EUROPSKA I SVIJETSKA POVIJEST U 19.

STOLJEU

Dominantni oblik vlasti u Europi krajem 18.st. je apsolutna monarhija. Iznimke su bile Britanija i Apeninske drave. U takvom ureenju vladari su nasljedni i vladaju ''po milosti Bojoj'', te se nalaze na vrhu hijerarhije.

Europa je krajem 18.st. imala oko 187 miljuna stanovnika, a ljudi su bili mraviji i nii rastom. Prosjena visina je bila oko 160 cm. Europa je bila preteito ruralna, a izraena je drutvena nejednakost. Jedini urbani gradovi u Europi toga vremena, po dananjim kriterijima, bili su London (oko miljun stanovnika) i Pariz (oko pola miljuna stanovnika). Plemiki status je nominalno bio jedini put do najviih dravnih slubi. U takvoj situaciji dolazi do novih ideja (prosvjetiteljstvo i romantiz am) i pobuna najniih drutvenih slojeva

Prosvjetiteljstvo je kulturni pokret koji se rairio Europom u 18.st. On u sredite zbivanja stavlja razum, nastojei potisnuti religiju i politiku. Krilatice prosvjetiteljstva su sloboda, jednakost i bratstvo svih ljudi.

Francuska revolucija je zapoela 1789.g., a trajala je sve do 1795.g. (po nekima ak do 1799.g.). Uzroci revolucije su bili loi ivotni uvjeti najniih slojeva, te prihvaanje novih (prosvjetiteljskih) ideja. Francusko drutvo toga vremena se djeli na tri stalea. Prvi stale je sainjavalo sveenstvo, drugi plemii, a trei stale su bili buroazija, graanstvo i seljatvo. Trei stale je sainjavao ukupno 98% francuskog stanovnitva sa kraja 18.st. Na vrhu staleke hijerarhije je bio kralj. Francuska revolucija zapoima ruenjem omraenog zatvora Bastille. Nakon toga dolazi do ukidanja feudalizma, te je donesena deklaracija o pravima ovjeka u kojoj se istie da se svi ljudi raaju slobodni i jednaki. Godine 1792. Je uspostavljena Francuska Republika, a Luj XVI. i njegova ena Marija Antoaneta su smaknuti 1793.g.

Tijekom Francuske revolucije francuski radikal Noel Babeuf je organizirao ''Zavjeru za jednakost'', pokret koji je zahtjevao socijalizaciju sve imovine. Babeuf se smatra ''prvim komunistom''.

Jakobinci su bili revolucionarni demokrati u vrijeme Francuske revolucije. Na elu im se nalazio Maximilien Robespierre. Jakobinci su traili vea prava za sitno graanstvo, te ukidanje nejednakosti na temelju bogatstva. Stvorili su narodnu vojsku u kojoj se

naao i Napoleon Bonaparte. Nakon poetka Francuske revolucije jakobinci preuzimaju vlast, te vre teror nad svojim politikim protivnicima. Napoleon Bonaparte je roen 1769.g. na otoku Korzici. kolovao se u Francuskoj vojnoj akademiji, a Francusku revoluciju je doekao s inom topnikog asnika. U Francuskim revolucionarnim ratovima brzo napreduje u vojnoj hijerarhiji, te u dobi od 24 godine dobiva in generala. Francuska 1795.g. osvaja Nizozemsku, a 1976.g. Napoleon dobiva zapovjednitvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca. Napoleon je ubrzo porazio nadmonijeg neprijatelja, osvojio sjevernu Italiju, te prisilio Austrijance na sklapanje mira u Campoformidu 1797.g., kojim Habsburka Monarhija priznaje Francusku prevlast nad Apeninskim poluotokom. Godine 1798. Napoleon odlazi na pohod u Egipat, a 1799.g. inicira dravni udar protiv Direktorija (Francuske vlade), te se proglaava prvim konzulom. Godine 1802. Napoleon postaje doivotni konzul, te sklapa mir sa Velikom Britanijom, no ve sljedee godine Britanija ponovno objavljuje rat Francuskoj. Godine 1804. Napoleon se proglaava carem, a krunidba je odrana u Parikoj katedrali Notre-Dame. Sljedee godine je okrunjen i za kralja Italije. Te iste 1805.g. Napoleon je doivio poraz u pomorskoj bitci kod Trafalgara, od strane Britanske mornarice predvoene admiralom Horatiom Nelsonom. Te iste godine Napoleon je izvojevao pobjedu u bitci kod Austerlitza, te je na taj nain pokorio Austriju. Godine 1806. je porazio Prusku vojsku, te je tako formalno okonao Sveto Rimsko Carstvo. Nakon toga Napoleon proglaava kontinentalnu blokadu protiv Velike Britanije, koju je drao svojim najveim neprijateljem. Godine 1807. je stvoreno Varavsko Veliko Vojvodstvo, te je osvojen Lisabon. Te iste godine Napoleon je donio ''Kodeks graanskog prava'' (''Code civile''), u kojem se istie da su svi ljudi jednaki pred zakonom. Godine 1809. pripaja Papinsku dravu, a 1810.g. se eni Marijom Lujzom Habsburkom. Godine 1812. zapoinje velika Francuska kampanja na Rusiju sa vie od 600.000 vojnika (''Velika armija''). No ta kampanja je bila neuspjena prvenstveno zbog ruske taktike ''spaljene zemlje'', te velikog prostranstva, neprikladne klime i otre zime. Vei dio ''Velike armije'' je izginuo (meu njima dosta Hrvata). Godine 1813. Dolazi do odluujue bitke kod Leipziga, tzv. ''Bitka naroda'', u kojoj je sudjelovalo oko 500.000 vojnika, i u kojoj je Francuska poraena. Sljedee godine Napoleon je prisiljen abdicirati, te je prognan na otok Elbu. Novi reim francuskog kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon ve 1815.g., nakon bijega sa Elbe, sa aicom ljudi ponovno prisvojio vlast. Ubrzo je Napoleon uspio poraziti
2

