Ahmet Sejdi

Biti Svjedok Istine

Izvodi iz recenzija

Kada je jedan etnicki ideolog, u Foi, aprila 1992, utao odrub bonjake glave, prisutnima je ponavljao
reenicu: "Istoriju piu pobjednici!" Trebalo je da ta reenica bude stumilans i garant i svakom etnikom
ustai kako smije, mora i treba initi bezgranino zlo! "Nede biti upisano u istoriju, jer demo istoriju pisati
mi, koji demo pobijediti !" Viestruko netano. Niti su pobijedili, niti de pisati istoriju, niti istoriju piu
pobjednici. Istoriju piu ozbiljni i poteni naunici, kad prodju godine i decenije - ali tek nakon to na
svome stolu priberu desetine i stotine svjedoanstava, dakle knjiga kao to je ovo nesumnjivo
dragocjeno - istorijski i politiki dragocjeno svjedoanstvo komandanta Ahmeta Sejdida.
Moda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedoanstvo. Koliko
god sam puta imao priliku itati pisana svjedoanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi
se inilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj deliji gdje osumnjieni treba da
dokazuje vlastitu nevinost - na nain informbiroovskih revidiraca: "evo kako sam doao tobe!" Od toga,
ni traga u ovome rukopisu. Ako je cijelo pripovijedanje kazivano usmeno, pa nakon toga knjievno-jeziki
uredjivano, profitirali smo u jezikoj i govornoj neposrednosti, bez koje se vjerovatno ne bi dogodila
ovakva reenica: Nisam uo nita osim hlupanja svoga srca koje me je ometalo da ujem etnicki hod ili
apat ."' Zagubili bi se, u pisanom saopdavanju, i mnogi od prekrasnih ljudskih likova ( npr. Dijana
Marinova, Bugarka koja se neustraivo bori na bosanskoj strani ), ili strahovito upeatijivih detalja poput
slike "nepokretnoga starca u kolicima", kojega je neko ostavio nasred mosta, kad je narod pomislio da
Gorade pada, pa krenuo u bjeaniju. Moda bi se - pri "knjievnom" pristupu - zagubio i neki od
dragocjenih humornih detalja, poput onoga sa vojnicima koji su - gladni i mravi - naglo odebljali od
pelinjih ujeda, dok su ili neuko vaditi med iz konica. Ili bi se, ne daj Boe, pisac memoara potrudio da
nadje "knjievniji" termin za uzak planinski put, pa nas ostavio da nikad ne ujemo prelijepi narodni
izraz: put jednostop ! - Bilo kako bilo, nastajala ova knjiga usmenim pa pisanim putem, ili nekako
drugaije, sada je ona naprosto prvoklasno memoarsko tivo.



U Sarajevu, 25.03.2000.godine Abdulah Sidran

Ove knjige su znaajan historijski dokument o vremenu zla i stradanja, o obinim malim ljudirna, ali i
velikim herojima, o ljudima koji su iznad svega voljeli slobodu i Bosnu, koju su branili i ginuli za Bosnu.
lznosedi istinu o toj borbi, o hrabrim i odvanim ljudima sa Drine, Sejdid izvrava svoj moralni dug svima
koji su pod njegovom komandom ugradili svoje ivote u temelju Bosne. Mnogih sudionika velikih bitaka i
pobjeda, o kojima itamo u ovim knjigama, danas vie nema medju nama. Od rahmetli Bekte do rahmetli
Mehe Drljevida, sve heroj do heroja, ali i ovjek do ovjeka. Kada sve ovo proitate, namede vam se
zakljuak da ovaj rat i nije bio rat, da je sve to bilo puno gore i tee od svakog do sada poznatog rata. Na
svakom koraku se srede brutalni i primitivni zbir mrnje i faizma, vodjen idejom etnitva, a pod
kokardom kao simbolom varvarstva i velikosrpstva. Sa druge strane, hrabri i odvani ljudi koji brane
kulturu od nekulture, um od bezumlja, svjetlost od tame, ivot od smrti, civilizaciju od aniticivilizacije.
Strana je bila cijena koju su Bonjaci morali da plate zbog tudjih planova, ali i zbog svoje zablude,
naivnosti i nebudnosti. Ovo je bio najtraginiji i najkrvaviji period u historiji Bosne, a posebno Podrinja.


Sarajevo, 28.12.1999.godine Ferid Buljubaid















UVOD

U ovozemljaskom ivotu obinog smrtnika esto se javi elja da neto uini, toliko snana da ga tako
pritiska unutar njegovog tijela, da mu ne da dahnuti. ovjek naprosto nema objanjenje svog razuma, ta
ga takvom postupku vodi. Naalost, materijalana i lina korist i phlepnost cesto ne dozvole ovjeku da
ivi i da radi kako osjeda. Kasnije sve manje i manje osjeda u trci za "to vie", zaboravlja svoje ljudske
vrijednosti, svoj duh, karakter i nam.
Kao djak sam elio pisati, uglavnom o ljubavi. Kao student sam htio pisati pjesme za koje bih dobio
novac za deparac. Kao borac komandant htjedoh napisati duom, da iz nje, prije nego to eksplodira,
izadje silni pritisak malih i velikih istina, vrijednosti i fenomena vremena strave i uasa, vremena
ponosne borbe za Bosnu i sve Bosance u njoj.
Poaden i osudjen da se borim za vie od samog svog ivota i ivota moje porodice, to sam se vie
trudio da iskaem bolje ono to sam uo i vidio, a najede i sam doivio, sve mi se vie inilo da sam
rekao malo za vrijednost, snagu i sjaj istine. Zato odluih da piem duom, pa makar rukopis i stil moje
due ne bio itljiv i shvatljiv, ili ak prihvatljiv , za neke itaoce. Ti neki su davno trebali svojim duama i
djelima isto pisati da bi sada razumjeli, shvatili i oduevljeno prihvatili djela svih istina.
Kad prodju sve nae nepravde, od kojih neke i pravdama zovu,, istinska Boija pravda ce pokuati oprati
i najprljavije due. Svakim gubitkom saboraca, mojih najbliih iz porodice, otkidao se i dio mene. U
mojim grudma i mojoj glavi je rastao pritisak, kao da mi se htjelo redi: "Mora izdrzati, mora zapamtiti,
mora zapisati."
Ovaj mali i veliki pokuaj mi je omogudio da, prvo onima koji se izborie za spas Bosne i podarie svoje
ivote u njene krvave temelje, zatim onima koji ugradie dijelove sebe i svojim najbliim, pokuam vratiti
dug . U ime njih kroz njihovu i moju sudbinu, koje su vrlo sline, napisati da se zapamti, napisati da se ne
ponovi!
Poslije mnogo smrti osatdoh iv, sretan to mogu da piem i napiem, da poklonim za novo razumno
sutra, za ljude da ostanu ljudi.

AUTOR





Uiki korpus je okupirao Viegrad

Rodjen sam u Bosni, ivio u socijalizmu, u bratstvu i jedinstvu i druio se sa svima, osim sa siledijama,
lopovima i prevarantima. Odgojen patrijarhalno, ne znam za lukavost sudbine, a osjetih je estoko.
Majka i otac su me uili da uzimam samo sa halalom i da halalim svima. Da li su me dobro nauili? Jesu,
sigurno!
Mislili su da mi to najvie moe pomodi u ivotu. Zaboravili su da su doivjeli ono to mene tek eka.
Moda je i njih uspavalo bratstvo i jedinstvo? Tako sam ja, sa puno ljudskosti i merhameta, prihvatao
Srbe kao prijatelje komije, kolege, kumove danas, a satane, zlotvore, monstrume i koljae, sutra.
Trebalo je da halalim glavu svoju, svoje majke, oca, ene, djeteta, brade, sestara, komija i svih Bonjaka i
patriota drugih nacionalnosti. Zato? Zato to sam Bonjak, ili kako gnjide kau "balija", zato to nisam
uzimao haram, a kamoli da koljem komiju brata u "bratstvu i jedinstvu."
Majka me je takodje, uila da se molim Allahu deleanuhu i sluao sam je dok sam mogao. Otac me
uio ponosu, principijelnosti i da ne dam nama pa nek ode i glava, da nikada ne kleknem neprijatelju na
koljena jer je znao da on nema milosti, merhameta, to, bi nas narod rekao, nema due.
Mrnju i gnijev dumana, elju za slavom u tudjoj krvi, za nekakvom "Velikom Srbijom" vidio sam u
oima Slobodana Miloevida, zbog koga sam, bre nego to sam namjeravao, napustio SKJ.
Nadah se, da to to mi posta jasno, a to su praktino neke kolege Srbi koji su tada bili "poetnici" a
otpoinjanjem rata skratili naziv, u svom ponaanju prema "balijama" koje ih, kau, hode pobiti ili
protjerati, nede izrasti na golem belaj, da su na vrhu piramide poteni ljudi te da JNA nede nikom
dozvoliti da poremeti to prepuhano historijsko bratsvo i jedinstvo.
A mislio sam da sam puno znao. Sada se udim kako sam bio ponekad i slijep i gluh, a katkad sam znao
predosjetiti puno toga. Kako je to spojivo u meni?
Kada su nove stranke startale, nisam htio ni u jednu, mada sam se odmorio od SKJ od kraja '87.godine.
Nisam volio ljude koji brzo mijenjaju dresove, jer oni najede nisu neki karakteri. Pustio sam da vrijeme
uini svoje, da "nadodjem." Nisam volio bukadije, a ovih predratnih dana ih je bilo puno i oni su mislili
da mogu da kroje sudbine kako i kome hode, ali eto nisu. Svi su se kleli da rade u ime naroda i za narod, a
taj narod ih nije ovlastio: mnoge je prezirao, od mnogih se sklanjao smatrajudi ih budalama.
lpak, neki od tih su otili pravim, estitim putem, doli su na tobe.
Iz "Terpentina", fabrike boja i lakova u kojoj sam radio, izaao sam uzevi dvadeset i etiri lina dohotka
u bonovima koji su tada bili nuno zlo i alternativno sredstvo pladanja i u tako stabilnom i jakom
preduzedu, jer sam bio tehnoloki viak. A rekoe mi da sam i smetao nekima. Teko je bilo napustiti one
kojima nisam smetao, a njih je bilo daleko vie, jo tee zaradjivati samostalno, brinuti se o porodici kao
podstanar kod bliskih rodjaka. E ba tada, kada mi je bilo teko ivjeti, poeo sam i za godinu i po
izgradio kudu. Pokazao sam da sam jak i da mogu samostalno uraditi dosta toga.
Upregnuvi svu snagu u izgradnju kude i da to prije zaradim jo koji dinar, ne mogoh vidjeti ni uti ta
se to meni, Bosni, Bosancima, posebno Bonjacima, sprema. Kada mi verceri devedesete ponudie da
kupim puku, rekoh: "Ne treba mi!" Rekoe: "Trebade!" i devedeset prve upitah za cijenu. Kau, dvije
hiljade njemakih maraka "kalanjikov" i sto dvadeset metaka. Pitao sam se ili kuda, ili puka? Bolje kuda.
Agresije, moda ipak nede biti. Devedeset i druge pitaju:
"Zar jo nisi kupio?"
"Nisam!" rekoh.
Znao sam da de biti agresije, ali rekoe vodje i ugledniji ljudi da de nas naoruati. Tako ipak ne bi. Da je
bilo, ne bi mene puka mimoila, jer sam bio jedan od zagrijanih Bonjaka, rezervnih oficira-pjeadinaca
na podruju optine Viegrad i dokazani patriota.
Ko zna, moda su u mene tada sumnjali oni koji su odluivali u ime naroda u mojoj sredini? A ni oni nisu
krivi. Ja sam vie kriv jer i ja sam ih birao. Moda sam trebao birati druge ili i sam se ukljuiti, zamoliti
nekoga da me "progura." Ali, rekoh, nisam nauio da molim, pogotovo kada nemam koga.
Kada sam shvatio da je u Sloveniji rat zavren te da se u Hrvatskoj stiava, znao sam da i Bosna mora
planuti .
Gledao sam kolone dobrovoljaca koji su autobusima voeni na hrvatsko ratite iz Srbije, kamione koji su
odlazili prazni a vradali se krcati tzv. ratnim plijenom. Ali, u stvari, vozili su muku Hrvata i Muslimana,
uglavnom muku koja de im prisjesti kadli - tadli, ako Bog da.
Razgovarao sam sa vedinom uglednih ljudi a ponajvie sa mojim starijim bratom, inenjerom hemije,
uglednim profesorom u Viegradu.
Mnogi su smatrali da agresije ipak nede biti, a moj brat nije vidio a kamoli ocijenio neprijatelja, tako da
smo esto dolazili u sukob miljenja. Obojica smo bili uporni u svojim vizijama. Nije ni udo: kum mu je
bio Crnogorac a on Srbinu vjenani kum, to nije bilo loe dok su bili Srbi. Ali, postae brzo etnici i onda
ih ne moe prepoznati. Ostao je znaajan broj Srba koji nisu prihvatili da budu etnici. Ali, ako nisu vani
ili na slobodnoj teritoriji RBIH morali su se Karadidevim argumentima snage i neistine, kojima su
drogirani, promijeniti i postati etnici, ili biti ubijeni. ao mi ih je, ali i sami su krivi. Zato su to dozvolili?
Februara '92. poslije puno pokuaja da razumom djelujem na ljude da ne podravaju rat, da ga osude i
ignoriu one koji rat pripremaju, a pod pritiskom opteredenja da sam malo uradio, da moram mnogo
vie, jake samokritike i samog osjedaja da sam shvatio ta se to sprema, odluih da se nametnem onima
koji su pripremali narod na odbranu u Viegradu.
Imao sam dosta ideja pa sam neke prezentirao u Kriznom tabu Opdine Viegrad, na to je gospodin
Mea Tvrtkovid, koga su svi zvali Trte, rekao da to stavim na papir. Napisao sam to u najkradem i
dostavio Kriznom tabu, da bi nakon to je izanalizirano, bilo naredjeno da se fotokopira i da svim
jedinicama kao okvirno naredjenje. Bi mi drago to je to moje miljenje prihvadeno i to je prolo do svih
jedinica. Predsjednik Opdine Viegrad, Fikret Cocalid, mi ree da pomognem Neziru Mesidu u
organizovanju odbrane na lijevoj obali Drine.
Da li su se nedovoljno cijenile uloga i mogudnosti kolovanog oficira, ili su stranaki ljudi trebali
komandovati radi povjerenja? Krade vrijeme sam radio kao komandir jedinice, a komandir je ipak bio
Nezir. I on je vidio razliku u poznavanju vojno-strune tematike u rukovodjenju i komandovanju
jedinicama (RIK) pa je predloio da o vodjenju jedinica odluujem ja.
Poele su strae i ustrojavanje jedinica, ali sve na dobrovoljnoj bazi, mada su zagovarane i nepopularne
metode ko ne bude izvravao dobijene zadatke. Bilo je dosta onih sa kojima se trebalo ubjedjivati da
zatiti, pored ostalih, i svoju glavu. Neki su do kraja vjerovali dumanima pa su zbog svoje zablude
izgubili glavu i porodicu. Autoritet pojedinca je tada vie pomagao nego rad preko institucija sistema.
Februara i marta '92. godine znao sam da nismo spremni za odbranu od srpske agresije i da odbrambeni
sistem nije ni blizu potrebnog nivoa. A i zvanini predstavnici vlasti su pokuavali predstaviti da agresije
nede biti. Ali, miris baruta iz Hrvatske i procvat nacionalizma, prvenstveno srpskog, govorili su vie.
Na jednoj strani su bili JNA i etnici, ustrojeni formacijski u jedinice, opremljeni do tehnikog
savrenstva i nahukani kvazihistorijskim razlozima o navodnom vradanju srpske zemlje Srbima i borbi
protiv onih koji su je pokorili. A na drugoj strani , mislili su, ovce za klanje: nespreman, nenaoruan i po
svojoj vjeri merhametli narod bonjaki i patriotski orijentisani gradjani ostalih nacionalnosti. Ali, grdno
su se prevarili. Zaboravili su da oni vole Bosnu i da de prije poginuti, nego Bosnu tudjinu predati.
Poetkom aprila bilo je pokuaja, nazovi razumnih, da se sprijei poetak agresije na lokalnom nivou i na
viim nivoima, ali nije se uspjelo vie od toga da se muke nakratko odgode. To je bilo jako znaajno.
Dobili smo vremena da se pripremimo, a neki i da pobjegnu iz Bosne. U jednom takvom pokuaju
odgadjanja belaja javno sam imenovao neke etnike sa Donje Lijeske i Koarima, na zajednikom
sastanku na Donjoj Lijesci, u punoj sali, uz prisustvo i nekih od njih, hrabro i nepromiljeno. Neki su me
sokolili, a neki kritikovali, plaedi se osvete, a jadni, nisu znali da je sve bilo isplanirano i da de svakako
biti pa makar lizali niz dlaku te nae "uvaene" komije, uglavnom etnike.
Drugi konkretniji pokuaj u kome sam uestvovao se umalo ne zavri kobno po mene i Nezira Mesida.
On, ispred Stranke demokratske akcije, a ja, bivi aktivista u MZ Donja Lijeska, gradjanin sa vedim
ugledom u ovoj sredini, a od Srba Branko Ninkovid, ugledni domadin, i bivi omladinski aktivista Stevo
Drakovid, ovjek od autoriteta i razuma. Eto, htjeli smo sprijeiti da se ne provocira i ne puca, uz
obrazloenje da nam rat ne treba, da je to interes nekih budala, da smo mi ivjeli bratski i da nam rat
moe samo zagorati ivot. Obavezasmo se na terenu da, Nezir i ja u muslimanskim, a Stevo i Branko u
srpskim selima, sprijeimo bilo kakve aktivnosti kojima bi se ugroavao normalan ivot. Garantovasmo
da se nede ni metak ispaliti ni na jednoj strani i jo mnogo toga to obezbjedjuje normalan ivot.
Sastajasmo se jednom dnevno, ali kratko. Tredi dan, upravo kada smo se sastali, zaulo se rafalanje i
detonacije, a poto smo garantovali svi da nisu nai, krenusmo odmah na teren da provjerimo, ja bez
ikakva oruja, Nezir sa pitoljem, a oni su u autu imali puku u gepeku. Nisam znao da je imaju, kao ni
Nezir. Vozedi se krivudavim putem Viegrad - Gornja Lijeska, primijetismo uz put uredjene zaklone.
Upitah Stevu: ta vam je ovo?" "Straare, boje se zelenih beretki" odgovori i doda: "Redi du im da idu
kudi, da je sve u redu." Hajd' moda je i tako, pomislih u sebi strahujudi da ne bude vedi belaj, jer mogli
su nas zaustaviti, zarobiti ili pobiti, da se nita ne zna, ni ko, a pogotovo kako.
Nastavismo dalje. Pitamo:"Ko puca?" Rekoe da je to gore dalje, na Gornjoj Lijesci. Stigosmo na Gornju
Lijesku, ispred kude Mie Ivanovida. Zvali su ga Cigom. Pazio se sa mojim ocem dobro. Tu nas doeka
jedan uniformisan etnik. Pogledah bolje i prepoznah ga. Znam da je privatno vadio lu i prodavao
"Terpentinu" Viegrad, a ja sam tada bio ef proizvodnje lua i borove smole. Imena se ne sjedam, ali je
prezime Jovanovid, naoruan papovkom pukom i tromblonskim minama, koje je poredao u prsluk,
specijalno skrojen za tu svrhu. Poto nije vidio ni mene ni Nezira, ponaao se komotno, a kada je
primijetio da smo u autu, na Stevino pitanje, ko ovdje puca, odgovorio je: "Onaj ludi Kusid i njegovi".
Primijetih da je malo pocrvenio. Saznali smo kako stidi do mjesta gdje se puca i uputili se loim
makadamskim putem. Stigosmo, izadjosmo iz auta i samo to krenusmo ka stijeni koja se nalazi iznad
sela Kabernik, iznad zaseoka Cancari, iznenada iz ume nagrnuse Kusidevi etnici sa povicima: "Ko ste vi i
ta radite ovdje?" Stevo odgovori da smo zajednika komisija koja kontrolie ko puca na ovom podruju.
Na to oni nasrnue na nas, a Kusid, nizak ovjek ali odvaan etnik, sa crnom arapa-kapom, na glavi
zaurla: "Kakva komisija, Bog vas jebo! "Dii ruke gore ili pucam", to njegove etnike, njih oko
petnaestak, osokoli i zaurlae istu komandu. A nama je preostalo da postupimo po urlicima. Mene su
posebno posmatrali. Vjerovatno sam izgledao sumnjiviji ili opasniji, jer sam bio korpulentniji od Nezira,
pa su se trojica odmah stvorila uz mene, sa pukama uperenim prema meni, a Nezir je ved bio na zemlji
sa rukama na ledjima i licem u blatu umskog puta. Kusidevi banditi su, uz energine i grube pokrete,
pregledali da li imamo oruje. Uvjerivi se da nemam, naredill su da idem prema Kusidu, a ispred njega
da zalegnem u blato kao i Nezir. Pogledah Stevu i Branka. Oni su pokuali da ubijede Kusida da ne ini
gluposti, a on je Branku naredio da legne. Sa Stevom se prepirao. "Ovo je komisija Mjesne zajednice,
ree Stevo. Na to Kusid zaurla: "Jebem vam Mjesnu zajednicu! I ko vam je rekao da se dogovarate sa
balijama". Stevo je odgovorio: "Narod je tako odluio." "Kakav narod," zagrmi Kusid, a sa lica mu se ita
tolika elja da pokae bijes, da sam pomislio da de udariti Stevu, ili ak i ubiti.
I dok su oni polemisali, ja sam kriom pogledao face onih njegovih etnika. Svi su se trudili da pokau da
su ozbiljni i kako po elji njihovog efa nemaju samilosti i potpuno besprijekorno izvravaju njegova
naredjenja. Gledajudi ih tako, prepoznah jedan lik. Pogledah malo bolje, Vlado Markovid, kolski drug. On
je mene, izgleda, prepoznao ranije pa se pokuao skloniti, da ga ne vidim. Moda ga je bilo stid? Kasnije
sam vidio i crvenilo na licu. Kako i ne bi bilo kad smo do tada,uglavnom, dijelili dobro u koli, na
sportskom polju i privatnom ivotu. Pratio sam ga. Ode do Kusida, a ovaj, prije nego to mu je dozvolio
da neto kae, ree: "Prati tamo te balije", i primae se meni, nasloni mi jednu puku na kimu a drugu
na glavu. U tom trenutku uo se tup, pa onda rezak zvuk. Pogledah ispred. Vidjeh kako Nezira udara neki
sitni, mravi etnik i vidjeh da mu je pronaao pitolj za pojasom. Udarajudi ga, psovali su tursku majku,
pitall gdje mu je dozvola i ko mu je dao pitolj, u kojoj je jedinici. Vidjevi da sam malo podigao glavu,
Kusid se nasloni na puku koja mi je na potiljku i ree: "ta je balijo? Dje je tvoje oruje?" Rekoh da
nemam oruje niti mi treba. Ja sam doao da utiem da se oruje ne upotrijebi, da se dogovorimo da
zatitimo jedni druge. "Kakav dogovor! Nema sa balijama i Turcima dogovora! Dje su vam zelene beretke
i koliko ih imate? ime su naoruani i ko ih vodi? Dje vam je Murat i Avdija? to, ih ne ubijete kad dete
da ivite komijski?" Rekoh da ne znam nita o tome. Nemam pojma da postoje zelene beretke i nisam
za rat. I ostali su govorili slino, a Kusid je razmiljao kratko. Dok je on razmiljao, u mojoj glavi je
odzvanjao zidni sat koji mi je otkucavao zadnje sekunde ivota, ali to nisu smjeli primijetiti ni etnici ni
moji "prijatelji". Da vide moj strah od smrti! ekao sam i nadao se da glava bude raznesena, jer du lake
podnijet nego ako bude kima. Manje du se patiti.
Kusid procijedi kroz zapjenjena usta neuredne face: "Jebem li vam Boga i komiju! Imate minut da vas
ne vidim oima! I poruite zelenim beretkama da predaju oruje do sutra. Sutra dolazimo da uzmemo.
Ako ne predaju sve demo pobiti, poklati i popaliti."
Ustajudi na noge osjetih bol na glavi i kimi gdje su puke bile naslonjene. Pogledah u lice Kusida, a iza
njega Vlada Markovida koji se okrenuo da me ne bi pogledao. Pogledom sam htio redi da demo se jo
sresti, vidjeti, ako Bog da. Stevo, Nezir i Branko su ved trali. Stevo dodue nevoljno, a ja sam pojaao da
ih stignem, jer nije vjerovati ovim zvijerima. Trkom stigosmo do auta, utrasmo naglavake: Nezir krvav u
licu, Stevo blijed k'o krpa, a Branko zajapuren i zadihan kao da de izdahnuti istog momenta. Nismo rijei
prozborili u autu do Donje Lijeske, a onda Branko upita: "Uzee li ti pitolj Nezire?" "Jesu," odgovori
Nezir. "Budale, jebo ih Bog," ree Stevo i nastavi: 'Nadi demo ti pitolj." To je njima bar bilo lahko.
Moramo se pripremati za odbranu. Tako sam razmiljao i sa svojim komijama Smajom i Fahrom
Raidem, Sabrijom abanijom, Rasimom Jelaidem, Nihadom Brankovidem I ,naravno, Nezirom Mesidem.
Zato smo danju pripremali, a nodu budno obezbjedjivali ved uspostavljenu liniju odbrane straarenjem u
smjenama.
Ved su se odvijala borbena dejstva na desnoj obali Drine. Povremeno sam svradao u Krizni tab da
dobijem Uputstva i naredjenja. Izvrena borbrena dejstva dala su, za poetak, dobre rezultate, to je bio
stimulans za dalju odbranu prostora viegradske opdine.
inilo mi se ponekad da ono to planira opdinski Krizni tab nije potpuno, odnosno, da ima boljih
rjeenja, ali poslije upoznavanja sa oficirima koji su sainjavall Krizni tab nisam se usudjivao u poetku
to ni pomenuti, jer oni to mnogo bolje znaju odluiti, a ja sam poodavno izaao iz vojske i nisam se bavio
tim poslovima. lpak sam se upetljao, i to u pet do dvanaest kada je pripremljena borbena aktivnost
oslobadanja jednog prigradskog naselja, rekli su da je sugestija na mjestu ali da je kasno, hajrola. Onda
smo to pokuali polovino rijeiti. Pakazalo se da je bilo neophodno idi na potpuno rjeenje. Kljuni oficiri
u Kriznom stabu: Omerovid Zihnija, Kariik Nesib, Mehmed Tvrtkovid i drugi oficiri, su vjerovatno shvatili
da ja poneto i znam, tako da je kasnije bilo vie uvaavanja mojih miljenja.
U narodu je zavladala panika i mnogi su radili po svom osjedaju traili rjeenje da odu na sigurnija
podruja. Oni koji, su preivjeli Drugi svjetski rat, su imali iskustvo sa etnicima. Znali su gdje da odu - jer
to se ponovilo, s tim da su sada imali znatno jae i spremnije neprijatelje komije koje su znale kako
diu, spremne da ih okredu na ranju. Zato? Zato to smo ivi opasni po srpski "ugroeni, napadeni"
narod.
Prava borbena dejstva su na viegradskom dijelu u prvoj fazi do pada Viegrada trajala od 06.04. do
13.04.'92.godine. Odvani Viegradjanin Murat abanovid je odbrusio generalu Milutinu Kukanjcu,
psujudi mu mater, da de pustiti branu, to je podgrijalo i, bar za tren, osnailo prestraeni narod na Drini.
Malo je ko znao da de na tu aku naroda udariti silni Uiki korpus. Ali, sada je to jasno: poto etnici iz
Bosne nisu izvravali brzo planirane zadatke i sami nisu imali hrabrosti da napadaju zbog gubitaka u
ljudstvu i teritoriju, vjerovatno je Slobo naredio da se demonstrira "paklena" sila. I to ba na Viegrad !
Eto ti nae "srede".
Koliko smo mogli vie? Uvijek smatram da se moe vie, pa sam i tada smatrao, ali sam ipak bio na
periferiji. Realnom procjenom Korpusu se teko tada i moglo stati na put . Ono to se pokuavalo,
uglavnom je bilo manjeg obima, uz paniku i vrlo teku kontrolu. A tada, najznaajniji medijski dogadjaj
bio je Muratov pokuaj da srui HE Viegrad. Od toga je kasnije bilo i koristi, jer je svijet saznao ta se
deava, ali i tete, jer je taj postupak ubrzao mnoge da se pokrenu, a naroito one sa desne obale Drine,
i da napuste Viegrad.
Kao i mnogi drugi, i ja sam oekivao da de to biti dovoljna prijetnja neprijatelju da ne nastavi rat.
lpak, u to vrijeme, da li zbog predratnih i ratnih postupaka, Murat abanovid je bio strah i trepet za
etnike, a kod Muslimana je bio jednima krivac (on i slini) to je rat poeo, a vedini, ipak, olienje
neustraivog borca za odbranu Bosne.
Zbog granatiranja i strahota agresije, neposredno pred Muratov povodanj," sa grupom djece i ena iz
mog komiluka, otile su za Gorade i moja supruga Devada i kderka Amila, a ja sam sa saborcima ostao
da uinimo to moemo da odbranimo Viegrad.
Poto se nisu postigli eljeni efekti putanjem brane, pukla je organizacija odbrane grada. Prestaje
rukovodjenje i komandovanje i nastaje prava panika tako da se vedina gradjana, u nodi izmedju
dvanaestog na trinaesti april pokrede prema Goradu, Sarajevu i dalje po Bosni.
Od 04.04.1992.godine moj auto "Zastava 101 " je bio u kvaru - mjenja je zablokirao u drugoj brzini,
tako da sam mogao voziti samo drugom brzinom. To je po naim putevima bilo vrlo teko, zbog uspona,
a naroito u Crnci gdje sam stanovao. Ni takav kvar nije bio dovoljan razlog da Sejo Hadid odustane u
nastojanju da me umoli da odvezem njegovu porodicu do Ustiprae uz garanciju da de se on, Mujo,
njegov brat, i Senad Cakid, njegov rodjak, vratiti iste nodi sa mnom u Viegrad i da demo ostati da se
borimo.
Moje namjere su bile da ostanem u Viegradu, blizu roditelja u selu Drokan i da zajedno, sa
istomiljenicima borcima, sprijeimo neprijatelja da ubija, pali i rui. Nadao sam se boljim danima i
oekivao da de svijet poduzeti neto konkretno to bi sprijeilo neprijatelja da nastavi agresiju.
Prieljkivao sam da se suprotstavi neprijatelju silom i da stane na stranu nejake rtve. Naalost, ni to se
ne dogodi, kao to ni moji prijatelji, saborci, Sejo, Mujo i Senad ne dodjoe na Ustiprau i pored vrstog
obedanja da se vradaju u Viegrad, ved sam ekao pet sati i tek tad zakljuio da su me prevarili. Sigurno
ih ne bih odvezao drugom brzinom sedmoro (djeca, ene i moji prijatelji) od Viegrada do Ustiprae
(trideset kilometara) da mi ne obedae da se vradaju sa mnom. Pa, da mi bar rekoe da nede dodi kad
smo stigli na Ustiprau, sam bih se vratio. Nego ekaj, dodi de i ne dodjoe.
Sa Mevludinom Jelaidem, odvanim komijom kojeg sretoh na Ustiprai, probah u toku dana 14.04. ali
ne uspjesmo. Bijae kasno i sretosmo oblak onih koji panino bjee, izmedju ostalih, predstavnike civilne
vlasti i ugledne gradjane Viegrada. Vedina njih mi ree:
"Ne vradajte se! Poklade vas. Dolje je haos."
Pokuasmo, ne uspjesmo. U Medjedji sam nekoliko sati razmiljao ta dalje i gdje dalje. Odluim da
idem vidjeti suprugu i kderku u Goradu i tamo odluiti ta dalje. Kod mog rodjaka Herende Devada
smjestila se moja supruga i oekivala je da od mene telefonom dobije uputstva kako i gdje de dalje. Kada
sam se pojavio, puno se iznenadila i obradovala. Ona me dobro poznaje i cijelo vrijeme se bojala da zbog
mojih osobina, hrabrosti i principijelnosti, ne doivim ono najgore - smrt u rukama etnikim. Bila je
opravdano zabrinuta jer sam malo pazio na sebe i nisam razmiljao o posljedicama za porodicu, ako se
zlo desi. Ona ne zna ta sam sve preivio i u kakve situacije sam ved ulazio i ostao iv. To joj nisam htio
redi , jer sam htio da je zatitim. U autu su bila samo moja lina dokumenta i neto garderobe za suprugu
i kderku. Da sam znao da se nedu vratiti, mnogo toga bih iz kude dovezao autom. Ali nisam.



U Goradu tinja

Gorade vri od izbjeglica. Puno problema prisutno, a uglavnom se rjeavaju kako se ko snadje i tek manji
dio preko institucija. Puno raznovrsnih komentara: od onih, kako smo mi Viegradjani kukavice i mievi,
do onih, neka smo ive glave izvukli, mi demo vam pomodi koliko moemo. Izvukli smo ratno iskustvo,
bar poetno, to meni i mnogima puno znai.
Sretao sam ovih dana puno razoaranih i isprepadanih, a ponekog i spremnog da ide preko uma za
Viegrad. Ujutro spremno deset ljudi, a popodne jedan ili dva. Nakon razgovora sa enama, promijene
miljenje. Tako je to kad se ljudi oene i zaborave da misle svojom glavom! Moda, na taj nain, i strah
prikrivaju.
Mi, Muslimani, ne bismo bili to to jesmo da pamtimo. Brzo zaboravismo da su etnici u Viegradu.
Poesmo preko institucija Foruma gradjana i drugih, pozivati izbjeglo stanovnitvo da se vrati, da je
vojska (Uiki korpus) garant sigurnosti svakog gradjanina i da nemamo razloga da se ne vratimo.
Prikriveno su se pominjale i neke liste ko ne bi trebalo da se vrada, zbog otpora koji je pruao i "terora"
nad srpskim narodom. Po nekima, mene ima na tim listama, po drugima, nema. Jedni mi govore:
"Haj'mo u Viegrad," a drugi: "Nemoj ti jo." A ja ih nisam sluao. Ved ranije, odluio sam da ni sluajno
ne idem onima koji su me protjerali. Ne zovu me to me vole, ved to im trebam da me upregnu ili ubiju.
Ubrzo, oko dvadesetog aprila, starta se sa dabnim autobusnim prevozom Gorade - Viegrad. Sa
nekolicinom poznanika odem pred sportsku dvoranu u Goradu, u kojoj su se smjestile izbjeglice, i onima
koje sam poznavao, ali i drugima, govorismo da im ne idu u ruke. Naroito me boljelo kada su u
autobuse ulazilli vojnosposobni mukarci i kada su govorili: Pa nismo im mi nita uinili, hajte i vi, ta
imate ekati ovdje!" Puno mi ih je ao. Da li sam mogao uiniti vie?
Ipak, ostalo je dosta onih koji nisu pohrlili u ralje razjarene zvijeri, a mali broj, nas tridesetak, odlui da
kao organizovana jedinica, pokuamo djelovati u Goradu, ako zatreba. A dok ne zatreba da se
pripremamo, da se svakodnevno tajno okupljamo, prikupljamo MTS i stupimo u kontakt sa
organizatorima odbrane Gorada. Upravo kada je poelo to nae okupljanje, Foa je pala. Trebalo je
pomodi. Ile su neke grupe iz Gorada i, kako kau, pomogle koliko su mogle. Borci iz jedinice koju
formiramo su bili razbacani po Goradu rjeavajudi statusna pitanja. Nismo se jo bili ustrojili.
Ui sastav ekipe: Bekto Gacka, Zaim Kustura zvani Hoda, Benjamin Dizdarevid, Nusret Hurem i ja.
Doktor Benko je pravi ljekar od autoriteta i patriota do kraja. Nii rastom, smedj, zaokruene, obino
pristojno uredne bradice. Sporih pokreta, ali pun snage, naizgled jako ozbiljan, uvijek spreman za poneku
dobru alu. Kao i mnogi doktori, bavio se lovom, to mu je pomoglo da bolje upozna oruja. A mogao je
otidi, kao mnoge kolege iz Viegrada, u bijeli svijet. Njegov karakter je odredio njegovu sudbinu: ostaje
da se bori.
Hoda - pokuaj da zavri medresu mu je omogudio da ga zovemo Hodom, iako on to nije. Vjernik i
pravi musliman, po profesiji metalac, srednje strune spreme, a po opredjeljenju patriota velikog
optimizma. Prije agresije je u oblasti trgovine vaio za uspjenog biznismena i imao vie svojih
prodavnica. Osamdesetih godina je bio pod prismotrom "velikih" komunista, kojima je smetala njegova
nonja i ispoljavanje vjere.. Htjeli su ga zatvarati i okrenuti na neki "bolji" put. Zbog svega to su mu
pripremali napustio je "Unis," dobro preduzede, i potraio sam sebi spas u biznisu. Hitrih pokreta,
srednje visine, vitak, bolje reeno, jako mrav, sa beretkom na glavi, po kojoj je sada lahko prepoznatljiv.
Zaim je motor ovog tima i ponekad prebrzo reaguje.
Bekto Gacka je po izgledu, stilu ivota i ponaanju bio pravi zabavlja, ovjek pun duha i izuzetno
dostojanstven. U KUD-u "Hamid Beirevid u Viegradu je bio medju najboljima. Vesela lika i momakog
duha ne lii na ratnika, ali danas je odluniji od svih u timu da se bori. Naizgled je debeo, snaan i hitar .
Volio je kafanu, muziku, sport i sve ljude. Ni on, kao ni ja, nije na vrijeme shvatio "bratstvo i jedinstvo."
Imao je smisla za organizaciju, to nam je puno pomoglo.
Nusret Hurem mi je poznatiji od prethodnih u timu. Due vrijeme se znamo a oenjen je mojom bliom
rodjakom, pa mi je kao zet. Tim sam se ponekad koristio ja, a ponekad i on, da se naalimo. Pet godina
smo bili komije: ja, kao podstanar, a Nusret u svojoj kudi u Crnci, predgradju Viegrada. lzgledom vrlo
ozbiljan, a u stvari vrlo vedar. Kao i doktor Benko pun duha. Principijelan do tvrdoglavosti, ponekad i
moe uraditi sve to odlui. Ima snage za etvericu, ako mu je po kontu. Nusret je kao i doktor i Hoda:
svojom odlukom da se bori zadrao je i porodicu u Goradu, da osjete sve muke zajedno s njim, pa i da
ginu, ako treba. Nusret je geometar po profesiji, svestran i jako obrazovan. Rastom je nii, kao i doktor,
ali i sportski gradjen i jako brz. Sve to radi, radi temeljito i trai sutinu u svemu. Od svih lanova ovog
tima jedino sam za njega mogao redi da mi je dokazani prijatelj, a ostale sam tek sada blie upoznavao.
Shvatio sam da ovo moe biti tim za velike rezultate, tim za pobjede.
Pokuavali smo da se uveemo sa jedinicama u Goradu i preko pojedinaca koji su vodili jedinice da
dodjemo do dodatnog naoruanja, jer nas je bilo tridesetak, a puaka etiri, od toga dvije tzv. "lovare,"
jedan snajper, jedna automatska puka. Sreli smo ovih dana mnoge koji su se deklarisali kao "glavni," i
rekoe: "Nema problema, budite na okupu, oruja de biti ako zatreba." lpak, poseban utisak na mene je
ostavio Abduselam Sijerid - Pelam. Djelovao mi je obedavajude, narodski izvorno i ljudski toplo. Zakljuio
sam da de sigurno pomodi, to je i uradio, ponudivi nas da boravimo u njegovoj kudi i izdvojivi MTS-a
koliko je mogao da prikupi. Mi demo, ako zatreba uestvovati u odbrani zone Gradina-Gubavica-
Grabovik, koja je izuzetno znaajna za grad Gorade.
Od 20. aprila do 01. maja samo sam sluao komentare; od ohrabrujudih, kako demo ih, ako ita
pokuaju, unititi, zbog toga to nas puno ima spremnih u Goradu i to imamo dobre pozicije, odnosno,
drimo vane pozicije oko grada, do zabrinjavajudih, kako su etnici opremljeni svim i svaim i kako de
nas unititi.
Pelam je bio optimista pa je esto tim svojim optimizmom ulivao dodatnu snagu saborcima. Imao je
neto ugradjeno, to je uvjeravalo da taj njegov optimizam bude realnost, ak i kada to nije stvarno tako.
Nizak rastom, "elegantno prepunjen," oko eterdeset pet godina, vedra duha, slobodnijeg ponaanja,
esto komian i spreman za drutvo u svakoj situaciji, ovjek iju prolost ne znam i koga poznajem tek
petnaestak dana. Ima svojih individualnih karakteristika, koje su meni bile jako zanimiljive, kao npr. stil
odijevanja, koji je bilo svih profila. Medju prvima je stavio kone rukavice bez prsta, pa zatim zatamnjene
naoare, a na glavi mahrama, crna, ala Arafatovi borci. U drugoj situaciji moderno odijelo i utegnut;
spreman za najozbiljnije razgovore. Sporog hoda, a ipak brze reakcije, spreman dati sve, pomodi svima i
odredi se mnogo ega, samo da se spasi Bosna. Rodjen za narodnog komandanta sa borcima-
dobrovoljcima, istinskim i odanim, vrlo skromnog vojno-strunog znanja, ali zavidnih organizacionih
sposobnosti. Poznavao je sve u gradu, uivao veliki autoritet te je mogao mnogo toga da zavri, to kau,
"sad pa sad." Kao i svi ljudi, ima svoje vrline i mane i mislim da je njegov doprinos u organizovanju
otpora u Goradu ogroman.
Predsjednik Optine Gorade mr. Hado Efendid je s timom politiara pokuavao sprijeiti poetak
agresije u Goradu, vodedi duge i iscrpljujude razgovore sa bududim etnicima. Uspio je u tome, jer je
odgodio za petnaestak dana poetak agresije i tako omogudio da se, bar minimalno, pripreme gradjani
za suoenje sa agresijorn, a i dio naih jedinica za odbranu i otpor etnicima.
Upravo u navedenom periodu sa porodicom sam, da bih rasteretio Devada Herendu, otiao od njega sa
Obarka u Backe, naselje na izlazu iz Gorada prema Vitkovidima, ne raunajudi da du se dugo zadrati kod
Devadine rodice, Fatime, koja je imala kudu u Bacima. Raunajudi da du dodi ponovo za sedam dana
kod Devada u Obarak, nisam uzeo sa sobom znaajne line stvari ni dokumentaciju, koju sam izvukao iz
Viegrada. Ovih dana svi su straarili tajno danju, a nodu ozbiljno, javno i sa orujem, sa dosta straha,
mada je bilo i odvanosti, rafalanja i zastraivanja.
Izvukao sam neka vrlo znaajna iskustva iz poetka agresije u Viegradu i sugerisao da se povuku neki
potezi pravovremeno:
-formiranje linija odbrane
-podjela naoruanja i ustrojstvo jedinica
-priprema i osposobljavanje pojedinaca i jedinica za pruanje otpora etnicima
-koordinacija rada i uvezivanje jedinica u jedinstveno rukovodjenje i komandovanje, i jo nekoliko
znaajnih prijedloga
Bilo je i prihvatanja i odbijanja prijedloga, kao i korekcije, kada su se isti razradjivali. Ipak, bio sam lino
zadovoljan kako sam prihvaden i kao ovjek i kao rezervni starjeina - biledanac (kola rezervnih oficira u
Biledi bila je najcjenjenija u tadanjoj SFRJ, bar kada je u pitanju rod pjeadije).
Ovih dana sam puno radio na pripremi jedinice: od organizacije i smjetaja za one koji to ved nisu
regulisali, preko obuke u rukovanju naoruanjem, ustrojavanja jedinice i komandovanja u izvravanju
dobijenih zadataka. Zadatke smo u samom poetku dobijali od Pelama.
Dosta toga nisam mogao rijeiti, ali uz pomod kolega iz tima (doktor Dizdarevid Benjamin Benko, zatim
Zaim Kustura Hoda, Gacka Bekto i Hurem Nusret) rijeeno je zajedniki, ponekad uz manje probleme.
Okupljanje jedinice je bilo na bazi patriotizma i dobrovoljnosti, tako da je bilo teko ostvariti poziciju da
moe svakom borcu narediti, jer je mogao kad god eli odustati. Dakle, morao se graditi autoritet i
komandovati na osnovu potovanja i steenog autoriteta. Autoritet, se sticao u borbi a ne u prii, prvo
kao borac, a tek kasnije kao starjeina ili organizator. Moralo se borcu dokazati da je etnik savladiv i da
se plai smrti, da je esto kukavica i da ga ti ubije hrabrodu i mudrodu, a da sauva metke kojih ima
hiljadu puta manje nego neprijatelj, moda jo i manje. Bekto, Hoda, Benko, Nusret i ja smo planirali da,
kada jedinicu brojno uvedamo do stotinjak boraca, a kada svi budu imali oruje, idemo ka Viegradu i
borimo da se Viegrad oslobodi. Znali smo da taj broj nede biti dovoljan za takav poduhvat, ali i to da na
podruju viegradske opdine ima jo puno boraca koji bi se prikljuili jedinici i da de nam u tome pomodi,
ako bude trebalo, i jedinice iz Gorada.
Upravo radi upoznavanja sa stanjem u okupiranom Viegradu, radi pradenja i dojave vanijih podataka o
neprijatelju i aktivnostima koje poduzima, odluili smo da Nusret ode u Viegrad po tom zadatku. Izvrili
smo pripreme, a poto je jo funkcionisao PTT saobradaj, telefonom je dogovorena dojava podataka,
ifrovano. Svi traeni podaci su se mogli saopditi uokvireni u ribarsku priu - razgovore koje smo
pripremali Bekto i ja. Bila je to uvjerljiva pria i dobro ifrovana. Nusretu smo jo dali uputstva za rad i on
je otiao na izvrenje 24.aprila. Dok je postojala mogudnost, Nusret je dostavljao vrlo znaajne podatke,
a na tab je privremeno smanjen na etiri: Benko, Hoda, Bekto i ja. Ne potraja dugo, odnosno, odmah
po otpoinjanju agresije na Gorade, i Bekto je izaao iz taba zbog nediscipline jednog broja odvanih
boraca. Moda smo trebali stati u zatitu Bekta jae, ali je desetak boraca ved bilo protiv. Nismo htjeli da
gubimo borce, ionako ih imamo vrlo malo. Bekto je imao slinu viziju ratovanja kao Pelam, ali je bio
eksplozivniji i kao borac hrabriji. A ta njihova vizija u poetku je bila i borba iz utvrdjenja, zgrada, kuda i
slino. Znajudi koliko imamo MTS-a i imajudi u vidu uslove ratovanja kao i to ime neprijatelj raspolae,
moje razmiljanje je bilo drugaije. Bio sam za borbu sa blie distance, diverzantski i izvan grada. Sa
periferije djelovati, a grad uvati sa dijelom snaga - tipino staro partizansko ratovanje. Objanjenja sam
imao mnogo, a borcima je bilo najznaajnije da su s neprijateljem "bara-bara." Ta se dejstva rjeavaju
mecima i mogu iznenaditi neprijatelja. Tako demo najbre stedi samopouzdanje. Sa Bektom smo ostali i
dalje u kontaktu i blisko saradjivali.
Poetak agresije, 04.05.1992., Goradu je donio puno straha, panike, briga svakom pojedincu i porodici,
onima koji se odluie boriti ansu da se dokau, onima koji namjeravae bjeati da to uine preko brda,
sa ili bez posrednika u srpskom narodu. Djeci to bijae zatvorska kazna, podrumski pritvor, najede bez
mnogo ega: jarana, ulice, Drine i slobode. Privatnici se pobrinue da prikupe i sklone ono to je mogude,
esto rizikujudi ivote. Kupovalo se puno hrane, tako da se moe preivjeti agresija koja de, vjerovatno,
trajati kratko po miljenju onih koji su je pripremali. U tom poetku agresije u Goradu su neki krali,
otudjivali dravnu i privatnu imovinu, a naroito iz prodavnica i skladita. Kada se pitalo: "Ko krade,"
izbjeglice bi govorile "Goradani" a ovi drugi bi rekli "Ma, izbjeglice." A krali su i jedni i drugi. Takvi smo
mi svi poteni, a sve prodavnice puste za tri dana. Raunam, dobro je ako budemo ovako etnike
potkradali i bili efikasni u odbrani, etnici de nadrljati. Ali to nije ista rabota. Malo je onih koji su i ratovali
i krali, to je bilo logino u ovim uslovima.
Do 08.maja 1992.godine naa jedinica je bila upotrijebljena u odbrani ueg gradskog podruja, hitnim
intervencijama po gradu, izvidjanjima, odnosno, upoznavanju sa pozicijama neprijatelja.
Kretanje gradom danju je bilo potpuno onemogudeno. Samo najodvaniji su pretravali. esto izmedju
snajperskih zrna, pa ako ih sreda poslui, a sve da bi izvrili neke izuzetno znaajne, neodlone poslove.
Ja sam, da bih stigao do Pelamovog taba u centru grada, morao predi oko kilometar i po, a deavalo se
esto da to predjem, zbog obaveza, danju, pretravajudi od kude do kude, maksimalno koristedi masku,
jer etnicki snajperisti su razvaljivali. Nisu dali dahnuti niti koraiti na ulicu. Nai ljudi, bojedi se da etnici
ne uoe odakle im se uzvrada, tjerali bi one borce, govoredi: "Nemoj s moje kude, zapalide mi je etnici,
budalo jedna! Nemoj ih ljutiti, valjda de prestati ako mi ne pucamo." Eto opet naeg merhameta i
naivnosti. Midho Drljevid, oficir iz Gorada, je otro odgovorio domadinu na ovakvu konstataciju, nakon
to smo nas dvojica uzvratili vatrom etnicima. Domadin je zagalamio na nas, a Midho je tada planuo i
pojurio prema njemu govoredi:"Jebem ti majku, jel to ih brani! Je li bolje da mi poginemo, da tebi kudu
ne pogode! Jebli te oni, sad du ti ja kudu zapaliti, djubre jedno!"
Jedva sam Midhu zaustavio da se smiri. A domadin ucvikao pa se povue u kudu.
Od jednog takvog naeg djelovanja pade jedan etnik i osta na mjestu odakle je ubijao i prkosio,
epuredi se u Krsnici, etnikom uporitu preko Drine, nasuprot Bacaka. A doktor Benko i neki Bacani
gledae i ne mogu da vjeruju da se nede madi. Izgubie dva sata u gledanju, ali etnik osta gdje je pao.


Top na Babi

Granatiranje grada je bilo u poetku uasna stvar. Jo kada to bude iznenada, onda obino bude i
tragino. I prvi susreti sa ranjenicima, iznoenje i transport do bolnice preko mosta duine stotinjak
metara, koji etnici kao na dlanu vide sa obiju strana Drine, sa distance oko petsto metara. Borba za spas
u bolnici ili nekoj kudi, u kojoj je pruena prva pomod, bez ikakvih uslova. Sve je to teko mogao podnijeti
obian ovjek. Ranjenici bez ruku i nogu, rasporenog stomaka, raznesene glave i slino, su svojim
pogledima traili spas i od onih koji nemaju hrabrosti da dotaknu krvavu ruku. Nekad su ranjenici bila
djeca, zatim ene, starci i starice. Granate i etnici nisu birali. A mi, mi nismo imali im da uzvratimo
etnicima. Oni su to dobro znali. Ako bismo gadjali, gadjali bismo samo one koji nas napadaju, a nikako
civile.
Ostalo je da pokuamo zarobiti takva sredstva od etnika ili improvizovati u nekoj radionici, to je bilo
vrlo teko, sporo, a i dosta nesigurno. Odluismo, na moj prijedlog, da Pelam, Benko, Midho DrIjevid i ja,
sa borcima pokuamo zarobiti neki top koji gadja sa Babe, brda u blizini Gorada, na lijevoj obali Drine.
Kau da unitava objekte u gradu, na desnoj obali Drine. Izviditi smo mogli samo sa Misjaka, brda iznad
grada, na lijevoj obali. Ali, kau ne zna se ko je na Misjaku? Murat Raidovid, bivi milicioner, zna taj
teren i on je zaduen da izadje na Misjak i organizuje odbranu, rekoe u Pelamovom tabu. Bez
povezanosti odbrane sa Grabovikom nije bilo svrhe ni da se Grabovik brani, jer je puno nii, a direktno je
vezan za Misjak. Nakon to nas Murat nije uvjerio da su nai na Misjaku, 06.maja krenusmo da to
provjerirno. Benko, Hoda, Murat, Musa Adzem, ja i jo est boraca prikriveno, preznojavajudi se uz
veliki uspon, popesmo se na Misjak i nadjosmo tragove boravka etnika, a zatim, izvidjesmo brdo Baba.
Upravo tada je gadjao taj top i vidjeli smo mjesto odakle gadja, kao i pozicije etnika ispred topa. U tom
izvidjanju primijetio sam kod nekih boraca slabosti u toku izvidjanja, a od nekih sam i sam imao ta
nauiti. Uticao sam da se koriguju i tada smo bili primjedeni. Ostao mi je taj detalj posebno komian:
brdo ispred nas je bilo slaba zatita za jednog naeg borca kad je pukla etnika puka. Vjerovatno ga je
pucanj prepao. Bacio je puku i skoio u trnje, izgrebao se sav. Pobjegao je prema gradu. Uzeo sam
mirno puku i predao tom borcu iz Gorada, ije ime nisam zapamtio, nakon to je zavreno izvidjanje.
To je bilo njegovo prvo iskuenje. Prvi put je vidio etnika i osjetio tzv. eksplodirku, dum-dum municiju.
Nisam mu zamjerio, ali smo se esto, u ali, toga prisjedali.
Popodne smo jo blie prili u izvidjanje Babe, a tada sam prvi put primjetio da ima ljudi koji ive da
zabiljee kamerom ono to se dogadja, ali ne iz zavjetrine ved iz pozicije gdje zvide meci oko glave.
Upoznah Edina Vranja. Nosio je puku i kameru. Kameru sam mu iskIjuio, smatrajudi da se ne mora
znati kako i ko se sprema da napadne etnike, sumnjajudi u svakoga, pa i u Edina. Posluao me i razumio.
Tek kasnije mi je bilo jasno da on zna uvati tajnu, te da je profesionalac u tom poslu. Tako sam odluio.
Da li sam pogrijeio? Vjerovatno, jesam. A u principu, sigurno nisam, jer je to bilo brzo donoenje
odluke, bez puno podataka o Edinu. Kasnije je to ilo bez problema.
U pripremi za izvodjenje napada na Babu upoznao sam puno onih koji su trebali da nam pomognu, da
uestvuju sa nama ili da nam sadejstvuju. Medju njima i gospodina Ismeta Brigu u Bericu, kod nekakve
vikendice, u akam 06.05.'92.godine. Primijetih, uz lampu, da ima brkove i da je niska rasta. Djelovao je
optimistiki, a mene je, ini mi se, drao na distanci, ali ree da de sadejstvovati i to sigurno i kvalitetno.
Pominjao je cifre boraca, razdaljine i na kraju smo morali gledati i crtati kartu pri slaboj svjetlosti lampe.
Poslije razgovora, zadovoljan to de biti sadejstva, prenesoh plan Pelamu, Benku, Zaimu i jo nekim
starjeinama koji su bili u Pelamovom tabu. Sloili su se. Puno je bilo odustajanja onih koji obedavae,
to me nije puno iznenadilo, jer ide se u bitku u kojoj se moe izgubiti ivot lahko. U Bogusidima, Brigi
Ismetu i meni, predsjednik Mjesne zajednice Serfan erif Bukva ree: "Mi nedemo pucati na komije, mi
smo se dogovorili da zajedno ivimo i nemojte da nam stvarate probleme" i nadnese se na mene, valjda
eledi da pokae kako je korpulentan i da me zastrai. Prethodno sam saznao da ima pukomitraljez M-
72, 7.62 mm u kudi. Kupljen ili dobijen?
"Hode li dati bar pukomitraljez da ponesemo, nemamo puaka?"
"Ni govora!" odgovorio je.
Ustao sam da mu pokaem da me bar nije zastraio, ako nije htio da pomogne. A njegove komije su
utjeli i, ini mi se, odobravali ono to on govori. Eto, to je na ovjek. A iz naselja Kamen etnici danas
pucae po putu za Boguside i Bogusidima da zastrae Muslimane. Naalost, Serfana nisu uvjerili da su
pucale njegove komije.
Ipak, jedinica Viegradjana, njih dvadesetak koje smo mogli naoruati kakvim- takvim pukama, izadje
na brdo Matija 07. maja i sa blie distance, izvidjanjem, ocijenismo da danju ne moemo pridi. Hrabar
momak sa tog podruja, koji se prezivao Zec, prihvati da bude vodi, a jedinice sa podruja Mravinjca i
Vitkovida ne stigoe u dnevnom terminu, ved u ponod, izmedju sedmog i osmog maja, tako da se borci
nisu ni upoznali, a moraju sutra zajedno napadati . Odgoditi se vie nije moglo, jer teko da de se vie
skupiti borci iz Gorada, a Viegradjani koje sam vodio, nisu imali uslove za boravak na terenu.
Veliku hrabrost jo jednom pokazuje Midho Drljevid kao i jedna enska osoba, Bugarka Dijana Marinova.
Oni se ukljuuju u jedinicu i idu na Babu. Midho se trudio da pomogne u razradi plana bitke, kao i Hasan
Pozder, rezervni oficir, koji je od Pelama dobio naredjenje da ide na izvrenje zadataka, ali nije smio dalje
od brda Matija. Svoju automatsku puku je dao meni, jer sam tada nosio stari njemaki majser.
Poto je u mojoj jedinici bilo boraca koji su ili sa pitoljem u bitku, jednom od tih dadoh da mi priuva
puku na trenutak. Bijae to meni dobro poznat Redo Tufekid, komija iz Viegrada. On je odmah
prisvoji i bez obzira to sam ja naredjivao da mi je vrati, nije me posluao. Davao sam mu njemaki
majser koji sam nosio. Odbrusio je da mu samo mrtvom puku moemo uzeti. I to uvjerljivo ozbiljno.
Tako ja sa starim majserom krenuh u bitku, sa puno opteredenja ali sa jednim ciljem: da oslobodimo
Babu i uzmemo top, kako bismo mogli etnicima vratiti koju granatu.
Od boraca iz Viegrada, njih dvadeset dva, samo malo sam u borbi upoznao Muju Dragulja, a ostale sam
sve respektovao. Ali, ponaanjem u tom vremenu zajednikih priprema za odbranu od neprijatelja,
svojom odvanodu, esto neposlunodu, na sebe su skrenuli panju Tabakovid Bekir, Kahriman Ramo i
Abdulah-Dule, tako da sam od njih oekivao da de oni biti i estoki u bici koja predstoji.
Mravinjane je vodio Kulovid Hasan Kule i kada sam ga sreo oko ponodi izmedju 07. i 08. maja, imao sam
utisak, to se i potvrdilo, da je hrabar i da ga borci sluaju. Dogovorili smo se kako da izvedemo napad,
izdali posljednja uputstva starjeinama i vojnicima i tiho, u dugoj koloni, krenuli sa Matije na Babu, sa
elnim izvidjaima i vodiem. Kolona od oko osamdeset boraca kretala se lagano, paljivo pratedi svaki
um. Mijenjao sam mjesto u koloni po ukazanoj potrebi, obino uz elno izvidjanje. Na vrh Babe poslano
je jedno odjeljenje, desetak boraca, da eliminie navodno mitraljesko gnijezdo i da obezbijedi ledja
glavnini jedinice koja napada utvrdjenja ispod Babe, prema Glamou.
Poto se kolona jako tiho kretala vodi je, bojedi se da ne svane, poveo glavnim, kradim putem i doveo
nas pred naselje Gornja Brda i traio od mene dalju komandu. Vidjevi da demo biti primijedeni i da smo,
vjerovatno, ved primijedeni, odluio sam da napadnemo, ali sa to blie distance, tako da smo etnike
bukvalno probudili. Koliko sam mogao bre, izdao sam zadatke u novonastaloj situaciji. Vedina starjeina
i vojnika je primila naredjenje i postupila po istom. Medjutim, veliko grupisanje, jaka vatra, uglavnom
bez veze i cilja, je i one to su kolski izvravali zadatke zbunila pa je nastala prava zbrka. Ostavio sam
Kuleta, Benka i vedinu boraca sa Mravinjca, kao i odvane Dula, Ramu, Bekira i rezervnog oficira ovrk
Halida na kljunoj poziciji. Drlja Midho Drljevid, Hoda, Velid Hajdarevid, Maid ovrk, Edo i Zaim Kustura,
Mujo Dragulj ja i jo dva-tri borca, smo proli okolo u potragu za topom i sa boka napali etnike. Vatra je
bila estoka. U jednom momentu ispade mi bomba iz prirune fieklije i stigoh je niz jaku strminu,
rizikujudi da poginem tredi prema etnicima na otvorenom. A u drugom momentu primijetih da name
moji pucaju, i to Mravinjani. Vidjeli crne pantalone, crnu jaknu, crnu bradu i izrazito crnu kosu, sve
odlike potencijalnog etnika. A u toku naeg susreta u nodi nisu me vidjeli, ved su samo uli moj glas.
Dogovorena je bila i lozinka, ali se nije koristila.. A bila je jedna vrlo bitna prilika da se iskoristi, medjutim,
nije. A zato?
Nakon to su etnici razbijeni, odnosno, uniteni, javljeno mi je da imamo ranjenih i da hitno trebam do
doktora Benka, da vidim ta dalje da se radi. Pourio sam sa borcima koji su bili sa mnom. U oblinjoj
bukovoj umi, su stabla bila odlian zaklon, vidio sam manju grupu boraca na udaljenosti oko
sedamdeset metara. Nisam znao da li su etnici ili nai, i kad uvidjeh da su nas primijetili, zaustavih se i
pokuah nadi grm za masku.
Ponovo pogledah i vidjeh est boraca koji se kredu umskim putem gotovo u koloni. Oprezno gledaju
naprijed i bono. Odjednom se razvie u desno i poee zauzimati zaklone. Ved su bili na pedesetak
metara kada komandir (vjerovatno), za koga sam pomislio da je nas Ramo Kahriman, visok oko sto
devedeset cantimetara, debeo, crne, duge brade sa jaknom i pantalonama i vojnikim izmama, krupnim
i zastraujudim glasom upita:
"Ko je to tamo?"
"Nai," odgovori neko od mojih saboraca.
"Dodjite ovamo," rekoh ja i podjoh naprijed.
"Ajte vi ovamo," ree onaj bradati krupni etnik
Tog momenta nisam bio siguran da li su to nai- Mravinjani ili etnici. A sa nama nije bio nijedan borac
sa Mravinjca. Jo se razmijenilo nekoliko poziva da dodjemo jedni drugima. I kada smo sasvim blizu prili,
na desetak metara, jedan od etnika je kod Zaima Kusture Hode, koji je izvirio iza buna, primijetio
beretku na glavi i pao od straha. U istom momentu zauo sam glas Muje Dragulja, koji u svom stilu, a ne
znajudi da smo u bliskom kontaktu sa etnicima, zabrza:
"Kapetane, ubie etnici iz onih kuda," pokazujudi rukom prema kudama.
uvi to, etnici zaskoie iza bukava, a njihov bradati komandir, sa kojim sam se ja gotovo rukom
pozdravio, skoi iza velike debele bukve, koja odmah ispod puta, izmedju nas, neto blie njemu. A meni
je preostalo da sa druge strane te bukve pronadjem zaklon od metka tog etnika. Bukva je bila debljine
oko jedan metar, a etnik izgleda nije vidio da sam i ja za istom, samo sa suprotne strane, pa je ved cijev
puke usmjerio na gornju, njegovu desnu stranu debla, traedi cilj da gadja. Ved je poela pucnjava oko
nas dvojice. Moji su brzo reagovali, a ja nisam mogao to ni pratiti, a kamoli komandovati, jer imam
etnika iza bukve. Cijelo vrijeme majser sam drao u desnoj ruci, spreman za dejstvo. Vidjevi etnikovu
cijev sa gornje strane bukve, priao sam sa donje, njegove lijeve strane, i naslonivi mu majser pod srce
proderao se gledajudi ga u oi i ruke: "Predaj se, gotov si!"
Zbunio se, zamrmljao nerazgovjetno i svoju puku spretno izvukao izmedju bukve i tijela, usmjeravajudi
je prema meni. im sam primijetio pokret ruku i mrmljanje, pritisnuo sam obara majsera. Nisam uo
pucanj. Pogledah u majser i vidjeh usta ahure metka, koji sam ispalio prije susreta sa ovim etnicima.
Vrijeme je stalo. U meni su se, u djelidu sekunde, izmijenjale uasno visoka tempratura, koja je izazvala
naglo znojenje i strana hladnoda, koja je ledila, ini mi se, znoj na elu. Razum je funkcionisao, a
naredna dva-tri sekunda su bila duga kao vjenost. Pred oima su mi se redale slike: Bosne za koju
ginem.
Bosne, koja porobljena umire, kroz jecaje djeteta nad zaklanom majkom i ocem, u kojoj vlada strah
preostalih da ih satane ne namue dok ne izdahnu. I kao da mene prizivaju da ih spasim, a ja im, kao
najvedi krivac, ne mogu pomodi, jer me ubie dumani.
Bosne, koja odie ljepotom, u kojoj izvire i ivi ljubav, a nema samo onih, to joj duu htjedoe uzeti. A
moj mezar je sav u zelenilu i cvijedu. Na mezaru pie -Poginuo je da Bosna ivi! U potpisu: njegovi
saborci.
Postrojene jedinice koju sam vidio, kako na mezaru, ispradajudi me, neki plau, neki se suzdravaju, ali
ujem sve apate i u uima mi odzvanja: Bio je hrabar, bio je dobar starjeina. Ludo je poginuo, nije htio
nazad. Svaka mu ast. A oni to napustie ranije bojite kao da gore u plamenu. Mue se da preive
pogled znojih oiju, koje su samo za njih bile otvorene i prijetile im doivljenom istinom.
Majke i oca koji su uli da sam poginuo nakon desetak dana. Majine suze i jecaji, gubljenje razuma,
udari srca, udari rukama po podu u naoj kudi na selu, sa rijeima: 'ta dumani uradie, to mi ubie moj
ponos, bolje da me vie nema." A njene najblie kominice: Hamsa, Hajra, Muniba, Ramka i ostale, je
smiruju govoredi da je to od Boga i da je to sudbina, da se ne zna ta je sa njihovim sinovima i ta je sve
eka sutra. Babo se uhvatio za sijedu kosu, uao u svoju sobu i legao na krevet okrenuvi lice prema
podu, a kradom plakao. Ustao je nakon kradeg vremena, priao majci i rekao sa tugom i ponosom:
Poginuo je hrabro branivi Bosnu."
Supruge i kderke, koje su saznale tek navee, uvi kako Merso, Fatimin sin, pria svom komiji Ismetu o
tome, sluajno, jer im niko od mojih saboraca nije imao srca redi da se to dogodilo. Devada se izgubila
odmah a Amila moja kderka, kroz pla govori: Mama, ta ti je? Mamice, probudi se!' Fatima, rodica moje
supruge i njena kderka, pokuavaju je umiti govoredi: "Amila, nije lutko mami nita". A Devadu amaraju
i prskaju vodom. Neko od komija odlazi po doktora. Devada dolazi sebi, grli Amilu govoredi joj: "Nema
vie tvoga baba. Ko de sa tobom igrati remija, taa, aha i ostalog. Ko de ti donijeti okolade, igrake i
cipelice?"
Brade i njihovih porodica:
Adema, koji u Sarajevu trai priliku da osveti brata i uspijeva u tome.
Izlazi iz Sarajeva i dolazi na moj mezar i pun ponosa govori:
"Oslobodidemo Bosnu, brate!"
Enesa, koji to uje u Njemakoj nakon tri mjeseca. Zajeca i pone se spremati da osveti brata, psujudi
etnicima sve to mu na um padne i naima, koji nede da krenu da brane Bosnu, i popivi previe bude
pretuen od nekog Srbina u njemakoj kafani.
Halila, kome na poslu u "Terpentinu" u Viegradu, apnue nai kradom, da su uli da se mora ispariti
to prije iz kruga, jer su uli i neki Srbi, koji su provjereni etnici i traide ga, nato on riknu u pla: "Neka
me uhvate, evo me!" I uhvatili su ga njegove bive kolege: Brane Krsmanovid, Stevo Kovaevid, Duko
Samardid, Slobo Pavlovid i udarajudi ga sproveli u zatvor unutar kruga "Terpentina," ne dozvoljavajudi
Tajmi, snahi, da mu pridje, utajudi je nogama kada im je pomenula da su etnici i zlikovci.
Gluhonijeme sestre Fahrije, na koju sam dosta liio, njenih krikova i valjanja po zemlji, udarajudi rukama
u zemlju, kao da nisu njene, gubedi se, ali ipak tjeedi majku svojom izuzetnom toplinom i samo njoj
specifinim glasom koji smo u porodici dobro razumijevali, a za ostale je bio nejasan i nerazgovjetan.
Sestre Time, koja je saznala brzo i odmah se izgubila, razboljela i od trenutka sva treperi, drhti i ne zna
nita. Izgubila je razum i samo ponekad upita
"Gdje je moj Ahmo?'
Bade Senada, s kojim sam se toliko srodio da sam se ponekad bojao da ne zapostavim bradu. Sluam,
kae: "Znao sam." Okrenu glavu da njegovi ne vide suze, koje samo to ne provru iz oiju i opsova mater
etniku onima koji su me ubili, dodajudi da de me osvetiti.
Kristalno jasno vidjeh svoju denazu, svoj mezar, prazan, iskopan za mene.
Vidjeh sve moje prijatelje, povorku kroz grad, kuma Azema, prijatelja Zicu, badu Senada, mjesto
denaze i denazu. Vidjeh i one kojima ba i nisam bio drag, njih dva-tri. Ne znam zato, ali i oni me
ispradaju na vjeni put.
Vidjeh posebno Hodu Zaima koji je uio na mezaru i grumen koji ba on prvi baca, a zatim i ostale koji
me zatrpavaju, ali nikako da me zatrpaju, kao da se zemlja koju bacaju vrada. lpak, vidjeh fino obradjenu
humku i uh Fatihu svih koji su mi klanjali denazu.
I jo puno slika, uglavnom reakcija mojih prijatelja, prolo je ispred mojih oiju, tako da sam pomislio da
je ved prolo nekoliko godina, a ne tren, moda sekunda.
I dalje vidim onog ogromnog etnika pred sobom i ujem njegovo mrmljanje, ali puku, koju dri objema
rukama, usmjerava prema meni. A lice mu je sad zastraujude, kao da se davi u viru neke divlje rijeke.
Sav se zacrvenio, zapjenio, odnosno, zabalio i najeio. Zamolih Allaha d.. da mi pomogne u svojim
mislima. I doista, pomogao mi je davi mi razum i koncentraciju. Vie nisam bio nimalo zbunjen.
lspustih majser, hitro udarcem po puci objema rukama izbih mu puku iz ruku, kao da su djeije a ne
snane, divovske. Dalje je sve ilo kao na filmu: estoko smo se tukli i tumbali po zemlji. A oko nas je
cijelo vrijeme trkarao moj saborac Hajdarevid Velid sa pukom na gotovs, traedi nain da puca u njega,
ali da ne pogodi mene. To sam primijetio, kao i ostale saborce, kako se prepucavaju sa etnicima, mada
sam cijelo vrijeme bio u kotacu sa "mojim" etnikom. Osjetih da ga mogu savladati bez obzira na bolove
po tijelu ispod njegovih ruku - kandi. Povukoh ga sebi, a odmah zatim odgurnuh jako, dredi za vrat.
Ispustih naglo vrat, a on potiljkom glave udari u bukvu, koja je bila odmah nie njega, iza ledja, a koju
sam pravovremeno primjetio. uo sam rezak zvuk. Kao da se bukovo drvo slomilo pod mojom nogom.
Vidio sam kako etnik zakoluta oima, a ruke mu odjednorn klonue. Pade na zemlju svlaedi se niz
bukvu. Vidjeh da je gotov i da mu je lobanja pukla. A Velid Hajdarevid, sav zadihan i oznojen izau rafal,
valjda ne vjerujudi da je etnik mrtav i ree: Idemo kapetane zovu nas hitno! Ovdje je sve zavreno."
Uzeh svoj majser i "etniku" puku. Pogledah okolo. etnika nema, a moji ekaju da ja krenem prema
glavnini jedinice i doktoru Benku.
Brzo stigosmo do doktora i on mi ree da imamo teko ranjenog Halida ovrka, rezervnog oficira, iji je
brat Maid tu, uz nas. Jo dva borca su tee ranjena i moraju se nositi. Ved se dosta boraca jedinice sa
Mravinjca bez komande uputilo nazad ka Matiji, tako da je bilo teko skupiti ekipe za noenje ranjenih. A
moralo se raunati i na obezbjedenje ledja i bokova u transportu ranjenih. Ukupno je ostalo tridesetak
boraca slobodnih. Doktor me upita:
"ta, misli, Sejdidu, ta da radimo? Hodemo li nastaviti prema Glamou? Ovi ranjeni moraju hitno do
bolnice."
Pogledah bojite, dolinu ka Glamou, prema preduzedu "Pobjeda. Veliki prostor za preostalu jedinicu.
Pogledah ranjene. Vidjeh odluku u njihovim oima koje mi govore: "Spaavaj nam ivote, dok moe."
etnike vie niti vidim, niti ujem. Znam da Pelam, Bekto i ostali ekaju spremni za sadejstvo sa Misjaka.
A top, koji sam po bojitu traio, ne nadjoh nigdje. Shvatih da je na drugoj lokaciji, koja je daleko, vie od
kilometra. Odluih da to bre transportujemo ranjene uz sva obezbjedjenja, a ovdje da ostane deset
boraca dok se ranjenici ne evakuiu na bezbjednu lokaciju u umi prema Matiji. Uzeh ranjenog ovrka,
nabacih ga na ledja i iznesoh preko jedne medje, tako da je bio zatiden od eventualnog dejstva, a on se
trznu i preostalorn snagom ree:
"Nemoj tako, ne mogu izdrati'!'Nosi me za ruke i noge!"
Vidjeh bolni izraz i grenje lica a onda i cijelog tijela. Vidjeh da je ranjen sa ledja i da je metak u stomaku.
Znao sam da je svaki sekund dragocjen. Bojao sam se da ne izdahne. Ostali ranjeni su lake
transportovani i nije bilo puno problema. Halid je bio krupan i teak oko sto kiligrama i nosilo ga je
desetak boraca, sa estim izmjenama. Sa Babe do na Matiju sam analizirao ta smo to uinili. Teko mi je
palo da imamo tri ranjena, ali nadao sam se da de se spasiti, da de u bolnici uraditi sve da ih spase. Nismo
stigli do topa, a mi produili za Glamo. Zadatak nije zavren, ali su etnicima naneseni vedi gubici.
Oslobodjena je znaajna kota koju niko nije imao braniti. A logino je bilo da tu ostane jedinica sa
Mravinjca i okolnih mjesta. Ukupno, etnici su osjetili da ih moemo i napasti, da smo mudri i hrabri i da
vie nigdje nisu sigurni. A to je sada od velikog znaaja. Po dolasku u selo Kala uo sam puno
komentara, od onih kako de etnici sad sravniti selo, do onih da se treba zaposjesti oslobodjena kota i da
su etnici odavno zasluili da im se uzvrati. Tada neki borci sa Mravinjca komentarisae tiho, da ja ne
ujem, kako su oni pucali u mene, misledi da sam etnik. A nisu samo oni mislili da sam etnik. Mislio je
to i onaj nesretni etnik, pa je zijanio glavu. Eto, brada me mogla kotati glave, a moda i spasila glavu.
Po dolasku u Gorade Drlja, Hoda, doktor i ja smo odmah svratili do Pelama. Razmijenili smo miljenje o
onom to se na Babi odigralo. ini mi se da je Pelam bio vie kritiar nego to je objektivno cijenio, ali
ipak je rekao da je to veliki uspjeh. Bio sam zabrinut za ranjene i za naoruanje koje su borci zadrali za
sebe, jer kako kau, moramo biti potpuno spremni za bitku i intervenisati ako zatreba. Najvie me
zabrinjavala puka koju mi uze Redo Tufekid i zbog koje umalo ne izgubih glavu. Sada je ne eli vratiti
vlasniku Hasanu Pozderu, pod izgovorom da je istu dao nekom od boraca. A Hasan trai da je ja
pronadjem, to nisam uspio.
Teko mi je palo kad sam saznao da je umro Halid ovrk. I znam da su me tada stigli na Misjaku. Zajedno
sa Izom Efendidem, starjeinom iz Gorada, sam otiao da bih se ohladio, a da Izo nije bio sa mnom,
vjerovatno bih poginuo na putu za Glamo.
Halida i druga dva ranjenika smo pokuali evakuisati prema bolnicama u Uicu ili Pljevljima, jer je to jo
mogude preko nekih veza i uz garancije pojedinih Srba, ljekara iz bolnice u Goradu, zato to su ranjavani
uglavnom od etnikog granatiranja grada i dejstva svog raspoloivog oruja po gradu. A onda humanost
u evakuaciji! Eto, Halid nije mogao prodi na Ustiprai, gdje su ved bili vojnici JNA. Halid je vraden ka
Goradu i u putu je izdahnuo. Neka mu je rahmet dugi. Poginuo je kao ehid, stavi medju prvima u
odbranu slobode bonjakog i drugih naroda Bosne od etnike zablude da nas uniti i pokori. Teko mi
je bilo pridi njegovom bratu Maidu, ali smogao sam snage. Halid je ukopan u nodi izmedju osmog na
deveti maj u jednom gradskom groblju, jer i tada je dejstvo etnika ometalo denazu, a danju se ne bi
mogla zamisliti bez tragedija, zato to su etnici vidjeli kao na dlanu sva groblja u Goradu. Njegov brat
Maid je to vrlo teko podnio, kao i mi saborci, ali imao je snage da krene dalje.




