Sie sind auf Seite 1von 25

PIGMENTI

Riječ boja označava dva pojma. Prvi, optički pojam, označava


fizikalne osobine svjetlosti, tj. osjećaj kojega u oku stvara svjetlost
emitirana iz nekog izvora ili reflektirana s neke površine. Drugi
pojam označava tvar koja ima svojstvo prekriti i oboji druge tvari.

Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti čine crni, a kad su


osvijetljeni, razlikujemo njihove boje. Svjetlo je elektromagnetsko zračenje isto kao i radio ili TV
valovi. Naše oko iz velike skale elektromagnetskih valova registrira valne dužine 400-700 nm (nm je
oznaka za nanometar, 1nm= 10-9 m). Sunčeva svjetlost sastoji se od niza boja koje čine spektar.
Svjetlosni titraji određene valne dužine izazivaju u našem oku podražaj koji osjećamo kao žuto,
crveno, zeleno itd. Obojenost neke površine možemo shvatiti kao svojstvo materije da razlaže bijelu
sunčevu svjetlost, određene elektromagnetske valove apsorbira, a druge reflektira i ti izazivaju u
našem oku doživljaj boje.

Bijela boja površine znači potpunu (ne zrcalnu, ali ravnomjernu) refleksiju, crna potpunu(ne
apsolutnu, ali ravnomjernu) apsorpciju. Crvena površina apsorbira valove svih boja spektra osim
crvenih, koje reflektira pa je i vidimo crvenom. Doživljaj boje nije uvijek uzrokovan apsorpcijom i
refleksijom svjetla. Boja plavog neba i večernje crvenilo posljedica su disperzije svjetlosti na sitnim
kapljicama vode ili sitnim kapljicama prašine. Snijeg, šećer... izgledaju nam bijelo jer se svjetlo
disperzira na kristalnim plohama sitnih kristala od kojih se te tvari sastoje.

U slikarstvu boja je glavno sredstvo izražavanja i najvažniji element slike. Boja je fizikalna mješavina
veziva i pigmenata s dodacima koja ima svojstvo bojanja, pokrivno ili transparentno, površine na koju
je nanesena i povezivanja s njom.

Pigmenti su obojeni prah, netopljivi su u vodi, vezivima i otapalima. Sitne čestice pigmenata
disperzirane su u vezivu i vidljive pod mikroskopom za razliku od bojila čije su čestice topljive i
toliko sitne da su nevidljive. Najfiniji pigmenti prolaze kroz sito s 16.000 očica / cm2.

Osnovno svojstvo pigmenata je obojenost ( boja, kroma) koju vezivo mora što manje mijenjati. Vezivo
ne smije mijenjati kemijska svojstva ni valersku vrijednost (franc. valeur = vrijednost, svjetlina boje)
pigmenata.

Za slikarske svrhe biraju se pigmenti prema svojstvima koje preferira određena slikarska tehnika. Na
primjer, transparentni pigmenti koriste se za akvarel i lazurne premaze u drugim tehnikama. Pigmenti
otporni na alkalije (lužine) moraju se koristiti u fresko tehnici. Vezivo pigmenata i podloga trebaju što
manje utjecati na promjene boje pigmenta i na njihova kemijska i fizikalna svojstva kako bi slici
osigurali autentičnost, čvrstoću i trajnost .

Kroz povijest slikarstva određena razdoblja bila su ograničena u izboru pigmenata. Najstariji
pigmenti upotrebljavali su se u obliku u kojem su nađeni u zemlji. Prije 2ooo godina p.n.e. bili su u
upotrebi kreda, zelena zemlja, okeri, umbra, crna boja od pougljenjenih ostataka drva ili kostiju.
Ljudi kamenog doba oslikavali su svoje spilje ovim zemljanim bojama (obojenim zemljama- većinom
žutom, crvenom i smeđom) koje su nalazili u svojoj okolini.

Upotreba metalnog oruđa omogućila je upotrebu pigmenata dobivenih usitnjavanjem prirodnih


minerala i ruda. U brončano doba u Egiptu (2ooo-1ooo p. n. e ) koriste se azurit, malahit,
auripigment, realgar, cinober. Ovi minerali obrađeni usitnjavanjem, ispiranjem i sedimentacijom,
koristili su se stoljećima.

1
U Egiptu su se proizvela prva dva sintetička anorganska pigmenta - egipatsko plava i olovno bijela.
Egipatska plava je imala široku primjenu, ali je nestala iz palete između 2. i 7. stoljeća. Olovno bijela
bila je jedini bijeli pigment u štafelajnom slikarstvu, osim krede koja nema dovoljnu pokrivnost i
snagu bojenja, sve do otkrića cinkovog bjelila početkom 19. stoljeća i titanovog bjelila početkom 20.
stoljeća.

Rimljani su otkrili grimiz, indigo, verdigris koji nastaje korozijom bakra. Stoljećima je grimiz
(purpur) smatran simbolom najveće moći i dostojanstva. Samo su rimski senatori, carevi, kardinali i
kraljevi smjeli nositi purpurno obojena odijela. Purpur se dobivao iz sluzi što ih iz posebnih žlijezda
izlučuje vrsta morskog puža s istočnih obala Sredozemnog mora. Od 12000 puževa dobiva se 1,4
grama purpura.

Ova paleta slikarskih boja koristi se do 13. stoljeća, nakon čega je znatno proširena. U upotrebu
dolaze organski pigmenti kao, kraplak (iz korijena biljke broć) i vermilion kojeg su dobili alkemičari
iz sumpora i žive. Vermilion je svjetliji i pokrivniji od minerala cinabarita. Ova crvena boja imala je
veliki efekt na sve tonalitete srednjovjekovne palete. Ultramarin su također dobili alkemičari iz
lazurnog kamena lapis lazuli koji služi kao ukras i spada u poludragulje.

Poslije 14. stoljeća slikarska paleta ostaje gotovo nepromijenjena do otkrića pariško plave 1704.
godine. Pariško plava je zamijenila azurit i skupi prirodni ultramarin. Napuljsko žuta 1750. godine
zamijenjuje olovno-kositreno žutu koja se u srednjem vijeku uglavnom upotrebljavala, uz od davnina
poznati otrovni auripigment (engl. oripiment,) “žuti arsenov blistavac”.

U 19. stoljeću otkriven je veliki broj anorganskih i organskih pigmenata. Kemija boja bila je između
1860. i 1920. god. u industrijskom i znanstvenom pogledu najvažnije područje kemije. Prirodni
ultramarin je 1828. godine zamijenjen umjetno proizvedenim ultramarinom. Među najznačajnije
novo otkrivene pigmente spadaju kromovi, kadmijevi i kobaltovi pigmenti- kromovo žuta,
kadmijevo žuta, kobaltno plava, kobaltno žuta. Kombinacijom žutih pigmenata s pariško plavom
dobivala se zelena boja. Viridijan je dobiven tek 1838. godine.

Klasifikacija nekih drevnih pigmenata

BOJA NAZIV KEMIJSKI SASTAV


bijela kreda; bjelilo CaCO3

gips CaSO4.2H2O

kaolin; kineski kaolin Al2Si2O5(OH)4

olovna bijela 2PbCO3.Pb(OH)2

koštano biijela (kalcinirane kosti životinja) uglavnom Ca3(PO4)2

crna iz ulja lampe ugljik

biljno crna (drveni ugljen) ugljik

životinjsko crna (iz slonove kosti ugljik


zagrijavanjem bez pristupa
zraka)

piroluzit MnO2

žuta oker (svjetlije boje) hidratizirani oksid željeza,

sijena (tamnije boje) Fe2O3 . n H20

auripigment As2S3

crvena hematit Fe2O3

2
vermilion; cinober HgS

minij Pb3O4

realgar AsS

zelena malahit CuCO3. Cu(OH)2

zelena zemlja Fe hidrosilikat sa silikatnim primjesama Al i


Mg

verdigris (sintetički) bazični bakrov acetat različitog sastava

plava azurit 2CuCO3.Cu(OH)2

egipatsko plava (sintetička) CuO.CaO.4SiO2 (?)

ultramarin; lazurit; lapis lazuli S2- ion uklopljen u aluminosilikat

1856. godine proizvedena je prva sintetička organska boja iz katrana kamenog ugljena, a 1868. god.
alizarin crvena.

