Sie sind auf Seite 1von 22

GESTA REGUM SCLAVORUM NOVA ISTORIOGRAFSKA MISTIFIKACIJA

Aleksandar Radoman
The paper gives a critical review of the new edition of the Kingdom of the Slavs, a medieval chronicle better known as the Chronicle of the Priest of Doclea, accompanied by an extensive commentary by Tibor ivkovi. Analysing a couple of selected examples, the author of the paper points to ivkovis arbitrary interpretation of the Chronicle with regard to its genre classification and the issue of its authorship and dating.

Da nauno interesovanje za najstariji crnogorski sauvani istoriografski spis, hroniku Kraljevstvo Slovena, poznatiju kao Ljetopis Popa Dukljanina, posljednjih godina raste, pokazuju nova izdanja i nauni skupovi posveeni tome dragocjenom spisu. Tako je u izdanju Istorijskoga instituta iz Beograda i Manastira Ostrog 2009. godine objavljeno dvotomno izdanje hronike pod naslovom Gesta regum Sclavorum.1 Prvi tom ini kritiko izdanje i prijevod spisa na osnovu dva poznata rukopisa, Vatikanskoga i Beogradskoga, koje je znalaki priredila Dragana Kuner, dok je

www. maticacrnogorska.me

Manastir Ostrog, Beograd, 2009.

regum Sclavorum, tom II, Komentar, Tibor ivkovi, Istorijski institut &
MATICA, proljee 2013.

Dragana Kuner, Istorijski institut & Manastir Ostrog, Beograd, 2009; Gesta

1 Gesta regum Sclavorum, kritiko izdanje i prevod, priredila i prevela

103

u drugome tomu komentar uglednoga srpskog medievaliste Tibora ivkovia. U izdanju Muzeja hrvatskih arheolokih spomenika iz Splita 2011. godine objavljena je knjiga pasioniranog istraivaa junoslovenskoga srednjovjekovlja Ivana Muia Hrvatska kronika u Ljetopisu Popa Dukljanina.2 Ta monografija opremljena je i vrijednom bibliografijom izdanja hronike i selektivnom bibliografijom radova o Ljetopisu, koje je priredila Nada Vrsalovi. Grko izdanje Ljetopisa, koje je priredila i propratnom kritikom literaturom opremila Angeliki Papageorgiu, objavljeno je u Atini 2012. godine.3 Konano, u organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu marta 2011. godine odran je meunarodni nauni skup Ljetopis Popa Dukljanina pred izazovima novije istoriografije. Znaajna medievalistika imena i intrigantni prijavljeni referati navjeuju da e planirani zbornik radova donijeti nova itanja i tumaenja hronike. udi, meutim, da meu uglednim uesnicima toga skupa nije bilo ni jednog jedinog imena iz Crne Gore. U ovome prilogu daemo kratak osvrt na komentar hronike koji je u sklopu II toma izdanja Gesta regum Sclavorum objavio Tibor ivkovi. Ljetopisom Popa Dukljanina, kako je to svojevremeno primijetio jedan od njegovih najpredanijih istraivaa, Ferdo ii, bavili su se mnogi zvani i nezvani pisci.4 Kako su do nas doprli tek pozniji prijepisi spisa i kako sam tekst izaziva brojne nedoumice u pogledu njegova anra, autorstva, istorijske zasnovanosti, kompozicije, izvora, vremena nastanka i sl. do danas su u nauci ostala mnoga neraiena pitanja. Zavidna bibliografija o
hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2011. 3 , , 2 Ivan Mui, Hrvatska kronika u Ljetopisu Popa Dukljanina, Muzeja

Aleksandar Radoman

ja, Beograd Zagreb, 1928, str. 30. 104


MATICA, proljee 2013.

, , 2012. 4 Letopis Popa Dukljanina, uredio Ferdo ii, Srpska kraljevska akademi-

www. maticacrnogorska.me

Ljetopisu nije i pouzdan dokaz njegove prouenosti, zapravo je samo svjedoanstvo koliko taj spis ve due od vijek i po intrigira junoslovensku, pa i evropsku nauku. Nerijetko se, meutim, Ljetopisu pristupalo iz ideolokoga rakursa, s ciljem da se u njemu prepoznaju i opravdaju neki savremeni istorijski dogaaji i nacionalne konstelacije. Takvi su pokuaji redovno zavravali hermeneutikim stranputicama ija je aktuelnost dnevna, a istoriografska neutemeljenost razvidna. Kao najstarije sauvano djelo crnogorske istoriografije i jedini autentini narativni izvor za istoriju ranoga srednjeg vijeka, Ljetopis je uglavnom s ideolokih aspekata i bio kritiki preispitivan, njegova istoriografska vrijednost nijekana, a podaci koje donosi oglaavani fantazijom njegova autora. U uslovima oskudice prvorazrednih narativnih i dokumentarnih izvora za period kojim se Ljetopis bavi mnoge od tih ideolokih ocjena ustalile su se u istoriografiji kao aksiom, pa su brojni radovi o Ljetopisu zasnovani na kompiliranju i ponavljanju od autoriteta izreenih sudova. Da je osobenost Ljetopisa notirana i u dijelu starije literature svjedoi nam i sud ora Sp. Radojiia, koji je na tragu prepoznavanja tih specifinosti ipak podlegao aktuelnim potrebama nacionalne unifikacije: Duklja je dala prvog knjievnika, ali je ta juna primorska knjievnost obuhvatala mnogo vee prostranstvo, od Splita do iza Skadra. Pisana irilicom ona je trajala sve do XVIII veka. Bila je pod uticajem Zapada. U narodnosnom smislu pripada i Srbima i Hrvatima.5 Izriita tvrdnja poznatoga medievaliste Dimitrija Bogdanovia da je Ljetopis po svojim knjievnim osobinama a naroito po svojoj ideologiji sasvim po strani glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije6, ostala je bez pravoga odjeka, pa se Ljetopis i danas tretira dijelom srpskoga ili
1962, str. 1516. 6 Dimitrije Bogdanovi, Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd, 1980,
MATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

5 ore Sp. Radojii, Razvojni luk stare srpske knjievnosti, Novi Sad,

www. maticacrnogorska.me

str. 135.