Gorade - Kopai Medjedja

Na poetku agresije moglo je biti mnogo ubaenih pijuna, jer se nije moglo kontrolisati ko je ko, pa se
sumnjalo u sve koji nisu dobro poznati zvaninicima u Goradu, a naroito u izbjeglice. Mene su pratili,
jer sam, rekoe, bio puno sumnjiv, zato to sam vrlo kasno dolazio u Backe, gdje je porodica stanovala,
to sam izgledom vie podsjedao na etnika (zbog brade najvie), te to sam se trudio da to vie ujem,
vidim i saznam. Tako je Mersed Prljaa, starjeina koji je zaduen za stanje na tom podruju
komandovao jedinicom iz Bacaka, a imao je naviku da kae "boiji ovjee pa tek onda da izrekne eljenu
misao, poslije Babe rekao nekome od onih koji su sumnjali u mene:
"Pa, boji ovjee, on je etnika rukama ubio i ti jo sumnja! Budalo jedna!"
Tako sam prestao biti sumnjiv za Bacane, ali ne i Kopaane, koji su provjeravali u tabu od koga sam
poslan da im pomognem u pripremi bitke za Borak brdo, to me je oduevilo. To je bio pravi
profesionalizam sa jedne strane, a sa druge strane, nepovjerenje u jednog od lanova taba, gospodina
Ekrema Hubijera, koga su svi poznavali i koji je doao sa mnom u Kopae koristedi nod za neprimijetan
dolazak.
Jedinica se odmorila dan-dva poslije Babe i ponovo izvrava odbrambene zadatke i intervencije u uem
gradskom pojasu. U jednoj takvoj intervenciji, Bekto je, sa ved formiranom svojom grupom diverzanata,
ostao odsjeen u hotelu "Gradina" 12.maja oko podne. etnici su bili sasvim blizu ulaza u hotel sa dviju
strana. Pelam je na terenu izvrnuo nogu i zamolio me, vie nego to je htio narediti da, ako mogu, sa
svojima to prije uletim u "Gradinu" i da izvuemo Bekta, Enesa Bezdroba i ostale, ako su ivi. Uz puno
problema u pretravanju, jaku artiljerijsku i pjeadijsku vatru, koristedi svaki zaklon, pa i najmanju
masku, prebacilo se dvanaest boraca do"Gradine." Kada smo stigli, Bekto nas upita sto smo se oznojili, a
kada rekoh, nasmija se i ree:
"Ovi su mievi, mogu ja to rijeiti. Dodji da vidi!"
Vidjeh etnika koji lei kod objekta na prolazu u haustor susjedne zgrade. Ved su odvukli neke, a meni je
problem kako da dodjem do oruja koje su ostavili. Na istini je, a to sigurno kontroliu. Razmiljali smo i
rijeili. Uzedemo mermerni sto i gurati kao zatitu ispred sebe, na konobarskim kolicima do prvog RB i
snajperske puke, uz podrku sa vie spratova iz pjeadijskog oruja. Uspjesmo to uraditi bez problema,
a Bekto, ko pravi domadin, poasti nas pidem. Nakon to se sve stialo, vratismo se u bazu. Pelam je
mislio da smo i mi zaglibili pa se obradovao vidjevi da idemo i da smo veseli.
Svaki dan je bio jo tei od prethodnog. Sve je manje municije, a etnici uvode sve razornija orudja u
dejstva. Ono to zarobimo pokuavamo maksimalno iskoristiti, ali je to ipak premalo da odbacimo
etnike od Gorada. Svi smo se obradovali kada su Kopaani sprijeili etnike u uniformama JNA da
prodju i porobe ih. To je bio veoma hrabar potez i odvanost -kakve nije bilo do tada. etnici su
pretrpjeli velike gubitke. I to oni etnici, koji su sprijeili evakuaciju ranjenog Halida ovrka rahmetli i
mnogo drugih. Eto, stigla ih je kazna.
Kada smo uli da je zarobljen i prvi PAM na Stocu, 07.maja 1992.godine, i kada je u Goradu popravljen,
bila je to velika radost. Mislili smo, modi demo uzvratiti etnicima ede. Ali, meci su se brojali na komad i
sve je stalo u jedan redenik, pedeset komada. Eto, to je naa nada da zastraimo etnike orudjem. Neko
ga nazva "mudonja." Tako osta ifrovan u narednom periodu. Mada je stalno popravljan, imao je svoje
efekte, koji su ipak bili znaajni. I poslije toliko belaja, neki nai ljudi su vjerovali u JNA, tako da ih je bilo
teko razuvjeriti. Zbog takvog razmiljanja upravnika vojnog skladita "Soca," Sabrije auevida, Meho
Drljevid i ja smo imali problema da preuzmemo esnaest puaka, koje de nam puno znaiti u borbenim
dejstvima. Polovinu je dobila moja jedinica, koja je stigla da pomogne kopakoj jedinici u oslobadjanju
prostora prema Trovrhu. Nisam bio zadovoljan, kao ni Hoda ni doktor, jer je dio boraca, zbog navodno
slabih uslova u selu Kostenik, otiao i nije uopte uestvovao u borbenim dejstvima, koja su vodjena
sutradan ujutro, samo radi bolje i potpunije pripreme i dodatnog izvidjanja. Bilo mi je teko da prihvatim
da me ne potuju svi borci u jedinici, ali nisam imao mogudnost da to postignem, dok je u drugim
jedinicama to bilo loije i disciplina nije bila ni blizu onoj koja je vladala u mojoj jedinici. Nisam mogao da
odustanem od ueda u borbenim dejstvima 22.05. na Borak brdu, ali sam bio jako ljut na borce koji su
odustali. Rekao sam im da se ne pojavijuju vie u stroju ove jedinice i da de odgovarati. Kome? Ni sam
nisam znao, jer i nisu imali kome. Ovih dana ui tim komande jedinice je uinio sve da borci budu siti,
odjeveni, naoruani. Malo smo mogli uiniti. Ipak, svi domadini su uradili poneto. Neki, dodue,
zanemarljivo malo, a neki izuzetno puno, da pomognu da jedinica ivi i bori se.
Polovina moje jedinice je uestvovala u bici koja je izvedena uspjeno, ali nepotpuno i uz malu zbrku, u
sadejstvu sa naim jedinicama.
etnicima je to bio jak udarac. U toj bici jedinice iz Kopaa, pod komandom Meha Drljevida i njegovih
komandira Muja Celja i Selima Hadiavdida, su odradile vedi dio zadatka, a naa jedinica nije mogla
ostvariti sadejstvo sa tim jedinicama, koliko zbog nedostatka sredstava veze (nismo ih uopte imali u
borbenim dejtstvima), toliko i zbog irine prostora i magle. I u toj bici, kao i u napadu na, Babu, bila je
jedina ena u naoj jedinici, Dijana Marinova, pokazavi da je hrabrija i od onih mojih desetak boraca koji
su odustali, i od mnogih drugih mjetana koji su takodje uhvatili krivinu.
Ukupno, poslije ovih dejstava sam bio razoaran u moje borce jer svi su prije ulaska u jedinicu prihvatili
da im komandujem i potvrdili, umjesto zakletve, da de se boriti sluajudi komandu i potovati
pretpostavljenog. Uticaj doktora, kao ved prihvadenog autoriteta i Hode na njih je bio veliki, vedi nego
moj, ini mi se, tako da su oni poslije dejstva u Kopaima uspjeli borce-dezertere razumno vratiti u
jedinicu. Dao sam im do znanja da je preduslov da idu ka Viegradu uz moje komandovanje, da
besprijekorno izvravaju sva naredjenja.
Prije polaska prema Viegradu, u Medjedju, izvrene su potrebne pripreme jedinice, a Hoda je otiao
da sagleda stanje i vidi ima li mogudnosti da se jedinica prebaci i smjesti u Medjedji. U medjuvremenu,
saznao sam da su u zbjegu koji je stigao iz ajnia, i roditelji moje supruge. Pronaao sam ih i dopremio u
Backe kod Fatime, tako da su bili sa Devadom i Amilom. Zajedno im bilo je sigurnije i lake sve podnijeti.
0 roditeljima nisam uo nita od kraja aprila, ali sam uo da etnici, u Viegradu i oko njega, odvode
mladje mukarce u nepoznatom pravcu, da ubijaju civile, da pale kude i siluju ene i djevojke iivljavajudi
se na najsvirepiji nain i na kraju, ubijaju. Pribojavao sam se odmazde ako saznaju da ja vodim ovu nau
jedinicu. Ubide mi roditelje i gluhonijemu sestru koja je ostala sa njima u selu Drokan, ali nisam
razmiljao da odustanem. Znao sam da ih jedino borbom moemo spasiti. I Bosnu. I Viegrad. A vrijeme
je ilo strano brzo, tako da nisam imao kada razmiljati o mnogo emu, osim da planiram rad jedinice i
pripremam se za budude napore.
Hoda je podnio izvjetaj o stanju u Medjedji i uslovima za prolazak jedinice i boravak na tom podruju.
Ukupno, sve je bilo povoljno. Nakon to su poraeni u pokuaju ulaska u Kopae, vojnici JNA su povueni
sa Ustiprae, tako da smo poslije 20. maja mogli asfaltom od Kopaa za Medjedju, osim dijela puta
naspram sela Trbosilje, odakle su etnici dejstvovali po asfaltnom putu. U Medjedju smo stigli po
grupama, izlazedi iz Gorada kroz Hubijere do Kopaa, a onda je bilo lake.
Rekoh porodici da me nede biti mjesec, moda i dva, poselamim se sa svima i odem za Medjedju.
Jedva sam ekao da stignem u Medjedju, ni sam ne znam zato. Kada su nam rekli da nas eka nekoliko
starjeina i dosta vojske, mojoj sredi nije bilo kraja. Shvatio sam da demo modi da se odupremo
etnicima i da tu branimo Bosnu, a narod koji je jo iv u irem podruju, da spasimo od etnikog
divljanja.
Rekoe da radi telefonska veza sa Viegradom i da mogu provjeriti ta je sa mojima. Okrenuo sam broj
telefona u mojoj kudi i ekao. Telefon je zvonio, a moje srce je sve jae udaralo. Medjutim, niko se nije
javljao. Pozvao sam Halilov (bratov), broj. I ponovo zvoni. Javi se majka, veoma iznenadjena. uvala je
stan da ga neko ne opljaka, nadajudi se da de ovo zlo ubrzo prestati. Trudio sam se da razgovor kratko
traje i da shvati da mora bjeati iz grada. Shvatila me je i prenijela ocu i svima koje je mogla obavijestiti,
jer etnici su ubijali sve to se krede. Kada mi je rekla da de uraditi to kaem, bilo mi je puno lake.

Kad ima sve, ne vidi nita; progleda tek kad nema nita.

Osnivanje Opinskog taba TO

Saznavi da sam stigao, grupa starjeina koja je ekala u Crijepu, pozvala me na sastanak i da se vidimo
nakratko. Grupu je predvodio Mehmed Tvrtkovid-Trte, koji je bio u tabu TO Viegrada kada je u aprilu
neprijatelj napao, a nakon angaovanja Uikog korpusa i zauzeo Viegrad, zatim Nedad Muhid
(rezervni kapetan), te Nihad i Nijaz Dizdarevid (takodje rezervne starjeine) i Avdija abanovid, brat
poznatijeg Murata abanovida. Doao sam u Crijep jako umoran, nekim fidom uz eskiviranje barikada na
putu koje su bile postavljene za sluaj napada etnikih oklopnih i motorizovanih jedinica. Pored
navedenih starjeina u Crijep su stigli i borci, njih oko osamdeset, sa raznih podruja opdine Viegrad,
medju njima veliki broj meni poznatih prije agresije. Srdano sam se pozdravio sa svima, a onda je na
brzinu uslijedio sastanak, na kome je Mehmed Tvrtkovid imenovan za komandanta taba TO Viegrad, uz
odustajanje Nedada Muhida koga je predloio Nihad Dizdarevid, to je prihvadeno. Bio sam saglasan,
mada mi Mehmed Tvrkovid Trte nije izgledao kao neko ko moe da podnese teret komandanta u ovom
vremenu. Mene su predloili za komandanta jedinice odreda "ole" koji je dobio naziv po rahmetli ovrk
Halidu. Od ovog momenta poela je da se stvara neto eda disciplina, ustrojavanje jedinice i pravi
vojniki ivot sa svim sadrajima koje smo morali improvizovati: od logora, ishrane, jutarnje smotre, do
priprema za izvodjenje i izvodjenje borbenih dejstava. etnike sam vidio na Zaglavku, dominantnoj koti
na podruju Medjedje, 1383m. Saznali su da smo stigli, da li preko nekog Suljkana ubare ili su sami
utvrdili, ne znam, ali su uputili nekoliko tenkovskih granata da nas zastrae. Naravno da nisu uspjeli. tab
se svakodnevno sastajao u veernjem terminu, analizirao rad u toku dana definiudi zadatke jedinica i
svakog lana taba za naredni dan.
esto sam sa borcima neobavezno daskao i u jednoj takvoj prilici nisam htio odgovoriti na pitanje
jednog borca:
"Kada demo u Viegrad, komandante?"
Pitanje je ponovljeno na informisanju. Odgovorio sam:
"Na Hadilajski bajram demo piti kahvu na Rujevicama." Rujevice su mjesto pet - est kilometara
nizvodno od Viegrada, na lijevoj obali Drine, kojem se svake godine estog maja okupljao veliki broj
gradjana, vedinom Muslimana, druio se, veselio i teferiilo.
Na to su borci aplaudirali, ali vidio sam na izrazu lica, da nisu uvjereni da de se to obistiniti.
I dalje je bilo onih kojima nije mogao niko komandovati, umiljeni a ini mi se i previe odvanih, ali i
sitniara kojima uvijek neto nije odgovaralo: ili hrana, ili smjetaj, ili neto trede, pa su dezertirali za
Gorade. Ostalima nije smetalo to nemaju, takoredi, nita, da ostanu u jedinici primjerno izvravaju
naredjenja. Prvog juna 1992. godine sam doao u jedno jae iskuenje: moj borac Samir abanija, koji
nakon to je dobio kaznu pritvora od jednog dana, odbija sva naredjenja i ne potuje komandu, a sa
mnom trai razgovor. Kada je dobio kaznu od deset dana, psovao je, a kad su mu puku htjeli uzeti
policajci, nije dozvolio to rekavi:
"Da ga vidim ko de mi je uzeti!"
Kada sam ja to pokuao, usmjerio je cijev prema meni. Prilazio sam mu gledajudi ga u oi i govorio da se
ne igra, da je mora predati. I nije se poigrao, mada je bilo gusto. Otiao je u pritvor. I taj primjer je u
mnogom uticao na dalje stvaranje discipline u jedinici.




Rohci i Trbosilje

etnici su se sprernali da nas napadnu, to sam osjetio. Mi smo izvidjali teren i etnicke pozicije, uvezivali
jedinice, pokuavali pronadi najlaki nain da zadamo to edi udarac, kako bi imali to vedi respekt
prema nama, a mi tako oslobodili to vie teritorije i bili to blie Viegradu. Hoda je pokuavao izvidjeti
Strmicu i Trbosilje, da bi se neprijatelju zadao taj znaajan udarac.
Mene je vie interesovao Brodar, vitalna raskrsnica za Rudo i Viegrad. Ali, etnici nas preduhitrie i u
svom stilu, tamo gdje nema otpora na podruju Orahovaca spalie nekoliko zaselaka. Dim, koji se visoko
dizao dolazio je sve blie Medjedji. Sa komandantom taba i jo nekoliko lanova sam se sastao odmah.
Mobilisali smo jedinicu, onaj slobodni dio koji nije otiao sa Hodom na izvidjanje Trbosilja, i usiljenim
marom krenuli preicorn prema Orahovcima. Krenulo je oko sedamdeset boraca, ali veliki broj nije
imao nikakvo naoruanje. Dosta ih je bilo sa "luntama," runo pravIjenim pukama, a tridesetak njih je
imalo automatsko i poluautomatsko oruje. Bio jako topao dan, tako da je bilo boraca koji su u bitku
poli u potkouljama. Kada smo vidjeli da su etnici u Rohcima, jo smo pojaali brzinu kretanja, tako da
neki borci to nisu mogli izdrati.
Situacija u Rohcima mi nije bila poznata, kao ni teren oko sela. Trudili su se borci s tog podruja da mi
objasne i to mi je malo pomoglo. Tek kad sam priao potpuno selu, ocijenio sam da de biti vrlo teko. Sa
komandantom taba, Trtetom, sam se dogovorio da malo iz blieg pogledamo sitaciju i to brzo, jer nas je
veliki broj u ikari na jednorn uskom putu. A etnici, stotinjak metara od nas, pale i are, nose to je
vrijedno iz kuda, nadajudi se da de im dobro dodi. Tako su ved uradili sa dosta muslimanskih naselja na
podruju Viegrada.
Odjednom se ula jaka muzika iz blizine. Pogledah malo lijevo, vie od mjesta gdje sam stajao i osmatrao
prostor, i vidjeli etnika koji je pustio muziku. Izbacio je kasetofon na prozor i vriti sa prozora. Doziva
Turke i balije, valjda ne slutedi da ga uju oni koji nisu ni Turci ni balije, ali de sprijeiti njegov pir. Sa
Trtetom se konsultovah. Traio je moje miljenje, a i nije bilo puno izbora. Odluismo da ja sa svojom
grupom podjem malo lijevo i vie, a da glavnina jedinice napadne frontalno, kada za to bude
najpogodnija prilika. Moguda je samo kurirska veza. Otiao sam lijevo i vie do raskrsnice puteva prema
Zaglavku, Medjedji i Rohcirna. U toku osmatranja raskrsnice iznenada bahnue dva etnika koji su se
prepirali. Primijetih da jedan nije za rat i paljevine, a drugi ga uvjerava da to mora tako, jer Muslimani
hode suverenu Bosnu i na kraju ovaj drugi ree:
"Nek' im sad UNPROFOR pomogne, jebo ih on!
Prodjose pored nas na nekih tridesetak metara. Rukom sam naredio borcima da ne pucaju, jer nisam
znao u kakvoj su poziciji ostall borci, glavnina jedinice, mada sam i prije elio da se puca na onog etnika
to puta muziku i pali kudu, ali ne bi vakat. Iz ovoga zakljuih da ima etnika koji nisu za rat, ali i to da de
njihove vodje nadi metoda da ih uvjere, da je to jedino preostalo rjeenje." Sve po idejama velikosrpstva
i velikosrpskog nacionalizma ko je su planirali Miloevid, Karadid i slini.
Pozicija u kojoj sam se naao sa desetak boraca bila je vrlo loa. Pretrah do raskrsnice i uvidjeh da je
bolje, a zatim u umarak iznad raskrsnice, kako bismo bili to vie maskirani. Pratedi me, borci su se
udili, a naroito Ramo Kahriman, koji je imao naviku da kae da je on marinac i da ga helikopterom
treba dovesti na bojite da zavri bitku, i naravno, vratiti. On mi ree: Sejdidu , jesi li normalan? Gdje
nas to vodi? ive de nas pohvatati!" Tano je da smo ili etnicima bono i iznad njih, da ih vidimo kao
na dlanu, ali neto nisam mogao pretpostaviti. Put kojim su etnici stigli mi smo preli. Taj put vodi ka
Zaglavku, gdje se nalazi etnika jedinica u rezervi, vjerovatno. Kada su etnici otkrili nau glavninu
jedinice, poela je estoka paljba. Po glasovima koji su se uli, uglavnorn od etnika, vidjeh da im je
gusto, da psuju i pucaju, zovu u pomod. A pomod im se javlja sa brda iznad nas. Nisam poznavao teren na
ovom lokalitetu, niti sam imao kakvu kartu kako bih ocijenio kojim putem de pomod dodi. Pokuao sam,
po mjestu odakle dolazi glas etnike pomodi, ocijeniti poziciju i pratedi vizuelno put ispod nas i njegovo
desno penjanje, zakljuih da pomod prolazi neposredno pored nas i da ne smijemo dejstvovati dok
pomod ne prodje, jer smo u protivnom, u uskom okruenju, bez izgleda da se izvuemo. etnika pomod
je stigla bezglavo brzo. Po udaru izama na kamenom putu uvidjeh da je put bio oko sto metara iznad
nas. Rasporedio sam borce na pozicije odakle mogu precizno gadjati, biti maskirani i koliko je mogude,
zatideni i saopdio poetak dejstva kad ja ponem pucati. Bilo je razliitih komentara boraca, straha,
prijedloga da se izvlaimo, ali ipak su sluali komandu i ekali poetak. Imali smo tad jedan snajper i
ostalo poluautomatsko i staro automatsko oruje (doboar majser i slino). Borba ispod nas se
rasplamsala, a etniko pojaanje stie i zaurlae uzvicima:
"Fataj balije ive!"
"Sve demo vas poklati!"
I slino. Kada sam vidio da je pomod kompletna stigla i da iznad nema etnika, poeo sam sa paljbom,
gadjajudi u grupni cilj etnika, udaljen oko pedeset metara koji su se ukopali kada su uli pucnje iznad
njih. Moji saborci su otvorili estoku vatru, mada je bilo i onih koji prvi put dejstvu u borbi. Gledam
desno od mene Nijaz Dizdarevid uopte ne niani, ved miredi izbaci puku iza grma - kukrike koji mu je
bio dobra maska, ali nikakva zatita. Vidio sam tada da se boji svog pucnja. Isto to vidjeh kod mog
"marinca" Rame Kahrimana. Dok sam dejstvovao, pratio sam i druge. ini se da su gadjali mirnije i
preciznije od ove dvojice. Zaustavih za trentak paljbu da promijenim okvir, a upozorih borce da tede
municiju i da kratkim rafallma precizno gadjaju. ujem glasove etnika koji su se, kao pele u konici,
vrtili u krug, traedi bilo kakav zaklon i pitaju:
"Ko je gore?"
"Ko puca odozgo?"
"Nenade, jesi li to ti gore?"
"Javi se ko si, ili demo pucati!"
Mi smo osuli po njima, a poto su nai sa druge strane dejstvovali, izvlaedi se nazad ka Bijelom potoku,
etnici su tada bili izmedju dvije vatre. Pokuali su nas zastraiti paljbom iz sveg naoruanja, nato sam
naredio da se borci pojedinano izvlae vie, bojedi se da nas ne stave u usko okruenje, obzirom na vrlo
slabu preglednost u ovoj kukrikovini, jer etnika je bilo pedesetak, a nas je ostalo desetak. Dodue,
etnici su imali nekoliko poginulih i ranjenih. Uli smo u stjenoviti predio, stotinjak metara od mjesta
poetka naeg dejstva i zauzeli dobre zaklone, a etnici su rafalali po umi ispod nas, bez hrabrosti da
udju u nju. Borci su tiho komentarisali koliko je dobro to smo uli u stijene, da bi Ramo, sav preblijedio i
mokar od znoja, priao mi i rekao:
"Daj vodi nas odavde kapetane, sve de nas pohvatati ive!"
"Nede ive, sigurno, Ramo," rekoh mu i dodadoh:
Prati svoju stranu i dobro se maskiraj."
Nastao je tajac koji je mogao biti etniko privlaenje prije nego bilo to drugo. Obilazio sam borce da
provjerim koliko imamo municije i kako se osjedaju. Svi smo bili u krugu radijusa tridesetak metara. Vidio
sam strah i zebnju kod nekih. Imao sam utisak da su se eljeli prikriti zbog mene i ostalih saboraca.
Izaao sam iz tog naeg kruga da pokuam nadi mjesto sa kojeg bih pravovremeno primjetio etnike koji
se privlae. Pretvorio sam se u uho i oko i nita ne primjetih itavih pet minuta. I kada sam htio podi, sa
stjenice dobre za osmatranje, pogledah desno. U mojoj visini vidjeh krivinu pjeakog puta i u istom
momentu uh iz tog pravca, kako se kamen zakotrlja putem. Pogledah bolje i vidjeh kolonu etnika kako
ide tim putem, tiho, kao grobna povorka, to je u stvari i bila: nosili su mrtve i ranjene i izvlaili se prema
Zaglavku, a taj kamen se nesmotreno zakotrljao. uh i psovku:
"Jebo te Bog, kako to ide?"
Bio sam na esdesetak metara od etnika. Nisam bio siguran da li se svi izvlae ili je to dio jedinice.
Vratih se u moj krug i saopdih Nijazu Dizdarevidu, koji je bio komandir voda, i u ovoj poziciji potencijalni
vodja grupe, da ako bude razdvajanja, mora voditi jednu grupu, od pet boraca. Ostali borci su gledali u
mene, ekajudi, ta dalje? Naredih da idemo vie, kako bismo pokuali presjedi put etnikoj koloni. Brzo
smo se prebacivali do puta jednostopa, ali tim putem etnici ne naidjoe. Vie nije bilo svrhe da idemo za
njima, a i neizvjesnost je bila sve veda. Razmiljao sam, ako mi bude neko ranjen teko du ga izvudi. Ili, ne
do' Bog, neko pogine. Odluih da pokuam dodi do glavnine jedinice, jer kurir nije stigao da mi saopdi
stanje, a ja nisam imao kuda poslati kurira do komandanta taba, Trteta Mehmeda Tvrtkovida. Ponovo
smo naili na mjesto nae pozicije u stijenama, da bih osmotrio i osluhnuo. Nisam nita uo osim lupanja
mog srca koje me je ometalo da ujem hod etnika ili apat. Ali toga ne bi. Nakon tri-etiri minuta
odluih: silazimo pravo na put, gdje smo zapoeli napad na etnike. Opet reagova Ramo:
"Ti si lud. Sve de nas pobiti. ekaju nas sigurno. Ja ne idem s tobom u smrt."
Objasnih mu da su etnici vjerovatno ved svi pobjegli sa bojita. Ne htjede posluati, ved doda da nede
niko. Pogledah likove: Fudo Selimovid, dva borca prezimena Cancar, Samir abanija, Emil Kos, Nijaz
Dizdarevid i ostali, gledali su me blijedo. Nisu znali da li de sa mnom ili ne. Kada sam poao, poli su svi.
Kad sam izaao na raskrde dvojica su bila iza mene, ostali u zaklonu koji su samoinicijativno pronali.
ekali su moju reakciju. Pozvah ih da izadju, a oni jo ne mogu vjerovati da nema etnika tu i ude se
otkuda to tako sigurno znam i komotno izlazim na istinu.
Bojite je postalo tiho, ni muha se ne uje. Uputih grupu sa Nijazom putem ka Bijelom potoku da stigne
nau glavninu i da kae da me saekaju, ja du da preistim teren. Pridrui mi se Sabahudin Kustura i jo
jedan Cancar. Pretrasmo njivu sa ved nazrelom penicom, do kude iz koje je onaj etnik putao muziku u
vatrenom piru. Udjosmo u kudu titedi jedan drugog, a kad uvidjesmo da nema nikoga, bi nam lake. Na
zemlji su leali mrtvi etnici od kojih smo uzeli naoruanje. Bilo ih je esterica, a nismo stigli, zbog urbe
pregledati sav teren. Traismo pukomitraljez M- 53, tzv. "garonju," jer noice nadjosmo. Ali, njega
nigdje. Puno me muilo to to ne znam ima li naih ranjenih ili poginulih u glavnini jedinice, pa pourih
ka Bijelom potoku. Odjednorn, mali Cancar zaskoi u stranu i podje bjeati, govoredi:
"etnik!"
S pukom na gotovs, Sabahudin i ja se bacismo u zaklon. Provirih, stvarno etnik, ali ne mrda, zalegao.
Pogledah, oi ne trepdu, pet-est metara je od nas. "Mrtav" rekoh, ali Cancar i dalje bjei.
"Pa ta se boji. Pridji mu."
Shvatih da se on puno vie boji etnika i da jo nije savladao strah, da mu je i mrtav opasan. Vjerovatno
su i njemu, kao i meni, na osnovu iskustva iz Drugog svjtetskog rata, priali da su etnici opasni i zbog
toga se boji i mrtvog. Jedva sam ga ubijedio da mrtav etnik nije opasan. Pridjoh prepoznah mog biveg
druga iz kolskih klupa. Bijae to moj komija Djordje Trifkovid, sin Pere sa Donje Lijeske moj drug iz
kolskih dana. Zajedno smo u istom razredu etiri godine uili kako da ivimo u bratstvu i jedinstvu. I evo
ta smo nauili: ja branim Bosnu i narod u njoj, a on da napada u ime neke velike srpske drave i u ime
ideala etnistva.
E moj Djordje, pomisilh u sebi. Nisi bio dobar djak, ponekad si prepisivao, ponekad sam ti aptao da to
uitelj Dirovid Milo ne primjeti. Dobro se sjedam i u etvrtom razredu osnovne kole zvao si me:
"Akmete, da li to nisi znao prelomiti jezik ili to nisi htio? Do poetka agresije miljah da je ovo prvo, a
sada sam ubijedjen da te tvoji nisu htjell nauiti i da poslije nisi smio, jer "H" naglaavaju samo balije. To
je dio filozofije tvojih vodova. Za ta si ti poginuo? Kada bi danas znao, bar u podsvijesti bi te bilo
sramota, to si bio naivan i glup. Znam da si kudu pravio sporo, s puno napora, preko puta kude tvog oca
Pere. I nekako si je zavrio mukom odricanjima, vjerovatno. I kada su tvoji oekivali da de uivati u sredi s
tobom, ti si krenuo ruiti tudju sredu, ubijati, paliti i pljakati. Nisi shvatio da oni koji to rade mogu
oekivati samo zlo u svom ivotu. Tebe je kazna stigla odmah, druge de u njihovom ivotu, ako ved nije.
Ima Boga i Boija pravda stigne i tamo gdje ljudske pravde nema. U jednom trenutku prelistah sve slike
naeg druenja, iako nismo bili prijatelji. Bilo ih je puno i na kraju vidjeh reakciju njegovih roditelja,
nakon to su saznali da im je Djordje poginuo paledi Rohce, muslimansko selo.
Sabahko me zvao ved tredi put: "Komandante! Idemo, ekaju nas nai, vjerovatno. Pourimo." Krenuli
smo hitro prema Medjedji.
Nai su ekali na distanci od oko tristo metara i morali smo se koristiti ugovorenim znakovima, jer su bili
oprezni. Kad sam vidio Avdiju abanovida sa dvije puke i dokumentima ubijenih etnika, obradovao sam
se. Kad mi ree da niko od naih nije poginuo, bio sam presredan. Poslije sam ih kritikovao to nam nisu
pomogli i to su se tako brzo povukli, ali sve je zavreno hairli. etnici su dobili po nosu. Nede se lahko
usuditi da podju u pljaku i paljevinu. Moraju raunati da de ih ekati puno iznenadjenja i nai odvani
borci. Putem do Medjedje sam analizirao bitku i nisam bio potpuno zadovoljan, jer mogli smo mnogo
vie. Kasnije sam saznao da je poginulo desetak etnika, jer ih je kolima izvozio neki Suljkan ubara,
kojeg su oni drali kao lojalnog, a u stvari im je vjerovatno prenosio vane informacije o nama. Kada sam
sagledao hladnije glave rezultat i poziciju iz koje je postignut, bio sam zadovoljan. Zadovoljstvo je bilo i
medju borcima i medju narodom. Imao sam utisak da je straha puno manje i da se veselije razgovara, a
borci, kao da ele da se dokau branedi narod svoj, spremno ekaju etnike. Ipak, i poslije ove bitke mi
nemamo mitraljez ni pukomitraljez.
Drugi dio naeg odreda nalazio se po 1/o oko Medjedje, a jedna manja grupa od oko dvadesetak boraca,
koju je vodio Zaim Kustura-Hoda, otila je na izvidjanje prema Trbosilju, etnickom uporitu sa kojeg su
kontrolisali dio komunikacije Medjedja - Ustipraa, sprjeavajudi slobodno kretanje. Sa te pozicije etnici
su kontrolisali i dio komunikacije Kaostice - Ustipraa i ugrozavali nase linije odbrane oko Medjedje.
Dobro umoran i iscrpljen poslije borbe na Rohcima, stigoh u Hureme, malo naselje u Medjedji na desnoj
obali rijeke Drine sa desetak kuda. Tu sam nodivao u kudi Vezira Hurema. Cijeli tab je bio smjeten u tim
kudama i svake veeri smo odravali sastanke taba sa obaveznim takama:
anallza izvrenja dobijenih naredjenja
zadaci za naredni dan po jedincima (lanovima taba), jedinicama i slubama
I tek to sam sjeo udje Buco Nihad Dizdarevid, zaduen za logistiku u tabu, i ree:
"Hoda je napravio neku pizdariju, uje se rafalanje na Trbosilju."
Istrah na vrata, a ostali zagudie za mnom. ujem poneki metak pojedinanom paljbom i vrlo rijetko
kratki rafal.
"Idem gore," rekoh Mehmedu Tvrtkovidu.
"Ma nede modi stidi, treba ti vie od dva sata, a sada je dvadeset sati. Mrak ved pada."
"Idem pa dokle stignem. Ne mogu ekati. Moda im treba pomod"
Odmah pripremih jedinicu, dvadesetak boraca, a Nezir Hurem ponudi da me poveze fidom do vrha
Kaostida. Prihvatih. Traio sam da ide neko ko poznaje teren. U tom momentu dodje kurir i saopdi da se
Hoda vrada, da je sve u redu i da de noditi na Brezama, zaseoku srednjeg pojasa Kaostida. Ipak odoh za
Bucom i Nezirom do Breza. Od boraca koji su stigli na Breze saznah da je sve bilo u redu, te da je
zarobljen "garonja." Prvi maalah.
Zarobljeno je jo nekoliko sanduka municije i jedna ili dvije puke. Bio sam sretan i jedva ekao da se
sretnem sa Hodom. Momci koji su uestvovali u "lzvidjanju" su prepriavali ta su doivjeli. Imao sam
utisak da malo pridodaju, preuveliavaju, ali mi to nije nimalo smetalo sluati tri i vie puta, u iekivanju
Hode. On de valjda redi realno stanje.
Pojavi se Hoda sa ekipom koja nosi sanduke sa municijom. Ozarena lica pita da li su ostali stigli, derudi
se da su pobjegli da ne nose municiju i da su to "hohtapleri", te da predlae da se kazne. Poselamismo
se i estitah mu na izvrenju zadatka, a on nonalantno prokomentarisa:
"Pa zar si ti sumnjao u mene, prijatelju."
Zatim je naredio borcima: "Dajte otpakujte tu municiju".
Otpakovae momci koji su je donijeli i onda iznenadjenje: u sanducima je bila zemlja. Hoda je htio da to
zataka, rekavi meni da demo to sutra vidjeti, a borcima da ute. Medjutim, ved sutradan je cijela
Medjedja znala da je Hoda donio, kao ratni plijen, zemlju u sanducima. etnici su sanduke koristili kao
grudobrane. Tako je ostalo prostora i za alu, a bolji povod nije trebao. Iste veeri vratio sam se u
Hureme, gdje smo imali sastanak taba oko ponodi. Analizirali smo izvedena borbena dejstva. Nije mi se
svidjelo to komandant taba vodi zapisnik u svoju biljenicu. To mi je djelovalo kao privatni sastanak i
privatna evidencija. Traih pojanjenje, a odgovor bijae kao da sam rekao neto protiv drave. Mislio
sam da je dovoljno to komandant taba vodi sastanak i da je svako drugi iz taba bolje rjeenje da vodi
zapisnik. Uvidio sam da de sa tim ovjekom biti puno problema. Takodje sam uvidio da uiva da bude na
vrhu, da se pita i uvaava. To ga je oduevljavalo, a njegove stvarne sposobnosti za komandovanje i
vodjenje taba i jedinice su bile veoma skromne. Ali onaj ko bi ga pomjerio sa stolice, ne samo da bi bio
njegov neprijatelj, nego i neprijatelj drave i naroda. esto je govorio kako on spada u visoke politiare, a
neposredno prije agresije se trudio da na polju politike postigne neto vie. Mene i meni potinjene
komandire je respektovao, ali nije uvaavao i cijenio rezultate koje smo postizali. Povukao sam se da bih
izbjegao subjektivne probleme, jer objektivnih imamo da ih ne moemo lahko rijeiti.
U nodi sam dugo razmiljao da li sam pogrijeio prema Trtetu i zakljuio da nemamo rezerve ni boraca, a
kamoli starjeina, te da trebamo upotrijebiti svakog pojedinca, pa makar bio i najvedi lopov, prevarant,
kriminalac ili ubica, samo da puca u neprijatelja. Vrlo teko je bilo pronadi metode da se privole svi profili
ljudi, da rade to to je najvanije, da se suprotstave organizovano neprijatelju po komandi. Za to je
potrebna izuzetno velika energija, mnogo vremena i ivaca, debljih od brodskih konopaca, veliki sabur,
puno odricanja i izuzetno jak tim koji bi bio najvedi akumulator svima da rijeimo svaku situaciju, uz
spremnost da poginemo. U razmiljanjima, kada mi je san bio daleko, uvidjeh da sam puno mirniji u
kritinim situacijama, da reagujem bez imalo panike, bez straha i potpuno hladnokrvno, kao da sam na
vjebi. Inae, kako bih u Rohcima donosio onako teke i naizgled vrlo rizine odluke? Osjedao sam se jo
snanijim, sigurnijim u sebe i zakljuih da je to od onog bliskog susreta sa etnikom na Babi. Tada sam
savladao strah i od tada on je prisutan negdje po strani. Nije mi opteredenje koje bi umanjilo mogudnosti
u borbi i komandovanju.
U naredna dva-tri dana nije bilo vedih dejstava, ali se radilo na planu da se za Bajram bude u Crnom
Vrhu kod Viegrada. Uvezali smo se sa jedinicama koje su postojale na podruju Crnog Vrha i Strgaine,
pokuavali i sa jedinicom na Pokreveniku, to nije uspjelo, uglavnom zbog gluposti pojedinaca. Takvi su
umislili da su Bogom dati da moraju komandovati i voditi borce. Njihove mogudnosti ni znanja nisu takve
da im se moe povjeriti toliko ivota, a kamoli odbrana Bosne i naroda u njoj. Po ovom zadatku smo
Memed Trtkovid Trte, zatim njegov pratilac Devad Mutapid, Lubarda Mehmed, domadin i ja stigli na
Pokrevenik, gdje je bio zakazan sastanak i postrojavanje jedinice. Doekali su nas primjerno, ali primjetih
da ved ima vizija ko bi ta mogao raditi u toj jedinici koju formiramo i izvjesno potcjenjivanje i
podozrenje prema Mehmedu Tvrtkovidu i meni. Sve je ipak bilo dobro dok nismo odredili komandira
voda vojne policije. Tada je dolo do incidenta koji je visio u zraku od poetka. Smajid Himzo, ovjek
ezdesetih godina, osjedao se autoritativnim i htio je narediti ko de ta biti u komandi jedinice i u jedinici.
A imao je i linih ambicija. Medjutim, vidio je da to ne prolazi. Pokuao je ubaciti to vie svojih rodjaka,
to je djellmino i uspio, kada je na prijedlog boraca za komandira Voda vojne policije predloen Emir
Mesid, koji je u miru bio primjeran policajac. Prijedlogu se otro suprotstavio zet Smajidev, Hamdija
Kolenovid, Sandaklija. Prvo otrom prepirkom, a zatim pitoljem uperenim prema Emiru, koji je djelovao
jako smireno i povukao se. Ali to nije bilo dovoljno Himzi Smajidu i Sandakliji koji su traili belaj po svaku
cijenu. Stajao sam po strani sve do momenta kada je Sandaklija ubacio metak u cijev pitolja koji je bio
uperen prema ovom nedunom momku. Vidjevi da niko ne reaguje i da se moe desiti da padne krv bez
razloga i sa mogudim velikim posljedicama, uskoih izmedju njih i rekoh:
"Stani, ne igraj se! Ovo se moe rjeiti bez oruja. Jesi li lud, ta ti je?"
U istom smislu je reagovao i Trte, ali nije pilo vode. Sandaklija je bio uporan, zaobilazedi mene u liniji
prema ovom momku, koji se izmicao bez rijei, bojedi se da budala ne puca, pogotovo uvi kako meni
ree:
"Bjei, ubidu i tebe! Skloni se, bogami du pucati."
Prilazio sam gledajudi ga u oi i govoredi da spusti pitolj. Kada sam priao sasvim blizu usmjerih ruku ka
njegovom pitolju. On se trznu nazad, okrenu se i otra u Himizinu kudu. Pomislih da je opasnost po
ivote mnogih, kao i moj, prola, ali tek to sam odahnuo, on se pojavi sa pukomitraljezom kalibra 7,62
mm. Poeo je da psuje ponovo, a ja sam ostao na putu njegovog kretanja prema Emiru Mesidu. Neki
momci, koji su ga bolje poznavali, pritrae i zaustavie ga da ne repetira. U tom trenutku bacih pogled
na Devada Mutapida. Drao je otkoenu puku sa metkom u cijevi, usmjerenu ka Sandakliji, ako bude
morao pucati. Sredom, nije trebalo. Vidjevi da nije mogude urazumiti usijane glave Trte i ja odluismo
da odustanemo od rada, jer vie nije bilo razgovora. Bila je to svadja, prepirka, prijetnje, a mi smo
pokuali stiavati. Bez uspjeha. teta, oko dvjesto postrojenih boraca, puno oruja (oko stotinjak cijevi) i
prva osamdesetetvorka, "sija smrti." Moj prvi susret sa "sijaem smrti," Bilo mi je ao sto nismo
uspjeli, jer je to blia potencijalno jaka jedinica uz odred "ole". To je gorko iskustvo u organizovanju i
ustrojavanju jedinica, odnosno, u radu sa ljudima u uslovima ovog vremena. Da smo se udruili mislim
da bi smo postigli daleko vie, bar u poetnom periodu. Ali to se moe, moralo se dalje sa onim to je
bilo mogude kollko-tollko ustrojiti. Lubardi je sve ovo teko palo pa se, ispradajudi nas, izvinjavao, kao i
veliki broj boraca koji su osudili postupke Smajida i Sandaklije.
etnici su se svetili za poraz u Rohcima, dejstvujudi tenkom sa Zaglavka, kote koja dominira nad
kanjonom Drine u irem podruju Medjedje. Nekoliko granata palo je u Hureme, gdje je pored taba bilo
i dosta boraca smjeteno u nekoliko kuda. Zbog slabe maskirne discipline borci su primjedeni i uslijedilo
je granatiranje. Sredom, posljedice nisu bile tragine za borce. Uslijedilo je izmjetanje jedinice iz tog
naselja u sigurniju zonu.
Veziru Huremu, kod kojeg sam bio smjeten, rekoh:
"Najkasnije za sedam dana skinudemo onog "rogonju," misledi na tenk.
Pripreme za odlazak na podruje Crnog Vrha tekle su po planu definisanom po dolasku iz Gorada u
Medjedju. Prva stanica na putu za Crni Vrh bili su Dankidi, selo koje se gotovo popelo na planinsku
zaravan prema Sjemeu i zaustavilo se na vrhu lijevka koji dodiruije nebo, gledajudi iz Medjedje. Teko je
izbaciti pogled do njega, a kamoli izadi nogom. Hajde, to je jednom. Predeverade se, mislio sam. Iz Crnog
Vrha je stigla ekipa i eka nas u Juzunovidima koda Dankida. Kurir je donio poruku da je put prema
Crnom Vrhu bio prohodan za manje grupe, izmedju etnikih pozicija. Na sastanku taba zakljuismo da
prebacivanje mora idi nodu i to vrlo tiho. Inae, nema prolaza. Organizovano se ispentrasmo na Stolac
iznad Dankida i tu poesmo uredjivati logorsku prostoriju, uz logistiku koja je bila bez tovarnih grla.
Hrana i oprema se nosila na ledjima vojnika. Svako po neto osim prvih, elnih izvidjaa i bonog
osiguranja. Ta kolona je po kretanju, redu i disciplini liila na vojsku, a po opremljenosti na prosjake.
Obuda je ved bila izuzetno loa i raznolika, a odjeda jos kritinija. Formacijska oprema je bila izuzetno
rijetka i od sto boraca, jedan do dva su imali neto to je moglo liiti na formacijsku opremu. Oruje od
tzv. "lunti" muzejske vrijednosti, iz kojih je bila prava hrabrost pucati, preko lovakih puaka tzv.
samarica, do poneke automatske i poluautomatske puke. Eto tako je bila opremljena kolona od
stotinjak boraca koji su krenuli da stignu na Bajram do Viegrada i sprijee agoniju naroda, koju sam
predvidio poznajudi etnike i saznavi ta su radili ovih petnestak dana u Viegradu i okolo njega, od onih
koji su umakli ispod noa. Kurban-bajram bi mogao biti dan pokolja muslimanskog naroda od Viegrada
do epe, stjeranih u tor u irem podruju Crnog Vrha. To podruje izuzetno dobro poznajem. Tu saM se
rodio. Znao sam da to moramo sprijeiti po svaku cijenu. Ali kako? Zaglavak, Koarim, Kopito, Han Brdo,
Sjeme, Gornja i Donja Lijeska su uporita etnika na putu prema Crnom Vrhu. Kako prodi nevidjeno,
neujno i sa toliko ljudi izmedju njih, ili kako ih osloboditi? Nismo jo sigurni ni ta je sa Dankidima,
iznad kojih se nalazimo. Da li etnici dolaze u njih? Znamo da narod u toku dana boravi u stijenama, a
nodu obilazi kude i uzima hranu, bjeedi u stijene ako vide etnika na kilometar. Jedinica je pojaana sa
dvadesetak boraca iz Crnog Vrha koji su nama stigli u susret, prebacujudi se u nodi, uz puno problema. U
toj jedinici bijae Fahro Raid, moj komija, sa kojim sam na poetku agresije dijelio dobro i zlo i koji mi je
pomogao u ustrojavanju jedinice u aprilu u Viegradu. Tu je bio i Nezir Mesid koji je komandovao ovom
jedinicom. Bi mi drago to ih ponovo vidim, kao i mnoge druge, uglavnom meni poznate komije i
prijatelje, a i zbog oruja koje su imali. Sada smo puno jai.
Fahro, Nezir i ostali mi ispriae ta se deavalo u vremenu moje odsutnosti u vremenu od etrnaestog
aprila do danas u i oko Viegrada. Njihovo teko kazivanje nekih istina mi je doaralo slike etnikih
paljenja i ruenja naih sela, odvodjenja sposobnih mukaraca u raznim pravcima, muenja i ubijanja na
javnim mjestima, u podrumima, zatvorima i logorima. Da su makar prulli organizovani otpor, pa tako i
poginuli, lake bismo svi to podnijeli. Sa mladjim enama je uasno postupano, a prljava grupna silovanja
Viegradjanki Bonjakinja ostaju zloin najsurovije mrnje i ivotinjskog iivljavanja. Sluao sam sve teke
prie oevidaca, a u meni se stvarao udan pritisak, kao da mi koa postaje pretijesna. Kao da du
eksplodirati. Uspio sam se smiriti tek kada sam nehotino udario glavom o direk brvnare u kojoj smo
razgovarali, u selu Juzunovidi, izmedju Dankida i Bogdaida. Ispriane istine mi pomogoe da dobijem
novu snagu, ali i elju, da po svaku cijenu za Bajram stignemo u Crni Vrh.
Poto je obezbijedjena logorska prostorija, u tabu je na blic-sastanku definisan rad. Odmah smo izvidili
naselje Dankide i predio okolo naselja. Kada sam saznao da je selo prazno, insistirao sam, radi kie i
hladnode, da se vojska smjesti u kude. Tako je i bilo. Postavljena je jaka straa oko sela. Mjetani su
potpuno iznenadjeni komentarisali od "Bog vam pomog'o, uvajte se, pobide vas sve" do "neka i njima
neko stane na put, vakat je." Ipak, mjetani su i sutradan opet bili u stijenama. Nismo ih uvjerili da smo
mi tu da stanemo u kraj tim zlikovcima. Prvo etnko uporite koje smo morali rijeiti bio je Zaglavak .
Skinuti etnike sa tog krova kanjona Drine. Ali kako?
Zaglavak, planinskom travom obrasla visoka zaravan, duine jedan i po kilometar, a irine oko jedan
kilometar, sa naglaenom kosom na srednjem pojasu, djelovala je neosvojivo. Takav utisak sam stekao u
prvom izvidjanju na koje sam posao sa adirom Tvrtkovidem, umarom po profesiji, hrabrim i
hladnokrvnim borcem, koji je ovo podruje poznavao kao svoj dep. Nisam imao rjeenje kako bismo bez
rtava oslobodili Zaglavak. Sa orujem koje smo imali, nije bilo anse da startamo prema Zaglavku
direktno. Drugog dana izvidjanja utvrdismo da postoji rjeenje, a to je zasjeda tenku ili smjeni etnike
jedinice.



Zasjeda

Ved se potpuno organizovao vojniki ivot sa svim sadrajima i za sve uslove. Gotovo nevjerovatno.
Borci nisu opskrbljivani ni hranom kvalitetno, obude i uniformi ni na vidiku, a cigarete su njihov san i
mata dnevna i nodna. Ipak, treba im saopditi da idu u zasjedu da bi skinuli etnike sa Zaglavka. Nisam
imao dovoljno elemenata, niti sam odabrao mjesto zasjede, ali nakon drugog izvidjanja zakljuih,
zajedno sa adirom, da se tenk sklanja sa Zaglavka te da vjerovatno ide do Koarima i sutradan ponovo
dolazi na Zaglavak. Sa adirom i jo nekoliko boraca, uz punu opreznost, a ipak sa velikim rizikom,
ubacismo se iza Zaglavka, prema Dobrom Polju i Koarimu, etnikom leglu i bazi za snabdjevanje
jedinice na Zaglavku. Pronali smo mjesto koje je tog trenutka bilo dobro za zasjedu. Bilo je boljih
mjesta, koja nismo mogli sagledati, zbog velike dubine prema Koarimu, a time i vedeg rizika. Nije se
moglo birati. To smo konstatovali na tabu osmog juna jer Bajram se pribliavao. Ostalo je jo samo dva
dana nade da stignemo do Crnog Vrha na vrijeme. Odluismo,napasti iz zasjede sutradan. Na
dobrovoljnoj bazi prijavilo se oko stotinu boraca, ali je zbog nemogudnosti opskrbe odabrana samo
polovina, tanije pedeset etiri borca "ime i kako zaustaviti, unititi ili zarobiti tenk, samohotku?" pitao
sam se. A rjeenje je glasilo: hrabrodu i jednim kumulativnim tromblonom, a ako zakae, onda
benzinom. Treba pripremiti dvije flae da budu to blie putu, dobro maskiranom zaklonu. Pozvao sam
komandire vodova i saopdio zadatak za sutra. Poto su i oni bili na izvidjanju, shvatili su zamisao i sutinu
ponovili. Konkretan raspored u zasjedi definisadu na terenu, na licu mjesta. Objasnio sam znaaj
uspjenog izvrenja zadatka i ukazao na ozbiljnost u pripremi, dovodjenju jedinica i izvrenju zadatka.
Komandiri su u nodi pripremili jedinice. Rano ujutro, 09. juna, nakon doruka, saopdavanja dodatnih
zadataka, postrojavanja jedinica, poveo sam jedinicu na izvrenje zadatka. Dio lanova taba, sa
komandantom na elu, je takodje poao, to je bio podstrek borcima. Bez vedih potekoda, vrlo oprezno,
po grupama, koristedi sve zaklone, a naroito maskirne povrine, umarke i travu, jedinica je stigla do
mjesta odabranog za zasjedu, udaljenog oko hiljadu metara od Zaglavka, u etnikoj pozadini.
Potinjenim komandirima sam izdao dopunu zapovijesti za zasjedu i to samo u rasporedu jedinica i
sistemu vatre koj treba da ostvare. Obilazio sam kljune pozicije za zasjedu i borcima naredjivao da
poprave poziciju za dejstvo, da se utvrde, maskiraju neprestano osmatraju. Posebno dugo sam se
zadrao kod borca amdije Zikrije koji je dobio zadatak da jednim kumulativnom tromblonskom minom
uniti tenk. Nije me uvjerio da zna upotrijebiti tu zlatnu, trombloilsku kumulativnu minu, mada je, kae,
ratovao u Hrvatskoj i da ima puno iskustva s tim. Vidio sam da ima tremu, ali je traio da on puca u tenk.
Valjda je hto da se dokae na startu i ja mu to omogudih, uz podsjedanje kako se puca. Treba da pogodi
cilj a da se ne povrijedi. Borcima, koji su dobili zadatak da zapale tenk flaama benzina, takodje sam dao
dodatna uputstva. Obiao sam i niandije pukomitraljeza M-53, sagledavi kako su pripremili oruje za
dejstvo. Komandiri jedinica Zaim Kustura Hoda, Demo Omerovid, Nijaz Dizdarevid, Maid ovrk, Zakir
Jamak i, naravno, adir koji je izuzetno dobro poznavao teren, su mi pomogli u pripremi jedinice za
pravovremeno dejstvo iz zasjede. Vrijeme je sporo teklo. Tenk kao da se upali. Svi borci se pripemie za
dejstvo. Oni odvaniji ekaju ga s osmijehom, a neki su se ved povukli na rezervni poloaj. A tenka nigdje.
Ipak je bilo vie ovih drugih, medjutim, zaustavi ih moj pogled i znak komandira koji im komanduju.
Vratie se, ali sam znao da de na kraju biti manje fajde od njih. To to se ulo stvarno je bio zvuk tenka,
ali su ga etnici samo palili. A nigdje nije pomjeren i nalazio se na Zaglavku, vjerovatno sakriven u neku
uvalu. Sa komandantom taba sam se konsultovao i odluili smo da se zasjeda ne pomjera, ved da eka
do mraka, pa ako tada ne bude etnika, tenka ili smjene, povudi se na Dankide. I kada sam pomislio da
smo daba stigli, bar za danas, osmatra sa lijevog boka zasjede, sa malog uzvienja mi dade znak da se iz
pravca Koarima uje vozilo. Nisam stigao ni upozoriti komandire, a iza krivine, oko stotinu metara
udaljene od mene, pojavi se kamion "Zastava." ta sada raditi? Da li dejstvovati ili ne? ta je pod
ceradom ovog vozila? Moe biti samo vojska ili oruje i municija. Vidjeh vozaa i suvozaa i kamion koji
veoma brzo ide prema meni. Oi komandira su uprte prema meni i neko od njih glasno upita:
"Hodemo li?"
Zatim ujem drugog, pita:
"Moe li?" A kamion je na trideset metara od mene.
"Moeeee!" Dreknuh se da me svi uju. A onda je prolomilo. Paljba kakvu dosad nisam uo, ali traja vrlo
kratko. Svi su imali malo municije i naredjeno je da se ne rasipa. Zatim poee kratki povremeni rafali i
pojedinani pucnji.
etnici sa Zaglavka nisu znali o emu se radi, ali vidjevi svoj kamion, pokuae dozvati vozaa. Ali bez
uspjeha.
Pogledah, iza mojih ledja su ved udarili "fuk" - razgulili nazad. Neki pucaju ne nianedi i naravno, zamire
i trznu se kad ispucaju metak. Kad primjetie moj pogled, poee nianiti u neprijatelja. Nalazio sam se
desetak metara od puta, a ispred mene etniki kamion, sav izreetan, iz kojeg jo neko puca. Najblii
kamionu su Alija Dafid, Alija ehid, Avdo Duran, Edo Kustura i ja. Alija Dafid pokuava da uskoi u
kamion, medjutim, ispod cerade je izbacena bomba. Vidjeh to i odmah mu rekoh:
"Pazi, bomba!"
Shvatio me je. Primjeti bombu i baci je ispod kamiona. Vidjeh mu ozareno lice i olakanje poslije gra
tijela. Sasu rafal po kamionu, te se izmae u stranu. Dobacih bombu Duranu da je ubaci u kabinu, a ehid
pokua ubaciti u kamion otpozadi. Vrati se. Ne primjetih nita na njemu. Rekoh mu:
"Rano je jo. Ima ih unutra jo."
Edo Kustura je pozvao etnike da izadju da se predaju. Nije se uo odgovor.
Granate i kia metaka sa Zaglavka su zasipali mjesto zasjede. Sada je potrebno imati dobar zaklon.
Nisam mogao pretpostaviti da de etnici za desetak minuta da nas nadju granatama. Iz pravca Koarima
etnici takodje ede dejstvuju i pribliavaju se velikom brzinom. Od jedne granate mi uho zagluhnu, ali
sredom ne bijah okrznut. Okolo vri kao u konici. Vie se ne zna odakle dolaze pucnji i meci prema,
nama. Pogledah iza ledja. Vidim isto. Nema ni naih "fukovaca," niti etnika. A ispred mene samo etiri
borca. Naredih da se povuku, jer su bili uz sami kamion. Oekivao sam da de eksplodirati. Tada vidjeh da
je ehid ostao da lei. Primjetie to i preostala tri borca. Pritrasmo mu, ali nije bilo pomodi. Ved je bio
mrtav. Pokuasmo da ga izvuemo na bezbjednije mjesto, do glavnine jedinice, ali oko nas su pljutale
granate. A i etnici sa Zaglavka su nam prilazili. Pokuao sam dozvati pomod, ali nita se nije ulo. U mom
vidokrugu vie nije bilo naih boraca. Povukao sam grupu sto metara vie od puta, u pravcu Sjemea,
nadajudi se da tu ima naih. I bilo ih je. Ali onih kojima je bila potrebna pomod. Avdo Duran je bio ranjen
u stomak i njemu je bila potrebna pomod. A etnici i dalje estoko pucaju oko kamiona. Nije bilo mogude
vratiti se po Aliju. U ovom momentu treba spasiti i izvudi ostale ranjene, koji to sami ne mogu, a po
Alijino tijelo demo dodi u toku nodi. Neka mu je rahmet i od Allaha denet vjeiti. Izvlaedi se ka
Dankidima stizali smo grupe koje su se, kau, "zadnje" povukle. Uvjeravajudi ih da nisu zadnje, izdao
sam naredjenje komandirima da svi pomognu ranjenim u izvlaenju.
Puno buke, galame, komentara, prepriavanja, opravdavanja ranijeg izvlaenja i osude drugih, bili su
dobra orijentacija etnicima da nas prate artiljerijski i pjeadijski" pa sam naredio da se muha ne uje do
Dankida. Shvatili smo da je za sve nas bolje i da smo svi u opasnosti. Idudi ka Dankidima razmiljao sam
samo o Aliji ehidu. Na prethodnom borbenom zadatku je briljirao. To kau oni koji su bili uz njega, a
sam me je uvjeravao da je ubio dva etnika, te da se ne boji bitaka. U ovu, posljednju, ukljuio se po
sopstvenoj elji. Imao je puno snage, a malo vie kilograma za svoju osrednju visinu. Poetak agresije ga
je zatekao u Medjedji, njegovom odlukom da brani svoje mjesto rodjenja i djetinjstava. Inae je ivio i
radio u Sarajevu.
to njega izgubih? Pa on je moda najbolji, je li mi to kazna," razmiljam. A elio je samo da spasi svoj
narod od onih, koji do jue bijahu njegovi prijatelji. Prejak karakter da bi pobjegao ili se sklonio u
podrum, odluan da pokae kako moe bez straha postidi vie od onoga to je njegov zadatak. Prije
agresije ga nisam poznavao, ali danas mi ne silazi s uma. Nikako da prihvatim da je tako jak borac
poginuo. Kako sada prenijeti najbliim. To su ovaj put preuzeli da rijee moji komandiri i saborci. A meni
je duu stiskalo to to je ostao na bojnom polju i to ga ne izvukosmo. Odluih, na adirov prijedlog, da
se poalju ljudi koji dobro poznaju ovaj teren u nodi, da ga izvuku, uz sve mjere obezbjedenja koje sam
posebno naglasio, to je i uradjeno.
Straa oko Dankida se malo usplahirila, to sam vidio u kontroli straarskih mjesta. Naredih da se
pojaaju i pojasnih da nema razloga za strah, jer smo mi etnicima nanijeli velike gubitke i da oni treba
da se boje zanoditi na Zaglavku, a ne mi na ovim pozicijama. Koliki je njihov stvarni gubitak bio, nije mi
poznato, ali sigurno nije bio zanemarljiv. Pratedi njihovu reakciju, to se moe zakljuiti. ta su uradili i
kako su reagovali, ni ja, niti bilo ko drugi, jo nismo znali.
lzjutra rano 10.06. ustao sam sa snovima koji su napravili zbrku u mojoj memoriji. Mada sam zaspao,
ini mi se, na sat-dva, sanjao sam puno razliitih snova i svi su bili za mene teki, tako da sam,
progledavi, skinuo brdo tereta sa sebe i poeo normalno disati. lpak, bio sam radostan to su snovi
proli, a stvarnost puna bola se nastavlja. Po izvjetaju komandira jedinice koja je davala strau, nod je
protekla bez problema, mada sam ubrzo saznao da su neki straari bili u samom selu Dankidi, bojedi se
odmazde etnika.

