Ivo Andri u Rimu 1920.

godine

Novele Ive Andria Knjiga 1 Novele o eni Knjiga 2 Novele o mutnim vremenima Od istog pisca: Beogradske prie Prie o osobenjacima i malim ljudima Sarajevske prie Prie o moru Turske prie Prie o selu

Copyright 2012 Zadubina Ive Andria, Milutina Bojia 4, Beograd Copyright 2012 Izbor Zadubine Ive Andria, Milutina Bojia 4, Beograd Copyright 2012 ovog izdanja, LAGUNA

SaDraj

Put Alije erzeleza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Mara milosnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Anikina vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Nemirna godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Jelena, ena koje nema . . . . . . . . . . . . . . . 229 Renik turcizama, provincijalizama i manje poznatih rei i izraza . . . . . . . . . . . . 259 Hronologija ivota i rada Ive Andria . . . . . . . 277 Napomena uz ovo izdanje . . . . . . . . . . . . . . 291 Napomena izdavaa . . . . . . . . . . . . . . . . . 295

PUT ALIJE ERZELEZa

erzelez u hanu

U hanu, kod viegradske umrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravljali argati i robijai. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavljali su se u hanu kraj umrukane i ekali da se dogradi most i kako-tako oprave putevi. Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao ip. Sobe su bile uske i zbijene kao elije u sau, a ispred svih soba okolo-naokolo ila je uska i klimava drvena divanana; po njoj su bez prestanka kripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao talama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a koe im se suile, razapete po zidovima. Raznolika su bila eljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aralija, koji je putovao slubeno. Dva fratra iz Kreeva koji su ili u Stambol na neku tubu, ta li. Grk kaluer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada

12

Ivo Andri

i lijepa ena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od pae iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se drali povueno i izgledali otmeno i sumnjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim utljivim mladiem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne kole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdije. Jedan Foak to prodaje noeve. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hoda iz Bihaa, a uistinu ini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strani nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I itava gomila kiridija, dambasa, pretrglija i Cigana. Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan domai mladii, bogati i dokoni Turci. I povazdan se ula ala, smijeh, pljesak, glas defa i argije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre ebe, roktanje i cika putene i besposlene eljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke etnje, i to svi zajedno. Meu posljednjima je stigao erzelez. Pjesma je ila pred njim. Na bijelu konju krvavih oiju, on je jahao ravnalukom, crvene su kite ble bijelca po oima, a dugi, istim zlatom vezeni evkeni na erzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Doekalo ga utanje, puno udivljenja i potovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili uli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost izmeu Travnika i Stambola. Oko kapije se sakupie stranci i domai. Sluge mu prihvatie konja. Kad sjaha i poe prema kapiji, vidjelo se da je neobino nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoraeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pjeice. Ruke su mu bile

Put Alije erzeleza

13

nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhaba i ue u kahvu. Sad kad je siao s konja, kao s nekog pijedestala, poe da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednaio s ostalima, poee mu prilaziti i zapoinjati razgovor. On je rado razgovarao, zanosei malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzao oko Skoplja i Pei. U govoru je bio nevjet, svaki as mu je nedostajala rije, kao to to biva kod ljudi od djela, i onda bi irio svoje duge ruke i kruio precrnim oima, kao u kunia, u kojima se nije razlikovala zjenica. Za nekoliko dana posve je iezao arobni krug oko erzeleza; jedan po jedan, pribliavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom eljom da se s njim izjednae, ili da ga podrede sebi. A erzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se. Ve sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s pratnjom u odaju. Nakaljao se i udario rukom po koljenu i dvaput je viknuo za njom: Aman! erzelez je planuo. On je skakao od same pomisli da se ti njeni zglobovi kre u njegovim prstima. Bol mu je zadavala ta njenost i ljepota u njegovoj blizini. erzelez se zanio i, naravno, postao smijean. Graani i skitnice su mu odmah stali prilaziti s te slabe strane. Stali su ga svjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, a on je samo blaeno irio ruke i sijevao oima. Uto se dogodi da od Rogatice stie i Bogdan Cincarin, pjeva poznat u po Bosne; im on zapjeva, osvoji odmah i zanese vas han. I fratri su oslukivali iza prozora, a erzelez izgubi mjeru i pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi meu mjetanskom momadi i hanskim gostima, pred njim sir i rakija; oni se izmjenjuju, odlaze i dolaze, a on bez prestanka pije, nareuje i pjeva, krivo i nisko, svojim tekim i