U 20. stoljeću otkrivene su titanova bijela, kadmijeva crvena itd., kao i veliki broj značajnih
organskih pigmenata kao hanza, ftalocijanin, kinakridon i t d.

Kemijski sastav pigmenata, vrijeme njihove proizvodnje i upotrebe, kao i veličina pigmentnih čestica (
umjetnici su ih u starim vremenima često proizvodili i usitnjavali sami pa su imali grublje čestice) daju
uvid u starost slikanog djela i u njegovu autentičnost.

Za analizu se odvoji sa slike mrvica boje promjera 0,5-1 mm (u 50-100 tisućinki grama boje
današnjim metodama moderne instrumentalne analize može se dokazati prisutnost elemenata koji
izgrađuju pigmente). Boja se stavi u sintetičku smolu koja se nakon stvrdnjavanja izbrusi. Površina
izbruska sadrži sloj boje. Promatranjem pod mikroskopom mogu se prepoznati ne samo pojedine
pigmentne čestice, nego se može dobiti uvid u tehniku slikanog sloja.

Danas postoje nedestruktivne metode kojima se mogu otkriti detalji nevidljivi golim okom na svim
površinama, a ne samo na slici. Ove metode mogu otkriti oku nevidljive strukture, ranije nanesene
slojeve boje koje čak ni rendgenske zrake ne mogu identificirati. Otkrivaju se razlike pigmenata,
nevidljive tinte, “izvlače” skice pod površinom, natpisi, potpisi, vodeni znakovi itd.

SVOJSTVA PIGMENATA
Od pigmenata koji se koriste u slikarstvu zahtijeva se:

1. Netopljivost u vodi, otapalima, vezivima

Netopljivost se ispituje miješanjem pigmenta određenim sredstvom i stavljanjem na filtar papir.


Ovlaženi mokri rub na filtar papiru ne smije biti obojen.

2. Otpornost prema atmosferlijama

Odnosi se na postojanost prema vlazi, naglim promjenama temperature, sumpornim plinovima u


zraku i drugim činiteljima.

3. Otpornost prema kiselinama i lužinama

3
U nekim tehnikama vezivo je kemijski aktivno pa se moraju koristiti pigmenti koji su otporni na to
djelovanje. U zidnim tehnikama vapno, cement, kao i aditivi u bojama na bazi akrilne smole djeluju
lužnato, pa pigmenti moraju biti otporni na lužine.

Pariško plava u kontaktu s vapnom postaje smeđa. Kadmijevi pigmenti s vapnom stvaraju bijeli
kadmijev karbonat. Staro ulje je kiselo zbog slobodnih masnih kiselina. Ultramarin, kao i kadmijeva
žuta nisu otporni na kiseline.

4.Otpornost na svjetlost

Pigmenti ne smiju tamniti niti gubiti boju djelovanjem svjetla. U akvarel tehnici pigmenti moraju biti
otporni na svjetlo jer ih nježno vezivo štiti manje nego u drugim tehnikama. Otpornost pigmenta
prema svjetlu tvornice označavaju zvjezdicama. Talens i Lefranc koriste jednake oznake:

+++ potpuna otpornost na svjetlo

++ vrlo dobra postojanost

+ dovoljna postojanost

o loša (mala postojanost)

5. Moć pokrivanja (pokrivnost) je sposobnost pigmenta da premazanu površinu učini što manje
vidljivom. Za lazurne premaze treba birati pigmente manje pokrivnosti i obrnuto.

Pokrivnost ovisi o veličini čestica pigmenata, indeksu refrakcije pigmenata i veziva i o koncentraciji
pigmenata. Što su čestice pigmenta manje, svjetlost će se odbijati od većeg broja čestica i pokrivnost
će biti veća. S veličinom zrna koja leži između 1/500 mm i 1/2500 mm svaki pigment ima optimalnu
pokrivnost. Ako je veličina zrna iznad ili ispod ovih vrijednosti pigment će postati transparentan.

Pigmenti koje su koristili stari majstori grublji su i nemaju jednaku veličinu zrna. Veličina zrna varira
između 1/50 mm (azurit, smalt) i približno 1/1000 mm ( (olovno bijela, vermilion). Moderni pigmenti
imaju finije zrno veličine između 1/500 mm i 1/2000 mm. Čak i lazurni pigmenti kao što su kraplak i
Indijsko žuta postaju pokrivni u odgovarajućoj koncentraciji. Pokrivnost pigmenata može se malo
smanjiti dodatkom kaolina.

Pokrivnost ovisi i o vezivu s kojim je pigment vezan. Što je veća razlika indeksa refrakcije (loma) IR
između pigmenta i veziva, bolja je pokrivna moć pigmenta. Indeks refrakcije veziva je 1,4 - 1,6 (zrak
1.00, jaje i tutkalo 1.34, sušiva ulja 1.48, smole 1.53, vosak 1.44) a pigmenata 1.5-2.8.

Bijeli pigmenti (bjelila) imaju visoki indeks refrakcije (2,0-2,7) pa bjelila daju bijeli pokrivni premaz.
Titanovo bjelilo ima još veći indeks refrakcije i zato ima najveću pokrivnost od svih bjelila.

Punila (kreda, kaolin; IR kaolina je 1.55) imaju također bijelu boju, ali im je pokrivnost daleko manja
jer imaju indeks refrakcije gotovo kao i veziva. Naročito u ulju gube pokrivnost.

Pigmenti mogu biti u nekom vezivu prozirni (transparentni, lazurni), poluprozirni i neprozirni
(pokrivni). U ulju su pigmenti prozirniji nego u akrilnom vezivu. Kako ulje starenjem tamni i
povećava indeks refrakcije, manja je razlika u indeksu refrakciji između pigmenata i ulja pa boja
postaje prozirnija. Zbog te pojave, prisutne posebno kod bijelih pigmenata, na starim slikama se kroz
gornje slojeve boje može naslutiti crtež ili tamnije podslikavanje. Nekada se vide i korekture
(pentimenti).

4
Tvornice pokrivnost označavaju na tubama:

- boja je lazurna

- boja je pokrivna

- polu pokrivna

- polu lazurna

6. Moć bojenja

Moć bojenja (snaga bojenja) je sposobnost pigmenta da u što manjoj količini može promijeniti boju
drugog pigmenta. Na primjer, ista siva nijansa može se dobiti tako da se pomiješa:

1 dio crne ...........2o-ak dijelova titanovog bjelila

1 dio crne ............40-ak dijelova olovnog bjelila

1 dio crne ............60-ak dijelova cinkovog bjelila

Moć bojenja nije jednaka kod svih pigmenata Veliku moć bojenja ima titanova bijela, pariško plava,
ftalocijanin plava itd. Moć bojenja ovisi o veličini zrna pigmenata. Što pigment ima finije zrno veća je
njegova moć bojenja.

U vezivima pigmenti dobivaju dublji ton nego u suhom stanju. Razlika indeksa refrakcije pigmenta i
veziva je manja, nego razlika indeksa refrakcije pigmenta i zraka .

7. Potrošak ulja je najmanja količina ulja koja je potrebna da potpuno namoči 100 g suhog pigmenta i
opkoli svako zrnce pigmenta. Potrošak ulja kreće se od 15% do 150%. To ovisi o površinskoj
napetosti veziva, specifičnoj težini (gustoći) pigmenata, obliku i veličini čestica. Što su čestice
pigmenta sitnije, veća je površina koju ulje mora obaviti. Pigmenti veće gustoće trebaju manje ulja od
pigmenata manje gustoće Malu apsorpciju ulja imaju olovna bijela-12%, titanova bijela-14%,
vermilion 25% itd.. Puno ulja zahtijevaju kobaltno plava, siena, umbra, crna od čađe.

