TOMISLAV JONJI

POVIJESNO-POLITIKI OKVIR POSTANKA USTAKOG POKRETA

(Objavljeno u Hrvatskim obzorjima, asopisu Matice hrvatske Split, god. IX./2001., br. 2, 373.-406., br. 3, 653.-690., br. 4., 939.-968., te god. X./2002., br. 1, 33.-58.) *****
"...Mogao bi doi dan kad bi se nedoputena sredstva tuklo nedoputenijim sredstvima, jer od neprijatelja, koji ti se glave priblii golim noem, da ti je skine, brani se ne kako hoe i kako ti pravila zapovijedaju, nego kako bolje moe. To se dogaa i kod drugih kulturnih naroda, kad im dogori do nokata." (F. Supilo, 1892.)

Uvodne napomene. Kao ni priroda, ni povijest ne pravi skokove: svaka drutvena pojava ima svoje korijene i uzroke, a bez spoznaje tih korijena i uzroka nije mogue prosuivati ni samu pojavu niti objanjavati njezine dosege i plodove.1 Ta zakonitost jednako vrijedi i za ustaki pokret.2 Nasuprot desetljeima nametanu miljenju, da je ustaki pokret instrument inozemnih sila nezadovoljnih rezultatima prvoga svjetskog rata, potanja ralamba unutarnjih i vanjskopolitikih uzroka koji su doveli do njegova utemeljenja, jasno pokazuje, da je rije o autohtonome revolucionarno-politikom pokretu, koji je sebi za cilj postavio uspostavu neovisne hrvatske drave. Svrha postojanja tog pokreta iscrpljivala se u tome, pa su sva druga pitanja, ukljuujui i ideoloka, bila od perifernog znaenja, i koritena su tek povremeno, u ogranienom dosegu i iskljuivo kao sredstvo politike taktike.
Ovaj je tekst skraeni, preraeni i prilagoeni izvadak iz drugoga (zasad neobjavljenog) dijela studije o hrvatskoj vanjskoj politici 1903.-1945. Trei dio te studije, pod naslovom Hrvatska vanjska politika 1939.1942. (IX + 944 str.) objavljen je 2000. u nakladi zagrebake nakladne kue Libar. S obzirom na to da se utemeljenje ustake organizacije logino nastavlja na revolucionarna previranja u Hrvatskoj u drugoj polovici 1928., kad je dr. Ante Paveli u Zagrebu utemeljio organizaciju Hrvatski domobran, u literaturi se javlja miljenje kako bi ustaku organizaciju, bar u prvim godinama njezina postojanja, bilo ispravnije nazivati ustako-domobranskom. O tom se pitanju dade raspravljati. Meutim, kako je kod utemeljitelja i jedne i druge organizacije, A. Pavelia, u konanici prevagnulo ustako ime, u ovoj emo se raspravi, i iz razloga ekonominosti, koristiti uobiajenim, uvrijeenim nazivom: ustaki pokret.
2 1

U prilog takvom stajalitu ne svjedoi samo eklektinost i ideoloka bezbojnost ustakih programskih dokumenata, nego i ralamba odnosa prema snanim ideolokim strujama u Europi koje su tada odreivale drutveni i politiki ivot staroga kontinenta, a jo vie injenica, da ustaki pokret nije uguen ni nakon to mu je tijekom 1934. onemogueno djelovanje u itavoj Europi: iako je ostao bez ikakve politike potpore u inozemstvu, taj je pokret ne samo preivio u Hrvatskoj (domovinski ustaki pokret) i snano ojaao meu hrvatskim iseljenicima u Sjevernoj i Junoj Americi, nego je i meu hrvatskim radnicima razasutima po nesklonoj Europi nastavio uivati potporu. Sve to ne bi bilo mogue, da se ustatvo u nezanemarivu dijelu hrvatskog puanstva, nezadovoljnom kolebljivim i nedosljednim postupcima drugih hrvatskih politikih snaga, nije smatralo jedinim ozbiljnim odgovorom na krvavu jugoslavensku monarhofaistiku diktaturu. U tom je dijelu hrvatskog naroda ustatvo promatrano kao jedina snaga koja u borbi za osloboenje od velikosrpske tiranije postupa bez kompromisa. Upravo radi toga, ustatvo treba promatrati kao odgovor na agresivnu i brutalnu velikosrpsku narav jugoslavenskog reima, ali i kao reakciju na neke druge hrvatske politike koncepcije. Naime, upravo injenica, da se na srpskoj strani s izrazitim neprijateljstvom gledalo ne samo na hrvatske nacionalistike krugove, nego i na vodstvo Hrvatske (republikanske) seljake stranke, koje naelno u pitanje nije dovodilo opstanak jugoslavenske drave, predstavljala je jasan znak da u postojeem dravnopravnom okviru nije mogue postii rjeenje hrvatskog pitanja. Hrvatska nakon Radieve kapitulacije
Tko izgubi vjeru, taj se je unaprijed odrekao svega. Kad bi hrvatski narod zdvajao, podpisao bi sam sebi smrtnu osudu. Sve se moe postii, samo kada je vrsta volja i vjera. Mi ne emo nikakve abstinencije, ve hoemo svagdje najivlji rad. (A. Paveli na skuptini Hrvatskog bloka, prosinca 1926.)

Pokuaj Hrvatskog bloka da se hrvatsko pitanje internacionalizira odmah nakon uspostave Kraljevstva SHS, pokazao se uzaludnim. Radiev odlazak u inozemstvo sredinom 1923., kojemu je svrha bila, po njegovim vlastitim rijeima u istrazi 1925.,3 dati europskomu javnom mnijenju, naroito engleskomu, autentine obavijesti o hrvatskom pitanju, te razvidjeti kakvo je stajalite meunarodnih imbenika prema moguoj amputaciji Hrvatske,4 takoer nije donio nikakvih plodova. Unato patetinim krilaticama o demokraciji i samoodreenju naroda, u europskim prijestolnicama nije bilo razumijevanja za interese nesrpskih naroda u jugoslavenskoj dravi. Radievi pokuaji sporazumijevanja s revizionistikim silama, Italijom i Madarskom,
Hrvoje Morovi, Stjepan Radi pod Obznanom 1925. godine. Iskazi Stjepana Radia pred sudom za zatitu drave o boravku u Moskvi 1924. godine, Mogunosti, Matica hrvatska Split, god. XVIII., (I.), br. 7, srpanj 1971., 848., 880. Projekti su se amputacije Hrvatske povremeno, ali relativno esto, pojavljivali u javnosti, pa se o njima ozbiljno raspravljalo. (Usp. Slavko Cihlar, Hrvatsko pitanje i amputacija. Sa 8 geografskih karata. Trea naklada, Izd. Slavko Cihlar, Zagreb, 1928.)
4 3

govore, dodue, o dinamizmu predsjednika HRSS-a, pa ak i o njegovoj pripravnosti da potporu inozemstva osigura obeanjima stanovitih ustupaka, ali su u stvarnosti ostali bez ozbiljnijeg utjecaja na poloaj hrvatskog naroda. Razoaran ravnodunou Zapada i tromou Drutva naroda, Radi krajem svibnja 1924. putuje u Moskvu, gdje e ostati skoro dva mjeseca.5 Kanio je, po svemu sudei, putovati i u Sjedinjene Amerike Drave.6 Njegov odlazak u jugoslavenskoj je dravi oznaen veleizdajnikim inom. Radi je nazvan plaenikom kojemu je zadaa izazvati intervenciju stranih sila, pa su poduzeti brojni diplomatski i propagandni koraci kako bi se njegova djelatnost u inozemstvu onemoguila.7 Prigodu reimu za obraun s najbrojnijom hrvatskom politikom strankom dao je sam Radi, koketiranjem s boljevikim sovjetskim reimom i jedva shvatljivim ulanjenjem HRSS-a u Seljaku internacionalu.8 Uoivi da je hrvatski prvak tim koracima svoja stajalita uinio jo neprihvatljivijima europskomu javnom mnijenju, reim je uoi Boia 1924. dovrio pripreme za rasputanje HRSS-a, pa je 23. prosinca ministar unutarnjih poslova Boa Maksimovi zvani Kundak optuio Radia i njegovu stranku za protudravnu komunistiku propagandu i predloio da HRSS bude rasputen, da se na stranku najstroe primijene odredbe l. 18. Zakona o zatiti i poretku u dravi, da se zaplijene pismohrana, publikacije i prepiska stranke, te da se protiv stranakog vodstva povede kazneni postupak.9 Posjetivi koncem prosinca 1924. Pariz, Aleksandar je traio i dobio suglasnost za obraun s hrvatskom oporbom, uvjeravajui svoje sugovornike da se Bugarska nalazi u predrevolucionarnom stanju, a da slabost talijanskog reima dobro ilustrira udarac kojega Mussolini trpi u Albaniji. U Beogradu se vjerovalo kako se Jugoslavija nalazi u prigodi postati arbitrom na Balkanu.10 Uz potporu Pariza trebalo je samo skriti hrvatsku oporbu. Odluku u smislu Maksimovieva prijedloga Aleksandar je potpisao 1. sijenja 1925., a u priopenju za javnost se HRSS optuuje za pristup Seljakoj i naslon na Komunistiku internacionalu. Dodaje se kako je Radi i objavio navodno ierinovo obeanje pomoi, a da su prvaci stranke kriom i nou posjeivali sovjetsko veleposlanstvo u Beu. Radiu se na teret, izmeu ostaloga, stavljaju i veze s VMRO-om odnosno Todorom Aleksandrovim.11

Op. o Radievu putu u inozemstvo u: Ivan Mui, Stjepan Radi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, II. izd., Hrvatsko knjievno drutvo Sv. irila i Metoda, Zagreb-Ljubljana, 1987. ivko Strii, Tresi strog pov. o Stjepanu Radiu. Nepoznate stranice hrvatske politike i knjievne povijesti, Vjesnik, Zagreb, 9.III.1991. U Ameriku je jo ranije otputovao zastupnik HRSS-a dr. Ljudevit Keman. 7 Tako je npr. prevedena i u Parizu distribuirana Radieva pjesma Himna Habsburzima koja datira jo iz doba svjetskog rata. (Branislav Gligorijevi, Parlament i politike stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Institut za savremenu istoriju - Narodna knjiga, Beograd, 1979., 155b.) Uslijed tog koraka, Radia e se na Zapadu nazivati neuravnoteenim, a njegov posjet Moskvi rezultirat e optubama, da su Hrvati skloni komunizmu. Od tih e se optubi iduih desetak godina stalno morati braniti kako hrvatsko domovinsko politiko vodstvo na elu s Maekom, tako i emigranti (Paveli, Kouti, Krnjevi). Rudolf Horvat, Hrvatska na muilitu, Izdalo Kulturno-historijsko drutvo "Hrvatski rodoljub", Zagreb, 1942. (Pretisak, s predgovorom i biljekama Hrvoja Matkovia, kolska knjiga, Zagreb, 1992.), 215-218. Stjepan Radi, Politiki spisi. Autobiografija-lanci-govori-rasprave. Priredio Zvonimir Kulundi, Znanje, Zagreb, 1971., 102. 10 Vuk Vinaver, Jugoslavija i Francuska izmeu dva svetska rata. (Da li je Jugoslavija bila francuski "satelit"), Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1985., 79. 11 Josip Horvat, Politika povijest Hrvatske (1918.-1929.). Kronika dojueranje hrvatske politike, II. izd., August Cesarec, Zagreb, 1989., 290-292.
9 8 6

Slijedom toga je prvih dana sijenja dolo do rasputanja HRSS-a, a stranaki su prvaci, meu njima i Radi, pa ak i Maek, unato imunitetu kojega je imao kao predsjednik Skuptine i lan dravnog odbora, utamnieni. Zatoeno je oko 2.000 pristaa HRSS-a.12 Ve 2. sijenja 1925. donesena je odluka, da u BiH u dravnoj slubi ne smije ostati nijedan pristaa HRSS,13 iz ega se jasno moe zakljuiti kako je novu situaciju vlast odluila iskoristiti i za udaljavanje bosanskohercegovakih Muslimana od hrvatskih politikih stranaka, a time i od hrvatske politike misli i integracijske ideologije. Bila je to prava novogodinja estitka Beograda Hrvatima. Reimski tisak je podgrijavao protuhrvatsku atomosferu i pripremao brutalan obraun s hrvatskom oporbom, a u tome se naroito isticao samostalski tisak koji je pod utjecajem Svetozara Pribievia objavio krivotvoreni sporazum izmedu HRSS i Kominterne, te faksimile korespondencije Radia i Aleksandrova.14 Samostalska Re je pisala: "Protiv gamadi upotrebljavaju se samo radikalna sredstva na primer vrela voda i radikalna istoa, a protiv ove gamadi treba upotrebiti radikalni zakonski postupak - Zakon o zatiti drave."15 Protezanje Obznane na HRSS openito se smatralo ozakonjenjem obespravljenosti itava hrvatskog naroda. Reim je vjerojatno raunao da e Hrvati pokleknuti i da e "dravotvorne" projugoslavenske snage nadjaati ve na predstojeim parlamentarnim izborima. Unato teroru, HRSS je na izborima 8. veljae 1925., uz potporu Hrvatske zajednice koja se u studenome 1924. proglasila republikanskom i pozvala pristae da glasuju za HRSS, dobio 532.872 glasa odnosno 67 mandata.16 Ti su rezultati, razumljivo, osokolili utamnienog Radia, pa je na sasluanju pred sucem istraiteljem petnaest dana kasnije izjavio kako hrvatski narod ima pravo na preuzimanje vlasti u odreenim sluajevima. Komentirajui brutalno i pristrano ponaanje redarstva i orunitva u predizborno doba, on je zaalio to se itav HRSS nije pretvorio u borbenu organizaciju kako bi mogao obraniti narod od katastrofe. Postupci reima opravdavaju stvaranje bojnih odreda s iskljuivom svrhom zatite slobode izbora odnosno obrane ustavnosti i suvereniteta hrvatskog naroda.17 Nakon izbora je u razliitim dijelovima Hrvatske dolo do manifestacija i demonstracija u prilog Radiu.18 Mogunost da vlada ipak poniti zastupnike mandate HRSS uvjetovala je suradnju oporbe koja je mogla ili slono bojkotirati parlament, ili u njemu slono nastupiti. Kod Radia se i u najuem krugu njegovih pristaa ipak iskristalizirala odluka da borbu valja nastaviti parlamentarnim sredstvima. Temeljem programa, koji su 25. veljae 1925. u Beogradu potpisali Pavle Radi, Davidovi, Koroec i Spaho, a kojim se obuhvaalo priznavanje Kraljevine SHS kao dravnog entiteta ije su granice nepovredive, ali se o unutarnjem ureenju ima odluiti
R. Horvat, n. dj. 215-217., 221-227. Usp. I. Mui, n. dj., 169-188., Zvonimir Kulundi, Atentat na Stjepana Radia, Stvarnost, Zagreb, 1967., 179-183. 13 Tomislav Iek, Primjena "Obznane"na HRSS i posljedice za njene pristase u Bosni i Hercegovini, asopis za suvremenu povijest, god. III, br. 1, Zagreb, 1971., 49. Usp. Isti, Djelatnost Hrvatske seljake stranke u Bosni i Hercegovini do zavoenja diktature, Svjetlost, Sarajevo, 1981., 205-211. Hrvoje Matkovi, Svetozar Pribievi i Samostalna demokratska stranka do estojanuarske diktature, Sveuilite u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Monografije, (1), Zagreb, 1972., 169-171. Re, br. 220., Beograd, 25. prosinca 1924. (Prema: H. Matkovi, n. dj., 170.) R. Horvat, n. dj., 230-235., 236-240. I. Mui, n. dj., 193., B. Gligorijevi, Parlament..., 188. i d. U vladinim se krugovima razmiljalo o zabrani sudjelovanja HRSS na izborima, ali je onda ipak prevagnulo miljenje da bi takav korak vrlo negativno odjeknuo u inozemnoj javnosti. (B. Gligorijevi, n. dj., 182.) 17 H. Morovi, n. dj., Mogunosti, god. XVIII, br. 7/1971., 897-899. I. Mui, n. dj., 193-194. 18 R. Horvat, n. dj., 235-236.
16 15 14 12

slobodnim sporazumom Srba, Hrvata i Slovenaca na zakonit i demokratski nain, krenulo se u stvaranje tzv. Bloka narodnog sporazuma i seljake demokracije, koji je okupljao 37 zastupnika Davidovieve Demokratske stranke, 20 zastupnika SLS-a, 15 zastupnika JMO-a i 67 zastupnika HRSS-a. U programu se prihvaa monarhija ali ona engleskog tipa, dok drava treba biti ureena kao seljaka demokracija sa snanom lokalnom samoupravom.19 Na sjednici Hrvatskoga narodnog zastupstva 4. oujka 1925. odobren je pristup HRSS-a Bloku,20 pa je Blok i formalno ustrojen 21. oujka.21 Za razliku od dosadanjih oporbenih koalicija, Blok je u procesu stvaranja izgraivao elemente koji bi, pored programa, jamili njegovu vrstinu. Imao bi zajedniko vodstvo i zajednike organe, a stranke lanice bi preuzele obvezu da ne e ulaziti u separatno sporazumijevanje s radikalskim klubom.22 Ugroeni se reim odluio na zaotravanje spora, pa je sredinom oujka pokrenut postupak za ponitenje svih mandata HRSS. Do toga vjerojatno ne bi dolo, bar ne prije nego to bi Radi bio sudskim putem proglaen krivim za ine koji su mu se stavljali na teret, jer bi politika teta koju bi reim pretrpio u oima svjetske javnosti bila vrlo velika. Stoga je prijetnja ponitenjem mandata bila zapravo u funkciji razbijanja oporbenog bloka. Na vrhuncu krize, izloen teroru i bezakonju a bez ikakve inozemne potpore, Radi se, procjenjujui situaciju bezizglednom, umjesto nastavljanja borbe i uvrivanja oporbenog saveza uoblienog u Bloku narodnog sporazuma, ije su se lanice u Skuptini estoko usprotivile pokuaju ponitenja radievskih mandata, odluio na kapitulaciju. Njegov je sinovac Pavle, po njegovu naputku, u beogradskoj Skuptini 27. oujka 1925. proitao izjavu kojom HRSS priznaje sveukupno politiko stanje stvoreno Vidovdanskim ustavom i dravu na elu s dinastijom Karaorevia.23 Priznavanje drave i odricanje od republikanstva izazvalo je potrese u samoj Radievoj stranci, a jo veu zbunjenost, pa i ogorenje u narodu.24 Veina je lanova stranakog vodstva ipak odobrila Radiev korak, opozvavi ulanjenje stranke u Seljaku internacionalu. Odrekavi se republikanstva, stranka se prozvala Hrvatskom seljakom strankom (HSS), obrazlaui sve te korake potrebom jaanja narodnog sporazuma i uvrenjem europskog mira, sukladno eljama zapadnih saveznika, na naelima narodnog suvereniteta i prosvijeene demokracije.25 Iako je s Pribieviem ponovno (29. travnja 1925.) formirao vladu, Pai je zametnuo pregovore s Radiem. Uskoro je, 14. srpnja, sklopljen i formalni sporazum izmeu Narodne radikalne stranke i Hrvatske seljake stranke. Radikalsko-radievski sporazum najvie je koristio Aleksandru, dok je Pai zapravo bio nesklon iskrenu sporazumijevanju s HSS-om, vjerujui kako e to nakoditi prestiu njegove stranke.26 Kraljevom je odlukom 18. srpnja sastavljena nova vlada (iz koje je izbaen Pribievi, koji se nikad vie ne e vratiti u ministarsku stolicu), a Radi je aktom o aboliciji puten iz zatvora. U novu je vladu prvi put uao HSS, pa je Pavle Radi postao ministrom agrarne reforme, Nikola Niki ministrom uma i ruda, Benjamin
I. Mui, n. dj., 195-196. R. Horvat, n. dj., 245-246. 21 R. Horvat, n. dj., 251-252. Ponegdje se u literaturi navodi i drugi nadnevak, 22. oujka 1925., a J. Horvat (n. dj., II., 299.) pie kako se to zbilo 23. oujka 1925. 22 Usp. B. Gligorijevi, n. dj., 196-197. 23 Op. o okolnostima pregovora i Radievim razmiljanjima u to doba v. u: I. Mui, n. dj., 196-202. R. Horvat, n. dj., 244-245. i d., 261-268. Tekst izjave v. i kod J. Horvata, n. dj., II., 299-305. 24 Vrijedno je spomenuti da je odmah nakon to je P. Radi proitao izjavu o priznanju drave i reima, Skuptina odbila verificirati znatan broj mandata HSS, izmeu ostaloga i mandat S. Radia, A. Koutia, V. Maeka, J. Predavca, J. Krnjevia i S. Koutia. Do verifikacije mandata dolo je tek tri mjeseca kasnije. (R. Horvat, n. dj., 269270., 273.) 25 Zakljuci o tome doneseni su na sjednici odranoj 26. travnja 1925. u Zagrebu. (R. Horvat, n. dj., 271.) 26 Svetozar Pribievi, Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990., 57-58. B. Gligorijevi, n. dj., 202-203.
20 19

uperina ministrom pota i brzojava, a Ivan Kraja ministrom trgovine i industrije. Nakon to je u studenom iste godine V. Vukievi predao ostavku na mjesto ministra prosvjete, Radi je 18. studenoga 1925. postao ministrom.27 Unutarnji i vanjski poslovi, ministarstvo obrane i financija Radievim e drugovima unato kapitulaciji ostati nedostini. Hrvati e i iz toga izvui pouku. Meutim, injenica da je HSS na elu s Radiem prihvatio jugoslavensku dravu i Vidovdanski ustav, u borbi protiv kojega je proliveno toliko krvi, na hrvatskoj e strani dovesti do pregrupiranja politikih snaga i stvaranja novih saveza. Radievi poniavajue servilni brzojavi zahvale kui Karaorevia i apoteoze jugoslavenstvu, odjeknuli su kao bomba. Najavljen je njegov susret s kraljem na Bledu, nakon kojega je prvak HSS-a prvi put otputovao u Beograd, prethodno izjavivi da "nema naroda kao to je na, ni kralja kao to je na".28 Njegove izjave u danima i tjednima nakon izlaska iz zatvora prepune su hvale za kralja i novu vladu, kao i tenje za sporazumom sa Srbima. Ne elei poremetiti sporazumaku atmosferu, on se jasno odrie tenje za hrvatskom dravom, izjavljujui kako je zahtjev za sazivanjem Hrvatskog Sabora nekad bio primjeren, a inzistirati na tome danas, znailo bi ii unatrag, u krizu i kaos. "Hrvati su imali dva ideala. Prvi je ideal sporazum sa srpskim seljakom, drugi je ideal hrvatski Sabor. Ovo prvo mora biti, ovo drugo moe biti. U tome je stvar. Nije toliko vano da li Hrvati imaju posebnu hrvatsku dravu, koliko je vano da imaju seljaku i da ive u ljubavi s braom".29 Ovacijama kojima je doekan u Beogradu, Radi se zahvaljuje prigodnicom ("Hrvatski sokol sad k Tebi leti / Zvijezdo Karaoreva doma..."), spjevanom u ast Aleksandrova dolaska u Zagreb na proslavu 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva.30 Pravako glasilo Hrvatsko pravo objelodanilo je 6. kolovoza 1925. niz Radievih izjava u kojima on govori kako nova stranaka orijentacija nije nikakva taktika, nego politika koju diktira razum i srce. Monarhistiko raspoloenje nije posljedica straha ili pokuaj da se izie iz tamnice, nego se radi o prelasku u konstruktivni period stvaranja, koji se ne bi dogodio da vodstvo stranke ne raspolae tonim obavijestima o pozitivnim kraljevim osobinama. Nova hrvatska politika "od koje mi nikako ne odustajemo, ima politikog smisla, ako s njome privedemo hrvatske iroke slojeve kralju, dravi i sporazumu sa Srbima." U budunosti ne e biti nita poduzeto to bi otealo sporazum Hrvata i Srba, pa Hrvati ak ne trae ni skoru reviziju ustava. Neka se ustav ostavi jo nekoliko godina, pa e se vidjeti je li revizija potrebna. "Mi ne postavljamo - istie Radi nikakovih dravnopravnih zahtjeva i ne kanimo ih ni postavljati." Sporazum znai da i Hrvati i Srbi dobiju dravu u kojoj e se oba naroda osjeati svojima na svome, pa je stoga samouprava vanija od dravnopravne autonomije.31 Iako je kao ministar prosvjete, ostavi u vladi do travnja 1926., ispravio mnoge nasilne ine dojueranjega pribievievskog sustava u hrvatskim zemljama, reaktivirajui vie stotina uitelja i profesora, podiui vie kole na rang fakulteta i nastojei podii prosvjetnu razinu hrvatskog naroda, Radi time nije ublaio negativne posljedice ulaska u beogradsku vladu, to e se najjasnije pokazati gubitkom treine glasova na skuptinskim izborima u rujnu 1927. Slabljenje potpore meu Hrvatima on stoga pokuava kompenzirati irenjem seljakog pokreta u drugim dijelovima Kraljevine SHS. Tom e nastojanju posebno ustro prionuti nakon to Uzunovi 1. veljae 1927. sastavi vladu od radikalskih i pet Koroevih ministara, ali bez
27 28

R. Horvat, n. dj., 276-277., 299-302. I. Mui, n. dj., 210. 29 Isto, 211. Istaknuto u izvorniku. 30 Usp. J. Horvat, II., 318-319. 31 R. Horvat, n. dj., 280-283.

ijednog Hrvata. Iako se ponovno naao u oporbi, Radi nije napustio ve samo prilagodio sporazumaku politiku.32 Oito je vjerovao da e irenjem seljake ideologije slomiti velikosrpsku intransigentnost i tako doi u situaciju u kojoj moe suodluivati o sudbini drave. Ve u veljai je pridobio tri zastupnika crnogorskih federalista, a pokrenuo je pregovore s Demokratskom zajednicom koju su inili Davidovievi demokrati i JMO. Savez HSS i crnogorskih federalista dobio je naziv Narodni seljaki klub.33 Makar su stranke u njemu zadrale vlastiti identitet i organizaciju, pa ak i vlastita imena, odstupanje od nacionalnog predznaka bilo je, promatrano u kontekstu Radieve dranja nakon kapitulacije, znakom za ozbiljnu uznemirenost u hrvatskim krugovima. I sm je Klub izjavio da stoji na stanovitu "postojeeg ustavnog i pravnog poretka".34 Meutim su se i beogradski vladajui krugovi uplaili da bi im primamljive ideje o seljakoj dravi, ovjeanskoj pravici i bratstvu mogle izmaknuti tlo pod nogama u krajevima u kojima su dotad dominirale srpske snage, pa je Uzunovi Radiu ponovno ponudio ulazak u vladu, istodobno pregovarajui s Demokratskom zajednicom. Meutim su i HSS i Demokratska zajednica odbili ui u vladu, a Radi je nastavio rad na proirenju seljake ideologije u druge krajeve jugoslavenske drave, ukljuujui i Makedoniju.35 Najavio je, kako je spomenuto, osnivanje Narodne seljake stranke koja bi bila "hrvatska u Hrvatskoj, a narodna izvan Hrvatske."36 Paveli u potrazi za inozemnom pomoi
"Idem u Rim spasiti Hrvatsku!" (F. Supilo, 1915.)

Od ustupaka koje je Radi uinio, Hrvati nisu imali posebne koristi. Naprotiv, kljuni plod Radieve politike 1925.-1928. bilo je razbijanje hrvatske politike fronte, koja je dotad bila zapravo jedinstvena u otporu beogradskom centralizmu i velikosrpstvu. Time se, s jedne strane, inozemstvu pruao dokaz, da se Hrvati mogu privoljeti novoj dravi, ali je istodobno, s druge strane, hrvatskoj javnosti postalo jasno, da na srpskoj strani ne postoji pripravnost na iskren sporazum, to je znailo da je svaki pokuaj reformiranja jugoslavenske drave bezizgledan. Radiev put po Europi 1923./24. takoer je potvrdio, da za hrvatsko pitanje u zapadnoeuropskim prijestolnicama nema razumijevanja. Hrvati nisu europski mir doivljavali kao mir u slobodi, nego kao mir koji perpetuira njihovo ropstvo. Stoga se pomo mogla oekivati samo od zemalja koje su i same bile nezadovoljne postojeim poredkom i koje su povrh toga bile neprijateljima jugoslavenske drave: samo su njezini neprijatelji mogli eventualno postati saveznicima
Tako su se oblasne skuptine pod nadzorom HSS-a natjecale u izjavama lojalnosti kralju i dravi. Usp. R. Horvat, n. dj., 335-336. Kraljevina SHS bila je, naime, Vidovdanskim ustavom podijeljena na 33 oblasti, tj. upravna podruja. (U hrvatskome jeziku oblast ne znai podruje, nego vlast.) 33 R. Horvat, n. dj., 336. 34 Prema kasnijoj Drljevievoj tvrdnji, smisao te zajednice bilo je zaokruivanje i izoliranje Srbije. (Sekula Drljevi, Balkanski sukobi 1901-1905., (pretisak) Harmica Press, Zagreb, 1990., 143.) Usp. I. Mui, n. dj., 222-223. R. Horvat, n. dj., 348. Kulundi napominje da su pripreme za stvaranje Narodne seljake stranke otile tako daleko da je na vratima kluba HSS u Narodnoj skuptini istaknut natpis Seljaki klub. (Z. Kulundi, Atentat..., 197198.)
36 35 32

Hrvatske. Krug tih moguih saveznika bio je uzak. U nj su ulazile samo Madarska, Bugarska, Njemaka i Italija. Znajui, pie Mijo Bzik, da "Srbija u savezu s versajskim uvarima pljake, ne e nikad dozvoliti stvaranje samostalne drave Hrvatske", Paveli se obraa inozemstvu. "Razumije se da on trai prijatelje kod neprijatelja Beograda, pa je on prvi od hrvatskih politiara, koji ne menari po Parisu i Londonu, ve ide u Italiju, Njemaku, Madarsku i Bugarsku, dakle u zemlje, koje su posl[i]jeratnim diktatom takoer prevarene i osakaene, i koje e jednoga dana neminovno morati povesti borbu protiv nametnutoga stanja u Europi i tako postati saveznici Hrvatske."37 Traiti pomo u Londonu i Parizu znailo je - pokuavati reformirati Jugoslaviju. Traiti pomo u Sofiji, Budimpeti, Rimu i Berlinu, znailo je ii za ruenjem te neprirodne i nasilne tvorevine versailleskog poredka. Na temelju negativnog iskustva kojeg je hrvatskom narodu donijelo razdoblje radievske kohabitacije u beogradskoj vladi i vjerojatno ocjenjujui da Radievo pribliavanje Pribieviu znai konani odustanak od tenji za hrvatskom dravnom neovisnou, u nacionalistikim se krugovima ponovno javlja ideja o potrebi internacionalizacije hrvatskog pitanja. Tomu u prilog su ile i meunarodne okolnosti i sve slabiji poloaj jugoslavenske drave koja je ula u fazu zaotravanja sporova s veinom svojih susjeda.38 U sklopu priprema za mogui oruani sukob s Beogradom, Rim se u to vrijeme pribliava Budimpeti i naglo pojaava interes za hrvatsku separatistiku emigraciju. Ta je emigracija ve godinama pokuavala pridobiti prije svega madarsku i talijansku potporu za realizaciju svojih politikih ciljeva, ali bez velika uspjeha. Ipak, talijanske joj slube od 1927. poinju posveivati veu pozornost. Emigrantsko je vodstvo tvrdilo da ima oko 600 pristaa u Beu, isto toliko u Grazu, a oko 18.000 u Sjevernoj Americi. Prema talijanskim podatcima, bili su organizirani u poluvojne skupine pripravne na revolucioniranje hrvatskoga osloboditeljskog pokreta i predvoenje borbe za osloboenje Hrvatske u buduem ratu. Nisu (za razliku od nekih makedonskih emigrantskih skupina) imali nikakve veze s Moskvom, a raunali su na znatnu potporu u djelatnom i umirovljenom asnikom i vojnikom kadru u domovini, kojega bi se dalo aktivirati ako bi Italija pomogla odreenom koliinom bombi i ustupila nekoliko tisua revolvera.39 Drugi su talijanski izvori, meu njima i talijanski poslanik u Beogradu, general Bodrero, sve te procjene smatrali nerealnima. Promemorija koju je u svibnju 1927. talijanskom vojnom izaslaniku u Beu Carlu Vecchiarelliju predao bojnik V. Stipeti, a u kojoj se predlae da Italija nastupi kao osloboditelj Hrvata (budui da Hrvati nisu dovoljno Balkanci da bi se sami mogli osloboditi iz srpskog ropstva), pokazivala je kako ni samo emigrantsko vodstvo nije kompaktna cjelina.40 S druge strane, kombinacije da bi Britanija dala zeleno svjetlo za razbijanje Kraljevine SHS bile su posve netone: britanska je diplomacija, naprotiv, izvrila pritisak na Italiju u smjeru smirivanja spora i njegova rjeavanja mirnim putem. Britanski je pritisak

Mijo Bzik, Ustaka borba. Od prvih dana ustakoga rada do Poglavnikova odlaska u emigraciju. Poeci i bit Ustakoga pokreta, Izdaje Dravni izvjetajni i promibeni ured, Zagreb, 1942., 12. 38 Zbog skuenosti prostora, ovdje je nemogue ulaziti u ralambu tadanjih europskih politikih i gospodarskih sporova, u koje je bila upletena i Kraljevina SHS. Posebnu teinu imale su prilike u Albaniji, koje su zaprijetile talijansko-jugoslavenskim ratom i zategnutost izmeu SSSR-a i Velike Britanije, koja je, prema openitim prosudbama, bila pripravna na svoju stranu raznim ustupcima primamiti Italiju. James J. Sadkovich, Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937, Garland Publishing, New YorkLondon, 1987., 28-29. 40 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 29-30.
39

37

presudno utjecao na to da Mussolini koncem lipnja ipak nakon tri mjeseca primi poslanika Rakia.41 U sklopu tih previranja hrvatski e nacionalisti vidjeti prigodu da se korjenito rijei hrvatsko pitanje. U dodir s talijanskim imbenicima stupa i dopredsjednik Hrvatske stranke prava, zagrebaki odvjetnik i zastupnik u skuptini Zagrebake oblasti dr. Ante Paveli. Paveli se, inae, hvalio da je najvjerniji i zapravo jedini sljedbenik Starevieva nauka, a dralo se da istodobno u cijelosti prihvaa socijalni, prosvjetni i gospodarski program brae Radi. Vjerovalo se, kako se prisjea Slavko Kvaternik, "da uiva povjerenje Stjepana Radia vie od svih drugih politiara raznih stranaka."42 Nezadovoljan Radievim sporazumatvom i politikom Seljako-demokratske koalicije, a sm izrazito separatistiki orijentiran, Paveli je ocijenio kako je hrvatskom pokretu potrebna i inozemna pomo, pa je na poetku 1927. bezuspjeno pokuao uspostaviti kontakte s Madarima, a onda se obratio Talijanima. Madari u to vrijeme nisu pokazali volju za suradnju s hrvatskim separatistima, iako je u prvoj polovici 1927. dolo do novog pogoranja u ionako stalno napetim jugoslavensko-madarskim odnosima. Na to je pogoranje utjecala i promadarska kampanja lorda Rothermera, vlasnika i izdavaa lista Daily Mail, u britanskome tisku. Rothermerovo otvoreno podupiranje madarskih revizionistikih zahtjeva u Beogradu se (pogrjeno) tumailo kao simpatiziranje slubene Britanije s madarskim iredentizmom.43 Paveliu e, izgleda, ipak poi za rukom da se krajem 1927. ili poetkom 1928. susretne s regentom Horthyjem i madarskim politiarem Gyulom Gmbsem.44 To, meutim, jo nije znailo nikakvo uspostavljanje vrstih veza. Horthy je i u srpnju 1928., nakon atentata na Radia i drugove, uvjeravao Jugoslaviju da Madarska nije talijanski satelit i da eli prijateljstvo s Beogradom. Gmbsa je, pak, premijer Bethlen, zagovornik suradnje Berlina, Budimpete i Rima, tek u rujnu 1928. imenovao dravnim tajnikom u ministarstvu vojske.45 Ipak talijanskomadarski sporazum o prijateljstvu iz travnja 1927. govorio je kako se Kraljevina SHS nalazi u prilino nezahvalnoj poziciji koju karakteriziraju izrazito napeti odnosi s revizionistikim susjedima, Italijom, Madarskom i Bugarskom. S obzirom na to da je na unutarnjopolitikom planu sazrijevala Radieva suradnja s Pribieviem, hrvatskim separatistima je moralo biti posve
V. Vinaver, n. dj., 112., 119. Slavko Kvaternik: NDH i dr. Paveli, u: Nada Kisi-Kolanovi, Vojskovoa i politika. Sjeanja Slavka Kvaternika, Golden marketing, Zagreb, 1997., 176. 43 ivko Avramovski, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji. Godinji izvetaji Britanskog poslanstva 1921-1938. (Knjiga prva 1921-1930., knjiga druga 1931-1938.), Arhiv Jugoslavije - Globus Zagreb, Zagreb, 1986., I., 440-442. 44 Taj se susret u biografskoj biljeci u djelu A. Paveli, Putem hrvatskoga dravnoga prava. lanci-govori-izjave, I., 1918-1929, Djela IV. (Izd. Domovina, Buenos Aires Madrid, 1977., 541.) smjeta na poetak 1928. Vinaver, pak, na temelju istraivanja M. Ormos tvrdi da je Paveli odmah poslije izbora narodnim zastupnikom, u listopadu 1927. s Perecom krenuo u Budimpetu. Tamo im se pridruio Perevi (oito kao posrednik!), a izaslanstvo Hrvatske stranke prava je primio zamjenik ministra vanjskih poslova (ili dravni tajnik?) grof Sndor Khuen Hdervry. Razgovaralo se o moguem nastanjivanju hrvatskih revolucionara u Madarskoj (sic!) i madarskoj pomoi hrvatskim separatistima. Ujedno se kualo nagovoriti Madare, da Italiju, kao najjau revizionistiku silu u tom trenutku, zainteresiraju za hrvatsko pitanje. (Vuk Vinaver, Jugoslavija i Maarska 1918-1933, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1971., 360.) U uspomenama, Paveli navodi kako je u Budimpetu otputovao 29. listopada 1927., odmah nakon prvog nastupa u beogradskoj Skuptini. Tamo je razgovarao s Horthyjem i glavnostoernim asnikom Gmbsem, s kojim ga je vezalo dugogodinje prijateljstvo jo iz vremena prije Svjetskog Rata, kad je on slubovao u Zagrebu. Madarske je sugovornike upoznao s namjerama i odlukama nae stranke, to jest, nepremostivih prava hrvatskog naroda za svoju slobodu i nezavisnost, a istom je prigodom posjetio I. Franka. (A. Paveli, Doivljaji, II., 144.)
42 45 41

V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska...., 139-140.

jasno da Radieva politika ne e dovesti do razbijanja jugoslavenske drave i da je stoga potrebno intenzivnije nego dosad traiti nove putove. U tom svjetlu treba promatrati Pavelieve prve dodire s Talijanima, Madarima i Bugarima. U prvim mjesecima 1927. dolo je, meutim, do znaajnog pribliavanja izmeu sofijske i beogradske vlade. Tomu su presudno kumovale Francuska i ehoslovaka. Talijanska je diplomacija u sklopu estoke protujugoslavenske akcije raunala i na bugarsku potporu, ali je Sofija odbijala sve ponude. Bugarski je poslanik u Berlinu ak molio njemako posredovanje u bugarsko-jugoslavenskom izmirenju. Njegova vlada nije prihvaala opetovane talijanske prijedloge da se zaotri makedonsko pitanje, a istodobno su se irili glasovi da je novi jugoslavenski poslanik Lj. Nei izloio plan teritorijalnih ustupaka: Bugarskoj bi za neutralnost u predstojeem moguem jugoslavensko-talijanskom ratu imali pripasti Caribrod i Bosiljgrad. Jugoslavija bi se ionako namirila osvajanjem Albanije.46 U tim je okolnostima krug potencijalnih hrvatskih saveznika bio posve uzak, a najozbiljnijim se inila Italija. Novi talijanski generalni konzul u Zagrebu Ubaldo Rochira bio je posve svjestan slabljenja Radieva utjecaja u Hrvatskoj. Uoavao je da Hrvatski blok, unato svim svojim nedostatcima (nedostatak dinaminog vodstva, razlike i razronosti u samom vodstvu te prevladavajui osjeaj "pasivne ogorenosti") ima sve veu politiku teinu posebno u graanstvu i meu inteligencijom, pa se vie, po njegovu sudu, Radi ne moe smatrati voom cijeloga hrvatskog naroda. Naprotiv, Blok bi mogao postati kljunom politikom snagom, a samim time i moguim talijanskim saveznikom.47 Vjerojatno je stanje o kojem govori ova Rochirina procjena Paveliu posluilo kao stanovita legitimacija za razgovore s Talijanima. Proturjene obavijesti o prvoj hrvatskoj emigraciji kojima je Rim raspolagao nisu doputale donoenje nikakva zakljuka niti su stvarale pretpostavke za ozbiljniju hrvatsko-talijansku suradnju u kojoj su se obje strane kanile meusobno iskoristiti za vlastite ciljeve. Niz nagovjetaja da hrvatska emigracija djeluje sporazumno s Paveliem i Trumbiem (dakle, Hrvatskim blokom) poveao je specifinu teinu i emigracije, ali i Bloka. Iako je njihov sugovornik bio relativno nepoznat i ograniena utjecaja u Hrvatskoj, Talijani su pristali na razgovore. Nema nikakve dvojbe da su u njima odluno posredovali pripadnici prve hrvatske emigracije koji su uglavnom boravili u Beu i koji su na taj nain kuali iskoristiti napetosti u svezi s austrijskim pitanjem i naglo pogoranje jugoslavensko-talijanskih odnosa. U prvim su mjesecima 1927. hrvatski emigranti uspostavili dodire s talijanskom diplomacijom u Beu, kuajui postii osloboenje Hrvatske u talijansko-jugoslavenskom ratu koji se inio na pragu. U tome su posebno aktivni bili Sarkoti i Perevi koji su u vie navrata razgovarali s talijanskim vojnim izaslanikom.48 Postoje znaci da su prvi dodiri hrvatskih separatista s talijanskim vlastima pokuani 1925.,49 iako je posve sigurno da su stanovite veze (preko Radia i Kemana) postojale jo od 1919., a Radi ih je obnovio 1923. Vrlo je vjerojatno da se na talijanskoj strani dvojilo o uvjerljivosti prosudbi prvaka prve hrvatske emigracije, s obzirom na to da su ve itavo desetljee bili izvan Hrvatske, pa je bila upitna ve i njihova
46 47

V. Vinaver, n. dj., 112. J. J. Sadkovich, n. dj., 21. 48 Vuk Vinaver, "Austrijsko pitanje" i velika preorijentacija kralja Aleksandra prema Nemakoj (1927-1932), Istorija 20. veka, asopis Instituta za savremenu istoriju, god. III., br. 1., Beograd, 1985., 10. Giancarlo Carocci, La politica estera dell'Italia fascista 1925-1928, Bari, 1969., 1-17. (Prema: Enes Milak, Italija i Jugoslavija 1931-1937., Studije i monografije, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1987., 44.)
49

10

obavijetenost, a kamoli politiki utjecaj. Mogue je i da su oni sami outjeli potrebnim svoja stajalita potkrijepiti nastupom kojega vienijeg domovinskog politiara.50 Neovisno o tome s koje je strane doao poticaj (jer su Talijani godinama odravali veze sa svim jugoslavenskim emigrantima, pa tako i s Makedoncima, Crnogorcima i Albancima, koji su sredita svojih organizacija takoer imali u Beu), nije bilo teko zakljuiti da e hrvatski nacionalisti koji su teili stvaranju samostalne hrvatske drave i koji su ve godinama bili vrlo nezadovoljni Radievom politikom, pristati na kontakte s inozemnim silama, u svrhu ispitivanja raspoloenja i prilagoavanja borbe na unutarnjopolitikom planu. Prilike u prvoj polovici 1927. inile su se idealnima. Sarkoti u svibnju uvjerava Petruccija da je hrvatska mrnja na Srbe toliko duboka da samo vanjski poticaj nedostaje da bi buknula revolucija. Kao mamac (tako Sadkovich!), barun Sarkoti Rimu nudi "talijansko-hrvatski kondominij" u Dalmaciji, tijesne hrvatsko-talijanske gospodarske veze i perspektivu Jadranske konfederacije koju bi predvodila Italija. Talijani ovaj prijedlog nisu uzimali ozbiljno, ocjenjujui da je general prestar i bez pravog utjecaja, pa se njegova razmiljanja mogu koristiti eventualno tek u obavjetajne svrhe. Openito, emigracija koja se sastoji mahom od umirovljenih asnika ne moe biti valjan sugovornik.51 Rim je bio svjestan da se prava politika uvijek vodi u domovini, a da emigracija, dodue, moe posluiti kao poticaj ili pomo, ali nikad ne moe ponijeti glavni teret. I meu separatistikim krugovima u Hrvatskoj je sazrijevalo shvaanje da su prilike za akciju zrele, a da beki odnosno budimpetanski emigranti ne mogu biti nositelji prave akcije, tim prije to su njihovi politiki ciljevi nedovoljno jasni, a u javnosti su obiljeeni kao pristae restauracije Habsburga, to nipoto nije ideja koja bi mogla mobilizirati hrvatski narodni pokret. Iz domovine se na akciju prvi odluio dr. A. Paveli koji je ve po naravi bio odluan i dinamian, a s pripadnicima prve emigracije imao je ne samo zajednike stranake simpatije, nego i osobnih veza. Prema vlastitim tvrdnjama, u veljai 1920., je u dogovoru s dr. Aleksandrom Horvatom, predsjednikom HSP-a, ilegalno preavi granicu posjetio Be radi dogovora o suradnji sa Sarkotiem, Duiem i Pereviem. Tom je prigodom dogovoreno, da se Hrvatski komitet u Beu sauva, a da se u domovini organiziraju prevratne skupine. Nakon sloma boljevike revolucije u Madarskoj, pukovniku Duiu je ak polo za rukom kod Viszvara ustrojiti logor za hrvatske vojne bjegunce i druge protivnike beogradskog reima.52 O prvome svom dodiru s talijanskim vlastima, ne raunajui povremene i politiki uglavnom nevane dodire koje je kao viegodinji gradski zastupnik imao s talijanskim generalnim konzulom u Zagrebu, Paveli je pisao ve 1951., pod pseudonimom AS., u osam nastavaka u buenosairekoj Hrvatskoj, pod naslovom Znaenje i uloga emigracije. U tim lancima on opisuje dogaaje do ukljuivo 1932. Izvornike i hrvatske prijevode objelodanjenih talijanskih diplomatskih dokumenata o prvim Pavelievim kontaktima s Talijanima objavio je dr. Jere Jareb u Hrvatskoj reviji.53 Dio tih dokumenata i opis dogaaja uglavnom istovjetan onome iz 1951., objavljen je u drugome svesku Pavelievih doivljaja.54
O djelovanju Hrvatskoga komiteta u Beu i vezama HSP-a s njim, poneto pie i sam Paveli, u: Doivljaji, II., izd. Vratna Gora d.o.o., Zagreb, 1998., 33-41. i d.
51 52 53 50

Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 30-31. A. Paveli, Doivljaji, II., 38.

I documenti diplomatici italiani (IDDI), ser. VII., Vol. V, Roma 1967., dok. 273, 286, 313 i 324., s. 270-271., 280., 302-305, 317-318. Usp. Jere Jareb, est dokumenata o prvom dodiru dra Ante Pavelia s talijanskom vladom 1927, Hrvatska revija, god. XX., sv. 4 (80), prosinac 1970., 1165-1168. 54 Ante Paveli, Doivljaji, II., 137-144., 298-302.