A gdje su etnici sa Zaglavka i koja ih muka mui, nisam znao. Tim pitanjem sam bio puno opsjednut.
Poslije redovnih jutarnjih obaveza i izvjetaja komandira o stanju u jedinicama, sa adirom i jo desetak
boraca uputih se na Stolac, oblinje brdo, a zatim na mjesto prvog izvidjanja Zaglavka.
Opreznije nego ikada do sada, stigosmo do mjesta pogodnog za osmatranje cijelog Zaglavka, odakle
osmatrasmo puna etiri sahata. Nita znaajno ne primijetismo. Tenk se nije palio, niti su se etnici
epurili, kao jue.
Spremaju neto," rekoh na uho Sadiru.
"Mogude," ree jo tie. Ostadosmo do pred sami mrak tu i ne uoismo neke promjene. Daljina sa koje
smo osmatrali je bila hiljadu do hiljadu dvjesta metara a nai dvogledi su uglavnom stare "sklepe" pa se
esto inilo da etnik viri iz zaklona, a tren kasnije da ga nema uopde. Nismo mogli izvudi nikakav siguran
zakljuak, osim da neto nije u redu, da su neujni i nevidljivi. To mi bijae signal da su loe proli u
jueranjoj zasjedi ili da neto opasno pripremaju. Sa Sadirom, Hodom, Benkom, Ibrahimom Kabaklijom,
Fahrom Kadridem Vatrom, Zakirom Jamakom i jo nekoliko boraca, na Stocu sam u povratku
komentarisao vidjeno i nikom od njih nije bilo jasno a osjetih u njima da oekuju neki napad etnika.
Neko od njih me podsjeti, mislim da je Hoda:
"Sutra je Kurban-bajram, komandante," odzvoni mi to kao kritika u uima i osta malo due da me
optereduje, jer nismo otili za Crni Vrh gdje vedina izbjeglog naroda iz Viegrada, oko tri hiljade ljudi,
eka nas dolazak. To je ved dojavljeno prije tri dana. Znam, Hoda me nije htio kritikovati, ali ja sam sebe
hodu, jer olahko sam obedao borcima da demo za Bajram piti kahvu na Rujevicama, kao i Veziru Huremu
da tenka nede biti za sedam dana na Zaglavku. Danas ga dodue ne vidjeh, ali iskreno oekujem i vie od
jednog, a odlazak za Crni Vrh je nemogud jer su etnici uzrujani i sve de uraditi da nas sprijee u bilo
kakvom pokaaju, a kamoli u maru kroz dvadeset kilometara njihove teritorije grupe od oko dvjesto
boraca.
Dodjosmo u selo Dankide. Radoznalih je previe, ekaju rezultate sa izvidjanja. Rekoh ono to sam vidio
u obliku izvjetaja lanovima taba i komandantu Trtetu. Strau smo danju postavili blie neprijateljskim
pozicijama, a nodu de se povudi na straarska mjesta blize selu. Bio sam ved puno nervozan kada su
lanovi taba naglabali da li idi sa nekom manjom grupom ka Crnom Vrhu, da li napasti etnike na
Zaglavku ili ekati ta de oni poduzeti. Ipak, odluili smo da ostanemo na Dankidima i dalje, a sutra demo
vidjeti mogudnost da dojavimo za probleme naima u Crnom Vrhu kako bi i oni bili spremni na
iznenadjenja.
Odredismo momke koji de se provudi kroz neprijateljsku teritoriju i preko puta Viegrad-Rogatica, na
mjestu Kopito, prodi do Crnog Vrha. Bijahu to borci koji su radili prije agresije u umarstvu i poznaju
dobro umom obraslo podruje od Dankida do Crnog Vrha. Moja elja da za Bajram stignem u Crni Vrh,
da svima koji nas ekaju kaemo: "Bajram Mubarek Olsun," bila je velika i prije deset dana kada obedah
borcima, a sada uvidjeh da moramo stidi za Bajram, ali ne znam kako? Obuze me strah i neka udna
hladnoda. Odjednom zadrhtah ispred kude komande na Dankidima gledajuci u pravcu Zaglavka, mada
ga nisam mogao vidjeti. Stresoh se malo i bojedi se da neko ne primjeti, stavih desnu ruku na elo i
vidjeh sliku pokolja i to da se za sutranji Kurban-bajram etnici iivljavaju sa isjeenim komadima tijela
Muslimana u Crnom Vrhu, nudedi rodbini isjeenog njegove komade uz podrugljivo "Kabul hosum" i
"Alal hosum" koje razvaljuje moje bubne opne a pred ocima vidjeh krvave ruke, jos krvavije oci,
zapustenog pijanog smrdljivog cetnika sa zadahom koji me htjede ugusiti, ali predjoh rukom preko lica i
sva moja muka trenutno nesta. Obuze me udna toplina i odjednom se preznojih, a pred oima mi suka
nase jedinice koja ulazi u selo Hranjevac i ozarena lica naroda koji je doekuje. Susreti pojedinaca koje
sam gledao u partizanskim filmovima kada oslobodioci ulaze u grad ili selo u kome se okupator iivljavao
muedi nevini narod. Sebe vidjeh u mnogo razliitih dirljlvih scena. Udaljio sam se od stvarnosti toliko da
nisam uo da me pozivaju na veeru tako da kuharica Fata Kadrid, tek kada me rukom dohvati za rame,
uspje da me dozove i ree:
ta je sa vama, komandante, da vi mene uopde ne ujete?
uo sam, rekoh, mada sam slagao i bi me stid sto laem, ali ni na kraj pameti mi ne bi da kaem bilo
kome ta me "strefilo" prethodnih trenutaka. Sjedoh za siniju, na sediju gdje su ved bili lanovi taba i
komandiri jedinica, niko ne primijeti da nemam kaiku za supu a ja ne htjedoh traiti. Sjedio sam oko
minut - dva bez kaike, tek Fata primijeti da nemam im jesti supu. Pokua da nadje kaiku u kuhinji i ne
nadje a zatim izadje da vidi ima li slobodnih na vojnikom kazanu i ne bi ni tamo. Neki lanovi taba za
sofrom su nudili da daju svoje kaike, neki pourili da zavre sa veerom kako bih dobio njihovu kaiku, a
ja se naljutih, u trenu ustah iza sofre kao da sam osjetio da je moja veera negdje na drugom mjestu.
Pozvah Sadira koji je ved veerao da ide sa mnom.
"Gdje?" upita on sa udenjem.
"Na Zaglavak,"rekoh mu dosta uvjerljivo.
to komadante?" upita opet sa udjenjem.
Da vidimo da li su etnici gore."
Vidjeh da je jo mnogo toga htio da pita, ali bi ga stid vidjevi odlunost u mojim oima da krenem bez
njega, ako jo neto bude pitao. uvi o emu se radi Hoda skoi u svom stilu i ree:
Idem i ja. Nede bez mene, komandante! " A Zakir punih usta jedva progovori: ta vam je veeras," uze
puku, spremi se i krenu za nama. Mehmed Trte, Buco Nihad,Nedad i Avdija postavie puno udnih
pitanja i rekoe da to nije pametno, a ako ved idemo, da ne idemo do kraja i da se pazimo. To smo znali i
bez njih, ali su bili u pravu. Mene je vuklo neto jae od mene, a drugi kao da mi nisu dali da poginem.
Na izlasku iz sela prikljuie se odvani borci, Fahro Kadrid i Kadrija Murtid.
adir jedini zna prilazne putide prema Zaglavku, visokom platou koji dominira nad kanjonom Drine u
ovom podruju. Sve djeluje sablasno i zastraujude, sada kada prilazimo. Puno je mogudih iznenadjenja
koja vire iz svakog grma kojih je puno u donjem i srednjem pojasu Zaglavka. KreDemo se u koloni po
jedan, paljivo, mic po mic. Zaustavih kolonu pred polazak uz Zaglavak i dadoh dodatna uputstva.
Prenesoh zamisao kako da stignemo do vrha Zaglavka, nain kretanja, zadatak svakog pojedinca, vezu
izmedju nas a posebno postupak u susretu sa neprijateljem. Vidio sam da i dalje mnogo toga nije jasno
mojim saborcima, a to da nas est ide napasti Zaglavak nisu mogu da prihvate, ali niko od njih nije htio
da pita o tome to me puno udilo. Osjetio sam da im treba razbiti strah i rekoh im ono to mislim.
"Sluajte, etnika gore vjerovatno nema, ali vi ipak idite paljivo i po dogovoru."
Ponovo naznaih:
"Pazite na mine i rastojanje, da se dogledate medjusobno."
Bi im lake koliko sam mogao primijetiti i krenusmo sa Bismilahom. Svaki korak je meni davao uvjerenje
da demo uspjeti i da sam u pravu. etnici su, izgleda, pobjegli. Nalazio sam se u sredini, a izlazili smo u
liniji desetak koraka razmaka. Svi smo osmatrali i kretali se u poetku kao profesionalci, a kada bismo
vidjeli da neko ide bre naprijed, stizali smo kako ne bi neko vidio da se plaimo. To je bio moj zakljuak
posmatrajudi ponaanje svakog od pet saboraca. Bili smo oprezni do kraja. Na picu Zaglavka bilo je
pripremljenih rovova i zaklona to nas je zadralo nakratko. Uvidjevi da tu nema etnika, postadosmo
previe slobodni iskazujudi veliku radost ne obradajudi puno panje na okolinu. Poslije trenutne euforije
dao sam dodatna naredjenja u vezi s obezbjedenjem i pretresom terena.
Poto je Zaglavak po vrhu dosta pregledan i ist, ubrzo smo ustanovili da su etnici udarili kompletan
"fuk," zaista pobjegli sa Zaglavka. Pozvao sam saborce da oznaimo ovo kratkom vatrom iz oruja; prvo
prema Brodaru, etnikom uporitu sa nekoliko metaka iz snajpera, a zatim svjetledom municijom u zrak
kako bi nai znali da smo uspjeli, mada mi nismo pri polasku rekli da je to znak. Krenuli smo bez priprema
pa je zato i to zaboravljeno. Kada su uli pucanje na Zaglavku, neki nai iz komande su potrali ka
Medjedji jer su, navodno, mislili da etnici napadaju Dankide. Bilo je razliitih reakcija koje su se kasnije
prepriavale, uglavnom kao komine. Nas esterica smo se osjedali presredno kao nikad do sada, a ja kao
da sam komandovao i dobio veliku bitku, to i nije daleko od realnosti, jer je ovo otvorilo vrata za
odlazak u Crni Vrh ved nodas. To je bila moja prva misao u povratku prema Dankidima. Nisam bio
zadovoljan kako smo obiljeili ovu veeranju pobjedu, pa poslah Fahru-Vatru da donese signalni pitolj
koji sam zarobio u Rohcima i nekoliko patrona da svijetledim raketama damo do znanja naim borcima i
narodu da je Zaglavak slobodan.
"Obavezno zelene, bar dvije mi donesi", rekoh Fahru koji je ved urio.
"Donijedu," ree i trkom ode ka Dankidima. Mi ostasmo na stijenama izmedju Dankida i Zaglavka da
ekamo komentariudi i predvidajudi mogude reakcije etnika, a poslije i naih, na ovaj na mali i veliki
poduhvat.
Stie Fahro sav zadihan, prilazedi ree da je naao samo etiri komada, a da ne zna koje su boje i kroz
smijeh ree da naih ima i u Djipima, da su neki pobjegli toliko daleko.
"Avdija je sigurno kroz prozor fukno," ree Hoda, nakon ega nasta prasak smijeha.
Ispalili smo prvu utu, zatim drugu utu, tredu crvenu a za kraj sam ostavio zelenu raketu kojom sam
elio redi da je opasnost prola, kao prvo, i naglasiti simbolikom da je sutra Kurban-bajram za sve
muslimane da ga provedu u duhu islamskih obiaja i vedrom raspoloenju. Sebe sam, gledajudi putanju
zelene rakete, vidio u svom rodnom selu u sabah sutranjeg dana. Da li je mogude, pomislih u sebi,
hodemo li uspjeti nodas da se prebacimo? Hodu li uspjeti ubijediti tab da to treba ba nodas? Hodu, ako
Bog da, jer svi oni ele to, a to to ima malo straha razbide se u putu, nadam se, kod svih. U zelenom
tragu rakete vidjeh istotu borbe za opstanak Bonjaka-muslimana, prodornost te borbe, snagu volje da
ne pokleknu i svijetli put u toj borbi. lako sam u koli vaspitavan da ne vjerujem u Boga, u ovom ratu
shvatih da nam moe pomodi samo Alah d'.'. i mi sami, boredi se za slobodu svoje zemlje i svih naroda
u njoj koji je svojom osjedaju. U Dankidima nas doeka puno estitki i pitanja. Buco me pita:
ta ti bi pa ko opren ode, to ne zva," a ja ga poklopih:
"Da si smio po'o bi ti i bez poziva". Sastanak taba sazva Trte u svom stilu, obrazloi veeranji izlet na
Zaglavak ba kao da je bio sa nama, a ja dodam ono to je bilo posebno znaajno: da su stvoreni uslovi za
odlazak u Crni Vrh te da predlaem da se krene to ranije a najkasnije u ponod. etnici su, vjerovatno,
samo u Koarimu. U vezi s tim je bilo komentara lanova taba, ali se uvailo sve na kraju.
Vodii su dobili posebne zadatke i zaduenja, a dogovorena je maruta kretanja, redoslijed jedinica i
zadaci.




Hadilajski bajram

Kolona je krenula s malim zakanjenjem, ali se uglavnom potovalo naredjeno, mada je kretanje bilo
daleko od profesionalnog. U 5,30 sati 11.06.1992. godine, u blizini naselja Kopito, preli smo
komunikaciju Viegrad - Sjemec i strali do iznad sela Hranjevac. Vodii su svoj posao u tamnoj nodi
dosta dobro obavili, a prvi koji su nas vidjeli u Hranjevcu su se zaprepastili, okahrili i obradovali. Bojali su
se da smo preslabi za etnike vidjevi da na svaki tredi nosi puku i to karabin ili lovaru najede, pa ako
nas etnici primijete, teko narodu, sve de pobiti, a ono potajno nadanje je da smo jaki i da demo
odbraniti narod. Nismo otili u selo Crni Vrh, ved duboko u umu iznad i iza sela na lokalitet Gradac gdje
smo se malo odmorili. Postavljeno je straarsko obezbjedjenje prostora logora, doruak podijeljen,
izvrena kratka analiza nodanjeg mara i saopdeni dananji zadaci za jedinice. Ubrzo je stigao vedi broj
bududih boraca da vide ko je to sve stigao i da se prijave za borbu u sklopu nae jedinice.
Vidjevi da su dosta oputeni, postrojih te budude borce i rekoh im da ne komentariu dok se radi sa
jedinicom, da de i oni od danas raditi samo po komandi. Na moju komandu "Jedinica u dvije vrste zbor!"
nasta komeanje, pria, guranje i smijeh, a kad se proderah: "Bez prie" sve je ved bilo drugaije. Mnogi
su se prepali te komande. Slobodni borci i starjeine su oko osam sati dobili mogudnost da obidju
prijatelje i rodbinu na irem podruju Crnog Vrha. Pa i ja, nakon to sam prekontrolisao stanje, izdao
naredjenja starjeini logora, zajedno sa Fahrom Raidem, mojim saborcem iz aprila '92. u Viegradu,
komijom u Crnci, saigraem u fudbalskoj ekipi na turnirima, krenuh ka mom rodnom selu Drokan
udaljenom oko deset kilometara od logora.
Kredudi se prema mom selu razmiljah o mnogo emu prethodno doivljenom, a samo poneku reenicu
razmijenih sa Fahrom koji je bio naglaeno vedrog raspoloenja. uo je za dio borbenih iskuenja
jedinice koju sam vodio, a pitanja su mu uglavnom bila kako smo to uspjeli i kako sam ja to doivio.
Priajudi, veoma brzo stigosmo do na Poretak, brdace sa kog se vidi moje selo i sve moje uspomene
vezane za ivot u njemu, za svaku batu, livadu, umarak, za doba djetinjstva i sretne mladosti. Moji
koraci od Poretka prema Drokanu postae veliki skokovi, a hod posta trk, tako da me Fahro zaustavljao
govoredi:
Lake malo, ja jedva hodam."
Nisam uopde razmiljao o tome da moe biti neprijatnih iznenadjenja u selu, da mogu biti etnici ved
sada tu i da je pokolj, moda, poeo.
Tek na samom ulazu u selo, zaustavih se i oprezno krenuh, osmatrajudi iza maske i zaklona. Prva osoba
koju vidjeh bijae moja kominica Hajra, koja je ivjela u kudi odmah uz nau i sa ijim sinovima sam bio
nerazdvojan. Odgojila je porodicu za primjer a eto, znao sam, da je sada ostala sa najmladjim sinom da
eka ratnu sudbinu ovdje na Drokanu. Tri sina su joj u Sarajevu i za njih nita ne zna. Kao i sve majke
brine da ih rat ne proguta. Njen mu, rahmetli Mustafa, bio je po prirodi vrlo veseo ovjek, radan i
potovao sve komije, bili oni Bonjaci ili Srbi. esto je radio sa volovskom zapregom na Donjoj Lijesci za
dnevnicu i kada bi se vratio raspoloen, esto bi ispriao neku kominu dogodovtinu, a u prii je po
navici esto govorio "hanh" pa onaj ko ga prvi put sretne i ispria mu neto, on mu kae "hanh," ovaj
ponovo cijelu tu priu i tek poslije ponovnog "hanh" skonta da je to Mustafina navika. E, taj moj komija
se objesio u svom Grocu, njivi koju je obradjivao svake godine a nalazila se ispod sela uz stjenoviti,
umom obrasli predio, uvuen u dolini koju je teko bilo vidjeti dok se ne dodje u nju.
Razmiljajuci u trenutku dok gledam Hajru, njegovu suprugu, shvatih da je predosjetio agresiju i
poznajudi prethodne ratne tekode u Drugom svjetskom ratu odluio da to ponovo ne doivi. Ne znam
kako da se javim Hajri a da je ne prepadnem, jer mene, a ni Fahru, ona jo ne vidi. Pozvah je glasom:
"Hajro," sa uvjerenjem da joj je moj glas dobro poznat i dodah: Ja sam Ahmo, ne boj se! " Ipak se malo
prepala, kao da je i ona jutros oekivala etnike u selu. Kad me ugledala, osim zaprepatenja vidjeh da se
njena radost odmah prelila u jo vedi strah i da neto nije u redu. Pobojah se da se nije neto se desilo
mojima: babi, majki, sestri ili nekom drugom, ali taj strah ona razotkri rekavi: to de ti puka, sve de nas
pobiti etnici ako ti je vide?" Osjetih olakanje i rekoh joj da se ne boji, da de sve biti u redu.
"Ima li koga u selu?" upitah.
"Nema," ree, "ali etnici mogu dodi, dolazili su prije sedam dana i zaprijetili da de sve popaliti i pobiti
ako vide bilo koga naoruanog u selu., Ta mi je pria ved bila poznata a Hajra je jedna od onih koji jo ne
znaju to nas je zadesilo. Pridjosmo do nje, estitasmo Bajram i odmah je upitah:
"Gdje su moji?"
"Majka ti je u podrumu, a babo i Fahrija su u stijenama, vjerovatno."
"Gdje je Medo?" upitah je za sina.
"Tu je, na tali", ree i sugerisa da ga ne zovem, to nisam posluao ved onako, kako sam ga obino zvao,
zovnem i sada:
"Medane! " Nasta tajac. Ponovo zovnuh: "Medane, Ahmo je, ne boj se!" Vidjeh kako polako izviri
njegova glava kroz vrata na tali i progovori preplaeno:
"Otkud ti?"
Izadjoh do njega na talu koja je pedesetak metara od centra sela i popriasmo dva - tri minuta. Fahro je
uvao strau motredi oko tale i u pravcu centra sela.
Medo nam ponudi bajramskih kolaa, a kada vidjeh da je tepsiju donio na talu, shvatih da se skriva i da
je spreman bjeati prema umi, ako etnici udju u selo. Hajra i Medo mi rekoe da samo node u selu, a
da su danju po umi u stijenama. Shvatih da se puno boje etnika. Bide teko dokazati im da se moramo
boriti protiv etnika i da je to jedini nain da se spasimo. Fahro i ja produismo mojoj kudi, vrlo oprezno.
Stigavi nasred sela vidjeh, poslije dva mjeseca belaja, vodu koju sam poelio popiti, pa makar odmah
umro. Svojevremeno je bila dobra, urednog korita, sa dvije esme: jedna povrinskog toka za pranje
vea" a druga za pide, podzemno cijevima dovedena, izuzetno pitka. Nisam se dugo zadravao, produih
kudi, udjoh kroz metalna vrata na verandi i ugledah majku koja mi sva uplakana pade u zagrljaj. Nisam
mogao odmah nita progovoriti.
"Jesi li sam?" upita me, a Fahro otvorivi vrata ree:
"Nije tetka, ja sam sa njim." "Hodete li odmah jesti da pripremim neto brzo?" "Hodemo," rekoh i upitah
majku gdje su sestra Fahra i babo.
"Babo je u stijenama pod barom ili u Grocu, a Fahra je gore negdje, uva krave. Bojim se da je etnici ne
uhvate, isikirah se iva," ree i uzdahnu. Postavih jo mnogo pitanja i shvatih da etnici jo nisu do danas
na ovom uem dijelu oko Drokana poeli bajramski pokolj i ponadah se da ga nede ni biti. Fahro je ostao
paziti na ulazne puteve u selo da ne bismo bili iznenadjeni od strane etnika, a ja sjededi osjetih miris
moje-nae kude, koji bih uvijek prepoznao. Osjedao sam veliki umor od putovanja. Brzo pojedosmo
pripremljen ruak, zahladismo bajramskim kolaima i sidjosmo u podrum u kome je bilo nekoliko ena i
djece. Bili su prestraeni. Prepoznah Hasenu Kurspahid, radila je u Terpentinu zajedno sa Medom, a
prebjegla sa desne obale Drine, zatim Zekiju, suprugu prvog komije Izeta Sejdida i njenu sestru, Tifu i jo
neke ene i djecu.
Ugledavi mene i Fahra Racida, istinski se obradovae tako da su nakon trenutnog oka i straha bili
presretni, ali gotovo skamenjeni. Nismo se dugo zadravali ni tu, urili smo da obidjemo ostale koji su po
stijenama ispod sela i da se vratimo u logor to prije.
Dodi du ponovo sutra," rekoh majci, "imamo puno vojske, nemojte nam se sekirati, odbranit' demo
narod, akobogda" i otrah prema Poddrokanu.
"Neka vas sreda prati i uvajte se," tredi sam uo njen glas i njenu elju koju sluam cijeli dosadanji
ivot.
"Alahimanet majko," okrenuvi se rekoh. "Alahimanet," ree drhtavim glasom, podie ruke i poe da ui
za mnom. Znao sam tada da sam joj velika sreda i ogromna briga, jer znala je kako sam energian, bojala
se da ne poginem, da se ne namuim. Znala je da se izlaem velikoj opasnosti, ali isto tako da ne moe
utjecati na moju odluku da se borim. Bila je ponosna i zabrinuta, bojala se vijesti o mojoj smrti. Fahro i ja
sidjosmo do Poddrokana kroz Prisoje ljivik, koristedi masku i sklanjajudi se od Donje Lijeske, Marine
kude, gdje bi etnici mogli biti i osmatrati. Kada sam sa stijene na Hridicu dreknuo:
" lma li koga dolje?" vidjeh da tetka Hamsa izlazi iz ume i kaiprstom upozorava da utimo i da se
sklonimo. Ona, kao i Hajra, koliko se obradovala to me vidi, toliko se razoara sto vidje puku kod mene
u rukama i kod Fahre.
"Nosite te puurine, bjeite odavde, vidjede etnici, spalide nam selo, poklade i pobiti sve zbog vas"
ree i doda: "Nemojte zvati ove dolje, prepade se." Pridjem joj, zagrlim je, a ona onako niska rasta,
povijena u ledjima, mrava lica i plavlh oiju, potpuno blijeda, ne znajudi to de, proplaka i ree:
"uvajte se, djeco." Da bih razbio strah i tugu ponovih jednu njenu estu psovku:
Jebade ih kaljavi Isos, ako budu pokuali da nas napadnu!" Njena karakteristina psovka ju je nasmijala
i malo razvedrila, ali kada sam pozvao glasno njenog sina Rasima, upozori me da se ne derem, da ga ne
zovem, ved da ga odem vidjeti pod stijenom. Mogu etnici uti pa de otkriti gdje se nalaze, objasni mi. Ja
sam, sebe radi, ponovo pozvao: "Rasime izlazi odozdo." Ispod stijene se ne u nikakav odgovor, ved
samo uh kako se kri nisko rastinje ka Skakavcu i Potkojnikom potoku koji pravi vodoskok nedaleko od
stijene Hridic. Pretpostavih da je to Rasim pogreno procijenio od mog poziva da su etnici i bezglavo
krenuo bjeati nizbrdo. Rasim, godinu stariji od mene, sa mnom je bio nerazdvojan i mnogo puta sam se
divio njegovoj snazi, brzini i hrabrosti. Sada kao da je imao samo brzinu. Odluih da sidjemo pod stijenu
da vidim koga ima dolje, ali Fahro je urio do svojih, pa smo se tu razili. On je otiao strmo preko
Banavina pa do Oskruide gdje su bili njegovi, a ja pod stijenu.
Dogovorili smo da se vidimo i ekamo kod Dafa da bi vidjeli tzv. Damilovu bajtu. Damil Ramid je bio
ovjek koji je odluivao da li de se ta poduzimati protiv etnika u to vrijeme, ali nije do danas odluio da
se poduzme neto konkretno, da se orujem suprotstavi neprijatelju. Dobro sam ga poznavao. Zajedno
smo bili etiri godine u kolskim klupama, od petog do osmog razreda.Bio je dutljiv djeak, a prije
agresije odvaan inspektor u policiji u Viegradu. Imao je dosta boraca, a malo oruja. Njegovo
prikriveno mjesto boravka, bajta, je bila blizu sela Dafe. Trte je bio u kontaktu sa njim dok nije otiao za
Medjedju, krajem maja'92.
Sidjoh do pod stijenu, primijetih da ispred mene bjei na narod. Oni prvi pod stijenom pobjegoe uvi
moje korake, a ne vidjevi me, i svi bi mi pobjegli, vjerovatno, da nisam rekao ko sam i pozvao ih da ne
bjee. Prije mog poziva vidjeh iza jednog otrog loma stijene u uvlacku da viri tap koji se ne pomjera.
Kada je uo moj glas Hamdija Jelaid, Rasimov najstariji brat, proviri i drhtavim glasom, bljedji i od
bjeliaste boje stijene ree:
Ahmo, to me ovako prepade i otkud, bahnu ti odjednom." Pridjoh, pozdravismo se i u zagrljaju osjetih
da mu srce lupa ko bubanj u ubrzanom ritmu te da se od neke topline preznojio. Okupie se i ostali, a
vie je bilo izbjeglih iz okolnih mjesta preko Drine i iz Viegrada. Rekoh im, u najkradem, ono to ih je
zanimalo i kada sam krenuo od njih, poe etniko granatiranje. Jedna tenkovska granata pade blizu nas,
moda stotinu metara daleko, svi legoe pod stijenu, a meni rekoe da to isto uinim.
"urim," rekoh im. "Nede biti nita od ovoga sto granatiraju, ovo oni nasumice pucaju da bi zastraili na
narod." Ipak sam saekao da malo prestane granatiranje i onda pretrao livadu zvanu Podrokan i dobro
poznatim putevima proao do pod Groc. Idudi putidem ispod brijega, sjedah se djeakih dana kada sam
krave ili ovce tjerao tim putidima. Bilo je to lijepo vrijeme. Sada pratim svaki um i ptica me moe
zastraiti i u nju du pucati ako iznenadno izleti, ini mi se.
Kada sam priao na prelaz potoka koji je doticao sa Mejtefa, malo se zaustavih, osluhnuh. Nita ne
ujem, a morali bi biti negdje tu blizu. Pogledah malo bolje i vidjeh da su se zalijepili za stijenu moja
tetka akar Mejra, Zajko Sejdid, Amir epo, Izet Sejdid i jo desetak osoba meni, uglavnom, poznatih.
Znajudi za njihov strah, obzirom da mene ni sluajno ne oekuju, javih im se. Podigoh puku u vazduh, a
oni, to nas narod kae "bili i proli", svi blijedi i skamenjeni mislili, evo dolaze etnici da ih kolju. Daba
to samo ja dolazim! Da je samo jedan etnik umjesto mene, mogao bi sve pobiti iii poklati, jer oni ne
mrdaju, ne bjee a kamoli da se bore. Nakon to su se osvijestili, bijae im drago to sam to ja, ali su se
bojali da ne navedem etnike na njih. Kada su shvatili da nisam sam stigao u Crni Vrh, pokazae puno
oduevljenje. Amir epo, komija iz susjednog sela Banavine, koji po navici redovno kaljuca, nije se uo
kada sam prilazio stijenama. ta sve strah ne uini. Sada ponovo u svom stilu kaljuca kao da istjeruje
neto sitno iz grla. Popriah malo i saznah od njih da su etnici iznad sela, na raskrsnici kod naeg groblja,
i da su zadrali mog rodjaka Nedada Sejdida i Ramku, njegovu nenu, a Zajko, njegov otac, ne smije ni da
pokua da ode ka groblju, ved bjei duboko u stijene. Rekoe, takodje, da su etnici na Kosi, uzvienju
izmedju Cmog Vrha i Drokana, kuda ja namjeravam ponovo prodi, kao i jutros, ali sada bez Fahre Raida.
Za moju sestru Fahriju rekoe takodje da je negdje iznad sela uvala krave i da su je moda etnici
zaustavili. Sam ne znam ta dalje. Pitah za svog babu. Rekoe da je on kod lipe Podbarom, ispod nae
livade, pod stjenicom, napravio sebi neto za sakrivanje. Krenuh prema tom mjestu i obedah mojim
herojima pod stijenama da de sutra biti u svojim kudama cijeli dan. Blijedo su me gledali, ali su imali
nade. Za mnom se pristavi, bez mog poziva, Izet Sejdid, a kasnije vidjeh da mi treba radi pronalaenja
bajte Damila Ramida. Prethodno moram sa babom da se vidim i da mu sve kaem. On de me najbolje
razumjeti. Ratovao je u Drugom svjetskom ratu i proao puno tekih situacija. Na kraju je bio veliki
partizan i komandir jedinice, a u njemakoj vojsci, prinudno odveden, nauio je vojnike vjetine do
savrenstva. Da li de biti ponosan na sina i da li de mi dati koji vrijedan savjet? Dodjosmo do mjesta gdje
se krio. Izet po svojoj navici galami pa sam ga morao stiavati da mi se babo ne prepadne, ali ne nadjoh
ga na njegovom mjestu. Pogledah okolo, nema ga nigdje. Pipnem krevet uradjen od pruda, leaj je
topao, znai da je skoro bio tu. Razgledasmo iri pojas i tiho zovnusmo, ali nema ga. Krevet je fino
uradjen, ba za odmor prilagodjen, a mjesto vrlo skrovito. Ima taj moj babo osjedaja da se prikrije,
pomislih, bide ga teko nadi. Ratno iskustvo nauio ga mnogo emu, pored odlinog rukovanja
naoruanjem nauio je koristiti teren, maskirni prostor i prirodne zaklone. Ovaj teren on odlino
poznaje, rodjen je i ivio sedamdeset godina ovdje.
Nakon dueg traenja odluih se popeti uz stijene i pokuati vidjeti da nije na putu prema selu, moda.
Nije bilo nikakvih tragova, a ja sam traio ubode tapa jer se on koristio tapom zadnjih desetak godina,
zbog sigurnosti kretanja i poboljanja ravnotee. Kada sam pomislio da ga ne mogu nadi, pozvah:
Babo!
On se javi sa vrha stijene, od mene nekih desetak metara. Susret je bio dirljiv. On se puno sekirao za
mene, a ja sam onaj od njegova etiri sina koji mu je najvie po ponaanju odgovarao. Tako je sam esto
govorio. Volio je gledati kad estoko radim, kosim, kopam i sl. i hvalio me esto. Znao je da se borim u
Goradu. Zbog mog poetka u odbrani Crne imao je ved prigovora od komija sa Donje Lijeske, a moju
narav je poznavao dobro i to ga je najvie brinulo. Eto, sad mu je bar trenutno lake, tu sam, ispred
njega, iv i zdrav, sa pukom i bombama, spreman da branim narod i selo.
"Ali to si sam?" Upita me znatieljno.
"Nisam sam babo. Ima nas puno."

"Koliko? Ima li dvadeset, bar?
Ima dvjesto." rekoh oduevljeno. Nije mogao sakriti svoju sredu.
"Svaka ast ree i upita. "A imate li puca?" misledi na puke.
Ima dovoljno," rekoh. Gledam babu, a on ko' da se ponovo rodio, trznu se kao da bi i on uzeo puku i
krenuo sa nama.
Dje ste se smjestili, ako mogu znati?"
Puno pita babo," naalih se odvano ja. Rekoh mu sve to ga je zanimalo. Pitah ono to sam elio znati
o tome kako je predeverao ovo vrijeme. Zuredi puno, na kraju mu rekoh da porazgovara sa naim
ljudima da se sutra, kad vojska dodje u selo, vrate i prihvate vojsku. Tako se zavri na polusatni susret.
uvaj se," ree na kraju. Prodji umom do Crnog Vrha, ima ih svuda."
"Dobro. uvajte se vi svi!"
Paljlvo se kredudi, Izet i ja stigosmo do Damilove bajte iznad sela Dafe u borovoj umi, ali tamo ne bi
nikoga. Traedi okolo, vidjesmo da narod prolazi iz prigradskog dijela i Crne za Crni Vrh. Kesmer Ramiz i
njegova porodica odmarae u blizini. Popriasmo malo i ja produih, nakon to Fahro naidje sa nekoliko
momaka medju kojima bijahu i moji blii rodjaci, sinovi Adila Jelaida, Ahmo i Fadil Fajko. Idudi prema
Crnom Vrhu malo urnije, poto smo zakasnili, Fahro i ja se razdvojismo. Odjednom, nedaleko iznad nas,
zastraujude zarafala. Predjosmo sa livade u Plistinama u obliznji umarak i zalegosmo. Fahro je gledao
ta ja radim, a meni nije bilo jasno odakle pucaju etnici i da li je to bilo na nas ili nekog drugog. Uspuzah
uz mali uspon i vidjeh u pravcu odakle dolazi eho rafala, na kosi, nekoliko etnika kako etkaju i pucaju.
Istog momenta rafal se prosu prema nama, mada smo bili dobro maskirani i zaklonjeni iza borova.
Pedesetak metara ispod nas protra grupa naih momaka koje smo proli u putu. Sada su panino bjeali
ne obradajudi panju na zaklone. Shvatih da su njih primijetili i da se iivljavaju uivajudi u svom piru.
Naredjenje koje je tab izdao, a ja prenio borcima koji su izali jutros iz logora, je bilo da se ne otkrivaju i
ne pucaju sa etnicima kako bi se bez "frke" smjestili, pa demo onda pokazati da smo tu. Eto, sada ja to
moram prvi prekriti, jer bit de mrtvih, sigurno, pa da to pokuamo sprijeiti.
Pripremi se, Fahro," rekoh.
Za ta? Upita on. Moramo ih malo potpraiti, pobide narod." Shvatio me, mada nije bio spreman.
Nisam znao da nije do sada pucao na etnike, da mu je ovo prvi put i nisam mu davao nikakva uputstva.
Nianedi to smirenije ispalio sam dva kratka rafala prema etnicima. Rezultat je bio da ih vie nisam
vidio, razbjeali su se i osuli panino paljbu svuda okolo. Pogledah Fahru, on je sav blijed i znojan, ali nije
jo metka opalio.
"Oei, ta eka," rekoh mu, a on kao da zamuri ispuca kratki rafal i skioni se za bor. Vidjeh da mu je
bilo teko to uraditi, ali i da ga je uhvatio veliki strah, sav se tresao. Ispuca jos dva kratka rafala na tri
etnika koji su dolazili grupi koju sam gadjao i oni zalegoe i nasta tajac od minut dva. Osmatrah i preko
oka gledah kako se ponaa moj Fahro. Vidjeh da i on viri, osmatra i niani neto mirnije nego prije, to
me obradova. etnici su iz svih oruja poeli pucati i pretravati brisani prostor povlaedi se u umu ka
Lokvi, zaravni koja je odmah uz Kosu. Nisam znao ni koliko ih ima, ni kuda i kako su rasporedjeni, bojao
sam se da nisu na Jedinom boru, stotinjak metara iznad nas i da nas ne opkole umom. Nakon to je
Fahro ispucao jedan rafal, hladno i smireno mu rekoh da se pripremi da kredemo ka vodi ispod zaseoka
Vrta, ali samo ivicom ume. Razumio me i ostatak puta smo preli uz pretravanje istina, a etnici su
tukli cijeli sat iza nas, vjerovatno misledi da nas ima iljadu. Kada smo stigli u Demire, zaselak Crnog
Vrha, ljudi pitaju, ta se ono tamo uje, koga su etnici napali, a Nihad Dizdarevid odgovara:
Sigurno ih Ahmo potpraio," ispriae mi to. Fahro je bio pun utisaka, iznenadjenja i savladanog straha,
priao kako je to bilo a ja sam odahnuo kratko i pripremao se za put u logor.

Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu

Jedna kina i hladna nod meni i lanovima taba je bila dovoljna da shvatimo da de se teko logorovati
bez opreme i bez hrane. Odluismo smjestiti vojsku u sela, a ja predloih kako organizovati odbranu.
Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjae a zatim i ostale, i usmjerili ka selima
Drokan-Zakrnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su sluali Damilovu komandu i ekali da mi stignemo
da bi poeli pucati u etnike, jer bilo ih je malo, a jo nisu sigurni da smiju ubiti etnika koji im pali kude
ispred nosa i ubija komije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se etnicima koji su
pokorili Viegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a lanovi taba su pomogli u rasporedjivanju,
smjetaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najvie su u tom dijelu radili komandiri niih jedinica.
Istovremeno su vrena borbena dejstva: napadi etnika i nai napadi su se mijenjali. Nai su bili
diverzantskog tipa, a etnici prave male ofanzive. Obino su dovodili pladenike zadnjeg vikenda u
svakom mjesecu i tada su se vodile estoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo
ratite, vie ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja
Viegrada iz kuda naih ljudi koji su znali gdje su ostavili eder, so, brano, ito i ostalo to se po nodi
moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma,
pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Viegrada, gdje su etnici mogli da se pojave
svakog asa.
Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u poetku, a kasnije se
odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja potovano. Ako domadin ne dozvoljava, nije
prisiljavan. Sjedam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se nita izmijenili ni kada su borci u
pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo
je puno hrane za etnike kada su stizali do njihovih kuda, a za nau vojsku nisu imali nita, kako rekoe.
Dabogda im pusto ostalo," bila je kletva boraca i obistinila se.
Sudbine takvih su uglavnom teke, ali ipak daleko vedi broj mojih poznanika i komija je borcima i meni
lino izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kude i potrebna sredstva koja je imao. Ponajvie
zbog takvih, borci su bili spremni gladujudi braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke
su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. etnicima ispoetka nije bilo jasno
zato uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio
gojzerice-adidasove, to sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i vedini saboraca, obuda ved u junu
bila problematina. Poto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam iao kao leptir, a svakim
danom prelazio sve vie kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao
sam dnevno prelaziti i po ezdeset kilometara. Ovih junskih dana su etnici trpili gubitke. Obino su bill
iznenadjivani na razliite naine, tako da nisu imali rjeenja kako da se suprotstave ili pripreme da
pariraju.
Nakon to jedna naa grupa nije mogla da se izvue iz ovog okruenja, zbog etnicke zasjede na prelazu
komunikacije Viegrad-Sjemec, tab je odluio da se deblokira put napadom na etniko obezbjedenje
puta, a za nosioca izvrenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom eterdesetak
najboljih boraca, jer se radi o izuzetno sloenom zadatku, a iz taba je radi ininjerskih zadataka krenuo i
Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, etnika nije bilo. Kao da su osjetili ta se moe desiti.
Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno etnici zaustavili nau grupu, ali
zasjeda nije bila uspjena, jer su nam etnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako
na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je ekati veernji sastanak taba i
referisati, to ja nisam mogao. Predloih Nusretu da idemo na "popravni" to on veselo prihvati.
Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva etnicka
auta. etnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da raisti put i pomogne jedinicama na
tom terenu da nas rastjeraju. Poto sam znao da ta jedinica dolazi iz Viegrada, pretpostavih da de se i
vratiti kada proiste put. Proraunom vremena procijenih da demo modi u povratku napraviti zasjedu na
istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno blie Viegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao
sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez
problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.
Da bismo neopaeni stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara
iznad etnicog uporita na Okrugljai, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljai
etnici ved pamte po jednoj naoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stidi na
mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijae duga desetak
vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali raunao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se ula
vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali lini zadatak svim borcima nije bio saopden.
Hodemo li pucati?", upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odluih.
"Hodemo."
To moje hodemo se nije ulo do prvih u zasjedi tako da oni jo nisu znali ta de uraditi. Kada su prva
vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puke u etnike na otvorenom tamidu i
rekao:
Oei!!!!!" Svi borci su poeli pucati po ciljevima ispred sebe.
Prvi put sam vidio da etnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stiudi da naniane.
Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadjaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteki. Vidio sam ih
bespomodne, i odmah se sjetih kako se ti isti etnici iivljavaju na civilma, starcima, djecom. Oni ih
stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje
obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa etnicima za Bajram pucali. Ubili su
ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesida, sada komandira jedne
nae jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kudu po kudu i ubili est civila, a isto toliko ranili.
Eto, to su snani i odvani etnici, to oni mogu, a vitetvo je od njih predaleko.
Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a etnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa
dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne veeri. Bili smo
zadovoljni to smo etnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam
unite narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak taba.
Moje prvo ranjavanje, prenje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakaen, tako da to nikom
od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontroliemo. Kad sam to prijavio,
sanitetlija je pritrao i pokuao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo nita potrebno. Bi mi ao
pantalona, ali zaide to neko nodas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak taba u Crni Vrh. Ti
sastanci taba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obino u dobroj
atmosferi uz puno ozbiljnosti u poetku, a zavravale se novim vicem ili "provalom." Jedne prilike
donesoe zarobljenu zolju na sastanak taba, a ja u dobrom raspoloenju uzeh objanjavati ta je i na
kom principu djeluje. Neko od prisutnih, ini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja
objanjavajudi otvorih zolju u poloaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kauu
neki lanovi taba. Nasta panika, a ja uh Trteta kako mi uzbudjeno govori:
"Nemoj okretati prema meni, ta ti je."
Pogledah ostale, Benko i Hoda su legli od smijeha a Avdija je ved bio u doku i sklanjajudi se iz linije
kuda je zolja bila okrenuta, pitao:
"Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim udom!"
Vidjeh da je djavo odnio alu i sklopih zolju rekavi da ovo ne smije da se radi uopte, a pogotovu u
zatvorenom prostoru. Vedina prisutnih nije znala puno o zolji.
Poto smo oruje svi nosili sa sobom, najede do u prostoriju na spratu kude Mehemeda Karida u kojoj
su odravani sastanci taba, bilo je i sa tim orujem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko
uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka dredi isti usmjeren ka plafonu, sluajno pritisno obara.
Pucanj je sve nas estoko trznuo i preplaio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: Pa ta ovo bi
Avdija?" A Avdija u svom stilu uzvrati:
"Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti". Doktor se nasmija i prokomentarisa:
"Zaime, to prepade ovjeka?" Zaim ih pogleda obojicu i samo se u njegovo "Hm."
Svakog dana smo pokuavali iznenaditi etnike na razliite naine, ali vodeci raun o municiji, bombama
i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese "koliko istroi, toliko zarobi," bila je naa parola.
Broj oruja se uvedavao, uglavnom pronalaenjem lovara i karabina kod nekih naih lovaca" koji su alili
da im puka ode iz ruku, jer nede modi loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je munih scena u uzimanju tog
oruja, a Avdija je ipak tu pokazivao vie odlunosti i dosta spornih sluajeva je rijeio. Bombe smo runo
pravili na razne naine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na prirunim PT i PP minama, koje
su donosile izuzetno veliki rezultat, to je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.
etnici su svoje gubitke teko podnosili pa su to ispoljavali na razne naine, obino granatirajudi sela oko
Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajudi koga stignu. U Viegradu su preostale civile tukli, muili do iznemoglosti i
na kraju ubijali, bacajudi ih niz Drinu, rijeku smrti i uasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvudi u
nodima mjeseca juna 92., ak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je
oajno teko posmatrati bespomodne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjedajni krvnici za ideale"
etnistva, a nismo mogli to sprijeiti. Ipak bilo je i uspjeha u naim upornim pokuajima. Spasili smo
nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana tekom dramom. Samir
Hasanbegovid i njegov mladji brat Velija su uhvadeni u Viegradu kao momci koji jo nisu shvatili da
etnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i raunali da de ih zaobidi hapenje i surova smrt.
Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapeni su i poslije puno maltetiranja
povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Viegrada, preko puta sela Hamzidi u kome je
bila naa jedinica jaine ojaanog voda. Cilj etnika je bio zastraiti nae borce i narod pokazujudi im
kako de prodi ako se suprotstave etnicima ili ako se ne odbrane, to je dodatno motivisalo nae borce.
Postigli su kontraefekte, a to su obino radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.
Nisu birali rtvu, ili su redom, ako je ena ili djevojka, prvo su se iivljavali u hotelu Vilina vlas dok rtva
ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke rtve su iskakale kroz prozor sa etvrtog sprata da rijee svoje
muke. Himzo Vilid i Devad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzidima, rekoe mi dok
sam nakratko odahnuo u Hamzidima, da bi pokuali da sprijee ubijanje naih ljudi bar na Drini u
Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokuaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na to trebaju obratiti
panju i rekoh da ponesu samo due cijevi, a da ih ide najvie pet. Sutradan su otili do Drine, preko puta
Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno ekali. Zloinci i rtve su stigil na mjesto uasa. etnici
su tri muke osobe izdvojili blie Drini i poeli se derati da se uje do Himze, Devada i Nesiba
Nuhanovida, naih boraca, psujudi mater balijsku i sline psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa
lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramatinom filmu gdje spasioci stiu kada je smrt pred
oima. Oni silni okrutni etnici tog momenta zaboravie na sve i bezglavo poee bjeati ne zaustavljajudi
se iza mogudih zaklona. Liili su na prestraene mieve, a ne vie na one krvoloke i bandite pune snage
da mue i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali ta se deava, nisu vjerovali da ih
pokuava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo to su pomislili
je da su to pucnji u njih, koje su oekivall. Ali, tada je sreda i Allahova pomod bila uz njih, a nai borci sa
druge strane su imali ogromnu elju da spase makar jedan ivot. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:
"Bjei u Drinu, plivaj dokle moe."
Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa ree Samiru:
"Idi sine, ja du probati da se sakrijem u ove rakite.
Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokuava odvratiti
panju etnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac
borio se za svoju djecu nudedi svoj ivot za minut produetka ivota svoje djece. Kad su se etnici
zaustavili u bijegu, nai momci su jo nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima
kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu tedjeli municiju kao Devad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su
spaeni i prihvadeni na naoj strani, a otac je ostao skriven i pokuao se se spasiti u nodi. I uspio je.
Ovakvih i slinih sudbina je bilo jo, ali ova je ipak bila najdramatinija.
Velike drame uz nadljudske napore preivljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Gorade iz Crnog
Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujudi ponajvie doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome
je lealo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo tekim uslovima, najvedi broj je uspjeno lijeen.
Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni vedi
operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Gorade. Prvo,
to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvanih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim
minimalno dvanaest puaka i sa ovog podruja i jedinica koja de ih propratiti preko puta Viegrad-
Sjemec, na kojoj su etnici esto bili u zasjedi ekajudi nas prolazak.
Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najvede. Evakuacija je vrena
iskljuivo nodu i tiho, da se korak ne uje, a kamoli jauk bola ovjeka koji umire dok ga nose na pedeset
kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i nodna divlja,uskom i kamenitom, uz
velike uspone i padove kroz gustu umu najvedim dijelom oekujudi susret sa neprijateljem. Dok bi se
stiglo na Dankide, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se vie od sto puta, a obino bi ta najtea relacija
trajala cijelu nod i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Koarim,
leglo etnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosae. Najvie bespomodnim osjedao se
ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi I u iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao
reagovati. Zato su ranjenici esto dobijali bombe ill pitolj, a poneki je nosio i puku ako je rana takva da
moe pucati, kada to bude jedino rjeenje. Vjerovao je onima koji ga nose i tite da ga nede ostaviti, ali
iv u ruke etnika nikako, jer su etnici svima pokazali koliko potuju enevsku konvenciju, ljudska prava,
ovjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je prela granice ivotinjskog krvolostva, a njihov
razum je bio u funkciji iivljavanja na rtvi. Uvijek sam smatrao da obini ljudi, srpski gradjani, teko
mogu brzo postati takvi.
Na ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki um, svaki nagli zastoj za njega je bio
trenutak ivota ili smrti. Kino i teko vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a etnici u tom
vremenu nisu smjeli biti u umi. Prethodno su imali puno naih iznenadjenja te su izbjegavali loe
vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi na ranjenik preivio put strave i uasa, na Dankidima bi
ga ekao topao aj, previjanje i pomod nosaima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje.
Naredne veeri ranjenika je prevozio automobil do Gorada, ali i taj put je bio vrlo rizian, jer ulazak u
Gorade vozilom nodu je bio mogud samo preke Ustiprae, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagida,
vonjom bez svjetala i malim gasom. etnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Povrnice,
svaki pokret vozila koristedi IC uredjaje za nodno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u vonji bez
svjetala na ulazima u Gorade, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini
nain da se udje u Gorade.
Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopaima, to nas je onemogudilo da brzo, asfaltnim
putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i
ranjenike, otvoren nakon insistiranja u vie navrata lanova taba, i moje lino, kod Mehe Drljevida
komandanta Kopakog bataljona. Bilo je sluajeva da ranjenici umru zbog zakanjenja pred samim
Goradem, ili u bolnici. Zato su nosai dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi
komandanta taba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u
Goradu nije imala hirurga, ved su hirurke zahvate vrili zateeni doktori, to nije bila potpuna garancija
za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema
Korjenida. Bio je neumoran u nastojanju da spasi ovjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je
pripremio neto opreme, lijekova, tako da sam najede do dolaska hirurga u Gorade ranjenike
usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.
Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i etnici pokuavaju granatiranjem uzvratiti poslije svake
bitke. Pokuavaju, uz pomod elitnih etnikih jedinica sa drugih bojita, napasti sa vedim snagama, ali
nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog naeg tekog okruenja. Veliki
napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na podruje uz Drinu: Hamzide-Tusta Medj-
Jelaide i dalje niz Drinu, a pomodnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje
Crnu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno loih pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.
etnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, vede brdo obraslo gustom, niskom umom, na kojem su
teko odravali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu
Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset - petnaest boraca, prethodno izdavi zadatke jedinicama i
kurirom javivi u tab ta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno
nejasna. Odluio sam da izvidjaki borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je
poznavala vedina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajudi da de etnici teko odluiti da napadnu kroz umu i
iz niih pozicija. Oekivao sam uvijek napade na kljune vie pozicije, pa tek onda nie, obino su tako
radili. Proli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali etnike palikude sa distance, a
zatim sili sasvim blizu Drini da saekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice
u pravcu Jelaida. Poto se u koloni oekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa
sam poslao mladjeg borca Emira abaniju u Hamzide po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i
prijavio da nije mogao prodi i da traje napad na Hamzide te da je jedva pobjegao od etnika koji su bili na
putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:
"Jesi li siguran da si sreo etnike, da to nisu nai?"
"Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi."
Nedugo zatim ula se estoka paljba u rejonu sela Hamzidi, to je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah
smo trkom krenuli ka Hamzidima koristedi umom obrasle prostorije i bez suvinih pokreta, to smo
mogli tie, i brzo istrali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uoili neprijateljske snage ispod
naselja Hamzidi, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-
bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u umu i pokuava to bre napredovati prema Hamzidima.
Kretanje umom je ved bilo oteano i nama, jer smo krili pred sobom i uzdrmavali nisko drvede koje
nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Rijeih da idemo meni
poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridruio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahid, koji je
ostao u Gornjoj Crni sa grupom da nam titi ledja.
Ranjen je prilikom ulaska u Crnu, pa nam je to bilo dodatno opteredenje u kretanju. lznenada smo
uoili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prili. Uoismo da se radi o naem borcu Sahid
Suadu, a desetak metara ispod je leao Enver Dafid. Oba su bili mrtvi. Sahidu nisam dozvolio da ide sa
grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Dafid su samovoljno pokuali da se suprotstave
etnicima, uli u umu, a etnici su ih saekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom naem kratkom
pretresu terena bili smo primijedeni jer su etnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznesenu aku
kod Sahida rahmetli, momka koji je na Bogdaidima i Juzunovidima puno pomogao da etnici odmah ne
spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokuao zajedno sa Dafid Enverom etnike odvratiti od zlih
namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokuao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Oito da je bilo
bliskog susreta i da su etnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu jo potpuno ohladila.
im sam to zakljuio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu ovrku da ostale upoznaju da bi etnici mogli biti
sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo oekivali da ih vie vjerovatno nema. Trojica su
skoila na putid, a ispod i iznad ih je bilo jo nekoliko i uo se urlik:
"Pobiti balije!"
Razmak izmedju nas i etnika je bio penaestak metara a mi u koloni, dodue, vrlo oprezni. Naprijed smo
ili Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim etnici padaju pod put.
Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev
Zakirovog "flaka" (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i pri kroz pantalone. etnika nesta,
a etvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odluih da se povuemo malo nazad, jer
nisam siguran da je isto okolo. Izvukosmo se vie iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih
formirasmo krunu odbranu u ikari. Prenik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno
mjesto i propratih izvlaenje jedne grupe etnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za
sobom poginule. PAM sa tenka poe prebirati po umi, ali znatno nie od nas i u uem pojasu. Zakljuih
da nisu sigurni gdje jo ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj umi, i da bjee. Jo nije bila potpuno jasna
situacija, a najvie zbog ranjenih nismo pokuali da ih jo jednom iznenadimo zasjedom ili slino.
Hamzidi su spaseni, a narod je, bojedi se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. etnici su imali desetak
mrtvih koje su teko nalazili po umi Vidove gore.
Ja sam na veernjem sastanku taba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio
Ramid Damil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je ao saboraca, ali istina je jedna
i to su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio estoko ljut kada se pokuao iz hladovine kritikovati
uspjeh u odbrani Hamzida. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepotivanja taba jer nisam otiao u tab i
saekao odluku. Da sam je ekao do kraja dana ne bismo pruili otpor etnicima, a oni bi uzeli i Jelaide,
vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentariem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadanje moje
prijedloge tab je u potpunosti prihvatio.
tab je svakog dana imao vie obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i
pravovremenog, do formalnih pokuaja i lanih izvjetaja nekih lanova, zavisno od toga ko je dobio
zadatak.
U ovom vremenu komandiri niih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarevid,
Zakir Jamak, Nezir Mesid i Himzo Vilid, a kasnije i Suljo Fejzid, su radili strano puno jer svaki dan je bilo
borbenih dejstava, a oni su uestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim
je, poslije oporavka od prvog ranjavanja esto ulazedi u Komandu gdje su smjeteni bili lanovi taba,
nalazedi ih kako spavaju, govorio: "Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se
istezati i smiljati marifetluke!"
Istovremeno su, sa znatno manje opteredenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane
jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgaini. Komandant taba, Mehmed Tvrtkovid, je pokuao i jo
neke starjeine i jedinice uvezati to prije u sastav taba i odreda "ole." Tu je bilo odredjenih problema,
ali su rjeavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i
organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao esto iz
Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Gorada, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomodi u MTS-u,
uglavnom. Svaki na prolazak kroz neprijateljske linije bio je teak borbeni zadatak i zahtijevao je punu
ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odluujude djeluje u sluaju iznenadjenja. U tim
odlascima, esto zbog vremenskog ogranienja, nisam mogao birati put, ved sam morao idi gotovo
najkradim. Hasan Veletovac i brada Liske su "progazili" put kroz Osojnicu, naselje dvjesta - trista metara
od stare duprije na Drini, kojim su sve vie nae jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a
kasnije i Medjedje. Prolazadi pored moje nove kude, napravljene koncem 1991.godine, koju estito
nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih linih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je
bilo vrlo malo mogudnosti da etnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, uao u kudu i kratko se
zadravi, produio dalje. Moj osjedaj u toj kudi nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa
duprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajudi je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom
bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili,
dogradjivali,uljepavali a pogotovu one koji je ruie i unitavae.
Jednom prillkom na brdacu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od
dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajudi na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh druiti
se sa Duprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Dupriju napaja zalijevajudi kule
vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki ubor i um njen lice na tihi apat i tepanje svom djetetu,
svojoj Dupriji. A Duprija uzvrada svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim,
zaustavljajudi do pred susret plahovitu vodu, odmarajudi je u svojim lukovima, pitajudi je ta sve nosi i
ta pamti, moledi je da ne nosi one koji je grade i oivljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i
sevdah bosanski i slobodu svakog ovjeka. Da odnosi mrnju, zulume i zloince sve od reda, da njihov
korijen to dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Duprije doivjeh kao
obedanje i veliki zavjet i gledajudi Dupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je neujno
dodirujem. Da li je to to je dugo elim makar dodirnuti, to me veu jake uspomene za nju ili to je
volim kao da je meni ivot dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni
ruiti i unitavati. Tek to sam to pomislio, pred oima mi sijevnu bljijesak jakog svjetla, tako jako da sam
instinktivno stavio ruku ispred oiju. Duprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam
odgovor, pomislih.
Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Dupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me
vue moj saborac, Avdo Tabakovid Taison, moje lino obezbjedenje u borbi, apududi mi: Idemo,
komandante, svi su preli put i ekaju nas! Pourimo, uju se neki glasovi gore kod Doma." Prihvatih
sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmiijah o Drini i Dupriji. U estim
prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa etnicima nije bilo.
U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica ilo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne
sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u poetku teko pokrenuti neke novije borce u
bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kude, ali i to je prevazidjeno, brzo su poeli matati
o oslobadjanju sela i gradova.



Pomo Goradu

Osim kontakta s Goradem, Opdinskim tabom TO Gorade i komandama jedinica, vrlo rijetko se radio-
vezom, preko jednog veoma starog radio-uredjaja, moglo dobiti Sarajevo. Te kontakte su ostvarivali u
poetku, uz dosta improvizacija i matovitosti, Samir Hasanbegovid i njegov brat Velija. Razgovore sa
predstavnicima civilnih vlasti uglavnom je vodio Mehmed Trtkovid, a ti kontakti su bili podstreci, veliki
motiv i nada da demo uskoro lake komunicirati i dobijati naredjenja.
Ovih julskih dana Gorade je do sada najede napadnuto. Putem Radio Sarajeva, uli smo da je u
Goradu pakao, da oko etrdeset etnickih tenkova napada Gorade i javnu naredbu naelnika taba TO
Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovida, da se sve jedinice koje se mogu borbeno probiti do
Gorada, pokrenu u pravcu Gorada.
To je prva naredba koju sam uo izreenu putem medija. Sluajudi naredbu osjetio sam teinu situacije u
Goradu i ona mi je pomalo liila na vapaj, a iskreno sam oekivao da de se po toj naredbi pokrenuti
nekoliko hiljada boraca iz cijele Bosne. Naredbu sam uo prvi put 09.07.1992.godine u Crnom Vrhu, u
razgovoru sa komandantom taba TO, Mehmedom Trtkovidem. Zakljuili smo da treba pomodi i poslati
jednu jedinicu u pomod goradanskim braniocima. Predloio sam da ja odaberem jedinicu i da podjem sa
njom u Gorade. Mehmed to nije odobrio do kraja, smatrao je da ja moram biti na vrudem bojitu Crnog
Vrha. Razmiljajudi o tome, raunao sam da etnici nede napasti dok napadaju intenzivno Gorade i
skupio jedinicu jaine jedne ete, oko osamdeset boraca, podijelio zadatke potinjenim, prijavio tabu
odlazak i u nodi 11/12.07.1992.godine sa odabranim borcima, uao u Gorade, tiho, uz male probleme i
nekoliko prekida u koloni prilikom ulaska u grad. Smjetaj i prihvat smo imali u zgradi SUP-a Gorade.
Prihvadeni smo doista toplo, ali se u toku dana nismo mogli pomjeriti iz zgrade. Ved naredne nodi sam
otiao na prijem zadataka u tab TO gdje su dolazili oficiri iz brigada, lanovi taba kao i lanovi Ratnog
predsjednitva Gorada. Mnoge nisam poznavao, a nakratko su svi dolazili primati zadatke, predlagati
rjeenja, preuzimati MTS i odlazili. Zadatak sam dobio od majora Husnije Hrapa, komandanta taba TO
Gorade.Na zadatak je bio osloboditi Buje, zarobiti etnike i MTS koji posjeduju. Na karti mi je
predoen raspored snaga. Bilo mi je nelogino da nai ved dugo dre etnike u uskom okruenju te da ih
pokuavaju eliminisati jer su velika prepreka u spajanju naih jedinica i boljem uvezivanju linije odbrane
43.DUB, i u tome ne uspijevaju.
Odluujudi uticaj za dodjelu ovog zadatka imao je Reko Amir Makedonac, koji je, kao komandant te
jedinice, traio pomod u rjeavanju ovog zadatka. Naredne veeri je pokrenuta moja jedinica, a etnici su
uporno granatirali grad i pokuavali na svim linijama prodi. ini mi se da su oekivali da de zastraiti nae
borce u i oko Gorada, demonstracijom razorne modi njihove tehnike i ubijanjem svega to se krede. Na
putu prema Trebeskom brdu, u mrkloj nodi, idudi lagano korak po korak, Reko mi priapta:
"Prolazimo ispod Buja." Ima li mogudnosti da nas etnici iznenade?" upitah ga.
"Nema," govorio je ekavski kao i vedina aktivnih oficira bive JNA. "Tu su moji u obezbedjenju," ree
kratko. Sa mnom su, u linom obezbjedjenju, u borbi bili: Ibro Kabaklija zvani imbur, Abdulah Sadikovid
zvani Sandokan, Tabakovid Abdulah Tajson, Juso Kesmer kao i Dijana Marinova, sanitet - borac. Borci su
nod predeverali spavajudi svuda po kudama, talama i ostalim objektima, uglavnom po tri - etiri na leaj,
a izmedju, koliko se nagura. Izjutra smo otili na izvidjanje nedaleko od sela. Nakon dva-tri sata
komandantsko-komandirskog izvidjanja smo sjeli i napravili zajedniki plan napada. Odabrali smo
varijantu u kojoj de etnicima biti pruena ansa za predaju, a prethodno demo ih staviti u jo ue
okruenje, pridi im to je blie mogude radi brzog napada sa iznenadjenjem i radi to manje distance
izmedju naih i njihovih jedinica, tako da njihova artiljerija sa drugih lokaliteta ne moe i ne smije
djelovati u toku naeg napada.
Sroili smo zajedniko pismo, a Reko je otiao sa svojim borcima u donju stranu sela da po jednom od
hrabrijih civila poalje to pismo etnicima. Ja sam sa svim borcima i vodiima otiao da vodim napad na
selo Buje i prilikom rastanka Reko mi ree: "uvajte se, mi smo to pokuavali dva puta i nije moglo da se
odradi." Ispaljen je sluajno jedan metak u privlaenju selu, ali je naa pozicija bila dosta dobra. Ispalio
ga je Mujo Korad, primjeran borac koga sam poznavao samo sa fudbalskih terena. Njegovog brata
Huseina poznavao sam puno bolje, jer smo jedno vrijeme bili najblie komije, podstanari u Donjoj Crni.
Nije mu trebala kritika, propadao je u zemiju od osjedaja krivice. Sredom, bilo je bez posljedica. Nastavilo
se sve po planu i zamisli za izvodjenje napada. Gledao sam borce nakon mojih dopunskih naredjenja
komandirima jedinica kako veoma dobro savladuju prepreke i prilaze do samih kuda u kojima su etnici.
Bide to pravi heroji, pomislih.
Vidio sam da etnici bjee. Kontakt sa Rekom, nekom starom motorolom, nisam mogao ostvariti. Napad
nije ni poeo, a etnici su nas primijetili uz njihove kude i bezglavo poeli bjeati. Ponuda za predaju je
upalila sa malim zakanjenjem i Buje je oslobodjeno. Zarobljena su dvadeset etiri etnika i dvadeset
etiri puke i jedan RB te ostalog MTS-a i municije. Sadikovid Abdulah mi je poklonio zarobljeni Valter,
njemaki oficirski revolver iz 1938. godine. Rekoh mu da de mi to biti najdraa uspomena ako preivim, a
on samo ree: "Ako Bog da Inala."
Oekivali smo jo nekih zadataka. Ja sam ponudio tabu u Goradu da odradimo jo neto, ali nismo
mogli nadi rjeenje za vodie da oslobodimo i Vievide. Bio je to, ini mi se, i tei zadatak. Sve je bilo
nejasno. Stanje i podaci o neprijatelju su bili jako turi. Moja jedinica je bila i voljna i spremna.
Goradu je malo lahnulo. Vratili smo se u Medjedju bez ranjenog borca, a sa dosta MTS-a. Bilo je
otvorene kritike ovog poteza, moje odluke da odem sa borcima u pomod Goradu, narodu i borcima, jer
kazae neki lanovi taba: "Ni oni nama ne pomau, zato bismo mi njima?' "A ko su oni a ko mi?" upitah
i ne dobih odgovor. Morao sam dodati da su bez slobodnog Gorada i nae anse da se odbranimo
veoma male, to im brzo bijae jasno.




Izvueni iz vatre

Veliki podvig, istovremeno dok su nai borci u Goradu pomagali po naredbi Sefera Halilovida, izvrili su
borci na elu sa Zaimom Kusturom njih tridesetak, ubacivi se kroz neprijateljske linije u dubinu trideset
pet kilometara. Napad je uslijedio nakon pripreme naroda za evakuaciju sa podruja Okrugle i ireg
rejona, pa ak i iz grada Viegrada. Neki gradjani koji nisu imali mogudnosti da sami nadju rjeenja kako
da pobjegnu, a da ih etnici ne pobiju, su jedva doekali ovu ansu. Ipak, u ovoj aktivnosti daleko vedi
podvig je bio evakuisati oko sedamsto civila kroz bespude, nosedi stare nemodne i djecu, sve uz
neprijatelja na ledjima. U tom podvigu, pored ostalih, izvuena je jedva iva i Turjaanin Zehra, koja je
ostala jedini ivi svjedok paljenja naroda u kudi Aljida Mehe, na Bikavcu, to je jedno od redovnih djela
etnika na prostoru Viegrada u ovo vrijeme. Po zavretku velikog podviga estitao sam starjeinama i
borcima na izvrenom zadatku, posebno Hodi, Benku, bradi Nihadu i Nijazu Dizdarevidu. Doktor Benko
je preventivno nekoliko dana lijeio Zehru, koja je bila po cijelom tijelu opeena tako da joj je koa
nedostajala, kao i kosa. Vrlo jezivo bi gledati taj poluugljenisani organizam.
Zehra je spaena i proslijedjena u bolnicu u Gorade. Zbog alarmantnog stanja na podrucju Crnog Vrha,
iz Medjedje je pokrenuta Hodina jedinica jaine voda i dio jedinice iz Holijaka, u nodi 23/24.07.1992. U
istoj nodi proli smo u tri grupe kroz Osojnicu ispod Okolita, preko Crne i Vidove gore do Crnog Vrha.

lzdaja?

Da bismo etnicima pobrkali planove, tab je odluio da u naem stilu napravimo nekoliko jakih
iznenadjenja napadajudi ih na vie mjesta. Prethodno je izvreno izvidjanje svih podruja na kojima se
nalaze objekti napada. Izvidjanju se pristupilo izuzetno ozbiljno, uz sve mjere sigurnosti, a zadatak je
izdat na ustaljen nain na sastanku komandira jedinica i lanova taba. Po Crnom Vrhu je vrljao veliki
broj civila i malo njih je bilo sumnjivo, mada je bezbjednjak Damil Ramid pritvarao neke osobe. Nije
mogao kontrolisati sve civile u njihovim postupcima. Od naeg iznenadjenja, dobili smo kontra
iznenadjenje: neprijatelj kao da je znao gdje, kako i kada demo ga napasti. Doekao nas je na svim
mjestima. Sreda u ovoj naoj nesredi je bila to nisu sve jedinice istovremeno nastupile i to su nekim
komandirima date mogudnosti izbora mjesta za zasjedu u irem rejonu pa nisu mogla sva biti pokrivena,
inae bismo doivljeli pravi pakao. Odmah poslije ranjavanja i nestanka izuzetnog starjeine, Devada
Demira i ranjavanja jo nekoliko boraca, obustavljena je aktivnost, a moj zakljuak je bio da je neko
prenio etnicima nae zamisli.
Izgubljen je izuzetno hrabar, snalaljiv i nadaren starjeina Devad i borac Sabahudin Muhid. Uvjeren
sam da bi etnici doivljell veliki poraz da nisu bili kvalitetno obavijeteni. Od koga? Ne znamo.
Eto, to je bio moj prvi vedi povod za sumnju u izdaju ili pijunau. Svi su provjeravani, ali niko od
odgovornih nije i osumnjien. Taj neko se nije, vjerovatno, dugo pojavljivao medju borcima i narodom
koga je izdao. Devada smo pokuali pronadi, znali smo da je bio ranjen i da ima neke nade da makar
tijelo nadjemo, ali etiri dana smo bezuspjeno tragali ulazedi u vrlo teke situacije. Upornost je ipak bila
najvie naglaena kod njegove supruge Sabahete koja je ulazila u vrlo rizine situacije sa diverzantima da
bi se sama uvjerila da ga nema. Tada se vidjelo da ona ima preveliku hrabrost i da de biti veliki borac, ako
brzo ne pogine zbog borakog neiskustva.

