njihovih knjievnih vrijednosti, potvruje ponovo ideoloki sporan dramatiarski rad S. Kulenovia, ija e spram aktuelne drutvene stvarnosti zorno kritiki orijentirana drama Svjetlo na drugom spratu (1961) iznova

174 Sanjin Kodri

izazvati podozrenje sredita Moi, istina bez javnog skandala kakav je pratio Djelidbu, to e, s jedne strane, biti i razlog da ovaj autor konano napusti svoj teatarski angaman, dok e, s druge strane, kazati i to da je sloboda knjievno-kulturalne inovacije tokom vremena poratnog predmodernizma u bonjakoj knjievnosti ipak bila mogua uglavnom tek onda kad nije znaila krajnje eksplicitno zadiranje u sveta mjesta zvaninog kulturalnog pamenja i njegove ipak nedodir ljive kanonske vrijednosti, pa e kao u osnovi relativistika kulturalna strategija pripitomljavanja onog to je nova semiotika izrazita sklonost metaforinosti i univerzalnosti knjievnih svjetova bonjakog poratnog predmodernizma biti i gotovo jedini put njegove uspjene transformacije u onu vrstu modernizma koji e se u ovoj literaturi ostvariti u okvirima njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u drugoj polovini 20. st.

II.2.3. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel


(Poratni modernizam; postmodernizam, ratno pismo i poetika svjedoenja) Procesi zapoeti unutar politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela i njegove naglaene unutranje raznorodnosti, viestrukosti i naporednosti, osnovom njegova medijalnog poloaja u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti i njezinoj kulturalnoj gramatici, po prirodi stvari te i dalje uz pravilan hronoloki slijed vode u postkanonski kulturalnomemorijski makromodel, koji za razliku od cjelokupne njegove bilo kanonske, bilo politradicijske knjievnopovijesne prethodnice obiljeava dominantno ili ak krajnje rasrediteni i individualizirani sistem vrijednosti i stanje u osnovi iroko dezideologiziranog poloaja cjeline kulturalnih diskurza, pa tako i same knjievnosti i njezina kulturalnog pamenja, to je, dakle, situacija koja se prati u sluaju pojedinanih stilskih grupa ili knjievnih pravaca koje obuhvata ovaj natpoetiki i transtemporalni okvir u bonjakoj knjievnoj prolosti, a to su, najprije, poratni modernizam, iz vremena uglavnom poev od ezdesetih pa do osamdesetih, i post modernizam, uglavnom tokom devedesetih godina 20. st. i dalje, a potom i recentne pojave poput tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja. Iako ni ovdje, naravno, nikad do kraja svodljive na jedinstven, u svemu zajedniki obrazac, ukupne kulturalnomemorijske strategije u bonjakoj te

Novija bonjaka knjievnost... 175

uope u bosanskohercegovakoj knjievnosti iz okvira ovog kulturalnomemorijskog makromodela, kao i u cjelini konteksta junoslavenske interliterarne zajednice, postaju prvenstveno pitanje pojedinanih autorskih poetika i tendencija irih savremenih poetikih sistema i kulturalnih procesa, pa postkanonsko stanje bonjake knjievnosti obiljeava sasvim oita dominacija individualnog te, sve ee i sve upadljivije, kulturalnog memorijskog formata, pri emu e jo izrazitije negoli u prethodnom, politradicijskom sluaju knjievna praksa unutar ove naroite pluralistike paradigme u pravilu biti otvorena istovremeno kako za kreativni dijalog s vlastitom knjievno-kulturalnom tradicijom, tako i za sve intenzivnije opa knjievno-kulturalna iskustva, pa e literarni procesi kulturalnog pamenja u ovom okviru biti manje voeni onim izvana, posebno u smislu izostanka neposredne ideoloke instruiranosti i instrumentaliziranosti knjievnih pojava, a vie samom knjievnom i kulturalnom potrebom za artikulacijom na razliite naine shvaenog sebe i drugog / Drugog, to, meutim, ne znai i potpuni nestanak nekadanjih knjievno-kulturalnih drama, ve nerijetko uz manje ili vie modificirano sjeanje na neke od starih i pojavu novih, ime se, uz ostalo, podjednako i kontinuira i modificira specifina i prepoznatljiva unutranja povijest bonjake knjievnosti, koja se inae s postkanonskim kulturalnomemorijskim makromodelom gotovo u cijelosti oslobaa svojeg nekadanjeg kolonijalnog stanja, ba kao i nekadanje neposredno ideoloki doznaene obaveze uestvovanja u pripovijedanju nacije i njezinu imaginiranju, mada, naravno, ni jedno ni drugo ne podrazumijeva nuno i krajnje potiskivanje ovih vrlo vanih sastavnica kulturalnomemorijskih sadraja cjeline novije bonjake knjievnosti, to e tek izrazito rijetko podrazumijevati i pojavu elemenata koji u ovom smislu manje ili vie doslovno podsjeaju na ranije povijesnorazvojne faze bonjake knjievnosti. U takvim prilikama, i za ukupnu noviju bonjaku knjievnu prolost karakteristina okrenutost tradiciji i sam njezin smisao za historiju i ovdje su, naravno, jedno od amblematinih obiljeja knjievne prakse, ali je sasvim oekivano i ovakvo to u ovom okviru podvrgnuto dodatnim promjenama, pri emu su, i pored evidentnih kontinuiteta, koji u konanici i jesu neki od najvanijih inilaca koji osiguravaju unutranju jedinstvenost jednog osobenog knjievnopovijesnog toka kao cjeline, transformacije u ovom podruju jo izrazitije, utoliko prije to postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti obuhvata i razliite modernistike knjievne pojave, ali i slom modernistike paradigme kao takve te pojavu postmodernog stanja u bonjakoj knjievnosti, a kad, uz esto brojne modernistikim

176 Sanjin Kodri

doivljajem svijeta i ivota u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese, javljaju se i sasvim novi, ukljuujui i postmoderno revizionistiko i, nerijetko, posthistorijsko iskustvo povijesti, ba kao i jo noviji fenomeni koje obuhvataju pojave tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja. Otud, uporedo s kontinuiranjem i modificiranjem kako ve postojeih memorijskih figura i memorijskih formata te pojavom onih novih ili bitno drugaijih krajnje i sad nerijetko sasvim osvijeteno individualiziranih i kulturaliziranih, upravo u ovom okviru u bonjakoj knjievnosti jo oitije negoli ikad prije postaje vidljivo i ono to je njezina unutranja povijest, jer se ba sad, na jednoj strani, nerijetko u potpunosti, do samog kraja razotkrivaju brojne kulturalne konektivne strukture koje bonjaku knjievnost obiljeavaju od kraja 19. st. pa sve do ovog trenutka, dok se, na drugoj strani, jednako vidno pojavljuju potpuno nove, to, opet, ne znai da one stare ili ranije sasvim nestaju. Naprotiv, bez obzira na to je li rije o knjievnoj praksi s modernistikom ili, pak, postmodernistikom zasnovom i inklinacijom, bonjaka knjievna praksa druge polovine 20. st., kao, konano, i ona na poetku novog milenija, predstavljat e i mjesto eksplozije najrazliitijih kulturalnomemorijskih fenomena, pa tako i pitanja pamenja knjievnosti, i pitanja pamenja u knjievnosti, jednako kao i pitanja knjievnosti kao oblika kolektivnog pamenja postaju slino situaciji unutar knjiev noaka demskog diskurza (a to, pritom, nije nimalo sluajno!) upravo neka od opsesivnih zanimanja samog knjievnog rada, pri emu do izraaja dolazi posebno unutarknjievna intertekstualna mnemonika te vrlo esto i teorijski osvijeteno zanimanje za cjelinu fenomena knjievno-kulturalne reprezentacije stvarnosti. U takvoj situaciji, sama knjievna praksa sve vie i sve upadljivije razvija se iz onog to su konektivne strukture postojeeg nacionalnog knjievnog okvira, ali i uope literature kao takve, bez uske nacionalne atribucije, to knjievnost i u modernistikom i u postmodernistikom sluaju ini i izrazito samosvjesnim diskurzom kulture, a to je, istina, posebno oito u sluaju postmodernistike i uope recentne knjievne prakse, ali je, meutim, iako na drugaiji nain, prisutno i onda kad je rije o knjievnosti modernistike orijentacije, pa je upravo zato sasvim razumljivo i postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti kao cjelina sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad kako to pokazuje M. Rizvi jedna osobenost bonjake knjievnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko treeg, meuratnog razdoblja, sve do dananjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka,

Novija bonjaka knjievnost... 177

obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji, a kad zapravo ono to je naroita vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma jeste dominantna pojava i u ovom povijesnorazvojnom okviru bonjake knjievnosti, koji i ovdje postoji u sloenim suodnosima s tradicijom sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prolosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, te evropskim knjievnostima u nae doba. Pritom, prodor tue semiotike u semiosferu bonjake knjievnosti u sluaju njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela bitno je drugaiji negoli u njezinim prethodnim povijesnorazvojnim fazama, pa tako ne samo da vie ne znai pojavu odbrambenih centripetalnih silnica, ve naprotiv u situaciji nemjerljivo stabilnijeg sistema ove literature ponaa se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne kulturalne gramatike koji moe, ali i ne mora nuno dovesti do znaajnijih pomaka u ovom kontekstu, zahvaljujui emu bonjaka knjievnost ovog vremena s izuzetkom u sluaju tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja u povijesnorazvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom eksplozije, ve sve vie postepenom linearnou (iako su i ovdje pojedinani eksplozivni uinci i dalje prisutni, ali ne vie onako kako je to bio sluaj ranije s posljedicama po stanje cijele njezine semiosfere), s tim da u bonjakoj knjievnoj praksi iz okvira postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, naroito u njezinu postmoder nistikom usmjerenju, primjeuje se i naoko paradoksalna tendencija kohabitacije knjievno-kulturalnog samoopisivanja i sasvim suprotnih procesa manje ili vie izraenog odustajanja od ove vrste knjievno-kulturalne autodeskriptivnosti, to u lotmanovski zasnovanoj teorijskoj perspektivi s jedne strane znai i pojavu onih povijesnorazvojnih mehanizama koji osiguravaju elastinost postojeeg knjievno-kulturalnog sistema i njegovih kreativnih kapaciteta i potencijala, dok, s druge strane, svjedoi upravo injenicu stabilnijeg razvoja cjeline ove literature, koji je ve takav da ga ne moe ugroziti ni pojava drastino novih kulturalnomemorijskih strategija, pa tako ni onih koji, najee u okvirima postmodernistikog toka u bonjakoj knjievnosti te u njezinoj recentnoj knjievnoj praksi, umjesto na njezinu knjievno-kulturalnom samo opi siva nju nekad i vrlo radikalno insistiraju prvenstveno, pa ak i iskljuivo na njezinu upisivanju u to ire, obino nadnacionalne junoslavenske ili evropske okvire, predstavljajui katkad i oitu pobunu protiv nacionalne knjievne prolosti i uope ideje nacionalne knjievne i kulturalne tradicije.

178 Sanjin Kodri

Konano, sve ovo zajedno i u postkanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u povijesti novije bonjake knjievnosti na naroit nain ponavlja i neke od njezinih povijesnorazvojnih znaajki bilo iz kanonskog, bilo iz politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, jo jednom potvrujui izrazitu kompleksnost, a posebno osobenu uvezanost bonjake unutranje knjievne povijesti te liminalno-hibridni karakter njezine kulturalne gramatike i raskra koja je obiljeavaju poev od kraja 19. st. pa nadalje, pa je i zato, zahvaljujui, naime, i svim ovim krupnim i znaajnim kako konstantama, tako i mijenama koje su se u bonjakoj i ukupnoj bosanskohercegovakoj knjievnoj praksi deavale tokom ovog dugog vremena, upravo postkanonski orijentirana bonjaka knjievna praksa druge polovine 20. st. i mogla biti jedan od onih kljunih impetusa koji e u jednom povijesnom trenutku na svoj nain potaknuti, izazvati pa, ak, i zahtijevati i to da i knjievna znanost najzad odgovori kako na pitanje o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji obiljeavaju i bonjaku i bosanskohercegovaku knjievnost kao cjelinu, tako i na pitanje o mogunostima, nainima i postupcima njihova prouavanja, kao da je posebno osjeajui ono to je njezina unutranja povijest knjievna praksa to se oslobodila manje-vie svih svojih nekadanjih zabluda i stranputica te stega i ogranienja jednako oekivala i od znanosti o knjievnosti, koja e i otud upravo iz postkanonskog stanja bonjake knjievnosti naposljetku krenuti i putem njezine konane knjievnohistorijske kanonizacije. Pritom, u situaciji smirenijeg, znatno stabilnijeg knjievnopovijesnog razvoja, postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnosti nekadanju politradicijsku unutranju raznorodnost, viestrukost i naporednost, s jedne strane, transformirao je u stanje znaajnije unutranje homogenosti i kompaktnosti, a zapravo u stanje organskog srastanja onih nekad karakteristinih politradicijskih upljina, pukotina i rasjeda, dok je, s druge strane, njegovo osnovno naelo postala razlika, ali ne vie prvenstveno kao situacija unutar pojedinanog knjievnog teksta ve, prije svega, kao odnos izmeu pojedinih knjievnih pojava, iji se broj u ovom vremenu drastino umnoava, zahvaljujui emu postkanonski kulturalnomemorijski makromodel svoju osobenu sloenost duguje ne toliko vruem knjievno-kulturalnom stanju, kako je to sluaj ranije, koliko, pored ostalog, i pojavi itavog niza uih knjievnih potsistema, koji unutar kompleksne semiosfere bonjake knjievnosti ovog povijesnorazvojnog okvira esto podrazumijevaju bitno razliite idiome njihova zajednikog jezika, pa ak i zasebne, paralelne jezike, to e

Novija bonjaka knjievnost... 179

biti razlog, izmeu svega ostalog, i tome da, recimo, u savremenoj bonjakoj knjievnosti naizgled paradoksalno u jednom trenutku vremenski supostoje knjievne prakse i modernistike i postmodernistike orijentacije, mada, naravno, ni ovdje do kraja ne izostaje ni tipino liminalno meusobno hibridiziranje razliitih idioma i jezika, kako je to sluaj ne samo u knjievnosti tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja, gdje je ovakvo to moda i najoitije, ve i u ostatku knjievnog rada iz ovog okvira, pa tako i u bilo modernistikoj, bilo postmodernistikoj bonjakoj knjievnoj praksi. Zato je ve i poratni modernizam u cijelosti karakteristian primjer postkanonske situacije u bonjakoj knjiev nosti, utoliko prije to je upravo ovdje posebno jasno oitovano kako znatno stabilnije stanje konektivnih struktura unutranje povijesti ove literature i njezine ukupne kulturalne gramatike, tako i ono naelo razlike, kad esto i pojedinani autorski opusi ine zasebne literarne potsisteme, kako je to sluaj s modernistikim djelom M. Dizdara, M. Selimovia, D. Suia ili S. Kulenovia, autora koji su, istina, u knjievnost uli ranije, ali svoje puno kreativno ostvarenje doivljavaju tek upravo u ovom trenutku, ba kao i s djelom autora koji tek sad zapoinju svoj knjievni rad, meu kojima posebno treba istai prije svih amila Sijaria (19131989), Nedada Ibriimovia (19402011) i Abdulaha Sidrana (1944), dok su preostale vie ili manje istaknute knjievne figure ovog doba izmeu ostalih i Zuko Dumhur (19201989), Izet Sarajli (19302002), Husein Tahmii (19311999), Alija Isakovi (19321997), Muhamed Kondi (19321996), Sead Fetahagi (19352010), Husein Bai (19382007), Bisera Alikadi (1939), Jasmina Musabegovi (1941), Mubera Pai (19452007), Demaludin Ali (1947) i dr., iji e knjievni rad nerijetko, posebno u pojedinim aspektima, u ovoj ili onoj mjeri korespondirati s radom nekih od vodeih autora ovog vremena Dizdara, Selimovia, Suia i Kulenovia, odnosno Sijaria, Ibriimovia te Sidrana. U ovakvim prilikama, sasvim reprezentativno potvrujui upravo znatno stabilnije povijesnorazvojno stanje bonjake knjievnosti vremena poratnog modernizma, a dobrim dijelom i u ukupnim okvirima njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, cjelokupno poratno pjesnitvo M. Dizdara razvija se tragom one nove knjievno-kulturalne svijesti koju je u djelu ovog pjesnika eksplozivno najavila poema Plivaica, pa se polifono umnoavanje kulturalnomemorijskih obrazaca u Dizdarevu pjesnitvu tipino postkanonski nastavlja i u kasnijim autorovim pjesnikim zbirkama, pogotovo u Koljenima za Madonu (1963), iji je s obzirom na vremenske okvire nastanka pjesama Plivaica prirodni sastavni

180 Sanjin Kodri

dio,62 te u Okrutnostima kruga (1960), gdje e do izraaja sve vie dolaziti pravo pjesnika na tugu, nekad, u optimistikom svijetu zagovaranog socijalistikog progresa, heretino i uope nepoeljno melanholino pamenje tragine strane ljudske povijesti. Jer, iako u mnogo emu i razliite prvenstveno u smislu vezivanja za ili liniju pjesnitva ljubavne inspiracije ili, pak, liniju pjesnitva irih esencijalnih pitanja ovjekove egzistencije obje ove pjesnike zbirke podrazumijevat e i daljnji razvoj novog pjesnikog senzibiliteta Dizdareva djela, ali i nove temeljne locuse anuliranja kulturalnog zaborava i obnove pamenja, pri emu i kad govori prvenstveno o eni, i kad primarno sublimira ire egzistencijalno iskustvo ovjeanstva, Dizdar otud i u Koljenima za Madonu i u Okrutnostima kruga provodi naroitu reaktuelizaciju kulturalnog pamenja te na redefiniranim, iz ideolokog sredita pomaknutim osnovama artikulacije drutveno-ivotne zbilje i ovaj put sredstvima pjesnike umjetnosti temeljito preokree ustaljeni kulturalni poredak, sad jo cjelovitije u sredite vrednosnog sistema postavljajui emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu dotad skrivenu percepciju vlastitog poloaja u svijetu, odakle upravo dolazi i diskurz u punoj snazi probuene divinizirane enskosti u Koljenima za Madonu, sa svojim ponesenim uzletima ljubavne enje i strmim padovima u ljubavnu sumnju i bol, i iroko zasvoena arheologija ljudske patnje te ovjekove egzistencijalne izgubljenosti u Okrutnostima kruga, mada pjesnik ni ovdje ne zaboravlja realnost drutvene ovjekove egzistencije, zahvaljujui emu e i u ovim dvjema pjesnikim zbirkama, kao i u preostalom autorovu djelu nastalom u vremenu od Plivaice do Kamenog spavaa, biti artikulirana i socijalna pitanja, ali, za razliku od Vidovopoljske noi i uope tzv. angairane knjievnosti iz okvira kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnoj prolosti, ovaj put tek u skladu sa sve veim udjelom elemenata poetike egzistencijalizma, kao, naime, aspekt modernistiki shvaenog identiteta i ukupnog ovjekova poloaja u egzistencijalno nesklonom mu svijetu. Pritom, svim ovim znaajnim promjenama to se deavaju u pjesnitvu M. Dizdara, a koje, dakle, nisu bile samo knjievne, ve su vrlo intenzivno uestvovale u konstituiranju novog knjievno-kulturalnog sistema te u, nerijetko, i subverzivnim transformacijama cjeline diskurza kulture, pjesnik se nesumnjivo pribliavao Kamenom spavau pjesnikoj zbirci koja e u presudnoj 1966. godini, zajedno s romanom Dervi i smrt M. Selimovia i pripovjedakom zbirkom Pobune D. Suia,
Iako objavljene tek 1963, pjesme iz zbirke Koljena za Madonu nastale su u vremenu od 1951. do 1956. godine (usp. Durakovi 1981:20).
62

Novija bonjaka knjievnost... 181

napraviti konaan i potpun prijelom u bonjakoj i ukupnoj bosanskohercegovakoj knjievnosti i kulturi, preokret nakon kojeg dotad postojea literarno-kulturalna mjerila nisu mogla ostati ista, utoliko prije to kako je jo 1972., ubrzo, dakle, po njegovu objavljivanju sasvim ispravno primijetio i M. Begi (1987g:409) ve danas je vidljivo da nije Kameni spava samo glavna zbirka pjesnikova, ve i knjiga pjesama sasvim izuzetna, udno sainjena kao cjelovita gradnja, sva spomeniki nazona, te njome i sva ostala Dizdareva poezija dobija sjaj i znaaj. Jer, kako je takoer svojevremeno zapazila akademska kritika, sve ono to se zbivalo u poeziji Maka Dizdara u tridesetpetogodinjem stvaranju i nosilo oznake i atmosferu, boju i aromu vremena u kojem je nastajalo, pojavljuje se iznova u Kamenom spavau, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano, lieno slabosti i naplavina trenutka (Durakovi 1981:34), to je, pak, konstatacija koja ne samo izrazito precizno definira poziciju Dizdareve kljune pjesnike zbirke unutar ukupnosti njegova djela ve i, isto tako, predstavlja i moguu osnovu za cjelovitije razumijevanje onih sloenih kako knjievnih, tako i kulturalnih transformacija koje e Kameni spava uiniti knjigom sasvim karakteristinom unutar cjeline poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti, pa ak i u jo irim okvirima njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, sve to tim prije to injenica da je jedna od osnovnih vrijednosti Kamenog spavaa u tome to su se u njemu sretno saeli i topli sjaj zaviajnog ognjita i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine (Durakovi 1981:34) sasvim prirodno prelazi u zakljuak da je Kameni spava u doslovnom smislu rijei i mozaika zbirka, upravo kakva je bosanskohercegovaka tradicija sa prepletom stranih kulturnih uticaja, ali i sa osobenom sugestijom sinkretinosti oblika (Begi 1987e:633), a zapravo u punom kapacitetu ostvarena pjesnika knjiga kulturalnog pamenja, koja u sebi na krajnje oit nain sabire kako naroiti smisao za historiju bonjake knjievnosti, tako i njezinu okrenutost tradiciji, to e, konano, Dizdarevu temeljnu pjesniku zbirku uiniti i mjestom za postkanonsko stanje bonjake knjievnosti karakteristinog ukrtanja najrazliitijih knjievnih, drutvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata ili mjestom polifonog presijecanja itavog niza razliitih diskurza kako onih sa sinhronijske, tako i onih s dijahronijske ravni, a to se, naime, ovaj put javlja gotovo bez i najmanje naznake onog nekadanjeg tradicijskog knjievno-kulturalnog gra koji je razvoj bonjake knjievnosti manje ili vie traumatino pratio iako na razliite naine u njezinu i kanonskom i politradicijskom kulturalnomemorijskom makromodelu. Pritom, uz prisustvo naj raznolikijih formi ostvarivanja intertekstualne knjievne

182 Sanjin Kodri

mnemonike, ovo novo, postkanonsko stanje kulturalne gramatike bonjake knjievnosti egzemplarno e otkriti ve i reprezentacijski aspekt kulturalnomemorijske strategije Dizdareva Kamenog spavaa, gdje se, u skladu s novim interesom za priu o prolosti, unekoliko obnavlja i nekadanja figura novih vremena i povijesnih raskra, ali tako da se ona bitno mijenja, pa uz transformiranje ideje povijesti mijene te hipertrofiranje metafore raskrsnice kao osobenih autoimaginativnih predstava to na razliite naine u bonjakoj knjievnosti traju jo od njezina preporodnog doba u njezine okvire ulaze sad sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadraji, u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno povezani autentinom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa zaboravljene srednjovjekovne bogumilsko-heretike Bosne i uope literarnim rekreiranjem cjeline njezina egzistencijalno-kulturalnog znaenja, pri emu se ova memorijska figura dodatno se tako mijenjajui sasvim jasno ukrta i s onim to je od ovog trenutka inae posebno utjecajna figura povijesnog svjedoenja, sve to na nain ne vie kolektivnog i ideolokog ve, naprotiv, individualnog te, sve ee, kulturalnog memorijskog formata, to kod Dizdara postaje toliko izraeno da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje, konano, i kao glas Drugog, ime pjesnik u vlastiti poetski diskurz uvodi njegovo ukupno i historijsko, i socijalno, i egzistencijalno-intimno iskustvo, bez njihova redukcionistikog razdvajanja, a sam Kameni spava ovim naposljetku cjelovito uspostavlja i u kasnijoj bonjakoj knjievnosti posebnu znaajnu figuru bosanske povijesne tragike. Zato kod M. Dizdara tipino za postkanonski trenutak bonjake knjievnosti naspram nekadanje kanonske epske mjere istorije (Kilibarda 1998) javlja se izrazito lirsko iskazivanje povijesti, te ovdje povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari velianjem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda, ve se ona otkriva u oivljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike nevoljnih vojna (Durakovi 1981:35), s tim da ovaj glas mrtvih, sauvan u tekstualnim tragovima davno iz pamenja izgubljenog, zaboravljenog vremena i, sad, iznova oivljen, snano perzistira i u svojoj partikularnosti, ali isto tako transcendira ne samo svoj trenutak ve i uope pojedinanost ukupnog iskustva Drugosti, pa njegova zaviajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o ovjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju (Durakovi 1981:38), pri emu je, tragom pjesnikova oslanjanja na kulturalni supstrat bosanskog srednjovjekovlja, autorova vana intervencija u konstituiranju memorijskih sadraja i uope memorijskih potencijala ovdanje kulture ostvarena zahvaljujui i oito mnemonikim znaajkama jezika ove

Novija bonjaka knjievnost... 183

knjige, a zapravo onom istom okrenutou istraivanju njegovih poetskih mogunosti koje je Dizdar zapoeo ve poratnom poemom i nastavio u kasnijim pjesnikim zbirkama, jer upravo jezik Kamenog spavaa kao sredstvo pamenja i posredovanja kulturalnog smisla, kao govor koji je istovremeno i odsutnost i prisutnost, tamo i ovdje, doslovno e otjeloviti puni paralelizam izmeu povijesti i sadanjosti, pojedinanog i opeg, inei tako Kameni spava M. Dizdara i djelom to u ukupnoj dotadanjoj bonjakoj knjievnosti predstavlja i najeksplicitnije ostvarenu pojavu velikog citatnog dijaloga koji kao karakteristino obiljeje bonjake knjievnosti i njezine posebne vrste dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma takoer podrazumijeva M. Rizvi onda kad tvrdi da jedna osobenost bonjake knjievnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko treeg, meuratnog razdoblja, sve do dananjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji. S Kamenim spavaem M. Dizdara u bonjakoj knjievnosti reaktuelizirao se i njezin bosanski duh (usp. Filipovi 1967), koji se, meutim, ovdje moe shvatiti i kao osobena preoblika razliitih ranijih interesa ove literature, ukljuujui i zanimanja pripovjedake Bosne o kojoj je svojevremeno pisao J. Kri i njezin univerzalistiki pristup lokalno-regionalnoj prii, pa e se ona Dizdareva situacija u kojoj povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari velianjem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda, ve se ona otkriva u oivljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike nevoljnih vojna, jednako kao i ono to predstavlja pjesnikov veliki citatni dijalog, krajnje upadljivo varirati u ogromnom dijelu ukupne bonjake knjievne prakse tokom najmanje dva ili tri naredna desetljea, gdje e se otud iz prie o prolosti u meuvremenu konano cjelovito formirati i osobeni bosanski tekst bonjake knjievnosti, koji se vezan sad, inae, prvenstveno za okvire tzv. novohistorijske literature (usp. npr. Kazaz 2004) na razliite naine ostvario u knjievnim svjetovima i M. Selimovia, D. Suia i S. Kulenovia, kao i . Sijaria, N. Ibriimovia i A. Sidrana te brojnih drugih autora ovog vremena, prodirui pritom u manjevie sve u ovom trenutku aktuelne knjievne anrove, bez obzira na to da li je rije o pripovijeci, romanu, pjesnitvu ili, pak, o drami, pa ak i u druge, u bonjakoj knjievnosti mahom rubne anrovske pojave. Ovakvo to, uostalom, uvjerljivo potvruje ve i injenica da e lokalna, bosanska

184 Sanjin Kodri

povijest na nain umnogome slian Dizdarevu postati produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne ovjekove situacije i uope ljudske sudbine u romanu Dervi i smrt M. Selimovia i pripovjedakoj zbirci Pobune D. Suia, djelima to se u bonjakoj knjievnosti javljaju u doslovno isto vrijeme kad i Kameni spava M. Dizdara, i sama u opusima svojih autora predstavljajui kako naroiti nastavak njihova dotadanjeg knjievnog rada, tako i njegovu sintezu ostvarenu na kvalitativno nemjerljivo vioj razini, pri emu e uza sve njihove slinosti i dodirne take, naroito u smislu zasnovanosti reprezentacijskih strategija teksta na onom to je individualni i kulturalni memorijski format pojava ovih dviju knjiga, zajedno s pojavom Dizdareve pjesnike zbirke, ve u startu naznaiti dva temeljna, i kasnije tradirana oblika prie o prolosti i bosanskog teksta u bonja koj knjievnosti poratnog modernizma i uope postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela: onaj gdje u jeziku egzistencijalizma ostvarena pria o prolosti i bosanski tekst sasvim vidno funkcioniraju andrievski dvostruko i kao metaforiko-alegorijsko svevremeno kazivanje o ovjeku i njegovu svijetu uope, ali i kao umnogome konkretizirana i lokalizirana pria o sasvim prepoznatljivoj povijesnoj zbilji kao takvoj, kako je to sluaj upravo kod Dizdara te Suia, ali i brojnih drugih autora, poput primjera radi i S. Kulenovia u romanu Ponornica ili pripovjedaa i romansijera . Sijaria, te onaj gdje povijesni hronotop manje-vie cjelovito naputa stvarni interes za prolost kao takvu i jeste najee tek bosanski konkretan ambijentalno-temporalni okvir u osnovi svevremene, pa tako i prezentske te nerijetko i drutveno-politiki subverzivne prie o ovjekovu egzistencijalnom usudu, posebno esto predstavljajui osobene fikcije totalitarizma (Kova 2005), kako je to, uz druge isto tako brojne autore, sluaj i kod Selimovia, s tim da se ovaj binarno uspostavljen sistem prie o prolosti i bosanskog teksta u bonjakoj knjiev nosti vrlo brzo dodatno uslonjava, i to, s jedne strane, pojavom romana Ugursuz (1968) N. Ibriimovia, kad se povijesno pripovijedanje inovira znaajnim udjelom fantastikog diskurza i uope bitno drugaijim reprezentacijskim i kulturalnomemorijskim strategijama, sa sasvim novim osjeanjem povijesti i povijesnosti, koje e, inae, uz manje ili vee mijene ovaj autor nastaviti i u svojem kasnije pripovjedako-romanesknom radu, naroito u romanima Karabeg (1971), Zmaj od Bosne (1980) i Braa i veziri (1989), sve do njegovih najnovijih, posljednjih romana Vjenik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), koji e i sami postati vrlo sloene kulturalnomemorijske tvorbe, kao i, s druge strane, pojavom pjesnitva A. Sidrana, koji e se unutar cijelog novog pjesnikog narataja izdvojiti naglaenim poetskim interesom za

Novija bonjaka knjievnost... 185

lokalno-regionalni mikrotopos neposrednog ivljenja, postavi tako autor kod kojeg se bosanski tekst na naroit nain kondenzira u sarajevski tekst, zahvaljujui kojem e ovaj pjesnik tokom vremena, a posebno u zrelim pjesnikim knjigama Sarajevska zbirka (1979) i Sarajevski tabut (1993), postati jedan od najznaajnijih autora poetike grada u bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti uope. Pri svemu ovom, kao i kod Dizdara, i u suievskoj i u selimovievskoj liniji prie o prolosti i bosanskog teksta dominira sasvim oekivano kako figura novih vremena i povijesnih raskra, tako i figura povijesnog svjedoenja, koje se i ovdje najee ukrtaju u figuru bosanske povijesne tragike, tim prije to upravo kod Suia i Selimovia i njima slinih autora iznova se javlja, ba kao i kod Dizdara, figura rata, ratnika i povratnika iz rata, i to bilo neposredno, to je najee sluaj u brojnim Suievim romanima vezanim za bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom, osman skom, austrougarskom ili jugoslavenskom vremenu, bilo posredno, kao pretpovijest ispripovijedane sudbine knjievnog lika, kako je to sluaj i u Selimovievim romanima Dervi i smrt te Tvrava, pri emu je reprezentacijski sistem bonjakog poratnog modernizma uslonjen i u meuvremenu do kraja osamostaljenom figurom doma, porodice i porodinih vrijednosti, koja se i sama plodotvorno kombinira s ostalim figurama sjeanja bonjake knjievnosti ovog vremena, pa se ispostavlja da knjievna praksa poratnog modernizma u bonjakoj knjievnoj povijesti i njezina usmjerenost ka prii o prolosti i bosanskom tekstu na svoj osoben, najee, dakle, novohistorijski nain cjelovito oivljava ukupnost reprezentacijskih aspekata kulturalnog pamenja u novijoj bonjakoj knjievnosti od kraja 19. st. pa nadalje, zahvaljujui emu, konano, i ne udi ona izrazita intertekstualna mnemonika na koju upuuje i M. Rizvi kad, posmatrajui cjelinu ove literature, naglaava upravo to da primjera ove reverzije ima mnogo. Jer, ne samo da krajinika pisma se naporeuju u bonjakoj narodnoj epici ve sasvim je sad oita i potvrena injenica iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizlazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara, a patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi izlaza u romanima Mee Selimovia i Dervia Suia, ba kao to je oito i to da bonjako orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Baagia, atia, pa Hume, Skendera Kulenovia i nekoliko suvremenih mladih pjesnika, Kajana, Latia, Hajdarevia, a u prozi kod Selimovia, jer Baeskija je vaan i po sebi i za docniju, najnoviju knjievnost, i ne samo da tako isto je didaktika alhamijado-literature postala historijski produktivna u djelima Kapetanovia-Ljubuaka, Mulabdia, Osmana-Aziza, i to na

186 Sanjin Kodri

svojevrstan, izmijenjen nain, i da iz sevdalinke [] izvija se poezija Baagia, ikia, ali i Riza-bega Kapetanovia, pa Hume i itavog niza drugih pjesnika sve do Kikia, ba kao to iz bonjake narodne epike proizlazi duh Baagievih povjestica i drama, ve jednako svemu ovom nimalo iznenaujue jeste upravo i to da i u najnovijoj prozi kao da izbijaju inspiracije iz jo dalje knjievne prolosti: rezonance historije i ivotna aroma turskih vremena ili Istoka dokumentarno, estetski ili likovno ulaze u djela Dervia Suia, Nedada Ibriimovia, Irfana Horozovia, Devada Karahasana, kad, dakle, i bonjaka knjievnost poratnog modernizma, ba kao i ukupni postkanon ski kulturalnomemorijski makromodel u ovoj literaturi potvruje ono to je sad mnogo vie od puke smjele pretpostavke da knjievna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske knjievnosti, izbija iz stvaralakih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedaa, dramatiara, i nema ni jednog znaajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav nain, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijativno. Konano, ovakvo to potvrdit e i injenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih anrovskih formi slova, zapisa, ispovijedi, besjede, poslanice ili memorativa M. Dizdar u Kamenom spavau samo krajnje sugestivno i u svojem vremenu okantno otkriva ono i za postkanonski trenutak u novijoj bonjakoj knjievnosti upravo, dakle, karakteristino i sad, konano, do kraja dovedeno samoopisujue osvjetenje onog to su konektivne strukture unutranje povijesti ove literature, a to e isto tako posvjedoiti i rad ostalih autora bonjakog poratnog modernizma, koji tragom onih procesa koji su u bonjakoj knjievnoj prolosti zapoeli jo u preporodnom dobu, a na naroit nain intenzivirali se u meuratnom vremenu nimalo sluajno svoje i pripovjedako i romaneskno, pa ak i dramsko djelo ostvaruju, izmeu ostalog, i u naglaenom poetsko-lirskom maniru, pri emu je u istom smislu uz brojne druge, najrazliitije primjere indikativna i bilo eksplicitna sinkretinost zrelog sonetnog pjesnitva S. Kulenovia (Soneti, 1968; Soneti III, 1974), vrlo bliska iako ne i identina u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesnitva M. . atia (usp. Durakovi 1983), bilo njegovo jednako zorno obnavljanje i saimanje itavog niza vanih tradicijskih linija bonjake knjievne prolosti, pa tako i za nekadanji bonjaki preporodni knjievni trenutak posebno karakteristine austrougarske teme u romanu Ponornica (koja e zato i postati vjerovatno prvi cjelovito ostvareni bonjaki roman kulturalnog pamenja), ba kao i, konano, Sidranova poetika grada i njegov sarajevski tekst, koji e u uznapredovaloj fazi poratnog

Novija bonjaka knjievnost... 187

modernizma u bonjakoj knjievnosti, gotovo na samom prijelazu u postmoderno stanje u ovoj literaturi, ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati prototekst davnanjeg, osamnaestostoljetnog Ljetopisa Mula-Mustafe Baeskije (usp. Spahi 2005:147165) ve e, takoer, na bitno drugaiji nain obnoviti upravo i ono to je s bogumilsko-heretikom Bosnom uinio ranije M. Dizdar, i sam otkrivajui tako linije dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma bonjake knjievnosti i u duim, ali i u kraim razvojnim odsjecima njezine unutranje povijesti i pripadne joj kulturalne gramatike.63
63

Uz nevjerovatno velikih broj drugih, manje ili vie indikativnih primjera, u ovom smislu tek kao napomena egzemplaran je i sluaj M. Selimovia, koji na neke od trajnih konektivnih struktura ne samo svojeg djela ve i bonjake knjievnosti uope upuuje i u slijedeim svojim, inae esto u slinim kontekstima navoenim razmiljanjima: Mislim da nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego to su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to to je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktino bez nepismenih, sa mnotvom kola, s ureenim urbanim ivotom sa dosta vjerske tolerancije neprirodnost njihova poloaja bila je oita. Nisu prili tuinu, a odvojili se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud! To je tragini bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni najzatvorenija je bila muslimanska. Od kue i porodice stvoren je kult i sav neistroeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nain stvorila intenzivna intimna atmosfera, s neobino jakom osjeajnou (nae najljepe balade i romanse su muslimanske); stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Ili su s okupatorom, ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su eljeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom ruenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega to su oni bili. Razum tu nije mogao pronai rjeenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri emu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematino, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrnja, osjeanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mrnje prema Turcima, eto vam ukratko skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni nau ljubav prema tom svijetu koji je rtva istorijske kobi, a ipak je sauvao veoma mnogo najljepih ljudskih osobina, kao i na ivi bol to se ta nevjerovatna prolost neprestano vue za nama, i nikako da je stvarno uinimo prolou, zar je udo ako Bosna nudi obilje knjievnih koncepcija? (Selimovi 1970:7) Uz ovom umnogome kompatibilnu autorovu napomenu o njegovim muslimanskim korijenjima i njihovim osjeajno-duhovnim odbljescima u njegovu knjievnom radu (Nisam posebno izuavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se ovjek informie. Ali ako u mnom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz nae tradicije, iz naeg duha. To se upilo u mene i svega me proelo tako da tim duhom prosto emaniram. [] Moje linosti nisu impregnirane filozofijom Istoka, bar ne istom. Za nas u Bosni, pa i za junake mojih romana, karakteristina je misaona tangenta, nastala sudarom Istoka, veim dijelom, i Zapada. Ali ne smijemo zaboraviti da je, uz preteno islamsku filozofiju, znaajna i naa slovenska komponenta. Tako je, uza sve uticaje, na ovom razmeu svijetova, bosanska misao sinteza tueg i svoga,

188 Sanjin Kodri

autohtona i univerzalna. [Selimovi 2002:314315]), u istom smislu nezaobilazan je i glasoviti esej Iz smaragda Une (1968) S. Kulenovia, ija e poznata predstava o naroitom senzibilitetu koji dominira bonjakom knjievnou i kulturom svoje dodatno znaenje zadobiti i onda kad se njegovi opisi posebnim osjeanjem svijeta i ivota natopljenog bosanskomuslimanskog enterijera uporede sa sasvim nedavnim opisom bosanske kue kod Devada Karahasana, gdje e se ponovo otkriti neke od vanih kon stanti i mijena unutranje povijesti bonjake knjievnosti i njezine kulturalne gramatike: Bosanska kua poinje avlijom. Kad proe kroz avlijsku kapiju, ovjek se nae u jednom prostoru koji je na pola puta izmeu kue i vanjskog prostora, recimo ulice ili trga na kojem kua stoji. Avlija je, poput kue, ograena sa svih strana avlijski zidom ili ogradom i samom kuom, ali nije natkrivena, ona je poploana ili kaldrmisana, ali u jednom kraju, moda uz kuu ili uz avlijski zid nasuprot kui, ima jednu plohu golog tla, naime jednu lijehu plodne zemlje u kojoj su zasaene kadifice i turski karanfili. Tako avlija spaja u sebi prirodu i kulturu, plodnu zemlju i pokriveno tlo, nebo i zidove, biljke i esmu, ponekad jedno drvo koje raste i jednu drvenu klupu u njegovoj sjeni, spaja dakle u sebi osobine prirodnog i umjetno oblikovanog prostora. ovjek koji se zaputio u bosansku kuu, stupa nakon avlije u divanhanu ili verandu, onaj dio kue koji je zatvorenom prostoru za jedan korak blie nego avlija. Divanhana ima krov i za nekoliko stepenika je uzdignuta od tla, ali je ograena samo dopola, jednim poluzidom na ijem su vrhu najee saksije sa jaglikom i bosiokom, minuicama i daninoi, pomijeanim u raznim omjerima i kombinacijama, ovisno o sklonostima ene koja ih je sadila. ovjek koji sjedi na divanhani nije vie na granici, dakle i unutra i vani, kao onaj koji se nalazi u avliji, on je definitivno unutra, odvojen od prirode i od grada, ali jo uvijek povezan s njima, otvoren njihovim utjecajima, izloen onome to se zbiva vani i prijemiv za to. On uje zvukove to dolaze s ulice ili s trga, on udie mirise koji do njega dolaze iz oblinje pekare, on ne moe zaboraviti ivot koji tee oko njegove kue i neposredno uz nju, ve s onu stranu avlijskog zida. Ali je taj ivot, sa svim njegovim zvukovima i mirisima, ublaen i umiren, on se na divanhani ve mijea sa zvukovima i mirisima kue, recimo s onima to dolaze od ene ili iz kuhinje, s mirisom dunja s ormara ili s mirisom suhih trava iz potkrovlja. A onda se iz divanhane ulazi u takozvani muki dio kue u kojem se sjedi s roacima, s prijateljima, pa ak i sa strancima koji su uspjeli u kuu prodrijeti kao gosti. Muki dio kue je dakle ve sasvim odvojen od prirode, od univerzalnoga, ograen od neba, vjetra i vode, slobodnih ivotinja i horizonta, ali je jo uvijek zadrao jedan dosta nizak stupanj socijalne otvorenosti. Kad se proe i taj dio, stupa se u zatvoreni, enski dio kue u kojem borave ene i djeca, u skroviti intimni svijet u kojem se voli, boluje i raa, u kojem se pretresaju strahovi i brige, trai savjet i utjeha, u kojem se od majke dobivaju prvi dojmovi i pojmovi o svijetu i ivotu. Tu boravi dua kue. // Na osnovu ovog opisa moglo bi se rei da je bosanska kua, poput glavice crvenog luka, niz slojeva koji, jedan nakon drugoga, vode prema nekoj unutranjosti koju oni obuhvataju i tite. Kad se prou svi ti slojevi u oba sluaja se doe do te najdublje unutranjosti, koju se ne moe vidjeti ni opipati, ali je se itekako moe udahnuti, omirisati, upiti koom, jer ona je dodue nevidljiva, ali sasvim realna. Kod glavice luka je najdublja unutranjost ono prazno mjesto iz kojeg glavica poinje klijati, kod bosanske kue je najdublja unutranjost ve spomenuta dua kue, koja sigurno ima mnogo veze sa duhovnim ivotom ene to vodi kuu i s njezinim osjeanjem svog boravka u svijetu, svoje familije,

Novija bonjaka knjievnost... 189

Pogreno bi, meutim, bilo zakljuiti to da pria o prolosti i na njoj zasnovan bosanski tekst poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti predstavlja iskljuivi interes bonjake knjievne prakse ovog vremena, jednako kao to bi, naravno, pogrean bio i zakljuak da se samo priom o prolosti i tek povijesnim aspektom bosanskog teksta ostvaruje ono to su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura unutranje povijesti bonjake knjievnosti i njezine kulturalne gramatike u ovom knjievnom toku iz okvira postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi, utoliko prije to i kod onih autora kod kojih vidno izostaje ovdanji karakteristini smisao za historiju esto je itekako na ovaj ili onaj nain prisutna ona za bonjaku knjievnost osobena kulturalnomemorijska okrenutost tradiciji, kako je to uz znaajan broj drugih primjera sluaj i u knjievnom djelu A. Isakovia, koji e, s jedne strane, znaajan dio svojeg knjievnog svijeta ostvariti kao svijet u prezentu (Lovrenovi 1998), naputajui tradiciju lokalno-regionalne bosanske prie o prolosti u toj mjeri da njegov fantastiki i ka katastrofinoj budunosti okrenuti roman Pobuna materije (1985) ulazi u sasvim drugaiji univerzum tzv. neive prirode te se ostvaruje i u bonjakoj knjievnosti dotad sasvim nepoznatim anrovskim okvirima bliskim tokovima savremene eko-proze, dok se, s druge strane, isti ovaj autor najue saobraava s tradicijskom prolou, kako je to posebno vidno u Isakovievim putopisima, a jo vie u njegovoj vezanosti za kanonsku temu Hasanaginice, koja se pritom ba kao u istoimenoj drami (1981) kao iva tradicija na naroit nain prevodi u karakteristini modernistiki jezik egzistencijalizma. Uostalom, unekoliko ovom slina situacije jeste, izmeu ostalog, i kod B. Alikadi, iji e roman Larva (1974), inae prvo djelo ove vrste u bonjakoj knjievnosti iji je autor ena, svojom izrazitom izazovnou romaneskne prie predstavljati ne toliko kulturalni skandal, kako se to nekad inilo, koliko upravo suprotno, pa slino i slijedeem autoriinu romanu Krug (1983) ova knjiga o enji, o nedosegnutoj ljubavi, o smislu prijateljstva, o iskonskoj neusaglaenosti ivotnih prohtjeva i mogunosti njihovog ostvarenja, o praznom krugu nae egzistencijalne zatoenosti u kome se zaludno batrgamo, o erosu kao zaboravu i izgubljenosti u pomami ula, o tim i slinim trenucima naeg svakodnevnog ivljenja u kome
svoje ovozemaljske ispunjenosti. Tako e ovjek, kad bi se takav neko mogao zamisliti, nakon deset minuta boravka u enskom dijelu posve strane kue, znati o emotivnom ivotu i snovima, zadovoljstvu i nezadovoljstvu, radosti i tugama domaice, koliko i o socijalnom statusu familije koja u kui ivi. Moda i vie, sigurno vie, iako sve to vidi i moe opipati svjedoi o statusu, a nia od vidljivoga o onome prvom. (Karahasan 2007:141142)