11

Paveli 1951. pie: "Dr Paveli je u ljetu 1927. bio izaslan skupa s Drom Srkuljom u Pariz, da tamo zastupa obinu grada Zagreba na evropskom kongresu gradova. Na putu u Pariz zaustavio se je u Beu, gdje je sa generalom Sarkotiem i pukovnicima Duiem i Pereviem dogovorio, da putem italijanskog poslanstva u Beu obavieste talijansku vladu, da e se na povratku iz Pariza svratiti u Rim, gdje bi elio govoriti s mjerodavnima. Stigavi u Rim posjetio ga je u hotelu jedan inovnik ministarstva vanjskih poslova, koji mu je dao mjesto i ime osobe, koja je za razgovor odredjena. Bio je to lan velikoga faistikoga viea Roberto Forges D'Avanzati (Davanzati, op. T. J.), jedna onda od najprominentnijih osoba vladavine. Tu je uoio pravo stanje, koje je za onda vladalo izmedju Rima i Beograda, te je ustanovio, da ti odnoaji u budunosti mogu biti od koristi za hrvatsku revolucionarnu akciju."55 U drugome svesku Doivljaja navodi kako je Srkulj prvi putovao u Pariz, jer je on, Paveli, morao obaviti jo neke poslove za predstojee gradske i parlamentarne izbore. Na putu u Pariz zaustavio se u Beu, gdje je posjetio lanove Hrvatskoga komiteta, Sarkotia i Perevia, a (brzojavno pozvan iz Graza) pridruio im se i pukovnik Dui. Paveli im je kazao kako e se iz Pariza vraati preko Rima, gdje bi se zadrao nekoliko dana i gdje bi pokuao doi u dodir s kojim faktorom, preko kojega bi mogao dobiti povjerljive informacije o odnosima Italije i Kraljevine S.H.S. General-pukovnik Sarkoti i pukovnici Perevi i Dui odluili su odmah stupiti u vezu s osobama talijanskog poslanstva u Beu, s kojima su podravali vezu, te da e me obaviestiti u Pariz, s kojom osobom u moi u Rimu razgovarati.56 U istrazi pred jugoslavenskim komunistikim vlastima 1947., Perevi doputa mogunost da je Pavelia, prigodom njegova prolaska kroz Be, upoznao s attachom za tisak talijanskog poslanstva, Eugeniom Morrealeom. Vjerojatnije je da se Paveli ipak nije sreo s talijanskim slubenim predstavnicima u Beu, nego da je kontakt s njima poduzeo netko od tamonjih hrvatskih emigranata: general Sarkoti, kako navodi urednitvo talijanske zbirke diplomatskih dokumenata, ili Perevi, kako misli Krizman.57 Bauer tvrdi kako je talijansko poslanstvo u Beu bilo vrlo aktivno, pa je trailo kontakte s nezadovoljnicima iz mnogih europskih zemalja. Hrvatski emigranti oko Sarkotia, Duia i Perevia odravali su veze poglavito s Morrealeom. Kad je Paveli doao u Be (jer izravne veze za Pariz nije bilo!), potraio je Perevia. Iako se u Beu zadravao samo jedan dan, s Pereviem i Duiem je otiao Sarkotiu. Na tom je sastanku odlueno da se Perevi poslui dobrim vezama s talijanskim poslanstvom, preporui Pavelia i omogui mu susret s relevantnim talijanskim imbenicima u Rimu, prigodom povratka iz Pariza.58 Talijanski poslanik u Beu Giacinto Auriti 22. lipnja izvjeuje Mussolinija da se talijanskomu vojnom izaslaniku obratio jedan protusrpski orijentiran Hrvat, bivi asnik austrougarskoga glavnog stoera, te ga obavijestio da se potpredsjednik Hrvatske stranke prava ("to je najodlunije protusrpstvo") dr. A. Paveli pri povratku iz Pariza eli u Rimu, 25. i 26.
As. (Ante Paveli), Znaenje i uloga emigracije, Hrvatska, Buenos Aires, br. 2 (78), nastavak 5., 20.I.1951. Tekst je uvrten i u ve spomenutu emigrantsku zbirku Pavelievih lanaka, izjava i govora na s. 192. Jareb u citiranom djelu navodi da je Davanzati (Napulj, 23.II.1880 - Rim, 1.VI.1936.) bio talijanski novinar i politiar, lan Velikoga faistikog vijea i neko vrijeme glavni tajnik Faistike stranke. U vrijeme susreta s Paveliem bio je ravnatelj rimskoga dnevnog lista Tribuna. Stoga nije sasvim precizno govoriti o Pavelievim dodirima s talijanskom vladom, iako on sam u Doivljajima odgovarajue poglavlje naslovljava: Prvi kontakt s Mussolinijem. 56 A. Paveli, Doivljaji, II., 141-142. Bogdan Krizman, Paveli i ustae, Globus, Zagreb, 1978., 9-10. Ernest Bauer, Posljednje godine generala Stjepana pl. Sarkotia od Lovena. Stanje u Bosni i Hercegovini u ranu jesen 1918., Hrvatska revija, god. XL, sv. 3 (159), Mnchen-Barcelona, rujan 1990., 568.
58 57 55

12

lipnja sastati s kojom od vodeih osoba faistike stranke.59 Iz ovoga bi jasno proizlazilo, da se Paveli u Beu nije sastao s nekim talijanskim diplomatom. Komentirajui objavljene dokumente talijanskog ministarstva vanjskih poslova, Jareb istie kako Paveli u svojim sjeanjima u Hrvatskoj potpuno preuuje dr. Ivicu Franka s kojim da se susreo u Budimpeti u lipnju 1927. i tom prigodom raspravljao o buduem Pavelievu kontaktu s Talijanima.60 Na tom je susretu, po Jarebovu sudu, sastavljena promemorija za talijansku vladu. Ta je promemorija - uvjeren je Jareb - zajedniko djelo I. Franka i A. Pavelia, te predstavlja "sjeme iz kojeg su iznikli kasniji Rimski ugovori".61 Paveli u svojim uspomenama doista uope ne spominje bilo kakav lipanjski susret s Frankom, nego ga smjeta pred kraj listopada 1927. Bez obzira na to, je li tog susreta bilo ili ne, bitno je da se tako apodiktian sud o kauzalnoj svezi izmeu dodira s Italijom 1927. i Rimskih ugovora 1941. nipoto ne moe dati. Ve je Vrani upozorio, da Jareb razmatra stvar "kao osamljen sluaj, izluivi ga iz okvira politikih prilika onoga vremena u Hrvatskoj, kada je promemorija pisana. Tko nema pred oima tadanje stanje u Hrvatskoj, stie dojam, da se radilo o nekom osobnom, proizvoljnom koraku, bez politikog temelja, pozadine i nude."62 Drugo, na umu treba imati opu europsku, pa i svjetsku situaciju, koja je nudno utjecala na razmiljanja i prosudbe hrvatskih politiara. U svakom sluaju, nije previe ozbiljno izrei tvrdnju da su Pavelievi dodiri s Talijanima sjeme Rimskih ugovora, a pritom apstrahirati neobinu slinost kontakata i "sporazuma" s Italijom koje su imali predstavnici tzv. prve hrvatske emigracije, ali i Stjepan Radi i, pogotovo, Vladko Maek.63 Je li se radilo o "konstanti izdaje" hrvatskih interesa u korist Italije ili, pak, o nunom, taktikom potezu, iznuenom traginim (oajnim, kako i sm Jareb kae) poloajem Hrvata u jugoslavenskoj dravi i posvemanjim nedostatkom razumijevanja u Europi? Pri odgovoru na ovo pitanje valja spomenuti bar dvije injenice. Prvo, Paveli se ponajprije pokuava obratiti Madarima, a tek kad u tom ne uspijeva, trai dodir s Italijom. Drugo, Paveli svoje uspomene u Hrvatskoj objavljuje prije nego to su objavljeni talijanski diplomatski dokumenti, tj. u vrijeme kad se nije moglo znati postoje li uope kakvi pismeni tragovi o njegovim dodirima s Talijanima u ljeto 1927., a kamoli da e ti dokumenti biti objelodanjeni. Stoga iz njegova nespominjanja Frankova imena nema razloga izvlaiti dalekosene zakljuke, osim ako se hoe iskonstuirati kako su Paveli i Frank zajedniki ne samo napravili promemoriju namijenjenu Rimu, nego se kanili i pridravati njezina sadraja: dakle, tretirati je kao ugovor.64
J. Jareb, n. dj., 1168. Sarkoti je bio poznatiji kao poglavar BiH, nego kao lan austro-ugarskoga glavnog stoera, pa bi i to moglo upuivati da je posredovanje preuzeo Perevi. 60 Paveli i Frank svojedobno su skupa radili u odvjetnikoj pisarnici prvaka Hrvatske stranke prava dr. Aleksandra Horvata. Jareb je, iz injenice postojanja Frankove promemorije i navoda talijanskog poslanstva u Budimpeti da su u tom gradu nedavno boravili (odvojeno, dakako) Koroec i Paveli, pourio zakljuiti, da su se Frank i Paveli susreli u lipnju i tom prigodom priredili promemoriju. 61 S Jarebovom se ocjenom, dakako, slae i Krizman (Krizman, n. dj., 23b. i 524.), kao i veina drugih jugoslavenskih povjesnika. 62 Vjekoslav Vrani, Branili smo Dravu. Uspomene, osvrti, doivljaji, I/II, Knjinica Hrvatske revije, knj. XIXII., Barcelona-Mnchen, 1985., sv. I., 275. 63 Op. Tomislav Jonji, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb, 2000., passim. Iako su mu i tada bili poznati dokumenti o Pavelievim prvim dodirima s Talijanima (jer su u zbirci talijanskih diplomatskih dokumenata objavljeni 1967.), Jareb 1968. drugaije vrjednuje Pavelievu moralnu i politiku poziciju. Komentirajui Radieve dodire s faistikom Italijom i naglaavajui da je zbog Albanije dolo do zategnua talijansko-srpskih odnosa, to je za posljedicu imalo pribliavanje Beograda Parizu te, s druge strane, Mussolinijev pokuaj da se radi pritiska na Srbiju odnosno Kraljevinu SHS poslui hrvatskim nezadovoljstvom, Jareb pie: "...Hrvati, u ovom sluaju dr. Ante Paveli, prihvaaju iz oaja suradnju s Mussolinijem, iako su bili svjesni, da e ih ta suradnja kotati novih hrvatskih teritorijalnih rtava, ako bi dolo do ruenja Jugoslavije i obnove hrvatske drave
64 59

13

Uvjerenom pogrjeno kako je Frankova promemorija zajedniko djelo Franka i Pavelia, te kako u njezin sadraj nije bio upuen nitko od drugih hrvatskih politiara,65 Jarebu nije poznato da se 1927. Rimu obraa niz hrvatskih politiara, pa on navodi da je Frankova promemorija (on koristi naziv memorandum) predana efu talijanskog poslanstva u Budimpeti, opunomoenom ministru knezu Ercoleu Duriniju di Monza 2. srpnja 1927., a u srpnju da ju je Paveli predao Davanzatiju. Tono je, meutim, da je promemoriju Frank, kako proizlazi iz njegova pisma, di Monzi poslao u prilogu pisma od 13. lipnja. Durini di Monza 2. srpnja pie predsjedniku vlade i ministru vanjskih poslova B. Mussoliniju da se prije par dana sreo s Frankom, pa na njegovu molbu upuuje u Rim tekst promemorije "koja u zbitom sadrava izjave koje mi je dao". Di Monza je Franka primio naglaavajui kako je njegov "obiaj primiti svakoga onoga tko eli sa mnom razgovarati i da stoga ne bi trebao pridavati nikakovu posebnu vanost mojoj odluci, niti vidjeti u njoj slaganje i ohrabrenje u njegovom protujugoslavenskom stavu."66 On dodaje kako su predstavnici Hrvatskog bloka pokuali uspostaviti kontakte s madarskom vladom, pa i sm Paveli "...nastojao je to vie doi u vezu sa samom vladom, da bi sondirao teren i uvrstio veze za eventualnu potporu hrvatskom separatistikom pokretu. Medjutim doznajem, da je ovdanja vlada, bojei se vjerojatno nekog iznenadjenja ili zbog pomanjkanja povjerenja u takove manevre, odbila uspostaviti dodir s Paveliem..."67 Promemorija koju je Frank predao talijanskom diplomatu pisana je u prvom licu jednine i u njoj se bez ikakva preciziranja tvrdi kako ona izraava misli mnogih hrvatskih politikih glava. Dokument u kojem se Kraljevina SHS dosljedno naziva Jugoslavijom, u cijelosti glasi: "Ekscelencijo, Duboke suprotnosti izmedju Italije i Jugoslavije, koje su dole na povrinu u zadnje vrijeme, pobudile su u hrvatskom narodu s jedne strane nadu, da e biti mogue u ne suvie dalekom vremenu zbaciti sramotni i nepodnosivi srpski jaram, a s druge strane pridonijele su tome, da je u dui stanovitog broja ozbiljnih i odlunih ljudi, koji zauzimaju vaan udio u javnom ivotu Hrvatske, sazrela odluka, da uzmu djelatnog uea u razvoju stvari, kako bi dolo to prije do oslobodjenja. Po miljenju tih ljudi prvi korak koji treba uiniti jest, da se obavijesti talijanski narod i njihov (sic!) veliki Vodja i dravnik o pravom stanovitu Hrvata i cilju kojemu tee, svraajui im panju na injenicu, da pomo Italije borbi Hrvata ne bi bila samo od ogromnog znaenja za evropsku kulturu, nego takodjer i od prvenstvene vanosti za razvoj Italije kao velike sile. Nastojanja spomenutih hrvatskih politiara dovela su ve do rezultata, da je postignut sporazum izmedju dvije stranke, koje predstavljaju svu inteligenciju zemlje, a to su Hrvatski Blok i Hrvatska Federalistika Seljaka Stranka, kojima pripada skoro cjelokupno gradjansko puanstvo hrvatskih krajeva Jugoslavije, dobar dio seljakog puanstva i organizacija Hrvatskog
uz talijansku pomo. Pavelieva obrana takve politike mogla bi se ukratko ovako opisati: Prvi i glavni zadatak hrvatske politike jest razbijanje Jugoslavije i obnova hrvatske drave, te je prema tome u takvoj situaciji Srbija glavni hrvatski neprijatelj. Da bi se postigao taj glavni politiki cilj, hrvatska politika ne treba prezati od suradnje s Italijom, vjekovnim hrvatskim neprijateljem, iako e u sluaju obnove hrvatske drave morati vjerojatno rtvovati Italiji dodatni dio hrvatskog teritorija, osim onog ve izgubljenog poslije Prvog svjetskog rata. Jednom kad Hrvatska bude obnovljena kao drava i postane medjunarodnim subjektom, tada e biti zadatkom hrvatske vanjske politike oslobodjenje hrvatskih zemalja od talijanskog jarma." (Jere Jareb, Tri dokumenta o dodirima Stjepana Radia s Talijanima 1923.-1924. S kratkim nacrtom Mussolinijeve politike prema Srbima i Hrvatima 1922.-1941., Hrvatska revija, god. XVIII., sv. 4 (72), prosinac 1968., 527. Sva isticanja T. J.) 65 J. Jareb, n. dj., 1166. Hrvatskim politiarima Jareb oito ne dri ni lanove Hrvatskoga komiteta u Beu.
66 67

U istom izvjeu di Monza podsjea da su I. Frank i V. Sachs-Petrovi 5. srpnja 1920. potpisali Ugovor saveza. J. Jareb, est dokumenata..., 1169-1170.

14

Sokola, odlino disciplinirana, ustrojena na slian nain kao faistike organizacije, s vie od 40.000 djelatnih lanova u svim krajevima zemlje. Isto tako pretena veina Radieve stranke priznaje, da pristaje uz politike i narodne ciljeve, kako su proglaeni po gore spomenutim skupinama, iako zbog stranakih i klasnih razloga, a osobito radi terorizma, koje[g] vri njihov predsjednik Stjepan Radi ne usudjuje se jo otvoreno izjasniti. U mojem svojstvu biveg zastupnika Hrvatskog Sabora i glavara hrvatske emigracije, koja je radila u godinama 1919-20., budui da sam s obzirom na moj boravak u inozemstvu - u Budimpeti - u sigurnosti od represalija jugoslavenske vlade, primio sam mandat od najutjecajnijih vodja zapoete akcije, da predloim ovaj memorandum, koji - vjerujem, da mogu rei bez pretjeravanja - izraava elje i tenje 80 po sto hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, koji je izgubio svoju autonomiju protiv svoje volje u asu raspada Austro-Ugarske monarhije, trai obnovu svoje drave, nezavisne od Srbije ili Jugoslavije, koja bi bila suverena u svakom pogledu. Na temelju svoga tisuugodinjeg dravnog prava i nacionalnog naela, Hrvati u teritorijalnom pogledu trae sve one nerazdjeljive upravne pokrajine, kojima je svojevremeno vladala Austro-Ugarska monarhija, u kojima je hrvatsko puanstvo u velikoj veini i poimenino: 1) Hrvatska i Slavonija 2) Dalmacija (u gore oznaenim granicama) 3) Bosna i Hercegovina 4) Medjimurje (o ovome e se trebati sporazumjeti s Madjarskom) 5) oni otoci Kvarnera, koji se sada nalaze pod jugoslavenskom upravom. Oblik i ustav te drave, istina, trebali bi se utvrditi vlastitom odlukom hrvatskog naroda, ali uzevi u obzir sadanji poloaj skoro je sigurno da bi se Hrvati odluili za republikanski ustav. Iako bi takva hrvatska drava, zamiljena kao instrumenat mira i zapadne kulture, prirodno teila da ivi u pravoj slozi sa svojim susjedima, ona bi pod teinom gospodarskih, geografskih i kulturnih uvjeta, a prije svega zbog svojih velikih politikih interesa, koji su joj zajedniki s njima, nastojala podravati njihove to ue veze s Italijom i Madjarskom. Da bih oznaio s vie tonosti koje bi bile te veze, ovlaten sam izjaviti, da su Hrvati za svoje odnose s Italijom prihvatili slijedea naela: I) Hrvati smatraju, da se pitanje istonoga Jadrana ne moe rijeiti nego dogovorom jadranskih naroda Hrvata, Crnogoraca i Albanaca s Italijom. II) Hrvati priznaju bez ikakve rezerve pravo Italije na premo na Jadranu i osudjuju svako nastojanje koje bi ilo, da oslabi to pravo ili da ga stavi u sumnju. III) Hrvati priznaju pravo Italije, da se za potrebe svoje prenapuene zemlje koristi prirodnim bogatstvom Balkana, u mirnoj izmjeni svojih industrijskih proizvoda i da tako nuno moe vriti svoj snani utjecaj na polju civilizacije i kulture. IV) Hrvati su spremni prilagoditi se sferi talijanskih probitaka kako politiki tako i gospodarski, a takodjer i u vojnikom pogledu. Iz tih temeljnih naela Hrvati su spremni izvesti skrajnje posljedice, jo dalje od ogranienja Rapallskog ugovora, kao i svih kasnijih ugovora u vezi s njima koji jo nisu ratificirani. Osim utanaenja politikog, gospodarskog i teritorijalnog znaenja sadranih u tim ugovorima, koje Hrvatska u cijelosti i bez rezerve priznaje, Hrvatska je odluila: a) odrei se odravanja ratne mornarice, ako Italija eli preuzeti zatitu hrvatske obale.

15

b) odstupiti Italiji u tu svrhu Boku Kotorsku s onim uzvisinama, koje su od strategijske vanosti na teritoriju Dalmacije i Hercegovine i potrebne za uspostavu mostobrana i za dovrenje ratne luke Boke Kotorske; osim toga, priznati Italiji pravo na otocima ili kopnu na upotrebu slubi potrebnih za efikasnu zatitu i vojniku kontrolu od strane Italije. c) dati Italiji na gospodarskom polju sve koncesije, koje mogu dovesti do ostvarenja naela spomenutih pod III, koliko na samom zemljitu Hrvatske, toliko preko nje na Balkanu. d) Hrvatska se odrie izgradnje trgovake luke za stanoviti broj godina, koji se ima jo utanaiti, da ne bi omela razvitak Rijeke; toj luci e se garantirati veze s Madjarskom. to se tie drugih zemalja, koje su sada pod upravom Jugoslavije, Hrvatska izjavljuje svoju apsolutnu nezainteresiranost: 1) za Srbiju, Staru Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru; medjutim namjerava pomagati na svaki nain tenje Crnogoraca za nezavisnou. 2) za sudbinu slovenskih zemalja (Kranjska, juna tajerska); medjutim je spremna pomagati nastojanja koja tee, da se uspostavi talijansko-madjarska granica. 3) to se tie slovenskog podruja Prekmurja, Baranje, Bake i jugoslavenskog Banata, Hrvatska smatra, da je u njenom interesu, da se ta podruja povrate u zajednicu s maticom zemljom; ona e stoga uiniti sve to moe, da se te pokrajine stvarno ukljue u Kraljevinu Madjarsku. Hrvati priznaju gore spomenuta naela i obaveze za sluaj osnutka Nezavisne Drave Hrvatske. No i prije njezinog ostvarenja Hrvati su odluili uspostaviti talijansko-hrvatsku suradnju u pogledu zajednikog protivnika, da se suprotstave srpskim tenjama na Jadranu, to je tim potrebnije, jer nema sumnje, da e se Srbija prije ili kasnije pridruiti interesnoj sferi jedne obnovljene Rusije i djelovat e kao njezin eksponent na Jadranu. U sluaju talijansko-jugoslavenskog vojnog sukoba, moji opunomoitelji68 izjavljuju, da e Hrvati I) djelatno provoditi defetizam na tetu jugoslavenske vojske i drave, to e imati utjecaja na sve grane vojnike akcije II) da e u pogodan as putem lanova Sokola, koji imaju vojniki odgoj, takodjer zapoeti vojnikom akcijom protiv Srba III) da e pruiti talijanskom vojnom zapovjednitvu vane obavijesti i podatke. U intelektualnim krugovima Hrvatske ve je u toku zamana propaganda u tome smislu, protiv koje srpsko novinstvo i jugoslavenska vlada rade svim sredstvima. Da bi se pojaala italofilska propaganda, a oslabila srpska, bilo bi od izvanredne vanosti da se pobrine I - da se u talijanskom novinstvu i na skuptinama i sastancima po mogunosti to vie izbjegavaju izjave, koje aludiraju na sticanje hrvatskih zemalja II - da koji neslubeni ali ugledni lan faistikih organizacija od zgode do zgode dade po koju prijateljsku hrvatofilsku izjavu, kako bi se na temelju nje moglo opravdati kod hrvatskog naroda italofilski pokret u Hrvatskoj i pokazati, da Italija pravi preciznu razliku izmedju Srba i Hrvata. Obraamo se s podpunim povjerenjem talijanskom narodu, kojemu dugujemo u velikoj mjeri nau kulturu i ijom se pomoi nadamo prije ili kasnije postii nae oslobodjenje.

68

U izvorniku stoji: i miei mandatari, to je kod Jareba krivo prevedeno kao moji opunomoenici.

16

Poloaj koji bi etiri milijuna Hrvata zauzeli u sluaju sukoba s Jugoslavijom ne moe biti indiferentan niti monoj talijanskoj naciji. A u sluaju njihovog oslobodjenja, Italija moe raunati sa sigurnou na nepromjenjivu i vjenu zahvalnost cijeloga hrvatskoga naroda."69 Ovaj dokument zasluuje potanju ralambu, s obzirom na to da ga se hoe predstaviti kao politiki, a moda i pravni temelj "izdaje" ostvarene Rimskim ugovorima 1941.70 Promemorija je, kako je ve kazano, pisana u prvom licu jednine. Da su joj suauktori Frank i Paveli, bilo bi loginije da je pisana u prvom licu mnoine, tim vie to se u njoj tvrdi kako ona izraava misli mnogih istaknutih Hrvata, a ujedno bi se potvrdila (inae u tekstu niim potkrijepljena) izjava o vrstoj suradnji hrvatskih politiara u domovini i u emigraciji. Uostalom, u tekstu se auktor poziva na to da je bio bivi zastupnik Hrvatskog Sabora, pa je jasno da ju je pisao sm Ivica Frank. To ne dovodi u pitanje ni Sadkovich, koji skree pozornost na slinost Frankove promemorije s onom koju je predao bojnik Stipeti i sa Sarkotievim izlaganjima Petrucciju.71 Vrani ne raspravlja izrijekom o auktorstvu promemorije, oito je drei zajednikim djelom I Franka i A. Pavelia, koji pri njezinoj izradi predstavlja Hrvatski blok, dok je zadau da Talijanima preda promemoriju dobio Frank, budui da on boravi u inozemstvu, pa se ne mora bojati represalija jugoslavenskog reima.72 Nu ono to je bitnije u svezi s Frankovom promemorijom, a to valja istaknuti, jest sljedee: a) promemorija je pisana u vrijeme zategnutih srpsko-talijanskih i srpsko-madarskih odnosa, te predstavlja pokuaj da se ta zategnutost iskoristi za Hrvatsku. Moda je preciznije kazati da je ona pisana pod pretpostavkom i u iekivanju jugoslavensko-talijanskog rata odnosno ozbiljnoga europskog ratnog zapletaja. Prvi korak poduzimaju Hrvati, jer oni nisu bili u poziciji u kojoj su bili Talijani, tj. nisu mogli ekati i dalje trpjeti jugoslavenski reim, a povrh toga se Italija, i kad je koristila hrvatski uteg u raspravi s Beogradom, nije odluivala na razbijanje jugoslavenske drave, samim time ni na ozbiljnu suradnju s hrvatskim separatistima. S druge strane, Radievo sudjelovanje u beogradskim vladama pokazalo je nedjelotvornost bilo kakve suradnje sa Srbima, a njegovo pribliavanje S. Pribieviu upuivalo je da se najjaa hrvatska oporbena snaga, Hrvatska seljaka stranka, odluuje na reformiranje jugoslavenske drave, a ne za njezino razbijanje; b) povjeravanje mandata za sastav vlade V. Vukieviu u travnju 1927. i injenica da je vlada odgodila zasjedanje Skuptine prije nego to je je od nje zatraila potvrdu, bilo je neuobiajeno i u jugoslavenskom pseudoparlamentarnom reimu, pa su neki politiari i promatrai zbivanja ocjenjivali da se "plovi punom parom prema diktaturi."73 c) pisac promemorije svjesno, iz taktikih razloga, podilazi Rimu, tvrdei da je prvi korak njegovih opunomoitelja bio da se o hrvatskim tenjama obavijesti talijanski narod i njegov voa. Istina je da su se Hrvati najprije obratili Budimpeti; d) pisac je svjestan da su Hrvati neskloni Italiji, pa u tu svrhu predlae stiavanje iredentistike propagande i davanje hrvatofilskih izjava;
J. Jareb, n. dj., 1170-1175. Usp. B. Krizman, n. dj., 13-16. Iako bi vrijedilo usporediti poloaj Hrvata i Hrvatske u situaciji zamiljenoj u Frankovoj promemoriji s onom u kojoj su se i stvarno i pravno nalazili u Kraljevini SHS, kao i s onom u kojoj se, primejrice, nalazio vei broj europskih drava ogranienog suvereniteta u doba hladnog rata, ovdje se u to ne emo uputati.
70 69

Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 31-33. Usp. V. Vrani, I., 278. Vrani se oito pouzdao u Jarebovu tvrdnju, da je u lipnju 1927. dolo do susreta Franka i Pavelia, iako bar zasad za takvo to nema dokaza. 73 Usp. S. Pribievi, n. dj., 48-49.
72

71

17

e) svaka suradnja s Italijom - pa i sve politike i gospodarske obveze navedene u promemoriji - uvjetovane su talijanskom pomoi pri osloboenju Hrvata i stvaranju neovisne hrvatske drave.74 Hrvatska se odrie dranja ratne mornarice, ime se naglaava da su hrvatski interesi na Jadranu gospodarske, a ne vojnike odnosno imperijalistike naravi.75 S obzirom na to da je demilitarizacija jadranske obale predstavljala jedan od bitnih elemenata i kasnijih Rimskih ugovora, potrebno je naglasiti da se ne radi o zahtjevu koji je postavljen iskljuivo pred Pavelia odnosno Franka, pa ak ni o zahtjevu koji je ekskluzivno talijanski. Italija je i u pregovorima o Londonskom ugovoru odnosno o kasnijem razgranienju s jugoslavenskom dravom trajno inzistirala na razvojaenju Jadrana (na to je Aleksandar bio uvelike spreman pristati). I druge su velesile koje su htjele gospodariti Jadranom postavljale isti zahtjev, pa je tako, primjerice, i u mirovnom ugovoru postignutom na Berlinskom kongresu 1878. bilo (lankom 29.) utanaeno: "Crna Gora ne smije imati ni ratnih laa ni ratne zastave. Luka Bar i sve vode, koje pripadaju Crnoj Gori, ostaju zatvorene ratnim laama sviju naroda." Bio je to jedan od uvjeta za priznanje crnogorske neovisnosti. Isto se moe rei i za sluaj opisanih hrvatsko-talijanskih razgovora. Dakle, nema govora o tome da bi se Hrvatska u dravnopravnom smislu pretvorila u talijanski protektorat, jer se trai "suverenost u svakom pogledu". Od Italije se oekuje potivanje te hrvatske suverenosti, slobode i neovisnosti, pa e samo u tom sluaju ona moi raunati na nepromjenjivu i vjenu zahvalnost i prijateljstvo hrvatskog naroda. Nije izreeno, ali je argumentum a contrario posve jasno, da bi u protivnom Hrvati Italiju doivljavali kao neprijatelja; f) promemorija naglaava da Hrvati svoje pravo na dravu ne temelje samo na historicistikoj argumentaciji (hrvatskomu dravnom pravu), nego i na narodnosnom ("nacionalnom") naelu, te zahtijevaju za sebe sve veinom Hrvatima nastanjene upravne jedinice bive Austro-Ugarske, traei da se u Italiji obustave sve manifestacije koje "aludiraju na sticanje hrvatskih zemalja". Isticanje narodnosnog naela ima svrhu upozoriti Italiju da u teritorijalnoj ekspanziji ne moe ii dalje od onoga to je ve postigla u godinama iza prvoga svjetskog rata. Primjenom tog naela veina bi Italiji pripojenih podruja trebala biti vraena Hrvatskoj, ali je odnos snaga takav da bi svaki zahtjev u tom smjeru rebus sic stantibus bio nerealan; g) u pogledu hrvatsko-talijanskog razgranienja, sintagma "Dalmacija u gore oznaenim granicama" bjelodano predstavlja postojeu jugoslavensko-talijansku granicu. Ne raunajui Boku Kotorsku, nema daljnjih ustupaka u Dalmaciji, osim onih na koje je ve pristala jugoslavenska vlada.76 Ovakvo rtvovanje u biti predstavlja mamac (engl. lure, kako kae Sadkovich) Italiji, a posve je razumljivo, jer Frank trai pomo i ne moe je oekivati ako istodobno postavlja revizionistike zahtjeve;
Stoga je nategnuta i neargumentirana tvrdnja da je Paveli (odnosno Frank i Paveli) u kontaktima s Talijanima 1927. priznao "pravo Italije na prevlast na Jadranu (...) bez rezerve". (Usp. Neva Scotti, Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. godine u priopenjima predstavnika Nezavisne Drave Hrvatske, Zadarska smotra, asopis za kulturu, znanost i umjetnost, Matica Hrvatska - Ogranak u Zadru, god. XLI, br. 4-5, Zadar, 1992., 46.). 75 I Nikola Pai je, podsjetimo, traei kompromis s Italijom u nastojanju da izbori Veliku Srbiju, 1916. izjavio: "...Mi Srbi ne moemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi takoer teimo k moru, no nipoto ne traimo ratnih luka s pravom, da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo, da dobijemo jedan ekonomski izlaz..." (Ante Mandi, Fragmenti za historiju ujedinjenja. Povodom etrdesetgodinjice osnivanja Jugoslavenskog odbora, Prilozi novijoj jugoslavenskoj historiji, knjiga 1, JAZU, Zagreb, 1956., dok. 149., s. 222223. Milada Paulova, Jugoslavenski odbor (Povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata od 1914.-1918.), Izdala Prosvjetna nakladna zadruga, Zagreb, 1925., 187-188.) 76 Boka Kotorska je jo prije Vidovdanskog ustava (1921.) i Uredbe o podjeli zemlje na oblasti (1923.) izdvojena iz Dalmacije i pripojena crnogorskim okruzima.
74

18

h) Hrvati su spremni ustupiti Boku Kotorsku s okolnim strateki vanim tokama Italiji, ali samo u svrhu obrane hrvatske jadranske obale. U istu svrhu bi na otocima ili na kopnu dopustili podizanje ogranienih vojnih postrojenja.77 Last but not least, iako pisac promemorije tvrdi kako je ovlaten ne od naroda, nego od "stanovitog broja ozbiljnih i odlunih ljudi", on zapravo sm daje promemoriji znaaj privatne isprave, jer prije spominjanja bilo kakvih koncesija koje bi slobodna, neovisna i suverena Hrvatska dala Italiji, naglaava da bi oblik i ustav hrvatske drave trebao biti utvren odlukom hrvatskog naroda (to je karakteristino i za Stipetievo odnosno Sarkotievo izlaganje). Samim time priznaje da bi i te koncesije bile podlone odluci i/ili reviziji hrvatskog naroda odnosno tijela o ijem bi sastavu i ustroju on odluio. Slijedom ovih izlaganja, moe se drati kako nema dokaza da bi Paveli u tehnikom smislu bio suauktor teksta promomorije, ali je zato jasno, da se posluio njezinim sadrajem ili, jo bolje, koncepcijama koje su u ranijim dodirima s Italijom razvili Stipeti, Sarkoti i Frank, pripremajui tako teren za hrvatske kontakte s Italijom. injenica je da je 14. srpnja dravni tajnik u talijanskom ministarstvu vanjskih poslova, Dino Grandi, svom poslaniku u Budimpeti javio kako mu je talijanski poslanik u Beu 22. lipnja prenio Pavelievu elju za susretom s nekom ovlatenom osobom i kako se Paveli nekoliko dana ranije sastao s jednom "povjerljivom osobom koja ne pripada ovom ministarstvu", kojoj je Paveli predao "jednu promemoriju, koja je istovjetna onoj, koju je poslala Vaa Ekscelencija pod brojem 1723/544 2. ovog mjeseca. Bilo bi mi drago, kad bi Vaa Ekscelencija paljivo pratila spomenuti pokret, zadravi rezervirano dranje, koje ste tako prikladno znali zauzeti prema eksponentima hrvatske separatistike stranke."78 Do Pavelieva susreta s Talijanima u Rimu ipak nije dolo u lipnju, kako je on elio, nego u srpnju. Osim Perevieve beke preporuke, Paveli je dobio preporuku i od francuskog novinara Andr Otta, ali je pitanje je li se njome koristio.79 O tome svomu prvom osobnom dodiru s Talijanima Paveli pie kako ga je u rimskome Hotelu Flora posjetio Roberto Forges Davanzati, a razgovor se vodio u Davanzatijevu stanu. Paveli se raspitivao o jugoslavenskotalijanskim odnosima, te je sugovorniku opisao raspoloenje u Kraljevini SHS i dranje hrvatskih politikih stranaka. Posebno je istaknuo odlunost HSP-a da izbori hrvatsku neovisnost ne samo unutarnjom oporbom, nego i suradnjom sa svim podjarmljenim narodima. Zatraio je talijansku moralnu pomo, posebno zahtijevajui da se Rim odrekne protuhrvatskih teritorijalnih zahtjeva, koje Beograd koristi za pridobivanje Hrvata na svoju stranu. Davanzati mu je kazao kako faizam smatra zavrenim nedavni jadranski spor. Paveli je na to upozorio, ako bi bilo tko doao u ime nae stranke i zatraio bilo kakovu materialnu korist od toga, samim tim inom je desavouiran, jer to nije u suglasnosti s naim principielnim postupkom. Paveli i Davanzati su se sastali i sutradan, te je iz toga razgovora Paveli zakljuio da bi moglo doi do daljnjega pogoranja talijansko-jugoslavenskih odnosa. Dogovoreno je da ostanu u diskretnoj svezi preko Davanzatijeve supruge, ija je sestra udana za Paola Cortesea, slubenika talijanskoga ministarstva vanjskih poslova.80 O tome postoji i Davanzatijeva biljeka, objavljena u zbirci talijanskih diplomatskih dokumenata pod naslovom "Razgovor s doktorom Antom Paveliem". Biljeka u cijelosti glasi:
77 78

Sline je ustupke Italiji kao cijenu mira i suradnje nudio i Aleksandar. (B. Krizman, n. dj., 132-140.) J. Jareb, n. dj., 1175-1176. A. Paveli, n. dj., 193. 79 E. Bauer, n. dj., 569. 80 A. Paveli, Doivljaji, II., 142-143.

19

"Po obavijesti koja je stigla na Ministarstvo, pokuao sam potraiti doktora Antu Pavelia u hotel Flora i vidio sam ga dva puta u mojoj kui. Obavjeujem. Linost edna, mirna, ograniena, koja na sreu nema obinih oznaka balkanskih agitatora i zavjerenika. Prije [s]lii na seljaka. Razumije dobro talijanski; ali ga govori s naporom unosei uvelike istarski dijalekat. Izlae mirno bez velikih obeanja. Postavio je zanimljivu opasku: da bilo tko - tko bi doao u ime hrvatske povijesne stranke u svrhu sporazumijevanja s Italijom, dolazi i djeluje na vlastiti troak i ne pita za ikakovu novanu pomo. Tko bi postavio sline zahtjeve, samim tim bi se desavuirao.81 Izlaganje. Hrvatska povijesna stranka, iji je izaslanik Paveli, zalae se za nezavisnost Hrvatske. Bilo mi je mogue ustanoviti tonost memoranduma, to ga ima to ministarstvo i zato ga ne ponavljam. Paveli mi je samo nadodao, da je djelovanje stranke nuno prikriveno i oprezno, ali da se ipak ne smatra tajnom organizacijom; da medjutim u borbi protiv srpskog centralizma i razvijajui legalni otpor, stranka djeluje u skladu s radievskim disidentima i sa skupinom federalista, koje vodi doktor Trumbi, bivi ministar vanjskih poslova iz vremena Konferencije mira. Dogovor s doktorom Trumbiem podrazumijeva - tako me je uvjeravao prihvaanje kategorikih ciljeva hrvatske povijesne stranke s njegove strane i strane njegovih sljedbenika. Za sada rad stranke ne pripravlja neku protusrpsku organizaciju, ni gradjansku ni vojniku. Vie nego na ita drugo ona rauna na jasnu razliku i na nepremotenu i nepremostivu antitezu izmedju Hrvatske i Srbije, kako na podruju gospodarstva, kulture, kao i vojnike organizacije, tako i na nemo Beograda, da sastavi jednu zaista jedinstvenu vladu. Ali budui da smatraju, da je srpska premo jaka i odluna na sve, razumije se da raunaju na talijansko-jugoslavenski sukob, da dobiju ono to se ne nadaju, da bi mogli postii vlastitom snagom i uinkom unutarnje krize. Iako priznaje da je grupa Crnogoraca opredijeljenih za nezavisnost po svojoj aktivnosti nikakva, Paveli mi je izjavio, da Hrvati ekaju na priliku da podupru crnogorsku nezavisnost. Zahtjevi. Slubene izjave i manifestacije iz kojih proizlazi, da Italija ne cilja na protuhrvatske teritorijalne zahtjeve. Srbi vre propagandu, da pokau Hrvatima, da su talijanske smjernice, u sluaju rata, uperene protiv hrvatskog teritorija i puanstva, i da je stoga obrana hrvatskog integriteta temeljni razlog jugoslavenskog protutalijanstva. Hrvatska stranka eli demantirati tu srpsku propagandu, koja posebno uzimlje kao izliku zahtjeve na Dalmaciju. U sluaju da nema predrasuda sa strane faizma, poeti uspostavom dobrih i srdanih sporazuma, i za sada rezerviranih dodira. Odgovorio sam rekavi, da faizam smatra zadnji jadranski spor svrenim, ali trai da se u potpunosti odri talijanstvo Dalmacije. Sloio se, da bi nezavisna Hrvatska pod talijanskom zatitom automatski rijeila problem Talijana Dalmacije, kojima bi se dale sve garancije jednakosti. Politika Hrvatske ne bi mogla biti nego politika uredjenih odnosa s Italijom i Madjarskom, na elu s faistikom Italijom kao velikom silom. U sluaju sukoba s Jugoslavijom, Hrvatska bi, sigurna da e postii nezavisnost, trebala pomagati talijansko oruje, izravno i neizravno, bilo da ometa operacije, bilo da se pobrine za to vee hrvatsko dezertiranje u vojsci. Nije mi bilo mogue dobiti tone podatke o nainu, na koji bi se trebale popularizirati slubene faistike izjave protiv srpske propagande, koja podrava otvorenim talijansko-hrvatski spor. Da bi se osigurala tajnost moebitnih veza, dao sam mu adresu moje ene s djevojakim prezimenom za slanje korespondencije, da se ne prouzroi sumnja.

81

"Hrvatska povijesna stranka" je Hrvatska stranka prava. Isticanja T. J.

20

Uzimljem na se, da pribiljeim ta saopenja, ekajui upute. Drim, da se radi o sluaju, koji se ne bi smjelo propustiti, nego, dapae, da bi se trebalo staviti istovremeno u djelatnost nae konzularne vlasti i obavjetajni ured Glavnog stoera. Moglo bi se nai naina, da se uputi u Hrvatsku kulturna propaganda (konferencije, sveanosti, koncerti). Medjutim primjeujem, da u oekivanju izjava, koje se trebaju uskladiti i autorizirati, a mogle bi se novinarski prirediti, da bi se izbjegle isto vanjske manifestacije posmrtnog filodalmatizma (nemam potrebe podsjeati, to sam smatrao, to bi se postiglo revindikacijama, kad je bilo potrebno i korisno). Na primjer, pred nekoliko dana mogao se itati prikaz sastanka nekog drutva (?) Jadranska Savjest (Coscienza Adriatica) u Genovi, koje je do juer bilo tajno. Obine konferencije i mali vaar tatine. Pa ipak tamo se pokazivala poruka Glavnog tajnika stranke, to e sigurno iskoristiti srpska propaganda o kojoj gore."82 Stipetieva promemorija iz svibnja, Sarkotievi razgovori iz istog mjeseca i Frankova promemorija predana talijanskim diplomatima u lipnju 1927., te Pavelievo pozivanje na njezin sadraj tijekom razgovora s Davanazatijem u srpnju iste godine moraju se - unato zamjetnim razlikama - tumaiti kao cjelina i strogo u kontekstu tadanjih politikih prilika u Hrvatskoj, Kraljevini SHS i Europi. Bez Radieve kapitulacije i njegovih vatrenih jugoslavenskih izjava, s jedne, kao i bez zaotravanja europskih politikih prilika i prijetnje jugoslavensko-talijanskim ratom, s druge strane, do tih dodira nesumnjivo ne bi dolo ili bi oni bili bitno razliiti. Pri svemu tome je vano naglasiti, da hrvatski politiari u dodirima s Italijom, na temelju desetljetnog iskustva ivota sa Srbima u istoj dravi, nastupaju u uvjerenju da je razbijanje jugoslavenske drave i stvaranje neovisne Hrvatske primarni interes hrvatskog naroda i kljuna zadaa hrvatskoga politikog vodstva. U takvoj situaciji, kao predstavnici maloga i obespravljenog naroda koji predstavlja objekt tuih interesa, oni se trse zainteresirati potencijalne saveznike. Posve svjesni svog poloaja, oni znaju da se Italiji ne moe pristupiti sa zahtjevom za reviziju nepravedno nametnutih granica poslije prvog svjetskog rata, nego se na talijansku potporu eventualno moe raunati samo stavljanjem u izgled stanovitih probitaka koje bi Rim mogao dobiti.83 Valja skrenuti pozornost na injenicu koja dosad nije potanje obraena, a koja bi bitno pripomogla rasvjetljenju prvih Pavelievih dodira s talijanskim imbenicima. Oni se dogaaju ba u vrijeme kad je dugotrajno pribliavanje hrvatskih federalista Hrvatskom bloku okonano njihovim formalnim pristupom Bloku. Iako za to zasad nema posve pouzdanih dokaza, mnoge okolnosti upuuju na to da je Paveli razgovore s Talijanima odnosno uope s inozemnim imbenicima zametnuo dogovorno s Trumbiem ili bar nakon prethodnog savjetovanja. Teko je vjerovati da bi samo na svoju ruku doveo Hrvatski blok u prilino rizinu situaciju ba u vrijeme kad je on ojaan pristupom HFSS-a i u trenutku kad se, bez obzira na to to su stranke u Bloku zadrale vlastiti identitet, sprema zajedniki nastup na parlamentarnim izborima. Stoga je vrlo
J. Jareb, n. dj., 1176-1178. Usp. A. Paveli, Putem..., 194-197. Dokument je s hrvatskim prijevodom objavljen i u: A. Paveli, Doivljaji, II., 298-302. 83 Protivei se tvrdnjama da je koncem 20-tih godina Trumbi postao zagovornikom hrvatske dravne neovisnosti, Boban konstatira kako je on u dodirima s Talijanima "ostavljao [je] dojam sklonosti za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, ostavljao je dojam separatista", te pie dalje: "Kako se moe objasniti takvo Trumbievo dranje? Mislim, viestrukim razlozima. Prije svega, samo na toj osnovi on je i mogao komunicirati s talijanskim politikim faktorima, a ne na programu kakav je zastupao javno i kako ga je prikazivao u Beu, Parizu i Londonu. Rim nije bio zainteresiran za integritet Jugoslavije, za njezinu unutranju konsolidaciju. Ako se bilo to raunalo s Rimom, moglo se to samo na separatistikim parolama..." (Ljubo Boban, Prilozi za politiku biografiju Ante Trumbia u vrijeme estojanuraskog reima (1929-1935), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, (2), II. izd., Zagreb, 1989., 19.) Isto, mutatis mutandis, vrijedi i za Franka odnosno Pavelia, s tim da njihov separatizam, bez ikakve dvojbe, nije bio samo parola.
82

21

vjerojatno da Pavelievo pozivanje na sporazum s Trumbiem nije izmiljotina. Nesporno je da on kasnijih godina svoje kontakte s madarskom i talijanskom diplomacijom ne krije od vodeih hrvatskih politikih osoba, nego naprotiv, posreduje u, primjerice, Maekovim nastojanjima da stupi u dodir s inozemnim imbenicima. Stoga je sasvim nelogino da bi i u ljeto 1927. akciju poduzeo posve na svoju ruku, tim vie to su stranke Hrvatskog bloka bile u fazi najintenzivnije suradnje koja e 4. rujna biti okrunjena pobjedom na izborima za zagrebako gradsko zastupstvo, a tjedan dana kasnije i Trumbievim i Pavelievim izborom za narodne zastupnike. Postoji, tovie, svjedoanstvo da je o kontaktima s Talijanima izvijestio i Maeka.84 Vrlo je zanimljivo svjedoenje dr. Branimira Jelia koji u svojim uspomenama tvrdi da je Paveli o svojim razgovorima s Talijanima u ljeto 1927. izvijestio Maeka, a "kratko vrijeme iza toga njih obojica sastali su se u Pavelievoj advokatskoj kancelariji s talijanskim podkonzulom Rocca". Jeli je tom prigodom, tvrdi on, skupa s Antom Valentom drao strau kako ih beogradski agenti ne bi slijedili i eventualno napali. Paveli je i inae nekoliko puta u Zagrebu sretao toga talijanskog diplomata.85 Nije naodmet upozoriti da se i u kasnijim talijanskim spekulacijama glede Hrvatske na Pavelia i Trumbia gleda kao na cjelinu, to je oito u svezi s njihovim zajednikim nastupom u doba postojanja Hrvatskog bloka.86 Stoga je sasvim izvjesno da je Trumbi znao za Paveliev susret s Talijanima 1927., na to upuuje i injenica da je Trumbi i kasnije, kad se Paveli naao u emigraciji, nastavio s njime odravati srdane odnose i prisno politiki suraivati. Napokon, prema izvjetajima talijanskog konzula u Zagrebu, Paveli i Trumbi su predstavljali snage koje su najnezadovoljnije stanjem u Kraljevini SHS. Njih dvojica su se u ljeto 1928. obratili konzulu molbom da talijanska vlada i tisak pomognu hrvatsku borbu protiv reima i kralja. Rim je 14. srpnja 1928. uzvratio da bi se njihovoj elji moglo izii ususret kampanjom u talijanskom tisku, ali uz uvjet da prethodno dostave plan akcije.87 Kako zadaa povijesne znanosti nije samo konstatirati to se dogodilo, nego i objasniti zato se dogodilo i s kakvim posljedicama, korisno je upitati se, je li ono o emu su hrvatski emigranti, a za njima A. Paveli, razgovarali s talijanskim vladinim i nevladinim predstavnicima, u nerazmjeru s teinom hrvatskog poloaja i moe li se to na bilo koji nain tretirati kao (pred)ugovor. I za odgovor na to pitanje nuna je rasprava o kontekstu.88 Takoer treba imati na
84

Radi je u srpnju 1928., unato ranijim razoaranjima, u Narodnom valu objavio lanak Mussolini nije za rat, a nije ni proti Hrvatima, u kojem je izloio uvjerenje utemeljeno na razgovoru s nekim Talijanima, da Hrvati zbog svoje jedinstvenosti i politike te kulturne organizacije, uivaju potporu svega kulturnog svijeta, pa tako i Italije. (I. Mui, n. dj., 255.) Pitanje je, je li Radi i nakon atentata doista bio tako naivan ili je ovakvim tekstovima htio samo osokoliti svoje pristae, istodobno signalizirajui kako u novim prilikama, nakon 20. lipnja 1928. nije protivan ni tjenjem sporazumijevanju sa svakim tko bi mogao pomoi pri razbijanju Jugoslavije. Postoji, naime, niz svjedoanstava, da je Radi nakon atentata zagovarao prekid s Beogradom, makar uz cijenu suradnje s Italijom i Madarskom. Zbog sloenosti teme, ovdje o njoj nije mogue potanje raspravljati. 85 Politike uspomene i politiki rad Dra Branimira Jelia. Priredio dr. Jere Jareb. Izd. Mirko amija, Cleveland, 1982., 108. Rocca je, oito, Rochira. Lj. Boban, Prilozi..., 47. E. Milak, n. dj., 44. 88 U jednom razgovoru iz studenoga 1932. godine, hegemonistikom politikom Beograda revoltirani Trumbi izjavljuje da je Hrvatima preostalo jedino traiti samostalnost. Na prigovor da bi razbijanje jugoslavenske drave vodilo do potpadanja (i Hrvatske) pod strani utjecaj, Trumbi uzvraa kako Hrvati ele sami vladati sobom, a to je nemogue dok postoji srbijanska hegemonija. Kad ona bude dokinuta, bit e mogue razgovarati o ravnopravnoj zajednici koja bi bila asocijacija interesa. "Danas je Jugoslavija - nastavlja Trumbi - smatrana kao jedno bolesno tijelo i na strani grosso modo dobiva se uvjerenje da je ovo pakao koji nije mogue urediti i da je ovdje barutana, od
87 86

22

umu, da se Ciano 1940. odnosno Mussolini i Ciano 1941. ni u intimnom krugu, ni u pregovorima o razgranienju, ni prigodom sklapanja Rimskih ugovora ne pozivaju na neke ranije preuzete obveze, to bi, da su te obveze postojale, bilo logino i sukladno obiajima i meunarodnoj praksi. Valja dometnuti jo i sljedee: a) Stipeti, Sarkoti, Frank, ba kao ni Paveli nemaju mandat za sklapanje bilo kakvih pogodbi; b) dok se u Frankovoj promemoriji govori kako ga je na takav korak ovlastila skupina ozbiljnih i utjecajnih hrvatskih politiara, sm Paveli obesnauje svaku moguu slinu spekulaciju izjavom da ni on ni bilo koji drugi predstavnik HSP nema mandata ni stranke, a kamoli naroda, ve dolazi i djeluje samo i iskljuivo u vlastito ime i na vlastiti troak, nemajui ovlatenja traiti ni novanu pomo; c) svaka rtva s hrvatske strane strogo je i izrijekom uvjetovana, te vrijedi samo u sluaju da Italija pomogne stvaranje neovisne i slobodne hrvatske drave; d) nema govora o ustupanju hrvatskog teritorija u Dalmaciji. tovie, prema Davanzatijevoj zabiljeci, nakon to je talijanski sugovornik izjavio da Italija "zadnji jadranski spor smatra zavrenim", Paveli istie kako bi neovisna Hrvatska pod talijanskom zatitom "automatski rijeila problem Talijana Dalmacije", jamei njihovu jednakost; e) da se radilo samo o ispipavanju pulsa Rima, potvruje Pavelieva jasna izjava da Hrvatski blok zasad ne priprema ustrojenje nikakve, ni vojnike ni graanske protusrpske organizacije. Kako bi takva organizacija predstavljala conditio sine qua non ostvarenja "pogodbe" po kojoj bi Hrvati uz talijansku pomo uspostavili svoju dravu, bjelodano je da se radi o politikom razgovoru, a ne o sklapanju sporazuma;89 f) u prilog postavci da se ne radi o ugovoru, govori i injenica da sm Paveli ne predlae oblike i naine na koje bi Italija mogla i trebala demonstrirati svoju sklonost Hrvatskoj i odustajanje od teritorijalnih aspiracija. Naprotiv, on izbor tih sredstava preputa Talijanima; g) da su razgovori iz ljeta 1927. predstavljali ikakav sporazum, bilo bi posve bespredmetno spomenuto Pavelievo nastojanje u listopadu iste godine, da u Budimpeti privoli Madare na zagovaranje hrvatske stvari kod Talijana; h) injenica da se u promemoriji doputa razgovor o ustupanju rubnih podruja Italiji, ne sklapa se nikakav sporazum. Spominjanjem Boke Kotorske zaziva se talijansko-srpski spor, a valja imati na umu i to, da u brouri namijenjenoj inozemstvu (Uzpostava hrvatske drave, trajni mir na Balkanu) Paveli 1929., tj. u vrijeme dok boravi u Italiji kao na smrt osueni politiki emigrant, hrvatske zemlje opisuje na nain da Boka Kotorska i sva jadranska obala do Rijeke pripada Hrvatskoj, to je, primjerice, B. Krizman, spominjui tu brouru u svojoj knjizi Paveli i ustae jednostavno preutio;90 i) napokon, glas koji je od doba Mirovne konferencije u talijanskim iredentistikim krugovima bio dr. A. Trumbia, jo jedna je potvrda da se ne moe govoriti o Pavelievoj "pogodbi s vragom" koja predstavlja preludij Rimskih ugovora, jer ako je itko od hrvatskih politiara bio poznat kao nepomirljiv protivnik daljnjih teritorijalnih ustupaka Italiji, onda je to ba Trumbi. Paktirati s

koje prijeti opasnost miru. Od toga do uvjerenja da bi (bilo) najbolje da se ovaj pakao radikalno sanira time da se zadovolje susjedi (ist. T.J.) i oni se podijele (sic!)." (Lj. Boban, Prilozi..., 66-67b.) 89 Usporedbe radi, pripovijedajui Trumbiu 1936. u Palermu o svojim odnosima s Madarima, Paveli spominje ugovor kojega je 1933. s T. Eckhardtom potpisao u Zrichu, te istie kako se ni tu ne radi o ugovoru, nego o konstataciji miljenja. Znaaj sporazuma ima jedino uglavak da e se dvije strane uzajamno podupirati. Op. o razgovoru Pavelia i Trumbia v. u: Ljubo Boban, Vanjskopolitika aktivnost vodstva Hrvatske seljake stranke 1935-1941., Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, (3), kolska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1990., 25-26. 90 Ustaa. Dokumenti o ustakom pokretu, prir. Petar Poar, Zagrebaka stvarnost, Zagreb, 1995., 27. Usp. B. Krizman, n. dj., 74-75. Ovakav Krizmanov znanstveni postupak nije usamljen.