Otmica gluhonijeme sestre

Ovih dana smo pokuali na svim djelovima viegradsko-rudjanskog i rogatikog bojita to vie uvezati
jedinice i neprijatelju pruiti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pjeaio, a "samohotke se nisu
hladile." Medjutim, etnici nisu vodili rat samo orujem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima
ratovanja, a psiholoko - propagandnim naroito, i koristili su se svim mogudnostima da zastrae i
ucijene. Imali su dosta dobre obavjetajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili
zadovoljni izreenom istinom i na kraju, najede ubijali. U poetku agresije su ubacivali i pijune koje je
bilo nemogude uoiti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.
Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazedi liniju odbrane od Hamzida prema Hranjevcu,
svratih u kudu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge to me ne zbuni a im se poselamih vidjeh na licu
majke da je neto zabrinuta. Popriah kratko sa svima i rekoh kao i obino: "urim Alahimanet." "Neka ti
je sa sredorn i nek te Alah uva," uh iz mnotva glasova. Majka me isprati i ree "Ahmo, Fahre od jutros
nema, jesi li je negdje vidio?" "Eto, zato si ti zabrinuta," rekoh dodajudi: "Nisam majko, zna ti nju,
moda je tu negdje do Tuste medji ili akara otila, vidjedu, nemoj mi se sekirati." Sve to rekoh, ali
odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo
granatiranje svuda okolo. Nisam htio opteredivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i
svaki put uzdahne bojedi se da joj ne jave da me vie nema. esto se okrenem kada bih od nje odlazio i
vidim, podignute ruke poluskriveno ui, moli Allaha d. . da mi podari sredu u borbi za spas naroda i
domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho preeljasmo teren oko sela
Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produih prema akarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe,
rodjene 1950.godine, vrlo otroumne i drueljubive, ne bi, a pretraismo do veeri sva mjesta gdje po
navici mogla otidi. Ova nod mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen
ivot. Borcima nisam dozvolio da je trae u nodi, bojao sam se iznenadjenja i teko bi mi bilo da se, ne
do' Bog, desi neto nekom od boraca u traenju moje sestre. U svom ivotu nije imala prave trenutke
srede. Kao beba je imala visoku temperaturu i stranu upalu, od ijih posijedica je, vjerovatno, ostala
gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom
utedjenih para nama slatkie, radila sve kudne poslove domadice.
Naroito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, uvala je stoku, plela dempere, kape i
rukavice. Kada smo nas etiri brata odrasli i poeli ivjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema,
ona je naim suprugama i naoj djeci pokuavala biti mehlem, to je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je
najvie voljela nau djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam
udovolji to je vie mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuda pa me esto udilo kako ona brzo
zakljui odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kudu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada
bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rjeenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do
slinih. Za svakog ovjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, to je meni bilo nedokuivo sloiti u
memoriju. Mimikom je znala objasniti sve to eli redi, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon
pet-est godina, mada u kolu nije ila, niti je neki kurs pohadjala. Nodas, kao i mnogo puta ranije,
razmiljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji lanovi porodice bili prema njoj.
"Nisam i nismo," ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj nodi '92.godine. Da je bar
mogu nodas nadi, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih anse da budem jo bolji, a ja sam bio dobar,
redi de to svi moji i komije, ali ne dovoljno prema njoj koja je ivjela ivot bez ivota.
Njoj smo svi morali pokloniti vie. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni
traga da je negdje bila. Jo jedan teak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se
za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne
pokuavaju nita, da du ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomiljao na
najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore de biti ako je
etnici budu zarobili, iivljavali se, muili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je
zarobljena, ali su nestajale nade da du je vidjeti i da de mi pripremiti pitu, donijeti umskih jagoda punu
veliku kantu, posluivati nae stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.
Dok se na podruju Crnog Vrha ede borilo, na bojitu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho to je
omogudilo borcima jedinice "16. maj" da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog
bojita da trae da se angauje i "16. maj" na podruju Crnog Vrha. tab TO Viegrad je ocijenio da bi
lake i efikasnije djelovao sa podruja Medjedje, to je izazvalo puno komentara, uglavnom loih. Moje
miljenje je bilo da je to lo potez, ali je reeno da de dio taba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem
taba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno
ranjenika iz naeg ratnog stacionara.
Doznavi da se dio taba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom
okruenju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se
ukljuim u pripremu i osmiljavanje ovakve odluke taba. Bio sam protiv odlaska dijela taba sa prostora
Crnog Vrha, ponajvie zbog toga sto je to znailo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam
da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najtee i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da
se ne pokredu sa ovih prostora. Ono to je bio "pravi," razlog, a to su komandant taba Mehmed
Trtkovid i jo neki lanovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem
raspoloivog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa
vrelim crnovrskim bojitem, pa su visoki tapski oficiri htjeli malo odmoriti u toj hladovini. Koliko moe
narod uzbuniti jedna panina osoba, teko se moe predvidjeti, ali irenje vijesti da dio taba odlazi je
uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da tab bjei i ostavlja ih na cjedliu, na milost i
nemilost etnicima. Tako se u predveerje 03.08.92. godine oko kude u kojoj tab je boravio u Crnom
Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj
se stalno povedavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Vie se nije mogao ne odobriti odlazak,
jer su mnogi ved otili daleko naprijed, neki de i sami prodi kroz POT, koju etnici potpuno blokiraju. Sve
mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, uvamo i znaajne tapske oficire pa se
moramo potpuno predati zadatku. Koliko je teak put Crni Vrh - Medjedja, preko Hranjevca, Kopita,
Dobrog polja i Dankida mnogi koji su se odluili udi u kolonu, sa svojim zaveljajima, krenuti i
muhadirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdrljiv, a ostanak u Crnom Vrhu
je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmiljanjima odluili na ovaj put "biti ili ne biti."
Naa uvjeravanja da bataljon "ole" ostaje braniti ovaj prostor, kao i da de se po potrebi ukljuivati i
druge jedinice, nisu imala znaajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih,
sporih, nesposobnih za kretanje due od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito
tako sporo da sam razmiljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda.
Bojao sam se da de neki tek u sabah izadi na Kopito, a to je tek tredina puta do Dankida. U danu bi
etnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napravide pravi masakr. Puna tri
sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokuavall volovskom zapregom, neki
konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj nodi bilo vrlo teko. Gledajudi siluete ljudi koji prolaze pored
mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za ivot i puno njihovih
linih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjedali na pokuaje utopljenika
da dodju do zraka. U stalnom naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i
rukama, teine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa etnicirna, iznenadili su me
disciplinom. Ne postoji kaalj, pla djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo tekom terenu. Sve
to se mora redi govori se apatom na uho, kapi vode se daruju za povrat dua, a jo nije pola puta. Svi
trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se ini da put bjei ispred njih, da se stabla kredu,
da je drugima teret na ledjima tei od olovnog i pomalo se rjeavaju dijela tereta, a oni snaniji i borci
pomau onima kojima je najtee. Zahvalnost za pomod je izreena pogledom ponovnog rodjenja
izmorenog muhadira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave
svoje najmilije: staru majku, oca i svoje dalje i blie rodjake. Takve vradamo da isprave najtee greke,
iekujemo i pomaemo im. Troma kolona se stenjudi valjala ka Dankidima a sunce je ved pokupilo
gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Nod "biti ili ne biti"za mnoge je prola.Oni su sada preli
iz manjeg u vedi obru, sa nadom da de lake preivjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah d..
Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu ivota i smrti, skinue
ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Dankide. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme.
"Da li je ovo nas najtei zadatak do sada," pitao sam se i uporedjivao ga sa ved izvrenim. Po mnogo
emu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokuam ponovo traiti sestru, a razmiljao sam o
upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih vanih osoba tzv. vojvoda. Objektivno, sm nisam mogao sam
uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angaujem, bojao sam se da im ta ne bude.
Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam
imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokuaju da je spasim. Sigurno ne bih
bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema etnicima bih vjerovatno bio okrutan. Idudi prema
Medjedji dugo sam razmiljao o tome zato je ne mogu traiti sto dana, ako treba i mnogo vie, jer ona
mi je druga majka bila i nema toga ta ona za mene ne bi uinila.
Polaskom u mnoge bitke, borci i starjeine, obini gradjani i stariji ljudi su mi govorili: "uvaj se, ta bi mi
da tebi ta bude, ti mora zbog nas da se uva, ako ved zbog sebe nede." O tome sam razmiljao jo
dugo osudjujudi sebe zato nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjedaju. Redale su se slike
sestre na mukama etnikim, pa onda ostalih lanova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo
slinih slika, a put do Dankida je nodas (03/04.8.'92.) bio dui i tei nego ikad prije. lpak, i dalje sam se
nadao i razmiljao, ako zarobimo nekog od etnika ili znaajnih civila, etnici de ponuditi moju sestru za
razmjenu i znadu makar da je iva.

tapska kritika

04.08.1992.godine je nakon napornog dana bilo puno prepirki oko rada taba i svakog pojedinog lana,
jer meni su komandiri jedinica upudivali pitanja, a ja sam znao i dobro osjetio da postoji velika razlika
izmedju rada pojedinih lanova taba, kao i razlika u radu komadira niih jedinica i lanova taba.
Medjutim, doao sam pod udar kritike tih nekih, kako ih Hoda nazva "tapskih longosa." Kau da ima
stvari koje smijem, a imaju neke druge koje ne smijem raditi, to prihvatih, ali kada su poele kritike po
izvedenim dejstvima, bez osnova i bez argumenata, onda sam puko' ko' petarda. Pojasnio sam da ja ipak
radim vedinu poslova koje treba da radi taj tab, i tu smo se razili, uz moj zahtjev da se preispita rad
komandanta taba, poto je bilo insistiranje na preispitivanju mog rada. Dobro ljut sam napustio tab. U
ovom vremenu jedinica je djelovala kao brigada i imala etiri bataljona, a komande brigade uopde nije
bilo. tab TO je bio daleko od toga da bude komanda ili tab te brigade. Oni su sebe vidjeli negdje vie,
mada nije bilo vie jedinice. Od ovog sastanka vedina lanova taba se trudi, i u dobroj mjeri uspijeva, da
ometa rad komandanta i komandira jedinica.
Kada im je predloeno da planiraju bitke ili vode jedinice, vedina njih nisu bili voljni ni da pokuaju. Neki
su ipak i tu pokazali da mogu i znaju, kao to je Hurem Nusret, ije su sposobnosti bile velike kao i
samouvjerenost. Vjerovatno da sam ja traio puno od tih ljudi, ali ako ved nisu mogli uraditi, onda su bar
mogli potovati uradjeno i one koji to mogu. Oko ponodi 04.08.1992.godine, iz taba mi je porueno da
de o svemu biti obavijeten "glavni." Ja sam se sloio i uzvratio:"Samo neka bude o istini obavijeten,"
mada sam znao da nede, jer to bi bilo protiv njih samih.
Na sastanku sa komandirima jedinica, 06.08.1992.godine su analizirana i sporna pitanja koja su
pokrenuta na sastanku taba 04.08.1992.godine. Komandiri niih jedinica su bili razoarani i podrali
moja nastojanja da se stvore zdravije pretpostavke za rad i vrlo kvalitetno analiziran plan daljih borbenih
aktivnosti jedinice. Zadaci su pripremljeni i podijeljeni komandirima, a zbirnu evidenciju u brigadi, kao i
opde pravne poslove, vodit de ubudude Sabaheta Demir-Mujkanovid. Te poslove za brigadu je do sada
vrio komandant brigade. Ubrzo je izvreno i dejstvo prema klisuri Bursidima i Hadrovidima u kojem sam
ostao da komandujem pitoljem i da se po ratitu kredem-prebacujem sam. Puku sam dao Jusi
Kesmeru, jednom od mojih pratilaca, i po nesredi, Juso se sm ranio u kretanju tom pukom. U toku
borbe nije drao ukoenu puku, a gurnuo metak u cijev, to je bilo jedno od dva ranjavanja u tom
briljantnom dejstvu. Rezultati su bili dobri, ali izgubljena je mogudnost da se zarobi jedan broj etnika. Za
ovaj uspjeh najvie su bili zasluni borci "16.maja" i policija. Moji pratioci su rijeili jedno uporite, ime
sam bio vrlo zadovoljan.

Lino obezbjedjenje

Moje obezbjedenje u borbi inili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me
zatite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oruja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i
ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske linije, neujno bez
tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi ekajuci cijeli dan povoljnu priliku.
Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili arape ili ede
oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmiarski duh, ko de
bolje, bre, preciznije, ko moe da prati komandanta. Mehmed Mea Hedo, Abdulah Tabakovid, Ibrahim
Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadikovid, Emir Karid, a vrlo esto Sabaheta i neto rjedje Dijana, su bili
lanovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najtee sa mnom su obino
bila dva-tri lana ove ekipe. Nekada smo imali i srede, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo
pribliiti bojitu. Pribojavao sam se vonje po makadamu zbog mogudih PT mina. Mi smo etnicima
pripremali esta iznenadjenja postavljajudi mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne
jedinice, to nam je esto bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali
prostora i mogudnosti daleko vie nego mi. Nae linije nisu mogle biti uvezane kada je duina linije
odbrane bila preko pedeset kilometara a puaka oko sto. Nae jedinice su manevarskog i prostornog tipa
ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oruja koja imamo. Pored
nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je esto dobijala vrlo sloene i najtee zadatke, esto bi
bila pojaana ili bi pojaavala neke od jedinica i uz komandovanje odluujude pomagala da se bitka
dobije.
Abdulah Sadikovid Sandokan, visok, ivahan, vitak i naizgled dobro mrav ovjek vrlo vedre naravi ved
duboko je zagazio u estu deceniju ivota. Po kretanju je bio nenadmaan i htio je biti uz mene, puno mi
pomaudi savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdrimo sve napore. Duhovit, sa puno
elje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog podruja, brzo je uio vojnu vjetinu i brzo bio
spreman voditi jedinicu ranga ete, ako zatreba. Ja sam ga uvao upravo za to. Imao je ved izgradjen jak
autoritet medju borcima i starjeinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno isti i ogromni za
njegovu dob. esto je, da bi pokazao svoje vrline i fiziku sposobnost, nogom dohvatao plafone
prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se udili. Istinsku elju da se bori je
naglaeno pokazivao, a po sposobnostima i fizikoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno ist karakter,
ljudska toplina, uvaavao je sve i pomagao onima kojima je pomod potrebna, u ovom jadu sve je to kod
njega bilo vrlo dobro sloeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u umarstvu, pa je
poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a paljiv bio kao
prema sinu.
Hedo Mehmed, djeakog izgleda u drugoj polovini trede decenije, nizak rastom, mrav, smedje i obino
kratke kose, plavih oiju, male glave, picasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno
brzo, snalaljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je
sm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki lini rezultat postignut u borbi. Dosta
emotivan i ponekad nespreman za alu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo
jo trajalo u njemu. Sve lanove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvriti svaki zadatak i uvijek
vie od drugih. Vie hrabar, vie snalaljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.
Mene je impresionirao posebno snalaljivodu i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao
emotivno od drugih, mada sam to osjedao u sebi. Volio me, umjesto da me samo potuje i cijeni.
Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je ekao da me upozna sa svojima.
Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga imbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina,
srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto vede glave, vedra duha i brzih
reakcija. Sposoban da odlui bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se poeo boriti za
Bosnu, a vrlo vjeto je rukovao orujem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled eprtljav, u kretanju je
znao biti veoma spretan i tih da sebe ne uje. Vedra duha najede se volio naaliti, ponekad i na svoj
raun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.
Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, priljiv ponekad, a za pravdu, koju
realno u ovim okolnostima ne moe ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u
najvedoj snazi, oenjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Viegrada. Sportski duh ga je puno krasio.
Ipak, najjaa karakteristika mu je upornost, ini mi se beskonana, to mu je donijelo puno problema, ali
i izgradilo ist karakter, dostojanstvo i estitost.
Tabakovid Abdulah Tajson Tajla i slino, je nadopunjavao sve nae slabosti: visok, mrav, tih, najede
crvenih obraza i stalno u nekim razmiljanjima, snanaljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje.
Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja
smo prolazili, teglu kajmaka za put, sve to u ovoj tekoj '92. godini on reirao. Bila je to velika radost
ekipi i podstrek za dalji rad. Oenjen, otac dvoje djece, teko je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli
da se drui, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domadin nas je
opsluivao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, esto je vukao poteze koji su kasnije ekipu
oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu
Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim etnikom, koji mu je doao iza ledja i upitao ga:
"Ko si ti? Predaj se ili pucam!" A on je odgovorlo: "Ja sam "Es de stranka es" i zaskoio iza kamene
ograde. A Hedo je pogodio etnika direktno u glavu, dolazedi mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno
vie.
Emir Karid, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodinjak, umjetnik na harmonici ije sam
zvuke sluao esto, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj blii rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo
privilegija, ali esto je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo ta
komentarisao, ali je esto razmiljao kako dodi do rjeenja. Poslije jedne naporne relacije pjeaenja
imao je velike plikove po nogama, tabanima, to ja nisam mogao vjerovati da ga moe sprijeiti da idemo
dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon to je zalijeen, htio je idi sa mnom u
Stragainu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u
njegovu jedinicu u Gorade. Bio je kivan na etnike, posebno poslije prie mog biveg gazde, njegovog
oca, kako su ga etniki "Bijeli orlovi" muili traedi novac.
Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se nita po hrabrosti mogli navedeni borci
izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i
njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijededi njihov primjer. Borci su se divili njihovom
borbenom uinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno
prema njima bili nesmotreni, nedovoljno paljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat mukaraca
boraca koji su imali veliko predznanje sluedi bivu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.
Sabaheta, jedina visokoobrazovana ena (diplomirani pravnik) sa pukom. Vrlo odluna da kao borac
pomogne odbrani Bosne. Sa svojim muem Devadom Demirom je pravovremeno osjetila etnike
namjere i ved u aprilu '92. se ukljuila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a poetkom '92.
se udala za Devada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim muem ona je ved vie puta
ulazila u vrlo teke situacije, ne bi li ga pronala ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna ena.
Nije se bojala ni u tim najteim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.
Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Goradu '92. godine odluila je svojevoljno pomodi odbrani
Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Bugarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku nau pobjedu
doivljavala kao najsrednija Bosanka. Ona je prva ena koju sam vidio da nosi puku u odbrani Bosne. Sa
oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlunosti, bila je uzor mnogim enama i
primjer mnogim mukarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.
U ime taba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angaovanje Avdije abanovida mobilisana su dva
automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkida, koji je angaovan kao voza istog, i Mercedes, vlasnitvo
Senada ete iz Viegrada, koji je bio garairan u Goradu. Mercedes je predat meni na privremeno
koritenje za krade relacije oko Medjedje i do Gorada. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo
su loi makadamski putevi, tako da su Suljkid na poetku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozedi nas
tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilaenja sa nekim lanovima taba.
Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogudnosti da
udovoljim onima koji su traili odlazak u Gorade na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.
Bilo mi je vrlo teko prihvatiti injenicu da nemam rjeenja, da borcima ne mogu pomodi da vide
porodicu koja gladuje u Goradu ili se mui na sve naine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se
esto, rezerve boraca nemam a moram omoguditi da vide porodice. Tu sam nainio puno greaka,
sigurno, svjesno se bojedi da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. ini mi se da
nisam imao izbora, morao sam.
Zaim Imamovi

Boredi se u Goradu na poetku agresije, uh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovai, pa onda sve
ire ak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, stee autoritet koji
gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji uh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hoda
mi ree da bi me volio upoznati taj, ved slavni, kapetan. Rekoe da je aktivni oficir, da ne preza ni od
koga, ni od ega, da jednostavno nastupa i govori iz due te da je voljan pomodi nam jednim skromnim
poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponodi, provukavi se kroz goradansku vatrenu stihiju, stigoh na
Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Gorada prema Foi, preko ianog mosta koji se
ljulja tako dobro, da bijae malo dui zaspao bih hodajudi po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza
mosta, u vedoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za uitelje, nastavnike,
bijae smjetena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku.
Primijetih straara na ulazu u drugi hodnik.
Slike ispred komandantove kancelarije podsjetie me na pravu vojniku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko
strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo
nekoliko svijeda i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-etiri starjeine Komande. Rairena karta,
ucrtani znaci orudja, linija etnike odbrane koja mi ne bijae potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do
kasno u nod. Rekoh ko sam i zato sam doao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudie me sokom,
kahvom ili ajem, to prihvatih da me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamovid de dodi za sat
rekoe, javili su im sa Brzade da je otiao. Nisam znao gdje je ta Brzada, pa pogledah na karti, vidjeh da de
predi pored same etnike linije kod Osanice. Upitah ove starjeine, hode li biti problema ? Rekoe:
" Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano." Taj sat bijae dui od mnogih, ali se predevera i odjednom uh kroz
hodnik "Eto komandanta!" Starjeine se trznue i stadoe na noge i doekae vojniki svog komandanta.
Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i rekao da malo priekam dok on primi
izvjetaje od potinjenih. Sluao sam i shvatio da imaju puno problema, ali da izvravaju dobijene
zadatke. Brzo je primio izvjetaje vidno umoran, ali ipak pun energije. Brzim pokretima, snanim
koracima stie do stola, sjede preko puta mene i upita me:
Prijatelju! Kako je kod tebe, ima li problema?"
"Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi," rekoh mu.
"Nae borbe su obino kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najvedi problem su sredstva, oruje i municija,
sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno rijeeno, " rekoh.
"Jeste za sada, ali de biti jos puno borbe u ovoj borbi," uzdahnu Zaim i gorko nastavi: Do sada je iz
stroja izbaeno ezdeset pet boraca," to odzvoni u mojim uima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah
u kartu i sjetih se da uestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a uestvuju
dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim oima,
uronjenim u djeako lice, ispod plavosmedje blago kovrdave kose, vidjeh da prelistava plan napada na
neko od uporita. Pustih ga da razmilja cijenedi da je to znaajno. Nisam imao snage da ga prekinem.
Kada je zaokruio viziju mogudeg rjeenja problema, vidjevi mene preko puta, poe sa pitanjima.
Interesovao se za sve to mi doivljavamo na viegradskom bojitu, ali se primijetila njegova briga za
ishod borbe i elja da bude to uspjenije okonana. Osjetio sam da treba to prije zavriti ovaj razgovor i
omoguditi mu da odmara a on, uvidjevi da sam pri polasku, upita:
ta ti treba prijatelju?"
U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu irinu i veliinu njegove linosti,
nesebinosti u davanju onoga od ega zavisi sutranja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio
sebe nekome koga prvi put vidi i ved tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, obinog, i bi
mi jasno zato ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo vrsto hrabrost i emotivnost,
snaga i blagost, vojnika disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno struno znanje
i praktinost u vodjenju naroda, i jo mnogo toga to je teko spojivo u ljudima. Znam da ovaj ovjek
mora biti velik i bi mi drago to ga upoznah. Odobri da ponesem to mi treba i da mi do Vitkovida to
odvezu autom a dalje je, ree, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za
Gorade, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.

Mine u japaneru

Doprema dodijeljenog oruja, orudja, municije i ostalog MTS-a iz Vitkovida je bila vrlo teka i neizvjesna,
preko tri paklene dionice koje su u svakom trenutku kontrolisali etnici, a to su: put Vitkovidi-Baci,
dionica preko Srednjeg mosta u Goradu i od gradskog naselja Luke do eljeznog mosta kroz Kazagide i
Hubjere, pa tek onda nesmetano do Medjedje. Sa Hodom sam iz Bacaka biciklom otiao do Vitkovida u
nodi 13.08.'92.godine, da dobijeno naoruanje koje sinod nismo smjeli staviti u auto, nakon susreta sa
kapetanom Zaimom. Nodas demo, radi sigurnosti, neujno i neprimjetno probati biciklom. Ja sam tako
"dobro" vozio u ovoj tamnoj nodi da smo brzo sletjeli sa puta. Na nau sredu, etnici preko Drine nisu
uopde reagovali. Nakon slijetanja Hoda ree: "Daj prijatelju da ja probam." "Evo izvoli," rekoh i brzo
ponovo sletjesmo. Uvidjeh da je i biciklo hafifno, a Mersed Prljaa, komandant bataljona iz Bacaka, nam
ga je dao tako od srca da nisam pomislio da je podvala. Poto u Vitkovidima uvidjesmo da nije mogude
granate i ostalo spakovati na biciklo, a Mirsad Dragolj Mena, komandant Vitkovidkog bataljona, ne nadje
kolica, tzv. japaner. Odluih da pretrim relaciju do Bacaka i dotjeram kolica od Fatime, rodice moje
supruge, kod koje su bili smjeteni moji, a ja samo povremeno. Upravo tako sam i uradio, ali i to je bilo
opasno, jer ilo se asfaltnim putem, i pored puno rtava u sudarima vozila zbog nevidljivosti, brze vonje
ili pogodaka etnika sa druge strane Drine. Neki su morali da se prebace hitno, (teki ranjenici i
bolesnici), tako da ni pjeaci nisu bili sigurni na putu, a ni blizu puta, jer se moe vrlo lahko sletjeti s puta
u toj tami i strahu vozaa.
Zajedno sa mnom je prema Vitkovidima krenuo i Fatimin sin Mersudin Merso Hasovid, a Hoda me
saekao u Vitkovidima i pripremio neto MTS-a za oklopni kombi, koji su nam dodijelili u tabu TO
Goradu za prevoz nas i MTS-a. Hoda je otiao kombijem i dio MTS-a bezbjedno prevezao, a Merso i ja
smo lagano pjeke vozili granate, mine, kontejnere za osu i ono to je bilo vede razorne modi i to, radi
sigurnosti, prilikom eventualnog pogotka etnika kroz oklop kombi-transportera moe izazvati veliku
eksploziju, pobiti ljude u kombiju. Inae, jedno vrijeme u poetku agresije taj kombi je prevozio uspjeno
ljude, najede ranjene, preko mosta do bolnice i nazad, ali su etnici to uoili i onda su upotrebljavali
kugle od tvrdog elika koje su probijale oko osam milimetara debeli eljezni oklop kombitransportera.
Propratismo kombi i bi puno radosti to ga etnici nisu upucali, a na teret u kolicima vozismo gornjom
stranom to vie po kanalu kako bi bio sklonjen od sluajnog metka. Znao sam da etnici posjeduju
pasivne uredjaje, nodne dvoglede, i da mogu uoiti naroito svjetlije predmete na ovako maloj
udaljenosti (oko trista metara maksimalno). esto su se pjeaci ovdje sudarali u tamnim nodima, to nije
bilo bolno i tiho, bez komentara se razilazedi U ovoj mrkloj nodi, gurajudi kolica, sretoh mnogo ljudi koji
uglavnom tiho, ali urno promicae pored mene, a jedan, iji sam glas uo nekoliko puta do tada, upita
me: Izvini, molim te, je li pucaju ovuda etnici i da li mi je bezbjedno odavde do Vitkovida".
Pitanje bijae tiho a odgovor jos tii: Iza ove krivine bide vam malo sigurnije, iako skroz do Vitkovida
pucaju". "Hvala i sretno," ree i produi na biciklu. Dugo sam razmiljao o tom glasu, ali tek ujutro saznah
da je to bio Edin Vranj, slubenik u Policiji, snimatelj u pripremi "Babe," koga sam otjerao da ne snima
bojedi se da ti snimci ne budu za neto to nede biti opda korist i historijska vrijednost. Stigosmo u Backe.
Mali Merso, koji jo nije imao osamnaest godina, ode kudi, a ja kod svojih ved provjerenih prijatelja
Prleta ( Prljau Mersada ) i Zoke ( Zorlak Mustafe) svratih da odmorim. Malo popriasmo, dopunie me
municijom i neto cigareta i prevezoe do taba u Goradu. Bio sam im zahvalan uvijek za takvu pomod
koju su meni i mojim borcima pruali, a ona je bila i mala i ogromna u ovom vremenu. Dalje prebacivanje
do Medjedje je proteklo bez problema. U sami sabah sam bio na Ustiprai, a vedi dio MTS-a je istog dana
dijeljen u Medjedji, poslan jedinicama na liniji odbrane.

Usred bijela dana preko Kopita

Ponekad i samovoljno, a najede organizovano i po naredjenju, prolazila se relacija Crni Vrh-Dankidi i
obrnuto, pa su to etnici primijetili i pripremili zasjedu za jedinicu koju je predvodio komandant
bataljona "ole," Suljo Fejzid. U zasjedi, blizu prelaza puta Viegrad - Sjemec, na Kopitu, ubijena je jedna
ena - borac Nuhanovid Samira, ranjenih je bilo nekoliko, a nestala su dva borca, Berberovid Adem i
abanija Fehim. Suljo, vrlo odgovoran starjeina, se vratio sa jedinicom na Dankide. Nije uspio pruiti
otpor, jer nije imao preglednost, niti jasnu situaciju, a izgleda ni dovoljno spremnu jedinicu. Osiguranja
nisu izvrila svoj zadatak, a i disciplina u kretanju vjerovatno nije bila na zadovoljavajudem nivou. Zbog
teke situacije i jaih etnikih napada, nod prije je evakuisan preostali narod iz Crnog Vrha.
Gubici u etnikoj zasjedi nisu bili ni blizu onih koji su mogli da nastanu u toj situaciji. Znaaj Crnog Vrha
za narod, koji je tu imao relativno povoljne uslove za ivot, hranu, smjetaj i zatitu od vojske, ali i
razvlaenje etnikih snaga, bio je ogroman. Ljut i kivan na etnike, a uvaavajudi i okruenje jedinice u
Crnom Vrhu, posao sam sa svojom uom ekipom i Suljinom jedinicom usred bijela dana da prodjem
preko mjesta zasjede i asfaltne komunikacije Viegrad-Rogatica ispod Kopita. Komandiri jedinica su vrili
dobijene zadatke besprijekorno, a kada smo stigli na mjesto zasjede, osjedala se prisutnost straha. Kako i
ne bi kada prvi put idu po danu kroz etnika uporita i to u vedem broju, ezdesetak boraca. Nakon
paljivog dolaska do mjesta zasjede, Suljo i ja smo dugo osmatrali mjesto zasjede, kako bismo se potuno
uvjerili da etnika nema u blizini . Paljivo je izvren pretres terena i pronadjeno tijelo ene-borca
Nuhanovid Samire i dosta ruksaka opreme, koje su borci ostavljali u bjeanju. Suljo je pratio pretres
terena traedi nestale borce, a mene je zanimalo kako su etnici postavili zasjedu i tragovi koje su
ostavili. Po vidjenom, ocijenih da nisu profeslonalno radili i da su poslije zasjede i oni pobjegli sa lica
mjesta, to mi je bio vrlo znaajan podatak. Raspored u zasjedi je, takodje, bio slabo prilagodjen
zemljinim uslovima i maruti kretanja kolone naih boraca. Nakon raiavanja terena bez problema
smo stigli u Crni Vrh. Borcima nije bilo jasno kako su uspjeli bez vedih potekoda, usred bijela dana, prodi
kroz etniko podruje.
Meni je to bilo jedno novo saznanje o kukaviluku etnika koje de mi puno koristiti. Jedan nestali borac,
abanija Fehim, se sam izvukao sa bojita, sakrivi se i od nas, posmatrajudi sa vede udaljenosti. Nije nas
prepoznao. U naredne dvije nodi, vie na rukama nego na nogama, jer je ranjen u noge, preao je do
naih. Drugi nestali borac je zalutao pravo etnicima i zarobljen je, to smo ubrzo saznali preko njihovih
sredstava veze. U Crnom Vrhu smo odmorili, a zatim sam izdao zadatke Sulji i komandirima niih
jedinica. Znao sam da moram sutra biti u Medjedji, a sutra navee u Stragaini kako bih pomogao u
pripremi borbenih dejstava na tom podruju. Sa svojom ekipom sam puno putovao. Imao sam udobnu
obudu, moje "samohotke," gojzerice adidas, su bile najpogodnija obuda za kretanje ovim terenima. Ekipa
je bila u punoj kondiciji, tako da za nas nije bio napor prevaliti tih pedeset kilometara u jednoj nodi, malo
odahnuti, pa ponovo predi istu relaciju. Medjutim, ja sam osjedao umor u cijelom tijelu. Ugrijao vode,
istuirao se i legao. Matao sam o dobroj masai, bar nogu i ruku. Od umora sam zaspao, kao i ekipa koja
me pratila. A u snu sam doivio sve o emu sam matao kada sam legao. San je bio jako prijatan da
nisam vjerovao da je to san, a moje tijelo je bilo potpuno odmorno kao da nisam danas preao pedeset
kilometara. Probudio sam se i razmiljao o tome, kako je malo zadovoljstva, pa makar i u snu, dovoljno
ovjeku da ga oivi, vrati mu volju i snagu. To je bilo od Boga dato meni. Taj odmor je ostao duboko
urezan u moje sjedanje, a sline doivljaje, kada sam dobijao novu snagu, uvijek sam poredio sa ovim,
petnaestog na esnaesti august devedeset i druge godine.
Oko ponodi probudili su nas straari i moja ekipa je ponovo, kroz linije neprijatelja, prola do Dankida,
zatim Medjedje, gdje smo odmorili i nastavili za Strgainu. U Strgaini je bila smjetena jedinica "Lim,"
jaine bataljona.

Bjeljevine

Po dolasku u Arbanase razgovarali smo sa Brajanac Abdelom i Asimom Omeragidem, rukovodstvom
taba TO i predstavnikom civilnih struktura rudjanske Opdine o stanju u jedinici, poziciji i namjerama
neprijatelja i ta bismo mi mogli uiniti u kratkom vremenu sa postojedim snagama. U Strgaini sam sa
Hodom, koji je sa svojom jedinicom (bataljon "Vatra") stigao u Strgainu prije nekoliko dana i Hajrom
Lagumdijom, komandantom bataljona "Lim," dugo razgovarao o prisutnim problemima. Najvie smo
razgovarali o dejstvima koje treba izvesti kako bi se etnici zaustavili u svojoj ofanzivi na ovom prostoru.
Uvjerili su me da nije potrebno da ja izvidjam, da imaju potrebne podatke o neprijatelju te da su spremni
da pokrenu jedinice u borbu ved nodas. Rano ujutro 18.08.`92. ved smo bili u dugoj koloni kroz gustu
umu, jednostopim putidem do potoka prema naselju Bjeljevine. Preli smo potok i penjali se uz umom
obraslu, teko prohodnu strminu. Iao sam u srednjem dijelu kolone kada se odjednom zaula pucnjava
iz pjeadijskog oruja u vrhu kolone, sto metara iznad mene. Istrah naprijed i vidjeh kako se nai borci
povlae, nita mi nije bilo jasno dok jedan od komandira iz "Vatre" Muhid Bahrudin Bane, nije naiao
pored mene i rekao: "Komandante, naili smo na njihov ator pobili etnike u tom atoru i povukli se"
"Povucite se i vi nazad, blizu su. Vide nas, uvajte se!" Pogledah naprijed i primijetih siluete etnika kroz
guste kronje drveda, hrasta i bukve. Pored mene su pronosili nae ranjene borce i neki su tredi niz brdo
gubili municiju, ak je bio ostavljen i jedan PM 53, uzeo sam ga i pokuao gadjati, bio je u kvaru, ponio
sam ga i kasnije su moji iz ekipe pomogli. Osjedao sam se jadno to je ovo borbeno nastupanje ovako
prekinuto, to smo izgubili est boraca ukupno, a etiri ovdje na pravcu na kome sam bio i ja. Oekivao
sam da du biti obavijeten kada stignemo blizu etnikih pozicija, ali eto, i to je bilo iznenada i za one koji
su bili na elu kolone. U tom slabo izvedenom izvlaenju bilo je skakanja i sa velikih visina sa stijena koja
su imala teke posljedice. Poslije svega, ovo mi je teko palo i bio je to veliki gubitak za jedinicu, a meni
gorka i teka pouka da idem na sva izvidjanja u kojima vodim jedinicu u borbena dejstva. Doktor Benko
je spasio nekoliko ranjenih od mogude smrti i njegova uloga je danas bila izuzetno velika. Inae,
transport ranjenika do Medjedje je bio iscrpljujudi, izuzetno naporan i teak. Nije bilo vremena za odmor
jedinica, a pogotovu moje ekipe, vrlo rijetko je neko od lanova dobio slobodan dan, a nisam razmiljao
da to sebi priutim. Gledao sam da budem tamo gdje sam najpotrebniji. Sada je to bilo u Crnom Vrhu, da
se dovede pojaanje i osnai odbrana iz okruenja. Poto nije bilo isto opteredenje jedinica na
crnovrskom i medjekom bojitu, gdje su dejstva bila vrlo rijetka, odluio sam da jednu jedinicu iza
bataljona "16. maj" (kako se ved zvala jedinica sastavljena od boraca sa podruja Medjedje) uputim na
ispomod i to sa probranim borcima, koju de voditi Munir Muharemovid, komadnir jedne ete. Ova
jedinica je dobila naziv " 16. maj " po datumu prvog pruanja otpora etnicima na podruju Medjedje.
"16. maj" je trenutno naa najbrojnija jedinica, ali kao i ostale, nedovoljno opremljena.

"ini neto, komandante"

Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Dankida raunajudi da demo
iznenaditi neprijatelja i prodi neopaeno. etnici su blokirali poznati prelaz puta i oekivali su nas. Nae
kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prili do same komunikacije i upali u neke rovove. Hedo
Mea je, kao i obino, trao naprijed i preao put, a onda poeo razminiravati neka minska polja. Jedna
grupa iz jedinice "16.maj" se komotno kretala komunikacijom ne vidjevi prisustvo etnika. U toj grupi su
bili, pored ostalih, i Omer Omerovid Beda i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih
etnici primijetili i traili pomod. uli smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotre do
nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih etnieki transporter. Otpoela je
borba u kojoj su se nai borci dobro snali i vedina radi iskljuivo po komandi. Medjutim, Hedo je odlutao
dalje i to sm, Pokuao sam mu pridi i saekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvjeta, emso
Tucakovid, koji je elio zabiljeiti neto o dejstvima oko Viegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u
jednom momentu straha ree:
"ini neto, komadante? Svi demo izginuti."
Pogledah ga i mirno rekoh: "Ako misli da je tvoja glava skuplja od naih, ini to eli ili radi po mojoj
komandi." Ostao je bez komentara do zavretka bitke. etnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika
Mensura Dervievida evakuisati ka Dankidima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se iskljuivo radi toga
povukli. U ovom okraju prvi put je upotrijebljen minobaca 60 mm sa nae strane na viegradskom
bojitu i to je etnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a
aktiviranje i detonacije jo vedi, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogudnost od sluajnog ili
planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili runi baca granata, RPG, koji je stigao
preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je doao do Medjedje. Mnogi su
zaustavljeni na putu prema naoj jedinici. Moda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova
jedinica nije ula u Viegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Nai su, iza mojih ledja, u medjuvremenu,
ubili dva etnika, a ostali etnici iz grupe koja je pokuala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruenje, su
pobjegli. To su bili etnici sa Koarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje
RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i vie je zastrailo neprijatelja nego to je bilo
efikasno. Za efikasnost je nedostajalo strunije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno
gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, tredi projektil je pao uz sam transporter koji je
odmah "pobjegao" u umu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa
pet-est boraca i mojom pratnjom, zadravao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.
Po dolasku na slobodnu tertoriju, emso Tucakovid mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i
vrlo snalaljiv, a ja njemu da je vrlo panian i da mora vie vjerovati borcima ove jedinice. Zaelio je da
napravi fotografske snimke, to mu je omogudeno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i
kominih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjedanju. Iz moje pratnje, dok jo bitka nije poela, Mea
Hedo se udaljlo da u svom stilu pokua odluujude djelovati i iznenaditi etnike na putu. Tajson je moje
naredbe prenosio i izvjetavao me je o stanju, tako da vie nije bio uz mene nego to je bio, a Sabaheta
je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po umi
uz komunikaciju, a ja odluih da pridjem uz komunikaciju i saekam tenk sa RPG-om, a puku dadoh
Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Demo Muharemovid (preko sto dvadest kilograma teak,
galamdija, brdo od ovjeka). Oba su bili izuzetno straivi. Ili su izvidjaki iza mene sa pukama na
gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustie, upita ih tiho i ljutito: to ne idete ispred
komandanta, vidite da ne nosi puku, a etnika ima svuda okolo," i podje ona ispred njih, a oni se
zgledae pa rekoa drhtavim glasom istovremeno: "Pa, uvamo ledja komadantu!"
Dugo se ova scena prepriavala u jedinici, a eto, proli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje
ledja " izuzetno odvano.
Hedo Mehmed je tek ujutro stigao na Dankide. Malo zbog elje da etnicima nanese vede gubitke, a
malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i doao iznad Koarima. Umalo da dodje pravo u
ruke etnicima. Izvukao se vrlo vjeto, na svoj nain. Mi smo mislili da je otiao u Crni Vrh, ali i pribojavali
se. ta ako nije? Ipak, sve se sretno zavrilo. Hedo je jo jednom pokazao svoje vrline.

Drinsko

Krajem avgusta 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i
Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilaka dejstva prema Viegradu,
Dobrunu i Rudom. U pripremu je utroeno puno vremena, angaovani mnogi, a najvie jedan vrlo hrabar
borac i starjeina, Ramiz Salid, rodom sa tog podruja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i jo
neki borci iz bataljona "Demo" nazvanom po imenu neustraivog mitraljesca Dema Sinanovida, koji
pogibe branedi Holujake u jednom od bezbroj etnikih napada na ovoj liniji. Salid je ivio za trenutak da
udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starjeine da je sve nadohvat
ruke i da demo etnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, to je lahko mogude. Jedva sam izdvojio
vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom ovrkom, koji sada komanduje bataljonom "Demo,"
Ramizom Salidem i mojom grupom, jer sam uglavnom interventno odlazio tamo gdje su borbe i vradao
se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih
motorola, koje smo zakrpili ved mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa
sam najede morao fiziki stidi do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i
izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je
bio i garant izenadjenja, jer etnici nisu ni sanjali da mi moemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena
irina sto metara, jer jezero je na podruju ispod Holijaka preiroko, a prema Medjedji je kontroliu
etnici kod Brodara, gdje je ude sa Limom i dalje kontroliu Lim.
Pronali smo rjeenje za amac, izvrili izvidanje bez imalo potekoda. Dosta kvalitetne podatke smo
imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u nodi 28/29.08. i
29/30.08.92. (povratak) a amac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvre
sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne
uporita etnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stidi
pomod etnicima i napadnu neka uporita inscenirajudi napad i na tim podrujima vezu neprijatelja za
sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za
mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki znaaj u taktikom
pogledu. Naim uspjehom otvrala su se vrata prema Viegradu. U moralnom je davala podstreke za
pripremu oslobadjanja HE Viegrad i Viegrada. Sa Drinska su etnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po
Holujacima, to je bilo jo jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a etnicka artiljerija usmjeri na
etnicke pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za esnaest grupa koje su imale posebno izdvojene
objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvrenje zadatka, a zapovijest sam u
rukopisu proitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i blie distance na terenu. U nodi
04/05.09.1992 godine poelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednim vedim
amcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo neto to je bilo teko
predvidjeti.Vedi amac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice "Lim" uglavnom su tada prebacivani). Svi
borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puke i amac su potopljeni. Ti borci su povueni, a
nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obavijeten, a ved sam bio visoko
iznad obale na podruju Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset etiri sata, a naredio da se
prebacivanje ostalih izvri u toku naredne nodi, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko
osamdeset boraca. Dan je iskoriten za dodatna izvidjanja, a pokuali smo, ronedi po Drini, nadi amac
koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid ovrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokuaju
zaronio sam dosta duboko i vidio utu siluetu amca, vjerovatno, ali bol od pritiska u uima nije mi
dozvolila da dublje ronim. Naredne nodi bilo je jo puno problema, pa se kasno startalo sa
prebacivanjem a amci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da
se prebaci tek u sabah, a vie od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komandire jedinica, bili su
odluni da izvre zadatak sutra, estog septembra bez obzira to nekih grupa uopde nema. Pregrupisali
smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne
Kosu, kljuni objekat i da to bude poetak napada. Ekipe su pravovremeno upudene na izvrenje
zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj poetak mora uspjeti. Hedo Mea je u svom stilu, kao
maka, ved vidnom kiovitom jutru iao prema atorima. Bojao sam se za njega, jer etnicki straar je bio
deset metara ispred njega okrenut ledjima.
Poao sam paljivo iza njega i priao uz sami ator, a za mnom je iao ostatak grupe. Vidjevi da ga
pratimo, osjetih da se Meino lice ozari. Rukom mu pokazah da du baciti bombu ispred atora, da se pazi
i da bude spreman da zarafala po atoru, a ovaj straar je moj. Bilo je to kolski izvedeno u dva minuta.
Mea je vec bio u atoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva etnika su pobjegla niz strminu kotrljajudi se vie
nego to su trali. Poele su i ostale grupe, uo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi
mogli biti nai, svi smo se radovali i prieljkivali da jo ujemo Ramiza Salida, koji je sa Maidom ovrkom i
jednom grupom napadao na kudu, gdje je bila komanda ove etnicke jedinice, vjerovatno ojaane ete.
Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u poetku pomogla toliko je kasnije smetala i oteavala
situaciju. Jedna naa zasjeda je zavrila posao vrlo brzo lahko bez gubitaka. Uniteno je motorno vozilo, a
etnici bjee. Sve je ilo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo
nemogude poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo zavrili bitku u prvom talasu. etnici su se
osvijestili, a artiljeriju su ukljuili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu
uspjeli rijeiti. etnici su ih iznenadili i Maid je vrlo teko ranjen, a Salid Ramiz poginuo. Htio je da se to
prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveda elja, a nakon njegove pogibije i
Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.
Pokuao sam ukljuiti pomod, ali je ved bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat.
Shvatio sam da nam predstoji teak nastavak dana i teke borbe, ali jo uvijek sam se nadao.
Minobacalija Smajovid, angaovan iz Rogatike brigade, pokuao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i
MB 60 mm da paralie etnika uporita, ali ga nije ilo nikako. Prepao se, pa mi ree da mu je
komandant naredio da bude u jedinici prije akama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako
mora. Pokuavali su nam pomodi i borci koji su se danas prebacili i uli da je bitka dobro poela. Borci iz
ostalih grupa su drali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas
etnici nisu mogli pjeadijski ugroavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskoriten, mada niko
do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi
koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i jo puno MTS-a, to
mene nije oduevljavalo. Teko sam mogao prihvatiti da Drinsko nedemo zadrati, to je ved u podne
bilo jako izvjesno, jer su etnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali nae pozicije, koje uopde nisu
bile utvrdjene. etnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali niim, osim metkom, i to
tedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokuavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio
etrnaest RPG projektila da unitim etiri stabilna etnika uporita i jedan transporter u pokretu.
Transporter sam pogodio iz drugog pokuaja sa daljine od oko etiristo metara, to je moj najbolji
dosadanji boraki rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.
Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je spreno, tome se nisam
puno obradovao. Oekivao sam da demo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa
baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu etnikog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile
rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati.
Oko izvlaenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odluili da to izvrimo nodu, a velika
prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U izvlaenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna
kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na karpi iznad njih. Moji saborci
narocito Tajson, su vidjevi gdje je granata pala, vrisnuli: " komandant!" Ponovo sam imao srede. Dijana i
Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je muila pogiblja Raimza Salida vie
od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskuenje od Alaha
d.., zakljuih dok sam prelazio Drinu.
Saznao sam da su etnici bili u velikoj frci, te da su Viegrad praznili bjeedi ka Srbiji. Ipak, nedostajalo
nam je puno toga u ovoj bici i malo srede. Teko mi je pala ova bitka, a puno sam uloio u sve i vodio
rauna o svim detaljima.
Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno etnika. Ja
sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zasluili nagrade, ali nisam imao kada ni
pomisliti da ih nagradim, niti imao im. Kazniti sam mogao pet-est dezertera, ali nisam imao snage.
Raspoloenje je bilo na nuli. Osjedao sam bolove u glavi i jako zujanje u uima od detonacija oko mene i
dejstva RPG-om, bez zatitnih sredstava. Znaajno sam otetio sluh.
U Medjedji me ekala vijest da Bekto eli da oslobodimo Brodar i da de on dotjerati PAT kao podrku i
pomod sa svojih dvadesetak boraca. elio je idi na izvidjanje 07.09.1992.godine, ali ja sam oklijevao,
nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kostiku Gradinu. Pozicija Gradine je
omogudavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u
mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa podruja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvienja nad
komunikacijom Viegrad - Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve
elemente za odluku o napadu na etniko uporite Brodar. Pozicija koju su etnici drali je bila vrlo
povoljna, taktiki posmatrajudi za odbranu, jer je rijena prepreka prema nama bila sa obiju strana.
Misledi da mi ne moemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, etnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih
iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odluio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hode
i Rede Mutapida, borca sa naglaenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro
poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predvee, a moje
opteredenje i al za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje:
"Jesmo li vie i jesam li mogao vie?"
Na kraju duboki uzdah i neizreen zakljuak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a
pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao to je bio rahmetli Salid Ramiz. A tako je elio osloboditi
svoju kudu i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio neto to mi je pokazalo jo jednu kritinu
stranu surovosti ove agresije i jo jednu potrebu za dodatno snagom i sposobnodu komandanta da
saopdi najbliim da su ostali bez oca, mua, sina, brata, unuka itd. i da preivi zajedno prve najbolnije
trenutke oka najbliih. To ni profesionalni vojnici nisu uili niti se u normalanom ivotu moglo nauiti.
Gledajudi Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj tronoj kudi, sjetih se da smo
prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodine
harmonije, a sada sam u gorini bola i tekih scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjedam krivicu za
njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se oekuje da spasim
sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za neiju pogiblju.
Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? esto su mi te slike bile prisutne.
Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, iao naprijed etnicima u susret. Teko je bilo teret
komandanta na ovom bojitu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog
vojnika, niti MTS-a, niti potreban kadar, zakonsko uporite niti pretpostavljenu komandu, niti hranu,
odjedu i obudu, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si poetnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si
morao stalno dogradjivati. ime? Samo linim primjerom.







Brodar

Priprema odluke za Brodar trajala je do kasno u nod, a u toku pripreme su mi javili da je na podruju
Holijaka, na lokalitetu Butkove stijene, u izvidjanju i pokuaju da se to vjernije novinarima BBC-a
prezentira situacija, poginuo Salem abanovid i da je novinarka bila u opasnosti da pogine. To je uticalo
na koncentraciju za pripremu odluke, ali sam bio uporan i sa Bektom i Hodom dogovorio detalje. tab
smo upoznali. Nisu imali primjedbi na odluku, kao i obino. Precizirani su zadaci za pripremu jedinica,
MTS-a i ostalog. U roku dvadeset etiri sata PAT 37 mm je dovezen i ukopan na Pisanji, pripremljen za
dejstvo, ali i nedovoljno maskiran i utvrdjen, to je bio razlog da odgodimo napad za dvadeset etiri sata.
Moja odluka, sa kojom se i Bekto sloio, je bila da u nodi prebacimo glavninu jedinica preko Lima, da se
do podneva tiho prebacuju ka Brodaru ispod Gradine (Strmike) i da nakon posjedanja pozicija za
zasjede i juri, izvre dodatno izvidjanje sa bliske distance, a po prijavi spremnosti na moj signal sa
Viktorije pone dejstvo PAM-a i PAT-a. Moja pozicija, komandno mjesto, bilo je udaljeno osamsto
metara vazdune linije preko uda Lima u Drinu, nasuprot neprijateljskog tenka, a PAT je bio sasvim iza
mojih ledja i linija nianjenja PAT-a na glavno etniko uporite je prolazila desetak metara desno od
nae pozicije, u istoj visini, to sam odmah u pripremi uoio, ali sam dobio dovoljnu sigurnost, kada smo
PAT uvrstili po pravcu i izdao naredbu da se ne smije pomjerati, osim po visini. Komandno mjesto su
uredjivali Hedo, Tajson i neki borci iz "16. maja," ali je dosta loe uradjeno, pa sam po dolasku na tu
poziciju naredio kako da se i doradi i utvrdi.
Pratim na kanalnoj motoroli stanje u grupama. Niko se ne javlja. To je dobro, nadam se da ide sve po
planu. Vizuelno sam mogao potpuno vladati situacijom i pomno sam pratio teren, a naroito dio blizu
tunela, gdje Bekto sa svojima treba da stigne. Gledajudi sam razmiljao: Moe li biti nekih nepredvidjenih
problema?" Pogled mi se zadra na tenku, oko njega etnici lekare, a ta de biti ako udju u njega ili ako
neko ved bude u njemu? Mene i moju ekipu ima ko' na dlanu. PAT je neto bolje maskiran, ali i njega
moe gadjati. Ne smije dejstvovati, rekoh u sebi. Moramo ga poklopiti vatrom. Dokle de etnici biti u
prednosti u modnom oruju? Ima li pravde i kada de stidi? ta bi bilo da smo mi u njihovoj situaciji? Nita,
ne bismo ratovali, jer nismo mi navikli tudi nejake. Ponovo na sabur, merhamet i ponos, ali neka, to vie
vrijedi od sveg oruja i orudja, osvojene zemlje i blaga. Njima zemlja nede trebati, oni de prije zemlji, a
to ne pogine u agresiji na Bosnu, brzo de kao bijeda i jad ginuti u medjusobnom klanju, jer oni su to
navikli. Toliko dugo ratuju, a nisu neki veliki ratnici. Vitetvo im je nepoznat pojam, a svoj bijes za
neuspijehe na bojitima iskaljuju na civilima, enama i djeci. Eto, te i takve etnike trebamo napadati i
danas da bismo ih vratili sa tog prljavog puta srama i oaja, a koji im njihovi, nazovi vrhovni ljudi
prezentiraju kao sveti put uspjeha i prosperiteta, put ka "slobodi otadbine" nekakve srpske drave, a i
prethodna je bila najvie srpska i nije im bilo dovoljno. Bekto i njegovi odvani diverzanti se pojavie
neposredno pred ulazom u tunel. Hoda je na poziciji za zasjedu, a Pena Enver Kustura, mlad i obrazovan
rezervni oficir, biledanac, je blizu svoje pozicije za zasjedu. Nije se moglo puno ekati zbog Bektine
pozicije, a etnici su se poslije ruka jedva kretali vrlo loe rasporedjeni za bilo kakvu odbranu.
Rukom sam mahnuo da PAT pone i zasjeo za PAM, to ga zarobismo na Drinsku. Kod etnika je
zavladao haos, nije se znalo ko de gdje. Pratili smo samo tenk. Oko njega je bilo desetak etnika. Krili se
iza tenka i ekali prekid dejstva da pobjegnu vie u umu ili da uskoe u tenk, ega sam se najvie
pribojavao. Municije za PAT i PAM nije bilo previe, tako da se puno tedjelo. Iznenada je, iza Bektinih
ledja, projurio asfaltnim putem iz pravca Strmice oklopni kamion i uletio u tunel. Dobro je prolo, ja sam
morao gadjati preko glave Bektovih boraca, to je bilo veoma rizino, ali eto bilo je bez posljedica, hvala
Bogu. Pozvah Hodu i upitah: "Kako ti prodje ovaj kamion," on izgubljeno uzvrati "Ne znam kako
prolede." Je li sve u redu kod Bekte? upita Hoda. "Jeste," rekoh mu da pazi da se ovo ne ponovi! "Nede
sigurno," ree. Razgovor je iao ifrovan samo djelimino. etnici su razbijeni. Pokuaji da im stigne
pomod su sprijeeni i poeo i bezglavi fuk uz brdo ka Meremilju. Pena se nije na vrijeme pojavio na
mjestu za blokadu tog dijela to je dovelo do toga da vedi dio etnika pobjegne ka Meremilju. Musa
Adzem iz Gorada, sa svojim borcima, koji su bili dio Bektine jedinice, i borcima sa ovog terena, nije
pravovremeno stigao do mjesta zasjede, to je omogudilo da i taj pravac za bjeanje bude bezbjedan
etnicima. Da smo to uspjeli blokirati, etnici bi imali Drinu i Lim ili predaju. Zbog ovih momenata, a
vidjevi da etnici bjee, mi smo prenijeli vatru sa tenka, oko kojeg nije vie bilo etnika na one to bjee,
kada se pojave na istinama. Bitka je dobijena, treba ouvati postignuti rezultat lagano dovesti bitku do
kraja.
Hedo je bio nestrpljiv i zamolio me da ode do tenka, da pretri most. Nisam to dozvoljavao, etnici su sa
okolnih pozicija granatirali nasumice pokuavajudi nadi PAT i PAM i nae pozicije. Iznenada se ulo jako
ispaljenje granate. Pogledah u tenk. Dimi se, zatim i druge granate. Pomislih da neko od naih gadja RPG-
om, ali odmah shvatih da to nije dim od granate RPG-a jer je ispod mene odjeknula prvo jedna, a zatim i
druga eksplozija tenkovskog projektila. Gadjali smo po tenku to je, izgleda, zbunilo etnika, koji je uletio
u tenk ili je cijelo vrijeme bio u unutra i nije odmah smio dejstvovati. Nisam dugo znao ta je gadjao tenk,
jer nije ni komandno mjesto, moju ekipu, a niti poziciju PAT-a. Ispod nas nije trebao biti niko pa sam
pomislio da su to bili oajniki pokuaji. Od tog dejstva, od jedne granate, poginulo je sedam boraca koji
su, u znatielji i radosti, htjeli to prije da vide nau pobjedu i oslobadanje Brodara, bez iije naredbe
krenuli putem direktno na Brodar. Njihova pogibija, rano povlaenje Bektove jedinice prije potpunog
izvrenja zadataka i slaba blokada prema Meremilju su osnovni razlog da ova bitka ne bude briljantno
izvedena, kao to je i zamiljena. Ponovo je pokazana izuzetna hrabrost Bektinih diverzanata, "Hodinih
jastrebova" i ostalih, a Hedo Mea je ipak prvi pretrao most i stigao do tenka, brzo i nevidljivo, u stilu
velikog borca i heroja, vrlo vjeto i sa punom sigurnodu. Vratio se na komandno mjesto i donio im danas
zarobljenu municiju za PAM. etiri kutije.
Uporni smo bili da bitku dovedemo do kraja, mada su sutradan po nama dejstvovali avioni, ciljali su
komandno mjesto i PAT-ovu poziciju. Pokuao sam PAM-om uzvratiti prvo ja, pa onda i ostali lanovi
ekipe, ali bezuspjeno. Letjeli su visoko i brzo, zato nisu ni oni mogli biti precizni, sredom. etnici, koji su
izabrali tunel kao svoju zatitu, su bili jako uporni. Tek nakon nekoliko dana su savladani. Zbog naih
slabosti pokrivanja tunela na Brodaru,neki etnici su uspjeli pobjedi iz tunela, koristedi nod i nae
propuste. Iznenadili su me iskazanom hrabrodu. Pogotovu oni etnici koji su ostali do kraja u tunelu.
Ponovo sam analiziro, im dobih slobodan trenutak. Bitku smo dobili, dosta MTS-a zarobili, prvi tenk,
samohotku i jos mnogo ostalog MTS-a, pobili dosta etnika, unitili tri vozila, zarobili oklopno, ali imali i
nepotrebne gubitke. Da li je to peh, iskuenje ili sudbina koja je ponekad okrutna prema nama koje
napadaju sa ciljem istrebljenja? Zlikovci kojim bi trebala sudbina vratiti isto, a vrada im naom snagom,
hrabrodu i mudrodu da rukama zaustavljamo tenkove. Ima li pravde o kojoj itasmo u velikim djelima i
gledasmo u dobrim filmovima ili je ona samo u beskonanom ivotu, poslije ovozemaljske smrti, kako to
u velikom Kur'anu pie? Bojim se da je u ovom zemaljskom ivotu pravda jo prisutna u bajkama, a da
smo mi svijet koji je izgubio vrijednost pravde i istine. Ipak, nadam se da demo uz Allahovu pomod
izdrati. Opet je svaki borac morao forsirati rijeku i ta ako bude ranjen, pa jo teko po nesredi, a mi
nikada nismo mogli imati dovoljno nosaa ranjenih, ved su to bili borci iz bitke, to je esto bilo
odluujude.
Bitku smo prekidali da spasimo ranjenog.
Na Brodaru je bilo kominih scena. Ponovo je Tajson bio u glavnoj ulozi. Ovaj put on i Hajtid Ahmet, moj
kurir za ovu bitku, mladi borac iz bataljona "16. maj su pokuali prevariti pele i uzeti med iz konica
koje su bile izmedju nas i etnika. Dogodilo se sljedede: Poslovi oko meda zahtijevaju poznavanje dudi
pela, a ovi veliki borci su se ponaali kao sa zarobljenim pelama i med, kao da je bio njihov proizvod,
pokuali samo istresti iz konica. Upali su u zasjedu, pele su sa svih strana dolijetale i poljupcima aoka
dokazivale im da su suvereni vladari svog praga i svoje muke. Njih dvojica bi moda i odustali, ali obedali
su svom komandantu donijeti med i sad nema druge, ili poginuti ili dodi s medom. Meda su donijeli za
jedne dobre tegle od dva kilograma, a odnijeli su kantu od petnestak kilograma, ali su oni zato dobro
nadebljali. Interesantno, med uopde nisu jeli, a u licu a bogami i po tijelu, bijahu dobro debeli. Prvi je
stigao Tajson maskiranih oiju kao nikad do sada, nagulio sunane naoale, sloio mrzovoljnu facu
skrivajudi pogled od mene. Stie drugi dan na komandno mjesto na Viktoriji i upita Hedu i Sabahetu: Ima
li ta novo?" a oni prsnue u smijeh. Tajson se pridrui, skide djozle iza kojih se otkrie male, potpuno
slijepljene japanske okice, a lice rumenije, nikad vidjeno zaduhlo, pa nam je nas picastoliki Tajson doao
ko stokila gledajudi samo glavu. Nisam mogao izdrati da i ja ne prsnem u smijeh. Zaboravih na etnike,
rat i Viktoriju od silnog smijeha, suze mi udarie iz oiju, a moradoh sjesti kako se u smijehu ne bih
zatumbao niz litice stijena koje su okruivale nae komandno mjesto.
"ta to bi?" upitah Tajsona. "Nita je ovo, gospodine komandante, kako je kurir proao, ja sam dobar",
nasmijavi se odgovori Tajson. Eto, Tajson je i ovaj zadatak obavio kao i sve koje je dobio, a moja ekipa i
ja smo se u ovom smijehu dobro rasteretili.
Nikad nisam znao da li sam umoran i koliko, jednostavno zato to se nije odmaralo. ini mi se da u ovom
vremenu, nisam smio, ili bolje reeno, nisam imao kad biti bolestan. Hvala Bogu, zdravlje je izuzetno
dobro, iz dana u dan sam sve jai i bri. Umor je, ipak, prisutan u meni kao i u vedini boraca, ali ga nisam
osjedao ni psihiki ni fiziki, tako da su povremena istinska oduevljenja i duhoviti doivljaji, vjerovatno,
psiholoki rasteredivali sve nas i davali nam dodatnu energiju da prihvatimo budude napore. Poslije bitke
na Brodaru, dodje nam u posjetu na komandno mjesto i komandant taba TO Viegrad gospodin
Tvrtkovid Mehmed. U toku dana etnici su granatirali prostor oko Brodara, a mi smo imali slabe zaklone i
dobru sredu, hvala Bogu. Prazne ahure od PAM-ove municije smo uvali, a samo ostedene bacali niz
stijene. Ove ahure su okredudi se oko uzdune ose pravile zvuk vrlo slian zvuku prodora MB granate,
neposredno pred pad na zemlju. To Mea Hedo iskoristi uz moj mig okom i baci jednu ahuru, a na
komandant taba zalijee uz stijenu, utopi se u nju kao da je tu rodjen i eka kad de eksplodirati. Tajson
je prvi eksplodiro u smijeh a onda i ostali, ipak, ne previe jer je to na komandant, dodue sa puno toga
to fali i da bude potovan istinski od svih boraca.
Poslije Drinska i Brodara dolazile su razne informacije o etnickim gubicima, od onih da su etnici izgubili
preko dvjesto boraca u tim bitkama do onih realnijih da su izgubli sto, pa onda ezdeset i tako dalje. U
vijestima sa bojita srpski Radio Viegrad je javljao da je deset hiljada muslimanskih fundamentalista i
Alijinih bojovnika napalo u dolini Drine neduni srpski narod. U stvari, kako- tako naoruanih boraca kod
nas je bilo dvjesta do trista najvie. To, kao i mnogi drugi vapaji, podstaklo je neke velike etnike da se
pokrenu iz Srbije i Crne Gore i dodju na vrude drinsko bojite, opre se i pobjegnu, ili vjeito ostanu kao
rtva svoje zablude i ludih ideja spasa etnitva.




ivi tit na Zaglavku

Zaglavak, dominantni plato na lijevoj obali Drine na potezu Viegrad-Gorade, je etnicima bio jako
znaajan pa su ved u septembru pokuali da ga se ponovo domognu. Ovaj put su angaovali elitne
jedinice ispred kojih su silom tjerani kao ivi tit zarobljeni civili Bonjaci muslimani. U jednom pokuaju
izvidjanja sljededeg znaajnog objekta od Zaglavka prema Koarimu, Ostrog vrha, idudi uz veliki Stjenoviti
uspon od Orahovaca prema Zaglavku, adir Tvrtkovid, komandir jedinice iz Orahovaca, predratni umar,
Setkid Izet, umski tehniar i ja diplomirani ininjer umarstva (sve umari) i Sabaheta na samom izlasku
u livade ispod Ostrog vrha, usmo estoku pucnjavu i krikove. Iznenadjeni, stadosmo u zaklone na ivici
ume. adir u svom stilu pokua malo naprijed da ispita stanje a Setkid, Sabaheta i ja se prebacismo ispod
livade junije lijevo ka Zaglavku i nastavismo se penjati jo bre, ali oprezno, a znali smo da je neki belaj.
Zaglavak je uvala jedinica emse Danke, jednog rastom vrlo sitnog, ali vrlo hrabrog borca koji je, ako
ovjek hode da mu trai mahanu, mogao samo nadi u tome to je obino puno priao, uzimao zdravo za
gotovo to uje i ne uje i onda tjerao neku sebi znanu veliku pravdu. U zadacima je bio izuzetno
pouzdan besprijekorno ih izvravajudi. Imao je nesredu da vodi jedinicu od tridesetak boraca od kojih je
pet-est moglo stati uz njega i boriti se do kraja. Ostali su bili bez iskustva, dosta straljivi i bez oruja.
emso je Zaglavak povremeno obilazio danju, a nodu straario sa dva-tri bliza saborca. Domadi etnici se
nisu smjeli uputiti ka Zaglavku poslije gubitaka koje su tu imali u junu '92., da ih pukom tjera. Eto, sad
su tu, sa novim jedinicama, novim metodama ratovanja, koristeci "ivi tit pokuavaju ponovo. Izlazedi
iz uspona na zaravan izmedju Zaglavka i Otrog vrha primijetih ljude koji vrite i mole nae da ne pucaju,
da se predaju ili de njih etnici pobiti, a etnici rafalaju po zemlji iza njih. Ta zavrzlama mi nije bila jasna
odmah, kao ni adiru koji me pristie i upita da li su oni nai to hodaju otvoreno po livadi. Nisam uspio
ni da pogledam, a kamoli da razmislim, zazvida rafal iznad naih glava iz pravca Otrog vrha. Legosmo i
gotovo zajedno apnusmo: "Jesu, al' ovi to pucaju sigurno nisu." Pogledah iza ledja traedi zaklon i
putanju, kako da pretrim. Vidjeh etkida i Sabahetu kako pokuavaju dodi do nas. Odmahnuh im rukom
da idu nazad i da se sagnu to vie mogu jer smo otkriveni.
Pogledah na plato Zaglavka, vidjeh neke ljude koji se kriju iza bukava i gledaju prema nama. Podigosmo
ruke adir i ja, a emso, prepoznavi nas, pozva glasom hajte gore nai smo." Dovoljno poznat glas me
obradova. adir nas titi vatrom, a nas troje pretrasmo do umarka, a onda zatitismo adira u
pretravanju. Stigosmo do emse i njegovih pet-est boraca, a ostali su udarili "fuk". emso je bio
presredan, nije mogao sakriti radost bez obzira to su granate ved poele padati oko nas. Odmah
organizovah odbranu Zaglavka. etnici su napadali sa jedinicama jaine dviju ojaanih eta specijalaca,
tako su ih zvali, sa podruja Brkog i Bijeljine dovedene jedinice, i domadim etnicima kao vodiima.
Borba se razvijala estoko, a mi smo izbjegavali pucati u ljude koje su tjerali kao ivi tit, ved smo pratili
pokuaje etnika da nas stave u poluokruenje napadajudi sa bokova, jer preko poljane direktno prema
nama nisu mogli. Preciznom vatrom smo pogodili neke etnike koji su uspjeli da nam se priblie, a onda
je nastala artiljerijska kanonada po nama dok su izvlaili ranjene. U borbu su uveli pragu i tenk, i to preko
poljane. Do ovog momenta nije stigao MB 60 mm, kojeg je emso morao imati na Zaglavku kao osnovnu
i ukupnu artiljerijsku podrku. Eto, nekim sluajem cijev je ostala, ali je konj koji nosi granate za MB i
PAM sa municijom pobjegao sa svojim gazdom.
emso je ljutito naredio da ga nadju, nato su dvojica jedva doekala da dobiju taj zadatak kako bi,
makar malo, izmakli granatama. A etnike nije bilo teko razumjeti, i shvatiti ta ele pogoditi. Imali su
najede profesionalce-artiljerce tako da su otprilike i pogadjali ono to su gadjali, a nama je preostalo
da pratimo i eskiviramo. Upravo tako smo radili i ovaj put. Pratedi pravac dejstava uz poznatu lokaciju
orudja iz kojih dejstvuju etnici prethodne promaaje, izvlaio sam jedinicu ili pojedince iz pozicije za
koju sam oekivao da de biti pogodjena i bilo je sredno spaenih boraca, zaudjenih, kako to da su
pobjegli od vjerovatne smrti. adirovo oko nije reagovalo na granate a ruka je bila jako mirna, emso se
borio da uvee liniju preciznim dejstvom ne dozvoli etnicima da pridju preblizu. Sabaheta je djelovala
kao iskusan borac pucajuci iz PM-M53, 48 mm, snajpera i automata stimuliudi na taj nain borce.
Napokon, stigao je konj nosedi PAM sa municijom i granate za MB 60 mm, partizanac bez nianske
sprave. etnici su imali problema sa tenkom u kvaru ili strahu, a i transporter i pragu nisu smjeli poljem
upaliti, misledi da mi imamo protivoklopna sredstva. Nismo ih imali pa smo odmah poeli sa granatama
MB 60 mm, kako bismo ih zastraili to vie. Tako je i bilo poslije nekoliko vrlo nepreciznih, pale su dvije-
tri precizno upudene granate. emso je drao MB, a ja pripremao punjenja, nianio i ispaljivao, i eto,
preplaismo jadne specijalce, povukoe se nakon tri-etiri sata borbe. Kod naih boraca se osjedala
ogromna snaga i radost, svi su bili veliki ko' Zaglavak, a etnike su posmatrali kao mieve koji samo
dobro bjee kad im se odgovori slinim njihovim.
emso je odao priznanje "etvorici" koji su mu pomogli a za sve je sa Dankida doneen ruak, pravi
domadi pendjevi i kako bi Tajson rekao vrhom puna" tegla kajmaka. Pokuao sam provjeriti ko od
boraca zna rukovati kojim naoruanjem i utvrdio da hitno treba objasniti svako oruje, jer jedino emso
zna dejstovavati svim orujem. im su uredjeni i popravljeni zakloni za dejstvo iz leedeg stava (jer se
oekivao povratak etnika), samo su osmatrai ostali da budno prate bojite, a ostale borce sam pozvao
u jednu udolinu i za kratko vrijeme pokazao rukovanje svim orujem i MB-om. adir i Sabaheta su
pourili da jedu dok se pendjevi nije ohladio. Upozorio sam ih vrlo otro da to ne rade dok ja ne
dozvolim. Pendjevi se podgrijavao, a adir je u dogovoru sa Sabahetom otvorio teglu sa kajmakom i
pomalo su kriom mazali po komadicima peninog hljeba. Primijetio sam to i rekao da to ne rade, da de
svi borci pomalo pojesti zajedno. Ponovili su to kroz smijeh misledi da du im oprostiti. Priao sam, uzeo
od adira teglu sa kajmakom i bacio je otvorenu u grm. Kajmak, koji sam ja eljno ekao i koji su mnogi
borci ovih dana mogli samo sanjati, eto, ja sam bacio u nepovrat. Zato ? Zato to nije bilo po mom
naredjenju i elji da svi borci sjednu i zajedno pojedemo to to ima. O ovom gestu su borci kasnije u
mom odsustvu razliito komentarisali, a ja znam da sam prebrzo reagovao.