Pruse, ali je poraen od Britanaca, pod zapovjednitvom vojvode od Wellingtona, u bitci kod Waterloa. Nakon toga Napoleona su, te iste 1815.g., zarobili Britanci, te ga prognali na izolirani otok Sveta Helena, gdje je i umro 1821.g. Napoleon Bonaparte je svojim djelovanjem nehotice probudio nacionalnu svijest kod ostalih europskih naroda. Sveta alijansa je organizacija koju su 1814.g. osnovale drave pobjednice u ratu protiv Napoleona. Osnova organizacije je bila upravo borba protiv Napoleona i revolucija u Europi. Vodeu ulogu u Svetoj alijansi imale su Austrija, Rusija i Pruska. Sveta alijansa se raspala 1830.g. zbog razliitih politikih ciljeva svojih lanica. Revolucije u 19.st. Nositelji europskih revolucija u 19.st. su liberali, te krupno, srednje i sitno graanstvo, dok su tadanji seljaci bili revolucionarno neaktivni. Formiraju se nacionalni pokreti koji nastoje stvoriti vlastitu nacionalnu dravu. Tadanji liberalizam i nacionalizam idu ruku pod ruku (to nije dananji sluaj). Postoje tri revolucionarna vala, a samo je drugi val, barem u Europi, bio relativno uspjean. Prvi revolucionarni val traje od 1820. do 1823.g., a on je osim Europe zahvatio i Junu Ameriku. Zapoeo je u panjolskoj nakon ega se iri preko Apeninskog poluotoka do Rusije. Nakon pada Napoleona, dinastija Burbonaca ponovno dolazi na vlast u panjolskoj. Nato izbija revolucija koju je uspjeno ugasilo 100.000 francuskih vojnika. U Junoj Americi, u periodu od 1810. do 1825.g., dolazi do osamostaljivanja nekadanjih panjolskih kolonija. Najzasluniji pojedinac za samostalnost junoamerikih drava je bio Simon Bolivar. Njegov cilj je bio stvoriti, po uzoru na SAD, savez junoamerikih drava. Meutim do toga ne dolazi, nego se formiraju neke nove drave, kao to su Venecuela, Ekvador, Peru i Bolivija (nazvana upravo po Simonu Bolivaru). Vie junoamerikih drava Bolivara danas smatra ''osloboditeljem domovine''. Jo 1804.g. u Srbiji je buknuo ustanak, pod vodstvom Karaora Petrovia, protiv Osmanske vlasti. Taj ustanak je propao 1813.g., meutim 1815.g. dolazi od Drugog srpskog ustanka, pod vodstvom Miloa Obrenovia. Godine 1830., nakon poraza Osmanlija od strane Rusa, Srbija dobiva autonomiju u sklopu Osmanskog Carstva. U Grkoj je 1814.g. osnovan ''Filiki heteria'' (''Drutvo prijatelja''), koje je imalo za cilj odcjepljenje Grke od Osmanskog Carstva. Ustanak u Grkoj je buknu 1821.g., a za cilj je imao osloboenje Grke i ujedinjenje pravoslavnih zemalja na Balkanu. ''Grko
3