Pigmenti koji zahtijevaju veću količinu ulja suše se sporije. Ako gornji premaz boje sadrži malu
količinu ulja, a nanese se na neprosušeni donji premaz boje koji je bogat uljem, jer pigment zahtijeva
dosta uja, može doći do pucanja gornjih slojeva boje (krakeliranja) i nastanka mreže pukotina
(krakelira).

8. Sušivost je sposobnost pigmenta da se s vezivom osuši kroz određeno vrijeme. Sušenje boje je
ovisno i o svojstvima veziva. Sušenje može biti fizikalni ili kemijski proces. U akvarelu, laku i
akriliku boja se suši isparavanjem. Kod ulja suši se oksidacijom i polimerizacijom.

Sušivost ovisi i o svojstvima samog pigmenta, posebno kod uljene boje. Zbog različitog kemijskog
sastava pigmenti se razlikuju po svojstvima i brzini sušenja makar tvornice ujednačavaju ta svojstva.
Pigmenti koji su po sastavu spojevi olova, mangana, kobalta, koji ubrzavaju sušenje ulja (djeluju
sikativirajuće), najčešće se pripremaju s makovim uljem koje se sporije suši. Pigmenti koji s uljem
reagiraju i stvaraju sapune, daju elastičnije i pastoznije premaze.

Pigmenti koji se ne odnose aktivno prema ulju omogućuju da ulje a time i boja vremenom više žuti.
Titanova bijela je inertan pigment, s uljem žuti, pa se industrijski takvi pigmenti pripremaju
miješanjem s aktivnijim materijalima.

5
9. Kompatibilnost je podnošljivost pigmenata s drugim pigmentima, vezivom i nositeljem. Pigmenti
koji sadrže sumpor loše se podnose s pigmentima koji su po kemijskom sastavu spojevi bakra ili olova
(tamne jer nastaju sulfidi koji su najčešće tamne boje). Stari majstori su ove pigmente nanosili
svakog posebno i dobro zaštićivali lakom prije sljedećeg nanosa. Do ove reakcije češće dolazi u
vodenim vezivima nego u uljenim. Olovno bjelilo se zbog toga koristi jedino u uljenoj tehnici. Ulje
opkoli čestice pigmenata neprobojnim slojem i zaštiti ih od kemijskog djelovanja sumpora iz
pigmenata i zraka.

10. Sposobnost kvašenja

Neki pigmenti se teško kvase s vezivom (plivaju na površini veziva). Ako se miješaju s vodenim
vezivima (topivim u vodi), pigment prethodno treba navlažiti špiritom (alkoholom), ocijediti i onda
vezati vezivom. Kod miješanja s masnim vezivima, pigment se moči u terpentinu, a zatim se miješa
vezivom.

11. Čistoća pigmenata

Pigmenti moraju biti potpuno čisti, ne smiju sadržavati primjese, punilo, dodatke radi uljepšavanja
tona ili radi cijene. Kod organskih pigmenata, katranskih, dodatak služi kao tijelo pigmenta- supstrat.

U nekim slučajevima moraju se dodati primjese. Zato se titanovom bjelilu inertnim dodacima
smanjuje velika moć bojenja i prilagođuje se ostalim pigmentima.

VRSTE PIGMENATA PREMA PORIJEKLU


Pigmenti se prema porijeklu dijele na anorganske i organske.

Prirodni anorganski pigmenti (zemljani pigmenti)


Zemljani pigmenti se dobivaju kopanjem iz zemlje. Daljnja prerada se sastoji od mljevenja, ispiranja,
taloženja, sušenja i selekcioniranja. Preradom se pigmenti oslobađaju topljivih soli i organskih
primjesa. Kalciniranjem, zagrijavanjem na višim temperaturama, gubi se kristalna voda, uklanjaju se
primjese, povećava se pokrivnost. Pečena (paljena) siena je pokrivnija od nepečene (sirove). Ovisno
o temperaturi kalciniranja, dobivaju se i različiti bojeni tonovi pigmenata.

Zemljani pigmenti imaju nešto krupnije zrno i dobru postojanost na atmosferilije. Spadaju među
najstarije slikarske materijale.

Zemljani pigmenti su: kreda, barit, gips, bijeli bolus, crveni bolus, oker, terra di siena, perzijsko
crvena, pompejansko crvena, umbra, zelena zemlja itd.

Umjetni anorganski pigmenti (mineralni pigmenti)


Mineralni pigmenti nastaju kemijskom reakcijom kao talog određenih bojenih karakteristika, netopljiv
u vodi. Filtriranjem, sušenjem i mljevenjem prerađuju se u kvalitetne pigmente. Imaju čistiju kromu,
dobru postojanost i moć pokrivanja.

Mineralni pigmenti su: olovno bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, titanovo bjelilo, olovni minij,
napuljsko žuta, krom žuta, barit žuta, kromoksid zelena, žute i crne boje na osnovi željezovog oksida,
kadmijeva žuta, kadmijeva crvena, pariško plava, ultramarin, manganova plava itd.

6
Prirodni organski pigmenti (biljnog i životinjskog porijekla)
Dobivaju se od životinjskih i biljnih organizama taloženjem bojila samostalno ili na supstrat. Zbog
nepostojanosti i topivosti u vodi i otapalima prevode se u netopivo stanje fiksiranjem bojila na
supstrat- težac, kaolin, kredu i sl. Supstratno vezane prirodne organske boje nazivaju se prirodne
organske lak boje (manje su pokrivne- transparentne su).

Najpoznatiji prirodni organski pigmenti su: indijska žuta (životinjskog porijekla), kraplak (biljnog
porijekla- crvena), indigo (biljnog porijekla- plava), sepija (životinjskog porijekla- smeđa), asfalt,
kaselsko smeđa (organski spojevi zemnog porijekla sa sadržajem željezo oksida), karmin (životinjsko
porijeklo, od insekata- crvena) itd.

Umjetni organski pigmenti (katranski)


Za razliku od anorganskih pigmenata koji su poznati od davnine, organski pigmenti jako su se razvili u
posljednjih tridesetak godina zahvaljujući razvoju kemijske industrije. Od otkrića umjetnog
kraplaka i umjetnog indiga potkraj 19. stoljeća, organska kemijska industrija je proizvela na tisuće
različitih bojila za bojenje tekstila, papira, umjetne svile, drva itd. Bojila su, za razliku od pigmenata
topljiva u vodi, otapalima i vezivima. Organski pigmenti umjetno dobiveni supstrativnim postupkom
udovoljavaju svojstvima slikarskih pigmenata.

To su komplicirani organski spojevi čija je polazna sirovina katran kamenog ugljena iz kojeg se
dobiva na tisuće vrsta bojila. Ove boje nazivaju se i anilinske boje jer su prva umjetna organska bojila
proizvedena u 19. stoljeću na osnovi anilina. Danas se proizvode iz drugih sirovina pa taj naziv više
nije pravilan.

Umjetni organski pigmenti, naročito za štafelajno slikarstvo, danas na tržište dolaze pod različitim
nazivima, kao hansa- boje, permanent- boje, heliogen- boje, kinakridon boje i sl.

Po kemijskom sastavu umjetni organski slikarski pigmenti spadaju u sljedeće grupe spojeva:

1. Azo-pigmenti sadrže u svojoj molekuli jednu ili više kromofornih azo-grupa (-N=N- ) koje
apsorbiraju svjetlost određene valne dužine. Kromoforna grupa je nosilac obojenosti. Ovi se
pigmenti proizvode u mnogim bojama i nijansama, među kojima prevladavaju žuti, narančasti, smeđi i
crveni tonovi.

Hansa žuti pigmenti su monoazo pigmenti. Postojani su na svjetlu i otporni na atmosferilije. Ne


mijenjaju obojenost u alkalnoj sredini pa se koriste i u fresco slikanju. Sa sintetičkim medijima
(disperzijskim vezivima) pokazuju najbolje osobine.

2. Ftalocijaninski pigmenti nastaju spajanjem ftalocijanina s bakrom, a ograničeni su na plavu i


zelenu boju.

