Edin Šaković - Prilog Životopisu Ibrahima Pjanića

graaniki.glasnik.
PROLOST
048 34
Prilozi ivotopisu Ibrahima Pjania (u povodu 35. obljetnice smrti)

Edin akovi, prof.
Saetak
Ibrahim Pjani (Soko 1896. Mnchen 1977.) predstavlja jednu od najznaajnijih linosti u novijoj historiji Graanice i njene okoline, o kojoj jo uvijek postoje razliite, pa i dijametralno suprotne ocjene, te brojne kontroverze i mistifikacije, uprkos injenici da jedno zaokrueno djelo o njegovom ivotopisu i povijesnoj ulozi uope ne postoji. Ovaj rad, napisan u povodu 35. obljetnice smrti, prezentira najosnovnija saznanja o Ibrahimu Pjaniu, njegovom ivotnom putu i historijskoj ulozi. Pjaniev ivotopis je prikazan prema razdobljima njegova djelovanja: od predratnog vremena, u kome se istie kao mjesni aktivist JMO, zatim organizacije odbrane od etnike opasnosti 1941., te njegovog ratnog puta i konano emigrantskog perioda. U tom razdoblju, Pjani je bio zapovjednik satnije Graanike Domdo bojne, a potom i organizator tzv. zelenog kadra u graanikom kraju; nakon neuspjenih pregovora sa partizanima (u tri navrata), primio je in i dunosti u Ustakoj vojnici, zapovijedajui odbranom Graanice sve do proljea 1945. godine. No, iako je istovremeno obavljao i politiku dunost ustakog logornika, nije aktivno uestvovao u sprovoenju represivnih niti genocidnih mjera ustakog reima; naprotiv, svojim utjecajem je ak i spasio neke
48 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost
graane progonjene zbog nacionalne, odnosno rasne pripadnosti. Kljune rijei: Ibrahim Pjani, Soko, Graanica, Drugi svjetski rat, Nezavisna drava Hrvatska, etnici, ustae, partizani, Domdo legija, Ustaka vojnica, hrvatska politika emigracija
1. UVOD
Ibrahim Pjani predstavlja jednu od najinteresantnijih, ali ujedno i najkontroverznijih povijesnih linosti sa ireg podruja Graanice i njezine okoline, za koju se bez imalo pretjerivanja moe kazati da je obiljeila period Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Kao organizator odbrane bonjakog stanovnitva Sokola i ireg podruja u poetku, ali i ustaki zapovjednik u ovim krajevima u zavrnici rata, hrabar i vrst vojnik, ali i ovjek koji je titio i spasavao ivote nemonih i progonjenih Ibrahim Pjani je historijska linost o kojoj postoji vie paralelnih historijskih istina i suprotstavljenih stajalita, iako je njegova biografija, zapravo, do danas ostala potpuno neistraena. U razdoblju socijalistike Jugoslavije, Pjani je tretiran izrazito negativno, to se odraavalo i na historiografsku literaturu (TihiHamzi, 1988: 240-241 i 280). U vrijeme raspada Jugoslavije i agresije na Bosnu i Hercegovinu mijenjaju se i pogledi na Pjania, te se na prvome mjestu istiu njegove zasluge u odbrani naroda od etnika tokom Drugog svjetskog rata (Halilbegovi, 2000: 15; Pukar, 2001: 115; Hamzi, 2001: 110). O Pjaniu je publicirano vie lanaka u hrvatskoj emigrantskoj tampi, a nekrolog povodom njegove smrti 1977. godine objavljen je i u najuglednijem hrvatskom emigrantskom aso-
pisu Hrvatskoj reviji (br. 27/4, 1977, 644). O njemu su pisali i u razliitom kontekstu ga spominjali neki od najistaknutijih predstavnika hrvatske emigracije, a rijetki se podaci o Pjaniu mogu nai i u historiografskim i publicistikim djelima, nastalim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nakon 1990. godine. Meutim, izuzimajui krau natuknicu u vanom biografsko-leksikografskom djelu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997., na strani 324; natuknicu je napisao Salih Zvizdi, novinar i publicist), jedan zaokruen biografski rad jo uvijek ne postoji. Stoga, u povodu 35. godinjice Pjanieve smrti, ovim prilogom elimo donekle popuniti tu prazninu. Odmah na poetku elimo naglasiti da ovaj rad nema namjeru dati konanu rije o Pjanievom ivotu i historijskom znaaju. To je, naime, jo uvijek prilino neobraena tema, otvorena za ozbiljnije i obimnije istraivake zahvate, kroz prouavanje veeg broja arhivskih fondova, objavljene grae, periodike i oralne historije. Osnovni cilj ovoga rada jeste da na osnovu dostupnih izvora i literature osvijetli kljune momente vezane za ivotni put i historijsku ulogu Ibrahima Pjania, te ponudi osnovne smjernice za dalja istraivanja u budunosti. Isto tako, namjera je autora da ukae i na brojne zablude, predrasude i pogrene ocjene o ovoj linosti, formirane pod utjecajem ideolokih stereotipa (kako komunistikih, tako i postkomunistikih). U radu su na pojedinim mjestima dati i neto opirniji osvrti i pojanjenja, vezani za pojedine dogaaje, pojave i procese, to na prvi pogled odudara od osnovne teme. No, bilo je to nuno, kako bi se jasnije osvijetlio povijesni kontekst u kome je Ibrahim Pjani ivio
prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 49
i djelovao, a time i bolje razumjeli njegovi postupci.
2. Pjaniev ivot do poetka DRUgOg SVJETSKOg RATA

Ibrahim Pjani, sin Hasiba, roen je 1896. godine u Sokolu, u zemljoradnikoj porodici srednjeg imovnog stanja. Prema nekim kasnijim podacima (Zvizdi, 1997: 324), zavrio je narodnu osnovnu kolu u Graanici. Ovo nije bilo mogue provjeriti, jer kolske razredne knjige iz tog vremena nisu u cijelosti sauvane (Deli, 1986: 35 i d.). Ukoliko je taj podatak taan, Ibrahim Pjani bi bio moda i prvo muslimansko dijete iz nekog od graanikih sela koje je upisano u narodnu osnovnu kolu, to bi samo po sebi predstavljalo izuzetnu injenicu. No, iako u periodu izmeu dva svjetska rata jeste bio pismen ovjek, Pjani je itati i pisati mogao da naui i u vojsci. Njegov odlazak u vojsku se podudario upravo s izbijanjem Prvog svjetskog rata. Kao vojnik austrougarske armije, uestvovao je u borbama na vie frontova, te je napredovao do narednikog ina (Feldwebel). Prema Zvizdiu (1997: 324), borio se u sastavu 2. bosansko-hercegovake pjeake regimente, inae jedinice nadaleko uvene po hrabrosti, koja je ponijela najvie medalja za hrabrost u cijeloj austrougarskoj armiji. Ipak, i taj podatak treba za sada uzeti s izvjesnom rezervom, poto su vojni obveznici s podruja Tuzlanskog okruja uglavnom popunjavali 3. bosansko-hercegovaku pjeaku regimentu. Po zavretku rata, Ibrahim Pjani se vratio u rodni kraj. Navodno je, u prvim godinama nove drave, egzistenciju pokuao rijeiti u dravnoj slubi, ali je, zbog pritiska srpskih nacionalista, bio prisiljen
da se povue na porodino imanje (Zvizdi, 1997: 324). Tokom cijelog perioda izmeu dva svjetska rata, Pjani je ivio u Sokolu, u zaseoku Ilida, a uz uobiajene poljoprivredne poslove i teakluk radio je i kao graevinski majstor (zidar i tesar), pogaajui i sa svojim radnicima izvodei razliite graevinske radove irom graanikog podruja. Pored tradicionalnog graditeljstva (duneraja), gradio je i modernije zidane kue. Uestvovao je i u gradnji damija na irem graanikom podruju. Tako je 1933. radio na popravci damije u Donjim Doborovcima (Ahmedbai, 1998: 81; HamziDjedovi , 2010: 140), zatim je 1934. vodio poslove na obnovi Stare damije u Sokolu i podizanju kamene munare (akovi, 2001: 78), a sa jo dvojicom majstora iz Sokola, 1938. godine, gradio je novu damiju u Gornjim Doborovcima (HamziDjedovi, 2010: 140). U zanatu je bio samouk, a vjetinu je vjerovatno stekao radei u poetku sa nekim starijim, iskusnijim majstorima. Njegov posao mu je omoguio da stekne brojna poznanstva, pa i stanovit ugled irom graanikog kraja. U meuvremenu se i oenio, te zasnovao porodicu. Ibrahim Pjani se aktivno ukljuio i vjerski, drutveni, pa i politiki ivot svog mjesta. Biran je i za lana Dematskog medlisa Soko 1926. godine, a nekoliko godina kasnije i za njegovog potpredsjednika, uzevi tako uea u organizaciji vjerskih i vakufskih poslova na podruju demata Soko, koji je obuhvaao i susjedna sela Doborovce, Dakule i Piskavicu. Kao relativno mlad, pismen i energian ovjek, pokrenuo je i neke korisne inicijative u svom selu, ali je pri tome nailazio i na stanovit otpor. Svjedoi nam to i jedan primjer
iz 1934. godine, kada je Pjani sa grupom mjetana zapoeo aktivnosti na proirenju mjesnog mekteba (podizanjem kata), ali se ubrzo suoio sa opstrukcijama mutevelije Mustafe Ahmedbegovia, ranijeg dematbae (koji je u meuvremenu istupio iz medlisa). Stoga je 12. oktobra iste godine uputio albu Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Graanici, optuivi Ahmedbegovia da koi zajedniku saradnju i da ne eli zapovrgavati s nama nikakovih poslova u interesu islamske zajednice za demat Sokol, te je zatraio njegovu smjenu, uz prijedlog da se na mjesto mutevelije postavi neko od lanova medlisa. Povjerenstvo je po primitku albe zatrailo izvijee od dematskog imama (Abdulah ef. Dizdarevia), a poto je ovaj, izgleda, potvrdio Pjanieve optube, Ahmetbegovi je razrijeen dunosti mutevelije i njegovim je nasljednikom imenovan Ahmet Deli.1 Ibrahim Pjani je uestvovao i u radu graanikog odbora Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), politike stranke koja je dominirala politikim ivotom Bonjaka do poetka Drugog svjetskog rata, ali je ujedno predstavljala istinskog predstavnika ovog naroda i zatitnika njegovih interesa. Na oblasnim izborima 1927. godine, Pjani se pojavio na listi za graaniki srez, kao zamjenik kandidata JMO Hadi Husein ef. Raidagia (Hamzi, 2012: 111). Na opinskim izborima 1936. godine, pak, Pjani je bio kandidat za opinu Doborovci, na listi Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), koalicijske
1 Dokumenti vezani za ovaj predmet nalaze se u nesreenoj grai Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Graanica, u arhivi Medlisa Islamske zajednice Graanica.
organizacije kojoj je tada i JMO pripadala. U toj je opini (koja je obuhvatala Doborovce, Dakule, Sladnu, Soko, kahovicu i Piskavicu), od 1.778 upisanih biraa, na izbore izalo njih 1.080, a opredjeljivali su se izmeu tri kandidatske liste, iji su nosioci pripadali istoj politikoj opciji (JRZ). Kandidatska lista Ibrahima Pjania iz Sokola je dobila 311 glasova, Adila Vikala iz Sladne 329, te Mustafe Buljubaia, dotadanjeg naelnika, 440 glasova (Vrbaske novine, VII/1113, 15. X. 1936., 2). Zanimljivu zgodu iz 1935. godine, u kojoj se vidi Pjanieva popularnost u narodu, opisao je Mustafa Mulali, politiar, publicist i drutveni djelatnik, rodom iz Livna (inae izrazito filosrpskog opredjeljenja, a ujedno i veliki simpatizer Atatrkovih reformi), u svojoj poznatoj knjizi Orijent na zapadu, u kojoj iznosi kritiku nazadnosti dijela bonjako-muslimanskog drutva tog vremena. U jedno muslimansko selo, gdje su stanovnici toliko fanatini da nose ak i zelene pojaseve i ahmedije, pie Mulali, doao mlad musliman da se kandiduje za narodnog poslanika. On pripada novom duhu vremena, nosi na glavi eir, ali ga u to selo nije doneo. Prijatelji, koji znaju ta je to politiki oportunizam, uplaie ga da u eiru ne sme da se pojavi, jer se fanatina masa moe zaboraviti pa ga i tverno napasti. I on se pojavi, protivno svojih naela, u malom crvenom fesu. U selu ga doekao narod. Njih dvesta, trista sve samih domaina sa bradama i sarucima ekali su ga ispod daminskog zida. Njemu se inilo da je doao meu dobre, koji su poustajali iz daminskog groblja, tako su se zelenile ahmedije. Kandidat je govorio, tumaio svoj program i politiku situaciju, ali su seljaci samo utjeli, i
tokom govora i nakon to je kandidat zavrio. Onda se iz mase izdvojio jedan mlai ovjek, zatraivi dozvolu da se sam obrati. Mulali dalje prenosi rijei tog ovjeka: Ja sam Pjani veli on, malo se nakalja i otpoe, okrenuvi se kandidatu: Mi smo uli efendija da ti na glavi nosi eir. A mi eto vidimo da si meu nas doao u fesu. Pored toga to nosi eir mi smo uli da si poten ovjek, pa nisi morao da radi nas dolazi u fesu. Ti si mogao i meu nas doi u eiru, kad u njemu svuda ide. Mi od tebe traimo samo poteno i islamsko srce. Ti si efendija doao meu nas da nam kae da e se za nas brinuti, da e nas od zla i nevolje tititi, pa kad nam dolazi sa takvim namerama, ti moe na glavi nositi ta god hoe, ali samo uvaj nau glavu da se o nju ne razbije kakva nevolja. Ne misli da smo mi divljaci i da ne moemo podnositi gledajui ta ti radi od svoje glave. Tokom ovog govora, masa je s oduevljenjem buno odobravala, tako kad je Pjani zvrio svoj govor, ta je mogao kandidat drugo uraditi nego da se s njim izgrli i izljubi (Mulali, 1936: 216-217). Kako bi pojaao utisak svoje kemalistike knjige, Mulali je oito karikirao opis ljudi u zelenim ahmedijama (kakve su u Bosni nosili samo derviki ejhovi), a realniji opis sela i prikaz dogaaja dao je u svojim memoarima, pisanim nakon Drugog svjetskog rata, iz kojih saznajemo da je u Orijentu opisano muslimansko selo zapravo Soko kod Graanice, a mladi muslimanski kandidat u stvari sam Mulali (Halilbegovi, 2004: 88-90). Tu se, dodue, ne spominje ime Sokoljanina koji se javio za rije, ali to je sasvim razumljivo: za komuniste je Pjani tada bio pripadnik neprijateljske emigracije, a ni Mulaliu
nije bilo nimalo preporuljivo opisivati ga u pozitivnom svjetlu, budui da je i sam bio bivi politiki osuenik.2 Par godina pred Drugi svjetski rat, Ibrahim Pjani se, izgleda, priklonio onoj struji meu Bonjacima koja je bila razoarana dotadanjom politikom dr. Mehmeda Spahe, predsjednika JMO, te njezinom oportunistikom politikom prema reimu. Ta se struja poela okupljati oko nove politike stranke, Muslimanske organizacije, koju su oformili Ademaga Mei, prof. Hakija Hadi i jo neki politiari prohrvatske orijentacije. Formalno, ona se nala u okrilju Hrvatske seljake stranke (HSS) dr. Vlatka Maeka, kao najjae opozicione politike partije u tadanjoj Jugoslaviji (Hasanbegovi, 2008: 972). Vodea linost Muslimanske organizacije u Graanici je bio hfz. Ibrahim ef. Mehinagi, erijatski sudija (kadija) i dugogodinji predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, a istoj politikoj struji je pripadao i gradonaelnik Graanice Hifzaga Hifziefendi, te neki mlai intelektualci (Ibrahimaga irbegovi, Adem Osmanbegovi, Ahmet ilji i dr.).3 Na osnovu nekih kasnijih podataka, znamo da je Pjani dobro suraivao s kadijom Mehinagiem. Na izborima 1938. godine, H. Husein ef. Raidagi iz Grapske je, kao kandidat Muslimanske organizacije na listi dr. Maeka, dobio 775 glasova na podruju sreza Graanica i to najvie u Sokolu (Tihi Hamzi, 1988: 88). Imamo razloga vjerovati da je to i posljedica Pjanievog linog upliva, tim
2 U toku rata je bio lan politikog dijela taba Drae Mihailovia, a od 1944. potpredsjednik Centralnog nacionalnog komiteta. 3 O djelovanju ove politike stranke u Graanici: Hamzi, 2012: 143 i d.
vie to je desetak godina ranije bio Raidagiev zamjenik na listi JMO.
3. Ibrahim Pjani kao ORgANIzATOR ODbRANE SOKOLA I SUSJEDNIh MJESTA

Jo u toku Aprilskog rata, mnogi su ovdanji ljudi prikupili dio naoruanja kojeg su pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske u rasulu odbacili. Uprkos strogim nareenjima njemakih okupacijskih trupa da se svo nelegalno oruje preda, mnogi su ga sakrili i sauvali, sjeajui se nesigurnih vremena onog prethodnog dravnog prevrata (1918.), smatrajui da je dobro uza se imati neko oruje. Navodno je, prema nekim poslijeratnim podacima (AJ, f. 110, j.o. 24315) i Ibrahim Pjani prikupio veu koliinu odbaenog jugoslavenskog oruja, sakrivi ga u ruevine stare utvrde u Sokolu. To je oruje dobro dolo mjetanima Sokola u nesigurnim danima, ljeta 1941. godine, kada su se u bonjakim selima pronosili glasovi o kretanju sumnjivih naoruanih ljudi po susjednim srpskim naseljima i mogunosti oruane pobune. Prijetili su nam etnici iz Skipovca i sa Ozrena, kazuje Ibrahim Dizdarevi, svjedok tih deavanja, pa su se ljudi sami organizovali da zatite svoje porodice i imanje. Prodavane su krave i kupovane puke. A, Boga mi, dobro smo se naoruali od starojugoslovenske vojske. Bilo je 1941. godine oruja i odjee pored puta, od Graanice do Srnica (Graaniki glasnik, XV/33, 99). Tada se i u Sokolu i nekim susjednim selima spontano organiziraju seoske strae. Organizator strae u Sokolu je bio upravo Ibrahim Pjani, koji je kao ugledniji mjetanin i sa izvjesnim vojnim iskustvom, okupio ljude sa podruja
Sokola, Prijekog Brda i dijela Sladne i to, uglavnom, odrasle neoenjene seoske mladie. Bila je to uskoro najjaa i najbrojnija straa na podruju graanikog kotara, pa su Pjaniev autoritet priznavali i u susjednim selima (kahovici, Piskavici, Babiima i Maleiima). Inae, uspostava organa i institucija novoproglaene Nezavisne Drave Hrvatske (NDH) u Graanici je protekla bez veih lomova. Izuzev opih diskriminatorskih mjera protiv Srba, propisanih ustakim zakonima (otputanja nepodobnih iz dravne slube i orunitva i sl.), te nekih pojedinanih sluajeva nasilnitva i pljake, teih oblika nasilja i zloina nad Srbima u poetku nije bilo, a pogotovu ne masovnih pokolja kakvi su se deavali u nekim drugim krajevima NDH (Liki, Kordunu, Krajini i Hercegovini). Ustae su zapeatili pravoslavne crkve, te protjerale u Srbiju nekoliko popova, kao i pojedince iz kruga utjecajnijih i bogatijih Srba, uglavnom predratnih pripadnika reimskih stranaka meu kojima je bilo i agresivnih propagatora velikosrpstva i poznatih ovinista.4 Ipak, djelovanjem nacionalistikih i
4 Prema memoarima Muhameda Seida Maia, meu vodeim zagovornicima ovinizma i netolerancije, isticali su se Milo Ivanievi, Spaso Hadistevi i Stanko Trifkovi, te Duan Simeunovi i Rade Jovanovi; o njihovim i drugim ispadima u periodu izmeu dva svjetska rata: Mai, 2010: 93-95. Djelovanje srpskih ovinista u Graanici moemo pratiti jo od konca XIX. stoljea. Stanko Trifkovi, Jelisija i Joso Jovanovi, Todor Popovi, Rado Risti, Jovan uri i Pero Arnautovi, te uitelj Ostoja Gaji su za pravoslavni Boi 1892. izazvali incident pred Potokom damijom, provocirajui muslimane (o tome v. prilog Mine Kujovi u ovom broju Graanikog glasnika); dvije godine kasnije, skupina je Srba u kafani pjevala srpske nacionalistike pjesme i ismijavala carsku himnu, zbog ega su, odlukom okrunog predstojnika, sa po 14 dana zatvora kanjeni Stevan Hadistevi, Stanko Trifkovi i Ranko Simi (Kujovi, 2004: 82-84). Njihovo je djelovanje najizraenije ipak bilo
2. satnija Domdo bojne Graanica sa zapovjednikom Ibrahimom Pjaniem
komunistikih agitatora, u augustu 1941. godine na Ozrenu su zavrene pripreme za podizanje ustanka. Sam ustanak je izbio u noi s 22. na 23. august 1941., napadom na orunike postaje u podozrenskim selima, te gradove Graanicu, Doboj i Maglaj. Izbijanje ustanka na ozrensko-trebavskom podruju zateklo je vlasti NDH potpuno nespremne. Cjelokupan sigurnosno-redarstveni sistem se oslanjao na malobrojne orunike postaje (bive andarmerijske stanice) i njihove patrole, uz manje skupine naoruanih civila pri ustakom logoru u Graanici i slabo naoruane seoske strae, kakve su postojale u nekim selima, prvenstveno onim koja su graniila sa Srbima naseljenim podrujem Trebave. Tek sa izbijanjem ustanka, na ove prostore pristiu jedinice Domobranstva
u doba tzv. prevrata, 1918.-1921. godine, kada su u Graanici i okolini zabiljeeni brojni ispadi, incidenti, provokacije, ali i nasrtaji na ivote, sigurnost i imovinu Bonjaka (Kujovi, 2001: 51-54 i 2004a: 81-85; Hamzi, 2012: 28-36).
regularne vojske NDH, a kasnije i Ustake vojnice, odnosno vojnog krila Ustakog pokreta, tako da su i neke od ovih seoskih straa uestvovale u suzbijanju ustanika. Milicija Ibrahima Pjania je, prema kasnijim podacima, uzela uea u istjerivanju ozrensko-trebavskih ustanika iz Graanice, koju su oni nakratko zaposjeli 23. augusta 1941. godine. Nekoliko sedmica kasnije, poetkom oktobra, po prvi put su odbili ustaniki, odnosno etniki napad na podruje svog rodnog Sokola (AJ, f. 110, j.o. 24315).
4. etnika opasnost nad graanikim krajem

U prvom ustanikom napadu na Graanicu izbjegnuti su tei zloini ustanika; u samoj Graanici smrtno je stradao jedan civil, te su opljakani dravni magazini i nekoliko duana. Za ustanike su se voe na Ozrenu nametnuli predratni lanovi Komunistike partije Jugoslavije (KPJ),
predvoeni Todorom Vujasinoviem, a komunisti su uope zagovarali snoljiviju politiku prema nesrbima, u cilju njihovog pridobijanja za opi ustanak protiv okupatora i domaih izdajnika, tj. protiv NDH i sila Osovine, te borbu za obnovu Jugoslavije. Meutim, meu ustanicima su od poetka dominirali sljedbenici velikosrpske ovinistike ideologije, koji su zagovarali potpuno istrjebljenje Bonjaka i Hrvata; oni se ubrzo povezuju sa etnikim voom u istonoj Bosni, Jezdimirom Dangiem, a potom i sa etnikim pokretom Drae Mihailovia. Iako je Vujasinovi u svojim poratnim memoarima (1979: passim) tendenciozno nastojao minimizirati etniki utjecaj, brojni izvori i injenice ukazuju da je ustanak na Ozrenu zapravo od samih poetaka imao dominantno etniko obiljeje. Sam prvobitni naziv budueg Ozrenskog partizanskog odreda bio je Drugi bataljon etnikih odreda, a iz njegovog je taba 23. septembra 1941. godine upueno prijetee pismo bonjakim selima na desnoj obali Spree, u kome se izmeu ostalog kae: Dobro pazite, da etnika noga ne prijee preko Spree da se obrauna za zlodjela koja vre neki ljudi nad Srbima. Mi neemo birati, niti emo pitati tko je kriv, nego emo staviti pod no sve od reda (Tihi, 1996: 34). I kasnije, kada se iskristalizirala podjela na partizansku i etniku komponentu u ustanku, te kada su Vujasinovievi ustanici formalno bili organizirani u Ozrenski partizanski odred, njihov je odnos sa etnicima bio u duhu potpunog zajednitva. Vujasinoviev je odred bio u saveznitvu i sa domaim etnicima (Dangievim u Biru i Trifunovievim u olovskom kraju),
i sa onima koji su iz Srbije pod komandom zloglasnog Dragoslava Raia, koji su preli u istonu Bosnu, te polovicom decembra 1941. godine prodrli u olovskokladanjski kraj i dolinu Krivaje, poinivi niz tekih zloina i zvjerstava nad bonjakim narodom. Ni Vujasinoviu, a ni drugim komunistikim ustanikim voama to nije smetalo; tovie, oni su u duhu partizansko-etnikog sporazuma iz Drinjae od 1. X. 1941. (ZNOR, XIV/1, dok. 7) i dalje planirali i izvodili zajednike napade na bonjaka sela. Rezultat takvih napada su nerijetko bili pravi pokolji i strahovita zvjerstva, poput onoga u Koraju, u novembru 1941. godine (Dedijer Mileti, 1990: 77), kada je ubijeno vie desetina civila uglavnom ena, djece i staraca. Uskoro su uslijedila nasilja i zloini Raievih etnika u dolini Krivaje, a u rano proljee 1942., etnici sa Trebave su izvrili vei broj nasilja, pljaki, ubistava i drugih zloina nad mjetanima okolnih bonjakih sela. Najmonstruozniji zloini su poinjeni od strane etnika iz Skipovca. Trojicu bonjakih seljaka koji su radili na svojim njivama prema Skipovcu Meu Topagia iz Sokola, Husu Delia iz kahovice i Hasana Omeria iz Babia, etnici su zarobili, a potom ih na grozan nain umorili, ivima im zguljujui kou (rtvoslov, tab. E, br. 1, 96 i 108). Takva udovina muenja, ponovljena u vie razliitih prilika, oito nisu bila sluaj, nego smiljena akcija u cilju terora i zastraivanja stanovnika bonjakih sela.5 Osim trojice spo5 Neto kasnije, na jednako zvjerski nain je ubijen i Tonik Toman iz Doborovaca, pripadnik Pjanieve jedinice, koji je kasnije pokopan uz vojne poasti (Hamzi Djedovi, 2010: 175; podaci dopunjeni u razgovoru sa Hadi Hasom Ahmetoviem, r. 1930., iz Doborovaca).
menutih, etnici su ubili i Mehmeda Topagia (roaka spomenutog Mee) i Muju Sumbia iz Sokola, Mustafu Kalesia iz Maleia, kao i petero mjetana Lukavice (rtvoslov, tab. E, br. 34, 35, 36, 38, 43 i 5). Istovremeno, na graaniko su podruje pristigli brojni bonjaki prognanici (muhadiri) iz istone Bosne, koji su svjedoili o stravinim etnikim zloinima i pokoljima hiljada Bonjaka, ali i nesposobnosti vlasti i vojske NDH da prue zatitu tamonjim stanovnicima. Dio muhadira je stigao i na podruje Sokola.6 Inae, etniki voa sa Trebave u to doba, Milan Soji, priznavao je komandu Ozrenskog partizanskog odreda i Todora Vujasinovia, ali sam Vujasinovi nije uinio nita da sprijei opisane i brojne druge zloine.7 Naprotiv, kada su ti zloini isprovocirali operaciju oruanih snaga NDH protiv etnika, koncem marta 1942. godine, on je poslao jedan bataljon u pomo trebavskim etnicima (Tihi Hamzi, 1988: 188; Tihi, 1996: 39-40). Jednako tako, Vujasinovi nije poduzimao nita da
6 Prema Upitnom listu o stradanju muslimanskih sela i iteljstva, koji je za podruje demata Soko 28. IX 1943. ispunio imam-matiar Dizdarevi (dokument iz nesreene grae Kotarskog vakufskog povjerenstva Graanica, u Medlisu IZ Graanica), u Sokolu je bilo smjeteno 40 mukaraca i 60 ena, u Doborovcima 20 mukaraca i 13 ena, Dakulama 43 mukarca i 28 ena, te u Piskavici 6 mukaraca i 6 ena. Sve izbjeglice su bile iz kotara ajnie i Viegrad, a smjeteni su u privatnim zgradama, dok su se o njihovoj ishrani brinuli mjetani. Do septembra 1943., od tifusa i gripe umrlo je ukupno 26 prognanika. Dio ovih muhadira je vjerovatno stigao i u prvim mjesecima 1943., nakon treeg velikog vala etnikih pokolja u istonoj Bosni. 7 tovie, on ih u svojim poslijeratnim memoarima potpuno preuuje. Napomenimo da ni sami zloinci, oni koji su neposredno uestvovali u gore opisanim zvjerstvima i iji je identitet bio poznat porodicama rtava nikada nisu kanjeni. Neki od njih su ak, nakon 1945. godine, uivali privilegiran status prvoboraca NOR-a.
sprijei zloine Raievih etnika. Kakvo je stanje, zapravo, vladalo u Ozrenskom partizanskom odredu, jasno svjedoi izvjetaj instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Muhameda Sadikovia kraba, upuen poetkom februara 1942. Svetozaru Vukmanoviu Tempu, komandantu Glavnog taba NOP odreda Bosne i Hercegovine i delegatu Centralnog komiteta KPJ (Zbornik, IV, 35, 12). Sadikovi je boravio na Ozrenu prve ratne zime i kao Bonjak se mogao osobno uvjeriti u harangu protiv okaca i balija, istiui da ni neki istaknuti komunisti i borci nisu uspjeli zadobiti povjerenje u Odredu, samo zato jer nisu bili Srbi. U tom opirnom izvjetaju, Sadikovi je detaljno analizirao stanje u Ozrenskom partizanskom odredu, upozorivi na niz Vujasinovievih greaka i skretanja s linije KPJ, ali i stvarnu opasnost koja je komunistima prijetila. Sve je to, u stvari, predstavljalo uvod u dogaaje koji su se zbili dva mjeseca kasnije, kada su etnici izvrili pu i preuzeli vlast nad Ozrenskim odredom, prisilivi samog Vujasinovia i nekolicinu njegovih pristalica na bijeg.8
8 Muhamed Sadikovi krab je, inae, kasnije pod nedovoljno razjanjenim okolnostima ubijen na Majevici od etnika. Treba ovdje napomenuti da je partizansko-etnika saradnja i saveznitvo u prvoj godini rata imala duboke posljedice po razvoj ustanka i Narodnooslobodilakog pokreta, probudivi veliko nepovjerenje Bonjaka prema partizanima i NOP-u. Rijetki su bili komunistiki rukovodioci koji su nakon rata o tome otvoreno govorili, jedan od njih je, tavie, zbog toga i politiki stradao (Paaga Mandi Murat, koji je bio komesar Ozrenskog partizanskog odreda). Naprotiv, prevladavao je stav pisaca oficijelnih istina, poput Todora Vujasinovia, koji je bio najzasluniji za oblikovanje mita o Ozrenu kao ustanikoj slobodarskoj i antifaistikoj oazi (dok se, nasuprot tome, izmeu redova moglo proitati kako su Graanica i uope bonjaka naselja bila neprijateljska i kvislinka uporita). Takvi su pisci, redom bivi komunistiki rukovodioci i komandanti, ne samo mini-
5. Pjani kao zapovjednik 2. DOMObRANSKE dobrovoljake satnije