190 Sanjin Kodri

se gotovo nita novo ne deava, ali se ipak deava ivot (Kadribegovi 1998:698), i sama predstavlja in naroito transformiranog tradiranja nekih od najprepoznatljivijih toposa bonjake knjievnosti uope, a zapravo, prije svega, na nain tekstualne koherencije ostvareno ponavljanje one specifine vrste senzibiliteta koji u novijoj bonjakoj knjievnosti traje od samih njezinih poetaka krajem 19. st. da bi, posebno nakon Humina politradicijskog lirskog romana Grozdanin kikot, eksplozivno odjeknuo upravo u bonjakoj knjievnosti poratnog modernizma, pa tako i u djelu Alikadieve, ali i kod drugih autora i autorica, koje se, naime, takoer javljaju u ovom vremenu, kako je to sluaj i kod J. Musabegovi, u ijem e se djelu, kao primjera radi u romanu Skretnice (1986), sad iz preteno enske perspektive iznova pojaviti i pria o prolosti, uslijed ega ovdje i bosanski tekst dobiva svoju jo jednu, novu, ensku varijaciju, takvu da se u njoj postepeno potiskuje i ono to su nerijetki ostaci mukog, patrocentrinog vienja povijesti i povijesnosti u ostatku bonjake poratne modernistike knjievne prakse. U ovakvim okolnostima, a naroito zahvaljujui izrazitoj raznolikosti knjievne prakse bonjakog poratnog modernizma i njegovoj otvorenosti za najrazliitije kulturalnomemorijske strategije bilo na razini knjievnokulturalne reprezentacije, bilo na razini intertekstualne knjievne mnemonike, a zapravo zahvaljujui stanju u kojem oito semiosfera bonja ke knjievnosti podrazumijeva itav niz unutranjih ali ne i nepremostivih granica koje obrazuju njezine brojne zasebne pojedinane semiotike prostore ili potsisteme ove literature, poratni modernizam u bonjakoj knjievnosti podrazumijeva znatno relaksiraniju situaciju u odnosima sredita i ruba njezine semiosfere nego ikad prije, pa upravo i zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bonjakoj knjievnoj prolosti deava se prelazak iz njezina pretenog modernistikog knjievno-kulturalnog usmjerenja u okvire postmodernizma i uope postmoderno stanje bo nja ke knjievnosti, prelazak koji iz istih razloga nikad nije bio konaan i iskljuiv niti je, isto tako, u naelu podrazumijevao prvenstveno pojavu eksplozivnog knjievnopovijesnog kretanja ve prije linearnu postepenost, uslijed ega u ovom nemjerljivo stabilnijem razvojnom trenutku bonjake knjievne povijesti uglavnom izostaje i onaj neka danji dominantni binarni karakter povijesne knjievno-kulturalne mijene, pa zato pojava jezika postmodernizma u ovoj literaturi ne znai i potpuni nestanak jezika knjievno-kulturalnog moderniteta, ve, naprotiv, i pojavu kako, s jedne strane, njihova naroitog paralelizma, tako i, s druge strane, njihova jednako specifinog kombiniranja u ovdanjoj knjievnoj praksi,

Novija bonjaka knjievnost... 191

to je i danas aktuelna situacija koja, istina, unekoliko podsjea i na politradicijsko stanje u bonjakoj knjievnoj prolosti, s tom vanom razlikom da je ovdje sad, meutim, rije o procesima koji nisu vie dominantno vezani za traume knjievne i kulturalne tradicije kao onaj problem koji bonjaku knjievnost mui u manje-vie svim njezin ranijim povijesnorazvojnim fazama i okvirima, a koji, dakle, umnogome, a nerijetko i u potpunosti biva razrijeen u bonjakoj knjievnoj praksi iz okvira njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela. Pritom, u svoje postmoderno stanje, koje je ovdje takoer vie ili manje specifino kao i veina drugih njezinih knjievnih pravaca, bonjaka knjievnost najvidljivije ulazi uglavnom tokom osamdesetih godina 20. st., a u pojedinim sluajevima i znatno ranije, s tim da se postmodernistike knjievno-kulturalne tendencije u ovoj literaturi u narednom desetljeu, tokom devedesetih godina, u stranom vremenu Agresije i nedavnog ratnog stradanja i same dodatno mijenjaju, pa se gotovo tek oformljeni karakteristini jezik postmoderniteta u bonjakoj knjievnoj praksi velikim dijelom te sad uz elemente eksplozivnog knjievnopovijesnog kretanja transformira u njegov posebni idiom ili ak, katkad, sasvim zasebni jezik knjievnosti tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja, to sve zajedno pokazuje i upravo knjievni rad brojnih savremenih pjesnika, pripovjedaa, romansijera i dramatiara, a meu njima i onih kakvi su, prije svih, Irfan Horozovi (1947) i Devad Karahasan (1953) ili, pak, Tvrtko Kulenovi (1935), a potom i rad itavog novog knjievnog narataja, unutar kojeg se, uz ostale, dosad posebno istaknuo Zilhad Kljuanin (1960), a onda i Semezdin Mehmedinovi (1960), Amir Brka (1963) i Senadin Musabegovi (1970) ili Nermina Kurspahi (1956), Alma Lazarevska (1957) i Ferida Durakovi (1957), odnosno oni jo mlai, najee i sasvim recentni autori, meu kojima naroito mjesto zauzima Asmir Kujovi (1973), a nakon njega i Mirsad Sijari (1970) te Muharem Bazdulj (1977) ili, odnedavno, Almir Imirevi (1971) i Faruk ehi (1970) i dr. Usto, ovom jo uvijek ivo pulsirajuem i otud u osnovi otvorenom autorskom nizu, ija je reprezentativnost stoga vjerovatno manje knjievnohistorijski objektivna u poreenju s reprezentativnim autorskim nizovima ranijih, s izuzetkom poratnog modernizma sve redom zavrenih i unutar sebe zaokruenih knjievnopovijesnih tokova u novijoj bonjakoj knjievnosti, mogli bi se nesumnjivo prikljuiti i danas takoer aktuelni autori ije se djelo ne mora uvijek nuno, iskljuivo i/ili u cijelosti povezivati s poetikom postmodernizma i njoj bliskim pojavama, meu kojima su uz Ibriimovia ili Sidrana i, izmeu ostalih, Hadem Hajdarevi (1956), Demaludin Lati (1957) i

192 Sanjin Kodri

Selim Arnaut (1963) ili Nijaz Alispahi (1940), Isnam Talji (1954) i Zlatko Topi (1955) te drugi, njima slini pisci razliitih kako anrovskih, tako i stilskih usmjerenja, to, s jedne strane, zorno potvruje i opu ideju o pluralistikoj kompleksnosti postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti, dok isto tako, s druge strane, sad poblie ukazuje na onu situaciju poetikog i uope knjievno-kulturalnog paralelizma koji snano obiljeava bonjaku knjievnu praksu tokom najee prethodna dva desetljea, omoguujui tako i pojavu liminalnih modernistiko-postmodernistikih hibridnih jezika, koji e, konano, biti i jedan od razloga to se i postmoderno stanje u bonja koj knjievnosti esto ostvaruje i s nekim posebnostima koje se nikako ili vrlo rijetko susreu u drugim evropskim literaturama, pa katkad ak i onda kad je rije o drugim knjievnostima junoslavenske interliterarne zajednice. Upravo ovakvo to potvrdit e, uostalom, i djelo I. Horozovia, autora koji e se u bonjakoj knjievnosti moda i prvi ili barem meu prvima ostvariti na nain koji e kasnije biti povezan s poetikom postmodernizma, kako je to sluaj ve u njegovoj prvoj pripovjedakoj zbirci ili labavom romanu Talhe ili edrvanski vrt (1972), koja, iako poetnika, nije samo autorova definitivna knjiga (Mievi 1998:791), ve je, s jedne strane, nesumnjivo i ilustrativna [] za onu literarnu vizionarnost koja naoko nije vezana za drutveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi jedino u samom Slovu kao Logosu, beskrajnoj Biblioteci kao jedinom zaviaju duha (Durakovi 2003b:110), dok je, s druge strane, upravo i zato jednako egzemplarna i u smislu linearne postepenosti prekodiranja jezika poratnog modernizma u jezik postmodernizma u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti. Jer, vrlo rano nagovjetavajui nove knjievno-kulturalne tendencije u bonjakoj knji evnosti, Horozovieve Talhe ili edrvanski vrt i same polaze od onog to su neki od u njihovu trenutku vrlo vanih elementa konektivnih struktura unutranje povijesti ove literature i njezine osobene kulturalne gramatike, posebno od njezine u meuvremenu dosta jasno uobliene autoimaginativne predstave tamnovilajetski nepoznatog i neobinog, egzotinog prostora te od, jednako tako, njezine tokom vremena prilino dosljedno oblikovane sklonosti ne samo ka prii i prianju ve i ka, naroito, diskurzu povijesne i porodine hronike te legende i drugih slinih knjievnih tvorbi, a to je, naime, do autorova trenutka postao i ustaljeni a osobeni anrovski okvir knjievnog rada veine bonjakih modernistikih pripovjedaa i romansijera, ali ovakvo to Horozovieva pripovjedaka zbirka pritom bitno transformira, izmeu ostalog i na nain da povijesna ili tekua stvarnost kao takva ovdje gotovo do

Novija bonjaka knjievnost... 193

samog kraja iezava, a na njezino mjesto dolazi njezina patvorina, s nemogunou uspostavljanja jasnih granica izmeu zbilje i mate, realnog i imaginarnog, fakcije i fikcije, odnosno prolog, sadanjeg i budueg ili historijskog, aktuelnog i budunosnog te konano teksta i konteksta, koji se ponitavanjem granica to su ih razdvajale u knjievnoj praksi koja prethodi djelu ovog pisca do kraja stapaju u jedinstvenu zbi lju Teksta, pa Horozoviev glavni lik nije vie smjeten u Povijesti ve obitava u Jeziku, u njegovoj preteritnosti, prezentnosti i futurnosti, zahvaljujui emu na ovom mjestu, sasvim tipino za novi doivljaj svijeta i ivota, na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banje Luke (Baluk Abad) u formi obiteljske hronike iscrtava se fantazmagorina vizija edrvanskog vrta koji hronotopski pripada literarnoj a ne historijskoj slici (Durakovi 2003b:109). Sve to, pritom, deava se i na nain kad, dakle, tradicijske tvorbe bonjake knjievnosti bivaju kulturalnomemorijski reaktuelizirane, ali tako da su sad uvedene u neomeene prostore Literature, utoliko prije to piev glavni lik i pripovjeda, preavi iz historijskog u literarno vrijeme i iskustvo (Durakovi 2003b:109), ne moe sad tipino postmodernistiki nai put ka stvarnosti mimo Teksta, pa njegovo opet tradicijski prepoznatljivo (samo)pripovijedanje nije niti moe biti vie kazivanje o sebi i drugima, kako je to bilo sluaj i kod Selimovia, i kod Suia, i kod Kulenovia i uope kod brojnih drugih bonjakih autora iz vremena poratnog modernizma, ve predstavlja jedino ono karakteristino postmoderno palimpsestno pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova. U ovakvoj, za stanje poetike postmodernizma u bonjakoj knjievnosti umnogome vrlo karakteristinoj situaciji, a naroito onda kad je rije o knjievno-kulturalnom stanju do poetka devedesetih godina 20. st., najee, dakle, samo naizgled nestaje njezin osobeni smisao za historiju i njezina jednako specifina okrenutost tradiciji, jer se i ovakvo to vrlo esto ponovo javlja i u svojoj postmodernistikoj varijanti, istina bitno preobraeno i nekad ak i drastino drugaije, pri emu je upravo i ova izrazita transformativnost dio karakteristinog kulturalnog smisla koji se i kontinuira i varira kroz cijelu noviju bonjaku unutranju knjievnu prolost i njezinu kulturalnu gramatiku, zbog ega, naravno, ni najmanje ne udi, s jedne strane, ni vea ili manja neuklopljivost, pa ak nekad i svojevrsno stranstvovanje I. Horozovia unutar okvira tzv. hrvatskih fantastiara ili hrvatskih borhesovaca s kojima je, kao tad zagrebaki student, ovaj autor zapoeo svoj pripovjedaki rad (usp. Pavii 2000), ba kao to nisu iznenaujue ni, s druge strane, brojne dodirne take koje se uspostavljaju izmeu ovog pisca i drugih bonjakih te bosanskohercego-

194 Sanjin Kodri

vakih autora istog vremena, bez obzira na to da li je rije o piscima bitno drugaijih konanih poetikih usmjerenja poput primjera radi Anelka Vuletia i njegova romana Deveto udo na istoku (1966) ili Vitomira Lukia s romanom Album (1968) te, posebno, N. Ibriimovia, ija ve prvjenaka pripovjedaka zbirka Kua zatvorenih vrata (1964), a pogotovo kasniji romani u mnogo emu korespondiraju i s Horozovievim djelom, ili, pak, o piscima u osnovi poetiki bliskog, srodnog knjievnog prosedea, kako je to sluaj s D. Karahasanom, koji u svojoj poetnikoj zbirci proza Kraljevske legende (1980) takoer ne pie historijsku prozu, nego, rekli bismo, demonstrira onu vrstu superiornog konstruiranja prie u kojem se smjenjuju i prepliu, oponaaju i persifliraju raznoliki narativni oblici: legenda se u trenu pretvara u lakrdiju, lirski pasa u esej-raspravu, stvarno u fantastino, jer je svijet podreen jeziku i jer se jedino u jeziku sve i zbiva (Durakovi 2003b:110), upravo, dakle, kao kod Horozovia, tim prije to i kod Karahasana uz itav niz elemenata konektivnih struktura unutranje povijesti bonjake knjievnosti sad s njima u uskoj vezi javljaju se i brojne intertekstualne spojnice sa svijetom beskonanog Teksta, s vrlo sloenim kako dijahronijskim, tako i sinhronijskim relacijama i potpuno novim pantekstu alistikim doivljavanjem aktuelne ili povijesne stvarnosti. Uostalom, ovakvo to zadrat e se na razliite naine i u kako Horozovievu, tako i Karahasanovu kasnijem knjievnom radu, postavi tako neka od njihovih iako u pojedinostima meusobno esto i vrlo razliitih ipak posebno vanih prepoznatljivih a zajednikih knjievno-kulturalnih znaajki, ak i onda kad se ova dva autora barem na prvi pogled potpuno raziu u romanima kakvi su tek primjera radi Horozoviev Kalfa (1988) i Karahasanov Istoni diwan (1989), gdje, naime, ova dva autora gotovo istovremeno do kraja naputaju ovdanju tradiciju ne samo klasine ve i novohistorijske prie o prolosti i regionalno-lokalno definiranog bosan skog teksta, da bi mu se, meutim, obojica vratili tek koju godinu kasnije, u vremenu posljed njeg rata i zasad posljednje, iako ne vie na nekadanji nain razorne ili kao nekad radikalne povijesnorazvojne eksplozije u bonjakoj knjievnosti Horozovi najprije pripovjedakim zbirkama Prognani grad (1994) i Bosanski palimpsest (1995), a Karahasan esejistikom knjigom Dnevnik selidbe (1993) i romanom ahrijarov prsten (1994), sve to, naravno, sasvim drugaije negoli je to bio sluaj u ranijoj bonjakoj knjievnoj praksi i njezinim kulturalnomemorijskim strategijama i konceptima. Sad postmodernistiki jezik i jednog i drugog autora, jednako sluaju i drugih njima slinih pisaca, dotad najee zaokupljenih manje ili vie tipinim postmodernim knjievnim eksperimentom i, u

Novija bonjaka knjievnost... 195

pravilu, amimetikim te uope antireprezentacijskim ludistikim preoblikovanjem tradicionalistike referencijalnosti u razliite kompleksne fenomene inter- i metatekstualnosti (usp. npr. Bajramovi 2010), neoekivano se prestrukturira u najprije poseban idiom, a potom i u gotovo cijeli novi jezik knjievnosti tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja, to e manje-vie cjelovito obiljeiti ukupno aktuelno knjievno djelo kako ovih dvaju istaknutih pisaca, tako i cijelog novog, upravo u ovom trenutku nastajueg knjievnog narataja, s tim da ovaj prodor stvarnosti u knjievne svjetove kako Horozovia i Karahasana, tako i drugih autora recentnog knjievnog trenutka deava se tako da je, najee, u konanici ipak neodvojiv od svijeta literature, a zapravo od izvorne postmodernistike ideje Biblioteke i beskonanog Teksta, pri emu sad slino situaciji u hrvatskoj ratnoj knjievnoj praksi i u bonjakoj knjievnosti umjesto ranijih slobodnih i nerijetko tek konstruktivistikih inter- i metatekstualnih poigravanja u prvi plan dolazi ontotekstualnost: namjesto nekadanjih kulturalnomemorijskih strategija onezbiljenja i fiktofaktalnosti te ontolo ke krhkosti i ontolokog ludizma javljaju se strategije zbiljotvorbe i novo naelo ontolokog moralizma (usp. Orai Toli 1996), to su pojave koje inicijalno obiljeavaju nove knjievne prakse tzv. poetike svjedoenja i ratnog pisma, pri emu prva odrednica tie se knjievnosti gdje se svjedoenje o ratnom uasu zasniva na perspektivi rtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadrine zahvaene kovitlacem ratne tragedije, kad etika, moralna, ideoloka, psiholoka, politika, ali i emocionalna, intimna, lina, pa i kolektivna drama temeljne su semantike odrednice ovog toka, koji se upravo zato imenuje i kao antiratno te ee, mada znatno manje precizno kao ratno pismo, dok je, pak, potonja odrednica, inae prihvaena u znatnijem dijelu kritike prakse, onda kad se odnosi na knjievnost s poetikom svjedoenja, upotrijebljena samo kao termin indikator, u alternativnom smislu, tek na drugaiji nain oznaavajui onaj knjievni rad ija temeljna obiljeja jesu i individualizacija rtve, njenog glasa u danteovskom paklu povijesti, etika odgovornost, humanistiki angaman, antropoloki shvaena deskripcija ratnog uasa itd. (Kazaz 2002:322323), naglaavajui pritom, naime, ratno stanje i kao dominantni predmetno-problemski okvir i kao, nerijetko, neposredni ivotni kontekst u kojom se ostvaruje knjievno djelovanje, ili barem kao naroito trajno stanje kako pojedinane, tako i kolektivne svijesti u kojem u egzistencijalnoj sutini aktuelne ivotne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud, konano, kao nemogunost dosezanja onog to su tiine za kojima je neko eznuo i neimenovani junak istoimenog Selimovieva romana, i sam

196 Sanjin Kodri

povratnik iz rata. U ovakvoj situaciji, knjievnost, pritom, postaje ne samo manje-vie outsiderski pokuaj estetskog discipliniranja povijesnog uasa (Kazaz 2002) ve, odustavi od bilo kakvog drutvenog eskapizma, ali i od angamana u slubi bilo koje i bilo kakve politiko-kolektivne ideje i ideologije, ona izrasta u vrlo snaan i, najee, vidno alternativan cjeloviti kulturalni projekt usmjeren esto i izrazito buntovno i prodorno protiv ne tek ideje rata ve i protiv svake vrste terora i destruktivnosti, nasilja i tlaenja, jednoumlja, iskljuivosti te sila (samo)zatvaranja i (samo) razaranja, ne pristajui na bilo kakve jednostavne binarne opreke, simplifikacije i instrumentalizacije, ba kao ni na bilo kakva kulturalnomemorijska sveta mjesta, to je posebno vidno u sluaju Historije i Nacije, ali i drugih ovom bliskih pojava poput tradicije ili mukog, andro- ili patrocentrinog principa i sl., a to sve najee postaje predmetom ne samo distanciranja, skepse i kritikog promiljanja ve i vrlo slobodnog, ni najmanje sputanog antiesencijalistikog dekonstruiranja, dekanoniziranja i defetiiranja, s vrlo suspektnim i nerijetko krajnje antiutopistikim doivljajem prolosti, sadanjosti i budunosti te uope revizionistikim i, nerijetko, posthistorijskim smislom za historiju, koji, meutim, ovdje nije vie tek stvar nekadanjeg programsko-kreativnog pristajanja uz poetiku i politiku postmodernizma, ve kao i u sluaju svih drugih novih kulturalnomemorijskih strategija ovog trenutka prvenstveno autentian i specifian odgovor na neposrednu ivotnu stvarnost, koja, dakle, u bonjakoj postkanonski orijentiranoj knjievnosti tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja dovodi do potpuno drugaijih uinaka u poreenju s onima iz kanonske knjievne prakse NOB-a i socrealizma nakon Drugog svjetskog rata, s potpuno drugaijim memorijsko-reprezentacijskim politikama i politikama identiteta (usp. npr. Deni-Grabi 2010). Naspram nekadanjeg ideoloko-kolektivistikog te prvenstveno herojsko-monu mentalistikog diskurza Revolucije, sad dezideologizacija ratne zbilje, nepristajanje na apsolutizam ideolokog jezika i traganje za golim ljudskim sadrajima ratne stvarnosti konstante su veeg dijela antiratne i postratne bonjake i bosanske knjievnosti, pa ova knjievna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format te, unutar nove historijske perspektive, postaje dominantno obiljeena priom o traumi u prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru, pri emu ona kao da se hoe sred apokaliptinog svijeta uhvatiti za emocije kao injenice egzistencije, konektirati se na njih, gotovo ih materijalizirati, kako bi iz ideolokog uasa otvorila ulaze u egzistenciju koja je postala predmetom manipulativnih strategija ideologije i koja je ratom pretvorena u hranu za topove (Kazaz 2002:329330), to

Novija bonjaka knjievnost... 197

jezik bonjake te bosanskoher cegovake knjievnosti tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja upravo i ini vrlo esto i mjestom osobenog liminalno-hibridnog kombiniranja dotad pojedinanih jezika poratnog modernizma i postmodernizma, kad sama literatura ovog naroitog novog fine de sicla u bonjakoj knjievnosti ponovo postaje i mjestom dominantno individualne potrage za u strahoti ratnog stradanja i unitenja izgubljenom esencijom ivota, s tim da se takvo to ne pronalazi vie u okvirima dotadanjih modernistikih velikih pria, ve, naprotiv, u maloj, u naelu krajnje decentriranoj pri/povijesti, u kojoj se stvarnost kulturalnomemorijski artikulira najee upravo kroz samu knjievnost, osobito onu koja dolazei pritom iz najrazliitijih jezika i knjievnih tradicija razotkriva ono to su fikcije totalitarizma, ali se ovakvo to deava i intermedijalno kroz druge diskurze kulture poput filma, muzike, likovnih umjetnosti i, posebno, kroz dotad u arhiv kulturalnog pamenja potisnuti iroki repertoar supkulturalnih pojava, to e i u recentnoj bonjakoj knjievnoj praksi dovesti do eksplozije itavog niza u njoj dotad mahom manje prisutnih kulturalnomemorijskih sadraja, s jedne strane, te do vidnog potiskivanja nekih njezinih dotadanjih zanimanja ove vrste, s druge strane. Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najee obiljeavaju, uz ostalo, i pojave naglaene osjeajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale i ovjenosti, nostalgija za jednim nekadanjim, sad doslovno poruenim i nestalim svijetom, ali i osjeaji straha i zebnje, praznine i nemoi, ljutnje i bijesa i sl., javljaju se i kulturalnomemorijske strategije arhivarske katalogizacije, eidetske slikovitosti, imenovanja (usp. Orai Toli 1996) i uope one upotrebe jezika u kojoj jezika materija postaje mnogo vie od knjievnoizraajnog lingvistikog sistema upravo sam autorefleksivni medij i in kulturalnog pamenja, a kad kulturalnomemorijski osvijetena zbiljotvorba i bonjake knjievnosti ovog vremena podrazumijeva, izmeu svega ostalog, i naglaen dokumentarizam, kojim se literarno zapamuje i ono to je metafizika ratne svakodnevnice, statistika oaja i sumnje, estetika notiranja injenica o genocidu, urbicidu, zlu, konclogorima, ali i o snazi ljudske supstance da se izdigne iznad krvavog ratnog pakla (Kazaz 2002:323), ba kao i od njega najee neodvojiv biografizam i, naroito, autobiografizam, utoliko prije to biografija, a posebno autobiografija funkcionira i kao anr koji kao tekst o stvarnom ivotu naelno treperi izmeu fikcije i zbilje (Orai Toli 1996:135). Kako to pokazuje i skori knjievni rad I. Horozovia te D. Karahasana, koji u svojim pripovjedno-romanesknim tekstovima kakvi su i Slian ovjek (1995), Berlinski nepoznati prolaznik (1998) ili Filmofil (2000),

198 Sanjin Kodri

odnosno Sara i Serafina (1999), Nono vijee (2005) i Izvjetaji iz tamnog vilajeta (2007), ostvaruju neka od vanijih mjesta bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti uope, ba kao to to ini i N. Ibriimovi sa svojom neobinom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedadom Ibriimoviem Bosancem (1992), sve ove pojave, na ovaj ili onaj nain, u manjoj ili veoj mjeri, obiljeit e i djela vodeih autora ovog trenutka u bonjakoj knjievnosti, pa tako i djelo T. Kulenovia, iji e romani Istorija bolesti (1994) i Jesenja violina (2000), pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome egzemplarno ujediniti neke od temeljnih znaajki onog to u recentnoj bonjakoj knjievnosti predstavlja knjievna praksa tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja, pa se i ovdje, u na naroit nain iskoritenom postmodernom metafikcijskom okviru, a prvenstveno kroz inter- i metatekstualni filter knjievnosti i uope kulture, (auto)biografski posredovana lina ratna sudbina i sudbina jednog doslovno zatvorenog Grada na kraju pokazuju kao besmislena historija umiranja i smrti, a sam ivot otkriva se u neraskidivoj vezanosti s Literaturom. Na ovaj nain, u bonjakoj knjievnosti iznova se i bitno preoblikovana reartikulirala i pria o prolosti te njezin bosanski tekst, ba kao to se kod itavog niza autora i autorica ovog vremena upadljivo javlja onaj nekad manje-vie tek sidranovski sarajevski tekst, iji je novi oblik svojom knjigom Sarajevo blues (1992) na samom poetku posljednjeg rata najavio ve S. Mehmedinovi, da bi ga, uz ostale, i sam Sidran dodatno preoblikovao svojim ratnim i poratnim pjesnitvom, koje i samo na osoben nain ulazi u korpus knjievnosti tzv. ratnog pisma i poetike svjedoenja, a uz koji naroito u posljednje vrijeme sve znaajniji postaje i novonastali srebreniki tekst, i sam oblikovan u najrazliitijim kulturalnomemorijskim perspektivama, od inicijalnog pokuaja njegova romanesknog uoblienja u Romanu o Srebrenici (2002) I. Taljia, preko oitog komemorativnog diskurza Srebrenikog inferna (2006) D. Latia, pa do, uz ostalo, tvrdog dokumentaristikog verizma Razglednica iz groba (2005) Emira Suljagia (1975). Pri svemu ovom, uz na osoben nain obnovljenju figuru povijesnog svjedoenja te figuru bosanske povijesne tragike, u recentnoj bonjakoj knjievnoj praksi dominantna je postala vie nego razumljivo ponovo figura rata, ratnika i povratnika iz rata, s tim da je, uz osobene pojave kakve predstavlja roman ehid (1998) Z. Kljuanina, ona sad dopunjena ne samo onim to je do kraja ostvarena ideje pluralnosti pria o prolosti ili perspektiva historije odozdo, ukljuujui i u antiherojskom maniru pisanu knjievnost s prve linije fronta, ve i itavim nizom djela knjievnosti egzila te logorakog iskustva, ali i iskustva

Novija bonjaka knjievnost... 199

naroite vrste unutranjeg stranstvovanja i unutranje zatoenosti i sl., to sve zajedno ni u kojem sluaju ne znai da je na poetku 21. st. bonjaka knjievnost napustila ono to su konektivne strukture unutranje povijesti ove literature, jer ak i onda kad su odstupanja ove vrste sasvim oigledna, kulturalna gramatika bonjake knjievnosti vie je nego aktivna, i to ne samo na nain dotrajale tradicije koju se nastoji osporiti i nadii, ve jednako ovom i na nain ive tradicije, koju se na naroit nain i nastavlja i s kojom se i dalje kreativno dopisuje, zbog ega nacionalni knjievno-kulturalni kanon ovdje ipak nije do kraja negiran, kako e to pokazati uz niz drugih moguih primjera i relativno nedavne a u bonjakoj knjievnoj povijesti ve sad vane pojave poput Horozovieva Imotskog kadije (2000) ili Ibriimovieva Vjenika te El-Hidrove knjige, ba kao i aktuelni rad drugih autora, poput Z. Kljuanina, trenutno vjerovatno jednog od najznaajnijih bonjakih pisaca srednje generacije, ili A. Kujovia, autora koji nesumnjivo zauzima najvanije mjesto meu piscima mlaeg narataja u bonjakoj knjievnosti. Konano, ak i onda kad se takvo to sasvim svjesno nastoji izbjei, bilo smisao za historiju, bilo okrenutost tradiciji javit e se, otud, i u bonjakoj knjievnosti s poetka novog milenija, pa i ovdje, ma koliko transformirana i nekad ak dovedena blizu stanju neprepoznavanja, knjievna tradicija, u razvoju bosansko-musli manske knjievnosti, izbija iz stvaralakih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedaa, dramatiara, i nema ni jednog znaajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav nain, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijativno, zahvaljujui emu i bonjaka knjievna situacija na poetku 21. st. potvruje ne samo neupitnu vanost njezina sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prolosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj knjievnosti, te evropskim knjievnostima u nae doba ve i to da jedna osobenost bonjake knjievnosti, kad se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena, preko treeg, meuratnog razdob lja, sve do dananjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji odnosno, konano, ono to je i ovdje prisutna i izrazito znaajna osobena vrsta dijahronijskog, vertikalnog (ili ak meuanrovskog) autokomparativizma, tim prije to kako to pokazuje domaa te inozemna recepcija najnovije bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti

200 Sanjin Kodri

uope najee tek u ovoj situaciji recentna knjievna praksa strastveno poinje da oslobaa nove tekstove, bombardirajui druge strukture, meu kojima i svog uzbuivaa, a kad se i ona identificira prvenstveno po onoj naroitoj bosanskoj aromi, i sad, ba kao i u knjievnoj prolosti, jedinstvenoj i prepoznatljivoj u irim, bilo junoslavenskim, bilo evropskim literarnim i kulturalnim okvirima.

III. Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume u romanima Zeleno busenje E. Mulabdia i Ponornica S. Kulenovia
(Locus memoriae i dva primjera iz bonjakog knjievnog kanona)

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 203

III.1. Austrougarska tema i oblikoVanje historijske traume: unutranja poVijest bonjake knjieVnosti i knjieVna reprezentacija nacionalne prolosti kao preDaja poVlatenog kulturalnog smisla
I.
Kao znaajnim dijelom, mada nikako u cijelosti, knjievnost prie o pro losti, najee onoj nacionalnoj, bonjaka knjievnost poev od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., slino ukupnosti bosanskohercegovake knjievne prakse ovog dugog razdoblja, varirala je ne samo svoje razliite kulturalne zasnove i oblike njihovih knjievnih realizacija, ve je, unutar cjeline vlastite kulture sjeanja i u kontinuiranom traganju za svojim knjievno-kulturalnim ja, izmeu ostalog gradila, a potom i kontinuirala i modificirala i razliite u osnovi ustaljene memorijsko-reprezentacijske opcije tzv. memorijske figure ( figure sjeanja). Meu njima u ukupnim bosanskohercegovakim knjievnim okvirima 20. st., a posebno u bonjakoj knjievnosti, jedna od najizrazitijih jeste figura novih vremena i povijesnih raskra, a unutar nje naroito austrougarska tema, koja i u hronolokom i u sutinskom smislu inicijalno konstituira cjelinu ove figure, da bi se ona potom upravo na ovoj tematskoj osnovi dalje razvijala, ispunjavajui se bilo slinim, bilo razliitim, ali uvijek kompatibilnim memorijskim sadrajima. Izazvana historijski prekretnim okonanjem osmanske vlasti u Bosni, dogaajem koji se zbio prije vie od 130 godina (1878), austrougarska tema u irokom vremenskom rasponu od kraja 19. st. pa nadalje ispostavljala se pritom kao ope, pa ak i opsesivno knjievno mjesto vezano za onaj traumatini liminalni historijski trenutak kad bosanskohercegovaka evropska Turska, slijedom onog to je austrougarski Drang nach Osten, biva iskljuena iz viestoljetnih okvira Osmanskog carstva i njegove tradicionalne orijentalno-islamske kulture te kao tamnovilajetski posjed Austro-Ugarske monarhije biva iznenada upisana u kulturalnu mapu moderne Evrope, utemeljene u jednom drugom, stranom, tad gotovo iskljuivo kranskom duhu.

204 Sanjin Kodri

Realizirajui se najee kao prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota muslimanske narodne i drutvene sredine (Rizvi 1994:29), kojoj je kraj Turske carevine [] i kraj svega to su oni bili (Selimovi 1970:7), odnosno uope kao literarno oblikovanje povijesnog stanja civilizacijskog i egzistencijalnog vakuuma izmeu dviju velikih carevina u nekadanjoj Bosni starog, Osmanskog carstva i nove, Austro-Ugarske monarhije, i to u trenutku kad u ivotnoj stvarnosti niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno iva (Rizvanbegovi 1990:103), austrougarska tema u biti je tema naroite historijske traume, kao i tema korjenite i sveobuhvatne kulturalne tranzicije ili tema sloenog i dramatinog kulturalnog prekodiranja, i to ne samo u smislu predmeta knjievnog oblikovanja. Ona se u bonjakoj, kao i openito bosanskohercegovakoj knjievnosti javlja u istom onom traumatinom vremenu povijesne razdjelnice ili raskra koje i u sadrinskom smislu ini njezin temeljni okvir i sutinu, pa historijska traumatiziranost i stanje kulturalne tranzicije i kulturalnog prekodiranja, pogotovo u sluaju bonjake zajednice, jesu i stvarne okolnosti knjievne produkcije te prilike ukupne knjievno-kulturalne komunikacije unutar koje se ova tema konstituira. Otud je austrougarska tema u ovom vremenu i izvan svake konkurencije dominantni predmet knjievnog oblikovanja, ali i nesumnjivo najpodesniji izraz cijelog novog egzistencijalnog, kulturalnog, drutvenog i historijskog stanja, pri emu njezina opsesivna prisutnost i naroita cirkulacija nije ograniena samo na ovo relativno usko knjievnopovijesno razdoblje, ve se ona u bonjakoj te bosanskoher cegovakoj knjievnosti, izmeu ostalog zahvaljujui i vrlo sloenoj i dinaminoj prolosti ovog kulturalno-drutvenog konteksta, ali i naroitim mehanizmima knjievne povijesti, tradira i u desetljeima koja slijede, uz brojne konstante bivajui modificirana i razliitim mijenama. A kao takva, austrougarska tema umnogome jeste i osnova na kojoj se moe iitavati i dobar dio znaajnih aspekata povijesti uope bosanskohercegovake, a naroito, pak, bonjake knjiev nosti 20. st., i to ne samo u smislu praenja puke vremenski uzastopne izmjene opih evropskih poetikih paradigmi i njihovih prilagoavanja u ovim malim slavenskim literaturama ve i u smislu prvenstveno kulturalnoteorij ski osvijetenog razumijevanja njihovih specifinih razvojnih pojava i procesa, dubljih i od karakteristinog lokalnog artikuliranja irih knjievnih moda i tendencija, ime se ve nuno ulazi i u karakteristini kompleks tradiranja tzv. kulturalnog smisla, a zapravo kompleks specifinog kulturalnog pamenja i naroitih konektivnih struktura koje bilo bosanskohercegovakoj, bilo bonjakoj knjievnosti kao, konano, i svakoj drugoj literaturi sutinski osiguravaju prepoznatljive kulturalne identitete

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 205

kako na sinhronijskoj, tako i na dijahronijskoj razini, uslonjavajui na ovaj nain ono to je kulturalna mapa Evrope. Zato i ne udi da se, uz brojne druge knjievne radove, u okviru austrougarske teme pojavljuje ne samo uope prvi bosanskohercegovaki roman roman Bez nade (1895) Osmana Aziza1 ve i prvi bonjaki roman Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdia (18621954), nakon kojeg e se tokom vremena ovoj temi, posebno u bonjakoj knjievnosti, vraati itav niz drugih autora u razliitim knjievnim anrovima, izmeu ostalih i Skender Kulenovi (19101978) u romanu Ponornica (1977), koji je jedan od, uvjetno govorei, posljednjih bonjakih romana koji ukupnou svojih kapaciteta sasvim jasno, ali ovaj put i retroaktivno ulazi u naroitu traumu to je podrazumijeva austrougarska tema, ime se ne ispisuje samo njezina sloena povijest, ve se istovremeno
Istina, ovaj roman, saradniko djelo Osmana Nurija Hadia i Ivana Milievia, mogao bi se smatrati i dijelom bonjake knjievnosti, to on, takoer, na jedan nain nesumnjivo i jeste, ba kao to podjednako moe pripadati i bosanskohrvatskoj knjievnosti, kao i hrvatskoj knjievnosti uope (pri emu je ovo inae samo jedan od sasvim oitih pokazatelja posebne sloenosti bosanskohercegovakog knjievnog prostora i u osnovi nemogunosti strogog i konanog razluivanja knjievnih pojava i procesa unutar ovog te ireg junoslavenskog okvira). Pritom, vezanost ovog romana (kao uostalom i svih drugih zajednikih radova ove dvojice autora) i za bonjaku knjievnost pokazala se, sasvim razumljivo, kao neupitna i u dosadanjoj knjievnohistorijskoj praksi (usp. npr. Rizvi 1990), emu svakako, uz ostalo, u prilog ide i njegova intendirana italaka publika, koja je u naroitim okolnostima knjievne komunikacije u BiH krajem 19. i poetkom 20. st., kad su bosanskohercegovake italake zajednice jo uvijek najee bile konstituirane prvenstveno prema kriteriju religijske kulture i nacionalne pripadnosti / orijentacije implicirana kao prvenstveno bosanskomuslimanska / bonjaka. Ipak, barem na ovom mjestu, ini se primjerenijim (i jednostavnijim) ovaj roman posmatrati prvenstveno kao bosanskohercegovaki, mada to nipoto ne znai da se u drugim istraivanjima Osman Azizovo djelo ne moe ili ne treba posmatrati i u pojedinanim nacionalnim okvirima bilo bonjake, bilo bosanskohrvatske / hrvatske knjievnosti. Sam, pak, razlog za primarno bosanskoher cegovako kontekstualiziranje Osman Azizova romana u ovoj studiji lei prije svega u injenici da su, prirodom stvari, i bonjaka i bosanskohrvatska / hrvatska knjievnost knjievnosti primarno definirane u dominantno nacionalnom smislu, to bi s obzirom na hrvatsko-pravaku ideologiju i njezino eksplicitno prohrvatsko nacionaliziranje Muslimana kao jednu od osnova Hadieva i Milievieva koautorskog udruivanja prvenstveno i/ili iskljuivo bonjako nacionalno atribuiranje ovog romana dovelo u situaciju naroite unutranje, povijesno uvjetovane kontradiktornosti, to, istina, nije ni jedinstven ni nerjeiv knjievnohistorijski problem, ali jeste povod za itav niz dodatnih pitanja, prvenstveno onih koja se tiu prije svega problema bonjake knjievno-nacionalne polarizacije na hrvatskoj ili srpskoj strani krajem 19. i poetkom 20. st. i njezina udjela u politici knjievnog teksta, to, meutim, iako je blisko problematici ove studije i uope vano knjievnohistorijsko pitanje, ovdje nije glavni predmet zanimanja.
1

206 Sanjin Kodri

konstituira i ono to je jedan od posebno znaajnih aspekata naroite unutranje povijesti bilo bonjake, bilo bosanskohercegovake knjievnosti kao kompozitne i policentrine cjeline.2

II.
Austrougarska tema u bonjakoj, kao i openito bosanskohercegovakoj knjievnosti javlja se u vrlo osobenom knjievnohistorijskom kontekstu i uope u naroitim tranzicijski traumatinim kulturalnim, drutvenim i historijskim okolnostima tzv. preporodnog doba u bonjakoj knjievnokulturalnoj povijesti (usp. Rizvi 1990; Spahi 2008), i to kao jedan od vanih izraza pokuaja cjelovitog ukljuenja bonjake zajednice u ono to je u bosanskoher cegovakom kontekstu ovog vremena sveukupni novi, evropski drutveno-kulturalni poredak, pa tako i knjievni sistem, s tim da paradoksalno na prvi pogled njezino prvobitno predmetno-problemsko jezgro ne nalazi se prvenstveno u okvirima dotadanje bonjake knjievnosti i kulture, ve, naprotiv, prije svega u kolonijalnom diskurzu novog, evropskog kulturalnog okvira i nove knjievno-kulturalne matrice koju ovakvo to sobom donosi u Bosnu, sasvim, dakle, u skladu s onim to je sloena situacija vanjske i unutranje (auto)kolonizacije bonjake knji evno-kulturalne prakse krajem 19. st., a kad je, izmeu ostalog, umjesto dotadanjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doi zapadnjaka knjievnost kao jedan novi umjetniki putokaz, kako to i sam unekoliko nastupajui s reliktima kolonizatorskog stava u studiji Zaeci evropeizacije u knjievnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini (1934) veli
2

Uz ovdje apostrofirana, ovaj vaan segment naroite unutranje povijesti kako bonjake, tako i bosanskohercegovake knjievnosti, jednako kao i povijest austrougarske teme kao naroitog mikrofenomena ovih literatura, konstituiraju i potvruju i djela, izmeu ostalih Ahmeda Muradbegovia, Zije Dizdarevia, Hasana Kikia, Alije Nametka, Dervia Suia, Nedada Ibriimovia, odnosno Petra Koia, Ive Andria, Isaka Samokovlije itd., sve redom manje ili vie znaajnih, pa ak nerijetko i kljunih, kanonskih autora bosanskohercegovakog knjievnog konteksta. Pritom, kako istie i Fahrudin Rizvanbegovi (1990:103), austrijska tema u bosansko-hercegovakoj knjievnosti nametala se skoro sto godina, a naroito je prisutna u muslimanskoj knjievnosti. Privlanost ove teme je slina vojno-krajinskoj u hrvatskoj literaturi samo djelimino. Vojaenje i razvojaenje e opsesivno privlaiti hrvatske pisce devetnaestog i samog poetka dvadesetog stoljea, ali taj fenomen ponajprije fizike naravi i duhovno e se brzo, ma koliko bolno, razrijeiti i to definitivno, tako da on danas i ne moe imati neki naroiti, a pogotovu ne opsesivan znaaj za hrvatskog pisca. Austrijska tema za muslimanskog pisca je i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za turski, orijentalni svjetonazor, a prihvatio je austrijski, zapadni Weltanschaung.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 207

Maximilian Braun (2009:51). U ovoj situaciji krajnje, na najradikalniji mogui nain destabilizirane semio sfere bonjake knjievnosti, kad je ona u cijelosti rastvorena spram stranog jezika i tue semiotike (Lotman 1998, 2004), jedan od kljunih nukleusa austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnoj tradiciji nalazi se, tako, ve u prvim urnalistiko-publicistikim, pseudoliterarnim, a potom, tokom vremena, i literarnim radovima onovremenih novinara, amaterskih ili profesionalnih knjievnih autora ili ak tek lanova nove, austrougarske administracije i njezinih vojnih struktura kojima se austrougarska uprava u Bosni, i pored otrog stava generala Filipovia, od poetka septembra 1878, odmah nakon sloma otpora u Sarajevu (Rizvi 1990:17), poela pribliavati bonjakomuslimanskoj zajednici, i to najprije informativnim lancima o Bosni, pounim i zabavnim sadrajima, ali i reportano-literariziranim sjeanjima na nedavna okupacijska zbivanja, kakvi su, primjera radi, tekstovi objavljivani u, na samom poetku, slubenim Bosansko-hercegovakim novinama, a nakon toga i u Sarajevskom listu, a kasnije i drugdje, s jedne strane. S druge, pak, strane, i jednako na prvi pogled neoekivano, polazite za naroito oblikovanje austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti nalazi se i u tzv. turskoj prii te bosanici ili pseudobosanskoj prii (usp. Lei 1991b:401440), tim, naime, naroitim anrovskim tvorbama prije svega hrvatske i srpske knjievnosti izvan Bosne, ali i u njoj, pri emu je u najveem broju sluajeva reprezentacijsko vienje i uope doivljaj ove zemlje u ovoj vrsti tekstova vrlo sloen: imagoloki govorei, on je, s jedne strane, vrlo esto agonalan, ratni, gledan oima stranca koji je iznenaen balkansko-orijentalnom sredinom i mentalitetom, a u prilozima koji se bave ivotom Muslimana, ili ga se samo dotiu, osjea se, uz nerazumijevanje, i naivnost predstave o jednom nekranskom svijetu, dok se, s druge strane, uza sve to zapaa vidno interesovanje za taj ivot i tenja da se u njega podre linijom slovenskog zajednitva i razumijevanja za sunarodnike, koje je, prema shvatanju ove publicistiko-literarne prakse, turska vladavina otuila (Rizvi 1990:18).3 Takvo to, meutim, u naroitim
Tako, recimo, u anonimnoj feljtonskoj prozi pretampanoj iz Obzora pod naslovom Turci u Zagrebu, koja je sasvim blizu reportanog kazivanja jer iznosi aktuelan dnevni dogaaj, iskazuje se [] karakteristian doivljaj zarobljenih bosanskohercegovakih ustanika od strane pisca i zagrebakog graanstva, kao da su meu njih dovedeni ljudi iz neke daleke, nepoznate i egzotine zemlje. Njihov opis, koji pisac neposrednim suutnim meditiranjem o njima preobraava u komentar, izraava u stvari austrougarski stav prema otporu koji je pruen okupaciji Bosne (Rizvi 1990:18): Zadnji dolaze turski ustae. Nije ih mnogo, koji desetak [], al hiljadu jada ita im sa lica. Jedva da im zamazane gae i
3