3. Kinakridonski pigmenti zauzimaju posebno važno mjesto među organskim pigmentima. Osnovna
strukturna jedinica ovih pigmenata je kinakridon. Koriste se kao ljubičasti i crveni pigmenti.

U usporedbi s anorganskim pigmentima, organski pigmenti imaju veći izbor prijelaznih nijansi, veću
jakost krome i moć bojenja, čistiji ton, sitnije zrno, izdašniji su, ali su skuplji. Dobre su postojanosti i
kompatibilnosti. Općenito su organski pigmenti manje postojani na povišenim temperaturama i
manje pokrivni od anorganskih pigmenata, ali su zato transparentni, što je njihova glavna odlika.

7
Specijalni pigmenti
Specijalnim se pigmentima postižu posebni optički (sedefasti, svijetleći) i zaštitni efekti (antikorozivni
pigmenti; cink-tetraoksikromat, cink-fosfat, minij). Magnetski pigmenti služe kod prenošenja
informacija.

Sedefasti pigmenti (irizirajući-prelijevaju se u duginim bojama i sjajni; engl. luster) sastoje se od


vrlo tankih djelomično prozirnih listića koji snažno lome svjetlo. Svjetlo se ne reflektira samo s
površine, već i s pigmentnih čestica iz unutrašnjosti materijala, pa se dobiva optički dojam sjaja iz
dubine s prelijevajućim bojama. Sedefasti pigmenti se nalaze u ljuskama nekih riba i na ljušturama
školjaka iz kojih se izoliraju. Među sintetskim sedefastim pigmentima najviše se traži pigment dobiven
od titan dioksida koji se nanosi na prikladan nosač (supstrat), kao što je silikatni mineral- tinjac
(mika). Ovi pigmenti su stabilni i neotrovni pa se koriste i u kozmetici.

Svijetleći pigmenti (luminiscentni) mogu emitirati vidljivo zračenje kao posljedicu nekog
netermalnog procesa. Obično se koristi čisti cinkov sulfid u smjesi sa sulfidima drugih elemenata
(najčešće s kadmijem) uz vrlo malu količinu aktivatora (srebro, bakar ili mangan).

Magnetski pigmenti se koriste za prenošenje i čuvanje


informacija na magnetskim tonskim, video i kompjutorskim
vrpcama. Kromov (IV) oksid, CrO2 se već godinama koristi
kao magnetski materijal za prenošenje i čuvanje informacija
na magnetskim vrpcama. Magnetski pigmenti disperzirani u
prikladnom vezivu nanose se u vrlo tankom sloju na vrpcu
od plastičnog materijala.

VRSTE PIGMENATA PO BOJI

Bijeli pigmenti
Ovu grupu čine umjetni i prirodni anorganski pigmenti.

PUNILA

Prirodni bijeli pigmenti obično se koriste kao punila (filer) jer nemaju dovoljnu moć bojenja i
pokrivnost naročito s uljem. Sastavni su dijelovi kitova, preparacija, supstrat za taloženje organskih
boja.

KREDA

Kreda je amorfna modifikacija kalcijevog karbonata, CaCO3. Vapnenac i mramor su kristalne


modifikacije kalcijevog karbonata. Kreda je nastala taloženjem i okamenjivanjem ljušturica sitnih
morskih životinjica i raznih algi na morskom dnu. Geodinamskim pokretima naslage krede došle su na
površinu zemlje. Daljnja prerada sastoji se u ispiranju i mljevenju. Najkvalitetnije vrste, kao
šampanjska kreda, samo se melju i prosijavaju. Šampanjska kreda ljubičaste etikete je
najkvalitetnija, elastičnija je od drugih vrsta. Kreda je mekani prah. Često sadrži primjese - glinu,

8
silikate, kvarc, spojeve željeza. Ton krede zbog primjesa varira od bijele prema sivkastim ili žućkastim
nijansama.

Gorska ili brdska kreda (birkreda) je mljeveni dolomit. Pored kalcijevog


karbonata sadrži i magnezij karbonat i primjese pa ima sivkastu boju. Koristi se
za kitove koji su nakon sušenja tvrdi pa se mogu brusiti i polirati.

mineral kalcit

Taložna ili precipitirana kreda dobiva se umjetnim putem. Odlikuje se


bjelinom i mekoćom. Najviše se koristi u medicinske i kozmetičke svrhe. Ako je
premekana za slikarske svrhe, miješa se s gorskom kredom.

Mljevene vrste lapora su prirodni produkti koje pored kalcij karbonata sadrže i oko 20% gline. Pri
vlaženju daju karakterističan zadah po glini.

Kreda se otapa u kiselinama uz oslobađanje ugljikova (IV) oksida, CO2. Primjese u kredi, kao glina,
silikati i sl., ostaju kao talog. Zbog primjesa (kristalizirani kalcij karbonat, silikati, kvarc) ove tvrđe
krede se teže kvase u vodi, malo upijaju, ali zbog krtosti nisu pogodne za pripremu elastičnih nositelja.

GIPS (tal. gesso)

Od davnine su talijanski slikari koristili gips kao punilo. Gips se dobiva iz sadre (sadrovca) pečenjem.
Na temperaturi od 130-1800C nastaje kalcijev sulfat, CaSO4.1/2H2O, poluhidrat koji prima vodu i
prelazi u dihihrat, CaSO4.2H2O. Pritom dolazi do vezivanja i gips očvrsne. Na tržište ovakav gips
dolazi kao alabaster, kiparski ili modelarski gips, građevinski ili štuko gips. Već su slikari u 15. st.
gasili gips u vodi u omjeru od 1:4 do 1:10 dijelova vode. Nekoliko tjedana se gips ispirao da se dobije
što čistije i mekše punilo. Gesso je klasična gipsana preparacija. Sastoji se je od jednog grubljeg
premaza- gesso grosso i nekoliko gornjih slojeva iz finijeg praha- gesso sottile.

U literaturi se pod terminom gesso sottile podrazumijeva bolonjska kreda (bolonješki gips). Dobiva
se iz kiparskog gipsa taloženjem i prekristalizacijom u fini svileni prah koji se može polirati. Koristi se
za pripremu podloge za pozlatu (tal. gesso a dorare). Na platnu nije preporučljiva upotreba bolonjske
krede kao punila u preparaciji jer je ona porozan materijal koji snažno upija vezivo boje.

Pečenjem na temperaturi iznad 3000C nastaje mrtvi ili mrtvo pečeni gips koji nema svojstvo
vezivanja. To je potpuno bijeli sitno mljeveni prah koji se naziva analin, a služi kao punilo
preparacija, naročito na drvenim nositeljima.

Pečenjem na 10000C nastaje estrih gips koji stvrdnjava sporije, ali dobiva veliku čvrstoću. Koristi se
za izradu žbuke, podova i pregradnih zidova.

KAOLIN

Po sastavu je hidratizirani aluminijev silikat. Naziva se i bolus (grčki, bolus= grumen zemlje). Koristi
se za pripremu pastela, crtaćih kreda, kao supstrat i punilo. Sirovina je u industriji porculana.

Kaolin je mekan, mekog opipa, higroskopan (upija vlagu), sušenjem se skuplja i puca. Ne može se
koristiti kao samostalno punilo u preparaciji jer uzrokuje pucanje i ljuštenje zbog mekoće i
higroskopnosti. Može se koristiti u kombinaciji s kredom. Ulje glini povećava lazurnost, relativno se
sporo suši. Kaolin se ne otapa u kloridnoj kiselini, ali sediment bubri.

Najpoznatiji je kineski kaolin (engl. China clay). Crveni bolus je glina prirodno obojena željeznim i
manganovim spojevima. Preperacija pripremljena od crvenog bolusa i tutkala izvanredno je čvrsta i
trajna, jako gusta i malo upija. Poznat je armenski bolus koji se koristi kao podloga je za pozlatu.