Pogoranje sigurnosne situacije u tuzlanskom bazenu i neposredna ugroenost bonjakih naselja jo od jeseni 1941. potakli su masovnije okupljanje seoskih straa. Slino kao u Sokolu, i u drugim su selima i krajevima hrabriji i sposobniji ljudi organizirali naoruane grupe od po nekoliko desetina do par stotina ljudi, koje su deurale i patrolirale oko sela. Ponegdje su takve strae bile organizirane oko ustakih tabora (tamo gdje su oni postojali), ponegdje oko orunikih postaja, kao pomone jedinice orunitva, a veinom su djelovale kao naoruane grupe mjetana koji su branili svoje domove, imanja i ivote svojih najbliih. Nakon pokolja u Koraju i prodora srbijanskih etnika na ire krivajsko podruje, uinjeni su prvi koraci na uvezivanju postojeih i stvaranju novih teritorijalnih jedinica, iji e zadatak biti odbrana i zatita bonjakih naselja u ovome dijelu Bosne. Na inicijativu domobranskog bojnika Muhameda Hadiefendia, zapovjednika III. bojne 6. pjeake
malizirali ovinistiki odnos srpskih ustanika prema Bonjacima, preuujui zloine nad pripadnicima tog naroda, nego su i predvodnike odbrane bonjakih naselja nastojali satanizirati, nazivajui ih banditima, ustakim zlikovcima, kriminalcima i sl. Ljudi koji su ponijeli takve epitete bili su: Zaim MostarliKapetanovi, rezervni oficir bive jugoslavenske vojske koji je organizirao otpor etnikom divljanju na prostoru Ribnice, zatim bivi gradonaelnik i zapovjednik bonjake milicije Avdaga Hasi iz Kladnja, uitelj Sait Bafti (rodom iz Prizrena) na prostoru od Turije do Puraia, Began Ferhatovi na podruju Kalesije, neto kasnije Ibrahim Sulji u ivinikom kraju, Omer Nakievi iz Teoaka i brojni drugi. Tu je, takoer, i ovjek koji je organizirao povezivanje svih bonjakih milicija u jedinstvenu formaciju u okviru regularnog Domobranstva bojnik Muhamed Hadiefendi, a isti su epiteti bili rezervirani, naravno, i za Ibrahima Pjania.
pukovnije, Ministarstvo domobranstva je potkraj decembra 1941. odobrilo postroj Dobrovoljakog odjela narodnog ustanka sa stoerom u Tuzli. Hadiefendi je do tada nepovezane seoske strae objedinio pod svoju komandu, te od njih formirao vodove i satnije, a potom je od satnija ustrojio etiri bojne (Hamzi, 2004: 66-68). Do ljeta 1942. godine, ova jedinica je prerasla u Domobransku dobrovoljaku (Domdo) pukovniju, koja je brojala est bojni. Iako je formalno bila u sastavu Domobranstva, Hadiefendieva Domdo pukovnija je bila osobena milicijska formacija teritorijalnog karaktera, gotovo iskljuivo bonjakog sastava i sa bonjakim asnicima, koja je kao takva bila pouzdan zatitnik bonjakog naroda ovog dijela Bosne. Poetkom marta 1942. godine, u okrilju Hadiefendievog Odjela, formirane su etiri domobranske dobrovoljake satnije na uem graanikom podruju, koje su 8. marta objedinjene u Domdo bojnu Graanica. Zapovjednitvo 1. satnije se nalazilo u Graanici (s vodovima i u Donjoj Lohinji i Orahovici), 2. satnije u Sokolu, 3. u Maleiima i 4. satnije u Brijesnici. (akovi, 2010: 60-61). Dotadanja Pjanieva milicija, kao najbolje organizirana seoska straa na graanikom podruju, faktiki je samo preimenovana u 2. satniju Domdo bojne Graanica, a njezin zapovjednik je i dalje ostao Ibrahim Pjani. U zapovjednitvima ostalih satnija, kao i u stoeru bojne, nalazili su se uglavnom mobilizirani priuvni asnici Domobranstva. Zapovjednikom bojne postao je priuvni satnik Sejdo uli iz Graanice. Na poslovima ustroja spomenutih satnija i same bojne, pored Hadiefendia i njegovih saradnika iz Tuzle, najvie se angairao upravo Pjani.
Sama graanika Domdo bojna je u poetku bila u okviru Hadiefendievog Odjela, odnosno Domdo pukovnije Tuzla, a kasnije u organizacijsko-formacijskom pogledu postaje samostalna jedinica, poput Domdo bojni u Kladnju, Derventi, Tesliu i drugim mjestima NDH, to se moe uoiti iz vie dokumenata (akovi, 2010: 61-62). Meutim, asnici, doasnici i borci ove jedinice su i dalje Hadiefendia smatrali svojim glavnim zapovjednikom, a sebe pripadnicima Hadiefendieve vojske ili Legije, kako se ona u narodu zvala. Ova injenica ujedno potvruje tezu da je bojnik Hadiefendi meu bonjakim stanovnitvom smatran narodnim voom i zapovjednikom samostalnih bonjakih odbrambenih jedinica, koje su u okviru koncepta domobranskih dobrovoljakih formacija nale tek rjeenje pitanja svog legalnog statusa u okviru vojno-sigurnosnog sistema NDH. U tom smislu, i Pjanieva 2. Domdo satnija, sa zapovjednitvom u Sokolu, predstavljala je garant sigurnosti bonjakog naroda na tom podruju, a sam Ibrahim Pjani, tada jo uvijek sa skromnim inom vodnika, a potom i narednika, bio je narodni komandant, ovjek koji je ve tada predstavljao personifikaciju samozatite i odbrane bonjakih sela. Za razliku od zapovjednika ostalih satnija (uitelji Ibrahim Lika i Avdo Dajdi, pravnik Vehid Begi i student Adem Ali), koji su bili pripadnici intelektualnog stalea, a dvojica od njih i sa strane, Pjani je bio domai ovjek, seljak, blizak ljudima kojima je zapovijedao i po porijeklu, i po nazorima, i po nainu ivota. Vjerovatno je i to znatno doprinijelo njegovoj popularnosti, kao i injenici da su mu ljudi vjerovali i slijedili ga.
Pjanievu satniju su popunjavali stanovnici Sokola, Sladne, Doborovaca, Dakula i Prijekog Brda, te Vranovia, Piskavice i kahovice. Oni su drali poloaje na podruju trebavskog grebena, prema Skipovcu, te nadzirali putni pravac prema Srnicama, osiguravajui vano raskrije puteva na prijevoju Bukva i platou Panaurite. Jedan vod ove satnije, sastavljen od ljudi iz Piskavice i Vranovia, osiguravao je prostor Hadikadijinog hana i uvao strau prema Gornjoj Lohinji, odakle je takoer prijetila opasnost. U jednoj prilici, obavijeten da je vea skupina ozrenskih etnika prodrla podrujem izmeu Donje Lohinje i Orahovice, u namjeri da popale i opljakaju Sladnu, Pjani je rasporedio svoje vojnike u zasjede i razbio etnike, koji su se u neredu povukli natrag na Ozren (akovi Hamzi, 2012: 118). Napadi i zloini trebavskih etnika tokom februara i marta 1942. godine su isprovocirali vei vojni angaman oruanih snaga NDH na ovome podruju, te je 20. marta pokrenuta obuhvatna operacija u cilju njihovog razbijanja. Od Modrie i Gradaca je krenula jedna domobranska bojna sa dvije satnije, dok je preko junog grebena Trebave nastupala 13. djelatna bojna Ustake vojnice, pod zapovjednitvom satnika Ivana Stiera, koja je u to vrijeme bila stacionirana u Graanici i Karanovcu. Operacija u cjelini nije imala uspjeha, jer je u kritinom trenutku etnicima u pomo pristigao jedan bataljon Ozrenskog partizanskog odreda, prisilivi domobrane na povlaenje (Tihi, 1996: 39-40). Nakon toga, na polazne poloaje su odstupili i ustae iz 13. bojne. U borbama je tada uestvovala i 2. domdo satnija iz Sokola pod zapovjednitvom Ibra-
hima Pjania, kojoj je povjeren zadatak da odbaci etnike snage, rasporeene uz cestu Graanica Srnice Gradaac i da oisti podruje gradaakih sela Meie i Zelinje. Pjani je to uspjeno i uinio, nanijevi neprijatelju teke gubitke (AJ, f. 110, j.o. 24315).9 Poetkom aprila, trebavski etnici ponovo pokreu napade na bonjaka naselja, pljakajui stanovnitvo i otimajui stoku. Opljakana su i dvojica mjetana SokolaOsman Topagi i Mehmed Dautovi. Prvi je izgubio dva vola i konja, a drugi jednog konja.10 Ipak, najvie su se obruili na bonjaka sela gradaakog kotara, u prvom redu Zelinju i Meiu (Tihi, 1996: 40). Tada je intervenirao Ibrahim Pjani sa svojom satnijom, te je u borbama od 12. do 15. aprila protjerao etnike iz ova dva sela, vrativi narodu otetu stoku. Pjani se u ovom pohodu iskazao osobnom hrabrou, a njegovi su borci potpuno razbili neprijatelja, zarobivi ak i etniku zastavu (AJ, f. 110, j.o. 24315).
***
U kasno proljee 1942. godine, na irem graanikom prostoru situacija se donekle izmijenila. Krajem maja 1942. godine, nakon prethodno obavljenih pregovora, predstavnici ozrenskih i trebavskih etnika su sa vojnim i civilnim vlastima NDH potpisali sporazum kojim su priznali vrhovnu vlast NDH i preuzeli obaveze o zajednikoj borbi protiv partizana, a zauzvrat im je ostavljena autonomija na podrujima koja su kontrolirali (ZNOR, XIV/1, 89). Neto kasnije, slian sporazum su potpisali
9 etnici su tada, po istom izvoru, imali navodno 40 mrtvih i 25 zarobljenih, to je nesumnjivo pretjerana brojka. 10 Prema Upitnom listu o stradanju muslimanskih sela i iteljstva, koji je za podruje demata Soko, 28. IX 1943., ispunio imam-matiar Zaim ef. Dizdarevi.
i majeviki etnici. Nakon toga, na irem je graanikom podruju zavladalo relativno mirno stanje. Grad je napustila i 13. ustaka bojna, tako da su posade Domdo bojne Graanica ostale kao jedina oruana formacija, a njeni pripadnici su aktivnost sveli uglavnom na patroliranje i strae na vanijim takama, posebno na cesti prema Srnicama. S etnikim voama i uglednijim ljudima iz srpskih sela postignuti su dogovori o nenapadanju, slobodnom kretanju i obradi zemlje, trgovini i sl. Sretna okolnost je bila to je u meuvremenu, nakon to je Soji stradao u obraunu s jednim lokalnim ustanikim komandirom, na elo trebavskih etnika doao pop Savo Boi, ugledan domain i predratni banovinski vijenik, koji se zalagao za pomirljiviju politiku prema Bonjacima. Vidljivo je to i iz zapisnika sa konferencije delegata etnikih odreda istone i zapadne Bosne, odrane 1. i 2. jula 1942. u Grapskoj, gdje je razmatran i stav etnika prema muslimanima. Istaknuto je da ima veliki broj muslimana, koji nisu vrili nikakvog nasilja prema Srbima, pa prema tome da pitanje odgovornosti muslimana ne treba generalisati, nego da treba stati na stanovite, da se pronau i kazne samo oni muslimani, ija se krivica nesumnjivo moe dokazati, a svi ostali da se potede bilo kakvih represalija sa strane etnika, a u svakom sluaju da se potede muslimanska deca i ene, jer svi uesnici smatraju da se moramo rukovoditi najosnovnijim principima humaniteta i pravinosti pa, prema tome, da onaj koji nije kriv, ne treba ni da strada... (ZNOR, XIV/1, dok. 115). Konferenciju je otvorio i njome predsjedavao upravo pop Savo Boi. Ipak, bio je to stav jednog etnikog zapovjednika, ali su stav
ukupnog etnikog pokreta i njegovi ciljevi bili sasvim drugaiji.11 Iako su ovi sporazumi osigurali primirje i openito sigurnije stanje, oni su meu Bonjacima primljeni kao izdaja od vlasti NDH, tim vie to su trebavskim etnicima preputeni i neki bonjaki zaseoci i sela, ukljuujui i Lukavicu, a u sporazumima se nigdje nisu spominjale bilo kakve sankcije i posljedice po etnike u sluaju njihovih daljih napada na bonjaka sela (Tihi, 1996: 42-43). Uostalom, bilo je jasno da su etniki sporazumi sa NDH bili stvar taktike, a ne strategije, te da se etnici nisu odrekli programa Drae Mihailovia koji je predviao potpuno unitenje i iseljavanje muslimana s podruja budue velike Srbije, u koju je po planovima etnikih ideologa trebala da ue cjelokupna teritorija Bosne i Hercegovine.12
11 O programskim dokumentima etnike genocidne politike i zloina nad Bonjacima i Hrvatima: Dizdar, 2002: 67-93. 12 Ovdanji etnici se genocidnog programa nisu odrekli ni poetkom 1943. godine, uprkos svom taktiziranju. U pismu komandanta Ozrenskog etnikog korpusa upuenom 13. II. 1943. komandantu Zenikog vojno-etnikog odreda iznose se ciljevi identini onima iz zloglasnih Instrukcija Drae Mihailovia od 20. XII. 1941. (ZNOR, XIV/1, dok. 34). U pismu se izmeu ostalog navodi: ...moda tebi i tvojim borcima ovi ciljevi izgledaju veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za osloboenje pod vostvom velikog voda Karaora. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varoicama strale su muslimanske munare a pred damijama su Turci vrili svoja srmdljiva pranja, kao to i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nau otadbinu. A proite danas kroz Srbiju. Nigdje neete nai niti jednog Turina (muslimana), neete nai ak niti jednog njihovog groba (mezara), nijednog iljka (niana) jer svesni srpski narod jo davno je zbrisao sa lica zemlje ive vekovne neprijatelje sprskog naroda, a isto tako dosljedno i potpuno unitio i posljednji trag na mrskog Turina, te je ostao ist i sposoban za velika dela balkanskog i svetskog rata za osloboenje i ujedinjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da emo uspeti i
Takav genocidni plan etnici su ve sprovodili u onim oblastima Bosne i Hercegovine i Sandaka gdje su bili jai i brojniji, ali gdje ni Bonjaci nisu bili naoruani ili organizirani. Znali su to i ovdanji etnici, koji su se upravo najvie i plaili bonjakih narodnih milicija. Sam pop Savo Boi je u jednom proglasu pozvao muslimane gradaakog i graanikog sreza da odbace oruje, a majeviki etnici izvritelji zloglasnog pokolja u Koraju, ali i neuspjelih napada na podruje Teoaka, gdje im je milicija Ferhata Nakievia nanijela niz tekih poraza (Jahi, 1995: 102-103) tokom pregovora sa Nijemcima i vlastima NDH izriito traili i ponavljali, kao jedan od glavnih uvjeta za potpisivanje primirja da se razoruaju legija i milicija t.j. naoruani muslimani (ZNOR, XIV/1, dok. 91), razni dobrovoljaki zdrugovi, (ZNOR, XIV/1, dok. 125), odnosno svi muslimani redom (ZNOR, XIV/1, dok. 142). Zbog svega toga, bonjaki se narod graanikog kraja i ire regije i dalje vrsto drao svoje Domdo legije, a meu graanstvom, inteligencijom, ulemom i vienijim seljacima, zbog opeg razoarenja u NDH, postaje sve popularnija ideja autonomije Bosne i Hercegovine pod izravnim protektoratom Nijemaca, koju su polutajno zagovarali vodei bonjaki graanski politiari u Sarajevu i drugim veim gradovima. Domobranske dobrovoljake jedinice tokom ljeta 1942. godine dodatno jaaju, a osnivaju se i u nekim mjestima i gradovima gdje ih prije nije bilo. Tako je i Ibrahim Pjani, u pratnji bojnika Hadiefendia, u julu 1942. godine uestvovao u ustrojavau ovoj dananjoj svetoj borbi, a da emo istrebiti sve Turke iz ovih naih srpskih zemalja. Nijedan musliman nee meu nama ostati... (Dizdar, 2002: 79-80).
nju Domdo satnije u Gradacu, nakon to je skupina uglednih graana uputila Hadiefendiu zahtjev za tim (Tihi, 1996: 46-47). Ovaj podatak ujedno svjedoi o povjerenju kojeg je Pjani u to vrijeme imao kod zapovjednika Legije, Muhamedage Hadiefendia. Poetkom septembra iste godine, Ibrahim Pjani je bio domain jednog znaajnog narodnog skupa, na Bukvi iznad Sokola. Poslije zajednikog klanjanja podne namaza i uenja kine dove, odrana je sveana smotra 2. satnije Graanike Domdo bojne, koju je izvrio osobno bojnik Hadiefendi, a zatim se obratio prisutnom narodu. Jedan od govornika je bio je i sam Pjani, a takoer i hafiz Ibrahim ef. Mehinagi, tada vrhovni erijatski sudija u Sarajevu, inae istaknuti alim i drutveni djelatnik iz Graanice. Smotri su prisustvovali i drugi asnici i doasnici iz stoera Domdo bojne Graanica, kao i iz Hadiefendieve pratnje. Nakon smotre, odran je teferi i narodno veselje (ElHidaje, 1-2/1942, 38). Domdo legija, ukljuujui i Pjanievu satniju, svojim je orujem tada odravala ravnoteu snaga, pruajui narodu minimum sigurnosti. Ispada, nasilja i neprijateljstava sa etnike strane je i dalje bilo, osobito pljaki i razbojnitava od naoruanih odmetnika na cesti Doborovci Srnice Gradaac. Istina, na sastanku sa predstavnicima vojnih i civilnih vlasti NDH, krajem augusta 1942., pop Savo Boi je tvrdio da to ne ine ljudi iz njegova odreda, ali da e on ipak sve dostavljene sluajeve provjeriti i preduzeti sve mjere da se krivci kazne i opljakane stvari povrate u koliko ih eventualno budu uinili ljudi iz Trebavskog odreda. No, Boi
je izgleda imao puno vie elje za ouvanjem primirja nego li stvarne moi da to provede u djelo. U jednom izvjetaju s poetka februara 1943. godine, naelnik taba bosanskih etnikih odreda, major Slavoljub Vranjeevi, navodi sljedee: Trebavskim odredom komanduje prota Savo Boi iz Trebave. ovek esdesetih godina. Veoma inteligentan, odlian diplomata, veoma sveeg (moe se rei mladikog) duha, suvie blag. Komandovanje kod ovoga odreda zasnovano je na iroko parlamentarnoj osnovi. U sebi nema niega vojnikog ni komandantskog, zbog ega je disciplina kod ovoga odreda veoma slaba. (ZNOR, XIV/1, 27). Izgredi su se tako i dalje deavali, a osobito je bio teak onaj koncem novembra 1942. godine, kada su trebavski etnici, nakon tekog poraza na Majevici, pretrpljenog od partizana, podmuklo napali oruniku postaju u Donjim Srnicama, ubivi dvanaestoricu orunika, dvojicu pripadnika Domdo legije i devetnaest civila koje su zatekli u blizini (Tihi, 1996: 47). Neke od rtava su zaklane, a meu njima je bilo i petero civila iz Doborovaca i Sokola (rtvoslov, tab. E, br. 13, 14, 15, 18 i 91).
6. Ibrahim Pjani kao ustaki logornik u Graanici

Negdje u ljeto 1942. godine, Ibrahim Pjani se primio i politike dunosti prvog ovjeka ustakog logora u Graanici, kao kotarske organizacije Ustakog pokreta. Ovaj dio njegovog ivotopisa treba dodatno istraiti, prikupljanjem svjedoanstava jo uvijek ivih svjedoka, kao i traganjem za eventualno sauvanim dokumentima ustakog logora u Graanici u drugim arhivskim fondovima, poto arhiva
Ustakog logora Graanica nije sauvana. Za ovaj period se, inae, veu i prie o Pjanievim spaavanjima osoba srpske i idovske nacionalnosti. Ustaki pokret, kao vladajua i reimska politika snaga u NDH, obuhvatao je politiko krilo (tzv. Politiko-organizatorna grana), vojno krilo (Ustaka vojnica), te sigurnosno-policijsko krilo (Ustaka nadzorna sluba, skraeno UNS-a), a sva tri su bila podreena Glavnom ustakom stanu, na elu kojeg je stajao dr. Ante Paveli kao poglavnik. Politiko krilo Ustakog pokreta se bavilo organiziranjem i odgojem lanstva, te propagiranjem ustakih i pravakih ideja i principa, a bilo je organizirano kroz ustake stoere (u sreditima velikih upa), logore (u sreditima kotara) i tabore (u opinskim sreditima). Posebnu organizaciju je imala Ustaka mlade, kao podmladak Pokreta. I u NDH je, kao u drugim totalitarnim zemljama, postojalo dvojstvo politike i upravne vlasti, odnosno Ustakog pokreta i njegovih organizacija na jednoj, te dravne uprave na drugoj strani. Sve se to odraavalo i u Graanici. Po proglaenju NDH, eljezniki inovnik Ratimir Gada je, u svojstvu ustakog povjerenika, oformio ustaki logor kao kotarsku organizaciju Ustakog pokreta, a za logornika je imenovan privatni poduzetnik Franjo Franc Taborsky. Upravnu vlast je, pak, uspostavio predratni predsjednik graanikog ogranka Muslimanske organizacije, Hfz. Ibrahim ef. Mehinagi, u svojstvu povjerenika za kotarsku oblast Graanica imenovanog od efa opunomoenitva Vlade NDH u Sarajevu Hakije Hadia, inae svog predratnog stranakog efa. On je imenovao kotarsko predstojni62 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost
tvo, na elu sa Ademom Osmanbegoviem, uglavnom preferirajui predratne politike istomiljenike. Spomenuto dvojstvo vlasti u Graanici je bilo izraeno sukobom izmeu kotarskog ureda, na elu kojeg su se nalazili demokratski opredijeljeni ljudi, koji su nastojali uspostaviti vladavinu prava, te ustakog logora, koji je nastojao uvrstiti totalitarizam, sprovodei represivne mjere reima protiv politiki i rasno nepodobnih osoba (deportacija pojedinih srpskih porodica, hapenje komunista, nacionalizacija imovine idova i sl.).13 Ratimir Gada se posebno isticao kao zagovornik represije, a na elu naoruane skupine graana okupljenih oko logora uestvovao je u strijeljanju estero Srba iz Graanice i Lohinje, osumnjienih za saradnju sa ustanicima pri njihovom napadu na Graanicu. Takve su mjere, meutim, izazvale nezadovoljstvo meu Graanlijama i uveliko kompromitirale novi reim. Dolazak Ibrahima Pjania za graanikog logornika uslijedio je za sada neutvrenog datuma u drugoj polovici 1942. godine, nakon odlaska iz Graanice Franje Taborskog i njegovog nasljednika na logornikoj dunosti, Ratimira Gade. Ipak, za razliku od spomenute dvojice, koji su se kompromitirali represijom i nedjelima, kao i zagovaranjem netrpeljivosti, Ibrahim Pjani se po preuzimanju logornike dunosti zalagao za vraanje meusobnog
13 No, ni unutar samog ustakog logora nije bilo jedinstva: tako su Ratimir Gada, Ibrahim irbegovi i Salih Daferovi, nakon ustanikog napada na Graanicu, uputili predstavku Poglavniku dr. Anti Paveliu, u kojoj iznose niz albi protiv Taborskog i jo nekih lanova Logora u Graanici, optuujui ih za brojne propuste i loe dranje u vrijeme samog napada (Hasanbegovi, 2010: 89-91).
povjerenja, titei preostale Srbe u Graanici. To je skoro jednoglasna ocjena svih ljudi koji pamte taj period. Kako je i zbog ega Pjani postao logornik? Da bi bio imenovan na jednu takvu, ipak, odgovornu dunost, morao je ne samo pripadati Ustakom pokretu, nego ranije obavljati i neke nie rangirane dunosti. Ustaama je vjerovatno pristupio u ljeto 1941. godine, nakon proglaenja NDH, povevi se za mnogim predratnim pripadnicima i simpatizerima prohrvatske Muslimanske organizacije. Sukobljeni s glavnom strujom muslimanske politike, okupljene oko muslimanskog dijela JRZ-a i naputeni od vodstva HSS-a, istie dr. Zlatko Hasanbegovi (2008: 972), Ademaga Mei i Hakija Hadi, iako do kraja odani Vladku Maeku, uoi Drugoga svjetskog rata jedini oslonac pronalaze u hrvatskim nacionalistima, povezanim s ustakom organizacijom u egzilu, i s njima bliskim krugovima hrvatske inteligencije, koji napadaju dranje HSS-a prema bosansko-hercegovakim muslimanima i javno podupiru temeljni autonomistiki zahtjev svih struja muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji usmjeren prema onemoguavanju konane podjele Bosne i Hercegovine. U tom smislu, oni su i proglaenje NDH doekali kao kao konano ostvarenje vlastitih politiko-nacionalnih ideala. Mnogi dunosnici ove organizacije su tokom prvih dana NDH u Bosni i Hercegovini preuzeli dunosti u upravnom aparatu ili ustakoj organizaciji, pristupivi Ustakom pokretu, odnosno njegovom politikom krilu. Meu lanovima ustakog logora u Graanici tako nalazimo i predratnog tajnika Muslimanske organizacije, uglednog
trgovca Ibrahimagu irbegovia, te gradonaelnika Hifzagu Hifziefendia, jednog od lanova sreskog odbora te stranke.14 U tom vremenu, vjerovatno je i Pjani ispunio svoju pristupnicu. Prema Kratkom opisu djela iz jednog od prijedloga za Pjanievo odlikovanje,15 Pjani je 23. VIII. 1941. godine uestvovao u uguivanju etnikog ustanka kao zapovjednik Ustake pripreme i sa uspjehom protjerao etnike iz Graanice... (AJ, f. 110, j.o. 24315). Tzv. Ustaka priprema je organizirana od stoera velikih upa u svim mjestima gdje je postojala uspostavljena
14 Prema poratnim dokumentima komunistike provenijencije (ATK, fond SNO Graanica, Odsjek unutranjih poslova Komisija za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa, nesreena graa), lanovi ustakog odbora u Graanici, pored navedenih, bili su jo i: Faik Hadi (ujedno i tabornik u Graanici), Ivan Raji, Andrija nobl, Drago Jelica, Josip Trkman, Hasan Derviefendi, Beet Salihefendi i Ante Butkovi, a vjerovatno je tu bilo jo graana. Protiv svih spomenutih osoba, u popisu lica koja su saraivala s okupatorom od 18. V. 1946., koji potpisuje ef unutranjeg otseka Mjesnog narodnog odbora Graanica, Milan Vasiljevi, iznesene su teke i najveim dijelom neutemeljene optube, s vidno primjetnim srpskim nacionalistikim nabojem. Za svakog od njih se, tako, ponavlja frazirana optuba: krivac za sve ubijene i proterane Srbe u Graanici, bez utvrivanja istinskog stupnja odgovornosti, te stvarne moi, utjecaja i pozicije koju je dotina osoba imala unutar ustakog logora u Graanici. Inae, line popise su dostavili i drugi mjesni narodni odbori, a potom je Sreski narodni odbor Graanica 6. VI. iste godine (Pov. 14/46) konani popis uputio Zemaljskoj komisiji za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa u Sarajevu. Karakteristino je da se meu 35 imena na tom popisu nalazi svega jedan jedini bivi etnik (Cvijetin uri iz Tekuice), koji se teretio, ne za zloine, nego zato to je kao naelnik taba Ozrenskog etnikog odreda potpisao ugovor o miru s faistima. 15 Prijedlozi za odlikovanje su sastavljani od strane nadreenog asnika ili dunosnika po uobiajenom formularu: u vrhu bi stajalo prezime i ime osobe koja se predlae, ispod njegov in, oznaka i naziv jedinice, zatim Kratak opis djela, ispod njega naziv odlikovanja za koje se predlae, pa lista svjedoka, generalije o predloenoj osobi, te potpis i datum predloitelja.
ustaka politika organizacija, kao neka vrsta predvojnike obuke i uvjebavanja vojnih obveznika i, eventualno, buduih dobrovoljaca u Ustakoj vojnici. Mogue da je Ustaka priprema bila legalni izraz Pjanieve seoske milicije, ali ovaj podatak treba uzeti s izvjesnom rezervom, imajui u vidu razlog zbog kojeg je naveden. Zato je ba Pjani preuzeo logorniku dunost, kada je u Graanici bilo daleko vrih, izraenijih i aktivnijih pristalica ustake ideologije, ostaje nejasno. Navodno su, prema poratnim komunistikim dokumentima i nekim sjeanjima, logorniku dunost nakon Taborskog i Gade neko vrijeme obavljali Beo Salihefendi i Hasan Derviefedi,16 zatim izvjesni Zahirovi iz Babia i Fuad Reidbegovi,17 a onda dolazi Ibrahim Pjani. Neke za sada neprovjerene indicije18 govore da je Pjanievo imenovanje za logornika uslijedilo kao rezultat tenje graana, kako bi se suzbio dotadanji ustaki teror. Pjani je ve tada imao izvjestan autoritet, a u narodu je o njemu ve stvorena svojevrsna legenda, kao neustraivom borcu i sposobnom zapovjedniku, ali isto tako bilo je poznato da je Pjani jednom prilikom, kod nekog ustakog upada u Skipovac, zatitio nevine srpske civile.19 Graanikoj je ariji, oito,
16 Prema popisu saradnika okupatora Mjesnog narodnog odbora Graanica od 18. V. 1946. (ATK, fond SNO Graanica, Otsjek unutranjih poslova Komisija za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa, nesreena graa). 17 Prema memoarskom zapisu Mustafe Ustavdia (Zaviajna zbirka Graanica, inv. br. 102). 18 Pukar, 2001: 115 i pojedina usmena kazivanja. 19 Interesantnu stvar je autoru ovog teksta 2007. godine ispriao g. amil Naimkadi iz Graanice, koji je 1961. godine, kao predsjednik Opinske konferencije Socijalistikog saveza, prisustvovao sastanku mjetana u prostorijama kole u Gornjem Skipovcu, tumaei novousvojeni zakon o amnestiji osoba koje su
odgovarao jedan takav ovjek na mjestu logornika, jer je i kotarski predstojnik Huso Toli uspjeno izvrdavao naloge sa viih nivoa vlasti za razliitim represalijama. Kao logornik, a i kasnije, kao zapovjednik XXV. ustake bojne, Pjani je uistinu bio prilino blagonaklon i prema nekim graanima srpske nacionalnosti u Graanici, i prema preostalim idovima, ali i prema dokazanim partizanskim suradnicima. Mnogi od njih, zapravo, svoj ivot imaju zahvaliti upravo njemu. Ipak, takve Pjanieve postupke treba promatrati kao izraz osobne humanosti i potivanja islamskih moralnih naela, a ne kao izraz otpora ustakom reimu i njegovoj ideologiji, kao npr. kod trojice graanikih kotarskih predstojnika u NDH Osmanbegovia, Tolia i Brankovia (koji su na koncu svi zavrili u partizanima). injenica da je Pjani uope mogao postati ustakim logornikom sugerira da je on ipak bio u najmanju ruku pristalica dravnopravnog okvira Nezavisne Drave Hrvatske. U to doba, meutim, mnogi su vjerovali da su ustaki zloini i represija iz prvih mjeseci NDH posljedica samovoljnog djelovanja pojedinih dunosnika na terenu ili divljih skupina koje su radile na svoju
tokom Drugog svjetskog rata uestvovale na neprijateljskoj strani. Jedan od starijih mjetana iz zaseoka Topalovii (po imenu oro) tada je ustao i upitao da li se zakon odnosi i na Ibrahima Pjania. Shvativi to kao provokaciju, Naimkadi mu je odgovorio da u zakonu jasno stoji kako se odredbe o amnestiji ne odnose na osobe koje su poinile zloine, niti na nositelje visokih odlikovanja, a poto Pjani kao vitez spada u ovu drugu skupinu to znai da ne moe biti amnestiran. Spomenuti je mjetanin tada odvratio da, ako bi se Pjani vratio iz emigracije, iz svog tora bi izvukao najboljeg ovna i zaklao ga njemu u ast, objasnivi kako je tokom rata stanovnicima njegovog sela mogao uiniti ta god je htio, ali ne samo da nije nego ih je ak titio i branio.
ruku, a ne odraz politike samog ustakog vodstva, olienog u poglavniku Paveliu i krugu njegovih najbliih saradnika.20 U tom smislu, Pjani nije sa simpatijama gledao na one ljude u svojoj sredini koji su bili projugoslavenski i filosrpski orijentirani. Tako treba promatrati i njegovu prijavu protiv Salih-bega ekia, posjednika i vlasnika hana u Doborovcima, koju je Pjani, kao zapovjednik 2. Domdo satnije, uputio 22. marta 1942. godine Zapovjednitvu 13. ustake bojne, optuujui ekia za protudravno djelovanje i podsticanje stanovnitva da ne daje otpor ustanicima (Tihi-Hamzi, 1988: 195). Optube su, uostalom, bile istinite, jer je eki bio pristalica i aktivni suradnik srpskih ustanika, a kasnije partizana i NOP-a (TihiHamzi, 1988: 123; HamziDjedovi, 2010: 143), djelujui upravo u Pjanievoj zoni odgovornosti. Valja, meutim, imati u vidu i vrijeme kada je ova prijava podnesena: bilo je to svega par sedmica nakon ranije opisanih etnikih zloina, te u vrijeme neuspjele ofanzive oruanih snaga NDH protiv trebavskih etnika. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je Pjani imenovan za logornika on nita nije poduzimao protiv ekia, koji je mirno ivio u Graanici, Doborovcima i na svom posjedu u Pilipovini (izmeu Doborovaca i pionice), aktivno djelujui kao partizanski obavjetajac. (Hamzi Djedovi, 2010: 165167).
20 To se, inae, vidi i iz tekstova brojnih rezolucija koje su donesene u preteno bonjakim gradskim sredinama, a koje su potpisali najugledniji predstavnici politikog, vjerskog, drutvenog i kulturnog ivota Bonjaka (opirnije o tome: Hadijahi, 1973, passim; pogl. i prilog Omera Hamzia, Podsjeanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godineBijeljinsku i Tuzlansku, u ovom broju naeg asopisa.
7. Spaavanje idovske ObITELJI DR. VILIMA SChMUKLERA