208 Sanjin Kodri

koulje sakrivaju jadom izmueno tijelo. Ima ih starih i mladih, a nekog starca morali su mlai ponieti na leih, toliko je oslabio. // Moda su se kajali, zato to su se oprli naoj vojsci, koja ih je pozivala blagim nainom na mir. Nu zli ljudi znali su ponukati na krvav ustanak, kojemu padoe rtvom. // Mnogi njihove brae okvasie svojom krvlju rodna im polja, a mogli su izekati bolju budunost kao sugraani hrvatskog naroda. (Anonim 1878; citirano prema: Rizvi 1990:18) No, tzv. turska pria najee je podrazumijevala jo radikalniji, u sloenim balkanskim povijesnim okolnostima dodatno agonalno zasnovan negativan doivljaj turskog svijeta u Bosni, a to na koji je nain ovaj diskurz funkcionirao u npr. srpskoj (a, slino tome, i u hrvatskoj) knjievnosti tokom posljednjih desetljea 19. st. sasvim uvjerljivo mogu ilustrirati zapaanja Nikole umonje u lanku Muhamedanstvo i naa knjievnost iz 1887. godine, toliko precizno i tano da se ni danas tome ne moe mnogo dodati (Tutnjevi 1999:37): Mnogi knjievnici nai ezdesetih i sedamdesetih godina uzimali su siete svojim pesmama, pripovetkama i drugim radovima iz ivota potlaene raje u turskom carstvu. Ko je ijole pratio razvijanje tadanje knjievnosti, lako e se setiti, kakvim se nainom pisalo o Turcima, o njihovom Alahu, o proroku, o damijama i o polumesecu, a setie se takoer, kako to nije bilo ba ni malo u rukavicama. Kolike samo pesme Zmajeve i Jakieve odiu osvetnim gnjevom protiv krvolonih i zverskih Turaka, a isto to bilo je i u pripovetkama Vladana orevia, dramama Matije Bana i radovima mnogih drugih. Ovde su navedeni samo prvi i najznaajniji predstavnici nae knjige. Takav nain pisanja dostigao je svoj vrak za vreme bosanskohercegovakoga ustanka, srpsko-turskoga, crnogorsko-turskoga i rusko-turskoga rata. Grae je bilo dosta: valjalo je samo izmisliti kakav straan dogaaj, dovesti itaocu pred oi nekoliko eta Turaka krvavih oiju, s handarima i dugim pukama, valjalo je ispaliti nekoliko hitaca, sasei naravno sve na papiru nekoliko majki i nevine dece, prikazati tamnicu, veala, pa eto ti gotove krasne pesme, pripovetke, ili ve to ti hoe, iz ivota potlaene raje. Posao ne toliko teak, koliko blagodaran. Ele, bee toga dosta. // Ova faza nae lepe knjievnosti morala se prei, a moe se u nekoliko i opravdati, kad se uzmu u obzir tadanje prilike. Snivalo se uvek o osloboenju potitene brae iz petstoletnoga ropstva, o ujedinjenu Srpstva i o mnogim drugim lepim stvarima, od kojih danas nema ni pomena, pa se mislilo, da e se tim nainom doneti bar kamiak zgradi sree srpske. [] Bilo je u tim vestima mnogo hiperbola i avo se prikazivao crnjim, no no to je bio. Ostaviemo na stranu krvolotva za vreme ratova i ustanaka, ta ratovi meu najcivilizovanijim dravama ne prelaze bez uasa i grozota! ali se mora priznati, da Muhamedovci nisi bili ba ovako besni i krvoedni, kakvima su ih opisivali pisci, koji ih nikada nisu ni videli. [] Predstavnikom takvoga naina pisanja istaknuo se Boidar Nikainovi Vranin []. U nekoliko poslednjih meseci izneo je na javnost nekoliko pripovedaka, pa u svima redom crta turske zulume; pominjemo: Jusufiko i Mejramikja, Arapova odaja u kuli engi-age, Fazli-paina lipa, (u Strailovu) i Na Bjelavama (u kalendaru Godinjaku). Apstrahovau ovde kompoziciju, tehniku, doljednost ili nedoljednost narodnoga govora i provincijalnih fraza, a uzeu u obzir samo onu glavnu crtu, koja se kao crvena nit provlai kroza sve te redove: opisivanje zverstva i okrutnosti turske. Da vidimo, kakvim to nainom biva. // Gora je zvijer Turin na domu negoli vuk u gori!, uzvikuje se na jednome mestu. // Turin e za pare i oca objesiti, a za pare i najveeg zlikovca pustiti, na drugom. // Jadna raja ne smije ni da se iz kue pomoli, jer bi na mah bilo pasjeg mesa za turski

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 209

okolnostima i alovanja za turskim vaktom, ali i emancipacije, modernizacije i evropeizacije unutar devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bonjakoj knjievnosti i kulturi izazvat e vrlo sloenu reakciju, a to e rezultirati isprva skromnom, a kasnije sve znaajnijom, ali uvijek u odnosu na njezinu u osnovi stranu prethodnicu bitno drugaijom tradicijom oblikovanja austrougarskog tematskog kompleksa prvenstveno u bonjakim knjievno-kulturalnim okvirima, uz inae istovremeno opadanje interesa za priu to je podrazumijeva austrougarska tema izvan podruja ove knjievnosti i njezine kulture, a emu e, svakako, u prilog
ramazan, kazuje se pri opisivanju poloaja hrianskoga, a malo nie ima jo neverovatnija refleksija: // Kojeg hrianina paa pozove, taj se vie iv ne vrati, niti ima o njemu kakva habera. // Turcima se daju ovakva epiteta: skotovi, krvnici, skotsko srce Fazli-paino. // Kad ve ni te otre boje ne dostaju koloritu, dolaze jo ovake ne samo neestetine nego i odurne slike: // kad je majica isplaen jezik mrtvom (sinu) u usta gurala a u tiini raku iskopala, da mu dumani groba ne saznaju, pa da mu se i mrtvom ne svete. // A posle svega toga stavlja se opet ova kontrasna refleksija: // Ti su grobovi danas procvali. Lipe je nestalo Danas nema ni onoga panja samo ivi uspomena hrianskoga bola. (umonja 1887:334336). Nasuprot ovom, pseudobosanska pria kakvu su, uz npr. Josipa Eugena Tomia u Zmaju od Bosne (1879), na prijelazu 19. i 20. st. ispisivali i Vjekoslav Livadi, Ivan Lepui, Milena Mrazovi, Mita ivkovi i brojni drugi, po porijeklu mahom nebosanskohercegovaki autori esto je, uporedo s manje ili vie izraenim elementima orijentalistikog diskurza, podrazumijevala i u osnovi neoromantiarsku sliku Bosne, a zapravo esto jedan sutinski izmijenjen odnos prema Bosni kao knjievnoj temi, pogotovo u poreenju s onim to je ranija knjievna situacija, a kad, naime, jo od slavnog Mauranievog spjeva Bosna [] u knjievnosti bila prikazivana iskljuivo kao zemlja nasilja i bezvlaa, nastanjena okrutnim turskim silnicima, obespravljenom i potlaenom rajom i hajducima-osvetnicima, u koju se s lakoom mogao situirati romantiarski mit o borbi dobra i zla. Pa ipak, ni ovdje ne izostaje niti uobiajena imagoloka sloenost niti sad sasvim jasna kolonizatorska perspektiva u pristupu bosanskoj temi, pa tako Livadi, otkrivajui prave razloge tog promijenjenog odnosa prema Bosni, pie: Stara enja naa Bosna ponosna prostire se evo pred nama poput bae, u koju nam je Hrvatom zasaditi po koji cvieti uljudbe, a da si za nagradu na tom trudu, opet, uberemo koj cvieti puke samoniklosti, kakve je nai samo jo u Bosni. Upravo i na toj osnovi nastat e, dakle, i ona predstava o Bosni u kojoj, recimo, Lepuieva Bosna jo uvijek je bila jedna romantina zemlja netaknute prirode, nastanjena ljudima koji su jo sposobni za silnu ljubav i veliku mrnju, za zloine iz strasti i dobra djela, za osvetu i pratanje, za surovost i zlobu i za pobratimstvo i vjernost do groba, ili, pak, kao kod Mrazovieve, gdje je Bosna neoromantiki Orijent, u kojem ljudi jo strasno ljube i ginu od ljubavi i nad kojim se nadvija tajanstveni dah istonjake mistike, pri emu se stvarna povijesna Bosna sauvala [] uglavnom u muslimanskim imenima, u narodnoj nonji i u egzotinim rijeima kao to su feradjeh (fereda), ashyklk (aikluk), dimije, arschia i sl., sve to kao pokuaj da se d uvid u duu jednog nepoznatog i zato prezrenog naroda, kako e svoj interes za Bosnu obrazloiti upravo M. Mrazovi (Lei 1991b:404405, 408409, 416418).

210 Sanjin Kodri

ii i injenica da, barem zvanino, neprijateljski, tuinski, daleki i egzotini odnos prema Muslimana zamijenjen je ubrzo u okupatorskoj tampi i publicistici stavom dobronamjernog upuivanja, usmjeravanja prema tekovinama zapadne kulture i civilizacije i tenjom blagog emancipovanja od orijentalne vjerske pismenosti kao iskljuivog obrazovanja duha, te njenog kombinovanja sa svjetovnim prosvjeivanjem (Rizvi 1990:19). U takvoj situaciji, trenutak zainjanja austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti vrijeme je kad se u bosanskohercegovakom knjievnom okviru uope zainje i onaj za ove knjievnosti karakteristian smisao za historiju, a kad su se svi bosansko-hercegovaki pripovjedai [] suoavali s istim oblicima i oblastima povijesnog ivota, tj. s manje-vie jedinstvenom ivotnom stvarnou, koju su snano potresali sukobi i sudari starog orijentalno-patrijarhalnog svijeta sa modernim oblicima drutvenog, privrednog, kulturnog i politikog ivota, sa novim odnosima drutvenih klasa i sa novim moralnim normama (Lei 1991b:457), to su i najneposrednije prilike u kojima nastaje i Mulabdievo Zeleno busenje, ali je takvo to i ma koliko daleka, ipak neposredna pretpovijest i Kulenovieve Ponornice, ak gotovo i u doslovnom smislu, prije svega s obzirom na injenicu da su knjievna i ukupna kulturalna zbivanja tokom 20. st. u cjelini bosanskohercegovakih okvira vrlo snano obiljeena i onim to se deava potkraj prethodnog, 19. st., znatno vie i upeatljivije negoli u ovim dvjema knjievnostima po mnogo emu inae vrlo bliskim drugim literaturama junoslavenske interliterarne zajednice, a pogotovo u odnosu na situaciju u velikim evropskim knjievnostima i kulturama, ija je povijest vidno razuenija. Austrougarska tema, pritom, nastaje u onom trenutku kad, nakon stolje vladavine jednog dugovjekog carstva, povijest kao proces stalnih promjena, koje nerijetko imaju i karakter sila ruenja, postaje u cijelosti vidljiva i kad kao takva, kao tragini bezizlaz, ulazi u svaku, ak i najmanju poru stvarnog ivota jedne zajednice i pojedinaca unutar nje, izazivajui u njemu iste one mijene i ista ona razaranja koja se deavaju na irem plalo sumnje najradikalnijeg loma u ukupnoj novinu.4 Vrijeme je to bez ima
4

Mislim da nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego to su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to to je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktino bez nepismenih, sa mnotvom kola, s ureenim urbanim ivotom sa dosta vjerske tolerancije neprirodnost njihova poloaja bila je oita. Nisu prili tuinu, a odvojili se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud! To je tragini bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni najzatvorenija je bila muslimanska. Od kue i porodice stvoren je kult i sav neistroeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nain stvorila intenzivna intimna atmosfera, s neobino jakom osjeajnou

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 211

joj bosanskohercegovakoj povijesti, trenutak sudbinske povijesne migracije cjeline bosanskohercegovakog prostora iz okvira orijentalno-islamske u modernu evropsku civilizaciju i kulturu, a zapravo vrijeme unutar kojeg zapoinju i oni procesi iji e uinci na razliite naine oblikovati ukupni bosanskohercegovaki kulturalno-drutveni prostor i u desetljeima koja slijede, sve do aktuelne savremenosti, to, uz ostalo, osigurava i tradicijsku kurentnost austrougarske teme tokom ovog dugog razdoblja, a ne samo unutar relativno kratkih knjievnopovijesnih dionica devetnaestostoljetnog preporodnog doba i njegova folklornog romantizma ili prosvjetiteljskog realizma. Njezina povijest, koja kao uostalom i veina drugih pria o prolosti u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti u svojim najboljim ostvarenjima pokazuje i ono to je konfliktna intimna istorija Bosne (Lei 1991b:457), zapoinje, otud, i unutar naroitog povijesnog stanja koje obiljeava sasvim vidni, do kraja ogoljeni dramatini kraj jednog, starog, i neizvjesni poetak drugog, novog, svijeta, jednako kao i unutar naroite povijesne situacije u kojoj se ono to je doslovno do juer bilo tue, krajnje strano i neprijateljsko, najednom ispostavlja kao ono to se, u nunosti povijesnih promjena, mora prihvatiti kao svoje, lino i vlastito, to samu austrougarsku temu najue vezuje za paradoksalnu situaciju istovremenog i paralelnog odvijanja potpuno oprenih kulturalnih procesa i procesa kulturalnog zaboravljanja i procesa kulturalnog zapamivanja, sve zavisno od konkretnog karaktera pojedinane situacije u kojoj se ova tema realizira. Zato ona ve na samom poetku postaje i okvir u kojem se na razliite naine odgovara na kulturalno juer, danas i sutra, a zapravo okvir u kojem se kulturalna prolost ili nastoji nostalgino-evokativno zadrati kao kulturalno vjeno sada (najee u tekstovima folklornoro mantiarskog zasnova) ili, pak, razumjeti kao ono
(nae najljepe balade i romanse su muslimanske); stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Ili su s okupatorom, ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su eljeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom ruenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega to su oni bili. Razum tu nije mogao pronai rjeenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri emu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematino, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrnja, osjeanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mrnje prema Turcima, eto vam ukratko skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni nau ljubav prema tom svijetu koji je rtva istorijske kobi, a ipak je sauvao veoma mnogo najljepih ljudskih osobina, kao i na ivi bol to se ta nevjerovatna prolost neprestano vue za nama, i nikako da je stvarno uinimo prolou, zar je udo ako Bosna nudi obilje knjievnih koncepcija? (Selimovi 1970:7)

212 Sanjin Kodri

mjesto odakle valja krenuti putem sretnijeg, u znaku povijesti spasa artikuliranog prieljkivanog ili sluenog kulturalnog budueg (u pravilu u tekstovima prosvje titeljskorealistikog usmjerenja), to su inae i temeljni oblici realizacije austrougarske teme kao takve u preporodnom dobu, ali i ona osnova na kojoj e se ova tema na razliite naine i kontinuirati i modificirati tokom ukupne povijesti njezina kasnijeg knjievno-kulturalnog traja nja. Pritom, u svojem inicijalnom trenutku austrougarska tema kao krajnje dominantni predmet knjievnog oblikovanja i neupitni izraz jednog naroitog povijesnog stanja funkcionira i kao naroito mjesto sabiranja svega onog to su zadae knjievnosti ovog vremena, sasvim prirodno uza se vezujui i utilitarizam i didaktinost bonjake te inae znaajnog dijela bosanskohercegovake knjievnosti s kraja 19. st., njezinu okrenutost nacionalnoj mobilizaciji i uope angairano-pragmatikoj funkcionalizaciji, budui na ovaj nain upravo samo jezgro kulture sjeanja i openito smisla za historiju to u razliitim oblicima obiljeava knjievnu praksu u BiH na prijelazu dvaju stoljea. A kao takva, ni austrougarska tema, ba kao ni devetnaesto stoljetni preporodni smisao za historiju, ne predstavlja primarno realizaciju epske kulturalne svijesti i njezina apsolutnog duha, ve je i ona sasvim naprotiv u trenucima svojeg konstituiranja upravo izraz krize i uruavanja onog to predstavlja epski kulturalni kod, njegove regulatorne zaokruenosti, homogeniziranosti i kompaktnosti, pa je i ona prije simptom traumatinog i liminalnog prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti, ija otvorena a gorua pitanja o sudbini zajednice i pojedinca unutar nje, kriza vrijednosti i vrednovanja te nestabilni i krhki kolektivni, personalni i individualni identiteti i sami tek formalno lie stabilnosti epskog svijeta tek po tenji za izgubljenim kulturalnim ucjelovljenjem, a to se, meutim, i ovdje, za razliku od epskog kulturalnog koda, pokazuje samo kao neostvariva tenja drame transcendentalnog beskunitva, jednako kao i in nastojanja da se nadvlada opa historijska trauma jednog vremena (usp. Assmann, A. 2005). Otud se i austrougarska tema, kao i cjelina devetnaestostoljetnog preporodnog smisla za historiju, i sama javlja kao dio pokuaja detraumatizacijskog rekonstituiranja knjievno-kulturalne tradicije, pri emu e se i ona vrlo vrsto vezati za, prije svega, usmenolirski, sevdahlijsko-baladeskni tradicijski tok i njegovu emotivno-dramsku naglaenost,5 uz paralelno, vremenom sve cjelovitije,
5

U ovom smislu valja se podsjetiti vrlo vanih i za daljnja istraivanja nesumnjivo dalekosenih zapaanja Enesa Durakovia (2003:7879): Valja [] naglasiti da su se umjetnosti pripovijedanja nai pisci uili ne samo na proznom nego i na pjesnikom usmenom naslijeu. Upravo, moglo bi se, unekoliko, ustvrditi da je usmeno pjesnitvo bitnije utjecalo

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 213

vezivanje i za ire tradicijsko iskustvo junoslavenske interliterarne


na nae pripovjedae negoli usmena prozna batina. Takav je sluaj s usmenom epikom, a osobito bonjakim baladama otkud su, s jedne strane, crpili teme za heroine, odnosno sentimentalno-ljubavne pripovijesti, a s druge strane preuzimali nain fabuliranja, gradnje likova i tekstualnog strukturiranja narativnih elemenata prie uope, pa se ovdje esto prepliu [] i stapaju dva pripovjedaka modela: sentimentalno-romantina ljubavna pria natapa naraciju lirskom atmosferom poteklom koliko iz onovremene turske zabavne proze toliko i iz bonjake ljubavne lirike, dok je hronoloka, epski razvijena fabulacija i kontrastno portretiranje likova naueno na obrascima epske pjesme. Istina, narativni oblici epske pjesme vie se javljaju u struktuiranju duih pripovijesti i romana [], dok e prie i novele obino slijediti baladne modele []. Otud je i ona naglaena lirska atmosfera to kao konstanta traje u bonjakih pripovjedaa. Naa je pria vie vezana za lino i doivljajno negoli kolektivno-historijsko i dogaajno. U stogodinjem politikom i drutvenom marginaliziranju Bonjaka, u odsustvu mogunosti stvaranja historije, nai su se pripovjedai okretali vie porodinom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima neugroenim vrijednostima pojedinane a ne kolektivne sudbine. I, konano, nisu li se nai pripovjedai upravo zbog te tragine sudbine nacionalnog marginaliziranja vie obraali preradi literarnih motiva i iskustava, negoli panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realistike drutvene stvarnosti, vie stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundiluku intimne ljudske drame negoli naturalistikoj i historijskoj slici svijeta. Uostalom, uz niz drugih autora, slino te jednako utemeljeno primjeuje i Zdenko Lei (1991b:444, 457), izmeu ostalog i onda kad pie o kljunim znaajkama onog to je pojava prepoznatljiva pod imenom pripovjedake Bosne, koja se razvijala upravo na onim osnovama koje joj je kao narativne modele u naslijee ostavila velika tradicija usmenog pripovijedanja (epski narativ, baladeskni narativ, predanje, anegdota, pria iz ivota: Prije svega, svi ti rani bosansko-hercegovaki pripovjedai su se podjednako oslanjali na tradiciju usmene knjievnosti. ak i kad su bili obrazovani, oni su u svojim pripovijetkama obnavljali narativne obrasce te tradicije, koji su u to vrijeme bili jo produktivni. ak bi se moglo rei da se upravo preko njih i preko njihovog pripovjedakog djela izvrilo ono stapanje dva svijeta, svijeta usmenosti i svijeta pismenosti, o kojem je na primjeru nae knjievnosti vie puta govorio Albert B. Lord. Naravno, pojedini bosansko-hercegovaki pisci su u svoje knjievno djelo ugraivali razliite tradicionalne pripovjedne modele, ili su, pak, to inili na razliite naine. Ali se itav knjievnohistorijski fenomen pripovjedake Bosne moe posmatrati upravo s tog stanovita: kako se i koliko usmena tradicija integrisala u narativnu strukturu bosansko-hercegovake pripovijetke, koji vidovi tradicije su najjae profilirali tu pripovijetku i kako se ona postepeno od nje emancipovala i stekla svojstva moderne jezike umjetnine. Sve ovo, zajedno s drugim razvojnim osnovama koje e se u meuvremenu javiti u onom to e se kasnije prepoznati kao unutranja povijest bilo cjeline bosanskohercegovake, bilo bonjake knjievnosti, na kraju e rezultirati izrazito snanom tradicijom poetskog romana u ukupnim bosanskohercegovakim knjievnim okvirima, a posebno u bonjakoj knjievnoj praksi, gdje, kako je to vrlo razlono pokazala Dijana Hadizuki (2011:7), uz sve zajednike osobine koje dijeli sa evropskim i romanom junoslavenskog prostora roman ima i neke specifine crte u svojoj poetici koje predstavljaju razlikovnu vrijednost i nezaobilaznu poetsku injenicu, a to se, opet,

214 Sanjin Kodri

zajednice te evropskog knjievnog konteksta uope, to e uz druge uporedne razvojne procese u onom to je unutranja povijest bonjake knjievnosti od kraja 19. st. pa tokom desetljea koja slijede, uz brojne konstante, uspostaviti i itav niz razlika u oblikovanju austrougarske teme kao takve. Pa ipak, uprkos sasvim oitoj povijesnosti vrlo znaajnog dijela ukupnog knjievnog rada u BiH u vremenu poev od kraja 19. te tokom cjeline 20. st., austrougarska tema ni u svojem inicijalnom trenutku, ba kao to to uglavnom nije sluaj ni kasnije u bonjakoj knjievnosti, pa ni u irim okvirima bosanskohercegovakog knjievnog konteksta ovog dugog razdoblja, u pravilu ne rezultira paradoksalno na prvi pogled knjievnim ostvarenjima koja u smislu anrovskih karakteristika cjelovito ili do kraja nesumnjivo pripadaju diskurzu klasinog knjievnog historij skog tiva, kojeg kao takvog u novijoj bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti gotovo jedva da ima u punom anrovskom kapacitetu, pogotovo u novijem vremenu, kad se pria o prolosti u pravilu javlja u okvirima tzv. novohistorijske literature, a posebno esto kao tzv. novohistorijski roman (usp. npr. Kazaz 2004). tavie, ono to kao knjievnu grau ili kao motivsko-fabulativni potencijal podrazumijeva austrougarska tema u bonjakoj, kao i uope bosanskohercegovakoj knjievnosti tokom vremena sve ee i sve izrazitije konstituirat e se tek kao manje-vie opa pretpostavka pojedinanih knjievnih svjetova, pri emu e se oni kao cjelina, u pravilu u zavisnosti od ukupnog ireg knjievno-kulturalnog stanja svojeg trenutka, najee realizirati u razliitim drugim pravcima, zahvaljujui emu ova tema i jeste jedna od osnova na kojoj se ukazuju oni specifini, unutranji aspekti povijesti i bonjake i bosanskohercegovake knjievnosti. Takvo to posebno se, pak, odnosi na promjene u karakteru apostrofirane povijesnosti bilo bonjake, bilo bosanskohercegovake knjievne prakse poev od kraja 19. i poetka 20. st., a to se konano u sluaju knjievnosti u BiH ispostavlja mahom kao, ma koliko djelatan, ipak tek okvir drugih sloenih pitanja, najee onih u najvroj vezi s problemom politika identiteta na razliitim razinama i nacionalne (auto)imaginacije, to i samu povijest ovdanje kulture sjeanja ini posebno sloenom i, isto tako, specifinom, kako to, uz druge primjere, pokazuje ve i realizacija izazova to ga predstavlja austrougarska tema u Mulabdievu i Kulenovievu romanu, i to kako s obzirom na odnose to ih ostvaruju prema drugim, na
ostvaruje na itavom nizu razliitih literarnih razina i u vezi s itavim nizom razliitih knjievnih postupaka (usp. Hadizuki 2011).

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 215

slinim tematskim osnovama zasnovanim djelima unutar svojeg vremena ili vremena koje im u blioj ili daljoj prolosti prethodi, tako i posebno s obzirom na njihov naroiti meusobni odnos unutar irih unutranjih razvojnih procesa bonjake knjievnosti i kulture. Sve ove promjene u oblikovanju austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti (koje inae nerijetko nimalo sluajno i sasvim u skladu sa irim razvojnim pojavama i procesima u cjelini novije povijesti ove literature neodoljivo podsjeaju na ope ideje o razvoju postkolonijalne svijesti) jasno se, dakle, uoavaju, zajedno s drugim, slinim primjerima konstanti i mijena, i u njezinu gotovo 80 godina dugom kulturalnom tradiranju od Zelenog busenja E. Mulabdia do Ponornice S. Kulenovia, pri emu ove razlike jednako kao ni slinosti nisu, meutim, samo razlike izmeu dviju zasebnih i prepoznatljivih autorskih poetika, pa ak ni samo razlike izmeu dvaju zasebnih stilskoformacijskih knjievnih razdoblja, ve i neto to je moda i mnogo vanije za razumijevanje sutinskih aspekata povijesnog razvoja jedne knjievnosti: naime i razlike izmeu u ovom konkretnom sluaju dvaju specifinih kulturalnomemorijskih makromodela kanonskog i postkanonskog, kao, kad je rije o razvoju bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti tokom 20. st., dvaju meusobno oprenih opih natpoetikih i transtemporalnih obrazaca kulturalnog pamenja, odnosno semiotiki govorei kompleksnih modaliteta kulturalno oznaenog to se kao povlateni sadraj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi. Sve to vrijeme, i unutar pojedinanih kulturalnomemorijskih makromodela i u rasponu od jednog do drugog (meu kojima je, naravno, i onaj politradicijski), austrougarska tema kao uostalom i svaki drugi tematski okvir pojedinanog djela funkcionira kao, nesumnjivo, naroita autorska, ali isto tako sasvim sigurno i kao naroita kulturalna interpretativna politika (Foucault 1977) i opsesivno knjievno mjesto jedne kulture, a otud i kao naroiti okvir kulturalnog zaboravljanja i zapamivanja, a koji budui da je rije o memorijskoj figuri predstavlja i naroito mjesto pamenja (Nora 2006), u osnovi kulturno oblikovane, pa ak u manjoj ili veoj mjeri drutveno obavezujue slike sjeanja, mjesta koja nisu samo poprite [] oblika interakcije odreene zajednice i pojedinca unutar nje, ve i simboli njihovog identiteta te uporite sjeanja prolost koja ne eli da proe, pri emu se sama prolost u njima ne moe sauvati kao takva, nego se ona neprestance reorganizira u skladu s promjenama spojnih okvira sadanjice u progresu (Assmann, J. 2005:4452). Ovaj naroiti spoj pojedinanog, autorskog i opeg, kulturalnog interesa, ali i karakteristino povezivanje sjeanja prolosti, stanja

216 Sanjin Kodri

sadanjosti i oekivanja u budunosti, to e u punom kapacitetu i uspostaviti austrougarsku temu i izdignuti je na razinu koja pripada fundusu memorijskih figura jedne knjievnosti, kao drutvena, kulturalna i knjievna nunost u punom smislu ove rijei u povijesti bonjake knjievnosti po prvi put na do kraja zaokruen nain desit e se upravo u Zelenom busenju E. Mulabdia, gdje e kao uostalom i cjelina bonjake preporodne knjievnosti s kraja 19. i samog poetka 20. st. ova tema doivjeti svoj prvi istinski vrhunac, ali i prve elemente znaajnije mijene u odnosu na svoje poetne okvire, dok e sluaj Ponornice S. Kulenovia predstavljati njegov savremeni pandan, kad i austrougarska tema, tragom njezina tradicijskog kontinuiranja i irim knjievno-kulturalnim procesima obiljeenog modificiranja, zadravajui i dalje svoj karakteristini predmetni sukus, postaje prostorom u koji se sad upisuju sasvim novi ili bitno drugaiji, ali opet nuno sjeajni sadraji. Pritom, takvo to u vanoj je vezi kako s temeljnim opim karakteristikama samih ovih romana, tako i s njihovim naroitim pozicijama u ukupnosti knjievno-kulturalnih konteksta u kojima se javljaju, odnosno s njihovim naroitim poloajem unutar unutranje povijesti prvenstveno bonjake, a potom i cjeline bosanskohercegovake knjievnosti.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 217

III.2. Zeleno busenje E. MulabDia: Austrougarska tema i noVa Vremena


I.
U sluaju romana Zeleno busenje E. Mulabdia austrougarska tema kao knjievno oblikovanje trenutka kad se carstva mijenjaju ostvarila se prije svega kao odgovor na izvanknjievnu stvarnost, i to u svojem doslovnom i najkonkretnijem obliku kao prikaz samog ina austrougarske okupacije Bosne u ljeto 1878. godine i povijesnog raskola to ga ona izaziva, sve to u onom karakteristinom, a ovdje do kraja precizno izvedenom nizu slika o raslojavanju ivota i duha muslimanske narodne i drutvene sredine, odnosno u sasvim izravnoj vezi s onim za ovu temu tipinim stanjem to nastupa ve u predosjeanju, a posebno u samom ostvarenju okupacijskog trenutka. Pritom, u ovom romanu reprezentativno se ucjelovilo i ono to je austrougarska tema kao dominantni predmet knjievnog oblikovanja u jednom knjievnopo vijesnom dobu, i ono to ona predstavlja kao dominantni kulturalno-drutveni kontekst knji evnog rada jednog vremena, i ono to je njezin karakteristini predmetni sukus, ali i ono to su elementi njegova razvojnog modificiranja ak i unutar jednog jedinstvenog knjievno-kulturalnog okvira, a, otud, i ono to je naroiti devetnaestostoljetni preporodni smisao za historiju i ono to su manje-vie sve temeljne znaajke, konstante i mijene bonjake knjievnosti preporodnog doba u onom njegovu segmentu koji pripada kanonskom kulturalnomemorijskom makromodelu u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti, sve do, dakle, onog trenutka kad se, u susretu i proima nju s tendencijama evropske moderne, tokom prvog desetljea 20. st., ova knjievnost poela jo radikalnije mijenjati i ulaziti u svoju narednu povijesnorazvojnu fazu. Jer, mada, naravno, nemoan da u cijelosti izdri knjievnoestetski sud kasnijeg vremena, roman Zeleno busenje E. Mulabdia izvan svake sumnje prvorazredan je knjievnohistorijski dogaaj kako u perspektivi vremena u kojem se pojavljuje, tako i u dananjem razumijevanju njegove pozicije u novijoj povijesti bonjake i uope bosanskohercegovake knjienosti, utoliko prije to je sasvim u skladu s idejom o romanu kao maturi literature njegovo

218 Sanjin Kodri

pojavljivanje u bonjakom preporodnom knjievnom kontekstu krajem 19. i uoi samog poetka 20. st. predstavljalo in stvarnog dosezanja onog to je ova knjievnost u datom trenutku prepoznavala kao vlastitu knjievno-kulturalnu zrelost. Ovaj status, pak, Mulabdiev roman ve u svojem vremenu zasluio je prvenstveno zahvaljujui kako u ovom trenutku, u naroitim bosanskohercegovakim i bonjakim okolnostima preporodnog doba izrazito vanoj, nimalo formalnoj injenici da se pojavio kao prvo djelo u anru romana u cjelokupnoj dotadanjoj bonjakoj knjievnoj tradiciji, tako i ak znatno vie tome da je ve u trenutku pojavljivanja vrlo jasno funkcionirao i kao onaj u svakoj literaturi izuzetni i historijski vani tekst koji, s jedne strane, ini sintezu manje-vie svih njezinih temeljnih dotadanjih tenji, neku vrstu njihova konanog ostvarenja, ali i vrhunca, dok, isto tako, s druge strane, funkcionira i kao polazna osnova i za njezin kasniji razvoj, kakav Mulabdiev roman i jeste krajem 19. i poetkom 20. st. prvenstveno u bonjakom folklornoromantiarskom i prosvjetiteljskorealistikom knjievno-kulturalnom kontekstu, ali dobrim dijelom i u irim bosanskohercegovakim okvirima, gdje kao jedino ranije romaneskno tivo Mulabdievu Zelenom busenju prethodi tek tri godine stariji Osman Azizov roman Bez nade. Roman Zeleno busenje E. Mulabdia, onakav kakav je sa svim svojim znaajkama, a posebno s obzirom na njegovo oblikovanje austrougarske teme, jeste, otud, i prvi roman knjievnosti koja je svoj povijesni razvoj u jednom trenutku morala zapoeti doslovno ispoetka, ali i roman koji je u svojim okvirima artikulirao i manje-vie sva najvanija, kljuna pitanja, dvojbe i izazove te tenje svojeg vremena, a kao takav on je i konani rezultat sloenog procesa evropske modernizacije bonjake knjievnosti i kulture i njihove vrlo esto mukotrpne emancipacije iz stanja jedne nesavremene, zaostale i retrogradne poluorijentalne knjievno-kulturalne tradicije, one ije su se nekad nesporne vrijednosti u ovom trenutku inile duboko pokopanim sa zauvijek nestalim osmanskim vremenom u Bosni, kako je, u osnovi, temeljni pravac ukupnih knjievno-kulturalnih zbivanja ovog doba razumijevao manje-vie itav kvalitativno novi knjievni narataj, kojem je pripadao i Mulabdi.6 Zato Mulabdiev roman
Ova naroita antiosmanlijska nota prisutna je u cjelini kako inae vrlo intenzivne prosvjetne djelatnosti, tako i knjievnog djela E. Mulabdia, pa otud i u autorovu pripovjeda kom radu koji prethodi pojavi njegova romana, to primjeuje i Muhsin Rizvi (1990:460): Kvalitet svoga gledanja na prolost, predokupacijski ivot i vrijeme s osmanlijskom upravom u Bosni Mulabdi je dao u nekoliko pripovjedaka iz prolosti u ijoj radnji se javljaju turski inovnici kao glavni ili epizodni likovi. Opredijeljen za novo vrijeme, za zapadno
6

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 219

jeste predstavljao i in kako je izgledalo kvalitativne novine i konanog cjelovitog ukljuenja bonjakog knjievno-kulturalnog konteksta u tokove i norme evropske knjievnosti i kulture na prijelazu dvaju stoljea, i to na potpuno samostalan, ali i autentian i po zajednicu za koju je svojom prirodom vezan najkorisniji najbolji mogui nain, zahvaljujui emu u trenutku svojeg javljanja ovo tivo funkcionira i kao djelo koje je, nasuprot situaciji razorene knjievno-kulturalne tradicije, umnogome oslobodilo i potpuno novi duh, duh novog vremena, realizirajui se i kao eljno iekivano ostvarenje napredne kolektivne usmjerenosti ka konanoj integraciji zajednice u novi kulturalno-drutveni poredak te kao izrazito vana dionica njezina puta povijesnog spasenja. A u takvoj situaciji, kao i cjelina romana, i pojedinane Mulabdieve spisateljske ambicije koje prethode njegovu romanu i ije ostvarenje ovaj roman predstavlja, ba kao i oblikovanje austrougarske teme u ovom djelu, moraju se artikulirati i kao tenje koje snano nadilaze razinu pojedinanog, funkcionirajui kao zagovarana a sudbinska stremljenja cjeline kolektiva u pokuaju njegova osiguranja vlastitog opstanka te povijesnog kontinuiranja i legitimiranja. Upravo u tom smislu treba razumjeti i Mulabdiev osvrt na poetke svojeg knjievnog rada to ga, zasigurno svjestan i kolektivne vanosti vlastitog djela, ispisuje znatno kasnije, tad ve kao priznati knjievno-prosvjetni pregalac i ugledni lan zajednice, definirajui i vrlo vana svoja polazita, ali i konkretna oekivanja koja su pred njim stajala:
Naroito proitah i prouih naeg slavnog enou, njegova klasina djela iz hrvatske prolosti, njegovo ivo i plastino prikazivanje lica i dogaaja mene zanesoe. Ona mala razlika naih narjeja mene ne smetae, nego naprotiv mene pobuivae na misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u naem lokalnom govoru. Zato i na ivot i nau prolost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je enoin izgovor svojina. (Mulabdi 193031:328)

Ovo da i na ivot i nau prolost treba onako slikati, da to isto reknu oni, kojima je enoin izgovor svojina nije, pritom, samo inae nesumnjiva gesta Mulabdieva pukog otkrivanja svojih knjievnih uzora i mjerila meu kojima je, uz enoinu romantiku, i Tomieva blagost izlaganja
obrazovanje i optimalno usvajanje zapadnih oblika ivota, rada, ekonomskih odnosa, u onolikoj mjeri koliko to, prema njegovom miljenju, odgovara bosanskim Muslimanima, da se ne suprotstavi osnovnim elementima njihove etniko-duhovne tradicije, Mulabdi je turskoj vlasti i ivotu narodnom u njeno vrijeme, preko oslikavanja njenih nosilaca, pristupao uglavnom kritiki i negatorski, ali ipak nastojei da ne izgubi kontakt sa realistikim i relativistikim pristupom ivotu i njegovim nosiocima.

220 Sanjin Kodri

i opisa, Kumiieva snana dikcija te jedrina tila i jezika Stjepana Dmitrova Ljubie (Mulabdi 193031:328), ve i in inovativnog, tad savremenog redefiniranja i rekonstituiranja vlastite tradicije te oznaavanja njezina puta do trenutka zrenja, ali je, isto tako, sve ovo skupa i onaj viestruko izazovni, pa ak i kompetitivni kontekst u kojem je potrebno upravo i na ivot i nau prolost [] slikati, a zapravo sam onaj okvir u kojem e se na naroit nain realizirati austrougarska tema u Zelenom busenju E. Mulabdia.7 U sebi sjedinivi i ono to je nepatvorena ivotna zbilja i ono to je ope, opsesivno knjievno-kulturalno mjesto Mulabdieva vremena, a pritom izazvana oitom obavezom prianja autentine prie o naem ivotu i naoj prolosti, ova tema u Mulabdievu romanu pojavila se, otud, kao sama nunost knjievnog rada, pri emu je ulaskom u roman ve u osnovi morala zadovoljiti dva jasno postavljena zahtjeva: prvi, na naroit nain i pojedinani i kolektivni da, na jednoj strani, bude vlastiti kreativni odgovor na misao, kakav bi taj divni kolorit tek izgledao u naem lokalnom govoru te drugi, sasvim opi i sveobuhvatni da, na drugoj strani, bude odgovor na cjelini knjievnosti, pa tako i ovom romanu, kulturalno doznaenu obavezu prihvatanja poduhvata konanog razrjeenja krucijalnih problema alarmantnom krizom izmorene i u pitanje dovedene zajednice u kojoj nastaje i kojoj je, na koncu, namijenjena. Ove zahtjeve Mulabdievo Zeleno busenje kao i njegova realizacija austrougarske teme u cijelosti e nastojati i, konano, uspjeti zadovoljiti, te e autor, sasvim jasno nadilazei dotad esto i estetski vrlo skromne i vlastite domete i domete njegove prethodnice u oblikovanju ove teme, a pogotovo ono to je njezino poetno
Ovom zapaanju, kao nadopunu koja se tie neto irih procesa u vezi s Mulabdievim knjievnim djelom, valja dodati i slijedee: Prvi pripovjedni uzori Mulabdievi bili su pisci sa podruja onih jugoslovenskih zemalja koje su se nalazile u sklopu Austro-Ugarske. Oni su u Bosnu i Hercegovinu i meu Muslimane konano prodrli sa uspostav ljanjem zapadne pismenosti na srpskohrvatskom jeziku i sa prvim kolama, sa inovnitvom koje je u Bosnu i Hercegovinu dolo iz ovih zemalja, i mogli su se nai u kolskim itankama, knjinicama i programima kolske lektire. [] To je bilo vrijeme kada se vrilo prvo formiranje knjievno-pripovjedakog izraza kod Mulabdia, i to putem rezonance na izraajna sredstva drugih pisaca, koja u njemu podstiu srodne, uroene, imanentne oblike umjetnike naracije, samo odreene bosanskim muslimanskim mentalitetom, ivotom i ljudima i saobraene njima, uslovljene tokom, melodijom i leksikom domaeg govora. Djela tih pisaca Mulabdi je doivljavao na planu Bosne, knjievno-komparativno, sa aktivnim odnosom prema pripovjedakoj adaptaciji ovih djela i naina pripovijedanja na bosanski ivot, usvajao njihovu tehniku, ali ne i sadrinu i naine miljenja, koje je crpao iz domaeg tla. Poetno stilsko-sadrajno predodreenje Mulabdia kao pisca bilo je tako zavreno pred poetak devedesetih godina, u kojima e se on pojaviti i potvrditi kao pripovjeda. (Rizvi 1990:445446)
7

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 221

jezgro izvan okvira bonjake knjievnosti i kulture, stvoriti za one prilike vrlo originalno knjievno tivo, tivo koje nesumnjivo korespondira i sa svojim novim, irim kontekstom, ali je istovremeno vezano i za domau tradiciju, te tivo koje je zahvaljujui upravo irini romanesknog anra, koju Mulabdi dosta uspjeno koristi u isto vrijeme i suptilno romantino, i blago empatino, nostalgino i elegino, ali i sasvim u skladu s ozbiljnou aktuelnog trenutka u sudbini zajednice veristiki uvjerljivo i upeatljivo, no, prije svega, prosvjetiteljski i propedeutiki zorno i hrabro odluno. Ovakvom njegovom izvedbom, koju, naravno, ne treba precjenjivati, ali je isto tako ne treba ni osporavati vrednovanjem mimo konteksta njegova vremena, bonjaka knjievnost kao svoj prvi roman dobila je tekst koji je mnogo sloeniji negoli to izgleda na prvi pogled, ba kao to je u Zelenom busenju E. Mulabdia i bosanskohercegovaka knjievnost s kraja 19. i poetka 20. st. dobila roman koji je, moda, bio i barem neto pogodnija osnova za daljnji razvoj ovog njezina anra negoli je to sluaj s Osman Azizovim romanom Bez nade, a u emu sasvim sigurno uea ima i nain Mulabdieva oblikovanja onog to su bili ve postojei okviri austrougarske teme kao kontekstualno dominantne knjievne prie u bonjakom te uope bosanskohercegovakom devetnaestostoljetnom preporodnom knjievno-kulturalnom trenutku.

