Sie sind auf Seite 1von 252

Nenad Ivanković

RATNIK
pustolov i general
--------------------------------
(jedna biografija)
Ovo je istinita pripovijest o životu generala
Hrvatske vojske Ante Gotovine
Sadržaj

Bijeg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

Napokon na pučini. . . . . . . . . . . . . . . . 7

Amerika! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

U staroj marseilleskoj tvrđavi . . . . . . . . . 19

Stopedesetjednatisućačetristoosam,
na vašu zapovijed! . . . . . . . . . . . . . . . 25

Legionarske cure za četiri žetona . . . . . . . .31

Pomorski diverzant . . . . . . . . . . . . . . . 35

Krv u pustinji . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

Salata od koje se smiješ . . . . . . . . . . . . 49

Komandos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Deva i mirage . . . . . . . . . . . . . . . . . 61

Plišana žirafa . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Gainsbourg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Na nišanu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

Monique . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81

Kao udarac teškom šakom . . . . . . . . . . . . .85

Početak novog puta . . . . . . . . . . . . . . . 93

Ljubav u Cartageni. . . . . . . . . . . . . . . . 97

Žohari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .103

Žena i kći . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111

Opet u domovini . . . . . . . . . . . . . . . . 117

Srcem protiv čelika . . . . . . . . . . . . . . 123

Plavi puch u klopci . . . . . . . . . . . . . . 135

Tenkisti u lisicama . . . . . . . . . . . . . . 141

Skliske čizme . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

A, vratio si se kući! . . . . . . . . . . . . . 153

Generale, tu je više od devet


iljada okorelih ustaša! . . . . . . . . . . . . 159

Maslenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167

Fućka mi se za Hrvatsku i Bobetka! . . . . . . . 175

Jesi li posjetio i ostale? . . . . . . . . . . .181

Razum i intuicija . . . . . . . . . . . . . . . 187

Fenomenalan materijal, ti Hrvati! . . . . . . . 195

Zima'94 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205
Božić na Dinari . . . . . . . . . . . . . . . . 211

Knin na dlanu . . . . . . . . . . . . . . . . . 215

Tuđman: Pa kako je to uspio? . . . . . . . . . .223

To je to! Svi u isto vrijeme! . . . . . . . . . .227

Oluja u kninskoj kotlini . . . . . . . . . . . .231

Takvog pješaka nitko nema . . . . . . . . . . . 237

Na 23 kilometra od Banjaluke . . . . . . . . . .241

Što sad? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .245


Bijeg

Negdje oko Uskrsa 1971. Ante i njegov prijatelj Srećko


napokon su bili spremni. Bijeg je bio planiran do u najsit-
niji detalj. Mjesecima prije toga radili su na sabunjaru,
razmećući i tovareći pijesak. Iako još nije imao ni šesnaest
godina, Ante je taj ubitačno težak posao radio s energi-
jom odrasla čovjeka. Trebao mu je novac i on je nakanio
da ga i zaradi. Od toga ga nije moglo odvratiti ništa: ni
nedostatak zraka u kali broda za sparnih i vrućih dana, ni
mrzla voda u kojoj je stajao od jutra do mraka, ni
mrtvački umor navečer. Pred očima mu je bio samo svijet o
kojem je sanjao. Amerika prije svega! Zemlja puna pus-
tolovina i prostrana kao more!
Noć se potiho spustila na pakoštansku lučicu, bez
mjesečine i svjetlosti zvijezda. A bura se polako dizala.
Momci su čekali upravo to. Finu buru. Jer samo se po
buri može pobjeći, ona je vjetar slobode, ona nosi u
svijet, pa ako ti se nešto i dogodi, već ćeš nekako do-
ploviti do Italije. Maestral i jugo vraćaju kući, oni su kao
policajci: ako imaš peh, uhvate te i upropaste planove.
Dok su se prikradali kaiću, u koji su nekoliko dana prije
sakrili bačvicu s vodom, suha rebrica, nešto pršuta i
1
slanih srdela, osušenu hobotnicu te pogače umotane u
najlon, Anti je kroz svijest proletjelo kako su mu, malo
prije negoli se rodio, zatvorili oca. I on je pokušao
pobjeći preko mora. S nekoliko prijatelja i Antinom
majkom koja je tada već bila trudna. Uhvatili su ih kod
Kornata jedne prohladne jesenske noći, baš kada su se niz
buru htjeli spustiti u Italiju. Majku su pustili, a otac je
odležao par mjeseci u zatvoru. Poslije toga više nije
bježao, možda i zbog nesreće koja je pogodila obitelj.
Tada su živjeli u Tkonu na Pašmanu.
Majka je tog jutra mijesila kruh, a Ante, koji nije imao ni
pune četiri godine, pomalo se dosađivao. Možda i zato
što je majka više pažnje posvećivala mlađem bratu Borisu
i još mlađoj sestri Anici. U mjestu, stotinjak metara od
rive, gradila se cisterna za vodu, radnici su minirali
stijene i vikali »mine, mine«! Bio je to znak ljudima da se
sklone, jer slijedi eksplozija. I tog su jutra tako vikali i to
je privuklo Antinu pažnju.
U jednom trenutku nestao je iz kuhinje i uputio se u
pravcu glasova. Majka to nije odmah primijetila, no kad
je opazila da maloga nema, istrčala je van. Prestravila se
vidjevši ga kako trči prema gradilištu. Uspjela ga je
sustići, zgrabiti i baciti pod sebe. U tom su trenutku
eksplodirale mine i jedan oveći kamen pogodio ju je
ravno u glavu. Pala je u tešku komu i tu noć umrla.
Ljudi su Antu izvukli ispod njena polumrtvog tijela, neo-
zlijedenog, ali gotovo plavog od težine što ga je pritis-
kala. Otac je poslije otišao na rad u Zagreb, a did Šime
uzeo je djecu k sebi u Pakoštane. Kada su ga djeca
kasnije pitala o majci, samo bi rekao da je ona bila
njegova najdraža kći, da je na nebu, da ih voli i da se
moli za njih. I zatim umuknuo. S vremenom su svi
shvatili kako o toj nesreći treba šutjeti, a ne govoriti.
Pakoštane su već spavale kad su se približili Žutu,
prvom većem otoku na putu prema otvorenom moru.
2
Ako tu čovjek plovi za lijepa dana, čini mu se da i nema
mora, nego da naprosto iz jednog pitomog jezera ulazi u
drugo, pa u treće, četvrto. Toliko ima otoka, otočića i
hridi. Ali za lošeg vremena, a pogotovo ako je i noć
mrkla, taj se dar prirode lako pretvara u okrutnu zamku,
u prostor u kojem se more i vjetar sudaraju kao u kakvoj
golemoj sobi.
Bura je sve jače puhala, nije se više vidio prst pred nosom,
pa su bjegunci odlučili potražiti utočište u prvoj uvali i
pričekati zoru. I zatim nastaviti prema Velikoj Proversi,
uskom kanalu što razdvaja Kornat od Katina. Ta golema
kamena gromada na desnoj strani gotovo dodiruje Dugi otok
i tu tvori Malu Proversu, nešto širi kanal opasan mnogim
svjetionicima i obdaren smaragdnom bojom mora. Otuda se
već jasno vide Sestrice i osjeća dah pučine. I tek otamo
može se niz buru u Italiju.
U zoru od fine bure nije ostalo ništa. Bio je to opasan i
snažan vjetar koji je na mahove poprimao jačinu veću i
od četrdeset bofora. Ante i Srećko nisu znali što učiniti. U
njima je još gorjela vatra bezuvjetnog odlaska, a iskustvo,
koje su kao ribari stekli, opominjalo ih je na opasnost.
No nijedan nije imao hrabrosti izustiti: »Odustajemo«!
U zavjereničkoj šutnji isplovili su u Sitski kanal kako bi
dohvatili tu neminovnu Proversu. No tada je more
počelo bjesniti. Bura je udarala poput letećeg malja,
dižući i kovitlajući morsku pjenu. Jedva su disali,
pokušavajući zakloniti glavu od te hladne i opake vodene
prašine, no ona ih je dostizala što god činili. Studen im se
uvlačila u kosti, ruke trnule od grčevita držanja za bro-
dicu. Ante je, kao vještiji, bio za kormilom, boreći se s
morem kao da je kakva pobješnjela kobila. Pustolov u
njemu još je bio živ, ali je sve manje pružao otpor.
»Ako se ne razbijemo o hridi, potopit ćemo se«, prolet-
jelo mu je kroz glavu. Srećko je bio jednako blijed,
uplašen i mokar. Kada bi vjetar na časak oslabio, gotovo
3
se pritajio, strah i zebnja dostizali su kulminaciju, jer iza
toga je slijedio novi udar, možda još jači, možda sudbo-
nosni. Kao da je bura uzimala zalet, stalno okrećući smjer
i domišljajući se kako more pretvoriti u pakleno ništa.
U posljednjem trenutku dohvatili su zaklonjenu uvalicu
na otočiću Glamoč. Bacili sidro i kaić vezali za stijenu.
Šutjeli su, ne osjećajući čak ni sreću što su preživjeli. Rana
neuspjeha mnogo je snažnije pekla. Napokon je Srećko
istisnuo kroz zube: »Ne možeš protiv prirode.« »Ne
možeš«, odvratio je Ante, i osjetio se nekako jadnim i
nemoćnim. A onda, kao da se tješi, dodao: »Nismo se ni
dobro pripremili, i to je pouka!«
Je li strah pobijedio pustolova? Ante u tim trenucima nije
znao odgovor. Istina je, uplašio se, ali se još više uplašio
nečeg drugog. Bura je bila toliko snažna i nepredvidljiva
da je počeo gubiti kontrolu nad situacijom, a taj mu je
osjećaj bio jednako nepodnošljiv, kao što mu je bilo pri-
rodno da uvijek na neki način vlada situacijom, da ne
gubi orijentaciju. Imao je oko za uočavanje svakog de-
talja, važnog za snalaženje u prostoru, pa mu se katkad
činilo da se ne bi mogao izgubiti ni u najvećem i posve
nepoznatom gradu. A sada, sada se gotovo izgubio dese-
tak milja od kuće, ne dohvativši ni pučinu što ju je tolike
godine sanjao.
I bi li ga u takvim okolnostima, kad more njemu određuje
kamo ima ići i kad ne može podići jedro i nečujno ploviti,
lakše uhvatila pomorska policija? I što bi onda bilo? Bi li
završio u popravnom domu? I bi li to bio kraj svih njego-
vih snova o velikom i primamljivom svijetu koji čeka na
njega? Takav ishod nije mogao ni zamisliti! Bilo bi gore i
od smrti izgubiti drugu šansu.
Dva su dana i dvije noći čekali da bura padne. Imali su
dovoljno hrane i pića i kako se čini dovoljno sreće. Ali
malo su govorili. Ante je prikraćivao vrijeme dozivajući
u pamet prizore i likove iz Homerove Odiseje i Ilijade. To
4
mu je bila najdraža literatura, to je čitao nadušak,
zamišljajući čas da je vješti i hrabri Ahilej, čas da je gla-
vom Odisej, koji se nakon toliko godina lutanja vraća u
zagrljaj svojoj Penelopi. Gorčina neuspjeha u njemu nije
poljuljala želju da ode u svijet. Štoviše, bio je sigurniji nego
ikada da će to učiniti i da će kad-tad uspjeti.
»Moram se samo bolje pripremiti«, ponavljao je i potom
tonuo u snove. Ponekad bi se sjetio dana proveđenih bez oca
kod djeda Šime, njegove kobile Micke i fijakera koji je s
toliko spretnosti i volje znao pripremiti za vožnju. »Ah kako
je Micka bila lijepa« , govorio bi u sebi, pogo- tovo kad je
mijenjala dlaku i dobivala posebnu boju koja je još bolje
isticala njeno mišićavo tijelo, a njenim velikim i tamnim
očima davala izraz nevinosti i vjernosti. Gotovo se topio od
radosti prisjećajući se kako ga je znala glavom gurkati u leđa
ne bi li joj dao još sijena. A onda, kada bi joj prišao i
pogledao je u oči, ona bi malo okrenula glavu kao da ga
moli da na nju priljubi svoje lice. I on je to redovito činio.
Ali neku posebnu nostalgiju za tim danima nije
osjećao. Bio je svim svojim bićem okrenut naprijed,
gledao je samo u budućnost, čeznuo za onim što ima
doći. Osjećao je, po nekoj unutarnjoj logici, da u to
jedino ne smije srljati, ali da je taj put neumitan kao što
su to život i smrt.
Kad se more smirilo, a surove hridi opet poprimile ob-
like malih otočića, dvojica pustolova jednako su tiho is-
plovili iz uvalice, kao što su to učinili i prije tri noći.
Samo sada njihov cilj nije bila pučina, nego mala
pakoštanska lučica. Usput su se dogovorili kako nikome
neće reći što se zapravo dogodilo, nego to da su otišli
loviti ribe pa ih je uhvatilo nevrijeme i sada su, hvala
Bogu, živi i zdravi, opet doma. Tako je i bilo. Putem su u
more bacili provijant i sve ostalo što bi moglo pobuditi
sumnje u vjerodostojnost njihove pripovijesti.

5
Otac je saslušao Antu, na časak napravio lice kao da malo
sumnja u sve to, ali ništa nije rekao, a ni pitao. Ni djed
Šime nije zabadao nos u tu pustolovinu. A ovaj je nasta-
vio ići u prvi razred elektrotehničke škole u Zadru,
uvjereniji nego ikada da će opet na pučinu. U njegovoj
čežnji za svijetom i avanturom ništa se nije promijenilo.
Pučina bi i dalje u njemu pobudivala čudesan osjećaj
slobode, upravo ga zvala da sa sebe skine nevidljive
okove i da zakorači u ta beskrajna prostranstva. Novost je
bila samo u tomu što je sada na svojoj koži osjetio da
pučina, ako joj nisi dorastao i ako za nju nisi spreman,
može postati opasna i surova. Kao u Sitskom kanalu.

6
Napokon na pučini

Miro Gotovina bio je ribar u Tkonu. Živio je teško i na-


porno radio, ali je bio prilično snažan i čvrst. Srednje
visine, naoko mršav i koščat, a zapravo vrlo žilav i
izdržljiv. U ono vrijeme to je bio svojevrsni dar Božji.
Neka vrst popusta na opori i sirotinjski život. Kad je
došao onaj prvi rat (1941.) i Talijani okupirali Zadar,
Miro je otišao u partizane. Najviše je ratovao po Pri-
morju i Gorskom kotaru. Jednog proljetnog jutra tamo je
i ranjen, zarobljen i na kraju otpremljen u ustaški logor u
Zagreb, u ciglanu na Črnomercu. Putem je izgubio dosta
krvi, a onda i svijest. Kad su ga takvog vidjeli, proglasili
su ga mrtvim. Vijest je doprla i do Tkona, gdje su za
pokoj njegove duše zazvonila i crkvena zvona. No neki
liječnik, koji je, iz tko zna kojih razloga, još jednom bacio
pogled na tog nesudenog mrtvaca, ustanovio je da ovaj
još diše, pa je tako Miro preživio i kasnije se vratio doma,
u Tkon, nastavljajući loviti ribu kao da se ništa nije dogo-
dilo.
Sa sinom Milanom često je odlazio u Biograd i u
Pakoštane, gdje su prodavali ribu. Bila je to teška i
bijedna nadnica. Ni oni na kopnu nisu imali novaca. Tur-
7
izma nije bilo, živjelo se od škrte zemlje i mora, bez
hladnjaka i asfalta. Ljudi su bili najsretniji kada su nešto
mogli trampiti.
Jednog toplog jutra Milan je na pakoštanskoj ribarnici
upoznao Anu, kći Šime Mijočeva, čovjeka koji je bio sve
što se u ono doba moglo biti. Za one prve, predratne
Jugoslavije, bio je žandar, a kad se vratio u Pakoštane,
podjednako težak, ribar, neka vrst mjesnog suca, pisar i
uglednik kojem su u kuću dolazili i oni iz Zadra. Ljudi su
ga cijenili, jer je mnogima pomogao, a pomalo su ga se i
bojali, jer se, za onodobne prilike, otmjeno odijevao i no-
sio. Bio je uvijek čist, uredan, počešljan i što je najviše
čudilo, sve je stizao, čega se god dohvatio.
Kad je Milan ugledao Anu, bio je siguran da je upravo nju
tražio. Bila je jedna od Mijočevih sedam kćeri, pa je
možda i to pridonijelo da je brzo otišla u Tkon, pod Mi-
lanov krov. Nekoliko su godina živjeli u stisci i ljubavi,
rodio im se sin Ante, a zatim i druga djeca. A onda su one
proklete mine životu dale drugi pravac. Milan je otišao na
rad u Zagreb, Ante je rastao kod dida Šime u
Pakoštanima, čitao o Kolumbu i snatrio o čudesnim
karavelama Santa Maria, Pinta i Nina.
Kad se Ante onog travanjskog popodneva sa Srećkom vratio
s mora, otac Milan nije ništa pitao i provjeravao. Poznavao
je svog sina i znao je da na tomu neće ostati. Uhvatio ga je
strah da bi mali mogao zaglaviti u nekoj no- voj buri, ili
završiti u zatvoru, kao i on i njegov otac. Na- pokon, otkako
se vratio iz Zagreba, prodao kuću u Tkonu i, nedaleko
Mijočevih u Pakoštanima, izgradio prilično prostranu i
pristojnu katnicu, obitelj se nekako sredila. Milan se oženio
za tetu Milku, jednu od Aninih sestara, koja mu je rodila još
dvoje djece, pa nije htio ni- kakve nove nesreće.

»Ante«, rekao je jednog dana, »čini mi se da trebaš pa-


soš«. Zatim je dodao kako misli da ga može pribaviti,
8
premda mu sin još nije punoljetan. Ovaj je klimnuo gla-
vom, ne pokazujući preveliku zahvalnost, a ni sreću. Držao
se kao da je to svojim pothvatom zaslužio, dapače da tako
mora biti, ako već postoji sudbina i ako je sa sobom nosiš
kao popudbinu.
Krajem svibnja i on i Srećko imali su putovnice. Za
Srećka to i nije bilo toliko čudnovato, jer je bio stariji, i
kako se čini, navršio je punih osamnaest godina. Njegov
prijatelj, međutim, nikada nije doznao kako je dobio taj
čaroban ključ za svijet. A istini za volju, nije si time
mnogo ni razbijao glavu.
S dolarima koji su im ostali od prvog bijega, uputili su se
za Trst, pa od tamo u Austriju i za München. Kad su stigli
u bavarsku prijestolnicu, otišli su do nekog hrvatskog
svećenika, pokucali na vrata i rekli: »Mi bismo neki
posao«. Fratar, koji je bio župnik u tamošnjoj hrvatskoj
misiji, pogledao ih je kao da vidi Marsijance, no ipak ih je
pozvao da uđu. Dao im je nešto pojesti i popiti, a onda
im je, ozbiljna i stroga lica, rekao kako u Njemačkoj
nema posla, pogotovo ne za takva dva momka, i da bi
najbolje bilo da se vrate doma.
Kad su se ponovno našli na münchenskom kolodvoru,
imali su neodoljiv poriv da kupe karte za Zürich. No
tamo nikada nisu stigli. U pograničnom Buchsu iz vlaka
su ih skinuli strogi švicarski policajci, odveli u jednu malu
i neuglednu prostoriju, ispitivali sat-dva i onda smjestili u
neki obližnji hotelčić. Drugo jutro bili su ponovno u
vlaku, no ovaj put za Maribor. Tu ih je dočekala jugo-
slavenska milicija i smjesta strpala u zatvor. Ali samo do
dolaska jedne ružne i debele spodobe u uniformi, što je
bazdila na alkohol, s vremena na vrijeme se podrigivala i
popravljala hlače, potežući ih medu nogama. »Kud ste
bježali, bando jedna, ha!«, procijedio je prijeteći. »Ni-
kamo«, hladno je odgovorio Ante. »Išli smo rodbini u
Švicarsku, htjeli smo je posjetiti i usput malo raditi.« To je
9
izgovorio mirno i razgovijetno, kao da daje zapovijed.
Milicajac se na trenutak zbunio, nije znao što bi odgovo-
rio tom balavcu, samo je piljio u nj, a onda, kao da se dos-
jetio, otegnuto rekao: »Je li?« Dva sata kasnije već su bili u
autobusu za Zadar.
Taj drugi neuspjeh na Srećka je djelovao toliko deprimi-
rajuće da je odlučio kako treći put neće pokušavati. Ante je
to primio na znanje, no to ga nimalo nije pogodilo.
»Dobro«, rekao je »svatko ide svojim putem i svatko ima
svoj posao«. I još se intenzivnije počeo pripremati za
konačni odlazak.
Ako je godina bila dobra, bile su dobre i breskve u dida
Šiminom voćnjaku. Ante je često s njim išao na Vran-
sko jezero, gdje su bila polja i voćnjaci. Dida je osobito
bio ponosan na svoje breskve, što ih je brižljivo nje-
govao i uživao u njihovu mirisu kada bi dozrjele. Po-
nekad se i njegovu unuku činilo da cijelo jezero miriše
samo na njih. Ali tog ljeta mali više nije imao vremena za
didine breskve. Našao je posao na starom jedrenjaku
Mikiju, koji je prevozio turiste, što su tih godina počeli
dolaziti na Jadran. Radio je sve što se od njega tražilo,
zaradio je i podosta novaca i doživio prvu veliku ljubav.
Bila je to Belgijanka, kojoj, ni mnogo godina kasnije, nije
zaboravio ime. Zvala se Martine Dayse, bila je možda
dvije godine starija od njega, smede kose i podjednako
lijepa, kao i vatrena. S njom je proveo dvadeset dana, ug-
lavnom se skrivajući od barbe i njenih roditelja, ali u
svakom slučaju dovoljno da nauči kako neke vatre u
čovjeku gore toliko snažnije, što ih se više gasi.
U međuvremenu jedan mu je prijatelj uhvatio vezu s bro-
darskom kompanijom Topić, čiji su brodovi plovili pod
liberijskom zastavom, dok je sjedište same kompanije bilo
u Monaku, u Monte Carlu. Krajem kolovoza u Pakoštane
je stigao i brzojav u kojem je stajalo da ga čeka mjesto
mornara na Jeli Topić, grdosiji od 27.000 brut-
10
toregistarskih tona, duljoj od dvjesto metara, što je
prevozila rasute terete, pretežno pšenicu. Još je pisalo da u
rujnu mora doći u Bordeaux na ukrcaj.
Premda je imao putovnicu i premda je znao da će u Ge-
novi dobiti potrebne pomorske papire, Ante se iz
Pakoštana iskrao gotovo kao tat. Čak se i s ocem disk-
retno oprostio, bojeći se valjda da nešto u posljednji tre-
nutak ne pomrsi račun. Jer nedostajao je još samo časak i
san će postati java.
Kada je ujutro, posljednjih dana rujna, izašao iz vlaka na
bordoškom kolodvoru, Atlantik i grad bili su okovani u
magli. Sipila je i sitna kiša, a zrak je mirisao na prostran-
stva. Polako se uputio u luku, obilazeći dokove kao da je na
kakvoj školskoj ekskurziji. Prvi put je vidio doista ve- like
prekooceanske brodove i sve ga je to oduševljavalo i u
njemu budilo snove od kojih su ga podilazili topli srsi. Nije
mu smetalo loše vrijeme, nije ga mučila nikakva
neizvjesnost. Osjećao se kao čovjek, koji je nakon mnogo
vremena provedenih u brdima, sišao u dolinu i odmah
nabasao na sajam. Sve mu je izgledalo šareno i blistavo,
usprkos dosadnom sivilu i teškoj magli. Nakon sat i po
pronašao je Jelu Topić. Brod je zaista bio prava grdosija,
sive boje kao i vrijeme toga dana, ali sa sjajno bijelim, jed-
nako tako glomaznim, komandnim mostom i kabinama.
Dobio je malu, ali čistu i prilično lijepu kabinu, s okrug-
lim prozorom, koji bi, za vrijeme teškog i olujnog mora,
ponirao tako duboko ispod površine, da mu se katkad
činilo da nikada neće izroniti. U tim je trenucima osjećao
nelagodu, pa i strah, koji je potencirala upravo sablasna
škripa broda. Kao da je toj čeličnoj grdosiji pretijesno pa
škrguće i škripi, srlja u dubinu i kad izgubiš nadu, ona se,
kao za inat, propne i počinje izranjati, škripeći i
škrgućući jednako sablasno i prijeteće.
Bio je najmlađi od dvadeset i sedam članova posade, koji
su svi bili njegovi zemljaci. Radio je sve poslove prim-
11
jerene običnom mornaru, slušao priče o svijetu i njegovim
čudima, noću izlazio na palubu i promatrao brazdu, što ju je
brod ostavljao u moru. Nije se mogao nagledati te
beskonačnosti, te tmine, što gotovo namjerno skriva
prostranstva, premda zna da će ih uskoro ipak morati ot-
kriti. Naslušati tog huka, što ga stvaraju šum mora i brek-
tanje motora, i odvojiti oči od tog zvjezdanog neba koje je
tako daleko i tajanstveno, i na kojemu je njegova majka koja
ga možda upravo sada gleda i čuva. Kad bi ga umorila ta
ljepota, vraćao se u kabinu, gdje ga je čekao Kipling čije
je pripovijesti gotovo znao napamet i koje su u njemu
rasplamsavale žar za pustolovinom, akcijom, čašću,
hrabrošću i stegom.
Pučina je u njemu do kraja oživjela pustolova i sanjara, ali
ga, čini se, nije posve zavela.

12
Amerika!

Samo zaljubljeni u more znaju što je kopno. Zato mu se


mornari raduju kao ženama. Kad nakon mnogih jedno-
ličnih i od dosade zamornih dana ugledaju tu tamnu silu-
etu, vesele joj se kao da su ponovno vraćeni u život.
Kad se Jela Topić približio Houstonu, za Antu je kopno
istodobno značilo i Ameriku. Zemlju, za koju je vjerovao
da ju pomalo i poznaje, jer ju je toliko sanjao i jer je
ona za nj bila isto što i za pticu zračne visine. Iako su
se na horizontu jedva razaznavali obrisi kontinenta, to
mu nije mutilo radost. Bio je na cilju!
Jela Topić je polako uplovio u luku. Do grada je bilo oko
dvadesetak milja. Uzduž tog puta smjestilo se bezbroj ba-
rova i lokala , u prvom redu namijenjenih mornarima. Sve
je bilo šareno, a isti takvi bili su i muškarci i žene. Mek-
siko nije bio daleko i to se osjećalo na svakom koraku.
Ante je odlučio da najprije sam ode u grad. Volio je tu
vrstu samoće. Kad god se radilo o nečem novom i
nepoznatom, najmirniji je bio ako se s tim mogao suočiti
posve sam. Ta vučja navada bila mu je urođena. Osjećao
je da samo na taj način može upoznati stvari i o njima
donijeti pravi sud.

13
Sa sobom je uzeo novac i nož. Kao i svi mornari imao je
skakavac koji je s nutarnje strane hlača, zataknuo za po-
jas. Novac je stavio u lijevi džep od košulje, ali ne sav.
Ostatak je zamotao u čarapu, koju je u tu svrhu posebno
sašio, svezavši je tik ispod koljena. Ako ga napadnu i
ukradu mu novac iz džepa, mislio je, ostat će mu barem
onaj oko koljena. Tako je i kasnije radio i nikada nije
ostao bez novaca, osim kada bi ga sam potrošio, a to nije
bilo rijetko.
U grad se odvezao taksijem. Koliko god su ga privlačili
mornarski barovi i koliko god mu se činilo da u zraku os-
jeća miris putenosti i avanture, čvrsto je odlučio da
najprije razgleda Houston. Bio je to ipak najveći grad ko-
jem je išao u susret. Dotad je od većih gradova upoznao
jedino Zagreb, gdje je kraće vrijeme živio s ocem i išao
u Harambašićevu školu, te München.
Taksi ga je doveo do središta, a kada je izašao iz auta go-
tovo mu se zavrtjelo u glavi od nebodera. Nikada nije vidio
toliko visokih zgrada i toliko betona. U prvi mah fasciniralo
ga je to čudo modernog graditeljstva! »Bože, kako je svijet
velik«, govorio je, idući sve dublje u ždrijelo grada. Cijeli je
dan obilazio ulice i trgove, lako se orijentirajući uz pomoć
karte. Disao je punim plućima, gotovo fizički ćuteći
slobodu. Ali bila je to istodobno i neka čudna mješavina
osjećaja. Što je dulje hodao tim teksaškim gradom, bivao je i
pomalo razočaran. Nekako mu je previše bilo betona i
nebodera, a opet ga je sve to oduševljavalo. Činilo mu se da
se našao u nekoj golemoj betonskoj kutiji i da ga to sputava.
A opet je na kraju bio sretan. Houston je bio i veličanstven i
istodobno turoban. Je li to Amerika o kojoj je sanjao?

U jednom baru, ili restoranu, kad je već bio iscrpljen od


hodanja, i kad je polako ispijao svoju Coca colu, na nj
su nabasali momci s njegova broda. Pozvali su ga da s
njima ode u neki lokal u centru Houstona, gdje su se
14
vruće žene skidale do gola, a muškarci, za koje je bilo teško
reći kojoj rasi pripadaju, jer su nosili šešire duboko
nataknute na čelo, ispijali oštra pića. Bio je to njegov prvi
striptiz i njegovo prvo izbacivanje na ulicu. Neki krupni
crnac, pristojno odjeven, ali mrka lica, potapšao ga je
svojom teškom rukom po ramenu, a kad se Ante okrenuo,
zapitao ga koliko ima godina. Umjesto odgovora dao mu je
isprave, a ovaj, kada je u njih pogledao, zgrabio ga je za uho
i izbacio na ulicu.
Samo par mjeseci kasnije takvo što bi već teško bilo
moguće. Mali se dokazao kao pravi kompanjon, pa su ga
stariji mornari cijenili. Znao je slušati, nije previše
govorio, a o nekim stvarima znao je i šutjeti. Nekako mu
je bilo prirodno da je posao posao, a privatni život nešto
drugo. Mislio je da to dvoje ne treba miješati, štoviše da
između njih valja podići zid. I to je učinio. I tako se
ponašao. Uz to je bio snažan i spretan, osobito s
gumenim čamcima, što također nije prošlo nezapaženo.
Uskoro je u takvim čamcima prevozio gomile kutija
cigareta s broda na kopno. Mornari su to radili kao nešto
sasvim normalno, a Ante je za svoj dio posla dobivao i
komad od zarade.
Ni u tučnjavama, koje bi najčešće izazvali drugi, nije uz-
micao. Prvi put bilo je to u Genovi, u glasovitoj Via pre,
jednoj uskoj ulici koja je tekla paralelno sa širokom av-
enijom, što je dijelila luku od ostalog dijela grada. U toj
prilično dugoj ulici, koja se nekamo penjala, načičkalo se
bezbroj bordela, noćnih barova, svodnika i kurvi, uličnih
probisvijeta i svakakvog ološa. Bio je tu i jedan Hawai-
bar, prilično prostran, u koji su svraćali mornari iz cije-
loga svijeta. Govorilo se svim jezicima, pila svakakva
pića, a bilo je i svakojakih cura. Neki prgavi, zdepasti i
zao mornar s Jele Topić, koji je malo govorio, ali se
mnogo cerio, te je večeri bio osobito osjetljiv. Je li ga
mučio višak energije nakon tjedana provedenih na moru,
15
ili kakva loša vijest od kuće, Bog bi ga znao. U svakom
slučaju, neki pijani Englez ili Irac u prolazu je gurnuo
prgavog Hrvata i ovaj ga je odmah odalamio šakom po
glavi. I opća je tuča bila programirana.
U prvih par minuta tukli su se mornari s Jele Topić protiv
Engleza ili Iraca, a onda se u tu tučnjavu uključilo sve
živo. Čak i žene. Letjeli su stolci, pucala rebra, radile
boce. Potekla je i krv. Anti je to bila prva takva tučnjava.
Nije ju mogao, a ni htio izbjeći. Dobio je nekoliko udaraca
u glavu i tijelo, kad se sa svojim dečkima povlačio prema
izlaznim vratima. Na samim vratima i on je dobro dohva-
tio dvojicu, a onda su se začule policijske sirene i svi su se
u hipu razbježali. Dvojica mornara s Jele Topić završili su
u bolnici umjesto na brodu, a Ante se, nakon što je
skrenuo u sporednu ulicu, popravio odjeću i malčice
sredio, opušteno vratio u Via pre, ovog puta posve sam.
Kao da se ništa neobično nije dogodilo, dapače, kao da
se dogodilo nešto posve normalno i zakonito. Jer u grupi,
kao i na moru, solidarnost je neka vrst nepisanog zakona,
baš kao što je to u samoći čežnja za svijetom.

***
Jela Topić je bio vrlo moderan i, u svojoj kategoriji, vrlo
lijep brod. Ali je imao peh. Doživio je malu havariju, koja
nije bila bogzna kako ozbiljna, ali je brod ipak morao na
remont. To je bilo otprilike godinu dana otkako se Ante
na nj ukrcao. Remont je bio na doku u La Speziji, u Italiji.
Mornari su imali dovoljno vremena da potroše novac i
energiju, pa je i on uglavnom sam lutao gradom. Jednom
zgodom upoznao je u nekom restoranu ljubaznog i nešto
starijeg gospodina. Ovaj mu je pripovijedao o svemu i
svačemu i to na takav način da je rado s njime provodio
vrijeme. Pripovijedao mu je i o Legiji stranaca, o njenom
glasovitom zapovjedniku Louis-Philippeu, o najslavnijoj
bici Legije u dalekom Meksiku kod mjesta Camerone
16
1863., kada su svi legionari, zajedno sa svojim zapovjed-
nikom, kapetanom Danjouom, u srazu s nadmoćnim
Meksikancima, junački izginuli, ali uspješno izvršili zada-
tak - osigurali sigurnu odstupnicu glavnini snaga. I kako
je preživio samo jedan legionar, kojeg su neprijatelji, u
znak divljenja i štovanja, pomilovali i darovali mu ruku
mrtvog kapetana Danjoua, koja je otad simbol Legije.
Sve je to slušao, upijao, a ljubazan gospodin o svemu je
pripovijedao kao o bajci i avanturi, potičući u mladom
čovjeku ljubav prema časti i dužnosti. Život na brodu u
usporedbi sa životom tih pustolovnih vojnika, izgledao
mu je kao dosadna proza. Plovio je već godinu dana,
stalno na relaciji Europa - Amerika, upoznao mnoge luke,
ali mu se nekako činilo da svijeta ipak nije vidio. Doma
ga takoder ništa nije vuklo, a na brodu mu je postajalo
tijesno. »Ako već plovim, onda želim ploviti na brodu na
kojem ću ja biti kapetan«, govorio je u trenu- cima u
kojima bi sam sebi otvarao dušu. Istodobno je znao
koliko je to nerealno, da nema šansu da to postane, osim
da se vrati doma, nastavi školovanje na kakvoj po-
morskoj školi i zauvijek izgubi dragocjeno vrijeme.
»Želim u Legiju, recite mi kako mogu tamo stići«, zapitao
je jednog dana ljubaznog gospodina. Ovaj, kao da je to i
očekivao, pokazao je prstom prema Marseilleu, rekavši:
»Dovoljno je da stigneš na tamošnji kolodvor, tamo ti sve
piše«.
Ante se vratio na brod i rekao kako mora hitno kući, jer
ima nekih problema s obitelji. Barba je iz sefa izvadio
putovnicu i oko dvije tisuće dolara uštedevine, pružio mu
ih i zaželio mu sretan put.
U Genovi je ubrzo pronašao ljude koji su bili spremni
ilegalno ga prebaciti preko francuske granice, jer je još
uvijek bio maloljetan i imao putovnicu s kojom, kako je
mislio, ne bi daleko stigao. Za tu je uslugu platio oko
tristo dolara, a granicu je prešao iznad dugačkog tunela,
17
na putu Courmayeur-Chamonix, verući se po kozjim
stazama na strmim obroncima Mount Blanca. Bila je noć,
zapravo pred zoru, kad su već dobro zašli na francusku
stranu. U daljini su se vidjela svjetla Menthona. U grupi je
bilo šest-sedam ljudi, no nitko ni sa kime nije razgovarao,
ili govorio kamo ide i zašto.
Ante je, kao i obično, novac držao zavezan oko lijevog
koljena, dok je oko desnog imao putovnicu i brodske pa-
pire. Na leđima je imao mali ruksak u kojem je nosio
čistu košulju, nove cipele i ostale sitnice.
Kad su stigli do nekog planinskog zdenca, tu se osvježio,
obukao na se čistu košulju, obuo nove cipele i lagano se
spustio u Menthon. Ravno na željezničku stanicu. Tu je
kupio kartu za Marseille. Susret s nepoznatim gradom i
sudbinom, za koju je vjerovao da mu je zapisana, a koju
još ne zna, uzbuđivala ga je do ushita. Išao je otkriti još
jedan svijet.

18
U staroj marseilleskoj tvrđavi

Željeznička stanica u Marseilleu nalazi se na uzvisini i do


nje se može samo dugim stepenicama. Isto se tako, samo
u obrnutom smjeru, odlazi i u grad. Kada je Ante iz Men-
thona stigao u Marseille, već je bilo kasno popodne.
Bio je umoran, ali ne toliko da odmah na samoj stanici
ne bi zapazio vrlo privlačne i vrlo lijepo uokvirene
plakate, što su pozivali u Legiju stranaca. No pogledao ih
je samo ovlaš, u prolazu. Spustio se niz stepenice i
zakoračio u ulicu, načičkanu malim hotelima i
pansionima. Ušao je u prvi, koji mu se učinio
prikladnim (a to je značilo i jeftinim), iznajmio istu
takvu sobicu, u kojoj je ostao tek toliko, koliko je bilo
potrebno da se osvježi. A onda je krenuo u otkrivanje
grada, ravno prema operi, koja je bila negdje u centru.
Nije predugo lutao, premda ga je noć privlačila, nego je
sam sebi rekao: »Sad natrag i u krevet, sutra rano ustaješ
i ideš na posao. A zbog toga si tu!«
Potragu za Legijom vrlo je ozbiljno shvatio i zato je htio
biti odmoran, čist, uredan, riječju: spreman. Ne samo
zato što mu se činilo da jedan budući profesionalni vojnik
najelitnijih francuskih postrojbi mora biti takav, nego i
stoga što je nekako slutio da se okreće velika i značajna

19
stranica u njegovu životu. Sve što je prošao i proživio,
činilo mu se beznačajnim u odnosu na ono čemu sada ide
ususret. Doduše, o tomu nije imao jasnu predodžbu, ali
jenekako bio siguran da je tomu tako.
Zbog toga se nije javio ni maloj Francuskinji, koju je
upoznao u vlaku za Marseille, i koja mu je ostavila broj te-
lefona, rekavši: »Ako ostaneš malo dulje u mom gradu,
svakako mi se javi«. Iako su za Antu tada sve djevojke bile
na svoj način privlačne, ova mu se posebno dopala, jer mu
se, zbog smeđe kovrčave kose i velikih očiju, činila lijepa
kao anđeo. Ipak, posao je bio važniji.
Cijeli je kolodvor bio u plakatima koji su pozivali u Le-
giju. Bili su vrhunski dizajnirani, marketinški savršeni,
uokvireni, ne preveliki, ali zato svuda uokolo. Na svim je
jezicima pisalo o čemu se radi, tu je bila i adresa Legije, broj
telefona, a za one komotnije i obavijest da se mogu javiti u
prvu žandarmeriju, koja će se onda za njih pobri- nuti. S tih
plakata došljake i znatiželjnike gledala su snažna i suncem
opaljena lica legionara, s glasovitom bijelom
legionarskom kapom na glavi i pogledom uperenim u
daljinu i, kako se Anti činilo, pustolovinu. A ispod tog
dominantnog lika bile su poredane brojne sličice, što su
prikazivale legionare diljem svijeta, u najrazličitijim
akcijama i situacijama.
Odlučio je da sam potraži regrutacijski centar Legije. On se
nalazio u starom dijelu Marseillea i u jednako tako sta-
roj utvrdi Fort St. Nicolas. Kad je sjeo u taksi i rekao
kamo želi, šofer, a bio je to neki nasmijani Arapin, pogle-
dao ga je s čudenjem i istodobno sa samilošću. Ponovio je
adresu, ali nekako više za sebe, kao da želi biti siguran je li
dobro razumio. Na kraju je Anti poželio sreću.
Na ulazu u vojarnu bila su teška i golema drvena vrata,
kakva je mornar s Jele Topić vidio samo u filmovima. Poz-
vonio je na oveće zvono na zidu, pričekao par trenutaka, a
onda su se velika vrata nečujno otvorila. Na njima se
20
pojavio mladić u uniformi, ozbiljna i suha lica, legionar-
ski ošišan, zategnut i poravnat, kao da je na smotri, i sa
zelenom beretkom na glavi. Pitao ga je kratko što hoće, a
kada je došljak nekako objasnio ono, što je ovome očito
bilo jasno čim ga je spazio, uzeo mu je putovnicu, uveo ga
u predvorje dvorišta i naredio mu da čeka.
Dok je stajao kraj stražarnice, oslonjen o zid, primijetio je
nekakve neobične spodobe kako se kreću dvorištem.
Činilo mu se da metu, ili tako nešto, no na svaki način
djelovale su kao da su iz drugog svijeta. Na glavama su
imale goleme, zapravo prevelike, crne beretke, a nosile su
i isto takve nezgrapne hlače i vojničke bluze. Više su
nalikovale na cirkusante, negoli na vojnike. Njihova
ozbiljnost i njihovi pokreti, kao u usporenom filmu, pri-
zoru su davali nadrealistički štih. Taj su dojam osobito
pojačala dvojica vojnih policajaca, što su se pojavili
nakon desetak minuta, u savršenim i vojnički be-
sprijekorno zategnutim uniformama.
Vojni su policajci Antu otpratili do obližnjeg ureda, gdje ga
je primio dočasnik Legije, mladi muškarac tvrda i odlučna
izgleda, koji je bio podjednako škrt u gestama kao i u go-
voru. »Pravi profesionalac«, pomislio je Ante. »Čak mu je i
taj jedva primjetan osmjeh, nekako zategnut«.
No nije mu znao najrazgovjetnije objasniti zašto je
ovamo došao, pa ga je ovaj ostavio da čeka slijedeća dva
sata, dok se nije pojavio neki četrdesetogodišnjak, pros-
jede kose i mrka lica, ali još uvijek sjajnog i športskog
izgleda, koji je Antu na hrvatskom pitao: »Tko te poslao?
Zašto si došao? Koliko godina imaš? Imaš li kakvih
problema? Traži li te netko?«
Ante je na svako pitanje mirno odgovorio, a kad je došlo
ono o godinama, samo je rekao: »Pa imate moj pasoš«.
Četrdesetogodišnjak, koji je po govoru mogao biti iz
Bosne, sve je bilježio u jedan formular, a onda je odložio
olovku i rekao: »Ti sada ostaješ ovdje, izlaz je zabranjen,
21
uzet ćemo ti sve osobne stvari, civilno odijelo, ostaje ti
jedino novac, ali moramo znati koliko ga imaš. Ako sve
bude dobro, za nekoliko dana ideš u regrutni centar.«
Pustolov je klimnuo glavom, prikrivajući radost što će
uskoro postati legionar.
Ali, stvari nisu bile tako jednostavne. Doduše, dobio je i on
onu smiješnu uniformu i nezgrapnu crnu beretku, i to od-
mah u uredu. Tu se i presvukao, tu su mu uzeli i civilnu
odjeću. Kada se presvlačio, Bosanac je primijetio da oko
koljena ima zavezane čarape, pa se nasmiješio, primijetivši:
»Uči te život, uči! « I dodao: »Prilično si snažan, baviš li se
športom?« »Ne«, odgovorio je Ante, »to je od ribolova i
teških nadnica«. I odmah nadovezao: »Htio bih u ronioce.«
»Polako, polako, imaš vremena«, odvrati Bosanac.
Još mu je kazao da šišanje za sada nije obvezatno, da ima
vremena da se predomisli i da može otići kući sve dok ne
ode u pravi regrutni centar. »A mi ćemo za to vrijeme
provjeriti imaš li problema sa zakonom.« Zatim je
brižljivo popisao sve Antine stvari - nož, zlatni lančić s
križem, sat, cipele, čarape... svaki papirić, svaku sitnicu.
Ovaj je potpisao da je sve baš tako i rekao kako nema ni-
kakva dodatnih pitanja.
Noć je proveo u spavaonici na prvom katu, u koju je mo-
glo stati dvadesetak ljudi. Kreveti su bili jedan iznad
drugoga, dobio je dvije vrlo grube deke tamnozelene boje
i dugačak i okrugli jastuk, ispod kojeg je bila bijela i tvrda
platnena vreća, što je služila umjesto plahte. U toj se vreći
spavalo, dakako, bez pidžame, samo u gaćicama i gol do
pojasa. Tu noć u sobi je bilo desetak momaka, dva crnca,
nekolicina Arapa, a ostalo su bili bijelci. Gotovo i nisu
međusobno razgovarali, držali su se nekako postrani je-
dan od drugoga. Poput različitih vrsti životinja koje su
došle na isti izvor napiti se vode.
Ujutro ih je sve dočekala kiša i prohladno vrijeme (bio je
već kraj listopada). Poslije doručka Ante je završio u kuh-
22
inji gdje je do podneva gulio krumpire, jedva čekajući da
napokon počne »pravi posao« . Ni na što drugo nije mis-
lio. Ni na svoje u Pakoštanima, koji nisu pojma imali gdje
je i kamo se otputio. Nije im ništa rekao, jer je mislio da
se to, što se s njime dešava, više nikoga ne tiče. Sam je
odgovoran za svoj život, pa ne bi bilo u redu da s njime
opterećuje druge. To više što je »doma bio sasvim drugi
svijet« od ovoga u koji je sada zakoračio.
Iako je cijeli dan nešto radio, prao prozore, zahode, meo
dvorište, dozlaboga se dosađivao. Vrijeme kao da je
stalo. Nitko nije dolazio, ništa mu nisu govorili. Jedino je
primijetio da ih stalno promatraju vojni policajci, kao da ih
snimaju. Najgore od svega je bilo to što su neki momci u
crnim beretkama odlazili, a drugi dolazili, ali nitko nije
znao kamo idu i zašto. Sve je to trajalo gotovo mjesec
dana. Pomalo je već gubio nadu, nije vidio nikakvu svrhu
u tom, kako se njemu činilo, besmislenom gubljenju vre-
mena. A postajalo je i sve hladnije.
A onda, jednog jutra, poslije postrojavanja, dolazi
Bosanac u društvu višeg dočasnika, zapovjednika vojne
policije (Biroa sigurnosti), koja je bila u sastavu Prvog
puka Legije stranaca, sa sjedištem u Aubagneu, gradu
između Marseillea i Toulona. Oni, koji su prošli ovaj prvi
test dosade i neizvjesnosti, prozvani su i naređeno im je
da stanu udesno. Tada im je postavljeno pitanje: »Jesi li
promijenio mišljenje?« Ako je odgovor bio negativan, a u
pravilu je bio, uslijedio je dodatak: »Onda ideš dalje«.
Svi koji su išli dalje, a među njima je bio i Ante, ukrcali
su se u kamion. Nakon sat i po vožnje otvorila se cerada
i oni su mogli vidjeti da su stigli na mjesto gdje je sve
bilo drukčije negoli u Fort St. Nicolasu.

23
24
Stopedesetjednatisućačetristoosam,
na vašu zapovijed!

U vojarni u Aubagneu vladala je velika užurbanost.


Dvorište i poligoni bili su prepuni legionara u svečanim
odorama, s bijelim kapama na glavi, crvenim epole-
tama, što su poput gustih pramenova kose padale na ra-
mena, te plavim platnenim opasačima. Svi su bili
zategnuti i ošišani na par milimetara. Jedino su na vrhu
glave mogli imati malčice dužu kosu. Lica su im bila
obrijana poput stakla, bili su čisti i uredni. Bradu su
nosili samo inženjerci i to je bila ne samo tradicija, nego
i obveza.
U krugu i na poligonima bilo je i mnogo radnih i borbe-
nih uniformi, a zrakom su se prolamale kratke i od-
riješite zapovjedi. Sve je nekako djelovalo kao u kakvu
akcionu filmu, čiju režiju neupućeni došljak nije mogao
razumjeti.
Novopridošli su postrojavani udarcima laktom u rebra, a
oni koji su imali problema s orijentacijom, i nogom u
stražnjicu. Ponavljao se i dio dosadnih formalnosti, od
zapisnika, do skidanja i uskakanja u uniformu identičnu
25
onoj u Fort St. Nicolasu. Zatim su na red došli liječnički
pregledi, testovi inteligencije, obrazovanja, provjera
fizičke kondicije, psiho-testovi. Sve je to trajalo
danima, a najgori su bili psiho-testovi. Išli su do kraja u
čovjeka.
»Jesi li se kada dirao s dječacima ili kasnije s mom-
cima?«, pitao bi psiholog. »Ti si Ante imao sestru, je li?
Reci mi kako si se prema njoj ponašao... A kasnije?«
Onda bi na red dolazile fotografije. Neka, na kojoj izbe-
zumljeni muškarac i žena tuku dijete, što bespomoćno
urliče. »Kako ti se to sviđa? Sto misliš o tomu?«
»Grozno«, odgovarao bi Ante. A onda bi pod nos dobio
fotografiju sa zadavljenim psom što je visio o žici. »A
ovo?« »To mi je odvratno, nikada to ne bih učinio život-
inji«, odvratio je žurno, samo da ne mora gledati dulje u
fotografiju.
Ti psiho-testovi dosta su dugo trajali. Ponekad su psi-
holozi tražili da se dugo gleda u fotografiju i za to vrijeme
bilježili reakcije. Jednom je Ante morao prilično vremena
promatrati fotografiju nekog masakriranog čovjeka, što ga
je rulja, negdje u Aziji, linčovala. Prizor mu je bio
odvratan i on je, više iz protesta, negoli da opiše što
osjeća, rekao: »To nije fer, kad toliko njih idu na jednoga,
jer nema ravnoteže!«
Kad je i to prošlo, pojavili su se ljudi iz Biroa sigurnosti i
gotovo tjedan dana unakrsno ispitivali o svemu što se ti-
calo dotadašnjeg života. »Jesi li krao? Jesi li se tukao?
Kako si se pri tom osjećao? Jesi li pripadao kakvoj uličnoj
bandi, nekim kriminalnim skupinama, sudjelovao u
reketu? Što si osjećao kada ti je majka umrla? Što si radio
na brodu? Jesi li kome rekao da ideš u Legiju?« »Ne,
nikome nisam rekao«, odgovorio je na posljednje pitanje.
»Sigurno?« »Da«, ponovio je. »Dobro, a jesi li probao
drogu, jesi li pio alkohol«? Ante je i na to odgovorio
26
niječno, dodavši kako se nekoliko puta opio, ali da mu je
alkohol inače odvratan i da ga ne pije.
Sve što je tih dana i mjeseci činio i govorio, sve se to
brižljivo bilježilo i unosilo u njegov dosje, koji ga je pratio
poput sjene. Cijeli njegov dotadašnji i aktualni život ut-
iskivao se u fascikl, bivao je analiziran, klasificiran i
ocjenjivan. Još je samo trebao dobiti novi identitet i pot-
pisati ugovor!
Taj je dan došao početkom 1973. godine. Nakon mjeseci
provedenih u Fort St. Nicolasu i u administrativnorn cen-
tru Prvog puka Legije stranaca u Aubagneu, položio je is-
pit i potpisao ugovor da pristupa Legiji. Dobio je novo
ime i prezime i od sada se zvao »Andrija Grabovac, roden
10. prosinca 1953, u Grabovcu u Jugoslaviji«. Time je
postao dvije godine stariji i umjesto horoskopske vage
(stvarno se rodio 12. listopada 1955.) postao je strijelac.
No, ono najvažnije u ugovoru, ipak nije bilo to, već broj
koji je dobio: 151408. Zapravo, on je od tog trenutka
jedino i bio taj broj. Kada bi se predstavljao ili salutirao
samo je smio reći: »Stopedesetjednatisućačetristoosam, na
vašu zapovjed!« To je morao izreći brzo i odrješito kao da
puca iz automatske puške, jer jedino se tako običan le-
gionar smio predstavljati. Pritom retpostavljenog nije
smio gledati u oči, jer se to smatralo drskošću. Morao je
stati mirno na udaljenosti od otprilike tri metra, izgovor-
iti svoj identifikacijski broj i gledati dočasnika, ili časnika,
malo poviše obrva. Jer nedopušteno je bilo i gledati u
zemlju.
Od 120 kandidata u specijalni centar za temeljnu obuku
otišlo je samo njih 37! Prije nego li su napustili Aubagne,
još su jednom temeljito pregledani, no ovog puta u dosje
je ušla svaka brazgotina na njihovu tijelu, svaki značajni
madež, ili nešto slično, po čemu bi kasnije mogli biti
identificirani. I tek sada su postali regruti i smjeli sa sebe
27
skinuti onu nadrealističku uniformu i nezgrapnu crnu be-
retku. Dobili su zelene beretke, kape koje legionari nose
u borbi ili na radu, ali bez ikakvih oznaka, jer još nisu bili
posve pravi legionari. Još nisu položili prisegu.
***
Bonifacio je gradić na južnoj obali Korzike. Po njemu je
nazvan i prolaz između tog francuskog otoka i
Sardinije, a u njemu je i centar Legije za temeljnu obuku.
Tek kad se tu dođe, postaje se regrut, dobiva se
kompletna oprema: od svih vrsta odore do
poluautomatske puške, bodeža i ostalog. Obuka traje
četiri mjeseca i ubitačno je naporna. Mnogi je ne završe,
ali su zato regruti pod stalnom paskom.
Svakih četiri sata mijenja se instruktor. Od regruta se
traži automatizam u vještinama, da zavezanih očiju, ili u
mrklome mraku, brzo rastavi i sastavi najkompliciranije
oružje, da sačuva prisebnost i kontrolu pod kišom pravih
metaka. Pri tom nema ni milosti, a ni nježnosti. Udarci
lete na sve strane, disciplina i red moraju biti savršeni,
čak toliko da se s viskom pregledava je li oprema u or-
maru dovoljno uredno složena.
U Bonifaciju je instruktor bio i jedan Nijemac. Čovjek
opasna i strašna pogleda. Oči su mu bile plave i hladne
kao led, nikada nije pokazivao emocije, nikada pokazao
samilost, ali je zato uvijek bio besprijekoran, uredan i
čist. Regruti su drhtali pred njime, a kad bi nekoga pogle-
dao, imali su osjećaj da kroz njih struji neka opasna hlad-
noća.
A opet, s druge strane, govorili su da je to pravi vojnik,
pravo ogledalo Legion étrangère, uzor kojemu valja težiti,
pravi profesionalac. Iako je bio visok samo 175 centime-
tara i već imao gotovo pedeset godina, ostavljao je dojam
da je u najboljoj fizičkoj formi. Možda i zato što uopće
nije imao vrat, glava mu je naprosto urasla u snažna leđa,
28
pa je djelovao kao paket zategnutih mišića. Uz to je imao
male ali mesnate šake s kratkim i nadasve spretnim
prstima. Bio je fenomenalan u baratanju svim mogućim
oružjem, savršena refleksa i uvijek spreman zadati pod-
mukli i neočekivani udarac.
Regruti su u njegovoj blizini stalno bili napeti kao lukovi,
jer tko nije bio takav, smjesta bi se, od iznenadnog udarca
u trbuh, našao na podu. Njegova je filozofija bila da od
tih momaka, među kojima je bilo svakojakih karaktera,
probisvijeta i ugursuza, stvori vukove samotnjake koji će
moći preživjeti pod svim okolnostima, ali koji će, kada su
u čoporu, znati poštivati i pravila kolektivnog života.
Taj je opasni Nijemac s momcima izvodio vježbe s bo-
jevom municijom. Pucao je po njima da se sve prašilo, tik
iznad njihovih glava. Neki to nisu mogli podnijeti, pa bi
se šćućurili u rovu, ili u panici pokušavali golim rukama
iskopati još dublju rupu kako bi se u nju uvukli. A Nije-
mac je samo prašio i prašio iz svih mogućih cijevi.
Ante je također bio u rovu i pod kišom metaka, ali ga nije
bilo strah. Za njega je to bila samo vježba, dapače igra.
Bio je siguran da instruktor neće nikoga pogoditi, da pazi
na to, ma kako inače pucnjava bila neugodna. Zato se i
nije osobito zaklanjao, nego je prilično napadno virio iz
rova i sve to promatrao kao da je u kinu.
Kada je Nijemac primijetio to njegovo neobično
ponašanje, obustavio je paljbu i zagrmio: »Ti tamo,
smjesta dolazi ovamo!«, pokazavši rukom na Antu. Ovaj
je iskočio i krenuo prema njemu, a kad se približio na
tridesetak metara, Nijemac je izvadio pištolj i počeo pu-
cati kao da ga želi pogoditi.
U jednom trenutku Ante je osjetio da je metak proletio
tako blizu njegove desne noge da je njome makinalno
trznuo, kao da želi izbjeći zrno. Nijemac je to primijetio i
počeo gadati još bliže, no ovaj nije stao. Išao je uspravno
kao da se ništa dramatično ne događa. Kada je došao na
29
tri metra od instruktora, stao je, izgovorio svoj identi-
fikacijski broj i dodao -»na vašu zapovijed«. Pritom je
gledao Nijemca ravno u čelo, iznad obrva. No ovaj mu se
brzo približio, unio u lice, prisilivši ga da ga pogleda u
oči. U tom trenutku Ante je imao osjećaj da kroz njegovo
biće struji neka ledena i opasna studen. To je trajalo
nekoliko časaka, a onda je Nijemac učinio korak natrag,
naredio da se stopedesetjednojtisućičetristoosam dade
snajper i zapovjedio mu da smjesta gada u mete koje su
bile otprilike dvije stotine metara daleko. Te su mete
simulirale ležeće vojnike, kojima su se vidjele samo
glave i grudi.
Ante je podigao snajper, u kojemu je bilo pet metaka,
nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo, na kraju na-
pola zadržao dah i brzo ispucao cijeli okvir. I pogodio u
sve mete! Zatim je snajper spustio uz nogu i resko, ali
razgovijetno izgovorio: »Stopedesetjednatisućačetristoo-
sam izvršio zapovijed!« još je potrajalo nekoliko trenu-
taka dok Nijemcu nisu dojavili rezultat gađanja, a onda je
uzviknuo: »Ha Boljševik«! (jer tako ga je zvao zbog
toga što je bio iz ondašnje Jugoslavije) i zatim
zapovjedio: »Vrati se natrag!«
Kasnije je u njegov dosje unio: »Otkucaji srca jednaki kao
i prije vježbe, sabranost do kraja.«