23

Italijom u vrstom savezu s Trumbiem, i jo taj savez isticati, predstavlja contradictio in adiecto.91 Nakon Frankovih i Pavelievih dodira s Talijanima u ljeto 1927., nastojanja Hrvatskog bloka da se iskoristiti talijanska poluga za vlastite nacionalne ciljeve nisu prestala. Sadkovich ne ostavlja nikakvu dvojbu o tome da je promemorija predana generalnom konzulu u Zagrebu U. Rochiri u kolovozu 1927. djelo Hrvatskog bloka.92 Taj je podatak nedvojbeno argument u prilog tvrdnji da se i ranije Paveliev put odnosno susret s talijanskim imbenicima, dogodio u sporazumu s Trumbiem. U promemoriji Hrvatskog bloka se istie da je u talijanskom interesu jaati Hrvatsku, Albaniju i Madarsku nasuprot slavenskoj (!) opasnosti s istoka, posebice s obzirom na neizbjeno sueljavanje Istoka i Zapada. Jaati Hrvatsku, prema toj promemoriji, znai podupirati Hrvatski blok koji predstavlja "konzervativno graanstvo" i predvodi borbu protiv "destruktivne akcije Radieva boljevizma", unato tome to HSS jo predstavlja nadmonu snagu. Rochira je, meutim, ve poetkom rujna 1927. pokazao manje zanosa u svojim razmiljanjima o djelotvornosti Hrvatskog bloka. Ocijenio je da se glavnina energije usmjerava u mrnju prema Srbima i optuivanje Radia za izdaju nacionalnih interesa. Bilo bi bolje da se Blok potrudi izgraditi pozitivni program, pronae snanu osobu za vou i poradi na jaanju unutarnje organizacijske strukture. Unato nedostatku samopouzdanja, Blok po Rochirinoj ocjeni jo uvijek predstavlja snagu vrijednu pozornosti.93 Poslom preoptereeni talijanski generalni konzul (osim njega, u konzulatu su radile samo dvije osobe: konzularni slubenik i daktilograf, to govori o (ne)vanosti pripisanoj Zagrebu iz Rima) u prosincu 1927. je ipak predlagao da se investira u kulturnu suradnju sa Zagrebom, kako bi se pariralo francuskom utjecaju. Polo mu je za rukom priskrbiti manju subvenciju za Trumbiev Hrvat i pravako Hrvatsko pravo. Ta je subvencija bila namijenjena irenju ovih listova u ruralne dijelove Hrvatske odnosno proirenju utjecaja Hrvatskog bloka.94 Talijani su imali jasan interes u jaanju separatistikih snaga u Hrvatskoj ne samo radi slabljenja jugoslavenske drave koja se pojavljivala kao talijanski konkurent u Albaniji i na Jadranu odnosno kao eksponent francuskoga europskog poretka, nego i radi smirivanja moguih revolucionarnih previranja unutar slovenske odnosno hrvatske manjine koja je ostala pod talijanskim vrhovnitvom. Hrvatska nastojanja za odcjepljenjem od Kraljevine SHS nedvojbeno su - ak i usprkos stalnoj slovenskoj kolaboraciji s beogradskim reimom predstavljala argument protiv slavenskog iredentizma u Italiji. Potpirivanje hrvatskog

Zanimljivo je spomenuti tvrdnju E. Milaka da je na jednom susretu talijanskog konzula u Zagrebu Umilte s Maekom, Budakom, Trumbiem, Koutiem i jo dvjema neidentificiranim osobama koncem 1932. postignuta suglasnost o stvaranju neovisne hrvatske drave uz talijansku pomo. "Svaki od uesnika sastanka dobro je poznavao talijanske aspiracije prema Dalmaciji i znalo se da e Italija traiti izvesne teritorije. Posle rasprave dolo se do zakljuka da e se Italiji morati ustupiti deo ili cela Dalmacija. U naelu je prihvaeno da se Italiji ustupe zatraene teritorije, ali da se Italija obavee da e omoguiti miran nacionalni razvitak stanovnitva u Dalmaciji (kole, jezik, crkva, imena itd.) i da e se odrei politike denacionalizacije u Istri. Prilikom glasanja sedam prisutnih je glasalo za ovo reenje, a Trumbi i jo jedan od dvojice neidentifikovanih bili su protiv toga da se Italiji ustupi Dalmacija. Maek je tom prilikom izjavio da je glasao za, jer je tako uinila veina prisutnih..." (E. Milak, n. dj., 65.) Na ove se tvrdnje vrlo ozbiljnim protuargumentima okomio Lj. Boban u Prilozima..., 50-52. 92 J. J. Sadkovich, n. dj., 21-22. 93 Na margini ovog izvjea Mussolini je zabiljeio: "Zanimljivo." (J. J. Sadkovich, n. dj., 22.) 94 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 40-41. Meu talijanskim je diplomatima bilo i bizarnih ideja. Jedna od njih jest sustavno guenje antislavenskih ispada dalmatinskih Talijana, kako bi se tamonji Hrvati pridobili za suradnju i u konanici bila stvorena Dalmacija koja bi rasno odnosno narodnosno bila hrvatska, ali bi se u njoj govorilo talijanski. To bi bio korak prema talijanskoj Dalmaciji. (Isto, 41-42.)

91

24

separatizma bio je ujedno odgovor na beogradsko simpatiziranje s talijanskim antifaistikim krugovima i pogodno sredstvo za unutarnju mobilizaciju. * Najdinaminiji politiar Hrvatskog bloka, Paveli, odluio je iskoristiti svaku prigodu za internacionalizaciju hrvatskog pitanja i za demonstraciju neodrivosti Jugoslavije. U prosincu 1927. nastupio je kao branitelj u procesu koji se u Skopju od 15. studenoga 1927. vodio protiv dvadeset dva mladia, mahom sveuilitarca. Oni su po Zakonu o zatiti drave bili optueni za pripadanje Omladinskoj makedonskoj tajnoj revolucionarnoj organizaciji (Mladeka Makedonskata Tajna Revolucionarna Organizacija, MMTRO), koju su 1922. u Sofiji utemeljili Ivan Vano Mihajlov i Jordan katrov.95 MMTRO je smatrana podrunicom probugarski orijentirane Unutranje makedonske revolucionarne organizacije (Vnutrena Makedonska Revolucionarna Organizacija, VMRO). Proces se odvijao u vrijeme kad su ionako tradicionalno zategnuti bugarskojugoslavenski (tonije, bugarsko-srpski) odnosi, bili na vrlo niskim granama. Albanska su previranja ugrozila bugarske planove izlaska na Jadran preko Draa i ponovno u prvi plan dovela makedonsko pitanje. Jugoslavenska nastojanja da se sklapanjem balkanskoga garantnog pakta i pakta o obveznoj arbitrai sporna pitanja rijee po uzoru na sporazum iz Locarna, ostala su bez uspjeha, s obzirom na to da bugarska vlada nije htjela prihvatiti uglavke kojima bi se obvezala na onemoguavanje propagande koja je ila za izmjenom postojeeg stanja i na paraliziranje djelatnosti VMRO-a. Bilateralni pregovori su prekinuti, a oruane aktivnosti makedonskih revolucionara ponovno su intenzivirane. U tisku je zapoeta estoka protubugarska kampanja.96 Nakon niza teroristikih akcija, Beograd se odluio na zatvaranje jugoslavenske granice za Bugare, a Sofija je odgovorila uvoenjem opsadnog stanja u podrujima uz Kraljevinu SHS. Srpske su vlasti posegle za represalijama protiv civilnog ivlja u Makedoniji.97 Jugoslavenski ministar vanjskih poslova V. Marinkovi zatraio je od bugarskih vlasti da onemogue djelatnost makedonskih revolucionara, jer e u protivnom Kraljevina SHS biti prisiljena na poduzimanje otrih koraka. Marinkovi je - na upit S. Radia - u Skuptini odgovorio da to ne znai navjetenje rata Bugarskoj.98 Silna je napetost ipak bila oita. Paveli je doputovao u Skopje poetkom prosinca, te je nastupio kao branitelj etvorice optuenika. Njegov je pravniki vjet, a politiki otar i sadrajan zavrni govor, skrenuo bugarsku pozornost na zagrebakoga odvjetnika i narodnog zastupnika, kojemu e, kako kae Krizman, pristup u bugarske protujugoslavenske krugove ubudue biti uvijek otvoren.99 U napetim bugarsko-jugoslavenskim odnosima skopski je proces imao specifinu politiku teinu. U zavrnoj je rijei obrane, 7. prosinca 1927. Paveli istakao da svaka mlade sve to ini, ini iz idealnih pobuda. Mlade je idealna i nikad plaena, pa tako i mladie iz optuenikih klupa valja staviti uz bok mladei koja je u svakom narodu pokreta narodnih tenji. Potom je optuio sud i reim za namjetanje ovoga i drugih slinih procesa, dodajui kako je u Makedoniji sueno vie od 50.000 ljudi. To je posljedica injenice da je Makedonija nakon oslobaanja ispod turskog ropstva silom podijeljena izmeu tri drave, pa je normalno da se u narodu bude snage koje kuaju izboriti slobodu i nacionalnu cjelovitost. Ako su u jugoslavenskoj
95 96

Jovan Pavlovski, Vano Mihailov, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985., 317. . Avramovski, Britanci..., I., 367-369. 97 Isto, I., 431-433. Koncem listopada 1927. tako su ubijeni otac i brat Ivana Vana Mihajlova. 98 Politika, Beograd, 24.XI.1927. (Prema: . Avramovski, Britanci..., I., 432b.) 99 B. Krizman, n. dj., 23.

25

dravi priznati ne samo Hrvati, Slovenci i Srbi, nego i Nijemci, onda treba priznati i Bugare, kao to treba priznati postojanje Makedonije koja je postojala stoljeima.100 Skopski je proces poetak intenzivne hrvatsko-makedonske odnosno hrvatsko-bugarske suradnje,101 u kojoj e krupnu ulogu odigrati i Paveliev suradnik, Stanko Hranilovi, koji ga je kao novinski izvjestitelj pratio u Skopju. Nu i drugi su promatrai s velikom pozornou pratili ovaj, kao i druge politike procese. Skopskom je procesu, zapaa beogradska Politika, svaki dan bio nazoan dunosnik tamonjega talijanskog konzulata.102 Zbog spektakularnosti procesa, loeg postupanja s optuenicima i drakonskih kazni, makedonski su revolucionari dobili velik publicitet, pa i simpatije u javnosti.103 Nisu, dakako, svi oni koji su simpatizirali s njima ujedno simpatizirali s makedonskom neovisnou, nego je kod mnogih ta simpatija bila izraz elje da se ukloni jo jedna rak-rana jugoslavenske drave.104 Interes meunarodne javnosti Paveli je iskoristio i za predstavljanje hrvatskih nacionalnih tenji, pa je tako talijanskom listu Lavoro d' Italia dao izjavu o makedonskoj borbi protiv beogradske strahovlade, ali i o politici Hrvatskog bloka, kojoj je cilj odcjepljenje Hrvatske od jugoslavenske drave.105 Slino je izjavio i osjekomu Hrvatskom listu, spominjui kako su bugarske novine zabiljeile njegovo oglaavanje borbe za odcjepljenje Hrvatske.106 Talijanski poslanik u Beogradu, general Bodrero, iz Pavelieva je nastupa u Skopju zakljuio kako je Zagreb intelektualno, moralno i politiko arite hrvatskog ivota. Radiev utjecaj slabi, a separatistiki raspoloeni Hrvatski blok danomice postaje jai, pa na tu injenicu valja obratiti pozornost i pojaati talijansku propagandu odnosno intenzivirati odnose s hrvatskim voama, kako bi se dokuilo na koji nain Italija moe poduprijeti "hrvatsku stvar".107 Paveli je, na temelju njegova nastupa u Skopju, predstavljen kao vrst, kulturan i visokointeligentan ovjek.108 Rim je registrirao novu pojavu u hrvatskoj politici, posveujui na prijelazu iz 1927. u

A. Paveli, n. dj., 247-258. Govor je in extenso prenio i Krizman u n. dj., 22-23., a u cijelosti je objavljen u zbirci "Putem hrvatskog dravnog prava. Poglavnikovi govori, izjave i lanci prije odlaska u tuinu", Zagreb, 1942., 34-39. Ta zbirka nije istovjetna onoj koja je pod slinim naslovom objavljena 1977. 101 injenica je da je Paveli iduih godina suraivao s vrhovistikim, probugarskim krilom VMRO-a, a kako je doista gledao na identitet makedonskog naroda, ostaje otvoreno pitanje. Nema dvojbe da je vodio rauna o tome da je Bugarska drava, dakle, subjekt meunarodnog prava i politike, te da hrvatski separatisti nisu u poloaju riskirati simpatije u Sofiji, a nisu ni vlasni paati se u odnose izmeu Sofije i Skopja. Valja tek uzgred spomenuti da je u travnju 1929., kad ga je u Sofiji doekalo vie tisua makedonskih emigranata, nazone pozdravio s: "Brao Makedonci! Brao Bugari!", dok se kasnije sluateljima obraao s "Brao makedonski Bugari!" (Usp. A. Paveli, Putem..., 453-455.) U poratnim uspomenama Makedonce oito dri Bugarima. (Usp. A. Paveli, Doivljaji, II., 149155.) Zanimljivo je spomenuti, da se M. Budak u emigraciji, 1933., zalae za uspostavu neovisne Hrvatske i neovisne Makedonije, istiui kako u Makedoniji "nema uope domaeg, autohtonog srpskog puanstva. Sve je to isti, zgoljni Makedonac, u koliko nije Turin ili Albanez. Uza sve to je Srbija bacila svu snagu, da tu nesretnu zemlju srbizira..." (Mile Budak, Jugoslavija - srpska podvala. Izdanje Drinine knjinice, knj. 29. (Izabrana poglavlja knjige: Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu dravu hrvatsku, Pittsburgh, 1933., obj. u Madridu, 1969., 145., 121.) 102 Politika, br. 7044/XXIV, Beograd, 6.XII.1927. (B. Krizman, n. dj., 21.) 103 . Avramovski, Britanci..., I., 432-433. 104 Tako se npr. R. W. Seton-Watson u pismu M. urinu (London, 29.II.1928.) zanima za makedonsko pitanje i javlja da razliiti propagandisti imaju puno uspjeha u protubeogradskoj kampanji. I on izraava zgraanje zbog divljakih osuda na skopskom procesu i moli od Pavelia sve obavijesti koje ovaj moe dati. (Usp. R. W. SetonWatson, Korespondencija, II., dok. 154., s. 163-164.) 105 A. Paveli, n. dj., 259-260. 106 Isto, 261-264. 107 IDDI, 7, V, dok. 679. J. J. Sadkovich, n. dj., 35-36. 108 Isto.

100

26

1928. godinu posebnu pozornost Trumbiu, iju su nastupi bili sve radikalniji109 i Paveliu. Pritom nije iz vida isputana Hrvatska seljaka stranka koja je jo uvijek bila daleko najjaa hrvatska politika snaga. Italija je odluila ekati razvoj situacije i zadrati svoj utjecaj u svim segmentima hrvatskoga odnosno jugoslavenskoga politikog ivota.

Politika previranja uoi skuptinskog atentata

"Tko moe rei, da hrvatski narod danas ivi u dravi, koja je jedna 'prirodna tvorevina', kada za Hrvate unutar tih granica nema prirodnog ivota, pae ni prirodne smrti?" (A. Kouti)

Radiev sporazum s Beogradom podrazumijevao je otklon od pravakog uenja, koje je u proljee 1927. i slubeno proglasio zastarjelim, ocjenjujui na sjednici Glavnog odbora HSS kako je rije o dogmatskoj ideologiji koja ne odgovara suvremenim drutvenim uvjetima. tovie, prosuivao je kako e hrvatsko-srpski spor zavriti tragino ako se hrvatska inteligencija uspije u svojoj politikoj borbi posluiti "starim teferima iz arhiva" (!).110 U prilog tvrdnji da je konano prihvatio jugoslavenski okvir, govori i podatak da u proljee 1927., kad je zbog zbivanja u Albaniji i Nettunskih konvencija dolo do ozbiljnog zategnua odnosa izmeu Beograda i Rima, nije ni pomislio da bi se slab vanjskopolitiki poloaj beogradske vlade mogao iskoristiti, ako ve ne za razbijanje jugoslavenske drave, a ono bar za poboljanje hrvatskog poloaja u njoj. Naprotiv, u vrijeme kad je strani tisak ve pisao o predstojeem talijanskojugoslavenskom ratu, on osigurava poloaj Uzunovieve vlade, brzojavivi mu iz Zagreba da e svi zastupnici njegove stranke radi teke vanjskopolitike situacije glasovati za prihvat prorauna vojske i mornarice.111 Time, dakako, nije samo ojaao Uzunoviev kabinet, nego je jasno dao do znanja Beogradu da Hrvati ne e vanjskopolitike tekoe koristiti za borbu protiv velikosrpskog poredka, pa e, ba naprotiv, bez obzira na njegovu brutalnost i nepravednost i bez obzira na himbenu politiku vlade koja ga trenutno provodi, i taj i takav poredak braniti pred moguim nasrtajima iz inozemstva. Radi je, tovie, ukazao Aleksandru da bi, s obzirom na vanjskopolitiki poloaj, trebalo ustrojiti vladu koja bi predstavljala "narodno (sic!) i dravno jedinstvo" i koju bi tvorili predstavnici "sva tri plemena". Prema slubenom priopenju vlade, predsjednik HSS se obvezao podupirati takvu vladu, pa makar njegova stranka u njoj ne bila zastupljena.112 Pad Uzunovieve vlade i formiranje vlade Velje Vukievia u proljee 1927. predstavljao je kratku stanku, jer je Aleksandar naloio zakljuenje rada Skuptine i njezino sazivanje 1. kolovoza. Svi su vjerovali da e u kolovozu doi do rasputanja Skuptine i

IDDI, 7, V, dok. 640. Slobodni dom, posebno izdanje, 21.V.1927. B. Gligorijevi, Parlament..., 286. 111 Federalisti su, meutim, ustali protiv prorauna, jer da narod u postojeoj gospodarskoj situaciji ne moe podnijeti takve terete. Povrh toga proraun zadrava ve uobiajeno vee optereenje hrvatskih i znatne olakice za srpska podruja. (R. Horvat, n. dj., 339-340.) 112 B. Gligorijevi, Parlament..., 223.
110

109

27

raspisivanja novih izbora.113 Aleksandar se, meutim, na taj korak odluio ve 15. lipnja.114 Radieva je predizborna agitacija tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 1927. bila natopljena nadom da je mogu sporazum HSS-a i srbijanskih politikih snaga. Tonije, on izjavljuje da moe i hoe suraivati sa svakim tko e spasiti Skuptinu i zemlju od korupcije, pa u zajednicu poziva "sve one koji su za dravu!"115 Iako je ranije ispao iz vlade, Radi se, pie B. Gligorijevi, nije vratio na svoj hrvatski nacionalni program. Sudjelovanje u vlasti ostavilo je trajne tragove i on, umjesto radikalnih zahtjeva za stvaranjem hrvatske neovisne republike (u junoslavenskom okviru, op. T. J.), u predizbornim nastupima zagovara ouvanje drave i ustavnog poretka. Umjesto vatrenih poklika za slobodnu Hrvatsku, govore zavrava poklicima u slavu kralja Aleksandra kao "tvorca i uvara nae drave". Njegov izborni program nije vie samo hrvatski, nego je opedravni. Time zapravo olakava poziciju vlade, jer Beogradu puno vie odgovara da se spor iz dravnopravnog pretvori u stranaki.116 On je vjerovao kako e u Srbiji i Makedoniji na predstojeim izborima ostvariti znaajne uspjehe, pa je u agitaciju po Makedoniji poslao neke od najistaknutijih svojih drugova, a u stranakom je tisku nagovjeivao pribliavanje Davidovievim demokratima.117 Istodobno, ve u kolovozu 1927. alje emisare Pribieviu, kanei napakostiti Beogradu i postii jedinstvo tzv. preanske fronte u borbi protiv beogradske tiranije, ne oklijevajui upustiti se u suradnju s "misionarem jugoslavenstva", dojueranjim zakletim neprijateljem, S. Pribieviem.118 Na pribliavanje Radia i Pribievia tijekom itave 1927. godine nije utjecala samo obostrana elja za borbom protiv korupcije,119 nego i injenica da su i HSS i SDS na oblasnim izborima postale svjesne svojih slabosti. Radi je i prije oblasnih izbora nudio suradnju samostalcima ("tepao samostalnim demokratima ne bi li s njim uli u kolaboraciju", kako je u veljai 1927. pisala Rije), a odmah potom je uspostavljena i prva konkretna suradnja Radievih i Pribievievih pristaa u primorsko-krajikoj oblasti.120 Nije iskljueno da je Radi pomislio kako je bolje prigrliti Pribievia, nego dopustiti da on sa svojim samostalcima i hipotekom koju je sebi natovario proganjenjem Hrvata, ponovno prije ili poslije postane "janjiarem Beograda".121 Proces pribliavanja HSS-a i Samostalne demokratske stranke nezaustavljivo se nastavio, a njemu u prilog iao je i Pribievi napadajui Vukievievu vladu i propovijedajui ideje narodnog jedinstva, slobode ovjeka i demokracije te posebno vodei rauna o seljatvu koje predstavlja jezgru drave, jer, kako on od poetka tvrdi, "nee biti ni Velike Srbije ni Velike Hrvatske, nego Velika Jugoslavija."122 Oblasni su izbori razbili Pribievieve nade da e SDS postati najsnanija opejugoslavenska stranka, pa se outio ponukanim izii iz stranake

R. Horvat, n. dj., 342-346. R. Horvat, n. dj., 347. 115 Vreme, Beograd, 2.IV.1926. (Prema: S. Pribievi, n. dj., 59.) 116 B. Gligorijevi, Parlament..., 234-235. 117 R. Horvat, n. dj., 347-351. 118 Tek kao zanimljivost valja dometnuti da se Pribieviu 1926. godine klicalo: "ivio jugoslavenski Mussolini!" (H. Matkovi, Svetozar Pribievi..., 192.) 119 U prvom govoru iza povlaenja HSS iz vlade, Radi je u Zagrebu 2. veljae 1927. izjavio da njegova stranka nije dola u sukob s Radikalnom strankom, nego s nekim lanovima njezina vodstva. Istodobno se zaloio za koncentraciju svih snaga koje su voljne suprotstaviti se korupciji, dodajui da je u toj stvari spreman suraivati i s Pribieviem. (H. Matkovi, n. dj., 204.) 120 H. Matkovi, n. dj., 205. 121 Tako S. Drljevi, n. dj., 144. 122 H. Matkovi, n. dj., 207-208.
114

113

28

izolacije.123 Slino je bilo i s Radiem. Osjeki su gradski izbori zorno svjedoili da politika S. Radia u znaajnoj mjeri gubi potporu hrvatskih biraa. I u junoj su Dalmaciji birai na oblasnim izborima svoje nezadovoljstvo izrazili apstinencijom: glasovalo je svega 42,49% upisanih, a broj glasova palih za Radia skoro je prepolovljen u odnosu na 1925.124 Slino se dogodilo i prigodom izbora splitskoga gradskog zastupstva. Na izborima je sudjelovalo svega 58% biraa, to pokazuje da je birakim tijelom zavladala apatija, a od 5.792 pala glasa, Radiu je pripao svega 971 glas.125 Poetkom rujna 1927. slina se situacija ponovila u Zagrebu: Radiu je pripao 2.351 od ukupno 19.573 pala glasa, a krupnu je pobjedu izvojevao Hrvatski blok osvojivi s 9.749 glasova 25 od ukupno pedeset vijenikih mandata. U odnosu na oblasne izbore iz sijenja iste godine, HSS je izgubio vie od polovice, dok su HSP i HFSS udrueni u Hrvatski blok udvostruili broj glasova.126 O nerazumijevanju hrvatskog naroda za sporazumaku politiku najrjeitije ipak govore rezultati izbora za Narodnu skuptinu, odrani 11. rujna 1927. Od ukupno upisanog broja biraa glasovalo je 63%,127 a Radi je dobio 381.370 glasova, to je za 164.096 manje nego na izborima 1925., kad je za HRSS, unato otrijem izbornom teroru, glasovalo 545.466 izbornika. Velika izborna apstinencija rjeito je govorila o nezadovoljstvu hrvatskoga birakog tijela. S obzirom na izborni red koji je pogodovao velikim strankama, u samoj se Skuptini ovaj poraz nije toliko osjetio, pa je Radiev HSS (koji je na izborima nastupio pod imenom Narodna seljaka stranka) dobio 63 mandata, od toga jedan u Sloveniji i jedan u Crnoj Gori.128 Meutim, njegovi proreimski predizborni nastupi, kolikogod su ga pribliili Beogradu, toliko su protiv HSS-a izazvali sve hrvatske politike stranke koje su ostale vjerne programu borbe za ostvarenje hrvatske dravnosti.129 Gubitak treine glasova i gubitak glavnog grada u kojem su - unato Radievoj kandidaturi - izabrani Paveli i Trumbi, bio je jasan signal da je hrvatska javnost sve radikalnija i sve manje sklona sporazumu s Beogradom. Valja naglasiti da je Hrvatski blok poluio uspjeh u Zagrebu zahvaljujui izbornoj agitaciji koja se temeljila na krilatici da je Radieva politika "pogubna, tetna, poniavajua i sramotna za hrvatski narod."130 Pokazalo se
H. Matkovi, n. dj., 204. Zanimljiva je Drljevieva tvrdnja da je beogradski reim svaku nesrbijansku koaliciju promatrao i tretirao kao urotu protiv drave, ime ju se zapravo htjelo prisiliti da primi i koju srbijansku stranku, praktino kao nadziratelja. (S. Drljevi, n. dj., 139.) 124 Franko Miroevi, Poelo je 1918... Juna Dalmacija 1918-1929., kolska knjiga, Zagreb, 1992., 195. R. Horvat, n. dj., 347. R. Horvat, n. dj., 351. Valja napomenuti da je u gradu Zagrebu Radi zbog naglaavanja uloge seljatva i poestih neodmjerenih napadaja na inteligenciju i graanstvoi i inae imao slabiju potporu, a njegovu tekom porazu na gradskim izborima 1927. pridonijela je - osim openitog slabljenja HSS nakon kapitulacije - prepirka o ustrojstvu grada odnosno oblasti u oujku i travnju 1927. (R. Horvat, n. dj., 340-342.) 127 Tuman navodi da je na izbore izilo 2,324.676 od ukupno upisanih 3,375.593 biraa, to iznosi 68% (F. Tuman, Hrvatska u monarhistikoj Jugoslaviji 1918.-1941. (Knjiga prva, 1918.-1928.; knjiga druga 1929.-1941.), Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1993., sv. I., 475-476.) 128 Zastupnici HSS-a uli su u Skuptinu s prosjeno 6.151 glasom, dok je za jednog zastupnika Hrvatskog bloka (HSP, HFSS, HSRS) glasovalo 24.313 izbornika. (Usp. R. Horvat, n. dj., 352-360.). 129 B. Gligorijevi, Parlament..., 235. 130 F. Miroevi, n. dj., 202. Jedan od predizbornih proglasa Hrvatskog bloka objavljen je u Hrvatskom pravu br. 5122. od 27. kolovoza 1927. U njemu potpisnici (A. Trumbi, S. Bu, A. Horvat, V. Prebeg, A. Bazala, S. Uroi, I. Mikan, M. Jagati i . Mimica) optuuju Radia da je izdao hrvatski narod stupivi u kolo vidovdanskih stranaka, proglasivi svetogrdno vidovdanski centralizam svetinjom. Nasuprot tome e stranke Hrvatskog bloka raditi na tome da Hrvatska postigne takav dravnopravni poloaj koji e joj zajamiti samostalan politiki, gospodarski i kulturni ivot. "Na jednu stranu Hrvati - na drugu stranu Vidovdanci!" (Usp. A. Paveli, Putem..., 211-215.)
126 125 123

29

nedvoumno da je Radi uslijed priznanja drave i monarhije prestao biti "izvriteljem volje hrvatskog naroda,"131 i da njegovom kapitulacijom, kako se isticalo u jednome predizbornom proglasu Bloka - hrvatsko pitanje nije rijeeno i da se hrvatski narod ne da pod jaram centralistikog ureenja drave.132 Prema sudioniku tih zbivanja, povjesniku Rudolfu Horvatu, Radia je injenica da je u Srbiji dobio svega 167 glasova, navela da odustane od preimenovanja HSS u Narodnu seljaku stranku.133 S tom se ocjenom slae i Tuman koji istie da je nezadovoljstvo Hrvata Radievom sporazumakom politikom, pred vodstvo HSS-a donijelo opasnost da HSS izgubi utjecaj i u hrvatskom narodu, pa se Radi odluio vratiti hrvatskom imenu.134 Prema Drljevievu svjedoenju, novi preokret u politici HSS-a odnosno poticaj za sporazum s Pribieviem, doao je od Radia.135 Ranije zapoeti kontakti s Pribieviem zapeaeni su sporazumom kojega je Radi najavio u rujnu, a koji je postignut u listopadu. Njime se predvialo stvaranje "bloka celokupne demokratije" kojega bi tvorile HSS, Samostalna demokratska stranka, Demokratska stranka i Srpska zemljoradnika stranka.136 Kad se taj pokuaj izjalovio, Radi je odbio ponovljeni radikalski prijedlog da opet ue u vladu, jer da e u svaku daljnju kombinaciju ulaziti samo zajedno sa SDS-om. Pet dana kasnije s Pribievievim je samostalcima 10. studenoga 1927. u Beogradu i formalno utemeljio Seljako-demokratsku koaliciju (SDK).137 U rezoluciji o njezinu stvaranju, klubovi HSS i SDS i formalno su se obvezali da jedan bez drugoga ne e ui u vladu i da ne e odvojeno praviti nikakve sporazume s kojim drugim klubom ili strankom.138 Tim potezom Radi, uvjeren kako na meunarodnom obzorju nema imbenika sklonog hrvatskoj samostalnosti, nastavlja politiku reformiranja jugoslavenske drave.139 S jedne je strane ta politika imala pozitivnu odliku, jer je predstavljala poetak odvajanja politikog vodstva preanskih Srba od Beograda, budui da je Pribievi shvatio kako se Srbe zapadno od Drine instrumentalizira za interese Srbije. Pribieviev savez s Radiem i njegove izjave da je ak i u Austriji stanje bilo bolje nego sada, ozbiljno su i na vanjskom i na unutarnjem planu ugroavale makar i prividni legitimitet i stabilnost reima. S obzirom na to da se Pribievia, kao Srbina i jednog od tvoraca drave nije moglo optuiti da je habsburki eksponent ili frankovaki zagrienjak, u velikosrpskoj e propagandi on biti oznaen najveim izdajicom srpstva. S druge je strane sporazum znaio i formalni odustanak HSS od ideje stvaranja neovisne hrvatske drave. Borba za odranje i konsolidaciju jugoslavenske drave predstavljala je smisao postojanja i
Tako ga je u Pester Lloydu nakon skuptinskih izbora 1923. godine nazvao barun Sarkoti u lanku Jaz izmeu Hrvatske i Srbije. Sarkoti, kojega se smatralo austrofilom i osobom tijesno povezanom s frankovcima, 1923. je godine ocijenio da "iza Radia stoji ujedinjeni hrvatski narod. Na toj tvrdnji ne mijenjaju nita aljenja vrijedne sitne prepirke meu hrvatskom inteligencijom. Radi nije nita do izvritelj volje hrvatskog naroda." (Rudolf Kiszling, Die Kroaten. Der Schicksalweg eines Sdslawenvolkes, Herman Bhlaus Nachfolg., Graz-Kln, 1956.., 135.) U Beu je 1925. objavljena knjiga "Radievo izdajstvo. Pie Barun i General pukovnik Sarkoti, bivi poglavica Bosne i Hercegovine." 132 Pred gradske izbore, Hrvatsko pravo, br. 5123., 3.IX.1927. (Usp. A. Paveli, n. dj., 216-222.) 133 Usp. R. Horvat, n. dj., 352-353. 134 Franjo Tuman, Slom vidovdanskog parlamentarnog centralizma i dravno-politika kriza Kraljevine SHS, Hrvatski znanstveni zbornik, sv. 1, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., 51-52. 135 S. Drljevi, n. dj., 140. 136 Usp. B. Gligorijevi, n. dj., 242-246. i d. 137 I. Mui, n. dj., 227-228. Op. H. Matkovi, Svetozar Pribievi..., 204-214. i d. 138 R. Horvat, n. dj., 363.; Usp. S. Pribievi, n. dj., 50-54. 139 U zapisniku s jedanaeste sjednice Oblastne skuptine Zagrebake oblasti, odrane 12. kolovoza 1928. (nakon Radieve smrti!) stvaranje SDK naziva se djelom Radieve "genijalne vidovitosti". (Radiev sabor 1927-1928. Zapisnici Oblasne skuptine Zagrebake oblasti. Priredila Mira Kolar-Dimitrijevi, kolska knjiga - Arhiv Hrvatske, Zagreb, 1993., dok. 11/III, s. 310-312.).
131

30

politike djelatnosti SDS-a. Toga se kljunog obiljeja samostalci nikad ne e odrei, bez obzira na povremena taktiziranja u smjeru prihvaanja federalizacije drave.140 I Maek, koji e batiniti vrst Radiev savez s Pribieviem, bio je svjestan da je glavni Pribieviev cilj ouvanje Jugoslavije koju je, ne bez razloga, smatrao svojim edom. Maek tono zapaa da je Pribievi otroumno shvatio kako je ouvanje Jugoslavije mogue jedino ako se Hrvatima prizna ravnopravnost, pa se stoga od najotrijeg centralista i protivnika svega to je hrvatsko, pretvorio u zagovornika umjerenih hrvatskih zahtjeva.141 Na hrvatskoj strani nije bilo dvojbe oko tumaenja motiva stvaranja Seljakodemokratske koalicije. Hrvatska stranka prava i radievski disidenti u Hrvatskome republikanskom seljakom savezu ve od listopada 1925. zapoet e politiku suradnju koja e izrasti u trei Hrvatski blok, formalno ustrojen 19. lipnja 1927. Taj je Hrvatski blok postupno irio utjecaj u sveuilinoj i radnikoj mladei, koja je bila nezadovoljna Radievim sporazumatvom i nagovjetavala nove, radikalnije korake. To nastupanje novog narataja je, po svemu sudei, najbolje uoio dr. A. Paveli, koji je kao kandidat Hrvatskog bloka, skupa s Trumbiem 1927. izabran narodnim zastupnikom. S obzirom na to da HSP nije izrijekom priznao ni postojeu dravu ni njezino ustrojstvo,142 Paveliev je odlazak u Skuptinu stranka odobrila posebnim zakljukom.143 Ve na prvoj sjednici Skuptine (28. listopada 1927.) on i Trumbi su sveano izjavili kako se hrvatski narod nikad nije odrekao tenje za neovisnom dravom, pa dolazak zastupnika Hrvatskog bloka u Skuptinu ne znai formalno priznavanje faktinog stanja koje je za Hrvate nepodnoljivo. Naprotiv, Hrvatski e blok svim zakonitim sredstvima raditi kako bi se poloaj hrvatskog naroda iz temelja izmijenio stvaranjem hrvatske dravne samostalnosti.144 Svaki je njegov nastup
Usp. H. Matkovi, n. dj., 214-223. i d. Vladko Maek, Memoari, Hrvatska seljaka stranka, Zagreb, 1992., 75. 142 Na prvoj je sjednici zagrebake Oblasne skuptine Paveli 23. veljae 1927., unato Maekovu pokuaju da mu oduzme rije ("jer itate", obrazloio je svoj postupak Maek) i tako onemogui itanje rezolucije Hrvatskog bloka (HSP i HRSS-disidenti), u ime Bloka konstatirao kako sama injenica sazivanja Oblasne skuptine predstavlja zadnji in provoenja velikosrpskog Vidovdanskog ustava u smjeru komadanja hrvatske drave. Unato nezakonitosti tog ina, Hrvatski blok koristi svaku prigodu da digne glas "proti pogaenih prava hrvatskog naroda, a koja se mogu uzopostaviti jedino ostvarenjem nezavisne hrvatske drave", pa je to jedini razlog sudjelovanja na sjednicama. Na koncu je od Oblasne skuptine zatraio da preuzme ulogu Hrvatskog Sabora i da se zakljukom "pozovu u Zagreb svi zastupnici, koji su u hrvatskim zemljama birani 23. sienja 1927. godine, da se temeljem narodne volje ujedine u jedno tielo i postave jedinstveni zahtjev za uzpostavu hrvatske nezavisnosti zakljuene na Hrvatskom Dravnom Saboru dne 29. listopada 1918. godine." (Za podpunu nezavisnost Hrvatske, A. Paveli, n. dj., 190-191. Usp. isti, Doivljaji, II., 131-135.) Valja dometnuti da komunistikim zastupnicima, Krndelju i Horvatinu, takoer nije doputeno proitati svoju deklaraciju, koja nije ila tako daleko kao Pavelieva, ali je takoer isticala da podjela zemlje na oblasti smjera za tim "da se razdrobi fronta hrvatskog naroda, te je zbog toga Hrvatska rascjepkana na etiri oblasti, a Dalmacija od nje odvojena," ali "hrvatski narod ostaje i nadalje kod svojih zahtjeva za ravnopravnou i slobodom, usprkos kapitulaciji vodstva Radieve stranke pred beogradskim vlastodrcima. Tim zahtjevom hrvatskog naroda dakako da se ne dira u pravo niti srpskog niti kojeg drugog naroda, jer samo nacionalno slobodni i ravnopravni narodi mogu bratski urediti svoje meusobne odnose." (Tekst deklaracije v. u: Marko Zovko, Kamilo Horvatin, izgubljen u staljinskim istkama, Spektar, Zagreb, 1980. 68-69.)
141 140

Odluka je donesena na Vijeu Hrvatske stranke prava 3. listopada 1927. i objavljena u Hrvatskom pravu, br. 5128., 8.X.1927. (A. Paveli, Putem..., 226-227.) 144 A. Paveli, n. dj., 229-231. Lj. Anti tono zakljuuje da je izjava zastupnika Hrvatskog bloka u Narodnoj skuptini odavala presudan utjecaj pravaa, a to je zapazio i zagrebaki Obzor koji je ocijenio da su federalisti promijenili program. Iako je Hrvat to demantirao, bilo je jasno da federalisti postupno preuzimaju pravake koncepcije rjeenja hrvatskog pitanja. (Ljubomir Anti, Hrvatska federalistika seljaka stranka, Radovi, vol. 15, Sveuilite u Zagrebu-Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1982.,, 196-197.)

143

31

zapravo predstavljao opetovano naglaavanje hrvatske elje za neovisnou.145 Karakteristino je da je od samog poetka skuptinskog djelovanja neprekidno upozoravao na tragian poloaj Makedonije, kao i na okolnost da je Crna Gora u Kraljevinu SHS ula kao samostalna drava, a reim se sad prema njoj ponaa mauhinski.146 Time je, nema dvojbe, pokuao mobilizirati sve protusrpske snage i stvarati savez koji bi temeljitije branio hrvatske interese od tzv. preanske fronte stvorene oko SDK. Radiev savez s Pribieviem nesmiljeno napada i Trumbi odnosno Hrvatska federalistika seljaka stranka. "Hrvatski narod se kameni, gledajui Stjepana Radia u vujem zagrljaju s batinakim poglavicom Pribcem", otro pie glasilo federalista.147 Odbijajui ponude reima, Trumbi biljei kako Radi za hrvatski narod predstavlja nesreu, ali druge hrvatske politike snage ne smiju posluiti Beogradu za kojekakve kombinacije.148 Nisu bile rijetke procjene da Hrvate danas zapravo predstavlja Zagreb, tj. Hrvatski blok, a ne vie Radi s Hrvatskom seljakom strankom.149 I kad nisu bile sasvim tone, te su procjene upuivale na to, da Radiev ugled i dalje pada. U jednome od svojih prvih izvjetaja, hrvatskim separatistima skloni madarski konzul u Zagrebu Gyrgy Szab u prosincu 1927. javlja madarskom ministru vanjskih poslova Lajoszu Walku kako Radiev (a i Pribieviev) ugled u narodu danomice kopni, a time slabi i njihova pozicija prema beogradskoj vladi. Hrvatima su dosadila stalna Radieva obeanja o predstojeoj pobjedi i padu vlade. "Ova parola nije bila dobra i Radi - koji je u Beogradu ivio od rasprodaje hrvatskih interesa, sa svojom ispranjenom torbom i novom orijentacijom koja je njegovu stranku liila hrvatskog karaktera - sa stanovita vlade izgubio je znaenje koje je nekad imao kao predstavnik Hrvata."150 Hrvatski blok je nastojao iskoristiti takvu situaciju te otrom kritikom Radieva sporazumatva ojaati svoju poziciju. Stoga Paveli na skuptini Hrvatskog bloka 8. sijenja 1928., komentirajui nametnuti proraun kojim se pljakaju hrvatska podruja, poziva na otpor i istie da tzv. preanska fronta nije nikakva fronta otpora, nego najobinija prijevara za spaavanje jugoslavenske drave. "Na vrbovu se klinu - izjavio je tada Paveli - ne voze kola! Taj vrbov klin je Stjepan Radi, a zabija toga klina u hrvatski narod je Svetozar Pribievi. Preanski je front vindl, kao to je bilo vindl i 'Narodno vijee' od g. 1918. Stoga ne emo poi u redove Preanskoga fronta, ve u redove 'Hrvatskoga fronta'.
145

U skuptinskom govoru o proraunu ministarstva unutarnjih poslova, Paveli je 5. oujka 1928. naglasio da su Hrvati ve naivkli na Glavnjae u doslovnom i prenesenom smislu rijei i da su uvjereni kako nije rije o sastavu vlade, jer su sve jugoslavenske vlade bile jednako protuhrvatski raspoloene. Godine 1918. itava je Hrvatska pretvorena u Glavnjau, uveden je policijski reim kakvog nikad nije pokuala uvesti ni austrijska ni madarska uprava koje su, tovie, uz pomo Hrvata i Srbe suene kao veleizdajnike tretirale u zatvoru kao kap vode na dlanu. Danas se, meutim, ljudi utamniuju i batinaju bez ikakva razloga i bez sudskog postupka. Na sve strane cvjeta samovolja i korupcija, to za posljedicu ima ope neraspoloenje Hrvata. Svako zlo raa zlim, svako zlo djelo dobiva plau, pa e je tako dobiti i beogradski reim. "Navikli ste na to - izjavio je Paveli - da se radi po intencijama osoba, a ne po tome kako odgovara stvarnim potrebama naroda... (Glas sa desnice: Laku no!) Gospodo, ja u biti sretan kad vam budem mogao rei 'laku no'; bit u sretan onda, kad vam svi Hrvati uzmognu rei: 'laku no i hvala vam na ovakvoj zabavi kakvu smo imali s vama'. Nadam se da ete, uostalom, i vi biti sretni, kad ne budete ovdje imali Hrvata..." (A. Paveli, n. dj., 319.) 146 Usp. njegov govor u Skuptini 8. oujka 1928. (A. Paveli, n. dj., 330-331.) 147 Hrvat, br. 2374., Zagreb, 2. prosinca 1927. Lj. Anti, n. dj., 197. 148 Branislav Gligorijevi, Demokratska stranka stranka i politiki odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970., 515. Lj. Anti, n. dj., 198-199. 149 Lj. Anti, n. dj., 199. 150 ore Zelmanovi, Nepoznati dokumenti Horthyjeva konzulata u Zagrebu, (2), Danas, Zagreb, 21. lipnja 1988.

32

Nema nikoga koji ne bi mogao vjerovati, da hrvatski narod ne e moi izvojevati svoju slobodu i postii to, da bude gospodar u svojoj kui. Varaju se oni koji misle, da bi se sadanje stanje u dravi SHS moglo popraviti ljupkim rijeima (ist. T. J.). Srbijancima vrijedi ova drava samo tako dugo, dok je mogu pljakati. Onog asa, kad im vie ne bude mogla sluiti ovim ciljevima, oni e ju sami unititi."151 Ova najava da hrvatske borce za slobodu i neovisnost moda eka razdoblje u kojem e se koristiti i druge metode politike borbe, vjerojatno se temeljila na procjeni da su Hrvati sve nezadovoljniji sporazumakom Radievom politikom, za to su rezultati izbora davali vie nego oitu potvrdu. Radiev pakt s Pribieviem nije otro osudila samo Hrvatska stranka prava. I HFSS i radievski disidenti u Hrvatskom republikanskom seljakom savezu ocijenili su da je SDK "opasna politika tvorevina"152 Bilo je teko pojmiti da Radia prigodom posjeta Dubrovniku pozdravljaju organizirani pripadnici Orjune, a da on ne spominje hrvatstvo Dubrovnika, nego raspreda o tom gradu kao "aritu sveukupnog slovinskog naroda", kao ognjitu slobode na ijem je tlu bila "nerazdjeljiva domovina u kojoj su Hrvati, Srbi i Slovenci nerazdruivo spojeni u pravnoj i moralnoj veliini."153 Razumljivo je da je takva politika u hrvatskim nacionalistikim krugovima budila duh nepovjerenja i otpora. Paveli je prvi od hrvatskih politiara, koji je odluio pomo potraiti u hrvatskom iseljenitvu. U tu svrhu on 13. svibnja 1928. u SAD alje S. Hranilovia, koji je imao zadau organizirati hrvatske iseljenike i potaknuti ih na djelatni otpor jugoslavenskoj dravi i reimu. U tu se svrhu Hranilovi trebao osloniti i na makedonsku politiku emigraciju u Americi, s kojom su tjenji dodiri uspostavljeni prigodom skopskog procesa.154 Meutim, zbog protivljenja amerikih vlasti, Hranilovieva e misija imati ogranien uspjeh.

Skuptinski atentat kao detonator

"Ja nisam protivu revolucije, koje se ne treba da odrie ni jedan narod, ako eli slobodu. I revolucija i ilegalna borba zakonita su sredstva. Jer se njima rui nasilje i ropstvo. Naravno revolucija dolazi (na) red tek onda, kada budu iscrpljena sva zakonita sredstva za borbu...

R. Horvat, n. dj., 370-371. Zanimljivo je spomenuti kako je Paveli u Beogradu reagirao na srpske provokacije u svezi sa suradnjom Radia i Pribievia. Kad je 2. oujka 1928. u Skuptini tekla rasprava o proraunu ministarstva prosvjete i kad se na Pavelieve rijei o unazaivanju hrvatskog kolstva i znanosti sa srpske strane reagiralo tvrdnjom da je to djelo S. Pribievia s kojim sada, eto, paktira i S. Radi, Paveli je odvratio: "...kao Hrvat smatram, da ne mogu ovdje u Beogradu u Skuptini iznositi nae medjusobne stvari. Mi emo nae stvari obraunati i razpraviti u Hrvatskoj, a ne ovdje." Tri dana kasnije, nakon jedne Radieve provokacije, Paveli je ipak - ciljajui na Radievu prevrtljivost i rasipanje rijeima te reagirajui na neku Radievu podrugljivu upadicu o sveenstvu i odvjetnitvu - kazao da ni na to ne e uzvraati, "jer gospodin Radi nije osoba, koja je uvijek odgovorna i koja je za sve odgovorna to govori." (A. Paveli, n. dj., 309., 312.) 152 F. Miroevi, n. dj., 210. 153 Dubrovaki list, br. 21., Dubrovnik, 28. svibnja 1928. (F. Miroevi, n. dj., 210.) 154 Marija Hranilovi auktoru, 6. prosinca 1996. Kako HSP nije imao novca financirati Hranilovievo putovanje, novac je stranci pozajmila obitelj Hranilovi.

151

33

(S. Radi u Sofiji, veljaa 1924.)

Piui predgovor knjiici Rajka Jovanovia Glavnjaa kao sistem, Miroslav Krlea u ljeto 1928. ovako rezimira deset jugoslavenskih godina: "24 politike smrtne osude, 600 politikih ubojstava, 30.000 politikih uhapenja, 3.000 politikih emigranata i bezbrojna masa politikih izgona. Kada se batinaju politiki kanjenici u masama, kad se siluju uhapene ene, a nepopustljive kad se proglaavaju slubeno 'prostitutkama', kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi piu krvavim zubalom, onda se to zove - Objavljenje nae rasne Sveoveanstvenosti: gesta Dei per Jugoslavenos! Pred naim oima ubijaju se politiki uhapenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vreama punim pijeska, ilama, kundacima i bokserima, ljudi se veu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po etiri ovjeka ive na prostoru od jednog kvadratnog metra i to traje ve punih deset godina..." To stanje "koje govori svojim krvavim ciframa" predstavlja "neoboriv argumenat, kako je ve krajnje vrijeme" za obranu "minimalnih ustavnih Graanskih i ovjejih Prava".155 Atentat u beogradskoj Skuptini, kad je radikalski zastupnik Punia Rai, 20. lipnja 1928., ustrijelio hrvatske narodne zastupnike, oznaio je novu stranicu u hrvatsko-srpskim odnosima. Za svega deset godina ivota u zajednikoj dravi, suprotnosti izmeu dvaju naroda prerasli su u ozbiljnu nesnoljivost, ponegdje ak i mrnju. Takvo je stanje u najveoj mjeri posljedica velikosrpske politike, pod kojom su stenjala sva nesrpska podruja. Ta je politika, dodue, voena iz Beograda, ali je u srpskome ivlju u hrvatskim zemljama uvijek nalazila dovoljno pomagaa. Pribieviev zaokret nije bio osuda jugoslavenske drave, nego, ba naprotiv, posljedica Pribievieva uvjerenja, da je solidariziranje tzv. preanskih Srba sa sporazumakom strujom u hrvatskoj politici conditio sine qua non opstanka Jugoslavije.156 Radi toga SDK nastupa s pozicija ouvanja sustava ustrojenog Vidovdanskim ustavom i sve do atentata ne postavlja zahtjev za njegovu temeljitu promjenu. Openito govorei, zahtjevi SDK nisu bili ekskluzivno hrvatski, pa ak ni "preanski". Oni su se svodili na zahtjev za promjenom reima, demokratizacijom politikog ivota, ouvanjem parlamentarizma, poboljanjem uprave i suzbijanjem korupcije, pa su ih jednako tako postavljale i srbijanske politike stranke.157 Stoga injenica da su velikosrpski krugovi posegli za fizikim uklanjanjem S. Radia i drugova, iako su ovi prihvatili postojanje jugoslavenske drave, srbijansku monarhiju i centralistiko unutarnje ureenje Kraljevine SHS, pa ak i u javnim nastupima 1925.-1928. godine svoju politiku bazirali

Miroslav Krlea, Glavnjaa kao sistem, u: Deset krvavih godina i drugi politiki eseji, 619-620. McAdams tvrdi kako je do 1934. vie od 19.000 Hrvata osueno na zatvorske kazne od dvadeset i vie godina, a vie od 200 ljudi sueno na smrt. (Usp. C. Michael McAdams, Hrvatska. Mit i istina, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1993., 32.) Prema Valenti, u priblino istom razdoblju, reim je objesio 19 protivnika, u redarstvenim uzama je ubijeno 16, najprije na smrt, a onda preinaenjem na doivotnu robiju osueno je 30 ljudi, dodatnih je 11 osuenika na smrt pobjeglo u inozemstvo. Na doivotnu robiju osueno je 85, a na robiju od 20 godina 146 ljudi. Ukupno 484 politika krivca suena su na tamnicu izmeu 10 i 20 godina, 962 na tamnicu izmeu 5 i 10 godina, a vie od 2000 na tamnicu izmeu 1 i 5 godina. Kazna u trajanju od jednog mjeseca do jedne godine za politike prijestupe izreena je protiv vie od 15.000 ljudi. (Ante Valenta, Tuma Naela Hrvatskog domobrana. Kako je nastala t. zv. Jugoslavija ili: pravi uzroci pogibije Aleksandra u Marseille, Biblioteka Hrvatskog domobrana, br. 5, Buenos Aires, rujan 1935., 88.) 156 Vjerojatno nemalu ulogu imala je i osobna Pribievieva povrijeenost nainom na koji je eliminiran iz vlade.
157

155

B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 523.