Teka zdravstvena i epidemioloka situacija na irim prostorima sjeveroistone Bosne, osobito prisustvo endemijskog sifilisa u ovdanjim selima, potakli su vlasti NDH da na teren upute sve raspoloive strunjake, ukljuujui i lijenike idovskog porijekla koji jo nisu bili deportirani ili upueni u logore. Na taj nain su se, tokom ljeta 1942. godine, na graanikom podruju obreli i neki lijenici i apotekari idovi, meu kojima je bio i dr. Vilim Schmukler iz Osijeka. On je sa svojom obitelji, tj. suprugom, dvije kerke u tinejderskoj dobi i dvoje posvojene idovske djece, iji su roditelji ve bili odvedeni u logore, poetkom augusta 1942. rasporeen na lijeniku slubu u Doborovce. Na slubi u Doborovcima ostao je vie od pola godine, pod stalnim nadzorom vlasti. Ipak, poetkom marta 1943. godine, dr. Schmuckler je sa obitelji uspio napustiti Doborovce, nakon bjekstva drugih triju idovskih porodica, upravo u vrijeme kada su odjel UNS-e i upska redarstvena oblast iz Tuzle primili nalog da izvre njihovo hapenje i deportaciju (Hamzi, 2009: 52-53). Prema izvjetajima Kotarske oblasti u Graanici, Schmucklerova obitelj je pobjegla dvojim zaprenim kolima. Blie okolnosti njihovog bijega sve donedavno nisu bile poznate. Prema jednom usmenom iskazu, kojeg biljee O. Hamzi i R. Djedovi (2010: 149), uspjeli su to uz pomo Osman ef. Hodia, mjesnog imama s kojim je doktor bio u veoma dobrim odnosima. No, spomenutim je autorima ostao nepoznat memoarski zapis Vere ivkovi Rajs, jedne od dviju djevojica koje je posvojila
obitelj dr. Schmucklera, u kome je izneseno njeno sjeanje na ratni period, Holokaust i preivljavanje. Prema njezinom sjeanju, za spas ove idovske obitelji zasluan je upravo Ibrahim Pjani. Vera ivkovi Rajs je roena u Sarajevu 1932. godine, u obitelji arhitekte ing. Isidora Rajsa. Zajedno sa roditeljima je odvedena u logor 1941. godine, odakle je Rea, zauzimanjem idovske opine iz Osijeka, osloboena i povjerena na brigu obitelji dr. Schmucklera. Zajedno sa dr. Vilimom, njegovom suprugom, dvije kerke i jo jednom idovskom djevojicom rodom iz Sarajeva, o kojoj se doktor skrbio, Rea je stigla u Doborovce. U svom poslijeratnom sjeanju, ona navodi niz interesantnih i ivopisnih detalja o ivotu u selu. Ipak, kada je obitelji Schmuckler zaprijetila opasnost, poeli su razmiljati o odlasku. Seam se ustakog satnika Ibrahima koji nas je esto poseivao., navodi ivkovika. Jednog dana nam je Ibrahim predloio da nam pomogne da pobegnemo iz sela znajui da nam preti opasnost. Obezbedio je dovoljno zaprenih kola i iste noi smo natovarili gotovo sav nametaj i krenuli u pravcu Trebave. Ibrahim je obezbedio da mirno preemo na tzv. etniku teritoriju gde je trebalo da bude bezbednije jer tamo nisu dolazili ni Nemci ni ustae. Bili smo daleko od svakog puta, svake pruge i nikakva regularna vojska nije tu svraala (ivkovi, 2000: 309-310). U vrijeme o kome je rije (rano proljee 1943. godine) Ibrahim Pjani jo uvijek nije bio ustaki satnik, jer je u Ustaku vojnicu stupio tek naredne godine, ali takve greke u dataciji su sasvim razumljive i gotovo uobiajene u memoarskim i usmenim izvorima. Obitelj Schmukler je oito
bila obavijetena o Pjaniu, znajui da je postao satnik, a moda je s njim odravala kontakte i tokom svog boravka u Skipovcu i Zelinji, gdje su ostali skoro do samog kraja rata ak i nakon to je dr. Vilim otiao u partizane. to se samog Pjania tie, on je tokom februara i poetkom marta 1943. godine kao ustaki logornik sigurno saznao o tome kakva je sudbina bila namijenjena preostalim idovima u Graanici (zapovijed za deportaciju je, osim u Kotarsku oblast, vjerovatno dostavljena i Ustakom logoru Graanica), te je, nakon bjegstva drugih obitelji, odluio da Schmuklerovima osobno pomogne. Nema sumnje da je u sve to ipak bio ukljuen i doborovaki imam Mula Osman Hodi, kao jedan od najuglednijih ljudi u selu, s kojim je Pjani saraivao jo od poetka rata. I kasnije, sve do konca rata, Pjani je stajao u zatitu nekih drugih graana koji su proganjani na nacionalno-rasnoj i politikoj osnovi.21 Neke od tih sluajeva emo spomenuti kasnije.
21 Jedan od idovskih lijenika koji su koncem februara pobjegli iz Graanice bio je dr. Viktor Kolman, sa suprugom Helenom i 11-mjesenom kerkom Nadom. Nekoliko sedmica kasnije, zarobljen je u njemakoj operaciji protiv ozrenskih etnika i strijeljan: njegova supruga se sa kerkom potom vraa u Graanicu, ali je odmah iz Tuzle stiglo nareenje da se uhapse i sprovedu upskoj redarstvenoj oblasti. Helena je zaista i uhapena, te je kasnije izgubila ivot u zatvoru u Zagrebu, ali je prije hapenja malu Nadu dala na uvanje kunom prijatelju dr. Avdi Prohiu. U slubenim izvjetajima se to idovsko dijete i dalje spominjalo, a kada je zaprijetila opasnost da e doi i po njega sklonjena je u porodicu veletrgovca Sabrije Prohia, Avdinog starijeg brata. Navodno je dr. Avdu o tome obavijestio upravo Ibrahim Pjani (Hamzi, 2009: 53-57).
8. Prijelomna jesen 1943. gODINE

Sredinom 1943. godine dolo je do uslonjavanja vojno-politikih prilika i pogoranja sigurnosnog stanja na irim prostorima sjeveroistone Bosne, usljed prodora jakih partizanskih snaga na ove prostore. Desilo se to upravo u vrijeme duboke krize unutar bonjakih Domdo jedinica, koje su zapravo bile samo odraz opih previranja meu Bonjacima, koja su zapoela nakon treeg vala etnikih masovnih pokolja i genocidnih akcija u istonoj Bosni i Sandaku. Jaz izmeu Bonjaka i ustakog reima, te nepovjerenje u NDH nisu do tada bili nikada dublji, dok je bonjaki autonomistiki pokret postajao sve popularniji. U pojedinim dijelovima Bosne je dolazilo i do porasta bonjakih simpatija prema NOP-u, a osjealo se i pojaano zanimanje Nijemaca za bonjake prilike, koje je naposljetku rezultiralo osnivanjem i Waffen-SS divizije od bonjakog ljudstva (kasnije nazvana 13. SS gorskom bosanskohercegovakom divizijom). Domdo jedinice na podruju sjeveroistone Bosne u ljeto su 1943. godine znatno oslabljene, prelaskom jednog dijela ljudstva i zapovjednog kadra u WaffenSS, ali i masovnim dezertiranjima u partizane. Tome treba pridodati i defetistiko raspoloenje meu oficirima tih jedinica, od kojih su neki bili ve otvoreni saradnici NOP-a. Jedinice Narodnooslobodilake vojske Jugoslavije (NOVJ) su, tako, uspjele zauzeti i Graanicu, 31. VIII. 1943. godine, gdje im je posada sastavljena od domaih Domdo legionara i njemake feldandarmerije (vojne policije) pruila slabiji otpor, a potom se predala (ZNOR, IV/16, dok. 119; IV/17, dok. 66, 117, 173 i 176; IV/18,
dok. 66 i 79). Opljakavi nekoliko duana i magacina, partizani su se povukli iz Graanice, a ponovo su je napali i bez otpora zauzeli neto manje od mjesec dana kasnije, nakon borbi voenih u blioj okolini (ZNOR, IV/18, dok. 72). U cjelini gledano, tokom augusta i septembra na irim prostorima Posavine i tuzlanske regije gotovo da nije ni dolazilo do sukoba izmeu jedinica NOVJ i Domdo legije (Tihi, 1996: 51-53), a sami partizani su postupali dosta taktino, u namjeri da pridobiju to vei broj Bonjaka na svoju stranu. Prilikom prvog zauzea Graanice, tavie, zarobljeno je dvadeset domaih legionara, ali su potom kako to stoji u izvjetaju Orunikog krilnog zapovjednitva iz Tuzle (br. 1888. od 2. IX. 1943.) svi puani, i nisu razoruani niti su svueni, ve im je predloeno ako koji hoe dobrovoljno dati svoje odielo vojniko za civilno. Kod puanja na slobodu legionara iz suanjstva, partizani su im priopili da se odmah sakupe i da zaposjednu svoje poloaje, s tim da se bore protiv etnika, a u sluaju etnikog napadaja da odmah izvjeste partizansku komandu, kako bi dobili pomo. S takvim pristupom i taktinou, partizani su imali dosta uspjeha: znatan broj asnika Domdo jedinica prelazi u partizane ili postaju njihovi aktivni saradnici, u vie bonjakih sela ovoga kraja aktivirali su se mjesni narodnooslobodilaki odbori, a formiraju se i neke bonjake partizanske jedinice, poput 3. bosanske muslimanske brigade.22 Kruna partizanskih postignua u
22 Kasnije preimenovana u 16. muslimansku udarnu brigadu; na kraju svog borbenog puta bila je prva partizanska jedinica koja je ula u osloboeno Sarajevo, jo u veernjim satima 5. aprila 1945. godine, ujedno i jedna od prvih jedinica Jugoslavenske armije koja je 25. V. 1945. prodrla u Odak, posljednje uporite
Na Bukvi, septembar 1942. godine: Ibrahim Pjani sa bojnikom Muhamedagom Hadiefendiem, zapovjednikom Domdo pukovnije Tuzla, i satnikom Sejdom uliem, zapovjednikom Domdo bojne Graanica, te ostalim asnicima Bojne
sjeveroistonoj Bosni u kasno ljeto i ranu jesen 1943. godine je bilo zauzimanje Tuzle (2. X. 1943.), faktiki bez veih rtava i jaeg otpora. Ali upravo od tada, ope stanje na terenu radikalno se mijenja. Dok je odnos partizana prema bonjakom stanovnitvu, pripadnicima Domdo legije, pa i nekim predstavnicima lokalne vlasti od jula do poetka oktobra 1943. godine bio tolerantan, to se mijenja dolaskom taba partizanskog Prvog korpusa iz Krajine na prostore istone Bosne. Kako to E. Tihi primjeuje, politiki komesar tog korpusa Vlado Popovi nije bio zadovoljan politikom partijskog i vojnog rukovodstva NOP-a u istonoj Bosni prema pripadnicima formacija NDH i lokalnim etnicima, koje je prednost davalo poliostataka oruanih snaga NDH.
tikom djelovanju nad vojnim rjeenjima. (...) Vladimir Popovi, Cmogorac, bivi student medicine na beogradskom univerzitetu, dobrovoljac u panskom graanskom ratu, ovjek autoritativnog dranja i autokratskog ponaanja, kao politiki komesar najvie vojne partizanske komande, a ujedno sa ovlaenjima lana Centralnog komiteta KPJ, nije mogao razumjeti ranije stanje u istonoj Bosni, niti voditi rauna o dranju legije, etnika i drugih u ovom ili onom naselju, kao uostalom ni drugi lanovi tabova novih operativnih jedinica u istonoj Bosni (16. i 17. divizije), koji su veinom bili Crnogorci. Oni su prevashodno pred oima imali svoje vojnike zadatke i ciljeve, te se nisu ni uputali u zamrene politike prilike na tom podruju (Tihi, 1996: 53-54). Svemu ovome se, ipak, mora pridodati jedna znatno tvra politika linija koju
spomenuti vojni i partijski rukovodioci poinju zagovarati: umjesto popularizacije Narodnooslobodilakog pokreta i pridobijanja neistomiljenika (to su smatrali oportunizmom), oni su se okrenuli revolucionarnom teroru, krenuvi ve tada u obraun sa ideolokim i politikim protivnicima (koji e kulminirati u zavrnici rata i neposrednom porau). Tokom 40-dnevne partizanske vlasti u Tuzli, ubijeno je vie desetina ljudi, meu kojima je bio i Muhamedaga Hadiefendi,23 a takve su se likvidacije i zloini poeli deavati i u drugim mjestima kojima su partizani ovladali. Zbog svega toga, meu Bonjacima je dolo do velikog razoarenja i pada simpatija prema NOP-u, koje su bile evidentne nekoliko mjeseci ranije, te u brojnim selima dolazi do obnove jedinica Domdo legije. Komunisti su te formacije nazivali zelenim kadrom. Veu naoruanu skupinu zelenog kadra na podruju izmeu Tuzle i Zvornika organizirao je profesor Nead Topi iz Zvornika, davi joj ime Odredi bosanskih planinaca. Pored relativno manjih borbi i arki sa etnicima, ti odredi su prve vee akcije poduzeli protiv partizana, prilikom njihovog povlaenja iz Tuzle (u novembru 1943.), nanijevi im velike gubitke. Ubrzo dolazi i do formiranja tzv. zelenog kadra, odnosno obnove jedinica Domdo legije i u graanikom kraju.
23 U izvjetaju Velike upe Usora i Soli, od 18. 12. 1943. (ATK, RPNOB, 2805/57; Jahi, 1995: 96-97), navodi se popis od 55 ubijenih, od ega 23 pripadnika razliitih oruanih snaga ili upravnih slubenika, dok su ostatak inili obini civili, meu njima i jedna ena, ak i dvojica Srba jedan od njih, student Slobodan Miloevi, ubijen je kao trockist, a ista je sudbina stigla i Bonjaka Mau Altunbabia, takoer predratnog komunista.
9. Pjano je pokreta i ORgANIzATOR zELENOg KADRA U SREzU graanikom...

Promjena partizanske taktike i stava prema bonjakim domobranskim dobrovoljakim jedinicama osjetila se tokom oktobra 1943. i na graanikom podruju. Komanda iste one 1. majevike brigade, koja je Graanicu nakratko zaposjela 31. augusta ostavivi mjesnim legionarima ak i oruje, ve je 13. oktobra u svojoj zapovijedi (ZNOR, IV/18, dok. 61) jasno naglasila: Na stav mora biti jasan i odreen. Ne smije postojati nikakvih oruanih formacija pored N.O.V. i P.O.J. (istaknuto u originalu). Dok su partizanske jedinice operirale na irem prostoru oko Graanice (v. ZNOR, IV/18, dok, 72), bivi asnici Domdo legije i drugi ugledni Bonjaci, koji su pristupili NOP-u, politiki su djelovali na terenu, u pokuaju da pridobiju to vei broj ljudi. Tada su neki od njih razgovarali i sa Ibrahimom Pjaniem (na to emo se kasnije detaljnije osvrnuti). No, odjek surovih represalija u Tuzli i likvidacija Muhamedage Hadiefendia,24 kao i otriji stav partizana na graanikom podruju (razoruavanje legionara, pljaka i odvoe24 Meu ljudima koji su sredinom 1944. godine ekshumirali Hadiefendievo tijelo i prenijeli ga u Tuzlu, pred Jalsku damiju (gdje se i danas nalazi njegov mezar) bilo je i Graanlija, a jedan od njih je bio i Husein abi, doasnik Domdo legije. Neki od njih su kasnije priali kako je Muhamedagino tijelo pronaeno netaknuto, ba kao u trenutku smrti, a iz njega se irio najljepi miris to bi znailo da je dospio na istinsku deredu ehadeta (muenitva). Ovakve legendarne prie su jedan od pokazatelja velikog ugleda kojeg je Muhamedaga Hadiefendi uivao u Graanici, ali i munog utiska kakav je na ovdanje ljude ostavilo njegovo ubistvo. Autor ovog priloga zna za neke osobe iz Graanice koje su i mnogo godina nakon rata uili hatme i jasine, te ih poklanjali za Hadiefendievu duu.
nje ljudi i sl., kasnije i neki pojedinani zloini), znaajan su dio ovdanjeg stanovnitva okrenuli protiv partizana. Meu njima je bio i Ibrahim Pjani. U sklopu priprema pred ofanzivu protiv jedinica NOVJ u sjeveroistonoj Bosni, u Graanicu je 29. oktobra 1943. godine stigao zapovjednik 1. lovakog zdruga iz Doboja, koji je, izmeu ostalog, izvijestio nadreene o sastanku sa zapovjednikom Domdo satnije iz Sokola (tj. Ibrahimom Pjaniem), koji je stigao sa jednim hodom. Sastanku su prisustvovali i kotarski predstojnik, zapovjednik Domdo bojne Graanica, te zapovjednici Domdo satnija iz Graanice i Maleia. Pjani je prenio zahtjeve svojih podreenih, da im se dodijeli oruje i da ih se povede u borbu protiv partizana, koji su im ve razoruali preko 50 ljudi, prisilivi neke da se prikljue njihovim redovima.25 Domobranski izvjestitelj je bio oprezan, primijetivi da je to ipak miljenje jednog malog dijela Domdo bojne, ali da ima izgleda da se ono proiri kod svih. Zahvaljujui Ibrahimu Pjaniu, u tome se uspjelo. U svom izvjetaju od 1. decembra 1943. godine, sekretar Okrunog komiteta KPJ za Posavinu i Trebavu Demal Bijedi istie da je skoro sva preostala legija stupila u zeleni kadar, te da je Ibrahim Pjani organizator zelenog kadra u srezu graanikom (ATK, RPNOBSBZ, 2347/4; Tihi Hamzi, 1988: 238).
25 Izvjetaj je prenesen unutar opirnijeg izvjetaja zapovjednika II. zbornog podruja u Slavonskom Brodu, domobranskog generala Matije ania, upuenog Ministarstvu domobranstva. Izvjetaj se uva u Vojnom arhivu u Beogradu (fond NDH, k. 80, br. 50/3-1), a njegov dio citiraju Tihi i Hamzi (1988: 236-237). Zapovjednik 1. lovakog zdruga bio je domobranski pukovnik Franjo Nikoli.
Treba napomenuti da Pjani, zapravo, nije organizirao nikakvu novu vojnu ili milicijsku formaciju, nego se jednostavno angairao na ponovnom okupljanju i naoruavanju postojee Graanike Domdo bojne, koja je uslijed uestalih partizanskih akcija, te djelovanja asnika naklonjenih partizanima dospjela gotovo u potpuno rasulo. Bijedi u spomenutom izvjetaju veli da se Pjaniev neprijateljski stav prema partizanima naroito ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagia iz Sarajeva. Taj kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o dranju Muslimana i Ulema-medlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zatite islama u redovima zelenog kadra pod vostvom Pande.... Ove obavijesti Demala Bijedia (koji se u to vrijeme nalazio u Gradacu) moemo smatrati pouzdanima, imajui u vidu dobro organiziranu komunistiku obavjetajnu mreu, kojom je bio obuhvaen i stoer Graanike Domdo bojne. Jedan od asnika u stoeru, porunik Adem Ali, bio je aktivni partizanski obavjetajac, a partizanima su bili naklonjeni i drugi asnici bojne. Neki kadija Mehinagi iz Sarajeva je hfz. Ibrahim ef. Mehinagi, koji je u to vrijeme slubovao u Sarajevu kao predsjednik Vrhovnog erijatskog suda. Kao predratni politiar prohrvatske Muslimanske organizacije, on je u poetku bio naklonjen onoj politikoj skupini koja se okupljala oko prof. Hakije Hadia, ali se izgleda u jesen 1943. godine opredijelio ka bonjakoj autonomistikoj struji, koju je inila veina bonjakih graanskih politikih i drutvenih djelatnika, te vjerske inteligencije (akovi, 2011: 40-41). Bonjaki autonomisti su se zalagali za auto-
noman poloaj Bosne i Hercegovine u sastavu NDH ili pak pod izravnim protektoratom Treeg Reicha, te suzbijanje ustakog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Pored toga, drali su da se jedino kroz naoruavanje samostalnih bonjakih milicijskih formacija moe osigurati najprije opstojnost bonjakog naroda, a potom i bolja pozicija u zavrnici rata, kada se bude raspravljalo o novim dravnopravnim okvirima i dravnom ureenju. Jedan od najistaknutijih autonomistikih voa bio je hafiz Muhamed Panda, bivi lan Ulema medlisa, koji je u oktobru 1943. godine napustio Sarajevo i otiao u umu, u elji da rasute i nepovezane bonjake milicije povee u jedinstven Muslimanski bosanski oslobodilaki pokret. Tom prilikom je izdao proglas kojim je osudio zloinaku ustaku neman zbog 150.000 ubijenih i 250.000 unesreenih muslimana, pozvavi ih da zbace ustake okove i ostvare vjekovnu elju autonomnu Bosnu u kojoj e svi narodi bez razlike na vjeri imati jednaka prava. Kidajmo veze sa Hrvatskom, Bosna i Hercegovina trae zasebnu upravu do svretka rata a na buduoj e se mirovnoj konferenciji po volji naroda Bosne i Hercegovine odrediti dravno-pravni poloaj. Muslimani, Pravoslavni i Katolici, u zajednikoj saradnji i ljubavi uredie zajednikim naporima ovu svoju grudu Bosnu i Hercegovinu, istie se u proglasu.26 Sama Pandina akcija nije imala velikog uspjeha,27 ali
26 Tekst proglasa je objavljen u: Dedijer Mileti, 1990: 374-376. 27 Panda je ve 10. XI. 1943. pao u partizansko zarobljenitvo, a potom je i pristupio njihovim redovima, te je u narednih mjesec dana obilazio sela u istonoj Bosni, drei propagandne govore i pozivajui muslimansko stanovnitvo da stupa u redove NOP-a. Tokom operacije Kugelblitz zarobljen je od strane Nijemaca, koji ga izruuju vlastima NDH, te je zatoen u
je nesumnjivo ohrabrila bonjake zelenokadrovske zapovjednike, koji su ionako ili kako to stoji u izvjetaju Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 25. XI. 1943. tragovima isto islamske politike i njenog stvarnog ostvarenja u vidu Autonomije Bosne i Hercegovine pod Zelenim bajrakom (ZNOR, IV/19, dok. 165). Fenomen oivljavanja bonjakih milicijskih formacija u sjeveroistonoj Bosni, pa tako i u graanikom kraju, valja sagledati u kontekstu opeg poloaja Bonjaka tokom 1943. godine, u koju su uli u procjepu izmeu etnikog genocida i masovnih pokolja na jednoj, te ustake politike asimilacije na drugoj strani. Nade da e Nijemci razumjeti poloaj Bonjaka i pomoi u ostvarenju glavnog cilja bonjake politike autonomne Bosne, takoer su iznevjerene, a novoformirana bonjaka SS divizija je upuena na dugotrajnu obuku u Njemakoj, pri emu su naselja i podruja koja je ona navodno trebala tititi i dalje ostavljena na milost i nemilost i etnika i partizana. to se tie NOP-a, uprkos njegovoj deklarativnoj opredijeljenosti za ravnopravnost naroda, on je dobrom dijelu Bonjaka i dalje bio odbojan, kako zbog svog komunistikog vodstva koje je poricalo tradicionalne vrijednosti i suzbijalo ispoljavanje religijske pripadnosti u svojim redovima, tako i zbog uspomena na partizansko-etniku saradnju.28 Osim toga,
zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. Kasnije je puten u kuni pritvor, ali je uspio pobjei i vratiti se u Sarajevo. Ulaskom komunista u grad, ubrzo je, kao poznati reakcionar, uhapen i osuen na viegodinju robiju. 28 Mnogim je obrazovanijim ljudima, isto tako, ve tada bilo jasno da glavni ratni cilj komunista nije antifaistika borba i obnova Jugoslavije, nego i revolucionarno preuzimanje vlasti i uspostava komunistikog reima po uzoru na Sovjetski savez, u kome su islam i muslimani doivjeli ogromna stradanja.
partizani su bili pokretna vojska, koja nije bila vezana za jedno odreeno podruje, a ovdanji su ljudi stupali u jedinice Domdo legije i zbog izbjegavanja slube u regularnim domobranskim jedinicama, van svojih zaviajnih mjesta. Onda kada su partizani u izvjesnoj mjeri tolerirali Domdo legiju i njezini su pripadnici prema partizanima zauzimali prilino neutralan stav. No, nakon promjene partizanske taktike, tj. nakon dolaska novog partijskog rukovodstva u istonu Bosnu i prevladavanja njegovog stava, ali i represalija i zloina koje su partizani inili prema svojim ideolokim protivnicima osobito u vrijeme njihove vlasti nad Tuzlom, promijenilo se i dranje Domdo legionara prema jedinicama NOVJ, pa i pristaama NOP-a.
10. U bORbI SA PARTIzANIMA