pitanje'' dovodi do podjele ''Svete alijanse'', koja se konano raspala 1830.g. Ujedinjena Engleska i Francuska mornarica pobjeuju Osmansku 1821.g., a Grka, te iste godine, dobiva samostalnost. U tim Grko-Osmanskim (Turskim) sukobima su se dogodili prvi sluajevi etnikih ienja, dok su kasnije postizani humani dogovori o preseljenju stanovnitva. Drugi revolucionarni val traje od 1830. do 1831.g., i iri se iz Francuske preko Belgije, Njemake i Poljske do Italije. Nakon ''Napoleonova doba'' u Europi nastaju tajna revolucionarna udruenja, a meu njima su bili i talijanski Karbonari koji 1820-ih godina pokuavaju izazvati meunarodnu revoluciju. Meu ostalim revolucionarnim pokretima valja izdvojiti ''Mladu Italiju'', osnovanu od strane Giuseppea Mazzinia, koja je za cilj imala ujedinjenje Italije, te ''Mladu Europu'' osnovanu 1834.g., koja je promovirala stvaranje neovisnih i demokratski ustrojenih nacionalnih drava. Trei revolucionarni val traje od 1848. do 1849.g. Revolucije su izbile spontano, a zapoele su pobunom na Siciliji. Te iste 1848.g. po drugi put je proglaena Francuska Republika. Tada se i Irci bune protiv Velike Britanije, a taj ustanak je uguen u krvi. Izbijaju i pobune u Beu i Budimpeti, koje je austrijska vlast, ponajvie zahvaljujui hrvatskom banu Josipu Jelaiu, uspjeno uguila. Jedan od istaknutijih revolucionara toga doba je bio francuz Louis Blanc. Industrijska revolucija Prva industrijska revolucija je zapoela izumom parnog stroja 1764.g. od strane kota Jamesa Watta. Nakon toga manifakturna proizvodnja je zamjenjena tvornikim radom, te se poveala potranja za eljeznom rudaom i ugljenom. Tada dolazi i do postupnog prijelaza iz starog feudalnog u moderno graansko drutvo. Godine 1807. je sagraen prvi parabrod, a 1814.g. je konstruirana prva parna lokomotiva. Prva eljeznika pruga je sagraena u Engleskoj 1825.g. Godine 1858. je poloen podmorski telegrafski kabel izmeu Europe i Amerike. Godine 1859. u SAD-u je otkriven prvi izvor nafte, te time dolazi do Druge industrijske revolucije. Od tada e nafta postupno postati najvaniji izvor pogonske energije u svijetu. Godine 1879. ameriki izumitelj Thomas Alva Edison je nainio prvu elektrinu arulju, a 1887.g. Nikola Tesla je izumio motor na izmjeninu struju. Krajem 19.st. se poima razvijati i teka industrija, a 1885.g. su konstruirani prvi moderni automobili s benzinskim motorom. Jo 1869.g. je otvoren Sueski kanal, a Rusija je 1904.g. dovrila Transibirsku eljeznicu, koja povezuje Moskvu sa Vladivostokom na Pacifiku. Krajem 19.st. udareni su prvi temelji kinematografije i filmske industrije, a poetkom 20.st. dolazi i do prvih uspjenih konstrukcija
4

zrakoplova. Takoer dolazi do razvoja znanosti i medicine, pri emu valja istaknuti Roberta Kocha, Louisa Pasteura, Rontgena, Mendeljejeva, Marie Curie, Charlesa Darwina i Alberta Einsteina. U drugoj polovici 19.st., razvojem industrije, se javljaju i radnike udruge koje trae svoja prava. U zastupanju radnikih prava, i novog pravca; komunizma, prenjae njemaki filozofi Karl Marx i Friedrich Engels. Kriza Osmanskog Carstva U drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19.st. dolazi do niza osmanskih poraza u Rusko-Osmanskim (Turskim) ratovima. Krajem 18.st. ruska carica Katarina II. donosi ''Grki plan'' o unitenju Osmanskog i obnovi Bizantskog Carstva. Rusi ele stei presudan utjecaj u balkanskim pravoslavnim zemljama, te osvajanjem Bospora i Dardanela ele izii na ''topla'' mora. No s tim planom se nisu slagale ostale europske sile, prije svih Francuska. U tom periodu Osmanska vojska je bila taktiki i tehniki iferiorna europskim vojskama. U takvoj situaciji osmanski sultan Selim III. 1793.g. donosi ''novo ureenje'' (''nizam-i-cedit''), tj. zakon o reformaciji Osmanske vojske. Time dolazi u sukob sa konzervativcima (janjiarima i begovima), koje predvodi Razvandoglu Osman-aga. Na koncu, Selim III. je zadavljen 1808.g. Poetkom 19.st. Osmansko Carstvo stoji na strani Britanaca u ratovima protiv Francuske i Napoleona. Nakon toga dolazi do mnogobrojnih ustanaka, to dodatno slabi Osmansko Carstvo. U Egiptu se tada osamostaljuje Muhamed Ali koji 1811.g. vri velike pokolje Mameluka, koji su do tada u ime sultana vladali Egiptom. U Arabiji se bune Vahabiti (radikalni islamisti), te preuzimaju vlast na Arapskom poluotoku. Godine 1808. Sultanom postaje Mahmud II. On sebi stvara novu odanu vojsku, ''sekban-i-cedit'' (''novi psetari''), te donosi dokument o suglasnosti izmeu njega i Ayana (ugledni lokalni feudalci). No zbog premoi janjiara reforme nisu u potpunosti provedene. Godine 1826. u Istanbulu dolazi do velikog pokolja i ukinu a janjiara (''vaka-i-hayriye''/''sretna zgoda''). Tada dolazi do pokuaja ponovne centralizacije carstva i produljenja krize. U tom periodu diu se ustanci u Grkoj i Srbiji, te dolazi do Grke samostalnosti i Srpske autonomije. Tome su pridonjele i velike sile (Rusija, Britanija i Francuska). Nakon toga Francuska 1830.g. zauzima Alir. Takvom situacijom nije bio zadovoljan Muhamed Ali u Egiptu. On zauzima sjeverni Sudan, a jo 1812. i 1813.g. je zauzeo gradove Meku i Medinu. Njegov sin, Ibrahim-paa, 1832.g. poraava Osmanlije, te zauzima Siriju. Sljedee godine dolazi do potpisivanja