9
BARIT ili TEŽAC

Po sastavu je barijev sulfat. Često se nalazi u prirodi pomiješan s kredom. Čisti se ispiranjem vodom.
Neosjetljiv je na vlagu i visoke temperature pa se koristi kao punilo skupih boja i kao supstrat
organskih pigmenata. Otporan je na svjetlo, kiseline i lužine. Danas se proizvodi i umjetnim putem i
takav dolazi u trgovinu pod nazivom blanc fix. Ima finije zrno i bolju pokrivnost od prirodnog barita.
Koristi se u fresco slikarstvu i kod pripreme vodenih boja. Izuzetno je izražajan bijeli pigment. Po
Ostwaldovoj skali blanc-fix se uzima kao standard za određivanje stupnja bjeline ostalih bijelih boja.

BJELILA

1. Olovno bjelilo (olovna bijela; njem. kremser weiss = kremška bijela)

Olovno bjelilo je bazični olovni karbonat, 2PbCO3Pb(OH)2. Još u antičkim vremenima proizvodio se
umjetnim putem, djelovanjem vinskog octa i ugljik (IV) oksida na metalno olovo pri temperaturi od
700C. Sve do 19. stoljeća bio je jedini bijeli pigment u evropskom slikarstvu. To je mekani prah
intenzivne bjeline, velike specifične težine. Najviše se koristi u kombinaciji s uljnim i emulzijskim
vezivima. Postojan je na svjetlu, ali reagira sa sumpornim spojevima iz zraka i pigmentima koji u
sastavu imaju sumpora stvarajući tamni olovni sulfid, PbS. Do tamnjenja olovnog bjelila dovode i
pigmenti koji kao primjese sadrže slobodni sumpor. Ulje je jedino vezivo koje zrno pigmenta opkoli i
ne dozvoljava kontakt sa sumpornim spojevima. Na ulje djeluje sikativirajuće, ubrzava sušenje. S
uljem stvara olovne sapune (olovne linoleate).

olovna bijela cink bijela, prah

Otrovan je pigment pa se zbog toga rjeđe koristi u suvremenoj slikarskoj paleti i pored dobrih osobina
kao što su: spajanje s uljem u pastu izvrsne plastičnosti, elastičnosti osušenog premaza, odlične moći
pokrivanja (pokriva bolje od cinkovog bjelila, a slabije od titanovog bjelila). Otapa su u razrjeđenoj
nitratnoj kiselini. Mogući sadržaj tešca ili blanc-fixa ostaje kao talog.

2. Cinkovo bjelilo ( cinkova bijela, njem. zink weiss)

Po sastavu je cinkov oksid, ZnO. Nastaje oksidacijom para rafiniranog cinka. Poznato je još u
srednjem vijeku, ali ne kao slikarski materijal, već kao farmaceutski preparat. U 19. st. počinje se
proizvoditi industrijski i koristiti kao bijeli pigment.

To je amorfni prah finog ujednačenog zrna, otporan na svjetlo, blage lužine, osjetljiv na kiseline. U
kontaktu sa sumpornim plinovima iz zraka stvara cinkov sulfid, ZnS, koji ima bijelu boju.
Upotrebljava se u svim slikarskim tehnikama. S uljem se djelomično osapunjuje, suši se sporije, a

10
osušeni film nema zadovoljavajuću elastičnost, zato zahtijeva tanki premaz. Manje je pokrivan
(lazurniji je) od drugih bijelih pigmenata pa se često kombinira s olovnim ili titanovim bjelilom.

Upija vlagu i bubri što loše utječe na preparaciju u kojoj nije zaštićen uljnim omotačem. Upijanjem
vlage zrnca pigmenta bubre, sušenjem se skupljaju, što izaziva pucanje. S vlagom i CO2 iz zraka
prelazi u cinkov karbonat, ZnCO3, koji ima veća zrna i sivkastu nijansu. Mora se čuvati u dobro
zatvorenim posudama. Po kvaliteti obojenosti i finoći zrna razlikuju se:

• bijeli pečat

• zeleni pečat

• crveni pečat

• plavi i sivi pečat

Bijeli pečat je najkvalitetniji, a sivi zbog neoksidiranog cinka ima grubo zrno i sivu nijansu. Cinkovo
bjelilo djeluje antiseptički.

3. Litopon

U upotrebu ulazi krajem 19. stoljeća. Po kemijskom sastavu je barijev sulfat, BaSO4 i cinkov sulfid,
ZnS. Postojan je prema svjetlosti, lužinama i sumpornim plinovima iz zraka. Podnosi se sa svim
pigmentima pa se koristi u svim slikarskim tehnikama. Najviše se koristi u kombinaciji s uljima i
emulzijskim vezivima te kao punilo i pigment za preparirnje podloga, naročito kad sadrži kobaltne
spojeve koji ubrzavaju sušenje. Koristi se u proizvodnji sintetskih disperzija.

• srebrni pečat je najkvalitetniji, sadrži 60% cink sulfida

• zeleni pečat sadrži 40% cink sulfida

4. Titanovo bjelilo

Po sastavu je titanov oksid, TiO2. Koristi se kao miješani pigment s barijevim sulfatom, zinkovim
oksidom i kalcijevim karbonatom u kojem titanovog oksida ima najmanje 20%. U upotrebi je najčešće
pod nazivom Kronos Standard T i sadrži 25% TiO2 i 75 % BaSO4. To je pigment vrlo intenzivne
bjeline, ujednačenog oblika zrna, što boji daje glatkoću i sjaj. Ima najveću snagu pokrivanja među
bijelim pigmentima i veliku moć bojenja (nijansiranja). Otporan je na svjetlo, kiseline i lužine, kao i
prema atmosferilijama. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. U kontaktu s uljem ne ubrzava sušenje
kao olovno bjelilo niti stvara krti film kao cinkovo bjelilo.

Prirodni minerali za dobivanje titanovog bjelila:

Proizvodi se u anatas i rutil formi. Anatas je


osjetljiv na svjetlo pa se koristi za unutrašnje
radove. Rutil je stabilniji i pokrivniji pa je
podesan za radove u eksterijeru.

anatas (lijevo) i rutil

11
Žuti pigmenti

Auripigment ( “žuti arsenov blistavac” , engl. orpiment,) je davno poznati žuti pigment. Po sastavu
je arsenov sulfid As2S3. Jako je otrovan. Danas se više ne koristi. Najljepše vrste ovog pigmenta
dolazile su iz Perzije.

1. Napuljska žuta

Smatra se da je njena upotreba u keramici i žuto obojenom egipatskom staklu stara nekoliko tisuća
godina.

bindheimit

U evropskom slikarstvu koristi se prirodna vulkanska zemlja s padina Vezuva. Talijanski slikari često
su je koristili pod nazivom giallorino. Proizvodi se i umjetnim putem. Po kemijskom sastavu je olovni
antimonijat, Pb(SbO)2. Ovisno o sirovinama i temperaturi žarenja, ton boje varira od obojenosti slame
do nijansi koje imaju crvenkasti prizvuk.

Dosta je osjetljiva na sumporne plinove pa se zna dogoditi da u akvarel tehnici potamni. Ne koristi
se za slikanje u eksterijeru. Po svojstvima je slična olovnom bjelilu. S uljem daje pastu izvrsne
plastičnosti. Dobro pokriva. Zahtijeva oko 15% ulja. Suši se brzo zbog niske apsorpcije ulja i
kemijskog sastava (spoj olova-djeluje sikativirajuće ) zato se veže samo s makovim uljem. Otrovna je
zbog olova.

12
Danas se proizvodi imitacija originalne nijanse miješanjem kadmijeve žute, cinkovog ili titanovog
bjelila i okera. Najviše se koristi u tehnikama emulzijske tempere i u uljenom slikarstvu.