II.
Uprkos tome to je vie od 110 godina nakon svojeg nastanka i dalje potencijalno izazovan predmet za najrazliitija knjievnoznanstvena i druga razmatranja, Zeleno busenje E. Mulabdia nije, naravno, otvoren roman u smislu savremene knjievnoteorijske ideje otvorenog djela (usp. Sari 2002:259), ali isto tako nije ni roman ija se uloga u povijesti bosanskohercegovakog knjievnog konteksta iscrpljuje u pukoj faktografiji njegova odreenja kao prvog romana bonjake knjievnosti, ve kako primjeuje i Enver Kazaz (2004:9) u tom pogledu i pitanje koji je to prvi bonjaki roman valja redefinirati u pitanje kakav je prvi bonjaki roman i kakvi ga to unutarnji knjievni uslovi omoguavaju, jer se upravo s te strane otkrivaju distinktivna obiljeja bonjake knjievnosti u junoslavenskome literarnom kontekstu. Ovakva perspektiva posebno je nuna onda kad je rije o realizaciji austrougarske teme u Mulabdievu romanu, ije e oblikovanje na ovom mjestu biti bitno odreeno onim to ovaj roman sam po sebi jeste, ali e istovremeno i samo obiljeiti karakter ovog romana, ba kao to e, takoer, u istoj dijalektikoj povezanosti, s jedne strane proizai iz

222 Sanjin Kodri

knjievnih uslova koji omoguavaju ovaj roman, dok e, s druge strane, snano dalje oblikovati ovaj naroiti knjievno-kulturalni okvir, pri emu e ve ovdje, a posebno sloenom povijeu svojih tradicij skih kontinuiranja i variranja, sasvim sigurno postati vanim elementom naroite unutranje povijesti bonjake knjievnosti, inicijalno konstituirajui na ovaj nain upravo i ono to su barem neka njezina distinktivna obiljeja [] u junoslavenskome literarnom kontekstu. U takvoj situaciji, temeljei se na austrougarskoj temi, a zapravo oblikujui je u istim onim okolnostima koje kao svoj problemski okvir ova tema podrazumijeva, Zeleno busenje E. Mulabdia roman je i svojeg trenutka, ali i novog vremena, pa su i sam roman kao takav i njegova realizacija austrougarske teme sasvim sigurno i egzemplarna, puna [] slika tadanje knjievne prakse, odnosno poetikog stanja knjievnosti autorova doba (Kazaz 2004:9), ali su to tek ma koliko oitim i znaajnim ipak samo jednim svojim dijelom, dok su onim drugim bitno drugaije, i upravo u skladu s injenicom da ovaj roman predstavlja in dosezanja zrelosti cjeline jedne knjievnosti u datom trenutku i in naroitog kulminacijskog sublimiranja ukupnog dotadanjeg preporodnog bonjakog knjievnog stanja, in dotad najcjelovitije ostvarenog duha novog vremena u bonjakoj knjievnosti, zbog ega iako, naravno, dobrim dijelom prihvatljiva u iroj knjievnopovijesnoj perspektivi ne stoji u potpunosti ni tvrdnja da Mulabdiev roman do kraja vjerno slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, ne dovodi u pitanje temeljne poetike postulate (Kazaz 2004:9). Jer, nimalo sluajno ubrzo po objavljivanju ocijenjeno i kao tivo koje se umnogome moe ubrojiti meu najizabranije stvari nae novije pripovijesti (Marjanovi 1901:827; citirano prema: Rizvi 1990:459), a kasnije i kao djelo koje ostaje za literarne uvjete toga vremena izrazito zapaen rad, koji bi se uz neka skraivanja dokazao i u okviru prosjene evropske romaneskne djelatnosti (Braun 2009:86), Zeleno busenje E. Mulabdia roman je koji, jednim svojim dijelom barem, najavljuje i cjelovitiju disocijaciju folklornoromantiarskog i prosvjetiteljskorealistikog doivljaja svijeta i ivota, ali treba to posebno istai i modernije tendencije u bonjakoj i uope bosanskohercegovakoj knjievnosti krajem 19. i poetkom 20. st., te e i s ovim u vezi napraviti nekolike vane inovacije, zahvaljujui kojima austrougarska tema, jednako kao i cjelina diskurza bonjake preporodne knjievnosti, u ovom romanu funkcionira i kao karakteristini izraz ukupnosti knjievno-kulturalnih interesa ovog trenutka, kao uinak njihova tradicijskog kontinuiranja, ali podrazumijeva i stanovitu mijenu, diskretan, ali vaan pomak, to inae dodatno potvruje

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 223

kulturalnomemorijski figurativni status austrougarske teme kao takve, ak i unutar jednog relativno kratkog knjievnopovijesnog niza kakvo je preporodno doba u bonjakoj knjievno-kulturalnoj povijesti. U tom smislu, na jednoj strani, ve s obzirom na mogunost njegova stilskoformacijskog odreenja, Mulabdiev roman, a tako i ostvarivanje austrougarske teme na ovom mjestu, temelji se, istina, na karakteristinoj sintezi elemenata prvenstveno folklornoromantiarskog i prosvjetiteljskorealistikog knjievnog postupka (naravno, sa sasvim jasno vidljivim teitem na ovom potonjem, zbog ega i ne udi da je uz djelo Osmana Aziza Zeleno busenje jedan od posebno istaknutih primjera onog to M. Braun preferira kao realistiko-nacionalni pravac [usp. Braun 2009:8489]), to je inae i u irem bosanskohercegovakom te uope junoslavenskom kontekstu sve do prijelaza 19. i 20. st. bila uobiajena poetika tendencija, pa ni Zeleno busenje E. Mulabdia, ba kao ni cjelina bonjake knjievnosti njegova vremena, ni u kojem sluaju nije dio samobitnog knjievnokomunikacijskog okvira, ve je kao sastavnica ireg kulturalnog utilitarizma i sam ovaj roman najue vezan za svoju aktuelnu drutvenu stvarnost i povijesnu situaciju, koja budui obiljeena stanjem krize, rasapa i egzistencijalne dramatinosti kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini u odnosu na knjievni diskurz funkcionira kao dvostruki izazov: kao naroiti predmet knjievnog oblikovanja, ali i kao otvoreni prostor drutvene akcije s ciljem razrjeenja njezinih goruih problema, to, pak, samu reprezentaciju stvarnosti i kod Mulabdia, kao i u bonjakoj knjievnosti devetnaestostoljetnog preporodnog doba uope, dovodi u poziciju obrnute mimeze, gdje se knjievnost, predstavljajui se kao slika zbilje, istovremeno snano upisuje u realnost ivota, nameui ivotnoj stvarnosti vlastita gotova rjeenja pitanja i problema to je mue. Jednako ovom, u ovakvim prilikama, ni Mulabdiev roman nije, isto tako, izbjegao niti je uostalom teio izbjei to da izvrava funkciju kulturalno privilegiranog sredstva drutvenog djelovanja, to je i u Mulabdievu sluaju, kao i uope u bonjakom preporodnom knjievno-kulturalnom kontekstu, vjerovatno i jedna od najvanijih osnova za realizaciju austrougarske teme kao one opsesivne knjievne prie kroz koju e, u razliitim njezinim oblicima, knjievni diskurz ovog vremena pristupati cjelini zbilje ovog povijesnog razdoblja, motrei je kroz naroitu drutveno-ideoloku optiku, a zapravo sagledavajui je u perspektivi naroite vizije sudbine kolektiva koja je, u odnosu na stanje unutar dezorijentirane i estoko traumatizirane zajednice, imala karakter i koliko-toliko pouzdanog, organiziranog kulturalnog i drutvenog programa za njegov povijesni spas ili povijesno kontinuiranje

224 Sanjin Kodri

i legitimiranje. Pa ipak, s druge strane, iako, oito, vrsto integrirano u ukupnost knjievnih odnosa svojeg vremena, sve ovo karakteristino cjelokupno stanje jedne literature, a posebno u bonjakom devetnaestostoljetnom preporodnom knjievno-kulturalnom kontekstu uobiajeni predmetni sukus austrougarske teme Mulabdievo Zeleno busenje artikulirat e na umnogome sloeniji i unekoliko moderniji nain, u vidljivo kompleksnijim i evoluiranim oblicima, sasvim primjereno statusu ovog romana kao sinteze i vrhunca dotadanjeg razvoja jedne knjievne tradicije, njezinih poetikih zasnova i naroitih vlastitih mikrofenomena, zbog ega, ba kao i njegovo bavljenje austrougarskim tematskim kompleksom, roman E. Mulabdia kao roman i novog vremena ne samo da se ne moe u cijelosti poistovjetiti s onim knjievnim radom koji je puna [] slika tadanje knjievne prakse, odnosno poetikog stanja knjievnosti ovog doba, a zapravo koji dosljedno slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, ne dovodi u pitanje temeljne poetike postulate, ve se nuno treba razumijevati i kao dio procesa njezina postepenog otvaranja, i to kako s obzirom na nove knjievne izazove, poetike tendencije, tematsko-problemske interese i knjievne postupke, tako i s obzirom na postepeno oslobaanje knjievnosti te knjievne reprezentacije stvarnosti od jasnog i krajnje eksplicitnog prisustva unisone ideoloke svijesti i njezine monofono ostvarene slike svijeta. Otud, Zeleno busenje E. Mulabdia nije, naprosto, roman koji, opetujui austrougarsku temu, doslovno i u cijelosti ponavlja iz vlastitog knjievno-kulturalnog konteksta preuzete bilo prethodno postojee literarne obrasce i kulturalne forme, bilo tradicionalno ustaljene zadate knjievnokulturalne konvencije, tim prije to su kako je u autobiografskom osvrtu na vlastito djelo upozorio i sam autor njegovi rekonstituirani tradicijski okviri barem na ovom mjestu konano uistinu znatno iri, a namjere iako i dalje vrsto vezane za perspektivu kolektiva i proizale iz svijesti o njemu sloenije i primjerenije novom vremenu i u svjetlu budunosti sagledanoj sudbini zajednice kojoj se obraa. A kao takav, ovaj roman, mada prilikom prvog izdanja i sam oznaen odrednicom pripovijest, ne poiva vie na namjeri ve uveliko abloniziranog knjievnog kazivanja tek sliice iz prolosti, sliice iz novijeg ivota u Bosni ili pojedinanog dogaaja na pragu istoka i zapada, to je, naime, bio standardizirani anrovski okvir najveeg dijela knjievnog rada cijelog preporodnog knjievnog narataja, a tako i Mulabdiev (usp. Rizvi 1974), pa Zeleno busenje nadilazi i u Mulabdievu preostalom ukupnom djelu i uope u njegovu trenutku uobiajeno oblikovanje austrougarske teme, koja se bez obzira

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 225

na to da li se pojavljivala kao nostalgino-evokativno prisjeanje i uzaludni pokuaj barem literarnog obnavljanja zauvijek izgubljene prolosti ili, pak, kao sjeanje na agonalni trenutak historijskog prevrata i loma nakon kojeg se, iako teko, ipak mora hrabro krenuti dalje gotovo iskljuivo, bez ijednog stvarnog izuzetka, u bonjakom preporodnom knjievnom diskurzu s kraja 19. st. ostvarivala u pravilu tek parcijalno, knjievno nerazvijeno i takoreku literarno zakrljalo, u najboljem sluaju kao puko jezgro mogue a neostvarene ire narativne, poetske ili dramske situacije, redovno pritom praena sasvim zornim, ak nerijetko i u obliku karakteristine pouke u zakljunom dijelu teksta doslovno ekspliciranim prosvjetiteljsko-propedeutikim imperativom. Ovakve suene i simplificirane slike svijeta, pa tako ni predodbe povijesne stvarnosti to je obuhvata austrougarska tema, u Zelenom busenju E. Mulabdia, dakle, nema, ve se ona sasvim naprotiv u ovom romanu realizira ekstenzivno (usp. Auerbach 1978), kao iroko razueni i sloeni knjievni svijet, ija se unutarknjievna zbilja kree od irokog panoramskog i detaljistikog prikaza irih drutveno-historijskih zbivanja, preko fokusiranog predoavanja zbivanja na razini lokalne, ue zajednice, pa do sve izrazitijeg narativnog praenja njezinih sve uih sastavnica drame porodice i samog pojedinca, kojeg potresaju isti oni traumatini dogaaji koji su iz temelja uzdrmali kako njegov najblii kolektiv, tako i cjelinu nacionalne zajednice i drutva. Ovakvo to u Mulabdievu romanu pritom je i predmet naroite izvedbe, ija, pak, dominanta ili temeljni konstruktivno-strukturni princip postaje kompleksni metonimijsko-sinegdoki postu pak meusobnog zrcaljenja i meusobnog zamjenjivanja razliitih razina unutarknjievnog svijeta, pri emu u dijalektici sloenih odnosa ira drutveno-historijska drama svoj odjek i konkretno uprizorenje pronalazi na lokalnoj razini i, posebno, u okvirima porodice (koja ovdje doslovno funkcionira kao elija drutva), da bi se najcjelovitije i najzgusnutije otjelovljenje ukupnosti traumatinog stanja kolektiva ostvarilo na razini individualiteta glavnog lika romana, gdje kataklizmika i turbulentna drutveno-historijska zbivanja i traumatina porodina drama prerastaju u sloen i teko rjeiv unutranji sukob, ali i pojedinani agonalni poloaj koji povratnom spregom zrcali uas stanja i porodice, i ue zajednice, i cjeline drutva, ime je Mulabdi sasvim jasno kvalitativno unaprijedio i vie nego zorno nadrastao u bonjakoj preporodnoj knjievnosti do njegova trenutka tek fragmentarne, vidno pojednostavljene i ve uveliko tipizirane, knjievno mrtve literarne zahvate u aktuelnu i povijesnu zbilju cjeline jednog kolektiva i pojedinaca unutar njega, kad i

226 Sanjin Kodri

pojedinca i kolektiv slamaju u osnovi isti zloslutni raskoli i more, pa na oba ova drutvena pola ostaje uas traginog bezizlaza kao zastraujua konanost nerazrjeivosti vlastitog usuda. Zato je, uostalom, u Mulabdievu Zelenom busenju umnogome uslonjeno i bitno preoblikovano i ono to je bio osnovni pripovjedaki model i Mulabdia kao pripovjedaa najee kraih pripovjedakih formi i manje-vie itavog niza drugih proznih autora njegova vremena, onaj naroiti naivni i knjievno nedozreli doivljaj svijeta i ivota, po kojem se kako zapaa i Zdenko Lei (1991b:234) dogaaji u prii nuno odvijaju ovako: unutar jednog smirenog, tihog, harmoninog svijeta pojavljuju se prepreke konanoj ljudskoj srei, ali se one na kraju ipak uklanjaju i ovjek dostie svoj mir u bezbrinosti jednog skladnog svijeta. Jer, svijet Mulabdieva Zelenog busenja daleko je zreliji, a otud i knjievno produktivniji, svijet koji je istinski mogao rezultirati romanom, ne vie autorova pojednostavljena pripovjedaka sanjarija o tome kako se u pometeni svijet u kojem je ivio moda ipak moe vratiti mir i bezbrinost i obnoviti izgubljena harmonija ivota (Lei 1991b:263), ve roman, gdje po prirodi stvari, makar i u naznakama, i pria postaje riskantnom (Biti 1994).

III.
Posebna, u smislu povijesti knjievnorazvojnih procesa na vaan nain izmijenjena pozicija Zelenog busenja E. Mulabdia unutar ukupnosti knjievnih, ali dobrim dijelom i cjeline kulturalnih praksi devetnaestostoljetnog preporodnog doba, a naroito ona, iako diskretna, ipak izrazito znaajna promjena u oblikovanju austrougarske teme koja se desila upravo na ovom mjestu, vjerovatno je najvidljivija u karakteru njegovih ue specificiranih memorijskih potencijala, a prije svega u onom to je naroita mnemopolitika strategija Mulabdieva romana. Naime, ovaj roman, s jedne strane, u skladu s naroitim prosvjetiteljskim duhom preporodnog smisla za historiju, kontinuira istina brojna prepoznatljiva ne samo poetika ve, u najuoj vezi s njima, i kulturalnomemorijska obiljeja cjeline preporodnog knjievno-kulturalnog diskurza s kraja 19. st. i funkcionira kao za ovaj povijesni trenutak sasvim karakteristino mjesto pamenja, i sam dovodei u vezu prolost, sadanjost i budunost na nain koji je sutinski obiljeen idejom nacionalnog kolektiva i nuno uvjetovan trajuom traumom njegova specifinog povijesnog poloaja, pri emu je, u skladu s naroitom ulogom knjievnosti u Mulabdievu vremenu, pojedinana memorijska perspektiva i ovdje, ipak,

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 227

nuno u cijelosti podreena interesu zajednice, i to prvenstveno onom politikom, pa pojedinano mjesto pamenja i kod Mulabdia postaje u osnovi kolektivno dobro, uslijed ega se i prisjeanje prolosti, razumijevanje sadanjosti kao i nadanja za budunost i u ovom romanu, odnosno njegova ukupna memorijska praksa, u konanici realiziraju u specifinim okvirima u osnovi kolektivnog, a potom i ideolokog memorijskog formata kao naroitih filtera kroz koje se konstruira jedan knjievni svijet. Takvo to, uostalom, Mulabdiev roman nedvojbeno i smjeta u kontekst kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, koji je u sloenoj povijesti bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti od kraja 19. i poetka 20. st. pa nadalje i inae u znaku manje ili vie ekspliciranih strogo ideoloki zadatih ili barem drutveno potenciranih i preferiranih okvira kulturalnog memoriranja i uope ideoloki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i upotrebe knjievnosti i kulture, kad knjievnost nije u prilici osvijestiti se u cijelosti kao tek knjievno mjesto memoriranja i reprezentacije prolosti, kao njezin puki literarni konstrukt, ve, naprotiv, na sebe preuzima prvenstveno prosvjetiteljske funkcije kolektivno-nacionalne historije kao apsolutnog tumaa povijesti, sadanjosti i budunosti nacionalne zajednice, pri emu, kao naroita mnemopolitika strategija, sjeanje nacionalne prolosti, njezino vezivanje za sadanjost i projekcije budunosti funkcionira kao kohezivni mehanizam zajednice, kako je to sluaj upravo i u Zelenom busenju E. Mulabdia. U takvoj situaciji, temeljna pitanja i u Mulabdievu romanu pitanja kako odgovoriti na sultanovu izdaju i osmansku predaju Bosne pod austrougarsku, kaursku vlast, da li se suprotstaviti ovom inu, boriti se na bojnom polju i kunom pragu ili, pak, ne, odnosno kako reagirati i kako ivjeti u novom, neoekivanom i traumatinom povijesnom trenutku te ta je, zapravo, ispravno i potrebno uraditi da bi se preivjelo i opstalo uobiajene su dileme cjeline bonjakog knjievno-kulturalnog konteksta krajem 19. st. i, pritom, kljune dvojbe koliko samog pojedinca, toliko ak i znatno vie i sudbinske dvojbe zajednice, pri emu one ne trebaju na nain anra romana iz nedavne prolosti predstaviti samo dramatine dileme povijesti, ve, u blagom tropikom pomaku, razrijeiti i kljune, gorue probleme autorove sadanjosti, onog to je aktuelni trenutak Mulabdieva vremena, ali isto tako i spremiti zajednicu za neizvjesnu budunost koja neumitno dolazi, a u kojoj ona mora opstati i pronai svoju to sigurniju drutvenu poziciju uprkos burnim i traumatinim povijesnim lomovima i mijenama, a posebno uprkos nesnalaenju u procesima emancipacije, modernizacije i evropeizacije kao njezinim tad najveim iskuenjima, koje, zarad svojeg

228 Sanjin Kodri

probitka, ona mora prihvatiti. Ovakvo to, uostalom, jedna je od moguih najoitijih poruka koje realizira i Mulabdiev roman, iji, inae, glavni lik estiti, ali zbunjeni pobunjenik protiv austrougarske okupacije gine kao rtva jedne povijesne zablude u trenucima historijskog izbora, nespreman da prihvati ono to je kako autor, tipino za svoje vrijeme, propedeutiki tvrdi povijesna nunost. Pa ipak, s druge strane, uprkos ovom, sasvim je jasno da se ni ova mogua poruka, kao ni cjelina Mulabdieve mnemopolitike strategije u oblikovanju austrougarske teme i uope predodbe o povijesti u Zelenom busenju, ne ostvaruje do kraja dosljedno onom to su izrazito tipizirani oblici povijesne prie u bonjakom, ali i irem bosanskohercegovakom knjievno-kulturalnom kontekstu devetnaestostoljetnog preporodnog doba, zbog ega ovaj roman nije vie ni ona vrsta teksta koji, u maniru u osnovi hladnog sjeanja, prvenstveno arhivski-muzealno nastoji zalediti povijesnu mijenu i tako, sanjarski ignorirajui ih, potisnuti ili neutralizirati estoke historijske turbulencije, stvarajui pritom puki nostalgino idealizirani privid starog vakta, ve, naprotiv, Mulabdiev roman, kao djelo novog vremena, participacijski osvjetava i odluujue dalje oblikuje ono to je u pravilu preteno vrua tendencija jednog dijela kulture sjeanja ovog tranzicijskog doba, a zapravo snano uestvuje u onom to je i udna potreba ovog trenutka za sudbinskom promjenom aktuelnog stanja s ciljem konanog stabiliziranja kolektiva u budunosti i njegova nacionalnog spasenja. A kao takvo, Zeleno busenje E. Mulabdia ve znatno otopljava i unekoliko iznutra otvara kruti i zatvoreni monofoni zasnov bonjakog preporodnog knjievnog diskurza u njegovoj kanonskoj folklornoromantiarskoj i prosvjeti telj skorealistikoj izvedbi, postepeno na ovaj nain sve vie proirujui kulturalnu perspektivu bonjake zajednice ovog vremena prema iskustvima i nazorima novog svijeta onog u koji autorov nacionalni kolektiv dospijeva i ne htijui, dezorijentiran i nespreman za novu ulogu koja mu je dodijeljena u novom evropskom povijesnom poretku, a to sve zajedno upravo i u vezi s narativnim otvaranjem romaneskne strukture i u odnosu na druge, razliite glasove Mulabdiev roman ini i mjestom mijenjanja irih okvira kulturalnog pamenja, odnosno mjestom prosvjetiteljsko-propedeutikog zagovaranja, prakticiranja te, konano, samog usvajanja nove, evropskom duhu prilagoene kulturalne svijesti. Takvo to, pak, podrazumijeva upravo i novo artikuliranje starih binarnih opreka mi / Drugi, odnosno svoje / tue ili vlastito / neprijateljsko, ali u skladu s ovim i svojevrsno polifoniziranje cjeline romanesknog svijeta, ukljuujui i glavni lik romana, koji sam po

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 229

sebi i u odnosima s drugim likovima Mulabdieva djela kao strukturno sredite ispripovijedanog svijeta postaje i metonimijsko-sinegdoko sredite ne samo cjeline kulturalne drame povijesnog trenutka kad se carstva mijenjaju ve i tranzicijskog procesa kulturalnog prekodiranja u ovom romanu, to e Zeleno busenje E. Mulabdia uiniti i nekom vrstom protopolifonijskog romana i tako jasno oznaiti onu vanu diskretnu mijenu u odnosu na dotad u bonjakom preporodnom okviru standardizirano oblikovanje austrougarske teme, a to se dovoljno jasno prepoznaje na razliitim razinama organizacije ovog na prvi pogled jednostavnog, a zapravo sutinski znatno kompleksnijeg djela, ija je naroita sloenost uostalom sasvim u skladu sa sloenou ukupnih knjievno-kulturalnih prilika vremena u kojem se javlja. Tako, ve na samom poetku, kontinuirajui, ali i modificirajui ne, dakle, samo literarne postupke uobiajene u bonjakoj te uope bosanskohercegovakoj knjievnosti preporodnog doba s kraja 19. st. ve i cjelinu u kulturalnom pamenju poloenog doivljaja svijeta i ivota, Zeleno busenje E. Mulabdia zapoinje kako se ini tipiziranom idilinom slikom mirnog i harmoninog ivota, poetsko-lirski naglaenom predodbom stvarnosti koja uz ira knjievna iskustva junoslavenske interliterarne zajednice istog vremena svoj generiki zasnov pronalazi prvenstveno u intertekstualnom mnemonikom nasljedovanju naroitog senzibiliteta i uope samog sukusa bonjake usmene sevdahlijsko-baladeskne tradicije, za koju inae i jeste od samog svojeg poetka vezana i austrougarska tema prije svega u bonjakoj knjievnosti, ali takoer i u irim bosanskohercegovakim knjievnim okvirima ovog doba:
Bio je to petak, u predveerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zalo, a nad maglajskim kuama hvatao se ve suton. Uskim putiima, to vode iz pitome okoline u varo, svaki as prolazile hrpe gizdava enskinja i vesele mlaarije, vraalo se iz oblinjih zaselaka kud je ilo tog dana da se proveseli. Po kitnim se baama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane. (Mulabdi 1991 [1898]:43)

Meutim, tipizirani karakter zapoinjanja Mulabdieva romana optim planom slike maglajskog predveerja i prazninog raspoloenja u petak, na dan veselja, zabavljanja i aikovanja, planom koji je ostvaren nizovima izraza i atributa iz sfere idilskog doivljavanja ambijenta i ljudi (Rizvi 1990:446) samo je ipak privid te, tavie, vjerovatno pomno osmiljeni knjievni postupak, pa otud ne stoji do kraja tvrdnja da takvo to, kao u

230 Sanjin Kodri

osnovi formalno realizirano naslijee razliitih knjievnih uzora, iskljuivo predstavlja pripovjedaki ablon hrvatske proze na prelazu od romantizma ka realizmu (Rizvi 1990:447), nego je bitno drugaije ve i na ovom, inkoativnom mjestu rije o znatno sloenijoj literarnoj operaciji, a koja, uz nesumnjivo rekonstituiranje knjievne tradicije, podrazumijeva upravo i naroito unutranje dinamiziranje literarne strukture i uope umnogome sloenije semiotike procese, koji duboko zalaze ne samo u opi smisao ovog romana ve i u njegov memorijski karakter, pa tako i u njegovu naroitu mnemopolitiku strategiju u oblikovanju austrougarske teme i openito slike povijesti nacionalne zajednice, ukljuujui i predstavu o sebi i Drugom. Takvo to potvrdit e uostalom ve prva naredna ira pejzana predodba, realizirana u sasvim suprotnom, ali isto tako paljivo ostvarenom emocionalno-predmetnom registru, kad, umjesto sevdahlijsko-baladesknog, emfatino lirskog ugoaja ovjekove harmonine situiranosti u njemu poznatom i bliskom, priroenom i prirodnom svijetu, javlja se osjeanje posvemanje nesigurnosti i straha, pa ak i jeze, sve to s obzirom na povijesnom stvarnou zadatu, a u narodnoj memorijskoj tradiciji isto tako nesumnjivo sauvanu i imaginativno preoblikovanu i sad jasno artikuliranu, osvijetenu liminalnu poziciju kolektiva na susretitu dvaju meusobno iskljuujuih i potiruih svjetova vlastitog, turskog, to znai i svijeta apsolutnog sklada i spokoja, i stranog, kaurskog, a zapravo svijeta nepoznatih, ali uvijek i nuno dijabolikih prijetnji:8
8

Ovakav doivljaj austrougarske prijetnje, stoljeima sve vie podgrijavane gotovo stalnim i brojnim napetostima i stvarnim krvavim sukobljavanjima s obje strane granice, a posebno estim pustoeim prekograninim upadima i ratovima, svakako su, uz uvijek prisutnu, neizbjenu imaginaciju same zajednice, upamenu prije svega u folklornom knjievnom stvaralatvu i njegovoj interpretaciji povijesne zbilje, intenzivirale i same injenice koje su se, i mimo ovog, i kao usmeno prenoeni tradicijski nauk, ali i kao pisano historijsko pamenje morale uvati i biti poznate i u Mulabdievu vremenu, kad je i temeljem historijskog iskustva austrougarska prijetnja do kraja poprimila oblik mogunosti konanog i potpunog povijesnog nestanka itavog jednog kolketiva. Tako, primjera radi, uz brojne druge ratne i uope vojne okraje, koji su vremenom bili sve intenzivniji i sve pogubniji, tokom Bekog rata Slavonija je ostala bez cjelokupnog muslimanskog stanovnitva i u njoj je 1696. preostalo svega 20% ranijih itelja, istie Muhamed Nezirovi (2004b:20), u nastavku kao potvrdu izreene tvrdnje navodei elaboraciju Ive Maurana iz autorova rada Popis stanovnitva i naselja u Slavoniji 1689. godine (1988:9, 25): Toliko demografsko unitavanje nije zabiljeeno [] nigdje u pisanoj povijesti Evrope ak niti za velike epidemije kuge iz 1348. godine Slavonija prva na udaru ratnog vihora od razvijene turske pokrajine ubrzo je bila pretvorena u zastraujuu pusto, kakvu u novijoj prolosti naega naroda nije bilo. Veliina razaranja materijalnih dobara i ljudskih patnji

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 231

Iznad hladne Bosne, koja zapljuskuje peine pod bedemom maglajskog grada, opruio se dugaak i tanak pokrov sive magle, pa se i u irinu protee na obje strane, lijevo zelenim poljem, a desno iznad samih ljemena kunih, koje se poredale du Bosne ugibajui se stijeni s jedne, a valovima s druge strane. Bit e ih do etiri stotine, pa su zaredale kao da jo uvijek putuju ovim povojem sve gore do iznad grada. Zbile su se uz onaj gri i ukopane tu, kao da su iz samog topa baene, a ni jedna se ne usudi onamo, preko vode u irinu i prostoriju. Ali i kako bi? Ta sredinom tog prostranog polja vijuga se eno cesta, to vodi iz Broda do Sarajeva, ba ravno iz kaurske zemlje. Da, alit ih treba to su se zbile tu sve rame o rame i mnoga eljna voke pred svojim pragom, a onamo ona silna plodna ravan! Da, alit ih treba jo vie kad pogleda gdje svaka, im osvane, zuri onamo makar u raz ili diljicu, i gleda: je l vrijeme orat, kopat, je l zrelo da se trga i anje, a preko iroke i duboke vode ni uprije, ve valja kumit i bratit osorna skelediju da te prebaci prijeko. Ali strahovita su to i opasna vremena kad svaki as moe kaurin i ozdol i ozgor, kako mu jo proklete Osmanlije Omer-paine nainie cestu, svaki as more s vojskom i brzom katanom da pritisne polje, pa da je jo uprija, eto ti od te kasabice za nekoliko asaka gotova zgarita, same pustoi. No tri su metnule svoju glavu u torbu i prele onamo, k ljudi vele: to Bog da! (Mulabdi 1991 [1898]:5253)

Kao i u prethodnoj, i u ovoj slici pejzana predodba znatno je, dakle, kompleksnija, te i ona podrazumijeva naroiti doivljaj sebe, ali sad ve i sasvim jasno kako povijesno zasnovano, u realnom iskustvu zabiljeeno, tako i u kulturalnom pamenju zajednice naknadno dooblikovano predstavljanje Drugog, zahvaljujui emu ni u ovom, kao ni u prethodnom sluaju deskriptivna predstava ne funkcionira tek ambijentalno. Zato, mada i dalje ne stoji ono ipak nepotrebno iskljuivo razumijevanje da knjievne slike s poetka Mulabdieva romana imaju jednu zajedniku knjievnu osobinu da ne slue otkrivanju specifinih osobina, individualisanju predmeta, ve pripadaju optoj oblasti idilsko-emocionalnog raspoloenja i atmosfere, koja kao opti utisak i ton prevladava njihovo posebno znaenje kvaliteta, ionako otupljenog estom upotrebom (Rizvi 1990:446447), ovaj put dobrim dijelom prihvatljiva je tvrdnja da, onda kad sentimentalno-idilini ton ustupa pred snanim naletom stvarnosti, ivota, roman poinje da se oblikuje sredstvima realistikog knjievnog postupka
jedva da su imali dostojnu usporedbu, pa se ine poput apokaliptinih snovienja u evropskim razmjerama.

232 Sanjin Kodri

ostvarujui tako zloslutni nagovjetaj potencijalne ratne opasnosti i buduih dogaaja (Rizvi 1990:448), sve to utoliko prije to je funkcija obiju ovih i njima slinih deskriptivnih predstava u Mulabdievu romanu i u vezi s oigledno u Zelenom busenju inae uveliko anticipiranim simbolistikim pounutarnjenjem i uope poznaavanjem mahom opisnih predodbi (literarnim postupkom koji e u sredite knjievne prakse ui, inae, tek u okvirima moderne u bonjakoj knjievnosti, tokom prvog desetljea 20. st.), a otud i u vezi s kljunim interesima cjeline romanesknog teksta, pa tako i u vezi s njegovim memorijskim znaenjem i mnemopolitikom strategijom u oblikovanju same austrougarske teme. A kao takve, i ove i ovakve slike nisu, otud, tek puko simplificirano, tradicionalistiki nekreativno ponavljanje odranije postojeih knjievnih formi i konvencija, ve i predstave sa znatno dubljim smislom, a koji, ulazei i u neke od sutinskih kulturalnih predodbi zajednice o sebi i Drugom, izmeu ostalog podrazumijeva i memorijsko osvjetenje ili sondano-dubinsko uranjanje u kolektivnim kulturalnim pamenjem oblikovano mahom negativno povijesno iskustvo vlastite zajednice, a potom i pripremanje amblematinih okvira za naroito sueljenje tradicionalno naviknute i okolnostima povijesnog trajanja determinirane, a zapravo do kraja kolektiviziranim kulturalnim pamenjem naslijeene, stare slike svijeta to je reproducira zajednica i one predodbe izvanknjievne stvarnosti koju u novim okolnostima modificirajui postojee kolektivne kulturalnomemorijske pretpostavke kao potrebnu novinu nastoji afirmirati Zeleno busenje E. Mulabdia, s jedne strane, jednako kao to su, s druge strane, i in motiviranja postupka vanjskog ozrcaljenja onog to e se u romanu deavati i kao njegov sukob kako na razini fabularne progresije, tako i na razini, posebno, svijesti i savjesti glavnog lika romana. Njihovo ovakvo mogue znaenje potvruje, konano, i sam zavretak romana, gdje se Mulabdiev pripovjeda iznova vraa i elementima deskribiranja, ali i cjelovito utemeljuje u sad ve na bitno drugaijem stavu zasnovanoj kulturalnoj perspektivi, lienoj iskljuivog prvenstveno negativno vrednovanja vlastitog povijesnog stanja, kad e u finalnoj poziciji teksta, u zavrnoj poentirajuoj sceni i uope u indikativno simbolinoj pripovjednoj situaciji upravo sjeanje kao znak dovretka prolosti i zapoinjanja budunosti u trenutku sadanjosti zorno markirati kraj jednog, munog, nesretnog i traginog, i poetak drugog, u optimistinoj anticipaciji zazivanog vremena, funkcionirajui pritom kao neka vrsta epilokog sutinskog saetka cijelog romana i figurativne eksplikacije njegova razumijevanja povijesnog vremena o kojem govori:

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 233

Mladi je petak, damijski harem pun arolike svjetine. Pohrlilo i staro i mlado da klanja prvu dumu. Sve je u istoj ljetnoj nonji, al sve nekako turobno dirnuto, klanja se denaza pod prstenom djevojci, Muharemaginoj Ajii. Doskora je krenula duga povorka za mejitom da ga otprati do hladnog groba. Meu svjetinom ilo i mlado mome u uskom odijelu, Alija, brat Ahmetov, koji je tog dana na dopust doao. I on, suzna oka pratio nesuenu snahu; bio tuan za Ajiom, za Mustafom a sva mu nedavna prolost treptila pred oima. Jo ga vie rastuilo kad je vidio Muharemagu, a on k pusto stablo kom ljuta bura skri granje, tuan, satrven a kako je tek sirotoj majci! Alija se povratio s pokopa Ajiina, posjetio onda majin grob, otiao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao; a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo vie Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji padoe na Maglaju. Sve je obiao, suzna oka, promatrao ove nevine rtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje (Mulabdi 1991 [1898]:257)

Na ovoj osnovi Zeleno busenje E. Mulabdia postat e, pritom, roman najmanje dvostrukog sjeanja, okupljajui na ovaj nain upravo obje temeljne memorijske opcije bonjakog devetnaestostoljetnog preporodnog knjievno-kulturalnog trenutka: i roman, istina, vidno nostalginog prisjeanja onog zauvijek nestalog vremena ijom slikom ovo djelo i zapoinje te traumatinih trenutaka raspadanja ovog nekadanjeg svijeta, ali i roman jednako zornog prevladavanja ove i nostalgine i traumatine boljke u korist vremena to tek treba doi i za koje, otud, treba biti spreman, zarad kojeg valja i sebe temeljito promijeniti, prevladavajui i stare uspomene i bojazni, pri emu u novoj situaciji prizori i nekadanjeg sasvim razlonog straha i nedavnih povijesnih zabluda koje roman sjeajno batini jesu stalna opomena koja bi morala premostiti historijski ambis izmeu prolosti i budunosti, a koja je paradoksalno na prvi pogled istinski Mulabdiev interes u ovom romanu iz nedavne prolosti. Upravo zato, u skladu s dvostrukou sjeanja, i naroita dvostruka simbolika implicirana je ve u samom naslovu Mulabdieva romana, gdje zeleno busenje predstavlja u jedan mah i prolost i budunost: prolost koje se treba s dunom panjom sjeati, posebno nevinih rtava i ne dati da ih busenje prekrije; i budunost, kojoj se treba potpuno okrenuti, sa snagom i vrstinom mladog, zelenog busenja (Sari 2002:249250), pri emu upravo ovaj njegov dvostruki zasnov kao znak poetnog rastakanja monoloko-monofonog jezgra romanesknog svijeta jeste jedno od onih izrazitih i, zapravo,

234 Sanjin Kodri

u devetnaestostoljetnom preporodnom knjievno-kulturalnom kontekstu diferencijalnih obiljeja Mulabdieva Zelenog busenja, a to e konano presudno odrediti ukupnost onog kako autor u ovom romanu nastoji i na ivot i nau prolost [] slikati, pa tako i ono to je njegovo oblikovanje same austrougarske teme.

IV.
Ve, dakle, na deskriptivno-pejzanom planu u Zelenom busenju E. Mulabdia, kao u ovakvoj vrsti romana u osnovi ipak marginalnom ili, barem, manje vanom kompozicijsko-strukturnom elementu, javit e se, uz evidentne kontinuitete u odnosu na cjelinu bonjake i openito bosanskohercegovake preporodne knjievno-kulturalne tradicije s kraja 19. st. i njezine konvencije, i vrlo bitne razlike, a koje, naime, nisu, opet, samo poetike i kompozicijsko-strukturne naravi, ve zahvaljujui oitom pomaku od isto dekorativne funkcije u romanesknom tekstu duboko ulaze u ono to su sutinski aspekti Mulabdieva romana, a posebno u njegovo oblikovanje predodbe o izvanknjievnoj povijesnoj zbilji zajednice, pa tako i u nain na koji je u ovom djelu realizirana austrougarska tema kao okvir njegovih memorijskih potencijala i Mulabdieve mnemopolitike strategije. tavie, ve opisne dionice Mulabdieva Zelenog busenja saet e i golemo, u osnovi negativno iskustvo povijesti i tako naznaiti historijsku traumu trenutka kad se carstva mijenjaju i njegovo osjeanje traginog bezizlaza, ali i ono to je u autorovoj prosvjetiteljsko-propedeutikoj perspektivi vrlo jasno artikulirano i kao, s jedne strane, povijesna zabluda te kao, s druge strane, stvarna i neizostavna potreba prihvatanja povijesnog usuda i nunosti traenja izlaza iz povijesnih datosti i ogranienja, bez malodunosti i klonua, zbog ega i u nostalgino zazivanom i idilino kolektivno imaginiranom starom vaktu ve na samom poetku Mulabdi i istie, uz objektivne razloge kolektivne traumatiziranosti, i naroite zabludne pukotine, rasjede i svojevrsne slijepe take u kulturalnoj konstituciji vlastite zajednice, zbog kojih kao neminovnost cjelina autorova djela i zagovara prihvatanje bez izostatka onog to je novo vrijeme, insistirajui tako na imperativu sveobuhvatnog kulturalnog prekodiranja nacionalnog kolektiva. Ovakvo to jo je oiglednije na drugim razinama organizacije ovog romana, a posebno u onom segmentu na kojem ini se autor posebno insistira u nainima ostvarivanja fabularne progresije i romanesknog sukoba, na jednoj strani, te u, na drugoj strani, nainu konstituiranja glavnog lika romana i njegova pozicioniranja u ukupnosti

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 235

ispripovijedanog romanesknog svijeta, gdje Mulabdievo naroito oblikovanje deskriptivno-pejzanih elemenata teksta dobiva svoju punu potvrdu i osmiljenje, utoliko prije to se upravo na ovoj razini razini ostvarivanja romaneskne prie i sukoba te djelovanja likova romana najpotpunije realizira i ona prosvjetiteljsko-propedeutika pragmatika funkcija cjeline djela, pri emu ovaj aspekt romana jeste i stvarni kohezivni faktor njegove strukture u cijelosti. Pritom, slino najveem broju Mulabdievih kraih pripovjedakih radova, sama pria Zelenog busenja sutinski zapoinje onog trenutka kad dolazi do naruavanja onog za autora karakteristinog smirenog, tihog, harmoninog svijeta (ija je slika data u prvim reenicama romana), i kad se vijest o historijskom preokretu to ga inae podrazumijeva austrougarska tema pojavljuje upravo kao prepreka konanoj ljudskoj srei, a zapravo onog trenutka kad se za preporodno doba u bonjakoj i uope bosanskohercegovakoj knjievnosti s kraja 19. st. takoer tipina pria o zabranjenoj ljubavi i njezin sentimentalni zaplet preobraavaju ne bez jasne autorove nakane i razloga u priu znatno ire, kolektivne uznemirenosti i zebnje (to e je najaviti ve drugi istaknuti autorov panoramski opis), a to e, ba kao i u zajednici, ubrzo i u glavnom liku romana izazvati i naroiti unutranji sukob, koji e u ovakvoj situaciji nimalo sluajno postati i sukob izmeu linog i pojedinanog, na jednoj strani, i opeg i kolektivnog, na drugoj strani, ve na samom poetku romana vrlo precizno uspostavljajui temeljne odnose za koje e se vezati i sredinja nit fabularnog razvoja, ali i autorov prepoznatljiv ideoloki stav, pa tako i njegova naroita mnemopolitika strategija u oblikovanju austrougarske teme u Zelenom busenju:
Ahmet je mlai u svemu pa i u znanju i iskustvu i s toga sluao pokorno to mu brat zbori. Sluao je, ali je slabo ta uo jer im shvati one bratove rijei da je njihova domovina dana odmah se zadubio u misli. Na jednoj strani bila Ajia, enidba i sve osnove, nade, ivot budui, sve to bilo kao kakvo zamreno klupko, kog se on taj as od drugih misli nije mogao dotaknuti. Na drugoj strani opet peklo ga neto drugo. Bud smo prodani vabi, mislio on, bud opet da utit valja. Zato to? On ako je u sudu, u carskom poslu, nije za to Osmanlija niti je prodo Bosne, ve straive Osmanlije prodali ih, i sad hoe da se o tom i ne govori ve da vabo to lake ue u njihovu domovinu. im se tako duboko promislio, taj as mu se priinie bratove opomene odve niske, lukave i nekako ba u tom gledao neku veu sramotu nego li u samoj prodaji Bosne. (Mulabdi 1991 [1898]:58)

236 Sanjin Kodri

U ovom trenutku, kako vrlo precizno primjeuje i Muhsin Rizvi (1990:452), pripovjedno tkivo romana razgranava se [] u dva paralelna toka, koji se izlau i prate naizmjeninim tretiranjem pojedinih njihovih epizoda, gdje jedan tok je hronika ratnih operacija, u koju se uplie Ahmetova sudbina, pripovjedaki ostvarena dijelom pievom naracijom, a dijelom preko direktno ekspliciranog Ahmetovog doivljavanja, dok drugi dio predstavlja hronika okupacije meu graanstvom nakon pada Maglaja u austrougarske ruke, zbivanja u ratnoj pozadini, koja se prati preko niza zbivanja vezanih za Ahmetovu i neto manje za Aiinu porodicu. U takvoj situaciji, u pojedinanoj ljudskoj sudbini zrcalei stanje cjeline ire zajednice, unutranji sukob Mulabdieva glavnog junaka pri svemu tome kondenzira i sasvim suprotne ideoloke opcije autorova vremena, a zapravo situaciju naruavanja i, konano, raspadanja organskog jedinstva dotad u zajednikom svjetonazoru do kraja homogeniziranog i kompaktnog kolektiva, upravo ono raslojavanje ivota muslimanske narodne i drutvene sredine i njegov rasap u sudaru starog vakta i novog vremena, to se u romanu takoer vrlo detaljno predoava, ime Mulabdi do kraja realizira samu u ukupnosti bonjake knjievnosti poev od kraja 19. st. gotovo bez izuzetka nasljedovanu sutinu austrougarske teme, ali je ovaj put nesumnjivo inovativno za svoj knjievnopovijesni trenutak i vrlo temeljito interiorizira, pri emu e ovaj njezin pounutarnjeni rukavac u cjelini ispripovijedanog romanesknog svijeta Mulabdieva Zelenog busenje sve vrijeme ravnopravno supostojati s njegovim vanjskim, interpersonalnim sukobima, pojavljujui se najee kao sredstvo njihova dodatnog naglaavanja i emfatinog dramatiziranja:9
Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake vjere. Niko pravo ne zna zato je taj skup, a
9

Slino opet, mada u neto drugaijem kontekstu, primjeuje i M. Rizvi (1990:455): Sve te suprotnosti date su u prikazu ivota Ahmetove i Aiine porodice, u panorami dogaaja od kojih svaki predstavlja dramatini iktus atmosfere, incident drutvenog nesuglasja, spor izmeu klasa, vjera. Zbivanja vezana za Ahmetovu porodicu ine, s druge strane, nit posebne individualne radnje, formirane u poetku, za razliku od optih, kolektivnih zbivanja koja se stapaju s atmosferom. U tome je sadrana jedna od kompozicionih crta ovog romana, iako se ova nit zbivanja ne moe posmatrati izolovano od atmosfere, jer je njome proeta, niti od optih zbivanja, jer je za njih posljedino vezana. Niti bi, najzad, opti hod vremena, istorije u romanu mogao egzistirati bez ove individualne radnje, jer bi izgubio i onaj ostatak oznaka linog doivljavanja od strane junaka romana, neposrednosti ivog zapamenja i interpretacije, i postao suha hronika, izgubio bi slikovitost, sceninost, psihologiju, emocionalni odjek, sve ono to odreuje knjievnu prozu i diferencira je od drugih opteproznih oblika.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 237

ipak neto se nazrelo pa se eka da razgovor otpone. Poto zaptiju jednog postavie pred vrata, otpoe kajmekamov pisar: Evo emername iz Tuzle. U berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zakljueno je da u Bosnu ue Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama nareuje kako treba da se drimo dok carska austrijska vojska zauzme Bosnu. Dok je pisar ovo govorio sve je utilo, sam Hadi-Selimaga sijevao oima tamo-amo i svaki as htio da neto rekne. [] Za vrijeme razgovora svi su inovnici utili kao zaliveni; a pored kajmekama i kadije oni se ustruavali mijeat u razgovor. Kako ostali, tako i Ahmet. No ostali su u mislima bili protiv boja, a jedini Ahmet bio uz Hadi-Selimagu. Sva ona gospoda, pred kojom se on do tada stidio kao mlad momak i inovnik, sva ta gospoda pade u njegovim oima, duboko pade, a nada sve die se Hadi-Selimaga. Njemu ao, upravo muka mu bila, to i on nije onako slobodan da se sad moe ispravit zajedno s Hadi-Selimagom, pa im doviknut to ovaj nije mogao ni umio: da su izdajice. Muka mu bilo to se jo osjeao kao sluga u carskom poslu, to ima tu starijeg brata, pred koga se ne moe upletat; sve to ga jedilo pa prezirno gledao one inovnike, gledao u njima ive slike onih Osmanlija koji dadoe Bosnu vabi. No, brzo im opet razumio. Vidio da su to ljudi pokorne sluge svog starjeine i svoje kese; ama mu zaudo bilo za Numan-efendiju. Zato on da onako govori? On, koji je na glasu pametan ovjek, a i turin dobar, koji zna to je erijat, pa da se tako odmah pokori bez puke, bez noa! Najposlije ni inovnici ne bi trebalo da budu taki, ja kamo li slobodni ljudi kao to je Numan-efendija. Ta zato ovjek ivi? Ako ivi, da se sprema za onaj svijet pa onda umre, kako i treba da radi pravi turin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stee onaj svijet, da i svom rodu pomogne, da najposlije pokae da si potomak Hrnjica i Halila? Tako je Ahmet umovao. (Mulabdi 1991 [1898]:59, 6263)