primirja izmeu sultana Mahmuda II. i Muhameda Alija. Muhamed Ali zadrava Siriju, ali formalno priznaje vlast sultana. Godine 1839.g. ponovno dolazi do sukoba izmeu Muhameda Alija i Ibrahim-pae s jedne, te sultana Mahmuda II., s druge strane. Sultan doivljava poraz, a Osmanska mornarica prelazi na stranu Muhamed Alija. Prijeti potpuno unitenje Osmanskog carstva, no velike sile (Britanija, Austrija, Pruska, Rusija i Francuska) upuuju ultimatum Muhamed Aliju. On mora vratiti sve osvojeno (osim Egipta i sjevernog Sudana). To je potvreno Londonskim ugovorom 1840.g. Time je Osmansko Carstvo spaeno. Problem Osmanskog Carstva, tj. da li se ono treba spasiti, smanjiti ili propasti, se naziva ''istono pitanje'' ili ''istona kriza''. Do tada se za Osmansko Carstvo ve uvrijeio naziv ''bolesnik s Bospora''. Godine 1853. dolazi do Krimskog rata izmeu Rusije s jedne, te Osmanskog Carstva, Britanije i Francuske s druge strane. Rat se okonao ruskim porazom 1856.g. Godine 1877. ponovno dolazi do sukoba izmeu Osmanlija i Rusa. Rat je okonan Sanstefanskim sporazumom iz 1878.g. (tada je stvorena kratkotrajna velika Bugarska drava). Meutim taj sporazum nije do kraja proveden, te iste godine dolazi do Berlinskog kongresa, na kojemu su svoju nezavisnost dobile Rumunjska, Srbija i Crna Gora, a granice Bugarske drave su smanjene. Tada Britanija dobiva upravu nad Ciprom, a Austro-Ugarska nad Bosnom i Hercegovinom. Osmansko Carstvo je na europskom tlu zadralo vlast nad sjevernom Grkom, Makedonijom i Albanijom. U periodu od 1839. do 1876.g. dolazi do znaajnih reformi u Osmanskom Carstvu. Taj period se naziva ''Tanzimat'' (tur. ''reorganizacija'') ili ''Hatt-i erif''. ''Ocem tanzimata'' naziva se Mustafa Reid-paa. Tada se uvodi jednakost za sve vjerske zajednice (formalno, ali ne i praktino), reorganizira se pravosue i centralizira se provincijska uprava (po uzoru na Francusku), osnivaju se zapadnjake kole, tiskaju se novine, te se uvodi europski nain odjevanja, a 1854.g. se osniva i Osmanska banka (sa Francuskim kapitalom). Godine 1856. zapoinje pruga faza tanzimata. Tada su ureena zemljina pitanja u Osmanskom Carstvu. Ujedinjenje Italije ili ''Risorgimento'' (tal. ''preporod'') se djeli na dva dijela. Prvi dio traje od 1815. do 1849.g., i to je neuspjeno razdoblje, a drugi dio traje od 1850. do 1870.g., i to je uspjeno razdoblje. Krajem 18. i poetkom 19.st. Apeninski poluotok se djeli na vie manjh dravica kao to su; Pijemont, Lombardija, Venecija, Modena, Toskana, Papinska drava i Napuljsko Kraljevstvo. Predvodnik ujedinjenja je bio
6

Pijemont, pod vodstvom kralja Viktora Emanuela II. i njegova ministra Camila Cavoura. Druga struja za ujedinjenje je bila ona republikanska, pod vodstvom Giuseppea Mazzinija i kasnije Giuseppea Garibaldija. Postojao je veliki nesrazmjer izmeu industrijski razvijenog talijanskog sjevera i ruralnog juga (slina situacija je i danas), te se tada pojavljuje ideja o jedinstvenom Apeninskom tritu i Talijanskoj naciji. Godine 1850. Pijemont zapoinje svoj plan o ujedinjenju Italije. U Krimskom ratu (1853.-1856.g.) sudjeluje i 10.000 talijanskih vojnika koje je poslao Cavour. Godine 1858. Cavour i francuski vladar Napoleon III. se tajno sastaju s ciljem da izazovu rat protiv Austrije. Austrija doista ulazi u rat sa Pijemontom i Francuskom. Pijemont ubrzo pripaja Lombardiju, Parmu, Modenu i Toskanu, a Nica, Emilija i Savoja se plebiscitom pridruuju Francuskoj Godine 1859., u bitci kod Salferina, je poginulo 22.000 austrijskih i 17.000 talijanskih i francuskih vojnika. Ta bitka je bila povod za stvaranje Crvenog kria. Nakon toga Britanci i Rusi nude posrednitvo u rjeavanju konflikta, te dolazi do potpisivanja primirja izmeu Napoleona III. i Franje Josipa. Napoleon III. se povlai iz daljnjih sukoba, a Talijani prosvjeduju, jer oekuju daljnje ujedinjenje Italije. Druga faza talijanskog ujedinjenja zapoinje ustankom u Napuljskom Kraljevstvu 1860.g. Ustanicima se prikljuuje i Giuseppe Garibaldi sa svojim ''crvenokouljaima''. Tada je sruena vlast Burbonske dinastije u Napulju. Udruene Austrijske i Francuske snage na dozvoljavaju osvajanje Rima, ve samo dijela Papinske drave. Nakon toga Viktor Emanuel II. dolazi u Napulj, a Garibaldi ga pozdravlja kao ''kralja Italije''. Godine 1861. Viktor Emanuel II. je, u Torinu, doista i proglaem ''kraljem Italije po milosti Bojoj''. Time je zavrena druga faza ujedinjenja, a izvan Italije su ostali jo Venecija i Rim. Godine 1862., nakon neuspjenih pregovora talijanske vlade i pape, Garibaldi s parolom; ''Rim ili smrt'', kree s vojskom na Rim. Francuska i Austrija, kao ni Cavour, ne odobravaju Garibaldijev potez, te ga spreavaju u njegovim nastojanjima. Godine 1866. Italija, u savezu sa Pruskom i Francuskom, pobjeuje Austriju, te unato dva teka poraza (jedan kod otoka Visa) od Austrije, dobiva Veneciju. Godine 1867. Garibaldi ponovno kree na Rim, ali je ponovno zaustavljen. Konano 1870.g., nakon poraza Francuske od Pruske, talijanske trupe su umarirale u Rim, kojeg su proglasili prijestolnicom. Time je zavren ''Risorgimento'', ali Italija tada ima nove ambicije o osvajanju Tirola, Trsta, Istre, Dalmacije itd.