34

na hrvatsko-srpskom izmirenju, daje posebnu politiku i psiholoku teinu atentatu i njegovim posljedicama. Atentat i skora Radieva smrt (8. kolovoza 1928.) znaili su definitivni poraz jugoslavenstva, a hrvatskim su politiarima nametnuli potrebu preispitivanja dosega sporazumake politike. Sporazumako razdoblje 1925.-1928. u hrvatskoj je politici ostavilo duboke tragove. Pokazalo se da je politika sporazuma s Beogradom u tim okolnostima za hrvatske interese jednako nekorisna ili ak nekorisnija od oporbenog dranja koje je, ako nita drugo, bar hrvatske snage dralo na okupu. Dido Kvaternik u velikoj mjeri ima pravo kad pie: "Era sporazuma imala je, osim umorstva u Skuptini, jo i daljnju sudbonosnu posljedicu. Ni beogradski vlastodrci, ni Stjepan Radi, ni Trumbi, ni Maek, ni Paveli, a niti mi mladi, koji smo tek bili stupili u politiki ivot, nismo mogli ni slutiti, da e ba ona trogodinja era sporazumake pseudodemokracije i pseudoparlamentarizma stvoriti prvu klicu kasnijeg Ustakog pokreta. U onom razdoblju ope narodne desorijentacije i maloduja, poele su po hrvatskim gradovima i selima nicati nove omladinske organizacije: sveuiline i srednjokolske, graanske, radnike i seljake. Zdravi hrvatski narodni organizam poeo je reagirati. U hrvatsku politiku stupalo je novo pokoljenje."158 Ono je mahom bilo vezano uz "frankovce", kako se kolokvijalno nazivalo pristae HSP-a, ali su se i oko drugih politikih skupina, pa i unutar HSS-a, stvarale i jaale aktivistike, borbene jezgre. Odmah nakon atentata, zastupnik Hrvatske stranke prava i jedan od dvojice predstavnika Hrvatskoga bloka u Skuptini, dr. A. Paveli izjavljuje novinarima: "Zloin, izvren na hrvatskim narodnim zastupnicima, smiljen je i pripravljen. To je obeniti dojam. Ovaj dogodjaj sa hrvatskog stanovita ne moe se prosudjivati kao zloin jednog ovjeka, nego kao jedan iz niza nebrojenih zloinstava, koja su kroz deset godina vrena na hrvatskom narodu. Uperen je izravno proti hrvatskom narodu, jer je izvren na hrvatskim narodnim zastupnicima u asu, kada su vrili svoju zastupniku dunost. Odgovornost za taj in ne pada samo na vidljivog zloinca Puniu Raia, nego pred cielim kulturnim svietom odgovara zato ne samo vladavina, nego cieli sustav, pod kojim hrvatski narod trpi ve deset godina. Razumije se samo po sebi, da e posljedice ovog krvavog zloina biti velike i teke. Taj e dogodjaj odluno utjecati na politike poglede i onih, koji su do sada bili donekle optimistiki razpoloeni obzirom na dosadanje stanje i nadali se, da bi i u ovim dosadanjim odnosima ipak moglo doi do nekog dobra za hrvatski narod. U politikoj situaciji nastat e temeljita promjena."159 Stranake pristae Paveli po povratku u Zagreb izvjeuje o beogradskim zbivanjima, dodajui kako se reim ne e zaustaviti samo na tome. Dolaze nova nasilja i novi zloini, a Hrvati se tomu moraju suprotstaviti bez obzira na rtve. Posebno je vano dokinuti stranake razlike, jer "prestaje politika Hrvata i mora se voditi politika Hrvatske," pa sve zdrave narodne snage valja okupiti pod jedan stijeg. Posebna uloga namijenjena je hrvatskoj mladei.160 U Hrvatskoj je sve kuhalo. Odmah po atentatu Vukievieva je vlada redarstvenim snagama uputila naputke o potrebi suzbijanja svih demonstracija, nereda i svakog oblika prosvjeda zbog atentata. Privremeno je zabranjen niz hrvatskih, pa ak i nekoliko srbijanskih oporbenih listova. Izrazi suuti hrvatskom narodu smatrani su protudravnom diverzijom. Beograd strahuje od vijesti iz kojih proizlazi kako u Hrvatskoj sve vrije i kako je otvorena
Eugen Dido Kvaternik, Trumbi spram politike H.S.S. i Ustakog pokreta, u: E. D. Kvaternik, Sjeanja i zapaanja 19125-1945. Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio Jere Jareb, Naklada Starevi, Zagreb, 1995., 198. 159 A. Paveli, n. dj., 345-346. 160 Prve borbe - prve rtve. Iz prolosti Ustakog pokreta, Ustaa, br. 8/XI., Zagreb, 24.VIII.1941.
158

35

pobuna s ciljem proglaenja hrvatske neovisnosti pitanje dana. Takve se vijesti danomice gomilaju. Smirujue djelovanje prvaka HSS-a i njihovi pozivi puku da se smiri, reimu nisu dovoljno jamstvo. Osim otvorene pobune, reim se boji i politikih akcija, pa tako vjeruje da sazivanje Oblasne skuptine zagrebake oblasti ima funkciju okupiti zastupnike i proglasiti se posebnim politikim tijelom, to bi bio uvod u postupak odcjepljenja. Na svaki takav pokuaj vlasti kane odgovoriti represijom.161 im se u Zagrebu doznalo za zloin u beogradskoj Skuptini, hrvatska je mlade spontano poela demonstrirati protiv Beograda. Na elo demonstranata stali su pobornici ideje uspostave neovisne Hrvatske, a letcima su na demonstracije pozivali i komunisti.162 Na sutranjim demonstracijama, 21. lipnja 1928. na zagrebakim su ulicama ubijena tri hrvatska mladia: Kreimir Jerbi, uro Bjelo i Vladimir Majcen,163 teko je ranjeno dvanaest, lake ezdesetak, a uhieno 120 osoba. Hrvatska akademska omladina, proglasom od 21. lipnja, koji su potpisali C. Hadija, B. Jeli, I. Nagy, T. Petkovi i A. Rittig, ocijenila je da su skuptinski hitci bili upereni protiv itava hrvatskog naroda, te pozvala na nacionalno jedinstvo neovisno o strankama, a osnovan je i Akcioni odbor za jedinstvo svih hrvatskih omladinskih organizacija, koji je pozvao na bojkot srpskih knjiga i novina, te Koroeva glasila Slovenec.164 Na dan pogreba skuptinskih rtava (23. lipnja) ponovno je dolo do demonstracija i sukoba graanstva s policijom. Ranjeno je vie, a uhieno oko 290 osoba. Demonstracije izazivaju pozornost svjetske javnosti: nisu rijetki oni koji su svjesni da je sudbina jugoslavenske drave definitivno zapeaena skuptinskim atentatom. Na glasine da se u Hrvatskoj spremaju revolucionarni pothvati, ministar unutarnjih poslova u Vukievievoj vladi, A. Koroec, zapovijeda da se protiv svakoga, koji raspiruje nemir i potie "plemensku zaotrenost", primijene "najotrije mjere".165 Vukievieva se vlada grozniavo pripremala za suzbijanje prosvjeda i demonstracija, pa je osim tajnih naputaka redarstvenim snagama, ve 21. lipnja privremeno zabranila niz hrvatskih listova. Zabranjeni su Jutarnji list, Novosti, Hrvatski seljaki narod, Narodni val, Rije, Borba i drugi, a sutradan, 22. lipnja, kad su demonstracije nastavljene, zabranjeni su beogradski listovi Re i Novosti.166 Dok je od poetka 1928. godine do atentata reim poduzeo 42 zapljene zagrebakih novina, u ostatku godine takvih je zapljena bilo 291. I drugim je metodama reim kuao uguiti ionako ogranienu slobodu tiska.167 injenica da je za est mjeseci cenzura zaplijenila skoro tri stotine publikacija, najbolje svjedoi o tome da je u Hrvatskoj sve kuhalo, a da reim na ta previranja nije mogao nai bolji odgovor od represije. Od svih hrvatskih politiara Paveli najjasnije i najglasnije zahtijeva najkorjenitije promjene: saziv Hrvatskoga dravnog sabora i hrvatsku dravnu neovisnost. On optuuje Beograd ne samo zbog prilika u zemlji, koje su Hrvate, Makedonce i Crnogorce dovele u jedva podnoljiv poloaj, nego i zbog vanjske politike, koja je dovela do stanja koje prijeti ugroavanjem europskog mira. Takva je situacija naroito u pogledu odnosa s Italijom,
B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 533. Zagrebaki je Mjesni komitet KPJ pozivao na uspostavu neovisne hrvatske seljake republike, dok je CK KPJ istodobno traio stvaranje federacije samostalnih i neovisnih radniko-seljakih republika na Balkanu. Kasnije su komunisti iz taktikih razloga - svojatali kljunu ulogu u demonstracijima. (Usp. O. Kerovani, n. dj., 413.) 163 Ove su rtve pokopane 24. lipnja, dan iza sprovoda P. Radia i Gj. Basarika, a reim je, kako bi sprijeio vee okupljanje graana, dao objaviti da su ve pokopani, dan ranije. (B. Jeli, n. dj., 611.) 164 F. Tuman, n. dj., I., 510., 514. 165 B. Gligorijevi, Parlament..., 260. 166 Nadeda Jovanovi, Prilog prouavanju odjeka atentata u Narodnoj skuptini 20. juna 1928., asopis za suvremenu povijest, god. II., br. 1, IHRPH, Zagreb, 1970., 63. 167 Josip Horvat, Povijest novinstva Hrvatske 1771.-1939., Stvarnost, Zagreb, 1962., 405. Usp. Josip Grbelja, Cenzura. Novinarske kue straha, Hrvatsko slovo, god. II., br. 77., Zagreb, 11.X.1996., 16-17.
162 161

36

Madarskom i Bugarskom. Hrvati moraju i to podnositi, iako bi svoje odnose s njima, kad bi samostalno odluivali, znali urediti na obostrano zadovoljstvo i u interesu europskog mira.168 Dok protusrpsko rasploenje raste, Beograd se odluuje na jo jednu provokaciju: nakon viednevnih konzultacija i neuspjeha generala S. Hadia da sastavi neutralnu vladu, Aleksandar 24. srpnja mandat za sastav nove vlade povjerava A. Korocu. Ovaj je tri dana kasnije sastavio vladu od predstavnika stranaka dotadanje etvorne koalicije i odluio nastaviti rad s istim sazivom Skuptine, iako je bilo jasno da hrvatski i "preanski" zastupnici ne e sudjelovati u njezinu radu. Potvrivanje Koroeve vlade tri dana kasnije, izazvalo je nova uzbuenja u Hrvatskoj, jer je bilo jasno da reim ni pod koju cijenu ne kani udovoljiti ni posve umjerenim hrvatskim zahtjevima, nego nastavlja jednako intransigentnu velikosrpsku politiku. Previe je bila prozirna Aleksandrova nakana da imenovanjem vlade kojoj prvi (i jedini) put na elu nije Srbin, uvjeri inozemstvo kako su tvrdnje SDK o srbijanskoj hegemoniji lane. Na taj potez Beograda, Radi koncem srpnja formulira zahtjev za odcjepljenje Hrvatske i ostavlja tek mogunost personalne unije, a narodni zastupnici HSS-a i SDS-a reagiraju 1. kolovoza 1928., donoenjem zakljuaka, kojima konstatiraju kako je SDK stvorena da bi se legalnim sredstvima postigla jednakost i ravnopravnost svih preanskih zemalja sa Srbijom. Hegemonistiki se reim tomu suprotstavio organiziranim zloinom i time onemoguio Koaliciju da parlamentarnim sredstvima nastavi borbu za svoje ciljeve. Nakon zloina, reim je ponovno odbio udovoljiti minimalnim zahtjevima Koalicije, upravljenima na rasputanje Skuptine, te kanjavanje izvritelja i intelektualnih zaetnika skuptinskog atentata. Naprotiv, uz pomo malo utjecajnih preanskih politikih snaga, Beograd je ponovno posegao za imenovanjem hegemonistike vlade. Stoga SDK izjavljuje kako e eventualne zakljuke i mogue financijske obveze, koje bi krnja Narodna skuptina preuzela za cijelu dravu, za preanske krajeve smatrati nitetnima i neobvezujuima. S obzirom na to da su se kraljevine Hrvatska i Crna Gora svojedobno odrekle svoga historijsko-dravnog i narodno-politikog individualiteta ne u korist koje druge od ujedinjenih zemalja, nego u korist dravne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, a prvoprosinaki in i Vidovdanski ustav stvorili su sustav hegemonije, to SDK izjavljuje, da je dosadanje dravno ureenje uslijed poznatih dogaaja poniteno u narodnoj svijesti. SDK e povesti najodluniju borbu za novo dravno ureenje koje e omoguiti ravnopravnost svih individualiteta u dravnoj zajednici, pa u toj borbi na slogu poziva sve politike stranke i skupine u preanskim krajevima.169 Skup zastupnika SDK, odran 1. kolovoza, posebnu je teinu imao ve i zbog injenice da je poprimao znaajke Hrvatskog sabora, tim prije to je istodobno u Beogradu zasjedala Narodna skuptina. U trenutcima dok je J. Predavec na Markovu trgu itao okupljenoj masi tekst rezolucije, klicalo se slobodnoj Hrvatskoj, Hrvatskomu saboru i Vladi, a okolnost da su na stranim konzulatima, u ast rada zastupnika SDK, bile izvjeene zastave, tumaila se solidariziranjem Europe s hrvatskom borbom protiv tiranije.170 Mogue je, da je postojalo uvjerenje kako je Europa voljna dalekoseno poduprijeti hrvatsku borbu. Meutim, u vrhu HSSa nedostajalo je odlunosti za poduzimanje radikalnijih koraka. Visoki dunosnici SDK, J. Krnjevi i J. Gaparac, uoi prijelomne sjednice SDK od 1. kolovoza 1928., izvijestili su dravne

Usp. Pavelievu izjavu na sjednici HSP-a 31.VII.1928. u: A. Paveli, n. dj., 357-358. R. Horvat, n. dj., 404-407. Na formuliranje ovih zakljuaka vjerojatno je utjecala injenica da je general A. Mari, zapovjednik zagrebakoga armijskog zbora, izvijestio kako Talijani koncentriraju svoje snage na jugoslavenskoj granici, oekujui "da e se danas dogoditi iznimni dogaaji." (S. Pribievi, n. dj., 78.) 170 Narodni val, god. II., br. 177, Zagreb, 2.VIII.1928.
169

168

37

vlasti kako je Koalicija protiv svih manifestacija, te e i sama poduzeti korake kako stvar ne bi krenula u krivom smjeru.171 Nasuprot tomu, zastupnici Hrvatskog bloka odmah su se odazvali pozivu SDK, pristupivi u klub zastupnika Hrvatske seljake stranke, s oitom nakanom da pripomognu nacionalnoj koncentraciji i radikalizaciji stajalita. Trumbi je ve nakon atentata predlagao proglaenje neovisne Hrvatske.172 Skrbnici Jugoslavije bili su svjesni dramatinosti stanja. Tako, primjerice, britansko poslanstvo registrira da se u svim "pokrajinama" uje zahtjev za "ravnopravnou sa Srbijom", ali - napominjui da "beogradskim vlastima nije lako da pregovaraju sa neodgovornim demagozima koji kontroliu hrvatske seljake mase" (sic!) - poslanstvo izraava uvjerenje da "centralistiki utjecaji" i "jalove partijske intrige" onemoguuju svaki konstruktivni potez.173 Talijanska je diplomacija vjerovala kako hrvatski potezi poetkom kolovoza upuuju na to, da je posrijedi poetak prave hrvatske akcije. Mogunost da Beograd prihvati zahtjev za federalizacijom smatrana je sasvim malom, iako bi to smanjilo unutarnje napetosti, ojaalo Jugoslaviju na meunarodnom planu i ak omoguilo zbliavanje s Bugarskom. U stranom se tisku, pak, biljeilo, da je narod zakljuke od 1. kolovoza primio s oduevljenjem, ali je jedina zamjerka bila da su - preblagi.174 To je bez dvojbe bila posljedica utjecaja S. Pribievia i samostalaca koji ni pod koju cijenu nisu htjeli razgovarati o razbijanju jugoslavenske drave. Oni su ublaavali povremene, ne tako rijetke izjave istaknutih dunosnika HSS-a o nemogunosti zajednikog ivota sa Srbima i potrebi rascjepa drave po crti koja ve stoljeima dijeli Zapad od Istoka.175 Unato tomu, zakljuci su predstavljali zaotrenje odnosa s reimom. Njihovo je donoenje bitno suzilo prostor za razgovore i pregovore, tim vie to se SDK, kako istie Lj. Boban, obraa samo preanskim politikim strankama, dok u Srbiji uzima u obzir samo narod, ali ne i politike stranke. Time je naglaena nemogunost sporazuma sa srbijanskim strankama.176 Prema nekim je procjenama Radi nakon atentata bio sklon prekidu svih odnosa s Beogradom. Meutim, zbog nedostatka hrvatske vojne organizacije i u strahu da e Beogradu sklono inozemstvo skrtenih ruku promatrati srpski obraun s hrvatskim separatizmom odnosno amputaciju Hrvatske, nije izgubio nadu da bi Aleksandar, suoen s najdramatinijom situacijom do sada, mogao poduzeti odluujue korake. Ta je nada kod Radia prevagnula i istodobno otvorila prostor za djelovanje i afirmaciju S. Pribievia. I sm voa HSS-a posebno istie Pribievievu ulogu, pa ga upuuje da na poziv pregovara s Aleksandrom u ime SDK. Iako je i stvarno i formalno bio druga po snazi osoba u SDK, bez tih Radievih postupaka vjerojatno
B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 531-532. F. Tuman, n. dj., II., 30. Veina pisaca, koja se potanje bavila Trumbievim politikim djelovanjem u doba Jugoslavije, zagovarala je (bar do 1990.) tezu, da Trumbi nikad nije prekoraio zahtjev za (kon)federalnim preureenjem Jugoslavije. Takvo se stajalite ne ini sasvim uvjerljivim. Osim podataka u talijanskim pismohranama, jedno od brojnih svjedoenja da je Trumbi u doba diktature, a moda i ranije, bio za stvaranje neovisne Hrvatske, jest i ono Ruinovievo. (Nikola Ruinovi, Moja sjeanja na Hrvatsku, Meditor, Zagreb, 1996., 35-36.) 173 "Demagozi u Zagrebu, nema sumnje, ele da stvore veliku Hrvatsku, ba kao to beogradski politiari tee velikoj Srbiji, ali nije nimalo izvesno da bi Slovenija, Vojvodina i drugi 'preanski' krajevi pretpostavili hrvatsku upravu srpskoj", nastavlja se u istom izvjeu britanskog poslanstva, uz ocjenu da jedino kralj moe nai izlaz iz sadanje slijepe ulice. (. Avramovski, Britanci..., I., 499-500.) 174 Usp. I. Mui, n. dj., 265. 175 B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 524. 176 Ljubo Boban, Svetozar Pribievi u opoziciji (1928-1936), Sveuilite u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Monografije, (3), Zagreb, 1973., 20.
172 171

38

Pribievi u tome prijelaznom razdoblju ne bi postaoo glasnogovornikom Koalicije i osobom koju e posjeivati strani diplomati i novinari, traei ocjenu stanja i procjenu buduih zbivanja.177 Aleksandar nije tajio kako ne moe pristati na federalizaciju drave i kako bi radije prihvatio odvajanje ("amputaciju"). Ta ideja je u srpskim, osobito srbijanskim krugovima stalno tinjala, a Aleksandar ju je izloio 7. srpnja 1928., na sastanku sa efovima politikih stranaka, ponavljajui je u vie navrata i kasnije. Pribievi je, meutim, otklonio svaku dvojbu da SDK trai bilo kakvo rjeenje, koje bi ilo izvan granica postojee jugoslavenske drave.178 Meutim, reaktualiziranje zamisli o amputaciji uzbunilo je duhove. Istodobno, ostaje otvoreno pitanje, bi li Radi, da se uspio oporaviti od ranjavanja, u cijelosti prihvatio Pribievievu strategiju, posebno s obzirom na to, da su makedonski i crnogorski krugovi Hrvatima nudili ozbiljniju suradnju. Unato trudu kralja Aleksandra i reimskog tiska da zadnje Radieve dane prikau u svjetlu pomirenja s Beogradom, pri emu bi krv hrvatskih narodnih zastupnika imala zapeatiti vjeni savez Hrvata i Srba u jugoslavenskoj dravi, hrvatska javnost u to nije vjerovala, niti je mogla vjerovati.179 I politiari staroga kova i nekad jugoslavenske orijentacije, poput A. Trumbia, istiu kako se Hrvati nikad nisu odrekli dravne samostalnosti. Naprotiv, hrvatska drava zahtjev je hrvatskoga istog prava, kojeg se Hrvati ni nakon desetogodinjega katastrofalnog iskustva u jugoslavenskoj dravi nisu odrekli, pa pozivaju sve obespravljene narode na borbu. Hrvatska e, istie Trumbi, na Radievoj krvi "uskrsnuti i to brzo."180 Glavni odbor HFSS-a, koji se sastao 26. kolovoza u Zagrebu, odobrio je i pohvalio Trumbieve akcije, te istakao kako je u sadanjim okolnostima najvanije "da se u hrvatskom narodu sauva potpuna solidarnost s neogranienim povjerenjem u hrvatsko narodno zastupstvo, predstavljano u zastupnikom klubu Hrv. Seljake Stranke".181 Nekoliko dana prije Radieve smrti, Paveli u izjavi zagrebakomu Jutarnjem listu ponavlja svoje uvjerenje da je skuptinski atentat smiljeni zloin uperen protiv itava hrvatskog naroda. itavo je hrvatsko javno mnijenje, nastavlja on, upravljeno prema dva cilja. Prvi cilj je uspostava hrvatske dravne neovisnosti, putem Sabora kao zakonodavnog tijela, to je "neobhodna nacionalna, ekonomska i kulturna potreba". Drugi cilj je bezuvjetna sloga svih hrvatskih narodnih redova. "Sadanja borba predstavlja u prvom redu borbu Hrvatske za izvojtenje poloaja, koji odgovara poviestnom dravnom pravu, dakle za njezinu samostalnost, nu ujedno po Hrvatskoj i za oslobodjenje svih potlaenih nasilnim hegemonizmom, koji ovoga puta imaju izvanrednu priliku, da u zajednitvu s Hrvatskom i Hrvatima izvojuju svoja ovjeanska i gradjanska prava, a u prvom redu Srbi u Hrvatskoj i u ostalim tako zvanim preanskim krajevima, to u slozi s Hrvatima i mogu izvojtiti. Borba e biti teka i velika, ali jer
S. Pribievi, n. dj., 81-82. Isto, 65-71. B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 524. 179 Sm je Radi optuio Aleksandra za sudjelovanje u atentatu, a njegova je supruga Marija poslije rata izjavila da postoje ozbiljni znaci kako Radi nije umro zbog komplikacija izazvanih eernom boleu, nego da je prigodom lijeenja u Beogradu trovan. (Marija Radi, Uspomene i sjeanja na mog nezaboravnog supruga Stjepana Radia, Kalendar Hrvatski Glas za g. 1957., Winnipeg, 45. Prema: Jere Jareb, Pola stoljea hrvatske politike, Knjinica Hrvatske revije, sv. IV., Buenos Aires, 1960., 34-35.)
178 177

Ante Trumbi, Govor na sprovodu Stjepana Radia 12. kolovoza 1928. godine, Izabrani spisi. Izabrao i priredio Ivo Petrinovi, Knjievni krug, Split, 1986., 330-333. 181 Novo doba, br. 230, Split, 28. kolovoza 1928. Petar Krolo, Ante Trumbi i opinski izbori u Splitu 1926. i 1928. godine, u: ivot i djelo Ante Trumbia. Prilozi sa znanstvenog skupa odranoga 22. i 23. studenoga 1989. u Zagrebu, HAZU, Zagreb, 1991., 147.

180

39

je i veliko zlo u kome se nalazimo, upeti e sav narod i itavo javno mnijenje - nadamo se - sve sile, da do pobjede dodje."182 Ova je izjava ujedno ilustracija Pavelieva gledanja na poznatu rezoluciju SDK od 1. kolovoza. Pavelievo nezadovoljstvo mlakou rezolucije vidi se prilino jasno, ali unato tomu on naglaava potrebu sloge, pa radi toga ostaje podupirati SDK. U historiografiji su Pavelievi pokuaji da i formalno postigne slogu i jedinstvo hrvatskih politikih snaga, ostali - kao i ova izjava - nedovoljno istaknuti. Spomenuta, pak, Pavelieva izjava govori puno ne samo o raspoloenju u Hrvatskoj, nego i o Pavelievim pogledima na mogunost rjeenja dravne krize. Iako ga prije svega zanimaju interesi Hrvata, on na zajedniki otpor velikosrpskoj hegemoniji poziva i sve ostale porobljene narode, jer je njihova sloboda jedino jamstvo ne samo njihove, nego i meunarodne stabilnosti i mira. Posebno poziva hrvatske Srbe da shvate povijesni trenutak i stanu u zajedniku frontu otpora s Hrvatima.183 S obzirom na to, da se sloga narodnih redova postavljala kao pretpostavka neovisnosti i pobjede u tekoj borbi, on i Trumbi, kao zastupnici grada Zagreba i predstavnici Hrvatskog bloka, poetkom kolovoza pristupaju zastupnikom klubu HSS-a odnosno SDK.184 Paveli se u prvi mah nije kanio zadovoljiti samo pristupom klubu zastupnika HSS, nego je predloio da se HSP ujedini s HSS-om, ali je vodstvo HSS-a, po svemu sudei iz stranarskih motiva, taj prijedlog odbilo, naelno pristajui primiti pojedince iz drugih stranaka, ako bi se one prethodno raspustile.185 Preokret, koji je skuptinski atentat unio u hrvatski politiki ivot, uvjetovan je injenicom da je taj dogaaj konano slomio iluzije da bi - unato svemu to se dogaalo u proteklom desetljeu - jo bilo mogue Hrvate privoljeti jugoslavenstvu. U hrvatski je politiki ivot stupalo pokoljenje koje je bilo osloboeno bilo kakvih kompleksa prema Austro-Ugarskoj, a time i predodbi o jugoslavenskoj dravi kao jedinom jamstvu pred presizanjima jakih susjeda. Teak poloaj u kojem se hrvatski narod naao u Kraljevini SHS u biti anulira stranake razlike, a borba za neovisnu hrvatsku dravu postaje kljunim pokretaem hrvatskoga revolucionarnog pokreta.186 * Atentat na Radia i drugove izazvao je silnu meunarodnu pozornost i, jasnije od bilo kakve politike manifestacije, upozorio europsku i svjetsku javnost na stanje u jugoslavenskoj dravi. Ozbiljnih koraka za sprjeavanje nastavljanja istoga politikog kursa Beograda ipak nije bilo. Meunarodnu su diplomaciju zaokupljali zaotreni sporovi izmeu velesila. Njemaka je inzistirala na reviziji sustava reparacija i na evakuaciji Porajnja, to je za zapadne sile, poglavito Francusku i Belgiju, bilo posve neprihvatljivo. Talijanski pokuaji, da se uz britansku potporu
Jutarnji list, br. 5925/XVII., Zagreb, 4.VIII. 1928. A. Paveli, n. dj., 367-369. Usp. R. Horvat, n. dj., 409-410. Ist. T. J. 183 Dakako, Krizman e, citirajui ovu izjavu, znanstveno preskoiti posebni Paveliev poziv preanskim Srbima! (Usp. B. Krizman, n. dj., 27.) 184 Pavelievu i Trumbievu izjavu od 3.VIII.1928., objavljenu u Jutarnjem listu dan kasnije, v. u R. Horvat, n. dj., 407-409. i A. Paveli, n. dj., 363-366. 185 Nakon uvoenja estosijeanjskog reima, prijedlog istovjetan Pavelievu ponovio je - opet uzaludno - i Trumbi. Prema Perievim biljekama, Trumbia je to odbijanje jako pogodilo, jer su svi bili svjesni da se odbijanje HSS-a ne temelji na argumentima, "ve da nas seljaka stranka nee imati." To se tumailo na dva naina: ili se Maekova okolina pobojala intelektualnoga potencijala ostalih hrvatskih stranaka, ili se procijenilo korisnim da ostane djelovati vie snaga koje bi mogle ii svaka svojim putem na dobrobit hrvatske stvari. (Lj. Anti, n. dj., 209210. Lj. Boban, Prilozi.., 24.) 186 J. Jareb, n. dj., 40-41.
182

40

smanji i potisne francuski utjecaj u jugoistonoj Europi, imali su ogranieni uspjeh. London nije elio da se Italija uvrsti i na Bliskom i Srednjem istoku, pa je ponovno posegao za tjenjim prijateljstvom s Parizom. Prihvaanje Briand-Kelloggova pakta od strane velesila tijekom ljeta i njegovo sveano potpisivanje koncem kolovoza 1928., predstavljali su znaajan uspjeh antirevizionistikih sila, kojima je polo za rukom postii meunarodnu suglasnost u pogledu zabrane rata kao sredstva nacionalne politike, uz istodobne anglofrancuske rezerve koje su tim dvjema velesilama ostavljale odrijeene ruke za zatitu njihovih "posebnih interesa". Hrvatsko je pitanje u tim trenutcima bilo i dalje tretirano kao unutarnje pitanje jugoslavenske drave, pa hrvatska borba nije ni mogla oekivati djelatnu potporu ak ni u revizionistikim zemljama. Engleski se komentatori skuptinskog atentata i Radieve smrti mahom zadravaju na osudi ina i na zabrinutosti zbog sudbine jugoslavenske drave, u kojoj su suprotnosti tako zaotrene da budunost drave moe ovisiti o jednom ovjeku. Londonski Times misli kako e Radieva smrt dati novu snagu hrvatskom pokretu koji tei osamostaljenju Hrvatske i personalnoj uniji sa Srbijom.187 Manchester Guardian istie da su hrvatski zahtjevi minimalni, ali Beograd tei vojnoj diktaturi. Stoga je vrlo neizvjesno hoe li Jugoslavija pripasti uljuenoj ili balkanskoj Europi.188 Near East i New Leader kritiziraju srbijanski militarizam i centralizam.189 Openito govorei, engleski tisak uoava da je jugoslavenska drava teki bolesnik, ali vjeruje kako je njegovo izljeenje mogue ve manjim reformama. Karakteristino je pisanje francuskog tiska. Kad otvoreno ne simpatizira s Beogradom, on se najveoj mjeri zadrava na neutralnome opisu dogaaja, ne ulazei ni u podlogu, ni u motive, ni u posljedice skuptinskog zloina. Pariki Le Matin, meutim, dirljivo opisuje velianstveni sprovod i istie kako je S. Radi u dui bio Slaven, poznat po izjavi: "Ja sam Srbin, ali govorim hrvatski."190 Le Temps, poluslubeni list francuskog ministarstva vanjskih poslova, naelno osuuje nasilno rjeavanje sporova, ali dodaje da e Radi, iako je neko vrijeme njegova akcija bila pogibeljna za jugoslavensku stvar, a on sam "ogoreni protivnik najplemenitije ideje Domovine i prijatelj neprijatelja svoga naroda", ostati velikom osobom srpsko-hrvatskoslovenske rase. Najvanije je, zadovoljno biljei list, da u Kraljevini SHS vlada potpuni red i mir.191 Revue des Deux-Mondes 1. rujna 1928. pie, meutim: "Moda je korisno, bilo je ve i vrijeme da Stjepan Radi nestane... Moe se nadati da e njegovi nasljednici voditi borbu sa vie umjerenosti i sa vie praktinog smisla, te da e shvatiti da nije vie as nepomirljivoj opoziciji, nego da je vrijeme, kako su shvatili Slovenci, da se preuzme odgovornost - preuzevi vlast. Politiki ivot se sastoji (od) medjusobnih poputanja i kompromisa."192 Njemaki tisak openito pokazuje sklonost i razumijevanje za poloaj Hrvata. Berliner Tagblatt preuzima ocjenu J. Predavca da su Hrvatska i Srbija dva svijeta, te biljei kako je Radi izjavio da se Srbiji vie ne moe pomoi, dodajui: "Izvan svake je sumnje, da je u politikom ivotu hrvatskog naroda nastalo novo doba. Moramo se doskoro latiti akcije, koja e sprijeiti svaku uzurpaciju narodnog suvereniteta i svako hotimino i zloinako unitavanje naeg
Vladimir Radi, Zloin od 20. lipnja i medjunarodna tampa. Obranjeno kao dizertacija na koli visokih medjunarodnih nauka mjeseca svibnja 1931, Pariz, bez god. (1931.?), 133-134. 188 Isto, 139-140. 189 Isto, 142-143. 190 Isto, 154-156. Na ovome mjestu Radiev sin Vladimir - u emigraciji dosta blizak Paveliu - otro napada francuske novine, koje da tendenciozno istiu kako je njegov otac bio panslaven, koji je "neumorno radio za jednu dravu od Crnoga do Jadranskog Mora...", dok je Stjepan Radi, tvrdi Vladimir, zapravo htio bezuvjetno ostvarenje hrvatske dravne samostalnosti. 191 Isto, 162-163. 192 Isto, 163.
187

41

gospodarstva, nae kulture i naeg nacionalnog ivota!"193 Frankfurter Zeitung nalazi da je atentat iskopao nepremostiv jaz i izmeu Srbijanaca i preanskih Srba,194 a Berliner Lokal Anzeiger istie hrvatsku borbu za samostalnost i pie kako e Hrvati imati potporu meunarodnoga javnog mnijenja, kojemu je vie stalo do opeg mira, nego do jedne korupcionake diktature.195 Hagener Zeitung otro napada Srbiju, koja se proirila u ratu i oito kani nastaviti irenje istim metodama, te dodaje: "Ponor, koji je nastao izmedju Hrvata i Srba prevelik je, a da bi se moglo samo onako prei preko njega. itav svijet sa najveim zanimanjem prati borbu Hrvata, koji sami sad odluuju svojom sudbinom, jer to preostaje Hrvatima, nego da se osove na vlastite noge - da si vlastitom snagom izvojte svoju samostalnost i slobodu. Mi Nijemci sa specijalnim simpatijama pratimo razvoj dogadjaja u zemlji velikog Mrtvaca, oko kojega se kupi jedan do zla Boga izmueni i napaeni narod. Moramo priznati da je Stjepan Radi svojim proroanskim nadahnuem gledao unaprijed razvoj dogadjaja u naoj dravi naroito to se tie pripojenja nae austrijske brae. Sudbina Hrvatske biti e sudbina novoga Balkana, a ujedno sudbina Srednje Evrope. Do dananjih vodja Hrvata stoji, kako e ta sudbina odluiti milijunima ljudi, medju koje spadaju i Hrvati sami."196 Mnchener Neueste Nachrichten dri kako je Radi svojom krvlju spasio Hrvatsku, koja se nikad ne e prestati boriti za svoju slobodu i samostalnost,197 a Hamburger Fremdenblatt zakljuuje da o Beogradu ovisi hoe li se sporazumjeti sa Zagrebom ili e Radieva smrt oznaiti raspad jugoslavenske drave.198 I njemaki iseljeniki tisak u Junoj Americi pisao je slino. Deutsche la Plata Zeitung 9. kolovoza 1928. prenosi Maekovu izjavu: "Danas je svakome jasno, da pjesniki ideal o jugoslavenstvu nema nikakove vrijednosti. Postoji samo srpski, hrvatski i slovenski narod. Neko narodno jedinstvo ne postoji! Na 20. lipnja je zapeaen muenikom krvlju jedan alosni odsjek hrvatske povjesti. Sloboda mora da se iznova izkupi borbom, kao to se je izkupljivala protiv Turaka, Austrijanaca i Madjara. Vodit e se takova borba, kakvu samo Hrvati znadu da vode, kojima e krv palih biti poticaj, da se makar sa najveim rtvama bore do konane pobjede."199 I austrijski tisak nepodijeljeno izraava razumijevanje za hrvatsku borbu te ujedno istie znaenje koje je Radi imao za europsko seljatvo. Neue Freie Presse registrira da je hrvatsko ogorenje na vrhuncu, a Neues Wiener Tagblatt pie kako je uspjeh hrvatske borbe ivotno pitanje opstanka jugoslavenske drave.200 Za Reichspost Radieva je smrt najtei udarac kojega je Kraljevina SHS pretrpjela: "Njegova sjena prua iz groba prijetei aku protiv Beograda. Duh njegov ne mogu pograbiti i zatvoriti, kako im je ivi Radi dobro prorekao..."201 Arbeiter Zeitung naglaava da je hrvatska alost za Radiem dovela do odluke da ne popusti u borbi za punu slobodu i narodnu samostalnost.202 Beki list Schnere Zukunft tekst o Radievu sprovodu zavrava milju: "Ako Beograd hoe i dalje da nastavi politiku grube sile nad hrvatskim narodom - ako hoe da i nadalje balkanizira stoljetnu kulturu, mjesto da ju prigrli sebi u korist - onda mu je odzvonilo za uvijek."203
193 194

Isto, 108. Isto, 110-111. 195 Isto, 111-115. 196 Isto, 121-122. 197 Isto, 122. 198 Isto, 123. 199 Isto, 126. 200 Isto, 145-146. 201 Isto, 146. 202 Isto. 203 Isto, 147.

42

Iako je odmah nakon atentata Giornale d'Italia otro osudio in P. Raia i Radiev komentar dogaaja nazvao navjetenjem rata,204 nekoliko tjedana kasnije talijanski se tisak pokazao opreznijim. La Stampa istie da je Radi bio dobar Hrvat koji je na umu uvijek imao dobrobit seljaka. Njegovo obraanje boljevikoj Moskvi ne znai da je zagovarao komunizam, nego da je, ne poznavajui pravu narav sovjetskog reima, kuao zagovarati ope poboljanje poloaja seljaka.205 List Dovere sa simpatijama pie o Radiu i njegovoj ideji Hrvatske Seljake Nezavisne Republike. Njegova smrt imat e silan odjek i dodatno zaotriti krizu koja trese jugoslavenskom dravom.206 Dok albanski nacionalistiki Bashkimi Kombetar izraava duboku suut s hrvatskim narodom i podsjea da se Radi vie puta zaloio za pravednu albansku stvar,207 bugarski Otec Pajsij otro napada srpski ovinizam: "Srpski ovinizam posegnuo je i za ivotom svojih protivnika. Ta skrajnjost je izkljuivo karakteristina za srpski ovinizam. Ubijstva su najobinije njegovo sredstvo. Ta karakteristika nije samo obina krvoednost i zloinstvo. Ona je plod jednog nacionalnog odgoja, koji ide za tim, da utuvi u um svakog Srbina uvjerenje, da su svi Juni Slaveni pravi Srbi, da oni trebaju da se mirom ili silom sliju u jedan narod, s jednim jezikom pod jednim sceptrom (ezlom). U toj velikosrpskoj ideji se fanatizira itava srpska omladina i inteligencija."208 Budimpetanski Pester Lloyd nije uvjeren da e proklamacija vodstva HSS kojom se puanstvo poziva na mir, biti duga vijeka. Prije se radi o prividnom miru koji e najednom planuti, ne doe li do pomirenja Beograda i Zagreba.209 Pesti Nplo Radia proglaava besmrtnikom. Iako je njegova politika bila u protimbi s madarskim nacionalnim ciljevima, veliina mu se ne moe porei. Time to HSS nije izabrao novog predsjednika, htjelo se pokazati da Radi i dalje ostaje voa Hrvata. Mrtvi voa ne moe pogrijeiti. Iz njegove tjelesne smrti hrvatski narod crpe silnu moralnu snagu. ivi ive od njega, a sve vie se iri legenda da je Radi kao uzor ivio i umro za svoj narod.210 Openito govorei, tisak zemalja, koje su se osjeale nezadovoljnima poredkom postignutim poratnim mirovnim ugovorima, bio je puno neskloniji Srbima i Jugoslaviji. Kiszling, citirajui pisanje Pester Lloyda od 15. kolovoza 1928., ukratko napominje kako se u madarskome tisku ocjenjivalo, da su se Hrvati ipak bolje osjeali u okviru zemalja krune Sv. Stjepana.211 U njemakom je tisku Radi slavljen kao muenik jedne ideje i skoro kao svetac. Talijanski su mediji nastupali staloeno, ali nisu mogli sakriti da se nadaju kako e se suprotnosti izmeu Hrvata i Srba jo vie produbiti, stvarajui tako prigodu Italiji da iz toga izvue korist za sebe.212 Talijansko je novinsko pokrivanje jugoslavenske krize bilo dirigirano iz Rima. Ukazivanjem na dramatinost prilika u Jugoslaviji, Italija je htjela upozoriti na slabosti i tronost francuskoga sustava sigurnosti, te stei vanjskopolitiku prednost. Sredinom srpnja, talijanski je novinar I. Zingarelli intervjuirao Maeka, Predavca, Trumbia, ufflaya i Pavelia. Svi su pokazali svoja tobonja protalijanska osjeanja, ali su takoer svi izrazili zabrinutost zbog talijanskih pretenzija prema Dalmaciji. Trumbieve federalistike koncepcije jedva su prikrivale separatizam, a Predavec, Paveli i ufflay bili su izrazito radikalni. Maek je ipak djelovao
204 205

Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 53. V. Radi, n. dj., 170-171. 206 Isto, 171-173. 207 Isto, 107. 208 Isto, 149. 209 Isto, 166. 210 Isto, 167-169. 211 R. Kiszling, n. dj., 138. 212 Isto, 138.

43

najumjerenije. Zingarelli je ocijenio da kod tako mlakog vodstva HSS-a, ne treba oekivati hrvatski ustanak.213 Procjene E. Morrealea koji se s Maekom, Trumbiem i Paveliem susreo nekoliko dana kasnije, bile su neto drugaije. On je zakljuio da je i Maek separatist, dodajui kako bi Trumbi i Paveli mogli ustrojiti paralelnu odnosno posebnu vladu i sazvati Hrvatski sabor. Tomu u prilog ile su i vijesti o stvaranju hrvatsko-crnogorskog komiteta i Rochirina ocjena da je Radi potakao suradnju sa separatistikim snagama.214 Poetkom srpnja, Mussolini je naloio generalnom konzulu u Zagrebu da uspostavi tjenje veze s hrvatskim vodstvom i da svojim informantima ulije nadu odnosno uvjeri ih u talijanske simpatije.215 Istog je dana talijanskom ministru u Beu, Auritiju, naloio da stupi u dodir s hrvatskim emigrantskim vodstvom. Auritijev pouzdanik Vecchiarelli napokon se susreo s Pereviem, koji ga je uvjeravao da Hrvati spremaju ustanak, iako ne u neposrednoj budunosti. Skuptinski atentat i zbivanja u svezi s njim, dovela su, prema Pereviu, do moralnog stapanja svih hrvatskih politikih snaga u jedinstven antisrpski blok. U iduoj je fazi to potrebno pretoiti u politiki blok i ujedno stvoriti revolucionarnu organizaciju. Ipak e talijanska i madarska pomo biti nuna, a veliku prigodu on gleda u moguemu talijansko-jugoslavenskom ratu. Najbolja veza sa separatistikim snagama u Hrvatskoj, prema Pereviu, jest A. Paveli.216 U drugoj polovici srpnja 1928. u Zagrebu su se dogodili pomaci znaajni i za talijanske kombinacije. S Radievim je potpisom u Domu, 24. srpnja objavljen Maekov i ufflayev lanak pun simpatija prema Italiji, a talijanski je generalni konzul raspolagao obavijestima da se, u sklopu hrvatske akcije u inozemstvu, koja ima uslijediti radi pripravljanja terena za proglaenje hrvatske neovisnosti, Radi u razgovoru s Trumbiem i Paveliem izjasnio u prilog suradnje s Italijom.217 Rimu je to, dakako, odgovaralo. Poslanik Galli je drao kako potpora hrvatskim nastojanjima nije samo pitanje realne politike (otklanjanja opasnosti da Hrvati oslonac nau u Austriji i Madarskoj, to bi moglo predstavljati zametak restauracije Habsburke Monarhije), nego i pitanje morala.218 Gubei postupno potporu Britanije, koja se ponovno okretala Francuskoj, Mussolini je u kolovozu 1928. razmiljao da - u funkciji talijanske vanjske politike podupre hrvatske zahtjeve pred Drutvom naroda,219 a u rujnu ocjenjivao kako je "priznanje hrvatskih prava" zapravo "jedino" mogue rjeenje jugoslavenske krize. Italija e ipak saekati da situacija sazrije.220 Talijanska je diplomacija - nesigurna o pravima nakanama vodstva HSS i svjesna toga da je Pribievi u svakom sluaju za Jugoslaviju - bila vrsto uvjerena kako e Francuska i Britanija uiniti sve da Jugoslavija opstane, a istodobno je strahovala kako e se Hrvati ipak okrenuti Madarima i Austriji, te tako doi u njemaku, a ne talijansku interesnu sferu.221 Ipak je Mussolini u kolovozu 1928. raunao na talijansko-madarsku suradnju.222 Previranja u Hrvatskoj i novu fazu nestabilnosti Jugoslavije odluio je iskoristiti radi postizanja davnog cilja: ne razbijanja Jugoslavije, nego njezina istrgnua iz francuskog zagrljaja, to bi Italiji omoguilo razbijanje Male Antante i dominantan poloaj u jugoistonoj Europi. Samo u tom svjetlu ga je
213 214

IDDI, 7, VI, dok. 469, 494. J. J. Sadkovich, n. dj., 60. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 60-61. 215 IDDI, 7, VI, dok. 456, 457, 458, 462, 504, 512. J. J. Sadkovich, n. dj., 58-59. 216 J. J. Sadkovich, n. dj., 59. 217 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 61-62. 218 IDDI, 7, VI, dok. 522. J. J. Sadkovich, n. dj., 67-68. 219 IDDI, 7, VI, dok. 564,604,609,610, 618, 634, 677. (v. i 600,632, 641, 582). Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 69. 220 IDDI, 7, VI, dok. 641, 649, 651, 652, 655, 658. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 69. 221 J. J. Sadkovich, n. dj., 70. Usp. IDDI, 7, VII, dok. 2, 3, 4. 222 Usp. E. Milak, n. dj., 45.

44

doista zanimala potpora hrvatskom pokretu. Stoga je hrvatske prvake koncem 1928. odluio konzultirati o njihovim pogledima na eventualno produljenje jugoslavensko-talijanskog ugovora o prijateljstvu. To to se u Zagrebu tumailo kao talijansko simpatiziranje s hrvatskim zahtjevima, u biti je bio jasan znak Beogradu da Italija vie ne e prihvaati sporazume koji ne bi eliminirali francuski utjecaj. Beograd se morao odluiti izmeu Francuske i Italije. Meutim su unutarnje, i politike i gospodarske tekoe Italije, kao i potpora, koju je uskoro uvedeni diktatorski reim u Jugoslaviji doivio u svijetu, ubrzo ohladile talijanske planove.

Poetci organiziranja oruanog otpora: Hrvatski domobran

"Hrvati su pacifisti i stoga nisu opasni" (Aleksandar Karaorevi, 1928.)

