Lingua Montenegrina

LINGUA MONTENEGRINA
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja
ISSN 1800-7007
the magazine of linguistic, literature and cultural issues Broj
LINGUA MONTENEGRINA
1
Izdava INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE VOJISLAV P. NIKEVI Redakcijski odbor Vojislav P. Nikevi (Cetinje) Josip Sili (Zagreb) Vuki Pulevi (Podgorica) Radoslav Rotkovi (Herceg-Novi) arko urovi (Cetinje) Amira Turbi-Hadagi (Tuzla) Przemysav Brom (Katowice) Milorad Nikevi (Osijek) Aleksandra Banjevi (Podgorica) Aleksandra Nikevi-Batrievi (Podgorica) Ljudmila Vasiljeva (Lavov) edomir Drakovi (Cetinje) edomir Bogievi (Podgorica) Adnan irgi (Podgorica) Glavni i odgovorni urednik Adnan irgi Sekretar Redakcije Aleksandar Radoman Cetinje 2008.
Prvi broj asopisa Lingua Montenegrina posveen je utemeljivau nauke o crnogorskome jeziku, akademiku Vojislavu P. Nikeviu.
Vojislav P. Nikevi (1935 - 2007)
LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.
arko L. UROVI (Cetinje) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 061.12:929 Nikevi V.P.
OSVRT NA STAVOVE O NAUNOME DOPRINOSU AKADEMIKA VOJISLAVA P. NIKEVIA

In memoriam Vojislav P. Nikevi (1935-2007)
Autor ovoga teksta donosi osvrt na stavove poznatih crnogorskih i inostranih kulturnih i naunih radnika o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia, utemeljivaa montenegristike, naunika koji je postavio temelje kodifikaciji crnogorskoga jezika.
Prije dvije godine navrilo se 70 godina ivota i 40 godina naunog rada akademika Vojislava P. Nikevia. Smatrao sam da je najljepi nain za izraavanje zahvalnosti, priznanja i divljenja njegovom grandioznom naunom djelu pisanje knjige o cjelokupnome, nauno relevantnom opusu ovog uvaenoga jezikoslovca. Zato sam knjigu Bard crnogorskoga jezika posvetio najistaknutijem, najeminentnijem predstavniku crnogorske lingvistike koji je cio svoj ivotni i radni vijek usmjerio na prouavanje, naunu obradu i afirmaciju crnogorskoga jezika. Istiem da akademiku Nikeviu, lucidnome naunom istraivau i stvaraocu ogromne energije, nije bila potrebna afirmacija iz mojega pera, te je jedino objanjenje za nastanak pomenute knjige elja da se nauna javnost podeti na kapitalni znaaj njegova djela i nemjerljivi doprinos koji je dao crnogorskoj nauci i kulturi. Akademik Vojislav P. Nikevi je svojim djelom obogatio savremenu lingvistiku i crnogorsku kulturnu istoriju. 5
arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia
Krajem este i na poetku sedme decenije XX. stoljea dio ondanje jugoslovjenske inteligencije, izgraujui kritiki stav prema drutvenoj stvarnosti, uviao je ekonomsku i politiku krizu postojeeg drutvenoga sistema i neophodnost promjene drutvenih odnosa u vjerski, nacionalno, kulturno, jeziki, pa ak i idejno heterogenoj jugoslovjenskoj dravnoj zajednici. Razliita su bila shvatanja i gledita oko pitanja: kojim putem Jugoslavija treba da ide u svome razvoju? U toku polemike koja je dugo trajala traeno je najbolje rjeenje ovoga vitalnog problema. Jedni su bili za ouvanje postojeega stanja i moi Saveza komunista po svaku cijenu, drugi za uspostavljanje preureene i smanjene Jugoslavije koja bi funkcionisala kao ujedinjena srpska drava, dok su se trei zalagali za sutinske promjene koje su podrazumijevale preoblikovanje veza i statusa republika, to bi u krajnjem ishodu dalo savez suverenih jugoslovjenskih republika. Ovi trei su zagovarali demokratski ureenu modernu konfederalnu dravnu zajednicu koja bi sprjeavanjem narastanja unitaristikoga pritiska i irenja agresivnih hegemonistikih tenji Srbije i njene vladajue politike, intelektualne i duhovne elite garantovala ravnopravni status svim republikama. Normalno je bilo da suprotstavljeni koncepti o budunosti SFR Jugoslaviji dovedu do neslaganja, ali nije bilo normalno da nesuglasice i nesporazumi prerastu u nepomirljive antagonizame i podjele koje su na poetku potonje decenije prologa stoljea kulminirale raspadom zajednike drave u krvavome ratu. Jedino je Crna Gora nespremna doekala kraj SFRJ, zapostavila svoje nacionalne i dravne interese zarad jugoslovjenstva koje se u cjelini transformisalo u veljesrpstvo. Ideja o politikoj, vojnoj, duhovnoj, jezikoj, etnikoj i dravnoj istovjetnosti Srba i Crnogoraca bila je kobna zabluda za naivni crnogorski narod koji je po ko zna koji put u svojoj istoriji prevaren i prevoen u srpski nacionalni i dravni korpus. Imajui dobro pripremljen program asimilacije Crnogoraca, Srbija se opredijelila za perfidno negiranje i prisvajanje svih izvornih crnogorskih etnikih, duhovnih, kulturnih, jezikih i dravnih posebitosti kao uvara crnogorskoga nacionalnog identiteta i dravnoga suvereniteta. Ime, jezik i duhovnost su temelj svakojeg nacionalnoga bia i dravnosti. Zato je srpska politika i duhovna elita sa mnogo volje i elana pristupila ubrzanoj razgradnji crnogorske nacionalne svijesti, uspostavljajui pri tome srpski vrijednosni sistem u svim sferama ivota. Najoigledniji primjer koji nepobitno edoi da je Crna Gora devedesetih godina prologa vijeka krenula putem potpunoga utapanja u Srbiju i srpstvo jeste nametanje Crnogorcima srpske pravoslavne vere 6
kao izvorno crnogorske i srpskog jezika kao maternjeg. Grube negatorske nasrtaje na temelje crnogorske kulture, dravnosti i duhovnosti obilato su pomagali pojedini ovdanji naunici velikosrpske orijentacije. Dakako, uslove za bavljenje naukom (naroito bogate izvore finansiranja) i snani podstrek za rad obezbjeivao im je moni velikodravni aparat sa editem u Beogradu koji je radi sprovoenja u djelo velikosrpske i anticrnogorske ideje angaovao mnoge istaknute predstavnike SANU i CANU, Srpske pravoslavne crkve, knjievnike, lingviste, politiare, profesore, pravnike, istoriare, novinare, publiciste, pa ak i pripadnike vojske. Svi oni dobili su isti zadatak: ostvariti ekspanziju srpske nacionalne svijesti i izbrisati svaki trag o postojanju Crnogoraca kao samobitnoga naroda i nacije. S takvom drutveno-politikom situacijom, a takoe i stanjem u crnogorskoj nauci i kulturi nije se mirila grupa crnogorskih intelektualaca razlinoga strunog i profesionalnoga profila. Ona se izdvojila i stupila na istorijsku pozornicu kao vjerni tuma, uvar i brani izvornih crnogorskih vrijednosti i nacionalnih posebitosti. Po pitanjima jezika ve od kraja este decenije prologa vijeka izdvaja se Vojislav P. Nikevi, koji se nauno suprotstavlja zatiranju crnogorskoga jezika i nasilnoj promjeni jezike stvarnosti u Crnoj Gori. I najpovrnijim uvidom u prebogati stvaralaki opus akademika Vojislava P. Nikevia dolazi se do saznanja o nemjerljivom njegovom doprinosu ouvanju duha crnogorskoga jezika. Tano je da zbog takvoga pristupa akademik Nikevi imao dosta oponenata na srpskoj strani. Meutim, znaajna imena savremene filologije i lingvistike bezrezervno su podrala darovitog i neumornoga naunika Nikevia kao crnogorskoga jezikoslovnog vou koji je svojim fundamentalnim knjigama postavio najvre temelje crnogorskome jeziku i montenegristici uopte. Radi objektivnosti, potrebno je osvrnuti se na sudove kompetentnih jezikoznanstvenika, zaslunih poslenika u oblasti knjievnosti i nauke, koji o lingvistikim dometima akademika Vojislava P. Nikevia imaju samo rijei pohvale. On je nesumnjivo najproduktivniji i najreprezentativniji predstavnik crnogorske lingvistike. Poto e se crnogorska lingvistika i u budunosti temeljiti na njegovim radovima, sigurno je da e se javiti potreba da se cjelokupni nauni rad Nikeviev prikae jo blie, poptunije, opsenije i produbljenije. Zato ostaje obaveza mlaim naratajima da bez optereenja i zastranjivanja analiziraju, osvijetle i na odgovarajui nain vrjednuju kapitalno djelo barda crnogorskoga jezika, koji ve sada uiva 7
veliki ugled u filolokim i lingvistikim krugovima irom Evrope. Impozantan je broj knjievnika, istaknutih kulturnih poslenika, filologa i jezikoslovaca koji dre da je Vojislav P. Nikevi kao naunik i neumorni pregalac bez premca u crnogorskoj lingvistici. Na osnovu konkretne jezike grae, drei se rigoroznih naunih naela, akademik Radoslav Rotkovi, ugledni crnogorski knjievnik, politikolog, nauni savjetnik, prouavalac i vrstan poznavalac drutvenopolitikih, istorijskih, kulturnih i jezikih prilika u Crnoj Gori, utemeljio je svoj stav o vrijednostima Nikevievog rada na njegovom cjelokupnom i vie nego bogatom opusu. Dakle, sva djela akademika Vojislava P. Nikevia u dugom periodu bila su pod naunom lupom akademika Radoslava Rotkovia. Svestrano eruditsko obrazovanje Rotkovia daje mu za pravo da se dokumentovano, nauno prihvatljivo i struno osvrne na vrijednost opsenog djela akademika Nikevia. Rotkovi istie znaajni doprinos Nikevia crnogorskoj jezikoslovnoj nauci. Osvrui se na cjelokupno njegovo djelo, Rotkovi u recenziji rukopisa Gramatike crnogorskog jezika primjeuje: Gramatika crnogorskog jezika akademika Nikevia zaokruuje opus koji ine knjige: pravopisna pravila Pii kao to zbori (1993); Crnogorski jezik I, II (1993, 1997), Crnogorski pravopis (1997) i tokavski dijasistem (1998). Sa ovom Gramatikom formirana je cjelina, tako da e se, kada ona bude objavljena, moi pristupiti nastavi crnogorskoga jezika, sa ovim knjigama kao univerzitetskim prirunicima.1 Do pojave Vojislava P. Nikevia crnogorski jezik u svojoj dugoj istoriji, koja see od sredine IX. stoljea, nikad nije imao u pisanom obliku formulisana pravila. Zapravo, nije imao knjige standardnojezikoga kodifikovanog normativistikoga karaktera. Nikevi je prvi jezikoslovac koji je analizirao genezu, tipologiju, razvoj, strukturne osobine crnogorskoga jezika. Zatijem je objavio pomenuti Crnogorski pravopis, koji sadri i obimni pravopisni rjenik (470 stranica), i kao logini finale svega toga evo nam nudi i Gramatiku Crnogorskoga jezika, na 765 kucanijeh stranica.2 Stoga njegove knjige na naunom planu predstavljaju strunu literaturu neophodnu svakom lingvisti. Na pedagokom planu, one e sluiti za kolovanje mladih generacija koje e poslije nas doi.
Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, DANU, Podgorica, 2001, str. 562. 2 Isto, str. 563.
1
Kao bitnu osobinu Nikevievog rada akademik Rotkovi navodi princip uvaavanja jezikih injenica. Po njemu, akademik Nikevi ne pripada onome krugu jezikoslovaca koji izmiljaju rjeenja samo da bi se crnogorski jezik razlikovao od srpskoga, bosanskog ili hrvatskog. Istiui specifinosti crnogorskoga jezika, Nikevi nije podvlaio razlike izmeu crnogorskoga, hrvatskoga, bosanskog i srpskoga jezika, nego ih je identifikovao i kodifikovao.3 Jo 1994. godine podgorika Doclea (br. 3) donosi Rotkoviev tekst Kodifikacija crnogorskog jezika povodom Nikevieve zasebne knjige Pii kao to zbori, prirunika koji prvi put donosi glavna pravila crnogorskoga (standardnoga) jezika. Sama injenica da se ova knjiga pojavila (1993. godine) u okolnostima kada je crnogorskome narodu nametnuto ustavno rjeenje da im maternji jezik nosi ime drugoga naroda i nacije - edoi da se Nikevi opredijelio za programsku orijentaciju narodnosne i nacionalne zatite i ouvanja crnogorskoga jezika od razgradnje i asinilovanja. Zato za moto prirunika Pii kao to zbori Nikevi uzima rijei Iva Andria da je jezik iva snaga sa kojom je vezana ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda. Polazei od toga stanovita, autor se zalae da crnogorski jezik nosi svoje etniko, nacionalno ime, a ne da se tretira kao podvarijanta, dijalekat srpskoga jezika. Uostalom, svima je dobro poznata injenica da ime crnogorskoga jezika izvire iz bia crnogorskoga (a ne srpskoga) naroda, kao njegovoga tvorca i mora se poistovjeivati sa tim narodom. Narodi koji prihvate tui jezik kao svoj, vlastiti, osueni su na nestajanje. Na tuem jeziku ne razvija se sopstvena knjievnost, kultura, ne moe se postojati. Zato je pitanje jezika mnogo vie od formalnog priznanja i ostvarenja univerzalnog ljudskoga prava. Jezik je prvorazredno egzistencijalno pitanje naroda. Postoje brojni dokazi da se crnogorski jezik razvijao u kontinuitetu jo od praslovjenskoga perioda. Malo koji narod kao crnogorski ima tako bogatu usmenu i pisanu knjievnost. Potvrdu o postojanju crnogorskoga jezika nalazimo u knjievnim djelima Petra I, Petra II, Stefana Mitrova Ljubie, Marka Miljanova Popovia i drugih knjievnika koji su izvornim crnogorskim jezikom napisali djela neprolazne vrijednosti. Rotkovi istie da je Nikevi svoju naunu misao razvijao u pravcu stalnoga afirmisanja sutinskih obiljeja crnogorskoga jezika koja djela crnogorskih knjievnih velikana izdiu na najvii umjetniki
3
Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, DANU, Podgorica, 2001, str. 563.
nivo. U vezi s tom injenicom on navodi Nikevieve rijei da lajtmotiv Crnogorskoga pravopisa mora biti maksima: Pii kao to dobri pisci piu! A nai najbolji pisci su Petar I, Petar II. Petrovi-Njego, Stefan Mitrov Ljubia, Marko Miljanov Popovi. Crnogorci trae isto to su svi civilizovani narodi ostvarili u normiranju svojega jezika da se oslone na svoje najvee pisce. I povrni uvid u opus najveih crnogorskih knjievnika pokazae da su odista pisali narodnim jezikom, ali bitno drukijim od srpskoga. Toliko je razliit da ih Srbi (iako ih prisvajaju kao svoje pisce) ne mogu razumjeti bez rjenika! Po Nikeviu, crnogorski jezik se ne moe valjano iskazati bez vlastitoga pisma, azbuke i abecede. Da bi se realizovalo magistralno crnogorsko ortografsko i ortoepsko naelo Pii kao to zbori, a itaj kako je napisano - za svaki glas (fonem) mora se nai odgovarajue slovo (grafem). Karadiev apstraktni jeziki standard liavao je Crnogorce mogunosti da napiu mnoge svoje rijei i vlastita imena ka to su: ago, ako, ata, eniki Do, enica, evernjaa, ekanica, everovo Selo, utra, eme, en, edite, ednik, ekira, ever, eta, aga, iesti, koi, ielica, ieljati, ano, aja, anovijet, era, ipa, inula... U bogatoj crnogorskoj usmenoj i pisanoj knjievnosti odista su ivi ovi glasovi i ova slova koja i sami negatori crnogorskoga jezika upotrebljavaju u dijalektologiji. ivi su i danas u crnogorskome (ali ne i srpskom) jeziku osim kao preneeni dijalektizmi i arhaizmi iz crnogorskog jezika. Stoga se ne moe prihvatiti pogrjeno mnijenje nekih srpskih lingvista da Nikevi izmilja nova slova i glasove. On samo uspostavlja istorijski kontinuitet crnogorske ortografske norme koju je Vukova (a docnije i Believa) pogrjena knjievnojezika norma potisnula. Crnogorskoj dugovjekoj tradicionalnoj upotrebnoj normi nikako ne odgovara 30 slova (grafema) za 33 glasa (fonema). Bez grafema/fonema , i glasovni sistem crnogorskoga jezika je nepotpun, nestvaran i nepostojei. Podravajui akademika Nikevia u njegovoj kodifikaciji crnogorskoga jezika u punom obliju, Rotkovi insistira da ozvaniimo slova koja e nam omoguiti da prenesemo sve glasovne vrijednosti crnogorskog govornoga jezika. U zavrnoj rijei na Meunarodnom naunom skupu Jezici kao kulturni identiteti (Podgorica, 14-15. X. 1997) akademik Rotkovi jo jednom vrjednuje rad akademika Nikevia: A na crnogorski jezik imao je na ovome skupu temeljno strukturalistiko izlaganje u saoptenju prof. 10
dr. Vojislava Nikevia Etnika i jezika osnova tokavskog dijasistema. On je, u stvari, napravio i hronoloku strukturnu analizu razvoja jezika, koji je doveo do normiranja tokavskoga dijasistema.4 Akademik Danilo Radojevi, jedan od najveih autoriteta moderne crnogorske filologije, ustao je protiv unifikatorskih nenaunih postavki srpskih jezikoslovaca koji olako gaze sve posebnosti crnogorskoga jezika, trudei se da ga degradiraju svoenjem na nii nivo, to jest da ga prikau kao provincijalnu, pokrajinsku i neknjievnu podvarijantu srpskoga jezika. Takvim anticrnogorskim pristupom ovoj problematici Crnogorcima se osporava pravo da zbore i piu svojim knjievnim jezikoma i pravo da njihovo nacionalno ime bude sadrano u nazivu maternjega jezika. Podvrgavajui otroj kritici sva anticrnogorska nenauna tumaenja u oblasti lingvistike, Radojevi je istovaktno pisao o naunom radu akademika Nikevia. Posebnu panju posvetio je Nikevievoj knjizi Crnogorski jezik (Tom I, Matica crnogorska, Cetinje 1993). Poznat po svojoj naunoj objektivnosti, Radojevi nije sklon pisanju panegirika. Zato bez ikakve rezerve moemo prihvatiti njegovo miljenje o Nikevievom radu kao krajnje objektivan sud: Prvi tom knjige dr. Vojislava Nikevia Crnogorski jezik tek sad je pred nama, to predstavlja osobiti trenutak u istoriji crnogorske kulture. Ovo djelo ima veliki znaaj za sveukupni kulturni oporavak i snaan je podsticaj za vraanje narodnog samopotovanja.5 U opirnoj studiji o ovoj temi Radojevi istie (prije trinaest godina) da Nikevi ve tri decenije izuava probleme crnogorskog jezika. Pojavu Nikevieve monografije o crnogorskome jeziku, akademik Radojevi sagledava u kontekstu irokog naunoga rada na afirmaciji crnogorske literatutre, istorije i etnogeneze. Vrijednost Nikevieve nauke vidi i u tome to autor Crnogorskoga jezika, tom I, opovrgava monogenetsku tezu o nastanku jezika koja dominira u srpskoj lingvistici. Suprotno tome, Nikevi zastupa nauno valjanu tezu da su jezici nastali poligenetiki. Inae, monogenetika teza odgovara imperijalnom politikom konceptu i prenijeta je sa praslavenskog na junoslavenske jezike, meu kojima je
Radoslav Rotkovi, Zavrna rije. Jezici kao etniki identiteti i kulturni entiteti, Zbornik radova Meunarodnog naunog skupa Jezici kao kulturni identiteti na podruju bivega srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga jezika, Podgorica, 14-15. oktobra 1997, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1998, str. 345. 5 Dr. Danilo Radojevi, Crnogorski jezik i njegova istorija, Monitor, br. 269, Podgorica, 15. decembar 1995, str. 40.
4
11
crnogorski jezik tretiran kao varijetet srpskog.6 U elji da sprijei dalje prodiranje i ekspanziju srpskoga jezika akademik Nikevi je 1993. godine objavio glavna pravila crnogorskoga standardnog jezika pod naslovom Pii kao to zbori. Tim povodom oglasio se akademik Radojevi ocjenjujui pojavu knjige kao osobito znaajan korak ka buduem potpunijem normiranju crnogorskoga jezika: Glavna pravila crnogorskog standardnog jezika dr. Vojislava Nikevia, u kojima govori o leksici, strukturi, fonetici, semantici i drugim osobenostima koje tvore izraajnu dubinu, metaforinost i punou crnogorskog jezika pomoi e da se otklone prepreke njegovom prirodnom razvoju. Nikevi ima vrst, nauno utemeljen i jasan istorijski i lingvistiki pristup uslovima koji su doveli do izgradnje snane strukture crnogorskog jezika.7 Akademik Danilo Radojevi istie stav da je primjena srpskog jezika u Crnoj Gori imala za cilj integrisanje crnogorskoga jezika u umjetni (srpski). Stoga prosuuje da je posebno znaajna Nikevieva rasprava o formalistikoj rekonstrukciji samoglasnikog sistema, koji je sa aspekta crnogorske jezikoslovne nauke u Karadi-Believoj koncepciji bio baziran na neodgovarajuim grafemima. Tako stoji u toj odumrloj imperijalnoj srpskoj koncepciji, e izmeu Trsta i Carigrada postoje samo dijalekti srpskog jezika, te da e, na temelju toga, biti formiran jedan jedini narod od Drave do Olimpa.8 Da bi skinuo sumnju u postojanje crnogorske nacije i crnogorskoga jezika, Nikevi podrobno istrauje i rasvjetljava etnopovijesni i etnojeziki razvitak Crnogoraca. Na taj postupak primorali su ga nasrtaji srpskih istoriara, etnologa i lingvista na crnogorski dravni, nacionalni, kulturni, duhovni i jeziki identitet. Uz puno potovanje naune argumentacije, studioznim istraivanjima, autor dolazi do naune verifikacije crnogorskoga jezika koji poeduje razvijene, optecrnogorske karakteristike (koine, lingua communis) i koji je stoljeima potvrivan u knjievnoj praksi i slubenoj komunikaciji. Izraavajui stav o neophodnosti upotrebe nacionalnoga crnogorskog jezika, u zakljunom razmatranju akademik Radojevi istie: Nikevi je u svom naunom radu izvodio dokazne postupke, koristei
Isto, str. 40. Dr. Danilo Radojevi, Povratak Matici, Monitor, br. 27, Podgorica, 7. oktobar 1994, str. 38. 8 Isto, str. 37.
6 7
12
obimni nauni aparat, vodei i naune rasprave sa veijem brojem lingvista i istoriara, pa ovu dragocjenu knjigu moemo shvatiti kao cjelovito nauno utemeljenje crnogorskog jezika.9 U opirnim raspravama o crnogorskome jeziku mnogi filolozi, jezikoslovci i knjievnici naglaavaju znaaj Nikevievoga rada koji ima za cilj da dovede crnogorski jezik do stupnja ravnopravnosti sa drugim standardnim jezicima tzv. novotokavskih dijalekatskih osobina to su se razvili iz nekadanjega dogovornog srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskog jezika (bosanskim, hrvatskim i srpskim). Sueljavajui naune argumente sa neistomiljenicima, Nikevi nie nepobitne dokaze da je crnogorski standardni jezik, kao sredstvo javne komunikacije, preuzeo temeljne strukture iz crnogorskoga narodnog jezika (za razliku od srpskog koji se sve do poetka XIX. stoljea izgraivao na tradiciji slavenoserbske jezike kulture). U zajednikom dogovornom jeziku Crnogorci su imali barem onoliko dijela koliko i ostali njegovi korisnici (Srbi, Hrvati, Bonjaci). Stoga je on dokazivao da se ne moe samo Crnogorcima osporavati pravo na upotrebu sopstvenoga jezika, odnosno pravo da maternji jezik nazovu imenom svojega naroda. To je realnost koja se mora prihvatiti. Akademik Sreten Perovi, knjievnik, prevodilac, kritiar, istoriar literature, nauni savjetnik, glavni urednik Crnogorske enciklopedije i prijeednik Crnogorskog PEN centra u vie navrata je ocjenjivao djelo Vojislava P. Nikevia, nastalo nakon viegodinjega prouavanja usmene i pisane crnogorske knjievnosti i uporednog istraivanja jezike batine (juno)slovjenskih naroda. Nikeviev rad, tvrdi Perovi, od fundamentalnog je znaaja za predmet kojim se bavi. Zahtjev da se jezik Crnogoraca nazove nacionalnim imenom - da se zove crnogorski, sasvim je opravdan. Tim Crnogorci ne ugroavaju niije pravo, ve imentuju svoj dio tokavskoga sistema koji zajedniki batine sa Bonjacima, Srbima i Hrvatima.10 Miljenje da rad Nikevia prate najbolje strune ocjene Perovi iznosi povodom drugoga toma Nikevieve monografije Crnogorski jezik: Taj kapitalni projekat, dostojan razvijenog instituta za jezik i knjievnost (kojega Crna Gora nema), plod je dugogodinjega studioznog
Dr. Danilo Radojevi, Crnogorski jezik i njegova istorija, Monitor, br. 269, Podgorica, 15. decembar 1995, str. 40. 10 Sreten Perovi, Pravopis crnogorskog jezika, Monitor, Podgorica, petak, 27. februar 1998, str. 46.
9
13
rada jednoga inokosnog znanstvenika, univerzitetskog profesora i vitekoga oponenta malograanskoj, podanikoj intelektualnoj svijesti u sredini koja se doskora uporno zorila svojim internacionalizmom, tj. pomnim izbjegavanjem imenovanja vlastite kulture, kao i nijekanjem, poricanjem potrebe razvijanja mree nacionalno-kulturolokih ustanova i institucija.11 Perovi dalje ukauje da drugi tom Nikevieve monografije Crnogorski jezik donosi obilje injeninog materijala i koherentnog razmatranja sudbine ovoga jezika kroz vjekove, pogled na njegov etnoistorijski razvoj, posebno na sve etape pisanog jezika. Veoma instruktivna su poglavlja o etnogenezi, periodizaciji i klasifikaciji crnogorski(je)h govora, o predvukovskim pismima u Crnoj Gori abecedi i azbuci...12 U Nikevievim knjigama sadrana je nepobitna nauna istina o crnogorskome jeziku koji je po podrijeklu, tradiciji i svojim bitnim obiljejima (fonetskim, morfolokim, leksikim i sintaksnim) nacionalni jezik Crnogoraca. Ispoljavajui spontanost, prirodnost i samostalnost svojega razvoja, on je jeziko obiljeje crnogorskoga naroda te, prema tome, ne moe imati lokalni, dijalektalni karakter bez obzira na to koliko je lingvistiki blizak ili dalek ostalim junotokavskim jezicima. U svojoj dugoj istoriji (sve do pobjede Vukove i Believe reforme jezika) Crnogorci su pisali svojim jezikom, koji je stvarao i kojim zbori crnogorski narod. Akademik Vuki Pulevi, s Novicom Samardiem koautor monumentalne monografije Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore (Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2003), doslovno tvrdi: U toku viedecenijskog predanog rada na izuavanju crnogorskog jezika NIKEVI (...) je razrijeio niz problema, razjasnio mnoge nepoznanice i ispravio brojne greke, a na prvom mjestu uspostavio je logian red u njegovoj istoriji i pravopisu. Jedan od veih doprinosa mu je ortografsko i ortoepsko utemeljenje glasova i grafema , i u crnogorskoj abecedi i azbuci.13
Sreten Perovi, Crnogorski jezik, tom II, Monitor, Podgorica, petak, 3. april 1998, str. 42-43. 12 Sreten Perovi, Crnogorski jezik, tom II, Monitor, Podgorica, petak, 3. april 1998, str. 43. 13 Vuki Pulevi, Glasovi i u crnogorskoj toponimiji,Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika. Zbornik radova, Podgorica, 28-30. X. 2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 136.
11
14
Mladi crnogorski jezikoslovac Adnan irgi, koji je na Filozofskom fakultetu Sveuilita J.J. Strossmayera 26. X. 2007. godine odbranio doktorski rad i postao prvi doktor crnogorskoga jezika u Crnoj Gori, studiozno prouava djelo akademika Vojislava P. Nikevia. Ocjenjujui ulogu i znaaj Nikevia u prouavanju crnogorskoga jezika i njegov doprinos crnogorskoj montenegristici i njegoologiji, irgi pie o njemu kao utemeljivau montenegristike, najznaajnijem crnogorskom jezikoslovcu, vrijednom naunom pregaocu, neumornom istraivau literature i grae i samostalnom naunom radnikom koji do sopstvenih zakljuaka dolazi ne povodei za bilo ijim autoritetom. irgi tvrdi da je problematika koja je ulazila u domen Nikevievih inetresovanja uvijek bila nedovoljno istraena a njegov cilj da doprinese rasvjetljavanju takvih problema gotovo po pravilu bivao ispunjen. Ljubav prema Crnoj Gori i svome maternjem jeziku bila je i ostala glavna njegova inspiracija. Iz elje da i jednu i drugu postavi na svoje mjesto, nastali su nebrojeni veoma kvalitetni radovi ovoga istraivaa...14 Ogromni doprinos lingvistikoj nauci vodeega crnogorskoga jezikoslovca Vojislava P. Nikevia irgi istie i u studiji Filoloka razmatranja (povodom knjige: Vojislav P. Nikevi, Jezike i knjievne teme, ICJJ, Cetinje, 2006.). irgi izrie zakljuak da je ova klnjiga pokazala neumornost u naunoistraivakijem poduhvatima akademika Nikevia, naunu vitalnost kakvom se ne mogu pohvaliti ni oni mnogo mlai od njega, te neustraivost u odabiru problema sa kojijema se hvata u kotac... Nikevi rasvjetljava takve probleme sa kojijema se (...) zvanina ovdanja lingvistika jo uvijek nije ni oprobala. Neki od onijeh koji spadaju u jezikoslovce te zvanine lingvistike morae uskoro uiti iz knjiga koje su rezultat njegovijeh istraivanja. A ova je zasigurno jedna od takvijeh.15 irgi istie injenicu da je Vojislav P. Nikevi napisao i publikovao sve vanije knjige koje bi mogle crnogorskome jeziku obezbijediti izuavanje u univerzitetskoj nastavi.16
Adnan irgi, Etnolingvistiki lanci, Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Tekua crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje/ Crnogorski kulturni krug/Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2006, str. 470. 15 Adnan irgi, Filoloka razmatranja, Bibliografski vjesnik, god. XXXVI, br. 1, asopis Centralne narodne biblioteke ure Crnojevi na Cetinju, Cetinje, 2007. [asopis u tampi] 16 Isto.
14
15
Za irgia nema nikakve dvojbe da je akademik Vojislav P. Nikevi svojim radom i jezikom koncepcijom stekao veliko meunarodno priznanje u lingvistikome svijetu. Zahvaljujui Nikevievom zalaganju i opusu, crnogorskome jeziku je u svijetu vraeno izgubljeno mjesto prije nego to je to uinjeno u crnogorskoj dravi. Za preko etiri decenije rada uradio je toliko znaajan posao da bi mu na njemu zaviele razvijene naune i kulturne institucije. Od crnogorske drave izostala su priznanja renomiranome nauniku za veliki trud i kolosalne rezultate u lingvistici. Meutim, dobio je priznanje od savremenoga lingvistikog svijeta, koji iz njegovih knjiga na brojnim fakultetima irom svijeta prouava crnogorski jezik, pa i na odsijeku za slavistiku u Sorboni.17 Pored toga, irgi zapaa da se o akademiku Nikeviu uglavnom pisalo i govorilo kao o jezikoslovcu, dok je njegovo bavljenje istorijom crnogorske knjievnosti, naroito njegoologijom, bilo neopravdano zapostavljeno. Njegova borba za ozvanienje crnogorskoga jezika uvijek je bila u prvom planu iako je on dao ogroman doprinos njegoologiji, oblasti iz koje je napisao brojne radove i opsenu monografiju o mladome Njegou. Uostalom, prouavaocima Nikevieva djela nije nepoznato da je on na Njegou i doktorirao. Ipak, akademik Nikevi je dao primat borbi za ozvanienje crnogorskoga jezika: Trebalo je dokazati da taj jezik postoji i da polae ista prava na sopstveno postojanje kao i ostali jezici svijeta, opisati ga, propisati pravopisna pravila itd., a sve je to prof. Nikevi i uradio.18 Nesumnjivo je da se nauni stavovi irgia o cjelokupnom radu i znaaju Vojislava P. Nikevia uklapaju u kriterijume brojnih savremenih lingvista irom Evrope, akademika i univerzitetskih profesora. Svi oni su jedinstveni u ocjeni da je Nikevievo djelo odigralo glavnu ulogu za njihovo upoznavanje sa crnogorskim jezikom, te da se zahvaljujui njemu ovaj jezik izuava na slavistikim katedrama izvanj Crne Gore. Bez imalo preerivanja, moglo bi se rei da nema lingviste u svijetu koji zna za crnogorski jezik a da mu je ime akademika Nikevia nepoznato. Nikeviev rad proistekao je upravo iz bavljenja crnogorskom
Vii: Adnan irgi, Vojislav P. Nikevi kao jezikoslovac u knjizi Dragoje ivkovi & Vojislav P. Nikevi, Nauna crnogorska istoriologija, str. 197-211. 18 Adnan irgi, Doprinos njegoologiji, Luindan, Glas Crnogorske pravoslavne crkve, br. 20, god. IX, Cetinje, za Petrovdan, 2006, str. 123.
17
16
knjievnou, prvjenstveno njegoologijom, koja ga je pokrenula na ozbiljna istraivanja i lingvistiki rad. To nam potvruje i zapaena knjiga dr. Krsta Piurice, u kojoj autor saeto pie o velikom doprinosu prof. dr. Vojislava P. Nikevia njegoologiji. Podrobnom analizom njegove studije Mladi Njego (doktorska radnja Nikevieva i njegovo najvanije djelo iz ove oblasti), autor dolazi do vlastitoga suda i zakljuka o vrijednosti Nikevieva rada u oblasti njegoologije. Dr. Piurica istie njegovu analitinost, sistematinost i objektivnost i navodi ogromni spisak koriene grae za nastanak doktorske disertacije Mladi Njego. On istie injenicu da Nikevi tretira Njegoev jezik na na radikalno drukiji nain od onih lingvista koji su jezik najboljega crnogorskoga pjesnika prouavali kao sastavni dio tzv. zetsko-lovenskoga ili zetskojunosandakoga dijalekta u okviru srpskoga jezika. Nema sumnje, knjiga je svoj zadatak ispunila i predstavlja krajnji domet u prouavanju onog Njegoa koji se nalazi izvan glavnih radova do 1844. godine. To se vidi i po ozbiljnosti kojom je autor priao poslu, po korienoj literaturi, dosljednom primjenjivanju savremenih naunih metoda, rezultatima i zakljucima....19 Znameniti crnogorski knjievnik, akademik Mirko Kova, koji ivi i stvara u Hrvatskoj, o Nikeviu pie sljedee: Sada ve mnogi crnogorski intelektualci i jezikoslovci tvrde da je na njihovu izvoru izgraen srpski i hrvatski tokavski sustav, a da sami nemaju naziv za svoj crnogorski jezik koji pripada optetokavskom standardu, ali s uoljivijim razlikama nego to je to sluaj kod drugih, jer, Crnogorci ne bi bili to to su kad ne bi imali barem slovo vie, pa su tako u Crnogorski pravopis dr. sci. Vojislava Nikevia, odlinog lingvista, pridodana slova (eme, ekira), (iesti), (bronin). Ako takva slova mogu imati Poljaci, mogu i Crnogorci, to prije to je Polablje prapostojbina Crnogoraca. Nema nikakvog razloga da crnogorska djeca u kolama ue srpski jezik, inae siromaniji za tri slova, ak i da je na djelu srpska okupacija, a nije, jer to je Njego pjevao: oda rie na ravnom Cetinju, samo je metafora i pjesnika sloboda.20 Savo Leki, profesor i publicista iz Bara, spada u red crnogorskih intelektualaca koji odaju priznanje i potovanje obimnom i sveobuhvatnom djelu akademika Vojislava P. Nikevia. On smatra da nijesu u pravu oni koji
Krsto Piurica, Vojislav P. Nikevi kao njegoolog, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 19-20. 20 Mirko Kova, Crna Gora u boj kree, Luindan, br. 12, Cetinje, na Petrovdan 2004, str. 12.
19
17
osporavaju postojanje crnogorskoga jezika koji se kontinuirano razvijao od praslavjenskoga perioda, preko zetske redakcije staroslovjenskoga jezika i stvaranjem bogate narodne i umjetnike knjievnosti crnogorskoga naroda. Sve to je podrobno proueno, nauno obraeno i sistematizovano u Nikevievim knjigama. Zato postojanje crnogorskoga jezika nije sporno za mnoge priznate lingviste sa ostalih govornih podruja. Leki podea crnogorsku javnost da je crnogorski jezik studiozno prouen i nauno utemeljen kao poseban, standardni jezik. Tome su najvei nauni doprinos, pored brojnih istraivaa u ovoj oblasti, dali uvaeni naunici dr. Radoslav Rotkovi i dr. Vojislav Nikevi svojim obimnim i nauno argumentovanim djelima, u kojima je, na osnovu relevantnih injenica, nauno dokazana osobenost naeg sopstvenog, crnogorskog jezika. Jezik je neodvojiv od naroda, on je odlika narodnog identiteta.21 U jednom tekom periodu sva zvanina lingvistika kod nas utemeljena na osnovnim naelima svesrspke imperijalne politike i u slubi njene doktrine ustala je protiv akademika Vojislava P. Nikevia. Po njegovim rijeima, u tome su prednjaili Dragoljub Petrovi, Drago upi, Mihailo epanovi, Milo Kovaevi, Aleksandar Mladenovi, Pavle Ivi, Radmilo Marojevi i drugi. Dovoljno je npr. proitati knjigu kola nemutog jezika Dragoljuba Petrovia (Dnevnik, Novi Sad, 1996) da bismo se uvjerili kako samo u njoj postoje na desetine paskvila i pamfleta kojima se prof. Nikevi najgrubljim etiketama, falsifikatima, podvalama, uvredama, montaama i drugim opailima i beaima nastoji diskreditovati, jerbo je iz temelja razorio srbijatiku u dijelu koji se tie Crne Gore, Crnogoraca i crnogorskog jezika. On je etrdeset godita bio opsesija srpske filologije i lingvistike, a ni mrtvoga ga ne tede. U nedostatku valjanih argumenata kojim bi dokazali svoje teze da su Crnogorci etniki, narodnosno i nacionalno Srbi i njihov maternji jezik srpski, oni svoju nauku temelje i na zabludi svojega uzora Vuka Karadia da su svi junoslovjenski tokavci jedan narod koji se slui jednijem jezikom. Mnijem da je u XXI. stoljeu suvino ponavljati fraze koliko je ovo shvatanje pogrjeno, nerealno i daleko od ivotne zbilje.
Savo Leki, Crnogorski jezik Okosnica nae samobitnosti i razvoja crnogorske nacionalne kulture, Okrugli sto Crnogorski jezik u novom Ustavu Crne Gore, Zbornik saoptenja, Podgorica, 6. decembar 2003, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Graanska partija Crne Gore, Cetinje-Podgorica, 2004, str. 141.
21
18
Uprkos iluzijama, zabludama i nerealnim eljama srpskih duhovnih voa, politiara, generala i naunika, Slovenci, Hrvati, Bonjaci, Makedonci, Bugari, neki prije a neki kasnije, izali su iz dravnih, nacionalnih i etnoistorijskih ramova i ekspanzionistikih planova Velike Srbije, stekli slobodu i nezavisnost, te meunarodnim priznanjem teritorijalnoga i nacionalnog subjektiviteta, integriteta i suvereniteta doivjeli istinski preporod zakoraivi na put evropskoga razvitka i napretka. Prema tome, imajui u vidu nespornu injenicu da su se u blioj ili daljoj prolosti junoslovjenski tokavski narodi, lie Crnogoraca, udaljili od utapanja u srpski nacionalni korpus, Srbiji je ostala samo mogunost da se domogne Crne Gore. Ali ova ideja mogla se ostvariti samo pod jednim uslovom da su Crnogorci i Srbi pripadali istom etnikom i nacionalnom entitetu. Zato je politika elita iz Beograda pokretala monu velikosrpsku maineriju, nastojei da svim raspoloivim propagandno-politikim sredstvima uvjere naivne Crnogorce kako nemaju vlastitu nacionalnu individualnost, ve su elitni Srbi, o emu edoe isti (srpski) jezik i ista pravoslavna (srpska) vjera. Jedan od upornih zagovornika teze da ne postoji crnogorski jezik, to je u skladu sa zabludom Dositeja Obradovia i mnogih drugih da su svi Juni Slovjeni Srbi, je i redovni prof. dr. Filolokog fakulteta u Beogradu Radmilo Marojevi. Iako se sa njegovim pogledima na savremeni srpski jezik ne slau ni mnogi srpski lingvisti, Marojevi, kad je rije o ovoj problematici, ostaje na pozicijama Vuka Karadia, starim skoro dva stoljea. On ne posustaje u nastojanju da dokae kako su svi tokavski knjievni i standardni jezici zapravo samo istorijski i regionalno-konfesionalni varijeteti srpskog knjievnoga jezika. Po njegovom uvjerenju, tzv. hrvatski knjievni jezik, kojim se slue Hrvati ili akavci, Novohrvati ili kajkavci i Srbi ili tokavci katolike vjere nije nita drugo do zagrebaki regionalno-konfesionalni varijetet srpskog knjievnog jezika. Prof. dr. Radmilo Marojevi takoe ne proputa priliku da saopti kako je u govorima Bosne i Hercegovine gdje masovnije ive Srbi islamske vjeroispovijesti u upotrebi sarajevski regionalnokonfesionalni varijetet srpskog knjievnog jezika (tzv. bosanski knjievni jezik), dok se u Crnoj Gori koristi cetinjski regionalno-konfesionalni varijetet srpskog knjievnog jezika (tzv. crnogorski knjievni jezik to ga prihvataju privrenici Crnogorske pravoslavne crkve raspopa Dedeia), koji se dodue nalazi na stadijumu pokuaja formiranja (nije zvanino 19
prihvaen od drave).22 Dakle, navoenje samo kratkog dijela izlaganja Radmila Marojevia otkriva da je temelj njegova jezikoga odreenja uvjerenje, bolje rei idejna i ideoloka zabluda, da su svi tokavci u narodnosnome i nacionalnom smislu Srbi. Na taj nain svi junoslovjenski narodi izdvojeni su iz istorijskoga konteksta, vlastitoga etnogenezikog okvira i protiv svoje volje vjetaki uvedeni u srpski nacionalni organizam koji ih kontinuirano planski i sistematski apsorbuje. U skladu sa takvim shvatanjem prof. dr. Radmilo Marojevi izvodi zakljuak da je zahtjev Crnogoraca za preimenovanje jezika samo na osnovu teritorijalnog principa potpuno besmislen: Jezik kojim se govori u Crnoj Gori zove se srpski jezik zato to je narod koji njime govori svjestan da pripada srpskom etnosu. U tom smislu to je i jedini ispravni naziv i za narodni i za knjievni jezik slovenskog stanovnitva u Crnoj Gori.23 Ovim zakljukom Marojevi negira crnogorske dravne, nacionalne, duhovne, kulturne i jezike specifinosti, a njenu cjelokupnu tradiciju izmijeta u tui (srpski) korpus. Pri tome sebi daje za pravo da kao jedini autoritativni arbitar odluuje o nacionalnom i kulturnom identitetu Crnogoraca, tretirajui ih kao pripadnike druge (srpske) nacije. Ovakvi stav je u suprotnosti sa sutinom korpusa ljudskih prava jer se pripadnicima crnogorskog naroda osporava pravo da budu ono to jesu i vri nad njima politiko nasilje da moraju biti ono to nijesu. I mr. sci. Branislav Brbori, sociolingvista iz Beograda, javlja se kao oponent Vojislavu P. Nikeviu. Istiui da niko dobronamjeran ne moe biti protiv emancipacije Crnogoraca i uvrivanja njihovoga identiteta, kulturnoistorijskog i savremenokulturnog, jezikog i svakog drugog, on svoje odreenje prema lingvistikom uenju akademika Nikevia intonira sarkazmom i malicioznou: Bilo bi netano pa i nepravedno glavnom sazivau ovog skupa dr Vojislavu Nikeviu pripisivati krivicu za dosad neuspjelo prekrtavanje srpskog jezika u Crnoj Gori, oko kojeg
Radmilo Marojevi, Srpski knjievni jezik i njegovi istorijski i regionalno-konfesionalni varijeteti, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Insitut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 311-312. 23 Isto, str. 315 317.
22
20
se on trudi gotovo etiri decenije. Nikevi to ini s takvom upornou i strau da ovjeku ponekad bude ao kad pomisli na to u ta se sve moe utroiti ljudski ivot ispunjen naunim pretenzijama bez pokria, onim pretenzijama koje se ne slau s injenicama niti pak s voljom naroda na koje se pozivaju. U novije vrijeme dr Nikevi i ne skriva da su mu ideolokopolitiku i scijentistiku inspiraciju dali Sekula Drljevi i Savi Markovi tedimlija, crnogorske ustae i saradnici Ante Pavelia. To je bilo jasno i odranije: on je studirao u postpavelievskom, socijalistikom, Zagrebu odbranivi disertaciju o mladom Njegou (...) pred komisijom za koju je teko rei da je mogla poznavati prevreloga, a kamoli mladog Njegoa (koji je, dodue, i umro mlad), njegovo djelo i njegov jezik. U Zagrebu se inspirisao drljevievsko-tedimlijskim antisrpskim djelovanjem i jezikoslovljem, kojim se poneto bavio i Benito Musolini kada je nakratko zaposjeo Crnu Goru 1941. godine24 Sva se srpska jezikoslovna nauka u polemikom sueljavanju s Nikeviem ispoljavala na ovakvi pamfletski nain. To je posebno dolo do izraaja na simpozijumu odranome u CANU (Jezika situacija u Crnoj Gori norma i standardizacija, Podgorica, 24-25. maj 2007) neposredno pred njegovu smrt. U savremenim meunarodnim odnosima i meunarodnome javnom pravu nezamislivo je da drugi ignorantski, agresivno, bahato, arogantno ili perfidno (to iskljuivo zavisi od izabrane strategije) negiraju autonomiju individue i pripadnika oformljenoga naroda i nacije, markirajui ih kao ljude pomuenoga razuma koji ne znaju ko su te zbog toga ne smiju imati pravo izjanjavanja i odluivanja o svojoj prolosti, sadanjosti i budunosti. Crnogorci koji ne ele da budu Srbi od ovih drugih esto dobijaju naune komplimente utemeljene na principu: vrijeanjem, ironijom, nipodatavanjem, omalovaavanjem i potcjenjivanjem suprotstavljenih vrijednosti traiti uporite da se ospori nacionalni i kulturni identitet Crnogoraca, to se legitimno i nauno ne moe osporiti. Najvie takvih komplimenata od neistomiljenika dobijao je vodei crnogorski jezikoslovac Vojislav P. Nikevi. U leksici nacionalnog srpskoga programa osvjeivanja za njega i one koji ele standardizovati crnogorski jezik na temelju izvorne crnogorske tradicije, kulture, civilizacije i
24
Branislav Brbori, Porijeklo, dometi i odmeti lingvistike montenegristike, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 2830.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 252-253.
21
misli preovladavaju nazivi: drljevievci, tedimlijeivci, indipendentisti, separatisti, secesionisti, nacionalisti, ovinisti, ekstremisti, destruktivni dukljanisti, srpski dumani, pobrozice, titoisti, tumanovci, poturice, ustae, saradnici Anta Pavelia, raskolnici, nadrilingvisti, autokefalisti, privrenici raspopa Dedeia i sl. Bez elje da komentariem ovakvi nauni pristup, moram primijetiti da su citirani nazivi kod jednoga broja ostraenih unifikatora uspjeli da nadomjeste nedostatak pravih argumenata neophodnih za uspostavljanje naune istine. Razrjeavanje prisutnih problema, odnosno opovrgavanje ili potvrivanje naunih sudova na temelju ovakve argumentacije ostavlja znanstvenicima mogunost da na adekvatan nain svestrano vrjednuju i valorizuju naune domete i odmete citirane savremene srpske lingvistike iji je jedini cilj da sprijei (re)afirmaciju crnogorskoga, hrvatskog i bosanskoga jezika i neargumentovano ih svede na nivo regionalnih podvarijanti srpskoga jezika. Nikevi je knjigama i brojnim radovima osporio navode svih jezikoslovnih oponenata, odbaivi sve to srpski lingvisti koji se bore za unificiranje, to jest za prevlast srpskoga jezika, ele nametnuti Crnogorcima, Bonjacima i Hrvatima: Polazei od drutvenih i politikih, kulturnih i vrijednosnih kriterijuma jezike klasifikacije, od jezikih inilaca, na podlozi tokavskog dijasistema oformili su se crnogorski, bosanski/bonjaki, hrvatski i srpski standardni jezik kao etiri sociolingvistika idioma. Svaki od tih jezika poeduje posebnu istoriju, standardizaciju, lingvistiki identitet izraen kroz normu (skup pravila) i kodifikaciju (propisivanje normi) i sopstvenu nadgradnju kao samopotvrdu i afirmaciju.25 Kao glavni i odgovorni urednik zbornika radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, akademik Nikevi je iznio opredjeljenje organizatora skupa da se ne odstranjuju referati neistomiljenika iako meu njima ima radova koji kao recenzirani u cjelini ne bi mogli biti objavljeni: Dovoljno je spomenuti da neki referati paskvilno-pamfletskog karaktera ni u kom sluaju samo zbog toga ne bi mogli biti peatani u Zborniku radova naunog profila. Isto
Vojislav P. Nikevi, Promemorija o normi i kodifikaciji tokavskih standardnih jezika, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 519-520.
25
22
vai i za referat koji je anahronistiki u tolikoj mjeri da ak i dan-danas iz izvanjnaunijeh razloga nekritiki propagira nauno i ivotno prevazienu i odbaenu Vukovu filoloku i monogenetsku teoriju o srednjojunoslov jenskijem tokavcima kao Srbima/Srbohrvatima na podlozi srpskoga/ srpskohrvatskog jezika iz lanka Srbi svi i svuda (Be, 1849). Ali je prisustvo njihovijeh autora na skupu bilo dragocjeno jer su dali legitimitet i legalitet raspravi o crnogorskom jeziku. Zalaui se za nenaune postavke i na taj nain samoporiui, oni su ipak najvei gubitnici.26 Na toj iracionalnoj velikosrpskoj nacionalistikoj hegemonistikoj doktrini, na koju je istrajno ukazivao akademik Nikevi, zasniva se zvanina srpska lingvistika. Postalo je izvjesno da se velikosrpski program ne moe ostvariti bez programa osporavanja, negiranja, nijekanja i zatiranja crnogorskoga dravnog, narodnosnoga, nacionalnog, kulturnoga, duhovnog i jezikoga identiteta Crnogoraca. Sva zvanina srpska lingvistika okrenula se protiv Nikevia zato to je on probleme jezika sagledavao u svjetlosti novoga pristupa koji ne odgovara etnikim i jezikoslovnim unifikatorskim idejama, opredjeljenjima i konceptima, bez obzira na injenicu to njegovo uenje polazi od temeljnih vrijednosti i dostignua savremenih jezikoslovnih naunih disciplina. Nikevia pokuavaju da nauno ospore i diskvalifikuju samo oni naunici koji polaze od diskriminatorskoga stava da Crnogorci nijesu samosvojan narod koji poeduje vlastiti jezik. Njihov je nauni interes da poriu postojanje posebnoga crnogorskog jezika jer to smatraju dovoljnom injenicom i za negiranje crnogorske nacionalne individualnosti. Oni zaboravljaju da svrha nauke nije osporavanje, uskraivanje ili ograniavanje prava na samoopredjeljenje drugim (oformljenim) narodima. Prirodna je tenja i neotuivo pravo crnogorskoga naroda za ouvanjem kulturne i etnike samobitnosti. Nema injenica ni validnih argumenata kojima lingvisti to pravo mogu osporiti bilo kojem, pa ni crnogorskome narodu. Tim prije to Crnogorci samoizraavanjem vlastitoga kulturnoga i nacionalnoga bia u skladu sa normama meunarodnoga prava i osnovnim ljudskim pravima nikome ne uskrauju nijedno pravo niti povrjeuju bilo iji legitimni interes. Ne sporei pravo srpskim jezikoslovcima da imaju drukije
Vojislav P. Nikevi, glavni i odgovornu urednik, Pogovor, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 521-522.
26
23
poglede, shvatanja i uvjerenja, moram istai da se gotovo niko od dananjih istaknutih nesrpskih lingvista nee sloiti sa njima da hrvatski, bosanski, crnogorski, pa ak makedonski, bugarski i slovenski nijesu posebni jezici ve samo dijalekti srpskoga jezika. Sa aspekta savremene nauke o jeziku srpska koncepcija negiranja postojanja zvanino priznatih jezika (i naroda) je anahrona, konzervativna, bajata, kompromitovana, ivotno i nauno prevaziena. Stoga nije nikakvo iznenaenje to je svakim danom sve vie jezikoslovaca irom Evrope koji podravaju naunu istinu za koju se do smrti borio akademik Vojislav P. Nikevi. Ta podrka je obilata posebno od strane hrvatskih znanstvenika koji ne tede priznanja i rijei pohvale o vrijednosti njegovoga rada u prvom redu u oblasti kroatistike. Za razliku od jezikoslovaca velikosrpske orijentacije koji su nauni interes podredili politikim eljama i potrebama, hrvatski znanstvenici zauzimaju nauni stav o pitanjima suodnosa crnogorskoga jezika i crnogorske nacije. Oni nijesu pupanom vrpcom vezani za tradicionalistiku jezikoslovnu unifikatorsku koncepciju koja favorizuje samo srpski kao veinski narod, te na temelju toga jedino tom narodu daje pravo vlasnitva nad umjetnim jezikom iji su ga tvorci nazvali srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim po izmatanom, nepostojeem srbohrvatskom narodu. I drugi narodi za vrijeme zajednikoga ivota u jednoj vienacionalnoj dravi ravnopravno su uestvovali u stvaranju, korienju, bogaenju i razvijanju toga nazovi jezika, unosei u nj svoje posebnosti. Stoga nijedan od tih naroda ne moe imati ni manje ni vie prava od ostalih. Nakon razdruivanja (raspada nekad zajednike drave), svaki od njih (Bonjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi) mora uvaiti pravo drugih da jezik kojim zbore i piu i koji su sami stvorili kao samoizraavajui oblik svojega postojanja nazovu sopstvenim narodnim i nacionalnim imenom. Prilikom razmatranja pitanja postojanja crnogorskoga jezika hrvatski znanstvenici imaju iskljuivo nauni pristup. To naglaava i dr. Sreko Lipovan kao glavni urednik edicije Manualia universitas Erasmus Naklade u Zagrebu, koja je izdala Nikevievu knjigu Kroatistike studije, u Predgovoru nakladnika: ...uvijek emo biti samo na tragu onome to se zove znanstvenom istinom... Zacijelo e poneki zakljuci akademika Nikevia naii na osporavanje onih koji na probleme gledaju drugaije. Sam je otvorio i potaknuo raspravu. Neka bude tako! Dapae! Rasprava meu znanstvenicima razliitih struka i drugaijih pogleda i jeste ono to moe kada se za kosu uhvati Kairosa, i neoekivano unijeti nove spoznaje 24
tamo gdje se inilo da je ve sve reeno otvoriti horizonte...27 Prema tome, dr. Sreko Lipovan dri da je akademik Vojislav P. Nikevi naunik kojemu je stalo da doe do novih spoznaja onamo e se srpskoj anahronoj lingvistici ini da je odavno sve reeno! Kad bi se svi naunici ponaali kao pojedini srpski jezikoslovci, jasno je kakva bi bila sudbina ovjeanstva! Dr. Stijepo Mijovi Koan takoe se potrudio da nam upotpuni predstavu o naunim dometima akademika Vojislava P. Nikevia. Pod naslovom Predknjige za crnogorski jezik objavio je prikaz o knjizi Nikevia Crnogorski jezik, kojim se aktivno ukljuio u kulturoloka zbivanja na tlu Crne Gore krajem XX. i na poetku XXI. stoljea. Zrelom intelektualcu kao to je dr. Stijepo Mijovi Koan nije promakla injenica da su u Crnoj Gori oformljene kulturne institucije nacionalnog znaaja (Matica crnogorska, Crnogorsko drutvo nezavisnih knjievnika, Crnogorski PEN centar, a kasnije i DANU i Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje), koje se opiru velikosrpskim planovima i projektima. Crnogorski rodoljubi zalau se za afirmaciju crnogorskog jezika, bez kojega ne moe biti ni samostalnosti ni samobitnosti. Jedan od najznaajnijih zagovornika crnogorske samobitnosti je dr. Vojislav Nikevi, ugledan crnogorski znanstvenik, knjievni i jezini historiar.28 Komentariui Nikevievu knjigu Crnogorski jezik (Matica crnogorska, Cetinje 1993), dr. Stijepo Mijovi Koan navodi opta mjesta, bitna za razumijevanje njenoga globalnog znaaja: Rije je o opsenu i znanstveno iznimno artikuliranu djelu u kojemu autor, nakon uvoda i pregleda slavenskih etnosa i jezika, pie o povijesti crnogorskog jezika, po etapama, kako stoji u podnaslovu: od artikulacije do sredine XIV. stoljea. Etnopovijesni razvitak, Etnojezini razvitak, Govorni jezik, Zetska redakcija staroslavenskog jezika, samo su neki od poglavlja te knjige. Openito, moemo je drati temeljnom i bitnom knjigom za znanstveno utemeljenje crnogorskoga jezika kao samostalnog.29 Istovaktno dr. Stijepo Mijovi Koan se osvrnuo i na Nikevievu knjigu Pii kao to zbori (Crnogorsko drutvo nezavisnih knjievnika,
Sreko Lipovan, Predgovor nakladnika - Vojislav Nikevi, Kroatistike studije, Erasmus, Zagreb, 2002, str. 7-8. 28 Stijepo Mijovi Koan, Predknjige za crnogorski jezik, Danica. Vjesnik, subota, 14. sijenja 1995, str. 29. 29 Isto, str. 29.
27
25
Podgorica 1993). Iz njegovog ugla radi se o programskom tekstu, na temelju istraivanja iz prve knjige. Poto knjiga donosi Glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika, moe se smatrati osnovom za pravopis crnogorskoga jezika: Ukratko, dr. Vojislav Nikevi je udario temelje crnogorskoj gramatici i pravopisu.30 I povodom objavljivanja Kroatistikih studija, dr. Stijepo Mijovi Koan u prikazu s najveim potovanjem i argumentovano ocjenjuje vrijednost Nikevievoga rada: Knjiga Vojislava Nikevia, crnogorskoga Gaja, kako ga volim nazvati (premda je bez Gajevih zabluda o junoslavenstvu), iznimno je znaajna za hrvatski kulturni prostor ve samom pojavom, izvan predmeta kojima se znanstveno bavi... Ova knjiga Vojislava Nikevia doista je iznimno vana za suverenu kroatistiku znanost jer je, osim tematske vanosti, pisana znanstveno iznimno vrsto postamentarno i kompetentno. Njezin je poseban znaaj u prinosu crnogorsko-hrvatskim kulturnim i znanstvenim vezama i ne samo u kontekstu povijesnih odnosa izmeu dva naroda, kako kae Sreko Lipovan, urednik i jedan od recenzenata, uz akademika Mirka Tomasovia...31 Ono s im se Stijepo Mijovi Koan redovno srijeta u sredini u kojoj je roen i u jeziku koji mu je maternji (hrvatski), to su narodni govori june Hrvatske. Na podruju Konavala i Dubrovakoga primorja, a i samoga Dubrovnika, uo je tri zanemarena narodna fonema za koje je akademik Nikevi odredio odgovarajue grafeme. To su , i koje je Nikevi na temelju narodnih govora uveo u crnogorsku jezinu normu. Naalost, normiranjem jezika izraena je tendencija da se zaobiu fonemi o kojima je zbor i istisnu iz standarda. Zbog toga se danas u govoru sve rjee uju iako je vrlo vjerovatno da su se i u knjigama starih hrvatskih pisaca itali na nain kako se danas u narodu izgovaraju. Slika o crnogorskome jeziku znatno je jasnija kada se ima u vidu da je akademik Nikevi, prije poprilino godina, tiskao knjige koje su temelj crnogorskome standardnom jeziku. Nikevievo je normiranje crnogorskoga jezika tu injenicu ponovo osvijetlilo, budui da je on, dakle, sve te foneme prihvatio i njima oznaio jednu od najprepoznatljivijih osobina crnogorske jezine norme.32
Isto, str. 29. Stijepo Mijovi Koan, Iznimno vana i znaajna knjiga Vojislav Nikevi, Kroatistike strudije, Erasmus, Zagreb, 2002. 32 Stijepo Mijovi Koan, Neke istovjetnosti crnogorskoga normiranoga jezika i
30 31
26
Dr. sci. Milica Luki (Filozofski fakultet Sveuilita J.J. trosmajera u Osijeku), kao urednica knjige Ogledi, studije, susreti. Apologetika crnogorskog jezika prof. dr. Milorada Nikevia, u svojim stavovima o vrijednosti rada akademika Vojislava Nikevia pridruuje se dr. Stijepu Mijoviu Koanu. Kada je rije o Vojislavu P. Nikeviu, i ona upotrebljava izraze najveeg potovanja, nazivajui ga najveim crnogorskim intelektualcem, crnogorskim Gajem, iji su radovi (Istorija crnogorskog jezika, 1993, tom I, 1997, tom II, Crnogorski pravopis, 1997. i Crnogorska gramatika, 2001) utrli put pravednoj borbi jednoga naroda za jezino i nacionalno osamostaljenje.33 Citirana knjiga je predstavljena na Meunarodnom naunom skupu Norma i kodifikacija crnogorskog jezika koji je odran od 28. do 30. X. 2004. godine u Podgorici, kada je dr. sci. Milica Luki ponovila ve iskazani stav o akademiku Vojislavu P. Nikeviu. Etniki neoptereeni hrvatski znanstvenici objektivno sagledavaju naune probleme, te zbog takvog pristupa o radu Vojislava P. Nikevia izriu pohvale, priznajui mu vrhunsku naunost. Podupirui Nikeviev rad, Stjepan Panteli konstatuje: V. P. Nikevi je jedan od poznatih lingvista u svijetu koji se ve decenijama nevjerojatnom akribijom bori za priznanje crnogorskog jezika kao nacionalnog jezika Crne Gore.34 A u drugom radu Stjepan Panteli izjavljuje: V. P. Nikevi ispravno zakljuuje kad govori o zastupnicima promaene iranske teorije o etimologiji imena Hrvat. ini se da je to jedna od najljepih misli nekog lingvista u svezi s iranskim podrijetlom Hrvata. Ne smijemo zaboraviti da je V. P. Nikevi jedan od svjetskih lingvista. Moda emo morati prihvatiti Nikevievo miljenje da se ime Hrvat mora rijeiti iz grkog jezika a po mogunosti i latinskog, bez obzira na to hoemo li etimologizirati grko ime Korbatoi iz X. st. poslije Krista ili Koribantoi iz XII. st. prije Krista, kad ih Homer spominje u vrijeme Trojanskog rata.35
junohrvqatskih govora i jo poneto Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004., Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 149. 33 Milica Luki, Brani jezika crnogorskoga - prof. dr. Milorad Nikevi, Ogledi, studije, susreti. Apologetika crnogorskog jezika, Osijek, 2004, str. 9. 34 Stjepan Panteli, Pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju, Mainz/Zagreb, 2002, str. 42. 35 Stjepan Panteli, Zablude o iranskom podrijetlu Hrvata, Zadarska smotra, br. 1-3, Zadar, 2000, str. 130.
27
Na temelju iznijetih stavova jasno se vidi otra suprotstavljenost zvanine srpske i hrvatske lingvistike o pitanjima u vezi sa priznanjem postojanja crnogorskoga jezika i odnosa prema akademiku Nikeviu. Vano je istai da zvanina srpska lingvistika, za razliku od hrvatske, vie vjeruje zabludama Vuka Karadia nego dostignuima savremene svjetske lingvistike. Za tvrdokorni stav moe se okriviti srpska nauka jer je podlegla pritisku feudalne osvajake politike koja svim sredstvima nastoji da u Crnoj Gori konstituie, ojaa i afirmie srpsko nacionalno, ideoloko i kulturoloko bie. Na taj nain srboljublje se izdie iznad nauke, to zapravo predstavlja njenu vulgarizaciju. Ne moe nijedna nauka, pa ni srpska lingvistika, iz politikih razloga odrediti, propisati i narediti Crnogorcima da zbore i piu jezikom drugoga naroda. Za Crnu Goru veoma je vano pitanje da li e njen jezik biti na temeljima crnogorskih narodnih govora, ravnopravan sa srpskim standardom, ili e se dalje razvijati kao podvarijanta srpskoga standarda, to jest fiksiran i kodificiran prema potrebama i mjeri srpskog ali ne i crnogorskoga naroda. Ova druga varijanta bila bi pogubna za Crnogorce koji bi u tom sluaju ostali diskriminisani u odnosu na sve druge narode i nacionalne manjine, bez priznanja vlastite jezike subjektivnosti i suvereniteta. Proces razgradnje i asimilacije svih crnogorskih posebitosti i obiljeja na taj nain bi vrlo brzo bio doveden do kraja. Stupajui na pozornicu jezikoslovne nauke prije etiri decenije, akademik Vojislav P. Nikevi se odredio i opredijelio da se do kraja bori za afirmaciju ive rijei crnogorskoga naroda, za crnogorski jezik kao temelj narodnoga bia. Crnogorski jezik se naao na udaru srpske lingvistike zato to samoizraava svijest o pripadnosti crnogorskome narodu kao njegovom tvorcu, predstavniku i vlasniku. Akademik Nikevi ima najvee zasluge za reafirmaciju crnogorskoga jezika, to mu priznaju mnogi ugledni lingvisti irom Evrope. Prof. dr. sci. Josip Sili, jedan od vodeih hrvatskih pravopisaca i gramatiara pa i odlian poznavalac Nikevieva naunoga rada i njegov stalni recenzent, znanstveno ocjenjujui Nikeviev Pravopis crnogorskog jezika, u recenziji, pored ostalog, istie: U njemu (Pravopisu, primjedba autora) je reeno sve ono to je trebalo rei u vezi s crnogorskim standardnim jezikom openito, a posebno u vezi s njegovim pravopisom. Pravopisna su pravila sroena racionalno, jednostavno i jasno, bez suvina teoretiziranja. Dodatna su objanjenja u pojedinim dionicama zato da 28
upozore na specifinosti crnogorskoga pravopisanja (urednopisanja) i pravogovorenja. U rjeniku se nalaze samo rijei koje su pravopisno problematine (oznaene, markirane). U njemu ima malo (to je dobro) onoga to bi se moglo nazvati jezinim savjetom u najirem smislu. Vodilo se rauna o tome da se izbjegnu (isto) leksike inaice (varijante). I u tome se uglavnom uspjelo.36 U zakljuku prof. dr. sci. Josip Sili naglaava da mu je drago i ast to je bio jedan od onih koji su sudjelovali u raanju onoga na to i Crnogorci (konano) imaju legitimno pravo u raanju pravopisa crnogorskoga standardnog jezika: Njegovom e se pojavom upotpuniti slika standardnojezinih idioma koji su imali legitimno pravo nastati u okvirima opetokavskoga sustava.37 Gotovo da je dovoljno samo registrovati autore koji su pohvalno pisali o Nikevievim logikim argumentovanim razmatranjima jezike problematike, pa da se upotpuni slika o rezultatima i vrijednostima njegova rada. Obiljeje njegovih studija, rasprava i univerzitetskih udbenika je moderni koncept pisanja koji ih preporuuje svim korisnicima s lingvistikim interesovanjima, dajui podsticaj za cjelovitiji uvid i daljnja prouavanja. Sadanji i budui izuavaoci crnogorskoga jezika na raznim nivoima ne mogu zaobii Nikevievo obimno i vrijedno djelo. Jo jednom je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sci. Josip Sili bio recenzent Nikevieve knjige Gramatike crnogorskog jezika. Tim povodom prof. Sili konstatuje sljedee: Akademik je Vojislav Nikevi Gramatiku crnogorskog jezika i zamislio i ostvario kao gramatiku standardnog jezika, tj. kao injenicu sociolingvistike etno(socio)lingvistike posebnosti crnogorskog jezika, ali je pritom uvaio i ono to je zajedniko svim standardnim jezicima (i crnogorskomu, i hrvatskomu, i srpskomu, i bosanskomu) u ijekavskoj inaici tokavskoga sustava. Drugim rijeima, drao se dijalektike suodnosa lingvistikih i sociolingvistikih zakonitosti, tj. zakonitosti koje vladaju tokavskim jezikom kao sustavom i zakonitosti koje vladaju tokavskim jezikom (jezicima) kao standardom (standardima). To je inio kreui se kroz povijest (dijakroniju) i kreui se kroz stanje (sinkroniju) crnogorskoga standardnog jezika. Pritom je i u jednome i
Prof. dr. sci. Josip Sili, Recenzija rukopisa Pravopis crnogorskog jezika prof. dr. sci. Vojislava Nikevia dr. sci. Vojislav Nikevi, Pravopis crnogorskog jezika, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997, str. 466. 37 Isto, str. 466.
36
29
u drugome sluaju pronalazio razloge koji opravdavaju izdvajanje (i) crnogorskoga jezika kao posebna standardnog jezika u okviru tokavskog sustava.38 U daljoj analizi prof. dr. sci. Josip Sili istie da je Nikevieva Gramatika crnogorskog jezika teorijski i metodoloki moderno koncipirana, te da su mnoge njene dionice veoma uspjele. Istiui brojne kvalitete knjige, prof. Sili izdvaja najvanije: Gramatika je o kojoj je rije napisana kao znanstvena gramatika, koja je (kao znanstvena) dopustila sebi i dosta toga to je odvino i suvino, ali to kao usputno objanjava ono to dosad, posebno kao specifino gramatiko u crnogorskome jeziku, nije objanjeno. Iz nje e se lako izvesti operativne gramatike koje takvih objanjenja nee imati...39 Knjiga Crnogorski jezik, tom I. (od artikulacije govora do 1360. godine), u izdanju Matice crnogorske (Cetinje 1993.), pobudila je mnoge znanstvenike da daju analizu, iznesu svoje miljenje, napiu prikaz ili komentar. Jedan od mnogih, koji je pomno pratio zbivanja vezana za osporavanje i afirmaciju crnogorskoga jezika, jeste i istaknuti hrvatski slavista Mate imundi, prof. dr. Pedagokog fakulteta u Mariboru. Pod naslovom Cjelotna slika crnogorskog jezika on je podrobno analizirao Nikeviev rad, ocijenivi tom prilikom njegove znanstvene i strune vrijednosti. imundi daje sud da je Nikevi vodei crnogorski jezikoslovac, poznat daleko izvan svoje domovine. Sljedbenikom je strukturalistikoga pravca u struci. Koliko pratim, ovo je njegova peta knjiga, moda i najvrjednija po svojoj utemeljenosti i dosegu, sigurno pak po znaaju za crnogorsko nacionalno bie i bitak.40 U daljoj analizi prof. dr. imundi istie da je predmet Nikevievih istraivanja veina junoslovjenskih jezika i knjievnosti, a istodobno i etnogeneza svih junoslovjenskih naroda. Iako je toj problematici posveeno
Prof. dr. sci. Josip Sili, Recenzija rukopisa Gramatike crnogorskog jezika akademika Vojislava P. Nikevia Vojislav Nikevi, Gramatika crnogorskog jezika, DANU, Podgorica, 2001, str. 561. 39 Prof. dr. sci. Josip Sili, Recenzija rukopisa Gramatike crnogorskog jezika akademika Vojislava P. Nikevia Vojislav Nikevi, Gramatika Crnogorskog jezika, DANU, Podgorica, 2001, str. 56l-562. 40 Mate imundi, Cjelotna slika crnogorskoga jezika, Republika, br. 5-6, Zagreb, 1996, str. 248.
38
30
dosta prostora, ipak se mora priznati da su u njenome sreditu crnogorski jezik i knjievnost. Prema analizi prof. imundia: Vrlo je teko pisati o djelu visoke znanstvene domene i utemeljenosti, kano to je Nikeviev Crnogorski jezik, jer osim pohvale ne moe se o njemu puno govoriti.41 Nikevi poinje ab ovo, dakle od poetka pismenosti na crnogorskome tlu. Dobro je to je autor obradio ilirsko, rimsko i vizantijsko razdoblje, jer se na njih nastavlja crnogorski ivot nakon doseljenja u dananju postojbinu. Daleki Crnogorci, odnosno preci dananjih Crnogoraca, imali su spontanu, prirodnu etnogenezu i etnojeziki razvoj. U tom procesu nema niti jedne praznine. Crnogorci su u svoj ivot i kulturu naprosto ugradili tekovine svojih predaka. Iz Duklje/Zete pisana rije se irila na istok, ever i zapad. Zahvaljujui bogatome kulturnom naljeu, u Crnoj Gori, naroito u njenom primorskom pojasu, razvila se zavidna pismenost. Bez obzira na sve tekoe, vrijedno je istai da se Nikevi veoma spremno uputa u izlaganje, razlanbu i najzapletenijih pitanja. Uporabio je skoro sve mjerodavne naslove, domae i tue, to se odnose na opu slavistiku te crnogoristiku posebno... Naravski, potanko je prouio sve najvanije iz podruja junoslavistike, jer njezina problematika neposredno zadire u povijest crnogorskoga jezika. Malo je djela na jezicima velike kulture, kojima se V. Nikevi nije posluio... Najzanimljivije je, dakako, kada se djelomino ili u cjelosti ne slae s pojedinim piscima. Tada iznosi vlastite protudokaze, koji su redovito obuhvatniji, dublji, uvjerljiviji i jai.42 Prof. dr. imundi u cjelosti prihvaa dokaze posredstvom kojih Nikevi uspijeva dokazati samorodnost (autohtonost) crnogorskoga naroda i jezika. Svoje dokaze temelji na najmjerodavnijoj literaturi o dotinome pitanju. Ako bi se prihvatila iskrivljena i nenauna gledita da su Crnogorci Srbi, ispalo bi da Crnogorci pripadaju dvijema nacijama svojoj crnogorskoj i srpskoj. Nije prirodno da se na temelju jedne krivotvorine i mlaega politikantstva ne priznaje samobitnost jednome narodu, ve se njegovo izvorite pripisuje suednome (srpskom) narodu. Takvi pristup ovome problemu sasvim je neosnovan. On postaje temeljnom postavkom negiranja crnogorskoga naroda i jezika, to mora ostati u izvanjnaunim sferama. Na kraju svoje vie nego izvrsne studije o radu Vojislava P. Nikevia, prof. dr. imundi navodi naunu istinu da se izvorni zakljuak
Mate imundi, Cjelotna slika crnogorskoga jezika, Republika, br. 5-6, Zagreb, l996, str. 249. 42 Isto, str. 249.
41
31
temelji na injeninom stanju. Kad je rije o starome crnogorskome jeziku, siguran je da Nikevieve naune postavke nije mogue poljuljati. Onim to je napisao u knjizi Crnogorski jezik, tom I, Nikevi je pruio cjelotnu sliku crnogorskoga jezika do navedene (1360.) godine, sliku kakvu prije njega nitko nije stvorio. Mnogota je u njoj nova i za nas slaviste; puno je dopunjeno i ispravljeno, stavljeno na pravo mjesto. Tvrdnje i zakljuci uvijek su potkrijepljeni jakim dokazima; ne opaaju se nategnutosti i usiljenosti.43 Prof. dr. Stanislav Marijanovi s Filozofskog fakulteta u Osijeku je anonimno dobio referat Milan Reetar kao njegoolog na recenziju za Zbornik o Milanu Reetaru s meunarodnoga naunog skupa fakulteta Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu odranoga u Beu i Dubrovniku 2004. godita, kao to ni njegov autor, prof. dr. Vojislav P. Nikevi, nije znao da mu je taj njegov referat Urednitvo toga zbornika uputilo na ocjenu. Dajui kratku ocjenu i kategorizaciju lanka prema uputstvima u zvaninom formularu Urednitva, prof. Marijanovi na njegovom samom poetku kae: Naslov je odgovarajui i u cjelosti pokriven sadrajem. Tekst je napisan jasno i logino i bez ikakvih kontradikcija i ponavljanja, a u navoenju podataka je toan i pouzdan, to je rezultat autorova osobitog znalatva i viestruke istraivake obavijetenosti o temi, koja ga svojom obradom i u ovom radu svrstava u red ne samo vodeih njegoologa nego i kompetentnog poznavatelja Reetara kao takvog. Dajui sadraj referata, referent na kraju recenzije izrie posve objektivni zakljuak na temelju anonimnosti: Svoja specijalistika ispitivanja, analitiko-interpretativnokritika, kao i Reetarove njegoologije, izvodio je induktivno-deduktivnom i strukturalnom sociolingvistikom metodom sluei se jednom i drugom. Svoje spoznaje o izdvojenim segmentima te njegoologije, o Reetarevu golemom znanstvenom doprinosu, ali i o sagledanim negativnostima, saeo je u Zakljuku: Reetar je Njegoev maternji jezik i nominalno i strukturalno okarakterisao kao crnogorski. Tim je jezikom napisan i ovaj rad, pa predlaem da na crnogorskom jeziku bude i objavljen, u pravopisu kojim je napisan. Svemu tome nije potreban nikakvi komentar. Navodi su doneeni iz zvanine recenzije. Knjievnik i mr. sci filologije Ernest Fier, prijeednik Hrvatsko43
Isto, str. 255.
32
crnogorskog drutva prijateljstva Croatica-Montenegrina iz Varadina, u pozdravnoj rijei na meunarondom naunom skupu Norma i kodifikacija crnogorskog jezika istie: Crnogorci imaju sreu to su im glavna pravila crnogorskoga standardnog jezika ve normirana. Naime, taj golemi fundamentalni struni posao obavio je zasigurno najugledniji suvremeni crnogorski jezikoslovac, akademik Vojislav Nikevi, izradivi i objavivi do sada dva temeljna jezina prirunika Pravopis crnogorskog jezika (l997.) i Gramatiku crnogorskog jezika (2001.), utemeljenim na glavnim pravilima crnogorskog standardnoga jezika Pii kao to zbori (1993.).44 Ernest Fier i u svojemu referatu s toga naunog skupa podvlai golemi doprinos koji je vodei crnogorski jezikoslovac Vojislav Nikevi dao normiranju i kodifikaciji crnogorskoga standardnog jezika.45 Redovni profesor dr. sci. Lavovskog nacionalnog univerziteta Ivana Franka (Ukrajina) Ljudmila Vasiljeva tijekom viegodinjeg prouavanja tokavskih knjievnih jezika pokazala je suptilan odnos i prema najkomplikovanijim problemima, to bez sumnje potvruje stav njenih kolega da se radi o dobrom, vrijednom strunjaku jezikoslovcu pred kojim stoji lijepa nauna budunost. U svojim naunim radovima prof. Ljudmila Vasiljeva trezveno i objektivno prosuuje stvarnu vrijednost tardicionalnoga i savremenog pristupa jezikoslovnoj nauci. Evidentno je da je njen cilj da pronikne u sutinu jezikih pojava, bez kompleksa veliine kojim su esto optereeni previe ueni lingvisti. Slobodan sam ovom prilikom iznijeti moje zapaanje da darovita naunica Ljudmila Vasiljeva nije potpala pod uticaj velikih lingvistikih autoriteta, te je i izuavanju crnogorskoga jezika pristupila bez diskriminacije i zastranjivanja. Pratei njene opirne i produbljene jezikoslovne radove, sa zadovoljstvom moemo konstatovati da je dola do plodnih rezultata koji upotpunjuju objektivnu sliku o crnogorskome jeziku kojim zbori crnogorski narod i to od najstarijeg perioda njihova postojanja. Njega su donijeli preci Crnogoraca iz praotadbine Polablja/Primorja, prenosili ga usmeno i pismeno s generacije na generaciju i tako ga kao enicu svoga oka ouvali tokom milenijskog vremena u tekoj borbi s kontaktnim i mnogobrojnim narodima. U toj grevitoj borbi za spas i izumiranje svog maternjeg jezika
Ernest Fier, Pozdravna rije, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika. Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 30. 45 Ernest Fier, Pogledi na jezike nacionalnih entiteta u kontekstu Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika, Isto, 97.
44
33
ponajvie se u drugoj polovini prolog XX. i poetkom ovoga XXI. vijeka, istakao u filolokoj nauci zatitnikom crnogorskoga jezika akademik Vojislav Nikevi. Taj jezikoslovni tribun i jezikoslovni univerzum udario je svojim fundamentalnim knjigama najvre temelje crnogorskom jeziku. On ga je uveo u sfere filoloke nauke kao nezaobilazan jeziki i filoloki fenomen koji se danas s velikom panjom prati na mnogim slavistikim univerzitetima i katedrama ne samo u Crnoj Gori, dravama bive Republike Jugoslavije, ve i u cijeloj junoslavenskoj i svjetskoj slavistikoj stvarnosti. Od nacionalnog crnogorskog radikalnog jezikoslovnog barda, separatista i estokog jezikoslovnog borca za utemeljenje crnogorskog jezika, prof. dr. Vojislav Nikevi je, dakle, izrastao danas u osobnog najistaknutijega svjetskog lingvista...46 Problemom crnogorskoga jezika prof. dr. sci. Ljudmila Vasiljeva se ozbiljno bavila u vie navrata, prouavajui ga najvie zahvaljujui obimnoj strunoj literaturi akademika Vojislava P. Nikevia. Svoje naune nalaze ona esto podupire njegovim bogatim naunim opusom. Primjera radi, u svojoj monografiji (doktorskoj disertaciji) , , , , ( ii I , i, 2002.) (tokavski knjievni jezici: problemi nastanka, razvitka i sadanje stanje, Izdavaki centar Lavovskog nacionalnoga univerziteta, Lavov 2002. godine) Vasiljeva 71 put citira jezikoslovca Vojislava P. Nikevia, pozivajui se na sadraje i dokaze koje je prihvatila i preuzela od njega iz 19 njegovih navedenih radova. Istiui injenicu da Pravopis srpskog jezika, koji je na snazi u Crnoj Gori, gotovo u potpunosti potire jezike, a time i kulturne i nacionalne posebnosti Crnogoraca, ona konstatuje postojanje altrernativnog Pravopisa crnogorskoga jezika Vojislava Nikevia. Pojava Nikevievog Pravopisa (1997) uslovljena je nastojanjem Crnogoraca da njihov jezik zadobije status standardnoga, a takoe i suprotstavljanjem tendencijama njegove potpune unifikacije sa srpskim jezikom. Ukaujui na ogromni doprinos Vojislava P. Nikevia crnogorskoj lingvistici, Vasiljeva istie da je tom jezikoslovcu i sama najdublje zahvalna za inspirativne pobude i utemeljenje njene habilitacione doktorske disertacije koju je uspjeno odbranila u ukrajinskoj Akademiji nauka i umjetnosti u Kijevu.47
Ljudmila Vasiljeva, Neunitivost naroda i jezika, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 501. 47 Isto, str. 502.
46
34
Sudbina srpskohrvatskog, nekad najrasprostranjenijeg junoslovjenskog jezika, kojim su se koristila etiri etnosa u SFR Jugoslaviji: Bonjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi privukla je panju i Aleksandra Dmitrijevia Dulienka, uglednog specijaliste u oblasti slovjenskih knjievnih mikrojezika (Univerzitet Tartu, Katedra za slavistiku). To je jezik koji je zaivio zahvaljujui naporima Vuka S. Karadia, Ljudevita Gaja i nekih drugih kulturnih radnika nacionalnoga preporoda. Dulienko istie da od sredine XIX. stoljea poinje zvanina dogovorna politika u pogledu jedinstvenoga knjievnog jezika. Knjievnim dogovorom u Beu 1850. godita nosioci srpskohrvatskoga jezika proglaavaju se za jedan narod kojem je potrebna jedna knjievnost i jedan jezik. Ono to je posebno vano za nas, jesu injenice da Dulienko objektivno sagledava situaciju, konstatuje da su dogovorni jezik koristila etiri posebna etnosa, te da je kod svih naroda korisnika zajednikoga jezika trebala da bude korelativnost etnonima i lingvonima. Takoe primjeuje da su crnogorske i bosanske jezike osobine, u zajednikim jezikim kodifikacijama tretirane kao dijalekatske i lokalne, to je njihove korisnike dovodilo u inferioran poloaj u odnosu na druge. Od devedesetih godina XX. stoljea umjesto unitaristike koncepcije jedinstvenog knjievnog jezika raaju se etiri knjievne varijante, koje pretenduju na status autonomnog knjievnog jezika. Automatski se skida problem korelativnosti etnonima i lingvonima: Srbi srpski jezik, Hrvati hrvatski jezik, Bosanci bosanski jezik, Crnogorci crnogorski jezik.48 Pratei promjene jezike situacije na podruju nekadanjega srpskohrvatskog jezika, Aleksandr D. Dulienko zapaa tenje dijela crnogorske inteligencije za priznanje samostalnosti crnogorskoga jezika. Govorei o tome, on istie rad akademika Vojislava P. Nikevia, koji ideju crnogorskoga jezika aktivno razvija jo od kraja 60-ih i poetka 70-ih godina prologa stoljea. Za ostvarenje ove ideje znaajne su Nikevieve knjige pod nazivom Crnogorski jezik (tom I. i II.), kao i Glavna pravila crnogorskoga jezika. Pii kao to zbori. Ono na emu insistira Aleksandr D. Dulienko i emu treba posvetiti vie panje jeste spoznaja da svi narodi i svi jezici ne mogu biti istovremeno veliki i istovremeno mali. Dijalektiko jedinstvo velikoga i maloga je jedini razumni put kojim se moe kretati
Aleksandr D. Dulienko, Srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski: raspad dogovornog jezika?, Meunarodni nauni skup Jezici kao kulturni identiteti na podruju bivega srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga jezika, Podgorica, 14-15. oktobra 1997, Crnogorski PEN centar, cetinje, 1998, str. 63.
48
35
ovjeanstvo. Zato je zadatak savremenog drutva da izgrauje lojalne odnose prema malim narodima i njihovim jezicima. Kao glavni urednik za dokaz postojanja crnogorskog jezika objavio je po pozivu rad Crnogorski jezik Vojislava Nikevia s odjeljcima: Pojam, Istorija, Pisma, Naziv jezika, Diskusije, Ustavno-pravni status, Perspektive i Literatura u reprezentativnom Zborniku ... (In memoriam acad. Nikita Tolstoj, Slavica tartuensia IV, Universitas tartuensis, Tartu, 1998, 116-127). I dr. sci. Robert Bokowski, saradnik u Institutu slovjenskih jezika leskoga univerziteta u Katovicama (Poljska), prouavajui nastanak i razvoj zajednikog jezika Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bonjaka, istraivao je i jeziku situaciju u Crnoj Gori. Po njemu, ideja o jednome zajednikom jeziku za sve junoslovjenske narode potekla je od Hrvata. Slovenci, zahvaljujui Francu Preernu i Matiji opu, kasnije su odustali od zajednikoga projekta, dok su Bugari bili potpuno nezainteresovani za njega. Na Bekom dogovoru 1850. godita predstavnike su imali Srbi, Hrvati i Slovenci. Polazna osnova uesnika Knjievnog dogovora bila je teza da jedan narod treba da poeduje samo jedan jezik i jednu knjievnost. Moe se slobodno rei da je takvi pristup bio u skladu sa gleditem koje se zasnivalo na kasnije mnogo kritikovanom mnijenju da su gotovo svi junoslovjenski tokavci Srbi, odnosno Srbohrvati. Na osnovu zakljuka uesnika Knjievnog dogovora nastao je jedan jezik za Hrvate, Srbe, Crnogorce i Bonjake (bez njihovoga pristanka). Crnogorci i Bonjaci su pogrjeno tretirani kao pripadnici srpskoga naroda. Srpskohrvatski jezik je dominirao kao slubeni jezik komunikacije u SFRJ i nakon Drugog svjetskoga rata. Stanje se poinje mijenjati od 1967. godine, kad su najpoznatije hrvatske kulturne i znanstvene ustanove donijele Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika. Istiui naelo nacionalnoga suvereniteta i potpune ravnopravnosti, hrvatski intelektualci se pozivaju na pravo svakojeg naroda da svoj jezik naziva svojim imenom. Bokowski smatra da je hrvatska Deklaracija pozitivno uticala na buenje interesovanja crnogorskih intelektualaca za istraivanje bogatoga jezikog naljea u Crnoj Gori. Nakon objelodanjivanja Deklaracije u Hrvatskoj, Crna Gora je ozbiljnije poela da se bavi pitanjima svojega jezika ve 1968. godine, kad je u njoj odran simpozijum O crnogorskoj kulturi 36
i putevima njenog razvoja: Rad nad jezikom su zapoeli prof. Vojislav Nikevi, Danilo Radojevi, Branko Banjevi, Radoje Radojevi i dr. Prikljuili su im se Sreten Zekovi, Borislav Cimea, Radoslav Rotkovi i dr. Treba napomenuti da u tom procesu sudjeluju takoe knjievnici, lanovi Crnogorskog PEN centra, Crnogorskog drutva nezavisnih knjievnika, DANU i Matica crnogorska.49 Iako je bilo nekih zaokreta i pokuaja da se potisnutom crnogorskom jeziku vrati bar malo dostojanstva koje je kao nekodifikovani varijetet srpskohrvatskog standarda sasvim izgubio, on se naao pred potpunim gubitkom naroito devedesetih godina XX. vijeka, kada je formirana Savezna Republika Jugoslavija. Usvajanjem Ustava Republike Crne Gore 1992. godine poloaj crnogorskoga jezika se znatno pogorao. U Crnoj Gori novi Ustav je ozvaniio srpski jezik u slubenoj upotrebi. Jezika pitanja, iako su o njima govorili crnogorski intelektualci poput primjerice prof. V. Nikevia, bagatelisana su i potcjenjivana... Ipak, znaajni dio opozicije, povezan s prof. V. Nikeviem, eli nakon slubene kodifikacije uvesti crnogorski jezik kao ravnopravan srpskome.50 Bokowski istie injenicu da je jezik znaajan, moda i najvaniji dio identiteta koji je neophodan u odravanju tradicije i kulture naroda. Meutim, u Crnoj Gori je veliki problem to je drutvo nejedinstveno. Jedan dio nastoji da zadri povlaeni poloaj srpskoga jezika. No, uprkos tome, veina poljskih jezikoslovaca, znajui radove V. Nikevia te aspiracije Crnogoraca, njihovih naunih, drutvenih i politikih ustanova, polazi od stanovita da svaki narod ima pravo na vlastiti jeziki identitet. Stoga, kad je u pitanju normiranje crnogorskoga jezika, oni su pruali podrku akademiku Nikeviu i dijelu Crnogoraca koji su uz njega. Literatura koja opisuje crnogorski jezik malobrojna je u odnosu na obimnu pisanu srpsku jezikoslovnu grau. Uprkos tome, poljski jezikoslovci uoavaju crnogorski problem, pa je otud i jasan njihov blagonaklon stav prema radu profesora Vojislava Nikevia. U akademskim centrima u Katovicama, Poznanju, Gdanjsku, Bijelsku i drugim na naunim skupovima i u publikacijama problematika crnogorska jezika se analizira bez politikih emocija. To znai da poljski jezikoslovci nepristrasno, krajnje objektivno uvaavaju samo injenice i na osnovu
Robert Bokowski, Crnogorski refleksi u Poljskoj, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 99-100. 50 Isto, str. 101.
49
37
njih odreuju svoj stav prema jezikoj situaciji nakon pada komunizma i raspada slubenoga srpskohrvatskog jezika. Brojni su poljski lingvisti koji izuavaju savremeno stanje crnogorskog jezika i normativni rad na njemu. Oni ne dovode u pitanje postojanje bilo kojeg jezika ili njegov naziv. Ima i takvih naunih interpretacija poljskih jezikoslovaca (Emil Tokarz) da razvojne tendencije i faktiko stanje upuuju na zakljuak kako dananji Slovjeni u XXI. stoljeu imaju 18 standardnih jezika: crnogorski jezik egzistira potpuno ravnopravno su ostalih 17. O odnosu poljskih lingvista prema radu akademika Nikevia ilustrativno govori podatak da je Przemysav Brom koji je u Poljskoj (pod mentorstvom prof. dr. Emila Tokarza) doktorirao na crnogorskome jeziku, svoju doktorsku disertaciju (Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny, Wydawnictwo Akademii Techniczno-Humanistycznej, Bielsko Biaa, 2007) posvetio Nikeviu: Niniejsz rozpraw powicam pamici profesora Vojislava P. Nikevicia.51 Dakle, pitanje crnogorskoga jezika je nezaobilazna tematika na poljskim univerzitetskim centrima. Brojni su autori koji piu magistarske radove, doktorske disertacije, pa ak i habilitacijske disertacije o crnogorskome jeziku. Njihova gledita su najee identina i principijelna u skladu sa ve citiranim naelom: svaki narod ima pravo na vlastiti jeziki identitet. Najvea zasluga za to pripada, svakako, akademiku Vojislavu Nikeviu, iji je rad probudio interesovanje poljskih jezikoslovaca za sudbinu crnogorskoga jezika. On je pomogao kolegama u Poljskoj da objektivno sagledaju jeziku situaciju u Crnoj Gori ne zbog njihovoga prijateljstva sa Crnogorcima, nego zato to im je pruio ubjedljive naune dokaze o postojanju crnogorskoga jezika. Bokovski zapaa da su Crnogorcima najblii suedi (mnijui pri tom na Srbe) u raspravama o crnogorskome jeziku zadrali neaktuelne stavove usklaene sa pogledima davnih lingvistikih autoriteta XIX. stoljea. Danas nita nije kao prije, ali oni, naalost, ne zapaaju velike promjene koje su se desile, naroito kad je rije o jeziku. Tano je da narodi u Evropi tee ujedinjenju u ekonomskoj, politikoj i vojnikoj sferi, ali sa vlastitim nacionalnim (etnikim), kulturnim i jezikim identitetima. Komentariui aktuelnu problematiku crnogorskoga jezika, Robert Bokowski zakljuuje: Identitet Crnogoraca je drukiji od njihovijeh sueda i u sferi kulture, tradicije, ali i u jeziku i niko im ne bi trebao nametati nain izraavanja
Przemysav Brom, Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny, Wydawnictwo Akademii Techniczno-Humanistycznej, Bielsko Biaa, 2007, str. 1.
51
38
svojijeh razlika. Poljski jezikoslovci, koji opisuju crnogorski jezik ili jeziku situaciju u Crnoj Gori, razmatraju tu problematiku kao savremenu drutvenu pojavu...52 Bokowski upuuje na prof. Gdanjskoga sveuilita Agnieszku Spagisku-Pruszak koja se od poljskih znanstvenika prva poela baviti sociolingvistikom situacijom na prostoru bivega srpskohrvatskog jezika. Po njenom miljenju, kraj politikoga mita bratstva i jedinstva pokazao je da srpskohrvatski jezik nije ispunio ulogu veze koja spaja narode, unificira. Jo od vremena njegovoga kodificiranja polovinom XIX. stoljea nije postojao socio i psiholingvistiki uslov koji bi pogodovao njegovom uvrenju. Srpskohrvatski jezik je bio sredstvo politike, oruje za kojim se posezalo kada se branila i pravdala ideja jugoslovjenstva. Nacija i jezik su nerazdvojivo prepleteni tako da su drutveno-politiki inioci izuzetno snano uticali na smjerove razvoja jezika i u prolosti i sada. Jezici koji uglavnom imaju politiku funkciju nemaju velikih ansi na dugo postojanje. Srpskohrvatski jezik je doivio poraz jer je izgubio svoju sociolingvistiku osnovu. Takozvani jeziki i knjievni dogovori u Beu (1850) i Novom Sadu (1954) ostali su kao podatak za istoriju i kao edoanstvo o neuspjelom ujediniteljskom poduhvatu, narodnom, jezikome i dravnom. Kad je zbor o bivem standardnom srpskohrvatskom jeziku koji se naao u komplikovanoj sociopolitikoj situaciji, prof. Agnieszka Spagiska-Pruszak se zalae za iznalaenje utemeljenih rjeenja koja odgovaraju svim lanovima jezike i dravne zajednice. Sa gledita sadanjosti (premda jo ne svi) jezici treba da imaju pravno regulisanje i slubeno priznavanje (ovo se odnosi na crnogorski jezik). Ne moe se posebnom narodu porei legitimno pravo na upotrebu naziva materinskog jezika prema njegovoj volji, da jezik imenuju i upotrebljavaju onako kako mu odgovara. Jezik, kako je dobro poznato, dio je kulturne batine naroda koja je pisana i zapisana jezikom toga naroda; on je instrument njegove kulture i civilizacije. Temelji se ne samo na odnosima srodnosti jezika po postanju nego takoe i na kulturnoj, sociolingvistikoj i emocionalnoj osposobljenosti.53
Isto, str. 104. Agnieszka Spagiska-Pruszak, Sociolingvistika situacija na prostoru biveg srpskohrvatskog jezika,Meunarodni nauni skup Jezici kao kulturni identiteti na podruju bivega srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga jezika, Podgorica, 14-15. oktobra 1997, Zbornik radova, Crnogorski PEN centar, Podgorica, 1998, str. 39-42.
52 53
39
Naravno, Agnieszka Spagiska-Pruszak nalazi uporite u radovima akademika Vojislava P. Nikevia. Uvaavajui kompleksnost problema, ona se slae sa stavom poznatog crnogorskoga lingviste i navodi njegove rijei: Crnogorci zbore i piu crnogorskijem jezikom. Oni su stvarali taj jezik u procesu vlastitog nastanka i razvoja kao samobitan narod i nacija. Poto iskljuivo postoji po Crnogorcima, prema njima ga je jedino mogue imenovati (...) Naziv crnogorski proizilazi iz prirodnoga prava svakog naroda i nacije, da jezik kojim zbore i piu, to su ga oni sazdali, kojima se slue i to njima slui, nazovu sopstvenijem imenom.54 U izdanju Gdanjskog univerziteta 1997. godine peatana je knjiga Agnieszke Spagiske-Pruszak pod naslovom Sytuacja jzykowa w byej Jugosawii. Podrobno opisujui status srpskohrvatskog jezika u bivoj Jugoslaviji, koncepciju njegova funkcionisanja, jeziku politiku koja je voena, autorka se bavi i jezikom problematikom na podruju Crne Gore. Iako knjiga nije publikovana na crnogorskome jeziku, smatramo da je u interesu utvrivanja naune istine potrebno napraviti uvid i osvrt na njenu interpretaciju ove tematike i tendenciju osamostaljenja crnogorskoga jezika. U pokuaju da nae pravi put za rjeavanje mnotva jezikih pitanja i nedoumica, autorka dragocjenu pomo nalazi, naravno, u obimnom naunom radu akademika Vojislava Nikevia. Objanjavajui poloaj Crne Gore prema Srbiji u zajednikim dravama od 1918. godita sve do najnovijeg vremena, Agnieszka Spagiska-Pruszak zapaa da je u Ustavu Srbije iz 1990. godine ostao srpskohrvatski jezik u slubenoj upotrebi, dok je u Ustavu Savezne Republike Jugoslavije iz 1992. godine imentovan srpski jezik ekavskoga i ijekavskoga izgovora i iriliko pismo, a latiniko pismo je u slubenoj upotrebi u skladu sa ustavom i zakonom. To znai da je irilica reprezentativno srpsko pismo, a latinica dobija status pomonoga pisma. Ustavom Republike Crne Gore tada je odreeno da je u slubenoj upotrebi u Crnoj Gori srpski jezik ijekavskog izgovora. Nasuprot tome, akademik Vojislav Nikevi, u svojim radovima je u drugom svijetlu predstavljao istoriju i razvoj crnogorskoga jezika. Zbog toga su ga neki politiki i nauni krugovi prozvali crnogorskim separatistom. Slijedei narodnu tradiciju, Nikevi je pratio razvojni put crnogorskoga jezika kroz razne etape. Crnogorski jezik i crnogorska ijekavica odavno su poedoeni u upravno-administrativnim kancelarijskim dokumentima, beletristikim tvorevinama, a naroito u bogatoj knjievnoj ostavtini
54
Isto, str. 40.
40
crnogorskih pisaca: Ivana Antuna Nenadia, Petra I, Petra II, Stefana Mitrova Ljubie, Marka Miljanova Popovia i drugih. Interesovanje jezikoslovaca za jezik njihovih djela sve vie raste. Nikevi je crnogorski jezik obraivao ne samo na gramatikom i pravopisnom nivou, ve ga je prouavao i iz sociolingvistikoga, povijesnojezikoga, etnojezikoga, lingvostilistikoga, komunikacijskog i kulturolokog aspekta. Da bi dokazao naunu validnost svojih teza o izvornome lingvistikom identitetu crnogorskoga jezika, on navodi brojne izvore. Najveu prepreku spontanom razvoju crnogorskoga jezika predstavlja shvatanje da su Crnogorci u nacionalnom smislu Srbi, te je i jezik crnogorski izvorno srpski. Agnieszka Spagiska-Pruszak navodi Nikevievu tvrdnju da najstariji preci Crnogoraca vode podrijeklo od slovjenskih Dukljana i kao autohtoni narod datiraju od XII. stoljea. Od polovine IX. stoljea formirali su se i razvijali Dukljani, poslije 1042. godine nastavili da se uobliavaju Zeani, a od druge polovine XV. vijeka Crnogorci kao samostalni narod i od kraja toga stoljea crnogorska nacija. Istovremeno sa formiranjem nacionalnoga bia konstituisao se jezik Dukljana/Zeana/Crnogoraca kao jedinstvena cjelina pod razliitim imenima: prvo pod optim slovjenskim imenom, a zatim i pod drugim nazivima, pa i crnogorskim prisvojnim pridjevom kao njegovom odgovarajuom narodnosnom i nacionalnom atribucijom.55 Na zabludu da su Crnogorci u nacionalnom smislu Srbi, te na temelju toga i njihov jezik mora biti srpski, presudno su uticala Vukova poimanja naroda i jezika u skladu sa monogenetskom teorijom, to je omoguilo zasnivanje i irenje jezikoslovno-filolokoga i monogenetskog tokavskoga srpstva. Meutim, u brojnim radovima Nikevi je analitikokritiki ukazao na praizvornu neodrivost monogenetskoga pristupa. Na pogrjenim etnolokim i jezikoslovnim premisama zvanino je preusmjerena spontana i prirodna evolucija crnogorskoga jezika na krivi put s namjerom da se jezik Crnogoraca asimiluje i utopi u vjetaki srpski i etniki nepostojei srpskohrvatski jezik. Crnogorski jezik e naroito biti ugroen u periodu izmeu dva svjetska rata. Kodifikovana norma knjievnoga jezika Aleksandra Belia imala je tendenciju ukidanja i brisanja crnogorskih jezikih specifinosti, odnosno svih crnogorskih samorodnih etnikih i samosvojnih jezikih individualiteta.
55
Vii: Agnieszka Spagiska-Pruszak, Sytuacja jzikowa w byej Jugosawii, Wydawnictwo uniwersytetu Gdaskiego, Gdask, 1997, str. 63.
41
Termin srpski jezik je u oficijelnoj upotrebi u Crnoj Gori od tridesetih godina XIX. stoljea do 1923. godine, a takoe i u periodu od 1944. do 1960, i najzad od 1992. do 2007, mada se neoficijelno upotrebljavao takoe crnogorski jezik, to jest na ili naki za razliku od srpskoga. Termin srpskohrvatski jezik bio je u oficijelnoj upotrebi od 1923. do 1944. i od 1960. do 1992. godine. Ustavnim odreenjem srpskoga jezika kao slubenog u Crnoj Gori, crnogorski je sveden na status regionalnog idioma kojim se bavi dijalektologija. No, bez obzira na sve tekoe, osporavanja i negiranja, crnogorski jezik je uspio da preivi. U svojim knjigama Nikevi je doljedno upotrebljavao grafeme , i za obiljeavanja odgovarajuih fonema koji ne postoje ni u srpskome ni u hrvatskom ni u bosanskome jeziku. Agnieszka Spagiska-Pruszak smatra da je Nikevi te grafeme prihvatio iz poljskoga jezika u kojem, kao i u crnogorskome jeziku, postoje isti fonemi. Za uvoenje grafema , i u crnogorsko pismo Nikevia su otro kritikovali pripadnici nekih krugova, koji se vie bave politikom nego naukom. Nema nikakve dvojbe da poljski lingvisti svakim danom sve vie podravaju akademika Vojislava P. Nikevia u nastojanju da Crnogorci ostvare svoje pravo na potpuni integritet, suverenitet i daljnji prirodni razvoj crnogorskoga jezika uprkos pritiscima, kritikama i osudama od strane srpskih jezikih unitarista. Pored ve citiranih, u Poljskoj se na visokom naunom nivou tom problematikom bave i Emil Tokarz, Przemysav Brom, Piotr Tokarz, Wodzimerz Pianka, Edyta KoncewiczDziduch i drugi. Koliko je autoru poznato iz postojee dostupne literature, svi oni su rastereeni od brojnih predrasuda iz prolosti. Problem posmatraju sa stanovita savremene sociolingvistike, to e rei da su odobravali u i podravali angaovanje Vojislava P. Nikevia za nauno utemeljenje i punu afirmaciju crnogorskoga jezika. U istorijskom kontekstu promatrane jezike situacije na prostorima biveg srpskohrvatskoga (ili hrvatskosrpskoga) jezika, crnogorski jezik je pravo crnogorskoga naroda kao to je to sluaj i sa drugim oformljenim narodima kojima je srpskohrvatski/hrvatskosrpski nekad bio zajedniki jezik. Za savremenu jezikoslovnu nauku u Evropi i svijetu neprihvatljivo je stanovite zadrtih srbista koji pod okriljem naunih i strukovnih institucija pokuavaju da negiraju posebnost i samostalnost crnogorskoga naroda i crnogorskoga jezika. Kljuni razlog takvog njihovoga lingvistikog pristupa ovoj problematici je elja da se zadri dominantni uticaj srpstva u Crnoj Gori koji ima presudnu ulogu da se u njoj maksimalno razvije srpska svijest, 42
a nakon toga srpski nacionalni i dravni identitet i suverenitet. Nauka u slubi velikosrpske ekspanzionistike politike tei jezikom jedinstvu koje afirmie samo srpske vrijednosti, dok duhovni suverenitet, tradiciju, obiaje i pravo drugih naroda u cjelini brie, potire i zatire. A to je to do programska zloupotreba nauke koja ima cilj da zadri jeziku zajednicu i u novostvorenim nezavisnim i meunarodno priznatim dravama organizuju i odre jedinstveni kulturni sistem sa srpskim predznakom? U tim dravama, a posebno u Crnoj Gori koja je tek 2006. godine uspjela da ostvari vlastitu samostalnost i nezavisnost, naunici srpske provenijencije nastoje da udalje autohtone narode od njihovoga stvarnoga identiteta uz pomo davno prevaziene teze da su Bonjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi samo jedan (srpski) narod jer koriste samo jedan (srpski) jezik. Najaktivniji zagovornici nacionalistike teze o postojanju samo jednoga jezika i samo jednoga naroda na ovim prostorima su srpski akademici, jezikoslovci i knjievnici koji se ne mogu pomiriti sa krahom velikosrspke ujediniteljske ideje i njenijem dalekosenim poljedicama. Zahvaljujui prije svega njihovom upornom nacionalistikom nasilju u nauci i politici, akademik Nikevi je isticao da su Crnogorci danas jedini junoslovjenski narod i nacija koji jo nijesu svoj jezik slubeno nazvali vlastitijem narodnim i nacionalnijem imenom, niti pak imaju sopstveni zvanino usvojeni pravopis toga jezika.56 Naalost, nije doekao ustavno priznanje crnogorskoga jezika. Iznosei svoje stavove o aktuelnoj jezikoj situaciji na prostorima nekadanjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, jezikoslovci su se obavezno osvrtali na tumaenje problema neprihvatanja crnogorskoga jezika u interpretaciji akademika Vojislava P. Nikevia kao naunika koji je postavio vrste temelje za teoretsko i praktino rjeenje statusa toga jezika kao etvrtog zasebnog nakon raspada SFR Jugoslavije i raslojavanja zajednikoga dogovornog jezika. O tome problemu pie i renomirana naunica Edyta Koncewicz-Dziduh. U studiji Sytuacja jzikowa w Czarnogrze57 kroz podrobnu analizu dviju suprotstavljenih koncepcija o pitanju crnogorskoga jezika, ona nastoji da izgradi stav koji pretenduje
Vojislav P. Nikevi, Uvodna rije, Meunarodni nauni skup Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Zbornik radova, Podgorica, 28-30.X.2004, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 11. 57 Edyta Koncewicz-Dziduh, Sytuacja jzikowa w Czarnogrze, Przemiany w wiadomoci i kulturze duchowej narodw Jugosawii po 1991 roku, Wydawnictwo Uniwersytetu Jagelloskiego, Krakw, 1999, str. 261-274.
56
43
na naunu istinitost i objektivnost. Zato poinje od opisa faktikoga stanja kada su se na tlu nekadanje SFRJ pojavile nove drave Hrvatska i Bosna i Hercegovina, nakon ega je dolo i do politikopravnoga priznanja njihovih nacionalnih i dravnih jezika: hrvatskoga i bosanskoga. Istovremeno, jedna grupa crnogorskih jezikoslovaca predvoena Vojislavom P. Nikeviem, te istoriara i knjievnika, ne mirei se s politikom hegemonijom i kulturnom dominacijom Srbije nad Crnom Gorom u novostvorenoj SR Jugoslaviji, trae da jezik Crnogoraca nosi svoje etniko, nacionalno ime. Njihov zahtjev doao je kao odgovor na Ustav Republike Crne Gore iz 1992. godine kojim je Crnogorcima nametnuta odredba da njihov maternji jezik nosi ime drugoga (srpskog) naroda i nacije. Smatrajui da pojmom crnogorski jezik imaju pravo da imenuju svoj dio tokavskoga sistema, koji zajedniki batine sa Bonjacima, Srbima i Hrvatima, vodei crnogorski intelektualci u Crnogorskom PEN centru l994. godine donose Deklaraciju o ustavnom poloaju crnogorskog jezika, utemeljenu na Deklaraciji objavljenoj na 60. Kongresu Meunarodnoga PEN Centra u Santjagu de Compostela kojom se taj centar obavezuje da problem ugroenih jezika tretira kao jedan od glavnih prioriteta u odbrani savremene kulture i posebno literature. Poto svaki jezik predstavlja specifini i nezamjenljivi izraz duha svake nacionalne zajednice, Meunarodni PEN centar se zalae za zatitu i potovanje kulturnog identiteta i lingvistikoga prava svih naroda. Ubrzo po objavljivanju Deklaracije Crnogorskoga PEN centra uslijedio je najbrutalniji napad najekstremnijih srpskih jezikoslovaca na elu sa Pavlom Iviem. Oni izriito zahtijevaju da se ijekavici porekne standardni status u korist ekavice kao jedinoga slubenog izgovora. Njihov urotniki agresivni odnos prema ijekavici najbolje ilustruje situacija u Republici Srpskoj, e su izvrili ustavni udar na ijekavicu sa zlim naumom da je potpuno razure i eliminiu za sva vremena. Stoga ne udi njihovo uporno insistiranje da se u enciklopedijsku jedinicu Crnogorci Jezik Dalibora Brozovia iz 1984. godine unese formulacija da Crnogorci uz ijekavicu koriste i ekavicu. Nikevi je jo ranije istakao da je u Brozovievoj interpretaciji najpozitivnije to to konstatuje da idiom u Crnoj Gori predstavlja jezik crnogorskog naroda. Udarom na ijekavicu ekstremni srpski jezikoslovci predvoeni Pavlom Iviem namjeravali su da ponite stvaralaki udio Crnogoraca u novotokavskome jezikom zajednitvu sa Bonjacima, Hrvatima i Srbima, odnosno da ospore postojanje Crnogoraca kao naroda i sve 44
njihove ijekavske jezike specifinosti. Najjai argument za kojim posee Pavle Ivi jeste njegova tvrdnja da su se u vrijeme Vukove reforme jezika Crnogorci smatrali Srbima, o emu (navodno) edoi najvei srpski pesnik Petar Petrovi-Njego. Sva ta zbivanja potvruju pravo i valjane razloge brania i zatitnika crnogorskoga jezika od 1968. godita naovamo da ne prihvate nametnuta iskljuiva i nedemokratska rjeenja vatrenih boraca protivu crnogorskoga jezika iz Beograda. U najaktivnije branitelje crnogorskoga jezika iz toga perioda Edyta Koncewicz-Dzidush ubraja: Vojislava Nikevia, Radoja Radojevia, pjesnika Branka Banjevia, Rikarda Simeona, Radoslava Rotkovia, Sretena Asanovia. Svi oni su do dana dananjega ostali vjerni ideji da nakon raspada SFRJ i oficijelnoga priznanja triju jezika (bosanskog, hrvatskoga i srpskog) isto pravo pripada i etvrtom jeziku crnogorskome. Ona istie znaaj periodizacije crnogorskoga jezika sa etapama njegova razvoja koju je izvrio Vojislav P. Nikevi prema nekim bitnim obiljejima i naunim mjerilima. Kriterijumi od kojih je poao Nikevi proizilaze iz autonomnoga postanka i razvoja crnogorskoga jezika i sutinskih okolnosti koje su presudno uticale na njegov postanak i razvitak. Za razliku od srpskih etnologa, istoriara i jezikoslovaca koji istrajavaju na tezi da su Crnogorci srpskoga etnikog podrijekla, Vojislav P. Nikevi tvrdi i svoje tvrdnje krijepi dokazima da su preci Crnogoraca zakljuno poetkom VII. stoljea doseljena slovjenska plemena iz Polablja. O tome najupeatljivije edoi crnogorski (i)jekavski izgovorni kompleks koji u polapskome (i)jekavskom jezikome arealu nalazi najpotpuniji i najadekvatniji izgovorni prototip. Edyta Koncewicz-Dziduch Vojislava Nikevia smatra glavnim patronom i realizatorom znaajnog projekta ozvanienja crnogorskoga jezika. U svojemu lanku ga je na desetine puta citirala u prilog svojih teza o crnogorskom jeziku. Uz njegovu dvotomnu monografiju Crnogorski jezik, od velikoga su znaaja i knjige Pii kao to zbori (l993) i Crnogorski pravopis (1997). Njegove knjige su pripremile vrst temelj za oficijelnu kodifikaciju crnogorskoga jezika. Meutim, taj proces je usporen zbog nejedinstvenoga gledita crnogorskih intelektualaca kad je u pitanju jeziki sistem u Crnoj Gori. Jedni ga i dalje identifikuju sa srpskim standardom, dok se drugi zalau za punu afirmaciju crnogorske norme. Srpski jezikoslovci jednostrano posmatraju problem i po svaku cijenu sprjeavaju priznanje crnogorskoga jezika. Oni osporavaju ak i ijekavicu, specifine oblike, crnogorsku knjievnu tradiciju. 45
Politika zbivanja i promjene lingvistike situacije na Balkanu u potonjoj deceniji XX. stoljea privukla su panju i G. K. Venediktova (Institut slavistike Ruske akademije nauka). Po njegovom mnijenju najvee i najznaajnije promjene jezikoga stanja desile su se upravo na teritoriji nekadanje SFR Jugoslavije koja se veoma brzo dezintegrisala na pet samostalnih drava. Srpskohrvatski, makedonski i slovenski jezik imali su u SFRJ ravnopravni status zvaninih jezika, ali nijedan od njih nije imao status dravnoga jezika. Knjievni jezici srpskohrvatski, makedonski i slovenski, kao i ostali savremeni knjievni jezici drugih naroda, bili su viefunkcionalni. Meutim, srpskohrvatski je bio jezik koji je imao svojstvo meunacionalnoga optenja na teritoriji SFRJ. Realno gledajui, prije raspada SFRJ, u njoj su funkcionisale dvije varijante srpskohrvatskoga jezika: istona ili srpska i zapadna ili hrvatska. Nakon raspada SFRJ jezika situacija se znaajno izmijenila. Dolazi do raslojavanja srpskohrvatskog, donedavno zajednikoga jezika Srba, Hrvata, Crnogoraca i Muslimana. Za Venediktova neoekivana je pojava novoga slovenskoga jezika bosanskoga, kako ga nazivaju u postojeoj literaturi, u dananjoj Bosni i Hercegovini.58 Postoje oigledni dokazi da tim nije zavreno raslojavanje srpskohrvatskog jezika. Novi crnogorski Ustav (2007) to je i potvrdio prihvatanjem crnogorskoga kao slubenog jezika. Priprema se njegova kodifikacija ije je temelje Nikevi davno postavio. Venediktov istie injenicu da su objavljene knjige i itav niz lanaka o gramatici, pravopisu i funkcionisanju toga jezika. U fusnoti autor navodi monografiju Vojislava P. Nikevia Crnogorski jezik i studiju pod istim naslovom objavljenu u ve pomenutoj knjizi ... (Tartu, 1998), u kojoj se akademik Nikevi bavi pitanjem crnogorskoga jezika koji kao zasebit jezik opstoji na isti nain kao srpski, hrvatski i bosanski jezik.59 Uvoenje termina crnogorski jezik Venediktov tumai tenjom Crnogoraca da iskau nacionalni identitet crnogorskoga kao posebnoga naroda. Oigledno je, smatra on, da e dalju sudbinu crnogorskoga jezika u bliskoj budunosti odrediti unutranjopolitika situacija u Crnoj Gori. U sluaju da Crna Gora ostvari dravnu nezavisnost (danas znamo da je ostvarila, primjedba . .),
.. , , XX , , , -, 2002, . 380. 59 Isto, str. 381.
58
46
razvitak crnogorskoga jezika moe poi putem udaljavanja od srpskoga, odnosno realnom izdvajanju crnogorskog knjievnoga jezika u kojem e dominirati elementi mjesnih govora. Neki naunici jo od 2001. godine i ranije, tretiraju srpskohrvatski kao bivi jezik. Za Venediktova ilustrativan primjer predstavlja tekst austrijskog slaviste G. Neveklovskog (Lingvistika situacija na prostoru biveg srpskohrvatskog jezika), iz ijeg se naslova moe zakljuiti da taj jezik nije vie u upotrebi na prostoru Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Venediktov takoe zapaa da se srpskohrvatski jezik u nekim naunim publikacijama gubi sa spiska savremenih slovjenskih jezika i ustupa mjesto bosanskome, hrvatskome i srpskome. Iako je Venediktov oprezan u davanju sudova o perspektivi i razvoju jezika nastalih osamostaljenjem na teritoriji nekadanjega srpskohrvatskog jezika, ipak priznaje da postoje brojni dokazi koji praktino edoe o njegovome brzom nestajanju sa mape junoslovjenskih jezika. Sve to zbori da su u pravu lingvisti, ukljuujui i Vojislava P. Nikevia, koji tvrde da je istorijski hod rastoio dogovorni srpskohrvatski jezik i smjestio ga u prolost. Danas ga ne eli nijedan od srednjojunoslovjenskih naroda kojima je sredinom XIX. stoljea nametnut zbog ideoloko-politike pretpostavke i etno-lingvistike zablude da jedan narod treba jednu knjievnost da ima. U kontekstu lingvistike situacije na teritoriji biveg srpskohrvatskog jezika crnogorskim jezikom bave se i naunici na Oksfordu. U obimnoj studiji Language and Identity in the Balkans, SerboCroatian and its Disintegration, Oxford university press, 2003.) na 186 strana Robert D. Greenberg analizira lingvistike procese na teritoriji bive Jugoslavije. Ono to se iz njegova izlaganja moe zapaziti, jeste otvorena prosrpska pristrasnost, kojoj se oigledno priklonio zbog uticaja, odraza i prevlasti srpske lingvistike. No, i pored toga, dvadesetak strana svojega rada posvetio je crnogorskome jeziku citirajui Vojislava P. Nikevia kao centralnu linost. Greenberg priznaje injenicu da je 1994. godine postalo oigledno da srpskohrvatski jezik vie ne postoji. Kritiki interes za crnogorski jezik nije ga sprijeio da osvijetli neke nove injenice u aspektu savremenih gledanja na problematiku crnogorsko-srpskih odnosa u lingvistici. Smatram da je u tom smislu znaajno njegovo zapaanje da pojedini lingvisti smatraju crnogorski jezik posebnim, za razliku od nekih 47
lingvista u Srbiji koji vjeruju u nedjeljivost Srba i Crnogoraca. Bez obzira na mnoge primjedbe koje se opravdano mogu uputiti Robertu D. Greenbergu, posebno u pogledu njegove opredijeljenosti za postulate dijela srpske lingvistike, u zakljuku njegova izlaganja ne iskljuuje se mogunost da crnogorski jezik moe postati realnost kroz slubeno priznanje u nezavisnoj Crnoj Gori. Tim prije to je u svim priznatim dravama na tlu bive Jugoslavije postojao trend usvajanja etnikih jezika koji su zamijenili jedinstveni neetniki srpskohrvatski. Zato smatra da nema indicija koje bi sugerisale da nezavisna Crna Gora ne bi nastavila istim trendom i da ne bi u toku prvih godina nezavisnosti usvojila nezavisni crnogorski jezik. Dakle, u zakljuku Greenberg ostavlja mogunost da Crna Gora ostvari dravnu samostalnost u okviru koje e afirmisati prepoznatljivi crnogorski kulturni identitet i sve ono to Crnogorcima odreuje nacionalnu posebnost i vlastito ime. Meunarodni odnosi evoluiraju u pravcu podsticanja uvaavanja malih naroda i njihovih drava. Jeziko pitanje Crnogoraca postalo je aktuelno i o njemu se danas nauno raspravlja irom slavistikoga svijeta. Nema nikakve sumnje da je ogromni doprinos takvom tretmanu crnogorska jezika dao svojim grandioznim naunim djelom akademik Vojislav P. Nikevi. Zemlja prve dravne tamparije u svijetu najzad je u XXI. stoljeu dola u poziciju da (do)kae svijetu kako ona nije samo muzej istorije. Oslobaanjem od pogubnoga uticaja kosovskoga, svetosavskoga i drugih velikosrpskih mitova ula je u proces nacionalnoga preporoda. Postojanje vlastite dravne, nacionalne i jezike nezavisnosti, ije temelje nalazimo u staroj crnogorskoj dravnosti i tradicionalnoj samostalnosti na ovim prostorima, vie nije nostalgija za prolou. Meunarodni standardi ljudskih prava garantuju da je realizacija projekta autentinog subjektiviteta za Crnu Goru istorijska realnost. Na kraju ovoga osvrta opredijelio sam se da ustupim prostor jo nekim injenicama. Naime, bibliograf Ljiljana Lipovina je do 2003. godine registrovala 551. bibliografsku jedinicu akademika Vojislava P. Nikevia. Zaista impozantna cifra za nepunih etrdeset godina ozbiljnog naunoga rada: Vojislav Nikevi je objavio vie stotina naunih i strunih radova iz jezika i knjievnosti, s posebnim osvrtom na crnogorski jezik 48
i crnogorsku knjievnost. Objavio je vie knjiga o crnogorskom jeziku, kao i njegov pravopis, zalaui se za njegov ravnopravan status u porodici svjetskih jezika.60 Zahvaljujui velikom entuzijazmu i pregalatvu, Vojislav P. Nikevi sa svojim saradnicima uspio je da konstituie Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, iji je bio prijeednik i koji ve postie odline rezultate u radu. Poslije njegovi smrti, jednoglasnom odlukom Skuptine ICJJ, Institut je preimenovan u Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi. Vrijedno je istai jo jednu zabiljeku koju kao edoanstvo o plodonosnom radu Vojislava P. Nikevia u dugom periodu ostavlja Ljiljana Lipovina: Vojislav Nikevi je pionir nauke o crnogorskom jeziku i njegov reformator. Objavio je istoriju crnogorskog jezika, kodifikovao njegov standardni jezik pravopisnim osnovama, pravopisom i gramatikom, i tipoloki i strukturalno identifikovao ga u okviru tokavskog dijasistema u njegovoj dijahroniji i sinhroniji. Bavio se etimolokim i etnogenetikim problemima, jezikim korijenima, etnogenezom Crnogoraca i drugih naroda.61 Nauni doprinos prof. Vojislava P. Nikevia afirmaciji crnogorskog jezika je takvi i toliki da je jedan od vodeih hrvatskih jezikoslovaca, znameniti Dalibor Brozovi u odrednici Crnogorci Jezik,62 iako jo nije bio ustavnopravno ozakonjen i priznat ni u samoj Crnoj Gori, taj jezik obradio konstatujui: Krajem XX. st. znatan dio kult. radnika postupno izgrauje poseban crn. standard (Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik, tom I. do 1360, Cetinje, 1993, tom II. do 1995, Cetinje, 1997). Provodi se i reforma grafije pa se u latinici uvode slova , (meki i ) i (), u irilici , i s. Akademik Vojislav P. Nikevi je dao veliki doprinos i kroatistici i slovenistici, kao i jezikoslovnoj nauci uopte, o emu e izrei mjerodavne sudove tamonji strunjaci. Ovim elim samo otvoriti naunu raspravu o akademiku Vojislavu P. Nikeviu kao jezikoslovnome i knjievnom velikanu koji je na iroka vrata uao u istoriju. Svemu navedenom odista je teko bilo to dodati!
Ljiljana Lipovina, Bio-bibliografija dr Vojislava Nikevia (1935 -), Bibliografski vjesnik, god. XXXII, Cetinje, br.1-2-3, Cetinje, 2003, str. 234. 61 Isto, str, 234. 62 Dalibor Brozovi, Crnogorci jezik, Hrvatska enciklopedija, 2, Be Da, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2000, str. 4.
60
49
arko L. UROVI REFLECTING THE ATTITUDES ABOUT THE SCHOLARLY CONTRIBUTION OF ACADEMICIAN VOJISLAV P. NIKEVI Summary The modern meaning of linguistic and literal science in Montenegro comes from the pioneers works of academic Vojislav P. Nikcevic, who made in period from 1965. to 2007., not only its basis, but also made a radically changed scientific system which, by its value exceeds the reaches of traditional Serbian linguistics. The radical changes in meanings of linguistics and separation from Serbian traditional linguistic and literal meanings provoked a strong opposition, because they change the rudiments of Serbian statements that the stocavian diasystem is the one language into which all other related languages exist as a part. In other words, the main conception of traditional Serbian linguistics forced the statement that there is only one standard Serbian language as a south Slav stokavian language, which led to a linguistic unitary, or denationalisation and assimilation of the Montenegrin, Bosnian and Croatian stocavian language from the most spread hegemony (Serbian) official language. Nikcevic presents many scientific evidences which show his conception that the stocavian diasystem exists as s part of south Slav linguistic system, together with chacavian, kaicavian and torlac dialect system, but it is more important because it is the most spread, more than all these three together. Checking and putting on analytic and critic test the whole linguistic doctrine whose aim was to make the Serbian all nonSerbians, Nikcevic came to the evidence that the nominal and crucial existence of the Bosnian, Montenegrin, Croatian and Serbian standard languages in middle Slav linguistic system, even in stocavian diasystem, is a linguistic reality. Thus, his scientific attitude opposes to the main Serbian nationalistic ideology in science which the national and standard languages: Bosnian, Montenegrin and Croatian treats as sub variants, that is, the dialects of unified Serbian language. Their wrong attitude is based on false theory : one nation one language, as well as in their mistake 50
that there is no a nation if there is no a separate language. Academic Vojislav P. Nikcevic has cleared up by its works , one of the greatest mistakes from the past which treats the Montenegrins as Serbians, and their language as a part of Serbian or Serbo-Croatian language. His work was even harder, because of the ideological and political reasons he was lonely in his attitudes and opposed by lot of linguists, representatives and interpreters of the official philology. But, in spite of these, for him bad circumstances, Nikcevic has solved the opposite attitudes by scientific access from historical and modern aspects and proved the existence of the Montenegrin language, which, as a representative part of the Montenegrin national culture cannot be called by any other name. For that reason, his deed is of great, capital importance for whole Montenegrin culture which is in correspondence with authentic national tradition and has a continuity in ten centuries existence of the Montenegrin state. Reminding to the fact that the mother tongue is the safest guardian of tradition, Nikcevic studies in details the linguistic problems of stocavian diasystem and he treats the four languages: the Bosnian, Montenegrin, Croatian and Serbian as a separated national languages. As a part of that attitude, he supports the scientific concept of independent Montenegrin nation and Montenegrin language. Emphasizing the Montenegrin existence and independence, Nikcevic supports the idea of raising the Montenegrin language to the degree of the standard language. The Montenegrins are the independent, specific nations with their native language, not the part of the Serbian nation which use the Serbian language. That is not a politically motivated attitude, but the result of the long and persistent study of stocavian diasystem , especially of the Montenegrin language as a part of it. According to Nikcevic, the Montenegrin language is one of the most important characteristic of independent Montenegrin nation and state. The Montenegrin language has a system of signs which represent the means of communication among people of the Montenegrin population. Thus, the Montenegrin language, by its name indicates to its ethnic origin. In the name of Montenegrin, there is the origin, ethnic name which indicates that it is the language of the Montenegrins in ethnic and geographical sense. Considering the fact that the Montenegrin language hasnt been born or survived outside the ethnic limits, it cannot be called the Serbian (neither as a dialect, nor as language). 51
Referring to the literal language of the most important Montenegrin writers before Vuks period and in the transitional period, Nikcevic issued the rules and codification conforming to traditional norms and codification of the Montenegrin socio-cultural surroundings (The Montenegrin Orthography, Cetinje, 1997). The orthographic codification of the Montenegrin language provides its perspective and salvation of the Serbian standard hegemony language. Although, the 150 years of the Serbian force to the Montenegrin language put some traces on it (especially the ecavian pronunciation tried to annihilate the original Montenegrin ijecavian pronunciation), thanks to the deeds of Vojislav P. Nikcevic, there is a hope that the original Montenegrin linguistic culture in Montenegro will become lively again. In spite of the fact that the Serbians pronounced the deaf sentence to the Montenegrin language long ago.
52
(Cetinje) Vojislav P. NIKEVI Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje UDK 091.14=163.111 811.163.1`34/`3710
CRNOGORSKA REDAKCIJA STAROSLOVJENSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA I MIROSLAVLJEVO JEVANELJE