U prvoj polovici novembra, oruane snage NDH su, uz pomo njemake 369. pjeake divizije, preuzele inicijativu u sjeveroistonoj Bosni, ponovno ovladavi Tuzlom i istjeravi partizane iz njene blie okoline. Poetkom decembra, Nijemci su pokrenuli veliku antipartizansku ofanzivu na irim prostorima Bosne i Hercegovine, u okviru koje su na graaniko podruje, npristiu i neke jedinice sa strane ukljuujui VI. regimentu 2. kozake brigade, iz sastava 1. kozake konjike divizije, koju su inili sovjetski dobrovoljci u njemakoj armiji.29 U prvoj sedmici decembra,
29 Kozaci u naem narodu poznati kao erkezi openito su ostali po zlu upameni, zbog pljake, kraa i nasilnitva prema obinom stanovnitvu, ak i onom koje se smatralo prijateljskim. Potvruju to i njemaki dokumenti: prema izvjetaju operativnog oficira 1. kozake divizije od 11. XI. 1943. godine, vojni sud je zbog pljake, pijanstva i drugih ispa-
tri partizanske brigade iz sastava 16. divizije NOVJ (1., 3. i 5. vojvoanska) uputile su se prema Graanici i Sokolu, zaposjevi ire podruje Sladne, odakle su namjeravali organizirati napad na okolna sela, u cilju razbijanja i unitenja zelenog kadra, tj. preostalih jedinica Domdo bojne Graanica. Upravo tada, dolo je i do prvih veih sukoba izmeu pripadnika Graanike Domdo bojne, u prvom redu Pjanieve satnije, te partizanskih snaga. U Kratkom opisu djela, koji je uz prijedlog za Pjanievo odlikovanje sastavio ustaki satnik Sulejman Toromanovi, navedeno je da su od 7. do 14. decembra 1943. partizani napali etiri naa sela: Sladnu, Doborovce, Vranovie i Dakule, te da je Pjani, zapovijedajui jednom Domdo satnijom, vodio s njima estodnevne borbe, uspjeno protjeravi partizane sa uporita ekanii (AJ, f. 110, j.o. 24315). U drugim izvorima se spominje borba protiv partizana u Faleiima, 10. decembra, do koje je dolo kada je jedan odred kozaka prilikom izvianja naiao na partizane. U borbi su uestvovali i pripadnici Domdo bojne, o ijoj se hrabrosti njemaki kozaki zapovjednik pohvalno izrazio, poklonivi im 15 puaka koje su tom prilikom od partizana
da osudio 12 pripadnika ove jedinice na smrt, a 80 ih je upueno u koncentracione logore (ZNOR, XII/3, dok. 162). Ipak, prema memoarskom zapisu Mustafe Ustavdia (Zaviajna zbirka Graanica, inv. br. 102), nekoliko vojnika erkeza u Graanici (uglavnom bivih pripadnika Crvene armije, koji su se dobrovoljno javili u Wehrmacht zbog nesnosnih uvjeta u logorima za ratne zarobljenike) bilo se povezalo sa ilegalnim predstavnicima NOP-a i KPJ, u elji da se prikljue partizanima. Taj pokuaj je, navodno, osujeen intervencijom njemakih obavjetajno-sigurnosnih organa. Kasnije se jedna skupina dezertera iz ove jedinice ipak prikljuila partizanima, nakon skrivanja u okolini Srebrenika; primila ih je 16. muslimanska brigada, koja je stigla na to podruje poetkom februara 1944. godine.
zarobili (Tihi Hamzi, 1988: 232). Ve sutradan, oko podneva, zelenokadrovci su zajedno s kozacima iznenadili, napali i potpuno razbili V. bataljon 3. vojvoanske brigade (ZNOR, IV/20, dok. 182 i 186).30 Zbog intervencije ostalih partizanskih jedinica, zelenokadrovci i kozaci su odstupili prema Panauritu, a potom su se aktivni dijelovi Graanike Domdo bojne koncentrirali na podruju Bukve i oko Sokola. Ukupan broj njihovih snaga je, prema partizanskim ocjenama, iznosio oko 800 ljudi (ZNOR, IV/20, dok. 182). Nakon vie obuhvatnih akcija i manjih okraja u okolnim selima, tri partizanske brigade su u noi sa 15. na 16. decembar krenule na Soko, uavi u selo gotovo bez borbi: naime, glavnina snaga Graanike Domdo bojne se povukla prema Graanici, dok je partizanima otpor pruilo oko 20-30 boraca, predvoenih Pjaniem, koji su se utvrdili u ruevinama stare utvrde u Sokolu. Partizani su branitelje Sokola tukli protuoklopnim topom i minobacaima, od ega je i Pjani ranjen. Navodno, zadobio je ak devet rana, a sve ih nije uspio ni previti; ak ih je i skrivao, nastavljajui borbu da bi ostale vojnike zadrao u moralu (AJ, f. 110, j.o. 24315). Naposljetku, nakon to je uslijedila intervencija Nijemaca i Domdo legionara iz pravca Graanice, Pjani se sa svojim borcima uspio probiti ka gradu, pri emu je imao jednog poginulog i sedmoricu ranjenih (AJ, f. 110, j.o. 24315). Domdo legija je tog dana ukupno imala 4 poginula i 13 ranjenih vojnika, dok su partizani, prema vlastitim izvjetajima, imali
30 Navedeni bataljon su nazivali i Muslimanskim, jer je formiran od muslimana-Bonjaka s podruja Posavine, te podtrebavskih i podmajevikih sela, u septembru 1943. godine. Poetkom februara 1944. godine uvrten je u sastav 16. muslimanske brigade.
gubitke od 12 mrtvih i 17 ranjenih (ZNOR, IV/20, dok. 182 i IV/21, dok. 197).31 Zanimljivo je da partizanski izvjetaji Ibrahima Pjania oznaavaju kao glavnog organizatora, odnosno komandanta svih zelenokadrovskih jedinica na sektoru Trebava Posavina (ZNOR, IV/20, dok. 182 i 185). Slubeno, Pjani to nije bio, on je, kao i do tada zapovijedao samo 2. satnijom Domdo bojne Graanica, a njezin je zapovjednik i dalje bio satnik Sejdo uli. No, i uli i drugi asnici u stoeru bojne su i dalje bili partizanski simpatizeri. Prilikom spomenutog partizanskog napada na Soko, Pjani je navodno bio izdan od svog zapovjednika bojne (AJ, f. 110, j.o. 24315). Ovo je najvjerovatnije istina, jer je teko objasniti zbog ega bi Pjani odluio ostati sa nekolicinom boraca u Sokolu i primiti borbu sa ak tri partizanske brigade, kada se glavnina pripadnika Domdo legije povukla prema Graanici u toku noi, jo prije partizanskog napada. Mogue da o tom povlaenju namjerno nije bio obavijeten. No, poslije partizanskog napada na Soko, stanje se uveliko izmijenilo. Upravo u u to vrijeme, pripadnici Domdo legije iz Sladne su zarobili pismo porunika Adema Alia, asnika u stoeru Domdo bojne Graanica, upueno partizanima, sa vanim obavjetajnim podacima, koje su predali Orunitvu, a ovi su o tome obavijestili mjesni garnizon, odnosno njemaku posadu. Tri dana kasnije, Ali je uhapen i
31 U Kratkom opisu djela uz prijedlog za Pjanievo odlikovanje stoji: Tom prilikom prema iskazu seljaka, partizani su odvezli 40 kola ranjenih, a dvije tale pune mrtvih zapalili su, a u okolici istoga sela ostavili su 50 mrtvih, koje su na brzu ruku sahranjivali. Naravno, rije je o krajnjem pretjerivanju, to je i razumljivo za narav i namjenu samog dokumenta, ali je mogue da su takve prie uistinu i kruile u narodu.
izveden pred njemaki prijeki sud, te osuen na smrt i strijeljan (Hamzi, 2008: 47-49). Nijemci su uhapsili jo jednog asnika Domdo bojne, Asima Osmanbegovia, nakon ega se i Sejdo uli, uplaen, povukao iz zapovjednitva bojne. Slabljenje pozicija NOP-a u graanikom kraju na prijelazu iz 1943. u 1944. godinu nije bilo samo posljedica suzbijanja utjecaja Domdo asnika naklonjenih partizanima niti upliva muslimanskih reakcionarnih elemenata, kako je to komunistika historiografija isticala, nego i prethodno spomenute promjene stava komunista prema Domdo legiji i uope prevladavanje politike ideoloke iskljuivosti i politike vrste ruke, umjesto dotadanje taktinosti i pregovora. Ne smiju se izostaviti ni partizanski zloini i represalije, kakvih je bilo na graanikom podruju. Nakon iznenadnog zelenokadrovskog napada i razbijanja V. bataljona 3. vojvoanske brigade, kako to stoji u partizanskim dokumentima, u Omerbaiima je zapaljena kua voe zelenokadrovaca, odnosno kanjeni /su/ svi oni koji su bili u zelenom kadru (ZNOR, IV/20, dok. 182 i 186). U dokumentima se ne precizira na koji su nain bili kanjeni, ali partizanska praksa je obino podrazumijevala pogubljenje zarobljenih neprijateljskih vojnika i osumnjienih civila, pljaku njihove imovine, te paljevinu kua i gospodarskih objekata. U samom Sokolu, prilikom napada 15./16. decembra, partizani su spalili est kua (ZNOR, IV/21, dok. 197). Po svoj prilici je upravo tada stradala i Pjanieva kua,32
32 Interesantno je da je kod dijela ovdanjeg naroda ostalo uvjerenje da je partizansko paljenje Pjanieve kue zapravo ujdurma trebavskih etnika, koji su eljeli da sprijee Pjanievo pribliavanje partizanima i eventualni prelazak u redove NOVJ. U to je ipak te-
a partizani su opljakali i zapalili i duan doborovakog imama Mula Osmana Hodia (Hamzi, 2010: 165).33 Osim toga, u decembru 1943. desilo se i nekoliko teih zloina na graanikom podruju koje su poinili partizani, odnosno pripadnici spomenutih vojvoanskih jedinica. rtve su bili kako zarobljeni legionari, tako i civili. Tako je u zaseoku Ahmii u Sladnoj od partizana zarobljen i potom ubijen Mehmed Nuriki iz Vranovia, inae mujezin u mjesnoj damiji (rtvoslov, C-173). U partizanskom napadu na poloaje Domdo legije na Vranjevcu zarobljen je Alija Sejdinovi iz Dakula, ije je tijelo pronaeno nakon povlaenja partizana na lokalitetu Privala ispod Monja raspeto i prikovano za stablo, sa oguljenom koom i ranama posutim solju (rtvoslov, C-36).34 Jedna partizanska patrola je tih dana upala u duan Saliha Serhatlia iz Gornjih Doborovaca, svezala ga i odvela, a potom likvidirala (rtvoslov, E-16; Hamzi, 2010: 179). Skupina partizana je, isto tako, upala u kuu Zahira Serhatlia, zvanog Zajim, iz Gornjih Doborovaca, te ga izvela zajedno sa Aulom Topagiem iz Sokola i Huskom Jukiem iz Srebrenika, koji su se u vrijeme borbi sklonili u kuu;
ko povjerovati. 33 To se zbilo na prijavu Salih-bega ekia, a Hodi se na vrijeme uspio skloniti u Graanicu, gdje ga je primila familija Halilbegovia. 34 Oevidac slinog partizanskog zloina u okolini Konjica 1943. godine je bio Mehmed (Omera) Sulji iz Dakula (r. 1926.), koji je kao pripadnik domobranskog 2. gorskog zdruga poslan kao pojaanje manjoj domobranskoj postrojbi napadnutoj od partizana. Potisnuvi neprijatelja, Suljieva grupa je zatekla stravian prizor le jednog domobrana zakovanog za drvo, sa rukama oguljenim do lakata. Taj zloin su navodno poinili pripadnici 7. krajike brigade (Iskaz je zabiljeio Nihad Halilbegovi 18. VIII. 2007. godine, a skraena verzija je objavljena u Graanikom glasniku, god. XVI/2011, br. 31, 86-91).
sva trojica su ubijena, a njihova su tijela baena u jednu jamu (rtvoslov, E-17). Ovi i drugi slini sluajevi su, razumljivo, imali dosta odjeka u narodu, a posebno kod pripadnika Domdo bojne Graanica. U jednoj zapovijedi taba 16. vojvoanske divizije s konca januara 1944. godine navodi se sljedee: Zeleni kadar oko Sokola i Graanice potpuno je zlikovaki raspoloen prema naoj vojsci. Rade po uputstvima svoga voe Pjana i daju na svakom mjestu otpor naim jedinicama. Manja odjeljenja i patrole presreu, hvataju ive radi predaje Njemcima ili ih takorei kolju. Centar ovih bandi jeste Sokol, Miriina. Gnojnica, Seona, Cage i ekanii (ZNOR, IV/21, dok 141). Ova ocjena je, svakako, namjerno prenaglaena radi uvrivanja morala partizanskih boraca i produbljenja njihove mrnje prema neprijatelju uoi predstojeeg napada, ali svakako odraava i stvarno stanje na terenu, odnosno odlunost preostalih jedinica Domdo legije u otporu partizanima. U meuvremenu, ministarstvo Domobranstva NDH je 18. januara 1944. godine naredilo postroj Domobranske dobrovoljake pukovnije Bosanski planinci, koja je trebala okupiti sve domobranske dobrovoljake jedinice na prostoru sjeveroistone Bosne, organizirane u ukupno deset bojni. Za zapovjednika pukovnije je imenovan Neet Topi (organizator zelenog kadra u selima izmeu Zvornika, Tuzle i ivinica u novembru 1943.), a Domdo bojna Graanica, koja je do tada u operativnom pogledu bila podreena domobranskom garnizonu u Doboju, uvrtena je u ovu pukovniju kao njena IX. bojna. Njeni zapovjednici su, prema poratnim dokumentima, bili Ibrahim Lika, zatim Avdo Dajdi, te Abdulah
Efendi, sva trojica priuvni oficiri i uitelji u civilu. Ibrahim Pjani je, izgleda, i dalje ostao zapovjednikom jedne od satnija. Ipak, u prva tri mjeseca 1944. godine, snage NOVJ na irem su graanikom podruju bile u inicijativi, a malobrojne i slabije jedinice Bosanskih planinaca su se uglavnom povlaile bez jaeg otpora. U borbu su stupale tek prilikom intervencije domobranskih jedinica iz Doboja (tj. 1. lovakog zdruga) ili u iznenadnim prepadima i zasjedama. Partizani su bez borbe zauzeli Graanicu 16. januara i 10. februara, a u oba sluaja, mjesne posade su se bez borbe povukle. Tek 16.-17. februara, partizani su naili na jai otpor u gradu. Iako su pripadnici Domdo bojne Graanica i tada napustili poloaje, jedna domobranska satnija se, sa 25 bosanskih planinaca i nekoliko orunika, utvrdila u zgradi sreske bolnice, odakle su uspjeno odolijevali napadima, te su uz svega osmoricu ranjenih boraca nanijeli partizanima teke gubitke od 18 mrtvih i 30 ranjenih, to ih je primoralo na uzmicanje i povlaenje iz Graanice. Ipak, partizani su cijenili da je zeleni kadar, kako su i dalje nazivali Domdo formacije potpuno razbijen. U analizi operacija 16. divizije NOVJ za februar 1944. godine istie se sljedee: Osim teih udaraca zadatih zelenom kadru u naim ranijim nastupima, mi smo ovoga puta duim zadravanjem po zelenokadrovskim uporitima uspjeli da izazovemo diferencijaciju unutar njihovih redova, da u znatnom dijelu otrgnemo stanovnitvo od tih bandi, to je sve imalo za posljedicu prikupljanje znatnog broja puaka, veih koliina municije i druge vojne opreme (ZNOR, IV/22, 154). Ipak, u nekim se dokumentima istie kako je od razbijenih zelenoprolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 75
kadrovskih jedinica jo uvijek aktivna ona oko Ibrahima Pjania (ZNOR, IV/22, dok. 29 i 44),35 ali je ipak i ona izbjegavala borbu (ZNOR, IV/22, dok. 71 i 81).36 Cjelokupna vojnopolitika situacija, spomenuta diferencijacija u narodu, kao i utjecaj pristaa NOP-a motivirali su Ibrahima Pjania da ponovo stupi u pregovore s partizanima. Stoga emo se u nastavku na to detaljnije osvrnuti.
11. PREgOVORI O PRISTUPANJU U NOVJ

Koliko se moglo ustanoviti na osnovu dostupne izvorne grae, Ibrahim Pjani je u tri navrata stupao u pregovore sa predstavnicima NOP-a i NOVJ, o svom eventualnom prelasku u partizanske redove. Uslijed razliitih okolnosti ti pregovori su ostali bezuspjeni. Prvi pregovori partizanskih predstavnika sa Ibrahimom Pjaniem su se zbili tokom mjeseca oktobra 1943. godine, nakon partizanskog zauzimanja Tuzle i u vrijeme rasula u Domdo bojni Graanica. U graaniki su kraj tada, kao predstavnici Tuzlanskog partizanskog odreda, upueni Adem Osmanbegovi i Vehid Begi prvi od njih bivi kotarski predstojnik
35 Trei korpus NOVJ je 15. februara radio-depeom izvijestio i partizanski Vrhovni tab da je zeleni kadar na sektoru Graanica Zelinja u raspadu, te da njegovi pripadnici pristupaju 16. muslimanskoj brigadi koja je, inae, poetkom februara stigla na ire podruje Gradaca, gdje se trebala odmoriti i popuniti, nakon tekih borbi i znatnih gubitaka u prethodna dva mjeseca. 36 Slino je bilo i sa drugim satnijama Domdo bojne Graanica tako se u jednom partizanskom dokumentu, na primjer, navodi da se u Brijesnici nalazi do 400 zelenokadrovaca vrlo slabog morala, pod komandom satnika Dajdia, koji je, izgleda, poten ovjek (ZNOR, IV/22, dok. 43). Radilo se o satniji Abdulaha Dajdia, koji se kasnije i sam prikljuio partizanima.
i Domdo asnik, a drugi bivi zapovjednik Domdo satnije u Maleiima koji su pridobijali narod za NOP i prikupljali ljudstvo za partizanske jedinice, odnosno planirani graaniki bataljon tog odreda. Obojica su se slobodno kretali sa partizanskim znakovljem, a sastali su se i sa preostalim asnicima Domdo bojne Graanica i nekim uglednijim graanima. Poseban sastanak su odrali i sa Ibrahimom Pjaniem, u Sokolu, nastojei ga privoljeti da sa svojim ljudstvom prijee u redove NOVJ. Pjani se s tim prijedlogom naelno sloio, nakon ega su se Osmanbegovi i Begi vratili u Graanicu (TihiHamzi, 1988: 226). Meutim, to ipak nije realizirano, iz vie razloga. Spomenuli smo ranije da u tom trenutku dolazi do promjene partizanske politike, dolaskom novog, tvrdolinijakog partijskog vodstva u istonu Bosnu, te represalija i zloina na podrujima pod partizanskom kontrolom, to je dovelo i do pada simpatija znatnog dijela ovdanjeg naroda prema NOP-u. S druge strane, pak, jaao je utjecaj autonomistike struje meu Bonjacima u Graanici, to je i Pjania opredijelilo da pristupi organiziranju zelenog kadra, odnosno obnovi i ponovnom okupljanju Domdo jedinica, na to smo se ve osvrnuli. Do novih pregovora o pristupanju u NOVJ ponovo je dolo u februaru 1944. godine u vrijeme, vidjeli smo, inicijative NOVJ u sjeveroistonoj Bosni, ali i opih previranja meu bonjakim narodom ovoga kraja, pa i cijele Bosne i Hercegovine. U to vrijeme je i Ibrahim Pjani preko nekih muslimana traio sastanak sa Omerom Gluhiem, komandantom Tuzlanskog partizanskog odreda (i nekadanjim pobonikom bojnika Hadiefen-
dia), kako se to vidi iz izvjetaja Glige Mandia, komandanta 17. istonobosanske divizije NOVJ, koji se u to vrijeme nalazio u Posavini, sa tabom 16. muslimanske brigade. Da li je do takvog sastanka dolo nije poznato, ali je Mandi jasno odredio smjernice: Ja sam sa tabom Tuzlanskog NOP Odreda imao sastanak i rekao im da, ukoliko bi dolo do toga sastanka, energino zahtijevaju od Pjana razoavanje zelenog kadra i mobilizaciju za Odred i Muslimansku brigadu, a nakon toga da se sa Pjanom postupi kao sa narodnim neprijateljem (ZNOR, IV/22, dok. 44). Drugim rijeima Pjania je trebalo po kratkom postupku likvidirati. Sam Pjani nije odmah znao za ovakav stav partizana, jer je nastavio kontakte. Neutvrenog datuma krajem februara ili poetkom marta, piu E. Tihi i O. Hamzi (1988: 239) dolo je do sastanka u Sokolu u kui Jasima Begovia, na kojem su prisustvovali predstavnici Tuzlanskog NOP odreda, predstavnici zelenog kadra iz Sokola i Graanice i nekoliko graana iz Graanice kao zagovornici pristupanja pripadnika zelenog kadra u redove NOVJ i POJ. I pored izvjesnog kolebanja, Ibrahim Pjani pristao je da sa svojim ljudstvom pree u Tuzlanski NOP odred. Dogovoreno je da se ljudstvo prikupi u Sladnoj u zaseoku Omerbaii. Do realizacije ovog dogovora, meutim, nije dolo. Hamzi i Tihi smatraju da su pregovori propali zbog promjene vojnopolitike situacije u sjeveroistonoj Bosni, koja se razvijala u korist neprijatelja, ali i utjecaja pojedinaca koji su bili naklonjeni politici autonomije Bosne i Hercegovine u okviru Rajha i politici formiranja muslimanskih vojnih jedinica koje e im biti potrebne u svakoj varijanti ishoda rata, a podravali su i osnivanje ustake jedinice
u Graanici. Za njih je svaka solucija izgledala bolje od pristupanja Muslimana NOPu. Zato su i preduzeli sve mjere da osujete postignuti dogovor i Pjania, koji je inae bio kolebljiv, zadre na svojoj strani (1988: 239). Teko je povjerovati da bi autonomisti podrali osnivanje jedne ustake jedinice (jer je ideja autonomne Bosne i Hercegovine u okviru Rajha sama po sebi negacija i ustake politike, i samog dravno-pravnog okvira NDH!), a osim toga, autonomistika struja u rano proljee 1944. godine openito slabi.37 Vojnopolitika situacija na irem podruju oko Graanice takoer se nije mijenjala sve do druge polovice aprila.38
37 Paralelno sa slabljenjem autonomista, meu Bonjacima raste ugled NOP-a i onih bonjakih uglednika koji su se prikljuili tom pokretu (Redi, 1998: 349-350 i 352-356). Bilo je to dobrim dijelom i zbog toga to su politika platforma i temeljni dokumenti NOP-a (odluke AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a) garantirale Bosni i Hercegovini obnovu dravnosti i ravnopravan poloaj u buduoj jugoslavenskoj federaciji, to je bilo i puno vie, i znatno konkretnije od maglovite autonomije unutar NDH, bilo pod izravnim protektoratom Treg Reicha. Nakon propalog Pandinog pokuaja iz kasne jeseni 1943. i prelaska milicije Huske Miljkovia na stranu NOP-a, dok se Nead Topi ipak izjasnio za Bosnu i Hercegovinu u okvirima NDH (Filandra, 1998: 192), a njegov je zeleni kadar podveden pod legalne okvire Domobranstva postalo je jasno da se na razne bonjake milicije i zelenokadrovske formacije u ostvarenju ideje autonomne Bosne ne moe raunati. Neki su jo uvijek imali nadu u 13. SS diviziju, iji se dolazak u Bosnu i Hercegovinu oekivao, ali pokazalo se da je i ona bila jalova. 38 Naime, 13. SS bosansko-hercegovaka gorska divizija je 14. marta forsirala Savu, te je u narednim danima ovladala podrujem od Brkog preko elia i Koraja do Janje. Na toj liniji je narednih sedmica vodila teke borbe s partizanima. Tek 12. aprila komanda ove divizije je pokrenula operaciju pod kodnim imenom Osterei (Uskrnje jaje), sa zadatkom razbijanja i protjerivanja partizanskih snaga s Majevice i Posavine, u koju su se ukljuili i domobrani iz 3. lovakog zdruga iz Tuzle. Iz Brkog su dijelovi 28. SS regimente 15. aprila prodrli do Srnica, odakle se jedan njezin dio uputio prema Gradacu, a drugi je zauzeo
Dakle, neto je drugo bilo razlog Pjanievog odustajanja od prelaska na stranu NOP-a i u redove NOVJ, na samom poetku marta 1944. godine. Naa je pretpostavka da je Ibrahim Pjani najvjerovatnije saznao ili barem naslutio kakvu su mu sudbinu komunisti namijenili, a sasvim je mogue da je informacije o tome dobio od nekog iz kruga partizanskih simpatizera u Graanici i okolini meu kojima je bilo dosta potenih ljudi, koji nisu bili ideoloki optereeni i koji su razumjeli stvarnu situaciju na graanikom podruju, ali i Pjanieve motive, ugled, pa i odreene zasluge u dotadanjem periodu. I tako, upravo u vrijeme dok su neki drugi partijski radnici u Bosanskoj Krajini uspjeli pregovorima pridobiti popularnog narodnog komandanta i vou zelenog kadra Husku Miljkovia da prijee na stranu NOP-a, takvo neto je u sluaju Ibrahima Pjania onemogueno zbog ljudi poput Glige Mandia, jednog od partijskih tvrdolinijaa i zagovornika beskompromisne borbe i revolucionarnog nasilja.39 To je imalo duboke, sudbonosne
Srebrenik. Poto su SS-ovci izbili na greben Majevice, 16. i 36. divizija NOVJ se povlae ka Biru, a za njima je uskoro krenula i glavnina 38. NOU divizije, dok se 18. hrvatska brigada, koja se zatekla u Posavini, zajedno sa Posavsko-trebavskim partizanskim odredom povukla na lijevu obalu Bosne. Tuzlanski partizanski odred je u ovoj ofanzivi razbijen, a njegovi su se ostaci narednih mjeseci skrivali u okolini Srebrenika, a potom Smolue, gdje je Odred obnovljen tokom rane jeseni dobrim dijelom prebjezima iz 13. SS divizije, u vrijeme krize i osipanja ljudstva u toj jedinici. 39 Kao ilustraciju moemo navesti Mandiev ultimatum posadi i stanovnitvu Tuzle pred partizanski napad na grad, poetkom oktobra 1943. godine, u kome se izmeu ostalog kae: ...izdaemo nareenje naim jedinicama da bezobzirno unitavaju svakoga ko bude pruao otpor i da ponu sa unitavanjem i paljenjem kako vojnih objekata, tako i itavog grada. Kada nae jedinice ovladaju gradom uz borbu, tada nee vaiti na stav prema domobranskoj vojsci i legiji, ve e svaki onaj ko do tog asa ne bude poloio oruje biti
i izuzetno teke posljedice po narod ovoga kraja u posljednjoj godini rata i njegovoj zavrnici.40 U meuvremenu, umijeale su se ustae; njima vjerovatno nisu ostali nepoznati Pjanievi kontakti s partizanima, ali su u opem pokuaju uvrivanja svojih poljuljanih pozicija u Bosni i Hercegovini poduzeli mjere da nakon to im to nije uspjelo sa Huskom Miljkoviem pridobiju Pjania na svoju stranu. To im je naposljetku i polo za rukom, dodjelom oficirskog ina po specijalnoj odredbi, odlikovanja i vojne pomoi. Ipak, i kao ustaki asnik, zapovjednik XXV. djelatne bojne, Pjani je po trei put ostvario kontakt s pristaama NOP-a i lanovima ilegalne elije KPJ u Graanici, u kasno ljeto 1944. godine. Ovaj put
smatran kao okupator i prema njemu e se najnemilosrdnije postupiti (Jahi, 1995: 83; Tihi, 1996: 54; ). Isto tako, iz stoera Domdo pukovnije Tuzla 1. oktobra 1943. je upueno pismo u partizanski Operativni tab (na elu kojeg se nalazio Mandi), u kome se trai zakazivanje sastanka radi dogovora o to lakem zauzimanju Tuzle, kako bi se izbjegle vee rtve, ali Mandi je to odbio, grubo odgovarajui pismom u kome istie kako rtve jesu uzaludne, ali samo sa vae strane, jer rtve koje daju borci naih jedinica vode ka osloboenju naih naroda ispod jarma faistiko-vabskog okupatora, malo dalje nastavljajui: Tuzla mora pasti glasi nareenje koje smo izdali naim jedinicama. Taj uzvieni zadatak nae svete Narodnooslobodilake borbe nai e borci izvriti i po cijenu najveih rtava. Svaki otpor bie nemilosrdno skren bez obzira od koga dolazio (ZNOR, IV/18, dok. 178 i 5). 40 Da je Pjani sa svojim ljudima preao na stranu NOP-a, bilo bi vjerovatno daleko manje Graanlija koji su od komunista ubijeni na masovnim stratitima u Sloveniji ili tzv. marevima smrti, u maju, junu i julu 1945. godine premda bi sigurno bilo i komunistikih istki meu njegovim ljudstvom nakon prelaska u partizane, koje moda ni sam ne bi preivio. To se, inae, desilo i u jedinicama Unske operativne grupe NOVJ, formirane od milicije Huske Miljkovia koji je i sam pod misterioznim okolnostima ubijen nekoliko sedmica nakon prelaska partizanima. O Huskinoj miliciji i okolnostima njegove smrti: Midi, 2011: 189-222.
se to desilo na inicijativu antifaistiki i demokratski opredijeljenih graana, pristaa NOP-a, a ukljuili su se i lanovi ilegalne elije KPJ u Graanici. Prema sjeanju Mustafe Ustavdia, jednog od njih, ideja je dola od dr. Mustafe Kamaria, advokata i zamjenika gradonaelnika Graanice, koji je zajedno sa Adilom Kadiem i jo nekim graanima ideju iznio sekretaru partijske elije, Emilu Zubanoviu, a ovaj ju je konsultiravi se sa ostatkom partijske elije i prihvatio. Budui da je bio Ramazan, Kamari i Kadi su predloili da se u trgovakoj radnji Ibrahimage irbegovia organizira iftar, na koji bi se pozvao Pjani sa ostalim asnicima bojne, a na iftaru bi se, nevezano, razgovor poveo i o stanju na frontovima, koje se razvijalo nepovoljno po sile Osovine, te bi se potom Pjaniu predloilo da prijee na stranu NOP-a, dok jo nije kasno i da se smanje rtve u daljoj meusobnoj borbi. Meutim, tvrdi Ustavdi, ideja o eventualnom prelasku pomenute bojne na stranu NOP-a je glatko odbijena, posebno od Pjaninih oficira ozi Jusufa, Boji aifa i jednog po imenu Hafiz. prema prianju Kamari Mustafe, ak su i priprijetili (otkud ta ideja bez obzira to se front pribliavao njemakim granicama). (ZZG, inv. br. 102).41 Meu41 Ustavdi navodi da se spomenuti dogaaj zbio juna ili jula 1944. godine (u to vrijeme je bio muslimanski post Ramazan). Meutim, ramazan 1944. godine (1363. hidretske) je zapoeo u nedjelju, 20. augusta 1944. godine i trajao je do ponedjeljka, 18. septembra. U tom smislu, potrebno je korigirati pogrenu dataciju u citiranom memoarskom zapisu. Jo jednom napominjemo takva vrsta pogreki nije rijetkost kada su u pitanju usmeni ili memoarski historijski izvori. Drimo da se to najvjerovatnije zbilo tokom prve polovice septembra, nakon to je Tito objavio poziv pripadnicima okupatorskih i kolaboracionistikih jedinica da prebjegavaju partizanima (ZNOR, II/13, dok. 477).
Ibrahim Pjani u asnikoj odori
tim, neki kasniji partijski izvjetaji spominju da Pjani nije tek tako kategoriki odbio prijedlog, nego je postavljao odreene uvjete da ostane zapovjednik svoje jedinice i nakon prelaska partizanima i sl., to je takoer dovelo do neuspjeha pregovora (Hamzi, 2007: 72, prema izvjetaju Sreskog komiteta KPJ Graanica od 20. IX. 1948. ATK, f. SKKPJ Graanica, 7325/2). Vii komunistiki organi su ovakav stav partijske organizacije u Graanici i njeno uee u pregovorima ponovo ocijenili izrazito negativno, te ga iskoristili kao povod za rasputanje partijske elije u ovom gradu. Par sedmica nakon pregovora, Graanicu su u dva navrata zauzele jedinice 38. divizije NOVJ, odnosno 18. hrvatska brigada, sa kojom je bio i divizijski komesar Vladimir Rolovi. On je odmah uputio izvjetaj Oblasnom komitetu KPJ za istonu Bosnu, u kojem je parprolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 79
tijsku organizaciju ocijenio izrazito negativno, naglasivi, izmeu ostalog, da su puni oportunizma i legijskog shvatanja, te spremni na pregovore i poputanja pred neprijateljem svake vrste. Iz njihovog stava vidi se da zeleni kadar ne smatraju nekim neprijateljem. Rolovi je dodao i sljedeu primjedbu: Istina graanstvo i tamonji zeleni kadar skloni su pregovorima i raznim kombinacijama, ali je to sve puno pekulacije. Njih e biti najbolje... ako prethodno ne prestanu sa pekulacijama (cit. prema: Tihi Hamzi, 1988: 259-260 = Hamzi, 2007: 75). Rolovi je namjerno izostavio ta bi to trebalo uraditi sa graanikim pekulantima, ali bilo je sasvim jasno: ono to su komunisti, odnosno njihovi ve formirani represivni organi i slube (poput zloglasne OZN-e) provodili u mjestima i podrujima pod partizanskom kontrolom. Prijemom Rolovievog pisma, u Oblasnom komitetu su odluili da raspuste partijsku eliju u Graanici, a njezini su lanovi upueni u partizanske jedinice, pa ak i iskljueni iz lanstva u KPJ.42
42 U meuvremenu, navodi u svom sjeanju Mustafa Ustavdi, u vrijeme boravka 18. hrvatske brigade u Graanici, njezin se komandant Franjo Herljevi sastao u zgradi Kotarske oblasti sa grupom graana, te je zajedno s njima ponovo sroio jedno pismo upueno Ibrahimu Pjaniu, s pozivom da prekine borbu i pristupi partizanima. Ustavdia je pozvao Mustafa Kamari, upravo u vrijeme protunapada oruanih snaga NDH i jedinica 13. SS divizije na Graanicu, ispriavi mu okolnosti sastavljanja i sadraj pisma, te da je odlueno da to pismo Pjaniu urui on kao zamjenik gradonaelnika. Zatim mi je dao to pismo, nastavlja Ustavdi, sa napomenom da ga on ne smije uruiti, ve da ja to uinim kako znam i umijem. Pismo je bilo adresirano na komandanta ustake bojne, s potpisom grupe graana. Ja sam to pismo uzeo od Mustafe i poto pucnjava nije prestajala, hitno sam se vratio kui. Kad sam doao kui, pismo sam dao majci koja ga je odmah stavila u njedra. Meutim, kada je primijetila da Nijemci ve ulaze u dvorite, ona je to pismo bacila u pe. Kada su Nijemci sa Esesovcima otili, upitao
12. Odnosi sa etnicima i pismo Mustafe Mulalia