2. Kadmijeva žuta

Pronađena je početkom 19. stoljeća. Po sastavu je kadmijev sulfid, CdS. Dobiva se taloženjem i
žarenjem u više nijansi, od svijetložutih (limun) do narančastih. Podnosi se sa svim pigmentima i
vezivima, osim gašenim vapnom, iako je otporna na lužine. Reakcijom s gašenim vapnom stvara bijeli
kadmijev karbonat, CdCO3. Neotporna je u kiseloj sredini, otapa se. U kloridnoj kiselini se otapa bez
bojenih ostataka. Kao uljena boja usporava sušenje. Zahtijeva 40% veziva (srednja količina) uz
dodatak 2% voska.

greenochite

Prirodni mineral tzv zeleni ochit nije bio korišten za dobivanje pigmenta

3. Kromova žuta

Otkrivena je krajem 18. stoljeća. Komercijalno se proizvodi tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Po
kemijskom sastavu je olovni kromat, PbCrO4. Dolazi u svijetložutim do tamno žuto narančastim
nijansama. Svijetle nijanse nisu dovoljno otporne na svjetlo, raspadaju se na kromov oksid i olovo. S
uljem te nijanse postaju nečisto zelene.

prirodni kromov pigment -rijetki mineral crocoit

Podnosi se sa svim pigmentima, osim s onima koji sadrže sumpor.


Reakcijom nastaje olovni sulfid, PbS, zbog kojeg dolazi do tamnjenja.
Kao uljena boja zahtijeva 20% makovog ulja i 2% voska. Izložena
svjetlosti potamni ili pozeleni. Koristi se za proizvodnju jeftinijih boja.

4. Kobaltova žuta (aureolin)

Spada među skupe pigmente. Po sastavu je kobaltov kalijev nitrit, zlatnožute


obojenosti. Izrazito je transparentna. Češće se koristi u akvarelu nego za
pripremu uljenih boja. Ne koristi se u fresco tehnici.

13
5. Indijska žuta

Spada u prirodne organske pigmente. Proizvodila se u Indiji iz urina krava koje su bile hranjene lišćem
mango drva. Danas se priprema umjetnim putem miješanjem raznih žutih pigmenata. Ima zlatnožutu
nijansu. Lazurna je. Upotrebljava se u akvarel tehnici, kao i svi organski pigmenti, ali i u ulju.

6. Mars žuta

To je umjetno proizvedeni oker. Za razliku od prirodnog okera uvijek ima istu kvalitetu i življu
nijansu. Na temperaturi od 5000C žute nijanse koje sadrže do 90% željezovog hidroksida (hidratizirani
željezov oksid) postaju blijedo crvene. Kao i oker, i mars žuta se upotrebljava u svim tehnikama.

7. Nikal-titan žuta

Po sastavu je nikaltitanat. Otporna je na svjetlost, kiseline, lužine i atmosferilije. Podnosi se sa svim


pigmentima pa se može koristiti u svim slikarskim tehnikama.

8. Okeri

Okeri su prirodni zemljani pigmenti. Korišteni su još u antičkom slikarstvu. Po sastavu su željezov
hidroksid Fe(OH)3 s primjesama gline, manganovih i kalcijevih spojeva.

Prema sadržanoj količini željezovog hidroksida i gline okeri


dobivaju svijetložutu, zlatniju ili tamniju nijansu. Žutom okeru
obojenost daje željezov hidroksid. Zbog primjesa manganovog
oksida i željezovog oksida okeri dobivaju smeđe ili crvenkaste
nijanse. Smeđim okerima ton daje prisustvo manganovog
oksida. Zlatni okeri obično se dobivaju miješanjem s
kromovom žutom. Razne kombinirane vrste okera dobivene
miješanjem prirodnih i umjetnih pigmenat nazivaju se satinoberi.

grumen žutog okera

Kvalitetne vrste čistih okera traženi su slikarski pigmenti, otporni na svjetlo, vodu i lužine, a osjetljivi
na kiseline. Organske materije u okeru doprinose nestabilnosti boje. Za slikarske svrhe najbolji su
francuski i rimski okeri. Okeri se koriste u svim slikarskim tehnikama ako su čisti. Kad sadrže
kalcijeve spojeve (gips) ne smiju se koristiti u tehnici vodenog stakla (lužnato vezivo, vodena otopina
alkalijskih silikata) jer bi se boja zgusnula i postala neupotrebljiva. S uljem daju polulazuran premaz, a
ako imaju veći sadržaj gline sporije se suše.

Sijenska zemlja, (tal. terra di siena) spada u niz prirodnih okera. Najbolja
siena dolazi iz Toskane u Italiji. Zbog prisustva manganovih spojeva ima
zagasitiju žutu nijansu. Izrazito je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 200%
ulja pa je još prozirnija. Zbog velike količine ulja brzo tamni. Koristi se u svim
tehnikama, posebno fresko tehnikama. Žarenjem dobiva topli crvenkastosmeđi
ton i postaje pokrivnija (pečena siena). Željezov hidroksid otpušta vodu i
prelazi u oksid koji ima crvenu boju.

14
Smeđi pigmenti

1. Umbra
Umbra je prirodna smeđa zemlja. To je vrsta smeđeg okera. Osim željezovog hidroksida sadrži i
manganov hidroksid. Najpoznatija i najviše cijenjena je umbra s otoka Cipra koja ima zelenkastosmeđi
ton zbog prisustva željezovog silikata. Podnosi se sa svim vezivima. Zbog prisustva mangana u
uljenim bojama ubrzava sušenje. Stari slikari su umbru dodavali ulju zbog njenog sikativnog
djelovanja. Kao uljena boja zahtijeva 100% ulja zbog čega često tamni naročito u donjim slojevima.
Osušeni premaz je postojan i elastičan.

Kalciniranjem umbre dobije se pečena umbra smeđecrvenkastog tona.

2. Kaselska zemlja

Kaselska zemlja je mekani smeđi ugljen s humusom. Koristi se od kraja 17. stoljeća. Nalazišta su u
Njemačkoj. Koristio ju je Van Dyck pa je po njemu i dobila naziv Vandyke smeđa. Rubens je
kaselsku smeđu često miješao s okerima.

3. Sepija

Sepija je prirodni organski pigment, dobiva se iz sipe. Lazurna je i koristi se samo u akvarelu. U
upotrebu ulazi krajem 18. stoljeća.

4. Asfalt

Asfalt nema nikakvu primjenu u suvremenom slikarstvu. Zbog djelomične topljivosti u ulju i
organskim otapalima (terpentin, benzin...) prožima okolne dijelove na slici smeđim tonom.
“Muzejska” patina na slikama 18. stoljeća, kad se asfalt najčešće koristio, posljedica je njegove
topivosti.

6.3.4. Crveni pigmenti

realgar

15
1. Prirodni crveni okeri

Prirodni crveni okeri su crveno obojene zemlje. Nositelj obojenosti je željezov oksid, Fe2O3- (hematit).
Nalazišta su u blizini vulkanskih područja pa ih možemo smatrati prirodno pečenim žutim okerima.
Ležišta prirodnih crvenih okera su u Italiji, Španjolskoj, Indiji i Perziji. Po njima su i dobili nazive kao
indijsko crvena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, venecijansko crvena.

Prirodne i umjetne vrste crvenog okera (sadrže željezov oksid i aluminosilikate) dolaze na tržište kao
željezo crvena, englesko crvena, caput mortum, venecijansko crvena, crveni bolus, terra di pucoli itd.

Crveni bolus (armenski bolus) koristi se kao podloga za pozlaćivanje, tzv. crveni poliment.

2. Kadmijeva crvena

Spada među najljepše i najpostojanije pigmente novijeg vremena. U širu slikarsku upotrebu uvedena
je početkom 20. stoljeća. Po sastavu je kadmijev sulfoselenid, 3CdS 2CdSe. Kadmijeve boje imaju
široku skalu tonova, od narančastih do duboko crvenih. Svi su otporni na svjetlu, dosta su pokrivni,
upotrebljavaju se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici. Najsvjetliji pigment se koristi kao zamjena
za cinober. Kadmijeve crvene boje reducirane barijevim sulfatom uvedene su u upotrebu 1926. godine.
Ovi crveni kadmoponi imaju sve osobine osnovnog pigmenta, osim što s uljem slabije pokrivaju.