Autor ovoga rada ukazuje na najbitnije osobine crnogorske (zetske) redakcije staroslovjenskoga knjievnoga jezika koja je prijethodila bosanskoj i srpskoj redakcijskoj pismenosti. Poseban je akcenat stavljen na Miroslavljevo jevanelje kao najznaajniji spomenik crnogorske (zetske) irilike redakcijske pismenosti i knjievnosti. Rjeava se problem autorstva i hronotopa ovoga djela i ukazuje na jezike i grafijske specifinosti njegove i uticaj koji je ono izvrilo na bosansku i srpsku redakciju.
Pod redakcijom se u slovjenskoj filologiji podrazumijeva prilagoavanje staroslovjenskoga jezika i njegovijeh kategorija ivome govoru pieva kraja. Dok u starijim spomenicima, koji se ubrajaju u (ui) kanon staroslovjenskijeh spisa, do ovakvih pojava dolazi u manjoj mjeri, u mlaima ono se redovito javlja i po njima ih nije teko prepoznati i smjestiti na podruje u kojemu su nastali. Za razliku od recenzija, koje predstavljaju svjesno nastojanje da se neki tekst (ili odreeni tekstovi) poprave ili bilo kako prema neemu izmijene, redakcije su obino nehotini refleksi,
Ovaj nauni rad akademika Vojislava P. Nikevia objavljuje se posthumno kao dio njegove obimnije rukopisne zaostavtine (nedovrena Istorija crnogorske knjievnosti). Rad je priredio i prilagodio strukturi ovoga asopisa Adnan irgi.
53
Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje
kao sluajne omake ili sline pojave preko kojijeh se ivo govorno tlo samo od sebe, spontano probijalo pod uticajem govora pisca. Do toga je dolazilo uprkos njegovu nastojanju da ostane vjeran jeziku originala koji je prepisivao (9: 268; 5: 187-188). Staroslovjenski knjievni jezik irilometodskoga tipa u osnovi makedonskog podrijekla iz okoline Soluna, koji je kao bogoslubeni jezik monoteistike Grko-katolike crkve bio posve ujednaen, dotle da nije dozvoljavao prodor bilo kakvijeh dijalektizama i provincijalizama da se oko njih ne bi stvorile razne jeresi, onemoguavao je uticaj narodne govorne stihije da bude izveden do kraja. Tome je stajala na putu sama osnovna, liturgijska, funkcija staroslovenskoga jezika, koji je, upravo, kao jezik kulta u sutini bio neprikosnoven. Pojedine, uglavnom glasovne, izmene koje su se u njemu spontano vrile nisu naruavale njegovu osobenu gramatiku, tj. morfoloku, sintaksiku strukturu, koja se kroz vekove dosta vrsto drala u svima nacionalnim redakcijama (3: 231-232). Prilikom prepisivanja staroslovjenskijeh tekstova, dijaci su s najveom moguom panjom iz reenijeh razloga vodili rauna da ne prave omake. To se smatralo njihovijem najveim grijehom. Ilustrativan dokaz za to je Pogovor Miroslavljevu jevanelju. Njegov poetak glasi: Ja greni Gligorije dijak, nedostojan narei se dijak (4: 59). Grijean je i bogobojaljiv1 da u dugom prepisivanju Miroslavljeva jevanelja nije poinio neku grjeku zbog koje bi mu bilo zamjereno. No, i pored velike panje, spontane omake su bile neminovne. Pravljene su u trenucima kad pisar od umora izgubi koncentraciju, poputi mu panja, zadrijema. Tako su nastajale redakcije.
1 Dimitrije Bogdanovi, Vukanovo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi. Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970, 105, pie: Preko knjige koja je uivala karakter boanskog otkrovenja dobijala je takav autoritet sama vjetina pisanja i kazivanja istine o ivotu, tako rei blagosloveno je samo knjievno stvaranje. Pisanje postaje, zato, askeza, bogougodno djelo, ravno molitvi i razgovoru s Bogom. Gdje god je doprla, Biblija je stvorila kult pisane rijei, kult uzviene, lijepe, odgovorne rijei. Ona je tako meu varvarske narode prenosila antike i hebrejske tradicije, predanja drevnih, odnjegovanih kultura. Biblija, prva knjiga s kojom su se Sloveni upoznali, bila je u isti mah jedno od vrhunskih ostvarenja ljudske kulture, u kome je nataloena mudrost i ljepota mnogih vijekova i mnogih naroda. Iz tog razloga su prepisivai knjiga kao kultnijeh bogougodnih tvorevina svaku poinjenu omaku prilikom njihovijeh prepisivanja doivljavali kao neoprostivi grijeh, unaprijed sebe proglaavali veljijem grjenicima.
54
Crnogorska/zetska redakcija (lat. redactio = popravak, popravljanje) predstavlja tip staroslovjenskoga jezika izgovoren na crnogorski (zetski) nain. U stvari, taj tip je mahom glasovno prilagoen izgovoru prepisivaa bogoslubenijeh knjiga iz Makedonije i Bugarske na podruju poznosrednjovjekovne Crne Gore (Zete/Duklje) za potrebe irenja pravoslavlja u njoj. Obuhvata vrijeme 1183-1360. godita, kada se nalazila pod srpskom nemanjikom upravom kao drava u dravi. Nastala je u javnoj dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje u Kotoru kao najstarija irilska redakcija na tokavtini. Kao takva, kako ree Josip Hamm, nadovezuje se na staroslavenske tekstove te u mnogoemu nastavlja staru glagoljsku pravopisnu tradiciju iz ohridske glagoljske kole Klimenta Ohridskog i Nauma. Prilikom zajednikoga rada pisara u Nemanjinoj slovjenskoj dvorskoj kancelariji u Kotoru iz nje su se razvile srpska i bosanska redakcija staroslovjenskoga jezika. Poto se Hum kao oblast nalazio u sastavu Zete, u njemu je crnogorska redakcija poprimila samo neke specifine crte. Njezin glavni iriliki predstavnik je Miroslavljevo jevanelje, a glagoljski Marijinsko jevanelje. Njezine pojedine tipine crte preko pisara preneene su u srpske i bosanske srednjovjekovne spomenike. Kao svojevrstan tip crnogorskoga (zetskog) knjievnoga jezika svojega doba, poeduje odreene izrazite jezike, pravopisne i grafijske osobine u glagoljici i irilici kao dvama pismima kojijema se pisala. Moe se nazvati i crnogorskoslovjenskijem (zetskoslovjenskim) jezikom. Poslije 1360. godita postepeno se povlai i gasi (7: 478-479). Crnogorska redakcija se upotrebljavala i u kancelariji zetskijeh suvladara kao oblasnih gospodara vrhovnijeh vladara srpske nemanjike drave. Polazei od filoloke analize tzv. Vukanova (Stefanova) jevanelja, Miroslavljeva jevanelja i drugijeh spomenika zetske i rake kole, srpski bogoslov Dimitrije Bogdanovi izjavljuje da se moe govoriti o knjievnim strujanjima izmeu Makedonije s jedne i Rake i Zete s druge strane, i to ne u toku XI i XII v., kako mnije, nego tek od kraja XII. stoljea iz Makedonije u Raku i Zetu (2: 104). Neto podalje od toga Dimitrije Bogdanovi jo dodaje i to da e Zeta, ipak, kroz sve nemanjiko vrijeme, biti u enci rakog stvaralatva i onijeh knjievnih tradicija koje su se formirale izvanj Zete na zemljitu bliem vizantijskome duhovnom uticaju (2: 107). Vano je istai jo i to da sam D. Bogdanovi prihvata injenicu da je zetska redakcija, uskoro nakon to je oplodila raku i bosansku redakciju, u samom Humu i u Zeti ta redakcija veoma brzo zamijenjena novim, rakim pravopisom, razumije se, u izvjesnim etapama, ali u kratkom roku (1: 100). To je nastalo 55
kao poljedica srpske kulturne dominacije i politike hegemonije. Budui da sam u Istoriji crnogorskoga jezika pod naslovom Zetska redakcija staroslovenskoga jezika i Glavne strukturalne osobine zetske redakcije donio najznaajnije strukturalne i tipoloke odlike (6: 272-342), ove u spomenuti samo neke od njih kao odreujue crte po kojijema pismenost i knjievnost zetskoga perioda pripadaju crnogorskoj knjievnosti. etiri su bitne karakterne crte crnogorske redakcije koje je izrazito markiraju i razlikuju od srpske i ostalijeh srednjojunoslovjenskih redakcija. To su: jest, jat, erv i elo. Jest i jat su slova koja se u zetskoj izgovorno-pravopisnoj glasovnoj vrijednosti upotrebljavaju u vrijednosti: (i)je i j, a, ja, je, i, e, a erv i elo u takoe zetskoj izgovorno-pravopisnoj glasovnoj vrijednosti: , i (dz). e se go nau ta etiri znaka, dokaz su da tekstovi u kojijema se javljaju pripadaju crnogorskoj redakciji. A tamo e se samo pojedini od njih susrijeu, potvruju prisusutvo i uticaj te redakcije u nekoj od njoj suednijeh srednjojunoslovjenskih redakcija (8: 105-122). Literatura 1. Bogdanovi, Dimitrije. Miroslavljevo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi. Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970. 2. Bogdanovi, Dimitrije. Vukanovo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi. Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970. 3. ori, Petar. Posebni deo u Staroslovenskom jeziku, Matica srpska, Novi Sad, 1975. 4. Gligorije dijak. Pogovor Miroslavljevu jevanelju u Prednjegoevsko doba, Biblioteka Lua. Priredili: dr Niko S. Martinovi, Risto Kovijani, Slavko Mijukovi, edo Vukovi. Grafiki zavod, Titograd, 1963. 5. Hamm, Josip. Staroslavenske redakcije u Staroslavenskoj gramatici, tree izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1970. 6. Nikevi, Vojislav. Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. Tom I (Od artikulacije govora do 56
1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. 7. Nikevi, Vojislav P. Crnogorska/zetska redakcijska pismenost u Jezikoslovnijem studijama, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore ure Crnojevi. Posebna izdanja. Knjiga 53, Cetinje, 2004. 8. Simeon, Rikard. Redakcija u Enciklopedijskome rjeniku lingvistikih naziva, II, P-, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. MIROSLAVLJEVO JEVANELJE KAO PREDSTAVNIK CRNOGORSKE IRILSKE REDAKCIJE
Poznati hrvatski jezikoslovac Josip Hamm, s pozivom na fototipsko izdanje Miroslavljevog jevanelja Ljubomira Stojanovia (10) i studiju St. M. Kuljbakina o njemu (8), smatra da su glavni i najstariji predstavnici zetsko-humske, odnosno zetske redakcije Miroslavljevo jevanelje s kraja XII. stoljea i, s osloncem na studiju paleografa-filologa Josipa Vrane (21: 5-67), povelja bosanskoga bana Kulina iz 1189. godita (7: 197). Budui da sam Miroslavljevo jevanelje, kao remek-djelo istonoevropske knjievnosti, koje predstavljava pandan Kraljevstvu Slovjena Grgura Barskog kao monumentalnoga povijesno-beletristikoga djela zapadnoevropske mediteranske prepoznatljivosti, detaljno prouio u Istoriji crnogorskoga jezika (11: 269-342) i u posebnoj opirnoj studiji (12: 71-144), ovom prilikom u o njemu govoriti vie kao o najznaajnijemu slovjenskome paleografsko-filolokome kodeksu nego o jezikoslovnome spisu. To moje zborenje o njemu treba shvatiti kao sintezu ranijih prouavanja iz tijeh dviju studioznih interpretacija primjerenoj prirodi i karakteru povijesti crnogorske knjievnosti. Kao jedno od fundamentalnijeh reprezentativnih djela te povijesti, poput Kraljevstva Slovjena, i ono zasluuje punu naunu panju istoriara ne samo crnogorskog jezika, nego i crnogorske literature. Pisari spomenika Ranije se smatralo da je cio spomenik radio samo jedan pisar koji je svoje ime zabiljeio u tri drugaice: Grigorije, Gligor i Gligorije. Danas se dri da su Miroslavljevo jevanelje prepisivala dva pisara: Varsameleon, 57
utemeljitelj zetskoga pravopisa crnogorske redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika, i Gligorije dijak, tvorac rakoga pravopisa srpske redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika. Varsameleon je zetski, glavni pisar Miroslavljeva jevanelja, benediktinac, osniva crnogorske (zetske) redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika. Pod tijem su ga imenom identifikovali St. M. Kuljbakin (8) i A. Beli (1: 211-276), ali se poslije njih poelo tvrditi da je ranije bez osnova nazvan Varsameleonom, jer ta rije, ispisana pri kraju rukopisa, nije nita drugo do grka slavizirana sloenica (to je gr. balsamovo ulje), materijal za koji se dri da slui za spravljanje boje (2: 96). Tako se tvrdi uprkos tome to je sam pri kraju toga rukopisa posebitijem pismom rekao da spomenik Svri s Bojom pomou. Amin! i poslije Gligorijeva drukijega zapisa ispisao svoje ime jednom rijeju: varsameleon. Prepisao je gotovo cijeli tekst spomenika (p. 1-358a) pravopisom koji se nadovezuje na ortografiju staroslovenskih spomenika (2: 97), to ga je A. Beli nazvao zetsko-humskim pravopisom, tj. zetskijem. Taj zetski pravopis karakteriu elementi: jotovanijeh vokala a i nema. Upotrebljavaju se oba jusa ( i ), ali s novom glasovnom vrijednou i bez prejotacije. Veliki jus () upotrebljava se kao i , uvijek u vrijednosti glasova u i ju. Mali jus (), koji se grafijski javlja i u staroslovjenskome zatvorenom trouglastom obliku ( ), takoe nema prejotacije i uvijek se upotrebljava u glasovnoj vrijednosti e i je. Grafem e (jest) pisao se u pravopisno-izgovornoj vrijednosti (i)je, a kao j, a, ja, je, ije, i, e. Varsameleonov dio Miroslavljeva jevanelja pripada crnogorskoj knjievnosti. Kod njega su drugi dijaci uili irilometodsku pismenost kao kod glavnog pisara (13: 506). I prema Radoslavu Rotkoviu (16: 364), crnogorskome kulturnom naljeu pripada glavni dio Miroslavljevog jevanelja, raenoga u Kotoru oko 1185. godita. Glavni pisar, Vrsameleon, pie ijekavski imena Stefan i Tekla s jatom. A to, po srpskom lingvisti Petru oriu, lepo odgovara ... narodnim oblicima sa pravilno zamenjenim jatom Stjepan ili epan i ekla umjesto Stepan i Tekla (5: 512). Gligorije (Grigor/ije) je pisar humskoga kneza Miroslava s kraja XII. vijeka. Kao dijak (ak), obuavao se u javnoj dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje u Kotoru kod glavnoga pisara Varsameleona. Dovrio je prepisivanje Miroslavljevog jevanelja: od 2. stupca 358-360. strane, napisao zapise, pored Varsameleona, bio jedan od njegovijeh rubrikatora i 58
pozlaivao minijature. Prema D. Bogdanoviu, on ne osjea razliku izmeu i e, ve ih pie uvijek kao e (2: 98), to znai da je bio ekavac. Njegov dio Miroslavljevog jevanelja pripada Srbima (13: 506-507), to e rei srpskoj knjievnosti. I time se dokazuje njihovo dvojstvo. Varsameleonov pomonik, Gligorije dijak, pisar na dvoru Nemanjia, Raanin, dakle, doljedno je ekavac. Za razliku od njega, Kotoranin Varsameleon ima i slovo erv (u obliku izvrnutoga ) za i , dok Gligorije upotrebljava k i g. Inae, u tekstu spomenika se nalaze latinski termini paska i m{a mjesto pasha i liturgija (gr. = molitva). I sam Ivan Krstitelj je signiran kao @van Batist, to jasno govori o sredini u kojoj je jak romanski uticaj (16: 364-365). A to je dokazano mogao biti samo Kotor. Struktura spomenika Miroslavljevo jevanelje je odreeno za liturgijsku upotrebu po istonome, pravoslavnom obredu. To je izborno (aprakos, katadnevno) jevanelje ili pak jevanelistar dueg tipa i kao takvo ono ne obuhvata cio tekst etvorice jevanelista. Ima dva dijela: pashalni (poinje od Vaskrsa) i kalendarski (od 1. IX). Osim jevaneoskog teksta, ispred svakog itanja nalaze se crvenijem mastilom pisane oznake kada se koji odlomak ita, mjestimino s poetnijem rijeima odreenih stihova iz Psaltira. To su tzv. alilujari. Rukopis kodeksa se zavrava samijem alilujarima, i to za neelje i sedmine dane. Izbor i raspored itanja stoje u bliskoj vezi sa starijim tipikom Svete Sofije u Carigradu iz VIII-IX. stoljea. U kalendaru se ne spominju lokalni makedonski sveci koji se nalaze u glagoljskom Asemanovom jevanelju iz XI. vijeka (6: 132). Hronotop spomenika Pitanje hronotopa, tj. mjesta i datiranja prijepisa Miroslavljevoga jevanelja, jo odavno je vrlo sporno. Prvo se pojavila pretpostavka da je kao granini spomenik samostalnog razvoja zetske knjievnosti, poto je, prema zapisu, napisan knezu velikoslavnomu Miroslavu, sinu Zavidinu, to znai humskom knezu i bratu Nemanjinu (po majci) Miroslavu, ija je prijestonica bila Bijelo Polje, po svoj prilici nastao u Crkvi Sv. Petra i Pavla osamdesetijeh godita XII. stoljea (2: 96). Poslije toga se izriito tvrdi 59
da natpis kneza Miroslava u Bijelome Polju (oko 1190) u svakom sluaju nedvosmisleno potvruje da se knez Miroslav pojavljuje kao ktitor hrama Sv. Petra, bilo to njegovoga dijela ili kao obnovitelj cijeloga manastira. Knez Miroslav je vladao u Zahumlju, po dokumentima do 1190. godita, kada je drao i jedan dio Polimlja. Tada je svakako i podigao Manastir Sv. Petra, u kojemu je nastalo i uveno Miroslavljevo jevanelje, koje je po njemu i dobilo ime, a nastalo je najvjerovatnije izmeu 1180-1191. godine (15: 1). A natpis na manastirskoj crkvi je nastao u istom periodu, dakle krajem XII vijeka (19: 63-64). Sam Boidar ekularac navodi kako ima pokazitelja da bi najvei dio Crkve Sv. Petra u Bijelom Polju mogao biti izgraen znatno prije kneza Miroslava, moda ve u XI. ili poetkom XII. stoljea. Na popisu crkava u Crnoj Gori, ta crkva se tretira da je slina crkvama zrele romanike kakve su crkve Sv. Luke, Sv. Ane, Sv. Marije Kaloete i Sv. Pavla (3: 204). To verifikuje Dragan Podgorni koji je u doktorskoj disertaciji iz arhitekture (odbranjenoj u Minhenu) utvrdio da je sporna crkva u potonjijem goditima Miroslavljeve vlade iz romanike crkve s razmea XI-XII. stoljea sa zapadnoga preureena na istoni obred, pa se moe vjerovati da je tada nastao i Ktitorski natpis kneza Miroslava (11: 283). A ta prepravka je izvrena 1186-1190. godita ne samo u doba kada u Humu nije bilo istonoga obreda (pravoslavlja), nego i uljed toga to su u njoj izvoeni radovi. To je onemoguavalo prijepis Miroslavljeva jevanelja, utoliko prije ako se zna da je tada Hum, kako nauavaju J. Vrana (22: 166) i L. Mirkovi (9: 5-8), u crkovnom pogledu bio pod latinskom jurisdikcijom (Bar, Dubrovnik) te se u to vrijeme pravoslavni uticaj u njemu skoro uopte i ne oea. To onda Bijelo Polje po svemu iskljuuje kao mjesto prijepisa Miroslavljeva jevanelja. S tijem se slae i injenica da Miroslavljevo jevanelje sadri vie od sto dvadeset itanja koja se ne slau ni sa slubenijem itanjima Pravoslavne crkve niti pak s itanjima drugijeh slovjenskih, mlaijeh aprakosa, da ono uva karakter staroslovjenskih aprakosa, te da je van uticaja liturgijskijeh promjena u vizantijskoj crkvi. Ukazuje, takoe, na mogunost da je ono napisano u sredini koja nije bila izloena neposrednome vizantijskom uticaju (2: 99-100). To je posigurno bio Kotor prije osnivanja Nemanjine javne slovjenske dvorske kancelarije. U njoj poinje da djeluje tek od poetka 1186. godita, kada je zapoelo da se prepisuje Miroslavljevo jevanelje, koje je trajalo do 1190. godita. Tu je prepisano kao narudbina 60
od strane njegova brata Miroslava za Crkvu Sv. Petra u Bijelome Polju kao svoju zadubinu, jer nije imalo e druge biti prepisano. Sama injenica da je ostalo posve sauvano (netaknuto) od mrlja voska istopljenijeh svijea, dokaz je da nije upotrebljavano u toj crkvi, kao to nije u njoj ni nastalo, da je kao veleljepna sveana knjiga, do njegove pojave ornamentima neviene ljepote u raznijem bojama, ukraena da slui za izvanjliturgijsku upotrebu, da bude reprezentativna relikvija koja odgovara kneevoj zadubini. Nije sluajno to je Miroslavljevo jevanelje kao tako velianstvenu knjigu Gligorije dijak u svojstvu pisara kneza Miroslava ukrasio zlatom u inicijalima i minijaturama, posveujui je svojemu knezu velikoslavnome Miroslavu ... A mene, gospodine, ne zaboravi grenoga nastavlja Gligorije no sauvaj me sebi, da mi nije, gospodine, ao to sam radio tebi, knezu svome gospodinu, ako me ne sauva grenoga (14: 59). Tu posvetu mu ne pie Varsameleon, jerbo on nije bio njegov pisar, ve samo glavni realizator Miroslavljeve narudbine kao skriptor u Nemanjinoj dvorskoj kancelariji. Time se jedino moe objasniti prvijenstvo i sveani ton Gligorijeve posvete tome knezu u njegovoj kultnoj knjizi Miroslavljevo jevanelje. U istoriji knjievnosti konstatovano je da grafija glavnoga pisara, kao i upotreba nekijeh rijei u spomeniku zapadnoga, primorskog podrijekla (m{a misa, liturgija) govore o vanoj posrednikoj ulozi glagoljskijeh primorskih tekstova u predistoriji nastanka Miroslavljevog jevanelja. U stvari, glagoljski staroslovjenski predloci morali su da prou kroz zonu e se javlja taj romanski oblik (m{a), a to je zapadna, odnosno primorska zona govora i njene fonetske (o - e mjesto 12 - ), a naroito morfoloke i leksike osobine (asigmatski aorist, nesaeti imperfekat, kondicional, nastavci imperfekta itd.) (2: 97-98). Radoslav Rotkovi je izriit u tome da Miroslavljevo jevanelje nije moglo da nastane u Dubrovniku, s kojijem je knez Miroslav ratovao, niti pak u Stonu, zbog sukoba s papom, ni u Bijelome Polju u vrijeme izgradnje crkve i jo s katolikoga predloka na glagoljici. Ima 120 razlika pomeu toga teksta i zvanine pravoslavne jevanelistike, to je utvrdio srpski bogoslov D. Bogdanovi. Zato je jedini odgovor na sva pitanja: Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru produuje Radoslav Rotkovi. R. Rotkovi za priu o skriptorijumu u Crkvi Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju, u kojoj je navodno nastalo Miroslavljevo jevanelje, kae da je samo nerealno povezivanje djela i naruioca, koji je, uzgred reeno, bio nepismen, jer je metnuo krst na mirovni ugovor s Dubrovnikom, potpisan 61
tri-etiri godine prije zavretka potpisa spomenutoga jevanelja. Nauka je, na kraju, ipak dola do zakljuka da je takvo djelo moglo da nastane samo e je ve postojala takva prepisivaka djelatnost i e su se odavno mijeali romanski i vizantijski uticaji. Poto je Miroslav, s Nemanjom, ratovao protiv Dubrovnika i bio ekskomuniciran od pape, a iz Stona se i sam sklonio u Bijelo Polje, jevanelje je moglo da bude prepisano samo u Kotoru, s katolikoga predloka u Sv. Tripunu na glagoljici, pa je stoga njegov tekst bio nesaglasan s pravoslavnijem kanonom i sauvan je bez mrlja od voska, jer uopte nije upotrebljavan (17: 212). Tano je da je Miroslavljevo jevanelje prepisano u Kotoru, ali bez ikakvijeh glagoljskih posrednikijeh katolikih tekstova i vizantijskijeh uticaja iz primorske zone. Sve do poetka 1186. godita takvijeh glagoljskih katolikijeh tekstova niti pak vizantijskih uticaja u toj zoni, pa samim tijem ni u Kotoru, nije bilo. Utvrenih 120 razlika pomeu teksta Miroslavljevog jevanelja i zvanine pravoslavne jevanelistike ne dolaze otuda to mu je predloak bio katoliki, nego uljed toga to mu je glavni prepisiva bio Varsameleon katolik, benediktinac. Uz to se uopte ne uzima u obzir da je ve u makedonistici Vangelija Despodova dokazala elemente slovjenskog predloka kojijem je vezan za Klimentovu glagoljsku tradiciju ohridske knjievne kole (4: 251-259) i da je jo 1980. godita u Skoplju o makedonskoj glagoljskoj podlozi Miroslavljeva jevanelja odbranila komparativnu doktorsku disertaciju ( . . 9 .). A i sam sam, u vezi s tvrdnjom da je Miroslavljevo jevanelje nastalo prema odreenom katolikom predloku, odnosno da je prepisano s katolikog predloka na glagoljici su 120 razlika izmeu toga teksta i zvanine pravoslavne jevanelistike u Katedrali sv. Tripuna u Kotoru, napisao da se to nikako ne moe prihvatiti, jer Katolika crkva u vrijeme prepisivanja Miroslavljeva jevanelja na irilici (1186-1190) nije imala nikakva interesa da u katolikom Kotoru, u Katedrali Sv. Tripuna oko sto i trideset est godita od crkovnoga raskola (1054) na irilici kao suparnikome pismu Istono-pravoslavne crkve prepisuje to jevanelje (13: 116) istonoga, pravoslavnog obreda. Varsameleon ili Bala Primorac? Boidar ekularac je mnijenja da rije balsameleon ne mora 62
znaiti balsamovo ulje, jer kakvoga smisla ima da se tom rijeju zavrava reprezentativna knjiga kakvo je Miroslavljevo jevanelje. Poznato je da su monasi zbog svoje skromnosti vlastita imena na kraju rukopisa ostavljali u tajnopisu jer nijesu eljeli da im se ime zna. Vjerujemo da je i ove isti sluaj, tako da prvi dio ove sloenice jasno daje ime Balsa (Bala), drugi dio meleon mogao bi imati vie znaenja. Grki meleon od mel na primorju: bjeliasta, edna zemlja; rukavac; vrlo fini krenjaki pijesak; prud, dok je melo plitko mjesto u moru uz kraj; pridjev melan pjeskovit. B. ekularac u nastavku podvlai jo i to da je ta rije meleon sveslovjenska. Kako su svi oblici te rijei vezani za primorje, to bi i rije meleon mogla biti razrijeena kao primorac. Dakle, rije iz tajnopisa Balsameleon vjerovatno je ime pisara Bale Primorca. Zar i ime naselja Baoi (<Bali) u Herceg-Novom ne podea na istu formu? pita se Boidar ekularac (20: 31, 37). Ta ekulareva etimologija je vrlo mogua i posve usklaena s Kotorom kao s primorskijem gradom u kojemu je Miroslavljevo jevanelje posigurno prepisano. Da je o tome konsultovao radove Dargoja ivkovia, Radoslava Rotkovia i Vojislava P. Nikevia, i sam bi se uvjerio u tanost te lokacije i s njom povezane mogunosti njegove etimologije. Etimologiju Boidara ekularca treba i poblie lingvistiki objasniti. Zna se da je beta drugo slovo starogrkog alfabeta, pismeni znak za starogrki suglasnik [b], koji zvui meke negoli nae B. Izgovara se po prilici kao u novogrkome. Stoga se pie mjesto rimskoga V (usp. Brrn Varro). Od srednjega vijeka beta je od bilabijalnoga glasa [b] prijela u labiodentalni [v] (usp. = stgr. brbaros: nvgr. vrvaros); otada se naziva vita te se prestala upotrebljavati kao brojni znak. irilo je za glas [b] uveo novo slovo u glagoljski alfabet: buky (=stilizovano slovo beta), a beta (veta) mu vrijedi kao v (18: I, A-O, 151). A r (er) u Varsameleon je znak preuzet u staroslovjenski jezik (rci) i savremenu irilicu iz grkog alfabeta (, ) za tekui ili likvidni suglasnik ili zvuni alveolarni vibrant koji se u raznijem jezicima i govorima tvori na razliite naine, ostajui slina zvuka i koji je (kao i l) esto sonant (18: II, P-, 235). Tamo e je sauvano nae [l] najvie odgovara praslovjenskom [l] koje odraava likvidne suglasnike (l i r) indoevropskoga prajezika (18: I, A-O, 736). Prema tome, osim etimologija Balsameleon i Bala Primorac, u 63
potpunoj su lingvistikoj saglasnosti i oblici Varsameleon i Balsameleon kao sinonimi. Jedino je vjerovatnije da je ime Bala Primorac kao glavni pisar Miroslavljeva jevanelja ostalo u tajnopisu Varsameleon iz razloga to nije bio Miroslavljev pisar, ve pisar u kancelariji na Nemanjinome dvoru, a ne iz skromnosti. Kao takvi, morao je ostati u enci Gligorija dijaka koji, kao skriptor kneza Miroslava, sam u posveti mu priznaje da za njega radi, da mu je on, iako je njegov udio u prepisivanju i ukraavanju spomenika mali, zlatom ukrasio to velianstveno likovno umjetniko djelo. Uz to ga jo moli za oprost ako je u njegovome prepisivanju poinio kakve pogrjeke. Tako je svijem kazanim definitivno rijeeno pitanje hronotopa Miroslavljeva jevanelja kao prvorazrednoga kulturnog spomenika crnogorske knjievnosti u povijesnoj vertikali Kraljevstvo Slovjena Grgura Barskoga Miroslavljevo jevanelje Varsameleona (=Bala Primorac) i Gligorija dijaka Oktoih iz Crnojevia knjigopeatnje i Njegoev Gorski vijenac. Zato sam na prednjoj i zadnjoj korici prvog toma monografije Crnogorski jezik donio slova jest, jat i erv kao tri glavna izgovornopravopisna obiljeja koja odreuju zetsku redakciju staroslovjenskoga knjievnog jezika starije crnogorske knjievnosti i (), () i (dz) na prednjoj i zadnjoj korici drugog toma istorije Crnogorski jezik kao identitetske odreujue reprezentativne glasove i foneme novije crnogorske knjievnosti u Gorskom vijencu kao kruni ukupne crnogorske literature.
Jezik i grafija spomenika Po sudu Petra oria, evanelijski tekst pisao je glavni, anonimni pisar spomenika iskljuivo mrkijem, ne sasvim crnim mastilom, i to krupnijem, pravougaonim izduenijem tipom ustavnoga pisma, neujednaenim i po veliini i obimu pojedinijeh slova. Pismo prvih 88 strana je docnije, u XIV. vijeku vrenim, dosta grubijem podebljavanjem, moralo izmijeniti svoj prvobitni lik. Pismo drugoga pisara, Gligorija, sitnije je i kvadratnog je tipa, pisano crvenijem mastilom i dvojakim pravopisom; u evanelijskijem zaglavljima pravopis je arhaian, kao to je u evanelijskom tekstu, a poljednja etiri stupca su pisana drugijem, novijim pravopisom smatra Petar ori. Ranije je A. Beli drao da je veliko znaenje Miroslavljeva 64
jevanelja prije svega u tome to se iz odreenijeh i ustaljenih osobina njegove grafije i ortografije moe zakljuiti da je formiranje srpske nacionalne recenzije staroslovjenskoga jezika u svojoj osnovi ve bilo zavreno ranije (krajem XI. stoljea) i mnogo prije osnivanja samostalne srpske crkve. To miljenje i Petar ori neosnovano prihvata. Uz to u paralelnoj upotrebi dvaju pravopisa, starijega i novog, iako ve u ogranienome obimu, vidi pravac razvitka srpskohrvatskog naina pisanja, koji je ve u prvoj polovini XIII. vijeka dobio svoje ustaljene osobine. Dalje u srpskohrvatskom irilskom pismu i knjievnome crkovnom jeziku jasno zapaa genetiku vezu s glagoljskijem pismom, koje je jo u drugoj polovini XII. stoljea postojalo pored nadmonijega irilskog nastavlja Petar ori. ori jo tvrdi da je tijem pismima pravopis bio zajedniki u oba crkovna obreda, istonome i zapadnom. To je oni arhaini i glavni nain pisanja u Miroslavljevom jevanelju. Najvanija osobina toga pravopisa jeste upotreba naroitog znaka za glas (u obliku , npr. v(a)nelie), koji je bio osobina jedino nae irilske i crkovne i svjetovne grafije te se javio kao adekvatna zamjena glagoljskoga slova. Meutijem, Gligorije u svojemu zapisu pie evangelie. To je druga, novija kola, svetogorska i uopte istona, u kojoj se vie nije pisalo glagoljicom, a iz koje je izaao Gligorije. Glavni pisar radio je u oblasti, ako ne i koli, u kojoj su se upotrebljavalo, pored glagoljskoga i irilskog, jo i latinsko pismo za latinski jezik. Zato u grafiji glavnoga pisara ima morfolokijeh elemenata latinskoga beneventanskog uglastoga pisma. U toj zapadnoj sferi karakteristian je izraz missa, slavizirano m{a (docnije ma{a), koji se kao zetsko-humski arhaizam srijee u Miroslavljevom jevanelju, a pored toga nalazi se i istoni naziv liturgi, koji je poslije sasvijem zavladao u sreenoj rakoj recenziji. Ima i drugijeh arhainih i regionalnijeh osobina, i to ne samo leksikih koje se nalaze u rakoj koli. Takve jezike i pravopisne osobine kojijema se odlikuje Miroslavljevo jevanelje, koje se u svetosavskoj crkvi i nemanjikoj dravi, u ijem se sastavu nalazilo i Zahumlje (kao uostalom i Zeta), nijesu mogle odrati - uvale su se i dalje u nejakoj irilskoj i crkovnoj pismenosti u Bosni do poetka XV. vijeka, a pogotovo na podruju hrvatske glagoljice (6: 132-133). I tvrdnje Petra oria o tome da je glavni pisar radio u oblasti, pa mogue i koli, u kojoj su se upotrebljavala tri pisma glagoljica, irilica 65
i latinica iz potonjega paragrafa odaju da je to bio Kotor. U njegovoj Nemanjinoj javnoj dvorskoj kancelariji jedino su postojali benediktinci, poput Varsameleona, odnosno Balsameleona ili Bale Primorca, koji su znali ta pisma i njima se koristili u prepisivanju glagoljskijeh, irilskih i latinskijeh knjiga i dokumenata u kojijema se mijeaju navedeni jeziki, grafijski, pravopisni i likovni elementi istonoga i zapadnog obreda. U poetku je bio zajedniki pravopis, upravo sve dok se nije polako i postepeno diferencirao na zetski u Varsameleonovome gotovo cijelome tekstu spomenika s glagoljicom kao preovaladavajuemu zajednikom pismu, morfoloki nalinijem u Duklji tradicionalnoj skripturi beneventani, i raki u Gligorijevome samo neznatnom dijelu rukopisa pri kraju spomenika, koji je sve vie poprimao istono oblije, jer su se Raani kao istono-pravoslavni etnikum opredijelili za irilicu kao jednostavnije dominantno slubeno pismo u poetnoj etapi njihova sticanja pismenosti i knjievnosti krajem XII. stoljea. Gligorije dijak morao je kao budui Miroslavljev pisar i Varsameleonov ak zavriti spomenik pohvalom kao legitimacijom da se zna ko je Ko, kome je jevanelje posveeno i koji je kneev pisar pisao posvetu u ast njemu u pogovoru kodeksa. Samo se time moe objasniti veliki nesrazmjer Varsameleonovoga i Gligorijevoga dijela teksta, prepisivanoga njihovijem zajednikim radom. U prilog tome govori sve to je reeno o strukturi, pisarima, hronotopu, Varsameleonu, odnosno Balsameleonu kao Bali Primorcu, jeziku, grafiji i dvama pravopisima Miroslavljeva jevanelja. Njegov istoni i zapadni karakter u kotorskoj kancelariji Stefana Nemanje kao sredini koja tek poinje da ustanovljava i batini istono-pravoslavnu tradiciju dokazuje i ornamentika, iluminacije i minijature toga najljepeg slovjenskoga kodeksa, kojijema je ukraen bez premca meu svim redakcijskijem spomenicima te vrste u srednjemu vijeku. Ornamentika spomenika Prema Petru oriu, ornament u Miroslavljevu jevanelju po spoljanjem aju prevazilazi sve ostale slovjenske ornamente (Buslajev, 1884). Po vrsti ukrasa to su, prije svega, elna zastavica ili pak vinjeta na prvome listu i etiri umjetniki izvedene pletenice, koje dijele pojedine odeke teksta, a ostali ukrasi su 296 inicijala i minijatura u bojama. Vinjeta s likovima triju jevanelista (Jovana, Marka i Luke) raena 66
je po orijentalno-vizantijskome uzoru. Ima jo dva ili tri primjera istonijeh uzora pri izradi inicijala, ali su oni posredno doli iz june Italije, kao i vas ostali ornament, koji nosi izrazito zapadni, romanski karakter, preneen iz benediktinskijeh manastira provincije Apulije u skriptorijume na zetskome i dubrovakom primorju ili u njegovu zaleu, Miroslavljevom Zahumlju. Na romansko podrijeklo ornamenata upuuje i natpis na minijaturi Jovana Krstitelja - @van Batjsta. Inicijali su ukraeni stilizovanom i deformisanom florom i faunom, prirodnom i fantastinom, i raznijem drugim ornamentima. Sve je to u ivome pokretu, to je odlika zapadnoga stila, nasuprot strogoj mirnoi vizantijskoj. Lica kod ljudskijeh figura su profanijeh i sakralnih obiljeja, svjea i okrugla, nasuprot asketskijem likovima u naslovnoj vinjeti. Inicijali se nalaze prije samoga teksta. Prvo su raene linearne konture crnijem i crvenim mastilom, bez enenja i plastinosti. Poslije toga su stavljene boje crvena, uta i zelena te rjee bijela ili mrka. Minijature imaju obino dekorativnu, a rjee ilustrativnu svrhu. Najee se ponavlja figura Hrista. Jedanput je iznad figure Isusa koji edi na prijestolu nacrtan golub simbol Sv. Duha kako slijee na Hrista. U toj, u ikonografiji neuobiajenoj ilustraciji Hristova krtenja, traen je bogumilski uticaj, koji je neosnovano indiciran i u samome tekstu Miroslavljeva jevanelja u arhaizmu ino~d34 s34n (6: 132). Spomenik kao izvor uticaja crnogorske na bosansku i srpsku redakciju Polazei od navodne zetsko-humske, tj. crnogorske redakcije iz Miroslavljevog jevanelja, Dimitrije Bogdanovi konstatuje da e ta redakcija nastaviti da ivi, s izvjesnijem izmjenama, u rukopisnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne. Tu e jusovi, u izvjesnijem spomenicima, biti zadrani sve do XIV. vijeka. Zadrae se i (erv) u znaenju i ; e biti upotrebljavano kao e i je; kao e i ja. Meutijem, kako je ranije ve kazano, u samome Humu i Zeti ta je redakcija veoma brzo zamijenjena novijem, rakim pravopisom, naravno u izvjesnijem etapama, ali ipak u kratkom roku. D. Bogdanovi dalje kae da se ve u Kulinovoj povelji iz 1189. godita, upuenoj Dubrovanima, oea uticaj rakijeh promjena, prije svega u upotrebi k i g u znaenju i . Ali, zadrano je erv u starom obliku (), a se upotrebljava kao ja. Jotovanja nema. Kulinova povelja, 67
ispisana na pergamentu, sauvana je u tri primjerka, od kojijeh se originalni primjerak uva u Publinoj biblioteci u Petrogradu (Sankt Peterburg), a dva prijepisa u Dubrovniku. Tzv. zetsko-humski, odnosno zetski elementi jo uvijek preovlauju i u Nemanjinoj Povelji manastiru Hilandaru iz 1199. godita. Njezin original je, naalost, iz Hilandara nestao u doba Prvoga svjetskog rata. Ona je pisana brzopisom, koji poeduje i starijeh i novih elemenata. Mnogo je interesantnije prisustvo zetsko-humske tradicije u Hilandarskom tipiku iz 1199. godita, koji se uva u Hilandaru. Na osnovu njegovijeh jezikih osobina, moe se pretpostaviti da je pisar toga rukopisa podrijeklom iz Zete. On je prihvatio raki pravopis, ali je djelimino ostajao i pri ortografiji slinoj pravopisu Miroslavljevog jevanelja, samo bez jusova. Ponekad upotrebljava malo jus (), ali iskljuivo ugledajui se na ruski pravopis toga vremena, radi arhaiziranja teksta. Izvjesnijeh rijetkih zetskijeh osobina ima i u Hilandarskoj povelji kralja Stefana Prvovjenanoga iz 1200-1202. godita, ali je ta povelja (koja se danas nalazi u Hilandaru) u duhu novoga, rakog, svetosavskoga pravopisa, s pravilnom upotrebom iza samoglasnika i suglasnika; upotrebom pored u poetku rijei i poslije samoglasnika, a obiljeavanjem umekanosti suglasnika ispred a kakvijem drugim nainom (u Hilandarskoj povelji Stefana Prvovjenanoga je najee i dalje u znaenju ja) (2: 100-101). Spomenik na razmeu Istoka i Zapada Na temelju izloenijeh brojnih podataka i provjerenijeh injenica, koji proizilaze iz kompleksno sprovedene analize veoma sloenijeh pitanja autorstva, hronotopa i nacionalne atribucije rukopisne knjige Miroslavljeva jevanelja, sa sigurnou se moe zakljuiti da je ono moglo biti jedino prepisano kada se Kotor nalazio u sastavu srpske drave, u periodu od godita 1186. do 1190. Pisala su je i ukraavala zaista dvojica pisara: tekstualni dio gotovo u cjelosti zetski pisar Varsameleon, a odreeni dio ukraavao i samo neznatno prepisivao Raanin, dijak Gligorije. U tekstu prvoga pisara ispoljavaju se grafijske, jezike i pravopisne osobine zetske (crnogorske) ijekavske redakcije, a u tekstu drugoga pisara grafijske, jezike i pravopisne odlike rake (srpske) ekavske redakcije. Zetska redakcija se javlja prije drugih redakcija, tj. u vrijeme rake prevlasti u Zeti iza 1183. 68
godita, zato to se ona tada, kao i ranije, nalazila na visokom stupnju kulturnoga razvitka. Njezin samostalan razvoj, realizovan u dukljanskome periodu, u doba postojanja dravne samostalnosti iz vremena Vojislavljevia, obiljeen takvijem spomenikom zapadnoevropskoga ideolokog smjera i strukturalnoga stilskog i tipolokoga opredjeljenja kakvo je Kraljevstvo Slovjena Grgura Barskog, biva ipak prekinut rakom okupacijom Zete. U novijem okolnostima, srpski mjerodavni politiki faktori u Rakoj poinju preuzimati inicijativu i ulogu tvoraca u Zeti nove, drukije kulturne tradicije tzv. srpskoslovjenske, irilometodske, istonoevropske. Kao rezultat tijeh i takvih njihovijeh nastojanja i orijentacija pojavi se Miroslavljevo jevanelje. Ali, kao to to redovno biva, stare tradicije nijesu mogle biti odjednom prekinute, niti pak nezavisno od njih formirane nove. Stoga se taj spomenik i javio kao simbioza novoga i starog, kao ukrtanje istonijeh i zapadnih struktura u slovjenskome kodeksu koji, bez ikakve sumnje, poedovae ohridski makedonski glagoljski predloak. Iz istoga razloga je sauvao karakter graninoga spomenika. Za razliku od Zete, koja iz nadreenoga postepeno dolazae u podreen politiki i knjievni poloaj, Raka kao vazalna i Bosna isto kao vazalna vizantijska zemlja postepeno se dizavi iz politike i kulturne potinjenosti Vizantiji, tek krajem XII. stoljea poee da stupaju na istorijsku pozornicu. Raka vie, a Bosna manje. I prirodno, zbog nepovoljne kulturne situacije u kojoj su se na poetku nalazile, bile su prinuene da formiraju svoje pismenosti, i knjievnosti zaponu s osloncem na zetska kulturna sredita kao tada najrazvijenija, da vlastito najstarije naljee kulture oplode stvaralakijem impulsima i tradicijama iz onovremeno mnogo naprednije Zete, u ijemu su se dravnom sastavu prije toga i same nalazile. Uostalom, za to postoji vjerodostojna analogija u odnosu Grke i Rima. Rim je vojniki pokorio Grku, ali ga je zato ona duhovno, sopstvenom izvanredno bogatom kulturom i civilizacijom osvojila i oplemenila. Otuda se odreeni pravopisni i likovni elementi iz Miroslavljeva jevanelja pojavie u prvijem rakim i bosanskim spomenicima iz toga i mnogo poznijega vremena. To isto vrijedi i za humske spomenike. Svojijem brojnim grafijskijem, jezikim, pravopisnijem i likovnoumjetnikim karakteristikama samo Miroslavljevo jevanelje otkriva da je u fiksiranome vremenu jedino moglo biti ispisano u Zeti. Takvu njegovu lokalizaciju opravdavaju i sve istorijske injenice drutveno69
politike, crkovno-vjerske i kulturno-civilizacijske. Zato naunici taj spomenik najee tretiraju kao najstariju sauvanu zetsku (crnogorsku) iriliku knjigu. A u pogledu njegova jo ueg lociranja, zacijelo sve govori u prilog Kotoru kao gradu u kojemu je najprije moralo biti prepisano. U njemu kao tadanjemu poznatome kulturnom centru s vrlo povoljnijem drutveno-politikim statusom i rangom, priznatijem, uvaenim i zatienijem ak i od strane najautoritativnije vrhovne rake vladalake strukture, bijae utvren Nemanjin dvor. Na tome dvoru siguno je bilo dijaka poput Gligorija, pisara podrijeklom iz Rake, Srba (ekavaca), koji su se za upravno-administrativne i kancelarijske poslove obuavali, ili ih pak na tome istom dvoru obavljali, u kotorskoj katolikoj sredini, u drutvu s pisarima i jerejima koji pripadahu i tada jo monome benediktinskom redu. Evanelje kneza Miroslava jamano predstavlja odraz prilika na samoj granici izmeu Istoka i Zapada. A linija razgranienja je i 395. i 1054. godita ila preko Boke Kotorske. Ovi zakljuci jo vie dobijaju na snazi kad se uzme u obzir da je zahumski knez Miroslav po majinoj liniji posigurno bio u srodnikijem odnosima s velikim rakijem upanom Stefanom Nemanjom, da je i u idejno-politikim i crkovno-vjerskijem pitanjima s njim bio takoe mnogo blizak, a ima i vrstijeh razloga za vjerovanje da je i njegov Hum (Zahumlje) ipak bio, sigurno u odreenome vazalnom odnosu, u sastavu rake drave. Ako je to tako, a sve govori da jeste, bie da je iz tijeh razloga za svoju zadubinu, Crkvu Sv. Petra i Pavla u Bjelome Polju, koja se od godine 1186. do 1190. stvarno preureivala sa zapadnoga na istoni obred, dao nalog da se u to isto vrijeme za nju na Nemanjinome dvoru u Kotoru ispie rukopis Miroslavljeva jevanelja. A ne vidi se kako bi taj rukopis mogao biti prepisan u katolikoj Stonskoj biskupiji ako se ima na umu da je knez Miroslav jo od 1181. godita bio izopten iz Katolike crkve, a da se i ne pominju lingvistiki i brojni drugi povijesni razlozi koji su to onemoguavali. Ston je ak i od Dubrovnika jo vie udaljen na zapadu i zbog niza pokazanijeh razloga bez ikakvijeh izgleda i uslova da u njima nastane Miroslavljevo jevanelje. Isto tako, ne vidi se otkuda bi na dvoru Kulinovom u mnogo udaljenome, njegovom jeretiki raspoloenome stolnom gradu Vrhbosni mogli biti prisutni katoliki benediktinski redovnici i raki pravoslavni dijaci-ekavci kao neprijatelji Crkve bosanske, koji u njemu s bosanskijem krstjanima nijesu mogli zajedno raditi. Iako je vojniki pobijeena i pokorena, Zeta je u dravi Nemanjia dobila povlaen poloaj, neku vrstu unutranje autonomije, izvojevanu 70
stalnijem otporima i bunama Zeana protivu rake centralne vlasti. Produila je da ivi na svoj nain, da se ak i dalje smatra zasebnom dravom i da vodi vlastitu spoljnu politiku. Drugijem rijeima, njezin samostalan poloaj uglavnom se ispoljavae u postojanju zapadnijeh uticaja. Poloaj Zete kao dravno-pravnoga subjekta u cijelome nemanjikom periodu ogledae se i u postojanju njezine vladalake kancelarije u tome periodu, pored niza ranijih benediktinskijeh i drugih katolikijeh skriptorijuma (Dukljanskobarske nadbiskupije i mitropolije) i novih pisarnica pri pravoslavnijem crkvama i manastirima, ograenim iza godine 1219. Preko svoje javne dvorske kancelarije Zeani su za slubene potrebe pismeno komunicirali sa suednijem dravama i oblastima, Rakom, Bosnom, Dubrovnikom, Humom i Travunijom. Iz toga odnosa, koliko je poznato, ostala je najstarija sauvana irilska isprava Odolja Predeni s Krajinjanima i Dubrovani utvruju mir i prijateljstvo, pisana u slovjenskoj kancelariji u Dubrovniku 1248. godita. U svojijem slubenim i diplomatskijem odnosima iz toga vremena Dubrovani su bili izdigli Zetu na isti rang koji su imale Raka i Bosna. U Dubrovakom statutu (Liber statorum) iz godine 1272. mimo regulisanja diplomatskijeh odnosa Dubrovake Republike sa suednijem dravama, pored samostalnijeh gradskih republika na Jadranu, ima i posebna, 42. glava za odnose s Rakom, Zetom, Humom i Bosnom. I ovi podaci posredno govore o moguemu kulturnome i politikom statusu Zete, neophodnom za nastanak rukopisne knjige kakvo je Miroslavljevo jevanelje. Ona je po svijem osnovama, pa ak i ovim pokazateljima, jamano morala biti njegova postojbina. A u radu dvojice razliitijeh pisara na istome rukopisu toga kodeksa pokauje se bliska veza izmeu zetskoga i rakog knjievnoga izraza i kako oba urastaju u temelje redakcijske pismenosti crnogorske literature zetskoga i srpske knjievnosti nemanjikog perioda. Taj se kodeks neosporno pojavio kao produkt te saradnje i kao takvi jedanak predstavlja i remek-djelo stare crnogorske i srpske kaligrafske umjetnosti (12: 138-142).
71
Vojislav P. NIKEVI MONTENEGRIN REDACTION OF OLD CHURCH SLAVIC LITERARY LANGUAGE AND MIROSLAVS GOSPEL Summary The author of this work points out the most important feature of the Montenegrin redaction of Old Church Slavic standard language which preceded the Bosnian and Serbian redaction. The Miroslavs gospel is especially emphasized as the most significant monument of the Montenegrin cirilican redaction of literacy and literature. The problem of the authorship and the chronotype of this work and points out its lingual and graphical characteristics and the influence which the autorship did upon the Bosnian and Serbian redaction.
Literatura 1. Beli, A. Uee sv. Save i njegove kole u stvaranju nove redakcije srpskih irilskih spomenika u Svetosavskom zborniku, I, Rasprave, Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja, knj. CXIV, Drutveni i istorijski spisi, knj. 47, Beograd, 1936. 2. Bogdanovi, Dimitrije. Miroslavljevo jevanelje u Istoriji Crne Gore, knj. druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka, Tom prvi, Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd, 1970. 3. Crkve u Crnoj Gori. Istorijski leksikon Crne Gore, 1, A-Crn. Izdava Daily PressVijesti, Podgorica, 2006. 4. , . , , C, 1984. 5. ori, Petar. II: Knjievno jezik. A) Knjievni jezik na osnovi staroslavenskog jezika. a) U srpskoj knjievnosti do Dositeja u 72
Enciklopediji Jugoslavije, 4, Hil-Jugos. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLX. 6. ori, Petar. Miroslavljevo evanelje u Enciklopediji Jugoslavije, 6, Kalj-Put. Izdanje i naklada Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, MCMLXV. 7. Hamm, Josip. Staroslavenska gramatika, tree izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1970. 8. Kuljbakin, S. M.- Paleografska i jezika ispitivanja o Miroslavljevom jevanelju. Posebna izdanja, knj. LII, Srpska akademija nauka, Beograd, 1925. 9. Mirkovi, Lazar. Miroslavljevo jevanelje, Beograd, 1925. 10. Miroslavljevo jevanelje, Beograd, 1897. 11. Nikevi, Vojislav. Knjievni jezik u istoriji Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I (Od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. 12. Nikevi, Vojislav. Miroslavljevo jevanelje znameniti spomenik kulture u Crnogorskijem knjievnim raskrima. Datiranja, lokacije, autorstva, etnike atribucije, veze. Matica crnogorska, Cetinje, 1996. 13. Nikevi, Vojislav P. Varsameleon i Gligorije dijak u Jezikoslovnijem studijama, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore ure Crnojevi. Posebna izdanja. Knjiga 53, Cetinje, 2004. 14. Prednjegoevsko doba, Biblioteka Lua. Priredili: dr Niko S. Martinovi, Risto Kovijani, Slavko Mijukovi, edo Vukovi. Grafiki zavod, Titograd, 1963. 15. Rodi, Nikola & Jovanovi, Gordana. Miroslavljevo jevanelje, Beograd, 1986. 16. Rotkovi, Radoslav. Najstarija crnogorska drava Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijek. Izvori i legende, Print, Podgorica, 1999. 17. Rotkovi, Radoslav. Ilustrovana istorija crnogorskoga naroda, II, Zeta u dravi Nemanjia (1186-1356), Crnogorska izdanja, Podgorica, 2003. 18. Simeon, Rikard. Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, 73
I, A-O, II, P-, Matica hrvatska, Zagreb, 1969. 19. ekularac, Boidar. Natpis kneza Miroslava u Bijelom Polju (oko 1190) u knjizi Tragovi prolosti Crne Gore. Srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori, Cetinje, 1994. 20. ekularac, Boidar. Rije Balsameleon je najvjerovatnije ime pisara Bale Primorca Miroslavljevo jevanelje temelj pismenosti, Vijesti, Podgorica, 29. i 30. decembar 2006, 37, 31. 21. Vrana, Josip. Da li je sauvan original isprave Kulina bana? Radovi Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, knj. 2, Zagreb, 1955. 1961. 22. Vrana, Josip. LEvangliarire de Miroslav, s-Gravenghage,
74
Vuki PULEVI (Podgorica) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 811.163.4`373.21(497.16)
GLASOVI I U CRNOGORSKOJ TOPONIMIJI

Ovaj rad ukazuje na zastupljenost glasova i u crnogorskoj toponimiji. Potreba za njihovim fonetskim i grafemskim prihvatanjem na svim nivoima zvanine komunikacije objanjena je kroz najuestalije primjere. Upotreba grafema i je posebno vana za nauke koje je prouavaju prirodne karakteristikeCrne Gore, tj. u izvjetajima o prirodnim stanitima biolokih vrsta, kao i lokacijama geolokih naslaga (upotreba u botanici, zoologiji, geografiji, geologiji itd). Registrovanje toponima u originalu se takoe zahtijeva u onomastikim, etnografskim i drugim istraivanjima koja su zasnovana na lokalitetima ili povezani s njima. to se tie crnogorskoga jezika, dosljedna upotreba Kradievog fonetskog aksioma - pii kao to govori - mogla bi popraviti nepravdu koja optereuje jezik i ljude dugo vremena. U ovom radu takoe se iznosi kako su glasove i tretirali i oznaavali pojedini autori, uglavnom lingvisti kao to su V. Karadi, V. Vrevi, D. Maji, B. Mileti, M. Stani, D. Petrovi, M. Peikan, M. Piurica, J. Suboti, D. upi, R. Marojevi, V. Nikevi i dr.
Rehabilitacija crnogorskoga jezika, koja je u toku, ne smije se svoditi jedino na nivo njegove nominacije. Dosta lingvista smatra da je imenovanje jezika najveim dijelom sociolingvistika kategorija koju ne uslovljavaju samo jeziki razlozi ve i sociopolitiki uslovi. Ime jezika
Po odobrenju autora, ovaj rad je pretampan iz Zbornika radova s meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 123-140.
75
Vuki Pulevi: Glasovi i u crnogorskoj toponimiji
uspostavlja se ustavom kao najviim zakonskim i politikim aktom drave u kojoj je taj jezik dominantan. Zato, zajedno sa imenom treba utemeljiti i lingvistiku sutinu crnogorskog jezika i standardizovati sve optije i obinije razlikovne osobine i specifinosti koje su istorijski provjerene i potvrene, kako u govoru, tako i u literaturi. Ili, preciznije reeno: treba standardizovati sve elemente crnogorskoga jezika koji su lingvistiki opravdani i imaju kompaktni areal na itavoj govornoj teritoriji Crne Gore. Takvi su glasovi i , koji su, zahvaljujui jakim dijahronim razlozima i velikoj ortoepskoj snazi, izdrali sve torture jedne, za crnogorski jezik neprimjerene ortografije. Sloenim jezikim problemima i temama mogu mjerodavno da se bave samo istoriari jezika i specijalizovani dijahroniari, to nadilazi mogunosti pisca ovoga priloga. Zato je naa jedina namjera da na primjerima validnih onomastikih uzoraka, u ovome sluaju na primjerima toponima, ukaemo na fiksirano prisustvo glasova i u crnogorskome jeziku. Napominjemo da u Crnoj Gori nijesmo otkrili primjere fitotoponima i zootoponima, njih smo najdue izuavali, u kojima bi bio prisutan i glas , kao trei sporni suglasnik. Drugo, to nas je osobito zainteresovalo, jesu grafijska rjeenja za suglasnike i , tj. kako da se na fonetskome principu uskladi njihova ortografija i ortoepija, kako bi ti grafemi bili konvertibilni u oba pisma, latinici i irilici. Smatramo da emo najracionalnije prii ovome problemu ako se prvo osvrnemo, makar i letimino, na tradiciju pisanja rijei u kojima su zastupljeni glasovi i , poev od Vuka KARADIA (ije grafeme nije uveo u azbuku) i njegovoga savremenika, Vuka VREVIA (koji je ove probleme rjeavao na originalan nain), zatim preko lingvistikih radova D. MAJIA i B. MILETIA, koji su se izmeu dva svjetska rata bavili problemima crnogorskih govora. I dalje, do studija savremenih lingvista koji su crnogorski jezik izuavali preko regionalnih govora: M. PEIKAN, M. STANI i M. PIURICA. Neki su sainili i rjenike govora pojedinih krajeva: M. STANI (za Uskoke), D. UPI & . UPI (za Zagarae) i M. VUJII (za selo Proenje kod Mojkovca). Tradiciju izuavanja crnogorskoga jezika znatno podupire i prilino bogata toponomastika graa koju su sakupljali i publikovali renomirani lingvisti. Kako su svi bili Crnogorci, to su najbolje mogli i da oete probleme svoga maternjeg jezika. O tome e biti rijei kasnije. Da ukaemo i na to da su neke sutinske probleme crnogorske ijekavice, a imanentno tome i status glasova , i , 76
opsenije izuavali lingvisti V. NIKEVI i R. MAROJEVI, pa emo i na njihove stavove obratiti neto veu panju. Zanimljivo je kako je Vuk VREVI u jednoj vanoj ortografskoj nijansi, pod pritiskom ortoepskih argumenata, odstupio od Vuka KARADIA, inae njegovoga velikog prijatelja i saradnika, pod ijim je mentorstvom sakupljao narodnu knjievnost. U Tubalicama (kritiko izdanje iz 1986), kao i u prateim obanjenjima i legendama, na svim mjestima e prirodno treba da stoji glas , on koristi suglasniki duplet j: starjeine ijekoe, ne jekla im; jajni grade me gradove; ko li e ih jetovati, moj jetnie. To je u pogovoru iste knjige prokomentarisao njen prireiva Danilo Radojevi (str. 247) na sljedei nain: Vrevi je zadrao crnogorski glas j, za koji ne postoji posebni grafem (jetuj, pojekoe, jajno, jesti, jetnie itd.). VREVI nije imao odgovarajui grafem, jer ga nije bilo meu 30 slova VUKOVE azbuke. KARADI STEF. V. 1852: 548 & 685 ovakve rijei pisao je drugaijim grafijskim dupletom sj (posjei, sjetovati i dr).1 Tako se moe smatrati da Vrevievo j predstavlja svojevrsnu ortografsku, pa donekle i ortoepsku, reviziju Karadievoga sistema jer je koliko-toliko blie fonetskome izgovoru, kojega je proklamovao sam KARADI. To potvruju primjeri musj i musjo, koje je KARADI STEF. V. 1852: 375 objasnio sa: kae se magaretu kad ga mame ili zovu... Sedlah konja dobra musja. Ko imalo poznaje crnogorske jezike prilike, dovoljan je samo ovaj primjer, kojega je Karadi sreom zapisao, pa da se uoe i ortografske i ortoepske, a samim tim i sutinske, posljedice nedostatka grafema u crnogorskoj azbuci. I jo jedan ilustrativni primjer: za podruje Njegua KARADI STEF. V. 1852: 490 navodi fitonim pasje uho, to ni ortoepski ni ortografski ne odgovara njegukome govoru i crnogorskome jeziku uopte, za koje je jedino ispravno da se fonetski napie i izgovori pae uvo. NIKEVI V. 1997: 500 & 501 interpretira jednu staru polemiku koju su jo krajem 19. vijeka, na temu ortografije crnogorskoga jezika, vodili Lazar TOMANOVI i Jovan PAVLOVI, u to vrijeme dvojica najuglednijih kulturnih i prosvjetnih radnika na Cetinju. TOMANOVI je ukazivao na specifinosti crnogorskoga jezika koje se ne mogu zaobilaziti, dok je PAVLOVI smatrao da oblike utra, eme, ekira po pravilu treba pisati ili: sjutra, sjeme, sjekira ili: utra, eme, ekira, a nikada: jutra,
Sva pocrnjavanja (boldovanja) pojedinih slova i rijei, kao i isticanja preko kurziva i dr. izvrio je V. Pulevi.
1
77
jeme, jekira. Ovi primjeri veoma uvjerljivo potvruju, kada je crnogorski jezik u pitanju, ortografsku invalidnost KARADIEVE azbuke kojoj su amputiranjem glasova , i nanijete ozljede s velikim posljedicama. Objektivno gledano, u to vrijeme u Crnoj Gori nije bilo mogue korigovati ili dopunjavati VUKOV pravopis i azbuku, ne zbog toga to za to nije bilo razloga ve to nije bilo autoritetnih lingvista i mjerodavnih institucija koje bi to mogle na valjan nain da urade. Kroz itavu drugu polovinu 19. vijeka crnogorsku kulturu, obrazovanje, nauku i izdavaku djelatnost, usmjeravali su brojni izvanjci, meu kojima je jedna od glavnih linosti bio i pomenuti Jovan PAVLOVI. Meutim, i pored svih tih tekoa, dvojica Crnogoraca: Vuk VREVI i Lazar TOMANOVI, uinjeli su vane primjedbe VUKOVOJ azbuci, i to na primjerima frekventnih rijei iz ivoga crnogorskoga jezika. Oni nijesu imali mo i uslove da predloe grafijsko rjeenje za glas , jer nijesu bili lingvisti, ali sa stanovita istorije jezika veoma je znaajno to su ove probleme uoavali i registrovali upravo savremenici i sljedbenici Vuka KARADIA. I kroz itavu prvu polovinu 20. vijeka lingvisti su nalazili naine da se odupru kanonima VUKOVOG pravopisa, to je i prirodno, jer po mnogim elementima tokavsko narjeje nije jedinstveno. Ovo primjeuje MAJI D. 1933: 18-19, kada pie da su dananji regulatori naeg knjievnog jezika ve poeli pomalo otstupati od Vukovih regula, te svakako nee mnogo vremena proi kada e se jekavcima preporuivati da piu i m. tj i dj onamo gde je iza t i d bilo . D. MAJI ukazuje i na vanu specifinost u govoru naega kraja da su se od izgubljenih suglasnika sauvali, s i z, u sluajevima kada se iza s i z nae je koje je postalo iz staroga jata. D. MAJI dalje konstatuje da se proces formiranja ovih glasova, to je nazvao kao novi proces starog jotovanja vri samo na teritoriji Crne Gore, tj. na nesrazmjerno manjem reonu nego to je oblast jekavtine. Time MAJI ovim izrazitim specifinostima crnogorskoga jezika namjenjuje rang lokalizma i nedozvoljenog arhaizma, koje treba izbegavati pri upotrebi knjievnog jezika bilo u govoru bilo u pisanju. On skree panji i na dz, koji se odrao u primjerima: Burdzan, Borodzan, Dzano, obdzovina, dzanovijet, brondzin, bidzin, dzavole, dzindzula i dr. Zanimljivo je kako D. MAJI karakterie i u sluajevima kada se pie djevojka umjesto evojka, tjerati umjesto erati i sl., istiui da je to ozakonio tvorac naega knjievnog jezika Vuk Karadi u svom pravopisu, pravei na taj nain koncesiju govorima u kojima nije izvreno ovo stapanje. Vjerovatno je da su kao rtve ove koncesije stradali i crnogorski glasovi i , ime je 78
KARADI negirao fonetsko naelo (jedan glas jedno slovo) koje je sm postavio. Zato D. MAJI nema grafijsko rjeenje za ove glasove jer ga nije ostavio VUK, pa ih pie s apostrofima kao s i z. U ovome sluaju, gledano sa stanovita istorije crnogorskoga jezika, nijesu bitne MAJIEVE dileme i skolastiki odnos prema nedozvoljenim arhaizmima i njihovim zabranama, ve je vano to to je ove bitne karakteristike uoio i zabiljeio lingvista, i to je pokuao da o njima d svoje miljenje. To su izvorni i prilino stari podaci na koje mogu da se pozivaju savremeni lingvisti koji rade na standardizaciji crnogorskoga jezika i azbuke. Znaajan doprinos prouavanju i afirmaciji karakteristinih glasova u crnogorskome jeziku dao je MILETI B. 1940: 341-346. Na samom poetku studije o crmnikome govoru on istie da sj i zj daje umekane glasove i , kao i to da se o prirodi ovih glasova kod nas nije mnogo pisalo. Zatim objanjava njihovu artikulaciju u govornome aparatu i navodi primjere s odgovarajuom grafijom: paega, proak, utradan, koi i dr. PIURICA M. 1981: 88-89 & 233 takoe koristi grafeme i pri zapisivanju rijei iz govora okoline Kolaine, u kojima se odgovarajui glasovi i nalaze, kao to su primjeri: pai, utra, edok, ednik, koi, ielica i dr. Uz to kae da se ovi glasovi pojavljuju u poznatim pozicijama i da su karakteristini za srodne istono-hercegovake i sve crnogorske govore. Za glas M. PIURICA konstatuje da nije lan standardnog fonolokog sistema govora Kolaina i da je njegovo pojavljivanje uslovljeno stilskosemantikim kontekstom. Za selo Proenje kod Mojkovca, koje nije daleko od Kolaina, VUJII M. 1995: 58 & 117 navodi 18 rijei s glasom i grafemom : kielica, eme, erua, ea i dr. Zanimljivo je da na tom podruju nije naen primjer s glasom , koji je, oito, na toj poziciji supstituisan s bliskim , to se moe zapaziti u rijei koi, -a, -e kozji, koja je ujedno jedini primjer ove vrste u VUJIIEVOM Rjeniku. U radovima u kojima tumai uskoki govor, uskoku toponimiju i antroponimiju, STANI M. (1969: 70, 1974: 79-86, 1988: 220, 1989: 540, 1990: 204, 1991: 536-554) objanjava prirodu, artikulaciju i evoluciju prostrujnih ukavaca, naroito u radu iz 1974: 79-86, e je istakao i poseban naslov Suglasnici i 2. Vano je to da je STANI, kao dobar
2
Gotovo svi autori na koje se ove pozivamo pisali su svoje lingvistike rasprave irilinim pismom, pa su tako oznaavali i utave glasove. Latininu transkripciju izvrio V. Pulevi.
79
poznavalac crnogorskoga jezika, odmah na poetku poglavlja konstatovao da ovi glasovi, iako ne postoje u knjievnom jeziku, postoje u prilinom broju prirodnih govora. Zapravo, glasovi i realno postoje ne samo u prilinome broju ve u svim crnogorskim govorima. Iz ovoga se otvara osnovno pitanje zato ovih glasova, ako ve imaju kompaktni areal na itavome prostoru crnogorskoga jezika, nema u knjievnom (standardnom) jeziku i zato se njihova ortoepska realnost ne standardizuje ortografski, i to iskljuivo na Vukovome fonetskom principu (jedno slovo jedan glas). UPI D. & UPI . 1997: 71, 140, 175, 307, 320, 357, 385, 475478 & al. u Reniku govora Zagaraa upotrijebili su glasove i grafeme i u svim rijeima u kojima su prirodno zastupljeni. ak je slovu pripalo i izdvojeno poglavlje, sa 60 rijei (koje ovim glasom poinju), ime je dobio ravnopravan status s ostalim slovima, s azbunom pozicijom izmeu slova s i t. Primjeri koje pomenuti autori navode imaju opte rasprostranjenje u Crnoj Gori, kao npr.: guenica, paaluk, ednik, eivo, oe, oeit, poeen, era, paak, ea i dr. Od ovih primjra naroito je karakteristina posljednja rije ea, koja je saeta na svega etiri glasa i na njoj se mogu analizirati nekolike bitne karakteristike iz razvoja crnogorskoga jezika. Sa slovom u Zagarau je registrovano 5 rijei, sa svega dvije motivacione osnove: 1) ieden, ielica, ies i 2) koevina, koi, dok nije zapisana nijedna rije koja bi poinjala ovim glasom. U lingvistikoj literaturi Crne Gore zabiljeeni su samo antroponimi s poetnim slovom (ajo, ale, ena), a vjerovatno i neki zoonimi kada se radi o imenima domaih ivotinja. UPI D. & UPI . 1997: 33 nali su samo jednu rije s glasom : bronin i bronsin, za koju bi bilo adekvatnije da se pie bronin. I u dva enciklopedijska teksta, naslovljena kao Crnogorski govori i Jezik, koji po svojoj prirodi imaju esencijalnu strukturu na nivou kategorija, zbog ega su uostalom i ula u enciklopedije, nala su svoje mjesto i objanjenja specifinih glasova , i , ime se ipak potvrdila njihova bitnost u crnogorskome jeziku, bez obzira na eufemistike naslove i interpretacije. To to autori tih tekstova: VUJOVI L. (=L. Vu.) 1956: 495 i BROZOVI D. (=D. Bro.) 1984: 59 daju samo redukovana oprezna i nedoreena objanjenja ovih problema, uslovljeno je tadanjim lingvistikim i politikim prilikama, kao i kompromisima koji su pravljeni u redakciji Enciklopedije Jugoslavije. Prejaki su bili koni mehanizmi Novosadskoga dogovora (1954) i politikoga unitarizma toga vremena da bi se mogli otvoriti bilo kakvi sutinski procesi. 80
Od velikoga znaaja je to to su prilino opsena onomastika istraivanja u Crnoj Gori u cjelini sprovodili lingvisti roeni u Crnoj Gori, kojima je crnogorski jezik maternji. Tako su oni i najlake mogli da oete izvornost glasova i i njihovu vrstu utemeljenost u toponimima, e je, prosto reeno, neizvodljiva bilo kakva ortografska supstitucija. Toponimi predstavljaju jezike fosile i, kako je to zapisao IMUNOVI P. 1986: 203-204, jedino su pravilni u obliku u kojem se najee upotrebljavaju od mjetana. Neposredna toponomastika istraivanja na crnogorskome terenu vrili su: UPI D. (1981, 1983, 1984), UPI . (1990), DOGOVI A. (1983), PEJOVI M. (1977/1978), PEJOVI P. (1989), PEIKAN M. (1985), PETROVI D. (1966, 1972, 1988), STANI M. (1963, 1988), SUBOTI J. (1971, 1973). Oni su publikovali relevantnu grau u kojoj su u gotovo svim sluajevima upotrebljvani grafemi i za odgovarajue glasove. Iako su pomenuti autori polazili od stanovita da na taj nain obiljeavaju dijalekatske i lokalne osobine pojedinanih govora Crne Gore, oni su kao mjerodavni naunici inicirali dopunu Vukove azbuke i time udarili podumijentu novoj ortografiji crnogorskoga jezika, i to na fonetskome a ne fonolokom principu. Jedino se SUBOTI J. (1971 & 1973), pri prikazivanju toponimije Ledenica i Krivoija (Boka Kotorska), dosljedno pridravala Karadieve azbuke, tako da je sve toponime u kojima je bilo mjesto suglasniku zapisala s dvoslovom sj: Sjenokos, Sjeine i dr. I laik u lingvistici lako zapaa da nijednome slovenskom jeziku nije toliko primjeren fonetski princip na relaciji ortoepija ortografija kao crnogorskome. To je navelo KARADIA da taj princip usvoji jer je bio roeni ijekavac i nije krio koliko mu je taj govor prirastao za srce (PAVLE IVI in MAROJEVI R. 2000: 92). Crna Gora nalazi se na raskru kultura, a time i jezika. Kao slobodna zemlja imala je priliku da izgrauje i usavrava svoj narodni jezik i da ga sama uvodi u literaturu i u optu govornu i slubenu komunikaciju. Taj jezik KARADI nije dao Crnogorcima, ve ga je kao gotov uzeo iz Crne Gore, e je standardni jezik narodni ijekavskoga izgovora, a ne jatovski sa fonolokom refleksijom toga staroga znaka. Crnogorskome jeziku locus classicus je u Crnoj Gori, a ne ni u Beu ni u Novom Sadu, niti na bilo kojoj jezikoslovnoj katedri izvan Crne Gore, a to to nije bilo uslova da se ova vana pitanja na vrijeme rijee problem je druge vrste. Koliko je jaka pozicija glasova , , , i , 81
vidi se i po tome to su monolitno opstali u crnogorskoj ortoepiji, iako su za njihov nestanak stvarani ortografski preduslovi. Kako je Beki dogovor postignut na kompromisu, to Karadi Srbima i Hrvatima nije mogao da sasvim nametne crnogorski jezik kao normativni, a naroito ne glasove i koji su tim narodima bili strani i nejasni, a time i neprihvatljivi. U Srbiji ijekavicu progone vie od jednoga vijeka, a tek to bi radili da ih je Vuk obavezao na glasove i , koji nijesu imanentni srpskome jeziku i ekavici. Kompromisnost Bekoga dogovora primjerena je tadanjim sociolingvistikim, politikim i regionalnogeografskim prilikama. Tano se znalo ko to moe i koliko da progura i kako da se uravnotee koncesije i uticaji. KARADI je raunao na uspostavljanje tokavske imperije, ime je nanio neizmjernu istorijsku tetu srpskome narodu. Radi se o tome to se srpska intelektualna elita odrekla sutine Karadievoga jezika, usvajajui samo njegove politike floskule koje su im podgrijavale iluzije o jedinstvenome srpskom jeziku i jedinstvenome srpskom narodu na itavome podruju tokavskoga izgovora. Ako je Beki dogovor donekle i predstavljao junoslovensku sintezu na polju politike i kulture, koja je odgovarala tome vremenu, za Novosadski dogovor se jasno moe kazati da je bio kamen temeljac unitarizaciji Jugoslavije, prije svega politikoj, a uz to i jezikoj, kulturnoj i svakoj drugoj. To su potvrdila i najnovija ratna zbivanja kad se Jugoslavija krvavo raspadala ne po avovima i lingvistikim mapama projektovanim u Beu i Novom Sadu, ve ipak po istorijskim i prirodnim granicama junoslovenskih naroda i drava. Meu srpskim lingvistima postoji razlika u pogledu naina revidiranja KARADIEVE azbuke i jezikih pravila.3 Jedni nastoje da se ijekavsko narjeje u cjelini zamijeni ekavskim, zapravo, da se staro transkribuje samo sa e. Time bi se postigla potpuna ekavizacija na itavome tokavskom prostoru kojega oni smatraju srpskom teritorijom. Druga grupa nastoji da isti cilj postigne preko vrtanja starog dobrog jata, koje bi ekavci izgovarali kao e, to im ortoepski odgovara (jedno slovo jedan glas), a ijekavci kao ije, to im ortoepski ne odgovara (jedno slovo tri glasa). Tako bi ijekavski izgovor, zbog jedinstvene ortografije, bio u
3
Toliko su srpski lingvisti negirali sutinu jezika i rjenika Vuka Karadia, osporavali ih, sakatili, mijenjali, da je od reformatora srpskoga jezika ostao kao uspomena samo Vukov spomenik, ili Kod Vuka, na elitnom skveru u Beogradu, kao orijentir u saobraaju i sastajalite zaljubljenih.
82
potpunosti relativiziran i imao bi tendenciju ekaviziranja. O mekim i utavim suglasnicima u crnogorskome jeziku raspravlja MAROJEVI R. 2000: 11 & 83-86, koji je njihovu realnost mogao ponajbolje da oeti i jeziki ocijeni, na jednoj strani kao kolovani lingvista i dobar poznavalac slovenskih jezika, a na drugoj i kao roeni ijekavac, u smislu kako je to PAVLE IVI izrekao za VUKA KARADIA (in MAROJEVI R. 2000: 92). Ovo se u prvom redu odnosi na priznavanje ortoepskoga statusa glasa , bez obzira na to to za njega predlae neprimjereno grafijsko rjeenje. On nije pridavao vei znaaj spornim utavcima i , i samo ih se uzgred doticao. Uporedo s tim MAROJEVI jasno i energino podrava ijekavicu, iz ega se vidi da je i njemu, kao Crnogorcu, takav govor prirastao za srce. Ali kada se to povee sa vrtanjem jata, MAROJEVIEVA ijekavica bi bila samo u ravni dobrovoljne ortoepije, bez ortografskoga utemeljenja na fonetskome principu jedan glas jedno slovo. No, ove je najvanije da je MAROJEVI kompetentno obrazloio lingvistiku realnost glasa u crnogorskome jeziku, kao i realnost ijekavskoga narjeja. To su neosporne karakteristike MAROJEVIEVOGA maternjega jezika, koje on veoma dobro poznaje i iza kojih je mjerodavno stao, a o njegovim spornim stavovima i neutemeljenim prijedlozima moe se raspravljati i polemisati. MAROJEVI R. 2000: 82-83 predlae da se iz savremenoga ruskog jezika pozajmi grafem kao trideset prvo slovo azbuke, koja bi imala u srpskom pravopisu onomastiku, stilsku, lingvistiku i transkripcionu funkciju. Predloeno , na isti nain kao i vrtanje jata, nije nita drugo do odstupanje od KARADIEVOGA fonetskog principa i tendencija ka unifikaciji jezika na itavome prostoru tokavskoga jezikog sistema. MAROJEVI R. 2000: 87 otvoreno i jasno kae da bi se reformisanom azbukom (s vraenim jatom i pozajmljenim grafemom ), postigla horizontalna (tj. geografska) celovitost srpskog jezika i srpske kulture, kao i stvorili uslovi za unifikaciju srpske ortografije u tampi, osnovnoj knjievnoj produkciji i kolskim udbenicima. Tako bi se postigla vea kohezija srpskog naroda i jedinstvo kolskoga sistema. MAROJEVI R. 2000: 83 objanjava evolutivni proces od staroruske grupe /st/, od koje je jotovanjem dobijena suglasnika grupa //, koja je obiljeavana ligaturom . Tako se, prema MAROJEVIU, savremeno rusko smatra suglasnikom a ne suglasnikom grupom. Treba uzeti u obzir to da se crnogorski jezik razvijao u sasvim osobenom kulturnom 83
arealu (na raskrsnici kultura) i da se po tome znatno razlikuje od ruskog, pa i srpskoga jezika. U crnogorskoj azbuci ne bi se moglo raspoznavati da li je suglasnika grupa, suglasnik, ligatura, afrikat(a) ili samo esperantski poklon kojim bi Crnogorci obiljeavali svoje enokose, preeke, pae prolaze i dr.4 Na podruju ekavskoga izgovora jat ima potencijal jednog samoglasnika, pa je sa fonetskoga stanovita sasvim svejedno da li e se takav samoglasnik obiljeavati sa e ili sa , jer je srpski jezik tradicionalno ekavski, dok bi na podruju ijekavskoga izgovora, tj. crnogorskoga jezika vraeni imao ortoepski potencijal od dva samoglasnika i jednog suglasnika (=jedno slovo tri glasa), ime bi se crnogorski jezik privremeno fonologizirao, sa realnom tendencijom ne samo ortografskoga ve i ortoepskog utapanja u ekavski srpski jezik. Tako su pod crnogorski jezik podmetnute dvije paklene unutarjezike mine: jedna lingviste PAVLA IVIA preko uvoenja ekavice na itavome tokavskom podruju, ime bi crnogorskome jeziku jednim potezom bio zadan smrtonosni udarac. Druga mina je ona lingviste RADMILA MAROJEVIA, preko fonoloke zamke (sa i ), ime se crnogorskom jeziku odreuje eutanazija, kao znatno humanije umorstvo. Lingvisti zaboravljaju da crnogorski jezik ima po mnogo emu specifinu jatovsku tradiciju, a u korelaciji s tim i jotovanja. Taj jezik je narodni, koji je usavravan i standardizovan kroz literaturu, administraciju i narodni govor. Gledano sutinski, Crnogorci se u vezi sa svojim jezikom nijesu ni sa kim dogovarali niti pravili sporazume. Za to nijesu imali potrebe, jer je taj jezik postojao i prije i poslije Bea i Novoga Sada. VUK STEFANOVI KARADI nije polemisao s crnogorskom jezikom tradicijom, ve sa srpskom. On nita nije uveo u crnogorski jezik osim to je zbog koncesija i dogovora redukovao upotrebu glasova i i sasvim iskljuio i . Osvrt zasluuje i tvrdnja koju iznosi MAROJEVI R. 2000: 83 da je suglasnik () zastupljen u ivom govoru ijekavskih krajeva, prvenstveno u Crnoj Gori i Hercegovini i da se srijee u lokalnoj toponimiji, u retkim prezimenima i, veoma esto, u mukim i enskim hipokoristicima (imenima od mila). Potom da se mikrotoponimi tipa , (napiimo
4
Ovakve reforme ne bi bile praktine ni za primjenu u kompjuterskim sistemima koji treba da imaju jasne razlike izmeu karaktera ruskoga (), bugarskoga (t) i srpskoga (). I daktilografima bi bila neophodna podua jatovska edukacija, kako bi mogli da se opredjeljuju za ili , kada se ova dva glasa nau u odreenim kompetitivnim pozicijama.
84
ih novim slovom) u pisanim tekstovima pojavljuju, ako se pojavljuju, u likovima Presjeka, Sjenokos, pa se tako i izgovaraju u knjievnom jeziku jer drugaiji izgovor naa normativna ortoepija ne poznaje. Kada se radi o arealu crnogorskoga jezika, kategorije lokalna toponimija i mikrotoponimija imaju specifini sadraj (orografski, jeziki, toponimski, arealski, motivacioni i dr). Pojmovi enokos i enokosa oznaavaju svaku kosnu livadu, s koje se, naroito u pasivnim krajevima, dobija dragocjeno sijeno. Kako Crna Gora ima specifini reljef i izlomljenu orografiju sa krenjakom i silikatnom strukturom, tj. sa brdskim i planinskim reljefom, to po pravilu kosne livade imaju male povrine. U takvim sluajevima toponimi tipa enokos i enokoa mogu se okarakterisati kao lokalni ili mikrotoponimi, ali samo uslovno, ako se posmatraju izolovano i pojedinano. Mnogo je vaniji nominacioni potencijal i frekventnost pojma enokos i toponima enokos i enokoa, kao nosilaca glasa koji u crnogorskome jeziku ima preciznu govornu funkciju i kompaktni areal. PULEVI V. & SAMARDI N. 2003: 443-445 zabiljeili su oko 120 selektivno odabranih toponima tipa: enokos, enokosi i enokoa, ravnomjerno rasprostranjenih na itavome geografskom i jezikome arealu Crne Gore. Uzeti su samo kao uzorci koji prezentuju areal glasa i fonema jer da su dati u ukupnom broju za njihovo zapisivanje bila bi neophodna itava edicija. Ove je bitna i motivacija imenovanja. Kad bi Crna Gora imala pretpostavljenu ravnu povrinu, vjerovatno ne bi ni toponimi enokos i enokosi bili tako frekventni. Takoe, kad bi na irokome zakraenom i neprohodnome crnogorskom prostoru bilo vie uvala s kosnim livadama, bilo bi i vie toponima imenovanim po enokosima. Sve ovo jako relativizira kategorije lokalna toponimija i mikrotoponimija. To bi se najbolje uoilo kad bi se uzradila punkt-karta Crne Gore sa svim toponimima u kojima postoji glas . Prazni prostori na takvim kartama predstavljali bi ne mjesta e se ne izgovara ovaj glas, ve djelove reljefa na kojima nema kosnih livada, tj. enokosa. Za to bi sa stanovita objektivnoga izuavanja crnogorskoga jezika bilo relevantnije da se izui frekventnost i areal svih toponim s glasom . Ako bi u Crnoj Gori postojale samo nekolike lokacije sa imenovanjem enokos, onda bi im pristajala odrednica mikrotoponima i u orografskom i u jezikom smislu, ali ako takvih toponima ima na hiljade, koji su esto locirani jedan blizu drugog, onda se sa stanovita jezika takva imenovanja ne smiju degradirati odrednicama lokalno, izolovano i sl. 85
Pored toponima enokos, enokosi i enokoa, koje smo naglasili samo kao tipine primjere, u Crnoj Gori postoji i bezbroj drugih toponima s glasom , koji do kraja ispunjavaju gustinu i kompaktnost jezikoga izraza u itavome arealu. Takvi su: eine, eice, eite, ee, erina, enica, eniki do, enavci, edivrana, Orloed, enite, enita vrga, enokosa, enoeta, eniite, enjak, Paa ulica, Paa jama, Pai nugo, Pai vr, Pai potok, Guenica, Gubieme, emetni do, erave, eraka, erina, Velja erina, erkovi, erkovine, ekirica, Oeenica, Preeka, Proe, Proedo, Proena, Proeno brdo, erogote, Dain drijen, Peov pristranak, Zgrade agovia (lokalitet u Piperima, selo Stijena, sa imanjem i rodnom kuom lingviste Mihaila Stevanovia; sad ima drugoga vlasnika) i dr. Ovakvi toponimi se preko brojnih lokaliteta multipliciraju, i ima ih na hiljade. Sve ovo ukazuje da se ne moe, kad je Crna Gora u pitanju, sa odrednicama mikrotoponim, lokalna toponimija, dijalekat, idiom i dr., sugestivno nametati utisak da se glasovi i uju samo u lokalnim govorima. Oni su kompaktno zastupljeni na itavome crnogorskom prostoru i nijesu stvoreni odjedanput, nekim dekretom, sporazumom, ili pojedinanom voljom, ve kroz dugu nacionalnu istoriju i dijahroniju crnogorskoga jezika. Jo neke napomene oko kategorije mikrotoponim. I u relativnom i u apsolutnom smislu, kad je Crna Gora u pitanju, toponimi ekirica, erogote, Oeenica, Preeka, enoeta, Guenica, Pai nugo, Koa i neki drugi nemaju rang mikrotoponima. ekirica je planina visoka oko 2000 m, prostire se od prevoja akor do Andrijevice, na duini preko 10 km. Gravitira prema tri optine: Beranama, Andrijevici i Plavu, sa bogatim umskim pokrivaem i velikim brojem sela na njenim padinama. Njeno ime utisnuto je s jakom motivacijom u svijest stanovnika Vasojevia, koji ga nijesu nikada drugaije izgovarali osim kao ekirica, pa ak ni pri itanju geografskih karata i knjiga, u kojima je zapisana kao Sjekirica. Selo Oeenica nalazi se na podruju Grahova, veoma je poznato kao markantni orijentir na putu Vilusi Grahovo. Preeka je prepoznatljivo selo i prevoj na ulazu u klanac Duga, na putu Niki Gacko. Guenica je ivopisni zaliv uz jugozapadnu obalu Skadarskoga jezera, te se ne moe u relacijama veoma razuenoga crnogorskog prostora smatrati mikrotoponimom, i to ne samo zbog povee povrine i lijepoga poloaja, ve i zbog znaaja koji ima za ovo jezero i okolna sela. Paa ulica je konjski put na planini Lukavici, dug je nekoliko kilometara i spaja katune Pribatov d i Koprivni d. ak u ovome sluaju, 86
pri odreivanju toponimskoga statusa makro- i mikrotoponima, nije najvanija duina ove ulice, ve znaaj objekta, njegova markantnost i simbolika u svijesti ljudi, koji su vjekovima putovali planinskim pravcem od titova prema planinama everne Crne Gore (Lukavica, Lola, Sinjavina i dr). enoeta je selo kod Andrijevice u Vasojevima, ije ime ima jasnu i nepromjenljivu ortoepiju koju treba ortografski situirati na odgovarajui fonetski nain. Pai nugo je poznato selo u arancima, Pai vr vrh na planini Starcu u Prokletijama, Pai potok u selu Vinje u Rovcima, a Pai kuk brdo u selu Borkovii u Pivi. Koa je planina s katunom u regionu Kamenika u Piperima, ije ime u narodu ima utemeljenu ortoepsku konzistentnost u sklopu koje je nemogue supstituisati slovo bilo kakvim grafemskim kombinacijama, a naroito ne dvoslovom zj, jer naziv Kozja narod ne prepoznaje. Za imenovanja, kao i za jezik u cjelini, nije toliko bitno da li jedan toponim ima makro ili mikro status, ve je mnogo znaajniji areal odreene jezike pojave utemeljene u toponimima. Glasovi i mogu se prenositi i iriti i podalje od centara e su nastali: usmeno (razgovorom) i pisano (preko publikacija), dok su u toponimima istorijski i prostorno fiksirani i stoje kao granini meai koji realno obiljeavaju crnogorski jezik. Toj injenici nijesu mogli odoljeti ni najuporniji sljedbenici Karadievoga pravopisa i tridesetoslovne azbuke (V. VREVI, B. MILETI, D. MAJI, M. PEIKAN, D. PETROVI, M. PIURICA, M. STANI, D. UPI i dr.). Oni su priznavali realnost glasova i , pa je jedino sporno to to su ih karakterisali samo kao lokalne pojave u crnogorskim govorima, odreejui im time status regionalnoga dijalekta u sklopu srpskoga jezika. Oni nijesu imali mogunost da pou dalje od zadanoga sociolingvistikog koncepta, izuzev R. MAROJEVIA koji je javno zastupao proirenje azbuke s jo dva standardna slova. I pored svega toga, treba izraziti potovanje i zahvalnost pomenutim lingvistima jer su oni preko izvornih naunih rezultata trajno ortoepski i ortografski markirali glasove i , kao bitne razlikovne karakteristike crnogorskoga jezika. To su dragocjene istorijske injenice i podumijenta na koju se moraju oslanjati lingvisti koji budu radili na standardizaciji crnogorske azbuke. Neki srpski lingvisti otvaraju probleme u vezi s grafemom glasa j, istiui da je pozajmljen iz latinice i da, kao jedino slovo s takom, ne odgovara srpskoj irilici. Meutim, kad se radi o crnogorskome jeziku, grafem j ima potpuno opravdanje, jer je njime afirmisana ijekavica, a 87
postignuta je i konvertibilnost abecede i azbuke, kao ravnopravnih pisama u multietnikoj i multikulturalnoj Crnoj Gori. A i tradicija njegove duge upotrebe dala je svoj efekat. Po svemu sudei, KARADI je gledao praktinu stranu ovoga rjeenja jer je uvoenjem j, kao glasa i grafema, mogao na najbolji nain da ostvari ijekavsku transkripciju jata na fonetskoj osnovi, koju je on sam postavio. Glas takoe je zastupljen na itavome arealu crnogorskoga jezika, i sudei po toponimima, poklapa se s prostiranjem glasa . To potvruju, izmeu ostaloga, i 47 zootoponima koje su PULEVI V. & SAMARDI N. 2003: 257-259 zabiljeili u raznim krajevima Crne Gore: Koa (Piperi), Koa glavica (Grahovo), Koa greda (Piva), Koa kuita (Pjeivci), Koa peina (planina Njego), Koa putina (Bjelopavlii), Koa rupa (Katunska nahija), Koaa (Bijelo Polje), Koak (Crmnica), Koe borine (Banjani), Koi br (Oputna Rudina), Koi kr (Roaje), Koi kr (Ljeanska nahija), Koi rt (Vasojevii), Koi vrh (Pivska planina) i dr. PULEVI V. & SAMARDI N. 2003: 234-235 & 259 navode i 25 zootoponima u kojima je umjesto zastupljeno : Koa glava (Drobnjak, topografska karta & informator), Koa greda (planina Njego, topografska karta), Koaa (Donja Moraa, informator), Koe lastve (Mojkovac, informator), Koe drijelo (Drobnjak, informator) i dr., kao i 6 toponima s dvoglasom : Koa (Rovca), Koa plan (Kui) i dr. Ove se otvaraju nekolika problema, ne samo s uskojezikoga ve i s arealskoga stanovita, jer sva ova imena treba dodatno provjeravati na samome terenu i kod veega broja informatora i to uporedo s drugim rijeima i frazama u kojima se pretpostavlja glas , ili na ovim pozicijama njegova alternativa sa ili . Ve je reeno da je MAROJEVI R. 1991, 2000 & 2004: 29-31 bez kolebanja ocijenio realnost glasa , za koji predlae grafem , ali zato za druga dva glasa ( i ) smatra da njihovo uvoenje nije opravdano. Lingvista D. UPI u radu Ne postoji poseban crnogorski jezik (prema: NIKEVI M. 2005: 137-142), tvrdi da se tu radi o jedinstvenome srpskom jeziku, a specifinim crnogorskim glasova (, i ) daje samo dijalekatski i uskolokalni karakter. U toku viedecenijskoga predanoga rada na izuavanju crnogorskoga jezika NIKEVI V. (1993, 1997, 1997a & al) je razrijeio niz problema, razjasnio mnoge nepoznanice i ispravio brojne greke, a na prvom mjestu uspostavio je logini red u njegovoj istoriji i pravopisu. Jedan od veih 88
doprinosa mu je ortografsko i ortoepsko utemeljenje glasova i grafema , i u crnogorskoj abecedi i azbuci. Na kraju mogli bismo izvesti i odreene zakljuke u vezi s vraanjem glasova i grafema , i u crnogorski jezik, abecedu i azbuku: 1) glasovi , i nalaze se u osnovnim vrstama rijei i imaju kompaktan areal na itavome prostoru crnogorskoga jezika; 2) imaju lingvistiko utemeljenje i opravdanje; 3) postoje grafemi za njih i u abecedi i u azbuci; 4) u skladu su s Karadievim fonetskim naelom, tj. iz njega proizilaze; 5) vrsto su utemeljeni u onomastici (toponimiji i antroponimiji); 6) nijesu usmjereni protiv bilo kojega jezika (kako u Crnoj Gori, tako i izvan nje); 7) postoji tradicija njihovoga izuavanja iz koje su proizili argumenti za rehabilitaciju i afirmaciju ovih glasova; 8) znaajni su u transkripciji pri prevodima s nekih stranih jezika (poljskoga, ruskog i dr.). 9) znaajni su za sve nauke koje se bave terenskim istraivanjima, vezanim za lokalitete i toponime kao to su: geologija, geografija, botanika, zoologija, etnografija, lingvistika i dr.; 10) oslobaaju crnogorski jezik od lingvocida; 11) izdrali su sve pritiske: lingvistike, politike, vojne (npr. komandovanje), obrazovne, udbenike, literarne, literaturne i dr.; 12) glasovi , i predstavljaju diferencijalne i prepoznatljive karakteristike crnogorskoga jezika, ime se daje doprinos optoj slovenskoj lingvistici; 13) prirodni su i funkcionalni i u crnogorskome jeziku nemaju alternativu, i na njihov raun ne mogu se vriti nikakve supstitucije i kompromisi, jer se po svim elementima uklapaju u Karadievo fonetsko naelo: jedno slovo jedan glas.
89
LITERATURA BROZOVI D. (=D. Bro) 1984: Jezik (in Crnogorci). Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 3: 58-61. DOGOVI A. 1983: Toponimija jugoslovenskog dela Prokletija. Onomatoloki prilozi, Beograd, 4: 225-342. UPI D. 1981: Iz toponimije oko srednjeg toka rijeke Zete. Onomatoloki prilozi, Beograd, 2: 171-188. UPI D. 1983: Onomastika Zagaraa. Onomatoloki prilozi, Beograd, 4: 345-387. UPI D. 1984: Sloenice u bjelopavlikoj mikrotoponimiji. CANU Nauni skupovi, Titograd, 33 (11): 227-232. UPI D. & UPI . 1997: Renik govora Zagaraa. SANU - Srpski dijalektoloki zbornik, Beograd, 44: IX-XX & 1-515. UPI . 1990: Onomastika Ljekopolja. Onomatoloki prilozi, Beograd, 11: 451-474. KARADI STEF. V. 1852: Srpski rjenik, Be. (Reprint: Nolit, Beograd, 1972) MAJI D. 1932: Starinske crte u govoru naega kraja. Godinjak nastavnika Podgorike gimnazije, Podgorica, s. 16-22. MAROJEVI R. 1991: irilica na raskru vekova. Deje novine, Gornji Milanovac. MAROJEVI R. 2000: Srpski jezik danas. Srpska radikalna stranka, ZIPS, Beograd. MAROJEVI R. 2004: Srpski knjievni jezik i njegovi istorijski i regionalno-konfesionalni verijeteti. Meunarodni nauni skup, Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika. Knjiga saetaka, Podgorica, s. 29-31. MILETI B. 1940: Crmniki govor. SKA, Srpski dijalektoloki zbornik, Beograd, 9: 209-455. 90
NIKEVI M. 2005: Fonemi , , , , u crnogorskome standardnom jeziku (Kritiki osvrt na jedan prilog). Luindan, Cetinje, 8 (14): 137-142 i Luindan 8 (15): 78-81. NIKEVI V. 1993: Crnogorski jezik, I. Matica crnogorska, Cetinje. NIKEVI V. 1997: Crnogorski jezik, II. Matica crnogorska, Cetinje. NIKEVI V. 1997a: Crnogorski pravopis. Crnogorski PEN centar, Cetinje. NIKEVI V. 2004: tokavski dijasistem norma i kodifikacija. Cetinje. PEJOVI M. 1977/1978: Mikrotoponimija sela Oraha u Ljeanskoj Nahiji (graa). Prilozi prouavanju jezika, Novi Sad, 13/14: 179-186. PEJOVI P. 1989: Mikrotoponimija Ozrinia. Onomatoloki prilozi, Beograd, 10: 559-604. PEIKAN M. 1985: Imena iz lovenskog sela Majstora. Onomatoloki prilozi, Beograd, 6: 1-20. PETROVI D. 1966: Mikrotoponimija Nikikog polja. Prilozi prouavanju jezika, Novi Sad, 2: 123-144. PETROVI D. 1972: Mikrotoponimija Gornjih Pjeivaca i Broanca. Prilozi prouavanju jezika, Novi Sad, 8: 47-70. PETROVI D. 1988: Toponimija Kua. Onomatoloki prilozi, Beograd, 9: 1-163. PIURICA M. 1981: Govor okoline Kolaina. CANU. Posebna izdanja, Titograd, 12 (2). PULEVI V. & SAMARDI N. 2003: Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore. DANU, Posebna izdanja, Podgorica. STANI M. 1969: Uskoka toponomastika. Onomastica jugoslavica, Ljubljana, 1: 66-77. STANI M. 1974: Uskoki govor. Srpski dijalektoloki zbornik, Beograd, 20. STANI M. 1989: Uskoka antroponimija. Onomatoloki prilozi, Beograd, 10: 497-557. STANI M. 1988: Uskoka toponimija. Onomatoloki prilozi, Beograd, 91
9: 189-252. STANI M. 1990: Uskoki renik, I. Nauna knjiga, Beograd. STANI. M. 1991: Uskoki renik, II. Nauna knjiga, Beograd. SUBOTI J. 1971: Mikrotoponimija Donjih i Gornjih Ledenica (Boka Kotorska). Prilozi prouavanju jezika, Novi Sad, 7: 193-108. SUBOTI J. 1973: Mikrotoponimija Donjih i Gornjih Krivoija (Boka Kotorska). Prilozi prouavanju jezika, Novi Sad, 9: 155-168. IMUNOVI P. 1986: Istonojadranska toponimija. Split VREVI V. 1986: Crnogorske tubalice (Priredio Danilo Radojevi), Titograd. VUJII M. 1995: Rjenik govora Proenja (kod Mojkovca). CANU. Posebna izdanja, Podgorica, 29 (6). VUJOVI L. (=L. Vu) 1956: Crnogorski govori. Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 2: 494-495.
92
Vuki PULEVI THE SOUNDS AND IN MONTENEGRIN TOPONYMY Summary
1. The work regards representation of sounds and in Montenegrin toponymy. The necessity of their phonetic and graphemic acceptance at all levels of the official communication has been explained through the most frequently used examples. The use of letters and is especially important for the sciences studying the natural characteristics of Montenegro, i. e. in the recording of natural habitats of biological species, as well as locations of geological deposits (use in: botany, zoology, geography, geology etc). Recording of toponyms in original is also required in onomastic, ethnographic and other researches which are based on or connected to the localities. Concerning Montenegrin language the consistent apply of Karadis phonetic axiom write as you speak could redress an unjustness that is weighting down the language and people for a long time. 2. The work also presents how sounds and were treated by particular authors, mainly linguists such as V. Karadi, V. Vrevi, D. Maji, B. Mileti, M. Stani, D. Petrovi, M. Peikan, M. Piurica, J. Suboti, D. upi, R. Marojevi, V. Nikevi etc.
93
94
Emil TOKARZ (Bielsko-Biaa) Akademia Techniczno-Humanistyczna UDK 811.163.4`26(497.16)
JZYK CZARNOGRSKI W DZISIEJSZEJ RZECZYWISTOCI JZYKOWEGO ZRNICOWANIA POUDNIOWEJ SOWIASZCZYZNY

Raznolikost unutar regije junoslovenskijeh jezika nije novi fenomen. U praksi, iz perspektive prije nekoliko godina to nije prouzrokovalo ozbiljne probleme u komunikaciji. Jeziki predstavnici se lagano navikavaju na inovacije koje potiu iz prekretnikijeh perioda, iz nejednakoga rasta civilizacije i munjevitijeh socijalnih promjena. Kao rezultat, novi izazovi koje postavlja sadanjica otimaju efikasniju transformaciju tih jezika, koja se zasniva na simultanome otvaranju ka globalizaciji (irenje elektronskih medija, masovne migracije i sl.) e ovjek treba da se koncentrie na savremeni izraz sopstvene tradicije, simbola i najnovijih problema. Svoj identitet se mora iznova definisati. Crnogorski jezik, koji je od 19. X. 2007. godita postao zvanini, slubeni jezik Crnogoraca je takoe podvrgnut takvijem faktorima.
Zmierzch XX wieku przynis nowe, dotychczas nieosigalne, moliwoci Sowianom. W wielowiekowej historii sowiaskich narodw, a zwaszcza jzykw i organizacji spoeczno-politycznych, nie byo tak dogodnego okresu, w ktrym zrealizoway si waciwie wszystkie ich pragnienia i marzenia. Upadek totalitarnych systemw politycznych faszyzmu, a pniej 95
Emil Tokarz: Jzyk czarnogrski w dzisiejszej rzeczywistoci jzykowego zrnicowania poudniowej sowiaszczyzny
komunizmu z jednej strony i integracja najbogatszych, demokratycznych narodw zachodnioeuropejskich, w ramach struktur Unii Europejskiej, z drugiej, zachwiay istniejcy po II wojnie wiatowej pojataski porzdek. Rwnoczesno tych procesw spowodowaa natychmiastow realizacj tendencji tosamociowych, ktre chciano usankcjonowa jasnym statusem ustrojowym w europejskich strukturach politycznych. Wprawdzie po upadku faszyzmu wikszo narodw sowiaskich znalaza si w zasigu, w jakim sensie zrnicowanych, ale totalitarnych, systemw komunistycznych, posiadajc, czsto teoretycznie, moliwoci wasnego rozwoju, praktycznie bya podporzdkowana konkretnej ideologii. Zmuszao to do stosowania okrelonej polityki, w tym i jzykowej, dajc znacznej czci z nich, nierwne szanse. yjc w strukturach wielonarodowych byy one podporzdkowane ideologii tzw. internacjonalizmu preferujcej jeden, silniejszy nard i co za tym idzie jeden jzyk, penicy funkcj ponadnarodowego rodka komunikacji, nie uwzgldniajc w dostatecznym stopniu potrzeby tosamociowe pozostaych narodw czy grup etnicznych. Powstanie nowych organizmw spoeczno-politycznych po upadku komunizmu, w miejsce starych systemw, wytworzyo m. in. now sytuacj komunikacyjn, majc zdecydowany wpyw na status wspczesnych jzykw sowiaskich XXI wieku.. W czasie, kiedy najbogatsze kraje Zachodniej Europy forsoway ide ponadnarodowej integracji, czc si w struktury Unii Europejskiej, sowiaskie narody popiesznie finalizoway procesy odwrotne, tworzc, czasami w ekstremalnych warunkach (wojna domowa na Bakanach w latach 90-tych XX wieku), nowe struktury unitarne, gdzie jzyk narodowy, kultura czy nawet wyznanie stanowiy wany element dezintegracyjny. Wikszo narodw sowiaskich w midzynarodowych relacjach wywalczyy sobie status prawnego subiektu, a ich narodowe jzyki nieomale automatycznie stay si oficjalnymi, pastwowymi standardami. 3 czerwca 2006 r. (proklamowanie przez parlament niepodlegoci Czarnogry) sowiaski wiat waciwie zakoczy, trwajcy kilkanacie lat, proces dezintegracyjny, cho w midzyczasie poszczeglne pastwa staray si, i do tej pory staraj si, wstpi do struktur Unii Europejskiej. By moe taka kolejno w formuowaniu si nowej sytuacji spoecznopolitycznej w Europie bya przyczyn nie najlepszych skojarze Sowian dotyczcych byych form federacyjnych. 96
Poudniowosowiaski obszar jzykowy zawsze stanowi mozaik jzykow i polityczn Na fali przebudzenia narodowego uwiadomiono sobie o potrzebie wsplnoty poudniowych Sowian, w tym i jzykowej. Ostatecznie jedynie Bugarzy, Macedoczycy, Sowecy, Gradiciascy i Molizascy Chorwaci konsekwentnie zachowali wasne jzyki. Pozostali, po licznych prbach, w 1850 roku wynegocjowali jzykow unifikacj, dokonujc wprowadzenie w miar ujednoliconego modelu wsplnego jzyka, ktry mia by rodkiem komunikacji midzy narodowo i socjokulturowo rnymi rodowiskami. Jzyki rodzime zostay zmarginalizowane, a elementy ich starano si wczy w system jzyka urzdowego. Zbliona struktura gramatyczna i leksykalna lokalnych jzykw w znacznym stopniu uatwiaa ustalenie nowego lingwistycznego modelu z politycznym zabarwieniem.1 Inne narody, narodowoci i grupy etniczne, ktre na obszarze jugosowiaskim okrelao si w granicach od 14 do 272 po powstaniu Krlestwa Serbw, Chorwatw i Sowecw, a potem w dawnych Jugosawiach w komunikacji pastwowej byy zmuszone posugiwa si najczciej jzykiem serbsko-chorwackim. Jzyk ten z biegiem lat sta si najbardziej powszechnym rodkiem komunikacji, oficjalnych wystpie pastwowych w federacji, wycznym jzykiem wojskowym w armii jugosowiaskiej, a nawet w wikszoci mass mediw. Wok tego jzyka dochodzio do licznych ideologicznych i politycznych konfliktw, ktre zaostrzay i tak napit sytuacj spoeczno-polityczn. Spory dotyczyy alfabetu, odmian, wariantw, a nawet samej nazwy jzyka3. Wprawdzie nowe konstytucje (np.: Ustav SFRJ z 21. II 1974) staray si nie precyzowa jzyka pastwowego federacji, lecz rwnie praktycznie nie gwarantoway rwnoprawnoci jzykw narodw i narodowoci. W tej sytuacji jzyk serbsko-chorwacki stawa si standardem typu lingua communis. Liczya si tu bowiem przede wszystkim dominacja polityczna i ilociowa jego uytkownikw z biegiem lat przybierajca powaniejsze rozmiary. W krg jzykowych dyskusji zostali wcignici rwnie, bdcy we wsplnym organizmie politycznym, Macedoczycy i Sowecy, korzystajcy w niektrych sektorach dziaalnoci spoecznej, ze wsplnego jzyka (np. w wojsku).
Por.: S. Babi, 1990, s. 319. S. Vukmanovi, 1990, s. 75-77; B. Toovi, 1990, s. 58 3 A. Spagiska-Pruszak, 1997, s. 11-12.
1 2
97
Tymczasem osabienie systemu komunistycznego, powstanie w Polsce Solidarnoci, zburzenie muru berliskiego i zjednoczenie Niemiec, a w kocu upadek komunistycznego imperium Zwizku Socjalistycznych Republik Radzieckich zmienio zasadniczo polityczny obraz Europy. W Socjalistycznej Federacyjnej Republice Jugosawii poszczeglne republiki zaczy powoli, ale systematycznie kwestionowa istniejc koncepcj struktury federalistycznej pastwa i to na rnych poziomach. Rozwizania proponowane i stosowane przez jugosowiask armi, oprcz zniszcze, licznych ofiar i nienawici, nie przyniosy adnych sensownych zmian. W konsekwencji istniejca do tej pory poudniowosowiaska federacja rozpada si na unitarne pastwa, gdzie jzyk rodzimy sta si oficjalnym rodkiem komunikacji we wszystkich sferach ycia spoecznego (por. jzyki boniacki, chorwacki, soweski, serbski, macedoski i od 19. 10. 2007 r. czarnogrski)4. Zasadnicze zmiany w istniejcych systemach jzykowych doprowadziy do powstania nowych standardw jzykowych, ktre w konsekwencji zostay uznane za jzyki urzdowe nowopowstaych pastw. Jzyki, ktre na tym terenie stanowiy element politycznej walki, w relatywnie krtkim czasie zaczy ulega znacznym przeobraeniom wewntrznym, pogbiajc zrnicowanie w procesie spoecznego porozumiewania si. Nagle powstao zapotrzebowanie spoeczne wprowadzania rozmaitych zmian, ktre powodowayby zauwaalne rnice midzy bliskimi sobie jzykami. Zintensyfikowanie tego typu zjawisk spowodowane byy niewtpliwie zymi dowiadczeniami z przeszoci, szczeglnie wojennymi, oraz wyrazem samodzielnoci w kadym zakresie ycia codziennego.5 Oglnounijne tendencje globalizacyjne zostay wrd Sowian poudniowych zastpione tendencjami glokalizacyjnymi. Ostrono przed jakiejkolwiek unifikacj i gwarancja dla wasnej tosamoci kadego z narodw, wynikajca z ich odrbnych czynnikw geokulturowych, historycznych, cywilizacyjnych, socjologicznych, psychologicznych, jzykowych, itp. jest realizacj koncepcji wielokulturowoci opartej na geokulturowej uniwersalizacji elementu lokalnego w perspektywie wsplnoty europejskiej.6 Jzyk,
4
Zrwnanie w nowej Konstytucji Czarnogry jzyka czarnogrskiego z serbskim i innymi jzykami uywanymi w Republice. Por.: E. Tokarz, 2004. R. Robertson, 1995.
5
6
98
literatura i sztuka s istotnymi komponentami wielokulturowoci jako dziaania wartociotwrcze i wartoci same w sobie. W ten sposb zostaa przeciwstawiona globalizacji, cicej w kierunku unifikacji, glokalizacja oparta na uniwersalizacji elementw lokalnych, ktrej centrum stanowi czowiek rozstrzygajcy o sobie i o wsplnocie ziemi najbliszej, nastpnie o wsplnocie narodu, a w kocu o wsplnocie narodw.7 Zmiany spoeczno-polityczne, szczeglnie na przeomie XX i XXI w., zintensyfikoway procesy uniwersalizacji, standaryzacji, demokratyzacji, liberalizacji, wulgaryzacji, amerykanizacji, itp., ktre zaczy wywiera znaczcy wpyw na jzyk. Zostay przewartociowane dotychczasowe priorytety w tym zakresie, preferowanie np. etnicznego pluralizmu w polityce unijnej8, zauwaa si stosunkowo znaczn dynamik zmian jzykowych (modsze generacje nie akceptuj istniejcej normy, ktra za bardzo krpuje ich potrzeby i pragnienia9, powszechno posugiwania si elektronicznymi rodkami komunikacji stan taki pogbia. Oficjalny wspczesny standard jzykowy, bdcy jednym z waniejszych elementw tosamoci narodowej, sta si przedmiotem zaartej dyskusji oraz widocznej polityki pastwowej (prbuje si wprowadza prawne sankcje dyscyplinujce uytkownikw jzyka, powstaj w ramach odpowiednich ministerstw urzdy pastwowe odpowiedzialne za polityk jzykow, zintensyfikowane zostay prace jzykoznawcw w zakresie ortoepii, powstay nowe elektroniczne publikacje leksykograficzne, itd.). Tendencje glokalizacyjne w jzyku s najbardziej widoczne w leksyce, gdzie najatwiej jest, czsto instytucjonalnie, wprowadza znaczce korekty czy zmiany. Szybkie przeobraenia cywilizacyjne w wiecie wymuszay dostosowanie jzykw lokalnych do nowych sytuacji rozwojowych, co rwnie byo okazj do okrelenia w nich nowych tendencji rozwojowych. Dotychczasowe (np. puryzm) zmieniy swoj intensywno i zakres. Leksyka w jzykach poudniowosowiaskich jest szczeglnym dziaem, ktry od wiekw stanowi najbardziej wdziczne tworzywo podatne na rozmaite eksperymenty. Za ich systemy leksykalne posiadaj od dawna wypracowany model, w ktrym istnieje wielo rwnolegych sobie identycznych lub podobnych semantycznie leksemw.
B. Tokarz, 2003. I. trukelj, 1998 9 M. Jesenek, 2001
7 8
99
Najbardziej stabiln sytuacj w zakresie leksyki wykazuj obecnie jzyki nie bdce w bezporednim krgu byego jzyka serbskochorwackiego, por. bugarski i macedoski na wschodzie i soweski na zachodzie. Niewtpliwie jzyk serbski, ze wzgldu na swj status wykazuje generalnie zblione tendencje na penion funkcj w minionych systemach spoeczno-politycznych, gdzie pozycja i dziaalno Serbw w dawnych Jugosawiach miaa charakter unifikacyjny. Najmniej za jzyki boniacki, chorwacki i czarnogrski. Jzyk czarnogrski jest najmodszym standardem normowanym przez ostatnich kilka lat, wzmocniony przez akty prawne z 19. 10. 2007 roku (por. choby Konstytucj Republiki Czarnogry).Wspomniana Konstytucja stawia go na rwni z innymi jzykami, ktrymi mieszkacy Republiki Czarnogry posuguj si w yciu codziennym.10 U coraz to wikszej czci mieszkacw Czarnogry wystpuje wyrane przekonanie o cisym powizaniu tosamoci narodowej z jzykiem. Wszyscy z nich bowiem uwaaj, e naley go kultywowa, w dalszym cigu rozwija i dostosowywa do nowych potrzeb i wyzwa nowych czasw11. Zrnicowanie poudniowosowiaskiego obszaru jzykowego nie jest zjawiskiem nowym w Europie12 i to ostatnie, z perspektywy kilkunastu lat, nie spowodowao powaniejszych zakce komunikacyjnych. Uytkownicy jzyka powoli przyzwyczajaj si do wprowadzanych innowacji, ktre s konsekwencj czasw przeomu, niespotykanego tempa rozwoju cywilizacyjnego i burzliwych zmian spoecznych. Nowe wyzwania stawiane przez wspczesno wymuszaj bowiem skuteczniejsz ich transformacj, polegajc na jednoczesnym otwieraniu si na globalizacj (ekspansja mediw elektronicznych, masowe migracje, itd.) i lokalizacj, gdzie winno koncentrowa si na nowoczesnym wyraaniu wasnych tradycji, symboli i aktualnych problemw oraz definiowa na nowo swoje tosamoci.13
Slubeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski, a u slubenoj upotrebi su srpski, hrvatski, bosanski i albanski. 11 Por.: V. P. Nikevi, 1993, 1997 oraz 2001. 12 Podobne zjawiska w przeszoci odnotowywano np. wrd jzykw skandynawskich, por. S. Mnnesland, 2005. 13 A. Appadurai, 1996.
10
100
Emil TOKARZ THE MONTENEGRIN LANGUAGE IN THE PRESENT REALITY OF LANGUAGE DIVERSIFICATION AMONG THE SOUTHERN SLAVIC POPULATIONS Summary Diversification within the South Slavic language region is not a new phenomenon. In practice, from the perspective of a dozen or so recent years, it has not caused serious communication problems. The users of the languages are slowly getting used to the innovations, which result from the period of the turn, from unparalleld pace of growth of the civilization and stormy social changes. As a result, new challenges set by the present time extort more efficient transformation of those languages, which is based on simultaneous opening to globalization (expansion of electronic media, mass migrations, etc.) and to localization, in which one should concentrate on the contemporary expression of own traditions, of symbols and up-to-date problems. One should also define ones identities anew. The Montenegrin language, which since the 19th October 2007 has been the official formal Language of Montenegrans, is also submitted to such factors. Literatura Appadurai A. (1996), Modernity at Large. Cultural Dimension of Globalization. University of Minnesota Press. Minneapolis London. Babi S. (1990), Za rastavu politike i lingvistike. Hrvatski jezik u politikom vrtlogu. Zagreb. Brom P. (2007), Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny. Wyd. Naukkowe ATH. BielskoBia 2007. Jesenek M. (2001), Slovenina danes. Sowiaszczyzna w kontekcie przemian Europy koca XX wieku. Red. E. Tokarz. Katowice, 169- 178. S. Mnnesland, 2005, Crnogorski standardni jezik i njegov odnos prema ostalim srednjojunoslovenskim jezicima. Institut za crnogorski 101
jezik i jezikoslovje. Red. V. P. Nikevi. Cetinje, s. 69-73. Nikevi V. (1993), Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. T. II (Od artikulacije govora do 1360.godine). Matica crnogorska. Cetinje. Nikevi V. (1997), Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. T. II (od 1360. do 1995 godine). Matica crnogorska. Cetinje. Nikevi V. P. (2001), Gramatika crnogorskog jezika. Dukljanska Akademija Nauka i umjetnosti. Podgorica. Roberstson R. (1995), Glokalization: Time-Space and HomogeneityHeterogeneity. London. Spagiska-Pruszak A. (1997), Sytuacja jzykowa byej Jugosawii. Wydawnictwo Uniwersytetu Gdaskiego. Gdask. trukelj I. (1998), Transnacionalne integracije, jezikovna politika in nartovanje jezika. Jezik za danes in jutri. Ljubljana, 19-34. Tokarz B. (2003), Slovenski kulturni trikotnik. Perspektive slovenistike ob vkluevanju v Evropsko zvezo. Ur. M. Jesenek. Slavistino drutvo Slovenije. Ljubljana, s. 243-249. Tokarz E. (2004), Zrnicowanie jzykowe Sowiaszczyzny w kontekcie integracji Unii Europejskiej. Idee wsplnotowe Sowiaszczyzny. Red. A. W. Mikoajczak, W. Szulc, B. Zieliski. Pozna, s.199-204. Toovi B. (1990), Poredbena sociolingvistika pardigma jugoslovensko-sovjetske jezike situacije. Funkcionisanje jezika u vienacionalnim zemljama. Sarajevo. Vukmanovi S. (1990), Srpskohrvatski standardni jezik, njegova komunikacijska funkcija i varijantske specifinosti. Funkcionisanje jezika u vienacionalnim zemljama. Sarajevo.
102
Milorad NIKEVI (Osijek) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi Filozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera - Osijek UDK 091=163.110 811.163.1`34/`3710
JAGIEVO IZDANJE MARIJINSKOG JEVANELJA

