Balada Hasanaginica jedna je od najljepih narodnih pjesama.

Omogudava nam da razumijemo prilike i obiaje tog dalekog vremena, kao i psihologiju mukarca i ene u patrijarhalnom drutvu. Pria je jednostavna i jasna. Hasanaga boluje od ljutih rana, obilaze ga mati i sestrica "a ljubovca od stida ne mogla". ena nije smjela da pokazuje osjedanja prema muu i time izrazi bliskost ili intimna osjedanja. Odlazak agi pod ator bio bi veliki prestup i sramota. Sigurno su i Hasanagi bila poznata pravila ponaanja ali usamljen eli da ena pree preko zabrana i da ipak doe i obie ga. Ostajudi dosledna normama ponaanja, ona, i pored toga to misli na mua i mui je to to ne moe da ga obie i donese mu ponude, smatra da postupa jedino ispravno i da drugaije i ne moe da bude. Kada to ona ne ini, voena svojim razumijevanjem prilika i naina ponaanja, Hasanaga pada u jarost i odluuje da otjera enu koja ga je "zaboravila" u njegovoj muci i samodi. U njegovom postupku je oivjela muka sujeta i osjedanje muke nadmodnosti i pravo da upravlja ivotom ene i gospodari njenom sudbinom. Hasanaginica je pogoena

njegovom odlukom i to je za nju velika sramota.

Da moj brate, velike sramote gdje me alje od petoro djece! U ovim reima je njen bol i protest to je, bez krivice, mu gura u sramotu i neizvjesnost bududeg ivota otjerane ene. Iako je otjerana iz muevljeva doma, Hasanaginicu ne bije rav glas. Krivica je pala na njenoga mua, a njene osobine kao ene bile su nadaleko poznate, kao i injenica da je iz dobroga roda. Sestra moli brata da je ne daje ni za koga ("da ne puca jadno srce moje gledajudi sirotice svoje"), ali beg ne slua ved je daje imotskom kadiji. U tom njegovom postupku najede se vidi izraz muke samovolje i gospodarenja ivotom i sudbinom sestre ali i u interesu njenoga ugleda i asti: da se pokae kako nije njena krivica i sramota to je oterana jer, eto, "dobru kadu prose sa svih strana", i to je najvanije "a najvie imotski kadija", koji je iznad Hasanage i po vlasti i po ugledu. To sve ide u prilog Hasanaginici i njenome rodu, a na tetu i sramotu Hasanage koji je nepromiljeno postupio oteravci ovako dobru kadu. Sve to nije moglo da olaka dui nesredne ene i majke. Ona je mislila na svoju decu i strepela je od trenutka kada treba da proe pored Hasanaginog dvora i pored svojih sirotica. Trai da joj stave dug pokriva kada bude agi mimo dvora, da ne vidi sirotice svoje". Ali, kada su svatovi naili pored Hasanaginog dvora, pred Hasanaginicu izlaze sinovi i mole je da svrati u kudu. Ona zaustavlja svatove i daruje svoje sinove i kderi, "a malome u beici sinku, njemu alje uboke haljine". Hasanaga poziva sinove: Hod' te amo, sirotice moje, kad se nee smilovati na vas majka vaa srca kamenoga! Ove rei snano pogaaju Hasanaginicu i njeno srce nije izdralo. Umrla je od tuge.

Hasanaginica je jedan od najsvjetlijih i najtraginijih likova nae knjievnosti. Ona zadovoljava sve norme tadanjeg drutva i u tom savrenstvu doivljava tragediju. Iz njenog lika izbija i snaga linosti i slabost ene, njenost majke ije srce nije izdralo gubitak djece i doma.