30
Legionarske cure za četiri žetona

Bio je to dan koji su momci u Bonifaciju čekali s osobi-


tim nestrpljenjem. Kraj obuke i polaganje prisege.
Nakon četiri mjeseca krvavog rada i teških psihičkih
stresova, napokon nešto lijepo. Dan je bio sunčan i to-
pao, mirisalo je na proljeće i novi život. Regruti su bili
postrojeni u svečanim odorama. Bilo ih je 25, od 37, ko-
liko je pristupilo obuci. Ispred svakog od njih stajala je
stolica na kojoj je bila bijela legionarska kapa, svečane
crvene epolete s oznakom Legije stranaca, isto takav
crveni furažer, što se nosi preko ramena, te tamnoplavi
platneni opasač. Tek nakon prisege na glavu se smjela
staviti bijela kapa i ostali dijelovi svečane odore. I tek
tada si bio pravi legionar.
Ante je izgovorio prisegu s osjećajem kao kad se ljublje-
noj ženi u zanosu obeća vjernost. Bio je ushićen, potresen
i ponosan. A kada je na glavu stavio kapu, učinilo mu se
da je na vrhu svijeta s kojega treba samo skočiti u njegova
prostranstva. Postao je profesionalni vojnik! I to u pro-
slavljenoj Legion étrangère! Kakve li časti!
Tog je dana Ante prvi put nakon mnogih mjeseci mirno i
obilno ručao. Nije bilo nikakvog iznenađenja, nikakvog
31
otimanja za hranu, nikakva stresa ni surovosti. Jeo je sa
zadovoljstvom, posebno se veseleći onome što tek ima
doći. Navečer.
Nakon večere, momci su otišli na tuširanje, obukli se u
trenirke, postrojili i trčeći, uz skandiranje jedan-dva-tri
bum, uputili se u puf. Bio je to legionarski izraz za javnu
kuću, što se nalazila u sklopu vojarne, bila ograđena i
nosila službeni naziv B.M.C. Bilo je to prvi put da su do-
bili pristup u carstvo snova. Neka vrst nagrade za sve što
su pretrpjeli? Ili naprosto dodir sa ženama Legije? U
svakom slučaju, svaki je dobio četiri žetona za cure i četiri
žetona za pivo. Za prva četiri žetona moglo se sa curom
ostati dvadeset minuta, a za pivske žetone popiti četiri
piva. Zašto je to tako bilo, malo je tko znao, no kasnije su
momci saznali da se za osam žetona moglo biti sa žen-
skom cijeli sat, a za šesnaest skoro pola noći. No tada su
to sami plaćali.
Zgrada, u kojoj su bile prostitutke, bila je prilično lijepa
izgleda, iznutra sasvim ugodna i pristojna i svakako
uredna i čista. U hodniku, ispred soba u kojima su bile
dame, visjele su njihove fotografije u izazovnim pozama,
i momci su se, na temelju njih, odlučivali. Ali u sobu nisu
mogli samo tako. U hodniku je naime bio medicinar pred
kojim si najprije morao skinuti trenirku, pokazati sve što
imaš, pa ako nije bilo ničeg sumnjivog, ili znakova zaraze,
mogao si unutra.
Anti se činilo da je dvadeset minuta prošlo kao tren.
Žetona više nije imao, nije ih mogao ni kupiti, jer takva
su bila pravila u Bonifaciju. Ovdje je cure poklanjala Le-
gija. Ali je zato imao četiri žetona za pivo. Sjeo je za bar u
salonu B M.C.-a, naručio pivo, popio gutljaj i smučilo mu
se. Nikako mu alkohol nije išao, a pivo mu je bilo odvrat-
nije od svega. Valjda je napravio i grimasu koja je bila u
skladu s njegovim osjećajima, jer je to opazio Nijemac po
imenu Barens, koji još nije bio kod cura, ali je zato ispijao
32
svoje četvrto pivo. Za tili čas Ante je s njim zamijenio
žetone i vratio se u hodnik s fotografijama, ušavši sada na
nova vrata.
A što se Barensa tiče, on je s istim zadovoljstvom nastavio
s pivom. Taj je Nijemac kasnije bio dobar ratnik, jak kao
vol, pomalo lud i usamljen. Ali ga je shrvao alkohol, pa se
pričalo da je propao.
Legija stranaca brinula se o svemu, pa tako i o tomu da
njeni ratnici uvijek imaju i žene. Kako se, poglavito u
Francuskoj, nastojalo izbjeći da legionari dolaze u doticaj
s civilima, svaka vojarna imala je javnu kuću, u koju se
uvijek moglo po određenom redu i proceduri, i, uglav-
nom, za male novce. Napokon, što god legionari činili,
ma kako se trošili na vježbama i u poslu, nikada ne po-
troše sve ono što u njima gori i što može ugasiti samo
žensko tijelo. Ponekad možda i sama blizina tih stvorova,
njihov glas, pogled ili dodir.
Ali u Bonifaciju to nije bio jedini razlog zbog kojega su
momci dobili žetone. Nakon što je Ante potrošio svoja
prva četiri žetona i otišao popiti pivo, njegova dvadeset-
minutna izabranica uzela je u ruke olovku i u jedan for-
mular ubilježila svoje dojmove. Kako se u tih dvadeset
minuta ponašao, je li imao kakvih problema, je li ih
stvarao. Sve što spada u tu sferu i što bi moglo otkriti
buduće ponašanje i ukazati na postupke u sasvim drugim
vidovima života, bilo je zabilježeno. A onda je i taj formu-
lar pridodan dosjeu, koji je putovao s Antom, a da on to
tada nije ni slutio.
Inače, bordeli su u pravilu funkcionirali drukčije negoli u
Bonifaciju. Bili su neka vrst institucije u Legiji. Sličnu
ulogu kakvu su prostitutke imale u francuskoj revoluciji
(po nekima je bez njih ne bi ni bilo!?), imale su je i u Le-
giji. U Calviju, na primjer, gdje je vojarna zauzimala pros-
tor od nekoliko kvadratnih kilometara, bordel se nalazio
desno od glavnog ulaza, ponešto iza administrativne
33
zgrade, malčice zabačen ali na lijepom mjestu i na doh-
vatu očiju. Bio je sav okružen cvijećem u jednako dražes-noj
zgradi, sagrađenoj u mediteranskom stilu, a po nacrtima
legionarskih arhitekata.
U toj kući sve je bilo tamnocrveno, samo su tepisi bili
plavi. Čistoća i red bili su zakon, a cure, kojih je obično
bilo između devet i petnaest, mijenjale su se svakih šest
mjeseci. Iza predvorja bio je prostrani salon s foteljama
od tamnocrvene kože, te polukružni bar s povišenim
stolicama, romantičnim noćnim lampama i damama iz-
među dvadeset i trideset i pet godina starosti. Tu je, po-
nešto diskretno, bila smještena i kasa te fotelja za šeficu.
Bila je to postarija i vrlo ljubazna dama (oko pedeset go-
dina), koja je karijeru počela još u Alžiru, u kojem je Le-
gija bila pristuna od davne 1840., kad je na njenu čelu
bio legendarni maršal Bugraud. Bila je uvijek maksi-
malno dotjerana, i premda je sa svima postupala prijatelj-
ski, imala je neupitan autoritet. Legionare je poznavala u
dušu, jer preko nje su se prevalile ne samo nevine duše,
nego i svakakve propalice, kartaši, varalice, a možda i
ubojice. Svi su to znali i svi su poštivali red za koji se ta
dama brinula.
Cure su u Calviju bile nešto skuplje nego drugdje (četiri
žetona oko 45 franaka) no to je tada, 1973., bilo rela-
tivno malo, ako se uzme u obzir da je običan legionar za-
rađivao između 2700 i 4000 franaka mjesečno (u bazi). A
na terenu plaća se uvećavala i do tri puta.
No i tu su vladala opća pravila. U B.M.C. se moglo ući
samo u određeno vrijeme, legionar je morao biti čist,
uredan, podrezanih noktiju i ulaštenih cipela. A pred
sobama je obavezno bio medicinar, kojem si morao
pokazati s čime si došao.

34
Pomorski diverzant

Nakon cura na redu je bio dugi (legionarski) marš, a time


i druga strana medalje. Momci su ustali u četiri sata uju-
tro i iz Bonifacija, u punoj ratnoj opremi, krenuli za
Corte, povijesni gradić u unutrašnjosti otoka. Put je bio
dug 170 kilometara, marširalo se vojničkim korakom, a
na leđima nosio ruksak težak oko 25 kilograma. Za tri
dana, prolazeći isključivo kroz nenaseljene predjele, na-
vopečeni legionari stigli su na odredište.
Gradić je imao nekoliko tisuća stanovnika, a bio je
smješten u kotlini, koju su okruživala ne previsoka, ali
zato prilično nepristupačna brda i vrleti. Ljeti je palila
vrućina, a zimi grizla studen. Još je gore bilo na rubu
grada, okrenutog prema kamenolomima u brdima, gdje
se nalazio disciplinski sektor. Bio je to zatvor Legije
stranaca.
Ležao je na površini velikoj, otprilike, kao tri nogometna
igrališta, bio opasan zidom i bodljikavom žicom. Izvana
su se mogle vidjeti stražarnice-osmatračnice, slične
onima iz ratnih filmova, sa specijalno obučenim vojnim
policajcima. Osim osmatračnica tu su bile još i drvene ba-
rake u kojima su kažnjenici uglavnom samo spavali, te
35
samice. Zidovi tih potonjih bili su od grubog betona, a
sama prostorija veličine metar i pol na metar i pol. Baš to-
liko da se kažnjenik ne može ispružiti ni na koji način,
osim ako stoji. Prozora nije bilo, a za hranu se dva puta na
dan dobivao komad kruha i voda.
U Legiji je, dakako, bilo svakojakih ljudi, pa i onih s
kriminalnom energijom, kadšto i psihopata, ali i podosta
normalnih koji su učinili kakav težak disciplinski prekršaj
i završili u zatvoru u Corteu. Jedan od najtežih prekršaja
bio je bijeg iz Legije. A toga je bilo, jer mnogi ne bi mogli
izdržati željeznu disciplinu, surovost i napore legionar-
skog života.
Kad bi takav dospio u disciplinski sektor, kao da je došao u
sam pakao. Tu nisu postojala nikakva prava, tu nisu
postojale riječi, samo udarci, teški rad i kazne. Tu nisi bio
čak ni broj.
Zatvorenici su bili podvrgnuti iscrpljujućem prisilnom
radu u kamenolomima, u kojima se sve radilo ručno, bez
strojeva i mina. A goleme kamene stijene ipak su se dro-
bile, usitnjavale u tucanik i odvozile na tržište na kojemu
kupci nisu pojma imali koliko je svaki grumen, ili kvadar,
bio zaliven znojem i krvlju.
Neki američki sveučilišni profesor, koji je bio oduševljen
Legijom stranaca, i o njoj napisao debelu knjižurinu, ob-
javio je u svome djelu i jednu ilustraciju, što prikazuje
kažnjavanje dezertera. To je doduše bio plakat, u kojem
je Liga naroda, negdje između dva svjetska rata, pozivala
na borbu protiv Legije, njenog militarizma i drakonskog
kažnjavanja.
Na tom plakatu u prvom je planu prikazan legionar, koji
stoji s puškom u ruci i pogledom uprtim u kažnjenika, što
leži u prašini, na trbuhu, i kojem su, poput divlje zvijeri, u
jednoj točci svezane ruke i noge. Promatra ga s prezirom i
bez ikakve sućuti, pa se čovjeku čini da bi ga svaki čas
mogao udariti nogom ili kundakom. A u pozadini druga
36
dvojica, što korbačem tuku nekog jadnika, koji, za
razliku od prvog, leži na leđima i to na stolu visokom oko
pola metra, kako bi udarci što bolje sjeli.
Kad su momci iz Bonifacija domarširali do zatvora u
Corteu, nisu ulazili unutra. Instruktori su im ga pokazali
samo izvana, kratko rekavši. »To je to.« Tek kasnije neki
od njih su saznali da su najtvrdokorniji, oni nepo-
pravljivi, u tom zatvoru zimi polijevani hladnom vodom,
a ljeti, za najgorih žega, dobivali je samo na zapovijed. I
da mnogi nisu preživjeli: nekima je umrla duša, drugima
tijelo, a trećima i jedno i drugo. Ali malo ih je tko žalio.
Općenito je vladalo mišljenje da u konačnici svatko do-
bije ono što zaslužuje, a samo rijetki doista imaju peh.
Zatvor u Corteu nije bio krajnji cilj dugog marša. Momci su
se okrenuli i odmarširali na suprotnu stranu grada, u ta-
mošnju vojarnu. Tu su ostali oko tjedan dana, a onda su po
njih došli kamioni i odvezli ih. Ante je, s još četvoricom
(Belgijancem, Portugalcem, Španjolcem i Poljakom), ot-
premljen u najelitniji puk Legije stranaca, u 2. R.E.P*. Bio
je to padobransko-diverzantski puk, udarna igla Snaga za
brzo djelovanje, čiji su pripadnici mnogo kasnije sudjelovali
i u Pustinjskoj oluji, ali i u operacijama u Bosni i na Ko-
sovu.
Sama Legija stranaca bila je tipična kopnena vojska, koja
je u svom sastavu imala sve rodove, a bila je podijeljena
na regimente ili pukove. Brojila je, prema prilikama, iz-
među sedam i osam tisuća vojnika, i najčešće je prva ba-
cana u vatru. U elitnom 2. R.E.P.-u Ante je bio najmlađi
legionar. Nije navršio ni punih osamnaest godina.
Baza padobransko-diverzantskog puka nalazila se na za-
padnoj obali Korzike, u pravom mediteranskom gradiću
od nekih četiri tisuće stanovnika - u Calviju. Calvi je bio i
turistička meka, jer je smješten u prekrasnoj uvali s
* Regiment étranger de parachutiste
37
pješčanim plažama, na čijem desnom rubu dominira
tvrđava za koju domoroci drže da je u njoj, a ne u Ge-
novi, rođen Kolumbo. Danas je u toj tvrđavi, što leži na
stijenama, koje se izdižu iz mora u visinu od nekih pede-
setak metara, časnički klub te prostorije za odmor. Sama
baza je odmah iza prvih kuća, kojih tristotinjak metara
od mora. Široka je oko dva, a duboka oko tri i pol kilo-
metra, s poligonom za skokove iz aviona. Aerodrom
također nije daleko, tri do četiri kilometra od baze, u ko-
joj je obično bilo između tisuću do tisuću dvjesto ljudi.
***

Ako je Ante vjerovao da je završio s obukom i da na-


pokon počinje pustolovina, grdno se prevario. Ovdje ga
je čekala još luda i još teža obuka, još brutalnija disci-
plina, pa mu se katkad činilo da onaj opasni Nijemac iz
Bonifacija nije bio ni tako strašan.
Pripreme za prve padobranske skokove bile su teške i
bez milosti. Momci su skakali s tri i pol metra visine, po-
tom nastavili trčati po teškom pijesku, a onda skok u
jamu duboku dva i pol metra, na čijem je dnu bio opet
pijesak, koji je onemogućavao normalan odraz, pa van iz
te jame preko potpuno glatkog betonskog zida. Tko
nije uspio iz prvog pokušaja, uz pomoć zaleta i tempa,
mučio se s pijeskom, a neki ni nakon mnogih pokušaja
nisu uspjeli izaći. Nitko im nije smio pomoći, ostali bi u
tim jamama dok sami nisu nekako izašli. Bio je to »do-
bar dan« u 2. R.E.P.-u !
Nakon padobranske obuke i sedam uspješnih skokova,
dakle nakon nekih mjesec dana, Ante je postao puno-
pravni pripadnik 2. R.E.P.-a. Dobio je diplomu, uni-
formu sašivenu po mjeri i značku pukovnije. Zatim je
raspoređen u 3. satniju, a u toj satniji u 2. pomorsko-
diverzantski vod. I opet je počela nova obuka! Baš u tre-
nutku kada je pomislio da je napokon sve gotovo. Do-
38
duše, time što će postati ronilac-diverzant, ispunila mu se
želja iz Fort St. Nicolasa, ali se s druge strane osjećao kao
čovjek koji je u vlasti nekog nepoznatog mehanizma.
Počela ga je pritiskati spoznaja da ne zna i neće nikada
saznati što je njegov slijedeći korak, kamo će i što će činiti,
dok drugi, koji o njemu brinu, to unaprijed znaju. Nije ga
to činilo odveć turobnim, više mu je smetalo. Kao da ima
rupu u cipeli kroz koju ulazi voda, a ne može ju otkriti.
Mjesec dana je ronio (i do dubine od 70 m), trčao kilo-
metre i kilometre u moru do koljena, učio se borbi pod
vodom, plivao na razdaljinama i do šest milja, a onda su
ga odvezli u Toulon. Tu se ukrcao na podmornicu i
vježbao izlaske u more kroz otvore za torpeda, napade na
relejne centre i komandna mjesta. U podmornicu se
vraćao na isti način kako je i izašao: kroz, oko tri i pol
metra duge i oko metar široke, otvore za torpeda.
Naučio je rukovati svim mogućim oružjem za borbu pod
vodom i iznad nje, postavljati eksploziv i deaktivirati po-
morske mine. I postao napokon ratnik. Profesionalac i
specijalist.
I tek sada imao je pravo na plaću. Doduše, plaća mu je
išla od dana potpisivanja ugovora, ali uzeti ju je mogao
tek sada. No ne više od jednomjesečnog iznosa, iznimno
dvomjesečnog, za što je trebalo posebno odobrenje. Imao
je sve, od zdravstvene legitimacije do žiro računa, ali je
pripadao Legiji.
Ona je odlučivala o tomu što smije, a što ne smije, kamo
će ići i kada će ići. Ona mu je uzela ime i dala broj, ona ga
je zatvorila u vojarnu u kojoj je imao sve, od kina, kan-
tina i bordela, ali nije mogao u grad, ako za to nije dobio
posebnu dozvolu. A i onda, samo ako je bio savršeno
zategnut, podrezanih i čistih noktiju, ulaštenih cipela i
izbrijana lica. Legija je bila kao majka, stroga, ponekad
surova, ali pravedna i brižna, a legionari kao djeca koja
još nisu postala punoljetna.
39
Ugovor kakav je Ante potpisao, i kakav su potpisali ostali
legionari, bio je na pet godina. Tek nakon pet godina,
ako si dogurao dalje od običnog legionara, mogao si do-
biti natrag svoje ime i prezime, steći pravo na obitelj. No
to je bio već novi ugovor i privilegija dočasnika i časnika.
Iznimno, što je bila prava rijetkost, do toga se moglo i
nakon tri godine, ali za to je čovjek morao imati više
nego sjajne preporuke.
Ante tada o tomu ništa nije znao, a da je i znao, najvjero-
jatnije se ne bi time zamarao. Glavna mu je briga bila kad
će u prvu akciju. Uskoro je došao i taj trenutak.

40
Krv u pustinji

Oko Uskrsa 1974. na aerodrom u Djibouti sletio je


DC-9. Doletio je iz Salenzara na Korzici, ali iz njega nisu
izašli civili, nego legionari. Pripadali su borbenoj grupi
(jačine satnije), a stigli su kao pojačanje 13. DIBLE, po-
lubrigadi Legije stranaca, stacioniranoj u zemlji koja se
tada zvala Teritorie Affars et Issas, a koja je nakon nešto
više od godine dana dobila ime po svom glavnom gradu.
Teritorij se nalazio između Eritreje i Somalije, a nasuprot Je-
menu i Saudijskoj Arabiji. Francuzi su bili tu još iz slavnih
kolonijalnih vremena, jer je Djibouti na osobito značajnom
strateškom mjestu: na samom izlazu iz Crvenog mora u Ad-
enski zaljev. Dakle na vratima Indijskog oceana.
Tih su mjeseci nemiri u tom području poprimili razmjere
koji su ugrožavali stabilnost tog frankofonskog područja,
nastanjenog prije svega plemenima po kojima su Fran-
cuzi teritoriju dali i ime. Nezgoda je bila u tomu što su
pripadnici plemena Issas zapravo bili Somalijci, a So-
malija je bila pod šapom ondašnjeg Sovjetskog Saveza i
njegovih satelita. Dovoljan razlog da Francuska zaštiti
svoje nacionalne interese.

41
Kada je Ante zakoračio iz aviona, Afrika mu je poželjela
dobrodošlicu uzavrelim zrakom koji ga je gotovo opržio,
te posebnim mirisom. Mirisom Afrike. Riječi bi ga teško
mogle opisati, ali nos ga je savršeno identificirao. U
tom neobičnom zadahu nije bilo ničeg neugodnog, ničeg od-
bojnog.
Bio je to naprosto miris crnog kontinenta, kojeg je
došljak osjećao jednako kao i suhoću pustinjskog zraka.
Tomu je bio prilagođen i vanjski svijet: sve je bilo nekako
umrtvljeno, kao u usporenom filmu, jedino su ljudi
mnogo gestikulirali kad bi govorili.

Djibouti je, ako se izuzme sjever zemlje, najvećim dijelom


pustinja, prošarana niskim vulkanskim gorjem i isušenim
riječnim koritima. Gorje i te mrtve rijeke doimaju se tam-
nima zbog crnih i oštrih stijena i razasutih hridi. Tu i
tamo, kao da ih je netko razbacao, ne vodeći mnogo
računa o rasporedu, nalaze se oaze. Veće, a to su u prav-
ilu one s više vode i bujnijim raslinjem, koje su i nasta-
njene, te manje, što služe samo za okrjepu. Između njih
prolaze stari karavanski putovi kojima se od pamtivijeka
prevozila sol i hašiš, ali i roblje za Saudijsku Arabiju.
Sada se tim karavanskim putovima švercalo oružje za
pobunjenike i ustanike u toj nemirnoj regiji.
Antin motoriziran vod patrolirao je po tom uzavrelom
terenu, najčešće izmedu Lac'Assala i somalijske granice.
Kad bi se čovjek približio tom jezeru, čija je razina bila is-
pod morske površine, na časak bi posumnjao je li još
uopće na ovom svijetu. Zabljesnulo bi ga plavetnilo
okruženo humcima, bijelim poput najčistijeg snijega. Kao
da se Svevišnji našalio i u to žarko podneblje prenio le-
deni dekor Sjevernog pola. Pritom su se bjelina i to
plavetnilo slijevali u takav intenzivni sjaj da je došljak
imao osjećaj kao da mu je munja sijevnula u oči. Bez tam-
nih naočala Jezero soli, što ga je sunce tako intenzivno
42
isušivalo, da su se u plićacima sami od sebe stvarali brje-
govi te kristalne tvari, nije se moglo normalno proma-
trati. A voda je, da čudo bude veće, uvijek bila hladna,
čista i prozirna.
Tu je i pustinja bila osobito surova. Nije bilo oaza, ali su
vulkanske hridi i kamenje, poput tamnih pjega, obojili
pijesak. Danju se temperatura penjala preko pedeset
stupnjeva Celzijusa, a noću padala na nulu. Ako nisu sva-
kih pola sata, ili sat, popili nekoliko gutljaja vode, ljudi
nisu mogli govoriti, toliko bi im se osušilo grlo. Vojnici su
redovito uzimali i pilule soli, kako bi održali normalnu
razinu te dragocjene tvari u tijelu. Bilo je pustinjski pak-
leno, a opet nekako čarobno. Ante je uživao u tišini
koja je sa suncem padala na užareni pijesak.
Već je tri mjeseca svakodnevno patrolirao pustinjom. I
tog predvečerja njegov se motorizirani vod lagano kretao
prema karavanskom putu, što je od somalijske granice
vodio na Crveno more. Momci su se vozili u džipovima
Willis, kojima se moglo spustiti prednje staklo i koji su
bili naoružani mitraljezima kalibra 12,7 mm. Ti su mi-
traljezi bili na postoljima i mogli su se okretati za 360
stupnjeva. Pravo oružje za pustinju!
Desetak džipova pratila su i dva kamiona što su prevozila
provijant, opremu i municiju. Ništa nije govorilo da će
dan biti drukčiji od ostalih. A onda je izvidnica, koja je
već prošla kroz jedan kanjon i izbila na pješčanu
čistinu, ugledala veliku karavanu. U karavani je bilo oko
pedeset ljudi i oko četrdesetak teško natovarenih deva.
Kamo su išli i što su nosili?
Čim je stigla dojava da je na horizontu karavana, momci
su smjesta zauzeli borbenu formaciju. Vodom je zapovije-
dao vijetnamski veteran po imenu Fanchow, koji je bio
stopostotni vojnik, odličan zapovjednik, ali pomalo ču-
dan i svakako povučen. Nikada nije htio pričati o Vijet-
namu, ali se s vremenom pročulo da je tamo teško
43
stradao. Prigodom jednog iskakanja iz helikoptera doh-
vatio ga je vijetnamski bacač plamena i to ravno među
noge. Momci su kasnije vidjeli ožiljke od tih teških rana
što ih je Fanchow imao po bedrima, ali ga nitko nikada
nije vidio golog. Neki su bili sigurni da mu je sve izgor-
jelo. U svakom slučaju, bio je vrlo ambiciozan, stalno se
borio da mu dečki budu najbolji, govorio je francuski s
jakim američkim naglaskom i od njega se imalo što
naučiti.
Ubrzo je karavana bila na dohvat. Vodič, a to je bio do-
morodac, koji je poznavao ne samo teren nego i sva
mo- guća lokalna narječja, pozvao je vođe karavane da
polegnu deve, da svi podignu ruke u zrak i dopuste
pre- gled tereta. Odgovor je uslijedio u obliku
bjesomučne puščane i rafalne vatre.
Ante se smjesta bacio na tlo, potraživši zaklon iza
oniže vulkanske stijene. Meci su poput biča parali
zrakom, udarali svuda naokolo, raznoseći sitne
komadiće kamenja na sve strane. Imao je osjećaj da
će mu srce iskočiti iz grudi, koliko mu je snažno
počelo lupati. Od straha je počeo gubiti zrak, grlo mu
se u hipu osušilo i postalo hrapavo kao da se nagutao
pijeska. Osjećao je da mu tijelo drhti, a iz nogu kao da
je neka sila išišala svu snagu. I vid mu se zamutio.
U jednom djeliću sekunde počeo je gubiti kontrolu, nije
vladao ni sobom ni situacijom. Trudio se da duboko diše,
pokušavajući na taj način ovladati fiziologijom, smiriti
srce, što je u mozak istiskivalo previše krvi, ostavljajući
udove i tijelo bez života i snage. No nije išlo. Borio se sa
samim sobom, ali se ipak dizao na zapovijed, trčao do
prvog zaklona, bacao na tlo i pucao. I opet jurišao. To je
radio automatski, upravo onako kako je naučio na dugo-
trajnoj i mukotrpnoj obuci.
U jednom je trenutku osjetio da ga spopada i bijes, jer ne
može povratiti kontrolu, jer se uspaničio i do kosti pre-
44
strašio. Osjetio je i stid, kroz svijest mu je proletio i onaj
prokleti i surovi Nijemac iz Bonifacija... I tada osjeti da
mu se srce smiruje, vraća bistrina pogleda, da je on ovla-
dao strahom, a ne ovaj njime. Još mu je kroz glavu sijev-
nula misao kako je ionako sve u rukama sudbine, pa ako
mu je određeno da zauvijek ostane na ovom pijesku, tako
će i biti. Čuo je glas zapovjednika koji je vikao momcima
da ostanu u liniji, kako ne bi u neredu napredovali i
postali mete jedan drugome. Vratila mu se i snaga i usko-
ro više nije ništa osjećao. Bio je ratnik, koncentriran
samo na svoju zadaću.
Bitka je trajala nekih pola sata,, a onda je, kao da je netko
spustio zastor, sve utihnulo. Čuli su se samo povremeni
urlici životinja, što su od straha urinirale, jauci ranjenih i
hropac izdišućih. A onda je i to prestalo. Neki teški mir
spustio se na pustinju, pomiješan s mirisom krvi i izmeta.
Ante je sjeo na kamen, skinuo kacigu i između nogu
položio svoje automatsko oružje P.M.9. Vatreno krštenje
bilo je iza njega.
Tek je sada primijetio koliko je bio izranjavan od skok-
ova i bacanja po oštrom vulkanskom kamenju. Sav je
bridio i gorio od ogrebotina i razderotina. A onda je os-
jetio kako ga obuzima neka ugodna malaksalost, kako se
u njega počeo vraćati spokoj. Kao da je u tom boju sve
izašlo van, pa je sada posve prazan i miran. Ne, sreću
nije osjetio, ali neku tupu pospanost, neku zagledanost
u ništa, to da.
»Znači bilo je oružje.« »Da«, odgovorio je neki glas i do-
dao kako je oružje bilo ruskog podrijetla. »A koliko je
ovih?« »Sedamnaest«, odgovorio je isti glas. Ante se ok-
renuo i vidio uhićenike kako sjede pognutih glava, a
onda je prvi glas zapitao: »A ostali?« »Likvidirani«, odgo-
vorio je onaj drugi, dometnuvši: »Ima i nešto ranjenih ali
ne vjerujem da će preživjeti«. »A naši?« »Samo dvojica
ranjenih, ništa strašno«.
45
Ante je tek tada opazio kako Slovencu Sediku pružaju
prvu pomoć. Taj mu je momak bio simpatičan pa i drag
na neki način, ali neku posebnu žalost nije osjetio. Ni
kasnije, kada su momci ginuli, smrt ga nije šokirala. Gle-
dao je na to kao na dio poslovnog rizika.
Ako si bio profesionalni vojnik, ako si išao u rat, jer si to
htio, onda je i ranjavanje, kao i smrt, bilo dio tog posla.
Nema tu posebnih emocija i ne može ih biti. To nije
civilni život, pa nema ni prijateljstva kao tamo. Doduše,
legionari su vjerovali u moto koji im je od početaka
nametnut: Svi za jednoga jedan za sve! To je vrijedilo u
dobru kao i u zlu. Ako bi na nekoj teškoj vježbi jedan
pogriješio, svi bi zbog njega bili kažnjeni. Ali i obrnuto. To
je pravilo vrijedilo i u ratu. Legionar bi za legionara i
poginuo, ali to s emocijama nije imalo veze. To je bila
dužnost, to je spadalo u profesionalno ponašanje.
S vremenom Anti se sve više činilo da živi u dva posve
odvojena svijeta. Biti profesionalni vojnik, značilo je
pripadati ozbiljnom i surovom svijetu, kojem si se morao
cijeli predati, ako si htio biti na visini, ako si htio
preživjeti. Tu nije bilo mjesta za intimu srca, i tu bi pravo
i istinsko prijateljstvo bilo izvor opasnosti i pogibelji.
Navikao je šutjeti, čak je držao da ne bi bilo fer
opterećivati nekom proživljenom dramom momke koji u
njoj nisu sudjelovali. A kamoli osobe koje tom svijetu nisu
pripadale. Vjerovao je da bi to narušilo i ravnotežu izmedu
ta dva svijeta, a time i ravnotežu u njemu samome. Bio
je uvjeren da samo na taj način može ostati psihički stabilan
i snažan. I sačuvati netaknutim emocije bez čega bi bio
invalid u onom drugom svijetu, koji je za nj bio svijet
ljepote, ili još jednostavnije, običan normalan ljudski svijet.
Pomiješati to na bilo koji način s vojničkim životom i
poslovima, značilo bi uprljati sve, uništiti tu ravnotežu koja
čovjeku omogućava da izdrži težak i opasan život ratnika, a

46
s druge strane, da ga i dalje dira pogled djeteta, usrećuje
toplina i osmjeh žene, potrese nedužnost životinje.

47
48
Salata od koje se smiješ

Volio je Afriku. Ona je za nj bila avantura i poseban miris.


U nju je dolazio kao vojnik i ratnik. U njoj je iskušavao
sebe i otkrivao zatomljene emocije. Opčinjavao ga je njen
usporeni ritam, njeni kontrasti. Ništa tu nije bilo ra-
spoređeno s mjerom: ni voda, ni vegetacija, ni pustinja. I
ljudi su bili takvi. Ogrezli u krvi i okrutnosti, ali i
beskrajno blagi i nesebični. Ti su ekstremi životu davali
posebnu boju i Ante je u Africi bio nekako više živ.
»Kad jednom upoznaš Afriku, ona ti nedostaje«, znao je
reći u trenucima kada bi predugo ostajao u Francuskoj.
Sav taj život u civilizaciji postajao mu je nekako bljutav i
beskrvan. Možda su taj osjećaj pojačavali jednolični vo-
jnički dani, no u svakom slučaju, u staroj i civiliziranoj
Europi vrlo bi se brzo potrošio.
Ali kad bi bio u Africi, s vremenom bi se u njemu pojavlji-
vala čežnja za Europom, za tim finim svijetom, njegovim
rafiniranim mirisima i ljudima, s kojima je dijelio iste
običaje. Afrika je budila u njemu glad poslije koje su stara
jela bila opet neodoljiva. Zato je volio vojnički život,
prihvaćao opasnost i surovost. Bila je to cijena za jake
emocije i čežnje. Za sam život.
49
Iako je služio u svim frankofonskim državama zapadne i
srednje Afrike, nigdje se nije osjećao kao u Djiboutiju. Tu
je došao ponovo negdje u lipnju 1975., uoči izbora i for-
malnog osamostaljenja te zemlje. Zemlje u kojoj je voda
bila vrjednija od zlata, u kojoj su se na osobit način
miješali orijent i crna Afrika i u kojoj su žene bile ljepše
no igdje. Bio je već kaplar, stari ratnik.
Ali, kad god bi stigao u Djibouti, odlazio bi u tamošnju
luku i promatrao brodove. Bile su to mahom ribarske
brodice, obojene u žive boje, u crvenu ili plavu, s jarbo-
lom i karakterističnim jedrom: u obliku nepravilnog
kvadrata. Brodovi i brodice bili su za svoju duljinu
neuobičajeno uski, s vidljivo izdignutom krmom. Išao je
u luku nekako instinktivno, »da vidi ribare« , kako je go-
vorio. Kako love, kako im izgledaju mreže.
Tamo bi se na časak zaboravio, tamo bi se najčešće sjetio i
svoje male sestrice. Nostalgiju za domom, za Pašmanom i
Pakoštanima nije osjećao. Nije mu smetalo ni to što se
nije javljao pismima, što nitko od njegovih nije znao gdje
je. U Legiji je bio zakon da se ne piše nikome, to je bilo
najstrože zabranjeno, nad time je bdio Biro sigurnosti.
Ali slika njegove male sestrice Anice, često mu se
vraćala u sjećanje. Kada je odlazio na Jelu Topić, Anica
je dugo mahala za autobusom. Glavu je nagnula u stranu,
izgledala je kao da se smiješi, a kada je autobus već malo
odmakao, Anti se učinilo da se osmijeh stopio s nekim
izrazom tuge. Na kraju je vidio još samo njenu desnu
ručicu kako izvodi pomalo nespretne pokrete...
Anica je bila mlađa od njega skoro tri godine, ali mu se,
možda zato što je bila jedina curica u obitelji, činila još
mlađom, još nježnijom. Brata Borisa, polubrata Franu i
drugog polubrata Branimira mnogo se rjeđe prisjećao.
Oni su bili takoder mlađi od njega, no bili su muški, bili
su muškarci. Ali Anica, ona je bila nešto drugo. Ona je

50
bila njegov dom, ona je bila njegov mali anđeo. Kao
majka koja ga je čuvala i na nebu se molila za njega.
***
Kada su išli u grad, legionari su se oblačili u svečanu trop-
sku uniformu. Hlače do koljena, sašivene od finog platna
boje pijeska. Imali su istu takvu košulju kratkih rukava, te
dokoljenice, također boje pijeska. Nosili su cipele, a na
glavi bijelu legionarsku kapu. Ante je izgledao poput
snažnoga stepskog vuka.
Bio je srednje visine, kao oba njegova djeda, ali snažniji.
Noge su mu bile osobito snažne, što od prirode, što od
veslanja, a kasnije i od ronjenja. Gornji dio trupa doimao se
kao vreteno, premda je imao prilično široka pleća. Ali je bio
nekako zbijen, a opet nipošto zdepast. Glava mu je takoder
bila snažna, s očima koje su djelovale staloženo, ali
prodorno. Čovjeku se ponekad činilo da ga iz tih duplji
zapravo promatra vuk, ispitivalački i nepopustljivo. No čim
bi se nasmijao, nestao bi i taj dojam i opet se doimao kao
mladić koji samo puca od snage i životne radosti.
Najradije je odlazio na središnji trg, po imenu Minelic.
Grad je odatle bio još ljepši i privlačniji. Tu je bilo i puno
svijeta, a on je volio promatrati ljude, proučavati nji-
hovo ponašanje, mimiku. Žene su ga se osobito dojmile.
Posebno one iz plemena Affars. Vrlo ih je brzo naučio
razlikovati od Somalijki. »Prepoznaš ih po ljepoti«, go-
vorio bi momcima koji su tek stigli u Djibouti. »Svjetlije
su, imaju profinjenije crte lica, a opet djeluju nekako
snažno«. A onda bi nastavio pripovijedati o njihovim
očima, što sjaje kao da u njima gore tamne žeravice, o
njihovoj baršunastoj puti. »Poznaješ ih i po tomu što su
njihovi muškarci sitniji, gotovo kržljavi.« Domećući:
»Kao da se Bog sažalio pa im je dao barem lijepe i jake
žene. «

51
Neke od tih žena Anti bi znale spremiti čaj koji se u toj
zemlji pio i koji je on posebno volio. Bio je to vrlo
aromatičan čaj, što se servirao u ponešto užim staklenim
čašama, a u koje su te lijepe žene stavljale sjemenke pinije i
listove od mentola. Prvi put ga je kušao nakon jedne
večere u Drugoj četvrti Djiboutija, poznatoj po putenosti i
razuzdanim užicima.
Tu je jeo i ražnjiće od devina mesa. Naručio je i salatu, a
konobar mu je donio cat, što je doista i bila salata. Kad je to
pojeo, obuzeo ga je gotovo ludački smijeh. Počeo se
smijati bez ikakva razloga i smijao se gotovo puna dva sata.
No u tomu nije bio sam. Smijao se cijeli restoran.
Smijale su se i dame za suprotnim stolom. Čak toliko da je
sjeo do njih i poslije dobio aromatični čaj. Usput je
doznao da kad u Drugoj četvrti naručiš salatu, uvijek
dobiješ cat. A cat je bila jedna vrst droge od koje te
spopadne bezrazložni afrički smijeh. Kao što te ponekad u
Europi, za kišnih i turobnih dana, spopadnu tuga i očaj.

52
Komandos

Gradić Pau nalazi se s francuske strane Pirineja, u samom


podnožju tog gorskog masiva. Od Biskajskog zaljeva
udaljen je oko stotinjak, a od Bordeauxa oko dvjestoti-
njak kilometara. U njemu nema nikakvih umjetničkih ili
kulturnih znamenitosti zbog kojih bi ga netko pamtio.
Nije ni osobito lijep. Ali ima školu za specijalnu obuku u
sklopu Snaga za brzo djelovanje (F.A.R.) francuske voj-
ske.
Škola se zove E.T.A.P.* i nalazi se u sastavu elitne 11. pa-
dobranske divizije. Ta divizija tvori kopnene snage
F.A.R.-a, prva ide u akcije i obavlja najteže zadaće. U
sklopu 11. padobranske divizije nalazi se i 2. R.E.P.
(padobransko-diverzantski puk). On je udarna igla divi-
zije, pripada Legiji stranaca, ali je istodobno i najelitnija
postrojba francuskih oružanih snaga. Tamo gdje nitko ne
može, tamo idu momci iz 2. R.E.P.-a.
U francuskoj vojsci postoji i nešto što je sam vrhunac u
profesionalnoj karijeri vojnika: doći u E.T.A.P. i postati
komandos za obavještajne i dubinske (diverzantske) ak-
cije. O tomu sanja svaki časnik francuske vojske, a to je i
* École de troupes aeroportées

53
želja mnogih njihovih kolega iz Amerike, Velike Bri-
tanije, Njemačke. Tko prođe kroz E.T.A.P. taj je doista
super-vojnik, taj postaje pripadnik specijalnog voda
(C.R.A.P.), postrojbe čija uniforma vrijedi više nego li
slava svijeta.
Na razini cijele francuske vojske aktivnih komandosa, što
su prošli kroz E.T.A.P., ima samo oko tristotinjak. Obuka
je paklena i jednako tako skupa, a oni koji je završe
vraćaju se u svoje pukove i njihove specijalne vodove,
spremni da u svakom trenutku budu ubačeni u neprijatelj-
sku pozadinu, da napadnu njegove komandne i druge vi-
talne centre, da na licu mjesta navode zrakoplove u
udarima na neprijateljske postrojbe ili objekte. Neki pri-
povijedaju da su upravo takvi komandosi bili i u Beo-
gradu i Nišu, kada je NATO udarao po tim gradovima!

U školu u Pau mogu samo časnici i viši dočasnici, a iz Le-


gije stranaca i niži dočasnici (ali samo iz 2. R.E.P.-a), jer
se općenito drži da čin u Legiji vrijedi barem kao dva
viša čina u ostalim dijelovima francuske vojske.
Kada se Ante po drugi put vratio iz Djiboutija u bazu u
Calvi, poslan je na obuku za niže dočasnike. Nakon šest
mjeseci mukotrpnog rada postao je narednik i shvatio da
Legija stranaca nije samo rat, avantura i egzotične žene,
nego i stalno učenje, vježbanje, usavršavanje, ovladavanje
najsuvremenijom tehnologijom. »Dok ne dobiješ žuljeve
na rukama, nogama i u glavi.«
Pukovnik Gupil bio je zapovjednik 2. R.E.P.-a i u najbol-
jim godinama. Kasnije je postao general, što je gotovo lo-
gično kad se dogura dokle je taj dogurao. Bio je apsolutni
vojnik, a svoje je ljude poznavao u dušu. Ne samo kroz
njihove dosjee, što su pratili legionare poput kakva pro-
ročanstva, nego i iz osobnih kontakata. »Naredniče« ,
rekao je pukovnik jednog jutra, nekoliko dana prije
Božića, kada je Ante, na zapovijed, stigao u njegovu kan-
54
celariju, »od danas ste kandidat za E.T.A.P. ! Izvolite to
primiti na znanje, kao i činjenicu da od dvanaest kandi- data
samo dvojica idu u Pau.«
Anti se zavrtjelo u glavi, nije mogao povjerovati svojim
ušima. Znao je da je dobar, ali nije znao da je toliko do-
bar da može postati kandidat za školu, čije se ime jedva
usudio izustiti. »Je li moguće da ću postati komandos?«,
prostrujalo mu je kroz glavu, a onda se u hipu pribrao i
gotovo hladno odvratio: »Na vašu zapovijed!«
Počelo je natjecanje u kojem si morao bez ostatka poka-
zati što jesi: od psihofizičkih sposobnosti, teoretskih vo-
jnih znanja do besprijekornog baratanja svim pješačkim
oružjima, uključujući tu i manevarska znanja na taktičkoj
razini. Bila je to doslovno trka u kojoj nije bilo dovoljno
ispuniti normu, morao si pobijediti, jer su svi bili u stanju
trčati bolje od norme.
Tko je htio u Pau, morao je pod punom ratnom opre-
mom otrčati trideset kilometara ispod četiri sata, ali to
dakako nije bilo dovoljno ako na kraju nisi bio i najbrži.
Tko je htio u Pau, morao se snalaziti u vodi kao i na ko-
pnu i u zraku.
Bacili bi te iz aviona po mrklom mraku i lošem vremenu
na nepoznati teren, a ti si morao pronaći zadane točke, pri
čemu si za orijentaciju imao onoliko vremena koliko su ti
ga dali drugi kandidati! Ante je to znao, kao i to da druge
šanse neće biti. I zato, ako je htio do cilja, nije bilo
dovoljno da poznaje put. Morao se s njime stopiti, os-
jećati ga pod nogama i kad ga ne vidi. Morao je vjerovati u
njega kao i u sebe, morao ga je strastveno voljeti i htjeti kao
što se vole i žele ljubavnici.
Početkom 1976. dvanaestorica su utrčala u cilj. Ante je
bio prvi, Židov Gandijaz drugi, i njih dvojica, jedva
shvaćajući što se dogodilo, odoše u E.T.A.P. Ali još nije bilo
gotovo. Tamo se cijela pripovijest ponovila, trajala je
doduše samo petnaest dana, ali su zato te posljednje
55
kvalifikacije bile tako kondenzirane, kao kad bi netko
čovjeka prisilio da u nekoliko dana proživi cijeli život.
Ante je i tu učinio isto što i u Calviju: zgrabio je sudbinu za
rogove i nije ju puštao ni onda dok su se drugi, umorni od
tog hrvanja, odmarali. I dobio je žuljeve po cijelom tijelu.
Ali je uspio! Uvršten je u borbenu skupinu koja je brojila
dva časnika i tri dočasnika. Ti su momci cijelo vrijeme bili
zajedno. Spavali su u istoj sobi, zajedno išli na ručak, u
isto se vrijeme odmarali, bili na obuci. Praktički se nisu
razdvajali. Bio je to princip koji je budućim komando-
sima omogućavao da se upoznaju koliko je to maksi-
malno moguće, kako bi kasnije, u teškim i opasnim
desantno-diverzantskim i obavještajnim operacijama, bili
toliko naviknuti jedan na drugoga, da nepredviđenih
reakcija i poteza ne bi bilo. Štoviše i visina i fizička kon-
stitucija morali su biti uskladeni. Nisu smjeli biti viši od
185 centimetara, ali ni niži od 178. Morali su imati
između 75 i 84 kilograma. Ne samo zbog opreme i
naoružanja, nego i zato što su momci tih dimenzija i
kilaže bili najprikladniji za ulogu, što im je bila namijen-
jena.
Ante je proveo četiri mjeseca u E.T.A.P.-u, osjećajući se na
momente doista kao superman. Osobito uoči vježbi, kada
bi sjedio u avionu, koji bi njegovu borbenu skupinu od-
vozio u Pirineje, izbacujući ih u mrklu noć i, u pravilu, po
teškom i opasnom vremenu.
Tada bi zatvorio oči i u sebi, poput glumca u kazalištu,
ponavljao svaki korak buduće operacije, sve dok se sce-
narij ne bi odvrtio do kraja. Morao je biti siguran da sve
teče i slijeva se u jedan tok, poput rijeke koja se u slapo-
vima obrušava u nepoznatu dubinu, ali čim opet do-
takne korito, teče u istom skladu kao i prije.
U tim trenucima, kada bi gotovo fizički osjećao koncen-
traciju, kada bi mu se činilo da su se duh i tijelo sastali u
jednoj točci, imao je osjećaj da bi se i najtvrđa stijena ras-
56
puknula, ako bi se sada u nju zaletio. Znao bi to u mis-
lima i učiniti, i stijena se doista razletjela u tisuću
komadića!
I tog je jutra ćutio istu snagu. Bilo je hladno i oblačno.
Letjeli su u transallu tip C 190, jednom od najboljih
transportnih aviona na svijetu, sposobnom letjeti po
svakakvom vremenu, na velikim visinama i prevoziti jed-
nako uspješno vojnike, kao i najteže terete. Njegova bor-
bena skupina trebala je skočiti s visine od 7.500 metara.
Bili su u punoj ratnoj opremi, s kisikom i maskama, bez
kojih skokovi s takve visine nisu mogući. Šef borbene
skupine, neki francuski satnik, kako to već u takvim
prigodama biva, tek je u avionu dobio borbeni plan. U
zapečaćenoj kuverti zajedno s plastificiranim kartama.
Za vrijeme leta momke je upoznao s njihovom ulogom u
zadaći koju je valjalo izvršiti, podijelio im karte s opisom
posla koji se svakog pojedinačno ticao, saslušao i odgo-
vorio na njihova pitanja, a onda su svi umuknuli. Čuli su
se samo avionski motori.
Kad su doletjeli do zadanog mjesta, spustio se zadnji trap
letjelice, pretvarajući se u platformu s koje je samo tre-
balo zakoračiti u dubinu. Šef borbene skupine skočio je
prvi, potom se upalila crvena žaruljica, što je bio znak
slijedećem da malo pričeka. Na zeleno svjetlo i zvuk si-
rene skok je bio slobodan. Ante je bio treći, a iza njega još
dvojica.
Sve se to odvijalo bez riječi, automatski i prilično brzo.
Padobranci su se u zraku orijentirali prema šefu skupine,
ali i prema kompasu kojeg je svaki imao na lijevoj ruci,
dok je visinomjer s kronometrom bio pričvršćen na
prsima. U pravilu se skakalo tako da se prvih sedam ti-
suća metara sunovrati u slobodnom padu, a padobran ot-
vori petsto do četiristo metara iznad zemlje. Iako je
pritom brzina oko dvije stotine kilometara na sat, momci
nemaju problema s usmjeravanjem svoje putanje prema
57
mjestu kamo moraju doskočiti. Čak ni noću, jer šef sku-
pine na obje noge, malo iznad Ahilove tetive, ima
privezane lampe, čija se svjetlost može vidjeti samo
odozgo, dok ostali imaju po jednu i to na desnoj nozi. Uz
ostale instrumente to je sasvim dovoljno da svi doskoče u
prostor, ne veći, od pedeset kvadratnih metara.
Taj put stvari su, međutim, krenule drukčije. Slobodan
pad bio je strašan, jer su oblaci bili debeli oko tri kilome-
tra, puni malih kristalića što su se bolno zabadali u
obraze i čelo poput iglica. Bilo je i strahovito hladno i
momcima su promrzli prsti na rukama, premda su imali
rukavice. A i vidljivost je bila slaba. No ni to ne bi bilo
tako strašno i neobično, da se nije dogodila radarska po-
greška (uzroci nikada nisu razjašnjeni), zbog koje su
izbačeni na sasvim pogrešnu lokaciju. Iznad naseljenog
mjesta!
Stotinjak metara iznad zemlje odjednom su ugledali žice
od dalekovoda, što su im jurile u susret. Ante je počeo
manevrirati, a onda opazio ispod sebe nabujalu rijeku.
Letio joj je ususret, poput ptice slomljena krila, pokuša-
vajući posljednjim snagama svladati snažan vjetar i izbjeći
bujicu. Uspio je doskočiti na sprud, tik uz vodu, ali nije
odmah otkopčao padobran. Otkazali su mu promrzli
prsti! Ni za nož nije imao vremena. Padobran se počeo
zanositi prema vodi, on se otimao njegovoj snazi i vjetru,
ali nije mogao ništa. Ono što ga je tako sigurno spustilo
na sprud, sada ga je povuklo u hladnu i nabujalu rijeku.
Borio se s vodom i konopcima, ali je uspio otkvačiti samo
teret što ga padobranci nose izmedu nogu. Studen mu je
prodirala u kosti, a snaga nestajala... Onda je oveće drvo,
nošeno bujicom, jurnulo prema padobranu, zapetljalo se
u njega, povuklo ga naprijed, zatežući konopce. Bio je
ponovno na površini, na trenutak se prepustio struji, a
onda, prikupivši posljednje snage, počeo se vuči prema
spasonosnoj olupini. Kad ju je dohvatio, uspio se riješiti
58
padobrana i opaziti da se približava zavoju. Čim je
dospio do točke koja je bila najbliža obali, zaplivao je, is-
tiskujući u zaveslaje zadnje atome energije. Ubrzo je os-
jetio tlo pod nogama, pa se još jednom zakoprcao i
četveronoške izašao na sprud. Tu je ležao deset, petnaest
minuta. Ništa nije mislio, ništa osjećao, čuo je samo svoje
teško i ubrzano disanje.
Iznad njega je proletio helikopter, a zatim se pojavio sani-
tet. »Jesi li ozlijeđen?«, zapitao je liječnik. »Ne«, iscijedio
je, a ovaj na to pomalo nesigurno konstatirao: »Znači
samo iscrpljen?!«
Medicinska sestra i bolničar pomogli su mu da se pri-
digne, dali mu neku energetsku pilulu i zamotali ga u
deku. Onda je liječnik, kao da razgovor nije ni prekinut,
nastavio: »Ali imao si sreću, u svakom slučaju mnogo
veću nego onaj što je udario u zgradu.« Tada je čuo da je
njegov kolega, u pokušaju da izbjegne dalekovod, udario
u oveću zgradu, slomio kuk i smrskao koljeno. Bio je to
Francuz, koji je iz aviona iskočio kao drugi i čiju je sud-
binu zauvijek odredila radarska pogreška.
Ponovno je doletio helikopter i Ante je opet bio u zraku.
Bacio je pogled na pobješnjelu rijeku koja mu se sada
učinila nekako svjetlijom i mirnijom. U daljini su bili
most i prve gradske kuće.
Obuka je trajala još nekoliko tjedana, a onda je dobio
diplomu s brojem 581. Postao je komandos, najelitniji
borac francuskih oružanih snaga, pripadnik specijalnog
voda. Bio je na vrhu!
Kao ronilac-diverzant bio je osposobljen i izvježban za
sve specijalne zadaće zračno-desantnih snaga: bio je spe-
cijalist za minsko-eksplozivna sredstva, snajperist,
savršeno je rukovao svim pješačkim oružjima, uključujući
tu i protuoklopna i protuzračna sredstva, istreniran za
blisku borbu u svim uvjetima, za komuniciranje najsu-
vremenijim sustavima na operativno-taktičkoj razini,
59
osposobljen za dubinsko izviđanje i diverzije. Broj koji
mu je stajao na diplomi kazivao je da su takvi specijalci
bili tek nedavno rođeni, da ih je bilo relativno malo i da
su bili rezultat nove vojne doktrine i razvoja tehnologije.
Doktrine, što je težište s velikih vojnih formacija pomi-
cala prema manjim i fleksibilnijim postrojbama, sposob-
nim da samostalno obave sve zadaće i da se po potrebi
spoje s drugim formacijama. Kao glasoviti i ubojiti 2.
R.E.P.
Ante je obuku u E.T.A.P.-u završio kao sedmi u klasi.
Mogao je biti i bolje plasiran da mu je francuski bio ma-
terinski, da se na njemu ljepše i preciznije izražavao.
Ipak, bio je to dobar rezultat ako se uzme u obzir da su
obuku te godine započela tridesetdvojica, a završila
dvadesetpetorica.
Kad se vratio u Calvi, ušao je u C.R.A.P. 2.R.E.P.-a i
pripadao borbenoj skupini u kojoj su bili Slovenac,
Alžirac, Portugalac i Bretonac. Spavali su u zajedničkoj
sobi i bili nerazdruživi. Imali su i istu krvnu grupu. Kao
da žive jednim životom i dišu zajedničkim plućima. Ipak
mu je najbliži bio Alžirac. Možda zbog toga što je imao
vrlo sličnu narav njegovoj. Tako da mu se ponekad činilo
da u tom momku vidi sebe kao u kakvu zrcalu.