Meu1 brojnijem filolokim radovima Vatroslava Jagia (1838-1923) istie se njegovo irilino izdanje Marijinskog jevanelja (Quattuor evangeliorum versionis paleoslovenicae codex Marianus glagoliticus) koje je peatano 1883. u Berlinu/Berollini2. Iste godine ono je objavljeno i u Petrogradu s istijem predgovorom V. Jagia na ruskome jeziku3. Poljednji put ovo Jagievo izdanje je ponovljeno fototipski u Gracu 1960. godita4. Sva ta izdanja jednoga od najstarijih spomenika omoguila su radoznaloj filolokoj javnosti uvid u cjelovito djelo. Od tada zapoinje sistematsko prouavanje ovoga etvorojevanelja. Ponajvie su se u spomeniku naunicipaleolozi zadravali na jezikoslovnijem i grafijskim problemima, koje je veoma iscrpno i ponajbolje gramatiki protumaio upravo Vatroslav Jagi u studiji izdanoj s integralnijem tekstom toga spomenika. Ipak je u vezi s njim, sve do danas, ostao nerijeen problem njegove lokacije i datiranja, to e biti i glavni predmet naega rada.
Ovaj rad je, po odobrenju autora, pretampan iz Zbornika radova s meunarodnoga naunog skupa o Vatroslavu Jagiu - knjievnom povjesniaru i filologu, Be, 1. listopada 2005, Varadin, 13-15. listopada 2005, Zagreb, 2007, str. 129-148. 1 Ovi rad pisan je prema Pravopisu crnogorskoga jezika Vojislava Nikevia (Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997). 2 Up. Univernderter Abdruck der 1883 bei Weidmann in Berlin erschienenen Ausgabe. 3 Up. knjigu Stjepana Damjanovia Slovo iskona (Staroslavenska/starohrvatska itanka), Matica hrvatska, Zagreb MMII, str. 77. 4 Akademischen Druck und. Verlagsanstalt. A na stranici 3. tog fototipskog izdanju decidirano se navodi: Unverndeter Abdruck der 1883 bei Weidmann in Berlin erschienenen Ausgabe.
103
Milorad Nikevi: Jagievo izdanje Marijinskog jevanelja
Ime Marijinsko jevanelje dobilo je po manastiru, zapravo skitu, Roenje Sv. Bogorodice Marije u Svetoj Gori (Atosu). Taj samostan poznat je, kako istie profesor Damjanovi, i pod imenom Bogorodica, ranije Ksilurg, pa neki prouavaoci misle da bi Marijinsko jevanelje bilo bolje zvati Bogorodiino ili Ksilurko jevanelje 5. Pronaao ga je, kako je to napisao Vatroslav Jagi u predgovoru svoga prvog izdanja, znameniti putopisac Viktor Grigorovi koji je na svome putu po Balkanskome poluostrvu (18841885) poetio i navedeni manastir. O tome Jagi pie: i , 18441845 , , i i, , , , , 6. Sa sobom ga je Grigorovi prenio u Rusiju, a poslije njegove smrti spomenik je pripao biblioteci Rumjancevskoga muzeja. Marijinsko jevanelje je opsean spomenik. Ima 172 pergamentska lista (po drugima 171), koliko ih je Grigorovi i naao, a od kojijeh se dva uvaju (koje je poslao A. Mihanovi F. Mikloiu) u Narodnoj biblioteci u Beu, a ostali dio rukopisa prijeao je iz Rumnjancevskog muzeja u bivu Lenjinovu biblioteku u Moskvi. Spomenik je etvorojevanelje, nepotpuno jer mu ipak nedostaje poetak (Matej I - V, 237).
Stjepan Damjanovi, cit. djelo, str. 77. Up. Marijinsko jevanelje, Graz 1960., str. VII. Jagi je u svom predgovoru, prema jo tada vaeoj ruskoj grafiji, pisao u odreenijem pozicijama staro , pa ga u tome obliku i navodimo. 7 Up. Svetozar Nikoli, Staroslovenski jezik, II, Primeri s renikom, IV izdanje, Nauna knjiga, Beograd 1980, str. 21.
5 6
104
Marijinsko jevanelje je ranije svrstano u ui kanon staroslovjenskoga jezika i datiran na koncu X. ili poetkom XI. vijeka. Sm ga je Vatroslav Jagi, po jeziku i nekijem specifinim osobinama, kako smo to i naveli, iscrpno prikazao jo na poetku prvoga otisnua 1883, locirao ga je na hrvatsko ili srpsko podruje. On u vezi s tijem u predgovoru eksplicite navodi: i (.. sy ..), ( ) i . ; , XI , i (...).8 Meutijem, vokalizacija poluglasnika > o i > (o mj. , e mj. i slino) odaje, prema Josipu Hammu, ruku koja je spomenuti tekst mogla prepisati na makedonskom podruju9, dakle na podruju bliem hrvatskijem i srpskim zemljama (na ever od Makedonije). I Stjepan Damjanovi u citiranome Slovu iskona eksplicite istie da je prepisiva ovoga etvoroevanelja bio sa tokavskog podruja i to onoga dijela gdje je vladao istoni obred10. Mnogo ranije su se i drugi prouavatelji, preteno srpske provenijencije, pozabavili datiranjem i lokacijom Marijinskog jevanelja. Petar ori u knjizi Staroslovenski jezik11 govori bez ustezanja i dileme o srpskohrvatskim jezikijem osobinama u tome spomeniku, tj. o sporadinoj zamjeni nosnoga samoglasnika o vokalom u i obratno, i prijelazu suglasnika v s poluglasnikom u samoglasnik u na poetku rijei, po emu pa i po svojoj nameni i sudbini, Marijinsko jevanelje, kao spomenik prireen po istonom (pravoslavnom) obredu, pripada srpskoj kulturnoj istoriji12. Bio je u upotrebi, kae on, jo u XIV. stoljeu kod Srba, pa stoga predstavlja srpski spomenik. Slino njemu i Svetozar Nikoli ga je u udbeniku koji smo citirali ubrojio u korpus irilikijeh
Up. V. Jagi, cit. djelo, str. 410. Up. Josip Hamm, Staroslavenska itanka, kolska knjiga, Zagreb 1971. (drugo izdanje), str. 12. 10 Stjepan Damjanovi, cit. djelo, str. 77. 11 Matica srpska, Novi Sad, 1975., str. 220-221. 12 Isto. str. 221.
8 9
105
(srpskih) spomenika.13 Na tragu tijeh prouavanja su i kasniji nalazi srpskih jezikoslovaca, a posebno Pavla Ivia, koji je za Marijinsko jevanelje i Kloev glagolja ustvrdio da su to crkveni spomenici iz X. ili prve polovine XI. stoljea, pa samijem tim pripadaju najstarijoj slovjenskoj pismenosti. Za njih se pretpostavlja da su nastali na tlu naeg (itaj: srpskog! M. N.) jezika. Rije je, dakle, o tekstovima koji su iz hrvatskoga akavskog podruja, ali su prepisivani esto i na mnogijem drugim stranama, a samo izvjesne jezike pojedinosti ukazuju na to da su pred nama prijepisi izvreni na naemu (srpskom!) podruju - zakljuio je Pavle Ivi.14 Najcjelovitije se ipak spomenikom Marijinskog jevanelja, kao i Kloevim glagoljaem iz istoga vremena, nauno pozabavio Josip Vrana u studiji Najstariji hrvatski glagoljski evanelistar.15 Prvo je sproveo minucioznu jezinu i grafijsku realizaciju u oba spomenika, a potom je bez dvojenja i u potpunosti prihvatio Jagievo miljenje da oni zaista pripadaju najstarijim spomenicima staroslovjenske knjievnosti. Meutijem, on se na osnovu detaljnijih izuavanja nekijeh grafijskih, to jest jezikijeh osobina, vidno suprotstavlja Jagievu i Vondrakovu lociranju Marijinskog etvorojevanelja na hrvatskome glagoljskom podruju. Poblie, Vrana potanko govori da su dvojica uglednijeh prouavatelja takvu tezu uglavnom postavili na osnovu mijeanja grafema u i y i koja su se, prema Jagiu i Vondraku, dogodila na hrvatskome jezikom podruju kao poljedice glasovne zamjene > u i y > i, a to su u biti specifikumi i osobine jezikijeh hrvatizama. No, on ipak utvruje i to da za spomenuto mijeanje grafema treba traiti drugo tumaenje, grafijsko prije svega, a nipoto lingvistiko, pa skree panju filolokoj javnosti i na one grafijske, paleografske i jezike osobine koje upuuju na pretpostavku da su oba spomenika mogla nastati i na bugarsko-makedonskome podruju. Njihovo je pismo, kae Vrana, obla, tzv. bugarsko-makedonska glagoljica, a od pisma Kijevskih listia razlikuju se u tome to se u njemu pod uticajem grke uncijale, gotovo sasvijem zatrla jedna od glavnijeh osobina najstarijega Konstantinova pisma, a to je razlikovanje slova po njihovoj jednostepenosti, dvostepenosti i trostepenosti. U Kloevu glagoljau se dodue slova piu ispod linije, kao u Kijevskim listiima, ali su ipak iste
Up. Staroslovenski jezik, str. 21. Up. Pavle Ivi, Srpski knjievni jezik, SKZ, kolo LXIV, knjga 439, Beograd 1975., str. 11. 15 Srpska akademija nauka i umetnosti. Posebno izdanje, knjiga CDLXXXIV, Odeljenje jezika i knjievnosti, knj. 24, Beograd 1975.
13 14
106
veliine. Vondrak je u pismu ovoga spomenika vidio zametak kasnijega uglastog duktusa hrvatske glagoljice, ali to podeanje na uglastost moe isto tako biti ostatak najstarijega Konstantinova pisma. Na tu pretpostavku upuuje i jedna vana grafijska osobina, po kojoj je Kloev glagolja meu staroslovjenskijem spomenicima takoe najblii Kijevskim listiima, a to je najbolje uvanje slova i kao jednolanoga grafema i u dvolanim nazivima vokal + i. U elji da priblii Marijinsko jevanelje makedonsko-bugarskome podruju, Josip Vrana istie samo dvije jezike osobine, koje su ujedno zajednike i Kloevu glagoljau i ostalijem staroslovjenskim spomenicima s bugarsko-makedonskoga podruja. Prva osobina je glasovna promjena, a sastoji se u tome da su poslije ispadanja redukovanijeh vokala i stvorene nove kosonantske grupe u kojima su pojedini konsonanti izgubili svoju palatalnost ili dobili novu, pa je itava grupa postala nepalatalna ili palatalna, prema tome kakav je bio poljednji konsonant. Vrana naglaava i to da je ova promjena inicirala depalatalizaciju konsonanata ispred veine prednjijeh vokala, koja je sprovedena u svijem junoslovjenskim jezicima, a djelimino i u akavskome jeziku. Druga jezika promjena jest tzv. vokalizacija jerova u jakome poloaju, to jest zamjena > o i > e. Do takve zamjene redukovanijeh vokala dolazi samo na makedonskome (i ruskom M. N.) jezikom podruju, pa nema nikakve sumnje da su oba spomenika nastala u tome arealu. Spomenuti prouavaoci i ne poriu njihovo makedonsko podrijeklo, nego samo na bazi navedenijeh hrvatizama tvrde da je njihov poljednji prijepis nainjen na hrvatskome jezikom podruju. Vojislav P. Nikevi razluuje koje su jezike osobine u tome spomeniku naslijeene iz njegova predloka, a koje su redakcijske. To je vrlo vano znati za datiranje i lokaciju toga spomenika. Josip Vrana misli da spomenuto mijeanje grafema u, y i ne ukljuuje i glasovnu promjenu > u i y > i, ve se moe protumaiti grafijski. Josip Vrana s pravom upozorava i na to da ne postoji mogunost da se druga glasovna promjena, to jest zamjena vokala y vokalom i na hrvatskome glagoljskom podruju izvri u vrijeme kada su Marijinsko jevanelje i Kloev glagolja prepisani, to jest na prijelazu X. u XI. stoljee. U ovo nas uvjerava ponajvie injenica to se u irilikijem i glagoljskim spomenicima, za koje sa sigurnou tvrdimo da su nastali potkraj XII. stoljea (Miroslavljevo16 i Vukanovo jevanelje, Kulinova isprava iz godine
16
U studiji Miroslavljevo jevanelje znameniti spomenik kulture Vojislava Nikevia,
107
1189. i Grkoviev odlomak) jo uvijek dobro uva fonem y, jer se gotovo iskljuivo pie grafemom (u Grkovievu odlomku ). Meutim, ve u dubrovakijem prijepisima Kulinove isprave s poetka XIII. stoljea doi e do mijeanja grafema y i i, a takvo je stanje vjerovatno i na Baanskoj ploi, za koju se zna da je isklesana na prijelazu XI. u XII. stoljee. Poljednji sluaj upuuje, dodue, na pretpostavku da je u spomenutijem krajevima, u kojima je hrvatsko stanovnitvo bilo izmijeano s romanskijem (koje nije poznavalo fonem y), do glasovne zamjene y > i dolo ranije nego u unutranjosti, ali malo je vjerovatno da se to dogodilo ve pred kraj X. ili na poetku XI. vijeka, a u unutranjosti pedeset do sto godina kasnije. Prva promjena, tj. zamjena nazala o vokalom u, vjerovatno je izvrena pedeset godina prije prve, to jest u primorskijem krajevima jo u prvoj polovini XI. stoljea, a u unutranjosti najranije u drugoj polovini XI. ili tek u prvoj polovini XII. stoljea. Na takvu pretpostavku upuuje injenica da u spomenutijem irilikim i glagoljskim spomenicima dolaze grafemi za vokale i e, ali vie nemaju prvobitne fonemske vrijednosti, nego se njima oznaavaju vokali u i e. No, ipak, prema miljenju Vrane, za spomenutu zamjenu grafema u i y i u Marijinskom jevanelju i Kloevu glagoljau i ne treba traiti jezike razloge, jer se veoma lijepo moe sve to objasniti grafijski. Poznato je da su u glagoljici oba grafema y i u dvolani, a njihova druga polovina jednaka je grafemu i ili u, pa nije dakle nita neobino, istie filolog Vrana, ako je pisar u brzini ili zbog nesmotrenosti kod spomenutijeh grafema, kojih je u predlocima dva spomenika bilo na hiljade, proitao samo jednu polovinu, a drugu dodao ili izostavio prema linom nahoenju. Da se tako uistinu dogodilo, moemo se uvjeriti analizom itavoga materijala, koji nam u tu svrhu pruaju Marijinsko jevanelje i Kloev glagolja. Razmotrivi primjere koji se nalaze u Marijinskome jevanelju, Josip Vrana upozorava da je u Kloevu glagoljau kod zamjene grafema u i y i situacija malo drugaija nego u prvome spomeniku, ali se moe protumaiti na isti nain. U drugome spomenuku nalazi se samo jedan
Crnogorska knjievna raskra, Matica crnogorska, Cetinje 1996, 71144, na osnovu brojnijeh podataka i provjerenih injenica, koje su proizale iz kompleksno sprovedene analize veoma sloenijeh pitanja to se tiu autorstva, datiranja, lokalizacije i nacionalne atribucije rukopisa Miroslavljeva jevanelja, s pravom utvreno da je ono jamano jedino moglo biti prepisano kada se Kotor nalazio u sastavu srpske drave, u periodu od godine 1186. do 1190. Ove naune nalaze do danas niko nije osporio.
108
primjer u kojemu se pie mjesto u, a deset primjera u kojima se pie u umjesto o. To bi samo po sebi, zakljuuje Vrana, bio dovoljan razlog za fonetsku zamjenu o > u kad pored toga ne bi bilo sedam primjera s i umjesto y, etiri primjera s y umjesto i, pet primjera s umjesto , deset primjera s o umjesto ou, dva primjera s ou umjesto o i jo nekijeh drugih zamjena grafema. I ove se oito radi, istie J. Vrana, o zabuni pisara, koji je u brzini ili moda zbog neitljivosti predloka krivo proitao naznaene primjere. I u nastavku svoje analitike i vrijedne instruktivne studije veoma zasluni paleolog Josip Vrana decidno zakljuuje: Iz svega, to je u ovoj glavi izneseno, jasno je, da strsl. spomenici Mar. i Kloz. nisu prepisani na hrv. glag. podruju. Njihovo pismo i grafija nisu ni u kakvoj direktnoj vezi s postankom i kasnijim razvitkom pisama i grafije spomenika, ije je hrv. glag. podrijetlo nesumnjivo, a njihovi su hrvatizmi prividni. U to e nas uvjeriti paleografska, grafijska i jezina analiza najstarijih hrvat. glag. spomenika17. U prilog ovakvome Vraninom zakljuku treba navesti i injenicu da je hrvatska glagoljska pismenost preteno locirana na akavskome katolikom podruju, a Marijinsko jevanelje je tokavski spomenik koji sadri pravoslavne termine: (478), (485), i (528), (550), (551).18 Upravo zbog toga, takav spomenik, dakle, nije mogao nastati u latinskoj hrvatskoj dvorskoj kancelariji narodnijeh vladara poevi od oko sredine IX. vijeka - kako pie u radu tokavski knjievni jezici i njihova unifikacija Vojislav P. Nikevi19. I dodaje da se pored latinskijeh, u toj kancelariji piu i akavski spisi. Svoju tezu da Marijinsko jevanelje nije moglo nastati ni na srpskome ekavskom jezikom podruju u ranome srednjem vijeku, Vojislav P. Nikevi je uvjerljivo dokazao u vie svojijeh studija, a ponajbolje u radu Junoslovenska srednjovjekovna pismenost20. Bavei se etnogenezom
Josip Vrana, cit. djelo, str. 13-16. Prema miljenju akademika Stjepana Damjanovia, osim poljednjega primjera svi ostali su posve normalni u hrvatskim glagoljinim liturgijskim kodeksima (iz recenzentskoga osvrta). 19 Up. tokavski knjievni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika. Zbornik saoptenja s Meunarodnog naunog skupa, PEN Centar - DANU, Podgorica 2004, str. 40. 20 U Crnogorska knjievna raskra.
17 18
109
junoslovjenskih naroda i njihovom ranom pismenou, on decidno tvrdi da: Raani sve do kraja XII vijeka nijesu imali vlastite drave, nijesu poedovali ni javnu dvorsku kancelariju prijeko potrebnu za nastanak i razvoj njihove pismenosti. Zato se sve do kraja XII. stoljea u Rakoj nije sauvao nikakav trag pismenosti.21 A u nastavku utvruje i to da su se Stefan Nemanja i zahumski knez Miroslav kao nepismeni ljudi na dokumentima potpisivali krstovima. Takav krst kneza Miroslava nalazi se na prednjoj korici knjige Istorije srpske irilice Petra oria koju smo ranije citirali. A za to vrijeme njezina episkopija bogoslubene knjige irilometodskog tipa je dobijala iz Ohridske arhiepiskopije. Izvanj crkve Raani su bili nepismeni tvrdi Vojislav P. Nikevi22. Filolog Radoslav Rotkovi pozabavio se pitanjem glagoljice i irilice i njezinog prostiranja, i to u dva svoja rada. Obrazlaui nairoko razdoblje dukljanske knjievnosti, on je u prvome lanku ustvrdio da je glagoljica poslije smrti irila i Metodija doprla u Duklju najkraijem putem koji je vodio od Ohrida, uz Vergo Skampinus (Vojuu) ka Drau i Skadru, do Bara i odatle preko Crnogorskoga primorja na everozapad do Bara i Kotora. U tijem je gradovima uhvatila vrste korijene (po Vojislavu P. Nikeviu tek od kraja XII. stoljea) jer su oni poedovali episkopije i skriptorije, pa se preko njih glagoljska pismenost prenijela na everozapad sve do granica jadranske obale i trajala je nekoliko stoljea23. Svakako, na tome pismu nikla je pismenost na bogatijemu, municipalnom jugu, a tek kasnije u rustinome gorskom zaleu, pa potom u Rakoj jer je u njoj drava formirana sa zakanjenjem. Na okomici ovijeh istraivanja nalazi se i Rotkovieva posebno uobliena studija O nekim prazninama u crnogorskom nasljeu srednjega vijeka, Balkanska strujanja i knjievni tragovi Marijinsko jevanelje i glagoljica u Zeti24. Ona je direktno u vezi s problemom datiranja i lokacije Marijinskog jevanelja. Oslanjajui se na
Crnogorska knjievna raskra. Isto, str. 221. 23 Up. Radoslav Rotkovi, Crnogorsko knjievno nasljee, I, Pobjeda, Titograd 1976., str. 20-24. U istome radu Rotkovi upozorava da je vremenom glagoljica, zbog specifinijeh uslova i uljed svoga geografskog rasporeda naseljavanja, poprimila karakter katolikoga pisma, nasuprot irilici koju je prihvatilo pravoslavlje. 24 Up. Zbornik Popa Dragolja, bogumilski apokrifi, Stvaranje, br. 3, Titograd, 1978., str. 343-362.
21 22
110
ranije Hammove tvrdnje da tzv. zetsko-humska redakcija u mnogoemu nastavlja staru glagoljsku pravopisnu tradiciju, Rotkovi sam sebi postovlja ljedee pitanje: Zar je logino da najstrija irilska redakcija nema korijen u sopstvenoj glagoljskoj redakciji? Nije. Moe li se (...) zetska glagoljska redakcija dokumentovati? Moe. To je Marijinsko jevanelje koje su, ignoriui zetsku glagoljsku tradiciju, locirali na niijoj zemlji. Za dokaz ove teze, Rotkovi u pomo priziva ne samo Josipa Hamma i Blaa Koneskog koji se za njim (Hammom M. N.) poveo, ve i samoga Vatroslava Jagia, pa kae: A on je pisao da je spomenuto jevanelje nastalo juno od Bosne (ali ne u Dalmaciji), u svakom sluaju u tokavskom kraju, jer se v ita kao u (), dok je u akavskome narjeju dalo va. I tako smo everno od Makedonije, ali blie srpskim i hrvatskim krajevima, juno od Bosne, ali ne u Dalmaciji, smjestili jedan rukopis, ne primjeujui da se izmeu tih granica Makedonije, Srbije, Bosne i Dalmacije nalazi upravo stara Zeta.25 estoki oponent Rotkovievijem naunim tezama bio je Svetozar Stijovi u polemikome lanku Povodom pretpostavke Radoslava Rotkovia o porijeklu Marijinskog jevanelja.26 On je zamjerio Rotkoviu to je Marijinsko jevanelje smjestio u Zetu. Meutijem, niim ne dokazujui svoju deklarativnu raspravu, Stijovi u isto vrijeme ne opovrgava i tezu sovjetske slavistkinje Relje Mihailovne Cejtlin koja je opet ovaj drevni spomenik, na temelju jezika, vezala eksplicite za bugarski areal, dakle smatrala ga je .27
Isto, 349-350. Up. Savremenik, br. 12, Beograd 1978., str. 559-562. 27 Godine 1975. autor ovoga rada naao se kao slavista na specijalizaciji ruskoga jezika i knjievnosti na u Moskvi. Jezik i kulturu drevne ruske knjievnosti predavali su mi E. M. Veragin i V. G. Kostomarov, autori brojnijeh studija, koji su mi s posvetom i darovali njihovu zajedniku knjigu: ( ), M , 1973. Izmeu ostalijeh junoslovjenskih spomenika, prof. Kostomarov je u svojijem predavanjima spominjao Marijansko jevanelje i predoio aspirantima fototipsko izadanje iz Petrograda. U jednom trenutku, analizirajui jezik toga spomenika, obratio se posebno meni, ukazujui mi da je, po svoj prilici, taj spomenik nastao u mojoj domovini , .
25 26
111
Kao to se vidi, problemi datiranja i lokacije Marijinskog jevanelja kod veine autora nijesu u suglasju, protivurjeni su, pa ak u pojedinijem segmentima i dijametralno suprotni. Stoga je potrebno izvriti detaljniju tekstoloku analizu i iz Jagieva Marijinskog jevanelja donijeti karakteristini jezini materijal, prije svega specifine rijei i sintagme koje zaista mogu rasvijetliti ovaj sporni problem. Taj materijal svojijem podrijeklom i osobenom leksikom moe pouzdano ukazati na to da je spomenik vezan uz lokaciju zetskoga, to jest kotorskoga areala. U prilog tome donosimo na ovome mjestu neke specifine rijei iz Marijinskog jevanelja: sebe (575), tebe seb (dat. 590), mjesto sebi, tebi (koje dijelom poznaju i glagoljski tekstovi), ni umjesto nam: re~e ni (539). U prilog ovijeh istraivanja mogli bismo navesti i rijei Dagoljuba Majia koji u radu Starinske crte u govoru naega kraja28 kae: Kod linih zamenica imamo stare oblike u dativu i akuzativu mnoine. Dativ mnoine u prvom i drugom licu glasio je ni, vi, akuzativ ne, ve. U naem lokalnom govoru potpuno su se zadrali ovi stari oblici: Imamo: Rekli smo vi da ne zovete, ili Rekli ste ni da ve zovemo. Ovo nije samo govorna osobina naega kraja: to postoji u svim crnogorskim govorima... .29 I Mihailo Stevanovi u knjizi Savremeni srpskohrvatski jezik veli da se tzv. stariji novotokavski govori ijekavskoga izgovora u Crnoj Gori odlikuju enklitikim oblicima zamenica ni i vi (mesto nam i vam) za dat. mn., ne i ve (m. nas i vas) za ak. mn.; zamenikim oblicima dativa i lokativa jed. na e: mene, tebe, sebe....30 Tezu da je Marijinsko etvorojevanelje moglo biti prepisano u Zeti najuvjerljivije potkrjepljuju jezike osobine koje je donio Vojislav P. Nikevi u opsenoj studiji Crnogorsko-makedonske knjievne veze u srednjem vijeku.31 Osim imenice kokot (spominje je i Jagi), o kojoj je srpski akademik Milivoj Pavlovi objavio skicu rasprostiranja s izoglosama koje presijecaju Crnu Goru i koja je na crnogorskome tlu iroko zastupljena u nizu linijeh imena i prezimena te toponima tipa Donji
Godinjak nastavnika Podgorike gimnazije, br. 4, Podgorica 1933. Isto, 19. 30 Up. Savremeni srpskohrvatski jezik, knj. I (Gramatiki sistem i knjievnojezika norma). Uvod. Fonetika. Morfologija) Tree izdanje, Nauna knjiga, Beograd 1975., str. 15. 31 Up. Dr Vojislav Nikevi, Crnogorska knjievna raskra, Matica crnogorska, Cetinje 1996., str. 145-216.
28 29
112
i Gornji Kokoti (blizu Podgorice),32V. P. Nikevi je od dvadeset etiri leksema koje je R. M. Cejtlin donijela u svojoj knjizi, to se ne javljaju u drugijem jevaneljima, ispisao dvadeset tri rijei koje predstavljaju osobenost Marijinskog jevanelja to jest leksema koji su po svojem obliku ili pak znaenju i danas frekventni i vrlo bliski Crnogorcima, poput: kokotogla{en (kukurijekanje33), vyzglavnica (uzglavnica - i danas uzglavnica34); vyk34sti (ukisjeti > ukieti, uskiseti > uskieti kao kisjeo > kieo, kisjelina > kielina, ukisjeliti > ukieliti), `ivlti (ivljeti < ivjeti kao vljera, pljesma, Pljeivci, Pljeivica; prema Josipu Hammu iviti vl vii // ivlti, - lju u znaenju oivljavati35); zaklenti (zakljeniti, zaklenuti, odnosno dijalekatski zakleniti u znaenju zatvoriti), zasdnik12 (zasjednik > zaednik kao zasjedjeti > zaeeti, sjednik > ednik, sjednica > ednica36, pomrknti (pomrknuti u znaenju smraiti, smrknuti se i danas mrknuti), prossti (prosjesti > proesti, prema J. Hammu: u znaenju probiti, provaliti, prosjesti se37 - kao sjesti > esti,
Prisustvo imenice kokot je oito i u Njegoevu Gorskom vijencu (Up. Renik jezika Petra II Petrovia Njegoa, knjiga prva, A- O. Izradili Mihailo Stevanovi i saradnici Milica Vujani, Milan Odavi i Milosav Tei, Beograd-Titograd Cetinje 1983., str. 357. Prema miljenju recenzenta, akademika Stjepana Damjanovia, neki od navedenijeh leksema potvreni su i u hrvatskoglagoljakim tekstovima i oni se nisu ni znaenjski ni oblikom udaljili jae no crnogorski. 33 Isto, str. 357. 34 Up. u Njegoevu jeziku zglvlje u cit. Rjeniku jezika Petra II Petrovia Njegoa, II, P-, str. 427. 35 Up. Josip Hamm, Staroslavenska itanka, kolska knjiga, Zagreb 1960., str. 105. U Njegoevu jeziku takoe viti, -im. vjnje s dijal. v. ivjnje, vjeti, - im. (nav. djelo, I, A-O, str. 214-215.). 36 U Njegoa: zsjesti > zaesti, zsjednm > zaednem (cit. djelo, I, A-O, str. 242). Za razliku od iskljuivo crnogorskoga kisjeo > kieo, kisjela > kiela, kisjelkast > kielkast, kisjelost > kielost, kisjeloa > kieloa, kisjeljak > kieljak, kisjeljaa > kieljaa, kisjeljaki > kieljaki, prema Pravopisnom rjeniku Pravopisa srpskohrvatskoga knjievnog jezika, Izradila Pravopisna komisija, Matica srpska-Matica hrvatska, Novi SadZagreb 1960., str. 372, imamo kao standardne (knjievne) oblike opterasprostranjene likove: kiseline nego kieo, kielkast, kielst, -osti, instr. osti i ou, kiela, Kiljk ka; kisljk, -ka. mn- -ci mineralna voda), kisljaa, kisljki (prema Kisljk). Ovo potvruje i Nevenka Novakovi-Stefanovi u studiji Ijekavske varijantne forme u savremenoj crnogorskoj jezikoj praksi (na dijalekatskoj osnovi), Radovi IX, Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajvo 1982., str. 64: Meutim, crnogorski ijekavizam ima i svoje specifinosti koje ga odvajaju od druga dva tipa ijekavtine: nijesam, sio, srio, zrio, sjedjeti, vrijedjeti, mrzjeti, kisjeo, prvjenstvo, sjekirati se. To je po tradicionalistikoj karaievsko-believskoj ortografskoj normi. 37 Up. Josip Hamm, Staroslavenska itanka, str. 132.
32
113
sjever > ever, sjenovit > enovit), tok12 (u znaenju tok, trka, tranje u Njegoa: pt, to znai poera38, ~rvii [i danas crevlje u znaenju obua, cipele kao rni Vrh (oko 1220) i sada selo Crni Vrh, everno od Pei, ~rn~a (opet oko 1120) i danas selo Crna u Zatonu, istono od Bijelog Polja39]. U savremenom jeziku Crnogoraca, ukazuje V. P. Nikevi, obine su i ljedee rijei: dlitel (jo i danas djelitelj), `al (al, to znai grob sada alba u znaenju pokajanje, sahrana, alovati, tj. tugovati), propad12 (propad u znaenju ponor, drijelo, provalija), priploditi (priploditi u znaenju roditi, donijeti plod i sada priplod), skan12dalisati (skandalisati sa znaenjem sablazniti i danas skandal). I u nastavku rada Vojislav P. Nikevi zakljuuje da se ovijem rijeima mogu pribrojiti i one koje je Radoslav Rotkovi donio iz Marijinskog jevanelja u svom lanku, ali je sigurno i to da se pojedine od navedenih rijei osim u crnogorskom jeziku pojavljuju i u drugim (...) nacionalnim jezicima srpskome pa i hrvatskom, kao sistemima utemeljenim na crnogorskoj, srpskoj, hrvatskoj i muslimanskoj dijalekatskoj (tokavskoj M . N.) zajednici.40 Ovome svakako treba dodati da se u Marijinskom jevanelju nalazi i jedan primjer latinskog slova R umjesto glagoljskog . Ono se upotrebljavalo jo u XIV. stoljeu, kada je i njegov jedan nestali list popunjen irilicom i jezikom kakakav je bio u Istonoj crkvi u to doba. Ujedno to jevanelje sadri mnoge marginalne dopune pisane takoe irilicom i jezikom koji se upotrebljavao u toj istoj crkvi za vrijeme vladavine Nemanjia. Sve to upuuje, prema tvrdnji Vojislava P. Nikevia, na to da je spomenik prepisan u nekom primorskom skriptoriju, po svoj prilici u dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje, to jest Dvorskoj kancelariji Vojislavljevia u Kotoru ili u bokokotorskoj pisarskoj koli. O znaaju tijeh kancelarija Vojislav P. Nikevi je pisao sintetiki i u svojoj knjizi Jezikoslovne studije41. Tako se o Dvorskoj kancelariji Vojislavljevia kae da je njezin nastanak vezan za postanak srednjovjekovne drave Duklje, za njezine upravno-administrativne potrebe. A nastanak dukljanske drave datira se nege u sredinu IX. stoljea. Do toga se dolo putem nalaza i
Rjenik jezika Petra II Petrovia Njegoa, II. P-, str. 108. Up. Imenik geografskih naziva srednjovjekovne Zete. Napisao dr Gavro A. krivani, Istorijski institut NR Crne Gore, Titograd 1959., str. 110. 40 Crnogorska knjievna raskra, str. 201. 41 Centralana narodna biblioteke Republike Crne Gore, ure Crnojevi, Cetinje 2004., str. 500-504.
38 39
114
ostataka materijalne kulture, to jest olovnoga peata42 na kojemu je s jedne strane grkijem jezikom i pismom zabiljeeno ime arhonta (kneza) Petra (Ptrou arhonts Diklias) s poetka vladavine vizantijskoga cara Vasilija I. (867 886), a s druge strane toga istog peata pie amin, to zanai da su dukljanski Slovjeni bili ve tada pokrteni. Toj dukljanskoj dravi je 1043. prvoj od junoslovenskih kneevina, Vizantija priznala dravni suverenitet (P. Mijovi). To je bilo, u stvari, prvo njezino meunarodno priznanje nezavisnosti i samostalnosti od Vizantinaca kao mjerodavnoga faktora. A prema S. Antoljaku, u toj dvorskoj kancelariji nastala je prva javna isprava, koja nije sauvana, na latinskome jeziku koju je 1077. tamonji vladar Mihailo Vojislavljevi uputio papi Grguru VII. U njoj su potom nastali lokrumski falsifikati, meu kojima se nalazi nedatirana listina dukljanskog kralja Radoslava (Mihailova brata), Bodinova isprava od 1100. i povelja njegova sina ura od 1115, koje su sauvane na latinskom jeziku i pismu iz XVIII. stoljea. Sve ovo mnogo uvjerljivije i nauno vre potvruje istoriar Dragoje ivkovi43. Prema njemu, spomen nastalijeh dokumenata na tlu Crne Gore see u daleku prolost. Istina, nije mogue utvrditi kad je i kako nastao prvi dokumenat domae provenijencije, ali se zasigurno zna da je u Duklji u vrijeme vladavine Vojislavljevia djelovala javna kancelarija. A to dalje znai da je Mihailo Vojislavljevi (1047-1082) kao uspjeli vladar svoje organizovane drave imao i svoju dvorsku kancelariju: prvi zanaajniji akt, za koji se zna da je postojao iz njegove kancelarije, jeste poznato pismo kojijem je od pape Grgura VII. (1077.) traio kraljevsku krunu iz Rima koju je tada dobio, a to je bilo drugo meunarodno priznanje nezavisnosti i samostalnosti srednjovjekovne Duklje. Istiui navedene dokumente, ivkovi dalje tvrdi da i ti podaci pokazuju da je na dvoru Vojisalavljevia, svakako, bila organizovana javna kancelarija, iz koje su proizlazili prvi domai istorijski spisi. Uz to su javne isprave Vojislavljevia odista pisali katoliki opati na latinskome jeziku. Budui da je Duklja jo od 850. postojala samo kao od vizantijske vrhovne vlasti nominalno vazalna drava, ona je i prije 1077. morala poedovati javnu dvorsku
42 Njegov otisak napravio je Njemac L. Dardelas 1884., prije nego to je taj peat istrunuo. 43 Up. Dr Dragoje ivkovi, Kancelarijsko poslovanje i arhivska sluba u Crnoj Gori. Elementarni podaci do knjaza Danila, Glasnik Cetinjskih muzeja, V. knjiga, Tom V, Cetinje 1972., str. 241.
115
kancelariju. Poznato je jo i to da se Dukljansko-barska nadbiskupija i mitropolija (od 1089) u prepisci s Rimskom kurijom sluila skripturom beneventanom (s odreenijem narodnim morfolokijem karakteristikama), papskom minuskulom, karolinom i goticom. A stari natpisi u Duklji, tvrdi Vojislav P. Nikevi, pisani su svijem oblicima latinske majuskule i minuskule. Skriptura beneventana je bila opte pismo.44 U ovome istom gradu Kotoru jo od poetka 1186. godita smjetena je i javna slovjenska kancelarija. S obzirom na to da je Zeta/Duklja u potonjijem decenijama XII. stoljea poedovala pisarnice i u njima brojne skriptore iz kruga katolikijeh redovnika, koji su prema V. P. Nikeviu tada pisali slovjenske tekstove mjesnijem (starocrnogorskim) jezikom i latinicom, prirodno je to su oni u toj kancelariji u novonastalijem drutvenopolitikim okolnostima kao jedini pismeni i obrazovani ljudi postali glavni nosioci i starocrkvenoslovjenske glagoljske i irilike pismenosti koja se u Zeti/Duklji iri zajedno s prodorom bogoslubenijeh knjiga irilometodske provenijencije iz Makedonije i Bugarske poradi prevoenja Zeana/ Dukljana iz rimokatolike u pravoslavnu vjeru od osnivanja nekanonske ike arhiepiskopije (1219).45 Budui da je Stefan Nemanja jo od poetka 1186. u bivoj kancelariji dinastije Vojislavljevia u Kotoru, kao tada najrazvijenijemu prijestonom gradu, smjestio i svoju dvorsku slovjensku kancelariju, zetski skriptori od tada u njoj piu isprave i sva druga dokumenta za njegove upravno-administrativne potrebe, a prepisuju i crkveno-vjerske knjige u bogoslubene svrhe. U stvari, Nemanjina javna kancelarija predstavljala je sredinje mjesto tadanje ukupne tokavske pismenosti, iz ije prepisivake radionice nastaju duhovni i crkveni spisi za sve okolne zemlje i oblasti: ne samo za Raku/Srbiju nego i za Bosnu, Hum i Dubrovnik. U njihovoj slubi obuku za pisara obavljao je i dijak Radoje koji je proao kroz kancelariju u Kotoru. Na elu Nemanjine dvorske kancelarije sasvim je sigurno bio glavni zetski pisar, katolik Varsameleon, koji je radio kao logotet (logofet) ili gramatik, za ije se ime vee prepisivanje uvenoga Miroslavljeva jevanelja, a kroz nju je proao i njegov savremenik, ak (dijak) Grigor(ije) ili Gligorije u svojstvu njegova pomagaa u prepisivanju spomenutoga jevanelja. Upravo su se preko tijeh pisara u reene zemlje i oblasti irili staroslovenski knjievni jezik crn. (zetske) redakcije,
44 45
Jezikoslovne studije, 501. Vojislav Nikevi, Jezikoslovne studije, str. 502.
116
glagoljica i irilica. S takvijem duhovnim i pisarskijem okoliom Vojislav P. Nikevi je doveo u vezu prijepis i lokaciju Marijinskog jevanelja. U to svoje uvjerenje uvruju ga i nalazi Josipa Vrane koji je nastanak irilike pismenosti s kraja XII. i prve polovine XIII. stoljea locirao u Travuniji, to po njemu (V. P Nikeviu) znai u Kotoru46. Stoga nije bez razloga da je isti autor Vojislav P. Nikevi na potkorici Crnogorskog jezika47 donio Napomenu u kojoj pie: Na prednjoj korici je tip slova iz Miroslavljevog jevanelja. Na njoj su i njegova dva slova e (jest) i u zetskoj izgovorno-pravopisnoj redakcijskoj glasovnoj vrijednosti (i)je i j, a, ja, je, ije, i, e. Isti autor tu sinonimnost e i je kasnije potvrdio i u izdanjima Crnojevia knjigopeatnje. A na zadnjoj potkorici iste knjige Napomena glasi: Na zadnjoj korici je slovo (erv) takoe iz Miroslavljeva jevanelja u zetskoj izgovorno-pravopisnoj redakcijskoj glasovnoj vrijednosti i . A u citiranoj knjizi Jezikoslovne studije48 pie: U toj irilici (tabeli M.N.) staroslovjenskog jezika zetske redakcije nalaze se etiri vrlo vana grafema koja bitno odreuju tu redakciju. Tu tabelu je sainio A. Beli pod neadekvatnijem zetsko-humskim nazivom, koju je Vojislav P. Nikevi nazvao pravijem - zetskim imenom. Zbog njezine vanosti ove je donosimo kao dokaz. Sve to ima potvrde i u Marijinskom jevanelju, naroito u njegovoj brojnoj leksici koji emo djelimino na ovome mjestu donijeti kao ilustrativni materijal da pripada zetskoj redakciji: za : besda (479), besdovati (479), bda (482),
U istom diskursu lanka kae se i to da je Marijinsko jevanelje bilo u upotrebi jo u XIV. stoljeu, kada je i jedan njegov nestali list popunjen irilicom i jezikom kakav je bio u Istonoj crkvi u to doba i da to jevanelje pored R sadri mnoge marginalne dopune pisane takoe irilicom i jezikom koji se upotrebljivao u toj Istonoj crkvi za vrijeme Nemanjia. 47 Up. Dr Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I. (Od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje 1993. 48 Str. 119.
46
117
za e: voevoda (485), iskoreniti (520), ovde (544), za , odnosno latiniko 3 (dz): dviati, vzda (511), lo(512), kn (526), za : eena/eona, enisaretsk12, er12esinsk12/er12esinsk12, estimani (522). Veliko je prisustvo i danas u Marijinskom jevanelju obinijeh narodnih rijei, poput: dan, dani (502), din = dinja (503), drvo = drijevo (505), crkveno ime elisei (509), inoplemenky (518), mati (530), ostrie = otrije (555), ostrogy, ostry (546), pi{ta = hrana (551), pomorie = pomorje (555), sv{tyniky= svjetenik (574), ~eso(v) = kakvo, kakav (602) itd. Svi ti leksemi i sada postoje u crnogorskom jeziku. U cijelome sadrajnom korpusu Marijinskog jevanelja susrijeemo i rimske (latinske) termine, to odaje primorsku katoliku sredinu u kojoj je spomenik i prepisan: latinysk (527), rimlniny, rimsky (571). Takvu sredinu predstavljao je katoliki Kotor. I u sintezi ovoga rada moemo rei da najnovija istraivanja Josipa Vrane, Radoslava Rotkovia i Vojislava P. Nikevia uvjerljivo dokazuju da je Marijinsko jevanelje zaista prepisano u Duklji, dakle zetskom redakcijom, po svoj prilici u dvorskoj slovjenskoj kancelariji Stefana Nemanje u Kotoru na razmeu XII. i XIII. vijeka. Stoga je bilo potrebno u svjetlosti Jagievijeh postavki i najnovijih istraivanja ponovo pretresti lokaciju i datiranje toga izuzetnog kulturnoga spomenika kako bi se dolo do pouzdanijeh sinteza i istina. Zetska redakcija u njemu ima potvrdu svijeh svojih strukturalnijeh i tipolokih osobina koje je Vojislav P. Nikevi utvrdio u Istoriji crnogorskog jezika pod glavnijem naslovom Crnogorski jezik. Uz to je na temelju analize, grafijskijeh, paleografskih i jezikijeh osobina Marijinskog jevanelja, koje su izvrili Jagi i kasniji prouavaoci razabrao dva glavna sloja u strukturi njegovijeh elemenata. Prvi, stariji sloj, predstavljaju osobine koje potiu iz staroslovjenske podloge njegova glagoljskoga predloka, nastalom, kako se najee uzima, u nekome od makedonskijeh centara stare slovjenske pismenosti irilometodskoga karaktera primarno prisustvo praslovjenskijeh, opteslovjenskih i novijih makedonskijeh likova. Drugi sloj ini niz posebnijeh elemenata kao redakcijskih crta kojima se prijepis Marijinskoga jevanelja vezuje 118
za Zetu/Duklju prije nego za ma koje drugo junoslovjensko podruje.49 A na razmeu XII. i XIII. stoljea, kada je to jevanelje prepisano, Kotor je bio kulturno najrazvijeniji grad na tokavskome podruju. Nastalo je za potrebe prevoenja Zeana/Dukljana iz katolianstva u pravoslavlje.
Milorad NIKEVI JAGIS EDITION OF MARIINSKO EVANELJE (Quattuor evangeliorum versionis paleoslovenicae codex Marianus glagoliticus) Summary Vatroslav Jagis (1838 1923) Cyrillic edition of MARIJINSKO EVANELJE (Quattuor evangeliorum versionis paleoslovenicae codex Marianus glagoliticus) published in Berlin / Berollini stands out among his numerous philological works. It was published in St Petersburg the same year with the same introduction by V. Jagic in Russian. Jagics edition was reprinted for the last time and in the same photo type in Graz in 1960. These editions of one of the oldest ancient monuments enabled the curious philological public to get insight into the complete work. Ever since, a systematic research of these four Gospels had started. The paleologists mainly dwelled on the linguistic issues, which have been best interpreted by Vatroslav Jagic himself in his study published along with the text of the monument. However, the location and the date of origin of the monument have remained disputable until today, which was the main subject of our research.
49
Dr Vojislsv Nikevi, Crnogorska knjievna raskra, 209-212.
119
Izvori i literatura
Dagoljub Maji, Starinske crte u govoru naega kraja, Godinjak nastavnika Podgorike gimnazije, br. 4, Podgorica 1933. Dr Gavro A. krivani, Imenik geografskih naziva srednjovjekovne Zete, Istorijski institut NR Crne Gore, Titograd 1959. V. Jagi, Marijinsko evanelje, Graz 1960. Josip Hamm, Staroslavenska itanka, kolska knjiga, Zagreb 1960., 1971. Dr Dragoje ivkovi, Kancelarijsko poslovanje i arhivska sluba u Crnoj Gori. Elementarni podaci do knjaza Danila, Glasnik Cetinjskih muzeja, V. knjiga - tom V, Cetinje 1972. E. M. Veragin i V. G. Kostomarov, ( ), M , 1973. Josip Vrana, Najstariji hrvatski glagoljski evanelistar, Srpska akademija nauka i umetnosti. Posebno izdanje, knjiga CDLXXXIV, Odeljenje jezika i knjievnosti, knj. 24, Beograd 1975. Mihailo Stevanovi, Savremeni srpskohrvatski jezik, knj. I (Gramatiki sistem i knjienojezika norma). Uvod. Fonetika. Morfologija, Tree izdanje, Nauna knjiga, Beograd 1975. Petar ori, Staroslovenski jezik. Matica srpska, Novi Sad 1975. Pavle Ivi, Srpski knjievni jezik, SKZ, kolo LXIV, knjga 439, Beograd 1975. Radoslav Rotkovi, Crnogorsko knjievno nasljee, I, Pobjeda, Titograd 1976. 120
Radoslav Rotkovi, O nekim prazninama u crnogorskom nasljeu srednjega vijeka, Balkanska strujanja i knjievni tragovi - Marijinsko jevanelje i glagoljica u Zeti, Zbornik Popa Dragolja, bogumilski apokrifi, Stvaranje, br. 3, Titograd/Podgorica 1978., str. 343-362. Svetozar Stijovi, Povodom pretpostavke Radoslava Rotkovia o porijeklu Marijinskog jevanelja, Savremenik, br. 12, Beograd 1978., 559-562. Svetozar Nikoli, Staroslovenaki jezik, II, Primeri s renikom, IV izdanje, Nauna knjiga, Beograd 1980. Nevenka Novakovi-Stefanovi, Ijekavske varijantne forme u savremenoj crnogorskoj jezikoj praksi (na dijalekatskoj osnovi), Radovi IX, Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo 1982. Renik jezika Petra II Petrovia Njegoa, knjiga prva, A- O, P . Izradili Mihailo Stevanovi i saradnici Milica Vujani, Milan Odavi i Milosav Tei, Beograd Titograd Cetinje 1983. Vojislav P. Nikevi, Knjievne starine Boke i mogunost njihova valoriziranja, Boka, br. 18, Herceg Novi, 1986. Dr Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I. (Od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje 1993. Stjepan Damjanovi, Slovo iskona (Staroslavenska/starohrvatska itanka), Matica hrvatska, Zagreb MMII. Vojislav Nikevi, Miroslavljevo jevanelje znameniti spomenik kulture, Crnogorska knjievna raskra, Matica crnogorska, Cetinje 1996., 71144. Vojislav P. Nikevi, Junoslovenska srednjovjekovna pismenost, Crnogorska knjievna raskra, Matica crnogorska, Cetinje 1996. Dr Vojislav Nikevi, Crnogorsko-makedonske knjievne veze u srednjem vijeku, Crnogorska knjievna raskra, Matica crnogorska, Cetinje 1996 121
Vojislav P. Nikevi, Junoslovenska srednjovjekovna pismenost, tokavski knjievni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika. Zbornik saoptenja s Meunarodnog naunog skupa, PEN Centar - DANU, Podgorica 2004. Vojislav P. Nikevi, Jezikoslovne studije, Centralana narodna biblioteke Republike Crne Gore, ure Crtnojevi, Cetinje 2004.
122
PRILOZI
Faksimil jedne glagoljske stranice Marijinskog jevanelja iz knjige Crnogorska knjievna raskra, str. 172. 123
124
Faksimil jedne stranice (531) rjenika Jagieva Marijinskog jevanelja iz fototipskog izdanja, Grac 1960. 125
126
Przemysaw BROM (Katowice) Akademia Techniczno-Humanistyczna, Bielsko Biaa ICJJ Vojislav P. Nikevi, Cetinje UDK 811.163.4(497.16)
WSPCZESNE EUROPEJSKIE TENDENCJE JZYKOWE NA PRZYKADZIE SYTUACJI JZYKA CZARNOGRSKIEGO

Zmiany, ktre zaszy na politycznej mapie Europy w dwch ostatnich dziesicioleciach, spowodoway problem budowania struktur modych pastwowoci w warunkach rnorodnoci etnicznych, nierwnych warunkw gospodarczych i caego szeregu innych utrudnie. Niezwykle ciekawe s prby sformuowania programu rozwoju wiadomoci narodowej w nowopowstaych pastwach (jak rwnie w tych, ktre powrciy do niezalenoci po okresie pozostawania w wikszym systemie pastwowym). Niezwykle ciekawe s prby sformuowania programu rozwoju wiadomoci narodowej Czarnogrcw, poniewa jednym z najwaniejszych elementw budowania wsplnoty narodowej jest istnienie jej jzyka urzdowego. W przypadku bliskiego podobiestwa jzykowego sama jego nazwa odgrywa wan rol w procesie budowania wizi w grupie. Za niezwykle wany uwaa si psychologiczny aspekt wykorzystywania nazwy jzyka w szkoach, na ulicy, w domu i pracy, co ksztatuje przekonanie o odmiennoci grupy. Obecna sytuacja na sztokawskim obszarze jzykowym, kiedy to istnieje wsplny sowiaski system jzykowy, ktrego socjolingwistyczne podsystemy funkcjonuj jako standardy narodowe, wydaje si by rozwizaniem najlepiej odzwierciedlajcym wspczesne tendencje jzykowe na Bakanach.
Procesy spoeczno polityczne przebiegajce pod koniec XX wieku doprowadziy do powstania szeregu nowych pastw, ktre stay si 127
Przemysaw Brom: Wspczesne europejskie tendencje jzykowe na przykadzie sytuacji jzyka czarnogrskiego
rwnoprawnymi uczestnikami procesw midzynarodowych. Zmianom ulegy dotychczasowe granice wyznaczone nie w wyniku procesw etnicznych i kulturowych, lecz bdce efektem konfliktw i kompromisw midzy siami polityczno-gospodarczymi. Powsta problem budowania struktur modych pastwowoci w warunkach rnorodnoci etnicznych, nierwnych warunkw gospodarczych i caego szeregu innych utrudnie od dziaa midzynarodowych korporacji do konfrontacji wspczesnych ideologii. W ich obliczu w wielu pastwach w obawie przed ponown utrat pastwowoci pojawiy si tendencje niedemokratyczne. Niezwykle ciekawe s prby sformuowania programu rozwoju wiadomoci narodowej Czarnogrcw.1 Jest to bowiem proces najtrudniejszy w przypadku niewielkich narodw, ktre dodatkowo pozostaway elementem wikszego systemu pastwowego i z tego powodu nie udao im si stworzy systemu instytucji majcych na celu ksztatowanie tosamoci narodowej. Zagroenie jest tym wiksze, im wiksz przewag w strukturach pastwa ma nard dominujcy, dysponujcy rodkami prowadzcymi do narzucania swoich tradycji i polityki kulturowej. Bardzo czsto efektem tego jest asymilacja sabszego narodu, przy czym nierzadko odbywa si to przy wsparciu ze strony systemw oligarchicznych. Jednym z najwaniejszych elementw budowania wsplnoty narodowej jest istnienie jej jzyka urzdowego. W przypadku bliskiego podobiestwa jzykowego sama jego nazwa odgrywa wan rol w procesie budowania wizi w grupie. Za niezwykle wany uwaa si psychologiczny aspekt wykorzystywania nazwy jzyka w szkoach, na ulicy, w domu i pracy, co ksztatuje przekonanie o odmiennoci grupy. Podkrela si rwnie znaczenie symboli narodowych, flagi, goda, waluty, folkloru, wydarze sportowych i innych. Jzyk narodu i pastwa jest instrumentem spoecznej komunikacji i podstaw jego kultury. Analiz sytuacji jzykowej na danym terytorium i w okrelonej przestrzeni czasowej zacz naley od sytuacji spoecznej, ktra j determinuje. Ma na ni wpyw szereg elementw struktury spoecznej. Badacze wskazuj na grup staych elementw w relacji spoeczestwo-jzyk, ktre powoduj traktowanie jzyka jako swego rodzaju fenomenu spoecznego lustra w ktrym odbija si obraz
1
Por. P. Brom: Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny. Wydawnictwo ATH, Bielsko-Biaa 2007.
128
spoeczestwa. Zaleno ta nie polega na wzajemnej nierozcznoci, lecz na uzupenianiu si i uwarunkowywaniu. Socjolingwista Fernando RosiLandi pisze, e o czym, co da si opisa jako jzyk bez spoeczestwa, w najlepszym wypadku mona powiedzie, e jest to martwy jzyk.2 W analizie literacko-jzykowej sytuacji w Czarnogrze naley wzi pod uwag: 1) tradycj jzykowo-pimiennicz, 2) uwarunkowania spoeczne oraz 3) sytuacj narodu czarnogrskiego, jak rwnie innych narodw i mniejszoci narodowych w Republice Czarnogry. Jzyk, ktrym posuguj si mieszkacy Czarnogry jest systemowo bliski jzykom uywanym w Boni i Hercegowinie, Chorwacji czy Serbii. Narody mieszkajce na obszarze dawnej Jugosawii posuguj si jzykami, ktre wzajemnie rozumiej. Faktem jest rwnie istnienie rnic i elementw charakterystycznych w kadym z tych jzykw. Jzyk czarnogrski posiada szereg elementw specyficznych, ktre jednake nie uniemoliwiaj jego uytkownikom komunikacji z pozostaymi narodami obszaru sztokawskiego.3 Jednym z najistotniejszych elementw tosamoci kulturowej i pastwowej jest jzyk. Oprcz jzyka tosamo determinuje struktura pastwa, terytorium, historia, rne formy kultury narodowej itd. Analizujc stosunek tosamoci kulturowej i jzyka w Czarnogrze mona zapyta: czy istnieje odrbna czarnogrska tosamo kulturowa jako wany element struktury spoecznej i czy mona zatem mwi o jzyku czarnogrskim jako niezalenym bycie? Naley zaznaczy, e tosamo kulturowa kadego spoeczestwa jest wynikiem prowadzonej na tym polu polityki pastwa, a w Czarnogrze, poza kilkoma prbami w latach dziewidziesitych, nie udao si wypracowa pomysu na strategi w tym zakresie. Pod pojciem polityka jzykowa rozumiemy zesp dyrektyw dotyczcych ksztatowania stosunku spoeczestwa do jzyka4. Inna definicja wskazuje na cel, ktry polityka jzykowa ma osign: zesp rodkw przedsibranych w celu wywoania zaplanowanych zachowa spoecznych w dziedzinie jzyka.5 Wydaje si wic wanym
F. Rosi-Landi: Jezik kao rad i kao trite. Rad Belgrad, 1982, str. 21. Por. E. Tokarz: Wspczesne standardy jzykowe dialektw sztokawskich. W: Jzyki sowiaskie dzi. Nowe fakty. Nowe spojrzenia. Katowice 2001 4 Por. H. Kurkowska: Polityka jzykowa a zrnicowanie spoeczne wspczesnej polszczyzny. W: Socjolingwistyka 1, Katowice 1977. 5 Encyklopedia jzykoznawstwa oglnego. Red. K. Polaski. Wrocaw 1993, s. 408-409.
2 3
129
celem ksztatowanie w spoeczestwie takich postaw wobec jzyka, ktre wypywaj z traktowania go jako wartoci nadrzdnej. Dziaania do tego prowadzce polegaj m.in. na umiarkowanym interwencjonizmie o charakterze informacyjnym. Jednoczenie celem jest wyksztacenie w spoeczestwie akceptacji faktu, e jzyk jako twr ywy ulega cigym zmianom, ktre s nieodzownym elementem jego rozwoju. Wykonawcami polityki jzykowej powinny by instytucje pastwowe i samorzdowe wszystkich szczebli a take szkoy, media itp. W czasie istnienia Socjalistycznej Federalnej Republiki Jugosawii polityka jzykowa prowadzona bya w sposb niekonsekwentny i funkcjonowaa na dwch poziomach: oficjalnym i nieoficjalnym.6 Istnienie wielu dwuznacznoci w sferze oficjalnej miao rwnie negatywny wpyw na jej prowadzenie. Wydarzenia pierwszych lat nowego stulecia otworzyy nowe perspektywy przed jzykiem czarnogrskim, chocia w dalszym cigu borykano si z podstawowymi problemami przykadem moe by sytuacja w czarnogrskim szkolnictwie, w ktrym w 2001 roku 95% podrcznikw przeznaczonych dla szk rednich i wyszych napisanych byo w dialekcie ekawskim.7 Rozpad jugosowiaskiej wsplnoty jzykowej i spowodowana tym potrzeba unormowania wasnego jzyka bya tym waniejsza, im bardziej ma si na uwadze fakt, e adna dziaalno zwizana z jzykiem na tym obszarze nie miaa wycznie wymiaru naukowego zagadnienia jzyka zawsze reprezentoway szersze problemy spoeczne i polityczne. Boniacy, Chorwaci, Serbowie i Czarnogrcy oficjalnie uywali jzyka opartego na sztokawskiej podstawie dialektalnej, ktry nigdy w historii nie uzyska wsplnej powszechnie akceptowalnej nazwy. I chocia przez wiksz cz XX wieku mwiono o jzyku serbsko-chorwackim / chorwacko-serbskim, to Chorwaci nazywali go chorwackim a Serbowie serbskim. Rwnie w Boni od pocztku XX wieku istniaa tendencja do nazywania uywanego tam jzyka boniackim. W Czarnogrze w pewnych okresach historycznych funkcjonowaa nazwa jzyk czarnogrski. Wspomina o nim rwnie Vuk Karadi, piszc w 1837 roku, e francuski pukownik Vijala de Somijer mwi o jzyku czarnogrskim jako o dialekcie greckim. P wieku pniej Lubomir
Por. B. Oczkowa: Wpyw polityki jzykowej w Jugosawii na norm jzyka chorwackiego. W: Bulletin de la socit polonaise de linguistique. Fasc LVIII 2002. 7 Por. M. Nikevi: Jezik izmeu domovine i stranputica. W: Ogledi / studije / susreti. Apologetika crnogorskog jezika. HCDP Croatica-Montenegrina RH. Osijek 2004, s. 20.
6
130
Nenadovi stwierdza, e jzyk ktrego si uywa w Czarnogrze jest odmienny od uywanego w Nowym sadzie i Belgradzie. Na obszarze poudniowosowiaskim istnieje wsplny sowiaski system jzykowy, ktrego socjolingwistyczne podsystemy funkcjonuj jako standardy narodowe, wzmacniajc tym samym tosamo ich uytkownikw. Mamy wic jeden jzykowy system sztokawski i kilka odrbnych standardw jzykowych. Zarwno Boniacy, Chorwaci jak Serbowie i Czarnogrcy urzdowo nazywaj swj jzyk zgodnie z nazw narodu i pastwa w ktrym yj. Wydaje si, e sytuacja taka najlepiej odzwierciedla wspczesne tendencje i stanowi rozwizanie kompromisowe tak potrzebne we wci jeszcze trudnej sytuacji spoeczno-politycznej na Bakanach. Przemysav BROM CONTEMPORARY EUROPEAN LANGUAGE TENDENCIES ON THE BASIS OF THE MONTENEGRIN LANGUAGE Summary Transformations which took place on the politital map of Europe over the last two decades made it difficult to construct the structures of new nations with ethnic diversification, not equal economic conditions and the whole scope of other difficulties. Extremelly interesting are attempts of forming a program of developing national awareness in the new countries (also in those which regained independence after a period of constituting a part of a bigger country system). Special interest provoke attempts to form a programme of developing national awareness of Montenegrans since existance of the formal language is one of the most important elements of constructing a community. When languages are similar, the name itself plays an important role in creating ties within a group. The psychological aspect of using the name of the language in schools, in the street, at home and at work are considered significant as they influence the feeling of cultural difference of the group. The present situation in the region of shtokav dialects, with the common Slavic language system, which sociolinguistic subsystems function as national standards, seems to be the solution best illustrating the contemporary language tendencies in the Balcans. 131
Bibliografija: Brom. P.: Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny. Wydawnictwo ATH, Bielsko-Biaa 2007. Crnogorski jezik u javnoj upotrebi. Zbornik saoptenja s okruglog stola. Crnogorski PEN Centar, Podgorica 2002. Crnogorski jezik bio bi najbolje rjeenje, W: Pobjeda, 21.10, 2006 Dalewska-Gre, H.: Jzyki sowiaskie. Wydawnictwo Naukowe PWN, Warszawa 2002 urovi. .: Crnogorski knjievni/standardni jezik u dijahroniji i sinhroniji. W: tokavski knjievni jezici u porodici slovenskih standardnih jezika. Crnogorski P.E.N. Centar. Podgorica 2004 Jezici kao kulturni identiteti na podruju bivega srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga jezika. Crnogorski PEN centar, Cetinje 1998 Jezik kao domovina. Deklaracija Crnogorskog PEN centra o ustavnom poloaju crnogorskog jezika. Doclea, br. 3. Podgorica 1994 Kovaevi, M.: Jedan ili tri jezika? Lingvistiki nazivi na srednjojunoslavenskom podruju. W: Jezik i demokratizacija (Zbornik radova). Sarajevo 2001 Kurkowska, H.: Polityka jzykowa a zrnicowanie spoeczne wspczesnej polszczyzny. W: Socjolingwistyka 1, Katowice 1977 Molas J: Chorwacka dyskusja o statusie i nazwie jzyka, W: Studia z Filologii Polskiej i Sowiaskiej nr 40\2005, Warszawa Nikevi, M.: Ogledi / studije / susreti. Apologetika crnogorskog jezika. HCDP Croatica-Montenegrina RH. Osijek 2004 Nikevi, V.: Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I, Matica crnogorska, Cetijne 1993 Nikevi, V.: Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom II Od 1360 do 1995 godine, Matica crnogorska, Cetijne 1997 132
Nikevi, V.: Crnogorski pravopis. Crnogorski PEN centar, Cetinje 1997 Nikevi, V.: Pii kao to zbori. Glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika. CDNK Podgorica, 1993 Nikevi, V.: Status i problemi crnogorskog jezika. Doclea, br. 2, Podgorica 1994 Norma i kodifikacija crnogorskog jezika. Zbornik radova. Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje. Cetinje 2005 Oczkowa, B.: Wpyw polityki jzykowej w Jugosawii na norm jzyka chorwackiego. W: Bulletin de la socit polonaise de linguistique. Fasc LVIII 2002. Oczkowa, B.: Zagadnienia sporne w jzykoznawstwie chorwackim i serbskim po rozpadzie jzyka serbsko-chorwackiego. W: Przemiany w wiadomoci i kulturze duchowej narodw Jugosawii po 1991 roku. Krakw 1999 Rosi-Landi, F.: Jezik kao rad i kao trite. Rad Belgrad, 1982 Spagiska-Pruszak, A.: Jzyk-nard-pastwo (dylematy narodw Jugosawii) W: Rije, god.11, sv.1, Rijeka, 2005 Spagiska-Pruszak, A.: Sytuacja jzykowa w byej Wydawnictwo Uniwersytetu Gdaskiego. Gdask 1997 jzykowe Jugosawii.
Tokarz, E.: Dynamika rozwoju jzykw sowiaskich koca XX w. W: Narodowy i ponadnarodowy model kultury. Europa rodkowa i Pwysep Bakaski. Red. B. Zieliski. Wyd. Naukowe PAN. Pozna 2002 Tokarz, E.: Mikrojzyki sowiaskie problemy badawcze jzykoznawstwa porwnawczego. W: Nowe czasy, nowe jzyki, nowe (i stare) problemy, Katowice 1998 Tokarz, E.: Mit wsplnoty Sowian poudniowych i jego konsekwencje (na przykadzie narodw dawnej Jugosawii).W: Rozpad mitu i jzyka? Katowice 1992 Tokarz, E.: Wspczesne standardy jzykowe dialektw sztokawskich. W: Jzyki sowiaskie dzi. Nowe fakty. Nowe spojrzenia. Katowice 2001 Ustav Republike Crne Gore, 12. 10. 1992
133
134
Ljiljana KOLENI (Osijek) Filozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera UDK 811.163.42`373.7
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM LANCIMA

lanak govori o frazemima u hrvatskim tekstovima jezikoslovne tematike. U takvim su tekstovima najei frazemski konektori, poveznice tipa budui da, s obzirom na, bez obzira na, u vezi s i slini. Razgovorni su frazemi vrlo rijetki, a frazemi knjievnoumjetnikoga stila jo rjei. Frazeologija je hrvatskih jezikoslovnih tekstova prepoznatljiva to znai da su hrvatski jezikoslovci izgradili i strunu frazeologiju.
Obino se funkcionalni stilovi u hrvatskom jeziku dijele na znanstveni stil, administrativni stil, knjievnoumjetniki stil, popularnoznanstveni stil, novinski i publicistiki stil. U ovom emo lanku govoriti o znanstvenom stilu. Budui da svaka struka ima uz uskostrunice i ostale rijei specifine ba za tu struku, pretpostaviti je da svaka struka ima i svoju izgraenu frazeologiju. Za frazem uzimamo uobiajenu definiciju po kojoj je bitno da je to: 1. ustaljena i prepoznatljiva sveza, 2 najmanje dviju rijei, 3. u kojoj je dolo do preobrazbe znaenja barem jedne sastavnice te sveze i da se 4. frazem uklapa u kontekst kao njezin sastavni dio. (V. npr. Menac 1970., 14, Matei 1982., V.-VI.). Frazeologiji se u znanstvenom stilu u Hrvatskoj ne posveuje tolika pozornost kao frazeologiji u knjievnim djelima1, medijima2 ili pak
V. npr. Menac i Mogu 1989., Menac 1992., Mogu 2001., Koleni 1998., Koleni 2006. 2 V. npr. Mihaljevi i Kovaevi 2006.
1
135
Ljiljana Koleni: Frazeologija u hrvatskim jezikoslovnim lancima
u razgovornom stilu (tu uvrujemo i frazeologiju hrvatskih dijalekata3). Antica Menac 1998. godine upozorava da openito stilska klasifikacija frazema u naem jezikoslovlju gotovo sasvim izostaje te da stoga misli da e se nai frazeolozi morati ubudue vie pozabaviti problematikom stilistikih znaenja frazema, to e onda povui za sobom i odgovarajuu leksikografsku obradu. (Menac 1998., 265). Ovaj je rad pogled na frazeologiju u hrvatskim lancima s jezikoslovnim temama. Pri odabiru korpusa vodila sam rauna: a) da bude zastupljeno to vie jezikoslovaca hrvatoslovaca (kroatista) ili onih koji se bave i hrvatoslovnim temama, b) da budu iskljuivo znanstveni lanci, a ne primjerice znanstveno-popularni ili publicistiki, c) da se bave razliitim jezikoslovnim temama, ali ponajvie frazeolokim d) da svaki od navedenih autora bude zastupljen samo s jednim lankom. Najvie je znanstvenih lanaka iz kojih sam ekscerpirala grau iz zbornika Rijeki filoloki dani (2006.), ima tekstova iz Filologije4, pa i iz osjeke Knjievne revije iz 2005.5, upravo broja koji je podaren jezikoslovlju. Frazeme sam ekscerpirala iz lanaka naih jezikoslovaca Stjepana Babia, Sande Ham, Lade Badurine, eljke Fink, Sanje Holjevac, Marijane Horvat, Nade Ivaneti, Ivana Jurevia, Ljiljane Koleni, Barbare Kovaevi, Branka Kune, Ive Lukei, Blaenke Martinovi, Mihaele Matei, Antice Menac, Milice Mihaljevi, Josipa Miletia, Milana Mogua, arka Muljaia, Bernardine Petrovi, Nede Pintari, Ive Pranjkovia, Mirka Petija, Vlaste Riner, Josipa Silia, Diane Stolac, Sanje Vuli, Marije Znika. Ovom sam suvremenom korpusu u kojem nema tekstova starijih od 1998. godine dodala i svoja ranije zapaanja o frazeologiji jezikoslovaca i knjievnih povjesniara s poetka 20. stoljea: Nikole Andria, Vatroslava Jagia, Branka Vodnika, Josipa Hama. Po frazeologiji u velikoj mjeri moemo odrediti stil nekoga pisca, ali moemo odrediti i funkcionalni stil (znanstveni, administrativni, novinarski, knjievni, razgovorni). Ako frazeologiju shvatimo u irem smislu, u frazeme moemo uvrstiti i neke sveze za koje je do sada bilo upitno moemo li ih uvrstiti u frazeme. Prema osnovnoj definiciji frazema,
Primjerice u rjeniku senjskoga govora Milana Mogua dobro su zastupljeni frazemi ovjereni u reenicama iva govora. (Mogu 2002.) Objelodanjen je i frazeoloki rjenik novotokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj Mire Menac-Mihali (Menac-Mihali 2005). 4 Birala sam one lanke iz Filologije to se bave leksikom i frazeologijom, ne starije od 1998. godine. asopis Filologiju izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
3
136
frazemi su u znanstvenom stilu i konektori (poveznice) tipa: s obzirom na, u skladu s, budui da i sl. Budui da obino zamjenjuje veznik kako. Dakle, budui (glag. pril. sad. glagola biti) i da (veznik) imaju pojedinano drugo znaenje nego u navedenoj svezi pa bismo trebali i takvu svezu uvrstiti u frazeme. Ako bi prigovor bio da se ne radi o dvije punoznanice, mislim da se danas openito frazeolozi slau da ne moraju biti dvije punoznanice u frazemu, a to miljenje u Hrvata ponajprije zastupaju Antica Menac i eljka Fink (v. Menac 1978., 221, Fink 2000.) U gramatici J. Silia i I. Pranjkovia takvi se konektori zovu i frazeologiziranim izrazima. (SiliPranjkovi 2006., 377.) Navedenu svezu rijei budui da koja se javlja gotovo u svim jezikoslovnim tekstovima i to vie puta, nisam nala u naim frazeolokim rjenicima premda mislim da bi s obzirom na to da ima sva obiljeja frazema, trebala biti. Uz budui da gotovo svi navedeni autori rabe vie puta svezu rije je o. Zanimljivo je stoga da ni taj frazem nisam nala u naim frazeolokim rjenicima. Taj frazem moemo protumaiti s biti sadrajem, temom. Dakle, dolo je do semantike preobrazbe sastavnice rije u frazemu biti rije o. Primjera je za navedene frazeme bezbroj, dajemo samo po jedan iz suvremenih tekstova:
... a sastavljeno i rastavljeno pisanje jedno je od razloga polemici; budui da u radu raspravljam o pravopisnom naelu, a ne o kojem konkretnom pravopisu, ne mogu raspravljati o PHJ jer ondje nije ni navedeno nita o tom kako i zato frazemski prijedloni izrazi u frazemima srastaju, tek je iz priloenoga rjenika jasno da se frazemski prijedloni izrazi smatraju sraslima i kao takvi imaju status priloga. Ako je rije o leksemima koji ne pripadaju uskostrunome uporabnom podruju, prevedenice e u naelu imati standardnojezini status.
Frazem rije je o rabe i stariji jezikoslovci, poput Josipa Hama i Vatroslava Jagia.
Pavii mu je, kako je ranije istaknuto, posvetio opsenu studiju, nastojei svojim historijskim izvodima o kojima je ve prije bila rije, pribaviti i jezinu sankciju. (Josip Ham) ...ne moe doista biti rijei ni o kakovu napretku u narodnom jeziku (Vatroslav Jagi)
Moemo rei da su frazemi rije je o i budui da konektori

5
Knjievni broj osjeke Knjievne revije uredila je Sanda Ham 2005.
137
(poveznice)6. Konektor povezuje raniju reenicu i misao s novom koja ju slijedi. Kada govorimo o frazeologiji u jezikoslovnim djelima, onda ponajprije govorimo o takvim svezama, konektorima. Po njima se lanci prepoznaju i ti se konektori ponavljaju iz rada u rad. Jedan autor u lanku moe i po desetak puta uporabiti sveze budui da, rije je o i sline. Od konektora najei su u naem korpusu uz ve navedeni budui da jo i s obzirom na. Konetkor s obzirom na moe imati i oblik s obzirom da. Izriaj s obzirom na ima i svoj oprjeni vid: bez obzira na koji je takoer est. Frazem bez obzira na ima i svoj krai oblik, bez obzira. Obzir je rije esta u frazeolokim sklopovima znanstvenoga stila. Tako je uz s obzirom na i bez obzira na vrlo est i frazem uzeti u obzir to ga rabe mnogi jezini znanstvenici:
Posuenice mogu s obzirom na prilagoenost, proirenost i uporabu u razliitm jezinim funkcionalnim stilovima imati razliit jezini status. S obzirom na to da rastavljeno/sastavljeno pisanje frazemskih prijedlonih izraza svi autori temelje iskljuivo na znaenjskom kriteriju i ovaj e se opis zadati u tim okvirima, pa se naglasni kriterij ne uzima u obzir - u radu se ne govori ni o naglasku prijedlonih izraza, ni sloenih priloga. Eufemizmi u javnoj komunikaciji s obzirom na pojavne oblike i naine nastanka istovjetni su onima u privatnoj, no razlika je u uzrocima i uincima njihove uporabe. Bez obzira na to imaju li ili nemaju sve kategorije rijei (vrste rijei) leksiko znaenje Pravopisni prirunici, bez obzira za koje se pravopisno rjeenje odluuju, ne upotrebljavaju naziv frazem (osim HP 2000.), ali je iz primjera jasno da je rije o frazemima i to o idiomatskim izrazima... Uzete su u obzir i jedinice koje u svom sastavu sadre i komponentu rat i ratni.
Konektori spajaju ne samo reenice, nego i dijelove teksta. U hrvatskoj su znanosti o jeziku i knjievnosti esti konektori prema tomu(e), valja/treba/zanimljivo je napomenuti/ naglasiti/istaknuti/upozoriti/rei, u vezi s, to se tie, s jedne strane... a s druge strane i sl. Navodim nekoliko
6
O tome to je konektor v. npr. u Veli 1987., Stolac i Triblja 1994.
138
primjera:
Prema tomu, rije je o: a) izvatku iz skladnje i b) dopuni upravo skladnje, a ne morfologije. Valja napomenuti da u Pacelovu tekstu ima i genitiva mnoine na ah (npr. jezikah, podnarjejah, i sl.), ali to Vei ne spominje. Zanimljivo je napomenuti da je iste 1853. godine jedan drugi lan odbora koji je pratio rad na ulekovu rjeniku takoer objavio svoju analizu kemijskoga nazivlja. U vezi je s njime i imenica fabrika koja je neko znaila graevinu, zgradu, fond za graenje ili uzdravanje crkve i sam posao popravka, a danas bismo je pisali velikim poetnim slovom jer oznaava propalu Tvornicu papira ili Harteru u kojoj su tijekom itavoga 20. stoljea radile generacije Grobniana. to se tie prigovora da spomenuti sustav optereuje pamet, Pacel ironino predlae da se iz logike, odnosno metodologije izbaci sve ono to ui o sustavnosti li da Glasonoa ukae novi kakov sustav. Hoe li to mjesto biti popunjeno, ovisi s jedne strane o leksikosemantikoj naravi glagola, a s druge strane o elji i volji govornika da
Frazem s jedne strane... a s druge strane moe imati jo dvije inaice. Naime, neki autori rabe samo s druge strane, a neki samo s jedne strane. Reenica koja poinje s druge strane suprotstavlja se onome to je u ranijoj reenici (misli) reeno, a reenica koja poinje s jedne strane u drugom svom dijelu govori suprotno od onoga to je na poetku reenice reeno. Navodim primjere za obje mogunosti:
S druge strane, po mentaliteu su stariji stanovnici Velikoga Kukeda vrlo slini starijem narataju dananjih gradianskih Hrvata Ono je potrebno s jedne strane za dopune dosadanjim rjenicima, ali jednako i za prouavanje leksikki i tvorbenih obiljeja i tenji ili razvojnoga smjera jednoga jezika.
Frazem s jedne strane..., a s druge (strane) javlja se i u starijim jezikoslovnim tekstovima, a on moe glasiti i u jednu ruku..., a u drugu. U mom je korpusu sveza s rukom kao sastavnicom rjea u jezinoznanstvenim tekstovima. Dosta frazema javlja se u razliitih, pa i u istih autora s inaicama. Nabrojit u neke konektore koji se mogu pojaviti u razliitim inaicama: u 139
vezi s/u svezi s /s tim/ s tim u vezi; prema tomu/tome; valja/treba/zanimljivo je napomenuti/istaknuti/rei/upozoriti/naglasiti; moe se/valja/treba rei:
U vezi s drugim bekim dokumentom valja se podsjetiti okolnosti i konteksta samoga dogaaja. S tim u vezi, umjesto zakljuka, navodimo rijei njemakog pragmatiara Dietera Wunderlicha koji kae kako je... -posebnost znaenjskih odnosa unutar frazeolokih sraslica i frazeolokih cjelina ijim su dijelom prijedloni izrazi, a u svezi s tim i propitati mogunost izdvajanja frazemskih prijedlonih izraza kao zasebnih leksikih i gramatikih jedinica - sloenih priloga Prema tomu, takvi se naglasci na imenicama u vokativu ostvaruju kao silazni na unutarnjim slogovima i nisu u skladu s raspodjelom naglasaka u hrvatskom standardnom jeziku. Posuenica bi prema tome bila svaka rije stranoga podrijetla, bez obzira na stupanj njezine prilagodbe i bez obzira na njezin standardni, odnosno nestandardni jezini status. Meutim, treba istaknuti razlike koje u hrvatskom naglasnom sustavu postoje izmeu jezika kao sustava i jezika kao standarda... Ipak treba napomenuti da je u priloga bogzna srastanje jo uvijek nepotpuno i nedovreno jer sastavnice nisu u potpunosti okamenjene
Na pitanje treba li takve sveze rijei (poveznice, konektore) tipa s jedne strane..., a s druge strane, s obzirom na, bez obzira na, budui da i sl. drati frazemima, moemo odgovoriti da mi mislimo da treba. Osim to imaju sva obiljeja frazema, te su sveze toliko prepoznatljive da emo ih odmah prihvatiti kao ustaljene i sa znaenjem koje one imaju kao cjelina. U gramatikama se poveznice (konektori) esto spominju u poglavlju o veznicima. U Akademijinoj gramatici skupine autora (Akademijina gramatika 1991.), primjerice, pie: Kao to primjeri pokazuju, veznici mogu biti jednolani i dvolani, a kad slubu veznika ima neki skup rijei, tada i vie: osim toga to, zbog toga to, s obzirom na to da... I dalje: U novijim se radovima nastoji prave i neprave veznike nazvati jednim nazivom: konektor, a to bi se hrvatski moglo rei vezilo, venjak, poveznik, poveznica ili svezica. (Akademijina gramatika 1991., 733.) Josip Sili u radu u kojem govori o znanstvenom stilu spominje i takve sveze koje slue kao konektori. On ih zove frazeologiziranim sintaktikim konstrukcijama. Za Josipa Silia frazeologizirane konstrukcije slue 140
kao veznici, odnosno kao objanjivai prethodnoga sadraja i kao zamjenjivai prethodnoga sadraja, pa onda i kao sredstva povezivanja jednoga sadraja s drugim (Sili 1997., 407). Kasnije Josip Sili i Ivo Pranjkovi u svojoj gramatici konektore zovu tekstnim veznim sredstvima (mislim da bi bolji bio jednolani naziv, poveznice), a navedene tipove konektora frazeologiziranim izrazima (Sili-Pranjkovi 2006., 377.) Same gramatike, dakle, konektore ne zovu frazemima, nego skupom rijei ili frazeologiziranim izrazima. Josip Sili u spomenutu radu o znanstvenom stilu izrijekom kae: U znanstvenome stilu nema mjesta emocionalno-ekspresivnim frazama, jer su u suprotnosti s naelom loginosti znanstvenoga sadraja i s naelom objektivnosti izraavanja toga sadraja. U njemu nema frazeologizama (frazema) tipa stati komu na ulj. (Sili 1997., 405). Frazemi tipa stati komu na ulj pripadaju razgovornom stilu, a ne znanstvenom. Ako prihvatimo injenicu da i znanstveni stil ima svoju frazeologiju, u to nema sumnje, onda i navedene sveze rijei koje slue kao konektori valja drati frazemima. Neki su od navedenih sveza to ih drimo ovdje frazemima i uvrteni u hrvatske frazeoloke rjenike pa moemo rei da su i u tim rjenicima dobile status frazema. Usporedila sam popis svojih frazema s dvama frazeolokim rjenicima knjievnoga jezika, Hrvatskim frazeolokim rjenikom troje autora, Antice Menac, eljke Fink-Arsovski i Radomira Venturina iz 2003. godine (kasnije Menac 2003.) i Hrvatsko-njemakim frazeolokim rjenikom skupine autora iz 1998. godine glavnoga urednika Josipa Mateia (kasnije Matei 1998.) U Hrvatsko-njemakom sam rjeniku (Matei 1998.) pronala od sveza to ih drim frazemskim konektorima: bez obzira na, s obzirom, s obzirom na, drugim rijeima, u pravilu, po svoj prilici, samo se po sebi razumije, u svakom sluaju, s jedne strane... a s druge strane, na prvi pogled itd. Neke od navedenih sveza zapisuje i Hrvatski frazeoloki rjenik (Menac 2003.): na prvi pogled, po svoj prilici, samo se po sebi razumije, drugim rijeima, uzeti u obzir, po svemu sudei itd. Sadrajno se frazemi jezikoslovnih tekstova mogu podijeliti u vee skupine: a) povezivanje misli, povezivanje s ranije reenim/tekstom:
u vezi s, prema tomu/e, budui da, biti rije o, s obzirom na, na taj nain, drugim rijeima, dovoljno je spomenuti, s jedne strane..., a s druge, u tom smislu;
141
b) opseg teme, misli:

u dobroj mjeri, svesti na najmanju mjeru, irok raspon, dati prostora, posveivati pozornost, cijeli niz, podnositi izvjetaj, baciti vie svjetla, kazati izrijekom, u pravom smislu, puni smisao, privui panj/pozornost, do nesluenih razmjera;
c) opreznost u iznoenju zakljuaka:

koliko se ini, ne moi oteti se dojmu, na neki nain, po svoj prilici, ii u prilog, samo se po sebi razumije, po mom sudu, po svemu sudei, na prvi pogled, u pravilu, polaziti od pretpostavke, povui za sobom;
d) postavljanje i rjeenje problema:

dolaziti u pitanje, postavljati pitanje, biti u pitanju, odgovoriti na pitanje, otvoreno pitanje, dati rjeenje, poi za rukom, kako se tko sjeti, srea se osmjehnula, biti na tragu, ui u trag, doi na udar, poluiti uspjeh, dostizati svoj vrhunac.
Iz ove se podjele vidi da je temeljno znaenje frazema u jezikoslovnim tekstovima ono to se odnosi na povezivanje teksta (reenica, ulomaka) i ono to se odnosi na samu temu rada odnosno sredinji problem i njegovo rjeenje. Ranije su u jezikoslovnim raspravama bili esti navodi iz stranih jezika, posebno iz latinskoga. Nikola Andri u Braniu jezika hrvatskoga esto umee takve navode, primjerice Habeant sibi!, In hoc signo vincemus, ab ovo itd. (V. Koleni 2006., 182.) U suvremenim lancima nastalim u okviru posljednjega desetljea nala sam u dvoje autora isti frazem pars pro toto, i ni jedan drugi. Stotinjak godina prije bilo je uobiajeno da se radi ivosti i uvjerljivosti ubaci i pokoja narodna poslovica ili krilatica u jezikoslovne tekstove. Tako je stil Vatroslava Jagia u njegovim lancima znatno obogaen narodnom mudrou i openito mudrim izrjekama. On tako prestaje biti monotonim i suhoparanim:
Frane Kurelac napisao knjigu; - al kod tog pie, pisao, napisao ne ima knjizi ni traga; novom tome udu to mu se jo i o porodu sumnjalo, nisam dakako znao nit imena a jo manje poznavao mu udi. Pobojah se da tu ne bude mnogo zbora, a nikakva stovora: al tko eka, doeka.
142
Nije siromah onaj koji nikad nita nije imao, nego onaj koji je imao pa izgubio, veli mudro naa rije: nu ako smo spali bili s mjesta na koje nas prije dvjesta godina nai stari namjestie, to se ipak ve i preporodismo. Al je tako vavijek na svijetu; togod valjana teko si put kri; premda nisam ni ja eljan kritika, a osobito onakih ne o kojih se daje rei: lasno je govoriti, ma je teko tvoriti. Ovako otprilike bijae donekle, ali je sada posvema drugaije otkada sve to bolje uviamo da je istinita naa narodna poslovica: teko tome ko za tuom pameti ide. Meutim, meni se vidi, Kurelac se vie ali, ma u svakoj ali ima polovica zbilje.
U suvremenim tekstovima uglavnom mudre izrjeke nisam nala. ak i u lancima koji su pisani neto lakim stilom, obino nema mudrih izrjeka, nego se vie u njima rabi frazeologija razgovornoga stila, to dakako nije isto. Imenice koje se u suvremenim frazemima naega korpusa ee javljaju i koje veina autora rabi jesu: rije (biti rije, lijepa rije, drugim rijeima, ne nai ni rijei, u nekoliko rijei), pitanje (dolaziti u pitanje, biti u pitanju, postavljati pitanje, odgovoriti na pitanje, otvoreno pitanje), obzir (bez obzira na, s obzirom na, uzeti u obzir), smisao (u pravom smislu, u irem smislu, u tom smislu), strana (dobra strana, na sve strane, s jedne strane..., a s druge strane, s jedne strane, s druge strane), panja/pozornost (privui/pokloniti/obratiti pozornost/panju). Tekstovi na prijelazu stoljea rabili su esto rije duh u razliitim, frazeolokim i nefrazeolokim svezama. Tako Branko Vodnik ima narodni duh, duh priproste narodne pjesme, prodahnut istim duhom, sloboda duha, kranski duh, duh jednostavnosti, duh njemakog jezika, sredovjeni duh, Boji duh, smionost duha, duh savremenog prosvjeivanja. Dragutin Prohaska u Ilirizmu u Osijeku ima feudalni duh, domorodni duh, duh latinski i klasini, stari duh, duh jednakosti i slobode, hrvatski duh, duh novoga njemakoga kurza. Dakle, imenica duh mogla se javiti u razliitim svezama, a znaila je uglavnom obiljeje, nastojanje. U suvremenim sam tekstovima tu imenicu zabiljeila u manje lanaka: duh vremena i duh jezika. I u suvremenim tekstovima duh znai obiljeje, znaajke:
Osobito se smatraju germanizmima izrazi i konstrukcije, koje su
143
tue duhu jezika, a nastale su doslovnim prevoenjem s njemakoga kao to su to npr. sjesti se: nj. sich setzen, mjesto pravilnoga sjesti. Ta svjedoenja mogu biti vrlo osobna i odnositi se npr. na atmosferu i duh jednog sa stajalita aktualnog trenutka nastanka portreta ve povijesnog vremena
Bilo bi zanimljivo govoriti i o strukturi jezikoslovnih tekstova, no to ovom prigodom nije teme. Osvrnut u se samo na to da u pravilu svi lanci zavravaju nekim zakljukom. Navest u rijei, sveze rijei i reenice kojima hrvatski jezikoslovci obino zavravaju svoje lanke: iz reenoga izlazi, zakljuno moemo rei ovo, moemo zakljuiti, zakljuak, moe se zakljuiti, na temelju iznesenoga moemo zakljuiti, mogue je, dakle, zakljuiti, umjesto zakljuka, ukratko. Na temelju iznesenoga moemo zakljuiti da lanci imaju dobro izgraenu frazeologiju i po toj se frazeologiji mogu dobro prepoznati suvremeni hrvatski jezikoslovni tekstovi.
LITERATURA Babi, Stjepan: Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku, JAZU, Globus, Zagreb 1986. Babi, Stjepan, Brozovi, Dalibor, Mogu, Milan, Pavei, Slavko, kari, Ivo, Teak, Stjepko: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, HAZU 1991. (U tekstu Akademijina gramatika.) Bogovi, Sanja: Frazeologija u akavskim dijalektolokim rjenicima, Fluminensia 12, Rijeka 1997., 121-132. Hausen, Renate, Matei, Josip, Petermann, Jrgen, Rittgasser, Stefan, Steiger, Martina, Zimanji-Goifer, Irena: Hrvatsko-njemaki frazeoloki rjenik, Nakladni zavod Matice hrvatske - Zagreb i Verlag Otto Sagner - Mnchen 1988. Fink, eljka: Tipovi frazema - fonetske rijei, Rijeki filoloki dani, Rijeka 2000., 93-99. Koleni, Ljiljana: Rijei u svezama. Povijest hrvatske frazeologije, Matica hrvatska, Osijek 2006. 144
Koleni, Ljiljana: Rije o rijeima. Iz hrvatske leksikologije i frazeologije 17. i 18. stoljea, Osijek 1998. Matei, Josip: Frazeoloki rjenik hrvatskoga ili srpskog jezika, kolska knjiga, Zagreb 1982. Menac, Antica: O strukturi frazeologizma, Jezik br. 1, Zagreb 1970./71., 1-4. Menac, Antica: Neka pitanja u vezi s klasifikacijom frazeologije, Filologija br. 8, Zagreb 1978., 219-225. Menac, Antica i Mogu, Milan: Frazeologija Gundulieva Osmana, Forum 7-8, Zagreb 1989., 192-201. Menac, Antica: Pitanja stilistike kvalifikacije u opim i frazeolokim rjenicima, Filologija 30-r1, Zagreb 1998., 261-266. Menac, Antica: Frazeologija Hektorovieva Ribanja i ribarskog prigovaranja, Senjski zbornik, god. 18., Senj 1991., 101-107. Menac, Antica, Fink-Arsovski, eljka, Venturin, Radomir: Hrvatski frazeoloki rjenik, Naklada Ljevak, Zagreb 2003. Menac-Mihali, Mira: Frazeologija novotokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj, kolska knjiga, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2005. Mihaljevi, Milica, Kovaevi, Barbara: Frazemi u govornim i pisanim medijima, Rijeki filoloki dani, Rijeka 2006., 141-165. Mogu, Milan: Senjski rjenik, HAZU, Matica hrvatska, Zagreb-Senj 2002. Sili, Josip: Znanstveni stil hrvatskoga standardnog jezika, Kolo br. 2, Zagreb 1997., 397-416. Sili, Josip, Pranjkovi, Ivo: Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, Zagreb 2005. Stolac, Diana; Tiblja, Verena: Konektori u znanstvenome stilu, Fluminensia, Rijeka 1994., 55-71. Veli, Mirna: Uvod u lingvistiku teksta, kolska knjiga, Zagreb 1987. Zbornik radova s meunarodnoga znanstvenog skupa Rijeki filoloki dani, Filozofski fakultet Sveuilita u Rijeci. Glavne urednice: Silvana 145
Vrani i ines Srdo-Konestra, Rijeka 2006. Osjeki jezikoslovci hrvatisti, Priredila Sanda Ham, Knjievna revija 3-4, Ogranak Matice hrvatske Osijek, Osijek 2005.
DODATAK Frazemi iz hrvatskih jezikoslovnih tekstova7 BITI: budui da (jer) Budui da je Pacel svoje gledite o prozodijskim pitanjima hrvatskoga jezika obznanio u raspravi Naglas u riei hrvatskoga jezika (Pacel 1864), ne iznenauje to je prozodijskim obiljejima dao prostora i u svojoj raspravi o sinonimima. BOK: staviti uz bok (izjednaiti, usporediti) Vinodolski zakon, kao uostalom i veina hrvatskih srednjovjkovnih statuta moe se s pravom staviti uz bok drugim europskim opsenim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku BROJ: velik broj (mnogo) U spomenutome Rjeniku novih rijei nalazimo velik broj korisnih podataka, ali on je usmjeren jednostrano... CRTA: u glavnim crtama (u temeljnoj zamisli, ukratko) ... on ve ima dosta tonu zamisao o tome kakve e lekseme i frazeme ukljuiti u taj rjenik i - u glavnim crtama - kako e ih obraditi. INITI: koliko se ini (izgledno je) Koliko mi se sada ini, mogli bismo unutar tog perioda od ca. 50 godina identificirati tri faze koje bi se uvjetno mogle nazvati... DAN: dananji dan (danas) Iako je do dananjih dana ostao marginaliziran i zaboravljen, njegovi su radovi vaan prinos hrvatskoj znanstvenoj misli.
7
Za svaki frazem uvrtena je samo jedna reenica jednoga autora, premda se mnogi frazemi pojavljuju u vie autora i vie puta u jednoga autora.
146
DJELO: ivot i djelo (ivotopis) Izvjetavanje o ivotu i djelu slavljenika in je odavanja priznanja, a tekstovi uz to esto sadre i tipine ekspresivne segmente DJELOVANJE: javno djelovanje (djelovanje u javnosti) Ivo Pranjkovi, autor Ljetopisa Vinka Pacela, prvo njegovo javno djelovanje biljei uz proglas bekih Slavena, koji je bio poziv Hrvatima da priznaju Ljudevita Gaja. DOBA: novo doba (drutvene i gospodarske promjene) U tom je pogledu papino pismo o kojemu ovdje raspravljamo poetak jednoga novoga doba. DOBA: mrano doba (ratna vremena, teka vremena) Takvoj neuvijenoj objedi politiku teinu daju i aluzije na nacistika i ina mrana doba. DOJAM: ne moi oteti se dojmu (ini se, vjerojatno) (Ne moemo se oteti dojmu da bi nae dananje pravopisne dvojbe iz ovh stavova mogle poneto nauiti.) DOPRINOS: dati svoj doprinos (pridonijeti) Vidjeli smo da je upravo vei dio ulekovih suvremenika rodom ili radom vezanih uz Pimorje, posebno Rijeku, dalo svoj doprinos stvaranju hrvatskoga znanstvenoga nazivlja. DUH: duh jezika (jezine znaajke) Osobito se smatraju germanizmima izrazi i konstrukcije, koje su tue duhu jezika, a nastale su doslovnim prevoenjem s njemakoga kao to su to npr. sjesti se: nj. sich setzen, mjesto pravilnoga sjesti; duh vremena (obiljeje vremena, obiljeje doba) Ta svjedoenja mogu biti vrlo osobna i odnositi se npr. na atmosferu i duh jednog sa stajalita aktualnog trenutka nastanka portreta ve povijesnog vremena DUA: mirne due (jednostavno, s lakoom) mirne se due moe pretpostaviti utjecaj na istovrijedna rjeenja u hrvatskom jeziku 147
FUNKCIJA: staviti izvan funkcije (odbaciti, ne koristiti) Tri frazema sadre sastavnicu sa znaenjem oruja koje se razliitim postupcima stavlja izvan funkcije INTERES: opi drutveni interes (ope dobro) Proirenost takvih posuenica ovisi o opem drutvenom interesu za pojmove koje imenuju IZRAAJ: doi do izraaja (biti razvidno) Nedovoljno jasno razlikovanje morfologije i sintakse najvie dolazi do izraaja u opisu pojedinih glagolskih oblika, a posebno oblika konjunktiva. IZVJETAJ: podnositi izvjetaj (izvjeivati) Na njima su bravari podnosili bratimima podroban izvjetaj o svakome primitku i izdatku u proteklome razdoblju. KAZATI: kazati izrijekom (kazati otvoreno, doslovce) Takoer je bitno naglasiti da izrijekom kae da se u opisu glagola i njihova znaenja ugledao na Tkalevievu Skladnju i Kureleve zapise KUNJA: nai se na kunji (biti upitnim) na kunji e se nai sami kriteriji takve diobe MJERA: svesti na najmanju mjeru (najmanje koristiti) Ekspresivni su dijelovi svedeni na najmanju mjeru i lieni svake emocionalonsti. u dobroj mjeri (dosta, prilino) bit e blizu istine da on u dobroj mjeri odraava jezini ustroj organske grobnike akavice druge polovine 16. i prve etvrtine 17. stoljea MJESTO: nai svoje mjesto (smjestiti se, biti zapisani) Navedeni frazemi koji jo nisu nali svoje mjesto u frazeolokim, a ni opim rjenicima NAIN: na neki nain (uglavnom) Oni se odnose na vojnike, odnosno ljude koji na neki nain sudjeluju u ratnim sukobima 148
na taj nain (tako) Na taj nain nastaju skupovi reenica. NAPOMENUTI: valja/treba/zanimljivo je napomenuti/istaknuti/rei/ kazati (upozoravamo) Valja napomenuti da u Pacelovu tekstu ima i genitiva mnoine na ah (npr. jezikah, podnarjejah, i sl.), ali to Vei ne spominje. Zanimljivo je napomenuti da je iste 1853. godine jedan drugi lan odbora koji je pratio rad na ulekovu rjeniku takoer objavio svoju analizu kemijskoga nazivlja. NIZ: cijeli niz (mnogo) Cijeli niz prouavanih rjenika, budui da su pisani po principu razlikovnosti prema knjievnom jeziku, nema velikog dijela traenih natuknica. OBZIR: bez obzira (iako) Polusloenice, rijei koje se po pravopisu piu sa spojnicom, bez obzira bile u izvoru napisatne sa spojnicom ili bez nje... bez obzira na (iako) Bez obzira na to imaju li ili nemaju sve kategorije rijei (vrste rijei) leksiko znaenje s obzirom da (glede), ... npr. nekih memorijala i dopisa upuenih raznim dunosnicima i ustanovama Rimske kurije, s obzirom da predstavljaju izvorne filoloke raspravice (koje i danas mogu biti poune... S obzirom da meu frazemima upotrijebljenim za ovaj rad nije bilo takvih prijedlonih izraza, rekcijska e se neovisnost oprimjeriti sloenim prijedlozima nastalim sraivanjem prijedlonoga imenikoga izraza s obzirom na (glede) S obzirom na leksiku semantiku mogua bi bila i ovakva podjela glagola s obzirom na obaveznost objekta: uzeti u obzir (razmotriti) To naravno ne umanjuje vrijednost Pacelovih priloga, jer svakako treba u obzir uzeti injenicu da su ti prilozi nastali cijelo djedno desetljee prije objavljivanja prvoga sveska prvoga hrvatskoga jednojezinika 149
ODNOS: urediti odnose (dovesti u red, urediti) Pravo nastoji urediti odnose u drutvu. OKVIR: nadilaziti okvire (nadmaivati) Sustavno i podrobno istraivanje o dvojezinim i viejezinim hrvatskim rjenicima iji je leksiki odabir mogao utjecati na Pacelova promiljanja o sinonimnome rjeniku uvelike nadilazi okvire ovoga rada i svakako zasluuje posebnu raspravu. OSTALO: izmeu ostaloga (izmeu drugih mogunosti) To izmeu ostaloga znai da meu oblicima na o u hrvatskom jeziku ima vie pridjeva nego priloga. PARS: pars pro toto (dio umjesto cjeline) Vjerojatno je po gubitku slavenske rijei preuzet u sustavu postojei romanizam koji je po naelu pars pro toto proirio znaenje. PITANJE: biti u pitanju (biti upitnim) Kad bi u pitanju bio ogranien broj rijei i neograniene mogunosti, onda bi na to pitanje bilo lako odgovoriti... dolaziti u pitanje (postati upitnim) Kategorijalno se znaenje interjekcionalnost moe podudarati s kategorijalnim znaenjem propozicionalnost pa u tom sluaju dolazi u pitanje pripadnost uzvika kategorijama (vrstama) rijei. odgovoriti na pitanje (rijeiti problem) Kad bi u pitanju bio ogranien broj rijei i neograniene mogunosti, onda bi na to pitanje bilo lako odgovoriti..., otvoreno pitanje (jo nerazjanjeni problemi) Iako je M. Stojkovi (1919) ukazao na brojna otvorena pitanja, Bartol Kai je preko pola stoljea nakon te odline monografije ostao, uz rijetke iznimke (Vanino, 1940) zaboravljen. postavlja se pitanje (upitno je) Odmah se postavlja pitanje kako emo odrediti novu rije jer se ve na poetku susreemo s pojmom dosad nezabiljeena rije. POGLED: na prvi pogled (naoko, od prve) 150
Iako se na prvi pogled doima da su te dvije kolokacije nastale supstitucijom lanova, semantika analiza pokazuje da se radi o dvjema potpuno razliitim kolokacijama POTO: poto-poto (pod svaku cijenu) U tome je Pacel puno lutao, i to je za nj posebno karakteristino, esto nastojao biti poto-poto originalan POTRAGA: dati se u potragu (istraivati) Na moju zamolbu, obojica su se dala u potregu za Hrastincima koji jo govore hrvatski, a takve se na alost vie ne mogu nabrojiti niti na prste jedne ruke. POVUI: povui za sobom (izazvati) Stoga mislim da e se nai frazeolozi morati ubudue vie pozabaviti problematikom stilistikih znaenja frazema, to se onda povui za sobom i odgovarajuu leksikografsku obradu. POZORNOST: posveivati/posvetiti pozornost (upozoravati, pokazivati zanimanje za) Autor priloga osobitu pozornost posveuje komentarima Vatroslava Jagia, ija neupitna struna kompetencija i iz polemikih razmjena miljenja s Vinkom Pacelom o kojima je ovdje rije izranja u punom sjaju. privlaiti/privui pozornost/panju (privui zanimanje) pa su stoga frazeoloke igre posebno este u naslovima ija je osnovna funkcija da privuku pozornost itatelja... esta uporaba frazema u medijima nije sluajna: osim obavijesti, oni nose i veliku ekspresivnost i specifinost izraza, to privlai panju gledatlje/itatelja/sluatelja. PRAVILO: u pravilu (uglavnom) Kao to je razvidno, u pravilu Vinko Pacel za sva vremena i naine ima hrvatski naziv PRAVO: dati za pravo (prihvatiti miljenje) Tu slijedi jedini Jagiev komentar u kojem se Pacelu posve daje za pravo, ali ujedno jedan od rijetkih u cijelom Jagievu polemiziranju s Pacelom PREMA: prema tomu/tome (dakle) 151
Prema tomu, rije je o: a) izvatku iz skladnje i b) dopuni upravo skladnje, a ne morfologije. Posuenica bi prema tome bila svaka rije stranoga podrijetla, bez obzira na stupanj njezine prilagodbe i bez obzira na njezin standardni, odnosno nestandardni jezini status. PRETPOSTAVKA: polaziti od pretpostavke (pretpostavljati) Izraz kolokacija prvi je puta sredinom prologa stoljea uporabio britanski jezikoslovac John Rupert Firth koji polazi od pretpostavke da znaenje pojedine rijei ovisi o drugim rijeima PRILIKA: po svoj prilici (vjerojatno) Koliko god da jezina pragma olakava, tovie i omoguuje razumijevanje iskaza poput netom navedenih, po svoj emo je prilici prepoznati i u leksikom dodiru teke prilike (nepovoljno razdoblje) Jer, prilike su tada bile iznimno teke za katolike na hrvatskome podruju. PRILOG: ii u prilog (koristiti, pogodovati) Toj pretpostavci u prilog ide i stanje u ostalim gradianskohrvatskim govorima. PROSTOR: dati prostora (pozabaviti se, pisati o emu) Budui da je Pacel svoje gledite o prozodijskim pitanjima hrvatskoga jezika obznanio u raspravi Naglas u riei hrvatskoga jezika (Pacel 1864), ne iznenauje to je prozodijskim obiljejima dao prostora i u svojoj raspravi o sinonimima. PUT: prokriti put (probiti se) No taj je znanstveni pristup nova stvar koja si tek treba prokriti put, a toga nema bez borbe. RAUN: voditi rauna o (znati, imati na umu) Razlike u nazivlju postoje, ali valja voditi rauna i o tome da je Vinko Pacel veliku pozornost posveivao glagolima RANG: nii rang (nia vrijednost, manja vrijednost) kad se osoba nia rangom eli dodvoriti vioj iz svojih interesa RASPOLAGANJE: biti na raspolaganju (biti dostupno) 152
Od dvojezinika i viejezinika kojima se mogao sluiti bila su mu na raspolaganju raskona djela starije hrvatske leksikografije RASPON: irok raspon (irina, raznolikost, mnogostrukost) Sve to, s jedne strane, pokazuje koliko je ovaj svetac zbog svoga ivota i djela bio potovam a, s druge, govori o irokom rasponu kulturne i knjievne korespondencije na hrvatskom prostoru. RAZINA: na istoj razini (paralelno, na isti nain) Savjetnik, iako izdvaja frazeme u zasebnu skupinu, opisuje ih na istoj razini sa slobodnim prijedlonim izrazima jer se frazemska upotreba prijedlonih izraza znaenjski, pa onda i pravopisno, usporeuje sa slobodnim prijedlonim izrazima RAZMJER: do nesluenih razmjera (beskonano, mnogo, jako) Uvoenje pragmatike komponente u analizu jezika (upravo jezine djelatnosti) razigrava te gotovo do nesluenih razmjera iri i pojam tekstnog konektora. RAZUMJETI SE: samo se po sebi razumije (razumljivo je, logino je) Samo se po sebi razumije da hrastinski govor sadri i niz leksema karakteristinih za hrvatski jezik openito. REI: moe se/valja/treba rei (istiemo, naglaavamo) Moemo rei da je Vinko Pacel glagolima bio posebno zaokupljen pa ako ih i drimo neobinima, valja rei da ipak nisu i sasvim originalni Treba odmah rei da ne postoji korijenska osnova. RED: nije u redu (nije dobro, nije poteno) No nije u redu kad se kae da ima sluajeva gdje je sam korijen (bez nastavka) gotova rije. u prvom redu (ponajprije) lanovi su semantikoga polja povezani znaenjskim odnosima, u prvom redu paradigmatskim RIJE: biti rije (biti temom, radi se o) Autor priloga osobitu pozornost posveuje komentarima Vatroslava Jagia, ija neupitna struna kompetencija i iz polemikih razmjena miljenja s 153
Vinkom Pacelom o kojima je ovdje rije izranja u punom sjaju. drugim rijeima (naime) Drugim rijeima, imperfekt se, kao to je reeno, tvori od svoje, tj. imperfektne, osnove. lijepa rije (pohvale) O Pacelu ovjeku ostalo je puno lijepih rijei. ne nai ni rijei (ne biti govora o emu) U Vinodolskom zakonu neemo nai ni rijei o dokaznom sredstvu noenja usijanog aljeza i drugim slinim oblicima bojeg suda u nekoliko rijei (ukratko) U predgovoru prvome izdanju svoga Englesko-hrvatskog rjenika, 1955, Rudolf Filipovi napisao je i nekoliko rijei o povijesti englesko-hrvatskih rjenika. RJEENJE: dati rjeenje (rijeiti, odgovoriti) Pokuavajui dati rjeenje tim nedoumicama iskristalizirale su se i koncepcije prozodijske norme. (izmeu ostalih),
gotovo rjeenje (pravilan odgovor, pravilno rjeenje) Lingvistika stilistika, kao mlada znanost, ne moe uvijek ponuditi gotova i provjerena rjeenja kao to ih nude nprf. fonologija, morfologija i tvorba rijei... ROD: biti rodom (potjecati) Ukratko, nisam uspjela pronai ni jednoga govornika hrvatskoga jezika, koji bi bio rodom iz toga mjesta. RUKA: nabrojiti na prste jedne ruke (biti u maloj koliini, biti brojem manje od pet) Na moju zamolbu, obojica su se dala u potregu za Hrastincima koji jo govore hrvatski, a takve se na alost vie ne mogu nabrojiti niti na prste jedne ruke. poi za rukom (uspjeti) Meni je polo za rukom pronai jo tri analogna sluaja... 154
u najmanju ruku (ponajmanje) Kaem da je to pretjerano ponajprije zato to optativna uporaba dionika posve mijenja njegovu narav, pa u najmanju ruku nije bez osnove smatrati optativ posebnim glagolskim oblikom. SAM: sam po sebi (po naravi stvari) Iako je portret sam po sebi sredstvo odavanja priznanja, ono se nerijetko i eksplicitno iskazuje SJAJ: u punom sjaju (u cijelosti, u dobrom dojmu) Autor priloga osobitu pozornost posveuje komentarima Vatroslava Jagia, ija neupitna struna kompetencija i iz polemikih razmjena miljenja s Vinkom Pacelom o kojima je ovdje rije izranja u punom sjaju. SLUAJ: u svakom sluaju (svakako) U svakom je sluaju ta njegova spoznaja starija od analogne spoznaje rimskog Sudita... u tom sluaju (tada, onda) Kategorijalno se znaenje interjekcionalnost moe podudarati s kategorijalnim znaenjem propozicionalnost pa u tom sluaju dolazi u pitanje pripadnost uzvika kategorijama (vrstama) rijei. SMISAO: puni smisao (pravo znaenje, smisao, znaenje) Da bi se shvatio puni smisao ovoga pisma, potrebno ga je filoloki proitati, tj. nastojati povezati izraz i sadraj. u pravom smislu (doista, uistinu) Sudei po primjerima, u 19. stoljeu moemo u pravom smislu govoriti o participu sadanjega vremena (glagolskom pridjevu sadanjem). u irem smislu (openito, uopeno) Stoga Pacelovi prilozi u irem smislu nisu samo prinos hrvatskoj sinonimici, oni su znaajan i znatan prinos hrvatskoj semantici. u tom smislu/pogledu (tako, o tome) Ladan u tom smislu govori o potvrenim ili samo predlaganim zamjenbenicama. / U tom je pogledu papino pismo o kojemu ovdje raspravljamo poetak jednoga novog doba. 155
SNAGA: biti na snazi/stupiti na snagu (djelovati, imati ovlast) Iako nisu bili na snazi na podruju cijele Hrvatske, oni nepobitno svjedoe o stoljeima kontinuiteta primjene kaznenog zakonodavstva na hrvatskom tlu i uporabi hrvatskog jezika u praksi. SPOMENUTI: dovoljno je spomenuti (ukratko) Dovoljno je ovdje spomenuti bar dva: jedan je Istarski razvod, a drugi Vinodolski zakon. MM SREA: srea se osmjehnula (imati sree, dobiti oekivano) Dok smo vodili pravu utrku s vremenom, srea nam se osmjehnula. STANJE: loe imovno stanje (siromatvo) ... kojim se odreuje tko se ima smatrati Ilirom besplatno smjeten kako bi (ukoliko je loeg imovnog stanja i doe u Rim kao hodoasnik( mogao biti besplatno smjeten... STRANA: dobra strana (dobra osobina) Jedna od dobrih strana Pacelove rasprave smatra upravo to to se u njoj pretpostavlja na sve strane (posvuda) Koliko nam je poznato, iz toga rasadita odlaze glagoljaki popovi na slubu na sve strane gdje postoji kult svetoga Jeronima, pa tako ak i na podruja izvangradskih dubrovakih upa. ostaviti po strani ... ali to valja ostaviti po strani jer to prelazi okvir ove teme, zadrat emo se samo na rijeima s druge strane (usuprot tomu) S druge strane, po mentaliteu su stariji stanovnici Velikoga Kukeda vrlo slini starijem narataju dananjih gradianskih Hrvata s jedne strane (djelomice) Ono je potrebno s jedne strane za dopune dosadanjim rjenicima, ali jednako i za prouavanje leksikki i tvorbenih obiljeja i tenji ili razvojnoga smjera jednoga jezika. s jedne strane, a s druge strane (djelomice jedno, djelomice 156
drugo) Hoe li to mjesto biti popunjeno, ovisi s jedne strane o leksikosemantikoj naravi glagola, a s druge strane o elji i volji govornika da SUD: po sudu (prema miljenju) Jedino je problematina, bar po mom sudu, Kostieva tvrdnja da sad i sada imaju razliit naglasak. SUDITI: po svemu sudei (vjerojatno) ... propustivi da go usporedi s dva (mlaa) prijepisa koji su se tada uvali u Padovi, odnosno u Sarajevu (a koji, po svemu sudei, danas vie ne postoje). SUKOB: izgladiti sukob (pomiriti) Godine 1861. Pacel je bio zastupnik grada Karlovca u Hrvatskome saboru, gdje nije ostao zstupnikom dugo, ali je u to kratko vrijeme uspio izgladiti jedan, za Rijeku znaajan sukob. SVJETLO: baciti vie svjetla na (jasnije opisati) U tom kontekstu valja baciti malo vie svjetla na djelovanje jednoga od neslubeno manje poznatih ulekovih suvremenika, rijekoga profesora Vinka Pacela. izai na svjetlo (pojaviti se) Zato on sada konano smije pa makar samo zakratko prilikom kakva znaajna ivotnog jubileja izii na svjetlo pozornice i javno TEINA: dati teinu (dati znaenje) Takvoj neuvijenoj objedi politiku teinu daju i aluzije na nacistika i ina mrana doba TICATI SE: to se tie (glede) to se tie prigovora da spomenuti sustav optereuje pamet, Pacel ironino predlae da se iz logike, odnosno metodologije izbaci sve ono to uu o sustavnosti ili da Glasonoa ukae novi kakov sustav. TLO: plodno tlo (povoljne prilike) Iz svega se ovoga, samo letimino naznaenog djelovanja moe zamisliti iznimno bogata glagoljaka knjiarska djelatnost kao etva jednog sretno 157
i dalekovidno posijanoga zrna pape Inocenta IV. na plodno tlo Hrvata katolika, posebice na podruju senjske biskupije u doba njezina prvoga sveenika Filipa... TRAG: biti na tragu (biti u skladu s) Teko bi bio ne zamijetiti da su najranija zanimanja za diskursne oznake kao potvrde tekstne kohezije sasvim na tragu naih odreenja tekstnih konektora ostaviti traga (odjeknuti) Ovaj proglas nije ostavio znaajnijega traga u hrvatskoj povijesti. TRENUTAK: aktualni trenutak (trenutano stanje) Ta svjedoenja mogu biti vrlo osobna i odnositi se npr. na atmosferu i duh jednog sa stajalita aktualnog trenutka nastanka portreta ve povijesnog vremena dani trenutak (u odreenom vremenu) ... neto to je u danom trenutku, razdoblju ili kolektivu nepristojno, neuljudno, nazadno, a nerijetko takvi izriaji promjenom svjetonazara i jaanjem ... UDAR: doi na udar (biti kritiziran, napadan) U sklopu svih tih previranja na udar dolaze i hrvatski kazneni zakoni. UM: imati na umu (misliti na, zapamtiti) Pritom valja imati na umu injenicu da je Jagi u vrijeme kad je pisao svoj izvanredno promiljeni kritiki osvrt na Pacelovu razpravicu Njeto o naem glagolu imao samo 24 godine. USPJEH: poluiti uspjeha (uspjeti) Njegove pripovijetke nisu poluile znaajnijega uspjeha. VEZA: u (s)vezi s/ s tim u vezi (povezano s) U vezi s drugim bekim dokumentom valja se podsjetiti okolnosti i konteksta samoga dogaaja. S tim u vezi, umjesto zakljuka, navodimo rijei nejamakoga pragmatiara Deitera Wunderlicha koji kae kako je... - posebnosti znaenjskih odnosa unutar frazeolokih sraslica i frazeolokih cjelina ijim su dijelom prijedloni izrazi, a u svezi s tim i propitati 158
mogunost izdvajanja frazemskih prijedlonih izraza kao zasebnih leksikih i gramatikih jedinica - sloenih priloga SH VID: imati u vidu (znati, zapamtiti) Pritom valja posebno imati u vidu gotovo nevjerojatan podatak da je u vrijeme pisanja svoje kritike Pacelova raspravice Njeto o naem glagolu Jagi imao samo 24 godine. VIDJETI: kao to se vidi/kao to je razvidno (oito je) Najei su mu primjeri reenica za ilustraciju vremena i naina narodne poslovice, ali kao to se iz navedenoga vidi, nekada daje pokoju zanimljivu reenicu iz tadanjega svakodnevnoga rijekoga ivota. Kao to je razvidno, u pravilu Vinko Pacel za sva vremena i naine ima hrvatski naziv. VIJEK: radni vijek (vrijeme zaposlenosti, slube) Sve se to moralo odraziti na Kaieva razmiljanja u toku njegova radnog vijeka (od 1598. kad je u Rimskom kolegiju poeo predavati latinski da bi 1599. poeo predavati hrvatsku gramatiku, do doba kad se, najkasnije 1649. god., morao povui iz svake tee aktivnosti). VIE: vie ili manje (donekle) One su rezultat aktivna, stvaralakog odnosa u jezinom posuivanju, spram posuenica kao vie ili manje pasivnog prihvaanja stranih utjecaja. VRHUNAC: dostizati svoj vrhunac (dostizati najbolje stanje) Upravo od polovice 14. stoljea i u 15. stoljeu dosie glagoljica svoj vrhunac i u umjetnikom smislu... VRIJEME: slobodno vrijeme (vrijeme bez radnih obveza) Budui da je kao vojni slubenik Austro-Ugarske Monarhije boravio u Krmendu od 15. studenoga 1915. do 16. veljae 1916., u slobodno je vrijeme redovito posjeivao hrvatska sela u okolici. u novije vrijeme (odnedavna) u novije se vrijeme umjesto fige rabi fraza: dri palce voditi utrku s vremenom (raditi to na brzinu, biti ogranien vremenom) Dok smo vodili pravu utrku s vremenom, srea nam se osmjehnula. 159
ZNAITI: to znai da (tumaimo kao) ... to znai da tuicama i internacionalizmima u vokativu treba dodavati -e IVOT: drutveni/kulturni ivot (javno drutveno djelovanje)DS Odmah se ukljuio u drutveni ivot grada na Rijeini, pa je ve 1852. godine postao lan Narodne itaonice rijeke. Od dolaska u Zagreb jo je prisutniji u hrvatskome kulturnom ivotu.
Ljiljana Koleni THE FRAZEOLOGY IN THE CROATIAN ARTICLES ON LINGUISTICS
Summary The paper deals with idioms in Croatian linguistics pieces. The most frequent idioms are connectives such as budui da, s obzirom na, bez obzira na, u vezi s i ect. Colloquial language idioms are rare, and there are only fiew idioms of artistic bookish style. We can racognize the phraseology of Croatian linguistics tekst which means that Croatian scientific phraseology is well standardized and that Croatian linguists have developed professional phraseology.
160
Elvira EMALOVI-DILBEROVI Fakultet humanistikih nauka u Mostaru UDK 811.163.4`373.45(497.15):28
ODNOS NORMATIVA PREMA RELIGIJSKOJ LEKSICI

Namjera autorice jeste da ovim radom ukae na odnos pojedinih normativa prema religijskoj leksici notiranoj u listu Biser (1912/13, 1914, 1918). U tom smislu eli se utvrditi stepen zastupljenosti pomenute leksike u kaljievom Rjeniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku, Vukovom Srpskom rjeniku, Pravopisnom rjeniku i Rjeniku srpskohrvatskog jezika iz 1960. Autorica, takoer, prikazuje razliite pristupe navedenih normativa prema fonetskom liku i semantikoj jezgri religijskih leksema.
Uvod Projicirani cilj ovoga rada je utvrditi stepen prisutnosti religijske leksike orijentalnog porijekla zabiljeene u listu Biser u kaljievom Rjeniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku (peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo), Vukovom Srpskom rjeniku iz 1852. godine, Pravopisnom rjeniku i Rjeniku srpskohrvatskog jezika u izdanju Matica, 1960. godina. Istovremeno, namjera mi je pokazati odnos pomenutih normativa prema ovom leksikom sloju standardnog bosanskoga jezika, koji je u knjievnom srpskohrvatskom jeziku najee smatran jezikim substandardom. U tom pravcu, ukazat e se na fonetski lik i znaenje religijske lekseme notirane u Biseru koju navode konsultirani normativi. U istraivakom postupku ovakve prirode imalo se na umu da jedan broj religijskih leksema nije naao mjesto u navedenim normativima, pa 161
Elvira emalovi-Dilberovi: Odnos normativa prema religijskoj leksici
sam na njihovo znaenje i oblik ukazivala uz pomo drugih izvora, kao Rjenika arapskoga-bosanskoga jezika, Teufika Muftia. Kao predmet istraivanja posluio je list Biser (1912/13, 1914, 1918). Naime, vrlo vrijedan izvor iz kojeg moemo crpsti jezike osobitosti predstandardizacionog perioda u Bosni i Hercegovini jesu sredstva informiranja, naroito jezik tampe u austrougarskom periodu. S obzirom na buenje nacionalne svijesti bosanskohercegovakog stanovnitva pod utjecajem Zagreba i Beograda u XIX i XX stoljeu, tampa postaje jedno od najvanijih sredstava borbe za nacionalnu afirmaciju, a jezik tampe vanim dijelom kulturne identifikacije te borbe. List Biser se pokazao kao izvrsno polazite u pokuaju rasvjetljavanja ovakve problematike, jer, izmeu ostalog, obiluje religijskom terminologijom koja dokazuje da pored postepenog i kolebljivog prihvaanja Vukovih i Gajevih jezikih ideja, i planirane jezike politike tadanje aktuelne austrougarske vlasti, u Bosni i Hercegovini egzistira jeziki specifikum. Jedna od njegovih karakteristika jeste upravo upotreba religijske leksike orijentalnog porijekla.
Dosadanja istraivanja Biser se u sklopu sveukupne tampe s kraja XIX i poetka XX stoljea prouavao, uglavnom, iz knjievnog, publicistikog i socijalnog ugla. Meutim, i pored svog viestrukog znaaja, list Biser jedini je knjievni list austrougarskog perioda koji je ostao neobraen u cjelini.1 Jezik Bisera nije detaljnije obraivan. Herta Kuna i saradnici u projektu Jezik tampe u Bosni i Hercegovini do 1918. godine dotakli su se osnovnih fonetsko-morfolokih osobina lista Biser, koje su, manjevie, karakterizirale i ostale muslimanske listove austrougarskog perioda. Leksiki sloj nije detaljnije analiziran. Pravopisnu problematiku i razvoj jezike norme u Biseru opisao je Muhamed ator u knjizi Bosanski, hrvatski, srpski jezik u Bosni i
Memija, Emina, Hadiosmanovi, Lamija; Biser: knjieno-historijska monografija i bibliografija, Nacionalna i univezitetska biblioteka BiH, 1998.
1
162
Hercegovini do 1914. godine. Kako je autor vie panje posvetio razvoju i primjeni norme u listovima i asopisima za vrijeme austrougarske uprave, leksika Bisera ostala je neistraena.
Zastupljenost religijske leksike u normativima I Zastupljenost religijske leksike lista Biser u Vukovom Rjeniku: - airli (vidi hairli), akam, alal (vidi halal), amin, avdes, avdesni, Barjam, aba, dervi (turski kaluer), din, dova, dunjaluk, dube/dubeta, ejvala, haram (u znaenju proklestva), hoda, hadija, hadiluk (sinonim za had), jacija, kadija sudija (kadiluk), kasida, klanjanje, klanjalica, koran, alkoran, kurban, iindija, iman, islam, namaz, meit, mejtef, Muhamed (na lat. i njem. sa geminacijom), mujezin, muktija (vidi muftija), munara, musloman, nafaka, nijet, damija, denet, din, ramazan, rudija, serdada, selam (selamale, selamaleim), sibjan-mekteb, ejh, vaiz, II Zastupljenost religijske leksike u Pravopisnom rjeniku Matica: - Alah, ahlak, ahiret, ahmedija, avdes, efin, sabah, sabahile, ejh, ehadet, ejtan, erijat, ehit, fetva (osuda muftije), halal (nije alal), had, hadi, hafiz, haram (prokletstvo), harem, hair, hairli, hidret, hidra, (hedra), hoda (hodinska kurija), damija, denet, demat, dematlija, dahil, dan, denaza, dehenem, din, duba, dube/dubeta, duma, jacija, mejit, Kaderije, kitab, itap, kibla, kijamet, kuran, kurban, Kurban-bajram, pejgamber (Pejgamber Muhamed), selam (selam alej, selam alejkumpozdrav), tekija, vakuf (vakufski), vala (h), rahmet, rahmetli, musliman, Muhamed, Muharem, muftija, muhadir, medlis, mejtef, Meka (samo kao geografski pojam), mekteb, muhadir, rudija, sedada, sibjan-mekteb, uur, efin (ima jedninu u naem jeziku), afir (kaurin), aba, zijaret (posjeivati), III Zastupljenost religijske leksike u Rjeniku Matica: - ahiret, ahmedija, akam, alah, amen, Bajram, avdes, aba, afir, efin, dova, dervi, dunjaluk, damija, dan, denem (dehenem), (denet, demat, dematlija, denaza, denet, duba (dube), duma, efendija, 163
ejvala (bravo), ezan, fetva (miljenje, presuda velikog muftije), hair, hairli, halal, hal, halifa (halif), haram, harem (samo u znaenju odaje za ene), had, hadija, hadiluk, hatib, hatma, hoda, hrka, hurija, ikindija/iindija, imam, iman (vjera, zakon), kadija, kijamet, kuran, kurban, Kurban-bajram, maksuz, medresa, medlis, mejit, mejtef, mele, merhaba, mevlud, mezar, munare/munara, mualim, mubare, muftija, muhadir, mula, musaf (starozavjetni dio kurana), musliman, mutevelija, namaz, neuzubillah, nijet, nur, pejgamber, ramazan/ramadan, rahmet, rahmetli, reis, reis-ululema/reisul-ulema, rudija, sabah, sadaka, salavat (poziv na molitvu), sedada, sibjan-mekteb, eh (ne u znaenju duhovnog voe), ehadet, ehit, erefa/erefe, erijat, teravija, zeat, IV Zastupljenost religijske leksike kod kaljia: - abdest (abdes, avdest, avdes, havdes), ahiret, ahlak, ahmedija, ajet, akaid, akam (aham), Alah, alahemanet (alahemanetola), amanet, amin, ashabi, aure (haure), bajram, Bejtulah, Bektaije (begtaije), billahi (billah), bilhajr, bismillah, aba (Kaba, . Kjaba), afir (kafir, kjafir), efini (kefini), urs, darul-mualimin, Dedal (Derdal, zapravo Deddal), ders, dervi, Devletlija, dova, dunjaluk (dunjaluk, dunajluk), dahil, damija, dan, dehalet, dele anuhu (delle anuhu), denaza (dennaza), denet, dihad, din, dube (duba), duma, efendija (efendi), ehli-islam, ejvalah (ejvala), elhamdulilah (zapravo elhamdlillahi), evlija, ezan, fetva, fikh, gusul, hadis, had, hadija (hadi), hafiz, hair (hajir, hajr, air, ajir, ajr), hairli (hajirli, airli), hair-sahibija, hak, hal, halal, halaliti, halifa (halif, kalif), Halvetije, haram, harem, hatib, hatma, Hava, hazreti (ima i za ene samo u ovom rjeniku), himet (hikmet, imet), hidra (hedra, hidret), hifz, hoda (oda), hurija, ibadet, iindija (ikindija, jeindija, jekindija), idtihad, iftar, ilmija, imam, iman, iptidaija iskr. iptadija), jacija, jarabi, kader, Kaderije (Kadirije), kadija, kasida, kibla, kijamet, Kudus (Jerusalem), kuran (koran), kurban, Kurban-bajram, lailahe illallah, lejlei-kadr, levha, makbul (makbuldova), medresa, medlis (meljdis, meljduz), mehdija (to nije Mehdi), mejtef, mejit (meit), Meka (Mea), mekteb (mektep, mejtef, mehtef), melek (mele), merhamet (mehramet), merhum (mehrum), mesdid (meet, meit), mestve, Meihat, Mevlevije, mevlud, mezar (mezhar), mihrab, minara (minaret, munara), minber (mimber, minbera, mimbera, menbera, membera), mualim, mubare (mubarek, bumbare), mudiza, muftija (muhtija, muktija), muhadir (muhader), Muhamed, muharem, 164
mukabela, mula (mulla, munla), mumin, musaf, muslim (musliman), mustehab, muri (murik), mutevelija, Nakibendije, namaz, neuzubillah, nijet, Nuh, nur, pejgamber (penjgamber), pir, Rab, rahmet, rahmetli (rahmetlija), ramazan, rebiul-ahir, rebiul-evel, Redep, reis, reisul-ulema, resul, rijaset, ruh, rudija, sabah, sabur, sadaka/sadakai-fitr (sadakai-fitre), salavat, sedda (sedde), serdada, Sefer, sehur (sufur), Sejid (Seid), selam (salam), selamet (salamet), sevab (sevap), sibjan-mekteb (sibjan-mejtef), sihir, sunet, sunije (suniti), sura (sure), art, eh (ejh), ehadet, ehit, ejtan (eitan), erefa (erefe), erijat (eriat), eval, ijje (iiti), irk (ir), ura, tabut, tarik (tarikat), tefsir, tejemum, tekbiri (tebiri, tebiri), tekija, teravija, tespih, toba (tevba, tobe, tevbe), ulema, ulema-medlis, umet, vaiz (vais), vakuf, valah (valaha, vala, valaj), valahi, zeat (zekat), zikr, zulhide (zilhide), zulkade (zilkade), Ia Sljedei primjeri religijske leksike nisu registrirani u Vukovom Rjeniku: - ahlak, Allah, alim, ajet, amin, ashab, Azrail, afir (kjafir), efini, urs, ders, Devletija, Debrail, din, evlija, ezan, fikh, gusul, hadis, halifa, harem, hatib, hidra, hudba (hutba), hurija, ibadet, kader, Kadirije, kandilji, Kevser, levha, imam, medresa, medlis, Meka, mekteb, mehrum, melek, merhamet, mestve, mevlud, mezar, muallim, muderis, muhadir, mukabela, mula, mumin, mustehab, murik, nafila, Nuh, nur, dehenem, demat, dihad, duma, pejgamber, pir, rahmet, rahmetli, reis, rijaset, ruh, sabur, sadaka, sedda, serdada, sehur, sihir, sunet, sura, ehadet, ehid (ehit), erijat, erefa, ijje, Tabiina, tabut, tefsir, tejemum, tekija, teravija, tevba, tevhid (tehvid), tesavuf, tespih, turbe, ulema, vasijet, vaz, vaiz, zikr (zikir), Ib Sljedei primjeri religijske leksike nisu registrirani u Pravopisnom rjeniku Matica: -Adem, ajet, akaid, Alahemanet (nema amanet), alim, amin, ashabi, Azrail, urs, ders, dervi, Devletija, din, dova, Debrail, din, ezan, fikh, gusul, ibadet, Kuds, millet, sunnet, jasin, sejjid, art, murik, mevlud, kasida, mubare, muallim, muderis, mirad, mezar, gazel, Mehdi, ensarija, ibadet, iman, imam, mestve, meihat, mevlud, mezar, mujezin, mula, mumin, munare (minaret), medlis, mustehab, murik, namaz, nijjet, kandilji, 165
Kevser, kjutubi, medresa, rudija, sedda, sehur, sihir, ulema, munara, musaf, Kaderije, merhum, Medina, misvak, Nakibendije, Nuh, nur, ejvala, Hava, iftar, pir, rab, ramazan, resul, ruh, rudija, tabiina, sabur, sadaka, serdada (ne nego sedada), sabur, sunet, sura, eref, ijje, Tabiina, tabut, tefsir, tejemmum, teravih (teravija), tesavuf, tespih, tevba, tevekjul, turbe, vadip, vasijjet, vaz, vaiz, vitre (fitr), zekjat, levha Ic Religijska leksika koja nije zabiljeena u Rjeniku Matica: -ahlak, ahiret, ajet, akaid, ashab, azimuan, begtaije, bejtulah, urs, ders, Devletija, dehalet, din, elhamdulilah, evlija, fikh, gusul, hafiz, Hava, hidret, ibadet, iftar, kader, kaderija, kasida, Kevser, kibla (kanta), Kudus, la illahe ilallah, levha, makbul, merhamet, merhum, mesdid, mestve, meihat, mihrab, minber, Mehdi, Meka, Mevlevije, mudiza, Muhammed, Muharrem, mukabela, mumin, mustehab, murik, Nakibendije, Nuh, pir, rab, rebiul-ahir, rebiul-evel, Redeeb, resul, rijaset, ruh, sabur, sedda, sehur, Sinaj-gora, sunet, ijje, Tabiina, tejemmum, tesavuf, tevba, vaz, vaiz, zikr, Id Primjeri religijske leksike koji nisu registrirani u kaljievom Rjeniku turcizama niti u drugim normativima: -radijallahu anhu, Zadovoljan bio Bog s njim!, s. 537; - tabi pl. un, savremenik Muhamedovih drugova (ashaba), s 153; -tesavuf - sufizam, misticizam s. 826., -vahadanijjet- jedinstvo, jedinstvenost, unicitet, neuporedivost, samoa, usamljenost, jednobotvo, monoteizam s.1619, -vadib obaveza , dunost, zadatak, zadaa s. 1614., azimuan leksema nije registrirana ni u Muftievom Rjeniku. Teufik Mufti, Arapsko-bosanski rjenik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1997.)
166
Zakljuak Vuk preferira likove religijske leksike bez konsonanta h, ali u zagradi navodi i lik sa h. Pravopisni rjenik uz pojedine religijske lekseme navodi likove sa glasom h kao jedino ispravne, navodei da je njihov oblik bez glasa h pogrean (halal, a ne alal). Neregistriranje odreenih religijskih leksema u Vukovom rjeniku moglo bi se objasniti postojanjem ekvivalenta u naem jeziku. Tako imenicu Allah Vuk ne biljei, vjerojatno smatrajui kako je imenica Bog njen ekvivalent. Meutim, leksema duma, kao i neke druge lekseme, ne moe se zamijeniti domaim ekvivalentom, a nije registrirana u Vukovom rjeniku. Primjetno je da se u navedenim normativima samo mali broj religijskih leksema javlja u dvostrukostima i u trostrukostima. Tako Pravopisni rjenik biljei sljedee dvostrukosti: duba, dube, dok je u Vukovom rjeniku dat samo oblik dube. U Pravopisnom rjeniku su zabiljeene i neki primjeri trostrukosti: hidra, hidret, hedra, dok Vuk uope ne registrira ovu leksemu. U biljeenju dvostrukosti i trostrukosti religijskih leksema najvie dosljednosti pokazuje kaljiev Rjenik turcizama. Ovo je posve razumljivo ako se uzmu u obzir razliite socio-kulturne sredine i razliiti putevi kojima su te rijei ulazile u na jezik.2 Neke religijske lekseme u pojedinim normativima imaju razliito znaenje. Hair u Vukovom Rjeniku i Pravopisnom rjeniku znai samo zadubina dok kod kaljia pored znaenja zadubina znai i srea, dobro, korist. Nezastupljenost velikog broja religijske leksike i njihovih dvostrukosti u normativima ne odraavaju pravu jeziku realnost na bosanskohercegovakom terenu. Normativi na koje smo ukazali rijetko uz religijsku leksemu biljee i njene homonime. Time se suava izbor odgovarajueg lika i umanjuje jeziko blago naega jezika. Na primjer, pored rijei ahmedija (bijelo platno omotano oko fesa, kapa koju nose vjerska lica kao znak prepoznatljivosti) treba dati i oblik ahmdija
Zulfikar, Resulovi, Orijentalizmi u Pravopisnom rjeniku, Radovi Instituta za jezik, Sarajevo, 1989, XIV.
2
167
(pripadnik jedne muslimanske vjerske sekte).3 U nekim rijeima arapskog porijekla zvuni suglasnici su preko turskog jezika uli u narodni govor kao bezvuni, a odatle i u Pravopisni rjenik, npr. itab. U Pravopisnom rjeniku dati su primjeri sa zvunim i bezvunim suglasnikom u finalnoj poziciji: sevap i sevab. Pravopis, dakle, ne daje jedinstvena rjeenja u vezi sa ovim problemom. Posebnu pravopisnu problematiku predstavlja i pisanje velikog slova odreenih religijskih leksema. Tako je muslimanska sveta knjiga Kuran i u Vukovom i u Pravopisnom rjeniku napisana malim slovom, umjesto velikim kako je uobiajeno u drugim kulturama i zemljama. Leksema itab, koja se takoer odnosi na svetu knjigu muslimana, u navedenim normativima je napisana malim slovom. Na stranici 198. napisano je velikim slovom polusloenica Bajramnamaz mj. bajram-namaz. Bajram-namaz je jedan od namaza (molitvi) pa ga treba pisati malim slovom kao i ostale nazive namaza. U Pravopisu je naveden i izraz alejhi selam. Ovaj izraz znai na arapskom spas na njega i koristi se iz potovanja uz imena vjerovjesnika. Kada se koristi mjesto imena Muhammeda pejgambera, onda se pie velikim slovom. Kada je u pitanju porijeklo religijske lekseme, svi normativi, izuzev kaljievog Rjenika, pored lekseme stavljaju oznaku tur. (turcizam). Meutim, istina je da veina religijskih leksema potjee iz arapskog i jedan manji dio iz perzijskog jezika. Pomenuti normativi, oigledno, nisu ulazili u porijeklo rijei, to u izradi jednog rjenika predstavlja nauni propust.
Na ovu problematiku je ranije ukazao Zulfikar Resulovi, Orijentalizmi u pravopisnom rjeniku
168
Elvira emalovi-Dilberovi THE RELATION OF NORMATIVE AND THE RELIGIOUS LEXICON Summary The authors attempt in this paper is to point to the relationship of some standards towards religious lexems noted in the Biser Magazine (1912/13, 1914, 1918). In that sense the paper shows a degree of representation of noted lexems in kaljis Rjenik turcizama u srpskohrvatskom jeziku, Vuks Srpski rjenik, Pravopisni rjenik and Rjenik srpskohrvatskog jezika from 1960. The author also wishes to show different approaches for the mentioned standards towards phonetic image and semantic core of the religious lexems.
PRIMARNA GRAA: 1. Biser, godina I, Prva muslimanska nakladna knjiara i tamparija u Mostaru, Mostar, 1912/1913. 2. Biser, godina II, Prva muslimanska nakladna knjiara i tamparija u Mostaru, Mostar, 1913/1914. 3. Biser, godina III, Prva muslimanska nakladna knjiara i tamparija u Mostaru, Mostar, 1918.
169
LITERATURA: 1. MEMIJA, Emina, HADIOSMANOVI, Lamija: Biser: knjievno-historijska monografija i bibliografija, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998. RESULOVI, Zulfikar: Orijentalizmi u pravopisnom rje3. niku, Radovi Instituta za jezik, Sarajevo, 1989, XIV. RJENICI: 1. Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knjiga prva, Matica srpska Matica hrvatska, Novi Sad Zagreb, 1967. 2. Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knjiga druga, Matica srpska Matica hrvatska, Novi Sad Zagreb, 1967. 3. Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knjiga trea, Matica srpska Matica hrvatska, Novi Sad Zagreb, 1969. 4. Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knjiga etvrta, Matica srpska, Novi Sad, 1971. 5. Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knjiga peta, Matica srpska, Novi Sad, 1973. 6. Renik srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knjiga esta, Matica srpska, Novi Sad, 1976. 7. STEFANOVI KARADI, Vuk, Srpski rjenik, II izdanje, 1852, Nolit, Beograd. 8. KALJI, Abdulah, Rjenik turcizama u srpskohrvatskom jeziku, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo. PRAVOPISI: 1. Pravopis srpskohrvatskoga knjievnog jezika, Matica srpska Matica hrvatska, Novi Sad Zagreb, 1960.
2.
170
Adnan IRGI (Podgorica) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi - Cetinje UDK 811.163.4`34(497.16:497.11)
FONETSKO-FONOLOKE RAZLIKE IZMEU CRNOGORSKOGA I SRPSKOG JEZIKA1