Nakon atentata, hrvatski su nacionalisti odluili preuzeti politiku inicijativu. "Umorstvo od 20. VI. 1928. - pie Dido Kvaternik preko noi je promijenilo politiki poloaj u Hrvatskoj. Hici u Skuptini namijenjeni svim Hrvatima uspostavili su spontano slogu i jedinstvo u mjeri, kakve u naoj novijoj povijesti ne nalazimo primjera. Mirotvorstvo, koje je kao posljedica rata i Radieve nauke dominiralo naim politikim ivotom, iezlo je u irim narodnim slojevima. Hrvatsku je obuzeo revolucionarni val. Nu dogaaji su zatekli na vodei politiki sloj potpuno nepripravnim."223 Poznati hrvatski jezikoslovac B. Klai pie kako je nakon skuptinskog atentata jedna misao bila zajednika itavoj Hrvatskoj: nikad vie u Beograd. Oekivalo se da e vodstvo zatrubiti poziv na ustanak.224 Maek se prisjea kako je "cijela [je] Hrvatska bila u neopisivom uzbuenju, te je postojala bojazan da svaki as moe negdje doi do oruane pobune."225 Meutim, vodstvo HSS-a se u novim prilikama nije snalazilo. I Kerovani biljei kako je SDK morala "upregnuti sve snage da zaustavi taj veliki val ogorenja", koji je prijetio ustankom.226 Kako je reim hrvatske prosvjednike pokuavao diskreditirati optubama o filokomunizmu, zajedniki je odbor akademskih drutava to opovrgao, dodajui da su komunisti sudjelovali u demonstracijama, to pokazuje da su i oni ogoreni i kao ljudi i kao Hrvati.227 Produbljenje pobune, pa ak i ustanak, oekivali su i mnogi strani promatrai. U najmanju ruku bili su sigurni, poput talijanskoga generalnog konzula u Zagrebu, kako su reimske tvrdnje o komunistikoj potki zagrebakih demonstracija najobinija izmiljotina i kako je sasvim jasno da

E. D. Kvaternik, Trumbi spram politike..., n. dj., 199. Bratoljub Klai, Jedna mladost u sjeni Stjepana Radia, Forum JAZU, X/1971, 1-2, 81. 225 V. Maek, n. dj., 82. 226 Otokar Kerovani, Povijest Hrvata, u: Kulturne i povijesne teme, Izbor iz djela, izd. akavski sabor Pula Otokar Kerovani Rijeka - Istarska naklada Pula - Edit Rijeka, Pula-Rijeka, 1979. 412-413. 227 F. Tuman, n. dj., I., 513.
224

223

45

e atentat i dogaaji nakon njega, pridonijeti radikalizaciji Hrvata i jaanju separatistikih krugova.228 I Radi je, izgleda, razmiljao o drugim oblicima borbe. Nakon atentata je, prema I. Krajau, izjavio: "im potpuno ozdravim, moramo poduzeti neke reforme u naem dosadanjem politikom shvaanju i radu. I to mi (tj. hrvatska seljaka stranka i hrvatski pokret) moramo na prvom mjestu napustiti na dosadanji pacifizam, jer to ne vodi do uspjeha, pogotovo gdje protivnik nastupa s drugim sredstvima. Mi se moramo boriti jednakim sredstvima, kojima se proti nama nastupa, jer samo tako se moe borba proti nama paralizirati. Samo borba s jednakim sredstvima vodi do uspjeha, ne pasivnost, koju tumae kao nau slabost i nesposobnost, radi ega primamo samo udarce. Druga temeljna toka naega programa, koju moramo reformirati jest: slavenstvo i na odnos prema njemu. Mi smo od slavenstva i u ime slavenstva kao Hrvati doivjeli ono i onako, to i kako tokom cijele svoje historije nismo jote bili doivjeli. (...) Kao treu reformu naveo je: Mi se moramo u naoj borbi osloniti od sada na sve nae stalee, a ne samo na jedan - seljaki - kao do sada. (...) Jote je govorio o tadanjoj aktuelnoj politikoj situaciji i konkretnim planovima, pa je zakljuio doslovce: 'U Beogradu nemamo uope vie to da traimo'".229 Krajaeve su rijei kasnije, nakon uspostave NDH, potvrdile skoro istovjetne izjave Mika Raana i Kreimira Devia, novinara Narodnoga vala.230 Prema nekim je svjedoenjima Radi kanio po ozdravljenju otputovati u Ameriku.231 Iako u nizu izjava za inozemni tisak nastupa vrlo otro, njegovi zahtjevi ne idu dalje od preureenja Jugoslavije u personalnu uniju.232 Maek u svojim uspomenama tvrdi kako mu je Radi na sm dan atentata kazao: "Sluaj, nakon ovoga to se dogodilo, s njima ita ili nita. Moda zajedniki vanjski poslovi i zajednika obrana, a moda ni to ne. Uostalom, sve ovisi o prilikama, a ti si dosta pametan pa te ne trebam uiti. Jedino te molim, ostani vjeran pacifistikom nainu borbe kako sam je i ja vodio."233 Neovisno o tome koliko ovo svjedoenje bilo tono, vodstvo Hrvatske seljake stranke se (na Radiev poticaj ili bez njega) odluilo za nastavak borbe mirotvornim sredstvima, a ujedno i za uvrenje suradnje s Pribieviem i SDSom. U tom stilu je intonirana i Maekova izjava beogradskom dnevniku Politika. On konstatira da je skuptinski atentat ponitio sva postignua zbliavanja Hrvata i Srba i tu injenicu nita vie ne moe promijeniti. U nastavku izjave Maek, meutim, upozorava kako je atentat zapeatio zblienje, pa ak i duhovno jedinstvo Hrvata i preanskih Srba.234 Time je jasno nagovijestio da vodstvo HSS kani nastaviti suradnju s Pribieviem, to je drugim rijeima znailo da ne pomilja na razbijanje Jugoslavije. Spontani revolt koji je nastao u narodu i koji je bio vrlo prikladan za provoenje tzv. socijalnog bojkota, tj. neplaanje poreza i graanski neposluh, vodstvo HSS-a nije htjelo iskoristiti u pravcu radikalizacije. Naprotiv, na svaki pokuaj organiziranja mladei, stranako je vodstvo reagiralo pozivima da se redarstvu preda svatko, koji

Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 54. Ivan Kraja, Dvije politike sinteze, Hrvatska revija, god. XI., br. 11/1938., Zagreb, studeni 1938, 566-567. Tvrdei da to prije uspostave NDH nije mogao iznijeti u javnost, Kraja je 1943. ustvrdio i kako je Radi s cijelim hrvatskim narodnim zastupstvom kanio otii u emigraciju, iz koje bi se vratio samo u neovisnu hrvatsku dravu. (Hrvatski narod, Zagreb, 20. lipnja 1943. Usp. Spremnost, br. 70/II., Zagreb, 27. lipnja 1943., s. 3.) 230 Hrvatski narod, Zagreb, 8. kolovoza 1943. Usp. Spremnost, br. 75/II i 77/II, Zagreb, 1. i 15. kolovoza 1943. 231 I. Mui, n. dj., 249. 232 Isto, 254-255. 233 V. Maek, n. dj., 77-78. 234 Politika, god. XXV/1928, br. 7243, 1.VII.1928. (Prema: I. Mui, n. dj., 248.)
229

228

46

izaziva povicima (sic!) ili se na bilo koji drugi nain sumnjivo vlada. Pokuaje organiziranja borbenih organizacija prvaci HSS odmah su suzbijali.235 Mlade je, meutim, postajala sve borbenija. Nekoliko dana prije Radieve smrti, 4. kolovoza, pripadnik Mladei HSS-a, Josip uni, na poetku Juriieve ulice u Zagrebu ustrijelio je srpskoga novinara Vladimira Ristovia, koji je u beogradskom listu Jedinstvo prije atentata pozivao na Radievo umorstvo,236 a kad su 33 narodna zastupnika "Saoptenjem" od 22. lipnja izrazila svoje ogorenje zbog skuptinskog atentata te suut hrvatskom narodu, HSS-u i Seljako-demokratskoj koaliciji, Ristovi je taj in nazvao "najveim zloinom izdajstva, lai i sramote", pozivajui da se protiv potpisnika primijeni Zakon o zatiti drave.237 Hrvatske kulturne udruge odluuju prekinuti svaku suradnju s Beogradom i tamonjim "poklonicima ubijstva, pljake i korupcije," naglaavajui kako je kulturna suradnja sljedbenika zapadne kulture sa sredinom, u kojoj je niknuo strani skuptinski zloin, nemogua.238 Pola milijuna ljudi na Radievu pogrebu i pristupanje zastupnika Hrvatskoga bloka u klub zastupnika SDK, nedvojbeno su upuivali na to da su se izjalovile nade reima kako e Radieva smrt dovesti do slabljenja hrvatske fronte i rastakanja oporbe. Nasuprot tome, Radieva je smrt predstavljala vrhunac sloge. Ona je simbolino, nakon toliko vremena, ujedinila sve hrvatske krajeve. Suvremenici su toga, nema dvojbe, bili svjesni. Na alobnoj sjednici, odranoj 11. kolovoza 1928., Maek najavljuje nastavak hrvatske borbe, ali pri tome ne dovodi u pitanje jugoslavensku dravu. Hrvatska seljaka stranka, na temelju Radieva nauka, ide za stvaranjem slobodne hrvatske drave. Taj pojam iskljuuje zajednicu koja bi znaila ogranienje hrvatske slobode "u korist ma kojeg lana zajednice, nego jedino u korist zajednice kao takove". Meutim, i u toj zajednici Hrvatska hoe sauvati svoju slobodu i ravnopravnost, pa e u tom smjeru predvoditi i borbu za slobodu i ravnopravnost "svih ostalih historijskih odnosno nacionalno-politikih individualiteta."239 Javnost je s velikom pozornou pratila izjave i javne istupe istaknutih politiara. Imenovanje Koroeve vlade Trumbi je popratio rijeima kako promjena vlada u Beogradu ima samo relativno znaenje za hrvatski narod. Njegovo (i Pavelievo) inzistiranje na dravnoj samostalnosti Hrvatske u izjavama stranim novinarima posebno je brinulo Maekove koalicijske partnere, samostalce. Pribievi je igrao vanu ulogu u obuzdavanju hrvatskoga separatizma i radikalizma. U izjavi za beki list Neue Freie Presse, sredinom kolovoza 1928., on izravno, ali ne spominjui im imena, kritizira Maeka i Predavca koji su govorili o samostalnoj Hrvatskoj i personalnoj uniji s Beogradom, istiui da idu predaleko, jer cilj SDK nije razaranje, nego rekonstrukcija jugoslavenske drave, koja bi imala dovesti do federalistikog ustroja i osiguranja
Upozorenje vodstva HSS, Jutarnji list, god. XVII, br. 5933, 12.VIII.1928. B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 532-534. 236 Ristovi je u jednom tekstu "Zdepana" Radia nazvao "najveim udovitem i dvadesetog veka i grke mitologije", pitajui se je li dopustivo da jedna takva nakaza ponizuje "idealnu i herojsku istoriju Srbije, nesumnjivo, jednu od najvelianstvenijih povesnica svih vremena i svih naroda". (Hrvatskim muenicima, II. izd., priredio Predrag Raos, Azur journal, Zagreb, 1991., 115-116.) 237 N. Jovanovi, n. dj., 63. 238 Izjavu Prosvjetnog saveza od 5. srpnja 1928. potpisali su predstavnici drutava: Hrvatska ena, Hrvatski sokolski savez, Braa hrvatskog zmaja, Hrvatski pjevaki savez, Hrvatska enska katolika sveza, Matica hrvatskih kazalinih dobrovoljaca, Matija Gubec, Napredak, Hrvatski skautski savez, Seljaka sloga, Udruga uiteljica, Hrvatski radia, Narodna zatita, Hrvatsko starinarsko drutvo, Puko sveuilite, enska udruga za uuvanje hrvatske narodne umjetnine, Hrvatski katoliki savez i Pokret za trezvenost. (R. Horvat, n. dj., 394-396.) 239 Narodni val, god. II., br. 186, 12.VIII.1928. Usp. V. Maek, n. dj., 79. Ljubo Boban, Maek i politika Hrvatske seljake stranke 1928-1941, Iz povijesti hrvatskog pitanja, I/II, Liber, Zagreb, 1974., sv. I., 5-6.
235

47

autonomnog razvitka svih naroda.240 Istaknuti su samostalci jo uvijek bili na izrazito unitaristikim pozicijama. U agitaciji uoi splitskih opinskih izbora, splitski je samostalac Grisogono na oblasnoj skuptini SDS-a, odranoj 1. studenoga u Splitu naglasio kako je SDK ustrojena radi suzbijanja srbijanske hegemonije, te europeiziranja i demokratiziranja drave. U toj borbi neki prelaze u drugu krajnost, pa prijeti opasnost obnavljanja "plemenskog nacionalizma". SDS se protivi stvaranju kako hrvatske republike, tako i Velike Srbije: "U ovoj tekoj borbi protiv hegemonije, da u dravi zavlada bratstvo i sloga, namee nam se i dunost, da sprijeimo ruenje temelja unitarizma, na kojemu je stvorena ova drava... Mi emo imati snanu ruku da sprijeimo i da se borimo protiv bilo koga, koji bi htio da sunovrati u jaz ovu dravu. U ovoj borbi koja nam je nametnuta mogu mase zaludjeti, ali mi moramo uvijek da sretno kormilarimo i da sauvamo pod svaku cijenu jedinstvo drave".241 Iako su koraci vodstva SDK nedvojbeno priguili ogorenje hrvatske javnosti, oni ga nisu mogli posve uguiti. Ratifikacija Nettunskih konvencija u krnjoj Narodnoj skuptini 13. kolovoza 1928., pouzdano je upuivala na nastavak bezobzirne beogradske protuhrvatske politike. Spekuliralo se ak da Beograd tim inom zapravo priznaje kako rauna na raspad Kraljevine SHS, pa stoga hoe oslabiti Hrvate i na ime ustupaka Rimu u hrvatskim krajevima, ostvariti eventualne dobitke u Albaniji. Taj postupak je, prema Pribieviu, beogradska najava "borbe do istrage". Sm e Beograd koji izaziva takvu borbu, "morati snositi i posljedice takvog rada".242 Da netaktino i izrazito protuhrvatsko potvrivanje Nettunskih koncencija u napetoj atmosferi nakon Radieva sprovoda ima, izmeu ostaloga, i svrhu uplaiti Hrvate talijanskim imperijalizmom, potvrivali su i napisi u tisku, u kojima se isticalo da amputacija ili odvajanje Hrvatske od Jugoslavije u biti znai zadovoljenje talijanskih i madarskih interesa, dok bi Hrvatima preostale samo mrvice.243 Jugoslavenski je, a posebno zagrebaki tisak, nizom lanaka tijekom kolovoza 1928. godine upozoravao na to da Francuska preputa Balkan Italiji. Istodobno se pisalo o sve intenzivnijoj slovakoj borbi za samostalnost i hrvatskim simpatijama za Slovake predvoene Andrejom Hlinkom. Pribievi je, u beogradskoj Politici 7. rujna 1928. podsjetio kako je jugoslavenska drava stvorena meunarodnim ugovorom, pa je "veliko [je] pitanje, da li bi njeno rasturanje moglo da ostane unutranje pitanje". U uzavreloj atmosferi, Paveli je Radievu politiku oporuku izrazio rijeima da Hrvati vie nikad nemaju to traiti u Beogradu. tovie, dodao je u razgovoru za madarski list Pesti Hirlap od 17. kolovoza 1928., hrvatski se narod zbio oko Radieva duha. Vodstvo poznaje njegove smjernice i ne e ih napustiti. Radieve smjernice, prema Paveliu, idu za stvaranjem hrvatske neovisnosti u unutarnjim pitanjima, te postignuem vanjskopolitike neovisnosti do stupnja na kojem Hrvatska moe razvijati odnose sa susjedima sukladno vlastitim, a ne tuim interesima.244 Jedino to eventualno moe vezati Hrvatsku i Srbiju - istie Paveli - jest personalna unija. Takvo bi rjeenje bilo sukladno i meunarodnim ugovorima, kojima je Kraljevina SHS nastala, a odgovaralo bi i interesima Europe, ije javno mnijenje Hrvate s pravom smatra miroljubivim i konstruktivnim imbenikom. Glasovi o pokuaju amputiranja dijela hrvatskog teritorija, kao sredstva za stvaranje Velike Srbije, nisu od danas. Ideja
Usp. F. Tuman, n. dj., I., 538-539. Jadranska pota, br. 254 od 2. studenoga 1928. P. Krolo, n. dj., 149. 242 Usp. F. Tuman, Slom vidovdanskog parlamentarnog centralizma..., n. dj., 89. 243 Novosti, god. XXII., br. 225., Zagreb, 15.VIII.1928. F. Tuman, Hrvatska..., n. dj. I., 538. 244 I Trumbi je dijelio Pavelievo miljenje da je srpski monopol na voenje vanjske politike najvie stajao hrvatski narod. "Nepovoljne posljedice te politike osjetili smo (mi) Hrvati" - pie Trumbi 1933. - "osobito na Jadranu. Ukupni njen rezultat da se konkretno izraziti injenicom, da se ova drava nalazi trajno u napetim odnoajima, manje vie, sa svih sedam susjednih drava..." (Lj. Boban, Prilozi..., 46b.)
241 240

48

amputacije ima osmogodinju povijest, a njom se pozabavio ve prvi predsjednik jugoslavenske vlade, Stojan Proti. S obzirom na to da je madarskog novinara zanimalo kako e Hrvati postupiti odbije li Beograd njihove zahtjeve, i hoe li se u tom sluaju posluiti drugim sredstvima, Paveli je izjavio kako o "eventualnoj uporabi drugih sredstava" nije ovlaten govoriti.245 Time nije samo priznao Maekovo vodstvo, nego i istakao slogu hrvatskih redova, te ujedno ostavio prostor i za razmiljanje o mogunosti da Hrvati prionu drugim sredstvima borbe, to se moglo koristiti radi pritiska na Beograd. Na sjednici Graanskoga kluba HSP-a, nekoliko dana kasnije, Paveli je, navodei izjave nekih stranih politiara i pisanje inozemnog tiska, izrazio uvjerenje kako i u inozemstvu sazrijevaju prilike za reviziju poratnih mirovnih ugovora i njima stvorena stanja. Bez obzira na to to se danomice mnoe vijesti o simpatijama za hrvatsku borbu, inozemnu javnost valja jo temeljitije upoznavati s prilikama u jugoslavenskoj dravi. Stoga je Krnjeviev put na zasjedanje Interparlamentarne unije u Berlinu nuan. S druge strane, naglaava Paveli, i u Hrvatskoj postoje pokuaji da se oslabi zajednika fronta svih hrvatskih politikih snaga, pa tako zagrebake Novosti podmeu kukavije jaje, pisanjem da nova hrvatska politika ne smije krenuti pravakim smjerom, jer da je on srboderski. Na te je invektive odgovorio dr. M. Budak, a njegov je tekst odraz pravake politike, koja je upravljena na slogu svih Hrvata i konano rjeenje hrvatskog pitanja.246 Zbog svih je tih previranja Poslovni odbor Hrvatske stranke prava odluio sazvati iru stranaku konferenciju za 1. rujna 1928. u Zagrebu, na kojoj se vijealo o vanim pitanjima, izmeu ostaloga i o stvaranju i formalno jedinstvenoga hrvatskog pokreta. Paveli je ovlaten za poduzimanje svakoga koraka, koji bi vodio prema stvaranju neovisne hrvatske drave. Za sutra, 2. rujna, ureen je Drugi sabor izaslanika Hrvatske pravake radnike omladine (HPRO). Osim zakljuka da se dan pogibije Eugena Kvaternika ubudue slavi kao hrvatski narodni blagdan, sabor je donio odluku o zapoinjenju otvorene oruane i revolucionarne borbe protiv srpske hegemonije i nasilja, te pozvao sve omladinske organizacije na slogu i zajednitvo. Zakljueno je, takoer, da makar silom treba sprijeiti svaki pokuaj sporazuma sa Srbima.247 Sloga hrvatskih politikih snaga naruena je, dakle, svega nekoliko tjedana nakon Radieve smrti. Vodstvo HSS-a, pod utjecajem samostalaca, nizom apela obraa se hrvatskoj javnosti, napose ciljajui na mlade, te poziva na mir, pokoravanje vlastima i onemoguenje svih oblika revolucionarne borbe.248 Tako savez HSS-a i SDS-a u biti paralizira hrvatsku borbu, jer se poziva na moralni kapital, koji je Radi, unato ranijim godinama kolaboracije s beogradskim reimom, ponovno stekao, postavi s drugovima rtvom skuptinskog atentata. Dok izmeu lanica SDK postoji vrst savez i sloga u pogledu borbe protiv hegemonistikoga beogradskog reima, u pitanjima od strateke vanosti u pravilu nema bliskosti miljenja. HSS zagovara federalistiko preureenje jugoslavenske drave, a u nekim nastupima stranakih prvaka prilino jasno se nazire i tenja za njezinom konfederalizacijom odnosno pretvaranjem u personalnu uniju. SDS sustavno, meutim, nastupa protiv bilo kakve internacionalizacije hrvatskog pitanja i vrlo nerado gleda na radikalizaciju stajalita unutar Koalicije, smatrajui da je ona posljedica djelovanja "frankovaca" odnosno Pavelia i, u manjoj mjeri, Trumbia. Pribievi i drugovi su takoer protiv federalizacije Jugoslavije, drei ouvanje Kraljevine SHS svojom primarnom
A. Paveli, n. dj., 375-377. Razgovor je dijelom tiskan i u Hrvatskom pravu, br. 5157. od 25.VIII.1928. Hrvatsko pravo, br. 5175. od 25.VIII.1928. A. Paveli, n. dj., 378-382. 247 M. Bzik, Ustaka borba, 66-70. 248 U Narodnom valu su 1. rujna 1928. objavljeni zakljuci Poslovnog odbora SDK, upravljeni na sprjeavanje otpora vlastima i onemoguenje pozivanja na revolucionarnu borbu.
246 245

49

zadaom, a njezinu decentralizaciju i depolitizaciju dravne uprave najdjelotvornijim sredstvom za konsolidaciju drave. Tek nakon nekoliko godina e samostalci, a i tada iz taktikih razloga, prihvatiti federalistiko rjeenje. Da su sebe promatrali kao ue kojim e vrsto vezati hrvatski brod uz jugoslavensku obalu, samostalci su pokazali potkopavanjem svih pokuaja internacionalizacije hrvatskog pitanja neposredno nakon atentata. Hrvatski nacionalisti, meutim, ne prihvaaju nikakve federacije ni konfederacije. Po naravi stvari, najvee je vrenje na Sveuilitu i u omladinskim organizacijama. Na skuptini ujedinjene hrvatske mladei, na kojoj su 30. rujna 1928. sudjelovali predstavnici Saveza Hrvatske Pravake Republikanske Omladine, Omladine HSS, Omladine HFSS i "Hrvatske mladice", donesena je sljedea rezolucija: "Hrvatska omladina svijesna historijskih asova u kojima ivi, okupila se je pod jednom zastavom bez razlike stranaka, da manifestira svoju jednodunost i da uz bok politikog vodstva hrvatskog naroda duom i tijelom pomogne ciljevima svetih narodnih hrvatskih ideala. Hrvatska omladina, kao jedna borbena falanga stajati e na braniku svih kulturnih i ope nacionalnih pitanja hrvatskoga naroda, te e neustraivo, pred svim i svakim ne samo rijeju zastupati interese hrvatskoga naroda, nego je spremna, da i svojim ivotima dokae spremnost, da e do potrebe i krvlju zapeatiti svoj zavjet, te na rtveniku domovine poloiti i najvee rtve. Hrvatska omladina vjerna hrvatskom mueniku Stjepanu Radiu i njegovim drugovima Pavlu i Gjuri, zavjetuje se, da je spremna osvetiti nevino prolivenu krv u beogradskoj skuptini te neustraivo stoji na braniku samostalne hrvatske drave, pa e u temeljima slobode svoga hrvatskoga naroda poloiti i svoje ivote. Ne boji se beogradskih prijetnja, ni tamnica, pa ni samih vjeala, jer je rijeena, da je sloboda domovine prea od svih rtava mladih ivota. Naa borba neka bude sadrana u geslu potomaka Matije Gubca: 'KRV TVOJA PRAVEDNA NA UBOJICE I DJECU NJIHOVU.'"249 U takvoj je atmosferi, s krupnim, vjerojatno i presudnim Pavelievim udjelom, 1. listopada 1928. i formalno utemeljen Hrvatski domobran, udruga kojoj je statutarna svrha izraena nedunom formulom o razvijanju tjelesnog i duevnog zdravlja svojih lanova.250 Pravi smisao utemeljenja te organizacije Paveli objanjava na sastanku, odranome sredinom listopada u prostorijama HSP-a na Jelaievu trgu. Ocijenivi da je atentatom na Radia i drugove stvoren veliki i posvemanji duhovni lom izmeu Hrvatske i Srbije, Paveli izraava uvjerenje da Srbija nikad mirnim putem ne e pristati na pravedno rjeenje hrvatskog pitanja. Svi glasovi koji tvrde protivno, plasirani su iz Beograda samo radi umirenja Hrvata, pridobivanja meunarodne javnosti i dobivanja na vremenu. Stoga je suvino, glupo i zloinaki nastaviti samo dosadanjim nainom borbe, jer se novinstvom, govorima, zapisnicima i demonstracijama ne e moi "Srbe iztjerati iz nae zemlje niti uzpostaviti hrvatsku dravu". Svi njegovi i Trumbievi koraci ostali su bez ploda. Sad je to prijelazno vrijeme, koje je bilo potrebno za pripremanje hrvatske i svjetske javnosti, konano prolo "i mi sada moramo prei u posvemanju revolucionarnu borbu. To moramo uiniti im prije, jer po svemu sudei, Beograd nam naskoro
Rezoluciju je u ime sveuiline organizacije HSS-a potpisao Cvjetko Hadija, u ime graanske omladine HSSa Ivan Brki, u ime sveuiline i graanske omladine HFSS-a Angelo Rittig, u ime sveuiline i graanske omladine HPRO-a Branimir Jelia, a u ime Hrvatske mladice Mladen Lorkovi. (Starevi, god. III., br. 19, Zagreb, 2.X.1928. Usp. B. Jeli, n.dj., 267-268. 250 B. Jeli tvrdi da je ideja o utemeljenju Hrvatskog domobrana potekla iz splitske gimnazije i da ju je prihvatio Savez Hrvatske Republikanske Pravake Omladine, koji je pozvao Pavelia da se stavi na elo udruge. (B. Jeli, n. dj., 23.)
249

50

sprema neugodna iznenaenja, a moda i nove zloine. On se je takodjer ovih nekoliko mjeseci" - s pravom ocjenjuje Paveli - "spremao za ono, to ima nadoi, i za njega je izgleda prelazno vrieme zavreno i sada se sprema na navalu. Mi moramo takodjer biti spremni - ako ne odmah za navalu - a to barem za estitu obranu." U nastavku govora on naglaava kako je za nove oblike borbe pripremljeno tlo i u narodu i u svijetu. Pod hrvatski e barjak biti pozvani svi drugi estiti hrvatski borci i izvan pravakih redova, jer se sada ne stvara stranka, niti se svojata monopol na borbu. Stvara se jedan sveopi, narodni hrvatski osloboditeljski pokret u kojem ima mjesta za svakoga odlunog i nepopustljivog borca za hrvatsku slobodu i dravnu samostalnost na cjelokupnome povijesnom i etnikom teritoriju.251 S obzirom na revolucionarno raspoloenje hrvatske javnosti, borba e biti uspjena i - ne bude li zapreka od strane slubenog vodstva SDK ili drugih imbenika hrvatske politike organizacijski e rad biti brzo priveden kraju, pa e se Hrvati moi oduprijeti novomu srpskom napadaju. Ako drugi hrvatski imbenici sprijee ovo djelo iz stranakih ili osobnih razloga, bit e odgovorni za posljedice. Pravai su voljni na ustupke drugim hrvatskim strankama, pa e kao znak dobre volje utrnuti javni rad pravake mladei i njezino glasilo. Unato tome to je pojam starevianstva bezuvjetno pozitivan, a ime Hrvatske stranke prava lijepo, nova borba se ne smije voditi pod stranakim imenom, koje bi moglo dovesti do novih unutarhrvatskih podjela. Stoga je za ostvarenje te borbe najprikladnije jedno jasno i stranakim konotacijama neoptereeno ime - Hrvatski domobran.252 U sutranjem broju Starevia, glasila Saveza Hrvatske pravake republikanske omladine izvjeuje se o skuptini udruene hrvatske mladei, koju okuplja jedna misao: Samo na krvi nie sloboda naroda. Krvavi lipanj trai osvetu. Hrvatska mora biti slobodna i samostalna, a udruena mlade eli preuzeti ulogu osvetnika lipanjskih rtava.253 Iako je policija ubrzo zabranila njezin rad, organizacija i dalje nastavlja ilegalno djelovati, a 16. studenoga 1928. pojavljuje se i prvi broj istoimenog glasila. Naime, zadnji, 22. broj lista pravake mladei, Starevi, iziao je poetkom studenoga. Zabranjen je i iziao s bijelim prostorima, tiskan kao br. 22a.254 U tom je broju najavljeno pokretanje novog lista, koji se pod imenom Hrvatski domobran

Koja je podruja smatrao povijesno i etniki hrvatskima, Paveli je izrazio u jednom tekstu objavljenom 25.VIII.1928. u Hrvatskom pravu. Nedvojbeno hrvatska podruja su: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina, bez obzira to su neki dijelovi tih podruja povremeno, pa i na dulje vrijeme dolazili pod tuinsku, tursku ili mletaku vlast. (A. Paveli, n. dj., 378-382.) 252 A. Paveli, n. dj., 383-387. Obrambeni znaaj organizacije naglaen je ne samo Pavelievom izjavom o "estitoj obrani", nego i izborom imena Hrvatski domobran. U uvodniku prvog broja istoimenog glasila stoji: "Svi osjetismo potrebu, da se u Hrvatskoj pome ozbiljnije raditi. Svi osjetismo i saznasmo, da je jedina nada naa jakost organizirane hrvatske mladosti. (...) Za to se je hrvatska mladost poela organizirati u jedinice hrvatske borbe; u jedinice, koje ne trae kuglice, nego srca; jedinice koje ne poznaju duge govore, nego posluh, jedinice koje ne znaju za nadmudrivanja, nego disciplinu. (...) Dom na stoji na udaru neprijatelja naih, mnoge je nepogode pretrpio; mladost hrvatska vidi, da je b[i]jede i patnja bilo dosta; mladost vidi da se dom nalazi u silnoj opasnosti i za to mladost ustaje, da dom svoj brani. Hrvatski Domobran za to je tu, kao utjelovljenje ove borbe za obranu. Hrvatski Domobran je tu, da bude glas domobrana iz itavog neprijepornog hrvatskog teritorija. (...) Na Domobran e navaljivati sve podzemne avolske sile koje vjekovima rade proti slobode Hrvatske, ali e sve biti uzalud. Hrvatski Domobran je gvoe, koje ne e samo polomiti zube onima koji se usude dirnuti u nj..." (B. Jeli, n. dj., 616-617.) 253 Starevi, br. 19/III., Zagreb, 2. listopada 1928. Na naslovnoj stranici Starevia br. 22a/III. otisnut je tekst Kunemo se... iva Hrvatska mrtvim velikanima. U njemu mlade prisee da e osvetiti rtve bratstva, istiui kako Hrvati trebaju zabaciti
254

251

51

pojavljuje 16. studenoga. I ta injenica potvruje, da su u osnivanju ove organizacije i pokretanju novog lista sredinju ulogu imali pravaki krugovi. Posljednji, esti broj iziao je 22. prosinca 1928. i tiskan je navodno u 30.000 primjeraka.255 Mijo Bzik, jedan od najbliih Pavelievih suradnika i slubeni kroniar Ustakog pokreta, tvrdi da je, osim potrebe obrane Hrvata od predstojee srpske navale, Pavelia na utemeljenje Hrvatskog domobrana potakla elja okupiti "cijeli hrvatski narod u jedan oslobodilaki pokret", jer je on bio protivnik stranarstva i uvijek pripravan poduzeti korake kako bi se "stranaka razgloenost u Hrvatskoj otupila", a druga sredstva za premotenje tog jaza nisu se pokazala djelotvornima.256 Smisao ustrojenja omladinske borbene organizacije ne sastoji se u stvaranju paralelnoga politikog imbenika u Hrvatskoj, nego, naprotiv, u tome da ona u borbi za slobodu Hrvatske stane "uz bok hrvatskom narodnom vodstvu."257 To je posljedica uvjerenja da se hrvatsko pitanje ne moe vie rijeiti autonomijama i kompromisima: desetogodinja kalvarija hrvatskog naroda moe biti okonana samo uskrsnuem.258 Zabacivanje stranarstva dolazi do izraaja i u raspravi u hrvatskoj javnosti povodom Pavelieva razgovora s Luigijem Morandom, dopisnikom lista Corriere della Sera. Osvrui se na uvodnik zagrebakog Obzora od 13. prosinca, Paveli upozorava kako je dopisniku talijanskog lista izjavio da je nepotrebno od njega traiti politike izjave, "jer je ionako ve dobio politiku izjavu od predsjednika g. dra Maeka, koji ve po svom poloaju daje obe politike izjave", doim se Paveli osvre tek na stvari lokalnoga ili stranakog znaaja, potvrujui tako jedinstvo hrvatskoga politikog vodstva i slogu narodnog pokreta koji nadilazi stranake interese. Istom prigodom Paveli komentira strahovanje Obzora, koji u sklopu razmatranja ideje o amputaciji Hrvatske sugerira potrebu pogodbe s Beogradom, jer e u protivnom Hrvatska biti rtvom madarsko-talijanskih imperijalistikih planova. To je, prema Paveliu, izraz "pogubne nauke maloduja". To "izpoviedanje malovjernosti u sama sebe znai za beogradske vlastodrce, koji momentano provode najdivljiji reim nad hrvatskim narodom, da im je slobodno njihovu politiku nastaviti do bezkonanosti, jer Hrvati taj reim moraju trpiti vjeno iz malodunosti i jednostavnog straha pred samim sobom i svojom slabosti." A u stvari su Hrvati kroz povijest pokazali da se znaju ogledati i s Mleanima i s Madarima (Jelai). Stoga "iz straha pred Talijanima, Magjarima, pa bilo pred kim drugim, Stranka Prava ne moe i ne e suspendirati svog politikog programa za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda..."259

Uzaludan ponovni pokuaj internacionalizacije hrvatskog pitanja

utopistiku mesijansku ulogu, te promicanje sveopeg bratstva i miroljubivosti, jer je pretpostavka za to sloboda: jer u meunarodnom ivotu kao podredjena nacija ne znaimo niti moemo znaiti ita. B. Jeli, n. dj., 26b. B. Krizman, n. dj., 28. M. Bzik, Ustaka borba, 10-11. Bzikovo pisanje, naravno, ima hagiografski znaaj. Unato tome se, usporedbom s drugim izvorima, donekle moe koristiti (ak i kao vrijedan izvor) za izuavanje povijesti Ustakog pokreta. 257 A. Paveli, U pitanju slobode Hrvatske nema nikakva sporazuma, Hrvatski domobran - Omladinski list, br. 2., 30.XI.1928. A. Paveli, n. dj., 406-407. 258 A. Paveli, Sporazumi i autonomije, Hrvatsko pravo, br. 5188., 24.XI.1928. A. Paveli, n. dj., 404-405. 259 A. Paveli, Ucjena Beograda. Jugoslavenstvo kao garancija, Hrvatsko pravo, br. 5192., 22.XII.1928. A. Paveli, n. dj., 419-421.
256 255

52

"Ovo je deseti Boi, to ga hrvatski narod doekuje u verigama, a kojim su ga sputali beogradski vlastodrci. Hrvatski je narod kadar svojom snagom te verige raztrgati, a to e i uiniti."

(A. Paveli, prosinac 1928.) U vrijeme kad je Maek naslijedio Radia na elu HSS-a,260 kljunu ulogu u meunarodnom politikom ivotu imali su tvorci poratnoga europskog poretka. Tek u 30-tim godinama e, pobjedom Hitlera na izborima u Njemakoj, ojaati revizionistike snage, koje postaju znaajnim imbenikom politike polarizacije u Europi. Time e se i hrvatskomu politikom vodstvu proiriti manevarski prostor i otvoriti nove mogunosti pritiska na Beograd, unato tomu to je i Njemaka zagovarala odranje cjelovitosti Jugoslavije. Protivno uobiajenim predodbama, ni Italija nije teila razbijanju Jugoslavije. Smisao talijanske politike svodio se na postizanje statusa europske velesile. U tom se planu Italija sukobljavala prije svega s Francuskom (oko sjeverne Afrike, Podunavlja i sl.), te s Njemakom (oko Austrije i, kasnije, Podunavlja). Kako bi suzbila francuski, a kasnije i njemaki utjecaj, talijanska je politika lavirala u odnosima s ostalim europskim dravama, pa tako i u odnosima s Jugoslavijom. Stoga se nekad pojavljivala kao imbenik dezintegracije, a nekad kao imbenik spaavanja Jugoslavije. Iako Berlin i Rim nisu naelno ili za ruenjem Jugoslavije, njihove predodbe o toj dravi i njezinu mjestu u Europi nisu se podudarale s predodbama vladajuih jugoslavenskih krugova, a niti s predodbama francuske i britanske politike, s obzirom na to da su Pariz, a kasnije i London smatrali jadransko-podunavski bazen podrujem u kojem se mora suzbiti talijanski, a napose njemaki utjecaj. Stoga se, kako istie Lj. Boban, manje moe govoriti o razlikama izmeu Radieve i Maekove politike, a vie o razlikama izmeu prilika kakve su vladale u njihovo vrijeme. Tek na temelju toga se moe suditi o kontinuitetu ili diskontinuitetu politike Hrvatske seljake stranke u Maekovo doba.261 Tako se Maek, kao i ostali hrvatski politiari, u prvom razdoblju obraaju prije svega zagovornicima odravanja postojeeg stanja, vjerujui da e oni shvatiti kako je i u njihovu interesu da se udovoljenjem hrvatskim zahtjevima stabilizira jugoslavenska drava. Jugoslavija je predstavljala jedan od stupova europskog poredka, a Pariz je bio vrlo zainteresiran za sudbinu jugoslavenskog (tj. srpskoga ratnog duga). On je iznosio 1,7 milijardi zlatnih franaka, a s obraunatim kamatama do sredine 1928. dosegao je ak 2,4 mlrd franaka. Tomu je trebalo dodati jo oko 700 milijuna zlatnih franaka na ime zajmova, koje je Kraljevina Srbija uzimala od Pariza od 1895. do 1913. godine.262 Iako su bili itekako svjesni da e velikosrpska klika ("old gang", kako se izrazio britanski poslanik Howard William Kennard) upropastiti jugoslavensku dravu, koja od ljeta 1928. postaje meunarodnim problemom u punom smislu rijei, francuski se pogledi i na unutarnjopolitike prilike u Kraljevini SHS, zaudo, nisu puno razlikovali od pogleda beogradskih vladajuih krugova. Te su prilike nakon skuptinskog atentata bile prilino dramatine. Praktino od samog postanka jugoslavenske drave protezala se ideja tzv. amputacije. Ne elei odustati od
Zastupniki klub od 58 lanova, a ne Glavni odbor, koji je brojio oko 600 lanova i koji je po statutu HSS-a birao predsjednika, odluio je na prijedlog J. Predavca 13. kolovoza 1928., da dr. Vladko Maek "vodi poslove Predsjednika stranke." U praksi je to znailo da je Maek postao predsjednikom. (Lj. Boban, Maek, I., 4.) 261 Isto, I., 6. i d. 262 V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., n. dj., 147., 154.
260

53

velikosrpskog hegemonizma i krute centralistike politike, beogradski su vlastodrci pomiljali na odsijecanje znatno smanjene Hrvatske (u svakom sluaju bez itave BiH te velikih dijelova Slavonije i Dalmacije), koju bi prepustili Talijanima i Madarima, te eventualno ekali kad e ih Hrvati na koljenima moliti da ih prime natrag. Zbog nepopularnosti tog rjeenja, u kritinim se trenutcima pomiljalo i na tzv. izvanparlamentarno rjeenje odnosno uvoenje diktature. Nakon skuptinskoga atentata obje su te ideje doivjele novi zamah, tim prije to su se i na hrvatskoj strani sve ee i glasnije dizali glasovi o nunosti konanog odvajanja od Srbije. U rujnu 1928. talijanski je generalni konzul u Zagrebu U. Rochira, koji je od Mussolinija dobio nalog pojaano motriti zbivanja u Hrvatskoj i odravati tijesne kontakte s hrvatskim politikim prvacima, izvjeivao o jaanju separatistikih snaga u Hrvatskoj. I Maek i Trumbi, prema Rochiri, preferiraju "amputaciju", uvjereni da bi kasnije Hrvatska postupno ipak dobila povijesne granice.263 Pitanje je koliko je ta procjena tona. Izvjesnijim se ini da je Maek odbacivao mogunost odcjepljenja Hrvatske, ali je na prijetnje amputacijom reagirao rezervnom kombinacijom o "rastavi".264 Za razliku od amputacije, koja bi Hrvatsku osakatila i uinila je nesposobnom za samostalnu egzistenciju, te obranu od presizanja imperijalistikih susjeda, Maek je - ali tek kao rjeenje u sluaju krajnje nude - birao "rastavu", ne precizirajui to znai taj pojam, ali bi se iz analize sveukupne njegove politike moglo zakljuiti da "rastava" podrazumijeva povratak na 1918.265 On to ipak, po svemu sudei, nije drao realnim, pa ve od prvih trenutaka predsjednikovanja Hrvatskom seljakom strankom postupa u uvjerenju, da je preureenje Kraljevine SHS u interesu ne samo jugoslavenskih naroda, nego i u interesu europskog mira i stabilnosti. Stoga je Maek (a s njime i cjelokupno vodstvo SDK) prvu pomo oekivao od tvoraca versailleskog poredka. Tad jo nedovoljno jakomu revizionistikom taboru Maek e se okretati u najkritinijim razdobljima, ali uglavnom radi razmjene miljenja i eventualnog pritiska na Beograd. Maek nije htio razbijati Jugoslaviju, a Italija i Madarska mu sve da je to i htio - u tome nisu mogle, a ni htjele djelatno pomoi. Nu, svaki je dodir s njima mogao, po njegovu sudu, nepotrebno kompromitirati i njega kao osobu i itavu stranku. Stoga je pred jugoslavenskim prijateljima isticao teinu svoje zadae. Francuskomu je politiaru Paulu Bastideu, 13. prosinca 1928. u Zagrebu, izjavio da tekom mukom obuzdava prevratnike elemente u Hrvatskoj. Ipak, ne bude li ustupaka, Hrvati u mogueme predstojeem ratu ne e braniti Jugoslaviju.266 Svoju politiku, koju je s jedne strane uvjetovao rastui radikalizam u Hrvatskoj, a s druge strane jasna nesklonost Europe svakom pokuaju razbijanja Kraljevine SHS, Maek je uobliio na stranakom skupu u Zapreiu, 9. rujna 1928., kad je uza nj nastupio i prvak HSP-a, dr. Ante Paveli. Tom je prigodom Maek izjavio, da se hrvatski narod ne e zadovoljiti polovinim rjeenjima, nego e voditi borbu do konane pobjede. Meutim, Hrvati ne idu za ruenjem drave. "Mi ne idemo izvan granica" - istie Maek, priznajui meunarodnopravni subjektivitet i nepovredivost jugoslavenskih granica - "ali unutar granica mora hrvatski narod biti jedini gospodar na svom teritoriju. On mora biti svoj gospodar u svojoj kui i na svom tlu, mora imati

J. J. Sadkovich, n. dj., 58-59. B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 525. 265 Britansko poslanstvo izvjeuje kako je jugoslavenska vlada opovrgla svako razmiljanje o amputaciji, a da je od vodstva SDK zatraeno da se, s obzirom na otre Predaveve govore, izjasni je li Koalicija za takvo rjeenje. Ono nije prihvaeno, ali je Maek, prema Britancima, izjavio da "svi delovi naroda" moraju imati jednaka prava i da Hrvati ne e oklijevati odvojiti se od drave, ne budu li im ta prava priznata. (. Avramovski, Britanci..., I., 531.) 266 V. Vinaver, n. dj., 148. Valja imati na umu da je ova Maekova izjava izreena u vrijeme kad je realna mogunost rata postojala samo i jedino s Italijom.
264

263

54

svoj Sabor i svoju vladu. Imat emo i zajednike poslove; ali u tim poslovima mora unaprijed biti zajameno da nema nadglas[av]anja i da manjina ne e vladati veinom".267 Ne raunajui relativno umjerene izjave stranomu i domaem tisku nakon atentata i Radieve smrti, prva vanjskopolitika akcija novoga vodstva HSS-a poduzeta je ve u kolovozu 1928. Jo prije atentata bilo je, naime, odreeno skuptinsko izaslanstvo za skup Interparlamentarne unije, koja je u Berlinu odravala XXV. zasjedanje. U izaslanstvu su, kao predstavnici SDK, bili izabrani Radi, Pribievi i Krnjevi. S obzirom na politiku bojkota Beograda, proglaenu nakon atentata, Krnjevi i Pribievi su odbili sudjelovati u izaslanstvu, a Zastupniki je klub HSS brzojavom zatraio oduzimanje legitimiteta jugoslavenskomu izaslanstvu, koje da nakon lipanjskih dogaaja nema pravo zastupati Hrvate.268 Taj je korak Zastupnikoga kluba HSS-a izazvao zabrinutost meu samostalnim demokratima, koji su izrazili zabrinutost zbog samostalnog istupanja Hrvatske seljake stranke, tim prije to se moglo pretpostaviti "da ovakav korak ne moe odgovarati raspoloenju SDS".269 Krnjevi je ipak otputovao u Berlin, kako bi poduzeo druge korake u neposrednim dodirima s europskim politiarima. Ui Izvrni odbor Unije je, meutim, odbio Maekov zahtjev, pa je Krnjeviu onemogueno slubeno, izvan jugoslavenskoga izaslanstva, sudjelovati u njezinu radu.270 Ipak je prosvjed HSS-a izazvao uzbuenje meu vie stotina izaslanika u Berlinu, kao i u meunarodnome novinstvu, pa je Beograd htio posegnuti za kaznenim progonom Maeka i Krnjevia zbog veleizdaje. Izvrni se odbor SDK tome suprotstavio, tvrdei da se apeliranje na meunarodnu solidarnost ne moe smatrati veleizdajom.271 Vodstvo HSS se u kolovozu ipak htjelo obratiti izravno i Drutvu naroda, ali su to sprijeili prvaci SDS-a. Umjesto izravnoga obraanja Skuptini Drutva naroda, koja je zasjedala poetkom rujna, vodstvo SDK je 6. rujna objavilo priopenje za javnost, kojim se osporava legitimitet jugoslavenskoga izaslanstva, te upozorava da vladajui krugovi ne obdravaju obveze glede potivanja ljudskih prava i sloboda, preuzete prigodom priznanja jugoslavenske drave, nego provode velikosrpsku hegemonistiku politiku.272 Takav istup nije imao ni izbliza onu teinu, koju bi imalo izravno obraanje Drutvu naroda. Koalicija je tako jo jednom paralizirala svaki pokuaj da se hrvatsko pitanje zaotri. Nema dvojbe da je Beograd vrlo dobro uoavao postojanje razlika izmeu Maeka i Pribievia, te da mu je samostalska unitaristika pozicija otvarala dodatni manevarski prostor. Pitanje je, bi li u protivnome sluaju - da se Pribievi nije pojavljivao kao konica - Aleksandar mogao tako uporno stajati na nepomirljivim protuhrvatskim pozicijama. Pribievieva borba za suzbijanje hrvatskog separatizma podudarala se s antirevizionistikim raspoloenjem, koje je prevladavalo u Europi i poglavito u Drutvu naroda. Unato slonoj osudi skuptinskoga atentata, meunarodna je javnost zatvarala oi pred pravim
Voa govori, Linost, izjave, govori i politiki rad Dra. Vladka Maka, Sabrao i uredio Mirko Glojnari, Hrvatska politika biblioteka, ur. Joe Matoi, sv. I., 87-90. Usp. R. Horvat, n. dj., 416-417. 268 Brzojav HSS predsjedniku konferencije Interparlamentarne unije i predsjedniku njemakog Reichstaga Paulu Loebeu, koji su 20. kolovoza 1928. odaslali Maek i Krnjevi, otisnut je u ve spomenutoj knjizi Voa govori, 7071. Usp. R. Horvat, n. dj., 414. 269 Lj. Boban, Svetozar Pribievi..., 58. 270 D. Crljen tvrdi da su S. Pribievi i V. Vilder nakon Krnjevieva odlaska u Berlin intervenirali kod Maeka i upozorili ga na to, da bi, u postojeoj klimi, iznoenje injenica poraznih za jugoslavensku dravu moglo dovesti u pitanje njezin opstanak, pa da je Maek za Krnjeviem u Berlin poslao dr. Sigismunda ajkovca s nalogom, da se svaka akcija pred Interparlamentarnom unijom obustavi, to je Krnjevi posluao. (Danijel Crljen, Otvoreno pismo Dru Vladimir Maeku, Predsjedniku Hrvatske seljake stranke, Vlastita naklada, Buenos Aires, 1948., 8.) 271 R. Horvat, n. dj., 415. 272 B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 535-536.
267

55

uzrocima toga dogaaja, neviena u parlamentarnoj povijesti. Sustavno je stvarana klima, u kojoj se sva krivica za atentat svaljuje na plea neodgovornog pojedinca ili uskoga kruga osoba. Radieva udovica i I. Pernar su se 18. rujna obratili Drutvu naroda, traei istragu o zloinu od 20. lipnja i o poloaju Hrvata u Kraljevini SHS. Drutvo je taj zahtjev odbilo, pozivajui se na to, da je stvar izvan njegova djelokruga, budui da Hrvati u Jugoslaviji spadaju u vladajuu veinu (!), a ne u manjine.273 Potporu odranju jedinstvene jugoslavenske drave Maek je uskoro doivio u listopadu iste godine u Pragu, kamo je otputovao na poziv efa Agrarne stranke i ministra Milana Hode. I sama tvorevina Versaillesa, ehoslovaka je s krajnjim nepovjerenjem gledala na svaki pokuaj revizije mirovnih ugovora. Hrvatski je pokret Pragu bio zazoran i zbog stanovitih slinosti s Hlinkinim pokretom za neovisnost Slovake. ehoslovaki su slubeni imbenici odbili na bilo koji nain poduprijeti hrvatske zahtjeve, a slino je postupila i britanska vlada, koja je, na zahtjev Beograda, sprijeila susret voe britanskih laburista R. MacDonalda s Maekom. Nakon upozorenja iz Londona, MacDonald je susret s Maekom uvjetovao time da se on uprilii u prostorijama jugoslavenskoga poslanstva, to je zapravo znailo uljudno odbijanje. Prava svrha Maekova puta bio je susret s Khuenom Hdervryem u Beu. Kakve su bile njegove prave nakane i to je kanio poluiti susretom s najviim madarskim dunosnicima, ostaje nepoznato. Tek, Krnjevi je svoje talijanske sugovornike izvijestio kako bi to putovanje moglo za Beograd imati neugodne posljedice.274 Vraajui se iz Praga, Maek se u Badenu sreo sa Sarkotiem, a u Beu 15. listopada 1928. razgovara sa efom Politikoga odjela madarskoga ministarstva vanjskih poslova, barunom Gaborom Aporom. Potonji je susret najvjerojatnije organizirao dr. Ante Paveli, koji je, kao i Maek, od ranije imao dodire s madarskom diplomacijom, napose konzulatom u Zagrebu.275 Iako su tom prigodom samo razmijenjene misli i pogledi na mogunosti razvitka politikih prilika u Jugoslaviji, Maek je nastupio neobino radikalno. Izjavio je Aporu da, s obzirom na novonastale prilike, vie ne ide za autonomijom, nego za neovisnou ("odcjepljenjem") Hrvatske. Prema Aporovoj zabiljeci o susretu, Maek je smatrao kako je dovoljno da u odreenom trenutku najavi hrvatsku neovisnost. S obzirom na to da, po Maekovu sudu, valja oekivati kako e Hrvatsku bez odlaganja priznati Italija, Madarska, Austrija, Bugarska i Velika Britanija, Beograd ne e moi nita poduzeti. Maek je oito htio ispitati kakvo je stajalite odluujuih madarskih krugova za takav plan i ujedno je traio vezu s Italijom. Apor je plan smatrao nerealnim, ali je obeao biti u svezi s hrvatskim politikim vodstvom preko madarskog konzulata u Zagrebu, te Maeku i drugovima dostavljati obavijesti, koje bi im mogle koristiti. Na Maekove bojazni da bi Italija Hrvate mogla osokoliti, pa onda ostaviti na cjedilu ili ih ucijeniti Dalmacijom, Apor se sloio da e Italija sigurno manipulirati Dalmacijom.276 Apor je stekao dojam da je Maek ozbiljna, dodue povrna, naivna i u meunarodne odnose neupuena osoba, bar teoretski orijentirana na ostvarenje potpune neovisnosti svoje domovine. Hrvatski se pokret ini ozbiljnim, organiziranim i vrijednim svake pozornosti. Maek izraava nadu da bi Rim mogao uvjeriti London, Be i Sofiju da priznaju
V. Radi, n. dj., 202-203. J. J. Sadkovich, n. dj., 71. Usp. IDDI, 7, VI, dok. 651, te IDDI, 7, VII, dok. 29, 541, 546, 550, 649, 651, 655, kao i 24, 29, 43, 71. 275 Paveli je izriit, da je taj susret on ugovorio u Budimpeti. (A. Paveli, Doivljaji, II., 184.) Meutim, kako je do njega dolo 15. listopada 1928., to bi znailo da je Paveli izmeu skuptinskog atentata i sredine listopada ipak putovao u Madarsku.
274 273

. Zelmanovi, n. dj., (3), Danas, Zagreb, 28.VI.1988., 66. Boban misli kako je razgovor izmeu Maeka i Apora predstavljao razmjenu misli za sluaj raspada Jugoslavije (Lj. Boban, Svetozar Pribievi..., 22-23.)