60
Deva i mirage

U Fayi su sve kuće sagradene od nekoga tvrdog blata,


sličnog glini. I sve su iste boje. Boje pijeska. Pa ipak,
taj gradić, koji leži na južnom kraku Sahare, djeluje
živopisno, jer su svi objekti u afričko-orijentalnom stilu, s
mnogo čudesnih intarzija na pročeljima i zaobljenim
vratima i prozorima. Živost potenciraju i brojne terase,
na kojima ljudi žive kao na trgovima. Sjeverno od Faye
diže se gorje Tibesti, kamenito i tvrdo, s vrhovima i preko
tri tisuće metara. Tu Čad dotiče Libiju.
U tim se planinama i kanjonima može sakriti cijela jedna
brigada. Pogotovo ako se kreće samo noću. Tada ostaje
jedino zvuk, no i on je u tim prostorima varljiv saveznik.
Planine su okružene pustinjom, a sve što je u pustinji ona
upije. Planine, i zvuk u njima, sve to pustinja proguta, ne
dopuštajući nikome da išta zadrži za sebe. Jer sve pripada
njoj, kao što život pripada smrti. Beduini tu pohlepu pri-
rode koriste na savršen način, pogotovo ako su do zuba
naoružani i ako imaju opasne namjere.
Krajem 1977. situacija u Čadu opet se zakomplicirala.
Gadafi je tamošnje pobunjeničke vođe privukao na svoju
stranu. Izvježbao im ljude, dao im ubojito pustinjsko
61
oružje - snažne džipove 4x4, s teškim mitraljezima i pro-
tuoklopnim i protuzračnim sredstvima. Obaviještajni su
podaci kazivali da se pobunjenici prebacuju u Čad i brzo
napreduju kroz Tibesti. Na čelu im je bio fanatični
pustinjski borac, kojeg su jedni optuživali da je islamski
ekstremist, a drugi da je zadojen komunizmom. Bio je vi-
sok, mršav, ali žilav, kovrčave i krepaste kose. Oštrih crta
lica i tamnih i opasnih očiju. Imao je neko čudno ime i
čvrstu volju da preuzme vlast u N'Djameni.
Bio je to znak za uzbunu. Specijalci su prebačeni u tu
zemlju, sa zadaćom da se i sami ubace u planine Tibestija,
da identificiraju i točno lociraju pobunjeničke snage,
kako bi ih onda avijacija likvidirala. Drugog načina nije
bilo, nikakva tehnologija nije mogla obaviti taj posao.
Samo su komandosi mogli nadmudriti pustinju i pobun-
jenike.
Više borbenih skupina bačeno je u tu šakalsku jazbinu,
no one nisu bile ni u kakvom kontaktu. Svaka za sebe
obavljala je svoj dio posla i svaka je vodila računa samo o
sebi. Ante se sa svojim suborcima spustio na točno
određeni prostor, s visine od šest tisuća metara, usred
zvjezdane noći. Čim su se spustili, smjesta su se maskirali
i od tog trenutka bili su veliko oko i uho. Zadaća im je
bila otkriti pobunjenike, a da sami ne budu otkriveni. U
protivnom...
Bilo je jasno da u tom slučaju postoji samo jedan izlaz:
boriti se do smrti. Sve ostalo bilo bi gore od toga. Jer Af-
rika je okrutna i krvoločna. Pogotovo kad ju izazove
bijeli čovjek, koji, po mišljenju mnogih Afrikanaca, ne
vrijedi ništa, osim ako ga se može prevariti i iskoristiti.
Jedna skupina komandosa, koja je bačena u Tibesti iste
noći kada i Antina, nije imala dovoljno sreće. Momci su
otkriveni. Došlo je do okršaja u kojem su pobunjenici
uspjeli zarobiti nekog bojnika, dok su se ostali, uz pomoć
pridošlih helikoptera, uspjeli izvući. Taj je jadnik morao
62
platiti za sve što su komandosi tih dana pričinili pobun-
jenicima, navodeći ubojite mirage F 1 na njihove kolone.
Kad su ga doveli u logor, strgnuli su s njega borbenu
odoru, bacili ga na zemlju, a onda, kao da se igraju,
počeli mu parati trbuh. Nekolicina ga je držala za noge i
ruke, dok mu je neki suhi mladić, slabe i rijetke brade,
oprezno zabio kamu iznad mjehura, lagano je potežući
prema dijafragmi. Operacija je izvedena s takvom besti-
jalnom pažnjom i koncentracijom, da joj nisu naudili ni
bolni trzaji bojnika, ni njegovi jauci, koje je gorje gutalo
kao što je pustinja odavno progutala surove planine.
Tada su ga privezali ispod deve i prepustili mukama
kakve mogu smisliti samo pustinjski ljudi. Deva, koja
inače često mokri, zalijevala je nesretnog bojnika po
crijevima i utrobi tako često i toliko obilno da je ovaj
trpio muke kakve nijedno ljudsko biće ne može dugo
izdržati.
Kad su kasnije pobunjenici, prigodom razmjene, Fran-
cuzima vratili tijelo, na autopsiji je ustanovljeno da nes-
retnik nije umro od rana, što su mu ih pričinili
pobunjenici. Doslovno mu je puklo srce od bolova, što ih
na kraju više nije mogao podnositi.
Kasnije se sumnjalo da je upravo taj slučaj doveo do rela-
tivno brzog povlačenja komandosa iz Tibestija. Oni su
tamo ostali jedva pet dana, ali su za to vrijeme pobunjeni-
cima pričinili grdne nevolje. Samo je Antina skupina
omogućila dvadeset udara iz zraka na njih.
Najčešće su napadane kolone od po dvadesetak vozila.
Čim bi doletjeli miragei, sve bi bilo gotovo u sekundi.
Raketni sustavi bili su jednako ubojiti kao i precizni.
Zrak bi proparao narančasti plamen, zatim bi uslijedila
strahovita eksplozija i sve bi se pretvorilo u golemu balu
dima i prašine. Uskoro bi i to nestalo, a tamo gdje su još
do prije nekoliko sekundi bili teški džipovi, naoružani is-
tim takvim oružjem, ostale su spaljene olupine. Leševa
63
nije bilo, ili se barem tako činilo. Je li ih zemlja progutala
prije negoli su se na njih sručile smrtonosne rakete?
Komandosi su te prizore doživljavali kao trijumf vlastitih
sposobnosti. Znali su kad dolaze miragei, znali su točno
što će biti, i da oni ispod njih, koje su promatrali kao iz
kakve kazališne galerije, ništa ne slute. A onda ta svjet-
lost, taj gromoglasni i zaglušujući pufff... I na kraju ništa,
samo veličanstvene olupine! Pritom ne bi osjećali ništa
osim profesionalnog zadovoljstva, kakvo obuzme
čovjeka koji dobro obavi posao. U njima je bila do srži ot-
jelovljena misao po kojoj rat nije sukob izmedu pojedi-
načnih ljudi, nego sukob izmedu država, vojski i
paravojski. Zato sućuti i emocijama nije bilo mjesta. Tu
su ljudska bića bila samo slučajne žrtve. Kao onaj
nesretni bojnik koji je morao pretrpjeti boli za cijelu
jednu satniju. Ili kao pobunjenici koje je jedan pu f f f u
hipu zbrisao s lica zemlje.
Gadafi je u Tibesti poslao oko 1500 do 1700 dobro
naoružanih i izvježbanih pobunjenika. Za zemlju kao što je
Čad, koja je više od dvadeset i pet puta veća od
Hrvatske, a ima manje od sedam milijuna stanovnika, to
nije beznačajna, a ni bezopasna sila. To dokazuju i mnogi
vojni udari, kao i granice, koje nitko ne čuva i ne nadzire, jer
to nije moguće tamo gdje je bijeli čovjek stvarao države
olovkom i ravnalom. U samo pet dana, koliko su
komandosi bili u Tibestiju, pobunjenici su do te mjere
desetkovani, da je njihov vođa otkrio kako ima boljih
gazda od Gadafija i uskoro postao sasvim pristojan
partner Zapadu, a Čad neko vrijeme živio u kakvu-takvu
miru .

64
Plišana žirafa

Bilo je četiri sata ujutro. Noć je polako blijedila, kao što


blijedi sok od borovnice, u koji se stalno dolijeva voda.
Kolwezi je spavao, ili se tako činilo. Samo je težak miris,
neka opora mješavina krvi, fekalija i alkohola, kružio
gradom, šireći se do rubova obližnjih savana. A onda se
pojavio zvuk, koji je dolazio izdaleka, kao kad netko stiže
mopedom, što se još ne vidi, ali se vidi prašina koju
stvara. Zatim je zvuk postajao sve jači i razgovjetniji,
pretvarajući se ubrzo u grmljavinu. Nebo se zacrnjelo, a
onda se i ta crnina spustila na kojih petstotinjak metara,
kao kakav golemi kumulonimbus. Bili su to herculesi, što su
upravo doletjeli iz Kinshase. Letjeli su u stepenastoj
formaciji, njih sedam, jedan iznad drugoga, na razmaku od
pedesetak metara. I isto toliko udaljeni jedan drugome
od repa. Kad su se na tri-četiri kilometra pri- bližili
Kolweziju, iz tih letećih grdosija počeli su isto- dobno
iskakati padobranci, jedan za drugim, kao po traci. Njih
otprilike četiri stotine.
Oni dolje, premda iznenađeni, trgnuti iz sna, ili otrgnuti
od pijanstva, odgovorili su bjesomučnom vatrom. Nebo
se zapalilo, ljudi iz zraka su letjeli, pucali, a čim bi dotakli
65
tlo, jurnuli su naprijed kao kakva dobro uigrana ragbi-
momčad. Zora je zarumenjela, i to se nosom razabiralo.
Kolwezi je gradić u pokrajini Shaba (Katanga), jednom
od najbogatijih rudnih krajeva na svijetu. Tu ima svega u
izobilju, od bakra, kositra, cinka, urana, do dijamanata,
po kojima je Zair možda i najpoznatiji. Europljani su to
odavno otkrili, pa su se nastanili u Kolweziju. Bili su tu
uglavnom inženjeri, što su radili za velike inozemne kom-
panije, kao i drugo osoblje. Najvećim dijelom Belgijanci,
ali bilo je i Francuza i nešto Engleza. Sve u svemu oko
tri tisuće duša, zajedno sa ženama i djecom, te dobar broj
crnačke posluge i radnika.
Krajem travnja 1978. oko tri tisuće pobunjenika,
predvođeni Kubancima iz obližnje Angole, pokušali su
Shabu podvrći svojoj vlasti. Da su u tomu uspjeli, pao bi
i Mobutu u Kinshasi, karte bi se morale iznova miješati,
a možda bi od svega nešto ušićarili i Rusi. Pobunjenici su
imali opet svoje interese. Ratovali su lako i bešćutno, po-
gotovo ako su imali dovoljno alkohola i hašiša. Neki
tvrde da su im od toga i oči postale crvene, a duše besti-
jalne. U svakom slučaju, kad su padobranci iskočili iz her-
culesa, Kolwezi je već bio pod vlašću pobunjenika. Bila
je to kratka ali surova vlast, kakvu Afrika dobro poznaje.
Pobunjenici su podjednako silovali bjelkinje, kao i
crnkinje, ubijali njihovu djecu i muževe. Bile su to do-
slovno krvave orgije. Nasilje kao neka iznenadna epi-
demija? Odušak? Ili samo druga priroda Afrike?
Dok se Ante spuštao padobranom, u Kolweziju je već
bilo ubijeno tristo sedamdeset civila, među njima i
mnogo djece. Mobutuovi vojnici su pobjegli, pregovori s
pobunjenicima propali. Francuskoj i Belgiji nije preostalo
drugo, nego da same spašavaju svoje ljude.
Akcija je bila kratka, doslovno Blitzkrieg. U samo 48 sati
grad je oslobođen, okolica pročešljana, a pobunjenici
uništeni. Više od tisuću je zarobljeno i predano regular-
66
noj zairskoj vojsci, što je za mnoge bilo gore nego da su
poginuli na licu mjesta. Isto toliko je ubijeno u okršaju,
koji je nalikovao gaženju mrava. Jer, čim je zagustilo, Ku-
banci su se povukli, a pobunjenici su se pretvorili u rulju,
koja je u neredu bježala, dok su se oni, koji ni to nisu usp-
jeli, na brzinu skidali i oblačili u civilnu odjeću.
I na drugoj strani je bilo gubitaka: dvojica ubijena još u
zraku, devetorica u okršajima, četrdeset ranjeno. Ante
je sudjelovao u uništenju jednog snažnog gnijezda,
odakle je otpor bio najžešći. No, to je brzo i rutinski
obavljeno. Čim je ušao u grad, opuhnuo ga je težak
miris: zadah rasporenih utroba, osušene krvi i nekog us-
tajalog smrada. Kao da ga je proizveo smrtni strah.
Pobunjenici, koji su se uspjeli preobući, trčali su prema
pobjednicima, hvatajući ih za ruke i hineći zahvalnost.
Ali izdavale su ih oči, crvene od hašiša i uzrujane od
straha. Kad bi neki naletio na Antu, on bi ga samo od-
gurnuo strojnicom i to dovoljno snažno da se stropošta
na tlo. Pucao u njega nije. Nije ga ni nogom udario. Čak
ga nije htio ni pogledati.
Iz kuće, u blizini nekog velikog skladišta, izašla je žena,
ogledavajući se, kao da se boji da će joj nešto pasti na
glavu. Oči su odavale strah i nevjericu, ali i neku po-
tisnutu radost, što samo čeka da eksplodira. Pod tim pri-
tiskom lice joj se sve više grčilo, poprimajući izraz kakav
imaju luđaci, ili ljudi, koje u posljednji čas izbave iz
smrti. Za ruku je vukla šestogodišnju djevojčicu,
raščupanu i nijemu, koja je grčevito držala za vrat malu
plišanu žirafu. Kad je žena opazila Antu, na trenutak je
zastala, a onda potrčala, pustila dijete i bacila mu se oko
vrata. »Bog vas je poslao, Bog, samo je on to mogao
učiniti«, tiho je zajaukala. Ovaj je stao kao ukopan, nije
znao što da učini i kaže. Ostao je tako možda pola
minute, a onda se žena odmakla. Još je nešto govorila, a
lice joj poprimilo izraz kao da se istodobno smije i plače.
67
Tada je pogledao djevojčicu, što je i dalje držala svoju
žirafu, pogladio je ovlaš po kosi i uputio se u skladište.
Tu su već stajali njegovi momci. Na tisuće debelih muha let-
jelo je svuda naokolo, zujeći poput minijaturnih helikop-
tera. Mnoge su ljudima, što su izmasakrirani ležali na
prljavom podu, ulazile u usta i rasporenu utrobu. Bilo je tu
podjednako žena i djece, kao i muškaraca. Neki su bili
ubijeni mačetama, neki rafalima, neki samo napola umoreni
i pušteni da skončaju u mukama. To se vidjelo po grču na
njihovim licima, zavrnutim rukama i neprirodno savinutim
nogama. Mnogi su imali i nadute trbuhe, plavo- ljubičaste
obraze i natečene prste na rukama. Sve skupa šezdesetak
umorenih. Tropska klima je činila svoje: leševi su se jednako
brzo raspadali, kao što su i srca prestajala kucati.
»Život je zaista jeftina stvar«, istisnuo je neki Antin subo-
rac, pogledavši ga, kao da traži potvrdu za tu svoju kon-
stataciju. »Svejedno koje si boje«,odgovorio je Ante. »To
je Afrika, tu se brzo umire i rađa.« A onda je hitro ok-
renuo glavu, i jednako brzo izašao. Za njim je izašao i
onaj drugi, a Ante je, nakon kraće stanke, nastavio:
»Nema smisla to gledati. Dovoljno je strašan taj miris koji
ne možeš izbjeći, taj miris smrti i septičkih jama, kao da
si u nekoj ljudskoj klaonici.« Onda je izvadio cigaretu, za-
palio ju, udahnuo nekoliko dimova, i kao za sebe, nasta-
vio: »Pravi profesionalac nikad ne gleda više nego što
mora i nikada ne učini više od onoga što treba... « Sjetio
se i one žene s djetetom i žirafom, pomislivši: »A što
sam joj mogao reći. Ja sam vojnik, nisam psihijatar. I što je
ona meni mogla reći? To, kroz što je prošla?«
Osjetio je neodoljivu potrebu da nestane iz tog grada, u
kojem je sve bilo ružno i nekako bijedno, poput zakr-
vavljenih bjeloočnica crnih vojnika, što su još do prije
koji sat bili gospodari smrti, a sada su joj i sami gledali u
oči, i to kao da je prvi put vide. »Kinshasa«, pomislio je,
»tamo je drugi život, tamo ima i lijepih bjelkinja«.
68
***
U Kinshasi je ostao nekih desetak dana. Kad se vratio u
bazu u Calvi, petnaest je dana bio u uobičajenoj
karanteni. Nije smio u grad, liječnici su ga temeljito
pregledali, uključujući tu i psihijatrijska promatranja. A
zatim je uzeo godišnji odmor.
Dobio je i petnaest dana nagradnog, što je sve skupa
činilo punih četrdeset i pet dana! Bio je slobodan, ali na
legionarski način. To znači da je odmor mogao provesti
samo u legionarskim odmaralištima, kojih je bilo
poprilično u Francuskoj, ali i izvan nje.
Svako jutro, u osam sati, legionar se u tim odmaralištima
morao osobno javiti dežurnom dočasniku vojne policije.
Bila je to mjera predostrožnosti protiv dezertiranja, neka
vrst disciplinske karantene. Doduše, ako je legionar i sam
bio dočasnik, imao dobre ocjene, ako mu se vjerovalo,
toleriralo se da se ujutro javi samo telefonom, da noću
prespava kod kakve prijateljice, no iz područja što ga je
pokrivao dotični garnizon, nije bilo dopušteno ići.
Pa ipak, momci su se radovali godišnjem odmoru, jer su
to bili dani totalnog opuštanja, dangubljenja i trošenja
novca. Ante je posebno volio otkrivati nove gradove. Ne
samo njihov noćni život, nego i ljude, njihove običaje,
ponašanje. To ga je odmaralo i smirivalo. Kao da je
odjednom zamijenio uloge. Više nije bio on taj, koji je u
glavnoj ulozi. Sada su drugi igrali svoju predstavu, a on
je bio u gledalištu i promatrao ih. Zapažao je i najsitnije
detalje, ćutio fine mirise... Kao da ga civilizacija rekupe-
rira.

69
70
Gainsbourg

Četrnaestog srpnja Francuzi slave Dan Republike, ali to


je i dan kada legionari osobito brižljivo glačaju košulje.
Naravno, oni koji su određeni da sudjeluju u mimohodu
francuskih oružanih snaga. Champs elysées tada je prepun
boja, uniformi i glorije. Legija stranaca običao daje jednu
bojnu, oko tristotinjak časnika, dočasnika i običnih le-
gionara. Svi su odjeveni u paradne ljetne odore.
Na nogama su im crne čizme, preko kojih su zategnute
hlače boje pijeska. Hlače pokrivaju samo prvu kopču na
čizmama, a ispeglane su tako da je crta, po sredini noga-
vice, nalik na oštricu britve. Košulja je iste takve boje,
dugih rukava, ali zavrnutih malo iznad lakta. No
izglačana je na poseban način. S prednje strane, od
ključne kosti prema džepovima, što su na obje strane
prsiju, uglačane su tri oštre crte, između kojih je razmak
veličine.kutije šibica. Srednja pada točno na dugme, a
vanjske na sam lijevi i desni rub džepa. Ispod džepova
je još jedna uglačana crta, koja od njegove sredine vodi do
tamnoplavog pojasa, koji je od tkanine, i tri i pol puta
omotan oko struka legionara. Povrh toga je padobranski
opasač (za momke iz 2. R.E.P.-a), od materijala sličnog
71
gurti, za koji su pričvršćeni padobranski bodež, s lijeve
strane, i pištolj s desne, u futroli od istog materijala kao i
opasač. Sve je to u maslinastoj boji, pri čemu časnik nema
drugo naoružanje, dok dočasnik nosi strojnicu, a le-
gionar pušku o ramenu.
Košulja je i sa stražnje strane posebno ispeglana. U visini
lopatica tri su poprečne paralelne crte, što obuhvaćaju
cijelu širinu leđa, dok tri iste takve, samo okomito ug-
lačane, idu po duljini kralježnice. Legionari se na različite
načine domišljaju kako da najlakše uglačaju te crte i kako
da ti oštri bridovi izdrže paradu ili izlazak u grad.
Najčešće s unutarnje strane stavljaju malo voska ili
običan sapun, koji tkaninu prividno slijepi, toliko da le-
gionarska košulja izgleda, kako nalažu stroga pravila.
Časnici i dočasnici na glavama nose crne legionarske
kape, sa tamnocrvenim pokrovom, a obični legionari
svoje tradicionalne bijele kape na kojima je znak legije:
potkova sa stiliziranim plamenom. Ramena im pokrivaju
epolete s crvenim vlasuljama, dok oko vrata nose tamno-
zelene kravate što su zataknute u košulju između četvrtog
i petog dugmeta. Časnici nose i bijele rukavice. Svi marši-
raju kao jedan, izbrijanih i tvrdih lica i ulaštenih čizama u
kojima se ogledaju šiltovi kapa.
Ali odveć oduševljenja nema. To je zamoran mimohod
koji traje puna tri sata, za koji se mora pripremati i koji
spada u obveze, što se izvršavaju kao i sve ostalo. Ante je
prvi put sudjelovao u mimohodu 1975., a ovaj, 1978. bio
mu je drugi. Ono što ga je pritom veselilo, bila je
spoznaja da poslijepodne, s još nekolicinom kolega, ide
na ručak jednoj staroj i uglednoj francuskoj, obitelji. Bio
je običaj da predsjednik države u Elizejskoj palači priredi
prijam za visoke goste, a da mnoge pariške obitelji, koje
si to mogu priuštiti, to isto učine, samo na nižoj razini.
S još nekolicinom našao se tog istog popodneva u
pariškom, ponešto rezidencijalnom predgrađu Neoully.
72
Tu su, u prostranoj vili, okruženoj parkom, živjeli ljudi,
koji su bili proizvođači glasovitog vina St. Juliane, crnog i
cijenjenog Bordeauxa. Bilo je oko pedesetak uzvanika,
među kojima i Serge Gainsbourg. Svjetski poznati umjet-
nik, tipičnog židovskog lica, s velikim podočnjacima i is-
tim takvim očima, s bradom starom tri dana, obučen u
jeans i cipele bez čarapa. Pušio je Gitanes, a u strahu da
ne bi ostao bez cigareta, stalno je sa sobom imao dvije ku-
tije. Svjetsku je slavu stekao pjesmom Je t'aime, moi non
plus.
Ante je tada imao nepune dvadeset i tri godine, o glazbi
nije znao mnogo, no Gainsbourg mu se odmah dopao. To
njegovo hipijevsko držanje, neka pariška bohemija koja je
iz njega zračila, a koja je svakako podrazumijevala lijepe
žene i novac, sve je to zaokupile Antu. »Dobar dan
momci. Jeste li prvi put u Parizu?«, zapitao je Gains-
bourg, pristupajući legionarima, ležerno i nehajno, kao
da razgovara sa starim prijateljima, a ne s dečkima, što
mu mogu biti sinovi. Ante je odgovori. da nije prvi put,
ali da Pariz baš ne poznaje dobro. Na to je Gainsbourg
dometnuo. »Trebaš ga upoznati. To je lijep grad. A ima i
ono drugo.« Kad je izgovarao te posljednje riječi, pomalo
se šeretski nasmiješio. Još istu večer, Ante mu je pričao o
Africi, a ovaj se toliko oduševljavao tim avanturama i vo-
jničkim životom, da mu je na rastanku dao svoju vizit-
kartu.
Rodilo se prijateljstvo koje je trajalo godinama, do prerane
Gainsbourgove smrti, negdje sredinom osamdesetih. Kao
da je glazbenik u mladom ratniku vidio ono što je negdje
duboko nosio u sebi, ali nikada nije ostvario, i što neće ni
moći, jer je mladost prohujala u dimu Gitanesa. A ovaj u
glazbeniku, opet, svijet od kojeg je pobjegao, prije negoli
ga je upoznao, ali kojemu se uvijek vjerno vraćao.

73
74
Na nišanu

Bio je početak ljeta. Sunce je pržilo, a zrak je bio pun


vlage. Vrućina se zbog toga činila teškom i ljepljivom.
Ante je to odmah osjetio čim je izašao iz aviona. Bio je
posve sam, odjeven u sivo laneno odijelo. Imao je sako
bez podstave, a ispod njega majicu, što se zakopčavala sa
tri gumba. Takoder siva, ali znatno tamnija. Na nogama
je nosio crne mokasine. Sunčane naočale nije imao,
premda je dan bio blještav poput zlata. U početku svoje
vojničke karijere nije ih nosio, jer se nekako bojao da bi
mu mogle ograničiti vidokrug, a kasnije se na to navikao,
tako da je podnosio samo pustinjske očale. Ali i njih je
rijetko nosio, samo kad bi morao.
U Dakru se nije dugo zadržao. Tek toliko koliko je bilo
potrebno da uzme avion za Abidijan. Za nekoliko sati
preletio je mnoštvo državica, što su se nagurale na atlant-
skoj obali Afrike. Bile su to, naravno, male zemlje u od-
nosu na goleme države u unutrašnjosti kontinenta. No,
razlikovale su se još po nečemu: tu je mnogo više ljudi
živjelo u gradovima. Abidijan, čije je središte nalikovalo
kakvu europskom gradu, s mnoštvom nebodera i moder-
nih poslovnih zgrada, smjestio se na samu obalu Gvi-
75
nejskog zaljeva. Nije bio glavni grad Obale Bijelokosti, ali
je svakako bio najvažniji grad te državice, uklještene iz-
medu Liberije i Gane.
Čim je izašao iz aviona, osjetio je da nešto nije u redu. To
mu je govorilo šesto čulo. Naoko je sve bilo normalno,
ali opet nekako drukčije. Imao je dojam da izrazi na ne-
kim licima naprosto ne spadaju u ambijent aerodroma.
Ipak je išao opušteno, kao da ga se sve to nimalo ne tiče.
U lijevoj je ruci nosio malu putnu torbu, s najnužnijom
garderobom, još jednim parom cipelama i nekoliko sit-
nica. Ali instinkt se u njemu budio, njušio je opasnost.
Taksijem se odvezao u hotel Intercontinental, u samom
središtu grada, uzeo sobu i smjesta okrenuo broj telefona,
što ga je imao sa sobom. Znao je samo da treba tražiti Mi-
chaelea, da je taj osoba za kontakt, i da će od njega dobiti
daljnje upute. Ali s druge strane žice glas je hladno i
kratko odgovorio: »Michaele je odsutan.« A onda do-
dao: »Nemojte više zvati, on će se vama javiti. Za dva
dana. «
Bila je to potvrda da ga nisu izdali instinkti: stvari su
očito krenule lošim putem. Sjeo je na krevet, malo raz-
mislio što činiti. Odlučio je izaći van. Bilo mu je jasno
da je ostao posve sam i da se mora osloniti samo na sebe.
Ali je istodobno osjetio potrebu za ljudima, zapravo za
mnoštvom, za masom. Jer u masi si nekako zaštićeniji, a
opet dovoljno sam da možeš reagirati. Trechville je bio
takvo mjesto.
***
U to je doba predsjednik Obale Bjelokosti bio Felix
Houphouet-Boigny, tipični afrički diktator, koji je dugo
vladao i dobro surađivao sa Zapadom. Nezgoda je bila u
tomu što je već prilično ostario, a jedna je politička struja
to htjela iskoristiti. Bila je to grupacija u kojoj su znatan
utjecaj imali šiitski elementi. Deklasirani Palestinci i Li-
76
banonci, što su živjeli u Obali Bjelokosti. Dakle, pristaše
Homeinijeve islamske revolucije. Zapad se uznemirio i
nekolicina komandosa poslana je u specijalnu misiju. No
nisu znali kakvu. Rečeno im je samo da u Abidijan mo-
raju doputovati kao civili, pojedinačno, kako ne bi upa-
dali u oči, a sve ostalo saznat će na licu mjesta. Od svoje
kontakt-osobe. Ako se ništa nepredvideno i dramatično
ne dogodi.
Ali Anti se već dogodilo. Dospio je na nišan protivničkih
obavještajnih službi i to je uskoro saznao. Izašao je iz ho-
tela, uzeo taksi i ravno u Trechville, tipičnu afričku
četvrt, što nikad ne spava. Danju se tu trguje, radi u sit-
nom obrtu, a noću pije i luduje, ili sklapaju mutni po-
slovi. Četvrt je veličine zagrebačke Trešnjevke i nekako
nalik na nju, samo u afričkoj varijanti. Ima i zgrada u
kolonijalnom stilu, ali dominiraju skromne afričke
prizemnice, sagrađene od neke mješavine blata i drveta,
pokrivene latom. Vanjski su zidovi izbušeni rupama,
promjera dvadesetak centimetara, razmještenim tako da
zrak može što bolje strujati i izvlačiti vlagu iz prostorija.
U Trechvilleu i Afrikanci nekako izgledaju afrikanskije.
Žene su umotane u tradicionalnu nošnju, a muškarci na-
padnije gestikuliraju.
Taksi se zaustavio pred diskotekom Bananas, u kojoj je
već prije bio i koju je dobro poznavao. Imala je dva
ulaza, odnosno izlaza, bila veoma prostrana i u nju je moglo
stati nekoliko stotina ljudi. Sa strane je bio dvadesetak
metara dugački šank, za kojim su gosti stajali, a nasuprot
njemu fotelje s malim stolovima. Naslonio se na šank,
nekako postrance, tako da je mogao vidjeti glavni ulaz, a
u zrcalu, iznad šanka, i sporedni, koji mu je bio s leđa. Za
pojasom je imao nož i mali pištolj nalik Dillingeru. To je
uvijek nosio sa sobom. Pištolj je imao dvije cijevi, jednu
iznad druge i samo dva metka. Izvrsno oružje za borbu
do pet-šest metara. U dvorani se nakupilo podosta ljudi,
77
većina je plesala, a drugi razgovarali i dirali se u polum-
raku. Pio je Coca-colu i naoko, posve opušteno, započeo
razgovor s jednom crnom damom. U Abidjanu to nije ni-
kakav problem, dovoljno je da kažeš da se, recimo, zoveš
Tom, da damu ponudiš pićem i već imaš zajamčeno
društvo.
A onda su ušla dvojica crnih muškaraca! U mlađemu, koji
je bio nešto svjetliji, kao da je mulat, odmah je prepoznao
egzekutora. Imao je obrijanu glavu, sportski građeno
tijelo, što se mačje njihalo na brzim i elastičnim nogama.
Hodao je više na prstima, negoli stopalima, pa se činilo
da svakog trenutka može munjevito skočiti. Ali lice mu je
bilo profinjeno i lako bi čovjeka prevarilo, da nije bilo tih
očiju: duboko usadenih i nekako sotonski sjajnih. Bio je
visok metar i devedeset, odjeven u europske hlače i la-
ganu vjetrovku, zavrnutih rukava. Oko vrata je imao de-
beli zlatni lanac. Ante je primijetio da na rukama nosi
prstene, od kojih je onaj, na desnoj, bio tako velik da je
mogao poslužiti i kao bokser. Drugi, nešto stariji, možda
izmedu trideset i trideset i pet godina, ponašao se kao da
je samo u pratnji. Naočale koje je nosio, i popriličan
trbuh, bili su u skladu s tim dojmom.
Išli su ravno prema njemu, zaobilazeći plesače. Ali nisu
žurili. On ih je držao na oku, no nastavio je razgovor.
Kad su se približili na šest-sedam koraka, okrenuo se
prema stražnjem izlazu. Krenuo je van. Znao je točno kamo
ide, jer je već prije prolazio tim putem. Vrata su izlazila
na uličicu koja je bila dugačka nekih stotinjak metara. U
prvom dijelu, koji je bio dobro osvijetljen, još su se na-
lazili stolovi za kojima su sjedili gosti. A onda je ulica
postajala sve mračnija i gotovo posve pusta. Nakon stot-
injak metara moglo se skrenuti lijevo, u drugu ulicu, što
je bila obasjana svjetlošću obližnjeg trga, na kojem su se
nalazili taksiji. Ali moglo se produžiti i u mrak.

78
Kad je prošao zadnje stolove, osjetio je da ga egzekutor
prati, ali da još nije toliko blizu da bi morao reagirati.
Nije se okretao, samo je išao, ni prebrzo ni presporo. In-
tuitivno je osjećao progonitelja i slutio njegove namjere.
Kad su već dobro zaronili u mrak i ostali sami, bilo je još
nekoliko koraka do raskršća, na kojem je padala odluka:
ili u mrak, ili u svjetlo. Egzekutor je čekao taj trenutak, jer
mu je situacija pružala šansu za napad i, kako mu se
činilo, sigurni bijeg. No Ante je, koju sekundu prije, malo
usporio, kao da je u dilemi treba li otići ravno ili skrenuti.
Pritom je djelovao kao čovjek koji je zaista zaokupljen
tom mišlju i kojem nije ništa drugo na pameti. Eg-
zekutora je to iznenadilo, pa je i sam gotovo zastao. Tada
se Ante munjevito okrenuo i pogledao ga u oči. Ovaj je
već bio na dva koraka, ali još uvijek nekako nesiguran, a
zatim, kao da se trijezni i upravo grabi koncentraciju, u
hipu je izvukao mačetu. Za udarac, međutim, više nije
imao vremena.
Ante je začas bio u taksiju, pa u hotelu. Tu je uzeo stvari,
rekavši na recepciji: »Ako me traži Michaele, recite mu
da ću mu se javiti.« Zatim se odvezao do jednog resto-
rana, tu se zadržao nekoliko minuta, uzeo drugi taksi i
uputio se na granicu prema Gani. U klub Mediterranee,
koji je takoder otprije poznavao. Tu je ostao tri dana. Stu-
pio je u kontakt s Michaeleom, s kojim se zatim našao u
Yamoussoukrou. Mjestu u kojem se rodio stari predsjed-
nik i koje je zbog toga proglasio glavnim gradom.
Za Biro sigurnosti napisao je izvješće o događaju u
Abidijanu, potanko navodeći sve što mu se dogodilo,
zašto je i kako reagirao. Kasnije je doznao da su i drugi
komandosi imali problema, ali na kraju su se ipak našli
na okupu i obavili posao: uvježbali dijelove
predsjedničke garde i žandarmerije za borbu protiv
subverzivnih (islamističkih) elemenata. Kako je vrijeme
pokazalo, veoma uspješno.
79
80
Monique

Serge Gainsbourg je bio oženjen glumicom Jeane Birkin, s


kojom je imao i kćer, ali se kasnije s njom razišao i živio s
nekom egzotičnom ljepoticom, čiji je otac bio Francuz i
služio u Legiji stranaca u Indokini. Slavni glazbenik i nje-
gova tadašnja prijateljica voljeli su oko sebe okupljati
razaličite ljude, pri čemu je jedini kriterij bio da budu za-
nimljivi, da na neki način budu drukčiji od ostalih, kako se
društvo ne bi dosađivalo i kako bi se uvijek moglo saznati
nešto novo, ili staro ispripovijedati na drukčiji način.
Na Montparnasseu Serge je imao golemu kuću od nekih
sedamsto kvadratnih metara. Francuzi takve kućerine na-
zivaju hotel particulier, premda s hotelima nemaju ni-
kakve veze. Tu su on i njegova prijateljica često
priređivali večere i prijame, već prema prilici i gostima.
Kad god je bio u Parizu, Ante je bio Sergeov gost. Kod
njega je upoznao mnoge osebujne ljude, medu njima i
glasovitog modnog kreatora Jean Paul Gaultiera To je
poznanstvo za posljedicu imalo i to da je kasnije isključi-
vo kod Gaultiera kupovao safari-odjeću. Ali najvažnije
poznanstvo koje mu se dogodilo na tim Sergeovim seansa-
ma, bilo je ono s Monique.
81
Bila je to njegova prva ljubav što ga nije napuštala s odlas-
cima u Afriku ili u bazu u Calvi. Vraćao joj se poput put-
nika, što uvijek odsjeda u istom hotelu, javljao joj se
telefonom, susretao je u snovima. Već je bio dočasnik,
dobio je natrag svoje pravo ime i ništa ga nije sprečavalo
da ima Monique.
Bila je lijepa, živahna i malo starija od njega, ali ne
mnogo. Imala je dvadeset i šest godina, i bila prilično
sretno rastavljena. Iako je imala dvogodišnju kćerkicu,
nije mogla izdržati u braku s čovjekom koji je bio od nje
stariji nekih petnaestak godina i koji joj je pružao sve,
osim povoda za eksploziju. Jer u njoj je bila bomba, koja
je samo čekala da je netko potpali i da se sva njena
maštanja i pritajeni snovi razlete u tisuću strastvenih i
uzbuđujućih drhtaja.
Kad je Ante prvi put ugledao Monique, osupnula ga je
njena gracioznost i prorez na uskoj suknji, što je dosezao
visinu bedara. Pogledala ga je smeđim očima, što su
isto-dobno bile živahne, gotovo vatrene, a opet tople i
nekako nježne. Bila je vitka i visoka, ali obla i putena.
Osobito ga je privlačio njen dugi i meki vrat, miris njene
svilenkaste kože.
»Čula sam da ste vojnik i da često idete u Afriku«, rekla
je, nakon što ih je Serge diskretno ostavio same na terasi.
»Pa idem«, odvratio je, a onda pridodao kako Afrika
miriše na poseban način i da je tamo drugi svijet. Na tre-
nutak je zašutio, a zatim, gledajući je ravno u oči, gotovo
zavjerenički nastavio: »Pustinja je najokrutnija ljubav-
nica, jer kad jednom nekoga očara, više ga nikad ne
pušta. Radije ga ubije.«
Monique ga je slušala, mičući jedva primjetno svojim pu-
nim usnama, kao da ponavlja njegove riječi. Njene,
ionako velike i okrugle oči još su se više širile, a iz zjenica
proplamsavala neka suspregnuta razuzdanost. »Oduvijek
sam htjela u Afriku, na safari«, izgovorila je tonom u ko-
82
jem je bilo nekog prisjećanja na već zaboravljene snove.
Pritom se tajanstveno smiješila, što je Antu raspaljivalo,
kao što miris krvi razdražuje gladnog vuka.
Ta ga je žena počela neodoljivo privlačiti, osjećao je
čudnu i nerazgovjetnu potrebu za njenim društvom, nje-
nom blizinom. Nije to bila samo erotika. Bilo je tu nečeg
više i nečeg manje. Osjećao se na trenutke kao čovjek koji
se s dugog putovanja vraća kući, pa ga obuzima stara
prisnost, raznježuju uspomene, a opet hvata i neka nela-
goda zbog dugog odsustva. A ona? Vidi li u njemu samo
egzotičnog mužjaka, što se doima poput vuka među tim
pariškim jazavčarima? I čije preplanulo tijelo u sebi nosi
tajnu Afrike? Svijeta, što uzbuđuje i zanosi?
Sutradan je Monique pozvao na večeru. Prvotno je mislio
da će ju odvesti u neki poznati restoran, no Serge mu je
savjetovao da to nikako ne čini. »Otiđi u neku jed-
nostavnu rupu, gdje nema ljudi, i gdje Monique ne može
nikoga poznatog sresti.« Tako je i učinio, a kad im je,
nakon večere i nekoliko čaša Bordeauxa, glad postala
neutaživom, otišli su u Latinsku četvrt, a onda i u Mo-
niquein stan.
Ujutro su otputovali u neki dražestan gradić na atlantskoj
obali i ostali tamo dva dana. Monique je slušala o Africi,
uzdisala i svojom glađu stišavala Antinu. On se, pak, os-
jećao kao ratnik, koji je nakon surovih dana došao kući, i
kojemu je za spas duše potrebno više od usputnih ženskih
dodira. Ali ne toliko više da bi zauvijek ostao. Volio je
Monique kao što vojnik prihvaća sudbinu: predaje joj se,
a opet joj se i otima.
Kada bi odlazio na ratišta, kada ga mjesecima ne bi bilo,
Monique mu je pisala, slala fotografije. Ne prečesto, ali
uvijek s nekom nakupljenom čežnjom. Smio je primati
pisma, smio je i pisati, jer je već bio viši dočasnik i imao
pravo na svoje ime i prezime. Ali pisao nije. Bio je težak na
peru, pa se zbog toga ni u Pakoštane nije javljao. Samo
83
je jednom bratu poslao kartu za svo to vrijeme. Ali Mo-
nique se javljao telefonom. Znao bi po pola sata iz kakve
afričke zabiti razgovarati s njom. Tada je uživao u njenu
glasu, on je za nj bio toliko lijep da mu se katkad činilo da
joj samo zato i ne piše.
Ali u ljubav se umiješala sudbina. Sudbina ratnika i
komandosa. Ante Gotovina, stožerni narednik Legije
stranaca, bio je samo u njenoj vlasti.

84
Kao udarac teškom šakom

Kad divlji psi love antilope po afričkim savanama, onda


to čine na začudujuće promišljen način. Čopor se organ-
izira tako, da jedna grupa provocira, kako bi se stado
dalo u bijeg, druga antilopama presijeca put, ne bi li ih
razdvojila, treća se ubacuje sa svježim snagama, četvrta
zadaje konačan udarac: hvata žrtvu. No prije tog
završnog čina, smrtonosna igra ima niz međufaza, tak-
tičkih podvarijanti i manevarskih lukavstava. Ali sve se
odvija precizno i proračunato, kao da cijelom akcijom
upravlja neka nevidljiva ruka.
U Čadu je opet došlo do napetosti. Pretežno arapski
sjever ponovno je proključao. Jesu li krhku ravnotežu
zemlje narušili stanoviti unutarnji razlozi, ili kakva
vanjska igra, u Africi je uvijek dvojbeno. Ima razloga
vjerovati da ponekad bivše kolonijalne sile svjesno izazi-
vaju unutarnje sukobe i trvenja, kako bi došle u priliku
da demonstriraju silu i dominaciju.
A opet bilo je situacija kada su to činile druge sile i zaint-
eresirane strane. Nekada su se sukobi rasplamsavali i po
inerciji, hranjeni etničkim, kulturnim i inim razlikama,
interesima i rivalitetima. Početkom 1981. francuske
85
snage, što su u sklopu vojne suradnje bile nazočne u
Čadu, u više su navrata iz zraka udarile po pobun-
jeničkim kolonama sjeveroistočno od Faye. Bile su to do-
bro naoružane motorizirane postrojbe, s hrabrim i
žilavim pustinjskim borcima, što su savršeno znali koris-
titi teren u tim rubnim pustinjskim područjima.
Avijacija ih je doduše razbila, ali ih nije uništila. Ukotvili
su se u crne pustinjske gudure, čekajući noć, kako bi se
raspršili i neopaženo šmugnuli dalje. Preko dana ih se iz
zraka nije moglo razlikovati od kamenja i pustinjskog
krajobraza, a noću im se nije moglo nauditi, jer su bili
neuhvatljivi poput sjene. Dakle, posao za komandose.
U akciju čišćenja terena komandosi su krenuli helikopter-
ima iz Faye. U svakom je bilo po osam specijalaca, a po-
dršku iz zraka pružale su im dvije gazele. Radi sigurnosti
letjeli su oko pedeset metara iznad zemlje, koristeći kon-
figuraciju terena. Što su se više odmicali od grada,
pustinja je bivala sve kamenitija, puna stijena i gudura,
uzvisina i plitkih strmina. S ponekom škrtom oazom i be-
duinima, što tjeraju svoja mala stada i doimlju se kao
bijele točke na kakvom golemom tartufu.
Kad su doletjeli četrdesetak kilometara sjeveroistočno od
Faye, helikopteri su se brzo spustili na tlo, ne gaseći mo-
tore. Komandosi, s pustinjskim naočalama i šalom preko
usta, što su ih štitili od pješčanog kovitlaca, u hipu su
iskočili. Kao jedan. Sve u svemu, pet borbenih skupina
plus zapovjednik, sanitet, vezist, časnik iz Biroa sigur-
nosti, domorodac prevoditelj...
Oko sedam stotina metara ispred njih, na jednoj guduras-
toj uzvisini, dugačkoj možda dvije stotine metara bili su
protivnici. Njih oko četrdesetak, dobro naoružani mino-
bacačima, teškim mitraljezima, kalašnjikovima, snajper-
ima. I još bolje skriveni. Kao da su srasli s krajolikom.
Operacijom je zapovijedao satnik koji je imao trideset i
tri ili četiri godine, bio srednjeg rasta, sportskog izgleda
86
i, kao gotovo svi pravi vojnici, malo govorio. Bio je odriješit
i nevjerojatno brz, hladan i bez emocija. Ali je pazio na
svoje ljude, čuvao ih je. Samo mu je zadaća, što ju je morao
obaviti, bila preča. Kasnije je postao general, što, opet, nije
bilo neobično za nekoga tko je tako mlad zapovijedao
takvim vrhunskim borcima, kakvi su komandosi.
Čim su iskočili iz helikoptera, komandosi su zauzeli
borbeni položaj. Helikopteri su se povukli na sigurnu
razdaljinu, a u zraku, pazeći da ne dođu na nišan protiv-
nika, ostale su samo gazele. Na lijevom krilu bile su prva
i druga borbena skupina, koje su imale jurišnu zadaću. U
sredini treća i četvrta, a na desnom krilu peta, kao neka
vrst pričuve i s posebnom manevarskom zadaćom. Ante
je tada već bio šef borbene skupine i s momcima je prije
polijetanja do u detalje razradio onaj dio plana što ga je
njegova (treća) skupina dobila u zadaću. Cijeli je napad
bio tako uvježban da se praktički odvijao bez riječi.
Svatko je znao što mu je činiti.
Kad su šefovi skupina na kratko i resko pitanje zapovjed-
nika - »Spremni?«, redom odgovorili: »Jedan, spre-
man!«; »Dva, spreman!«; »Tri, spreman!«; »Četiri,
spreman! ,»Pet, spreman!«, uslijedila je zapovijed: »Pok-
ret!« Od tog trenutka pa nadalje sve se odvijalo po logici,
što ju je diktirala taktika borbe. Prva i druga borbena
skupina ubrzano su napredovale. Dok je prva osvajala
teren, petorica komandosa iz druge, ukopani izmedu
stijenja, pružali su joj zaštitu. Onda su se uloge pro-
mijenile, i tako redom. Sve se to odvijalo u brzom ritmu.
Komandosi su trčali prignuti, skačući čas ulijevo, čas
udesno, a zatim se hitro bacali na tlo, u zaklon. Prva i
druga borbena skupina prodirale su izravno po lijevom
krilu, najkraćim mogućim putem. Stotinu metara iza njih,
nadirale su treća i četvrta, a peta, koja je zadnja kre-
nula, nakon kojih stotinjak metara, naglo je skrenula
udesno, u pravcu lijevog boka Cadijaca i njihove moguće
87
odstupnice. S platoa, na kojem su se nalazili, moglo se
uzmaknuti samo po toj strani, jer ispred su bili koman-
dosi, a nasuprot njih, iza leđa, strmina što je mjestimice
bila gotovo posve okomita i duboka dvadesetak metara.
Osim toga, peta je na taj način štitila četvrtoj bok od
eventualnog iznenađenog prodora protivnika.
Sve to pretrčavanje i razvijanje borbene linije proteklo je
u gotovo sablasnoj tišini. Samo se u pozadini čulo zujanje
helikoptera, kao kakva udaljena, ali prijeteća grmljavina.
Prva i druga borbena skupina vrlo su se brzo primakle na
sto pedeset metara od protivnika. Tu su pričekale, dok se
nisu primakle treća i četvrta, što su išle duljim putem,
više udesno. Njihova zadana točka u toj fazi bila je na ne-
kih dvjesto pedeset metara. Neprijatelj je već zauzeo po-
lukružnu obranu, ali nije ispalio niti jedan hitac. Pritom
su u prvoj liniji bili borci s kalašnjikovima i snajperima,
u drugoj, na nešto povišenom terenu, teški mitraljezi, a
iza njih, u maloj udolini, minobacači kalibra 60
milimetara. I tada je dan znak za treću fazu napada.
Prva i druga borbena skupina naglo se šire u prostoru,
pokušavajući svojim prodorom isprovocirati protivnika.
Za to su vrijeme treća i četvrta ukopane na paljbenim
položajima. Naoružane ubojitim FAMAS-ima, što su za
ovu prigodu opremljeni i optikom, te snajperima 12,7. I
samo čekaju da se otkrije cilj. Prva i druga prodiru
takvom brzinom da Čadijci nemaj kuda, pa otvaraju va-
tru. Ali time odaju i svoj raspored i postaju mete za treću
i četvrtu skupinu, koje djeluju prije svega na jače protiv-
nikove paljbene točke. Pucnjava s obje strane poprima na
intenzitetu i ubrzo se pretvara u zaglušujuću kanonadu.
Kao da se pustinja pretvorila u jedan golemi limeni
tanjur na koji se sručila tuča. Čuje se svaki metak kako
fijuče i udara u kamenje, što se s praskom lomi i razlijeće
na sve strane. A opet sve zajedno djeluje kao zvonka i reska
grmljavina, što miriše na krv i barut.
88
Čadijci ubrzo počinju tući iz svih oružja, a komandosi ih
hvataju unakrsno, snajperima i FAMAS-ima, koji s op-
tikom precizno djeluju i na daljini od tri stotine metara.
Ta žestoka pucnjava potrajala je punih dvadeset minuta i
za to su se vrijeme komandosi još opasnije približili
prvim linijama obrane.
Tada Čadijci preustrojavaju svoju obranu u obliku ot-
vorenijeg slova L. Počinju udarati i minobacačima, ali
neprecizno. U svakom slučaju pružaju žilav otpor i
prilično se vješto brane. U akciju, međutim, munjevito
ulazi peta skupina. Desnim obuhvatom protivniku brzo
ulazi u bok i prijeti uništenjem njihovih minobacačkih
položaja i potpunim okruženjem. Ovi to uočavaju, pa
pokušavaju preustrojiti snage i ojačati svoje lijevo krilo.
Ali sada treća i četvrta pojačavaju napade na drugi krak
obrane, tjerajući ih da odustanu od prvotne namjere,
nanoseći im istodobno teške gubitke. Bitka traje već
kakvih sat i pol, komandosi su osamdesetak metara od
protivnika, koji se sve paničnije brani. Tempo se
ubrzava, kao koraci u argentinskom tangu. Trči se brže,
ali i češće zauzima zaklon.

U trenutku, kad je s jedne stijene iskoračio na drugu,


Ante osjeti strahovit udarac u lijevu stranu glave, malo
iznad sljepoočnice. I zatim snažan bljesak. Kao da ga je
netko udario teškom šakom. No još je napravio nekoliko
koraka. Zatim se bljesak pretvorio u golemo svjetlo, što
ga je zapljusnulo poput kakve goleme lopte. Imao je os-
jećaj da mu je naglo uletjelo u lice, a onda se još brže
počelo udaljavati. Bivalo je sve manje, manje i manje.
Noge mu postadoše nesigurne, a kroz svijest mu proleti:
»Sranje, što mi se to događa.« Nikakvu bol nije osjetio,
kao da za nju nije bilo vremena. Svjetlost, što se munje-
vito udaljavala, pretvorila se začas u malenu točku. I na
kraju u potpuni mrak. Srušio se, ne znajući više za sebe.
89
Portugalac Arduso, kojeg su dečki u skupini zvali Plejboj,
zbog njegove osobite sklonosti finim mirisima, ali i zbog
naočita izgleda, brzo je dotrčao do njega i sklonio ga iza
oveće stijene. I nastavio borbu kao da se samo o kamen
spotakao. Zatim je Alžirac, Ali Oui, po uhodanom prav-
ilu preuzeo sustav veze i ulogu šefa skupine, kratko ra-
portirajući zapovjedniku: »Šef pogođen!« Dodavši brzo:
»Teže ranjen«, jer je vidio da Ante još uvijek snažno trza
nogama.
U međuvremenu peta borbena skupina protivniku zadaje
težak udarac s boka, uništavajući njegove minobacače i
mitraljeska gnijezda. Zapovjednik istodobno traži udare
iz zraka. Gazele nasrću, kao hijene na umiruću životinju,
i za manje od pola sata okončavaju krvavi posao.
Preživjelo je samo dvanaest Čadijaca, što su se u
posljednji trenutak predali.
Za to vrijeme stigao je i sanitet. Osim Ante, još su dvojica
komandosa bili ranjeni, obojica iz prve i druge skupine.
Ali on je prošao najgore. Snajper ga je pogodio u glavu,
no na sreću samo s vanjske strane lubanje. Ipak, udarac je
bio toliko snažan da mu je pukla lubanja, a krhotine kosti
ušle u ranu. Bio je više od dvadeset četiri sata u komi.
Prvi put je operiran u francuskoj vojnoj bolnici u N'Dja-
meni, a drugi put, nakon nekoliko dana, u Parizu.
Kasnije, kada je došao k sebi, i malo se oporavio, razmiš-
ljao je o tomu je li ga možda spasilo to što na glavi nije
imao kacigu? Imao je samo maskirnu vunenu kapu, zavr-
nutu iznad ušiju. Da je imao kacigu bi li ju zrno probilo i
onda, zbog gubitka probojne snage, promijenilo putanju i
završilo u lubanji? Kao žica, gurnuta u glinenu masu, što
se uslijed otpora materije savija i ulazi sve dublje u
sredinu, umjesto van?
Nije nosio naočale, nije nosio kacigu, a i mnogi njegovi
kolege isto su tako postupali. Osjećali su se slobodnije.

90
Jer kad se jednom naučiš na kacigu, kasnije ne možeš bez
nje. Imaš osjećaj da ti je glava nekako tanja i izloženija.
Kao na propuhu i hladnoći. A sve ostalo, ipak je samo
Božja volja.

91
92
Početak novog puta?