Autor daje osnovne strukturalne razlike na fonetsko-fonolokome nivou izmeu crnogorskoga i srpskog standardnoga jezika. Sagledavajui te jezike kao zasebne sociolingvistike jezike sa tokavskom osnovom, dolazi do zakljuaka da su glasovi , , te glasovi i (kao rezultat jekavskoga jotovanja t, d, c) glavna distinktivna obiljeja crnogorskoga jezika u odnosu na srpski, koji umjesto navedenih fonema poeduje: s, z, t, d, a samim tim i tri fonema manje. Ovim razlikama pridruen je odnos crnogorska ijekavica/srpska ekavica. Dijalektalne osobine jednoga i drugog jezika u ovoj analizi nijesu uzimane u obzir.
Crnogorski jezik je mnogo prije nego to je stekao svoje ustavno priznanje u zemlji u ijoj je govornoj a uveliko i u pisanoj upotrebi, stekao status lingvistike realnosti priznate irom slavistikoga svijeta. Njegovome postojanju jo uvijek se opiru uglavnom samo lingvisti iz Srbije i neveliki broj jezikoslovaca iz Crne Gore. Crnogorska jezika problematika ve je postala temom izrada doktorskih disertacija u Crnoj Gori i van nje, a taj jezik izuava se na nekim svjetski poznatim slavistikim katedrama. Moe se govoriti i o razlikama izmeu crnogorskoga i hrvatskog ili bosanskoga jezika, ali su u sadanjem trenutku razlike za koje smo se mi
Rad je pisan prema Pravopisu crnogorskoga jezika akademika Vojislava P. Nikevia, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997.
1
171
Adnan irgi: Fonetsko-fonoloke razlike izmeu crnogorskoga i srpskog jezika
opredijelili najaktulenije jer se nerijetko izmeu crnogorskoga i srpskog jezika stavlja znak jednakosti ili, jo radikalnije, ovaj se prvi smatra dijalektom/dijalektima srpskoga. S obzirom na to da jo uvijek ne postoji zvanino prihvaeni Pravopis, Gramatika niti Rjenik crnogorskoga jezika, razlike izmeu crnogorskoga i srpskoga jezika u ovome radu e se tretirati na osnovu norme koju je utemeljio Vojislav Nikevi i zvanine srpske standardnojezike norme. Kad je raspadom SFRJ i zvanino prestao da postoji dogovorni vjetaki tzv. srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik, kao logian slijed dogaaja osamostalili su se zasebni sociolingvistiki jezici tokavske osnove: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. Oni prije svega opstoje na sociolingvistikoj ravni, kao jezici novoformiranih drava ije ime nose, iako se ne moe govoriti o nekim veim komunikacijskim preprekama kad su u pitanju njihovi govorni predstavnici. Naravno, u okviru tih jezika razvile su se i odreene strukturalne specifinosti o kojima e ove biti rijei. Takve specifinosti nijesu zanemarljive i ne mogu se anulirati tezom da e nema komunikacijskih prepreka nema ni govora o razliitim jezicima. Crnogorski jezik nije sistemski, genetskolingvistiki, nego sociolingvistiki, etnojeziki, nacionalni, kulturoloki, stilistiki, emocionalno (psihiki) i ivotno (pragmatini) posebit jezik u odnosu na tokavski dijasistem kao osnovicu bosanskoga, hrvatskog i srpskoga jezika. S tijem jezicima tvori jeziki savez.2 Kao jezik interdijalektalnoga/naddijalektalnoga (koine) tipa, crnogorski jezik je i teritorijalni odnosno dravni jezik Crne Gore i njenog autohtonog stanovnitva (osim Albanaca) bez obzira na to koji dio crnogorske teritorije nastanjuju. Crnogorci su stvorili taj jezik u procesu vlastitoga nastanka i razvitka kao samobitan narod i samonikla nacija u posebitijem prirodnim i povijesnijem uslovima.3 Kao takav, on je trostruko raslojen: 1. prvi dio predstavljaju optetokavske jezike osobine (zajednike bosanskome, crnogorskom, hrvatskome i srpskom jeziku); 2. drugi dio su osobine iz optecrnogorskoga jezikog sloja (makrostrukture) i 3. u trei sloj spadaju osobine mjesnih govora koje pripadaju crnogorskim dijalektima (mikrostrukture).4 Na takav zakljuak upuuju i sva dosadanja
Vojislav P. Nikevi, Sinteze o crnogorskome jeziku u knjizi Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 2004, str. 471. 3 Isto, str. 471. 4 Vieti: Vojislav P. Nikevi, Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik u knjizi Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 181-204.
2
172
ispitivanja crnogorskih govora. U ovome radu u obzir su uzete samo standardnojezike razlike izmeu crnogorskoga i srpskog jezika. Analiza dijalekatskih razlika meu tim jezicima iziskivala bi isuvie mnogo prostora, a za nju bi bio poeljan i timski rad. Prije nego se prijee na obradu fonetsko-fonolokih razlika izmeu crnogorskoga i srpskog jezika, nuno je dati pregled razvojnih faza i jednoga i drugog. Razvojni tok srpskoga i crnogorskog jezika nije tekao ujednaeno niti je bio meusobno povezan, izuzev razdoblja od 1186-1360. godine u zetskome periodu. O tome bi se moglo govoriti tek od poetka primjene Vukove jezike reforme u Crnoj Gori 1863/64. godine, da bi kasnije, poev od meuratnoga perioda, uticaj srpskoga jezika na crnogorski dobio vei zamah iskljuivanjem junog govora (=crnogorskoga jezika) i umjesto njega uvoenjem beogradskog stila (=srpskog jezika) od poetka XX. vijeka. Postanak i razvoj tih jezika zavisi od nastanka i razvoja crnogorskoga i srpskog naroda i kasnije nacija kao glavnih tvoraca i predstavnika reenih jezika. Starocrnogorski jezik se formira od sredine IX. vijeka u Duklji kao prvoj crnogorskoj dravi, kneevini Stefana Vojislava od 1043. i kraljevini Mihaila Vojislavljevia 1077, a srpski tek krajem XII. stoljea u vrijeme formiranja nemanjike drave, koja je meunarodno priznata kao samostalna i suverena Kraljevina Srbija Stefana Prvovjenanoga tek 1217. godine. Srpskoslovenski jezik kao prva razvojna faza srpskoga knjievnog jezika nastaje od kraja XII. vijeka iz crnogorske/zetske redakcije5 formirane u Nemanjinoj dvorskoj kancelariji u Kotoru (od 1186. godine). Za razliku od srpskoslovenskoga (rake/srpske redakcije staroslovenskoga) narodu uglavnom nerazumljivoga jezika, starocrnogorski je bio mjesni narodni jezik dukljanskih Slovena (polovina IX. vijeka-1183). Crnogorski jezik poslije zetskoga perioda ponovo poprima narodna obiljeja u prvoj etapi predvukovskoga perioda (1360-sredina XVIII. vijeka) kad je kategorija usmenosti toga jezika postala obrazac (model) pisanosti crnogorskog pismenog jezika6 da bi se u narednoj etapi pomenutog perioda (od sredine XVIII. stoljea do 1830. godine) razvio u crnogorski nekodifikovani
Vii: Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, tree izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1970. str. 197. i Petar ori, Staroslovenski jezik, Matica srpska, Novi Sad, 1985, str. 219. 6 Vojislav P. Nikevi, Istorija crnogorskog jezika u knjizi Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 2004, str. 33.
5
173
knjievni jezik sa narodnom osnovom. I dok su crnogorski pisci u to vrijeme pisali narodnim jezikom koine tipa, na kojemu su nastala neka od najznaajnijih knjievnih djela crnogorske knjievnosti, srpski pisci u XVIII. vijeku prihvataju narodu jo dalji ruskoslovenski jezik. U to vrijeme nastaje prilina haotinost u srpskome jeziku, koja rezultira nastankom slavenoserpskoga, koji je predstavljao nesuvislu mjeavinu ruskoslovenskog i narodnoga srpskog jezika vojvoanskoga tipa. I ova razvojna faza bila je Crnoj Gori potpuno nepoznata. Nasuprot ovakvome stanju, narodni jezik na podruju dananje Crne Gore suvereno gospodari u srednjovjekovnim poslovnim spisima svjetovnoga karaktera, u pismima, u imovinskim dokumentima, pa ak i u poveljama. (...) Pravopisna praksa u Crnoj Gori bolje je odgovarala glasovnom sistemu srpskohrvatskoga jezika nego u drugim podrujima irilike pismenosti.7 Odran je kontinuitet sa srednjovjekovnim (narodnim) tipom jezika, emu su na naroit nain odgovarale prilike koje nijesu dozvoljavale da se klase i pojedini drutveni slojevi u Crnoj Gori meusobno diferenciraju posebnim povlaenim i nepovlaenim poloajima ni u drutvenom ni u kulturnom ivotu. (...) Pisana knjievnost (...) u Crnoj Gori bila je bliska usmenoj knjievnosti narodnih masa...8 Dakle, Vukovo naelo da knjievni jezik ima iskljuivo narodnu osnovu u Crnoj Gori je i prije Vuka zaivjelo. (...) Narodnim jezikom pisao je Peratanin Andrija Zmajevi u XVII vijeku, vladika Danilo poetkom XVIII vijeka, vladika Vasilije sredinom XVIII vijeka, zatim Petar I krajem XVIII i poetkom XIX vijeka.9 Kao to se vidi, crnogorski jezik je zaobiao sve razvojne faze srpskoga jezika i razvijao se samostalno i nezavisno od njega gotovo sve do poetka XX. vijeka, s izuzetkom zetskoga perioda u vrijeme nemanjike kulturne dominacije i politike hegemonije.10
Branislav Ostoji, Knjievni jezik dovukovskog i vukovskog perioda u Crnoj Gori u knjizi Istorija crnogorskoga knjievnojezikog izraza, CID, Podgorica, 2006, str. 27-28. 8 Branislav Ostoji, Narodni jezik u crnogorskom knjievnojezikom izrazu u predvukovskom periodu u knjizi Istorija crnogorskoga knjievnojezikog izraza, CID, Podgorica, 2006, str. 31. 9 Rajka Gluica, Jezik Marka Miljanova, Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1997, str. 5. 10 Vieti o tome vie u: Vojislav P. Nikevi, Crnogorski jezik nije sastojak srpskoga, Zbornik radova sa okrugloga stola Crnogorsko-srpski dijalog: drava, nacija, kultura, crkva, Forum za ljudska prava, Podgorica, 2001, str. 83-87. i Adnan irgi, Jezik u Crnoj Gori nije srpski, referat sa naunoga skupa Ustav Crne Gore, Matica, asopis za drutvena pitanja, nauku i kulturu, Matica crnogorska, broj 29/30, Cetinje-Podgorica, 2007, str. 415-423.
7
174
U ovome radu nee biti rijei o svima fonetsko-fonolokim razlikama izmeu crnogorskoga i srpskog jezika. U njemu su mjesta nale samo osnovne strukturalne razlike izmeu tih jezika. Prva distinkcija koja pada u oi kad je u pitanju fonetsko-fonoloki sloj reenih jezika jeste njihov fonemski sastav. Crnogorski jezik poeduje 33, a srpski 30 lanova u svome standardnojezikom fonolokom sistemu. Crnogorski fonemi vika su: , i (dz). U vezi s ovim glasovima koji (u okviru tokavskoga dijasistema) pripadaju samo crnogorskome jeziku javljale su se mnoge rasprave. Protivnici njihova uvoenja u standardni crnogorski jezik (kao i protivnici priznanja toga jezika uopte) svoje argumente bazirali su ili na injenici da se naznaeni glasovi javljaju i van crnogorske jezike teritorije, ili na stavu da oni zapravo nijesu fonemi, pa samim tim ne mogu biti ni dio standarda. Rijetki i nedovoljno upueni u crnogorsku govornu (dijalektoloku) zbilju zastupali su stav da ti glasovi nijesu opteprisutni u Crnoj Gori. Istina je da se pomenuti glasovi javljaju i izvan crnogorske jezike teritorije, pa samim tim i na teritoriji Srbije. Meutim, to nije relevantan argument da ne budu uvrteni u crnogorski standard jer je razlika izmeu njihova ranga i statusa u tim jezicima ogromna. Ti glasovi se na teritoriji Srbije javljaju kao dijalektalni, seobama Crnogoraca od XV. vijeka razneseni van matine teritorije.11 Za razliku od toga, u Crnoj Gori oni su opteprisutni, tj. spadaju u drugi (naddijalektalni/interdijalektalni, koine) sloj crnogorskoga jezika. Zbog toga su normom Vojislava Nikevia i obuhvaeni kao dio crnogorskoga standarda: U crnogorskome govornom, odnosno knjievnome jeziku postoje i meki glasovi i , pri ijoj se artikulaciji prednji i srednji dio jezika snano izdiu ka tvrdom nepcu, tako da se ti izgovoreni glasovi donekle pribliavaju vrijednosti i (eme, iesti). (...) Bezvunom odgovara zvuno . (...) A glas (dz) je stara praslovjenska afrikata, koja je zvuni parnjak bezvunoj afrikati c (...) i opti je glas u crnogorskome govornom, odnosno knjievnome jeziku, i to ne samo pri brzom izgovoru rijei podzid = poid i u rijeima ili njihovijem vezama: predzadnji = preadnji i otac ga je = otagaje kao u srpskome, hrvatskom i bosanskome jeziku nego i u drugijem rijeima: bia, inula, ika (lijepa evojka), brona, imenima i prezimenima: 3ano,
11
Ove izuzetak predstavlja fonem koji je u govore srpskoga jezika dospio i kao rezultat kontakata i uticaja makedonskih i bugarskih govora na ove prve.
175
Mia, Boroan, Buran(ovi), pa i u toponimu Malena.12 Pomenuta tri glasa imaju u crnogorskome jeziku status fonema, pa je to, osim njihove sinhronijske i dijahronijske opteprisutnosti, bio razlog da uu standard. Potvrda o njihovoj fonemskoj prirodi ima mnogo: oga : oga, enka : Senka, agore : zagore, agora : Zagora, 3avala : zavala, etni : etni, enica : enica, utra : jutra, enka : enka; enica : enica, ato : zato, ale : Zale; bia : Bisa, 3ano : Zano, ipa : pipa i sl. Navedeni primjeri jasno pokazuju da glasovi , i imaju fonemski karakter.13 Brojni su autori koji ukazuju na opte prisustvo glasova i u crnogorskim govorima, kao i na uobiajenost glasa u tim govorima (iako je ovaj posljednji esto alternirao sa z pod uticajem srpskoga jezika koji je i dalje u slubenoj upotrebi u Crnoj Gori, te zbog nemogunosti njegova biljeenja). Na ovakvu njihovu upotrebu upuuju i sva dosadanja izuavanja crnogorskih govora, bilo da se ti govori shvataju kao dijalekat srpskoga, bilo da se nauno sagledavaju kao dio crnogorskoga jezika. Rezultati istraivanja i u jednome i u drugom sluaju su istovjetni. To potvruju i poznati lingvisti Luka Vujovi14 i Dalibor Brozovi15 u svojim enciklopedijskim jedinicama o crnogorskim govorima. Glasove o kojima
Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001, str. 30-31. 13 Vieti o tome opirnije u Milorad Nikevi, Fonemi , , , i u crnogorskom standardnom jeziku (Kritiki osvrt na jedan prilog), Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 107-122. Autor daje kritiki osvrt na rad Draga upia u kojemu se negira fonemski karakter pomenutim glasovima u crnogorskome jeziku (Drago upi Egon Fekete Bogdan Terzi, Ne postoji poseban crnogorski jezik, Slovo o jeziku, Jeziki pounik, knjiga druga, Partenon, Beograd, 2002, str. 21-25) i na konkretnim primjerima i s pozivom na brojna lingvistika imena pokazuje da su to fonemi koji, zahvaljujui takvoj svojoj prirodi i opteprisutnosti u crnogorskome jeziku, moraju biti dio njegova standarda. 14 L(uka) Vu(jovi), Crnogorski govori, Enciklopedija Jugoslavije, 2, Bosna-Dio, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLVI, str. 494-495. 15 Dalibor Brozovi, Crnogorci Jezik, Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1984.
12
176
je rije kao dio optecrnogorskoga konsonantizma tretiraju i Radosav Bokovi i M. Malecki16, Mihailo Stevanovi17, Mitar Peikan18, Mato Piurica19, Pavle Ivi20, Vojislav P. Nikevi u brojnim svojim radovima te mnogi drugi jezikoslovci. Meu svim tim radovima najinteresantnija je studija Vukia Pulevia21 kojom se na osnovu crnogorske onomastike grae nepobitno pokazuje opteprisutnost glasova i u crnogorskome jeziku. Nasuprot navedenome fonolokom sistemu crnogorskoga jezika, srpski standardni jezik poeduje 30 fonema. Pomenuta tri crnogorska specifina fonema javljaju se izuzetno rijetko u srpskim govorima, pa samim tim pripadaju dijalektalnome sloju toga jezika. Tako, npr. srpski standardni jezik poeduje pet dentala: d, t, z, s, c22, a crnogorski jezik je proiren za jo jedan dentalni suglasnik (dz), ili za dva palatala vie ( i ) u odnosu na srpski itd.23
R. Bokovi & M. Malecki, Istraivanja dijalekata Stare Crne Gore sa osvrtom na susedne govore, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Glasnik odjeljenja umjetnosti, knj. 20, Podgorica, 2002, str. 5-14. Iako se u naslovu ovoga rada njegovi autori ograniavaju na prostor tzv. Stare Crne Gore (=podlovenske Crne Gore), oni u istraivanjima i opisima obuhvataju mnogo ire podruje: Primorje, Zetu, Podgoricu, Kue, Pipere, Bjelopavlie, Pjeivce itd. 17 Mihailo Stevanovi, Istonocrnogorski dijalekat, Junoslovenski filolog, knj. XIII, Beograd, 1933-1934. 18 Mitar Peikan, Jedan opti pogled na crnogorske govore, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Matica srpska, XXII/1, Novi Sad, 1979, str. 151. 19 Mato Piurica, Govor okoline Kolaina, CANU, Posebna izdanja, XII/2, Titograd, 1981. 20 Pavle Ivi, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika (Uvod i tokavsko nareje). Celokupna dela, knj. II, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad, 1985, str. 178, 214. 21 Vuki Pulevi, Glasovi i u crnogorskoj toponimiji, Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 123-140. Osim ove odline Pulevieve studije valja pomenuti i njegov koautorski rjenik od skoro 20 000 fitonima i i zoonima koji je od neprocjenjivoga znaaja za crnogorski jezik. Vieti: Vuki Pulevi & Novica Samardi, Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2003. 22 ivojin Stanoji & Ljubomir Popovi, Gramatika srpskoga jezika, 6. preraeno izdanje, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1999, str. 33. 23 Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001, str. 31.
16
177
U skladu s rangom i statusom navedenih suglasnika u jezicima o kojima je rije, razliito se u njihovim standardima prihvataju tretiraju i rezultati pojedinih glasovnih promjena. Jednaenje suglasnika po mjestu artikulacije u srpskome jeziku ne vri se u primjerima tipa: posljednji, sljedei, sljeme, izljubiti, razljutiti i sl. Zubni suglasnici s i z ispred prednjonepanih sonanata lj i nj nee se menjati u prednjonepane i u dva sluaja: a) u sloenicama kada se njima zavrava prvi deo sloenice, a drugi poinje sonantima lj i nj: razljutiti, izljubiti, iznjihati, sljubiti se, sljutiti (...); b) kada se s i z nalaze ispred lj i nj nastalih od l i n i suglasnika j iz je koje je nastalo od staroga glasa jat (), naravno, u (i)jekavskom izgovoru: posljednji (ekavski poslednji), nasljednik (ek. naslednik), sljeme (ek. sleme), snjean (ek. snean), snjeanica.24 Nasuprot tome, crnogorski jezik tu zna za trostruke rezultate: poljednji/poljednji/posljednji, ljedei/ ljedei/sljedei, iljubiti/iljubiti/izljubiti, raljutiti/raljutiti/razljutiti, ljeme/ljeme i sl. Srpski standardni jezik ne poznaje glasove i kao produkte jekavskoga jotovanja.25 Tu je uvijek npr.: sjekira, sjesti, sjetiti, brezje, klasje, osje, kozji, pasji, zjenica, izjesti26 i sl. Umjesto ovih oblika u crnogorskome jeziku su standardni i opteprisutni: ekira, enica, esti, etiti, utra, klae, oe, pai, iesti, ielica, koi, enica, enini itd.27
ivojin Stanoji & Ljubomir Popovi, n.d., str. 47. Sudbina srpske ijekavske varijante prilino je neizvjesna. O tome i o statusu ijekavice u srpskom jeziku opirnije e biti rijei naprijed. 26 ivojin Stanoji & Ljubomir Popovi, n.d., str. 51. 27 Vieti: Dr. sci. Vojislav P. Nikevi, Pravopis crnogorskoga jezika, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997.
24 25
178
Kao takvi, oni u srpskome jeziku imaju status dijalektizama ili, najee, lokalizama. Dakle, na osnovu svega to je reeno moe se zakljuiti da fonemi , i imaju razliiti rang i status u dvama jezicima o kojima je rije. U srpskome jeziku oni su dosta usamljeni dio dijalekata, i kao takvi nijesu dio njegova standarda. U taj jezik dospjeli su uglavnom sa prostora Crne Gore masovnim seobama poev od XV. vijeka, a suglasnik je, osim ovim putem, nastajao i kao produkt uticaja i dodira srpskoga jezika sa makedonskim i bugarskim. U crnogorskome jeziku ovi su glasovi njegov nezaobilazni i markantni dio. S obzirom na postanak i razvoj suglasnika i , oni se ne mogu uvijek zamjenjivati sa sj i zj28 jer nijesu nastali samo kao produkt jekavskoga jotovanja. To dokazuju primjeri tipa: oga, ota, Dako, poljednji, atiti, groe (u crnogorskim govorima), ieljati i sl. Koliko je takva upotreba ovih glasova uticala na uvrivanje njihovo u crnogorskome glasovnom sistemu, odlino se ogleda u sljedeem objanjenju Milije Stania koji naglaava kako glasovi i nijesu u crnogorskome jeziku nastali jedino kao produkt jekavskoga jotovanja, ve je njihova pojava iroko potvrena u hipokoristicima: Hipokoristinost je, dakle, svakako teren na kome su se (...) razvili glasovi i . A posle je, kao i kod drugih hipokoristika, mogao nastupiti i nastupio je proces uoptavanja i prerastanja hipokoristika u nehipokoristike, tj. jedan te isti hipokoristik mogao je sad biti i hipokoristik i nehipokoristik. Tako, kao to je hipokoristik Mo (prema imenu Milo ili kojem slinom) mogao prerasti i prerastao u nehipokoristik, obino ime Mo, koje je posle, kao ma koje drugo obino ime, moglo imati svoj hipokoristik u formi Mo, i ostati hipokoristik prema Milo, tako su i, recimo, hipokoristici Ma, Mia, Ma, ma, Mo i sl. mogli prerasti i prerastali su u redovna vlastita imena ne izgubivi ni funkciju hipokoristika, tj. La je ostalo kao hipokoristik prema Labuda i samostalno vlastito ime. Drugim reima, hipokoristici ove vrste
Zbog doskoranjeg nepostojanja odgovarajuih grafema u standardnoj abecedi i azbuci, crnogorski pisci na razliite su (neadekvatne) naine obiljeavali ove glasove. Pored najee upotrebe grupa sj i zj umjesto tipinih i , nerijetko se upotrebljavalo j i j, ili ak i . Tako recimo u jeziku Stefana Mitrova Ljubie (1822-1878) ili Vuka Vrevia (1811-1882) esti su sljedei oblici: jela, jednik, paje, jena, jeta, jen, pojei, jeme, jesti, jajno, najedne, pojede, projela, jenokos, sujed, gujenica, jejati, kijelica, glavojeni i sl.
28
179
rasprostrli su se do u oblast neutralnih vlastitih imena. (...) Svi ovi primeri istovremeno pokazuju da ni sluajevi kao Mia, Mao, Gao, ago, koje je M. Stevanovi naveo kao primere u kojima je postalo jotovanjem, nisu ili ne moraju biti rezultat jotovanja; kad se jednom, na ovaj ili onaj nain, oformio kao formant, suglasnik je posle mogao dejstvovati i iriti se potpuno samostalno, bez ikakve veze s glasom j.29 Fonemi i nastali su tzv. novim ili jekavskim jotovanjem i jednaenjem po mjestu tvorbe: ever, utra, en, enopadina, ueenije, ekloa (prezime), u odmilicama (hipokoristicima): ata, Pao, aka i u toponimima i hidronimima: Paeglav, enica, erava, Preeka, enokos(i), Koe pogledalo, Koevii, Glavica koa, Koi brijeg, Koa, ielica, iesti, eljati, aga, ajo. Stari slovjenski i venecijanski fonem (afrikata) se javlja u apelativima: bia, inula, ipa, ingani, bronin; antroponimima: 3ano(vi), 3enovi, Buran(ovi), Boroan i u toponimima: Malena, 3avala, Bronina.30 Vojislav P. Nikevi saeto ukazuje na znaaj reenih fonema u sociolingvistikim jezicima tokavskoga sistema. On kae da ti glasovi crnogorskome jeziku obezbjeuju najizrazitiju strukturalnu i tipoloku specifinost u odnosu na srpski, hrvatski i bosanski standardni jezik, u kojima ti fonemi opstoje samo kao arhaizmi i dijalektizmi, to znai da u njima ne poeduju neutralnu, ve stilsku ili poetoloku, stilemsku vrijednost. Izuzev u dubrovakome govoru hrvatskoga jezika, u njih su kao sekundarni pojavni oblici iz jezika crnogorskoga dospjeli posredstvom masovnijeh seoba stanovnitva od poetka XV. vijeka. Tijem je i uslovljena takva njihova vrijednost.31 Postojanjem ovih glasova u crnogorskome standardnom jeziku
Milija Stani, Uskoki govor, Tom I, Institut za srpskohrvatski jezik, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XX, Beograd, 1974., str. 83-84. 30 Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001, str. 148. 31 Isto, str. 148.
29
180
kompletira se potpun dvanaestolani sistem kontiniuranijeh i afrikatskih visokotonskijeh (akutskih) konsonanata: s z c d, za koje Dalibor Brozovi kae da su rijetkost u jezicima.32 O znaaju ovih fonema kao bitno prepoznatljivih odlika crnogorskoga jezika poznati hrvatski profesor opte lingvistike i sociolingvistike, Dubravko kiljan, kae: Najblii tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski onoga trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko i kao posebne foneme (...), oni e napraviti puno odluniji korak nego to su sve promjene uinjene ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je neto to vrsto definira jezinu strukturu, broj ili sistem fonema.33 Osim navedenih razlika, kao izrazita odlika crnogorskoga standardnog jezika i prepoznatljiva njegova razlika u odnosu na srpski jezik javljaju se i glasovi i nastali jekavskim jotovanjem. U srpskom standardnom jeziku se za normativne priznaju samo rezultati ijekavskog jotovanja suglasnika lj i nj (ljeto, ljepota, voljeti, njegovati, snjean i sl.), dok se svi ostali kvalifikuju kao dijalektizmi.34 U srpskom knjievnom jeziku ijekavskog izgovora po ovom jotovanju menjaju se samo sonanti l i n: ljeto (za ekav. leto), ljepota (za ekav. lepota), njegovati (za ekav. negovati), njean (za ekav. nean), dok suglasnici (s, z, d, t A..) ostaju neizmenjeni: djevojka, vidjeti, tjerati, sjekira, izjesti.35 Ovakvi nejotovani oblici apsolutno su nepoznati na itavoj crnogorskoj jezikoj teritoriji. Sva dosadanja lingvistika istraivanja crnogorskih govora36 pokazala su da su glasovi i kao produkti jekavskoga jotovanja suglasnika t, d i c
Vojislav P. Nikevi, Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik u knjizi Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 189. 33 Tatjana Tagirov, Mo jezika, Intervju: Dubravko kiljan, Vreme, 304, Beograd, 17. avgust 1996, str. 41. 34 Rajka Bigovi-Gluica, Neka kolebanja u naim pravopisnim prirunicima u odnosu na ijekavsku normu, Trei lingvistiki skup Bokovievi dani (zbornik radova sa naunoga skupa), Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Nauni skupovi, knj. 42, Odjeljenje umjetnosti, knj. 14, Podgorica, 1997, str. 252. 35 ivojin Stanoji & Ljubomir Popovi, n. d., str. 51. 36 Vieti o tome opirnije u: Rajka Bigovi-Gluica, n.d., 249-255. O specifinosti crnogorskoga jotovanja suglasnika t i d pie Josip Hamm u svome radu: Crnogorsko T, D + JAT > , , Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju (zbornik radova sa naunoga skupa), Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Nauni skupovi, knj. 12, Odjeljenje umjetnosti, knj. 3, Titograd, 1984, str. 78-82.
32
181
opteprisutni na cijelom terenu.37 Opta je pojava t, d, c + je (e je bio stari grafem jat) > e, e: erati, leeti, eiti (ali i tjeiti), vreti; e, ed, neelja, ego i u onomastici: etko, etna, etkovi, etalj, etanski pod, edilo, eklii, epan, epo, epanovi, epan polje, epandan, Neeljko, Meee, Meedovi.38 Rajka Gluica nalazi da se ni u pisanoj crnogorskoj literarnoj tradiciji, ni u narodnim govorima, ni u savremenoj komunikaciji jotovani suglasnici d i t nijesu nikada prestali upotrebljavati, najee kao jedina varijanta.39 Suglasnici d i t u crnogorskome standardnom jeziku ne jotuju se u samo u rijetkim sluajevima: a) u sloenim glagolima, kad se njihov prefiks zavrava na d a drugi dio pob) inje sa j: nadjaati, odjuriti, odjeziditi, podjarmiti, odjednom, odjedanput, podjariti i sl. c) u stranim sloenicama: adjektiv, adjunkt. d) u leksemima: tjeme, tjelesni, tjelesina. S obzirom na ovakvu upotrebu fonema i u crnogorskome jeziku, oni su morali postati dijelom njegova standarda (upravo kao to su to i ranije pominjani glasovi , ) jer predstavljaju markantna obiljeja toga jezika. Stoga oni u pisanoj praksi ne mogu biti zamjenjivani sa tj i dj. Pored pomenutih strukturalnih razlika izmeu crnogorskoga i srpskog jezika, treba navesti i ijekavicu kao bitno obiljeje prvoga u odnosu na drugi jezik. Ova konstatacija otvara prostor za kritiku, ali iznosimo je
Radi utede prostora neemo navoditi literaturu koja potvruje opteprisutnost glasova i kao produkata jekavskoga jotovanja u crnogorskim govorima, pogotovo to se zna da nema nijednoga lingviste koji tvrdi suprotno. 38 Vojislav P. Nikevi, Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik u knjizi Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 189. 39 Rajka Bigovi-Gluica, n.d., str. 253.
37
182
ove svjesno iako znamo da zvanini srpski standardni jezik priznaje i ijekavsku varijantu. Status ijekavice u srpskom jeziku nema nimalo izvjesnu budunost. Standardizacija crnogorskoga jezika i njegovo ustavno priznanje znatno e suziti teritoriju koju je neosnovano i nenauno dosad zvanino pokrivao tzv. srpskohrvatski i kasnije srpski jezik. Crna Gora je bila umnogome zasluna (vjerovatno i najzaslunija) za ulazak ijekavske varijante u srpski standardni jezik. Ozvanienjem crnogorskoga jezika, srpski jeziki standard vie nee uzimati u obzir crnogorske jezike osobine. Kako se zna da su se u Republici Srpskoj u posljednje vrijeme javljali zahtjevi za uvoenjem ekavice, to je rezultiralo ustavnim ozvanienjem ekavice na tome podruju naporedo sa ijekavicom, nije nemogue oekivati da u narednom vremenu ijekavica u srpskom jeziku (i izvan Srbije) dobije dijalektalni znaaj. Da je ijekavica u svijesti stanovnitva navedene oblasti doivljavana kao dio srpske jezike prepoznatljivosti, ne bi se javljali zahtjevi za njenim ukidanjem niti bi naporedna upotreba ekavica/ijekavica dobila ustavnu podrku.40 Eventualni dijalektalni status ijekavice u srpskom jeziku mogao bi se oekivati tim prije to ona takvu ulogu ima u Republici Srbiji u kojoj e se, prirodno, taj jezik i ubudue normirati. S druge strane, injenica da je ijekavica prvobitno bila obiljeje crnogorskoga jezika i dubrovakoga govora hrvatskog jezika, odakle je raznesena dublje u unutranjost, pa tako i u srpski jezik daje za pravo da se posmatra kao relevantno distinktivno obiljeje izmeu crnogorskoga i srpskog jezika. Masovnim seobama stanovnitva ona je kao juno narjeje raznesena iz svoje postojbine na sever i na istok, (...) u severnu i zapadnu Bosnu, severnu Dalmaciju, Liku i Krbavu, u zapadnu Srbiju.41
Branislav Ostoji kao najpoznatiji srpski lingvista u Crnoj Gori kae da srpsku jeziku stvarnost danas komplikuju bosansko-hercegovake jezike prilike. Nama jo uvijek nije jasno da li se njihov standardnojeziki uzus ijekavskog izgovora utopio u ekavski. Branislav Ostoji & Dragomir Vujii, Renik (i)jekavizama srpskog jezika, CID, Podgorica, 2000, str. 11. 41 Jovan Skerli, Istono ili juno nareje u knjizi Pisci i knjige, III, Prosveta, Beograd, 1955, str. 87. O irenju tzv. hercegovakih (= crnogorskih jer je u pitanju everozapadna Crna Gora) jezikih osobina govori i Mihailo Stevanovi u knjizi O jeziku Gorskog vijenca, Srpska akademija nauka i umetnosti, Nauna knjiga, Beograd, 1989, str. 203-204. i u knjizi Savremeni srpskohrvatski jezik. Gramatiki sistem i knjievnojezika norma, I, Uvod, Fonetika, Morfologija, 3. izdanje, Beograd, 1975., zatim Milorad Dei u knjizi Zapadnobosanski ijekavski govori, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XXI, Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1976, str. 15; Pavle Ivi u Dijalektologiji srpskohrvatskog jezika (Uvod i tokavsko nareje). Celokupna dela, knj. II, Izdavaka knjiarnica Zorana
40
183
Pored navedenih argumenata zbog kojih je ijekavica uzeta kao razlikovno obiljeje izmeu jezika o kojima je rije, moe se govoriti i o njenom razliitom tretmanu u tim jezicima. U Reniku (i)jekavizama srpskog jezika Branislava Ostojia i Dragomira Vujiia mnogi ijekavizmi proglaeni su dijalektalnim ili arhainim, a ogroman broj je dat alternativno uz ekavski oblik. Iako se u predgovoru deklarativno izjanjavaju za ravnopravnost naporednih oblika pri emu se ni jednom od njih ne daje prednost42, autori o kojima je rije uvijek i dosljedno upotrebljavaju ekavski oblik. To potvruje i naslov njihova rjenika. U toj knjizi standardizovan je svaki ekavizam koji se makar i sporadino upotrebljava u Crnoj Gori, ali i takvi oblici ija je upotreba strana i nepoznata na crnogorskome jezikom terenu poput recimo: kudelja, tres, upotrebiti i sl. Umjesto njih, crnogorski govori znaju samo za oblike: kuelja, trijes (=grom), upotrijebiti... U predgovoru autori upotrebljavaju samo likove poput: sledei, poslednji, rei, renik, prevod, predlog, upotrebiti, reenje, doslednost, retkost i slino, ime se oigledno favorizuje ekavica (to je pomalo neobino kad je u pitanju rjenik ijekavizama). Oblik prijedlog, recimo, kvalifikovan je kao zastarjeli oblik i umjesto njega je preporuen ekavski lik predlog iako crnogorski govorni i pisani jezik potvruje njegovo prisustvo. Dalje, oblici: prijelaz, prijelazan, prijelaznost, prijelom, prijenos, prijepis, prijei i sl. dati su kao dijalektalni, a oblici: prijevod, prijevoz, prijegon, prijegor, prijesad, prijesadnica, prijetop, prorjeivati i sl. kao neobini.43 Nasuprot tome, pridravajui se Vukova Srpskog rjenika44, Vojislav Nikevi je normirao
Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad, 1985, str. 68. te Vojislav P. Nikevi u brojnim svojim radovima, izmeu ostaloga i u studiji tokavski dijasistem (norma i kodifikacija). Poseban otisak proirenoga referata s meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskog jezika,Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2004., te mnogi drugi autori. Iseljavanja stanovnitva o kojima je rije potvruje i Jevto Dedijer u knjizi Hercegovina, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1909. 42 Branislav Ostoji & Dragomir Vujii, n. d., str. 64. 43 Rezultati istraivanja Mihaila Stevanovia u monografiji Istonocrnogorski dijalekat pokazuju kako ti oblici u crnogorskim govorima nijesu nimalo neobini. Govorei o imenicama sloenim od prefiksa pr-, on kae: primeuje se da je kod starijeg narataja koji ne opti s knjigom i manje ima prilike da dolazi u dodir s pretstavnicima ekavskog izgovora, kod svih bez razlike obiniji dvosloni prefiks, a po tome bi se reklo da je davno utvreno pravilo dugo = ije, neto ranije bilo u ovim krajevima (=crnogorskim) i idealno primenljivo. - Mihailo Stevanovi, Istonocrnogorski dijalekat, Junoslovenski filolog, knj. XIII, Beograd, 1933-1934, str. 22-23. 44 Srpski rjenik istumaen njemakijem i latinskijem rijeima, Skupio ga i na svijet izdao Vuk Stefanovi Karadi, 4. dravno izdanje, Beograd, 1935.
184
sve ijekavizme sinhronoga i dijahronog sloja, a odreeni broj onih koji se u dananjoj upotrebnoj praksi koriste i u ekavskome obliku propisao je kao alternativne. U njemu nema neobinih ijekavizama. I to je jo jedna bitna odlika crnogorskoga standardnog jezika u odnosu na srpski. Takvom njegovom kodifikacijom nastavlja sa veza sa klasinim piscima crnogorske knjievnosti, u prvome redu Petrom I. i Petrom II. Petroviem Njegoem, Stefanom Mitrovim Ljubiom i Markom Miljanovim Popoviem; nastavlja se onaj razvojni tok koji je bio vjetaki (iz politikih pobuda) prekinut jo u meuratnome periodu. Na osnovu svega to je reeno moe se zakljuiti da su crnogorski i srpski zasebni jezici (sa sociolingvistikog aspekta) u okviru tokavskoga sistema, da su se formirali zasebno u okviru zasebnih naroda i nacija i njihovih drava i dijalekatskih osnova i tako oformili razliite posebitosti, pa ono to je dijalektalno u jednome standardnom jeziku (istoga jezinog sustava) ne mora biti dijalektalno u drugome standardnom jeziku. O toj injenici suvremena sociolingvistika mora voditi rauna.45 Polazei od takvih saznanja i rezultata dosadanjih istraivanja crnogorskih govora, Vojislav P. Nikevi napisao je Gramatiku i Pravopis crnogorskoga jezika u kojima je normirao sve optecrnogorske jezike osobine. Takva standardizacija stvorila je uslove da se moe govoriti o razliitostima izmeu crnogorskoga i srpskog jezika. Analizom fonetsko-fonolokih obiljeja tih jezika, doli smo do zakljuka da su osnovne razlike meu njima: rang i status fonema , , , i , odnosno prisustvo/odsustvo fonema , , u njihovim standardima i fonema i nastalih kao rezultat jekavskoga jotovanja. Ovim smo obiljejima pridruili i ijekavicu jer je ekavica prepoznatljivo srpsko jeziko obiljeje, a za status ijekavice u tom jeziku se moe pretpostaviti da e u skorijoj budunosti biti prilino marginalan. Osim toga, navedene su razlike u tretmanu ijekavice u okviru standarda dvaju jezika o kojima je rije.
Josip Sili, Recenzija rukopisa Gramatike crnogorskoga jezika akademika Vojislava P. Nikevia u knjizi Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001, str. 561.
45
185
Adnan IRGI FONETIC AND FONOLOGICAL DIFFERENCES BETWEEN MONTENEGRIN AND SERBIAN LANGUAGE Der Verfasser gibt die grundlegenden strukturellen Unterschiede wieder zwischen der montenegrinischen und serbischen Standardsprache auf der phonetisch-phonologischen Ebene. Indem er die beiden Sprachen als besondere soziolinguistische Sprachen auf tokavischer Grundlage btrachtet, kommt er zum Ergebnis, dass die Leute s, z (sowie die Laute und (als Ergebniss der jekavischen Palatalisierung von t, d, c) als distinktive Hauptmerkmale der montenegrinischen Sprache zum Serbischen fungieren, sad statt der erwaehnten Phoneme s, z, t und d besitzt, somit also drei Phoneme weniger, Diese Unterscheidung wurde durch die Beziehung zwischen dem montegrinischen Ijekavismus und dem derbischen Ekavismus ergaenzt. Dialektale Eigenschaften der beiden Sprachen wurden nicht beruecksichtigt. Literatura Bigovi-Gluica, Rajka. - Neka kolebanja u naim pravopisnim prirunicima u odnosu na ijekavsku normu, Trei lingvistiki skup Bokovievi dani (zbornik radova sa naunoga skupa), Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Nauni skupovi, knj. 42, Odjeljenje umjetnosti, knj. 14, Podgorica, 1997. Bokovi, R. & Malecki, M. - Istraivanja dijalekata Stare Crne Gore sa osvrtom na susedne govore, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Glasnik odjeljenja umjetnosti, knj. 20, Podgorica, 2002. Brozovi, Dalibor. - Crnogorci Jezik, Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1984. irgi, Adnan. - Jezik u Crnoj Gori nije srpski, referat sa naunoga skupa Ustav Crne Gore, Matica, asopis za drutvena pitanja, nauku i 186
kulturu, Matica crnogorska, br. 29/30, Cetinje-Podgorica, 2007. 1909. Dedijer, Jevto. - Hercegovina, Srpska knjievna zadruga, Beograd,
Dei, Milorad. - Zapadnobosanski ijekavski govori, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XXI, Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd, 1976. 1985. ori, Petar. - Staroslovenski jezik, Matica srpska, Novi Sad,
Gluica, Rajka. - Jezik Marka Miljanova, Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1997. Hamm, Josip. - Crnogorsko T, D + JAT > , , Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju (zbornik radova sa naunoga skupa), Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Nauni skupovi, knj. 12, Odjeljenje umjetnosti, knj. 3, Titograd, 1984. Hamm, Josip. - Staroslavenska gramatika, tree izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1970. Ivi, Pavle. - Dijalektologija srpskohrvatskog jezika (Uvod i tokavsko nareje). Celokupna dela, knj. II, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad, 1985. Nikevi, Milorad. - Fonemi , , , i u crnogorskom standardnom jeziku (Kritiki osvrt na jedan prilog), Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005. Nikevi, Vojislav P. - Crnogorski jezik nije sastojak srpskoga, Zbornik radova sa okrugloga stola Crnogorsko-srpski dijalog: drava, nacija, kultura, crkva, Forum za ljudska prava, Podgorica, 2001. Nikevi, Vojislav P. - Gramatika crnogorskoga jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001. Nikevi, Vojislav P. - Jezike i knjievne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006. Nikevi, Vojislav P. - Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 2004. 187
Nikevi, Vojislav P. - Pravopis crnogorskoga jezika, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997. Nikevi, Vojislav P. - tokavski dijasistem (norma i kodifikacija). Poseban otisak proirenoga referata s meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskog jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2004. Ostoji, Branislav & Vujii, Dragomir. - Renik (i)jekavizama srpskog jezika, CID, Podgorica, 2000. Ostoji, Branislav. - Istorija crnogorskog knjievnojezikog izraza, CID, Podgorica, 2006. Peikan, Mitar. - Jedan opti pogled na crnogorske govore, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Matica srpska, XXII/1, Novi Sad, 1979. Piurica, Mato. - Govor okoline Kolaina, CANU, Posebna izdanja, XII/2, Titograd, 1981. Pulevi, Vuki & Samardi, Novica. - Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2003. Pulevi, Vuki. - Glasovi i u crnogorskoj toponimiji, Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005. Sili, Josip. - Recenzija rukopisa Gramatike crnogorskoga jezika akademika Vojislava P. Nikevia u knjizi Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskoga jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001 Skerli, Jovan. - Istono ili juno nareje u knjizi Pisci i knjige, III, Prosveta, Beograd, 1955. Srpski rjenik istumaen njemakijem i latinskijem rijeima, Skupio ga i na svijet izdao Vuk Stefanovi Karadi, 4. dravno izdanje, Beograd, 1935. Stani, Milija. Uskoki govor, Tom I, Institut za srpskohrvatski jezik, Srpski dijalektoloki zbornik, knj. XX, Beograd, 1974. Stanoji, ivojin & Popovi, Ljubomir. - Gramatika srpskoga 188
jezika, 6. preraeno izdanje, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1999. Stevanovi, Mihailo. - Istonocrnogorski dijalekat, Junoslovenski filolog, knj. XIII, Beograd, 1933-1934. Stevanovi, Mihailo. - O jeziku Gorskog vijenca, Srpska kademija nauka i umetnosti, Nauna knjiga, Beograd, 1989. Stevanovi, Mihailo. - Savremeni srpskohrvatski jezik. Gramatiki sistem i knjievnojezika norma, I, Uvod, Fonetika, Morfologija, 3. izdanje, Beograd, 1975. Tagirov, Tatjana. - Mo jezika, Intervju: Dubravko kiljan, Vreme, 304, Beograd, 17. avgust 1996. Vu(jovi), L(uka). - Crnogorski govori, Enciklopedija Jugoslavije, 2, Bosna-Dio, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLVI.
189
190
Robert BOKOWSKI (Katowice) Uniwersytet lski UDK 811.163.4(497.16)(091)
PISMO CZARNOGRCW HISTORIA I WSPCZESNO

Pismo Crnogoraca istorija i savremenost
U svojoj istoriji pismo je poedovalo mnoge funkcije. Bilo je npr. sredstvo ovjekovjeavanja i uvanja ljudskoga govora. Danas svakome od pismenijeh naroda pomae u ouvanju i njegovanju svojega identiteta (kulturnoga, jezinoga itd.). Naalost, u XX. vijeku pitanje opisa istorije pisma u Crnoj Gori bilo je mistifikovano - u zavisnosti od politike opcije obraivalo se u kontekstu istorije srpskohrvatskoga ili srpskog jezika. Izuzetak na tome podruju su bogata istraivanja Vojislava P. Nikevia i njegovijeh uenika. U Poljskoj, u kontekstu opisa crnogorskog jezika, tim pitanjem se bavio takoe P. Brom. Tekst se odnosi na istoriju pisma, koje su Crnogorci koristili u prolosti (latinica, irilica, te - u manjem stepenu glagoljica) i njegovoj dualnoj, dvojnoj savremenosti.
Pismo w swojej historii posiadao wiele cech. Byo np. narzdziem utrwalania i przechowywania mowy ludzkiej. Dzi kademu z pimiennych narodw pomaga w zachowaniu i pielgnowaniu swojej odrbnoci kulturowej jak te jzykowej. () Jednoczenie pismo jest pierwsz i wyran etykiet jzyka, odsyajc nawet niespecjalist do okrelonego krgu kulturowego czy religijnego, () bywa () wiadomym wyborem ideologicznym, ktry wie si z decyzjami politycznymi i spoecznymi1. Zagadnienie opisu historii pisma w Czarnogrze w zalenoci od opcji politycznej opracowywane byo w kontekcie historii jzyka
A. Stplewski, wiadomo narodowa Sowian a kwestie jzykowe, [w:] Z ma ojczyzn w sercu. Ksiga pamitkowa dedykowana Profesorowi Tadeuszowi Zdancewiczowi, red. M. Walczak-Mikoajczakowa, B. Zieliski, Wydawnictwo Naukowe UAM, Pozna 2005, s. 351.
1
191
Robert Bokowski: Pismo Czarnogrcw historia i wspczesno
serbsko-chorwackiego lub tylko serbskiego. Wyjtkiem w tym zakresie s bogate badania V. Nikevicia2, ktry rzetelnie i konsekwentnie w swoich pracach, w kontekcie historii i zasad pisowni, analizowa zapis jzyka czarnogrskiego. W Polsce zagadnieniem tym interesowa si take P. Brom3.
1. acinka Pierwszy czarnogrski pimienny okres - dukljaski () charakteryzuje () dyglosja: acina penia funkcj jzyka urzdowego i liturgii, rwnoczenie za funkcjonowa lokalny dialekt dukljaskich Sowian. Na jego okrelenie uywa si wtedy nazwy jzyk sowiaski jak np. w dziele Latopisie popa Dukljanina. Sami mieszkacy Zety nazywali uywany przez siebie jzyk naki czyli nasz nazwa ta uywana jest po dzi dzie4. Czarnogrcy5 (przede wszystkim z Przymorza) w ramach Dalmatyskiej temy do X w. podlegali jurysdykcji Kocioa wschodniego carygradzkiego, a od X wieku do kocioa rzymskiego. Przeom wiekw XII i XIII traktuje si jako przeomowy dochodzi wwczas do znacznej zmiany konfesjonalnej struktury mieszkacw - koci prawosawny zaczyna odgrywa coraz istotniejsz rol6, aby w XIV w. by ju dominujcym w Czarnogrze, najpierw w gbi kraju, najpniej na wybrzeu7. Nie dziwi zatem, i pierwszym pismem Czarnogrcw
Por. np.: V. Nikevi, Crnogorski pravopis, Crnogorski PEN Centar Biblioteka Njegoovo pero, Cetinje 1997, tene, Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije, t. I, Cetinje 1993, oraz t. II, Cetinje 1997. tene, Crnogorska gramatika, DANU, Podgorica 2001. 3 P. Brom, Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny, Wydawnictwo ATH, Bielsko-Biaa 2007. 4 P. Brom, op. cit., s. 65. 5 Histori narodu czarnogrskiego opieram na tezach V. Nikevicia, ktry za protoplastw Czarogrcw uwaa Duklan i Zecian, por. V. Nievi, Crnogorski jezik t. I, s. 43. 6 Na terytorium pastwa dukljaskiego zaczynaj wwczas powstawa pierwsze prawosawne episkopie. W Zecie, z wyczeniem miast na wybrzeu, katolicyzm przestaje w tym okresie odgrywa dominujc rol. I cho jeszcze w pocztkach XIII w. obrzdek zachodni w Dukli jest dominujcy, to ju wraz z XIV w. pastwo Nemanjiciw zaczyna siln walk przeciw katolicyzmowi. Por.: . M. Andrijaevi, . Rastoder, Istorija Crne Gore,CICG, Podgorica 2006, s. 55. 7 Ibid.
2
192
i to do XII w. byo pismo aciskie8. Dzisiejsi czarnogrscy historycy jzyka uwaaj, i w przeciwiestwie do narodw ssiednich, w Dukli/ Zecie a do ich objcia przez Raszk nie byo szerszego uycia jzyka staro-cerkiewno-sowiaskiego oraz gagolicy i cyrylicy9. W miejsce pimiennictwa gagolickiego/cyrylickiego a do 1183 r. jedynym szeroko wykorzystywanym w naboestwie i oficjalnym jzyku dyplomacji jzykiem bya acina i miejscowy jzyk narodowy Sowian dukljaskich jako pomocniczy w naboestwie i w yciu publicznym, a pismem wycznie acinka. Wizao si to z wczesnym katolickim charakterem pastwa10. Do powstania i rozwoju pimiennictwa i literatury aciskiej na dzisiejszych ziemiach czarnogrskich najbardziej zasuyli si Benedyktyni, ktrzy w swoich klasztorach pisali i przepisywali ksigi oraz formowali biblioteki. Uwaa si, i Duklanie przyjli pimiennictwo w jzyku i alfabecie aciskim na przeomie VIII i IX w. Stara literatura czarnogrska z okresu dukljaskiego wskazuje, i najbardziej bya rozwinita wanie na wybrzeu. Jednymi z najwczeniejszych zachowanych pamitek pimiennictwa na tych terenach s aciskie napisy na murach kociow, czy sarkofagw (jak np. fragment wmurowanego tekstu w cianie kocioa
Por. V. Nikevi, Pravopis, s. 25. V. Nikevi twierdzi, i w odrnieniu od wczesnego pimiennictwa chorwackiego i boniackiego, bazujcego na gagolicy/cyrylicy acina wykorzystywana na terytorium Dukli/Zety stanowia szeroki pas w uyciu pomidzy dwoma alfabetami sowiaskimi: U istoriji jezika se pretpostavlja kako izgleda da je, bar u primorju, e su kulturna strujanja ipak bila najsnanija, postojao irok pojas upotrebe latinskoga kao sakralnog i pismenog jezika u meuprostoru izmeu oblasti dviju slovenskijeh azbuka. Por. V. Nikevi, Crnogorski jezik, t. I, s. 198. Teza ta odnosi si na Dukla. Nikevi wyjania, i ma to zwizek z przyjciem przez nich chrzecijastwa obrzdku zachodniego: () poto su dukljanski Sloveni u bivoj rimskoj provinciji Prevalis (Prevalitani) primili hrianstvo zapadnog obreda od strane latinskijeh misionara iz primorskog pojasa, jasno je da je iroka upotreba latinskog jezika i pisma tokom cijelog dukljanskog prioda u Duklji/Zeti onemoguavala korienje staroslovenskoga jezika, glagoljice i irilice iz suparnikijeh razloga. Za to vrijeme u njoj irilometodsku pismenost i knjievnost nije imao ko prihvatiti niti pak afirmisati. Ibidem, s 198-199. 9 V. Nikevi tumaczy to dwoma powodami: () 1. zato to su sve do bitke na Rumiji (Tuemilima) kod Bara (1042) Dukljani samo nominalno priznavali vizantijsku vrhovnu upravu, a od te godine do kraja XX vijeka (s izuzetkom Kotora) vie-manje bili slobodni i 2. stoga to je u cijelome primorskom pojasu Duklje i po obala i ostrva Skadarskog jezera (pa ak i u vizantijskome Kotoru) postojao lanac benediktinskijeh opatija i samostana (i u njima skriptorijumi) kao snanijeh romanskih centara koji su s stalno odupirali suparnike staroslovenske, irilometodske pismenosti istonoevropskoga smjera i opredjeljenja. Ibidem, s. 203. 10 Ibid.
8
193
w. Marii w Dukli z VIII w., czy w caoci zachowany napis we wntrzu kocioa w. Triuna z 809 w.). Z okresu redniowiecznego (809 r.) pochodzi take, powstae rwnie na wybrzeu, najstarsze dzieo literackie znane w literaturze jako Andreacijeva povelja - autorstwa Kotorzanina Andreacija Saracenisa11, czy Barski epitafi z X lub XI w. Wczenie take, dziki Benedyktynom, jzyk miejscowy zacz by wczany do literackiego uycia liturgicznego. Uwaa si, i pragnc da odpr bizantyjskiemu wpywowi politycznemu, kocielnemu i kulturowemu uwidaczniajcemu si zwaszcza w ksigach pisanych gagolic i cyrylic w jzyku macedoskich Sowian (tzw. starosowiaskim) pozwolono w Dukli/Zecie pisa i w pewnych okolicznociach odprawia liturgi w mwionym jzyku staroczarnogrskim. W jzyku tym i acink w najstarszym, dukljaskim okresie pisali Benedyktyni. Wizao si to z szerzeniem swojej wiary i pogldw w stosunku do ludnoci miejscowej. Obok tekstw pisanych w jzyku aciskim powstaway take acink dziea zapisywane jzykiem czarnogrskim, takie jak ivota zetskog kneza Vladimira z drugiej poowy XI, czy Kraljestvo Slovena (Regnum Sklavorum) Popa Dukljanina z drugiej poowy XII w. Kontynuacja wykorzystywania jzyka mwionego w literaturze czarnogrskiej posiadajcej charakter rdziemnomorski i z pismem aciskim z okresu dukljaskiego trwaa do koca XII w. Od tego czasu a do XV w., do okresu, gdy religi pastwow w Zecie by katolicyzm, acinka wspistniaa wraz z cyrylic i gagolic12. Zajcie Zety przez prawosawn Raszk wymusio wprowadzenie przez ni do pimiennictwa Zety take gagolicy i cyrylicy. Nie oznacza to, e acinka przestaa by uywana13 na caym terytorium - Boka Kotorska rwnie w pniejszych wiekach charakteryzowaa si pimiennictwem zapisywanym acink, co stanowi pewnego rodzaju pomost midzy pimiennictwem wschodnim i zachodnim14: Specyficznym rodzajem pimiennictwa czarnogrskiego w tym okresie jest twrczo b o k e l j s k i
Por. .M. Andrijaevi, . Rastoder, op. cit, s. 62. Por. V. Nikevi, Crnogorski jezik, t. II, s. 303. 13 Z uwagi na dualn sytuacj konfesjonaln w Dukli/Zecie okres zecki charakteryzuje si wystpowaniem, jako literackich, trzech rodzajw jzykw i pism z jednej strony acina z pismem aciskim, z drugiej za jzyk staro-cerkiewno-sowiaski w redakcji zeckiej i jzyk mwiony z gagolic i cyrylic. Por. Ibidem, s. 269. 14 Z dzisiejszej perspektywy Czarnogrcw, ktrzy oba alfabety acink i cyrylic traktuj obecnie jako swoje rwnoprawne, pimiennictwo Kotoru jest jedn z naturalnych linii rozwoju pisma czarnogrskiego.
11 12
194
h katolikw, pochodzca gwnie z XVII i XVIII w. i pisana w odrnieniu od cyklu czarnogrskiego alfabetem aciskim. Naley przypomnie fakt, e Boka Kotorska, leca na wybrzeu Adriatyku, a wic naleca do tego samego krgu kulturowego co Dubrownik czy miasta dalmatyskie, miaa rwnie w duym stopniu rozwinite pimiennictwo i literatur pikn w jzyku aciskim i woskim. () Ze wzgldu na zwizki czce Bok z zachodem katolicyzm oraz alfabet, niektrzy historycy jzyka traktuj literack dziaalno Boki Kotorskiej jako istnienie odrbnego orodka literackiego, nie wic jej specjalnie z tradycjami prawosawnego, cyrylickiego pimiennictwa czarnogrskiego. Pimiennictwo bokeljskie, jzykowo oparte na miejscowym zetskim (czarnogrskim) dialekcie ijekawskim, ulegao niekiedy wpywom literatury dubrownickiej, ktr pisarze z Boki wiadomie naladowali. Twrczo tego cyklu obejmuje przewanie poezj, proz kronikarsk oraz liczne, najczciej rkopimienne zbiory pieni ludowych15. Do najbardziej reprezentatywnych twrcw kotorskich naleeli Vicko Bolica-Kokoli, Ivan Kruela, Niko Lukovi, Krsto Ivanovi i inni16. 2. Gagolica/cyrylica Czarnogrcy zetknli si z gagolic i cyrylic pniej, ni pozostae narody poudniowosowiaskie, bo dopiero po 1183 r., po utracie niezalenoci pastwowej na rzecz Raszki17. Zaczto wwczas sprowadza
B. Oczkowa, Zarys historii jzyka serbsko-chorwackiego, Nakadem Uniwersytetu Jagielloskiego, Krakw 1983, s. 108-109. 16 Ibid. 17 W nowej rzeczywistoci pod wadaniem dynastii Nemanjiciw uwarunkowania polityczne, spoeczne i kulturowe w Czarnogrze ulegy zasadniczej zmianie. Zaleno pastwowa od Serbii spowodowaa pojawienie si tendencji asymilacyjnych i co za tym idzie zagroenie utraty tosamoci narodowej i jzykowej przez mieszkacw Zety. Czarnogrcom udaje si jednake, pomimo niesprzyjajcych warunkw zewntrznych, pielgnowa dukljaskie tradycje poprzez kontynuacj rozwoju jzyka na sowiaskiej podstawie etnicznej. Szerzenie si prawosawia i zwizanych z nim elementw kulturowych powoduje, e nie ma ju miejsca na swobodn i spontaniczn standaryzacj jzyka czarnogrskiego. Zamiast tego ma miejsce szerokie wprowadzanie do uytku jzyka staro-cerkiewno-sowiaskiego redakcji zeckiej i wynikajce z tego uywanie cyrylicy i gagolicy. Wpyw na to mia rwnie napyw cyrylickich i gagolickich ksig z Macedonii i Bugarii. Konsekwencj jest rwnie zmiana kierunku rozwoju kultury czarnogrskiej z krgu rdziemnomorskiego (zachodniego) na wschodnioeuropejski, cyrylometodyjski, ktrego jzyk staro-cerkiewno-sowiaski by gwnym narzdziem. Cyrylica, jako pismo
15
195
z Macedonii i Bugarii wschodnio-prawosawne ksigi cerkiewne. Byy one przepisywane ju na terenie Zety oraz pisane nowe tak gagolic jak i cyrylic do okoo 1360 r. Po tym okresie gagolica ustpia miejsca pismu cyrylickiemu i do pocztkw XV w. bya rwnolegle z acink u katolikw uywana w pastwie zeckim18. Poznanie nowego pisma/pism umoliwio jednak Czarnogrcom dopracowania si wasnej, najstarszej, ale i najbardziej znanej szkoy/redakcji jzyka staro-cerkiewno-sowiaskiego redakcji zeckiej (lub zecko-humskiej). Redakcja ta charakteryzuje si kontynuowaniem starej tradycji ortograficznej, czyli np. zachowaniem spgosek nosowych (cho ich istnienie w tym okresie jest ju wtpliwe), czstym zachowaniem jeru sabego, czy wprowadzeniem jednego znaku (dzierwu) dla oznaczenia i , itp19. Jednym z unikalnych egzemplarzy redniowiecznej literatury czarnogrskiej, pisanym redakcj zeck jest 362-stronnicowe Miroslavljevo jevanelje datowane na 1189-1190. Nie bez znaczenia na utrwalanie pisma miao pojawienie si pierwszej na Bakanach drukarni - tamparija Crnojevia lub Obodska tamparija. wczesny wadyka Czarnogry ura Crnojevi w 1492 r. kupi w Wenecji pras drukarsk i zaczyna drukowa ksigi mszalne. Pierwsza z nich, Oktoih, ukazuje si drukiem 4. stycznia 1494 r. Swoj wczesn wyjtowo drukarni przedstawiaj oowiane litery, ruchome matryce dla inicjaw oraz graficzna ornamentyka i ilustracje, ktre w caoci wykonano w Czarnogrze20. Pismo cyrylickie jzyka starocerkiewnego redakcji zeckiej wykorzystywane byo do 1711 r. Po tym czasie Czarnogrcy stykaj si ze zreformowan rosyjsk gradank z pocztkw XVIII w. Rozwj
o prostszej konstrukcji, praktyczniejsze i atwiejsze w uyciu, z czasem zacza wypiera z uycia gagolic. Jednoczenie w mowie uywany by wci dialekt czarnogrski. Dualizm ten zakoczyo uzyskanie przez Czarnogr niezalenoci pod panowaniem Baliciw i Crnojeviciw, kiedy to jzyk narodowy o tradycjach dukljaskich ponownie zaczyna funkcjonowa zarwno w codziennej komunikacji, jak i w literaturze. W okresie zeckim jzyk Czarnogrcw wci funkcjonowa rwnoczenie pod wspln nazw jzyka sowiaskiego oraz okrelany by jako nasz (naki). P. Brom., op. cit., s. 67-68. 18 Por. V. Nikevi, Crnogorski jezik, t. II, s. 308. 19 Por. np.: B. Oczkowa, Zarys historii, s. 38, V. Nikevi, Crnogorski jezik, s. 273, itp.
20
W drukarni tej ukazao si np.: Oktoih ksiga psalmw (4. stycznia 1494 r.) Psaterz
(22. wrzenia 1494 r.), czy Ewangelia (1496 r.).
196
jzyka w XVIII wieku motywowa wczesnych badaczy do poruszania w swoich publikacjach po raz pierwszy problemw pisowni w perspektywie tworzcego si standardu jzykowego. Ivan Nenadi doktor teologii i prawa w 1768 roku w swoim dziele Nauk krstjanski postuluje ujednolicenie skodyfikowanej normy jzykowej z norm uytkow i jej oparcie na zasadach funkcjonujcych w jzyku narodowym. Miaoby to by realizowane poprzez oparcie pisowni na zasadzie fonetycznej, aby atwiej byo pisa to, co si mwi i aby atwiej wymawia to, co jest napisane (da se lanje moe tjeti kako se govori i da se izgovara onako kako se pie)21. Wiek XIX, a raczej jego koniec przynosi Czarnogrcom w jzyku i ortografii wypracowania Vuka Karadcia. Jego zasady pisowni22 i alfabet cyrylicki zostaj wprowadzone jako obowizujce. Pominito w nich typowe dla Czarnogrcw kwestie dotyczce np. fonetyki, traktujc je w oglnym jzyku serbsko-chorwackim jako prowincjonalizmy, dialektyzmy, czy archaizmy. Pniejsze zmiany w zasadach pisowni jzyka serbsko-chorwackiego, wprowadzone np. przez A. Belicia, z naturalnych wzgldw Czarnogrcy uwzgldnili na zasadzie poszerzenia, a nie wyeliminowania (np. formy przypadkw zalenych niektrych zaimkw i przymiotnikw23).
P. Brom, op. cit., s. 71-72. ktrych podoem byy dialekty wschodniohercegowiskie i pnocnoczarnogrskie. 23 W jzyku Czarnogrcw i to na caym obszarze istniej dwa typy form w Instrumentalu l.poj. oraz w Genetivie, Dativie, Instrumentalu i Lokativie l.mn. Jeden z nich to konsekwentna kontynuacja (zamiana) *: tijem, tijeh, tijema; ovijem, ovijeh, ovijema; naijem, naijeh, naijema, dobrijem, dobrijeh, dobrijema. Drugi typ to, por. np: tim, tih, tima; ovim, ovih, ovima; naim, naih, naima; dobrim, dobrih, dobrima, itd. Formy dusze s znacznie rozprzestrzenione w dialekcie sztokawskim, jednak dzisiaj, nie s one traktowane jako element adnego oficjalnego jzyka wywodzcego si z tego dialektu. Analizujc teksty czarnogrskie daje si jednak zauway, i traktowane s one przez Czarnogrcw na rwni z typem krtszym. Taki typ ijekawicy, zaproponowany przez Vuka Karadicia w trakcie rozmw nt. wsplnego jzyka Sowian poudniowych, zatwierdzony przez serbskich, chorwackich i soweskich intelektualistw w postanowieniach Umowy wiedeskiej w 1850 r., a nastpnie skodyfikowany jako obowizkowy w pracy Glavna pravila za juno narjeje, jako oficjalny, pocztkowo znany by i wykorzystywany przez intelektualistw sztokawskich. Pravopis srpskohrvatskog knjievnog jezika Aleksandra Belicia z 1923 r. wprowadzi jednak modyfikacj polegajc na usuniciu jej z jzyka standardowego, co do dzisiaj uwzgldniaj boniackie, chorwackie i serbskie gramatyki jzyka standardowego. Odrniaj si od nich Czarnogrcy, preferujc w tym zakresie formy z dusz wymow, por. A. Peco, Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Beograd 1991, s. 100, V. Stefanovi Karadi, Glavna pravila za juno narjeje, Narodne novine, Zagreb,
21 22
197
Dualno W Czarnogrze rwnolegle wykorzystuje si oba pisma acink zwaszcza na wybrzeu i cyrylic bardziej charakterystyczn dla gbi kraju. Ta wielowiekowa specyfika Czarnogrcw w kwestii uycia pisma miaa swoje odzwierciedlenie take w Konstytucji Republiki Czarnogry ju po rozpadzie SFRJ i pozostaniu Czarnogrcw we wsplnym z Serbami pastwie. Konstytucja z 1992 r. za oficjalne pisma uznawaa zarwno acink, jak i cyrylic (przy jednym tylko jzyku serbskim). Dzisiejsza sytuacja spoeczno-polityczna w tym pastwie i uchwalenie nowej, drugiej w historii niepodlegej Czarnogry, konstytucji w padzierniku 2007 r. uznaje jzyk urzdowy czarnogrski. Dlatego specyfika jzykowa Czarnogrcw z pewnoci bdzie mie swj wyraz w z zasadach pisowni. Zaawansowane prace Instytutu Jzyka i Jzykoznawstwa Czarnogrskiego Vojislav P. Nikevi (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje ICJJ) w dziedzinie wprowadzenia w Republice Czarnogry do publicznego uycia czarnogrskich zasad pisowni24 s tego wyranym przykadem. Waciwie zasady pisowni przez cay okres trwania wsplnoty serbsko-chorwackiej pomijay specyfik jzyka Czarnogrcw, rnic ich od pozostaych narodw poudniowosowiaskich. Dotyczy to zwaszcza fonetyki i jej oddania przez alfabet i pismo. Dlatego odnonie alfabetu Rada Kodyfikacji Jzyka Czarnogrskiego i Historii Literatury (Odbor za kodifikaciju crnogorskog jezika i istoriju knjievnosti)25 zaproponowaa Czarnogrcom jako obowizujce w jzyku urzdowym
XVI/1850, br. 76 (9. Travnja), A. Beli, Pravopis srpskohrvatskog knjievnog jezika, Beograd 1950 (przedruk z 1923 r.), V. P. Nikevi, Crnogorska gramatika, s. 82-83. 24 Por.: Adnan irgi prvi doktor crnogorskog jezika, [w:] Antena M, Subota 27.10.2007 (wyd. internetowe: http://www.antenam.net/look/article.tpl?IdLanguage=11&IdPublicati on=1&NrArticle=10967&NrIssue=787&NrSection=20) 25 Komisj zobowizano do opracowania Zasad pisowni jzyka czarnogrskiego (Pravopis crnogorskog jezika). Badania nad zasadami oparto o autentyczne materiay rdowe pochodzce z dzie literackich Czarnogry z okresu przedvukowskiego (od wieku XIV do roku 1863), czyli z okresu, kiedy, jak si uwaa, jzyk Czarnogrcw sta si w peni rozwinity, lecz jednak nie skodyfikowany. W skadzie Rady znaleli si: Vojislav Nikevi, Radoslav Rotkovi, Danilo Radojevi, Vojislav Vulanovi, Dragan Nikoli, Sreten Zekovi i Ognjen Radulovi. Por.: P. Brom., Crnogorski pravopis prace kodyfikacyjne nad zasadami pisowni czanogrskiego jzyka standardowego, [w:] wiat Sowian Nr 1, red. E. Tokarz, Wydawnictwo ATH, Bielsko-Biaa 2006, s. 75.
198
2 alfabety - acink i cyrylic26. Gwna zasada wymowy i pisowni czarnogrskiej, Pisz tak, jak czytasz, a czytaj tak jak jest napisane! (Pii kao to zbori, a itaj kako je napisano) oparto na podstawie reformy nowosztokawskiej Karadicia, a jako wzr suy tu jzyk najstarszej generacji wspczesnych, mniej wyksztaconych Czarnogrcw, ktrych wymow traktuje si jako najblisz czarnogrskim rdom literackim27. Specyfika jzyka Czarnogrcw posiadanie 3 wicej fonemw w stosunku do jzykw standardowych ssiadw, uwzgldniona jest take w pimie. Spgoski oddane za pomoc alfabetu aciskiego jako , i (odpowiednio w cyrylicy , s i ) widoczne s take w badaniach dialektologicznych innych narodw, posugujcych si standardem jzykowym powstaym na bazie dialektu sztokawskiego. Nie wchodz one jednak w skad fonemw bdcych w standardowym uyciu, poniewa wedug stanowiska skodyfikowanej normy literackiej min. V. Karadicia i A. Belicia s traktowane jako archaizmy, dialektyzmy i prowincjonalizmy. (...) Uistinu i jesu u srpskome, hrvatskom i bosanskome jeziku, u kojima mogu da budu samo stilemi, ali ne i u crnogorskom jeziku zato to u njemu poeduju neutralnu vrijednost, to ih Crnogorci mahom izgovaraju i onda kad se ne biljee odgovarajuim latinikijem i irilikim slovima28. Zaproponowane dla oddania w pimie spgosek mikkich , w alfabecie aciskim przejte zostay z jzyka polskiego, take posiadajcego powysze fonemy, (dz) za zostao przejte z cyrylicy. Cyrylickie , i s zostay, ju po reformie Vuka Karadicia dodane do alfabetu i znane s jzykoznawczej tranksrypcji fonetycznej alfabetw cyrylickich29. Maj jednak szans na zaistnienie jako standardowe w jzyku czarnogrskim. Frekwencyjno zdecydowan przewag daje grafemowi . Zaproponowane pismo cyrylickie pochodzi z reformowanej cyrylicy Vuka Karadicia (tzw. wukowicy) z 1818 r., ktre w Czarnogrze kontynuacyjnie i systematycznie zaczto uywa od 1863 r. acinka za do XIX w. zapisywana bya na wiele sposobw. Reforma Ljudevita Gaja i alfabet przez niego wypracowany (gajica) trafiy do Czarnogry w okresie podobnym jak cyrylica Vuka po raz pierwszy wykorzystano gajic w periodyku Orli w 1865 r. Kade z nich skada si z 33 liter (wielkich i maych).
Por.: V. Nikevi, Crnogorski pravopis, s. 25-29. Por.: P. Brom, Crnogorski pravopis, s. 75. 28 V. Nikevi, Crnogorski pravopis, s. 53-54. 29 Por.: W. Pianka, E. Tokarz, Gramatyka konfrontatywna jzykw sowiaskich, tom 1, Wyd. lsk, Katowice 2000, s. 38.
26 27
199
W czarnogrskich tekstach cyrylickich alfabet aciski wykorzystywany jest nazwach naukowych, symbolach i skrtach. W czasach wspczesnych spotyka si go take np. w nazwach obcych grup muzycznych (por. Rolling Stones) itp30.
30
Por. V. Nikevi, Crnogorski pravopis, s. 29.
200
Robert BOKOWSKI
THE WRIGHTING OF MONTENEGRINS HISTORY AND THE PRESENT TIME
abstract The writing has possessed many attributes, for example it has been an instrument for transcription and preservation of the speech. Nowadays it helps in preservation and cultivation of cultural and linguistic separateness of every literate nation. The problem of describing history of the writing was elaborated according to the political option in the context of Serbo-Croatian or only Serbian history. The exception is an ample study of Vojislav N. Nikevi, who analysed the transcription of Montenegrin precisely and constantly in the context of history and writing rules. In Poland this problem is the object of interests of P. Brom. This text refers to the history of the writing (Latin and Cyrillic - to a lesser degree Glagolic - alphabet), which has been used in Montenegro, and its dual character in the present time.
201
Bibliografia Andrijaevi . M., Rastoder , Istorija Crne Gore,CICG, Podgorica 2006. Beli A., Pravopis srpskohrvatskog knjievnog jezika, Beograd 1950 (przedruk z 1923 r.) Brom P., Crnogorski pravopis prace kodyfikacyjne nad zasadami pisowni czanogrskiego jzyka standardowego, [w:] wiat Sowian Nr 1, red. E. Tokarz, Wydawnictwo ATH, Bielsko-Biaa 2006. Brom P., Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny, Wydawnictwo ATH, Bielsko-Biaa 2007. Karadi V., Glavna pravila za juno narjeje, Narodne novine, Zagreb, XVI/1850, br. 76 (9. Travnja). Nikevi V., Crnogorska gramatika, DANU, Podgorica 2001. Nikevi V., Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije, t. I, Matica Crnogorska, Cetinje 1993 oraz t. II, Matica Crnogorska, Cetinje 1997. Nikevi V., Crnogorski pravopis, Crnogorski PEN Centar Biblioteka Njegoovo pero, Cetinje 1997, Oczkowa B., Zarys historii jzyka serbsko-chorwackiego, Nakadem Uniwersytetu Jagielloskiego, Krakw 1983. PecoA., Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Beograd 1991. Pianka W., Tokarz E., Gramatyka konfrontatywna jzykw sowiaskich, tom 1, Wyd. lsk, Katowice 2000. Stplewski A., wiadomo narodowa Sowian a kwestie jzykowe, [w:] Z ma ojczyzn w sercu. Ksiga pamitkowa dedykowana Profesorowi Tadeuszowi Zdancewiczowi, red. M. Walczak-Mikoajczakowa, B. Zieliski, Wydawnictwo Naukowe UAM, Pozna 2005, s. 351.
202
Dorota CHOPEK (Bielsko-Biaa) Akademia Techniczno-Humanistyczna UDK811.111`367.633:811.16
SCENES WITH ENGLISH PREPOSITIONS OUT AND IN EXPRESSED IN POLISH, SLOVENE AND MONTENEGRIN (SELECTED SEMANTIC AND PRAGMATIC ASPECTS)
W artykule zaprezentowano przyimki angielskie out i in w zdaniach familiarnych przetumaczonych na jzyki sowiaskie: polski, soweski i czarnogrski. Przyimek in naley do grupy poj uniwersalnych. Z kolei wielokierunkowy przyimek out, bdcy jedn z wielu form opozycyjnych dla in, nie jest pojciem uniwersalnym w kadym jzyku naturalnym. Przykady zademonstrowane w artykule ukazuj, i prosty umiejscawiajcy przyimek topologiczny in atwo znajduje semantyczne i syntaktyczne odpowiedniki w przekadzie na jzyki sowiaskie: polski, soweski i czarnogrski. Z kolei cieka/tor ruchu (ang. path) wyznaczana przez wielokierunkowy przyimek out w przekadzie na jzyki polski, soweski i czarnogrski wyraana jest za spraw zrnicowanych kategorii semantycznych i syntaktycznych, bd jest w przekadzie omijana.
The object of study in this paper are two English prepositions: out and in in translation into Polish, Slovene and Montenegrin. While out belongs to the group of generally oriented or omnidirectional prepositions, in is a simple topological form, which finds counterpart notions across natural languages. S. C. Levinson and S. Meira, following J. Piaget, put forward a proposition that in belongs to the group of simplest spatial notions. [...] These concepts would be coded directly in language, above all in small closed classes such as adpositions thus providing a striking example of semantic categories as language-specific projections of 203
Dorota Chopek: Scenes with english prepositions out and in expressed in Polish, Slovene and Montenegrin
universal conceptual notions.1 Prepositions are examples of adpositions. Constituting an oppositional pair, English prepositions out and in are reflected differently in translation into other natural languages, e.g. Polish, Slovene and Montenegrin. Form out, with meaning not in, is one of many opposites to in. The group of prepositions lexicalizing opposite scenes to those constructed by in involves: on, above, under, behind, in front of, around, near, etc.2 However, within that cluster out is the most general form indicating location and direction. The object of the paper is to present some ways of semanticizing spatial scenes in Polish, Slovene and Montenegrin, scenes equivalent to those expressed by English forms out and in. Attention is paid to in acting as a preposition of place opposite to out. In is also demonstrated as a preposition of path opposite to out. Each preposition or spatial particle evokes a proto-scene3, which is always construted in the physical domain and represents the highest frequency of occurrance in usage events. Proto-scenes for all prepositions facilitate conceptualization of sub-scenes or extended scenes, which are construed in abstract and temporal domains. Spatial relations and scenes are composed of a Trajector (or Figure) and a Landmark (or Ground). Spatial scenes portray localization, process of placement, and motion. The philosophy of motion lies within interests of an established cognitive philosopher and linguist L. Talmy. In 1983 he accepted parameters for motion, among other ones Figure and Ground, which R. W. Langacker treats respectively as Trajector and Landmark.4 Those parameters constitute cofigurational elements of a spatial scene.
Cf. S. C. Levinson, S. Meira: Natural concepts in the spatial domain - adpositional meanings in cross-linguistic perspective: an exercise in semantic typology. [In:] Language, 79(3), 2003, p. 485. Paper accessed online in January 2008. [URL: http://www.mpi.nl/ world/persons/private/levinson/publicat.htm] 2 Cf. S. Lindstromberg: English Prepositions Explained. John Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia 1998, p. 71. S. Lindstromberg does not use italics and does not underline these words. 3 Proto-scene is the main scene. The notion proto-scene is used here after: A. Tyler, V. Evans: The Semantics of English Prepositions. Spatial Scenes, Embodied Meaning and Cognition. Cambridge University Press. Cambridge 2003. 4 Cf. R. W. Langacker: Foundations of Cognitive Grammar, Vol. I. Stanford University Press. Stanford, CA, 1987, pp. 217-220. (See also:) Trajector as figure pp. 231-236 and Trajector/Landmark Differentiation pp. 267-268.
1
204
Trajector (TR) [...] is the locand (i.e., the element located) and is typically smaller and movable; a landmark (LM), which is the locator (i.e., the element with respect to which the TR is located) and is typically larger and moveable [...].5 In order to analyse English prepositions, e.g. in and out, in selected translation patterns, proto-scenes for those forms should be first referred to. 1. 1. The proto-scene for in It has been widely emphasized that geometric-spatial relations are not sufficient to explain the complete range of spatial uses commonly associated with spatial particles.6 For example, apart from purely spatial properties what is essential to define the usage of preposition in is a functional relation.7 A. Tyler and V. Evans point out that [...] the protoscene for <in> constitutes a spatial relation in which a TR is located within a LM which has three salient structural elements an interior, a boundary and an exterior. In addition to the spatial relation designated, the protoscene for <in> is associated with the functional element of contaignment.8 Nevertheless, containment assumes various forms reflected in physical and non-phycical objects. J. Yates gives examples of diversified nominal phrases with in, where that form indicates: 1) location inside or within something else, which illustrates the proto-scene for in, 2) membership of a group or category, 3) a period of time, 4) after a period of time, 5) movement or transfer from one place into another, 6) the number of individual parts of something, [...], 34) a topic.9 Preposition in mediates the spatio-functional relation in spatial scenes involving geophysical divisions such as cities, towns, continents, countries, states, etc., comfortable and safe places like an alcove, a large chair, a cocoon, a nest,
A. Tyler, V. Evans: : The Semantics of English Prepositions. Spatial Scenes, Embodied Meaning and Cognition. Cambridge University Press. Cambridge 2003, p. 50. 6 Cf. C. Vandeloise, A. Herskovits [in:] A. Tyler, V. Evans: The Semantics of English Prepositions. Spatial Scenes, Embodied Meaning and Cognition. Cambridge University Press. Cambridge 2003, p. 181. 7 Cf. C. Sina i K. Jensen de Lpez: Language, culture and the embodiment of spatial cognition. [In:] Cognitive Linguistics 11 1/2. Walter de Gruyter 2000. 8 A. Tyler, V. Evans. Ibidem, p. 185. 9 Cf. J. Yates: The Ins and Outs of Prepositions. A guidebook for ESL students and all others seeking help in correct use of prepositions. Barrons. New York 1999, pp. 56-67.
5
205
etc., interior areas, for example an attic, a balcony, a basement, a building, a corner, a hall, a kitchen, an office, a room, etc., vehicles where people cannot stand and walk, for instance a car, a canoe, a helicopter, a small plane, a small boat. The category of extended containers also comprises publications and speeches, e.g. articles, books, dictionaries, encyclopedias, lectures, magazines, newspapers, and speeches.10 The nominal phrases with in in most cases find parallel spatial and functional relations in Polish (through preposition w), Slovene (reflected by preposition v) and Montenegrin (by preposition u). Nonetheless, Landmarks conceptualized as bounded in spatial relations designated by in may be perceived as surfaces in spatial scenes lexicalized in Polish, Slovene and Montenegrin, e.g. English expression in the picture becomes na obrazku in Polish, na sliki in Slovene, and na slici in Montenegrin. Therefore, although the proto-scene lexicalized by in is universal, correspondence is not observed throughout all of the nominal phrases with English in expressed in Polish, Slovene and Montenegrin. 1. 2. The proto-scene for out Out, which dominates in the adverbial usage, is one of several forms describing opposite relations to in out means not in and as S. Lindstromberg puts it includes <on>, <above>, <under>, <behind>, <in front of>, <around>, <near>, etc.11 Therefore, the functional element of no inclusion correlates with the spatial relation lexicalized by out. A. Tyler and V. Evans claim that a consequence of not being contained is that the TR is unrestricted and hence accessible.12 Out usually functions as an adverb, e.g. Theyve just gone out, nonetheless in the cluster out of, form out appears as a preposition. While out communicates location not in, the complex preposition out of, following R. Dirven, denotes departure from an enclosure,[...].13
Ibidem, p. 56. Cf. S. Lindstromberg: English Prepositions Explained. John Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia 1998, p. 71. 12 A. Tyler, V. Evans. Ibidem, p. 201. 13 R. Dirven: Dividing up physical and mental space into conceptual categories by means of English pprepositions. [In:] The Semantics of Prepositions. From Mental Processing to Natural Language Processing. Ed. C. Zelinsky-Wibbelt. Mouton de Gruyter. Berlin/New York 1993, p. 84.
10 11
206
Apart from the proto-scene, like all prepositions, out also constructs sub-scenes which code the functional element of non-containment. 2. Forms: in and out in examples of translation into Polish, Slovene and Montenegrin While in plays the role of a simple topological locating element, out belongs to the cluster of omnidirectional terms. S. C. Levinson and S. Meira, following the observations made by J. Piaget, argue that the simlest spatial notions, e.g. in, on, under, are generally recognized as universal. Furthermore, those notions are usually coded in natural languages as adpositions.14 Out of that observation arises an issue whether the notion in, being cross-linguistically universal, in translation finds semantic and syntactic equivalents in Polish, Slovene and Montenegrin. Moreover, there is a question concerning out, acting as not in and not found in the group of language universals, whether out receives semantic and syntactic spatial equivalents in patterns of translation into Polish, Slovene and Montenegrin. The following analysis shows some solutions to the above issues. 2. 1. Form in in examples of translation into Polish, Slovene and Montenegrin Since the lexeme in not only denotes static but also dynamic spatial relations, examples of translation into Polish, Slovene and Montenegrin involve static and dynamic physical scenes. 2. 1. 1. Static scenes with in Static scenes lexicalized by in contain a three-dimensional Landmark, which is idealized as a container. That static relation described by in is included in examples 1. to 7. below, where a Landmark takes the form of a trunk, a house, a school building, a room, a car, a shower booth, and the interior of a lock in the door. In order that the relation in the destination versions may correlate with the relation designated by in in the source version, the destination
14
Cf. S. C. Levinson, S. Meira. Ibidem, p. 485.
207
versions should include a spatial relation featuring a LM which is a three-dimensional container. Due to in the Trajector is located within the interior region of a Landmark. Although examples 1. to 9. employ different prepositions in the destination versions Polish, Slovene and Montenegrin only prepositions w in Polish, v in Slovene, and u in Montenegrin mediate the spatio-functional relation correlating with the static spatial relation indicated by English preposition in. Moreover, within the three Slavic versions presented below there are other prepositions rendering in: na and pod, which constitute different spatial relations to that expressed by English in.
1. 2. Your sons in the trunk right now. Twj syn jest w baganiku.; Tvij sin je v prtljaniku.; Tvoj je sin u prtljaniku. (The Whole Ten Yards)15 Were defending Brooke Windham... whose very wealthy husband was found shot to death...in their Beacon Hill mansion. Bronimy Brooke Windham, ktrej bogatego ma znaleziono zastrzelonego w ich willi w Beacon Hill.; Zastopamo Brooke Windham. Njenega bogatega soproga so ustrelili v njuni vili na Beacon Hillu.; Branimo Brooke Windham, iji je bogati mu pronaen ubijen u njihovoj vili na Beacon Hillu. (Legally Blonde) She was my girlfriend in prep school. Bya moj dziewczyn w szkole redniej.; e v srednji oli je bila moje dekle.; Ona je bila moja evojka u srednjoj koli. (Legally Blonde) I just wanted to say that you were so brilliant in there. (in the courtroom) Chciaem tylko powiedzie, e bya wspaniaa.; Rad bi ti le rekel, da si bila neverjetna.; Samo sam elio da ti reem da si bila sjajna tamo. (Legally Blonde) Why cant I stay in here? Nie mog tu zosta?; Zakaj ne morem ostati tukaj?; Zato ne mogu ostati ove? (The Whole Ten Yards) Silence in my courtroom. Cisza na sali.; Tiina v dvorani.; Tiina u dvorani. (Legally Blonde) Youre shooting at the house, theyre in the car. Rozwalamy dom, a ci s w samochodzie.; V hio strelja, oni pa so v avtu.; Puca u kuu, a oni su u autu. (The Whole Ten Yards) No, I was in the shower. Nie, byam pod prysznicem.; Ne. Pod prho sem bila.; Ne, bila sam pod tuem/ispod tua. (Legally Blonde)
3.
4.
5. 6. 7.
8.
15
The English text comes from two feature films: The Whole Ten Yards and Legally Blond. The examples of translation into Polish and Slovene are the film subtitles quoted here. Translation into Montenegrin was done by Dr. Przemysaw Brom, whom I thank for it. After the source English version come three destination versions: first Polish, then Slovene, and Montenegrin.
208
LINGUA MONTENEGRINA 1/2008. 9. Then finally, I hear the guys key in the lock. I w kocu sysz, jak facet wkada klucz do zamka.; Potem sem sliala, da odklepa vrata.; Konano, ujem kako momak stavlja klju u bravu. (The Whole Ten Yards)
Examples 1. through 9. contain the relation of containment in the three destination versions, however, the original configuration is not reflected in examples 4., 5., 6., 8., 9. in Polish, and 4., 5., 8., 9. in Slovene, also in examples 4., 5., 8. in Montenegrin. The spatial relations holding between the TR and LM in examples 10. to 15. are extensions of the proto-scene for in. In quotation 10. the Landmark is a geographical object with a bounded interior. Example 11. presents a multi-element LM, which is an organisation of girls bearing the name of Delta Nu. Example 12. includes a physical LM idealized as a container a human heart and an abstract TR object, which in this case is non-physical feeling love. Example 13. presents a physical LM a magazine and a physical TR a photograph. Quotations 14. and 15. demonstrate a physical TR a human being located in an abstract LM feeling of fear.
10. Call me if youre ever in California. OK? Zadzwo, jeli bdziesz kiedy w Kaliforni.; e kdaj zaide v Kalifornijo, me poklii, prav?; Nazovi me ako ikad bide u Kaliforniji. (Legally Blonde) 11. I had the highest GPA in Delta Nu. Mam najwysz redni w Delta Nu.; Najbolje ocene v Delti Nu imam.; Imam najbolje ocjene u Delti Nu. (Legally Blonde) 12. Only the love in my heart. Jedynie serce wypenione mioci.; Le svoje ljubee srce.; Samo ljubav u mom srcu. (Legally Blonde) 13. I saw it in the June Vogue a year ago. Widziaam j w zeszorocznym Vogue.; e lani je bila v reviji Vogue.; Viela sam je u lanjskom izdanju Vouguea. (Legally Blonde) 14. Look, I dont wanna raise a child in an environment of complete and total fear. Nie chc wychowywa dziecka w atmosferze strachu.; Otroka noem vzgajati v strahu.; Vii, ne elim odgajati ecu u strahu. (The Whole Ten Yards) 15. You are in no danger. Nic ci nie grozi.; Nisi v nevarnosti.; Nijesi u opasnosti. (The Whole Ten Yards)
Apart from example 12. where neither Polish nor Slovene semanticizes a spatial scene with the TR within the interior region of the 209
LM, all quotations: 10., 11., and 13. to 15. in Slovene display a spatial scene parallel to that constructed by in. Apart from 12. scenes parallel to those lexicalized by in are constructed by Polish preposition w from 10. to 14. What is more, in Montenegrin u describes relations designated by in throughout the list from example 10. to 15. All in all, the static relation designated by a simple topological English preposition in, which is a universal notion, in translation easily finds counterpart lexical items in Polish, Slovene and Montenegrin. English form in, Polish preposition w, Slovene preposition v, and Montenegrin preposition u are universal notions expressing containment. Static spatial relations designated by in easily find corresponding relations in translation into Polish, Slovene and Montenegrin. That statement, however, can be partially denied when in applies to dynamic scenes. 2. 1. 2. Dynamic scenes with in The dynamic spatial relation, expressed by in, holding between the TR and LM in each of sentences 16. through 26. does not find the locating equivalent w in the Polish version. Nonetheless, preposition z is used in Polish and iz in Slovene and Montenegrin in example 16. However, those lexical items point to the source of the path of motion, not to its destination. In majority of the examples presented below, in is reflected in Slovene and in Montenegrin by its exact spatial matches prepositions expressing destination of the path: v and u.
16. Why else would she have flown in from Newport? Po co leciaby a z Newport?; Le zakaj bi sicer hodila iz Newporta?; Zbog ega drugog bi dolazila iz Newporta? (Legally Blonde) 17. We just got it in yesterday. T dostalimy wczoraj.; Tole smo dobili ravno veraj.; Tek smo je dobili jue. (Legally Blonde) 18. And you didnt just get it in. I wcale nie jest nowa.; Sicer pa ni od veraj.; Nijesi je upravo dobila. (Legally Blonde) 19. Pooh bear, just get in the car. Misiaczku, wsiadaj.; Mika, prosim, spokaj se v avto.; Draga, samo ui u auto. (Legally Blonde) 20. Did you have a problem getting in the room? Nie moga dosta si do pokoju?; Si imela teave pri vstopu v sobo?; Imala si probleme ulazei u sobu? (The Whole Ten Yards) 21. I dont wish to get back in the game. Nie chc wraca do gry.; Noem se vrniti
210
LINGUA MONTENEGRINA 1/2008. v igro.; Ne elim se vraati u igru. (The Whole Ten Yards) 22. All right, so you go in and you grab him. Id tam i do schwytaj.; Gre noter in ga zgrabi.; Dobro, ui tamo i uhvati ga. (The Whole Ten Yards) 23. She had eight grilled cheese sandwiches. She stuffed them in her mouth all at once. Zjada osiem kanapek z serem. Wepchna je do buzi wszystkie naraz.; Nabasala se je z osmimi toplimi sendvii. Vse naenkrat je stlaila v usta.; Pojela je osam toplih sendvia. Nabila ih je sve zajedno u usta. (Legally Blonde) 24. Come in. Prosz.; Naprej.; Naprijed/Uite. (Legally Blonde) 25. Dont go in. Theres a surprise in there! Dont look. Nie wchod! To niespodzianka! Nie patrz.; Ne hodi tja. Preseneenje imam! Ne glej!; Nemoj ulaziti. Tamo je iznenaenje. Nemoj gledati. (The Whole Ten Yards) 26. If you ever grab me like that again, I will stick a knife in your face. Jak jeszcze raz tak mnie zapiesz, to wbij ci n midzy oczy.; e me e enkrat takole prime, bo dobila no v obraz!; Ako me jo jedanput tako uhvati, staviu ti no u lice. (The Whole Ten Yards)
Dynamic scenes constructed by in contain a TR in motion. The path takes beginning somewhere out and leads to the area located within the interior region of a container type LM. A Polish lexeme associated with a similar relation is preposition do, in English to, e.g. On idzie teraz do samochodu, Hes going to his car right now. Nevertheless, even though Polish preposition do designates the path component of motion, the destination of motion may be not only a three-dimensional object, e.g. a car, but also a two-dimensional object, e.g. a wall, and a zero-dimensional point. Although Polish does not demonstrate correlation with English with regard to dynamic spatio-functional relations mediated by English preposition in, Slovene and Montenegrin tend to use equivalent spatial forms: v and u, which like preposition in often follow verbs of motion. All in all, notion in is universal cross-linguistically. It is interesting whether Polish, Slovene and Montenegrin behave alike when it comes to lexicalizing out, an omnidirectional and not universal notion opposite to in. 2. 2. Form out in examples of translation into Polish, Slovene and Montenegrin English preposition out conveys the sense not in, thus belongs 211
to a group of prepositions placing a TR in the exterior region of a LM. While in is a locating preposition, out is an orienting form which indicates the path of motion taking the TR from the interior area of the LM to the exterior region beyond the LM. The scenes lexicalized by out, in Polish are generally expressed with a single verb, without a satellite equivalent to out or omitted, which is illustrated in the examples below. The Slovene and Montenegrin languages, however, apart from a single verb also use diversified semantic and syntactic forms and omissions of spatial scenes. Nevertheless, within eleven patterns of translation into Slovene and Montenegrin, two 29. and 33. include preposition iz, which to some extent correlates with English out. English quotations 27. to 34. include a LM which is a threedimensional object, examples 35. to 37. hold extended LMs: the first two in the physical domain, the last one in the abstract domain.
27. If you dont know the answers, they just kick you out? Gdy kto nie zna odpowiedzi, to zostaje wyrzucony z zaj?; In e ne ve odgovora, ti preprosto pokaejo vrata?; Kada ne zna odgovor, oni te ieraju van/napolje? (Legally Blonde) 28. I met someone else. Move out. Mam kogo innego. Wyprowad si.; Drugo imam. Spokaj.; Imam drugoga. Iseli se. (Legally Blonde) 29. Get out of the car. Get out. Wysiadaj!; Ven iz avta. Pojdi ven.; Izlazi iz auta. Izlazi. (The Whole Ten Yards) 30. Tomato sauce is a tough stain to get out. Sos pomidorowy zostawia okropne plamy.; Tak made je teko oistiti.; Sos od paradajza ostavlja mrlje/fleke. (The Whole Ten Yards) 31. I am not gonna go out there and risk my ass for my wife... Nie zamierzam wystawia na ryzyko mojego tyka dla mojej ony.; Ne bom tvegal riti zaradi svoje ene ; Ne namjeravam riskirati dupe zbog svoje ene. (The Whole Ten Yards) 32. Apologize, then shell come right out. Przepro, to od razu wyjdzie.; Opraviujem se, kmalu bom.; Izvini se, pa e ona odjednom doi. (The Whole Ten Yards) 33. Any of your knuckleheads follow this car, I start throwing out body parts. Jak polesz za nami swoich jeopw, bd wyrzuca kolejne czci ciaa.; e nam bo kdo sledil, bom iz avta metal koek za kokom.; Ako nas bilo koji od tvojih budala bude pratio, poeu da iz auta izbacujem djelove tijela. (The Whole Ten Yards) 34. I dont take the trash out. Nie wynosz mieci.; Ne odnaam smeti.; Ne iznosim smee. (The Whole Ten Yards)
212
LINGUA MONTENEGRINA 1/2008. 35. Careful backing out, hon. Uwaaj przy cofaniu.; Pazljivo vozi, draga.; Paljivo se povlai, draga. (The Whole Ten Yards) 36. Oh, my gosh...you guys have to help me pick out the perfect outfit. Kurcz. Musicie mi pomc wybra odpowiedni strj.; Moj bog. Punci, po obleko moramo.; Boe, morate mi pomoi da izaberem odijelo. (Legally Blonde) 37. No, he didnt help me out. Czy pomg? Nie, wcale.; Ne, ni mi pomagal.; Ne, nije mi uopte bio od pomoi. (The Whole Ten Yards)
Although in Polish, Slovene and Montenegrin are observed spatial relations reflecting those indicated by out, in translation from English into Polish, for majority of destinaton versions, they are lexicalized by a single verb of motion. In Slovene and Montenegrin beside a single verb are employed different means of communicating that spatial information. In consequence, Polish, Slovene and Montenegrin do not consistently use a satellite equivalent to omnidirectional out semanticizing spatio-functional relations. 3. Consolidation The paper contributes to the issue how natural languages semanticize spatial scenes. Examples of spatio-functional relations described by English oppositional prepositions in and out are demonstrated on the basis of patterns of habitual language used in films. Since the configuration constructed by in is cross-linguistically universal, there are equivalent notions found across most of natural languages. That assumption receives confirmation in examples of translating into Polish, Slovene and Montenegrin sentences with static usage of in. Preposition in is a simple topological locating form. What is more, when in mediates dynamic relations in which the Trajector is in motion, the destination versions Polish, Slovene and Montenegrin present different translation patterns. Slovene and Montenegrin through v and u, more often than Polish, lexicalize relations counterpart to those mediated by English preposition in. Expressing spatial relations changes when it comes to these notions which are not cross-linguistically universal. For instance, while English codes the path of motion, e.g. for out, in a satellite, which is a 213
lexical unit following a verb of motion, Polish, Slovene and Montenegrin make use of different semantic and syntactic categories to express similar spatio-functional relations. They also use omissions of counterpart spatial scenes. The paper contributes to long-drawn-out explanations concentrating on translation patterns of English oriented prepositions into Polish.16 Slavic languages: Polish, Slovene and Montenegrin semanticize spatial relations in a similar way. Dorota CHOPEK SCENES WITH ENGLISH PREPOSITIONS OUT AND IN EXPRESSED IN POLISH, SLOVENE AND MONTENEGRIN (SELECTED SEMANTIC AND PRAGMATIC ASPECTS) Summary The paper argues that while habitual English lexicalizes most important components in spatio-functional relations with satellites, which among other syntactic forms comprise prepositions, e.g. in and out, in translation of omnidirectional out languages: Polish, Slovene and Montenegrin tend to convey the path differently: Polish usually with a single verb, Slovene and Montenegrin with a variety of semantic and syntactic items. Nonetheless, English preposition in, featuring a crosslinguistically universal notion, in translation into Polish, Slovene and Montenegrin generally finds counterpart syntactic elements.
16
Cf. D. Chopek: Scenes constructed by English spatial particles expressed in Polish (chosen semantic and pragmatic aspects). Ed. E. Tokarz. In press. ATH. Bielsko-Biaa.
214
Bibliography 1. CHOPEK Dorota., Scenes constructed by English spatial particles expressed in Polish (chosen semantic and pragmatic aspects). Ed. E. Tokarz. In press. ATH. Bielsko-Biaa. 2. FILLMORE Charles J., Lectures on Deixis. CSLI Publications. Stanford, California 1997. 3. LANGACKER Ronald, W., Foundations of Cognitive Grammar, Vol. I. Stanford University Press. Stanford, CA, 1987. 4. LEVINSON Stephen C., MEIRA Sergio., Natural concepts in the spatial domain - adpositional meanings in cross-linguistic perspective: an exercise in semantic typology. [In:] Language, 79(3), 2003. 5. LINDSTROMBERG Seth., English Prepositions Explained. John Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia 1998. 6. LOGAN Gordon D., SADLER Daniel D., A Computational Analysis of the Apprehension of Spatial Relations. [in:] Language and Space. Ed. P. Bloom, M. A. Peterson, L. Nadel, M. F. Garrett. Massachusetts Institute of Technology. Cambridge, Mass. 1996. 7. SHINA Chris, JENSEN de LPEZ Kristine., Language, culture and the embodiment of spatial cognition. [In:] Cognitive Linguistics 11 1/2. Walter de Gruyter 2000. 8. TYLER Andrea, EVANS Vyvyan., The Semantics of English Prepositions. Spatial Scenes, Embodied Meaning and Cognition. Cambridge University Press. Cambridge 2003.
215
216
Aleksandra BANJEVI (Podgorica) Univerzitet Crne Gore UDK 811.163.4`373.45
JEZICI U KONTAKTU I JEZIKO POSUIVANJE - ADAPTACIJA POSUENICA Jezici su u neprestanom dodiru. Jeziki dodiri se prouavaju u tri smjera : a. usvajanje jezika; b. jeziko posuivanje; c. prevoenje. Prilikom jezikog posuivanja javljaju se adaptacije modela. Adaptacija modela pokazuje primarne i sekundarne pojave koje se javljaju na sva etiri nivoa. Adaptacija prema nivoima sprovodi se prema tipovima transfonemizacije, transmorfemizacije i stepenima promjene znaenja na semantikom nivou. Jezici u kontaktu i interferencija jezika vrlo su kompleksni fenomeni jer su povezani s dodirima i ispreplijetanjima raznih kultura i civilizacija, tako da te relacije nijesu samo lingvistiki uslovljene nego i izvanlingvistiki.Rijei romanskog porijekla koje srijeemo u naem govoru nijesu odjednom prele u na govor. Taj prelaz je trajao vie vjekova. On nije prekinut ni danas. Savremeni trend uenja stranih jezika ini jo znaajnijim prouavanje romanskih posuenica upravo zbog ouvanja jeziko-kulturne batine pokoljenjima koja dolaze.
Ako posmatramo jezik kao sistem znakova koji ljudi upotrebljavaju u jezikoj djelatnosti i tome dodamo da je jezik po svom karakteru, kao i svaki sistem apstraktan, onda je govor njegovo konkretno ostvarenje u nekoj materiji. Na taj je nain jezik organizacija govora. Jezik i govor su dva aspekta jednog fenomena koji smo nazvali jezika djelatnost. Iz ove njihove interakcije proizilazi jezika kreativnost tj. sposobnost jezika i govora da se prilagoavaju stalno novim potrebama jezike prakse. Tokom itave ljudske istorije jezici su dolazili u meusobne dodire. 217
Aleksandra Banjevi : Jezici u kontaktu i jeziko posuivanje - adaptacija posuenica
Posljedice tih dodira mogu biti razliite - seu od leksikog posuivanja, preko strukturalnog posuivanja pa sve do nestajanja jezika ili stvaranja novih. Svaki jezik je podloan leksikim uticajima drugih jezika i iz njih preuzima rijei i unosi ih u svoj rjenik. Neke od njih se efemerno zadravaju u jeziku primaocu da bi poslije izvjesnog vremena iezle, dok se druge ustaljuju i postaju sastavni dio rjenika, do te mjere da se u svijesti veine govornika vie ne osjeaju kao rijei stranog porijekla. Od svih velikih civilizacija koje su se razvijale i propadale, nijedna nam nije tako bliska kao rimska. Rimsko Carstvo se prostiralo, na svom vrhuncu, sa istoka na zapad na teritoriji od pet hiljada kilometara i sa sjevera na jug tri hiljade dvjesta kilometara. Teritorija Balkanskog poluostrva na kojoj ive Juni Sloveni bila je gotovo pet vjekova pod direktnom politikom vlau rimske imperije. Ovo je Carstvo u svom dugom trajanju prolo kroz mnoge promjene, mijenjajui na tri kontinenta pored svoje vlastite i sudbinu mnogih drava i naroda. irenje latinskoga jezika, kojim su govorili Rimljani predstavlja rezultat vojnikog, politikog i ekonomskog osvajanja velikog dijela Evrope. Razvitak Mletake republike u Istri i Dalmaciji prekinuo je vezu izmeu istone i zapadne Romanije tako to je u gradovima mletako narjeje istislo posve stariji romanski jezik ovih pokrajina koji se razvio u njima jo u vizantinsko doba. Istorija primorskog dijela Crne Gore se moze podijeliti do 1914. na razne epohe od kojih emo nabrojati samo neke: ilirsku, rimskovizantinsku, mletaku. Prvobitno ilirsko-trako stanovnistvo promijenilo je svoja obiljeja u dodiru sa naprednijom osvajakom civilizacijom kontinentalnog tipa s one strane Jadrana, tako da su, kako navodi P. Skok, Rimljani relativno veoma brzo postigli ono to grka civilizacija pomorskog tipa ponikla ba na Balkanskom poluostrvu i u njegovom neposrednom susjedstvu (Jegejskim ostrvima, primorskim naseljima Male Azije i June Italije), nije mogla a nije ni eljela da postigne.1 Slovenizacija Romana u dalmatinskim gradovima trajala je do kraja srednjeg vijeka.
P. Skok, Dolazak Slovena na Mediteran, Split, Jadr. straza, 1934, str. 18-25 i Dr Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljea, Vojno delo, Beograd, 1962, str. 15-36.
1
218
Poetkom XVI vijeka Crna Gora je podijeljena na pet nahija. Crnoj Gori pripada i grbaljska upa, ali ona uiva poseban poloaj prema Turskoj. U to doba Crna Gora ima oko 20.000 stanovnika. Krajem XVII vijeka Crna Gora uestvuje na strani Venecije u ratu protiv Turaka. Trupe Venecije i crnogorski odredi bore se zajedno u nekoliko bitaka. Vladika Danilo trai 1717 godine od Venecije uspostavljanje protektorata nad Crnom Gorom, na temelju crkvene i unutranje autonomije. Venecija prihvata taj zahtjev, a Crnogorci dobijaju pravo da biraju guvernadura. Guvernaduri i vladike stvaraju dvije grupe i esto su u meusobnom sukobu. Obje grupe tee izgradnji dravne vlasti u kojoj e imati odluujui uticaj. Novi vladika Petar Petrovi izabran je na taj poloaj 1784. i od tada igra najznaajniju ulogu u Crnoj Gori. Od 1420. do Bekog kongresa 1815. godine u Boki Kotorskoj i Primorju u upotrebi je bio mletaki (venecijanski) jezik. Zadnjih sto godina austrijske vladavine ovim prostorima (1815-1918) zvanini jezik je bio italijanski. Odatle i prevaga preuzetih rijei iz italijanskog jezika. Pored ova dva osnovna izvora romanizama, dolaze i neke rijei iz toskanskog i latinskog jezika. Prema Skoku predslovenski jezici na Balkanu su: a) vulgarno-latinski, od koga se ouvao rumunski do danas, b) iliro-traki, od koga je dananji albanski (arnautski) i c) staro-grki, koji se u dananjoj svojoj fazi zove novojelinski ili novogrgki. Romanski jeziki svijet pokuavamo da obuhvatimo ovim cjelinama: balkanski romanitet (rumunski, dalmatski); italski romanitet (italijanski); sardski; alpski romanitet (retoromanski, ladinski, furlanski); galski romanitet (francuski, frankoprovansalski, okcitanski); iberski romanitet (katalonski, panski, portugalski). Klasini jezici nijesu sasvim izbrisali traka i ilirska narjeja, ali su izvrili snaan uticaj na njihovu strukturu i leksiku. Od narodnog, tzv. vulgarnog latiniteta su se razvili balkanski romanski dijalekti. Upotreba germanskih najamnika u rimskim trupama dovela je, ve od II-III vijeka, do prodora izvjesnih germanskih rijei u latinitet ilirskih podruja. Latinski jezik, odnosno romanski govor zadrao se skoro 2000 godina, uprkos laganom, ali ustrajnom naseljavanju Slovena, uprkos kasnijem snanom venetskom uticaju koji se poeo iriti istovremeno sa ekspanzijom politike 219
i privredne vlasti Mletake republike nekako od 1000 god. pa nadalje. Najstarije posuenice vode porijeklo iz balkanskog vulgarnog latiniteta. To su rijei raun (lat. rationem), koulja (lat. casula). Od VII vijeka grki postaje zvanini jezik Istonog rimskog Carstva (Vizantije), dok se u primorskim gradovima na Jadranu zadrava jedna varijanta balkanskog latiniteta. Ta varijanta postepeno prelazi u starodalmatski jezik. To bi bio drugi period prodiranja romanizama ili tzv. dalmatski period. Dalmatski, ili jezik dalmatinskih Romana iz predmletakog razdoblja, prema Skoku, je izumrli romanski idiom dalmatinske obale prvih vjekova nae ere koji je sluio kao sredstvo komuniciranja dalmatinskim Romanima odvojenim od matice. Prije svega, ovdje je potrebno razdvojiti stari romanski jeziki sloj, dalmatski od venetskog superstrata. Ono to je karakteristino su dalmatski relikti (ostatak sauvan iz davnih vremena), u kojima je ouvan izgovor velarnih suglasnika k i g ispred palatalnih vokala i i e, zatim latinska grupa -ti, -te koja je pred vokalom dala (lat. petium u znaenju komad pea). Venetski sloj je postepeno istisnuo dalmatski jezik, najprije iz javnog ivota. Narastajui slovenski uticaj je bitno pripomogao da venetski govori potpuno ugue dalmatski jezik. Stari dalmatski jezik kojem romanistika danas priznaje status posebnog romanskog jezika, poznat je po dokumentima i trgovakim pismima s kraja XIII vijeka. Veoma je teko odvojiti posuenice mletakog porijekla od posuenica toskanskog porijekla koje od XIII vijeka prodiru na jadransku obalu. Apsolutna predominacija venecijanskog elementa moe biti prihvaena kada je u pitanju Korula koju je V. Vinja ispitivao, ali ne i crnogorski krajevi u kojima nailazimo na mletaki i turski uticaj. Preuzimanje rijei se vri uvijek pod odreenim uslovima i uz izvjesna ogranienja. Sve rijei podlijeu fonetskim, sintaksikim i morfolokim pravilima preuzimanja i prilagoavanja jezikom korpusu. Jezik u Crnoj Gori jedan je jeziki entitet nastao na ovom prostoru na osnovu narodnih ijekavskih crnogorskih govora i predstavlja ono to se u nauci o srpskohrvatskom jeziku odreivalo kao crnogorski knjievnojeziki izraz, odnosno crnogorski jezik. Nekadanji zajedniki srpsko-hrvatski jezik imao je dvije varijante: srpsku i hrvatsku (danas su to dva odvojena standardna jezika: srpski i hrvatski) i dva knjievnojezika izraza: crnogorski i bosansko-hercegovaki (bosanski je podignut na nivo standardnog jezika, crnogorskom predstoji standardizacija). 220
Odlika govora tzv. Stare Crne Gore, poniklog prije svega u Katunskoj nahiji i lovenskoj Crnoj Gori moe se saeti u tome da skoro nema slabog i uzlaznog akcenta, postoji samo silazni i jaki. Crnogorski jezik posjeduje melodijski akcenat, dok je akcenat italijanskog jezika i venecijanskog dijalekta ekspiratoran. To ne znai da pojedine ue regije tog govornog podruja nemaju odreene razlike koje su prvenstveno izraene u mekoi ili tvrdoi silaznih i uzlaznih akcenata. No, te razlike u govoru u pojedinim djelovima Stare Crne Gore, iako male, su takve da ljudi po govoru znaju ko je iz kog kraja, jer svako ima neke svoje specifine rijei, izraze i govorne boje po kojima se meusobno govori razlikuju. Pored osnovnog leksikog fonda slovenskog porijekla crnogorski jezik sadri i leksike naslage iz drugih jezika. Tokom svog razvoja on je takoe preuzimao rijei iz grkog, latinskog, turskog, italijanskog, francuskog, ruskog, njemakog jezika Ovi leksiki uticaji su bili stupnjeviti i neravnomjerni i zavisili su od istorijskih i kulturnih okolnosti. U pojedinim periodima bi jedan strani jezik imao dominantan poloaj i iz njega bi se pozajmljivao veliki broj rijei, a zatim bi taj uticaj slabio i kao glavni leksiki izvoznik bi se pojavljivao neki drugi jezik. U odnosu na romanske govore, slovenski govorni predstavnici bili su preteno zemljoradnikog tipa i nedostajala im je terminologija za itave vrste djelatnosti. Romanske posuenice u Crnoj Gori pripadaju gotovo svim gramatikim kategorijama. Prirodno je da se meu njima nalazi najvei broj imenica, jer one se najlake pozajmljuju, a i njihov broj je u jeziku najvei, ali ni ostale vrste rijei nijesu nezastupljene. Najmanje su zastupljene zamjenice i brojevi koji se najtee i prenose iz jednog jezika u drugi. Na osnovu velikog broja pozajmljenih pridjeva, glagola i priloga, Taljavini2 je formulisao svoju teoriju o lingvistikoj predominaciji italijanskih jezika na dalmatinskim obalama, ne vodei rauna o stvarnim dometima znaajne slovensko-romanske jezike simbioze. Da bismo ukazali na veliki broj imenica koje su iz romanskih jezika i dijalekata apeninsko-balkanske aree prodrle u govore u Crnoj Gori, posluiemo se Taljavinijevom podjelom na apstraktne, konkretne i tehnike imenice. Broj apstraktnih termina koje smo uoili je veliki, naroito onih koji se odnose na duhovne osobine ovjekove, kulinarstvo, sudsku i administrativnu terminologiju, izvjestan broj termina iz oblasti medicine.
2
C. Tagliavini, Italia e Croazia, str. 377 - 455.
221
U konkretne imenice spadaju nazivi biljaka, ivotinja, djelova tijela. Iz oblasti tehnikih posuenica meu imenicama imamo primjere iz pomorske terminologije i brodogradnje u kojoj je romanski uticaj posebno doao do izraaja na itavoj crnogorskoj obali a i ire. Veliki je broj opisnih pridjeva romanskog porijekla iz svih oblasti prodro u govore u Crnoj Gori. Geografija, meteorologija i turizam znaajno su zastupljeni meu romanizmima u Boki. Ribarska terminologija na Jadranu uopte obiluje pozajmljenicama iz romanskih jezika. Kroz upotrebu rijei mogu se vidjeti narodni obiaji, odnos prema porodici i drutvu, sadraj porodinog i seoskog ivota i niz drugih. Danas je tih rijei neuporedivo manje zahvaljujui raznim unifikacijama i reformama. Ulazei u jedan drugaiji sistem, rijei su morale da u njemu trae svoje mjesto, da se prilagoavaju njegovim pravilima, ali i da ih pomalo remete. Najee se suoavamo sa uvanjem duine vokala romanskih posuenica. U odnosu na crnogorski jezik i promjene koje su se desile u jezikoj interferenciji je i ta da je starije romansko predakcentno a dalo u slovenskim jezicima o. To je jedna od najstarijih fonetskih promjena u crnogorskim posuenicama iz romanskih jezika i see do u preddalmatski period. U najveem broju sluajeva romansko a daje nae a u svim poloajima. Najea samoglasnika promjena koja se javlja prilikom prelaska romanskih rijei u crnogorski govor je zamjena samoglasnika o samoglasnikom u (npr. pirun < ven. piron itd). Romansko u u rijeima na koje smo naili daje gotovo iskljuivo isti refleks, tj. u, i to u svim sluajevima (npr. lumer < it. numero). Romanski samoglasnik e u najveem broju sluajeva uva svoju vrijednost u svim svim poloajima. Kod odreenih rijei je izvrena promjena samoglasnika i u e u naglaenom slogu, kao i u nenaglaenom slogu prije i poslije akcenta. Ta je promjena, prema Skoku, izvrena ve u dalmatsko-romanskom periodu (pr. incerka< it. in circa). Nepostojano a se redovno javlja u romanskim posuenicama (banak< it.banco). Diftong se odrao samo u zatvorenom slogu, a u otvorenome je bio monoftongiran (slivanje dva samoglasnika u jedan) na osnovu zakona asimilacije. Nastao je monoftong iz naglaenog prvog elementa diftonga u otvorenom slogu: ou > u. Diftong uo dao je u naglaenom slogu dugo o: koprifoko < it.coprifuoco. 222
Vulgarni latinski je poznavao dvije vrste konsonanata, duge i kratke. Ovu razliku su uvali i romanski jezici. Kvantitet konsonanata je pojam koji je nepoznat fonetici slovenskih jezika. Proces ozvuavanja bezvunog labijala p Skok smatra pojavom koja karakterie stare romanske govore. Tragovi te promjene su malobrojni (it. privilegio > breveladj). Promjena labiodentala f u zvuni labijal p, kao i proces ozvuavanja bezvunog labijala p, smatra se takoe za jednu od najstarijih promjena koja se desila romanskim posuenicama: prigat < lat.frigere. Izmeu ostalih promjena istai emo este sluajeve metateze u romanskim posuenicama. Zabiljeili smo primjer stare metateze (izmjena redosljeda elemenata u reenici, obino glasova ali ponekad i slogova, rijei ili drugih jedinica) likvida (apiko-alveolarni, tipa r i l) za koju Skok takoe kae da predstavlja jednu od najstarijih promjena i da vodi porijeklo iz ranog romanskog perioda (klak<it.calce). Istraeni romanizmi dati su posredstvom etiri osnovna elementa: preuzetim pojmom, njegovim znaenjem, izvornim oblikom i primjerom govorne upotrebe. Neizbjene i oigledne promjene koje nastaju u tom procesu posmatraju se sa dva stanovita koja se meusobno dopunjuju: 1. U odnosu na rijei romanskog porijekla, odakle dolaze pozajmljenice, treba utvrditi kakva je razlika (u obliku i sadrini) izmeu rijei koje su pozajmljene i prihvaene u jeziku primaocu, dakle, jednog elementa koji funkcionie u crnogorskom jezikom sistemu, i izvorne rijei, elementa koji funkcionie u stranom jezikom sistemu. 2. U odnosu na crnogorski jezik koji pozajmljenicu prihvata treba objasniti kako se pozajmljenica uklapa u pravila naeg jezika i do koje mjere se asimiluje, tj. koliko podlijee tim pravilima, a koliko ih naruava. Prilikom opisa fonoloke adaptacije pozajmljenica nastojimo da ustanovimo regularnost formiranja fonikog oblika pozajmljenice i utvrdimo kakve promjene oblika nastaju u dodiru izmeu dva razliita fonoloka sistema. Morfoloka adaptacija opisuje uklapanje romanskih pozajmljenica u morfoloki sistem crnogorskog jezika. Semantika adaptacija govori 223
o klasifikaciji odstupanja znaenja pozajmljenica od znaenja izvorne rijei, o semantikim i leksikim uticajima na crnogorski jezik i o mjestu romanskih pozajmljenica u leksikom sistemu crnogorskog jezika. Podjela je u sutini samo metodoloka, poto na nivou jezikog znaka postoji nerazdvojivost tri jezike ravni, koje i kad je rije o integraciji leksikih pozajmljenica, stoje u odnosu meusobne zavisnosti i interakcije. Konana adaptacija strane rijei je rezultat adaptacionih procesa na svim jezikim ravnima. Jednu od najpreciznijih definicija pojave pozajmljivanja rijei daje . Re-Debov: Leksikim pozajmljivanjem u uem smislu naziva se proces kojim jezik L1, iji je rjenik formiran i utvren u trenutku T, stie rije M2 (izraz i sadrinu), koju nije dotle posjedovao i koja pripada rjeniku jezika L2, (isto tako, formiranom i utvrenom u trenutku T). Taj proces se odvija od trenutka T do trenutka T1; vrijeme proteklo izmeu T i T1 veoma je promjenljivo i zavisi od brzine kojom se jedna pojava iz ravni govora kodifikuje.3 U uobiajenoj terminologiji L1 je jezik primalac (u naem radu crnogorski), a L2 jezik davalac (romanski jezici). M2 je rije koja pripada jeziku davaocu - model. Preavi u jezik primalac i pretrpjevi promjene uslovljene adaptacionim pravilima, ona postaje M1 - replika.4 Prouavanje pozajmljenica se nalazi na raskru puteva sinhronijske i dijahronijske lingvistike, opte lingvistike i filologije. Problem pozajmljenica privukao je panju leksikografa 18. vijeka. Oni su prikupljajui i obraujui leksiki materijal jednog jezika u njemu otkrivali elemente stranog porijekla. Tek u 19. vijeku, s naglim razvojem istorijske lingvistike, etimoloka i genealoka prouavanja jezika ustanovila su za ovaj period veoma bitno razlikovanje pozajmljenice i naslijeene rijei. Dominantan termin koji obiljeava meujezike uticaje je mijeanje jezika. Na pitanje da li uopte postoje mijeani jezici, daju se vrlo razliiti odgovori. Dok R. Rask (R. Rask), A. lajher (A. Schleicher) i M. Miler (M. Mler) smatraju da do mijeanja jezika moe doi samo u oblasti leksike, Vitni (W. D. Whitney) i uhart (H. Schuchardt) istiu da se ono moe oitovati i na gramatikoj ravni. uhart pokree znaajna pitanja
J. Re-Debove, La smiotique de lemprunt lexical, Travaux de linguistique et de litterature, 11/1, Strasbourg, 1973, p. 109. 4 Model i replika su termini koje je uveo E. Haugen The Analysis of Linguistic Borrowing, Language, 26, 1950, p. 210.
3
224
razlikovanja pozajmljenice i strane rijei i bilingvizma. H. Paul postavlja neka veoma vana naela za prouavanje meujezikih uticaja: razlog pozajmljivanja, proces unoenja strane rijei, fonoloka i morfoloka adaptacija, uloga jezika posrednika, znaenjske promjene. Izuavanje pozajmljenica je bilo veoma znaajno za komparativnu lingvistiku. Tako su Hibman (Hbschmann) i Meje (Meillet) zahvaljujuci identifikaciji velikog broja persijskih pozajmljenica, dokazali da jermenski jezik ini zasebnu grupu indoevropskih jezika. Pojava strukturalizma u lingvistici i orijentacija ka sinhronijskim istraivanjima postavile su probleme pozajmljivanja stranih rijei na marginu interesovanja. To se naroito osjea u Americi, gdje praktino nema nikakvih studija o pozajmljivanju kod predstavnika bihejvioristikog pravca u lingvistici. Evropski lingvisti, meutim, nijesu potpuno napustili ovu vrstu istraivanja. Termin mijeanje jezika se postepeno zamjenjuje preciznijim terminom pozajmljivanje. Poetkom 20. vijeka problemom meujezikih uticaja bave se naroito holandski lingvisti i otvaraju novi pravac u prouavanju pozajmljenica.5 Pozajmljenice se posmatraju kao svjedoanstva istorijskih kretanja i dodira razliitih kultura. Izmeu dva svjetska rata ovaj pravac slijedi Gisenska kola ija je osnovna preokupacija meusobni uticaj civilizacija putem jezika i koja unosi izvjesnu deskriptivistiku strogost u ovu vrstu prouavanja. Na osnovu istraivanja uticaja amerikog engleskog na norveki jezik u govoru iseljenika u SAD, E. Haugen (E. Haugen), 1950. godine rediguje i objavljuje znaajni teorijski lanak The Analysis of Linguistic Borrowing, u kome daje preciznu klasifikaciju pojava vezanih za pozajmljivanje rijei. On se posebno interesuje za promjene koje se uoavaju izmeu pozajmljene rijei, asimilovane u jeziku primaocu (replike), i originala iz jezika davaoca (modela) tako da uvodi razlikovanje izmeu pojava importacije i supstitucije jezikih jedinica. J. Vajnrajh, 1953. godine objavljuje studiju Languages in Contact, u kojoj obrauje pojave jezike interferencije na fonolokoj, morfolokoj i leksikoj ravni. Posebnu panju Vajnrajh poklanja problemima bilingvizma te drutvenih i kulturnih meujezikih uticaja. Znaaj ovog djela je ukazivanje na brojnost i raznovrsnost faktora koji uestvuju u procesu meujezikih uticaja i upuivanje na iroki pristup
5
J. J. Salverda de Grave, De Franse Woorden in het Nederlands, Amsterdam, 1906.
225
prouavanju jezikih dodira. L. Deroa u svojoj veoma opirnoj studiji Lemprunt linguistique, iz 1956. godine, daje obilje materijala iz raznih jezika i nastoji da definie opta pravila koja reguliu proces integracije rijei stranog porijekla u jezik primalac. Detaljni sintetiki pregled problema meujezikih uticaja daje R. Filipovi u knjizi Teorija jezika u kontaktu. (Uvod u lingvistiku jezinih dodira, Zagreb,1986). Filipovi prihvata Haugen-Vajnrajhovu teoriju, ali je dopunjuje uvodei podjelu na primarnu i sekundarnu adaptaciju i insistirajui na vanosti razgranienja posrednog i neposrednog pozajmljivanja. Brojni radovi o meujezikim uticajima mogu se podijeliti u dvije velike grupe: prema jezikim situacijama koje se opisuju i prema izvorima iz kojih se formira prouavani korpus. Prva grupa se bavi prouavanjem odreenog jezika koji okruuje i proima jednu drugu, relativno malu jeziku zajednicu. Najvei broj tih radova bavi se ispitivanjem maternjeg jezika mnogih iseljenikih zajednica u jednoj sredini.U ovaj tip istraivanja spadaju, na primjer, radovi E. Haugena, koji je prouavao govor norvekih iseljenika u SAD. Druga grupa radova ispituje uticaje jezika davaoca na standardni jezik primalac. Njoj, na primjer pripadaju radovi Mekenzija, Houpa, Klajna. Iako su teorijske postavke oba pravca sline, posrijedi su dvije potpuno razliite jezike situacije. Za prvi tip se vezuju pojmovi bilingvizma, intimnog pozajmljivanja, snane interferencije na svim jezikim nivoima, nedostatka normativnih regulatora, a za drugi, kulturno pozajmljivanje, slaba interferencija - naroito na morfolokom i fonolokom nivou, uticaj jezike norme. Korpus za prvi tip se sastoji od usmenih svjedoanstava, dok se za drugi uzima najveim dijelom iz pisanih materijala. Dovoljno je da se uporede primjeri iz dva korpusa da bi se vidjelo da se mnogi uticaji iz iseljenikog govora nikada ne javljaju u standardnom jeziku. Relativno rano poeli su da se izuavaju ostaci romanizama u gradovima Dalmacije i Primorja koji su se sastojali od starodalmatskih ostataka i venecijanskih i italijanskih rijei koje su prodrle u te govore. Prouavanje dalmatskog jezika je skoranjeg datuma i znatno je ogranieno skromnou materijala kojim se raspolae. Ovaj jezik zanima romanistiku prije svega zbog njegove izuzetne sudbine, dalje, zbog uticaja venetskog, sjevernoitalijanskog dijalekta, a za nas je zanimljiv zbog prouavanja romanskih uticaja na obalske dijalekte u Dalmaciji i Crnoj Gori. Prvu 226
studiju koja se bavila iskljuivo problemom romanskih posuenica napisao je Kurelac.6 Prouavanjem ovog problema bavili su se Budmani, uhart, Zore, Mareti, Bartoli, Reetar, Skok, Bari, Mileti, Mavera, od lingvista novijeg vremena Taljavini, Aleksi, Tomanovi, Deanovi, Jernej, Vinja, Muljai. Izbor rijei ovdje nije podvrgnut strogim ogranienjima. Ograniavajui se samo na odreeno leksiko podruje, izostavili bismo neke vane posuenice. Ionako, moramo napomenuti, da je njihov broj u svakodnevnom govoru nekada bio neuporedivo vei, danas se to svodi veinom na lokalizme. Neke rijei su danas arhaizmi, ali su veoma vane za objanjenje odreenih pojava u jeziku. Izuzetno znaajan problem u svakom radu o pozajmljenicama je njihova identifikacija. Kako navodi Deroa u svojoj knjizi Lemprunt linguistique, Paris, 1956, (p.47-56), postoji nekoliko kriterijuma za identifikaciju porijekla rijei: 1. Istorijski kriterijum. - Pisana svjedoanstva o istoriji jedne rijei, o njenoj pojavi i upotrebi u jeziku primaocu su veoma vani podaci na osnovu kojih se mogu ustanoviti porijeklo i put odreene rijei. U istorijski kriterijum bi trebalo uvrstiti i podatke o kontaktima izmeu dvije nacije u odreenom iskustvenom podruju. 2. Fonetski kriterijum. - L. Deroa za ovaj kriterijum kae: fonetski kriterijum je za lingvistu neosporno najpouzdaniji i najznaajniji. 3. Morfoloki kriterijum. - Neki prefiksi ili sufiksi mogu da ukau na porijeklo rijei. Npr: oblik prefiksa dez- u rijeima: dezartikulacija, dezinfekcija, dezintegracija, dezorganizacija upuuje na francusko porijeklo ovih rijei. Morfoloki kriterijum se koristi mnogo rjee nego fonetski. 4. Semantiki kriterijum. - Ukoliko neka rije ima vie eventualnih izvora, ona najvjerovatnije potie iz jezika u kome ta rije ima isto znaenje kao u jeziku primaocu. L. Deroa pak s pravom primjeuje da je ovaj kriterijum najmanje pouzdan. Rijei lake mijenjaju znaenje nego oblik. Proces integracije strane rijei odvija se u vie faza i sa dva stanovita:
6
F. Kurelac, Vlake rei u jeziku naem, Rad JAZU, XX, (1872), str. 93-137.
227
sa stanovita enkodera i sa stanovita dekodera. On traje od pojave strane rijei pa do njene potpune kodifikacije. U prvoj fazi, govorno lice koje upotrebljava stranu rije potpuno je svjesno da ona predstavlja nepoznati elemenat u jeziku i osjea potrebu da je objasni radi razumljivosti iskaza. U ovoj fazi se esto javlja metalingvistika upotreba rijei i izraza. Sljedea etapa iste faze je jukstapozicija objanjenja ili prevoda izmeu zagrada. U ovoj fazi uopte nije izvjesno da li e ona postati pozajmljenica, to jest da li e biti prihvaena. U drugoj fazi, strana rije se vie ne osjea kao potpuno strani elemenat u jeziku tako da se njeno tumaenje ne daje, ali se istovremeno uvia i da nije potpuno integrisana, to se posebno oznaava grafikim sredstvima. Najee se pie kurzivom. U treoj fazi se moe govoriti o pozajmljenici. Vie se ne oklijeva u upotrebi strane rijei niti se ona grafiki izdvaja. Ona je fonoloki, morfoloki i semantiki adaptirana i potpuno je kodifikovana u jeziku primaocu. J. Emble smatra da je integracija potpuno zavrena kada se ne moe vie zamijeniti nijednom drugom rijei. Ne bismo se sloili sa ovim miljenjem koje potpuno iskljuuje sinonimiju. Treba takoe razlikovati ksenizam i pozajmljenicu. Ksenizam je strana rije koja oznaava vanjeziku realnost koja ne postoji u iskustvu nacije primaoca. Ksenizmi su rijei bez referenta u jeziku primaocu, ili one koje odraavaju posebna obiljeja nekog naroda, folklor ili lokalnu boju. Dok pozajmljenica monter ima isti referent kao i njen model monteur, ksenizam bukinist ima referent u francuskom, ali ne i u naem jeziku. Zato se ksenizmi i ne mogu prevoditi jer bi se pri tom izgubila neka njihova sutinska znaenjska ili konotativna obiljeja. U rjenicima stoga moemo nai ili neodgovarajue prevode ili leksikografske definicije. Ako se bukinist prevede kao antikvar, to je netano, ako se da definie prodavac polovnih knjiga gubi se lokalni kolorit. (M. Popovi, Rei francuskog porekla u srpskom jeziku, Beograd, 2005, str. 20) Ksenizam je strana rije koja nije potpuno integrisana u jezik primalac, budui da u njemu nema adekvatni referent. No, ukoliko se ovaj pojavi, ksenizam lako prelazi u pozajmljenicu. (Isto, str.21) Distinkciju izmeu dvije vrste jezikih uticaja, kulturnih i intimnih uvodi L. Blumfild.7 U nedostatku adekvatnijih, preuzimamo Blumfildove
7
Language, New York, 1933, p. 444 i dalje.
228
termine koji su prihvaeni u terminologiji kontaktne lingvistike. Moda bi bolje odgovarali termini neposredni i posredni jeziki uticaji, no njih zadravamo za odreivanje uloge jezika posrednika. Intimno pozajmljivanje nastaje u neposrednom dodiru dvije jezike zajednice koje koegzistiraju na istoj teritoriji. Ova vrsta dodira srijee se u graninim podrujima izmedju dva jezika, izmeu jezika nacionalnih manjina i jezika ire zajednice, ili izmeu jezika iseljenikih grupa i jezika zemlje u koju su se iselili. Blumfild ovdje razlikuje vii ili dominantni i nii jezik i smatra da je uticaj jednosmjeran, od vieg ka niem jeziku. Kulturno pozajmljivanje je posljedica irenja kulturnih uticaja jedne jezike zajednice na drugu. Dok je intimno pozajmljivanje prije svega usmeno, kulturno se obavlja prevashodno pisanim putem. Veoma efikasni prenosioci kulturnih jezikih uticaja su knjige (bilo da je rije o knjievnosti ili drugim tampanim djelima), a od kraja 18. vijeka odluujuu ulogu preuzima tampa. Kada se razmatra ovaj fenomen u meujezikim uticajima valja prije svega vidjeti da li je rije o intimnom ili kulturnom dodiru izmeu dva jezika. U intimnom dodiru je bilingvizam uobiajena pojava, broj bilingvala je veliki, interferencija je jaka na svim jezikim nivoima, a naroito na leskikom. Za ovaj tip kontakta bilingvizam ima presudni uticaj na pozajmljivanje rijei. U kulturnom dodiru je broj bilingvalnih govornika mali, interferencija je slabija i bilingvizam nije neophodni uslov za pozajmljivanje. I manji broj bilingvala, meutim, u periodima intenzivnog pozajmljivanja moe imati znaajnu ulogu prenosioca stranih rijei. Da bi je vrila, bilingvalna grupa treba da ima visoki drutveni i profesionalni ugled i mogunost za lako irenje svog uticaja posredstvom tampanih djela i sredstava masovne komunikacije. Osnovni razlog pozajmljivanja stranih rijei je potreba da se imenuje neki dotad nepoznati referent, koji prema tome nema naziv u odreenom jeziku. Drugi razlog je potpuna leksika praznina u jeziku primaocu. Ponekad je strana rije jeziki ekonominija jer je odgovarajua leksika zamjena sloena jezika jedinica. Raspravljajui o uzrocima pozajmljivanja, L. Deroa ih dijeli na dvije grupe: la ncessit pratique i les raisons de coeur, to A. Bonar naziva denotativnim i konotativnim pozajmljenicama8 (denotacija8
H. Bonnard Lemprunt, GLLF, t. 2, pp. 1584 -1585.
229
objektivan odnos izmeu rijei i stvarnosti na koju ona upuuje; konotacijaline asocijacije pobuene rijeima). Houp osporava ovu podjelu: Ona je ostatak iz vremena kada je glavni cilj lingvistikih studija bio normativan, a istraivanja leksike interferencije podreena purizmu. Houp smatra da se ne moe raspravljati o tome da li je neka rije prihvaena namjerno ili sluajno, opravdano ili neopravdano, sa razlogom ili bez razloga, sa vie motiva u nekim sluajevima nego u drugim, poto svako pozajmljivanje ima svoj razlog. I pored kritike podjela na denotativne i konotativne pozajmljenice, prostim poreenjem, moe se uoiti da su neke rijei pozajmljene kako bi zadovoljile sasvim odreene leksike potrebe i da nemaju odgovarajuu zamjenu u jeziku primaocu. Druge je, pak imaju, ali se pozajmljuju iz nekih drugih razloga. Ovakve pozajmljenice esto evociraju civilizaciju i kulturu jezika davaoca. U dananje vrijeme govorno lice esto upotrebljava i unosi stranu rije iz snobizma. Strane rijei koje imaju domai ekvivalent, mogu biti eufemizmi ili se pak mogu koristiti sa pejorativnom konotacijom. Bilo da je rije o intimnom ili kulturnom dodiru izmeu dva jezika, gotovo je uvijek, u odredjenoj eposi, uticaj jednog jezika jai a pozajmljivanje u jednom smjeru mnogo intenzivnije nego u drugom. Romanski leksiki uticaj na mnoge evropske jezike, pa meu njima i na crnogorski, posljedica je njihovog vjekovnog prisustva na ovim prostorima, kao i njihovog ogromnog uticaja u razliitim epohama. Za razvoj jezika je znaajno da li su jezici koji jedan na drugi utiu, slini ili ne; iz iskustva znamo da su jezike interferencije lake meu srodnim, a manje brojne i rjee izmeu meusobno stranih jezika; jedino leksika nije toliko pod uticajem srodnosti. Rije pozajmljena iz stranog jezika uklapa se u domae morfoloke kategorije i pri tome poprima morfoloka obiljeja relevantna za jezik primalac, ili gubi izvorna obiljeja ukoliko ona u njemu nijesu relevantna. Za istraivanje morfoloke adaptacije pozajmljenica vano je definisati oblik rijei od kojeg polazimo u morfolokoj analizi. To je osnovni oblik rijei, koji je s morfolokog stanovita neutralan. 9 Osnovni oblik je onaj koji se u renicima nalazi kao odrednica (oblik nominativa jednine za imenice, nominativa jednine mukog roda za pridjeve, infinitiva za glagole). Osnovni oblik trpi dvije vrste promjena. S jedne strane, on ulazi u sistem fleksije, a sa druge, u
9
R. Filipovi, 1986, str. 117.
230
sistem tvorbe rijei. Fleksioni i derivacioni procesi sa stanovita proizvodnje oblika rijei imaju dosta slinosti: oba pretpostavljaju formiranje jezike zajednice od jedne osnove i jednog vezanog morfema. Znaajne su i razlike izmeu ova dva procesa: fleksioni proces ne mijenja oznaenik, dok derivacioni proces mijenja odnose izmeu oznaenika i oznaitelja. Rezultat derivacionog procesa je stvaranje novih leksikih jedinica.10 Fleksioni oblici omoguavaju sintaksiko uklapanje rijei u ire jedinice, a oni nastali derivacijom i kompozicijom, pri emu svaki ima svoju fleksionu paradigmu, predstavljaju leksiku ekspanziju osnovnog oblika rijei. Iako je osnovni motiv pozajmljivanja strane rijei njeno znaenje, semantiki aspekt je dosad najslabije istraeni dio opte problematike leksikog pozajmljivanja. Rezultat dosadanjih prouavanja jezikih dodira na semantikom nivou je uoavanje dvije pojave: 1. adaptacije znaenja pozajmljene rijei i 2. pozajmljivanja znaenja strane rijei. O adaptaciji znaenja pozajmljene rijei govorimo kada se pozajmljuje cjelokupni jeziki znak, i izraz i sadrina. O pozajmljivanju znaenja govorimo kada se ne pozajmljuje cjelokupni jeziki znak, ve samo njegova sadrina. Pozajmljivanje znaenja je prenoenje sadrine iz jezika davaoca, dok izraz pripada jeziku primaocu, bilo da se znaenje strane rijei prenosi na neku domau (semantika pozajmljenica), bilo da se pozajmljuje odnos izmeu izraza i sadrine strane rijei (kalk). L. Deroa,11 iako ne pravi formalne podjele, ukazuje na neke promjene znaenja: a) znaenje replike je jednako znaenju modela u trenutku pozajmljivanja, no znaenje modela je vremenom evoluiralo te na sinhronijskoj ravni dolazi do pojave lanih prijatelja;12
J. Lyons, Linguistique gnrale, Paris, 1970, p. 150; J. Dubois, tude sur la drivation suffixale en franais moderne et contemporain, Paris, 1962, pp. 3-4. 11 L. Deroy, 1956, pp. 261-269. 12 Napomena: U procesu znaenjske adaptacije nekih rijei semantemi replike i semantemi modela toliko su se udaljili da se njihova znaenja ne podudaraju ni u jednom kontekstu. Prevodei ove rijei sa jezika primaoca na jezik davalac i obrnuto, nikad neemo dobiti odgovarajui model, odnosno repliku. Ove rijei imaju dakle slian izraz u jeziku primaocu i jeziku davaocu, ali im je sadrina razliita. est slucaj lanih prijatelja
10
231
b) prilikom prelaska u drugi jezik, znaenje rijei esto gubi specifine nijanse, naroito ako prelazi iz specijalizovanog u opti rjenik; c) pojednostavljenje znaenja modela: pozajmljuje se samo jedno znaenje rijei koja u jeziku davaocu ima vie znaenja; d) vlastite imenice iz jezika davaoca mogu postati zajednike imenice u jeziku primaocu. Ni T. E. Houp13 ne posveuje mnogo panje promjeni znaenja. On ukazuje na suenje znaenja replike, ali primjeuje da se ono moe i proiriti ukoliko replika u jeziku primaocu dobije nova znaenja koje model nema. R. Filipovi14 u znaenjski nivo takoe uvodi podjelu na primarnu i sekundarnu adaptaciju i ona moe biti veoma koristan metodoloki postupak za analizu znaenja pozajmljenica. On najvie panje posveuje promjenama u semantikoj ekstenziji i razlikuje: 1. nultu semantiku ekstenziju, to jest potpunu podudarnost znaenja modela i replike; 2. suenje znaenja i to a) suenje broja znaenja i b) suenje znaenjskog polja; 3. proirenje znaenja: a) proirenje broja znaenja i b) proirenje znaenjskog polja. Za razliku od semantike pozajmljenice, gdje rezultat jezikog uticaja nije stvaranje nove rijei u jeziku primaocu, ve se znaenje strane rijei prenosi na postojeu domau, kalk je reprodukcija jedne strane leksike strukture pomou domaih elemenata. Ishod kalkiranja je nastanak novog leksema ili frazema u jeziku primaocu. Kalkirati se mogu samo polimorfemski leksemi i vie jezike jedinice iji su elementi znaenjski transparentni. Drugim rijeima, kalkiraju se samo leksemi koji su motivisani.15 Teorijski,
srijee se meu internacionalizmima, rijeima najee grkog i latinskog porijekla, ali se njihovo znaenje moe razlikovati u pojedinim jezicima. Na primjer, cr. agitovati (fr. militer, faire de la propagande) i fr. agiter (mahati, protresti, uzrujavati) 13 T. E. Hope, 1971, pp. 662-667. 14 R. Filipovi, Principi lingvistikog posudjivanja III. Semantiki aspect, Filoloki pregled, 1 - 4, 1967, str. 13 - 94; Teorija jezika u kontaktu, Zagreb, 1968, str. 161-168. 15 B.Unbegaun, Le calque dans les langues slaves litteraires, Rvue des etudes slaves, XII, 1932, fasc. 1 - 2, p. 19.
232
prilikom postupka kalkiranja strani model se najprije ralanjuje, a zatim se novi leksem stvara po istom obrascu, ali od domaih morfema. Prilikom potpunog kalkiranja dobija se prevodni ekvivalent sa odgovarajuim leksikim znaenjem, ali se u jezik primalac unose novi leksiki spojevi, to u sutini odslikava kreativni potencijal postojeceg standarda jezikog sistema (dead ball<mrtva lopta). Kod djeliminog kalkiranja pozajmljeni element polimorfemskog termina u engl. jeziku preuzima se bez derivacionog i flektivnog obiljeavanja pridjeva, roda i broja (matchball<me lopta) ili se zadravaju glasovne vrijednosti engl. slova (FIBAFIBA-ime se naruava standard jezika primaoca). Najvaniji razlog pozajmljivanja rijei je, ponoviemo, popunjavanje leksikih praznina. U najveem broju sluajeva strane rijei se preuzimaju radi leksike realizacije specifinih razlika koje ne iskazuju domae rijei. U uslovima dananje jako razvijene i jako isprepletane komunikacije izuavanje jezika se ne moe ograniiti samo na ispitivanje susjednih idioma, ve mora obuhvatiti kao to smo rekli, i druge dodire. Znaajnu ulogu u procesu pozajmljivanja stranih rijei ima presti jedne civilizacije. Kod nacija slinog kulturnog potencijala vei je davalac rijei ona koja ima vii presti. Time se moe objasniti i izuzetna uloga koju engleski kao davalac ima u dananje vrijeme. Strani jeziki uticaji ne mogu se izbjei ni u jednom jeziku. Oni proistiu iz procesa internacionalizacije jezika. Strani jeziki uticaji su podrani sve veom privrednom, politikom, kulturnom i drugom vrstom komunikacije i jezikih meukontakata. 80% meunarodne komunikacije se odvija na engleskom u oblasti kompjuterske informacije. Najznaajniji prenosilac stranih jezikih uticaja u dananje vrijeme je tampa. tampa je najitanije tivo i podjednako je zastupljeno u svim drutvenim slojevima. Dopisnici iz inostranstva esto upotrebljavaju rijei stranog porijekla bilo u elji da oznae specifinost nekog pojma za koji ne postoji odgovarajua domaa rije, bilo u elji da doaraju lokalni kolorit zemlje o kojoj piu. (M. Popovi, Rei francuskog porekla u srpskom jeziku, Beograd, 2005, str. 27). Na veliki broj stranih rijei nailazimo i u prevodima. Prevodilac veoma esto ne nalazi domau rije i prinuen je da upotrijebi stranu. Meutim deava se da se to radi i iz lijenosti, kada prevodilac ne ulae dovoljno napora da pronae domau odgovarajuu 233
rije. (I. Klajn, Razgovori o jeziku, Beograd, 1978. str. 44-49). Radio, film i televizija, trgovina i reklama mogu biti isto tako put kojim strane rijei ulaze u neki jezik. Moramo napomenuti i strune terminologije. Teoretski, ovdje se moe govoriti o primarnom pozajmljivanju, kada rije iz stranog jezika ulazi u strunu terminologiju jezika primaoca, i o sekundarnom pozajmljivanju, kada opti rjenik jezika primaoca tu istu rije pozajmljuje iz svog specijalizovanog rjenika. (M. Popovi, Rei francuskog porekla u srpskom jeziku, Beograd, 2005, str. 27). U toku govora, govornici stalno prilagoavaju svoje lingvistike i kulturne navike kako bi se obezbijedilo to bolje razumijevanje i prihvatljivost, vri se dakle aproksimacija produktivnog i receptivnog iskustva, s tenjom da se postigne to vea jedinstvenost komunikacije. Pod jedinstvenom komunikacijom podrazumijeva se najvei stepen pribliavanja. Iz prethodne analize proizilazi da se sociokulturni elementi manje ili vie preslikavaju u jeziku. U tom pogledu vokabular je od prvorazrednog znaaja. Referencijalno znaenje odraava objekte u univerzumu i ono daje sadrinu lingvistikoj komponenti, a to istovremeno znai vezu izmeu lingvistike i sociokulturne komponente. Ali vokabular pored referencijalnog znaenja obuhvata i pojmovno znaenje, dakle, znaenje projicirano kroz prizmu govornika. Odavde se vidi povezanost vokabulara i sociokulturnih inilaca. Otuda, dok se obrauju strukture i vokabular, istovremeno se implicitno odreuju elementi drutva i kulture jer je kultura kompleks koji ukljuuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, obiaje, navike i mnoge druge elemente koje prima ovjek neke zajednice.16
16
Mary Finocchiaro, op. cit., pp. 58 - 59.
234
Aleksandra BANJEVI LANGUAGES IN CONTACT AND LINGUISTIC BORROWING: ADAPTATION OF LOANWORDS Summary Languages are in continuous contact. Language contact have been studied in three directions: a.acquiring of language b.language derivation c. translation In the process of language derivation model adaptations appear. The model adaptations show primary and secondary adaptation appearing on four levels. Adaptation according to levels is carried out according to types of transphonemization, transmorphemization and levels of change of meanings on semantic level.Languages in contact and interference among languages are very complex phenomena because they are linked together with contacts and interwoven by diverse cultures and civilizations, so that their relations are not only linguistic based, but extra linguistic based, too. The words of romance origin we meet in our speech have not entered our speech at once. To the contrary this transition has lasted for several centuries. Modern trends of learning foreign languages reflect the need of universal contacts among people and nations which makes it even more important for the research of Romance borrowings in the speeches of our coast because of the preservation of language- cultural heritage for the next generations.
235
236
Krzysztof FERUGA (Bielsko-Biaa) Akademia Techniczno-Humanistyczna UDK 811.163.4`373.47(497.16):811.162.1`373.47
KONCEPTUALIZACJA GNIEWU W JZYKU CZARNOGRSKIM