A upravo u ovakvoj situaciji, kad, naime, itav niz kako oito krucijalnih, tako i naizgled formalnih elemenata romaneskne prie artikuliraju na jednostavna rjeenja nesvodljivu dramatinost jednog izrazito kompleksnog ispripovijedanog svijeta, Zeleno busenje E. Mulabdia i njegovo oblikovanje austrougarske teme postepeno i ucjelovljuju i ona obiljeja koja ovaj roman i ine onom naroitom vrstom protopolifonijskog djela, u kojem u skladu s procesima kulturalnog prekodiranja to ih ovaj roman zagovara i vodi izostaje u tradiciji odavno okame njeni monologizirani, unisoni mnemopolitiki diskurz kao od bilo kakvih sumnji, dvojenja

238 Sanjin Kodri

i nesigurnosti oiena, dekontaminirana ideoloka osa teksta, do kraja pojednostavljena i komunicirana u samo jednom, iskljuivom, radikalno autoritarnom glasu. Zato ni najmanje ne udi da se cijelim romanom u naporednosti provlai i stalno dvojenje glavnog junaka izmeu u tradicijskom kulturalnom pamenju etiki preferirane i uope visoko vrednovane herojsko-epske spremnosti na rtvu u ime domoljubnih viih ciljeva i isto tako sasvim razumljive ljudske potrebe da se u jednom tekom i haotinom vremenu sauva i svoj, mali i lini, privatni svijet, a to nije nita drugo nego duboko humana egzistencijalna enja za povratkom u ono inicijalno, transcendentalnim smirajem zaokrueno stanje kad je svijet bio ili se inio, sasvim svejedno cijel i pun, ona tipino Mulabdieva sanjarija kako se u pometeni svijet u kojem je ivio moda ipak moe vratiti mir i bezbrinost i obnoviti izgubljena harmonija ivota:
Puke prestae, presta boj, Maglaj pade [] Ahmet prepliva vodu i nae se na obali, sklonjen u gust i visok kukuruz; bio mokar, umoran, poraen. Stajao zapanjen, udio se svemu to se zbilo, stidio se svoje sjene; ta on je eto srtao u boj kanda traio smrti, sad o! u vodu skoi, prepliva i umae zrnu puanom. Brzo se opet prenu iz tih. Tiina svud, puke prestale, zadnje su na njeg ispucale; a sad sad je valjda i bio svren, i Maglaj je uzet! Sad ga zaokupio neki prikor: Zato se sve to tako razminu? Zato oni pobjegoe onako sramotno uz Bosnu? E, to su ljudi stranci, koji imaju svoj krov, oni e moda jo jednom na svom pragu doekat vabu. Ali zato se njegovi Maglajani nijesu tukli, zato on, ta u vodu se baci da samo smrti izbjegne! Oh lude li pameti, hrava li srca! korio on sam sebe. Zato se on nije tuko, zato nije branio svoj zaviaj, svoj prag kuni, koji su sigurno dumani ve prekoraili do sada! U ovaj se as sjeti one vatre to ih doeka iz arije. Zbilja da li su ve uli u Maglaj? Tre se iz misli, naglo se okrenu i svrnu pogled onamo, kad opazi gdje se austrijski bajrak vije na gradu. Nema, svemu je kraj! klonu on. A mati, braa, gdje li su oni, gdje li Ajia? ta je od nje bilo? Oh, da ga sad vidi kakav je mokar, izmuen, sramotan pobjeg od dumana, u vodu skoio, samo da glavu iznese! Ta zato poginuo nije? Dugo je sjedio tako pokunjen, razmiljao, tugovao, korio sam sebe. A sad? pitao se. S kojim obrazom da potrai majku svoju, s kojim obrazom da izae bratu na oi, koji ga onako isprati mislei da on nije kader ni stati prama vabi. A kako da se vidi Ajiom svojom koju je ve donekle pregorio i unaprijed onako rastuio, dok se rasto od nje? Ako mu i ne bi rekla, zar ne bi mogla pomisliti u sebi: vidi tokonjeg junaka! Nit natjera vabu, nit se rani, nit po-

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 239

ginu, ve do sad da se sa enskinjem krije po trnju! A tek kad bi znala, kako je strugnuo sramotno! Ne! tu ljagu valja prati, on se mora biti, jedno stoga, a drugo: ta svaki je turin duan ustat proti dumanu; to on zna i vjeruje, ta koliko je puta uo od estitog svog hode, kog dodue nije bilo u boju, ali za din i dom svoj ginut, to je duan svaki turin Naglo skoi, odlunim korakom poe uz Bosnu. Kad bijae pukomet od varoi, stade, obazre se jo jedanput na svoje rodno gnijezdo pa uzdae. Poljem se onamo vidjela vojska gdje mijea poput mravinjaka, na gradu se vije zastava, a on sam, nigdje nikog. Ali kuda, zato? Ta eto tri puta oku sreu i junatvo svoje, a askom mu se priini, da je i duman mnogo silniji, a kod kue je mati, braa i Pa zar vratit se i predat dumanu u ake? Ne! Ostavit majku i sve, pa ii opet trait boja? Opet ga bijahu spopale nekakve misli i cijepale mu srce na dvoje, na troje Tre se, jurnu svom snagom uz Bosnu sam sebi govorei: Jo nije kasno, jo ima vremena, da se ovjek ogleda, da opere onu ljagu, da moda domovinu oslobodi, u boj, u boj!... (Mulabdi 1991 [1898]:133135) Pod Vrandukom bijae i Ahmet. Snuden i ogoren doao je on s vojskom od epa, a pogotovo kad je opazio onu neslogu razbijene turske vojske. No najedanput oivi kad u za pljevaljskog muftiju kod Tuzle, i makar da ne bi poalio krv prolit na svakom kraju svoje domovine, ipak srce ga povue u one krajeve, nek je bar blizu svog rodnog mjesta, a vojska mu se ona inila slonija pod mudrom upravom pljevaljskog muftije. On se brzo odlui. [] Znao je da je doao u blizinu svoje drage Ajie pa ga spopala neka neopisiva muka i tuga. Gonilo ga neto k njoj da je samo vidi, da se jo jednom halali s njom, da je bolje utjei, ali rastat se od one druine a uinit to na oi Muharemage komu je iz oiju itao neki prezir, to mu se nije dalo. U drugu ruku, ko zna kad bi se i sastao s njom da ga ne bi zaklela svim na svijetu da se proe boja, pa Zar k kukavica ostavit vojsku i pobjei u Maglaj il se tu gdje sakrit? Ne, to on nee uinit! (Mulabdi 1991 [1898]:148149, 152) Ahmetu je bilo teko. Sad je vidio da je svojom tvrdom odlukom nagnao u tugu, u alost dvije enske glave, one koje on najvoli, za koje bi poginuo. Iao kroz mrak, a zaplivao u duboke misli, tamne poput ove tamne noi kroz koju evo gazi u boj, u vatru. Pa ko zna ne ini li moda tim gore to je prouzroio tolike majine suze negoli da u boju bogzna to postigne? Iao, mislio i korio sam svoju naglu odluku, ali srce ga vuklo onamo, u boj, a slutio da e tu biti svemu nekakav kraj. Svi su dotadanji bojevi bili uzaludni, a ovaj, inilo mu

240 Sanjin Kodri se, da e biti odluan, zadnji, pa da e se on onda povratit veseo to je nadbio neprijatelja. To ga vuklo da se ogleda jo u ovom boju u kom nije ni mislio drugog svretka. Pa je njegova elja, ta tvrda nada stiavala u njemu bol to je osjeao za majkom, za Ajiom, koje sad tuguju, eznu za njim. Pa sad odbijao od sebe onu ludu misao da bi se on pokorio dumanu, poloio oruje i predao se. Nije mogao ni zamislit onoga gorkog poloaja da bi on mogao ivjet pod neprijateljem, mirno gledat zla koja on ini kad bi ve i okrenuo glavu od itaba i ne sluao to mu kae. U taj se mah opet sjetio ostale svoje brae sugraana, ta i oni znaju to je itab, pa ak eno hoda njegov, od kog je on najvie nauio, eto on najbolje zna boije i sveeve zapovijedi, pa on se ne bije! Ali oni vele da je i to zapovijed, da ovjek slua starijeg, cara i zapovjednika, a car je dao Bosnu, pa Boe dragi, il sam ja znaniji i bolji turin, il su oni izdajice ba sve s reda? pitao on sam sebe. Zato se ja bijem? Ah, duman ala nije! Udarit e nam na din, obraz, imetak, a ko e to podnosit? (Mulabdi 1991 [1898]:165)

Na ovaj nain u pravi plan dola je, konano, i Mulabdieva riskantnost romanesknog pripovijedanja prie u Zelenom busenju, a zapravo ona njegova oito znatno liberalizirana naroita otvorenost za najrazliitije pristupe za rjeenje traumatine situacije to je i kao predmet i kao stvarni ivotni okvir knjievnog oblikovanja u autorovu aktuelnom trenutku podrazumijeva austrougarska tema, pri emu, uz zorno multipliciranje sukoba kako na interpersonalnoj, tako i na intrapersonalnoj razini, specifini protopolifonijski karakter ovog romana postaje jo oitiji i, svakako, jo znaajniji posmatra li se Mulabdievo djelo u kontekstu ukupnosti knjievne prakse njegova vremena, unutar kojeg se ve i u ovom smislu Zeleno busenje istinski izdvaja kao nesumnjivo sami vrhunac knjievnog razvoja u bonjakoj i uope bosanskohercegovakoj knjievnosti preporodnog doba s kraja 19. st., a otud sasvim logino i kao gotovo sasvim sigurno prvo posebno znaajno predmoderno knjievno ostvarenje u povijesti njihovih razvojnih procesa, ali i kao prvi stvarni, upotpunjeni i cjelovito zaokrueni indikator nove, pa ak i politradicijske kulturalne svijesti.

V.
Iako i sami diskretni, neupitni elementi unekoliko modernije i knjievne i kulturalne svijesti u Zelenom busenju E. Mulabdia, decentni simptom kojih su i sve one kako openite knjievnoorganizacijske novine, tako i znaajni pomaci u oblikovanju austrougarske teme i uope u memorijskom karakteru to se, u odnosu na ono to je njegov tad savremeni

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 241

knjievno-kulturalni kontekst, javljaju u ovom romanu, posebno su vidljivi i u onim njegovim segmentima gdje se Mulabdi ne vie figurativno posredno ve sad programski sasvim eksplicitno, izrijekom poduzima zadae alternativnog interveniranja u kulturalnom pamenju vlastite nacionalne zajednice, kojoj se otud ovaj roman sasvim neposredno obraa i koju uostalom prvenstveno i implicira kao primarnu vlastitu idealnu, intendiranu italaku skupinu, pri emu je upravo dobrobit nacionalnog kolektiva kao takvog ono to sutinski i ovdje odreuje cjelinu autorove mnemopolitike strategije. Zasnivajui, a potom i razvijajui romaneskni zaplet, poev ve od uvodnih deskriptivno-pejzanih dionica, preko vanjskog sukoba u romanu i, posebno, sukoba unutar svijesti njegova glavnog lika, oblikovanje austrougarske teme u Mulabdievu Zelenom busenju sve vrijeme odvija se, naime, i u vezi sa sloenom i mukotrpnom dramom emancipacije i modernizacije nacionalne zajednice u skladu s onim to su standardi i norme te stvarne, ivotne potrebe novog vremena, a zapravo slino i drugim, pripovjedakim Mulabdievim djelima, a posebno njegovu narednom romanu Nova vremena (1901) u neraskidivoj povezanosti sa sloenim i tekim procesom njezine evropeizacije, odnosno procesom nerijetko i beskompromisnog zagovaranja evropocentrinog reda i poretka, to je, meutim, pitanje koje e, takoer, i samo u Zelenom busenju E. Mulabdia doivjeti svoju vjerovatno najkompleksniju realizaciju unutar preporodnog doba, i to ne samo u odnosu na druge autorove radove ve i u odnosu na druga knjievna ostvarenja unutar cjeline bonjakog, pa i uope bosanskohercegovakog devetnaestostoljetnog preporodnog konteksta, ak moda i ire, sve do cjelovite afirmacije tendencija moderne u ovom knjievnom okviru potkraj prvog i poetkom drugog desetljea 20. st. Evropocentrina emancipacija i modernizacija pritom je i nedvojbeni predmet, ali i sasvim jasna zadaa knjievnog predstavljanja u Mulabdievu Zelenom busenju, pa e kao takva i sama imati izrazito znaajnu, pak ak i krucijalnu ulogu u oblikovanju austrougarske teme u ovom romanu, zahvaljujui emu njezina realizacija u ovom djelu jeste nesumnjivo vani i pokazatelj, ali, isto tako, i konstituent naroite i vanjske i unutranje evropske (auto)kolonizacije prvenstveno bonjake knjievnosti potkraj 19. st., onog, naime, procesa koji e ovu slavenskomuslimansku literaturu, iako u znatno manjoj mjeri, obiljeavati i kasnije, sve do trenutka njezina neto ugodnijeg pozicioniranja u ukupnosti evropskih kulturnih okvira, a to je proces koji e se duboko zai i u naredno, 20. st., mada ni tu nee uvijek nai svoje konano rjeenje.

242 Sanjin Kodri

U takvoj situaciji, zavrna scena u romanu scena koja poinje slikom pokopa Ajie, pod prstenom djevojke, a zavrava se slikom Alije, brata Ahmetova, mladog mometa u uskom odijelu, gotovo do kraja oblikovanog predstavnika novog vremena i evropske budunosti zajednice, koji, suzna oka, pohodi grobove svih onih to su, bez obzira na stranu u sukobu, na ovaj ili onaj nain izgubili ivote u nedavnim burnim zbivanjima mjesta sjeanja na nevine rtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje trebala bi pred stavljati i konani dovretak mukotrpnog i, katkad, traginog puta u novo vrijeme, ono za Mulabdia inae karakteristino vraanje u stanje kad se u pometeni svijet u kojem je ivio moda ipak moe vratiti mir i bezbrinost i obnoviti izgubljena harmonija ivota, pri emu, meutim, ispod ovog zapravo tek prividnog smirenja i ipak utopistikog povratka egzistencijalnog sklada kojim autor nastoji zavriti roman i dalje jednako istrajava katkad jaa, glasna i prodorna, katkad slabija, stiana i jedva ujna drama evropskom duhu prilagoenog emancipiranja i moderniziranja cjeline autorova nacionalnog kolektiva, ije je uspjeno okonanje kraj romana trebao, naime, obznaniti, sve to nasuprot one mogunosti koju M. Braun odreuje kao evropeizaciju kroz unitenje (Braun 2009:43). Otud, upravo u ovom smislu krajnje dramatinog, mukotrpnog, ali i neizvjesnog kretanja ka ostvarenju evropskog puta zajednice treba razumjeti i Mulabdievo u osnovi ak i interkulturalno razoblienje krajnje eksplicitnih stereotipnih (auto)imaginativnih predstava zajednice o sebi i Drugom to se sad i verbalno reproduciraju pri svakom stvarnom susretu dvaju kolektiva, pritom uvijek iznova, a kako Mulabdi nastoji dokazati ipak sasvim suprotno duhu novog vremena, reaktuelizirajui stare povijesne napetosti i u kolektiviziranom kulturalnom pamenju nataloena nesretna tipino graniarska povijesna iskustva, kojima, pak, autor nastoji suprotstaviti iskustva to ih, kao pozitivnu novinu i kao ono to se treba i mora prihvatiti, donosi novi povijesni trenutak. Ovakvo to vrlo precizno, paljivo ukljuujui svu karakteristinu kompleksnost liminalnih pozicija i tranzicijskih paradoksa, i, naime, naroito meususjedsko stranstvovanje, ali i prekogranino bratimljenje, pokazuje ve i istaknuti opis dijela maglajske panorame preko vode, gdje vijuga se eno cesta, to vodi iz Broda do Sarajeva, ba ravno iz kaurske zemlje, a posebno njegov neposredni nastavak:
Delibegova, Bektaeva i kua Hasaniia ugnijezdile se na samoj obali do ceste, a za leima im iroka i plodna ledina. Oko kue su jo poredane zgradice i staje, blago je uz kuu, a miice jake, pa od miline da gleda kako to sve cvate, buja, raste, a kue pune, koevi i hambarovi da pucaju. Prei samo koji

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 243

dan da vidi kako tuda prolaze ljudi s golemim krljacima, a natovarilo na golema kola buradi, moda vina ta li, i vuku sve onim carskim murtatima, a naim zulumarima, tono sjede u Travniku i Sarajevu sve od Omer-pae. Stoga one dvije kue Bektaeva i Delibegova podigoe tu jo po jedan han da putnici imaju gdje prenoit. Njih zareda koji dan po deset-petnaest kola, sve jedno drugom uza arugu a konji u se ne daju gledat. Istom uje: Heee, bistaaa! i stade li prvi, stanu svi. Pa jedni Bektau a drugi Delibegu. Dok ispregnu konje i poloe im, dotle je i njima veera metnuta ondje na ledini pred hanom. Kako koji ide, kapu na plot pa za sofru. Al jela se dotaknut rukom, Boe sauvaj! Ve potegnu svaki neto k ostve ili no, pa nabadaj zalogaj po zalogaj. Eto tako oni prolazili a svijet ih od uda gledao, k bolan kauri usred kaurske zemlje, al zaudo govore ama na dlaku k i mi, pa ak ale se s handijama. Handije ih ve uzaznale, sve po imenu: esto spominjali nekakva Vilaa, ima, pa Sticu. Kako bijae puka uestala na granici, a i ovako se kojeta govorilo, ovi kolari tjeili handije: Ako, veli, zagusti odozgor, vi bjeite k nama na Brod; a ako mi odozdol udarimo, vi se i tako sebi ne bojte. Tako se oni pazili s njima. (Mulabdi 1991 [1898]:5354)

Ovakva, protiv kako to Mulabdi predstavlja iskljuivog, neukog i predrasudno-konfliktnog dijela kulturalnog pamenja vlastite zajednice vrlo jasno usmjerena autorova inovativna prosvjetiteljsko-propedeutika svijest u Zelenom busenju, odnosno Mulabdiev prepoznat ljivi literarno oblikovani zaokret ka irem kulturalnom uvezivanju i napretku to je jedini stvarni put nacionalnog spasenja, kao jedan od kljunih elemenata njegove naroite mnemopolitike strategije u oblikovanju austrougarske teme, nee se, meutim, zadovoljiti samo rijetkim pojedinanim inovima u nunosti meusobnih susreta postepeno prevlada(va)nih graniarskih ogranienja, niti e se, pak, ograniiti iskljuivo na tipino krajinske trenutke varljivog i nikad dovoljno trajnog primirja (kojeg su kao stalne ivotne realnosti svjesni i autorovi putnici preko granice i njihovi domaini, Mulabdievi inae prvi pravi vjesnici novog vremena), ve u sredite interesa romana kao cjeline dolaze upravo i ratno-agonalna sueljenja kaurskog i turskog svijeta, kad se u paljivo literarno osmiljenoj situaciji iznevjerenog oekivanja najee ironijski razobliava onaj starinski i prevazieni sadraj kulturalnog pamenja koji, istinski neodriv u novim povijesnim okolnostima, konano mora odumrijeti i postati konana, potpuno zavrena prolost, sve u korist novog vremena:

244 Sanjin Kodri Sunce ve spalo na samu iindiju, poto je dotle peklo odozgor i uprav zaeglo onaj pijesak na prudu. Svak klonuo od silne ege, a duhom umoran od puste brige, kretao se arijom zabrinut, il sjedio pred svojom kuom i spokojno ekao udarac nesretne sudbine. Svud grobna tiina. Najedanput kao sami grom razlee se ovom tiinom odnekle glas krupan, tugaljiv: Eto vabe?... Nasta strava. Jedni trgoe pogled onamo Bektaevu hanu gdje bi se imao pojaviti vabo; drugi se zdadoe u bijeg; trei gledali: odakle glas dopire. A h! opazili da nema vie ajkana na bedemu stare gradine, gdje ami jo od jutros da prvi smotri iju god vojsku i da javi narodu. Bit e da je opazio neto negdje na daleko, pa onda i on stisnuo tabanima vatru da trai glavi selameta. Nasta strah, vriska, pla; nasta bjeanje. I as-dva, pa si vidio gdje narod vrvi uz Tepe, Stranicu i Voljevac, neko s djetetom u naramku, neko vodei staro il nejako; bjei sve da se skloni u ikaru da ne zaglavi, da moda ne izgori, jer e duman sve popalit. U ovoj stisci niko nije ni gledao ni opazio ta bi od one ete pred Delibegovim hanom. im se razlee onaj strahoviti glas s grada, prhnu to sve poput jata plaivih ptica na sve strane kroz kukuruze i enice. To bi kolik to bi okom trenuo, bez puke i noa, bez topa, bez kapi krvi, strugnue ovi junaci bez cigle rijei: kud, zato? A zar ti je to na umu tog kobnog asa, kad ti samo ivot tvoj lebdi pred oima, kad samo glavi svojoj gleda spasa, kad ima priliku vidjet, osjetit: koliko si sam sebi drag! Sve kue ostae puste, sve se razbjee glavom bez obzira.[] Nit ko u puke ni topa; ni gdje plan kua, ni vojske nigdje na vidiku, a svijet se satra bjeei. [] Kad je varo opustila, kad se ona eta ustaa uklonila, kad nije u kasabi bilo nikog ko bi se plaio vabe, ba u taj as zatrubi borija na cesti, na samom laktu pred Bektaevim hanom i carska austrijska katana zaokrenu cestom uz Bosnu Delibegovu hanu, sve dva i dva u redu. Bit e ih do sto ljudi. Po onoj tvrdoj cesti uo se samo otar topot konjskih kopita i zveket oruja. Ni otkle puke, ni topa, ni juria, ama ni ciglog glasa, sve mirno, tiho. Padoe pred Delibegov han. Spadoe s konja i poee se raspremati. Handija sa dva-tri momka svoja nae se u hrpi stranaca; al vian ovjek, k handija, a i vojnik nekadanji, koji je jo na Krimu vidio i tursku a i tuu vojniku spremu i vjetinu, nae se tu da im to pomogne ako je nuno, al oni ne dadoe. Svaki junak svog konja rasprema. Tek e jedan onako ko u ali, valjda zapovjednik im: Hoemo li se biti, komija, ? Meni niko nije skrivio! pouri se on na to, a mislim da ni ja nijesam nikom.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 245

A hoe li se drugi biti? Pravi graani nee; a ima, more bit, ljudi koji i nama prijete, a kamo l vama. [] U taj as opazie skelu koja se navezla odonud od Maglaja i u njoj desetakpetnaest ljudi. [] U skeli bili inovnici i nekoliko graana. Kad stupie na obalu, pozdravie se sa zapovjednikom i rukovae svi redom, pa onda posjedae po onoj travi. Dakle, gospodo moja, Maglaj se nee tui? upitat e on poslije ovog srdana doeka. Nee! ozva se kadija. Mi smo zato i doli da vam javimo; ali opet nijesmo odgovorni za sve jer imade i u nas ludih glava pa prijete ak i nama to neemo boja! [] Hvala vam, gospodo moja! Ja u se potrudit da priopim vau izjavu gdje treba, a vi idite svojim kuama i umirite svoje sugraane, neka ne bjee, neka uvaju svog doma i u njem doekaju glavnu vojsku. Niko ne treba da bjei kuda, da se plai nas. Mi neemo nikom nita uiniti. Svak neka bude miran, sve e bit ko to je i bilo, nita se promijenit nee. Dakle, zbogom, prijatelji moji! dovri zapovjednik, a izaslanici se rukovae s njim, pa jedan po jedan niz obalu u skelu. Dok je ovo aroliko drutvo sjedilo onamo na obali i razgovaralo sa zapovjednikom, virio je bezazleni svijet iz daleka, odozgor iznad Maglaja, neko iza drveta, neko iza ivice i udom se udilo: da taj vabo, sa svom svojom vojskom doe tako tiho, tako mirno; da se sve razmine na onom prijateljskom sastanku! Ta to nije mogue, to nikako nije vabo, ve neko drugi. Tako kaurin ne dolazi, ve uh, da Bog sauva, kako kazuju stari pamtioci: najprije, veli, neto zatutnji, zajei: zauje se nekakva graja, uzavri sve. Hrtovi im, kae, zalaju, konji zanjite, a oni viu, galame, pjevaju, urliu; onda najedanput opali top, dva, tri; puka sloi, kue planu, dim se uhvati; a oni onda, ako koga iva uhvate, raznesu ga, da Bog sauva, iva na svojim sabljama. Tako oni dolaze, a to nije kaurin; ni vojske, ni cigle puke, ni vatre! (Mulabdi 1991 [1898]:8790, 93)

Nije, pritom, ni najmanje udno to se ovo pokapanje prolosti i njezinih sadraja kulturalnog pamenja inicijalno deava upravo na istom mjestu u svijetu romana, kraj ceste na onoj strani preko vode, gdje e, kao na posljednjoj stvarnoj mei prema kaurskoj zemlji, ali i na putu iz nje, na mjestu nunog susretanja razliitih svjetova, Mulabdi i inae po prvi put u Zelenom busenju zai, u naizgled tipinom deskriptivnom maniru, u naroite imaginativne predstave vlastite zajednice, ime

246 Sanjin Kodri

postaje jasno i to da autorovo inovativno interkulturalno razobliavanje nacionalno-kolektivnih stereotipa nipoto nije sluajno, ve je, naprotiv, vrlo pomno osmiljeni element oitog protopolifonijskog karaktera ovog romana i njegove po mnogo emu vrlo nove mnemopolitike strategije u oblikovanju austrougarske teme.10 Pritom, ovo prepoznatljivo naznaeno vieglasje romanesknog teksta i njegovih memorijskih kapaciteta ne dolazi u pitanje ak ni onda kad se, sasvim u skladu s primarno kolektivno-ideolokim interesom Zelenog busenja, autorski glas nastoji nadmetnuti drugim, opozicionim glasovima unutar svijeta romana, tim prije to kao i
Na ovom mjestu, meutim, treba naglasiti i to da i u ovom sluaju (kao i inae, u drugim situacijama) Mulabdievo Zeleno busenje istovremeno sasvim oito prati i ono to je izvanknjievna, povijesna zbilja, a koju, dakle, autor na naroit nain ovdje mnemoniki preoblikuje. Ovakvo to posebno je oito u uporedbi ovog dijela teksta s opisom austrougarske okupacije Maglaja to ga u svojoj knjiici Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878. (1910) biljei Mihovil Mandi, iji je prikaz boja kod Maglaja inae nesumnjivo manje prosvjetiteljsko-propedeutiki markiran negoli Mulabdiev, iako je u osnovi cijeli njegov rad pisan s pozicijska austrougarske okupacijske politike u BiH: Ve u 8 sati izjutra (5. avg.) ostavi glavna kolona po najveoj kii svoj tabor kod Kosove, da nastavi hod prema Maglaju. // Pobonice se bijahu jo zorom otputile svaka svojim pravcem i to poprilici onako, kako su se dan prije toga pomicale prema Kosovi. // Ustae se pokazae blizu sela Moevca, i stadoe pucati s lijeve obale Bosne predstraama u elo. Ali ih ne bijae mnogo na okupu, pa moradoe brzo uzmicati prema Maglaju. U 4 sata po podne stigoe predstrae pred Maglaj. Jo prije njih bijae prispjela 7. priuvna pjea. pukovnija (kao lijeva pobonica) pod vodstvom potpukovnika Pittela. Ona je s nekoliko hitaca iz topova zastraila ustae, koje se bijahu utaborile na lijevoj obali Bosne, te ih natjerala u bijeg prema epu, a 47. priuv. pjea. pukovnija (kao desna pobonica) pod vodstvom pukovnika pl. Kinnarta malo da ih nije opkolila! // Boj potraja samo p sata. Ustae bie svladane i razbjegoe se kojekuda. Nekoliko ih (do 20 ljudi) bi natjerano u Bosnu, i tu se potopie. Ilo bi se i dalje za njima u potjeru, da se nije ve poeo mrak hvatati, a ete bile obnemogle. // Gubitak: 1 mrtav, 14 ranjenih i 1 momak zagubljen (od 7. i 47. priuvne pjea. pukovnije skupa). // Ustae izgubie znatno vie: mnotvo ih ostade na bojnom polju to mrtvih, to ranjenih. Osim toga ostavie za sobom mnogo oruja, municije, ivea i 2 zastave. // Maglaj bijae opustio; osim nekoliko kranskih porodica nije bilo u gradu nikoga sve bijae pobjeglo, im se je doulo, da se Filipovi sa svojim etama pribliuje mjestu. // im stie Filipovi u Maglaj, udari na stanovnike ratnu kontribuciju od 50.000 for. (100.000 K), da ih tako otro kazni za onaj potajni napadaj. Ali im se kasnije, kad se je nala ratna blagajna, oprosti tu osjetljivu kaznu. // Na putu od Doboja do Maglaja nagjeno je vie husara one nesretne 5. vadrone: mnogi su se spasili po umama, ali bijahu ve obnemogli, a silesija ih je bilo strano nakaenih. S toga je svima obruanim ustaama do 20 ih na broju, veinom cigana kod kojih je nagjeno stvari od poginulih vojnika, dosudio prijeki sud smrt. // Sutradan (6. avg.) dade vojskovogja etama odmor. Bilo je to nuno, poto su vojnici oslabili od silnog napora, prenaanja pod vedrim nebom i loih puteva, zbog kojih je i zakanjavao dovoz hrane. (Mandi 1910:4445)
10

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 247

u prethodnom sluaju Mulabdi, u potpunosti svjestan u kolektivnom kulturalnom pamenju tradicijski nataloenog golemog povijesnog iskustva straha zajednice i njezina traumatinog osjeaja stalnog bivanja na vjetrometini historije, vrlo slobodno i otvoreno reaktuelizira i druge diskurze pamenja (poput onog to kazuju stari pamtioci), koji se i ovdje u tekst intencionalno uvode osvijetenim intertekstualnim mnemonikim postupkom, svoj ironijski osporeni, dubiozni karakter dobivajui pritom tek u polifonijskom ukrtanju s drugim glasovima teksta, kad i pitanja zajednice koja jo uvijek anahrono ivi u starom vaktu pokazuju i svu svoju neopravdanost, pa ak katkad i posebnu vrstu naivnosti, kao tek primjera radi u situaciji kad se Mehmed-efendija, brat glavnog lika u romanu, vratio meu svoje nakon prvog susreta sa vabom:
Ljudi ga obasipali stotinama pitanja. Neki pitao: kakve su vabe, je su l k oni kolari; drugi: koliko ih ima; neki, kakve su im puke, jesu l okretni, jesu l mladi il stari; s sad ovaj najedanput: kad bi se, biva, bili, bi l ovjek smio udarit na trojicu? Najpametniji e u to: ta govore, hoe l nam dirat u na rz i namus itd. Mehmed-efendija im na sve odgovarao i uvjeravao ih da su puno pametniji i krniji od naih, biva, vlaha; rijei da su slatke k Osmanlije i bolje; a ak, veli da je srea to su doli, ako ne povlaste naim vlasima, da rade to hoe. (Mulabdi 1991 [1898]:99100)

Pa ipak, izuzme li se knjievno posebno uspjean prizor kolektivnog doivljaja samog ina ulaska okupacijskih trupa u mirnu maglajsku ariju, po svojoj izvedbi, a posebno po prikazu traumatizirane kolektivne psihologije i introspektiranju imagolokih vorita zajednice najvjerovatnije jedinstven i u okvirima irim od knjievno-kulturalnog konteksta preporodnog doba u bonjakoj i uope bosanskohercegovakoj knjievnosti, prizor kojem je vjerovatno teko nai jednakovrijedan destereotipizacijski pandan u, primjerice, turskoj prii u hrvatskoj ili srpskoj knjievnosti s kraja 19. st.,11 za sloeni protopolifonijski zasnov Mulabdieva Zelenog
11

Ovdje se valja ponovo prisjetiti onog ranije, na samom poetku ove studije istaknutog umonjinog opisa diskurza turske prie u srpskoj knjievnosti, pri emu je, meutim, vano istai i to da ovo sasvim utemeljeno autorovo upozorenje o neosnovanosti dijaboliziranja bosanskohercegovakih muhamedanaca u srpskoj knjievnosti i kulturi i samo ne podrazumijeva do kraja benevolentan odnos prema bonjakoj nacionalnoj zajednici, ve se i ono javlja u kontekstu dugovjekog procesa nacionaliziranja Muslimana kao pokuaj njihova privlaenja s hrvatske na srpsku stranu (mada e im autor trenutno ipak dozvoliti bonjako ime: A za sada su oni Bonjaci i nia drugo): Nikakvo nae drutvo, ni kulturno ni drugo kakvo, nema lanova Muhamedovaca, a pogledajmo, koliko

248 Sanjin Kodri

busenja i njegovu naroitu mnemopolitiku strategiju u oblikovanju austrougarske teme zasigurno je od krucijalnog znaaja i ono to se s ovim u vezi deava u prostorima ne vie primarno vanjskim ve prvenstveno unutar svijesti glavnog lika ovog romana. Jer, upravo ovdje, u sluaju sukoba u unutranjosti junakove svijesti, imaginativna priroda ukorijenjenih kolektivnih predodbi pokazuje se ne samo kao puka besmislenost ve i kao tragina pogubnost stereotipa te kao njihova apsolutna povijesna promaenost, gdje pogrean historijski stav zadobiva konano znaenje smrti, kamo kako Ahmetovom sudbinom pokazuje Mulabdi vodi, istina, ist i plemenit, ali sutinski ipak pogrean, anahron izbor, koji autor eksplicirajui tako sadraje zdvojne svijesti nerijetko prikazuje i u dijalokim sekvencama:
Ili tako kroz nijemu no, Ahmet utonuo u misli. Najedanput se on sjeti vaba, oni ve tri hefte sjede u Maglaju, pa se okrenu Salihu: Zbilja, Salih, ne pitam te nita za vabe. Ima li ih koliko u Maglaju? Sila jedna! Al onako, udaraju li na svijet? Jok, brate, ko im nije skrivio. Vala sam pit ljudi pa vele sad zasad nita, nikom ni mukajet. Nijesu nikom na kuu udarili, il na damiju? Jok, brate. Ve ak, veli, slobode svijet da ih se ne plai, da radi svak svoj pos, al ja im to ne mogu vjerovat. Pravo veli. Ko zna ta bi bilo poslije, kad bi oni ovdje ravno stali nogom. I ja tako mislim.

ih ima u drutvu Sv. Jeronima i u Matici Hrvatskoj?! Od Hrvata bi mi u opte mnogo, vrlo mnogo taktike mogli da nauimo. im je austrijska monarhija dola u blii dodir s Bosnom, izdadoe oni odmah Poviest, Zemljopis Bosne, pa roman jednoga od najboljih pripovedaa svojih: Zmaj od Bosne, u kojem se naroito na Muhamedovce obratila velika panja. Zato se Muhamedovci u prvi mah nehotice prihvatie hrvatskoj brai, a to se moe i time rastumaiti, to nisu imali s njima nikakvih ukrtenih interesa. Danas pak bosanski Muhamedovci inteligentniji naravno uviaju i sami, koliko su im blia srpska braa, i koliko je nunije, da se s njima uhvate u jedno kolo (umonja 1887:344), izmeu ostalog poruuje N. umonja u tekstu kao iji motto inae navodi slijedeu misao: Knjievnik treba da bude politiki vojnik, a njegova dela politike osnove u beletristikom obliku. (umonja 1887:334)

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 249

Ahmeta je ovaj mali razgovor odvratio od majke i one tjeskobe koja ga bijae obuzela, pa sad razmiljao o budunosti, a sudbini turskoj, kad bi vabo ost u Bosni. Sad mu se vijale crne slike ispred oiju: kako bi najprije nestalo damija, pa onda uh, jeza ga spopadala, ni mislit nije mogao. [] Damije najprije, pa onda avlije, a zna, uo si to kazuju stari ljudi kad je ono prije nekad udario kaurin, pa stjerao ensko i muko pred Kurumliju damiju, a djecu bacali pa na sablje doekivali. Znam, uo sam! uzdae ovaj. Ja kai mi sad, ko bi to mog gledat? Salih je utio. Ja mislim da turinu ovjeku nema pree nita nego ustat i branit se, a brate Salih, ti zna, mati je svaka mehka srca, vene za svojim sinom; ali poginut, poginut svjetla obraza, bolje sto put nego li to doekat. Ahmet je izgovorio te rijei tako ozbiljno, dirljivo da se u Salihu istom sad stvorila prava odluka za boj. (Mulabdi 1991 [1898]:165167)

Na ovaj nain otvorenost teko jednostavno rjeivih pitanja to stoje pred pojedincem i sudbinom zajednice zadobiva karakteristine elemente polifonijskog diskurza i znatno liberalizirane kulturalne svijesti i u konkretnoj pojedinanoj realizaciji, ime Mulabdi nadopunjuje u romanu sasvim oito iako tek inicijalno, ipak vrlo uspjeno prakticirani itav repertoar sredstava njegova postepenog narativnog otvaranja, a to zapravo ini upotrebljavajui sva stilska i idejna sredstva da izvede razborite zakljuke o zabludi i pravoj istini: od ironino-podsmjeljivog tona do isticanja kontradiktornosti moralnih pojmova, od indirektnog monologa rezonera do direktnog pievog komentara, i do pouke izraene sudbinom i zavretkom pojedinih likova (Rizvi 1990:456), to i jeste jedan od stvarnih temelja na kojima se u Zelenom busenju E. Mulabdia i ostvaruje njegova novina u ukupnom devetnaestostoljetnom preporodnom bonjakom i uope bosanskohercegovakom knjievno-kulturalnom kontekstu, i to ne samo u smislu elemenata ino vativnosti knjievnih postupaka ve i u smislu vanog pomaka u memorijskom karakteru ovog romana i njegovoj mnemopolitikoj strategiji u oblikovanju austrougarske teme kao opsesivne reprezentacijske predstave ovog doba u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievno-kulturalnoj povijesti.

250 Sanjin Kodri

VI.
Vie nego oito, Zeleno busenje E. Mulabdia i njegovo oblikovanje austrougarske teme autorov je lini drutveno angairani odgovor na situaciju viestruko dramatinog kulturalnog hijata unutar prije svega njegove vlastite, bonjake nacionalne zajednice, koja se nakon nagle historijske osmansko-austrougarske smjene u Bosni nala u traumatinom stanju svekolike kulturalne iskorijenjenosti, a to e rei i u naroito kompleksnoj, tekoj i mukotrpnoj i linoj i drutvenoj drami, uslijed ega Mulabdiev lini odnos prema starom vaktu i novom vremenu zadobiva i drutveni karakter, bez ikakve stvarne unutranje kontradikcije izmeu pojedinanog htijenja i individualnog nastojanja, na jednoj strani, i projicirane ope, kolektivne tendencije, na drugoj strani. Nebo se zamrai, ivot zastade i ko probijen brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu pone da tone, doe glas: ide vabo, pisao je znatno kasnije u svojem autobiografskom lanku Mulabdi (193031:306307), vrlo upeatljivo iskazujui ne samo svoj vlastiti doivljaj austrougarske okupacije ve i njezino preivljavanje u cjelini zajednice, u kojoj se i prije samog okupacijskog ina osjeala [] neka mora u zraku, svako odraslo i dozvano eljade bilo je zabrinuto, nasluivao se neki krupan dogaaj (Mulabdi 193031:306307), to je i neposredna stvarna osnova onog to e kao kataklizmu i kao veliku elementarnu nesreu koja jedan narod i jednu zemlju moe zadesiti, kao potpunu propast jednog ivota (Rizvi 1990:441), autor ispisati i u Zelenom busenju, izvravajui tako i onu naroitu, kulturalno viestruko doznaenu mu obavezu. Dio ovog istog linog traginog osjeanja s kompleksnim irim drutvenim znaenjem, a zapravo ovaj naroiti traumatini, ali nipoto i iskljuivo monofoni kulturalni smisao u atmosferi duhovne nesreenosti i oajnikih odluka (Rizvi 1990:442), kao u kakva brodolomca (Mulabdi 193031:307), Mulabdi e izraziti i u slijedeim dvjema naizgled gotovo nepovezanim, pa ak i meusobno u nekim od kljunih stavova suprotstavljenim crticama iz autobiograf skog sjeanja, opet neposredno izvanknjievnom stvarnou motivirajui i verificirajui ono to e se kasnije pojaviti i u samom temelju njegova romana, provocirajui pritom njegov i vanjski i unutranji sukob te uope teka dvojenja i unutar zajednice kao cjeline i unutar njezinih lanova, a posebno unutar opemoralnog i individualnoljudskog lika njegova junaka:
Je li ovaj rat naih djedova sa monom Austrijom bio potreban i opravdan? Zdrav razum kae, da nije bio opravdan, jer je ova zemlja meunarodnim

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 251

ugovorom prela iz ruku jednoga cara u ruke drugoga. Jedan car dao, drugi uzeo. Pored toga maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje. A drugi onda rekoe: Neka car daje svoje, a ne nae. Ove su zemlje bile nae prije nego ih je on kao zavojeva osvojio. A kad je on maem u ruci na nju stekao pravo, zar domain, imajui pravo posjeda na svoju kuu, ne stie jo vee pravo na nju, kad je od navale obrani? (Mulabdi 1938:188) Kad u toku prva dva mjeseca novoga stanja doivih u naoj kui jednu groznu nesreu i tragediju (opisanu kasnije u Zelenom busenju), tada se u meni, momiu, iza nekog vremena i oporavka od one nesree, budi neka tugaljiva spoznaja kao u kakva brodolomca. U najljepe mladenako doba svoje ja osjetih, da sam zapeo nasred puta. Ono, to sam imao steene duevne zalihe, nijesam mogao tada iskoristiti ni kao podlogu za dalji svoj razvoj niti kao kapital, s kojim bih udario temelj svom toku ivota. Za novi ivot bijah potpuno nedorastao. I ja poeh uzdisati za onim, to je prolo i za onim, to sam imao tek da nastavim iza steena temelja u rudiji. Mene obuzimahu misli, da onaj ivot, koji je kod nas prekinut, negdje jo tinja, ako je vabo pritisnuo Bosnu, Turska je jo ostala cijela i u njoj Carigrad gdje se zgre svijet mojih misli i elja, sa sviju strana. (Mulabdi 193031:307)

Pritom, ova oita i naizgled nerazrjeiva raspoluenost i zajednice i pojedinca izmeu, na jednoj strani, iako ne spokojnog, ipak uglavnom mirnog bilo istog racionalnog, bilo prvenstveno fatalistikog prihvatanja toga da je zemlja meunarodnim ugovorom prela iz ruku jednoga cara u ruke drugoga i, na drugoj strani, estokog nepristajanja na to da maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje, bez obzira na to da li se ovaj ignorirajui revolt spram novog stanja ostvarivao na epsko-junaki nain borbe i hrabrog pokuaja da se od navale obrani ili, pak, na nain spasonosne posljednje misli utopljenika da onaj ivot, koji je kod nas prekinut, negdje jo tinja ovakvo kulturalno destabilizirajue negativno agonalno trenje i razdor i unutar kolektiva i unutar individue kod Mulabdia e i u stvarnom ivotu i u romanu te njegovu oblikovanju austrougarske teme rezultirati dvjema alternativnim, a meusobno ipak vrlo vrsto povezanim, upravo gotovo do kraja meuzavisnim idejama najprije idejom neizmjerive vanosti obrazovanja u duhu novog vremena kao cjelovitog prilagoavanja i spremanja za novi ivot, s jedne strane, te, s druge strane, idejom uskim pojedinanim nacionalnim interesima nesputanog bosanskog domoljublja i uope bosanskog evropskog identiteta kao jedinog valjanog i zdravog odnosa

252 Sanjin Kodri

prema vlastitom irem ivotnom prostoru (koji autor ne bez razloga u sjeanjima opisuje i kao svoju kuu, a u romanu redovno naziva domovinom), pri emu e se upravo ove dvije ideje, a zapravo jedinstveni idejni kompleks, ujedinjujui i ono lino i ono drutveno, pojaviti kao kljune, jedine i trenutno i u budunosti ostvarive i isplative mogunosti za rjeenje i povijesne i aktuelne traumatine drame i same nacionalne zajednice kao takve i pojedinca unutar nje, a zapravo kao sredstvo njihova cjelovitog kulturalnog stabiliziranja. Ovakvo to predstavljat e, pritom, sami vrhunac Mulabdievih prosvjetiteljsko-propedeutikih tenji te cjelokupnim autorovim ivotom viestruko potvreni i uope sasvim nesumnjivi fundamentalni spiritus movens njegova sveukupnog i drutvenog rada i knjievnog djela, ali isto tako konano i upravo sami sutinski raison detre, stvarni temelj i istinsko polazite svih, naime, drugih elemenata Mulabdieve mnemopolitike strategije u oblikovanju austrougarske teme u Zelenom busenju i uope svih drugih sastavnica njegovih memorijskih potencijala kojima autor nastoji alternativno intervenirati u kulturalnom pamenju kolektiva kojem se obraa svojim romanom, upravo na ovoj osnovi zasnivajui i njegovu riskantnost romanesknog pripovijedanja i tako na razliite naine dovodei u pitanje i neka od kljunih kohezivnih vorita jedne tad izrazito tradicionalne i u sebe vrsto, hermetiki zatvorene zajednice, kojoj je kao i svakom kolektivu koji se u datom historijskom trenutku osjea egzistencijalno ugroen svaka novotarija i promjena viestoljetnih adeta bila jednaka njezinoj izdaji i njezinu voenju na put gubljenja sebe, otuenja i konanog nestanka. Jer, obrazovanje, i to ono prvenstveno zapadno, evropsko, la franca, jeste to inovativno tvrdi Mulabdi u brojnim svojim publicistikim i drugim radovima to kao nemjerljivo vano evropsko sredstvo moi i sredstvo osposobljavanja za Evropu (Braun 2009:44), a zapravo kao novi i istinski, jedini u novim povijesnim i ivotnim okolnostima prihvatljivi nain boja i obrane moe ublaiti u osnovi ma koliko spasonosno, ipak opor tunistiko, teko i nemilo mirenje s onim jedan car dao, drugi uzeo, osjeaj ponienja i nemoi koji ostavlja ono zdravorazumsko pasivno prihvatanje historijskih datosti, na jednoj strani, ba kao to jedino nepatvoreno bosansko domoljublje i iri bosanski evropski identitet i zajednice i pojedinca moe, na drugoj strani, uiniti da ono gdje se zgre svijet mojih misli i elja, sa sviju strana nije negdje drugdje, u dalekom i ipak stranom muhadirluku, mimo rodne grude, odnosno mimo onog to su zemlje bile nae prije nego ih je [] zavojeva osvojio. Upravo takvo to vrlo zorno pokazuje cjelina Zelenog busenja E. Mulabdia, gdje e autor ovom jedinstvenom idejnom kompleksu