U svom izvjetaju u kojem Ibrahima Pjania oznaava kao organizatora zelenog kadra, Demal Bijedi je naveo da on odrava vezu i sa trebavskim etnikim voom popom Savom Boiem, s kojim je prije izvjesnog vremena imao i sastanak, dodavi kako za sada nema jo vidnih znakova saradnje izmeu zelenog kadra i etnika, ali ni ta saradnja nije iskljuena ukoliko doe do akcije protiv zelenog kadra. Svakako, ti su kontakti i pregovori izmeu Ibrahima Pjania i popa Save Boia bili na tragu ranijih sporazumijevanja o primirju, iz ljeta 1942. godine, odnosno pokuaja da se izbjegnu meusobni sukobi i krvoprolia, te odri ravnotea snaga. Meutim, u jesen 1943. godine deava se generalna promjena taktike etnikog pokreta Drae Mihailovia prema Bonjacima. Suoeni sa sve veim rastom ugleda i pozicija NOP-a, kao i porazima koje su mu partizani nanosili, ali i shvativi da Bonjake ne mogu fiziki likvidirati, etnici su se okrenuli politici pridobijanja Bonjaka. U tom smislu, etniki je voa Draa Mihailovi uputio i jedan proglas (Dedijer Mileti, 1990: 372-373), proireno je propagandno djelovanje nekih predratnih bonjakih politiara prosrpske orijentacije, a u nekim su dijelovima Bosne i Hercegovine stvoreni i manji bonjaki milicijski odredi koji su nosili etnika obiljeja. Navodno su, prema E. Tihiu i O. Hamziu (1988:
sam majku gdje je to pismo, ona mi je odgovorila da ga je bacila u vatru u trenutku kada je ugledala Nijemce. Ovaj sluaj ne mogu prealiti, jer je sadrina tog pisma bila ista ili slina sadrini onog razgovora s Pjanom koji su okarakterisani kao oportunizam i partijska organizacija na osnovu toga rasputena, zakljuuje Ustavdi (ZZG, inv. br. 102).
238), i zelenokadrovci u Gornjoj Meii kod Gradaaca stavili etnike kokarde na kape. Ipak, bilo je to samo taktiziranje i sa jedne i sa druge strane. Tada je svoju aktivnost pojaao i Mustafa Mulali, koji je rat doekao u Beogradu, a kasnije je otiao na Ravnu Goru, prikljuivi se politikom dijelu Mihailovievog taba. U tom svojstvu, Mulali je uputio vie proglasa i pisama svojim predratnim istomiljenicima i poznanicima, ali i uglednijim Bonjacima uope. Jedno je njegovo pismo, od 6. marta 1944. godine, adresirano i na Ibrahima Pjania, komandanta Legije Soko. Glas o tvojim junakim podvizima kao i o ispravnom dranju graanikih Muslimana naih istomiljenika, pie Mulali, dopro je do Vrhovne Komande Jugoslovenske vojske i Ministra Vojnog enerala Drae Mihailovia, kod koga se i ja nalazim da mu pomognem u njegovom plemenitom zalaganju za bratski sporazum izmeu Srba i Muslimana. Ponosan tvojim uspesima i srean to si uspeo da ouva nae prijateljske i idejne veze u tom pitomom kraju, hitam da te pozdravim, a preko tebe i ostale prijatelje, naroito Mustafu Piria iz Zelinje, Muju Buljubaia, Murata Kurtovia i Aliju Kuakovia iz Grapske, Huseina uria iz Lukavice i Jusufa Mustafia iz Klokotnice. Sve vas uveravam da ste na dobrom putu i da e vae rtve biti zalog spasa i opstanka svih ispravnih i estitih muslimana kao i islamskog napretka u buduoj Jugoslaviji. Kai svim muslimanima da eneral Draa Mihailovi u ime Njegovog Velianstva Kralja eli samo iskren bratski sporazum sa nama Muslimanima, osnovan na principima nae narodne etike, nae stare bese, ojstva i junatva i reenje svih naih politikih, socijalnih, kul-
turnih i privrednih problema na osnovima bratske uzajamnosti. On nam prua ruku , treba da je prihvatimo u punoj svesnosti da je onu ovoj naoj optoj tragedijijedini faktor i garancija mira, poretka i dravnosti. Sve druge propagande odbacujte jer nas zavode u novu i definitivnu propast. Englesko pomaganje partizana ima znaaj komunistikog unitavanja. Ko ima zdrav razum lako e prosuditi. Jugoslavija samo kao Kraljevina moe da bude i naa i meunarodna stvarnost. Samo takav poredak moe nama da jami za opstanak Islama. Neka se nai muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara Titova propaganda jer partizanstvo odvodi u komunistiki poredak a ovaj u oitu propast Islama. uvaj muslimane da i u ovoj prilici ne pogree, jer razbijenoj ai nema leka. Poselami sve i izrazi svima moje vjerovanje da emo seinalahuskoro videti u slobodi. Javiu ti se pismom u prvoj prilici a ti mene izvesti sve to zna i nasilnikom odvoenju muslimanskih devojaka u komunistike logore. Tebi elim junaku sreu. (VAB, f. DM, k. 15, br. reg 36/1). Ovo pismo je vjerovatno i dospjelo do Pjania, ali nam nije poznata njegova reakcija i eventualni odgovor Mulaliu. Pjaniev odnos prema etnicima se nije bitno mijenjao sve do konca rata, kao ni ostalih bonjakih asnika, doasnika i vojnika sa ovoga podruja, bilo pripadnika domobranskih dobrovoljakih jedinica, tj. bosanskih planinaca, bilo onih u kasnijoj Pjanievoj ustakoj bojni. Primirje s etnicima je ostalo i dalje na snazi, uprkos incidentima koji su se s vremena na vrijeme javljali, slubeni kontakti su odravani, stanovnitvo s etnike teritorije je radi trgovine dolazilo u Graanicu, a i ovdanji su se ljudi kretali etnikom teritorijom, uz
odgovarajue propusnice. U sluaju partizanskih napada, bilo je moda i izvjesne koordinacije u borbenom djelovanju. Ipak, stav ovdanjih Bonjaka prema etnicima ponajbolje ilustrira jedan sluaj iz aprila 1944. godine, kada su trebavski etnici, zajedno sa izaslanikom iz taba Drae Mihailovia, organizirali u Lukavici sastanak uglednijih ljudi, na koji su pozvali i predstavnike Bosanskih planinaca iz Graanice, zapovjednika IX. bojne nadsatnika Efendia i zapovjednika 1. satnije, narednika Abdurahmana Kapetanovia. Sastanak je otvorio mjesni imam hfz. Mehmed ef. Devedi, pozvavi prisutne da se sa naim komijama ukljue u borbu protiv komunista, jer nam to i vjera nalae. Kapetanovi je, meutim, odmah uzeo rije i podsjetio prisutne na sva zla koja su etnici poinili nad muslimanima u istonoj Bosni, naglasivi da se muslimani s tim nikako ne mogu pomiriti, te je kako to jedan oevidac veli uputio najpogrdnije rijei prisutnim etnicima, nakon ega je i sastanak propao (Hamzi Djedovi, 2008: 118).
13. Ibrahim Pjani kao asnik USTAKE VOJNICE

Uspjenom ofanzivom 13. SS divizije i protjerivanjem partizana iz sjeveroistone Bosne stvoreni su uvjeti za konsolidaciju civilnih vlasti i vojnih jedinica NDH na ovome podruju. U tom smislu, Domdo bojna Bosanski planinci prerasta u 10. posadni zdrug, u kojem je i njena IX. graanika bojna zadrala formacijsku oznaku i strukturu. Stabilizacijom prilika i otklanjanjem partizanske opasnosti, stvoreni su i uvjeti za ustroj i popunu svih njezinih satnija. Za razliku od neka82 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost
danje Domdo bojne Graanica, IX. bojna 10. posadnog zdruga je imala pet straarnih satnija: 1. u Graanici, 2. u Sjenini, 3. u Sokolu, 4. u Lukavici i 5. u Srnicama.43 Vjerovatno je Ibrahim Pjani zadrao zapovjedniko mjesto u satniji u Sokolu. U ljeto 1944. godine, meutim, na ovom se prostoru formira i jedan ustaki zdrug (brigada) XII. stajai djelatni zdrug, koji je obuhvatio nekoliko bojni na prostoru od Bosanskog amca preko Tuzle pa sve do Kladnja. U okviru tog zdruga je bila i XXV. djelatna bojna, sa stoerom u Graanici, na elu koje e se nai Ibrahim Pjani. Okolnosti ustroja i formiranja ove bojne, te imenovanje Pjania za njezinog zapovjednika jo uvijek nisu rasvijetljene. U dosadanjoj literaturi, mahom na temelju usmenih i memoarskih izvora (poput Ustavdieva sjeanja), smatralo se da je dio tzv. zelenog kadra i to onaj dio iz Sokola, pod Pjanievom komandom negdje tokom aprila ili maja jednostavno preao u okvir Ustake vojnice, a njegovo je ljudstvo obuklo ustake uniforme i stavilo ustaka znakovlja (Tihi Hamzi, 1988: 240; Tihi, 1996: 55). Graanika XXV. djelatna bojna se prvi put spominje u julu 1944. godine, a upravo je u tom mjesecu i sam Pjani primljen u Ustaku vojnicu.44 Naime, Ibrahim Pjani je 14. jula 1944. godine imenovan za satnika u Usta43 Podruje Orahovice, Miriine i dalje prema Ljenobudu i Dobonici pokrivala je IV. bojna. Detaljnije o strukturi 10. posadnog zdruga: VAB, f. NDH, k. 60, reg. br. 32-2. 44 Sama XXV. bojna Ustake vojnice se i ranije spominje, u razliitim dijelovima NDH (1942. godine Bijeljina, 1943. Ljubuki), ali ova u Graanici najvjerovatnije nema izravan kontinuitet s njom (ili njima), nego se radilo o ustroju nove jedinice koja je dobila brojnu oznaku ranije, u meuvremenu rasputene bojne.
koj vojnici, na osnovu zakonske mogunosti koja je predviala da se promaknue za ratne i borbene zasluge odredbom Poglavnika moe izvriti neovisno od prethodnog ina i vremena slubovanja. Tako je i Pjani, kao obian ustaa (lan Ustakog pokreta) dobio in satnika (kapetan), odredbom Poglavnika NDH dr. Ante Pavelia (br. U.V. 579/44).45 Prema nekim usmenim kazivanjima, odnosno popularnoj narodnoj prii Pjani je prethodno bio pozvan u Zagreb, gdje je kao hrabar borac i zapovjednik bio primljen s velikim poastima od visokih vojnih dunosnika, a tu je naelno i dogovoreno njegovo pristupanje Ustakoj vojnici i angaman u formiranju jedne ustake jedinice u Graanici, za koju e biti osigurano naoruanje, streljivo, uniforme i opskrba. Kao novoimenovani satnik Ustake vojnice, Ibrahim Pjani se odmah ukljuio u ustroj XXV. djelatne bojne, jedne od etiri bojne novouspostavljenog 12. stajaeg djelatnog zdruga Ustake vojnice, sa stoerom u Tuzli.46 Zdrug je obuhvatio jo i XIV. djelatnu bojnu u Lukavcu, XXXVI. viteku poastnu bojnu u Kladnju,
45 Odredba je sauvana u slubenom prijepisu kojeg je Zemaljskoj komisiji za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa u Sarajevu dostavilo Opunomostvo Uprave dravne bezbednosti (UDB-a) za srez graaniki (pov. br. 138, od 10. VII. 1947.), zajedno s prijepisima dva primjera kratka opisa djela koji su kopirani iz prijedloga za Pjanievo odlikovanje, te Pjanievim linim opisom. Dokumente je potpisao tadanji ef opunomostva UDB-e u Graanici, Drago Radmanovi inae otac sadanjeg predsjedavajueg Predsjednitva Bosne i Hercegovine, Neboje Radmanovia). Oni su priloeni uz odluku Zemaljske komisije kojom se Pjani proglaava zloincem (AJ, f. 110. j.o. 24315). 46 Postoji vjerovatnoa da je Pjani jo od aprila zapovijedao sa nekom pripremnom ustakom jedinicom, koja je naknadno ukljuena u sastav XXV. bojne, koja je u meuvremenu oformljena oko stoera na ijem se elu u poetku nalazio satnik Toromanovi.
te XXXIX. djelatnu bojnu u Bosanskom amcu. Formiranje ovog zdruga, pa tako i graanike XXV. bojne valja promatrati u neto irem kontekstu. Naime, prva polovica 1944. godine je razdoblje duboke krize u koju je NDH zapala (opa nepovoljna situacija po sile Osovine, slabljenje vojne pozicije NDH, uskoro i afera Voki-Lorkovi i pokuaj ruenja ustakog reima itd.), ali i potpunog produbljenja jaza izmeu ustakog reima i Bonjaka, osobito nakon sastanka predsjednika vlade NDH sa najuglednijim predstavnicima bonjakih drutava u Sarajevu, koncem aprila 1944., i Promemorije koja je vlastima NDH tom prilikom predata (Redi, 1998: 190 i d.). Istovremeno, zapovjednitvo 13. SS divizije je, nakon protjerivanja partizana, u sjeveroistonoj Bosni organiziralo vlastitu sigurnosnu zonu, u kojoj je de facto zavelo okupacionu upravu i suspendiralo suverenitet NDH, to je izazvalo buru protesta ustakih predstavnika. Stoga se formiranje, ustroj i popunjavanje ustakih bojni na podruju sjeveroistone Bosne, objedinjenih u 12. stajai djelatni zdrug, moe promatrati i kao pokuaj jaanja pozicija NDH i ustakog reima u ovom dijelu Bosne, ali istovremeno i kao korak u poveanju vojnih efektiva, budui da su se domobranske dobrovoljake jedinice na teritorijalnoj osnovi pokazale nedovoljno uinkovitim. Ibrahim Pjani u samom poetku nije bio zapovjednik XXV. bojne naime, jo sredinom augusta u tom svojstvu se spominje satnik Sulejman Toromanovi (AJ, f. 110. j.o. 24315) inae agronom u civilu, rodom iz Bosanskog Novog. Kasnije na elo bojne ipak dolazi Pjani. Njegov pobonik (autant) je postao natporunik aif Boji (takoer u civilu agronom), a od asnika u
stoeru su jo bili i porunik Jusuf ozi, te izvjesni Hafiz Deli.47 Sva trojica su bili ljudi sa strane. Svakako, podrobnijim prouavanjem arhivske grae, prije svega u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu i Vojnom arhivu u Beogradu, kao i potragom za jo uvijek ivim svjedocima (kojih je, naalost, svakim danom sve manje) mogli bismo dobiti neke detaljnije i pouzdanije podatke o osnivanju i ustrojavanju ove vojne jedinice. Graaniki su komunisti nakon rata ovu bojnu nastojali predstaviti u to je mogue gorem svjetlu. Tako, na primjer, Mustafa Ustavdi tvrdi kako je u vrijeme formiranja bojne stvoren takav odnos nepovjerenja prema ljudima koji ive u gradu. esto se mogla uti rije, vi graani, vi ste svi partizani. Tko vam moe vjerovati i slino, a malo dalje dodaje kako su u tu bojnu uli u veoj mjeri ljudi koji su bili pripravni i roenog oca ubiti, jednom rijeju olo (ZZG, inv. br. 102). Adem Osmanbegovi je u svojoj izjavi iz 1987. bio jo radikalniji: Mi smo raunali sa Pjanom, da moemo na njega djelovati jer on je nas i prije sluao, jer on je bio seljak, a mi smo bili kolovani ljudi. On je dobro sluao i u to vrijeme nije pravio nikakve gluposti. ta je njega sruilo? Poee mu iz Zagreba davati znaaj, a seljaku dajte znaaj... i stvorili ste od njega... On je praktino bio nepismen ovjek (Hamzi, 2007: 72). Ovakve izjave
47 Navodno je dotini bio uistinu hafiz, u civilu, i po tome je dobio nadimak kojim su ga svi oslovljavali. Ibrahim ozi je prema nekim kazivanjima bio iz Kozluka, a po drugim iz Srebrenice mogao je biti istovjetan sa Jusufom oziem, sinom Jusufa, koji je bio hrabar i odvaan borac, branitelj bonjakog naroda Srebrenice od etnikih pokolja u Drugom svjetskom ratu. Po herojstvu i junatvu bio je nadaleko uven (ozi, 2008: 104); on je nakon rata emigrirao u Libanon, gdje je dugo godina kasnije i umro.
(proete ovinizmom) izrazito su tendenciozne i nemaju uporita u realnosti. Moramo naglasiti da je potpuno pogreno XXV. djelatnu bojnu u Graanici vezati iskljuivo za Soko, a njen ustroj za navodni prelazak bosanskih planinaca iz ovog sela u ustae. Prema Iskazu postrojbi II. zbornog podruja od 15. augusta 1944. godine (VAB, f. NDH, k. 60, br. reg. 32-2), XXV. djelatna bojna se sastojala od pet satnija i svih pet ih je bilo stacionirano u Graanici, dok je u Sokolu i dalje postojala 3. straarna satnija 10. posadnog zdruga (tj. Bosanskih planinaca). Meusobnog nepovjerenja, pa i sukoba jeste bilo, ali oni su bili izraeni na politikoj liniji, a ne na liniji selo-grad. I u samom selu, konkretno Sokolu postojao je otpor prelasku dijela ljudstva iz bosanskih planinaca u ustae, navodno je dolazilo i do sukoba i fizikih obrauna izmeu pristalica ove dvije struje, u kojima je bilo i smrtno stradalih. Izgleda da jedan dio ovdanjih ljudi nije htio da se vee za NDH da li iz nepovjerenja u ishod rata povoljan po tu dravnu tvorevinu ili zbog naklonjenosti autonomistikoj struji, nije poznato. U svakom sluaju, i taj aspekt vrijedi u budunosti detaljnije istraiti. to se tie samog Pjania, on niti je bio nepismen, niti se u svom djelovanju oslanjao iskljuivo na ljude sa sela. Naprotiv, bilo je meu takvima dosta ljudi iz grada poslijeratni komunistiki izvori su, tako, kao jednog od glavnih Pjaninih saradnika oznaavali Beu Salihefendia (koji je zbog toga i pogubljen), a kao jedan od organizatora Pjanieve bojne spominje se i Hifzaga Hifziefendi,48 predratni graa48ATK, fond SNO Graanica, Otsjek unutranjih poslova Komisija za utvrivanje zloina okupatora
niki gradonaelnik i jedan od najuglednijih i drutveno najistaknutijih ljudi u gradu. Osim toga, sam Pjani je, ostalo je upameno, esto posjeivao uglednije, starije i pobonije ljude, pa i uevnije ene u Graanici, razgovarajui i savjetujui se s njima. Zbog svega toga, Pjanieva bojna je faktiki bila ustaka po imenu, odorama i znakovlju, ali je po svom djelovanju u biti i dalje predstavljala jednu bonjaku teritorijalnu jedinicu. U odnosu na ranije stanje, primjeuje Omer Hamzi, bila je to mnogo bolje naoruana i obuena vojnika formacija, ije je ljudstvo bukvalno stavljeno u poziciju da brani svoje kue i svoje porodice od sve jaeg pritiska partizanskih formacija (2007: 71). Uistinu, Pjanieva bojna je pruala estok otpor partizanima u borbama tokom jeseni 1944. i poetkom 1945. godine, vrlo esto protiv znatno nadmonijeg protivnika. U augustu 1944., satnije XXV djelatne bojne su vjerovatno jo uvijek bile u fazi popune i obuke; nalazile su se u Graanici, a povremeno angairane i na osiguranju pruge izmeu Doboja i Dervente. Od septembra 1944. godine, meutim, bivaju ukljuene u estoke borbe protiv glavnine snaga 38. divizije NOVJ (18. hrvatska, 17. majevika i 21. tuzlanska brigada NOVJ, te Tuzlanski partizanski odred), koje su, preuzevi inicijativu u sjeveroistonoj Bosni, napadali ire graaniko podruje.
i njegovih pomagaa, nesreena graa: MNO Graanica Unutranji otsek, Popis lica koja su saraivala s okupatorom, pov. br. 48/46, 18. V. 1946.; Sud narodne asti Tuzla, br. 27/45, Presuda u predmetu protiv Hifzage Hifziefendia. Ovom prilikom elim izraziti zahvalnost direktoru dr. sc. Izetu abotiu i osoblju Arhiva Tuzlanskog kantona na omoguavanju pristupa grai.
U to vrijeme, 13. SS divizija se povukla na liniju Brko Bijeljina, zahvaena ozbiljnom krizom i valom dezerterstava. Snage NOVJ su 17. septembra uspjele zauzeti Tuzlu, ime je nanesen novi teak udarac vlastima NDH. Tuzla je postala regionalno uporite NOP-a i NOVJ, sjedite brojnih ustanova i komandi, te ishodite partizanskih napada na graaniki kraj. Zajedno sa bosanskim planincima, te manjim jedinicama 13. SS divizije, koje su u Graanicu dolazile kao pojaanja, Pjanieva se bojna uglavnom uspjeno odupirala. Organizirajui odbranu iz vie vrsto graenih objekata u gradu, uspijevali su zaustaviti partizanske napade i primorati ih na uzmicanje, a neto kasnije uspijevaju urediti rovove i zemljane bunkere na vie dominantnih kota, od Drafnia preko Hurija do Straevca i Vuknia, sa isturenim poloajima prema Lohinji i Orahovici. Na toj crti su 17. novembra uspjeli zaustaviti i odbiti napad Tuzlanskog NOP odreda, to je bio i zadnji partizanski napad na Graanicu u 1944. godini. Pored uspjene odbrane, Pjanievi borci su izvodili i napade: 1. oktobra su tako ostvarili prodor sve do Orahovice, Faleia i Moranjaka, sukobivi se sa znatno jaim snagama 18. hrvatske i 21. tuzlanske brigade, a takoer i na podruje Puraia i Lukavca, u saradnji sa III. i V. bojnom 10. posadnog zdruga (bosanskih planinaca).49 Ove su se dvije bojne, iz Puraia i Miriine, pod pritiskom partizana, kasnije povukle prema Graanici, zajedno sa XIV. djelatnom bojnom. Sve tri su bile znatno oslabljene dotadanjim gubicima
49 O svim ovim borbama: ZNOR, IV/29, dok. 109, 130, 131 i 132, IV/ 30, dok. 6, 16 i 20.
i jo vie osipanjem ljudstva i prebjegavanjem u redove neprijatelja.50 Poetkom decembra 1944. godine dolo je do reorganizacije oruanih snaga NDH, tj. do spajanja Domobranstva i Ustake vojnice u jedinstvene Hrvatske oruane snage. Dotadanji 10. posadni zdrug je preimenovan u 3. gorski zdrug Bosanski planinci,51 te je sa 12. stajaim djelatnim zdrugom objedinjen u 12. hrvatsku diviziju. Unutar 12. stajaeg djelatnog zdruga doli je do preimenovanja pojedinih bojni, te je i Pjanieva XXV. djelatna bojna preimenovana u IV. bojnu. Stoeri oba zdruga i same divizije nalazili su se u poetku u Brkom (ZNOR, IV/31, dok. 161), ali je zapovjednitvo 3. gorskog zdruga potom premjeteno u Graanicu.
14. ta hoe aka okaca da NAM DIRIgUJE I SA NAMA UPRAVLJA...