Cilj ovoga rada je da se ukae na odabrane aspekte gnjeva/bijesa iskazane u poljskome i crnogorskom jeziku, e se moe nai mnogo slinijeh izraza koji se tiu ove emocije. Autor doarava ovu emociju pozivanjem na kognitivnu lingvistiku.
Doskonaym przykadem emocji negatywnej, bdcej reakcj emocjonaln na niepowodzenie lub wzburzenie emocjonalne, czasami z nastawieniem agresywnym, jest gniew. W cigu dnia spotykamy wielu ludzi, z ktrymi kontakt nie zawsze wpywa dobrze na nasze samopoczucie. Wielokrotnie nas irytuj, drani, doprowadzaj do szau. U wikszoci z nas sowo gniew wywouje ze i nieprzyjemne odczucia. Mamy zakorzenione w umyle, e jest to uczucie, ktre zwykle towarzyszy scenom ponienia, zranienia, przemocy czy destrukcji. Gniew to okrelony stan psychiczny, a zarazem postawa niezgody, wewntrznego sprzeciwu. Jest przyczyn wielu problemw w codziennym yciu, stwarza poczucie dyskomfortu, prowadzi do ktni, wani i licznych nieporozumie. Objawy gniewu ujawniaj si nie tylko w naszych reakcjach emocjonalnych, ale rwnie czsto w zmianach zachodzcych w caym organizmie, umyle i zachowaniu. Reakcje poszczeglnych osb na doznane krzywdy i frustracje zale jednake od wielu czynnikw. Gniew najczciej wyraany jest spontanicznie: krzykiem, gestami, a czasem nawet i rkoczynami. Czowiek wyraa swj gniew na wiele sposobw1, m.in. poprzez groby pici, cignicie brwi, nakrelenie doni kka obok gowy oceniajce kogo jako osob nie-normaln, nieucinicie czyjej wycignitej doni, odwrcenie si plecami od drugiej
1 Mikoajczuk, Agnieszka, 1999: Gniew we wspczesnym jzyku polskim. Analiza semantyczna. Warszawa: Energeia, s. 34-35.
237
Krzysztof Feruga: Konceptualizacja gniewu w jzyku czarnogrskim
osoby, pokazanie jzyka, plucie za kim lub komu pod nogi, wypicie tyka, wydcie warg, zadarcie gowy jako znak wyszoci lub pogardy, wskazanie palcem drzwi jako rozkaz do opuszczenia pomieszczenia, groba palcem itd. W sytuacjach wysokiego podenerwowania, gos winie mu w gardle, z ust toczy si piana, kurcz mu si renice, zgrzyta zbami, traci panowanie nad sob. Reagowanie gniewem jest czsto ucieczk od odpowiedzialnoci, wwczas gdy czowiek jest niezdolny do rozwizania napotkanych trudnoci. Ludzie wpadaj w gniew rwnie, gdy nie maj pewnoci o susznoci wasnych pogldw, ale dopuszczaj ewentualno, e mog nie mie racji. Opisujc gniew mona stwierdzi, i naley on do grupy uczu nieprzyjemnych dla osoby przeywajcej go. Ze wzgldu na sposb jego konceptualizowania, gniew mona podzieli wedug nastpujcych typw2: uczucia z grupy gniewu wpywaj niekorzystnie na wygld osoby je przeywajcej, co podkrela bogata frazeologia opisujca wyraz twarzy czowieka bdcego pod wpywem gniewu. Wikszo z tych wyrae mona pogrupowa ze wzgldu na:
por. prace I. Nowakowskiej-Kempnej, A. Bdkowskiej-Kopczyk, A. Mikoajczuk
238
239
GNIEW moe by take konceptualizowany za pomoc niszczcych si natury OGNIA i WODY, gdy utosamiany jest z ciecz wypeniajc pojemnik, ktry stanowi ludzkie ciao. Podgrzewana ciecz powiksza sw objto, zaczyna kipie i wrze. Kiedy przestaje mieci si w pojemniku wybucha i rozrywa go. Przebieg ten obrazuj metafory, takie jak np.:
Por. I. Nowakowska-Kempna: Konceptualizacja uczu w jzyku polskim. Cz II. Data, Warszawa: Wydawnictwo Wyszej Szkoy Pedagogicznej Towarzystwa Wiedzy Powszechnej, 2000. 4 Ibidem.
3
240
padati u srdbu wpada w gniew, obuzima koga gnjev gniew opanowuje, porywa kogo, punan je srdbe jest peen gniewu, putati pjenu zapieni si z gniewu, uskipjeti od gnjeva zawrze, kipie gniewem, itp. Gniew utosamiany jest take z ogniem, do ktrego dolewa si oliwy, by jeszcze bardziej go wznieci. Osoba poddana tej emocji ponie coraz wikszym ogniem, co prowadzi do spalenia i zniszczenia, por. np.: traak gnjeva iskra gniewu, oganj gnjeva pomie gniewu, dolijevati ulje na vatru dolewa oliwy do ognia, gorjeti od bijesa pon z gniewu, umrijeti od bijesa spali si ze zoci, z gniewu, izgorjeti wypali si, itp. gniew moe by take rozumiany jako przeciwnik, z ktrym walczymy (werbalnie i niewerbalnie). Rozgniewana osoba wyglda jak wcieke zwierz ogarnite szaem, jak dzika bestia chora na wcieklizn. Czasami nawet zachowuje si, jakby wstpi w ni sam diabe, por. np.: motati se miota si, gledati ispod obrva patrze spode ba, vikati kao ludak drze si jak optany, psovati przeklina, bijesan kao avo wcieky (zagniewany) jak diabe, itp. Podsumowujc, podczas gniewu, ukad fizjologiczny czowieka mobilizuje si, przygotowuje si do ataku. Spada przepyw krwi w naczyniach podskrnych oraz koczynach, zwikszajc jej dawkowanie do gwnych narzdw takich jak mzg, serce oraz najwaniejszych mini (m.in. ramion, ud). Wzrasta cinienie krwi i szybko pracy serca. Przestaje pracowa ukad trawienny. Zostaj pobudzone odpowiednie orodki w mzgu, odpowiedzialne za wydzielanie innych hormonw stresu oraz koncentracj. Rozszerzaj si renice, poc si wntrza doni, zwikszajc tym samym swoj przyczepno, co umoliwia pewniejszy chwyt w walce. U czowieka bdcego w gniewie wydziela si take adrenalina5. Warto jeszcze zwri uwag na leksykalizacj intensywnoci uczucia gniewu, ktra zwizana jest z faz ekspresji emocji, z uczuciem
http://pl.wikipedia.org/wiki/Gniew, z dnia: 11.01.2008
241
ponad miar. W wyraaniu intensywnoci uczucia gniewu, podczas ktrego czowiek nie wie co czyni, w jzyku czarnogrskim uywa si m.in. nastpujcych okrele: bjesnilo, ludilo, kolera, srdba itp.,., co podkrela rwnie i frazeologia: dobiti koleru, dobiti bjesnilo (ludilo), padati u srdbu itp. Uczucie gniewu oceniane jest przewanie negatywnie, co ma swoje potwierdzenie w bogatej leksyce, gdzie gniew porwnywalny jest do szau, furii i wciekoci. Ta negatywna ocena wie si gwnie z faktem, e stan gniewu jest niekorzystny dla osoby przeywajcej go. Zwizane jest to z zachowaniem i wygldem teje osoby, a take przeywaniem przez ni tego uczucia. Krzysztof FERUGA THE IMAGE OF ANGER IN THE MONTENEGRIN LANGUAGE Summary The objective of the paper is to point to selected aspects of anger expressed in Polish and Montenegrin languages, where numerous similar expressions referring to this emotion can be found. Anger is the reason of a lot of problems which we experience in the daily life. It is the cause of discomfort; moreover, it leads to arguments and plenty of misunderstandings. Nevertheless, not only are its symptoms revealed through our emotional reactions, but also via the changes taking place in our organism, brain and behaviour. The authors aim is to visualize this emotion with reference to cognitive linguistics. He compares anger in his analysis to e.g. the destroying power of nature like water and fire, to illness and a fierce adversary in a fight. What is more, he also concentrates on the issue of changes taking place in the facial expression of a person submitted to anger.
242
Literatura BROM, Przemysaw, 2007: Czarnogrski standard wobec zrnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny. Wydawnictwo Naukowe ATH. Bielsko-Biaa CIELA, Dominika, 1999: Narzdzia jzykoznawstwa kognitywnego nie tylko dla jzyko-znawcw. [w:] Rubikon, nr 1 (5)/1999. DUSZAK, Anna, PAWLAK Nina (red.), 2003: Anatomia gniewu. Emocje negatywne w jzykach i kulturach wiata. Warszawa: Wydawnictwa Uniwersytetu Warszawskiego. GRUSZCZYSKA, Ewa, 2003: Gniew po polsku i po szwedzku. Prba porwnawcza. [w:] Anatomia gniewu. Emocje negatywne w jzykach i kulturach wiata. Red. A. Duszak i N. Pawlak. Warszawa: Wydawnictwo Uniwersytetu Warszawskiego, s. 125-138. KVECSES, Zoltn, 1986: Metaphors of anger, pride and love. Amsterdam: Benjamins. LAKOFF, George, JOHNSON, Mark, 1980: Metaphors We Live By. Chicago: University of Chicago Press. MIKOAJCZUK, Agnieszka, 1994: Objawy emocji gniewu utrwalone w polskich metaforach potocznych. [w:] Poradnik Jzykowy nr 7, s. 20-29. MIKOAJCZUK, Agnieszka, 1999: Gniew we wspczesnym jzyku polskim. Analiza semantyczna. Warszawa: Energeia. NIKEVI, Vojislav, 1997: Crnogorski pravopis. Crnogorski pen centar. Cetinje. NIKEVI, Vojislav, 2001: Gramatika crnogorskog jezika. Dukljanska Akademija Nauka i Umjetnosti. Podgorica. NOWAKOWSKA-KEMPNA, Iwona, 1995: Konceptualizacja uczu w jzyku polskim. Prolegomena, Warszawa: Wydawnictwo Wyszej Szkoy Pedagogicznej Towarzystwa Wiedzy Powszechnej. NOWAKOWSKA-KEMPNA, Iwona, 2000: Konceptualizacja uczu w jzyku polskim. Cz II. Data, Warszawa: Wydawnictwo Wyszej Szkoy Pedagogicznej Towarzystwa Wiedzy Powszechnej. PEISERT, Maria, 2004: Formy i funkcje agresji werbalnej. Prba typologii. Wydawnictwo Uniwersytetu Wrocawskiego. Wrocaw. 243
Rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, kolska knjiga, Zagreb 2000. OJAN, Nika Nikola, KOVAEVI, Melita, (red.) 1991: Kognitivna znanost. Zagreb: kolske novine. http://pl.wikipedia.org/wiki/Gniew, z dnia: 11.01.2008
244
Aleksandar RADOMAN (Podgorica) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 821.163.4(497.16)08/14
O PROBLEMU PERIODIZACIJE CRNOGORSKE SREDNJOVJEKOVNE KNJIEVNOSTI

Autor ovog teksta daje kratak pregled radova koji su tretirali problem periodizacije knjievnog nasljea srednjovjekovne crnogorske drave Duklje/Zete. Ukazujui na knjievnoistorijsku i knjievnoteorijsku nezasnovanost ranijih termina prednjegoevsko doba i stara crnogorska knjievnost, autor predlae da se za knjievnost nastalu na prostoru Duklje/Zete u periodu od X do kraja XV vijeka usvoji naziv crnogorska srednjovjekovna knjievnost. Podjela ove epohe na dukljanski i zetski period, koju je u crnogorskoj knjievnoj istoriografiji prvi formulisao prof. Vojislav P. Nikevi, prihvata se kao nauno utemeljena. Polazei od kulturolokih osobenosti dukljansko/ zetske drave, kao i specifinosti ideologije i poetike srednjovjekovne knjievnosti, autor nudi i novi model anrovske klasifikacije knjievne zaostavtine ove epohe. Prema tom modelu crnogorska srednjovjekovna knjievnost dijeli se na: biblijsku, hagiografsku, liturgijsku, teoloku, narativnu (proznu), legislativnu, istoriografsku i epigrafsku knjievnost.
Pitanju periodizacije crnogorskog knjievnog nasljea srednjega vijeka u naoj knjievnoj istoriografiji posveeno je tek nekoliko radova. Prvi se ovom problematikom, istina u sklopu jednog ireg konteksta, pozabavio Milorad Stojovi u tekstu O periodizaciji crnogorske knjievnosti. Poetno poglavlje crnogorske knjievnosti, u trajanju od XI do kraja XVIII vijeka, Stojovi naziva prednjegoevskim dobom. Bez 245
Aleksandar Radoman: O problemu periodizacije crnogorske srednjovjekovne knjievnosti
bliih odreenja i oslanjajui se na ondanja, prilino oskudna, saznanja o knjievnom nasljeu srednjovjekovne Duklje/Zete, Stojovi konstatuje kako bi valjalo odgovoriti na pitanje ta je tu istorija, a ta knjievnost, utvrditi izvore, smisao i karakter nae pisane rijei do Njegoa.1 Sveobuhvatan uvid u zaostavtinu crnogorskog knjievnog srednjovjekovlja dao je dr Radoslav Rotkovi u Pregledu crnogorske literature od najstarijih vremena do 1918. Prema Rotkovievoj shemi, srednjovjekovna knjievnost, koju on ne izdvaja kao cjelinu, dijelila bi se na tri perioda: 1. Knjievnost dukljansko-zetskog perioda (IX-XII vijeka); 2. Nemanjiki intermeco (od kraja XII stoljea do oko 1350. godine) i 3. Obnova Zete (za vrijeme Balia i Crnojevia).2 Drugaiji pristup ovom problemu isti autor ispoljio je u jednom kasnijem radu koji zakljuuje rijeima: Za prednjegoevsko doba treba usvojiti naziv Stara crnogorska knjievnost, a unutranje strukturiranje toga dugog perioda od moda 10 vjekova treba izvesti u tri etape: Srednji vijek, Humanizam i renesansa i Barok i prosvjetiteljstvo.3 Konano, do danas najcjelovitiji i knjievnoteorijski najutemeljeniji koncept periodizacije ponudio je dr Vojislav P. Nikevi u radu Periodizacija stare crnogorske knjievnosti. Polazei od, u ostalim junoslovenskim literaturama prihvaene, podjele na dva glavna perioda stari i novi, iju granicu ini poetak nastanka romantizma, Nikevi izdvaja pet perioda u okviru stare crnogorske knjievnosti: 1. Knjievnost dukljanskog perioda (IX-XII vijeka); 2. Knjievnost zetskog perioda (1183-oko 1360); 3. Knjievnost epohe humanizma i renesanse (XIV-XVI vijeka); 4. Knjievnost razdoblja baroka (XVII i XVIII vijek); i 5. Knjievnost epohe Petra I i mladog Petra II Petrovia Njegoa (od oko 1797-1844).4 Nakon ove Nikevieve studije, svojevrsni koncept periodizacije ovog segmenta crnogorske knjievnosti ponudio je i Slobodan Kalezi u hrestomatiji Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici. Prvom knjigom
Milorad Stojovi, O periodizaciji crnogorske knjievnosti, Stvaranje, br. 2-3, Titograd 1968, 231. 2 Dr Radoslav Rotkovi, Pregled crnogorske literature. Od najstarijih vremena do 1918, Stvaranje, br. 4, Titograd 1979, 587-593. 3 Dr Radoslav Rotkovi, Stara crnogorska knjievnost. Periodizacija, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavnikog fakulteta, br. 5-6, Niki 1982, 309. 4 Dr Vojislav Nikevi, Periodizacija stare crnogorske knjievnosti, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavnikog fakulteta, br. 5-6, Niki 1982, 275-304.
1
246
hrestomatije, koja nosi naslov Stara knjievnost, obuhvaeno je nasljee srednjeg vijeka, humanizma i renesanse i baroka.5 Ovom koncepcijom, dakle, suen je prostor tzv. stare knjievnosti, a literarna zaostavtina racionalizma tretirana je kao zasebna knjievnoistorijska cjelina u treoj knjizi ove edicije. Kao to se iz prikazanog moe vieti, u crnogorskoj knjievnoj istoriografiji ne postoji saglasnost oko ovog pitanja. Na dananjem stupnju istraenosti pojava i djela naeg knjievnog srednjovjekovlja namee se potreba preispitivanja rezultata dosadanjih sistematizacija tog korpusa. To tim prije to je posljednjih decenija ovom segmentu nae literarne tradicije posveeno nekoliko vrijednih edicija, monografija i studija.6 Na samom poetku valjalo bi otkloniti neke terminoloke nedoumice. Ako je Stojoviev prijedlog naziva poetnog perioda nae literature prednjegoevsko doba, na tom saznajnom nivou i mogao biti prihvatljiv, danas se, ipak, mora sasvim odbaciti. Da se odreeni segment istorije nacionalne knjievnosti nazove po imenu neke figure od presudnog znaaja za taj vremenski period ili ukupnu nacionalnu literaturu, nije neuobiajena pojava u knjievnoj istoriografiji. Takvo imenovanje, meutim, odvija se redovno u sklopu neke ire, knjievnoteorijski utemeljene, oznake knjievne epohe, stilske formacije, knjievnog razdoblja ili pravca. U konkretnom sluaju, pojam prednjegoevsko doba trebalo bi da obuhvati tako stilski, poetiki, pa i vremenski udaljene pojave kakve su, recimo, srednjovjekovna hronika Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina, renesansna poezija Ljudevita Paskovia ili prosvjetiteljsko stvaralatvo Stjepana Zanovia. Niveliui raznorodnu i bogatu literarnu tradiciju u trajanju od gotovo deset vjekova, termin prednjegoevsko doba ne moe imati niti knjievnoteorijskog uporita niti istorijskoknjievnog opravdanja.
Slobodan Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, I, Stara knjievnost, Niki 1990. 6 Mislimo na biblioteku Lua Grafikog zavoda i Pobjede (Titograd 1963-1989), u oko 80 knjiga, od kojih se 12 odnose na tzv. staru knjievnost, te edicije Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka (Cetinje 1996), u 23 toma, i Monumenta Montenegrina (Podgorica 2001-2006), zasad u 15 tomova. Od posebnog znaaja su knjige Radoslava Rotkovia Crnogorsko knjievno nasljee (Titograd 1976) i Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka izvori i legende (Podgorica 1999), Vojislava P. Nikevia Crnogorska knjievna raskra (Cetinje 1996) i Vojislava D. Nikevia Knjievnost Duklje i Prevalitane (Podgorica 2006).
5
247
Kada je rije o terminu stara knjievnost, koji se, u razliitim znaenjima, javlja kod veine naih literatuloga, valjalo bi na iroj podlozi raspraviti njegovu opravdanost. Odluivi se da ovim pojmom oznai poetni period crnogorske knjievnosti, kontrastirajui mu pojam nove knjievnosti, koja poinje sa pojavom romantiarske stilske formacije, Vojislav P. Nikevi ukazuje da je takva podjela prisutna i u ostalim jugoslovenskim nacionalnim literaturama, i sam priznajui da ti pojmovi u nauci o literaturi jo nijesu u dovoljnoj mjeri teorijski raieni.7 Zaista, i pored ve duge tradicije njihove upotrebe, prije svega u srpskoj knjievnoj istoriografiji, tek u novije vrijeme nailazimo na pokuaje teorijskog obrazlaganja ovih pojmova. Uoavajui strukturne i kulturoloke inioce razlikovanja stare od nove knjievnosti, pri emu se kao bazini razlikovni momenat postavlja polarizacija rukopisne knjige tampani tekst, ali i temeljne poetike zakonitosti, ore Trifunovi nas, ipak, podsjea na uobiajeno shvatanje domae i strane knjievne istorije da stara srpska knjievnost predstavlja po duhu srednjovekovnu literaturu u svom dugom trajanju.8 I u radovima najboljeg poznavaoca ove problematike, velikog srpskog medievaliste Dimitrija Bogdanovia, naii emo na identifikaciju pojmova stara srpska knjievnost i srpska srednjovjekovna knjievnost.9 U posljednjem izdanju kapitalne sinteze Istorija srpske knjievnosti Jovan Dereti za poetni period srpske knjievnosti koristi termin srednji vijek, ali upotrebljava i sinonimni naziv stara knjievnost.10 No, za na problem ova razmatranja i nedoumice i ne moraju imati presudan znaaj. Kako se u svakom istorijskom prouavanju knjievnosti moraju simultano posmatrati dva niza injenica drutveno-idejne i knjievno-umetnike, gde ove prve znae politiku i kulturnu istoriju jednog drutva ili naroda, a druge njegovu knjievnu istoriju,11 to i prilikom pokuaja definisanja istorijskoknjievne periodizacije poetnih etapa crnogorske knjievnosti moramo imati u vidu konkretne drutveno-politike i kulturne okolnosti u srednjovjekovnoj crnogorskoj dravi. Ovakav pristup omoguie nam
Dr Vojislav Nikevi, Periodizacija stare crnogorske knjievnosti, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavnikog fakulteta, br. 5-6, Niki 1982, 275. 8 ore Trifunovi, Stara srpska knjievnost osnove, Beograd 1994, 55. 9 Dimitrije Bogdanovi, Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd 1980, 31-32; Up. Dimitrije Bogdanovi, Studije iz srpske srednjovekovne knjievnosti, Beograd 1997. 10 Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 2004, 35-216. 11 Dragia ivkovi, Teorijski nacrt za istorijskoknjievnu periodizaciju, u knjizi: Srpska knjievnost u evropskom okviru, Beograd 2004, 18.
7
248
oslobaanje od uvrijeenih, iz drugih literatura preuzetih, modela i jedan sasvim nov pristup naoj knjievnoj tradiciji. Polazei od ovih pretpostavki, moemo dovesti u pitanje opravdanost upotrebe termina stara knjievnost prilikom sistematizacije i klasifikacije crnogorskog literarnog nasljea. Ako je, kako smo ve pokazali, ovaj termin do sada upotrebljavan kao sinonim pojma srednjovjekovna knjievnost, ne vidimo valjane razloge da se pod njegovo okrilje svrstava naa humanistiko-renesansna i barokna zaostavtina. Kako je ve u naoj knjievnoj istoriografiji prihvaeno da je XVI vijek doba procvata humanizma i renesanse na Crnogorskom primorju, a da prethodna, srednjovjekovna, uglavnom religijska i liturgijska, literarna tradicija gotovo zamire i biva ograniena na sporadine, izolovane prepisivake aktivnosti u kontinentalnom dijelu Crne Gore, e e potrajati sve do kraja XVIII vijeka,12 smatramo da se time jasno utvruje kraj XV stoljea kao gornja granica dosega prethodne epohe, iji bi najadekvatniji naziv mogao biti crnogorska srednjovjekovna knjievnost. Ovim pojmom bilo bi obuhvaeno ukupno literarno nasljee srednjovjekovne Duklje/ Zete, u vremenskom opsegu od IX do kraja XV vijeka, ili, jo preciznije, od epohe konstituisanja prve nezavisne ili poluzavisne drave u Duklji IX i X vijeka13 do uspostavljanja turske vlasti u Zeti 1496. godine. U tipolokom pogledu, rije je o srednjovjekovnoj prednacionalnoj knjievnosti, uklopivoj, kao takvoj, u sisteme nekoliko srednjovjekovnih interliterarnih zajednica evropske, vizantijske i slovenske.14 Valja naglasiti da je naa knjievna istoriografija, rukovodei se kriterijumima i mjerilima savremenog doba, zanemarivala specifini kontekst ideologije i estetike srednjega vijeka, pa je adekvatno vrednovanje ovog nasljea izostalo. Rijetki su radovi u kojima se ono, uopte, i sagledava kao cjelina, a pokuaja njegovog tipolokog, anrovskog ili poetikog razvrstavanja gotovo da i nema. Istina, problem
V. Miroslav Panti, Knjievnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od XVI do XVIII veka, Beograd 1990, 7-77; Slobodan Kalezi, Humanistiko-renesansni odjek, u knjizi: Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici I, Niki 1990, 24-29. 13 Istorija Crne Gore, knjiga I, Od najstarijih vremena do kraja XII vijeka, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1967, 347; v. Dr Dragoje ivkovi, Istorija crnogorskog naroda, tom I, Cetinje 1989, 98-102; up. S. irkovi, Crna Gora od doseljavanja Slovena do pada pod Turke, Zbornik Crna Gora, Beograd 1976, 127. 14 Termini Dioniza uriina. V. Dioniz uriin, ta je svetska knjievnost?, Sremski Karlovci - Novi Sad 1997, 81-93.
12
249
predstavlja nedostatak izvorne grae, pogotovo za najraniji period, ali ak i evidentirani kodeksi i biblioteki fondovi, usljed beskrajnih rasprava o literarnoj ili istorijskoj vrijednosti pojedinih segmenata ovog nasljea, ostaju neistraeni.15 Kako ova pitanja prevazilaze okvire naega rada, zadovoljiemo se nekim optim naznakama, neophodnim u postupku periodizacije knjievnosti. Postavlja se, u prvom redu, pitanje to sve ini crnogorsku srednjovjekovnu knjievnost!? I, s tim u vezi, da li je rije o jednojezinoj i jednokonfesionalnoj knjievnosti ili u njen sastav ulazi polilingvalno literarno iskustvo jedne drave ili naroda? U slovenskim knjievnim istoriografijama poeci nacionalnih knjievnosti vezuju se za djelatnost oeva slovenske pismenosti, uenih Solunjana, irila i Metodija. Misija kodifikacije nacionalnog pisma, stvaranja prvog slovenskog knjievnog jezika, te uvoenja Slovena u prostor kanonske crkve od prekretnike je vanosti za cjelokupnu slovensku istoriju. No, u sjenci ovog krupnog istorijskog postignua otvara se pitanje da li slovenskim nacionalnim knjievnostima pripada i nasljee koje se formira izvan kruga irilometodijevske tradicije!? Konkretno, i letimian uvid u literarno stvaralatvo dukljanske drave, od IX do kraja XII stoljea, koje emo, slijedei terminologiju prof. Vojislava P. Nikevia, i mi imenovati dukljanskim periodom,16 pokazae nam tek posredne nagovjetaje njenog prisustva. S druge strane, prisustvo latinske, a u manjoj mjeri i grke, pismenosti, u rasponu od sfragistikih i epigrafskih nalaza,17 pa do sauvanih manuskripta ili njihovih poznijih prijepisa, nesumnjivo je. Na latinskom jeziku, mahom
Ilustrativan primjer su registri bibliotekih fondova crnogorskih manastira koje je objavljivao Vladimir Moin, a koji ni do danas nijesu pobudili interesovanje nae naune javnosti. V. Vladimir Moin, irilski rukopisi manastira sv. Trojice kod Pljevalja, Istoriski zapisi, knj. XIV, sv. 1-2,Cetinje 1958, 235-260; Isti, irilski rukopisi Morakog manastira, Istoriski zapisi, knj. XVII, sv. 3, Titograd 1960, 553-565; Isti irilski rukopisi u manastiru Nikoljcu kod Bijelog Polja, Istorijski zapisi, knjiga XVIII, sv. 4, Titograd 1961, 681-708. 16 Pregled stvaralatva dukljanskog perioda dao je Radoslav Rotkovi u knjigama Crnogorsko knjievno nasljee (Titograd 1976, str. 5-105) i Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka izvori i legende (Podgorica 1999, str. 344-374). Dragocjena istraivanja Vojislava D. Nikevia znatno su dopunila naa saznanja o ovom periodu. V. Monumenta Montenegrina, knjiga VIII, tom 1, Razni spisi, Podgorica 2001; Monumenta Montenegrina, knjiga X, Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena, Podgorica 2003; Vojislav D. Nikevi, Knjievnost Duklje i Prevalitane, Podgorica 2006, 323-374. 17 V. Dr Boidar ekularac, Tragovi prolosti Crne Gore, srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori, kraj VIII-poetak XVI vijeka, Cetinje 1994, 21-67.
15
250
u skriptorijima brojnih benediktinskih manastira, piu se i prepisuju itija, liturgijske knjige i hronike, nastaju epitafi i pravni spomenici, dok je grki zastupljen na peatima vladara, u hagiografskim spisima, a kroz djelatnost kotorskih skriptorijuma i u anru srednjovjekovnih romana.18 Da je trilingvizam bitno obiljeje ovog perioda, posredno nam svjedoe i pisma pape Aleksandra II iz 1067. godine, antipape Klimenta III iz 1089. godine, te Kaliksta II iz 1124. godine, upuena dukljansko-barskim nadbiskupima, u kojima se pominju manastiri latinske, grke i slovenske kurije.19 Svu kompleksnost kulturnih prilika dukljanskog perioda na poseban nain reflektuje irilski spis kojim, kao graninim spomenikom, poinje nova etapa Miroslavljevo jevanelje. Pisano po narudbi humskog kneza Miroslava da oznai poetak procesa uvoenja ilirikih Slovena u okrilje kanonske crkve, ovaj neprocjenjivi jevanelistar odaje jedinstvenu kulturoloku simbiozu lokalne tradicije. Jo je Dimitrije Bogdanovi primijetio da jevanelje sadri vie od sto dvadeset itanja koja se ne slau sa slubenim itanjima istone crkve niti sa itanjima drugih slovenskih, mlaih aprakosa,20 dok Vojislav D. Nikevi naglaava da je po indiktima i kompoziciji vezano za jevanelja pisana na teritoriji pod vlau patrijarhata u Antiohiji.21 Jevanelistar odaje razliite pravopisne tradicije dvojice pisara: stariju, zetsku, koja se nadovezuje na ortografiju staroslovenskih spomenika, i mlau, u nastajanju, raku redakciju, okrenutu tradiciji istoka i ruske pismenosti. Prisustvo elemenata latinskog beneventanskog uglastog pisma u rukopisu glavnog pisara Varsameleona, te tragovi glagoljske tradicije i simbioza romansko-vizantijskog uticaja u iluminaciji,22 precizno dokumentuju kulturoloku specifinost dukljanskog perioda crnogorske srednjovjekovne knjievnosti. Nemanjino osvajanje,
Vojislav D. Nikevi, o.c., 367. Monumenta Montenegrina, knjiga IV, tom 1, Arhiepiskopija barska, priredio i predgovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001, 48-51, 56-57; Monumenta Montenegrina, knjiga III, tom 1, Vrijeme kraljeva, priredio, rjenik i pogovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001, 68. 20 Dimitrije Bogdanovi, Miroslavljevo jevanelje, u knjizi: Istorija Crne Gore, knjiga II, Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi, Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 99-100. 21 Vojislav D. Nikevi, Grki Latinski irilica: Skriptoriji u Zeti, predgovor u knjizi: Monumenta Montenegrina, knjiga VIII, tom 1, Razni spisi, Podgorica 2001, 12. 22 Pavle Mijovi, Miroslavljevo Jevanelje i najstarija zetska ornamentika, u knjizi: Istorija Crne Gore, knjiga II, Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi, Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 232.
18 19
251
oko 1185. godine, oznaie krupnu politiku i civilizacijsku prekretnicu u crnogorskoj istoriji srednjega vijeka. Tim inom otpoinje drugi, zetski period crnogorske srednjovjekovne knjievnosti. Uprkos novom religijskom i kulturnom kursu koji diktira novi politiki centar u Rakoj, izvjesne tradicije prethodne epohe ne zamiru sasvim. Nemanjin najstariji sin Vukan dobija od pape titulu kralja Dalmacije i Duklje, obnavlja djelatnost latinskog, dvorskog skriptorijuma, a pojava novog katolikog monakog reda, franjevaca, krajem prve polovine XIII vijeka, najavie novi razmah stvaralatva latinskih skriptorija u Zeti. Istorija Mongola, kao remek-djelo latinske srednjovjekovne proze,23 izvanjca, nadbiskupa Jovana II, najznaajniji je domet naeg latiniteta ove epohe. Pod paskom Jelene Anujske, ove tendencije odrae se sve do poetka XIV vijeka. S druge strane, za punih pola stoljea od nastanka prvih kanonskih irilskih rukopisa, Miroslavljevog i Vukanovog jevanelja, tragova irilske pismenosti nema. Budimljanska i Ilovika krmija, iz 1252. i 1262. godine, zainju novu, pravoslavnu crkvenu i literarnu tradiciju u Zeti. Sve do pada Zete pod otomansku vlast, 1496. godine, ova srpsko-vizantijska knjievna tradicija, kroz brojne prijepise biblijskih, teolokih i liturgijskih tekstova i tek mrvicama originalnog stvaralatva, inie osnovicu kulturnog i duhovnog ivota zemlje.24 Tursko osvajanje Gornje Zete, prekinue, u samom zaetku, naznake novih kulturnih, humanistikih tendencija, prisutne za posljednjih godina vladavine Ivana Crnojevia i njegovog sina ura preko ustrojenja prve junoslovenske irilske tamparije i renesansnih elementata u arhitekturi cetinjskog dvora i manastira.25 Na osnovu svega reenog, smatramo da bi u sastav crnogorske srednjovjekovne knjievnosti trebalo uvrstiti cjelokupno literarno nasljee Crne Gore, nastalo na prostoru dukljansko-zetske drave ili za potrebe
Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 387. Istorija Crne Gore, knjiga II, Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi, Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 95-116; Istorija Crne Gore, knjiga II, Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom drugi, Crna Gora u doba oblasnih gospodara, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 371-411. 25 Podjelu na dukljanski i zetski period koju predlae prof. Nikevi smatramo prihvatljivom, uz primjedbu da bi zetski period trebalo da obuhvati kompletno literarno nasljee od kraja XII vijeka do pada crnogorske srednjovjekovne drave krajem XV vijeka, a ne samo zaostavtinu epohe Nemanjia. Ova korekcija zasniva se na injenici da cijeli ovaj period, od tri vijeka, odlikuju jedinstvena kulturna atmosfera i ideolokoestetska stremljenja.
23 24
252
njene crkve, u periodu od X do kraja XV stoljea, na latinskom, grkom i slovenskom, starocrnogorskom jeziku. *** Imajui u vidu osobeni, anrovski ustrojen sistem srednjovjekovne poetike, njen drutveni funkcionalizam i nadnacionalni, univerzalni karakter, pitanje originalnosti knjievne zaostavtine ove epohe neemo posebno razmatrati. Slovenska, irilo-metodijevska, pismenost izgrauje se kroz prijevode kanonskih spisa vizantijske provenijencije, dok knjievnost latiniteta ak i kada, kroz istoriografske spise, donosi povijest lokalnih vladara i dinastija, to ini u striktno odreenim anrovskim koordinatama, i u prepoznatljivom ideolokom kljuu. Ostavljajui po strani ovaj problem, pokuaemo, u najkraem, da ponudimo jednu moguu klasifikaciju crnogorskog srednjovjekovnog knjievnog nasljea. Ovo nasljee bi se, tako, prema anrovskoj pripadnosti, moglo podijeliti na: biblijsku, hagiografsku i apokrifnu, liturgijsku, teoloku, te prijevodnu, narativnu knjievnost (srednjovjekovni roman). U irem smislu, srednjovjekovnu knjievnost ine jo i pravni i crkvenopravni spisi, istoriografija, te epigrafski spomenici.26 U biblijsku knjievnost ubrajaju se pojedine, izdvojene knjige Svetog pisma, sa kultnom, obrednom funkcijom. Kao starozavjetne knjige, u pravoslavno-vizantijskoj liturgijskoj tradiciji, javljaju se parimejnik i psaltir, dok u korpus novozavjetnih knjiga idu apostol i jevanelje. Miroslavljevo (oko 1185) i Vukanovo jevanelje (1197-1199) pripadaju tipu punog aprakosa. Neki istraivai u nae knjievno nasljee svrstavaju i glagoljsko Marijinsko jevanelje (X-XI vijek),27 to uz Grkovieve i Mihanovieve odlomke apostola (XII vijek) otvara temu prisustva glagoljske pismenosti i na ovim prostorima. Ovi fragmentarni nalazi, meutim, ne
V. Dimitrije Bogdanovi, Stara srpska biblioteka, u knjizi: Studije iz srpske srednjovekovne knjievnosti, Beograd 1997, 5-79. 27 Radoslav Rotkovi, O nekim prazninama u crnogorskom nasljeu srednjega vijeka, Stvaranje, br. 3, Titograd 1978, 343-362; Dr. Vojislav P. Nikevi, Crnogorska knjievna raskra, Cetinje 1996, 169-179; Milorad Nikevi, Jagievo izdanje Marijinskog evanelja (Berlin, 1883), u knjizi: Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek-Cetinje 2006, 313-336.
26
253
daju dovoljno prostora za smjelije zakljuke. U riznicama crnogorskih manastira sauvan je skroman fond rukopisa koje moemo svrstati u ovu grupu. Tom fondu, pored ostalog, pripadaju etvorojevanelje iz manastira sv. Trojica kod Pljevalja (kraj XIII i poetak XIV vijeka), Vranjinsko etvorojevanelje (1436), Cetinjski psaltir (prva etvrtina XV vijeka)... Tragove hagiografske knjievnosti naziremo ve u Andreacijevoj povelji. U sredinjem dijelu ove srednjovjekovne kompilacije Jovan Kovaevi prepoznaje elemente, u X vijeku na Zapadu rasprostranjenih, vita i legendi o sv. djevicama. Paljivom analizom Kovaevi zakljuuje da je pria iz ovog odlomka primer odravanja zaveta, koja je verovatno sluila kao ilustracija propovedi u dukljansko-barskoj crkvi, a naroito u samom Kotoru.28 Po naslovu je samo poznato djelo posljednjeg dukljanskog mitropolita Jovana, najvjerovatnije na grkom, ivot svetog apostola Andrije, s kraja X stoljea.29 Djelo od posebnog znaaja za nau kulturu i tradiciju, sauvano samo u preraenom obliku u Kraljevstvu Slovena Popa Dukljanina, jeste itije sv. Vladimira, iz XI stoljea. To je itije vladara-muenika, i pripada martirolokom itijnom anru sa izvesnim specifinostima zapadnoevropske, latinske hagiografije.30 U Oksfordskom glagoljskom zborniku iz XV vijeka sauvan je spis o sv. Nikoli, uda blaenog Mikule, iji se izvornik vezuje za prostor Duklje i datira u XI vijek.31 U ovom vijeku nastala su u Kotoru i tri kratka romana o ivotu i stradanju svetog Trifuna.32 Dukljanskom periodu crnogorskog srednjovjekovlja pribraja se i jedan, naoj nauci tek odnedavno poznat, obimni latinski manuskript, nastao na prostoru Boke Kotorske, u nekom benediktinskom manastiru, krajem XI i tokom prve polovine XII vijeka. Kotorski kodeks je djelo raznorodnog sadraja iju osnovicu ine prijevodi i prijepisi hagiografskih tekstova vizantijske i latinske provenijencije.33
Jovan Kovaevi, Na tragu rane knjievnosti Junog Primorja i Duklje, Spomenik SAN, CV, 7, Beograd 1956, 96. 29 Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 365. 30 Dimitrije Bogdanovi, Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd 1980, 135. 31 Dr Radoslav Rotkovi, Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka, izvori i legende, Podgorica 1999, 401-409; Up. Hrvatska knjievnost srednjega vijeka, od XII do XVI stoljea, priredio Vjekoslav tefani, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 1, Zagreb 1969, 262. 32 Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 367. 33 Vojislav D. Nikevi, Grki Latinski irilica: Skriptoriji u Zeti, predgovor u knjizi: Monumenta Montenegrina, knjiga VIII, tom 1, Razni spisi, Podgorica 2001, 9-10; isto: Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 368-374.
28
254
Krugu vizantijske hagiografske literature pripadaju razni oblici poput paterika, sinaksara, prologa, koje sreemo i u riznicama crnogorskih manastira (cetinjski Paterik grenog Nikite, s kraja XIV vijeka, Goriki prolog, iz sedamdesetih godina XIV vijeka, Otanik pljevaljske sv. Trojice, iz tree etvrtine XV stoljea, koji sadri prijepis polemikog spisa Crnorisca Hrabra O pismeneh...). Ovom tipu kanonskih tekstova prikljuuju se djelovi biblijskih spisa namijenjeni itanju a ne liturgijskim potrebama: jevanelja, apostoli, psaltiri s tumaenjem i paleja (Tumaenje Apokalipse, prva etvrtina XV vijeka, Psaltir sa dodacima, druga polovina XV vijeka, iz manastira sv. Trojice...). Izvan prostora kanonske literature javlja se, u srednjem vijeku izuzetno popularna, forma apokrifa. Skadarski Zbornik popa Dragolja, iz tree etvrtine XIII vijeka, sadri, pored Kozmine besjede protiv bogumila i drugih kraih prerada, i bogat izbor rijetkih apokrifa (Vienje proroka Danila, Vienje Isaijino, Pandehovo proroko skazanije...). Iz posljednje etvrtine XV vijeka potie Zbornik slova, pouenija i apokrifa u manastiru Nikoljcu, kod Bijelog Polja. Apokrife sreemo i u zbirkama Boidara Vukovia, iz 1520. i 1536. godine. Liturgijskoj pjesnikoj knjievnosti pripadaju tekstovi nastali za potrebe crkvenog rituala. Latinskoj liturgijskoj tradiciji pripadaju Lekcionar i Pontifikal Kotorske biskupije, iz perioda 1090-1123. godine, u kojima je sauvana dragocjena neumska notacija. U pravoslavno liturgijsko nasljee ulaze brojni mineji, oktoisi, sluabnici, psaltiri, triodi, aslovci, trebnici (Triod moraki, iz 1443-1444. godine, cetinjski Praznini minej Nikole Kosijera, iz 1483. godine, aslovac Nikole Dijaka, iz 1486...)... Najstarijem sloju slovenske liturgijske poezije pripada Bogorodini Akatist, koji je Kliment Ohridski preveo najkasnije 916. godine, a koji Vojislav D. Nikevi povezuje sa prostorom Duklje.34 Teoloka knjievnost ove epohe po svom je sastavu uglavnom prijevodna. Nju mahom ine djela vizantijske uene knjievnosti. Od izuzetnog je znaaja irilska redakcija Dioptre Mihaila Psela (1018-1078), velikog vizantijskog filozofa i retora, koja se nalazi u riznici manastira sv. Trojice u Pljevljima i vezuje za drugu polovinu XIV vijeka, a jedina je
34
Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 340.
255
poznata verzija ovog spisa, budui da je grki original izgubljen.35 Znatno prisustvo rukopisa ove grupe u fondovima crnogorskih manastira ukazuje na specifinu kulturnu klimu XIV i XV stoljea i ivu prevodilaku i prepisivaku aktivnost uenog monatva. Pomenimo samo nekoliko prijepisa Ljestvice, sinajskog igumana Jovana iz VII vijeka, potom Pandektu Nikona Crnogorca (Crna Gora kod Antiohije), sirijskog monaha iz XI vijeka, Andrijantu, zbirku besjeda Jovana Zlatoustog (V vijek), te Pelu, zbirku izreka biblijskog i vizantijskog porijekla. S kraja XIV ili poetka XV vijeka je pljevaljski manuskript Poglavlje o Francima i drugim Latinima, zbirka politiko-teolokih tekstova uperenih protiv latinskog dogmata, iji pojedini djelovi, po svemu sudei, potiu iz epohe od kraja IX do kraja XI vijeka.36 U ovu grupu spisa treba uvrstiti i domae manuskripte estodnevnik iz 1439-1440. godine, i Goriki zbornik Nikona Jerusalimca iz 1441-1442. godine. Naznake ranog prisustva legislativne knjievnosti na prostoru Crne Gore moemo nai u hronici Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina iz XII vijeka. U IX glavi ovog spisa autor pominje slovensku knjigu Methodius, koju neki identifikuju kao Metodijev prijevod Nomokanona.37 Ovom korpusu djela pribrajamo Budimljansku i Iloviku krmiju, zbornike crkvenih i graanskih zakona iz sredine XIII vijeka, Vlastarevu sintagmu, koporinjski rukopis iz 1453. godine, pljevaljski Sinodik pravoslavlja s kraja XIV vijeka, te latinske statute primorskih gradova: Kotora,38 Budve, Ulcinja i Bara. Najranija istoriografska zaostavtina poznata nam je samo posredno, preko rijetkih navoda nekoliko istraivaa. Slovensku istoriografsku tradiciju zainje Hronika Duklje, s kraja X vijeka, a nastavlja Ep o Duklji u XI vijeku.39 Iz istog stoljea potiu i djela nastala pod uticajem langobardskih
V. Monumenta Montenegrina, knjiga IX, tomovi 1. i 2, Mihailo Psel, Dioptra, priredio, predgovor i komentare napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2002. 36 Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 361. Up. Poglavlja o Francima..., u knjizi: Pisci slovenskog srednjeg vijeka, priredio, predgovor i komentare napisao Vojislav D. Nikevi, Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, knjiga II, Cetinje 1996, 147-166. 37 Vladimir Moin, Uvod, u knjizi: Ljetopis Popa Dukljanina, latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika, Zagreb 1950, 30. 38 V. Pisci srednjovjekovnog latiniteta, priredio Duan I. Sindik, Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, knjiga I, Cetinje 1996, 183-185. 39 Premda sam naziv sugerie drugaiju anrovsku odrednicu, istraivai istiu da Ep o Duklji slijedi manir remek-djela vizantijske istoriografije pisanih u jambskom
35
256
Gesta, na latinskom, u heksametrima Gesta Joanni Blandimiri i Gesta Bodini rege Sclavorum.40 Dugo je naoj nauci jedino poznato djelo ovog korpusa i najvaniji domai izvor za nau srednjovjekovnu istoriju, ali i spis koji je svjedoio bogato kulturno nasljee dukljanskog perioda, bila latinska hronika Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina, iz tree etvrtine XII vijeka.41 Latinskoj istoriografiji pripada i Istorija Mongola barskog nadbiskupa Jovana II, iz sredine XIII vijeka.42 Tradiciji irilske, pravoslavne hronografije pripadaju Koporinjski ljetopis, iz 1453. godine, te pozniji Vrhobrezniki, Podgoriki i Cetinjski ljetopis. Ova je forma, u okviru nae srednjovjekovne pravoslavne literature, iznikla iz vizantijske hronistike, a smatra se da je za njen postanak od posebnog znaaja bio prijevod Hronike vizantijskog monaha Georgija Amartola (IX vijek) iji se jedan rukopis, iz pedesetih godina XIV vijeka, nalazi na Cetinju. Kao zaseban segment nae srednjovjekovne literature javljaju se natpisi i zapisi. Iz dukljanskog perioda sauvani su samo latinski epigrafski spomenici, od kojih su za istoriju knjievnosti od posebnog znaaja Barski epitafi, sa nadgrobnih ploa dukljansko-barskih nadbiskupa, pisani u leoninskim heksametrima, iz XI-XII vijeka.43 irilski zapisi koje sreemo na rukopisnim i tampanim knjigama u crnogorskim manastirima, iz perioda XIII-XV stoljea, iako nastali s ciljem da se zabiljei ime pisara ili vrijeme i okolnosti nastanka spisa, a poesto i neki, za lokalne prilike, znatan istorijski dogaaj, u sebi esto sadre peat autentinog, literarnog stila zapisivaa.44 Drugaijeg je, svjetovnog, karaktera prijevodna, prozna narativna knjievnost, tzv. srednjovjekovna beletristika. Premda njeni izvori jo uvijek nijesu sasvim istraeni niti su poznati tokovi njenog ulaska u junoslovenske srednjovjekovne knjievnosti, a preko njih i dalje, u ostale
aleksandrincu. V. Vojislav D. Nikevi, Autentinost srednjovjekovnih izvora: Ljetopis Popa Dukljanina, predgovor knjizi: Monumenta Montenegrina, knjiga X, Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena, Podgorica 2003, 50-51. 40 Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 363. 41 V. na rad Ljetopis Popa Dukljanina, Matica, br. 6, Cetinje-Podgorica 2001, 316-336. 42 Monumenta Montenegrina, knjiga VII, Arhiepiskop barski Jovan Drugi, Istorija Mongola, priredio, predgovor i komentare napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001. 43 V. Boidar ekularac, Tragovi prolosti Crne Gore, srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori, kraj VIII-poetak XVI vijeka, Cetinje 1994, 53-56. 44 Isto, 271-358.
257
slovenske knjievnosti,45 po svom duhu, ova je literatura bliska shvatanjima i idealima zapadnoevropskog, feudalnog drutva. Na osnovu poznijih prijepisa i prvih pomena ovih tekstova, nauka je njihov postanak smjetala u XIII-XIV vijek. Ipak, ve u inicijalima Miroslavljevog jevanelja nalaze se motivi iz romana o Aleksandru i likovi zveri iz Fiziologa (...) I ako se moe pomisliti da su se ti motivi u inicijalima ranije javili nego sama dela iz kojih su motivi preuzeti u slikarstvo i vajarstvo, po svoj prilici to se dogaalo uporedo.46 S tim u vezi, vrijedno panje je i miljenje Vatroslava Jagia, koje prihvata i Radmila Marinkovi, da je mjesto ulaska ovih romana na srpskohrvatsko govorno podruje (...) stara Duklja.47 Ovom segmentu nae knjievnosti pripadaju: Aleksandrida (roman o Aleksandru), Roman o Troji, Pria o Solomunu, Carica Teofana, Stefanit i Ihnilat, Varlaam i Joasaf, Premudri Akir...48 Jedna redakcija Aleksandride, s kraja XIV vijeka, pronaena je kod Skadra, dok se u manastiru Dobrilovina, kod Mojkovca, nalazi rukopis Aleksandride iz 1725. godine.49 Ovim sumarnim anrovskim pregledom literarne zaostavtine crnogorskog srednjovjekovlja eljeli smo ponuditi samo jedan mogui model klasifikacije, bez iluzija da emo njime obuhvatiti sve pojave i osvijetliti sve bitne tokove ove epohe. Naa klasifikacija je i pokuaj da se dosadanja saznanja o ovom problemu objedine i prezentiraju na nain koji bi mogao podstai neka nova, specijalistika ispitivanja. Uz prijedlog da se epoha srednjovjekovne knjievnosti izdvoji iz maglovite, nikad sasvim definisane cjeline tzv. stare knjievnosti, unutranju podjelu na dukljanski (X - kraj XII vijeka) i zetski period (kraj XII - kraj XV vijeka), ve afirmisanu u literaturi, na ovoj saznajnoj razini, smatramo odgovarajuom. Na brojna otvorena pitanja vezana za ovaj segment naeg literarnog nasljea od datiranja, uticaja i doticaja, te estetske revalorizacije budua istraivanja tek treba da ponude nove odgovore.
D.S. Lihaov, Poetika stare ruske knjievnosti, Beograd 1972, 11. Boidar Kovaevi, O srpskoj beletristici u srednjem veku, u knjizi: Stara knjievnost, priredio ore Trifunovi, Srpska knjievnost u knjievnoj kritici I, Beograd 1972, 215. 47 Radmila Marinkovi, Roman kao knjievni rod u srednjevekovnoj knjievnosti Junih i Istonih Slovena, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 34, sv. 3-4, Beograd 1968, 208. 48 anru romana pripada i jedan latinski manuskript s kraja XII vijeka, Roman o Muhamedu, nastao, po svoj prilici, u nekom kotorskom skriptoriju, kako to pretpostavlja Vojislav D. Nikevi (Vojislav D. Nikevi, Knjievnost..., 388-390). 49 V. Boidar ekularac, Aleksandrida manastira Dobrilovine, u knjizi: Dukljanskocrnogorski istorijski obzori, Cetinje 2000, 233-242.
45 46
258
Aleksandar RADOMAN ABOUT PERIODIZATION OF MONTENEGRIN MEDIEVAL LITERATURE Summary The author of the text provides a brief review of the works which treated the issue of periodisation of literature inheritage of medieval Montenegrin state Duklja/Zeta. Pointing out that previously used terms Prenjegoshs period and Old Montenegrin literature were wrongly established from literary, historical and theoretical points of view, the author suggests that literature created in the area of Duklja / Zeta during the period from X until XV century is named Montenegrin medieval literature. It is also stressed that division of this epoch into Dukljas and Zetas period, originally set in the Montenegrin literary historiography by professor Vojislav P. Nikevi, is nowadays accepted as scientifically established. Starting from specific cultural features of Dukljas/Zetas state, as well as ideological and poetical characteristics of medieval literature, author also gives a new model of genre classification for literature from this period. According to this model Montenegrin medieval literature is divided into: biblical, hagiographic, liturgic, theological, narrative (prozaic), legislastive, historiographic and epigrafic literature.
259
Literatura: - Bogdanovi, Dimitrije, Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd 1980. - Bogdanovi, Dimitrije, Studije iz srpske srednjovekovne knjievnosti, Beograd 1997. - irkovi, Sima, Crna Gora od doseljavanja Slovena do pada pod Turke, Zbornik Crna Gora, Beograd 1976. - Dereti, Jovan, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 2004. - uriin, Dioniz, ta je svetska knjievnost?, Sremski Karlovci - Novi Sad 1997. - Hrvatska knjievnost srednjega vijeka, od XII do XVI stoljea, priredio Vjekoslav tefani, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 1, Zagreb 1969. - Istorija Crne Gore, knjiga I, Od najstarijih vremena do kraja XII vijeka, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1967. - Istorija Crne Gore, knjiga II, Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom prvi, Crna Gora u doba Nemanjia, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1970. - Istorija Crne Gore, knjiga II, Od kraja XII do kraja XV vijeka, tom drugi, Crna Gora u doba oblasnih gospodara, Redakcija za Istoriju Crne Gore, Titograd 1970. - Kalezi, Slobodan, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, I, Stara knjievnost, Niki 1990. - Kovaevi, Jovan, Na tragu rane knjievnosti Junog Primorja i Duklje, Spomenik SAN, CV, 7, Beograd 1956. - Lihaov, D.S., Poetika stare ruske knjievnosti, Beograd 1972. - Ljetopis Popa Dukljanina, latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika, Zagreb 1950. - Marinkovi, Radmila, Roman kao knjievni rod u srednjevekovnoj knjievnosti Junih i Istonih Slovena, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 34, sv. 3-4, Beograd 1968. - Monumenta Montenegrina, knjiga III, tom 1, Vrijeme kraljeva, priredio, rjenik i pogovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001. - Monumenta Montenegrina, knjiga IV, tom 1, Arhiepiskopija barska, 260
priredio i predgovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001. - Monumenta Montenegrina, knjiga VII, Arhiepiskop barski Jovan Drugi, Istorija Mongola, priredio, predgovor i komentare napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001. - Monumenta Montenegrina, knjiga VIII, tom 1, Razni spisi, priredio i predgovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2001. - Monumenta Montenegrina, knjiga IX, tomovi 1. i 2, Mihailo Psel, Dioptra, priredio, predgovor i komentare napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2002. - Monumenta Montenegrina, knjiga X, Dukljanski prezviter, Kraljevstvo Slovena, pripremio i predgovor napisao Vojislav D. Nikevi, Podgorica 2003. - Moin, Vladimir, irilski rukopisi manastira sv. Trojice kod Pljevalja, Istoriski zapisi, knj. XIV, sv. 1-2,Cetinje 1958. - Moin, Vladimir, irilski rukopisi Morakog manastira, Istoriski zapisi, knj. XVII, sv. 3, Titograd 1960. - Moin, Vladimir, irilski rukopisi u manastiru Nikoljcu kod Bijelog Polja, Istorijski zapisi, knjiga XVIII, sv. 4, Titograd 1961. - Nikevi, Milorad, Komparativna filoloka odmjeravanja, OsijekCetinje 2006. - Nikevi, Vojislav D., Knjievnost Duklje i Prevalitane, Podgorica 2006. - Nikevi, Dr Vojislav, Periodizacija stare crnogorske knjievnosti, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavnikog fakulteta, br. 5-6, Niki 1982. - Nikevi, Dr. Vojislav, Crnogorska knjievna raskra, Cetinje 1996. - Panti, Miroslav, Knjievnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od XVI do XVIII veka, Beograd 1990. - Pisci srednjovjekovnog latiniteta, priredio Duan I. Sindik, Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, knjiga I, Cetinje 1996. - Pisci slovenskog srednjeg vijeka, priredio, predgovor i komentare napisao Vojislav D. Nikevi, Knjievnost Crne Gore od XII do XIX vijeka, knjiga II, Cetinje 1996. - Radoman, Aleksandar, Ljetopis Popa Dukljanina, Matica, br. 6, Cetinje-Podgorica 2001. - Rotkovi, Radoslav, Crnogorsko knjievno nasljee I, Titograd 1976. - Rotkovi, Radoslav, O nekim prazninama u crnogorskom nasljeu srednjega vijeka, Stvaranje, br. 3, Titograd 1978. 261
- Rotkovi, Dr Radoslav, Pregled crnogorske literature. Od najstarijih vremena do 1918, Stvaranje, br. 4, Titograd 1979. - Rotkovi, Dr Radoslav, Stara crnogorska knjievnost. Periodizacija, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavnikog fakulteta, br. 5-6, Niki 1982. - Rotkovi, Dr Radoslav, Kraljevina Vojislavljevia XI-XII vijeka, izvori i legende, Podgorica 1999. - Stara knjievnost, priredio ore Trifunovi, Srpska knjievnost u knjievnoj kritici I, Beograd 1972. - Stojovi, Milorad, O periodizaciji crnogorske knjievnosti, Stvaranje, br. 2-3, Titograd 1968. - ekularac, Dr Boidar, Tragovi prolosti Crne Gore, srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori, kraj VIII-poetak XVI vijeka, Cetinje 1994. - ekularac, Boidar, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, Cetinje 2000. - Trifunovi, ore, Stara srpska knjievnost osnove, Beograd 1994. - ivkovi, Dragia, Srpska knjievnost u evropskom okviru, Beograd 2004. - ivkovi, Dr Dragoje, Istorija crnogorskog naroda, tom I, Cetinje 1989.
262
Raid DURI (Bochum) Institut fr Slawistik/Lotman Institut, Ruhr-Universitt Bochum UDK 821.163.4`38(497.15)
BOSANSKI STILEMI I KOMIKA U BATI SLJEZOVE BOJE I BOJOVNICI I BJEGUNCI BRANKA OPIA
Humorom protiv bijede i mrnje: prilog tumaenju estetike kominosti tuno nasmijanoga djeaka kroz stilematiku bosnizama
opiev humor jest ona kvaliteta i dra koja zaokuplja nau itateljsku znatielju i pozornost. I koji u nama produciraju umjetniku fascinaciju. Gravitacijska snaga tog humora rezultira iz osebujnoga stila i leksika sa kominim ugoajima i utiscima. Bosnizmi su upravo dio te leksike: to su stilogemi koji produciraju humor i komiku. Ovi bosnizmi su karakteristian bosanski i opiev leksik. Njega je opi u svojem djetinjstvu u Bosanskoj krajini ispod Grme planine upio i upamtio, potom ih u svoje pripovijedanje unio. Po porijeklu su ovi bosnizmi preteito usmeno-razgovornoga narodnoga izvora. Rijetko koji bosnizam je sam opi oblikovao. Najvei dio ovih bosnizama u opievu tekstu i danas se koristi u Bosni, preteito u Bosanskoj krajini u kojoj je opi proveo svoje djetinjstvo. Dijelom se koriste i u srpskom, rjee u hrvatskom: u Lici i u pograninim krajevima Hrvatske uz Bosansku krajinu. U studiji se analiziraju estetski, stilski i komini uinci i utisci opievih bosnizama u izabranim priama iz zbirki Bata sljezove boje i Bojovnici i bjegunci.
1. Uvod: smisao i sadraj studije Zaudna je injenica da je u junoslavenskim knjievnostima izmeu pedesetih i devedesetih godina najitaniji, u recepciji najdrai pisac Branko opi (1915-1998) do danas ostao u junoslavenskoj knjievnoj kritici povrno prouen. Objavljene su naime brojne recenzije, prikazi 263
i pokoja monografija o stvaralatvu Branka opia, no u njima nema studioznih, hirurko-analitikih opisa komike i kominosti koji su sutina identiteta opieva stvaralatva. Humor i komini utisci i ugoaji jesu naime onaj sediment i segment stvaralatva iz kojeg isijava jedinstvena i neponovljiva opievska fascinacija. Komini utisci u nama produciraju dragost itanja, recepcije i proivljavanja. Komikom je proet znatan dio opieva stvaralatva. Komini utisci i situacije utkane su spontano u opievo tkivo pripovijedanja. opiev humor jest ona kvaliteta i dra koja zaokuplja nau itateljsku znatielju i pozornost. I koji u nama producira umjetniku fascinaciju. Sve su to sigurni znakovi, obiljeja i markacije estetike opieve umjetnosti pripovijedanja. Gravitacijska snaga ovog pripovijedanja rezultira iz opieva osebujnoga stila sa kominim ugoajima i utiscima. I iz njegove leksike, iji su vaan segment stilemi bosnizmi. U ovoj studiji rije je upravo o tim stilemama koji produciraju komiku i homor u opievu pripovijedanju. Pod lingvistikom kategorijom bosnizama ili opievskih bosanskih leksema - stilema podrazumijevam onaj karakteristian sloj leksike kojeg je opi sa svojim porijeklom i djetinjstvom u podgrmekom bosanskokrajikom zaviaju upio, kao takvog cijeloga ivota u sebi i sa sobom nosio, i iz svoje stvaralake torbe izasuo ga cijelim svojim djelom. Rije je o karakteristinoj bosanskoj i opievoj leksici u isti mah, leksici nastaloj u budaku Bosne, njenom bosanskom krajitu, jednim njenim dijelom nastaloj u Lici, u Vojnoj krajini, uz dravnu tromeu osmanskotursku, habsburku i mletaku, uz koju su stoljeima, sve do danas, gotovo u jednakoj mjeri obitavali Srbi, Bonjaci, Hrvati. Veina ovih leksema, koje i danas nalazimo u narodnim govorima i u stvaralatvu Branka opia, ostala je do danas pojmovno jasna. Velikim svojim dijelom ova leksika je stoljeima ivjela u usmenoj komunikaciji i u usmenom stvaralatvu Srba, Bonjaka, Hrvata. I danas je znatnim svojim dijelom ova leksika jo iva na tromei Bosne, Like i Dalmacije. Posebno u Bosanskoj krajini uz rijeku Unu, s obje strane planina Grmea i Pljeevice. Ovi su leksemi nastajali uglavnom u usmenoj komunikaciji i u usmenom stvaralatvu sva tri naroda na navedenoj tromei. Dio ovih leksema je satvorio ili sastavljao i sam pisac opi. Rijetko kojoj od ovih leksema danas treba filoloko opojmljenje, tumaenje ili njeno pojmovno prevoenje da bi bila razumljiva. Navodim ih nekolicinu iz prie Sveti Rade lopovski: zazjavalo, tabanovia fijaker, spaponjati u uzu, obladati, nagrajisati, boiti se, graknuti, grgutanje, zgodancija ... 264
Raid Duri: Bosanski stilemi i komika u Bati sljezove boje i Bojovnici i bjegunci Branka opia
Drugu kategoriju stilema bosnizama, po njihovoj brojnosti ili uestalosti u opievim priama, ine osmanizmi, u lingvistici poznatiji pod nazivom turcizmi, u koje pored izvornih turcizama spadaju turcizirani arabizmi i persijismi. Oni su najzastupljeniji u opievu ciklusu pria Nasradin hoda u Bosni, iju interpretaciju donosim naprijed u ovoj studiji. Bitno je meutim u ovom uvodu markirati da su u ciklusu pria o Nasrudinu turcizmi uglavnom samo znaenjske leksike jedinice, opojmljenice. Rijetko koja od leksema turcizama istovremeno je i pojmovnica i stilem, bilo u sintagmi ili u kontekstu. Zato mi se pokazalo izlinim analizirati stilematiku opievih turcizama u ciklusu pria o Nasrudinu, jer je stilematika bosnizama - u njihovoj funkciji ili produkciji komike - predmet ove moje studije. Zasebnu ili najmanju skupinu po broju stilema bosnizama, koju u ovoj studiji takoe popisujem, ine ponarodnjeni ili opiem iskrivljeni izvorni crkvenoslavenizmi, tipa naetalo se, u prii Na granicama, znaenja: iskupilo se, okupilo se. Ili stilem tipa ponjatije sa znaenjem pojam, svijest, u prii Marijana. U ovaj tip stilema takoe pripadaju lekseme: ivopisac, zaislio, blagoestiv koje sam izdvojio u prii Muenik Sava. U treu grupu stilema bosnizama svrstao sam sasvim rijetke bosnizirane germanizme, u opia vrlo rijetko koritene germanizme tipa kamarat, turmirati ili cvikera. Sve tri navedene kategorije opievih stilema bosnizama lingvistiki spadaju u tzv. izoglase. Ova leksika je naime stoljeima ivjela ne samo u navedenom prostoru, ve je velik njen dio bio rasprostranjen cijelom Bosnom, Dalmacijom, naroito u Dalmatinskoj zagori, sve do gradova uz Jadran. Od kraja pedesetih godina ova leksika je prenesena u Banat i Baku, sa kolonizacijom i preseljavanjem bosanskih, likih i dalmatinskih Krajinika ispod Grmea, Like i Dalmatinske zagore. Veinu je ovih leksema mogue potvrditi u objavljenim rjenicima naega jezika. Ali ima u opievim priama leksema - novuma, dakle onih koji nisu uneseni u rjenike naeg jezika. U mojoj studiji analiziram stilematiku ovih leksema kroz njihovu funkciju kominosti. Iza krae analize izabranih pria, najee slijedi popis takvih leksema stilema. Popis iz sve tri, u uvodu navedene leksiko-stilematske kategorije. Popis leksema - stilema donosim na kraju moje interpretacije prie, one prie u kojoj sam naao vei broj ili znatan 265
broj navedenih bosnizama - stilema! Ove popisane ili izdvojene lekseme stileme nisam provjeravao tj. usporeivao sa unesenom leksikom u rjenike naega jezika. Potencijalno poreenje svakako bi imalo istraivaki rezon: ono bi pokazalo koje je opi lekseme sam iskovao, oblikovao, kalkirao, a koje je uzeo iz usmenih govora sa navedene linegvistike tromee. Takav komparativni popis mogao biti prilogom istraivanju rjenika Branka opia, njegova doprinosa obogaivanju leksikog fonda naega jezika. Bitno je pritom ovdje napomenuti da je samo u treu knjigu edicije Sabranih djela Branka opia (Sarajevo 1975) na kraju unesen Rjenik manje poznatih rijei i izraza (strana 417-421). U navedenom Rjeniku u treoj knjizi opievih Sabranih djela neke su rijei pogreno istumaene ili otisnute (odtampane): varida, treba varica; dekovati - namjestiti, treba: sakriti se; treja, treba: treha; ukebati - ubiti, treba: uhvatiti; tarmirati, treba turmirati... Svako budue izdanje djela Branka opia trebalo bi popratiti izradom karakteristine opieve leksike, posebice stilemama bosnizmima. Moja studija na temu komine funkcije stilema bosnizama jest jedan prilog izradi takvoga rjenika. Bitan cilj i smisao ove studije jest u estetskoj interpretaciji bosnizama kroz njihovu stilematsku funkciju u produkciji komike i opieva humora. itajui opieve prie spoznao sam naime da je u produciranju estetsko-kominoga utiska presudna upravo ova kategorija opieve leksike. Razumije se, no nije suvino naglasiti, da leksema postaje stilema tek u sintagmi, jo ee u reenici, katkad i u kontekstu. Moj popis donosi stileme u njihovoj sintagmi. Tomu je razlog u injenici da prosjeni itatelj, u nekim sluajevima i filolog, nee moi razumjeti znaenje brojnih leksema, ako bi ih popisao kao jednu leksiku jedinicu - natuknicu, bez njihovih sastavnica, njima pojmovno i (ili) stilematski pripadajuih rijei u jednoj sintagmi. Kod stilema - arhaizama i regionalizama, te onih leksema koje opi nije uzeo iz usmene tradicije, ve ih je sam sastavio, a za koje nisam bio siguran da e biti pojmovno razumljive, tumaio sam im znaenje, takoe uz popis u njihovim sintagmama. Popis leksema i sintagmi sa tumaenjem (prevoenjem znaenja, odnosno opojmljenja) slijedi nakon moje interpretacije izabranih pria. Esteska i stilematska interpretacija u ovoj studiji je ograniena na moj antologijski izbor pria iz zbirki navedenih u naslovu studije. Kriteriji antologijskoga izbora su estetski kvalitet i komini utisci u svakoj prii, te zastupljenost ili brojnost stilema - bosnizama. Svrha studije je da dokae 266
da su stilemi bosnizmi gradivna snaga komine fascinacije opieve naracije. Polazim naime od teze, koju moja interpretacija pria i popis leksema stilema u ovoj studiji dokazuje, da su upravo stilemi bosnizmi bitan segment stila i osobenosti opieve stvaralake autentinosti, sutinska kvaliteta opieve komike. Humor i komini utisci u opievu pripovijedanju su naime produkt, uglavnom ili velikim dijelom, upravo ovih stilema. I bitan razlog opieve itateljske popularnosti. Time ova studija ima dvije jedinstvene i spojene razine: estetsko-interpretacijsku i filoloko-stilematsku. Nije suvino podsjetiti na itateljsku recepciju opia izmeu pedesetih i devedesetih godina rijeima Miroslava Krlee. Krlea je naime opiu odao priznanje injenicom da je opi bio jedan od rijetkih pisaca jugoslavenskih koji je od zanata pisanja mogao solidno ivjeti. Krlea u istom vremenskom razdoblju to nije mogao! Dakako da ovdje nije rije o estetskoj komparaciji, jer je djelo opia sigurno vrijednosno znatno ispod stvaralatva Miroslava Krlee. Bitan je razlog popularnosti Branka opia u jednostavnosti njegova stila i jezika, u naraciji klasino realistikoga tipa. I, dakako, u njegovu humoru. Upravo je sve ove kvalitete izdvojio Krlea u svojoj ocjeni djela Branka opia. opi je pisac za prosjeno obrazovanu publiku, dok je Krlea umno zahtjevni stvaralac urbane kulture i ambijenta, iji je tekst pretpostavljao umni napor i obrazovanog itatelja. (O navedenom priznanju opiu opirnije pogledati u monografiji Enesa engia: Sa Krleom iz dana u dan). Stilematsku analizu bosnaizama realiziram kroz moj antologijski izbor pria iz navedenih zbirki u naslovu studije. Obje su zbirke objavljene u ediciji Sabrana djela Branka opia u etrnaest tomova, pa ovu ediciju treba smatrati kompletnim i do sada najpotpunijim objavljivanjem stvaralatva Branka opia. (...) Ovo izdanje e omoguiti da se preispitaju neka ustaljena i obino ovlana miljenja o piscu koji je esto prerano i nepravedno gledan sa jedne spoljne strane, u njegovu uproenom proznom postupku, dok se previala unutarnja strana opieva djela, njegov pitom humor, njegovo dublje poetsko nasluivanje mitskih tipova u obinim ljudima, i njegova jednostavnost prianja koja dolazi od opieve autentinosti u sadrajnom smislu. (U: Bojovnici i bjegunci. Sarajevo 1975, 8). Primaran je cilj moje studije estetska analiza kominih sadraja i efekata, posebice kroz blagotvoran utjecaj stilema bosnizama. Pritom su 267
neminovno interpretacijom zahvaeni sie i motiv svake odabrane prie, psihologija i etiki karakter likova, poanta u priama, a u ciklusu pria Nasradin-hoda u Bosni takoe socijalna i etika dimenzija izabranih pria, ako je ova dimenzija bitna u strukturi naracije. Ovdje je takoer komentirana etiki i estetski razliita (meusobno suprotstavljena) srpska i bonjaka recepcija lika Nasrudin hode i junaka Muje i Halila Hrnjice u ciklusu pria o Nasrudin hodi. Markiram injenicu neistraenosti opieva djela, posebice jezika i stila, stvaralake rijei uope. U navedenom citatu (1975: Bojovnici i bjegunci, 8) rije je o povrnom istraivanju i razumijevanju opieva stvaralatva, o povrnosti koja je dijelom uzrokovana opievom jednostavnou prianja. Ispod te jednostavnosti u ovoj studiji uznastojim dokazati dublji smisao i univerzalne istine o bosanskom ovjeku u opievim priama. Dokazati kvalitet opievih pria u humoru i komici, u ijoj produkciji je bitna uloga stilema bosnizama. opievi bosnizmi pored svojega lica - pojmovnoga znaenja - imaju i nalije: iri pojmovno-asocijativni, emocionalni, ekspresivni, ironijski, paradoksalni i metaforiki sloj. Nad nekim od tih rijei valja se i filologu i knjievnom estetiaru zamisliti, da bi ih se istinski pojmovno shvatilo, potom emocionalno i ekspresivno, stilematski tono, i pojmovno to preciznije razumjelo i proivjelo. Jednom takvom leksemom zavravam moj uvodni traktat, bosnizmom unjiriti se. Unjiri se Sava u zatamnjeno sveevo lice i saaljivo promrsi.. (U prii: Muenik Sava, 75) Unjiriti se u kontekstu bi trebalo znaiti unijeti se nesigurnim pogledom, zagledati se. 2. Interpretacija kominosti u izabranim priama kroz stilematiku bosnizama Bizarna je no u isti mah tvrdoglava injenica, koja mi se uporno namee kao spoznaja pri mojem svakom novom iitavanju pria Branka opia, da je ove prie usljed njihovog klasinoga realistikoga prosedea izlino tumaiti. Interpretacija opievih pria ima meutim svoj rezon ako je kritiar opiev dvojnik. Ili ako svojim stilom pisanja nastoji biti opievim dvojnikom. Dvojnik koji e biti u stanju obnoviti opiev stvaralaki in, u tom inu emanirati njegovu sutinu i najvredniji dio spontani i vedri humor! Ostvariti taj hibris, tu krunu, sr i srh opieve umjetnosti rijei, svakako je pretenciozan kritiki in. To je cilj moje 268
interpretacije. opiev je humor kao i sam ivot - jedinstven i neponovljiv, u svakoj prii drugaiji po ostvarenoj atmosferi i ugoaju, u nijansi emocija likova, u novoskrojenoj ujdurmi ili motivu, u dijalogu. Sve to, ili vei dio toga, jest sadrano u stilemama bosnizmima. Bosnizmi su onaj opiev maliak kao papar ili biber jelu, upravo onaj sloj naracije koji opievu priu ini pikantnom. Interpretaciju poinjem klasinom priom Bata sljezove boje u kojoj ima svega sedam, ali ekspresivno snanih stilema. Prvi je stilem u prvoj reenici: Mukarci obino slabo razlikuju boje, ali takav jedan neznaja u bojama kakav je moj djed, e, takvog je bilo teko nai. (13) Jasno je da je neznaja totalna nepopravljiva neznalica. Ovaj stilem u daljem razvoju siea prie dobiva meutim paradoksalan znaenjski obrt. Kao da je u priu baen bumerangom! Paradoks je upravo glavno sredstvo ili tipian nain ostvarivanja komike u opia. (Argumentaciju ove teze vidjeti dalje u komentaru pria u ovoj studiji). Navedeni je stilem neznaja odluujui u spravljanju kominog efekta. opiev neznaja ne samo da nije svjestan svoga neznanja, nego je do magaree tvrdoglavosti samouvjeren da zna! Da posjeduje znanje. Upravo je na ovoj diskrepanci izgraena komika prie. Komini je efekat intenziviran samosigurnou i samozadovoljnou djeda koji, mada razlikuje etiri osnovne boje, je samouvjeren da znade sve boje. I te su etiri osnovne boje djedu dostatne za njegovo snalaenje i osjeanje sigurnosti u poznavanje boja u ovom bijelom svijetu. Od djeda kao sijede glave podrazumijeva se, ne samo da umije boje razlikovati, ve da djed u oima unuka sve zna! Djedovo i unukovo samopouzdanje u zajedniko znanje meutim u prah satire znanje ikave uiteljice! ikavica je naime uvrijedila djedova unuka, time nehotino ali naravno i djeda, predbacivi djedovu unuku u koli da ne zna farbu vuka pod Grme planinom! Uvrijeeni unuk se poalio sveznajuem djedu: Sjutradan, puui poput guska, djed je doperjao sa mnom u kolsko dvorite i pred svom djeurlijom razgalamio se na uiteljicu: - A je li ti, ikavico, ti mi bolje od meine zna kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, itavog vijeka s njima muku muim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trebalo ovim tapom da se jednom naui pameti! Izvika se djed , rasplaka se uiteljica, a i mi aci, od svega uhvatismo 269
neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Ve sljedeeg jutra djeda otjerae andarmi. Odsjedi starina u sreskoj buvari, a kad se vrati, ublijedio i mualjiv, on mi naveer poprijeti prstom: - A ti, jeziko, nek te ja jo jednom ujem da bleji kakav je ko, pa u ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! ta te se tie kakav je vuk. (15) Kominost je ovdje logina posljedica s obje strane neoekivanog (ne)znanja. I tvrdoglave ukopanosti u vlastito znanje! Komini ispad u naprijed citiranom napadu djeda na uiteljicu intenziviran je stilemama. Stilemi doperja i bleji, snane su denotativne vrijednosti. Uzeti su iz animalno-kokoijega svijeta, sa ekspresijom uzbuenosti, zapravo ljutoga i srditoga djeda, koji je poput pijetla - horoza furizno se nakostrijeio na ikavu uiteljicu. Poslije nedjelju dana zatvora u sreskoj buvari, djed je unuka ukorio da ubudue ne bleji na uiteljicu. Time je svog unuka smjestio u oviji tor! Unuka je ukorio rijeju jeziko, jer se unuk pred uiteljicom izlajao, tj. bio prebrz na jeziku. Ovaj stilem u sebi sadri i kritiku i prijekor. No u isti mah je izraz pritajene djedove simpatije spram unuka. Unato cijeloj nedjelji dana koju je djed morao provesti u sreskoj buvari - zatvoru. Zavretak ove uokvirene prie je u evokaciji upravo komentirane zgode: dogaaj o kojem je ovdje rije ni nakon pedeset godina nije izgubio svoj sjaj. Kao to taj sjaj ne moe nestati iz tek procvalog sljeza koji jednako sija u oima djeda i u srebrnoj kosi njegova sad ve osijedjela unuka: Minulo je od tih neveselih dana ve skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja jo ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljee iza nae potamnjele batenske ograde prosine neto ljupko, prozrano i svijetlo pa ti se prosto plae, iako ne zna ni ta te boli ni ta si izgubio. (15) 2.1. Ti si konj je pria sasvim inovantna motiva. Na prvi pogled njen je sie bizaran do irealnosti, ali je u svojoj biti sasvim zbiljski za ivot seljaka. Posebice za onoga koji je u stanju taj ivot razumjeti, u znatnoj mjeri sa njime se poistovjetiti. Poistovjetiti se sa ivotom u kojem je konj svojim radom stvarao ivot. Cijelog svog ivota Petrak se drui sa konjima, gradi im spram tijela odgovarajue samare za noenje tereta, pa je njegova tvrdnja da samo dobar ovjek moe liiti na konja! sasvim umjesna, prirodna: 270
-Ih, ti kao da ovjeku pravi samar, tako govori. -A zar konj nije isto to i pravo eljade, jo bolji. Deset puta bolji. ... I zapamti jo i ovo to u ti rei: samo dobar ovjek moe liiti na konja, nikakav drugi. -Eto ti ga na! - prostoduno zinu djed. -Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima naprimjer, u jednog domaina konj Dorat, dua od konja. im ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade opi! e si mi, Rade, pobratime moj! Djedu stadoe oi: -Pa ba tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj asti! -Jest, vjere mi - zaneseno raspreda starac, ne primjeujui da se djed uozbiljio. Iste one estite Radine oi, duu mu vidi u njima. Pa im taj mene spazi, a on samo strigne uima i zare: e si, veli, Petrae, kamo te ve na ovaj kraj, Srbine brate. (22) Stoga ne treba biti iznenaen kada djedov gost onaj neumorni skitnica stari samardija Petrak ... po dolasku najprije se propitkuje za konje. Svaki konj kojeg Petrak poznaje, ima svoj karakter i ime: Vranac, Dorua, Dorati, Vrani. Kad se raspitao za zdravlje konja, poute tako i on i djed pa e ti se istom tada samardija sjetiti i kune eljadi. Navedeni je dijalog skladan spoj irealno-realnoga, sa kominim efektom. Djed hoe da vjeruje Petraku kao svom dostu i prijatelju, ali u njegove rijei on u isti mah i sumnja. Petrak je opet samouvjeren u svoju tvrdnju da samo dobar ovjek moe biti - konj. Lo ovjek nikako konj ne moe biti! I u ovoj su prii stilemi preneseni iz svijeta animalnog u ljudski: ovi stilemi svakako odgovaraju sieu, poanti, ideji i komino-ozbiljnom ugoaju prie u cjelini. Stilema nema puno, ali su upravo oni inkubatori komike. U prii je svega etiri stilema: kada u kuu opievih dolaze raskvocane tetke i ujne, djed Rade doekuje svog gosta s najvie radosti i prijateljskog gakanja, potom odobrovoljeni djed kakoe, a samardija Petrak u djeda se upilji i zvocne. Kao i mnoge druge, i ova duhovita pria zavrava poantom. Poanta je dokaz slojevite misaonosti opievih pria: Tek mnogo godina kasnije, kad se samardija odavno rasplinuo u sjaj i tiinu babljeg ljeta, ja se iznenada neeg prisjetih i bubnuh pred svojim 271
djedom:
- ede, jesam li ja nalik na konja? Starac se zagleda u mene vrlo zaueno, a onda se malice zamisli, rastui i konano mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smijeak. - ede, jesam li? - Hm, vidi ga. Dobie ti po turu, prislukivalo jedan. Nisu jo za te taki razgovori. Tako je to bilo u nezaboravna plava samardijska vremena. (25) 2.3.Pohod na mjesec je lirski najnjenija i najrafiniranija opieva pria. Sva je satkana od duevnih terptaja, sa krajnjim efektom u spojenom duevnom ganuu i lahgodnosti. I kroz nas, kao i kroz opieve mjeseare, u jednu blagu miholjsku veer tee srebrna mjeseina. Sie prie je usporediv ekspirovu Snu ljetne noi. Dra prie je u neopisivu srhu, u ganutosti i ustreptalosti dvojice mjeseara - djedova unuka i njegova pratitelja samardije Petraka - koji se veru sa breuljka na breuljak i utrkuju za mjesecom, ne bi li ga dugakim grabljama na zemlju - svukli! Estetski je kvalitet prie u ostvarenoj mjeri izmeu stvarnog i irealnog. Taj je omjer majstorski ostvaren kroz cijelo dogaanje u prii, sa posljedicom da se dogaaju prie vjeruje! A u isti mah se ini kao da je sve to jedan nedosanjan san. Ili upravo djeluje kao da je jedan prelijepi san! Razlog je takvom osjeanju u injenici da su oba mjeseara jednom nogom na zemlji, drugom u nebeskim sferama mjeseca i mjeseine. U toj je njihovoj dvojnosti, upravo dvostruki estetski uitak. U prii je mogue oditati specifikum opieve komike, nain njena oblikovanja i djelovanja. Vanjski gledano naime sie prie uope nije komian, jer je realan ili mogu: potjera za rumenim mjesecom ozbiljan je posao dvojice zanesenjaka, obojice potpuno samouvjerenih i predanih ovom poslu. Samo za onoga koji ne sudjeluje u njihovu poduhvatu, moe se initi njihov podvig zaludnim. U prii je to unukov djed, koji je ostao sjediti pored vatre. Upravo na toj razdjelnici u prii se ostvaruje potencijalni komini efekat: on nastaje na granici navedene dvojnosti u kojoj su unuk i njegov pratitelj Petrak astralni, a djed je cijelim biem zemaljski. Esteska kvaliteta prie meutim nije u potencijalnoj kominosti ve u neopisivu ushitu, srhu i ustreptalosti djedova unuka i Petraka: prosjajeni mehkoom miholjske mjeseine, oni hrle s brda na brdo da srebro mjeseevo zahvate ili uhvate, da ga skupe u ake, da rumeni mjesec na zemlju svuku. Mjeseev je poar iznenada buknuo iznad njihovih glava, pa su obojica njime zateeni, 272
omjeseeni: Obojica trepere mjeseinom, isijavaju samu mjeseinu. Upravo je u tom treperenju psiholoko-estetski nervus centralis prie, sa poantom - ljepotom - smislom prie. Poantu je gotovo izlino tumaiti, jer sama sobom sve govori: zanosi due su najistinskija naa intima, najvredniji osobni trenuci. Zanose treba njegovati. Ne ograniavati, kako to stoji na poetku i u sredini prie, iz iskustva djedova unuka i djedova prijatelja, samardije Petraka: Tek mi je pet godina, a ve se svijet oko mene poinje zatvarati i stezati. Ovo moe, a ovo ne moe, ovo je dobro, ono nije, ovo smije kazati, ono ne smije. Niu te zabrane sa svih strana, jato ljutih gusaka, hoe i da udare. (26) ... Sjeam se kao da je veeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad naom kuom, a mene noge same poneseu k njemu. Kuda? - drekne aa pa za maice, za kamdiju, za ... ne bira ime e. Zatue me tako, utuca, izgubih duu jo od malih nogu. A da sam se jednom oteo i poao, Rade, brate moj...(28) Bitno je konstantirati da je u ovoj i u veini opievih pria u poanti misaona sr bitne dimenzije ivota. Da je ta poanta spontano utkana u strukturu prie, i da je nenametljivo sa cjelinom prie srasla. Ova naracijska vjetina nenametljiva naratorskog utkivanja poante u cjelinu prie, dosadanja kritika nije istakla kao bitan opiev kvalitet. U citiranom je ulomku svega jedan bosnizam - stilem drekne, opet iz svijeta animalnoga (jareega) sputen u svijet ljudski. U cijeloj je prii jo svega etiri bosnaizma - stilema, od kojih su tri animalnoga korijena: - kad samardija Petrak jo sa avlije, kao gavran grake na mog djeda, - kad je rumeni mjesec klisnuo - neoekivano brzo nestao, utonuo iza breuljka, - kad djed stara paripina eka mjeseare da se vrate iz lova na mjesec, - kad se Petrak poput kokoi nad tek snesenim, jo toplim jajetom zadovoljno rakoli pred djedom to je bio u lovu na mjesec. Metaforu stara paripina valja razumjeti kao epitet, pohvalu a ne pogrdu djedu od Petraka.. Da bi ovaj epitet zavrijedio, djed Rade morao je, shodno ivotnom iskustvu samardije, biti dobar kao konj, da bio dospio biti paripina! Samardija Petrak voli svoga dosta Radu, iskreno i prirodno 273
- kao konja! Tu se nema ta uditi. I to je garancija njegove odanosti, izraz njegova prijateljstva. 2.4. Komika i humor jesu opeznane kvalitete opieva pripovijedanja, o ijoj umjetnikoj strukturi i jezikoj sutini je knjievna kritika u principu ostala nemuta. (Pogledati izabranu literaturu o opiu na kraju ove studije). Duhovitost i vispenost sa kominim efektom ljudsko je svojstvo odabranih. I Bogom dana vrlina koju u pravilu nije mogue kao vjetinu nauiti. Osnovna je karakteristika opieva humora da producira vedrinu, podstie na spontani smijeh, na radost i na oputanje. To je zdravi humor koji nasmijava i gotovo nikad ne ismijava. Od ove generalne karakteristike pronaao sam u priama iz navedenih zbirki samo jedan izuzetak, maliciozan i ruralan, no u svojoj biti opet komino neodoljiv! Rije je o omiljenom opievom junaku djeda Radi kojega je u prii Mlin potoar njegov brat Sava neozbiljno i Bogohulno (jer je djed bio vjernik!) usporedio sa svecem na ikoni, pa mu je Rade uzvratio milo za drago: Rak jedan! Korio ga je djed izbolovanim glasom. to on zna ta je svoja muka! Predomiljao se dragi Bog bi l uinio govee ili eljade, pa tako ispao - brat Sava. (37) Rijetko je opiev humor satirinoga sadraja, i u pravilu nikad to nije crni humor. Vedrina i smijeh koji isijavaju iz opieva humora, u pravilu u sebi sadri nalije sjete i melanholije, sa sjenama tuge i alosti. Ove obje strane komike u opievim priama su u sie, motiv, dijalog, ili u poantu prie su spojene, stopljene. Njih nije mogue razdvojeno doivjeti, proosjeati. U pravilu su vedrina i radosna narav svijeta i ovjeka u opievim priama obavijeni ili proeti sjetom. Iz ovoga emocionalnogaspoznajnoga osnova doivljavanja i izraavanja svijeta i ivota, vjerojatno je nastala temeljna kvalifikacija knjievne recepcije opia kao tuno nasmijanog djeaka. Pisca vedrih ugoaja u kojima su talozi gorine. Vjerojatno je u tom spoju autentinost opieva humora, jezgra i sr njegove duhovnosti, shodno njoj i stvaralatva u cjelini: komika proeta sjetom i melanholijom. opi je zasigurno bio duboko svjestan stvarne prirode ovjeka i ivota u kojima su u pravilu najee sjedinjeni vedrina i tuga. Po svim navedenim svojstvima opieva humora karakteristina je opieva pria Rade s Brdara. To je pria vedre kominosti ispod ijeg je taloga sjetno i gorko-otuno osjeanje ivota. 274
Priu komentiram ne samo usljed komike, ve zbog njene napuenosti stilemama bosnizmima koje donosim u popisu iza komentara prie. Kao i u drugim priama i u ovoj je humor graen na neoekivanosti i paradoksu. U prii je rije o djeda Radinom najmeniku - njegovu imenjaku, koji je svojom radinou i skromnou brzo osvojio povjerenje djeda, pa ega djed ak i u vjeru ugoniti, s njime zajedno iz svetih knjiga atiti, najmenikom cijelo ljeto po selu se ponositi. Shodno drevnoj tradiciji, s poetka zime djed je najmeniku platio za njegovu slubu, pa ga je sve do brda ispratio u bijeli svijet, ostavi pod dojmom rastanka ganut i tuan. Sljedee nedjelje djed je posegao za britvom u svoj dobro uvani kofer i ustvrdio da su iz kofera nestale njegove najdragocjeniji stvari! Djeda je stric Nido jedva uspio uvjeriti da je upravo djedov ljubimac Radojica pokupio djedu najdrae predmete: Sljedee nedjelje, ujutru, poi e ti djed u svoju sobu da iz kofera izvadi britvu pa da ga stric Nido obrije. Dugo je premetao po drvenom sanduku: nema britve, nema kaia za otrenje, nema trouglaste turpije, nema brusa, nestalo votane svijee koju je djed svojeruno usukao sebi za ukop. Sa dna kofera, iznenada izronila iz tamnog zaborava , mirno ga je gledala s jeftine slike ekscarica Zita, ni kriva ni duna. (52) Dok djed jo ne vjeruje svojim oima, stric Nido je siguran da je najmenik kradljivac. To je upravo trenutak kad Nido likuje, jer mu djed nije htio vjerovati da je najmenik sumnjiva persona. Sada Nido djedu s pravom poruuje da se umjesto britvom obojica mogu brijati, zapravo strugati motikom! Nakon ovoga sablanjiva saznanja, djed ostaje s poetka zblahnut i zaprepaen injenicom da je njegov dragi tienik, njegov ak i imenjak zdipio mu najdrau imovinu. Djed je aka vjeri uio, a ovaj mu je izbunario ak i votanicu koju je sam djed svojom rukom za svoj ukop usukao! Poslije kraeg vremena djed se pribrao. Iz njega je progovorila tuga, alost i teko razoarenje. Nikakva ljutnja. Takvo je osjeanje i dranje djeda opet karakteristino za opiev humor u kojem su spojeni smijeno i tuno. Drugi bi se na djedovu mjestu dali u potjeru za kradljivcem. Djed je ostao u svojoj reakciji samo razoaran usljed injenice da je - kao ovjek i kao prijatelj ostao - iznevjeren: Brzo je djed prebolio tetu, a bilo je toga i van kofera. Proe ga ozlojeenost, ostade samo lako uenje i sagorjeli talog tihe tuge. Toga 275
proljea esto je pobolijevao, lekario u svojoj sobi i poruivao po svog raka i brata Savu, starog likog lopova, da mu doe na razgovor. Jednom tako sjetie se i Rade s Brdara, pa djed zamiljeno uzdahnu, takoe mu bolno mjesto: - Ma kud mi zdipi posmrtnu svijeu, majka ga Boja pomogla? To ni Turin ne bi uradio. Uio ga sjetovao, Boju mu rije kazivao, a on - otresao sve kao pas rosu. to bar mrtva ovjeka ne poali, magare nedokazano! Na tu neveselu djedovu litaniju, brat Sava samo povue oima po sobi kao da struno procjenjuje kako je lopuaner obavio svoj lopovski posao i pripomenu s neodobravanjem: -Brate Rade, najgori su u toj raboti bogomoljci, due nemaju: opiri, odnese sve, i kandilo ispod ikone. Nikad s njima nijesam volio ii. Kuda te samo avo nadari da ga ui oenae? Eto ti, ba ti i to treba. Zar bi meni, na priliku, palo na um da ti ukradem svijeu, a? I brat Sava skrueno zauta, kao to i prilii jrdnom skromnom, estitom lopovu koji ima srca i due. (53). U ovom je dijalogu sadran jo jedan paradoks, i u njemu komika. Pokradenoga djeda je naime dospio da tjei lopov sa duom Sava, za kojega se zna da se prokrao jo u mladosti, te da je cijelog ivota ostao nepopravljivi kradljivac. Bitna je meutim razlika izmeu lopova Save i lopuanera najmenika da je najmenik djedu ba sve zdipio i opirio. Da je dakle lopov bez due! Da je takvu zlu duu djed Rade pouavao vjeri, tomu ga je, po miljenu lopova sa duom Save, mogao sami avo nadariti, tj. navesti. To je jo jedan u nizu opievih paradoksa sa izokrenutom logikom iz koje slijede komini utisci. Popis leksema stilema, zasebno ili u njihovoj sintagmi u ovoj prii, sa opojmljenjem onih leksema ije znaenje nije opepoznato (u zagradi): najmenik (unajmljeni sluga); ronda (mrmolji sebi u bradu, ljuti se); bogara (psuje); dobatrga (dopuza); subenast (budalaast); tunjav (gluh); gaknu (progovori); nogati baja (krakati momak); varakam se (ivotarim, prilagoavam se); jenjava (utiava se); puntanje (protivljenje); ne rondaj (ne prigovaraj); zeriak (malo, zehru); beio se (udio se); imenjaka ugoni u vjeru; ati ko iz knjiga (ita kao iz knjiga); otrovno fri stric; zdipi; lopuaner; opiri (sve pokrade i odnese). 2.5. U prii paradoksalnog naslova Sveti Rade lopovski komine 276
efekte opet proizvode lekseme bosnaizmi. Sie prie graen je na maleraju lokalnoga slikara, koji je na crtaem bloku narkao, namazao sveca sa bradom i sa strogim nebeskim aureolom oko glave. Za sveca je okupljeno drutvo za sofrom graknulo da je pljunuti ed Rade: Pade svetac meu njih odnekle odozgo, iz raskone orahove kronje. Kako, zbog ega - piatj Boga! ... Djed samo problijedi, lice mu odrvenje, i oi stadoe. Sada je jo vie liio na nekog pravednika s ikone. Pokuao je da neto kae, ali mu se kroz stegnuto grlo probi samo nekakvo starako grgutanje. (...) Zanijemio, preneraen djed jo je uvijek zurio na onu stranu kud mu izmae posljednja uzdanica i oslonac brat Sava, koji je, evo na kraju, i sam povjerovao u udo. (...) - Jesi, brate Rade, sad i ja vidim da jesi, poznao sam te ... Pa pripazi i meine lopova i grenika,, pogledaj i na moju stranu, svoji smo nekada bili dok si po zemlji hodio. Zatiti raba boijega od andarske ruke, od lugarske pucaljke, ubrani me pred dragim Bogom da mi se nikad ne zamrse puti. (66,67, 69) Leksemi-stilemi u prii Sveti Rade lopovski, zasebno ili u sintagmi, sa njihovim tumaenjem u zagradi: boje zazjavalo, ajkara, lunjalica (skitnica), tabanovi fijaker, antrati (mrmoljiti u bradu), spaponjati u uzu, (nasilno odvesti u haps), proznati se (saznati se, prouti se), obladati, nagrajisati (nadrljati, unesreiti se); buvara (zatvor, haps); zgodacija (prilika, vesela zgoda), ispovrtio ... zaostalu paru (zadnji dinar potroio); boiti se (hrvati se sa ivotom), odrvenje (ukoi se od iznenaenja), naklapalice (prialice uprazno), gvirnu, (brzo pogleda) oknu (voknu); rgetao (iz duboka grla govorio), dostovi (prijatelji), gakao, ogranula pusta mjeseina, doprai (brzo dotra), dunuo od kue (pobjegao), zaobadan (potjeran obadom), graknuo. Djedu Radi golubije due i svetakoga karaktera u svim priama pa i u prii Muenik Sava, je najdrai njegov dost i dugogodinji prijatelj upravo konjokradica ili brat mu Sava, lopov sa duom. To je jo jedan u nizu opievih paradoksa, sa kominim efektom. U ovoj prii paradoks dospijeva do apsurda u karakterizaciji ovoga lopova sa duom, koji je jo u mladosti podlegao lopoviji, i sve do svojih sjedih vlasi nije uspio ovoj napasti odoljeti, oduprijeti se. Shodno takvom ivotnom putu, brat Sava je bio i ostao nepopravljiv kradljivac. I takav e Sava meutim osvojiti epitet sveca - muenika! U navedenoj prii muenik Sava hoe od slikara da izmami ivopisanje ... kako bi u samoi imao nekoga za razgovor. Izgleda da je tek u starost u Savi mueniku proradila loa 277
savjest. Ovu savjest na ispit postavljaju slikar i samardija Petrak:
- Ovdje se veeras spominju sve same nebesije - sveci usopi rabi boiji - a onda u takvoj prilici, nije daleko ni onaj repati reponja, ime mu se ne pomenulo! Deder da mi malo oslunemo ta ovaj tu bobonji kao iz kace. - Pa tako - nastavlja Sava - da vam, pravo kaem, s mrtvima ja i nemam bogzna kakva razgovora, slaba je od njih vajda, a sveci ... eh, ti sveci ... Oni moji stari, nekadanji Damjanovii, nijesu ni umjeli izabrati sebi prikladnoga svetitelja, neg uzeli nekakvoga, boe me prosti, golju u jareoj koi, bosoga ... - Svetoga Jovana? - dosjea se bradonja. - Pa da, brate, njega. Taj kanda ni sebi nije zano pomoi, a kamoli e tek meni. Udario kraj sebe sikiru u panj pa se ududuio, a ja, im ga pogledam i vidim onu braveu bekinju na njemu, odmah mi na um padne neije jare il jagnje. Zbog toga sam se, valjda i prokrao u mladosti. Apsurd sa kominim efektom je u ulogama koje su suprotstavljene logici. Sa Savinim tumaenjem porijekla njegova lopovluka u sirotinjskoj, odrpanoj pojavi svetoga Jovana, koji upravo stoga i ne zavreuje biti svecem! Stoga e Sava ovog sveca sirotinje zamijeniti sa slikom svojega osveenoga pobratima Rade! Ovaj je maleraj Sava izmamio od lokalnoga malera. Usput e iz kue povratnika iz Amerike ukrasti sliku predsjednika Vilsona i sliku kralja Aleksandra, te u srebreni okvir Vilsonove slike uramiti svoga dosta Radu, odnosno svetog Radu. andarmi su meutim uskoro pronali slike kralja Aleksandra i Vilsona u Savinu svinjcu: Po selu se prou kako je Sava ne samo ukrao nego i uvrijedio amerikog predsjednika Vilsona i njegovo velianstvo kralja, jer ih je, kau strpao na neprilino mjesto, u krmei svinjac, a u njihov okvir postavio falinoga sveca i tako, jasno je, promijenio vjerom. Nije ba sigurno da nije zgodio u boljevike, koji su upljeskali svoga cara i u crkvu konje uveli. (79) Sava je kao pravi lopov prvo odveden u andarmmerijsku kasarnu, pa je osuen zbog promjene vjere (!) i uvrede njegova visoanstva, potom je prebaen u sreski zatvor, dobro znanu buvaru, a odatle pod straom sproveden u uvenu bihaku Kulu, pravi pravcati zatvor - prdekanu. (78) U Kuli koju je gradio nekakav Matija Kurvin (Korvin) odrapio je Sava cijeli mjesec, doavi k djedu izvedren i ubijelio, ak i podgojen! Vidjevi ga takvog izmuenog i blijedog, djed Rade ga je imenovao muenikom. Ovom je epitetu djed Rade ostao dosljedan kada je u svom dostu otkrio vrst karakter, njegovu odlunost da u svai sa andarmima ostane mu 278
vjernim prijateljem, da se ne odrekne svog samoizabranog sveca Rade: To je moj i brat i svetac, i ja druge ne pripoznajem, pa vi radite to vam drago! (...) Moj si bio i moj ostaje, ti pravednik, ja lopov, jedan bez drugoga ne moemo, a oni tokakvi Vilsoni i drugi cvikerai, nek nam se skidaju s vrata, daleko im kua. Nek bjei, vala, i onaj moj goljo sa sikirom. I bez njih nam je dosta naih mrtvouzlica i nae repate sirotinje. (80) Leksemi stilemi u prii Muenik Sava, zasebno ili u sintagmi, sa njihovim tumaenjem u zagradi: ivopisac bradonja (slikar), leventovali su (ljenstvovali, bili dokoni), draknue oima, usopi rab Boiji, bobonji kao baba iz kace, ududuio se (udrvenio se, okamenio se od iznenadjenja), ii nazorice, utae se samardija (ukljui se, tj. ubaci se u razgovor), izbio (naglo se pojavio), bataljena pojata (stara bajta, spremite za sijeno), premundureno eljade (obueno u odjeu neprijatelja), evo te, perja puteljkom (brza puteljkom), krkelja tanak amov krov od neijeg hrkanja - mrtvima vodu vue, unjiri se Sava (unese se, svoj pogled usmjeri), usturi se Sava (isprsi s kao kooperni pjevi udan), osokoljen (ohrabren), benast (budalast), provakao (kroz stisnute zube progovorio), produnduri uja (progovori prigueno kroz nos), benai i hodalice (besposleni ljudi), iakari oi (rakolai oi), Savica je neto smotao (tj. ukrao), Sava ... osvetniki zavrea, napopastili me tamo kao konjske muve (napali me, obladali ...), kad se poteno utvrdoglavi (kad se vrsto odlui). 2.6. U jednoj od najboljih opievih pria Dane Drmogaa evocirana su i sastavljena dva presudna dogaaja dvojice junaka u njihovoj mladosti i u starosti. Sie prie graen je naime na motivu spontano nastalog prijateljstva dvojice momia, koji potom bivaju rastavljeni cio ivot, da bi tek u jednom jedinom susretu krajem svog ivota, sada ve sijedih vlasi, obnovili momako prijateljstvo. Kvalitet prie je u inovantnom motivu, inovantnoj strukturi i kompoziciji prie sa dva sadrajem i vremenski povezana dijela koji su smisleno uvezani u loginu cjelinu. Kvalitet je prie i u dramatskoj naraciji, u dramatskoj zbijenosti dvaju dogaaja, i u dosljednoj psihologiji obojice junaka, od njihova momatva do starosti: kakvi su se rodili, takvi su se i poderali! Rade opi je naime od svoga momatva do u starost bio i ostao dua djevojaka, a njegov prijatelj Dane Drmogaa krv momaka. Dane je bio i ostao otresiti bojdija i zlopoglea ... poznat bojdija i avanica, koga u glavu znaju svi andarmi, lugari i ostali uvari reda.(83, 85) Kvalitet je prie u dosljednosti izgradnji karaktera dvojice razliitih ljudi, kojima to ne smeta da budu srodne due 279
i odani prijatelji! To je jo jedna karakteristina artikulacija opieve komike, artikulacija kroz protivnosti do nivoa paradoksa: u opia se protivnosti dopunjuju ili sloe! Upravo je ova pria neka vrsta naracijskoga modela za artikulaciju karakteristine opieve komike kroz spoj tunonasmijanih segmenata naracije, u karakteru likova, u atmosferi i ugoaju pripovijedanja. Prvi je stilem u prii kamarat. Ovoj leksemi opi otupljuje njegovu vojniko-ratniku otricu znaenja i opojmljenja, kominim komentarom kako se ovaj vabizam udomaio u Lici, kako su ga Liani posvojili, udomili: ivei na podruju Vojne krajine, uz austrijsko-tursku granicu, Liani su vapsku rije kamerad prekrstili u kamarat i njome oznaavali svakog dobrog druga, bez obzira je li to bio vojnik ili kakva obanina s kozjim kouhom do samih peta. (81) Upravo su takvi kamarati - do groba vjerni prijatelji - sluajno postali momii Rade i Dane. Prvi njihov sluajni susret zapeaen je doivljajem koji se pamti cijeloga ivota: prvim meusobnim brijanjem, zapravo struganjem jo golih brada. Struganje je sveano obavljeno krnjatkom stare kose, na kojeg su momii sluajno natrapali u vrtai u kojoj su uvali ovce. Iz tog prvog krvavog brijanja, procvjetat e trajno i vjerno prijateljstvo. Prijateljstvo kao trajna vrijednost koju su neiskusni mladii, izgrebani i krvavi od brijanja mogli tek naslutiti: Kako je do toga dolo, to ni on sam ne bi znao kazati. Bazao je za ovcama, igrao se klisa i krmae, iskradao se navee na prela, a jednoga dana naao se sa Danom u plitkoj vrtai pored kue i tu su, pod krljavom lijeskom, jedan drugog obrijali krnjatkom stare kose. Poslije toga prvoga brijanja u ivotu, kad izioe na panjak, izgrebani i krvavi, odjednom osjetie da su oni jedan drugom vie nego poznanici i komije. -Kamrate, kud emo sad? Rekao je to narogueni, upavi Dane i djed je istog asa osjetio da je dolje u vrtai zauvijek ostavio svoje djetinjstvo, a gore naao kamarata s kojim e odsad, nerazdvojno, krenuti novim putevima, u momatvo. (83) Drugi ivotno bitan moment je gotovo bizaran, sasvim naime udnovat: oba su se zagledali u istu djevojku! Ako ovu zaudnost sagledamo kroz soivo njihova tek sklopljena kamaratstva, onda je i zajednika djevojka gotovo logina posljedica jo njihova vrueg prijateljstva!: 280
U svemu nerazdvojni, poee se zajedniki navijati i oko iste djevojke, uvene Draginje Kee iz ukrivljenog zaseoka Drenove Uvale. Ta vilava i tanjuna curica bistra oka i hitra pogleda ... (83) Ovdje je opet jedan tipini komini utisak nastao u paradoksu: da se uini moguim ono to je u zbilji nemogue! Usljed odanog kamaratstva ni Rade ni Dane nisu bili svjesni koji ide i zagleda da begenie curu za sebe, a koji je onaj sporedni, tek da se nae kamaratu pri ruci! (85). Ovu dilemu, i centralni motiv prie, oko ije je osi sastavljen sie, razvezuje sam ivot napreac i onako kako niko nije oekivao ni mislio. Opet kao u nekakvu snu, inilo se zabezeknutom Dani. (86) Iznenada, na prepad je naime njihov curetak Draginja kroz selo sprovedena u buvaru, mjesni zatvor, u velikoj grupi povezanih lopova, hajduka i jataka okruenih jakom straom. (86) U tom momentu nije ni Dani ni Radi nita preostalo do da Draginju isprate zblesavljenim pogledima: na kraju kolone svezanih lopova, nevezana, zapristajala je tanjuna Draginja Keina pletui u hodu arape, jer tako je red u selu da cura ne ide nikuda dokona, maui rukama. (86) Ljepotica Draginja je naime optuena kao jatak hajduka i kradljivaca stoke od seljaka. Upravo je u ovoj donkihotovski tuno-kominoj sceni svezanih lopova sa ljepoticom Draginjom - ukrasom, cvijetom kolone - karakteristina artikulacija opievske komike u oprekama, aloginim suprotnostima. Da opi gradi komine utiske na paradoksu i apsurdu, dokazuje i u ovoj sceni nekoliko psiho-emocionalnih detalja. Prvi detalj: na elu kolone je ponosito stupao nadaleko uveni avlin Dalmatinac, pravi hajduk, s prsima u srebru, i glasno popijevao, nagonei suze na oi svakom enskom eljadetu. Drugi detalj: momi Dane je muki podnosi gubitak svoje ljubavi koja je, apsurdno, donkihotovski morala zaglaviti u uzi.! No ispod te mukosti i krvi momake, u momentu ispraaja, u Dani je probuena dua golubija. Dane naime zavidi voi kolone na ijem je repu njegova dragana. U isti mah Dane je meutim do uiju zaljubljen, sa posljedicom da jedva uspijeva skriti navrle suze iz oiju od svoga kamarata. -E, volio bih da sam na avlinovu mjestu neg da je moja butum Lika i Krbava! -othukivao je uzbunjeni Dane Desnica, zakreui oi od svog kamarata. (86) Komino-tuni efekat nastaje iz suprotstavljenih duevnih stanja koje Dane nije u stanju u sebi suzbiti. U njemu su izmijeani zaljubljenost i bunt, sa tugom i uzdasima za Draginjom. Tu zavrava prvi dio prie, sa 281
utiskom da su ivoti naih junaka upravo ovdje prelomljeni. K tomu slijedi Danin i Radin stvarni rastanak, usljed preseljavanja Radine familije iz Like u Bosnu, pod Grme. U drugom dijelu prie evociran je samo jedan bitan moment u ivotu, sada sijedih djeaka - staraca Dane i Rade: oni se ponovo, ali samo jednom susreu, opet sluajno i neoekivano kao pred etrdeset godina: Istom jednog jesenjeg popodneva, punog suvog vjetra, perja i otre graje avki, ispili se pred naom kuom krupna rumena ljudina, sva zarasla u prosijedu kosu, i nauurene bakenbarde. Negdje sasvim pozadi uala mu je na zatiljku crvena lika kapa. Imao je i liki dupli prsluk od plave ohe, ispod koga su se bahato epurile iroke prtene gae. - Ajme meni, ko je ovo? - tre se neka od ena, isprepadana svakakvim u boga ljudima, koje je minuli rat jo uvijek izbacivao, kao zamuljene naplavke, na obale i najzabaenijih drumova. Pridolica samo ratoborno drmnu svojim irokim gaama i uknu na otvorene avlijske vratnice nekakvom pozamanom toljagom. (87) Kroz cijelu priu tragao sam za razrjeenjem prezimena ili nadimka Drmogaa. Tek u citiranoj zadnjoj reenici uao smo u trag Daninu dinom nadimku Drmogaa. U opia su u pravilu nadimci - redom stilemi, pa bi se o njegovim nadimcima takoe mogla jedna stilematska studija sastaviti. Daninu razbaruenu pojavu ispod koje se epure iroke prtene gae, ne uspijeva Rade prepoznati. Sve dok Dane nije izazvao Radinu uspomenu na Draginju Keinu, hajduk curu iz Drenove Uvale. U tom momentu se sijedom Radi vratila mladost: Opet uz djeda novi trnci: otkuda to apue mladost, kako li se to prolost vraa? (...) I okrenu djedov ivot nazad, pusti se trkom u prolost, sustiui dvije durane djeaine koje grabe uz kameniti put prema osamljenoj kui, ukrivljenoj pod umom. Tamo se vrti, smijucka i veselo krekee onaj enski vragoder Draginja Keina. (88,89) Upravo je u buenju uspomena estetski vrhunac drugoga dijela prie, u zanosu do suza radosnica, koje sijedi Dane i Rade ne mogu susprei. U njihovu su ganuu neodvojivo srasli radost i tuga, smijeh i suze. To stanje ganua u kojem je ushienje sa sjetom sjedinjeno, opi je psiholoki otkrio i fiksirao u odluujuem momentu Dane i Rade kada zaostale suze prosinue radosnim iskrama. (89) Ispod naizgled plahe 282
naravi ovih gaonja otkrivena je njihova nevidljiva i pritajena njenost. I njihova isposnika povuenost u svoju intimu. Takvu povuenost spontano i kratko iskazuje sijedi Dane, kojem se nije posreilo oeniti Draginju. Upravo je to razlog tajne rane Radina pobratima od koje e ostati nezalijeen, i usljed koje e ostati samac cijeloga svog ivota. Nije li to dovoljan stvarni povod kojega je Danu dovodio u gotovo stalni njegov sukob sa svijetom oko sebe? O tomu nam pria izravno nita ne kazuje, ali je odgovor upravo u navedenom pitanju. Razlog ovoj izvjesnoj nemutosti, nedoreenosti ili do kraja nedoreenoj psihologiji jest u susprezanju osjeanja u patrijarhalnoj sredini, kakva je opievska. Rije je o zadravanju osjeanja za sebe, pogotovu osjeanja intimne naravi kao to je to u Daninom sluaju ljubav. Izabrani lekseme - stileme, zasebne, ili u sintagmi u prii Dane Drmogaa: samo drakaju ta bi se dalo pridii to nije za nebo vrsto prikovano; bazao je za ovcama; otresiti bojdija i zlopoglea; guna pridolica i jo s druma zaslaeno prozuji; seljak povlai oima po dvoritu; kako se uprepodobila ko okaka Gospa; uri se vruom varenikom; Dane se uza nj prisoio; on se domisli da grgutne; a ije kroz onu avliju ko svjetlica; itav osuk svakojakih godina; ispili se pred naom kuom krupna, rumena ljudina, sva zarasla u prosijedu kosu i nauurene bakenbarde; drmnu svojim irokim gaama i uknu na otvorene avlijske vratnice; graknu putnik; djedove oi se zakovae za pridolicu; pa e ti se osokoliti; gospodin Govniter (... Hofnieter); avka glasno vake o smrti; dvije durane djeaine; vragoder Draginja; srui se djed na svog gosta; tunu i sivu bestragiju; upavi ironja; dvije razrakoljene starine; acman; plahe naravi; zlurado je zavreao kao da plai avke; durnovito paripe; razgalio i zagrohotao; dandarske vucare; prolunjali smo; duhvatio se i zdrpio sa andarmerijskom patrolom; preseneena kolska djeurlija; o andarmskom stradaniju; svijet sav opustoen i ostudenio; krt kao ledenica; sporim korakom odbavrlja. 2.7 Ciklus pria Nasradin u Bosni i Delija Martin (hronoloki prvi put objavljene 1939. poslije knjige pria Pod Grmeom 1938) svakako je karakteristian za idejni temelj humaniteta i ovjekoljublja kojim je proeto ukupno opievo djelo, a kojim su protkane i prie oba navedena ciklusa. Rije je o dvojici izuzetnih junaka koji svojim srcem hoe da ispune svijet i ivot. Dobrotom spram drugog do vlastitog samozaborava, i Nasrudin i Martin nastoje ljude i svijet popraviti. Obojica 283
njih bore se protiv matrerijalne bijede, eljni su svega na ovom svijetu, a siromatvom su prikovani za tvrdu zemlju bosansku. I Martin je kao i Nasrudin vidar ljudske tuge, siromatva i prozaine svakidanjice: Martina i Nasrudina ujedinjuje snaga kojom olakavaju tvrdi ivot seljaka. Martin najee to ini priom ili u svojoj fantaziji, Nasrudin konkretnom akcijom. Vjeita borba sa siromatvom, koje ljudsko bie ponizuje do animalnosti, etiki ujedinjuje Nasrudina i Martina, i sie pria o njima. Pritom je bitna razlika izmeu njih dvojice da je Martin u osnovi fantast koji obitava uglavnom u vlastitom irealnom svijetu. U tom su smislu karakteristine prie: Srea Martinove keri i Pokojnik na poduju. Nasrudin je hoda meutim sav od stvarnosti sazdan, u stvarni ivot ukopan. Nasrudin se naime u cjelosti poistovjetio i srastao sa nevoljama siromaha: njima je uvijek pri ruci, dijeli s njima njihovu materijalnu i ivotnu bijedu, i iz stanja oaja spasava ih najee samoodricanjem. opiev Nasrudin nije sanjar ni fantasta donkihotskog tipa ve ovjek u borbi svakodnevnoga preivljavanja. Nasrudin hoe vascijeli svijet podobriti, i samo je u toj iluzornoj nakani njegova donkihotska crta. I Nasrudinu i Martinu je u njihovu karakteru zajedniki humanum i ovjekoljublje, donkihotstvo u njihovoj iluziji da je ovjeka mogue podobriti, promijeniti. U svijetu materijalnom, i Nasradin i Martin ostaju meutim izdani i prevareni. U obojici ima dakle izvjesnoga odsjaja tuno nasmijanog donkihotstva, jer se hrabro i samouvjereno, no u isti mah bezuspjeno, bore protiv ljudske materijalne i duhovne bijede. U tom je smislu karakteristian zavretak posljednje prie u ciklusu o Nasrudinu Razgovor sa ovjekom, sa poantom u kojoj e Nasrudin u narodu ostati zapamen kao udak a ne kao dobriina! Oba ova tuno nasmijana viteza u osnovi svoga karaktera nisu ljudi komosa ve tragosa. Sve njihove akcije ostavljaju tune utiske. Njihova potencijalna komika ili komedijaenje djelovali bi u stanitu ljudske nevolje i bijede nesuvislo. Njih obojica dijele ivot sa teacima, pa bi njihovo eventualno komino djelovanje bilo ne samo alogino stvarnom ivotu, ve apsurdno, gotovo cinino. Njima je do njihove muke i belaja, a ne do smijeha i komedijanja! Njihov je ivot isuvie grub, da bi mu se u lice moglo serbez smijati! Ni Nasrudinov saputnik Tale Budalina, znan kao komini junak epske pjesme, nije ni smijean niti bizaran, kakav je inae u junakoj pjesmi, ve i on guta emer siromanoga ivota. Humor i komika nisu dakle stvaralakom motivikom, tematikom, pa shodno njima ni 284
logikom, uklopivi u naprijed etiku i idejnu bazu ciklusa pria o Nasrudinu i deliji Martinu, niti u njihove karaktere. Stoga je kominost nezamjetljiva crta karaktera opieva Nasrudin-hode, delije Martina i Tale Budaline u navedenom ciklusu opievih pria. Potencijalna njihova kominost je posljedica recepcije usmene tradicije o Nasrudin hodi i Tali Budalini, prvenstveno kod itatelja Branka opia. A ne svjesnog ili namjernog opieva nastojanja da ove popularne likove iz usmene tradicije uini kominim. opi je zapravo ove komine junake usmene prie i pjesme na svoj nain transformirao, od njih uinio realistine likove, ili etiki uzorite ljude, koji se svim svojim biem poistovjeeni sa sredinom u kojoj se bore protiv materijalne bijede i amotinje. Karakter Nasrudina najobjektivnije je u opisu njegove kadune, one koja Nasrudin-hodu poznaje bolje od njegove majke: - uje li onoga mog vilenjaka. Hoe mi on da natpametuje i nadmudri vas dunjaluk, a ovamo mu sve na svijetu ide naopako. Da on ima svoju lijepu pamet, ne bi sad pod starost nao da se dosti i skita s onim ludim Talom od Oraca tono ga zovu Talom Budalinom. Eno, tek se juer vratio, a vrag zna e je itavo ovo vrijeme bio s njim i ta su radili. Eno, i samar je nee razvalio. A ljuti se im ja spomenem udotvorno vrelo. Veli, sve je to la i bapske izmotacije ... (Na udotvornom vrelu, 185). PriaU Orlovskoj klisuri je po svojem motivu svojevrsni etiki i psiholoki sumarum opieva Nasradina kojemu je ivotni motto pomoi, spasiti ovjeka, u ovom sluaju, ljudstvo u cjelini. Sa navedenom nakanom, jedino je u ovoj prii Nasradin psiholoki uporediv donkihotovskoj glavi u oblacima. U svim drugim priama je Nasrudin stvaran i zbiljski ovjek uporediv realistinom Sana Pansi. U prii je naime Nasradin nagovorio svog dosta Talu Budalinu da ga na dugakom konopcu spusti u provaliju Orlovske klisure, kako bi u njoj naao knjigu starostavnu i u njoj nauk za dobro i sreno ivljenje. (180) Dospjevi na dno klisure, hoda, meutim, ostaje razoaran: Nigdje nita, samo koice i perje - ostaci orlove gozbe. A gdje je sveti starac sa mudrom knjigom ivota? Prazno, svuda prazno, a treba spasavati ... (182) Nasrudin hoda ne bi bio to to jest, da je i nakon ovoga razoarenja, odustao od svoje misije popravljanja svijeta, spasavanja ovjeka. Uzaman ga njegov dost Tale osvjetava, prizemljuje: 285
- Eh, moj hoda, do ta je tebi. Ne popravi ti ovoga svijeta tako preko noi. Ej, ej, mnogo se Tale naputovao i svata vidio. A ti si, hoda, predobar ovjek. (181) Gotovo sve prie o Nasradin-hodi, i vei dio pria o delija Martinu, kao i mnoge prie socijalne i seoske tematike, u svojem sieu ili u poanti sadre etiku ili humanu tendencu. Ova je tendenca logiki uklopljena u strukturu naracije, u deskripciju, u dijalog, ili u karakter likova. Ali ova tendenca esto izbija kao moralitet. Ta je tendenca posebice svojstvena za ciklus pria o Nasradin-hodi. Time je umjetnika autentinost ovih pria niega nivoa. opiev je Nasrudin naime altruist do samozaborava, idealist bez granica. Takva idealizacija svakako umanjuje umjetniku uvjerljivost ovih pria. Najizrazitija je idealizacija Nasrudin-hode u priama Na granicama, Nasradin-hodina la, i U mlinu. U ovim priama Nasrudin dijeli novac sirotinji, hrani siromane kradui brano iz svoje kue od svoje ene (!), blagosilja i lijei svaku vjeru ... Vlaha, muslimana, okca ili ivuta. U Nasrudin-hodi bitno je konstantirati jednu naracijski sasvim bizarnu karakterizaciju kroz narodnosno-pravoslavno poimanje Nasradinhode. Nasrudin-hoda naime u nekoliko postupaka ne samo da odstupa od islamske religije, ve ju iznevjerava, iskrivljuje. Time opiev Nasrudin u bonjakomuslimanskoj recepciji dospijeva na skliski rub potencijalnoga ili stvarnoga odiozuma. Ovaj recepcijski odiozum oditava se ili raspoznaje u logici religioznosti. Religiji i religioznosti suprotstavljenim, apsurdno naslovljenim opievim priama: Nevjerni Alahov sluga i Nasradinova la. Ni uz jednog vjerskoga slubenika, ne samo hodu, zasigurno ne pristaju navedeni opievi epiteti i naslovi pria. To to hoda u prii Nevjerni Alahov sluga dijeli prosjacima (kranima, hrianima i muslimanima) teko steeni novac seljaka muslimana za gradnju damije, etiki nije sporno koliko je u osnovi nerealno, kako u stvarnom ivotu, tako i u svijetu pripovijedanja. Mada spada u Nasradinovu bizarnost do nivoa nastranosti. Za naprijed navedeni potencijalni ili stvarni odiozum Nasrudinhode u bonjakomuslimanskoj recepciji karakteristina je pria U buni. Pria producira psiholoku i moralnu provokaciju u muslimanskobonjakoj recepciji. U prii je naime rije o etikom sukobu izmeu Nasradina-hode, hranitelja i branitelja sirotinje, i Muja i Halila od Kladue i njegova zloglasna drutva, (192) koje su okolni begovi, stali 286
da okupljaju i oruaju svu silu zlikovaca i beskunika od zla oca i od gore majke. (161) Za njima je u kasu jurila eta, ponajvie mladi begovi i ubojice od zanata. (164) U prii je rije o razliitom etikom mjerilu ili osjeanju za pravdu i pravednost izmeu Nasrudin-hode, koji brani seljake, i Muje Hrnjice, koji zastupa bosanski begovat. Nasrudin brani gladne seljake. Seljaci (hriani) su orujem napali Alagia ardak, da bi iz njega uzeli koeve sa itom. Braa Hrnjice napadaju i proganjaju seljake. Nasrudin hoe Muji Hrnjici opravdati napad seljaka na ito begova. Njihov napad je po Nasrudinu posljedica nepravde i nevolje ljudske. Nasrudin presree Muju na putu, no od silnog uzbuenja ponestaje mu snage i rijei, pa ga zlovoljni i srditi ... uveni kavgadija i bojac Mujo od Kladue udari posred tjemena. (...) Nasrudin se bez glasa srui, a Mujo se okrenu iza sebe, pogleda sve zakrvavljenim zlim oima i kratko osijee: - Idemo! To mu i treba! (164167) Navedenom etikom antagonizmu, i opievu zauzimanju za pravdu i pravednost, uzrok je u razliitom arinu, mjerilu za osjeanje pravednosti izmeu Nasrudin-hode i poznatih likova bonjake junake epike, brae Muje i Halila Hrnjice. opi se naime etiki zauzima za pravednost po mjeri Nasrudina koji je na strani siromanih. opi ostaje dosljedan u etiki i psiholoki negativnoj slici brae Hrnjica, ne samo u navedenoj ve i u drugim priama ovoga ciklusa: Drumovima jezdi bijesni Mujo od Kladue, teak i nemio kao zlo! (199) U svim opievim priama braa Hrnjice su etiki i psiholoki negativni, upravo onakvi kakvim ih je opjevala srpska junaka pjesma, ona koju je opi jo kao dijete upio, sluajui je na seoskim sijelima sa svojim Grmelijama. Da je takva projekcija brae Hrnjica etiki i psiholoko recepcijski ne samo upitna, ve zapravo sasvim suprotna i odiozna u bonjakomuslimanskoj usmenoj tradiciji i junakoj pjesmi, jest opepoznata pojava. Meusobno suprotstavljena srpska i bonjakomuslimanska moralno-psiholoka recepcija brae Hrnjica u opievim priama o Nasrudin-hodi je posljedica meusobno suprotstavljenih mjerila za pravednost i etinost u dvije navedene zajednice. (Etika u junakoj epici Srba i Bonjaka nastajala je na meusobnoj negaciji, na principu: Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane!) Mjerila za 287
pravednost i etiku su u obje sredine naime uvjetovane razliitim povijesnosocijalnim, kulturnim i religijskim iskustvom, odnosno nacionalnokonfesionalnom prolou. U konfesionalno-nacionalnim (ideolokopolitikom) dirigiranim mjerilima za etinost i pravednost, rijetki su univerzalni principe pravednosti i etinosti. Vrijednosna mjerila i mjerila pravde i pravednosti koja su usvojena u srpskoj zajednici, nisu i ne moraju biti vaea za bonjakomuslimansku zajednicu. Dakako, i obrnuto. Posljedica ovih dvostrukih, povijeu uvjetovanih etikih mjerila i mjerila pravde i pravednosti, jest potencijalna ili stvarno negativna bonjaka recepcija brae Hrnjica u opievim priama. I razliita srpska i bonjaka recepcija ovih opievih pria. opieve Hrnjice opisani su kroz navedeni kransko-muslimanski epsko-junaki odiozum i antagonizam. Nasrudinhoda taj antagonizam nastoji premostiti, posebice svojim, ovdje ve komentiranim univerzalnim crtama karaktera i etike. Problem recepcijske odioznosti brae Hrnjica (dijelom i Nasrudin hode) u opievim priama u bonjakoj sredini meutim ostaje. Pored bitnim dijelom univerzalnog Nasrudinova moraliteta u humanitetu, bitno je u opievim priama markirati, u zbilji neostvarivo, zbilji protivno, ili u najmanju ruku zbilji neprispodobivo i nerealno hodino dobrotvorstvo. Trei je sloj karaktera Nasrudina u njegovoj socijalnoj neuklopivosti u muslimansku bonjaku tradiciju, u njenu religiju i kulturu. U tom smislu iz pria izdvajam nekolicinu argumenata. U prii Na granicama (135-145) opi prekorauje pjesniku slobodu, kada Nasradin-hodu (!) sa njegovim prijateljem Lovrom uvodi u mehanu - birtiju: Kad je Lovro bio ve otiao, Nasrudin-hodi se neto pijano mutilo po glavi i nikako nije mogao da rasplete s kim je to maloprije pio (!) i sirotinjske nevolje pretresao. (138) U mehani uz Nasrudin-hodu naetalo se oko njega besposlena svijeta, pa mu se podruguju i smiju. (139) Srbizirani crkvenoslavenizam naetalo se asocira svetaki aureol na glavi Nasrudin efendije! Kroz narodnosnu pravoslavizaciju karaktera, opi grubo nasre na muslimanski karakter Nasrudin-hode: Ve uveliko pijan (!) posre Nasradin-hoda po neravnoj kaldrmi i tuno mrmlja u tminu koja sve vie osvaja. (139) Turcizmi u opievim priama su prilino brojna leksika grupa koja upravo usljed brojnosti zavreuju zasebnu obradu. Posebice u ciklusu 288
pria Nasradin-hoda u Bosni. U tu svrhu iznosim ovdje nekoliko opih zapaanja. Turcizme opi u prie unosi dosljedno njihovu leksikom obliku u kojem su stoljeima koriteni u usmenoj i u pisanoj tradiciji Bosne. Rijetki su u opia iskrivljeno uneseni turcizmi, oni koji su u srpskopravoslavnoj usmenoj tradiciji iskrivljeni, kao takvi izravno preneseni u priu. U navedene dvije zbirke pria pronaao sam samo takve dvije lekseme: kindisati umjesto uobiajenijeg kidisati, i okario umjesto uobiajenijeg okahario - oba leksema u prii Na granicama, 138, 139. Turcizmi u opievim priama su koriteni uglavnom kao opojmljenice. Rijetki su turcizmi stilemi, pa je to bitan razlog da u mojem radu nisu izdvojeni niti analizirani. 3. Komentar opieva Pisma Ziji Dizdareviu i nekoliko zakljunih misli U recepciji i u knjievnoj kritici odavno je meu najboljim opievim prozama prihvaena ispovijedna proza u formi pisma Dragi moj Zijo - upuena duhovnom subratu, piscu po peru Ziji Dizdareviu ( -1942). Rije je o jednom od moda osjeajno najsublimnijih i najpregnantnijih opievih tekstova. Istovremeno je to jedan od najrafiniranijih i najnjenijih lirskih tekstova Branka opia uope. Tekst je proet surovom zbiljom rata - sastavnicom ljudske povijesti. Da bi se jedan takav tekst - sublimat svjetio, valjalo je u sebi nositi duboku empatiju. I istinski voljeti ovjeka i prijatelja. U ovom sluaju svog Ziju Dizdarevia, suborca partizana, iji je ivot tragino prekinut u ustakom logoru u Jasenovcu 1942. Bitna je vrijednost opieva pisma u lirskoj njenosti, u ustreptalosti due koja isijava duboko prijateljstvo. Ako u ovom svijetu materijalnom postoji, ili se sreom ostvari prijateljstvo, sa njegovom primarnom kvalitetom u radosti dijeljenja ljubavi bez rauna i interesa, onda je ono saeto upravo u ovom pismu.U njemu se svom prijatelju srce na dlanu nudi. Meu hiljadama opievih stranica ovo pismo je jedinstvena intimna lirska proza koju bi kao kolsku lektiru trebalo naizust uiti. Na Balkanu posebice! Brankovo pismo Ziji jedan od najtoplijih, najnjenijih lirskih nekrologa u junoslavenskim knjievnostima. U pismu Branko evocira zlatnu pauinu i lirsku maglu Zijinih pria, njima suprotstavlja delate Zije Dizdarevia, Hasana Kikia, Ivana Gorana Kovaia, koji su odvedeni i ubijeni poput Frederica Garcia Lorke: 289
Bio sam skorih dana u Granadi i gledao sa brijega osunani kameniti labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu i ne znam ko je od nas dvojice aputao Lorkine rijei pune jeze: Crni su im konji, crne potkovice.Umnoavaju se po svijetu crni konjanici, noni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i priam o jednoj bati sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djeacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golobijega srca. Prije nego me odvedu, urim da ispriam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce jo u djetinjstvu i ono bez prestanka nie, cvjeta i obnavlja se. Prile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, ivotvoran i neunitiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejaku zelenu klicu, svoj barjak. Ruio se na njega oklop tenkova, a titio ga i sauvao prijateljski povijen ljudski dlan. (10) U ovim je redovima sublimiran sav opiev rafinman. U njima je mogue oditati cijelo opievo djelo, sastavljeno u velikom srcu ljubavi prema ovjeku i subratu. U srcu koje daje, troi se, i sve to vie se troi, tim vie ljubi i voli. U ljubavi jest najprimarnija i najiskonskija sutina ljudskoga bia: Neka Zijo ... Svak se brani svojim orujem, a jo uvijek nije iskovana sablja koja moe sjei nae mjeseine, nasmijane zore i tune sutone. (10) Upravo je u ovom saznanju prijateljstva - meuljudske ljubavi - primarna vrijednost istinske umjetnosti rijei Branka opia. One rijei koja u jednoj aci sublimira smisao i sadraj naega ivljenja. Provincija u pozadini zajedniki je intertekstualni imenitelj za nekolicinu klasinih proznih pisaca o Bosni, u njoj roenih, izvan Bosne afirmiranih. Navedeni Kikiev paradoksalni naziv pria istovremeno je i knjievni leitmotiv u prozama Novaka Simia, Zije Dizdarevia, Zvonimira ubia, u brojnih savremenih bosanskih pisaca. Njega nalazimo i u opievim priama, u kojima je provincijalnost i bosanska autohtonost proeta univerzalnom istinom o ovjeku. U provincijalnosti Bosne jedan je socijalni i psiholoki razlog relativno ograniene i ponavljajue motivike u prozama navedenih pisaca i u samoga opia. Navedeni su pisci motivima ostali vezani uglavnom za seosku sredinu i kulturu, koje su same po sebi monotone. Komika je meutim u opievim priama kremen ili plamen koji njegove prie ini izuzetnim i u toj i takvoj provinciji u pozadini. Komika je bila i ostat e zalogom trajnije vrijednosti opievih pria u junoslavenskim knjievnostima. Humor i komika jesu razlog da se 290
opievim priama treba s vremena na vrijeme vraati. Da se sa njima doivi ne samo radost ivljenja, ve ivot u svoj njegovoj kompleksnosti i zaudnosti. Jer malo je pisaca uope, u junoslavenskoj knjievnosti posebno, koji se odprve zavole, i kojima se rado vraate kao opiu. Mnoge prie osvajaju vas nenametljivo da se Branko opi ne treba voliti: on se sam voli. Ako uitelji i roditelji hoe uvesti djecu u svijet knjige, u taj svijet kojemu e se i kasnije zreli i sijedi vraati, neka ponu sa kominim priama Branka opia. Ovu studiju sam zapoeo kritikom opieve kritike. Njome u rad zavriti bitno dopunjenom argumentacijom. Knjievna kritika naime ima smisla ako su njena rije, aura i ugoaj koji sobom stvara, izrasli, srasli, i ponovo se vratili svojem izvoru - uu knjievnoga teksta. Ako kritika rije opstoji u duhovno-duevnom zagrljaju sa djelom, ako su spojeni srodnim sensibilitetom i stvaralakim transom. Upravo sam o nedostatku takve kritike o opievu stvaralatvu progovorio na poetku moje studije. O nedostatku one kritike rijei koja e cijelim izriajem biti i ostati uiljena u stvaralakoj osi djela, u vlastitoj opinjenosti tekstom, u proetosti djelom kojeg analizira. Jedino tako kritika moe ostvariti ideal pobratimstva lica u svemiru. U izvjesnoj mjeri nadograditi i samo djelo kao edo vlastite ekspertize. Pretpostavka takvoj racionalno-emocionalnoj simbiozi jest ne samo empatija kritiara ve i njegova kontinuirana duhovnoosjeajna uronjenost u djelo, do nivoa totalne sraslosti kritiara sa habitusom djela. Mojom sam studijom nastojao biti damarom, ilom kucavicom duha, svijesti i osjeanja knjievnoga svijeta Branka opia. Onog njegova stilematskoga dijela koji se ostvaruje na fonu rijetke, Bogom dane kvalitete humora i kominosti. I onog tipa kominosti kojeg produciraju karakteristini stilemi bosnizmi. Studija je sastavljena u Bochumu u SR Njemakoj usred srpanjskih vruina 2006. u kojima me osvjeavala opieva pripovjedaka rije.
Zusammenfassung Der Humor und die Komik von dem Erzhler Branko Copic sind von solchem Qualitt und Reiz, dass sie uns alleine mit der knstlerischen Faszination berzeugen. Die entscheidende Kraft dieser Faszination ist der Humor. 291
Die Erzeugung der Kunst des Humors liegt auf dem einzigartigen Stil und Lexik von Branko Copic, der in uns komische Eindrcke und Gefhle produzieren. Diese Lexik betrachte und beschreibe ich als Bosnismen. Die Bosnismen sind charakteristische bosnische Lexeme bzw. Stileme, die Branko Copic in seiner Kindheit unter den Grmec-Gebierge kennengelernt hatte. Und die er auch in seinen Erzhlungen eingesetzt hatte. Diese Bosnismen sind nach ihrer Herkunft berwiegend aus der volksmndlicher Sprachtradition der Bosnier von allen drei Nationen diachronisch und synchronisch benutzt. Und dadurch sind die in die Erzhlungen Copics gelangt. Es gibt sehr seltene Bosnismen deren Copic selbst geformt hat. Der groe Teil dieser Bosnismen in den Erzhlungen Copics leben auch heute berwiegend in der mndlichen Sprache der Bosniaken, Serben und Kroaten in Bosnien und Herzegowina, wird aber auch teilweise in der serbischen und sehr seltener in der kroatischen Sprache (in dem Lika-Gebiet) benutzt. In dieser Studie werden sthetische, stilistische und komische Wirkungen und Eindrcke von Bosnismen analysiert. Die Analyse ist auf den anthologisch ausgewhlten Erzhlungen basiert. Die komische Wirkung der Bosnismen bei der Produktion des Humors ist auf der Basis der einzelnen Interpretationen von mehreren Erzhlungen verwirklicht.
292
Izabrana literatura o stvaralatvu Branka opia poredana po njenoj kritikoknjievnoj kvaliteti 1975: Delije na Bihau. Kritika o djelu Branka opia. U: Sabrana djela Branka opia. Knjiga 14. Sarajevo. (U ovu je knjigu uneseno petnaest studija o djelu Branka opia. Meu ovim studijama su po mojoj ocjeni najkvalitetnije studije Boka Novakovia, Borislava Mihajlovia i Milovana Danojlia). 1982: Marjanovi Voja, Pripovedaka proza Branka opia. Sarajevo. 1966: Markovi . Slobodan, Branko opi. Beograd. 1964: Novakovi Boko, Na meuprostoru tragike i humora. Novi Sad - Beograd. 1969: Tahmii Husein, Na stazama djetinjstva. Sarajevo. 1972: Tutnjevi Stania, Radi svoga razgovora. (Ogledi o pripovjedaima Bosne). Sarajevo. 1970: Popovi Radovan, Knjievni razgovori. Sarajevo. 1959: Oluji Grozdana, Pisci o sebi. Beograd. 1963: Hromadi Ahmed, Djeiji pisci o sebi. Sarajevo. 1967: Crnkovi Milan, Djeija knjievnost. Rijeka.
293
294
Aleksandra NIKEVI-BATRIEVI (Podgorica) Univerzitet Crne Gore UDK 821.111(73).09-31
PREVAZILAENJE ANROVSKIH GRANICA: MELVILOV TOMO KAO JUNAK ROMANSE1