Oporavak je trajao nekoliko mjeseci. Anti su najteže pa-


dali brojni liječnički pregledi, no podnosio ih je, kao što
djeca otrpe čekanje, ako znadu da će na kraju dobiti že-
ljenu igračku. Rana mu je zacijelila, počela mu je rasti i
kosa, sve više prikrivajući brazgotinu, što je počinjala ot-
prilike dva centimetra iznad lijeve sljepoočnice, spušta-
jući se koso prema uhu. Tamo gdje je metak udario, kosti
više nije bilo, nego samo koža i tkivo, veličine vrha palca.
U početku je imao jake glavobolje, jer je uslijed snažnog
udarca metka pretrpio i težak potres mozga, no bolovi su
svakim danom bivali sve rjeđi. Počela mu se vraćati stara
snaga i želja za akcijom. Na ranjavanje je gledao kao na
najprirodniju stvar. Kao što u sličnim situacijama nije os-
jećao neku posebnu potresenost, ako bi se to, ili možda i
gora stvar, dogodila nekom njegovom kolegi, tako sada
ni sebe nije žalio. To je bio dio vojničkog života, to se
događalo svakodnevno i točka! Metak u glavu, pa što?
Jedva je čekao da se vrati u postrojbu i krene u nove ak-
cije, jer one su svemu davale smisao.
Bio je već sedam godina legionar, prošavši tešku obuku i
mnoge specijalističke tečajeve i škole. Kad bi se sve zbro-
93
jilo, najmanje je tri godine proveo samo učeći tajne vo-
jnog zanata. Pritom je dogurao do vrha: postao je
komandos! A onda još i korak dalje, jer je zaradio i
diplomu instructor commandos! Može li se uopće nešto
više? To si pitanje nije postavljao, jer je znao da je ipak
najviše ono što učiniš u akciji, u konkretnom boju. Tu se
čovjek potvrđuje, tu se vidi što zna i što je naučio. Kakav
je. Tu je na kocki život, uspjeh i neuspjeh, tu se suočavaš s
protivnicima koji također igraju s maksimalnim ulogom i
jednako na sve ili ništa. Tu nema teorije, lijepih riječi i do-
brih namjera. Tu vladaju pravila neke druge istine, tu
čovjeka sudbina iskušava, ostavlja na cjedilu, ili učini mi-
ljenikom. Tu si ono što zaista jesi, a ne ono što misliš da
jesi, ili što bi htio biti. Tu si do posljednjeg živca Ante Go-
tovina, Ali Oui ili Plejboj.
Liječnici su na kraju počeli govoriti kako ipak neće moći
natrag u specijalni vod, a to znači u borbu, jer bi mu nagle
promjene tlaka, pri skokovima s velikih visina, ili prigo-
dom ronjenja na veće dubine, mogle škoditi. Možda se ne
bi ništa dogodilo, ali neki mali postotak rizika je posto-
jao. Legija nije htjela riskirati.

***

»Mogao bi ostati malo duže u Parizu. Možda bi ti se do-


palo«, znala bi reći Monique, koja je tih dana zabavljala
Antu svojim glasom i nekom šarmantnom domišljatošću,
što ga je svaki put tjerala da kaže: »Nije ni čudo da si usp-
ješna u poslu, kad si takva.« A ona bi se na to nasmijala i
pomalo se prenemažući odvratila: »Da mi moj dobri muž
nije ostavio sve te svoje poslovne veze, možda bih i ja
završila u Legiji.« I tada bi ponovila: »Zbilja, zašto ne bi
barem probao...« Ante bi ju tada pogledao, kao što pris-
tojan čovjek gleda osobu koja mu u samoposluživanju, na
nerazumljivom jeziku, tumači da su na drugoj polici jefti-
nije čokolade. Vjerovao je da su liječnici u krivu. Da ga
94
možda samo iskušavaju, da vide kako će reagirati? Ili mu
jednostavno ne vjeruju da nije psihički uzdrman, da ne bi,
kad bi netko recimo bacio grudu snijega, makinalno zak-
lonio rukama glavu? Naročito lijevu stranu?
No vrijeme je prolazilo sporije no što je mislio, pa je i on
počeo sve više razmišljati i o toj mogućnosti: da možda
ipak neće natrag u specijalni vod. Ali ni ta ga pomisao
nije osobito pogađala. Naučio je da se sudbini ne valja
opirati. Kao što ne valja trčati ispred nje, glupo je i nam-
jerno zaostajati. Stvari imaju neki svoj tijek. Pakoštanski
župnik je govorio da je to volja Božja i da je sav nauk
samo u tomu da se to prepozna. Onda se i lako slijedi i
prihvaća, jer nam je Bog garancija da je tako najbolje.
Tada je i tuga manje strašna, a ni sreća nas ne zavede.
S nekim takvim osjećajem išao je ususret onome što ima
doći. Kad bi Monique počela odveć planirati, on se usre-
dotočio na zvuk njenog glasa, prepuštao se toj melodiji,
ne misleći ni na što drugo. Napokon, kakav bi vojnik bio,
kada bi previše razmišljao i vagao, zaplitao se u za i pro-
tiv? Sanjariti? To je već nešto sasvim drugo! I ima li ičeg
ljepšeg od vojničkih maštarija? Od Monique, kad ju u
mislima dozoveš u pustinju, nakon što su utihnuli hici, a
vjetar pijesku vratio stari mir?
Davao je stvarima vremena i nije se mnogo brinuo.
Slušao je intuiciju. Istu onu koja mu je u Abidijanu
došaptavala što ima činiti, kad ga je progonio egzekutor.
A ona mu je govorila da ide dalje.

95
96
Ljubav u Cartageni

Četrdesetak kilometara od Las Palmasa proteže se Playa


d'inglese. Ta je pješčana plaža dugačka dvanaest kilome-
tara, načičkana je brojnim hotelima i omiljeno je ljeto-
valište Europljana. Osobito Nijemci luduju za Gran
Canaria i to podjednako zbog španjolske ljubaznosti, kao
i zbog blizine Afrike, čiji dah raspaljuje maštu i mnogo
bolje od bavarskog piva razbuktava strasti.
Na rubu Playa d'inglese u pijesak se ukopalo mjestašce
San Augustin, u kojem je negdašnji kapetan duge
plovidbe imao školu jedrenja. Zvao se Mateo, imao je
šezdeset pet godina, ali je bio neobično brz i spretan na
brodu, i za svoje godine veoma snažan. Prijatelji su ga
zvali orao, zbog kukastog i markantnog nosa, koji je nje-
govu koščatu i preplanulu licu davao pomalo aristokrat-
ski izraz. Žene su ga voljele, unatoč godinama, jer je iz
njega zračila neka zagonetna privlačnost.
Bio je mršav i visok, sivih očiju, što su katkad ostavljale
dojam kao da su nekoć bile plave, ali su, eto, s vremenom
izblijedile od jakih vjetrova. Mateo je obožavao jedren-
jake i istodobno mrzio velike prekooceanske brodove na
kojima je proveo cijeli život. Držao je da uništavaju
97
mora, da su čudovišta, za razliku od jedara, koja su spoj
prirode i onog dobrog u čovjeku. U svakom slučaju bio
je vrhunski skiper.
Kad je Ante doputovao na Gran Canaria i u San August-
inu iznajmio mali apartman, Mateo i njegova škola
postali su mjesto na koje je najradije zalazio. Potpuno ga
je obuzela želja za morem i tim veličanstvenim umijećem.
Mateo je bio strog, ali sjajan učitelj, a vjetrovi na Kanar-
skim otocima veoma slični maestralu. Jedino su bili
snažniji, kao što je i ocean bio prostraniji. Ante je jedrio
punih šest mjeseci, uživajući u moru i učenju nove
vještine, kao čovjek koji je u sebi otkrio žar stare Ijubavi,
pa ga sada rasplamsava s novom strašću.
Još je uvijek bio na bolovanju, premda se sjajno oporavio.
Učlanio se u tamošnji padobranski klub i opet skakao iz
aviona, čak je i ronio, ali mu je bilo posve jasno da je s Le-
gijom gotovo. Znao je da više neće moći u operativne pos-
trojbe specijalnih snaga, da je ta pripovijest završena, i to
zauvijek. I prihvatio je to vojnički, bez emocija, bez nekog
unutarnjeg naprezanja, ili razgovora sa samim sobom.
Kad su ga, prije odlaska na Kanarske otoke, pozvali u Au-
bagne, to mu još nisu posve decidirano rekli, ali mu je
ipak bilo sve jasno, jer su mu predložili da počne učiti
španjolski. Prihvatio je to kao da je riječ o još jednom
skoku iz aviona. Isprva je mislio da bi to bilo najbolje u
Barceloni, ili Madridu, ali se tamo zadržao samo neko-
liko dana. A onda, kao da su u njemu oživjeli neki očevi
otočni geni, poželio je da ode na kakav otok. I sada je bio
tu, na Gran Canaria, ne misleći ni na što i uživajući život
kao u kakvoj Bruegelovoj zemlji Dembeliji.
Po danu je plovio s Mateom, a noću su obojica s direk-
torom hotela Tamarindos odlazili na vruće zabave. Tu je
upoznao i šarmantnu profesoricu, koja je radila na srednjoj
školi u Las Palmasu, i koja mu je pomogla da brže i ugod-
nije nauči španjolski.
98
Krajem godine pozvan je u Francusku, u personalnu
upravu u Aubagne. Dočekao ga je bojnik Legije stranaca,
zapitavši ga:»Kako je bilo, jeste li se dobro oporavili? A
jezik? Dobro ste ga naučili?« A onda mu je u ruke gurnuo
kuvertu s papirima i, uz ljubazan smiješak, koji je odavao
hladni vojnički zbogom, dometnuo: »Javite se s time u
Ministarstvo obrane u Parizu!«
Bilo mu je jasno da je sada s Legijom i službeno gotovo i
da mu nude posao u Odjelu za prekomorske zemlje,
zaduženom za vojnu suradnju s frankofonskim
državama, ili državama koje su za Pariz na ovaj ili onaj
način važne i zanimljive. Trebao je raditi kao instruktor
specijalaca (komandosa) u zemljama Srednje i Latinske
Amerike, u Guatemali, Kolumbiji, Paragvaju. I to je prih-
vatio bez razmišljanja. Napokon, naučio je španjolski, a
tamo još nikada nije bio.
Krajem 1982. krenuo je na prvi zadatak u Guatemalu, s
još šestoricom kolega od kojih je četvoricu znao otprije.
Svi su dobili konspirativna imena, pa Ante postaje Toni
Moremante i istodobno šef cijele skupine, odgovoran za
kontakt u Guatemali, kao i za put u tu zemlju.
Na takve se zadatke u pravilu odlazilo u strogoj tajnosti, i
najčešće pojedinačno. No Ante je ovog puta htio da
krenu zajedno. U Guatemali su trebali ostati godinu
dana, pa je htio da se na putu bolje upoznaju, naviknu je-
dan na drugoga. Osim toga, već je bio kraj godine, a to
znači da su vjetrovi na Atlantiku bili povoljni. Mateo je
imao pripremljen jedrenjak i tu priliku nije htio propus-
titi. Tih pet tisuća milja od Las Palmasa do Cartagene u
Kolumbiji!
I tako su se jedne večeri, za umjerena vjetra i blagog
mora, na Scorpion, dugačak sedamdeset i dvije stope,
koji je imao dva snažna jarbola, ukrcali stari skiper i sed-
morica instruktora specijalaca. Mateo je mislio da vozi
pomalo obijesne europske studente, koji su skupili do-
99
voljno kuraže i novaca za put od punih dvadeset i dva
dana, a ovi, opet, da je posve svejedno kako će do Guate-
male, pogotovo jer su imali dovoljno vremena. Samo je
Ante znao zašto baš hoće u Cartagenu, taj tipični medit-
eranski gradić na obalama Južne Amerike.
Htio je pošto-poto u tu luku, u koju je Kolumbo uplovio
prije pola milenija i gdje još uvijek stoje utvrde iz onog
doba, zajedno sa starim topovima, što proviruju iz zidina
kao kakve mjedene kubure. A drveni balkoni tipičnih
španjolskih kuća svojim živim bojama gradić pretvaraju u
čudesan akvarel, ispresijecan uskim uličicama, što se čas
penju uzbrdo, čas spuštaju nizbrdo. I iz njih čuje anda-
luzijska glazba i udarci potpetica zanosnih plesačica.
Dok je bio na Scorpionu i pomalo uživao u zbunjenosti
svojih kolega, koji su tek na debeloj pučini otkrili kako
je ponekad lijepo i umirujuće vidjeti kopno, nije ni slutio
da će ga u Cartageni poljubiti sudbina. Da će tamo sresti
Xi-menu, djevojku koja je u Kolumbov grad došla iz
Bogote, kako bi se malo razonodila i zabavila.
Imala je sedamnaest godina i dugu crnu kovrčavu kosu,
koja joj je, kad bi je svezala u rep, dosezala do kraja
leđa. Oči su joj bile okrugle i crne kao ugljen, s dugim
trepavicama na vjeđama i jednako crnim i jakim obr-
vama. Ali je imala posve bijelu put, koju je tek sunce
blago obakrenilo, dajući njenu licu egzotičan, ali nježan
izraz.
Kad ju je Ante prvi put opazio u središnjoj gradskoj ka-
vani, u oči su mu upale njene profinjene ruke, njena puna
usta i posve mali nos, koji kao da je odavao da je jedinica,
pomalo razmažena i kapriciozna, ali opet, u dubini duše
mekana i velikodušna. Bila je iz stare španjolske obitelji
koja je već tri stoljeća živjela u Kolumbiji i bila veoma
imućna. Otac, koji je obožavao svoju Ximenu, imao je
veliku građevinsku tvrtku, a djed dva golema ranča, od

100
kojih se onaj veći, na granici s Brazilom, nije mogao pro-
jahati ni za tri dana. Te oko četiri tisuće grla stoke i jednu
pristojnu ergelu konja.
Tog je jutra čitao neke argentinske novine. S kolegama se
dogovorio da se u Cartageni rastanu i da se, za nekih
dvadeset i pet dana, koliko su još imali vremena, nađu na
odredištu u Guatemali. Ximena je s prijateljicama u ka-
vanu došla bosonoga, noseći u rukama natikače, a na sebi
prozračnu haljinicu na cvjetiće. Sjela je za susjedni stol, a
kad je opazila Antu, počela ga je pogledavati ispod oka,
da se ne vidi, a da opet bude opaženo.
Odmah je primijetila da i on nju gleda, i to zadivljeno, da
je osupnut njenim izgledom. Ženama u Latinskoj Americi
ništa nije draže od toga. Svejedno ima li ona sedamnaest,
a on šezdeset godina. Divljenje svakog muškarca vrijedi
jednako i jednako godi, jer ljepotu ne umanjuje, baš kao
ni samoljublje. To je neka vrst društvene norme i takoreći
otjelovljenje jedne filozofske izreke po kojoj nema bolje
preporuke na ovome svijetu od ljepote.
Ali Ximeni se nije dopala samo Antina zadivljenost, nego
i on sam, taj snažan i preplanuli muškarac, čije je lice
odisalo nekom posebnom bezbrižnošću, nasmijanošću i
kad se ne smije, željom za životom. Bila je to ljubav na
prvi pogled, prepuna strasti i predanosti za kakvu su valj-
da sposobne samo Latinoamerikanke, koje, kad se jed-
nom dadu, dadu se dok kraja, bez primisli i zadrške.
S Ximenom je proveo puna tri tjedna u Kolumbovu
gradu. No nije joj otkrio tko je. On je za nju bio Toni Mo-
remante, koji je ovamo stigao iz Francuske, kako bi se
malo proveo i zatim opet vratio u Europu. Ali, bilo mu je
teško otići, rastati se od te mlade žene. Gotovo je i
zakasnio u Guatemalu, koliko je htio iskoristiti svaku
sekundu s kojom je raspolagao. A kada je tamo stigao,
čekao ga je svijet kakav nije nigdje vidio, čak ni u Africi.

101
102
Žohari

U Guatemali dominiraju Indiosi i mješanci, ali ima i


kreolaca, bijelaca i crnaca. Službeni je jezik španjolski, ali
Indiosi govore narječjem Maja. Svi se, međutim, hrane,
kukuruzom i rižom, što su uz banane i kavu glavna ratar-
ska kultura. Klima je tropska, pa je možda i to razlogom
da su u toj srednjoameričkoj zemlji ljudi pomalo drukčiji.
Kao da je priroda u njih umijesila više dobra, ali i više zla,
negoli u Europi ili Africi. Znaju biti nevjerojatno sim-
patični, otvoreni i pristupačni. Dovoljno je da se nas-
miješiš nekome, koga si prvi put ugledao, pa da ti on
uzvrati prijateljstvom za cijelu tu večer. Otići će s tobom
kamo te noge nose, možete i zajedno večerati, loviti žene
ili se zvjerski opiti. Ujutro, na rastanku, reći će ti »adios,
amigo« i više ga nikad nećeš sresti. Ali će u čovjeku ostati
neka uspomena na sjajnog tipa, kakvog možeš sresti
samo izmedu Tihog oceana i Karipskog mora.
No ta je mješavina rasa i kultura u ljude ucijepila i strašan
mrak, pa ako dopuste da njima zavlada, postaju opasni i
okrutni. Tada život nema nikakvu cijenu. U odnosu na
njih, Europljani i Afrikanci doimaju se kao puki amateri.
Kad Afrikanac pobjesni, kad želi nanijeti zlo, ili počiniti
103
zločin, tada i čovjek s malo iskustva to odmah opazi, jer
mu lice smjesta poprimi pepeljastu boju, a oči mu se
zacrvene. Ali s ovima u Guatemali, Salvadoru ili Hondu-
rasu, s njima moraš uvijek biti na oprezu. Oni zabadaju
nož s osmijehom na licu i izrazom očiju što sugeriraju
bezazlenost, pa čak i neko čudno prijateljstvo, gotovo
povezanost sa žrtvom.
Ako bi gerilci uhvatili vladina vojnika, ali i obrnuto,
mučili bi ga na krajnje svirep način: zaboli bi mu nož u
želudac, lagano ga okrećući udesno, ali opisujući krug za
samo nekoliko stupnjeva. Onda bi ga jednako majstorski
vratili u prvobitni položaj. I to ponavljali više puta. Na
taj bi način zrak ušao u ranu i želudac, a bolovi, što ih je
prouzročio zrak, bili su jednako neopisivi kao i svirepost
koja ih je pričinila. Zrtva bi umirala satima u najstrašni-
jim mukama, praćena pogledima krvnika u kojima se
zrcalio prezir kakav Svevišnji zasigurno nije mogao dati
ljudima.
Europljani su te strahote upoznali za vrijeme Prvog svjet-
skog rata, kada su vojnici obiju zaraćenih strana
upotrebljavali bajunete, što su duž oštrice imale žljebove,
koji su pri ubodu omogućavali ulazak zraka u ranjeno
tijelo. Kasnije su zabranjene međunarodnim konvenci-
jama, ali u džungli su još bile na cijeni kao metoda i kao
potvrda sotonskih poriva.
Ako bi pak iz uhićenika htjeli iscijediti kakvu važnu infor-
maciju, Guatemalci bi ga vezali i na prsa mu stavili
golemog crnog pauka, kakve dobro poznaje džungla. Ti
su pauci veoma otrovni, a na trbuhu imaju bodlje kojima
pri hodanju ranjavaju žrtvu i u te rane ispuštaju otrov.
Osim što djeluju odvratno i zastrašujuće, pričinjavaju i
jaku fizičku bol, ne dajući ni tijelu, a ni duši ni časak pre-
daha. Iza žrtve je krvnik, nasmiješena lica i sa injekcijom
u ruci, što sadrži protuotrov. Žrtva to znade, pa sama
odlučuje o životu ili smrti, što patnje čini još nesnosnijim.
104
Jer, napokon, osim te neljudske boli ništa tu nije sigurno.
I kad dobije željenu informaciju, krvnik se može okrenuti
i otići, prepuštajući pauku da dovrši započeti posao.
Ante se znao pitati što je to u ljudima da se mogu preo-
braziti u takva čudovišta? Ili, kako se ta čudovišta mogu
preobraziti u ugladene i nasmijane momke, koje sretneš
negdje u restoranu, i ni u snu ne pomisliš da su možda
još do prije koji sat uskratili spasonosnu injekciju nekom
nesretniku? Ta posve su prijazni, nasmijani, bez ikakva
vidljiva ožiljka što ga inače ostavljaju nesreća i patnja.
S vremenom je na to počeo gledati fatalistički, govoreći
si kako je to neizbježna strana ljudske prirode. Ono
mračno i zločinačko u čovjeku jednako je realno i
neizbježno kao i ona svijetla i plemenita strana ljudske
prirode. Bilo bi glupo to nijekati, ili tvrditi da su ljudi
nekoć davno bili gori ili brutalniji negoli danas. Naprotiv.
Svijet je uvijek isti kad je riječ o količini dobra i zla.
Razlikuju se samo modeli života. Ali mrak u čovjeku živi i
izbija podjednako u atomskim bombama i psihološkom
teroru, kao što je nekada bio otjelovljen u brutalnosti
Atilinih ratnika ili Normana.
Je li ta količina zla cijena za one predivne proplamsaje
dobra, kad čovjeka gane pogled na nemoćno dijete ili
starca koji smireno i tiho odlazi u nepoznato? Ante nije
znao odgovora, ali je slutio da čovjek, usprkos svemu,
ipak mora potiskivati zlo, da mora težiti dobru i svjetlu,
jer je to ljudski i jer drugog puta nema. Ali podleći iluziji
da je zlo moguće iskorijeniti, bilo bi jednako kao i vjero-
vati da je moguće promijeniti samu ljudsku prirodu. To je
naučio već u Europi, to mu je pokazala Afrika, o tomu je
svjedočio i ovaj svijet tako nasmijan i tako okrutan.
Kadšto bi znao reći: »Pakao i raj u glavama su ljudi i nig-
dje drugdje!« A onda bi i njega shrvao pesimizam, koji
bi nazivao svemirskom tugom. Stanje kada mu se činilo da
bi umrijeti značilo osloboditi se svega, tog ljudskog pakla
105
u glavi, te opće bijede i jada što caruju svijetom, tog živ-
ota koji je samo jedna mora i jedna nesuvisla i prolazna
pripovijest. Ali borac u njemu nije se dao slomiti. Brzo
bi se pribrao i otimao mraku. Tjedan dana s Ximenom
doživljavao je kao nagradu za svu tu bjelosvjetsku patnju
i zloću, kao dar od samog Boga, kao povratak svijetu
nevinosti i ljepote, svijetu zdravlja i energije. Svijetu, koji
je imao samo tu lošu stranu da je bio druga strana
medalje onoga drugog svijeta.
Već je dva mjeseca bio instruktor specijalaca u centru za
obuku, što se nalazio sedamdesetak kilometara od glav-
nog grada Guatemale, u šumovitu i dobro čuvanu pred-
jelu. Nerijetko je odlazio i u džunglu, na vježbe
preživljavanja, forsiranje tamošnjih rijeka, uvježbavanje
bliske borbe. Uz francuske instruktore u bazi su bili i
američki i britanski instruktori. Njih oko dvadesetak.
Svaka od tih zemalja imala je tamo neke svoje interese, a
Amerikanci posebno. Hladni rat se približavao svome
drugom vrhuncu, zapadna politička elita bila je uzne-
mirena zbog marksističke gerile i opasnosti infiltracije
konkurentskog vojno-političkog bloka. Ante i njegovi
momci dobili su samo jedan zadatak: obučiti i uvježbati
tamošnje vladine snage za borbu protiv ekstremista. Pri-
tom su i sami nešto profitirali. Naučili su stvari koje se u
Europi nisu mogle naučiti: kako se boriti protiv uboda
opasnih komaraca, otrovnih pauka i zmija, kako posta-
viti podmukle zamke, kako napraviti otrov od bezazle-
nog lišća, kako to isto lišće upotrijebiti kao lijek u
smrtnim situacijama, kako se izliječiti od rana što ih
uzrokuju goleme pijavice, kako preživjeti tropsku
groznicu.
Nakon ta dva mjeseca, prvi put je otišao u grad, i to u
četvrt kamo obično zalaze vojnici izmučeni stegom i na-
porom. Vrzmao se po polumračnim lokalima i kućama, a
onda je banula policija. Bila je to racija, za koju nikada
106
nije saznao tko ju je i zašto pokrenuo. U svakom slučaju,
uhitili su ga i doveli u policiju. Uzeli su mu papire, novac
i sve ostalo, a onda su ga počeli ispitivati u nekoj
podrumskoj prostoriji.
»Kako se zoveš, odakle si došao, što radiš u Guatemali, s
kim si u vezi...«, ponavljao je neki brkati policajac,
obučen u bijelu košulju zavrnutih rukava. Ante je
odgovarao stalno isto: »Zovem se Toni Moremante, iz
Francuske sam, ovdje sam u prolazu i nikoga ne pozna-
jem«. Dok je to govorio, brkati je policajac drvenom pali-
com lagano udarao o lijevi dlan, ponavljajući: »A, je li, a,
je li?« Onda je namignuo drugoj dvojici, što su se poput
pantere bacila na Antu, polegli ga trbuhom na jaku
drvenu klupu, tako da mu je glava visjela u zraku i licem
bila okrenuta prema podu, dok su mu bedra bila priljubl-
jena uz dasku za sjedenje, a potkoljenice okomito u
zraku. U visini gležnja noge su mu konopcem vezali za
vrat, a ruke dolje za klupu.
Brkati ga je još jednom pitao kako se zove, prijeteći pro-
mijenivši ton glasa, a kad je ovaj ponovio »Toni More-
mante«, druga dvojica počela su ga drvenim palicama
udarati po tabanima. Bolovi su bili strašni i neprispodo-
bivi. Tri puta je pao u nesvijest. Najprije mu se učinilo
da mu je od snažnih udaraca nešto puklo u glavi, onda bi
se bol počela širiti prema koljenima, pa kao da je tu našla
utočište, zabola se u kosti poput harpuna. Zatim bi malo
jenjala, pa se brzo širila prema kukovima i odatle u
vratne žile. Na kraju je osjećao tupu i tešku bol u
potiljku.
Sa svakim udarcem taj bi se put boli ponavljao, tako da je
počeo čeznuti za nesvjesticom, jer ona je oslobađala, bila
je predah bez kojeg bi mu, kako mu se činilo, prsnulo
srce. Kad se budio iz nesvjestice, imao je osjećaj kao da
lebdi u nekoj dubini, a udarci po tabanima poprimih bi
neku neobičnu hladnoću koja je umanjivala njihovu
107
snagu. Onda je sve razgovjetnije čuo glasove, pa sve in-
tenzivnije osjećao bol, a kad je postalo neizdrživo, opet bi
nestao u dubini.
To je sve skupa trajalo kakvih sat i pol. Zatim su ga
odvukli u podrumsku ćeliju. Nije mogao stati na noge,
vukao ih je za sobom, dok su ga nosili, držeći ga ispod pa-
zuha, kao što ranjena životinja za sobom vuče polumrtvo
tijelo. Bacili su ga na slamaricu i tu je ostao dva tjedna. Is-
prva je bio toliko isprebijan da ni na što nije mislio, a kad
se malčice počeo oporavljati, hvatala ga je zebnja. Nije
znao zašto je tu, je li riječ o zabuni ili kakvoj svjesnoj i
planiranoj odmazdi?
Još su ga dva puta vodili na ispitivanje, pitali ga zna li
netko za njega, ima li prijatelja. Stalno je ponavljao da je
u prolazu, da nikoga ne poznaje. Tražio je da mu dadu te-
lefon, jer se htio javiti u bazu, ali to su odbili, rekavši mu
neka im kaže broj, pa će oni nazvati umjesto njega. To je
odbio, a oni ga bacili ponovno u ćeliju.
Neizvjesnost ga je sve više nagrizala, počeo je i teško di-
sati, a na momente mu se činilo da će prsnuti poput
bombe. Ćelija je bila mala, a pri vrhu zida imala je otvor,
valjda u razini sa zemljom, iz kojeg je prodirao trak
svjetlosti širine petnaestak i duljine možda šezdesetak
centimetara. Osim slamarice nije bilo ničega, samo
prljavi zidovi, zamusani krvlju i slinom, a pri vrhu
oličeni krečem, što je odisao vlagom i truleži. Pod je bio
od kamena, siv i izlizan. Nasuprot otvoru za svjetlo bila
su teška drvena vrata, sa špijunkom u visini glave, a pri
dnu otvor kroz koji se ubacivala hrana: voda, kruh i
neka nerazgovjetna juha od povrća i rijetkih komadića
mesa.
Sve ga je češće obuzimao očaj, pa je počeo i glasno govor-
iti kako nema sreće, kako je mogao još malo poživjeti i
uživati život. Počeli su mu se u najživljim slikama vraćati
svi oni zanosni prizori iz života, njegova Ximena, njene
108
žarke crne oči i puna usta, njene ruke što ga grle i stežu
kao da ga žele zauvijek zadržati samo za sebe. A onda
more i jedra, pa Serge.... Noću je sanjao da leti nad mor-
skim prostranstvima, što ga je ispunjavalo neopisivom
srećom. Ali je buđenje bivalo sve gore, a java sve strašnija.
A onda, jednog dana, pogled mu se zaustavio na
žoharima, kojih je bilo posvuda i koji su u pravilnom vre-
menskom razmaku izlazili iz svojih skrovišta i tamo se
opet vraćali. Anti su se ta stvorenja učinila nekako pri-
jaznim, čak ljepšim i većim negoli oni koje je zapamtio iz
svog djetinjstva. Izgledali su zdravije. On ih je gledao s
dobrohotnošću, pa su i oni počeli njega doživljavati na
poseban način. Ubrzo je bio siguran u njihovu naklonost,
počeo ih je gurkati prstom, koješta im pripovijedati, a oni
su, kao da se s njim solidariziraju, na sve to reagirali ne-
kem vrstorn sličnog gurkanja, gotovo se mazeći.
Tri su se žohara pokazala posebno privrženim. Dobro ih
je raspoznavao po veličini i po ponašanju. S vremenom
su se svi skupa toliko sprijateljili da ih je mogao po-
taknuti i na utrke. Sa zida bi ostrugao malo kreča, koji je
uz pomoć pljuvačke pretvorio u bijelu boju, a onda je u
tu smjesu umočio slamčicu. Zatim je s njom obilježavao
žohare. Jednu ili dvije točke na leda, već prema
prilikama. Potom bi na metar udaljenosti povukao crtu na
podu i dao znak za start. Momci su trčali iz petnih žila, a
najčešće je pobjedivao onaj najveći. Ante ih je hvalio,
davao im jesti, a kad bi se svi dobro umorili, trkači su se
vratili u skrovišta, a on brže zaspao, s osjećajem da lakše
diše. Drugi bi dan opet došli, samo s nešto bljedirn točki-
cama na ledima.
Nakon petnaest dana, kad se već prilično oporavio,
stražari su došli po njega, rekavši mu: »Odlaziš!« Podigao
se sa slamarice, krenuo prema vratima, a onda zastao,
pogledao u pravcu svojih malih prijatelja, dobacivši im:
»Adios, i pazite da vas ovi ovdje ne zgaze!« Stražari su po-
109
mislili da je malo šenuo od duge samoće, pa su ga brzo
odveli pod tuš. Vratili su mu i njegove stvari: sat, zlatni
lančić s križem i novac. Oko tisuću dolara, točno
polovicu od sume koju je imao prigodom uhićenja. Za-
tim su ga odveli el coronellu, jednoj antipatičnoj debeloj
njuški od kojih sto trideset kila, utonuloj poput mješine u
neku polukružnu fotelju, s nogama prebačenim preko
stola, kako bi olakšala disanje.
Ipak, dahtao je poput psa na vrućini, žmirkajući sitnim
prasećim očima iz kojih je zračila zločestoća, unatoč želji
da ju umota u himbenu prijaznost. »Signore, pa što nam
niste rekli tko ste i što radite u našoj zemlji. Zašto ste to
skrivali kad znadete da mi sve na kraju saznamo«,
izdahtao je coronello kad je Ante ušao. Onda se lukavo
nasmijao, ponudio ga cigaretom koju je ovaj odbio,
nastavivši: »To kroz što si sada prošao, bilo je ružno, ali ja
ti želim ugodan boravak u našoj lijepoj zemlji i siguran
sam da ćeš imati mnogo lijepih i sretnih trenutaka.« Ante
na to nije rekao ništa, samo je zatražio čašu vode. Kad je
popio vodu, coronello mu je dao znak da može otići,
dobacivši: »Ako nešto zatrebate, ja sam tu, samo se
javite.« »Nadam se da se više nećemo sresti«, odvratio je
s nekom ironijom u glasu. Ovome je to zazvučalo i kao
daleka prijetnja na koju je odgovorio smijehom čovjeka
koji savršeno razumije nevolju.

110
Žena i kći

Krajem ljeta 1983. Antu je zadesila i druga nevolja.


Razbolio se od tropske groznice, negdje u džungli, u bliz-
ini najveće guatemalske rijeke Motagua. Najprije se
počeo slabo osjećati, onda je buknula visoka tempera-
tura, praćena jakim znojenjem, povraćanjem i proljevom,
te bolovima u zglobovima, želucu i crijevima. Topio se
poput snijega na suncu i za samo desetak dana izgubio
dvanaest kilograma. Ništa nije mogao jesti, jer sve što bi
stavio u usta, smjesta bi izbacio. Malaksao je kao da se
život u njemu ugasio, ali najgore je od svega bilo
nezadrživo cvokotanje zubima. Donja mu je vilica radila
kao da ju je netko uključio u struju, a mišići lica toliko su
se grčili od tog podrhtavanja i cvokotanja, da je imao
osjećaj kao da će se pretvoriti u kamen i onda rasprsnuti
u tisuću komada.
Gore od toga bilo je samo to, što su mu od te trešnje gla-
vom gotovo ispale oči i prosuo se mozak. Prije nego što
su ga otpremili u bolnicu, gdje su ga napumpali infuzijom
i lijekovima, u džungli je proveo strašne dane. Lebdio je
između života i smrti. Spasili su ga listovi koke, što ih
je žvakao, crpeći iz njih dragocjeni sok.

111
Koku su još stari Inke smatrali svetim drvetom, a i danas
Indijanci iz područja Anda žvaču njene listove, po-
miješane s vapnom ili biljnim pepelom. Tako se rješavaju
gladi i umora i povećavaju izdržljivost u radu. Anti je taj
metilni ester benzoilekgonin, što ga je isisavao iz listova
koke, poput najboljeg anestetika umrtvljivao mišiće čel-
justi, sprečavajući na taj način neizdrživo, ali i po život
opasno, cvokotanje i drmusanje glavom. I istodobno ga
hranio. Imao je, doduše, halucinacije, pričinjalo mu se da
su oko njega crvi i zmije, da se i sam u njih pretvara, da ga
proždiru i da on proždire njih, ali je preživio. Zapamtio
je i gorak okus soka iz svjetlozelenih listova drveta, što
inače cvjeta malim zelenkastim cvjetovima i rodi cr-
venim, oko jedan centimetar dugim plodovima.
Nakon nekoliko tjedana izašao je iz bolnice, mršav poput
izgladnjelog hrta i nekako raznježen, kao što to obično
bivaju ljudi što u posljednji čas umaknu smrti ili velikoj
patnji. Javio se Ximeni, rekao joj da dolazi u Bogotu, a
ona njemu da ga jedva čeka, da mu ima nešto važno reći.
Kad je stigao u taj grad što se smjestio pod samo nebo i
gdje su dani vrući, a noći hladne, njegova mu je ljubav
rekla da je u drugom stanju, a on njoj da je zbog toga sre-
tan i da je želi oženiti. Otac Juan, visok, ali okrugao, i po-
malo proćelav, koji je poprilično nalikovao na svog oca
Andreasa, samo što se doimao nekako izmučenijim, nije
htio ni čuti da svoju jedinicu dade nekome tko se zove
Toni Moremante.
Doduše, Ante je Ximeni već rekao i svoje pravo ime, da je
Hrvat, da je bio u Legiji stranaca i da sada radi kao in-
struktor specijalaca za francusko Ministarstvo obrane.
No to je bila njihova tajna, koju je otac Juan možda na-
slućivao, i koja je vjerojatno u njemu pojačavala odbo-
jnost prema mladiću koji bi dolazio i odlazio, vraćao se s
nekom tajnom u očima i koji je gotovo jednako tako po-

112
kazivao odbojnost i prema njemu. -Ne, ne i ne!«, vikao bi
otac, kad bi mu kći spomenula da će se ipak udati.
A onda je jednog dana došla svom tatici i rekla: »Dobro,
ako je tako, onda ću se ja ubiti!« Tatica nije mogao vjero-
vati vlastitim ušima, pomislio je da se šali, ali kad je svoju
jedinicu pogledao u oči i vidio da iz njih sijeva hladna i
opasna odlučnost, smjesta se smekšao.
Ante i Ximena vjenčali su se bez mnogo predstave, ot-
putovali u Cartagenu, a za koji mjesec rodila im se i
kćerkica Ximena. Ante joj je dao ime po majci, koja je
bila tako mlada, strastvena i tako odana i koju je volio
možda i više nego što je toga bio svjestan.
S ocem Juanom nikako nije mogao uspostaviti kontakt.
Bila je to neka vrst mrtvog odnosa koji je trajao. Ali je
zato s djedom Andreasom iskovao prijateljstvo, što je tra-
jalo sve do smrti tog starog momka, koji se držao bolje od
vlastitog sina i koji je sa šezdeset i pet godina mogao
satima jahati. Možda je taj čovjek, koji je obožavao pri-
rodu i imao rančeve više iz hobija negoli iz potrebe, u
ovom mladom pustolovu i ratniku prepoznao nekoga u
kome je vidio dio svoje prohujale mladosti? Ili nikad ost-
varene avanture? U svakom slučaju, njih su dvojica bili
iskreni partneri u toj staroj španjolskoj obitelji, u kojoj su
prgavost, strast, ljubav, ljubomora i velikodušnost
ispleli mrežu života i uzajamnih odnosa.

***

Ximena i Ante, s još dva mlada bračna para, bili su na


večeri u nekom otmjenom restoranu u Bogoti. Dobro su
jeli i pili crno vino iz velikih ovalnih čaša. A onda, kao
da je netko namjerno htio upropastiti atmosferu, u
restoran je banula žena za koju se jedino moglo reći da
je ljepotica kakvu se rijetko, ili nikada, ne vida. Njena
113
ljepota bila je toliko raskošna i toliko provokativna
zbog dubokog dekoltea i isto tako dubokog proreza na
haljini duž desnoga bedra, da se cijeli restoran okrenuo
kad je ušla. Kao da je neki nevidljivi dirigent udario
palicom po pultu. Dama, očito svjesna svojih čari, sjela
je za stol odmah do Ximenina i Antina. Prekrižila noge,
tako da se prorez na haljini još jače i dublje otvorio, pa
kao da je se sve to mnogo ne tiče, započela razgovor s
nekim starcem, koji ju je dopratio i koji se ponašao,
kao što se ponašaju trgovci umjetnina, naviknuti na
remek-djela. Ante je još jednom bacio pogled na tu
crnu ljepoticu, više nesvjesno, kao da ga je netko la-
gano povukao za uho, pa se morao okrenuti, a onda, ni
sam ne znajući zašto, još i treći put.
Tada je Ximena uzela čašu s vinom, uspravila se i rekla:
»E, sad je dosta!« I prolila mu vino po hlačama, s
pažnjom s kakvom ljudi zalijevaju cvijeće kad im je stalo
da voda ne ode izvan tegle. I poput furije izletjela iz
restorana. Ovaj se zabezeknuo, nije odmah mogao po-
jmiti što se dogodilo, a onda, na brzinu salvetom osušio
hlače, i posramljen, kako se to samo može biti u Latinskoj
Americi, izletio za njom. Još je čuo kako mu starac, koji je
sjedio s ljepoticom, prijateljski dobacuje:»E moj gospo-
dine, to vam je život!«
Noć je već poprilično pala i bivalo je sve hladnije. Ximena
je skinula cipele i bosonoga trčala kući, a muž ju je pratio,
bijesan poput risa. Kad ju je sustigao, već su bili u vrtu
očeve vile. Nije to bila prva njihova svađa. Oni su se jed-
nako strastveno voljeli kao što su se znali i prepirati.
Nekad i zbog najmanje sitnice. I tada bi iz te strastvene
žene provalila sudbina jedinice, razmažene curice koja
mora uvijek biti u pravu i kojoj otac, na kraju uvijek
popusti. Znala bi i po tri dana ne razgovarati s mužem,
ako se dobro naljutila, a on to nije mogao razumjeti. Teško
je to podnosio i bojao se takvih scena.
114
Sada je opet bio u jednoj takvoj situaciji, pokušao joj je
objasniti, malo je i zagalamio, a ona se, brzinom koja je
i njega iznenadila, poput prestrašene vjeverice popela na
avokado. I zanijemila. Više nije rekla ni riječi, nije se
odazivala na njegove molbe i preklinjanja da side dolje,
da će se prehladiti, da može pasti. Samo je šutjela i
cvokotala zubima od sve jače studeni, a on, ne znajući što
da učini, pokušao se nekoliko puta i sam popeti na drvo,
ne bi li je spustio dolje. No tada se ona, bježeći od njega,
penjala sve više, pa je od straha da ne padne, odustajao
od te namjere. Kad više ništa nije pomagalo, kad je već
postao očajan, prisjetio se djeda Andreasa. Otrčao je na
telefon, javio mu da je Ximena na avokadu, da neće
dolje, da može pasti, smrznuti se. Djed je rekao: »Dobro,
čekaj me, dolazim« i sjeo u kamionet, vozeći brže nego
inače tih sto i dvadeset kilometara, koliko je dijelilo
njegovu kuću do sinovljeve vile u Bogoti.
Kad je nakon dva sata stigao, Ximena je još uvijek bila na
drvetu, a Ante, jednako promrzao, gotovo zavapio: »Pa
mogla se ubiti, prehladiti, razboljeti«. Djedovo košćato i
dugoljasto lice razvuklo se u osmijeh, pa kao da ga saža-
ljeva, odvratio mu: »Ne znaš ti žene, ništa im neće biti,
prije ćeš se ti razboljeti«! Onda je šapnuo svojoj unučici
da siđe, ona je to odmah učinila, i za pola sata već je
tvrdo spavala. Imala je osmijeh na licu, blažen kao djeca
koja su izgubila igračku, ali su odmah dobila još ljepšu i
još bolju.
Otada su djed i Ante bili partneri, podjednako u sedlu,
kada bi danima jahali nepreglednim kolumbijskim
prerijama, kao i u obiteljskim poslovima. Djed mu je
signalizirao kada su za kupnju bile najpovoljnije dionice
u sinovljevoj velikoj i uspješnoj građevinskoj tvrtki. Ovaj
je to potiho iskorištavao i s vremenom kupio devetnaest
posto dionica. Tek kada ih je ugovorom darovao svojoj
kćerkici Ximeni, punac je napokon malčice odškrinuo
115
srce. »Drago mi je da je to učinio, pokazao je da je pošten
čovjek i od principa«, rekao je kćerki tonom u kojem je
bilo više utjehe, nego isprike.

116
Opet u domovini

U Antinu životu promijenilo se sve, ali i ništa. Bio je


oženjen i nakon mnogo godina opet je imao obitelj. No i
dalje je ostao profesionalni vojnik: instruktor specijalaca.
Odlazio je na duge mjesece u Afriku, u Srednjoafričku
Republiku i Gabon, pa se opet vraćao nakratko u Kolum-
biju i na posao u Paragvaj.
Sredinom osamdesetih, u Abidijanu, uz koji su ga vezi-
vale najrazličitije uspomene, upoznao je i jednog
krepkog starčića, koji je na njega ostavio ugodan dojam.
Naravno, u Africi čovjek nikad nije siguran koliko je
netko star. To se na Afrikancima slabo vidi, pogotovo
ako su vitalni. Jednako se teško prodire i u karakter.
O tom se starcu nadaleko pripovijedalo da je krvolok i
diktator, a imao je izrazito dobroćudne crte lica, živahne
i znatiželjne oči, što su prije odavale inteligenciju, negoli
okrutnost. Možda je i njegov nizak rast pridonosio takvu
dojmu, jer teško je zamisliti da bi netko tako malen
mogao u sebi sabrati toliko kriminalne energije, koliko se
tom čovjeku pripisivalo. Ono što je svakako bila istina,
jest to, da se taj, sada već ostarjeli pukovnik, nakon što .je
u Srednjoafričkoj Republici sredinom šezdesetih pučem
117
došao na vlast, dao proglasiti carem po uzoru na Napo-
leona. Je li to napravio iz ludosti, ili zbog pretjerane
sklonosti najslavnijem francuskom vojskovodi, nije uvijek
bilo jasno. U svakom slučaju, čovjek je bio na zlu glasu, što
su ga osobito raspirivale multinacionalne kompanije, ali je
imao dobroćudno lice i zvao se Jean Bedel Bokassa.
Sjedio je u društvu nekog francuskog časnika u
prestižnom afričkom restoranu po imenu Tomat, u sa-
mom središtu Abidijana. U tom se restoranu jelo sve, od
afričkih do europskih specijaliteta, a zalazili su ministri i
sva ona gospoda dubljeg džepa i jačih društvenih veza.
Bokassa je već bio nekoliko godina u egzilu, pa je pomalo
iz dosade, a svakako i zbog svoje urođene otvorenosti,
lako i rado sklapao prijateljstva. Pogotovo s vojnicima,
jer, ako se izuzmu žene i još pokoja ljudska slabost, nije
bilo ničeg, što bi toliko cijenio, kao pravog vojnika. Na-
pokon, i sam je bio vojnik i kao takav svrgnuo je, na samu
Novu godinu 1966., legalno izabranog predsjednika
države Davida Dacka.
»Vaša ekscelencijo, kako se osjećate?«, izgovorio je Ante
kad su ga predstavili starom diktatoru. »A kako se može
osjećati starac poput mene?«, odgovorio je Bokassa,
nasmijavši se na način koji je govorio da baš i ne misli
ozbiljno to što kaže. I uzvratio: »A kako vojnički život?«
»Kako drugi hoće«, odvratio je došljak.
Onda su popili zajedno piće, razmijenili vizit-karte i od
tog trenutka prijateljevali puna dva mjeseca. Anti je Bo-
kassa bio zanimljiv i zbog toga, što je kroz njega mogao
upoznati i onaj dio Afrike koji je obično skriven vo-
jničkim očima. Bio je zaista prava enciklopedija.
Znao je sve o ondašnjim afričkim državnicima i intelek-
tualcima i zato ga je rado slušao. A ovaj je opet bio zado-
voljan da jedan bijeli vojnik pozorno i sa simpatijama
sluša Afrikanca kako pripovijeda o slobodi svoje zemlje,
o želji da Afrika sa sebe skine sve kolonijalne i neokoloni-
118
jalne lance, o afričkoj demokraciji, o dobrom momku
Sengoru i istom takvom predsjedniku Obale Bjelokosti.
Dakako, i o svim onim pakostima, što ih je zbog toga mo-
rao otrpjeti, uključujući tu i priču kako je opljačkao zemlju
prigodom bijega, odnijevši sa sobom brdo dijamanata.
Katkad bi Bokassa rekao: »Ma nisi ti pravi tubabu, ne
nisi!« I, doista, Ante se kadšto i nije ponašao kao pravi
bijelac, kao tubabu, nego je u intimnijim prigodama znao
nositi i dželabu i uklopiti se u atmosferu opuštenog
uživanja, kakva je vladala u hotelu Stop, kamo su obo-
jica često zalazila. I gdje nisu samo uživali u gozbama
hladnog egzotičnog voća, što su podsjećale na rimske
bakanalije. Bili su to dani u kojima je ostarjeli i
napušteni afrički diktator nostalgiju potiskivao upravo
mladenačkom neodmjerenošću, a Ante u toj prolaznosti
naslućivao ljepotu i draž ovoga svijeta.

***

Paragvaj je zemlja s prašumom na tromedi s Brazilom i


Argentinom te gotovo teksaškim prerijama na sjeveru.
Antu su osobito oduševili veličanstveni vodopadi Katara-
tas, koji su drugi po veličini na svijetu, odmah iza onih
Nijagarinih, a tvore ih rijeke Parana i Paraguaya, blizu
Resistencije i Corrientesa. Tu je proveo naporne, ali
ugodne godine, sve do povratka u Hrvatsku 1991. Od-
lazeći u Bogotu kad god je mogao. Ante je naučio
indijanski jezik Guarana, kojim govori osamdeset posto
stanovništva, premda je španjolski službeni. Doduše ne
savršeno, ali toliko da se mogao sporazumjeti. Zapravo,
bilo bi točnije reći da je naučio pjevušiti pri govoru, jer
od tog kako pjevušiš zavisi i značenje riječi. Zato se na
tom jeziku s malo riječi može puno kazati, samo treba
znati mijenjati intonaciju.
119
Iz Paragvaja je često odlazio i u Argentinu, osobito u pok-
rajinu Misiones, odmah uz granicu i u gradić Iguacu. Tu
je znao sjediti u ugodnoj kavani uz rijeku, čitati novine i
uživati u samoći.
Negdje, koncem osamdesetih, opet je bio u toj sim-
patičnoj kavani, kojoj nikada nije zapazio ime. I opet je
bezbrižno sjedio i čitao novine. A onda je slučajno podi-
gao glavu i ugledao ploču s natpisom: El cato Branko.
»Mačak Branko«, ponovio je poluglasno, kao da želi biti
siguran da je dobro vidio. Okrenuo se lijevo i desno, ne
bi li možda pronašao svjedoka, pomislivši: »Zar je
moguće da i u toj zabiti ima naših ljudi?«
Pola sata kasnije u kavanu su ušla tri starija gospodina od
kojih je jedan imao štap. Bili su odjeveni u svijetla i
prozračna odijela s istim takvim šeširima na glavi. Djelo-
vali su uljudeno i dobrostojeći, a govorili su na nekom
jeziku koji je dopirao do Ante kao kakva nejasna melo-
dija, ali u kojoj bi tu i tamo, tako mu se činilo, prepoznao
poneki ton. To je u njemu pobudilo znatiželju, počeo je
pozornije slušati i gotovo se prenerazio. Stara gospoda
govorila su jezikom njegova djetinjstva, doduše nekom
starijom inačicom dalmatinskog dijalekta, kakav se još
može čuti u starim otočnim kalama, ali jezikom koji je
dobro razumio. I to ovdje u pokrajini Misiones, Bogu za
leđima. O, Bože!
Onaj sa štapom, Stipe, podrijetlom s Brača, primijetio je
da ovaj u njih zuri kao u svjetska čuda, pa ga je na špan-
jolskom upitao: »Gospodine, jeste li odavde?« Ante je
rekao da nije, da je iz Europe, a onda je Stipe zapitao: »A
jeste li naš?« »Jesam«, odvratio je, počevši razgovor na
svom materinskom jeziku, pomalo nesigurno, ali ispun-
jen nekom srećom i zadovoljstvom. Kao čovjek koji je
slučajno pronašao davno zagubljenu novčanicu. Poslije
su zajedno ručali, pripovijedali o kojekakvim zgodama iz
domovine, jer je Ante, premda već više od petnaest go-
120
dina nije bio doma, za njih imao svježe vijesti, s obzirom
da oni nisu bili u Hrvatskoj više od pedeset-šezdeset go-
dina. Svi su ti stari momci bili oženjeni Argentinkama i o
domovini pripovijedali više kao o zemlji očeva i djedova.
Ali, govorili su jezikom koji su naučili u djetinjstvu i
zbog kojeg je Ante još mnogo puta bio kod Stipe na
farmi, u pokrajini Misiones, toj zabiti između Paragvaja s
jedne, i Brazila s druge strane.
Tu ga je sustigla i vijest o masakru hrvatskih policajaca u
Borovu Selu u proljeće 1991. I premda je već dvadeset
godina živio izvan domovine, i premda ga politika nije
osobito zanimala, ipak ga je ta vijest pogodila u srce. Kao
da mu je stradao netko poznat, kome se dugo nije javljao,
možda i prekinuo kontakte, ali sad, kada mu se to dogo-
dilo, nije neka bezimena osoba, nego poznato i drago ime
i prezime. Počeo je još pozornije pratiti vijesti na CNN-u,
čitati novine i pitati se: »Ako se tamo sprema rat, a ja sam
vojnik, profesionalac, smijem li ostati po strani? Reći da
me se to ne tiče?« U njemu se sve više rasplamsavala želja
za povratkom, da »barem vidi situaciju«.»Tamo je grob
moje matere, tamo su mi otac, sestra Anica i braća, barem
da njih vidim«, govorio je sam sebi.
Prvi je put osjetio potrebu da se poveže s Hrvatima u Ar-
gentini kako bi nešto više saznao o događajima u Hrvatskoj.
Čak je odlazio u Buenos Aires, u hrvatske iseljeničke
organizacije. Tu su mu govorili da će se Jugoslavija raspasti,
da događaji idu u pravcu finalnog obračuna i stvaranja ne-
ovisne hrvatske države. Prvi put je počeo politički osjećati,
razmišljati o nečemu što nije samo pustolovina i vojni zanat.
To mu se usvrdlalo u glavu i sve ga više zaokupljalo, pritis-
kalo i tjeralo da ode »barem vidjeti što se događa«.
Vrijeme je letjelo, a on je stigao još samo srediti papire i
provesti dva tjedna s malom Ximenom i djedom
Andreasom na njegovu ranču u Kolumbiji. Iz Buenos
Airesa poletio je za Amsterdam, pa otuda za Zagreb.
121
Ratnik je opet stigao u grad u kojem je nekoć davno
nakratko išao u osnovnu školu. Bio je početak lipnja
1991, ulice su mirisale na lipe, a u zraku se osjećao
pritisak, kao pred eksploziju.