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 253

obrazovanja, bosanskog domoljublja i identitetskog evropejstva pristupiti nesumnjivo bitno drugaije negoli je to inila njegova sveukupna knjievna prethodnica, a posebno bez Osman-Azizovog superiorno avangardnog intelektualizma, bez nametljivog hrvatsko-nacionalnog agitovanja, bez sirove tendencioznosti i naturalistikog knjievnog postupka, iako u osnovi tretira istu problematiku muslimanskih drutvenih i psiholokih stanja (Rizvi 1990:438) karakteristinih za onaj povijesni trenutak kad se carstva mijenjaju. I u ovom aspektu romana, okvir Mulabdieve usmjerenosti protiv tekih tereta starovaktovske prolosti, a u korist stvarnih izazova novovremene budunosti nacionalne zajednice i pojedinca unutar nje ponovo je viestruk, te kao i u sluaju drugih elementa mnemopolitike strategije u oblikovanju austrougarske teme u Zelenom busenju opet ukljuuje i cjelinu kolektiva, i porodini krug kao njegovu uu, osnovnoelijsku sastavnicu, i djelovanje pojedinanih likova romana, pri emu se i ovdje deava isto ono njihovo naizmjenino metonimijsko zamjenjivanje i sinegdoko ozrcaljivanje, s tim da se prirodom samih stvari, ali iznova s punim i knjievnomotivacijskim osmiljenjem i izvanknjievno-idejnim funkcionalnim opravdanjem u ovom sluaju prvenstveno fokusiraju najmlai lanovi kolektiva ljudski potencijal budunosti zajednice, dok se drugi likovi pozicioniraju oko njih gotovo na nain stvaranja dramske napetosti, kao njihovi ili pomonici ili protivnici u romanesknom sukobu, ili se, pak, antagonistiki iskljuuju iz mogunosti romanesknog ivota. Upravo ovako u ovoj situaciji funkcionira i glavni lik romana dobrohotni i plemeniti, ali zloslutno zaneseni i zabludjeli romansirani epski junak, koji, rtvujui vlastitu sreu i sreu svojih najbliih, onu svoju sasvim intimnu, a tako razumljivu ljudsku stranu, umjesto svijesti o vanosti i pojedinanih ivota trai prvenstveno spas zajednice kao takve, i to u nemoguem otporu ne samo prema okupacijskoj sili ve i prema kako se u romanu pokazuje nesavladivoj snazi nunosti povijesne promjene, zbog ega, nalazei se na lijevoj strani toka istorije, zavrava kao uostalom i cjelina starog vakta tragino, prethodno razoaran (Rizvi 1990:450): Ahmet gine naivno junako-epski uvjeren da turinu ovjeku nema nita pree nego ustat i branit se, dok za njim, kao u narodnoj lirskoj tradiciji, ne prealivi ga nikad i ne htijui udati se za drugog, slomljena i izmorena tugom, umire i Ajia, a njezina porodica, tvrdoglavo vrstom oevom rukom vezana za konano mrtvu i pokopanu starovaktov sku prolost i do kraja, po cijenu ivota nesklona novom vremenu i izazovima budunosti, najprije posre u karakteristinim smutnjama i previranjima tranzicijskog doba, a potom

254 Sanjin Kodri

doiv ljava i svoj doslovni i potpuni rasap i propast, to realistiki zorno vodi kraju romana. Pa ipak, kako to posebno jasno pokazuje njegova zavrna scena, jedno od njegovih kljunih mjesta i nesumnjivih vorita smisla cjeline teksta, Mulabdiev roman, uprkos tuzi to je prizivaju ove nevine rtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje, ne okonava se ni u kojem sluaju kao roman manje ili vie desperatnog a zlokobnog povijesnog samorazumijevanja, i to ne samo u smislu izostanka onog ovdje, naravno, i neoekivanog u osnovi nihilistikog doivljavanja povijesti ljudske situacije koje e se, kao onaj istinski, nepatvoreni tragini bezizlaz, u bonjakoj te uope bosanskohercegovakoj knjievnosti javiti tek znatno kasnije, u drugoj polovini 20. st., s modernistikim valom autora mahom egzi sten cijalistike orijentacije, ve ni u smislu njegove znatno simplificiranije, folklorne, antropoloki elementarne opcije, liene ove modernistike filozofski rafinirano domiljene i emocionalno suptilno iskazane povijesne hipostaze, a to se zahvaljujui upravo i stalnoj promjenjivosti geometrije njihovih teritorija u balkanskim drutvima i inae tradicionalno realizira kao naroiti afektivno prenaglaeni i nerijetko krajnje uzavreli osjeaj izdanosti od historije (usp. Giordano 2001a:87), pa tako posebno i u devetnaestostoljetnom preporodnom bonjakom knjievno-kulturalnom trenutku. Zato se u Zelenom busenju E. Mulabdia ipak samo ini kao da se vrijeme i istorija igraju ljudima, jednako kao to je ma koliko katkad moda bila i upeatljiva s obzirom na cjelinu romana ipak prividna i izvjesna epska mistika, koja sutinski svemu daje ton melanholinog poetskog treperenja i spiritualnosti, a u spoljanjem vidu zamah i intonaciju epopeje (Rizvi 1990:453, 457458), utoliko prije to je i ovo dio Mulabdieve naroite mnemopolitike strategije u oblikovanju austrougarske teme i autorova protopolifonijskog uvaavanja, a otud i vrlo osvijetenog u osnovi ponovo dijaloko-intertekstualnog mnemonikog ukljuivanja najrazliitijih, ne samo knjievnih ve u njegovu vremenu itekako prisutnih i drugih kulturalnih diskurza gubitnike uzoritosti kao karakteristinog odgovora na nesretno proivljeno historijsko iskustvo kolektiva (usp. Giordano 2001a:87). Jer, izvjesni tragizam u razumijevanju vlastite povijesne pozicije u Zelenom busenju E. Mulabdia u konanici je ipak samo knjievno izrazito uspio nain autorova inae redovno pohvalno ocjenjivanog predoavanja kolektivne traumatizirane psihologije u situaciji psihotine povijesne stigmatiziranosti, to je stanje koje na kraju romana ipak nestaje, ako nita drugo, onda kao rezultat idejnim aspektima teksta isforsirane autorove nakane i elje da se u znaku svjetlije i sretnije

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 255

budunosti sagleda sudbina kolektiva to tek ima doi u novom vremenu, a to je uostalom i naroiti prosvjetiteljsko-propedeutiki zadati cilj ovog romana kao cjeline. U takvoj situaciji, i ona presudna kulturalna transformacija epskog duha starog vakta u primarno prosvjetiteljski duh novog doba, to kao trajui kompleksni proces kljuno obiljeava ukupno preporodno knjievno-kulturalno stanje s kraja 19. st., u sluaju Zelenog busenja E. Mulabdia doivjet e sasvim razumljivo, ba kao i ostale vane inovativne knjievno-kulturalne znaajke ovog vremena i svoj vrhunac, ali i svoju narednu povijesnorazvojnu fazu i s obzirom na ovaj aspekt romana, zahvaljujui emu autorov roman, jednako kao i njegov odnos kako prema prolosti, tako i prema sadanjosti i budunosti nacionalne zajednice, u cijelosti odustaje od agonalno-herojskog nadmetanja i uope tradicijski viestruko preferiranog kulta epskog junaka, s jedne strane, dok, s druge strane, pravi i dodatni korak naprijed na putu zajednice ka konanom usvajanju nove i bitno drugaije kulturalne svijesti, bez obzira na onu ak neku vrstu blage, diskretne naklonosti prema organiziranoj bosanskoj ustanikoj vojsci to hodi niz Bosnu ususret austrougarskom okupatoru, tim prije to se ova prividna obnova epskog zanosa javlja samo u situacijama opreke spram tipino hvalisavo-malograanskog ispraznog i sirovog junaenja po maglajskoj kasabi, i tu opet samo kao izraz autorova naroitog bosanskog domo ljublja. Jer, sasvim suprotno istinskom epski sazdanom sistemu vrijednosti, Mulabdievo Zeleno busenje jeste i roman koji, na primjeru situacije svojeg glavnog lika, ulazi i u fenomenologiju epskog heroja, u samu sr epske svijesti kao takve, koja se, i onda kad je iskrena i srana, gotovo dekonstrukcijski pokazuje i kao ipak junatvo nazor, poteklo iz neizdrivog agonalnog oaja povijesnih ivotnih prilika, iz nude, s jedne strane, dok je, s druge strane, Zeleno busenje i roman koji ne samo nainje ve uveliko, i to vrlo snano i znakovito, razbija i binom heroj / rtva, inae nerazdvojiv u onim tradicionalnim zajednicama koje u naglaeno produenom povijesnom kontinuitetu trpe ono to u vlastitim historijskim auriranjima prolosti artikuliraju kao nepravdu i tiraniju, stvarajui tako one vizije poraenog ije su temeljne sastavnice upravo apostrofirani stav gubitnike uzornosti i osjeaj izdanosti od historije (usp. Giordano 2001a:87). Zato autorov roman odluno odbacuje i esencijalizirani, toboe u samoj njegovoj naroitoj prirodi poloeni herojski karakter epskog junaka, ali isto tako ak i onu naroitu posebno u ovom trenutku sve izraeniju filozofiju rtve, to ju je inae kolektiv, sputan u svojoj neznatnosti izmeu velikih sila i stradajui i od cara i od esara na ovoj stranoj

256 Sanjin Kodri

raskrsnici svjetova, paralelno izgradio ve na zbiljskim marginama nekad jo uvijek trajueg epskog svijeta u krvavoj ivoj egzistencijalnoj stvarnosti estokih krajinskih ratita i uvijek nesigurnih pograninih zalea, kao specifinu unutranju antiepsku reakciju u samom tijelu epskog svijeta, a sad u trenucima njegova konanog raspada i naroitog preporodnog kulturalnog hijata jo vie, dodatno intenzivirao uporno traei a ne mogui pronai svoj zauvijek izgubljeni ucjelovljeni i skladni kulturalni poredak. A upravo ovakvo to sve zajedno jeste, na koncu, i ona pouzdana osnova na kojoj e Mulabdi, intervenirajui tako u kulturalnom pamenju vlastite zajednice, graditi onaj napredni tok svojeg romana i zavretak Zelenog busenja nastojati optimistiki dovesti i do konanog izmirenja prolosti, sadanjosti i budunosti nacionalne zajednice, ali i do njezina toliko potrebnog, egzistencijalno presudnog kulturalnog stabiliziranja, koje, dakle, nije vie ono za devetnaestostoljetni preporodni trenutak u prvenstveno bonjakoj knjievnosti i kulturi itekako karakteristino mahom svjesno previanje povijesne mijene na nain primarno kulture hladnog pamenja, ve, naprotiv, in sueljavanja s nunou povijesne promjene te, s ovim u vezi, in samoosvijetenog i aktivnog voenja zajednice i pojedinca unutar nje na putu progresa na nain prije svega vrue kulturalne svijesti, to je i okvir unutar kojeg autor romana, dijalogizirajui s drugim opcijama za rjeenje kulturalnog problema, promie i ideju novog obrazovanja, ali s njom u vezi i ideju bosanskog domoljublja te novog, bosanskog evropskog identiteta vlastite nacionalne zajednice kao jedinog naina njezina povijesnog nastavljanja i ouvanja uprkos izmjeni njezinih egzistencijalno-kulturalnih datosti:
Jedne veeri bijae u Mehmed-efendije na sijelu nekoliko prijatelja, a meu njima Avdaga i Numan-efendija. Domain je bio neto zamiljen, pa tek prijatelji sjeli zae im on priat udnovatu novost. Toga dana odazvao ga dolje (u sud) jedan gospodin pa mu govorio da poalje brata nekud na nauku. Ja znam, veli Mehmed-efendija, kako mu je govorio onaj gospodin, vaa je porodica oduvijek bila u sudu, stari vam bili najpametniji i prednjaili u kasabi, pa zato ne bi dao brata da izui, nek bude ko to su mu i stari bili. Prijatelji se njegovi udom udili, a jedini Numan-efendija bio ravnoduan prema tim rijeima. Taj ti je gospodi iskreni prijatelj! tre se on prvi, a Avdaga raskolai oi u njeg: Ma to govori ti? Je si l ti pri sebi? I ti bi to uinio?

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 257

Zato ne bih? E, uje, Numan-efendija! ozbiljno e Avdaga; pametan si, a tu vidi Ma zna li ti ta hoe oni s tim? ta je? ovaj e smijeei se. Vidi li ga; upire prstom u Mehmed-efendiju, ranili su ga, mater mu ubie, a onaj i jest poginuo; zar nee tim da ovu kuu u temelj rasko paju? Numan-efendija se u taj mah nije mnogo osvrtao na njegove rijei; on je bio obuzet ozbiljnim mislima, vidio je on ve i prije, da su nastala druga vremena, a nauke je i prije trebalo, a sad kanda jo vie. On je sad ozbiljno razmiljao o Aliji. Al u taj mah Mehmed-efendija nastavi to nije dovrio, a to je bilo jo zaudnije da je Alija ve nauio njihovo pismo. To mu je kazao onaj gospodin, a on se kasnije i uvjerio o tom. Jo vee udo, vee iznenaenje! Svi su utili, a govorio samo Numan-efendija i Avdaga. Drugi nijesu znali uz koga da pristanu. Avdaga bio pravi turin, zazirao da e se djeca ovako odmetnuti od dina. Numan-efendija opet sasvim drugih misli, al mnogo ueniji, pa razlagao potrebu da se ui. Svak je uo zapovjednikove rijei, govorio on, svak da je pod zatitom cara i pravice, al svak treba da radi i da ui. Alija e po vremenu zamijenit u sudu onog gospodina, ako naui i znade k on. Avdagi to nije moglo lei u pamet, a nije to mogao ni da prisvoji, jer turin treba samo dina da uva. Numan-efendija mu dokazivao za se da je on sam sluao veinu ljudi, kad je bio mlad, da ni on ne bi otiao na nauku, a i danas i din bolje uva od njih. Dugo se jo razgovaralo, a na kraju ostao svak pri svom. Numan-efendija nije ni govorio da uvjeri Avdagu o potrebi nauke, on je govorio vie Mehmedefendiji, ne bi l ga sklonio da ozbiljnije misli o budunosti brata svoga. [] Mehmed efendiji se bilo teko odluit da brata poalje na nauku. U tom odlasku gledao, kako on ostaje sveosve sam; al ona misao za naukom, to je on jo kao mlad momak osjeao, nadvladala i on brzo odluio: ostat makar i sam, a poslat brata svog da izui. (Mulabdi 1991 [1898]:226227, 233)

U ovakvoj situaciji nije karakter niti, pak, neko gotovo rasno odreenje na kojem katkad ak vrlo radikalno orijentalistiki insistira autorski dvojac Osman Aziz ono to se pokazuje kao sudbina, ve je to identitet, koji E. Mulabdi nesumnjivo doivljava ve kao procesualnu kategoriju (mada, naravno, jo uvijek nije u stanju i refleksivno ga odrediti na ovaj inae, iz postmoderne savremenosti gledano, vrlo anticipativan nain),

258 Sanjin Kodri

zbog ega se ono sudbinsko to se viestruko naglaava u Zelenom busenju i izrijekom spominje na njegovu kraju i sputa iz visina izvjesne epske mistike o kojoj govori Rizvi na razinu sasvim ljudskog svijeta u sasvim konkretnu nunost povijesne mijene i, otud, nunost ovjekove konkretne i pojedinane akci je, a prije svega njegova svjesnog opredjeljenja za ovaj ili onaj historijski put, za historijsku greku ili, pak, za historijski ispravan izbor. Pritom, sasvim u skladu s prirodom stalnih povijesnih promjena, procesualnost identiteta, njegova stalna i nezaustavljiva podlonost izmjenjivanju i kako se to kod Mulabdia ita napredovanju, odnosno njegova kontinuirana otvorenost za novinu i drugaijost, u Zelenom busenju stvar je, bez imalo dvojbe, i postepene izgradnje novog i drugaijeg, upravo naprednog i novovremenog i pojedinanog ja i zajednikog mi, onog koje moe ve konano istisnuti starovaktovska individualna i kolektivna ogranienja i prepreke to ih kritiki predoava i cijeli ostatak romana, pa je otud i prilika koja moe spasiti i poje dinca i zajednicu kao cjelinu, pri emu je put ostvarivanja ovog stalnog identitetskog usavravanja upravo samo obrazovanje kao sveobuhvatna i stalna, cjeloivotna zadaa i jasno opredjeljenje za ono istinsko kretanje ka eljenoj i nuno potrebnoj promjeni. A kao takvo, obrazovanje je i ono to je nesumnjivo vie od pukog uenja vapske jazije i njihove nauke, a to je samo njegovo doslovno, konkretno-pojedinano oprimjerenje u Mulabdievu romanu, dok na njegovu figurativno-opem planu uenje natrake pisma i odlazak u njihove kole podrazumijeva i znatno iru, upravo cjelovitu kulturalnu preobrazbu, pa tako i ono ukidanje strogih i nesavladivih identitetskih barijera prema Drugom i stranom s one strane granice, preko vode, u irokim evropskim horizontima, ali i identitetsko pribliavanje u odnosu na Drugog i stranog u granicama vlastitog neposrednog ivotnog prostora, u prvom susjedstvu, tu, na kunom pragu i u vlastitoj domovini, ija se predodba u Mulabdievu Zelenom busenju zato nastoji artikulirati ne vie kao dotad odve esta, a sad vie neprihvatljiva slika neprijatelja ve, sasvim suprotno, kao predstava blinjeg i svojeg. Upravo takvo to Mulabdi ini i onda kad se u Zelenom busenju, u irokoj perspektivi pratei viestruke i brojne promjene to ih u ovaj skrajnuti i povijesno uzavreli, tamnovilajetski svijet donosi novo vrijeme, fokusira i unutarbosanska meunacionalna napetost i netrpeljivost, i sama zadata sloenim povijesnim okolnos tima, a sad do usijanja zagrijana u kontekstu vremena kad je doao trenutak kraja gospodstvu turskom, a kad autor iako svjestan opravdanog straha njegova nacionalnog kolektiva od, izmeu ostalog, nadolazee agrarne reforme kao vidnog konanog kraja onog to su nekad

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 259

bili i iako, u privatnom ivotu, najneposrednije tragino pogoen onim to moe uiniti mrnja i obi jest (Mulabdi 1991 [1898]:97, 203) tvrdoglavo ne istrajava na daljnjem razdoru, ve naprotiv prikaz unutarbosanskih meunacionalnih suprotstavljenosti u novim povijesnim okolnostima umirujue nastoji okonati jasnom vjerom u mogunosti nastavka viestoljetnog ipak sretnog suivota bosanskih razliitosti, insistirajui na vanosti dodatnih unutarbosanskih meusobnih pribliavanja:
Najedanput outie oni topot konjskih kopita u avliji. Alija brzo istrka na avli ju. Pred kuom je stajao njihov Lazar, a za njim konj pod tovarom. Kako je estiti Lazar bio ovjek lijepe udi, odan svom gospodaru, tako je i taj tovar, to ga dotjerao, bio prva tretina od kmeta agi nakon ove promjene dviju vlada. Dotle su izdolazili seljaci iz najudaljenijih sela u Maglaj, vidjeli vojsku, ovu promjenu, pa kako niko nita ne ree za tretinu da se i nadalje daje ili ne daje, a bijae usto ljudi koji napunie seljacima ui da ova promjena i nije nita drugo nego da se svak izravna, to seljaci jednim mahom i postae svoji gospodari, a age se ne usudie po svoju tretinu. Ali Lazar to nita nije uo, on je svoje age ljubio i tovao, a u ovo doba godine znao da se u njihovu ambaru staro izmaklo, a novo ne prispjelo, pa natovario nove enice i dotjerao svom agi. Sve je selo graknulo na njeg, grdili ga i psovali, al on i ne obazirui se zamae za svojim konjetom u Maglaj. Kad otovari enicu, izvue iz svog torbaka nekakav svenji, pa ga prui Aliji, obazirui se okolo da ga ko ne opazi. Jedan seljak, koji je bio s Ahmetom u boju proapta Lazar, alje vam ovo neto Ahmetovo, da znate da je odista poginuo. (Mulabdi 1991 [1898]:205)

Istina, i Mulabdievo isticanje vanosti bosanske uzajamnosti i zajednitva, jednako kao i njegovo insistiranje na evropskoj modernizaciji i emancipaciji vlastitog nacionalnog kolektiva i u ovom smislu, i samo je bitno uvjetovano onim povijesno-ivotnim okolnostima koje kao izvanknjievno, zbiljsko deavanje podrazumijeva austrougarska tema kao takva (kako to uosta lom pokazuje i prethodni primjer, ukljuujui i oite zaostatke jo uvijek jake feudalne svijesti), pa je tako i Mulabdieva ideja zapadnog, evropskog obrazovanja, ba kao i njegovo zagovaranje bosanskog domoljublja i otvaranja identitetskih okvira vlastite nacionalne zajednice prema irem bosanskom i evropskom okviru, i temelj nove ili barem kljuno drugaije mnemopolitike strategije u oblikovanju ove teme u Zelenom busenju te nove kulturalne svijesti ovog romana, ali je, istovremeno, i sam ovaj idejni kompleks u naroito sloenoj relaciji i prema u autorovu

260 Sanjin Kodri

vremenu kako jo uvijek vrsto ukorijenjenim naslijeenim drutveno-politikim konceptima, tako i tad savremenim irim drutveno-politikim tendencijama, s jedne strane, ali isto tako i prema uvjetno govorei povijesti politiki svjesne misli u iroj bonjakoj knjievnoj, kulturalnoj i drutvenoj povijesti, s druge strane. Jer, Mulabdiev istrajni emancipacijski i modernizacijski imperativ u kojem vrhuni prosvjetiteljsko-propedeutiki duh devetnaestostoljetnog preporodnog doba u prvenstveno bonjakoj knjievnosti i kulturi predstavlja i in sasvim jasnog afirmativnog pristajanja na austrougarsku politiku integralnog bosanstva, ba kao i in onog okcidentalizma s pozitivnim predznakom koji manje ili vie nuno proima i druge knjievno-kulturalne pojave ovog vremena,12 s jedne strane, ali je, takoer, s druge strane, i in novovremene reaktuelizacije davnanjeg, tradicijski isto tako vrsto poloenog poziva na viru, kojim e se, recimo, jo u 17. st. svojoj bosanskoj nemuslimanskoj sabrai obratiti alhamijado pjesnik Muhamed Hevaji Uskufi.13 A kao takvo, Mulabdievo
Usp.: Znanje bez predrasuda, odbacivanje sujevjerja i opskuriteta svake vrste, sloboda duha i misli, oslobaanja i proglaavanja ljudske linosti svetom to je moderna, tj. evropska, kultura s kakvom se neprestano susreemo u pjesnikim radovima bosanskih muslimana. [] Evropa u biti ostaje formula, teoretski princip koji slui za kulturno i privredno uzdizanje vlastitog naroda a koji se kao iva realnost uzima u obzir samo u [] ogranienom smislu. (Braun 2009:4546) 13 Uskufijeva pjesma Poziv na viru (1651) jo uvijek je s nedovoljnom panjom protumaen primjer izvorne ideje bosanstva i uope bosanskog zajednitva u ovdanjoj knjievno-kulturalnoj tradiciji, ali isto tako i primjer pjesnikih tvorbi neoekivano sloenih s obzirom na uglavnom tipizirane poetike zakonitosti starije knjievnosti kao takve (zbog ega, uostalom, i ne udi to da je bilo sluajeva njezine interpretacije i na potpuno suprotan nain u smislu pjesme koja prozelitski poziva ne na meukonfesionalno povjerenje ve, naprotiv, na islamizacijsko prevjeravanje, to je ak i onda kad ova i ovakva itanja nisu rezultat namjerne ideoloke manipulacije knjievnim tekstom potpuno neodriv i neprihvatljiv nain njezina razumijevanja!). U osnovi, rije je o takvom pjesnikom radu koji, oito dovodei u vezu dva i u autorovu vremenu temeljna znaenja rijei vira (tj. vjera) religijsko vjerovanje i meuljudsko povjerenje, poiva na svojevrsnoj dekonstrukciji konzervativno formalizirane teoloke ideje vjere, pri emu se religijsko vjerovanje kao vjerovanje u Boanskog Apsoluta pokazuje kao sutinski neodvojivo od meuljudskog povjerenja kao vjerovanja u drugog ovjeka, ime Uskufi duboko humanistiki i, vjerovatno, polemiki upozorava na ideju vjere u izvornom islamskom uenju, a posebno, na njezina razumijevanja unutar mistike duhovne tradicije islama. Kao takva, pjesma se temelji na reaktueliziranju svetopovijesne, univerzalne religijske ideje u konkretnim povijesnim okolnostima, pri emu i Uskufi slino kasnijem Mulabdiu vlastiti egzistencijalni prostor motri i s ruba epskog svijeta, u ime Vie Istine, ali i mirnog ovozemaljskog suivota rastereen i razrijeen besmislenih meukonfesionalnih i sunarodnjakih gloenja i zatiranja. Zbog toga autorova pjesma jeste i politiki osvijeten poziv na zajedniko
12

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 261

ivljenja bratstva ljudi i po Boanskom Biu, ali i po ovozemaljskom prostoru to ga se mora suivotno dijeliti, uslijed ega nevjernik nije kaurin, ve upravo onaj koji izigra meuljudsko povjerenje: Ja, kavuri, vami velju: hodte nami vi na viru! / Po neviri to se kolju, / hodte nami vi na viru! // Nismo vami mi zlotvori, / Bog nas jedan jer satvori, / budte Bogu bogodvori, / hodte nami vi na viru! // Jedno edo razrodi se, / naopako jer hodi se, / ter na jedin ne vidi se / hodte nami vi na viru! // Je li slika bit se, robit, / po neviri sii, morit, / jedno drugom kue orit? / Hodte nami vi na viru! // Zovemo vas, jer se pie, / Boga sveta iznad vie, / paka vira, teak die, hodte nami vi na viru! // Boj ne bije koji je pametan, / bude vee prepravetan, / i to viri on zametan? / Hodte nami vi na viru! // Mi turini virno iti, / a sa svitom oboditi, / bez puta se nije biti, hodte nami vi na viru! // Mi na viri uvamo se, / nevirnikom rugamo se, / kud diste se i kamo se? / Hodte nami vi na viru! // Nepriliku mnogo godin, / ini narod silu robjen, / kam kamenu srce jedin, / hodte nami vi na viru! // Otac jedan, jedna mati, / prvo bi nam valja znati! / Jer emo se paski klati? / Hodte nami vi na viru! // Ko god ima istu pamet, / ne misli on ini zamet, / nevirniku noge sapet, / hodte nami vi na viru! // Nek ne ini silu, slavu, / ne prilii nita lavu, / nek uznae svetog Savu, / hodte nami vi na viru! // Ove rii promotrite, / zavirnici ite u rite, / nevirnike gonte, brite, / hodte nami vi na viru! // Ne dajte se hali luit, / zaboravio jedin muit; / istu viru valja uit: hodte nami vi na viru! // Kod god hodi naopako, / valja sviti njega jako, / nek na jedin vozi valjano, / hodte nami vi na viru! // Ovi pis je vazda viran, / ko ga dri, bude miran, / iz nevire bii zaran, / hodte nami vi na viru! // Ko besputan bude opak, / ter nevirom digne ervah, / na put gone, valja mu pak, hodte nami vi na viru! // Pamet nije bit se, klati, / ve na viri biti brati, / vrlo pravo virno stati, / hodte nami vi na viru! // Dosta se je zla inilo, / paski klalo i svinjilo, / i bezumno jo kinjilo, / hodte nami vi na viru! // Valja viru opraviti, / od Pakla se izbaviti, / due Raju sve zaviti, / hodte nami vi na viru! // Ne mislimo zlo mi vami, / ve neete ako sami, / reeno je zvat vas nami: hodte nami vi na viru! // Zametnuli boje ludi, / da budemo mi ve ljudi, / da na viri nismo hudi, / hodte nami vi na viru! // Od zla ina pametar, / pamet kupi, ne ini kar, / jer je pamet vazda uhar, / hodte nami vi na viru! // Kad hiljada i esdeset, / i jo jedan god bi uzet, / pismo ovo dade pamet, / hodte nami vi na viru! // Dobrinjatin Doljnu Solan, / radi Hevaji je viran. Pomo ini, Boe jedan! Hodte nami vi na viru! (Citirano prema: Hukovi 1997:142146) Pri svemu ovom, nadaje se i takav dojam da Uskufijev Poziv na viru u svojem vremenu jeste i svojevrstan pandan onom to e Mulabdievo Zeleno busenje predstavljati u bonjakoj knjievnoj i kulturalnoj praksi krajem 19. st., utoliko prije to i Uskufijeva pjesma, ba kao i Mulabdiev roman, nastaje u jednom turbulentnom, tekom i neizvjesnom povijesnom trenutku, ovaj put onom kad Osmansko carstvo sve jasnije pokazuje svoje slabosti i nedostatak svoje ranije imperijalne snage, rezultat ega jeste i gubljenje brojnih nekadanjih osmanskih evropskih teritorija, a zapravo onaj slijed historijskih procesa koji e, konano, upravo, dakle, u Uskufijevu dobu, Bosnu cjelovito otkriti kao krajinu ili prostor nestabilne i nemirne granice, a to je, pak, samo poetak najave onog novog vremena u kojem e se nai Mulabdi i njegova generacija. I s obzirom na ovaj aspekt ima smisla upozoriti na mogue tradicijske veze izmeu jednog sedamnaestosto ljetnog alhamijado pjesnika, na jednoj strani, i devetnaestostoljetnog preporodnog romansijera, na drugoj strani, pri emu se u svemu ovom moda nazire i mogunost za neke druge, budue, temeljitije i potpunije uvide kako u ono to je pojava

262 Sanjin Kodri

Zeleno busenje jeste i roman koji jednim svojim dijelom sasvim oito slijedi kolonizacijski diskurz novog, austrougarskog sredita Moi, dok drugim svojim dijelom upravo kulturalnomemorijski oivljava i bosanski tradicijski nauk i artikulira ga na nov, tad izrazito savremen nain, zbog ega kod Mulabdia, uprkos njegovu snanom evropejstvu i oitim evropocentrinim silnicama, u naelu izostaju one tipino orijentalistike predstave iji su elementi posebno primjetni u perspektivi knjievnog rada Osmana Aziza i slinih autora preporodnog doba. U takvoj situaciji, sve ovo, na kraju, Mulabdievo Zeleno busenje predstavlja u ipak bitno drugaijem svjetlu u odnosu na ono nesumnjivo umnogome simplificirano razumijevanje po kojem je ovaj roman egzemplarna, puna [] slika tadanje knjievne prakse, odnosno poetikog stanja knjievnosti autorova doba, tekst koji tradicijski nekreativno slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, ne dovodi u pitanje temeljne poetike postulate. Jer, suprotno njegovu posmatranju sredstvima ipak unekoliko abloniziranog knjievnohistorijskog instrumentarija, Zeleno busenje u cijelosti pokazuje i to da Mulabdieva mnemopolitika strategija u oblikovanju austrougarske teme u ovom romanu i uope njegov knjievno-kulturalni potencijal snano uestvuju u stvaranju nove i bitno drugaije i knjievne i kulturalne svijesti autorova nacionalnog kolektiva, one koja je primjerena novom vremenu i njegovim stvarnim ivotnim potrebama, te da je tavie, kao nesumnjivo sami vrhunac razvoja bonjake knjievnosti krajem 19. st., Mulabdiev roman zasigurno jedno od mjesta gdje se unutar bonjake nacionalne zajednice ova inovativna ideja i kreativno konstituira, ali da je, isto tako, Zeleno busenje E. Mulabdia, kao prvo posebno znaajno predmoderno ostvarenje u bonjakoj knjievnosti, pa ak i kao barem jednim dijelom svojevrsna pretea politradicijskog stanja u novijoj bonjakoj knjievno-kulturalnoj povijesti, i onaj knjievni locus memoriae iji se literarno-memorijski kapaciteti sve ire otvaraju i prema iskustvima Drugog i drugaijeg, ukljuujui i postepeno, ali i sigurno otvaranje i prema horizontu oekivanja i kulturalno unekoliko drugaijih italakih zajednica, a koje su u devetnaestostoljetnom preporodnom dobu u cjelini bosanskohercegovakih okvira jo uvijek bile organizirane mahom prema kriterijima religijske ili etno-nacionalne pripadnosti / opredijeljenosti knjievnih italaca. Istina, uprkos brojnim drugim historijski vanim i presudnim inovacijama ne samo u domenu knjievnih postupaka
preporoda u bonjakoj knjievnosti i kulturi krajem 19. st., tako i u ire kulturalnomemorijske procese u bonjakom knjievnom i kulturalnom kontekstu.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 263

ve i u domenu kulturalnomemorijske svijesti knjievnog teksta, u specifinim devetnaestostoljetnim i bonjakim i uope bosan skoher cegovakim knjievno-kulturalnim okolnostima s kraja 19. st. Zeleno busenje E. Mulabdia nee svoju otvorenost ka kulturalnoj Drugosti moi dovesti do ove razine, ali e viestruko ostvarivano protopolifonijsko oblikovanje austrougarske teme i znatno otvorenija kulturalna perspektiva u ovom romanu biti nesumnjivo vaan put ka oslobaanju od naroitog osjeaja historijske kolektivne i individualne traumatiziranosti to je ova tema, kao i uope memorijska figura novih vremena i povijesnih raskra, tradicionalno podrazumijeva prvenstveno u bonjakoj knjievnosti, jednako kao to je ovakvo to i put njezine transformacije od oito ue, primarno bonjake knjievno-kulturalne teme u znatno iru, openitiju knjievnokulturalnu temu bosanskog teksta, odnosno Bosne kao takve, s jedne strane, dok e, s druge strane, na ovaj nain Mulabdiev roman naznaiti i onu osnovu na kojoj e se austrougarska tema u kasnijoj i bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnoj praksi preobraziti iz teme primarne vezanosti za historijski trenutak u temu prvenstvene uronjenosti u Vrijeme, kroz koje upravo struji kulturalni smisao sa svim svojim konstantama, ali i modifikacijama.

264 Sanjin Kodri

III.3. PonorniCa S. KulenoVia: Austrougarska tema i prostori sjeanja


I.
Kao jedan od kljunih i najizrazitijih pojedinanih aspekata memorijske figure novih vremena i povijesnih raskra, austrougarska tema nee biti dominantan predmet knjievnog oblikovanja samo u bonjakoj ili uope bosanskohercegovakoj knjievnosti s kraja 19. st., ve isti ovaj karakteristini knjievni prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota muslimanske narodne i drutvene sredine jeste jedan od upadljivo estih predmetno-problemskih interesa znaajnog dijela bonjake te bosanskohercegovake knjievne prakse i tokom cjeline narednog, 20. st., ime i razvoj novijeg knjievnog rada u BiH, s jedne strane, nesumnjivo potvruje figurativni kulturalnomemorijski status austrougarske teme kao takve, dok se, s druge strane, na ovaj nain do kraja i sasvim zorno konstituira i jedan od presudnih i uope kljunih inilaca naroite unutra nje povijesti prije svega bonjake, a potom i ire bosan skohercegovake knjievnosti, sa svim onim prepoznatljivim knjievno-kulturalnim konektivnim strukturama koje, uprkos povijesnoj mijeni, jednoj literaturi i njezinoj kulturi i osiguravaju status jasno distingviranog knjievno-kulturalnog entiteta. Pritom, sve to vrijeme, ba kao i krajem 19. st., i kasnije oblikovanje austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti, jednako kao i njezino uope literarno reprezentiranje povijesti, i na sinhronijskoj i na dijahronijskoj razini uvjetovano je i, dakako, postojeom irom knjievnom i kulturalnom situacijom, ali je, isto tako, realizacija ove teme i jedna od onih djelatnih sila koje konstituiraju knjievno i kulturalno stanje svojeg vremena, pa e i tokom ovog razdoblja naini ostvarivanja austrougarske teme i modusi reprezentacije prolosti na ovoj osnovi biti rezultanta sloene, dijalektike isprepletenosti razliitih procesa, u odnosu na koje ova tema pokazuje se as kao njihova vana posljedica i uinak, a as kao jedan od njihovih kljunih poticaja i pokretakih mehanizama. Takvo to, ovo sloeno izmjenjivanje uzroka i posljedica, i samo je, meutim, pojava kod koje se uoava izvjesna knjievnopovijesna razvojna pravilnost, zahvaljujui emu slino situaciji potkraj prethodnog stoljea ni povijest

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 265

oblikovanja austrougarske teme kao i uope reprezentacije prolosti u bonjakoj knjievnoj praksi tokom 20. st. nije jednostavan i monolitan proces, lien bilo ovih, bilo drugih razliitih oscilacija i naroite dinamike i unutar pojedinanih, uih knjievnopovijesnih razvojnih faza, to tradiciju oblikovanje ove teme u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti uope, jednako kao i njihovu naroitu unutranju povijest, ni na koji nain ne dovodi u pitanje, ve, naprotiv, ini je jo sloenijim i specifinijim distinktivnim fenomenom jedne knjievnosti i njezine kulture. Istina, kako to pokazuju razliite kulturalne prakse ovog vremena, pa tako i knjievnost postpreporodnog doba, poev ve od prvih desetljea 20. st. pa nadalje, onaj prvobitni osjeaj traginog bezizlaza koji je, ili kao stvarno stanje kolektiva ili kao postvarenu, faktiziranu kolektivnu povijesno-egzistencijalnu autorefleksivnu predodbu, ova tema podrazumijevala kao svoje ishodite u devetnaestostoljetnoj preporodnoj zbilji prije svega bonjake zajednice vremenom e polahko i postepeno nestajati, ali gotovo iskljuivo tek u onom smislu da prisustvo starog, Osmanskog carstva sve vie postaje samo manje ili vie daleka prolost dostupna jedino kao sadraj sjeanja, dok prisustvo najprije same Austro-Ugarske monarhije te potom nakon i njezine propasti uee kolektiva u zapadnjakom redu i poretku u ovom trenutku ne predstav lja vie historijsku neoekivanost i iznenadnu novinu, ve sasvim razlono sigurnu i neupitnu povijesnu datost i ustaljeno stanje stvari, prirodno i samorazumljivo kao i svako drugo iskustvo svakodnevnog ivota. Meutim, s druge strane, ispod ovog primjetnog, iako takoer privremenog stabiliziranja politikih granica evropskog prostora, kad je, dakle, i u Bosni suprotno stanju do kraja 19. st. u politikom smislu stara carevina ve konano dovoljno umrla, a nova upravo dovoljno iva, ba kao i ono to nakon nje slijedi u narednim historijskim procesima, kolektivno smirenje u novom nainu ivota jo uvijek e biti ogranieno, posebno tokom prve polovine 20. st., pa u najveem dijelu bonjake zajednice ovog vremena i dalje vrlo intenzivno traje onaj dobro znani desperatni osjeaj da je kraj Turske carevine [] i kraj svega to su oni bili, a to s kraja 19. i na poetke 20. st. te dalje tokom ovog doba prenosi isto ono staro stanje naroite historijske traume, sveobuhvatne kulturalne tranzicije i dramatinog kulturalnog prekodiranja to ga je austrougarska tema podrazumijevala i kao reprezentacijski predmet knjievnog oblikovanja i kao kontekst knjievnog rada u vrijeme svojeg konstituiranja, a to, uz druge kulturalne diskurze, potvruje ne samo nastavak knjievne djelatnosti autora preporodnog doba ve i knjievna praksa narednog, novog knjievnog narataja, onog to se

266 Sanjin Kodri

u bonjakoj knjievnosti javlja s novim stoljeem i njegovim po mnogo emu inovativnim knjievno-kulturalnim stanjem. tavie, upravo e knjievnost i kultura i ovog, kao i kasnijeg vremena te njihovo daljnje upadljivo uestalo sjeajno prizivanje trenutka kad se carstva mije njaju i, s ovim u vezi, tumaenje sadanjeg stanja tragom onog to mu prethodi i sami bitno oblikovati svojevrsni povijesni kontinuum izmeu aktuelne sadanjice i onog stranog, tjeskobnog vremena osmansko-austrougarske smjene u Bosni, ak i onda kad je, slijedom stalnih i na ovom prostoru u pravilu krajnje zgusnutih povijesnih rezova, lomova i mijena, i sam dravni okvir nekad najmonije monarhije u ovom dijelu svijeta naizgled iznenada adaktiran u gotovu i zavrenu prolost, to e paradoksalno tek na prvi pogled jo dodatno aktuelizirati onu pripovijest koju od samog svojeg poetka u bo njakoj knjievnosti opetuje austrougarska tema. Jer, umjesto da se, kao i historijska novina koja ju je neko kao ivotnu nunost izazvala, i sama povijesno okona i prijee u arhivski, zastarjeli i kreativno mrtvi repertoar reprezentacijskih pojava ili predmetno-problemskih okosnica jedne literature i njezine kulture, austrougarska tema u bo njakoj knjievnosti ipak ne dospijeva na periferiju knjievno-kulturalnog diskurza narednog historijskog trenutka ni nakon kraja povijesno omeenog etrdesetogodinjeg austrougarskog prisustva u Bosni, ve, naprotiv, i dalje snano perzistira u samom sreditu knjievne i kulturalne prakse i kasnijeg vremena, a to e je konano uiniti fenomenom toliko prisutnim u bonjakoj knjievnosti da e ova tema postepeno poeti sve izrazitije upisivati se u sam sistem bonjake unutranje knjievne povijesti i tako konano do kraja postati upravo jedan od elemenata koji bitno karakteriziraju kulturalnu gramatiku ove literature. Pa ipak, suprotno moguim oekivanjima, na ovaj nain nee, meutim, biti naruena ona historijski uglavnom pravilna knjievna evolucija neprestanog razvojnog izmjenjivanja u ovoj ili onoj mjeri radikalno suprotstavljenih elemenata koji distinktivno konstituiraju knjievna ostvarenja dijahronijski susjednih i meusobno oponiranih knjievnopovijesnih razvojnih faza u naelu svake, pa tako i bonjake knjievnosti (usp. Tinjanov 1998; Mukaovsk 1999), i to prvenstveno stoga to e austrougarska tema u ovoj literaturi tokom manje-vie cjeline 20. st., a posebno u njegovoj prvoj polovini, gotovo magnetino privlaiti i, kao svoje nove sadraje knjievnog oblikovanja i kulturalne (auto)refleksije, internalizirati upravo iroki repertoar novih aktuelnih, goruih izvanknjievnih pitanja, dilema i problema ili uope reprezentacijskih izazova i zanimanja svakog narednog povijesno-egzistencijalnog trenutka, ime e tokom cjelokupnog ovog

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 267

vremena, uz uvijek postojee kulturalnomemorijske veze s onim prethodnim, kontinuirano zadobivati i onu nuno potrebnu novinu i uope presudnu knjievnopovijesnu drugaijost koja joj i omoguuje produeno trajanje u samoj matici tekueg knjievno-kulturalnog interesa i svakog kasnijeg novonastupajueg doba u bonjakoj knjievnosti, ali isto tako i jednu od presudnih uloga u, za procese kulturalnog pamenja sutinski vanom, povezivanju sadanjosti, prolosti i budunosti zajednice koje se tie i pojedinca unutra nje. U takvoj situaciji, redovno artikulirajui stvarne izazove i svake naredne povijesne i ivotne promjene i tako ih povratnom spregom povezujui s onim ranijim te u odgovoru na aktuelnu stvarnost i sama se pritom podvrgavajui razliitim modificiranjima, austrougarska tema u bonjakoj knjievnosti vremenom e se rekon stituirati i u njezino prepoznatljivo ope mjesto ili paradigmatski topos knjievno-kulturalne reprezentacije povijesti mijene u razliitim njezinim izvedbenim modalitetima, na ovaj nain, u stalnom vrlo suptilnom razumijevanju ovdanje povijesne situacije, ali i njezinu stalnom knjievno-kulturalnom rekonstituiranju, do kraja realizirajui obiljeje teme transformacije to ga je u bonjakoj knjievnoj tradiciji i njezinoj kulturi zadobila ve u vremenu svojeg nastanka krajem 19. st., s jedne strane, dok e, s druge strane, na ovoj osnovi stvarati i pretpostavke za poste peno cjelovito izrastanje i njezina ireg, nadtematskog sjeajnog kompleksa same memorijske figure novih vremena i povijesnih raskra, kojoj, dakle, austrougarska tema prethodi i koju na izvjestan nain i zasniva, predstavljajui pritom njezino jezgro kako u generikom, tako i u predmetno-problemskom smislu. Zato, uostalom, i jeste mogue da upravo austrougarska tema, ba kao i cjelina figure sjeanja koja se iz nje razvija, jeste onaj faktor koji, u sinergijskom djelovanju s drugim memorijskim figurama i uope drugim sastavnicama konektivnih struktura bonjake knjievnosti i njezine kulture, uspostavlja tokom vremena neke od presudnih konstituenata i one naroite unutra nje povijesti bonjake knjienosti, a koja se, naime, u ovoj, kao i svakoj drugoj pojedinanoj literaturi i oituje zahvaljujui pojavi, izmeu ostalog, upravo i distinktivne specifinosti njezinih pojedinanih identitetskih elemenata koji se naizmjenino komuniciraju tradiraju i modificiraju, odnosno tradicijski ponavljaju i povijesno mijenjaju unutar manje-vie opih i zajednikih, univerzalnih principa i obrazaca knjievnog razvoja, a koji se i sami u meuvremenu upisuju u ono to su specifini povijesnorazvojni obrasci u naelu manje-vie svake, pa tako i bonjake knjievnosti. Ovo svojevrsno okrupnjavanje austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti, a posebno njezinih naroitih reprezentacijskih mogunosti,