Ujedinjenje Njemake Poetkom 19.st. njemake zemlje su sa 380 spale na 38 manjih drava. Meu njima je najmonija bila Pruska, sa prijestolnicom u Berlinu. Na elu Pruske je bila dinastija Hohenzoller. Godine 1862. pruski kancelar postaje Otto von Bismarck. On zagovara ujedinjenje Njemake pod Pruskim vodstvom. Austrija takoer ima interesa u njemakim zemljama, te 1864.g. dolazo do Prusko-Austrijskog rata. Prusija je izvojevala pobjedu 1866.g., te tada nastavlja sa svojim planom ujedinjenja Njemake. Nastaje Sjevernonjemaki savez, dok june njemake (veinski katolike) pokrajine, potpomognute Francuskom, pruaju otpor. Francuska proglaava rat Prusiji 1870.g. Taj rat se zavrava katastrofalnim francuskim porazom, te je Francuska ponovno proglasila republiku. Pruska vojska je 1871.g. umarirala u Versailles, gdje je proglaeno ujedinjenje Njemake, a Wilhelm II. Hohenzollern je proglaen njemakim carem, dok je Otto von Bismarck proglaen kancelarom. Prusi su Njemakoj pridodali i dvije istone Francuske pokrajine (Alasce i Lorrainu), te je Francuska morala platiti Njemakoj ratnu odtetu. Tada se Njemaka poima snano razvijati. Godine 1879. Otto von Bismarck sklapa savez sa Austro-Ugarskom, s ciljem onemoguavanja Rusije na Balkanu. Nakon toga Bismarck sklapa saveze s Italijom, Britanijom, pa ak i s Rusijom. Otto von Bismarck je prvi uveo socijalnu politiku u Njemakoj, iako je on sam bio konzervativac, te je nastojao odrati mir na europskom kontinentu. Taj mir je nastojao osigurati povezivanjem Njemake i Britanije (''Pax Germanica'').

Svijetska politika u razdoblju imperijalizma Razdoblje imerijalizma traje od 1870. do 1914.g. U tom periodu postoji est velikih sila. To su Britanija, Njemaka, Francuska, Austro-Ugarska, Rusija i Italija, kao najslabija meu njima. Otto von Bismarck je za Italiju obiavao govoriti da ima ''veliki apetit ali slabe zube''. To je posebno dolo do izraaja u Talijansko-Etiopskom ratu (1895.-1896.g.), kojega su talijani, na ope iznenaenje svih velikih sila, izgubili. U tom periodu dolazi i do ustanka krana u Osmanskom Carstvu, koji se konano razrijeio, nakon Ruske intervencije, na Berlinskom kongresu 1878.g., pod predsjedavanjem Otta von Bismarcka. Tim kongresom je donekle rijeeno ''istono pitanje''. Drugi Berlinski kongres traje od 1884. do 1885.g., prvenstveno zbog rijeavanja pitanja oko podjele Afrike. Britanci dobivaju upravu nad Sueskim kanalom, te postaju saveznici Japana, a neprijatelji Rusije. Godine 1904. Britanija i Francuska prekidaju neprijateljstvo, te potpisuju sporazum i dijele vlast nad Afrikom. Te iste 1904.g. dolazi do Rusko8