3. Cinober (vermilion)

Prirodni cinober:

Ovaj intenzivno crveni pigment spada među najstarije poznate boje. Koristi se u Kini, Egiptu, Grčkoj,
a nađen je i na rimskim i pompejanskim zidnim slikama. Po kemijskom sastavu je živin sulfid, HgS. U
prirodi se nalazi kao mineral cinabarit. Proizvodi se i umjetnim putem. Žarko je crvene boje i jake
pokrivne moći. Osjetljiv je na svjetlo, neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem sunčeve
svjetlosti. Tamnjenje je izrazitije u vodenim vezivima. Otporan je prema kiselinama i lužinama.

4. Molibdat crvena

Po sastavu je olovni molibdat miješan s olovnim kromatom. Ima slična svojstva kao kromova žuta.
Koristi se u disperzijama, uljenim bojama i akvarel bojama. Osjetljiva je na vapno pa nije
preporučljiva u fresko tehnici.

5. Kraplak

16
Dobiva se iz korijena biljke broća (rubia tinctorum). Bio je poznat još prije naše ere. Veći značaj
dobiva tek u 17. i 18. stoljeću. Nije otporan na svjetlo. Zamijenjen je sintetskim alizarinom, koji je
postojaniji pigment.

6. Alizarin

Alizarin je izoliran iz korijena biljke broća taloženjem na glini. Danas se proizvodi umjetnim putem.
To je prvi organski pigment dobiven sintetskim putem (1868. god.). Izrazito je transparentan. Koristi
se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici s kazeinom jer je nepostojan u lužnatom mediju. S uljem
zahtijeva veću količinu ulja pa se sporo suši. Na meki premaz koji daje alizarin ne smije se slikati
bojama koje se suše brzo i koje nemaju dovoljnu elastičnost. Najnovija zamjena alizarina je naftol
crvena, koja pripada grupi organskih azo-pigmenata.

7. Karmin

Dobiva se iz organizma insekata (cocus cacti) koji žive na jednoj vrsti kaktusa u Centralnoj Americi.
Tjelešca sasušenih ženki kuhaju se u vodi kako bi se pigment izdvojio. Činitelj obojenosti je
karminska kiselina. Dobro se podnosi s vodenim i uljnim vezivima. U spoju s uljem je izrazito
lazuran. Zbog lazurnosti je pogodan u akvarelu. Nepostojan je na svjetlu. Zamijenjen je naftol
crvenom i alizarin sintetskim pigmentima.

cocus cacti

8. Minij crvena

Jjedan od prvih umjetnih pigmenata( antika), po sastavu je oksid olova..Ime minij dobila je po rijeci
Minius na sjeveru Španjolske.Ubrzava sušenje ulja...

17
minij

9. Kinakridonski pigmenti

Dolaze pod različitim nazivima. Po postojanosti na svjetlu, otpornosti prema atmosferilijama, toplini i
otapalima spadaju u visoko vrijedne pigmente. Transparentni su.

10. Permanent crvena (helio crvena, pravo crvena)

Umjetni je organski pigment dobiven supstrativnim postupkom. Zamjena je za cinober. Čisti


pigment je otporan na svjetlo i blage lužine. Podnosi se sa svim pigmentima. Ima dobru moć
pokrivanja i bojenja. Najviše se koristi kod proizvodnje uljenih boja i emulzijskih (tempera) boja.

Plavi pigmenti

egipatsko plava smalt

Egipatska plava spada među najstarije pigmente. Slikari Egipta koristili su je već prije 4000 godina.
Zamijenjena je kobaltovom plavom.

kralj Ramzes III

Smalt je nađen u plavo obojenom staklu ranih kultura. Izrazito je transparentan. Po sastavu je kalijevo
staklo obojeno kobaltovim oksidom. U evropskom slikarstvu dobiva značaj tek početkom 17. stoljeća.
Zamijenjen je kvalitetnijom kobalt plavom i ultramarinom.

Azurit je bazni bakrov karbonat /2CuCO3.Cu(OH)2 / dobiven iz minerala koji je dosta rasprostranjen
u prirodi. U evropskom slikarstvu između 15. i 17. stoljeća koristi se češće nego skuplji lapis lazuli

18
.

azurit u prirodi

1. Ultramarin

Prirodni ultramarin se dobiva iz poludragog kamena lapis lazuli, koji se još u starom Egiptu koristio
za ukrasne svrhe. Složenim procesom ispiranja dobivao se pigment koji se u evropskom slikarstvu
počeo koristiti tek u srednjem vijeku. boja mu je dubokoplava s intenzivnim sjajem. Oko 1826. godine
istovremeno su kemičari u Francuskoj i Njemačkoj proizveli pigment sličan prirodnom.

lapis lazuli

Zbog niske cijene proizvodnja umjetnog ultramarina potisnula je iz upotrebe mnoge plave pigmente.
Proizvodi se žarenjem smjese kaolina, kvarca, natrij sulfata ili natrij karbonata i ugljena. Po sastavu je
kompleksna sol, natrijev-aluminijev silikat. Sadrži sumpor pa može aktivirati pigmente koji sadrže
bakar ili olovo. Upotrebom sode dobivaju se odmah plave nijanse. Upotrebom sulfata nastaje zeleni
ultramarin, koji žarenjem prelazi u plavi različitih nijansi. Sve vrste su postojane na svjetlu. Neke vrste
nisu postojane u vapnu. Ultramarin je osjetljiv na djelovanje kiselina. Slobodne kiseline iz starog
ulja, kiseli konzervansi u tempernim emulzijama i stipsa djeluju na promjenu boje. Kao uljena boja
zahtijeva 40% ulja i 2% voska jer se od ulja lako odvaja. Zbog higroskopnosti ultramarina, po površini
slike može se pojaviti bjeličasta prevlaka, “ultramarinska bolest” koja se uklanja alkoholnim parama.

2. Kobaltova plava

Po sastavu je kobaltov aluminat. Dolazi u dvije nijanse, svijetloj i tamnoj. Otporna je na atmosferilije,
kiseline i lužine pa se koristi u svim tehnikama. Naročito je kvalitetan pigment za fresko slikanje.
Dosta je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 80-100% ulja. Ubrzava sušenje pa se veže makovim

19
uljem.Kobalt plavu možemo lako dobiti i u laboratoriju zagrijavanjem mješavine aluminijevog i
kobaltovog klorida za svega nekoliko minuta.

Dobivanje kobalt plave u laboratoriju

3. Celinska plava ( ceruleum plava)

Pronađena je početkom 19. stoljeća. Po kemijskom sastavu je kobaltov stanat (spoj kobalta i kositar
oksida). Ograničene je moći bojanja. Ova svijetloplava boja malo zelenkastog tona postojana je na
svjetlu i u svim vezivima. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja, veže se makovim uljem. Dosta je skup
pigment.

ploha oslikana celinsko plavom

4. Manganova plava (mangan celinska plava)

Noviji je plavozeleni pigment življe nijanse.

Upotrebljava se u svim tehnikama. Francuski proizvod dolazi pod nazivom “bleu azural” (azurno
plava).

5. Pariško plava (prusko plava, berlinsko plava, milori plava)

Proizvedena je početkom 18. stoljeća. Po sastavu je feri-ferocijanid, formule Fe4/Fe(CN)6/3 (“feri”-


spojevi trovalentnog željeza, “fero”-spojevi dvovalentnog željeza). Nije otrovna. Ima izuzetno jaku
moć bojenja. Otporna je na kiseline, osjetljiva na lužine-postaje smeđa. Osjetljiva je i na vlagu. Kao
uljena boja zahtijeva dosta ulja pa zbog žućenja ulja lazurni premazi mogu dobiti zelenkastu nijansu.
Djeluje ubrzavajuće na sušenje ulja. Sve više se zamjenjuje ftalocijanin plavom (ftalno plavom).
Pariško plava se često miješa s gipsom, baritom i kaolinom pa na tržište dolazi kao berlinsko plava,
prusko plava, milori plava.