105

hrvatskoga srednjovjekovnog nasljea, ali se njegova neuklopivost u taj kontekst prikriva uenim tumaenjima i komentarima. Na tragu takvih istoriografskih tendencija nalazi se i djelo Tibora ivkovia. Dvotomno izdanje Gesta regum Sclavorum Istorijskoga instituta iz Beograda i Manastira Ostrog publikovano je kao 7. knjiga edicije Izvori za srpsku istoriju i 1. knjiga edicije Latinski izvori. Urednik izdanja je direktor Istorijskoga instituta Tibor ivkovi. Ove nee biti rijei o prvome tomu izdanja, koje bi zahvaljujui trudu prireivaice Dragane Kuner, moglo da poslui kao dobar primjer kritikoga izdanja teksta, ve o komentaru koji je u vidu zasebne monografije o Ljetopisu u drugome tomu izdanja publikovao Tibor ivkovi. Pristupivi monografskoj obradi hronike ivkovi je rezultate svojih istraivanja izloio u okviru pet veih poglavlja, i to: I RUKOPISI I IZDANJA GRS, II UPOREDNA ANALIZA HR I GRS, III KONANA REDAKCIJA: GESTA REGUM SLAVORUM, IV FONTES AUCTORUM NOSTRI ET AUCTORES UTENTES i V O NARUIOCU I AUTORU GESTA REGUM SCLAVORUM. Tim poglavljima prethodi spisak skraenica, predgovor i uvod, a sljeduje zakljuak, spiskovi literature i izvora, te registri linih i geografskih imena. U predgovoru ivkovi se distancira od starije literature o Ljetopisu, oznaivi je romantiarskom i metodoloki zastarjelom, i nagovjetava nove i neoekivane rezultate svojih istraivanja. No, ve u uvodu knjige, komentariui neke od stavova prisutnih u starijoj literaturi, ivkovi pokazuje vlastiti metodoloki pristup: selektivnost u citiranju, lakoa iznoenja nepotkrijepljenih hipoteza, nasuminost u poreenjima i beskrajna sloboda u tumaenju. U namjeri da naunoj javnosti ponudi sasvim novi uvid, ivkovi tvrdi da delo u osnovi nema osobenosti letopisa tj. hronike i konstatuje da je anrovski najblie gestama vladara. Neobino je da ugledni medievalista
106
MATICA, proljee 2013. www. maticacrnogorska.me

Aleksandar Radoman

ne pravi razliku izmeu formi ljetopisa i hronike, a jo neobinije da sud o anrovskoj pripadnosti spisa iznosi a priori, bez prave elaboracije. Ako je metodoloki novitet iznoenje teza bez njihove dokazne elaboracije, onda je ivkovieva knjiga u cjelini izgraena na tome novitetu. U namjeri da inovativno pristupi analizi teksta ivkovi zanemaruje injenicu da se u Ljetopisu pripovijeda o jednoj dravi i dinastiji i njenome kontinuitetu od 5. do 12. vijeka s jasnom didaktikom dimenzijom pa se takav spis nikako ne moe odrediti kao gesta (forma u kojoj su opisani podvizi vladara), ve da je vie nego oito rije o hronici, kako je to pouzdano dokazivao Perii.7 Svoj inovativni pristup ivkovi usmjerava na jedan od rijetkih problema oko kojih je u naunoj javnosti uspostavljen konsenzus pitanje vremena nastanka spisa. Proglaavajui datiranje hronike u XII vijek priguenom romantiarskom tenjom, ivkovi slijedi onaj smjer u istoriografiji koji su prije njega zastupali samo Ljubomir Jovanovi (i to ne u kakvom naunome radu, ve u akademskoj beedi) i Slavko Mijukovi, a iji je cilj da se pokae znatno kasnije vrijeme postanka spisa. Za predmet ovoga priloga zanimljiva je ivkovieva opaska da je kod cijeloga niza istoriara s kojima ne dijeli sud o vremenu nastanka spisa od Rakog i Novakovia do Radojia i iia romantiar pobedio kritiara, odnosno sanjar (...) porazio naunika. Da je tim sudom ponajbolje definisao vlastiti metodoloki obrazac, pokazae zamrena idejna konstrukcija njegove knjige. Uzeti u pretres sve zabune i zablude ivkovieva tumaenja Ljetopisa zahtijevalo bi novu monografiju, ne manjega obima od njegove. Stoga emo se u ovome osvrtu usredsrediti na nekoliko primjera koji e ilustrovati ivkoviev istoriografski manir.
Dukljanina, Conteco, Bar 1998, str. 118. 7 Eduard Perii, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis popa
MATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

www. maticacrnogorska.me

107

Premda mu je izuzetno stalo da pokae objektivnost vlastitih pretpostavki i istraivanja, to uporno ponavlja, pa je knjigu i komponovao u vidu potrage koja neumitno vodi zakljucima, bjelodano je da je u koncipiranju svoje istoriografske konstrukcije ivkovi krenuo obrnutim redom od zakljuaka prema pretpostavkama koje te zakljuke treba da potkrijepe. A evo koji su zakljuci njegovih istraivanja: Sclavorum Regnum, odnosno u njegovoj interpretaciji Gesta regum Sclavorum, djelo je nastalo po narudbi i za politike potrebe hrvatskoga bana Pavla ubia, krajem XIII vijeka. Autor te istoriografske kompilacije je opat Rudger, koji je prvu, krau, verziju spisa napisao u Splitu oko 1296. godine, a drugu, duu, u Baru u periodu od 1299. do 1301. godine kad je obavljao dunost barskoga arhiepiskopa. Dok je prvobitna, splitska redakcija spisa, koja odgovara varijanti u nauci nazvanoj Hrvatskom kronikom, u cjelini Rudgerova konstrukcija s ciljem dokazivanja istorijskoga legitimiteta ekspanzionistike politike Pavla ubia, druga, barska redakcija, dopunjena je spisima koje je Rudger zatekao u Baru, itijem Sv. Vladimira s kraja XI vijeka i slovenskim rukopisom istorije dukljanskih vladara od dvadesetih godina XI do sredine XII vijeka, iji je original nastao za potrebe Vukana Nemanjia poetkom XIII vijeka, a koji je Rudger preveo na latinski i ugradio u svoj prvobitni spis. Svaki podatak, pretpostavka, poreenje i analiza u knjizi Tibora ivkovia do nevjerovatnih razmjera podreen je dokazivanju tih stavova. Ove emo razmotriti, na nekoliko odabranih primjera, kako funkcionie taj dokazni postupak Tibora ivkovia. Analizirajui uvodno obraanje autora Ljetopisa itaocu, ivkovi u pomenu arhiepiskopije nalazi dokaz da spis nije mogao nastati u drugoj polovini XII vijeka. Pozivajui se na povelju pape Aleksandra III iz 1167, kao i na nekoliko posrednih ili sumnjivih indicija, ivkovi konstatuje da je Barska arhiepiskopija
108
MATICA, proljee 2013. www. maticacrnogorska.me