Japanskog rata, u kojem, na ope iznenaenje, pobjeuje Japan. Godine 1905. Izbija ''Marokanska'' kriza. Povod krizi je bila Njemaka intervencija u Maroku, nakon to je Britanija dala pristanak Francuskoj da ukljui Maroko u svoje kolonijalno carstvo. Nakon njemake prijetnje ratom, na intervenciju Britanaca dolazi do primirja 1906.g. Odlueno je da Maroko formalno ostane nezavisna drava, ali sa Francuskom i panjolskom interesnom zonom. Godine 1907. Britanija i Rusija potpisuju sporazum, te se dogovaraju oko podjele zapadne Azije. Godine 1911. izbija Druga Marokanska kriza, kada se marokanska plemena bune protiv francuske vlasti. Francuska odgovara vojnom intervencijom, a Njemci tada alju svoju topovnjau (''Panteru'') u marokanske vode. Nakon toga Francuzi preputaju Njemakoj dio Konga u sredinjoj Africi, a Njemci daju Francuzima doputenje da uzmu Maroko. Te iste 1911.g. Italija ulazi u sukob sa Osmanskim Carstvom, te zauzima Libiju. Sukob se okonava sljedee godine, potpisivanjem mirovnog sporazuma. To je bio prvi ratni sukob u kojem su koriteni zrakoplovi (s talijanske strane). Viktorijansko doba je naziv za vrijeme vladavine britanske kraljice Viktorije, od 1837. do 1901.g. U tom periodu Britanija je stvorila ogromno kolonijalno carstvo koje je, osim Velike Britanije i Irske, obuhvaalo Kanadu, Australiju, Indiju, veliki dio Afrike i neke manje drave. To carstvo je zauzimalo gotovo etvrtinu zemaljske kugle, te se smatra najveim (povrinski) carstvom u povijesti. Sredinom 19.st. dolazi do dva ''Opijumska'' rata s Kinom, nakon kojih je Britanija prisilila Kinu da otvori svoje trite zapadnim zemljama. Od 1899. do 1902.g. traju ''Burski'' ratovi, na podruju june Afrike, u kojima su Britanci ovladali i tim dijelim afrikog kontinenta. Buri su potomci nizozemskih doseljenika u junoj Africi. Tada se u Irskoj organizira pokret ''Sinn feinn'' (''mi sami''), koji za cilj ima Irsku neovisnost, te ujedinjenje cijelog otoka. SAD u 19.st. Godine 1776. Amerikanci donose Deklaraciju nezavisnosti, a 1787.g. je donesen najstariji, a vaei, ustav na svijetu. Prvi predsjednik SAD-a je bio George Washington. On je bio predsjednik od 1789. do 1797.g. SAD, tj. tadanjih 13 drava na istonoj obali, poetkom 19.st. ima oko 4 miljuna stanovnika, a od toga je oko 700.000 crnih robova. Samo 5% stanovnika ivi u gradovima s vie od 8.000 stanovnika. Najvei Ameriki gradovi toga vremena su Boston, Philadelphia i New York (oko 50.000 stanovnika). U politikom ivotu SAD-a djeluju dvije stranke. To su Federalistika stranka Alexandera Hamiltona i Demokratsko-Republikanska stranka Thomasa Jeffersona, dok od 1854.g. djeluju Republikanska i Demokratska stranka. Jefferson zagovara dravu miroljubivih i slobodnih poljoprivrednika, dok Hamilton
9

zagovara kapitalizam i graanstvo. Thomas Jefferson je izabran za treeg predsjednika SAD-a 1800.g., a 1803.g. SAD kupuje Louisianu od Francuske, to dovodi do novog vala naseljavanja. Od 1812. do 1815.g. dolazi do ponovnog Britansko-Amerikog sukoba, koji zavrava statusom quo. Ameriki predsjednik James Monroe uvodi doktrinu ''Amerika Amerikancima'', dok se predsjednik Andrew Jackson naroito istie u ratovima protiv Amerikih domorodaca, a zasluan je i za proces demokratizacije u SAD-u. Tijekom gotovo cijelo 19.st. traju ratovi izmeu doseljenika i domorodaca (Indijanaca). Razlog tih ratova je konstantno irenje SAD-a i tjeranje domorodaca sa njihova teritorija. U prvoj polovici 19.st. zapoinje industrijski razvoj SAD-a. Ogromni prostor se povezuje u jednu gospodarsku i politiku cjelinu. Tome je pridonjela izgradnja eljeznica i ''zlatna groznica''. Konstantno irenje SAD-a dovodi do pomanjkanja radne snage. Teite moi se prebacuje na industrijski razvijeniji sjever, dok se preteno ruralni jug zemlje osjea zapostavljenim. Godine 1820. je donesen zakon da u dravama sjeverno od Missourija ropstvo ne smije biti uvedeno. U tadanjem Amerikom kongresu su postavljeni zastupnici u odnosu na broj stanovnika, a u senatu su po dva predstavnika iz svake savezne drave. Godine 1860. Abraham Lincoln je izabran za predsjednika SAD-a. est junih drava istupa iz Unije jo prije Lincolnove inauguracije, te se stvara Konfederacija. Richmond u Virginiji postaje glavni grad, a Jefferson Davis je izabran za predsjednika. Ubrzo se Konfederaciji prikljuuje i Texas. Lincoln nastoji maknuti pitanje ropstva s dnevnog reda i naglaava pitanje jedinstva nacije. Osobito ga mui pitanje nastoji li jug prisvojiti vlast. Neka dananja istraivanja pokazuju da je status robova na amerikom jugu bio bolji od statusa radnika na amerikom sjeveru. Godine 1861. izbija Ameriki graanski rat. Vojsku juga predvodi general Robert Edward Lee, dok vojsku sjevera predvodi general Ulysses Simpson Grant. Na koncu, ratnu pobjedu 1865.g. odnosi sjever, prvenstveno zbog veeg ratnog potencijala, bolje opreme i veih razervi ljudi. Jug je za vrijeme etverogodinjeg rata strahovito opustoen. Na sjeveru je, to od borbi a to od bolesti, stradalo oko 360.000, dok je na jugu stradalo oko 260.000 vojnika. Tada ponovno dolazi do ujedinjenja SAD-a, no rat nije uklonio razlike izmeu amerikog sjevera i juga. Jo 1863.g., za vrijeme rata, je donesena ''Proklamacija o emancepaciji'', kojom se ukida ropstvo. Godine 1865., nakon zavretka rata, Abraham Lincol je ubijen u atentatu u kazalitu. Lincolna nasljeuje Andrew Johnson, koji daje graanska prava crncima. Godine 1867. SAD kupuje Aljasku od Rusije. Tada jo nisu bila poznata njezina rudna bogatstva. Godine 1876.
10