276

56

neovisnost Hrvatske, kad se oporba odlui na proglaenje neovisnosti. Ujedno trai i madarsku pomo nudei niz teritorijalnih ustupaka Budimpeti (ist. T. J.). Stoga se Madari zalau za zajedniku talijansko-madarsku politiku prema Hrvatskoj, kako bi se u budunosti postigla zajednika granica.277 Unato tvrdnjama da je Maek od Mussolinija traio novac i oruje, i da je ovaj pokazao spremnost da, u sluaju ozbiljnog pokreta, intervenira i prizna neovisnu Hrvatsku,278 prema drugim je izvorima Maek odustao od bilo kakvog tjenjeg povezivanja, jer da se bojao madarskih i talijanskih teritorijalnih zahtjeva. Italija je, pak, Budimpeti savjetovala da se priblii Hrvatima, jer treba oslabiti Jugoslaviju.279 S druge strane, svega nekoliko dana poslije Maekova susreta s Aporom, madarski je konzul obavijestio Budimpetu kako je Hrvatska seljaka stranka zapoela razgovore s Talijanima u svrhu podizanja ustanka.280 Mussolini je 23. listopada pozdravio madarsko-hrvatsku suradnju i talijansko-madarski dogovor o Hrvatskoj.281 Svega etiri dana nakon razgovora Maek - Apor, Hrvatski je blok talijanskomu generalnom konzulu u Zagrebu izloio program skoro istovjetan onomu, o emu je Maek pripovijedao istaknutomu madarskom diplomatu. Maekovi inicijali potvrivali su kako je rije o sporazumnom nastupu Bloka i HSS-a. Maek je uvjeravao Rochiru da tei samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, te se uzda u talijansku, madarsku i britansku potporu. U tu svrhu e Pernar putovati u Rijeku, a Trumbi u London. Paveli i ufflay izlau isti program i trae bezuspjeno - susret s Mussolinijem.282 Italija se zaotravanjem hrvatskog pitanja sluila ne s ciljem razbijanja Jugoslavije i stvaranja (makar okrnjene) hrvatske drave, nego radi pritiska na Jugoslaviju, njezina slabljenja i vezivanja uz Rim, to bi joj omoguilo potiskivanje francuskog utjecaja na Balkanu i Podunavlju u korist Italije, koja bi onda zadobila status velesile. Stoga je Mussolini s negodovanjem gledao na jugoslavenske pokuaje da se produi sporazum o prijateljstvu, na nain koji bi osigurao i francuske pozicije u Jugoslaviji, ime je Beograd htio parirati talijanskoj diplomatskoj ofenzivi i stvoriti pretpostavke za obraun prije svega s hrvatskom oporbom. Zbog toga se odluio manevrirati izmeu Beograda i Zagreba, pa je u prosincu 1928. odbio produljiti sporazum, koji bi bio samo komad papira. Istodobno je od prvaka hrvatske oporbe zatraio njihovo stajalite glede produljenja jugoslavensko-talijanskoga sporazuma, time im prilino jasno dajui do znanja, da Italija uvaava njihovo miljenje i rauna na njihov utjecaj.283 Konkretna je talijanska pomo, dakle, ipak izostala. Slino se postavila i Madarska, iji vodei krugovi nisu bili jedinstveni u pogledu politike prema Jugoslaviji. Kad je ponudio zajedniko naoruavanje Hrvata, premijer Bethlen je sredinom studenoga naiao na talijansko odbijanje.284 Onda je u prosincu 1928. predlagao Beu, da Austrija u trenutku raspada Jugoslavije zaposjedne dio jugoslavenskog teritorija, jer Britanija i Francuska takvo to ne e dopustiti Mussoliniju. Meutim je odmah iza toga, nakon sastanka s Briandom u Luganu, pokazao volju za sporazumijevanjem s Kraljevinom SHS.285
J. J. Sadkovich, n. dj., 72. Usp. E. Milak,. n. dj., 46. Todor Stojkov, O spoljnopolitikoj aktivnosti vostva Seljako-demokratske koalicije uoi estojanuarske diktature, Institut drutvenih nauka, Beograd, 1968., 245. 279 V. Vinaver, Jugoslavija i Maarska..., n. dj., 389. 280 Usp. . Zelmanovi, n. dj., (3), Danas, Zagreb, 28.VI.1988. 281 V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., n. dj., 140. Meutim je na izvjeima, koje je o razgovorima Maeka i Apora, poslao Durini di Monza, pribiljeio: "Zasad nita". (J. J. Sadkovich, n. dj., 73.) 282 J. J. Sadkovich, n. dj., 73. Usp. IDDI, 7, VII, dok. 45, 46, 47, 53, te IDDI, 7, VI, dok. 313. 283 E. Milak, n. dj., 47. 284 Durini Di Monza je takav prijedlog ocijenio vie opasnim nego korisnim. (IDDI, 7, VII, dok. 71. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 75.) 285 V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., n. dj., 140.
278 277

57

U uzavreloj atmosferi nakon atentata i Radieve smrti, u hrvatskoj se politikoj javnosti spekuliralo kako bi izlaz iz krize mogao biti pronaen u davanju autonomije Hrvatima. U Beogradu se, meutim, ponovno razmilja ne o autonomiji, nego o tzv. amputaciji Hrvatske: odsijecanju dijelova Hrvatske kojima bi se dopustila iroka autonomija ili ak neovisnost, pri emu bi znaajni dijelovi bive Trojednice i itava BiH ostali u sastavu Kraljevine SHS, koja bi time i formalno prerasla u Veliku Srbiju. Aleksandar je radije pristajao na to rjeenje negoli na federaciju. Pribievi i Maek su ustali protiv te zamisli, tvrdei da su njezini tvorci zapravo veleizdajnici i naglaavajui da zahtjevi SDK ne idu za ruenjem drave, nego za stjecanjem jednakosti i ravnopravnosti unutar drave.286 Hrvatski narod, precizira Maek, eli biti svoj na svome, imati svoj sabor i svoju vladu. Ako Srbijanci ne ele pristati na to, onda oni nemaju nikakva prava na amputaciju Hrvatske (jer je nisu osvojili orujem), ali mogu traiti rastavu (jer je drava stvorena udruivanjem razliitih naroda).287 Moglo se pretpostaviti da zapadnoeuropske velevlasti ne e prihvatiti takvo rjeenje, koje bi oslabilo jugoslavensku dravu, kao dragocjen imbenik versailleskoga sustava i francuskoga sanitarnoga kordona, te time otvorilo prostor za jaanje Italije i Madarske, jer bi se ove dvije, kako se vjerovalo, lako domogle osakaene Hrvatske. Glasovi u tom smjeru poeli su se pojavljivati u zapadnoeuropskoj javnosti. Velika Britanija, koja je, u tenji da oslabi Francusku, odnosno da uspostavi ravnoteu izmeu Rima i Pariza, uvelike pomogla talijanskoj diplomatskoj ofenzivi u jugoistonoj Europi, u drugoj je polovici 1928. znatno pridonijela ostvarenju talijanskih planova u Abesiniji i u svezi s tangerskim pitanjem. Italija je, zahvaljujui toj potpori, na parikoj konferenciji 25. srpnja dobila pravo na ravnopravno sudjelovanje u upravi Tangerom, a svega nekoliko dana kasnije, Rimu je polo za rukom potpisati sporazum o prijateljstvu i trgovini s Abesinijom (2. kolovoza 1928.). Meutim, talijanski pokuaji poluenja odlunog utjecaja u Jemenu, Siriji, Palestini, Iraku i Egiptu, u Londonu su izazvali uzbunu. Britanija je bila pripravna manjim ustupcima zadovoljiti talijanske ambicije i tako oslabiti poloaj Francuske, ali ne u mjeri da Pariz doe u podreen poloaj. Kako su talijanski planovi prekoraivali ono to se u Londonu smatralo dopustivim, britanska je diplomacija pourila istisnuti talijanski utjecaj na Bliskome i Srednjem istoku, te ponovno uspostaviti tjenje odnose s Francuskom. Taj je novi kurs posebno doao do izraaja pri sklapanju tzv. Briand-Kelloggova pakta. Francuska je teila ojaati svoj vojnopolitiki i gospodarski poloaj, pa je u prvoj polovici 1927. godine razraena ideja o sklapanju ugovora o "vjenom prijateljstvu" sa SAD. Nasuprot takvomu Briandovu prijedlogu, ef je State Departmenta Frank Kellog zagovarao sklapanje multilateralnog sporazuma kojim bi se velevlasti odrekle rata kao sredstva nacionalne politike. Parizu takav prijedlog nije odgovarao, jer bi njime bile sputane ruke francuskoj vanjskoj politici kao predvodniku proturevizionistikog bloka, pa je Francuska teila da se paktom uglavi zabrana samo navalnog rata. Francuskoj je diplomaciji u pomo pritekla Velika Britanija, zagovarajui francusku inaicu multilateralnog sporazuma, uz rezervu da London pridrava pravo obveze iz pakta posebno tumaiti u sluajevima, u kojima britanska vlada ima "posebne interese". Washington je popustio, pa je, nakon to je niz velikih drava prihvatio uvjete pakta, 27. kolovoza 1928. u Parizu potpisana povelja, kojom se vlade velevlasti obvezuju na odricanje od rata kao sredstva politike i pristaju pri rjeavanju svih sporova koristiti se samo mirnim

I Radi je, prema Pribieviu, bio zadovoljan to je odbijen prijedlog amputacije, ali je u posljednje dane vrlo pesimistino sudio o mogunostima uspjeha. Mi zapravo nita nismo traili, rezignirano komentira Radi, ali ni to nije prihvaeno. Mi smo dobri ljudi, a oni su akali. (S. Pribievi, n. dj., 70-71.) 287 R. Horvat, n. dj., 416-417.

286

58

sredstvima. I ostale su drave pozvane pristupiti paktu.288 Jugoslavenska je vlada ve u kolovozu 1928. prihvatila pakt, a ratificirala ga je 27. sijenja 1929. Iako se Mussolini rugao Kellogovu paktu, napominjui da e i njega, kao i sline sporazume, uvijek potpisati uzdajui se u vojniku snagu i vjerujui da e nune promjene u Europi donijeti rat, a ne mir,289 pokuaj izglaivanja sporova na meunarodnoj razini i britanski otpor agresivnoj talijanskoj ekspanziji pogodovali su zagovornicima odranja postojeeg stanja u Europi. Poloaj Francuske i njezinih saveznika ponovno je bio uvren. To je znailo i jaanje poloaja Beograda, kojemu su London i Pariz u kolovozu 1928. izili ususret, pritiskom na Sofiju, od koje je - kao uzvrat za odobravanje ve obeanog zajma - zatraeno da obuzda akcije makedonske emigracije. Stoga je u Beogradu poela sazrijevati ideja o uvoenju kraljeve osobne diktature. Tomu su donekle naruku ili i raniji istupi oporbenih politiara, upravljeni protiv (prividnoga) jugoslavenskog parlamentarizma.290 Dok su u javnost, kako bi se duhovi smirili i reim postigao predah, putani glasovi o predstojeem sporazumu s Hrvatima, Aleksandar poduzima put u inozemstvo, da bi tamo dobio suglasnost za izvanparlamentarno rjeenje. Taj put se u Hrvatskoj tumaio razliito. Mnogi su vjerovali da se njime stvaraju pretpostavke kompromisa, ali je bilo i onih koji su vidjeli dalje. Iako je bio u klubu zastupnika HSS-a, Paveli je spadao meu najenerginije protivnike sporazuma. Pritom je isticao, da sporazum pretpostavlja poputanje. Hrvati, meutim, vie nemaju to poputati, jer bi svako dalje poputanje znailo izdaju Hrvatske i oskvrnue lipanjskih rtava. Desetogodinja kalvarija hrvatskog naroda ne moe i ne smije zavriti nikakvim ogranienim sporazumom, nego samo uskrsnuem. Hrvatsko se pitanje ne moe rijeiti nikakvim "autonomijama", a vijesti koje Beograd puta iz Pariza i preko Pariza, samo hoe zatakati pravo stanje stvari. "Pariz e meutim uti i drugo zvono", najavljuje Paveli, ciljajui na put u inozemstvo dr. A. Trumbia.291 Stranke Hrvatskog bloka, ponajprije HSP i HFSS, shvaale su vanost ispitivanja meunarodnih prilika i uznastojale su internacionalizirati hrvatsko pitanje, kako bi se uz meunarodnu arbitrau izbjeglo radikaliziranje hrvatsko-srpskoga spora, s nesagledivim posljedicama za europski i svjetski mir. U toj su akciji mogunosti bile vrlo ograniene, kako objektivnim, tako i subjektivnim elementima. Snaga koje bi doista simpatizirale s Hrvatima i bile im voljne pomoi, na europskom obzorju ili nije bilo ili su bile maloga utjecaja. Oni, koji se se eventualno mogli umijeati u jugoslavenske neprilike, istodobno su imali imperijalistikih
Usp. V. P. Potemkin i dr., Historija diplomacije, III., Matica hrvatska, Zagreb, 1951., 354-356. Usp. Dennis Mack Smith, Mussolinijevo Rimsko carstvo, Globus, Zagreb, 1980., 36. 290 Na audijenciji kod kralja, Radi je 19. veljae 1928. ocijenio kako nema parlamentarne osobe, koja bi mogla okupiti parlamentarne snage i formirati koncentracijsku vladu, pa je potrebno nai rjeenje, koje e biti "apsolutno i ne samo formalno izvan stranaka." Taj prijedlog stvaranja "generalske vlade" u Skuptini je branio S. Pribievi, dok ga je A. Paveli nazvao "sramotom za hrvatski narod", iako se i sm sloio s time, da je stanje tako loe da u Hrvatskoj sve snanije postaje uvjerenje kako bi i sm vrag bio bolji. (B. Gligorijevi, Parlament..., 251-252.) Pribievi, naravno, tvrdi da prijedlog "generalske vlade" nije trebao predstavljati dikaturu, nego prijelaznu vladu, koja e omoguiti stabiliziranje prilika i provoenje slobodnih izbora. (S. Pribievi, n. dj., 55-56.) Izgleda da je zamisao o generalskoj vladi Radiu podmetnuo kraljev pouzdanik T. Schlegel. Radi je "zagrizao" i u vie se navrata javno zalagao za generalsku vladu. (B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 512.) I Maek je u prosincu 1928. vjerovao da parlament ne moe nita rijeiti i da su izbori nepotrebni, pa valja stvoriti jednu izvanparlamentarnu vladu. (Isto, 545-546.) Tuman misli kako je Radiev prijedlog o generalskoj vladi, odnosno o nunosti da kralj, kao drugi ustavni faktor, preuzme stvar u svoje ruke, bio motiviran Radievim uvjerenjem da uslijed nasilja i korupcije ne e moi parlamentarnim sredstvima stati na kraj radikalsko-demokratskom reimu. (F. Tuman, n. dj., I., 499500.) 291 Sporazumi i autonomije, Hrvatsko pravo, br. 5188, 24.XI.1928. A. Paveli, Putem..., 404-405.
289 288

59

ambicija prema Hrvatskoj. Hrvatski politiari uglavnom nisu mogli koristiti privatne veze u inozemstvu, jer ih nisu ni imali, s obzirom na to da su neprekidno bili u oporbi ili ak u tamnici. Nasuprot tomu, beogradski su politiari imali interesnih i osobnih veza s kljunim imbenicima europske politike, a povrh toga su raspolagali velikim obavjetajnim i diplomatskim aparatom, koji je odmah pokrenut, kako bi paralizirao svaku akciju hrvatskih politiara u inozemstvu. Situaciju je dodatno optereivala nestabilna situacija unutar SDK. Meu samostalcima je raslo nezadovoljstvo zbog samostalnih nastupa HSS-a, poglavito onih upravljenih prema inozemstvu. Iako je Pribievi svoje neto tolerantnije stajalite prema tim potezima vodstva HSS-a objanjavao taktikim razlozima, nezadovoljnici unutar SDS-a nisu se stiavali, nego su, naprotiv, prijetili rascjepom unutar stranke i odvajanjem od Pribievia.292 On je povremeno znao nastupati radikalno, prijetei ak i revolucijom,293 ali je zapravo koio svaku radikalizaciju stajalita i zahtjeva. Prema vani se naglaavala monolitnost Koalicije, ali nijednom otroumnijem promatrau nije moglo promaknuti, da o jedinstvenosti zahtjeva ne moe biti niti govora. Uostalom, sm je Pribievi u kolovozu 1928. izjavio kako su on i Maek jednoduni u pogledu opstanka drave, dok se razlike svode na to, da Maek trai federalizaciju, dok on, Pribievi, vjeruje da je mogue dravu reorganizirati na bazi Vidovdanskoga ustava.294 Sve su te okolnosti oteavale i usporavale politiko djelovanje Seljako-demokratske koalicije i pripomogle da u njezinu vodstvu pojaani utjecaj dobiju umjereniji elementi. Te je elemente karakterizirao nedostatak politikih vizija, inertnost i besplodno taktiziranje. Ocijenivi da "rasulo malo tko iskreno i fanatiki hoe", H. Krizman u pismu Vilderu, u rujnu 1929., biljei da je "hrvatska [je] politika uvijek bila samo manifestacija neraspoloenja i konano pokoravanje injenicama a nikada stvaranje injenica i raunanje s njima."295 Meutim, od lipnja 1928. u Hrvatskoj su jaale snage koje su htjele prekinuti s politikom pasivnosti i ekanja. Nakon neuspjenih pokuaja da se potpora za hrvatsku stvar nae kod Britanaca, Hrvatski blok se preko Pavelia i ufflaya obazirao za talijanskom i madarskom pomoi.296 Proturjeni su glasovi o tome, jesu li stranke Bloka te korake poduzimale na svoju ruku, ili u sporazumu s vodstvom Hrvatske seljake stranke, iako sve upuuje na to, da je posrijedi bilo potonje. Na to upuuje kako injenica da izmeu Maeka, s jedne, i Pavelia odnosno Trumbia, s druge strane, zbog tih kontakata nije dolo do prijepora, tako i injenica, da su ba Paveli i Trumbi u to vrijeme inzistirali na jedinstvenosti i slozi hrvatske fronte, pa je teko vjerovati da bi u isto vrijeme na svoju ruku poduzimali korake, koji su to jedinstvo mogli ozbiljno ugroziti. Rochira je 24. srpnja izvijestio da Trumbi od Radia trai doputenje za putovanje u inozemstvo radi pripravljanja proglaenja hrvatske nezavisnosti. Radi je oito napustio svaku nadu da bi se mogao pravedno nagoditi s kraljem, pa stoga kua internacionalizirati hrvatsko pitanje. ak i Italiji nudi ruku pomirnicu lankom objavljenim u Domu 24. srpnja 1928.297 U izjavi dopisniku berlinske agencije Telegraphen Union, Radi 24. srpnja objanjava kako je iskustvo posljednjih tri do etiri godine definitivno skrilo svaku nadu u sporazum sa Srbima i u mogunost mirna i ravnopravna ivota u jednoj dravi. S obzirom na razlike u tradiciji,
Usp. Lj. Boban, Svetozar Pribievi..., 59-60. i d. U Sisku je u listopadu 1928. izjavio: "Mi smo se poslije 20. lipnja pridravali zakonskih sredstava u borbi, koju smo poduzeli. Mi emo se tih zakonskih sredstava i dalje pridravati; vidimo li, da tim zakonskim sredstvima nikakvoga uspjeha ne postizavamo, onda emo morati da razmislimo i na druga sredstva, jer veliko velianstvo, koje se zove narod, najstarije je velianstvo na svijetu." (Prema: Lj. Boban, Svetozar Pribievi..., 30.) 294 Isto, 41. 295 Prema: Lj. Boban, Svetozar Pribievi..., 67. 296 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 56. 297 Taj su lanak zapravo pisali Maek i ufflay. (Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 61-62.)
293 292

60

mentalitetu i interesima, Hrvati se i preanski Srbi ne mogu sloiti sa Srbima u Srbiji, pa Jugoslavija u dananjem obliku ne moe postojati, ve je osuena na raspad. Prijelazna bi vlada trebala provesti slobodne izbore, revidirati Ustav i preurediti dravu u personalnu uniju. Jedina veza koju Hrvati mogu imati sa Srbijom jest srpski kralj. "U svim drugim pitanjima morala bi biti Hrvatska potpuno nezavisna. Trebala bi imati svoj vlastiti parlament i svoju vlastitu upravu, svoju vlastitu vojsku itd. drugim reima: trebalo bi da bude Hrvatska slobodna drava, slina Irskoj. Ovo potpuno odvajanje Hrvatske od Srbije predstavlja jednu mogunost za dalji zajedniki ivot Hrvata i Srba." U nastavku, Radi postavlja i teritorijalni okvir, precizirajui: "Vojvodini, Bakoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Slavoniji imalo bi se ustupiti pravo da trae prisajedinjenje sa Hrvatskom ili sa Srbijom." Hrvati ni za jednu toku ne e odstupiti od ovih zahtjeva, zakljuuje Radi, i dodaje, skoro neoekivano: "to se tie talijanskog pitanja, mi mislimo da je sporazum sa Italijom sasvim mogu uz potpuno ouvanje ekonomskog, kulturnog i socijalnog interesa naroda u Dalmaciji. Mi Hrvati ne bojimo se Talijana i mi smo uvereni u to, da ne treba imati nikakvih bojazni radi Dalmacije i da Italijani nemaju zapravo elju da je osvoje nego da sa nama ive u sporazumu i u miru."298 Prema talijanskim izvorima, u razgovoru s Trumbiem i Paveliem posljednjih dana srpnja, Radi je pristao na suradnju s Italijom.299 Trumbi je kuao doi i u dodir sa Sovjetskim Savezom. Centralni komitet KPJ izvjeuje 31. srpnja 1928. Sekretarijat balkanskih zemalja pri Kominterni, da bivi jugoslavenski ministar vanjskih poslova A. Trumbi, preko jednoga lana KPJ kua doi u dodir s nekom od mjerodavnih osoba sovjetske drave, s ciljem da hrvatski narod od Sovjetskog Saveza dobije pomo u borbi za potpuno odcjepljenje od Srbije i stvaranje samostalne hrvatske drave. Traei najveu diskreciju, Trumbi moli moralnu i materijalnu pomo.300 Nekoliko mjeseci kasnije, pojavit e se glasovi da je Kemanu i Pernaru polo za rukom uspostaviti veze sa Sovjetima.301 Madarski je konzul jo u studenome 1930. izvijestio, da je Maek nekomu Mussolinijevu pouzdaniku izjavio, da se sada vodi borba za nezavisnu Hrvatsku.302 Iako je Paveli tijesno suraivao s Trumbiem, ipak valja uoiti da su izmeu njih dvojice postojale jasne razlike u gledanju na hrvatske nacionalne interese. Nekadanji integralni Jugoslaven, Trumbi se ponovno vratio pravakim korijenima. Nema dvojbe da je i on, poput Pavelia, smatrao kako je neovisna Hrvatska jedino pravo rjeenje hrvatskog pitanja. Meutim, za razliku od Pavelia, koji je taj zahtjev postavljao bezuvjetno (oito ga smatrajui bezuvjetno ostvarivim), Trumbi je bio oprezniji i vjerovao je da polaganom i sustavnom borbom treba najprije skriti srpsku hegemoniju i federalizirati Jugoslaviju. Da je to, po njegovu shvaanju, bio put skorom uskrsnuu Hrvatske, potvruje i njegov govor na Radievu sprovodu 12. kolovoza 1928., u kojemu ponovno istie ulogu Hrvatske kao "prvoborca, prvostradalnika i predvodnika u borbi za bolju budunost svoju i svih potlaenih i ponienih." Povrh toga, Trumbia su na postupnost i umjerenost napuivala i razmiljanja njegovih inozemnih poznanika i prijatelja, nekadanjih politikih istomiljenika. Oni su bili protiv razbijanja Jugoslavije, a odgovornost za postojee stanje ravnomjerno su, ak i nakon skuptinskog atentata, dijelili i na Srbe i na Hrvate. Za taj je nain razmiljanja karakteristino Seton-Watsonovo pismo Trumbiu (Kyleakin, 26.VII.1928.), u kojem biljei kako je u Pester Lloydu proitao lanak, u kojem londonski
Politika, Beograd, 30.VII.1928., s. 3. (Prema Velimir Terzi, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. Uzroci i posledice poraza, I/II, Narodna knjiga Beograd - Partizanska knjiga Ljubljana-Beograd-Pobjeda Titograd, 1982, I., 35-36.). Tuman tu Radievu izjavu datira 28.VII. (Usp. F. Tuman, n. dj., I., 521-522.) 299 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 62. 300 B. Gligorijevi, Parlament..., 308-309., bilj. 172. 301 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 80. 302 V. Vinaver, Jugoslavija i Maarska..., 431-432.
298

61

dopisnik kritizira stvaranje Jugoslavije. S obzirom na razlike izmeu Srba i Hrvata, taj su tisuljetni jaz tvorci Jugoslavije pokuali zatrpati "slamom, travom i mahovinom". SetonWatson, Steed i drugi britanski "strunjaci" nemaju vie to savjetovati mjerodavne britanske imbenike, jer su se njihovi savjeti pokazali tekim pogrjekama i pustolovnim eksperimentima, o emu svjedoi skuptinski atentat. Komentirajui taj napis, Seton-Watson izraava Trumbiu svoju zabrinutost zbog njegovih veza s frankovcima, te se nada da u Hrvatskoj nema ozbiljnih tendencija za razbijanje jugoslavenskog jedinstva. Vjeruje da ak ni u HSP-u ne gaje iluzije kako bi Hrvatska mogla opstati, s obzirom na Italiju, koja eka s onu stranu Jadrana, i Madarsku, koja viri preko Drave. Zato Radi i Pribievi, pita se Seton-Watson, za sve optuuju Srbe, kad sadanjega centralistikog ustava i moi beogradskog reima ne bi bilo bez apstinencije prvoga i fanatinog velikosrpstva (fanatical super-Serbisme) potonjega? Takva klima, zakljuuje on, raduje samo Rothermerea, Bethlena i Mussolinija, a budi strah kod onih, koji bi Jugoslaviju htjeli financijski (zajmom) pomoi.303 Iako e se u kasnijem razdoblju uoiti bitne razlike, meu istaknutim je hrvatskim politiarima u jesen 1928. vladala prividna jednodunost.304 Budui da je od svih hrvatskih politiara imao najbrojnije veze u inozemstvu, jo iz doba Jugoslavenskog odbora i parike Mirovne konferencije, Trumbi, kao predstavnik Hrvatskoga bloka i nedvojbeno u suglasnosti s vodstvom Hrvatske seljake stranke, 21. listopada 1928. polazi na put u Pariz i London. Prostor za taj novi pokuaj internacionalizacije hrvatskog pitanja stvorio je skuptinski atentat, kao i jaanje Italije, te sve otrije nesuglasice Rima i Beograda. Iako u sijenju 1928. nije dolo do produljenja talijansko-jugoslavenskog ugovora o prijateljstvu i suradnji, nego do produljenja roka za njegovo potpisivanje odnosno obnavljanje (do 27. srpnja 1928.), u Italiji je ponovno intenzivirana protujugoslavenska novinska kampanja, kojoj se pridruila i Faistika stranka, optuujui Kraljevinu SHS da ja sva njezina vojnika aktivnost upravljena protiv Italije.305 Problem se zaotrio i tzv. aferom St. Gotthard, odnosno otkrivanjem poiljki oruja, koje je iz Italije preko Austrije dolazilo u Madarsku. Iako su austrijski carinski slubenici otkrili da je rije o zabranjenoj poiljci, madarske su vlasti odbile oruje vratiti natrag. Prosvjed drava Male Antante smirila je Francuska, ne elei zaotrenje odnosa s Italijom i Madarskom.306 Nasuprot tome, Mussolini je sve agresivnije napadao francuski sustav. Susretao se s madarskim, poljskim i albanskim predstavnicima. U zaokruivanju Male Antante dobio je i tursku potporu. Turski ministar Rsd Aras u travnju je posjetio Sofiju, a potom se u Milanu susreo s Mussolinijem. Nakon tih susreta poeo je sve ee optuivati Kraljevinu SHS da je prijetnja balkanskom miru.307 U Madarskoj se od poetka 1928. sve vie govori o neizbjenome raspadu Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske, s kojom bi Madarska ivjela u skladnim i prijateljskim odnosima.308 Tijekom 1928. dolo je i do novoga pogoranja bugarsko-srpskih odnosa. Beogradski se tisak pitao, hoe li iza talijanskoga slijediti i bugarski napad. Britansko ministarstvo vanjskih poslova u veljai je ocjenjivalo da je bugarska vlada pod presudnim utjecajem VMRO-a, dok sami makedonski revolucionari nisu bili
R. W. Seton-Watson, Korespondencija, II., dok. 161., s. 171-172. I na izborima za splitsko opinsko vijee, odranima 18. studenoga 1928. HSS je odluio nastupiti samostalno, unato Trumbievu zalaganju za jedinstvenom listom koju bi nosio HSS. Uslijed razbijenosti na stranake liste, nije postignut oekivani uspjeh na izborima. (Usp. P. Krolo, 148-150.) 305 . Avramovski, Britanci..., I., 515-516. i d. Kao rezultat ove kampanje, jugoslavenska je vlada odluila pouriti ratifikaciju Nettunskih konvencija. 306 V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., 131-132. 307 Isto, 133. 308 . Avramovski, Balkanske zemlje..., 10.
304 303

62

zadovoljni potporom Rima. Mussolini je, naime, odbio njihovu ponudu pomoi u ratu protiv Jugoslavije, izjavljujui da odgaa rat i da e Makedoniju podijeliti izmeu Albanije, Grke i Bugarske.309 Bugarsko neraspoloenje prema Jugoslaviji pojaat e se nakon to se poslije ubojstva generala Protogerova, u srpnju 1928., na elu VMRO-a uvrstio Ivan Vano Mihajlov. To se u Beogradu jednoznano tumailo kao najava jaanja probugarske struje, a vjerovalo se da iza svega stoji slubena Sofija. Italija se, unato molbama Londona, nije solidarizirala s anglofrancuskim pritiskom na Sofiju u cilju slamanja VMRO-a.310 Na svibanjskim izborima u Francuskoj ojaala je desnica, ime je otvoren put za eventualnu francusko-talijansku nagodbu. Poetkom kolovoza francuski je veleposlanik u Rimu predao Mussoliniju nacrt ugovora o prijateljstvu i arbitrai. Mussolini ipak nije Jugoslaviju ostavljao na miru, intervenirajui u Londonu i Washingtonu protiv zajma Jugoslaviji, tvrdei da e krediti ii za nabavu oruja i pripreme za rat. Novomu talijanskom poslaniku u Beogradu, Carlu Galliju, koji je naslijedio sredinom lipnja opozvanoga generala Bodrera, Mussolini je poetkom lipnja izjavio da se Jugoslavija raspada. Ona je, istie Duce, francusko orue i prijetnja talijanskim interesima u Albaniji.311 Mussolini je prijetnjama htio isforsirati ratifikaciju Nettunskih konvencija. Nu to nije bio njegov konani cilj. On je elio razbiti sustav stvoren u Versaillesu, uz pomo Jugoslavije ili protiv nje. Ona mu je bila vana zbog svoga geopolitikog poloaja, ali i zbog svoje tronosti. inila se najpogodnijom polugom za ostvarenje ciljeva talijanske vanjske politike. Britansko je ministarstvo vanjskih poslova poetkom srpnja 1928. raspravljalo o raspadu Kraljevine SHS. Sve vie je prodiralo uvjerenje, da samo ustupci Hrvatima mogu zemlju izbaviti od katastrofe. Svjestan znaenja hrvatskog pitanja, Mussolini se njime tijekom ljeta 1928. u vie navrata intenzivno bavi. Meutim, prijetnje Beogradu i poigravanje hrvatskom (odnosno makedonskim i crnogorskom) kartom, za Mussolinija su bile sredstvo, a ne cilj. Razbijanje jugoslavenske drave samo je posljednji od niza naina za ostvarenje njegovih vanjskopolitikih ciljeva. Stoga on u isto vrijeme, kad mu je Pariz slubeno predloio sporazum o prijateljstvu i arbitranom rjeavanju sporova, odlae svaku ozbiljnu akciju protiv Jugoslavije i oekuje francusko poputanje u Podunavlju i jugoslavensko u Albaniji.312 Iako je sredinom 1928. opet dolo do britansko-francuskog zbliavanja, koje je ojaalo francuski poloaj u Europi i koje se pokazalo ve u srpnju prigodom zajednikog pritiska na Bugarsku, u Maloj su se Antanti ponovno pojavile pukotine. Rumunjska je koketirala s Italijom. Rim je koncem sijenja 1928. posjetio N. Titulescu koji je izjavio da bi u jugoslavenskotalijanskom sukobu njegova zemlja ostala neutralnom. Rumunjska priznaje talijanske interese u Albaniji i trai potporu Rima za zblienje s Madarskom i Bugarskom.313 Ni odnosi s Albanijom nisu bili idilini, poglavito nakon to je Albanska narodna skuptina 1. rujna 1928. Albaniju proglasila kraljevinom, a Zogu se - koji se na vlast izvorno vratio uz srpsku pomo i trebao predstavljati jamstvo za sigurnost Kosova - koncem studenoga 1928. proglasio ne kraljem Albanije, nego kraljem Albanaca. Ni London ni Pariz nisu u cijelosti prihvaali tvrdnje uznemirenoga Beograda, da je Zoguov korak potaknut iz Rima. Vjerovali su da time Albanija hoe stei manevarski prostor i odlijepiti se ispod odluujuega talijanskog utjecaja, ali su ipak uzaludno - predlagali albanskom vladaru da se proglasi kraljem Albanije, a ne kraljem Albanaca. U Pribievievoj je Samostalnoj demokratskoj stranci, vrstomu koalicijskom partneru HSS-a, Trumbiev put izazvao uznemirenost. Gledano iz pozicije samostalaca, to je bilo i
309 310

V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., 135-136. Isto, 143. 311 Isto, 146. 312 Isto, 149. 313 Isto, 137.

63

razumljivo, s obzirom na to da je u Hrvatskoj stanje bilo vie nego napeto. Ogorenje je dosezalo vrhunac i svaka je iskra, svaki otvoreni separatistiki nastup vienijih politiara mogao dovesti do nemira. Nemiri ili otvorena pobuna u tim bi prilikama mogli voditi do dezintegracije Kraljevine SHS. Iako u snanoj oporbi prema Beogradu, Pribievi nipoto ne eli dovesti u pitanje integritet jugoslavenske drave, vjerujui kako to nije samo srpski, nego i hrvatski interes. Zbog toga izjavljuje jugoslavenskomu tisku kako o Trumbievu putu ne zna nita. Naime, samostalci svojim stratekim interesom smatraju potrebu da se hrvatsko pitanje tretira kao teko, ali iskljuivo unutarnje pitanje jugoslavenske drave, kao pitanje njezina preureenja. Pritom pod svaku cijenu ele izbjei tumaenje jugoslavenske dravne krize hrvatsko-srpskim sporom. Pribievi uporno inzistira na tome da je rije o preanskom otporu srbijanskoj hegemoniji. U dravnopravnome pogledu on, pak, ak ni nakon dugoga razdoblja suradnje s Radiem, nije napustio unitaristiko stajalite. Ni meu hrvatskim imbenicima ne postoji jednoduno stajalite o svrsi ove akcije. Postoje svjedoenja kako su odreene skupine, uglavnom bliske HSP-u i desnom krilu HSS-a, u to vrijeme na valu revolucionarnog raspoloenja, djelatno spremale oruani ustanak. Navodno su te skupine, tvrdi Dido Kvaternik, stupile u svezu s madarskim ministrom vojske i kasnijim premijerom Gyulom Gmbsem, koji im je na raspolaganje stavio stanovitu koliinu oruja, obeavi im kasnije, nakon podizanja ustanka, svu pomo u oruju, streljivu, opremi i opskrbi.314 Raunalo se s ustankom kosovskih Albanaca i s talijanskom pomoi, a napose s bugarskom intervencijom, jer da je Mihajlov vie puta izjavljivao kako su makedonski krugovi imali odluujui utjecaj na sofijsku vladu i da bi Bugarska potakla ustanak u Makedoniji, samo da je u Hrvatskoj dolo do oruane pobune koju su svi oekivali.315 Iako ovakvo pisanje vie valja uzeti u obzir kao ilustraciju stanja duhova, nego kao svjedoenje o povijesnoj istini,316 potrebno je imati na umu da su se neki hrvatski predstavnici obratili i talijanskomu vojnom izaslaniku u Berlinu, molbom da im pomogne pri nabavljanju oruja.317 Milak tvrdi, da su u to vrijeme "komiteti osnovani u Zagrebu" oekivali pomo iz Madarske, a Budimpeta je poslala pomo Sarkotiu i "tajnom komitetu za vojnu akciju", koji su hrvatski emigranti ustrojili u Beu.318 Bilo je jasno kako je ogorenje stvoreno Radievom smru zapravo prvi put stvorilo temelje revolucionarnoj borbi, dok e brutalni diktatorski reim samo nepovratno ubrzati slom jugoslavenstva, dovevi ak i Maeka za trenutak na prag odluke o podizanju oruanog ustanka. On je, meutim, sve takve kombinacije ipak odluio sprijeiti.319 Prema Rajeviu, Gustav Perec je koncem 1928. pokuavao organizirati borbene skupine, koje bi stupile na pozornicu u trenutku kad Srbija amputira Hrvatsku, povue svoju vojsku i uz pomo plaenih agenata izazove nered u Hrvatskoj. Hrvatske bi omladinske organizacije, koje su, navodno, postojale u 19 sela, oruje dobile iz Madarske, te bi imale zadau "praviti red i mir te otkloniti pljaku i
314

To da je Gmbs kasnije potvrdio A. Paveliu, S. Kvaterniku, I. Pereviu i madarskome knjievnom povjesniku Jozsefu Bajzi. (E. D. Kvaternik, Trumbi spram politike..., n. dj., 199-206.). Kvaternik tvrdi da je organizacijsku jezgru ustanka inila skupina bivih austrougarskih asnika (tancer, Begi, Laxa i Sabljak), na elu s njegovim ocem Slavkom Kvaternikom, dok su iz HSS-a najradikalniji bili neki narodni zastupnici predvoeni ukom Kemfeljom, te Ivan Pernar. 315 E. D. Kvaternik, n. dj., 202-204. 316 Jakfai-Gyula Gmbs bio je u rujnu 1928. imenovan dravnim tajnikom u ministarstvu vojske. Madarskim je ministrom vojske od jeseni 1929. (ne, dakle, 1928.!), a premijerom od konca rujna 1932. godine. Umro je 6. listopada 1936. 317 IDDI, 7, VII, dok. 69. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 75. 318 E. Milak, n. dj., 45. 319 Ivan Mui, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Vlastita naklada, Split, 1969., 212.

64

pale kad nastane buna."320 Revolucionarno raspoloenje nije postojalo samo meu hrvatskim nacionalistima, nego i meu komunistima, koji su iz taktikih razloga pokuavali svoj loni pristaviti vatri nacionalnog otpora, pa su ve 1928. ocjenjivali da uskoro treba oekivati uvoenje diktature, te su ubrzo po njezinu proglaenju, u veljai 1929. pozvali na ustanak protiv apsolutistikoga reima, a za stvaranje neovisne i samostalne Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Slovenije, Srbije, Vojvodine i Bosne, te uspostavu balkanske federacije radniko-seljakih republika.321 Trumbi je, kao i Maek, bio uvjeren da je sreivanje prilika u Kraljevini SHS u interesu i Pariza i Londona, koji bez sumnje ele odrati postojee stanje u Europi. S obzirom na to da je skuptinski atentat nedvojbeno predstavljao prekretnicu, putovanjem u Francusku i Veliku Britaniju htjelo se ispitati raspoloenje vladajuih krugova i javnosti, te eventualno utjecati na njih, kako bi se pritiskom na Beograd poluili to vei ustupci Hrvatima. Sudei po prvim Trumbievim razgovorima na tom putu (Seipel, Schober, Berthelot), opipavalo se i kakvo je raspoloenje glede uspostave neovisne hrvatske drave. Na putu u Pariz, Trumbi se zaustavlja u Beu gdje se susree s hrvatskim emigrantima Sarkotiem, Duiem i Pereviem, koji ga izvjeuju o prilikama u Austriji i snagama, koje bi moebitno bile pripravne poduprijeti stvaranje hrvatske drave. Ve 24. listopada se sastao s austrijskim kancelarom Ignazom Seipelom koji mu je predloio kompromis i suradnju s Beogradom kao "manje bolno rjeenje", koje bi u konanici dovelo do federalizacije jugoslavenske drave. Pretpostavka za to jest snaan partner na srpskoj strani, koji e svojim autoritetom moi jamiti provedbu sporazuma. Sutradan je Trumbi, nakon razgovora s Pereviem i Sarkotiem, posjetio bivega kancelara i efa beke policije, Hansa Schobera. Schober je Hrvatima poelio uspjeh, ocjenjujui kako se ne trebaju nadati pomoi od Engleske, a jo manje od Francuske. Italija bi pomogla, ali ne besplatno.322 Dan prije polaska u Pariz, Trumbi se 26. listopada pismom obraa Paveliu. U pismu hvali Pavelieve beke prijatelje kao "nae dobre i otmjene Hrvate", te mu alje izvjetaj, koji treba proslijediti Maeku. U njemu Trumbi pie kako u Beu postoji shvatljivo zanimanje i simpatija za hrvatsku borbu, pa bi bilo poeljno upozoriti hrvatski tisak da ne donosi nita "to bi se moglo tumaiti kao nae neraspoloenje prema Beu i Berlinu, jer nemamo interesa da ih indisponiramo." Maekove izjave na nedavnoj skuptini i odluni govori drugih hrvatskih govornika, u Beu se smatraju programatskima, ali postoji dvojba glede pouzdanosti saveza s Pribieviem i SDS-om. I sm Trumbi se osjetio pogoenim Pribievievim izjavama Obzoru da on ne zna nita o Trumbievu putu. Time je pozicija hrvatskog diplomata oslabljena, a on sam dezavuiran. Nastavi li davati takve nesmotrene izjave, i Pribievi i koalicija sa SDS-om mogli bi postati teretom i tetom za hrvatsku stvar.323

Vojo Rajevi, Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj, sv. I (1919-1928.), Naklada Centra drutvenih djelatnosti Saveza socijalistike omladine Hrvatske, Zagreb, 1979., 204-205. 321 Usp. F. Tuman, Hrvatska..., II., 34-37. U rezoluciji tree plenarne sjednice CK KPJ, u travnju 1927., upozoreno je na propust, koji je uinjen ve nakon oblasnih izbora poetkom godine. Ve tada je trebalo ponuditi "platformu jedinstvenog fronta (!) za zajedniko istupanja na bazi samoopredjeljenja naroda, nezavisnost Hrvatske republike i saveza radnika i seljaka." (Usp. M. Zovko, Kamilo Horvatin, 76.) Meutim, komunisti su bili marginalna snaga. U vrijeme odravanja IV. kongresa, u studenome 1928., KPJ je imala 2.892 lana. Od toga je 557 bilo u Hrvatskoj i Slavoniji, 892 u Dalmaciji, a 120 u BiH. (Isto, 114.) 322 B. Krizman, n. dj., 29. Ivo Petrinovi, Ante Trumbi. Politika shvaanja i djelovanje. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1986., 297-298. 323 B. Krizman, n. dj., 29-31.

320

65

Paveli je Trumbiu odgovorio 31. listopada, a Maek 2. studenoga 1928. Nazivajui Maeka predsjednikom, Paveli ocjenjuje da prvak HSS-a vrsto stoji na hrvatskim pozicijama. Odmah nakon Pribievieve izjave tisku, izjavio je kako su Hrvati pokrenuli akciju u inozemstvu, u sklopu koje je i Trumbiev put. Istodobno, javlja Paveli, tisak procjenjuje da Beograd nije pripravan na zadovoljavajue rjeenje hrvatskog pitanja. Maekov je odgovor manje sadrajan. I on spominje da je opovrgao Pribievieve ("Svetozareve") tvrdnje o Trumbievu putu. Beogradsko Vreme, zapaa Maek razliito od Pavelia, uglavnom se slae s Hrvatima i hrvatskim zahtjevima.324 Par dana po dolasku u Pariz (29. listopada), Trumbi 2. studenoga posjeuje generalnog tajnika francuskog ministarstva vanjskih poslova, Philippea Berthelota. Nakon Trumbievih rijei o stanju u jugoslavenskoj dravi i hrvatskoj elji za odvajanjem i stvaranjem neovisne drave, Berthelot se okomio na Hrvate, tvrdei da su previe uzbueni i da bi odvajanje od Jugoslavije bilo pogrjean korak, jer bi Italija to jedva doekala. Problemi u jugoslavenskoj dravi izviru odatle to je ona mlada, a Srbija je "zemlja orijentalnog mentaliteta". Srbi nisu sposobni za administraciju (upravljanje). Oni su destruktivni i ovinisti, kod njih cvate korupcija, egoizam i pljaka. Meutim, oni su nevjerojatno ustrajni i izdrljivi. Primjer pobjede u ratu, iako su izgubili i dravu i vojsku, jedinstven je u povijesti, patetino podsjea francuski diplomat. Potrebne promjene moe provesti samo kralj Aleksandar, a Francuska je spremna izvriti pritisak na nj. Njegova zamisao "amputacije" Hrvatske nije dobra i bilo bi poeljno kad bi se oporba obratila izravno kralju, upozorila ga na stanje i tako ga prisilila poduzeti neto. S obzirom na to da je skuptinski atentat Srbe uvelike kompromitirao, on je po francuskom sudu djelo pojedinca, a ne organizirane srpske skupine.325 Stoga se atentat, jasno sugerira Berthelot, ne smije tumaiti kao dokaz o nemogunosti postojanja jugoslavenske drave. Tijekom dugoga boravka u Parizu, Trumbi, unato ranijim poznanstvima i osobnome ugledu, nije uspio sresti nikoga od odluujuih imbenika. Razgovarao je s politikim emigrantima Pavelom Miljukovim i Francescom Nittijem, ehoslovakim poslanikom tefanom Osuskim, bivim francuskim diplomatom Charlesom Loiseauom, makedonskim publicistom Lj. Nemanovim i bugarskim novinarem V. Molovim.326 Svi su se ti razgovori, meutim, sveli na razmjenu miljenja i Trumbievu nadu da e njegov izvjetaj o dramatinim prilikama u jugoslavenskoj dravi bar posredno doi do najviih francuskih krugova, koji bi onda mogli utjecati na Beograd. Kod Nemanova i uz njegovu pomo, neslubeno se susreo s nekim predstavnicima francuskih vojnih krugova, koji su za taj susret dobili doputenje nadreenih. Trumbi je nastupio prilino radikalno, oito hotei ostaviti to snaniji dojam na sugovornike. Stanje u jugoslavenskoj dravi je dramatino. Beograd prijeti amputacijom, pa postoje samo dva izlaza: federalizacija drave ili osamostaljenje Hrvatske, koja bi s ostatkom drave bila vezana samo kraljevom osobom, dakle, u obliku personalne unije. Vojnici su, pak, samo odsluali

Isto, 32-33. Stjee se dojam kao da je Maek, upirui prstom u primjer ovoga beogradskog lista, Trumbiu zapravo htio poruiti kako i meu Srbima postoje snage eljne sporazuma, pa u inozemstvu ne treba nastupati previe nepomirljivo. 325 Isto, 31-32. I. Petrinovi, n. dj., 299-300. 326 Nemanov je, na temelju podataka koje je dobio od Marie Rena Alexisa Saint-Lgera, efa kabineta ministra vanjskih poslova A. Brianda, obavjetavao Trumbia o Aleksandrovim razgovorima sa slubenim francuskim krugovima. Francuski predsjednik Doumergue, premijer Poincar i ministar Briand su, navodno, upozorili Aleksandra na zabrinjavajue stanje u jugoslavenskoj dravi, "pa stoga da bi trebalo nai izlaz za sporazum u prvom redu s Hrvatima". (I. Petrinovi, n. dj., 303.)