268 Sanjin Kodri

istovremeno ju je, dakle, i modificiralo, ali i cjelovito izdizalo do mjesta pamenja vieg, sistemskog reda, upravo tako sad ve sasvim vidno upisujui je u sam sistem konektivnih struktura unutranje povijesti bo njake knjievnosti i njezine kulturalne gramatike, pri emu se ono nije, meutim, odvijalo tek u vezi sa sadrajnim aspektima knjievnog oblikovanja ili semiotiki govorei samo u vezi s njegovom semantikom supstrukturom, ve se protee i na ostale elemente strukturiranja knjievnog diskurza, pa tako i na njegovu sintaksiku supstrukturu, a otud i na poetiki aspekt, taj, naime, u pravilu konani, odluujui modelativni faktor kako pojedinanog knjievnog teksta, tako i ukupnosti knjievnog rada cijele jedne razvojne faze u povijesti neke knjievnosti i njezine kulture. A u takvoj situaciji, trajanje austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti i nakon okonanja onih prilika koje su je izazvale kao naroiti knjievni odgovor na stvarnu, izvanknjievnu povijesno-egzistencijalnu datost, jednako kao i njezino kulturalnomemorijsko uee u konstrukciji i rekonstrukciji, odnosno uope reprezentaciji prolosti zajednice na koju se odnosi, u vezi je i s procesom u kojem ova tema pokazuje i znaajnu razvijenost kreativnih kapaciteta potrebnih za odvajanje od svojih inicijalnih poeti kih okvira devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bonjakoj knjievnosti od, prije svega, njegova folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma, to je poetika osnova i E. Mulabdia te cijelog knjievnog narataja njegova vremena kao i sposobnost da, uporedo sa irenjem svojeg predmetno-problemskog registra, usvaja i druga, u datom trenutku aktuelna poetika iskustva, zahvaljujui emu austrougarska tema kao sad sistemski element unutranje povijesti bonjake knjievnosti predmet je knjievnog oblikovanja i mjesto knjievno-kulturalnog reprezentiranja prolosti u manjoj ili veoj mjeri i u najrazliitijim uim poetikim tokovima bonjake knjievnosti 20. st., poev od preporodnog modernizma i postpreporodnog tradicionalizma, preko avangardizma, razliitih neoizama i poetikih alijansi meuratnog doba, pa do poratnog predmodernizma i, posebno, modernizma, mada, barem u diskretnim naznakama, nije strana ni u socijalnoj literaturi neposredno prije Drugog svjetskog rata, jednako kao to se uvijek moe javiti ak i u recentnoj knjievnoj praksi i njezinu novom i esto revizionistikom ili posthistorijskom iskustvu povijesti.14
U naelu, ova tema jedino se ne javlja unutar knjievnosti NOB-a i socijalistikog realizma, kojima je, uglavnom, principijelno strana, i to prije svega u smislu ideoloke osnove knjievnog rada tokom ovih dvaju trenutaka u razvoju bonjake knjievnosti, kad je i sama knjievnost kao jedna od vanih i monih snaga Revolucije do kraja angairano ue14

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 269

stvovala u ostvarivanju partijski zacrtanog cilja temeljite i cjelovite promjene sveukupnog dotadanjeg kulturalnog pamenja ireg junoslavenskog prostora, a zapravo konanog i potpunog raskida s reakcionarnom prolou cjeline novog socijalistikog jugoslavenskog drutva, pa ja, otud, i insistirala i na radikalnom raskidu s predrevolucionarnom knjievnom i kulturalnom tradicijom. To e, dakle, biti jedina dva trenutka u povijesti oblikovanja austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti kad ovaj i njemu slini predmetno-problemski interesi bivaju osueni na izgnanstvo na sami rub aktuelne knjievne prakse, a to, meutim, ipak nee ostaviti ozbiljnije posljedice po status ovog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnosti, tim prije to je ovdje vie rije o nekoj vrsti kratkotrajnog i brzo prevazienog kulturalnog ispada, a ne o dalekosenim promjenama unutar same kulturalne gramatike kako bonjake knjievnosti kao takve, tako i uope knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice. Istina, i tokom ova dva razdoblja znali su se mada dosta rijetko, a i tad jedva primjetno javiti i izvjesni elementi koji se po svojoj prirodi mogu vezati i za predmetno-problemski registar austrougarske teme, pri emu su i oni gotovo do neprepoznavanja nuno podvrgavani oblikovanju prema zahtjevima ireg poetiko-ideolokog okvira bilo diskurza knjievnosti NOB-a, bilo diskurza knjievnosti socijalistikog realizma. Ovakvo to sluaj je, uz druge mogue primjere, i u nekim segmentima knjievnog djela upravo S. Kulenovia, npr. u elementima ope atmosfere, pa ak i u nekim replikama autorove poratne komedije Djelidba (1947), kao i u elementima opeg dojma te, i to dosta zorno, u pojedinim slikama iz autorove ratne poeme Na pravi put sam ti, majko, izio (objavljena tek 1981., nakon autorove smrti i dugog vremena pieva autocenzorskog njezina preuivanja, zahvaljujui zalaganju Enesa Durakovia), kao npr. onda kad se evocira uope zaostala, primitivna i tlaiteljska, a naroito bratoubilaka i feudalna povijest jugoslavenskog naroda, a koja se kako se moe naslutiti dekonstrukcijom ove pjesme poela raspadati upravo izumiranjem turskog atavizma u novom vremenu, da bi je, ba kao i cjelinu reakcionarnog atavistikog naslijea, na kraju trijumfalno okonala niko i nita drugo doli sama Revolucija. to se, pak, poetike socijalne literature u bonjakoj knjievnosti tie, iako je rije o, nesumnjivoj, stvarnoj prethodnici i knjievnosti NOB-a, a potom i knjievnosti socijalistikog realizma, i to ne samo u okvirima bonjake knjievne prakse i kulture ve i u irem kontekstu junoslavenske interliterarne zajednice, austrougarska tema i njezin karakteristini reprezentacijski interes ovdje kako je napomenuto ipak nee do kraja nestati. Razlog tome, izmeu ostalog, jeste i to to su ideoloka polazita njezinih lijevo orijentiranih autora tad mahom mlae generacije bila najee manje radikalna i iskljuiva te uope manje homogena u poreenju s onima iz vremena borbe tokom Drugog svjetskog rata i poratne socijalistike obnove i izgradnje, s jedne strane, pa je, s druge strane, i sama poetika socijalne literature tragom dvojenja i rasprava unutar sukoba na knjievnoj ljevici pokazivala i znaajne u manjoj ili veoj mjeri vidljive nagovjetaje otvorenosti i spram drugih knjievnih iskustva i tradicija, ulazei nerijetko i sama u za meuratni period u bonjakoj i openito bosanskohercegovakoj knjievnosti, ali i u irem junoslavenskom okviru inae posebno karakteristine poetike alijanse, naroito u smislu ukrtanja s elementima avangardnih poetika, a posebno s poetikom po mnogo emu srodnog joj ili barem kompatibilnog tzv. aktivistikog ekspresionizma (usp. npr. Lasi 1970; Vukovi 1979). U tom smislu, i tradicijski raskid, koji e, slino sluaju brojnih meuratnih avangardnih tendencija, zahtije-

270 Sanjin Kodri

Pritom, u obama sluajevima, i onda kad je rije o njezinu predmetnoproblemskom modi ficiranju i onda kad je u pitanju poetiko transformiranje modela njezina knjievnog oblikovanja (a to su inae procesi koje je u pravilu mogue tek uvjetno zasebno posmatrati, iskljuivo s ciljem to preciznijeg interpretativno-analitikog tretmana ovog kompleksa), austrougarska tema kao naroito mjesto pamenja u bonjakoj knjievnosti i kao jedna od vanih okosnica njezine unutranje povijesti i tokom 20. st., ba kao to je to mada skromno zapoela i krajem prethodnog, i u ovom razdoblju istovremeno i kontinuira ukupnu tradiciju svojeg knjievnog oblikovanja i kulturalne artikulacije prolosti, ali isto tako u svoj sad ve prepoznatljivi memorijski repozitorij upisuje i sve vane promjene koje se deavaju u bonjakom knjievnom i kulturalnom prostoru ovog
vati i pokret socijalne literature, nee biti uvijek potpun i konaan, ak kad je takvo to bio i krajnje eksplicitni poetiko-programski cilj, ve e, naprotiv, nerijetko podrazumijevati tek manje ili vee preoblikovanje tradicionalnih knjievnih predmetno-problemskih interesa, i to bilo zasebno, bilo u kombinaciji s onima to kao vlastitu novinu donosi sama poetika socijalne literature, a to e, dakle, omoguiti i svojevrstan nastavak elemenata austrougarske teme i unutar ovog poetikog okvira. Meutim, knjievno zanimanje za novo vrijeme i ovdje je, naravno, bitno izmijenjeno, ali ne u onoj mjeri kako je to sluaj kasnije u okvirima poetike NOB-a i socijalistikog realizma, pa se ne samo kod npr. Kikia i Dizdarevia ve, isto tako, i kod ranog Kulenovia, u njegovim prvim proznim radovima, uprkos bitno drugaijoj interpretativnoj politici, i dalje osjea ako nita drugo, a onda neko openito, manje ili vie osvijeteno uvezivanje knjievno reprezentiranog stanja drutvenog opadanja i propadanja sa irim historijskim procesima, ukljuujui tu i onaj traumatini lom unutar bonjake zajednice to se desio onog trenutka kad se zbila smjena dvaju carstava. Sve to mogue je bilo tim prije to, uprkos internacionalistikoj proletersko-socijalistikoj ideji kao njihovoj neupitnoj ideji-vodilji i temeljnom konanom cilju, autori socijalne literature nikad nisu do kraja odustali i od bavljenja socijalnim odnosima unutar svojih uih nacionalno-konfesionalnih zajednica, izmeu ostalog i zato to je takvo to bilo i jedan od onih puteva kojima je pokret socijalne literature zagovarao i pokuavao ostvariti novo, besklasno drutvo, a to je nuno podrazumijevalo i razrjeenje onih u prolosti nagomilanih problema i prepreka za ovaj eljeni doseg, pa tako u sluaju bonjake i uope bosanskohercegovake zajednice i samog kompleksa to ga je podrazumijevala austrougarska tema u bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievno-kulturalnoj tradiciji, ali i u samom ivotu. Istina, i ovdje nisu rijetki knjievnoreprezentacijski spomeni na turski atavizam, to je ovdje bio rezultat ne samo nuno negativnog ideolokog odnosa prema turskom zavojevau, ve slino sluaju drugih meuratnih poetikih usmjerenja, posebno ekspresionizmu i njegovu zanimanju za ovjekov nutarnji ivot, lomove i drame unutar ljudskog bia, te za skrivene nagone i rasna odreenja to razbuktavaju bjesomune pomrine krvi i naroitog interesa primarno isto poetikog karaktera (kako je to npr. sluaj posebno u ekspresionistikom novelistikom i dramskom djelu Ahmeda Muradbegovia).

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 271

vremena, na ovaj nain uvijek iznova stvarajui i neprekidno, od teksta do teksta, irei naroiti mnemoniki intertekstualni mreni prostor ili gotovo neku vrstu hiperteksta u kojem se i u produkcijskom, a posebno u recepcijskom smislu svaki naredni tekst nuno relacionira spram onih to mu i u njegovu i u nekom ranijem trenutku prethode, postajui tako jedna od konstitutivnih karika ili dijalokih replika u naroitom, prepoznatljivom i dominantnom tekstu cijele knjievnosti te, jo vie, tekstu cjeline kulture kao takve.15 U takvoj situaciji, unutar ukupnosti bonjakog knjievno-kulturalnog konteksta kao teorijski uopeno gledano kompleksne i organski vrste, autoregulirane i funkcionalne cjeline, svaki novi tekst koji se na ovaj ili onaj nain tie ili dotie austrougarske teme nuno se u manjoj ili veoj mjeri, osvijeteno ili bez ovakve intencije i zasniva i ita na fonu onih preanjih, a to takoer jeste jedna od onih temeljnih pretpostavki koje austrougarskoj temi u bonjakoj knjievnosti i tokom 20. st. osiguravaju njezinu kurentnost i svojevrsni privilegirani status ak i onda kad se ona ne pojavljuje kao kulturalna nunost one vrste koja se susree u specifinim povijesno-egzistencijalnim prilikama preporodnog doba krajem 19. st. i neto kasnije, ali isto tako i onda kad, dubljim ulaskom u 20. st. i uspostavom jo novijih, daleko sretnijih drutveno-politikih okolnosti, postepeno poinje blijedjeti i sam onaj dugo vremena uporno knjievno-kulturalno tradirani osjeaj traginog bezizlaza to ga zajednica i pojedinac unutar nje traumatino trpe u ovdje uvijek dramatinim novim vremenima. Tad se austrougarska tema sve vie razvija prvenstveno zahvaljujui u meuvremenu kulturalnim pamenjem osiguranoj
15

Pojam hiperteksta ovdje se, naravno, ne shvata kao danas inae sve dominantnija terminoloka oznaka za knjievno delo ostvareno u elektronskom hipertekstu, odnosno ne kao odrednica za knjievni tekst izvorno dostupan itaocu na ekranu monitora raunara (to jest na vie ekranskih stranica), predstavljen u nelinearnom obliku, sa naznaenim vezama putem kojih se italac, po svom izboru, moe kretati unutar ponuene mree stranica / segmenata teksta, ali ni kao pojam do kraja shvaen u onom znaenju koje mu je svojevremeno dao francuski teoretiar tekstualnosti Grard Genette, za kojeg hipertekst, kao jedan od pet moguih tipova transtekstualnih odnosa, u toj dvolanoj relaciji jeste svaki (knjievni) tekst B izveden iz ranijeg teksta A prostom ili posrednom transformacijom (usp. Eror 2007:172173). Ovdje je, dakle, rije o kombinaciji dvaju moguih naina razumijevanja ovog pojma, a kad se hipertekst kao upravo naroiti intertekstualni mreni prostor treba razumijevati kao konani apstraktno postojei uinak viestrukih te nelinearnih ili slobodno u ovom ili onom pravcu ostvarivanih veza izmeu dvaju ili vie pojedinanih tekstova koji meusobno komuniciraju na nain meusobnog istovremenog i kontinuiranja i modificiranja, odnosno i tradiranja i transformiranja, bez obzira na to da li se ovakvo to realizira u dijahronijskoj ili sinhronijskoj perspektivi, odnosno ve na razini autorske kreacije ili, pak, tek na razini itaoeve recepcije.

272 Sanjin Kodri

vrstoj sistemskoj poziciji u fundusu vlastitih specifinih razvojno-evolutivnih pretpostavki jedne knjievnosti i njezine kulture, pa sad stanje izvanknjievne stvarnosti i njegova izvanknjievna artikulacija postaju sve manje bitni po sudbinu ove teme u bonjakoj knjievnosti, a i kad se svojim naglaenim izazovima i aktuelnim pitanjima i problemima jave, nemaju onu oblikotvornu snagu koju su imali u ranijim razdobljima, pogotovo ne onaj presudni utjecaj iz vremena devetnaestostoljetnog preporoda, ve funkcioniraju vie kao neka vrsta stvarnosnog katalizatora samosvojnih knjievnih procesa ili stvarnosna potvrda izvanestetske relevantnosti knjievne prakse u paralelnom svijetu izvanknjievne zbilje, utoliko prije to je sad, dakle, primarno (mada nikad, naravno, iskljuivo) sistem knjievnosti i kulture onaj faktor koji regulira dinamiku i uope cjelinu procesa oblikovanja austrougarske teme i njezine reprezentacije prolosti u ovoj knjievnosti. Takvo to odnosi se prije svega na oblikovanje austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti druge polovine 20. st., kad je, dakle, njezino prisustvo u ovoj literaturi najee bitno ili ak do kraja drugaije motivirano u odnosu na prethodna razdoblja uglavnom prvu polovinu ovog te posebno kraj prethodnog stoljea, a to je sasvim razumljivo i s obzirom na injenicu da je vrijeme to je proteklo od trenutka njezina konstituiranja krajem 19. st. pa sve do ovog doba, s jedne strane, te, s druge strane, uporno opstajanje ove teme u bonjakoj knjievnosti i njezinoj kulturi uprkos brojnim i razliitim promjenama knjievnog i ukupnog kulturalnog diskurza tokom ovog dugog vremenskog niza upravo ono to je i omoguilo te dovrilo konano pohranjivanje i produktivno uvezivanje, a zapravo cjelovito i do kraja ostvareno upisivanje austrougarske teme kao takve u sam sistem konektivnih struktura bonjake knjievnosti i kulture, a otud i ireg bosanskohercegovakog okvira. Ovakva, nova situacija, a posebno sad sasvim jasno i cjelovito sistemsko pozicioniranje austrougarske teme u unutranjoj povijesti bo njake knjievnosti, in je koji ovoj temi istovremeno i osigurava neupitnu postojanost i stabilnost, ali je otud, isto tako, i otvara znatno slobodnijem oblikovanju i transformiranju bez straha od gubljenja za svaku zajednicu i njezin identitet uvijek dragocjenog, sudbinski vanog povlatenog kulturalnog smisla, pri emu ovakvo to omoguuje i nove procese koji se u vezi s austrougarskom temom i njezinom reprezentacijom prolosti odvijaju u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti, ime ona postaje jo postojaniji i jo stabilniji element kulturalne gramatike ove literature: s jedne strane, austrougarska tema kao ve paradigma povijesti mijene u razliitim njezinim pojavnim oblicima sad se sve vie proima s cjelinom

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 273

memorijske figure novih vremena i povijesnih raskra te se u pravilu do kraja nikad ne gubei ni u jednom ni u drugom sluaju svoj prvobitni zasebni identitet na umnogome liberalniji nain kombinira i s drugim, kompatibilnim figurama sjeanja bonjake knjievnosti 20. st., naroito s posebno joj srodnom figurom bosanske povijesne tragike te figurom doma, porodice i porodinih vrijednosti, pa ak i s, mada u poreenju s prethodnim manje joj bliskom, figurom rata, ratnika i povratnika iz rata i uope onim knjievnim reprezentacijama nacionalne prolosti koji, departikularizirajui lokalno-zaviajni hronotop i njegovu povijesnu sadrinu, univerzaliziraju prvobitnu usku pojedinanu priu o prolosti, dok se, s druge strane, bonjaka unutranja knjievna povijest, koju bitno izgrauje i ova tema, unekoliko relaksira, i to ne, naravno, u smislu apsolutnog ili naprasnog nestanka pojedinih elemenata njezinih relativno vrstih knjievno-kulturalnih konektivnih struktura (to, u osnovi, gotovo nikad do kraja nije ni mogue) ve u smislu prirodnog poputanja one nekadanje stigmatiziranosti eksplozivno ubrzanog razvoja i emancipacije iz stanja istinski neizdrivog knjievno-kulturalnog hijata te grozniave i panine vezanosti za vlastiti, ortodoksni kulturalni smisao kao osobeni identitetski genetski kod to su bonjaku knjievnost karakterizirali posebno u vremenu nakon osmansko-austrougarske smjene u Bosni krajem 19. st., ali na neto drugaiji nain i kasnije, sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata i znatno povoljnijih opih drutveno-politikih prilika koje u ovom kontekstu najee potom slijede. Zato upravo u poratnom razdoblju, a naroito u okvirima knjievne prakse modernistike poetike orijentacije, austrougarska tema i doivljava svoje istinske knjievnoestetske vrhunce ne samo u bonjakoj knjievnosti 20. st. ve i uope, u ukupnom njezinu postojanju u ovoj literaturi, kad se bilo zasebno, bilo to je ei sluaj u sinergiji s drugim aspektima memorijske figure novih vremena i povijesnih raskra ili, pak, uope u zajednici s drugim figurama sjeanja bonjake knjievnosti, ona iz primarno usko nacionalne teme i teme vezane za jedan, istina, sudbinski vaan i nesumnjivo presudan, ali ipak i dalje pojedinaan i, otud, ogranien trenutak u povijesti naroda, i preobraava u prvenstveno naroitu temu Bosne, s jedne strane, te temu koja, s druge strane, knjievnoumjetniki univerzalizirajui ovaj zaviajni prostor, pretendira biti gestom naroitog knjievno-kulturalnog razumijevanja svevremene ljudske sudbine, a kad i mjesto to ga se knjievno sjea, jednako kao i knjievno mjesto to pamti, vrlo esto prerasta i u upravo osobeni prostor sjeanja, rastereen i vanjske obaveze i unutranje pobude da, kao nekad krajem 19. st., ali i neto kasnije, u vremenu koje ga neposredno slijedi na

274 Sanjin Kodri

nain dvostruke mimeze opominje ili vodi na pravi put. Pritom, do ove preobrazbe oblikovanje austrougarske teme doi e preavi najprije prag svojeg poetnog, kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, a potom, u relativno pravilnom vremenskom slijedu, i onog politradicijskog, doseui tako i trenutak kad ulazi u okvire postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, a to su pratile i promjene memorijskih formata, odnosno za svaku figuru sjeanja te, otud, i za ovu temu odluujue vanih memorijskih perspektiva ili naroitih memorijskih filtera kroz koje se bilo na nain neizmijenjenog tradiranja, bilo na nain manje ili vie vidljivog modificiranja ostvaruje ovaj tematski kompleks, pa se tako u povijest oblikovanja austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti tokom vremena upisuju memorijski formati poev od kolektivnog i ideolokog, preko razliitih prijelaznih ili hibridnih njihovih oblika, pa do individualnog i kulturalnog. Jedan od upravo ovakvih knjievnih tekstova u ve znatno vie od cijelog stoljea dugoj povijesti austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti i uope u unutranjoj povijesti ove literature, tekst u kojem e se na jednom mjestu sabrati gotovo doslovno sve kljune promjene u njezinu oblikovanju u ovoj knjievnosti tokom ovog dugog vremena, bit e i roman Ponornica S. Kulenovia, viestruko osebujna knjievna pojava koja u cijelosti poiva na bavljenju ovim tematskim kompleksom u bonjakoj knjievnoj i kulturalnoj tradiciji, ali istovremeno na potpuno nedvojben nain pokazuje i apostrofiranu mogunost irenja njegovih kapaciteta, u bonjakoj i bosanskohercegovakoj knjievnoj praksi 20. st., pa ak i u irem junoslavenskom okviru ovog vremena, vana i po tome to je rije o takvom knjievnom radu koji je ukupnou svojih knjievnih odreenja do kraja i sasvim jasno dio svojeg, savremenog knjievnog trenutka i jedno od njegovih nesumnjivo temeljnih, kanonskih djela, pogotovo u bonja kom i bosanskohercegovakom knjievno-kulturalnom kontekstu, s jedne strane, dok je isto tako, s druge strane, uporedo s ovom oitom i neupitnom vezanou za ire, univerzalno knjievno i kulturalno iskustvo savremenosti, i tekst koji je kreativno ga eksplicitno komunicirajui duboko uronjen u tradicijski sukus vlastitog nacionalnog i povijesnog prostora i njegov povlateni kulturalni smisao.16 A kao takav, Kulenoviev
Istina, elementi, naznake ili barem jo uvijek dovoljno prepoznatljivi odjeci austrougarske teme prisutni su gotovo u cjelini i inae unutar sebe vrlo vrsto uvezanog knjievnog djela S. Kulenovia, poev od ranih, pa sve do poznih autorovih radova i manje-vie u okvirima svih anrova koji se javljaju u ukupnosti njegova literarnog opusa, ali sve do romana Ponornica austrougarski tematski kompleks i ono cjelovito, do samog kraja razvi16

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 275

roman Ponornica jeste i jedno od onih u svakoj, pa tako i u bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti ipak dosta rijetkih knjievnih os tva renja koja vlastitu knjievno-kulturalnu tradiciju ne samo da manje ili vie podrazumijevaju (ak i onda kad to, opirui joj se, i ne ele) ve je, bitno drugaije, svjesno i hotimino ine u cijelosti sasvim vidljivom i neposredno prisutnom, ali ne, naravno, na nain nekog u vremenu iaenog knjievno-kulturalnog povijesnog anahronizma i besplodno opetujueg epigonizma ve, naprotiv, na nain da se tradicija na ovom mjestu pojavljuje u onom obliku koji, u kreativnom, ali i viesmjernom susretu tradicijske prolosti i aktuelne sadanjosti, podrazumijeva fenomen ive tradicije, kad neumrle vrijednosti prolog oblikuju savremeni trenutak upravo onoliko koliko savremenost reaktuelizira oivljava i, zapravo, preoblikuje tradicijsku batinu, nakon ega ni tradicija ni savremenost ne ostaju iste niti se, pak, mogu razumijevati na isti, uobiajeni nain, ba kao, konano, ni zateeni knjievno-kulturalni kanon, iju u pravilu prividnu stabilnost pojava ovog romana takoer dinamizira tragom upravo one naroite, sloene i na jednoobraznost razvojnih procesa nesvodljive unutranje povijesti bonjake knjievnosti, koja je s Kuleno vi evim romanom postala toliko zorna da se, ba kao i njezine kanonske vrijednosti, ini gotovo opipljivo-stvarnom. U tom smislu, Kulenovieva Ponornica jeste, uz ostalo, i jedan od onih tekstova bonjake knjievnosti i kulture koji jo iz devetnaestostoljetnog preporodnog doba u bonjakoj knjievno-kulturalnoj povijesti ne samo da nasljeuju i kreativno nastavljaju onu tradiciju oblikovanja austrougarske teme koju je svojevremeno presudno obiljeilo i
jeno aktiviranje onih kulturalnomemorijskih potencijala to ih podrazumijeva ovo djelo i njegovo oblikovanje austrougarske teme bit e ipak rubni, katkad sasvim usputni fenomen Kulenovieva knjievnog rada. Zato e nerijetko upravo do kraja ostvareno oblikovanje ovog predmetno-problemskog usmjerenja u autorovu romanu biti ono to e potom povratnom spregom ukazivati na ovu svoju naroitu prethodnicu i u dotadanjem pievu knjievnom djelu, kako je to pokazao ve ovdje uzgredno spomenuti sluaj autorove ratne poeme Na pravi put sam ti, majko, izio ili, pak, njegove poratne drame Djelidba, a to jo vie moe potvrditi, primjera radi, i izmeu ostalog Kulenovieva novelistika iz zbirke Divanhana (1973), ali i ona iz zbirke Gromovo ule (1975), gdje se ono to je u nekom obliku prisutna austrougarska tema najee vee za sjeanja djetinjstva i memorijsku figuru doma, porodice i porodinih vrijednosti. Pritom, stanovita prisutnost austrougarske teme i u ostatku Kulenovieva knjievnog djela i sama je najee u vezi s upravo specifinom sistemskom pozicijom austrougarskog tematskog kompleksa u onom to je unutranja povijest bonjake knjievnosti tokom druge polovine 20. st., mada se ovakvo to u onom segmentu Kulenovieva knjievnog rada koji prethodi Ponornici najee zbiva na drugaiji nain negoli je to sluaj u ovom autorovu romanu (o emu e biti vie rijei u nastavku ove studije).

276 Sanjin Kodri

Mulabdievo Zeleno busenje ve je, takoer, i tradicijski samoosvijeteno shvataju na nain da cjelovito prepoznaju njezin karakter jednog od trajnih obiljeja i jedne od specifinih, sistemskih vrijednosti unutar ovog knjievnog i kulturalnog povijesnog niza, to bitno odreuje ono kako se ova tema pojavljuje i u Kulenovievu romanu, ali otud, preko njega i njegove izuzetne pozicije u bonjakom knjievnom i kulturalnom kanonu i uope u bonjakoj knjievnosti 20. st., jednako kao i predodbu o prolosti koju e ona konstituirati u cjelini bonjake kulture ovog vremena, pri emu je, kao i istinski vrhunac i uope u punom smislu ove rijei nova kvaliteta u povi jesti oblikovanje austrougarskog tematskog kompleksa u cjelini bo njake, a onda, jo ire, i bosanskohercegovake knjievnosti, Ponornica S. Kulenovia i ono djelo koje je u objema ovim literaturama iznova pokazalo i tako doprinijelo da se u njima sauvaju knjievno-kreativne mogunosti teme o traumi trenutka kad se carstva mijenjaju i drami novog vremena, spasivi je tako od mogueg iako nikad do kraja izvodljivog, apsolutnog potiskivanja u manje ili vie umrtvljeni repertoar isto povijesnih knjievnih predmetno-problemskih interesa jedne knjievne tradicije. Pritom, u takvoj situaciji, unutar okvira onog naroitog hiperteksta to ga u bonjakoj knjievnosti i kulturi uspostavlja ova tema i njezina reprezentacija prolosti, a s obzirom na injenicu da se ove linije tradicijskih kontinuiranja ne ostvaruju u nekom inae nemoguem povijesnorazvojnom vakuumu, izdvojene iz irih knjievnih i kulturalnih okolnosti i procesa, ve se, naprotiv, i same mijenjaju s promjenama u irim okvirima sadanjice u progresu, Zeleno busenje E. Mulabdia i Ponornica S. Kulenovia kao, naime, dva izrazito znaajna, paradigmat ska uoblienja austrougarske teme iz dvaju dijahronijski odvojenih i uope bitno razliitih razvojnih trenutaka bonjake knjievne i kulturalne povijesti njezinih, dakle, dvaju meusobno suprotstavljenih kulturalnomemorijskih makromodela, ne komuniciraju, meutim, primarno ili iskljuivo na kontaktno neposredan i izoliran nain, ve se ovaj kreativni dijalog odvija u pravilu preko prije svega itavog niza drugih u ovaj tematsko-figurativni kompleks, ali i ire, mimo njega, u uope unutranju povijest bonjake knjievnosti intertekstualno umreenih tekstova, njihovih meusobnih kontinuiteta i diskontinuiteta te slinosti i razlika. Upravo zato prodor ive tradicije u oiglednu pojavnost to se zbiva u Kulenovievu romanu i moe, uostalom, povratnom spregom dinamiki afektirati stanje cjeline bonjakog knjievnog i kulturalnog kanona, pa zato ni slinosti i razlike koje postoje izmeu Mulabdieva i Kulenovieva djela nemaju samo individualno-autorski karakter niti su samo puki uinak nekih opih, univerzalnih pravaca

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 277

razvoja novije evropske i svjetske knjievnosti, ve su treba naglasiti jo jednom slinosti i razlike koje su u konanici rezultat i vjerovatno i presudno zakonitosti cjeline unutranjeg povijesnog razvoja jednog naroitog pojedinanog knjievno-kulturalnog toka, odnosno u ovom sluaju najprije bonjake, a potom i ukupne bosanskohercegovake knjievnosti, to je i razlog da ih se onda prvenstveno u tom smislu treba razumijevati, bez redukcionizma bilo koje vrste ili provenijencije.

II.
Uporedi li se sa Zelenim busenjem E. Mulabdia, prvim bonjakim romanom i ujedno prvim djelom u bonjakoj knjievnosti u kojem je austrougarska tema kao takva postala predmetom jasno fokusiranog i sveobuhvatnog knjievnoreprezentacijskog interesa za onaj i u ovom trenutku i kasnije u bonjakoj knjievnosti i kulturi prepoznatljivi prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota muslimanske narodne i drutvene sredine, ali i mjestom gdje su se javili i prvi elementi mijene u oblikovanju austrougarskog tematskog usmjerenja u ovoj knjievnoj i kulturalnoj tradiciji, sasvim je jasno da Ponornica S. Kulenovia pripada u cijelosti novoj i bitno drugaijoj paradigmi, i to kako uope, tako i naroito s obzirom na za ovaj roman karakteristine naine knjievne reprezentacije prolosti u vezi s austrougarskim tematskim kompleksom, to su, uz slinosti, razlike vane i za ono to je unutranji povijesni razvoj prije svega bonjake, a potom i bosanskohercegovake knjievnosti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st. Ovakvo to ne odnosi se samo na mogunost tradicionalnog knjievnohis torijskog i ueg poetikog odreenja ovih dvaju romana, ve, dakle, i na mogunost njihova odreenja unutar koncepta kulturalnomemorijske historije knjievnosti i njezine ideje iroko kulturalnoteorijski zasnovanog inoviranja sad ve klasinog knjievnohistorijsko-poetikog razumijevanja knjievnih pojava i procesa, a koje se sad znatno vre vezuju za njihovu sloenu poziciju ne samo unutar tradicionalno definiranog kulturalnog konteksta kojem pripadaju ve, naime, mnogo vie za ono to se shvata (ak kad se tako i ne imenuje) pod pojmom koteksta, a zapravo za njihovo mjesto unutar jedne naroite kulturalne gramatike iji su ovi, kao i uope drugi tekstovi i konstituirajui, ali i funkcionalni elementi u procesima knjievnog tradiranja onog to se prepoznaje kao kulturalni smisao, a to u osnovi nije nita drugo doli ono kulturalno oznaeno ili uope kulturalni sadraj to same pojedince ili individualne pojave povezuje u okvire neke ire zajednice ili pojave vieg

278 Sanjin Kodri

reda, bez obzira na to da li je rije o prvenstveno nekoj manjoj ili veoj nacionalnoj zajednici ili, pak, tek o odreenoj iroj literarnoj pojavi knjievnoj zajednici reda pojedinane knjievnosti ili knjievne tradicije. Na ovakvo to upuuje ve i smjetanje ovih dvaju romana u okvire dvaju meusobno razliitih, pa ak i izmeu sebe umnogome suprotstavljenih kulturalnomemorijskih makromodela kanonskog, kojem pripada Mulabdievo Zeleno busenje, i postkanonskog, kojem pripada Kulenovieva Ponornica, pri emu ova dva ira kulturalnomemorijska okvira pojedinanih knjievnih praksi (ba kao i trei politradicijski kulturalnomemorijski makromodel) trebaju prije svega upozoriti upravo na najopenitije govorei razliite naine funkcioniranja pojedinih, pa tako i ovih dvaju tekstova unutar kulturalne gramatike neke knjievnosti kako uope, tako i posebno s obzirom na ulogu knjievnih pojava u irim procesima koji se tiu kulturalnog pamenje unutar odreene bilo nacionalne ili neke njoj sline, bilo isto knjievno-kulturalne cjeline, a koji se uvijek bez obzira o kojem od ovih fenomena konkretno je rije odvijaju kao procesi sloenog i istovremenog i kontinuiranja i modificiranja nekih tano odreenih njihovih konektivnih struktura, izmeu ostalog i figura sjeanja, kao i svih onih elemenata koje one podrazumijevaju. Pritom, onda kad je rije o austrougarskoj temi kao nesumnjivo jednom od kljunih konstituenata memorijske figure novih vremena i povijesnih raskra u bonjakoj unutra njoj knjievnoj povijesti od kraja 19. pa tokom cjeline 20. st., a prvenstveno u potezu od Zelenog busenja E. Mulabdia do Ponornice S. Kulenovia, te ne zadovolji li se s ovim u vezi onim posmatranjem razvoja prie o prolosti u bonjakoj knjievnosti koje brojne i sloene razlike u ovom podruju esto svodi tek na openiti obrat to podrazumijeva pomak iz hroniarskog i tradicionalnog historijskog u modernistiki novohistorijski roman koji na podlozi konkretnih povijesnih zbivanja istrauje smisao logosa povijesti (Kazaz 2004:216, 220), tad temeljna razlika u funkcioniranju ovih dvaju i njima slinih tekstova u kulturalnoj gramatici bonjake knjievnosti jeste, uz ostalo, u tome da, za razliku od Mulabdieva romana, a s obzirom na naroiti a sad izraziti sistemski poloaj austrougarske teme u unutranjoj povijesti ove literature tokom 20. st., posebno u njegovoj drugoj polovini, ova tema i njezina predodba o prolosti u Kulenovievu romanu nee se javiti kao primarno manje ili vie eksplicitni knjievni odgovor na neposredne, aktuelne drutveno-politike prilike kao njezin izrazito vaan izvanknjievni kontekstualni izazov i okvir, ve bitno drugaije u odnosu na Mulabdiev sluaj oblikovanje austrougarske teme i njezina reprezentacija povijesti

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 279

u Kulenovievoj Ponornici rezultat je, dakle, prvenstveno unutarknjievnih razvojnih procesa, svojevrsne dinamike upravo imanentnog knjievno-kulturalnog koteksta autorova vremena i njegove dijahronijske osnove, a zapravo specifine knjievne evolucije unutar onog to su, uz njegovu dijahronijsku osnovu, pojavni tokovi bonjake knjievnosti i njezine kulture u razdoblju modernizma nakon Drugog svjetskog rata. U takvoj situaciji, ba onako kako je, na samom poetku i povijesti novije bonjake knjievnosti i povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u ovoj literaturi, Mulabdievo Zeleno busenje pokazalo prvenstveno sloeni odnos knjievnosti i izvanknjievne stvarnosti tokom devetnaestostoljetnog preporodnog doba u ovoj knjievnoj tradiciji te sasvim razumljivo s obzirom na to o kojem je vremenu u razvoju ove literature rije tek naznailo kompleksnije unutarknjievne procese, tako e, nakon to su svi kljuni elementi unutranje povijesti bonjake knjievnosti u cijelosti konstituirani, Ponornica S. Kulenovia u punom kapacitetu pokazati sloenost postojanja jednog djela unutar prije svega naroite kulturalne gramatike jedne literature, a kad, dakle, sad ve nedvojbena a specifina sistemska pozicija onog predmetno-problemskog interesa to ga u bonjakoj knjievnosti i kulturi podrazumijeva austrougarski tematski kompleks postaje ono to u Ponornici S. Kulenovia bitno odreuje njezinu i ire i ue specificiranu mnemopolitiku strategiju i njezine naine reprezentacije prolosti u vezi s ovom tematskom orijentacijom (a to je inae, kao i onda kad je rije o Mulabdievu djelu, i mogui primjer za druge sline sluajeve, i mimo, naime, onog tematskog interesa to ga obuhvata austro ugarska tema). Ovakvo to, razvijanje austrougarske teme ne vie iz primarno odnosa knjievnosti i izvanknjievne stvarnosti ve iz prvenstveno sistema unutranje povijesti jedne literature, ne znai, meutim, da se austrougarska tema i u Kulenovievoj Ponornici ne javlja kao naroita i autorska i kulturalna interpretativna politika te kao naroiti okvir kulturalnog zapamivanja i zaboravljanja, liena onog za svaku memorijsku figuru karakteristinog i neizostavnog povezivanja sjeanja prolosti, stanja sadanjosti i oekivanja u budunosti, ve je, sasvim naprotiv, ova tema i kod Kulenovia upravo krajnje prepoznatljivo knjievno mjesto pamenja, ak na neki nain vjerovatno i izrazitije negoli kod Mulabdia, a svakako viestruko knjievnokulturalno osvjetenije u poreenju s djelom ovog autora i uope knjievnom praksom njegova vremena, i to upravo zato to se Kulenoviev roman javlja u onom trenutku kad austrougarska tema sa svojim mogunostima knjievne reprezentacije prolosti ve odavno predstavlja i jedan od kljunih sistemskih elemenata konektivnih struktura bonjake knjievnosti i

280 Sanjin Kodri

kulture. Otud, znaajna razlika u oblikovanju austrougarske teme u Zelenom busenju E. Mulabdia i Ponornici S. Kulenovia postoji i kao razlika koja nadilazi tek bilateralne meusobne odnose ovih dvaju romana, i ona je ekvivalentna upravo izmjeni ukupnog bonjakog knjievno-kulturalnog stanja u pomaku od Mulabdieva devetnaestostoljetnog preporodnog doba do Kulenovieve modernistike savremenosti, pri emu oblikovanje austrougarske teme u romanu S. Kulenovia batini u osnovi manje-vie sve ono to se deavalo u bonjakoj knjievnosti i kulturi tokom gotovo cijelih osam desetljea koja dijele ova dva autora i njihove radove, ba kao to Mulabdiev roman i sam manje ili vie podrazumijeva i ono to je, iako relativno kratka, ipak stvarno postojea tradicija oblikovanja austrougarske teme u knjievnosti preporoda koja prethodi njegovu djelu. Meutim, ni u jednom ni u drugom sluaju ne radi se pritom o krajnjoj i bezuvjetnoj determiniranosti onog narednog knjievnog ostvarenja njegovom knjievno-kulturalnom prethod nicom, ili uope nekim drugim njegovim knjievno-kulturalnim okvirom, pogotovo ne u smislu taineovske pozitivistike deterministike trijade i ideje trenutka knjievnog razvoja, ve umnogome drugaije, pa ak i gotovo sasvim suprotno rije je tek o kreativno-produktivnom nasljedovanju tradicijske batine, a zapravo naroitog kulturalnog smisla, a to u cijelosti u skladu s idejom o kulturalnomemorijskoj unutranjoj povijesti knjievnosti podrazumijeva upravo dijalog s prolou uope, pa tako i dijalog s knjievno-kulturalnom povijeu, a otud i postojanje kako brojnih linija kontinuiteta, tako i znaajnih elemenata modifikacije i inovacije na razliitim razinama i u razliitim aspektima, kad ni slinosti ni razlike nisu ni izbliza objanjive pukom teorijom knjievnopovijesnog determinizma nunosti i odraza. U tom smislu, onda kad se na ovaj nain posmatra Ponornica S. Kulenovia, puno opravdanje i znaenje knjievnohistorijski sasvim ispravno utemeljenog suda ima ona inae esto u Kulenovievu sluaju isticana tvrdnja da ovaj roman predstavlja i svojevrsnu sintezu sveukupnog dotadanjeg, cijelih pola stoljea dugog autorova knjievnog rada, ono mjesto gdje se i u tematsko-idejnom i stilsko-izraajnom vidu zbira svekolika duhovna biografija ovog pisca od ranih lirskih proza i pjesama, preko poema, eseja, drama i pripovijesti, sve do kasnih soneta i pria objavljenih u knjigama Divanhana i Gromovo ule (Durakovi 1998a:348), pa se u njega, kao u neku vrstu zakljunog ili konanog, ali i zavjetnog teksta, slijeva svo ivotno, misaono i stvaralako iskustvo Skendera Kulenovia (Rizvanbegovi 1990:112), ali je, isto tako, kao i prethodne, u ovoj perspektivi do kraja ispunjena smislom i jo ira, po razumijevanje unutranjeg povijesnog

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 281

razvoja bonjake knjievnosti, a posebno tradicije austrougarske teme unutar nje u ovom trenutku jo znaajnija, a samo naizgled pjesniki vrlo slobodna i neobavezna figurativna ideja da, slino ponornoj rijeci u autorovu sonetu koji s romanom dijeli isti naslov, Ponornica iznosi s vremena na vrijeme, kad joj grotlo otjenja pritajeno nakupljeno dramatino obilje svog osnovnog tematskog usmjerenja (Rizvanbegovi 1990:107), ime je, naime, vrlo slikovito, ali i knjievnohistorijski dosta precizno naznaen poloaj i karakter Kulenovieva romana u povijesti oblikovanja austrougarske teme i predodbe o prolosti to je ona ostvaruje u bonjakoj knjievnosti uope, a naroito tokom 20. st. Jer, ulazei u mnemoniki intertekstualni mreni prostor to ga u bonjakom knjievnom okviru uspostavlja knjievno-kulturalna dominacija austrougarske teme i uope budui tradicijski izrazito samoosvijetena, tim prije to bez i najmanje sumnje doimlje se kao svojevrsno sabirno soivo kroz koje se sabralo svekoliko iskustvo bonjakog knjievnog naslijea ove tematske i duhovne orijentacije, ali u onom plemenitom stvaralakom inu kristalizacije u kojem se odstranjuje sve to je neknjievna naplavina, romantino-nacionalni nanos i zanos trenutka (Durakovi 1998a:348), Ponornica S. Kulenovia postat e i roman koji e, zajedno s drugim amblematinim elementima nacionalne knjievne i kulturalne prolosti, kreativno iskoristi tad gotovo stoljetno iskustvo ovog, sad u kulturalnu gramatiku bonjake, a potom i bosanskohercegovake knjievnosti upisanog tematskog kompleksa, pa oblikovanje austrougarske teme i njezina reprezentacija prolosti u ovom romanu poiva na itavom nizu razliitih u tradiciji na ovaj ili onaj nain ve postojeih pretpostavki i rjeenja ve prethodno oprobanih u povijesti ostvarivanja ove teme ili barem njoj manje ili vie bliskih reprezentacijsko-sjeajnih sadraja, bez obzira na to javljali se oni kao nosea struktura jednog cjelovitog knjievnog svijeta ili samo kao jedna od njegovih osnovica, kao i na, s ovim u vezi, uvoenju novih, onih koji dotad nisu bili bitnije ukljueni u ono to je oblikovanje austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj ili bosanskohercegovakoj knjievnosti, zbog ega je, konano, upravu i M. Rizvi onda kad tvrdi da je upravo i pojam ponornice, bonjake, one koju je stvaralaki sugerirao Skender Kulenovi, teorijski produktivan, a zapravo strukturno bitan u bonjakoj knjievnosti, i kao knjievnohistorijska kategorija, i kao reverzivno-estetski fenomen (Rizvi 1994:36). Tako, saimajui znaajan dio ukupne dotadanje bonjake knjievne prolosti u vezi sa svojim temeljnim tematskim interesom, ali i ire, te na ovaj nain dovodei bonjaku knjievnost u ono stanje kad ovdje ne radi samo posljednji vremenski presjek, ve cijela masa