Aleksandar Radoman

ukinuta najkasnije 1167, a vjerovatno ve 1153. godine, te zakljuuje da spis nije mogao nastati izmeu 1153. i 1199. kad je Dukljanska arhiepiskopija obnovljena posredstvom kralja Duklje i Dalmacije Vukana Nemanjia. Podatke koje je u vrijednoj monografiji Sclavorum Regnum Grgura Barskog (Zagreb, 1990) objavio Eduard Perii, koji pokazuju da je Zadraninu Grgur krajem sedamdesetih godina XII vijeka koristio titulu barskoga arhiepiskopa, te da je Grgur kao arhiepiskop napustio Bar tek pritisnut Nemanjinim osvajanjem 1189. godine, o emu postoje i sauvani dokumenti, ivkovi reciklira u skladu s vlastitim potrebama, nijeui im validnost. Tako Grgurove eksplicitne iskaze u kojima se potpisuje kao arhiepiskop neutralie ocjenom da nije rije o zvaninim dokumentima ve o svjedoanstvu Grgurovih elja. Da je najvei dio XII vijeka protekao u uzavrelim polemikama oko legitimiteta izmeu Barske i Dubrovake arhiepiskopije, pri emu se nije zaziralo ni od falsifikovanja papskih isprava, ivkoviu nesumnjivo mora biti poznato.8 Otud i udi takvo selektivno korienje izvora, e se jedni izvori apodiktiki istiu, dok se drugi preutkuju ili minorizuju jer se ne uklapaju u poeljnu sliku. Dakle, teza da spis, zbog pomena arhiepiskopije u uvodu, nije mogao nastati u Baru izmeu 1153. i 1199. naprosto ne stoji, jer je tek u pismu pape Aleksandra III iz 1167. godine od sufragana Barske arhiepiskopije zatraeno da se potine dubrovakome arhiepiskopu (to to je slinih zahtjeva bilo i ranije govori u prilog tezi da je Barska arhiepiskopija ipak opstajala), a da je bilo otpora takvome zahtjevu svjedoi pismo iz 1168. godine u kojem papa Aleksandar III drakome kleru i vjernicima preporuuje dubrovakoga arhiepiskopa Tribuna, kojeg u Dra
biskupije, Nadbiskupski ordinarijat Bar, Bar, 2005, str. 4968. 8 V. opirnije o tome: Ivan Jovovi, Iz prolosti Dukljansko-barske nadMATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

www. maticacrnogorska.me

109

alje kao vizitatora, i upozorava ih da ne ostaju u crkvenoj zajednici s onim episkopima koje je dubrovaki arhiepiskop izoptio, a osobito s barskim i ulcinjskim.9 Takoe, vrijedna graa o Barskoj arhiepiskopiji koju je u I tomu IV knjige Monumente Montenegrine publikovao Vojislav D. Nikevi, potvruje da je Bar kao arhiepiskopsko edite figurirao krajem 70-ih te 80-ih godina XII vijeka. I ostali dokazi protiv datiranja spisa u XII vijek priblino su iste heuristike vrijednosti. Kako bi dodatno potkrijepio svoje pretpostavke, ivkovi konstatuje da se u opisu granica Rake, Lipljan i Lab navode kao juna granica to odgovara stanju najkasnije prije Milutinovih osvajanja 1283/1284. Bilo bi nejasno kako je ivkovi i taj podatak pokuao da iskoristi da postanak Ljetopisa pomjeri na kraj XIII vijeka, jer i sam prije toga konstatuje da je takvo stanje bilo prije 1190. godine, to potvruje i Nemanjina Hilandarska povelja iz 1199. godine, da je rije o autoru s manje mate i vie skrupula. I taj bi podatak iao na ruku onima koji postanak spisa smjetaju u drugu polovinu, ili, preciznije, treu etvrtinu XII vijeka. No, kako ivkovieva mata ne poznaje granice, on i ne razmatra mogunost da je takvo stanje moralo biti poznato inae geografski dobro obavijetenom autoru hronike (to je ii navodio kao glavnu vrlinu10), ve domilja nekakav trgovinski ugovor izmeu Splita i Stefana Nemanje i lakonski zakljuuje da je o granicama Rake autor hronike obavijeten iz tog nepostojeeg akta. To je manir kojim ivkovi s nevjerovatnom upornou multiplikuje navodne izvore kojima se pisac Ljetopisa mogao sluiti tek krajem XIII vijeka. Uzgredno, ivkovi negira mogunost da je u Baru sredinom XII vijeka
9 V. Eduard Perii, isto, str. 75. 10 Letopis Popa Dukljanina, uredio Ferdo ii, Srpska kraljevska
MATICA, proljee 2013. www. maticacrnogorska.me