U ovom radu autorka ukazuje na mogunost razumijevanja kompleksnog procesa karakterizacije kroz anrovsku predvidljivost lika o kojoj su pisali neki naratolozi. Na ovaj proces ukazuje se kroz analizu lika Toma, glavnog junaka romana Tajpi, ili kratak osvrt na ivot u Polineziji, amerikog pisca Hermana Melvila, koji se u kontekstu ovoga rada tretira kao junak romanse.
Rijetko kada je ameriki pisac Herman Melvil2 eksplicitno izraavao svoje stavove o knjievno-teorijskim pitanjima. Tek ponegdje ostali su tragovi: u pismima upuenim Hotornu i izdavaima s obje strane Atlantika; prepiska sa Hotornom bila je najintenzivnija u vrijeme kada je ovaj pisac tragao za svojom poetikom, intenzivno razmiljao o stilu i
Ovaj rad u teorijskom smislu zasnovan je na naratolokim studijama u kojima se razmatra mogunost anrovske predvidljivosti lika. Posebno pominjemo studiju Mike Bal Naratologija: Teorija prie i pripovedanja, u kojoj Balova navodi kako anr ima ulogu u predvidljivosti lika: Promene iji je subjekat anr, pod uticajem su igre izmeu pobuivanja, zadovoljavanja i uskraivanja oekivanja. to je jaa determinacija, to je jae i pomeranje napetosti pitanja o ishodu, u smeru pitanja da li lik uvia svoje vlastite determinante i/ili ih moe napustiti, pie Balova. Kristofer Sten pisao je o ovoj problematici kod Melvila, pa se ovaj rad oslanja na kljune postavke iz te studije. Kako je u pitanju veliki broj citata i parafraza iz Stenove studije o Melvilu i poetici romana, u ovom radu oni su navedeni uz odobrenje autora. 2 Herman Melvil (1819-1891) jedan je od najznaajnijih predstavnika romantizma u amerikoj knjievnosti. Objavljivao je romane, pripovijetke i poeziju. Na naem govornom podruju najpoznatiji je kao autor romana Mobi Dik i Bili Bad. Reafirmaciju njegovog knjievnog djela zapoela je grupa kritiara tokom dvadesetih godina prolog vijeka.
1
295
Aleksandra Nikevi-Batrievi: Prevazilaenje anrovskih granica: Melvilov Tomo kao junak romanse
gradio svoj knjievni praxis. Refleksije o knjievno-teorijskim pitanjima zabiljeene su i knjievnoj periodici toga vremena, ali i u knjievnom tekstu, skrivene u metaforinom jeziku, slikovitom i beskrajno izraajno bogatom. Na samom poetku jednog od romana, Melvil je suzio opseg svog knjievno-teorijskog interesovanja i zadrao se na romanu kao knjievnoj vrsti koja, kako je rakao Ejhenbaum, sadri sistem jednaina s mnogo nepoznanica. Jedna od nepoznanica je lik koji, prema rijeima teoretiara, moe predstavljati projekciju pripovjedaeve intelektualne i duhovne inspiracije i sintezu manjeg ili veeg broja originalnih likova do tada poznatih u pievom iskustvu. Kao rijetku karakteristiku ovog elementa u strukturi knjievnog djela pripovjeda navodi originalnost: Kada su u pitanju originalni likovi zahvalni italac dobro treba da zapamti dan kada se susreo sa nekim od njih. Istina, ujemo ponekad o piscu koji kada zavri neko svoje djelo, misli da je stvorio takav lik; moda je to mogue. Ali, teko da oni mogu biti originalni na nain na koji je to Hamlet, Don Kihot, ili Miltonova Satana. Oni su novi, jedinstveni, oaravajui, upeatljivi, ili sve to odjednom. tavie, oni su, kako se to kae, udni likovi; ali, zbog toga nisu originalniji od onoga to nazivamo genijem-udakom. Ako su originalni, odakle dolaze? Ili, gdje ih romansijer nalazi?3 Bez obzira na napore autora, u gotovo svakom od likova preovladava neto lokalno, neto od doba kome pisac pripada, kao i neto lino, ono autobiografsko koje po Sartru djeluje podmuklo, odvraa nam panju od primarnog i zaokuplja je onim to je nebitno, privatno i nije predmet nauke o knjievnosti. Sve to o knjievno-teorijskim pitanjima dalje slijedi u tekstu ovog romana tee je dokuivo i iskljuivo implicitno. Takvi su i navodi u pismima gdje ovaj pisac svoju argumentaciju rijetko izvodi iz okvira autobiografskog. No, sva pria o knjievno-teorijskim
3
As for original characters in fiction, a grateful reader will, on meeting with one, keep the anniversary of that day. True, we sometimes hear of an author who, at one creation, produces some two or three score such characters; it may be possible. But they can hardly be original in the sense that Hamlet is, or Don Quixote, or Miltons Satan. That is to say, they are not, in a thorough sense, original at all. They are novel, or singular, or striking, or captivating, or all four at once. More likely, they are what are called odd characters; but for that, are no more original, than what is called an odd genius, in his way, is. But, if original, whence came they? Or where did the novelist pick them. Herman Melvile, The Confidence-Man: His Masquerade, Evanston, Il, Northwestern UP/Newberry Library, 1970, p. 1097.
296
opservacijama ovog pisca moe se svesti na poznate rijei H. L. Borhesa: literatura uzima od literature, svaki pisac stvara svoje prethodnike. Mnogi kritiari sloili su se u konstataciji da je sve od Tajpija do Pijera Melvilova proza autobiografskog karaktera, i da je u njoj dominantno buenje svijesti mladog protagoniste dok prolazi kroz udesne zemlje i nepoznate drutvene i psiholoke miljee. U Tajpiju, u kome se nazire nukleus svih buduih junaka romana koje e Melvil objaviti, a posebno u Omuu i Mardiju, kretanje mladog junaka kroz egzotine ostrvske kulture Junih mora karakterie prijetnja apsorbcijom i brisanjem identiteta, i on mora da se bori da samoga sebe ponovo potvrdi ili e u potpunosti biti izgubljen. U Redburnu i Bijeloj jakni strukturiranje teksta u generalnoj je relaciji sa otkrivanjem i zadravanjem sopstvenog ja u nizu nepoznatih i neprijateljski nastrojenih radnih sredina, u koje su ukljueni trgovaki brod, vojni brod, i brod za kitolov, gdje junak biva okruen visokomimentikim likovima ije postojanje od autora iziskuje posebne prosedee i postupke u procesu karakterizacije: cinini Dekson, autokratski nastrojen kapetan Klaret, i demonski kapetan Ahab neto kasnije u romanu Mobi-Dik, junaci koji djeluju u prostorima koji predstavljaju znaajan strukturalni princip Melvilovih romana. Ali, u gotovo svim romanima, Melvilovi protagonisti se vraaju unazad kao da su iznenaeni rezultatom svog pogleda u drugo ja, ili novom svijeu o nekom svom ranijem ja. Oni prihvataju bit svog identiteta, iako je taj identitet nepovratno promijenjen ili proiren iskustvom. Kroz taj segment tekst romana pokazuje otpor oekivanom unutranjem strukturalnom prilagoavanju postojeem modelu odreenog anra. Samo tragina figura, kao to je Taji, junak romana Mardi, koji se vremenom razvio u duboko konfliktnu osobu, nesposoban je za integraciju starog i novog ja. Konflikt izmeu starog i novog ja predstavlja strukturalni generator novonastajue strukture4. Za njega postoji samo bekrajno muenje zbog samopodijeljenosti ili samoubistvo kao mogui izlaz, zakljuili su mnogi kritiari. Problem samospoznaje zauzima centralno mjesto u prozi ovoga autora, ne samo zbog toga to je u njoj dominantno pripovijedanje o iskustvima mladog ovjeka, ve i zato to je duboko samosvjesna i moderna, i bavi se ivotom koji definiu promjene i smrt tradicionalnog
4
Tihomir Brajovi, Poetika anra, Beograd, Narodna knjiga/Alfa, 1995, str. 79.
297
naina miljenja. U studiji o poetici ovog amerikog pisca Kristofer Sten navodi da je Melvil svojim knjievnim tekstovima inicirao pitanje dislokacije i egzila koje karakteriu iznenadna izgnanstva uslovljena snanim porodinim, kulturnim, i istorijskim pritiscima i konsekventne krize identiteta do kojih neizostavno dovodi takva dislokacija i otuenje. U romanima ranog perioda Melvil se bavi ovom temom ili njenim varijacijama i ona predstavlja principijelno novatorstvo u knjievnim tekstovima toga vremena. Kao veliki pisci moderne, Konrad i Dojs, Melvil je do rezultata stizao kroz lino iskustvo, kroz rastanak sa domom i rodnom zemljom, i etiri godine lutanja kopnima i morima koje je uslijedilo nakon njegove nemogunosti da nae stalni posao u Nju Jorku tokom ekonomske krize tridesetih godina devetnaestog vijeka5. Pitanje graenja identiteta je univerzalni fenomen, karakteristian za sva vremena i prostore i ima vano, esto centralno mjesto u istoriji romana. Ali, kako navode kritiari, Melvilovo interesovanje za ovu problematiku kulminiralo je kroz poseban vid opsesije, to je takoe, samo po sebi, simptomatino za modernistiko iskustvo: preokupacija identitetom je sutinski modernistika, jer problemi koji je izazivaju, problemi frustracije, straha, i razoaranja, prouzrokovani su intenzivnim psiholokim potrebama, i posebno akutni u drutvima koja karakteriu stalne trzavice. Sten navodi da Melvil ipak nije bio toliko moderan da anticipira tezu dekonstrukturalista da bie ne postoji ili da je lini identitet iluzija. Iz razloga to Melvilove prie poinju in medias res, njegovi likovi, ak i oni mlai, ve su prilino formirani u momentu kada se po prvi put pojave u tekstu. Ova komponenta varijantnog anrovskog obiljeja izdvaja se, osamostaljuje i dobija naglaenu funkciju u strukturi njegovih ranih romana. Samo u Redburnu dolazi do odstupanja od takvog knjievnog praxisa: distinktivnu funkciju dobijaju momenti deskripcije u razvoju glavnih likova. Pa ipak, uprkos relativno dobro formiranom identitetu likova, Melvil je identitet shvatao kao relativno promjenljivu kategoriju: smjenjivanje raznih uloga kao i mogunost izvjesnih modifikacija mogue
5
[] Melville came to his subject as the result of personal experience, in the break from his home and country and the four years of wandering on land and sea tha followed his failure, while still in his teens, to find regular work in New York during the economic depression of the late 1830s. Cristopher Sten, The Weaver-God, he Weaves: Melville and the Poetics of the Novel, Kent, Ohio, The Kent State University Press, 1996. p. 15
298
su u sluaju likova koje je gradio. Nove dimenzije bia mogu se dodavati starim to je sloen proces koji u tekstu generie pojavu strukturne binarnosti tj. okvirne prie koja posjeduje svoju sopstvenu autonomnost, kao u Redburnu gdje glavni junak postaje vjet mornar zaljubljen u more, a da se pri tom esencijalni momenti njegovog prvobitnog identiteta ne modifikuju. Novi stavovi anticipiraju razvoj bia, kao u Tajpiju kada Tomo poinje da osjea simpatiju prema ostrvljanima za koje je prvobitno mislio da e ga pojesti, istie Sten. On dalje navodi da se tokom pisanja Bijele jakne Melvilova koncepcija identiteta dramatino promijenila od socijalnog i psiholokog fenomena, na koje nailazimo u pisanju Eriksona ili Frojda, do duhovnog, na koji moemo naii u djelu Dantea ili Avgustina. Ova promjena evidentna je u momenatu kada Melvil opisuje kako dolazi do unitenja identiteta mladog junaka kada ga pozivaju na raport zbog neodgovornosti i kada mu prijete bievanjem. Taj momenat kljuan je za nae razumijevanje junakove kasnije borbe da se oslobodi bijele jakne nakon pada u more. Sten navodi da je kroz instinktivan osjeaj sramote i otpor autoritetu dramatizovan Ur-identitet, iza drutvene i psiholoke dimenzije identiteta, zapanjujua sposobnost ili nevjerovatna mo koja stoji u osnovi svakodnevnih sposobnosti i proteklih iskustava za koja se obino misli da definiu individuu. Ur-identitet je duhovan zbog svoje beskrajnosti, za razliku od Ega koji je konaan, kao to e Melvil kasnije prikazati gradei Ahaba, koji je predodreen da umre6. Uobliavajui okvire prie o Polinezijskim avanturama, Melvil je, piui Tajpi: Kratak pogled na ivot u Polineziji (1846), vrio slobodnu asimilaciju materijala iz konvencija fiktivne romanse, i te konvencije, iako ih rijetko moemo biti sasvim svjesni, potenciraju se kroz narativnu povrinu ovog teksta. Rije je o nekim od atributa ovog anra koji je podvrgnut pievim asimilacijama. Detalji Melvilove prie o boravku na jednom ostrvu u Junim morima, svakako su bili novi i egzotini za itaoce, ali forme u koje ih je zaodjenuo, kako bi poveao zainteresovanost
6
[] dramatizes in the young heros instinctive outrage and resistance to authority is that there is an Ur-identity behind the social and psychological dimension of identity, an immense capacity or energizing power that underlies the quotidian capacities and past experiences usually thought to define an individual. This Ur-identity is spiritual in that it is limitless, or virtually so-all powers and eternal-unlike the Ego, which is finite, and as Melville would soon demonstrate in the example of Ahab, doomed to die. Sten, op. cit. p. 17.
299
i izazvao napetost, poznate su i ine itavu priu donekle artificijelnom i nevjerovatnom. U to vrijeme, navode Melvilovi biografi, on nije bio iskusan pisac, ali je bio eklektiki italac, imao je sluha za horizont oekivanja i bio je nadaren stilista, sa talentom za paljivo iitavanje rada drugih onda kada bi osjetio da mogu posluiti njegovim ambicioznim planovima. Ali, evidentno je kroz praenje kritike recepcije njegovog djela, da nijesu primijetili da je pozajmljivao, ne samo iz pojedinanih djela uglavnom dokumentarnog karaktera kao to su putopisi, antropoloke studije, i slino, ve i iz knjievne proze, slobodno preuzimajui oblike i konvencije, i u isto vrijeme modifikujui ih na sebi svojstven nain, o emu je pisala Meri Berko Edvards u studiji Melvil i njegovi izvori. itajui prvi roman ovog pisca otkrivamo da je na poetku Melvilov senzibilitet bio tradicionalan, amaterski, sasvim u skladu sa ukusom italake publike tog doba i da je u skladu sa takvim knjievnim praxisom gradio i likove. Ali, mi takoe otkrivamo da je njegova mata bila iva, sposobna da na originalan nain izmijeni konvencije romanse, kako kroz dijahronijski ili vertikalni uvid u anrovsko polje, tako i u sinhronijski kontekst koji omoguava horizontalni uvid, pogled u irinu anra,7 kako bi odgovarala okolnostima njegovog linog iskustva u Polineziji. Problematian je u ovom sluaju sam termin romansa8. U razliitim izvorima saznajemo da je originalno koriten da opie stare francuske prie u stihu
7 8
Brajovi, op. cit. str. 105. O romansi kao anru pisali su, izmeu ostalih, Robert Skols i Robert Kelog u studiji Priroda pripovijesti (The Nature of Narrative), koja je objavljena 1966. godine. Nakon detaljne geneze anra, oni navode kako su elementi romanse veoma stilizovani. Obino je u pitanju mladi par koji zbog niza prepreka na koje nailazi ne moe da uiva u ostvarenoj ljubavi. Slijedi faza separacije, ali i vjerovanje da e se na kraju ujediniti u braku, uprkos svim problemima sa kojima se suoavaju. Postoje izuzeci, navode autori, u smislu junaka koji ne ostaje potpuno edan, ili autora koji u formalnom smislu prave odstupanja. Ipak, jedinstven je stav prema kome su u tipinoj romansi ljudska bia izuzetno privlana, i obino veoma edna uprkos izuzetnim pritiscima na koja nailaze. ednost je najvanija vrlina u romansi i u ovim priama takve je likove nemogue unititi uprkos svim nevoljama koje im se nau na putu. U romansi dominiraju fikcionalni elementi i ne postoji pokuaj da se stvori iluzija istorinosti ili prezentacija momenata iz svakodnevnog ivota. Naglasak je na zapletu, dok likovi imaju karakteristiku ljudskih, a ne boanskih bia. Poput istoriara, autori romansi proiavaju otvorenu formu mita, ali zadravaju, nesvjesno moda, odreene mitske elemente u narativnoj artikulaciji. Ali, kroz direktno i svjesno suprotstavljanje istorijskoj slici oni uivaju u slobodi fiktivnosti koja im omoguava uvoenje prijatnih i iznenaujuih dogaaja i prepreka bez obzira na njihovu vjerovatnost i bez uvoenja karakteristika koje se dovode u vezu sa stvarnim svijetom.
300
u kojima su prikazivana djela junaka-vitezova, kao u Romanu o rui. Ali, ve u sedamnaestom vijeku znaenje se donekle promijenilo i navodimo da je u pitanju ekstravagantna proza i divlje, nemoralno pretjerivanje. Na razliku izmeu romanse i romana uglavnom se ne ukazuje na nain na koji je ukazivao ameriki pisac Hotorn, ali poznato je da je u romansi dozvoljen odreen nivo imaginativne irine prema obliku i materijalu, a koji zbog tenje za vjerodostojnou u romanu nije mogue ostvariti9. U jednoj od najuticajnijih studija objavljenih o ovom anru, a koju Sten precizno citira u svojoj studiji, Nortrop Fraj10 opaa da su konvencije romanse ostale iznenaujue stabilne od momenta kada su se prvi put pojavile u kasnom periodu klasine Grke. U drevnim romansama, a i onim modernijeg datuma, okosnicu prie predstavlja misteriozno roenje junaka, brodolom koji doivljava, napad gusara, boravak na zaaranim ostrvima, gubitak i ponovno otkrivanje sopstvenog identiteta, kao i eventualni brak sa junakinjom. Nijesu svi motivi inkorporirani u strukturu svih romansi, niti su oivotvoreni na svim stranicama ovog Melvilovog romana. Kliirani poetak o misterioznom roenju junaka izostavljen je u ovom romanu, na poetnom terminalu siejnog kretanja izostavljen je i brodolom kao i napad gusara. Ali, bazina struktura je ista i ima efekat da potencijalnog itaoca dri u neizvjesnosti. U Tajpiju junak sam kree na put u neizvjesnost, bez ikakve prisile. Kada ne osjea prijetnju od kanibalizma plemena u kojem boravi, junaka nadvlada blaenstvo koje kulminira u tenju za potpunom asimilacijom sa plemenom Tajpija. Okruen zadovoljstvom ili zaplaen bolom, Melvilov junak, kao i junaci standardne romanse, dolazi u situaciju da ugrozi sopstveni identitet, od poetka iskuenja pa sve do njegovog kraja, to je, prema Stenu, centralna tema romana Prijetnje po identitet glavnog junaka afirmiu se kroz scene seksa i nasilja. U perceptivnosti romanse kao anra kod iroke italake publike oduvijek je znaajnu funkciju imalo prisustvo slobodne i lake igre seksa; Sten navodi da su u romanu ove teme tretirane sa dozom suptilnosti,
[] a wild or wanton exaggeration; a picturesque falsehood. Clearly they did not have in mind the now-well-known distinction between romance and novel that Hawthorne was to make, according to which romance is thought to permit a degree of imaginative latitude, as to its fashion and material, that the novel, with its concern for verisimilitude, could not accommodate. Sten, op. cit. p. 23. 10 Frye Northrop: The Secular Scripture: A Study in the Structure of Romance, Harvard University Press, Cambridge 1976.
9
301
uz mogunost tek kratakog pogleda, obeanog u podnaslovu knjige, iako pripovjedaeve avanture s vremena na vrijeme kao da prijete da prerastu u ekstremnu agresiju ili seksualno divljanje. Funkciju afirmacije ovih senzacionalnih tema u romanu vre uglavnom sporedne linosti, predstavnici junomorskih kultura u kojima se glavni junak obreo. Strateki smjetena u drugo poglavlje, kao rano obeanje jo uzbudljivijih dogaaja koji treba da uslijede, je scena orgije na brodu Doli kada grupa nagih djevojaka pliva ka brodu da pozdravi posadu. Na suprotnoj strani narativnog okvira je i velika scena orgije kojom se zavrava ovaj roman, a koja se pokazuje kao svojevrstan fragmenat, isjeak iz opte slike svijeta, koji pretpostavlja postojanje mnogih drugih fragmenata, koji su takoe stavljeni u funkciju dopunjavanja, uslonjavanja, i obogaivanja prostora koji nam se prikazuje. U ovom sluaju, posade dva broda okupile su se sa stotinu uroenika s okolnih ostrva da proslave, tokom perioda od deset dana kada je havajski kralj suspendovao sve zakone, izvoenjem radnji isuvie uasnih da bi se pominjale. To su momenti kada Melvilov svijet izgleda kao haos, kao nekakav konglomerat raznorodnih materijala i razliitih principa oblikovanja. Pominje se Fajavej, boanstvena nimfeta, [] koja predstavlja prvu u redu junakinja koje e kulminirati u Nabokovljevoj Loliti, koje su slavljene od strane svojih kreatora zbog tek rascvale ljepote i razvijene seksualne zrelosti11. Fajavej nije jedini enski lik u ovom romanu. Pored kraljice ostrva koja zadie suknju kako bi pokazala tetovae jednom starom mornaru na kraju prvog poglavlja, tu su i brojne grupe nagih djevojaka koje se povremeno pojavljuju na sceni. Pojavljuje se i itav niz mladih sirena koje opsjedaju brod i prisiljavaju posadu da gleda dok one sa neskrivenim arom izvode markike plesove. enski likovi stavljeni su u funkciju kao objekti autorove rijei, a ne, kako je to naveo Bahtin, kao subjekti sopstvene koja neto samostalno znai. itav aglomerat enskih likova lien je kompleksnosti, razvojnosti i unutranjeg ivota i u funkciji razliitih indikatora rasporeen je du narativnog teksta. Pojavljuje se povremeno na sceni i jedna grupa uroenika koja prati Toma svaki put kada ode da se okupa u oblinjem potoku i, ukoliko prihvatimo navode iz ve citirane studije o anru iz pera Tihomira Brajovia, moemo napisati da prema Hempferu, na koga se u ovoj knjizi autor poziva, oni
11
[] is one of the earliest in a long line of pubescent heroines, culminating in Nabokovs Lolita, who have been celebrated by their male creators for their budding beauty and sexual precocity. Sten, op. cit. p. 25.
302
imaju dvojaku funkciju: u balansiranju odnosa izmeu forme i sadraja i odreivanju temporalne i spatijalne konzistentnosti ovoga romana ija gradativna funkcija je u stalnom pojaavanjem estetskih utisaka koji utiu na napetost panje potencijalnog recipijenta. Na grupu enskih likova nailazimo i na feti Kalabeses. Prikazane u gala kostimima s ogrlicama od bijelog cvijea kao jedinim ukrasom, one su i u ovom momentu prie liene psiholoke specifikacije i ukazivanja na individualne osobenosti i stavljene u funkciju samo kao okvirna stilizacija opte teme i zapaanja junaka. Oko struka nosile su kratke tunike, a neke od njih izabrale su da tom kostimu dodaju i jednostavan ogrta od istog materijala. Jezik i slike ovih deskriptivnih pasaa Melvil esto upotpunjuje i komentarom o ljepoti golih tijela uroenika, posebno enskih. On objanjava kako se uroenici oblae ili kako mau svoja tijela miriljavim uljima, kako izgledaju dok etaju kroz umu, razgovaraju u selu, ili se buno vesele: selekcijom i slobodnim kombinovanjem tih pojedinosti12 autor nerijetko obezbjeuje umjetniki naboj u tekstu i na taj nain deskriptivni pasai postaju posrednici metaforizacije njegovih opaaja, sredstva pomou kojih on projicira svoj doivljaj ivota u jedinstveni duhovni svet umetnikog dela, odnosno nain na koji taj doivljaj dobija svoje prirodno fizike obrise i utemeljenja13. este su i digresije kontekstualne prirode koje utiu na semantiki kvalitet ovoga teksta i inkorporiraju ranije opservacije putnika kroz junomorske krajeve. Sten navodi da je stepen do koga je Melvil eksploatisao temu nasilja u Tajpiju problematiniji. Surova reputacija plemena Tajpi figurira dualistiki, dinamiki i statiki, u cilju pokretanja radnje i opisivanja opte situacije koju je pripovjeda-junak zatekao na ostrvu, ali ima funkciju i u obezbjeivanju odreene doze napetosti jer direktno utie na sudbinu junaka i potencijalnu degradaciju njegovog opteg stanja. No, dijapazon intenziteta njenog izraavanja gradativan je u svojoj biti, a diskurs junaka o ovom konceptu metaforian je pa tako i slikovitiji, izraajniji i uzbudljiviji. Kasnije u prii, nakon to narativna tenzija oko sudbine glavnog junaka biva podreena drugim tekstualnim manifestacijama, junak zauzima pozu manje zainteresovanog antropologa i pokuava da sa rezervom prihvati vrlo konkretne i minuciozne prie o kanibalizmu uroenika, modifikujui pritom i diskurs u skladu sa popularnim napisima iz devetnaestog vijeka.
12 13
Renik knjievnih termina, op. cit. str. 509. Ibid, str. 510.
303
Korpus takvih izvjetaja ironijskih je premisa, ali i usmjeren ka realizaciji realistike estetike vrijednosti. U jednom momentu u romanu koji poprima gotovo katarzian kvalitet, u skladu sa aristotelovskim vienjem prema kome katarza ne izaziva strasti ve ih i preiava svojim opisivanjem uzroka i naina14 junak pripovijeda o nesretnim putnicima koji su bili privueni u romantiki idealizovane luke, udareni po glavi neobinim buzdovanima i poslueni bez ikakvih dodataka. U tom momentu, zauzimajui stav neto manje radikalan od prethodno navedenog, junak, surovo realistian u odnosu na fon horizonta oekivanja tadanjih italaca, objanjava da je kanibalizam do odreenog, umjerenog nivoa praktikovan meu nekoliko primitivnih plemena na Pacifiku. Da li se u ova plemena ubrajaju i Tajpiji iz Melvilove prie, pripovjeda ne navodi. Sten navodi da funkciju potencijalne rtve u romansi ima mlada djevojka, a ne mladi kao to je to u ovom romanu sluaj. No, gradei mladog junaka na fonu slinosti sa potencijalnom junakinjom, autor potencira neposrednu slinost prekodiranjem okvira u koji smjeta svoju priu, dok karakteroloki skup njegovih etikih, intelektualnih i emotivnih svojstava ostaje isti. Kao mladi Amerikanac, pripadnik obrazovanog sloja, on je edan, pun vrlina i profinjen, ba kao i junakinja romansi. Opsjednut je tenjom da ouva svoj moralni dignitet uprkos raznim opasnostima i ulnim izazovima. Naravno, istie Sten, junak ovog romana nije u situaciji u kojoj se obino nalazi mlada dama u nevolji: kreativne korekcije prouzrokovane su nunou transformacije koja je neizostavno dovela do modifikacije najbitnijih kompozicijskih, stilskih i jezikih osobenosti teksta. U namjeri da na najrealistiniji nain na polinezijsku scenu postavi romansu o zatoenitvu uz variranje kanonizovanih tematsko-strukturalnih elemenata, Melvil je svog junaka postavio u specifine situacije kako bi postigao standardne efekte forme. Strah od tetoviranja i strah od napastovanja obojeni su egzotinom bojom polinezijskih obiaja. Taj strah je imao isti zastraujui potencijal, jer je ugroavao identitet centralne linosti. Strah od napastvovanja standardna je karakteristika romanse jer sama po sebi obezbjeuje predvidljivu voajeristiku fascinaciju svim
14
Renik knjievnih termina, op. cit. str. 320.
304
zabranjenim stvarima. Ali, u romansama postoji ozbiljna strana ovog motiva koja se odnosi na razvoj lika i na potrebu proze da afirmie one vrijednosti koje definiu ideale ednosti i sree. Kada junakinja romanse doe u situaciju da bude pod pritiskom okolnosti koje su gore od smrti, ona dobija priliku da izrazi te osobine svoje linosti - ast, hrabrost, moralnu vrstinu, potenje i strpljenje, ako ne istinski stoicizam - koje romansa treba da prenese na itaoca.15 Generalno, bez obzira na mogunost generike diferencijacije prema razliitim kriterijumima u skladu sa varijantnim vremenskim odreivanjem anrovskih atributa, junakinju romanse prikazujemo u naporima da ostvari svoj ameliorativni status koji joj omoguava da ouva svoju nevinost, uprkos moguem zlu i neprilikama. Ona mora biti prikazana u borbi koja je u cilju ouvanja identiteta (gubitak nevinosti simboliki predstavlja gubitak identiteta, autonomiju istinskog bia). Prema Fraju, kako precizno navodi Sten u ve citiranoj studiji, to je fundamentalna opasnost koja konstituie centralni subjekat romanse. A centralni je zato to unitenje identiteta predstavlja sudbinu koja je gora od smrti. Prijetnja tetoviranjem igra kljunu ulogu u Tomovoj borbi da odri sopstveni identitet meu uroenicima i, konano, da pokua da pobjegne od njih. Velika scena u kojoj su protagonisti postavljeni u poziciju iekivanja katarzinog momenta inicirana je Korkijevim ulaskom na scenu kada ovaj umjetnik iznenada odlui da tetovira Tomovo lice probudivi ga iz letargije koja ga je lagano vodila ka potpunoj asimilaciji u ivot Tajpija. Kako se on postepeno predaje zadovoljstvima koja vladaju u dolini gdje dan za danom prolazi u neprekidnom ciklusu godinjih doba i poinje da gubi svijest ak i o vremenu koje prolazi, primjeuje da se udna rana na njegovoj nozi odjednom zalijeila. Meu uroenicima Nuku-hive, on zaboravlja svoj dom, rane veze sa porodicom i
The threat of rape is a standard feature of romance because the subject holds the predictable voyeuristic fascination of all forbidden matters. But, in a romance there is often also a serious side to the subject that concerns the development of character and the need for fiction to affirm those values that define the supporting cultures ideals of rectitude and happiness. When the heroine of romance is put under the pressure of a fate worse than death, she is being given an opportunity to display those qualities of characterhonor, fortitude, probity, highmindedness, and patience, if not genuine stoicism-that the romance is designed to inculate in the reader. Sten, op. cit. p. 28.
15
305
prijateljima, kulturnu prolost. Bar za jedno vrijeme on postaje jedan od njih.16
Strah od tetoviranja, koji okonava parcijalnu amneziju, ima nezaobilazan znaaj u ispitivanju kompleksnih i ekstenzivnih veza koje prua anrovska predvidljivost i osvjetljava pojedine izolovane anrovske potencijale. Ovu poziciju konkretno sagledavaju i likovi sa drugog pola: prikazani vie kroz ono to je opte nego pojedinano, postavljeni prema zahtjevima knjievne konvencije kao sauesnici u procesu amelioracije ili degradacije glavnog junaka, i oni, prvi put impliciraju emotivne reakcije u semantikom polju oko pripovjedaa-junaka: nakon tetoviranja, svjesni su, Tomov fiziki izgled bie zauvijek promijenjen i on vie nikada nee imati obraza da se vrati meu sunarodnike, ukoliko bi se za to ukazala prilika. U ovom romanu postoje i drugi precizni nagovjetaji koji potvruju njegov status romanse. Kritiari obino navode da sam poetak romana sadri nekoliko vanih motiva i slika koje su karakteristine za ovaj anr: prekid svijesti, koji Fraj naziva motivom amnezije, manifestuje se tokom Tomovog i Tobijevog boravka na brodu, kada eznu za promjenom scenarija, nakon svih muka i tekoa koje su iskusili tokom bezuspjenog traganja za kitovima. Kada kapetan konano naredi da Doli pristane na jedno od najbliih ostrva, raspoloenje itave posade se mijenja i svi kao da su pod uticajem neke arolije. Brod kao da je zaaran (asocijacija na Kolridevog Starog mornara neizbjena je) i kao da se sam kree svojim putem: nametljivi deskriptivni diskurs u ovim momentima u funkciji je implikacije mikroskopskih signala koji ukazuju na makroskopske promjene na planu karakterizacije i ima siejnu funkciju. Svi kao da su pod uticajem narkotika, dok ih lagani vjetar nosi ka Markikim ostrvima. Za junaka itanje nije dolazilo u obzir; uzme li knjigu u ruke zaspae se u momentu17. Ipak, u romansi nije u pitanju samo bijeg iz poznatog mjesta, istie se. U pitanju je, zapravo, mogui gubitak identiteta, jer junak, bojei
As he gradually gives in to the pleasure principle that rules the valley, where day follows day in one unvarying round of summer and sunshine, and begins to lose track even of the passage of time, he notices that the strange wound on his leg has suddenly healed. Without this reminder of his alienation from the healthful physical existance enjoyed by the natives of Nuku-hiva, he forgets about his home, his early ties with family and friends, and his cultural past. Sten, op. cit. p. 30. 17 [] reading was out of question; take a book in your hand, and you were asleep in an instant. Herman Melville, Typee, A Peep at Polynesian Life, Evanston, Il., Northwestern UP/Newberry Library, 1969, p. 7.
16
306
se posljedica svoje trenutne sudbine, pokuava da postane neto to nije. U Tomovom sluaju, kako to navodi Sten, strah je izazvan mogunou da bi mogao postati sijedi, stari mornar i da bi njegovu mladost mogla progutati neuspjena potraga za kitovim uljem: za njega, bijeg sa broda predstavlja jedini nain da se spasi i zatiti. Kao i druge romanse, Tajpi poinje razvijanjem poznatog motiva, a to je traganje za vjenom mladou. Dosada je zasigurno jedan od razloga zbog kojih Tomo odluuje da napusti brod, kao i apsolutna tiranija kapetana broda. Ali, takve stvari mogao bi ovjek jo nekako izdraati, kae Tomo. Odluujui faktor, esto previan u drugim itanjima ove knjige, je njegova zabrinutost zbog poznate duine putovanja na Pacifiku, koje je obino trajalo etiri ili pet godina. Sten navodi da u ovom romanu motivi amnezije i traganja za vjenom mladou predstavljaju neisrcpnu kombinaciju, jer zajedno oni iniciraju nesvjesne tenje i svjesne elje koje pokreu junaka na traganje iz uobiajenog mjesta u potragu za zaaranim ostrvom, nekim rajskim svijetom u kome se ispunjavaju sve mogue fantazije. Ipak, prema Fraju, u romansi ovo znai da junak na samom poetku uvia da upada u demonski svijet anksioznosti, nonih mora i ostalih oblika psihike uznemirenosti koji poinju da podrivaju njegov identitet. Imaginativni svijet romanse, pie Fraj, ima dva pola: prvi, idilini, gdje za ljudske elje i ideale ima vie prostora, i drugi svijet, svijet noi, simboliki predstavljen ljudskom rtvom, svijet koji je predmet ljudskog gnuanja. Junak silazi sa broda na ostrvo koje predstavlja odgovor na sve njegove molitve, u isto vrijeme kada predstavlja i potajnu prijetnju emotivnoj uravnoteenosti i opstanku, istie Sten. U tom momentu u romanu siejno-pragmatini niz ostaje u sjenci linog izraza junaka koji je postuliran u sredite razliitih glasova koji imaju funkciju da prue poseban ugao gledanja na junaka i stvarnost koja ga okruuje. Junak ne kree na unutranje putovanje kako bi otkrio moguu transformaciju svog bia: putovanje je metaforiki konstruisano kao eksploracija lano idilinog svijeta Tajpija. Kao to je i uobiajeno u romansi ovo traganje izgleda kao jednostavna avantura. Ali, ono donosi i fundamentalnu ozbiljnost jer, u potrazi za mladalakom vitalnou, Melvilov junak dovodi sebe u riskantne situacije koje predstavljaju propratnu manifestaciju svih promjena; rije je o moguoj destrukciji njegovog ve formiranog identiteta. Sten navodi da junakovo putovanje u dolinu Tajpija, u pojedinim aspektima, jeste simbolino, i kroz njega se 307
manifestuje njegovo kretanje ka sopstvenoj, primitivnoj prolosti, gdje nailazimo na izvorita najdublje ljudske prirode i najfundamentalnijih potreba: seksualne moi, straha od unitenja, pohlepe, udnje za krvlju, i plemenske agresije. Kada junak zaspi i otisne se u svijet snova, iniciran je itav niz avantura koje su nezaobilazna manifestacija pada gdje je na samom poetku simbolino predstavljen prag koji junak treba da pree na ulasku u usnuli svijet podzemlja. Na tom mjestu gdje erotska interesovanja i ostale potisnute elje mogu da se oslobode, dominira deskriptivni diskurs koji se smjenjuje sa opisom ivotno-karakterolokih dominanti junaka. Iz teorijskih napisa o romansi poznato je da kada se jednom pree prag, junak se susree sa izuzetno tekim i bolnim iskuenjima: u pitanju je ograniena sloboda djelovanja, usamljenost i otuenost, konfuzija po pitanju identiteta. U srcu svakodnevice, prema romantiarskom principu, stapaju se uzvieno i groteskno i potinjavaju daljoj neprimjetnoj, ali neumitnoj transformaciji. Tokom pada junak biva lien slobode, doivljava zatoenitvo ili mu, prema moguim postulatima romanse, ivot biva ugroen, zakljuuje Sten. Melvil stvaralaki koristi mogunosti koje prua ovaj anr: Toma prvo zarobljavaju pripadnici plemena Tajpi, potom boluje od misteriozne rane na nozi, i na kraju poinje da vjeruje da e upravo on biti glavno jelo na proslavi kanibala. Posljednji dogaaj je najtipiniji signal da je junak stigao do najnie take u svom padu kroz svijet noi. Prema Fraju, tema kanibalizma je znaajna zbog slika koje je prate, zbog identifikacije ljudske i ivotinjske prirode u svijetu gdje su ivotinje hrana za ovjeka18. Tokom silaenja u uroeniki nain ivota, a ne samo u dolinu Tajpija, Toma je, kako navodi Sten, progutao kit polinezijske kulture. I kao to se moe oekivati od junaka romanse u takvim okolnostima, on otkriva da ga je iskustvo transformisalo. Ali, treba pojasniti da promjene u njegovom unutranjem biu nijesu toliko duboke da ga mogu uiniti novim ovjekom. On doivljava nekoliko znaajnih promjena koje se manifestuju kroz nov stav pun potovanja koji osjea prema ostrvljanima i njihovoj kulturi. Da e pitanje njegovog identiteta ostati u prelaznom stanju vidimo u momentu onomastike prozirnosti kada ulazi u selo i predstavlja se kao
[] not for its horrific frission, but as the image which causes that frission, the identifying of human and animal natures in a world where animals are food for men. Sten, op. cit. p. 34.
18
308
Tom, ime koje u tom trenutku smilja, jer misli da bi njegovo pravo ime uroenici teko mogli da izgovore. Poglavica koji ga doekuje pokuava odmah da ga prilagodi nazivajui ga Tomo, i tim imenom obraaju mu se svi tokom zatoenitva. Jedan od najhumoristinijih momenata jeste kada pokuava da prihvati uroeniki nain odijevanja, jela, ili neke druge rituale uroenika19. Ako eli da opstane u novoj sredini, on mora biti zadojen njenom kulturom i upuen u sve njene tajne, istie Sten. To drutvo je za njega poput druge utrobe. Kori-Kori, koji mu donosi hranu kao da sam dijete, insistirao je da me hrani sopstvenim rukama20, ima funkciju surogat majke. Gdje god da ide on ga nosi kao nespretno, neiskusno dijete21. U procesu navikavanja na kulturne modele ostrva Tomo postie odreen nivo nezavisnosti. Analogija izmeu misteriozno zalijeene noge i prekida njegovih sjeanja na prolost simboliki ukazuju na taj proces. Meutim, Tomo odbija da bude tetoviran i tako ne uspijeva da uspostavi vanu psiholoku tranziciju kako bi postigao potpunu asimilaciju u ostrvsku kulturu: on nikada ne postaje emotivno asimilovan, i njegov originalni identitet autsajdera ostaje na kraju netaknut. Sten navodi da su druge promjene u identitetu junaka vidljivije i vrlo esto predstavljaju rezultat autorove elje za uvoenjem kominih efekata koji takoe nalaze svoje mjesto u konceptu karakterizacije. Na primjer, na samom poetku, Tomo je predstavljen kao ispravan, ak pretjerano edan mladi, tipian Amerikanac koji je zateen napadnou ostrvljanki i otvorenim izlaganjem njihovih fizikih ari. Kada se probudio iz uasnog sna prvog jutra provedenog u dolini, shvata da je kua puna mladih djevojaka koje su bile spremne da utjee zbunjenog gosta. Promjena u Tomovom stavu prema kanibalizmu Tajpija sasvim je druga stvar. U ovom sluaju preokret ima instruktivnu, a ne zabavnu funkciju, istie Sten. Na poetku, on osjea strah i gaenje zbog kanibalistike reputacije ostrvljana, odnosno on reaguje slino svakom putniku sa Zapada. Ali, prije samog kraja, u poglavlju 27, on nudi apologiju zbog ovog obiaja i ljudi koji ga praktikuju koja podsjea na uveni Montenjov
[] of the funniest moments in Typee occur when Melville borrows common romance conventions, such as those centering on the adoption of native clothes, eating practices, and other daily rituals.Ibid. p. 34. 20 [] if I were an infant insisted upon feeding me with his own hands. Typee, op. cit. p. 65. 21 [] as a forward inexperienced child. Ibid.
19
309
esej O kanibalizmu u kome se tretira ista problematika. Priznajui da je u dolinu Tajpija uao pod potpuno pogrenim utiscima o ovim ostrvljanima, Melvilov junak pria da su bez obzira na sklonost da se hrane tijelima preklanih neprijatelja, pripadnici ovog plemena u drugim situacijama vrlo humani i puni vrlina. Ali, ova injenica ne utie presudno na njega: on nikada ne doivljava potpunu promjenu identiteta koja je karakteristina za svijet romansi22.
Iz susreta na Markikim ostrvima Tomo se vraa kao promijenjen ovjek23. Kako se blii kraj njegovog uranjanja u taj svijet, postaje oigledno da e o svom boravku meu Tajpijima junak prie imati ambivalentan stav. Kao i junak romanse, navodi Sten, on ima dvostruki identitet i samo jedna njegova strana ukljuena je u ovo uranjanje. S jedne strane junak udi za ivotom u polinezijskom raju i za potpunom identifikacijom s uroenicima, ali s druge strane evidentno je njegovo uzdravanje, jer zna da kao pripadnik druge nacije i drugog naina ivota, on ne moe postii potpunu asimilaciju u junomorsku kulturu. Tomo shvata da pokuavajui da prihvati nain ivota uroenika, on tei ka lanom identitetu i destrukciji svog pravog bia. Ne postoji nita misteriozno ni mistino u vezi sa njegovim zatoenitvom, istie se dalje u Stenovoj studiji. On doivljava spasenje slino onom za tipinog junaka romanse, vraa mu se pamenje. U kritinom trenutku, kada mu biva zaprijeeno tetoviranjem koje bi zauvijek promijenilo njegov odnos prema prolosti, Tomo se iznenada sjea svog doma i porodice. Na kraju pada Tomo uvia da polinezijski svijet, koji je shvatao kao sasvim idealan, je, zapravo, lani raj; jer, i taj svijet je sklon transformacijama, potinjen snagama ivota i smrti24. Prema Fraju, ova
But well before the end, in chapter 27, he is offering an apologia for the practice and its practitioners that is reminiscent of Montaignes famous defense of the custom in the essay On Cannibals. Admitting that he had entered the valley of the Taypees under the most erroneous impressions of their character, Melvilles hero offers the view that, despite any cannibalism they might practice on the bodies of enemies slain in battle, the people of this tribe are in other respects humane and virtuous. He is not yet so taken with the practice that he is willing to settle in with the Typees; he never experiences the full-scale revolution of the world of romance typically threatens. Sten, op. cit. p. 35. 23 He came away from his Marquesian encounter, a changed man. Ibid, p. 36 24 Tommo recognizes that the Plynesian world he had come to regard as ideal is, in truth, a false paradise; it, too, he sees, is mutable, subject to the forces of time and death. Sten, op. cit. p. 37.
22
310
spoznaja predstavlja najmraniju taku na dnu svijeta; smrt je neizbjena, ne moe joj se pobjei: Dolina Tajpija izgleda kao idilino mjesto, zemlja je lijepa i bogata, klima je umjerena, ljudi su sretni. Ali Tajpiji nijesu imuni na bolest, staranje, ili smrt25. Klimaks Tomovog bijega obiljeen je prikazom krvave scene koja je realizovana u duhu transparentne melodramatinosti: Poput Odiseja, drevnog prototipa junaka romanse,26 Tomo stie slobodu nakon to je u borbi porazio jednookog kanibala. Strukturalna dinaminost prie na samom kraju postignuta je uvoenjem velikog broja epizodnih likova.
Bibliografija: 1. Bal, Mike: Naratologija: Teorija prie i pripovedanja, Beograd, Narodna knjiga/Alfa 2000. 2. Brajovi, Tihomir: Poetika anra, Beograd, Narodna knjiga/Alfa, 1995. 3. Chase, Richard: The American Novel and its Tradition, Baltimore and London, The John Hopkins University Press, 1980. 4. Eko, Umberto: O knjievnosti, Beograd, Narodna knjiga/Alfa, 2002. 5. Fry, Northrop: The Secular Scripture: A Study in the Structure of Romance, Cambridge, Harvard University Press, 1976. 6. Kermode, Frank: The Genesis of Secrecy: On the Interpretation of Narrative, Cambridige, Harvard University Press, 1979. 7. Mareti, Adrijana: Figure pripovedanja, Beograd, Narodna knjiga/Alfa, 2004. 8. Melville, Herman: Typee, A Peep at Polynesian Life, Evanston, Il., Northwestern UP/Newberry Library, 1969. 9. Prop, Vladimir: Morfologija bajke, Beograd, Prosveta 1982. 10. Reenik knjievnih termina, Beograd, Nolit, 1986. 11. Scholes, Robert, Robert Kellog: The Nature of Narrative, Oxford, Oxford University Press, 1966.
Typee valley has all the appearances of an idyllic place; the land is rich and beautiful, the climate is temperate, the people are happy. Ibid. p. 38. 26 Like Odysseus, the ancient prototype of the romance. Ibid.
25
311
12. Stan, Christopher: The Weaver God, he Weaves: Melville and the Poetics of the Novel, Kent, Ohio, The Kent State University Press, 1996. 13. Staton, Shirley, ed.: Literary Theory in Praxis, Philadelphia, The University of Pennsylvania Press, 1987.
Aleksandra NIKEVI-BATRIEVI TRESPASSING THE GENERIC BOUNDARIES: MELVILLES TOMO AS A HERO OF ROMANCE Summary: The aim of this paper is to discuss the generic predictability of the main character in Herman Melvilles first novel Typee, A Peep at Polynesian Life (1846), as offered by theoretical postulates in narratological studies by Mieke Bal and other theorists. The novel is presented in the context of popular romance, with its paired themes of sex and violence as Chirstopher Sten writes in the introduction of his influential study, The Weaver-God, he Weaves: Melville and the Poetics of the Novel, revealing thus the author as having a deep insight into the theoretical framework of certain genres. Melvilles hero, Tommo, is analyzed as having some of the basic characterictics of the hero typical for romance.
312
Vladimir VOJINOVI (Podgorica) Filozofski fakultet Niki Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 012 ilas M.
OMAKE U VEZI SA BIBLIOGRAFIJOM MILOVANA ILASA

Rad donosi informacije o dosadanjem tretmanu meuratnih proznih ostvarenja Milovana ilasa. U tom pogledu autor se kritiki osvrnuo na tekstove Branka Popovia, Slobodana . Markovia, Vasilija Kalezia, Ilije Lakuia i Matije Bekovia. Iznosei podatke o dvije nove meuratne prie Milovana ilasa, autor je pristupio dopuni ranijih bibliografija ovog pisca i u zakljuku rada istakao znaaj uspostave nomenklature unutar toga opusa. O meuratnom stvaralatvu Milovana ilasa nije se pisalo u dovoljnoj mjeri. Ukoliko se izuzme tekst ilasove rane pripovetke Branka Popovia (predgovor knjizi Rane pripovetke: 1930-1940), koji je uz neznatne izmjene tampan u vie crnogorskih i srpskih glasila (posljednji put u jednoj od serijskih publikacija CANU), onda postaje jasno da se tom etapom ilasova stvaralatva niko nije studioznije bavio. Jedan meuratni prikaz ilasove pripovijetke Momci posle rata, nekoliko kratkih iskaza u tekstovima meuratnih glasila koji govore o pripovjedakoj eruptivnosti i poslijeratne sporadine izjave istoriara knjievnosti i tipologa proze sve je to se od domaih autora moglo proitati o ilasovim ranim pripovijetkama. Slobodan . Markovi je 313
Vladimir Vojinovi: Omake u vezi sa bibliografijom Milovana ilasa
u tekstu objavljenom u Glasniku CANU u nekoliko pasusa proslovio o ilasovoj meuratnoj prozi, Vasilije Kalezi je u svojim studijama o istoj pisao uopteno i bez ambicija da prodre do svih slojeva tog pripovijedanja, a nedavno je (2005) objavljena i studija ilasova umjetnika proza Ilije Lakuia, bez stranica posveenih meuratnim pripovijetkama. Slino je i sa zbornicima radova o ilasovom ivotu i djelu, koji u fokus svoga istraivanja ne dovode taj segment ilasove zaostavtine. Ranije smo pisali o potrebi i znaaju izuavanja meuratne pripovijetke Milovana ilasa, ali je interesantan i vrijedan pomena Popoviev nain iznoenja argumentacije: ilasv kasnii, zrlii pripvdni rad sam (s nznatnim tklnm) prirdni nastavak n ist pvlan tmatik iz njgvih ranih pria. Pri su, razum s, ran u mladalak urbi i gdkad pdgran mladalakm strau, a ki put bavljivan tk u dlmcima. Mutim, n, takv kakv su, in zanimljivu i vrdnu pristupnu naavu kasnig vlikg pisca i, u svtskim razmrama, nag napznatig publicist.1 U pomenutom tekstu Slobodana . Markovia takoe pronalazimo razloge za ponovno itanje ilasove proze. Za razliku od Popovia, koji znaaj meuratne zaostavtine ilasa posmatra sa izdignute, gotovo dijahrone perspektive, Markovi povlai rez po karakteristikama ilasova pripovijedanja i naglaava prevratnike momente koji tu prozu kvalifikuju i sa pozicija pripovjedake aktuelnosti. Milvan ilas u prii Mmci psl rata, na ptku tvrt dcni uzbun izrazi sudar sa malgraanskim vidm savrmng ivta (psbn u gradu), tkri pavu razrnsti drutva i razaransti vka i naznai izvsnu ptrbu da s ljudi br prtiv npravdi i izpansti. Ta stvaralaka rintacia prisutna i u njgvim kasniim pripvtkama, u kima prisutnii zaviani ambint. Snani vza sa rdnim tlm bgana i lirskim dnsm prma pavama a ptska prdstava nsi dsluh sa savrmnim drutvnim zbivanjima i dlunst da s svt mnja. Srdinm tvrt dcni (1936-1938) Milvanu ilasu s pridruu psnik Radvan Zgvi pripvtkm ku bavlju u aspisu Naa stvarnst, a nt kasni i Mihal Lali przm tampanm u Mlad i Nv kulturi. Njihva prza s dliku zgrvitim i dnstavnim
Branko Popovi, ilasove rane pripovetke; u: Glasnik odjeljenja umjetnosti, 19, CANU, Podgorica, 2001, 105.
1
314
pripvdakim zikm. Kristalnim znanjm ri ni su prmstili granicu izmu injnica tkih ljudskih sudbina i mcia k n pdstiu. Iz pdtksta njihv prz, ali i sa pnkm npsrdnm naznakm, uljiv da su s autri prdlili prtiv uzrnika i krivaca za ljudsku bdu. l da mnjau svt. Ipak, u njihvim pripvtkama vi prisutna kritika ljudskih dnsa ng afirmacia ljng ivta.2 Prireujui 2000. godine ilasove meuratne pripovijetke za tampu, Branko Popovi je u istoj knjizi objavio i Izvode iz bibliografije ranih knjievnih radova Milovana ilasa i u napomeni naveo kako su u toj glavi zabiljeene sve pesme, prie i znaajniji knji. kritiki radovi od 1928. do 1940. godine, prema bibliografiji koju je uradio MICHAEL M. MILENKOVITCH (University Microfilms International, Annn Arbor, Michigan 48106, The Institute of Central Europe at Columbia University in New York City, 1976, 45 p.)3. Popovi, meutim, u bibliografiji nije naveo podatke o ilasovoj pripovijeci Deaci u izlozima (2 + 3 stranice), koju je u dva nastavka 1931. godine objavila Knjievna Krajina iz Banja Luke, potpisanu imenom i prezimenom autora. Osim te, Popoviu je ostala nepoznata i pripovijetka Demonska snaga (10 stranica), sa podnaslovom Sluajni fragmenti, objavljena iste godine u Junom pregledu iz Skoplja, takoe sa potpisom Milovana ilasa. Stoga se Popovi, pokuavajui da pobroji sve meuratne ilasove prie, zaustavio na broju 56. U dkadi izmu 1930. i 1940. gdin ilas bavi 56 pripvdnih tkstva. Napisa ih vi, ali nk zaplnila plicia, bil prilikm hapnja, bil tkm trgdinjg pivg tamnvanja (d 23. aprila 1933. d 23. aprila 1936. gd.).4 Kako dvije pomenute pripovijetke nijesu dio fonda rukopisa koje je policija zaplijenila od Milovana ilasa, ve je rije o regularno objavljenim i bibliografski tretiranim tekstovima, Popovieva zavrna raunica mora se dovesti u pitanje. Dodatni razlog je taj to je ona jedina polazna taka svakom pokuaju recepcije ilasove meuratne zaostavtine. U periodu izmeu dva svjetska rata Milovan ilas je u glasilima objavio ne 56, ve 58 pria i pripovjedaka, a zbog svih okolnosti u kojima
2 Slobodan . Markovi, Tiplogija pripovedake proze meuratnih pisaca iz Crne Gore, u: Glasnik odjeljenja umjetnosti, 19, CANU, Podgorica, 2001, 55. 3 Milovan ilas, Rane pripovetke 1930-1940 (priredio Branko Popovi), Nezavisna izdanja Slobodan Mai, Beograd, 2000, 465. 4 Branko Popovi, ilasove rane pripovetke, 97.
315
je stvarao - mogunost da ni taj broj nije konaan je velika. Sam u Plitici ilas bavi tridstak pria; dn pd svim imnm, drug pd psudnimm - Mil Nikli.5 Osim poznatog pseudonima, pri objavljivanju proze koristio je i pseudonim M. orevi (kojim je potpisao redove Istinite prie o hajduku, objavljene u Politici), a politike tekstove potpisivao je i sa V. Zatarac. Prve prie i pripovijetke ilas je objavio 1930. godine.6 U beogradskom Vencu objavio je tri pripovijetke sa podnaslovom Iz Zaviajnog srca: Dvije ljubavi (3 stranice), Sua (5 stranica) i Tajanstveno otkrivenje (10 stranica), dok je iste godine u cetinjskim Zapisima objavio dvije pripovijetke sa istim podnaslovom: Na virovima (2 stranice) i Za spas due ljudske (3 stranice). Od 15. januara do 31. decembra 1931. godine ilas je u Politici, na stranici rezervisanoj za kulturu, objavio devet kratkih pria: Kap ivota, Neto iznad smrti i ivota, Smrt hajduka Jovana, Boji kiridija, Sali, Hajduk Marko se eni..., Mitra, vodeniareva ki, U novi ivot... i Kua tuge. Iste godine Zetski glasnik je na 7. stranici objavio ilasovu kratku priu Crna Gora, brate..., u cetinjskim Zapisima objavljene su dvije pripovijetke Nevidljive rane (4 stranice) i Smrt Ilije Markovia (15 stranica), dok je u Junom pregledu iz Skoplja osim pomenute objavljena i pripovijetka Sie za Priu o velikoj dui (8 stranica). Beogradski ivot i rad objavio je iste godine dva nastavka ilasove pripovijetke Unutranja rasipanja (3 + 6 stranica), banjaluka Knjievna Krajina takoe dva nastavka pomenute pripovijetke, zagrebaka Mladost priu Stric umire (3 stranice), asopis Smena prie Student Mile Mlekadija (4 stranice) i Demoni (4 stranice), a asopis Linija kratku prozu pod nazivom Pria o radnikovim rukama (2 stranice). Za meuratno stvaralatvo Milovana ilasa godina 1931. bila je specifina i zbog pojave dva vea prozna odlomka. U beogradskom
Ibid. Matija Bekovi je u predgovoru knjige Najlepe pripovetke Milovana ilasa naveo kako je ilas kao osamnaestogodinjak imao (...) objavljenih pripovedaka koliko i godina. Vidi: Matija Bekovi, Moje najlepe pripovetke Milovana ilasa, u: Najlepe pripovetke Milovana ilasa (izbor i predgovor Matija Bekovi), Prosveta, Beograd, 2003, 10. Konstatacija da je ilas sa 18 godina (punoljetstvo je ilas stekao u junu 1929. godine) imao osamnaest objavljenih pria, moe navesti na pogrean zakljuak o zaetku jednog pripovjedakog opusa. U godini sticanja punoljetstva ilas nije objavljivao prozu, dok podaci iz dostupne bibliografije govore da je u 1931. godinu uao sa (samo) pet objavljenih pria.
5 6
316
asopisu Misao objavljena je dua pripovijetka pod nazivom Pria Roka Kirigina (20 stranica), a iste godine u Mladoj Srbiji, u formi monografske publikacije, tampana je ilasova pripovijetka Momci posle rata (28 stranica), sa podnaslovom Iz Dokumenata. Godine 1932. almanah crnogorskih srednjokolaca Na kridbi objavio je pripovijetku Bog stvara ljude (7 stranica), koju je ilas posvetio drugarici Mitruki Mitrovi. Sadraj prvog broja asopisa Razvrje otvorila je ilasova pripovijetka Gortaci na raskru (5 stranica), dok je u treem, posljednjem broju tog glasila objavljena pripovijetka ito, ito, ito... (3 stranice). Iste godine Politika je objavila tri ilasove kratke prie: Junatvo, Jupo erga i Motocikl u palanci; sarajevski Pregled pripovijetku Nepoznata htenja (12 stranica) a u Zapisima je objavljena pripovijetka ena koju je ilas posvetio bratu Stevu Mitroviu (11 stranica). U periodu od 1933. do 1936. godine, zbog ranije navedenih razloga, glasila nijesu objavljivala ilasovu prozu. Za to vreme napisao je deset pria i roman Crna Brda. Sve je to oduzela policija i nikad nije naeno.7 Osim stranica koje je ispisao u zatvoru, policija je ilasu oduzela i rukopis zapoetog romana, koji je pronala prilikom pretresa njegovog stana u Dalmatinskoj ulici. O tome svjedoi i Vladimir Dedijer u knjizi Veliki buntovnik Milovan ilas, ije note takoe prenosi Popovi. U godini povratka sa robije ilas je uspio da tampa samo jednu priu - beogradski asopis Naa stvarnost objavio je u novembru 1936. godine pripovijetku Ocevi i deca (10 stranica). Godine 1937. godine Naa stvarnost je objavila pripovijetku Zaee ovjekovo (12 stranica), a Politika, u periodu od 8. marta do 22. decembra iste godine, est novih kratkih pria Milovana ilasa: Pokoena livada, Obina pria, Slika, Razbijeni krag, Istinita pria o hajduku i Seljakova smrt. Ista novina u periodu od 13. januara do 29. avgusta 1938. godine objavila je jedanaest ilasovih pria: Svakodnevni poljubac u elo, Obmane, Sitnice, Poplava, Odlazak, alost kod Dimievih, Ramovo drijelo, Ciganska pria, Jedan jesenji dan, O mrtvim ribicama i Rajac. Naa stvarnost objavila je 1938. godine pripovijetku Djevojka iz kantine (14 stranica), dok je u beogradskom asopisu ena danas objavljena ilasova Pria o enskim darovima (2 stranice). Godine 1939. objavljene su dvije ilasove pripovijetke u Mladoj kulturi pripovijetka Na pukomet od Mojkovca (7
7
Milovan ilas, Rane pripovetke 1930-1940, 463.
317
stranica) i u asopisu Umetnost i kritika iz Beograda pripovijetka Sat (9 stranica). Meuratne pripovijetke Milovana ilasa mogue je grupisati na vie naina. Ukoliko za glavni diferentativni parametar uzmemo obim ilasovog proznog djela, na nain kako je to inio Milivoj Solar, onda se lako moe zakljuiti da ovim pripovjedakim opusom dominira forma kratke prie, te da veina tih pria uzima anrvska svstva nvinsk pri, ka s - budui krnuta irm itatljstvu - i stilm i sklpm klnila zamrnsti.8 Osim pria objavljenih u Politici (31), toj formi proze odgovarale bi i ilasove prie Na virovima, Crna Gora, brate...i Pria o radnikovim rukama. Sa druge strane, postupak prebrojavanja stranica prilikom pokuaja klasifikacije oblika unutar jednog proznog opusa ma je sa dvije otrice, budui da i crtica i kratka pria i pripovijetka i novela, uprkos oiglednim kvanititativnim mimoilaenjima, mogu nositi ista kvalitativna svojstva. Stoga je neophodno da se, uz oslanjanje na znaajnije rezultate dosadanjih tumaenja proze, uspostavi nomenklatura meuratnog pripovjedakog opusa Milovana ilasa. Vladimir VOJINOVI CERTAIN OMISSIONS IN REFERENCE TO THE BIBLIOGRAPHY OF MILOVAN ILAS Summary This paper presents the information about the previous treatment of the prose by Milovan Djilas from the period between the wars. In this respect, the author gave a critical review of the texts by Branko Popovic, Slobodan Z. Markovic, Vasilije Kalezic, Ilija Lakusic and Matija Beckovic. Presenting the data about the two new stories by Milovan Djilas from the period between the wars, the author attempted to complement the previously prepared bibliographies of this writer and in the concluding remarks he emphasized the importance of the establishment of nomenclature within this opus.
Branko Popovi, ilasove rane pripovetke, 105.
318
arko L. UROVI (Cetinje) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK930.85(497.16=163.42)
O CRNOGORSKO-HRVATSKIM PRIMORSKIM ODNOAJIMA

Cjelokupna crnogorska kultura razvijala se na podruju Crne Gore, na njezinoj teritoriji, na domaem tlu. Iako nije mogue porei ili marginalizovati uticaje sueda zapadne i balkansko-slovjenske kulturne klime, nesporno je da je ona izvorna tekovina pripadnika crnogorskoga jezikonacionalnog i dravnoga prostora. to je najvanije, ne vidim nikakvi razlog zbog ega bi se crnogorska kultura mogla odvojiti od matinoga crnogorskog temelja i etniki kvalifikovati kao batina bilo kojega drugoga naroda, pa tako ni hrvatskoga s kojim se granii vjekovima. Ponajmanje se za to moe upotrijebiti samo jedan kriterijum, konfesionalno-crkvena pripadnost kojoj se u nekim interpretacijama pridaju obiljeja narodnosnoga svojstva i nacionalnog individualiteta. Zato smatram da je prouavanje crnogorsko-hrvatskih odnoaja jedno od vanih pitanja za procjenjivanje i objektivno vrjednovanje onih kulturnih elemenata utkanih u crnogorski i hrvatski etnikum, najee putem mijeanja, stapanja, preoblikovanja i suivota stanovnitva manje ili vie heterogenoga podrijekla u dugotrajnim etnogenetskim procesima.
Crnogorski jezik i knjievnost su samostalni oblik i integralni dio duhovnoga ivota crnogorskog naroda, usko povezan s njegovim drutvenim i istorijskim razvojem. Jezik i knjievnost kao najvee kulturno bogatstvo jednoga naroda, pa i crnogorskog, izviru iz njegovoga bia. Naravno, razvitak njihov odreen je drutveno-istorijskim uslovima i konstelacijom cjelokupnih zbivanja tokom viestoljetnje istorije. Naalost, sistematska znanja o jeziku i knjievnosti Crnogoraca relativno su mala, necjelovita ili, esto, netana. Razloge za takvo stanje treba traiti prije svega u injenici da su mnogi naunici, voeni ideoloko-politikim 319
arko L. urovi: O crnogorsko-hrvatskim primorskim odnoajima
razlozima, imali pogrjeni pristup prema crnogorskoj naciji i njezinim konstitutivnim elementima. Oni su stoga crnogorsko bivstvo, etnogenezu Crnogoraca, te autohtonu crnogorsku materijalnu i duhovnu kulturu tendencizono prouavali i tumaili negirajui, potirui i prisvajajui sve crnogorske posebnosti s krajnjim ciljem guenja razvoja crnogorske duhovnosti, nacionalnoga identiteta i dravnosti. Ovakvome anahronom pristupu, tumaenjima, tezama, hipotezama, uvjerenjima i stavovima pogodovali su etniko-konfesionalni uslovi, politika volja i faktori kojima je u karakteristinim drutveno-istorijskim prilikama data prevaga nad vanijim iniocima, kao to su: tradicija dravnosti, specifini sistem kulturno-moralnih vrijednosti, teritorijalno-ekonomski i klasno-socijalni uslovi. Neemo pogrijeiti ako tvrdimo da u procesima spontane etnogeneze crkveno-vjerski faktor ne moe preuzeti znaaj glavnoga nosioca, uvara i irioca etnike svijesti, ali je u ovome sluaju smiljeno i planski zloupotrebljavan radi istorijskog prevrjednovanja tradicije, sprjeavanja razvitka, afirmacije i emancipacije crnogorske nacionalne misli, te njenoga obezvrjeivanja i ponitavanja. U svakom sluaju, crkveno-vjerski specifikum ne moe biti primordijalni kriterijum za odreenje nacionalne pripadnosti, kao to se ni vjeroispovijest ne moe poistovjeivati sa narodom. Jedino u uslovima gubitka dravne nezavisnosti, kad su neki narodi vjekovima ivjeli pod tuinskom vlau, njihove crkveno-vjerske organizacije su preuzimale ulogu i znaaj primarnih etnogenezolokih okvira, uvajui etniku svijest i odupirui se etnikoj asimilaciji osvajaa. Zato, polazei od ukratko izloenih stavova, treba kazati kako je falsifikovana teza da Crnogorci nijesu dravotvorni narod u matinoj dravi i onemugaavanje da se iskau narodnosno, kulturno, duhovno, istorijski i politiki - nauno neprihvatljiva i neodriva. Sa stanovita stvarnosti potrebno je ukazati na relevantne injenice koje bi samo uz kompleksnu naunu analizu mogle dati realni nauni pogled na sve inioce i pomoi stvaranju prave, jasne i cjelovite naune slike o bogatom naljeu crnogorske nacionalne kulture. Naravno, nikome ne pada na pamet negirati neosporivu injenicu o postojanju vanih i korisnih hrvatskih tragova u ukupnome kulturnom naljeu Crnogoraca na tlu Boke Kotorske. Problem prisutnosti odreenih elemenata i sadraja iz kontaktne hrvatske kulture na duhovnome prostoru Boke Kotorske ne moe a priori povlaiti pitanje samosvojnosti integralne crnogorske nacionalne kulture. Zadatak svih nas je da objelodanimo nova saznanja do kojih se dolo kritikim i objektivnim 320
razabiranjem intenzivnih koherentno-interferentnih crnogorsko-hrvatskih primorskih odnosa u cjelokupnoj istorijskoj i kulturolokoj dimenziji. Objektivnost u nauci potencira iroka istraivanja interdiciplinarnoga karaktera radi njenoga unaprjeenja, proirenja, dograivanja, kao i afirmacije istine. Nemogue je donositi tane sudove na osnovu politiki motivisanih stavova ili na temelju pristrasnog jednostranoga tumaenja bez sagledavanja jedinstva opteg i posebnoga. Takvi pristupi imaju negativni uinak na objektivnost u prouavanju i glavni su koniari razvoja nauke, koja se zavrava tamo e poinju zablude, politika ostraenost, zanesenost i ideoloka zaslijepljenost. Krenimo od toga da se cjelokupna crnogorska kultura razvijala na podruju Crne Gore, na njezinoj teritoriji, na domaem tlu. Iako nije mogue porei ili marginalizovati uticaje sueda zapadne i balkanskoslovjenske kulturne klime, specifine interaktivne veze i dodire Crnogoraca i Hrvata u Boki Kotorskoj, u kojoj se posredstvom njih razvila hrvatska nacionalna manjina, jer bi u tom sluaju izrekli netani sud da je crnogorska kultura izolovana, uaurena i provincijalno ograniena, nesporno je da je ona izvorna tekovina pripadnika crnogorskoga jezikonacionalnog i dravnoga prostora. to je najvanije, ne vidim nikakav razlog zbog ega bi se crnogorska kultura mogla odvojiti od matinoga crnogorskog temelja i etniki kvalifikovati kao batina nekog drugoga naroda, posebno hrvatskoga s kojim se granii vjekovima. Ponajmanje se za to moe upotrijebiti samo jedan kriterijum, konfesionalno-crkvena pripadnost kojoj se u nekim interpretacijama pridaju obiljeja narodnosnoga svojstva i nacionalnog individualiteta. Zato smatram da je prouavanje crnogorsko-hrvatskih odnoaja jedno od vanih pitanja za procjenjivanje i objektivno vrjednovanje onih kulturnih elemenata utkanih u crnogorski i hrvatski etnikum, najee putem mijeanja, stapanja, preoblikovanja i suivota stanovnitva manje ili vie heterogenoga podrijekla u dugotrajnim etnogenetskim procesima. Dakako, u ovako kratkom radu nemogue je dati odgovore na brojna pitanja, ali smatram svojom obavezom da ukaem na neka istraivanja koja otklanjaju izvjesne nejasnoe, nedoumice i dileme u ovoj vrlo sloenoj i oetljivoj problematici, te nauno rasvjetljavaju znaajnu etapu u razvoju crnogorske i hrvatske kulture, jezika i knjievnosti. Zasluni poslenik u oblasti nauke koji se bavio istraivanjima i prouavanjem crnogorsko-hrvatskih odnoaja svakako je akademik Vojislav P. Nikevi. Prilika je da u okviru ove teme kaemo neto 321
o njegovome etno/socio/lingvistikom pristupu u prouavanju i naunom tumaenju tih odnoaja. Nakon kompleksnih istraivanja u sferi etnikih, jezikih, crkveno-vjerskih i knjievnih suodnosa Boke Kotorske i Dubrovnika, on izlae i obrazlae koncept kulturne bliskosti i srodnosti dvaju naroda (Crnogoraca i Hrvata), iz kojih su se u posebnim etnoistorijskim okolnostima oformile posebite nacije sa razliitim tradicijama, posebnim nacionalnim knjievnostima i jezicima. Bliskost i srodnost ne iskljuuju njihove meusobne razlike po kojima se sagledavaju i utvruju identitetski kriterijumi narodnosnoga i nacionalnog postojanja. Jako srodne jezike strukture edoe o bliskosti svih slovjenskih jezika, ali njihovu nacionalnu posebitost niko ne osporava jer su narodi, njihovi tvorci, narodnosno i nacionalno posebne, samoformirane etnike i dravne zajednice koje su tijekom dugog perioda u povijesti, knjievnosti, kulturi, civilizaciji, vjeri i politici imali vlastite puteve. Zato Nikevi ukauje na injenicu da crnogorski jezik, na kojem je nastala i kroz dugi period razvijala se autentina crnogorska knjievnost, ima razliito podrijeklo i razliitu genezu u odnosu na sve druge junoslovjenske narode, pa i hrvatski. U prilog izreenih tvrdnji, on prihvata kao vjerodostojnu tezu dr. Radoslava Rotkovia da crnogorski narod i crnogorska nacija potiu od zapadnoslovjenske etnike praotadbinske zajednice, a jezik crnogorski iz njezinoga zapadnoslovjenskog ijekavskoga (polapskog) tokavskoga jezika. To jedanak vai i za Konavljane, odnosno Dubrovane, koji su etnoistorijski i sociolingvistiki odvojeni od njihovih zajednikih predaka Veleta (Ljutia Vilca) i Abodrita (Obodrita) Bodria i teajem vremena kroatizovani. I danas u Konavlima postoji prezime Ljuti kao dokaz da Crnogorci i dubrovaki Hrvati potiu od saveza slovjenskijeh plemena Ljutia. Poklanjajui punu panju injenicama koje edoe o razliitom podrijeklu i razliitoj etnogenezi drugih tokavskih naroda i jezika, Nikevi izlae naunu koncepciju da su se Crnogorci kao samorodni katoliki narod razvili od sredine IX. vijeka na temelju slovjenske asimilacije i sinteze Ilira, Romana, Grka i jo nekijeh balkanskih staroedilaca. Njihov samosvojni, iskljuivo tokavski ijekavski jezik kao sintetiki sistem potie od izumrloga polapskog jezika.1 A etnogeneza Hrvata u Hrvatskoj kao ranoga, vazalnoga
Vojislav P. Nikevi, tokavski dijasistem, Etnika i jezika osnova, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1998, str. 16.
1
322
srednjovjekovnog naroda u IX. vijeku poklapa se s nastankom, razvitkom i pojavom feudalizma na njihovome tlu u svojstvu novoga, klasnoga drutvenog poretka, nastalog razaranjem dotadanje kolektivne rodovskoplemenske svojine, vazalne dravne organizacije u Dalmatinskoj Hrvatskoj (u zaleu gradova Zadra, ibenika, Trogira i Splita od Istre do Cetine) i u Posavskoj Hrvatskoj (izmeu Drave i planine Gvozda) i s prevazilaenjem ranijih antagonizama izmeu slavenskih doseljenika i neslavenskih starosjedilaca. Srednjovjekovna povijest te etnogeneze odvijala se u vidu heterogenoga etnikog amalgama to je razbio krvnosrodnike odnose ranijih rodova i plemena, sve do X. stoljea u nesamosvojni hrvatski narodnosni organizam. S kvalitativnom promjenom karaktera ranijih uinaka u njegovome biu usljed imovinskoga raslojavanja i novijega naina drutvenog organizovanja, u procesima slavenske asimilacije i sinteze balkanskih starosjedilaca, istovremeno je dolo i do promjene sadraja ranijih socijalnih pojmova h(o)rvatska i h(o)rvate u nazive etnikog znaenja, geonim H(o)rvatska i etnonim H(o)rvat(e). A od ujedinjenja Dalmatinske i Posavske Hrvatske u nezavisnu dravu za vlade kralja Tomislava u X. vijeku postupno u dugotrajnome razvoju poinje da nastaje samobitni hrvatski narod u savremenom znaenju rijei.2 Srednjovjekovnu etnogenezu Hrvata i Crnogoraca Nikevi iz ugla savremene nauke sagledava objektivno kao dugotrajni drutveni proces postanka plemena, naroda i nacija koji se ne moe rasvijetliti na temelju samo jedne naune grane. Kroz dugu viestoljenu istoriju taj proces je zavisio od promjenljivih politikih, drutvenih, ekonomskih i istorijskih prilika i uslova. U sklopu svih tih okolnosti u procesu nastanka i razvitka crnogorskoga i hrvatskog naroda, svaki od njih stvorio je svoj vlastiti jezik i na njemu knjievnost, to e biti od velikoga znaaja za dalje etnike i jezike mjeavine, stapanja, promjene i povezivanja. U politikome, drutvenom, ekonomskom, a posebito u kulturnome ivotu, pomou originalnog, izvornoga jezika formiraju sopstvene nacionalne kulturne prostore (crnogorski i hrvatski) i otvaraju procese nespornoga konstitutivnog ustrojstva vlastite dravnosti i svijesti o pripadnosti sopstvenome istorijskom, kulturnom i politikom ambijentu. Vlastiti etno(socio)lingvistiki identitet predstavljao je duhovnu, dravnu i nacionalnu okosnicu saobraznu njihovome istorijskom pamenju,
Vojislav P. Nikevi, Srednjovjekovna etnogeneza Hrvata, Dubrovnik asopis za kulturu, SSRNH, Dubrovnik, 1989, Godina XXXII, br 5-6, str. 48-49.
2
323
kulturnome, duhovnom i tradicionalnome biu. Samonikli nacionalni jezici potpuno su zadovoljavali autohtone istorijsko-kulturne, jezike, socioloke, sociolingvistilke, obiajne, obredne, etnike i dravotvorne potrebe crnogorskoga naroda na podruju Crne Gore i hrvatskoga na podruju Hrvatske. Poto je jezik temelj kulture, iz procesa njezina samoformiranja i razvoja ne moe se iskljuiti narod koji je stvorio taj jezik. Drugim rijeima, tana je tvrdnja Mihaila Stevanovia, znamenitoga srpskog jezikoslovca, redovnoga lana SANU i univerzitetskoga profesora, da se svi narodi u svakodnevnom ivotu slue svojim jezicima, a osim toga svaki narod obino na svome jeziku razvija knjievnost i izgrauje svoju kulturu. 3 Nakon ozbiljne analize i kompleksnog sagledavanja problema o kojem je zbor, ne moe se porei optepoznata injenica koju nauka u svijetu uvaava kao realitet: da su na teritoriji Crne Gore i Hrvatske samoformirane narodnosno i nacionalno posebne etnike zajednice koje su tijekom dugoga perioda u istoriji, knjievnosti, kulturi, civilizaciji, vjeri, politici i jeziku imale vlastite puteve. Poblie, osobeni put dravnog razvitka govori o tome kako su u srednjemu vijeku etno-politiko-kulturne okolnosti pogodovale za razvoj vie naroda na podruju koje su naselili Juni Slovjeni. Saglasno tome, sve raspoloive istorijske injenice potvruju da su Crnogorci i Hrvati po etnogenezi samobitni narodi i vrlo stare samonikle nacije. Oba ova naroda imala su svoj posebni put koji su proli u dugotrajnom etnogenetskom, etnoistorijskom i etnojezikom razvoju. injenicama to edoe o razliitome podrijeklu i razliitoj etnogenezi Crnogoraca i Hrvata treba pokloniti punu panju kako bi se iz nauke eliminisale teke zablude i pogrjena tendenciozna uenja. Na temelju brojnih prikupljenih dokaza akademik Vojislav P. Nikevi tvrdi da se od svih tokavskih jezika prvi poeo samooblikovati hrvatski jezik, oko tree decenije IX. stoljea. Svijest o vrijednosti sopstvenoga jezika inicirala je literaturu i iru kulturnu djelatnost Hrvata, naroito u Dubrovniku koji doivljava veliki uspon u svojem razvitku. Ogromno blago koje se slivalo u Dubrovnik i velika ekonomska mo stvaraju povoljne uslove za snani kulturni uspon, naroito u doba humanizma i renesanse. Dubrovaka renesansna knjievnost oslonila se na dubrovaki tokavsko-ijekavski narodni govorni jezik, za koji u
3
Mihailo Stevanovi, Gramatika srpskohrvatskog jezika, IRO Obod, Cetinje, 1983, str. 5.
324
jezikoslovnoj literaturi postoji termin dubrovaki jezik. Iako je na tome jeziku napisana stara dubrovaka knjievnost, potrebno je naglasiti da on nije bio uskoregionalne orijentacije. Funkcionalno je bio raslojen i ispoljavao se u razliitim vidovima zavisno od upotrebe. Na prostoru na kojem je u to vrijeme izrasla i dukljanska dravna organizacija, neposredno nakon hrvatskoga, od sredine IX. stoljea samoobrazuje se starocrnogorski (dukljanski/zetski/crnogorski) jezik. On se nalazi sauvan u prvome junoslovjenskom ljubavnome romanu ivot Vladimira i Kosare anonimnog Dukljanina iz Krajine (iz druge polovine XI. vijeka) i slovjenskome originalu znamenitoga spisa Kraljevstvo Slovjena (Regnum Sclavorum) anonimnoga popa Dukljanina (iz druge polovine XII. stoljea). Oba ova djela predstavljaju dragocjeni materijal za lingvistiko kulturnopovijesno prouavanje toga starog perioda u formiranju i razvoju crnogorske drave, naroda i jezika. Sutinsku promjenu dravno-pravnoga statusa Duklja je doivjela nakon blistave pobjede nad Vizantijom i njezinim pomagaima 1042/ 43. godine kad je vizantijski car bio primoran da prizna dukljansku nezavisnost. To je dovelo do stvaranja povoljnih uslova za ubrzani razvitak materijalne i duhovne kulture, naroito u prioobalnome podruju i basenu Skadarskog jezera. Dukljanski narod shvaen u feudalnome znaenju rijei bio je mjeovitoga etnikog podrijekla. Uprkos dotadanjoj teritorijalnoj raepkanosti i plemenskoj razdrobljenosti, Dukljani se nakon priznanja nezavisnosti de fakto i de jure oblikuju kao samorodan narod. U narednim etnogenetskim procesima mjesto starobalkanskoga geonima Duklja (Doklea) i etnomima Dukljani sve ee se javlja ime slovjenskoga podrijekla Zeta i prema njemu etnonim Zeani. Ova promjena u nazivima onovremene drave i njenog naroda edoi o nadmonosti slovjenskoga ivlja koji je u etnogenetskim procesima mijeanja, povezivanja i sjedinjavanja heterogeneh etnikih struktura postupno asimilovao starobalkansko stanovnitvo. Dakle, kao to se iz svega izloenoga vidi, potpuno je izvjesno da je etnogeneza Dukljana zapoela da se sprovodi na dukljanskome tlu ve od IX. stoljea. ljedstveno promjenama u drutveno-politikoj sferi, odvijae se proces etnojezikog i kulturnoga razvoja Dukljana/Zeana/ Crnogoraca. Na temelju raznolikosti doseljenih slovjenskih plemena i zateenih staroedilaca Ilira, Romana, romanizovanih Ilira i ostalih etnosa, djelovanjem istih drutveno-politiklih, ekonomskih i kulturnih inilaca 325
kao konstitutivnih i integrativnih faktora na teritoriji Duklje/Zete/Crne Gore, putem proimnja formirao se i razvio dukljanski/zetski/crnogorski narod kao novi etnoamalgam dominantno slovjenskoga podrijekla. No, bez obzira na sve, nepobitna je injenica da se Dukljani tretiraju kao samorodan i autohton narod, oblikovan u njihovoj dravi, bez koje se kao takvi ne bi mogli formirati. Njihova kultura, koja je posve ekvivalentna etnopovijesnome razvitku, takoe je autohtona i autonomna bez obzira na uticaje kojima je bila izloena u etnikim i jezikim dodirima, mjeavinama, stapanjima i promjenama. Ona se nikako ne moe istrgnuti iz prirodnog etnojezikoga okvira u kojem je nastala i razvijala se zavisno od specifinih politikih, drutvenih i istorijskih uslova, niti se moe odvojiti od crnogorskoga naroda, crnogorske nacije i crnogorske drave. Vrui panju na tvrdnju jezikoslovca Mihaila Stevanovia da se svaki narod u svakodnevnome ivotu slui svojim jezikom, te da na njemu razvija knjievnost i izgrauje svoju kulturu, Crnogorci su oigledni primjer naune utemeljenosti navedene tvrdnje. Sa znanstvenoga stanovita vie niko ne moe negirati postojanje crnogorskoga kao zasebitoga jezika tijekom vie od desetostoljene istorije crnogorske drave. Crnogorski narod poeduje vlastiti etno(socio)lingvistiki identitet, koji predstavlja njegovu duhovnu, dravnu i nacionalnu okosnicu preuzetu iz staroga slovjenskoga doba i saobraznu svojem istorijskom pamenju, kulturnom, tradicionalnom i jezikom biu, riznicu koja se mora odluno zatititi od svake zloupotrebe. Bez obzira na razliita mnijenja, na dananjem nivou saznanja pouzdano se moe prihvatiti kao vjerodostojni zakljuak da su se bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik manje ili vie do kraja poznoga srednjeg vijeka, bez ikakve uske meusobne povezanosti zajednikim razvojem, afirmisali u vlastitim realizacijskim oblicima kao etiri samooblikovana jezika u kontinuiranim etnikim procesima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Nekadanja bliskost u jezicima, kulturnoj tradiciji, obiajima i shvatanjima vremenom je naruavana zbog politikih inilaca i istorijskih prilika u kojima su ivjeli narodi kao tvorci i predstavnici tih jezika. Kroz stoljea ovi jezici su predstavljali bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski narodnosni identitet i glavno orue bosanske, crnogorke, hrvatske i srpske duhovne i materijalne kulture.4
4
Vojislav P. Nikevi, tokavski dijasistem, Etnika i jezika osnova, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1998, str. 45.
326
Kad je sve tako jasno i nauno utemeljeno, s pravom se postavlja pitanje: Zato dolazi do nesuglasica i sporenja meu prvorazrednim naunim autoritetima oko onih vrijednosti koje ine temelj istorije, kulture, duhovnosti, dravnosti i nacionalnoga identiteta jednoga naroda? Odgovor je kompleksan i ako se problem ne sagleda cjelovito, u sloenom preplijetanju istorijskih, drutveno-politikih i kulturnih prilika na junoslovjenskome podruju, moe se doi do pogrjenog zakljuka. Meutim, iz kojega go ugla sagledavali problem, nezaobilazna je injenica uvrijeeno shvatanje da vei narodi ispoljavaju pretenzije uspostavljanja politike, ekonomske, kulturne, duhovne i jezike dominacije nad manjim. Najoigledniji primjer za to je uspostavljanje srpske dominacije na podruju nekadanje Jugoslavije preko Srpske pravoslavne crkve i srpskohrvatskog jezika kao monih sredstava za odreivanje i prenoenje svijesti o nacionalnoj pripadnosti. Do pojave Vuka Karadia nije bilo nikakve zabune oko postojanja vie naroda i jezika meu junoslovjenskim tokavcima. Sa Vukom Karadiem na scenu stupa pogrjeno monogenetsko uenje i filoloka teorija oliena u geslu: jedan jezik jedan narod. U toj interpretaciji Bonjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi su samo jedan, srpski, a ne etiri posebita naroda. Zato se Knjievnim dogovorom u Beu 1850. godine proklamuje jedan i jedinstveni narodni jezik koji e sluiti za afirmaciju unifikatorske politike, iji je cilj bio pravljenje Srba od nesrpskih naroda. Tako je doktrinirano ljepilo, kako kae Vojislav P. Nikevi, u svijesti junoslovjenskih nesrpskih naroda izazivalo etniki privid, obmanu i iluziju o tome da su njihove zemlje narodnosno srpske a oni Srbi. Shodno zahtjevima koje je postavljala srpska imperijalna politika, i Srpska pravoslavna crkva se aktivno ukljuila u projekat ekspanzije srpske nacionalne svijesti. Zahvaljujui toj djelatnosti, ona je politikim manipulacijama i lukavstvom u odreenim istorijskim okolnostima nepravedno stekla monopol nad pravoslavljem i neogranienu politiku mo. U procesima izgradnje srpske svijesti, ona je postala najmonija sila koja je krivotvorenjem istorije, etnogeneze i duhovne tradicije neumorno radila na ukljuivanju svih pravoslavaca u srpski etniki korpus. Uz pomo jednoga jezika i jedne pravoslavne crkve formirana je srpska nacionalna svest ili svest o srpstvu koja je irena ne samo na sve pravoslavce, nego i na muslimane i katolike. Tako su srpski jezik i Srpska pravoslavna crkva postali najbitniji faktori srpskoga narodnog identiteta i sutinski biljeg njegove kulture. 327
Kao to se pod uticajem Srpske pravoslavne crkve u oblastima pod njenom jurisdikcijom formirala konfesionalna svijest o srpstvu, tako se i na teritorijama koje su bile pod dominantnim uticajem katolianstva hrvatstvo jednailo sa katolikom vjeroispovijeu. Tome su naroito pogodavale nepovoljne drutveno-politike okolnosti pod upravom tuinskih gospodara. U takvim uslovima glavni nosioci otpora protiv tuina odista su bile crkvene institucije. Meutim, ono to je u cijeloj ovoj stvari veoma bitno, jeste injenica da vjeroispovijest nije odluujui nosilac etninosti. To znai da katolici na teritoriji Boke Kotorske, ukoliko se ne radi o doseljenim Hrvatima, nijesu izvornoga hrvatskog etniciteta. Nikevi tvrdi da su u Boki Kotorskoj, odnosno u Crnoj Gori jo od davnine ivjeli autohtoni Dukljani/Zeani katolike vjeroispovijesti. Oni su se iskazivali kao Hrvati jedino na temelju poistovjeivanja katolianstva sa hrvatskim narodom. Po njegovome mnijenju, u tome je presudnu ulogu imala Kotorska biskupija, koja se u jednome istorijskom periodu nalazila pod jurisdikcijom Splitske, Zadarske i Dubrovake nadbiskupije.5 Nikevi nepokolebljivo stoji na stanovitu da sama religija ne moe odreivati niiji etnos i nacion. Nesumnjivo je da je Katolika crkva pospjeivala svoje vjernike na teritoriji Boke Kotorske da se nacionalno iskauju kao Hrvati, ime je izjednaavala vjersko i nacionalno. Na taj nain pripadnik crnogorskoga naroda u etnikom smislu pod uticajem katolike konfesije narodnosno i nacionalno se poistovjeivao sa Hrvatima iako je katolianstvo meunarodna a ne hrvatska vjera. Ovi zakljuak eksplicitno potvruje tanost naune teze da je Hrvatima na teritoriji Boke Kotorske katolika vjera opredijelila hrvatsku nacionalnu pripadnost. Imajui maloas reeno u vidu, bolje upoznavanje identiteta Crnogoraca i Hrvata doprinijee lakem prouavanju i nauno utemeljenom sagledavanju etniciteta kulturnoga naljea Boke Kotorske. Poimanje da je katolika knjievnost u Boki Kotorskoj integralni dio hrvatske a ne crnogorske nacionalne batine poiva prije svega na uvjerenju da je religija presudni faktor nacionalnog odreenja: I u pogledu tretmana katolike knjievnosti Boke Kotorske u istoriji literature postoji spor: u Crnoj Gori ta se knjievnost mahom poima kao crnogorska, a u Hrvatskoj kao hrvatska.
5
Vojislav P. Nikevi, Narodnosna, nacionalna i jezika identifikacija crnogorske knjievnosti, Meunarodni nauni skup Savremena crnogorska knjievnost, Zbornik radova, Niki, 29-30.IX. i 1.X.2005, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Niki, Niki, 2006, str. 30.
328
Do tijeh razlika dolazi uljed dvaju razliitijeh pristupa: crnogorskoga kao primarno etnikog i hrvatskoga kao sekundarno kontaktnog, posredstvom Kotorske biskupije uzrokovanoga uticajima dubrovakoga kao suednog naljea to mu obezbjeuje kontinuitet s hrvatskom knjievnou. 6 vrsti dodiri hrvatske i crnogorske kulture ne mogu se osporiti. Oni datiraju jo od ranoga srednjeg vijeka, od vremena nastanka drava Duklje i Hrvatske (Croatie). Interferentni dodiri i proimanja dviju kultura hrvatske i crnogorske duhovne provenijencije neizbrisivo su utkani u kulturu i knjievnu tradiciju hrvatskoga i crnogorskog naroda. Zapadna (latinska) srednjovjekovna kultura i knjievnost, koje ive na latinskom jeziku, prodiru iz Hrvatske u primorski pojas crnogorske drave Duklje, naroito nakon primanja hrianstva. Meutim, ne smije se zanemariti injenica da su preci Dukljana, to jest dananjih Crnogoraca, naselili romanske gradove na Primorju u kojima je hrianstvo bilo dominantna religija. Krajem VIII. i poetkom IX. stoljea u tim gradovima su obnovljene mnoge od Avara ranije razruene crkve, a povoljne vjerske prilike omoguile su i gradnju novih crkvenih zdanja. Hrianstvo je odigralo znaajnu ulogu u procesu postepenoga prevazilaenja razlika izmeu slovjenskih doseljenika koji su bili pagani i staroedilake hrianske populacije. Nosioci irenja hrianstva meu dukljanskim Slovjenima bili su latinski svjetenici, dijelom potpomognuti i hrianima iz romanskih priobalnih gradova. Hristijanizacija Dukljana u velikoj mjeri je pomogla zbliavanju i meusobnome oroavanju i mijeanju doseljenih Slovjena sa zateenim pripadnicima ostalih etnikuma. U urbanim sredinama u primorskome pojasu Duklje demografska strujanja i etnika mijeanja svakako e utisnuti peat narodnosnome oblikovanju Dukljana/ Zeana, odnosno Crnogoraca. Doseljeni Slovjeni nijesu mogli lako i brzo asimilovati balkanske starince, potomke Iliro-Romana. Proces asimilacije tekao je veoma sporo, gotovo itav milenijum, ali u etnoistorijskome razvoju slovjenski doseljenici su postepeno naputali staru mnogoboaku kulturu, odabirajui vrijednosti naprednije hrianske kulture i civilizacije. Izvanj svake je sumnje da je mnogo vjekova zajednikoga ivota uticalo na jaanje meusobnih veza, primanje i irenje kulturnih i etnikih osobina. Zahvaljujui snanom uticaju hrianstva i crkvenim knjigama razliitih literarnih anrova, Dukljani su bili u mogunosti da prihvate hriansku kulturu i da joj tokom srednjega vijeka daju znaajni stvaralaki doprinos. U
6
Isto, str. 29.
329
dugom periodu dogaaju se korjenite promjene u javnome ivotu, politici, dravnoj organizaciji, pa i u crkvi. Brem prodoru hrianske kulture i dubljim drutvenim promjenama najvie su smetale jezike barijere. Grki i latinski su bili jedini kulturni jezici toga doba, pa je sasvim razumljivo da su na njima pisane knjige i obavljana bogosluenja. Svjetenici latinskim knjigama potpomau irenje hrianstva i na krajeve u kojima ono jo nije zaivjelo. Uprkos velikim promjenama koje su doivjeli nakon dolaska na Balkan, dukljanski Slovjeni kao kolonizatorski etnos, trajno naselivi dotadanju provinciju Prevalis, bitno utiu na dalje istorijske, kulturne i drutveno-ekonomske tokove. U procesima istorijskoga razvoja dukljanska etnoskupina ima dravu Kneevinu Duklju koja 1077. godine prerasta u Kraljevinu, slubeno priznatu od Vizantije. Meutim, jasno je da se ivot u Duklji pod uticajem brojnih inilaca morao znaajno transformisati. Dukljanski Slovjeni, izloeni viestrukim uticajima, morali su i sami da doive kulturni, drutveno-politiki i socijalno-ekonomski preobraaj. Postepeno se konstituie i njihov jezik pod razliitim imenima, koji predstavlja znaajno sredstvo za razvoj crnogorske nacionalne kulture i knjievnosti. Naravno, uslovi za knjievni i uopte kulturni rad bili su mnogo povoljniji na teritorijama na kojima je djelovala mona crkvena organizacija, koja je kroz vjekove bila jedini oslonac duhovnome stvaranju. U XI. stoljeu Kraljevina Duklja doivljava veliki etniki, ekonomski i kulturni napredak. Posebno je zapaena djelatnost centralizovane hrianske crkve s nekoliko biskupija i nabiskupija prvo u Drau i kasnije od 1089. godine u Baru. Skoro sva knjievnost srednjega vijeka razvijala se u okvirima hrianske crkve. Karakteristino je da su carstva nastajala i nestajala, a crkva je nadivljavala njihovu propast, esto preuzimajui njihovu ulogu. Iako je malo sauvanih spomenika iz prvih nekoliko stoljea poslije nastanka pismenosti, knjievna i kulturna aktivnost na podruju Boke ne moe se dovesti u pitanje. Oskudicu u arhivskim izvorima od poetka IX. do kraja XII. stoljea dobrim dijelom je nadomjestio ve pomenuti Ljetopis Popa Dukljanina, katolikoga svjetenika iz Bara, umnogome neobina i znaajna knjiga. Kroz rodoslov vie od etrdeset vladara, ovaj dukljanski ljetopis obuhvata razdoblje od preko pola milenijuma od dolaska Slovjena na Balkan do sredine XII. vijeka. Knjiga edoi i o postojanju etiri administrativno-politike oblasti, odnosno drave, koje su trajale vjekovima pa i danas postoje: Duklja (dananja Crna Gora), Hrvatska, 330
Bosna i Raka (dananja Srbija). Kako sam autor kae, ovu knjigu je sa slovjenskoga izvornika preveo na latinski jezik. Lo latinski jezik upuuje na zakljuak da je autoru maternji bio mjesni, narodni jezik, odnosno da on nije bio doljak nego Dukljanin. Sadraji dukljanske usmene tradicije u spisu zbore u prilog tezi da je autor u narodnosnome smislu bio Dukljanin. Bavljenje slavnom istorijom Duklje i krajeva koji su ulazili u sastav njenoga kraljevstva, te prikrivena pristrasnost u opisu nekih presudnih dogaaja takoe navode na zakljuak da je autor bio dukljansko-barski nadbiskup. U tom ranom periodu iz junoslovjenskoga ogranka ranijeg praslovjenskoga jezika zainje se oblikovanje govornoga jezika dukljanskijeh Slovjena zavisno od konstituisanja njihova narodnosnog bia. U smislu njegova uoptavanja, osobito je znaajna pojava dravne formacije, bolje rei njezinijeh centralizovanih organa uprave, kao go i postojanje centralozovane dukljanske hrianske crkve. Isto tako, u tome periodu, poslije definitivne hristijanizacije dukljanskijeh Slovjena od strane misionara zapadnog obreda posredstvom latinskoga jezika, dolazi i do poetka formiranja knjievnoga jezika na podlozi njihova govornog jezika. Na tome jeziku ve tada zapoee ne samo da nastaju znaajna knjievna ostvarenja, nego e on istovremeno sluiti i kao vano sredstvo u slubenoj upotrebi. U stvari, tokom dukljanskog perioda vladala je glosija: latinski je bio glavni liturgijski i slubeni jezik, a mjesni jezik dukljanskijeh Slovjena pomoni.7 Pouzdano se zna da su za vrijeme vladavine devet kraljeva iz dinastije Vojislavljevia (1016-1118) nastali mnogi pravni spomenici, povelje, pisma, ugovori, zakoni, uredbe i dokumenti za upravno-administrativne potrebe na latinskome i naemu narodnom jeziku. Naalost, nijesu sauvani, to onemoguava naunike da dou do objektivnih saznanja o izvanredno bogatom kulturnom naljeu u primorskim urbanim sredinama u najranijem dukljanskome periodu. Dukljanskome periodu latinistike knjievnosti pripada i Pontifikal Kotorske biskupije, rukopisna knjiga od dvjesta listova, koja je pronaena tek 1984. godine. To je zapravo zbornik crkvenih spisa nastao u Kotoru
7
Dr Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik, Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije, Tom I (od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. godine, str. 125.
331
krajem XI. i na poetku XII. stoljea, u vrijeme trijumfa katolianstva u Kraljevini Duklji/Zeti. Cijela jedna kultura, samonikla i naa, moe se nai u aktima staroga Sudskog arhiva u Kotoru. To je ve period XIV. vijeka (od 1326. godine), XV. i XVI. Sauvani spisi smatraju se odgovarajuim izvorima za sagledavanje istorije crnogorskoga jezika iji je razvoj bio posve ekvivalentan etnopovijesnom razvitku crnogorskoga naroda. Sasvim je razumljivo da se u slovjenskome jeziku toga vremena prepoznaju tragovi intenzivnih dodira i mijeanja slovjenskoga ivlja sa zateenim starinakim stanovnitvom. O tome edoi prisustvo velikog broja romanskih, a poznije najvie talijanskih rijei u jeziku bez kojih bi, oevidno, bila oteana mogunost komuniciranja. Taj autohtoni i autonomni jezik bio je sredstvo komunikacije, kancelarijskoga poslovanja, administracije i kulture ne samo na podruju Boke, nego i optenja sa suednim podrujima du dananjega Crnogorskoga primorja i preko granica uega regiona. U osnovi utemeljen na mjesnome govornom jeziku sa nekim tragovima dukljanske kulture mediteranskoga tipa, on e se samooblikovati, evoluirati i afirmisati znaajnom knjievnom nadgradnjom tokom narednih stoljea ljedstveno promjenama u drutveno-politikoj sferi. No bez obzira na sve, zadrae svoj dukljanski/zetski/crnogorski narodnosni identitet. Najvee promjene na kulturnom polju proizvee prodor pravoslavlja tokom trajanja zetskoga perioda (1183-1360), kada se od Rake/Srbije porobljeni Dukljani/Zeani bore za ouvanje autonomnog statusa i autohtonoga ivota. Na temelju brojnih dokaza kojima raspolau istoriari poodavno je postalo izvjesno da je raki upan Stefan Nemanja osvojio mnoge dukljanske/zetske gradove, do temelja ih poruio i pretvorio u pusto. Samo je Kotor bio poteen, e je Stefan Nemanja 1186. godine u bivoj kancelariji dinastije Vojislavljevia smjestio svoju dvorsku kancelariju, koja postaje centar tadanje pismenosti. Preko dijaka iz Nemanjine javne kancelarije u suedne zemlje se iri slovjenski knjievni jezik zetske redacije, glagoljica i irilica. Rad tih dijaka omoguio je Dubrovniku da poetkom XIII. stoljea osnuje svoju slovjensku kancelariju s vlastitijem pisarima. U bogatome arhivu Dubrovnika uvaju se brojne isprave (ugovori, slubeni dopisi, pisma i razna dokumenta) iz toga perioda preteno na latinskome i talijanskom, ali i srpskohrvatskome jeziku. Duborvake isprave, koje potiu iz odnosa sa suednim slovjenskim zemljama, pisane su irilicom i tokavtinom, onako kako se ona govorila u Dubrovniku sa okolinom, Srbiji, Zeti, Zahumlju i 332
Bosni.
U dubrovakoj slovjenskoj kancelariji zetski/dukljanski pisar 11. februara 1247. godine napisao je prvu sauvanu zetsku/dukljansku (crnogorsku) iriliku ispravu Odolja Predeni s Krainjanima i Dubrovani meusobno utvruju mir i prijateljstvo.9 To je vrijeme kada se Dubrovnik nalazio pod mletakom vrhovnom vlau (1205-1358) i kad se romansko stanovnitvo sve vie slovjenizira u procesu asimilacije, koja je zavrena u XV. stoljeu. Dubrovaki tokavsko-ijekavski narodni govorni jezik postae temelj dubrovake renesansne knjievnosti. U Dubrovniku e uveni italijanski humanisti biti uitelji, a pomen prvoga Dubrovanina humaniste Vuka Bobaljevia datira od sredine XV. vijeka. Takoe, iz dubrovake graanske porodice Dri potiu poznati pjesnik petrarkista Dore i najznaajniji hrvatski renesansni pisac Marin. Krupne crkveno-vjerske promjene na teritoriji Boke Kotorske donosi prodiranje i irenje pravoslavlja koje nastoji da utemelji istonoevropsku kulturu irilometodskoga smjera. Pokraj katolikih crkava podiu se crkve i manastiri u kojima se sluila sluba na slovjenskome jeziku. Takoe se pojavljuju knjige pisane irilicom, pismo to je brzo potiskivalo glagoljicu, a pogotovo latinsko pismo i latinski jezik u bogosluenju. Tako su dugo vremena postojale jedna pored druge pravoslavna i katolika crkva, slovjensko i latinsko bogosluenje. U primorskijem gradovima i oko njih preovladavala je latinska crkva, a u zagorskijem krajevima, u brdima i zabaenim rijenim dolinama nicali su brzo jedan za drugijem pravoslavni manastiti, centri vjerske propagande, knjievnoga i prosvjetiteljskog rada.10 Grad Kotor bio je neosvojiva tvrava katolianstva iako su Nemanjii od njega napravili prijestoni grad. U duhu i u skladu sa promjenama nastalim irenjem pravoslavlja prilagoavala se i kultura na teritoriji Boke, koja je vjekovima bila pod rimskom jurisdikcijom. Uprkos nastojanju rakih vladara da iz politikih razloga ugase katolianstvo u Zeti/Duklji, katolike crkvene organizacije
Vojislav Nikevi, Kroatistike studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2002, str. 336. Isto, str. 337. 10 Dr Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik, Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije, Tom I (od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. godine, str. 239.
8 9
333
uspjele su da se odre u gradovima u obalskome pojasu. Rakim vladarima posebno je smetalo to to je Barska nadbiskupija bila zavisna od dubrovake crkve. O tome koliko je katolianstvo bilo na smetnji Raanima/Srbima edoe lanovi 6-10 Duanovog zakonika iz 1349. godine koji su katoliku crkvu okarakterisali kao latinsku jeres, a katolike kao poluvjernike. Kroz prizmu crkveno-vjerskih odnosa iz toga vremena moe se sagledati kulturna situacija u Boki. Zbog snanog pritiska pravoslavlja koje se irilo iz rake drave i istonog uticaja jaao je otpor Zeana/Dukljana rimokatolike vjere prema rakoj vrhovnoj vlasti. Stanovnici primorskih gradova na zetskome tlu nastoje da zadre katolianstvo i sauvaju ranije steene pozicije. Meutim, pravoslavni kalueri, pod zatitom i pokroviteljstvom rakih vladara, igraju sve vaniju ulogu u prosvjetiteljskoj djelatnosti, irenju pismenosti i knjievnome radu. Pravoslavlje se koristi kao bitno obiljeje srpstva, to jest kao faktor etnikoga sjedinjavanja svih pravoslavaca i njihovo etniko prevoenje u srpski nacionalni korpus identifikovanjem srpstva s pravoslavljem. U tu svrhu mnoe se rukopisne knjige, pisane tzv. staroslovjenskim/crkvenoslovjenskim jezikom, glagoljicom i irilicom. Tokom XIII. i XIV. stoljea u jeziku prepisivaa primjetna je upotreba dosta elemenata, naroito fonetskih, iz ivoga govornog jezika. Na temelju tih novih elemenata moe se zakljuiti da se tzv. staroslovjenski jezik u Zeti, kao i u drugim slovjenskim zemljama, postepeno poeo mijenjati. Potiskujui crkvenoslovjenske elemente, jezik knjiga prilagoavao se ivome narodnom govoru. To je zetska ili crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika, nastala krajem XII vijeka. Ona e se u bogoslubenijem knjigama zadrati tokom XIII i XIV stoljea, a i docnije. Staroslovjenski jezik, glagoljica i irilica su bili instrument posredstvom kojega se irio vizantijski politiki, crkveno-vjerski i kulturni uticaj i kao takvi konfrontirani s jezikom i pismom suparnike rimske crkve latinskijem i latinicom.11 Specifian geopolitiki poloaj Boke omoguio je ovoj oblasti Duklje/Zete/Crne Gore da razvije pismenost i domau knjievnost na latinskome i staroslovjenskom jeziku zetske redakcije. Iz Zete se slovjenska pismenost proirila i u Dubrovnik.12
Dr Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik, Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije, Tom I (od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. godine, str. 244. 12 Isto, str. 249.
11
334
Pod okupacijom Nemanjia na podruju Boke Kotorske evidentan je jai prodor rakoga stila u svim ostalim vrstama umjetnosti, osobito u slikarstvu, vajarstvu i graditeljstvu. Cjelokupna kultura zapadnoevropskoga karaktera i mediteranskog tipa u toj oblasti prolazi kroz period stagnacije zbog premoi rakog crkveno-vjerskoga i kulturnog uticaja. No, uprkos tome, Kotor, koji je i ranije bio ekonomski i kulturno najrazvjeniji, poteen razaranja od strane Raana, ostaje glavni kulturni centar. Mnoge kulturne djelatnosti zapoete znatno ranije, nastavljene su i unaprijeene, dok su neke u novonastalim drutveno-politikim okolnostima zakrljale. O tome postoje razna edoanstva, kao arheoloke iskopine, sauvane zgrade i ostaci poruenih graevina, predanja pomoraca i mjetana, sudsko-notarski spisi, pomeni rukopisnih knjiga i biblioteke biskupa Darse, klasine kole i apoteke, kole grkih slikara, srednjovjekovne kole domaih graditelja, zlatarstvo, kovanje oruja i oklopa, razvijeno slikarstvo, vajarstvo, graevinarstvo, klesarska i kamenorezaka djelatnost i druga. Kako tvrdi akademik Radoslav Rotkovi, najvrjednije od svega to se ouvalo iz toga razdoblja je sakralna arhitektura. Naalost, svjetovna arhitektura nije sauvana. U zetskome Pomorju u XIII. i XIV. stoljeu izrazita je katolika sakralna arhitektura. Pomorskim putem uticaji sueda brzo su stizali u Boku Kotorsku. Kaluere benediktince u zetskom Pomorju potiskuju franjevci, koji u svim veim primorskim gradovima grade nove samostane. Nijedna od prvih franjevakih crkava nije sauvana u cjelini, ali se zna da se neke od njih nijesu razlikovale od takvih graevina u Dalmaciji. U umjetnikome stilu zadravaju se primorski elementi na romanskoj osnovi, koji nose obiljeja romano-gotike. U zetskome Pomorju najvie franjevakih manastira podignuto je krajem XIII. stoljea, u vrijeme franjevke kraljice Jelene, ene Uroa I. Kotorska graevinsko-skulptorska kola izrastala je iz slojeva stare kulture, a razvijala se najvie pod uticajem arhitekture i skulpture Apulije. Imala je mnotvo umjetnika i vjetih majstora, koji su radili po gradovima i manastirskim centrima du cijele obale.13 Na temelju pribavljenih injenica Vojislav P. Nikevi izvodi zakljuak da u tom periodu nije bilo uslova za prodor uticaja iz Hrvatske, te iz nauke treba eliminisati zablude i pogrjena uvjerenja na temelju kojih se
13
Akademik Radoslav Rotkovi, Ilustrovana istorija crnogorskoga naroda II, Zeta u dravi Nemanjia, Crnogorska izdanja (Montenegro editionis), Podgorica, 2003, str. 213 245.
335
veliko kulturno naljee Boke Kotorske pokuava osporiti crnogorskome narodu kao njegova tekovina. Bez obzira na konfesionalnu podijeljenost i drutveno-politiku situaciju u kojoj su se u opisanim uslovima nalazile Hrvatska i Crna Gora, postoje faktori to sve kulturne tekovine na podruju Boke Kotorske iz toga vremena etniki objedunjuju i ine je batinom iskljuivo samonikloga i samobitnog crnogorskoga naroda, koji je tijekom dugoga perioda u povijesti, knjievnosti, kulturi, civilizaciji, vjeri, politici i jeziku imao vlastiti put. U prilikama zajednikoga ivota svi etniki i kulturni sadraji na prostoru Boke Kotorske sjedinjavali su se i uobliavali u bitnu specifinost, etniki identifikovanu kao crnogorsku. Novu etapu u crnogorsko-hrvatskim odnoajima prepoznajemo nakon ponovnoga uspostavljanja samostalne i suverene zetske drave 1360. godine u kojoj je zagospodarila zetska plemika porodica Bali. Boka Kotorska ostala je izvanj granica Zete, prvo pod suverenitetom ugarske drave od 1371. do 1384. godine, a zatim zajedno s Konavlima pod okupacijom Bosne od 1384. do 1391. godine, kada stie samostalnost. Tri decenije traje period samostalnosti i zavrava se 1420. godine. Tada prelazi pod mletaku vrhovnu vlast i egzistira u sastavu Mletake Republike sve do 1797. godine. U podruju pod mletakom vlau itelji Boke bili su povezani sa podrujem Dubrovnika i Dalmacije. Ostalo je edoenje Dubrovanina kotorskoga podrijekla Marka Orbina o tome da je dio kotorske populacije naselio podruje dubrovake regije. On pominje doseljenike plemike porodice podrijeklom iz Kotora: Beni, Bua, Basiljevi, Baska, Biii, Katena, Crevi, Kalisti, Dabro, Dri, Guleniko, Goliebo, ori, Meka, Pecanja, Pusci, Sorento, Vilpeli i Zrijevi. U periodu pod mletakom vrhovnom vlau u Boku prodiru nova idejna strujanja humanizma, renesanse i baroka. Knjievni i kulturni rad odvijao se uglavnom pod dubrovakim i dalmatinskim uticajem, na latinskome, talijanskom i narodnome jeziku. O tim uticajima informacije daje literatura brojnih pruavalaca. Ono to je za nas bitno jeste injenica da je posredstvom dubrovakoga govora iz akavskoga narjeja hrvatskoga jezika u mjesne govore i knjievni jezik Boke Kotorske prodro znatni broj ikavizama, tzv. akavizama i drugih oblika. Nakon propasti Mletake Republike Boka se nalazila pod upravom Austrije od 1797. do 1806. godita, godinu dana pod vlau Rusije, a 336
od 1807. do 1813. godita podreena je Francuskoj. Slobodnome dijelu Crne Gore pripojena je 1813. godine, ali je ve 1814. godine velje sile ponovo prikljuuju Austriji. Kao zasebna pokrajina egzistira od 1848. do 1918. godine, kada je preko Dalmacije ula u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Od 1929. godine sastavni je dio Zetske banovine, a odlukom AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine definitivno je ula u sastav Crne Gore.14 Prema Vojislavu P. Nikeviu, u dugome povijesnom periodu u hrvatskome i crnogorskom primorju, naroito od Dubrovnika do Kotora, okolnosti su esto stvarale povoljne prilike za meusobne kulturne dodire, uticaje i proimanja. Stalne veze ipak su bile najjae u XX. vijeku nakon Prvog svjetskoga rata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (docnije Kraljevini Jugoslaviji), te po zavretku Drugog svjetskoga rata u zajednikoj dravi Jugoslaviji. ivot u zajednikoj dravi u mnogo emu pribliio je stanovnitvo suednih oblasti. Posredstvom vrstih dravno-pravnih, ekonomskih i ostalih veza jaali su i meusobni uticaji stanovnitva bokokotorske i dubrovake regije. Svi ti njihovi dodiri, proimanja i meusobni uticaji zaista su obostrano bili plodotvorni i stvaralaki, zakljuuje akademik Vojislav P. Nikevi.15 Uvaavajui njegov zakljuak, moram napomenuti da su crnogorski jezik, knjievnost, duhovnost i kultura ipak najvie razureni u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Na temelju svestrane analize moe se zakljuiti da je neprekidna povezanost bokokotorske s dubrovakom regijom i ostalom hrvatskom primorskom teritorijom rezultirala znaajnim posrednikim uticajem prestine dubrovake kulture na kulturu suedne Boke Kotorske. Takoe se moe prihvatiti tvrdnja Vojislava P. Nikevia da je katolika knjievnost Boke Kotorske dvojnog karaktera: primarno crnogorskoga po etnikome principu, a sekundarno hrvatskog po pripadnosti katolikih Bokelja Kotorskoj biskupiji, koja je u povijesti prebivala pod Dubrovakom, Splitskom i Zadarskom nadbiskupijom. Isto tako, on istie injenicu da je dubrovaka kao starija hrvatska knjievnost sluila za ugled i uzor bokeljskim piscima. Meutim, po njegovom mnijenju, ukljuivanjem bokokotorskih kulturnih sadraja u hrvatsku kulturu preko katolianstva,
Vojislav Nikevi, Kroatistike studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2002, str. 343-344. Vojislav P. Nikevi, Dodiri, proimanja i meusobni uticaji crnogorskoga i hrvatskog jezika u Boki i Dubrovakoj regiji, Prvi hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb, 1997, str. 334.
14 15
337
negira se njena pripadnost crnogorskome etnikumu, odnosno dio izvornog crnogorskoga stanovnitva integrie se u hrvatski etnikum i nacion.16 U svojim istraivanjima Nikevi je doao do nepobitnih dokaza da crnogorska knjievnost poeduje sva tri vida identiteta: 1. strukturalni i tipoloki, 2. genetski ili rodoslovni i 3. vrijednosni ili socioliterarni. Crnogorci jesu brojano mali narod ali njihova knjievnost je meu najrazvijenim usmenim i vrlo razvijenim pismenim literaturama. Ona je samobitna, samorodna i samosvojna, dukljanska/zetska/crnogorska zato to su je stvorili Dukljani/Zeani/Crnogorci kao narod i nacija. To im daje za pravo da svoju knjievnost, jezik i kulturu imentuju vlastitim narodnim i nacionalnim imenom. Izmeu crnogorskog jezika, knjievnosti i kulture i crnogorskoga naroda postoji neraskidiva uzajamna veza. Budui da su Crnogorci tvorci i predstavnici svojeg jezika, knjievnosti i kulture, u skladu sa rodoslovnim naelom: e je zno klicu zametnulo, / one neka i plodom poine, Nikevi smatra da pisci i kulturni stvaraoci roeni u Duklji/Zeti/Crnoj Gori i njihova djela pripadaju crnogorskome kulturnom prostoru.17 To je za njega osnovni kriterijum za odreivanje pripadnosti pisaca i kulturnih stvaralaca nacionalnim knjievnostima i kulturama. Za stariju knjievnost na podruju Dalmacije i Boke Kotorske veliko interesovanje ispoljili su i drugi nauni djelatnici, meu kojima je i poznati srpski naunik, redovni lan SANU Miroslav Panti. Ne osporavajui njegov znanstveni doprinos prouavanju crnogorske i hrvatske knjievnosti, Vanda Babi stavlja naglasak na injenicu da Pantievi radovi i teme koje je obraivao korespondiraju sa drutveno-politikim dogaajima na tlu nekadanje Jugoslavije i Evrope. Njegovo polazite je netano iz prostoga razloga to dravu Crnu Goru zove srpskim krajem, potpuno iskreno, ne crvenei se pri tom to kao vrlo uvaeni znanstvenik posee za neim to ne pripada srpskoj ni politikoj ni kulturnoj ni civilizacijskoj zajednici.18
Vojislav P. Nikevi, Narodnosna, nacionalna i jezika identifikacija crnogorske knjievnosti, Jezike i knjievne teme, Institut ca crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 89 95. 17 Isto, str. 96 99. 18 Vanda Babi, Knjievni povjesniar Miroslav Panti kao suvremeni prouavatelj knjievnosti Boke Kotorske, Meunarodni nauni skup Savremena crnogorska knjievnost, Zbornik radova, Niki, 29-30.IX. i 1.X.2005, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Niki, Niki, 2006, str. 401.
16
338
Panti u cijelom prvom poglavlju obimne knjige (517 stranica) Knjievnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od XVI do XVIII veka, koja je ne sluajno peatana 1990. godine, Crnu Goru sa Bokom tretira kao srpsku zemlju stvarajui privid da su knjievnici sa tog podruja pripadnici srpske nacionalnosti iako je rije o vremenu kad jo nije bila formirana srpska nacionalna svijest.19 Najee sintagme: nae Primorje, naa knjievnost, na jezik bez adekvatne nacionalne odreenosti u Pantievoj interpretaciji znae: srpsko Primorje, srpska knjievnost, srpski jezik, to je neodrivo i nesavremeno gledite sa stanovita dananje nauke. Ne mogu se nalaziti pod srpskom kapom knjievnici koji pripadaju vlastitoj (nesrpskoj) nacionalnoj literaturi. Za razliku od Pantia, Vanda Babi tvrdi da je Boka dijelila sudbinu Dalmacije kojoj je pripadala do 1918. godine, ali je mnogostruko bila povezana i sa slobodnim podlovenskim dijelom Crne Gore.20 U njezinome pristupu preovladava stav da su bokokotorski knjievni djelatnici, bez obzira na neke njihove tematske i jezine specifinosti, oeali duhovno jedinstvo sa hrvatskim knjievnicima i njegovali specifini hrvatski knjievni izraz naslanjajui se na hrvatsku knjievnu tradiciju. Ona uoava neka posebna obiljeja u literaturi bokokotorskih stvaralaca to stoje u vezi sa crnogorskom knjievnou, ali isto tako istie da se njihova jezika kultura u kontinuitetu razvijala pod snanim, dominantnim uticajem i u tijesnoj vezi sa bogatim izvornim izrazom knjievnosti Dalmacije kojoj je knjievni krug Boke nesumnjivo i pripadao.21 U literauri i nauci bie uvijek dosta spornih pitanja, razliitih gledita, pristupa i tumaenja. U ovom kratkom radu nastojao sam da suelim razliita gledita i argumente istaknutih naunika o nacionalnom odreenju bokokotorske knjievnosti, odnosno kulture. Kao i Vanda Babi, vjerujem kako e nacionalne knjievnosti nazvane pravim imenima biti znanstveni, knjievni i nadasve ljudski dobitak bilo koje zajednice koja svoje norme i okvire temelji na zdravim i vrstim postulatima.22
Isto, str. 401. Isto, str. 401. 21 Isto, str. 402. 22 Isto, str. 401.
19 20
339
GLAVNA KORIENA LITERATURA BABI, Vanda, Hrvatska knjievnost Boke kotorske do preporoda, Erasmus, Zagreb, 1998. BABI, Vanda, Knjievni povjesniar Miroslav Panti kao suvremeni prouavatelj knjievnosti Boke Kotorske, Meunarodni nauni skup Savremena crnogorska knjievnost, Zbornik radova, Niki, 29-30.IX. i 1.X.2005, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Niki, Niki, 2006. IRGI, Adnan, Jeziki neprebol, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2007. UROVI, arko L, Bard crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005. NIKEVI, Vojislav P, Srednjovjekovna etnogeneza Hrvata, Dubrovnik asopis za kulturu, SSRNH, Dubrovnik, 1989, Godina XXXII, br 5-6. NIKEVI dr Vojislav, Crnogorski jezik, Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije, Tom I (od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993. NIKEVI, Vojislav P, Dodiri, proimanja i meusobni uticaji crnogorskoga i hrvatskog jezika u Boki i Dubrovakoj regiji, Prvi hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb, 1997. NIKEVI Vojislav P, tokavski dijasistem, Etnika i jezika osnova, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1998. NIKEVI, Vojislav, Kroatistike studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2002. NIKEVI, Vojislav P, Narodnosna, nacionalna i jezika identifikacija crnogorske knjievnosti, Meunarodni nauni skup Savremena crnogorska knjievnost, Zbornik radova, Niki, 29-30.IX. i 1.X.2005, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Niki, Niki, 2006. NIKEVI, Vojislav P, Jezike i knjievne teme, Institut za Crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006. 340
NIKEVI, Milorad, Filoloke rasprave: interkulturalni kontekst, GEOS, Podgorica, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko drutvo Ivan Maurani, Cetinje, Hrvatsko-crnogorsko drutvo prijateljstva RH, Osijek, Podgorica, 2002. NIKEVI Milorad, Crnogorski jezik sublimat duhovnog ivota crnogorskoga naroda, Luindan br. 9, Cetinje, 2003. NIKEVI Milorad, Stoljetni hrvatski i crnogorski knjievno-kulturni identiteti, Komparativna filoloka odmjeravanja, HCDP CroaticaMontenegrina RH, GEOS, Podgorica, Osijek-Cetinje, 2006. PANTI, M, Knjievnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od XVI do XVIII veka, Beograd, 1990. ROTKOVI, Radoslav, Ilustrovana istorija crnogorskoga naroda II, Zeta u dravi Nemanjia, Crnogorska izdanja (Montenegro editionis), Podgorica, 2003. STEVANOVI, Mihailo, Gramatika srpskohrvatskog jezika, IRO Obod, Cetinje, 1983. SPAGISKA-PRUSZAK, Agnieszka, Sytuacja jzykowa w byej Jugosawii, Wydawnictwo Uniwersytetu Gdaskiego, Gdask, 1997.
341
arko L. UROVI ABOUT MONTENEGRIN AND CROATIAN RELATIONSHIP AT THE COASTRELATIONS Systematic knowledge about the language and literature of the Montenegrins is not rich enough, it is partial and, very often, incorrect. The cause of such a situation could be found in the fact that many scientists, under their idealistic and political influence, had wrong access to the Montenegrin nation and its constitutive elements. For that reason they tendentiously studied and interpreted the Montenegrin existence, the ethno genesis and autochthonic Montenegrin material and spiritual culture, destroying and usurping all Montenegrin particularities aiming to destroy the development of the Montenegrin spirit, its national identity and independence. The complete Montenegrin culture developed in Montenegro, on its territory, on domestic ground. Although is not possible to deny or marginalize the influences of its neighbors of both western and BalkanSlavs culture, it is indisputably that it is original heritage of the members of the Montenegrin linguistic, national and state ambience. The most important, in my opinion, is the fact that I cannot see any reason why the Montenegrin culture could be separated from its original Montenegrin basis and ethnically qualified as a heritage of some other nation, particularly Croatians, who are Montenegrin neighbors for centuries. For that aim, the least could be used only one criterion - confessional and religious affiliation, which, in some interpretation, had the character of national individuality. Because of that, I think that studying of Montenegrin and Croatian relationship is one of the important questions to appraise and objectively value those cultural elements incorporated in both Montenegrin and Croatian ethnicum, most often by mixing, assimilation, transformation and shared life of the populations, more or less the populations of heterogenic origins in long-lasting ethno genetic processes.
342
Sanja MIKOVI (Podgorica) Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 821.163.4.09(497.16) Peki B.
POSTMODERNISTIKI OKVIR PEKIEVIH TEKSTOVA (I)