282 Sanjin Kodri

tekstova kulture, pa u sutini sve to sadri aktuelno pamenje kulture direktno ili posredno se ukljuuje u njenu sinhroniju (Lotman 2004:189), Kulenovieva Ponornica i njezina realizacija austrougarskog tematskog kompleksa zasniva se i na naroitom, u bonjakoj knjievnosti jo od Mulabdieva vremena, pa nadalje sve prisutnijem uvezivanju prie o zajednici s priom o pojedincu unutar povijesno-kulturalnog trenutka kad dramatina kolektivna kriza i rasap znae i traumatini lom i agoniju individue, potom na posebnom i vremenom sve izrazitijem predmetno-problemskom fokusiranju individualnih sudbina, drama i dilema uope te, naroito, pozicija rubnih drutvenih skupina, posebno situacije ene i uope tzv. slabog subjekta unutar, najee, raspadajueg patrijarhalnog drutveno-kulturalnog poretka i nerijetko zbunjujuih i, isto tako, dramatinih procesa emancipacije, modernizacije i evropeizacije te drugih radikalnih i traumatinih povijesnih mijena, jednako kao i na takoer sve eem (inter)kulturaliziranom osvjetljavanju onog to je na neki nain odreen kao Drugi i drugaiji, pa ak i na empatikom ili solidarnom saobraavanju s njim, kao i na ukidanju ovakvih granica, te uope na sve znaajnijoj i sve osvjetenijoj kulturalnoj (auto)analizi i (auto)artikulaciji i sve novijem i drugaijem razumijevanju povijesti i povijesnosti, odnosno na sve prisutnijim i sve sloenije ili suptilnije postavljenim pitanjima nacionalne (auto)imaginacije te kolektivnog, personalnog i individualnog identiteta, i to kako na konkretno-lokalnoj, tako i na opoj i univerzalnoj razini, kad pojedinana ovjekova situacija i zaviajni topos sve ee sinegdoki zrcali ne samo stanje ire nacionalne zajednice i njezine u osnovi (auto)imaginirane povijesno-egzistencijalne pozicije ve sve vie i onu departikulariziranu ljudsku sudbinu, to je ipak samo jedan, strogo selektiran niz promjena u tradiciji oblikovanja austrougarske teme i predodbe o prolosti to je ona podrazumijeva u bonjakoj knjievnosti 20. st. te uope u unutranjoj povijesti ove literature koje, kao kreativna osnova ovog romana, prethode Ponornici S. Kulenovia, s jedne strane. I s druge strane, naime, Kulenovievo djelo i njegovo ostvarivanje ove teme zasniva se na, isto tako, itavom repertoaru sloenih, u bonjakoj knjievnosti 20. st. mahom inovativnih knjievnih postupaka koji mu tradicijski prethode, od kojih je takoer vrlo znaajan dio upadljivo esto ostvarivan i pri oblikovanju upravo austrougarske teme ili drugih njoj manje ili vie bliskih kulturalnomemorijskih sadraja knjievne reprezentacije prolosti u bonjakoj literaturi ovog vremena, jednako kao i mimo ovog sjeajnog kompleksa, ali opet u relativno srodnom knjievnoreprezentacijskom podruju. U tom smislu, Kulenoviev roman poiva i na vrlo brojnim, uglavnom avangardno-modernistikim

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 283

knjievnoizraajnim novinama, koje se najee kreu posebno poev od openitog psiholokog produbljivanja narativnih uvida i poetizacije narativnog teksta uope (koja se, pritom, vrlo esto i ostvarivala ili u vezi s izrazitijim udjelom upravo samog postupka psihologizacije knjievnog diskurza ili, pak, u vezi sa znaajnijim meusobnim povezivanjem i prepletanjem onih prvenstveno narativnih i onih primarno meditativnih ili deskriptivnih dionica teksta, kad i otre tradicionalne granice razliitih razina zbilje i zbivanja u njima sve vie poputaju pred estetskim doivljajem i umjetnikom vizijom stvarnosti, pa sam knjievni svijet sve vie postaje jedinstvena i nedjeljiva, integralna i do kraja osobena literarno ostvarena egzistencijalna predodba), preko iskoritavanja razliitih pojedinanih knjievnih strategija posredovanja strogo linog i krajnje individualnog iskustva svijeta oko pojedinca i svijeta unutar njega, u njegovoj svijesti (naroito u smislu uvoenja diskurza ispovijedanja, kritikog samopreispitivanja i svjedoenja, posebno estog u bonjakoj knjievnosti druge polovine 20. st.), pa do postupaka i strategija to se ostvaruju u neposrednoj vezanosti za umjetniku intenciju knjievnog fingiranja diskurza privatnog povijesnog dokumenta u osnovi manje ili vie, ali uvijek dominantno linog teksta iz prolosti i teksta o prolosti, poput sjeajnih diskurza izgubljenog, zaboravljenog ili na neki dugi nain dotad nepoznatog privatnog rukopisa (vrlo esto onog u najuem smislu autobiografskog karaktera), dnevnika, memoara ili hronike (najee one povijesne ili porodine), ali i rodoslova, nekrologija ili ak tariha te uope povijesnog zapisa i sl., iji e se elementi javljati upadljivo esto kao dominantni iskazni oblici u bonjakoj knjievnosti naroito nakon Drugog svjetskog rata i obnove esteticistikih knjievnih tendencija, i to kako zasebno, tako i u razliitim meusobnim kombinacijama i najrazliitijim anrovskim hibridima, internalizirajui i tako u ire okvire uvezujui i druge inovacije ove vrste, izmeu ostalog i naglaene postupke te strategije psihologizacije, poetizacije i uope individualizacije naina ostvarivanja knjievnog svijeta, samostalno ili, jo ee, u njihovoj meusobnoj vezi. U takvoj situaciji, Ponornica S. Kulenovia ne samo da predstavlja onaj tekst to je, po nekoj samosvojnoj, unutranjoj stvaralakoj logici, nastao gotovo tako kao da se autorovo djelo stalno dopjevavalo da bi se zavrilo romanom, ve je inei tako sasvim oitom unutranju povijest bonjake knjievnosti istinski u punom kapacitetu i tekst u kojem doslovno stiu se tokovi muslimanske literature (Rizvanbegovi 1990:154) u svoj njihovoj povijesnoj razlivenosti i raznolikosti, pri emu zahvaljujui upravo ovoj izrazitoj kontinualnosti i tradicijskoj otvorenosti, ali i naroitoj

284 Sanjin Kodri

rekreaciji tradicijskog naslijea, to je u Kulenovievu knjievnom djelu i inae posebno naglaeno autorov roman i njegovo oblikovanje austrougarske teme te uope reprezentacija prolosti to je ona podrazumijeva i dodatno ire okvire u kojima se ova tema do ovog trenutka ostvarivala, a posebno u odnosu na njezino poetno, devetnaestostoljetno preporodno doba, u sebi sintetizirajui, uz one manje ili vie karakteristine i odranije poznate, i one u bonjakoj knjievnoj i kulturalnoj prolosti tokom dugog vremena njezina povijesnog razvoja ubatinjene tradicijske tvorbe to dotad uglavnom nisu imale veeg udjela u oblikovanju austrougarske teme i slinih predmetno-problemskih reprezentacijsko-sjeajnih kompleksa ove knjievnosti, pa e se u Ponornici na naroit nain sabrati gotovo cjelina bonjakog knjievno-kulturalnog iskustva, ili barem njegov izrazito velik, najdominantniji i najreprezentativniji dio, i to kako onog pisanog, tako i onog usmenog, a kad tradicija kao jedan od mehanizama prekodiranja nastupa upravo kao sistem tekstova koji se uvaju u pamenju date kulture (Lotman 2004:108). Otud se u ovom romanu svako na svoj nain i u odreenoj mjeri reflektira i ivo usmenoknjievno naslijee sevdalinke, balade i romanse, prvenstveno njihova naglaena emocionalnost te, posebno esto, vrlo tanahno posredovana ljubavno-erotika senzualnost, ali i naslijee epske pjesme i usmene predaje te uope narodne prie i mudrosti, zasnovano na naroitom povijesnom iskustvu kako onog ivota na krajini, na razmeu meusobno sukobljenih svjetova, tako i onog ivota koji, i mimo epskog kulta junaka i gazije, trai naine svojeg razumijevanja svijeta i ovjeka u njemu, s jedne strane, ba kao to se, s druge strane, u ovom romanu zrcali i dugi povijesni niz bonjake pisane knjievnosti, u Kulenoviev roman unosei tako jo itavu jednu sloenu knjievno-kulturalnu prolost. Ovaj potonji, pritom, i sam je krajnje iroko tradicijski zasnovan, razuen i raznolik, te se protee poev od davnanje i sad na ovom mjestu sjeajno obnovljene bonjake intelektualno-mistike pjesnike tradicije na orijentalnim jezicima i arebike, mahom puko-pobone literature, preko devetnaestostoljetnih, ali autoru ne i stranih poetaka evropski opredijeljene, novije bonjake knjievnosti iz vremena Mulabdia i njegove generacije, pa do sve bliih i, konano, sasvim nedavnih bonjakih knjievnih pojava 20. st. u irokom luku od sinkretike lirske modernosti Muse azima atia i njegove naroite poetike liminalnosti s prijelaza dvaju stoljea, preko sve smjelijih i za kasniji razvoj bonjake knjievnosti presudno vanih meuratnih avangardnih eksperimenata i sloenog redefiniranja tradicijskih polazita Hamze Hume, Ahmeda Muradbegovia, Hasana Kikia i Zije Dizdarevia te uope njihova istraivanja kako naina

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 285

izraavanja novih knjievnih sadraja, tako i naina novog ostvarivanja onih starih, pa do savremenikog knjievnog narataja Mee Selimovia, Maka Dizdara, Dervia Suia i amila Sijaria te tad mlaih knjievnih autora, meu njima prije svih Nedada Ibriimovia, kad e u bonjakoj i uope bosanskohercegovakoj knjievnosti jo od vremena pripovjedake Bosne dominantna lokalno-regionalna i naglaeno mimetika iroka bosanska tema (usp. Lei 1991a, 1991b) profilirati se do kraja u njihov bosanski tekst, a zapravo u jedan suptilni, rafinirani i sasvim novi, mahom esteticistiko-artistiki, modernistiki doivljaj svijeta i ivota, openitiji i univerzalniji te, otud, i estetski uspjeliji nego ikad prije, no i dalje u pravilu prepoznatljivo bosanskohercegovaki. Pritom, ovaj sloeni tradicijski koloplet na kojem e se utemeljiti Kulenovieva Ponornica, a otud i oblikovanje austrougarske teme i povijesna reprezentacija u ovom romanu, nee, meutim, ostati ogranien na kreativno nasljedovanje kroz dijahronijsku razinu samo jednog, nacionalnog, unutar sebe zatvorenog knjievno-kulturalnog povijesnog niza, odnosno na stvaralako dopisivanje preko granica povijesnog vremena samo s ipak uskom nacionalnom knjievno-kulturalnom prolou, ve ma koliko dominantno takvo to bilo u ovom romanu, a zahvaljujui sutinskoj otvorenosti njegovih pojedinanih uih knjievnih i kulturalnih okvira prema i manje ili vie drugaijim tradicijama, naroito u domaem, bosanskohercegovakom, i izrazito bliskom junoslavenskom krugu, jednako kao i zahvaljujui u ovom romanu prisutnim procesima i redefiniranja tradicije Kulenoviev roman saimlje i produava takoer i onu tradiciju koja je, otvarajui se prema srpskoj i hrvatskoj knjievnosti, prevazilazila skuene obzore nacionalnog duhovnog izolacionizma, ne gubei pri tom nita od svoje kulturne i knjievne autohtonosti i autentinosti (Durakovi 1998a:348), pa e se autorovo bavljenje austrougarskom temom, sasvim razumljivo, zasnovati i na knjievnom te kulturalnom iskustvu ireg, bosanskohercegovakog konteksta, a potom i konteksta junoslavenske interliterarne zajednice, gdje e pria o prolosti ve tradicionalno biti obiljeena prije svega pojavom Ive Andria i uope novim, modernistikim iskustvom povijesne zbilje i ovjekova poloaja u njoj, ba kao to e, jo i ranije, u istom ovom kontekstu pria o novom vremenu biti na za Kulenovia vrlo vaan nain aktuelizirana kod, primjera radi, Ksavera andora alskog, Vjenceslava Novaka ili Ive Vojnovia i Borisava Stankovia te u djelima njima slinih autora junoslavenskog knjievno-kulturalnog prostora, s jedne strane, dok e, s druge strane, Kulenoviev roman isto tako sasvim zorno i jednako prirodno poivati i na iskustvima jo ire evropske romaneskne i uope knjievno-kulturalne

286 Sanjin Kodri

tradicije. U tom smislu, artikulirajui ih nuno u skladu s postojeim zakonitostima vlastite unutranje povijesti prvenstveno bonjake, a potom i bosanskohercegovake knjievnosti, Kulenovievo djelo utemeljuje se posebno na onim evropskim literarnim postignuima koja se tiu prije svega posredovanja sasvim linog egzistencijalnog i, jo ee, sjeajnog iskustva, s im u vezi Ponornica S. Kulenovia i njezin nain bavljenja austrougarskim tematskim kompleksom beskrajno mnogo duguje onom povijesnom toku evropske literature u kojem u prvi plan dolazi nova, najee proustovska koncepcija vremena i stvarnosti te naroita, mahom egzistencijalistiko-apsurdistika melanholija, zebnja i nemir pred onim to je svevremena ovjekova situacija i ljudska sudbina, jednako kao i onom usmjerenju unutar evropske knjievne prolosti koje e, i u velikim i u malim evropskim knjievnostima, vezati se upravo za temu nestanka tradicionalnih svjetova i njihovih autohtonih specifinosti i vrijednosti. Konano, ovakvo to, sve zajedno, onaj je, dakle, okvir u kojem e se austrougarska tema pojaviti u romanu Ponornica S. Kulenovia, i dalje vezana za tradiciju, ali i bitno otud preoblikovana kako u odnosu na njezine u poetku relativno skromne pojavne oblike iz vremena kad se neposredno nakon osmansko-austrougarske smjene u Bosni tokom posljednjih desetljea 19. st. ova tema poela konstituirati u bonjakoj knjievnosti, ali i njezin skori prvi pravi i nedvojbeni vrhunac onaj u Zelenom busenju E. Mulabdia, tako i u odnosu na njezine kasnije manje ili vie uestale realizacije i manifestacije tokom narednih uih povijesnorazvojnih faza novije bonjake knjievnosti, tokom kojih je ova tema iz teksta u tekst bila predmetnom ne, naravno, sasvim neizvodljivih povijesno vakuumiziranih ili konzerviranih doslovnih opetovanja ve, naprotiv, uz jasna i nimalo sluajna tradicijska kontinuiranja, i predmetom razliitih mijena i modifikacija, a to je, dakle, ne samo nee istisnuti iz predmetno-problemskog registra bonjake knjievnosti 20. st., ve e joj, tavie, uz stalne promjene i inovacije, na ovaj nain osigurati i onu vrlo stabilnu i prepoznatljivu poziciju u sistemu konektivnih struktura ove, kao i cjeline bosanskohercegovake literature cijelog ovog dugog povijesnog razdoblja i tako joj produiti ono naglaeno knjievnopovijesno trajanje, irei joj pritom sve vrijeme oblikotvorne mogunosti i u sadrajnom i u izraajnom smislu. Zahvaljujui ovom i jeste, uostalom, bilo mogue da se austrougarska tema u Kulenovievoj Ponornici sa svojim karakteristinim predoavanjem povijesne zbilje, ali i sa svojim naroitim kulturalnomemorijskim potencijalima javi i mimo one uobiajene prakse u kojoj je knjievni rad manje ili vie kreativan ili samosvjestan odgovor na

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 287

izvanknjievnu stvarnost, kako je to bio sluaj upravo u poecima povijesti ove teme u bonjakoj knjievnosti, a zapravo da se pojavi kao, dakle, neka vrsta nagonskog razvojnog refleksa u okvirima naroite knjievne evolucije u unutranjoj povijesti ove literature, pri emu, meutim, roman S. Kulenovia ba kao i Mulabdiev roman u svojem trenutku razlikuje se i od drugih djela bonjake knjievnosti u postpreporodnom vremenu, pa ak i od djela po drugim osnovama inae do kraja bliske mu i, u irem smislu, isto tako i njegove vlastite knjievne matice tokom druge polovine 20. st., izmeu ostalog i zato to je Kulenovieva Ponornica upravo cjelovito iskoristila tradicijski potencijal to ga je austrougarska tema desetljeima kontinuirano batinila u konektivnim strukturama bonjake knjievne tradicije i njezine kulture, jednako kao i itavo obilje drugih inovacija, ukljuujui i raznolikost novina iz drugih knjievno-kulturalnih tradicija to su i same u meuvremenu upisane u specifinu unutranju povijest ove literature. Otud se u Ponornici S. Kulenovia austrougarski tematski kompleks nee javiti niti fragmentarno niti kao samo jedna od predmetnoproblemskih okosnica pojedinanog knjievnog svijeta, kako je to, naroito nakon Drugog svjetskog rata, esto sluaj kod veine kanonskih autora novije bonjake knjievnosti i brojnih njihovih knjievnih saputnika, ve e, naprotiv, iako bitno preoblikovana, austrougarska tema ovdje biti upravo sama kljuna osnova knjievnog sjeanja i literarnog komuniciranja povlatenog kulturalnog smisla, to uprkos brojnim razlikama na drugim razinama djelo S. Kulenovia i ini istinskim savremenom pandanom Zelenom busenju E. Mulabdia, jednako kao i tekstom zahvaljujui kojem vrlo jasno oitavaju se neki od najvanijih aspekata unutranje povijesti bonjake knjievnosti od kraja 19. pa tokom cjeline narednog, 20. st.

III.
Pretpostavke za ono oblikovanje austrougarske teme koje e Ponornicu S. Kulenovia dovesti u vezu sa Zelenim busenjem E. Mulabdia, ali i staviti je nasuprot ovom romanu i njegovu pristupu ovoj temi slinim drugim ostvarenjima austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnosti i tako, u konanici, uiniti sasvim vidljivim brojne kljune znaajke bonjake unutranje knjievne povijesti nisu u osnovi nita drugo nego neki od temeljnih elemenata konektivnih struktura njezine kulturalne gramatike od Mulabdieva do Kulenovieva vremena, dio kojih jeste u sistem ovog imanentnopovijesnog toka u meuvremenu cjelovito upisana i sama austrougarska tema, ba kao i, uostalom, cjelina memorijske figure

288 Sanjin Kodri

novih vremena i povijesnih raskra koja se na njoj utemeljuje. Pritom, uz samo kreativno naslanjanje na ono to je u meuvremenu, do autorova trenutka ostvarena unutranja povijest bonjake knjievnosti i austrougarski tematski kompleks u njoj kao jedan od bitnih, upravo sistemskih elementa njezinih konektivnih struktura, ono to e oblikovanje austrougarske teme u Ponornici S. Kulenovia i vezati za Zeleno busenje E. Mulabdia i za njemu s obzirom na odnos prema ovoj temi slina druga djela bonjake knjievne tradicije, ali i staviti nasuprot ovog romana i njemu u istom smislu bliskih drugih radova ove literature jeste, izmeu ostalog, i promjena memorijskih formata, a koji e i sami, ba kao i njihova konkretna realizacija u Kulenovievu romanu, proizai iz onog to je situacija bonjake unutranje knjievne povijesti autorova vremena, iz njezinih kontinuiteta, ali i diskontinuiteta i uope sloenih modifikacija uvjetovanih kako dijahronijskim, tako i sinkronijskim odnosima u ovom imanentnom knjievnopovijesnom toku, pokazujui tako na jo jedan nain onu sloenost postojanja jednog djela u onom to je sistem unutranje povijesti jedne literature, utoliko prije to je, dakle, rije o onim dominantnim memorijskim perspektivama to su elementi od izuzetnog znaaja po karakter ostvarivanja svake memorijske figure kao takve, pa tako i austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnoj tradiciji i njezinoj kulturi. Jer, ba onako kako su u poecima austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti memorijski formati u njezinu oblikovanju bili u vezi s odnosom koji knjievnost uspostavlja prvenstveno s izvanknjievnom stvarnou, tako su oni sad bitno odreeni onim to je unutarknjievna situacija, pri emu tragom promjena u ostvarivanju austrougarskog tematskog kompleksa kao u ovom trenutku prvenstveno sistemskog elementa ukupne unutranje povijesti bonjake knjievnosti, a pogotovo njezina u Kulenovievu vremenu savremenog knjievnog stanja, sad dolazi do naputanja primarno kolektivnog i ideolokog memorijskog formata kao u poecima austrougarske teme dominantne memorijske perspektive, a koja je sasvim razumljivo s obzirom na knjievnopovijesni trenutak o kojem je ovdje rije najveim dijelom bila jo uvijek prisutna i u Mulabdievu Zelenom busenju, mada se zahvaljujui njegovim nemalim inovacijama, ukljuujui i uvoenje elemenata polifonijskog diskurza u roman, i ovdje ve vidno poela mijenjati, i to u pravcu onog to e se pojaviti upravo u Kulenovievoj Ponornici. Pritom, namjesto ovih, tradicionalnih memorijskih filtera, u Kulenovievu romanu sad se pojavljuju prije svega onaj individualni, a potom i kulturalni, pa e razvoj austrougarske teme u bonjakoj knjievnosti od Zelenog busenja E. Mulabdia do Ponornice S.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 289

Kulenovia ostvariti, uz ostalo, i onu promjenu koju je ve postojea knjievnohistorijska praksa sasvim tano i krajnje precizno opisala i kao prijelaz u kojem historijska freska kolektivne svijesti preobraava se nuno u egzistencijalnu dramu pojedinane svijesti (Durakovi 1998a:354), ime se, naime, vrlo jasno upuuje i na kljunu transformaciju u mnemopolitikoj strategiji u oblikovanju austrougarske teme i uope predodbe o prolosti u okvirima unutranje povijesti bonjake knjievnosti od Mulabdieva do Kulenovieva djela. Sad Kulenoviev roman ne prikazuje kao Mulabdiev te itav niz drugih knjievnih radova koji se prije njega bave austrougarskom temom samo ili prvenstveno strahoviti povijesni rasap jednog specifinog svijeta pred nezaustavljivim naletom novog i drugaijeg, ve mijenjajui onaj nekadanji uglavnom, a posebno u poreenju s Kulenovievom Ponornicom, odve iroki i sveobuhvatni, panoramski, i dominantno kolektivno-ideoloki pogled perspektivom krajnje privatnog, ali i kulturalno osvijetenog sjeanja, odnosno, u konanici, upravo individualnog te kulturalnog memorijskog formata cjelovito stupa i u naroito prisno i uope emotivno naglaeno razumijevanje i kolektivnih, ali i sasvim individualnih sudbina unutar jednog dramatinog vremena, jednako kao i u osobeno otkrivalako ili, preciznije, arheoloko ispitivanje te prezentiranje kljunih sadrina jedne kulture, ije se sloene unutranje spone sad do kraja otvaraju pogledu izvana upravo i zato to su u datoj, za austrougarsku temu u bonjakoj knjievnosti i inae karakteristinoj situaciji vrsti okviri jednog starog i dotrajalog, a nekad zaokruenog i potpunog naina ivota i razumijevanja svijeta poeli pucati. A kao takav, roman Ponornica S. Kulenovia, koji ba kao i Mulabdievo Zeleno busenje na svoj nain i u onoj mjeri koja je bila mogua u njegovu vremenu u sebe ukljuuje i privatnu, linu i porodinu dramu i dramu cjeline zajednice, ne samo da je u cijelosti dekolektivizirao i dezideologizirao ono to su naini knjievnog posredovanja kulturalnog pamenja zasigurno jedne od najveih raskrsnica bonjakog nacionalnog, ali i ukupnog nadnacionalnog bosanskohercegovakog kolektiva, i ne samo da je do samog razvojnog klimaksa doveo dotadanju sveukupnu povijest individualiziranja memorijskih praksi u knjievnom oblikovanju austrougarske teme u bonjakoj knjievnoj tradiciji, ve ju je, isto tako, i bitno, takoer do samog kraja kulturalizirao, pritom upravo zahvaljujui cjelovitom sistemskom pozicioniranu austrougarske teme u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti i, s ovim u vezi, uvoenju individualnog te kulturalnog memorijskog formata u oblikovanje ove teme dovrivi proces koji je ma koliko diskretno, tek u naznakama, ali ipak stvarno zapoeo autor prvog bonjakog

290 Sanjin Kodri

romana te dovevi tako ovu temu do onog njezina povijesnorazvojnog trenutka kad ona ne zasniva se vie primarno ili iskljuivo na pojednostavljenom praenju samo onog to je za zajednicu dokidajua nunost povijesnog procesa u kojem kako kae narodna pjesma (a referira je i Kulenovievo djelo) zeman zida po kotarim kule // zeman zida, zeman raziuje, ve, isto tako, i na, s ovim u vezi, ispitivanju kulturalnih pojava, a kad e Kulenoviev roman rezultirati i onim to je svijest o trajnosti kulturnih fenomena, nepodlonih korozivnom djelovanju vremena (Durakovi 1998a:351). Zahvaljujui ovom, konano, austrougarska tema upravo kod Kulenovia kao nikad prije i oslobaa se kreativne sputanosti bilo koje vrste, dok se cjelina knjievnosti koja je opsesivno ponavlja otvara bitno drugaijem razumijevanju i oblikovanju kako vlastitog i aktuelnog i povijesnog identiteta i uope cjeline svoje knjievno-kulturalne tradicije, tako i uope kolektivnih, personalnih i individualnih identiteta unutar zajednice kojoj zajedniki pripadaju, pri emu, zajedno s izrazitim kulturalnim interesom, upravo individualitet kao takav dolazi na prvo mjesto, pa e u tom smislu, kao i kulturalna, individualna perspektiva, kao, dakle, opa karakteristika postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti, odrediti i brojne temeljne naine reprezentacije prolosti u ovom romanu, koji su, naravno, do kraja drugaiji u poreenju s onima kod Mulabdia, jednako kao to je, uostalom, sasvim drugaija i cjelina Kulenovieve mnemo politike strategije u oblikovanju austrougarske teme na ovom mjestu, kao i uope ukupnost memorijskih kapaciteta njegova djela, a to je vidljivo gotovo u svim njegovim aspektima, sve to valja jo jednom naglasiti na temelju upravo sistemske pozicije austrougarskog tematskog kompleksa u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti i njezinoj kulturalnoj gramatici vremena kad nastaje Kulenovievo djelo. Ovakvo to Ponornica S. Kulenovia u znaajnoj mjeri otkriva ve na samom poetku u za ostatak romana presudnim uvodnim elementima naznaavanja naina konstituiranja svojeg dijegetikog univerzuma, odnosno ispripovijedanog ili pripovjednog svijeta koji podrazumijeva, a koji je kako se ve na samom poetku jasno pokazuje u ovom sluaju dvorazinski, pa se upravo tragom promjena koje su se u meuvremenu desile u irim procesima unutranje povijesti bonjake knjievnosti i njezine kulturalne gramatike, a posebno u vezi sa sistemskim pozicioniranjem austrougarske teme u ovom imanentnom knjievnopovijesnom toku i sad ve u njegovu savremenom stanju od prvih njegovih reenica u kompoziciji Kulenovieva romana ostvaruju u osnovi dvije ue prie koje,

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 291

svaka na svoj nain, inovativno realiziraju austrougarski tematski kompleks kao takav okvirna i uokvirena pripovijest, meusobno povezane po naelu hijerarhiziranosti, s jedne strane, ali i po naelu dijalektike, meusobne uvjetovanosti i isprepletenosti, s druge strane, a prije svega po, iako bitno razliitoj, u obama sluajevima prisutnoj upravo izrazito individualnoj, a potom i kulturalnoj perspektivi iz koje se unutar romana i stvara i sagledava njegova knjievnoumjetnika zbilja. Takvo to kompozicijskostrukturni je princip koji, dakle, i sam po sebi, a naroito s obzirom na reperkusije koje iz njega proizlaze i onda kad je rije o mnemopolitikoj strategiji u oblikovanju austrougarske teme te reprezentaciji prolosti u ovom romanu, ba kao i uope o njegovim memorijskim kapacitetima, ve na samom poetku Kulenovieva romana, a jo vie kasnije, zasniva izrazito znaajan faktor razlike u odnosu na situaciju s ovim u vezi u Zelenom busenju E. Mulabdia i njemu slinim ostvarenjima, ali openito i u odnosu na dobar dio tradicije koja u ovom, uem smislu u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti prethodi Kulenovievu djelu i njegovu drugaijem ostvarivanju austrougarskog tematskog kompleksa. Jer, dok se Mulabdiev roman ostvario kao ipak uglavnom panoramski iroka i pogotovo u poreenju s Kulenovievim romanom jo uvijek u jednom svojem sasvim vidljivom segmentu ideoloki angairana pria koja je, budui i dijelom svojeg vremena, sveobuhvatnost i totalnost vlastitog sagledavanja povijesno-egzistencijalne situacije to je podrazumijeva austrougarska tema u osnovi mogla tek ublaavati i unekoliko relativizirati na nain kompozicijski paralelnog metonimijsko-sinegdokog povezivanja irih povijesnih zbivanja s indikativnim primjerima iz pojedinanih ljudskih ivota i sudbina, i dok se kao takav ovaj roman tipino za kolektivni i ideoloki memorijski format te uope za kanonski kulturalnomemorijski makromodel iskazao u pripovijedanju poziciono uglavnom neodreenog, sveprisutnog i ispripovijedanom svijetu ipak jo uvijek dobrim dijelom nadreenog sveznajueg pripovjedaa, odnosno ekstraheterodijegetikog naratora s apsolutnom fokalizacijom, a zapravo u pripovijedanju one, dakle, pripovjedake instance koja je, uprkos protopolifonijskom karakteru Mulabdieva djela, jo uvijek do kraja (samo)ovlatena govoriti objektivnu i neprijepornu istinu o kolektivu i njegovu povijesnom poloaju, te dok je, isto tako, manje ili vie slina situacija karakteristina i za druge razliite postpreporodne pristupe austrougarskom tematskom kompleksu, dotle se Kulenovieva Ponornica, kao djelo postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, ostvaruje tragom u meuvremenu u unutranju povijest bonjake knjievnosti internaliziranog, izmeu ostalog, i upravo onog

292 Sanjin Kodri

naglaenog inovativnog narativno-konstrukcijskog makroprincipa koji u jedinstvenu narativnu situaciju sinergijski okuplja najrazliitije naine korjenitog individualiziranja, a kasnije, na ovoj osnovi, i kulturaliziranja svijeta knjievnog teksta i njegovih reprezentacijskih mogunosti, a otud i naine izrazito individualistikog knjievno-kulturalnog pamenja prolosti, pa ovaj roman u osnovi ne kazuje prvenstveno tek priu o kolektivu, ve do kraja i priu o pojedincu, ali i priu pojedinca o onom to u bonjakoj knjievnosti i kulturi i inae podrazumijeva prikaz austrougarske okupacije, u nizu slika o raslojavanju ivota muslimanske narodne i drutvene sredine. Upravo u tom smislu, a zahvaljujui, naravno, sistemskom poloaju austrougarskog tematskog kompleksa u onom to je kulturalna gramatika bonjake knjievnosti autorova vremena i onim promjenama koje su se na ovoj osnovi desile u vezi s ovim tematskim interesom, u Kulenovievu romanu i njegovu oblikovanju austrougarske teme i susreu se i naelno psiholoko produbljivanje narativnih uvida, i diskurzi ispovijedanja, kriti kog samopreispitivanja i svjedoenja kao ui, specifiniji postupci te strategije kojima se ostvaruje ili produbljuje i dodatno uvruje individualna perspektiva, ali, konano, i diskurz privatnog povijesnog dokumenta, posebno diskurz u tajnosti linog ivota ispisanog rukopisa autobiografskog karaktera, kao i diskurz prije svega autobiografskim okvirom umnogome modificiranog memoara te, naroito, porodine i povijesne hronike, a na vioj, figurativnoj razini ak i neke vrste bitno preoblikovanog nekrologija onog koji se ne odnosi vie na za ovaj anr karakteristino biljeenje pojedinanih ljudskih odlazaka preko granica ovozemaljskog ivota, ve sad na zapamivanje agonalne drame pojedinca unutar postepenog nestanka i konane smrti jednog cijelog svijeta, jednako kao i diskurzi u manjoj ili veoj mjeri, na ovaj ili onaj nain hibridiziranih drugih anrova individualiziranog povijesnog sjeanja, u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti nastalih manje ili vie vidljivim transformiranjem prvobitnih anrovskih povijesno-sjeajnih tvorbi. Sve to, pritom, ve na samom poetku, a pogotovo u ostatku romana, rezultirat e naroitim poloajem njegove sredinje knjievne svijesti, koja se sad unutar romanesknog svijeta ostvaruje ne, dakle, vie u naraciji sveznajueg pripovjedaa ve u osnovi autobiografskim pripovijedanjem, a to e rei u onom upravo individualnom, ali i kulturalnom te uvijek i nuno tipino sjeajnom anru gdje svako individualno seanje javlja se u nekom socijalnom, kulturnom, religijskom kontekstu i kao postojea forma, pri emu ono je ujedno i seanje tog konteksta i te forme, ali, meutim, i veza tog konteksta, njegovog znaenja (znaenja dogaaja koji je obeleio, uobliio

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 293

taj kontekst) sa znaenjem koje se dovlai, (re)konstruie iz prolosti i koje je formalni predmet govora, a sve to s ciljem u kojem je autobiografija i oblik nepriznavanja, poricanja smrti proteza smrti, pokuaj da se vlastita smrt utrapi (besmrtnoj) instanci (Kordi 2000:66, 112113). Ovakvo to, ustanovljavajui pritom vrlo sloen semiotiki sistem, toliko e relativizirati i transformirati status onog karakteristinog dijegetikog univerzuma to je nekad ostvarivan kod Mulabdia i drugih autora s manje ili vie slinim pristupom austrougarskoj temi, a otud i u nekadanjoj kulturalnoj gramatici bonjake knjievnosti ustaljeni diskurz knjievne reprezentacije prolosti u vezi s ovim predmetno-problemskim zanimanjem, da Kulenoviev roman i njegovo oblikovanje austrougarske teme, s jedne strane, do kraja ulaze u naroite u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti do autorova trenutka ve uveliko konstituirane okvire modernistikog psiholokog i uope novohistorijskog romana (usp. Kazaz 2004:127 154, 215229), ali, s druge strane, i sve vie prelaze u granice lirsko-poetskog, odnosno u diskurz koji, uz ostalo, obiljeava upravo i radikalna individualiziranost, to, u pravilu, protee se na sve elemente strukture teksta, pa tako i na njegovu sveukupnu unutranju organizaciju te procese proizvodnje njegovih znaenja (usp. ulavkova 2001), a to je sluaj i u Ponornici S. Kulenovia, gdje se, dakle, oblikovanje austrougarske teme deava i u anrovskim okvirima u savremenoj bonjakoj knjievnosti takoer izrazito dominantnog poetskog romana i njegova emotivno naglaenog i empatikog doivljavanja svijeta i ivota (usp. Hadizuki 2008, 2011). Pritom, nijedno od ovih temeljnih anrovskih odreenja Kulenovieva djela nije, naravno, tek formalno relevantno, ve se najneposrednije tie i autorove mnemopolitike strategije te openito reprezentacije prolosti u vezi s austrougarskim tematskim kompleksom u ovom romanu, a otud i poloaja koji Kulenovievo djelo zauzima kako u odnosu na Mulabdievo Zeleno busenje, tako i uope unutar unutranje povijesti bonjake knjievnosti i, posebno, njezine tradicije oblikovanja austrougarske teme, unutar koje, do kraja postavljajui razliku u odnosu na svoju prethodnicu, Kulenovieva Ponornica u punom kapacitetu javlja se sasvim logino i kao njezin prvi do kraja ostvareni, istinski kulturalni roman te jo vie roman kulturalnog pamenja, pa ak i mimo ovog konteksta, i jo ire unutar cjeline bonjake te uope bosanskohercegovake knjievnosti kao takve. U takvoj situaciji, roman Ponornica S. Kulenovia ne pretendira biti ni karakteristini prosvjetiteljsko-propedeutiki knjievno-kulturalni medij pamenja narodne prolosti i, na toj osnovi, prvenstveno sredstvo sudbinski presudnog novog trasiranja i (pre)oblikovanja kolektivnog

294 Sanjin Kodri

identiteta vlastite nacionalne zajednice traumatino obezglavljene i dramatino dezorijentirane povijesnim lomom i raskolom to je u svojem nuno ruilakom i krajnje destabili zira juem, ivotno pogubnom pohodu nastupio onog trenutka kad se carstva mijenjaju niti, pak, nastoji biti puka literarno zorna i oigledna, a zapravo mimetiki vjerna slika ovih zbivanja u nedavnoj turbulentnoj povijesti zajednice zateene u uvijek manje ili vie trusnom bosanskohercegovakom krajitu, ak ni u smislu pojedinano fokusiranog egzemplarnog praenja iz kolektiva izdvojenih individualnih ivotnih pria (kako je to u obama ovim izvedbenim oblicima sluaj, izmeu ostalog, i u Zelenom busenju E. Mulabdia, a slino i kod drugih autora s kraja 19. i samog poetka 20. st.), ve e sasvim suprotno ovaj roman u svojem tradicijskom nastavljanju austrougarske teme u mnogim svojim aspektima biti znatno blii raznolikim postpreporodnim, a prvenstveno onim novijim knjievnim iskustvima u ovom predmetnoproblemskom podruju te iskustvima drugih kasnijih, ovom manje ili vie slinih knjievnih povijesnoreprezentacijskih interesa u bonjakoj knjievnosti 20. st, ali i izvan nje, koje e ni ovdje, meutim, doslovno ne opetujui u tradiciji ve postojea rjeenja Kulenovieva Ponornica iskoristiti na nain njihova daljnjeg razvijanja i nuno dodatnog mijenjanja, pri emu e se ovo djelo sasvim prirodno gotovo iskljuivo vezati za pounutarnjenu perspektivu sagledavanja austrougarskog tematskog kompleksa. Upravo odavde, konano, proizlazi i dvorazinska, ciklina kompozicija Ponornice do kraja smisleno i sasvim razumljivo i s obzirom na naroito autobiografsko odvijanje naracije na ovom mjestu, ali i s obzirom na poziciju ovog romana kako u povijesti oblikovanja austrougarske teme, tako i uope u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti sa svim njezinim kontinuitetima i modifikacijama te naroitom sistemskom pravilnou, utoliko prije to e upravo uvoenje okvirne i uokvirene pripovijesti u roman to se bavi austrougarskim tematskim kompleksom Kulenovievu djelu omoguiti i onaj u naroitoj knjievnoj evoluciji bonjake knjievne prakse tokom 20. st. nuno potrebni uinak drugaijosti i inovativnosti, ali isto tako i vrlo konkretnu i do kraja knjievno motiviranu osnovu za oblikovanje austrougarske teme iznutra, a zapravo u poreenju s njezinom dotadanjom tradicijom unutar jednog sasvim drugaijeg, do kraja na savremenim knjievnim stremljenjima i postignuima zasnovanog koncepta, koji je, onda kad je rije o realizaciji ove teme u bonjakoj knjievnosti prije Kulenovia, cjelovito oprobao tek N. Ibriimovi u romanu Karabeg (1971), mada na bitno drugaiji i literarno ipak manje uspio nain.

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 295

Zato se, dakle, Ponornica S. Kulenovia ne ostvaruje niti se uope moe ostvariti kao knjievni izvjetaj o prolosti upotpunjen snimkom sadanjosti i smjernicama za budu nost, odnosno kao knjievno proizvedeni egzemplarni model ivota, kako je to bio, naime, sluaj i u Zelenom busenju E. Mulabdia i drugim ovom slinim knjievnim ostvarenjima u vezi s austrougarskim tematskim kompleksom koja prethode Kulenovievu romanu, ve se ovo djelo, kao tekst jednog drugog vremena i nove razvojne faze kako u povijesti oblikovanja austrougarske teme, tako i uope u unutranjoj povijesti bonjake knjievnosti, pojavljuje, uz kulturaliziranu, i u daleko individualno konkretnijoj i uope izmijenjenoj perspektivi onoj koja je ovaj put ne vie preteno dogaajnog interesa, ve prvenstveno sjeajna, doivljajna i meditativna. To je sad, u jednoj od najizrazitijih svojih dimenzija, tipino intimistiko-intelektualistiki modernistiki roman potrage za izgubljenim, a nekad vrstim i kolektivnim i individualnim identitetom pojedinca te, s ovim u vezi, naknadnog, etiri desetljea zakanjelog sjeanja njezina glavnog lika tad, u starosti, priznatog i slavnog arheologa Muhamedbega, koji, gledajui list iz kolske pisanke, poutio poslije etrdeset godina to lei sada na mom radnom stolu pokraj moje suhe, ute ruke, pune ve starakih pjega i kvrga zelenih vena i nagnut nad ris iste hartije u koju treba da se presele vrtlozi dogaaja u meni i oko mene, ivi skamenjeni u pamenju i napregnuti kao ir koji hoe da se izlije, ispisuje svoju ispovijest u zapisima to postali su mi vaniji od nekih novih arheolokih otkria i dilema oko njih, u kojima se oekuje moje miljenje (Kulenovi 1983a [1977]:7, 197), pri emu je, uz ostalo, i sam on ba, i nimalo sluajno, kao i zlosretni ejh Ahmed Nurudin iz Selimovieva Dervia i smrti (1966) te, jednako tako, kao i itav dugi niz drugih manje ili vie slinih nespokojnih likova-samoispovjednika to dominiraju bonjakom knjievnou naroito nakon Drugog svjetskog rata pred vlastitom otealom i bolnom, nemirnom savjeu istovremeno i tueni suenik, i onaj koji tui, i onaj koji sudi sve sam ja na tom suenju, i sudija i svjedok i tueni (Selimovi 1991 [1966]:63), ime se Ponornica S. Kulenovia, bavei se tradicionalnom priom, na sasvim oit nain, svjesno i intencionalno uvezuje i u ono to je savremeno stanje u kulturalnoj gramatici bonjake knjievnosti, a koje, tako, njezino bavljenje austrougarskim tematskim kompleksom oblikuje upravo onoliko koliko ga oblikuje i ukupna tradicija ovog predmetno-problemskog usmjerenja u bonjakoj knjievnoj i kulturalnoj prolosti. Takvo to, s jedne strane, ve, dakle, na razini okvirne pripovijesti Kulenovieva romana sasvim jasno govori o promjeni u oblikovanju austrougarske teme koja

296 Sanjin Kodri

se, zahvaljujui u meuvremenu prisutnim njezinim istovremenim i nimalo jednostavnim i kontinuiranjima i modificiranjima, a posebno tragom usvajanja novih knjievnih iskustava, desila u autorovu djelu, a otud i uope u tradiciji ovog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnosti i njezinoj unutranjoj povijesti od Mulabdieva vremena pa nadalje, ukazujui na ovaj nain, naime, i na naroitu odreenost austrougarskog tematskog kompleksa i u Kulenovievu djelu i u uope bonjakoj knjievnoj praksi 20. st. i onim to je tradicija ovog predmetno-problemskog usmjerenja u bonjakoj knjievnoj prolosti, ali i onim to je njezina savremena situacija, mada, s druge strane, a kako je ve nagovijeteno, i ovdje i u poreenju Kulenovieve Ponornice i s, takoer, u ovom trenutku aktuelnim bonjakim knjievnim stanjem uz brojne jasne i nedvojbene slinosti, javljaju se, isto tako, i razlike, izmeu ostalog vane ne samo za autorov roman kao takav ve i za upravo ono to je potvrda sloenosti naroitog unutranjeg povijesnog razvoja ove literature i tokom novijeg vremena, jednako i za ono to predstavlja i sama sloena tradicija oblikovanja kako austrougarske teme, tako i njoj slinih drugih knjievnih reprezentacija prolosti i u ovom, uem knjievnopovijesnom toku, a to jo izrazitije upuuje i na istinski figurativni kulturalnomemorijski status austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj knjiev nosti uope, kao i na, jednako tako, postojanje stvarnih specifinosti povijesnorazvojnih obrazaca i procesa unutar ove literature, a koji i predstavljaju ono to je njezina unutranja povijest. U tom smislu, preciznije govorei, a poreenja radi, dok Nurudin, taj, naime, nesumnjivo do kraja paradigmatski lik karakteristine situacije kritikog samoispitivanja u cjelini savremene bonjake te bosanskohercegovake knjievnosti uope, odnosno lik koji je kao takav do kraja obiljeio diskurz samoispovijedanja, kritikog samopropitivanja i svjedoenja u knjievnoj tradiciji koja prethodi Kulenovievoj Ponornici i njezinu oblikovanju austrougarske teme, nastupa, izmeu ostalog, s pozicije da prvenstveno u okvirima intimistikodnevnikog anra, a slino sluaju brojnih drugih likova ove literature naroito tokom druge polovine 20. st. do kraja okrenut sebi i svojoj linoj, unutranjoj muci te, otud, gotovo potpuno nezainteresiran za svoj konkretni povijesno-egzistencijalni kontekst i njegovu kulturalnu sadrinu, kazuje svoju priu nizato, bez ikakve koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jaa od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da e se nai neko rjeenje kad bude raun sveden, ako bude, uzdajui se pritom da tako u moi da vidim sebe kakav postajem, to udo koje ne poznajem (Selimovi 1991 [1966]:63), dotle, pak, ostarjeli Muhamedbeg,

Austrougarska tema i oblikovanje historijske traume... 297

koji, u strahu pred ovom bjelinom hartije i ovom mutninom svega to bi svakog asa moglo otii sa mnom (Kulenovi 1983a [1977]:197), takoer uri kazati svoju priu, jeste, pored brojnih slinosti, u sasvim suprotnoj situaciji, a to je upravo ono to e, uz ostalo, i samo presudno odrediti i onu naroitu poziciju Kulenovieva romana kako u povijesti austrougarskog tematskog kompleksa u bonjakoj knjievnosti, tako i uope u unutranjoj povijesti ove literature, jednako kao i osobitosti njezinih i novijih razvojnih pojava i procesa. Jer, glavni lik Ponornice S. Kulenovia svjestan da je, za razliku od Nurudina, ba kao i cijeli svijet iz kojeg potjee, ve doao do samog kraja svojeg ivotnog puta i da tome nema niti moe biti alternative u situaciji je naknadnog bespotednog etikog samosagledavanja i samo