Aleksandar Radoman

akademija, Beograd Zagreb, 1928, str. 175. 110

moglo biti romanske vlastele, kojoj se autor hronike obraa u uvodu. Takvu mogunost dozvoljava tek krajem XIII vijeka, kad Dukljom upravlja Uroeva udovica Jelena (od otprilike 1276. do 1305). Da je barska vlastela, ba kao i plemike porodice ostalih istonojadranskih gradova mahom romanskoga porijekla u istoriografiji je odavno dokazano11, pa se na taj ivkoviev sud i ne moe ozbiljno raunati. Takve opaske, neutemeljene pretpostavke potkrijepljene izrazima nesumnjivo, izvesno i sl, te konstantna potreba da neke elemente spisa povee s prostorima Ugarske, odnosno eke i Poljske, sve vrijeme odaju ivkovievu tendenciju domisliti argumente za unaprijed odreeni cilj. U obilju paralela koje nalazi izmeu Dukljaninove hronike i razliitih latinskih hronika, mahom nastalih do kraja XIII vijeka, ivkovi pokuava nai ueno potkrepljenje svoje zamisli da Ljetopis nije mogao nastati prije kraja XIII vijeka, previajui da se izreda sve navodne paralele mogu svesti ili na ustaljene formule koje se mogu pronai i u ranijoj latinskoj istoriografiji, to je umjeno pokazao Banaevi12, ili na upuenost na iste ili sline izvore. Tako, da bi osnaio svoje koncepcije, ivkovi sasvim proizvoljno u Dukljaninovu lektiru ubraja i tekstove koji nijesu mogli biti dostupni u Baru prije kraja XIII vijeka. Ilustrativno je tako da se ivkovi veoma trudi da dokae da je Dukljanin za prvi dio svojega spisa koristio Istoriju Jovana Skilice, vizantijskoga hroniara s kraja XI vijeka. Meutim, Skilica volebno kao izvor nestaje u treem dijelu spisa, to ivkovi pravda pretpostavkom da je trei dio u cjelini preveden slovenski spis koji je Rudger zatekao u Baru. Da je objanjenje vie nego neubjedljivo, jasno je i u svijetlu injenice da je autor
preveo Jovan Radoni, Nauna knjiga, Beograd, 1951, str. 267268 12 V. Nikola Banaevi, Ljetopis Popa Dukljanina i narodna predanja,
MATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

11 V. Konstantin Jireek, Istorija Srba, knjiga I, Politika istorija: do 1537,

www. maticacrnogorska.me

Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1970.

111

hronike solidno obrazovana linost, to ivkovi i naglaava, i u tom smislu teko da ne bi ispravio ili komentarisao razlike koje se javljaju kod Skilice u odnosu na hipotetiki slovenski izvor. Tu prije svega mislimo na ime utemeljivaa dukljanske dinastije, koje je u hronici dosljedno zabiljeeno kao Dobroslav, dok ga Skilica (poslije njega i Kekavmen) nazivaju Stefanom Vojislavom. Podjednako je neubjedljiva i teza da je Dukljanin koristio Toma Arhiakona, to ivkovi pokuava dokazati analizom koja pokazuje da su opisi nekih dogaaja kod toga splitskog hroniara iz sredine XIII vijeka opirniji nego u Dukljanina. Kako je rije o opisima usko vezanim za predmet Tomina spisa, povijest Salone i Splita, to tematiku Ljetopisa Popa Dukljanina tek uzgredno dodiruje, ivkovievo zbrajanje broja rijei koje sadre opisi kod Tome i Dukljanina, uz ocjene tipa veoma podsea i sl, zapravo su komian manir istoriara koji za svoju tezu nema nikakvih argumenta, ali ima dovoljno upornosti i mate da fabrikuje dokaz e ga nema. Zato najprije negira da su se Toma i Dukljanin mogli sluiti istim ili slinim izvorima, ali potom tu mogunost ipak oprezno dozvoljava, jer za svoju fantastinu konstrukciju koju pokuava da osnai fabrikovanim dokumentima valja u priu uvesti Split kao mjesto nastanka prve redakcije spisa. Tako, kad kod Dukljanina naie na podatak kojega nema kod Tome, da je bitka za Salonu trajala osam dana, ivkovi posee za novim izumima sad su zajedniki izvori vrlo poeljni, ali ni Bibliju kao moguu asocijaciju ne treba zanemariti. Dakle, to to se Dukljanin u pojedinostima razlikuje od Tome, posljedica je ili biblijske lektire ili zajednikih izvora, a to e su i u najirim moguim okvirima podudarni, dokaz je da je Dukljanin itao Tomu!? Takvo selektivno i nakaradno tumaenje izvora mogue je samo u kvaziistoriografskim pamfletima, ne i u ozbiljnoj istoriografiji. A da u potrazi za izvorima ivkovi nije odolio ni nacionalnom
112
MATICA, proljee 2013. www. maticacrnogorska.me

Aleksandar Radoman

romantizmu, koji inae tedro pripisuje najautoritativnijim istraivaima Ljetopisa, svjedoi i nastojanje da postanak slovenskoga spisa o dukljanskim vladarima XI i XII vijeka kao naruiocu pripie Vukanu Nemanjiu!? Ni to to Dukljanin o Raanima pie neprijateljski, ni to to je, ak i po ivkovievu tumaenju, utemeljivae dinastije Nemanjia proglasio obanina, ni to to se sam spis zavrava opisom borbi koje dukljanski knez Radoslav vodi protiv trupa rakoga upana Dese, nije ivkovia moglo navesti na zakljuak da je naruilac spisa neko od potonjih izdanaka dukljanske vladarske loze, ve Vukan Nemanji, sin velikoga upana Nemanje, koji je tridesetak godina nakon Dese ostvario Desine zamisli pokorivi Duklju i sravnivi sa zemljom sve njene gradove, ukljuujui i grad slavni Bar, kako nam svjedoi drugi Nemanjin sin Stefan Prvovjenani!? Jedini argument koji ivkovi za tu spektakularnu pretpostavku moe da ponudi jeste to to je jedini pozitivno opisani raki vladar u Ljetopisu Vukan, upan koji se u izvorima pominje krajem XI vijeka. I tu ivkovi apostrofira identinost imena i zajedniko porijeklo, pritom opet previajui da je, prema autoru Ljetopisa, toga Vukana kao svoga dvorjanina i sebi potinjenog vladara u Raku doveo dukljanski kralj Bodin. Koliko su ta tumaenja diletantski prozirna, razvidno je ve i u svijetlu ivkovieve analize antagonizma koji tokom XII vijeka postoji u odnosima izmeu Duklje i Rake. A koliko je ivkovieva teza da Ljetopis nije mogao nastati prije kraja XIII vijeka zapravo nategnuta, potvruje i to to kao izvore spisa sam ivkovi prepoznaje dva domaa teksta iz XIXII vijeka!? No, za analizu ivkovieva istoriografskog spektakularizma najilustrativnije je poglavlje o autoru hronike, odnosno o zagonetnome opatu Rudgeru. Iako nas kroz cijelu knjigu zapravo tendenciozno usmjerava na odreene pretpostavke, koje ve na sljedeoj stranici postaju dokazi, a na treoj iz njih proizilaze
www. maticacrnogorska.me MATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