122
Srcem protiv čelika

S aerodroma Pleso Ante je u Zagreb stigao taksijem. S


taksistom nije razgovarao, samo ga je pitao za neki bolji
hotel. Ovaj mu je preporučio Palace i on se, nakon malo
više od pola sata vožnje, našao na Zrinjevcu. Izašao je iz
automobila s oskudnom prtljagom i bez ičega što bi mo-
glo upućivati na to da je profesionalni vojnik. Pogledao je
prema Jelačić placu, ali se nije zadržao na pločniku. Brzo
je ušao u hotel, ostavljajući za sobom vedar i topao dan.
Ali i sparinu koja je odisala nekom težinom i općom zab-
rinutošću, što se gotovo mogla opipati rukama.
Već je na aerodromu primjetio neobičnu atmosferu. Nije
bilo one opuštene vedrine, što obično vlada na takvim
mjestima. Zebnja se uvukla u ljude i kao da se sa znojem
iz njih isparavala, tvoreći s toplim i vlažnim zrakom tešku
nebesku kapu što je pritiskala grad i njegove stanovnike.
Hrvatskom se širila srpska pobuna, a JNA ju je ukliještila
poput oraha kojeg želi slomiti. Svijet je od svega okretao
glavu: diplomati su govorili da sve to izmišljaju novinari,
da zapravo ničeg nema, i da valja spasiti Jugoslaviju.
Ali u ljudima je tinjala i neka nada da do najgoreg možda
neće doći, da će na kraju netko moćan i dobar, ili barem
123
pravedan, pomoći, kao što dobar div pomaže u bajci, kad
nevolja preraste snagu pravednika. Ta je nada tjeskobu
držala na uzdi, pa su ljudi djelovali nekako utonulo u
sebe, ali nipošto izgubljeno ili demoralizirano. Prije kao
netko, tko, doduše, želi izbjeći nevolju, jer znade da joj se
neće lako othrvati, ali zbog toga ne mijenja put kojim je
krenuo. Sve se to uskovitlalo u tom zagrebačkom danu, u
tom pritisku, u toj teškoj sparini, što ju je udahnuo,
ušavši u Palace. Ali je ipak bio sretan da je ponovno tu,
u domovini.
Prve dane provodio je u hotelu, u šetnjama gradom i u
čitanju novina. Slušao je vijesti, snimao situaciju. I navi-
kavao se na vlastiti jezik, kojim godinama nije govorio,
kojeg nije slušao, nego ga je samo nosio u sebi, kao što
putnik nosi neraspakiranu prtljagu. A onda je jednog
dana otišao u Vukovarsku, u MUP, prijavio se kao drago-
voljac, i u formulare, što ih je dobio, upisao: »profesion-
alni vojnik«. To ga je dovelo u Sabor, do Josipa
Perkovića i Gojka Šuška.
Prvi ga je primio s osmjehom i nekako prijateljski, a drugi
je bio namrgođen, šutljiv i hladan. S nakostriješenim i
karakterističnim obrvama te dubokim borama na licu,
što su na prvi pogled bile u skladu s općim dojmom, no
ako bi čovjek pažljivije zagledao, opazio bi u njima neku
prigušenu duševnost, možda i suspregnutu emociju,
poput zvuka koji putuje iz daljine, dolazi, ali ne stiže. Kad
je čuo da se radi o profesionalcu, Šušak je kratko rekao
Perkoviću: »Ovog ne u Kumrovec, nego Luciću«. To je
značilo da Ante neće u postrojbe Zrinski, odnosno, Fran-
kopan, u koje su dotad išli profesionalni vojnici, nego u
1. brigadu Zbora narodne garde, koja je bila u formiranju
i čije je zapovjedništvo bilo na Sljemenu, sa zapovjed-
nikom Josipom Lucićem.
Odmah je imenovan načelnikom za operativno-nastavne
poslove 1. brigade, što je zapravo značilo da treba u
124
njenu sklopu stvoriti jednu izvidničko-diverzantsku pos-
trojbu, jačine satnije. Ali s kim? I s čim? Od opreme nije
bilo gotovo ničeg, jedva najoskudnije pješadijsko
naoružanje, s nešto malo protuoklopnih sredstava, kao
što su to bile zolje i ose, ali bez uređaja za nočno proma-
tranje, sustava veze i mnoštva drugih stvari što tvore
opremu pripadnika takvih snaga.
Tek momci! Bili su to dragovoljci iz svih društvenih slo-
jeva, jedno šareno društvo koje o ratovanju nije imalo
pojma, različito kao i odjeća u kojoj su došli. Zajednička
im je bila samo želja da brane domovinu. Pa makar i ne
bili svjesni što to zapravo znači. Lucić je dao suglasnost, a
Ante je počeo mijesiti to tijesto bez germe. Na Sljemenu,
u Domu sindikata i u Tomislavcu, samo petstotinjak me-
tara zračne linije od postrojbi JNA, koje su tada još bile
stacionirane u blizini televizijskog odašiljača.
Pokraj sindikalnog doma izgradio je improvizirani poli-
gon za obuku, koji je bio jednako smiješan u odnosu na
prave takve poligone, kroz koje je sam prošao, i kasnije
na njima obučavao druge, kao što je to bila situacija u ko-
joj se našao. U vremenu, za koje nije znao koliko ga ima,
morao je stvoriti izvidnike-diverzante, koji neće imati svu
potrebnu opremu i naoružanje, ali će se, čim na to prisile
prilike, morati suprotstaviti do zuba naoružanoj armiji, s
profesionalnim kadrom i nesvakidašnjim potencijalom
brutalne odlučnosti.
Prvi put pred sobom nije imao sve što je potrebno, prvi
put su pred njim stajali mladići, nedorasli zadaći što ih je
čekala. To ga je brinulo, to je u njegovu svakodnevicu
unosilo nemir. Zato se odlučio na dril bez predaha, da se
u roku, koji može biti već sutra, nešto napravi od tih
hrvatskih boraca. Da se nauče orijentirati na terenu, kre-
tati u napadu i obrani, danju i noću, obaviti diverzantske
zadaće, i da izgledaju kao vojnici. Ošišani, zategnuti,
tvrda i ozbiljna lica. Neki to nisu izdržali, drugi su od-
125
lazili, ali je na Sljemenu sve stalno bilo u pogonu. Tu se je-
dan čudesni kolektivni entuzijazam utiskivao u vojnu
vještinu, poput smjese za ukrašavanje licitarskih srca:
takoreći jednim potezom.
***
Snage Banjalučkog korpusa, ojačane 63. padobranskom
brigadom iz Niša, zapravo srpskim specijalcima, te dije-
lom vojne policije, koncentrirale su se izmedu lijeve
obale Save i kanala Strug, na potezu Stara Gradiška -
Nova Varoš. Taj je teren dijelom močvaran i lako se brani
i kontrolira zbog strmih obala kanala, koji je prirodna za-
preka i istodobno dobra zaštita. Od lijeve obale prostire
se gusta slavonska šuma, po imenu Prašnik, u dubinu od
kakvih desetak kilometara, sve do autoputa Zagreb -
Lipovac.
General Milan Uzelac, koji je zapovijedao Banjalučkim
korpusom, imao je namjeru izvesti napad duž komunika-
cije Stara Gradiška - Okučani, kako bi presjekao autoput
Zagreb - Lipovac te se spojio s dijelovima oklopnih
snaga Bjelovarskog garnizona, kojima je zapovijedao
pukovnik Milan Čeleketić, a koje su zauzele položaje u
području Pakraca i Okučana. Time bi se stvorile pret-
postavke za prodor u pravcu Virovitice i presijecanje
Hrvatske na dva dijela. Tako je planirano u Beogradu, a
posao je trebala olakšati i činjenica da je lokalno srpsko
pučanstvo, tijekom povlačenja JNA iz Slovenije, bilo
naoružano do zuba i željno borbe.
Krajem kolovoza 1. brigada dobiva zapovijed da se pre-
baci u to krizno područje, kako bi se ojačala obrana lo-
kalnih hrvatskih snaga i policije te osujetio planirani udar
Banjalučkog korpusa. Nakon izviđanja terena, ljudstvo i
oprema prebačeni su u Novu Gradišku. Tu se uglavnom i
smjestila većina snaga, čekajući uvođenje na položaje, što
je također trebalo učiniti diskretno i uz sve mjere opreza i
126
sigurnosti. Ali jedan dio brigade, jačine bojne, smjestio se
u Motel, uz sam autoput. Momcima se činilo da su imali
sreću, jer komfor je za ratne uvjete bio solidan, bilo je
vode i WC-i su radili, a Prašnik je bio na dohvat ruke.
A onda se sve odigralo u tren oka. Rano ujutro drugog
dana, dva su miga doletjela jednako brzo kao što su i is-
pustila smrtonosan teret. Jedna je bomba pogodila u
samo ljudsko meso. Svitao je vedar i sunčan dan, s
ponešto zaostale magle, koju je eksplozija raznijela kao i
prozore, što su zajedno s okvirima letjeli zrakom. Tu stra-
hovitu lomljavu, što je u hipu proparala uši i zatim jed-
nako brzo nestala, nadomjestio je smrtni hropac i jauk
ranjenika. Momci su umirali poput muha koje nisu imale
šansu ni poletjeti. Pedeset duša izbačeno je iz stroja, a s
njima i zapovjednik bojne. Kasnije se govorilo da su to
bila vremena kada se hrabrost plaćala neiskustvom.
Unatoč tomu 1. se brigada, pod okriljem šume i noći,
uspješno razmjestila na položaje duž linije Nova
Gradiška - naplatne kućice Nova Varoš, te na crti
Bogićevci - šuma Prašnik - Nova Varoš. A onda su se
izvidači-diverzanti počeli danonoćno ubacivati u nepri-
jateljsku zonu, ometajući snage generala Uzelca u pripre-
mama za odlučujući napad.
Ante je sudjelovao u tim akcijama. Kada su rušili most
na Strugu vodio je sedamnaest diverzanata, najbolje iz-
vježbane borce sa Sljemena, što su sa sobom teglili sto i
pedeset kilograma eksploziva. Cilj je bio jedan od mos-
tova na kanalu, kako bi se onemogućio prodor nepri-
jateljskih tenkova i pješadije. Išli su kroz šumu, po
teškom terenu, punom jaraka i vododerina. Ante je nam-
jerno izabrao loše vrijeme: kišu i izmaglicu, kada je
najlošija vidljivost, a neprijatelj trom od sivila i po-
spanosti. Imali su i vodiča, domaćeg čovjeka, bez kojeg
bi na tom teškom terenu s mukom pronašli put.
127
Bio je to neki lokalni Srbin, po imenu Stevo. Seljak, ali i
krivolovac, pa je poput divljači poznavao svaku stopu
terena. A tako je nekako i izgledao. Sa svojih pedesetak
godina djelovao je žilavo i istrenirano, bio brz i spretan, i
to se vidjelo po načinu na koji se kretao. Ali i šutljiv i pre-
cizan, kao da ga vodi instinkt. Njegova dva sina bili su
borci u 3. gardijskoj brigadi. Jedan je i teško ranjen,
ostavši invalid.
Za Stevom je išao Ante, a u borbenom rasporedu i ostali.
Kad su došli do mosta, koji se nalazio između Nove
Varoši i Stare Gradiške, brzo su postavili eksploziv, a
onda je uslijedila eksplozija, pa tutnjava, prasak vode i
neko olakšanje u duši. Prevelike sreće nije bilo, jer svi su
ti uspjesi u to doba bili pod lošim znakom hrvatske inferi-
ornosti srpskom oklopu i tehnici.
Ipak, otimalo se vrijeme, odgađalo najgore. Rujan se već
razmahao, a iz još tople slavonske zemlje isparavala se
vlaga, pa su šume mirisale po nekoj blaženoj zapari. Za
takvog jednog dana snage 1. brigade, što su ih tvorile 3.
satnija 2. bojne te satnija za posebne namjene (Antini
izviđači-diverzanti), s nekoliko domaćih vodiča, krenule
su u napad na pontonski most, koji je bio malo bliže od
onog srušenog. Iz pravca sela Pivare kroz šumu Prašnik.
Napad je, prema planu, koji je načinjen u kriznom štabu
u Novoj Gradiški, trebao uslijediti u šest sati navečer.
Ante i Jozo Miličević sa svojim su snagama sat vremena
prije početka napada stigli na nekih sedamdeset metara
od kanala, u borbenom rasporedu iz tri pravca. U nakani
da pričekaju jedan sat i da se onda iznenada i svom sili-
nom sruče na neprijatelja. U tom trenutku odnekud je
među neprijateljske vojnike doletio njihov oficir i zad-
erao se kao da ga je uhvatio histeričan napad: »Spremaj
se brzo, u šest sati dolaze ustaše da vas pobiju«, domet-
nuvši još bjesnije, »majku im ustašku«.
128
Te su se posljednje riječi izgubile u žamoru što je prostru-
jao kanalom, onda su se začuli motori tenkova i zveket
pješadijskog oružja. Trenutak iza toga uslijedila je i vatra
iz topova. Netko je u hrvatskim redovima viknuo
»izdaja«, poslije čega je započelo ubrzano povlačenje.
Kada su odmakli dovoljno daleko, začula se i teška
psovka, pa gotovo s nevjericom prosiktano: »Mogli smo
svi izginuti, da se onaj nije onako derao!« Kasnije se us-
tanovilo da je jedan Hrvat u Kriznom štabu u Novoj
Gradiški Srbima dojavio vrijeme napada. Kad su ga
uhitili, doznalo se i to da je u Okučanima imao brata,
koji je bio oficir JNA.
Anti su još u Zagrebu rekli da se mora čuvati, paziti kamo
ide i što radi, jer da su KOS i UDB-a i te kako aktivni. Sa-
bor je doduše 25. lipnja proglasio nezavisnost, ali je
Hrvatska, pod pritiskom Zapada, bila u nekom zamr-
znutom stanju, s JNA na leđima, s Mesićem i
Markovićem u Beogradu, a s KOS-om i UDB-om u Za-
grebu. Saznao je i za aferu Špegelj i da se taj hrvatski
gene- ral morao u vlastitoj zemlji skrivati pred
neprijateljskom vojnom policijom.
I uzeo je to ozbiljno. Čak do te mjere da nikome nije
rekao da je iz Pakoštana, nego je govorio da je iz Korčule.
Zbog toga se nije javljao ocu i braći, bojeći se da ih ne
izloži opasnosti. Mislio je da za to uvijek ima vremena i
da su sada preči poslovi pred njim.
Ali da će doživjeti takvu izdaju, to nije slutio ni u
primisli. Bilo mu je jasno da ih je spasio slučaj, jer da
nisu čuli za- povijed onog srpskog oficira, mogli su za
samo nekoliko minuta svi izginuti, kao zečevi natjerani
na lovačke puške.
Rat u Hrvatskoj u tim danima nije poznavao pravila. I on
je to brzo shvatio. Otada je akcije, što su u Kriznom
stožeru planirane za jutro, izvodio, bez da je to itko znao,
129
uvečer, dvanaest sati ranije. Na taj je način oslobodio selo
Gređane. Tu je zarobljeno dosta neprijateljskih vojnika, a
jedan od njih, neki časnik, star oko trideset godina, koji
je bio ranjen, ali se držao vojnički, zabezeknuto je
priznao: »A mi smo vas očekivali u šest sati ujutro!?« Jed-
nako je tako oslobođen i Čovac.
Punih petnaestak dana bojište je na tom prostoru vrilo
poput vode u loncu. Čim bi jedan mjehurić izronio na
površinu, nestajući u vrućoj pari, već bi na njegovo mjesto
dolazio drugi. To je generala Uzelca nerviralo i uspora-
valo, ali nije moglo iscrpiti snagu njegovih postrojbi.
Petnaestog rujna, u kasnijim popodnevnim satima,
započeo je napad iz smjera Stare Gradiške. Topovi su
cijelu noć žestoko tukli po crti hrvatske obrane, koja se
nalazila na pravcu Nova Gradiška - Bogićevci - Pivare -
Prašnik - Nova Varoš - Gredani - Čovac. Borce je to
iscrpljivalo, jer ih je držaio u stalnoj napetosti i budne.
Bilo je ranjenih i mrtvih, a najgore je bilo što se nije imalo
čime uzvratiti. Osim minobacačkih bitnica i nešto pro-
tuoklopnih sredstava za blisku borbu, hrvatski borci
drugo nisu imali.
Ante je slutio da se nešto sprema i da najgore tek dolazi.
Pred zoru ti su se napadi pojačali. Svanuo je tmuran i ma-
glovit dan, a s njime i tenkovi i srpska pješadija. Hrvatske
su se snage očajnički branile, nastojeći zaustaviti sav taj
čelik što se na njih sručio. Gubici su strašni, ranjenike se
iznosi na rukama, jer nema sanitetskih vozila, posvuda krv,
jauci, psovke i zastrašujuće brektanje tenkovskih motora.
A onda, kad je taj srpski Golijat svoju tešku šapu pri-
tisnuo hrvatskom Davidu na prsa, s leđa ga je dohvatio
pukovnik Čeleketić, udarajući iz pravca Okučana. Prva
brigada, zajedno s lokalnim postrojbama, našla se u po-
luokruženju, iscrpljena, izranjavana i u smrtnoj opas-
nosti. Bitka je bila izgubljena.

130
Jedini izlaz da se brigada spasi, bila je šuma Prašnik, pa
odatle u Novu Gradišku. General Uzelac uočava taj
manevar i tamo šalje Nišlije, srpske specijalce. I tada
počinje borba prsa o prsa, čovjek na čovjeka. Ante i
momci sa Sljemena protiv elitnih niških padobranaca. Za
to vrijeme hrvatske se postrojbe izvlače, noseći sa sobom
ranjene i mrtve. Borba je krvava, gine se s jedne i druge
strane. Niški specijalci postaju oprezniji, jer su ih izne-
nadili ti golobradi momci iz 1. brigade. Dobiva se na vre-
menu, a spas je na dohvatu. U kasnim večernjirn satima
Prašnik su napustili i posljednji hrvatski borci. Ostali su
samo mrtvi, koje se nije moglo iznijeti. Pala je tiha noć
na ranjenu slavonsku zemlju.
General Uzelac bio je zadovoljan, jer je uspio svoje snage
povezati sa snagama pukovnika Čeleketića i presjeći
autoput Zagreb - Lipovac na pravcu Stara Gradiška -
Okučani. Ali za tu operaciju mu je trebalo mnogo više
vremena nego je planirao. Punih sedamnaest dana za
samo deset kilometara osvojenog prostora! To ga je
grizlo, to mu nije dalo da se osjeća dokraja pobjednikom.
Počeo je i sumnjati da nešto ipak nije u redu kad ga je ta,
gotovo goloruka Hrvatska, toliko zadržala.
Nakon dva dana Ante se, zajedno sa svim zapovjednicima
1. brigade, te diverzantima, ponovo vratio u Prašnik.
Šuma je bila pod potpunom kontrolom neprijatelja, ali u
njoj su ležali i mrtvi hrvatski borci. Došli su po te mladiće,
kao što su prije toga obišli ranjene u Novoj Gradiški. Bio je
to moralni imperativ; tako razumljiv i tako prirodan, da
nikakva opasnost nije od njega mogla odvratiti. Bio je to i
način da se ne bude poražen, nego samo žestoko udaren.
Jer tko riskira život za mrtve, toga ne može pobijediti ni-
kakva sila. On i njegovi suborci to su osjećali, kao što
čovjek, kad se uspravi, osjeća da lakše diše.
Uz stari slavonski hrast, što je oko sebe prosuo bezbroj
žirova, licem utonulim u lišće i humus, ležao je i mladić
131
koji se prije dvije noći junački borio sa srpskim specijal-
cima. Ali nije pao od njihove ruke. Pogodila ga je
krhotina projektila točno izmedu vrata i lijeve lopatice.
Ležao je s tom teškom i dubokom ranom, kao da je
srastao sa zemljom. Bio je jedan od najboljih na Slje-
menu, porijeklom Slavonac ili Hercegovac, ali je živio u
Zagrebu, negdje preko Save. Bio je lud za motorima i
brzinom, volio je život i to se vidjelo po njegovu raz-
vezanom osmjehu, njegovim velikim crnim očima. I go-
dinama: jedva je navršio dvadesetu. Ante ga je odmah
prepoznao i nekako mu se učinio još mlađim no što je
bio, gotovo kao dijete. A kroz glavu mu je proletjelo:
»Nije dospio pošteno ni zakoračiti u život.«
***
Na izmaku ljeta, kad se rat u Hrvatskoj zahuktavao, a
europski diplomati u Bruxellesu i Londonu smišljali
nemoguće planova za mirno rješenje krize, premoć JNA i
lokalnih četnika u odnosu na hrvatske snage bila je
enormna. Novogradiško bojište to je zorno pokazalo.
Topnički i raketni udari, podrška iz zraka, tenkovi i
oklopna vozila rušili su i razarali sve pred sobom.
Hrvatski branitelji pružali su otpor, braneći se očajnički i
nerazumljivo hrabro.
Antu je to, kao profesionalnog vojnika, iznenadilo i
fasciniralo. To ga je vezalo uz suborce na način koji dotad
nije upoznao. Iako mu je u svakom trenutku bilo jasno u
kakvom su strašnom i inferiornom položaju, ta hrabrost i
taj zanos, ta nesalomljiva volja da se pruži otpor i tamo
gdje bi to s čisto vojnog gledišta bilo besmisleno, u
njemu je stvarala čudesno raspoloženje, optimizam i elan
koji ga je cijelog prožimao.
Kao da se našao u nekoj veličanstvenoj avanturi u kojoj
romantični ratnici, nošeni nekom ludom vjerom i
pravdom, vode bitku na život i smrt protiv nadmoćne i
132
strašne vojne mašinerije, bez osjećaja i emocija, spremne
da sve pred sobom spali i da pritom ni okom ne trepne.
Bili su to mjeseci u kojima se posvuda u Hrvatskoj
ginulo kao nikad poslije, sve do pada Vukovara i kraja te
krvave i herojske 1991.
Osjećao je da je i njega, koji je već dva desetljeća bio pro-
fesionalni vojnik, navikao na sve što donosi i odnosi rat,
obuzela ta, kako je znao reći, »pozitivna ludost«, to
zračenje energije, što je zemlju i ljude pretvaralo u jednu
volju i jedno raspoloženje. Bez te romantike, bez te ludo-
sti, nitko se nebi usudio suprotstaviti toj čudovišnoj moći
JNA. Ponekad mu se činilo da se u to umiješala i neka
viša sila, jer kako inače objasniti tu vjeru da se može
pobijediti jedna takva sila, kad je razum govorio da su
šanse, pogo- tovo u tim prvim danima, bile ravne nuli?
Kako objasniti tu neuništivu romantiku i posiije toliko
izgubljenih bi- taka? Poslije okupacije jedne trećine
zemlje? Tu vjeru da si ipak pobijedio, ako si četnike i
JNA samo zadržao koji dan duže, negoli su planirali?
Kako objasniti činjenicu da su u danima, kad se ginulo
takoreći iz sata u sat, na bojišnicu pristizali stalno novi
dragovoljci, s vedrinom i zanosom koji je morao
preneraziti i najtvrđeg nepri- jatelja? A što se s
vremenom počelo i događati.
Ta snaga srca u taj je neprijateljski čelik unosila sve veći
nemir, da bi ga s vremenom i impresionirala i počela
plašiti. Ante je to osjećao i to mu je davalo snagu kakvu
nikada i nigdje nije osjetio. Ni na jednom ratištu svijeta.
I zato nije razmišljao o upravo apsurdno neurav-
noteženom odnosu snaga na bojišnici, o svijetu koji je
Hrvatskoj nametnuo embargo na kupnju oružja, o diplo-
matima koji su sanjali da se sve čim prije okonča, pa da
opet bude mir, makar to bio samo mir hrvatskih grobišta.
Ne, bio je pozitivno lud kao i njegovi suborci.

133
134
Plavi puch u klopci

Nakon što su JNA i lokalni Srbi presjekli autoput kod


Nove Gradiške, udari na Novsku bili su svakim danom
sve jači. Dijelovi 1. brigade ZNG-a, s tamošnjim lokal-
nim snagama, branili su taj grad, udaljen samo stotinjak
kilometara od Zagreba, kako su znali i umjeli. Hrvatska
vojska bila je tek u nastajanju i u tim danima djelovala
je, u odnosu na moćnu JNA, kao malo bolje izvježbano
lovačko društvo. Cilj Beograda je bio da se Novska
zauzme po svaku cijenu, čime bi se otvorio put prema
Kutini. Zagreb bi tada bio na dohvat ruke i na dometu
dalekometne artiljerije. Zbog toga je, kad je bojišnica
uzavrela do biti ili ne biti, i predsjednik Tuđman došao u
Novsku. U ratnoj odori, sa svojim generalima i člano-
vima vlade, kako bi borcima digao moral i nedvosmis-
leno dao znati naciji da se upravo tu brani srce Hrvatske.
Ali stanje je bilo loše, jer su hrvatske snage bile pod stal-
nom topničkom vatrom neprijatelja; dodatno iscrplji-
vane i učestalim prodorima oklopnih snaga i pješadije.
Gubici su bili veliki, koordinacija i ustroj slabi, a stanje
na bojišnici najvećim je dijelom zavisilo od sposobnosti,
ili nesposobnosti zapovjednika manjih formacija. Jedina
135
svijetla točka u tom krvavom i dramatičnom hrvatskom
rujnu i listopadu bila je ta, što srpski pješak, premda je
iza sebe imao zastrašujući oklop i topničko-raketnu
podršku, nije bio dovoljno efikasan. Kao da su ga parali-
zirali entuzijazam i herojstvo hrvatskih lovačkih
društava! Četvrta vojna sila u Europi imala je svoju Ahi-
lovu petu.
Krajem listopada Ante s dijelovima 1. brigade odlazi u
Novsku. Zadaća mu je bila da preuzme zapovjedništvo u
zoni odgovornosti od samog grada do sela Bročica i
Jasenovca. Dijelovi 1. brigade, što su tamo već bili, za-
jedno s pričuvnim postrojbama i lokalnom policijom, bili
su toliko iscrpljeni i na izmaku snaga da su popustili i dis-
ciplina i organizacija. Kao u čovjeka, koji cijelu noć vozi
auto i pred zoru otupi, izgubivši osjećaj za prostor i dis-
tancu.
Kad je došao u zapovjedništvo u Novsku, predočena mu
je karta s ucrtanom linijom hrvatske obrane, raspore-
dom i brojčanim stanjem postrojbi. Bila je to klasična pri-
mopredaja, što se obično obavlja u jutro, kako bi novi
zapovjednik još istoga dana mogao na terenu provjeriti i
obići ono što je vidio na zemljovidu. I, dakako, upoznati
se s konfiguracijom zemljišta i svim ostalim detaljima
važnim za raspored snaga i organizaciju bojišnice.
Jesen je već zakoračila u Slavoniju, dani su bili kraći i sivi,
kiša je često padala, a zemlja razmekšana i teška za ho-
danje. Novi zapovjednik je htio još,za čistog dana obići
bojišnicu, pa nije gubio vrijeme. Čim je izašao iz za-
povjedništva, odmah je sa sobom uzeo Gavrana, diver-
zanta Ružicu i Matuzana, te jednog lokalnog vodiča.
Gavran (Damir Tomljanović) je tada bio zapovjednik u
Bročicama i prvi put je s Antom išao u jednu akciju.
Držao je važan nadvožnjak u blizini sela, pa je stoga i sam
bio zainteresiran da vidi raspored i jačinu snaga na
bojišnici. Ukrcali su se u džip koji je i sam bio legenda.
136
Bio je to plavi policijski puch, onaj isti koji je stradao u
Osijeku kad je JNA izašla iz vojarne i tenkovima projurila
gradom. Jedan je tenk tada najprije zgnječio fiću, što su
uhvatile i televizijske kamere, a zatim je topovsku cijev za-
rio i u karoseriju toga plavog policijskog pucha, bacivši ga
u jarak kao stare gaće. Ali motor je ostao netaknut, pa kad
je puch stigao u Zagreb, Ante mu je dao odrezati gornji dio
karoserije, jer se nije mogla popraviti. Ostalo je samo
prednje staklo, za čiji je okvir bila zavarena željezna ploča,
što ju je sa stražnje strane pridržavao jedan nosač. Na tu je
ploču montiran pješadijski mitraljez, pa je džip izgledao kao
oni pustinjski 4x4. Za ondašnje prilike solidno vozilo.
S momcima je u obilazak krenuo oko pola devet ujutro, a
u pola dva poslije podne bio je pri kraju: kod že-
ljezničkog mosta, što se nadvio iznad kanala Strug, kojeg
je već upoznao na novogradiškoj bojišnici. Negdje
izmedu sela Bročice i Jasenovca.
Tu je bila jedna satnija zagrebačkih dečki, koja je izdržala
žestoke udare, ali je ostala na nogama. »Momci, tamo iza
mosta nalazi se još jedna naša postrojba, je li?«, zapitao je
Ante, tonom koji više konstatira, negoli traži odgovor.
Napokon, tako je bilo ucrtano na karti i tako mu je
rečeno prigodom primopredaje. »I mi smo tako čuli, ali
nikoga već odavno nismo vidjeli«, odgovorio je neki mo-
mak, napravivši lice kao da želi reći: »Tako je to danas tu,
što možeš«.
Ante, koji je bio za volanom, polako je krenuo dalje, do-
bacivši »O.K.«. Ali nešto mu je bilo čudno. Kao da ga je
nešto spopalo, što mu je, negdje u podsvijesti, čeprkalo
po mozgu. Vozio je oko pedeset kilometara na sat i bio
napetiji nego li obično. Pred njim je Jasenovac, a sa strane
uz cestu gusto šipražje i tamni grmovi kakvi priliče kas-
nolistopadskom slavonskom sivilu i blatu. U jednom tre-
nutku, na udaljenosti od oko stotinjak metara, učinilo
mu se da je, s lijeve strane puta, primijetio neku plavu
137
sjenu kako se pomakla, ili čak šmugnula u grm. Ili je to
možda bio samo privid? Halucinacija kakva spopadne
sasvim zdrave ljude kad su odveć napeti?
No, ono svrdlo u mozgu, što ga je cijelo vrijeme mučilo,
nije imalo nikakvu dilemu: munjevito mu se sunovratilo
u nogu i on gotovo na mjestu zakoči. Istog trenutka čulo
se komešanje i žamor među Srbima. Zasjeda je propala.
U istoj sekundi prema puchu je doletjela vatrena kugla
koja je pala metar ispred haube.
Bila je to kumulativna mina ispaljena iz ručnog bacača.
Ona ne ubija šrapnelima, nego oko sebe žari i pali poput
pakla. »Smjesta van«, zaderao se, skočivši iz džipa. Za
njim su kao udarene teniske loptice skočili i ostali. Ravno
u jarak. Srbi su zapucali iz svih cijevi, meci su poput biča
parali zrak, a druga tromblonska mina proletjela je kroz
otvor za prozor na lijevim vratima sablasno napuštenog
pucha. Istog trenutka oko tridesetak Srba krenulo je u na-
pad, pokušavajući opkoliti pet hrvatskih boraca.
Počinje borba mačke i miša. Ante daje naređenje da se
povlače prema Bročicama, i to kroz šikaru koja je jedini
spas, ako ga uopće ima. Sva petorica ostaju zajedno, kako
bi se lakše branili. Prvi su Srbi već prilično blizu, na nekih
dvadeset do trideset metara. Naređuje da se bacaju ručne
bombe. Srbi također uzvraćaju ručnim bombama, a onda
na udaljenosti od deset do petnaest metara dolazi do
borbe prsa u prsa. Prvi napad je odbijen.
Srbi imaju gubitke, trebaju nešto vremena za novi udar.
Za to vrijeme progonjeni pužu kroz šikaru koja ih bode i
dere poput bodljikave žice. Pa opet ustaju i bore se. Srbi
se opasno približavaju. Viču: »Tu su!« »Imamo ih!«
»Opkolite ih, majku im ustašku!« »Evo, evo, držite ih!«
»Pucaj, sad pucaj ! «
Ante osjeća da neće moći predugo izdržati, jer Srbi nava-
ljuju u valovima. Jedina je sreća da im težak teren i gusta
šikara ne omogućavaju da napadnu frontalno, nego u
138
grupama, kako se uspijevaju probiti. Do kanala Strug je
oko tristo metara i on daje zapovijed da se povlače u tom
pravcu. Ako se dokopaju kanala onda su spašeni, jer s
druge su strane obale hrvatske postrojbe.
Tada Srbi pokušavaju bočni prodor s lijeve strane. Hrvati
uzvraćaju kratkim rafalima i bacaju drugu seriju od po
dvije ručne bombe. Čuju se jauci i psovke, Srbi su opet na
časak odbačeni. I opet puzanje, kao kroz krhotine stakla,
pa skokovi i borba, pa puzanje... To traje već dobrih sat i
pol. A onda, kao da im nešto nije jasno, Srbi su stali.
Pauza nije trajala predugo, ali dovoljno da Ante, Gavran,
Ružica, Matuzan i vodič predahnu i opet povjeruju da još
ima nade. I dovuku se do kanala. U trenutku kad su se
počeli prebacivati preko nasipa, s hrvatske strane
bojišnice, s udaljenosti od dvjesto do tristo metara,
zaštektali su snajperi.
Već se pročuo glas da je zapovjednik Gotovina, zajedno s
momcima, upao u zasjedu, da je likvidiran ili zarobljen,
pa su hrvatski snajperisti bili uvjereni da se to četnici pre-
bacuju preko nasipa. Tada s momcima skače u kanal i
bježi podjednako od Srba kao i od svojih, kojima ne može
javiti o čemu se radi, jer je za vrijeme borbe izgubio
opremu za vezu.
Sve bacaju u vodu, ostavljaju samo dva okvira municije i
automatsko oružje. Plivaju, pa hodaju po dubokom i
teškom mulju, pa opet plivaju u pravcu Bročica. Voda je
hladna, a s jedne i druge strane nasipa snajperisti čekaju
da netko prerano izađe van. Oko osam sati navečer,
poput promrzlih poljskih miševa, izlaze iz vode.
Bročice su sablasno prazne, ali i bezopasne. Neprijatelj je
s onu stranu željezničkog mosta, broji ranjene i mrtve i
psuje idiota koje je bezrazložno zaustavio plavi puch sto-
tinu metara prerano. Onda ispaljuje dvije tenkovske
granate, od čije detonacije Gavranu puca bubnjić. Osim
što su bili izgrebeni i izderani poput prasadi kad prođe
139
kroz trnje, bila je to jedina ozbiljnija ozljeda što su je za-
dobili u tom boju sa četnicima. Čudo od kojeg je veće
bilo samo iznenadenje kad je zapovjednik Gotovina
banuo u zapovjedništvo u Novskoj.
Tamo je već bio Marijan Mareković, koji je doletio iz
Lipovljana, gdje je obnašao dužnost zapovjednika opera-
tivne grupe 1. brigade. » Evo ga, tu je«, uzviknuo je za-
bezeknuto Mareković, s očitim olakšanjem pri duši.
»Tamo, prema Jasenovcu, nema naših, kako je ucrtano na
karti«, dometnuo je umjesto odgovora mrzovoljno Ante,
znajući da tu informaciju nisu imali u zapovjedništvu, jer
su pričuvne postrojbe, koje su trebale držati taj dio
bojišnice, samoinicijativno napustile položaje. I dodao:
»Tako je to, na žalost!«
Iste noći, oko tri sata ujutro, nekoliko hrvatskih momaka
neprimjetno je prešlo preko onog istog mosta. Plavi
puch još je stajao na cesti, pornalo ranjen od pucnjave, ali
živ. Pod okriljem magle što se potiho spuštala i on je
vraćen na hrvatsku stranu.

140
Tenkisti u lisicama

Ako se Zagreb branio u Novskoj, Novska se branila u


Starom Grabovcu. To je tipično slavonsko selo, koje bi u
Dalmaciji svakako bilo pristojan gradić, no ovdje to nije
tako. Dvije do tri tisuće stanovnika, što su prije rata
živjele u kućama s jedne i druge strane ceste, takoreći do
prvih dvorišta u Novskoj, nisu marili za to.
Selo leži na jedinom tenkoprohodnom putu za Novsku i
Kutinu, što u vojnoj terminologiji znači: na cesti preko
koje može proći oklop, tenkovi i sve ostalo. Pogotovo u
jesen, kad je zemlja raskvašena i nalikuje tijestu, pa sve
što na nju zađe, u njoj i ostaje. Bilo preduboki trag, bilo
snaga i energija. Zbog toga je JNA stalno tukla i granati-
rala Stari Grabovac, nasrtala na prvu crtu obrane i na
svaki način pokušala ovladati tim prostorom.
Izvela je i četiri velika i odlučna udara u kojima je, uz
pješadiju, što je nadirala iz pravca Donji i Gornji Rajići -
Kričko brdo, sudjelovala i po jedna tenkovska satnija. S
desetak tenkova tipa T-55 i T-34. Nakon što bi srpsko
topništvo cijelu noć mrcvarilo hrvatske snage, rano uju-
tro, kad magla nije pregusta, ali je još ima dovoljno da
pruža neku vrst zaklona, u napad bi obično krenule dvije
141
do tri srpske pješadijske satnije, raširene u prostoru lijevo
i desno od tenkova, što su, stvarajući zaglušnu i zas-
trašujuću buku, nadirali cestom. Pješadija bi tenkovima
štitila bokove, a ovi pješadiji otvarali put, rušeći i uništa-
vajući sve pred sobom.
Ante je obranu postavio tako da je ispred prve crte pros-
tor osigurao protupješačkim i protuoklopnim minama, a
uz cestu, nasuprot tenkovima, postavio najhrabrije i
najbolje zapovjednike. Nešto dublje u selu bile su ra-
spoređene pričuvne snage, sa spretnim i brzim borcima,
čija je zadaća bila da munjevito uskaču, ako bi negdje
počele pucati hrvatske linije, nasrćući na neprijatelja lije-
vim ili desnim obuhvatom. No bit obrane bila je u tomu
da se odmah na početku, što je brže moguće, pogode prvi
i zadnji tenk.
Zato su tu i bili najsposobniji zapovjednici desetine, voda
i satnije. Jer ako bi to uspjelo, ostali bi se tenkovi zaglav-
ili, ne bi mogli brzo ni naprijed ni natrag, i tada bi, ako bi
posade imale slabe živce, nastajala panika. Poput zečeva,
što su čuli lavež lovačkih pasa, tenkisti bi počeli bježati,
ostavljajući obezglavljeni čelik, kao što zmija ostavlja
staru kožu.
Taj prizor, koji su hrvatski borci svaki put uspjeli up-
riličiti, izazivao bi paniku i medu pješaštvom. Gubici su
znali biti veliki na obje strane, ali Stari Grabovac nikada
nije pao. Usprkos još uvijek velikoj nadmoći JNA i lokal-
nih četnika u tehnici, oklopu i artiljeriji. Hrvatske pos-
trojbe bile su bolje naoružane osama i zoljama, te ostalim
protuoklopnim sredstvima, logistika i ustroj bili su
također bolji, negoli na novogradiškom ratištu, što je, uz
sve veću izvježbanost, igralo značajnu ulogu. U ratu se
brzo učilo i snalazilo, uočavala slabost neprijatelja, pogo-
tovo ako su ti deficiti bili psihološke naravi.
Prigodom jednog takvog odlučujućeg napada, hrvatski su
branitelji uspjeli pogoditi dva jurišna tenka. Zadnji nije
142
uništen, ali je svejedno nastala panika medu neprijatelj-
skim vojnicima, pad morala, i na kraju je i ta bitka do-
bivena. Kad su, zatim, zavirili u spaljenu utrobu tog
čelika ruskog podrijetla, branitelji Grabovca nisu mogli
povjerovati vlastitim očima: vozač tenka i ciljač bili su
lisicama vezani za upravljač i top! Koliko su njihovi
časnici vjerovali u te jadnike, njihovu hrabrost i motiva-
ciju.
Rat je ulazio u svoj najkrvaviji mjesec, Svi Sveti su prošli,
a s njime i šansa da se održe Jugoslavija i vojska, čiji su
časnici svoje vlastite ljude slali u bitku u lisicama. Vuko-
var je krvario i bio na izdisaju, Dubrovnik bombardiran.
Grobovi su pokrili Hrvatsku, ali je nadolazeći Božić
obasjavao nadom i vjerom ljude što su sve to izdržali i
izdržavali.
***

Sve što čovjeka ne ubije, učini ga snažnijim. Tako je i s vo-


jskom. Dijelovi prve brigade, što su s ostalim postro-
jbama držali bojišnicu od Novske do Bročice, sve su više
iz obrane prelazili u napad. Nadolazeća zima usporavala
je JNA, a i u pozadini se lakše disalo. Srpski snajperisti,
koji su iz nebodera u Novskoj tukli po Antinim borcima,
kad bi JNA sprijeda udarala svom žestinom na Stari Gra-
bovac, bili su osujećeni. Moglo se mirnije prema
Kričkom brdu, jednom gustom šumovitom predjelu, vi-
sokom možda šesto do sedamsto metara.
Vojskovođe kažu da tko dominira visinom, dominira i
nizinom. Ante je to znao i zato je poduzeo sve da iz tog
teškog i hladnog kraja, gdje je zimi uvijek puno snijega,
istjera četnike. Samo se pješak mogao probiti po tom te-
renu, oklop tu nije imao što tražiti, i to je bila velika
pred- nost. Tu je čovjek dolazio do izražaja, njegova
snaga i motivacija, njegov ratnički karakter.
143
Hrvatske postrojbe brzo su ovladale tom uzvisinom i time
stekle znatnu taktičku prednost. Neprijatelj nikada nije
znao na koju će se stranu srušiti, u kojem će pravcu izvesti
udar. A to je velika psihološka prednost, jer protivnik je u
stalnom iščekivanju, a ti biraš vrijeme i mjesto, zaštićen
gustom šumom, jarcima i visillom. Aktivnost hrvatskih
snaga svakim je danom sve više rasla, prepadi na nepri-
jateljsku logistiku i snabdijevanje bili su sve uspješniji. A
Ante osjećao da su stvoreni nužni preduvjeti za prve ozbil-
jnije ofenzivne akcije.
Snage 1. brigade udaraju u pravcu Donjih i Gornjih Rajića
prema Okučanima i Pakracu i do početka prosinca
oslobađaju sela Bair, Popovac, Donje i Gornje Kričke,
Livadane, Brezovec i Korita. Time je stvorena jedinstvena
crta obrane Novska-Pakrac. Težište hrvatske ofenzive sada
se prenosi u pravcu sela Bijele Stijene, nedaleko Okučana.
Ali cijena u ljudskoj patnji nije bila mala. Uoči napada na
Donje i Gornje Kričke, Ante je u izviđanje poslao trojicu
svojih momaka, kako bi dobio informacije potrebne za
planiranje operacije. Među njima bio je i jedan se-
damnaestogodišnji momak iz Bosanske Posavine, koji je
prošao izvidačko-diverzantsku obuku na Sljemenu. Bio je
sitan rastom i djelovao prilično slabašno, ali je u stvar-
nosti bio veoma žilav i izdržljiv. Kao dobar odrasli
muškarac. Jedino ga je odavalo gotovo dječačko lice iz
kojeg su izbijale prve dlačice brade.
Budući da se dugo nisu vraćali, Ante je odmah naredio
čišćenje terena. Pronašli su ih oko dva kilometar od baze
na Kričkom brdu. Mladić je ležao razapet na jednom
trupcu, vezan i iznakažen kao da su na nj nasrtale divlje i
gladne zvijeri. Odrezana nosa i jezika, iščupanih geni-
talija, rasporena trbuha i iznakaženih udova. Cijelo mu je
tijelo bilo u ranama, kao da su ga gađali kopljima. Bilo je
očito da su ga, za razliku od druge dvojice, uhvatili živa i
na njemu se upravo sotonski iživljavali.
144
» Odvežite ga«, naredio je kratko Ante i onda osjetio vlas-
tito srce, kao da se u njemu nešto prevrnulo, kao neki
neodređeni pritisak, što se zatim brzo pretočio u nepok-
olebljivu volju da se smjesta djeluje, da se svojim vojni-
cima pokaže da na ovom svijetu još ima pravde, da
ubojice i krvnici takvog kova ne mogu ostati nekažnjeni.
Uzeo je sa sobom diverzante i još se istog dana ubacio u
neprijateljsku pozadinu, osam do devet kilometara od
hrvatske crte. Pothvat je bio rizičan i zato je osobno htio
zapovijedati akcijom. Cilj je bio rušenje mosta između
Donjih i Gornjih Rajića i pravca Rajčići - Bijele Stijene.
Taj je most za Srbe bio veoma važan, jer je preko njega
išla logistika i snabdijevanje upravo onih punktova koji
su bili na nišanu skorih hrvatskih ofenziva. U toj je akciji
sudjelovao i Werner Ilić, Hrvat koji je došao iz Amerike.
Imao je tada oko sto i dvadeset kila, teško je podnosio
brze marševe, jer je bio ne samo pretežak nego i veoma
visok i korpulentan. Noge su mu bile pune krvavih žu-
ljeva, ali je sve to stoički izdržao i kasnije postao jedan
od najboljih boraca.
U trenutku kad je Ante zapovjedio da se aktivira
eksploziv, na most se dokoturala i manja kolona vozila.
Nekoliko sati kasnije, srpski su izvori javili da je s
mostom u zrak odletjelo i više njihovih vojnika, te jedan
visoki časnik. Stari ratnik je na tu vijest samo uzdahnuo,
kao čovjek koji je doživio satisfakciju, ali tugu nije
prežalio.

145
146
Skliske čizme

Hrvatska ofenziva u zapadnoj Slavoniji bila je sve


uspješnija, pa je u Zagrebu donijeta odluka da se težište
operacija prenese prema Bijelim Stijenama, selu iznad
Okučana. Ante se pripremao za napad s utvrđenih pozi-
cija na Kričkom brdu. U Lipovljanima, gdje je bilo za-
povjedništvo operativne grupe, obećali su mu topničku
podršku i jedan vod tenkova. Ali kad je 11. prosinca, u
ranim jutarnjim satima, po gustoj magli i studeni,
započeo napad, od voda tenkova ostao je na raspolaganju
samo jedan T-55, dok su se druga dva pokvarila i ostala
neupotrebljiva. Ni topništvo nije učinilo bogzna što, bilo
je više psihološka, negoli stvarna potpora. Bila su to vre-
mena kad je Hrvatska vojska svoje redove tek počela
popunjavati oklopom, ali je sve to bilo još u nekoj ro-
mantičarskoj fazi, nedovoljno logistički uvezano i in-
tegrirano, s momcima koji su tek pekli zanat. No i taj
jedan tenk bio je više nego nijedan. Hrvatski pješak, koji
je nosio glavni teret borbe, sada je imao osjećaj da nije
posve gol i nezaštićen. Kao kad u snježnoj mećavi čovjek
dobije kapu, ali ne i rukavice.
Od Kričkog brda do sela Rajčići, koji su na pravcu prema
Bijelim Stijenama, ima oko deset kilometara. Ante je sa

147
svoje četiri pješadijske satnije prodirao kroz taj gusto
šumovit teren, razvijajući snage u prostoru kao što guska,
kad napada, širi krila i isteže vrat.
Oko deset sati ujutro prve linije neprijatelja već su pro-
bijene. JNA i četnici kaotično se povlače, a on ih goni
prema Rajčićima, ne dajući im ni trenutak da predahnu.
U tom naletu, poput kakvog gorostasa, koji u trku ra-
menima ruši sve što mu je na putu, ulazi u Rajčiće i
oslobađa ih.
To je selo bilo strateški važno, jer je otvaralo put prema
Bijelim Stijenama, dok je s druge strane omogućavalo
dominaciju nad selima razbacanim duž pravca Donji i
Gornji Rajići - Okučani.
U tim okršajima, u kojima je hrvatski pješak pokazao sav
svoj veličanstveni potencijal, istakli su se kasnije legen-
darni zapovjednici u 1. brigadi: Tomo Medvjed, koji je
dva puta ranjen, Gavran koji je mnogo kasnije poginuo te
Ivica Perković. Svi su oni bili zapovjednici satnija, što su
svojom snagom i spretnošću, taktikom i manevrom u
prostoru, mrvile srpske postrojbe. Pogotovo tamo gdje
oklop i avijacija ne bi mogli doći do izražaja, a topništvo
obaviti svoj ubitačni posao.
Srpske snage u neredu su napuštale prostor oko Rajčića i u
trenutku kad su bile pred definitivnom kapitulacijom, sti-
glo je pojačanje. Oko jedan sat popodne helikopteri JNA
izveli su desant, ubacujući pričuvne snage u hrvatsku po-
zadinu i na desni bok. S namjerom da zaustave daljnje
hrvatsko prodiranje prema Bijelim Stijenama. Iz helikop-
tera su iskočili mladići čiji je izgled govorio da su posebno
izvježbani borci. Svi odreda snažni i gipki, mnogi sa šuba-
rama na glavi na kojima je bio veliki znak bijelog orla.
Neki su imali i bradu, tradicionalnu oznaku četništva.
Kao konj, što juri kroz šumu i odjednom osjeti da se pri-
bližavaju vukovi, Ante je smjesta reagirao. Njegove su se
snage ionako odveć rastegnule, jer su velikom brzinom
148
osvajale teren. Već su izašle iz Rajčića, goneći nepri-
jatelja. Pritom im je donekle bio siguran samo lijevi bok.
A i noć se približavala, pa je bilo važno zauzeti sigurnu
poziciju. Zato daje zapovijed za povlačenje na plato,
jednu uzvisinu na rubu sela, gdje se moglo dobro utvrditi
i sigurno prenoćiti. Kad su se hrvatske snage počele
vraćati, Perković je sa svojom satnijom udario na nepri-
jatelja, koji je ugrožavao hrvatski desni bok. U tom krva-
vom obračunu dobio je rafal u trbuh, teško je krvario i
svakako bi zaglavio da ga njegovi suborci nisu uspjeli
brzo izvući, prebaciti hitno na Kričko brdo, pa otuda u
Kutinu i Zagreb.
Taj, za hrvatske snage spasonosni, manevar brzo uočava
neprijatelj, pa u pozadinu, u jednu gustu šumicu ispred
platoa, kojeg je Ante htio doseći, ubacuje dvadesetak Belih
orlova. Bili su to sve odreda dobro naoružani i izvježbani
specijalci, koji su trebali zadržati hrvatske snage dok ne
dođe pojačanje. A to je značilo smrtnu opasnost. Jer
između te šumice i mjesta na kojem su se gomilali hrvatski
borci, bila je čistina, doslovno brisani prostor, dugačak
kakvih sedamdeset-osamdeset metara.
Dok su Beli orlovi bili u šumarku, povlačenje hrvatskih
snaga duž jedinog šumskog puta, desno od njih, nije bilo
ni sigurno ni moguće. Ali ni dulje ostati na sadašnjem
mjestu nije se moglo, jer su Srbi počeli tući topovima i
minobacačima. Situacija postaje kritična kao u šahu, u
kojem igrač lako dobiva partiju, a onda protivnik povuče
potez koji odjednom sve dovodi u pitanje. U Anti se u
tom trenutku probudio instinkt ratnika, onaj osjećaj koji
ti govori da nema veće opasnosti od oklijevanja ili
čekanja, i da je svojevoljni skok u pakao manje strašan od
pakla u koji te drugi baci.
Negdje je oko dva sata poslije podne. Već se sluti magla, a
za njom i skori mrak. To se mora izbjeći po svaku cijenu,
jer u magli i noći, u ovakvim uvjetima, postrojbe mogu
149
zaglaviti. I on donosi odluku. Izabire dvadeset najboljih
boraca iz izviđačko-diverzantske satnije, desetoricu ra-
spoređuje sa svoje lijeve, a drugu desetoricu s desne
strane. Kratko im objašnjava što valja činiti, a onda daje
zapovijed za juriš.
Preko brisanog prostora ravno na Bele orlove u šumarku.
Trče u pognutom položaju i tuku iz automatskog oružja,
posebno prilagođenog za blisku borbu. Beli orlovi uz-
vraćaju snajperima i kratkim rafalima. Meci lete na sve
strane, od praska se ne čuje prasak. Neki hrvatski borci
već su pogođeni i leže s dušom na ustima na prokletoj
pustopoljani, ali ostali trče dalje, skaču i bacaju se poput
divljih mačaka, pucaju. Već su na kakvih dvadeset pet
metara od Belih orlova.
Anti se na putu gotovo ispriječilo sanitetsko vozilo. Bilo
je uništeno, a na otvorenim lijevim vratima visio je,
nekako zaglavljen, ranjeni hrvatski borac. Više puta
pogođen, pa se nije mogao pomaknuti, baciti na tlo i tako
se zakloniti. »Pomozi mi da se zaklonim«, zaurlao je
mladić, kad se ovaj u trku približio. Ne zaustavljajući se,
Ante u lijevu ruku premješta F.A.L., jedno ubojito auto-
matsko oružje, i nastavlja pucati u pravcu Belih orlova, a
desnom grabi momka i baca ga na zemlju. Pri tom se,
zbog zamaha, za osminu kruga okrenuo na desnu stranu.
U tom trenutku metak ga pogađa u izloženi bok, ali tik
iza kosti, u samu stražnjicu.
Zrno je prošlo kroz debelo meso na lijevoj, a izašlo van
na desnoj strani, milimetar od debelog crijeva. Iz četiri
rane, što ih je to jedno zrno prouzročilo, potekla je krv.
Od udarca metka našao se na podu. Kao da ga je netko
udario toljagom. Noge su mu počele trnuti, a onda i leđa.
Sama rana ga nije boljela, a i da je, za bol ne bi imao vre-
mena. Brzo okreće F.A.L. u pravcu protivnika, koji puca
na njega i na momka iz sanitetskog vozila, i rafalom ga
pogađa u grudi. Za nekoliko minuta okršaj je bio
150
okončan. Svi Beli orlovi iz šumarka su likvidirani, njih
dvadeset i jedan, dok je na hrvatskoj strani palo devet bo-
raca.
Uskoro je na brisani prostor stigao i onaj ispravni tenk.
Ranjeni zapovjednik se pridigao i pridržavajući se za nj
lagano krenuo u pravcu platoa. Borba je još potrajala
neko vrijeme, hrvatske snage ovladale su terenom i zapos-
jele predviđenu crtu za utvrđivanje, spojivši se istodobno
s ostatkom snaga na Kričkom brdu.
Oko šesnaest sati poziva k sebe sve zapovjednike, daje
posljednje upute i naredbe. Tada osjeti slabost, što ga je i
prije spopadala, ali sada nekako više iznutra, kao da će se
urušiti. Poput stropa oronule kuće, što ju je prodrmusao
potres. »Daj mi cigaretu«, rekao je tonom u kojem se
osjećala sva ta nemoć i malaksalost. Pritom se, kao da
čuva snagu, nikome posebno nije obratio. Samo je is-
pružio drhtavu ruku, primakao cigaretu ustima, sačekao
da mu je netko zapali, a onda polako i duboko udahnuo
prvi dim. U tom mu se trenutku smračilo pred očima. U
onom djeliću sekunde, prije nego li je utonuo u pos-
vemašnji mrak, osjeti da mu se u čizmama nekako skliže,
pa se tomu malo i začudio.
Kad su ga izuli i ukrcali u sanitetsko vozilo, u čizmama je
bilo krvi za jednu dobru transfuziju. Iz Kutine je
prebačen na Rebro u Zagreb. Tu je ostao tri dana, a onda
je, na vlastiti zahtjev, otišao na daljnje liječenje u
stacionar u Vrapču. Sedamnaest dana ležao je na trbuhu
prikovan za krevet, s drenom u ranama.
Na novsko-pakračkoj bojišnici, poslije njegova ra-
njavanja, intenzitet djelovanja hrvatskih snaga se sman-
jio, pa su na tim položajima početkom 1992. dočekane i
snage UN-a. Ante je pak diplomatsko priznanje Hrvatske
proslavio na štakama. Hrvatska je bila u nezapamćenoj
euforiji, jer je san svih snova bio ostvaren: zemlja je
obranjena u jednom neravnopravnom i krvavom ratu i
151
još k tomu međunarodno priznata kao država! A on se,
pak, nakon dugo vremena mogao opustiti i odmoriti.
Prostrijeljene stražnjice, ali inače sasvim dobro.
***
Jednog jutra, uz pomoć štaka, vukao se hodnikom
stacionara u Vrapču. Išao je na telefon, htio se javiti
zapovjedniku Luciću. Kad je došao do jedne klupe, na
kojoj su sjedila četiri prilično krupna momka, netko mu
je dobacio: »Bok, Ante«. Letimično ih je pogledao i
jednako uzvratio: »Bok, momci«. Mislio je da su to dečki
koji su s njime ratovali u Slavoniji, pa sada nekog
čekaju.
Otšepesao je na telefon, a kad se vraćao, oni s klupe opet
su ponovili: »Bok, Ante«. Htio je opet uzvratiti sa: »Bok,
momci«, ali je prije toga malčice bolje pogledao. Jedno
lice mu se učinilo nekako poznatim. Sve je odgovaralo,
samo je bilo mnogo veće, nasađeno na snažan vrat i tijelo
kao u mladog bivola. Još je jednom pogledao, a onda,
kao da to netko drugi umjesto njega kaže, upitao: »Jesi li
to ti Boro«? Ovaj se nasmijao i, pridižući se, odvratio: »A
tko bi bio«!? Onda je, onako krupan, dohvatio Antu u
zagrljaj, a i ovaj njega skupa sa štakama.
Bio je to susret braće nakon punih dvadeset godina.
Između njih, za svo to vrijeme, bila je samo jedna
razglednica napisana iz Legije stranaca i ono što su nosili
u srcima. Boro je bio također vojnik i nekako je dočuo da
mu je brat, ne samo u Hrvatskoj, nego i ranjen na
slavonskom ratištu. S trojicom starih Antinih prijatelja
došao je u Zagreb, da vidi starijeg brata, o kojem se u
kući govorilo, s nekom pritajenom nadom, kako će se
jednog dana svakako vratiti. Kad ga pustolovine umore.
Ostali su zajedno dva sata, gledajući se, kao što djeca
gledaju drage osobe, i pripovijedajući jedan drugome o
stvarima koje ljudi, iz iste obitelji, obično dobro znaju.