324

66

Trumbieve rijei i zadrali se na ve uobiajenom savjetu: Hrvati se trebaju sporazumjeti s Aleksandrom.327 U razgovoru s Ch. Loiseauom, kojega je poznavao jo iz doba svjetskog rata, Trumbi je konkretizirao hrvatske zahtjeve: jugoslavensku dravu treba federalizirati, a Beogradu ostaviti vlast samo u opim, zajednikim poslovima. Vojska i sredinja Narodna banka moraju biti takoer teritorijalno organizirane. Hrvatskoj treba priznati sav teritorij koji joj pripada i udio u vlasti razmjeran udjelu u stanovnitvu. To, prema Trumbiu, konkretno znai: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Meimurje i Turska Hrvatska do Bihaa.328 Kako se vidi, Trumbiev je plan zapravo iao prema konfederalizaciji Jugoslavije. Slino je kasnije u Londonu izjavio i bivemu rumunjskom ministru vanjskih poslova N. Titulescuu, kojega je sreo uz pomo W. Steeda. Titulescua je upozorio da se kriza jugoslavenske drave moe rijeiti samo revizijom ustava, kojim bi se dravu podijelilo na etiri pokrajine (Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju i BiH), koje bi imale svoja zakonodavna tijela i u sredinji bi parlament slale svoje predstavnike. Titulescu je taj sustav ocijenio previe sloenim, ne pokazavi uope velika zanimanja za prilike u Kraljevini SHS.329 U to se vrijeme, od 3. do 19. studenoga, u Parizu nalazio i kralj Aleksandar. Iako se u beogradskim diplomatskim krugovima vjerovalo tvrdnjama da je kraljev put u Pariz nepolitike naravi i uvjetovan zdravstvenim razlozima,330 kralj je zapravo ispitivao raspoloenje francuskih krugova prema uvoenju diktature. Trumbiev opirni "Izvjetaj od 29.X. do 17.XI.1928." namijenjen Paveliu i Maeku, biljei puno zanimljivih pojedinosti o hrvatskom poloaju u Europi u to doba. Njegov je dolazak, tvrdi on, izazvao uznemirenost u jugoslavenskom poslanstvu u Parizu, a makar se 11. studenoga prijavio u knjigu posjetitelja Aleksandru,331 Trumbi osjea da se vjerojatno naruenim novinskim lancima kua potkopati njegovo nastojanje da u Parizu i Londonu nae razumijevanje za hrvatski problem. Posebno lo dojam ostavila je Pribievieva izjava da Kraljevina SHS treba priznati Sovjetski Savez, jer te izjave tempirane ba u vrijeme kad francuski tisak prenosi beogradske vijesti o tobonjim komunistikim demonstracijama u Zagrebu - predstavljaju hranu protivnikoj promibi, koja Hrvate optuuje za prokomunistiku orijentiranost i simpatije za sovjetski reim. Time se Hrvatskoj nanosi teta u Londonu i Parizu. Ovdje, u glavnom gradu Francuske, hrvatska stvar ima malo simpatizera. tovie, neke je susrete uspio ostvariti samo zahvaljujui ranijim poznanstvima. Njegove procjene stanja u jugoslavenskoj dravi s vojnikoga su i politikog gledita slubeni krugovi ocijenili naelno tonima, ali se Hrvatima ipak savjetuje umjerenost. Procjenjuje se da je kralj jedini autoritet i da rjeenje valja traiti u izravnom razgovoru s njim. U vie slubenih razgovora koje je Aleksandar imao s najviim francuskim dunosnicima, preteno se raspravljalo o hrvatskom pitanju. Ministar Briand je izrazio francusku zabrinutost zbog ozbiljnosti situacije. To je, prema Aleksandru, pretjerano. Hrvatski je pokret napuhan. Koalicija jest u otroj oporbi, ali nije slona ni u pogledima ni u ciljevima. Ona vodi samo verbalnu borbu, ali ne poduzima nikakvih odlunih ina, niti se odluuje na pasivni otpor. Hrvati su pacifisti i stoga nisu opasni (ist. T. J.). Nema opasnosti da bi proglasili neovisnost, a ovakvo stanje e prije dosaditi njima, nego Beogradu za kojega radi vrijeme. Danas u Hrvatskoj nema osobe Radieva
I. Petrinovi, n. dj., 300-301. Isto, 305. 329 Isto, 307-308. 330 Usp. . Avramovski, Britanci..., I., 538-539. 331 Aleksandar je Trumbia, meutim, odbio primiti, izvlaei se na "nedostatak vremena". Trumbi je ovakav postupak komentirao samo jednom rijeju: "Bizantinci." (Ante Smith-Paveli, Dr. Ante Trumbi: problemi hrvatskosrpskih odnosa, Knjinica Hrvatske revije, Mnchen, 1959., 299. I. Petrinovi, n. dj., 303.)
328 327

67

autoriteta i utjecaja, a i s njim je, unato njegovoj tvrdoglavosti, postignut sporazum. Beograd je i danas spreman na sporazum, ali ne onakav koji bi dirao jedinstvo drave. Aleksandru nije do posvemanje centralizacije, ali nepovredivim smatra naelo narodnoga i dravnog jedinstva. Stoga moe doi do decentralizacije, ali nipoto tako da se uspostave "historijske zemlje".332 Ima naznaka, da bi se radije pristalo na "amputaciju jedne male Hrvatske", nego na federalizaciju drave. Hrvati mogu dobiti ak etiri ili pet ministarskih mjesta, ali se federalizacija ili dravna autonomija Hrvatske ne e dopustiti. Potrebno je provesti fuziju i amalgamiranje svih dijelova naroda i taj proces uspjeno tee. Vlada se, meutim, moe sastaviti i bez Hrvata. to se vanjskopolitikog poloaja tie, odnosi s Italijom i dalje su napeti. Nettunske konvencije nisu donijele poboljanje odnosa Beograda i Rima, a izazvale su opravdano neraspoloenje u Dalmaciji i Sloveniji. Aleksandar kategoriki nijee, pie Trumbi, da Italija podupire hrvatski pokret, jer Hrvati mrze i preziru Talijane. Neki Hrvati, meutim, kuaju uspostaviti dodire s Madarima, a ovi bi htjeli da se Hrvati odcijepe, kako bi lake mogli prigrabiti teritorij na koji aspiriraju. Trumbi prenosi i vijesti o francuskim pogledima na gospodarske prilike u jugoslavenskoj dravi. Ugled imaju samo zagrebake banke i novari, pa bi trebalo povesti rauna o tome, da se zagrebake gospodarske krugove upozori na potrebu da se uklanjaju beogradskomu nadzoru i utjecaju. Do sreivanja politikih prilika Francuska ne e odobriti nove zajmove Kraljevini SHS. Zakljuno, Trumbi ocjenjuje da kraljev nastup znai jo jedan dokaz o nepopustljivosti Beograda i o neminovnosti nastavka borbe. Situaciju dodatno komplicira koalicija sa SDS-om, bez koje bi Hrvati imali jasniju sliku i slobodnije ruke za djelovanje. Meutim, Koaliciju zasad ipak treba sauvati i ak jaati, kako se u protivnom ne bi stvorila zabuna kod naroda ili ak dojam da je posrijedi ne spor izmeu Hrvatske i Srbije, nego izmeu Hrvata i Srba u Hrvatskoj.333 I ovo je izvjee, preko Perevia, poslano 19. studenoga Paveliu i Maeku. U Beu ga je proitao Sarkoti, koji Trumbiu poruuje da je Aleksandar boravio u Parizu, radi uspostave zajednikog ehoslovako-srpskog vojnog zapovjednitva.334 Jo jednu stvar Sarkoti smatra posebno vanom. Od osobe koja je razgovarala s Mussolinijem, doznao je da talijanski faistiki voa sa zanimanjem prati hrvatsku borbu, pa je "meu inim rekao (...) izriito ovo: 'Dalmacija jest za mene, dok SHS drava postoji, zlato, a kad postane nezavisna Hrvatska, Dalmacija je za mene gvoe koje odbaciti mogu, jer onda Dalmacija za mene vie teritorialno interesa nema."335 U pismu Pereviu (Pariz, 29.XI.) Trumbi pie kako njemaka vlada ima svojih briga i ne pokazuje interes za Hrvatsku, tim vie to se vjerojatno boji da bi kakav korak prema Hrvatima mogao izazvati pozor u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Stoga bi sadanji njegov put u Berlin bio bespredmetan i ak tetan, jer bi se Njemaka kompromitirala bez ikakve koristi za Hrvatsku. Ako, pak, njemaka strana susret smatra poeljnim, mogao bi se organizirati diskretno i na neutralnom terenu u Luganu, u vicarskoj. Zasjedanje Vijea Drutva naroda moglo bi biti dobra prigoda. Nijemci, meutim, ipak nisu pokazali interes za susret s Trumbiem u to vrijeme, dopustivi jedva mogunost da se s njim sretne jedan lan parlamenta, a i to tek iza Boia.336
To je najava upravne podjele na devet banovina, kojom se prije svega razbijala cjelovitost hrvatskog teritorija. B. Krizman, n. dj., 33-37. I. Petrinovi, n. dj., 301-305. 334 Trumbi e ovu tvrdnju otkloniti, piui 27. studenoga Pereviu kako se Aleksandar nije susreo s vojnim krugovima. (B. Krizman, n. dj., 38.) 335 Isto, 37-38. 336 Isto, 38-39. Trumbi i Perevi su, naime, dogovorno pokuali zainteresirati Berlin za Hrvatsku posredovanjem dr. Goosa, savjetnika njemakog poslanstva u Beu, koji je prema Hrvatima pokazivao simpatije. Istodobno se htjelo
333 332

68

Prema njemakim diplomatskim dokumentima, susret slubenih njemakih predstavnika s Trumbiem u Berlinu nije prihvaen jer se htjelo izbjei dojam da se na Njemaku sumnja "da se zanima za njegove elje ili ciljeve". S obzirom na to da je posvemanju diskreciju bilo nemogue zajamiti, Nijemci su smatrali kako nemaju "nikakva povoda da izazivamo sastankom sa dr T.[rumbiem] podozrenje kod vlade njegove zemlje".337 U vrijeme Trumbieva puta po inozemstvu padala je deseta obljetnica postanka jugoslavenske drave. Manifestaciju njezine stabilnosti ozbiljno su pokvarile demonstracije odrane u Zagrebu 1. prosinca 1928., na tzv. Dan ujedinjenja. Tom prigodom su hrvatski omladinci Ivan Bernardi, Angelo Rittig i ime Draar na katedrali izvjesili crnu zastavu u znak alosti. Manifestacije u prilog jugoslavenstvu pretvorile su se u krvavi 1. prosinac.338 Po zagrebakim su ulicama, pripovijeda V. Maek, "bjesnjele demonstracije, kojima se pridruilo i graanstvo i radnitvo. (...) Imao sam teke muke spreavajui da se demonstracije u Zagrebu i po ostalim krajevima Hrvatske ne pretvore u otvoreni revolt."339 Pokuaj vojske i policije da sprijei demonstracije svrio je ubojstvom lana Hrvatskog Sokola Stanka Petria.340 Instaliranje Vojina Maksimovia za upana zagrebake oblasti upuivalo je na uvoenje vojne diktature i na nastavak istog protuhrvatskog kursa.341 Na teror reima hrvatska mlade odgovara rezolucijom od 3. prosinca 1928., kojom najenerginije prosvjeduje protiv divljakih i krvavih postupaka velikosrpskog reima, te se solidarizira s vjeanjem crnih zastava na zagrebakoj prvostolnici i izjavljuje da je taj in izveden po njezinoj volji i nalogu. Ne budu li uhiene kolege putene u roku od 24 sata, hrvatska e sveuilina mlade proglasiti opi trajk Sveuilita. Rezolucija
sprijeiti zajam od 100 milijuna maraka u zlatu, koji je jedna njemaka tvrtka kanila odobriti Beogradu za nabavu eljeznikog materijala, a hrvatski su politiari taj zajam, kojega bi - kao i obino - najveim dijelom vraali Hrvati, smatrali tetnim i s politikog i s gospodarskog gledita. Posrednici u kontaktima s dr. Goosom bili su predsjednik Velikonjemakog kluba u austrijskom parlamentu i sveuilini profesor slavenske povijesti dr. H. Uebersberger, s kojim je Trumbia upoznao Sarkoti. Perevi je 8. prosinca javio kako se slubeni Berlin protivi prijedlogu da se susret odri u Luganu, jer takav susret mora biti posve tajan. Nakon to mu je Trumbi 4. prosinca ponovio elju, da se susretne s njemakim predstavnicima, ali sad ne vie u vicarskoj, nego u nekome njemakom gradu, u kojem nema jugoslavenskoga diplomatsko-konzularnog predstavnitva, dodajui kako u Londonu postoji zanimanje za njegov dolazak, ali samo u okviru naelne politike da se sasluaju sve strane, dok nema volje za mijeanje u unutarnje odnose drugih drava, Perevi odvraa kako je tek juer, 7. prosinca poslao dr. Goosu novi prijedlog o susretu negdje u Njemakoj, gdje bi se Trumbi sastao i s "jednim opunomoenim voom Makedonaca". Na susret s tim predstavnikom Makedonaca Trumbi je naelno pristao dopisom od 11. prosinca, uz pretpostavku da Perevi provjeri pouzdanost osobe i zajami diskreciju. Perevi 14. prosinca odvraa Trumbiu, da moebitne poiljke ili svoja miljenja iznese dr. Goosu ili da se eventualno sastane s nekim od lanova Reichstaga, negdje u Njemakoj, i to iza Boia. U istome je dopisu uglavljen Trumbiev sastanak u jednom hotelu u Mnchenu iza 18. prosinca 1928. s makedonskim predstavnikom, koji je prije bio bugarski generalni konzul. (Isto, 38-41.) 337 B. Gligorijevi, Demokratska stranka..., 537. 338 Tako Hrvatsko pravo, br. 5190/XX, Zagreb, 8. prosinca 1928. Na istome mjestu Maek objanjava kako je to inio slijedei Radieve naputke i istodobno shvaajui da je nerazumno prebaciti borbu s politikog na onaj teren "na kojem mora znati unaprijed da e biti slabiji." (V. Maek, n. dj., 80-81.) 340 Na beogradske napadaje kako je demonstracije upriliila "frankovaka omladina", ime se htjelo naglasiti da je baza demonstranata uskostranaka i istodobno stvoriti jaz izmeu hrvatskih politikih snaga, V. Maek je 3. prosinca s prozora Sabornice na Markovu trgu izjavio okupljenoj sveuilinoj mladei: "Sve beogradske novine napisale su da je ono, to se dogodilo 1. prosinca uinila frankovaka i komunistika rulja. (Nije istina! Lau! ivjeli Frankovci!), a ja velim, da je uinio sav hrvatski narod, a izvela je to njegova vjerna omladina. ivjela svijesna Hrvatska Omladina." (B. Jeli, n. dj. 27.) Talijanskom je generalnom konzulu izjavio, meutim, da je posrijedi djelo nekih sveuilinih skupina, s im se solidarizirala sva sveuilina mlade. (J. J. Sadkovich, n. dj., 76.) 341 Britansko poslanstvo izvjeuje da su demonstracije, u kojima su "ranjena dva pripadnika policijskih snaga i poginula tri prolaznika" pridonijela smanjenju kraljeva ugleda. (. Avramovski, Britanci..., I., 533.)
339

69

zavrava reenicom: "Hrvatska sveuilina omladina klanja se prolivenoj krvi, te joj obeaje, da e nastaviti borbu i pod cijenu ivota."342 Strane su promatrae prvoprosinaki dogaaji upuivali na to, da je rije o dobro organiziranim omladinskim skupinama, a talijanski poslanik u Beogradu Galli je izvijestio kako se i Srbi, suoeni s takvom hrvatskom reakcijom, po prvi put poinju osjeati nelagodno.343 Istodobno sve jasnijom postaje potreba da se internacionalizacijom hrvatskog pitanja polui ostvarenje hrvatskih narodnih ciljeva. Vanu ulogu u internacionalizaciji hrvatskoga pitanja odigrale su organizacije mladei i hrvatske sveuiline udruge.344 Odmah nakon prvoprosinakih demonstracija, Savez Hrvatskih Sveuilinih Klubova brzojavno se obraa Meunarodnomu Savezu Sveuilitaraca, zahtijevajui intervenciju u korist hrvatskih sveuilitaraca, "koji su u velikom broju uapeni prigodom najalosnije godinjice u povijesti hrvatskog naroda, te koji su bez razloga zlostavljani balkanskim metodama, to se dadu usporediti samo s onima iz srednjeg vijeka."345 U akciji internacionalizacije, najistaknutiju ulogu igraju Maek, Paveli i Trumbi, koji se upravo nalazio u inozemstvu. Svoje putovanje i boravak u Parizu, Trumbi je ocijenio potrebnim. Ono je jo jednom potvrdilo staru istinu, da je unutarnju politiku nemogue voditi odvojeno od vanjske, te da je poznavanje prilika u svijetu preduvjetom uspjenog i sustavnog rada u domovini.346 Zapravo, svoju misiju nije mogao nazvati korisnom, jer je njegov neuspjeh bio previe oit i skoro poniavajui. Njegovo verbalno pozivanje (u pismu Pereviu od 18. prosinca) na "obnavljanje i uvrivanje starih prijateljstava" i "stjecanje novih veza", te "ope simpatije" koje je hrvatska stvar kao pravedna pobrala, samo je otuno samozavaravanje i ispriavanje predstavnika jednoga malog naroda, o ijoj se sudbini odluuje mimo i protiv njegove volje. Trumbiu, meutim, ruke nisu klonule. U njemu, a posebno u politiarima novijega kova, poput A. Pavelia, ovaj neuspjeh samo utvruje uvjerenje da je nuna promjena taktike i da novo vrijeme trai nova sredstva i nove metode borbe. Nova ponienja, na koja je Trumbi naiao u Londonu, samo pojaavaju to uvjerenje. U London je Trumbi krenuo iz Pariza 30. studenoga, nemajui vie nikakvih iluzija. Javljajui se 2. prosinca stranakomu drugu, novinaru Ivanu Periu, on se tui na nedostatak informacija i moli da mu se redovito alje tisak. estita dr. Srkulju na izboru za zagrebakog gradonaelnika i naglaava potrebu sloge. "Glavno je izbjegavati sporove, a kad se pojave, odmah ih izravnati ma bilo kako, da ne bi dolo do cijepanja. To je u interesu naroda, opine i nae stranke." Nadalje nastavlja, ovog puta smirenije i iskrenije, komentirati svoj boravak u Parizu. Naglaava kako je relativno zadovoljan, jer da su u Parizu svjesni ozbiljnosti hrvatskosrpskog spora, ali prevladava uvjerenje kako se to moe rijeiti "unutranjim sredstvima, nekim koncesijama obine prirode". Prvih dana boravka u Londonu, on opipava raspoloenje i uje da Engleze sve ono to je istonije od Rajne, zanima samo kao promatrae. Na koncu, komentira vijesti iz britanskoga tiska o krvavim dogaajima u Zagrebu, odnosno o demonstracijama povodom tzv. dana ujedinjenja. "alim krv prolivenu", pie Trumbi, "ali sva odgovornost pada
B. Jeli, n. dj., 620. Kako reim nije udovoljio zahtjevima sveuilitaraca, nego je ak odbio dopustiti da se zatoenicima odnese hrana, 4. prosinca je proglaen trajk na Sveuilitu, a Savez Hrvatskih Sveuilinih Klubova izjavljuje da je "Hrvatska Sveuilina omladina vjerna svojim tradicijama ustala [je] u ovo teko vrijeme u obranu cijelog hrvatskog naroda spremna, da otvorenu borbu ponuenu od Beograda prihvati i ne popusti tako dugo, dok hrvatski narod ne dobije svoju potpunu slobodu i samostalnost." (Isto, 622.) 343 J. J. Sadkovich, n. dj., 76. 344 V. Rajevi, n. dj., sv. I., 205-207. 345 Hrvatski domobran, br. 4/I., Posebno izdanje, Zagreb, 5. prosinca 1928. 346 I. Petrinovi, n. dj., 309. B. Krizman, n. dj., 43.
342

70

na one, koji za prkos udeavaju ovakove slubene proslave. One su namjerna provokacija hrvatskoga naroda u dananjim prilikama. ta vie, one se ine sa namjerom da ponize hrvatski narod u njegovom glavnom sreditu, da se narugaju njegovom ponosu, njegovom stradanju i njegovim bolima. Gaziti jedan narod, zarobiti ga i pljakati njegovu imovinu i ubijati ciniki njegove pre[d]stavnike usred parlamenta, pa jo mu se na ovaj nain izrugivati u njegovom glavnom gradu, to prelazi sve granice i kadro je da uzbuni 'pacifiste' kako porugljivo nazivaju Hrvate i u meunarodnim razgovorima. Samo crna zastava, kako su je svijesno izvjesili na katedrali nai hrvatski deki, moe se vijati u Zagrebu 1. prosinca. Slava rtvama, koje su dale svoju krv i svoje ivote na oltar slobode hrvatskog naroda! Dobro je da sam ovdje ba ovom prilikom, jer su ovo novi rjeiti argumenti."347 Iako je ve u pismu Pereviu 4. prosinca jasno priznao da u Londonu nema interesa za internacionalizacijom i ozbiljnim rjeavanjem hrvatskog pitanja, Trumbi 5. prosinca izvjeuje Pavelia o rezultatima svoga boravka u Londonu. Moli da izvjee proita i Paveliev i njegov pouzdanik pani, te da ga se potom otvorena preda Maeku. Izvjee je porazno. Trumbi najprije opisuje kako je zbog isteka roka vaenja putovnice morao stupiti u svezu s jugoslavenskim poslanikom Gjuriem, kojega otprije poznaje. Misli da je to dobro i zbog toga to Britanci oklijevaju razgovarati s oporbom, a ovako je posjetom poslanstvu osnaio svoj legitimitet i pokazao da ne dolazi u kakvoj ilegalnoj ili podzemnoj misiji. Britanci ne ele kontakte iza lea slubenih jugoslavenskih organa. U Londonu je nepodijeljeno miljenje da je potrebno izbjei novi rat, pa se stoga inzistira na izglaenju svih sporova. U unutarnje stvari Kraljevine SHS, London se ne e mijeati.348 tovie, ef Odjela za srednju Europu u britanskome ministarstvu vanjskih poslova, Orme Sargent, primio ga je, uz ogradu da ga smatra samo uglednim jugoslavenskim dravljaninom, a nipoto osobom s kojom Britanija eli i moe slubeno razgovarati. Unato obzirnu i umjerenu Trumbievu nastupu, pa i naglaavanju uloge kralja, Sargent je odbio Trumbievu molbu da mu se omogui susret s ministrom vanjskih poslova A. N. Chamberlainom. Osuen samo na razgovore sa starim poznanicima, R. W. SetonWatsonom i W. Steedom, Trumbi je govorio otvorenije, slino kao u Parizu.349 Oni su poduprli njegove prijedloge za federalizaciju jugoslavenske drave i stvaranje personalne unije, ali su mu preporuili da u nastupu prema reimu ostane umjeren.350 Ni meu tim lanovima BritanskoB. Krizman, n. dj., 39-40. Isto, 40-41. U dopisu od 8. prosinca, Perevi skree Trumbiu pozornost na Briandov govor u francuskom parlamentu, odran 4. prosinca. Tom je prigodom francuski ministar vanjskih poslova izjavio kako Francuska nikad ne e ratovati s Italijom. Perevi taj potez tumai kao mig Beogradu, da se uzaludno nada kako e rjeenje hrvatskog pitanja moi odlagati zahvaljujui inozemnoj potpori, koja postoji uslijed razronosti meu europskim velevlastima. (Isto, 41-42.) 349 Ilustrativno je ovdje spomenuti pismo, koje je Ivo Lupis Vuki poslao Seton-Watsonu iz Splita, 11. listopada 1928. Vuki ali zbog ludosti Srba i Hrvata, te zbog Radieve smrti. On jest bio nedosljedan, ali je imao nadzor nad svim. Njegova stranka sad ostaje bez pravog voe, jer je Maek samo Radieva sjena. Svi se prvaci natjeu u ekstremizmu. Dr. Pernar otvoreno oijuka s Italijom, a svaka se beogradska ponuda odmah odbija. Trumbi bi bio dobar ef HSS-a, ali pripada drugoj stranci. Srea je, biljei Vuki, to se 20. lipanj zbio u doba Pribievieve koalicije s Radiem, jer bi u protivnom bilo nevolje. Pribievi jest verbalno agresivan, ali nikad ne prelazi doputene granice kad je drava posrijedi, pa uglavnom, uz veliki trud, uspijeva zadrati i druge prvake HSS-a unutar tih granica. Inae, "najmanje 90% Srbijanaca i svi njihovi radikalski sljedbenici u preanskim krajevima" slave 20. lipanj. Nakon to je opisao moguu pozadinu atentata i teko stanje u dravi te oslikao planove amputacije i teke gospodarske prilike, Vuki zakljuuje kako je donekle shvatljivo da ima Hrvata koji misle da bi pod Madarima, Austrijom ili ak Italijom "bilo bolje." (R. W. Seton-Watson, Korespondencija, II., dok. 167., s. 177-184.) 350 W. Steed se 14. rujna 1928. otvorenim pismom obratio Aleksandru Karaoreviu. U pismu, koje je istodobno i presjek Steedovih razmiljanja o novijoj povijesti Srba i Hrvata, on se zalae za opstanak Jugoslavije, uvoenjem pravednijeg sustava, koji e uvaavati razlike i jamiti ravnopravnost. (Usp. J. Horvat, n. dj., II., 351-357.)
348 347

71

jugoslavenskog drutva koji su openito bili dobro upueni u balkanske prilike, nije vladalo jedinstveno miljenje. Dok je A. Evans u cijelosti podupirao Trumbieve zahtjeve i, tovie, predlagao objavljivanje izjave protiv politike beogradskog reima, Seton-Watson se tomu protivio i pozivao na umjerenost.351 Trumbi je za svoje poglede uspio zainteresirati novinare Ph. Gravesa i J. Garvina. Gravesu, uredniku vanjskopolitike rubrike londonskog Timesa Trumbi je kazao kako je federacija minimum ispod kojega Hrvati ne mogu ii. Ne doe li do federalizacije, trait e neovisnu Hrvatsku. Slino je ponovio i Garvinu, dodajui da se ne radi o hrvatskosrpskom sporu, nego o sukobu Hrvata i svih preana s katastrofalnom srbijanskom politikom. Rjeenje je "puna federacija ili nezavisna Hrvatska sa personalnom unijom."352 Krijui razoaranje, Trumbi se 16. prosinca iz Londona vratio u Pariz, kanei preko Mnchena otputovati u Zagreb. Prije toga je pokuao doznati kakvo je dranje ehoslovakih vlasti. Meutim, ehoslovaki poslanik u Londonu, sin predsjednika drave, 11. prosinca pismeno je izvijestio Trumbia, da njegov otac, kao i ministar vanjskih poslova, misle kako bi bilo bolje da Trumbi uope ne putuje preko Praga. Iako su mu poslali "srdane pozdrave" i izrazili elju sresti se u povoljnijim prilikama nego to su sadanje, T. G. Masaryk i E. Bene time su jasno stavili na znanje da Prag, pozivanjem na vanjskopolitike razloge, ne e poduzeti nita za rjeenje hrvatskog pitanja.353 Kao lanica Male Antante, ehoslovaka ni na koji nain nije htjela slabiti svoju saveznicu. Tako je potpunim neuspjehom okonana Trumbieva vanjskopolitika misija. Ona je zapravo bila unaprijed osuena na neuspjeh, jer se Trumbi obraao za pomo silama koje su Jugoslaviju stvorile i odravale. Ako je i bilo onih, koji su shvaali da je reforma i federalizacija Jugoslavije najbolji put za njezinu konsolidaciju i opstanak, oni nisu bili pripravni na bilo koji nain pomoi Hrvate (pa ak ni SDK), smatrajui kako bi potpora hrvatskim zahtjevima u doba kad se Hrvatska nalazila u razdoblju naglaenog ogorenja, a meunarodnopolitike prilike bile nesklone jugoslavenskoj dravi, predstavljala poetak kraja Kraljevine SHS. Trumbieva je misija pokazala da e antirevizionistiki blok, u svojoj tenji da sauva Jugoslaviju, biti spreman prihvatiti i poduprijeti ak i uvoenje diktature. Trumbiev put u inozemstvo uznemirio je duhove i potakao reim da u svrhu priprema za uvoenje diktature pokrene novinsku kampanju kojom je trebalo pokazati da Italija i Madarska uz pomo hrvatskih separatista spremaju razbijanje Jugoslavije. U studenom i prosincu reimski tisak objavljuje vijesti o frankovakom dogovaranju s Budimpetom i Rimom. Prvoprosinake demonstracije pripisuju se ne zagovornicima hrvatske drave, nego onima koji ale za Austrijom354 ili komunistima. Otvorena diktatura bila je na pragu.

Proglaenje diktature i Paveliev odlazak u emigraciju: utemeljenje Ustakog pokreta

"Mi nemamo vie to izgubiti." (A. Paveli, studeni 1928.)

351 352

I. Petrinovi, n. dj., 306-308. Isto, 307. 353 Isto, 308. B. Krizman, n. dj., 42. 354 V. Vinaver, Jugoslavija i Maarska..., 390.

72

Slobodni zidar, pouzdanik kralja Aleksandra, ef Jugotampe i glavni urednik zagrebakih Novosti, Anton Schlegel, pismom od 6. prosinca izvjeuje Aleksandra o rezultatima Trumbieva boravka u Londonu. Provjerivi vijesti preko Seton-Watsona, biljei kako u Britaniji vlada velika zabrinutost zbog stanja u jugoslavenskoj dravi, ali London najvie zabrinjava madarofilska orijentacija frankovakog dijela hrvatske oporbe. Beograd, pak, nita ne poduzima kako bi se drugim hrvatskim politikim grupacijama omoguilo suzbijanje frankovaca. Britanski politiki i gospodarski krugovi spremni su poduprijeti SDK, ali uz uvjet da se ne dira u jugoslavensku dravu i da monarh, vojska, financije i diplomacija ostanu zajedniki. Vidovdanski se ustav pokazao nefunkcionalnim i oito ne e pridonijeti unificiranju i stvaranju jedinstvenoga jugoslavenskog naroda. Stoga ga treba revidirati i to na nain da bazu za pregovore i izradu novog ustava trebaju predstavljati historijske provincije. Modifikacije u pregovorima su doputene, s tim da sve pokrajine trebaju imati jednak stupanj samouprave. U nastavku Schlegel izlae svoje dojmove iz razgovora s vodeim ljudima SDK. Naglaava da je vodstvo HSS-a zabrinuto zbog jaanja radikalnih struja, ali se nada kako e pri iduim izborima posve izbaciti iz igre i frankovce i federaliste. Tim strahom od radikalnijih struja valja tumaiti povremene Maekove otrije istupe. Oni su taktike naravi i ne odstupaju od prijanje politike, koja je voljna sudbinu drave prepustiti Kralju. I Schlegel nalazi da je stanje teko i da parlamentarnog izlaza nema. Meutim, zbog stanja u Hrvatskoj "vodstvo SDK, odnosno bar vodstvo HSS, sve kad bi i htjelo, naprosto ne moe, zbog opeg psihikog raspoloenja u ovim krajevima, da se upusti u razgovore, pregovore ili ak saradnju sa kojom od velikih vladinih stranaka. Ostaje, prema tome, jedini izlaz iz situacije: intervencija Krune..."355 Intervencija krune u tim je prilikama znaila put u diktaturu.356 S tim su rjeenjem, uostalom, simpatizirali i mnogi politiari, ne shvaajui to sve diktatorski sustav donosi. Krajem prosinca 1928. godine, prigodom otvaranja britanske izlobe u Zagrebu, Maek i Pribievi su se susreli s britanskim poslanikom Kennardom. Maek mu je izloio plan preureenja drave na sedam federalnih jedinica: 1. Slovenija, 2. Hrvatska sa Slavonijom, dijelom Bosne i sjevernom Dalmacijom, 3. Banat, Baka i dio Srijema (Vojvodina), 4. dio Bosne, Hercegovina i juna Dalmacija, 5. Srbija, 6. Makedonija, te 7. Crna Gora s Novopazarskim Sandakom i najjunijim dijelom jugoslavenskoga jadranskog primorja. Mogua je i podjela na est federalnih jedinica, ili, pak, podjela na dva dijela, sa sreditima u Beogradu i Zagrebu. U potonjemu bi sluaju zapadnu polovicu inile Slovenija, Hrvatska sa Slavonijom, itava Dalmacija, itava BiH te dio Srijema i Bake. Pribievi je, pak, bio rezerviraniji i umjereniji, te se zaloio za potrebu ire upravne autonomije.357 Da je Maek velikim zahtjevima htio zapravo upozoriti Britaniju na ozbiljnost situacije, potvruje i njegova izjava Kennardu, da se hrvatski priuvnici ne bi odazvali na moebitni poziv Beograda, u sluaju rata protiv Italije. Britanski je poslanik bio iznenaen i priupitao, misle li tako i ostali prvaci SDK. Maek je odvratio da su Hrvati u tom pogledu jedinstveni.358 Ipak, ni London ni Pariz nisu se obazirali na hrvatsko nezadovoljstvo. U antirevizionistikom je bloku stanje bilo drugaije. U Italiji od lipnja 1928. ponovno jaa uvjerenje kako je raspad Kraljevine
B. Krizman, n. dj., 44-47. Jugoslavenski su slobodni zidari, meu kojima je Schlegel imao istaknutu ulogu, odluili poduprijeti uvoenje diktature. Zalaganje za otar protuhrvatski kurs zapravo e dovesti do odluke o izvrenju atentata na Schlegela. (Marija Hranilovi auktoru, 6. prosinca 1996. Usp. A. Paveli, Doivljaji, II., 188-189., 253).
356 357 358 355

T. Stojkov, O spoljnopolitikoj aktivnosti..., 327-328. Isto, 328.

73

SHS neizbjean. Neki su krugovi rezonirali kako bi za Rim bilo korisno da pomogne hrvatske separatiste. Odreene korake prema Italiji napravio je Perec, ali su sami Talijani upozoravali kako on ne raspolae "nikakvim slubenim ovlatenjem svoje stranke" i kako je njegov korak zapravo posljedica njegova revolucionarnog temperamenta.359 Galli je, meutim, jo prije toga, u srpnju ocijenio da se Jugoslavija u strahu od Italije pribliava Njemakoj i da e Njemaka, u sluaju njezina raspada, lako prigrabiti Austriju, Madarsku, pa ak i Hrvatsku.360 U to je vrijeme i na bugarskoj politikoj pozornici bilo burno. Premijer Andrej Ljapev bio je velikobugarski orijentiran, te je naslon traio u Italiji i Velikoj Britaniji, za razliku od njegova predasnika, Aleksandra Cankova, koji je saveznike traio u Francuskoj i Jugoslaviji. Taj je rascjep uvjetovao i previranje u VMRO-u. Mihajlov je bio uz vladu, dok je uz oporbu stao jedan od njegovih suparnika, general Protogerov. Ubojstvo Protogerova (8. srpnja 1928.) znailo je pobjedu Mihajlovljeve struje. Mihajlov u srpnju saziva sedmi kongres VMRO-a, a na njemu su u trolani Centralni komitet, osim njega, ula jo dvojica njegovih istomiljenika. Beograd se imao razloga bojati novih akcija makedonskih nacionalista. Jugoslavenski je tisak u kolovozu 1928. na istaknutim mjestima pisao o demaru Velike Britanije i Francuske upravljenom Sofiji. Kako bi olakali poloaj jugoslavenske vlade i onemoguili povezivanje centrifugalnih, separatistikih pokreta, London i Pariz su od Bugarske zatraili obuzdavanje makedonske emigracije. Time je uvjetovano odobrenje obeanog zajma i najavljeno da e decentralizacijom jugoslavenske drave biti poboljane ne samo prilike u Makedoniji, nego i rijeen hrvatskosrpski spor.361 Zaotravanje prilika i najava uvoenja otvorene diktature u Kraljevini SHS, te njezin sve nestabilniji meunarodni poloaj zapravo su nukali hrvatske politiare, da veu pozornost posvete politikoj borbi u inozemstvu. Ve je spomenuto, da je jo prije skuptinskoga atentata, zbog pravakoga nezadovoljstva Radievom politikom i saveza HSS-a sa SDS-om, Paveli odluio preispitati raspoloenje hrvatskog iseljenitva, pa je sredinom svibnja 1928., u ime HSPa, poslao istaknutoga lana te stranke, novinara Stanka Hranilovia, da otputuje u Be i, nakon susreta i dogovora s predstavnicima prve hrvatske emigracije, nastavi put u Sjedinjene Amerike Drave. Tamo je Hranilovi, koji je govorio nekoliko jezika, te se odlikovao spretnou i organizacijskim sposobnostima, trebao organizirati hrvatsko iseljenitvo, koje bi onda djelatnije politiki, moralno i materijalno pomoglo hrvatski otpor protiv beogradskoga reima. Zahvaljujui ranijim dodirima s VMRO-om, Hranilovi je imao zadau izgraditi vre sveze i s makedonskim nacionalistima, te se u svojoj misiji u SAD-u i oslanjao na tamonje ve postojee makedonske organizacije. Otvoreno je, pak, pitanje, bi li se sm Paveli odluio na odlazak u emigraciju, da nije dolo do skuptinskoga atentata. Tragedija u beogradskoj Skuptini i previranja, koja su uslijedila u Hrvatskoj, nesumnjivo su pri donoenju takve odluke, imala kljunu ulogu. Prvoprosinakim je demonstracijama 1928. hrvatski narod, poglavito njegova mlade, pokazao da ne e utke trpjeti daljnja velikosrpska nasilja. Te su demonstracije odnosno odlunost hrvatske mladei prvi put izazvale ozbiljnu nelagodu kod Srba.362 Hrvatska politika fronta doimala se posve jedinstvenom u zahtjevu za hrvatskom neovisnou, a bilo je znakova da e bar srpski dio Samostalne demokratske stranke, na elu sa S. Pribieviem, napustiti savez s Hrvatima. Raspad jugoslavenske drave mogao se sprijeiti samo brutalnim nasiljem, ali je jaz
359 360

Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 56-57. V. Vinaver, "Austrijsko pitanje"..., 12-13. 361 Jutarnji list, god. XVII, br. 5936 od 15.VIII.1928. Politika, god. XXV, br. 7289 od 16.VIII.1928. 362 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 76.

74

izmeu Hrvata i Srba postao tako dubokim, da je i taj korak mogao raunati samo na kratkorone uspjehe. S obzirom na to da je hrvatska reakcija na pokolj narodnih zastupnika u Skuptini bila ipak relativno mlaka, vodei je imbenik jugoslavenske politike, kralj Aleksandar, ocijenio kako moe ii korak dalje. tovie, sterilnost parlamentarnih borbi, pa ak i ubojstvo u Skuptini, iskoristio je kao izgovor za ocjenu, da parlamentarni sustav nije u stanju rijeiti krizu u zemlji. Projekt amputacije Hrvatske ubrzo je odbaen, kako zbog neprihvatljivosti za veliku veinu jugoslavenskih politiara, tako i za odluujue europske imbenike. Ostalo je rjeenje, koje je Aleksandar ionako prieljkivao: diktatura. Dobivi za to pristanak i potporu kod vodeih europskih zemalja, 6. sijenja 1929. dokinuo je Vidovdanski ustav i proglasio diktaturu. To rjeenje zapravo i nije bilo neoekivano. Hrvatski domobran, u br. 5., od 13. prosinca 1928., donio je lanak pod naslovom Vojna diktatura nas ne plai!, u kojem stoji: "Predznaci vojnike diktature su tu, a proklet bio onaj, tko je se boji! (...) Beograde, Beograde! ivim ti se Bogom Hrvatska Omladina kune, da ti paklena nakana nikada upaliti ne e, pa makar na Markov Trg dolo jo stotinu tvojih pukovnika i vojvoda. Borbe za Hrvatskom Slobodom s pravog puta maknuti ne moe!!! Beograde iz historije slabo ui, pazi se, da ona tebe ne naui! Izraele, Izraele, propast je Tvoja od Tebe!"363 estosijeanjskim su proglasom ukinute sve politike i graanske slobode i prava, a u jugoslavenskoj je dravi zaveden otvoreni policijski reim. Trenutak u kojem je diktatura uvedena, zabrana politikog djelovanja i podjela drave u devet banovina, kojima su granice tako povuene da su Srbi u njih est imali veinu, odavali su pravu svrhu tog Aleksandrova poteza: rjeavanje hrvatskog pitanja u skladu sa srpskim interesima.364 U svojim uspomenama, Paveli tvrdi kako je konane pripreme za utemeljenje ustake osloboditeljske organizacije zapravo obavio pred kraj 1928.365 Kad je proglaena diktatura, 7. sijenja 1929. je okupio ui krug najborbenijih suradnika, te je tom prigodom, navodno, raspravljen ustav, ustrojstvo i nain djelovanja te organizacije, ime se ona mogla smatrati utemeljenom.366 Iako se sam taj prikaz moe drati prijepornim,367 nesumnjivo je, da je Paveli jo prije odlaska u emigraciju oko sebe okupio borbene pojedince, koji e izrasti u jezgru domovinskoga ustakog pokreta. Usporedno s njim, ustaki e se pokret razvijati u inozemstvu.368 Paveli, koji se od dana skuptinskog atentata nalazio pod policijskom paskom, a
363

Usp. B. Jeli, n. dj., 622-623. R. Kiszling, n. dj., 141. A. Paveli, Doivljaji, II., 185-186. Isto, 201-202., 406-408.

364 365 366 367

Gospoa Marija Hranilovi, koja je skupa s bratom Markom, objeenim 25. rujna 1929. zbog atentata na Schlegela, pripadala skupini koja se smatrala prvim ustakim rojem, nije formalno poloila prisegu niti potpisala kakav dokument o pristupu ustakoj organizaciji. Jednostavno se radilo o tome, da je skupina borbenih hrvatskih nacionalista Pavelia priznavala svojim voom, te je bila pripravna bezuvjetno slijediti njegove naloge. Moda je upravo zbog svijesti o prijepornosti nadnevka osnutka ustakog pokreta Srkulj u udbeniku o novijoj povijesti naveo kako je Paveli nakon nakon proglaenja diktature odluio napustiti dosadanji nain borbe, pa je otiao u inozemstvu da tamo potrai saveznike, a onda povede oruanu, ustaku borbu za osloboenje Hrvata od srbskoga robstva. Odanle je organizirao ustaki pokret za oslobodjenje Hrvatske.
368

75

7. sijenja bio podvrgnut policijskoj pretrazi stana i odvjetnike pisarnice, emigrirao je 19. sijenja 1929., preavi most na Rjeini.369 Bit e da je odluka o odlasku u emigraciju bila motivirana njegovim uvjerenjem kako je, nakon skuptinskog atentata, nakon toliko radikalnih izjava hrvatskih politiara i zavoenja diktature, bilo kakav sporazum s Beogradom, koji ne bi predstavljao potpunu hrvatsku kapitulaciju, posve iskljuen.370 Ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri na takvu njegovu odluku utjecala okolnost da je Maek, pa ak i Trumbi, u prvim danima diktature jo uvijek gajio nadu da novi reim znai prekid s dotadanjom protuhrvatskom praksom.371 Nije iskljueno da se o njegovu odlasku u emigraciju razgovaralo i u vodstvu hrvatskog pokreta. Prema talijanskim izvorima, Maek je, u svojstvu efa hrvatske oporbe, odluio poslati u inozemstvo predstavnike svih hrvatskih stranaka radi stvaranja posebnoga hrvatskoga emigrantskog komiteta. Odmah potom, Paveli je, pod izgovorom da ide na lijeenje, otputovao u inozemstvo. Iz toga bi proizlazilo da je Paveli otiao u emigraciju na Maekov poticaj. Talijani, koji su odmah odluili olakati odlazak i boravak hrvatskih politikih bjegunaca (ali i poluiti nadzor nad njihovim radom), Pavelia su smatrali predstavnikom hrvatske koalicije odnosno Maekovim izaslanikom.372 I Slavko Kvaternik nakon sloma NDH pie kako mu je Paveli doao kazati da odlazi u inozemstvo, radi obavjeivanja stranoga svijeta o dogaajima u zemlji i hrvatskim tenjama za samostalnom dravom. Tom mu je prigodom Paveli priopio kako je razgovarao i s dr. Maekom, koji je "sporazuman s njegovim odlaskom poto je strani svijet sasvim krivo upuen o dogaajima oko smrti Stjepana Radia i jer su strani novinari kupljeni od beogradskih vlastodraca."373 Ne navodei izvora, Benigar tvrdi da se Paveli dan prije polaska susreo s Budakom i mons. Svetozarem Rittigom. Tom su se prigodom dogovorili da e on u inozemstvu, a oni u domovini raditi na ruenju Jugoslavije. Rittig je 1941. doao u nemilost upravo zato to je iznevjerio dogovor i poeo se poklonstvenim deputacijama dodvoravati Aleksandru.374 injenica da je odmah poslije proglaenja diktature u emigraciju otilo nekoliko istaknutih lanova Hrvatske stranke prava, izloit e pristae takoer zabranjenog HSP-a otrim
Doskora se pokazao ustaki pokret na djelu. (Stjepan Srkulj, Poviest novoga vieka za VII. razred srednjih kola. Peto preraeno izdanje s 87 slika, Izdanje Nakladnog odjela Hrvatske dravne tiskare, Zagreb, 1943., 349.) Krizman navodi i druge u literaturi spominjane dane Pavelieva odlaska u emigraciju. (Usp. B. Krizman, n. dj., 53-54.) Zabunu u tom nadnevku izaziva i injenica da jugoslavensko redarstvo nikad nije utvrdilo toan datum Pavelieva odlaska u emigraciju. Budui da je raspolagalo podatkom kako je u Be stigao 20. sijenja 1929., datum odlaska je tomu prilagoen. Prema Vraniu, suaki je most preao 18. sijenja, te je otiao u Veneciju. Odatle se bez zadravanja zaputio u Be. (V. Vrani, n. dj., I., 282.) 370 Tako je izjavio bugarskim novinarima prije nego to je, spremajui se na odlazak u Tursku, u travnju 1929. posjetio Ivana Vanu Mihajlova, efa VMRO-a. (B. Krizman, n. dj., 58.) 371 Karakteristino je da se u ustakoj litaraturi u doba NDH tvrdilo kako je Paveli ve u prosincu 1928. bio posve svjestan da krivicom nekih hrvatskih politiara (ime se oito aludiralo na Maeka) hrvatski narod nije spreman oduprijeti se diktaturi, koja se sprema, pa se valja pripraviti za druge oblike borbe. Ti hrvatski politiari nisu vjerovali pravaima, kad su jo 1918. ovi govorili protiv jugoslavenstva, pa vjerojatno ni danas, 1928., ne e povjerovati da je Hrvatska razapeta i da valja zametnuti teku i krvavu borbu. (Usp. M. Bzik, Ustaka borba, passim.) 372 IDDI, 7, VII, dok. 158, 179, 209. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 79. Na isti zakljuak upuuje i Trumbievo pismo Seton-Watsonu, u kojem hrvatski politiar istie da su u emigraciju poslani Paveli, Kouti, Krnjevi, S. Cihlar i L. Keman, kako bi svratili pozornost na hrvatsko pitanje i traili potporu domovinskoj borbi. (R. W. Seton-Watson, Korespondencija, II., dok. 174., 177.) 373 S. Kvaternik, n. dj., 85. 374 Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal. II. popravljeno i proireno izdanje, Glas Koncila-Hrvatska franjevaka provincija sv. irila i Metoda u Zagrebu, Zagreb, 1993., 329-330.
369

76

progonima. Tomu e uvelike pridonijeti i oruane akcije, koje hrvatska mlade pravake orijentacije poinje poduzimati protiv predstavnika reima. Meutim, ni na strani reima, ni na strani oporbe, nije bilo otroga luenja na stranke, tim prije to su u ljeto 1929., pola godine nakon Pavelia i Pereca, u emigraciju otili i istaknuti lanovi biveg HSS-a, dr. J. Krnjevi i ing. A. Kouti. Za razliku od, recimo, Koutia koji je pobjegao u Italiju (Cres!), te mu je talijansko redarstvo odmah dalo doputenje za slobodno kretanje na podruju Kraljevine Italije,375 prva postaja puta buduega ustakog Poglavnika bio je Be, gdje su ve od ranije boravili istaknuti protivnici jugoslavenske drave iz tzv. prve emigracije.376 Be je bio stjecitem predstavnika veine nezadovoljnih naroda. U njemu su utoite nali predstavnici makedonskih, bugarskih, albanskih, slovakih, ukrajinskih, hrvatskih i drugih nezadovoljnika. U Be se neto prije Pavelia sklonio i istaknuti mladi hrvatski nacionalist Branimir Jeli,377 a krajem veljae tamo se pred diktaturom sklonio i komunistiki predstavnik u zagrebakoj Oblasnoj skuptini, Kamilo Horvatin. U Beu je od ranije postojala skupina istaknutih hrvatskih emigranata (generaldopukovnik Sarkoti, glavnostoerni dopukovnici Perevi i Dui, pukovnik Stipeti, dopukovnici Furjakovi i Petrievi itd.), s kojima su novopridoli emigranti odmah stupili u dodir. Sm Paveli je ve od 1919. bio u svezi s Hrvatskim emigrantskim komitetom, poglavito s Pereviem. Iako je veina pripadnika prve emigracije sa stanovitom nostalgijom promatrala Austro-Ugarsku, u kojoj bi Hrvatska, u sklopu trijalistikog preureenja, postigla teritorijalnu cjelovitost i znatan stupanj autonomije, bili su svjesni da je restauracija Habsburgovaca utopija. Dolaskom nove emigracije, "stari" su uglavnom prihvatili modernije shvaanje, tj. shvaanje da nema alternative stvaranju republikanski ureene neovisne hrvatske drave.378 Ne treba ispustiti iz vida da se znaenje stare emigracije, za novopridole sastojalo u njezinim vezama s najviim politikim krugovima u Austriji, ali i u mogunosti da se utjecanjem na austrijsko redarstvo onemogui obavjetajni i teroristiki rad jugoslavenskih slubi.379 Odmah po dolasku u Be, Paveli se susreo s predstavnicima prve emigracije, koji su mu pomogli u prvim kontaktima. Izmeu ostaloga, tako je stupio u dodir i s tamonjim talijanskim predstavnicima, Zingarellijem, Modrichem i Mazzottijem koji je imao odreenih veza i s predstavnicima prve emigracije. Mussolini je uvjeravao hrvatsku emigrantsku jezgru da Italija ne e obnoviti sporazum o prijateljstvu s Kraljevinom SHS i da e poduzeti sve, kako bi se
Mirko Glojnari, Borba Hrvata. Kronika dvaju desetljea politike povijesti (1919-1939), Naklada A. Velzek, II. izd., Zagreb, 1940., 54-55. 376 I nakon uspostave neovisne Hrvatske, u historiografiji se prva emigracija, nastala nakon Prvoga svjetskog rata, prikazuje povrno, te se ak i u najkraim opisima, optuuje za "suradnju s talijanskim iredentistima" i neprotivljenje njihovu zahtjevu na Dalmaciju. (Usp. N. Scotti, Rimski ugovori..., 45b.) Osim to je pojednostavljen i naslijeen iz jugoslavenske pamfletistike, takav stav posve isputa politiki kontekst i preskae npr. Radieve dodire s tim istim talijanskim iredentistima. 377 Jeli navodi, da su on i Perec bili pobjegli u Madarsku nakon prvoprosinakih demonstracija, ve 6. prosinca 1928. Nakon tri tjedna su se vratili, a onda je, poslije proglaenja diktature, prvi, 11. sijenja 1929., s putovnicom Dide Kvaternika, u Austriju pobjegao Jeli. Perec da je devet dana kasnije preao jugoslavensko-madarsku granicu. (B. Jeli, n. dj., 29-30.) 378 B. Jeli, n. dj., 30. Pravae se u Kraljevini SHS redovito optuivalo da su austronostalgiari i sl. Na to je Paveli u jednoj skuptinskoj raspravi (2.III.1928.) kazao da Hrvati ne ale za Austrijom, nego za redom i zakonom koji je vladao u toj dravi. Meutim, unato tome to su imali ogranienu samostalnost i svoj Sabor, traili su puno vie od toga. "Hrvatski narod ima sviest o svojoj prolosti i o svojoj samostalnosti i to se ne da izbrisati. Hrvatski narod u toj sviesti radi, da bude samostalan, i da sam sobom gospodari. I ako Bog da to e biti." (A. Paveli, n. dj., 300-302.) Samo zbog nasilnitva reima i loe uprave u narodu se danomice uje "da je bolje da vrag dodje nego da je ovako", izjavljuje on u Skuptini 5.III.1928. (Isto, 323.) 379 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., bilj. 99. na s. 388.
375

77

jugoslavenskoj dravi uskratili meunarodni zajmovi. Odbio je, meutim, prijedlog da Paveli i drugi hrvatski emigrantski predstavnici posjete Rim.380 Italija je imala vlastitih planova i Hrvati se nisu u cijelosti uklapali u njih. Bilo je dvojbeno i to, koliko im se moe vjerovati, s obzirom na glasine da je Keman uspostavio veze s Moskvom. Povrh toga je na slabljenje hrvatskih pozicija utjecala i Maekova odluka, u veljai 1929., da se zasad obustave nastojanja za stvaranjem hrvatskoga emigrantskog komiteta, jer da trenutak za to nije pogodan.381 Iako su u Rim i dalje stizali izvjetaji o nepodijeljenome separatistikom raspoloenju meu hrvatskim politikim prvacima (o tome je i Maek uvjeravao novinara E. Morrealea),382 jo nije bilo konkretnih dokaza da bi hrvatska oporba mogla iz opstrukcije prijei u akciju. Prema tada najbliem Pavelievu suradniku, Branimiru Jeliu, prvi su se Pavelievi dodiri s Talijanima (ponajprije novinarem I. Zingarellijem i attachom za tisak bekog talijanskog poslanstva E. Morrealleom) svodili samo na redovito i tono izvjeivanje o prilikama u Hrvatskoj. Nije bilo nikakvih dogovora o konkretnim politikim (ili oruanim) akcijama, a jo manje govora o teritorijalnim pitanjima.383 Perevi je Pavelia upoznao sa efom beke policije, kao i s prvakom slovakog pokreta za neovisnost, Andrejem Hlinkom. Takoer mu je otvorio mnoge veze u bekome drutvu stranih novinara, u koje se Perec, inae, ve bio ulanio.384 Iz pragmatinih se i promibenih razloga nametalo poduzimanje spektakularne akcije ubrzo nakon odlaska u izbjeglitvo. Istodobno je trebalo borbenou i radikalnou dati legitimaciju hrvatskoj oporbi pred inozemnom javnosti. Stoga se Paveli odluio s Perecom, preko Budimpete i Rumunjske, zaputiti u Sofiju. U Madarskoj nije bilo elje da se podupiranjem hrvatskih separatista dodatno zakomplicira ionako sloena situacija u Podunavlju. Madarska je diplomacija strahovala da bi Italija mogla ba u ovom trenutku zaigrati na hrvatsku kartu, a to bi bilo opasno.385 Prvih mjeseci 1929. madarska je vlada poradila na pribliavanju Jugoslaviji. U Rimu se ve raunalo da dolazi i do francusko-madarskog zblienja, a openito se smatralo da Madarska naputa savez s Italijom. Prvog listopada potpisan je sporazum o utvrenju i likvidaciji pograninih incidenata. Gmbs se u studenome 1929. povjerio jugoslavenskom poslaniku, kako se u Rimu morao ispriavati zbog toga to se Budimpeta zalae za sporazum s Beogradom.386 Paveliev posjet Bugarskoj bio je prethodno dogovoren u Beu, gdje se on sreo s dr. Konstantinom Stanievim, predsjednikom Makedonskoga nacionalnog komiteta i predsjednikom makedonske parlamentarne skupine u bugarskom parlamentu (Sobranju).387 Sasvim je izvjesno da je Paveli posredovanjem probugarske makedonske emigracije kanio postii veze sa slubenom Sofijom, raunajui na to da e bugarski revizionizam i tenja za pripajanjem Makedonije Bugarskoj, unato povremenim, uglavnom tajnim i neslubenim beogradskosofijskim kombinacijama o podjeli utjecajnih sfera u jugoistonoj Europi, u budunosti
IDDI, 7, VII, dok. 223, 231. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 79-80. J. J. Sadkovich, n. dj., 80. 382 IDDI, 7, VII, dok. 249. Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 80-81. 383 B. Jeli, n. dj., 109-110. 384 B. Krizman, n. dj., 68b. 385 V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., 153. 386 V. Vinaver, Jugoslavija i Maarska..., 412-428. i d. Isti, Jugoslavija i Francuska..., 163., 170. 387 Dr. Konstantin Staniev u Zagrebu, 10.-20. travnja 1942., Nova Hrvatska, Zagreb, 19.IV.1942. (A. Paveli, n. dj., 443.). Staniev napominje, da je Makedonski nacionalni komitet zastupao interese jedne emigracije od 600.000 ljudi, te jo 200.000 "dragovoljno iseljenih" u Bugarsku s podruja pod grkom vlau. (Usp. K. D. Staniev, Srbija i bugarsko-hrvatsko prijateljstvo, (bug. ir.) u: Zagreb-Sofija. Hrvatsko-bugarska smotra, Izdaju zajedniki Hrvatskobugarsko drutvo u Zagrebu i Bugarsko-hrvatsko drutvo u Sofiji (gl. urednik prof. Ivan Orani), br. 1/I., Zagreb, 22. prosinca 1942., 7.)
381 380

78

predstavljati snanu polugu za razbijanje Jugoslavije. Bugarska, koja je mirovnim ugovorima teritorijalno okrnjena i obvezana na plaanje 2.250 milijuna zlatnih franaka na ime ratne tete, bila je trajno nezadovoljna postojeim stanjem u Europi, tim prije to je tradicionalno teila stvaranju Velike Bugarske. Na tom joj se putu, meutim, izmeu ostalih nalazila i Srbija odnosno Jugoslavija. Na toj su se podlozi, uostalom, temeljili i hrvatsko-bugarski dodiri i prije Pavelieva nastupa na skopskom procesu, jo od utemeljenja MMTRO-a u Zagrebu 1922. i razdoblja kad su postojale stanovite veze izmeu Aleksandrova i Radia.388 Tada je, koncem 1921., ili poetkom 1922., opunomoenik Todora Aleksandrova doao na jednu sjednicu Hrvatskog bloka i izjavio da e Makedonci podii ustanak. Istodobno je zatraio da se i Hrvati pridrue, krene li makedonski ustanak po dobru. Iako je ta ponuda odbijena,389 tijekom itava postojanja kraljevske Jugoslavije Hrvati su simpatizirali makedonsku borbu za slobodu, a nekad su je i izravno pomagali. Udruge hrvatskih i makedonskih sveuilitaraca potpisale su niz deklaracija o suradnji (u Beu, 1925., u Berlinu, 1928. te u Sofiji, 1933. godine), koje su imale jasnu politiku potku.390 I predustaka emigracija utirala je puteve hrvatsko-makedonskoj odnosno hrvatskobugarskoj suradnji. Hrvatsko kolo, organizacija hrvatskih iseljenika u SAD, na elu s mons. Davorinom Krmpotiem, 1927. je uspostavila tjenju suradnju s pet godina ranije osnovanom Makedonskom politikom organizacijom. Glavna svrha suradnje bio je zajedniki nastup protiv velikosrpske tiranije nad Hrvatima i Makedoncima.391 U Pennsylvanniji je 21. lipnja 1928. bio odran drugi redoviti kongres Hrvatskoga kola. Kao izaslanik iz Hrvatske, putujui u SAD, Stanko Hranilovi se u Beu susreo s makedonskim emigrantima, koji su mu dali preporuku za slubenoga predstavnika MPO-a u New Yorku, Lazara Kiselieva. Pod dojmom skuptinskoga atentata uvrena je hrvatsko-makedonska suradnja, i u program hrvatske emigrantske organizacije ugraen je zahtjev za potpuno odcjepljenje od Jugoslavije.392 Na demonstracijama odranim 8. kolovoza 1928. u New Yorku, radikalnim su se govorima hrvatsko-makedonskoj i amerikoj javnosti obratili S. Hranilovi i I. Krei, urednik Hrvatskog lista. S makedonske je strane govorio Kiseliev, a u iduim je mjesecima ta suradnja nastavljena izraivanjem proglasa o pravoj naravi velikosrpskog reima.393 Iako je dvojio glede mogunosti da se hrvatski pokret u Americi pretvori u revolucionarnu akciju, talijanski je veleposlanik u Washingtonu, De Martino, bio impresioniran uspjenim Hranilovievim promibenim akcijama i odzivom hrvatskih iseljenika u akcijama za prikupljanje novca i politiko djelovanje.394 Paveliev i Perecov posjet Bugarskoj stoga nije posve iznenaujui. U Sofiji je 19. travnja 1929. sveano doekan kao junaki branitelj makedonskih sveuilitaraca. Bugarski je tisak Pavelievu dolasku i sveanomu doeku, koji mu je priredilo vie tisua pristaa makedonske revolucionarne organizacije, posvetio veliku pozornost, izraavajui velike
U jednom pismu iz kolovoza 1924., Aleksandrov je uvjeravao Radia, da e i Hrvati jednom doi do spoznaje da se protiv srpskog gospodstva ne moe boriti drugim, doli pukom, noem i bombom. (Usp. K. Vardarski, Borba Hrvata i Makedonaca za neovisnost izmeu dva svjetska rata, Blgaro-hrvatski list, Izdanie na Blgaro-hrvatskoto druestvo za kulturno-prosvetni vrzki, Sofia, (bug. ir.) god. I., br. 1/1993.) 389 Sa slinim su se ponudama, prema Drinkoviu, Bloku obratili i Madari "s obzirom na Vojvodinu." (Usp. I. Mui, Stjepan Radi..., n. dj., 83.) 390 K. Vardarski, n. dj. 391 Trendafil Mitev, Naalo nasvmestnata borba medu blgarskata i hrvatskata emigracia v Amerika za razobliavanje na srbski hegemonizam, Blgaro-hrvatski list (bug. ir.), br. 1/I, 1993. 392 S. Hranilovi je predlagao da se stvori hrvatsko-makedonski sabor u SAD radi djelotvornije borbe. (T. Mitev, n. dj.) 393 Op. v. T. Mitev, n. dj. 394 J. J. Sadkovich, n. dj., 74-75.
388

79

simpatije za borbu hrvatskog naroda za slobodu.395 Dok se slubeni bugarski tisak ustezao od izraavanja izravne potpore hrvatskim emigrantima, kako bi se izbjegla konfrontacija s Beogradom, glasila makedonske emigracije naglaavaju da u sveanome doeku Pavelia i Pereca zapravo pozdravljaju hrvatski narod, koji je saveznik u borbi protiv beogradskog nasilja. S oduevljenjem je zabiljeena Pavelieva izjava da nema slobode bez rtava. Svi koji su poginuli i oni koji se nalaze po tamnicama, doprinose borbi svog naroda za osloboenje. Na izravan upit novinara, Paveli je odgovorio da je krajnji cilj hrvatske borbe "podpuno nezavisna Hrvatska, koja ne e imati uobe nikakve veze s Beogradom. Na to se spremaju svi Hrvati, koji danas predstavljaju jedinstvenu cjelinu."396 Osim predavanj o tekim prilikama u Jugoslaviji, Paveli je, u sklopu obrazlaganja hrvatskog zahtjeva za dravnu neovisnost, upozorio i na kulturnu odnosno gospodarsku snagu Hrvatske, istiui "naroitu vanost iztone obale Jadrana, koja je u posjedu Hrvata."397 Ve toga dana i sutradan, poloeni su temelji djelatne suradnje s Makedonskim nacionalnim komitetom, a 20. travnja potpisana je zajednika deklaracija, koja u cijelosti glasi: "Prigodom bratskog posjeta hrvatskog narodnog zastupnika Dra Ante Pavelia i gradskog zastupnika grada Zagreba Gustava Pereca Nacionalnom Komitetu Makedonskih Emigrantskih Organizacija u Bugarskoj, konstatirano je s obje strane, da im nemogui reim, kome su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, podjednako nalae, da koordiniraju svoju legalnu djelatnost za izvojtenje ovjejih i narodnih prava, politike slobode te potpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije. Tom zgodom izjavljeno je s obje strane, da e u budue upeti sve svoje napore za postignue tih ideala obih bratskih naroda. Sofija, 20. travnja 1929. (Potpisi)"398 Potpisivanje te deklaracije objavljeno je na banketu kojemu je bilo nazono oko 250 gostiju, meu njima i predstavnici svih makedonskih organizacija u Sofiji.399 U govoru, koji su tom prigodom odrali, Paveli i Perec prvi su put nagovijestili i mogunost primjene nasilnih sredstava u borbi za slobodu, ako se legalni nain borbe pokae bezuspjenim. Paveli je izjavio da se hrvatski narod nikad nije odrekao svoje slobode i neovisnosti. Tek 1918., stvaranjem jugoslavenske drave, prekinut je kontinuitet njegove nacionalne i dravne individualnosti. Tobonji osloboditelji opljakali su Hrvatsku i zapoeli agresivno posrbljavanje. Hrvatska i BiH gospodarski su opustoene, bosanskohercegovaki Hrvati umiru od gladi, a beogradski reim zabranjuje o tome javno pisati. U kolama se brie sve to je hrvatsko, jer Srbi hoe posrbiti sve slavensko:

Usp. izvjetaje novina Nezavisnost, Zname, Kambana, Zora i Preporec u: A. Paveli, n. dj., 445-447. Zagrebaki Obzor 27. travnja tvrdi da je Pavelievu doeku "prisustvovalo desetak tisua ljudi". 396 Makedonija, Sofija, 20.IV.1929. A. Paveli, n. dj., 451-456. 397 Obzor, Zagreb, 27.IV.1928. A. Paveli, n. dj., 450. 398 Godinjak (Kalendar) Hrvatskog Domobrana 1941, Pittsburgh, 1940., 69. Prema. J. Jareb, Pola stoljea..., 46b. Deklaracija je objavljena i u A. Paveli, n. dj., 460. 399 Nakon uspostave NDH, Paveli e potaknuti osnivanje hrvatsko-bugarskoga drutva prijateljstva u Zagrebu. (Usp. Vasil Seizov, Dojmovi iz Nezavisne Drave Hrvatske. Prvo predavanje u Bugarskoj o uspostavljenoj Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Zagreb-Sofija, n. dj., 56-57.)