113

nepobitni zakljuci, kojima ocrtava unaprijed zamiljene karakteristike autora spisa, ivkoviu je izuzetno stalo da njegov identitet, kao u kakvom petparakom trileru, otkrije u zavrnom poglavlju knjige. Nakon to pobroji sve zakljuke do kojih je navodnom analizom teksta doao, u tome poglavlju ivkovi utvruje da je autor hronike morao pripadati cistercitskome monakome redu. Kao i u prethodnim poglavljima, svoju tvrdnju autor potkrepljuje s nekoliko izrazito zabavnih dokaza. Prvi dokaz je, kako sam ivkovi veli, opti utisak da Ljetopis podea na Ugarsko-poljsku hroniku iji je autor cistercitski monah!? Drugi dokaz je ve znatno precizniji: u tri epizode Hrvatske kronike konji se javljaju u tijesnoj vezi s pogibijom vladara. Budui da u legendama i itijima cistercita konj ima simboliku demonske sile, ivkoviu je to dovoljan dokaz da je autor spisa pripadao monakome redu cistercita. Meutim, ivkovi ostaje nedoreen kad konstatuje da se u finalnoj redakciji Ljetopisa u tim epizodama ne pominju konji, jer bi mu vjerovatno nezgodno bilo da objasni kako je to isti monah u razmaku od nekoliko godina malo i bio i ne bio cistercit. Za trei dokaz da je autor spisa cistercit, a rije je o definiciji istine koju je izrekao cistercitski teolog Sv. Bernard od Klervoa, i ivkovi primjeuje da moe da vai i za neke druge monake redove, npr. benediktince pa ga je prema tome izlino i komentarisati. Komentar, meutim, zasluuje ivkovieva opaska da Dukljanin u duhu toga uvjerenja preslikavajui biblijske primjere, izmilja vladare, te da je stoga uzaludna svaka potraga za nekakavim istorijskim izvorima ili stvarnim dogaajima. Takvo apriorno poricanje svakako bi bolje pristajalo kakvom filosofu skepticisti, nego savremenom, pa jo kritiki usmjerenom istoriaru. Neuporedivo vei doprinos nauci Tibor ivkovi bi dao da je makar i s dijelom strasti kojom je osmislio gotovo ekovski zaplet svoje knjige, pokuao da odgonetne
114
MATICA, proljee 2013. www. maticacrnogorska.me

Aleksandar Radoman

otkud pomeni pojedinih izmiljenih vladara u poznijim izvorima, nezavisnim od Ljetopisa. Moda bismo tako dobili jasniju sliku o tome otkud pomen, po ivkoviu izmiljenog, kralja Tugomira na karti uvenog mletakog kartografa Koronelija iz 1688. godine na kojoj je uz toponim Podgorica dopisano fab. da Tugemir (Tugemirov grob) ili u Njegoevim stihovima iz Svobodijade ...k Tugomira drevnoj grai / Podgorici glasovitoj. Da tezu o cistercitskome porijeklu autora hronike dodatno osnai, ivkovi dodaje kako su svi cistercitski manastiri po pravilu bili posveeni Sv. Mariji, a kako autor hronike ba toj svetiteljki pripisuje izmiljenu crkvu u Duklji u kojoj je, prema IX glavi Ljetopisa krunisan izmiljeni kralj Svetopelek, eto jo jednoga dokaza da je autor spisa cistercitski monah. Sve i da arheoloki nalazi ne potvruju postojanje ranohrianske crkve u Duklji, a potvruju13, i da povjerujemo ivkoviu da bi ugledni barski arhiepiskop bio sklon da na tlu svoje dijeceze izmilja crkve, ostaje pitanje kako objasniti benediktinski manastir u Budvi iz IX vijeka posveen Sv. Mariji. Sv. Mariji je posveen i manastir u Krajini u kojem su sahranjeni istorijski potvreni kneevi Petrislav i Vladimir. I to sve prije XIII vijeka i prve potvrde pojave cistercita na istonojadranskoj obali!? Otkud toliko napadnoga insistiranja na cistercitskome porijeklu autora, poljsko-ekim paralelama i sl, itaocu e postati jasno tek na 358. stranici ivkovieve knjige kad na pozornicu stupi istinski junak cijele prie opat Rudger. Naime, ivkovi skree panju na nadgrobni spomenik koji se nalazi u cistercitskome manastiru Svetla u Gornjoj Austriji na kome je bio uklesan stihovani latinski natpis posveen Rudgeru opatu i episkopu, iz
13 V. ore Jankovi, Srpsko Pomorje od 7. do 10. stolea, Srpsko arheMATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

www. maticacrnogorska.me

oloko drutvo, Beograd, 2007, str. 124.