152
A, vratio si se kući!

Ako u siječnju u Maksimiru ima malo dulje snijega, onda


je gotovo sigurno da će veljača biti hladna i sunčana. Za-
greb se sa Sljemena tada doima kao da ga je naslikao de
Cirico: nekako nepomičan u svojoj udaljenosti, gotovo
usamljen i kristalno sjajan. Kao da je hladno sunce palo
na Savu i mutnu vodu pretvorilo u zlatno-žutu koprenu,
što iz dubine obasjava grad, poput kakve goleme ka-
zališne pozornice bez glumaca. No čim se čovjek spusti,
pa kod Šestinskog lagvića uroni u promet, ima osjećaj da
je grad odjednom nestao, a ostali samo prolaznici, tram-
vaj na Mihaljevcu i drvored starih lipa što pada prema
Zvijezdi. Veljača tada izgleda kao obična siva zima bez
snijega.
Ali tih je dana bilo drukčije. Ljude je obasjavala nada i
obuzimalo uvjerenje s kojima se mogao mjeriti samo
ponos čovjeka koji je učinio veliku stvar. Zemlja je bila
obranjena i premda je trećina teritorija ostala pod okupa-
cijom, nitko nije sumnjao da je rat ipak dobiven. Na-
pokon, nije se dogodilo ono što se proteklih mjeseci
moglo čitati u velikim europskim novinama: da će Hrvat-
ska za nekoliko tjedana biti zgažena, a srpski tenkovi us-
153
red Zagreba. Doduše, general Bobetko, koji je po stasu
nalikovao Napoleonu, i imao gromovitu narav, galamio
je radi izdaje u Kostajnici i zbog 102. brigade, koja je,
kako je govorio, nepotrebno zaglavila na Kupi. A Vuko-
varci očajavali, jer je pao njihov grad, za koji su bili
uvjereni da se mogao održati. Strasti su ključale, emocije
se uspaljivale, a na površinu izbijali sukobljeni interesi.
No sve se to gubilo u taktovima Danke Deutschland.
Vanceov plan i diplomatsko priznanje države stvorili su
predah, što je vraćao snagu i budio nove nade. Kao u
boksača koji se jedva održao na nogama, ali je onda
došao k sebi i sad s novim elanom i zagriženošću ulazi u
nastavak okršaja.
Ante se posve oporavio od ranjavanja i početkom veljače
postao zamjenikom zapovjednika specijalnih snaga Glav-
nog stožera. Nadređeni mu je bio njegov stari prijatelj iz
Legije stranaca, general Ante Roso, koji je bio nešto
stariji od njega i s kojim je pet godina zajedno ratovao po
Africi. Roso je u Legiji bio na glasu kao izvrstan poznava-
lac sustava za protuoklopnu borbu, a suborci su ga voljeli
zbog njegova čvrsta karaktera, besprijekornog vojničkog
držanja i vedre i opuštene naravi.
Njih su dvojica imali zadaću da u Glavnom stožeru bolje
organiziraju i usklade različite postrojbe specijalaca, koje
su tijekom rata nastajale na različite načine i u različitim
uvjetima. Bilo je to šareno društvo koje je trebalo unifici-
rati, podvrći istom tipu discipline i zapta, izvježbati za
posebne zadaće. Najgore je prošlo, ali rat ni izdaleka nije
bio završen. Bio je samo odgođen i premješten. Dubrov-
nik je ostao u kliještima Crnogoraca i četnika iz Trebinja,
a Hercegovina ugrožena od Kninskog korpusa, kojim je
zapovijedao ozloglašeni general Mladić, te napadnuta
iznutra od tamošnje JNA i bosanskih Srba. Ploče su se
našle u zoni životne opasnosti, a i udar prema Splitu nije
se mogao isključiti. Vrilo je kao u loncu, u kojem još
154
nema dovoljno pare da podigne poklopac, ali se već
jasno čuje njegovo podrhtavanje.
Ante je negdje do travnja ostao u Glavnom stožeru, a
onda, kad je kod Livna situacija uzavrela toliko da je u
zrak mogao odletjeti i poklopac, otišao u taj herce-
govački gradić. General Bobetko osobno ga je imenovao
zapovjednikom snaga HVO-a Općinskog stožera, sa
zadaćom obrane šireg prostora Livna, od surih dinarskih
vrleti pa do sela Malovani. Bobetko se spremao na
oslobađanje Dubrovnika i Prevlake, pa je na ovim prosto-
rima valjalo po svaku cijenu osujetiti pokušaje nepri-
jatelja da probiju bojišnicu u pravcu Vaganj-Sinj i na
drugoj strani Buško jezero pravac Trilj, a onda i dalje
prema Splitu. U protivnom bi ofenziva na jugu bila
ugrožena, jer bi neprijatelj mogao Hrvatsku ucjenjivati
izravnim topničkim udarima po Splitu.
S druge strane, stari general je bio uvjeren da prijeti i
druga opasnost: ako bi Kninski korpus zauzeo Livno, s
lakoćom bi izbio u šire područje Neretve i odsjekao
hrvatske snage. Tada bi jug Hrvatske bio izgubljen, a
zemlja presječena u svom mekom trbuhu.
Na putu za Livno Ante se odlučio skočiti do Pakoštana.
Otkako se vratio u Hrvatsku, tamo još nije odlazio. Nije
se javio ni ocu, ni djedu i baki u Tkonu, ni braći i sestri
Anici. Jedino se u Zagrebu vidio s bratom Borisom, a
nešto kasnije i sa starim prijateljem iz djetinjstva, Želj-
kom Kurtovom, kojeg su svi zvali Buš, a koji ga je također
pronašao u Vrapču. Ni njega nije vidio punih dvadeset
godina i nije mu se javljao, premda su nekad bili nerazd-
vojni.
Buš je imao vrlo prgavu i arogantnu narav, volio se tući, a
i znao se tući, jer je bio prava gromada već kao momak i
dovoljno vrele krvi da je i za najmanju sitnicu znao
eksplodirati. Smirio bi se tek kada bi nekome dobro
naravnao rebra, ili sam dobio po glavi. Ali s druge strane,
155
bio je i ostao vječno dijete. U dubini duše dobričina i po-
malo naivan. No nipošto glup. Zato je i dogurao do za-
povjednika bojne u zadarskom zaleđu i pokazao se kao
dobar vojnik. Antu to nije iznenadilo, jer je u tom divljem
stvorenju uvijek vidio i onu drugu stranu njegove pri-
rode, stranu koja ga je tjerala da voli cvijeće, da se njime
bavi i kasnije od toga i živi.
Buš mu je nekako na poseban način donio Pakoštane u Za-
greb. Kao kad po mirisu nečijih prstiju znadeš da je pojeo
čokoladu. Događaji iz djetinstva uskrsnuli su u najživljim
bojama, a saznao je i za tragičnu sudbinu Srećka.
Nakon što je otplovio u svijet na Jeli Topić, i Srećku se
ponovno vratila stara kuraža i želja za pustolovinama, pa
je i on otišao u mornare. Plovio je na nekom starom
teretnjaku, koji je, kako se govorilo, potonuo pod
neobičnim okolnostima. Ta ga je vijest pogodila, ali više
od tuge za starim prijateljem, osjetio je neku nelagodu
zbog, kako mu se učinilo, neobjašnjive, a opet neumitne,
sudbine.
***

Kad čovjek s magistrale dolazi u Pakoštane, mora skrenuti


desno na asfaltirani put koji je s jedne i druge strane urešen
tipičnim mediteranskim drvoredom. Ubrzo mu se s lijeve
strane ukaže nogometno igralište lokalnog kluba, onda
skreće lijevo, pa nakon kratke vožnje desno i već je u sa-
mom središtu mjesta, nadomak rivi. Tu je, malo poviše, i
kuća djeda Šime, a niže, više ulijevo, očeva kuća, što ju je
sagradio po povratku iz Zagreba. Ta se kuća danas doima
kao mediteranska vila, ne baš prve kategorije, vidljivo do-
građivana, ali s lijepim vrtom i višestoljetnom crnikom,
koja svojom krošnjom pravi hlad ispred ulaza, koji je go-
tovo sakriven s lijeve strane, tako da se pročelje s polu-
kružnim balkonom doima reprezentativnije.
156
Ante je ušao u Pakoštane s osjećajem momka koji se s
djevojkom rastao prije mnogo godina, pa joj se sada vraća
kao zreloj ženi. Sve je bilo isto kao i onog dana kad je prije
dva desetljeća autobusom krenuo za Zadar, a opet je sve
bilo drukčije. Prijatelji su postali odrasli muškarci,
sagrađena je nova riva i lukobran, ali su mirisi borova i po-
gled na more ostali isti. Isti je ostao i otac, koji je jednako
malo govorio kao i prije i jednako prikrivao emocije.
»A, vratio si se kući! Eto, vidiš«, rekao je otac, kad je ovaj
ušao u kuću. Odmah je shvatio da mu otac želi reći kako
je to tako, da se svatko uvijek vraća doma, jer to je kao
zakon. Nema veze što te nema pola ili četvrt stoljeća, ali
kad se vratiš, vratio si se doma. I vratio si se zato, jer je to
tako. Bio je to susret dvojice muškaraca, kao što je i nji-
hov davni rastanak to također bio. Bez mnogo riječi, bez
sentimenata, ali s nekom sličnom vibracijom u duši.
Otišao je i do djeda i bake na Pašman, posjetio braću, ali
nekako mu je posebno važno bilo da ode mami na grob. Da
se pomoli za nju, koja je svoj život dala za njegov, koja ga je
možda svojim zagovorom svo to vrijeme čuvala, i koja je u
njemu uvijek ostala živa, premda je se jedva sjećao.
Zbog nje je vjerojatno toliko volio i svoju sestru, koja je
sad već bila odrasla žena i imala troje djece. Dva sina i
jednu kćer, baš kako su to imali i njihovi roditelji.
Najstarijem je sinu dala ime Ante, po bratu, koji se sada
pojavio i kojeg, kad je došao k njoj u Zadar, gdje je
živjela, od suza nije mogla dobro ni vidjeti. Samo ga je
zagrlila, jecajući poput preplašenog djeteta, koje doduše
znade da više nema razloga za strah, ali se ne može smir-
iti. A njemu se ta odrasla žena učinila gotovo istom kakvu
ju je ostavio na autobusnom kolodvoru, kad je nespretno
mahala rukom. Bile su to one iste crte lica, ona ista bla-
gost, one iste mamine oči, što su ga susretale na pučini, u
džungli i u pustinji.

157
158
Generale, tu je više od devet
iljada okorelih ustaša!

Prilike na livanjskom bojištu bile su veoma dramatične.


Hrvatske su snage na Kupresu doživjele težak i možda
nepotreban poraz. Stradalo je mnogo vukovarskih bo-
raca, koji su poslije pada svoga grada došli ovamo kao
dragovoljci. U Mostaru je također bilo dramatično. Uz
to, neprijatelj je pokušavao ovladati dolinom Neretve i
udariti u pravcu Čitluka te na Metković i Ploče. To je
prisililo generala Bobetka da u širi prostor sela Slipčići
prebaci jednu bojnu 4. brigade ZNG-a, jer je dobio po-
datke da je pukovnik Perak, čije je zapovjedništvo bilo u
Čitluku, u dosluhu s KOS-om. On je, u trenutku udara,
neprijatelju trebao prepustiti taj prostor što bi imalo dra-
matične, a možda i nepopravljive posljedice po jug
Hrvatske. Stari general je oprezno izveo operaciju
premještanja, ali je Perak osjetio da nešto nije u redu i
jednostavno je nestao. Kasnije se pričalo da živi negdje u
Beogradu.
Bili su to svakako teški dani za zapadnu Hercegovinu.
Sedma oklopno-motorizirana brigada, pod zapov-
jedništvom zloglasnog pukovnika Lisice, nakon što je
159
počinila masakr na Kupresu, udarala je svom silinom na
hrvatske snage što su držale livanjsku bojišnicu. Iza njega
je bila moćna ruka generala Mladića, koji je, kao za-
povjednik kninskog korpusa, bio mozak operacija u tom
prostoru. Srbi su bili nadmoćni u tehnici i opijeni uspje-
sima, a Hrvati pomalo demoralizirani i dezorganizirani.
Naročito poslije tragedije na Kupresu. Svaki težak poraz
u ratu djeluje na psihu i moral poput udarca maljem. Po-
gotovo ako je neprijatelj u naletu, kao što su to bili JNA i
četnici. S druge strane, gubitak Livna nanio bi nepo-
pravljivu štetu, jer bi Split došao pod izravni topničko-
raketni udar, a snage kninskog korpusa lako bi se spojile
s onima u dolini Neretve, pa bi pritisak u pravcu Ploča
postao neizdrživ i po život opasan za hrvatski jug.
Bojišnica u Livnu morala se stoga održati po svaku
cijenu.
Posebnu teškoću predstavljala je činjenica da je Ante
preuzeo zapovjedništvo u zoni odgovornosti dugačkoj
čak sedamdeset i pet kilometara: od vrhova Dinare Veliki
i Mali Sokolac, do sela u Livanjskom polju - Donji Ru-
jani i Celebić - pa dalje u pravcu uzvisine Koričina, plan-
ina Cincar i sela Donji Malovani. Na tom teškom i vrlo
različitom terenu, s jednako promjenljivim i teškim kli-
matskim uvjetima, na raspolaganju je imao nešto lokal-
nih snaga, dvije dragovoljačke bojne i bojnu iz 4. brigade.
Sve u svemu oko četiri tisuće sedamsto ljudi, bez ikakva
oklopa i sa oskudnim topništvom. I još k tomu slabo
uvezanih i neujednačenih. Doduše, general Roso je
započeo s pripremama za bolju organizaciju obrane, ali ju
do Antina dolaska nije dospio uspostaviti.
Čim je stigao obišao je teren, upoznao se s konfiguraci-
jom, ljudima, logistikom, oružjem, a onda cijelu zonu
obrane podijelio u šest sektora i to prema karakteristi-
kama zemljišta. Budući da su teren i klima bili veoma
teški i zahtjevni, bilo je potrebno često odmarati postroj-
160
be, što je moglo narušiti stabilnosti obrane. Jer kad
dođu svježe snage s novim zapovjednicima, dok se ne
upoznaju s terenom i svim zamkama koje sa sobom nosi,
može već biti prekasno. Pogotovo na tako dugačkoj
bojišnici, gdje neprijatelj stalno nasrće diverzantima ili
pješačko-oklopnim snagama. Zato je odredio da svaki
sektor ima svoje stalno zapovjedništvo, koje se ne
mijenja, s najvrsnijim zapovjednicima, što savršeno
poznaju prilike u svojoj zoni odgovornosti. Kad na crtu
dođu svježe snage, dočeka ih stara zapovjedna struk-
tura, što obrani daje potrebnu stabilnost. U Livnu je,
naravno, bilo zapovjedništvo za cijelu crtu obrane,
dakle, za svih šest sektora. Tu su bili on i Davor Do-
mazet Lošo.
»Evo, to ti je moja obrana«, rekao je, nakon petnaest
dana otkako su došli u Livno, pružajući Domazetu kartu
s ucrtanim sektorima i zapovjednim punktovima. »Što
misliš o tomu?« Domazet je uzeo kartu, malo se zadubio,
a onda kao iz topa odgovorio:»To je modularni sistem
sektorskog tipa!« »Hvala«, odgovorio je Ante i kroz
smijeh dodao:»Sad mi je jasno što sam napravio«. No
Domazet je bio uvjeren da je u pravu, da je doista riječ o
sustavu obrane koji istodobno omogućava fleksibilnost, a
zadržava stabilnost na dugačkoj i teškoj bojišnici. »Fe-
nomenalno, to je uistinu stabilna obrana«, dometnuo je,
pomalo se čudeći Antinu smijehu. A onda, kao da se
nečeg važnog dosjetio, zapitao: »A kako bi ti to nazvao?«
»Modularni sistem sektorskog tipa, a kako drukčije«,
odgovorio je ovaj, ne trepnuvši okom.
***

Neprijatelj je udarao iz dva glavna pravca: iz pravca D.


Rujani - Čelebić - Livno, te iz pravca Koričina - Livno. U
četiri mjeseca, koliko je Ante bio tu, postrojbe pukovnika
Lisice izvele su tri jaka napada s oklopno-pješadijskim
161
snagama. Uz to, redovito su ubacivali svoje diverzante u
sve sektore obrane, jakim topništvom i raketnim susta-
vima tukli po Livnu i okolnim mjestima, te po crti hrvat-
ske obrane.
Nakon što je uspostavio čvrstu obranu, za Antu je bilo
presudno preuzeti inicijativu na bojišnici. Jer, ako se
samo braniš i trpiš gubitke, to loše djeluje na ljude, a ne-
prijatelja potiče na još žešće napade. Osim toga, smanjuje
ti mogućnost manevra u prostoru, zauzimanje povoljni-
jih točaka obrane. Zbog toga je odlučio ustrojiti inter-
ventnu bojnu, pod svojim izravnim zapovjedništvom, s
najboljim borcima iz svih postrojbi, uključujući tu i one iz
muslimanske bojne, što je inače branila sektor u području
planine Cincar. To su bili dodatno izvježbani momci koji
su se ubacivali u neprijateljsku pozadinu, kako bi obuh-
vatnim udarima rasteretili sektor koji se našao u kritičnoj
situaciji.
Najbolji borci iz interventne bojne tvorili su izvidačko-
diverzantsku satniju, čiji su se dijelovi noću i danju uba-
civali u neprijateljske redove, nanoseći mu stalne i izne-
nadne gubitke na cijeloj bojišnici. Bila je to takva
animacija, da se već nakon mjesec i pol dana psihološka
situacija bitno promijenila.
No u prvim danima, pukovnik Lisica je stalno slao svoje
diverzante u hrvatsku pozadinu, koji su tamo svako malo
nekog ubili, zaklali i sijali strah. Ante u početku nije znao
kako da zaustavi tu pošast. Strah i tjeskoba uvlačili su se
u njegove ljude, linija obrane još nije bila do kraja kon-
solidirana, a inicijativa u rukama neprijatelja. Kako je ra-
spolagao s oskudnim sredstvima, dosjetio se da bi mogao
ispred crte obrane postaviti zamke. I tako bi. Oko tristo-
tinjak ih je postavljeno na nekih pet kilometara ispred na-
jugroženijeg sektora. Bile su tako dobro prekrivene
lišćem, raslinjem i granama da ih ni najizvježbanije oko
nije moglo otkriti.
162
S izmakom dana, četnički su diverzanti krenuli na
uobičajen pohod smrti. No jednog je dohvatila zamka i
taj je tako zaurlikao da su se ostali razbježali, ne
usudujući se više kročiti ni koraka naprijed. Čim se to
dogodilo, preko mobitela 099, za koji je bilo sigurno da
ga KOS prisluškuje, iskusni ratnik je, pazeći da djeluje po-
malo zagonetno, a opet ne preteško za dešifriranje, javljao
svojim postrojbama neka se paze, jer da je postavljeno na
tisuće takvih zamki ispred svih sektora obrane. »Navodno
je nekog četnika zgrabila neman, pa sad urliče da su to i
naši čuli« , govorio je u mobitel. »Pazite da te zvijeri i vas
ne zaskoče, jer ima ih na tisuće, a nema šanse da ih
vidiš.« Poslije toga, srpski diverzanti nikada više nisu
ušli u hrvatske linije, nikada više nisu na prepad nekog
ubili, prerezali mu vrat, ili mu sasuli rafal u trbuh.
Domazet, kojeg general Bobetko nije osobito volio i ko-
jeg je u Livno poslao da se tamo dokaže i iskupi, pokazao
se kao dobar časnik i vrlo spretan obavještajac. Organizi-
rao je elektronsku špijunažu i obavještajni rad koji je
omogućio kontrolu nakana neprijatelja, a time i daleko
efikasniju obranu i preuzimanje inicijative na bojišnici, s
taktičkim pomacima koji su osiguravali povoljniji položaj
i aktivniju obranu.
Uz sve to Ante je osobitu pažnju posvetio i specijalnom
ratu. Znao je da je ponekad važnije zavarati, ili prevariti
neprijatelja, negoli pokazati ne znam kakvu hrabrost i
umijeće, pogotovo ako si inferiorniji. Zato je noću slao
prazne autobuse u raznim pravcima, znajući da će to pre-
bacivanje snaga registrirati protivnička obavještajna
služba. Kad je mogao, plasirao je i vijesti u medije, koje su
zbunjivale neprijatelja, a njemu omogućile da na nekom
dijelu bojišnice izvede iznenadni protuudar.
»Treba tog vražjeg Lisicu nekako uvjeriti da smo jači nego
što jesmo. To je jedini način da postane suzdržaniji, a mi
dođemo do daha«, rekao je jednog dana Domazetu i do-
163
dao: »Odsad ćemo kuhati hranu za devet tisuća vojnika i
to na tri različita mjesta«. »Dvostruko više nego što nam
treba«, dometnuo je Domazet kao da ponavlja Antine
misli te zapitao: »A što ćemo s više od četiri tisuće por-
cija?« »E, vidiš«, odgovorio je ovaj tonom kao da je samo
čekao to pitanje, »ti ćeš se za to pobrinuti. Uzmi
najpovjerljivije momke i neka noću bacaju višak u skro-
vite škrape«! Dodavši, razgovijetno izgovarajući svaku
riječ: »To mora ostati najstroža tajna!«
Otada su prošli tjedni i tjedni teških borbi. Pukovnik
Lisica nije uspio slomiti hrvatski otpor. Livanjska
bojišnica je izdržala, a general Bobetko, koji je na južnom
bojištu vodio uspješne operacije oslobađanja Dubrovnika
i Prevlake u svoj ratni dnevnik je zapisao: »Zadržavanje
tih snaga u livanjskom prostoru stvorilo nam je to nužno
kratko vrijeme za izvršenje tako delikatnih zadataka.«
Iako je ljeto bilo u svom punom zamahu, Domazet je
puhnuo u ruke kao da ih želi zagrijati. Ali lice je odavalo
čovjeka kojemu je na umu nešto sasvim drugo. I što bi u
prvi mah htio prikriti kako bi iznenađenje ispalo veće.
Nakon što je za sobom zatvorio vrata i malčice
neodlučno zastao, poput vrsnog plesača prišao je stolu i
Anti pod nos gurnuo fonogram razgovora što su ga nje-
govi momci netom uhvatili.
General Mladić urlao je na pukovnika Lisicu: »Ti si ne-
sposoban kreten! Ništa ne možeš da napraviš kako treba.
Pun mi te je... koliko si nesposoban. I dobro me čuj! Ima
da ispraviš to što si usr'o. Pa jesi li ti čoveče svestan da te
pobedila šačica ustaša?« Pukovnik Lisica, koji je očito sve
to mirno saslušao, odgovorio je: »Gospodine generale,
nije to nikakva šačica ustaša, tu je više od devet iljada
okorelih ustaša! Dajte mi pojačanje, jer ovako jed-
nostavno ne ide«. »Kako devet hiljada?«, upitao je
Mladić, kao da ne vjeruje vlastitim ušima. »Da, gospo-

164
dine generale, devet iljada, toliko i porcija svaki dan ku-
haju. Imam sigurne podatke«, ponovio je Lisica. »Dobro,
videt ćemo kad dođem do tebe«, završio je Mladić.
»Pošalji to generalu Bobetku«, rekao je kratko kad je
pročitao fonogram. »I pazi da Mladić ne dozna da mu je
Lisica pričao bajke«, dodao je, nasmijavši se. »Na zapo-
vijed«, odvratio je Domazet, susprežući se da i on ne
prasne u smijeh.
Pišući mnogo kasnije o tim danima, general Bobetko je u
Svim mojim bitkama, zabilježio: »Na tom prostoru i u
čitavoj toj organizaciji izrasli su i pokazali svoju
odgovornost ljudi koje sam tamo prvi put u životu vidio i
upoznao. Prvi je, tada pukovnik, a sada general, Ante
Gotovina, koji je vrlo racionalno i disciplinirano
izvršavao dobivene zadatke, učio i bio svjestan da za
funkciju koju je dobio, njegovo osobno znanje nije bilo
dovoljno. Ponašao se uvijek vrlo pažljivo i svakog je
dana napravio korak naprijed. Pošto smo surađivali od
tada do 15. srpnja 1995. godine, izrastao je u sposobnog
zapovjednika, koji daljnjim školovanjem može preuzeti i
najodgovornije funkcije u Hrvatskoj vojsci.« (248)

165
166
Maslenica

Rano u jutro, malo prije svanuća, general Roso uputio se


u zapovjedništvo francuskog bataljuna UNPROFOR-a,
koji je bio raspoređen od Biograda do Zadra, osobito u
selima Crno i Murvice. Roso je bio u Legiji stranaca,
odlično je govorio francuski i bio je kao rođen za zadaću
koju mu je povjerio načelnik Glavnog stožera Hrvatske
vojske, general Bobetko.
»Otiđi tamo i reci im da za jedan sat krećemo u akciju.
Neka se povuku, kako slučajno ne bi bili izloženi vatri«,
rekao je stari general, dodavši, kako mu je predsjednik
Tuđman zbog delikatne političke situacije i odnosa s
međunarodnom zajednicom naredio da tako postupi.
Bobetko je tu posljednju rečenicu izgovorio tonom koji je
jasno govorio da to »ostaje među nama«. A onda je zavr-
tio glavom kao da prihvaća nešto s čime se ne slaže, jer
odavati bilo kome vrijeme napada, nešto je što svakako
ne spada u normalne okolnosti, a još manje u poslove za-
povjednika. »Eto u kakvoj smo situaciji«, dometnuo je i
dalje vrteći glavom, »oslobađaš zemlju, a moraš paziti na
takve stvari. Ah, što ćeš!?« Roso nije odgovorio ništa, nije
pokazao ničim što o tomu misli, ali se u duši posve slagao
167
sa starim generalom. »No zapovijed je zapovijed«,
pomis- lio je, sjedajući u džip.
Kad je ušao u zapovjedništvo francuskog bataljuna,
dočekao ga je nasmijani časnik, koji ga je otprije znao.
Pokazao je rukom da sjedne, no ovaj je smjesta rekao
kako ih je došao obavijestiti o hrvatskoj operaciji, koja
samo što nije počela, pa neka izvole to primiti k znanju i
povući svoje ljude, kako ne bi stradali. Kad je to čuo,
Francuz je napravio zabezeknuto lice, a onda se, nakon
što je došao k sebi, počeo smijati, govoreći kako se ovaj
izvrsno šali, ali da on to ne vjeruje, jer »mi znamo u
kakvom je stanju vaša vojska. Nemojte se uvrijediti, ali
to je tako, vi nemate tih snaga ni tih mogućnosti«.
No Roso je bio neumoljiv, njegov izraz lica je govorio da
se ne šali: »Gospodine, službeno vas obavještavam o
tomu i tražim od vas na pismeno da sam vas obavijestio,
kako sutra to ne bi bio sporan moment.« Francuz se i
dalje smijao, ali je potvrdu ipak napisao, klateći glavom
kao da se sam sebi čudi što se upustio u taj teatar ap-
surda.
Za jedan sat operacija Maslenica je startala. Hrvatske
snage sručile su se svom silinom na srpsku paravojsku
koja je bila ukopana u Ravnim kotarima, u utvrđama što
su ostale još iz Drugog svjetskog rata, a koje su izgradili
Talijani. Srbi su ostali zatečeni, ne vjerujući da su u bici
koju sami nisu započeli. Svjetski diplomati su protestirali
i prijetili, jer Hrvati remete mir i ravnotežu.
No sve je bilo prekasno, zrak u širem području Zadra i
Velebita zgusnuo se od dima i baruta, Hrvatska je zaigrala
ruski rulet u kojem nije bilo treće mogućnosti: ili pobjeda
i život, ili katastrofa i smrt. Na srpskoj strani bila je očita
nadmoć i u ljudstvu i u tehnici. Na Hrvatskoj, samo ne-
prispodobivi elan, dobro izvježbana 4. gardijska brigada i
1. gardijski zdrug, a ostalo slabo uvezane, neujednačene

168
domobranske postrojbe. Sve u svemu oko sedam tisuća
petsto hrvatskih boraca nasuprot dvostruko više uko-
panih Srba.
Ante je u listopadu 1992. imenovan zapovjednikom 6.
operativne zone Split, koja je kasnijom reorganizacijom
pretvorena u Zborno područje. Unaprijeden je u čin
brigadira, zbog uspjeha na livanjskom bojištu, a general
Bobetko nekako u isto vrijeme imenovan je načelnikom
Glavnog stožera HV a. Tuđman se odlučio za operaciju,
jer je zemlja bila u nemogućoj situaciji: praktički
presječena, tako da se do Zadra i juga Hrvatske moglo
samo preko otoka Paga. Osim toga Srbi su stalno pod
kontrolom imali Zadar, Šibenik i druga mjesta, pa je bilo
samo pitanje trenutka kada će se odlučiti na posljednji
udar i definitivno amputirati taj dio obale od matice zem-
lje.
»Gospodo pripremite akciju čim prije, jer nam poslije ok-
olnosti neće ići na ruku«, rekao je Predsjednik početkom
siječnja 1993. svojim generalima. Dodavši: »Cilj je jasan.
Deblokada Zadra i oslobađanje šireg područja Masle-
nice.«
Ante je odmah pristupio pripremama, a jedna od ključnih
je bila da zapovjedništvo iz Splita premjesti u Zadar. Pri-
tom je najvažnija stvar bila da se sve skupa drži u apsolut-
noj tajnosti, da UNPROFOR, koji je pokrio svaki važniji
punkt na terenu, ne primijeti nikakve pokrete hrvatskih
snaga, razmještaj teškog oružja i slično. Samo apsolutno
iznenađenje moglo je biti odlučujuća prednost na hrvat-
skoj strani. Jer samo je ono moglo prouzročiti trenutačnu
psihološku paralizu čuvara mira i pobunjenih Srba, i
poput vjetra, prije no što se zatvore prozori, proletjeti
kroz sobu i pomesti sve sa stola.
Bila je to prva intergranska operacija, dakle, operacija u
kojoj su uz kopnenu vojsku sudjelovali mornarica i
zrakoplovstvo, ali je još važnije bilo njeno političko
169
značenje. Ne samo zbog postavljenog cilja - spajanja
hrvatskog sjevera i juga, nego i zbog psiholoških učinaka
na naciju, na narod koji je već pune tri godine trpio
poniženja i torturu, genocid i kulturocid. Srbi su gađali
gradove na obali, kada i koliko su htjeli, bez gotovo
ikakvih posljedica. Zemlja je bila u nekoj vrsti vječnog
šaha. Zbog toga je general Bobetko osobno htio zapovije-
dati operacijom i zbog toga je došao u Zadar i svih tih
dana, od 22. do 25. siječnja, koliko je bitka za Maslenicu
trajala, bio na licu mjesta. Bila je to teška i krvava bitka
u kojoj je bilo kritičnih momenata, kada se sve moglo okre-
nuti naopako, ali je na sreću sve ispalo dobro.
Iznenađenje je posve uspjelo, 4. gardijska brigada i 1.
gardijski zdrug odrađivali su svoj posao prema planu, no
snage koje su napredovale prema Crnom, pravac Zemu-
nik-Škabrnja, zaostajale su i počele opasno gubiti korak.
Bile su to domobranske postrojbe, neujednačene, nedo-
voljno izvježbane, onakve kakve je u to vrijeme imala
Hrvatska vojska na tom prostoru. U kritičnom momentu,
kada je zaprijetila opasnost da bi hrvatske snage na udar-
nim pravcima mogle ostati gole na bokovima, Bobetko je
naredio Anti da osobno preuzme zapovijedanje na liniji
prema Zemuniku i Škabrnji.
Zapelo se kod Crnog, jer je tu četnička linija obrane bila
strahovito jaka. Iz dva su bunkera kontrolirali cestu, što
iz pravca Zadra vodi prema Maslenici, te desno prema
Zemuniku. Istodobno su pod savršenom kontrolom
imali polja lijevo i desno od ceste, dugačka kojih tisuću
metara. Ta su polja mjestimično obrasla niskim raslinjem,
tako da zaklona zapravo nije ni bilo. Juriš je zbog toga
bio krajnje rizičan, jer pretrčati tu razdaljinu pod žes-
tokom neprijateljskom paljbom iz dobro zaštićenih
bunkera, bilo bi ravno avanturi.
Ante je doduše imao na raspolaganju raketni sustav Mi-
lan, ali njegovi momci još nisu bili dobro izvježbani, pa je
170
postojala opasnost da promaše i pogode zapovjedništvo
UNPROFOR-a, koje je bilo lijevo od bunkera i veoma
blizu. Kad je bitka počela Francuzi su se sakrili u podrum,
pa je svaka nepreciznost mogla dovesti do katastrofe.
Tada se Ante sjetio Rose, koji je s generalom Bobetkom
bio u zapovjedništvu u Zadru. Jedino je on znao kakav je
ovaj raketni stručnjak.
»Čuj, ovdje imam posao za tebe. Ne možemo dalje, čet-
nici su vražje ukopani u bunkerima, a izmedu nas je bri-
sani prostor, nekih tisuću metara. Da, da, tu od
Vodovoda pa tamo do njih u Crnom. Ti znaš onaj sustav
Milan? Molim?, Da!, naravno, sve je O.K., ali uz bunkere
su oni plavci, preopasno za moje dečke. Nisu bili u Legiji,
pa baš nisu kao ti,« objašnjavao je Ante. Roso se na te
zadnje riječi nasmijao, rekao neku nedovršenu rečenicu i:
»Krećem odmah.«
Čim je stigao, namjestio je Milan, malo iskosa i s udalje-
nosti od nekih tisuću i sto metara, precizno, kao da baca
loptu u koš, pogodio oba četnička bunkera. Zatim je po-
gledao starog prijatelja, jedva se primjetno nasmijao i
zapitao: »Trebaš još nešto?« »Ne, zasad je dovoljna ova
prašina«, odgovorio je ovaj s jednako jedva vidljivim
osmjehom.
Kad se prašina slegla, bunkera više nije bilo, a Srbi nisu
mogli povjerovati da im se tako nešto dogodilo. Obuzela
ih je panika i njihov otpor više nije bio onako odlučan
kao dotad. Borba je još potrajala, ali je bitka bila
odlučena. Ante je ušao u Crno i ništa ga više nije moglo
zaustaviti do Zemunika.
»Kad nešto krene nizbrdo, onda ti je to lančana reakcija.
U ratu nema fuliranja. Ljudi odmah osjete da je negdje
zapelo, da linija nije probijena na vrijeme, da je netko
zakasnio. Vojnici i časnici počinju se osjećati kao goli, jer
nisu više sigurni da imaju zaštitu s lijeve i desne strane,
nisu sigurni što se dogada iza njihovih leđa, pa onda i
171
sami, ako su dotad dobro napredovali, počinju oklijevati
i zaostajati. Otprilike kao kad ti se u trku razvežu cipele,
pa moraš usporiti, na kraju i posve stati, ako ih ne želiš
izgubiti«, govorio je kasnije o onome što se tada
događalo na masleničkom bojištu.
»Zato moraš sve to lijepo uvezati, stvoriti čvrstu za-
povjednu strukturu s najboljim časnicima, organizirati
logistiku i sve ostalo da funkcionira besprijekorno. I
onda korak po korak napredovati, ne dozvoliti da bilo
tko zaostaje, kao valovi na moru, valjaš se i valjaš, ali si
uvijek tu, cijelo more. To ljudima vraća samopouzdanje i
povjerenje u sustav, i od borca koji stoji i ne zna što će,
dobiješ momka koji juriša i osvaja prostor. Eto, to se
tamo dogodilo.«
***

Hrvatske su snage zadobile takvu inicijativu da je, tak-


oreći usput i (prvobitno) neplanirano, oslobođena i
brana Peruća. Izveli su to diverzanti koje su vodili Ante
Kotromanović i Vladimir Benac, jednako nošeni hra-
brošću, entuzijazmom i željom da sebi i svijetu pokažu
kako hrvatski vojnik nije na koljenima, da je spreman za
neočekivane podvige i na tako teškom terenu i u tako
teškim okolnostima, i iz tako inferiorne pozicije, kao što
su to činili borci na širem području Zadra.
Dvadeset i petog siječnja u devet sati ujutro predsjednik
Tuđman pozvao je k sebi na Pantovčak ministra Šuška,
generala Bobetka i brigadira Gotovinu. Kratko im je
priopćio da je operacija završena, da moraju stati tu gdje
jesu, jer su glavni ciljevi ostvareni. Zadar je deblokiran,
Novsko ždrilo je oslobođeno, sjever i jug su opet spojeni.
Osim toga, pritisak međunarodne zajednice je takav da bi
bilo kontraproduktivno nastaviti operaciju. Tuđman je
znao da su hrvatske snage još uvijek u ofenzivi, da bi
172
mogle osloboditi Obrovac, ali je svejedno odlučio
zaustaviti operaciju. Još je dodao: »Dajte mi prijedloge
za pohvale i promaknuća.«
Bobetku je naredio da se vrati u Glavni stožer, a Anti da
sačuva postignuto, poboljša položaje i sigurnost u
prostoru. »Na zapovijed«, kratko je odgovorio brigadir
Gotovina, promatrajući vrhovnog zapovjednika, kao da
ga studira. Tuđman mu je djelovao kao čovjek koji je
posve siguran u sebe, koji točno zna što radi, koji je
energičan i jasan i s kime nema rasprave. Nasuprot
njemu, Bobetko je bio zabrinut, jer su se hrvatske snage
na bojišnici odveć rastegnule i mogle postati lakim
plijenom ako bi u takvu stanju dočekale srpski protuudar.
A bilo je jasnih znakova da Srbi dovlače pojačanja sa svih
strana, da dolaze Arkan i kapetan Dragan sa svojim
specijalcima, da su bijesni i željni osvete, da ih gubitak
boja peče kao najstrašnije poniženje.
»Šaljem ti tamo jednu bojnu 3. gardijske brigade, samo
ona može spasiti situaciju«, rekao je stari general Anti.
Ovome je pak bilo savršeno jasno da je Bobetko u pravu,
i da je sada samo riječ o tomu kako brzo iz Slavonije, gdje
je ta bojna bila, može u Zadar. »Helikopterima«, rekao je
Bobetko. I tako je prvi put Hrvatska vojska u prebaci-
vanju svježih snaga izvela zračni desant. Za tri sata bojna
je bila u Zadru, 4. gardijska mogla je predahnuti, a briga-
dir Gotovina konsolidirati obranu.

173
174
Fućka mi se za Hrvatsku i Bobetka!

Srbi su bili izvan sebe zbog gubitka Maslenice. Ne samo


zato jer je njihov san o izlazu na »tri mora« bio raspršen,
nego i zato što nisu vjerovali da je Hrvatska vojska uopće
bila u stanju izvesti jednu takvu operaciju. Zato su na
bojišnicu dovlačili snage iz Bosne, pojačanja iz Srbije, sve
što im je stajalo na raspolaganju. Htjeli su pošto-poto
anulirati poraz, povratiti izgubljeno. Izveli su osam ozbilj-
nih protunapada i bezbroj provokacija i diverzantskih ak-
cija. Hrvatske snage našle su se u teškoj situaciji, možda u
težoj negoli za vrijeme same operacije, ali su ipak
izdržale. Stigla su pojačanja, Ante je bojišnicu organizirao
tako da ju je podijelio na tri operativne grupe (Zadar,
Šibenik, Sinj), a unutar svakog od tih područja usposta-
vio je modularni sistem sektorskog tipa, kakav je
primijenio na livanjskom ratištu. To je obranu učinilo sta-
bilnom i aktivnom, a svaki je sektor dobio zadaću da po-
boljša svoje položaje i sigurnost u prostoru. Cijela crta,
od nekih dvije stotine i pedeset kilometara, živnula je.
Unatoč nedostacima koji su uočeni za vrijeme same
operacije, kao i onima poslije nje, hrvatska je obrana sva-
kim danom bila sve jača.

175
Taj hrvatski uspjeh na neki neobjašnjivi način pekao je i
stanovite vrlo utjecajne i moćne međunarodne krugove,
koji su se iz petnih žila trudili da Tuđmana prisile na uz-
mak. Bit te zamisli bila je u sporazumu koji je
UNPROFOR nametnuo, a koji je predviđao da jedna i
druga strana povuku svoje snage dva kilometra od
bojišnice, a teško naoružanje dvadeset i pet kilometara.
Time bi se stvorila tampon zona koju bi kontrolirao
UNPROFOR, što bi, u konačnici, za Hrvatsku značilo
vraćanje na situaciju prije Maslenice.
Tuđman je lavirao u svom starom dobrom stilu. Činio je
onoliko ustupaka koliko je bilo nužno, pazeći da se ne
ugroze temeljni rezultati operacije. U tomu su mu
donekle pomagali i Srbi, koji su još vjerovali da mogu
silom vratiti izgubljeno, pa su pokazivali još manje volje
da postupe po, inače, potpisanom sporazumu. Bio je to
svojevrsni rašomon u kojem je najčudnije bilo ponašanje
predstavnika međunarodne zajednice. Kadšto se činilo
da se ponašaju kao da su osobno izgubili bitku, da im je
Hrvatska vojska pomrsila račune.
Iako je bio vojnik, i strogo lučio politiku od posla koji ga
je dopao, Ante je osjećao taj, upravo fiziološki, poriv da
se Hrvate sredi. Osobito kod jednog visokog časnika, ne-
kog Belgijanca, inače zaduženog za provedbu sporazuma
o razdvajanju snaga. Taj je general, koji je na sastanke do-
lazio iz Knina, gdje je imao ured, jedva susprezao svoju
nadutost i antipatiju. Hrvati su ga nervirali, a njihov vojni
uspjeh pekao kao osobna rana. Ante je nanjušio da je to
možda prilika za dobru kartu.
Nakon nekoliko dana, išao je s generalom Bobetkom na
još jedan dramatičan sastanak, na kojem je UNPROFOR
od hrvatske strane ultimativno kanio tražiti povlačenje s
Maslenice. Koji sat prije toga, Bobetku je dao audio-
-kasetu, koju je stari general odmah preslušao. Pritom se
zacrvenio, ali brzo suspregnuo bijes, pa ponovno uzeo
176
kasetu, stavio je u džep, udarivši još jednom dlanom po
njoj, kao da hoće biti siguran da je stvar na svom mjestu.
Kad su došli na sastanak, Bobetko je odslušao nekoliko
rečenica ispaljenih s visoka, ali teških poput granata, a
onda rekao: »Gospodo, imam nešto za vas. Budite lju-
bazni pa to poslušajte«. Zatim je izvadio kasetu na kojoj
se čuo onaj Belgijanac, kako sočno psuje i Hrvatsku i sta-
rog generala, govoreći kako mu se »fućka za Hrvatsku« te
da će Bobetko već vidjeti kako »će proći kad se snage
budu povukle«. Prisutni su ostali zakocenjeni, a s njima i
taj general, a Bobetko je samo hladno zapitao: »Go-
spodo, što to znači?« Konsternacija je bila potpuna,
nadutost časnika UNPROFOR-a pretvorila se u hipu u
neugodu i izmotavanja, s nesuvislim pitanjima »odakle
vam to«? i na kraju s isprikom. Stvar je ostala u sobi za
sastanke, a UNPROFOR se odlučio na druge solucije.
Nije više insistirao na razdvajanju snaga i stvaranju tam-
pon zone. Svakako i zato što je i Boutros Boutros-Ghali
upoznat sa slučajem. Svibanj je već bio na izmaku, a
Hrvatska je mogla odahnuti i s te strane.
***

Rat je na poseban način iscrpljivao ljude i stvarao situacije


koje u normalnim ratnim prilikama ne bi bile moguće.
Ante je to mnogo puta doživio, osobito poslije masleničke
operacije, kad je ratište još vrilo, a hrvatskim snagama ne-
dostajalo i oružja i odmora. Ljudi su u najboljoj namjeri
činili stvari koje možda na njih nisu spadale. I tako su nas-
tajale neprilike. Pukovnik Ante Škorić, bivši pripadnik
specijalnih snaga JNA, koji je zarana prešao u Hrvatsku
vojsku i u svakom se pogledu pokazao kao dobar operati-
vac, pokušao je, pomalo na svoju ruku, nabaviti opremu
za specijalni informacijski sustav. Sastao se s nekim gospo-
darstvenicima u Splitu, tražeći od njih pomoć.

177
SIS (vojna obavještajna služba) je nekako doznao za taj
sastanak i sastavio izvješće koje je uputio generalu
Bobetku. Sadržaj je bio takav da je ovaj smjesta od Ante
zatražio da nečasno otpusti Škorića. No, kad je Ante iz
pouzdanih izvora doznao o čemu je riječ, bio je siguran
da je general krivo informiran, pa mu je javio da stvari
nisu baš onakve, da će ga preciznije informirati i da
stoga ne može izvršiti zapovijed.
»Ne, smjesta izvrši zapovijed«, grmio je ponovno nakon
nekoliko dana Bobetko. »Gospodine generale, ako je
stvar već dotle došla, onda tražim da prvo ja, kao pret-
postavljeni i najodgovorniji, idem pred vojni sud. Ali
tražim da se tamo pozovu svjedoci, pa neka se pokaže što
je istina«, odgovorio je Ante, vidjevši da više nema kud.
Bobetko, koji je po naravi bio eksplozivan, ali je bio i os-
jetljiv na vojničke geste, malo je zastao, ne skrivajući
iznenađenje, a onda, kao da se iznenada prisjetio sadržaja
najnovije informacije što ju je netom dobio, rekao:
»Vidim da stojiš iza svojih ljudi. To je dobro. Tako pos-
tupa pravi zapovjednik i tako se stvara autoritet. Uosta-
lom, mislim da si u pravu. Stvarno je ono izvješće bilo
prenapuhano.«
Malo se promeškoljio, pa kao da želi riječima dati težinu,
napravio kratku stanku i dometnuo: »I da znaš, cijenim
to! Tako bih i ja u toj situaciji postupio!« Zatim je uzdah-
nuo i rekao: »Sredi to sam s tim Škorićem!«
***
Bojnik Zulu imao je nešto više od četrdeset godina, bio je
mršav, srednjeg rasta i snažnih crta lica. Bio je u Legiji
stranaca i prije nego što se uključio u Domovinski rat,
dosta je toga prevalio preko leda. Za vrijeme Maslenice,
pošteno je odradio svoj posao, a tako je nastavio i poslije
operacije. Bio je stalno na terenu, pod stalnim pritiskom
kakav poznaju samo zapovjednici postrojbi na prvoj crti.
178
Bio je već pomalo iznuren i iscrpljen, jer odmaranja su
bila rijetka, a napori i napetosti stalni. Nije to bio onaj
vojnički kruh na kakav je bio naučen u Legiji. I tamo je
bilo teških, pa i preteških situacija, ali su iza toga do-
lazile faze odmora i razonode, punjenje već ispražnjenih
akumulatora i istodobno pražnjenje. I opet su momci
znali poludjeti i puknuti. A ovdje? Ovdje se ratovalo iz
drugih razloga, tu se nije tražila ni očekivala nagrada, tu
te nisu poslije bitke čekale dame. Ako je grmjelo, ostajao
si na crti koliko je trebalo. Tu se ratovalo dušom, tu je
nagrada bila pobjeda, ili izdržati napad. Ali ljudi su i tu
bili samo ljudi. Događalo se da se nešto prevrne u njima,
da nešto pukne, ili im sune u glavu, a da ni sami nisu
znali zašto.
Zulu je bio siguran da je na njegovoj crti sve u redu, da su
momci sabrani i disciplinirani, da se ništa nepredviđeno
ne može i neće dogoditi. Četnici su se primirili, dosta su
ludovali tih dana, a on se osjećao nekako čudno, nešto ga
je svrbilo iznutra i istodobno uznemiravalo. Poput
čovjeka koji više ne podnosi namještaj u sobi, pa mora
brzo van, kako bi mogao udahnuti punim plućima.
Negdje iz biogradskog zaleđa, Zulu je kolima krenuo u
pravcu Šibenika, da u nekoj gostionici, koja mu se putem
učini prikladnom, popije čašicu - dvije, zapali cigaretu za
šankom, osjeti civilnu atmosferu, taj život, što mu se
sada činio kao rijeka što teče, ne mareći za one na obali.
Negdje kod Pirovca Zulua je sasvim slučajno vidio
čovjek, koji se također vozio u automobilu. Bio je to nje-
gov zapovjednik.
Zulu je skrenuo s ceste, pa u gostionicu, ne sluteći da ga
je brigadir Gotovina prepoznao, da je krenuo za njim, da
vidi kamo on to ide. »Što radiš tu?«, zapitao je strogo vo-
jnički, kad je ušao u gostionicu. Zulu je pušio i pio neko
piće, no čim je spazio Antu, vojnički se ispravio i kao da
hoće popraviti situaciju, gotovo neprimjetno odložio
179
čašu. »Pa ništa«, odgovorio je, a onda brže dodao: »Tamo
je sve u redu, odmah se vraćam, samo sam došao na
piće.«
»Ti si vojnik, znaš što si učinio i što treba napraviti. Javi se
sutra ujutro na prijavak u zapovjedništvo«, nadovezao je
hladno Ante i otišao. Drugo jutro, u točno zakazano
vrijeme, Zulu se pojavio u zapovjedništvu u Zadru.
Došao je spreman za zatvor i to se odmah vidjelo.
»Vidim da ti je sve jasno, da znaš što si učinio i kakve su
posljedice. I sad idi«, rekao je Ante, a ovaj odvratio »na
zapovijed« i ravno u zatvor.
Neki su kasnije pričali da je Zulu sam sebe zatvorio, no
istina je jedino da je u zatvoru ostao trideset dana. Nje-
gov je zapovjednik dobro razumio razloge zbog kojih je
taj bojnik samovoljno napustio crtu. Bilo je to ljudski, ali
se nije smjelo tolerirati. U ratu je disciplina sve i ona je
definirana nagradom i kaznom. Ako samo jednom
napraviš presedan, sustav se ruši kao kula od karata.
Pogotovo u uvjetima kakvi su vladali poslije Maslenice,
kad su mnogi pucali, ali su ostajali na crti, kad su
nadljudski napori i odricanja bili svakodnevni imperativ.
Disciplina nije bila sama sebi svrha, ona je bila jamstvo
sigurnosti, jer ako vojnik ili časnik učini kakav propust,
cijela postrojba može doći u pitanje.
»Zulu je bio pravi vojnik i znao je što je učinio. Zato je
onako došao na prijavak. Kasnije je pokazao svoje
vojničke sposobnosti i imao zasluge. Zato je dobio čin
pukovnika«, govorio je Ante, kad bi ga pitali je li istina
da mu se jedan časnik sam zatvorio i ostao predugo u
zatvoru, jer je on na nj zaboravio. A onda bi, kao da
odmahuje rukom, dodao: »Zaboravio? Koješta!«

180
Jesi li posjetio i ostale?

Maslenica je za hrvatsku stranu, uz sve ostalo, bila i velika


psihološka pobjeda. Dokaz da krajinski pobunjenici,
premda do zuba naoružani, nisu neranjivi i nepobjedivi.
Za jednu vojsku, kao što je to bila hrvatska, to je vrijedilo
više negoli stotinu najmodernijih tenkova. To je onaj
osjećaj koji krijepi samouvjerenost i stvara pobjednički
mentalitet, bez kojega ništa nije dovoljno dobro i
odlučujuće. Zato su Srbi poduzimali brojne, veće i
manje, ofenzive, udarajući na hrvatsku crtu obrane,
ubacujući diverzante u hrvatsku pozadinu, granatirajući
Zadar, Šibenik, Sinj...
Tjedan dana nakon Maslenice, iz baze 3. gardijske bri-
gade, preko Islama Grčkog i Latinskog, za Kašić je
krenuo kamion. U njemu su bili gardisti, što su išli na
prvu crtu. Za leđima im je ostajao Zadar, a lijevo je bio
srušeni Maslenički most. Bili su u punoj ratnoj opremi,
ali zbijeni poput sardina i s oružjem između nogu. Mogli
su taj put i propješačiti, ili barem izaći iz kamiona prije
samog odredišta i nastaviti dalje u borbenoj formaciji.
No, vozili su se, ne misleći ni na što, možda jedino na to
da čim prije stignu na odredište, zauzmu položaje i
181
zadrže ih dok ne dođe nova smjena. Bili su to sve odreda
prekaljeni ratnici, ali premoreni od stalnog ratovanja, pa
stoga možda i previše opušteni i sigurni u sebe. I tada,
kad su ulazili u Kašić, pred njima su se stvorili srpski
diverzanti. Gardisti nisu imali ni vremena ni šanse: bili su
začas razbijeni i u raljama neprijatelja. Njih petnaes-
torica. Prije nego što se iz zraka ispario zloslutni zadah
sudbine, Srbi su ih bacili pred zid, začuli su se hici i tupi
udarci, svaki put u paru, kao smrt i duša. Bili su likvidi-
rani, svi do jednoga, na način na koji krvnik ubija žrtvu.
Bez mnogo riječi i pokreta, brzo i precizno.
Samo tri dana kasnije, srpski diverzanti ponovno su ušli u
Kašić i na samoj bojišnici, u teškoj i krvavoj borbi prsa u
prsa, u kojoj su i sami imali gubitke, ubili osam gardista iz
iste brigade. Bila je to tragedija te postrojbe, kakvu sud-
bina obično naplaćuje pobjedniku, koji je dobar, ali još ne i
toliko da može diktirati razvoj situacije na terenu, i svoj
vlastiti uspjeh iskovati u dominaciju koja neprijatelju daje
samo toliko prostora i vremena da misli na vlastitu obranu
i rezervne položaje. Maslenica je bila sjajna pobjeda, ali
žrtve nisu bile male, sve u svemu oko stotinu palih hrvat-
skih boraca u samoj operaciji i u mjesecima poslije nje.