"Krug"

Veliki, ogromni, najvedi, rezultat u ovom vremenu u Bosni napravile su jedinice iz Gorada koje su nakon
oslobadjanja lijeve obale Drine oslobodile 18.09.1992. godine i desnu obalu. Gorade je slobodno. Borbe
koje su u operaciji "Krug" vodjene ulaze u istoriju kao zvjezdane misaone ahovske partije u kojima je
pokazana hrabrost na ljudskim granicama i filmskim matama. Zaja, Pelam i Reko su vodili brigade a tab
TO Gorade je koordinirao aktivnostima. Na elu taba je bio komandant, major Hrapo Husnija, staloen
ovjek, naizgled tih, a vrlo odmjeren profesionalac sa puno ivotnog i ratnog iskustva. Ved teko ranjen
nastavio je da komanduje i eto uspjeno, uz ogroman, pa zato ne redi sopstveno miljenje, i najvedi
doprinos komandanta 1. drinske brigade, kapetana Zaima Imamovida. Teko je nabrojati i rangirati sve
one koji su takodje dali izuzetno veliki doprinos oslobodjenju cijele teritorije opdine Gorade i dijelova
opdina Rogatica, ajnie i Pale, ali sigurno je jedno: najvie su (sve) dali ehidi i neka im je rahmet, a od
Allaha dar denet, od nas koji se dalje nastavljamo boriti za Bosnu i slobodu naroda u Bosni, velika hvala.
Izuzetno znaajnu ulogu u odbrani Gorada, a i u oslobadjanju, odigrao je predsjednik Ratnog
predsjednigtva Gorada gospodin mr Hado Efendid koji je drao konce u svojim rukama i pratio
aktlvnosti te dobrim dijelom obezbjedjivao preduslove za aktiviranje raspoloivog potencijala. Kao glava
kude donosio je, uglavnom, vrlo efikasne i pozitivne odluke, to je bilo izuzetno znaajno u vremenu kada
se odbrambeni sistem izgradjivao na bazi autoriteta pojedinaca kojih je bilo relativno malo.
Izo Efendid, naelnik taba TO nas je posjetio u Medjedji i ispriao kako se vodila operacija "Krug."
estitali smo mu, a kasnije smo komandant taba TO Viegrad i ja otili i estitali vedini uesnika
komandanta jedinica i predsjedniku Ratnog predsjednitva, gospodinu Hadi Efendidu. Ja sam, kao i
uvijek kada sam dolazio u Gorade, posebno skoknuo do Bacaka, Prljaca, Mersedu Prletu, Sulji Dogi,
Zorlak Mustafi Zoki, Rogi Salki i ostaloj ekipi, estitao na izuzetnom rezultatu i dugo u nod sluao njihove
utiske, a onda im prenio moje sa viegradskog bojita. Porodicu sam obiao nakratko, tek smo uspijeli da
se vidimo. Zaima Imamovida Zaju sam vidio kao tekog ranjenika, ali i dalje kao velikog optimistu, heroja
i vojskovodju jo jaih motiva. Ranjen je nakon oslobadjanja lijeve obale u toku ulaska njegovog vozila u
Gorade.Niko nije oekivao da de nakon prolaska svih etnickih uporita Zaimovo vozilo aktivirati
protivtenkovsku minu u Goradu. Zaista, velika nesreda poslije njegove i nae velike pobjede, ali i sreda,
jer je samo on mogao ostati iv poslije takve eksplozije. Oslobadjanje Gorada je bio ogroman podsticaj
za borce viegradske brigade da naprave neto slino uz pomod boraca Gorada i ostalih u ovom
drinskom okruenju. Ali, goradanska euforija je imala i svoje loe refleksije na nas u Medjedji i okolo.
Narod je pohrlio u Gorade, a sa narodom i dio boraca da nadje smjetaj za svoje. Medjedja je ved
razarana sa Meremilja, sela iznad Brodara na desnoj obali Drine. etnici su iskoristili nau neodlunost
da izadjemo na Meremilje i dovezli artiljeriju, utvrdili se i postavili odbranu na taktiki vrlo vanoj, a
ujedno, i izuzetno dobroj poziciji.
Druga negativna refleksija ogledala se u ogromnoj razlici u opteredenosti boraca u Goradu i kod nas,
oko Viegrada, pa su borci bjeali i traili utoite i podrku u goradanskim brigadama kako bi se
odmorili, jer oni nisu odmora imali uopde, a u Goradu je bio 5:25 odnos angaovanja i odmora u to
vrijeme.
Treda je bila to intenzivna dejstva nisu nastavljena, ako ne prema Viegradu onda bar na nekom
drugom pravcu, kako bi etnici bili vie opteredeni jer su prema nama u to vrijeme "kidisali," a oni etnici
oko Gorada su bili spremni bjeati do Beograda, vjerovatno.
etvrta, u Goradu je brzo ivot ponovo poeo kao da agresije vie nema i da je nede ni biti, pa je to
ponekad, poslije bitke na viegradskom bojitu i dolaska u Gorade, borcima djelovalo nespojivo. Pun
grad boraca, kod nas linija odbrane ne moe da se spoji, a kamoli da imamo rezervu za napad. I jo kad
te iz kafane neko pita, proteudi se: "Dokle su, bogati, etnici stigli i imaju li anse da dodju do
Ustiprae," odgovorio bi mu svata, ali najede kae: "Nemaju."

Trbosilje slobodno, a Bogdasii u plamenu

Ovih septembarskih i oktobarskih dana spremale su se nove akcije uglavnom, svako u svom pravcu i svi
su svoje argumente iznosili, ali slaba fajda od puno dogovora u Goradu. Osta da mi pokuamo u svom
pravcu sami, za sad nita novo sem neto jae podrke u oruju po naredjenju Zaima Imamovida, iz
njegove brigade najvie. teta, moja ideja o spajanju sa jedinicama epe i Srebrenice nije ozbiljno ni
razmotrena do kraja, a bila je izvodljiva sa naih pozicija i sa snagama koje smo imali.
Drina bi bila slobodna na lijevoj obali od Osanice do Zvornika. Bili bismo jai i imali bismo puno bolju
ukupnu poziciju. Da li je to bilo previe teko ? Moda i jeste. Oko Gorada je, ipak, jo bilo vrudih
bojita, uglavnom u zoni Prve drinske brigade. Vrude je bilo jo na rogatikom pravcu, ali na
viegradskom nije prestajalo, ini mi se. Kad etnici stanu, onda mi diverzantski, uglavnom brzo i
efikasno uz racionalnu potronju municije, pokaemo da nigdje nisu sigurni. Domadi etnici su jedva
ekali posljednji vikend u mjesecu koji je nerijetko trajao i sedam dana. Tada su njihovi spasioci dolazili iz
Srbije, Crne Gore i pladenici iz Rusije, Rumunije... i izvodili uglavnom estoka ofanzivna dejstva, a oni bi ih
samo uvodili i upoznavali sa terenom. Medjutim, mi smo i u jeku njihovih ofanziva diverzantskim
akcijama stvarali pravu zbrku tako da esto etnici nisu znali gdje prije da napadnu. Naa manja jedinica,
koja je jo uvijek kontrolisala podruje Crnog Vrha, je stvarala ogromne probleme etnicima na
komunikaciji Viegrad-Sjeme pa ak i u predgradju Viegrada, Polju, to je direktno pomagalo
jedinicama koje su napadnute. Isto su radile i ostale jedinice i uvijek smo imali pripremljen zadatak u
rezervi. U septembru '92. etnici su pokrenuli vikend-ofaiizivna dejstva sa uedem svih jedinica taktike
grupe "Viegrad." Uz gostovanje specijalnih jedinica napadnuta je gotovo cijela linija odbrane
1.viegradske brigade, ali glavni pravac napada je bio Zaglavak- Bogdasidi - Medjedja, a sporedni
Trbosilje-Kostice-Medjedja.
Poetni uspjeh imali su u oba pravca. Dok su na Zaglavku zadrali taj uspjeh nekoliko dana, na kostickom
dijelu su bjeali ostavljajudi zagriene komade hljeba, napunjeno oruje i orudje i ratnu zastavu, kada
smo mi uzvratili direktnim kontraudarom. Zakir Jamak je vrlo hrabar, fiziki snaan i snalaljiv borac, ali i
sve sposobniji starjeina. Kada primi zadatak, uinit de sve da ga izvri. Za njega nema bezizlazne
situacije. Ponekad se opusti, ulijeni i izgubi volju, ali se brzo vrati i ponovo je onaj neustraivi Zaka.U
ovom kontraudaru je briljirao.
Ovo je bila prva zastava koju su etnici ostavili.
Zakir i ja smo do nje zajedno dopuzali, nadajudi se da su etnici jo tu. Ostali borci su nas u stopu pratili,
to me je oduevilo. Ni sada, kao ni mnogo puta ranije, zadnju fazu, gonjenje, nismo izvrili, a da jesmo,
tada se uplaeni etnici ne bi zaustavili do Rudog, sigurno. Poslije ovog estokog "fuka" etnici su odluili
da nam se revaniraju. Doveli su nove snage ojaane sa novim borcima i starjeinama (nama
nepoznatim). Utvrdili su se na Trbosilju i pripremali jai napad na Kaostice. Poto su sa pozicije Trbosilja
etnici mogli vrlo precizno dejstvovati po komunikaciji Medjedja-Ustipraa, morali smo, radi
neophodnosti koritenja iste, uzeti tu poziciju. Pokuali smo sadejstvom s naim susjedom na desnoj
obali iz Gorada (43. drinska brigada) ali to sadejstvo, i pored mog vrstog dogovora sa Feridom
Dizdarevidem Dizdarom, veoma sposobnim starjeinom ove jedinice, nije realizovano po dogovoru.
Nismo odustajali. Otiao sam na borbeno izvidjanje sa blie udaljenosti etnickih pozicija na Trbosilju
radi donoenja to kvalitetnije odluke. Hoda me uvjeravao da su etnici locirali neku ogromnu
skalameriju sa orujem, da je niko do sada nije vidio, a da se vrti u krug plato sa orujem, to sam
prihvatio kao mogude, ali da je duga oko petnaest metara a iroka oko est metara i da ima, kako Hoda
ree, rogove, nisam mogao. Normalno, nasmijao sam se, a zatim Hodi sitnim provokacijama otrio
ivce.
Kada smo doli u toku izvidjanja u poziciju da djelimino vidimo tu skalameriju, Hoda mi apnu: "Ne vidi
se ni pola, to je neto ogromno," podizudi fes uz glavu, upita me:" Zna li ta je to, je li taj VBR na
vozilu?," "Ne znam, nisam siguran i ne vidim dobro," odgovorih mu kratko. Stvarno nisam dobro vidio jer
je skalamerija sklonjena u zaklon i samo su virile cijevi za koje Hoda ree da su rogovi. Bilo mu je drago
to ni ja ne znadoh o emu se radi pa mi dobaci: "Nije ni udo to ja "polupismen" o`jek ne znam, ved vi
kolovani oficiri, ta ste uili u toj koli," pripodie fes, uvue zrak kroz nos i vie kroz nos nego kroz usta,
progovori :"Hmm u znak udjenja. Pripremljena je kvatitetna odluka i nakon detaljnog izvidjanja nije
mogla da se pronadje pozicija za komandovanje bitkom sa koje bi se imala dobra preglednost i bilo
mogude ostvariti dejstvo po neprijatelju u presudnim trenucima. Odluio sam da komandno mjesto bude
na drugoj strani Drine, na poziciji Radike gradine koja je bila preko puta Trbosilja i u priblino istoj visini
kao i Trbosilje, a sa koje su se pozicije etnika vidjele kao na dlanu. Teko mi je bilo prihvatiti da sam na
"suhom,"' da ne budem uz borce, ali eto, tako je preostalo ako hodu da se ostvari podrka jedinicama
MB grantama PAM-om.
U prvom pokuaju 28.09.`92. sve je ilo traljavo: i uvodjenje jedinica i podrka, a napad je zaustavljen
bez mog odobrenja sa komandnog mjesta. Jednostavno, pucanje pjeadijskom municijom je utihnulo. Na
moje pozive radio-uredjajem niko se nije javljao. Znao sam da je neko poginuo, ili tee ranjen. Mislio sam
da je Hoda, a to se desilo Sabaheti, eni koja je po svojoj volji i inatu sa saborcima htjela po cijenu smrti
ostvarliti to bolji rezultat. Ranjena je teko u stomak u toku naeg napada pripremajudi se za dejstvo iz
RPG-a sa brisanog prostora. To se zove hrabrost i ludost, ali to nisu mnogi mogli, ni smjeli. Poslije
operacije u Goradu, koju su izveli hirurzi iz Zenice, oporavila se izuzetno brzo. Pokuaj napada na
Trbosilje je ponovljen 03.10.1992.godine. Bitka je dobijena kao ahovska partija, a sa komandnog mjesta
je postignut odluujudi rezultat MB-om i PAM-om. MB granata 82 mm, posljedna od osam preostalih u
rezervi, je pogodila pravi cilj: u zaklon etnika, poslije ega je nastala zbrka u pokuajima da se poginuli i
ranjeni etnici izvuku. Nakon to je PAM-om sa komandnog mjesta proarao po vozilu koje je stizalo kao
pomod etnicima i pomod je pobjegla nazad, tako da su nai imali znatno laki posao, a da je trebalo i
tei bi se odradio. Daljinar za navedeni pogodak sam upisao i bio je 6-23 a daljina 2200 m. Radovali smo
se na komandnom mjestu, posada MB-a i moja ekipa, sve dok neko od prisutnih nije primijetio plamen
na Bogdasidima. etnici su zauzeli Bogdaside, pale kude i vesele se. To me puno pogodilo. Nisam mogao
predvidjeti da de Bogdasidi, gotovo bez otpora, pasti. Svu krivicu sam vidio u komandiru jedinice, Azizu
Tahmazu, a on je ranjen. Samoranjavanje.
Moda i nije mogao puno uiniti. Tu su etnici doveli jaku jedinicu, a bitku je izgleda vodio Rajko Kusid.
Oekivao sam susret sa njim i nadao se da du mu vidjeti oi u poziciji kada podigne ruke, kao on meni na
Gornjoj Lijesci poetkom aprila '92.godine. Ona skalamerija, Hodina zagonetka, bijae praga. etnici je
ostavie na Trbosilju jer nisu imali kad ni da je upale kako treba. Vrlo opasno orudje, zastraujudeg
dejstva sa vrlo dobrom preciznodu, pokretna i djelimicno zatidena, prestraila mi je Hodu pa sam
mislio da se nede modi povratiti. Zarobljeni plijen je bio impozantan, ali je praga bila najatraktivnija.
Uzimanjem Trbosilja situacija na desnoj obali Drine se potpuno raistila i moguda je nesmetana
komunikacija prema Goradu preko Ustiprae, ali zauzimanjem Bogdasida sa jedne i ponovo Zaglavka sa
druge strane, naa pozicija na Dankidimaje potpuno ugroena i naa jedinica jaine ete je u sendviu.
Zaglavak je pao naom nemogudnodu da ga pokrivamo uvezanom linijom (nismo imali niti dovoljno
boraca , a naoruanja svih vrsta ispod trista cijevi, sa lovakim orujem). Bilo je i nepotpunog izvravanja
naredjenja tako da nodu nikoga nije bilo na dijelu linije odbrane, a to se prikrivalo od mene. U veeri
03/04.10.1992.godine nismo imali vremena izvriti analizu bitke, ja sam izdao samo bitne zadatke i sa
mojom ekipom produio na Dankide. Ostali su stigli ujutro sa dijelom jedinica. Hoda se prehladio,
vjerovatno puzudi do prage (na Trbosilju). Nije mogao izdrati. etnici su ponovo, nakon cjelodnevne
bitke, otjerani sa Zaglavka. Ovog puta su to bili vie strani nego domadi etnici.
Ponovo su imali problema sa protivtenkovskim minama i to istom mjestu gdje su ved jednom izgubili
transporter, ovaj put Tamid, nepoznatim teretom. To je ubrzalo njihovo bjeanje sa Zaglavka u nodi
5/6.10.'92.godine. U ovoj bici uestvovala je i ekipa pukovnije Naim Kulenovid "Dajdini," jaine jedne
desetine do voda, koju je predvodio Dolovac Senad, momak sa kojim sam zajedno radio prije agresije u
Terperitinu, a malo bolje ga upoznao u toku ljetovanja na moru u kampu preduzeda. Tada je preplivao
Bokokotorski zaliv u Baoidima, to je bio pravi podvig, i kad je izaao iz vode, vidio sam krvave crte na
vratu od kretanja glave iznad vode prilikom plivanja. Mogao je rukom, bez problema dodirnuti
provodnike sa ivom strujom i jo mnogo toga neobinog. Eto, sada je tu stigao iz srednje Bosne da
pomogne da udjemo u Viegrad. Prvi zadatak koji sam mu dodijelio bilo je konsolidovanje nae jedinice u
Holijacima i po njegovoj elji izvidjanje Osojnice koju je dobro poznavao, a koja je prigradsko naselje
Viegrada. U ovoj bici je pokazao da ima puno znanja, previe hrabrosti, a momci koje je vodio su bili
dobro obueni i opremljeni. Besprijekorno su izvravali naredjenja. Teko je ranjen u glavu ne osjetivi
slast pobjede na Zaglavku, evakuisan hitno do Gorada i spaen. U svakoj od naih bitaka pripremana su
nova iznenadjenja i to bez nekih pravila koja etnici mogu predvidjeti, uglavnom originalna. Mislim da je
to, i diverzantske akcije, najtee padalo etnicima jer nisu imali odbranu za takvu borbu. Slino kao
Zaglavak, uzeli smo i Bogdaside 06.10.'92. Napali smo, a etnici su navee pobjegli, jer nisu smjeli tu
zanoditi.
U napadu na Bogdaside utroili smo puno MTS-a, a nismo zarobili nita, jer su etnici uspjeli planski da
se izvuku. U toku naih napada obino su koristili podrku artiljerije da se konsoliduju to su estoko
ispoljili kad je bilo kritino na Bogdasidima, a mi nismo imali neke posebne zaklone osim prirodnih, gdje
ih ima. U mojoj ekipi je bio i Nedad Demir, brat Devada Demira, koji je nestao u onoj sumnjivoj bici na
Gornjoj Lijesci. Ostatak moje ekipe je uvao zaledjinu u umom obraslom podruju oko Bogdasida,
sjeverno prema Ivici i Sjemeu, jer je postojala mogudnost da nas etnici napadnu sa ledja u toku naeg
napada. U jednom momentu, haubika granata ispaljena sa rogatikog dijela, pade dvadesetak metara
od nas. "Ostavi PAM i potri za mnom," rekoh Nedadu, koji je PAM ipak ponio. Shvatio je ta sam
predosjetio. I to se dogodilo. Druga granata je pala ispred samog komandnog mjesta nae pozicije PAM-
a koji im je puno muka zadavao toku bitke. Da smo ostali tridesetak sekundi bili bismo razneseni. Ponovo
smo se vratili na istu poziciju za pet minuta i dejstvovali po neprijatelju. "Kako si znao, komandante?"
Upita Nedad poslije bitke. "Predosjetio sam i obistinilo se", kratko odgovorih. Vjerovatno da kroz stalnu
borbu neprijatelja nesvjesno upozna vie nego to misli i zna kako se ponaa u kojoj situaciji. Bjekstvo
neprijatelja u toku te nodi sam predosjetio sa velikom sigurnodu i ujutru to provjerio pucanjem sa
Dankida u pravcu Bogdasida. Hodi sam rekao, nakon to nije bilo uzvradanja pucnja, da su etnici
pobjegli.
Nejede sam bio u pravu, pa i sada, mada mi nije bilo zadovoljstvo kao kada bjee u toku bitke, ali
oslobodjena je znaajna pozicija za sadejstvo sa rogatikom brigadom. Analizirajudi postupke etnika u
razliitim situacijama, zakljuio sam puno znaajnih odlika o nainu ratovanja. Odlika koju su esto
ispoljavali je strah od blizine naih jedinica u nodnim uslovima. Ponekad je bilo dovoljno da na vojnik u
nodi puca sa deset razliitih pozicija sa blie distance da etnici napuste misledi da de u nodi uslijediti
napad. U naem nastojanju da oslobodlmo Bogdaside, poginuo je izuzetan borac i komandir voda pa
ete, borac koji je znao samo naprijed previe hrabro da bi bilo razumno, starjeina koji je u Hamzidima,
selu nedaleko od Viegrada, odbio da preda oruje etnicima, organizovao jedinicu i pripremio za
odbranu naroda. Poginuo je Himzo Vilid. etnici, "Beli orlovi" i slini, su ga odvodili u vremenu prisustva
Uikog korpusa u Viegradu na razna ispitivanja. Na kraju im je pobjegao i uzeo puku. Imao je je ljudski
pristup borcima, borio se za njih, a oni su mu uzvradali potovanjern i izvravanjem dobijenih naredbi.
One, koje su etnici vodili na strijeljanje u Sase (naselje na desnoj obali Drine) preko puta Hamzida, uspio
je ponekad spasiti pucajudi po etnicima prije njihovog iivljavanja nad rtvama. Moje naredbe su od
njega bile profeslonalno prihvadene i, uglavnom, izvravane do njegovog maksimuma, a esto je to bilo i
vie od zadatog. Oekivao sam da de to biti uskoro komandant bataljona, ali sudblna je to sprijeila.
Neka mu je rahmet dui, hvala od onih koji se borie za Bosnu za koju se i sam borio i Denet od Alaha
d..




Istonobosanska operativna grupa-IBOG

U nastavku mjeseca oktobra poelo je planiranje nove organizacije vojske na prostoru ire slobodne
goradanske teritorije. Na ove prostore po zadatku je stigao potpukovnik Ferid Buljubaid i nakon
upoznavanja sa situacijom u Goradu, posjetio je nau Komandu u Medjedji. U kratkom razgovoru vidio
sam da se radi o kolovanom oficiru, vanredno visokih kvaliteta, a ljudskim pristupom je plijenio. Bilo mi
je drago i oekivao sam pozitivne pomake, ali ni on, kao ni vedina ved dokazanih starjeina, nije imao
prolaz na sva goradanska vrata. Pojedincima nije bio po volji, a nije mu jo data ni prilika da se dokae.
Svi ljudi imaju odredjene slabosti to je bilo oekivati za svakog od nas. Feridu sada, a jo vie meni,
velike probleme stvaraju nai ljudi. Neka, uslovno reeno, tapska opozicija. I dok sam ja od taba OS
Gorade odlino prihvadan kao starjeina sa visokim rejtingom, dotle su moje dojueranje tapske
kolege inile sve da me to vie oljagaju, a rezultate koje je postizala jedinica stavljali pod ogromnu lupu
njima svojstvene kritike. Igralo se jako puno prljavih igara koje je Ferid pravovremeno shvatio i puno mi
pomogao da prevazidjem nae subjektivne slabosti, a prva viegradska brigada bude vezana za IBOG
(Istonobosansku operativnu grupu). Saradnja sa mojim prvim pretpostavljenim, potpukovnikom
Buljubaidem, je poela sa njegovim oduevljenjem rezultatima koje je ovih oktobarskih dana postizala
Prva viegradska brigada, u izuzetno tekim uslovima bez igdje iega, takoredi.



Meremilje

Na svakoj poziciji koju smo posjedali imali smo makar okviran plan napada na neprijatelja i esto su nae
odbrane bile aktivne, to je neprijatelja dovodilo u znatno teu poziciju od planirane. Ponekad mi je bilo
teko donijeti odluku, koja dejstva prije poduzeti, u kom pravcu, kada su u pitanju nai napadi.
Komandire niih jedinica sam pozivao na referisanje. Prijedlozi mojih pomodnika i komandira su esto bili
u duhu moje, ved pripremljene, odluke. Ponekad su u kasnim nodnim satima komandiri dobijali zadatak
da ujutro postroje jedinice, prenesu zadatak, i odmah idu na izvrenje. Po mnogim elementima brigada
je bila manevarska i oslobodilaka, ved od svog formiranja. Zapovijesti za izvrenje b/d nisam imao kada
ni okvirno napisati, a kamoli spustiti u pismenoj formi do nivoa komandira voda. Ipak, ovaj koncept za
bitku na Meremilju sam uspio, bar djelimino, definisati u rukopisu. Sa pozicije Meremilja etnici su
artiljerijski vrlo precizno ugroavali centar Medjedje, unitivi gotovo sve stambene objekte i ubivi
nekoliko civila potpuno paralisali kretanje u toku dana, pa je stanovnitvo moralo napustiti objekte u
centru. Dio stanovnitva je preselio za Gorade, a vrlo malo se dislociralo u drugi, sigurniji dio Medjedje.
Velika greka napravljena je nakon oslobadjanja Brodara, to nismo uzeli liniju Golo brdo-Bujak, a Brodar
nam vie ne bi bio bitna pozicija. Priprema bitke za Meremilje je trajala vie od petnaest dana, a
izvidjanja su u kontinuitetu trajala oko trideset dana.
Na izvrenje se polazilo ved dva puta i odustajalo, jer je neko kasnio ili je neto nedostajalo. Uspjeh je
bio izdvojiti iz jedinica potreban broj boraca i oruja za bitku a istovremeno biti na linijama odbrane.
Lovaka puka je zlata vrijedna. Odluka je tako pripremljena da je najtea faza bitke neprimjetno
uvodjenje jedinica etnicima na blizinu od petnasetak metara i to se mora nodu, kroz umom obrasla
podruja, korak po korak ili danju, uz dobru maglu. Uvodjenje jedinica petnaestog na esnaesti izvreno
je neto sporije od planiranog vremena, neujno, uz koritenje prirodno gusto obraslog umskog
prostora, potoka i uz veliku pomod vodia. Sinhronizacija kod uvodjenja jedinica do pozicija za juri sa
iznenadjenjem nije postignuta pa su neke jedinice dugo ekale na prijavu gotovosti za napad ostalih i
moje odobrenje za poetak napada. Neto, to nisam predvidio, je omogudilo da to ekanje i prilazak na
deset do sto metara etnicima bude neotkriveno. Magla nam je bila presudna pomod, jer praktino smo
etnicima bili uz atore na poetku naeg napada. Kombinovana ekipa iz svih bataljona bila je jaine
dviju eta, ali je u sastavu bila kvalitetom najjaa do sada u jednoj bici. Hoda je vodio svoje iz "Vatre,"
Zakir Jamak diverzante iz "ola" Hajro Lagumdija najbolje iz Lima," Fahro Raid odabrane iz 16. maja."
Sa komandnog mjesta Kosticka gradina uz pragu i PAM i MB 82 mm, kojim je bilo potrebno ostvariti
podrku ispred naih snaga i etnicima ubrzati bijeg i predaju, pratio sam pripreme za poetak napada i
davao dodatna kratka naredjenja.
U ifrovanju elemenata za komuniciranje sredstvima veze, poetak napada je bio poziv na kahvu.
Ubrzavao sam poetak napada plaedi se da neko bude otkriven i da bitka pone kobno, jer bi tada bilo
teko nastaviti. Faktor iznenadjenja bi ved tada bio izgubljen, a bitka je planirana, u velikoj mjeri, na
faktoru iznenadjenja. Na sredstvima veze najede mi se javljao Hoda u svom stilu: "Jesi li pristavio?"
"Je li provrela?" "Je li doao neko od ahbaba naih?" "Reci him da poure eto i mene, imam him svata-
neta priati." To je malo dosadilo ostalima pa su traili od mene da Hoda dodje na tu kahvu, ako ne
dodje da de oni popiti i bez njega. Osjetio sam da im je gusto i da mogu biti otkriveni i pourio Hodu sa
pripremom. "Hajde prijatelju zalivena je, ne ekam te vie," rekoh na kraju, a on mi ree "Pamuka imam
puno, ubio se za jorgana, meni smeta ne znam sta du sa njim." Taj pamuk je bila magla i Hoda nije imao
preglednost za kompletan logor pa nije smio poeti bitku. Negdje oko desetak minuta prije dvanaest
sati, 16.10.92. poela je brza ahovska partija. Nakon to je vjetar rastjerao maglu, a svi potvrdili
spremnost, dao sam znak da je kahva nasuta. Bitka moe poeti! Za pola sata postignut je osnovni cilj:
ovladano je sedlom Meremilja, a mnogi etnici nisu mogli pobjedi. Preko dvadeset je ubijeno, a bilo je i
zarobljenih: medju njima Brane imid Crni, predratni drug mog brata Halila. Ipak, zarobljenik za rasplet
je bio Mido Obradovid. Vaio je i prije poetka agresije za potencijalnog vojvodu i ispunio oekivanja. Eto,
zarobljen bijae iznenada, kao i njegovi saborci, sportai iz FK "Drine": Mimo Stanojevid, Rosid i ostali koji
pred agresiju esto igrae u zajednikom timu sa Fahrom Raidem, Ramizom Nuhanovidem Ramgom i
ostalim fudbalerima Bonjacima. Oni zaigrae ivotnu igru u ime drugih, vjerovatno nesvjesno protiv
sportskog duha, da pobiju i unite svoje saigrae i sve njihovo. Danas ih sudbina prekide u tom
nastojanju, a u posljednjoj utakmici su potpuno nestali bez mogudnosti nove anse. Vjerujem da to nisu
mogli povjerovati. Eto, neki su uspjeli i pobjedi.
Moj komija Tanaskovid Slobodan, kako ree u saobradajnoj slubi prisilno mobilisan, a uhvaden sa
PASP-om 7,9 mm, snajperista, kae da nikoga nije ubio niti je nosio oruje, nego su mu to utrpali.
Mogude je sve kod njih. Pitam ga za moju gluhonijemu sestru koju su "etnicki vitezovi" zarobili, kao
neprijatelja "ugroenog" srpskog naroda. "Ne znam nita, komija, vjeruj mi," i poe moliti da ga puste
da on nije za vojsku. Utvrdivi da stvarni ljekarski nalazi nisu dobri, podvrgnut je terapiji, ali prethodno
zaradjena upala pluda ili TBC su bile kobne za njega, mada ni on, kao ni ostali, nije elio rat i nije
ubijao."Jah". Sve u bici se odvijalo kako je planirano a starjeine i borci su bili izvanredni. Teko je bilo
izdvojiti najbolje. Ipak, Hoda i Zakir sa svojim borcima su napadali na glavno uporite i tu je zarobljen
najvedi plijen. Hajra Lagumdiju nisam uo dugo vezom pa sam bio zabrinut, ali ni kod njega nije bilo
problema. Zadatak je potpuno izvren kao i kod Fahre Raida, koji je u ovoj bici pokazao da izrasta u
oficira velikog profila. A prije etiri mjeseca i pet dana na Bajram u Crnom Vrhu, mirio je dok je
ispaljivao prve metke na etnike.
Uinak prage i PAM-a sa komandnog mjesta je bio vrlo znaajan. Ovaj put su etnici bili kao u konici.
Ipak, manji broj ih je uspio pobjedi. Uvaavajudi iskustva iz prethodnih bitaka, izdao sam naredjenja oko
idenja terena i uspostavljanja nove linije odbrane oslobodjenog prostora. Poslije tako efikasnog
izvrenja se moglo narediti gonjenje neprijatelja. Motiva nije nedostajalo. Jedinice spremne, ali puno
neizvjesnosti u podruju obraslom visokom umom i teko uvezivanje jedinica u dejstvu te ukupno
nejasna situacija ispred oslobodjenog Meremilja prema Drinsku, bili su razlozi koji su bitno uticali da ne
naredim gonjenje. Moja udaljenost i nemogudnost da lino krenem sa jedinicama u tu novu bitku je
odluujude uticala. Euforija je obuzela sve borce i starjeine. Pretresanje oslobodjenog terena, traenje
cigareta, hrane, odjede, uniformi i oruja je vreno bez komande to je u tim situacijama bilo za
oekivati. Naredio sam da se posjedne linija od Bujaka do Golog brda, a poto su sve jedinice ved
umorne, odluio sam da u nodi esnaestog na sedamnaesti "ole" ostanu na navedenoj liniji. Po
prethodnom dogovoru sa Hodom, a u znak radosti i uspjeha, ispucao sam u rafalu trideset metaka iz
Trtetove puke, da je bar jednom oisti, jer on, izgleda, nede iz nje metka ispaliti.
etnici iz okruenja, koji su traili prostora da pobjegnu kroz jo neuspostavljenu liniju, su iskoristili
priliku i zarobili Samardid Muharema i ubili tri naa borca u toku izvlaenja. Nai borci se nisu nadali da
etnika tu jo ima etiri sata poslije bitke. Sutinska greka je nae prerano oputanje i gubljenje situacije
na bojitu. Ovo je bila ogromna gorina koju smo doivjeli. Nakon briljantne bitke vrlo teak gubitak.





Novi oficiri odmah u vatri

Poziciju Bujaka po mojoj naredbi su kontrolisali nai borci, ali samo patrolama, to je moglo biti kobno
za nae jedinice i za mene lino. Bio sam vrlo tuan i ogoren po saznanju za ovaj gubitak, a saznao sam
uvee po povratku iz Gorada, gdje sam bio na sastanku sa komandantom Buljubaidem i izvijestio ga o
briljantnom rezultatu. Zarobljen je veliki plijen: od samohotke preko brdskih topova do puno oruja,
municije i opreme. To je na najvedi plijen do sada. Primajudi moj usmeni izvjetaj sa ushidenjem,
komandant mi je estitao, a starjeine, koje su tek stigle iz Sarajeva da pomognu u vodjenju jedinica, su
bile vrlo iznenadjene takvim rezultatom i vremenom u kome je postignut. Rasporedom starjeina meni
su pripali, kao saradnici, u Prvu viegradsku brigadu: Sobo Raid i abovid Amir koji su isto vee stigli u
Medjedju zajedno sa mnom. 17.10.1992.godine uslijedio je obilazak Meremilja sa starjeinama iz
Komande i oficirima koji su tek stigli u jedinicu, "Sarajlijama," Sobom i abovidem. Jedinice na terenu su
nakon jueranje briljantne pobjede, sinodnjeg oputanja i tekog gubitka, bile veoma budne i uz
pripremu odbrane, izvidjanje ispred prednjeg kraja ispred linije odbrane, vrile i uredjenje bojita. U
svemu to se sinod desilo bilo je prebacivanje odgovornosti od komandira jedinica i vrlo loe je izvrena
primopredaja dunosti na nepotpuno uspostavljenoj liniji odbrane. Odmah po dolasku to sam pokuao
korigovati dodatnim naredjenjima po uvidu stanja na terenu. Uredjenje bojita je bilo vrlo
disciplinovano, za razliku od jueranjeg, kada se u pretresu traila: bar jedna cigareta, jer je ona bila
veliki plijen za puaa. Sobo i abovid su pratili rad, i imao sam utisak, bili prijatno iznenadjeni svim to
su vidjeli i to nisu ni sakrivali, odavi priznanje mojim borcima, starjeinama i meni za uradjeno u bici i
za stvorenu disciplinu, a naroito, za besprijekorno izvrenje zadataka. Gledajudi ih kako se kredu po
sedlu Meremilja, zagledaju u zarobljena orudja i razgovaraju sa borcima, osjetio sam da de sa njima biti
lake, da su pravi profesionaici i da je to nama i naoj jedinici velika pomod.
To su prvi profesionalci u brigadi. Imademo od koga nauiti uz borbu, razmiljao sam. Po fizikoj
konstituciji razlikovali su se mnogo, kao i ponaanju. Amir je vrlo visok, mrav, crne kose, duguljasta lica,
ozbiljnog nastupa i nenametijiv, a Raid nii rastom, ivlji, vedrije naravi, priljiviji i mladji likom. Da je
bilo po VES-u, Raid bi bio zaduen za oklopna sredstva jer je pred rat radio kao porunik, tenkista, i
upravo je profesionalnost odmah iskazivao u pokuaju da se osposobi tenk, samohotka. Uspio je u tome
zajedno sa mehaniarima Fadilom abanijom i Belim, a Avdo Demir zvani Smrdalo je bio u ulozi tenkiste,
jer je u miru radio sa radnim mainama koje imaju slian princip rada, tzv. gradjevinskim mainama.
Amir je stilom djelovao kao bezbjednjak, ponajvie na terenu i u ispitivanju zarobljenika kasnije. I dok
smo mi bili opteredeni da to prije uredimo bojite i uspostavimo stabilnu liniju odbrane, neprijatelj je
pratio nau aktivnost sa blie distance, vjerovatno sa Bujaka sa kojeg se, kao na dlanu, vidio plato Sedla
iznad sela Meremilje, ili sa Otrog vrha kod Zaglavka to je manje vjerovatno, a evo i zato. Prva reakcija
neprijatelja uslijedila je kada smo mi osposobili tenk i usmjerili ga prema neprijatelju da ga isprobamo,
uslijedilo je dejstvo neprijateljske artiljerije tenkova i haubica, a kasnije samo baterija minobacaa. U
ovom dejstvu pokazali su poetnu nepreciznost, a kasnije su pratili moje kretanje i mojih novih saradnika
Sobe i abovida. Pratili su naa pretravanja po terenu, a to se moglo pratiti samo sa Bujaka, gdje su
trebali da budu nai borci. Ipak, nisu izali mada su po izvjetaju rano u sabah otili.
Treda ili etvrta serija granata nas je pronala i ranila ba nas trojicu, oito cilj koji je gadjan, to navodi
na to, da su etnici samo sa Bujaka mogli navoditi artiljeriju. Vrlo vjerovatno da je taj zadatak izvravala
neka od zaostalih grupa koja se sinod izvukla iz okruenja, to je bilo znatno olakano nakon naih
gubitaka u susretu sa neprijateljem, koji je bjeao iz okruenja u toku uspostavljanja nae nove linije
odbrane. Ranjavanje je bilo lake i nije prijetila smrt, a transport do Medjedje je izvren veoma brzo,
gdje nam je doktor Benko u stacionaru pruio potpunu medicinsku pomod, od idenja rana do zatitnih
injekcija i ivenja rana. Sitni geleri koje sam dobio po nogama su mi ukrutili miide, a vedi geler je iskinuo
komad miida nadlaktice lijeve ruke, to je poslije ivenja i zamladjivanja djelovalo kao otisak sonog
poljupca. Raid i Amir su imali ogrebotine. Kod Raida na glavi, u dijelu potiljka, to je moglo biti opasno,
a kod Amira na ledjima. Medjutim, nismo se uopde zadravali u stacionaru ved produili raditi i ved
sutradan pripremali odlazak na novi teren. Novoformiranu liniju Golo brdo - Meremilje (Sedlo) - Bujak i
spoj na rijeku Lim ukupne duine oko tri kilometra (vrlo nepregledna), trebalo bi da posjedne jedinica
jaine dviju ojaanih eta sa oko dvjesta puaka, a ukupna linija odbrane koju smo posjedali iznosila je
preko pedeset kilometara, sa odvojenim podrujem Crnog Vrha, gdje je organizovana kruna odbrana
prostora od oko dvadeset kilometara. Sve se moralo braniti to je bilo nemogude pasivnom odbranom
pa smo, koristedi se samo dominantnim objektima za pradenje aktivnosti neprijatelja kao osmatranice,
iste uredjivali i utvrdjivali za odbranu, a neprijatelju smo svakodnevno pripremali iznenadjenja. Njegovi
napadi esto nisu niti zapoeli, a ved su bili odbijeni i zbog vedih gubitaka neprijatelj se povlaio.

Komanda brigade - tab OS Opine Viegrad

Raid Sobo je rasporedjen na mjesto naelnika taba u Prvoj viegradskoj brigadi, a Amir abovid u
Organ bezbjednosti. Prisutna mimoilaenja lanova taba i komandira jedinica su poslije ovog rezultata
na Meremilju potisnuta u stranu. Ponovo smo pokuali predi preko tih razlika, koje su u sutini bile vrlo
velike razlike i njihovo manifestovanje je ilo do toga da smo komandiri i ja optuivani za provedene
aktivnosti u odbrani i napadu, a da tab nije prihvatio kritiku za nerad, ved su njegovi lanovi sa
izuzetkom Hurema Nusreta, uglavnom trljali ledjima leajeve na prvom spratu kude, u kojoj je bila
smjetena Komanda brigade i tab Oruanih snaga (prethodno tab TO Viegrad). Zbog takvog odnosa
prema borcima i starjeinama stvorili su averziju boraca i gradjana. Pokuavali su je eliminisati
povremenim izlascima na teren, na bojita vrlo rijetko, to sam ja uvaavao, kao direktnu pomod meni u
vodjenju jedinice i komandovanju, jer su davali i poneku dobru sugestiju. Mehmed Tvrtkovid, Dine
Jamak, Avdija abanovid, Nedad Muhid i povremeno Nusret Hurem, nisu mogli prihvatiti da de u ustroju
vojske Prva viegradska brigada biti potinjena IBOG-u i smatrali su tab OS Viegrad neprikosnovenim,
bez Komande brigade, jer su poistovjedivali tab OS i Komandu brigade. Mislili su da mogu uglavnom iz
hladovine, bez mirisa baruta, komandovati i voditi brigadu. Ja nisam tako mislio, niti jedan od komandira
jedinica u brigadi, pa smo u skladu sa usmenim uputstvom iz IBOG-a, odnosno, od komandanta
Buljubaida pripremali i formirali Komandu brigade u koju, sa naglaenim revoltom, nisu htjeli udi lanovi
taba OS. Neki su bili precizni u svojim odlukama i rekli da nede pod moju komandu. I tada, kao i vie
puta prije, nudio sam da predam dunost komandanta brigade nekom drugom. Niti tab, a pogotovu
komandanti i komandiri niih jedinica nisu prihvatali drugo rjeenje.
Nakon toga sam traio bar istinsku moralnu podrku taba, to nisam dobio u narednom periodu, osim
povremeno, kada uspjeno izvrimo znaajnije bitke kao ovu na Meremilju. Pozvan sam sa mojim
saradnicima u tab OS na analizu bitke koju smo pripremili i izvrili mi, a tab samo estitao i izvrio
analizu, naravno, postavljajudi pitanja. Odluka o izvodjenju ovog borbenog dejstva je ocijenjena kao
dobra, izvrenje odlino, a ipak je bilo greaka u koje se tab nije uputao jer nije detaljno propratio
bitku. U zadnje vrijeme, tab sve manje uvaava Komandu brigade i stvara probleme kroz nametanja
dvojnog komandovanja. Ustvari, zablude Trteta, Nedada i Dina su uglavnom bile njihovo opteredenje da
komanduju, to je prouzrokovalo prljave igre protiv mene i mojih saradnika. To sam tee podnosio nego
bitke sa etnicima, pitajudi se: "ta to oni ele i da li se bore da spase narod i odbrane Bosnu? Da li sam
ja osudjen da to sve pretpim?"
udno, ali istina je da su mi tee padale njihove podvale prema mojim saborcima i starjeinama, nego
prema meni.

Od Medjedje pa do epe

Ovih dana (18.19. i 20. oktobra) u Goradu sam razgovarao sa komandantima Feridom Buljubaidem i
Zaimom Imamovidem, sa Pelamom i Bektom o daljim dejstvima. Bilo je puno prijedloga, ali ne i odluke.
Sa Enesom Zukanovidem, koji je preuzeo Prvu rogatiku brigadu, sam razgovarao o napadu na Pesuride.
Nije mi se dopadalo to ne postoji tajnost prijedloga i odluka pa je najede o tom to smo razgovarali o
dejstvima danas u Komandi, uvee se znalo u cijelom Goradu. etnici su imali vrlo profesionalne
metode da saznaju ta to mi spremamo, a mi smo bili samouvjereni smatrajudi da borac moe znati
kuda, kako i kada ide jedinica, koje ciljeve napada, pa je to na borac ponosno isticao svojim prijateljima
i rodbini, a bogami ponekad i nekom ko to nije smio uti, dounicima, izdajnicima ili ak preko sredstava
veze otvoreno u poetku agresije. Mi smo gorinu toga osjetili u julu 92. godine u Crnom Vrhu. Izvukavi
iskustva iz istog, bitku za Meremilje uz maglu smo izveli vrlo tajno, ak su etnici pogreno informisani i
oekivali nas na Koarimu, to je, umnogome, olakalo izvrenje zadataka. Tajnost je postala preduslov
broj jedan za izvodjenje aktivnih borbenih dejstava, a profesionalan odnos prema tajnim podacima se
drao kod vedine starjeina i boraca. Od onog bajramskog ulaska na podruju Crnog Vrha, esto sam
razmiljao o tome da li i kada demo modi osloboditi komunikaciju Viegrad-Sjeme-Rogatica. etnicima
je komunikacija znaila spoj teritorija koji su kontrolisali, ali su je vrlo malo koristili zbog naih dejstava i
mogudih iznenadjenja. Vedi znaaj za etnike ovaj iri pojas oko komunikacije je imao kao prepreka u
spajanju naih slobodnih teritorija Medjedje i Crnog Vrha na poetku, a kasnije epe i Gorada. Ovo je
podruje bilo meni i mojim saborcima dobro poznato, izvidjaki i obavjetajno pokriveno u kontinuitetu,
tako da se ekao trenutak da se pokua osloboditi i stvoriti slobodna teritorija na lijevoj obali Drine, od
Osanice do Zvornika. Drina bi bila prirodna prepreka koju bi etnici teko mogli savladati, a nama odlina
pretpostavka za odbranu od etnika sa desne obale i uvoznih pladenika iz Srbije i Crne Gore.
Nismo osjedali umor. etnici nam nisu dozvoljavali da odahnemo, a i sami smo radije napadali u elji da
oslobodimo znaajne objekte. Kada smo etnike napadali, najede smo to radili sa pozicija za juri i sa
iznenadjenjem. Tako smo, bar u poetku, bili zatideni od dejstava neprijateljske artiljerije, koja nije
djelovala zbog mogudnosti da tue sopstvene snage, mada je bilo i toga.
Pokuaj spajanja, slobodnih teritorija na lijevoj obali Drine je odgadjan nekoliko puta, a dejstva
pripremana do najsitnijih detalja. U toku izvidjanja, grupe su ulazile kroz etnike linije koje su bile jako
loe postavljene, vie da brane znaajnije objekte nego odredjenu prostoriju. Ipak, puno je orudja bilo
kocentrisano na malom prostoru, a komunikacijom se veoma brzo mogu dovesti veda i znaajnija
pojaanja neprijatelja. Ako smo mi imali imalo prednosti, to je bila mogudnost napada sa dviju strana iz
pravca Kabernika i iz pravca Vidove gore. Obostrano smo poznavali teren i lino se znali sa etnicima koji
nas svakodnevno napadaju sa tih prostora, dugo nam nije bilo jasno zbog ega, ali sada je i to jasno. Mi
smo za njih "balije" i najbolje je da ne postojimo jer smo ih ugroavali u "bratstvu i jedinstvu," a neduni
srpski narod je trpio i doekao svoje vrijeme da kolje, pali i ubija u ime ludosti, pljaki i orgijanja a sve za
ideale, koji boluju od bolesti da vladaju i herojske guslarske pjevaju pjesme o svojim herojstvima u
izgubljevnim bojevima, kao to je bio Kosovski boj, ugradjujudi u historiju, za generacije koje dolaze,
vjekovne tenje o velikom "srpskom carstvu." U svemu tome determinisali su i svoje historijske
neprijatelje. U Jugoslaviji su to Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, Madjari i ponajvie Albanci na
"herojskom srpskom" Kosovu.
Eto, svi su protiv njih, a u ovoj agresiji i cijeli svijet ih mrzi i odmae im da stvore svoju Veliku Srbiju i
ostvare san da svi Srbi ive u jednoj zemlji. U dosadanjem dijelu agresije puno puta smo imali srede,
izasli kao pobjednici iz tekih bitaka i preivjeli mnogo nedada, ali ovaj belaj nam je ponekad kobno
uzimao najbolje borce, istinske heroje, ljude koji su mogli pobijediti sve i odbraniti Bosnu. Razmiljajudi o
tome, zavrne misli su bile da nas Alah d.. stavlja pred kunju i da moramo izdrati, a odgovor na
pitanje to su ba najbolji osudjeni da napuste ovozemaljski svijet, nisam naao. Moda de oni biti
najvie nagradjeni od Allaha. Disciplina koju sam pokuavao sa svojim saradnicima stvoriti u jedinici, bila
je na vrlo visokom nivou, uporedjujudi je sa drugim jedinicima na ovom prostoru. Deavalo se da zbog
neprihvatanja prave discipline budu kanjeni i najbolji borci, pa ak i neke starjeine. Tako je Hedo
Mustafa, zbog odbijanja izvrenja jednog malo manje vanog zadatka, dobio mjesec dana pritvora,
iskljuivo zbog komentarisanja kazne. Neto prije isteka iste (desetak dana) vidio sam da je treba
prekinuti i obavio razgovor s njim. Poslije razgovora, u njemu sam imao vrlo disciplinovanog, primjernog
saradnika. Jedinicu je vodio u sve zadatke sa puno elana, a svaki dan je uio izrastajudi u pravog
komandanta bataljona. Mustafin brat Mehmed, jedan od najvjernijih momaka iz mog linog
obezbjedjenja, je bratovu kaznu pritvora prihvatao vrlo teko. Prema meni se nije mijenjao i ostao je
profesionalan, besprijekoran u izvravanju svega to sam mu naredjivao, a u dui je osjedao tugu i
neprijatnost zbog toga.
Poznajudi me dobro, nije htio pitati nita ved je strpljivo ekao da prodje vrijeme kazne, a Mustafa je bio
vrlo tvrdoglav, ni on nije htio pitati, a pogotovo zamoliti, da ranije izadje iz pritvora. Nastojao sam imati
isti arin prema svim borcima i starjeinama, mada je to vrlo teko postidi u ovim uslovima gdje su borci
razliito smjeteni, neodjeveni, bez hrane, oruja, sa brigom za porodicu i neobjanjivom snagom da sve
napore izdre, ali da odbrane Bosnu i svoj narod. Kada sam oekivao da de Mustafa biti moja desna ruka
u odbrani naroda i oslobadjanju novih prostora porobljene Bosne, poetkom oktobra '92., javie,
Mustafa je poginuo od neprijateljske granate na liniji odbrane u Holijacima. Teko mi je to palo kao
komandantu i saborcu jer sam, druedi se sa njegovim bratom, upoznao kompletnu porodicu koja je to
jedva preivljela. Na Mustafa je poginuo kao komandant bataljona "Demo," dvadesetak dana nakon
preuzimanja dunosti, od neprijateljske granate. Njegovi prethodnici u jedinici "Demo," kasnije
bataljonu, su teko ranjeni ili poginuli. U bici na Drinsku, Maid ovrk, koji je tada vodio ovu jedinicu, je
teko ranjen i prebaen preko Grepka. Borac za desetku! Komandant koji je brzo uio i jo bre
napredovao. Njegova desna ruka, i nita manje vrijedan i hrabar, Salid Ramiz je trebalo preuzeti poziciju
Drinsko i jedinicu koja de nakon oslobadjanja ovog prostora brzo sadejstvovati u oslobadjanju HE
Viegrad, ali poginu na svom Drinsku, ne ostvarivi najvedu ratnu elju: da oslobodi rodno selo.
Abdulah Sadikovid, po godinama je ovjek koji je mogao jo mnogo raditi u pozadini i biti oslobodjen
obaveza u vojsci, ali to bi mu bila najveda uvreda. Dobro sam ga upoznao i njegove izuzetno visoke
fizike sposobnosti koje su bile primjerne, a intektualne i vojno-strune su nadogradjene iskustvom do
tog stepena da sam odluio da on, poslije Maida, preuzme bataljon "Demo." Ustrojio je brzo jedinicu i
insistirao na velikoj disciplini. Nesretno je poginuo u obilasku strae u nodnom periodu, a htio je
provjeriti da li moe mirno prespavati dva do tri sata u toj nodi. Teko sam prihvatio njegovu pogibiju jer
je svakog dana pokazivao vie i elio to prije u Viegrad. Hedo Mustafa je doao u jedincu "Demo" da
pokae svoju punu vrijednost u odbrani rodnog mjesta, jer je rodjen i ivio u Nezudima, ispod Holijaka, a
meni je bio drag jer je nastupao slino kao i ja, vrio principijelno. Nakon izaska iz pritvora odmorio je
malo i preuzeo bataljon "Demo" i, eto, ni on nije imao srede. Dolovac Senad je imenovan za novog
komandanta "Deme," momak za koga sam mislio da je i suvie tih, gotovo neujan, kada sam ga
upoznao, ali me dematovao u vremenu koje je uslijedilo. Senad je teko ranjen oslobadjajudi Zaglavak i
evakuisan preko Grepka. Hedo Mehmed, koga sam istinski zavolio da nisam dozvoljavao da se na njegov
raun naale moji blii saborci, poznajudi njegovu osjetijivost i djetinjsku iskrenost koja je, valjda, samo
kod njega spojiva sa visokom ozbiljnodu i zastraujudom sigurnodu u izvrenju borbenih zadataka,
naroito kada je situacija zamrena i opasna, sada je pun bola i elje da osveti brata, odnosno, da nastavi
gdje je on zaustavljen. Oba su matali o oslobadjanju lijeve obale Drine kod Viegrada i njihovih i naih
Nezuka.
I u toj tuzi mene je potovao i do kraja profesionalno izvravao sve obaveze. Mada sam ja traio da
odmara, on to nije mogao prihvatiti. Htio je biti uz nas, uz one koji ga potpuno shvataju i sa kojima je bio
ved nekoliko puta u istoj smrti, a eto, iv je, hvala Bogu. ini mi se da je sa naom utjehom Hedo
Mehmed lake preivljavao te dane i da mu je bilo najtee kada je odlazio od nas svojoj porodici na
spavanje.
U pripremi bitke za lijevu obalu Drine kod Viegrada, uradilo se zaista puno, a kao vrlo znaajna podrka
bila su nova sredstva veze koje je donio Zaim Imamovid, koji je prije desetak dana stigao sa puta iz
Bosne. Sredstva su bila neotpakovana. Zaim se ved oporavio od ranjavanja u operaciji "Krug" i pripremao
se za nova dejstva. Ponudio mi je pomod svake vrste. U Prvoj viegradskoj brigadi je nedostajalo mnogo
toga. Samo dva vinester- snajpera, jednu mg-ovku i jednu samaru modernog tipa sa municijom sam
uzeo od MTS, jer ni Zaja nije puno toga dobio, ali mi je i to puno znailo. Trideset est teka cigareta
"korona" i "jork" je borcima bio najdrai poklon koji nismo mogli potpuno podijeliti, ved povremeno, po
cigaretu ili dvije na vojnika, ali samo onome koji ide u dejstva. Ipak, najvie su mi znaila sredstva veze
"icom," deset runih i jedna fiksna stanica jae snage. Zbog toga smo u dosadanjim dejstvima gubili
mnogo, pa ak i neke bitke, a rezultati dobijenih bi bili znatno bolji da smo posjedovali kvalitetna
sredstva veze. Drinsko je dobijena bitka koju smo izgubili zbog sredstava veze, iskljuivo. Mada smo mi
uvijek u dejstvima planirali i kurirsku vezu, tada nije bilo anse da se uspostavi i realizuje, kao ni
planirana veza signalima.
Zaim uga, predratni radio-amater velikih sposobnosti u toj oblasti i nerazdvojni prijatelj Zaima
Imamovida mene je, ini mi se, prihvatio vrlo prijateljski i sigurerisao Zaji da mi d to traim, i vie od
toga. uga je prihvatio da on pripremi vezu za bitku na lijevoj obali Drine, na podruju Viegrada, to sam
ja prihvatio sa radodu. 23.10.92. sve jedinice Prve viegradske brigade su ubaene uglavnom, u
medjuprostore neke unutar neprijateljske pozicije, a u bici, koja je trebala biti ahovska partija, su etnici
imali male anse da prue znaajniji otpor kada nae jedinice startaju sa napadom. To se, na nau
nesredu, nije dogodio iz razloga koji sam smatrao prvi put rijeenim. Veza nam je onemogudila da
ponemo bitku. Pokuavali smo sve, ali bez uspjeha. uga Zaim se muio da popravi bar fiksni uredjaj, ali
nije ilo. To mu je izuzetno teko palo. Jedinice su se vratile bez vedih rezultata, neke su otkrivene, a
medju njima i jedinica koju je predvodio adir Tvrtkovid koji je do tada veoma uspjeno vodio etu iz
Orahovaca, borac i komandir iji su kvaliteti bili izuzetni, a snalaljivost na terenu i u borbi jaka strana.
Smiren i precizan, esto je odlukama fascinirao borce, a ovaj put je ubijen u pokuaju da rijei dio bitke
sam. Jo jedan vrlo teak gubitak. Izgubili smo ovjeka koji je imao puno duha i bio spreman sa mnom se
naaliti u trenucima kada nam je bilo najtee. Kada sam obilazio njegovu jedinicu, trudio se da me to
bolje poasti skromnim rezervama hrane, otvorena srca. Eto, ostajemo bez jo jednog komandira i
velikog borca, a jo jedna porodica ostaje bez svog "hranioca i branioca."
Ne postoji ni mogudnost, a ni institucije, koje bi mogle prihvatiti brigu o porodicama, tako da ona ostaje
u najvedoj mjeri nama koji i dalje moramo ratovati, braniti narod i ginuti pojedinano da sprijeimo
egzodus naroda sa krajnjim ciljem da oslobodimo Bosnu. A ko de hraniti troje adirove djece ili Salideve,
Himze Vilida djecu i svih boraca koji pogiboe da spase nas ive? Mi, koji sutra ginemo bez obzira to
nemamo i za nas same. Ipak, to nikad i niko od boraca nije pitao, uvijek je davana prednost djeci ehida i
nikad im nismo mogli dati onoliko koliko im je trebalo, niti de to modi u ovozemaljskom ivotu neko. Oni
su izgubili vie nego to mogu do kraja ivota dobiti. Gubici etnika u ovoj dananjoj aktivnosti su
nepoznati, ali je sigurno da su postojali. U svemu ovom bio sam razoaran, a uga je "puko" i otiao za
Gorade da prouava uredjaje i trai greku. Ipak, oduevio me jedan detalj iz onoga to je doivjela
Dijana Marinova u dananjem pokuaju da oslobodimo ovaj znaajni prostor, a to je Dijana ispriala sa
puno ushidenja. Kada je otkrivena, njena grupa je pruila otpor neprijatelju uspjeno, a zatim se povukla
na bolju poziciju. U povlaenju, Dijana je jedva savladala jednu prepreku, ogradu, a etnici su,
primijetivi je, zavikali. Fataj Turkinju ivu, mamu joj njenu," ali nisu smjeli iz zaklona da se pomaknu, a
Dijana se okrenula i proderala "Eve vam ga to me uhvatite," i gestom im pokazala lakat. Iako je i sama
bila ranjena u nogu, Dijana je u povlaenju pomogla u izvlaenju teih ranjenika.
Za nastavak zapoete bitke angaovana je jedinica iz Gorada, ukupno tridesetak boraca dobrovoljno
prijavljenih, ali ni taj pokuaj nije potpuno uspjeno zavren. Sinhronizacija dejstava nije postignuta, a sa
nekoliko granata u jedinici kojom je komandovao Hoda, iz stroja je izbaena cijela jedinica zbog
iznoenja ranjenih (desetak) i etiri mrtva borca. Ovo je usporilo dejstva i otealo dalje oslobadjanje, a
rezervnih jedinica nismo imali. U razgovoru sa Hodom sam doznao nove obavjetajne podatke kao i to
da su bili nadomak potpunog uspjeha. Neprijateljski gubici su bili znaajni, ali precizno nepoznati. Ovaj
zadatak je izgledao sve vaniji i laki kako je vrijeme proticalo. Komandant Ferid Buljubaid je odobrio da
se nastave dejstva po sticanju preduslova, a jedan od tih preduslova je i ukljuivanje zarobljene
samohotke u dejstva, to je odmah, dodue uz puno problema u nabavci benzina, i realizovano. Bilo je
ljudi koji nisu mogli shvatiti da je vanije benzin dati za pokretanje naeg "tenka"nego uvati za svoj
automobil ili za verc. Tako je Avdija abanovid ovaj zadatak vrlo teko, ipak, izvrio. Gotovo da je oteo
taj benzin. Bekto Gacka je poslije "Brodara" ponovo traio nain da pomogne 1. viegradskoj brigadi, pa
je uvi da mi imamo namjeru udi u Viegrad (bar u dio grada na lijevoj obali Drine) a ne mogavi izdrati,
doao u Medjedju, a zatim i u Holijake, da se dogovorimo kako upotrijebiti njegovu jedinicu od
dvadesetak boraca vrlo opremljenu i iskusnu za vodjenje borbe, a naroito u naseljenim mjestima.
Sagledao je zamisao za izvrenje ovog vrlo sloenog zadatka i dao svoj vrlo pozitivan komentar, ali sm
je elio odmah ubaciti jedinicu u "ito," predratnu pekaru, odnosno, UPI KLAS, preduzede koje se nalazilo
uz Drinu kod samog mosta /novog/ na lijevoj obali Drine (industrijskoj oblasti Viegrada). Smatrao sam
da je to duboko u POT i da nede biti lahko neopaeno se ubaciti do te pozicije, ako se to i uspije, onda je
odbrana iz uskog okruenja u zgradama "ita" vrlo teka. Ranjavanje je gotovo smrt, a pomod jedinici je
vrlo teko moe obezbijediti, jer bi tada dolazni putevi u medjuprostoru kroz neprijateljsku odbranu bili
blokirani. Samo u sluaju potpunog uspjeha glavnine snaga na Donjoj Lijesci, Koarimu i Gornjoj Lijesci
bilo bi mogude direktno i potpuno pomodi Bekti i njegovoj jedinici u eventuatnom okruenju koje je
realno moglo nastupiti poslije jedan do dva sahata od otkrivanja jedinice. Sloili smo se da idemo i sa
njegovom jedinicom na Donju Lijesku kao kljuno uporite. Prvi put smo imali znaajniju, ali jo uvijek
minimalnu, artiljerijsku podrku. Uglavnom, sve ono to smo zarobili od etnika, pa je osjedaj boraca i
starjeina bio mnogo drugaciji. Sredstva veze su pripremljena i provjerena. Otklonjena je neka blokada u
uredjajima, kako mi objasni uga Zaim. Municijom i granatama smo popunjeni mnogo bolje nego
prethodni put, premda daleko od borbenog kompleta, ali ipak dovoljno za borbu i samopuzdanje boraca
i starjeina. Artiljerci su stigli iz Gorada i vrijedno pripremali orudja, elemente za dejstvo po
neprijateljskim ciljevima i utvrdili vatrene poloaje. Prolazi za uvodjenje jedinica provjereno prohodni i
nepokriveni minskim poljima.
ini se da je pripremljeno ono to je maksimalno bilo mogude i da de bitka biti uspjeno i brzo
realizovana. Malo se kasnilo 29.10.92. u 3,00 sa polaskom jedinica, zbog kanjenja boraca iz Bektove
grupe. Ja sam ispratio borce koji su napadali Donju Lijesku. Bili su puni samopouzdanja i vjere u pobjedu
da su, ini mi se, jedva ekali da stignu na bojite i bitka pone. Sa druge strane, Donju Lijesku su
napadali borci koji izuzetno dobro poznaju prilaze, prolaze i etnika uporita. I u ovoj bici su napadana i
etnika uporita Gornja Lijeska, Koarim do Kopita. Taj dio zadatka su dobile Hodine i Zakirove
jedinice.
Jue mi je Hedo Mea pokazao neto to nisam oekivao. U razgovoru o dananjim dejstvima oekivao
je svoje mjesto, ulogu i zadatak, a kad sam mu rekao da je komandno mjesto na Poivalima i da on mora
biti sa mnom na komandnom mjestu, u njegovom tijelu je sve uzavrelo. Lice, koje je obino bilo blijedo,
odjednom se neobino zacrvenjelo a on se poeo znojiti. Okrenu se ljutito od mene, a zatim ponovo
meni, i ree: "Nede mene niko sprijeiti pa ni ti, Ahmete Sejdidu, da sutra osvetim svoga brata."
Okrenuvi se naglo od mene, baci puku na ledja i odjuri niz pranjavi put od Poivala prema Holijacima.
Uz nas je u ovom kratkom razgovoru bio i kamerman profesor Kemo Bradarid, koji je zabiljeio olovkom
ovu reakciju. Pozvao sam Hedu nakon to se malo smirio i razgovarao due sa njim, znajudi njegove
sposobnosti i stanje u kom se nalazi, a posebno naglaenu elju da osveti brata. Pokuao sam ga
zaustaviti. I pored dugog nastojanja nisam uspio da ga sprijeim jer mi je rekao da je bolje da ga ubijem
nego da mu ne dozvolim da danas ide na Donju Lijesku. Nisam imao anse da bilo ta promijenim, kao ni
drugi koji su to pokuavali.
Kada ved ide, onda smo se dogovorili da bar uestvuje sa grupom koju i sam dobro poznaje i da ne srlja,
a opremljen je svim to moe upotrijebiti, pa ak i novom MG-ovkom jer je ved za dva dana nauio
precizno gadjati iz iste. Po dobijenim zadacima Bektova i Hedina jedinica su napadale jedna za drugom
na glavnom pravcu napada. Bojao sam se ovog odlaska Hede bez mene. Nisam smio prenositi svoje
predosjedaje nikome. Ostao sam na komandnom mjestu, na Poivalima, sa sloenim zadatkom
komandovanja ovim dejstvima i bio nestrpljiv to blie ne mogu pridi, a to nisam mogao ponajvie zbog
upotrebe podrke, veze i kontrole ukupne situacije. Razmiljao sam o Vidovoj Gori kao mom
komandnom mjestu, ali imalo je puno nedostataka i samo jednu prednost: preglednost u drugoj fazi
napada. Poslije tri sata mog iekivanja, otpoela su dejstva, i to vrlo uspjeno na svim dijelovima kako
su i nastavljena. Pratio sam vezu etnika. U Viegradu je bila konica, jedni su bjeali iz grada, drugi
pokuavali organizovati pomod u odbrani Lijeske, u panici to razvlaili. Vidio sam puno bjeanja sa
bojita: etnike koji bezglavo tre niz brdo ka Viegradu i oekivao da mi jave Fahro, Hedo i Bekto da je
Donja Lijeska slobodna a Zakir, imbur, Hoda i Hajro Lagumdija da su Koarim i Gornja Lijeska pod
naom kontrolom. Liilo je na ahovsku partiju, bar ono to sam vizuelno pratio. Bio sam obradovan jer
jo niko nije prijavio gubitak borca, a zadatak je pri samom kraju. Onda nastaje tajac na vezi. etnici su
nas tokom cijele bitke pokuavali poklopiti uredjajima jae snage, ometati nae komuniciranje
sredstvima veze. Na njihovoj vezi su se javljali ljudi koje sam dobro poznavao, a i oni mene. Moj referent
za otkup lua i borove smole u Terpentinu, Zarid Bogoljub, ovjek sa kojim sam u istoj kancelariji proveo
mnogo vremena ne razmiljajudi da moe dodi vrijeme naih neprijateljstava. U poslu je bio vrlo
korektan odnos, ali van posla se moglo nazrijeti da postoj i sutinska razlika, a naroito od pojave
Slobodana Miloevida Slobe, kada smo se mimoili u mnogo emu. Zaim Muhid, moj stariji kolega,
poslovodja na otkupu lua i smole u Trepentinu, mi je priao da je Zaridev djed bio poznat kao zloglasni
etnik i da se pripazim Bogoljuba jer su to isti geni. Koliko sam uvaavao to to mi je kolega iz kancelarije
Zaim Muhid govorio, toliko sam mislio da je vrijeme promijenilo sve i da Zarid ne razmilja o etnikim
djelima i da sam mu ja ipak ef koga uvaava. Eto, sad taj Boda Bogoljub pokuava da ometa vezu, ili
mene zadri u razgovoru kako bi naao ansu za etnike da prue otpor i spase izgubljenu bitku. Imali
smo, poueni iskustvom iz prethodnih bitaka, vie rezervnih frekvencija pa sam se sklanjao od Bode i
njegovog druga Brana Krsmanovida i kratko komunicirao sa naima kako me ne bi registrovali etnici, a
onda mijenjao frekvenciju. Ako me ulove etnici, onda im poaljem provokativnu poruku i ostavim ih da
komentariu na toj frekvenciji.Tih poruka tada je bilo puno pa ak i nekih vulgarnih koje su upudivane iz
provokacije, a ne kao slubeni gest u komuniciranju sredstvima veze. Na etniko: "Balijo," odgovarao
sam: "eto-etalju," i slino. Onaj tajac na vezi proirio se i na oruja i orudja, to me je zabrinulo. Nisu
se javljali Hedo i Bekto, a od njih sam oekivao da jave da je zavrena prva faza i da idemo dalje kako
bismo ih mogli pratiti. Prozivao sam ih, nisu odgovarali te sam se bojao najgoreg i to se desilo pred samo
spajanje jedinica. Poginuli su Hedo Mehmed, Gacka Bekto, Bezdrob Enes, Bektin zamjenik i Bego Hasan,
hrabriji borac u Bektinoj jedinici, a tako malo je nedostajalo da se spoje sa Fahrinom jedinicom, oko sto
pedeset metara.
Bekto je u svom stilu odradio prvi dio zadatka sa borcima koji su mogli sve i kojima se neprijatelj nije
mogao suprotstaviti. Imali su iskustvo, znanje, vjetinu, snagu, hrabrost i veliku elju da dobiju svaku
bitku. Kada je trebalo oistiti zadnji znaajni objekat, kolu i prodavnicu na Donjoj Lijesci, Enes Bezdrob
je pokuao da prvi dodje do tih objekata. Pretravajuci jednu vedu istinu, pogodjen je. Vjerovatno su ga
pogodili etnici koji nisu imali anse da pobjegnu i u oaju pucali traedi slamku spasa, a prevareni od
svojih naredbodavaca da de biti podvrgnuti najteim ovozemaljskim mukama, nisu se smjeli predati. U
tom pokuaju da se prebaci do prodavnice na jednoj istini, pogodjen je Enes, a zatim Hasan i Bekto koji
su pokuali da izvuku ranjenog saborca. Ovi pokuaji su bili bri od njihove smirenosti i profesionalnog
nastupa u prethodnim bitkama i slinim situacijama, vjerevatno zato to je ranjen i smrtno pogodjen
jedan od njih dvojice i razum nije stigao ispred elje da se spasi gazija - heroj koji se ne smije izgubiti. Eto,
sudbina je htjela da zajedno poginu nadohvat jednog velikog cilja. Bekto je ivio za dan kada de dodi u
Viegrad, a da je ovu bitku doveo do kraja bio bi u Viegradu istog dana, bar na lijevoj obali. Nesreda se
nije zavrila. Neto nie od Bektove jedinice, jedinica koju je predvodio Hedo je ved zauzela bateriju
minobacaa, zatim znaajan bunker i PAM na njemu.
Do tih pozicija Hedo je prvi stigao, a PAM mu je bio omiljeno orudje. Moda sam ja kriv za to, jer sam i ja
volio na komandnom mjestu imati PAM i pomodi jedinici u izvravanju zadataka pa me on mijenjao. U
bici vrlo vjeto, kao vrstan niandija, rastjerao je etnike i omogudio dalje napredovanje jedinice. Hedo
je u istom naletu zoljom zapalio transporter i inilo mu se da moe sve, medjutim, sreda je danas bila
protiv nas a on, Hedo nije mogao prihvatiti da ga bilo ta moe zaustaviti. Eto, njegov pokuaj PAM-om
gadja po tenku i niandiji PAM-a na tenku je bio posijednji napor da se osveti. Nije imao ni zolju vie,
niti bilo ta protivoklopno, i mislio je nakon to ispuca cio rafal da se povue, ako ne uspije, ali je
zakasnio. U nepravednom sudaru tenka i najvedeg borca nae brigade, palo je veliko srce koje nije moglo
da prihvati pad i nije znalo za poraz, a u neprijatelju je vidio svo zlo ovog svijeta. Branedi Bosnu poao je i
da osveti brata, a za taj cilj spreman je sebe dati svojoj majci zemlji kojoj ne da umrijeti, koja mora da ivi
i kada umru, iako zauvijek ive oni koji joj najvie daju. Ovakvih heroja je vrlo malo u Bosni. Tenkovska
granata usmrtila je i iskidala tijelo, ali sigurno zatupila i odbila o duh bosanski nepokorni, a Hedo
Mehmed de ostati da ivi sa vedrinom tog bonjakog i bosanskog duha. Ova nesreda je nastupila gotovo
istovremeno kada i prethodna, to je zaustavilo jedinice u napadu, mogudnost komandovanja kao i vezu,
jer u tri uredjaja veze nestaje i cijeli glavni pravac napada paralisan je komunikacijski.
Hedi je danas 29.10.92. dvadeset esti rodjendan i elio je da proslavi velikom pobjedom, osvetivi brata
ulaskom u Viegrad. Htio je javit svom komandantu da je postignuta najveda pobjeda do sada i da Drina
moe slobodno uboriti kroz Viegrad. Jo jedna dobijena bitka je izgubljena, to je nevano u odnosu na
gubitak u toj bici. Hedo, Bekto, Enes i Bego su poginuli kada su etnici traili nain da se spase bjeedi u
mije rupe. Meni nije ni do analize, niti me zanimaju pozitivni efekti bitke koji su bili izuzetno veliki. Htio
sam vidjeti tijela heroja. Nisam ih mogao vidjeti, jer nisu izvueni prvenstveno zato to bi bilo jo mrtvih,
a taj zadatak ne bi izvrili. "Bilo je nemogude," kau saborci. Nisam im vjerovao zato to sam bio
razoaran, rastrojen, vrlo tuan i bijesan ujedno. Poslata je grupa ponovo po istom zadatku, a rezultat je
bio isti: nisu uspjeli. Jesam li mogao udovoljiti Bekti rahmetli da ide pravo u grad da pokua razbiti
etnike koji de ga, vjerovatno dovesti u okruenje i cijediti, a on od mene i mojih boraca oekivati da
rijeimo Lijeske i pomognemo mu. To mu je bila velika elja, isuvie hrabra da bi se sretno zavrila, ali bi
bar bila ispunjena. to nisam dozvolio? to ga nisam u tome podrao? Zato to nisam vjerovao da se
moe izvriti bez velikih gubitaka, a trebao nam je svaki borac a kamoli heroji poput Bekta i ostalih.
Medjutim, pred mojim oima su slike Bekte koji sa osmijehom i njemu sopstvenim vedrim komentarom
"nema ih nigdje," stoji na mostu, dupriji Mehmed Pae Sokolovida, gleda u Drinu i prua mi ruku uz rijei
dobrodolice. A zatim slika gra u tijelu prilikom pogibije u izvlaenju ranjenog nerazdvojnog saborca,
pomisao da nede stidi u Viegrad i kao da mi kae: "Nemoj odustati, nastavi, stidi de ti." Teke i
dugotrajne misli proganjale su me u pomisli na Hedu, a nisam ih mogao smetnuti s uma, prosto su mi
bile zakovane u glavu, a u uima mi je zvonilo ono "nede niko pa ni ti, Ahmete Sejdidu, mene sprijeiti da
osvetim brata." Da li sam ga mogao sprijeiti? Kako dalje bez njega jer znao je i smio vie od ostalih, a
meni je posebno prirastao za srce. Ko moe i smije redi roditeljima poginulih? Ko ih i ime moe utjeiti
njihov gubitak, a pogotovu gubitak koji doivljavaju djeca poginulih? To je tragedija koja ostavlja
posljedice za svaku imalo emotivnu osobu koja vidi njihove reakcije. Hedina majka jo nije otplakala
prvog sina i crvenilo ispod oiju koje je napravila gorina neprekidnih suza prethodnih petnaest dana,
sada de postati jaz gorine kroz koji de tedi bujica suza iscijedjenih iz srca i eluca, ako ih jo u njima ima.
Mene de vidjeti, jer ja moram dodi da pokuam neto razumno redi to bi je ohrabrilo i urazumilo da
nastavi ivot. Kako ? Kada se njen smisao ivota gubi bez njezinih sinova koje je hranila, othranila i Bosni
za opstanak podarila. Da li de joj ta Bosna ikada modi vratiti i u kojoj mjeri i ta de ona imati vie od onih
koje su sinove sklonile da ne ginu branedi domovinu. Hedin otac mi u susretu, estoko jecajudi ree:
"Komandante, pogino' je za Bosnu i ja se njim ponosim." U snazi sopstvenih jecaja nije me mogao uti, a
rekoh mu da ima najvedeg heroja.
Hedina majka nije mogla progovoriti, a njeni krici su bili neto to ne moe da proizvede organizam ni
kada ga kidaju. Povremeno se gubila, a ja sam bespomodno stajao iznad nje i nisam imao snage da
sjednem, a kamoli da bilo ta progovorim. Ko zna koliko bi to potrajalo da me Hedin otac nije uzeo pod
ruku i izveo iz kude. Zaista je veliko srce tog ovjeka, a snaga razuma savladava jako naglaene emocije.
Slino se ponaao Bektin otac pri naem susretu koji je usijedio sutradan, ali bez velikih trzaja tijela i
krikova uz jedan teki, muki iscijedjeni pla. Njegovi komentari su bili previe razboriti za oca koji gubi
sina, koji je za ovaj grad i za ovu Bosnu dao sve, koga su svi borci i sav narod cijenili, jer je toliko dao i
pokazao u borbi da je djeci bio idol, a starij su Boga molili da ga sauva u ivotu, jer su se sa njim osjedali
sigurnije. U njegovom tijelu je oluja emocija raskidala utrobu, kao da de eksplodirati, ali nije dao nikome
da to vidi. ivi sa svojim bolom boredi se kao da ga je stid da pokae da mu je ao to izgubi sina i uzida
ga u bedeme Bosne. Meni niim niko od roditelja ne pokaza ljutnju niti sumnju u to da sam kriv za smrt
njihovih sinova, a ja ipak sebe krivim traim u mislima ono to u stvarnosti nisam uinio, a moda sam
mogao. Obini ljudi su borbu shvatali kao patriotsku obavezu i preostalo rjeenje, kao historijski in koji
moralno pokazuje vrijednost naroda. Ali, bilo je i onih koji ostae na ovom prostoru da kalkuliu,
komentariu iz podruma, sugeriu i esto kritikuju, a ponekad lau, podvaljuju i olajavaju.
Ti ljudi su bili spremni da kau kako su Bekto, Hedo i ostali rtvovani sa moje strane, ili jo gore, da sam
ih ja pobio jer su mi smetali. Nisu birali nain da konstruiu to podlije prie, ali ne imae dostojanstva da
ih ispriaju pred istinskim borcima, pred njima su se povlaili u mije rupe. Meni nisu smjeli, ne zato to
su se bojali, koliko zato to im je nedostajalo dostojanstva i karaktera a ja sam to traio kao i injenice,
odnosno, argumente. Te lai su me boljele, ne toliko zbog sadrine, koliko zbog toga to su od ljudi za
koje borci i ja polaemo ivote da bismi spasili i njihove u sklonitima i podrumima upauene i memljive
guzice. Naalost, ti ljudi su iz naeg naroda, a ovaj rat de ih malo promijeniti i ostat de ivjeti dok ne budu
odbaeni, ako Bog da. Poslije svega preivljenog u toku 29.10.'92. godine pozvan sam u Gorade na
sastanak komandanata IBOG-a gdje se na prijedloge komandanata brigada formirala Komanda IBOG-a,
ime su zvanino uvezane sve jedinice sa slobodne teritorije pod jednu komandu to de, nadam se, imati
izuzetan znaaj za budude borbe i teka iskuenja. Moje duhovno stanje je bilo ispod nivoa razboritosti i
ja sam samo fiziki bio prisutan u Goradu, na sastanku, a u mojoj glavi vrtila se Lijeska sa puno razliitih
situacija. U provedenoj analizi sa komandirima jedinica potvrdjeno je da su neke jedinice na sporednim
pravcima potpuno izvrile zadatak, a na glavnom pravcu svoj dio zadataka su bez problema izvrili borci
koje je predvodio Fahro Raid-borac koji veoma brzo izrasta u velikog komandanta u bitkama kao
najteim skolama. Formiranjem IBOG-a tab OS Viegrad izgubio je znaaj i ingerencije, to nikako nisu
mogli prihvatiti lanovi tog taba, a pogotovu komandant Mehmed Tvrtkovid Trte.