14

Ivo Andri

predubokim glasom. Alaci se rugaju s njim ve bez imalo straha i obzira. Bogdan Cincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gornja mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, a erzelezu se ini da mu duu vue i da e, sad n , izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. A onaj lola Foak sjedi do njega i ruga mu se da se svi krive od smijeha, samo ga erzelez blaeno, razrogaeno gleda, grli i cjeliva u rame, dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkinji. Hoe da ide po nju, da je otme i posadi kraj sebe. Handija se ve pribojava skandala, ali ga Foak sa objeenjakim, nadmonim smijekom zaustavlja. Kud e, bolan? Nije ono handinica s Metaljke, a ni dizlija sarajska. Gospodsko je ono, heej! A erzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavlja da pije, pui, pjeva i plaa, dok mu se i momi to posluuje krevelji iznad glave. Dva dana tereveni erzelez s drutvom i doziva Venecijanku i uzdie i pria svima svoju ljubav, mucavo, nejasno i smijeno; ljudi ga tapu po ramenu, lau da mu je poruila ovo ili ono, a on se odmah die da ide gore po nju, dok ga Foak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi, svjetujui ga i magarei, da se vas han trese od smijeha. Treeg dana, nekako o uini, porjekae se Foak i erzelez, bezrazlono, kao ljudi u piu i besposlici. Foak se eretski uozbiljio. A kao zato da ne bi ona mogla i moja biti? Jok, jok, danum! dere se erzelez, a lice mu sja od zanosa to mu je neko osporava i to moe da se za nju bori. Bogme, ko prije djevojci, onog i djevojka uvjerava jedan sa strane.

Put Alije erzeleza

15

Krila da ima, krila da ima, more! vriti erzelez Foaku, unosei se i kazujui vie rukama nego rijeima. A vi se potecite; metnuemo jabuku na koiju, pa ko prije jabuci, onoga je djevojka svjetuje ih posve ozbiljno jedan Mostarac, udeavajui tako dogovorenu komediju. erzelez odmah ipi na noge, omahnu oko sebe spreman da se bije, da tri ili baca kamena, ne znajui vie ta radi ni zato radi i sav presrean da je doao as kad e snaga da progovori. Izioe na ravan, pred han. Na direk od ljuljake objesie o koncu uvelu crvenu jabuku, zategoe kanap ispred dvojice trkaa i iskupie se svi, podgurkujui jedan drugog i neprikriveno se smijui. Jedni se uurbali oko trkaa, a drugi gledaju izdalje. Foak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe, a erzelez se raskopao i glavu povezao evrmom, pa doao jo zdepastiji i manji. Jedni se klade za erzeleza, drugi za Foaka. Mostarac dade znak; kanap pue, a oba trkaa jurnue. Leti erzelez kao krilat, a Foak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tape nogama na mjestu, kao da varamo djecu da trimo toboe za njima. erzelez tri kao da zemlju ne dira, Foak tape rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pljesak, vrisak i smijeh. Ha, erzeleze! Akosum, magare! Ha, poteci, erzeleze, sokole! Aferim, kenjino! Odmie erzelez i biva sve krai, kao da mu noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, ini mu zadovoljstvo ovaj napor, meka ledina i svjea struja zraka. ini mu se kao da osjea za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga

16

Ivo Andri

podstrekava i goni. Kad b kod direka, mai se rukom za jabuku, ali alaci objesili jabuku hotimice visoko, pa je ne dohvati prvi put nego se morade zaskoiti i onda je otre s koncem zajedno. Meu gledaocima urnebes. Jedni suze, a drugi polegli po travi pa se samo valjaju od smijeha. Debeli beg iz Posavine dri se rukama za trbuh i othukuje. I suhi, slubeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima. erzelez je stajao asak onako s jabukom u ruci, a onda se okrenu, vidje da nema Foaka i odmjeri ih, kao da ih iz daljine bolje vidi. Nisu mu mogli razabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan. U jedan as kao da svi osjetie da su pretjerali. Daljina i odstojanje su mu vraali sve to je izgubio u drutvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka daleko od njih i valjao se prema njima, mrk i teak, kao da ih naglo osvijesti taj razmak; i najbezbrinije meu njima ispuni strah. Vie nije bilo sumnje da je srdit i da neto smilja. Prvi ieze Mostarac, a zatim jedan po jedan stadoe otpadati u svoje sobe. Neki zaoe za han i izgubie se u ljeskovoj umi. Dok se erzelez primakao, ne osta na ledini ni ive due. U travi se bijelila jedna marama, ostavljena u hitnji i strahu. Ta praznina ga dokraja razljuti. Onako raspojas i zadihan, on je razroko, jo u nedomici, gledao u kapiju gdje su se izgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubanjom kao da se poelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjaka komedija. Na tu ga misao svega proe plamen. Bijesno i neodoljivo zaelje kaurkinju, da je vidi, da je ima, da zna na emu je, ili inae da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajui se umorno u bokovima i maui rukama, prolazio pored kapije, ukaza mu se najednom, pred zamagljenim pogledom,