***

Proljeće u Dalmaciji je kao šum valova što najavljuju


buru. U njemu se sluti ljeto sa žegom i pinijama, što
mirišu na smolu, gotovo suho i trpko, a opet opojno. U
travnju ili svibnju, kad puhne povjetarac, osjetiš kao da
odnekud donosi taj srpanjski i kolovoški parfem i da ga
pritom malo raspuhava, kako bi ga omekšao i učinio još
zanosnijim. Ali tog proljeća u zraku se osjećala i neka tje-
skoba, koja je kvarila tu čudesnu sinesteziju. Jedne takve
večeri, negdje blizu ponoći, tridesetpetgodišnji domo-
bran vraćao se s položaja na Vranskom jezeru. Upravo je
182
razmjestio svježe snage na obližnjim brdima. Bio je sam u
džipu i pomalo pjevušio, jer je po prirodi bio veseo i
duhovit čovjek. I rječit, pa se volio nadmetati i riječima.
Imao je ponešto grubi glas, što od pušenja, što od pri-
rode, no savršeno je pristajao uz njegovu spodobu: bio je
prava gromada od čovjeka, ali ne toliko visok, koliko
snažan i krupan. Ljudi su ga voljeli zbog tih njegovih
osobina, a mnogi ga cijenili i zbog zdravog razuma koji
mu nije nedostajao. Vozio se prema Pakoštanima, misleći
na ženu, koja se silno brinula za njega, ali ga je uvijek is-
praćala s osmjehom, kao da odlazi na ribarnicu.
Odjednom je tišinu, što ju je remetio samo šum motora,
proparao rafal ispaljen iz kalašnjikova. Meci su udarali u
lim, zvoneći kao sitno kamenje prosuto po krovu. A onda
čovjek za volanom osjeti oštar udarac u desnu nogu, tik
ispod koljena. Metak mu je probio kost i rastrgao mišiće
i tetive, tako da mu se potkoljenica okrenula za
devedeset stupnjeva. Bol mu je istog trenutka udarila u
mali mozak i zatim munjevito nestala. Možda i zato, jer
ga je drugi hi- tac pogodio u desnu ruku, malo ispod
pazuha, izazvavši obilno krvarenje. Zatim se tijelo i treći
put zgrčilo. Metak se zario u list lijeve noge, bolno poput
udarca korbačem. A onda i četvrti put, u leđa,u samu
lopaticu. Izgledao je kao grogirani boksač.
Još je vozio, čak je uspio ugasiti i svjetla, ali je jedva
znao za sebe. Bol mu je paralizirala mozak i tijelo, a
zatim je u hipu nestala, pa se opet vraćala i opet
nestajala. Na tre- nutke mu se činilo kao da sve to samo
sanja, da mu se za- pravo ništa i nije dogodilo. A onda bi
ga ponovno spopala malaksalost i svijest mu se počela
mutiti. Borio se da zadrži jasnoću vida i da pobjegne što
dalje od tih prok- letih kalašnjikova. Znao je da je upao u
zasjedu srpskih diverzanata. Auto, koji je stenjao kao i
on, stao je nakon dva kilometra. Bio je izrešeten poput
starog lonca, iz ko- jeg su iscurili i voda i benzin.
183
Vozač se izvukao, legao u stranu i kao da ga sve to još i za-
bavlja promrsio: »Hvala Bogu da je netko večeras dobio
više metaka od mene.« Onda mu je postalo ugodno, ništa
ga više nije boljelo, samo mu se spavalo. Slatko i neodol-
jivo, kao zov dobrih vila. Volja, koju je još do malo prije
osjećao u naporu da se održi za volanom, sad se pret-
vorila u neku čudnu težinu, što ga je pritiskala uz zemlju,
ne dajući mu da se pomakne. Kao da se na nj spustilo
samo nebo. Gubio je krv, tlak mu je padao, oči su mu
postale teške. Htio je umrijeti.
A onda, kao da mu je netko žario debelu iglu u meso,
podbola ga je misao: »A što će biti s mojom ženom ako
zaspim i odem? Hoće li se morati nasmijati svakom pro-
bisvijetu koji će joj nacijepati drva?« To ga je trgnulo i u
njemu probudilo snage koje samo takav paket mišića
može imati nakon toliko izgubljene krvi i tako dubokih
rana. Počeo je puzati poput divlje zvijeri kroz šikaru i
makiju, dovukavši se do neke strmine. Tu je skupio
posljednje snage, pustivši se u dubinu, kao što drvosječe
kotrljaju trupce. Dolje su ga dočekali njegovi, koji su
čuli pucnjavu i krenuli da vide što se događa. Bio je
spašen, ali s dušom gotovo pred Bogom.
Imao je vrlo rijetku krvnu grupu, B(negativno), pa za njega
nije odmah bilo te spasonosne tekućine. Gotovo je iskr-
vario, nedostajalo je možda samo deset minuta. Liječnici su
se čudili da je poslije svega ipak ostao živ, govoreći kako ga
nije spasila samo bikovska fizička snaga, nego i psiha koja
mu nije dala da zaspi, kad bi svatko zaspao.
Vijest da je taj mornak skoro poginuo brzo se proširila
zadarskim područjem. Ljudi su počeli govoriti: »Jesi li
čuo da je ranjen brat brigadira Ante? Da, onog Ante Go-
tovine što je zapovijedao Maslenicom!« A onda bi domet-
nuli: »Ma zamisli, brat mu je ranjen, a on ga nije odmah
posjetio, nego je prije obilazio druge. Kakav čovjek, Bože
moj!?«
184
Kad je saznao da mu je brat Boro ranjen, da je u životnoj
opasnosti, Ante je osjetio pritisak u srcu kakav je osjećao
kad bi se sjetio svoje umrle majke. Bio je to njegov mlađi
brat kojeg je volio, ali o tim osjećajima nikada nije mnogo
razmišljao, a niti se trudio da ih pokaže. No sada, kad je
Boro ranjen, osjetio je dubok nemir i zabrinutost. Ali nije
mogao odmah otrčati bratu u bolnicu, jer i drugi su bili
ranjeni, a on je svima jednako zapovjednik. Bili su to
teški dani kad se plaćao danak u krvi zbog masleničke
operacije. Srbi su udarali posvuda, a iz osvete, nekoliko
su granata poslali i na Pakoštane. Bio je uvjeren da mora
obići i ostale ranjenike, dapače, da njih mora obići prve,
kako bi pokazao da mu je svaki vojnik jednako važan, da
nema iznimaka i privilegija. Čak ni u takvim trenucima
kad mu brat leži na intenzivnoj njezi, izbušen rafalima
kao švicarski sir. I tako je učinio. Na kraju je otišao i Bori.
Kad je došao, ta nasmijana gromada od čovjeka zapitala
ga je: »Jesi li posjetio i ostale?« Ante je klimnuo glavom, a
ovaj dometnuo: »Pa kako si, onda?«

185
186
Razum i intuicija

Rat je na neki način poput matematike. Ako želiš biti


uspješan, moraš znati rješavati jednadžbe s jednom ili više
nepoznanica. Zato dobar zapovjednik prije svega mora
biti u stanju procijeniti protivnika. Snagu i raspored nje-
govih postrojbi, moral i bojnu spremnost, te s kakvom
tehnikom raspolaže. To ne može bez jake obavještajne
organizacije, koja uključuje sustave za prisluškivanje,
bespilotne letjelice, izvide. Drugo, mora biti sposoban
dobro procijeniti svoje vlastite snage: s čime doista ra-
spolaže. S kakvim vojnikom, na kakvu se paljbenu moć
može osloniti, kakav mu je oklop, lako naoružanje. Tada
važe svoju i protivnikovu snagu, traži slabosti i prednosti.
Kad taj odnos razbistri u glavi, onda, shodno rezultatu do
kojeg je došao, planira kako postići cilj. Cilj, naravno,
postavlja političar, on daje zeleno svjetlo za ovu ili onu
operaciju, ali je vojnik taj, koji to realizira.
Zamisao operacije određuje taktiku, ona je neka vrst
idejnog nacrta. I kao što glavni arhitekt daje zamisao
građevine, a njegovi pomoćnici to razrađuju u brojnim
izvedbenim nacrtima, tako i zapovjednik daje tu zamisao
operacije, a njegov stožer ju tehnički razrađuje. Iz te
187
razrade proizlazi organizacija, kao što iz izvedbenog na-
crta proizlazi troškovnik građevine. Dakle, koliko čega
treba, od materijala do ljudstva. No, razlika spram ar-
hitekta je u tomu, što dobar zapovjednik uvijek ima i rez-
ervni, to jest, tajni plan. To je plan za koji nitko ne zna i
koji zapovjednik može, i najčešće tako i čini, primijeniti
kad započne bitka. Tada, u odnosu na oficijelni plan,
može promijeniti pravac napada, odrediti da na nekom
drugom mjestu bude glavni udar, uvesti pričuvu u bitku
tu, a ne tamo, kako je inače planirano.
Ante je i sam tako postupao i uvijek je imao tajni plan. Ne
samo zato što je to bio najsigurniji način da neprijatelj ne
sazna što mu se sprema, nego i zato što je to proizlazilo i
iz same prirode ratovanja. Rat ipak nije znanost, pa ni-
kakav unaprijed smišljen plan ne može do kraja odrediti
tijek bitke i biti toliko savršen da ne bi ostavljao stanovite
dvojbe. Dapače, dileme i muke, neprospavane noći i pi-
tanja: Što ako se dogodi to i to? Što ako neprijatelj učini
ono?, Ante je dobro upoznao.
Osim toga, možeš sve savršeno isplanirati, a onda, kad
kreneš u napad, dočeka te gusta magla i ne možeš upo-
trijebiti topništvo. Ili, cijelu noć pada jaka kiša, raskvasi
teren i ne možeš s tehnikom i oklopom kako si planirao. I
što onda? Ponekad je samo nekoliko sati prije početka
napada počeo duboko sumnjati u sve što je zamislio.
Činilo mu se da je plan glup, da postoje bolje i učinkovi-
tije ideje. Znojio se i prevrtao u krevetu, grizla ga je
sumnja i mučila neizvjesnost. A onda bi ga sama pomisao,
da uvijek može sve promijeniti, ako loše krene, umiri-
vala, davala mu snagu i vraćala mu sigurnost.
Ta trema prije boja, ta vrućica koja nagriza samouvjere-
nost, mučila je i najveće vojskovode. »Iskustvo Napo-
leona, iskustvo Napoleona«, govorio bi tada sam sebi. A
onda bi u mislima ponavljao razgovor što ga je taj
vojskovođa, prije velikih bojeva, vodio sa svojim savjetni-
188
cima. Htio je imati najbolje zapovjednike i zato je pred
svaku bitku pitao tko bi bio najprimjereniji za ovu, a tko
za onu zadaću. Kad bi više savjetnika, koji su u pravilu
caru i vojskovođi dolazili pojedinačno, spomenuli isto
ime, Napoleon bi zapitao: »Dobro, a sada, koju je postro-
jbu taj zadnji put vodio?« Kad bi čuo odgovor, pitao je
dalje: »A je li pobijedio, izgubio ili izvukao neriješeno?«
»A ha«, dometnuo je. »A kako je isplanirao operaciju i
koliko je pritom imao sreće?« Nakon što bi mu i to rekli,
Napoleon je uzvratio: »Kada bih izdao zapovijed za
početak boja, planovi mojih najboljih generala gotovo ni-
kada ništa ne bi značili. Ali i takvi kakvi su bili, bili su mi
potrebni da bih se pripremio za boj i da bih ga dobio.«
Takva filozofija ratovanja Anti je bila bliska, on je u njoj
vidio dvije nerazdvojne stvari, bez kojih nema ni velikih
bojeva, ni velikih pobjeda: analitički i intuitivni pristup.
Prvi je važan prije bitke, a drugi kad bitka krene, kad se
zrak zgusne od baruta, a krv u čovjeku uzavre i uspali
mozak u samo jednom smjeru: u smjeru pobjede ili
smrti.
»Bitka se priprema razumom, a vodi intuicijom«, govorio
bi, kada bi ga poslije boja pitali zašto je učinio ovo, a ne
ono, kako je bilo planirano. I nastavio: »E moj gospo-
dine, što možeš napraviti s planom koji si zamislio, ako ti
se dogodi da u trenutku kad boj započne, neka postrojba,
iz tko zna kojih razloga, možda čak i opravdanih, krene s
negativnom energijom, tromo i bez prave volje? Bez
onog elana i oduševljenja s kojim je stotinu puta išla u
bitke i s čime si računao? Vidiš, tada moraš brzo reagirati,
moraš osjetiti tu situaciju, brzo promijeniti plan, jer ne-
prijatelj te neće čekati. A onda, ako si to dobro učinio, i
Bog te nagradi, pa se dogodi da se ona postrojba s nega-
tivnom energijom sabere, riješi nekako svoj problem i na
kraju ispadne možda i najbolja. U ratu ništa ne vrijedi kao
ta pozitivna energija, ta vjera da ćeš pobijediti, ta psi-
189
hologija pobjednika. Nju prenijeti na svoje zapovjednike,
na svoje postrojbe, u tomu ti je veličina vojskovođe. A i
to je intuicija, a ne nekakvo himbeno hvastanje i napuha-
vanje. Ta vjera, ta sigurnost to ti je kao svjetlo, koje obas-
java put u mraku neizvjesnosti, što ga svaka bitka sa
sobom nosi. A nakon bitke? Tada je najvažnija poštena
analiza. Vidjeti što je bilo dobro, a što loše, u čemu se
uspjelo, a u čemu nije. Jer samo se iz tog negativnog
iskustva može naučiti, profitirati i postati bolji.«
Maslenica je bila prva velika vojna operacija, u kojoj su uz
kopnene, sudjelovale pomorske i zračne snage i koja je ned-
vojbeno pokazala potencijal Hrvatske vojske. Ona je bila
politički i psihološki apsolutni uspjeh, ali u vojnom smislu
to nije bila sto posto. Ante je toga bio posve svjestan.
Predsjednik Tuđman je naredio da se oslobodi Novsko
ždrilo i deblokira Zadar i to je učinjeno. Ali gdje će se pri-
tom za ustaviti hrvatske snage, koje će pozicije zauzeti,
to nije mogao odrediti vrhovnik, nego to diktira teren na
kojem se vodi bitka. I upravo u toj točci nije postignut
optimum. Hrvatske postrojbe nisu uspjele zaposjesti
najpovoljnije točke na Velebitu i oko Kruševa. To s hra-
brošću i entuzijazmom nije imalo veze, jer toga nije nedo-
stajalo u ovom ratu. To je bilo povezano sa znanjem i
vještinom. Zapovjednici manjih postrojbi, od grupe do
voda i satnije, naprosto nisu raspolagali svim onim zna-
njem koje je potrebno da bi se na toj taktičko-
manevarskoj razini mogao do kraja provesti plan opera-
cije. Ti su se nedostaci donekle pokazivali i poslije glavne
operacije i oni su govorili da bez apsolutne profesionali-
zacije i vrhunske osposobljenosti dočasničkog kadra, a
dobrim dijelom i časničkog, velikih uspjeha neće biti. Jer
samo ti ljudi mogu, ako doista raspolažu znanjem i vo-
jnom vještinom, to prenijeti na običnog vojnika.
U slučaju Hrvatske vojske, osposobljavanje vojnika bilo
je još važnije, negoli u nekim drugim vojskama. Baš zbog
190
toga što je tehnika bila nedostatna i zastarjela, snažan
oslonac na ljude bio je neminovan. »Kad Amerikanci svo-
jom ubitačnom tehnikom sve spale i sravne sa zemljom,
onda se njihov marinac može relativno lako ušetati u taj
prostor, zaposjesti ga. Tu nije potreban ni preveliki en-
tuzijazam ni prevelika vještina, jer nadmoć u tehnici
pokriva sve eventualne nedostatke. Ali ako sve to nemaš,
onda ti je jedino blago tvoj dočasnik i njegov vojnik.
Pješak koji je ovladao vojnom vještinom, i koji ima taj
vražji manevar u prostoru«, govorio bi Ante. I onda
dometnuo: »Ali ono što je naša prednost, što mi imamo,
to je da su svi ti ljudi već prošli vatreno krštenje, da su se
prekalili u ratu, da su puni entuzijazma i više nego
odvažni. Jedino ih sada treba pripremiti za napadna dje-
lovanja, za ofenzivu i pobjedu«.
Iz svog dugogodišnjeg iskustva je znao da je to moguće
samo ako se stvori pravi obučni centar, onakav kakve
imaju velike vojske svijeta, kroz koje je i sam prošao i u
kakvim je bio instruktor. Ta ga je ideja počela progoniti
kao što rasnog pisca progoni pripovijest prije negoli ju
napiše. Jer kad kroz takav jedan centar prođe armija
hrvatskih dočasnika i časnika, kad ovladaju svim potreb-
nim znanjima i vještinama, steknu zvjersku kondiciju i
izdržljivost, naviknu se na disciplinu koja ne priznaje
emocije i slabost, nego samo volju da se izvrši zadaća,
onda će i onaj vojnik u njihovoj postrojbi biti isto takav.
Znat će ratovati po pravilima zanata i moći obaviti svaki
posao, bez čega sve velike ideje i planovi ostaju u
najbolju ruku samo dobre zamisli.
U mislima je već tražio lokaciju za jedan takav centar,
gradio poligone, sanjao dan kad će do toga doći. To više
što su mu i Francuzi signalizirali, i to po vrlo ozbiljnoj
liniji, da bi mogli pomoći, dapače da bi to rado učinili.
Recimo, dali bi svoje instruktore, koji bi obučili prvu
generaciju dočasnika i časnika, a također i prvu genera-
191
ciju hrvatskih instruktora. Bez njih, centar bi bio kao
nogometna momčad bez trenera. Malo bolje vježbalište
za malo bolje amatere.
Najvažnije je bilo s idejom upoznati ključne ljude: minis-
tra obrane Gojka Šuška i generala Janka Bobetka, koji je
u to vrijeme bio načelnik Glavnog stožera. Pritom je znao
da mora biti taktičan, poput trgovca koji prodaje robu.
Dakle, ponašati se tako da kupac ne stvori dojam da mu
je bilo što nametnuto ili sugerirano, nego da je posve sam
izabrao, takoreći došao na ideju da kupi baš to, što mu je
inače neprimjetno donijeto iz skladišta. Šušak je odmah
shvatio o čemu se radi i još je istog dana o tomu obavijes-
tio Miroslava Tuđmana, ondašnjeg šefa HIS-a. Radilo se
ipak o strancima i stvar nije mogla ići mimo njega.
Navečer je održan sastanak, na kojem su bili prisutni sva
četvorica. Bobetko je održao uvodno slovo, a onda je
Ante govorio o detaljima. O tomu da bi valjalo izgraditi
jedno središte za obuku specijalaca, s poligonima i
poletno-sletnom stazom, svim simulacijskim sredstvima,
te za godinu dana osposobiti nekoliko stotina vrhunskih
zapovjednika.
Mlađi Tuđman je preuzeo na sebe da sredi stvar s Fran-
cuzima. Negdje krajem svibnja 1993. u ulici Fra Filipa Gra-
bovca u Zagrebu održan je sastanak i s francuskom
delegacijom iz Ministarstva obrane. Gotovina je tražio dva-
deset instruktora, a šef francuske delegacije, neki uglađeni
časnik, mu je odvratio: »Kolega, drago mi je da smo se sreli,
ali možemo vam dati samo petnaest instruktora.« Ovaj s
više nije ni računao, pa je mirno odgovorio: »Kad ne može
više i to će biti dovoljno.« I tako su rođene Šepurine. Tvor-
nica profesionalnih dočasnika i časnika, inkubator moder-
nog hrvatskog vojnog duha i velikih pobjeda.
Za samo trideset dana u Šepurinama su izgrađeni svi ob-
jekti, a za tri mjeseca i poletno-sletna pista. Werner Ilić je
192
postao prvim zapovjednikom, a francuski instruktori do-
bili su u ruke najprije stotinu momaka od kojih su pede-
set najboljih otišli u drugu fazu: na tečajeve za
pomoćnike instruktora. A od tih pedeset, dvadeset
najboljih školovalo se za instruktore. Kasnije su ospo-
sobljeni vrhunski instruktori za sve vrste specijalnosti,
kroz kakve je Ante prošao u Legiji stranaca.
Gardijske brigade slale su najbolje dečke u Šepurine,
svaka po dvadeset i pet, ali je tamo ostajalo tek petnaest
najboljih. Selekcija je bila strašna, kao i sama obuka.
Hrvatska vojska zadobivala je novu, nezapamćenu
dimenziju. Dakako, u tišini i daleko od očiju javnosti.

193
194
Fenomenalan materijal, ti Hrvati!

Damir Tomljanović Gavran bio je oličenje hrvatskog voj-


nika poniklog u Domovinskom ratu. Mlad, poletan, hra-
bar, željan znanja i vještine, discipliniran, sudionik
brojnih i teških bitaka. Počeo je kao pripadnik specijalnih
snaga policije, a onda je otišao u 1. brigadu ZNG-a. Od
običnog gardiste uzdigao se do diverzanta, a zatim i do
zapovjednika gardijske bojne, s činom pukovnika. Ali je
ipak htio u Šepurine, u tu paklenu kovačnicu hrvatskog
gardijskog desantnog pješaštva. Sanjao je o tomu da bude
prvi na tečaju, da preskoči i tu posljednju preponu,
poslije koje ti se smiješi Glorija. Jer si za nju stasao, jer si
postao specijalist, kakvima se diče i najveće armije
svijeta. Ali Gavran nije imao sreću. Poginuo je mjesec
dana prije početka proljeća 1994. na Velebitu.
Obilazio je liniju u svojoj zoni odgovornosti, na isturenoj
točki Tulove grede, gdje se velebitske stijene u obliku go-
lemih stupova ruše u dubinu. Pokosio ga je srpski mitral-
jez P.K.T., kojim se jednako puca na pješake kao i na
zrakoplove i helikoptere. Metak, kalibra 12,7 mm, pogo-
dio ga je u sljepoočnicu. Umro je za dvadeset minuta, ni
ne znajući da je pogođen. Nakon smrti njegova je majka
195
izjavila: »Nisam ni znala da moj sin u Hrvatskoj vojsci
ima takav autoritet i da ga toliko ljudi voli!«
Nekoliko mjeseci kasnije, kad su prvi momci dolazili u
Šepurine, na ulazu ih je dočekao veliki natpis s Gavrano-
vim imenom i prezimenom. Gardijsko središte za specija-
lističku obuku dočasnika prozvano je po njemu, pa je duh
toga hrvatskog borca dobio konačište, kao što mudra mi-
sao zadobiva vječni život ako je zapisana.
Ante je dugo razmišljao o lokaciji, a onda se ipak odlučio
za taj bivši raketni centar JNA. Šepurine su se iz mnogo
razloga pokazale bez konkurencije. Sam je centar,
veličine 1x2 kilometra, s jugozapadne strane okružen
morem, a sa sjeveroistočne Velebitom. Dakle ima sve, i
more i kopno, i planinu i zrak. Nešto poput baze 2.
R.E.P.-a u Calviju. Na dva ga dijela presijeca poletno
sletna staza, duga dvije tisuće metara. Izgrađena je u
rekordnom roku, za samo tri mjeseca. O njenoj kvaliteti
govori i to da su je Amerikanci koristili za svoje zrako-
plove, osobito za bespilotne letjelice, tijekom rata u
Bosni, a i kasnije.
Lijevo od piste nalaze se hangari s kompletnom teh-
nikom za zračne desante i stajankom, a nešto dalje su ob-
jekti za smještaj i zapovjedništvo. Desno, dakle onaj dio
prema moru, rezerviran je za streljanu za pješadijsko
naoružanje i protuoklopna sredstva. Tu su i poligoni, s
ukupno šezdeset sedam prepreka i objekata, uključujući i
poligon rizika, te podvodni poligon dugačak oko 150 me-
tara.
Na jednom drvenom objektu, visokom oko deset metara,
na kojem se vježba borba u urbanim sredinama, velikim
je slovima ispisano: Znoj štedi krv! I doista, u Šepuri-
nama znoja nikada nije manjkalo. Momci su svakog
dana, pod punom ratnom opremom, morali pretrčati osam
kilometara, a onda, kao da tek počinju, bez pre- daha
nastaviti na objektima i poligonima. Popeti se sedam-
196
osam metara po konopcima na objekt za bliske borbe,
zatim svladati niz teških prepreka, pa se opet pe- njati,
skočiti u betonsku jamu dublju od dva metra, s pije-
skom na dnu, i iz nje izaći bez ičije pomoći. Sve do
poligona rizika. Taj se poligon naziva i poligon za koman-
dose. Visok je deset metara, a iznutra je u obliku dim-
njaka, ali dovoljno širok da može u nj ući čovjek. Kroz taj
dimnjak budući se komandos mora popeti deset metara u
visinu, odupirući se samo rukama i nogama o betonske
stjenke. Kad dođe na vrh, još uvijek u punoj ratnoj
opremi, skače na jedan željezni stup, udaljen od objekta
više od jedan metar. Zatim se po njemu spušta u dubinu.
Onda opet gore, deset metara u zrak, po jednom tanjem
stupu priljubljenom uz vanjski zid dimnjaka, pa zatim
skok na drugi željezni stup, udaljen više od metar i pol
od zida.I opet gore, bez prestanka i predaha. Zatim na
čeličnu sajlu, pa na rukama niz tu sajlu, kakvih stotinjak
metara do mora. Onda poput dupina u more, pa sto i pe-
deset metara pod morem kroz razne prepreke i tek si
onda za taj dan gotov. I tako dva do tri mjeseca bez
prestanka, već prema tomu kakav se tečaj polazi. Bez
izlazaka u grad, bez tople vode, bez grijanja.
I po najvećoj zimi i po najvećem suncu, momci su spavali
u drvenim barakama, zbijenim od tankih dasaka, bez
ikakve izolacije, osim eventualno novinskog papira ili
najlona, da baš za olujnog vremena ne bi prodirala kiša.
Sve je to moralo biti tako da dečki očvrsnu, da postanu
tvrdi kao i sam dalmatinski kamen, izvježbani poput
Schwarzenegera i neumitni poput usuda.
Hrvatski vojnik vrijedi onoliko koliko je knjiga pročitao,
rekao je jednom general Roso, i to je svakako vrijedilo i
za momke u Šepurinama. Tu se radilo mozgom kao i tije-
lom, učilo i stjecalo znanje. Duh je tu bio prisutan na onaj
najčudesniji način: preobražavajući. Tko je prošao kroz
Šepurine, više nije bio ono što je bio prije Šepurina. Tu se
197
kalio novi duh, novi mentalni sklop, tu je posijano sjeme
budućih Bljeskova i Oluja.
Tradicionalne hrvatske vojne vrline tu su se slile s
dostignućima novog vremena na način koji nije ostavljao
hladnim ni najstrože inozemne stručnjake. »To je pravi
materijal«, uzviknuo je jedan američki časnik, oduševljen
onim što je vidio. Napokon, nijedna vojska na svijetu
nema tako dugi marš kao što ga imaju momci iz Šepu-
rina. Dvjesto pedeset kilometara pod punom ratnom
opremom, za samo pet dana. Legija stranaca ima marš
dugačak 170 kilometra, druge armije još manje. Ino-
zemni vojni izaslanici koji su sve to promatrali, početak
obuke, njen tijek i napokon sam marš, u svoje su iz-
vještaje unosili isto što i onaj Amerikanac: »Naprosto fe-
nomenalno, s kakvim materijalom ti Hrvati raspolažu!« I
sam je predsjednik Tuđman bio jednako oduševljen. Kad
je prvi put došao u Šepurine, baš je vod budućih za-
povjednika izveo padobranski desant. Savršeno i upečat-
ljivo. Okrenuo se Anti i na svoj tipičan način, kao da ga
radost iznutra pritišće i nekako mu ne da opušteno go-
voriti, procijedio: »To! To je to! Samo tako nastavite!«
Šepurine su imale i posebno psihološko značenje: veselile
su hrvatske prijatelje, oduševljavale hrvatski puk, a strašile
neprijatelja. One nisu bile medijski blef kakvim su pukov-
nik Dragan i Arkan zavaravali srpsku javnost. Mali poli-
gon, nekoliko zastrašujućih boraca i brdo novinara i
fotoreportera. Ne, Šepurine su bile sadržaj i rezultat!
Kroz njih je prošlo između 900 i 1000 dočasnika, među
njima i jedan Jasen Drnasin, koji je došao kao običan iz-
vidnik, završio specijalnu obuku za komandose i kasnije
otišao u glasoviti West Point. Ali i časnici, pa i oni s višim
činovima, poput kasnijeg generala Damira Krstičevića.
Ili bojnik i kasniji stopostotni invalid Vladimir Benac.
Diplomirani inženjer, koji je bio mali rastom, gotovo
sićušan u odnosu na gorostase kakvi su obično dolazili u
198
Šepurine, ali srcem i inteligencijom ispred mnogih.
Završio je specijalističke tečajeve, baratao svim vrstama
oružja poput Jamesa Bonda i bio bez konkurencije u
vježbama preživljavanja. Tri dana na pustom otoku, bez
ičega, samo sa šibicama i nožem, te oružjem bez municije,
za njega nije bio nikakav problem. U Šepurine je došao s
reputacijom čovjeka, koji je neposredno poslije Maslen-
ice prvi ušao u hidrocentralu Peruća, kad je ona bila
minirana, kad je mogla svakog časa eksplodirati i kad se
to nitko drugi nije usudio. Kasnije, nakon što su Šepurine
već bile iza njega, teško je stradao u Drvaru. Zasigurno bi
poginuo da ga nije spasio onaj ratnički instinkt, koji
imaju samo rijetki, koji se ne da nigdje naučiti, i za kojega
možeš samo Bogu zahvaliti.
To je instinkt rođenih ratnika i zato se samo oni stvarno
bore, zapravo, jedini i znadu boriti. Može se mobilizirati
dvjesto - tristo tisuća ljudi, može i milijun, ali do kosti se
bori samo ta posebna sorta ljudi, tih trideset ili pedeset
tisuća. Od njih, i prije svega od njih ovise pobjeda i po-
raz, uspjeh i neuspjeh u ratu. To su uvijek isti, oni kojima
je u krvi ta teška vještina, koji imaju prirodni autoritet,
što poput rendgenskih zraka prodire u psihu suboraca i
nagoni ih da ih slijede i da im se pokoravaju. Kao u
vučjem čoporu, u kojem alfa vuk predvodi i dominira, jer
mu je priroda dala snagu, instinkt i duševnu energiju od
kojih zavisi sudbina zajednice.
Benac je išao u izviđanje, u džipu. U jednom je trenutku
osjetio da nešto nije u redu. Ništa nije vidio, ništa čuo,
samo ga je spopala neka čudna slutnja, kao svrbež, koji
ne možeš točno locirati, ali svakog trenutka postaje sve
nesnosniji. A onda se u njemu nešto zgrčilo, pa odapelo
poput strijele, i on iskoči iz džipa, kao da skače u bazen.
Ali sreća ga nije htjela. Noga mu je zapela. Ostao je
privezan, s tijelom na tlu i nogom u džipu. U istom
trenutku, s velike udaljenosti, doletjela je maljutka, jedna
199
vrst protuoklopne rakete: ravno u džip. Auto je izgorio, a
s njime i Benčeva noga. Dodatna je nesreća bila u tomu
što je tog dana bila i gusta magla, pa se do njega nije
moglo helikopterom. Morao je u takvu stanju čekati više
od dva sata, boreći se protiv bolova i neodoljive
pospanosti. Preko motorole, sustava za vezu, s njim je
neko vrijeme razgovarao i Ante, hrabreći ga da izdrži, da
ne zaspi, da bude čvrst, »jer evo nas po tebe«. A ovaj,
kakav je već bio, sve je okrenuo na zafrkanciju, rekavši
kako je imao sreću, jer da je moglo izgorjeti i nešto
drugo, a to bi već bilo puno gore od obične noge.

200
Možda nas sutra neće biti

Prošli su mjeseci, a onda i godine. Ante je, doduše, rekao:


»Idem u Hrvatsku vidjeti što se događa, a i dugo me nije
bilo doma«. Ximena je znala da će proći neko vrijeme
dok se ne vrati. Bila je naviknuta na česte i duge rastanke.
Nikada ga nije ispitivala kad će se vratiti, jer je znala da to
ne bi ništa pomoglo. »Doći će kad obavi posao«, znala je
govoriti samoj sebi. A Ante se javljao telefonom, svaka
dva-tri tjedna, i tada bi razgovarali o svemu, samo ne o
poslu i povratku. Tako je bilo i otkako je otišao u Hrvat-
sku.
Ximena je u međuvremenu postala novinarka, najviše je
radila za Galavision, i uglavnom je bila dobro upoznata s
onim što se događa u domovini njena muža. »Doći će kad
se tamo smiri situacija, a to će još malo potrajati. Mo-
ramo se strpjeti«, govorila je kćerki kad bi ova pitala kada
će tata napokon opet biti tu. Ante je, pak, mislio kako će
taj dan doći, možda i brže no što se nada, ali mu je ipak
najvažnije bilo da mu žena i kći imaju sve što im treba, da
tamo u Kolumbiji nema ničeg, zbog čega bi se morao bri-
nuti. Onda bi utonuo u hrvatsku situaciju, kao da nikada
i nije drugdje bio. Rat je naprosto takva stvar, prožima
201
cijelog čovjeka, dovodi ga u neko posebno stanje: i
psihičko, i fizičko, i emocionalno. Koliko god se čovjek
trudi da ostane u normali, to mu gotovo nikad ne us-
pijeva. Jer ni tuga u ratu nije tuga, kakvu poznajemo u
mirnodopsko vrijeme, to nije ni radost, a ni čežnja. Ne,
nije stvar u intenzitetu, preosjetljivosti, ili naviknutosti
na surovu svakodnevicu. Ne, riječ je naprosto o
drukčijem stanju.
I ljubav je u ratu drukčija. Nekako čeznutljivija, kao da
čovjek u njoj traži onaj dio sebe koji rat zatomljuje i ne
priznaje. Neku melankoliju što se pretvara u strast, kao
što se i tuga za prohujalom mladošću pretvara u zadovolj-
stvo zreloga života. Sve se to ispremješta u čovjeku, ako
ga neke oči pogledaju blagonaklono, pa zaiskre kao da
žele reći: »Što čekaš, uzmi me, sutra nas možda neće
biti«!
Nešto takvo Anti se dogodilo u Zadru, s novinarkom
Vesnom Karuzom. Viđali su se koliko su mogli i ponekad
mislili da sutrašnjeg dana možda neće ni biti. Krajem
ožujka 1994. rodila se kći, kojoj je Ante dao ime po svo-
joj majci. Ana je krštena u nekoj zagrebačkoj crkvi, dobila
je njegovo prezime i sve ostalo, što jedan otac djetetu
treba i mora dati. No s Vesnom je ostao samo prijatelj.
Drukčije nije mogao, možda ni htio.
»Kad se neke stvari dogode, moraš priznati da su se do-
godile«, rekao je sam sebi, a onda dohvatio telefonsku
slušalicu i nazvao u Bogotu. Javila se mala Ximena, on je
pitao za mamu, no nje nije bilo kod kuće. »Htio sam reći
mami, ali joj to možeš sada i ti reći: u Zagrebu ti se rodila
sestrica. Ime joj je Ana, kao i tvojoj baki. U slijedećem
pismu poslat ću ti i slike, vidjet ćeš kako je draga.« Mala
je to slušala s radošću djeteta koje vjeruje da joj odsada
više neće biti dosadno, a onda je dodala: »Jedva čekam da
to kažem mami«.
202
Još je mnogo puta pokušao telefonom uhvatiti veliku Xi-
menu, ali to mu više nikada nije pošlo za rukom. Nije se
javljala na telefon, nije htjela odgovarati ni na poruke,
nije htjela pisati. Kao da se popela na avokado s kojeg je
nema više tko skinuti, a ona ne želi dolje, čak ni po cijenu
da se teško razboli. Antu je to peklo, znao je da su stvari
ozbiljne, ali se potajno nadao da će na kraju možda sve is-
pasti dobro. »Čim rat završi, otići ću u Kolumbiju, pa kad
mi Ximena rodi drugo dijete sve će se nekako izgladiti.
Napokon, Kolumbijke su takve. Ako vide da ih voliš,
oprostit će«, mislio je u onim rijetkim trenucima u kojima
je mogao biti sam sa sobom. No rat nije tako brzo
završio. A onda je i vrijeme počelo činiti svoje. Jer ono u
ratu traje dvostruko duže.

203
204
Zima '94.

Na Dan državnosti 1994. Ante je promaknut u general-


bojnika. Ali običan vojnik u njemu je i dalje bio živ. A s
njime i instinkti koje ništa ne može prevariti. Nema tog
vojnika koji prije bitke ne osjeti je li njegov zapovjednik
siguran u sebe, koleba li se, muče li ga neodlučnost i
neizvjesnost. To vojnici naprosto naslute kao što dobar
kartaš namiriše blef u pokeru. I ako se to dogodi, onda je
s postrojbom kao da ju je napala kuga. Pola bitke je
izgubljeno već prije prvog pucnja. Ali i obrnuto. Ako za-
povjednik zrači pozitivnu energiju, ako ju znade i može
prenijeti na podređene, a ovi na vojnike, onda je pola
bitke već dobiveno. »Tako ti je to«, govorio bi Ante, »u
ratu nema blefiranja, tu je sve golo, kao od majke
rođeno. I strah i hrabrost, i sigurnost i kolebljivost. Ljudi
to naprosto osjete. Znam ja vojnika, znam«. Onda bi
zašutio i pomislio: »Bože, što ti je čovjek, po zvuku
detonacija osjetiš da ti topništvo krivo udara, dadeš to
provjeriti i vidiš da si u pravu. To ti je taj osjećaj, pa sad
prevari vojnika!?«
Tog jutra, 29. studenog 1994. Dinara i Livanjsko polje
bili su u debelom snijegu i gustoj magli. Topništvo nije
205
moglo precizno udarati, a zbog teškog terena ni s teh-
nikom se nije moglo napredovati. Iako je planirao
topničku potporu, Ante se brzo odlučio za promjenu
plana. »Gospodo, ovi klimatski uvjeti, ova magla i ovaj
snijeg naši su saveznici, a njihovi neprijatelji«, rekao je
okupljenim zapovjednicima, s uvjerljivošću koja je nje-
govim riječima davala neupitnu samorazumljivost. »I
shvatite, od vas se traži da iskoristite sve te prednosti.
Onda će pothvat uspjeti, a gubici biti minimalni.«
Tada je naredio da se neprijatelja iznenadi ubacivanjem
jakih, ali vrlo mobilnih izvidačko-diverzantskih skupina.
Ti prodori u neprijateljsku pozadinu bili su bolni i izne-
nadni poput uboda igle u stražnjicu. Četnici, koji su spa-
vali u napuštenim kućama po razbacanim dinarskim
selima, kao i oni u Livanjskom polju, nisu ni u snu mislili
da će netko biti tako lud i po takvu vremenu napasti. Spa-
vali su kraj toplih peći, vjerujući da ih štite čiča zima i to
pasje vrijeme. A onda šok: kao da su pali s neba, diver-
zanti, jačine dviju bojni, razletjeli su se Dinarom i Li-
vanjskim poljem poput biljarskih kugli. Četnici se nisu
dospjeli pravo ni probuditi, a već su panično bježali,
ostavljajući za sobom i topove i oklop, a mnogi i čizme.
Iznenađenje je bilo potpuno, a s njime i psihološka pred-
nost u tim prvim satima operacije Zima '94.
»Gospodine generale, moje su snage iscrpljene i jedva
izdržavaju, zašto ne biste u vatru bacili pričuvne snage, 4.
gardijsku brigadu?«, izdahtao je Anti iscrpljen i iznervi-
ran zapovjednik jednog od najtežih pravaca napada,
onog prema Vještić gori. Bili su to prvi sati napada, kad je
sve bilo na pješaku i njegovu oružju, jer tehnika nije mo-
gla zbog magle i snijega, kad se ljudi troše poput zapa-
ljene svijeće. U takvim trenucima dolazi do napetosti i
eksplozije, pa i do ovakvog zadiranja u ingerencije glav-
nog zapovjednika. No general je sve to znao i zato je
mirno saslušao svog uzrujanog časnika, da bi mu zatim,
206
govoreći polako, kao da imaju vremena na pretek, ob-
jasnio zašto su mu te snage u pričuvi bitne. Dometnuvši:
»Čuj me dobro, ja znadem u kakvoj si ti situaciji, ali i ti i
tvoji ljudi upravo ste za takve napore i izvježbani. Na-
pokon, zašto ste bili u Šepurinama? Ha? Pa ne valjda zato
da prvog dana pokleknete? Osim toga, ti si izabrao da
budeš ratnik, nitko te nije na to silio, pa se tako i ponašaj. A
što se tiče zamjene, ona će sigurno doći i to u pravo
vrijeme, i to će nas voditi cilju koji moramo ostvariti«.
Onda je na časak zašutio, pogledao u časnika koji je već
djelovao smirenije, pa nastavio: »Zašto se baš sada buniš?
Zar te nije uvijek smetalo kad se gardiste forsiralo? Evo,
sad imaš priliku dokazati da si jednako dobar kao i oni.
Pokaži da su domobrani, kad su izvježbani, jednako dobri
kao i gardisti!« Časnik je poslije tih riječi djelovao kao
čovjek koji se oslobodio teška tereta, nasmijao se, kratko
rekao »na zapovijed« i vratio se na bojišnicu. Kasnije se
pokazao kao jedan od najboljih zapovjednika, što ih je
Hrvatska vojska iznjedrila. Čak toliko dobar da je postao
zapovjednik upravo one 4. gardijske brigade!

***

U studenom te iste godine, u operaciji Cincar, snage


HVO-a su oslobodile Kupres. Ministar Šušak je tamo
popio kavu, ali se uvjerio i u to da jednostavno nije
moguće tu stati, ako se Kupres želi zadržati. Srbi su kon-
centrirali jake snage u tom području, pa je pod hitno va-
ljalo zauzeti uzvisine s jedne i druge strane Kupresa, prema
rijeci Vrbas i prema planini Cincar, kako bi se grad mogao
braniti. Osim toga, iz taktičko-strateških razloga bojišnicu
je trebalo proširiti Livanjskim poljem sve do Dinare ne bi li
se neprijateljske snage razvukle i time oslabio njihov priti-
sak na Kupres. Povrh toga, bosanski i hrvatski Srbi,
udruženi sa snagama Fikreta Abdića, krajem studenog
započeli su ofenzivu na Bihać, s namjerom da unište
207
tamošnji 5. korpus Armije BiH i snage HVO-a, koje su
branile taj grad. Da im je to uspjelo, SAO Krajina i Repub-
lika Srpska spojile bi se i fizički, a to bi za Hrvatsku bila
smrtna opasnost. Zbog toga je Šušak u Trilju, u hotelu Sv.
Mihovil, organizirao sastanak na kojem su bili načelnik
Glavnog stožera HVO-a, general Blaškić, načelnik Glav-
nog stožera HV-a, general Janko Bobetko, i general Goto-
vina kao zapovjednik Zbornog područja Split. Odmah se
vidjelo da za takvu širu operaciju HVO nema dovoljno
snaga i zato je pala odluka da snage Zbornog područja
Split odrade veliki dio posla na Dinari i u Livanjskom
polju. Ta se odluka kasnije pokazala od vitalnog strate-
gijskog značenja, jer je olakšala oslobađanje Knina, a zatim
i Bihaća te omogućila operacije Maestral i Južni potez.
Ante je od Bobetka dobio zadaću da razradi razne
mogućnosti kako se uvezati snage HV-a i one HVO-a
oko Kupresa i zajedničkim pritiskom preko Dinare i Li-
vanjskog polja oslabi ofenziva na Bihać te stvori povo-
ljniji operativno-strategijski prostor. Budući da je dobro
poznavao taj teren još iz 1992., da je poznavao tamošnje
postrojbe i zapovjednike, za tjedan dana ponovno je bio u
Trilju, na sastanku koji je također sazvao ministar Šušak.
General Blaškić je iznio svoj dio plana, iza njega i
Ante, a onda je Šušak, nakon što je pozorno saslušao pi-
tanja što ih je Bobetko postavljao, zapitao: »Onda
Bobetko, slažeš li se s time?« »Što se tiče HV-a, stojim iza
toga«, kratko je odgovorio stari general. Šušak se tada
promeškoljio u fotelji, kao da ga svrbi cijelo tijelo,
rekavši: »U redu, budite spremni, dat ću vam znak za
operaciju«.
Ante je, pripremajući se za tu napadajnu operaciju,
veoma diskretno premjestio glavninu zapovjedništva iz
Zadra u Sinj, pa onda u Livno, zbog prikladnijeg sustava
veze. Jednako je diskretno premjestio i postrojbe na Di-
naru i u Livanjsko polje. No usprkos prvotnih uspjeha,
208
posebno kad su u borbu uvedene 4. i 5. gardijska brigada,
oko 10. prosinca stvar je zapela na desnoj strani Li-
vanjskog polja, gdje je nastupao HVO pod za-
povjedništvom generala Blaškića. Snage na Dinari i na
lijevoj strani Livanjskog polja išle su veoma brzo i ubo-
jito, odbacujući neprijatelja takvom snagom i pre-
ciznošću, da ovaj nije znao kako bi na tu silinu
odgovorio.
No HVO je zapeo i time ugrozio desni bok tim snagama,
a to je moglo biti vrlo opasno. Magla i loše vrijeme
spašavali su, doduše, stvar, no da je neprijatelj nanjušio
tu slabu točku, mogao je lijevim obuhvatom udariti Antu u
bok i ugroziti postrojbe i na samoj Dinari. Zato je hitno
tražio sastanak s Blaškićem, a onda se i sam Bobetko os-
vjedočio o stanju na terenu.
Iza toga održan je sastanak sa Šuškom u Šujici, poslije ko-
jeg je Ante pod svoje zapovjedništvo uzeo sve snage, i one
na desnoj strani Livanjskog polja. Otada iznenađenja više
nije bilo, hrvatske snage bile su nezadržive, bile su bolje
opremljene, raspolagale brojnijim oklopom i top-
ništvom, ali i ljudstvom. Nakon dvadeset i sedam dana,
koliko je trajala operacija, osloboden je teritorij od 200
kvadratnih kilometara (glavnina Livanjskog polja, s Ve-
likom i Malom Golijom te važne točke na Dinari).
No pobjede u ratu tek su onda pobjede, ako se osvojeni
teren i zadrži. Na Dinari i Livanjskom polju to nimalo
nije bilo lako, zbog teškog terena i ubitačne klime.
Hladnoća i vjetrovi znaju biti takvi da ljudi jednostavno
ne mogu izdržati. Osim toga, stalni nasrtaji poraženih
Srba sa sobom su nosili mogućnost ranjavanja, a onda i
iskrvarenja. Jer silazak s Dinare traje satima. »Tu je
logistika sve. A nje nema ako inženjerija ne učini svoje, ne
probije putove, kako bi po njima mogla tehnika, smjene,
provijant, sanitet, streljivo. Vidiš, to smo mi napravili na
Dinari, sedamdeset i pet kilometara putova po kojima su
209
mogli i tenkovi«, rekao je general Gotovina mnogo
kasnije jednom novinaru, kad ga je ovaj pitao kako su
preživjeli zimu u tim vrletima.

210
Božić na Dinari

Ako pustinja ubija žegom i pješčanim olujama, Dinara


ubija snijegom i mrzlim vjetrovima. Ta planina nije oso-
bito visoka, ali je okrutna: teško pripušta ljude na svoje
vrhove, no još ih teže pušta da odu. Visoki smetovi iz
čovjeka iscijede snagu, a vjetrovi, od kojih se ledi srž u
kostima, izmožde dušu. A kad se sve smiri, kad se
čovjeku učini da je stalo i vrijeme i zrak, kad snježna bje-
lina zablista u vedrim noćima poput dijamanta, tada je
Dinara najopasnija.
Te tihe, vedre i studene noći vojnika nekako umire, pa
ako se uvuče dobro u sebe i u uniformu, te osjeti toplinu
vlastitog tijela kako od pojasa struji prema grudima, učini
mu se kao da je uronio u nirvanu. Hladnoća ga poput
mramornog kamena dodiruje po obrazima i on, malo po
malo, naslanja glavu na tu studen, obuzet unutarnjom
toplinom i tom snježnom metafizikom. Kad ga pronađu
tako usnulog, na licu mu je još uvijek onaj osmijeh s ko-
jim je napustio javu, a prsti na rukama i nogama toliko
promrzli da se ne mogu odvojiti od čarapa i rukavica.
Ako je imao sreću, ostao je živ, nerijetko bez šake ili sto-
pala. Takvih je slučajeva bilo dvadesetak na Dinari, za
211
vrijeme operacije Zima '94., ali i kasnije. Doduše, za-
povjednici su momke na prvoj crti redovito obilazili, i to
češće nego je uobičajeno, ali se ipak događalo. Dinara
nikome nije opraštala ako bi je podcijenio.
Na sam Badnjak operacija Zima '94. bila je okončana.
Kao i dotada, Ante je odlučio da tu noć provede sa svojim
vojnicima. Nije tu bilo ničeg proračunatog, već naprosto
prirodna želja da se bude s momcima. »Jer vojska je
obitelj«, znao je govoriti, »u kojoj smo svi mi vojnici bez
razlike, samo u različitim ulogama. U običnim danima za-
povjednik radi svoje poslove koji ga udaljavaju od tih
momaka na prvoj crti, ali u dane Božića, Uskrsa, Nove
godine, e tada si s njima. Nema te katedrale na svijetu u
kojoj možeš bolje osjetiti otajstveni smisao tih dana, ili
čaroliju novogodišnjeg iščekivanja. Prva crta, to je u ratu
mjesto gdje se na Badnjak okuplja obitelj i gdje imaš biti.«
Bilo je oko jedanaest sati navečer, noć je bila vedra,
hladna i s puno snijega. Ante se, zajedno sa mjesnim za-
povjednicima, uputio na Vještić goru, koju su njegove
snage proteklih tjedana zauzele. Dečki, iz jedne bojne 4.
gardijske brigade, okupili su se oko vatre. Neprijatelj va-
tru nije mogao vidjeti, premda je grijala dvanaestak ljudi.
Neki su stajali, neki sjedili, čuo se žamor, pokoja tiha
pjesma i komadi špeka kako cvrče na plamenu. Neki mo-
mak, koji se upravo vratio s prve linije, bio je bijesan kao
pas.
Glasno je psovao, ljutio se na sve i svakoga. Možda ga je
studen iscijedila, pa je uz vatru dobio neočekivanu ener-
giju s kojom nije znao što bi? Možda ga je uzrujala sama
činjenica da već mjesecima nije bio kod kuće, a nije ni na
ovaj dan, kad je sav pristojan svijet sa svojim ženama i
djecom? Tko bi ga znao. Momak je psovao, pa gunđao,
onda bi opet nekome nešto dokazivao. Kad se Ante pri-
bližio vatri, ovaj ga nije primijetio, a ni ostali ga nisu od-
mah zamijetili. Vatra je takvo okupljalište na kojem
212
koncentracija popušta, jer stalno netko dolazi i odlazi, pa
to oni koji ostaju više i ne primjećuju. »Ma šta? Mater im
njihovu. Smrzo sam se ko guzica, i ko zna kako će to
dugo trajati. Ma j...ja sve njih, i Šuška i Gotovinu i
Tuđmana.. . «
Momak je palio, Ante ga je mirno slušao, a neki oko va-
tre, kad su napokon shvatili da je tu njihov general,
počeli su kolegi mimikom signalizirati da malo uspori.
No ovaj se još više žestio, što je druge zabavljalo dok, na-
pokon, i njemu nije postalo nešto sumnjivo. Kao da je
publika promijenila ponašanje, pa se više ne cereka
prostački i od srca, nego pravi fine izraze lica, a komad
je sve gori.
Onda se okrenuo, pa kad je spazio generala kako stoji iza
njega, u hipu se uozbiljio, jednako brzo uzvrpoljio i na-
pokon nasmijao, promucavši: »Zapovjedniče, podijelite s
nama nešto, evo ima špeka i mesni narezak, a i kruh je
prepečen! Hej, daj taj štap!«, dometnuo je pokazujući na
jednoga koji je upravo iz vatre vadio svoj komad. Ante
se približio vatri, čučnuo, uzeo komad kruha i slanine, pa
prije no što je zagrizao, pogledao je psovača, koji je čučao
do njega, upitavši ga: »Je li ti jako teško kad si tako ljut?«
Onda, prije nego je ovaj uspio odgovoriti, nastavio: »A
mora da je. Znam kako je to. Nego reci, bi li ti bilo lakše
kada bih vam nabavio neke cure da vas malo ovdje ra-
spolože kad se vratite s crte?«
Kad je to izgovorio, ovaj se toliko oduševio da je jedva
uspio istisnuti: » E kad bi to bilo, ostali bi mi ovdje do
proljeća«. »Hm, do proljeća veliš?« , dometnuo je Ante, a
onda tihim i mirnim glasom nastavio: »Eto vidiš, ti bi
zbog cura ostao ovdje još koji mjesec, a zbog domovine ti
je teško pa moraš tako psovati. Ili se varam?«
Momak nije odmah odgovorio, sagnuo je glavu, a onda je
polako podigao i gotovo svečanim tonom odvratio: »Za-
povjedniče, znadete da nije tako, eto, samo mi je došlo,
213
pa znate kako je to kad čovjeku skoče živci«. Ante nije
više ništa rekao, a drugi su brže počeli ispitivati kada će
pokret, hoće li uskoro nova ofenziva, kad će odmor...
Ostao je još neko vrijeme, osjećajući kako je ovaj Badnjak
nekako poseban na tim vrhovima Dinare, među tim
momcima koji su različiti poput kamenčića na plaži, a
opet svi nekako isti. Vojnici kao i on.
Još je iste noći obišao i druga isturena mjesta na bojišnici,
a u ranim jutarnjim satima već je bio na Velebitu, na nje-
govu vrhu prema Tulovim gredama. Do kraja Božića
obišao je cijelu crtu, osjećajući svaki put ispočetka kako u
ratu čovjek na neki poseban način prepoznaje onog
drugog, kako tu nema prenemaganja, tu si ono što doista
jesi. Zato i šutnja oko vatre može biti jednako rječita i bo-
gata kao i najduhovnija pjesma ili propovijed u katedrali.
Tek drugi dan kasno navečer, ostao je sam sa sobom.
Kršćanski blagdani za njega su uvijek bili nešto posebno.
Tada bi se prisjećao svoje majke, zamišljao kako ga blago
gleda i smiješi mu se. Osobito na Božić. Tada je majku
doživljavao iz dječačke perspektive. To mu je nekako išlo
uz taj dan. A za Uskrs, majka mu se činila nekako više
nebeska, poput anđela koji bdije nad njime i govori mu
kako će sve biti dobro, jer tako Bog hoće.