U radu je osvijetljena epoha postmodernizma, odnosi i uticaji evropskih knjievnih centara. U tom svijetlu sagledana je i crnogorska knjievnost druge polovine XX vijeka. Literarne inovacije prisutne su u djelima one grupe pisaca koje predvode Peki i Ki. U svojim djelima, ovi pisci tematiziraju iracionalno, koriste grotesku, hiperbolu dajui crnogorskoj knjievnosti peat postmodernosti. Autor naglaava postmodernistike pripovjedne forme i karakteristike tekstova Borislava Pekia.
Porijeklo poetike U nauci o knjievnosti i estetici, termin postmodernizam javlja se u dva osnovna znaenja: kao tipoloka i kao istorijska kategorija. S jedne strane, pod postmodernom se podrazumijeva univerzalni stil, a sa druge knjievno-istorijsko razdoblje izmeu 1960. i 1970. godine. Postmoderna nije samo knjievnoumjetniko razdoblje, ona je dominantan nain miljenja, znakovnoga izraavanja i ponaanja u drugoj polovini XX vijeka, dakle u kulturi. Miljenje po kojem je postmoderna istorijska kultura polazi od sljedeih distinkcija na podruju triju pojmova: kulture, stila i razdoblja. Izraz postmodernizam prvi je put upotrijebljen sedamdesetih godina XX vijeka u arhitekturi. Kristofer Denks je pisao o neplanskom, pluralistikom pristupu, naputanju modernistikog sna o istoj formi
Rad je dio magistarske teze pod naslovom Tematske i poetike srodnosti Pekievih tekstova Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani.
343
Sanja Mikovi: Postmodernistiki okvir Pekievih tekstova
u korist mnogostrukih jezika ljudi. Postoji vie definicija postmoderne. Meutim, definicije su svedene na dvije odlike, tekst i postmodernizam. Posmatrajui knjievnost kao tekst, u postmoderni nastaje dilema, ta je unutra, a ta izvan interesovanja same knjievnosti. S obzirom na to da definicije proizilaze iz odreenja dviju temeljnih perspektiva u diskusiji, jedna od njih vidi postmodernizam kao antimodernizam, kulturu koja je u diskontinuitetu sa modernizmom, a druga kao umjetnost koja eklektiki uvlai u sebe i reciklira svu prethodnu civilizaciju, umjetnost i kulturu, vraajui se historijskim idealima izraavanja, prikazivanja i komuniciranja u helenskoj kulturi i civilizaciji, srednjem vijeku, renesansi, baroku, odnosno svim stilskim formacijama do modernizma.1 U irem znaenju, postmodernizam se odnosi na tri meusobno povezane dimenzije: vremensko razdoblje nakon moderne, zatim kulturni stil ili skup stilova, i metodu analize poznatu kao dekonstrukcija. Iako odbacuje definiciju, postmodernizam se moe definisati kao odbacivanje pozitivizma, nepovjerenje u razum i metanarative i na kraju, kao metoda dekonstrukcije. Sam naziv postmoderna vezuje se za romantizam, upravo za njemaki romantizam, ali problem nastaje u pojedinanim teorijskim stavovima kao i u samoj upotrebi pojma postmodernizma. Naime, romantizam je sloen proces, to nije stil, ve epoha i nije teorija jednog pogleda na knjievnost, nego mnogo ira pojava koja see i u psiholoko i pojavljuje se kao odrednica ljudskog duha. Postoje razne teorijske formulacije, kojima teoretiari pokuavaju da rijee fenomen postmoderne. Napomenuli smo da postmodernizam potie iz romantiarske tradicije u kojoj se knjievnost shvata u okvirima pitanja knjievnosti. Njemakim romantiarima devedesetih godina XVIII vijeka knjievnost se predstavljala u vidu knjievne teorije, pa je pitanje knjievnosti postalo problem odluivanja ta je unutar, a ta izvan domena knjievnog. Knjievnost je za romantizam uvijek pod znakom pitanja. S jedne strane, romantizam je podrazumijevao neto sasvim novo, i romantiari nikada u potpunosti nijesu uspjeli da imenuju to neto: oni govore o poeziji, o djelu, o romanu ili romantizmu. Na kraju, sve to nazivaju knjievnou. Uopte govorei, pojam postmodernizam se odnosi na vremensko razdoblje, kulturni stil ili pak metodu analize. Posmatrajui postmodernizam
1
Alma Deni-Grabi, Otvorena knjiga, Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2005, str. 6-7.
344
kao vremensko razdoblje, zapaamo da je njegovo znaenje zapravo stepen socijalnog razvoja koji je obiljeen tranzicijom iz industrijskog modernizma. Postmodernizam predstavlja prijelaz u novo razdoblje. U drutvenom ivotu i drutvenim odnosima nastale su promjene koje su posljedica razvoja tehnologija. Promjene predstavljaju raskid s prolou. Postmodernizam se moe smatrati i kulturnim stilom, skupom kulturnih stilova koji se razilaze od modernih; on odbacuje tipino moderne stilove, njegova karakteristika je pluralizam stilova, i na koncu, postmodernizam ne porie modernizam, moemo rei da ga slobodno interpretira i kritiki razmatra. Prefiks post, dodat je terminu moderna dajui sasvim novo znaenje sloenici postmoderna i ukazujui na zavisnost i nezavisnost onoga to joj vremenski prethodi. A to znai da je odnos postmodernizma prema modernizmu protivrjean. Postmodernizam se, kao to njegovo ime sugerie, suprotstavlja modernizmu. Postmodernizam, kao to proizlazi iz samog tog termina, pokuava da zaustavi bujicu istorijskog vremena i stvori nekakav post-istorijski prostor, svet poslevremena, u kojem e sve diskursivne prakse, stilovi i strategije iz prolosti nai svoj odjek, svoj gest podraavanja i ukljuie se u beskrajnu igru znakovnih prekodiranja.2 Postmodernizam se obino shvata kao antiutopijski ili postutopijski pogled na svijet. Utopija se u knjievnosti pojavljuje kao aristotelovski mythos. S obzirom na to, svako knjievno djelo ima i pripovjedaki i tematski aspekt. Saznanje u postmodernizmu zamijenjeno je znakovnom djelatnou. Postmodernizam, na odreeni nain, postaje utopija, jer se on i utvruje u post vremenu. O fenomenu postmodernizma u knjievnosti pisali su Linda Haion u studiji Poetika postmodernizma i Brajan Makhejl u knjizi Postmodernistika proza. Polazei od postmodernistikih pripovjednih knjievnosti u prozi druge polovine XX vijeka, oba kritiara pruaju opis narativnih strategija postmodernistikih pripovjedaa. Oni nastoje da postmodernistiku prozu tumae unutar opteg konteksta savremenog svijeta. Modernistika proza je epistemoloka. Narativne strategije ove proze pokreu pitanja koja se odnose na tumaenje svijeta, ovjeka i njegovog saznanja. Meutim, dominanta postmodernistike proze
2
Mihail Eptejn, Postmodernizam, Beograd, 1998, str. 52.
345
je i ontoloka, a njoj su svojstvene narativne strategije koje pokreu i istiu pitanja pripadnosti i ovjekove uloge u svijetu. Ostala tipina postmodernistika pitanja tiu se ontologije samog pripovjednog teksta, kao i svijeta predstavljenog tim tekstom: ta je svijet; kakvi svjetovi postoje; kako su konstituisani; po emu se razlikuju; ta se deava kada se narue granice izmeu razliitih svjetova; na koji nain postoji tekst; koji nam se oblik postojanja svijeta, ili svjetova, predoava tekstom; kako je strukturisan predstavljeni svijet? U postmodernistikoj prozi modernistika pitanja nijesu potisnuta i nijesu izgubila znaaj. Za postmodernistiku prozu jednako su vana i epistemoloka i ontoloka pitanja. Istorijski ali i drutveni, i politiki svijet sadran je u postmodernistikim proznim djelima. Proza postmoderne odraz je injenice da svako umjetniko djelo sadri ideoloki podtekst koji, ili posjeduje, ili proizvodi znaenje. enet kae da se pripovedanje (recit) razlikuje od drugih formi iskazivanja iskljuivo po svom nainu, ne i po sadraju koji moe biti predstavljen i drukijim sredstvima - dramskim, grafikim ili nekim drugim. () On taj pojam u stvari vezuje, s jedne strane, za narativne aspekte unutar kojih se oblikuje pria (glas, vreme i nain), a s druge, za jezika sredstva upotrebljena u pripovedanju3. Prema enetovoj naratologiji, formalistiko shvatanje fabule i siea nije adekvatno. enet polazi od ideje da u prii ili romanu izbor narativnih postupaka nije semantiki neutralan, on se zalae za novo definisanje kategorija pria (histoire) i pripovijedanja (recit). erar enet arhitekst definie kao skup diskursa i naina iskazivanja, iz kojih izrasta pojedini tekst. Proces se odvija u nekoliko faza: postoji, po svemu sudei, najranija faza, fenotekst, kada se povezuju prve asocijacije, slike ili seanja u moda jo posve nejasnom obliku, koje se potom prelivaju u jeziki izraz sa jasnijim konturama, koje ujedno nose i izvesno anrovsko obeleje u genotekst.4 Za razumijevanje postmodernizma, moramo krenuti od istorije modernih evropskih umjetnikih kultura. Shodno tome, posljednja velika realizacija naela transtektualnosti bio je realizam, a posljednja velika kultura graena na naelu intertekstualnosti je avangarda. Sada je
Andrijana Mareti, Figure pripovedanja, Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2004, str. 24. Zoran Konstantinovi, Komparativno vienje srpske knjievnosti, Svetovi, Novi Sad, 1993, str. 131.
3 4
346
razumljivije zato se teoretizacija intertekstualnosti ostvarila u evropskoj avangardi, ruskoj avangardi, u djelu Mihaila Bahtina i njegovoj tezi o dvoglasnosti. Ruski je formalizam svjesna teoretizacija sredinjega avangardnog modela ostvarenog u futurizmu; Bahtinova teza o dijaliginosti spontana je teoretizacija perifernoga avangardnog modela ostvarenog u akmeizmu i dominantnom knjievnom anru 30-ih godina romanu.5 Tenja za oneobiavanjem6 (ruski formalizam) i preispitivanjem svega onoga to se prihvata kao razumljivo i istinito je odlika postmodernizma. Ipak, ovo nije iskljuivo obiljeje postmodernistike knjievnosti. Naprotiv, rije je o jednom od sutinskih svojstava knjievnosti uopte. Postmodernistiki pripovjedai, istiu oneobiavanje, koje za cilj ima da istakne istorijsku, drutvenu i ideoloku uslovljenost naih predstava o svijetu. Ma koliko bio fragmentaran i nedosljedan u potovanju i krenju knjievnih konvencija, postmodernistiki prozni tekst neminovno prikazuje, odnosno predstavlja svijet. Drugim rijeima, dosljedno knjievnoj tradiciji, postmodernistika proza takoe rekonstruie svijet, ali to ini tako to tu rekonstrukciju oteava, te tako, inei ih lake uoljivim, skree panju na same procese i postupke narativne rekonstrukcije, a to je citatnost. Jer, citacija ili citiranje citatni su intertekstualni procesi, a citatnost je svojstvo intertekstualne strukture () citatnost nije pojedinani knjievni postupak, nego ire ontoloko i semiotiko naelo, karakteristino za pojedine tekstove, autorske idiolekte, umjetnike stilove i cijele kulture. U tom smislu moemo govoriti o citatnim tekstovima, citatnim piscima, citatnim stilovima i citatnim kulturama.7 Postmodernizam jeste naziv za novu tradiciju odnosno, antitradiciju. U biti, modernistiku knjievnost odlikovao je gubitak vjere u ljudsku osjeajnost. Odlike modernistikog knjievnog teksta su viestruka stanovita, isprekidanost u pripovijedanju, fragmentarna struktura, generika hibridnost i odsustvo moralnog (ili autorskog) sredita.
Dubravka Orai-Toli, Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1990, str. 80. 6 Bit se postupka svodi na ouenje (ostranenie), tj. pjesnik pravi stvar udnom, neobinom, nagonei itaoca da izae iz automatizma svoje percepcije. (Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd, 1986, str. 686.) 7 Dubravka Orai-Toli, n.d., str. 11.
5
347
Modernistika knjievnost je kliirana, dok se postmoderna odlikuje raznolikou asortimana tekstova. Ukratko, postmoderno toliko nije negiranje (prolosti) ili utopija (o budunosti), koliko je to, u najmanju ruku, istorijska ili modernistika avangarda.8 Tako se postmodernizam moe sagledati kao neto to je u radikalnom diskontinuitetu sa svojom modernistikom prethodnicom, a trenutak raskida bi se mogao locirati negdje tokom ezdesetih godina XX vijeka. Iz modernizma je upravo postmodernizam izveo ime. Ipak, odrediti mjesto postmodernizma u redosljedu svjetskoistorijskih vremena mogue je samo onda kada napravimo razliku izmeu dva poimanja modernog. Tako, modernost (modernity), oznaava epohu koja je uslijedila nakon srednjeg vijeka i koja je trajala otprilike pet stotina godina, poevi od renesanse do sredine XX vijeka, a modernizam (modernism), oznaava kulturni period koji zavrava epohu modernosti i traje otprilike pola vijeka, od kraja XIX vijeka, pa do pedesetih ili ezdesetih godina XX vijeka. Ako ovu podjelu primijenimo na postmoderno, dobijamo dva pojma, postmodernost, dugotrajno doba i postmodernizam, prvi period, ulazak u to veliko doba postmodernosti. Neke od karakteristka postmoderne su: citatnost umjesto samoizraavanja, simulacija umjesto istine, igra znakova umjesto prikazivanja realnosti, razlika umjesto suprotnosti Kao najvaniju karakteristiku postmodernizma, izdvojiemo onu koju je francuski filozof an Bodrijar oznaio kao simulaciju ili proizvodnju realnosti. U zamjenjivanju realnosti, Bodrijar je vidio simulakrum. Bodrijar pravi jasnu razliku izmeu imitacije i simulacije... Imitacija pretpostavlja postojanje nekakve realnosti iza slike... Iza simulacije nema nikakve realnosti, koja stoji odvojeno, jer ona sama zamjenjuje odsutnu realnost.9 Svojstvo postmodernizma je i tekst. Kada se tekst jednom generalizuje, sve postaje tekst. Sve je knjievno u tom smislu to je tekstualno, stanovite je Bodrijara, a njegovo ime je sinonim za postmodernizam. Bodrijar je, ponajprije, analitiar i raskrinkavatelj konvencionalnih velikih Sinteza, a posredno i velikih Pripovesti: prouavalac virtuelnog i simulakruma, analitiar politike ekonomije znaka, istraiva ekstaze postmoderne, aktuelne civilizacije i osvete Objekta, koja pogaa savremenu individuu, osuenu na preivljavanje u takvoj civilizaciji10. Tumaei
Linda Haion, Poetika postmodernizma, Svetovi/Novi Sad, 1996, str. 88. Mihail Eptejn, Postmodernizam, Beograd, 1998, str. 34. 10 Svetislav Jovanov, Renik postmoderne, Geopoetika, Beograd, 1999, str. 29.
8 9
348
postmodernizam, Bodrijarov savremenik Liotar definie postmodernizam, odreujui ga kao poteenog denotativnosti svojom zaodjenutou u budue-prolo vrijeme.11 Postmodernizam raskida sa velikim ideologijama, natpripovijedanjima, smatra Liotar. Natpripovijedanje pokuava da objasni i sagleda, i da kulturu prevede u stanje idejne eklektike i fragmentarnosti12. S druge strane, Bartov tekst u suprotstavljenosti je sa djelom i definie se kao jedna posebna kategorija semiotike performanse. Za postmodernizam odlike Bartovog teksta nijesu ograniene na poseban poredak znaenja: one su tipine za znaenje uopte, tako da je ono to Bart naziva djelom uvijek ve tekstualno u njegovim sopstvenim terminima. Zbog toga je postmodernistika teorija uvijek postmodernistika knjievna teorija. Postmodernizam se odnosi na metodu analize koja se javila u knjievnoj teoriji ezdesetih godina XX vijeka, kao reakcija na modernizam i strukturalizam. Ponekad nazivan poststrukturalizmom, taj nain analize upuen je na dekonstrukciju koncepcije stvarnosti, istine i znanja. Pojava postmodernizma i kulturolokih studija oznait e jednu potpunu otvorenost prema razliitim kritikim postupcima. Kao to Derrida kae da tekst postoji kao igra razlika tragova drugih tekstova, tako i postmoderna kultura i/ili knjievnost moe da se posmatra kroz prizmu raskola i razlika, koji se po Lyotardu ne mogu raz/rijeiti ve egzistiraju kao mnotvo, skup nesvodivih jezikih igara.13 Postmodernizam ne moe biti upotrijebljen kao sinonim za savremeno. Takoe, on ne ispisuje internacionalni kulturni fenomen, poto je primarno evropski i ameriki. Iako je pojam modernizam uglavnom angloameriki, to ne ograniava poetiku postmodernizma samo na tu kulturu, posebno zbog toga to oni koji zauzimaju ovaj stav obino nalaze prostor da se uunjaju u francuski neuveau roman14. Kao kulturna dominanta, postmodernizam karakterie razvoj masovne kulture, nepovjerenje u metanaracije, poput umjetnosti ili mita. Granica izmeu fikcije i nefikcije prevaziena je u postmodernistikom tekstu, a sveznanje i sveprisutnost treeg lica, zamijenjeni su dijalogom izmeu narativnog glasa i zamiljenog itaoca. Parodija je savren postmoderni oblik, poto
Najal Lusi, Postmodernistika teorija knjievnosti, Svetovi/Novi Sad, 1999, str. 118. Mihail Eptejn, n.d., str. 41. 13 Alma Deni-Grabi, n.d., Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2005, str. 6. 14 Linda Haion, n.d., Svetovi/Novi Sad, 1996, str. 17.
11 12
349
ona na paradoksalan nain i ukljuuje u sebe i izaziva ono to parodira.15 Sve je tekst, osnova je postmodernistike ideje. Za postmodernizam, problem unutranje-spoljanjih relacija nije samo pitanje knjievnosti, ve i kulture i drutva. U knjizi Postmodernistika teorija knjievnosti Najal Lusi iznosi svoje shvatanje i doivljavanje postmoderne. On iznosi miljenje, smatram da postmodernizam ukazuje na generalizaciju ili izravnjavanje romantiarske teorije knjievnosti, to ga karakterie kao radikalnu teoriju fundamentalistike, bezstrukturne strukture istine. Drugim reima, ja ne smatram da je postmodernizam ba toliko radikalan.16 Postmodernizam, kao teorija o apsolutnoj razlici, svemu se suprotstavlja. Upravo je knjievni tekst za postmodernizam, podvrsta teksta kulture, on mora da ima cjelovito znaenje, a prije svega da ima svoje granice, ili okvire. Tekst je sloeni znak, pa e teoretiari ispitivati jezik ili kod knjievnosti, ali i cjelovitu konstrukciju, slojeve i elemente. Sve vea zaokupljenost jezikom, vaan je inilac u objanjavanju postmodernistike sfere. Jer, takozvani silazak u jezik ili jeziki zaokret nametnuo je postmodernistiko-poststrukturalistiku pretpostavku da jezik sainjava ljudski svijet, a ljudski svijet itav svijet. S obzirom na to, tokom XX vijeka o jeziku se raspravljalo i sa filozofske take gledita. Sagledati jednu epohu, pravac ili stil, nije mogue bez uvida u prolost. S obzirom na to, strukturalizam, kao neposredni pretea postmodernizma i poststrukturalizma, koji je vladao u pedesetima i ezdesetim godinama XX vijeka, kljunu ulogu dodjeljivao je jezikom modelu sagledavajui jezik kao pristup svijetu predmeta, a znaenje jezika sadrano je u razlici unutar kulturalnih znakovnih sistema. Levi-Stros je tvrdio da svaki jezik virtuelno postoji pre svakog izraavanja koje diskurs unapred uzima od njega.17 Snaan uticaj na postmodernizam imao je Sosir, koji je smatrao da je znaenje sadrano u meusobnoj vezi znakova. A to podrazumijeva da je sve odreeno unutar jezika. I ak Lakan, takoe, ostaje na putanji prema kojoj je primer lingvistike suptilniji, poto ona treba da integrie razliku od izloenog do izlaganja, to je zapravo ulaenje subjekta kao takvog (a ne subjekta nauke).
Isto, str. 29. Najal Lusi, n.d., Svetovi/Novi Sad, 1999, str. 11. 17 Klod Levi-Stros, Finale mitologike, U: Delo, Marksizam/Strukturalizam, istorija, struktura, NOLIT, Beograd, 1974, str. 63.
15 16
350
Zbog toga e se ona usmjeriti na neto drugo, to jest na oznaavajue, kome treba osigurati prednost nad efektima znaenja.18 Postmodernizam nastoji da objasni jezik, da predoi nepredoivo. ak Derida, nastupa pretpostavljajui da je veza izmeu rijei i svijeta proizvoljna, da jezik osvaja sveopte polje problematike. To je as kada, usled nepostojanja sredita ili porekla, sve postaje govor - pod uslovom da se nagodimo oko ove rei - to jest sve postaje sistem u kome sredinje, prvobitno ili transcendentalno oznaeno (le signifie) nikada nije apsolutno prisutno izvan sistema razlika. Nemanje transcendentalnog oznaenog iri u beskraj polje i igru znaenja.19 Predmetni svijet nema za Deridu nikakvu ulogu. Od pojedinanih postmodernistikih pristupa, najuticajnijim bi se, ipak, mogao smatrati pristup aka Deride, poznat kao dekonstrukcija. Kad govorimo o postmodernizmu u filozofiji, mislimo prije svega na Deridine tekstove. Jeziki zaokret, nesumnjivo se oslanja na Deridu koji je razvio ideju da jezik nije neutralan, nego da poiva na velikom broju pretpostavki. Derida upuuje na mogunost da metoda dekonstrukcije jezik tumai kao nezavisnu silu u trajnom pokretu, kojoj nije mogue odrediti znaenje. Dekonstrukcija, kao termin iji je tvorac ak Derida, izdvaja se kao pojava/termin po onome to nije (a suvino je napominjati da ne oznaava nekakav banalni in ili postupak destrukcije u knjievnoj teoriji ili srodnim disciplinama); prema Deridi, ona nije ni analiza, ni kritika, ni prevoenje, nije ni in ili operacija.20 Polazei od Nieovog i Hajdegerovog razumijevanja jezika, naravno u filozofskom smislu, Derida dekonstruie filozofiju, poriui joj bilo kakav primat u odnosu na knjievnost ili knjievnu teoriju.21 Tumaei filozofiju, Derida je razvio svoju gramatoloku teoriju u kojoj je pisanoj rijei vratio prvenstvo. Sa dekonstrukcijom povezano je Deridino suprotstavljanje binarnim oprekama, kao to su doslovno/metaforiko, ozbiljno/razigrano, duboko/ povrno, priroda/kultura. Tumaenjem svake binarnosti, dekonstrukcija tei sagledavanju razlike bez suprotstavljenosti. Dekonstrukcija ne obeava osloboenje od jezika i ne obrauje bit jezika, ona ga smatra neizbjenim.
ak Lakan, Nauka i istina, U: Delo, Marksizam/Strukturalizam, istorija, struktura, NOLIT, Beograd, 1974, str. 106. 19 ak Deroda, Struktura, znak i igra u govoru nauka o oveku, U: Delo, Marksizam/ Strukturalizam, istorija, struktura, NOLIT, Beograd, 1974, str. 144. 20 Svetislav Jovanov, n.d., str. 35. 21 Isto, str.35.
18
351
Rolan Bart je na poetku karijere pripadao vodeim strukturalistikim misliocima. Njegova knjiga Nulti stepen pisma, izraavala je nadu da se jezikom mogue koristiti na utopijski nain i da u kulturi postoje pravila nadzora koja je mogue prekriti. Poetkom sedamdesetih godina XX vijeka, meutim, zajedno s Deridom, Bart jezik posmatra metaforiki. Delovanje jezika vri se na dve razine, na razini denotacije i razini konotacije. Na planu denotacije, jezik istovremeno deluje kao proizvoa i uvar smisla; on naglaava semantiku prirodu mode, jer diskontinuitetom svojih nomenklatura on umnoava znakove upravo tamo gde stvarnost, nudei samo kontinuiranu materiju, teko moe da doe do podrobnog oznaavanja22 Dakle, Bart je inovacije u pogledu kritikog tumaenja knjievnosti zapoeo u djelu Nulti stepen pisma. Postavljajui pitanje, kako se znaenje moe ostvariti, pomou ega i na koji nain, Bart se afirmisao kao jedan od utemeljitelja i protagonista nove teorijske discipline u knjievnosti, naratologije, to jest specifine gramatike, sintakse i analize modela i elemenata pripovedanja.23 Na temeljima ruskih formalista Bart pripovjedni tekst posmatra sa dva aspekta: prie (redosljeda zbivanja) i diskursa (naina na koji je pria ispriana). Na taj nain, Bartova razmatranja dovode do dehronologizacije. Jer, polazei od formalistikog razlikovanja fabule i siea, Bart je analogno tome, razlikovao priu i diskurs. erar enet je pokuao da fenomen pripovijedanja objasni analizom knjievnih djela. Taj pristup pripovjednom tekstu, koji je Bart imenovao kao strukturalnu analizu pripovijedanja, Todorov je 1969. godine nazvao naratologijom. Sudei prema definiciji grupe francuskih strukturalista (Bart, Todorov, Gremas, Bremon, enet), narativnost pripovjednog teksta, prije bi bila disciplina, a njen osnovni cilj je, da ukae na narativnost pripovjednog teksta, to jest na one njegove osobine koje ga odreuju kao takvog i po kojima se on istovremeno razlikuje od drugih literarnih anrova-lirike ili drame.24 Francuski naratolozi odredili su dvije vrste naratologije: tematsku, koja narativnost trai u elementima radnje ili prie (strukturi, vrstama zapleta, kompoziciji narativnih segmenata, funkcijama likova, tematskim i simbolinim strukturama) i formalistiku ili nainsku, koja tumai nain na koji je pria predstavljena. enet ukazuje na vaan preokret u prouavanju knjievnosti koji se zbio u trenutku kada se o knjievnom delu poelo razmiljati kao o znaku, nerazluivom spoju
Rolan Bart, Sistem mode, U: Delo, Marksizam/Strukturalizam, istorija, struktura, NOLIT, Beograd, 1974, str. 161. 23 Svetislav Jovanov, n.d., str. 22.
22
352
koda i poruke. Kao kola antipozitivistike pobune, ruski formalizam je knjievno delo posmatrao kao istu formu, kao kod bez poruke, a sadraj dela je svodio na motivaciju postupka25. Ipak, kako smatra Bart, prije svega, rije je o znaenju. Dakle, moramo razlikovati oznaavanje, koje pripada komunikaciji i oznaiteljsko djelo, to je u stvari proizvodnja, iskazivanje i simbolizacija. Bart smatra da je kultura u svim svojim aspektima, jezik. Miel Fuko, tipino postmodernistiki, odbacuje razmiljanja o korijenima i ideju da postoji stvarnost iza ili ispod prevladavajueg diskursa odreenoga istorijskog razdoblja. Za Fukoa ne postoje osnove drutvenosti izvan okvira datog razdoblja, ili episteme (gr. znanje, saznanje, nauka) kako ga je on nazivao. Osnove se mijenjaju od jedne episteme do druge. Pod epistemom, Fuko podrazumijeva neku vrstu saznajnog polja, ona u jednom razdoblju omoguava konstituisanje i razvoj nauke. Za knjievnu dimenziju nije manje vano ni Fukoovo uoavanje da je diskurs ne samo ono to prenosi sukobe, ve ono zbog ega se vode borbe, mo koju treba osvojiti.26 Fuko autora ne posmatra kao stvarnog tvorca knjige, niti kao govoreeg subjekta teksta. Autor je po njemu, fokus cjelovitosti teksta, ili funkcija kojom se odlikuju odreeni diskursi u datom drutvu. Autor je uslovljen diskursom i istorijski je promjenljiv. an-Fransoa Liotar je postmodernizam saeto opisao kao nepovjerenje prema metapripovijestima. Kljunu postmodernu tendenciju nepoverenja prema Velikim Pripovestima (metanaracijama) Liotar osvetljava raspravljanjem o tipovima znanja, informatikom kontekstu postindustrijske ere, postupcima legitimizacije znanja i njihovim protivrenostima.27 Prema Liotaru, postmodernistika era oznaava zavretak svih jezikih igara. Nestanak metapripovijesti u postmodernoj epohi je, kako smatra Liotar, jedna vrsta reafirmacije decentralizovanog narativnog znanja, nad naunim znanjem. Dalje, Liotar razmatra diskurse, razgraujui metafiziki, jednoznani govor. Liotarovo tumaenje odbacuje kritiku. Strukturalistiko razmiljanje sastavni je dio postmodernistike
Andrijana Mareti, n.d., str. 20. Isto, str. 22. 26 Svetislav Jovanov, n.d., str. 55. 27 Isto, str. 90.
24 25
353
knjievne teorije. Razlika je u biti samog znaka, pa su tekstovi kodirani naroitim znaenjima i vrijednostima i potiu iz izvjesnih skupova pravila koji odgovaraju gramatici nekog jezika, to ukazuje na injenicu da su neodvojivi od postmodernistikih teorija simulacija i heterogenosti. Ne iznenauje to je postsosirovski tip pragmatike ili semiotike bio posebno privlaan za one koji su prouavali takvu vrstu parodijske umjetnosti. Postmodernizam samosvesno zahteva da opravdajue premise i strukturalne osnove njegovih naina govora budu ispitane da bi se videlo ta doputa, oblikuje i proizvodi ono to je izgovoreno.28 Knjievni tekst predstavlja takoe analogon za nesvjesno i za strukturalistiku teoriju jezika, tako da su i psihoanaliza i strukturalizam dio romantiarskog nasljea postmodernistike knjievne teorije. Glavni poetiki princip postmoderne je da ona, izvan strogih anrovskih odreenja, stvara tekst29 koji je proizveden intertekstualnim i parafrastinim kolairanjem teksta koji mu je prethodio i za koji se vezuje. U postmodernom razdoblju proze, kao i u mrei poststrukturalistikih teorija i njihovih zajednikih strategija, pojam dela (koji podrazumeva dovrenost, celovitost oznaenog, minimalnu anrovsku koherenciju i prikladnost), odstupio je, ili bio potiskivan, koncepcijom teksta-dakle konfiguracijom koja podrazumeva eksploziju znaenja i sugestija, pluralnost, otvorenost...30 Delo je fragment supstancije, koji zauzima dio knjikog prostora, dok je tekst metodoloko polje. 31 Tekst ne moe biti ogranien na jednu taku i ne moe se opisati kao statian, ve jedino u terminima kretanja. To je definisanje teksta kao aktivnosti proizvodnje. Kada je rije o knjievnim vrstama u postmoderni, roman32 je povlaeni prostor za diskusiju o postmodernizmu. Dakle, roman je postmoderni anr o kojem se najvie diskutovalo. Rolan Bart smatra da tekst proizvodi mnotvo znaenja, za razliku od aka Deride koji smatra
Najal Lusi, n.d., Svetovi/Novi Sad, 1999, str. 52. ...Tekstovima se mogu nazvati zbirke kako pisanog tako i govornog materijala. (Dejvid Kristal, Enciklopedijski renik moderne lingvistike, Nolit, Beograd, 1998, str.363.) 30 Svetislav Jovanov, n.d., str. 132. 31 Najal Lusi, n.d., str. 55. 32 Fr. le roman - velika prozna fikcionalna knjievna vrsta. Termin potjee iz Francuske (...) U toku svoje povijesti r. je pretrpio znatne strukturalne promjene, pa je danas teko dati sveobuhvatnu definiciju (...) pa roman ne daje da se stabilizira nijedan od njegovih oblika (Bahtin Epos i roman). (Renik knjievnih termina, str. 664.)
28 29
354
da nita ne postoji izvan teksta. Iz Deridine dekonstrukcije razvio se pojam tekstualnosti, kao diseminacija. Sferi tekstualnosti svakako da pripada i pojam intertekstualnosti, koji je, kako smatra Bart, tekst sam po sebi izmeu drugog teksta. Postmodernistiki pisci koriste razliite postupke, od parodine miksture spekulativno-metafizikog govora, mimetike prie, metatekstualnosti, fragmentarizacije, citata do montae, kolaa, aluzija, jezikog ludizma, poigravanja drugim tekstovima, povezujui visoku i trivijalnu knjievnost, dakle, radi se iskljuivo o postmodernim narativnim strategijama. Postmoderna estetika sa teorijama psihoanalitikom, lingvistikom, poststrukturalistikom, semiotikom i analizom diskursa bavi se interpretativnim modelima, ali i jezikim iskazima. Postmodernistika umjetnost, ali i teorija, odraz su drutvenog stanja, prakse, ali i institucija koje ih oblikuju. U teoriji, modus protivrjenosti sinonim je za postmodernistiko. Postmodernizam odbacuje naivne i subjektivistike strategije, koje raunaju sa ispoljavanjem stvaralake originalnosti, na samoizraavanje autorskog ja, i otvara period smrti autora, kada umetnost postaje igra citata, otvorenih podraavanja, pozajmica i varijacija na tue teme.33 S obzirom na to da se u crnogorskoj knjievnosti i u knjievnoj kritici, posljednjih godina zapaa razvijanje poetikih modela, sudaranje razliitih teorijskih i interpretativnih modela, prevazilaenje tematskih okvira, nuno je sagledati crnogorsku knjievnost i crnogorsku knjievnu kritiku u svijetlu savremenih knjievnih teorija.
Borislav Peki postmodernista Poetkom XX vijeka evropske knjievnosti se usredsreuju na pojavu novih struja, tokova i uticaja, a prve dvije decenije najavile su nove umjetnike pokrete, oznaene terminom modernizam. Prozaisti i pjesnici sa poetka XX vijeka, Milo Crnjanski, Ivo Andri, Miroslav Krlea prihvatili su poetike obrasce nove kulturne paradigme zvane modernizam. Drugi svjetski rat su ovi pisci preivjeli sa Vitmenom,
33
Mihail Eptejn, n.d., str. 50.
355
Pribievskim, Hauptmanom, Verlenom, Malarmeom (misli se na dodir sa njihovim djelima), sa evropskim kulturnim djelatnicima koji su nesumnjivo uticali na bogaenje njihove svijesti. Nakon rata, grupa pisaca aktivno sudjeluje u stvaranju knjievne i kulturne scene poslijeratne komunistike Jugoslavije. Naputanje tradicionalnih okvira i okretanje ka novim, modernim knjievnim postupcima, karakterie poetak XX vijeka. Modernu karakteriu i promjene u pogledu tradicionalnog vrednovanja, naina ivota, problemi individue i subjektivnosti. Problemi posleratnog modernizma su, meutim, viestruki. Dok je sa jedne strane otvarao vidike savremene proze, posleratni modernizam je sa druge strane imao nebriljiv odnos prema jeziku. Pre svega zbog toga eksperimenti i poetika nastojanja nisu doprinela i uspenosti knjievnog oblikovanja. Odsustvo preglednog plana naracije i zbrkana kompozicija su takoe neki od razloga to je bilo samo pitanje trenutka kada e se javiti reakcija na takvu modernistiku poetiku.34 Ubrzo nakon toga, uslijedile su razliite reakcije. Jedna od njih ila je u smjeru negacije modernistikih pretpostavki, koja je nazivana stvarnosna ili proza novog stila, a druga je u jezikoj ogranienosti prepoznavala individualnost. Poetiki preokret koji je usvajao modernistiko iskustvo i oblikovao nove odgovore na modernistike paradokse odigrao se u prozi Danila Kia, Borislava Pekia35 i Mirka Kovaa. (...) Prelomni trenutak,
Aleksandar Jerkov Nova tekstualnost, Unireks/Prosveta/Oktoih, Niki/Beograd, 1992, str. 11. 35 Borislav Peki (1930-1992) evropski i crnogorski pisac. Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1965. objavljuje prvi roman pod naslovom Vreme uda. U periodu od 1958. do 1964. godine, Peki je radio kao dramaturg i scenarista i bio je autor izvjesnog broja filmova. Prema njegovom tekstu Dan etrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu. Od 1971. godine, svoj ivot i rad, Peki nastavlja u Londonu. Roman Hodoae Arsenija Njegovana objavljuje 1970. godine i dobija NIN - ovu nagradu za roman godine. Slijede tekstovi Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975) i Odbrana i poslednji dani (1977), sotija Kako upokojiti vampire, za koju dobija Prva nagradu Udruenih izdavaa 1977. Za roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (19781986) dobija Njegoevu nagradu godine 1987. Peki je 1983. godine, objavio roman Besnilo i sam odredio anr ovom djelu. Antropoloki roman 1999, je djelo za koje Peki dobija nagradu godine u oblasti naune fantastike 1985. U izdanju Partizanske knjige, krajem 1984. godine, izala su Pekieva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruenja knjievnika Srbije. asopis Knjievnost dodijelio mu je 1986. godine Povelju povodom etrdesetogodinjice izlaenja asopisa. Epos Atlantida objavljuje 1988. godine i dobija Goranovu nagradu. Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), u
34
356
posle koga se (...) moraju pokrenuti pitanja postmodernizma, oznaen je 1965. godine objavljivanjem tri znaajna romana nove generacije pisaca: Bate, pepela Danila Kia, Vremena uda Borislava Pekia i Moje sestre Elide Mirka Kovaa.36 Poetkom sedamdesetih godina XX vijeka u crnogorskoj knjievnosti nastaju promjene u poetici, kao posljedica uticaja koji su dolazili iz razliitih knjievnih centara Evrope. U svim knjievnim anrovima, uoavaju se
kratkom vremenskom periodu doivjela je tri izdanja. Godine 1989. objavljuje drugi tom knjige sa istim naslovom i dobija nagradu za memoarsku prozu Milo Crnjanski. Novi Jerusalim, zbirka pria, izdata je 1989. godine. Za rezultate ostvarene u knjievnosti ali i kulturi dobija od Doma omladine Budo Tomovi iz Podgorice, 1990. godine povelju Majska rukovanja. Pisma iz tuine (1987), Nova pisma iz tuine (1989, nagrada SentAndreje Jaa Ignjatovi) i Poslednja pisma iz tuine (1991. godinja nagrada Grafikog ateljea Dereta za najuspjenije izdanje te godine) publicistika su prozna djela ovoga pisca. Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a 1992. godine, doivjela je tri izdanja. Posthumno, izdava je 1993. godine dodijelio poasnu nagradu piscu za ovo djelo. U izdanju BIGZ-a, objavljena je 1993. godine knjiga Vreme rei, razgovori sa Pekiem, koju je priredio Boo Koprivica, eseji Odmor od istorije prireiva Radoslav Brati, roman Graditelji 1994. godine koji je 1995. godine bio BIGZov bestseler, kao i Raanje Atlantide komentari, priredila Ljiljana Peki, 1996. godine, koji je, takoe bio bestseler ovog izdavaa. Dnevnike zabiljeke Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi Narodne knjige 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Peki) tampan je 1997. godine. Borislav Peki je autor oko 30 dramskih djela za pozorite, radio, televiziju, emitovanih i igranih na naim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorinim scenama: Generali ili srodstvo po oruju (1972. nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik (1982. Prva nagrada Radio Zagreba). Dobitnik je brojnih nagrada na festivalima, godinjih nagrada, nagrada pozorita. Djela su mu prevoena na strane jezike: engleski, nemaki, francuski, italijanski, panski itd. Kao lan urednitva Knjievnih novina, radio je od 1968. do 1969. godine, a 1990. uestvuje u ureivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, iji je bio jedan od osnivaa, potpredsjednik i lan Glavnog odbora. Peki je bio dopisni lan Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, lan Krunskog saveta, potpredsjednik PEN-a Centar Beograd, lan PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je lan Udruenja knjievnika Srbije, lan Udruenja filmskih i lan Udruenja dramskih umetnika Srbije. Prestolonasljednik Aleksandar, posthumno je odlikovao Borislava Pekia, Kraljevskim ordenom dvoglavog bijelog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodijeljena mu je Poasna plaketa od strane Jugoslovenskog festivala Mojkovake filmske jeseni povodom 50. godinjice Jugoslovenskog igranog filma. Borislav Peki je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu. 36 Aleksandar Jerkov, n.d., str. 14-16.
357
promjene, koje odraz pronalaze u postmodernistikoj kulturi i estetici. Moe se rei da je crnogorska knjievnost obiljeena postmodernistikim fenomenom u pogledu oblika, pluralizma stilova, literarnih koncepata, razliitosti i razgraivanja tradicionalnih modela. Na osnovu reenog, da se zakljuiti da je rije o dominantnoj literarnoj paradigmi. Ipak, prije se moe govoriti o oponaanju, mijeanju prethodnih stilova, kao i o individualnim poetikama. Tradicija se prevazilazi, pa dotadanji avangardistiki ideali novoga i originalnoga, bivaju prevazieni u ovom razdoblju. U literarne koncepte, ukljuuje se i tradicija, jer se na njoj gradi, u njoj se trai novi smisao. Ostvaruje se dijalog sa tradicijom, pa ona, na odreen nain, postaje materijal i inspiracija za nove umjetnike tvorevine. Odatle brojni citati, aluzije, parodije i intertekstualne veze. Crnogorski pisci postmodernisti, vide tradiciju i literarnu prolost kao niz znakova kojima se slobodno koriste. Kada je rije o proznom stvaralatvu, novo poimanje knjievnosti u crnogorsku literaturu, donijela je generacija pisaca poetkom sedamdesetih godina XX vijeka. Rije je o skupini pisaca koje povezuje sklonost istom ili slinom proznome modelu. Uticaji koji dolaze iz evropskih knjievnosti, posredno preko literarnih glasila, ali i neposredno, kontaktima sa djelima evropskih i svjetskih pisaca, ogledaju se u njihovom stvaralatvu. Slikanje drutvene sredine i psiholoko portretiranje djelimino je i dalje prisutno u djelima pisaca crnogorske knjievnosti, a literarne inovacije, kao i elementi fantastike, prisutni su u djelima one grupe pisaca koje predvode Peki i Ki. U svojim djelima, ovi pisci tematiziraju iracionalno, koriste grotesku, hiperbolu dajui crnogorskoj knjievnosti peat postmodernosti. U poetku, crnogorski postmodernisti, njegovali su uglavnom anr novele, a kasnije i romane sa fantastinom tematikom. U crnogorskoj knjievnosti, pisci postmodernisti, sveli su umjetniki tekst na znakovnost, a jezikom su postizali iluziju. Umjesto modernistikih tenji za provokacijom, inovacijom, ouavanjem, osporavanjem zateenog, javljaju se kategorije alternativnosti, ukljuivosti, dijaloga s tradicijom, indiferentnosti, tolerancije, citatnosti.37
G. Levinton definira citaciju kao takvo ukljuivanje tuega teksta u svoj tekst koje ima modificirati semantiku danog teksta upravo na raun asocijacija vezanih sa tekstomizvornikom (citiranim tekstom), za razliku od pozajmice koja na utjee na semantiku
37
358
Borislav Peki je nainom ukljuivanja izvora u svoje djelo anticipirao postupak, svojstven postmodernoj literaturi. Uspostavljajui analogije u prostoru i vremenu, Peki se poigrava svim djelima do tada, svim ve postojeim citatima i likovima. Zapravo, literatura postaje intertekstualna igra, a sa Pekiem crnogorska knjievnost dobija novo poimanje funkcije intertekstualnosti, novu fazu knjievnosti. Izrazita metatekstualnost, dosljedna razgradnja narativnog diskursa, slabljenje funkcije pripovjedaa, regresivna fabula, naruavanje vremenskih i prostornih odrednica pripovijedanja, grafike intervencije unutar teksta, raznorodni diskursi, neka su od poetikih obiljeja zbog kojih su prozu Borislava Pekia kritiari najee odreivali kao postmodernistiku. Kritiari su u itanju Pekievih djela polazili od uvida da je rije o mimezisu, aleksandrijskom sindromu, formalistikim eksperimentima, literarnoj mistifikaciji i poigravanju knjievnim konvencijama, pripovijedanju poetike, preispitivanju narativnih mogunosti, novom razumijevanju pripovijedanja, novom osjeanju za knjievni oblik. U svijetlu zakljuaka iznijetih u prethodnoj glavi, moemo ispravno da razumijemo brojne metatekstualne narativne strategije karakteristine za Pekievu prozu. Prisustvo citata u nekom delu jeste ujedno i pitanje njegove strukture. Oni mogu biti toliko esti da zapravo nose i osnovnu strukturu teksta. Po svom mestu, citat je mogu ve kao naslov nekog dela.38 Naslovi oba Pekieva teksta, citatni su. Glavno obiljeje Pekievih tekstova poiva u dijalokom pristupu, pa je sve to je pisao, zapravo neprekidan dijalog sa svjetskom knjievnou, preko Biblije, stare knjievnosti, mitova, fraza, aluzija, izmiljenih izvora, latinskih sentence, do Borhesa, Peki je citirao u svojim djelima i sebe i svoje likove. Dobar primjer metaproznog postupka jeste sam poetak teksta Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana: Nenaslovljena ispovest Ikara A. Gubelkijana, biveg viestrukog evropskog ampiona u umetnikom klizanju na ledu, oktobra meseca 1945. godine, u jeku Obnove i Izgradnje, diktirana u pero asnoj Valeriji, sestri nadzornici Bolnice Sv.
citirajueg teksta i moe biti ak nesvjesna. Stupanj tonosti citiranja ovdje se ne uzima u obzir. (Dubravka Orai-Toli, Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1990, str.10-11.) Teorija citatnosti definisana na ovaj nain, primjenjiva je na tekstove Borislava Pekia, koji su predmetom ovoga rada. (Primjedba S.M.) 38 Zoran Konstantinovi, Komparativno vienje srpske knjievnosti, Svetovi, Novi Sad, 1993, str. 155.
359
Vid Slovenija. (Autor izjavljuje da ovom zadivljujuem ispoljavanju vere u Umetnost, koju on, lino, ni najmanje ne deli, nema ta da doda, osim skromnih zaupokojenih poasti ovom velikom, nastranom i zaboravljenom Letau. Za one, meutim, koji polau na injenice, neka je dovoljno ako kaem da je Ikar A. Gubelikjan protavorio u koritu od gipsa, kao u nekom izopaenom modelu svog umrtvljenog tela, pune dve godine, i da je, decembra 1946. godine preminuo od pneumonije, po svedoenju sestre Valerije, uvebavi, u mislima, jer udovima da mie nije mogao, svoje Ikarevo uspenje do savrenstva dostupnog smrtnicima. Ali, i to bee samo tatina, Tatina nad tatinama.).39 Tradicionalni postupci predstavljanja ili rekonstrukcije svijeta unutar proznog teksta smjeteni su u narativni okvir, opominjui itaoca da konstrukcija poiva na staroj knjievnosti, reinterpretacijama koje su promjenljive i zavise od konteksta u kojem nastaju i primenjuju se. Ali, metaprozni okvir pripovijedanja, koji oteava rekonstrukciju svijeta ili ogoljuje postupak, ukazuje takoe i na naine konstruisanja predstava o svijetu: posredno, uspostavljanjem analogije izmeu pripovjednog i stvarnog svijeta; i neposredno, ukazivanjem na predstave o svijetu koje se itanjem stvaraju kod italaca. Jer, kakav su utisak uinili na vas tuitelji moji, to ja ne znam. Kao ni onaj Sokrat to nije znao. Od njihovih beseda ja, evo, gotovo i ne poznajem sebe: tako su ubedljivo zvuale njihove rei.40 Nasuprot tvrdnjama koje naziva besmislenim pripovjeda izlae vlastitu verziju istorijskih dogaaja ija je apsurdnost oigledna. Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani imaju oblik zbornika tekstova, u kojem svaki tekst pojedinano pripada diskurzivnom anru i samim svojim naslovom nudi drugaiju predstavu svijeta. Narativna instanca nije uspostavljena, pa nije mogue odrediti ta je u svijetu konstruisanom u tekstu istinito a ta lano. Ovakvi narativni elementi uzajamno se iskljuuju, i nije mogue utvrditi njihovu istinitost. Nije sluajno to se u tekstovima Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani ovakvim postupkom tematizuju i razliita vienja prolih dogaaja.
Borislav Peki Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana/Odbrana i poslednji dani, Solaris, Novi Sad, 2001, str. 11. 40 Isto, str. 97.
39
360
Naime, poseban odnos izmeu povijesti (gr. kazivanje, pripovijedanje. Sasvim kratke, anegdotske crtice iz ivota ponekad se pripovijeu naziva i svaka naracija) 41 i pripovijesti (pripovest je dakle prelazni oblik izmeu srednje i velike epske forme, izmeu pripovetke i romana i ponajblie bi se mogao odrediti kao mali roman. () Pripovest moe da oznaava, dakle, priu ili pripovedanje uopte, naroito priu s istorijskim ili istorijsko-legendarnim motivom, i najee delo koje takvu priu razvija potpunije i razuenije nego to je u pripoveci obino sluaj, ne doseui, meutim, razmere romana.)42, jeste jo jedno bitno obiljeje postmodernistike proze. Prema miljenju Linde Haion ovaj odnos presudno odreuje fenomen postmodernizma u okvirima pripovjedne knjievnosti. Prema tom tumaenju, istorija predstavlja osnovni model razumijevanja svijeta i davanja smisla dogaajima. Postmodernistika proza ili, rijeima Linde Haion, istoriografska metaproza razmatra i na vie naina dovodi u sumnju pretpostavke na kojima poiva istoriografija: uspostavljanjem analogije izmeu narativnog (u uem smislu) i istoriografskog diskursa; dakle, izmeu fiktivne i istorijske stvarnosti. Jedinstveni narativni glas svojstven je uglavnom realistikim romanima XIX vijeka, nasuprot tome u postmodernistikom romanu javlja se mnotvo razliitih glasova koji svi pripadaju jednom pripovjednom ja, ili kao glasovi koji pripadaju razliitim naratorima ravnopravno uestvuju u pripovijedanju, ak i ako se njihove pripovijesti uzajamno iskljuuju. U ovim romanima i identitet likova je doveden u pitanje. Njihovoj svijesti nije svojstven kontinuitet, a s obzirom na to, ni dogaaji ne mogu biti povezani u smisleni niz. S druge strane, likovi postmodernistike proze proizvod su fikcije, njihovo postojanje posljedica je primjene odgovarajuih knjievnih postupaka. Protumaeni upravo u postmodernistikom kljuu, prie i romani Borislava Pekia mogu se itati kao knjievnost koja na umjetniki prikladan nain predstavlja (ili ak podraava) i tumai svijet u kojem nastaje, kao i nae postojanje u tom svijetu. Na osnovu reenog, dalo bi se pokazati da se i djela nekih drugih pripovjedaa savremene crnogorske knjievnosti mogu dosljedno proitati na slian nain. Mislimo prije svega
41 42
Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd, 1986, str. 586. Isto, str. 604.
361
na djela Danila Kia, Grobnica za Borisa Davidovia i Enciklopedija mrtvih. Upravo u kontekstu ovih djela, unutar, razumije se, daleko ireg konteksta savremene crnogorske pripovjedne knjievnosti, odgovarajue znaenje dobijaju i prozna djela Borislava Pekia. Pomenuta prozna dela, ukljuujui i Pekieva, predstavljaju jedinu odgovarajuu osnovu za konstituisanje one stilske grupe u crnogorskoj knjievnosti koju bismo s pravom mogli da nazovemo postmodernistikom. Iako veina vodeih pripovjedaa i romansijera 60-ih i 70-ih godina XX vijeka pie, reeno tadanjim dnevnokritikim terminom estetizantne knjige i tei eksperimentu, ini se da je Borislav Peki otiao dalje, upravo tekstovima Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani. Postmoderna sumnja u zadatost knjievnog oblika i modernistiko povjerenje u jezik, kljune su take Pekieve poetike. Kroz tekst Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, variran je klasian mit o Dedalu i Ikaru, paradigmatian obrazac ljudske slobode. Mit se reinterpretira, parodira, dekonstruie, to ukazuje na injenicu da postmoderni pripovjeda ne eli da vrsto definie svoj tekst. Dakle, u tekstovima Peki najavljuje postmodernistiki relativizam knjievne forme, koji poinje ve sa statusom pripovjedaa, koji se poistovjeuje sa, u jednom tekstu Ikarom, u drugom Sokratom. Peki je citatni pisac. Citat je znak kulturnog pamenja, a citatnost nije samo jedan knjievni postupak, ve je to proces povezivanja svih tekstova u jedan megatekst knjievnosti kojim se identifikuje svet.43 Oba Pekieva teksta zasnovana su na parafrazi, jedan grkog mita, a drugi filozofskog spisa. Dio Pekieve narativne strategije je primjena stvarno postojeeg ili izmiljenog dokumenta, karakteristino je navoenje pseudodokumenata: zabiljeki, pisama, sve to u parodijskom kljuu. Pekieva proza vrijedna je i zbog lirizma, poetizma proznog izraza. Zasnovan na lirskoj komponenti jezika, poetizam Pekieve proze, ogleda se i u melodijskom bogatstvu fraze. Peki u proznim tekstovima mijenja intonaciju, od melanholije i patetike, do ironije i sarkazma. U crnogorskoj knjievnosti XX vijeka, Borislav Peki, predstavlja stvaralaki model, koji
43
Mihajlo Panti Ki, Filip Vinji, Beograd, 2002, str. 19.
362
u sebi nosi, s jedne strane pievo iskustvo, ali i iskustvo knjievnosti, a sa druge strane, vjetinu pronalaenja i oblikovanja sasvim nove umjetnike forme. Pekiev prozni svijet uklapa se u interpretativne okvire odreene opisom postmodernistike paradigme Linde Haion. Naime, itajui Pekieve prie i romane, uoava se da oni govore i o spoljanjem svijetu. Ako se, ovim povodom, ponovo osvrnemo na odreenje postmodernizma Linde Haion mogli bismo da zakljuimo da ona razumijevanje savremene proze, odnosno istoriografske metaproze svodi na samo jednu, drutvenoistorijsku dimenziju. Integriui predmet svog pripovedanja u pamenje kulture, i isprobavajui ga u vrteci diskursa, Borislav Peki se legitimie kao pisac intelektualnog relativizma, pisac ubeen da je istina trona, ironijski strukturirana (kako kae Starobinski) i da je valja uvek iznova opovrgavati i dokazivati. Proces tog dokazivanja i opovrgavanja podrazumeva izdano oslanjanje na civilizacijsku, literarnu, misaonu memoriju i tradiciju, koja se, u pekievskoj interpretaciji i sama obnavlja, proverava i samoosveuje.44 Mnotvom metatekstualnih komentara, ba kao i brojnim esejima, Borislav Peki je prilino precizno ocrtao okvire za jedno ovakvo razumijevanje i tumaenje svojih pripovjednih djela. I pored toga, razumije se, Pekieve prie i romane mogue je tumaiti na vie raznorodnih, pa ak i oprenih naina; ali svaka interpretacija koja bi ili zanemarila ili ne bi dovoljno ozbiljno uzela u razmatranje jasne i dosljedne intervencije naratora kojima je proeto pripovjedno tkivo Pekieve proze, kao i eksplicitne poetike stavove izloene u esejima, ogrijeila bi se o osnovna interpretativna naela, te naprosto ne bi bila odriva. Dakle, na osnovu formalnih odlika romani i prie Borislava Pekia svrstavaju se u prozu koju je najpodesnije odrediti kao postmodernistiku. Razumije se, ako imamo u vidu ve nabrojane najvanije formalne karakteristike Pekievog pripovijedanja, slabljenje funkcije i gubljenje identiteta pripovjedaa naglaavanjem njegove fiktivnosti, regresivnu fabulu, tamo gdje fabula uopte i postoji, naruavanje vremenskih i prostornih odrednica pripovijedanja, transparentnost likova i tamparske eksperimente kojima se dodatno naglaava svijest o umjetnikom djelu kao konstrukciji, prethodna tvrdnja bila bi u potpunosti prihvatljiva. Novi
44
Mihajlo Panti Aleksandrijski sindrom 2, SKZ Beograd, 1994, str. 37.
363
oblikovni postupci umesto predstavljanja slike sveta nude ispitivanje poetikog znanja, umesto stvarnosti nude tekstualnost, umesto iskustva dokument, a umesto potrebe za saoptavanjem iskustva i prianjem nunost istraivanja dokumenata.45 Jer, po mnogim karakteristikama (dezideologizacija, sinkretinost, opiranje autoritarnosti) proza Borislava Pekia nesumnjivo pripada postmodernistikom knjievnom kontekstu. Pekievi tekstovi graeni su na naelu vakantne paraznanstvene citatnosti i nepostojeeg teksta nepostojeeg autora i isto tako vakantnih pseudoznanstvenih komentara uz objavljivanje izmiljenog besmrtnog djela.46 Pekieve varijante mita o Ikaru, kao i varijante odbrane Sokratove, odlikuju neke bitne znaajke modernistike, a napose avangardne umjetnosti kao to su: provokativna kratkoa, prazna transcendencija; tamnost; i nerazumljivost (...), prezir autora prema publici i nemar publike za autora (djelo se nimalo sluajno objavljuje posthumno), semantika motivacija zvukom (...), zaumnost (komentator na nekoliko mjesta priznaje da nije uspio dokuiti duboki smisao izvornika) itd.47 Kada Peki za moto svoje proze uzima citate iz Knjige Propovjednikove, i Odbrane Sokratove, rije je o metacitatu u sklopu ire metatekstualnosti Pekieve proze. Citirajui neknjievne naune tekstove, dokumentarne hronike, novinske lanke, klasine mudre izreke, Peki se koristi interverbalnim citatima, odnosno transsemiotikim citatima u uem smislu rijei. Budui da citiranje tekstova ivota protuslovi naravi verbalnoga knjievnoumjetnikog znaka, njihova pojava u knjievnosti najradikalniji je oblik intertekstualnog ouenja: ouenje samoga knjievnoumjetnikog medija kakav poznaje europska pisana civilizacija.48 Navedenim pripovjednim postupcima razgrauje se prozna forma i dekonstruie istina. Kada je rije o prozi Borislava Pekia, moemo rei da nam ta proza prua uvid u egzistenciju ovjeka, ili osuenog na besmisao ili nepovjerljivog prema inu postojanja. Meutim, Pekievo pripovijedanje obiljeeno je motivima naune fantastike. Peki razgrauje pripovjedne
Aleksandar Jerkov, n.d., 1992,str. 23. Dubravka Orai-Toli, n.d., str. 20. 47 Isto, str. 20. 48 Isto, str. 25-26.
45 46
364
forme, stvara nove forme i odreuje im naziv. Sagledani u ovakvoj ravni, tekstovi Borislava Pekia dobijaju nov smisao. Nadovezujui se, jednim delom, upravo na iskustva Pavia i Davida, a posle decenije u kojoj je preovlaivao drukiji model pripovedanja, pisci 80-ih nastojali su da destabilizuju u meuvremenu uspostavljeno miljenje (sa razlogom formirano na dominantnim pripovedakim strujanjima) o iscrpljenosti fantastike kao istog anra. Davidovi generacijski drugovi, Borislav Peki, Danilo Ki i Mirko Kova, pristupili su fantastici tek kao jednoj od raznolikih i ravnopravnih mogunosti proznog govora, to je, esto, rezultiralo slojevitim, intonacijski hibridnim tekstovima.49 Narativni svijet Pekieve proze uslovno bi se mogao podijeliti na dva svijeta iji su ontoloki statusi naizgled razliiti. Jedan od ta dva svijeta odgovara stvarnom svijetu. Uzimajui za junake stvarno postojee linosti, Peki doprinosi postojanju stvarnog svijeta. Prostor kojim se likovi Pekieve proze kreu takoe je poznat. Drugi od pomenuta dva svijeta je izmiljen. To je fiktivni svijet unutar fikcije. Meutim, jedina funkcija granice uspostavljene izmeu ova dva svijeta jeste da ona bude naruena. Likovi bez ikakvih potekoa prelaze iz jednog u drugi svijet. Razlika izmeu svijeta u kojem ivimo i izmiljenih knjievnih svjetova, odnosno izmeu stvarnosti i fikcije, teko je uoljiva, zapravo, ona ne postoji. Oblikovanje fikcionalnog sveta neposredno se izlae poetikom umu pa saznanje o prii i pripovedanju ne slede ono to se ima ispripovedati, ve se pria i pripovedanje upravljaju prema poetikim pravilima pronaenim u istraivanju knjievnih tekstova, rukopisa i tuih tekstova uopte.50 Da se primijetiti da je ostvaren jedan od zahtjeva postmodernistikog pripovijedanja, prevazilaenje sutinske razlike izmeu stvarnosti i fikcije. Kada je rije o Borislavu Pekiu, gotovo svi kritiari smatraju tekstove Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Odbrana i poslednji dani novelama. S obzirom na to da je savremenom romanu novela ustupila mjesto, ipak, cjelokupna struktura oba Pekieva teksta ukazuje na romaneskni postupak. Ali, ovo tvrenje se mora obrazloiti, nakon analize i knjievno-teorijske klasifikacije. Do tada, navedena Pekieva djela nazivaemo - tekstovima.
Danilo Ki, as anatomije, BIGZ, Beograd, 1998, str. 57. Aleksandar Jerkov, n.d., str. 22. Nastavak ovoga rada bie objavljen u sljedeem broju asopisa Lingua Montenegrina.
49 50
365
Sanja MIKOVI THE POSTMODERN FRAMEWORK OF SOME TEXTS BY PEKI (I) Summary This paper sheds the light on the postmodernism epoch, and the relations and influences of the European literary centers. In this light, the Montenegrin literature from the second half of the 20th century was analyzed. The literary innovations are present in the works of the group of writers translated by Pekic and Kis. In their works, these writers are dealing with the irrational, using grotesque, hyperbola, giving the Montenegrin literature the character of postmodernism. The author emphasized the postmodernist narrative forms and characteristics of the texts by Branislav Pekic.
366
Tina BRAI (Kotor)
UDK 821.163.4.09 Crnjanski M. POETIKA (ANTI)SUMATRAIZMA U ROMANU SEOBE MILOA CRNJANSKOG