20
pariško plava , pigmentni prah

Dobivanje pariško plave kem. reakcijom ferferocijanida i željezo III klorida

6. Ftalo plava (ftalocijanin plava)

Po sastavu je ftalocijanin bakra. Ima duboki tamni ton kao pariško plava i veliku moć bojenja pa se za
slikarske svrhe reducira inertnim pigmentima. Otporna je na svjetlo, kiseline i lužine. Njemački
proizvod dolazi pod nazivom heliogen plava. Monastral je engleski proizvod.

Ljubičasti pigmenti

Najznačajniji ljubičasti pigmenti su spojevi kobalta i mangana.

1. Kobaltova ljubičasta

Proizvodi se kao svijetli pigment (kobaltov arsenat) koji je otrovan jer sadrži arsen. Koristi se u
svim tehnikama, osim u pastelu.

Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se češće koristi. Polulazuran je, nije postojan na
lužine. Prilikom rada s kobalt ljubičastim bojama treba biti oprezan jer se pripremaju i kao mješavine
pa mogu biti otrovne.

2. Manganova ljubičasta

Po sastavu je manganov amonijev fosfat. Postojana je na svjetlu. Dublje je obojenosti od kobaltnih


pigmenata.

3. Ultramarin ljubičasta

21
Dobiva se iz plavog ultramarina djelovanjem klora i vodenih para.
Najviše se koristi u zidnim tehnikama. Ima blijedoljubičastu nijansu.

Zeleni pigmenti
1. Verdigris (vert de Grece, grčka zelena) je stariji pigment, intenzivne zelenoplavičaste obojenosti,
otrovan i izbačen iz upotrebe početkom 19. stoljeća. Dobivao se djelovanjem octene kiseline na bakar.
Po sastavu je bazični bakrov acetat. Nepostojan je, pa se morao odmah lakirati. Tako se sprječavalo
kemijsko aktiviranje s drugim bojama prema kojima je osjetljiv. Sklon je pucanju, što je uočeno na
dijelovima slika oslikanih tom bojom.

2. Malahit je prirodni mineral, bazični bakrov karbonat, formule CuCO3.Cu(OH)2. U evropskom


slikarstvu se koristio do 18 stoljeća, češće u temperi jer u ulju gubi obojenost. Zamijenjen je
imitacijama prirodnog tona.

Mineral u prirodi-razne forme:

3. Švajnfurtska zelena (emerald zelena)

Uvedena je u slikarsku upotrebu početkom 19. stoljeća. Po sastavu je spoj bakra, arsena i octene
kiseline. Otrovna je i danas nema nikakav značaj. Današnja emerald zelena proizvodi se od
ftalocijanin zelene i cinkovog ili titanovog oksida.

22
4. Zelena zemlja (tal. terra verde)

Po sastavu je željezov hidrosilikat sa silikatnim primjesama aluminija, magnezija itd. U slikarstvu se


koristi još od antičkih vremena. Najviše se koristi s emulzijskim vezivima (srednjovjekovnih tempera)
i fresko slikarstvu. Ranijim talijanskim slikarima, naročito majstorima jajčane tempere, služila je kao
jedan od najvažnijih tonova za podslikavanje inkarnata. Nalazišta poznate tzv. veroneške zemlje (iz
okoline Verone, Monte Baldo)) hladnog plavičastozelenkastog tona davno su iscrpljena. Najljepše
vrste danas dolaze s otoka Cipra. Tople smeđezelene nijanse češke i tirolske zemlje su manje
cijenjene. Njemačka zelena zemlja ima sivozeleni ton. Žarenjem zelena zemlja dobiva crvenkasto-
smeđi ton i veću pokrivnost. Otporna je na svjetlo i lužine, osjetljiva je na kiseline. Po svojstvima je
slična okerima. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima. U uljenim bojama daje transparentne
filmove. Zbog intenziviranja obojenosti često sadrži krom oksid ili krom hidroksid.

5. Kromoksid zelena

Po sastavu je kromov oksid, Cr2O3. Poznata je još od početka 19. stoljeća. Maslinasto je zeleni
pigment, visoke kvalitete. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima pa se koristi u svim tehnikama.
Postojana je na svjetlu, otporna na kiseline i lužine. Dobro pokriva za razliku od krom hidroksida.

6. Kromoksihidrat zelena (kromhidroksid zelena, engl. viridijan)

Po sastavu je hidratizirani kromov oksid, Cr2O3.2H2O. Najljepši je i najpostojaniji zeleni pigment. Ima
plavozelenkasti ton. Upotrebljava se u svim tehnikama.

Pomiješan s kadmijevom žutom daje kadmijevu zelenu. Ako je pomiješan s tešcem dolazi pod
nazivom permanentno zelena.

1 2 3

Borna kiselina i potaša se homogeniziraju(1), zagrijavaju 6h na 500 c(2).Dobiveni krom III


oksid se hidratizira i prelazi u živi zeleni ton(3).

7. Kobalt zelena

U upotrebu dolazi krajem 18. stoljeća. Dobiva se taloženjem i žarenjem pa dolazi u više nijansi. Po
sastavu je kombinacija oksida kobalta i cinka , a danas titanovog oksida. Kao uljena boja ubrzava
sušenje.

23
Cobalt(II)-oxide-zinc(II)-oxide

Kalciniranje kobalt(II)-klorida i cink(II)-oksida pri srednjim temperaturama

8. Heliogen zelena

Spada u grupu ftalocijanina. Lagani je prah pa je izdašan, pokrivan, otporan na kiseline, lužine i
svjetlo. Upotrebljava se u svim tehnikama.

Crni pigmenti

1. Koštano crna (slonokosno crna)

To je umjetno proizveden organski crni pigment. Dobiva se žarenjem životinjskih odmaštenih kostiju
bez pristupa zraka. Po sastavu je 84% kalcijev fosfat, 6% kalcijev karbonat, 10% ugljik. Crna boja
dobivena od slonovače (elefantinum) bila je poznata još u grčkom slikarstvu. Ima odličnu pokrivnost.
Čiste i kvalitetne vrste otporne su na svjetlo, lužine i kiseline. Prije ribanja s vodenim vezivima, zbog
male specifične težine, mora se navlažiti alkoholom i tek onda vezati s vezivom. Kao uljena boja suši
se sporo. Osušeni premaz je izrazito mekan. Kvalitetne vrste (čisti ugljik) mogu se koristiti u fresko
tehnikama, dok nečiste vrste s vlažnom podlogom dovode do “cvjetanja boje” (eflorescencija) zbog
natrijevih i kalijevih soli topljivih u vodi koje izlaze na površinu i kristaliziraju.

2. Trsna crna (lozova crna, jezgrasta crna)

To je organski pigment. Dobiva se žarenjem čokota vinove loze bez pristupa zraka. Otporna je na
svjetlo, dobro pokriva. Koristi se u svim slikarskim tehnikama.

24
3. Čađa

Crne boje od čađe dobivaju se sagorijevanjem organskih materijala. Njena upotreba počinje u dalekoj
prošlosti i traje do danas. Najstarije vrste dobivale su se spaljivanjem drva bogatog smolom ili same
smole. Bolji pigmenti dobivali su se kasnije sagorijevanjem masti i ulja. Od druge polovine 19.
stoljeća dobiva se od zemnog plina (plinska čađa). Po sastavu je čisti ugljik s neznatnim rimjesama.
Veoma je lagan i postojan pigment. Kod pripreme boja treba ga ribati s gustim vezivom. Za pripremu
uljene boje zahtijeva i do 150% ulja. Usporava sušenje. Ne koristi se u zidnom slikarstvu.

4. Željezno oksidno crna (Mars crna)

Po sastavu je željezov oksid, Fe3O4. Ona je umjetno anorganski pigment. Podnosi se odlično sa svim
vezivima i pigmentima. Dobre je pokrivnosti i postojanosti na svjetlo. Koristi se u svim slikarskim
tehnikama, a najviše u zidnim tehnikama.

5. Manganova crna

Manganova crna je prirodni anorganski pigment Po sastavu je manganov oksid, MnO2. Otporna je na
sve utjecaje. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Odlično pokriva i boji. Kao spoj mangana u ulju
djeluje sikativirajuće.

25