Komanda brigade ostaje, a tab OS Viegrad?

Od komandanta Buljubaida sam dobio naredjenje da pripremim prijedloge za konano imenovanje
lanova Komande i popunim formacijski tab brigade. Do sada su komandiri jedinica bili u mnogo uloga
jer Komande i taba brigade nije bilo, a poslednja tri mjeseca tab OS Viegrad je vie ometao rad nego
doprinosio jedinici u odbrani ovih prostora. Teko je bilo biti naelnik taba, operativac, obavjetajac,
naelnik rodova i slubi i voditi jedinicu, a to smo bili moji komandanti bataljona i ja. Istovremeno smo
imali neiskoritene rezervne oficire u tabu OS, koji kritikuju, prijete da de izvijestiti "glavnog" da de
provjeriti ko vodi Operativnu grupu i da de smijeniti Ferida Buljubaida, rasformirati komandu IBOG-a i
slino. Opteredeni tim pitanjem uloge i statusa tabova, zaboravili su da se bave odbranom naroda i
otpoeli su estoku borbu dopisima prema Sarajevu i razgovorima radio-vezom s molbama da ih neko
spasi od IBOG-a. Mene lino su poeli predstavljati po Goradu i ire kao nerazumnu osobu i diktatora.
Imali su poetni rezultat tamo gdje nisu mogle stidi prave, objektivne informacije, a kad bi one stigle
obijalo bi im se o glavu to to su priali. Komandiri jedinica i borci su bili ogoreni na rad lanova taba.
Najbolje su to vidjeii u vrlo rijetkim posjetama tih lanova jedinici u toku izvravanja borbenih zadataka.
Poslije mune sjednice taba OS Viegrad 04.11.'92. na kojoj su po pozivu prisustvovali komandant
IBOG-a potpukovnik Ferid Buljubaid, major Husnija Hrapo, komandant taba OS Gorade, kapetan 1
klase u rezervi, Izudin Efendid, naelnik taba OS Gorade i svi lanovi taba OS Viegrad. Puno toga
bijae jasnije, dodue uz muna uvjeravanja i ubjedjivanja, ko je za to nadlean i koga je ko imenovao i
postavio. Ipak, ostali su svi pri svojim namjerama tako da tab OS Viegrad i dalje ostaje da komanduje.
Kome? Ne znam ni ja sam, a ni oni. Traedi razumno rjeenje pozivam sve lanove taba da se ukljue u
rad u sastavu Komande brigade. Neki od njih rekoe da nikad ne ele pod moju komandu. Ponudih im da
ja ne komandujem. Ni to ne prihvatie. Hode da oni komanduju po starom, a IBOG de se, vjeruju,
rasformirati. Ne ekajudi puno, 05.11.'92..nakon sastanka sa komadantima bataljona i komandirima
eta, sainjeni su konani prijedlozi Komande brigade u koju po sopstvenoj odluci ne udjoe lanovi
taba OS Viegrad. Neko je te veeri ved rekao, a Hoda potvrdio otvoreno "tapski longosi." Runo, ali
takvom angaovanju tih ljudi je to pristajalo u velikoj mjeri. Komandu brigade su sainjavali:
- naelnik taba porunik Raid Sobo
- pomodnik za bezbjednost Damil Ramid
- pomodnik za moral Sabaheta Demir Mujkanovid
- pomodnik za logistiku Mustafa Kasapovid
U radu brigade s punim uvaavanjem de uestvovati i komandanti bataljona i nijedna bitna odluka nede
biti donesena bez njihovog miljenja. Kadrovska struktura Komande i taba je vrlo slaba posmatrajudi na
papiru karakteristike iz prethodne vojske bive JNA. Samo jedan profesionalac (Sobo). U stvarnosti su
mnoge starjeine ved puno vie nauile od onog to se u vojsci uilo, tako da je ipak Komanda bila jaka u
nekim elementima. Nije bilo boljih. Nai bajni tapski oficiri nede, niti se mogu, primorati. Sredstvima
veze smo ved komunicirali sa Sarajevom, povremeno u slubenoj komunikaciji, a ponekad i privatno, to
je omogudilo prenos informacija. Tako je iskoritena prilika da se uputi poziv svim borcima koji su prije
poetka agresije ivjeli na podruju opdine Viegrad, a sada se bore po Bosni, da to prije stignu do nas i
pomognu u borbi za svoj grad.
Radovao sam se brzom dolasku koji je iz Sarajeva najavio najmladji brat Adem. Puno sam ga poelio, a
sigurno de nam biti lake zajedno sve ovo predeverati. Pribojavao sam se opasnosti i iznenadjenja u putu
od Sarajeva do Gorada. U razgovoru sa Hodom, uvjerio me je da predsjednik Ratnog predsjednitva
opdine Viegrad, koji je u aprilu prebjegao, kao i vedina uglednih ljudi za Sarajevo, a mnogi i dalje, dodi i
da oekuje da de on, Fikret Cocalid, ohladiti neke usijane glave u tabu Viegrad, prvenstveno. Fikreta
sam malo poznavao i potpuno sam povjerovao Hodi da de to on pokuati kada stigne i da de nam
pomodi. Puni nade smo ga oekivali.



Razmjene
Znajudi da postoje logori civila u Viegradu a prvenstveno radi dobijanja informacija oko neizvuenih
tijela naih boraca-heroja u bici na D. Lijesci, prihvatili smo kontakt radio-vezom sa etnicima uz
odobrenje komandanta Ferida Buljubaida. etnici su odmah poslije bitke za Meremilje pokuavali
doznati podatke o njihovim borcima nestalim u toj bici. U svrhu kontaktiranja sa etnicima oko razmjene
zarobljenih fomirana je prvo u Goradu pa zatim i kod nas u Medjedji, Komisija za zarobljenike. Ova
Komisija je pokuavala ostvarivati kontakte i dogovarati razmjene.
Kada je prva razmjena trebala biti potpuno dogovorena, sa strane je insistirano da ona bude
dogovorena na nivou komandanata to je i prihvadeno sa nae strane. Preduslov je bio obostrano
potivanje lokalnog prekida borbenih aktivnosti. Mi smo to potovali, a za udo , i etnici za vrijeme
izvrenja prve razmjene. Inae, ovih dana naa dejstva su bila umanjenog intenziteta i oekivali smo
sadejstvo sa jedinicama iz epe na zajednikom zadatku.
Sa Vinkom Pandurevidem, etnikim komandantom, sam kontaktirao uz instrukcije i saglasnost
komandanta Buljubaida i dogovorena je prva razmjena tijela poginulih. Mi smo traili i dobili tijela
Gacka Bekta, Bezdroba Enesa i Bese rahmetli, a etnicima smo dali tri tijela njihovih boraca sa bitke na
Meremilju. Razmjena, je izvrena na platou ispred tunela Nezudi na asfaltnom putu Viegrad-Medjedja
na raskrsnici za Holijake. Obezbjedjenje sa nae strane je bilo na visokom nivou, ali je ipak trebalo
ostvariti prvi mirni susret sa etnicima i izvriti primopredaju tijela. Sa nae strane za tu teku situaciju
odabran je, nakon dobrovoljne prijave nekolicine boraca, Avdo Duran, momak koji nije prezao ni pred
jednim zadatkom bilo koje teine. Moje mjesto u toku razmjene je bilo takvo da sam imao kompletnu
situaciju kao na dlanu: na stijeni iznad mjesta razmjene udaljenoj stotinjak metara od mjesta razmjene
vazdune linije, a uspio sam otkriti poziciju na kojoj se nalazi Pandurevid, to ga je puno iznenadilo.
Poslije ove razmijene uslijedile su pripreme sljedede, uz mnogo prethodnih dogovora radio-vezom i
uslovljavanja. Pokuao sam da dobijem odgovore za odvedene Viegradjane, uglavnom, vojnosposobne.
One, koji su vjerovali etnicima i Uikom korpusu i vratili se u Viegrad u drugoj polovini aprila i maju da
budu ovce za klanje uz prethodno iivljavanje tih kojim su vjerovali. Nisam dobio konkretne odgovore,
uglavnom je nepoznata sudbina svih.
Tijela naih heroja koja su razmijenjena ukopana su u prisustvu gradjana Gorada. Svi su htjeli da ih
isprate i odaju poast. Ponovo su se redale teke scene a emocije su dostizale nevidjenu teinu. Plakali
su svi, alili to ih nema i ponosili se njima. U mojoj dui puno teine izaziva surovost agresije. U
nemogudnosti da se dobiju neka tijela, posebno Hede rahmetli, a etniko objanjenje da to tijelo nisu
mogli nadi, i podsjedanje na pogibiju, me je jo vie ubijalo. Druga razmjena je ubrzo uslijedila i
razmjenjene su ive osobe, civili. Pet nemodnih starih ena i to : Hajdarevid Mula, Isid Fatima, Muhid
Niza, Dizdarevid Zumra i Dizdarevid Samija, za tri stare ene koje su ostale sa nama nakon dejstava oko
Bursida. Za dva tijela ubijenih etnika dobili smo dva tijela naih boraca.
Za est tijela ubijenih etnika dobili smo pet tona brana. Nakon puno nastojanja da izvuemo vie od
toga, prihvatili smo takvu razmjenu. Prethodno je saglasnost i za ovu razmjenu dao komandant Ferid
Buljubaid, a izvrena je vojniki kao i prva. O svim detaljima u pripremi razmjene su bili obavijeteni
lanovi Komisije za razmjenu, ali nisu eljeli da rizikuju i da uestvuju u razmjeni na mjestu na kom sam
se ja nalazio. To je za njih bilo preopasno. Ipak su bili spremni da iz hladovine kritikuju iza mojih ledja.
udno je mnogima koji nisu ivjeli u Medjedji i na ostatku slobodne viegradske teritorije, zato smo
traili brano za tijela poginulih etnika. Borcima Prve viegradske brigade je odavno postalo jasno da de
uskoro morati voditi bitke samo za hranu. Posljednjih sedam dana dnevno im je pripadala "ogromna"
lepina od sto grama, danas je dijele na pola a sutra, moda, nema hljeba uopde. Ovi borci su to
prebrodili. Ved nekoliko puta su bez hljeba neslanu krompirovu orbu, riu ili rjedji grah, koji je bio samo
iznimno, pojeli uz ono "udur Bogu da i ovo imamo." etnicka tijela su se poela raspadati, a mi smo za
razmjenu prvenstveno traili tijela naih borca i uporni u tim nastojanjima bili, ali etnici, ipak, nisu
isporuili sva tijela naih boraca nestalih u toku dosadanjih dejstava. Njihovo uvjeravanje da ne
posjeduju vie tijela je bilo argumentovano, ali je sumnja u to da su oni unitili ta tijela kod mene ostala
kao najvjerovatniji razlog to nisu mogli ponuditi tijela naih boraca za razmjenu. Mi smo u svom
vitekom nainu ratovanja potivali osnovna naela enevske konvencije u postupanju sa zarobljenim. U
razgovorima sa razmijenjenim starim i iznemoglim enama, saznao sam ta su preivjele u zatvorima to
mi je dalo jo potpuniju sliku o etnikoj torturi i primjeni ideologije velikosrpstva nad civilima koji su
izuzetno opasni" za njih. etnicima nije smetalo to to su ove ene stare preko ezdeset godina. Oni su
ih upregnuli kao sposobnu radnu snagu i tjerali da rade vrlo teke poljoprivredne i druge poslove. "Ali
eto, ostale smo ive, fala Bogu" rekoe sve i jedna, iscrpljeno i isprepadano.
Dejstva su utihnula, ali ne potpuno. etnici jo koriste prilike da iznenada upute poneku granatu, to
opravdavaju kada razgovaramo o nastavku razmjene tijela time to kau da su neke pijane budale
gadjale i da su ih oni ved kaznili, mada je to bilo prozirno i demantovano obino istog dana ponovnim
pucanjem ili granatiranjem. Jo jedan neprijatelj je kucao na vrata prijetedi naem opstanku na ovom
prostoru. Dolazi, vjerovatno, hladna i duga zima, a borci su neobuveni i neodjeveni. to je mogude i
nemogude krpi se, jer nema drugo. Ima samo to to je na borcu, a to nije ni blizu potrebnog za zimu.
Nije dovoljno toplo, nije nepromoivo, a o uniformi borci samo sanjaju od poetka agresije. Snovi vedine
boraca su esto puke i dovoljno municije a onda ravnopravna borba protiv neprijatelja. Da li de to
doivjeti ? U meni postoji nada da hode, ali sigurno ne brzo. Eto, oni skromne snove teko mogu
obistiniti kako bi dohvatili rukama pravdu visoko u crnim oblacima iznad njih. Prelazne i zarazne bolesti
su ved prisutne, ali ne na epidemiolokom nivou, mada svi uslovi za isto postoje; neuhranjenost,
iscrpijenost, slabi uslovi za higijenu, nemogudnost pravovremene i potpune medicinske, intervencije,
neadekvatan smjestaj i kontakti sa bolesnim osobama i dr. Ali, borac sa Drine je vrst i ilav, pun gorine
tako da ni bolest ne moe pridi blizu. Sve neprijatelje pobjedjuje i prkosno koraa na oluji i medavi sa
osmijehom na licu, Bosnom u srcu, sve blie slobodi. Brano, koje je dobijeno u razmjeni, moe hraniti
borce ako ne bude nita drugo dospjelo iz Gorada, najvie dva mjeseca. A ta onda? Iz Gorada smo za
narod i vojsku do sada povremeno dobijali ito i jo poneto, ali to je bilo premalo da bi se od toga
preivjelo.
Davalo se, uglavnom, za narod u poetku agresije a formiranjem IBOG-a i za vojsku, na kazane. Poto su
normativi za vojnike bili mirnodopski, a izbor hrane izuzetno skroman, neki su komandanti jedinica
pokuavali lanim brojnim stanjem dobiti vie hrane to im je polazilo za rukom a mi u Medjedji to nismo
znali.
UNPROFOR se sa humanitarnom pomodi najavljivao, ali su etnici pokazali da oni ne uvaavaju
humanitarnu misiju i da nikome nede dozvoliti prolaz preko osvojene teritorije bez njihovog odobrenja,
to je uvijek bilo uslovljeno krupnijim ustupcima prema njima. Tako prodje svaki sedmi ili deseti konvoj,
ali ga etnici prethodno dobro olakaju. Nastavljeni su kontakti sa etnicima oko razmjene zarobljenika i
tijela poginulih. Njihovo insistiranje da dobiju to prije Midu Obradovida, Brana Simsida i Slobodana
Tanaskovida nije imalo uspjeha jer nisu bili spremni dati podatke o svim ivim i pobijenim u Viegradu od
poetka agresije, a mi smo zahtijevali da ih dobijemo u razmjeni za navedene etnike. Znao sam da su
mnoge odvedene pobili jer su to svjedoili oni koji su pobjegli iz Viegrada ispod noa u maju, junu i julu
'92. godine. Za takve smo traili podatke i tijela. Nismo dobili ni istinite odgovore. lpak smo pristali na
dalje razmjene u nadi da demo uskoro dobiti ive nae nestale i odvedene sugradjane. Dogovorena je i
25.11.'92. izvrena razmjena tijela etnika za hranu. Za esnaest tijela etnika dobili smo est hiljada
kilograma brana, tri hiljade kilograma krompira, petsto kilograma graha, petsto kilograma edera,
dvjesta kilograma rie i deset teka cigareta.
ta je znaila navedena koliina hrane za nas, teko je opisati, ali najkrade reeno: jo tri mjeseca ivota,
odnosno, preivljena zima. U dobroj mjeri od ove hrane se hranio i narod jer su borci, ije su porodice
bile najugroenije sa hranom, dobijali obino simboline pakete hrane, ali dovoljno da barem pet-est
dana ne misle dok su u borbi imaju li njihova djeca ita pojesti ili gladuju. Teko su mi padali zahtjevi
boraca za pomod u hrani za porodicu, pogotovo kada borac kae da on nosi svoj hljeb kudi i da on uopde
ne jede, a mi u magacinu nemamo nikakve rezerve hrane da mu se izda. Za tu razmjenu su borci saznali
isti dan i isto vee su na sastanku Komande i komandanata bataljona izneseni zahtjevi za pomod u hrani.
Svima se izalo u susret po prijedlozima komandanata bataljona, ali preskromno. Medjutim, bilo je i
kritike i vrlo podlih komentara iz taba od nekih lanova, ak i u pismenoj formi zvaninih optubi
upudenih meni, komandantu brigade.
U sutini, njihov komentar da ne ele jesti kosti svojih boraca je tumaen na vie naina, a oni sami su
istog dana zahtijevali da im se izda sljedovanje jer nisu imali ta jesti, a nisu poduzimali nita da dodju do
hrane za tab. Teko je bilo prihvatiti stalnu kritiku bez osnova, a jo tee optube sitne podlosti i
prijetnje, dodue, nikad u lice meni, ali mnogo puta iza ledja. Ipak, najtee mi je padao njihov nerad.
Nadao sam se da de tapski oficiri promijeniti odnos prema nama u Komandi, a posebno prema meni, i
da de moja korektnost biti dovoljan razlog u belaju koji nam je zajedniki da se sobom ne bavimo, ali nisu
se mijenjala. Moja tolerantnost je nekad ruila vrste principe mog ponaanja i ukupno stila ivota, to je
udilo moje najblie saradnike. Iz Sarajeva, preko Grepka, su doli tjelohranitelji Avdije abanovida, Zahid
Hurem i Sejo Bedirevid koga su zvali ejtan, koji su me pokuali zastraiti svojim gestovima epuredi se
prilikom susreta, najede ispred zgrade Komande brigade. Momci , koji su bili uz mene, su traili da im
dozvolim da oni upozore ove kabadahije da se malo spuste. Rekoh im da nema potrebe i da me ne plai
nimalo niti jedan njihov gest. Ako bude trebalo, ja du ih upozoriti. Sjedam se, prije mjesec dana rahmetli
Hedo Mea je poslije jednog Avdijinog komentara htio zavriti pukom svoj komentar, ali mu to nisam
dozvolio. Pred etvrtu razmjenu sam traio od Komisije za razmjenu da se ukljui i pomogne mi u
komunikaciji, pripremi i izvrenju razmjene. Pozvao sam gospodina Mehanovid Eefa, predsjednika
Komisije, kod mene na razgovor to je on prihvatio. Prethodno je svratio u tab sprat nie i vjerovatno
dobio sva uputstva kako da se postavi. Na moj poziv za zajedniki rad u cilju postizanja to boljeg
ukupnog rezultata, on je poeo kritikovati mene za dosada izvrene razmjene to sam prihvatio u
domenu korektne kritike, a kada je prosuo odredjene prljave lai tada sam ga zaustavio i pitao ta je
dobio kao instrukciju od Trteta, Avdije, Dineta i Nedada.
Nije mi htio redi, ali nije ni trebao, jer sam prepoznao ta je ije. "Jesi li ti angaovan u nekoj jedinici?"
upitah, "Nisam, niti namjeravam," ree i dodade "Ja radim neke poslove za tab. Nisam bio zadovoljan
odgovorom pa upitah zato ne namjerava i kakvi su to poslovi ? Odgovor dobih: "Nedu pod tvoju
komandu i ti mi nita ne moe. Moj komandant je Tvrtkovid," zalupnu vrata i ode sav crven i razjaren.
"Bide uskoro mobilisan ili pritvoren," rekoh jer je za isto bilo mnogo razloga, a osnovni je to ni po
jednom osnovu nije bio oslobodjen obaveza ueda u odbrani u sklopu jedinice. "Nikad, a ti pokuaj da
me pritvori" ulo se njegovo deranje niz stepenite. Nakon ulaska u prostorije taba poele su prijetnje
upudene meni, a zavrna je bila Mehmeda Tvrtkovida: "Neka pokua da te pritvori, pucademo se," nato
ja nisam reagovao, mada im nije bilo svejedno i teko su mi padale te prijetnje jer mi se pucamo sa
etnicima i ne treba nam pucanje izmedju nas. Ohladio sam se malo radedi redovne zadatke a onda
dobih informaciju da je sainjena "slubena zabiljeka" koju su kao svjedoci potpisali: Mehanovid, kao,
predsjednik Komisije, Demo Omerovid, Dine Jamak i Nedad Muhid, kao svjedoci i lanovi Komisije.
Razgovor izmedju mene i Eefa nije pratio niti sluao niko, medjutim, oni su to potpisali, a Eef i tab to
nazvae slubenom zabiljekom.
I pored ovakvih uvreda u pisanoj formi mnogo vie usmenih provokacija, ljage i lai, nisam pokleknuo.
Moja podrka su bili moji saradnici, borci, a odluujuda inspiracija je bila odbrana naroda i slobodne
teritorije. Mnogo vremena u dosadanjem toku agresije utroih da pokuam razumjeti te ljude i njihove
poteze i uvijek dolazim do slinih rezultata i razmiljanja, a to je da oni nisu vrijedni toga vremena kojeg
utroih, to pokazuju rezultati njihovog rada, karakteri i odnos prema borcima i narodu u ovom najteem
vremenu. Kod nekih sam osjedao zavist, potcjenjivanje pa ak i mrnju. Ta mrnja se graniila ponekad s
neprijateljstvom, to je bilo vrlo opasno. Zato sam pokuavao biti mnogo tolerantniji nego to sam
obino. U poetku sam se pribajavao podlih poteza, a stizale su mi razliite prijetede, poruke i dojave.
Nisam ih prihvatao, a kada sam o njima razmiljao onda mi moj strah nije bio na umu. Moda ga uopde i
nemam. Daleko vie sam razmiljao ta de biti sa mojim borcima i narodom, da li de doivjeti slobodu ili
umrijeti u mukama? Upravo ta elja da doivimo slobodu povlaila me unazad kada sam trebao napraviti
posljednji korak i raistiti sa pojedincima koji su mi stvarali ogromne probleme i lagano me unitavajudi
pomagali mom i naem neprijatelju, sigurno vie nesvjesno nego razumno. Tako su one prijetnje Avdije i
Tvrtkovida "pucademo se" bile teke jer znam da oni nisu sada sposobni potegnuti oruje na mene, a ja
da potegnem na njih, na to nisam ni pomiljao. Mnogi su pitali: "Da li to Sejdid ne smije?" I nije smio.
Samo zato to su to prethodni saradnici, moda i bududi, i zato to nisu neprijatelji ved prijatelji iz mog
naroda, a u velikoj su zabludi.
Hrana dobijena u razmjeni je bila u originalnim pakovanjima i provjerena je po kvalitetu i
upotrebljivosti. Bila je potpuno u redu. Gospoda iz taba OS Viegrad su jeli tu hranu a hukali narod i
borce da se radi o zatrovanoj i ozraenoj hrani. Eto, i to su radili. Jo jedna razmjena, etvrta po redu,
izvrena je 02.12.1992.godine. Rezultat iste je: za tijelo etnika Pere Kovaevida, oficira predratne JNA
poginulog na Meremilju, dobili smo tijela dva naa poginula borca : Hadid Amira i Raonid Malina i tri
iva odrasla mukarca srednje starosne dobi
1) Ahmetspahid Hajrudina
2) Duprija Ilijaa
3) Balid Hasana
Ovo je bila vrlo uspjena razmjena. Spaena su tri Bonjaka ispod noa, od muenja koja su zapamtili za
sva vremena. ta su preivjeli, teko je opisati, ali ostali su ivi i slobodni su i to je sada najbitnije. Dosta
znaajnih podataka sam doznao od njih. Reakcije etnika na neuspjehe koje su imali u borbenim
dejstvima su me posebno zanimale. Iz njihovih svjedoenja sam zakljuio da su etnici u nekoliko navrata
bili spremni pobjedi iz grada, a posebno kada su se vodile bitke za Drinsko i bitka za D.Lijesku. Tada su
mnogi bjeali autima i pjeke ka Uicu i Priboju. Grad je bio gotovo prazan, ali nismo imali srede do kraja
dovesti dobro zapoete bitke. Od gospodina Vinka Pandurevida sa kojim sam komunicirao u pripremi i
provodjenju razmjena dobio sam podatke o naim zarobljenim ili odvedenim u logoru Uzamnica. Od
boraca koje su etnici zarobili prijavljeni su
1) Berberovid Adem i
2) Samardid Muharem.
Od civila koje su etnici priveli u toku "velike zablude" bez pruanja otpora kao ivi su prijavljeni
1) Kulo Ramiz
2) Klaar Fadil
3) Selimbegovid Mirsad
4) Tabakovid Fehim
5) Muratagid aban
6) Kasapovid Demal
7) Dragovid Mustafa
8) Kustura Islam
9) Duprija Anes
10) Dervievid Mustafa
11) Duprija Mustafa
Svi oni su ponudjeni za razmjenu, a o velikom broju na isti nain zatvorenih etnici nisu imali odgovor.
Sudbina velikog broja civila je ostala nepoznata, ali smo se nadali da su ivi. Moda negdje u Srbiji, u
nekom od logora o kojima se ved govorilo. Poslije mnogo dobijenih informacija od razmijenjenih
Ahmetspahida, Balida i Duprije saznah da mi je sestra Fahrija, gluhonijema osoba koja rat nije mogla
nikako shvatiti, bila u zatvoru Uzamnica do poetka septembra 1992.godine, da je esto plakala i traila
naina da sazna ta se to oko nje dogadja, da bi etnici, vidjevi je kao veliku opasnost, odluili da je
nestane. Kako i pod kojim mukama, nisu mi rekli. Kau da su vidjeli da je izvedena iz logora Uzamnica i
da se vie nije vratila. Nada i dalje postoji, ali su vrlo male anse da je iva. Razmijenjeni su djelovali tako
preplaeno da ni njihova radost nije bila lahko primjetna. Moda slobodu nisu mogli prihvatiti kao
stvarnost, ved su oekivali batine i maltretiranja u poznatim terminima. Sam osjedaj da si dao doprinos
da oslobodi nedune civile i ljude koji su bili vojnosposobni, kaem bili, jer vie ni blizu nisu i ne mogu
biti, je veliko olakanje koje uz stalne napore, naprezanja, borbu sa neprijateljem i puno borbe u sebi ti
daje dodatnu snagu da izdri i ini jo bolja djela u ovom golemom jadu. Razmijenjeni su po svojoj elji
upudeni prijateljima i rodbini da se odmore i oporave.





Pomo i brat su stigli

23.11.1992.godine na podruje goradanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od
kojih je tridesetak bilo Viegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podid Fikret, dokazani borci sa
sarajevskog bojita, izrasli u vrsne starjeine sa dosta dobijenih tekih bitaka. Stigli su sa odredjenim
zadacima i ovlatenjima, uglavnom da pomognu da dodje do to breg oslobadjanja novih prostora i
jaanja Prve viegradske brigade. Podid je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica, a naroito u
rjeavanju kadrovskih problema i angaovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje taba je bilo
jedno od bitnijih koje je namjeravao rijeiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su informisani o
stanju jedinica, a naroito o povremenom destruktivnom djelovanju lanova taba prema Komandi
brigade. Oni de to brzo rijeiti, rekoe, i da od njih mogu oekivati punu podrku u radu, to mene i moje
blie saradnike Hodu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podom stiglo je tridesetak
Viegradjana od kojih je onaj vedi broj djelovao vrlo odvano i poznavao nas u Komandi. Jednog od
boraca koji su stigli sam sa posebnom eljom iekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem
Sejdid. Na susret, kao i esto prije agresije, bio je pun srdanosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo
poziva na prolost i neke komine situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. "Dje si
burazeru," ree i prigrli me muki steudi ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se
mogle svaki as prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret vrstih i usko privrenih jedan drugom, susret
dvojice od etvorice brade iz porodice Ibre i Zemke Sejdid. Da se to ne dogodi, poeo sam sa pitanjima
koja de nas razvedriti.
"Jel' to ti hode Sarajevo da deblokira pa tek onda da nas obidje. Dje zapelo, da braco pogura." Ti nisi
moj brat, nego ja tvoj u Goradu" ree Adi i dodade: "estitam, svi mi priaju uglavnom dobro o tebi." A
ja mu doskoih: "Ono to su meni o tebi priali je previe i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih
"koka," a ti nisi od tog posla." "Zna da nisam, ko ni ti," , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo
puno uspomena iz zajednikog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je naa starija
sestra Fatima Tima natjerala pod poret da bi generalno uredila, oistila dnevni boravak i kada nismo
smjeli plakati ved smo trpili toplotu koja je u poetku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas
potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u ariji, Viegradu, pa je sestra pokuala malo da nas
urikta jer smo bili jako nemirni.
Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka estoko kritikovala, ali nismo eljeli da je
majka iba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. ta poslije ? Sjedam se Adijevih gegova sa
zabacivanjem obiju nogu iza vrata to je bila rijetkost da ko moe osim sportista koji su imali gipko tijelo,
a to je kao djeak mogao. Meni je to bilo nemogude, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i ini mi se da
sam bio puno krut i debeo, a on mrav i uvijek nejak. Njega su vie bolesti lomile nego mene. Sjedam se,
uticu je bolovao jedino on u naoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat
esto sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujudi da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u
naoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo ija je zadnja, a ja sam uvjek bio
jai i bri. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tue Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to
bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa djeacima sa kojima smo se druili. Adi je imao loiji rukopis
od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija brada). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali
to je nametalo i takmiarsku atmosferu tamo gdje je to bilo mogude. Ja sam bio vrlo uporan i tee
podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepe provocirati, to je esto mene puno
nerviralo. Ponekad je to bio poetak naih prepiraka koje su zavravale njegovim povlaenjem, a
ponekad se desi i sitna arka. Kada je to u kudi, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.
ah je bio esta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada
je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kudnom ambijentu, na stolicama ili vani na
vratima stavljenim na stalak, smo esto do iznemoglosti igrali dokazujudi ko je bolji. Fudbal, koarka i
ostali timski sportovi su takodje bili podruja gdje smo rekreacijom esto doivljavali poraze i pobjede,
ali je uvijek bio prisutan naglaen takmiarski duh i upornost da se uspije vie i bolje. Zajedno smo dijelili
svaki, pa i najsitniji deparac a dobijali ga na razne naine od babe koji je i pijan vrlo esto za nas odvajao
da imamo kupiti sebi neto kada se vradamo iz kole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da
smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga nauili, a ostavio
nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajudi, a kasnije i radedi
fotografije, zaradili neto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obuio, Halil je i sam zaradjivao
poneto novca za kolovanje i deparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo naueni
zanat smo dobro iskoristili za deparac, a esto i mnogo vie od toga, ime bismo kupovali neto od
odjede. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca pladali smjetaj i ishranu za vrijeme studija. Pored
dobre zarade na gradjevini i puno uloenog rada i truda, otac nam je mogao priutiti samo jedan dio
naih prohtjeva koji su bili u vrijeme naeg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio
priuen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodedi majstor u ovoj oblasti na naem
kraju, a strunost koju je posjedovao otvarala mu je iroko vrata napretka i prolaz gdje mnogi
gradjevinski inenjeri nisu mogli.
Zaradjivao je puno novaca radedi privatne kude koje je vrlo rijetko pogadjao "udjuturu" a najede radio
za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov uinak,
odnosno vrijednost tog uinka. Mnoge kude na kojima su kvazi-majstori, pravedi propuste, dolazili u
bezizlazne situacije, babo je popravljajudi velike greke zavravao, naroito na krovnim konstrukcijama.
Kada bi zavravao kudu dobivao bi puno darova na sljeme koje je nesebino rasporedjivao radnicima i
majstorima koji su mu pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije zavretka nekog objekta (obino privatnih
kuda) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iekivanje je bila vjenost znatielja i radost.
U vremenu koje ja pamtim, babo najede je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom
prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najede dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog
uspona u povratku, vozai nisu rizikovali da ga dovezu do nae kude. Novac, koji je nosio po svim
depovima, bio je zguvan i esto uprljan blatom, a puno novca izgubljeno po kafanama i putem do kude.
Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo
ekali uprljanu i zguvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na
neki od teferia kada smo odrasli.
I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila
u susret, ali to je imalo svoju konanost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je nodi,
nespavanih zbog alkohola s kojim se babo druio vrlo aktivno, moja majka provela ekajudi da se razidju,
da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga to mi nismo znali odgovoriti. Izmedju
ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obino je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo
tako, dijelili smo jer smo tako ueni od majke. Majka i otac su nas voljeli vie od starije brade koji su ved
krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.
Kao i najstariji barat Halil, Adem je zavrio gimnaziju i upisao se na Elektrotehniki fakultet u Sarajevu. Ja
sam po zavretku kole uenika privredi, upisao umarstvo, tako da smo kolsku 82/83. zapoeli
zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao bruco. U to vrijeme sam ga mnogo
emu pokuao nauiti, ali se i sam veoma dobro snalazio boravedi u studentskom domu Nedaridi. U tom
vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih
cimera, ali i to, da de druedi se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku zavri studij.
Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je zavrio u razumnom roku.
Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priutiti i sebi neto to je
njegovo drutvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti pide i to je bila sva ljepota uitka od mogudih poroka i
to mu je nametnulo drutvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u
Sarajevo mog uraka Muharema koji je ved dobro prebirao gitaru, pronaao je ahbaba da se povremeno
opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su esto "Dirliju" i hitove Crvene jabuke. Uz puno tekog u naem
djetinjstvu, doivjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i kominih scena koje smo priredjivali vrlo esto. Jedna
takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno sluenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme
svaki ispradaj regruta u vojsku je bio popraden velikim veseljem jer je taj in smatran inom ponosa
roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispraden i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i
suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije proao
svijeta i bojala se da se nede snadi tako miran i patrijarhalno odgojen. Nakon Adijevog pozdravljanja sa
rodbinom, komijama i prijateljima, uli smo u Halilov auto, fidu, i krenuli iz sela Drokan ka Viegradu.Tek
to smo izali uz prvu uzbrdicu, Adi de panino: "Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu knjiicu!" Halil
zaustavi uz negodovanje: Pa kako de to zaboraviti?" "Na ta si misilo?". Idi, Ahmo, trkom, donesi je"!
Adi mi objasni i ja otrah. Kroz selo bi onih loginih pitanja: to si se vratio?" ta ste zaboravili?" a ja da
ne priam bruku kratko odgovorih: "Nita." Uzeh knjiicu i ustrah uz uspon do mjesta koje smo zvali
Zelenka a Adi mi otvori vrata. Dajudi mu knjiicu upitah ga: "Gdje ti je poziv i lina karta?"
Tad se Adi uhvati za glavu i panino ree: "Nisam ponio nita," opet se Halil poe uditi i postavljati
Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavi nadi odgovore, zamoli me da ponovo trim do kude da uzmem poziv i
linu. Ja sam se ved dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmiljao puno, idem to prije, jer zakasnidemo
na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je
vojni rok u JNA sluio i na rodjak Izet Sejdid oko ijeg je sluenja bilo puno vie kominih scena. Ovom
to nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepriavajudi,
najede u porodinom krugu, kako se ono desilo, evocirajudi uspomene na ovaj komian dogadjaj. Pred
agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovidi i upao se da nadje neko perspektivnije rjeenje, jer su plate bile
male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset etiri lina dohotka u robi amonijum - nitrat i napustio, a
honorarno je radio kao profesor u srednjim kolama u Goradu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i
uglavnom, se izuzetno lijepo prialo o njemu. Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi
ree da je on ponosan na mene te da je on "moj brat" a da je oekivao da sam ja "njegov brat," bar u
Goradu u kom ga mnogi znae pred agresiju i dobro uvaavae. Priasmo te veeri o svemu, o nestanku
Fahrije ponajvie, i njegovom boravku i angaovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo
otili do roditelja u Medjedji.
Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon to smo se dobro ispriali, ja sam otiao
spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kudi Rede Reida. Nisam mogao dugo zaspati, razmiljao sam
o svemu a ponajvie o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih iji su najblii ostali
sami i za iju sudbinu nita ne znaju. U snazi da izvri tu svoju odluku vidjela se veliina ljubavi i
potovanja prema nama, patriotizam i udnja za Goradem. I eto, uspio je, svaka mu ast! Znajudi njegov
temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da de odmah udi u teke situacije, ali
nisam imao pravo ni razmiljati da ga sakrijem i zatitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja
se oekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i nainu ratovanja svi koj i su doli ovih dana, a njih je
tridesetak u ovoj grupi za viegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i elje da
pokau ta znaju, ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je
povremeno naruavano od strane etnika.

Oslobadjanje i pad Holijaka

Kada smo zavrili etvrtu razmjenu, etnici su oekivali i petu u kojoi su traili Midu Obradovida, Brana
imida i Slobodana Tanaskovida. U njima svojstvenom stilu, nakon to mi nismo prihvatili ponudjene
uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz estoku podrku su zauzeli nae pozicije od HE Viegrad na
lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jaeg pokuaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po
pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.
Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlaenje jedinice vrilo neorganizovano.
Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linija
odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz
Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i ved stekli znaajno iskustvo, to je
ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, znaajno oslabilo. Novi komandant jedinice,
Karaman Fadil, je izrastao u dobrog starjeinu, stiudi znanja u bitkama, nije mogao mnogo uiniti u
ovom estokom napadu etnika, sa artiljerijskom podrkom koja djeluje zastraujude. Nakon
uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobinu naredbu
iju sutinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na elu sa Liskom Kasimom
pridje etnicima to blie i da sa vie razliitih mjesta od ponodi dri etnike pod opteredenjem, pucajudi
prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, pribliava se kroz umu, a zatim oko tri sata ujutro
prekine pucati i zviducima se doziva, simulirajudi pripremu za napad. Znao sam da etnici ne poznaju
tako dobro ovaj teren da se upute u nodni pretres terena kroz umu, naroito, jer mogu oekivati puno
razliitih iznenadjenja, a za nodno granatiranje teko mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju.
Oekivao sam da de bjeati, u najgorem sluaju da de biti cijelu nod budni i sutra iscrpljeni, tako da de
naim napadom udariti "fuk."
Naredba je izvrena, etnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti neujnim
pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao nae
pojaanje. Nisam mogao da ih uvjerim da moe biti puno opasno, ali sam oekivao da du idudi sa njima
modi da ih zaustavim prije eventualnih tekih situacija i izvudi ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili
vozilima, uredi da stignemo to prije na kotu Vrhovi, jer su izvjetaji sa Bukvice i Vrhova govorili da
nigdje ne vide etnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavi na
Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uoih nita to bi ukazivalo da
su etnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Poivalima, blie liniji odbrane. Sa Vrhova, vie
kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje
koje su etnici morali pokriti, ako jo dre liniju odbrane koju su, privremeno, jue zaposjeli. Jue smo
izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremilju, ali nadam se da
demo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinod, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva
su se vrlo dobro kretali po terenu i koristedi masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u
stopu. Posebno su me oduevili Enko Kulovac, Podid Fikret i Taib Dervievid u skladu pokreta,
medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastraujude,
bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, neujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na
Poivala. Kada sam bio siguran da etnici nisu prisutni, otvoreno sam preao istinu od ume do kuhinje
na Poivalima, to je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom doao sa stijena iznad HE Viegrad,
preko Konja, i na Poivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte,
paljivo, nadajudi se iznenadjenjima koja su etnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlaili u
toku prethodne nodi. Iz uoenog na terenu bilo je oigledno da su etnici pobjegli sa ovih pozicija
neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojedi se da ih mi u nodi ne iznenadimo. Jako zadovoljan to
smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju
odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da
pomognu, to su Enko i Podid prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim
licima jer postigli su poetni, vrlo znaajni uspjeh, ne ispucavi ni metka. "A ta de biti kada zarafalamo",
glasno su razmiljali. I ja oekujem puno dobrih rezultata i puno pomodi borcima u bitkama i meni u
komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju etnici nisu
dograbili, prijavi teko stanje na Dankidima i potrebu da se javim vezom to prije, ili da idem na
Dankide po traenju komandira jedinice koja je branila vrude podruje od Zaglavka preko Dugog ajra
do Klisure.
Dobivi pojanjenja stanja na Dankidima odluih otidi to prije uz angaovanje interventne jedinice iz
Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je ved stiglo do Poivala. Moje
lino obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Dosibegovid. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inae
momak kojeg sam odlino poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Devade. Pratedi sa Drinska,
etnici su uoili nae kretanje po bojitu i uputili nekoliko granata u umu, pedesetak metara iznad puta
kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvueno maskirano u umarku. Vidjevi
pogotke granata, ocijenih da de sljededa serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Otro
naredih: Idemo trkom to prije do auta, nadi de nas granatama"! Juso je prihvatio i izvrio naredbu
pratedi mene u brzini tranja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvi se prema njemu
proderah se: "Hajde, tri brzo, ostavi to vezanje cipela." Imao sam predosjedaj da de granata pasti na
mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrao, je tridesetak metara a jedna od tri upudene granate je pala
tano na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. "Umalo ne
pogiboh ree Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne grake znoja.
Auto nas je ekao u umom obraslom dolu, a urba je bila velika, jer kritino stanje na Dankidima
prijetilo je da izgubimo najznaajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku vonje
prema Medjedji iz Orahovaca, tek to smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi ifrovano da
su Holijaci ponovo pali. "Nemogude", rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. ta se moglo desiti
za petnaestak minuta otkada smo otili, nikako mi nije bilo jasno. Da li je mogude da smo ponovo izgubili
Holijake? "Pa ta su radili ovi nai? Zato se nisu branlii?", upitah naglas. Abaz i Juso sa udjenjem
komentarisae da to nije mogude. "Okreni! Idemo ponovo u Holijake", rekoh vozau Hamedu, a on
smota u tunelu i okrenu. Traio sam da vozi to bre kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema
Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret
Podid. Govorili su da je sve palo, da su ih etnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su
Fikro i Enko, rekoe da su kod damije i da me ekaju. Na moje pokuaje da ih vratim, ovi borci su na
razne naine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplaeno, to je bilo dovoljno da
shvatim da nede ispotovati naredbu, ali moja ekipa mora idi, gore su ostali borci koji su pruali otpor.
Njima moramo pomodi! Enka i Podida nije bilo kod damije, a vidjeni su da idu ka damiji pa mi bi udno
gdje su nestali. Auto ostavismo ispod damije u Orahovcima i urno nastavismo pjeke.
Zijo Kustura, Hodin brat, nam se pridrui na prilazu Bukvici, kao i Dero Jasmin, a doktora Benka
zatekosmo na Bukvici. Pokuava dvogledom pribliiti i razjasniti situaciju na Poivalima, koja su zaselak
na vrhu sela Holijaci. Jo uvijek nije siguran da li ima naih i smije li gadjati snajperom. ta ovo bi
Sejdidu"? upita me sav zaudjen i blijed. "Reci ti meni doktore, ja sam ostavio isto stanje, ta uradiste?
Kako ih pustiste?" ljutito upitah. "Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu uo
estoku paljbu i vidio da neki nai ved bjee. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta.
ta sad da radimo?" u oaju me upita. "Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti," rekoh sa puno
ogorenja. "Dajte mi nadjite Enka i Podida odmah!" naredih Abazu i Jusi. "A, Zijo i Cero, vidite koga ima
od naih na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da de konkretniji
zadatak dobiti brzo.
Enka i Podida nisu nali, a pregledom bojita utvrdio sam da su etnici zaposjeli nae linije i samo
okrenuli pukarnice u suprotnom smijeru iz naih zaklona. Radilo se o velikom broju etnika koji su
djelovali jako oprezno i spretnije od domadih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa
udaljenosti od oko osamsto metara. Pokuali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo
uspjeha. Enka i Podida nismo pronali do akama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao.
Svi su produili za Medjedju.
Kada sam pomislio da je medju onima koji su panino otili ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio
sa jednim saborcem. Rekoe uglas: "Jedva smo uspjeli izvudi se!" Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od
trnja u izvlaenju. Ostali su zadnji i odsjeeni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno srede iz prve
vrlo teke situacije na vrelom viegradskom bojitu. Adem je bio uporan u svojoj elji da doprinese to
vie odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer oekivao da demo vrlo skoro on i ja idi u nae rodno selo i
iz te pozicije pripremati ulazak u Viegrad, a do tada de iz Sarajeva stidi puno boraca i jedinica, nadasmo
se. Ademova odlunost je bila naglaenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je uo
da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerjeive situacije. Teko je bilo to opravdati u ovako
dramatinim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadoe sa nama, a Fadil Karaman
izvijesti da nije u mogudnosti prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima,
dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odluih da ih ne povlai jer je to najznaajnija
pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima du odluiti nodas, nakon to izvijestim komandanta
IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmiljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon to
sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo
zastrai doktor Benko, koji panino protra pored mene govoredi "Tenk! Bjei, Sejdidu, bjeimo. Evo ga
tu, ispred nas!"
Vidjevi Benka kako panino tri i znajudi da nemamo nita od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a
za mnom i ostali, i strah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne vede bukve. Benko je traio da
trimo jo do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u sluaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono to
me je natjeralo da stanem bilo je udjenje, kako to da tenk ne ujem na sto metara od mene, a ne puca
niko okolo niti se granatira. "uje li neko od vas tenk?" upitah. Svi se pretvorie u uho i pokuae da uju
neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da uje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: "Moda
su ga ugasili da pjeadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk." Prihvatih tu mogudnost i okrenuh se
da nastavim, ali ugledah u Dere Jasmina RPG i dvije granate. Pa to nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj
to ovamo odmah!" ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvi na ile
debele bukve. Granata je ved bila u cijevi RPG-a. "lzvolite," zamuca i dodade: "Ja sam vas traio da kaem
da je RPG u ovoj kudi ispod nas." Nastupi tajac da ponovo osluhnemo uje li se taj famozni tenk, sada
sam ga prieljkivao mnogo vie nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su ili uz mene i
govorili: "Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne moe i pukom i RPG-om". A ja kratko odgovorih:
"Zato ste vi tu." Vradali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vrado i nije mogao
vjerovati da tenk jo nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na
poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.
Ta pozicija je bila usjek puta Poivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara nie je jedna
jaka krivina u pravcu HE Viegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnue svjetla direktno u moje oi kroz
usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uoih jo neka svjetla okolo: dva velika fara koja su
obasjavala podruje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE
Viegrad. Pozvah doktora, a on laganim, neujnim korakom dodje do mene. "Eno ti tenka, pucaj!"
naalim se. On se nasmija i ree: Isto ko farovi vozila." E moj doktore", bijae moj komentar. Na ovaj
previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati nau liniju
odbrane, a mi smo otili u Medjedju da primimo izvjetaje o dananjem gubljenju pozicija na Poivalima.
Medjutlm, Enka i Podida nismo nali, niti su svradali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo udno, jer
sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starjeinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produili za
Gorade. Ovo danas je njima bilo previe da izdre. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli
svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvaavali dok sam uz njih a im smo se razili hvatali su
krivinu. Puno je bilo razliitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podid proli kroz
Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se proelja teren u irem rejonu Orahovaca i da me veeras,
do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U dananjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao ustrodu i
stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Dervievid, koji je u Sarajevu ved postigao velike rezultate kao
borac.
On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Dervievida Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko
Dervievid je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije dolo jer su etnici htjeli civile
poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji
za Bosnu u kojoj nede biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve to
nije u duhu velikosrpstva. U ponod mi stie izvjetaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama
Poivala, ali da Enka ni Podida nisu pronali. Ujutro su ved stigle poznate prie "vidjeni u Goradu,"
"proli kroz Ustiprau," "ved su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka" i slino, to je davalo nadu da
su jo ivi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da naputaju i objasnili zato, jer su na mene
ostavili izuzetno pozitivan i snaan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to to su neki
priali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su traili svoje mjesto po osnovu isprianih
lai, u kojima su smiljene gadosti estoke sadrine. Kada bi to ispriao neki anonimni gradjanin, borci su
pitali ko mu je to priao. Odgovor je esto bio: neko iz Opdinskog taba : Avdija, Trte, Dine, Eef ili
Nedad.
Ovu situaciju Avdija abanovid je iskoristio da lansira zanimljivu priu i uputio je ka Goradu i Sarajevu,
prema obinim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Sutina njegove
prljavtine je bila u tome da sam ja rtvovao, ili ak sumnje da sam ja ubio Erika i Podida, jer su mi oni
bili konkurenti kao borci i starjeine, sve u cilju da to bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela.
Te i takve lai brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim
situacijama. Avdija i ostali iz taba su takvim priama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su
mogli udi, naroito po Goradu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomiljenike, a tab su forsirali kao
pokride svog angaovanja. Takav Opdinski tab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora agresoru pa je
te funkcije odavno preuzela IBOG, ali tapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu
pokuali iznuditi papir kojim de oni, ipak, komandovati. Ti pokuaji nisu sredom donijeli uspjeh, jer je
teko vjerovati da poslije svega to su do sada uinili imaju povjerenje boraca i starjeina, pa i od naroda
koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije abanovida je stigla do Zenge, Azema Dervievida, i on je insistirao
da se ujemo radiovezom. To nije bilo mogude istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u
izvidjanju, pa smo se uli narednog dana, odmah poslije Nove '93.godine, nakon to su pronadjena tijela
Podida i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u naoj teritoriji iza novoformirane linije
odbrane Vrhovi- Bukovica - Prnica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate kredudi se ka Medjedji, jednom preicom pored damije u Orahovcima. Ovaj put
im je nedostajalo malo srede jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala
je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko
nije uo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo
izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je ved saznao od saboraca koji
su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da de on sa mnom raistiti. Prihvatio sam da dodje, ako moe,
rekavi da se ja istine ne plaim. Rekao sam mu jo da oni koji su mu lansirali takvu priu nisu moji, a
vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne slua ved da sve sam provjeri. Eto, Avdija je naao svoju ulogu i
pokuao njemu svojstvenim nainom, podlodu, napraviti jo vedi gubitak i pomodi neprijatelju da nas
manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavi istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji,
rahmetli Enko i Podid, nisu ispunill svoju poslednju elju da udju u Viegrad pobjedonosno. Ukopani su u
goradanskom groblju 03.01.1993.godine.

Fahro je poginuo

Crni Vrh je u decembru mjesecu '92.godine bio meta stalnih napada etnika i mjesto pravog herojstva
naih ezdesetak boraca koji su ga branili iz jednog uskog okruenja, naizgled bezizlazne situacije, ali za
borce bataljona "ole" koje je predvodio Fahro Raid, onaj isti Fahro, koji je prve metke ispucao za
Bajram 11.06.92. iz Plistina gadjajudi etnike na Kosi pored mog rodnog sela Drokana.
Fahro je napredovao jako brzo i u oktobru ved je vodio etu iz Kostida koja je bila problematina u
pogledu discipline. Ustrojio je tu jedincu, izvodio sa njom i odbrambena i napadaka dejstva da bi, eledi
da bude u svom kraju, traio odlazak za Crni Vrh to sam mu i udovoljio. Sjedam se njegove radosti kada
je zarobio prvu osamdesetetvorku "sija smrti," 16.10.92. na Meremilju, kao i dana kada smo pred
agresiju esto igrali fudbal u istoj ekipi, pa igre bilijara po cijelu nod kod njegovog rodjaka Smaje. Prvih
dana poetka agresije u Viegradu, bijae moj kurir i brzo mu dosadi. Od mene je skoro traio da
pokuam pronadi naoare jer je one koje je imao unitio potpuno. Nekoliko puta ih je lijepio pa ih vie ne
moe koristiti. U Goradu je bilo obedanja i na kraju je reeno da de naruiti da se donesu iz Sarajeva.
Kada sam Fahri saopdio da treba da stignu iz Sarajeva, on se nasmijao i rekao: ipak ja moram traiti
etnika sa mojom dioptrijom, ostali me ne zanimaju." Imao je smisla za alu i bio je vrlo duhovit kada je
raspoloen, a rijetko kada nije bio dobro raspoloen. 12.12.1992. godine od granate, u jednom estokom
udaru etnika na Crnom Vrhu je poginuo izlazedi prema etnicima. Njegovom pogibijom izgubili smo
velikog borca, starjeinu, komandira i bududeg komandanta, borca koji je bre napredovao od svlh.
Autoritetom i hrabrodu bio je nenadmaan.
lzneen je kroz etnicke linije preko Kopita i ukopan u Medjedji. Nije dobio ak ni naoale koje je toliko
elio. Poslednje brilijantne rezultate i izvjetaj je posalo sa D.Lijeske, bio je nezadriv, ali nas uspjeh nije
bio potpun zbog pogibije Hede, Bekte, Bezdroba i ostalih. Ovaj gubitak mi je teko pao, ali sam skupio
snage gledajudi gorinu lica njegovih i mojih saboraca u toku njegove denaze. U njihovim licima vidjeh
sve misli tako jasno, da se upitah, da li je to san i odakle ta mod? Svi su eljeli osvetu. Te elje sam se
pribojavao, jer i ta osveta je morala idi po razumu i komandi, viteki, a radi spasa naroda Bosne, a ne radi
zadovoljavanja linog osjedaja.Upravo u ovom kontekstu govorih na denazi, mada mi bi jako teko. Ne
zaplakah.





Stigli Fikret Cocali i Nijaz Nuhanovi

U decembru '92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanovid, profesionalni starjeina bive JNA sa
izraenom eljom da doprinese oslobadjanju Viegrada i uestvuje u radu Komande Prve viegradske
brigade. Odmah se ukljuio i pomagao koliko je mogao. Imalo se ta nauiti od Nijaza. Veoma bitna i
dugo iekivana linost bio je predsjednik Ratnog predsjednitva Opdine Viegrad u Sarajevu i
predsjednik Opdine pred agresiju, Fikret Cocalid. U valu izbjeglica napustio je Viegrad i zadrao se u
Sarajevu odakle je, nakon nekoliko sluanja radio-vezom, eto, odluio dodi u Medjedju da pomogne
svom narodu u organizaciji ivota i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet
Mehmed Tvrtkovid Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika
Izetbegovida i paralelno u Crnom Vrhu vodedi Opdinski tab TO Viegrad, vodio i Ratno predsjednitvo i
Stranku demokratske akcije. To mu je omogudavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo uede u
odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.
Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druenje naih supruga u toku njihovog zajednikog
anagaovanja u preduzedu "Panos" u Viegradu. Nai kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao
moju suprugu i dijete iz obdanita, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i
povuen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli znaajnije pribliiti. Ozbiljnost ratne
situacije nas je pribliila i ja sam se njemu prijavio da uestvujem u organizovanju otpora neprijatelju.
Fikretovim odlaskom za Sarajevo, to su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno
ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Viegrada su to dobro osjetili u dosadanjem toku agresije.
O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio
mi je puno Zaim Hoda. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo oekivao od
Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je poeo
vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa lanovima Komande, ali to je due boravio u tabu sve se vie
osjedao uticaj tapskih "longosa." tapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim priama. Jedna
od tih je da sam ja rekao da demo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice,
to je samo jedna u nizu prljavih lai. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao
tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.
Brzo se Komandi brigade Ratno predsjednitvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadrine.
Poto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starjeina brigade, doao sam
pod stalni udar gospode iz taba i Ratnog predsjednitva. Kada bi brigada postigla znaajan rezultat, tada
su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obedanja i elja za pomodi: Komandi, borcima, meni " ta
nam god zatreba". Hoda je brzo pokazao razoarenje Fikretovim uticajem na lanove taba, odnosno,
njihovim uticajem na Fikreta. U svemu to sam zamjerao onima koji su pobjegli najvie me pogadjalo to
to ne pomiljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odluujudi da o njemu razmiljam kao
odlunom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjednitva. Ipak, on me je brzo razoarao. U mojoj
odsutnosti bio sam izabran za lana Ratnog predsjednitva Opdine Viegrad u Sarajevu, to sam saznao
Fikretovim dolaskom, a to je lanovima taba malo tee palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam
smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane tapskih oficira, longosa.
Gospodin Hado Efendid, predsjednik Ratnog predsjednitva Opdine Gorade, nakon boravka u Sarajevu
me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na viegradskom bojitu i pomogao u eventualnom
rjeavanju problema, prvenstveno logistike podrke. Mene je Hado upoznao u poetku agresije, pa je
sa rezervom primio "uvale" koje su ispriali neki tapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita:
ta oni to rade?" to su se okrenuli protiv tebe?" Mislim da zna koliko je potrebno da zakljui,"
odgovorih mu.
Hado mi ree da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce
goradanskog regiona i to preko Viegrada, to nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. Iz Srbije za
nas samo alju pladenike," rekoh Hadi a on klimnu glavom i ree:" Svijet ih tjera da poalju hranu, oni
sami to sigurno ne bi." Ipak, u rokovnik, pored ovoga upisah "apsurd" to se ubrzo potvrdi. Ova rije mi
je puno govorila i sve pojanjavala.



Foa je jo daleko

Uz puno kvalitetnih priprema, angaovanjem svih raspoloivih jedinica, izvren je pokuaj oslobadanja
podruja do Foe, sa lijeve i desne obale Drine. Osim znaajnog poetnog dobrog rezultata nekih jedinica
i mnogo izuzetno dobro osmiljenih elemenata, nije postignut ukupan uspjeh ni blizu oekivanog, a
gubici naih jedinica su bili znaajni, to je u analizi potvrdjeno kao rezultat nepotivanja komande i
neizvravanja naredjenja. Nisam bio pristalica odlaska u borbu dobrovaljaca, ved boraca i jedinica koje
dobiju zadatak. Jedinica iz Prve viegradske brigade je na takav nain formirana i uz neophodne
pripreme upudena na izvravanje zadatka. Ja sam, zbog intenzivnih napada neprijatelja u zoni odbrane
brigade,da se ne desi veliko iznenadjenje, ostao sa oko sedamsto boraca i sto pedeset puaka da
odbranimo slobodnu teritoriju.
U drugoj fazi ovih dejstava uestvovao sam i zajedno sa borcima uao u neprijateljska utvrdjenja ispod
Stoca, izuzetno znaajnog vrha kojeg su etnici vrsto drali. Sa jedinicom iz nae brigade napadali su i
borci Prve drinske brigade. Bego Mro, odvani komandir dete iz Ilovae koji je svojom hrabrodu
razbijao strah kod saboraca i Hasan Turalo, iskusni komandant 5.bataljona Prve drinske brigade,koji je
poznavao svaku stopu ovog terena i provodio neumorno mnoge konvoje do Grepka, su vodili svoje
jedinice koji su poznavale ove terene puno bolje od boraca iz nae jedinice. Bego Mro je poao sa
pedeset boraca, a pri kraju bitke sa njim je ostalo pet boraca. Kada sam ga upitao: "Gdje su ostali borci?"
zacrveni se i ljutito ree: "Ne znam, jebem im mater, sve du ih pobiti." Teko je podnio da ga ostave
njegovi borci i to ispred svojih kuda, a da Viegradjani i Rudjani iz viegradske brigade vode borbu do
kraja, bez povlaenja, izuzev po mojoj komandi. To to smo mi probili neprijateljsku liniju nije iskoriteno
jer jedinice, koje su napadale Zebinu umu, nisu zadrale poetni uspjeh i kada je komandant Buljubaid
javio da se povuemo, bilo mi je teko prenijeti to starjeinama jedinica. Moje lice je bilo svo izgrebano,
neto od provlaenja kroz smreke a jo vie od dejstva osom iz tih smreka i kovitlanja iglica nakon
dejstva. Prije ovog oslobadjanja i posjedanja linija na dijelu Nekopi-Stolac, u pokuaju zauzimanja Stoca,
dominantne kote na ovom prostoru, poginuo je Nere, vrstan borac iz Zakirove jedinice i brat jo
poznatijeg hrabrog borca imbura, Kabaklije Ibrahima. U istom pokuaju lake je ranjen Zakir Jamak i
odvezen u bolnicu, a dejstva su nastavljena. Ipak, sve je zavreno bez ukupnog vedeg uspjeha. Ostali smo
na istim pozicijama, neprijatelj je imao vede gubitke, ali to nam nije bio cilj, ved oslobadjanje teritorija
oko Foe, pa moda i Foe.