Amerika vojska, predvoena Custerom, doivljava poraz u ratu protiv Siouxa, predvoenih Bikom Koji Sjedi, kod Little Big Horna. Godine 1890. amerike vlasti, sustavnim proganjanjem i etnikim ienjem, konano rjeavaju problem Amerikih domorodaca. Njih je preostalo tek nekoliko desetaka tisua, te su prisiljeni ivjeti u rezervatima. Pretpostavlja se da danas ima sjevernoamerikih domorodaca priblino isti broj kao i kod prvog europskog koloniziranja Amerike. Nakon kraja Amerikog graanskog rata, 1865.g., SAD ulazi u fazu imperij alizma, te poinje svoj uspon k svijetskoj velesili. Godine 1898. SAD, povodom nerjeenog statusa Kube, u kratkotrajnom ratu pobjeuje panjolsku. Balkanski ratovi Osmansko Carstvo je bilo oslabljeno ratom protiv Italije (1911.1912.g.), a tu situaciju su nastojale iskoristiti balkanske zemlje (na Rusku inicijativu). Srbija, Bugarska i Grka se ujedinjuju. Njima se pridruuje i Crna Gora (bez teritorijalnih zahtjeva). Balkanske zemlje 1912.g. Osmanskom Carstvu objavljuju rat. Velike sile (izuzev Rusije) prieljkuju pobjedu Osmanskog Carstva. Ratni uspjesi balkanskih drava su bili neoekivani. Srbi nastoje izbiti na more (Albanija), a Bugari prijete Istanbulu. Nakon toga, te iste 1912.g., je uspostavljeno primirje (zahvaljujui posredstvu velikih sila), te je stvorena drava Albanija. Meutim Grka ne pristaje na primirje, ve nastavlja rat dok nije ostvarila prevlast na moru. Prvi balkanski rat zavrava 1913.g. Bugarskim nezadovoljstvom podjele osvojenih Osmanskih podruja (prvenstveno podjelom Makedonije) dovodi, te iste 1913.g., do Drugog balkanskog rata. Ubrzo Bugarska napada Srpske i Grke trupe. Nakon toga Srbija i Grka proglaavaju Bugarskoj rat, a ubrzo im se prikljuuju Crna Gora i Rumunjska (zbog regije Dobrude), te Osmansko Carstvo koje nastoji povratiti dio izgubljenih teritorija. Velike sile se ne mjeaju, a Bugarska je ubrzo poraena, te gubi gotovo sva podruja koja je osvojila u Prvom balkanskom ratu. Na zahtjev Njemake i Austro-Ugarske Srbi se povlae iz Albanije. Srbija je stekla novih miljun ipo stanovnika (Makedonija), ali ponovno ne dobiva izlaz na more, zbog ega jaa srpska mrnja prema Austriji. Drugi balkanski rat se okonave te iste 1913.g. Prvi svijetski rat Nakon Austro-Ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, 1908.g., i spreavanja da Srbi pripoje Albaniju, nakon Drugog balkanskog rata, dolazi do jaanja srpske mrnje prema Austriji. Srbi organiziraju radikalne skupine, kao to su ''Crna ruka'' i ''Mlada Bosna''. Povod globalnom sukobu je bio atentat u Sarajevu, kada je Gavrilo Princip, pripadnik ''Mlade Bosne'', 28.6.1914.g. izvrio atentat na austrijskog
11