Put Alije erzeleza

17

uvrh stepenica, iroka zelena haljina i bijel veo. On samo to jeknu i, onako razgolien i uzrujan, prui ruke put nje, da sa dva skoka dotri do nje, kad se zelena haljina lagano zanjiha i ieznu za sobnim vratima iza kojih se u jasno klju u bravi. erzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu i dahnui vas znojem i mukom snagom stajao tako asak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao ta da pone i na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade rum i lom. Neko dijete koje se, ne znajui ta je, ne bjee sakrilo, ispusti iz ruku ugum i pobjee pod minderluk ispod kojeg su mu virile bose i ispucale noge. ue se konji u talama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni make; sve se ivo posakrivalo i uutalo od straha i zorta. Ta tiina je erzeleza jo vie draila i izazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kao ukleta, zatvorena. Ne znajui ni sam, od srdbe, ta ini, stao je sedlati konja i puniti bisage. Opremio se sve zagledajui ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvi estoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s panja na kom se meso sijee. Konj ga je ponio; na njemu zveknu srma i oruje; odmah se u njemu stao slijegati gnjev. Otpljunu, izjaha iz avlije i kao u snu poe ledinom koju je maloprije pretrao. A kad malo poodmae, on vidje, i nehotice, u samom uglu hana udubljen njen prozor. Gledajui taj prozor, zatvoren, hladan i zagonetan, kao enski pogled i ljudsko srce, die se u njemu svom snagom ve zaboravljen gnjev i jad; i u bezumnom prohtjevu da ubija i vrijea, pa ma koga, on die ruku s dlakavom akom put toga prozora i mahnu njom, rastvarajui pesnicu kao da baca kletvu. Kuko! Kuko! Glas je bio tup od ljutine.

18

Ivo Andri

Jahao je kasom, mekotom i preacem; da on vidi kakvi su ti provaljeni puti i koji su to otplavljeni mostovi koje on ne moe prei! Da on vidi! Za njim je ostajao han, jo uvijek u prestraenom utanju.

erzelez na putu

Na Uvcu je erzelez preskoio rijeku i podbio konja tako da su imali svi binjedije i pribojski dambasi posla; privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraom od muka djeteta, a erzelez je samo utao, sagibao se, ogledao kopita, i nije smio da u oi pogleda konju. Nudio je zdravu medediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas. Bio je utljiv i nemiran i, to je rijetko bivalo, erzelez nije mogao da jede! Otkako je iz Viegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao za sofru i puio bez svake mjere mnogo, ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo. Drugo vee je iziao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide nabolje. Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Bila je tamna no s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraajui se hanu sustie na drumu jednog kaluera. Bio je poguren, ili se samo pravio, da bi izgledao stariji. Jesi li ti, papas, odavde? Nisam, bee, nego zanoio veli kaluer meko, a nikako mu nije drago to se sreo ovako dockan s ovolikim Turinom.

20

Ivo Andri

erzelez je koraao napred i sam se udio to govori s kaluerom. A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vaim knjigama, je li unah po vaem zakonu da djevojka vae vjere gleda Turina? Kaluer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konano, valjda vidjevi da je Turin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne zavri nekom priom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka arena cvijea, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i uinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru. Kao i uvijek kad slua drugog, erzelezu se inilo da govori pravo. U razdraljivoj utnji on je nastavio put. Nije mislio ni na ta. Najedanput se okrenu lice u lice kalueru, kao da ga pita za neto to je on lino skrivio. A reci ti meni zato se vae ene ne kriju? Eto tako u nas zar taki adet, ta li. Ko ti zna; enska orava posla. To mi kalueri ne znamo; nemamo ena pa i ne znamo. Hm! Jo jedan as ga je gledao, a onda se hladno okrenu i poe bre. U tiini se ulo kako mu rkipi koa na bensilahu i tozlucima. Kaluer je, u udu, kaskao za njim. Kad su bili kod hana, erzelez poe uz basamake; jo se jednom obazrije. Laku no! Bog ti na pomo, beg-efendija; ejsadile! vikao je kaluer odmiui brzo. Ujutro su erzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke to su se umivale ispod mlinova,