115

kojega se saznaje da je umro 1305. godine te da ga je iz njegova crkvenog edita proerao narod bosanski, naopaki, to je iza Ugarske, vema slovenski. Natpis jo pominje da je Rudger Dukljom i Barom upravljao / postojano kao arhiepiskop svaki... I ako je neko do ovoga trenutka vjerovao u pouzdanost ivkovieve analize, ove se mora suoiti s kljunim problemom. Naime, o opatu Rudgeru ivkovi je naunu javnost obavijestio u koautorskom prilogu Roger The Forgotten Archbishop of Bar.14 Ve u tome prilogu ivkovi je razvio osnovne elemente svoje velike konstrukcije. U tome radu, naime, ivkovi, bez ikakvih istorijskih dokaza opata Rudgera iz Svetle identifikuje s izvjesnim Ruerom, prokuratorom splitskoga kaptola koji se pominje 1290. godine. Dalja domiljanja Rudgera dovode u vezu s hrvatskim velikaem Pavlom ubiem i smjetaju ga na stolicu barskoga arhiepiskopa u periodu od 1298. do aprila/maja 1301. godine, s koje ga navodno proeruje srpski kralj Milutin koji pokuava da ojaa svoj poloaj u Duklji na koju je u to vrijeme pretendovao i ubi. To to ni za jednu od navedenih pretpostavki, osim za onu da je Rudger u nekom periodu bio arhiepiskop barski, nema ni jednoga jedinoga dokaza, ivkoviu nije zasmetalo da u knjizi koju e objaviti svega godinu dana kasnije sve pretpostavke i oprezne mogunosti iz priloga predstavi kao neporecive injenice. I ne samo to, u knjizi e ivkovi svoju fantastinu priu jo vie produbiti prepoznavi u izvjesnom opatu Rudgeru iz Oseka, koji je 1255. godine prepisao Bibliju, upravo junaka nae prie. Nije potrebno ove navoditi s koliko fanatine upornosti ivkovi
14 Tibor ivkovi & Dragana Kuner, Roger - The Forgotten Archbishop

Aleksandar Radoman

191209. 116

of Bar, Istorijski asopis, br. 56, Istorijski institut SANU, Beograd, 2008, str.
MATICA, proljee 2013.

www. maticacrnogorska.me

dokazuje, mada opet lien prvorazrednih izvora, da je rije o istoj osobi. Paljivo rekonstruiui ivotopis dva, a potom i treega Rudgera koji e se u njegovoj pseudoistoriografskoj rekonstrukciji sliti u jednoga, ivkovi ne proputa da pobroji s kojom je sve literaturom mladi Rudger mogao doi u kontakt. Kad se naivni italac osvrne i provjeri koje je sve izvore ivkovi u poetnim glavama knjige pripisao tada jo neidentifikovanom, ali nasluivanom autoru hronike, uvjerie se da je rije o istome onom spisku s kojim se mlaani Rudger mogao susresti, uz pretpostavku da je osim prepisivakih sposobnosti koja su dokumentovana imao jo kakvih nedokumentovanih sklonosti. Postae mu tu sasvim jasno i otkud onoliko ekopoljskih aluzija i paralela, ali mu sigurno nee biti jasno zato ga je objektivni pripovjeda ivkovi tako dugo drao u neizvjesnosti kad je sve to mogao saoptiti na samome poetku, pa da tako nadugako i nairoko analitiki ne drlja po tekstu Ljetopisa. Nakon to detaljno opie okolnosti pod kojima je Rudger po narudbi Pavla ubia napisao dvije verzije istoga spisa, ivkovi e svoga nedunog saputnika proetati od Splita, preko Bara, pa opet kroz Split, a moda i Bari i Veneciju, natrag u Svetlu, uzgred namignuvi da bi se u poetnom slovu prve rijei hronike Rogatus opet mogao nai trag autorova imena!? U zavisnosti od mogueg puta kojim je izbjegao iz Bara, ivkovi Rudgeru poklanja jo moguih zanimljivih zgoda, poput one o druenju s Anonimom koji e 1308. godine sastaviti Opis istone Evrope. A kad ga smjesti natrag u Svetlu, ivkovi se nee uditi to u manastirskim fondovima Svetle nema ba nikakvog pomena Ljetopisa, ve e u prilog svojoj nevjerovatnoj konstrukciji dodati da je upravo konano poivalite Rudgerovo pouzdan trag da je do njegova autografa mogao doi Ludovik Crijevi Tuberon, dubrovaki hroniar s poetka XVI vijeka koji, po ivkoviu, prvi citira hroniku. I na tome mjestu
www. maticacrnogorska.me MATICA, proljee 2013.

Gesta regum Sclavorum

117

ivkovieve konstrukcije motivacija je besprijekorna do autografa je Tuberon doao prilikom jednoga boravka u Ugarskoj!? Kako se imaju itati prvorazredni istorijski izvori ivkovi demonstrira u kljunome odlomku svoje pseudoistorijske konstrukcije: Iako se Rudgerovo ime ne pojavljuje u papskim pismima upuenim crkvenim prelatima u Duklji, ili srpskim vladarima (Milutinu, Jeleni, ili Dragutinu) ostaje zanimljivo svedoanstvo o jednom arhiepiskopu koji je postojao izmeu pontifikata arhiepiskopa Bara Mihaila (umro 1298) i Marina (13011307). Naime, u pismu pape Bonifacija VIII (12941303) Marinu, arhiepiskopu Bara, od 1. VII 1301. godine, poto je pomenuo da je barska crkva smru arhiepiskopa Mihaila ostala bez pastira (dudum siquidem Antibarensi ecclesia per obitum bone memorie Michaelis archiepiskopi Antibarensis pastoris solatio destitute), sledi nastavak dragog sina (dilecti filii) iza ega je lakuna u tekstu, da bi se potom govorilo o obiaju postavljenja novog arhiepiskopa u sluaju smrti njegovog prethodnika. Ovo dilecti filii ne odnosi se na prvi deo reenice, kao ni na ono to sledi posle lakune archipresbiter et Capitulum ipsisus ecclesie. Odnosno, ne postoji kongruencija u padeu. Ne znamo ko je taj dragi sin koga je papa pomenuo u vezi sa prilikama u barskoj arhiepiskopiji, ali bi najpre trebalo oekivati da je ovde bilo Rudgerovo ime i pomen njegovog izgnanstva.15 Ovaj neto dui citat bio je neophodan da bi se pokazalo kako ivkovi, urei da prije vremena sahrani arhiepiskopa Mihaila, ak i u lakuni prepoznaje Rudgera, pa nakon to je svojim pseudoistoriografskim perom detaljno izdrljao Ljetopis, usuuje se popravljati i papska pisma. Moda bismo i preko te egzibicije prijeli da je priljeni ivkovi dosljedno analizirao citiranu reenicu koja u prijevodu Mila
institut & Manastir Ostrog, Beograd, 2009, str. 369. 118
MATICA, proljee 2013.