nadvojvodu i prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Nakon toga Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, a Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj. Njemaka staje na stranu Austro-Ugarske, te se tako formiraju ''Centralne sile''. Prve bitke zapoinju potkraj kolovoza 1914.g. Srbija se nije mogla oduprjeti Njemakoj i Austro-Ugarskoj, te se njezina vojska, preko Albanije, povlai na otok Krf. Njemaka je, da bi se osigurala od prijetnja na zapadu, prvo odluila, preko Belgije, napasti Francusku. Zbog blizine Njemake vojske Britanija proglaava rat Njemakoj. Stvaraju se ''sile Antante'' (Britanija, Francuska, Rusija). Na zapadnom bojitu se stvara kompleksan sustav rovova, to onemoguava brzi zavretak rata. Nakon potpisivanja Londonskog sporazuma, 1915.g., Italija ulazi u rat na stranu sila Antante. Londonskim sporazumom Italiji su obeana podruja na istonoj Jadranskoj obali. Italija izdaje svoje dotadanje saveznike, te dolazi do raspada ''Trojnog saveza'', osnovanog 1882.g. Otvara se nova fronta, na rijeci Soi, pod zapovjednitvom Luigia Cadornea s talijanske, i Svetozara Borojevia, s austrijske strane. Do uspjeha na ratitu je dolazilo samo ondje gdje je bila oita tehnoloka razlika (Balkansko i Istono bojite). Uz to Ruska vojska je imala problema sa disciplinom. Kako je veliki dio svijeta bio koloniziran, rat se ubrzo proirio na cijelu planetu. Britanci blokiraju Njemcima izlaz na more (bitka kod Yutlanda), no na zapadnom bojitu trpe velike gubitke (u jednom danu, 1916.g., Britanci su izgubili 60.000 vojnika). Njemaka je na zapadnom bojitu imala oko 2 miljuna, a Britanija i Francuska oko 4 miljuna vojnika. Ruski porazi na Istonom bojitu i izbijanje Oktobarske revolucije 1917.g., potpomognute od strane Njemaca, rezultira potpisivanjem mira izmeu Njemake i Rusije 1918.g. Motivirane ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i njemakim podmornikim ratom, te neuspjenim njemaki hukanjem Meksika da napadne svoje sjeverne susjede, SAD ulaze u rat u travnju 1917.g. Ubrzo se silama Antante pridruuje Grka, te se ponovno aktivira Srpska vojska ime se otvara Solunska fronta. Ubrzo u Njemakoj dolazi do socijalnih nemira i trajkova, a u AustroUgarskoj izbija na povrinu nejedinstvo njezinih naroda. U listopadu 1918.g. Austro Ugarska i Njemaka potpisuju kapitulaciju, a Austro-Ugarska se nakon toga i raspada. Od posljedica Prvog svijetskog rata, nekoliko godina kasnije, raspalo se i Osmansko Carstvo. U Rusiji na vlast dolazi socijalist Lenjin, a najvei pobjednik Prvog svijetskog rata jesu SAD koje, zahvaljujui pozajmnicama Francuskoj i Velikoj Britaniji, iz rata izlaze kao vodea svijetska sila.

12

Moderna historiografija plasira tezu o zajednikoj odgovornosti zemalja sudionica Prvog svijetskog rata. Prvi koji je upotrijebio termin ''Prvi svijetski rat'' je bio Charles Repkinton. U Prvom svijetskom ratu je poginulo oko 16 miljuna ljudi.

KRONOLOGIJA

1789.g.- Francuska revolucija 1792.g.- Uspostavljena Francuska Republika 1797.g.- Pad Mletake Republike 1798.g.- Napoleonov pohod u Egipat 1799.g.- Napoleon inicira dravni udar 1803.g.- SAD kupuju Louisianu od Francuske 1804.g.- Napoleon okrunjen za cara 1805.g.- Bitka kod Trafalgara 1806.g.- Formalno okonano Sveto Rimsko Carstvo 1807.g.- Code civile 1812.g.- Napoleonov pohod na Rusiju 1812.-1813.g.- Ameriko-Britanski rat 1813.g.- Bitka naroda 1814.g.- Osnovana Sveta Alijansa 1815.g.- Bitka kod Waterloa 1820.-1823.g.- Prvi revolucionarni val 1825.g.- Izgraena prva eljeznika pruga 1830.-1831.g.- Drugi revolucionarni val 1839.-1842.g.- Prvi opijumski rat 1848.-1849.g.- Trei revolucionarni val 1853.-1856.g.- Krimski rat 1856.-1860.g.- Drugi opijumski rat 1859.g.- Otkriven prvi izvor nafte
13

1861.g.- Ujedinjenje Italije 1861.-1865.g.- Ameriki graanski rat 1863.g.- Proklamacija o emancepaciji 1864.-1866.g.- Prusko-Austrijski rat 1867.g.- SAD kupuju Aljasku od Rusije 1869.g.- Izgraen Sueski kanal 1871.g.- Ujedinjenje Njemake 1876.g.- Bitka kod Little Big Horna 1878.g.- Sanstefanski i Berlinski sporazum 1884.-1885.g.- Drugi Berlinski kongres 1895.-1896.g.- Talijansko-Etiopski rat 1898.g.- Ameriko-panjolski rat 1899.-1902.g.- Burski ratovi 1904.g.- Rusko-Japanski rat 1905.g.- Prva Marokanska kriza 1908.g.- Austro-Ugarska aneksija BiH 1911.g.- Druga Marokanska kriza 1911.-1912.g.- Talijansko-Osmanski rat 1912.-1913.g.- Prvi balkanski rat 1913.g.- Drugi balkanski rat 28.6.1914.g.- Sarajevski atentat 28.7.1914.g.- Zapoeo Prvi svijetski rat 1915.g.- Italija ulazi u rat 1917.g.- SAD ulaze u rat 1917.g.- Oktobarska revolucija 1918.g.- Raspad Austro-Ugarske Monarhije 11.11.1918.g.- Kraj Prvog svijetskog rata

14