Koncem 1944. godine, dunost upravitelja kotarske oblasti je preuzeo Ratimir Gada, koji se nakon ranjavanja u borbi i oporavka vratio u Graanicu. O stanju u ovome gradu i na podruju kotara izvijestio je 4. januara 1945. godine Ministarstvo unutarnjih poslova NDH, te zapovjednitvo Ustake vojnice.52 U tom izvjetaju,
50 Tako su, na primjer, tri od ukupno etiri satnije V. bojne bosanskih planinaca iz Miriine prebjegli partizanima i stupili u Tuzlanski partizanski odred (koji je, inae, po svom borakom sastavu i zapovjednom kadru ve bio dominantno bonjaki). 51 Stoer 3. gorskog zdruga Bosanski planinci se nalazio u Brkom, ostaci I., II., VI. i VII. bojne su se nalazili na podruju Zvornik Janja, III. bojna na prostoru Purai Lukavac, IV. i IX. bojna na podruju Graanice, V. bojna oko Miriine, VIII. bojna u eliu, a X. u Gradacu (ZNOR, IV/31, dok. 161, nap. 7). 52 Izvjetaj se nalazi u Arhivu Historijskog muzeja u Sarajevu (fond UNS-e, III/93), a pronaao ga je i
istaknuo je da je kao roeni Graanlija, te ustaki povjerenik za Graanicu 1941. godine, imenovan na tu dunost ne bi li povratio ugled reimu i uope hrvatskoj dravi. Stanje koje je zatekao u kotaru bilo je zaprepaujue i katastrofalno, kotarska uprava je bila potpuno izgubila autoritet, a narod uobe nije potovao vlast Nezavisne drave Hrvatske. Gada je kao sin toga kraja odmah odrao nekoliko sastanaka sa inovnitvom, graanstvom i seljacima, kako bi bar donekle povratio vjeru i pouzdanje naroda u dravu, a zatim je poeo sa sprovoenjem razliitih mjera ne bi li obnovio organe dravne uprave, te suzbio sveope bezakonje i rasulo. U svemu tome, vjerovatno je oekivao podrku od satnika Ibrahima Pjania, zapovjednika bojne i logornika, ovjeka sa kojim je, kako istie u izvjetaju, imao saradnju jo od 1941. godine, kada je Pjani na svaki moj poziv dolazio u Graanicu i pomagao moj rad, kao ustakog povjerenika i branioca Graanice u kolovozu 1941., za vrieme poetka pobuna etniko-komunistikih. Meutim, ta podrka je izostala, a Gada je uao i u sukob s Pjaniem, protiv kojeg u izvjetaju iznosi vie pritubi. Neposredan povod za njihov sukob je bilo Pjanievo protivljenje premjetaju doktorice Jolande Raui, koja je prema odluci Ministarstva zdravstva, trebala da ode iz Graanice u Donji Vakuf. Ja sam bio za to, dok je to pomenuti zapovjednik prieio, navodi u izvjetaju Gada. Ja sam bio za taj premjetaj s razloga toga to sam vidio da ona kao idovka svojom idovskom lukavou pridobija ljude iz XXV ustake bojne,
obradio dr. Omer Hamzi, ljubazno mi ustupivi svoj rukopis, na emu mu se ovom prilikom posebno zahvaljujem.
t.j. asnike, koji su uglavnom sastavljeni od seljaka Graanikog kotara, te preko njih provodi svoje zakulisne namjere i ostalo. Inae, dr. Jolanda Raui ili Rauhnic, kako se u nekim dokumentima spominje, u Graanicu je stigla sa skupinom idovskih ljekara koncem 1942. godine, meu kojima je bio i prethodno spominjani dr. Schmukler. Pjani joj je, po nekim kazivanjima, bio posebno naklonjen, to joj je u vie prilika spasilo ivot.53 Gada dalje navodi da je Pjani, nakon odluke o privremenom oduzimanju radio-aparata od graana, ukljuujui i vojna lica, intervenirao da se radio-aparati vrate dvanaestorici njih, ukljuujui i pravoslavku Milenu Milisavljevi to je, navodno, izazvalo negodovanje kod ostalih graana, koji su se pitali kako to jedna Srpkinja moe biti pouzdanija od ostalih pedesetak katolika i muslimana, pretplatnika radio-aparata. Ja sam rekao, da sam u tome bespomoan, jer tu je odluku donio vitez Pjani, koji je ujedno i logornik zakljuuje Gada.54 U izvjetaju se iznosi i niz pritubi na ponaanje ostalih asnika u zapovjednitvu XXV. djelatne bojne, koji u svojim dopisima danas trae jedno pismeno, a sutra dou usmeno da to opozovu ili za par dana. Kao primjer je naveo kako su iz Zapovjednitva traili da se Serjani Adem i dvije sestre
53 Prema jednoj nepotvrenoj prii, koju je teko provjeriti, Pjani je dr. Jolandu Raui jednom i osobno sakrio, prilikom nekog dolaska Nijemaca u Graanicu moda dijelova 13. SS divizije i SS dobrovoljake policije u augustu i septembru 1944. ili pak njemakih snaga iz Doboja u februaru 1945. godine. 54 Muhamed Seid Mai u svojim memoarima biljei da je od vjerodostojnih osoba saznao da je Pjani pomogao apotekarkiidovki, kao i nekim Srbima da se sklone ispred opasnosti... (Mai, 2010: 64). Postoji jo ovakvih pria o Pjanievom spaavanju ili zatiti osoba idovske i srpke nacionalnosti, koje nismo bili u mogunosti provjeriti.
Karamehmedovi upute u koncentracioni logor, da bi nakon nekoliko dana traili da se isti oslobode. Mogue da je ta odluka opozvana upravo Pjanievom intervencijom. Naime, neki asnici oko njega, prvenstveno oni koji nisu bili s graanikog podruja, bili su skloni da protiv partizanskih saradnika i simpatizera odgovore represivnim mjerama, to Pjani nije odobravao. Tako je sredinom januara bila pohapena jedna vea grupa graana saradnika i simpatizera NOP-a, u kojoj je bio i Mustafa Ustavdi; oni su pritvoreni, ali su ve sutradan nakon ispitivanja puteni kuama. Kasnije u razgovoru sa nekim graanima, pie u svom sjeanju Ustavdi, saznao sam da je ovo hapenje izvrila grupa Pjaninih oficira u odsustvu Pjane koji se navodno nalazio u V. Brijesnici. No, bez obzira to su neki Pjanievi asnici imali otriji stav prema neprijatelju, njihova lojalnost reimu time nije bila nita vea. Osim albi na Pjania, Gada navodi i niz optubi protiv njegovih asnika. Tako je Hafiz Deli doao sa oko 150 pripadnika bojne polaznika doasnikog teaja, traei da mu se izda dozvola za verc, a nekom slastiaru obrtnika dozvola za narodnu kuhinju (protivno zakonskim propisima), budui da je on hranio polaznike teaja. Kada je Gada to odbio, odgovoreno mu je da e, ako se njima to prohtije, zatvoriti kotar i da kotarom moe upravljati samo ona osoba, koja je njima po volji. Problem verca je u to doba bio osobito izraen, a u njega su bili ukljueni i asnici i vojnici Pjanieve bojne, kao i drugih bojni u Graanici, pod isprikom da rade za potrebe svojih jedinica. vercovala se so sa partizanske teritorije (tj. iz Tuzle), te se plasirala dalje na trite NDH,
kao i na etniki teritorij. Kada je pokuao da sprijei izvoz soli i ostalih monopolskih artikala u velikim koliinama na podruje pod etnikom kontrolom, dozvoljavajui svakome etniku da iz Graanice izveze tek onoliko namirnica i proizvoda koliko je on sa etnikog podruja dovezao u Graanicu drva, hrane i sl., izazvao je veliko nezadovoljstvo, te su i neki asnici iz XXV. bojne govorili: ta hoe aka okaca da nam diriguje i sa nama upravlja. Gada istovremeno optuuje njezino zapovjednitvo da nije poduzelo mjere odmazde ni poslije ubistva njihovog zastavnika Ibria i 4 vojniara koje su izveli etnici. Dodatni razlog za nepovjerenje je bio taj to je Gada, paralelno sa svojom administrativnom slubom, privremeno vodio obavjetajnu slubu pri Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost, za kotareve velike upe Usora i Soli. Izgleda da se i ovo nije svidilo nekoj gospodi iz XXV bojne, da okac vodi obavjetajnu slubu, te da o njima i ostalima daje on podatke, ogoreno je pisao Gada. Meusobno nepovjerenje izmeu muslimana i katolika se osjealo i u odnosu zapovjednitva Pjanieve bojne sa zapovjednitvom III. gorskog zdruga, kada je ono premjeteno u Graanicu, kao i sa XIV. bojnom (tj. III., od decembra 1944.), koja je bila preteno sastavljena od katolika s podruja kotara Tuzla. Tako umalo da nije dolazilo i do meusobnih ubistava, a meu pripadnicima ovih dviju bojni se oitovala gotovo otvorena mrnja. Kada je Gada pokuao da ih izmiri, iz zapovjednitva XXV. bojne su ga optuili da to radi na vjerskoj osnovi. Sukobi i nepovjerenje na vjersko-nacionalnoj osnovi izmeu asnika i dunosnika prenijeli su se i na obine voj88 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost
nike. Gada je naveo nekoliko takvih primjera tako su, navodno, vojnici XXV. bojne upali u pijanom stanju na proslavu Boia koju su organizirali pripadnici XIV. bojne, rasturivi je; drugi put je do sukoba izmeu njih dolo prilikom proslave Nove godine, u gostionici Adama Debia, gdje je Gada osobno u zadnji tren uspio sprijeiti masovnu tuu. Pripadnici Pjanieve bojne su se sukobili i sa vojnicima VII. bojne 12. ustakog zdruga, iz posavskog sela Dubrave kod Brkog, kojom je inae zapovijedao Vlado Gada, Ratimirov mlai brat, a povod za sukob je bila strojopuka (pukomitraljez) koji su ovi oteli od jednog vojnika XXV. bojne, jer je navodno s njom htio pobjei u partizane. Navodi iz izvjetaja Ratimira Gade, ovjeka koji je od poetka do samoga kraja ostao vjeran sljedbenik ustake ideologije i pristaa reima, svakako su u jednoj izvjesnoj mjeri pristrasni, ali ipak odraavaju ne samo samovolju, nego i samosvojnost i Pjania i njegovih saradnika, kao i vojnika kojima su zapovijedali, a i to je, u stvari, samo odraz potpunog raskola koji je u zavrnici rata nastupio izmeu ustakog reima i Bonjaka ak i onog konzervativnog i antikomunistiki raspoloenog dijela, koji se odupirao partizanima i NOP-u, ali nije bio voljan da rtvuje sebe i svoje interese radi interesa NDH i ustaa. U svemu tome, Pjani se nije odvajao od svog naroda. Naime, samim tim to je stupio u Ustaku vojnicu, primio in satnika, uspjeno okonao poslove na ustroju i popuni ustake bojne, te tu jedinicu vodio u borbama protiv partizana, zadravi, uza sve to, poziciju ustakog logornika mogli bismo zakljuiti da se on vrsto vezao uz ustaki reim, ali bio bi to pogrean zaklju-
ak, to svjedoi i Gadin izvjetaj i neke druge injenice, pa i brojna usmena kazivanja. Sve to, zapravo, potvruje onu ranije citiranu ocjenu O. Hamzia o Pjanievoj ustakoj bojni kao u biti samozatitnoj i teritorijalnoj formaciji, koja je i dalje inila isto ono to su inile Domdo jedinice jo od konca 1941. godine branila ovdanje stanovnitvo, njihove ivote, domove i imovinu. U svojstvu zapovjednika bojne i logornika, pak, Pjani je izgleda nastojao da u Graanici pokua i dalje ouvati onakvo relativno mirno i sigurno stanje kakvo je u ovom gradu i njegovoj okolini vladalo od sredine 1942. do jeseni 1943. godine odravajui orujem ravnoteu prema etnicima, te osiguravajui kretanje ljudi i trgovinu sa podrujima pod njihovom kontrolom, branei se od partizana, ali i garantirajui osobnu sigurnost ak i onim pojedincima koji su svojim djelovanjem predstavljali prijetnju reimu ili su naprosto bili nacionalno i rasno nepodobni bez obzira na stavove samog tog reima i njegovih istinskih pristaa i sljedbenika. U tom smislu, Pjani je tolerirao, pa u izvjesnoj mjeri pokazivao i blagonaklonost prema mnogima od njih, jednako kao i prema dokazanim simpatizerima i saradnicima NOP-a u Graanici, ukljuujui i one koji su se ranije bili prikljuili partizanima, pa se pod razliitim okolnostima vratili u Graanicu poput dr. Hasana Maglajlije, Ferida Osmanbegovia i drugih. Osmanbegovi je ak primljen i u zapovjednitvo bojne kao pisar, kako to svjedoi Mustafa Ustavdi.55 No, ukoliko se uzme u obzir da
55 Ustavdi tvrdi da je u tom svojstvu Osmanbegovi dostavljao mnoge korisne obavjetajne podatke mjesnoj partijskoj organizaciji, sve do konca septem-
su te osobe itavo vrijeme obavjetajno i na svaki drugi nain pomagali partizane, pa ak (ako povjerujemo Ustavdiu) razmatrali i mogunost atentata na Pjania, dranje zapovjednika bojne i graanikog logornika prema njima nam se ini, najblae reeno, neobinim, naivnim, pa i nepromiljenim. Oito, privrenost tradicionalnim moralnim naelima, propisima islama, te instituciji komiluka i zajednitva kod Pjania je bila jaa od politike pragmatinosti, jer drugo objanjenje je zaista teko nai.
15. U POSLJEDNJIM MJESECIMA RATA

Ibrahim Pjani je svoje borce uspjeno predvodio sve do pred sami kraj rata, a njegova je bojna zbog svojih uspjeha u borbi, hrabrosti i zalaganja dobila i naziv udarna. Jednu od najblistavijih pobjeda njegovi su borci ostvarili u prvoj sedmici januara, u odbrani Graanice od napada 14. srpske brigade. Tada je 3. bataljon ove brigade prodro preko Lendia na prostor Stjepan Polja, u namjeri da presijee odstupnicu braniteljima Graanice i dolazak pomoi od Doboja. Meutim, vjetim manevrom i snanim protunapadom, Pjanievi borci su spomenuti bataljon u potpunosti razbili, nanijevi mu katastrofalne gubitke od 30 mrtvih, 28 ranjenih i preko 60 zarobljenih.56 Pregrupisavi snage, partizani
bra 1944., kada se ponovo prikljuio partizanima. 56 Abaz Gazibegovi u svom sjeanju kae kako je odmah stigao haber u Graanicu da su partizani uli u Stjepan Polje i da sve ivo pale. Kad su to uli, pripadnici ustake satnije kojom je komandovao Haso Kloki, u kojoj je bilo najvie ljudi iz Stjepan Polja, krenu kao bijesni preko Lipe i Gria i prebace se prema Stankovim barama. Tu je bio masakr. Oni su skoro kompletan taj bataljon partizanski tu unitili i doli do naoruanja u velikim koliinama. Vraajui se u ariju, gledao sam
su poveli novi napad, ali su opet odbijeni, ponovo uz velike gubitke od 12 mrtvih i 38 ranjenih (ZNOR, IV/32, dok. 101; Miladinovi, 1982: 342-354). U drugoj polovici januara, ustae i bosanski planinci iz Graanice su izveli nekoliko uspjenih prepada na partizanske poloaje u Gornjoj Orahovici. Meutim, vie se na graanikom podruju nisu vodile borbe od lokalnog znaaja, niti su ovdanje postrojbe branitelja djelovale potpuno samostalno i izolirano. U prvim mjesecima 1945. godine, ovaj kraj je postao vaan strateki prostor za osovinske sile, osobito Nijemce, koji su se dolinom Bosne povlaili iz sarajevske regije i srednje Bosne ka sjeveru, ali i za snage NOVJ, koje su nastojale da tu komunikaciju presjeku. Doboj je postao kljuna taka u osiguranju spomenutog odstupnog pravca, a Graanica njegova isturena predstraa. Prema izvjetajima partizanskih obavjetajaca iz Graanice (VAB, f. NVOJ, k. 409, br. reg. 11/2-4, 17/1-4 i 19/1-4), Pjanieva bojna je drala kljune poloaje u odbrani Graanice, na potezu Straevac Hurije Crni put; na njenom desnom krilu su se nalazili dijelovi IX. bojne bosanskih planinaca (kojom je zapovijedao natporunik Abdurrahman Kapetanovi), dok su se na lijevom nalazili poloaji ostataka III. i V. bojne bosanskih planinaca (kojima su zapovijedali Sait Bafti i Ibrahim Sulji), te III. ustaka bojna (biva XIV.), pod zapovjednitvom porunika Mustafe Jakubovia. Crta odbrane Graanice se tako protezala od Sprekog polja pa sve do Piskavice, a osiguranja i manje posade su bile raspoih, nosili su po pet mitraljeza araca natovarilo na sebe i vue (Graaniki glasnik, XV/2010, br.. 30, 8687).
reene i u okolnim selima, prvenstveno Sokolu. U prvoj polovici februara, partizani su prijetili presijecanjem odstupnice njemakim snagama u dolini Drine, te su Nijemci u Graanicu uputili 724. regimentu 104. lovake divizije, koja je zajedno s domaim postrojbama iz Graanice, pa tako i Pjanievom IV. bojnom, izvela snaan napad na partizanske poloaje na podruju od Moranjaka do Donje Orahovice. U toj borbi, partizani su potisnuti ka Ratiu i Gnojnici, a njihova je komanda iz Tuzle odmah orijentirala znaajan dio svojih snaga na ovo podruje (ZNOR, IV/33, dok. 83, 87 i 88). Poto je glavni cilj postignut i poloaj njemakih snaga u dolini Drine olakan, Nijemci su se povukli ka Doboju, a ustae i bosanski planinci vratili na poloaje oko Graanice. Meutim, desetak dana kasnije, uz snanu artiljerijsku pripremu, snage 23. i 45. divizije NOVJ su krenule u napad, a na Graanicu su neposredno udarile tri brigade (7. i 14. srpska iz 23., te 20. srpska iz 45. divizije). Pjanievi borci su u poetku pruili jak otpor, ali kada su jae partizanske snage ostvarile prodor preko Maleia u pravcu Spreog polja, prijetei da ih dovedu u okruenje, odstupili su u pravcu Doboja (ZNOR, IV/33, dok 143), zauzevi poloaje na Becnju. U Graanicu su se uspjeli vratiti tek mjesec dana kasnije, u njemakom poduhvatu Maigewitter, koji je za cilj imao odbacivanje snaga NOVJ, odnosno sada ve Jugoslavenske armije to dalje od Doboja (Tihi Hamzi, 1988: 269-270). Meutim, na samom poetku aprila, otpoela je velika ofanziva 2. jugoslavenske armije, na irokom frontu od Save pa sve do Ozrena. Brigade 25. i 23. srpske divi-
zije su izbile na liniju od Hrgova do Bukve, opkolivi Srnice, te ovladavi grebenom Vranjevca i Monja, dok su snage 45. divizije postigle uspjehe i na ozrenskom dijelu fronta, zauzevi Sokovac i dio Boljania. No, prilikom napada na Graanicu, nakon cjelodnevnih borbi i estokih napada i protunapada, bili su prisiljeni da se povuku na polazne poloaje, iako su bili uspjeli ovladati Strabom, Drafniima i Straevcom. Izvrivi pregrupisavanje jedinica, partizani su napade nastavili i sutradan, ponovo uz estok otpor i teku borbu, u kojoj su pojedini poloaji prelazili iz ruke u ruku. Tek kada su partizanske snage preko trebavskih visova presjekle cestovne komunikacije Graanica Lukavica, te sa lijeve obale Spree cestu Graanica Doboj, braniteljima Graanice je zaprijetilo potpuno okruenje. Zbog toga je uslijedilo povlaenje glavnine jedinica HOS-a iz Graanice, ukljuujui i Pjanievu bojnu, dok su manje manevarske jedinice osiguravale odstupnicu, uspjeno zadravajui daleko nadmonijeg neprijatelja i nanosei mu znatne gubitke. estoke borbe oko Graanice su trajale itavu no sa 6. na 7. april, da bi u samu zoru 20. i 45. srpska brigada 45. divizije, te 14. brigada 23. divizije uspjele ui u grad, a zatim produiti prema Stjepan Polju, gdje su se privremeno zaustavili (ZNOR, IV/32, dok. 58; Tihi Hamzi, 1988: 270-271). Mnogi pripadnici Pjanieve bojne i bosanski planinci koji su tog 6./7. aprila napustili Graanicu vjerovali su da se ponovo radi o taktikom odstupanju ka Doboju, kakvih je i ranije bilo, te da e se ponovo vratiti u Graanicu. Najvei dio njih je vie nikada nisu vidjeli.
16. ODLIKOVANJA I PRIzNANJA

U komunistikoj historiografiji Ibrahim Pjani je, izmeu ostalog, predstavljen kao komandant malih sposobnosti, a velikih apetita i ambicija (Tihi Hamzi, 1988: 240). Takve pristrasne i neutemeljene ocjene su rezultat ideolokih optereenja u historiografiji tog vremena. Izvorna graa, naprotiv, svjedoi da je Pjani itekako sposobno, hrabro i uspjeno vodio svoje ljude u borbi i protiv etnika, i protiv partizana, iskazujui osobnu hrabrost i ne ustruavajui se primiti borbu i sa znatno nadmonijim protivnikom. Zbog svega toga iako je zapovijedao tek jednom bojnom (bataljonom), kao osnovnom taktikom jedinicom kopnene vojske priznanje mu je stiglo i kroz vei broj odlikovanja, a kraj rata je doekao u inu pukovnika, to je faktiki bio najvii in u Ustakoj vojnici. Najvie odlikovanje koje je Ibrahim Pjani primio bio je Red Krune kralja Zvonimira I. stupnja s maevima. Red krune kralja Zvonimira se dodjeljivao za zasluge u ratu i miru, steene za hrvatski narod i Nezavisnu dravu Hrvatsku, a imao je ukupno pet stupnjeva; ukoliko su te zasluge steene u ratu, na orden su dodavani maevi. Nosio se na vrpci oko vrata, a njegov nositelj je imao pravo na poasno zvanje viteza. Takoer, bio je nositelj i Reda Krune kralja Zvonimira III. stupnja s hrastovim granicama koje su, u ovom sluaju, oznaavale zasluge steene pod neprijateljskom vatrom. Pjani je odlikovan i Redom eljeznog trolista, ordena koji se dodjeljivao za ratna djela, ostvarena osobnom pobudom, zalaganjem i smiljenim vodstvom u podhvatima, koji su imali osobit uspjeh protiv neprijatelja, i to njego-
vog III. stupnja s hrastovim granicama.57 Primio je i kolajnu (medalju) poglavnika Ante Pavelia za hrabrost, koja je vidljiv znak odlikovanja za djela osobne hrabrosti u borbi i to Veliku srebrnu kolajnu, koja je predstavljala drugi stupanj ovog ordena i nosila se na vrpci na lijevoj strani grudi. Pored toga, Pjani je bio nositelj i dvije kolajne (medalje) Krune kralja Zvonimira (koja se nosila kao vidljiv znak odlikovanja za zasluge u miru ili ratu, steene za hrvatski narod i Nezavisnu Dravu Hrvatsku), i to srebrne i bronane, sa zlatnim hrastovim granicama to je znailo da se radilo o zaslugama steenim pod neprijateljskom vatrom. Nositelj je i Ranjenike kolajne.58 Pored hrvatskih, Pjaniu su dodijeljena i dva najpoznatija njemaka odlikovanja: eljezni kri II. i I. reda (Eisernes Kreuz, skraeno EK), za hrabrost u borbi i uspjeno voenje jedinica.59
57 Hrastove granice su i u ovom sluaju oznaavale iznimne zasluge u borbi, a ovaj stupanj Reda je nosilo ukupno pedesetak osoba pripadnika oruanih snaga NDH i njenih saveznika. 58 Na poslijeratnim fotografijama, vidljivo je da Pjani na desnoj strani grudi nosi i Ustaki astni znak, koji je utemeljen kao oznaka (u vie varijanti) za osobe koje su prije proglaenja NDH pripadale Ustakom pokretu ili su sa njime saraivale. Za takvo neto, u Pjanievom sluaju, za sada ne postoje ni najmanje indicije, tavie ak je i ustaki povjerenik za graaniki kraj 1941. godine, Ratimir Gada, pet godina ranije bio lan Akcionog odbora reimske JRZ, odnosno projugoslavenskog Sokolskog drutva (Hamzi, 2012: 140 i 289). Naravno, i jedan i drugi su kasnije mogli frizirati biografije i predstaviti se znatno veim borcima za hrvatsku stvar nego su to uistinu bili. Slino je kasnije bilo i u socijalistikoj Jugoslaviji, kada su mnogi uz pomo razliitih svjedoka uspijevali dobiti famoznu Spomenicu 1941. 59 Obavijesti o odlikovanjima i povodu za njihovo dodjeljivanje su se objavljivali u Vjestniku MINORSa, slubenom listu oruanih snaga NDH, te bi se podrobnije informacije o datumima, okolnostima i povodu za dodjelu spomenutih odlikovanja Ibrahimu Pjaniu morali potraiti u brojevima ovog lista.
17. Od Graanice do Bleiburga