Aleksandar Radoman

15 Gesta regum Sclavorum, tom II, Komentar, Tibor ivkovi, Istorijski

www. maticacrnogorska.me

Bogeskog glasi: Ba nedavno je Barska crkva zbog smrti dobro upamenog Mihaila, Barskog arhiepiskopa, bila liena utjehe pastora, ljubljeni sinovi...16 Kako papa Bonifacije jasno napominje da je Barska crkva ba nedavno ostala bez arhiepiskopa Mihaila, a pismo upuuje novome arhiepiskopu Martinu, nikakvoga prostora ne ostaje za ivkovieve spekulacije o Rudgeru kao arhiepiskopu barskome od 1298. do 1301. godine! Tako ispada da je krucijalni dokaz protiv pseudoistorijske konstrukcije na koju je potroio 430 stranica knjige, ivkovi sam citirao, po navici ga interpretirajui makazama. Kad se uzme u obzir prikazani istoriografski manir Tibora ivkovia, ne ostaje mjesta kritici to je u svojem navodnom istraivanju zanemario cijeli niz znaajnih radova i studija o Ljetopisu, kao to su radovi Danila Radojevia17, kritiko izdanje Orbinijeve redakcije spisa koju je priredio Radoslav Rotkovi18, Periievo fototipsko izdanje Beogradskoga rukopisa19, izdanje vandterijeve verzije koju je priredio
Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2001, str. 198. 17 Danilo Radojevi, Neistoriska paradoksiranja o Dukljaninu, Kritika, 16 Monumenta Montenegrina, knjiga IV, tom I, Arhiepiskopija barska,

Gesta regum Sclavorum

Podgorica, 1999, str. 719; Danilo Radojevi, Zapis na marginama str. 108115. 18 Radoslav Rotkovi, Najstarija crnogorska drava. Kraljevina Kraljevstva Slavena, u knjizi: Opet crnogorske teme, DANU, Podgorica, 2009,

knjizi: Crnogorci na limesu, Crnogorski centar Meunarodnog P.E.N.-a,

4146; Danilo Radojevi, Problemi izuavanja Kraljevstva Slavena, u

istoriara oko izvora za staru crnogorsku istoriju, Ars, br. 1, Cetinje, 1987, str.

br. 6, Zagreb, 1969, str. 370377; Danilo Radojevi, Smisao sporova nekih

www. maticacrnogorska.me

il tekst sa prijevodom, Conteco, Bar, 1999.

Vojislavljevia XIXII vijeka, Print, Podgorica, 1999. 19 Ljetopis Popa Dukljanina. Sclavorum regnum Grgura Barskog, faksimMATICA, proljee 2013.

119

Vojislav D. Nikevi20, fototipsko izdanje Vatikanskoga rukopisa Praesbiteri Diocleatis Regnum Slavorum Matice crnogorske21 ili nekoliko izdanja Muieve knjige Hrvatska kronika.22 Kako smo pokazali, ak i autoritete poput Rakog, Jireeka, iia, Moina ili Banaevia, ivkovi oglaava romantiarima i sanjarima jer se njihove precizne analize niti jednom jedinom takom ne mogu poklopiti s njegovim pseudoistoriografskim konstrukcijama. Ipak, bilo bi nepravedno ne pomenuti ivkovievu nesumnjivu upuenost u materiju. One e u tekstu ne trai navodne izvore iz XII i XIII vijeka, ne pravi paralele s ekim i poljskim ambijentom, u lakunama ne pronalazi Rudgera i ne juri za politikim ambicijama Pavla ubia, ivkovi pokazuje nerv pasioniranoga istraivaa i poznavaoca srednjega vijeka. Nema sumnje da su pojedini djelovi njegova komentara drugoga i treega dijela Ljetopisa, pogotovo kad je rije o analizi latinske sintakse koja otkriva slovenski predloak ili opovrgavanju krutih iievih stavova da su Lokrumske povelje falsifikat, vrijedan pomak u istraivanjima nae srednjovjekovne hronike. Ostaje stoga al to se autor upustio u bespredmetno dokazivanje ni na emu zasnovanih hipoteza i u cjelini obesmislio svoj istraivaki napor. Takoe, otkrie svjedoanstva o barskome arhiepiskopu kojeg ne biljee drugi izvori nesporno je od velikoga znaaja za povijest barske arhiepiskopije i crnogorsku srednjovjekovnu istoriju
Slovena, pripremio i predgovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica, 20 Monumenta Montenegrina, knjiga X, Dukljanski prezviter, Kraljevstvo

Aleksandar Radoman

Split, Split, 1998. 120

& Matica crnogorska, Zagreb Cetinje, 2003. 22 Hrvatska kronika 547.1089, priredio Ivan Mui, Matica hrvatska
MATICA, proljee 2013.

Marko padijer & Danka Barovi, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske

2003. 21 Praesbiteri Diocleatis Regnum Slavorum, pripremili Branko Banjevi &

www. maticacrnogorska.me

uopte. No, da je ivkovi svoja istraivanja usmjerio u drugome pravcu, bez senzacionalistikih intencija, sigurni smo da bi i rezultati potrage za zagonetnim arhiepiskopom Rudgerom bili plodotvorniji. Budui da je pismo pape Bonifacija VIII izriit dokaz da je nakon smrti arhiepiskopa Mihaila za arhiepiskopa izabran i potvren episkop Martin, ivkovi je Rudgerov boravak u Baru morao traiti prije Mihailova pontifikala. Fragment jednoga pisma pape Martina IV iz 1283. godine, koji je objavio Farlati, mogao je ivkoviu posluiti kao pouzdaniji trag od svih njegovih domiljanja. Donosimo odlomak u prijevodu Bogeskog: Poto je Barska crkva, zbog smrti b. m. T, arhiepiskopa, odavno ostala bez Pastora, u razliitim prilikama sukcesivno su birane razliite linosti, mnogostruko hvaljene, i, napokon, nekima koji su bili ovako izabrani prije saglasnosti, kako bi zadrali ovu beneficiju to stupaju na put vjenosti, a drugima koji su s pravom odbijeni, Kapitul navedene crkve elei da se izbor ostvari preko kompromisa etc. , slijedio je od onih koji su birani putem kompromisa, Mihailo, tada Kotorski kanonik, postavljen za arhiepiskopa, elei da olaka teret starjeinstva, svojim pravom oitovao je u rukama Arbankog episkopa. 23 Moda bi upravo Rudger mogao biti jedna od pomenutih mnogo hvaljenih linosti koje su tokom interregnuma birani, ali ne i od pontifeksa potvreni za arhiepiskopa barskog, ime bi se moglo objasniti i utanje vatikanskih izvora o njemu, kao i to to se u svim ostalim dokumentima koje je ivkovi pronaao Rudger pominje samo kao episkop Bosne.24
Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2001, str. 176. 24 Tibor ivkovi & Dragana Kuner, Roger - The Forgotten Archbishop 23 Monumenta Montenegrina, knjiga IV, tom I, Arhiepiskopija barska,

Gesta regum Sclavorum

www. maticacrnogorska.me

193194.

of Bar, Istorijski asopis, br. 56, Istorijski institut SANU, Beograd, 2008, str.
MATICA, proljee 2013.

121

Aleksandar Radoman

U zakljuku svojeg komentara Ljetopisa ivkovi iznosi ironian sud: Iako istoriari danas znaju da je istorija konstrukcija, dakle subjektivno vienje prolosti, GRS ovo saznanje uzdie na jedan daleko vii stepen. Istorija nije samo konstrukcija prolosti zasnovana na drugaijem tumaenju injenica na osnovu kojih pisac stvara i uobliava svoje delo, ve moe da bude i apsolutna konstrukcija zasnovana na pabirenju podataka prikupljenih iz najraznovrsnijih vrela uklopljenih u eljenu projekciju pisca. Sa svom svojom zbrkom ivkovieva pseudoistorijska konstrukcija ipak je na niem nivou vjerodostojnosti ak i od samoga Ljetopisa jer za razliku od Dukljanina koji djelo pie na osnovu kakvih-takvih izvora, ivkovi svoj komentar zasniva iskljuivo na vlastitim pretpostavkama, domiljenim aktima, retuiranim odlomcima, uitanim paralelama i sl. s oitom namjerom da od nepoznatog barskog arhiepiskopa posthumno napravi pisca, a srpskoj istoriografiji poslovino nezgodni spis, pripie politikim intencijama hrvatskoga bana.
Bibliografija Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1970. 1980. 2009. Banaevi, Nikola: Ljetopis Popa Dukljanina i narodna predanja, Bogdanovi, Dimitrije: Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd, Gesta regum Sclavorum, kritiko izdanje i prevod, priredila i pre-

vela Dragana Kuner, Istorijski institut & Manastir Ostrog, Beograd, Gesta regum Sclavorum, tom II, Komentar, Tibor ivkovi,

Istorijski institut & Manastir Ostrog, Beograd, 2009. ka Split, Split, 1998.
122

Hrvatska kronika 5471089, priredio Ivan Mui, Matica hrvats Jankovi, ore: Srpsko Pomorje od 7. do 10. stolea, Srpsko
MATICA, proljee 2013. www. maticacrnogorska.me

arheoloko drutvo, Beograd, 2007.

Gesta regum Sclavorum

1537, preveo Jovan Radoni, Nauna knjiga, Beograd, 1951. Nadbiskupski ordinarijat Bar, Bar, 2005. Zagreb, 1928.

Jireek, Konstantin: Istorija Srba, knjiga I, Politika istorija: do

Jovovi, Ivan: Iz prolosti Dukljansko-barske nadbiskupije,

Letopis Popa Dukljanina, uredio Ferdo ii, SKA, Beograd Ljetopis Popa Dukljanina. Sclavorum regnum Grgura Barskog,

faksimil tekst sa prijevodom, Conteco, Bar, 1999. ka, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2001. Kraljevstvo Slovena, Nikevi, Podgorica, 2003.

Monumenta Montenegrina, knjiga IV, tom I, Arhiepiskopija barspripremio i predgovor napisao Vojislav D.

Monumenta Montenegrina, knjiga X, Dukljanski prezviter,

Muzeja hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2011. , , 2012.

Mui, Ivan: Hrvatska kronika u Ljetopisu Popa Dukljanina,

, : , Perii, Eduard: Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis Praesbiteri Diocleatis Regnum Slavorum, pripremili Branko

popa Dukljanina, Conteco, Bar 1998.

Banjevi & Marko padijer & Danka Barovi, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske & Matica crnogorska, Zagreb Cetinje, 2003. Kritika, br. 6, Zagreb, 1969. a, Podgorica, 1999. Radojevi, Danilo: Neistoriska paradoksiranja o Dukljaninu, Radojevi, Danilo: Problemi izuavanja Kraljevstva Slavena, u

knjizi: Crnogorci na limesu, Crnogorski centar Meunarodnog P.E.Nstaru crnogorsku istoriju, Ars, br. 1, Cetinje, 1987. Radojevi, Danilo: Smisao sporova nekih istoriara oko izvora za Radojevi, Danilo: Zapis na marginama Kraljevstva Slavena, u
MATICA, proljee 2013.

knjizi: Opet crnogorske teme, DANU, Podgorica, 2009.


www. maticacrnogorska.me

123

Sad, 1962.

Radojii, ore Sp.: Razvojni luk stare srpske knjievnosti, Novi Rotkovi, Radoslav: Najstarija crnogorska drava. Kraljevina ivkovi, Tibor & Kuner, Dragana: Roger The Forgotten

Vojislavljevia XIXII vijeka, Print, Podgorica, 1999. Beograd, 2008.

Archbishop of Bar, Istorijski asopis, br. 56, Istorijski institut SANU,

124

MATICA, proljee 2013.

www. maticacrnogorska.me

Das könnte Ihnen auch gefallen