Dankii padaju ako ...

Upravo kada smo pripremali organizovani brojniji odlazak boraca na Grebak po hranu za brigadu i za
porodice boraca, neprijateij je kao i svakog mjeseca i ovog zadnjeg vikenda pokuao napadom na nae
linije ugroziti nae pozicije na najvanijim mjestima, Zaglavak i Dankidi. etnici su uspjli zauzeti Zaglavak
bez znaajnijeg otpora naih boraca koji su samo dnevnim patrolama kontrolisali ovaj iroki i znaajni
plato, a zatim su, uz estoku artiljerijsku podrku, napali Dankide 30.12.'92. Oko 10 sati ujutro mi je
javljeno da je napad poeo i da uestvuje mnogo etnika, da su etnici na Zaglavku i da tenkom dejstvuju
po koli na Dankidima i naoj l/o, a oko 12.00 sati da je kritino i da de, ako pomod ne stigne hitno,
Dankidi pasti brzo. Krenuo sam sa pet-est boraca i naredio da nas stigne interventna jedinica iz kasarne
u Medjedji. Znao sam da de biti kritino i da de izvlaenjem ranjenih i poginulih brzo biti oslabljena,
inae, naa najtvrdja linija. Na dolazak mora ohrabriti borce i bitno je da stignemo na vrijeme prije nego
etnici izadju nad Dankide. Istrali smo do Dankida vrlo brzo, a uz put sam vratio nekoliko boraca koji
su "nosili ranjene," a nisu bili neophodni. Vidio sam u njima prisutan strah i paniku, ali su ili za nama.
Bilo je i onih koji su izvrdavali neprimijetno fuknuli ka Medjedji. Izaavi na stjenoviti plato ispod
prodavnice, usmo da neko puca iz tih stijena. Rekoe mi da su Zakir i njegova ekipa tamo: "A ta je sa
ostalim ? upitah borce koji su bili na ovoj liniji i ne uh odgovor. PAM, koji je emso Danko, komandir
jedinice sa Dankida, poslao na opravku u Medjedju sam vratio da pogledam moe li se popraviti. Upravo
to mi se uinilo najbitnijim kako bismo mogli upotrijebiti ovo efikasno i zastraujude orudje i sprijeiti
pad Dzankica. Pokusao sam, ali je bilo ocigledno da municija nije odgovarala pa sam trazio drugu. U
iekivanju odgovarajude municije, pokuao sam pripremiti MG-ovku za dejstvo.Oko mene je bilo
desetak boraca. Iznenada nas je pokosio rafal sa nae pozicije, oko sto metara udaljene u borovini iznad
prodavnice. Pao je jedan borac, Hasib Omerovid, a ostali su se panino bacili u stjenice koje nisu mogle
biti dobar zaklon, ali borci su se priljubili, utopili u njih. PAM je ostao na totalnoj istini kao i MG-ovka , a
ja sam ostao bez oruja izuzimajudi pistolj "Valter", koji sam nosio uvijek. Esedu Danki, emsinom bratu
koji je bio najblie MG-ovki, apnuh tiho: "Ja du pucati iz pitolja dok se ti ne prebaci i zgrabi MG-
ovku." Nisam imao blizu mene nikoga sa pukom u tom momentu. Nalo Munir, jedan energian borac,
uvi ta sam naredio Danki Esedu, prebaci se do mene i zatrai da on puca papovkom da titi Eseda, a
Esed sav premro, inae vrlo plaljlv borac za razliku od brata emse, kroz zube u stranu procijedi: "ubi
me komadante, ne smijem." "Kako ne smije? Vidi da smo im ko na dlanu, da se ne moemo nigdje
pomadi, sve de nas pobiti", dodadoh pun ogorenja. "Daba, ne smijem ubi, me, drhtavim glasom ree
Esed. Vidjevi da su Halo Halil Gegid i Juso Kesmer moji pratioci i lino obezbjedjenje u borbi, dalje od
mene, apnuh Muniru Nali da puca dok ja pretrim do MG-ovke i vratim se, da me pokua zatiti.
Razdaljinu od desetak metara istine pretrao sam bre nego ikad, ini mi se uz prethodnu pripremu i
dejstvo iz pitolja, a kasnije podrkom Munira i papovke. U toku mog pretravanja uo sam jedan dui
etniki rafal ali hvala Bogu, nisam osjetio udar po tijelu. Oko mene su zvidale kugle i samo sudbina,
ogromna sreda i malo spretnosti su mi pomogli. Ponovo sam se prilijepio uz stjenice iz kojih sam virio
makar polovinom tijela, ali sada imam u rukama MG-ovku. Mogu uzvratiti efikasno, a saborci su dobili
dodatnu snagu nakon to sam ja uspio dodi do MG-ovke. Odmah sam dejstvovao i prebacio cilj koji je bio
dobro maskiran i borovima zatiden od direktnog efikasnog dejstva, tako da sam morao gadjati pod
velikim uglom kako bi granata pala, kao iz neba, izmedju borova u nae zaklone koje su etnici preuzeli.
Poto je daljina oko sto metara vrlo mala, ovo ubacivanje granate je bilo teko postidi, pogotovu sa samo
est granata na raspolaganju. Ipak, druga a zatim i treda granata su pogodile cilj. etnici su pobjegli sa
pozicije o kojoj su sanjali da je preuzmu i sa koje su Dankidi vec pod punom kontrolom, bez ansi da se
brane. Vidjevi da su etnici nestali, moji saborci su oprezno krenuli ka borovima, a iz velikih stijena, nie
od nas, pojavio se Zakir sa svojom ekipom. Zakir me kratko izvijestio ta se ovdje deavalo od jutros, a
zatim se pridruio pretresu terena. Onaj famozni PAM jo uvijek nije proradio a meni je bila elja da njim
podsprajcamo etnike u njihovom izvlaenju ne bi li ostavili MTS-a ili ranjene i mrtve. Ponovo sam priao
sa Jusom Kesmerom tom PAM-u da provjeri donesenu municiju. Ponovo je to municija vedeg kalibra, a
druge nemamo na Dankidima. Tek to smo rijeili da ostavimo PAM, etnici nas zasue granatama oko
nas. Napravili smo veliku greku zadravanjem na istom mjestu ved petnaestak minuta.
Jedna granata MB 82 mm pala je jedan-dva metra od mene i Juse. Detonacija nas je zdrmala estoko,
zasula nas je kamena praina, ali nijedne ogrebotina nije ostala na naim tijelima. Nismo mogli vjerovati
da smo ivi a kamoli da nismo ranjeni. Saborci su, u pretresu koje je vodio Zakir, ostali bez daha. Nisu
mogli vjerovati da nismo gotovi, panino su zavikali: Pogibe komandant," a zatim, nakon to se praina
od granate oko mene i Juse rastjerala, sa udjenjem upitae: "Jeste li ivi?" i "Treba li pomod. Vidjevi
da se kredemo prema njima, nisu mogu prikriti udjenje i radost to se to tako sretno zavrilo. Imao sam
osjedaj da sam danas zatiden od neprijatelja, da mi nita niko ne moe kao i mojim borcima pa sam,
vidjevsi da su etnici u paninom bijegu, odluio da krenemo za njima. Neki od boraca, poslije ovog
prethodno preivljenog, nisu mogu prikriti strah koji ih je tek sada uhvatio i teko im pade ova moja
odluka, ali kako smo ili dalje ka Zaglavku tako su i oni bili jai voljom i samopouzdanjem. Ovom gonjenju
etnika prikljuio se i emso Danko sa ostatkom svoje jedinice. Vedi dio njegove jedinice je, nosedi
ranjene, otiao ka Medjedji. etnici se nisu zaustavili do Koarima, a mi smo odustali od gonjenja ispod
Zaglavka jer je dalje bilo jako neizvjesno, sa puno mogudnosti iznenadjenja, zasjeda i sl. od strane
etnika. U odbrani Dankida danas su poginuli Meho akar, Devad Kahriman i Hasib Omerovid. A meni i
mojim saborcima, naroito Jusi, 30.12.92. je bio dan srede i pomodi Allaha d.. Najznaajnija linija za
nau odbranu danas je bila pred padom i ponovo je velikom hrabrodu spasena i odbranjena u
nevjerovatnim okolnostima.
Danas se potvrdilo da su borci ove brigade najai kada to najvie treba, a ja sam jo sigurniji da ovi borci
mogu pobijediti mnogo jaeg neprijatelja boredi se za odbranu Bosne i svih naroda koji tu Bosnu istinski
vole i ele. Nodas, 30/31.12.'92. moj umor je bio ogroman, ali mi san nije mogao na oi. Da li sam ja
odabran da ostanem iv? Ako jesam, onda, zato ba ja? Ako sam to neim zasluio onda time to sam
stao u odbranu nevinih i nejakih ulaudi ivot za taj cilj, a takvlh je ved puno poginulo i njihove pogibije
su me boljele. Zato i oni nisu sauvani da neprijatelja pobijedimo bre i lake, bez puno rtava, da i oni
osjete ljepotu sutranje slobode? Da li du i ja ostati iv i doekati tu slobodu nastavim li izazivati sudbinu
u borbama rizikujudi tako esto ivot? Imam li pravo da se zaustavim i promijenim, da budem samo
komandant? Da li ja uopde i znam kako du se osjedati kada ne budem kao borac mogao pomodi borcima
da oslobode ili odbrane nove kote naselja ili gradove? Ove, i sline misli su me proganjale cijelu nod, a u
sabah dva-tri sahata dobrog sna bila su dovoljna da se naspavam i odmorim. Novu godinu '93. smo
obiljeili kao svaku drugu nod: ko je od boraca imao cigaru da zapali u toj nodi, je bio pun zadovoljstva.
Ovim borcima je bilo zadovoljstvo da su oslobodjeni boravka na l/o u toj nodi, a vrlo mali broj boraca je
stigao do svojih porodica. U Goradu se Nova godina doekivala mnogo bolje, a ja sam se u to uvjerio
nakratko uz obilazak po pozivima.
Na fetama u Goradu vidio sam jo mnogo toga to je mogao samo biti san u Medjedji, a ni moje
raspoloenje nije bilo na potrebnom nivou, jer mi savjest nije dozvoljavala oputanje a opteredenost
situacijom na bojitu i injenicom da moji saborci nisu u mogudnosti da odahnu, a kamoli otfetaju, nisu
mi dozvolili da kvalitetno osjetim ljepotu uitka. To sam mogao samo u Medjedji, medju svojim borcima i
svojim saradnicima. Za mene je bilo znaajno da obidjem jedinice na l/o 01.01.`93. i estitam Novu
godinu borcima, ali i da provjerim stanje, posebno budnost boraca i popunjenost jedinica.esti sastanci
Ratnog predsjednitva Opdine Viegrad bili su ansa da se pronadju kvalitetnija rjeenja u saradnji za
prevazilaenje i savladavanje ukupno ogromnih problema. Medjutim, i dalje su se pravile gluposti koje su
najdirektnije utjecale na slabljenje volje za saradnjom. Na jednom od sastanaka Ratnog predsjednitva i
taba TO u Komisiju za borako-invalidska pitanja uvrtena je i Bakira Haseid, osoba koju su
bezbjednjaci provjeravali i koja je imala puno ruznih komentara kada je u pitanju Komanda brigade zbog
ega smo Hoda, Benko i ja bili protiv, ali to nije pilo vode. E, kad je spalo predstavljanje boraca i invalida
na Bakiru i vie uvaavanje Bakire nego tri kljuna oficira iz Komande brigade, onda je jasno da neko eli
da potcijeni borce i invalide, pa onda i one koji ih vode. Mi smo odustali do daljnjeg od ueda u radu
Ratnog predsjednitva. Brzo nas je razrijeila tapska gospoda koja na to, vjerovatno, nije imala pravo, a
nas to vie i nije plaho boljelo znajudi u kojim okolnostima i od koga je.

Dobijaju se nove bitke

Smjetaj jedinica u kasarske uslove je bio jedan od zadataka koji smo dobili od pretpostavljene komande
to smo odmah, u skladu sa mogudnostima, izvrili i tako imali, medju prvima u Oruanim snagama R
BIH, u jednoj brigadi objedinjene prostorne jedinice i manevarske koje su bile u kasarskim uslovima. Svi
borci su prolazili uloge odbrane prostora, interventnosti i napada, tako da su svakim danom postajali
jai, spremniji i kompletniji. Rezerve i dalje nismo imali, a umjesto da se povedava, broj boraca se svakim
danom smanjivao to je predstavljalo vrlo teak problem. Bilo je previe dezerterstva preko Grepka pa je
iz IBOG-a naredjeno da se pojaa kontrola na Grepku i Bjelanici, a radi izlaska u susret borcima koji ele
obidi porodice po Bosni i inostranstvu, odobreno je da deset do petnaest boraca dobije odsustvo od
petnaest do trideset dana, a po njihovom povratku isti broj novih boraca. Ovim je malo smanjeno
dezerterstvo i bjeanija, ali su se pojedinci snalazili raznim putevima i nainima. Medju prvih petnaest
boraca koji su dobili moje odobrenje i dozvolu komandanta Ferida Buljubaida bio je i Jamak Zakir, kako
u mom rokovniku zapisah, "Migoje", novi nadimak po nekom njegovom daljem komiji koji je bio
"veseliji". Zakir je svojim rezultatima zasluio mnogo vie od tog odlaska porodici u Sloveniju, ali se nije
mogla obezbijediti ni sigurnost do Sarajeva, a kamoli papiri i bezbijedan put do Slovenije.
Privremeno ostajemo bez vrlo vrijednog saradnika, odgovornog komandanta bataljona i borca za sve
zadatke, esto i previe slobodnog. Ipak, nadamo se da de se vratiti brzo. Do tada demo ojaati i
napredovati, ako bog da. Sve izvidjako-diverzantske jedinice Prve viegradske brigade su na izvidjakim
zadacima u cilju prikupljanja to vie kvalitetnih podataka o neprijatelju. Podatke o neprijatelju smo
svakodnevno aurirali a izvidjako- diverzantske jedinice su ubacivanjem u privremeno okupiranu
teritoriju donosile nove, izuzetno znaajne podatke. Poto su izvidjanja vrena u vie pravaca, starjeine i
borci nisu mogli pretpostaviti sa sigurnodu u kom pravcu de uslijediti nai napadi, a sa raspoloivim
snagama mogli smo napasti manje prostore i manje jedinice, maksimalno bataljon etnika. Za veda
dejstva bi nam se pridruivale jedinice iz ostalih brigada sa goradanske regije. Poslije samo poetnog
uspjeha u dejstvima prema Foi, radi jaanja kolektivnog morala i podsticaja u narednim dejstvima, bila
je potrebna jedna briljantna pobjeda nad neprijeteljem. Vrlo znaajnu bitku dobili smo u vrijeme
intenzivnih priprema nekoliko razliitih dejstava, a ona je izvojevana u odbrani. Neprijateljska sredstva
informisanja, tanije Radio -Viegrad, objavila su da je Viegrad napadnut sa svih strana od strane
muslimanskih fundamentalista i da mu je potrebna pomod rodoljuba iz svih krajeva Jugoslavije. Meni i
starjeinama Komande je to bio dodatak da shvatimo da ele napasti jae pa smo pojaali odbranu i
pripremili iznenadjenja. 12/13.01.1993. godine etnici su upotrijebili specijalne jedinice koje su se
koristile samo ruskim jezikom opremljene uredjajima za nodna borbena dejstva, ali su i nakon poetnog
uspjeha i one doivjele krah, a nae jedinice su jo vie ojaale poslije ovog iskustva. Drugu, vrlo bitnu
pobjedu, ostvarili su borci Prve viegradske, tanije entuzijasti, okupljeni oko pomodnika za moral u
brigadi gdje Sabahete, koja je puno truda uloila zajedno sa mojim bratom Ademom, Nijazom
Memievidem i jo nekim borcima i uz pomod umjetnika iz Gorada napravila priredbu koja de se dugo
pamtiti. Goradani su govorili da sala Doma kulture nikada, otkad pamte, nije bila punija a temperatura
u sali je bila oko pet stepeni. Danas, 15.01.`93.godine, vidjelo se da jo imamo izuzetno mnogo duha i da
nismo zaboravili pjevati, recitovati, aliti se i takmiciti.

Strmica i Strgaina

Komandant Buljubaid je pred odlazak za Sarajevo odobrio izvodjenje borbenih dejstava u pravcu
Rudog, ako se za isto steknu povoljni uslovi. U mojim razmiljanjima, a po prijedlogu Hajra Lagumdije,
komandanta bataljona "Lim" i Reda Mutapida, operativca, da se izvidi podruje po dubini od Brodara
do Setihova i po irini od Drinska do Dubca radi ispitivanja mogudnosti napada i oslobadjanja tog
prostora. im mi je Hajro predloio, krajem novembra mjeseca '92. godine, odmah sam mu dao zadatak
da njegova jedinica starta sa izvidjanjem, obzirom da najbolje poznaje navedeno podruje. Dosta boraca
su mjetani sa tog terena. Medjutim, Komanda bataljona "Lim je, uz puno uticaja Abdela Brajanca,
predsjednika Ratnog predsjednitva Opdine Rudo, po sopstvenoj odluci dislocirana u podruje Duha i
povremeno drala strau, a ne odbranu iznad tog sela, a zahtijevali su neku samostalnost zbog navodne
zapostavljenosti ove jedinice u nekim logistikim opskrbama. Ustvari, ova jedinica je dobijala od brigade
kao i ostale jedinice logistiku podrku, vrlo skromnu, ali je preko Ratnog predsjednitva Opdine Rudo
dodatno povremeno primala neto pomodi, to je uglavnom Abdel zavravao u Goradu.
Na moj poziv jedno vrijeme se nisu odazivali iz Komande bataljona "Lim," a na zakazan sastanak u IBOG-
u su stigli i sve dileme su rijeene: bataljon "Lim" djeluje u sastavu 1. viegradske brigade. Po mojoj
naredbi, Hajro Lagumdija, inae vrlo hrabar borac akademski obrazovan, starjeina koji je neobino
brzo napredovao, pokuao je organizovati izvidjanje u nekoliko navrata. Na jednom izvidjanju je izgubio
jednog od boljih boraca i to je stalo da bi ponovo bilo aktivirano oko Nove '93. godine. U tri navrata se
izvrilo i komandantsko izvidjanje sa pozicija Sokolovih stijena. U jednom od izvidjanja imali smo susret
sa neprijateljskom izvidjakom jedinicom koji smo rijeili uspjeno. U ovom komandantsko-
komandirskom izvidjanju sa starjeinama moje brigade bili su i starjeine 1. drinske i 31. drinske brigade
koje de uestvovati u dejstvima na elu sa ved legendamim Zaimom Imamovidem, ovjekom koji je imao
puno osjedaja za velike bitke i puno znanja da ih kreira, pripremi i izvede. U pripremi za ova dejstva
pokuali smo sjediniti naa iskustva i zajednki dodi do najboljeg rjeenja. Borci i starjeine su vjerovali
da de to, to smo planirali, biti sigurno dobro i izvreno, uvidjevi da se radi o jednoj manje sloenoj
"ahovskoj partiji". U pripremu je uloeno puno truda a moj prijedlog odluke Zaim je u,cjelosti prihvatio.
Ono o emu smo najvie radili u razradi su mogude situacije i rjeenja. Pronali smo dosta potencijalnih
rjeenja, ali za komandno mjesto smo izabrali Sokolove stijene.
Pozicija neposredno iznad glava etnika, bono u dubini neprijateljske prve linije odbrane nad strmikim
tunelom. Pomodno komandno mjesto je bilo oko pola kilometra nazad, prema brdu Bujak, na vrlo dobroj
poziciji. Na oba komandna mjesta su postavljeni PAM-ovi, tako da se uz komandovanje moe aktivno
uestvovati na cijelom podruju koje napadamo i efikasnom paljbom postidi, moda, i odluujudi
rezultat. Komandovanje bez PAM-a na toj poziciji nisam mogao zamisliti. Svakoj od jedinica su dodijeljeni
vodii od tri do pet boraca koji su izuzetno dobro poznavali teren, to je puno znailo, pogotovu za
jedinice iz Gorada koje je Zaim angaovao. Zaim je u ovom periodu bio u dvostrukoj ulozi: komandant 1.
drinske brigade i zamjenik komandanta IBOG-a. Jedan znaajni dio jedinice 1. viegradske brigade je
planiran na pomodnom pravcu napada prema Drinsku, to je takodje pripremano do najsitnijeg detalja
uz puno izvidjanja. Donesena je odluka koja je nadopunjavala odluku na glavnom pravcu.Za
komandovanje na ovom pravcu zaduen je naelnik taba, 1. viegradske brigade, Raid Sobo. Poto sam
smatrao jednostavnijim ovaj dio zadatka, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Odluio sam
detaljno razraditi glavni pravac napada, a pomodni pravac samo u dijelu donoenja odluke i preciziranja
zadataka jedinicama. Ostalo u pripremi i izvodjenju borbenih djelovanuja je vodio Raid Sobo, a puno su
mu pomogli imbur, Poljo, Beda, Balid i ostali koji su komandovali jedinicama koje su dobile zadatke na
pomodnom pravcu. Ovo podruje su poznavali neki od boraca pa je bilo daleko lake organizovati napad.
U prvoj fazi na pomodnom pravcu (blii zadatak) trebalo je da se ovalada podrujem naselja Cacice i
Strabenice, a u drugoj fazi (naredni zadatak) ovladavanje irim rejonom naselja Drinsko i stvaranjem
pretpostavki za oslobadjanje HE Viegrad i grada Viegrada.
Na glavnom pravcu napada blii zadatak, prva faza, je oslobadjanje kanjona Lima do Setihovskog tunela,
a naredni, druga faza, energino produiti dejstva prema Rudom i ne dozvoliti etnicima da pripreme
odbranu. U izvrenju zadataka uestvovalo bi oko hiljadu boraca sa pozadinskim jedinicama, ukupno, to
je za napad na front irine deset-petnaest kilometara, vrlo malo, ali Zaim i ja smo bili prezadovoljni to
smo uspjeli pripremiti i usmjeriti toliko boraca. U mnogo prethodnih dejstava, naroito kada su izlazile
jedinice iz Gorada, znalo se gdje idu, iji je koji dio zadatka, ko komanduje, gdje je komandno mjesto.
Ovaj put su iz Gorada borci koji su dolazili znali vrlo malo. Nagadjali su da idu prema Viegradu, a sa
koje strane Drine, nisu bili sigurni. Tajnost je bila na zadovoljavajudem nivou to je bio bitan preduslov za
izvodjenje dejstava. Preko Grepka je doneseno neto municije i oruja to je pomoglo da svi borci imaju
borbeni komplet za oruje. Prvi put se to doivjelo i na viegradskom bojitu. Za vie od borbenog
kompleta niko se nije puno trudio da dobije, jer se znalo da nemamo razerve. Uz suhe obroke, sendvi,
patetu, ribu ili narezak, borci su dobijali i okolade. Svaki uesnik je dobio okoladu to je bilo izuzetno
prijatno iznenadjenje i to je prvi put u dosadanjim dejstvima. Moralne pripreme su izvrene na svim
nivoima vrlo kvalitetno, a dovodjenje jedinica do polazne linije, a kasnije i do jurinih poloaja je proteklo
vrlo disciplinovano.
Ovo su prva zajednika dejstva u kojima komandujemo Zaim i ja. Neprijateljsku artiljeriju smo iskljuili u
odluci pribliavajudi nae jedinice to blie etnikim, a naa artiljerija je bila spremna usprkos
skromnom broju granata koje smo uvali za teke situacije. Sistem veze je razradjen do nivoa vodova sa
puno mogudnosti, a naa pozicija isturenog centra veze je bila takva da je omogudavala poklapanje,
odnosno, paralisanje etnike veze preko UKT uredjaja. Nakon potvrde spremnosti po svim elementima,
pristupilo se uvodjenju jedinica u nodi 20/21.01.'93. godine. Prvo su upudene jedinice za napad na
pomodnom pravcu koje su sainjavali borci 1.viegradske brigade. U proraunu vremena ostavljeno je
dodatnih dva sata za rezervu u sluaju nastanka nepredvidjenih potekoda. Jedinice iz Gorada, na elu
sa Zaimom Imamovidem, su stigle sa dva sata zakanjenja to je predstavljalo malu potekodu jer su time
izgubljene rezerve vremena, a nod je vrlo tamna i oteano je kretanje po terenu u ovakvim uslovima. U
formiranju marevskih kolona prema zadacima, podjeli intendantskog obezbjedjenja i dopunskim
naredjenjima, ubrzali smo koliko je to bilo mogude.
Posljednji sa Brodara smo krenuli Zaim, ja i nekoliko starjeina i vojnika koji de biti na komandnom
mjestu. I u ovakvom sveobuhvatnom i detaljnom planiranju naprave se previdi. Tako smo mi, u
nedostatku pozadinskih jedinica, sami iznijeli dva PAM-a sa postoljima, dva akumulatora za napajanje
uredjaja veze i jo puno sitnih uredjaja i pomagala medju kojima je bio namjenski planiran megafon koji
nam je poklonio Bekto rahmetli.
Ovaj megafon treba da unese pravu pometnju medju etnicima kada nas uju sa Sokolovih stijena.
Dobro izmoreni i mokri od znoja, kao da nas je kia lila cijelu nod, stigosmo oko est sati ujutro na
Sokolove stijene. Po prijavi jedinica utvrdih da neke jo nisu stigle na pozicije za poetak napada. To su,
uglavnom, bile jurine pozicije to je odlukom definisano prvenstveno radi oekivanog efekta
iznenadjenja, ali i svjeine jedinica u prvom udaru i u daljem toku dejstava. Neto nije bilo u redu na
pomodnom pravcu pa se i kasnilo sa poetkom napada. Po izvjetajima koji su stizali vezom, magla je bila
startna prepreka zbog nejasne situacije i nemogudnosti pradenja jedinica, otkrivanja pozicija neprijatelja
i pradenja njegovih reakcija. Ispod naeg glavnog komandnog mjesta magla je bila izuzetno gusta i kroz
nju se nije vidjelo ba nita, tako da smo Zaim i ja odluili da jedinice napadnu kada se magla podigne, a
do tada da se ne uju i ne vide. Ubrzo je poeo napad na pomodnom pravcu jer se magla razbistrila.
estoka paljba je bila na poetku, a kasnije se samo povremeno uo neki rafal. Raid Sobo je prijavio da
su nai izvrili prvi dio blieg zadatka i onda su nastupile odredjene potekode oko rjeavanja nekih
etnikih utvrdjenja. Kada je to rijeeno, onda je artiljerija neprijatelja natjerala nae jedinice da se
povuku. U toj situaciji je, vjerovatno, bilo bolje idi naprijed sa malo neizvjesnosti i rizika ali s puno vedim
ansama da se neprijatelj ne zaustavi, ved da bezglavo pobjegne. To je neto to nam je falilo u
dobijenim borbama prije ovog dananjeg pokuaja.
Veza sa Raidom se u jednom periodu nije mogla uspostaviti, a on je odluio da jedinice izvue potpuno
iz borbe, nakon to je artiljerija neprijatelja ugroavala izvlaenje jedinica na pogodnije pozicije. Po
izvjetaju, nae jedinice su postigle na pomodnom pravcu dobar poetni rezultat: desetak etnika je
ubijeno i nekoliko ranjeno, ali taj rezultat nije eksploatisan. Nisam bio zadovoljan to su se jedinice
povukle do Medjedje, to je iskazana hrabrost, a ne i upornost i to nama, na glavnom pravcu, nede
obezbijediti da istovremenim dejstvom na napad bude ukupno puno jai. Zaim je bio neto zadovoljniji i
jedino je pokazivao zabrinutost zbog magle. U jednom momentu me upita: "Da li de se ova maglutina
podidi iz kanjona danas uopde?" Mislim da hode," odgovorih mu, mada nisam bio siguran niti uvjeren da
de se neto promijeniti. Ono to je postojalo je nada da de bar popodne dodi do promjene. Puno me je
brinulo to to su borci ved nekoliko sati na mjestima koja su sasvim blizu etnikim pozicijama, to se
mrznu i to postoji velika mogudnost da u tom iekivanju budu otkriveni, ili primorani da ponu dejstvo
iz magle i bez dovoljno preglednosti. Na komandnom mjestu je bilo jako dosadno, i da nije bilo nekih
ala Muje Pesteka, ubili bismo se od dosade. U mojoj ekipi na komandnom mjestu su bili Juso Kesmer,
Sabaheta i Halil Gegid Halo, novi lan ekipe,neustraiv i ponekad prebrzi momak iz Medjedje, a sa
Zaimom je doao i Edin Vranj htijudi da kamerom snima to vie detalja iz dejstava koja treba da uslijede.
Medjutim, nije mogao snimiti nita sem komandnog mjesta i blie okoline do sto metara, jer to magla
nije dozvoljavala.
U jednom momentu zaula se neto slabija detonacija, a zatim dva tri rafala ispod komandnog mjesta u
rejonu Dolova. Vezom se javio Hajro Lagumdija i prijavio mi da je jedan njegov borac aktivirao
protivpjeadijsku minu. Po glasu shvatih da ga je uhvatila panika i pokuah ga malo smiriti. Sljededa
ifrovana poruka je bila da je jedinica otkrivena i pitanje ta da radi. Naredio sam da iznesu ranjenika i
malo vie da se izvuku, a ako ih etnici stvarno budu otkrili, oni de dejstvovati po njima due, moda i
granatirati ubrzo. Hajro je postupio po naredjenju i potvrdio je da su etnici pucali nasumice, da ih nisu
primijetili, to je velika sreda. Tek negdje u 13,50 magla se pokrenula i dejstva su poela na svim
pozicijama. Reakcija etnika je bila panika. Pola posla je zavreno samom pojavom naih jedinica na
jurinim pozicijama, a naroito u stijenama iznad asfaltnog puta Rudo - Strmica odakle su etnici mogli
oekivati pomod i kuda su moda mogli bjeati. To ih je demoralisalo tako da su pruali vrlo malo otpora,
vie u cilju spasa glava nego bilo koje linije ili kote. Samo je bilo pitanje kada de vezom biti javljeno da su
se predali i u kom broju, i da li ima upornih koji to ne ele uiniti a nalaze se u utvrdjenim
pozicijama.Veoma bitno je bilo da u napadu i idenju terena ne gubimo borce, ved da uvjerimo etnike
da su u bezizlaznoj situaciji u okruenju jezera Lima i naeg obrua. Upravo to smo pokuavali Zaim i ja
postidi megafonom sa komandnog mjesta, to je dalo znaajan rezultat. Medjutim, jurii naih jedinica
su bili odluujudi i efikasnost u tim juriima. Podrka PAM-a sa Sokolove stijene je bila izuzetno znaajna
jer je u toku dejstva cio kanjon huao od eha rafala a efikasnost u dejstvu, preciznost, je bila
zadovoljavajuda.
Ukupno, etnici su doivjeli da se osjedaju kao u konici i da imaju utisak da ih bije neka supermodna
sila, a mi smo artiljeriju samo u poetku vrlo kratko, sa desetak granata, ukljuili. Jedino kritino mjesto
je bilo novo naselje Strgaina. Tu smo, po dojavi komandira jedinice, imali ved jednog poginulog. Edo
Zeba, komandir jedinice koja je napadala etnike u Strgaini, je vrlo panino izvjetavao pa sam ga
morao prekoriti. Oko 15,30 je nastupilo idenje terena, a mi smo sa komandnog mjesta sili da
estitamo borcima i damo dalja naredjenja. Kada sidjosmo u Strmicu, pade prvi mrak i situacija u
idenju terena posta jako nejasna. Postojala je mogudnost medjusobnog pucanja naih jedinica i
nesreda. Tek to smo uspjeli sagledati dio plijena i estitati Dragolj Mirsadu Meni, komandantu jedinice
iz Vitkovida, uslijedi poziv za mene u kome Ramga Ramiz Nuhanovid,komandir diverzantskog voda i jedan
vrlo hrabar borac, izvjetava da ima problema sa neka dva ili tri etnika koji su se zavukli pod most iza
Dolova i da im nita ne mogu. Pita me:ta da radim? Borci hode da idu ka Strmici a naroito gosti iz
Gorada." "Saekaj i ne radi nita dok ja ne dodjem," rekoh mu a zatim upitah Zaima: "Hodemo li zajedno
do tog nekog mosta?" a on bez sekunde razmiljanja odgovori: "Hodemo, ako ima kakvo ispravno vozilo
da brze stignemo." Pronadjoe vozilo veze zarobljeno ispravno, a Zaim i ja izdasmo naredjenje oko
formiranja linije odbrane dok mi ne stignemo i prihvata naih jedinica sa Bojsca ili Vrziglava kako su
etnici zvali ovaj lokalitet na koji su napadali borci Bega Mra i uz malo problema ovladali ovim sedlom.
Vonja vozilom veze kroz nepreiden teren od Strmice preko Dolova od mosta je trajala oko sest-sedam
minuta, a kada smo stigli, na mostu je bilo oko sto naih boraca i svi su neto prijavljivali, predlagali,
medjusobno, a komandiri jedinica pokuavali da dodju u vezu sa nama da dobiju dalja naredjenja. Pustili
su borce da odmore u tako neizvjesnoj situaciji!
Vidjevi da smo stigli Zaim i ja, borci se utiae, a ja sam traio Ramgu da mi pojasni ta se zbiva i gdje su
etnici. Kada mi je to pojasnio, upitah ga prvo:Zna li ima li etnika okolo?" "Ne bi trebalo da ima, do
sad bi se javili valjda, moda i ne smiju," odgovori on dosta nesigurno. "Koliko je etnika ispod mosta.
"ime su naoruani i kako su utvrdjeni? upitah Ima ih dva ili tri, a imaju puke i bombe, ali su izgleda
dobro utvrdjeni. Nita im ne moemo! odgovori Ramga i upita: ta da radimo?" Nita bez komande
rekoh i pokuah prozvati etnike da se jave kako bih dobio odredjene podatke. Nisam imao uspjeha, ni
Zaim takojde, pa pokuah prijetnjom, ali ni to nije prolo. Sjetih se megafona koji je ostao u Strmici,
naredih i megafon stie brzo vozilom. Imao sam utisak da demo lako ako etnici bolje uju, biti uvjerljiviji
te da de njihov strah biti vedi. Nakon pet minuta se javio Rajo Bogdanovid Graniar, onaj isti Rajo koji je
uestvovao na razmjenama u ime Vinka Pandurevida i koji je prije deset dana navodio artiljerijsku vatru
na damiju u Orahovcima, a nakon mog upozorenja da sam ga prepoznao on je prekinuo sa navodjenjem
i zaduio nekog drugog etnika da nastavi.
"Kapetane Sejdidu, ovdje je Graniar. Dajte nam jo malo vremena da razmislimo i garanciju da nas
nedete pobiti ako se predamo," i nastavi sa hvalospjevom :"Mi znamo da ste vi komandant koji uvaava
zarobljenike i da ste estit ovjek, pa vas molimo da nam date vau garanciju - vau rije!"
Ja sam potvrdio i dao im novih pet minuta, a Zaim se predstavio i on obedao da de se sa njima postupati
korektno. U iekivanju prihvatanja predaje, desilo se neto to smo i ranije oekivali. Dva etnika su
pokuala iz bajte ispod mosta da pobjegnu do umarka udaljenog pedesetak metara nie, uz samo jezero
rijeke Lim. Neko od boraca je primijetio, a onda su, ne ekajudi komandu, neki borci sa ograde mosta
poeli pucati. "Prekini paljbu," dreknuh preko megafona vidjevi da je jedan od dvojice etnika pao, a ni
to ne bi bilo mogude vidjeti da nije bilo baterija kod nekoliko boraca sa mosta koje su osvjetljavale teren
oko mosta. Dva sretna etnika su se predala, i uz prethodni pretres, su privedeni do mene i Zaima. Neto
jae od mene samog i mog razuma pokrenulo je moju ruku i ona je zavrila pod bradom krupnijeg
etnika, a isto je uradio i Zaim. Komentar je bio slian: "Hodete da zbog vas stradaju i ostali koji se ele
predati?" Nismo dozvolili borcima da udaraju ove etnike, mada je Halco bio kao zapeta puka i
prilijepljena oka pratio svaki, pa i najmanji pokret, i u jednom malom pokretu ruke etnika udario ga
nogom u ruku misledi da ovaj trazi no ili bombu. Dok smo rjeavali problem onih koji su pobjegli ispod
mosta iz Strmice, stiglo je vozilo sa zarobljenim etnikom Stjepovid Vladimirom, iji je otac bio ispod
mosta. Stjepovid Zoran, profesor u Rudom je izuzetno dobro poznavao ovaj teren jer se dugo godina
bavio planinarenjem. Zorana dadosmo ansu da ga pozove da se preda, a onu dvojicu novozarobljenih
ispitasmo koliko ukupno ima etnika ispod, i da li ima mrtvih. Dobili smo odgovor da ih je jo esnaest
ivih i da ima dva mrtva.
Vladimir je u toku dejstva danas ranjen u nogu i treba ga prebaciti do bolnice u Goradu i kada je pozvao
oca i ostale etnike da se predaju, objasnio je to ovako: "Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi nai su se
razbjeali ili izginuli, nemate anse, ovdje ima puno vojske, ne moete se boriti niti izvudi," i Vladimir je
poeo plakati. Nekoliko trenutaka kasnije upitah koliko je sati, rekoe pola osam, isticalo je vrijeme za
predaju. Rajo Bogdanovid je prijavio da se predaju i pitao kako de izlaziti. Dao sam jasan odgovor: bez
oruja sa visoko podignutim rukama i to kada ja kaem da krene prvi, a kad prvi bude stigao na most
onda drugi moe krenuti. Za svaki sluaj mnogo ranije sam naredio Ramgi da pipremi osu i usmjeri je ka
bajti pod mostom, ako bude neka podvala ili potreba. Naredjenje je izvreno, a osu je pripremio njegov
borac Fadil Fajko Jelaid, vrlo pouzdan i spretan. Upravo onako kako smo i precizirali, izvrena je predaja
esnasnaet etnika, a zatim se pretresla bajta u kojoj su zateeni etnici.
Materijalni plijen iz bajte bio je beznaajan u odnosu na zarobljeno u Dolovima, prva haubica, prvi MB
120 mm, a tek u Strmici: praga, tenk i ostalo, ali smo zbog zarobljavanja etnika bili uporni da dovedemo
do kraja ovaj postupak i sada smo uspjeli. U Strmici smo izvrili dodatna ispitivanja zarobljenika: gdje bi
jos moglo biti etnika, otkud oekuju pomod i koliko. Svi odgovori su bili nedovoljno precizni, osim
jednog, da etnika ima, vjerovatno, u dugom strmikom tunelu i na Gradini, brdu nad Strmicom, koje
nije preideno. Pokuali smo pozivima preko megafona da iniciramo na predaju preostale prikrivene
etnike kojih ima, rekoe, bar jo dvadeset na i oko Gradine, i u tunelu.
Sa Zaimom sam razgovarao o nastavku dejstava prema Rudom, ili bar o idenju Gradine. Borci su bili
jako umorni, hladnoda je bila sve veda i teko je bilo oekivati punu spremnost, a motivacija je bila na
visokom nivou. Ipak, trebalo je svjeih snaga, a mi ih nismo imali. Za nastavak dejstava i za izvlaenje
MTS-a bilo je potrebno proistiti tunel od etnika i od mina, to je uradjeno uz pune mjere sigurnosti i uz
dosta neizvjesnosti. Na izlazu iz tunela ekali su nas Hoda, Raid Sobo i ostali, ali sa jednom neprijatnom
vijedu: pomaudi u idenju minskog polja u nasipu, na ulazu u tunel, Nusret Hurem je, u pokuaju
razminiravanja zemljanog nasipa i izrade prolaza, teko ranjen. Nisam mogao sakriti ljutnju zbog toga to
sam naredio da me ekaju ispred tunela, a da de nam etnici sami pomodi da pronadjemo emu minskog
polja. Nisu je pronali, ali su znali koliko ima mina i razminirali smo paljivo ovo minsko polje, a onda su
prvo ranjenici nai i njihovi, odveeni ka bolnici, a zatim su gosti iz Gorada otili u svoje baze. Teki MTS
se u nodi prevezao u Medjedju. Ni u ovoj bici nismo eksploatisali poetni rezultat, a imali smo ispred
sebe etnike koji su protrali kroz Rudo ka Priboju. I Rudo je iseljeno, saznali smo vrlo brzo. Komandujudi
u dananjoj borbi zajedno sa Zaimom, vidio sam istinsku vrijednost i dio kvaliteta ovog vrhunskog
komandanta, a meni je iskazao puno uvaavanje. Postigli smo, ipak, veliki uspjeh uz pomod boraca i
starjeina koji su uestvovali u pripremi i uzvodjenju doista briljantne ahovske partije. Mi smo imali
jednog poginulog i jednog nestalog te dva tee ranjena i dva-tri lake ranjena kojima nije bila potrebna
intervencija u bolnici. etnici su imali petnaestak poginulih, ranjenih je nepoznat broj i dvadeset etiri
zarobljena, a MTS koji smo zarobili je do sada najvedi u jednoj bici:
- puaka i mitraljeza oko 40
- municije i granata - previe da se broji za sva orudja i oruja
- PAMOVA - 4 kom
- MB 82 mm - 3 kom a 120 mm takodje 3 kom
- praga, jedna - bilo je mogude jo jedna ali je unitena bez potrebe
- samohotka, tenk - jedan
- haubice, dvije -jedna 152 mm jedna 105 mm
i jo puno opreme i sitnog MTS-a.
Dio MTS-a su borci iz Gorada ponijeli kao trofejni, a vedi dio je, pod kontrolom Hajre Lagumdije, Hode
i Seje Osmanagida, novog pomodnika komandanta za logistiku, smjeten u toku nodi i ujutro u magacin
Brigade. Dio etnika sa Gradine se uspio izvudi u toku nodi jer su Hajrini borci iz bataljona Lim bili jako
umorni i nisu pokrili cijeli teren, to je omogudilo da se neki etnici izvuku iz okruenja, ime je umanjen
jo vedi trijumf. Ono to je posebno znaajno, a to sam saznao od Raje Bogdanovida, koji je zajedno sa
jo tri ranjena etnika lijeen i izlijeen u goradanskoj bolnici, a koje je operisao doktor Cibo Safet, je
bilo to da su etnici spremali ofanzivu za 23/24.01.`93. upravo sa ovih pozicija i da smo ih preduhitrili.
Onaj susret izvidjakih jedinica na Bujaku je bio u toku njihovih izvidjanja Meremilja i Medjedje. Eto, bili
smo bri.
Kada sam razgovarao sa zarobljenim etnicima, rekoe istinu teka srca: Moramo, jer su nam rekli da vi
to jo ede izvravate, te da se nikada vama ne smijemo predati, a eto ivi smo i zadovoljni. Ipak su nas
zatrovali mrnjom. To moramo redi svima kada budemo slobodni." Ne znam da li de redi, kada i ako budu
razmijenjeni.
Dan poslije bitke 22.01. `93. godine poslat je izvjetaj tabu vrhovne komande u Sarajevu, nakon ega su
traili da se putem Radija BiH, posredovanjem radio-amatera, ujemo i obrazloimo kratko postignuti
rezultat. Pored ostalog, ja sam rekao i to da je prekren embargo na oruje za Bosnu i OS Bosne i
Hercegovine, a da su ga prekrili, niko drugi nego etnici, ostavljajudi nam haubice i ostalo.
To se kasnije ponavljalo u vie navrata na Radiju BIH, a nakon vedih uspjeha naih boraca ponavljali su
to i drugi komandanti. To je bila prilino prijatna izjava.



ajnie kao i Foa

Glas slobodnog Gorada je novina koja se poela tampati u Goradu kao sedmini list, ali je izaao
samo prvi broj lista i od toga se odustalo. Bio je to kvalitetan pokuaj bez dovoljno upornosti da se,
dodue, pod izuzetno tekim uslovima nastavi sa izdavanjem istog. U ekipi koja je razradila ideju i
definisala okvire za ove novine bio sam i ja. Poslije puno dilema oko naziva novina prihvaden je moj
prijedlog Glas slobodnog Gorada.
Veljan Sadija, supruga brata na ove prostore pristiglog, aktivnog oficira, Viegradjanina po rodjenju,
Veljan Ekrema, je svratila u Komandu brigade i bila uporna da ponese neto tonskog materijala kao
poruku gradjanima Viegrada i istone Bosne u Austriji. Pripremljena je i poslata poruka, poziv za
povratak i oekivao sam dobre rezultate, ali to se nije dogodilo. Mislio sam da de onih, koji de se vratiti
biti dosta, ali vratilo se svega nekoliko patriota. Iz Austrije su mi mnogi poslali selame a saznao sam i
jedan komian i tragian odgovor na poziv da se krene za Bosnu. Dao ga je, niko drugi nego moj vrli
prijatelj, mu moje kume, Nijaz Poljo zvani ica. Iskreno i naivno je odgovorio: Sluaj jarane, da imam
dva ivota posao bih. Ovako ne smijem, poteno da ti kaem!
I dok su po bijelom i crnom svijetu padale razne izjave i puno praznih obedanja ozbiljnih tijela do
nivoa svjetskih sila (sedam najrazvijenijih), mnogo zasjedanja Ujedinjenih nacija, prepunih briga za
pomod u okonanju agresije, dotle u Bosni vri od zloina, ali se radja, jaa i prkosi duh bosanskog otpora.
U regionu Gorada se pokuava izadi na stabilne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori. Komandant Ferid
Buljubaid , po povratku iz Sarajeva i na temelju dogovorenog u tabu vrhovne komande, priprema
naredjenje za nova borbena dejstva oslobodilakog karaktera. Pozvani su svi komandanti brigada da
predloe ta bi bilo najvie znaajno da se oslobodi, odnosno, da izanaliziramo ta bi se postiglo
oslobadjanjem nekog od okolnih okupiranih gradova. U izboru je bilo puno dilema, paualnih,
nepreciznih i neargumentovanih konstatacija, pa ak i iskljuivosti. Zakljuak je vrlo precizno definisao i
kroz naredjenje uputio komandantima brigade, komandant IBOG-a. A to je, u sutini, bio zadatak da se
kvalitetno izvide svi potencijalni pravci napada jedinica. Nakon to su doneseni podaci i razliitog
stepena kvaliteta i detaljisanja, 19.02.93 donesena je odluka da de objekat naeg napada biti iri rejon
ajnia, to jedino ja od komandanata brigada nisam cijenio najpovoljnijim rjeenjem i najboljim u ovom
momentu.
Cijenio sam da je vanost Viegrada taktiki, pa i strateki, daleko veda i da, pored niza materijalnih
prednosti, ostvarujemo vezu sa epom i Srebrenicom i tako vedim dijelom granice BiH uz Drinu potpuno
ovladamo. Vano uporite u mom insistiranju na ovoj odluci bila je i HE Viegrad koja je rjeavala sve
probleme sa energijom cijele slobodne teritorije, to je bio izuzetno vaan preduslov za dalju aktivnost i
stvaranje minimalnih preduslova za pruanje otpora neprijatelju. Izvidjanje prema Viegradu je izvreno
kvatitetno iz tri pravca, a po podacima koji su doneseni bile su realne anse za ulazak u Viegrad, ali za
odbranu u duem periodu nisu. Nisu stvorene ni minimalne pretpostavke za odbranu sadanjih
slobodnih prostora, ali oni su jo uvijek slobodni. Jedna od mojih tvrdnji je uvijek bila prisutna: da su
gubici neprijatelja naa snaga a ne nae potencijalne i stvarne mogudnosti izvan bitaka i prije bitaka.
Kako prema Foi tako i prema ajniu, bilo je neto poetnih uspjeha ali su se dejstva zavrila naim
povlaenjem sa oslobodjenih pozicija, s tim da su nai gubici bili znaajno manji nego prema Foi. Borci
moje brigade su imali prije poetka borbi iznenadno medjusobno pucanje. Dvije diverzantske grupe su
trebale rijeiti najtei dio naeg zadatka, utvrdjeni PAT na koti Vuinica brdo koji je bio preduslov za brzo
rjeenje okolnih utvrdjenja i veliku zbrku u redovima neprijatelja. Ramgina diverzantsko-izvidjaka grupa
je sa vodiima pokuala pridi neopaeno na Vuinida brdo putem kojim dolaze etnici, jer on nije sigurno
bio miniran, ali nisu uspjeli jer je bilo nesigurnosti vodia; nedostajalo malo upornosti i samoinicijative
boraca iz grupe.
Kada su odustali, to mi nisu prijavili, a radi to breg izvlaenja, jer je svitalo, krenue preicom ka
Dobro-vodi i udarie pravo na Bedinu diverzantsko- izvidjaku grupu. Rezultat tog iznenadnog susreta
bio je pet ranjenih boraca i nemogunost kvalitetnog nastavka dejstva. lpak, ostali smo u dejstvima na
drugim pravcima i pokuali sa ostatkom jedinica, ali nismo uspjeli. Propala je jo jedna ansa da
angaovanjem svih jedinica postignemo rezultat kojem smo se nadali i dugo ga oekivali, mada je realno
teko dodi do toga. Izgubljeno je, pored nekoliko boraca, i puno vremena i MTS-a koji je kritian od
poetka agresije i koji smo ovim dejstvima trebali pojaati. Analiza bitke je potvrdila da nismo rijeili
neke bitne slabosti.
Hrana je ponovo ovih dana februara'92. izuzetno estok neprijatelj kao i zima, ak vedi od etnika.
Putem "smrti i ivota" dolazi se do Grepka, ko uspije vrati se sa vredicom brana i, zavisno od snage,
ponese to vie brana da spasi porodicu i sebe. Najede se prvi put na izgladnjeli nejaki starac ili
starica zaprti sa vie nego to moe donijeti putem straha i patnje i onda se teko rastaje uz put sa
kilogramom brana, ponekad izdahne pod teretom. U elji za spasom pronadje smrt. Jedinice iz Gorada,
Trideset prva, eterdeset treda i 1. drinska brigada su upusivale organizovano borce u konvoj po hranu, i
ved su postojala naa obezbjedjenja puta na nekoliko mjesta. Zbog stalnih borbi na viegradskom bojitu
mi nismo bili u mogudnosti slati organizovati jedinice na Grebak u vedem broju, pa smo odluili da
pokuamo rijeiti privremeno problem hrane na drugi nain, bitkom za hranu. Kao cilj napada odabran je
Zaborak kod ajnia, a pripreme su vrene tri dana izvidjanja pod izuzetno tekim uslovima: dubok
snijeg, daleki put i puno mogudnosti neprijateljskih iznenadjenja. Povlaenje sa tog prostora se moralo
planirati zbog nemogudnosti formiranja linije odbrane koju bismo mogli sa malo ljudstva odrati, a koja
bi nam znaila dobru pretpostavku za dalja borbena dejstva.
etnici su bili uporni da UNPROFOR-ova pomod ne prodje do Gorada, a esto su tu pomod i sami
prisvajali. Svijet je to "otro" osudjivao, a preutno dozvoljavao. Jer, ta smo mi tom svijetu koji odluuje
o sudbini, to je sedamdeset hiljada ljudi koji mogu umrijeti od gladi. U Kini se vjerovatno rodi toliko
svaki dan. Bide dovoljno ljudi, kao da su bitni ti u Goradu! Dobili smo jo jednu bitku za hranu 20.02.'93.
i istu oteli od neprijatelja uz puno napora i bez suvinih poteza. etnici su pobjegli kao i stanovnitvo iz
dijela Zaborka koji smo preuzeli. I poslije puno patnje, vidjelo se zadovoljstvo medju borcima koji su
donijeli "zolje" na ledjima. Zolje " je bio ifrovani naziv za ruksake pune hrane, o njima su porodice
boraca u iekivanju rjeenja, matale. Utroeno je neto MTS-a, ubijeno pet-est etnika i doneseno
dosta hrane. Mi nismo imali gubitaka.

Gorade-Grebak-Sarajevo i nazad

Sa komandantom Buljubaidem sam razgovarao o prisutnim problemima i mogudim rjeenjima.
Znaajan problem za rjeenje ukupno teke situacije u zoni odgovornosti IBOG-a, od poetka rata, je
nedostatak MTS-a i boraca. Ponajvie zbog tog problema koje je on poeo rjeavati u Sarajevu, zatraih
dozvolu za odlazak u Sarajevo kako bih pokuao pokrenuti sa podruja Sarajeva jedinicu jaine jedne
brigade. Pokuaj Sejdidu, ali ja nisam optimista iako su mi obedali u SVK-u da de uputiti za mnom jednu
vedu grupu, do hiljadu boraca", ree komandant. "Mislim da je to nedovoljno da se rjei istona Bosna i
da treba 4000 do 5000 boraca da napravimo spoj od Foe do Zvornika, a tada je Bosna od etnika
slobodna jer su odsjeeni od Srbije", rekoh uz uzdah sa velikom teinom i gorinom, ali i nadom da de to
biti uskoro. Dugo smo pripremali ta je to potrebno uraditi u Sarajevu, kome se obratiti, za koji problem,
kako nastupiti u Sarajevu. Ono to nas je najvie muilo je sigurnost u zoni moje brigade u vremenu mog
odsustva - da se ne desi da neke od linija padnu ili neki vedi belaj. Ja sam dobio zadatak da pripremim
Komandu i jedinicu da mogu izvriti sve zadatke kao da sam ja sa njima i da se pripremim za odlazak. Ova
priprema je trajala tri dana. Starjeine iz Komande su prihvatile sva uputstva i zadatke, trudili se da
pokau spremnost za najsloenije zadatke i najvede napore, a u meni je, ipak, postojao strah da neto
nede izvriti. Oni su nauili da izvravaju, a vrlo malo da osmisle samostalno, ega sam se puno
pribojavao. Autoritet naelnika taba Sobo Raida u ovom momentu nije bio ni blizu onog koji sam ja
posjedovao, ali to smo sa starjeinama jedinica rijeili prije polaska.
Svi de mu pomodi gdje bude potrebno.
lzdao sam zadatke u kojima su dominirali izvidjaki i diverzantski kako bismo opteretili neprijatelja da ne
moe organizovati ofanzivu u mom odsustvu i zabranio odsustva iz jedinice do mog dolaska. Puno
zahtjeva je bilo za odlazak u Sarajevo. U mojoj ekipi odobreno je za petnaest boraca i starjeina, uz
obavezu svih da se vrate kada i ja budem dolazio. Bio sam u punoj fizikoj snazi i kondiciji tako da sam
zajedno sa ekipom lagano savladao put od Zorovica do Grepka,vidjevi scene koje su u mnogome
asocirale na surovu borbu za opstanak ljudskih bida na kraju dvadesetog stoljeda na jugu
najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope. Ostadoe duboko urezane reakcije djece, staraca i starica u
njihovoj nemodi da nose teret brana i prate kolonu, suze, jecaji i dozivanje zaostalih i grevita borba za
pristizanje kolone, jer pravi put znaju samo vodii. Oni su sada spas, karta i kompas. U ovoj velikoj
nodnoj koloni vidio sam i veliinu Hasana Turcala, ovjeka koji je vodio konvoj mnogo puta i koji je
odredjivao marute kretanja, koji je otvorio ovu mogudnost spasa od gladi upornodu i entuzijazmom
bez odmora i bez linog interesa. Koliki je njegov sevap za to to je uinio? Koliko su mu zahvalni ovi iz
kolona i ostali koji ekaju da stigne njihov hranilac? Mnogo slinih pitanja prolazilo mi je kroz glavu tako
da mi je putovanje proteklo prebrzo, a moje razoaranje je znatno povedano organizacijom logorskog
ivota na Podgrepku. Moda sam ja oekivao uredjenije stanje, vojniku disciplinu, organizaciju prihvata i
otpreme konvoja, u kojoj onaj koji je stigao iz Gorada nede morati da se gura, trai poznanstvo i slino
da bi dobio ono to ga sljeduje. To je muka, vrela kao vulkanska lava, a istovremeno i santa leda. Tu i
takvu muku moraju etrdeset kilometara u ledenoj zimskoj nodi nositi oni kojima je preostalo da sa njom
preive.
Mene i moju ekipu prihvatie drugaije kada saznae o kome se radi. Stigoe sokovi, bombone, hurme i
jo puno toga, ali to nije zadovoljilo gorinu vidjenog. ekajudi prevoz za Trnovo pregledao sam neto
knjiga koje su vodjene i stekao uvid da ima propusta, a zatim sugerisao promijeni sporni dio u
organizaciji to je promijenjeno odmah. Ved sutradan, vjerovatno nije. U svom ovom jadu sigurno je da
je bilo sitnog i krupnog verca i to su radili oni kojima to dolikuje, oni koji de zbog te navike na kraju
vercovati sa sobom i svojim ivotima. Premalo vremena je bilo da uoim i ono to je izuzetno dobro, ali i
u to malo vremena sam uoio odlunost i napore estitih ljudi da pomognu svima koji su stigli po hranu,
a ta estitost i potenje, naalost, prestaju tamo gdje neki "naredbodavci" u ime linih ili slinih interesa
trae izvrenje kako to oni kau. Okrepljenje i odmor na Grepku su trajali do kasno popodne, a onda
prevoz kamionom po tekom putu do Trnova i kratak razgovor sa komandantom brigade sa ovog
podruja, Fehimom Bibidem. U Hotelu "Smuk " na Bjelanici razgovorao sam sa Azemom Dervievidem
Zengom o svemu, a najvie o pogibiji Enka Kulovca, Fikreta Podida i njegovog brata Taiba. I prije naeg
susreta, Azem je saznao istinu, tako da prie Avdije abanovida i slinih nisu nale plodno tlo kod njega.
Cijela ekipa je prihvadena i ugodena izuzetno dobro, a radost lanova moje ekipe je bilo nemogude
prikriti. Posebno su bili oduevljeni raznovrsnodu hrane, kvalitetom iste koja ih je podsjedala na
mirnodopsku. Imali su mnogo prijedloga, ali vedina ih se svodila na to da i mi trebamo dobiti ove uslove i
onda nas niko ne moe zaustaviti. Bojao sam se stomanih tegoba od prevelikog konzumiranja hrane pa
sam saopdio lanovima ekipe da se malo kontroliu u koliini hrane.
lpak, peglane cigarete su bile najvede zadovoljstvo za puae. ini mi se da uope nisu gasili uz mnogo
komentara u stilu: "Eh da smo imali i da li demo imati ovo mi, i kada?" U ekipi su bile dvije ene-borci,
Dijana i Sabaheta, po vlastitoj elji i uz obedanje da de napore puta preko Grepka izdrati, to su lagano i
izvrile. Ostali lanovi ekipe su imali privatne posjete, uglavnom izvan Sarajeva, a Zenga, Dijana,
Sabaheta i ja smo trebali 26.02.1993.godine krenuti u Sarajevo. Do polaska sam imao vremena da se
vidim sa borcima koji su obavili posjete porodicama i vradaju se za Medjedju, kao i Zenginom jedinicom u
Nastavno-operativnom centru IBOG-a u pripremi. Vedinu boraca, koji su bili u Zenginoj ekipi, sam
poznavao a izuzetno dobro njegovog zamjenika Sulju Fejzida. Suljo je, nakon ranjavanja na viegradskom
bojitu, pokuao zalijeiti osjetljivu ranu na oku. To je samo djelimino uspio i vratio se da kao oficir-
biledanac (zavrio kolu rezervnih oficira pjeadije u Biledi) i veliki patriota pokuao odmah da, u
vremenu svog oporvka, prenosi znanje kroz pripremu boraca i njihovu obuku na borce i starjeine koji su
se spremali za upudivanje u Gorade. Vrude i teko goradansko bojite nije bilo nimalo primamljivo za
one koji su mogli birati, a za patriote odane Drini i narodu Drine ono je bilo sveto i jedino. Istina, bilo je i
onih koji su se otimali da nigdje ne idu ved da ostanu u hladovini Bjelanice, ali i njih su Zenga i Suljo
dobro opteredivali i pripremali za odlazak, kad za to bude trenutak na Drini sazrio. Suljo se trudio da
mene i moju ekipu to bolje ugosti a ja da to vie novog ujem od mog borca i starjeine visokog profila.
Dugi nodni razgovor je otkrio puno detalja, a Suljo je gutao moje odgovore na njegova rafalna pitanja.
Iako premoren od dugog putovanja, prepuna stomaka sa puno novih utisaka, ne zaspah due u nodi
25/26.02.93.
Mnogo razmiljanja i na kraju snovi na Drini, uz puno ljepote, a budjenje uz smrad Zengine nagorjele
izme koja je ostala blizu ukljuenog reoa. Nije mu je bilo ao, bilo je veselo, ovaj susret mu je, ree
izuzetno drag pa moe da preboli ovu izmu, gojzericu - adidasku, ili kako moji borci za slinu na mojoj
nozi kau "samohotku."
Za ulazak u Sarajevo trebalo je puno ivaca i pomodi nekolicine posrednika, a bogami, i uporno
pretravanje piste koju od nas i etnika uva UNPROFOR. Kako? Svakako. Fikret Pljevljak je bio
komandant 4. motorizovane brigade u Hrasnici i nakon naeg upoznavanja preko Zenge, Fikro je uradio
to je mogao da nam pomogne do aerodroma. Ono to posebno karakterie ovog stasitog i srdanog
komandanta bilo je da je imao previe snage, posebno u rukama, tako da od njegovog srdanog
normalnog pozdrava mnogi zaigraju oko njega na prstima da im pusti ruku. Prvu nod nismo proli a
drugu je uspjean bio prvi pravi pokuaj, iako smo u ekipi imali pridodate jo dvije djevojke sa tekim
torbama. U prvoj nodi, nakon niza pokuaja, pred sabah sam dugo razmiIjao o ovom sarajevskom
problemu. Ono to sam zakljuio bilo je da je ovo sarajevski Grebak, a zatim povlaio paralele i kada sam
sve sabrao, u poredjenju sa putem smrti, strave, spasa i uasa Gorade-Grebak, potvdio sam i prenio
lanovima ekipe da je ovo mnogo lake. Upornost u nastojanju da se savlada prostor piste je morala
postojati, brzina, i svakako, puno srede. Pored dejstava etnika po prostoru oko piste, a ponekad i po
pisti, postojala je mogudnost da, nakon to UNPROFOR otkrije pokuaj pretravanja, pokupi te u vozilo i
odveze, umjesto na mjesto tvog polaska u pretravanje, direktno etnicima. Eto, mi smo imali srede.
Sarajevo je bilo po mnogo emu drugaije i liilo mi je na Gorade u poetku agresije prema pozicijama i
situaciji u kojoj su se nalazili borci i narod koji su branili Bosnu u njenom srcu. U Sarajevu je obavezno
pretravanje brisanog prostora izmedju zgrada, reli-vonja preko nekih raskrsnica i vidnih mjesta. Puno
vojske i naroda, eto, nekuda uri sa rizikom da bude nesreda ubistva ili ranjavanja. Voda,hrana i drva su
ono to je najvedi problem i, ako je neto bilo izuzetno veliki problem koji je u Goradu bio daleko lake
rjeiv, to su drva, odnosno, ogrijev. etnicima su najznaajniji obavjetajni podaci: gdje se vri dodjela
energenata ili gdje se toi voda? To su za njih bila opasna mjesta koja su "ugroavala" egzistenciju
srpskog naroda oko Sarajeva kao da su to mjesta sa kojih de se lansirati nuklearno oruje" na srpski,
etnicki orijentisani narod. Ustvari, ta mjesta su i bila bitna jer su davala dodatnu energiju braniocima
Bosne i omogudavala pruanje otpora za druga dva neprijatelja, edj i hladnodu.
Zenga je po Sarajevu znao sve preice, mjesta komandi i komandante jedinica pa nije bilo problema niti
gubljenja vremena. Mustafu Hajrulahovida-Talijana upoznasmo 28.02.'93.godine u Komandi 1.korpusa.
On je komandant 1.korpusa. Prvi korpus, to je neto mnogo veliko. Deset brigada sa, po u prosjeku tri
hiljade boraca, i izuzetno vanim zadatkom odbrane Sarajeva u kojem su etnici ved u poetku agresije
osvojili nekoliko gradskih kvartova. Talijan je djelovao vedro i domadinski nas pritivatio sa puno
uvaavanja. Zenga je u Korpusu bio kao u svojoi kudi. Nije bilo poznatih starjeina, a elio je da nas
upozna samo sa po njemu bitnim, a ja se nisam trudio da mi imena ostanu u sjedanju jer sam znao da du
u Sarajevu upoznati puno novih ljudi. Razgovor sa Talijanom je obavljen uz puno pitanja i njegovog
interesovanja za stanje oko Gorada, to smo mi ponosno razlagali naglaavajudi nae fenomene a,
bogami, i slabosti. Ovo drugo je djelovalo iznenadjujude za naeg sagovornika. Uz objektivne i istinite
prie sa goradanskog bojita, u Sarajevo su stizale i one druge, "bombake," pa je , Talijan postavljao
pitanja da li je mogude a nai odgovori su bili u duhu istine. Prezentirali smo nae namjere i osnovni
razlog dolaska, a to je da dobijemo pomod, prvenstveno u ljudstvu i MTS-u. Moj zahtjev je prihvaden od
strane Talijana, ali ga mora odobriti naelnik taba vrhovne komande, gospodin Sefer Halilovid. Ja sam
traio da se prekomanduju za Gorade svi borci sa podruja istone Bosne - gornjodrinski region.
Kada je iz personalnog organa 1.korpusa stigla informacija da je tih boraca preko pet hiljada, Zenga,
Sabaheta, Dijana i ja smo bili presretni, jer sa pet hiljada novih boraca bismo napravili veliki zahvat,
vjerovatno prema Viegradu. Talijanu je bilo nevjerovatno da 1.viegradska brigada posjeda liniju
odbrane vedu od linije odbrane 1.korpusa i to sa trista puaka, sa karabinima i M48 tandarama. Kada
smo pojasnili postavku odbrane i nain ratovanja, onda je prihvatio i to kao realnost, dodue, vjerovatno
je smatrao da malo pretjerujemo, ali to nije elio pokazati iz potovanja. Zenga je uvjerljivo, uz puno
pohvala, govorio o naim "ahovskim partijama" i o ubacivanju jedinica kroz medjuprostore u veliku
dubinu, o autoritetu pojedinaca - starjeina a pomenuo je i veliki udio ena boraca u naoj brigadi, to bi
prolo bez nekog velikog interesovanja da nije spomenuo Dijanu i Sabahetu, ene-borce koje gadjaju iz
svih oruja i iz nekih orudja, a ja sam naveo neke od situacija u kojima su se nalazile. Talijan nije bio u
isto potpuno uvjeren, ali to nas nije iznenadilo jer to je ved vidjena reakcija i u naem Goradu, a borci
koji bi bili u bitkama sa njima su vrlo esto bivali zastidjeni odvanodu ovih ena- boraca i svojim
strahom, istovremeno. Impresije su bile kratkotrajne. Mi smo isto vee bili gosti Televizije BiH i iznijeli
puno znaajnih detalja o stanju u Goradu, o naim mukama i posebno uspjesima. Emisiju je vodio Senad
Hadifejzovid, a eho emisije je bio vrlo pozitivan, bar koliko se u komentarima moglo uti.
Hadifejzovid je na kraju pitao mene da li imam neki prijedlog za rjeenje sarajevske situacije za
deblokadu. To pitanje je bilo preteko za detaljan odgovor pa sam rekao da imam svoje vidjenje situacije
i miljenje. Talijan i starjeine iz Komande Prvog korpusa su ekali da uju taj prijedlog vrlo znatieljno,
ali sa malo uvjerenja da to moe biti neto izuzetno, to se vidjelo iz reakcija i komentara. Prijedlog da se
iskoriste nae dominantne pozicije na Igmanu i izvri presjecanje puta Sarajevo-Hadidi, a zatim i puta
Sarajevo-Ilija ubacivanjem glavnih snaga sa Igmana uz pogodne vremenske uslove. Dio snaga bi izvrio
proboj etnike linije u rejonu Rajlovca i spajanje sa glavnim snagama, ime bi se etnike jedinice u i
oko Hadida i Ilijaa, nale u jednom dosta tekom okruenju uz napad naih jedinica iz Hrasnice,
Visokog, sa Igmana i Pazarida, sve ovo bi bio glavni pravac napada a pomodni pravac bi bio Jevrejsko
groblje-Vrace sa ciljem uskog odsijecanja okruenja Grbavice. Zadatak na pomodnom pravcu nije bio
prioritetan u prvoj fazi i bitno je bilo da se veu to vede snage na tom pravcu. To je bila sutina, a u
pojanjavanju odluke dao sam detalje u emu mi je svestrano pomogao Zenga. Nakon naeg
prezentiranja prijedloga bilo je puno pitanja loginih, a poneko i suvino. U uima mi je jae zaparalo
pitanje Talijana: "Kako misli ubaciti snage preko komunikacije Sarajevo-Hadidi i koje to snage mogu
izvriti?" Mislio sam da u drugom dijelu pitanja Talijan pita za jainu pa sam rekao. "Nodu, kroz
medjuprostore, u linije odbrane neprijatelja a onda neujno, maskirno lagano umom, mic po mic,
potrebne su snage jaine dvije ete za poetak, a kada putevi budu deblokirani onda jo dvije ete uvesti
u borbu". Kada je Talijan rekao da ne vidi te dvije ete u Korpusu koje bi smjele blokirati komunikaciju,
ubaciti se u dubinu, pogledao me otro i upitao: "Bi li to vai smjeli?" a moj je odgovor bio da su ved
imali nekoliko teih ubacivanja pa i forsiranja rijeke Drine uz sve to. Vidio sam malo neprijatnosti u licu
Talijana, ali bio je vrlo objektivan i vrlo iskren to me oduevilo. Ovaj moj prijedlog je prihvaden kao
jedno od potencijalnih dobrih rjeenja, ali je vjerovatno da de zbog svoje teine brzo biti odbaen. Kada
sam razmiljao o prijedlogu vodio sam se vizijom da:
Plan treba biti taktiki neobian i jednostavan, sa puno iznenadjenja, brzo rjeivih uz angaovanje samo
postojedih jedinica iz Korpusa, eliminacijom ili svodjenjem na najmanji nivo uticaj neprijateljske
artiljerije, da obezbijedi dobar poetni rezultat koji de se u daljem toku samo eksploatisati i posebno da
stvori pravu zbrku u neprijateljskim redovima koji de proizvesti neizbjenu paniku. Jo mnogo elemenata
me upudivalo na ovakav prijedlog. "Da li biste ti i Zenga uestvovali?" upita Talijan. "Kako ne", odgovori
Zenga a ja sa uzdahom rekoh: "Eh, da mi je onih mojih bar stotinu." I da predjete komunikaciju za
Hadide," ree Talijan sa malo osmijeha. "Upravo to da pokuamo", rekoh ja. Poslije ovog razgovora i
analize prijedloga, dugo se u mojoj glavi vrtila ova varijanta i traedi nedostatke, uvidio sam da je najvedi
rizik u uvodjenju jedinica, odnosno, oteana mogudnost njihovog izvlaenja u sluaju neuspjeha, ali to su
ved doivljene situacije boraca sa Drine pa sam to smatrao samo jednom vedom, na vie naina rjeivom
preprekom.
Naelnik taba vrhovne komande Oruanih snaga BiH, gospodin Sefer Halilovid nas je primio na
polusatni razgovor i ono to je meni vrlo bitno, prihvatio da se prema Goradu uputi to vie boraca
rodom sa Drine koji su rasporedjeni u jedinicama 1.korpusa. Odobrio je prekomandu i izdao po istom
naredbu uputivi je komandantu 1.korpusa Mustafi Hajrulahovidu Talijanu. Sefer Halilovid je sa
zadovoljstvom sluao kratko pojanjenje naih posljednjih uspjeha i estitajudi nam dodijelio dvadeset
Zlatnih ljiljana, rekavi da dodijelim najuspjenijim u brigadi kada ocijenim da je to najbolje, a za
poginule, posthumno, to prije. Shvatio sam da je dvadeset "Ljiljana" velika nagrada i da de to biti
ogroman podstrek borcima 1. viegradke brigade. Na moje pitanje:ta demo za ostale brigade?"
naelnik Halilovid je odgovorio da de njihovi komandanti dobiti kada budu navratili u Sarajevo i referisali
o slinim uspjesima, akobogda. Sefer Halilovid nam je saopdio ta se moe oekivati u narednom periodu
i ta treba poduzeti da se postigne jo vedi uspjeh. Potencirao je potrebu stalnog pritiska na neprijatelja
diverzantskim akcijama kako etnici ne bi doli u priliku da mogu organizovati ofanzive vedih razmjera i
kako bi neprekidno trpijeli gubitke. Sefer Halilovid je imao elju upriliiti nam susret sa predsjednikom
drave BiH, gospodinom Alijom Izetbegovidem, ali zbog zauzetosti predsjednika i naeg kratkog boravka
u Sarajevu, nismo ga mogli vidjeti i poselamiti. To smo potajno prieljkivali i eljno oekivali, ali ta se
moe.
Po pozivu nekih jedinica i naoj iskazanoj elji, Zenga i ja smo obili nekoliko komandi brigada iz sastava
1.korpusa. Upoznao sam Safeta Zajku, komandanta Druge motorizovane brigade, i njegove saradnike,
zatim Nedada Ajnadida, komandanta 101.brigade, i jo nekoliko komandanata iz brigada 1.korpusa.
Poseban utisak na mene ostavio je Safet Zajko. Prepoznao sam brzo borca, plemenitog ovjeka, a kasnije
komandanta narodnog kova koga borci potuju, vole i cijene. Imao je sigurno neto vie od znanja,
moda osjedaj ili genetsku sklonost da vodi ljude u borbi kakva je bila ova. Spomenuh mu svog
"Badana" Senada Spahida, i upitah: "Kakav ti je on komandir?" "Odlian i pouzdan." ree kratko. Kod
mog Badana, Senada ,koji je oenjen bliom rodjakom moje supruge pa smo tom relacijom bili zblieni i
badama se zvali, svratismo uvee, pokasno, jer nismo mogli dahnuti od naeg naroda koji nas je elio
vidjeti, bar na minutu. Senad je bio obradovan kao dijete i svi njegovi su istinsku radost pokazivali, to
nam je imponovalo. Moja radost nije bila sigurno nita manja i nisam je mogao ni pokazati potpuno, jer
smo trebali da se vratimo zbog jutarnjih obaveza i auta iz Korpusa koje smo morali vratiti nodas. Senad
nije prlhvatio nikakvu varijantu, osim da ja nodim, a ostali mogu idi, ako moraju. Upravo tako je i bilo.
Ostao sam sa Senadom da besjedimo cijelu nod, a naa besjeda je bila uvijek puna sege, u nekom nama
svojstvenom stilu. Senad je imao dosta zajednikih i slinih osobina sa mnom od naeg poznanstva
1985.godine, a kako se vrijeme odmicalo, bili smo sve blii, lino i porodino. Ono u emu smo se
razlikovali nismo forsirali, eskivirali to je vie mogude, uz veliko obostrano potovanje.
Bio je vrlo snalaljiv, spretan, promuduran i pun ideja, izuzetno poten i ovjek irokih pogleda. Bado od
akcije. esto smo se porodino obilazili, a mnogo ede sam ja navradao dolazedi u Sarajevo, uglavnom
da zavrim neke poslove. Pred agresiju u 91/92. sam sa Senadom poslovno suradjivao u nekim sitnim
poslovima a on je traio moje miljenje oko vedine svojih dilema, ili ak i namjera. Obostrano smo bili
zadovoljni saradnjom a kada bismo htjeli sjesti, ili se malo opustiti i rekreirati, najede bismo odlazili na
bilijar gdje bi se esto u ekipi nalazili Fadil Dosibegovid, zvani Enes, i Abaz Dosibegovid, rodjak i brat
Senadove supruge Azre. To je bila ekipa za pravi timung. esto smo ostajali dugo u nod. Moje radosti, a
posebno sitne originalne provokacije, su Senadu ponekad ile na ivce pa je to shvatao kao vie od ale a
ja sam to pokuavao stiati, to sam najede i uspijevao. Sjedam se jedne prilike: nas dvojica htjedosmo
vidjeti ko je bolji u bilijaru, u ponod, u Starom studenskom domu u Nedaridima na fajrontu. Oko stola se
okupilo desetak studenata i pet-est naih jarana, a mi igramo kao poetnici. lpak, ja pobijedih uz neto
vie srede. Uslijedio je Senadov uzdah i ono njemu svojstveno: Imao si vie srede, ovo je bila moja
partija". Moda i jeste trebala biti, ali ja sam razmiljao ta mu redi da to bude provokacija kojom du ga
malo vie iritirati. Pogladih ga po kosi i rekoh: Ti si, Senade, mlad, nauide pa moda i ti mene da
pobijedi nekad." I dodah: "Kad ti pustim."
Ovo je njega zapalilo, ne toliko zbog izreenih provokacija ved zbog prisustva posmatraa i njihovog
smijeha. Senad je opsovao nekoliko zbudkurisanih psovki, zacrvenio se i rekao da nede vie sa mnom
nikad poigrati, ali nije dugo izdrao. Kad sam sljededi put doao u Sarajevo, ponovo smo igrali. Imao je
Senad uvjerenje da de ved u januaru '92. u BiH biti agresije i njegov otac i brada su se za to pripremali,
kupovali puke da ne ostanu goloruki. U odbranu se ukljuio kao pravi borac i do marta '93. dogurao do
komandira voda, pokazujudi hrabrost i umijede u borbi, a posebno smisao za vodjenje jedinice. Eto,
nodas je bio u prilici prenijeti svoje uspjehe svom badanu, ali nije, ved je samo pitao ta i kako to mi
uspijevamo u Goradu i okolo. "Ponosan sam na tebe, badane, svaka ti ast, znao sam ja da ti mora biti
veliki borac, mi smo slinog temperamenta", ree mi. Kad smo ostali sami, zatrai od mene da mu
ispriam najvanije uspjehe jedinice koju vodim i moje lino, i na kraju da obavezno odem do linije
odbrane koju brani njegov vod, sutra ujutro, to sam prihvatio. Teko smo se rastali jer smo znali da ima
puno ansi da se vie ne vidimo.
Uspjeli smo obidi rodbinu u Sarajevu, nakratko, a radost i emocije u susretu sa sestrom Timom su teko
opisive. Mnogo prije ovog susreta shvatio sam da je najede ljubav sestre prema bratu daleko jaa od
bratove prema sestri. Tek kada sam izgubio sestru Fahru, sa vrlo malo nade da je iva, onda sam shvatio
da me je, kao i ostalu bradu, pazila i voljela mnogo vie nego to sam joj uzvradao. Sestra Tima je
osjetljiva na sve to se oko nje dogadja, a Fahrin nestanak je doivjela kao ogroman udarac i taj utisak je
kod nje jo svje, bez obzira to je prolo ved sedam mjeseci. Pitala me kroz pla o svemu, a ja je jedva
vradao u stanje da me razumno moe pratiti. Posebno je eljela znati istinu kako su majka i babo
podnijeli taj gubitak i zamolila me da joj to prenesem najiskrenije. Zet Husein i njegova rodbina su
takodje eljeli da uju mnogo toga o stanju u Goradu. Prilikom odlaska odglumio sam radost na licu i
brzo otiao od sestre, kako ne bih morao sluati jecaje i gledati suze iz nepresunih izvora, iz njenih od
plaa nateklih oiju. Susret i cjeloveernje druenje sa Drokanadima, kako smo se ponekad zvali mi, iz
mog rodnog sela, ali samo mi, drugima to nismo odobravali, bio je mnogo vedriji od svih prethodnih. Bila
je to prilika da ja pokaem svoj smisao za humor i kada izriem velike istine. Moje Drokance sam dovodio
do suza u smijehu prenosedi im najvanije informacije i dajudi odgovore na mnoga njihova pitanja. U kudi
Rede i Huse Karida ostali smo dugo u nod, a kada sam ja poao, bili su vrlo uporni da mi ne dozvole.
Ipak, na kraju su popustili.
Neto znaajnog MTS-a, prvenstveno optikih instrumenata, dobili smo na poklon to je stvorilo malo
zadovoljstva a daleko vie smo oekivali od naredbe o prekomandi boraca na goradansku slobodnu
teritoriju. Ipak, prava efikasnost je pokazana u pripremi jedinice PVO koja de najkasnije 15.03.93. krenuti
za Gorade po naredbi taba vrhovne komande.
Moja ekipa je sa slinim ciljem boravila i u Zenici, u jedinicama 3. korpusa, upoznavi mnogo novih
starjeina i komandanata brigada. Utisak je da su u 3. korpusu jedinice opremljene daleko bolje od
sarajevskih jedinica, a da je ogromna razlika izmedju goradanskih jedinica IBOG-a i jedinica 3.korpusa. U
logistikoj bazi u Visokom smo upoznali Halida engida Hadiju o kojem su u Goradu priane vrlo
razliite prie. Uvjeravao nas je da se za Gorade alje ogromni MTS, a koliko je stizalo stvarno u Gorade
znali smo samo mi. Vedi dio nije stizao, a zbog koga i zbog ega, nisam znao odgovore. Rasima Delida,
aktivnog visokog oficira bive JNA, upoznao sam po preporuci Zenge i nakratko smo razgovarali o
situaciji na bojitima u BiH, sa posebnim osvrtom na goradansko bojite. Delid je zaduen za ovo
istureno komandno mjesto taba vrhovne komande sa koga su kreirane mnoge aktivnosti, a posebno
logistika podrka jedinicama OS BiH. Bojadid Nihad, ovjek od kojeg po preporuci Zaima Imamovida
treba da, ako budem u prilici, zatraim odgovor za dio novca koji su donirali Viegradjani iz inozemstva, a
koji je Zaimu predao Poljo Seho, u iznosu od 21.500 DM. Zaim je, traedi najbolje rjeenje da neto od
znaajnog MTS-a kupi, ostavio Nihadu taj novac. Dogovor Zaima i Nihada nisam u potpunosti poznavao,
a pridravao sam se Zaimovih uputa. Medjutim, Nihad je ispriao neto drugaiju priu u kojoj je puno
novaca otilo za granate za MG-ovku, a za ovu puku vanrednih mogudnosti je dato samo 5.000 DM.
Cijena puke nije bila sporna, ali novac za granate jeste, jer ga Zaim uopde nije spominjao raunajudi da
uz oruje dolazi i borbeni komplet granata - municije.
Cijela Nihadova pria mi je bila neuvjerljiva pa ak i to da je pladao granate po 70 DM, odnosno 50 DM i
po toj njegovoj raunici ostalo je da nam kupi jo jednu MG-ovku sa 20 granata ili vrati 6040 DM. Nije
imao novac da nam ponudi da ponesemo za Gorade, a obedao je da de tu puku dostaviti odmah za
nama. Do nas nikad nije stigla, niti novac koji je dugovao. U mojim rasudjivanjima mnogo toga nije bilo
isto, ali nisam imao vremena da se time bavim, niti uslova da isto provjerim, a lino i sam nisam elio
nikakav novac primati bez potpuno istih papira. Za ovaj problem ula je kasnije gospoda iz taba TO
Viegrad i Ratno predsjednitvo, pa su pokuali konstruisati zanimljivu priu i mene staviti u ulogu
profitera, ili jo goru. Usta su im zaepljena predatim papirima od Zaima Imamovida na kojim se vidi da
je on novac preuzeo i da ja sa tim novcem nemam nikakve veze. Eto, ni ova podlost nije upalila, ali oni
nede odustati.
Svakodnevnim konataktima sa komandantom Buljubaidem izvjetavao sam ga o naim poduzetim
aktivnostima u Sarajevu i ire, a dobijao informacije o stanju na goradanskom bojitu, a posebno u zoni
moje jedinice, Prve viegradske brigade, jedinice za koju sam ja obilaskom dijela jedinica Prvog i Tredeg
korpusa, stekao uvjerenje da uz sve potekode i neimatine, ima vedu snagu i da je jaa od vidjenih.
Sigurno je da u ovoj ocjeni ima subjektivnog, ali i to da za nju nema nerjeivog zadatka i bezizlaznih
situacija u dejstvima. "Eh, kada bismo imali hranu, oruje i municiju, cigarete i uniforme, gdje bi nam bio
kraj?," rekoh Zengi, a on, uz veliki uzdah procijedi: "Nigdje," i ponovo uzdahnu.
Komandant Buljubaid je traio da pourim jer etnici spremaju ofanzivu na prostor Medjedje, a ved su
izvodili napadna dejstva na pravcu Strmica - Brodar, ali nisu imali znaajni uspjeh. Zengi sam dao puno
zaduenja i sa mojom ekipom pregazio put do Gorada znatno tee nego u dolasku. Ved sam ja ovih
desetak dana malo izgubio kondiciju kao i moji saborci iz ekipe. Bilo ih je osjetno debljih, to de u
Goradu lahko biti rijeeno.