Posljednji zimski dani 1945. godine su nagovjetavali potpuni slom sila Osovine, ukljuujui i Nezavisnu dravu Hrvatsku. Graanica je bila pred padom, a konani udar sve jaih snaga NOVJ, odnosno Jugoslavenske armije se svakog asa mogao oekivati. Ni Ibrahim Pjani, ni njegovi asnici i doasnici, ni obina vojska, pa ni mnogi civili, uostalom, nisu smjeli doekati komuniste. Premda u ovome gradu nije bilo gotovo nikakvih zloina niti drugih nedjela u tolikoj mjeri da mu uprljaju obraz, to je dobrim dijelom i Pjanieva osobna zasluga, to nije znailo gotovo nita. Komunisti su vodili ne samo rat za obnovu Jugoslavije, protiv okupatora i njegovih slugu, kako su govorili, nego i revoluciju, odnosno borbu za vlast i izgradnju svog reima u kome e provesti svoj glavni cilj uspostavu socijalistikog drutvenog poretka po uzoru na Sovjetski savez. U tom smislu, progon i ubijanje ideolokih i politikih protivnika, te revolucionarni teror i represija su pratili njihove vojnike pobjede. Tuzla je od jeseni 1944. godine bila ne samo sredite komandi vojnih jedinica, nego i represivnih organa i formacija, poput zloglasne OZN-e, koja se razvijala u komunistiku tajnu policiju, te KNOJ-a, kao elitne i specijalne vojne formacije, namijenjene djelovanju u pozadini i borbi, kako se to govorilo, protiv ostataka okupatora i domaih izdajnika, te narodnih neprijatelja. Znalo se za sve to i u Graanici, a slubena je propaganda ustakog reima to jo vie naglaavala, produbljujui meu narodom strah i beznae. Naposljetku, nepregledne su kolone poraene vojske i civila i sa ovog prostora krenule ka sjeverozapadu,
u nadi da e uspjeti izbjei komunistiko zarobljenitvo koje bi za mnoge znailo gotovo sigurnu smrt i predati se snagama Zapadnih saveznika, od kojih su oekivali humaniji tretman. Sve to je bilo jasno i samome Pjaniu. Muhamed Seid Mai iz Graanice, svrenik Gazi Husrev-begove medrese, u to vrijeme uitelj u Brki, ostavio je zanimljivo svjedoanstvo o svom posljednjem susretu sa Ibrahimom Pjaniem. Pjani je najavio Muhamedovom ocu, muderisu Ismail efendiji, da e mu doi na zijaret, a uinio je to kad je saznao da je i Muhamed trenutno u Graanici. U porodinu kuu Maia, u graanikoj mahali Stubo, Pjani je stigao u pratnji naoruanog pratioca, kome je naredio da odloi majser, ukorivi ga rijeima da se ovako uenim osobama ne smije prilaziti s orujem. Razgovor je tekao o uobiajenim vjerskim stvarima, a Pjani je pri kraju posjeta zamolio Ismail efendiju da mu napie neku krau dovu, jer moe ustrebati da se poe na dalek put na kojem se ne moe ni klanjati ni postiti, pa da se moe, makar koji put dovom, obratiti Allahu delleanuhu. Ismail ef. mu je napisao dovu, a Pjani se potom oprostio i krenuo. U dvoritu kue, Muhamed ga je zaustavio, zamolivi ga da mu u povjerenju odgovori na pitanje znai li to da uskoro predstoji njegovo povlaenje ka zapadu? Pjani je to potvrdio, pozvavi Muhameda da krene s njim, a ovaj mu je odgovorio da nije uinio nita zbog ega se osjea krivim da bi morao napustiti domovinu. Dalje prenosi Pjanieve rijei: Ama nisam ni ja, Muhamede, nikom nita uinio na ao. Ako nisam kome pomogao, nisam ni odmogao, ali me ulja ova uniforma i znak U
na kapi, zato moram ii, htio ili ne htio (Mai, 2010: 64). Definitivnim padom Graanice u ruke Jugoslavenske armije, Pjanieva bojna, pomijeana s ostacima spomenutih triju bojni Bosanskih planinaca, te bojne porunika Mustafe Jakubovia i dopukovnika Avdage Hasia, koja se iz Kladnja bila povukla u Graanicu, odstupila je prema Doboju, gdje se zadrala nekoliko dana, a dalje je nastavila odstupati prema Derventi, pomijeavi se s ostacima 12. ustakog zdruga, odnosno 12. hrvatske divizije. Svjedoanstva o tom povlaenju, sve do slovensko-austrijske granice, ostavilo je nekoliko preivjelih ljudi s graanikog podruja, a neka od njih su i objavljena (v. Graaniki glasnik, god. XV., br. 30, 80-104 i god. XVI, br. 31, 86-91). Pravac je vodio od Dervente preko Broda, pa dalje prema Sisku, Velikoj Gorici, Samoboru, Celju... sve do Bleiburga. Pjani se nije povlaio sa svojim vojnicima, s kojima su ili njihovi doasnici i nii asnici. Kao vii asnik, on se vjerovatno kretao u skupini oficira iz stoera svog zdruga i 12. hrvatske divizije. Mehmed Sulji u svom sjeanju navodi da je sreo Pjania kako prolazi u trokolici, tj. motociklu s prikolicom, u Derventi (Gra. glasnik 31, 88). Prema nekim poslijeratnim navodima, preteno iz hrvatskih emigrantskih publikacija, Ibrahim Pjani se zajedno sa Avdagom Hasiem, bivim zapovjednikom poasne viteke bojne iz Kladnja, a potom zamjenikom zapovjednika 12. ustakog zdruga, neko vrijeme zadrao na podruju Odaka, pa navodno uzeo uea i u borbama koje su na tom prostoru otpoele u zadnjoj treini aprila, a koje e
se razviti u uvenu Bitku za Odak.60 Slino pie i A. Jahi (1995: 120). Navodno, Pjani i Hasi su i sami dospjeli u okruenje, odupirali se, a potom u juriu probili, sa stotinjak boraca iz svoje pratnje. Budui da su ustake snage sa tog podruja i same pripadale 12. zdrugu, postoji mogunost da su se Pjani i Hasi zaista zadrali neko vrijeme na tom prostoru, sa stoernom satnijom zdruga, ali to svakako nije bilo vie od nekoliko dana. Naravno, mnogo godina kasnije, u hrvatskoj je emigraciji Bitka za Odak poprimila herojske i mitske razmjere (uporeivali su je sa bitkom kod Sigeta ili ak Termopilom), pa i Pjaniu sigurno nije smetalo da se i njegovo ime spominje u tom kontekstu. Tek negdje oko Siska, Ibrahim Pjani se ponovo susreo sa svojim vojnicima. Abaz Gazibegovi navodi da se to zbilo u Popovai (22 km sjeveroistono od Siska), oko 27. ili 28. aprila. Nas oko 2.000 nabilo se u neko vee gospodarsko dvorite, sa velikim objektima, talama..., veli u svom iskazu Gazibegovi. Ispred jedne zgrade (valjda je to bila tala) Pjano se popeo na neki improvizovani podijum, neke daske da nam dri govor. Koliko se sjeam govorio je kako mi ne naputamo zemlju, nau Bosnu, kako emo se vratiti. Nemojte se iznenaditi, rekao je, dobit ete nove oficire, kolovane ljude, dobit ete oruje, dobit ete sve to treba. Valja nam se ii opet obraunavati sa komunistima u Bosni, mi se vraamo nazad. Bilo je onih koji su u to povjerovali, bilo je onih koji nisu vjerovali, ali bilo je skeptika, naj60 Ova tvrdnja se iznosi u niz publicistikih i memoarskih djela, osobito u emigrantskoj literaturi, v. npr. citate na vie mjesta u knjizi: Mato Marinko, U Odaku se branila Hrvatska Drava, Zagreb: Hrvatski obranbeni red, 2004. Sama ova knjiga, pisana u nacional-romantiarskom zanosu, nije ozbiljna referenca.
vie zabrinutih za svoju sudbinu (Gra. glasnik, 30, 88-89). Najavu dolaska novih oficira, tvrdi Gazibegovi, vojska nije primila nimalo s odobravanjem, plaei se da bi mogao doi neki zapovjednik koji bi naredio i zloine. Mehmed Sulji u svom kazivanju navodi: Povlaili smo se prema Sisku. Nakon dva-tri dana, dolazi Pjano i poziva u stroj, po Luburievoj61 naredbi. Primijetio sam mu suze u oima. Ako se ne postrojimo, tenkovima e nas pregaziti. Sluali smo u stroju govor Maksa Luburia. Rekao je da u Velikoj Gorici moramo obui ustaka odijela. Nismo imali kud... Tako smo prema granici krenuli u crnim ustakim uniformama (Gra. glasnik, 31, 88). Pjania je malo ko od njih i vidio.62 Bio je to, inae, posljednji pokuaj preustrojavanja i konsolidacije Hrvatskih oruanih snaga u rasulu. Dalje, sve je manjevie poznato. U mjestu Bleiburg u Austriji, blizu granice sa Slovenijom, 15. maja 1945., pripadnici razliitih oruanih formacija s podruja Nezavisne drave Hrvatske (NDH) i izbjegli civili pokuali su se predati snagama Zapadnih saveznika. Meutim, bili su izrueni Jugoslavenskoj armiji i komunistikim vlastima, koji ih odvode u prve sabirne logore, a odatle na masovne egzekucije irom Slovenije, u kojima je ubi61 Ustaki pukovnik i general HOS-a Vjekoslav Maks Luburi, jedan od najistaknutijih pripadnika Ustakog pokreta (o njemu vie: Tko je tko u NDH, 240-242). 62 Abaz Gazibegovi o tome veli: Nikad vie Pjano meu nas nije doao poslije te Popovae, nikad vie. Zuckalo se jest da je s Poglavnikom zbrisao u avionu, da li je to tano ne znam, prialo se meu nama, zucaklo se. Ovi ostali oficiri idu i dalje sa nama. Odatle vie niko ni ne spominje Pjania (Gra. glasnik, XV/30, 88). Ovo je svjedoanstvo glasina koje su se pronosile u vojsci, ali interesantno je da su neki preivjeli Pjanievi vojnici svom zapovjedniku zamjerali to nije bio s njima u najteim trenutcima.
jeno preko 80.000 ljudi. Meu njima je bilo i nekoliko stotina Graanlija (v. rtvoslov, Gra. glasnik 29 i 30). Oni koji su preivjeli selekciju i likvidacije na podruju Slovenije, upueni su tzv. marevima smrti do zarobljenikih i radnih logora. kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, ponekad sve do Hercegovine, Dalmacije, Kosova i Makedonije, uz muenja, zlostavljanja, te pojedinana i masovna ubistva.63 Pjani je sve to izbjegao i preivio. Kako, nikad nije razjanjeno. Budui da se kretao u skupini ustakih asnika, drimo da se sa nekima od njih odvojio na Bleiburkom polju, ne htijui poloiti oruje i stupiti u zarobljenitvo. Uspio je izbjei predaju Britancima, koji su zarobljenike izruivali komunistima, najvjerovatnije se probivi do amerike okupacione zone, te zavrivi u nekom od velikih zarobljenikih logora. Kao visokoodlikovani asnik na repatrijaciju nije mogao ni pomiljati, ak ni kad je proao veliki val likvidacija politikih protivnika u Jugoslaviji. Jedini put koji je imao pred sobom bila je emigracija.
18. Komunistike optube za zloine

Ostvarivi vojnu pobjedu u Drugom svjetskom ratu, komunisti su se brutalno obraunali sa svim ideolokim i politikim protivnicima, izvrivi masovne likvidacije desetina hiljada ljudi u samoj zavrnici rata i neposrednom porau, u organizaciji svojih glavnih represivnih organa OZN-e i KNOJ-a.64 Nakon toga, stvar su preuzele
63 Vie o tome: Portmann, 2004; Dizdar, 2005; Vuleti, 2007; Grahek Ravani, 2009; za Graanicu: Graaniki glasnik, XV/29, 2010., 92-122; XV/30, 2010., 106-108 i 80-105; XVI/31, 86-91. 64 O tome: Portmann, 2004: passim. Prema istraivanjima ovog autora, ukupan broj rtava komunisti-
pravosudne institucije, ukljuujui komisije za utvrivanje zloina okupatora i njegovih saradnika. Rad ovih komisija je bio optereen brojnim faktorima. Prije svega, osnovni zadatak pravosua u prvim godinama komunistikog reima u Jugoslaviji nije bio utvrivanje stvarne krivice stvarnim krivcima, te njihovo procesuiranje i kanjavanje. Naprotiv, optunice i sudski procesi su postali sredstvo kojim su se nepoeljne osobe trebale fiziki likvidirati ili odstraniti iz javnog i drutvenog ivota, a suenja su najee predstavljala tipine montirane procese po uzoru na one staljinistike iz 1930-tih godina.65 U tom smislu, Zemaljska komisija za utvrivanje zloina okupatora i njegovih saradnika je ne samo pribavljala dokazni materijal za takve sudske procese, ve je unaprijed proglaavala odreene osobe zloincima, nakon ega bi slijedila optunica, a optuenom je na sudu ostavljano da se brani.66 Na taj nain, odlukom Zemaljske komisije za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa NR BiH, br. 1632 od 31. V. 1947. godine (AJ, f. 110, j.o. 24315), Ibrahim Pjani je proglaen ratnim zloincem. Sama odluka, potpuno u duhu tadanjeg vremena, snano je optereena idekog reima u Jugoslaviji iznosi oko 180.000 ubijenih. 65 Na takvim procesim optuenici su faktiki bivali ve unaprijed osueni, nisu imali istinsku mogunost da se brane, torturom su iznuivana priznanja, optunice su sastavljane krajnje tendenciozno, sudilo se ili in camera ili sa probranom i orkestriranom publikom koja je procesu davala izgled javnoga lina itd. Takav pristup, u kome su stradale mnoge nevine osobe, znaajno relativizira presude komunistikih sudova, ak i onda kada se radi o procesima istinskim zloincima, kakvih je meu osuenima zaista bilo. 66 U jugoslavenskom komunistikom reimu, kao i kod svih drugih totalitarnih reima, pravno naelo presumpcije nevinosti nije vrijedilo; naprotiv, vaila je presumpcija krivnje.
olokim balastom, te obiluje brojnim neistinama ili krajnje tendencioznim poluistinama, kao i neskrivenom namjerom da se osumnjienik to vie ocrni. Primjera radi, navest emo jedan kratak citat, iz prvog pasusa odluke: Prilikom kapitulacije biv. Jugoslavije Pjani je prikupio izvesnu koliinu odbaenog oruja (...). Nakon prvog oslobodjenja Graanice od strane partizanskih jedinica u augustu 1941 godine, koje su se u gradu Graanici zadrale samo jedan dan, Pjani je podelio a i rasprodao izvesnim osobama ovo sakriveno oruje, a to u svrhu otpora protiv partizana. Tako je Pjani stvorio klicu otpora protiv NOV-a, a i doao do izraaja i stekao neki ugled medju faistiki nastrojenim delom naroda. On potom uestvuje u organizaciji ustakih vlasti u Graanici, Doboju i okolnim mestima... (podcrtao autor). Organiziranje strae u Sokolu u cilju zatite naroda od etnika ovdje je predstavljeno kao organiziranje borbe protiv partizana, iako partizani tada faktiki nisu ni postojali (naziv je zaivio tek koncem septembra, nakon Savjetovanja u Stolicama, a na ozrenskom podruju jo i kasnije!). Faistiki nastrojen deo naroda je teka ideoloka kvalifikacija, po kojoj bi to ispali svi oni koji su stali uz Pjania, drugim rijeima oni koji su uzeli oruje u ruke da brane svoje ivote od etnika. Dalje se veli da Pjani potom uestvuje u organizaciji ustakih vlasti, i to u Graanici, u Doboju i okolnim mestima, to se ve kosi sa zdravim razumom: po tome bi ispalo da vlasti do tada, etiri i po mjeseca od proglaenja NDH, u tim mjestima nije ni bilo. Ovaj citat smo naveli tek kao ilustraciju iz koje se vidi nain na koji su slubenici Komisije izraivali ovakve dokumente bez savjesnosti
i elje da se ustanovi istina, oni su u potpunoj ideolokoj zaslijepljenosti i voeni mrnjom prema neprijatelju nerijetko dolazili u sukob i sa elementarnim injenicama. Zbog svega toga, podatke iz ovih dokumenata treba koristiti samo s krajnjim oprezom. U takvom duhu je i ostatak dokumenta, u kome se Pjani, uglavnom, tereti za djela koja su poinili vojnici pod njegovom komandom, dakle po zapovjednoj odgovornosti. Na teret su mu, pored organizacije neprijateljskih jedinica i borbe protiv NOVJ, stavljena sljedea krivina djela: deportacija osoba srpske nacionalnosti iz Gornje Lohinje i Lendia, koji su odvedeni u logore, te ubistvo pet civila koje su poinili pripadnici njegove jedinice, zlostavljanje jednog civila, zatim strijeljanje zarobljenih partizana ili njihovo predavanje Nijemcima, potkazivanje Adema Alia, te pljaku koju su navodno izvrili pripadnici njegove jedinice u Babunoviima, Lohinji, Brijesnici i Kotorskom. Za sve ove teke optube zasnovane na izjavama svjedoka ili oteenih, nisu priloeni dokazi koji bi jasno upuivali na Pjanievu stvarnu odgovornost. Jednostavno je zakljueno kako su sve navedene zloine izvrili ustae XXV ustake bojne po nareenju, znanju i odobrenju svog komandanta Pjani Ibrahima. Provjerom nekih injenica, dio ovih optubi moramo u potpunosti odbaciti, a dio staviti pod velik znak pitanja. Najtea optuba je ona da je Pjani uestvovao u deportaciji Srba iz Lohinje i Lendia. Kao ustaki logornik, stoji u Odluci, Pjani Ibrahim sarauje sa ustakim satnikom tir Ivanom komandantom XIII ustake bojne, koja je dola u Graanicu
u novembru 1941 godine i ostala do pred kraj 1942 godine. Pripadnici tirove bojne pod komandom i u/z/ sauenitvo samog tira, zajedno sa graanikim ustaama pod komandom Pjani Ibrahima, izvrili su sredinom marta 1942 god. masovno kupljenje Srba u selima graanikog sreza. Sve pokupljene Srbe oni su dovodili u Graanicu, a odatle otpremali u Tuzlu, odakle su Srbi otpremani u logor Jasenovac. Od ovih odvedenih Srba nije se povratilo 31 lice. Kao to smo vidjeli, Pjani u ovo vrijeme jo uvijek nije bio logornik u Graanici, niti su ga dokumenti istranih organa u Graanici dovodili u vezu s tim incidentom. Naprotiv, u njima se uvijek XIII. bojna satnika Stiera tereti za tu deportaciju, a potvruje to i kasnija historiografija (uri Hamzi, 1985: 91-93; Tihi Hamzi, 1988: 189) Sama ta deportacija se desila u vrijeme neuspjele ofanzive protiv trebavskih etnika, 21.-24. III. 1942., a povod je bio to su se stanovnici navedenih sela, navodno, htjeli prikljuiti ustanicima. Ovaj navod iz odluke se, kada je u pitanju Pjanieva odgovornost, mora u potpunosti odbaciti. Kada su u pitanju civili za iju smrt su optueni pripadnici Pjanieve jedinice, a time po komandnoj odgovornosti i on sam, radi se o Ibrahimu Sinanoviu iz Donje Meee, ubijenom u novembru 1943. (kada su i njegovog oca Sinana, navodno, ustae odvele u Soko, pred svog komandanta Pjani Ibrahima, koji je bez ikakvog razloga starog Sinana iamarao), zatim se navodi da su pripadnici XXV. ustake bojne u septembru 1944. godine u Rapatnici opljakali i ubili Kopri Sejfudina, a u selu Vranoviima istog sreza ubili su Mustafi Emina, u oktobru iste godine
u Lukavici strijeljali Bradari amila, a u prolazu kroz selo Babunovie 6. januara 1945. strijeljali Sarajli Ibrahima. Razlozi zbog kojih su ove osobe ubijene niti blie okolnosti njihovog stradanja u Odluci se ne navode. Vjerovatno se radilo o saradnicima NOP-a, primjetno je da su svi ubijeni upravo u vrijeme kada su se vodile borbe protiv partizana. Meutim, Sejfudin Kopri, kao partizanski kurir, nije stradao 1944. godine, nego 15. decembra 1943. godine, od strane legionara iz Sladne. Njegova smrt i zapljena povjerljivih materijala koje je nosio, ukljuujui i pismo Adema Alia, vezuje se i za stradanje ovog asnika Domdo bojne i najpoznatijeg partizanskog ilegalca u Graanici. Ipak, odgovornost za Alievu smrt je Odlukom Zemaljske komisije takoer stavljena na teret Pjaniu, zbog navodnog potkazivanja. Naravno, ak i da je to istina da je Pjani uistinu potkazao Alia Nijemcima, njegova se smrt ni po kojem osnovu ne moe smatrati zloinom, jer Adem Ali je bio oficir jedne vojske, koji je odavao vane obavjetajne podatke neprijatelju. U gotovo svim armijama tokom Drugog svjetskog rata takva su se djela smatrala pijunaom i kanjavala smru. No, kako je zaista stradao Ali, pie Omer Hamzi: Po svim dosadanjim saznanjima, tragedija Adema Alia vezuje se za likvidaciju partizanskog kurira Sejfudina Kopria, koji je 15. 12. 1943. godine pao u ruke zelenokadrovaca na podruju Sladne. Kurir je nosio povjerljive obavjetajne materijale (izmeu ostalog i skice njemakih poloaja), koje je Adem Ali bio proslijedio nekoj partizanskoj komandi u Srebreniku. Te su materijale zelenokadrovci odmah predali andarmerijskoj staprolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 97
nici u Graanici, koja ih potom prosljeuje njemakoj komandi u Doboju. Dva dana kasnije (18. 12. 1943.), Nijemci su uhapsili Adema Alia u Maleiima i nakon kratkog suenja izveli i strijeljali... (Hamzi, 2008: 47). Zapravo, ta optuba protiv Pjania potjee iz prijave koju je 12. V. 1945. protiv Ibrahima Pjania, zatim orunikog narednika Rede Bektaevia, gradonaelnika Hifzage Hifziefendia, te Abdulaha Ibria (zapovjednika legije u Sladni) podnio hfz. Salim Ali, Ademov otac.67 Teke optube tom prilikom iznesene, donekle se mogu i razumjeti (bol zbog gubitka sina), ali Zemaljska komisija nije uope provjeravala injenice, iako su uz samu Odluku priloili slubene prijepise dokumenata, iz kojih se vidjelo da je upravo tih dana, 15./16. decembar 1943. godine, Ibrahim Pjani u Sokolu pretrpio teko ranjavanje (navodno devet rana). Stoga se ini u najmanju ruku sumnjivo da je imao kada pisati prijave protiv Alia. Uostalom, tako neto nije bilo ni potrebno: Ibrievi ljudi su uhvatili i Alievo pismo, koje su kao corpus delicti predali orunitvu, a ovi njemakom garnizonu. Nakon hapenja, Ali je hrabro sve sam priznao. Ljudi pod Pjanievom komandom su, prema Odluci, navodno poinili i niz ubistava i zlostavljanja zarobljenih partizanskih boraca, ali se ne navodi niti jedan konkretan primjer, a ni ukupan broj rtava. Takva djela, prema Hakim konvencijama iz 1907. i enevskoj konvenciji iz 1929. godine, predstavljaju ratne zloine, ali ni partizanska strana niti njihovi protivnici se toga esto nisu drali. Stoga smatramo da
67 Zemaljska komisija za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa NR BiH, inv. br. 5886, original u Arhivu BiH u Sarajevu, fotokopija u posjedu autora.
ne treba ni sumnjati da su pojedini pripadnici Pjanieve bojne ubijali zarobljene partizane. No, i partizanska je strana postupala jednako brutalno naveli smo ve neke zloine vojvoanskih jedinica s kraja 1943. godine, a u jednom izvjetaju komesara Tuzlanskog NOP odreda od 1. XII. 1944. kae se doslovno: U borbama na Graanici, Puraiu i u odbrani Lukavca od jakih ustakih snaga borci su pokazali borbenost, strahovitu mrnju prema narodnim izdajnicima. U odbrani Lukavca ranjenike i zarobljenike su odmah ubijali68 (podcrtao autor). Isto tako, navodi o pljaki su vjerovatni. U ranije citiranom izvjetaju, Ratimir Gada je posvjedoio o pljakanju i pustoenju dravne imovine od strane vojske, osobito XXV. bojne, koji su sa dravnih i opinskih zgrada skidali oluke, prozore, vrata, ruili ograde i sl. Razumljiva je stvar, pie Gada, da vojska mora da se grije, opere, skuha i osui nakon dolaska sa terena, ali treba dodati da su oko Graanice, kako dravne ume, tako podravljene privatne, te sada posebnike skoro sve, devastirane i na mjestima nekada liepih gajeva sada se pokazali kamenjari. Ovo unitavanje ume nije bilo samo za potrebe pomenutih jedinca, nego je skoro mnogi pripadnik vukao drva i svojim kuama, pa ak i prodavao. On je pokuao sprijeiti to raznoenje i unitavanje, osiguravajui opskrbu jedinica drvetom i ostalim poljoprivrednim proizvodima na zakonit nain ili putem dobrovoljnih priloga da bi se zaveo neki red, te da svako, ko se zaprtio pukom ne
68 Faksimil izvjetaja je je objavljen u monografiji Tuzlanski partizanski odred, Tuzla: Univerzal, 1988., na str. 98-99. U spomenutom napadu na Lukavac uestvovala je i Pjanieva XXV. djelatna bojna.
bude neogranieni gospodar i dahija u svom selu. Zbog svega ovoga, ne treba sumnjati da su neki pripadnici Pjanievih jedinica udarali i na privatnu imovinu, osobito ljudi koji su bili partizanski simpatizeri. Meutim, ostaje pitanje koliko je Ibrahim Pjani znao ili odobravao sva ova djela i koliki je u svemu tome stupanj njegove odgovornosti. Sumnju u njegovu istinsku krivicu bude neki njegovi postupci koje smo spomenuli, poput prilino blagonaklonog odnosa prema politiki i rasno nepodobnim osobama. Po ovom pitanju, moemo zakljuiti sljedee: za sada ne postoje nikakvi dokazi koji upuuju da je Ibrahim Pjani naredio ili neposredno poinio djela koja se, prema dokumentima meunarodnog ratnog prava vaeim tokom Drugog svjetskog rata, smatraju ratnim zloinima. Poinitelja takvih djela, meutim, najvjerovatnije jeste bilo meu Pjaniu podinjenim vojnicima. Ukoliko ih on svjesno i namjerno nije sprjeavao, niti protiv podreenih vojnika provodio propisane stegovne postupke, u tom sluaju bi bio snosio zapovjednu odgovornost. U svakom sluaju, u tom pravcu treba usmjeriti budua istraivanja, uz puno razumijevanje povijesnog konteksta u kome je Pjani kao asnik i zapovjednik djelovao, ali isto tako i konteksta u kojem su davane izjave svjedoka Zemaljskoj komisiji i u kom je ta ustanova obavljala zadatak. Spomenuta i analizirana Odluka Zemaljske komisije, kojom se Pjani proglaava ratnim zloincem je zapravo imala jedan praktian cilj: njegovo izruenje komunistikoj Jugoslaviji, kako bi se kao opasan politiki i ideoloki protivnik izveo pred sud i na taj nain politiki ili ak fiziki likvidirao. Meutim, ta odluka
nema pravnu snagu, ona nije ni optunica, a kamo li presuda. U tom smislu, drimo da nema osnova Ibrahima Pjania oznaavati kao ratnog zloinca, jer ne postoje vrsti dokazi koji bi takvo to izravno potvrdili.
19. U hRVATSKOJ EMIgRACIJI

Emigrantski period Pjanievog ivotopisa je gotovo potpuno neistraen i poznat je tek u najosnovnijim crtama. U samim poecima ovog razdoblja svog ivota, u vrijeme kada su komunistike vlasti traile njegovo izruenje, Pjani se koristio pseudonimom Ibrahim Piri, to je bilo djevojako prezime njegove majke. Kasnije, kada se legalizirao, koristio se pravim prezimenom ili je koristio oba. Njegov puni potpis na dokumentima i publikacijama iz tog vremena glasio je: pukovnik Ibrahim vitez Piri-Pjani. Iz amerikog logora u Italiji, Pjani je emigrirao u Siriju, zemlju koja je tih godina primila velik broj muslimanskih emigranata, Bonjaka i Albanaca, politikih azilanata i pripadnika poraenih oruanih snaga. Suoena s tekom vanjskopolitikom situacijom i agresivnom cionistikom politikom na svojim granicama, bez strunog kadra i izgraene vojske, ova je zemlja bila spremna pruiti drugu priliku onima koji su morali napustiti vlastitu domovinu. U Siriji su se tako skupili neki od najuglednijih bonjakih predstavnika u NDH, poput dr. Dafer-bega Kulenovia predsjednika vlade NDH, zatim prof. Hakije Hadia, poglavnog pobonika prof. Alije uljka i drugih; konano, Sirija je primila i brojne Hrvate-katolike. Svi oni su zajedno djelovali u hrvatskom nacionalnom duhu, okupljeni u Drutvo Hrvata u Siriji. I Pjaprolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 99
ni je bio lan tog drutva, a kasnih 1950-tih je biran i za njegovog predsjednika. Prema izvjetajima jugoslavenske diplomatske slube iz 1949. godine, Pjani je radio na prikupljanju emigranata za sirijske oruane snage, a bio je i jedan od potpisnika Memoranduma Hrvata-muslimana upuenog 1951. Sveislamskom kongresu u Karaiju (ivoti, 2008: 53). Formalno, kao i dr. Dafer-beg Kulenovi, i Pjani se u poetku priklanjao Hrvatskom oslobodilakom pokretu, emigrantskoj politikoj organizaciji koju je osnovao dr. Ante Paveli. U tom smislu, kada su ga u nekim novinskim napisima pokuali povezati s jednom protivnikom frakcijom, Pjani je u Na Bleiburgu, 1977. godine - slijeva nadesno: Adem Deli, Ibrahim i Omer Vrabac. Fotografija je snimljena dva mjeseca prije listu Hrvatska 24. VII. 1957. Pjani Pjanieve smrti dao izjavu da je on bio i ostaje UNS-e, zaduenog za organizaciju i nadzor uz Poglavnika (Krizman, 1986: 422-423, prema listu Hrvat, Oldham, nad koncentracionim logorima (u kojima IX/1957, br. 7-8). Meutim, nedugo nakon je do 1945. ubijeno vie desetina hiljada toga, Pjani je preao u suparniku poli- ljudi), nakon toga je sa Ustakim odbramtiku organizaciju Hrvatski narodni odpor benim zdrugom uestvovao u borbama, kontroverznog Vjekoslava Maksa Lubu- istaknuvi se brutalnou i samovoljom, ria, koji je boravio u paniji. Sam Pjani je zbog ega je bio i kanjen, stavljanjem u nekako u to doba napustio Siriju, te preao kuni pritvor. Zadnjih mjeseci rata, upuen je na teren, sa zadatkom da organizira u Njemaku, nastanivi se u Mnchenu. Ova epizoda Pjanievog ivotopisa je odbranu Sarajeva, ali je istovremeno podumoda i najkontroverznija. Maks Lubu- zeo i brutalne represalije protiv partizanri je bio jedan od najistaknutijih, ali i skih saradnika i simpatizera u gradu.69 to najozloglaenijih predstavnika Ustakog pokreta. U prvoj godini rata je bio zapo- 69 Meu njima je bilo i poznato vjeanje 55 osumnjienika na Marijin Dvoru. Opirnije o Luburiu: Tko vjednik Ustake odbrane, posebnog odjela je tko u NDH, 240-242 (Z. Dizdar).
se tie same organizacije koju je osnovao, Hrvatski narodni odpor je 1970-tih doao na zao glas, kada skupina njegovih mlaih lanova postepeno usvaja i primjenjuje teroristike metode. Meutim, u vrijeme kada je Pjani djelovao i suraivao sa ovom organizacijom i samim Luburiem, tokom 1960-tih godina, Hrvatski narodni odpor se bazirao prvenstveno na politiko i propagandno djelovanje i to dosta idealistiki. Da li je Ibrahimu Pjaniu bila poznata Luburieva mrana prolost ne znamo, ali Maks Luburi je od sredine 1950-tih godina, preko Hrvatskog narodnog odpora i putem svoje tampe (lista Odbrana i ilustrirane revije Drina) zagovarao obnovu NDH na jednoj irokoj platformi, koja je ukljuivala prevazilaenje svih ideolokih razlika ne samo meu pocijepanom hrvatskom emigracijom, nego ak i izmeu same te emigracije i hrvatskih komunista! Drugim rijeima, kako je to Luburi esto slikovito objanjavao, valjalo je skinuti i crvenu petokraku i slovo U, zaboraviti prolost i okrenuti se budunosti, te se udruenim snagama izboriti za ruenje Jugoslavije i obnovu hrvatske drave, s granicom na rijeci Drini. Takvom platformom Luburi je uspio okupiti iri krug saradnika, meu kojima je bilo i bivih asnika oruanih snaga NDH, i politiara, i intelektualaca, pa i umjetnika, meu njima i dosta muslimana, od kojih je najznaajniji bio Nahid Kulenovi, sin dr. Dafer-bega Kulenovia.70 Za razliku
70 Neki podaci o muslimanima oko Luburia: Imamovi, 1996: 80, s tim to su dosta tendenciozno navedeni. O Pjaniu, tako, Imamovi pie: Uz Luburia je pristajao i Ibrahim Pjani, opskurni i kontroverzni zapovjednik muslimanske ustake legije (u narodu poznate Pjanine ustae) na Sokolu kod Graanice. U emigraciji mu je bivi ustaki tajnik Vjekoslav Vrani
od taktiziranja ostalih ustakih politikih predstavnika (ukljuujui i Pavelia, koji je razmatrao i zajedniki sporazum sa srpskim politiarom Milanom Stojadinoviem o ruenju komunistike Jugoslavije, te uspostavi srpske i hrvatske drave koje bi podijelile Bosnu), Maks Luburi je ostao beskompromisni zagovornik obnove hrvatske drave na njenom cjelokupnom povijesnom teritoriju, koji je po ustakom vienju ukljuivao cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa ak i Sandak. Vjerovatno je upravo to i privuklo muslimane u njegovu organizaciju. Najoitiji vid djelatnosti Ibrahima Pjania u Hrvatskom narodnom odporu jeste saradnja u izdanjima, odnosno periodici ove organizacije listu Odbrana, te vojnoj reviji Drina. Pisao je vojno i povijesnopublicistike lanke, memoarske zapise, pa ak i pjesme. Osim toga, obilazio je organizacije Odpora u razliitim europskim zemljama, drei predavanja i govore. Kao istaknuti vojni zapovjednik, vaio je kao ekspert za vojna pitanja, a zanimljivo je da je na istom polju djelovao i pukovnik Ivan Stier (tir), takoer lan Hrvatskog narodnog odpora, koji je u prvoj polovici 1942. sa svojom 13. ustakom bojnom boravio na graanikom podruju. Isto tako, Pjani je kao musliman uestvovao u pokuajima politikog povezivanja hrvatske emigracije sa vladama arapskih zemalja. Bio je i zamjenik Vrhovnog zapovjednika Hrvatskog narodnog odpora (tj. Luburia), a sam Maks Luburi ga je dosta cijenio (to se vidi iz uvodnika i komentara u spomenutim publikacijama), kao zaslunog vojdao titulu viteza, pa se od tada predstavljao i potpisivao kao Ibrahim-vitez, ili Ibrahim-beg. Vidjeli smo kako je, zapravo, Pjani dobio tu titulu, jo u ratu.
nika. U nekim su se prilikama i susretali, pa i zajedno javno istupali.71 Godine 1969., jugoslavenska tajna policija (zloglasna UDB-a) je preko plaenih ubica na brutalan nain likvidirala Maksa Luburia, a potom i Nahida Kulenovia, koji je ivio u istom gradu gdje i Pjani u Mnchenu. U samom Odporu tokom 1970-tih godina dolazi do podjele na vie frakcija na jednoj strani ostaju stari lanovi i veterani oruanih snaga NDH, uglavnom ljudi u poodmaklim godinama, ije je ve sasvim idealistiko djelovanje sve vie naliilo obinom folkloru, dok se mlai predstavnici, koji su emigrirali iz Jugoslavije nakon rata, okreu revolucionarnim i teroristikim metodama, po uzoru na IRA-u, ETA-u, PLO, RAF, Crvene brigade, Sive vukove i sline organizacije. Njihov nain djelovanja postaju bombaki napadi na jugoslavenska diplomatska i privredna predstavnitva, otmice aviona, atentati. Ibrahim Pjani je, kao ovjek u ve poodmaklim godinama, ostao po strani od ovog novog kursa. Posljednje godine ivota je mirno proveo u Mnchenu, djelujui u okviru organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemake. Odravao je kontakte sa porodicom u Bosni i Hercegovini, a ponovo se i oenio, jednom Graankom, koja je otputovala u Njemaku. Odravao je kontakte i sa nekim ljudima s graanikog podruja koji su tih godina odlazili na rad u Njemaku. Navodno, iako formalno nije ispunjavao uvjete za zakonsku amnestiju bio je, ipak, visoki oficir komunistima neprijateljske vojske sa visokim odlikovanjima, te
71 Prema Zvizdiu (1997: 324), Pjani je 1960. sa Stjepanom Buconjiem i Mirkom Bilobrkom pokrenuo list Slobodna Hrvatska, u kome je suraivao do smrti.
aktivan pripadnik neprijateljske emigracije komunisti su na izmaku 1960-tih bili spremni da Pjaniu dopuste i povratak u domovinu. Posjeta nekih ljudi iz Dravne bezbjednosti predsjedniku opinske skuptine u Graanici, Rizi Sumanu, te uputa da preko porodice poalje poruku Pjaniu da se vrati u Jugoslaviju72 pria je koja se moda nikada nee moi ni provjeriti. Ipak, ni UDB-a nije sve rjeavala metkom, noem, ekiom... Potvruje to i sluaj kontroverznog sveenika i publiciste Krunoslava Draganovia, jednog od najuglednijih predstavnika hrvatske emigracije, koji se pod nerazjanjenim okolnostima, 1967. godine, iznenada obreo u Jugoslaviji, gdje je nakon kratkotrajnog boravka u pritvoru puten na tzv. kontroliranu slobodu, piui, istraujui i predajui na Franjevakoj bogosloviji u Sarajevu. Ko zna, moda su u strukturama UDB-e takvu sudbinu namijenili i ve ostarjelom vitezu Pjaniu, ponudivi mu povratak kui, gdje bi bio na oku. Ipak, Pjani je odluio ostati. Moda je tako bilo i bolje. U svom zaviaju je tada slubeno bio domai izdajnik, zloinac, narodni neprijatelj, a u emigraciji pukovnik i vitez. Na Ahiret je preselio 17. jula 1977. godine u Mnchenu, gdje je i pokopan.
20. Umjesto zakljuka: Ibrahim Pjani izmeu MITSKOg I REALNOg