395

80

"Prijatelji i brao! Mi imademo za simbol lipu - jedno njeno drvo, i goluba - jednu nevinu i krotku pticu, nu kad bude trebalo mi emo imati za simbol sokola, orla i hrast. Jer na ljutu ranu treba meati ljutu travu. Kada idemo na zabavu, oblaimo frak, nu kada poemo u ljutu borbu, obui emo drugo odijelo. Mi ne moemo da se borimo sa molitvenikom u ruci proti umadijskim razbojnicima. Poslije Svjetskog Rata mnogi su mislili, da e nastupiti mir. No ne moe biti mira ni spokojstva, dok jedan narod tlai drugi. Mir moe vladati samo meu slobodnim narodima. Kakav je to mir, kada su Makedonija i Hrvatska zarobljene. Ta su dva naroda dola u ropstvo na temelju jedne velike lai, da u Makedoniji i Hrvatskoj ivu Srbi i da je makedonski narod srpski. Nu to nije bilo niti e biti. Ako skrstimo ruke, i ekamo tek na to da nam kulturni svijet pomogne, i naa unuad umirati e u ropstvu. Ako elimo da vidimo svoju domovinu slobodnu, treba da zasuemo rukave. (...) No danas je svatko na istu o tome, da je jugoslavenstvo samo most za velikosrbstvo. Mi Hrvati i Makedonci ne emo takvoga jugoslavenstva, mi hoemo: nezavisnu Hrvatsku i nezavisnu Makedoniju! to znai to jugoslavenstvo, kada u njegovo ime danas 500.000 makedonskih Bugara mora ostaviti svoju domovinu i mora bjeati iz nje? to znai to jugoslavenstvo kada Srbijanci u tobonje njegovo ime ubijaju hrvatskog vodju Stjepana Radia u beogradskom parlamentu? Brao i sestre, naa borba ne e ostati samo kod rijei. Ona e prijei i u djelo. Naa borba nee prestati, dokle god ne bude poluen cilj: uzpostava nezavisne i samostalne drave Hrvatske i posve nezavisne i samostalne drave Makedonije!"400 Ni Perec u borbenosti nije zaostajao za Paveliem. Naprotiv. On je 20. travnja izjavio: "Juer u mom govoru kod susreta rekoh, da emo se boriti i sa nelegalnim sredstvima. To je iznenadilo neke novinare i oni dooe danas pitati, to to znai i to mislimo pod nelegalnom borbom. Nu nijedan od njih nije mi mogao naznaiti niti jednog legalnog sredstva, s kojim bi se mogli boriti proti naim tlaiteljima. Mi danas ne moemo niti pisati, niti govoriti u domovini za naa prava. Kakovo jo legalno sredstvo nam preostaje, kada ne moemo initi ni to? Koje je sredstvo legalno, a koje nelegalno?"401 Ovako borbene izjave imale su zapravo primarnu ulogu upozoriti europsku javnost na dramatinost situacije u Kraljevini SHS i ozbiljnost nakana hrvatskih nacionalista. List Dnevnik istie kako je Pavelieva zamisao stvoriti jednu hrvatsko-makedonsku frontu, "da se odpone borba obavjetavanjem javnog mnienja u Europi o istinskom poloaju obih naroda. Ona odgovara naelima civiliziranog svieta, da se na miran nain postigne smirenje Europe i rjeenje tugaljivih pitanja, koja su stvorena ugovorima o miru. Treba svietu dokazati, da ako se zapadna demokracija ne zauzme za pravo obiju (sic!) naroda, oni e uzeti oruje i sami sebi pomoi".402 U tu je svrhu, prigodom njegova boravka u Sofiji izmeu Pavelia i predstavnika makedonskih organizacija dogovoreno, da se svim europskim vladama poalje promemorija o tekom poloaju Hrvata i Makedonaca u Kraljevini SHS, te da se u svim vanijim prijestolnicama postavi po jedan predstavnik obaju naroda, koji bi propagandno i politiki djelovao protiv velikosrpskog reima. Takoer je postignuta suglasnost da se iseljenike organizacije Hrvata i Makedonaca apelima obrate europskim vladama.403 Jugoslavenski LLoyd
A. Paveli, n. dj., 462-463. B. Krizman, n. dj., 56-57. B. Krizman, n. dj., 57. 402 A. Paveli, n. dj., 474-475. Ist. T. J.. 403 Ustaa, Vjestnik Hrvatskog Oslobodilakog Pokreta, god. XIII, br. 19, Zagreb, 16.V.1943. A. Paveli, n. dj., 443-444.
401 400

81

je ve 23. travnja javljao kako vijesti koje dolaze iz Amerike, govore o stvaranju nekoga makedonsko-hrvatskog udruenja, koje je sastavilo manifest za osloboenje Hrvatske i Makedonije ispod beogradskog jarma.404 Ranije postignutu suradnju hrvatskih i makedonskih emigranata u SAD uvrstio je dinaminom akcijom S. Hranilovi, pa e Hrvatsko kolo i MPO i ubudue nastaviti suradnju.405 Akcija hrvatskih emigranata u Sofiji nije ostala bez meunarodnog odjeka. Diplomatski su krugovi sa zanimanjem analizirali nove prilike, a najvei su svjetski listovi tim povodom upozoravali da jugoslavenska diktatura, ba kao svaka diktatura, ne moe nita rijeiti (The Manchester Guardian, 8. kolovoza 1928.). Naprotiv, ona samo dovodi do novih sukoba, pae u njihovu zaotrenu obliku. The New York Times objavljuje dopis iz Sofije, u kojem se prenosi izjava "predstavnika ekstremnih Hrvata", da su se "legalne metode borbe u Hrvatskoj pokazale beskoristnim i da je jo preostalo upotrebiti nelegalne metode..."406

Poetak politiko-propagandne djelatnosti na Zapadu "...Ovakovo izpoviedanje malovjernosti u sama sebe znai za beogradske vlastodrce, koji momentano provode najdivljiji reim nad hrvatskim narodom, da im je slobodno njihovu politiku nastaviti do bezkonanosti, jer Hrvati taj reim moraju trpiti vjeno iz malodunosti i jednostavnog straha pred samim sobom i svojom slabosti. A u stvari? Zar nisu Hrvati s Venecijom megdan dielili jo onda, dok su dananje beogradske reimlije turskim agama konje sedlali? Zar jo i danas ban Jelai ne upire svojom sabljom prema Vilagou? (...) Iz straha pred Talijanima, Magjarima, pa bilo pred kim drugim, Stranka Prava ne moe i ne e suspendirati svog politikog programa za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda..." Paveliu oito ipak nije polo za rukom postii bilo kakav oblik institucionalne suradnje sa slubenom Sofijom.407 To je i razumljivo, ako se promotri cjelokupna bugarska vanjska politika izmeu dva svjetska rata. Ona je po definiciji bila revizionistika. Meutim, s obzirom na to da je l. 48. pakta u Neullyju i l. 19. pakta Drutva naroda Bugarskoj otvarao mogunost mirne revizije i gospodarskog izlaska na Egejsko more, Sofija je simpatizirala sa svakim zahtjevom za reviziju europskog stanja, ali se sve do 1941. odbijala bezrezervno svrstati na bilo

A. Paveli, n. dj., 469. T. Mitev, n. dj. 406 A. Paveli, n. dj., 480. 407 Makar je Servatzy Talijanima - u vrijeme kad Paveli nije imao neposrednih veza s njima - tvrdio kako je Paveli oduevljen suradnjom s VMRO-om i kako je, tovie, poluio opi, naelni sporazum s bugarskom vladom. (Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 84.)
405

404

82

koju stranu. Time je uspjela izbjei konfrontaciju dvaju europskih blokova.408 Odnos izmeu Sofije i Beograda takoer je ovisio o opoj europskoj situaciji, makar ga je djelatnost velikobugarskih krugova i napose VMRO-a stalno optereivala. Zbog toga je Aleksandar odbio prijedlog cara Borisa, koji se krajem 1928. zaloio za jugoslavensko-bugarsko zbliavanje.409 S druge strane, prevratna bugarsko-makedonska organizacija VMRO uivala je snanu potporu bugarske drave, pa je u svome brojnom i dobro povezanom lanstvu imala odlune i odlino oboruane ljude. Okolnost da su u organizaciji VMRO-a stalno i sustavno vrene diverzije i sabotae protiv Jugoslavije, potvrivala je da hrvatska borba u inozemstvu ne e nuno biti samo platonske naravi. Stoga je Beograd poduzeo odlune akcije u prijestolnicama susjednih drava. U jugoslavenskome (i beogradskom i zagrebakom) tisku, Paveli je optuivan da je jo ranije, prije odlaska u emigraciju "stao na drugu stranu barikada". Posebno je optuivana Bugarska koja je toleriranjem Pavelia povrijedila dobrosusjedske odnose i naelo nemijeanja u unutarnje stvari drugih drava, pa je sa sjednice vlade 22. travnja upuen brzojavni nalog poslaniku Lj. Neiu, da najenerginije prosvjeduje kod sofijske vlade, koja nije nita poduzela protiv poziva na odcjepljenje Hrvatske i Makedonije od Kraljevine SHS. Naprotiv, u tisku se tvrdilo da je Paveli posjetio i neke lanove bugarske vlade.410 Bugarska je na jugoslavenske napadaje zbog Pavelieva i Perecova boravka u Sofiji u prvi mah odgovorila otro, istiui da Beograd jednako tako podupire emigrantske aktivnosti protiv Sofije. Unato novoj seriji pograninih incidenata i pritubi Sofije Drutvu naroda zbog jugoslavenskoga ugnjetavanja manjin, bugarska je vlada ipak izrazila aljenje zbog Pavelievih istupa tijekom posjeta Bugarskoj. Foreign Office nije elio dopustiti eskalaciju bugarskojugoslavenskog spora, pa je britanskom poslaniku u Beogradu naloeno, da izvri pritisak na beogradsku vladu u smjeru ratifikacije Pirotskih konvencija, kojima su tijekom veljae i oujka ureena pitanja dvovlasnika i pograninog prometa.411 Britanskom i francuskom intervencijom u Sofiji smirene su protujugoslavenske tirade u bugarskom tisku. Iako je Paveli u Bugarskoj otprije uivao simpatije (ak i prije skopskog procesa 1927.), Sofija je ipak udovoljila jugoslavenskom prosvjedu, pa je bugarski otpravnik poslova u Beogradu izrazio predsjedniku vlade generalu P. ivkoviu aljenje, zbog incidenata, koje su Paveli i Perec izazvali u Vidinu i Sofiji, dodajui kako se slubena Sofija ograuje i obvezuje ubudue sprijeiti takve stvari.412 Makar je Paveliev posjet, s jedne strane, pomogao Sofiji da natjera Beograd u tjesnac, ni u jednoj ni u drugoj zemlji nije postojao ozbiljan interes za eskaliranje sukoba, pa je nakon nekoliko mjeseci i dolo do smirenja. Samim time je prestala mogunost da Bugarska bude jednim od utoita hrvatske emigracije (ako se o tome uope i razmiljalo), to je ve i iz zemljopisnih, odnosno komunikacijskih razloga bilo nepogodno. U Beogradu se, inae, ocjenjivalo kako nije sluajno da se Paveliev posjet Sofiji vremenski poklapa s novim valom protujugoslavenske kampanje u talijanskom tisku, a vladalo je i uvjerenje kako je on bio tempiran ba zato da bi pokvario jugoslavensko-bugarske odnose koji su bili u uzlaznoj liniji413 nakon postignua sporazuma u Pirotu. Podmetanje Italiji spadalo je u klasian repertoar beogradske propagande. Nesumnjivo je, da s Pavelievim i Perecovim posjetom Sofiji
Op. o glavnim tokovima bugarske vanjske politike usp. Valerin Bystrycki, Diplomatski razvoj u jugoistonoj Evropi 1932-1934. (Nastanak Balkanskog pakta 1934.), Radovi, 11, Sveuilite u Zagrebu-Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1978., 303-310. i d. 409 V. Bystrycky, n. dj., 310. 410 Brojne izvjetaje tiska v. u: A. Paveli, n. dj., 466-474. 411 . Avramovski, Britanci..., I., 595-596. 412 B. Krizman, n. dj., 58. 413 . Avramovski, Britanci..., I., 608.
408

83

Italija nije imala nita, ali se, dakako, ne smije iskljuiti mogunost, da je sprjeavanje jugoslavensko-bugarskoga zblienja bilo jednim od ciljeva, koje je Staniev kanio poluiti, pozivanjem Pavelia u glavni grad Bugarske. Nije sve stalo samo na propagandnoj kampanji i na meusobnom optuivanju Beograda i Sofije, nego je jugoslavenski reim posegao i za drugim mjerama kako bi suzbio Pavelievu djelatnost. Beogradski Sud za zatitu drave izrekao je 17. srpnja 1929. Paveliu i Perecu smrtnu osudu u odsutnosti.414 Izricanje smrtne osude stvorilo je potpuno nove uvjete djelovanja, a injenica da je postupak protiv Pavelia i Pereca voen sa znatnim manjkavostima, krenjem ak i brutalnog zakona, a da je presuda izreena na temelju tankih i povrnih dokaza, pokazivala je da se Beograd odluio svim sredstvima obraunati s hrvatskim separatizmom. Napustivi Sofiju, Paveli i Perec su posjetili Vanu Mihajlova, koji je ivio u Banki, nedaleko od bugarskoga glavnoga grada. Tu su se razdvojili. Perec je ostao kod Mihajlova, dok je Paveli odputovao u Tursku. Tu je svoju nakanu javno priopio ve u Sofiji, istiui da on nije emigrant, jer da vodi borbu koju vodi itav hrvatski narod, a njegovo je putovanje u Sofiju i Carigrad samo informativnoga znaaja. Turski je tisak o njegovoj akciji i njegovu boravku u Sofiji pisao s velikim zanimanjem, pa ak i simpatijama, a za pojedinosti u svezi s njegovim dolaskom u Carigrad interesirali su se i dopisnici najveih svjetskih novina, poglavito amerikih.415 Ostaje otvoreno pitanje je li Paveli prigodom puta u Tursku imao i kakvih drugih nakana osim "informativnih",416 iako iz njegovih uspomena proizlazi, da je smisao tog putovanja bilo izbjegavanje Rumunjske, jer su doprli glasi, da e rumunjske vlasti uhititi hrvatske politiare i izruiti ih Jugoslaviji.417 Preko Turske Paveli dolazi u Italiju, kamo je koncem travnja dola i njegova supruga, odnosno itava obitelj. Njegov glavni pouzdanik i organizator politikih akcija i veza u Austriji, Njemakoj i Madarskoj bit e dopukovnik Perevi.418 U zapadnoj su Europi nastavljeni dodiri s VMRO-om. Ve 21. i 22. lipnja Paveli i Perec su se u Bologni sastali s izaslanicima Vane Mihailova, te razgovarali o suradnji.419 Suradnja s VMRO-om ipak nije mogla nadomjestiti potporu bugarske drave. Slino je bilo i u Madarskoj. Unato snanim revizionistikim krugovima, poetkom 1929. zapoelo je razdoblje madarsko-jugoslavenskoga odnosno madarsko-francuskog zbliavanja, koje e za posljedicu imati, izmeu ostaloga, i revolt Beograda te prijetnju jugoslavensko-njemakim prijateljstvom kao protuteom, kako se inilo, novomu francuskom osloncu u Podunavlju. Austrija, iako je udomila pripadnike prve emigracije, nije oklijevala protjerati Pavelia na zahtjev Beograda. tovie, kancelar Seipel je odbio bilo kakvo sudjelovanje u razbijanju ili slabljenju Jugoslavije. Njemakom je poslaniku poetkom

A. Paveli, n. dj., 483-490. Usp. Ustaa. Dokumenti o ustakom pokretu, prir. Petar Poar, Zagrebaka stvarnost, Zagreb, 1995., 23-26. R. Horvat, n. dj., 445-447. 415 Tako Obzor od 27.IV.1929. (A. Paveli, n. dj., 450.) 416 Paveli je jedan od rijetkih hrvatskih politiara koji je zarana pokazivao interes za prilike u Turskoj i Bugarskoj. Na Vijeu HSP-a 3. oujka 1924., kad se u svjetlu Radieva razbijanja Hrvatskog bloka i njegova bezuspjenog puta po Europi ralanjivala meunarodna situacija, drugi su govornici raspravljali o prilikama na Zapadu, dok je Paveli posebnu pozornost posvetio Turskoj, ukazujui da je ona primjer kako se brane vlastiti nacionalni interesi. "Turska je danas u posjedu Carigrada", istie Paveli, "a to sigurno ne bi bila, da se drala metoda g. Radia." (A. Paveli, n. dj., 129.) 417 A. Paveli, Doivljaji, II., 221. i d. On e se, po Pavelievu sudu, izreenu Georgesu Desbonsu, 1935. u torinskoj tamnici, pokazati "dobrim glavnostoernim asnikom", ali prilino "nesavrenim politiarem". (J. J. Sadkovich, n. dj., 285.) 419 Jovan Pavlovski, Vano Mihailov, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985., 319.
418

414

84

1929. naglasio da Austrija eli jaku i konsolidiranu Jugoslaviju, koja e onemoguiti uspon talijanske sile.420 Na taj je nain suen prostor Pavelieva djelovanja. Italija je bila jedna od rijetkih, ako ne i jedina europska drava koja je opet radi svojih rauna htjela trpjeti ogranieno djelovanje hrvatske i makedonske emigracije. Talijansko doputenje da se hrvatski emigranti (Paveli, Kouti i drugi) smjeste u Italiji, nije znailo ujedno i odobrenje njihove politike djelatnosti. Prihvaanjem Hrvata, Mussolini je samo elio zadrati neke od konaca u jugoistonoj politici, te sprijeiti tjenji hrvatski naslon na Madarsku, koji bi nudno imao protutalijanski znaaj. Stoga u prvo vrijeme emigrantskog djelovanja Paveli nije imao izravna doticaja s talijanskim vlastima,421 osim promibenih dodira s talijanskim novinarima. Talijanima je bilo poznato, da su istaknuti hrvatski politiari separatistike orijentacije, poput I. Franka, M. ufflaya i A. Trumbia, jo u ljeto 1928., neposredno nakon Radieve smrti, uspostavili ili intenzivirali veze ne samo s makedonskom emigracijom, nego i s utjecajnim madarskim imbenicima, ukljuujui i Tibora Eckhardta. Paveli je te dodire s Madarima nastavio. U Bologni se 23. srpnja 1929. susree s predstojnikom politikog odjela madarskog ministarstva vanjskih poslova barunom Gborom Aporom,422 kojega je poznavao otprije. Tom je prigodom Apor, kako proizlazi iz njegove sauvane zabiljeke o razgovoru, izjavio da raniji Paveliev posjet Budimpeti nije koristio ni hrvatskoj ni madarskoj strani, ali se Madarska i dalje zanima za hrvatsko pitanje odnosno za akcije hrvatske emigracije, to je kazano i Maeku, pa je pripravna staviti na raspolaganje novac za akciju u inozemstvu. Iz ovoga je jasno kako je i Apor Pavelia smatrao Maekovim predstavnikom u inozemstvu.423 Budimpeta ne moe udovoljiti Pavelievu zahtjevu da se nastani u Madarskoj (ist. T. J.). Uglavljeno je da za stalne kontakte bude mjerodavan madarski konzulat u Milanu. Paveli je upitao, je li Budimpeta spremna orujem opskrbljivati hrvatski ustanak, s obzirom na to, da je Madarska ve jednom Hrvatima dostavila oruje preko Suaka.424 Hrvati su s madarskim vojnim krugovima pregovarali o isporuci dvije tisue samokresa, ali bez uspjeha. Apor je, meutim, odbio taj zahtjev, obrazlaui ga postojeim stanjem u Austriji, ali je obeao da e Madarska pruiti azil ustaama nakon izvrenih akcija. Na koncu je Paveli izvijestio Apora da Hrvati djeluju zajedno s Makedoncima,

V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska..., 165. J. J. Sadkovich, n. dj., 84. Jugoslavenski policajac V. Milievi u svojoj raspravi o atentatu u Marseilleu ustvrdio je kako je krupnu ulogu u povezivanju Pavelia s talijanskim diplomatskim krugovima imao ef VMRO-a, Vano Mihajlov. (Vladeta Milievi, Der Knigsmord von Marseille, Bad Godesberg, 1959., 32.). Tu tezu prihvaaju i Hory i Broszat, ostavljajui dvojbu oko (netone) tvrdnje da je Pavelia ve 1929. primio sm Mussolini. (Ladislaus Hory - Martin Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart, 1964., 20-21.) Volkov, pak, glatko tvrdi kako je Pavelia odmah po dolasku u Italiju "primio i Mussolini, na koga je svojom mrnjom prema Jugoslaviji ostavio povoljan utisak". (Usp. Vladimir Konstantinovi Volkov, Ubistvo kralja Aleksandra Hitlerova zavera, Nova knjiga, Beograd, 1983., 60.)
421

420

U svibnju 1929. su, tvrdi Vinaver, Talijani izvijestili madarskog poslanika u Rimu da Italija pomae hrvatske emigrante. (Vuk Vinaver, Ugroavanje Jugoslavije 1919-1932, Vojnoistorijski glasnik, br. 1., Beograd, 1968, 142. Prema: Todor Stojkov, O tzv. Likom ustanku. SP, god. II., br. 2, IHRPH, Zagreb, 1970., 170.) 423 I Maek je Aporu, podsjetimo se, u listopadu 1928. izjavio kako vie ne trai autonomiju, nego odcjepljenje Hrvatske. 424 Nije jasno, na to se ovdje misli. Vjerojatno Paveli ima na umu pokuaj stvaranja oruane, prevratne organizacije odmah nakon uspostave Kraljevstva SHS, u emu je i on imao, po svemu sudei, velika udjela. Usp. A. Paveli, Doivljaji, II., 33-41.

422

85

s kojima je sklopljen usmeni sporazum.425 Ne e, dakle, biti tona tvrdnja da je Apor Paveliu "ponudio svaku moguu pomo", kao to to tvrdi Vinaver,426 a ostaje otvorenim pitanje, je li ova ugovarana isporuka oruja u ikakvoj svezi sa spomenutim pripremama oruanih akcija, koje opisuje Dido Kvaternik. Iako se Pavelia i nakon odlaska u emigraciju smatralo Maekovim izaslanikom, ubrzo nakon njega, u kolovozu 1929., u emigraciju e otii i istaknuti lanovi HSS-a, ing. A. Kouti i dr. J. Krnjevi, a razmiljalo se i o Trumbievu odlasku u inozemstvo.427 Nije nezanimljivo pripomenuti, da postoje znaci kako su Krnjevi i Kouti otili u emigraciju na poziv engleskih masonskih i bankarskih krugova, te uz znanje, odnosno preutnu suglasnost jugoslavenske policije. Krnjevi je, po svemu sudei bio lanom jedne lozanske slobodnozidarske loe, a svrha njihova puta u izbjeglitvo bili su pokuaji reformiranja Jugoslavije.428 Dolazak Koutia i Krnjevia ojaat e Pavelievu poziciju: injenica da su emigrirali i istaknuti lanovi vodstva Hrvatske seljake stranke, inila je njegovu poziciju sasvim uvjerljivom. Iako mu je, nakon istupa u Sofiji, i madarsko ministarstvo vanjskih poslova odbilo izdati ulaznu vizu za Madarsku, hrvatsko-madarski kontakti, za koje su Talijani znali jo od ljeta 1928., budili su strahovanja u Rimu. Talijani su se bojali, da bi Hrvati mogli pristupiti tjenjem povezivanju s revizionistikom Madarskom, ime bi Italija izgubila mogunost utjecanja na zbivanja u Hrvatskoj i sudjelovanja u raspletu jugoslavenske krize.429 Samim time su intenzivirana razmiljanja da bi se u hrvatske prilike trebalo ozbiljnije "umijeati", a postojanje hrvatske emigracije nukalo je na akciju. Poetkom kolovoza 1929., Kouti se molbom obratio rijekomu prefektu, traei da mu se omogui susret s Paveliem, koji ga je pozvao u Livorno. Talijani su to omoguili, a ve sutradan nakon tog susreta, Maek je 13. kolovoza, zamolio Mussolinija da primi Koutia i Pavelia. Mussolini je to odbio unato obavjetajnim saznanjima da su Hrvati odluni glede ostvarenja svojih nacionalnih ciljeva, pa je stvar prepustio Grandiju, a ovaj je ovlastio Davanzatija da razgovara s hrvatskim predstavnicima. Do toga susreta ipak nije dolo.430 U meuvremenu su i maekovski emigranti nastavljali svoju djelatnost. Oni su od samog poetka svoga emigrantskog djelovanja nastojali da ih se ne poistovjeuje s Paveliem, koji je ve postao obiljeen, ali su privatno odravali kontakte s njim, ba kao i s Talijanima i Madarima. Madarski je konzul u Zagrebu, G. Szab, odravao veze kako s Maekom, tako i s Paveliem, Krnjeviem i Koutiem, povremeno izlazei ususret hrvatskim emigrantima prigodom prijenosa korespondencije u domovinu.431 U rujnu 1929. Krnjevi je u Beu uvjeravao Morrealea, da bi hrvatski ustanak imao uslijediti tijekom idue zime, a slino su nekoliko tjedana kasnije ustvrdili Paveli i Kouti u razgovoru s Davanzatijem i Corteseom. Razgovor je, prema talijanskim izvorima, trajao pet sati. Kouti i Paveli su uvjeravali Talijane u to, da su oni predstavnici svega hrvatskog naroda. Hrvatski se narod bezuvjetno eli odvojiti od Srba, pa njih dvojica u tu svrhu trae talijansku zatitu. Dobra organizacija, hrvatska
B. Krizman, n. dj., 66. Precizniji i sadrajniji saetak razgovora v. u: . Zelmanovi, n. dj., (3), Danas, 28.VI.1988. 426 V. Vinaver, "Austrijsko pitanje"..., 13. 427 On je to, navodno, odbio zbog poodmakle dobi. (Lj. Boban, Prilozi..., 25.). Prema Glojnariu, odlaske hrvatskih politiara u inozemstvo Trumbi nije samo prihvaao, nego ak i poticao. (M. Glojnari, n. dj., 52.) 428 Ivan Mui, Masonstvo u Hrvata (Masoni i Jugoslavija), Crkva u svijetu, Split, 1983., 262. Usp. Zoran D. Nenezi, Masoni Masoni u Jugoslaviji (1764-1980), Narodna knjiga, Beograd, bez god., 415. 429 IDDI, 7, VI, dok. 541, 545, 546, 550, 558, 587. J. J. Sadkovich, n. dj., 68. 430 J. J. Sadkovich, n. dj., 85-86. 431 V. Vinaver, Jugoslavija i Maarska..., 431. . Zelmanovi, n. dj., (1), Danas, Zagreb, 14.VI.1988.
425

86

nepomirljivost i slabost jugoslavenske vojske bi, uz talijansku potporu, morali voditi do uspjeha, odnosno do stvaranja neovisne Hrvatske. Hrvati raunaju i na solidarnost drugih nesrpskih naroda, te vjeruju da e istodobni ustanci u Makedoniji, Hrvatskoj i Vojvodini izolirati Srbiju. Hrvatski je cilj stvoriti neovisnu dravu, koja bi obuhvatila Bosnu i Hercegovinu, te Vojvodinu. Vjerujui da e ivalj s etniki izmijeanih podruja radije pristati uz napredniju i gospodarski zdraviju Hrvatsku, Kouti je napravio zemljovid budue hrvatske drave. Ona bi obuhvaala Bansku Hrvatsku, Slavoniju, glavninu Dalmacije ("most of Dalmatia"), Bosnu sa Sarajevom (Hercegovina? Op. T. J.) i Vojvodinu. Hrvatskoj bi pripali i neki dijelovi Slovenije, dok bi ostatak imao biti ostavljen podjeli izmeu Austrije i Madarske. Stvaranje hrvatske drave, obrazlagali su Kouti i Paveli, u talijanskom je interesu, jer ona ima posluiti i kao brana protiv Balkana. Hrvati talijansku pomo smatraju nudnom, a raunaju i na Britance. Stoga e Kouti otputovati u London, kako bi pridobio tamonje krugove i uvjerio ih u potrebu zbacivanja Aleksandrove diktature i uspostave hrvatske drave.432 Grandi je stvar smatrao toliko vanom, da je Davanzatijevo izvjee proslijedio i kralju. U trokutu Davanzati, Grandi i general Gazzera, talijanski ministar rata, razglabalo se o znaenju Koutievih i Pavelievih izlaganja u sklopu talijansko-jugoslavenskih odnosa i uope u sklopu talijanske vanjske politike. Bez obzira na dvojbe, koje su jo uvijek postojale u pogledu pravih hrvatskih ciljeva i mogunosti, ak i najmanji izgledi da Hrvati ostvare svoju dravu, Italiji moraju biti vani gledom na Austriju i Madarsku. Posebno je vano preduhitriti mogunost da Hrvati glavni oslonac nau u Budimpeti. Davanzati je ocijenio da hrvatsko pitanje treba dobro prouiti, ba kao i mogunosti obavjetajne provjere podataka, te "prostudirati i pripremiti" granice budue hrvatske drave, odnosno podjelu Slovenije, kako bi Italija pripravno doekala trenutak izbijanja hrvatske revolucije. Uz neke je opaske Grandi izvjee proslijedio generalu Gazzeri, a ovaj je dva tjedna kasnije izloio svoje stajalite. Prema njemu, hrvatsko je pitanje neobino vano. Daljnji je razvoj, meutim, nepredvidiv, pa nije uputno uza nj vezati odnosno podreivati mu talijanske vojne planove. Nasuprot Davanzatiju i Grandiju, koji su se pribojavali prevelikoga madarskog utjecaja, Gazzera je preporuivao suradnju s Budimpetom, ako ni zbog ega, a ono radi provjere tonosti talijanskih podataka i procjena. U svakom sluaju, poeljna je suradnja ministarstva rata i ministarstva vanjskih poslova.433 Iako je u tom trokutu donesena odluka da se hrvatsko pitanje prati, hrvatska oporbena djelatnost pomae (pa se u tom smislu moe kazati da talijanska potpora Hrvatima datira iz listopada 1929.), ta je pomo bila relativno mala, o emu govori i podatak da je ministarstvo vanjskih poslova pozajmilo 70.000 lira od ministarstva unutarnjih poslova, radi pokrivanja trokova prouzroenih pomaganjem Pavelia i Maeka.434 Drei se predstavnikom hrvatskoga domovinskog politikog vodstva, Paveli je u drugoj polovici 1929. intenzivirao politiko-promibenu djelatnost. Iz Italije se, oito je ne drei najboljim sjeditem svoga politikog djelovanja, opet vraa u Austriju. Diplomatska ofenziva Beograda nakon njegova i Perecova nastupa u Bugarskoj pokazala se, meutim, prilino uspjenom. Domovinsko vodstvo na elu s Maekom odoljelo je pritisku da se Paveliev separatistiki nastup u Bugarskoj osudi. Ta se injenica tumaila kao sasvim jasno solidariziranje Maeka, Trumbia i druine s Paveliem i Perecom. Emigrantska je pozicija time bila donekle jaa, ali su obziri europskih drava prema Beogradu ipak prevagnuli. Austrijske vlasti su ve

432 433

Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 86-90. Isto, 90-93. 434 Isto, 93.

87

poetkom svibnja 1929. Paveliu i Perecu oduzele doputenje boravka,435 pa e Paveli 25. rujna, u Beu, biti uhien i protjeran u Njemaku.436 Austrijski poslanik u Beogradu priopio je ministru Marinkoviu da nema bojazni od restauracije, dodajui kako je hrvatska emigracija bez ikakva utjecaja u Austriji, a Paveli je protjeran iz zemlje. To je dao na znanje i diplomatskom zboru u Beogradu.437 Boravak u Njemakoj nije obeavao puno,438 tim prije to je njemaki poslanik u Beogradu (umro u veljai 1930.) Adolf Kster bio izrazito projugoslavenski orijentiran i prijateljevao s Aleksandrom, pa je sve inio kako bi se sprijeila hrvatska aktivnost u Njemakoj. Stoga je Paveli prihvatio lanu putovnicu, koju mu je u Mnchenu ponudio Morreale, te je otputovao u Italiju, gdje mu se ve nalazila obitelj. Ujesen 1929. on uspostavlja brojne veze s talijanskim novinarima, ali i s Mussolinijevim bratom Arnaldom koji se, navodno, zauzimao za bezuvjetnu pomo Hrvatima, bez traenja ikakvih teritorijalnih ili drugih ustupaka. Paveli je svojim djelovanjem, naglaava Jeli, kod nekih talijanskih krugova, bez ikakve dvojbe probudio simpatije i razumijevanje za Hrvate. Iste jeseni objavljuje brouru Uzpostava hrvatske drave, trajni mir na Balkanu, namijenjenu inozemnoj javnosti. Kratko saevi najvanije dogaaje iz hrvatske povijesti, Paveli nabraja tragina iskustva, koja je hrvatski narod stekao u jugoslavenskoj dravi, te dodaje kako osim tih svojih argumenata, hrvatski narod u svojoj tenji za slobodom i dravnom neovisnou, imade i drugi argument koji ne moe biti bez interesa za ostale narode, a to je pitanje mira na jugu Europe. "Ciela Europa" - pie Paveli - "sviestna je i znade, da je ovdje ognjite, na kome je zapretana iskra budueg plamena, a ipak se Europa, makar eli, da se ouva od ponovnoga krvoprolia, ne mie, da tu iskru ugasi prije, nego li plamen bukne. (...) A u emu stoji pogibelj za mir? U dva pravca. U prvom redu ne moe se oekivati, da e i kraj najbolje volje hrvatski narod moi mirno i dalje podnaati zulum, koji nad njim Beograd vri. I jednoga dana, kada se aa prelije, planut e poar, koji e bezuvjetno do temelja progutati nesolidnu zgradu umjetne tvorevine, drave SHS, u kojoj nema nita (vie) centripetalnoga, nego to je bila biva AustroUgarska Monarhija. Ako u tom sluaju tko poe Beogradu u pomo, kada se na njega digne sve, to pod njim sada trpi, mogao bi se poar raziriti na daleko. Nu pogibelj za mir lei jo kudikamo vema u meunarodnoj konstelaciji, kakova je ovdje. Dananja Velika Srbija predstavlja obenitu pogibelj za svakog njezinog susjeda...439
Be je taj korak, prema tvrdnjama britanskog poslanika u Beogradu, poduzeo na vlastitu inicijativu. (. Avramovski, Britanci..., I., 607.) 436 Koliko god nisu mogle trpjeti kasniji revolucionarni rad hrvatske emigracije, austrijske vlasti su brino sprjeavale jugoslavenske agente da smaknu hrvatske emigrante. (B. Jeli, n. dj., 36-38.) Austrija je znala protjerivati emigrante, ali i jugoslavenske agente. Tek nakon Orebova atentata uhieni su Singer, Penikar i Artukovi, a ustaka je djelatnost uglavnom paralizirana neto prije atentata u Marseilleu. (Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 180-183.) 437 V. Vinaver, "Austrijsko pitanje"..., 15. 438 Pred jugoslavenskim e komunistikim istraiteljima S. Kvaternik poslije rata ustvrditi kako Paveli u Njemakoj "nije naao potrebnog razumijevanja, a reeno mu je da je po Nijemcima upuen u Italiju, jer da su Nijemci nemoni, to su faktino i bili u ono doba, a Mussolini je ve u internacionalnom ivotu traio i vrio stanovitu ulogu." (B. Krizman, n. dj., 68b.) B. Jeli, meutim, tvrdi da su hrvatski nacionalisti na poetku svog rada u tadanjoj (demokratskoj) Njemakoj uivali izuzetno veliku potporu. O tome svjedoi ne samo veliki broj hrvatskih publikacija, koji je izlazio u Njemakoj, nego i injenica da su, primjerice, 1930. Lorkovia i Jelia, nakon to ih je belgijska policija grubo uhitila u Bruxellesu, na kongresu Meunarodnog saveza sveuilitaraca, s poastima i obeanjima potpore primili najvii njemaki dunosnici. (B. Jeli, n. dj., 42.) 439 To su ponajprije Bugarska, Italija i Madarska. Hrvati nisu voljni za raun Beograda ratovati sa susjedima, pie Paveli, dodajui kako "hrvatski narod potuje i voli izpaeni bugarski narod i smatra ga svojim bratom." Vrijedno je dometnuti da slinog izraza simpatija nema prema Talijanima ili Madarima.
435

88

Hrvatski je narod pokazao da ne eli ostati u istoj dravi sa Srbijom . To nije posljedica hrvatske obijesti ili hira, nego jednostavno rezultat injenica za koje Hrvati nisu odgovorni. "Ako unato svemu tomu meunarodni faktori ostanu gluhi i posljednjim vapajima, koji dopiru iz zarobljene Hrvatske, i ako u dvanaesti sat ne reknu svoje, hrvatski e narod pribjei onoj staroj poslovici, koja glasi: 'Pomozi si sam, pa e ti i Bog pomoi'. Nakon svega toga ne e moi nitko predbaciti Hrvatima lakoumnost ili bezobzirnost, jer u borbi i u prirodnom nagonu za samoodranje prestaju obziri bilo kakve naravi." Svoje uvjerenje da bi ozbiljan pritisak demokratske Europe mogao rijeiti i hrvatsko pitanje, Paveli izraava i u biljeci na koncu ove broure. Istiui da je radio po eljama i tenjama hrvatskoga naroda, on nudi Beogradu mogunost da izvri smrtnu osudu, koju je protiv njega izrekao. Neka se u hrvatskim zemljama provede plebiscit pod nadzorom Europe i, ako se veina Hrvata ne izjasni za odcjepljenje od Srbije i uspostavu neovisne Hrvatske, sm e otii u Beograd i staviti se na raspolaganje vladajuim srbijanskim krugovima, da izvre osudu.440 Jo uvijek raunajui na potporu demokratskih snaga, Paveli 1. rujna 1929. Drutvu naroda predaje promemoriju, u kojoj podsjea na to da su se hrvatski predstavnici u vie navrata (uzaludno) obraali tomu meunarodnom forumu. Hrvatski je narod i u proteklom desetljeu pokazao, na svim izborima provedenima u Kraljevini SHS, da se nije odrekao prava na samoodreenje i da je njegova nepromjenjiva volja braniti svoju dravnu i nacionalnu individualnost u okviru meunarodno odreenih granica. Za to su se pravo, istie Paveli, Hrvati uvijek borili mirnim sredstvima, uvjereni da je mir najvee dobro ovjeanstva i da e kulturni narodi od kojih je Drutvo sastavljeno, omoguiti Hrvatima postizanje neotuivoga prava na samoodreenje. Unato tome, utke se promatra kako je Srbija najprije ponitila crnogorsku neovisnost, a potom je oruanom silom i Hrvatskoj nametnula svoju dinastiju i hegemoniju. Hrvatsko je narodno zastupstvo unato svemu pokualo "uz izvjestne pravne ograde", godine 1925., sporazumno i na miran nain rijeiti hrvatsko pitanje, ali se i taj pokuaj izjalovio. Nakon terora, koji su trpjeli u jugoslavenskoj dravi, dogodio se, meutim, jo i atentat na hrvatskoga narodnog prvaka S. Radia. I tada su Hrvati, "da se sauva mir i da se spriei veliki ustanak", pokazali volju za sporazum, s tim to je on postao nemogu sa srbijanskim parlamentarnim zastupnicima, ali je bio mogu s kraljem Srbije. Umjesto da shvati ozbiljnost situacije i poduzme korake radi miroljubiva kompromisa s hrvatskim predstavnicima, kralj Srbije je prekrio vlastito obeanje da e uvijek vladati ustavno, dano 1. prosinca 1918., te je proglasio diktaturu i nametnuo osobni reim. Paveli u promemoriji pie dalje: "Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju borbu samo zakonitim sredstvima, ipak ne e oni u asu, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovom narodnom opstanku i slobodi. Ovih se drugih borbenih sredstava ne moe hrvatski narod u budunosti odrei, i to tim manje, to su - za osam mjeseci apsolutistikog gospodstva srpskog kralja nad Hrvatskom miroljubivi graani bili u masama zatvarani i mueni, a njihov posjed bio zaplijenjen i opljakan. Vjera se ne potuje, te se uvijek opetuje, da slubeni organi javno i bezkanjeno ubijaju. Sukrivci umorstva u prijanjoj Narodnoj skuptini hodaju okolo slobodni, a izvritelj atentata dobio je samo formalnu kaznu lienja slobode.
A. Paveli, n. dj., 496-531. P. Poar, Dokumenti, 27-44. Zanimljivo je prenijeti kako Paveli u toj brouri - u prvoj reenici - omeuje hrvatske zemlje: "Du Jadranskoga mora od Rieke do ukljuivo Kotora sa zapada, pa izmeu Rieke Drave i Dunava sa sjevera i rieke Drine od iztoka prostire se starodrevna hrvatska drava..." Kod B. Krizmana taj tekst izgleda znatno drugaije (bez spomena Rijeke i Kotora!), a da razlozi tomu nisu navedeni (makar su i neukomu jasni!): "Od Jadranskog mora sa zapada pa izmeu rijeke Drave i Dunava od sjevera, i rijeke Drine od istoka prostire se starodrevna hrvatska drava..." (Usp. B. Krizman, n. dj., 74-75.)
440

89

Teajem posljednjih mjeseci uvedene su u Hrvatskoj metode, koje su do sada bile upotrebljavane samo u Macedoniji protiv macedonskog maroda, koji isto tako protiv svoje volje ami pod krvavom hegemonijom Srbije. Poslije svega toga hrvatski je narod doao do konanog osvjedoenja, da srpski kralj nema namjere potraiti poteno i pravedno rjeenje za odnoaj izmeu Hrvatske i Srbije, ime bi posluio stvari mira. Lien svoje slobode i tisuljetne dravnosti, u svojoj ivahnoj osjetljivosti i duboko povrijeen hrvatski narod, nikako ne e uzmaknuti pred krvavim nasilnim gospodstvom jedne tue vlade, nego samo otklanja pred cijelim svijetom odgovornost, ako u budunosti nastanu teki sukobi, koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednoduno i nepromjenljivo zahtijevanje, da oboruana snaga kraljevine Srbije isprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju dravu, pa kako bi mogli u zajednikom radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vjenog mira."441 U slinom tonu se, malo nakon Pavelia, promemorijama Drutvu naroda obraa J. Krnjevi (7. rujna 1929.), a onda (25. sijenja 1930.) zajedniki i Krnjevi i Kouti. Na poetku se, dakle, politiko krilo emigracije posveivalo promibenom radu i pripremama politikog organiziranja hrvatskog iseljenitva. Radu s iseljenitvom posebno e se prionuti od sredine 1930. U isto vrijeme se, uglavnom po Perecovim naputcima i u njegovoj organizaciji, u domovini poduzimaju oruane akcije. Najpoznatija od njih jest atentat na Aleksandrova pouzdanika Schlegela. Taj je in imao uputiti na ozbiljnost i svojevrsnu vjerodostojnost te borbe, pa je u stanovitom smislu predstavljao legitimaciju ne ustatva nego hrvatske oporbe uope.442 Jugoslavenska je policija ve u rujnu 1929. ocjenjivala da hrvatski separatisti poseu za nasilnim sredstvima, tj. atentatima i sabotaama, kako bi se odralo borbeno raspoloenje naroda i istodobno svijetu ukazivalo da hrvatsko pitanje nije rijeeno.443 Represija u dravi to je jasno pokazivala. The Manchester Guardian je 20. rujna 1929. o Jugoslaviji pisao: "Cijela je zemlja podvrgnuta ratnom stanju. Jugoslavija se moe smatrati grobljem. U javnom miljenju ne moe biti formulirana nikakva kritika ni postavljeno nijedno pitanje. Vlast soldateske je apsolutna. Zatvori su prepuni. Posljednji tjedan mjeseca srpnja pustili su na slobodu kradljivce da bi na njihova mjesta utamniili politike okrivljenike. Zemlja je raj policista, uhoda, njukala i klevetnika. U zatvorima priznanja se iznuuju neljudskim muenjima. To je diktatura sablje i revolvera. Ona pritiskuje zemlju poput olovnog ogrtaa".444 U takvim e prilikama ustaka organizacija postupno jaati, propovijedajui bezuvjetnu borbu za uspostavu neovisne Hrvatske i nudei kao odgovor na ljutu ranu ljutu travu...

R. Horvat, n. dj., 447-451. Usp. A. Paveli, n. dj., 532-536. Potonji se tekst neznatno stilski razlikuje, budui da je preveden iz Pavelieve knjige Aus dem Kampfe um den selbststndigen Staat Kroatien. Einige Dokumente und Bilder. Verlegt bei Kroatischer Korrespondenz "Gri", Wien, 1931. 442 Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 82-83. 443 B. Krizman, n. dj., 70. 444 Mirko Grmek-Marc Gjidara-Neven imac, Etniko ienje. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993., 95.

441

90