Milo Crnjanski je kroz znakovnost diskursa Seoba prikazao svoj pjesniki program sumatraizam. Sumatraizam nije zanos trenutka, ve preokupacija individue i stvar sposobnosti prilagoavanja. Predstavlja nunost postojanja u ovjeku, jer veze spolja samo su refleksije onog to je uspostavljeno unutar due. Sumatraizam, dakle, postaje i predstavlja povezanost svih kontradikcija u svijetu i ovjeku u jedinstveni apsolut. Takva ljepota razliitosti obnavlja se iz sebe same i traje dok traje ovjek osloboen temporalnosti.
Uvod Nov duh u knjievnosti, konstituisan prevashodno za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata, doveo je pod sumnju mnoge stare vrijednosti. Predratna i posleratna knjievnost odnose se meusobno kao stari i novi duh stvaranja. U 20. v. to je bio najjai talas optekulturnog, pa i knjievnog osporavanja, odbacivanja i obrauna sa tradicionalnim. Jedan od najistaknutijih pobornika novog, prevratnog duha u srpskoj knjievnosti je Milo Crnjanski. Crnjanski u Danu beskompromisno klie: Neemo nositi vie pariske pesnike eire, ostaviemo aleksandrince i metafore gospodi pesnicima po Ministarstvima. Neemo vie biti nacionalni pevajui Duanovu bradu crvenu kao Barba-rosina, u nae pesme ui e borovi umesto hrizantema, oranice mesto crnih klavira a mesto srdaca profesora kucae srca hiljade jednakih lica ljudi. Mi emo da bacimo nau duu protiv lai1. Za Crnjanskog novo je ne samo uslov pjevanja nego i
1
Radovan Vukovi, Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 193.
367
Tina Brai: Poetika (anti)sumatraizma u romanu Seobe Miloa Crnjanskog
samog ivljenja (il nek i nas, i pesme, i Itaku, i sve / avo nosi - kae se u Prologu). Ipak, on je zadrao puni respekt za individualna ostvarenja predratnih pisaca, ali se kritiki okomio na nain koritenja stare tehnike i pjesniku ideologiju u djelima njihovih poslijeratnih epigona. Crnjanski zahtijeva ekspresiju due u pjesnikim ostvarenjima nove generacije pjesnika, slobodni stih, antired i novu osjeajnost, jednom rijeju, slobodnu ekspresiju osloboenu naslijeenih pjesnikih kanona. Tei smanjivanju razlika meu knjievnim anrovima, premoenju dubokih razlika izmeu poezije i proze, ukidanju nekih ritmikih ogranienja u stihu, i stvaranju nove sintakse. Prozaizacija stiha i poetizacija proze omoguavaju mu da izradi zajedniku podlogu za poetski i prozni tekst. Snaan pokret avangarde, naroito ekspresionistike struje, dovodi, kod ovog pisca, osim u poeziji, do unoenja novih knjievnih postupaka unutar proze. Postupak parcelacije reenice, ponavljanja reeninih nizova (tehnika stiha), zapoinje u Dnevniku o arnojeviu i kulminira u Seobama, a nastavlja u Drugoj knjizi Seoba i Romanu o Londonu. Meutim, postoje razlike u sintaksikoj strukturi Dnevnika o arnojeviu i Seobama s jedne, i Romana o Londonu s druge strane. Rani Crnjanski, bio je otri reformista prozne strukture. Tu akcenat stavlja u potpunosti na novo moderno, gdje ekspresiju izraza dovodi do vrhunca i daje svoj pjesniki program - sumatraizam. Pozni Crnjanski stvara Roman o Londonu, prvi veliki kosmopolitski roman u srpskoj knjievnosti, koji se tematski nastavlja na ranija djela. Ovo je tradicionalan roman sa elementima modernog, pa se na taj nain, niu asocijacije unutar sjeanja na nekadanji sumatraizam, od kojeg su ostale samo mrvice, sitne veze, pa i one gotovo pokidane, usmjerene ka negativnoj konotaciji i simbolikoj negaciji ranijih iskustava. Iezli svijet egzaltacije vie se ne moe dosegnuti, mada je u romanu prisutan svojom odsutnou i poremeenou nekada postojeeg. Ipak, prouavajui cjelokupno djelo M.Crnjanskog, bipolarnost sumatraizma vidna je i u njegovoj prvoj fazi stvaralatva, na to e se u ovom radu staviti poseban akcenat. Nain stvaralatva Miloa Crnjanskog povezan je sa njegovim ivotom. Do odlaska u London bio je vatreni pjesnik optimizma, buran i buntovan, a od odlaska pesimistian i povinovan sudbini. Djela Crnjanskog moemo posmatrati kao emu tri ravni: 1) ravan prostora sree: Sumatra, Rosija, Alpi, visoki vrhovi Urala, Serbia, Beograd, Fruka gora; beskrajni plavi krug, zvijezda, nebo, snijeg i led na visinama, sjaj, 368
bistra voda, daljina, kronje drvea, vazduh, Sunce; labud, jang; 2) ravan svakodnevice: neutralna, bezlina stvarnost koja tee u vremenu, starenje, smrt; 3.) Galicijska bojita, bolesnika postelja, Petar Raji i ostala ljudska municija - topovska hrana, London kao moderni Vavilon, mrak, podzemna eljeznica i zemaljski pakao; komoran... Ovim je data gruba klasifikacija knjievnog ostvarenja Miloa Crnjanskog. Prostor sree egzistira u posjedu simbola Sjevernjae, u nadi i epifaniji, izvan smrti pojedinca i prolaznosti. On postoji u Nebu, i vezama ovjeka i prirode (sumatraizam). Prostor pada (podzemlja) je saputnik plave zvijezde koja svojom pojavom postaje muitelj onih koji se ka njoj kreu, a stii ju ne mogu2. Ravan svakodnevnice (po Dadiu) dio je koji dijeli svijet Utopije: Novu Serbiu, Hiperboreju, Rosiju, Beograd, sve ono to pripada prostoru sree od onog pridruenog ravni Podzemlja: od Austro-Ugarske, Galicije, Londona. Svakodnevnica ne opominje, ona guta neprimjetno. Sjevernjaa postaje fantazmagorija pod kojom se odigrava tragedija. Semantika i poetika naslova Naslov djela obuhvaa semantiki prostor i raznovrsnost moguih veza izmeu smisaonih elemenata kodiranih u njemu. To je prostor koji se nalazi izvan jezika i njegovih granica3. Naslov je prvi, najoptiji znak djela, uspostavljen prema onome to ini sadraj tih znakova i prema odnosu izmeu statikih i dinamikih elemenata u datom smisaonom prostoru. U naslovima djela Miloa Crnjanskog primjeuje se izrazita prevalencija toponima. Na taj nain obuhvaen je prostor djela i odnosi uspostavljeni u njemu kao i postupak na koji su elementi iz spoljanjeg svijeta u njega preneeni. Kod Crnjanskog to su toponimski naslovi, npr. Sumatra, Strailovo, Serbia, ili Lirika Itake, Roman o Londonu, Ljubav u Toskani, Pisma iz Njemake, Pisma iz Pariza, Lament nad Beogradom; pa i naslovi kojima se ukazuje na dinamizovane prostore Seobe. Vezujui naslov za intertekstualni nivo, primjeuje se postojanje dva mogua znaenja tog geografskog pojma ili dinamiziranog prostora. Prvo se odnosi
Jeromonah Jovan ulibrk, Crno sunce, i oko njega krug, Matica srpska, Beograd, 1991, str. 31. 3 Mila Stojni, Semantika i poetika naslova u delima M.Crnjanskog, Knievna re, Beograd, 1972, str.13.
2
369
na stvarno prostorno znaenje tog pojma, a drugo se dobija u kontekstu knjievnog ostvarenja i ono nikad nije identino prvom. Naslovni toponim pjesme Sumatra oznaka je za daleko ostrvo u Indoneziji. Meutim, u samom diskursu pjesme nema niti jednog direktnog i konkretnog elementa vezanog za sam naziv pjesme. On kao da lebdi nad pjesnikom tvorevinom. Na taj nain eliminisana je asocijacija na istorijsko-geografski pojam. Sumatra ima konotaciju netaknute prirode, raja na zemlji, svojevrsne Arkadije s Istoka. Ona postaje apstraktni topos po kome lirski subjekat luta u potrazi za smislom postojanja, vezujui svoju svijest za drevne civilizacije, za istonjaku nirvanu koja se izdie kao stariji hronotop od Itake! U pjesmi se javlja jo jedan toponim Ural u ijem se podtekstu krije antiki mit o prikovanom Prometeju koji svojim mukama iskupljuje svoj dar ovjeku i plaa cijenu za opteljudsku tenju da se priblii bogovima. U podtekstu pjesme Strailovo, iji je naslov takoe hronotop, italac e nai Branka Radievia. Ovaj toponim je u neraskidivoj vezi sa pomenutom pjesmom. Zato, vezujui se za romantizam, nailazimo na gorku sentimentalnost rastanka, preranih umiranja, lutanja i vraanja, gubljenja i traenja na prostoru gdje se ine ludosti kojima nema lijeka, pa je najbolje prosto utati i sakriti muku i stid, a kad doe da mora da se rikne, onda bolje prsnuti u smej, nego briznuti u pla4. Semantika naslova romana Seobe vezuje se za semantiku ravan drugih djela M. Crnjanskog. I ovaj naslov u sebi nosi znaenje prostorne udaljenosti. Ta udaljenost je ivotna tenja ovjeka da dosegne neto to bi znailo ispunjenje i opravdanje za njegovo vojevanje ili lutanje na zemlji; ali i njegovu kob, ili, bolje rei, kob naroda da negdje drugo postoji neki sretni prostor, drugaiji svijet, nov predio, oaza spokojstva. To je svijet kontemplacije i mira, svijet slobode, svijet drukiji od realnosti koja guta svojim nitavilom i besmislom. Dakle, to je utopijsko mjesto koje nudi kosmiku povezanost i mir s egzistencijom. Meutim, ako obratimo panju na taj stalni put kojim idu junaci romana, primijetit emo i dva vida postojanja migracija tj. dva tipa seoba. Seobe su objekivne, stvarne, fizike, u kojima se naao srpski narod u slavonsko-podunavskom polku 1774. g. pod vostvom Vuka Isakovia (istorijska linost). Interesantno je da prije M. Crnjanskog niko nije stavio ovoliki akcenat na seobe iz sredine
4
Isidora Sekuli, Nemiri u naoj knjievnosti, SKG, knj. 6, 1922, str. 27.
370
18. v., pa ni pisao o jo poznatijim, velikim seobama iz 1690. predvoene patrijarhom Aresenijem III arnojeviem koje su oba puta vodile sobom Srbe iz Ugarske, podanike i vojne najamnike Marije Terezije, koji su bjeali preko Save ispred turskog nasilja i pustoenja. Ipak, o seobama pisali su Arsenije arnojevi u Poslanicama, ore Brankovi u Hronikama, o njima kazivali Arsenije Jovanovi akabenta, Partenije Pavlovi, a prije svega Simeon Pievi. ak ni narodna (usmena) knievnost nije o tim dogaajima ostavila naroite pjesme i dr. umotvorine. Iz Pievievih Memoara kao prototeksta, Crnjanski crpi tematsku grau za svoj roman, i u istorijski, okvirni tok zbivanja unosi jednu novu, unutranju dimenziju koja vezuje ili ne vezuje odnose pojedinca sa sredinom u kojoj jeste i sa samim sobom. Da je u pitanju samo ovaj vid seoba, sudbina Vuka Isakovia bila bi samo jedna od sudbina lica koja se snalaze ili ne snalaze u ivotu, bez obzira na to da li njegovom krivicom ili sticajem traginih okolnosti. Migracije su po Crnjanskom jedan od najstranijih poziva. Ali Vuk Isakovi i pored injenice da je ratnik tueg naroda, orue za top, u sebi nosi osjeanje duhovne, unutranje emigracije, jer kao sumatraista zbunjeno je buntovan, sanjar, zaljubljen u rumene, daleke pejsae i udno postavljene veze, samo njemu jasne i poznate. On, to vie sebe podsjea da je ovjek bez otadbine, to je stalno na putu u sebi sa novim ili sve jaim snovima o srei. Realna putovanja su preludiji za duhovna putovanja, ka nekoj zvezdi, ivoj ili mrtvoj, u sebi i van sebe5. Vuk Isakovi je u seobi jer vjeruje da je sadanjost prelazna faza, neto kao zemaljsko istilite da bi se dosegla svijetla budunost, tj. zemlja u kojoj vjeruje da e nai sreu. Ne naavi je, odlazi jedinim moguim putem iluzijom iz Haosa u svoju jo tako daleku Itaku Rusiju. Vuk Isakovi je Srbin, kanjen lutanjem, seobom, premjetanjem u prostoru, emigracijom, beskunitvom. To je nevoljno, gotovo prisilno izgnanstvo, zbog drutvene i ekonomske situacije, u Maarsku, Austriju, Njemaku, gdje boj bije sa svojim slavonsko-podunavskim pukom za tu raun i za tuu vjeru, nadajui se vrsto da je to samo jedna etapa u njegovom odisejstvu da bi i sami na kraju bili nagraeni. Rusija je ovdje predmet sanjarenja, simbol budunosti, zvezda vodilja. Vuk Isakovi je lik koji ima vjeru u nov ivot; ali isto tako u trenucima oaja izazvanim realnim ogorenjem postaje nihilistiki, asocijalni lik moderne usamljenosti i razoarenja. On, kao dua bez stalnog stanita, odbija proces enkulturacije
5
Slavko Leovac, Poezija i tradicija, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1995, str. 14.
371
i kulturne transmisije. To je naroito snano prikazano u sceni tenje peujskog biskupa da ga pokatolii, to predstavlja i jedan vid ucjene: sjaj je u katolicizmu... Zar hoe da na sebe natovare patnju, kojoj nikad kraja biti nee, seobu dua svojih, ne samo dece svoje, promenu venu, koja e kao kre u grobu do veka da im grize meso s kostiju, dok god budu u ovoj zemlji, iz koje ih vie pustiti nee?6 Osjea krizu identiteta, zato mu se i suprotstavlja: Uplaen i raaloen, klonu, i pokua da zabauri sve na taj nain, da je poricao sve... jer uzaludno je sve, prah, smert, sueta suetstva...prazdne rei...a kad se umire, umire se kao pas i konj... Due nema...kao to ni Boga nema...ivimo uzalud...prah...smert...prazdne rei (157). Meutim, dio tog procesa enkulturacije deava se ispod nivoa svjesnog miljenja. Zato i dolazi do paradoksa miljenja i delanja (npr. eli stalno stanite a ne vraa se iz rata; ne eli prihvatiti tuu vjeru, ali eli zvanje; eli da bude sa vitemberkom princezom, ali ne pokuava konkretno nita sam...). Ove Vukove migracije iz i u sebe, kao i (ne)prihvaanje tue kulture i obiaja takoe su vid njegovog ukljuenja i iskljuenja u svijet koji jeste i svijet koji bi mogao da bude, predstavljaju sumatraistiku viziju reda i antireda. Putovanja ovjekova potreba za seobama ujedno je i njegova potreba za kretanjem. Putovanja mu omoguavaju vei kontakt sa onim to je izvan njega, ali i bolju komunikaciju sa samim sobom. Stalni nagon za pokretom ukida granicu izmeu svetova racionalne jave i onog drugog sveta objektivnog ivota, a u sumatraizam se uklapa kao univerzalija7. Pojedinac, Srbin u ovom sluaju, je kao putnik - zastupnik razoaranog i u stalnoj borbi za samoodranjem uznemirenog naroda, koji sve gore spoznaje tragiku svog poloaja i poloaja svog naroda. Zato, ovdje rije srbuvati na ukrajinskom jeziku, pored osnovnog znaenja , ima i znaenje sluiti 8. U ovakvom
Milo Crnjanski, Seobe, Prosveta, 1966, str. 155-156. U daljem tekstu, iz tehnikih razloga, pored citata e se u zagradama samo navoditi stranica sa koje su preuzeti. 7 eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 33. 8 Duan J. Popovi, Problemi Vojvodine, I, Knjievna re, Beograd, 1925, str. 68.
6
372
etimolokom prevodu rijei Srbi osjea se duboko nesretan i istinit trag. Zato su putovanja nuna da se izae iz tmine i nesree to se ne moe pronai stalno stanite na kojem e pojedinac pustiti svoje korijenje. Spomenut emo i korijen hebrejske rijei ishak, to znai on se smije. Smijeh je dinamina radnja, to je u paralelizmu sa dinamikom nacionalne kretnje. Na tom putu naao se i na junak Vuk Isakovi, ije prezime evocira biblijsku priu o Isaku (u Prvoj Mojsijevoj knjizi), gdje se kae da ga je njegov otac Avram umalo ubio i prinio kao rtvu Jahveu koji je to sprijeio, ali na taj nain iskuao Avramovu odanost. Dakle, ovdje bi rtva znaila posrednika za ostvarenje veze izmeu ljudi i bogova. To je veza koja predstavlja povezanost ovjeka sa onim to je iznad njega i to vlada njegovom sudbinom (na taj nain se fenomen rtve uklapa u sumatraizam). Obred rtvovanja djece vezan je sa Isakovim imenom, pa se i u Seobama oivljava u porodinoj tragediji onih koji to ime nose. Vuk Isakovi gubi enu Dafinu i tree dijete, i time simbolizuje drutvenu rtvu koju prinosi za srpski nacion i svoj bolji ivot. Osim eljenih putovanja ima i onih neeljenih, uslovljenih potrebom ovjeka da stalno mijenja mjesto traei bolje: Raala je decu, seljakala se, ali ne znajui nikad ni kuda e, ni zato. (197), Aranelu Isakoviu inio se ivot njegove porodice i rodbine, pa i tog ostalog sveta to se...selio...kao pravo ludilo. (199), Sve to nije ilo ni po njegovoj elji, ni po njegovoj volji. (143), Otii nekud i iveti bezbrino, odvesti i njih da ive negde lako, prijatno, inilo se Vuku Isakoviu tako mogue. Negde je moralo biti neto svetlo, znaajno, pa treba otii tamo. (215), Negde mora biti lakeg ivota... Odseliti se treba zato, otii nekuda, smiriti se negde...iveti po svojoj volji, bez ove strane zbrke, idui za svojim ivotom, za koji se bee rodio. (356) Meutim, ni ovdje ove dvije bipolarnosti istog pojma ne moemo tumaiti kao neto zaista suprotno, kao neto to iskljuuje jedno drugo. Jer, sumatraistika vizija putovanja namee uzajamnu njihovu uslovljenost. To znai da pojedinac u istom trenutku eli putovati, taj nagon je stalno u njemu (i kad ratovi zavre), a putovanje je i neto to je nametnuto: Ipak, da je Vuk Isakovi bio kod kue, on se ne bi bio gadio nje (197), Eto, pomisli, dovoljno je odseliti se iz jednog mesta pa da sve to ostavlja bude kao i da nije bilo (131). Dakle, putovanja, bilo eljena ili ne, remete ve postojee veze meu ljudima i stvarima, dok ih s druge strane grade. 373
S obzirom na to da postoje ova dva pokreta za putovanjem, postoje i spoljanji i unutranji razlozi za njim. Spoljanji su prividni uzroci, u ovom sluaju nematina i rat. Oni mogu biti naporni jer su neeljeni pa u ovjeku stvaraju utisak besmisla i bezumlja: Seobe mu behu dosadile (130), nemir se nije stiavao (354), Morao je svaki as da ide onamo kuda nije hteo (142). Kretanje moe imati negativnu konotaciju u trenutku kad se, npr. puk rasputa, pa skoro polovina njih, ne mogavi da zaspi, razbegla se tako, po mraku, nekuda prema gradu...da kradu... Odoe i ne ostade za njima nita. Nita. (136) Kretanje jedan veliki i nepopravljivi apsurd. Ali, po unutranjoj zakonitosti sumatraizma, ovjek je spaen jer je i sam nosilac osjeanja vjeite tenje za akcijom, pa putovanje nosi sa sobom pravu sutinu ivota. Na taj nain se disparatnosti izmeu dva razliita shvatanja i doivljaja kretanja gotovo dodiruju i teku kao paralelni tokovi. U snu ili u stanju polusna se esto putuje, pa su snovi i putovanja vrsto vezani jedno za drugo. I evokacija uspomena je jedan od vidova putovanja. Kao to je mladost aktivnija u procesu premjetanja i stalnog kretanja od starosti jer je ovjek eljan interesantnih doivljaja; tako je starost rezime onog to je prolo ili se, pak, moglo dogoditi. Na taj nain odlazak u razmiljanje predstavlja vid imaginarnog putovanja, vezu s arhetipskim: Veza sa mrtvim ocem; bio je to mir, spokojstvo, a sve to oko njega bee, na svetu, areno, ludo, bezumno i besmisleno. (142), I dok se sve drugo vrtelo oko njega i bez reda i bez smisla zbrkano, te njegove misli na oca...su sve dovodile u red, rasporedile, smirile. (144), ili imaginarna veza prostorno udaljenog Vuka i Dafine: tada jo, trajala je meu njima neka veza tajanstvene slasti, to bee nevidljiva i nedokuiva. (186)
San i halucinacije Roman Seobe poinje buenjem, izlaskom iz sna glavnog junaka Vuka Isakovia, a zavrava njegovim uspavljivanjem, ulaskom u san. ivot u djelo Crnjanskog ulazi na dva naina: kao java i kao san9. Na okvirima prstenaste kompozicije fabule, Vuk Isakovi spava. Ovim
9
10
Petar Dadi, Prostori sree u delu Miloa Crnjanskog, Nolit, Beograd, 1976, str.117. Boris Uspenski, Poetika kompozicije. Semiotika ikone, Nolit, Beograd, 1979, str.203.
374
je ograen zaseban knjievni prostor10. Knjievni svijet se konstruie postojanjem izvjesnih granica koje ga odvajaju od neknjievnog. Na tim mjestima istaknut je prelazak izmeu jave i sna: Tup udar kopita... kao pod zemljom, uje se jednako, u blizini, pod snom. esto buenje...ga obuhvata, prolazi kao neko ljuljanje u toj pomrini... Ne razlikuje tamu oko sebe i tamu u sebi. Pri tom, za taj tili as, dok opet ne usni, ta sve ne ugleda u polusnu. (119,120), I dok mu se, u dui, kao u beskrajnom plavom krugu, jednako ponavljahu misli o odlasku, o odlasku nekud, u Rusiju,...dotle mu je zaspalom prvi put opet kod kue, u telu drhtalo, kao neka zvezda, poslednje zrno nekadanje mladosti. (360) Isakovievo opaanje je tokom itavog romana dinamizirano i na taj nain se otkriva postojanje jednog njegovog posebnog stanja, izmeu jave i sna, sa oima stalno fiksiranim za nebo. San usred jave javlja mu se i unutar oivjelog pejsaa. To je jedan oblik epifanije, jer Vuk Isakovi se tu ne kree, ve je dinamika percepcije postignuta njegovom unutranjom promjenom take gledita. U takvim okolnostima san je akcija i ima primat nad realnim. U polusnu on vidi: Reku to pod bregom umi, ispunivi svu no. Po razlivenim vodama, u rupama i jarugama, meseine. Trsku prozora i krova sa koje kaplje nebrojeno kapljica, kap po kap. Oblake, to se kotrljaju sve nanie. Nepregledne vrhove, vrbake, pune iblja. (120) A kad se zaljulja opet u san, zapaljen i pun nekih plamenova, tumba se u nekom arenilu u nepregledne daljine, u nedogledne visine i bezdanu dubinu, dok ga kia, to kroz trsku prokinjava, ne probudi. Tada, pomuenom sveu prvo zauje lave pasa i poj petlova da odmah zatim irom, u mraku otvori oi i ne vidi nita, ali mu se uini kao da vidi, u visini beskrajan, plavi krug. I u njemu zvezdu. (120). San unosi novu dimenziju, novi prostor. Beskrajni plavi krug sa zvijezdom Vuk Isakovi je vidio, prema tome, pri samom ulasku u roman, i zatim, pri samom izlasku iz romana. To je san o svom osloboenju, san kao putokaz, vodi, on prethodi novootkrivenoj stvarnosti. To je san o budunosti, san obmana, ulazak u jedan unutranje-odbrambeni svijet. San je bijeg od rune savjesti pa je Vuk po ceo dan spavao, pod kolima (284) Ali, on ne samo da predstavlja bijeg od jave, nego i njenu evalaciju, jer stvarnost je samo omama ljudskih oiju. On predstavlja, osim potrebe, ovjekov mehanizam da se odbrani i zatiti od zla. Na taj nain postaje sumatraistika veza ovjeka i onog to mora biti, nezavisno od njegove volje. Tako je postavljen dualizam dobro-zlo, ili san-java, pri emu su san i java dva svijeta ovjekova, dok pomijeani esto stvaraju halucinacije. Tu 375
su san i java povezani; a ako se ivot shvati kao san, onda se misli na onaj vii ivot, ivot sumatraistikih veza. Ovdje se krije ekspirovska misao da je ivot od sna satkan. ivot i san su izjednaeni, ne razlikuju se vie (kao kod Borhesa). Krug i zvijezda se, zapravo, ukazuju tano na rubovima gdje se java sa snom granii. San-polusan ne biva samo vien ve i doivljen. U trenutku kada se glavni lik sasvim probudi i izae iz kue na obali Dunava gdje je se enom proveo posljednju no, plavi krug i zvijezda nestaju iz njegovog pogleda: Iza obora, nad strminom, vide zbilja nepregledne vrbake i ritine, u ogromnom, mutnom, kinom svitanju, ali ne beskrajni, plavi krug. Ni u njemu zvezdu, kao u snu. (123) I Aranelu Isakoviu se javlja zvijezda u trenutku kada Dafina izdie: kaou snu, i on je nad njom video, van sebe od straha i alosti, plave krugove i u njima zvezdu. (320) San ne donosu uvijek sreu, ve se preko njega reflektuju i stalne preokupacije junaka: Probueniz svog sna, iz sna koji mu traje ve vie od desetinu godina, iz sna u kome je nemoan i uzaludan, ali jasno vidan i shvatljiv samom sebi. (254) Ali, u tom ratu i ludilu on sanja i da udaje ker i despota Stefana tiljanovia (261), svog sveca. Istaknimo i to da su Vuk Isakovi i njegov puk esto u pijanom stanju, ili u stanju slinom pijanstvu: I ne samo on, ve i njegovi oficiri, pa ak i vojnici osetie neto to ih injae lomnima, tako da su se gegali posle bitaka, kao kroz san. (255) Pijanstvo je i od veernjeg vazduha (313). Arkadije, Vukov sluga, je stalno pijan od alosti da e moda kogod iz puka poginuti, njemu se smre i uini da sanja, videv koliko se zlo dogaa (248). I puk pije: Stasiti, crveni, u svojoj ohanoj opremi, kosmati, puni srebra, krstei se sa tri prsta,prisustvovahu misi, opijeni, kao bunikom, nebesnim pesmama orgulja i hora, mirisom tamjana, zbrkom latinskih rei i aneoskim izrazom lepih deaka (150), Pri kraju slube bili su potpuno umorni, neveseli i kao omaijani. utahu i meu sobom ne govorahu ni rei. Prooe parkkao sablasti (151). U toj omaijanosti se krije zamka zapadnog ovjeka da ih na taj nain pridobije i unijati. Zapravo, iskoriteno je psihiko stanje Srba, umornih od rata i seoba, s namjerom da se odnarode i otue. U tim trenucima je potreban san, ili neto kao san, da se prihvati u negativnim iskustvima, tj. usred jave takvog iskustva. Zato, Vuk Isakovi pije da ne slua, u svojoj ljutoj tuzi i saaljenju nad sobom i svojim narodom, pije jer vjeruje da ga pie titi od realnosti: Isakovi se rei, po uzoru bratovljevom, da napije sebe. 376
(156) Alkohol, pomuena svijest, pritisak biskupa, ljepota noi i prirode, nataloena nesrea ine da njegovo psihiko stanje, poslije rascjepkanog govora, punog razoarenja i boli, doe do katarzikog pranjenja pa zaplaka (157). Sanjaju i drugi likovi u romanu. Dafina, po posljednjem odlasku mua na vojnu i njenom preseljenju kod djevera, postaje uznemirena jer ima zle snove, da joj se mu javlja, kao mrtvac, u stranom obliku aba, zveri, i pacova (170). Poslije provedene noi sa Aranelom u stanju bunila: Iznemogloj od bdenja, umornoj i bednoj, uplaenoj i zamiljenoj, uinilo joj se da je zaspala, ba kada ugleda, pod prozorom kako joj ide po vodi mu, sav obliven krvlju i mokar; neobueni i neoeljani Vuk Isakovi, sa ogromnom batinom u ruci, koja je dopirala do tavanice (181). Ovdje je enska preokupacija i briga transponovana u san. Percepcija je pomuena i kada je sasvim ve budna: Probudila se, kad joj je dever tiho odkrinuo vrata. Za jedan trenutak ona ga vide, kao da je bio zakoraio u vis, u vratima, koja postadoe vidna (181). Do Dafininih halucinacija dolazi usljed njene usamljenosti (svaki Crnjanskov lik je melanholino usamljen), i usljed samog poloaja ene u neumoljivo patrijarhalnom drutvu. Vaspitavana da bude moralna i ena trpilac, ona poputa nagonima iz dosade, postaje brakolomnica, i postaje za sebe bedan stvor, igraka, stvar u kui (186), plakala je nad samom sobom...alila je sebe neizmerno (182). U preziru sebe same, zaokupljena ostaje svojom nesreom u toj sredini gdje vlada nematina, samoa i boletina (197). Paradoks je unutar ovjekove kontradiktornosti miljenja i djelanja. Dafini se zbog disparatnosti u vaspitanju i onog to je uinjela, kao i zbog nesretne spoznaje da moe biti sretna i da moe uivati, stvara tjeskobna borba u dui. Jer, ona stvar, stvar je bila, a sva ta ljubav prema njoj, zar nije bila kao neka razonoda te dvojice? (197) Zato se u svakom normalnom ivotnom trenutku u njoj stvaraju halucinantne slike koje donose napetost i neizdrivost zbog takvog psihikog stanja. Otvorivi irom oi, ona tek sad vide da se nije za vremena spasla iz mraka, koji je bee opkolio, a kojeg se tako uasno plaila, Sa oima koje su htele da joj ispadnu iz onih kapaka, ona primeti kako joj se beo arav, sa pei, pribliuje sve blie...U isti mah, oseti da neko stoji iza zavese, u mraku; vide kako se iz pomrine pojavljuje jedna ruka...primeti i drugu, koja joj bee zaobila sa lea i koja je hvatala i gnjeila njene haljine na zidu, razbacavi ih po tlu. Vrisnuvi... ona pred zavesom spazi i trbuh, ogroman trbuh svoga mua, njegova usta i oi i nos, ceo njegov lik na belom aravu, krvav, sa preklanim grkljanom, 377
i crni klobuk, to je lebdeo nad tom glavom (192,193). Privienja nastaju usljed sukoba u njoj, podsvjesnog pokajanja, straha, izdanog morala koji je gui. U snu, dalje, dolazi do nadrealistike eterizacije materijalnog, pa su pred njenim oima tekla i nebesa (194), a oruje je lebdelo u zraku (288). I Aranelu Isakoviu se u sluajevima vezanim za njegov odnos prema Dafini javljaju halucinacije kao u paklu (164), nekako kao u snu (178). Beogradski grad i areni, turski trg, konji to se u vodi dave, velika i plava njegova kua, blato i mree, lae i vrela, okreena pe, kovitlahu se vie puta oko njegove glave, ali su svaki put nestajali u potpunoj tiini tople izbe i u polumraku, u kom se ona videla jasno, kod prozora (180). S druge strane, Dafina se Aranelu u jednom trenutku javlja i kao vjetica: pri samoj pomisli da je odbije, ona se dizala pred njim, strana kao neka vetica, pretei, tako da mu je ivot postajao mrzak, im bi se setio da ona moe i kukati i prekoravati (297). Dakle, i san sa sobom nosi i lijepe i rune vizije, to dokazuje postojanje sumatraizma unutar njega - kao sposobnosti prilagoavanja, ali i njegovo nalije - u svom odsustvu. U njemu je paradoks kao i u ivotu; jer ivot se u romanu odvija otegnuto, jednolino i sporo, a ve u drugom trenu predstavlja se kao brzotean i prolazan, ba kao u snu. Sujevjerje i fatum Veza ovjeka i apriornih sila, onih koje su mu i danas ostale logiki neobjanjive, mo neeg ili nekog ko upravlja njegovom sudbinom reflektuje se kao preokupacija da se objasni, dokui ili jednostavno kao neto to ne da mira: kroz snove i halucinacije (npr. Vukov odnos sa davno umrlim ocem, Dafinin strah od posljedica svog nemorala i njena briga za ivot mua koji je na vojni...), ali i kroz sujevjerje neprosvijeenog ovjeka koji vjeruje da je zlo otjelotvoreno u neemu to kua njegove namjere pa ih ovaj treba nastojati izbjei. Ta energija arhetipskog u ovjeku stvara iskrivljenu sliku realnog. Realna slika izvan, ini da se unutar njega javlja znak koji najee daje u taki gledita negativnu konotaciju (minusprisustvo sumatraizma). Vuk Isakovi pred odlazak na vojnu obalio je anak osveene vodice i bosiljka s kojim je trebala ena da ga pokropi (123) za sreu. Ovdje uoavamo paralelizam sakralnog, onog to pripisuje vjera, ali i onog arhetipskog, sujevjernog - da to nije dobar znak pred put 378
i da se nita dobro ne moe u buduoj radnji oekivati. Disparatnost se ogleda u tome to vjera iskljuuje postojanje sujevjerja, jer ono predstavlja grijeh. Meutim, ono je u ovjeku toliko jako, gotovo kao i hrianska vjera. Zatim, niu se dogaaji sa negativnom konotacijom. Kad su se Vuk i Aranel pozdravili, Vuk uskoi u kola, prosuvi mlaem brojanice po blatu (128). Ovaj znak, predskazanje, praeno je narodnim obiajem da pri odlasku nastade takvo ipanje, kuknjava i dreka,...lelekanje i jaukanje ena (124). Ovome slijedi obiaj da se pjeva i sviraju gusle otegnuto, nariui jer mnogi izgiboe i jer se mnogi porazboljevae (260). Na taj nain ne stvara se spokoj u njihovoj dui, ve nov i estok nespokoj, pa odlazak donosi jezivu tiinu. Arhetipsko i nesvjesno sujevjerje, koje je i starozavjetno, ukorijenjeno duboko u ovjekovu psihu, olieno je u odnosu spram lijepe, putene ene. Tu se ena gleda kao otjelotvoreno zlo koje u mukarcu izaziva iskuenje i nespokoj. Pa, Aranel vide da mu je u kuu (brat) doveo avola (162), ...posle tih mirnih dana...poe initi, u kui bratovljevoj, zlo (163), odnos njen prema deveru...bio (je) prilino nadzemaljski (170), Ruke svoje,... putala je da mu se kraj vrata provlae, klize, previjaju kao zmije (171). Motiv sudbine Aranela Isakovia nije interpoliran sluajno, jer on je trgovac, realist, ali ve u sljedeem trenutku zaljubljen, rtva sudbine, igraka u rukama nekih nevidljivih i monih sila, uvia da se to s njim poigrao neki skriveni, zli bog i da postoji jedna oblast u koju on sa svom svojom umenou i snalaljivou ne moe da izmeni nita11. Sluaj komedijant, taj zli volebnik, ini uzaludnim svaki ovjekov trud da uini neto po svome i dri ga vrsto u svojim rukama. Sva sila i trgovaka mo data mu je samo zato da bi mu je sudbina na kraju pretvorila u prah i nita. Sva njegova umjenost i vjetina nisu ga mogli spasiti od zlog udesa. Ljepota ene se, pak, ovdje shvata kao fatalnost, nemilosrdna, apsurdna sila; pa su Aranel i Dafina oslikani kao crne senke na zidu (178). A, ovjekova obmana je u tome da vjeruje da se ona moe dosei bez iijeg znanja, kao u snu. I, naroito, bez ikakve nesree (172). Motivacija u pripovijedanju biva opravdana Dafininim halucinacijama pa joj se mu nou javlja letei na belom aravu (169), a Vuk mora dobiti znak koji ne umije rastumaiti jer jedan zec pretra mu preko puta (175). Spomenut emo i narodno vjerovanje da ena koja raa erke postaje runa, jer ove
11
Nikola Miloevi, Zidanica na pesku. Knjievnost i metafizika, Slovo ljubve, Beograd, 1978, str.222-223.
379
ispijaju majinu ljepotu dok je trudna: lepotica na glasu, prolepala se jo vie, u prvoj godini braka...ona je posle poroaja slabila i runjala, postajala tiha, a okrutna... (121-122). Osjeaj malenkosti i bespomonosti esto je prisutan unutar likova Seoba. Vuk Isakovi osjea koliko pripada drugome, nekome to ga ovako arenog i nadodoljenog vodi tamo-amo, zajedno sa tom vojskom... (207), pa je bio poverovao plau i leleku, pri odlasku, i slutio da e mu ovo biti poslednji odlazak i da e u ovom ratu umreti (208). Iako Vuk na kraju ne gine, to dokazuje nerealnost predskazanja i osjeaja, ovdje se akcenat stavlja na nekog ko bi mogao predstavljati posrednika za postojanjem sudbine, fortune, ili, jo prije, fatuma u znaenju kobi. Vuk Isakovi uvide da mu je ivot proao i da ga vie popraviti ne moe, kao ni nisku sudbinu svih tih, koji su bili poli sa njim i koji se sad vraaju, u svoje barutine i blatita (356), Sve to nije ilo ni po njegovoj elji, ni po njegovoj volji (143). Sudbini obino posrednik biva neastivi, Mefisto, avo prozirnosti (hipotetiki avo) koji ima mogunost upravljanja i modeliranja, neopaenog djelanja i oblikovanja situacija, reflektujui se u junakovoj linosti kao doivljaj, san, fantazija: Trzajui se na konju, koji je neprestano bacao glavu, i, uplaen od neeg, ustupao unazad, Isakovi opet oseti tu telesnu slast pred napad... (263). Pripovjedake situacije unutar romana: deskripcije, motivacioni tokovi, dramski sudari, postupci junaka, komunikacije (dodue poremeene), meusobni odnosi, veze i sudbine proete su simbolikom prisustva Neastivog, koji je neodreeno imenovan, prisutan i naznaen, ali ne i opisan, otjelotvoren, konkretan. On predstavlja neto to je neminovno prisutno jer je dio ivota, ali koji ujedno smeta i ometa sumatraizam unutar tog ivota. Ovakva antisumatraistika vizija zna biti i aluzivno otjelotvorena, ali u tom sluaju ne opasnija od drugih konkretnih pojava. Baron Berenklau prikazan je kao stara baba, bojali su ga se kao neke vetice. Imao je grozne ruke, od samih kostiju, kojima ih je hvatao, a oblaio se skoro iskljuivo u crnu svilu i zlatom izvezen somot... (244). Vizija Neastivog javlja se i u trenutku kada se Dafini u smrtnom ropcu priini kao da je vrag uao u kuu (290). A kad je umrla nad glavu joj stavljaju bezbroj venaca od glavica luka i kukuruza (325). Uz to, smijeh je, po vjerovanju, avolja manifestacija, pa su ljudi Dafinu zbog njenog smijeha mrzeli...i straili je se. Njenog osmeha (167). Narodne prie i uvjerenost u njihovu istinitost gradiraju psihika 380
stanja pojedinca, pa se sve zaogre velom mistifikacije neobjanjivog. Pria se o udnovatim dogaajima koji su se desili dolaskom Dafine u kuu: kako su konji hteli da udave Aranela Isakovia, tiskajui se oko njega i punei mu usta svojim grivama dok se davio; kako su neke bube i mravi pojeli ruku slukinje, koja je gospou Dafinu obino eljala, i kako se, po kui, behu namnoile zmije, to su se naroito kotile pod njenom posteljom. Uostalom, Ananija je bio tvrdo uveren da e ona izlaziti iz groba i hodati po selu (330). U percepciji ljudi dolazi do konkretizacije apstraktnih fenomena, pa oni vide Dafinin duh koji kvari vodu, tamani stoku i ara, u grudi i u trbuhe, bolesti koje nisu mogle da se protumae (330). Toj optoj pomahnitalosti stavlja se akcenat na no kad je meseina... ona se pojavi jaui na jarmovima, penjui se na dudove. Neko je vide kako ui na ermu,... bela i velika (331). Atmosfera i deavanja su usklaeni i do ludosti narodne gradirani, pa se poe priati i o pojavi vampira-Dafine u iji grob, kao kulminaciju svoje gluposti, zabijaju glogov kolac. Ali, i pored Ananijevog sujevjerja koje bi trebalo da se tu svri, provlaei se kroz plot, ekao ga je meutim opet vrag, zakaivi ga gunjem za plot... (335). S druge strane, Arkadijeva ena Stana, i sama vjerujui u vukodlake i vampire, u podzemna i natprirodna bia, u samrtnom strahu upada u blato i davi se sa ludim privienjem da joj se mu bee digao iz vode i iz smrti beo, kao mlad bagrem...Ona ga je traila okom na mestu gde ga nije bilo, i inilo joj se da ga vidi tamo, gde ga tada nije bilo (337), ...u svom samrtnikom strahu i mislima, (ga je) samo naslutila, kao neki davni miris, samo u priini ugledala, kao neku davno prolu sen (338). Arkadijev duh se na kraju gotovo izjednaava u viziji njegove ene i samog pripovjedaa, pa ga i italac vidi kako hoda talom guui i tepajui milim reima, koje je izgovarao kroz nos, konjima, preko oranica, nevidljiv i neznan, providan i lak, kao dim posle bitaka (339). Motiv sata, uneen u udno okruenje tuine, ogroman, sa gvozdenim skazaljkama, koji je neprekidno kripao, u kom se neto, meu uatima, neprestano kidalo...svojim neshvatljivim, velikim brojevima, nafarbanim u belom krugu... (138) doprinosi atmosferi mistinosti. Jer, prolaznost koja svaki tren otkucava u krugu tj. ponavlja se kao neto to je vjeno spram ovjekovog tronog ivota, pod velom je zle, negativne oznake sat je gvozden, a gvoe je avolov znak12. To je i logino,
J. Chevalier & A. Gheerbrant, Rjenik simbola, Matica Hrvatska, Zagreb, 1989, str. 197.
12
381
jer u svakom ovjeku se stvara osjeaj strave i straha to mu jednog dana ipak mora doi kraj. Tako se motiv sata i prolaznosti jo jednom pominje u trenutku kada se Vuk poslije trideset godina ponovo susree s Princezom Majkom, zagledan u tu nakazu... pred jednim velikim, drvenim satom (232). Igra i bajka Pokazali smo kako je sudbina makrokosmika igra sa ovjekom koji svoju mikrokozminu auru brani snovima, neurotinim i psihotinim privienjima, i fantazmagorinim doivljajima. ivotna igra je opklada na intuiciju ili logiku, ili, pak, na ivot ili smrt. Junaci Seoba najee odstupaju od logike, oslanjajui se i uivajui u onom to je apriori, u zaumnoj igri gestova. Vuk Isakovi uiva milujui ericu... kao neki ostareo medved, sav nakinuren, poe u kolima pred detetom da skae i mumla i igra. Dete poe da ga miluje rukama, hvatajui ga za srebrne kianke na klobuku, smejui se, kroz pla (128). Ova nijema igra Vuka Isakovia i erke unosi Vuka u ono njegovo posebno stanje, pa je kao nastavljao da spava, a graktanje vrana, sluao je kao kroz san (129). Za razliku od Vuka, njegova ena Dafina nema uspostavljenu vezu sa sopstvenom djecom, ona ubrzo uvide da nema ta toj deci da govori, niti ima zato da ih gleda. Posmatrajui ih, uinie joj se blesava i tua (190), jer bee joj ao da su obe devojice i da e i one, kad budu kao i ona, ene, toliko patiti (196). Ali, iako sumatraistike igre nema izmeu Dafine i njenih erki, izmeu nje i Aranela danima traje jedna posebna nijema igra. Njihova fizika i psihika stremljenja se gotovo ulivaju, razlivaju i ogledaju kroz promene u unutarnjem naponu jednog lika...u promenama unutarnjeg napona drugog lika13. U ovom odnosu Dafina se slui svojim tijelom, pa to je meu likovima napetost vea, u tekstu su ponavljanja sve uestalija: Pri njenom pokretu sav bi drhtao (161), Sve ee dodirivae joj ruke, kosu, plea, pa i pas (163), Pred njim, pre svega, utala je.... (170), Za njega nije bio onaj kikot... Za njega je ona imala i drugi glas, i drugi pogled, celo jedno drugo bie, Stopalom svojim, koje se njemu inilo kao u snanog anela, Obilazila ga je hodom svojim snanim... Ruke svoje, koje nikada nije spustila jo na njegov vrat... Grudi svoje
13
Novica Petkovi, Dva srpska romana (studija o Seobama), Knjievna zadruga, Beograd, str. 253.
382
prinosila mu je tako blizu... (171). Dramski naboj u ulozi je konstrukcije teksta, koji se na taj nain pribliava poetskom kazivanju. Igra psihofizikih nagona doprinosi pripovjedaevoj igri i sumatraistikim stvaranjem veza izmeu poezije i proze. Kocka, taj vjerni avolji pratilac, dovodi u iskuenje Vuka Isakovia, pa je zaneen ljepotom vitemberke princeze, kockajui se, svako vee skoro, pri njenom stolu...morao da naui da igra i igrao je vrlo dobro (225). Ovakva igra unutar igre koja se iz retrospekcije nastavlja hronoloki, pa Vuk nekada omaijan ljepotom Princeze Majke, sada, poslije trideset godina vidi je opet. Kulminacuja je postignuta refleksijom ogledala, pa joj on govori toliko ste se promenili i toliko ste ostareli, Vuk Isakovi je bio tim nespretniji to je u ogledalu, pred kojim je stojala, video samoga sebe (231). Ogledalo kao motiv ima funkciju pokazivanja nekog drugog svijeta, u koje se odraava ivot iza ogledala jer ono to se vidi sada, preslikava se kao dvojnik nekad. Na ovaj nain ogledalo se pojavljuje kao upadljiv i nezaobilazan dio dekora. Igra ogledalom javlja se u romanu u cilju oneobiavanja junakove percepcije pa se sree i u primjerima: Vukovog ogledanja - Isakovi je stojao dugo pred velikim ogledalom i gledao irok oiljak rane, na desnom ramenu...kao i svoje debele, oputene obraze (141); izgleda puka koji Neko vreme, u blesku ogledala, njima se uini kao da sede na nebesima, meu zvezdama, na sjajnim mlenim putevima, njihajui se lako (237); ili Dafinina percepcija koja kroz prozor posmatra stada na obali, koja su se ogledala, glavake, u vodi (287) i kada eli pred smrt pogledati sebe, pa zaiska da joj se prinese ogledalo, ono isto ogledalo, okovano u okvir od gvozdenog cvea (291). Pria o novoj Serbiji izmiljena je u svojoj osnovi ali motivisana da junaka ispuni zadovoljstvom, na neki nain prerasta u bajku o obeanoj zemlji Rusiji: U Rusiji bie mu svakako bolje! (350) Sutina bajke i jeste prieljkivanje, pa joj pisac daje karakter individualne zablude koja postoji iskljuivo radi utopijskog zadovoljenja mate. I ode rado, uveren da je to sve bedno i nitavno, a da je ono to ga u ratu eka, silovito i svetlo i moe da se zavri neim divnim, i za njega, i za sve te njegove ljude (268). Utopijsko prieljkivanje gubi svoje iluzivno obiljeje kada poinje da se odnosi na stvarnost. Takva tragikominost u uzaludnosti djelanja moe se uporediti sa crtom donkihotstva. Usamljenost postaje stalni pratilac junaka, ali ba paradoksalno tome, u ostrvu samoe stvaraju se nesluene veze univerzalne komunikacije sumatraizma. 383
I ratni odnosi su predstavljeni u znaku igre. A u svoj toj gunguli ni vojska nee uestvovati, nego samo jedna gomila ludaka i nesretnika, koji i nisu nizato drugo tu (241). Ratna igra nije nita drugo nego neto zbrkano i udno pa dobija konotaciju bajkovitog, nestvarnog, jer trebali su da se biju sa raznim narodima, da se premetaju u razne zemlje, to su imale tako udnovato podneblje, udnovate vode i ume i jo udnovatije obiaje (321), a sve se dogaa kao u...pozoritu (240). Dakle, ono to se deava zbilja, dato je kao odbljesak igre, jer igra je sastavni dio ivotnih zbivanja; ona se zaista deava i ima svoj poseban ivot. U takvoj igri ovjek je samo akter ali ne i njen kreator. On postaje lutka u pozoritu lutaka, a njegovo saznanje (zbog toga) je ambivalentno, jer je bolno, ali mu je i priroeno14. Ovaj svijet predstavlja ono jedino to je ovjeku na raspolaganju. Na ovaj nain uspostavljena je veza ivota i igre, tj. veza koja mora biti izmeu igre vieg i nieg reda, jer rat vodi jednu surovu igru viih sila koje vladaju meu ljudima, igru neminovnu dok je dobra i zla u ljudima, jer ta igra je oivotvorenje vie, kosmoloke, borbe dobra i zla, svjetlosti i tame15. Rat i komunikacije Zlokobna igra prerasta u pravu nesreu srpskog naciona. Kada se kae: Vi Srbi najradije birate posao vojniki (145), tada ratni pohodi gube svoju primarnu, ekonomsku i egzistencijalnu uzronost, i dobijaju psiholoko obiljeje snanog osloboenja neke divlje, elementarne energije16. Na taj nain uzrok rata biva samo zlo u ovjeku, ono nagonsko, instinktivno, ono arhetipsko, ivotinjsko, koje ga tjera u odreenim uslovima da potisne svoju svijest i razum. Rat-sila postaje velika ludorija (Dnevnik o arnojeviu) koja dovodi do pijanstva jednog celog naroda (Kod Hiperborejaca). Tu su pokidane veze ovjeka i zajednice pa dolazi do nepovjerenja, izolacije individue, otuenja, nerazumijevanja i nezainteresovanosti, opte otupljenosti. Obezlienjem rata se stvara pogodno tlo da ovjek postane animalizovano i bezlino bie, ime se istie izopaenost opte, meusobne (ne)komunikacije: poto im nisu znali jezik, oni su im govorili mumlanjem, jaukanjem, rikanjem i rzanjem
Milo Lompar, Apolonovi putokazi, Slubeni list SCG, Beograd, 2004, str. 160. eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 75. 16 Isto, str. 11.
14 15
384
(137), Drei se na okupu, sve jedan do drugog, oni su se klanjali, smeili...gotovi da pobegnu (235). Neartikulisani glasovi i naivna mimika, pa i po koje mehaniki izgovoreno vivat (146, 265) akcentuju s jedne strane nerazumijevanje dva razliita naroda pa i odsustvo te potrebe, a s druge strane uspostavlja se sumatraistika veza istog naroda tj. nespojivih ljudskih karaktera u jednom istorijskom trenutku. Frazama, vojnim usklicima i poklicima, praznim obeanjima, stvoreno je pogodno tlo da se mogu garantovati mnoga prava a da se istovremeno ne ostvari nita. Vuk Isakovi je svjestan toga ali do kraja ostaje omamljen i zaveden, jer se svaki neistiniti iskaz moe besramno transformisati u privid istine. Tako la neprekidno evoluira. Pozdravi i vojni melodini uzvici (npr. Vivat Maria Terezija!), sadrani su u jedva dvije, tri rijei da bi se lake zapamtili. Osim to je takav govor lako usvojiti, lako prodire i automatski se ugrauje u svijest, a zbog svoje zvanine forme izaziva strahopotovanje. Ovakav odnos izaziva tekoe u komuniciranju s ljudima. Ali, to mu je cilj i svrsishodnost. To je jezik koji istovremeno smiruje i plai, daje priliku i unitava nadu. Ljudi su kroz (ne)komunikaciju preklapanja jezikih kodova odljueni, i opet na neki nain povezani kao podreeni i nadreeni, gonjeni i gonioci, dakle povezani su prividom prava. Komunikacija, u pravom smislu te rijei, svedena je na minimum, automatizovana je. Minus-prisustvo ive rijei dovodi do njene prozirnosti to komunikaciju ini gotovo nestvarnom i formalizovanom. U itavom romanu, osim nekoliko usklika na njemakom i to ironino iskrivljenom, postoji samo jedan redukovani dijalog, bolje rei monolog, gotovo unutranji, kada Vuk Isakovi bunca peujskom biskupu o prolaznosti, besmislu, Rusiji i pravoslavlju. Nihilistiki stav jeste u tome da nije mogue saznanje o smislu egzistencije (praeno negacijom tog smisla), pa Vuk postaje ovjek bez ikakve elje da dalje ivi (353). Ovakvo utrnue osjeaja nalazimo kod openhauera i stavu da se sama ideja spasenja nalazi u mistikoj ekstazi, u umrtvljenju sebe, u preziranju ivota i sviju njihovih dobara, u duevnom miru bezeljnosti-bezvoljnosti17. Ali, kako je Vuk Isakovi ovjek prirode, to mu ne dozvoljava da srne u pad svoje linosti. Unoenjem elemenata ruskoslovenskog jezika odaje se utisak onog to je prolo, onog za to se ovjek hvata kao za svoje tlo, onog to mijenja
17
W. Windelband, Povijest filozofije, Zagreb, 1978, knj. 2, str. 201.
385
neto u ovjeku i daje mu dodatnu mekou, sjetu, toplinu, njenost. Ovaj jezik ima posebnu, duhovnu vezu sa likom Vuka Isakovia i posebnu simboliku vezanu za postupak melodizacije i semantike samog konteksta i dubinske strukture djela. Odsustvo ovjenosti gura prisustvo ovjeka u nulti znak, pa vojnike teraju po svetu kao stoku i kolju (202). I ime Vuk je naziv divljai pa je on kao medved (ali uva jazbinu). Epizoda ibanja Sekule, koji je time kanjen zbog silovanja, dobija karakter grotesknog paradoksa. Njegov animalni poriv potisnut je kolektivnom animalizacijom onih koji treba u tom momentu da predstavljaju ljude. Suci ine da onaj koji je pogrijeio i koji je kanjen biva od njih samih toliko masakriran da mu kasnije nisu mogli razaznati ni nos, ni usta, ni oi, ni ui (149). Bizarnost te slike podrazumeva zaprepaujuu blizinu u kojoj se nalaze, u ivotu ljudskom, tragedija i komedija, a ta blizina jeste: groteskna istina, fantastian doivljaj, koji nije, nimalo, prijatan18. Dakle, prepreke nisu samo u disparatnosti jezikih kodova zbog kojih se ljudi ne razumiju, ve i u promjeni unutar njih samih. Oni su kao kurjaci (136) pa pevahu viui, a koraahukao hajka gladnih pasa, koje vode, pritegnute na lancu u lov (132), s noem u zubima (247) za vrijeme bitke obasjani plamenom, ljudi u travi priinjavahu (se) kao zveri (211). Puk u trenucima kada je bez vrste ruke dobija najvie elemente odsustva ljudskog. Stalna potreba i naviknutost da bude usmjeravan i voen, ini da se kree dalje kao stado i da die prainu kao stoka (201). I lik Vuka Isakovia je animalizovan. On je kao neki ostareo medved pa skae i mumla (128), on je sa medveom snagom (182). Dafini se javlja u stranom obliku aba, zveri, i pacova (170). Jedan komesar iz romana je kao uran, crven u licu i zelen u potiljku (144). Rat mijenja i osjeaje meu ljudima pa kad je Vuk Isakovi poao prvi put na vojnu, Dafina prvi put oseti da je on gleda kao i neku stvar u kui... (185). A Vuk Isakovi emu ih (narod) nikada nije mogao nauiti, toliko ih je uio i nabijanju zidova kraj barutina i vrbaka, gde su oni radije stanovali u granju i iblju, pod drveem, pa i po zemunicama i kolibama (214). Obezliavanje ljudskog u tipiziranju puka se nastavlja i u primjeru: Za njih nije trebao da brine; ni za njinu hranu, ni za njinu obuu. Spavali su mu u blatu... Niti su znali zato ratuju, niti su ga pitali o tome, niti je morao to
18
Milo Lompar, Apolonovi putokazi, Slubeni list SCG, Beograd, 2004, str. 166.
386
da objanjava (242). Mada je Vuk esto govorio puku o velikomueniku caru Lazaru (259) da ne zaborave ko su, naivni primitivizam nomada ratnika oslikan je i iz take gledita stranca barona Berenklau koji im je pronikao u duu: Njemu ne samo da nisu bili pljakai, neobuzdani i razbludni, ve naprotiv, injahu mu se smireni i smerni, ozbiljni i skoro tuni (243). Meutim ivotinjski poriv nije samo u puku ve i u svakom ovjeku ukljuenom u takvu stihiju, pa ovaj, zapadni, kulturni ovjek cijeni to su se oni tukli grozno. Oni su klali. Hvatali za grudi, obarali i klali, zadirui rukom u grkljane, cepajui koe i meso kao krpe, prebijajui pukom rebra, ruke i kolena, razbijajui temena kao tikve (243). Zbog ovako postignutog cinizma prema ovjeku od primjera u itaocima se prema puku javlja jedino osjeanje aljenja a ne osude. Pa, kad puk izgine u ratu, biva poreen sa zimom koja je dola, zavejan... postade, tako, nevidljiv i skoro neujan (341), kao neko strailo na snegu (344), kao gomila bolesnika (346). Homo duplex Snovi i uda, fantazije, sujevjerje, narodni obiaji, igra i rat, motivisani su u kompoziciju romana paradigmom nonsensa. To dovodi do razgraivanja junakovog lika na nekoliko komponenti. Antilogika nastala kao posljedica bjeanja lika iz realnosti dovodi do nadrealistikih udvajanja i cjepkanja unutar linosti. Lini ivot u romanu nadgraen je upadanjem u egzistencijalno autsajderstvo dodirnuto mreom nemoi, gubitka i praznine. Samoobmana se stvara iz potrebe da se uestvuje, pa i stvara neto bolje radi ega vrijedi ivjeti u vremenu zla. Zato ovjek M. Crnjanskog postavlja ideju ili apsolut sopstvenom ivotu, to jeste borba protiv epohalnog i egzistencijalnog nihilizma. to je osjeaj praznine i uzaludnosti vei, to je unoenje u svijet sumatraizma vei i veza sa njim jaa. Bunt, zaprepatenje, uenje nad onim to vidi - jeste njegov znak disparatnosti unutar njega samog. Rat stvara u ovjeku osjeaj onoga to mora biti, ali i onoga to je sasvim odvojeno od njega. Oba segmenta ispunjavaju, pripadaju i ine taj ivot. Dvojstvo unutar linosti izaziva osjeaj da se dio lika neumitno seli na mesto sa kojeg moe samo samo da posmatra sebe, da postaje objekt
19
Isto, str. 231.
387
sopstvenih misli, da je odvojen od svake izuzetnosti19. Sve je to prolo tako besmisleno da se Vuku Isakoviu inilo jednako kao da postoje dva Vuka Isakovia: jedan koji jae, urla, mae sabljom, gazi reke, tri po gunguli i puca iz pitolja...dok ubijeni padaju i ostaju na zemlji; i drugi koji mirno, kao senka, koraa kraj njega i gleda i uti (252); Videv se opet kao u dva lica, on je prolazio u mislima sav svoj ivot, proivevi, tako, nekoliko mirnih dana... u nekom polubudnom stanju (260); ili, pak, primjer gdje V. Isakovi na svoja ratna djela gleda oamueno i neurotizovano, gotovo do ravnodunosti obamrlo: Ponien,... preao je Rajnu posmatrajui svoja dela kao da ih neko drugi ini, gazei meu leinama... kao u snu (270). Drugi koji se javlja uvijek kao u snu (san je veza ta dva svijeta, medijum komunikacije izmeu ovjeka i njegovog dvojnika), u svakoj kritinoj situaciji, gospodar je situacije i daje joj jednu viu, nadrealnu, metafiziku dimenziju. Postoje dva stanja, jednom kojem tei i drugi u kojem jeste i koje odlikuje duboka bol20. Stanjem ataraksije, lik Vuka Isakovia dospijeva u stanje duevnog mira i spokojstva, zatienosti od oluja sveta to se postie nezavisnou oveka od spoljnjeg sveta, kao i savlaivanjem afekata, udnji, strasti21. Na taj nain uspostavljena je ravnotea i harmonija sebe sa sobom i sebe sa svijetom. U toj neusaglaenosti u junaku se javlja osjeaj lakoe, on postaje eterizovan, pa se stie utisak nejednakosti njegovog fizikog i psihikog stanja: on ceo takav, podbuo, teak, kao bure, postajao je lak kao perce (142), Umoran i prazan, bio je lak, kao i da nije imao tela...oseti se topal, a ne teak, kao i da ne jae, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru, koji ga je pratio s lea (355). Ovom stanju je u paraleli postavljena taka gledita, postupkom oneobiavanja: Raaloen, i u kolima, on je toliko se bio zaneo svojim mislima da mu se inilo, katkad, da vidi samog sebe kako lei na senu i kako ga voze. injae mu se da sedi sam sebi do nogu, pod visokim jelama, i vidi svoje ogromne izme i utegnute butine, kao i razdrljene, kosmate grudi, ipke koulje i srebrne gajtane, kao i visee, debele obraze i pljosnat nos. inilo mu se da gleda u svoje velike, podbule ukaste oi, sa takicama kraj zenica i da vidi i crni svoj ogrta kojim je bio zagrnut. inilo mu se kao da samog sebe razgovara (209-210). Na ovakvo dematerijalizovano stanje nisu imuni ni ostali likovi
Milo Crnjanski, Antologija kineske lirike i pesme starog Japana, Narodna biblioteka Srbije, Bg., 1990, str. XXIV. 21 Petar Dadi, Kritike i ogledi, Srpska knjievna zadruga, Beograd,1973, str. 277.
20
388
romana. U eterizovanom pejsau gdje meu kolutovima zvezda, plavih, ljubiastih i utih...su tekla i nebesa (194), deavaju se promjene u Dafini: ona oseti, kako sve to to joj ula raspinje, raste u vis, kao neto bestelesno i toliko krasno, da htede zadivljeno da otvori oi i pogleda, ta je, ali klonu polako u nesvesticu (230), ona vidi Aranela kao da je bio zakoraio...u vis, u vratima (181). I puku se u tom posebnom trenutku uini kao da sede na nebesima, meu zvezdama, na sjajnim mlenim putevima, njihajui se lako (237). Aranelu se, takoe, zaljubivi se u Dafinu, javlja novo otkrovenje sumatraistika veza racionalne jave i neke skrivene metafizike: Postojao je pak jedan drugi ivot, nevidljiv i neshvatljiv izgleda, u kome on nije mogao da uredi ni najmanje sitnice, a ipak je sve zajedno bilo tako sjajno, kao ta meseina na putu, pred kolima, to se kao konci mrsila od neba do zemlje i od zemlje do neba. U tom ivotu, iako se sve dogaalo po nekoj bezumnoj, iznenaujuoj neoekivanosti, treperilo je sve od zvezdanih oblika dogaaja, koji su bili izvanredni i za telo i za duu (318). On pored Dafinine postelje osjea kao da se uznosi na nebo (177), kao uznesen, oseti da lebdi svojim jo katkad ukoenim udovima (178). Pa, i duh umrlog Arkadija dobija nematerijalno stanje, postaje nevidljiv i neznan, providan i lak, kao dim posle bitaka (339). Simboli eterinosti i materijalnosti utkani su u doivljaj svijeta likova to im omoguava da se ne uprljaju zemaljskim gadostima i niskostima. Uzdizanje kao put ka vrijednosti veoma se esto srozava sa eterinih visina u ateistiku racionalnu prozranost, dobijajui pragmatinu konotaciju. Ovo i ono je gotovo izjednaeno, razlike svedene na minimum. To je filozofska podjela na fenomenom i noumenom, tj. na fenomenalni i noumenalni svet, od kojih je prvi spoljnji, neposredno dat naim ulima, dok se drugi tek milju uspostavlja22.
Smrt Sumatraistiku vezu dvojnika i samog naela dvojstva, nalazimo osim u odnosima ovjekon sam, ovjekovjek, ovjekpriroda, ovjek sredina, ovjeksan, i u odnosu poimanja ivota i smrti. Dua ovjeka koji
22
Novica Petkovi, Dva srpska romana (studija o Seobama), Knjievna zadruga, Beograd, str. 186.
389
sanja, po primitivnom vjerovanju, naputa tijelo i luta da bi se kasnije u njega opet vratila. Ali, prilikom umiranja dvojnici se ne sastanu vie nikad. Meutim, dua stvara sumatraistiku vezu izmeu umrlog i ivih, tj. onog subjektivnog, osjeanog i objektivnog ivota: U isti mah, skoro bez ikakve razlike, mogao je (Vuk I.) biti i u ovom svetu, sa visokim trvama, sa zelenim, brdima, u ovoj praznoj ulici, po kojoj su ubijeni leali kao lutke arene, ali i u onom drugom svetu, u tiini, meu mrtvima (282). Crnjanski je svoje junake odvikavao od smrti i privikavao ih na prolaznost23. Oni su davno bili navikli na sve to i...vie nita nije bilo udno (134). Smrt nije samo komedija, ve je uprkos zastraujuoj obuhvatnosti dosadna, jer je nebitna24. Ona je sila onemoguavanja, pa se kod junaka javlja stav povlaenja. Meutim, u trenutku kad je smrt ve izvjesna, Dafina panino ponavlja: Umreu, umreu! (127), plae nad samom sobom (183) i htede da skoi od uasa i da vrisne (289). U toj panici javlja se i nemirenje sa prolaznou, nemoi, prazninom, gubitkom: ona nikako nije verovala da joj se blii smrt i da je to njeno sedenje kod prozora, lagano umiranje, upornim utanjem verovala je da e je lekari spasti i da e se oporaviti (196). Stalna elja za nepominim i neprolaznim (200) biva esto zamijenjena osjeanjem da je sve uzalud (198), a da se ivi besmisleno nit zna zato, nit kroto (250). Vuk Isakovi poslije Dafinine smrti osjea razoarano da izmeu njih nema veza, da je ona umrla sasvim nezavisno od njegovog ivota, pa je mislio da e onda i on propasti, odleteti jaukom nekud glavake, u vodu, razdraen, oajan, osramoen, prevaren... (300). Zbog osjeanja krivice to na ivot ne moe uticati i to se ono to jeste ne moe promijeniti, nastaje u Vuku Isakoviu esto apatino stanje u kojem je on bez ikakve elje da dalje ivi (353). Smjena ravnodunosti prema sopstvenom ivotu i stalne panike da se ni na to ne moe uticati, dovodi do stvaranja unutranje sumatraistike dimenzije u ovjeku pa se sam sebi ini kao neko ko je sanjao straan san (344). Motivi starosti i zaborava javljaju se kao dio (anti)sumatraistike vizije. Kada Vuk Isakovi poslije trideset godina vidi Princezu Majku poinje je izbjegavati: Razlika izmeu one koje se seao i ove sad, bee tako uasna, da je celo vee iao po dvorani razrogaenih oiju i kao bezuman, oajan to je i ovo morao da preturi preko glave, elei
eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 44. 24 Milo Lompar, Apolonovi putokazi, Slubeni list SCG, Beograd, 2004, str. 165.
23
390
neprestano da se sve to, to pre, svri (238). Ovdje se u junakovoj svijesti kao slika razvija materijalizacija prolaznosti uoena na ljudskom licu. Takve metamorfoze postoje i one su stalne kao to je ljudski ivot konstantan kao takav. Sumatraistika povezanost prolog i sadanjeg smrt ini jo jaom (primjer je Vukov odnos prema mrtvom ocu), a evokacija uspomena i zaborav su posrednici, niti te veze. Dakle, ivot i smrt, prolost i sadanjost, vezani su sumatraistikom vezom sjeanjem, dok je nalije te veze - zaborav. I ova dva aspekta imaju svoju pozitivnu i negativnu komponentu.
Ljubav i eros U Seobama prisutan je lajtmotiv (moemo istai da je to i lutajui motiv) ljubavi, predstavljen u svim svojim vidovima i nalijima (misli se na ljubav izmeu mukarca i ene). Sukob morala i nemorala, ljubavi i strasti, esto iskljuuje jedno drugo. Izmeu Vuka i Dafine postoji jedan poseban odnos, kao da ona njemu pripada, a on neemu nadzemaljskom. Dafina ga je uvijek eljna: Njen zagrljaj, njeni bezumni napadi, njeni dugi, neumorni prsti...Njeni poljupci, plahi i ludi (122), ona ga je voljela arom, ljubili su se... stiskali se i stezali svaki as, ona je sva podnadula od neprekidnih ljubavnih noi, neprospavanih i ogorenih. Sva uplakana i uplaena da joj se nee vratiti, ljubila je mua, bez stida i nesito (164), dok je za njega to pakao, on se nabusito branio (122). Dafina i pred smrt pita za njega inilo joj se da bi sama njegova prisutnost bila dovoljna da njenu smrt...olaka (290). Ona je zaljubljena u Vuka. Kada se udala za njega udisala je tada mlada ena, prvi put, svog mua, kao otrovana (120). Poneena je njegovom ljepotom, snagom i sretnim poetkom braka. Odnos u braku se mijenja zbog Vukovih drugih preokupacija (rat rui u Vuku taj odnos), pa kakvog je to uopte imalo smisla to mu ona bee ena (187). Mada, i tada jo, trajala je meu njima neka veza tajanstvene slasti, to bee nevidljiva i nedokuiva (186). Pad ljubavi u Dafini nastaje kao posljedica nesretnog poloaja ene u poremeenoj sredini i vremenu. ini joj se da je ljubav tako bedna (188), a prazan ivot i dosada, elela je da se to dogodi, prosto, od dosade, zbog praznine u kojoj, bezdanoj, injae joj se katkad da visi glavake (174), otvaraju put ka smrtnom grijehu 391
njenom seksualnom odnosu sa djeverom. I tada Dafina voli svog mua a ne Aranela, ali u odsutnosti mua u djeveru vidi neto muevo. Za itavo vrijeme tog odnosa ona misli samo na to da ispuni svoj ivot, da ga proivi u potpunosti, eljna ovozemaljskog ivota i uivanja, eljna ljubavi (293). Ali, u tome joj smeta osjeaj grie savjesti zbog poinjenog grijeha i strah da od samoe, bedno ostajanje i ekanje sad na jednog, sad na drugog, zbog ega se osjea da je kao neka razonoda te dvojice (197). Odsustvo ljubavi snahe prema djeveru oponirano je istinskom prisutnosti ljubavi djevera prema snahi. Gradiranje osjeaja Aranela Isakovia pema Dafini ilo je od obine elje za ispunjenjem strasti zbog koje je drhtao, beao kao...od napasti (161) do elje kako bi je uvao, kako bi je svud sa sobom vodio, kako bi je odevao (162) jer to bee ena kakvu nikada nije video (167). Zato, zbog osjeaja prave ljubavi, pred njenu smrt osjea se kao izbezumljen (294), kao lud mislei da ona smatra njega za uzrok svoje nesree (295). Otvara se pitanje da li je grjena ljubav za druge, grjena zaista, i za onog koji voli. Nemoral je duhovni ili fiziki. Akt koita moe biti sam sebi svrha, pa mu ovjek ne moe odoljeti, ili se preko njega zadovoljavaju neki nedostaci (sluaj gospoe Dafine). Nemoral, kao u sluaju Aranela, paradoksalan je po svojoj prirodi. On sadri kao i moral toliko topline u sebi i njenosti da se pribliava pojmu istote. Aranela je ovakva ljubav oplemenila, Naviknut na razvrat...zavole svoju snahu pred njenu smrt, jednim istim i otrim oseanjem od kojeg se otimao i o kome dotle nije imao ni pojma. Prepirui se i sam sa sobom, oseti da se u njemu zbiva neto to pre nije znao da se moe zbiti (297). Zato je on strahovito iznenaen (326) kad ona umre. Ba u takvom trenutku, prvi put, nimalo sluajno, Aranel vidi zvijezdu to je u romanu njegov privilegovan trenutak, metafiziki kvalitet, jer postaje jasno da Aranel nikad nee ostvariti svoju elju. On je pojaan slikom u kojoj se sadri aluzija na kaluerovo metanisanje, pa je Aranelova bol dok dri mrtvu Dafinu u naruje ljuljajui se nad njom kao monah koji se previja nad kocem u zemlji (319). Uas i tragiku ima ova Aranelova ljubav jer u sebi nosi i grijeh i slast. Smrt joj daje posebnu jainu i veliinu. Zato, otjelotvoreni nemoral kao preljuba, makar mu razlog bio opravdan kao u sluaju Dafine, mora biti kanjen. Dok je tijelo ene s jedne strane pripovjeda ubio, s druge strane titi muko tijelo koje je takoe po stranim zemljama bilo razvratno (Vuk Isakovi), pa i duu jer ne pade mu na um da pomisli da ga ena, kod kue, vara (175). Ovim je kompoziciona motivacija opravdana, jer ena je tokom itavog romana u patrijarhalnom drutvu oliena kao 392
stvar, krpa. Jedinstvo tog kontraprincipa u patrijarhalnom nasljeu, iskazana je i kroz dva tipa komunikacije: kosmoloku i zemaljsku. Kosmoloki vid komunikacije je pretravanje zeca preko puta (narodno tumaenje za znak nesree). Zemaljska (ne)komunikacija izmeu Vuka i Dafine ostvarena je preko zeca (aluzija na nain parenja) i simbolizuje pomamnu elju za tjelesnim uitkom25. Jedan vid komunikacije deava se i u odnosu ispred i iza prozora. Prisustvo tijela i svijest o njemu sublimirana je u onoj taki u prostoru koju obiljeava prozor. Prozor je granica izmeu tela kao koitusa i tela kao enje26. Vitemberka princeza nagnuta nad prozorom isputa lani iz ruku, tako da on moe da se slobodno nagne nad njom, ne bi li primetio lani u travi (228). Erotski naboj se deava tu, kod prozora, koji je bio uzan, pa se Vuk Isakovi pribi uz zid, da ne bi doao u dodir sa njenim telom (228). Lani iza prozora, igra strasti, povod je za dodir njihovih tijela. Do prozora strast se obuzdava, ali princeza nadajui se...da vidi dole, u travi, izgubljeni nakit, ona se previjae i najzad pokri lice rukama, osetivi kako se i on nae nad nju i kako drhti (230). Dakle, oni prelaze granicu oznaenu prozorom, stid i suzdravanje su ukinuti, pa se u samom tijelu javlja osjeaj odvajanja od njega samog, ukida se misao o njemu kao granici ka sebi. Zato, princeza oseti, kako sve to to joj ula raspinje, raste uvis, kao neto bestelesno i toliko krasno (230). I iznemogloj Dafini se javlja u snovienju mu pod prozorom, ona dane provodi kod prozora (195). Meutim, tijelo se ne zaustavlja pred prozorom i dolazi do ina koitusa. Moe se rei da su likovi Miloa Crnjanskog na prelazu izmeu moralnosti i nemoralnosti. U njihovim karakterima su sjedinjena oba ova antipoda. Ovakva sublimacija uslovljena je eljom tih ljudi za pravom ljubavlju, ali i njihovom nemoi da je... ostvare, to ih vodi u ostvarenje manje-vie nemoralne ljubavi da bi kako-tako zadovoljili svoju istu i iskrenu elju27. Zato je ovako shvaena ljubav neto vie od bestidne pohote i daje joj metafiziku dimenziju. Ljubav je snaga i veza koja vodi iz egzoterinog u ezoterini svijet sumatraizma.
eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 89. 26 Milo Lompar, Apolonovi putokazi, Slubeni list SCG, Beograd, 2004, str. 199-200. 27 eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 90.
25
393
Praelementi Materijalni svijet se sastoji iz praelemenata: zemlje, vode, vazduha i vatre. Ovi oblici i njihove razliite forme ine okruenje kojim se junaci Seoba kreu. Svaki zemljani oblik je u negativnom odnosu spram Isakovia i slavonsko-podunavskog puka: zemlja je tamna, nevidljiva i kiovita (119). Stanite puka je kraj groblja (133), to nije civilizovano mjesto, ve kopahu rupe da legnu (133). Nemirenje sa postojeom situacijom i tenja za boljim ivotom ogleda se u trenutku kad Vuk Isakovi, dok je na vojni, bee sebi podigao kolibu od vrbovog prua i trske, ali je u nju morao da se zavlai etvoronoke (260). Kua kao znak ima negativnu konotaciju svoje primarne uloge zatite. Iz tog razloga postoje seobe, ovjek trai bolje stanite. Kontrastna je slika zemlje u kojoj su stanovali Srbi iroka, barovita, sa maglama i vruim isparenjem, sa zemunicama i oborima u blatu i slika nove zemlje, zapadne, koja je sva zelena i hladna, tamnih uma, sa proplancima nad kojima je nebo treperilo... (205). Meutim, i meu Srbima, izdvaja se kua Aranela Isakovia: Ofarbana plavo i uto, diui se nad okolnim, slamnim krovovima, ispod nekih zgarita i aneva, na kojima se videla izdaleka, meu vrbama (158). Kua na osami, opkoljena dubokim jarkovima (159), izdie se izgledom nad sredinom u kojoj jeste. Ona djeluje kao jedino utoite u okruenju, pa se ini kao laa, velika i zaostala u blatu (159). Ako je kua kao laa onda svojim nalijem aludira na stalna putovanja i seobe. Iako zaglavljena stoji na jednom mjestu, ovakvo poreenje podsjea na vjeitu spremnost za pokret i promjenu sredine. Meutim sumatraistiki pad ovakve, jedine kue koja na to zaista slii (za razliku od ostalih koje su zemunice), biva u trenutku kada se u njoj desi grijeh. Pa, iako ih niko ne vidi, izmeu etiri zida, i sve ono ega se napolju bojao (A. Isakovi), nije ni postojalo, pa je smeo da ini to hoe (179), iako je prostor jo uvijek odijeljen: Napolju je zavijao vetar, pun lavea pasa, i umela je voda... Unutra je bilo toplo i tako tiho (180), iako se Dafina ba vezala za ovu kuu jer je htela da se spase iz tih veitih bara, ostrva, blatita (183); paralelno sa Dafininim i Aranelovim grijehom i kua na strani okrenutoj put rijeke propada. Zemlja i voda najee skupa daju svoje supstrate blato, movare, glib i trule, koji se provlae romanom kao lajtmotiv u konotaciji antisumatraizma: Magloviti vrbaci isparavaju... umi i huji barutina iza 394
mraka... Reka mutna je i neprohodna (119), Aranela Isakovia kad se davi izvlae sveg ulepljenog blatom (176). Voda tenost je element koji se u svojim razliitim vidovima najee javlja. Njeno prisustvo jeste simbol... postojanosti... izvor ivota, sredstvo oienja i sredite obnavljanja28. U romanu je epifanijski interpoliran itav jedan esej o vodi, rijeci. Voda se javlja kao jin i jang. Simbolika sadri princip suprotnosti: Jang je nebo, aktivnost, pozitivno, muko, vrsto, jako, svetlo i dr.; jin je zemlja, pasivnost, negativno, ensko, popustljivo, slabo, tamno, i dr.29. Suprotnost je na polju stvarno eteristiko. Ovdje je rijeka i izvor zadovoljstva i mogue sree, i izvor uasa i pada. Ona jedina ima pravo na to. Rijeka je voda, voda je i rijeka Dunav, i ivot, i rijeka Stix, i smrt: Na jednu stranu je nedokuivo, kamo se ne moe, a na drugu neumitna konina, kamo se mora ka crnom bezdanu30. Dakle, na vodi i s njom u vezi, u romanu se odigravaju dogaaji koji su povezani sa ljudskim sudbinama. Na vodi (rijeci) je i njihovo stanite: ta se kua bee zarila u obalu Dunava (158). Tu se i poslovi zavravaju, pa Aranel najradije trgovae na vodi (161). Voda kao fluid neprekidnog proticanja, sumatraistiki je uklopljen u ostale segmente romana (seobe, putovanja, ratove...). Ona postaje medijum komunikacije ovjeka sa optou... Putem tog medijuma krenue (Crnjanski) od pojedinane sudbine svog junaka do opteljudskog fatuma31. Aranel se davi u hladnoj vodi (176) u kojoj mu se ini da tone... glavake... kroz tamu (177). Dunav je i putokaz kojim ide slavonsko-podunavski polk, koji nestaje nekud, u oblake (321), i u svom imenu nosi prokletstvo rijeke koja guta tijela srpskog naciona. On je i veza onih blinjih to su ostali u svojim zemunicama i onih koji su poli na vojnu. Rijeka je taka njihovog dodira, kontakta i stalnog podsjeanja jednih na druge. Ona je veza i u njihovim mislima, asocijacijama, njihova konstantna preokupacija. Dafina poslije preljube sa Aranelom ima osjeaj da samo jedna sitnica jo treba pa da se, sa te na izgled mirne povrine strmoglave u tu mutnu reku, urlikom i
D.K.Kuper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd, 1986, str. 226. Don Blofeld, JI ING Knjiga promene, Deje novine, Gornji Milanovac, 1982, str. 45. 30 Jeromonah Jovan ulibrk, Crno sunce, i oko njega krug, Matica srpska, Beograd, 1991, str. 25. 31 eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 27.
28 29
395
silom (174,175). Ona je vezana za rijeku realno i metafiziki. Stalno provodi vrijeme uz reetku prozora, pod kojim je neprekidno prolazio um vode, to je oticala (178), utala je... kod prozora, nad vodom (195). Voda je utjeha, ima magijsku mo duevnog smirenja, jedina stalnost u njenom ivotu, jer ostavljae je svud samu, na vodi (185). Voda je vezana i za bolest: ljudi mu se poee razboljevati, od vode (208). Tenost je i krv. U ratu je sve zaliveno krvlju (235). Dafina umire u lokvi krvi jer je iz nje dve nedelje oticala krv dok kroz prozor gleda od jutra do mraka tok reke (194). Ovim, uspostavljena je veza i paralelizam proticanja rijeke, krvarenja iz utrobe i prolaznosti ivota. I suze su tenost, kao voda, pa je Dafina plakala nad samom sobom (183). Ali, oponent tome su njene oi u ijoj tuzi je sadrana ljepota, one su kao da se stie na obalu dubokog, modrog mora (167). Voda donosi i odnosi, poklanja i vraa ivote. Ona je simbolika rijeka Stix koja spaja i razdvaja svijet jave i svijet makrokozma. Oznaava prolaznost, ali ne treba smetnuti s uma openhauerovu misao da je najvea srea ovjekova prolaznost (smrtnost). Supstrati vode djeluju i odozgo iz vazduha u vidu kie, oblaka, magle i snijega, sve u ulozi poremeaja sumatraistikih veza. Izazivaju melanholiju, tmurna raspoloenja, potitenost i sputavaju vidike. Iako iz vazduha mogu izbijati negativni supstrati vode, pa je sivo nebo, mutno, pred kiu (276); on je ipak najistiji i najtajanstveniji praelement. U povlatenim prostorima uvijek je ist, plav svod (135), beskrajno plavetnilo (134), blistav vazduh (159), na dnu neba, bilo se otvorilo veliko plavetnilo (191), nad junacima se sijalo nebo sasvim bistro i sasvim bledoplavo (216). U liku vazduha utkani su prostori o kojima likovi sanjaju. On daje ivotu ono to ga ini podnoljivijim i moguim. Zagledanost u nebo ija se prozirnost i istota granie sa prazninom, vidiku prua druge znakove koji ga ispunjavaju. Ve naziv prve glave je Beskrajni, plavi krug. U njemu zvezda (119). Nebeski svod je oznaen beskrajem i zvijezdom koja ima konotaciju i simboliku ideala, stremljenja, sna kojem tee likovi Seoba, ali ga nikad ne dosegnu. Ba u tom nedosezanju je kakljiva ljepota, jer ono to je dosegnuto prestaje biti privlano. Zato, ovjek u djelu M. Crnjanskog mora ostati bez svoje zvijezde. Dua Vuka Isakovia poredi se sa nebeskim beskrajem, pa mu se, u dui, kao u beskrajnom krugu, jednako ponavljahu misli o odlasku, odlasku nekud, u Rusiju; a kao pokreta uvodi se znak zvijezde, dotle mu je, zaspalom prvi put opet kod kue, u telu drhtalo, kao neka zvezda, poslednje zrno nekadanje mladosti (360). Rusija predstavlja rastojanje koje se nikad ne smanjuje, ali saznanje o uzaludnosti ne sprjeava 396
Vuka da misli o budunosti. Vezanost due za nebo i ono to je nebesno, je ono to je liku potrebno kao spas, zvezdana taka uma (359) nad haosom koji vlada realnou: Od sveg ivota, razmiljajui, ostadoe mu svetle u pameti i sad, samo one sjajne, iste zvezde (272). Zagledan u bezdanu visinu nad sobom (273), on oslukuje neki apat, kroz to zvezdano nebo, koji bi mu aputao o neprolaznoj njegovoj odreenosti da predvodi svoj puk (275). Melanholini i usamljeni lik je stalno (u pozitivnom znaenju) okrenut budunosti ili prolosti gdje su svetle, samo one iste zvezde (355), a nebesa plava, vidna, visoka i zvezdana (316). Sadanjost je bezdan i ona je samo veza izmeu onog svijetlog to je bilo i onog u to se vjeruje da e biti. U Aranelovoj percepciji Dafinine oi sadre ove znakove: Ona ga gledae svojim lepim, modrim oima boje istog, zimskog, veernjeg neba, mirno, kao da su se nad njima sjale zvezde (172). Zvijezde i njen veliki, plavi pogled (326) jo jednom zaista vidi u trenutku kad je gubi: on je nad njom video...plave krugove, i u njima zvezdu (320). Zbog elje za Dafinom, kao i brat mu Vuk, Aranel postaje vazduni Odisej, pa gledajui je osetio (se) kao da se uznosi na nebo (177). U trenutku izvrnute percepcije, kad upada u rijeku i davi se, njemu u oima ostade samo nebo (176). Nebo i zvijezde mogu biti i samo dio pejsaa, prirode, ali i tada imaju funkciju sumatraistike veze sa likovima romana: Nebo je nad njima dugo...ostajalo svetlo, zasuto bledim, ali krupnim zvezdama, to su pred zoru postajale sitne, ali sjajne i ustreptale (212). I elemenat vatre je provuen romanom. Ona gori dok se puk bori kao vjerni pratilac bitaka, ali ona gori i u krvi junaka pokree ih da ive, ali biva i njihova kob. Osim zvijezde, itavim djelom se provlae i simboli Sunca i Mjeseca. Sunce, isto, sjajno, uto, javlja se u onim posebnim stanjima junaka kao dio sumatraistike veze mikrokozma sa makrokozmom. Sunce znai penjanje, svjetlost, nadu, ljepotu, ivot, snagu...Vuk Isakovi se osjea uzvieno i uje zvuke kao kroz san u trenutku kad je bilo negde, bezmerno daleko, ali ogromno, Sunce (129); U moru trave, obasjane Suncem, opkopi i zidne varoi, zasaene drveem, lebdeli su mu pred oima svako jutro (262). I Aranel Isakovi primjeuje Sunce: dok su (ga) vodili u kuu, sa visokog drvenog trema, spazi u daljini reku i Sunce (311). Meutim, Dafina u svom samrtnikom ropcu ne vidi ljepotu Sunca i svjetlost, u njoj ona nestaje i biva zamijenjena tmurnim osjeanjem praznine: Sjaj Sunca ne vide kako se razliva sa brda...koje bee navikla 397
da posmatra, sedei kod prozora (287). Dakle, njena vezanost za sunevu svjetlost postojala je, ali je sada dio prolosti - pad sumatraizma u Dafini. Kao to Sunce djeluje bar na trenutak pozitivno na junake Seoba i njihovu duu, tako i Mjesec, kao prefinjen poetski znak, ima umirujue dejstvo. Opis prirode u noi priprema kulisu za dalja deavanja: Meseina, jasna, bela kao inje, popadala je bila naroito na voke, koje su se sve vie videle to je no bila tamnija (137). Ljepota mjeseine u ovjeku stvara utisak prelaska i ulaza u drugi svijet, paralelan ovom realnom: pa samo gleda veeri i vrtove, divne esme i vanredne lepotice, zanosne, mirisne... dovoljno je samo ispruiti ruku, meu tim meseinom obasjanim ogledalima (237). Ona prua mogunost i pomae slavonskopodunavskom puku, Vuk Isakovi spavao je danju, a marirao nou, pri punom Mesecu (219). Ali, ona i smeta: u meseini, posle ponoi, morali su da lee nepomino, da se ne bi odali, diui jedan drugome u blatnjave opanke i otre noeve, ne miui glavom (256). Mjesec ima hipnotiko dejstvo na ovjeiju duu, tada se gubi kontrola nad sobom. On opija, ima vezu sa onim u ovjeku, pa se Aranelu inilo u pijanstvu tako divno privienje, pa je potom utonuo jo jednom u maglovito bezumlje, vozei se kao u raj kolima, prema poljanama u meseini (315). Dafina gubei vezu sa sobom i ivotom, gubi i osjeaj za djelovanje mjeseine: Nije se budila ni kad nesta s neba i srebrni deo Meseca, koji je... od rane zore kod prozora, naroito rado zaticala u plavetnilu (287). Romantiarski simbol Mjeseca ukazuje na njegovu polarnost i dvostruku usmjerenost. On je sjedinjujui simbol to daje izraaj dvopolnosti arhetipa32. Dakle, dva lica okrenuta su jedno prema drugom. Kao to opija i sladi duu, tako moe postati i najtamniji od svih simbola - crni Mjesec, pomaga zla s licem dobrog. Takav je portret Marije Terezije, koja plijeni svojom ljepotom, ali i surovou: U jednom oku pak, Marija, sa golom, lepom nogom, stavi na zmiju i na Mesec (154). Takva je i slika tajanstvenosti koju mjeseina stvara: Kad je Mesec iziao na ulicu, ceo se grad najeio od straha (150), i mistinosti koju pojaava sujevjerje: Sa sekirom i kocem, Ananija provue se kroz plot, im se meseina javi (333).
32
Carl Gustav Jung, Psihologija i alkemija, Naprijed, Zagreb, 1984, str. 485.
398
Religija (anti)sumatraizma Crnjanski je u svojim knjievnim likovima stvorio plodnu vezu izmeu magije i viestruke asocijativne imaginacije. Asocijativna veza ili povezanost fiziki i prostorno nedodirljivih, udaljenih predmeta, bia i pojava, stavljena je u poetsku magijsku ravan u kojoj svi imenovani elementi estetsko-poetskog niza participiraju33, ostvarujui tako jedno duhovno srodstvo. Distanciranju ulnih i duhovnih vrijednosti zbog spoljanje, egzistencijalne eksploatacije linosti, suprotstavlja se ezoterina otvorenost duhovnih, eterino-spiritualnih prostora koji vode neprekidnom samouzdizanju due i samoprevazilaenju materijalnog i zemaljskog u subjektu. To mreoliko povezivanje magijskog, psiholokog i emotivnog sa postojeim i bivstvujuim, omoguava psihiko preivljavanje. Sumatraizam i njegova negacija kao nepotpunost i nefunkcionalnost religije Crnjanskog poiva na azijskoj, budistikoj osnovi sinhroniciteta kao principa akauzalnih veza svjesne, individualno-psiholoke ravni i nesvjesne, religijske ravni strukture likova Seoba. Ljubav i vezanost junaka za prirodu koju u svojoj dui miluju, grle, na koje utie samo poneki udesni detalj drveta, cvijeta, ptice, pejsaa, godinjeg doba, vezuje se za bezgraninu, budistiku ljubav i mijeanje svog bia sa prirodom. Vezanost ovjeka za prirodu, ije korijene nalazimo kod Bodlera u njegovom eterizmu, pa i jo ranije u budistikoj tradiciji i prije dodira Crnjanskog sa haikai poezijom, ali sa ijim dodirima je doivljaj prirode postao jo intenzivniji, jai. Na taj nain oblici iz prirode ne samo da imaju totemski poasno mjesto, ve gotovo i jedino istinski vrijedonosno mjesto u dui likova Miloa Crnjanskog. Umjesto slasti i strasti tei se miru i spokoju. Tome doprinosi prizma prelamanja i doivljaja unutar likova Mjeseca i mjeseine, vode na zemlji i zvijezde nad njom. Uz neke slinosti sa budistikim putnikom i skitaem, po brdima i poljima, Crnjanskov lutalica ima i sve crte slovenskog zanesenjaka koji plovi i lebdi nad rekama i oblacima34.
Zoran Gluevi, Magijsko-utopijska horizontala i zvezdano-eterina vertikala, Prosveta, Beograd, str. 29. 34 Milo Crnjanski, Antologija kineske lirike i pesme starog Japana, Narodna biblioteka Srbije, Bg, 1990, str. XVIII.
33
399
Simbolizacija se nastavlja i kroz godinja doba, usljed uslovljenosti mikrokozmikog makrokozmikim. Proljeem zapoinje i zavrava roman (paralela sa prstenastom kompozicijom), i najdue traje (tok romana je tu najvie zaustavljen). Ono unosi novu svjetlost u ivote. Javlja se elja da se jo jednom ode na vojnu i okua srea za budui ivot. Ono je praeno svijetlim simbolima sunanog i istog jutra, pa je topal, proljeni dan, u kojem se izdie red visokih jablanova (129). Pominju se golubovi (159), vrapci (278), laste (274), konji (276), rode (158), beli oblaci bagremova (163). Vuk u Dafininoj percepciji izgleda lep kao jelen u proletnom sutonu (187-188). U evokaciji prolosti, strast i zaljubljenost Vuka i vitemberke princeze deava se u ovom godinjem dobu. Ali, ni ono kao potpuna ljepota ne traje vjeno. Kao znak s negativnom konotacijom uveden je motiv graktanja jata vrana (121), ptica zloslutnica, pa i stalno prisutnih bara i magle. ak je i brijeg koji ima uvijek znaenje sretnog prostranstva uprljan, pa je on blatnjav breg (125). A tok reke je u paralelizmu postavljen sa Dafininim oticanjem krvi (194). Na samom kraju, takoe je proljee prikazano kao bipolarno godinje doba: rijeka je mutna, stanite je jo uvijek blato, ak i Vuk Isakovi osjea da u tim barutinama, nema nikakvog smisla, ni veze (348) i uvia svoj konani pad da mu se polkovniki in nikad... dati nee (350). Ali, s druge strane, Rusija jo uvijek ne gubi sjaj ideala, i Vuk osjea u sebi mo da proklija i nadnese nova bia nad vremena i nebesa (360). Vuk Isakovi koji se vrati s vojne nema istu ulogu kao onaj koji je na nju poao: u beskrajnom kruenju, on je onaj koji jo samo treba da nasljedniku u lutanju preda plavu zvijezdu, san o Rusiji kojom zvijezda vlada35. Proljee je, kao i ivot, igra stapanja i rastapanja koje se kree u jednom krugu i uliva se jedno u drugo kao budistiki princip jina i janga. Proljee je prikazano kao najvea varka magla, blato, snijeg kopni, razdvajanje blinjih titi. Pravo proljee zapravo i ne dolazi. Ono ostaje tamo daleko gdje Vuk Isakovi nikad stii nee. Ljeto i jesen su gotovo spojeni. Unose jo veu tragikomediju u njihove ivote. Teak zadah ljeta koje je puno boja i cvjetanja, pijanstvo od veernjeg vazduha (313), vezuje se za nagone i ivotinjsku prirodu ovjeka (Aranel i Dafina kraj romanse zbog njene bolesti i smrti, trule usljed sue trule u utrobi). Jesen je u romanu najprisutnija. Ona se
35
Jeromonah Jovan ulibrk, Crno sunce, i oko njega krug, Matica srpska, Beograd, 1991, str. 24.
400
provlai i kroz druga godinja doba ne dajui im da se realizuju u svojoj punoi. Ona je stalna, prisutna tokom itave godine, a ostala godinja doba se samo ine da poslije nje dolaze, tee ilama junaka, kroz vazduh i osjeaje u trenucima njihovog sumatraistikog pada. To je vrijeme i toplih i hladnih dana, sunanih i kiovitih, vrijeme otupljenosti, pa ona i bee ranije dola nego inae, ispunjena boleu, brigama i mukama (284), i tada Vuk doznaje da mu je ena, gospoa Dafina, umrla (285). Zima je vezana za bijelu boju boju snijega, pa i boju Rusije, magiju bijele noi. Puk je mnogo patio, od meava i cie zime (340), i zavejan... postade, tako, nevidljiv i skoro neujan (341). Ali, misao o Rusiji znai neto svetlo, znaajno (355), pa treba otii u tu bezgraninu, zavejanu Rusiju (356). Motiv leda je sumatraistiko-hiperborejska enja za istotom i nevinou, mirom i hladnoom kao zamrzavanjem i fiksacijom da odri ovaj emocionalni osjeaj nepromjenjenim. Sretna prostranstva obrazuju sloj metafizikih kvaliteta i javljaju se kao kristalizacioni centri kvalitativnih cjelina (Ingarden). Dakle, ove dvije zime, u dva razliita kraja svijeta, sa razliitim gleditima, djeluju kao pad i uspon sumatraizma. Posredstvom imaginacije Vuk Isakovi zamjenjuje represivnu stvarnost za stvarnost drukijeg tipa, zbog ega dolazi do lakog osvajanja prostora koji djeluje na njegovo metafiziko ulo, pa ima utisak da je uao u drugi svet (124) lak kao perce (142). Percepcija prostora data je kroz taku prelamanja u Vukovoj svijesti, istie se da je njihao u neko nisko bunje (129). Prijedlozi iza i pred takoe odvajaju prostor: Nesrea kao je bila ostala iza njega, pred njim je bila samo ta daljina (130). Deavanja romana vezana su uz vodu (142). Pregradu u prostoru oznaava voda, rijeka, pa III glava romana nosi naziv: Dan i no, proticala je iroka, ustajala reka... u njoj njena sen (158) ukazujui na dubinu koja se nalazi unutar rijeke kao drugi prostor, ali i dubinu znaenja, simboliku dva prostora. I vrata postaju prostorni odjel, Dafina vidi Aranela kao da je bio zakoraio, u vis, u vratima, koja postadoe vidna (181). Stapanje prirode i lika u postoru istaknut je u trenutku kada je Vuku Isakoviu potreban bijeg. Zbog prie o katolianstvu: Otvorie, irom, vrata, koja su dozvolila da uu meu njih, iz vrta, i bokori jorgovana, i bagremovi, i kestenovi, a da se priblie plava brda i trepue zvezde (154). Opaajna aktivnost lika mijenja izgled prirode koja dobija personifikovan, pokretan izgled (kretanje pejsaa). Priroda kao pokreta, kao terapeutsko svojstvo na duu Vukovu, oslikana je nadrealistikom percepcijom lika usljed 401
bola u stomaku (uzrok subjektivnog doivljaja): Videvi iz kola, nad visokim brdima, kako prolaze oblaci, uini mu se da se slivaju dole (208). Opijenost prirodom je toliko snana, reflektuje najsnanije osjeanje u ovjeku: ist sjaj plavog neba ukoio mu je oi, tako da je ostajao dugo, nepomino, zagledan (213) osjeanje produenog sumatraizma. Dok poput eherezadine prie ili Askine igre spektakl u prirodi traje, traje i fascinacija u Vuku Isakoviu. Sumatraistika veza ovjeka i prirode ostvarena egzibicionistikim osvajanjem prostora i oduevljenje zbog toga omoguava liku da u seanju osjeti miris jelovih uma (209), zbog osjeanja ispunjenosti uje apat kroz zvezdano nebo (275). Priroda postaje mjesto gdje je samoobmana mogua pa postaje vidljivo nevidljivo, a nevidljivo vidljivo (210). Unutar prostora mogu je i pad sumatraizma pa Vuk Isakovi usljed osjeanja praznine u sebi ne primeuje voke ta su bile zarasle itave bregove, sa kojih su kao mirisna kia ve poeli da padaju cvetii (221). Eterina, pozitivna simbolika ivotinjskog svijeta vidno je utkana u priu. Primjeuje se srodnost i povezanost naroito Vuka Isakovia sa stvorenjima nebeskog bestijara. Najvie pomenut u romanu i nosilac odreene simbolike je konj. Konj u tradicionalnom vjerovanju sadri dvostrukost: javlja se i kao ivotinja mraka i pakla, jer smrt jae na surom konju (simbol bjekstva od vremena), i kao suneva ivotinja ime je htonski karakter potisnut. Vuk Isakovi gaji ljubav prema konjima i njihovoj brzini, ustrom osvajanju prostora (konji su brzonoga stvorenja iz pievog sumatraistikog svjetlosno-eterikog bestijara, na relaciji zemlja-vazduh). Osjeanje eterinosi javlja se u trenutku kada Vuk razmilja o Rusiji. Ova zemlja mu se ini kao jedna velika, nepregledna, zelena poljana, po kojoj e jahati (142). Njega zahvata mudrost i spokojstvo, mir kada jaui ma kud (144) odlazi u svoje prostore sree. Ono to povezuje njega sa konjima je lakoa osvajanja prostora pa otud osjeanje dematerijalizacije, ali i neki drugi, zaumni jezik svojstven i znan samo njemu: oseti se topal, a ne teak, kao i da ne jae, kao i da ne postoji, u tom nevidljivom vetru (355). Ovome je suprotstavljeno hriansko razumijevanje patnje: U svetu ima tako mnogo zla i patnje zbog toga to se u osnovi sveta nalazi sloboda. A u slobodi je dostojanstvo sveta i dostojanstvo oveka. Zlo i patnja mogu se izbei samo po cenu odricanja od slobode. Tada bi svet mogao biti
36
Nikola Berajev, Ruska religijska filozofija i F. M. Dostojevski, Knievna re, Beograd, 1982, str. 288.
402
prinudno savren i srean. Ali on bi tada bio lien svoje bogolikosti. A ta bogolikost je pre svega u slobodi36. Sloboda je u utrnuu osjeanja i postizanju meditativnog stanja u kojem ovjek ne misli ni o emu drugom nego o svom spokoju i spoju sa prirodom. Konj je pomono sredstvo u tom spajanju. Konji su uvijek pokraj ljudi, i dok ovi spavaju (212). Oni su neto vie od obinih ivotinja, u kontrastu postavljeni spram slike ratne pustoi, u tom paklu...pred mirnim konjima (282). Veza s konjima moe prerasti i u sarkastiki pad u propast, obiljeavajui na taj nain duevnu putanju junakovog neizbjenog sloma. U sluaju kad se Aranel davi u rijeci pria se: kako su konji hteli da udave Aranela Isakovia, tiskajui se oko njega i punei mu usta svojim grivama dok se davio (330). Ovakav pad se osjea kao vei i traginiji stoga to je prethodno pozitivna simbolika ovog bestijara data kao elan ka visinama, realnim ili simbolinim. Manje istaknut u romanu je motiv labuda. On bi trebao predstavljati najsvjetlije olienje duhovnih stremljenja ka visokim, istim prostranstvima jednog ekstazno-eterikog postojanja. (Treba spomenuti jo jednu simboliku labuda po kojoj se ispod bijelog perja krije crno meso. Preplitanja krajnosti opet su prisutna dobro i zlo, lijepo i runo ne postoje zasebno, jedno ne iskljuuje drugo). Lae arene, ofarbane lie na drvene labudove, ali sa previjenim guama i irokim trbuhom (143). Slino poreenje je u reenici: ta se kua bee zarila u obalu Dunava, meu mnogim drvenim, arenim labudovima, ajkama sa izvijenim vratom (158). Simboliku medvjeda ve smo spomenuli. S jedne strane on oznaava teinu, tromost, pa je Vuk Isakovi uporeen s njim odvratan, kao neki medved u smradnoj peini (188). S druge strane Vuk se kao medvjed igra s erkicom to predstavlja pozitivnu stranu sumatraizma. Uvoenje motiva golubova, takoe, ne predstavlja pojedinosti koje su samo dio dekora pejsaa, ve ima simboliku komponentu. Oni su u ulaz, nizak i pun golubova od Aranelove kue u kojoj e biti smjetena Dafina; kada ga izvlae iz Dunava u kojem se umalo nije udavio uz lepranje golubova (177) dok ga Dafina eka u kui; i u trenutku kada Dafinu sprovode u kovegu, a Aranel Isakovi, pod nekim krovom punim golubova obrati na sebe panju (325-326). Golubovi su smjeteni iznad Aranelove glave u trenucima kada postoji neka vrsta veze Dafine i njega. Oni ulaze u saglasnost sa nebeskom modrinom u Dafininim oima: njene oi bile su mu jo u pameti. Veliki plavi pogled njen, ... koji je svetleo nad njom i koji nije gubio svoj modar sjaj u njegovoj dui (327). 403
Veza golubovi-oi-nebo u simbolikom nizu imaju opravdanu motivaciju: golubija boja slina je boji zimskog neba i Dafininih oiju; golubovi su ptice nebeskog prostranstva; oni simbolizuju ljubav; nalaze se uvijek iznad kunog ulaza, gdje je i nebo, gdje su i uprte Dafinine oi. Ovakvo metonimiko povezivanje sreemo i na mjestu Vukovog epifanijskog raspoloenja u zvjezdanoj noi, u tami krovova to su u dubini bili puni golubova i lasta, osjea da mora da ima neeg nebesnog za njega (274). Dakle, i ovdje postoji simbolika veza izmeu golubova (ptica) i zvjezdanih nebesa. Nastojanje likova da iz mranih raspoloenja pronau neku novu svjetlost doprinosi i uvoenje sakralne flore. U trenucima duhovnih otkrovenja zaboravljaju rat, griu savjesti zbog nemorala, egzistencijalni jad, i pamte brijegove sa bagremovima, jablanovima, jorgovanima, vrbama (148,158), topolama (143). Brijeg stoji na razmeu dva svijeta. Vezuje se za rijeku: Reka to pod bregom umi (120), obronak brega i pod njim Dunav (121), pod bregom...ta se kua bee zarila u obalu Dunava (158). Brijeg je i utoite, Vuk Isakovi je na bregu bio podigao krov (143), u varoi koja je pred njima, u bregu, bila nepomina (280). To je granica ne toliko ezoterinog svijeta sumatraistikih veza koliko svijeta racionalne jave. Bagremovi ulaze iz egzoterinog u ezoterini svijet pojedinca.Vuk Isakovi osjea da kroz vrata ulaze bagremovi (154). Oni se osjeaju u noi pod mjeseinom: Bagremovi su mirisali i bube zujale svu no (218). U najeoj borbi u ratu, Vuk vide na dnu vidika red bagremova i voaka (276). I Arkadijev duh se poredi sa bagremom: Bee se digao iz vode i iz smrti, kao mlad bagrem (337). Poreenje s bagremom prerasta u metonimiju i daje bagremu simboliku zagrobne biljke - veze dvaju svjetova. Bagrem slui metanisanju monaha pa se ovaj baca na tvrd kolac od mladog bagrema (309), pa na neki nain je u slubi vjere. Ima trenutaka kada pad sumatraizma u Vuku dovodi do toga da ovaj ne primjeuje plavo bagrenje (221). Na Vuka jako utie kao posrednik u stanje egzaltacije i miris jorgovana: Odnekuda je dopirao miris jorgovana i meseina jednog fenjera (150), a bokori jorgovana (154) ulaze kroz vrata kada Vuk sjedi kod peujskog biskupa (spoj sumatraizma i antisumatraizma). Jablanovi se takoe pominju u odreenoj funkciji. Vuk Isakovi 404
zaustavlja kola kod jednog reda visokih jablanova (129), on ostavlja enu i djecu pred polazak na vojnu meu jablanovima (142). Oni podsjeaju na Isakovie (Druga knjiga Seoba), dostojanstvene, ali nepomine. Dug je red jablanova, duga su i putovanja; ali oni stoje tu gdje jesu pa tu i putaju svoje korijenje. Sumatraistiki semantiki znaci su i boje. Funkcija odreene boje je medijum nekih viih komunikacija. U Seobama su to najee svjetlosni efekti, igre sjenki, konstantnost nekih boja. Najee se pominju uta i plava, to zapravo predstavlja simbolike oponente. Kua Aranela Isakovia ofarbana (je) plavo i uto (158), dakle sadri ovo (anti)sumatraistiko dvojstvo. Percepcija lika je vezana za bezdan utu... tamnu... mranu i ledenu (176). Aranel je ut lik smjeten u plav kaftan (181). erka Vuka i Dafine je sa utim oima (190). Rijeka je mutna i uta (191). Ono zemaljsko, trono, s negativnom konotacijom ima utu boju, boju bolesti, nitavnosti. Plava boja je boja ekspresionizma, i vezana za pozitivnu konotaciju, pa je nalazimo u Dafininim oima boje mutne zimskog neba (315) (veza ovjeka i prirode), i nebu koje je plavo i svetlo (212) pa je tu ist sjaj plavog neba (213), beskrajni (je) plavi krug (119), zvijezde su sjajne, iste...i srebrne (272). este su igre sjenki pa je prijatna hladovina (208), a Senke stvari bile su ogromne (178); kao i kontrasta bijele i crne boje. Dafina gledana Aranelovom takom gledita je uvek bleda (161), ona ima divno, belo telo (200) na beloj postelji (178); dok su ona i Aranel skupa crne senke... na zidu (178), a puk zbog nehigijene prate crne muice (202).
Pripovjedaki postupak Ono to u Seobama iziskuje naroitu panju jesu znaci interpunkcije, nain oblikovanja i upotrebe reenica. Sumatraistika vizija utkana je u kompozicionu strukturu romana. Roman ima prstenastu kompoziciju to ukazuje na zatvorenost narativne strukture, ali ne u potpunosti (Vukovo buenje iz sna i uspavljivanje pri povratku). Prpovijedanje je u Er-form, to glavnog junaka udaljava od naratora i pribliava tekst klasinom romanesknom 405
oblikovanju ljudskih sudbina. Meutim, narator je esto priblien junaku, pa nerijetko i izjednaen s njim kao alter ego junaka. To je uspostavljeno naroito minus-prisustvom ive rijei (u romanu nema pravog dijaloga). Pripovjeda posebno u prvoj i posljednjoj glavi ne samo da ponavlja sintagme, reenice, ve i cijele pasuse, to za roman kao proznu vrstu nije uobiajeno, npr.: Tako je, godine 1744, u prolee, Vuk Isakovi poao na vojnu (131) i Tako se 1745, u poetku leta, Vuk Isakovi vratio sa vojne (360). Primjeuje se da ponavljanja sadre i momenat obrtanja tj. promijenjen je smjer zbivanja. Primjeri su i da je Vuk Isakovi mirno iao u rat (130), a na kraju vraao se iz rata (354); ili, na poetku se eli Dafine osloboditi, a na kraju je pored njega Ananijeva ki. Igra unutar reeninih nizova se nastavlja metatetikim i inverzivnim mijenjanjem reda rijei ili izostavljanjem zareza, ili se pak ponavljaju samo djelovi reenica pa ih ne moemo nazvati doslovnim. Interpunkcija, u svojstvu estetskog i znaenjskog, predstavlja unoenje nereda u izvjesnu, logikom i sintaksom ogranienu strukturu. Ona, iako pomono sredstvo unutar same semantike, ima velike mogunosti. Uoljivo je da zarezi imaju melodijsku funkciju, to prozu ini bliom prozodiji, tj. Crnjanski prozaista koristi tehniku Crnjanskog liriara. Upotreba zareza kao signala za naroit razmjetaj sintaksikih pauza, postponiranja determinativa, nije samo na nivou melodijske ritmizacije, ve punktuiranje izraza predstavlja dio ritminog, semantikog pomjeranja i premjetanja: Vuk Isakovi bee otiao, a za njim nestaju i slike njenog prolog ivota, ve mutne, i sva ona brda to ih ne vide poslednji put, na rastanku s njime (198). Jezike jedinice ralanjene su kao u stihovima. Kao to se ima udan osjeaj lebdenja u zraku, tako je i pripovedanje ostalo bez teita kao jedan udni ritam37. Parcelacija reenice dovodi do stvaranja novih intonacija i akcenata na polju jezikih jedinica. Stvara se posebna semantika jezikih elemenata koji ne bi bili do te mjere primijeeni bez njihove akcentuacije zarezom. Postponiranje determinativa stvara neobian sklop unutar reenice: Bilo joj je ravnoduno da li e to, na neki nain, doznati ak i mu, tamo, negde, daleko, u svetu (191), ili parcelacija reenice: Decu je bila dala slukinjama; samo pred muem drala ih je na krilu. Sa osmehom. (167) Ovakvo koritenje jezika je ogranak sumatraizma, jer se sumatraizam ili eterinost s jedne strane prenosi na kontekst i semantiku direktno, a s druge, proima oblik, tj. motivacijom osloboenja pjesnikog jezika na ritmiki
37
Milo Lompar, Apolonovi putokazi, Slubeni list SCG, Beograd, 2004, str. 212.
406
preureenu reenicu labave strukture prenijetu iz stiha u prozu. U govorne nizove proze utkane su ritmike jedinice, to dovodi do prozaizacije poezije i poetizacije proze38. Vri se zbliavanje stiha i proze, lirike i romana, pa roman ima jak lirski naboj. anrovska razlika je donekle ponitena, kao da je dekanonizovana, uvedena u minus-postupak (J.M.Lotman), lirsko se uvodi u itaoevo vidno polje. Sintaksa lirike, s jakom ritmikointoniranom konfiguracijom, s raspodjelom i razmijetanjem jezikih jedinica unutar same reenice, uneena je u prozu i roman. I sami naslovi izdvojeni zasebno, kao pjesnika cjelina, sadre simboliku sumatraizma na kompozicionom i znaenjskom nivou. Emotivno i poetsko prethode misaonom i metafizikom. Iako nisu odijeljeni, ve komplementarni, melodijski i emotivni sloj podreeni su poetskoj dimenziji. Zakljuak ivot kao sluaj komedijant uinio je roman koljkom to uva biser, a nas daruje mogunou da pod svetlom pre...taj biser brusimo do savrenstva39. Ovaj biser-roman ukazuje na ranog Crnjanskog koji kroz prizmu prelamanja u junacima tei nebeskim visinama i borealnoj svjetlosti, uzvienoj ideji, ija ar jeste ba u tome to ostaje samo nasluena ali ne i ostvarena. Vuk Isakovi iako ideal nije dosegao u potpunosti, jer ideal predstavlja simbol nedostinosti, ipak je ostvario sebe uspostavio novu zaviajnost za narod koji se odvojio od matice. A u zrnu mladosti sadrane su estice zvjezdane svjetlosti koje zrae u i za budunost. Kroz znakovnost koja ini sumatraistiko vienje, pisac je ponudio jedan nain izlaza iz situacija koje smetaju psihi da se izbori sa stvarnou (nametnutim ivotom) na putu dostizanja svog cilja. Sumatraizam postaje univerzalija u knjievnom opusu Miloa Crnjanskog. To nije zanos jednog trenutka, nego permanentna preokupacija40 i stvar sposobnosti prilagoavanja. Predstavlja nunost postojanja u ovjeku, jer veze spolja samo su refleksije onog to je uspostavljeno unutar due. Zato, te bi veze trebale predstavljati pozitivne, opte komunikacije disparatnih spojeva.
Novica Petkovi, Roman Miloa Crnjanskog, Knjievna re, 6, br. 91, 25. decembar 1977, str. 13. 39 Isto, str. 13 40 eljko Bojovi, Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Biblioteka Dijalog, Beograd, 1995, str. 34.
38
407
Meutim, kako sumatraizam ini ideju apstraktnih veza, on sa sobom nosi i negativnu konotaciju sebe samog kao sopstveno nalije. Elemente antisumatraizma ili sumatraistikog pada nalazimo u Seobama, mada ovaj roman, u globalu, predstavlja njegov uspon. Kao takav, on djeluje katarzino jer vri emocionalnu egzaltaciju i pranjenje (spokoj usljed optimistikog kraja). Sumatraizam, dakle, predstavlja povezanost svih kontradikcija u svijetu i ovjeku u jedinstveni apsolut. Takva ljepota razliitosti obnavlja se iz sebe same i traje dok traje ovjek osloboen temporalnosti. U momentu apsurdnosti stvara se neophodna inverzija u liku i iznenaenje u itaocu (postupak oneobiavanja). Na taj nain uspostavljene veze postaju istovremeno i ovjekova sloboda tj. njegova misao o njoj. Jer, osloboen ovjek stvarnih preokupacija, problema i ironino-grotesknih spoljanjih faktora, u udnji za mirom i spokojem, postaje zaista dematerijalizovan i eterian u svojoj nezavisnosti i zatienosti od oluja sveta. Tina BRAI THE POETICS OF (ANTI)SUMATRISM IN CRNJANSKIS NOVEL THE MIGRATION Summary Milo Crnjanski presented his poetical programme- sumatrism through semiotic quality of discourse in his work Seobe. He also offered to us, readers, a way out of the situations which disrupt a soul to win over reality (imposed life) on its way to achieving its goal. Sumatrism is not a momentary rapture, but the preoccupation of an individual and a matter of ability to adapt. Its existence in a man is necessary, because relations from the outside are only the reflection of what is established inside ones soul. Sumatrism, becomes and presents connection of all contradictions in the world, as well as in a man, in a unique absolute. Such beauty of diversity is renewed within itself and lasts until a man freed from temporality exists.
408
Literatura
Bahtin, Mihail: Rije u romanu, studija, Moskva, 1975. Bojovi, eljko: Sumatraizam Miloa Crnjanskog, Rad, Beograd, 1995. Crnjanski, Milo: Antologija kineske lirike i pesme starog Japana, Narodna biblioteka Srbije, Beograd, 1990. Crnjanski, Milo: Poezija, Prosveta, Beograd, 1966. Crnjanski, Milo: Seobe I, Prosveta, Beograd, 1966. ulibrk, Jovan: Crno sunce, i oko njega krug, Matica srpska, Beograd, 1991. Delez, il; Gatari, Feliks: Kafka, prevela Slavica Mileti, Novi Sad, 1998. D.K.Kuper: Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Nolit, Beograd, 1986. Dadi, Petar: Kritike i ogledi, SKZ, Beograd, 1973. Dadi, Petar: Prostori sree u delu Crnjanskog, Nolit, Beograd, 1976. J. Chevalier & A.Gheerbrant: Rjenik simbola, Matica hrvatska, Zagreb, 1989. Knjievno delo Miloa Crnjanskog, Zbornik radova, Institut za knjievnost i umetnost, Beograd, 1972. Koljevi, Nikola: Klasici srpskog pesnitva, Prosveta, Beograd, 1987. Leovac, Slavko: Poezija i tradicija, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1995. Lompar, Milo: Apolonovi putokazi(eseji o Crnjanskom), Slubeni list SCG, Bg, 2004. Lompar, Milo: Crnjanski i Mesfistofel, o skrivenoj figuri Romana o Londonu, Filip Vinji, Beograd, 2000. Miloevi, Nikola: Knjievnost i metafizika, Zidanica na pesku II, Filip Vinji, Bg, 1996. Miloevi, Nikola: Metafiziki vid stvaralatva Miloa Crnjanskog, Duga, Beograd, 1966. Miloevi, Nikola: Roman Miloa Crnjanskog, Srpska knjievna zadruga, 1970. Miloevi, Nikola: Zidanica na pesku, Knjievnost i metafizika, Slovo ljubve, Bg, 1978. Petkovi, Novica: Dva srpska romana(studija o Seobama), Knjievna zadruga, Beograd, 1988. Petkovi, Novica: Lirske epifanije Miloa Crnjanskog, Srpska knjievna zadruga, Beograd,1996. Petrov, Aleksandar: Poezija Crnjanskog i srpsko pesnitvo, Nolit, Beograd, 1988. Popovi, Milenko: Crnjanski izmeu dva sveta, Knjievna zadruga Dragani, Beograd, 1984. Popovi, Radovan: ivot Miloa Crnjanskog, Prosveta, Beograd, 1980.
409
Razgovori, Ispunio sam svoju sudbinu, Milo Crnjanski, priredio Zoran Avramovi, Narodna knjiga, Beograd, 1971. Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd, 1985. kreb, Zdenko & Stama, Ante: Uvod u knjievnost, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1983. Teorijsko-estetiki pristup knjievnom delu Miloa Crnjanskog, Zbornik radova, Instinut za knjievnost i umetnost, Beograd, 1997. Tomaevski, Boris Viktorovi: Teorija knjievnosti, prevod M.Kaanina, Kultura, Bg, 1985. Uspenski, Boris: Poetika kompozicije i semiotika ikone, Nolit, Beograd, 1979. Vukovi, Radovan: Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Svjetlost, Sarajevo, 1979.
410
PRIKAZI I OSVRTI
411
412
Agnieszka SPAGISKAPRUSZAK Sveuilite u Gdanjsku UDK 811.163.426(497.16)
RECENZJA KSIKI Przemysaw Brom, Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyzny, Wydawnictwo Akademii Techniczno-Humanistycznej, Bielsko Biaa, 2007.
Przemysaw Brom w swojej ksice pt Czarnogrski standard wobec rnicowania jzykowego poudniowej Sowiaszczyznypodj niezwykle aktualny obecnie i interesujcy problem czarnogrskiego standardu w aspekcie zjawiska dyferencjacji jzykowej poudniowej Sowiaszczyzny po rozpadzie Socjalistycznej Federacyjnej Republiki Jugosawii oraz zwizanego z nim procesu wyaniania autonomicznych jzykw narodowych z dotychczasowej serbsko-chorwackiej wsplnoty jzykowej. Ksik zadedykowa wybitnemu czarnogrskiego jzykoznawcy Vojislavovi Nikeviovi. Ten przedwczenie zmary w ostatnich miesicach minionego roku profesor wykadajcy na Wydziale Filologicznym Uniwersytetu w Nikiu by autorem podstawowych, pionierskich prac gramatycznych, ortoepicznych, sownikowych, historyczno-etymologicznych (w powizaniu z histori jzyka), etnogenetycznych, typologicznych i dialektalnych dajcych podstawy socjolingwistycznej tosamoci, kodyfikacji oraz standaryzacji jzyka czarnogrskiego. Jednoczenie nalea on do niestrudzonych, cierpliwych propagatorw idei autonomii jzyka czarnogrskiego, dziaajcym od wielu lat na rzecz uznania jego statusu. Monografia ta stanowi pierwsze tak obszerne opracowanie w polskiej literaturze slawistycznej kontrowersyjnego etnolektu, jakim jest jzyk czarnogrski. Problem jego autonomii, standaryzacji, denia do prawnego uregulowania statusu, budz nadal wiele emocji, nie tylko 413
Agnieszka SpagiskaPruszak: Recenzja ksiki
w spoeczestwie Czarnogry, ale i wrd jzykoznawcw, zwaszcza poudniowosowiaskich. Niejednokrotnie bywa traktowany jako zesp lokalnych dialektw jzyka serbskiego, czy jego poudniow wersj. W zwizku z tym niejednokrotnie podwaano zasadno wyodrbnienia czarnogrskiego jako jzyka niezalenego. Proces wyodrbniania si jzyka czarnogrskiego nadal trwa, dynamika i znaczenie procesw dyferencjacyjnych nie maleje, sytuacja jzykowa nie jest w peni ustabilizowana, a status czarnogrskiego do koca nie jest jasny. Nieuznawanie czarnogrskiego jako samodzielnego jzyka powodowao, e sta si on od niedawna obiektem szerszych bada lingwistycznych, a dotychczasowe analizy wchodziy przede wszystkim w zakres dialektologii, cho w ostatnich latach rwnie socjolingwistyki. Jako podstawowy cel ksiki Przemysaw Brom postawi sobie prb charakterystyki jzyka czarnogrskiego, jego historii i historii narodu, jak rwnie scharakteryzowanie stanu wiadomoci jzykowej i narodowej Czarnogrcw. Zamierzenia badawcze autora byy wic ambitne, a badania w tym zakresie mona uzna za pionierskie. Suszna wydaje si by metoda badawcza, jaka obra autor, ktr cechuje interdyscyplinarne podejcie do tematu w ktrym obok zagadnie lingwistycznych wan rol odgrywaj problemy historyczne, polityczne i socjologiczne. Zaoenia badawcze autora doskonale wpisuj si w szerok problematyk wspczesnych tendencji kulturowo-jzykowej dyferencjacji Europy. Obserwujemy bowiem oglnoeuropejskie zjawisko akcentowania tosamoci i wiadomoci narodowej wyraonej nie tylko poprzez odrbne terytorium, wspln histori, ale i poprzez odrbny jzyk traktowany jako obligatoryjny czynnik istnienia narodu. Poszukujc przyczyn rozprzestrzeniania si powyszych zjawisk na zdawa by si mogo, ustalonej ju jzykowej mapie wiata, rdo emancypacji jzykw mona upatrywa w szerzcych si humanistycznych pogldach, i kady jzyk reprezentuje spoeczne i oglnoludzkie bogactwo niepowtarzalne w swojej indywidualnoci. Istnieje niepodwaalne prawo kadego etnosu do mwienia w swoim jzyku, do ycia tradycjami swojej kultury. O ewolucji jzykowej decyduj gwnie pozalingwalne czynniki, a przede wszystkim cisa wi jzyka z poczuciem tosamoci. Pojcie tosamoci z kolei wedug wybitnego socjologa Antoniny 414
Koskowskiej wie si z autoidentyfikacj. Suy ono jednostce oraz zbiorowoci wyznaczeniu miejsca w wiecie, w przestrzeni spoecznej oraz zakorzenieniu w sensie spoecznym, geograficznym, historycznym i kulturowym. Spord tosamoci zbiorowych szczegln rol odgrywa tosamo narodowa, ktrej zasadniczym elementem jest narodowa kultura symboliczna oraz jzyk, ktry we wsplnocie odgrywa fundamentaln rol. Decydujca w tym przypadku wydaje si by spoeczna wola podtrzymywania odrbnoci grupowej. Warto podkreli rwnoczenie szczegln rol jzyka, uznawanego najczciej obok historii, sztuki, tradycji, zwyczajw za podstawowy wyznacznik tosamoci narodowej. Peni on funkcj nie tylko komunikacyjnego kodu, ale rwnie niezwykle wan funkcj spoeczno-symboliczn oraz identyfikacyjn, bo jednoczc jednostk ze spoecznoci narodow. Wymienione tendencje s szczeglnie wyranie widoczne w skomplikowanej sytuacji komunikacyjnej byej Jugosawii, w ktrej usamodzielniy si z serbsko-chorwackiego trzy jzyki (serbski, chorwacki, boniacki), a proces ten jeszcze trwa w przypadku czarnogrskiego. Jzyki te s do siebie bardzo podobne, zwaszcza jeli wemiemy pod uwag ich struktur i budow gramatyczn ze wzgldu na wspln baz dialektu nowosztokawskiego. Odrbne jzyki narodowe ksztatujce odrbne normy w takiej rzeczywistoci jzykowej, w ktrej uytkownicy mog si swobodnie porozumiewa, bywaj traktowane sceptycznie. U podstaw jzykowej dyferencjacji jzykw powstaych po rozpadzie serbsko-chorwackiego ley jeden system jzykowy o zasadniczo wsplnym ksztacie, realizowany w przeszoci na kilka sposobw, rnicy si po czci odrbnymi zjawiskami jzykowymi (prozodycznymi, morfologicznymi, skadniowymi, leksykalnymi), ktre niekiedy mona sprowadzi do kwestii ich frekwencji. Dlatego w dalekiej dopiero perspektywie moe by zachwiane kontrowersyjne, cho szeroko stosowane kryterium wsplnej porozumiewalnoci lub wzajemnej zrozumiaoci w stosunku do jzykw powstaych po rozpadzie serbskochorwackiego (przez niektrych lingwistw jest traktowane za podstaw klasyfikacji jzykw na odrbne standardy jzykowe). Mimo nieprecyzyjnoci wymienionego kryterium nie mona podway oczywistego faktu, e w ramach jzykw powstaych po 415
rozpadzie byej Jugosawii istnieje wzajemna zrozumiao, czyli kryterium komunikacyjne jest zachowane. Ale trzeba podkreli, e wszystkie jzyki postserbsko - chorwackie znalazy si w przeomowym okresie, a rnice si systematycznie pogbiaj. Sprzyjaj temu radykalne innowacje wprowadzane zwaszcza przez chorwackich i czarnogrskich normatywistw. Dlatego szczeglnie istotne jest uwzgldnienie obok jzykoznawczego punktu widzenia, rwnie kryteriw socjolingwistycznych przedstawiajcych spoeczne warunki funkcjonowania jzyka. Wyodrbnione jzyki s potwierdzeniem narodowej tosamoci, urzeczywistnieniem prawa etnosw do suwerennoci pastwowej i wasnego jzyka. Jzyk peni funkcj nie tylko komunikacyjnego kodu, ale rwnie niezwykle wan funkcj spoeczno-symboliczn oraz identyfikacyjn, bo jednoczc jednostk ze spoecznoci narodow. W kontekcie omwionych problemw mona stwierdzi, e autor realizujc cel rozprawy podj trafn decyzj bardzo szerokiego spojrzenia na czarnogrski standard. Definiujc jego status wzi pod uwag zarwno opis jzyka jako pewnego systemu znakw, a jednoczenie uwzgldni charakterystyk jzyka w aspekcie zjawiska spoeczno-politycznego. Zabieg taki pozwoli P. Bromowi wskaza na pozycj czarnogrskiego w aspekcie socjolingwistycznym. Z przyjtej metodyki pracy bezporednio wynika kompozycja ksiki. Przejdziemy obecnie do bardziej szczegowego jej opisu. Ksika skada si z trzech zasadniczych rozdziaw. W rozdziale pierwszym zatytuowanym Przemiany spoecznopolityczne na Bakanach i ich konsekwencje dla jzyka czarnogrskiego autor scharakteryzowa zwile w ujciu historycznym tendencje unifikacyjne sztokawskiego obszaru jzykowego, ktre doprowadziy do powstania ponadnarodowego jzyka serbsko-chorwackiego oraz znaczenie tego faktu dla jzyka czarnogrskiego. Wskaza na spoeczne uwarunkowania funkcjonowania jzyka czarnogrskiego omawiajc trzy elementy: 1) Tradycj jzykowo-pimiennicz 2)Uwarunkowania spoeczne 3) Sytuacj narodu czarnogrskiego w republice Czarnogry. Analizujc stosunek tosamoci kulturowej i jzyka w Czarnogrze autor rozwaa problem jzyka czarnogrskiego jako niezalenego bytu 416
i zwizanej z tym polityki jzykowej w czasie SFRJ oraz wskazuje na fakt, e zagadnienia jzykowe zawsze reprezentoway szersze problemy spoeczne oraz polityczne. Autor przedstawi take wspczesn sytuacj sztokawskiego obszaru jzykowego na pocztku XXI wieku oraz zachodzce procesy socjolingwistyczne w ktrych zwrci szczegln uwag na jzyk czarnogrski w aspekcie walki o tosamo narodow Czarnogrcw. Postawi rwnie wane pytanie: w jakim stopniu kady z postserbskochorwackich jzykw jest ju jzykiem standardowym?. Autor w odpowiedzi poda kryteria na podstawie ktrych etnolekt moe osign status narodowego jzyka standardowego. Do cech narodowego jzyka standardowego za Daliborem Brozoviem zaliczy poliwalentno, kodyfikacj, status jzyka urzdowego dla wszystkich czonkw narodu. Za warunki za, ktre musi spenia jzyk standardowy traktuje: posugiwanie si nim przez du grup uytkownikw, ktrzy s wiadomi tego, e jzyk jest dla nich elementem identyfikujcym oraz istnienie warunkw umoliwiajcych kodyfikacj normy jzykowej i jej zastosowanie w procesie ksztacenia, a ponadto stabilno w czasie i przestrzeni. W tym miejscu przyjdzie stwierdzi, e klasyfikacja jzykw wiata jest po dzi dzie jednym z najaktualniejszych, a jednoczenie najtrudniejszych zagadnie lingwistyki. Tutaj te wydaje si by najwicej spornych problemw jzykoznawstwa. Czyli brak precyzyjnego kryterium, precyzyjnej miarki pozwalajcej odrni etnolekt ze statusem odrbnego jzyka od etnolektu ze statusem dialektu czy wariantu jzyka. Przypisanie jakiej odmianie statusu jzyka bd dialektu czy wariantu tradycyjnie byo i jest wynikiem decyzji o charakterze raczej politycznym ni jzykoznawczym. Identyfikacja jzyka jest rzecz trudn poniewa brak kryteriom wystarczajcej precyzji i wystarczajcej wiarygodnoci. Prb wydzielenia lingwistycznych kryteriw pozwalajcych na odrnienie dialektu od jzyka byo kilka, ale zazwyczaj cz si one z kryteriami ekstralingwistycznymi, ktrych znaczenie staje si coraz bardziej decydujce. Istnieje grono jzykoznawcw hodujcych pogldom na jzyk standardowy jako na twr gramatycznie (systemowo) jednolity i opozycyjny wobec innego. Ale naley wzi pod uwag, e jzyki mog si rni nie tylko pod wzgldem struktury, lecz powinny by uwzgldnione rwnie kryteria polityczne, socjolingwistyczne, literackie. Zatem jzyki mog si rni pod wzgldem historii powstania, zakresu 417
uycia, wzajemnych relacji, stopnia kodyfikacji, tradycji literackich, istnienia formy literackiej danego etnolektu, (wzorem uycia staje si jzyk pisarzy uznanych za klasykw), istnienia dzie literatury wiatowej na dany etnolekt, pod wzgldem ywotnoci, przez co rozumiany jest stopie rozszerzonej stosowalnoci etnolektu (tj monoci wyraania idei wykraczajcych poza komunikacj ycia codziennego), a take zasigu, przez lingwistw praskich zwanym bywa intelektualizacj, czyli takim stopniem rozwoju, ktry umoliwia tworzenie precyzyjnych twierdze abstrakcyjnych. Intelektualizacja przechodzi przez trzy stopnie: a) zrozumiaoci (na poziomie jzyka potocznego), b) okrelonoci (na poziomie praktycznych zastosowa technologicznych), c) precyzji (na poziomie jzyka naukowego). Z punktu widzenia jzyka czarnogrskiego szczeglnie wany jest fakt, e kady standardowy jzyk zwaszcza z punktu widzenia socjolingwistycznego decyduje o jzykowej samoidentyfikacji spoecznoci, a co za tym idzie, spenia wane funkcje:1) jednoczc - czy rne dialekty, umoliwia identyfikacj jednostki z szersz zbiorowoci, w tym wypadku ze spoecznoci narodow 2) separujc - przeciwstawia si innym jzykom narodowym, okrela narodow tosamos 3) prestiow- posiadanie jzyka standardowego wiadczy o wyszej organizacji spoecznej, moliwoci zaoenia narodowego pastwa, umoliwia rwnouprawnienie w stosunku do innych jzykw 4) funkcj ramy odniesienia - dostarcza on skodyfikowanych norm bdcych miar poprawnoci, umoliwia ocen , zarwno odmiany uywanej przez siebie , jak i przez innych, czyli pozwala w pewnym sensie na uwiadomienie sobie istnienia normy W przypadku jzyka czarnogrskiego szczeglnie trudnym zagadnieniem jest okrelony stopie kodyfikacji i standaryzacji, a w konsekwencji stwierdzenie autonomii i rozgraniczenia na polu jzykowym, poniewa rozgraniczenie na polu ekstraligwistycznym w zasadzie ju si dokonao. Konieczny jest zatem dalszy zesp dziaa normatywnych, stabilizujacych norm jzykow, a jej kodyfikacja polega na wyborze jednego z istniejcych w jzyku wariantw (gramatycznego, sownikowego, stylistycznego) i uznanie go za obowizujcego w okrelonym obiegu komunikacyjnym. Wedug lingwistw praskich jzyk powinien mie plastyczn stabilno, to znaczy okrelone normy 418
zawarte w gramatyce i sowniku, wzmocnione przez kontrol nad mow i sposobem pisania (szczeglnie w procesie edukacji), a z drugiej strony pewien mechanizm umoliwiajcy jego modyfikacj i rozwj. Jednake niezwykle skomplikowanym zagadnieniem jest kwestia sztywnoci bd lunoci normy przy uwzgldnieniu kryteriw zewntrzjzykowych. Szkoda, e tego interesujcego zagadnienia autor szerzej nie rozwin i nie wskaza na bardziej szczegowe kryteria wyodrbnienia odrbnego, samodzielnego jzyka w aspekcie teoretycznym oraz nie odnis ich do jzyka czarnogrskiego. Rozdzia drugi Ksztatowanie si pastwowoci czarnogrskiej - rys historyczny omawia krtko, ale wyczerpujco najwaniejsze fakty z dziejw Czarnogrcw ukazane przez pryzmat de niepodlegosciowych. Autor siga od przodkw Czarnogrcw (VI w.n.e), poprzez wiek IX-XI czyli okres dukljaski pierwszego pastwa czarnogrskiego, panowanie Nemanjiw (1186-1353), dynasti Balicw (1356-1427), Crnojeviw (do 1498), omawia panowanie wadykw, rzdy Petra II Petrovia Njegoa (1830-1851), ksicia Danilo Petrovia (1852-1860), Nikoli I Petrovia (1860-1918), zjednoczenie Czarnogry i Serbii (1918), opis sytuacji w Czarnogrze po II wojnie wiatowej a po czasy najnowsze, kiedy to w przeprowadzonym w 1992 roku referendum niepodlegociowym wikszo gosujcych opowiedziaa si za pozostaniem w zwizku z Serbi, z ktr Czarnogra utworzya Zwizkow Republik Jugosawii. Autor koczy rozdzia omwieniem najnowszych dziejw Czarnogry, ktra w 2003 roku przeksztacona zostaa w luniejszy zwizek pod nazw Serbia i Czarnogra, a w 2006 roku w wyniku referendum w trakcie ktrego 55,5 % gosujcych opowiedziao si za niepodlegoci Czarnogry, parlament proklamowa niepodlego otwierajc nowy rozdzia w historii pastwa. Rozdzia trzeci Jzyk czarnogrski na przestrzeni dziejw wskazuje trafnie na bezporedni zaleno midzy okrelon faz rozwoju jzyka a sytuacj spoeczno-polityczn narodu, ktra determinuje jego rozwj. Periodyzacj rozwoju jzyka czarnogrskiego i analiz jego rozwoju autor opar przede wszystkim na pracach wspomnianego czarnogrskiego jzykoznawcy Vojislava Nikevia. Omwiona zatem zostaa krrtko era przedhistoryczna od momentu pojawienia si ludzkich osad na terytorium dzisiejszej Czarnogry do IX wieku n.e (a w niej wyrniono okres przedsowiaski z etapem iliryjskim oraz rzymsko-bizantyskim i sowiaski z etapem prasowiaskim oraz poudniowosowiaskim). 419
Znacznie szerzej zostaa przedstawiona przez autora zasadnicza dla rozwoju jzyka era historyczna ( od IX wieku do dzisiaj). Era ta obejmuje, jak podaje autor, pi okresw: dukljaski, zetski (wtedy jzyk Czarnogrcw funkcjonuje pod wspln nazw jzyka sowiaskiego, bd jest okrelany jako nasz (naki), przedvukowski, (od odzyskania przez Zet utraconej pod panowaniem Nemanjiw suwerennoci pastwowej w 1360 roku) z dwoma etapami: etapem jzyka pisanego i etapem jzyka standardowego. Nastpny okres to przejciowy (1830-1900), ktry cechuje oddalenie si czarnogrskiego jzyka narodowego od tradycji w wyniku dziaalnoci Vuka Karadia oraz jego reformy jzykowej. I wreszcie okres vukovski, kiedy w latach 1900 1923 na okrelenie jzyka uywanego w Czarnogrze stosowno termin jzyk serbski, a w czasie istnienia Krlestwa SHS jako jzyk urzdowy stosowano termin serbskochorwacko-soweski. W ramach tego okresu mgr Brom analizuje etap Belia: (1923-1944 z oficjaln nazw jzyk serbsko-chorwacki\chorwackoserbski ) i etap wspczesny (1944- - do wspczesnoci). Autor zwraca zwaszcza uwag na nazw jzyk czarnogrski, ktra szczeglnie czsto zaczyna si pojawia w poowie lat 60-tych. Analizuje z jednej strony powolny proces odradzania jzyka dziki rodowiskom skupionym wok czarnogrskiego PEN Klubu, Macierzy Czarnogrskiej i Czarnogrskiego Towarzystwa Niezalenych Literatw. Z drugiej natomiast - przedstawia postawy odnoszce si do sytuacji jzykowej w Czarnogrze zgodnie z tradycyjnymi zaoeniami Karadia i Belia, opierajacymi si na tezie, e jzyk Czarnogcw jest elementem jzyka serbskiego czy serbskochorwackiego. Autor susznie zauway i wyodrbni wspczenie dwa konkurujce stanowiska w tej kwestii i dwie opcje: z jednej strony s ci, ktrych celem jest eliminacja cech rnicujcych czarnogrski od serbskiego, z drugiej ci, ktrzy uznaj istnienie samodzielnego jzyka czarnogrskiego opartego na tradycjach literackich Petra I, Petra II Petrovia Njegoa, Stefana Mitrova Ljubiy i Marka Miljanova Popovicia. Druga opcja bya pocztkowo w mniejszoci i miaa wielu przeciwnikw, a jej zwolennicy - status desydentw. Autor omawia problemy z taka sytuacj zwizane a w szczegln uwag zwraca na lata 90-te, ktre stay si okresem wikszej swobody w opisywaniu jzyka czarnogrskiego i zapocztkoway prace kodyfikacyjne. P. Brom koczy rozdzia analiz niejednoznacznej i naznaczonej pitnem polityki sytuacji jzykowej na pocztku nowego stulecia, po zadeklarowaniu przez Czarnogrcw w 420
referendum wyjcia z ukad federacyjnego z Serbi. Wypada zgodzi si z autorem, e problem prawnego uregulowania statusu jzyka czarnogrskiego jako jzyka urzdowego w niepodlegym pastwie wydaje si by przesdzony. Po zadeklarowaniu bowiem w 2006 roku w referendum niepodlegoci pastwowej i proklamowaniu jej przez parlament zapewne wkrtce Czarnogrcy doprowadz do uznania czarnogrskiego za jzyk urzdowy, chocia, jak susznie stwierdza autor, nie bdzie to proces atwy. Ostatni rozdzia, czwarty: Cechy charakterystyczne jzyka czarnogrskiego w zestawieniu z jzykami boniackim, chorwackim i serbskim jest jednym z obszerniejszych. Przechodzimy zatem do kolejnej czci ksiki - opisu jzyka jako systemu znakw. Autor dokonuje opisu metod konfrontatywn, poprzez porwnanie z trzema innymi jzykami postserbsko-chorwackimi opartymi na sztokawskiej podstawie dialektalnej. Zabieg ten umoliwi na zauwaenie obok nieuniknionych cech podobnych, bo wsplnych dla ponadnarodowej normy sztokawskiej wydobycie i pokrelenie cech charakterystycznych tylko dla czarnogrskiego. I te wanie czarnogrskie elementy jzykowe, ktre ju zostay czciowo skodyfikowane jako standardowe, a take grupa regionalnych zjawisk jzykowych, o mniejszym zakresie wystpowania, potraktowane przez autora jako element literatury i historii jzyka narodowego, s gwnym obiektem bada rozdziau. Materiaem jzykowym, ktry zosta poddany analizie i z ktrego zaczerpnito cz przykadw jest utwr Gorski vijenac Petra II.Petrovicia Niegoa w wersji rdowej potraktowanej jako wzorcowa dla wspczesnego jzyka czarnogrskiego. W rozdziale tym autor prezentuje charakterystyk podstawowych paszczyzn lingwistycznych: fonetycznej i fonologicznej poprzedzone charakterystyk pisma, morfologicznej, skadniowej i leksykalnej, a zakoczy przedstawieniem gwnych zasad pisowni jzyka czarnogrskiego (ortografia). Omawiajc Alfabety Przemysaw Brom krtko omwi rwnolege wystpowanie dwch alfabetw: abecedy i azbuki. Szkoda jednak, e rwnoczenie nie wskaza na wprowadzone nowe litery (znaki) np. , , ktre nie wystpuj w adnym z alfabetw trzech porwnywanych jzykw (serbskiego, chorwackiego, boniackiego), cho wspomnia, 421
e obydwa alfabety maj znaki zapoyczone m.in. z alfabetu polskiego. Szkoda rwnie, i autor nie okreli jaki fonem jest oznaczany przez poszczeglny znak graficzny, jaki element dwikowy symbolizuje kada litera, podajc tylko, e alfabety s najblisze optymalnej zasadzie fonologicznej mwicej o tym, i jednemu fonemowi odpowiada jeden znak. W zakresie fonetyki i fonologii P. Brom opierajc si na licznych przykadach wskaza na rnice jzyka czarnogrskiego w porwnaniu z jzykiem serbskim, chorwackim i boniackim w zakresie iloci fonemw, ich wystpowania, wymowie w odpowiednich pozycjach w wyrazie uwzgldniajc take zaleno od rodzaju akcentu. Ponadto zaobserwowa rodzaje i odmienno procesw fonetycznych, ktre zaszy i nadal zachodz na obszarze jzyka czarnogrskiego oraz szczegowo je omwi. W zakresie morfologii P. Brom dokona konfrontatywnego, systematycznego przegldu oraz charakterystyki odmiany i budowy odmiennych oraz nieodmiennych czci mowy: rzeczownika, czasownika, przymiotnika, zaimka, liczebnika, przyswka, przyimka, spjnika, partykuy zwracajc uwag na charakterystyczne tendencje odrniajce czarnogrski od pozostaych trzech jzykw. W kolejnym podrozdziale autor przedstawi zwile specyficzne cechy systemu syntaktycznego, okreli odmienny od serbskiego, chorwackiego i boniackiego sposb czenia si wyrazw w zdaniu i przewag okrelonych konstrukcji. W podrozdziale Leksyka P. Brom podaje zakres sownictwa, zdaniem autora, rdzennie czarnogrskiego, leksemy, ktre s elementem normy uytkowej i czciowo wchodz w skad obecnego standardu. Szkoda, e autor nie wyjani bardziej szczegowo, ktre z podanych leksemw wchodz w skad obecnego czarnogrskiego standardu, a ktre s regionalizmami i na jakiej podstawie mona to stwierdzi. Odpowiedzi mog by rda na ktrych si Autor opiera. Z uwag powysz czy si nastpna. Niewtpliwie interesujca i cenna jest zgromadzona lista ponad dwustu charakterystycznych czarnogrskich leksemw, ktr poda autor. Niejasny jest jednak przyjty sposb prezentacji tego sownictwa. W poprzednich czciach pracy autor konsekwentnie porwnywa system jzyka czarnogrskiego z systemami pozostaych trzech jzykw postserbs 422
kochorwackich. W tej czci autor jakby z przyjtej metodyki zrezygnowa. Wypada w tym miejscu jednak doda, e paszczyzna leksykalna stanowi w analizach jzykw wyodrbnionych z serbsko-chorwackiego szczeglnie trudne zagadnienie poniewa w wielu przypadkach trudno o wyznaczenie bezdyskusyjnej granicy pomidzy leksyk serbsk chorwack , boniack czy czarnogrsk przede wszystkim ze wzgldu na wsplny rozwj tych jzykw i sztokawskie podoe dialektalne. Sdz, e omawiany problem jest daleki od normalizacji i w obecnej chwili otwarty. Niemniej autor powinien przyczyn zmiany przyjtej w poprzednich podrozdziaach metodyki w tym podrozdziale uzasadni czy opatrzy komentarzem. P. Brom podaje zatem leksem czarnogrski, nie porwnuje ju go jednak z ekwiwalentami w serbskim, chorwackim i boniackim, ale okrela znaczenie posugujc si albo definicjami opisowymi w jzyku czarnogrskim np. ljeporjeiv-koji lijepo zbori, koji o drugima lijepo zbori da bi im se dodvorio albo tumaczy na jeden z konfrontowanych jzykw np. legacija - ambasada (serbskie, nie podaje przykadowo odpowiednika chorwackiego veleposlanstvo) albo wreszcie definiuje podajc szereg ekwiwalentnych wyrazw-synonimw: np. bastadur umjean, sposoban, odvaan, hrabar ovjek, pregalac. Autor nie wyjania jednak jakiego jzyka podane leksemy - ekwiwalenty dotycz i z jakich materiaw autor podane wyjanienia uzyska. Odpowiedzi mog by zapewne rda leksykograficzne na ktrych si autor opiera albo materia rdowy wyekscerpowany z Gorskog vijenca Njegoa z komentarzami. Szkoda rwnie, e autor nie pokusi si o pewn gbsz analiz zgromadzonej leksyki, choby jej systematyzacj poprzez wydzielenie okrelonych grup, na przykad tematycznych. Ostatni podrozdzia powici P. Brom omwieniu procesu kodyfikacji w zakresie zasad ortograficznych i dziaalnoci Rady Kodyfikacji Jzyka Czarnogrskiego i Historii Literatury powoanej w 1995 roku. Ksik zamyka bogata bibliografia liczca ponad dwiecie rnojzycznych pozycji bibliograficznych, gwnie polskich, chorwackich, serbskich, boniackich i szczeglnie cennych, bo mao znanych w polskiej slawistyce - czarnogrskich oraz ciekawy Aneks, ktry zawiera mapy terytorium Czarnogry na przestrzeni dziejw oraz 15 cennych kserokopii, w tym: prawnych dokumentw, z rnych okresw historycznych poczwszy od XIV wieku, okadk pierwszej drukowanej 423
ksigi (1494 rok) w Cetinje, rwnoczenie bdcej pierwsz drukarni na terenie poudniowej Sowiaszczyzny itp. Imponujc bibliografi mona byoby jeszcze jednak wzbogaci o pewne publikacje. Wymiemy ich kilka: ukraiska .: : , , , 2002, s.341, tej samej autorki , ,W: Slavica Tarnopolensia 1999, n.6, c.84-85, polskie Molas J: Chorwacka dyskusja o statusie i nazwie jzyka, W: Studia z Filologii Polskiej i Sowiaskiej 40\2005, s.463481, Warszawa, Spagiska-Pruszak A.: Jzyk nard-pastwo (dylematy jzykowe narodw Jugosawii ),W: Rije, god.11, sv.1, Rijeka, 2005, s 79-89, a take warto by byo pozna wywiad z Norwegiem, Svenem Meneslandem, profesorem Uniwersytetu w Oslo: Crnogorski jezik bio bi najbolje rjesenje, W: Pobjeda, 21.10, 2006. Posumowujc rozwaania na temat ksiki P.Broma chciaabym podkreli, e podejmuje ona niezwykle aktualny obecnie, mao zbadany problem badawczy. Przy tym trudnym, ambitnym zadaniu, jakie postawi przed sob autor, warto wskaza, e praca jest poznawczo szczeglnie inspirujca, a autor wykaza si znajomoci zagadnie analizowanych w oparciu rozleg literatur przedmiotu. Autor opracowa zagadnienie wieloaspektowo. Ukaza rnorodne uwarunkowania historyczne, historyczno-literackie, polityczne, etniczne, psychologiczne, kulturowe, socjolingwistyczne i ich rol w procesie ksztatowania jzyka czarnogrskiego. Ukaza zwizek midzy zjawiskami spoecznymi a funkcjonowaniem jzyka etnicznego, a take ich wpyw na zrnicowanie jzyk w narodowych. O wartoci ksiki decyduje rwnie zebrany materia jzykowy wskazujcy na specyficzne cechy standardu czarnogrskiego odrniajce go od pozostaych jzykw wyodrbnionych z serbsko-chorwackiego. Praca stanowi pierwsze tak obszerne opracowanie standardowego jzyka czarnogrskiego w polskiej slawistyce. Wypenia zatem wyran luk w opracowaniach monograficznych jzykw postserbsko-chorwackich stanowic zarazem oryginalny wkad do bada jzykoznawczych.
424
Vladimir VOJINOVI (Podgorica) Filozofski fakultet Niki Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 821.163.4.09(497.16)
(Tatjana Beanovi, Poetika Lalieve trilogije, CANU, Podgorica, 2006.) Moja generacija pisala je o knjigama. Nevolja je bila u tome to smo svi bili bliski prijatelji. Brzo smo odustali od toga od knjievne kritike, ne od prijateljstva. Jer, jedini nain da neko napie kompetentan tekst o vaoj knjizi bio je da to napie va prijatelj. Ostalo su bili gremlini koje je proizvodio Filozofski fakultet u Nikiu bia mozga ispranog pravoslavljem i nacionalizmom, koji su kao kakva ideoloka policija pretraivali tekstove traei u njima trag anti-srpstva i anti-pravoslavlja, a potom ispisivali tekstove koji su markirali uljeza i neprijatelja, kao krik i upereni kaiprst u Invasion of the Bodysnatchers. Andrej Nikolaidis (Sarajevske sveske, 17/2007) Situacija na polju kulture u Crnoj Gori neodoljivo podsjea na jednu priu poznatu studentima nauke o knjievnosti. I ne samo njima. Ta pria tie se one smjene arhaine literature, arhainih poetika - modernim (ovaj pojam treba uslovno gledati), avangardnim djelima. Umjetniki su tekstovi u datom trenutku stvorili taku usijanja, a zahvaljujui temperaturi u atmosferi koja ih je okruivala, nastalo je topljenje svih legura koje su ule u sastav krutih i krtih ablona tumaenja umjetnikog djela. Nova, revolucionarno nova knjievnost zahtijevala je drugaije analitiko425
PRILOG RAZRJEENJU CRNOGORSKIH KNJIEVNO-KRITIKIH I METAKRITIKIH PROBLEMA
Vladimir Vojinovi: Prilog razrjeenju crnogorskih knjievno-kritikih i metakritikih problema
sintetike obrasce, a u vrelim kovanicama XX vijeka sazdani su temelji svim aktuelnim kolama, iz ijih su klupa krenule knjievno-teorijske i knjievno-kritike ideje. Epilog te prie donio je refrensko naravouenije u definiciji - umjetniki tekstovi uzrokuju metajezik. Bez nadahnute, inspirativne knjievnosti nema ni kritike ni teorije. U svim drugim sluajevima, kada umjetnicima puteve kri kritika ili teorija, nije zbor o prirodnim procesima. Posve je drugaije sa metakritikom. Jer, metajezik je, uprkos njegovoj umjetnikoj dimenziji (manjoj ili veoj, koja zapravo zavisi i od individualnih sposobnosti metajeziara) u svojoj sutini vrlo plastina tvorevina. Dovoljno je zagledati se u tu rije (metajezik), pa shvatiti kako se na supstanciju onoga to ta rije oznaava moe uticati spolja, a da tom procesu nimalo ne zasmeta neprirodnost njegova smjera. Dakle - nije neprirodno uticati na metajeziara, ali je najprirodnije kada taj proces krene sa metakritike instance. Pitanjima, postoji li crnogorska knjievna kritika i koji su uzroci stanja u kome se ona nalazi, valja pridodati korpus pitanja iji e odgovori posredno ali i vrlo precizno dijagnosticirati boljke metajezika u Crnoj Gori. To su pitanja koja fokusiraju problem postojanja crnogorske metakritike. Jer, i ukoliko pogrijeimo to zbog nedovoljno razvijene novinske i asopisne (uslovno reeno graanske) kritike zanemarimo onaj mali broj knjievnih kritiara koji sa univerzitetskih instanci ne domiljaju o suvremenoj crnogorskoj knjievnosti, onda se sa punim pravom i cjelovitom argumentacijom svima moe rei da je crnogorska metakritika mrtva! Ne zato to nema metakritikih pokuaja, ve zato to oni apsolutno ne obavljaju nikakav posao za knjievnu kritiku ne daju joj smjernice. To nuno vodi ka nedovoljno funkcionalnoj knjievnoj kritici. A nefunkcionalna knjievna kritika je isto to i mrtva knjievna kritika! Ne zato to takva ne daje smjernice za nastanak umjetnikih tekstova - to joj, kako smo ve kazali, i ne bi smio biti zadatak ve stoga to nema usvojenu kritiku aparaturu za ocjenjivanje suvremene knjievnosti, modernih umjetnikih tekstova. Razumije se, voljeli bi da u Crnoj Gori to nije sluaj, ve da je po srijedi ono isto nerazumijevanje anahrone kritike za avangardne tekstove, ali sada tekstove crnogorskih suvremenih knjievnika. Sve i da je tako, morae crnogorski knjievnici priekati na kritiku koja e adekvatno vrjednovati njihova djela, mogue da e ekati i due od svojih kolega sa poetka ove prie. Dakle, u Crnoj Gori gorui je problem problem itanja. 426
Pokuaemo to ilustrovati jednim jednostavnim poreenjem: vie od vijeka prolo je od pojave hrvatskih romana u kojima je salonska gospoda pokuavala da pronae reporterske izvjetaje o vlastitoj spoljanosti i karakteru, a slian graanski sindrom Crnu Goru zahvatio je tek u posljednjoj deceniji drugog milenijuma, irei se brzinom ekcema po svim strukturama drutva. Jedna od rijetkih naunica koja je prepoznala i oznaila sve faze inkubacije pomenutog virusa je doc. dr Tatjana Beanovi. U svojim izlaganjima, bilo da je rije o govorima na promocijama najnovijih knjievnih ostvarenja1 ili izlaganju referata kojim sondira starije crnogorske tekstove, Beanovi nastupa bespotedno po sve anahrone, bolje rei nenaune pristupe beletristici. Studija Poetika Lalieve trilogije, koju je objavila Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, kao 12. knjigu Odjeljenja umjetnosti i 53. knjigu edicije Posebna izdanja (Monografije i studije) izdanak je upravo tog naunog dometa. Rije je o doktorskoj disertaciji Tatjane Beanovi, koja je na osnovu recenzija akademika Novice Petkovia i akademika Radomira V. Ivanovia primljena na sjednici Odjeljena umjetnosti CANU 20. oktobra 2006. godine. U toj knjizi autorka iznosi novo tumaenje Lalieve trilogije, u koju spadaju romani Zlo proljee, Lelejska gora i Hajka. Polemiui sa anahronim tumaenjima Lalieve proze, autorka se u uvodu studije, izmeu ostalih, osvrnula na pojedine konstatacije Ilije Pavievia, koji je u svom radu pokuao da elemente naracije u Lalievim romanima poistovjeti sa realnou. Taj momenat istakla je kako bi ukazala na jedan od kljunih problema itanja. Navedenim geografskim injenicama teko da moe biti odreen ma koji romaneskni prostor. ini nam se da ovakvo tumaenje ozbiljno naruava modelativnost i uslovnost romanesknog prostora koji kao takav postoji iskljuivo u okviru predoene, fiktivne zbilje i funkcionie samo kao jedan od elemenata narativne strukture, to znai da ga ne smemo traiti i prepoznavati u stvarnim geografskim toponimima.2 Za razliku od mnogih svojih prijethodnika, autorka polazi od teorijskih toposa ka hirurki preciznoj obradi Lalievih narativnih svjetova, u kojima je prepoznala itave nizove istovjetnih elemenata.
Jedan takav nastup imala je u decembru 2007. godine, u nikikoj Sali 213, gdje je pokuala da publiku odvrati od pozitivistikog iitavanja romana Epilog crnogorske hronike. Jevanelje po Amfilohiju pisca Novaka Kilibarde. 2 Tatjana Beanovi, Poetika Lalieve trilogije, CANU, Podgorica, 2006, 13.
1
427
To saznanje posluie za uspostavu kriterija novog tumaenja, koje se ograuje od suvremenih previda postojanja Lalieve trilogije. Otud i zamjerka metodolokoj jednostranosti autorke Boene Jelui, ija je interpretacija zahvatila samo jedan sloj teksta i samim tim ignorisala postojanje trilogije. Prilikom ove klasifikacije nisu uzeta u obzir osnovna, konstitutivna obeleja svake narativne strukture kao to su: pripovedaka situacija, sistem taaka gledita, kompoziciona naela, organizacija hronotopa, modelovanje likova, pripovedaki postupci i tehnike, to je dovelo do toga da se u istu grupu svrstaju Svadba i Lelejska gora. Zatim, proglaavajui Zlo proljee za mit prolea, Lelejsku goru za mit leta, Raskid za mit jeseni, a Hajku za mit zime, autorka implicitno namee i redosled iitavanja i povezivanja tih romana za koji mislimo da je pogrean, jer u potpunosti ignorie jedinstveno semantiko polje koje obrazuju romani Zlo proljee, Lelejska gora i Hajka, ime se naruava kontinuitet narativnog vremena, kao i relativno kompaktan hronotop uspostavljen u tim romanima.3 Autorka studije Poetika Lalieve trilogije potom objanjava svoj metodoloki pristup, naglaavajui da izdvajanje vezivnih elemenata i narativnih postupaka koji omoguavaju integrisanje Lalievih romana u viu narativnu strukturu, omoguava rekonstrukciju poetike novonastalog semantikog sistema, koja i poiva na poetikim konstantama pomenutih romana. Uslijedie detaljna analiza romana Zlo proljee, Lelejska gora i Hajka, odnosno analize pripovjedakih situacija, organizacije vremena i prostora, govornih modusa, frazeolokih taki gledita, modelovanja likova i kompozicionih principa. Strpljivo se oslanjajui na knjievno-teorijsko pojmovlje, postupno, korak po korak autorka prelazi preko svih slojeva, potkrjepljui konstatacije navoenjem primjera iz pomenutih romana. U tom pogledu naroito je interesantan komentar koji se tie pripovjedake situacije u Zlom proljeu, a njime se kae da odsustvo sveznanja produkuje znatnu dozu neizvesnosti u razvijanju dogaajnog toka, smanjuje redundancu teksta, to jest otvara prostor entropiji, pri emu napetost recipijenta u iekivanju razreenja raste jer on nije u poziciji da zna vie od samih likova, uesnika u zbivanju. Lana motivacija i, s njom u vezi, iznevereno oekivanje, kao vrlo efektni narativni postupci, takoe su zasnovani na odsustvu sveznanja, a autor
3
Ibid., 13-14.
428
Zlog proljea ih veoma uspeno koristi. Osim toga, ovakva pripovedaka situacija stvara u romanu veliki broj mesta neodreenosti, a to su oni delovi teksta za iju je realizaciju neophodna pojaana aktivnost itaoca, koji je prinuen da ih popunjava na osnovu svog italakog kapaciteta i indicija datih u tekstu.4 Otkrivajui recepte pripovjedakih situacija Lalieve trilogije, u studiji se jednako nastavlja obraun sa arhaikom recepcije djela koje ine trilogiju. Autorka navodi da je kvaziautobiografska forma romana u prvom licu esto navodila knjievne kritiare da Lalia poistovete sa likom naratora Lada Tajovia i pripiu mu mnoge njegove stavove i razmiljanja, to je pogreno i nedopustivo jer Lalia, kao pisca i linost koja postoji van narativne strukture treba razlikovati ak i od autora njegovih romana. Naime, pisac trilogije koju izuavamo je isti, to je Lali, ali autor Zlog proljea bitno se razlikuje od autora Hajke po svojoj autorskoj poziciji i izabranim pripovedakim postupcima, primenjenim narativnim tehnikama i, uopte, po koncipiranju fiktivne zbilje i nainu njenog posredovanja. Autora opet treba razlikovati od pripovedaa ili naratora koji je samo jedan od elemenata romaneskne strukture, pa je stoga tvorevina autora, njegova konstrukcija.5 Zanimljivo je i vienje stvaranja glavnog lika u romanu Zlo proljee, autorskog pribjegavanja vjetom baratanju tehnikom vremenskih dimenzija. Postupak udvajanja narativnog vremena sasvim je uobiajen kad se pripovedanje u prvom licu zasniva na seanju, odnosno retrospektivnoj tehnici. Opozicija izmeu ove dve vremenske ravni manifestuje se prvenstveno u vrednosnom, ideolokom stavu koji se prema njima zauzima. Tako se prolost modeluje idilino, sa naglaenom tenjom ka idealizaciji tog vremena i sa izrazito pozitivnim vrednosnim stavom. Prema sadanjosti se pak zauzima negativan vrednosni stav a sve predmetnosti, posebno likovi, podleu deformaciji koju donosi vreme sadanje, vreme zlog proljea. Tako nastaje potpuni nesklad u mentalnom i emotivnom sklopu Lada Tajovia nekad i sad, koji se dalje projektuje na modelovanje ostalih likova Dane, Ive, Jura Jeremia i drugih. (...) Na paradigmatskoj ravni teksta uspostavljen je otar kontrast izmeu dva Ja: onoga koje se sea i onogra koje je predmet seanja. Ja koje se sea, pod uticajem traume, rastrojeno je i
4 5
Ibid., 34. Ibid., 36.
429
gnevno, pa se kroz takvu emotivnu prizmu u narativnoj sadanjosti prelama itav svet prikazanih predmetnosti. Nasuprot tome, predmet seanja je nevino i isto, detinje Ja koje izrasta u zdravog i buntovnog mladia sa naprednim idejama i idealima u koje jo uvek ne sumnja. Tako se lik Lada Tajovia udvaja, a izmeu njegovog sadanjeg i nekadanjeg Ja uspostavlja se pripovedna tenzija koja u znatnoj meri uslovljava i komponovanje same romaneskne strukture.6 Autorka zakljuuje time da Mihailo Lali pokazuje naglaenu sklonost ka ciklinoj organizaciji svog knjievnog opusa, a kao primjer ne navodi samo trilogijski ciklus (Zlo proljee, Lelejska gora i Hajka), ve i kasniju tetralogiju o Peju Grujoviu, koju ine romani Ratna srea, Zatonici, Dokle gora zazeleni i Gledajui dolje na drumove. Trodimenzionalni tekst trilogije nastaje kao semantiko ukrtanje i ulanavanje tri relativno samostalna teksta. Dakle, njena sintagmatska osa organizuje se kombinovanjem tri autonomne strukturne jedinice u okviru kojih postoje autonomni sistemi ulanavanja, odnosno posebne sintagmatske ose. Tako problemi nastaju ve prilikom definisanja okvira trilogije. Naime, poetak romana Zlo proljee ne moe se jednostavno odrediti kao proloka, a kraj Hajke kao njena epiloka granica, jer se izmeu tih okvira ne obrazuje jedinstven sie. Na sintagmatskoj osi tekst trilogije se organizuje na principu prisajedinjavanja ekvivalentnih segmenata, to jest romana, ali na njihovo ulanavanje utiu i neka dopunska ureenja koja su po tipu reenina, jer nameu odreena ogranienja procesu ulanavanja i uslovljavaju poziciju svakog pojedinanog romana u trilogijskom nizu. Naime, kombinovanje romana u trilogijskom ciklusu uslovljeno je dopunskim ogranienjem koje namee jedinstveni temporalni niz formiran na nivou trilogije, pa bi svaka kombinacija koja odstupa od redosleda: Zlo proljee, Lelejska gora i Hajka, poremetila celovitost i kompaktnost semantikog polja trilogije.7 Poetika Lalieve trilogije je studija koja upostavlja novu trajektoriju ka nesvodivom pripovijedanju. Provjerenim teorijskim materijalima ova znanstvena arhitektonika sazdala je most do Lalieve rijei i ostavila malo prostora za eventualne korekcije (valja, razumije se, ignorisati neizbjene tehnike, tamparske propuste). Posmatrano sa metodoloke take gledita, rije je o jedinjenju koga ine svojstva
6 7
Ibid., 43-44. Ibid., 207-208.
430
mnogih vrstih elemenata, prije svih onih koje dopiru iz jezgra semiotike kole. injenica da autorka esto varira, ili ponavlja pojedine definicije mogla bi se razumjeti kao jedna od rijetkih nedostataka ovog naunog tiva, ali samo ukoliko se ne bi istakla funkcija takvog postupanja. Osjeajui da se analiza jednog sloja primakla kraju i da je tim procesom oznaena svaka njegova estica, autorka se variranjem ranije izreenog suda uspjelo izvlai iz zamke koja bi je odvela u isprazno teoretiziranje i vraa se na poetak, da prikupi snagu za poniranje u novi sloj narativne strukture... Knjievno-kritika rije Tatjane Beanovi nesumnjivi je prilog razrjeenju problema u crnogorskoj knjievnoj kritici. Dobra vijest je da pod njenom dirigentskom palicom (Beanovi je, napomenimo i to, prodekan za postdiplomske studije) na Filozofskom fakultetu u Nikiu stasavaju nove knjievno-kritike snage, koje lagano otre svoja pera. To je najava boljih dana za tretman suvremene crnogorske knjievnosti, koja je u pomenutoj deceniji sa pravom stekla junoslovensku afirmaciju. Sa druge strane, crnogorskim itaocima (onima koji manje vjeruju hrvatskim, bosansko-hercegovakim, ili sprskim knjievnim kritiarima i koji tragaju, ne zvui li to paradoksalno, za domaom knjievno-kritikom potvrdom suvremene crnogorske knjievnosti) ne preostaje nita drugo do da strpljivo saekaju generaciju novih kritiara. Strpljivo, jer, treba li rei koliko je, uprkos viedecenijskom radu Univerziteta i CANU, nerasvijetljenih polja istorije crnogorske knjievnosti.
431
432
Vladimir VOJINOVI (Podgorica) Filozofski fakultet Niki Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi UDK 811.163.4282.2(497.16:28)
URBANDIJALEKTOLOKI PRVIJENAC
(Adnan irgi, Govor podgorikih muslimana, ICJJ Vojislav P. Nikevi, Cetinje 2007.) Doktorska disertacija lingviste dr Adnana irgia svjedoi o tome da u Crnoj Gori ive i rade i oni naunici iji e djelo biti od koristi nadolazeim generacijama studenata lingvistike, ali i drugih naunih disciplina, poput knjievnosti, antropologije, etnologije Na oko 400 stranica knjige koja nosi naziv Govor podgorikih muslimana, irgi je smjestio vrijednu lingvistiku grau, koja je metodoloki prilagoena konceptima savremenih lingvistikih studija. Knjiga Govor podgorikih muslimana tretira segment skupine crnogorskih govora zetsko-podgorikog dijalekta, koji, kako pokazuje i irgi, ima odreena fonoloka, morfoloka, sintaksika i leksika odstupanja. Rije je o govoru vjerske muslimanske skupine, za koju je ustvreno da se po navedenim odstupanjima razlikuje od ostalih govora tog dijalekta. U radu su ponueni kriteriji za lingvistiko dokazivanje postojanja odreene skupine govora, a u prilog tvrdnji da je rije o znaajnom naunom tivu ide i podatak da je u crnogorskoj lingvistici ovo jedan od prvih sistematinijih opisa gradskoga govora. Ujedno, Govor podgorikih muslimana je prva studija koja prouava jezik podgorike dijaspore u Skadru. Rad je metodoloki usklaen dijalektolokom opisu, budui da je irgi na nekoliko punktova snimao predstavnike tog govora, te prouavao stare, mahom administrativne zapise, i uporeivao ih sa govorima susjeda i sa crnogorskim knjievnim jezikom. Uoavajui slinost podgorikog i tukog govora, irgi je birao informatore iz te dvije sredine, ali i iz Skadra. 433
Vladimir Vojinovi: Urbandijalektoloki prvijenac
Za ovaj rad birani su to stariji govorni predstavnici, tako da je najstarija ispitanica imala 108, a najmlaa 68 godina. Uz to, vodili smo rauna da to budu tipini govorni predstavnici i informatori relevantni za rad ove vrste. Tako smo birali one ispitanike koji nijesu boravili van svoga mjesta roenja, kao i iji su roditelji i babe i edovi, takoe, porijeklom odavde, kako ne bismo u rad unijeli neke karakteristike koje nijesu odlika govora o kojemu je rije. Njihova imena i mjesto roenja i boravka, kao i godine starosti, nalaze se na kraju rada u Prilozima. Moda je od najveega znaaja u ovom pogledu to to smo u Skadru snimili staricu od preko 90 godina koja je kao sedmomjesena beba odvedena iz Podgorice u Skadar i vie se nikad nije vratila u rodni grad. Protiv svih oekivanja, ona je teno govorila svojijem maternjim, crnogorskim jezikom jer je, iako je cio ivot provela u Skadru, tim jezikom govorila sa svojim roditeljima i starijom sestrom. Dakle, govorila je jezikom kakav je u Podgorici bio u upotrebi prije oko 130 godina. Za informatore birali smo ene jer, kako je ve reeno, ovaj govor najbolje se ouvao kod njih iz razloga koji su ranije pomenuti. Moramo posebno izdvojiti staricu Hajriju Krpuljevi Smajovi od preko devedeset godina, koja je, slijepa, nepokretna i teko bolesna, nesebino pomogla da odgovori na sva pitanja koja su joj postavljena. Naalost, nije doekala da se ovaj rad zavri. Folklorista Ajdin Raki ustupio nam je neka dokumenta koja je imao u svojoj privatnoj kolekciji, pjesme koje je biljeio na ovim prostorima i kod naih iseljenika u Turskoj, kao i video snimak erife Raki, jedne od informatorki, na emu smo mu vrlo zahvalni.1 Govorei o leksici ovog govora, autor je iznio i tumaenja prolosti jednog dijela crnogorskih muslimana, navodei kako bi bilo teko razvrstati leksiku koja je tipina samo za podgorike muslimane, ali ne i za hriansko podgoriko stanovnitvo. Autor iznosi vienje tog problema i konstatuje da bi znatno tei proces bio klasifikacija leksikona karakteristinog za govorne predstavnike o kojima je rije, a nepoznat ili atipian za ostale crnogorske muslimane. Glavna distinktivna obiljeja u pogledu leksike (vezano podgoriki govor) su svakako orijentalizmi, i to prije svega oni koji nijesu opteprisutni
1 Adnan irgi, Govor podgorikih muslimana, ICJJ Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2007, 13-14.
434
u crnogorskim govorima. Pa i takva leksika uglavnom je istovjetna sa onom koja je u upotrebi kod ostalih muslimana u Crnoj Gori. (...) Podgoriki muslimani su se u prolosti veinom bavili trgovinom. Poloaj ovoga grada koji je po vezivao Skadar sa Hercegovinom omoguavao je uspjenost takvih poslova. Osim toga, bavljenje trgovinom bilo je unosno jer su brda oko Podgorice bila naseljena uglavnom pravoslavnim stanovnitvom koje je ove dolazilo radi trgovine. Kao trgovci, Podgoriani su dolazili u kontakt sa jeziki bliskim narodima iz okruenja (Bosna, Hercegovina, Hrvatska, Srbija), kao i sa okolnim albanskim stanovnitvom. Sve je to, naravno, uticalo i na jezik, na njegovo rjeniko obogaivanje, na razne glasovne i druge jezike promjene i sl. Podgoriki muslimani su prije islamizacije bili uglavnom hriani slovenskoga porijekla. Tokom vievjekovne turske vladavine (u Podgorici od 1474. do 1879., a u Tuzima i Skadru do 1912.) oni su u svoj jezik primili mnoge turcizme, odnosno orijentalizme, koji su se ouvali i do danas. To su uglavnom rijei iz turskog, arapskog i persijskog jezika, a u njihov jezik su ule preko turskoga kao jezika posrednika.2 Nakon uvoda, u kome se osvrnuo na drutveno-istorijske okolnosti, jezike promjene uslovljene drutvenim okolnostima, informatore, grau, ime jezika i cilj istraivanja, irgi je iznio rezultate ispitivanja akcenatskog stanja, fonetskih, morfolokih i sintaksikih osobina govora o kome je rije. Posebno vrijedan segment doktorske disertacije je Rjenik, koji je nedavno tampan i kao posebna monografska publikacija. Osim Rjenika, dragocjeni su i mnogobrojni govorni, knjievni i arhivski prilozi, budui da irgi itaocima nesebino nudi svu sakupljenu grau, zahvaljujui emu se bez napora moe osluhnuti duh i dah arhaizama koji polako iezavaju iz crnogorskih govora. S obzirom na okolnosti, govor za koji smo se opredijelili lagano iezava. Mlae generacije, to pod uticajem kolstva i medija, to pod uticajem govora veinskoga pravoslavnog stanovnitva, kao i zbog zajednikoga ivota i sve eega mijeanja stanovnitva (branoga, prijateljskog i svakoga drugog), poeduju vrlo malo jezikih specifinosti njihovih bliih i daljih predaka. One karakteristike koje se nijesu povukle pred pomenutim veinskim govorom, prije ili kasnije ustuknue pred sve veom prevlau standardnoga jezika, jer su mlai narataji mahom
2
Ibid., 136.
435
Vladimir Vojinovi: Urbandijalektoloki prvijenac
obrazovani i na najviem nivou. Kad je u pitanju govor podgorikih iseljenika u Skadru, mora se konstatovati da se on uva uglavnom samo kod najstarijih slojeva stanovnitva jer je dugo zatvorena albanskocrnogorska dravna granica doprinijela odsustvu elje kod mlae i srednje generacije za uenjem maternjega jezika njihovih roditelja. Nestajanjem najstarijih govornih predstavnika, nestaju i njihove najbitnije jezike specifinosti. Konzervirane podgorike jezike osobenosti koje su se uvale u naih iseljenika u Skadru bile su posljednja prilika da se opie ovaj govor u izumiranju.3 Knjigu Govor podgorikih muslimana objavio je Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi sa Cetinja. Glavni i odgovorni urednik izdanja je prof. dr. sci Milorad Nikevi, a recenzentsku komisiju inili su akademik Milan Mogu, prof. dr. sci Ljiljana Koleni, prof. dr. sci Rajka Gluica, prof. dr. sci. Loreana Despot i preminuli akademik Vojislav P. Nikevi.
Ibid.,17.
436
SADRAJ
urovi, arko L. Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia -----------------------------------------------------5 Nikevi, Vojislav P. Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje ---------------------------------------53 Pulevi, Vuki. Glasovi i u crnogorskoj toponimiji ------------------75 Tokarz, Emil. Jzyk czarnogrski w dzisiejszej rzeczywistoci jzykowego zrnicowania poudniowej sowiaszczyzny ---------95 Nikevi, Milorad. Jagievo izdanje Marijinskog jevanelja --------103 Brom, Przemysav. Wspczesne europejskie tendencje jzykowe na przykadzie sytuacji jzyka czarnogrskiego ------------------------127 Koleni, Ljiljana. Frazeologija u hrvatskim jezikoslovnim lancima -135 emalovi-Dilberovi, Elvira. Odnos normativa prema religijskoj leksici ---------------------------------------------------------------------161 irgi, Adnan. Fonetsko-fonoloke razlike izmeu crnogorskoga i srpskog jezika------------------------------------------------------------171 Bokowski, Robert. Pismo Czarnogrcw historia i wspczesno --------------------------------------------------------------------191 Chopek, Dorota. Scenes with English prepositions out and in expressed in Polish, Slovene and Montenegrin (selected semantic and pragmatic aspects) -------------------------------------------------------------------203 Banjevi, Aleksandra. Jezici u kontaktu i jeziko posuivanje adaptacija posuenica --------------------------------------------------217 Feruga, Krzysztof. Konceptualizacja gniewu w jzyku czarnogrskim ------------------------------------------------------------237 Radoman, Aleksandar. O problemu periodizacije crnogorske srednjovjekovne knjievnosti -----------------------------------------245 437
SADRAJ
Duri, Raid. Bosanski stilemi u Bati sljezove boje i Bojovnici i bjegunci Branka opia -----------------------------------------------------------263 Nikevi-Batrievi, Aleksandra. Prevazilaenje anrovskih granica: Melvilov Tomo kao junak romanse ---------------------------------- 295 Vojinovi, Vladimir. Omake u vezi s bibliografijom Milovana ilasa ----------------------------------------------------------------------313 urovi, arko L. O crnogorsko-hrvatskim primorskim odnoajima -----------------------------------------------------------------------319 Mikovi, Sanja. Posmodernistiki okvir Pekievih tekstova (I) ----343 Brai, Tina. Poetika antisumatraizma u romanu Seobe Miloa Crnjanskog ----------------------------------------------------------------------367 Spagiska-Pruszak, Agnieszka. - Recenzja ksiki ---------------------413 Vojinovi, Vladimir. Prilog razrjeenju crnogorskih knjievno-kritikih i metakritikih problema -----------------------------------------------425 Vojinovi, Vladimir. Urbandijalektoloki prvijenac -------------------433
438
TABLE OF CONTENTS
urovi, arko L. Reflecting the Attitudes About the Scholarly Contribution of Academician Vojislav P. Nikevi --------------------5 Nikevi, Vojislav P. Montenegrin Redaction of Old Church Slavic Literary Language and Miroslavs Gospel ----------------------------53 Pulevi, Vuki. The Sounds i in the Montenegrin Toponymy -----------75 Tokarz, Emil. The Montenegrin Language in the Present Reality of Language Diversification Among the Southern Slavic Populations -------------------------------------------------------------95
Nikevi, Milorad. Jagis Edition of Mariinsko evanelje --------103 Brom, Przemysav. Contemporary European Language Tendencies on the Basis of the Montenegrin Language -----------------------------127 Koleni, Ljiljana. The Frazeology in the Croatian Articles on Linguistics -------------------------------------------------------------- 135 emalovi-Dilberovi, Elvira. The Relation of Normative and the Religious Lexicon -----------161 irgi, Adnan. Fonetic and Fonological Differences between Montenegrin and Serbian Language ----------------------------------171 Bokowski, Robert. The Montenegrin Alphabet History and the Present Time--------------------------------------------------------------191 Chopek, Dorota. Scenes with English prepositions out and in expressed in Polish, Slovene and Montenegrin (selected semantic and pragmatic aspects) -------------------------------------------------------------------203 Banjevi, Aleksandra. Languages in Contact and Linguistic Borrowing: Adaptation of Loanwords-----------------------------217
439
TABLE OF CONTENTS
Feruga, Krzysztof. The Image of Anger in the Montenegrin Language ----------------------------------------------------------------237 Radoman, Aleksandar. About Periodization of Montenegrin Medieval Literature------------------------------------------------------------------245 Duri, Raid. The Bosnian Stylemas in Branko opis Novels The Mallow Coloured Garden and Fighters and Fugitives -----------263 Nikevi-Batrievi, Aleksandra. Trespassing the Generic Boundaries: Melvilles Tomo as a Hero of Romance ----------------------------- 295 Vojinovi, Vladimir. Certain Omissions in Reference to the Bibliography of Milovan ilas --------------------------------------------------------313 urovi, arko L. About Montenegrin and Croatian Coastal Relations -----------------------------------------------------------------319 Mikovi, Sanja. The Postmodern Framework of Some Texts by Peki (I) -----------------------------------------------------------------343 Brai, Tina. The Poetics of (Anti)sumatrism in Crnjanskis Novel The Migration ----------------------------------------------------------------367 Spagiska-Pruszak, Agnieszka. - The Review on Doctoral Dissertation on Montenegrin Language by Przemyslav Brom--------------------413 Vojinovi, Vladimir. The Supplement for the Solution of Certain Montenegrin Literary-Critical and Metacritical Problems --------425 Vojinovi, Vladimir. The Urbandialectological Firstborn -------------433
440
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja
Lingua Montenegrina
Izdava Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi Cetinje
Za izdavaa arko L. urovi
Lektura i korektura Aleksandar Radoman
Tehnika obrada Darko urovi
tampa IVPE Cetinje
Tira 500
*CIP , 81(497.16) *LINGUA Montenegrina : asopis za jezikoslovna, knijievna i kulturna pitanja / urednik Adnan irgi . - God. 1, br. 1 (2008) - . - Cetinje (Ivanbegova 57) : Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, 2008 (Cetinje : IVPE). - 24 cm Dva puta godinje. ISSN 1800-7007 = Lingua Montenegrina (Cetinje) COBISS.CG-ID 12545808
asopis je registrovan u Ministarstvu kulture, sporta i medija Crne Gore (br. 05 - 2951/2).

Lingua Montenegrina

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Lingua Montenegrina

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

LINGUA MONTENEGRINA

asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja

the magazine of linguistic, literature and cultural issues Broj

Vojislav P. Nikevi (1935 - 2007)

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

OSVRT NA STAVOVE O NAUNOME DOPRINOSU AKADEMIKA VOJISLAVA P. NIKEVIA

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

Isto, str. 255.

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

Isto, str. 40.

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

arko L. urovi: Osvrt na stavove o naunome doprinosu akademika Vojislava P. Nikevia

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

CRNOGORSKA REDAKCIJA STAROSLOVJENSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA I MIROSLAVLJEVO JEVANELJE

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje

LINGUA MONTENEGRINA 1/2008.

Vojislav P. Nikevi: Crnogorska redakcija staroslovjenskoga knjievnog jezika i Miroslavljevo jevanelje