U vrijeme socijalistike Jugoslavije, Pjani je u javnom diskursu tretiran izrazito negativno. Narodni neprijatelj, faist, domai izdajnik, sluga okupa72 Hamzi, 2001: 112; podaci dopunjeni u razgovoru s autorom.
tora, zlikovac, najvei izrod i bezbroj drugih slinih ideolokih kvalifikacija o njemu se moglo uti u govorima, izlaganjima i obraanjima, to je ostavilo traga u zapisnicima i drugim dokumentima tog doba. Razlog tome nije bio samo u Pjanievoj ratnoj prolosti, nego i injenica da je pripadao neprijateljskoj emigraciji. Meu komunistima i komunizmu naklonjenim ljudima Pjani je zbog toga zaista i doivljavan kao negativna linost, a taj komunistiki mit o Pjaniu kao nekakvom sinonimu faizma u lokalnim okvirima i danas je iv. Kod veine naroda, pak, o Pjaniu je ivjela sasvim suprotna percepcija, koja se nije smjela javno iskazivati;73 ona je vremenom takoer oblikovana u svojevrstan historijski mit. U tradicionalnom miljeu na selu i u gradu, religioznoj sredini, pa i ostacima predratnog bonjakog graanskog drutva, Pjani je, izmeu ostalog, predstavljan kao najzaslunija linost za spas i opstanak Bonjaka na ovim prostorima. Ilustrativno je u tom pogledu kazivanje dr. Avde Prohia i Hifzage Halilbegovia, inae dvojice predratnih demokratskih i lijevo orijentiranih predstavnika graanskog sloja, prema kojem vienije Graanlije daju povjerenje Pjaniu da organizira odbranu (Halilbegovi, 2000: 15). Ovaj mit je, oekivano, naglaavan i u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.74 Trei
73 Rahm. Fikret Konji Uo je autoru ovoga rada ispriao dogaaj kojemu je svjedoio na jednom vaeru u Graanici ranih 1970-tih, kada su milicioneri sa palicama nasrnuli na ovjeka jer je glasno zapjevao: Vrati se, Ibro, ito je zrelo! Shvatili su to kao provokaciju i protumaili da on time aludira na povratak Ibrahima Pjania iz Njemake, iako se zapravo radilo o popularnoj izvornoj pjesmi iz tog doba (pogl. rad Rusmira Djedovia o izvornoj muzici u ovom broju Graanikog glasnika). 74 Jedan od lokalnih pjesnika iz Graanice je u to vrijeme ak napisao i objavio pjesmu o Pjaniu.
historijski mit o Ibrahimu Pjaniu, kao zaslunom borcu za hrvatsku stvar, jednom od ponosnih sinova hrvatske Bosne izgraen je u krugovima hrvatske politike emigracije uz, da se tako izrazimo, i samo Pjanievo sauesnitvo. Komunistiki pogledi na Ibrahima Pjania su u potpunosti proeti ideolokim stereotipima, koji distorziraju realnu sliku tog vremena i zbivanja u njemu. Jedan od najprisutnijih je nametnuti ideoloki kliej o okupatoru i domaim izdajnicima, nasuprot pokretu otpora, odnosno oslobodiocima, koji je nastao jo u toku samog rata, kao rezultat propagande NOP-a u cilju stjecanja meunarodnog priznanja legimiteta njegove borbe, a nametnut je kao historiografski metanarativ u vrijeme socijalistike Jugoslavije, kao totalitarne zemlje pod kontrolom komunistikog reima. U tom smislu, Drugi svjetski rat na ovim prostorima se sagledavao u kontekstu NOPa, umjesto da se NOP sagleda u kontekstu sloenih prilika Drugog svjetskog rata. Taj metanarativ je postao temelj ideologije, koja je monopolizirala prolost i nametala vlastitu interpretaciju cjelokupnoj drutvenoj zajednici, u cilju oblikovanja podobnog kolektivnog identiteta, zanemarujui izuzetno kompliciranu historijsku stvarnost na prostorima bive Kraljevine Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. U tom smislu, i Pjani je oznaavan kao kvisling, sluga okupatora i sl., ali takvi pojmovi jednostavno nemaju utemeljenja. Kraljevina Jugoslavija nije bila (jedno)nacionalna drava, koja kao rtva agresije pada pod okupaciju, te u kojoj se na jednoj strani javljaju saradnici okupatora, a na drugoj pokret otpora i osloboditelji. Naprotiv, ona je predstavljala podijeprolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 103
ljenu i nestabilnu vienacionalnu zajednicu sa brojnim nerijeenim problemima, koji su kasnije uvjetovali i odredili neka zbivanja i procese tokom samog rata, gdje je na njezinim prostorima, u okvirima globalnog sukoba dva suprotstavljena tabora, bjesnio i bellum omnium contra omnes. Na podruju Bosne i Hercegovine, pak, to je jo i vie bilo izraeno. Nakon propasti socijalistike Jugoslavije i pada komunistikog reima, koji su nametali ne samo ideoloke obrasce interpretacije povijesti, nego i okvire istraivakih radova stvoreni su osnovni preduvjeti i za neovisna istraivanja, i za kritiko preispitivanje historije tog perioda. Novi istraivaki poduhvati su, tako, temeljito rasvijetlili neke ranije zanemarene aspekte, te prezentirali do tada nepoznate injenice. Meutim, historija Drugog svjetskog rata na ovim prostorima se najee i dalje promatra kroz interpretacijski okvir antifaistike borbe kao dominirajueg metanarativa. Globalni sukob na relaciji faizam antifaizam (uz subjektivno i selektivno koritenje ovih termina), predstavljen kao teoloki koncept sukoba dobra i zla, na taj nain se i dalje pokuava nametnuti kao okvir za tumaenje i objanjenje, opet naglaavamo, izuzetno sloene historijske realnosti na prostorima bive Kraljevine Jugoslavije, a osobito Bosne i Hercegovine. Taj okvir se, tavie, sputa i na lokalni nivo, gdje se ak i neke interpretacije vezane za ope prilike na nivou Bosne i Hercegovine ne mogu odrati. Prouavanjem izvorne grae, zapravo, moe se opaziti da je svaki mikroprostor imao neke svoje specifinosti, u veoj ili manjoj mjeri, koje mogu odgovarati irim ili opim interpretacijskim obrascima,
ali ne moraju uvijek. Meutim, ignoriranje informacija koje izvori nude i nametanje irih interpretacijskih okvira ak i na mikroprostor, gdje oni objektivno ne vrijede niti mogu nai potvrdu u izvorima predstavljalo bi potpuni metodoloki promaaj. U tom smislu, pokuavati objasniti povijesnu ulogu Ibrahima Pjania kroz pitanja o faizmu/antifaizmu ili pravoj i krivoj strani, predstavlja pogreno i promaeno historiografsko polazite, jer e se neminovno zapasti u procjep izmeu lokalne i generalne perspektive. Tako bismo, na primjer, zbog pripadnosti Ustakom pokretu Pjania ocijeniti kao faistu, ali bi odmah morali postaviti pitanje kako to da faist spaava idove? Jasno je, dakle, da se na osnovu opeprihvaenih ocjena o Ustakom pokretu i reimu u NDH ne mogu davati ocjene o Ibrahimu Pjaniu, kao to se ni Pjanievi postupci ne mogu uzimati kao mjerilo za ocjenu tog pokreta. Jasno je, dakle, da su neki osnovni elementi komunistikog mita o Ibrahimu Pjaniu, kao kvislingu ili faisti teko mogu dovesti u sklad sa prezentiranim injenicama, kao i historijskim kontekstom u kojem je Pjani djelovao. S druge strane, onaj tradicionalistiki mit, nazovimo ga tako, po kojem je Pjani navodni spasitelj Graanice i najzaslunija osoba u odbrani Graanice od etnike opasnosti takoer nema uporite u injenicama koje smo prezentirali. Ibrahim Pjani uistinu jeste jedan od organizatora odbrane, na podruju svog rodnog Sokola, ali ve na irem graanikom podruju tu je jo niz drugih ljudi, poevi od Pjanievog nadreenog Sejde ulia, zatim Ibrahima Like (zapovjednika satnije u Graanici) pa nadalje. ini se da je pripisivanje te uloge Pjaniu meu
Mezar Ibrahima Pjania u Mnchenu
ovdanjim narodom bio svojevrstan vid pasivnog otpora tadanjem komunistikom totalitarizmu. Naposljetku, trei emigrantski mit o Pjaniu teko moe imati uporita. Iz njegove ratne biografije smo vidjeli da je Ibrahim Pjani tokom rata mnogo puta bio na raskriju, dvoumei se kojom stranom krenuti. Ima osnova za pretpostavku da je od prvih ratnih dana iskazivao odreeno prohrvatsko opredjeljenje, ali je u kljunim trenutcima kretao u onom smjeru u kojem je bilo okrenuto raspoloenje njegovog naroda od Hadiefendieve legije, preko prvih pregovora s partizanima, potom tzv. zelenog kadra na liniji bonjake autonomistike politike, pa sve do zapovjednitva nad ustakom bojnom. Ipak, i kao ustaa, ponovo se ne ustruava pregovarati s partizanima, a iz izvjetaja Ratimira Gade o stanju u Graanici smo vidjeli koliko se autoritet NDH tada potovao. Silom prilika, naavi se u krugu hrvatske politike emi-
gracije, Pjani je konano definirao i svoj vlastiti identitet, u duhu pravakih naela o viekonfesionalnoj hrvatskoj naciji i Bonjacima kao sastavnom djelu hrvatskog korpusa. U tom razdoblju, nije mu smetalo da kapitalizira svoje vitetvo, in i ratna odlikovanja, koja su u samom ratu bila vie rezultat nastojanja ustakog reima da sprijei pojavu jo jednog Huske Miljkovia, nego li nekakvo stvarno priznanje zaslunom hrvatskom borcu. Pjaniu su tako sigurno godili svi hvalospjevi i panja koju je primao, kao i prie o fantomskoj Posavskoj vojnici i epskom junatvu. U tom duhu je, uostalom, ispraen i na onaj svijet, kao vitez Krune kralja Zvonimira i pukovnik HOS-a, sa hrvatskim povijesnim grbom na nadgrobnom nianu.
***
Pravila historijske struke ne doputaju jednostrane ocjene bilo ijeg lika i djela. Ona, naprotiv, zahtijevaju da se neiji ivot i povijesna uloga osvijetle na osnovu proprolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 105
vjerenih injenica i primarnih historijskih izvora, ali isto tako, i da se smjeste u kontekst vremena u kojem je ta linost ivjela, ali i prostora na kome je djelovala. U tom smislu treba tragati i za historijskom ocjenom o Ibrahimu Pjaniu, a njegov ivotni put i povijesnu ulogu promatrati na vie ravni. U razdoblju izmeu dva svjetska rata, Pjani je bio ukljuen u rjeavanje problema svoje lokalne zajednice, i kroz politiko djelovanje, i kroz rad u dematskom medlisu, dok najvei dio Drugog svjetskog rata provodi u traenju izlaza za svoj narod. Njegovo je djelovanje primjer tipino bonjakog, lokalnog, krajnje usitnjenog, pragmatinog djelovanja usmjerenog na fiziku zatitu Bonjaka (Filandra, 1998: 195), a uloga je bila uglavnom pozitivna osobito s motrita interesa obinih ljudi iz ovog kraja, kojima je bio glavni cilj predeverati rat sa to manje rtava i tete, ne odlazei od kua i branei vlastite ivote, imovinu i naselja. Iako je formalno obavljao dunost politikog predstavnika Ustakog pokreta u Graanici, a kasnije i zapovjednika jedne bojne njegovog vojnog krila, Ustake vojnice, Pjani se teko moe samo na osnovu toga diskreditirati i diskvalificirati, jer za sada nema dovoljno dokaza koji bi ga teretili za linu odgovornost, odnosno uee u djelima zbog kojih je Ustaki pokret oznaen zloinakim. Naprotiv, neki sluajevi koje smo naveli, svjedoe da je koristio svoj utjecaj i poziciju da pomogne ljudima koji su bili progonjeni od reima, osobito onim koji su stradavali samo zbog svoje nacionalne, odnosno rasne pripadnosti (spaavanje idova i sl.). U hrvatskoj emigraciji, meutim, ivotni put Ibrahima Pjania je krenuo drugim tokom. U vrijeme dok su Bonjaci
u Pjanievoj domovini pobjeivali u borbi za priznanje svog nacionalnog subjektiviteta, ali i dalju izgradnju dravnosti Bosne i Hercegovine, on se ipak jo uvijek zalagao za realizaciju jedne historijski promaene dravne i nacionalne ideje, koja je propala 1945. godine, obiljeena hipotekom zloina. Koliko je sam imao realnih predodbi o svemu tome, posebno je pitanje. U svakom sluaju, Ibrahim Pjani predstavlja izuzetno zanimljivu i neobinu, ali i veoma znaajnu linost, koja zasluuje detaljniju historiografsku obradu, ali isto tako demistifikaciju i demitologizaciju u naoj lokalnoj zajednici, koja je, pored brojnih problema svakodnevnice, dodatno optereena primjerima suprotnih percepcija i interpretacija razliitih razdoblja, dogaaja i momenata vlastite prolosti. Nadamo se da e i ovaj rad posluiti kao polazna osnova u tom pravcu, te da e nova istraivanja razrijeiti mnoge nedoumice, popuniti praznine, te potvrditi ili pak izmijeniti zakljuke koje smo dunim oprezom iznijeli.
IZVORI I LITERATURA

Arhiv Jugoslavije, Beograd [AJ] fond 110 (Dravna komisija za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa) Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla [ATK] fondovi zbirke: Radniki pokret i narodnooslobodilaka borba u sjeveroistonoj Bosni (1920-1945); Sreski komitet SK BiH Graanica (BiH-ATKT/SK SKBiHG); Sreski narodni odbor Graanica (BiH-ATKT/ SNOG) Vojni arhiv Ministarstva odbrane Srbije, Beograd [VAB] fondovi: Nezavisna drava Hrvatska (1941.-1945.) i etnici Drae Mihailovia (1941.-1945.) Zaviajna zbirka Graanica [ZZG], inv. br. 102; Medlis Islamske zajednice Graanica, graa Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva
Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilakom ratu naroda Jugoslavije [ZNOR], tom II: Dokumenta Vrhovnog taba Narodnooslobodilake vojske Jugoslavije 1941-1945.; tom IV: Borbe u Bosni i Hercegovini; tom XII: Dokumenti Njemakog Rajha 1941-1945.; tom XIV: Dokumenti etnikog pokreta Drae Mihailovia 19411945. rtvoslov bonjakog stanovnitva s podruja opine Graanica 1941.-1945. (priredili: Omer Hamzi i Edin akovi), Graaniki glasnik, XV/29, 2010., 92-122. [rtvoslov] Periodika: Vrbaske novine, Banja Luka; ElHidaje, Sarajevo AHMEDBAI, Fikret 1998: Doborovci Gornji i Donji (etnoloka skica). Graaniki glasnik, god. III, br. 6, 1998., 74-84. URI, Eref HAMZI, Omer 1985: Biljezi slobode. Partizanska spomen-obiljeja na podruju optine Graanica, Graanica: Optinski odbor SUBNOR-a i Komisija za istoriju OK SK BiH, 1985. DEDIJER, Vladimir MILETI, Antun 1990: Genocid nad Muslimanima, 19411945: zbornik dokumenata i svjedoenja, Sarajevo: Svjetlost, 1990. DELI, Osman 1986: Sto godina narodne osnovne kole u Graanici. Uz pregled razvoja osnovnog kolstva na podruju optine Graanica, Graanica: Samoupravna interesna zajednica osnovnog obrazoavanja i vaspitanja, 1988. DIZDAR, Zdravko 2002: etniki zloini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Zagreb: Hrvatski institut za povijest Dom i svijet, 2002. DIZDAR, Zdravko: Prilog istraivanju problema Bleiburga i krinih putova (u povodu 60. obljetnivce), Senjski zbornik, Vol. 32 No. 1, 2005., 117-193. OZI, Adib 2008: ozii iz Srebrenice skica za znanstvenu monografiju, Batina sjeveroistone Bosne, br. 1, 2008. (2010.), 101-115. FILANDRA, air 1998: Bonjaka politika u XX. stoljeu, Sarajevo: Sejtarija, 1998. Grahek Ravani, Martina 2009: Bleiburg i krini put 1945., Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2009.
HADIJAHI, Muhamed 1973: Muslimanske rezolucije iz 1941.u Zborniku: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Institut za istoriju radnikog pokreta, 1973. HALILBEGOVI, Nihad 2000: Bonjaci rtve zaborava. Sarajevo, Halkomex, 2000. HALILBEGOVI, Nihad 2004: O kandidaturi Mustafe Mulalia za narodnog poslanika Graanikog sreza na petomajskim izborima, 1935. godine. (Iz neobjavljenog memoarskog spisa Mustafe Mulalia pod naslovom Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doivljaja i rasuivanja), Graaniki glasnik, god. IX, br. 18, 2004., 85-91. HAMZI, Omer 2001: Putevi i stranputice viteza Pjania, Graaniki glasnik, god. IV, br. 11, 2001., 110-112. HAMZI, Omer 2004: Formiranje i raspored jedinica Hadiefendia legije na podruju tuzlanske oblasti, Stav, 6/7, III, Tuzla 2004., str. 63-77. HAMZI, Omer, 2008: Likovi zaviaja: Adem Ali. Kako je stradao najbolji partizanski ilegalac u Graanici, Graaniki glasnik, god. XIII, br. 26, 2008., 45-50. HAMZI, Omer 2007: Prva organizacija KPJ u Graanici i njeno antifaistiko djelovanje tokom Drugog svjetskog rata od osnivanja, u proljee 1941., do rasputanja, u jesen 1944. godine, Graaniki glasnik, god. XII, br. 24, 56-76. HAMZI, Omer 2009: Progoni i stradanja Jevreja u Graanici tokom Drugog svjetskog rata, Batina sjeveroistone Bosne, 2, 2009., 47-60. HAMZI, Omer DJEDOVI, Rusmir 2008: Lukavica kod Graanice historijska monografija, Graanica: Bosanski kulturni centar, 2008. HAMZI, Omer DJEDOVI, Rusmir, 2010: Doborovci kod Graanice: historijska monografija, Doborovci: Mjesna zajednica, Graanica: Monos, 2010. HAMZI, Omer, 2012: Graanica i okolina u periodu izmeu dva svjetska rata: (pravnopolitiki i drutveno-ekonomski razvoj), Travnik: Univerzitet u Travniku, 2012. HASANBEGOVI, Zlatko, 2008: Iz korespondencije Ademage Meia uoi uspostave Banovine Hrvatske. Pismo Drutva bosansko-hercegovakih Hrvata u Zagrebu reis-ululemi Fehimu Spahi i vrhbosanskom nadbi-
skupu Ivanu ariu iz svibnja 1939., asopis za suvremenu povijest, god. XL, vol. 3, 2008. HASANBEGOVI, Zlatko, 2010: Predstavka skupine graanikih graana Poglavniku Anti Paveliu iz rujna 1941. godine, Graaniki glasnik, god. XV , br. 29, 89-91. HUREM, Rasim, 1967: Pokuaj nekih graanskih muslimanskih politiara da Bosnu i Hercegovinu izdvoje iz okvira NDH, Godinjak Drutva istoriara BiH, XVI/1965, 1967., 191-221. HUREM, Rasim, 1968: Koncepcije nekih muslimanskih graanskih politiara o poloaju Bosne i Hercegovine u vremenu od sredine 1943. do kraja 1944. godine, Prilozi, Institut za istoriju radnikog pokreta, Sarajevo, IV/4, 1968., 533-548. IMAMOVI, Mustafa 1996: Bonjaci u emigraciji. Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967., Sarajevo: Bonjaki institut Zrich odjel Sarajevo, 1996. JAHI, Adnan 1995: Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, Tuzla: Zmaj od Bosne KDB Preporod, 1995. KRIZMAN, Bogdan 1986: Paveli u bjekstvu, Zagreb: Globus, 1986. KUJOVI, Mina 2001: Politike napetosti u Graanici tokom imenovanja kotarskog predstojnika Ahmet. ef. Boria 1919. godine. Graaniki glasnik, god. V, br. 9, 2000., 51-54. KUJOVI, Mina 2004: Tragom dokumenta: nacionalistiki ispad nekih Srba u Graanici 1894. godine. Graaniki glasnik, god. IX, br. 17, 2004., 82-85. KUJOVI, Mina 2004a: Neki detalji o smjeni vlasti u Graanici krajem novembra 1918. godine. Graaniki glasnik, god. IX, br. 18, 2004., 81-85; MAI, Izet 2010: ivot i djelo Muhameda Maia, Sarajevo: Avicena, 2010. MIDI, Fikret 2011: Muslimanska milicija Huske Miljkovia u Cazinskoj krajini, Bonjaka pismohrana, sv. 10, br. 32-33 (Zbornik radova sa simpozija Cazinska krajina u XX. stoljeu politika, ljudi, dogaaji), Zagreb 2011., 189-222. MILADINOVI, Svetislav Slavko 1982: etrnaesta srpska NOU brigada, Beograd: Vojnoizdavaki zavod, 1982. MULALI, Mustafa 1936: Orijent na Zapadu: Savremeni kulturni i socijalni pro-
blemi muslimana Jugoslavije. Beograd: tamparija Grafiki institut, 1936. Portmann, Michael 2004: Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII (19431950), Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. PUKAR, Osman 2001: Zapis o Sokolu, Graaniki glasnik, god. IV, br. 11, maj 2001., 113-115. REDI, Enver 1998: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo: OKO, 1998. AKOVI, Edin 2001: Stara damija u Sokolu, Graaniki glasnik, god. IV, br. 11, 2001., 75-78. AKOVI, Edin 2010: Graanlije u oruanim snagama NDH i njemakim legionarskim jedinicama 1941.-1945. i njihova stradanja, Graaniki glasnik, XV/2010, br. 29, 58-76. AKOVI, Edin 2011: Hafiz Ibrahim ef. Mehinagi: prilog ivotopisu, Graaniki glasnik, XV/2011, br. 32, 22-58, AKOVI, Edin HAMZI, Omer: Gornja Orahovica nekada i sada, Teanj: Planjax, 2012. TIHI, Esad HAMZI, Omer: Graanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Graanica: Komisija za istoriju Optinskog komiteta SK BiH i Optinski odbor SUBNOR-a Graanica, 1988. TIHI, S. Esad: Jedinice Domobranske dobrovoljake pukovnije (DOMDO) na teritoriji Trebave, Ratia i Posavine (1942.1943.), Graaniki glasnik, 2, I, novembar 1996., str. 32-58. VULETI, Dominik: Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburkog zloina, Pravnik, Vol. 41, No. 85, 2007., 125-150 VUJASINOVI, Todor: Ozrenski partizanski odred, Sarajevo: Svjetlost, 1979. ZVIZDI, Salih 1998: Ibrahim Piri-Pjani, u: Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.1945. (urednici: Zdravko Dizdar, Marko Gri, Slaven Ravli i Darko Stupari), Zagreb: Minerva, 1997. IVKOVI, Vera 2001: Seanja na rat, u: Mi smo preiveli. Jevreji o holokaustu, Beograd: Jevrejski istorijski muzej, 2001., 301-312. IVOTI, Aleksandar 2008: Politika emigracija iz Jugoslavije u Siriji 1947-1952, Tokovi istorije, 2008, br. 3-4, str. 46-59

Edin Šaković - Prilog Životopisu Ibrahima Pjanića

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Edin Šaković - Prilog Životopisu Ibrahima Pjanića

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

graaniki.glasnik.

Prilozi ivotopisu Ibrahima Pjania (u povodu 35. obljetnice smrti)

48 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

i djelovao, a time i bolje razumjeli njegovi postupci.

2. Pjaniev ivot do poetka DRUgOg SVJETSKOg RATA

vie to je desetak godina ranije bio Raidagiev zamjenik na listi JMO.

3. Ibrahim Pjani kao ORgANIzATOR ODbRANE SOKOLA I SUSJEDNIh MJESTA

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 53

2. satnija Domdo bojne Graanica sa zapovjednikom Ibrahimom Pjaniem

4. etnika opasnost nad graanikim krajem

54 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 55

56 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

5. Pjani kao zapovjednik 2. DOMObRANSKE dobrovoljake satnije

60 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

6. Ibrahim Pjani kao ustaki logornik u Graanici

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 63

64 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

7. Spaavanje idovske ObITELJI DR. VILIMA SChMUKLERA

8. Prijelomna jesen 1943. gODINE

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 67

68 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

9. Pjano je pokreta i ORgANIzATOR zELENOg KADRA U SREzU graanikom...

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 69

70 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 71

10. U bORbI SA PARTIzANIMA

72 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 73

74 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

11. PREgOVORI O PRISTUPANJU U NOVJ

76 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 77

78 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

Ibrahim Pjani u asnikoj odori

12. Odnosi sa etnicima i pismo Mustafe Mulalia

80 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

13. Ibrahim Pjani kao asnik USTAKE VOJNICE

84 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 85

14. ta hoe aka okaca da NAM DIRIgUJE I SA NAMA UPRAVLJA...

86 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

15. U POSLJEDNJIM MJESECIMA RATA

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 89

90 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

16. ODLIKOVANJA I PRIzNANJA

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 91

17. Od Graanice do Bleiburga

92 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 93

94 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

18. Komunistike optube za zloine

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 95

98 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

19. U hRVATSKOJ EMIgRACIJI

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 101

20. Umjesto zakljuka: Ibrahim Pjani izmeu MITSKOg I REALNOg

102 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

Mezar Ibrahima Pjania u Mnchenu

prolost GRAANIKI GLASNIK 34/17 107

108 GRAANIKI GLASNIK 34/17 prolost

Das könnte Ihnen auch gefallen