Put Alije erzeleza

21

prskale vodom, i uz vrisku ibale vrbovim granicama. Bio je urevdan. U kahvi zatee dva brata Moria. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Moria to je bio uven zbog svog bogatstva i svoje pobonosti i to je umro na hadiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu. Mlai je uio stambolsku medresu, pa pobjegao im mu je otac urmo, i dao se s bratom na skitnju i rasputen ivot, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih stranih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao to je bilo, golobrado i rumeno s napuenim usnama kao u razmaena djeteta, samo su mu oi, needne i zelene, starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepi momak u cijelom Sarajevu, s tekim crnim brkom i velikim tamnim oima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad ve njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je lijeio hapovima i kadovima, a nikom nije htio rei od ega ih pravi. Ali u posljednje vrijeme nisu braa smjela u Sarajevo, jer su douli da je na sve tube zbog njihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konaan odgovor: da se obojica Moria uhvate i posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva traile zaptije i vezirove Toske. A i inae su bili ve pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali, jo im je ostao samo veliki han na Varoi i njihova uvena morievska kua na Kovaima. U toj kui im je ivila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo i boleljivo djevoje. Upitae se za zdravlje (oni su bili stari znanci) i uzee piti. Braa opazie promjenu na njemu i stadoe ga zapitkivati i draiti.

22

Ivo Andri

ta je, ta si se smrko? Ostarilo se, erzeleze, bogami! Pozdravila te Darinka iz Pljevalja; kae, otkako si ti otio spava sama. erzelez je utao. Stariji Mori je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom oajnih propalica; i sa samim erzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mlai se tek smijeio. Asli si unup jutros smije se stariji Mori, bezglasno i kratko. A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno, bol se slegao i srdba se ohladila, samo mu je jo teko. Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahinju, u irokoj haljini od zelena somota, s malom glavom iznad okovratnika od krzna. On je utao. Nagovarali su ga da iza podne pou na dernek. On se nekao. Tek poslije ruka osjeti dosadu, popusti i pristade. Navrh breuljka bila je zelena ravnica okruena velikim i rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i argije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje arenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, tralo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo. Kraj jedne vatre sjedili su erzelez, Morii i neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; erzelezu se isprva inilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih borova kako se njiu na proljetnom nebu. Upravo mu je jedan bakal govorio: Kad sam uo, danum, da si ti doo, zatvorio sam namah duan; idem, rekoh, da ga vidim, pa eto kad ga prekidoe pljesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomijea: na ljuljaku se popela Zemka.

Put Alije erzeleza

23

Ta Zemka je bila putenica, i to ve po trei put, vitka, zelenih oiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kau, niko joj nije mogao nakraj stati. Ljuljaka je bila svezana na jednoj takii i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s lea su je otiskivale Ciganice, a ona se raskriljenih ruku vrsto drala za konopac i uzimala sve vei zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oi, prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije su se plele i vile u sto nabora, leprale i ibale nebo. erzelez je, sjedei nisko kraj vatre, pratio oima njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraala u strmom padu u dubinu, njega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljaci. Pio je bre i veselije. Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teko die i da je bljea, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila u najvioj taki otvorila bi oi da u slatkom uasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi utke udivljeno gledali, ali domalo zapoe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci poee podvriskivati i dovikivati eni koja nije nita ula. Aha! Vamo pogledaj, Zemko! Nemoj, pae, jadna! Ako, na meko e! Evo joj jastuka! Ha, ha, ha-a-a-a! Jih! Ljuljni, Zemko! A Zemka se umorila. Ciganice je prestadoe otiskivati, zamasi su bivali sve manji, jo se njihala samo svojom roenom teinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoe trave i ona sie, zanesena i nasmijana.

24

Ivo Andri

erzelez sjedi i gleda, topi se i iri ruke zbogom pameti! ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od dambasme to lepraju kao barjak i mijeaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. Kao da se njegovoj alosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan as mu b nekako ao i stidno to se tako brzo odrie svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da nee u svojoj blizini vie nikad nita to je ensko Ni make! Ni make! Ali najednom Ciganke, poslije duga saaptavanja i dogovora, slono zapjevae: Razbolje se erzeleze, aman, aman! Die se hajnak i vriska, svi pogledae u njega, a on ne vidje vie nikoga. Oi mu zaagrile i lice sja, a osjea da je nemoan, i lak je, a nikako ne moe da se digne. Tu su pjesmu ispjevale srebrnike Ciganke neke godine, kad je erzelez sve proljee leao u Srebrnici, jer ga je neko muke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj keri pod pender. A on se ne sjea ni onog petka, ni pendera, ni Nuribegove keri, koju je davno zaboravio. Samo se sjea kako je slab i ranjen leao; ispod otvorena prozora mu pljuska i umi nabujao potok, na brijegu je urevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, jei i umi sva srebrnika kotlina od pjesama i potoka, a on lei i tako je slab da ne moe sam ni matrafu s limunadom da ustima prinese. Sjea se, sjea, ali ne moe da razdvoji ovaj dernek od onoga to ga je bolestan sluao, nego mu se sve mijea, pjesme i svirka i pie i eljad od onda i od sada, a preko svega toga se ljulja Zemka u velikom smjelom