214
Knin na dlanu

Rat je poput pokretnih stepenica u velikim robnim


kućama. Kad staneš na prvu stepenicu moraš do vrha.
Inače riskiraš da polomiš noge. Ni poslije najvećih bitaka
i najsjajnijih pobjeda nema pasivnog predaha ni mirnog
života. Čim osvojiš jednu kotu ili vrh, već moraš
razmišljati o slijedećim. Inicijativa je zakon i bez nje nema
pobjede. Onaj tko bi se na čas zadovoljio postignutim,
čije bi misli bile okrenute tomu kako da ostane tu gdje je,
kako da si život učini lakšim i udobnijim, riskirao bi da
polomi noge. Zato je aktivna obrana predvorje pobjede,
njen spiritus movens. Ona neprijatelja tjera u defenzivu,
podvrgava ga tuđoj volji i time mu određuje sudbinu. To
nije samo stvar vojne snage i nadmoći, to je prije svega
stvar psihologije, pa i same filozofije ratovanja. I jedini
način da se, poslije teških, pa i uspješnih bitaka, vlastite
postrojbe održe u potrebnoj napetosti i borbenoj goto-
vosti. Jer surova ratna stvarnost euforiju začas pretvori u
apatiju, a pobjednički zanos u gubitnički mentalitet.
Ante je toga bio i te kako svjestan. Zato je stalno
ponavljao svojim časnicima da nikada ne smiju postro-
jbama, koje ih dođu zamijeniti, ostaviti ono što su sami
215
zatekli. »Jer ako je vojnik prije petnaest dana napustio
ovaj rov, pa se ponovo vratio u njega, na što ga on
podsjeća? Na proživljeni stres, strah, žegu i hladnoću.
Njemu se vraća film za koji je mislio da se zauvijek odvr-
tio i to ga melje, uništava u njemu ratnika, pretvarajući ga
u živo i bezvoljno meso. Ali ako dode u posve novu situa-
ciju, ako vidi da su se položaji pomakli, da se bojišnica
bolje konsolidirala, e, to je već nešto drugo. To u njemu
potiče elan, ambiciju i borbenost. Zato dobar zapovjed-
nik mora težiti da svaki dan izvede nešto kako bi na-
pakostio neprijatelju, ne dajući mu ni malo mira. To, i
samo to, vojniku daje snagu i u njemu rasplamsava pob-
jednički mentalitet.«
Nakon tih riječi, što ih je ponavljao poput kakve
pokvarene gramofonske ploče, na trenutak bi zašutio, a
onda, kao da iz sebe izvlači samu kvintesenciju, dodao: »I
da znadete, ništa ne vrijedi zapovijed - Po cijenu života
ne odstupiti od te točke! - nego samo ona koja nalaže -
Po cijenu života moraš dalje od te točke!«
I to je postalo pravilo. Kada bi Krstičević, legendarni za-
povjednik 4. gardijske brigade, napuštao položaje, znao
bi s ponosom i nekom prgavošću u glasu, kakva je
priličila momku od dvadeset i nešto godina, reći: »Vidite,
kakvu crtu napuštamo!«, aludirajući na pomake i po-
boljšanja što ih je učinio sa svojim momcima. Onda bi
došao jednako legendarni Korade, zapovjednik mlađe,
ali ništa manje slavne 7. gardijske brigade. Onako šutljiv i
tvrd, ali častan i ponosit, kakvi već znadu biti kajkavci,
samo bi sijevnuo očima i po cijenu vlastita života učinio
barem isto toliko koliko i vatreni Krstičević i njegovi Dal-
matinci. Rivalitet, koji je Ante poticao, bio je zarazan
poput smijeha. U njemu nije bilo nikakva suparništva,
samo bratskog dokazivanja u predanosti. Kao kad ljudi
slušaju glazbu pa poneseni njenom melodijom i ritmom
počinju u taktu udarati nogom o pod.
216
Nakon Zime '94. bilo je ključno da se postrojbe održe
baš u takvoj aktivnosti, to više što su uvjeti bili teški, go-
tovo nadljudski. Velebit je suroviji i na neki način teži, ali
Dinara je divlja i opasnija, čak i onda kad se čini pito-
mom. Ante se zato odlučio na Skok 1, akciju koja je imala
gotovo isključivo taktički karakter: animirati vlastite
postrojbe. Bili su to kratki napadi - zapravo skokovi s
kote na kotu - kako bi se zauzeli povoljniji položaji u po-
dručju Zelenog brda i Crvene grede, približilo neprijatelj-
skim uporištima u području Uništa i Cetine, te osujetili
neprijateljski napad iz smjera Kijevo - Uništa. Akcija je iz-
vedena 6. travnja 1995., trajala je jedan dan, a oslobođen
je prostor veličine 75 četvornih kilometara.
Skok 2, koji je uslijedio gotovo dva mjeseca kasnije (4.do
11. lipnja 1995.) bila je mnogo ozbiljnija operacija, u ko-
joj su sudjelovale znatno veće snage, s jakom topničkom
potporom, logistikom i sanitetom. Strateški cilj bio je ov-
ladati uzvišenjima s kojih se moglo u cijelosti nadzirati
Livanjsko polje. Ante, koji je i tu zapovijedao Hrvatskim
snagama, dakle i snagama HVO-a, u tomu je posve uspio,
pa je po prvi put u tom području zadobio potpunu slo-
bodu manevra. Izbijanjem na Mali i Veliki Šator pod kon-
trolu je stavljeno i Glamočko polje, a time i putni smjer
Glamoč - Bosansko Grahovo. Oslobođeno je novih 450
četvornih kilometara i stvorene pretpostavke za opera-
ciju Ljeto '95., uvertiru u Oluju i oslobađanje okupiranih
hrvatskih područja, uključujući tu i sam Knin, epicentar
srpske pobune.
»Ključ leži na Dinari!«, govorio je general Bobetko, do-
dajući: tko hoće ovladati Kninom prije toga mora vladati
tom ćudljivom planinom. U to je bio uvjeren do te mjere
da je jednog dana, dok su još četnici držali Dinaru i druge
važne visove, rekao Anti: »Evo, prouči ovu knjigu!« Bila
je to »Kninska operacija« u kojoj je opisana bitka za Knin
u Drugom svjetskom ratu, u kojoj su partizani imali
217
strašne gubitke, jer su na taj grad udarili s juga, frontalno.
Ante je knjigu sažvakao poput dobre škije, osjetivši u njoj
psihologiju neprijatelja i nanjušivši njegovu filozofiju
obrane. Napokon, ta je knjiga imala Titov imprimatur i
na njoj su se školovale generacije oficira JNA!
»Zaista, tko ovlada Dinarom, Velebitom, Marinovim
brdom i Šator planinom, taj ima Knin na dlanu«,
ponavljao je svaki put kad bi se činilo da šest i pol mjeseci
ratovanja po Dinari i Livanjskom polju, koliko su trajale
operacije Zima '94., Skok 1 i Skok 2, donose jedino krv,
znoj i studen. Trebalo je zauzeti sve ključne vrhove da bi
se iz te pustoši razaznala sloboda, odnosno, dobio Knin
na dlanu.
Mjesec i pol kasnije Ante je imao Knin na dlanu. Stajao je
na krajnjoj točci hrvatske crte na Dinari, na nekih tisuću
metara nadmorske visine. Dan je bio sunčan i Dinara se
činila zavodljivom poput nimfe. Do njega su stajali
američki časnici koji su se upravo spustili helikopterom.
Doveo ih je vojni ataše američke ambasade u Zagrebu
kako bi vidjeli čudo kojeg se nisu mogli nagledati. S te
visine Knin je zaista bio na dlanu i ti su profesionalni vo-
jnici odmah shvatili da je priča zapravo već na kraju.
No nije ih samo zaprepastilo to hrvatsko strateško lu-
kavstvo, ta ideja da se Knin odreže s bosanske strane,
nego i činjenica, da su na toj visini, u tim šumama i
šikarama ugledali i vod tenkova, među kojima je bio i, za
to vrijeme vrlo moderni, M-84. Gotovo su imali potrebu
da tenkove dotaknu prstima koliko su bili iznenađeni.
»Oklop na toj visini i u tim uvjetima, pa to je fan-
tastično«, zabezeknuto je konstatirao jedan od njih,
okrećući se oko sebe kao da traži gigantske dizalice koje
su te čelične grdosije spustile u ovu planinsku zabit.
Nakon nekoliko sekundi, dotičući makinalno naočale i
zaustavljajući pogled na Antinom licu, koje je imalo izraz
sitog i zadovoljnog vuka, zapitao je: »I vi ste izdržali
218
preko sedam mjeseci u tim uvjetima i probili tolike kilo-
metre putova?« Pritom se i dalje okretao oko samoga
sebe kao da ne vjeruje ni onome što vidi, a ni onome što
čuje.
Bio je petak, pretposljednji dan srpnja. Operacija Ljeto
'95. bila je uspješno završena. Dvadeset i drugog srpnja,
tri dana prije njenog početka, u Splitu su Tuđman i Izet-
begović, u prisutnosti jake američke delegacije, potpisali
Deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja
je omogućila koordinirane operacije Armije BiH i Hrvat-
skih snaga (HV i HVO) na teritoriju Bosne i Hercego-
vine. U tu svrhu ustrojeno je i zajedničko koordinacijsko
zapovjedništvo te operativna zapovjedništva za provedbu
operacije. Snagama Armije BiH zapovijedao je general
Karavelić, a Hrvatskim snagama general Gotovina.
Zadaća je bila naoko jednostavna: udariti na sjever u
pravcu Bihaća kako bi se oslabila srpska ofenziva na tu
enklavu koja je tjednima trajala i u kojoj su sudjelovali ne
samo bosanski Srbi, nego i pobunjeni Srbi iz Hrvatske te
muslimanske snage pod zapovjedništvom odmetnutog
Fikreta Abdića. Jer situacija je bila toliko kritična da se
svakog časa mogao očekivati pad enklave, a time i spa-
janje srpskih snaga s dalekosežnim i katastrofalnim
posljedicama ne samo za Hrvate i Muslimane u Bosni i
Hercegovini, nego i za samu Hrvatsku. No postojao je
još jedan cilj, koji je za Hrvatske snage bio mnogo
važniji: dovesti Knin u poluokruženje.
»Za nas je najvažnije da uvjerimo neprijatelja kako je
težište akcije na sjevernom pravcu, dakle onome prema
Bihaću. On mora povjerovati da je naš glavni, pa i jedini
cilj, spajanje sa snagama 5. korpusa Armije BiH, koji
brane bihaćku enklavu. Doduše, to i je naš cilj, ali Srbi
moraju povjerovati da je on i jedini naš cilj. Drugi naš cilj,
koji nam je važniji i koji ne smije biti pročitan, jest napad
u pravcu Bosanskog Grahova. To moramo izvesti tako da
219
neprijatelj pomisli da ga tim napadom zavaravamo, a da
u stvarnosti napad izvedemo posve uspješno.« Na te An-
tine riječi zapovjednici nisu ništa odgovorili. Bilo im je
sve jasno. Čekali su samo da u pet sati ujutro, na dan na-
pada, zagrme topovi.
Prije toga pobrinuo se za sve potrebne simulacije kako bi
neprijatelj povjerovao da je udar prema tom gradu i svim
najvažnijim visovima, uključujući tu i one na Staroj Di-
nari, Marinovo brdo, Prijevoj Derala, zapravo varka.
Zato je i otpor na smjeru prema Glamoču bio mnogo
snažniji: četnici su osobito tvrdokorno branili položaje
na Golom brdu i na Talijanovom vrhu.
Bila je to neka vrst ruleta, ali ruleta koji je imao manje
veze sa srećom, a mnogo više s procjenom i taktikom.
Ante je bio svjestan rizika u koji se upušta, ali mu je nešto
govorilo da je to rizik koji donosi pobjedu. Pretpostavio
je da četnici neće povjerovati da je toliko lud i da će se
upustiti u bitku na način na koji se upustio, pa da zato u
kritičnom trenutku neće odgovoriti na pravi način. S
druge strane, vjerovao je da su 4. i 7. gardijska toliko ui-
grane da praktički funkcioniraju kao dva tijela s jednom
dušom. Bio je uvjeren da ako krene po zlu, da će i
Krstičević i Korade na vrijeme izvršiti nužne korekcije i
spasiti stvar. Ali, svejedno, opasnost se nije mogla
isključiti.
Išao je posve svjesno protiv vojne teorije, činio nešto
zbog čega bi pao na ispitu na vojnoj akademiji. Dok je o
tomu razmišljao, znao se uhvatiti kako se znoji, kako mu
je ovratnik košulje posve mokar, a vrat hladan, kako mu
je šaka lijeve ruke stisnuta, a on sav ukočen kao da se
sprema primiti udarac. Onda bi se opustio, duboko
udahnuo dim cigarete i u mislima vraćao na istu situaciju.
No nešto mu je stalno govorilo da ipak to učini, da udari
na dva operativna pravca i to u isto vrijeme. Sedmom i 4.
gardijskom brigadom te ostalim pratećim postrojbama na
220
područje Bosanskog Grahova, i desno, u pravcu
Glamoča, ostalim gardijskim brigadama HVO-a i HV-a.
Na taj je način u jednom trenutku nastala kritična situa-
cije, jer su se u špici napada Hrvatske snage razdvojile,
tvoreći po dubini formaciju u obliku slova V.
Da je neprijatelj to mogao predvidjeti, ili da je brzo reagi-
rao i u tu prazninu ubacio svoje jake snage, zabio bi se
poput klina u tu izazovnu i opasnu dubinu. Udarni vrhovi
hrvatskih snaga bili bi odsječeni od matice i najvjerojat-
nije izgubljeni, kao i sama bitka. Ali Ante se oslonio na
malo sreće i puno intuicije. I dobio igru.
Kad su njegove snage izbile na Staru Dinaru, Marinovo
brdo i druge visove, pobunjeni Srbi u Kninu nisu mogli
vjerovati da se to dogodilo. Jednostavno nisu računali s
time da će Hrvati izabrati tako težak pravac, održati se na
njemu tako dugo kao što su se održali i na kraju ih
zaskočiti s leđa. I istodobno ostvariti jednako briljantnu
pobjedu na drugoj strani, onoj prema Glamoču.
»Takvo razdvajanje snaga nije praktično, a ni pre-
poručljivo, no ovog je puta funkcioniralo«, govorio je
kasnije Ante, dodajući: »I moralo je funkcionirati!«
Oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča u hrvatskim
je medijima proslavljeno kao velika i značajna pobjeda,
iako je oslobađanje tih gradova s vojnog stajališta bilo
posve beznačajno. Ali nitko tada nije mogao, a ni htio
objašnjavati što je značila bitka za visove na Staroj Dinari,
Marinovom brdu, pa i tamo na Šator planini i u pravcu
Vitoroga. Rat ima logiku koju ponekad bolje razumiju
orlovi negoli nedovoljno upućeni ljudi. Za samo pet dana
oslobođeno je područje veličine 1600 kvadratnih
kilometara, spašen Bihać te stvorene pretpostavke za
oslobađanje okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine te
onih u Hrvatskoj.

221
222
Tuđman: Pa kako je to uspio?

Daleko od bojišnice bio je sasvim drugi svijet. Iako je


zemlja bila u stalnom i latentnom ratu i premda su
pobunjeni Srbi povremeno terorizirali hrvatske gradove i
sela, ljudi su živjeli bitno drukčije nego 1991. Kao da rata
više nema. O njemu se tu i tamo čitalo u novinama,
ponešto pokazalo na televiziji, ali stvarno stanje i prilike
na bojišnici jedva da su dopirali do prosječne građanske
svijesti. Ako je prije četiri godine takoreći cijeli narod
ratovao, sada su to činili isključivo vojnici. Hrvatska je
živjela dva života, koji su, doduše, bili povezani
pupčanom vrpcom, ali nisu imali gotovo ništa za-
jedničko. U Zagrebu je život određivalo radno vrijeme i
gužve u prometu, a na bojišnici konfiguracija terena i
neki unutarnji ritam rata. Razlika je bila u tomu što u Za-
grebu nisi morao ni na posao, ni u tramvaj, ako baš nisi
htio, a na bojišnici nisi ni bio u iskušenju da nešto nećeš.
Tamo je čovjek bio posve u vlasti događaja, pa makar ih i
sam kreirao. Ako je privatni život i postojao, doimao se
kao pukotine u kakvu golemu zidu. Moglo se tu i tamo
šmugnuti u neku od njih i na trenutak zaboraviti kako za-
pravo i ne postojiš za samog sebe. I tada bi se dogodio
lom, ili ljubav.

223
Iste večeri, kad je okončana operacija Ljeto '95., Ante je
oko ponoći sjeo u džip i krenuo za Zagreb. Znao je da
ima najviše dvadeset i četiri ili četrdeset i osam sati. Uju-
tro je bio u glavnom gradu, a u jedanaest sati u Gornjo-
gradskoj vijećnici. Tamo ga je u pratnji svog kuma,
ministra Gojka Šuška, čekala pukovnica Dunja Zloić.
Mlada i temperamentna žena, bademastih očiju, koje kao
da su skrivale neku potisnutu dobrotu. Anti se svidjela od
prvog dana kad ju je ugledao. Bilo je to u Zadru, prije
godinu dana. Oboje su bili u Hrvatskoj vojsci, oboje
mediteranske duše, a Ante je uz to odavno raščistio i s
prošlošću. »Bilo bi lijepo ako bismo jednog dana otišli na
večeru«, rekao je Dunji, osmjehujući se na način koji je
pomalo prikrivao ozbiljnost njegovih namjera. Nakon
tjedan dana, situacija na bojišnici dopustila mu je da
ukrade nekoliko sati, da s Dunjom ode na večeru i
zapečati svoje srce.
Sada je sa svojim kumom i starim prijateljem, generalom
Rosom, stajao pred matičarom na Gornjem gradu. Bilo je
to kratko vjenčanje, kao plotun iz haubice. Poslije je njih
četvero otišlo na ručak u Intercontinental, ali ni tu nisu
ostali dugo. »Moramo se malo požuriti, čeka nas he-
likopter, rekao je Šušak, dodajući: idemo za Pulu, a onda
na Brijune kod predsjednika. Čuo je da se ženiš. Nije mu
bilo jasno kako si to stigao. Doslovno me pitao: 'Pa kako
je to uspio?', na što sam mu odgovorio: znao je da ima
vremena samo u subotu, zato se žurio da završi operaciju
do petka navečer! Na to se nasmijao i rekao'neka dođe'.«
Dunja i Ante proveli su tu večer s Tuđmanom koji je bio
posebno raspoložen zbog uspjeha operacije Ljeto '95.
Bio je opušten i razgovorljiv. A i društvo je bilo takvo,
poveće i prilično šareno. Kad je odlazio u krevet, Anti su
se u mislima vratila sva ona lica, koja su se tu večer, na
svaku predsjednikovu riječ, nekako neobično smijala. To
ga je bocnulo, a onda je jedva primjetno zavrtio glavom,
224
promrsivši: »Što ćeš, takav je svijet.« Drugo jutro
ponovno je bio u helikopteru. Vraćao se na zapovjedno
mjesto u Bosnu, pripremajući se za novu operaciju:
Oluju!
Za razliku od Velebita, Dinara je s južne strane sva u gus-
toj šumi. Tu se stoljetna stabla propinju u visinu, ali je
dokraja ne dostižu. Jer na svojim vrhovima planina je
gola, poput kamene pustinje. Tu brije bura, često i brže
od sto kilometara na sat. Ljudi se tada ne mogu održati
na nogama, izdrže samo vukovi i žilava i rijetka planinska
trava. Takav je i Troglav, najviši vrh. Suri i sa sjeveroza-
padne strane strm, kao da je iskočio iz zemlje. Jedino je
Vještić gora drukčija.
Posve obrasla gustom šumom, do samog vrha ,, zaštićena
od najgorih vjetrova, a opet urasla u nebo. Čovjeku se
čini da je Dinara, poput brižljive majke, zaklonila tu
svoju oazu. Sada, kad je nakon tolikog stresa ponovno
bio u helikopteru, osjećao se nekako blaženim. Odmarao
ga je pogled na tu golemu planinu koju je istodobno vo-
lio, divio joj se i respektirao je. Privlačio ga je taj spoj
divljine i pitomosti. Zimi; kada bi snijeg napadao do po-
jasa, činilo mu se da prolazi kroz beskonačne bijele
tunele, toliko je bilo snijega na krošnjama i granama
drveća. A onda, ako bi zasjalo sunce ti su tuneli svjetlucali
poput krijesnica ili sićušnih dijamanata. Ta čudesna
mješavina gotovo blažene ljepote i podmukle surovosti
nigdje nije bila tako upečatljiva kao na Vještić gori.
Tu je bio smješten vrlo suvremen kirurški centar, i gotovo
sva logistika, od streljiva do hrane. Jer stabla su toliko de-
bela i visoka da se čovjeku čini da se ni dašak vjetra ne
može uskovitlati, da je i sama hladnoća u tom zabačenom
svijetu nekako manje studena.
Tu se uvijek osjećao opušteno i nekako zaštićeno, a tako
su se osjećali i drugi. Ali i tu bi Dinara znala iznenaditi,

225
opiti čovjeka tom prividnom sigurnošću i onda ga, a da
to i ne primijeti, uzeti zauvijek k sebi.
Gledao je tu planinu užarenu od kolovoškog sunca,
približavajući se Rujanima, bosanskom selu, u kojem je
bilo njegovo zapovjedno mjesto. Sjetio se i jednog
američkog časnika s kojim je nedavno, tu na Dinari,
razgovarao o lovu i kojem je rekao: »Ako sretneš vuka,
nikad ne pucaj u njega. To je plemenita životinja. Ona je
najsličnija nama vojnicima. Znade opstati sama, ali kad je
u čoporu, poštuje hijerarhiju«. Onda je uzdahnuo, i kao
da želi odagnati sentimente, dobacio pilotu: »Evo nas,
već smo tu!«

226
To je to! Svi u isto vrijeme!

»Gospodo, to je, dakle, politička situacija«, završio je


Tuđman svoj kratki ekspoze, a onda dometnuo: »Europa
i Amerika očito nisu u stanju, takve kakve jesu, riješiti
problem u Bosni, a ni u Hrvatskoj. Vidite što Srbi rade!
Mi smo učinili sve da na miran način riješimo problem,
no sada je toga dosta. Oni od Bihaća neće odustati, a to
izravno ugrožava naše nacionalne interese. A Zapad neće
učiniti ništa, kao što je šutke gledao pad Srebrenice i
masakr koji je tamo izvršio general Mladić. Mi više ne
možemo trpjeti okupaciju i poniženja. Sad je trenutak, jer
ovi na Zapadu nemaju kamo, a mi imamo snage i pameti
da sami riješimo našu situaciju. I da time i njima po-
mognemo. Uostalom, drugog izlaza i nemamo.« Tuđman
je to izgovorio samouvjereno i mirno. A onda je pogle-
dao prema načelniku Glavnog stožera HV a i rekao: »A
sad da vidim planove!«
Za velikim ovalnim stolom, u brijunskoj dvorani za sas-
tanke, sjedili su najviši zapovjednici, ministri unutarnjih i
vanjskih poslova, ministar obrane, šefovi obavještajnih
službi... Bio je tu i general Gotovina, kao zapovjednik
Hrvatskih snaga, u pratnji dvojice časnika, od kojih je je-
227
dan bio iz HVO-a. Desno od njih, ali tako da svi mogu
vidjeti, stajala je oveća ploča. General Červenko, koji je
baš u tim danima na čelnom mjestu Hrvatske vojske
zamijenio Bobetka, glavom je dao znak da se na ploču
objesi radna karta. Onda je u glavnim crtama objasnio
osnovnu ideju koja se svodila na to da oslobađanje okupi-
ranih područja treba izvesti u dvije faze. U prvoj bi se
udarilo svom silinom na tzv. sjeverni sektor, a onda,
ovisno o razvitku događaja, operacija bi se proširila i na
južni. Na kraju bi se išlo na Knin.
Tuđman je pažljivo slušao i poput kopca, koji se sprema
zaskočiti plijen, promatrao kartu i ucrtane pravce na-
pada. Istodobno je ministru Šušku dobacivao poglede na
koje je ovaj reagirao jednako neodređeno. Na kraju je
uslijedilo jedno ahaa, pa odlučno: »Dajte mi plan za južni
sektor!«
Na ploči je bilo još toliko mjesta da je Ante mogao svoju
radnu kartu objesiti ispod one sjevernog sektora. Zatim
je u glavnim crtama oslikao odnos snaga, osobito ističući
stratešku nadmoć koju je donijelo Ljeto '95. »Evo, to je
glavni pravac djelovanja, pri čemu Srbima ostaje otvoren
koridor prema Bosanskom Petrovcu za izvlačenje njiho-
vih snaga. Time se izbjegavaju nepotrebne žrtve«, rekao
je na kraju, a onda kratko pogledao vrhovnika koji je još
dvadesetak, tridesetak sekundi gledao u karte, koncentri-
rano poput čovjeka koji traži izgubljeni i dragi predmet.
»To je to! Svi u isto vrijeme!«, uzviknuo je Tuđman,
prigušujući pomalo glas. Bilo je jasno da je nekadašnji Ti-
tov general smjesta shvatio kako je Antina ideja da se od-
mah, već prvog dana operacije, svom silinom udari na
Knin, na najtvrdokorniju utvrdu srpske paradržave i le-
glo pobune. I da je to i vojno i politički najpametnije.
»Dakle, to je to, a sada mi dajte sve o njihovim snagama,
raspored tu u Hrvatskoj i u Bosni«, nastavio je, pa kad je i
to čuo, zapitao je: »Koliko vremena trebate za cijelu
228
operaciju oslobađanja?« Generali su odgovorili: »Osam
dana«, a on kao iz topa ispalio: »Ne! Dosta su četiri! To
možete napraviti za četiri dana, vidjet ćete!« Hitro dome-
ćući: »To je zapovijed!«
U tom trenutku nitko nije znao kad se kreće u bitku. To
Tuđman nije rekao. Samo je, sporo se podižući sa stolice,
u istom zapovjednom tonu dodao: »Izvolite izvršiti sve
pripreme, budite spremni, jer riječ je o nacionalnoj
zadaći, o oslobađanju domovine. Sada morate biti na vis-
ini, pokazati da ste u ovom ratu zaista stasali i sazreli.
Takvu priliku više nećete imati! «
Dvadeset četiri sata kasnije pred zapovjedništvom u Ru-
janima zaustavio se džip iz kojeg je iskočio neki zdepast
momak. Sa sobom je imao žutu zapečaćenu kuvertu koju
je donio iz Zagreba. Čim ju je uzeo u ruke, Ante je znao
što je u njoj: zapovijed za početak operacije! To ga nije ni-
malo iznenadilo, prije bi se moglo reći da je tako nešto
slutio. Mogla je stići možda i koji dan kasnije, ali je bio
siguran da je dan-D tu. Napokon, sve je već bilo spremno
za pokret, pa je to iščekivanje bilo najgore. Uvijek je tako
pred bitku. Najgori su ti posljednji trenuci, a pogotovo
oni između zapovijedi i početka boja. I sada je bilo tako.
Zapovijed je dobio 3. kolovoza ujutro i u njoj je šturim
vojničkim jezikom bilo rečeno da je pokret 4., dan
kasnije.
Navečer, na redovitom brifingu, svoje je zapovjednike
obavijestio o početku operacije. Taj sastanak nije dugo
trajao: kratka pitanja i jednako kratki odgovori. Nešto
više vremena posvećeno je provjeri topništva i snagama
za ubacivanje, jer oni udaraju i kreću prvi.
Dan je bio vedar kako priliči kolovozu, pa je Ante bio
siguran da će tako biti i sutradan u zoru. Dakle, neće biti
problema s topništvom. No unatoč tomu, pa i optimizmu
koji je nalagala situacija, nije mogao posve odagnati
nervozu. To je bilo redovito stanje prije bitke: »Samo da
229
jednom počne«, ponavljao je u sebi stotinu puta. Ti su mu
sati bili beskonačni, nije mogao spavati, stalno se budio,
a kroz glavu su mu letjele svakakve misli: »Je li ovo u
redu? Je li ono učinjeno kako treba? Hoće li sve štimati?«
A u tri ujutro već je bio na nogama, provjeravao vezu.
Dok napokon nije kratko zapitao svakog od svojih
zapovjednika: »Spreman?«, pa kad je čuo jednako kratak
odgovor: »Spreman!«, zapovjedio je: »Pokret!« Tek je
tada nestalo nervoze i on se pretvorio u ratnika koji ni na
što drugo nije mislio nego samo na zadaću koju ima
izvršiti.

230
Oluja u kninskoj kotlini

Noć se potiho pretvarala u dan. Da nije bilo grmljavine


topova, prizor bi djelovao idilično. Od krajnjih točaka
Dinare i Marinovog brda do Knina nema više od sedam
do deset kilometara, pa se grad doima kao kakav bijeli
sprud u dolini prošaranoj škrtim pašnjacima i gotovo
plavim brdima. Jedva primjetna izmaglica panorami je
davala nekakav pospani sfumato: kao da cijela kotlina
mirno i slatko spava, ne mareći za grmljavinu iz vedra
neba. No svaki put kad bi pala granata, srpskim bi rovo-
vima prostrujala kletva i s njom pomiješano: »Samo da
jednom te ustaše krenu!«
Sedma i 4. gardijska brigada bile su napete i koncentri-
rane poput trkača na sto metara, uoči pucnja za start.
One su imale samo jednu zadaću: s Dinare i Marinovog
brda spustiti se u pravcu poligona Crvena zemlja, s jedne,
i Strmice, s druge strane, te, takoreći u trku pregaziti
četničku crtu obrane. Pritom su im postrojbe HVO-a
osiguravale desni bok, tako da Korade i Krstičević ni na
što nisu morali misliti, nego samo na cilj pred sobom. Ta
opuštenost, ta neopterećenost onim što se događa u po-
zadini, ta sigurnost da neće biti nikakvih iznenađenja na
231
bokovima, bili su uvjet da se zadaća obavi brzo, precizno
i ubojito. Četvrta i 7. krenule su zajedno poput snježne
lavine. Napredovale su u formi binoma: dok je jedna os-
vajala prostor, druga joj je štitila bokove, i obrnuto.
Bitka je bila kratka, ali krvava, jer su četnici ogorčeno
branili prvu i istodobno zadnju crtu obrane, znajući da
ako ona padne, Kninu nema spasa. U tim trenucima cijela
se kninska kotlina pretvorila u prasak bez početka i kraja,
u kovitlac dima pomiješan s vedrinom nadolazećeg dana,
u zaglušujuću i zastrašujuću tutnjavu teškog oklopa. Na
nekim točkama otpor je bio toliko snažan da se crta mo-
gla probiti samo borbom prsa u prsa. Hrvatski su se rat-
nici borili poput lavova što nasrću na bivole,
nepopustljivo i neustrašivo, kao da su nošeni nekom unu-
tarnjom silom, koja ih pretvara u jednu volju i jednu
dušu. Pa se činilo da tako i ginu: s jedva čujnim krikom
na ustima. Kao da u tom metežu krvi i slobode ostavljaju
samo tijelo.
Do jedanaest sati 4. i 7. gardijska brigada raznijele su
četničku obranu i bile su pred Kninom. Za samo šest sati
borbe! U sam grad ušla je, međutim, samo 7. gardijska,
dok ga je 4. zaobišla, gotovo ga dodirujući. Ante je to
svjesno učinio, i to teška srca. Za njega je 4. gardijska bila
udarna, dragocjeni eksploziv u njegovim rukama. Znao je
koliko momci žele ući u Knin, ali je znao i to da praktički
u toj brigadi nije bilo ni jednog borca kojemu četnici ne-
koga nisu ubili, zapalili kuću, uništili imovinu. Iako su to
sve bili vrhunski borci i profesionalci, nije htio u tim tre-
nucima ništa riskirati. Prije je bio spreman podnijeti bijes
svojih Dalmatinaca, nego prihvatiti i najmanju
mogućnost da netko učini nešto, što bi kasnije moglo ba-
citi sjenu na ovu povijesnu bitku i pobjedu. Ali je zato još
istoga dana, kad je Korade na kninskoj tvrđavi podigao
hrvatski barjak, naredio i njemu i Krstičeviću da zajedno
podignu zastave svojih brigada. Tako su se na kninskoj
232
tvrđavi već prvog dana Oluje, uz nacionalnu, zavijorile i
zastave 4. i 7. gardijske brigade.
Desetak sati prije negoli je Hrvatska vojska ušla u Knin,
topništvo je odrađivalo svoj nenadomjestiv posao. Cijelu
je noć tuklo ciljeve oko grada kako bi psihološki iscrpilo
neprijatelja. Na udaru su bile četničke oklopne snage,
raketni sustavi, topničke bitnice te same postrojbe na
borbenim pozicijama. U isto vrijeme, u.Južnom logoru,
negdašnjoj vojarni JNA, smještenoj u samom Kninu, u
podrumima i zaklonima bili su pripadnici UNCRO-a kao
i ostali pripadnici međunarodne zajednice, te oni srpski
civili, koji nisu, kao većina drugih, već prije napustili
grad.
Kad god bi pokraj grada pala granata, ona bi najprije
izazvala uobičajenu eksploziju, a onda bi se ta detonacija
proširila kotlinom kao opetovana jeka, stvarajući dojam
kao da je istodobno palo nekoliko granata, a ne jedna, te
da će se od siline udara raspuknuti i sama zemlja. Britan-
ski obavještajac, koji je bio u ulozi glasnogovornika
UNCRO-a, i koji je jednako čučao u Južnom logoru kao i
ostali, svaki put bi brojio sve te stvarne i nestvarne udare.
»Gospodo, ovi Hrvati su sravnili grad sa zemljom! Čujete
li vi to, taj užas?! Još bi mogli i nas pogoditi!«, govorio je
uzrujanim glasom i pogledavao lijevo i desno, kao da u
prostoriji traži potvrdu za svoje riječi.
Kad je bitka za Knin okončana i kad je iza podneva taj
britanski časnik, zajedno s ostalim kolegama izašao iz
svog skrovišta, nije mogao vjerovati vlastitim očima.
Grad je bio cijel, bez značajnih oštećenja. Tragovi
topničkih udara vidjeli su se samo na vojnim skladištima,
na mjestima topničkih bitnica i na prilazima gdje su u
pokretu uhvaćene četničke motorizirane snage. »Čekaj,
pa to nije moguće...«, gotovo je zavapio. Kasnije je ipak
pripovijedao kako je Knin pretjerano tuklo hrvatsko
topništvo.
233
Tog istog popodneva, kad je britanski časnik s nevjeri-
com promatrao svijet oko sebe i rukama trljao oči, Ante
je na trenutak iz Rujana dojurio u Knin. Samo da vidi
grad, da dotakne tu toliko sanjanu javu. U njemu nije
mogao ostati, jer nisu obavljene sve pripreme -za
premještanje zapovjedništva, a ni bitka još ni izdaleka
nije bila završena.
S Velebita je išao drugi pravac udara i tu su stvari u
početku zapinjale, pa se odlučio za helikopterski desant
u širem prostoru Obrovca. Dobro izvježbani 1. HGZ,
koji je bio u pričuvi, ubačen je u taj prostor, čime je tijek
bitke na cijelom južnom sektoru - od zadarskog zaleđa,
preko Šibenika do šireg prostora Sinja - bio konsolidi-
ran. Ante je iz sata u sat osjećao da njegov orkestar svira
sve ujednačenije, da se huk bitke sve više pretvara u
skladnu glazbu i da on samo treba u istom ritmu i taktu
nastaviti goniti neprijatelja i čistiti teren do Dvora na
Uni, dokle je dopirala zona njegove ratne odgovornosti.
Petoga ujutro, opet je bio u Kninu. Imao je sastanak sa za-
povjednicima UNCRO-a, s ljudima koje je otprije dobro
poznavao, i s kojima je sada trebao dogovoriti kako
najučinkovitije pomoći civilima koji su ostali u gradu,
kako uspostaviti sustav sigurnosti i sve ostalo što takva
poratna situacija nameće. I dok je na kninskoj tvrđavi
čekao na sastanak, osvrnuo se oko sebe, na sav taj prostor
koji je sada oslobođen. Osjetio je kako ga ispunjava
ponos, ali i neka neobjašnjiva tupost. Toliko je sanjao o
tom trenutku da mu se sada činio nekako bljedim, nor-
malnijim, gotovo svakodnevnim. Je li se sve odveć brzo
dogodilo, ili se potrošio u snovima? Nije znao odgovor-
iti, ali ushićenje koje bi bilo primjereno njegovim sno-
vima i željama, nije osjećao. Možda i zato, jer je još bio
usred boja, koncentriran na posao koji mora odraditi?
Tek mnogo kasnije, postao je do kraja svjestan povijesne
dimenzije tih kolovoških dana.
234
Kad su oko pola deset ujutro stigla gospoda iz
UNCRO-a, Ante ih je dočekao savršeno obrijan, zategnut
i preplanuo od sunca, kao u najboljim mladenačkim
danima. Bio je u isto takvoj besprijekornoj ratnoj odori, s
ponešto suzdržanim osmjehom i držanjem kakvo do-
likuje pobjedniku koji nije nadut, ali koji je svjestan da
odsada vrijede druga pravila. » Gospodo, drago mi je da
vas mogu pozdraviti ovdje u Kninu. Vama to nije ništa
novo, jer vi ste tu već dugo, ali meni je ta činjenica
posebno zadovoljstvo. Nadam se da to razumijete...«,
rekao je, pokazujući svojim starim znancima da uđu u
prostoriju za radni sastanak.
Odmah iza toga, na tom istom mjestu imao je i redoviti
brifing sa svojim zapovjednicima. Nakon što su ras-
pravljena pitanja vezana za daljnji tijek operacije, Ante je
s osobitim tonom u glasu rekao: »Budite budni, pravedni i
strogi. Ne samo zato jer to nalaže ratno pravo, nego i radi
sigurnosti naših vlastitih vojnika. Vojska je pobijedila,
ljudi su u euforiji, ali i emocionalno ispražnjeni, pa brzo
može doći do opuštanja, a onda i do nesreće. U okolici je
još dosta razbijenih, ali naoružanih, četničkih skupina, a
one nisu bezopasne. Zato vaše zapovjedi moraju biti
stroge i jasne, disciplina savršena. Bitka još nije završena,
neprijatelj se pregrupira u Bosni i sprema na protuu-
dare. «
Zatim je povukao nekoliko dimova cigarete, ustao sa
stolice i nastavio: »Prostor za koji ste odgovorni morate
čuvati, nema rušenja i paleža, a prema civilima, bez ob-
zira o kome se radi, morate humano postupati. Jer vi ste
pobjednička vojska! A pobjednicima takvi postupci do-
likuju. Jer ako nemaš pravdu pod kontrolom, sam ćeš na
kraju zbog toga stradati.« Onda je na čas zašutio, pa s
ponešto utišanim glasom nastavio: »Zašto sam uvijek,
kad god je to bilo moguće, zvao svećenike, a jednom i
biskupa, da vam govore, da vam kažu svoju riječ? Zato da
235
shvatite da vas Bog nije stvorio kao robove koji se
predaju, nego kao slobodne ljude koji se bore za svoju
obitelj i za svoju domovinu. To je Božja zapovjed, ali su i
pravila, koja pritom morate poštivati, Božja! To znači da
svaki zapovjednik mora paziti da ni onaj najmanji vojnik
ne uprlja ruke, da ne izgubi svoje dostojanstvo, da se ne
upropasti. Kad zarobljenik digne ruke u zrak, ma što
mislili o njemu, ma kako bili ljuti na njega, ne ponižavajte
ga, postupajte s njime kao s čovjekom, zaštitite njegovu
ženu i djecu, jer time od sebe činite velikog ratnika i
pravog pobjednika! To ne mora nitko znati, s time se ne
morate hvaliti. Dovoljno je da sami znadete da ste tako
postupili. Jer to je ono po čemu ste veliki ne samo izvana,
nego i iznutra.«

236
Takvog pješaka nitko nema

Dva dana nakon što je 7. gardijska ušla u Knin, u Zvoni-


mirov grad stigao je i predsjednik Tuđman. Dočekale su
ga kuće i ulice na kojima se gotovo uopće nisu vidjeli tra-
govi tek prohujale bitke. Vrijeme je bilo upravo kra-
ljevsko: blistavo vedro i kolovoški sunčano. Cijela zemlja
je bila u euforiji, a Tuđman je na kninskoj tvrđavi polju-
bio zastavu, digao obje ruke u zrak i stisnutih šaka izrazio
ono što je svaka hrvatska duša u tim trenucima osjećala.
Kad se pozdravljao s Antom, stisnuo mu je ruku, pa kao
da mu puno toga odjednom hoće reći, malo zastao, a
onda odsječeno istisnuo: »Završili smo to, pobijedili
smo!« Ovaj je osjetio svu emotivnost, svu radost i sav
ponos što su bili sublimirani u toj gotovo sirovoj rečenici.
Pa se samo nasmijao, klimniavši lagano glavom svom
vrhovnom zapovjedniku. Za nekoliko sati bio je ponov-
no usred bitke. Protivnik je bio poražen, ali ga se nije
smjelo podcijeniti. I on to nikad nije činio.
Znao je da je JNA troma i birokratizirana, da je sputana
staromodnom vojnom doktrinom, ali unatoč tomu nije
podcjenjivao njene časnike. Jer ti ljudi, ma kakvi bili, u
vojsku su odlazili zbog toga što ih je taj zanat zanimao. A
237
kad čovjeka nešto zanima, onda se, u pravilu, i trudi oko
toga. Tako su i ti časnici, ili barem većina njih, učili,
usavršavali se, proučavali doktrine drugih vojski. Ovla-
dali su strukom i to se nije smjelo zanemariti. Taština i
umišljenost u ratu su najgori saveznici. On je to u mno-
gim prilikama ponavljao, tvrdeći da je svaki zapovjednik
onoliko sposoban koliko sposobnih časnika ima u svom
zapovjedništvu i koliko to znade iskoristiti. »Moraš se
okružiti sposobnim ljudima, jer ne možeš sve sam
najbolje znati: i topništvo, i zrakoplovstvo i mor-
naricu...« Pritom je imao i tu sretnu okolnost da je
surađivao s ljudima koji su zanat naučili u JNA i kasnije,
kao visoki, i vrlo sposobni, časnici prešli u Hrvatsku vo-
sku. Ti su ljudi izvanredno dobro poznavali psihologiju
protivnika, jer su nerijetko i osobno poznavali neprijatelj-
ske zapovjednike, kao i način razmišljanja u samoj JNA.
A to je bilo od kapitalne koristi. Jer samo je na taj način
mogao saznati kako će protivnik reagirati, kako će se
braniti, koje su mu jače, a koje slabije strane.
»Evo to je naša zadaća. To trebamo učiniti. To je moja
zamisao i moj plan. Što misliš o tomu ?«, pitao bi Ante
Domazeta, dajući mu kartu s ucrtanim smjerovima na-
pada. Onda bi s njime raspravljao o svakom detalju, s
posebnim naglaskom na strategijsko-obavještajnu kom-
ponentu, za što je ovaj zaista bio stručnjak. Zatim bi poz-
vao Ademija, postavio mu ista pitanja, ali s naglaskom na
raspored i zadaću topništva, pa s Rakićem koji je bio
izvrstan za operativnu razinu, ili Đankom, pa inžen-
jercem Jeričevićem...
Pozorno ih je slušao, postavljao pitanja i potpitanja, i iz
njihovih ideja i sugestija zaključivao ne samo o tomu što
bi sam trebao učiniti, koliko ima vremena za operaciju,
nego i kako će se najvjerojatnije ponašati protivnik: kako
će postaviti svoju obranu, kako će rasporediti snage u
pričuvi, kako eventualno izvesti protuofenzivu. Naravno
238
da su tu značajnu ulogu igrali i obavještajni podaci, ali
bez te svojevrsne psihoanalize protivnika, što ju je dobi-
vao od vlastitih časnika, bilo bi mnogo teže sastaviti mo-
zaik buduće operacije.
»Tek kad sve to dobiješ, pa pustiš da se dobro skuha, tek
onda znaš s kime imaš posla, tko te čeka na protivničkoj
strani, u čemu je jak, što mu je specijalnost, gdje i kako ga
možeš udariti bočno i s leđa. I kako iznenaditi. E, vidiš, to
ti je filozofija stvaranja plana operacije!«, govorio je, do-
dajući kako to nije sve. »Jednako tako moraš poznavati i
vlastite snage: Ako želiš udariti neprijatelja u glavu, probiti
mu linije na najkritičnijem mjestu, onda se zna: tu se šalju
Dalmatinci - 4. gardijska brigada. Ili Hercegovci - 1., 2. ili
3. gardijska brigada HVO-a. To su južnjaci, prgavi, emo-
tivni, eksplozivni, nezadrživi. Naprosto raznose sve pred
sobom, kao bomba. Nema tog ljudskog materijala koji
može u tako kratkom vremenu osloboditi tu količinu en-
ergije, angažirati takvu količinu volje, pa i lude
hrabrosti, kao što to mogu te brigade.
Ali, čim obave tu zadaću, moraš ih odmah zamijeniti, jer
tenzija jednako brzo pada kao što je i narasla. Ako to ne
učiniš, sami će reći: 'E, dosta je, mi smo se naradili, sad
je red na druge'. Zato šalješ odmah 7. gardijsku, tu su Za-
gorci, Podravci, Međimurci. Oni su nekako stabilniji,
nema te emotivne oscilacije, toga naglog pražnjenja.
Pedantniji su, pa i zaguljeniji. A ako izgube čovjeka,
nekako to drukčije podnesu. Ne padnu u kolektivnu
krizu, kao što se to dešava južnjacima.
Isto tako, kad u akciju šalješ Slavonce (3. i 5. gardijska),
onda moraš znati da su svi oni izvanredni ratnici, ali im
treba malo više vremena da se pokrenu. Oni su kao lav-
ina, koja treba uvjete i temperaturu kako bi se aktivirala,
ali kad krene, nema te sile koja je može zadržati. Takvi su,
idu do kraja i nitko ih ne može zaustaviti dok ne dođu do
cilja. «
239
Onda bi Ante malo zastao, spomenuo tvrde i otporne
Ličane, koji su uz to i nekako međusobno povezaniji (9.
gardijska), pa kao da se nečeg dosjetio, nastavio: »Eto,
zato ti je naš hrvatski pješak najbolji na svijetu. Ja sam
posvuda ratovao, upoznao sam mnoge vojske, ali ni
jedna nema pješaka kao što je hrvatski. Zašto? Zbog te
razlikosti u temperamentima i mentalitetima. Pa i u toj
sviklosti na svakovrsna podneblja: od olujne bure,
snježne vijavice, teških kiša i debelog blata, do paklenih
vrućina, tvrdog kamena i oštrog šipražja. To nemaju ni
Njemačka, ni Francuska, ni Amerika. Nitko nema tu
eksplozivnost , tu udarnu snagu , tu pedantnost, tu us-
trajnost, tu tvrdoću i otpornost, sav taj potencijal. To ima
samo Hrvatska! To je i ovaj rat dokazao.
Ali zato s južnjacima ne možeš postupati kao sa Zagor-
cima, jer ćeš inače imati tri tisuće pušaka, ali ni jednog
vojnika. No s druge strane, kad južnjak shvati da je
nešto važno, da se radi o sudbinskim stvarima, e, onda
ga imaš sto posto. Tada je kao najbolja eksplozivna na-
prava. Sve te vrline i razlike međusobno se nadopunjuju
i tvore ansambl hrvatskog pješaštva, jedinstven i ne-
nadmašan. To ti je, ako baš hoćeš, apsolutni pješak.
Hrvatski pješak.«
»Ali imamo mi još nešto, što nema nitko, osim Izraela.
Zapovjednike koji su stasali u ratu i to kao pobjednici.
Koji su doslovno stvarani. Koji su rezultat analize što nije
valjalo u svim tim prvim godinama, što je trebalo
promijeniti i naučiti da bi se osposobili i postali spremni
za finalne bitke pobjede. To je to iskustvo Domovinskog
rata, to je taj kapital koji je u ljudima. Čudo Hrvatske
vojske, koja je u samo pet godina od ničega postala
najjača, najsposobnija i najprofesionalnija vojska na
ovim prostorima.«

240
Na dvadeset i tri kilometra od Banjaluke

Točno četiri dana nakon početka operacije, Hrvatska je


vojska izbila na granicu s Bosnom i Hercegovinom. Oluja
je uspješno završena, a sjeverna Dalmacija oslobođena.
Od kninske paradržave nije ostalo ništa. Samo izbjeglički
val. Srpski civili, zajedno s razbijenom krajinskom para-
vojskom, probijali su se u pravcu Dvora na Uni te prema
Drvaru. Taj je egzodus počeo uoči same Oluje, kao neka
vrst indirektnog priznanja kolektivne krivnje, ili barem
odgovornosti, za sve one godine pobune i zločina. Oni
što nisu otišli sami od sebe, bili su natjerani od Martića i
njegovih. Svijet se uzbudio zbog te humanitarne katas-
trofe, četnički vođe likovali, a Milošević se nije dao
fascinirati. Čekao je svoju priliku. Karadžić je prijetio od-
mazdom i novim obračunima. Jer Oluja je uništila nje-
gov već započeti plan fizičkog ujedinjavanja s krajinom u
Hrvatskoj. Razbijene Martićeve postrojbe zbog toga su se
odmah priključivale Mladićevim snagama i pripremale za
protuudare, kako bi se pokazalo da ništa nije gotovo, da
narod nije izgubljen, a vojska poražena.
Hrvatske snage, pod Antinim zapovjedništvom na to su
odgovorile novom velikom operacijom: Maestralom.
241
Točno mjesec dana nakon Oluje, zajedno sa snagama Ar-
mije BiH (5. i 7. korpusom), koje su napredovale prema
Prijedoru i Sanskom mostu, otvorile su bojišnicu
dugačku sto kilometara i to u pravcu Šipova, Jajca i
Drvara. Bila je to jedna od najtežih bitaka, koja je trajala
tjedan dana i u kojoj su se Srbi očajnički branili i na kraju
bili poraženi.
Zbog teškog terena i prostranog područja, operacija je iz-
vedena u tri faze, s prenošenjem težišta napada s jednog
na drugi pravac. Glavne udarne snage bile su 4. i 7. gar-
dijska brigada, gardijske brigade HVO-a, 1. HGZ te 81.
gb., a oslobođen je prostor veličine 3500 kvadratnih
kilometara, te gradovi Jajce, Drvar i Šipovo. Uhodanost
Hrvatskih snaga bila je fascinantna, pa su Amerikanci,
premda to nikada nisu javno priznali, odjednom u njima
otkrili saveznika u pritiscima na Beograd i bosanske Srbe.
I zato su mirno i hladno promatrali poteze te »snažne vo-
jne mašinerije«. Ali Maestral nije bio dovoljan da dokraja
slomi Karadžića i Mladića, a niti da Holbrooke u Beo-
gradu udobrovolji Miloševića.

***

Petnaestog listopada startala je nova operacija -Južni po-


tez. Hrvatske su snage udarile na posljednju crtu obrane
Banjaluke: Mrkonjić Grad - hidrocentrala Jajce 3
(Bočac) - planina Manjača s istoimenim vojnim poligo-
nom. Bitka je počela u lošim vremenskim uvjetima, s
odgođenim topničko-raketnim udarima, ali je bila
uspješna i za nekoliko dana Ante je sa svojim snagama bio
na samo dvadeset i tri kilometra od Banjaluke. Srbi su bili
potpuno razbijeni, ali ne i bezopasni. Dobro im je funk-
cioniralo topništvo, a teren im je omogućavao da izne-
nada napadaju u malim skupinama. U jednom takvom
napadu, na prilazima Mrkonjić Gradu poginuo je i legen-
darni zapovjednik iz 4. gardijske brigade, Andrija Matijaš
242
Pauk. Slično kao i Gavrana, i njega je dohvatio metak
teškog mitraljeza.
Kad je Ante s Male Manjače bacio pogled prema Ba-
njaluci, imao je sličan osjećaj kao i onda kad je s Dinare
gledao Knin. Ali ovog puta na tomu je i ostalo. Dalje nije
smio. Iz Zagreba je stigla zapovijed da smjesta stane,
ukopa svoje snage i hitno s radnom kartom dođe u Mi-
nistarstvo obrane. Tamo su ga čekali ministar Šušak,
američki ministar obrane Perry i šef združenog stožera
američke vojske. Čim su bacili pogled na kartu svima je
bilo jasno da mu je otvoren put u Banjaluku, da u svojim
rukama drži gotovo cijeli energetski sustav bosanskih
Srba i da su oni pred potpunim vojnim slomom.
Ali situaciju je komplicirala i činjenica da su Banjaluku
počeli napuštati civili i da je taj novi izbjeglički val
narastao na sedamdeset i pet kilometara dugu kolonu.
Postojao je strah da bi potpuni slom bosanskih Srba
mogao dovesti do muslimanske osvete nad civilima.
Tuđman to nije htio riskirati i zato je zaustavio Antu.
Osim toga, Washington je od Holbrookea dobio signale
da je Milošević, pod pritiskom razvoja događaja u po-
dručju Banjaluke, na putu da prihvati mirovne prego-
vore. Na ruku mu je, naime, išla posve izgubljena
situacija u kojoj su se našli Karadžić i Mladić, ali ne i nji-
hov potpuni poraz. Jer samo se tako mogao pojaviti u
ulozi spasitelja svojih sunarodnjaka.

***

»Znadete, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio


veliki obožavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim
operacijama prije nekoliko godina«, rekao je zapovjednik
NATO-a, general Clarke, kad je 1998. posjetio Zagreb i
Šuškova nasljednika Hebranga. I time zapravo priznao da
je do mirovne inicijative SAD-a kao i samog Daytonskog
sporazuma (potpisan 22. studenog 1995.) došlo, i moglo
243
doći, tek nakon što je Hrvatska svojim vojnim uspjesima
promijenila strateške odnose na tlu bivše Jugoslavije. Na-
pokon, u operacijama koje je Ante vodio, od Zime '94.
do Južnog poteza, oslobođen je teritorij veličine deset
tisuća kvadratnih kilometara! I palo 136 hrvatskih vo-
jnika, lakše i teže ranjeno 664 te troje nestalo.
Pritom Srbi uopće nisu bili slab protivnik i neoganizi-
rana rulja. »Naravno, bilo je tu četničkih hordi, ali i
pravih vojnika i vrsnih ratnika. Ljudi koji su iskreno
vjerovali u ideju Velike Srbije, pa su zato i ratovali s tim
idealima u srcu«, govorio bi Ante, nastavljajući: »Na njih
nikada nisam gledao s mržnjom, nego kao na protivnika s
kojim se moram sukobiti i biti pobjednik ili poražen. Jer
to je bilo biti ili ne biti. Ne govorim o hordama ubojica,
nego o tim ljudima, vojnicima, koji su bili korak do
ponora, a opet su se borili do kraja. Ti su ljudi bili pravi
ratnici, ako se izuzme ono čemu su služili, spremni dati
svoj život. To sam kao vojnik respektirao i respektiram i
danas. Vidio sam mnoge u situaciji kada su se morali
predati, ali su sačuvali i vojničko dostojanstvo i vojničku
čast. Pobijediti takve vojnike, značilo je imati pravog
protivnika i neprijatelja.«

244
Što sad?

Tog ožujskog jutra General se nekako neobično osjećao.


Kao da mu je nedostajalo zraka. Podigao se od stola,
ostavljajući cigaretu u pepeljari, zatim se protegnuo i
prišao prozoru. Nije ga otvorio, samo je pogledao van.
Tako je ostao nekoliko trenutaka, a onda je pogledao u
nebo, pa kao da s nekim razgovara, počeo jedva primjetno
micati usnicama. Zatim je opet spustio glavu, duboko
uzdahnuo i lagano se vratio za stol. Povukao dim već
skoro dogorjele cigarere, uzeo papir i ministru Šušku napi-
sao kratko pismo. Vojnički šturo i službeno u kojem je mo-
lio da ga se otpusti iz djelatne vojne službe i omogući mu
prelazak u civilni život.
Rat je bio završen, provedena je demobilizacija, a on je sje-
dio u Kninu gdje je sada bilo zapovjedništvo 3. zbornog
područja. Bio je ispunjen ponosom i zadovoljstvom zbog
svih tih dobivenih bitaka, zbog oslobođenja zemlje, ali is-
todobno i nekako prazan. Naprosto je osjećao kako ga vo-
jnički život više ne privlači, jer »što se još može dogoditi?
Cijeli sam život u čizmama, od svoje sedamnaeste godine,
postigao sam sve o čemu jedan vojnik sanja i sad je vrijeme
da sredim svoj privatni život. Pa jedva da sam ga i imao
ovih zadnjih godina«, ponavljao je u sebi. Onda se sjetio

245
svojih prvih koraka u Legiji stranaca, svih onih snova i
avantura, pa kao da nekog uvjerava, gotovo poluglasno
izgovorio: »Ima li veće i ljepše avanture od ove? Postati
generalom i zapovjednikom i to u pobjedničkoj vojsci?
Učiniti nešto za svoj narod?« Ali čim bi pogledao oko
sebe, čim bi se suočio sa stolom i kancelarijom, s prozo-
rom i ovom 1996. godinom, osjetio bi neku tjeskobu.
Poput glumca u kazalištu koji je odigrao svoju ulogu, ali
je i dalje ostao na pozornici, premda se zastor spustio, a
publika odavno razišla.
Za dva dana već je bio u Zagrebu. Šušak ga je pozvao na
razgovor. Kad je ušao u prostranu ministrovu kancelariju,
ovaj je već bio u fotelji ispred svoga velikog pisaćeg stola.
»Sjedni«, rekao je, a onda ga hladno zapitao: »Što se s to-
bom događa? Što znači to pismo?«, pokazujući rukom na
svoj pisaći stol. Mirno i gotovo ležerno Ante je odvratio da
ga vojnički život više ne privlači, da je taj dio njegova života
završen i da se nada da će ga ministar razumjeti. Šušak ga je
slušao koncentrirano, kao čovjek koji baš ne uzima zdravo
za gotovo ono što čuje, pa se trudi dokučiti skrivene
razloge. A kad u tomu nije uspio, onako škrt na riječima
kakav je bio, samo je odrezao: »Jesi li ti pao na glavu?«
Još ga je nekoliko trenutak promatrao, pa ga nastavio
uvjeravati kako na sve to treba drukčije gledati. Jer sada
treba preustrojiti vojsku iz ratne u mirnodopsku, »a tu su
takvi kao ti neophodni«. Ovaj je odvratio da to razumije,
ali da ima mnogo mladih i sposobnih ljudi s golemim rat-
nim iskustvom koji su u stanju stvoriti takvu vojsku. »Što
se mene tiče, ja zaista želim otići. Pa ja sam vojnik već
skoro dvadeset i pet godina! «
»Dobro, ne želim ti sada držati predavanja. Otiđi negdje se-
dam dana na odmor«, odbrusio je Šušak ljutito, a onda s
jedva primjetnim smiješkom dobacio: »Uostalom, na to imaš
pravo. To ti je onih sedam dana što ih nisi iskoristio kad si se
ženio. Kad završiš s tim, javi se pa ćemo razgovarati.«
246
Ante je s Krešimirova trga otišao kao ptica koja je
konačno puštena iz krletke. »A sad ravno doma, na more«,
promrsio je i pritom jedva primjetno poskočio.
Ali Šušak se baš i nije previše trudio da održi dogovor,
pa je predsjednik Tuđman već nakon četiri dana zatražio da
smjesta dođu k njemu u ured. Kad su ušli, ovaj je bio
smrknut na svoj tipičan način. Jedva da je rekao »sjedi« i,
obraćajući se Anti, odmah nadovezao: »Znaš li ti koliko ja
imam godina? Mogao bih ti biti otac, a možda i djed. A ra-
dim šesnaest sati dnevno. I subotom i nedjeljom, a kao što
vidiš radim i danas!«
Već pomalo crven u licu, na čas je zastao, pa nastavio: »A ti
kažeš da je rat završen, nemaš što raditi, dosadno ti je! A
što je s Podunavljem? S izgradnjom Oružanih snaga? One
su garancija naše nacionalne sigurnosti. I zato svi vi, a to
znači i ti, svi vi koji ste sve ovo prošli, koji ste pobijedili u
ratu, sudjelovat ćete u tomu. A ti ćeš biti na mjestu koje
sam ti odredio. Bit ćeš glavni inspektor Hrvatske vojske!
Tuđman je to izgovorio tvrdo i bespogovorno. I pritom
gledao Antu kao da ga želi hipnotizirati. Ovaj nije znao što
bi rekao, činilo mu se da protiv takve logike ne pale ni-
kakvi argumenti. Osjećao se i glupo i na neki način be-
spomoćno. Na kraju je klimnuo glavom, dajući znak
kako nema kud. I vratio se u svijet iz kojega nije ni
otišao.
***
Godinu i pol dana kasnije rodio mu se sin. Dunja mu je
dala ime Ante, što je na neki način bilo u skladu s obitelj-
skom tradicijom, baš kao i činjenica da je mali već s ne-
pune dvije godine zajahao konja.*
* Iako ovo ne spada u priču, kako ju je autor prvobitno zamislio, spada u
biografiju, jer se u međuvremenu dogodilo. Predsjednik Mesić 29.rujna
2000. naprasno je smijenio general pukovnika Antu Gotovinu s dužnosti
glavnog inspektora Hrvatske vojske. Zajedno s još šestoricom generala, jer
su, s drugim visokim časnicima, uputili otvoreno pismo hrvatskoj javnosti,
u kojem su stali u obranu vrijednosti Domovinskog rata.
247