Put Alije erzeleza

25

luku, i on je lovi oima i jeza ga prolazi, as vrela as hladna, ispod slabina. U posljednje dane nije gotovo nita jeo, pa ga pie obuzima naglo. Sunce je zalo. Ide hladan vjetar, ume borovi: dim sa vatara biva modar, sumrak se sputa. erzelez nareuje Ciganinu da mu svira vie glave, na tanku icu, pa svaki as uzmahuje rukom i hoe da ga bije i psuje mu emane i onoga ko mu ga je napravio, a stariji Mori mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se die pa hoe da ide da hvata Zemku. Zadravaju ga Morii i smiju se; osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, a erzelezu se jezik plete. Ona je moj dumanin. Otima se, die, iri ruke i polazi put Zemke, koja stoji meu Cigankama kraj ljuljake i gloe crvene arnautske eerleme. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se akire, a ionako kratke noge mu izgledaju jo krae i jo deblje; otpasao mu se pojas od ibriima vinjeve boje pa se vue za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se dri na nogama, krivuda i smjera as lijevo, as desno. Ciganke vrite od smijeha, i Cigani se obezobrazili. Svirka staje. Ha, dri ga, zemljo! Povuci, potegni! Jaalah! A Ciganad to su se ispela po granama gaaju ga iz potaje suhim iarkama. Vraa se, sjeda i pije i upada u pjesmu. Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Morie i njihovo drutvo tek poduzelo pie, terevene i jednako tjeraju alu s erzelezom, koji napree oi da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred oima pomie i kovitla. Svirai hoe

26

Ivo Andri

da im odu; oni ih zaustavljaju najprije lijepim pa onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence. Dockan je, pustite nas, slatke age! Ne vidi se, more, daleko nam je kuama, izginuemo! Najednom mlai Mori skoi, njegovo je golobrado lice problijedilo i dolo podbulo i zlo kao u ovjeka koji je na sve spreman. Posvijetliu ja vama sad, za duu vam se firaunsku! On se die i uze veliku glavnju smrevine; drei je u stranu, jer ga je dim guio i iskre obasipale, uputi se, lagano se povodei, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ograen plotom od evara i oupan i izgrizen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate. Nae plast u mraku, ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvih granica od plota i naloi ispod sijena, primi se uokrug plasta vatra koja se sve vie penjala, dok se konano ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru irio i naliio na ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu eljad. Svi se stadoe razilaziti, kud koje. Svirai su drhtali. Aman, aga, ta uini? Povjeae nas kadija sve. Sikter, more, i ti i kadija. Ne, nee oni na vas, nego nas Cigane; rei e: eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh! I one arilije se prepale, ako su i pijane, vide: odvie je. Samo oba Moria sjede, pucaju iz malih puaka, pijuckaju i gledaju u plamen trepui. A erzelez posre, podalje u polumraku, za posljednjim Cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da tri to bolje i bijae

Put Alije erzeleza

27

je dobro pristigao, kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi izmeu njiva. erzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, teak i pijan, kad se jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pree obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se doekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija, izgubi ravnoteu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlano kamenje i glib, i odmah poe da se die. U oima mu je jo titrao sjaj, ali tu je bilo mrano. Napipa vodu i stade da hladi ruke i elo. Tako je sjedio dugo. No je odmicala. U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odlui u tupoj glavi da se izvue iz potoka. Penjao se i otiskivao, pridravao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idui sve vie nalijevo gdje je obala bila manje strma; i sve je to inio kao u snu. Nakon duga vremena i mnogo napora on se nae na rubu ravnice na kojoj ve davno nije bilo ive due. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemoe potpuno. On pade na koljena, doeka se na ruke i osjeti neto toplo i prhko pod sobom; bio je iziao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. Tako je leao potrbuke, odupirui se na ruke. Bilo mu je muno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula jo gdjekad pokoja iskra. ulo se kako psi ree i glou ostavljene kosti. Sa jednog bora pada iarka i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu. Ne gaaj se, Zemko, rospijo vamo doi! Nikako ne moe da se sabere. Prisjea se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita ta je ovo s njim, ali bilo se naoblailo, i kasna no; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.