I Rusi su poraeni

U Medjedju smo stigli 13.03.'93. Ponovni susret sa starjeinama u Komandi, sa borcima, sa narodom i
ovom sredinom, budio je u meni puno djeije radosti ali surovost, stvarnosti me odmah uozbilji i zabrinu.
Nisam mogao niti elio ispriati borcima ta je sve to bolje u Sarajevu ili pogotovu u Zenici, Konjicu,
Jablanici. Iskreno, bojao sam se njihovog nastojanja da dodju do tog stanja ili da odu sa ovog prostora
kada ih zdrma ko zna koja po redu kriza izdrljivosti i ove patnje u ponosu gorkih ratnih sudbina. Ipak,
kada sam pominjao te bolje uslove, najavljivao sam ih kao realnost za moje borce i to veoma brzo
raunajudi na realizaciju "prekomande" i pomodi iz Sarajeva, deblokadi Gorada. Nadao sam se i
slobodnom Viegradu. Ono to se pretpostavljalo, etnici su pokuali ved 19.03`93. napadom na cijelu
zonu odgovornosti Prve viegradske brigade. Ofanziva je trajala est dana. Sem poetnog uspjeha,
etnici nisu ostvarili nita, a pretrpjeli su velike gubitke i izgubili sve znaajne pozicije u naim
kontraudarima. Propala je jo jedna redovna mjesena ofanziva etnika. Sada ih treba napasti jer su
elitne jedinice otile, ostale su one domade gnjide, uglavnom, straive i nesposobne.
Narednih dana, do kraja mjeseca marta, etnici su popunili linije sa pladenicima koji su zaposjedali
medjuprostore i uporno ih drali. To je bilo neto novo od njih, a navodilo je na razmiljanje ta bi mogao
biti cilj te upornosti. Smatrao sam da de uskoro pokuati jo ede napade. U prethodnoj ofanzivi su
ukljuili avione sa varkom u natpisu "UN", to je onemogudilo izdavanje naredbe o dejstvu sa nae
strane, a efekti od zastraujudeg bombardovanja neprijateljskih aviona nisu bili znaajni, hvala Bogu.
Konsultirajudi najblie saradnike u Komandi brigade, napisao sam prijedlog aktiviranja svih jedinica sa
podruja Okruga Gorade i pod komandom IBOG-a. Ovaj prijedlog je sainjen uz vrlo dobru procjenu
neprijatelja i njegovih namjera i dostavljen IBOG-u. Prijedlog je primljen sa puno sumnji i rezervi od
civilnih organa vlasti, a u IBOG-u je dobio punu podrku, to nije bilo dovoljno u bliskoj bududnosti.
Na poziv Radio-Gorada dao sam 04.04.'93. nakoliko odgovora na pripremljena pitanja. Ovo obradanje
je imalo jake pozitivne efekte, ali ne i za one rijetke pojedince koji nisu potovali nikoga. Pratedi
neprijateljsku aktivnost, zakljuili smo, a posebno na osnovu rezultata izvidjanja, da neprijatelj priprema
veoma brzo jo edu ofanzivu na viegradsko- rogatikom pravcu od prethodne, i po odobrenju
komandanta Buljubaida, pripremili se da preduhitrimo etnike. Pripreme su bile u tako brzom ritmu da,
i pored predupale pluda koju je dobila moja kderka Amila, nisam mogao vie od dva sata da se zadrim u
Goradu kod porodice.
Rastajudi se od roditelja mojih i Devadinih, od Devade i moje Amilice, koji su ved od Nove godine
zajedno smjeteni u jednom stanu goradanskog naselja Prvi maj, razmiljao sam kako te rastanke oni
podnose. Svaki moj odlazak je bio potencijalno posljednje pozdravljanje i vjeni selam. "Da li su bili
opteredeni time?", pitao sam se esto i koliko su se stvarno plaili vijesti o mojoj pogibiji ? Ne do Bog.
Amila mi je djelovala iscrpljeno, a njen pogled mi je kidao utrobu. Tumaio sam ga kao da eli pitati, zar
ti babo mene ne voli i ne eli biti sa mnom dok sam bolesna, pa je li ti svejedno da li du ja biti iva ili ne,
zar mi nede pomodi da ozdravim, ti zna one doktore moe im redi da mi daju sirupe da to prije
ozdravim da mogu sama bjeati u podrum kad etnici granatiraju i da me mama ne nosi, moe biti kasno
za nas obje, i puno drugih vrlo slinih pitanja izviralo je iz njenog pogleda. Bila je vrlo promudurna pa je
gledajudi kako odrasli igraju igre, sama ulazila u sutinu tih igara. Veliko iznenadjenje za mene je bilo
kada je sa etiri i pol godine poela igrati "remi" kartaku igru komplikovanu i za djecu od sedam-osam
godina. Najlake mi je bilo otidi i rastati se kada je ona bila vesela, to ovaj put nije bilo. Slian osjedaj je
bio u rastancima sa suprugom Devadom, majkom, babom i ostalima. Iako sam povremeno razgovarao
radio-vezom sa bradom Enesom i Halilom u inostranstvu, sestrom Timom i nekim prijateljima u Sarajevu,
ipak pismo koje sam dobio od brata Halila je bilo neto posebno, ukupno mi je olakalo razmiljanja o
njemu i njegovoj porodici, a dobio sam i dio odgovora na teka pitanja koja su me muila vrlo esto u
mojim dubokim razmiljanjima, najedce kasno u nod.
Kako Halil preivljava ovo to nam se dogadja u Bosni? Kako se osjeda kao ovjek i kao vojnik koji je
trebao braniti Bosnu? Kako razmilja njegovo okruenje i da li istinski ele da se vrate? Koliko su spremni
dati od sebe za Bosnu? Da li su organizovani u namjeri povratka i na kraju kako preivljavaju ofanzive na
Gorade, Medjedju i slino? Da li su zabrinuti samo za svoje najblie rodjake ili za Drinu u Bosni i Bosnu
na Drini? Iz pisma sam shvatio da su ljudi Bosanci izvan Bosne vrlo loe informisani o tome ta se
dogadja u Bosni, a jo loije organizovani u pripremi za povratak i da su nae slabosti u Bosni esto njihov
alibi za prolongiranje odluke o povratku i ukljuivanju u odbranu domovine. Kako su mogli pomodi Bosni,
to nisu ni priblino mogli realno cijeniti, a to se najbolje osjetilo na viegradskom podruju, gdje je svaki
borac bio dragocjen, a pamet je imala ogromno plodno tlo u iznalaenju rjeenja za priruna sredstva i
improvizacije u nedostatku svega neophodnog za ivot, a pogotovu odbranu tog golog ivota u raljama
razjarenih modnih zvijeri u liku etnika, koji, zatrovani nacionalizmom, vide jedinu slast u ubijanju,
paljenju, klanju i silovanju na ovom podruju. Ovo nam se ponavlja u vrlo slinom izdanju iz II svjetskog
rata, s tim da je ovaj put direktnije nego ikada. Iz mnogo zla nismo izvukli pouke. Kao narod, Bonjaci su
zaboravili da je etnicka taktika raseliti u izbjeglitvo to vie vojno sposobnih kako bi manje ostalo onih
spremnih da prue otpor u Bosni.
U ovome su u punoj mjeri uspjeli na Drini, neto svojom profesionalnoin pripremom, ali i naom
nespremnodu za otpor agresiji ovog obima i estine. Brzom pripremom jedinica, sveobuhvatnim i
detaljnim izvidjanjem i odlukom koja de sigurno iznenaditi neprijatelja, stvorili smo uslove za napad na
novouspostavljene etnicke linije. Radi stalnih napada na linije odbrane 1.viegradske brigade kao
pomod su stigle jedinice iz ostalih brigada, a iz 1.rogatike su napadali neprijatelja ispred svoje linije
odbrane. Posebnosti ovog naeg udara su bile u brzoj intervenciji, napadom sa fronta i bokova, preciznoj
i vrlo rizinoj artiljerijskoj podrci, sinhronizaciji i silini udara, odlunosti boraca i starjeina da zadatak
izvre do kraja, kao da je bitka za biti ili ne biti. Osnovno i najznaajnije etniko uporite ponovno je
plato Zaglavak, koji je vrlo teko osloboditi i jo tee zadrati bez neophodnog MTS-a. lpak smo morali
uzimati u nekoliko navrata ovaj plato, iskljuivo radi etnickog granatiranja i unitavanja Medjedje sa
ovih izuzetnih pozicija i taktikih pogodnosti neprijatelja za nastavak borbenih djelovanja. Oslobadjanje
Zaglavka nam nije donosilo znaajnu pretpostavku u daljim napadima, ali u odbrani smo ga zadravali
samo da ga etnici ne bi koristili. Odluka koju sam predloio komandantu IBOG-a je prihvadena kao
dobra, pretoena u zapovijest, ali 14.04.'93. ipak nije dovela neprijatelja u mat-poziciju i iznenadjenje
nije bilo odluujude, jer su neke jedinice na pomodnom pravcu otkrivene prerano.
Veliko iznenadjenje koje je ipak donijelo uspjeh je bilo na glavnom pravcu Stolac-Dugi air, gdje su
etnici uvezali jednu jaku bedem liniju i bili uvjereni da ona nede pasti. Upravo na ovom pravcu se bitka
odluivala. Ovo uporite su napadali najbolji borci i jedinice te diverzanti prekaljeni u estokim
dejstvima. Na pozicijama koje smo napadali pruen je edi otpor od oekivanog, jer su etnici na
najvaniji dio ove linije rasporedili Ruse a sa kojom i kakvom priom, da ne kaem prevarom, su ih
uvjerili da ostanu na tim pozicijama, valjda oekujudi da de oni pravi profesionalci-ubice zaustaviti nae
borce i nae jedinice. I Rusi to nisu mogli, a medju ubijenima je bilo i ruskih oficira koji su, eto, ueni da
napadaju i civile, djecu, ene sve za novac vjerovatno ili za spas "ugroenog srpstva". Velika teina ove
bitke bila je samo na glavnom pravcu i kada je izgledalo da je Dugi air ist, jedan, uporniji Rus etnik je
vradao vatru. Kabaklija Ibrahim je u svom stiu pokuao da tu bitku okona, dajudi mogudnost da se etnik
preda ili da ga on dokusuri svojom preciznodu i hrabrodu. Ovog puta metak je bio bri od njega i
sudbina je htjela da ratni put i ivot ovozemaljski bude okonan u momentu kada dobijamo jo jednu
veliku bitku. lbro ih je dobio mnogo i sigurno je najvedu bitku dobio kada je odluio da brani Bosnu svom
svojom snagom i svojim bidem.
Po hrabrosti je bio primjer svim borcima u brigadi, a po vjetini rukovanja orujem i vodjenju jedinice je
stigao do heroja-komandanta. lpak, smjelost je bila naglaenija osobina od strunosti koju je sticao kroz
borbe. Nije htio niti posebno insistirati da vodi jedinice, ali svojim linim uspjesima i uspjesima jedinice
koje je vodio, meni je preostalo da mu povjerim sve vede jedinice. U vremenu kada je bio moje lino
obezbjedjenje u borbenim dejstvima, imao je puno prebrzih reakcija, a sve u cilju da ja ne dodjem u
poziciju da budem ranjen ili ubijen. Kada mu je brat poginuo prije etiri mjeseca, nije htio suzu pustiti
dok smo razgovarali. Meni je rekao da su mu sada briga bratova ena i djeca, a gubitak brata je ostao u
njemu da ga gui. Plakat de kada za to dobije vrijeme, vjerovatno sm u svojoj tiini. Djevojku koju je
zavolio, koja je bila njegov saborac, je obedao eniti, a to je elio i ozvaniiti prve povoljne prilike. Istinski
je volio i to dokazivao neposredno. Fiziki je djelovao grubo to je suprotnost njenosti koju je ispoljavao
prema djevojci Senadi, a ona je vidjela sve u njemu, ali eto, izgubi ga. Posebno teko pade ovaj gubitak
Ibrahimovim roditeljima. Pogibe im drugi sin, isto kao i Hedinim. Oba su mi prirasli previe uz srce da ne
bi i dio mene otkinuli svojom pogibijom. Ostajem kao ovjek duan puno onima kojim ne mogu vratiti.
On i Hedo su bili spremni uiniti sve za mene. Da li sam i ja za njih? Pred svima i pred Bogom dragim,
tvrdim da jesam i oni su to znali, iako sam ponekad bio strog i prema njima, ali sve u cilju boljih rjeenja.
U ime Bosne a za njen opstanak, za slobodan ivot u njoj svih koji je takvu ele, ostajem duan svima
koje vodim u ovim borbama, a da li i kriv sutra ako te Bosne ne bude ili ako bude ona u kojoj borci koji je
brane nede dobiti svoje mjesto u duhu svete uloge. Ove misli su poslije svakog, a posebno velikog
gubitka, umarale i razbijale mi i ono malo sna u rijetkim prilikama kada legnem u ponod sa eljom da bar
slatko zaspim. U ovoj borbi pun doprinos su dale pridodate jedinice iz ostalih brigada i njihovi rezultati su
bili odlini u prvoj fazi, u izvravanju blieg zadatka, a za drugu fazu je nedostajalo upornosti i
samoinicijative komandira niih jedinica. ansi za postizanje mnogo vedih rezultata je bilo na drugom
sporednom pravcu prema Peuridima u rejonu Klisure, ali nejasnost situacije je uzrokovala povlaenje
1.drinske i 1.viegradske brigade koje je predvodio komandir Danko emso, koji je odlino poznavao
ovo podruje u kom je rodjen i gdje je ivio do poetka agresije. Ova dejstva de ostati zapamdena i po
izuzetnoj preciznosti nae artiljerije topa B1 i haubica 105 mm, M120 i 82 mm. Artiljerijsku vatru je
pripremao Nijaz Memievid i neposredno komandovao vatrom topa B1 koji je zarobljen na Meremilju
16.10.`92. i iji je uinak u dananjoj podrci bio izuzetno veliki. Bez minimuma sigurnosti za sopstvene
jedinice gadjale su posade brdskog topa i haubice preko glava naih jedinica na nepunih sedam hiljada
metara. Ispred artiljerijskih poloaja ovih naih orudja koji su bili petsto, odnosno, sedamsto metara po
visini nie od naih i etnikih pozicija u istoj liniji, odnosno, u pravcu gadjanja, sa razmakom od oko
trista metara izmedju cilja (etnikih utvrdjenja) i naih jedinica u napadu.
Moje komandno mjesto je bilo, iznad ubara (zaselak sela Dankidi), blize Dugom airu sa kog se mogla
odlino pratiti situacija na Zaglavku i ujedno efikasno djelovati PAM-om, PAT-om i BST-om kojim je
trebalo pogoditi tenk to je predstavljao veliku prepreku za oslobadjanje Zaglavka. Naa artiljerijska
vatra se sa komandnog mjesta odlino pratila i korigovala, a bila je koncentrisana samo na Zaglavak i to
na prostor 100 x 100 metara. Svaki pogodak u navedeni prostor je puno znaio, a bilo ih je desetak.
Jedan je pogodio direktno zaklon sa etnicima i oblinji ator. Uslijedila je estitka niandijama to je sa
moje strane bila prava rijetkost, posebno za Nijaza Memievida, koga sam stalno zatrpavao novim
zadacima i esto kritikama, traedi da probna mina bude pogodak. Nijaz je bio smirene naravi, kolovan
rezervni oficir pjeadije koji je u dosadanjem dijelu agresije nauio mnogo o artiljeriji i u nedostatku
adekvatnog rjeenja, angaovan na mjesto naelnika artiljerije. Njegova porodica se nalazila u Austriji
puno je patio za njom. este tegobe u stomaku su mu predstavljale velike probleme i bio je u stalnoj
potrazi za sodom bikarbonom ili nekim travama, kako bi smanjio bolove. Higijenu je rjeavao sam, a kako
je, kao i vedina boraca imao malo vremena da opere odjedu, deavalo se da od znoja struhne i pone se
raspadati. Na Nijazov raun pale su mnoge ale:
"Zna kako Nijaz pere noge?", upita jedan starjeina
"Nikako", odgovori drugi.
"Ma jok, pere brzo i pod pritiskom", grohotom de prvi.
"Kako to misli?" upita drugi.
Fino, stavi noge u WC olju i pusti vodu", odgovori prvi, a onda nastade smijeh do suza u Komandi.
Smrdile su u ovom belaju noge mnogih boraca i starjeina, ali to su njegove, to je bilo neuporedivo, pa
se Beri, vezista u Komandi, dosjetio da mu predloi da umjesto to gadja artiljerijom etnike sa pet
kilometara, pridje na kilometar i skine izme i etnici de pobjedi bez metka. A neki su ili i dalje pa su u
nadimku pogrdno ga prozvali "Smrad" ili jo runije takor. On se nije ljutio, istinski je bio dobroduan i
vrlo skroman, a danas je briljirao. Pridodate jedinice iz drugih brigada su vodili istinski borci i ved iskusne
i strune starjeine Dizdarevid Ferid, Prljaa Mersed i Prljaa Edin, tako da u komandovanju nije bilo
puno problema i dobijeni zadaci su izvravani do druge faze izuzetno dobro, a do kraja su bitku doveli
samo borci 1.viegradske i 31.drinske brigade. Komandno mjesto je u toku dejstava granatirano najvie,
jer je PAM-om, PAT-om, a kasnije BST-om,vrlo kvalitetno ugroavano najvede uporite etnika na
Zaglavku. Razdaljina izmedju orudja na komandnom mjestu je bila oko pedeset metara, a ja sam odlazio
u dva-tri navrata, pretravajudi makadamski put koji su etnici mogli pratiti, da bih pripremio elemente
za gadjanje bestrzajnim topom (BST) kako bismo unitili tenk koji zastraujude dejstvuje i po nama.
Maskiranost komandnog mjesta je ipak bila vrlo visoka, tako da je tek pred kraj bitke neprijatelj,
vjerovatno, svojim BST-om pogodio drvo u neposrednoj blizini komandnog mjesta i ranio tee mog
saborca, lino obezbedenje u borbi, Jusu Kesmera, dok je on pucao iz PAM-a. Juso je ostao da dejstvuje
dva-tri minuta, dok ja sa Enverom Kusturom Penom pokuam skinuti tenk. Tek to sam stigao do Pene i
poloaja BST-a, neprijateljska granata je pogodila komandno mjesto, moda petstota koja je pala na iri
rejon komandnog mjesta. Istrao sam do komandnog mjesta i vidio puno krvi i rana na Jusi koji je u'92.
godini imao jedno ranjavanje u nogu i nije saekao da se oporavi do kraja, ved se pridruio nedovoljno
oporavljen. Sada je ranjen u obje ruke, i u nogu, a po cijetom tijelu ima sitnih gelera. Bio je pri svijesti i
zamolio da ga hitno nose do bolnice. Nosai su se sklanjali u zaklone od granata, koje su etnici nasumice
slali u ovaj rejon, a ja sam zagrmio na njih da im sanitet zavri previjanje, tredi snesu Jusu u Medjedju,
da ne iskrvari do bolnice, to su vrlo nespretno i panino odmah izvrili. Jedan od gelera je odsjekao
Jusina dva prsta i okida na PAM-u. Nastavili smo dejstvovati mijenjajudi mjesto PAM-a, pratedi situaciju
na bojitu, komandujudi i pripremajudi izvjetaje preko sredstava veze. Vezista Beri je bio uz mene i
prenosio naredjenja ekspresno. Bio je pravi velemajstor u prenoenju poruka sa i bez ifre i dobro su ga,
uglavnom, pratili komandiri jedinica koji su najede nosili motorole, a rijetko imali veziste uz sebe.
Bitku smo doveli do kraja. etnici su ponovo morali bjeati sa Zaglavka i naletjeli vozilom na jo jednu,
ved pripremljenu PT minu i zasjedu. Ukupno, pretrpjeli su velike gubitke (preko petnaest poginulih), a mi
smo imali tri poginula i pet-est tee ili lake ranjenih. Medju tim ranjenim sam trebao biti i ja, ali
sudbina i velika sreda po mene pa sam samo minut prije otiao sa te pozicije i PAM prepustio Jusi, koji je
u elji da postigne to bolji rezultat, malo produio rafal, to je omogudilo etnicima da blie odrede
poziciju komandnog mjesta. Poginuli Ibrahim Kabaklija, Muharemovid Hamdo i Harba Omer su ukopani
u Medjedji, a veliku gorinu ove pobjede smo osjetili ispradajudi ih uz nadu da im Alah da Denet. TV
ekipa iz Sarajeva je obila ovo bojite i snimila Zaglavak dan poslije bitke. Bili su oduevljeni moralom
boraca i uspjehom koji su postigli. Jedinica LARV PVO iz Sarajeva koja je stigla na goradansko bojite,
odmah poslije mog dolaska iz Sarajeva, je nakon provedenih mjesec dana uz puno intervencija prema
komandantu 1.korpusa, dobila naredbu - iznudila da ode sa ovih prostora. Pokuavali smo ih privoljeti da
ostanu jo bar na viegradskom bojitu u zoni 1.viegradske brigade, ali nije bilo sekunde razmiljanja od
strane ovih boraca, oni su eljeli to prije u Sarajevo. Nisu bili spremni da podnesu ovako teke uslove,
slabu ili ponekad nikakvu hranu, smjetaj za njih neizdriv, bez cigareta, slabo zatidenih pozicija i kako
rekoe, blizinu etnika i stalna granatiranja.





Prva viegradska brigada posta "Slavna"

Upravo u vrijeme boravka jedinice LARV PVO iz Sarajeva, intenzitet dejstava je bio znatno slabiji i nisu
doli u poziciju da naputaju orudja ili posjedaju neprijateljska, kako smo to mi htjeli. Izuzetno znaajno
je da su oni u toku svog boravka obuili odredjeni broj boraca da rukuju orudjima, tako da je po
njihovom dolasku poetno rijeen taj problem, ali ne i najkvalitetnije. Njihove reakcije u toku boravka su
bile pune kritike prema onim u Sarajevu koji su ih uputili u Gorade, komandantu Korpusa i svom
komandantu, neki su im psovali sve to stignu, jer su im navodno lano predstavljali stanje kod nas, a
prema meni i mojim saradnicima su bili izuzetno korektni. Ako su neto znaajno dobili, onda je to jedno
vrijedno iskustvo sa ovog bojita i uniforme koje su na Igmanu svi zaduili, a koje su bile namijenjene
borcima naih jedinica. Eto, oni to "nisu" mogli u Sarajevu obezbijediti. Ovih dana se puno forsirao put
prema Grepku i konvoji su svaku nod prolazili donosedi puno hrane i neto MTS-a. Koliko god se
komandant Ferid Buljubaid trudio da stigne to vie MTS-a i hrane za vojsku, u tom poslu se nikada do
kraja nisu ispotovale njegove naredbe. Osnovni razlozi su bili line prirode, a svodili su se na to da svako
sebi bar neto hrane donese, a oni koji imaju konje su esto pokuavali provercati ne izdvajajudi dio
tovara za vojsku i sutra prodajudi to brano na pijaci, pored ostalih, i onima koji ne mogu predi pet
stepenica a kamoli do Grepka i nazad. Tome mi nismo mogli stati u kraj, prvenstveno iz razloga to smo
se morali braniti od neprijatelja i voditi jedinice.
U mojim zahtjevima prema pretpostavljenoj komandi i na sastancima komandanta brigada kod
komandanta IBOG-a (na referisanjima) traio sam da se pripremaju dejstva prema Viegradu i epi.
Spajanje naih jedinica sa jedinicama epe i Srebrenice je bio strateki cilj. Za ostvarivanje istog je bilo
potrebno obezbijediti puno preduslova, boraca tri do pet hiljada hiljada, mnogo MTS-a i pratedih
potreba. Sastanci kod komandanta IBOG-a su bili esti gotovo svake sedmice redovno, ponekad i dva-tri
puta sedmino. Komandant je pokuavao da zajedniki dodjemo do rjeenja vedine problema, to mu je
u najvedem broju teih situacija pomoglo da donese dobru, ako ne i najbolju,odluku, ali ponekad i
oteavalo donoenje takve odluke, jer neko od komandanata insistira bez kvalitetnih argumenata na
svome prijedlogu. Komandanti brigada su bili po profilu strunosti i iskustvu vrlo razliitog nivoa, a
komandant Buljubaid je uvaavao sve i svima davao ansu da i njihov prijedlog prodje. Rezultati su bili u
napadnim dejstvima najede samo poetni uspjeh, a oni to su insistirali na svom prijedlogu odluke i oni
ije jedinice nisu kvalitetno izvravale zadatke, nisu bili ni dovoljno podvrgnuti kritici, a kamoli da se
poduzmu neke druge mjere. Shvatio sam da to komandant ne eli iz dva razloga: prvo, radi mira u kudi, a
drugo, koga de postaviti na smijenjeno mjesto komandanta brigade. Malo je bilo kvalitetnih zamjena.
Prihvadena je moja inicijativa za dejstva ka epi, ali tek kada su ona bila neophodna kao sadejstvo
jedinicama u Srebrenici koja je pred padom, koju etnici razaraju i ved se nalaze pred ulazom u sami
grad. Nije bilo vremena da se pripremaju dejstva vedih razmjera, ved se moralo dejstvovati to prije.
Preostalo je da sa diverzantskim jedinicama 1.viegradske i 1.rogatike brigade pokuamo napasti
etnike na vie mjesta u pravcu Sjemea. Pokuaj nije imao dovoljan uspjeh, ali nismo imali ni guibitke. U
ponovnom pokuaju etnici su reagirali paklenim granatiranjem cijele linije odbrane 1.Viegradske
brigade i 1.rogatike brigade, a rezultat ponovo nije na planiranom nivou. Medjutim, bar smo vezali dio
etnickih interventnih snaga za nas i tako rasteretili jedinice iz epe i Srebrenice.
16.aprila sam obavijeten da je na komandantov prijedlog 1.viegradska brigada proglaena od strane
taba vrhovne komande OSR BIH, "Slavnom", kao najbolja jedinica iz IBOG-a, to je jako obradovalo
borce i starjeine brigade. Meni je to bio znak da u naim Oruanim snagama poinju primjenjivati
stimulativne mjere po odredjenim kriterijima. Kada sam saznao da u Bosni ved ima nekoliko Vitekih, a
to je vedi stepen priznanja za jedinice Oruanih snaga Armije BiH, onda je ta moja radost malo splahala
jer sam ved posjetio neke od tih jedinica i osjetio uslove u kojima ratuju, upoznao se sa rezultatima koje
postiu i nisam bio uvjeren da su ti rezultati jai od onih koji postiu jedinice na ovom prostoru. Smatrao
sam da bar jo jedna naa jedinica, 1.drinska brigada, ako ne i sve, zasluuje epitet Slavne a za
viegradsku da je morala ponijeti epitet Viteke.
Moda nisam dovoljno objektivno sagledavao sve elemente za dodjelu ovih priznanja, ali po stvarnim
argumentima, rezultatima u sigurno najteim uslovima ratovanja, jedino je taj zakljuak logian i realan.
Ako te zasluge i postignuti rezultati do aprila'93.godine nisu bili dovoljni, bit de jo bitaka i ansi da se
dobiju i veda priznanja.

Hrana ponovo "neprijatelj broj jedan"

17.04.1993.godine od komandanta Buljubaida sam obavijeten da je Kacelj, dominantna kota na putu
Zorovidi-Grebak, pao, to je novi veliki belaj, jer sada etnici kontroliu sve mogude puteve ka Grepku,
puteve spasa, nade i opstanka. Kacelj se mora raditi odmah, bila je komanda- komandanta Buljubaida.
Uslijedile su pripreme izvidjanja i tri pokuaja, ali nismo uspjeli, uglavnom zbog toga to su etnici brzo
izgradili jaka utvrdjenja i teku poziciju Kacelja jo vie oteali za nae oslobajanje. U jednom od pokuaja
uspjeli su nai borci izadi djelimino na Kaceij, ali su se zbog izvlaenja nekoliko ranjenih i jake artiljerijske
vatre morali povudi sa tih znaajnih pozicija. Poznajudi psihologiju etnika iz dosadanjih iskustava,
prokomentarisao sam nakon izvjetaja o ovom pokuaju da je trebalo makar deset boraca provesti nod
na blioj udaljenosti, pucajudi povremeno i drati etnike pod pritiskom da ne zaspe i dati im priliku da
pobjegnu kao to su esto u slinim situacijama radili. U ostalim pokuajima smo ili znatno ire od
napada na Kacelj i ispoljili dosta naih slabosti i dosta neodlunosti, a na Kacelju su i dalje ostali etnici. I
dok je bio otvoren put za Grebak, zbog stalnih napada na liniju odbrane 1.Slavne viegradske brigade,
borci ove jedinice su bili vrlo rijetko u mogudnosti da organizovano ili pojedinano odu na, za njih,
nagradni put.
Veliki broj boraca nije imao nikoga iz porodice na podruju Gorada, pa je cijeli period bio u jedinici, bez
odmora, uz hranu koja ga je teko odravala u ivotu, ali je jedino preostalo rjeenje. Na viegradskom
bojitu su vodjena intenzivna borbena djelovanja a mogudnosti angaovanja neke rezerve nije bilo, jer
cijela jedinica nije ni blizu bila dovoljna da pokrije liniju odbrane od pedesetak kilometara, i zato je svako
oslobadjanje desetak, a kamoli sto boraca, za odlazak po hranu bilo ogroman rizik, iako su se oni vradali
u jedinicu za dva dana redovno. Pored izuzetno velikih problema koje su imale porodice boraca, ponovo
su nastali ogromni problemi za ishranu boraca na linijama odbrane. Traedi rjeenja, naredio sam uz
odobrenje komandanta Buljubaida, da logistiari iz brigade pokuaju prikupiti neto hrane preko MZ.
Rezultat je bio u poetku dobar, a kasnije sve slabiji, jer nije ni narod imao rezerve. Mene je gotovo
svakog jutra na ulazu u Komandu ekao red djece i starijih osoba da im odobrim da jedu ili dobiju neto
hrane, a ved se nekoliko dana deava da Komanda ne jede, jer nema ta. Teko mi je dati bilo kakav
odgovor, a pogotovu negativan, kada me dijete od etiri-pet godina pita:
"Komandante, to ti ne da mojoj seki i mami da jedu, pa mi mama hode da umre".
Tom djetetu smo morali, moji saborci i ja, ustupiti nae zalogaje, iako ono nije borac. Brigu o njemu nisu
mogli, a ponekad ni htjeli, voditi predstavnici civilne vlasti. Nekada su na takva pitanja odgovori Avdije
abanovida i Mee Tvrtkovida i slinih bili: Idite nek vam Sejdid da, on je va komandant, njega vi volite,
nek vam on i pomogne", i jo vede gadosti dodate uz ove iskrene savjete". Od njih sam to i oekivao.
Bilo je umiranja od gladi i to onih kojima nije imao ko donijeti: stariji koji nisu sami mogli da se kredu i
novorodjena djeca, ije majke nisu imale ta jesti pa nisu mogle ishraniti ni svoju djecu.
Ismet Forto iz Hubijera, vrstan proizvodja hrane, patriota i jedan od organizatora otpora u svom mjestu
prije poetka agresije, sada ved sa borbenim iskustvom, se angaovao uz izvravanje obaveza u jedinici i
na plastenikoj proizvodnji hrane-povrda. uo je za stanje u pogledu nedostatka hrane u naoj jedinici i
odluio da doveze svojim autom luka i salate za brigadu, to je bio izuzetno pozitivan human i dirljiv gest.
Brigada je bez mobilisanja, a kasnije i sa mobilisanjem, dobijala poneto od hrane ali je i to iscrpljeno.
Narod sve manje ima. Sa Fortom smo dogovorili da nam doveze jo svojih proizvoda, a mi demo mu se
revanirati i poslati sijena za stoku to je prihvatio rekavi: "Ja du to radije vama dati nego bilo kojoj
jedinici, jer vidim da se istinski borite i da nemate ta jesti a drugi su u boljoj situaciji, svakako."
Veliki rezultat su postigli u svim tim mukama koje su nas slamale: Emir Avdid, Devad Fazlid, Samir
Hasanbegovid, moj brat Adem i jo neki borci aktiviranjem na mlinu-vodenici prve mini-centrale i
proizvodnjom struje koja moe osvjetljavati desetak objekata, prvenstveno Komandu. Ovaj poduhvat,
kao i neki prethodni, zabiljeen je kamerom i arhiviran u dokumentaciji brigade i IBOG-a. Entuzijazam i
upornost ove ekipe dala je kasnije puno znaajnijih rezultata, zbirnih i pojedinanih.

Heroji i dalje ginu ali ostaju da ive

Po uhodanom sistemu etnici su i na kraju ovog mjeseca aprila '93. izveli estoku ofanzivu na cijelu liniju
odbrane 1. Slavne viegradske brigade, imali poetni uspjeh prvog dana a kasnije, drugog i tredeg,
vradeni na poetne pozicije uz vede gubitke. Kod nas je poginuo jedan borac, Fadil Uianin, i dva
komandira su tee ranjena : Emir abanija i Kasim Davkusid. Ponovo su napadali pladenici za vikend
angaovani, neki koji prvi put dolaze na ovo bojite da osjete snagu boraca koji brane Bosnu i oni su je
estoko osjetili. Poslije pogibije Ibrahima Kabaklije, bataljon "ole" je preuzeo Emir abanija, borac koji
je brzo napredovao i veoma mlad uivao izuzetno visok autoritet medju borcima, a njegov prvi susret sa
etnicima u Vidovoj gori, u toku napada etnika na Crnu i Hamzide, ga je prekalio. Nije imao ni puke, ali
uspio ih je prevariti. Poslije teeg ranjavanja odveen je u bolnicu i operisan a isti dan je umro poslije
operacije. Kasim Davkuid je upravo na posljednjim dejstvima briljirao. Od dolaska u jedinicu borio se
izuzetno hrabro i odluno. Mogao je ostati u Turskoj gdje se zatekao u poetku agresije, ali elja za
odbranom Bosne i svog naroda u njoj ga je vukla u Bosnu, kojoj je kao pravi heroj dao sve. Poginuo je
kao komandir voda koji je mogao biti samo samo prvi i to sa pukomitraljezom u rukama od kojeg se nije
odvajao. Imao je dugu, gustu, crnu bradu pa je esto etnicima bilo nejasno da li je na ili etnik, to je
on vjeto koristio. Upravo sa dijelom svoje jedinice snimljen je nakon uspjeha na Zaglavku prije
petnaestak dana.
Kada su iz bataljona "Lim" odustali od pretresa terena i traenja tijela Ogleevac Envera, koji je ubijen u
jednom izvidjanju prije petnaestak dana kod iznenadnog susreta sa etnicima u irem rejonu Sokolovih
stijena i raunali da su tijelo moda odvukli etnici, naredio sam jo jedno, ali detaljno, pretresanje tog
terena. Tijelo je pronadjeno uz zakljuak da prethodne grupe nisu do kraja izvravale zadatak. I
Ogledevac je bio izuzetno hrabar komandir voda u bataijonu "Lim" i niandija PM- 53, izuzetan borac i
starjeina. Teko se bilo snadi i reagovati u iznenadnom susretu na blioj distanci sa etnicima. Do ove
situacije Enver je uvijek bre reagovao od etnika, ali sudbina je htjela da i njega izgubimo. Ovo su teko
podnijeli posebno borci bataljona "Lim," kojih je sve manje u jedinici, a gubedi one koji ih vode, gube
puno sigurnosti u dejstvima. Kasim je ukopan 03.05.'93., a Enver 04.05.93. godine u Goradu, a istog
dana u bolnici je umro Emir abanija koji je ukopan 05.05.93.godine. Tri gubitka u kratkom vremenu
teko sam podnio.

A svijet nam hoe-nee pomoi?!

I dok sam uio Fatihu na njihovim mezarjima i zatraio da im Alah da denet, pitao sam se dokle demo
gubiti istinske heroje, ima li kraja ovoj agresiji i kada de neprijatelj biti potpuno kanjen? Ta famozna
svjetska zajednica je morala znati do sada kakva se to borba vodi u Bosni, a Bosna je zemlja
najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope, kojoj treba pravda i demokratija a ne nasilje i genocid, pljake i
pokolji, progoni naroda i zatiranje njegovih postojanja.
ta drugo nego interesi pojedinih zemalja i to vrlo razliiti su mogli omoguditi, da ne kaem odobriti ili
podstadi agresiju protiv nespremnog i miroljubljivog merhametli naroda. ta je to moglo razoriti
sarajevsko i slina jaranstva - prijateljstva-drugarstva, medjusobno srodjena u bezbroj mjeovitih
brakova, duu sjedinjenu u Bosni. Ako je igdje to bratstvo i jedinstvo ivjelo u prethodnom sistemu, onda
je to istinski bilo u Bosni. Stalne osude agresije od strane nekih zemalja i neke mjere koje su poduzimane
kao kazne agresorima na Bosnu, nisu bile dovoljne da je zaustave. To je, naalost, trebala odluiti
svjetska zajednica, ali nije, jer je uvijek blokirano rjeenje od strane neijih interesa u Bosni, a Bosna je
krvarila sa sve manje ivih, bez nasludivanja vojnikog kraja agresije. Narod koji brani Bosnu ima snage,
volje i ponosa da je brani do kraja. Taj kraj je mogao biti mnogo ranije, ili moda sada uz majske
praznike, ali svjetska zajednica je omogudila Karadidu i Miloevidu da o tome odlue, nudedi im dio
Bosne i podjelu uz puno garancija, oni su izgleda htjeli jo mnogo vie. A ja i ostali gradjani sa
goradanskog okruga smo mogli samo izuzetno uti vijesti preko radija prikljuenog na akumulator ili
slino i biti ponekad informisani da de moda biti potpisan mir. Da li de to biti sloboda?, pitao sam se.
Nijedan drugi odgovor, osim ne, nije mi mogao biti blizu jer sam smatrao da Bosna mora biti oslobodjena
i da oni, koji su je napadali, nemaju mjesta u njoj i dok je njih, prave slobode de teko biti u Bosni.
Potpisano je jo jedno primirje, kako kau, "zaradenih strana" i poelo vaiti 09.05.93. u 12,00 sati, ali ni
ovo, kao ni mnoga prethodna, etnici nisu potovali i ono je moglo biti samo predah i priprema za nove
velike napade.
Olakanje, bar privremeno, je bilo u saznanju da je epa proglaena demilitarizovanom zonom, kao i
Srebrenica. etnici su postigli ono to su eljeli i kada to budu htjeli, unitit de te zone sa ili bez
odobrenja svjetske zajednice. Ipak, dobijeno vrijeme je ansa da se pripremi stvarna pomod epi i
Srebrenici, a bogami, i Goradu. Naredbu o potivanju primirja smo potpuno uvaavali, ali etnici su krili
ved prvog dana, a i narednih, provokacijama iz oruja, i ponekom granatom. Vrlo estim sasatancima
predstavnika civilne vlasti iz opdina a ponekad i Okruga sa komandama jednica, pokualo se dodi do
rjeenja drugog, a ponekad po teini, i prvog problema: snadbijavanje gradjana i jedinica hranom,
prihvatom hrane iz vazduha i odlascima na Grebak. Dostavom hrane iz vazduha pored velikog humanog
efekta dobili smo i veliki nered u kome je ved do 10.05.93. poginulo deset osoba a est tee ranjeno. Vrlo
teko je bilo dovesti u red ovu aktivnost i vriti kontrolisan prihvat pomodi, a ponekad je izgledalo da se
eli taj nered i haos namjernim bacanjem humanitarne pomodi izvan prijavljenih zona. Izgladnjeli narod
je u toj elji da dodje do hrane gubio svoj ponos otimajudi se za baeni zalogaj, a predstavnici raznih
humanih organizacija su esto sa zadovoljstvom gledali. Nisu dozvoljavali da vojska tu pomod prihvata.
Izgleda, nisu znali da je ovdje narod - vojska i da taj narod hrani vojsku i vojska narod. Neke od
dogovorenih aktivnosti na prihvatu hrane iz vazduha su imale, uglavnom, samo u poetku jae pozitivne
efekte, a problemi su i dalje bili jako veliki jer nije bilo mogude u nodi kontrolisati ponekad i vie od
trideset hiljada ljudi na irem otovrenom prostoru na koji de, moda, biti baena paletirana pomod.
Deavalo se da se padobran za paletu ne otovri i paleta pri padu pukne kao granata. Jedna takva je
usmrtila tri lica pogodivi ih direktno, ali to nije bila dovoljna opomena. I dalje su mnogi na otvorenom
ekali palete, nisu se sklanjali ni pod kakvo vede drvo, kojih je bilo uvijek na mjestu bacanja, a kamoli u
vedi i sigurniji zaklon. Na Grebak se ilo i dalje, vrlo tiho, zaobilazedi Kacelj uz obezbjedjenje kritinih
mjesta od strane jedinica IBOG-a, i uglavnom tako dopunjavala hrana za jedinice i narod. Vede koliine
municije, oruja i opreme su prenesene sa Grepka za Gorade, to je imalo veliki znaaj. Veliku ulogu su
odigrali vodii za Grebak, najvedu, naravno, Hasan Turalo zvani Brzi, koji je neprestano putovao tom
relacijom izvravajudi sve izuzetno teke zadatke. Nakon vie intervencija u i izvan Gorada, baena je
pomod iz vazduha i na podruje Medjedje, u rejonu Kaostida. Efekti u prikupljanju te pomodi su bili
veoma visoki preko 60 % baenog paketa je prikupljeno, to je potpuno izmijenilo poziciju sa hranom za
narod i borce na slobodnoj viegradskoj teritoriji. U Goradu je 12.05.'93.godine nakon puno priprema
otovrena kasarna ieta i formiran moto-bataljon 31.drinske brigade uz sve pretpostavke za kasarski
ivot. Planirano je da to bude jedinica manevarskog tipa za izvravanje sloenih i teih borbenih
zadataka. Za komandanta bataljona imenovan je Mersed Prljaa to sam smatrao jako dobrim, odnosno,
pravim rjeenjem. Povodom otvaranja priredjen je prijem za goste, a ja sam iskoristio priliku da sa
Meom, mojim vozaem, odigram tri partije bilijara, nakon godinu dana i to u kutiju cigara. Mea je
izgubio, a cigare nije nikada nadoknadio. Uitak je bio ponovo igrati uz puno posmatraa oko stola.

Primirje - priprema ofanzive

Od potpisivanja primirja moja razmiljanja su bila vezana, gotovo 100 % za pripremu oslobadjanja
Viegrada. Uz odobrenje komandanta, poslao sam, uz do sada najkvalitetnije pripreme, ekipe u
izvidjanje pozicija oko Viegrada. Prethodnim detaljnim izvidjanjima dobijen je vedi broj podataka koji su
ovim izvidjanjima potvrdjeni, a izvidjake grupe su ponovo bile u Crnom Vrhu i Dobrunu, potpuno
uspjeno izvrile zadatke u velikoj neprijateljskoj dubini. Izvidjanja su vrena i sa Butkovih stijena, iznad
samog Viegrada, a i sa linije odbrane. Pratio se svaki korak neprijatelja. Borci su vrlo sretno i spretno
ulazili u neprijateljsku dubinu i vrlo rijetko imali probleme u izvravanju tih sloenih zadataka. Ipak, u
prikupljanju ovih podatka u povratku na slobodnu teritoriju, ranjen je vrstan izvidja, izuzetno dobar
inenjerac i komandir u bataljonu, "Demo", Mustafa etkid, ali se izvukao uz pomod saoboraca iz
jedinice i donio znaajne podatke iz ue gradske zone Viegrada. Mustafa je operisan u bolnici i noga mu
je spasena. Ostale pripreme su ile ubrzano i prekidane su samo u sveanostima obiljeavanja godinjica
formiranja bataljona "16.maj" i bataljona Lim" 16.i 25.05.'93.godine. Ove godinjice su obiljeene vrlo
skromno, a za 29.05.93 se pripremalo neto bogatije obiljeavanje godinjice brigade, a zatim, ako ne
bude vedih prepreka i zabrana dejstava, izvest,demo po mojim nadanjima i najvedu bitku do sada: udi u
Viegrad i osloboditi ga, spojiti se sa epskom brigadom i barem ne dozvoliti neprijatelju prelazak sa
desne obale Drine na lijevu. Koliko je mogude, iskoristiti Drinu kao prirodnu prepreku.
Oslobadjanjem Viegrada rijeili bismo i problem struje, a etnicima onemogudili koritenje iste sa HE
Viegrad. Sve se odvijalo po mojim pretpostavkama, a ova zamisao se drala u strogoj tajnosti. Priprema
i razrada odluke komandanta IBOG-a je trajala desetak dana uz stalne dopune kako su pristizali novi
obavjetajni podaci, a po toj odluci, oko dvije hiljade boraca je iz svih jedinica IBOG-a i iz epske brigade
trebalo uestvovati, planirana su dva forsiranja Drine u Slapu i ispod Hamzida, puno kvalitetnih i novijih
iznenadjenja, a najvede efekte su trebale imati zasjede. Na prostoru Medjedje su stigli Zenga sa ekipom,
Zakir sa ekipom, Sobo Raid sa odsustva, zatim Esad Ohranovid i Ismet epo uticajni politicari i gradjani,
vratili se iz Slovenije, Austrije a Mirsad Sendo iz Visokog. Svi oni su doli u pravo vrijeme, kada najvie
trebaju. Medju onima koji su donijeli tu teku "muku", patriotsku odluku bio je epo Ismet, ugledan
gradjanin iz Viegrada, ovjek koji je obavljao teke razgovore sa Ojdanidem, komandantom Uikog
korpusa, po ulasku ovog Korpusa u Viegrad. Nakon tih razgovora uslijedio je sporni povratak gradjana u
Viegrad u organizaciji jo spornijeg Foruma gradjana, a sve u ime poslunosti i povjerenja prema
dokazanom neprijatelju.
Svaki borac, svaka puka de puno znaiti uskoro, razmiljao sam pod opteredenjem da li de primirje koje
etnici kre biti razlog da nam se ne odobre dejstva iz SVK iz Sarajeva. Kao prva pojedinana stimulativna
mjera a vieg nivoa za dan brigade trebalo je da se dodijeli odredjeni broj "Zlatnih liljana" koje je
naelnik WK uruio meni da podijelim borcima brigade po svojoj odluci, ali u medjuvremenu, u
razgovorima sa komandantom Buljubaidem, shvatio sam da to moe imati i loe refleksije na borce
drugih jedinica koji su u znatno manjem broju zasluili do tada ta velika priznanja.
Oko dodjele "Zlatnih ljiljana" smo trebali da preciziramo zajedniko rjeenje na sastanku komandanata
brigada i Komande IBOG-a. U jednom pokuaju, znatno ranije, nije bilo uspjeha jer su svi traili previe,
to je pokazalo koliko se neobjektivno cijene i uvaavaju rezultati jedinica i pojedinaca u tim jedinicama,
a to je ved veliki problem. Svu takvu dobru atmosferu iznenada je 26.05. a posebno 27.05.93. prekinulo
estoko granatiranje i napadi etnika na liniju odbrane 1.rogatieke brigade i 1.Svbr. Odluku etnika da
prekinu primirje smo oekivali, ali ne ovako brzo i ne odmah pakleno granatiranje, ved podmuklo, da se
ne zna ko je prekrio primirje. Ovih dana komandant IBOG-a, na zahtjev za otpoinjanje ofanzivnih
dejstava od taba vrhovne komande, dobija odgovor da moramo potovati primirje, a da budemo
spremni da uzvratimo ako etnici napadnu. Oekivali smo da de za dva-tri dana biti drugaije stanje i da
de uslijediti pozitivan odgovor po upitu za aktivna borbena dejstva, za napade, jer su etnici svuda ved
poeli naglaenije kriti primirje. Godinjica formiranja brigade je bio datum do kog su pripreme za nas
pohod trebale biti zavrene, a sami poetak napada je trebao uslijediti najkasnije 02.06.'93.godine, na
godinjicu bitke u Rohcima. Stvarno stanje ipak nije bilo alarmantno 26.05.'93. ali ved 27.05.93. u
izvjetajima iz 1.rogatike brigade, prijavljeno je povlaenje nekih jedinica sa dobro uredjenih linija na
Pokreveniku i ire na rezervne koje po poziciji a pogotovu uredjenosti, nisu ni blizu davale sigurnost kao
prethodne. To je, u stvari, bila priprema izvjetaja da su linije odbrane pukle, ali da to ne bude
odjednom. Pripremao se teren za postepenu pripremu novog izvjetaja o padu linija odbrane.

VIEGRADE

O tebi mislim o tebi jo sanjam
za tebe ivim
jo tebi se nadam
ko dralovi kad te napustie
moja dua od tad kuca tie
Viegrade, Viegrade
ti si biser istok Bosne
na tebe de kad sve prodje
biti majke sve ponosne
Tako sam blizu da nodu te gledam
duom te volim i nikom te ne dam
nodu esto plaem kao dijete
sve moje misli, grade, tebi lete
Viegrade, Viegrade
ti si biser istok Bosne
na tebe de kad sve prodje
biti majke sve ponosne
Samo da mogu do tebe da dodjem
dupriju staru jo jednom da prodjem
o tebi, grade, pjevade se pjesme
al`to je bilo, zaboravit se ne smije
Autor pjesme:
Adem Devad Oskar
(Ova pjesma je trabala biti uz muziku obradu otpjevana za dan 1.Svbr. 29.05.93., a zamiljeno je da ona
bude pjevana i pred polazak u bitku za Viegrad )







Najvea etnicka ofanziva do sada

Drljevid Midho koji komanduje Prvom rogatikom brigadom, pokuava sve uiniti da je potpuno objedini
i pripremi za odbranu prvenstveno zbog panike koja je nastupila nakon pakla artiljerijske vatre, zatim
zbog realnog odnosa snaga ali u dobroj mjeri i nediscipline i subjektivnih slabosti u jedinici. Odnos snaga
na ovim prostorima nikada nije bio u nau korist i na to smo se navikli, to smo pokuavali izjednaiti
hrabrodu, spretnodu i vrlo esto mudrodu boraca i starjeina. Midho mi danas, 27.05.`93. na Ustiprai
ree da je gusto, da su etnici fanatici u nekim bijelim odijelima, da su zatideni maksimalno pancir-
opremom, drogirani i jo mnogo toga, a ja sam samo dio toga prihvatao a ostatak smatrao priom
pokrida koju su neki borci ili starjeine montirali da bi opravdali neuspjehe. Midho pokua pojasniti da
sada nema snaga da spoji liniju sa mojom brigadom i da je brdo Vlahnja,dugo brdo koje pada od
Pokrivenika prema Medjedji, ved prazno. 28.05.93. granatiranje je bilo od sabaha estoko, kao to sam i
pretpostavljao. Prema dobijenim zadacima, sve jedinice su upudene na izvrenje, sve linije brigade su
ojaane. Po dojavi da etnika ima na Vlahnji, upudena je manja jedinica da izvidi i utvrdi se, izvijesti,
ostane na Vlahnji i eka dalji zadatak ili pojaanje, ukoliko neprijatelj bude napao. Iz sastava 31.drinske
brigade stigao je, kao i obino, na ovaj prostor Mersed Prljaa sa svojim borcima, uglavnom Baanima,
ovaj put da pomogne uspostavijanju nove linije u pravcu Pokrevenika u rejonu Kulinove kose.
Na taj pravac uputio sam jedinicu u interventnosti po ukazanoj potrebi, jedinicu iz bataljona "Vatra" sa
Hodom, kojeg vie nose, nego to sam ide, ali hode on da bude bar blizu svoje jedinice i nisam ga mogao
sprijeiti. Hoda je preivio drugo teko ranjavanje u etnickoj zasjedi, na putu Crni Vrh - Medjedja
krajem'92. godine.
On je sada iz sela Crijep pokuavao objediniti dejstva u odbrani na tom pravcu i ubrzati neke pripremne
radnje. Sa Zengom su, uz njegovih desetak boraca, doli kao dobrovoljci i jedan veliki penzionisani
general egipatske Armije, gospodin Gamal Abdel, i jedan Alirac koji nije bio vojno lice. Htjeli su snimiti
situaciju na ovom bojitu i pomodi po svom osjedaju, a ne po naredbi. Doli su da spase bar jednog
Bonjaka i odbrane bar eperak Bosne. Odmah po njihovom dolasku, razgovarao sam sa generalom
Gamalom a zatim smo izali na teren. Imao je puno izuzetno dobrih prijedloga, ali nisu mogli biti
ostvarivi, jer ta je god traio nedostajalo je. Njemu nije bilo jasno da se neki borci bore bez predaha, a
neki odmaraju, a tek da se neposjednuti medjuprostori po kilometar i vie ne mogu pokriti. Bio je vrlo
hrabar i esto nesmotren pa sam se plaio da ne pogine u toku osmatranja neprijatelja sa naih pozicija.
Pratio je moj rad na komandnom mjestu 27. a danas, 28.05. je htio otidi na Dankide sa Zengom jer nije
mogao da izdri u Medjedji, htio je da bar pukom proba jae uticati. Nije imao ili bar nije iskazao velike
primjedbe, a ja sam uvaavao sve njegove prijedloge u toku komandovanja. I dok su dolazili izvjetaji,
uglavnom povoljni, od komandanta i komandira sa linije odbrane 1.Svbr i moja nada da demo sutra
proslaviti dan brigade je rasla, a raspoloenje se poboljavalo, sve dok nisu iznenada dvije, rekao bih,
lutalice granate, koje su otprilike traile najprije Komandu, pale nekih dvjesto metara od Komande. Nisu
me uopde trznule i ostao sam u potkrovlju kude, gdje je bila smjetena Komanda, ali im sam uo krik
neke ene i panino traenje da poalju kola odmah, znao sam da je neko tee ranjen.
Pogledah kroz prozor, ali nisam mogao od maske drveda vidjeti nita. Deurni posla kurira da iz saniteta
odmah uputi auto na mjesto ranjavanja i da se ranjenik vozi u bolnicu, ako treba. U kratkom vremenu
sam imao nekoliko uzastopnih poziva sa terena, dojava o novim snagama koje etnici uvode, ali i dobrih
rezultata, naroito na Trbosilju gdje su bile nae diverzantske jedinice a vodio ih je Raid Sobo, naelnik
taba. Auto sa ranjenim je velikom brzinom proao pored Komande kao da se htjelo sakriti od mene.
Bilo mi je malo udno, ali sam mislio da vjerovatno pokuava to prije dodi do nae bolnice u blizini
Komande i da ranjenik puno krvari. Beri, vezista, stalno prenosi stanje sa terena kratkim izvjetajima,
pogleda kroz prozor i njemu se uini sumnjivim ovaj "reli" prolazak sanitetskog vozila pored zgrade
Komande. Osjedao sam u tijelu neka velika vrenja, preznojavao se, mada i nije bilo vrude, a prozor u
centru veze stoji iroko otvoren. Neto se kidalo u meni, u mom organizmu je nestajao dah i kao da me
stezao veliki teret u pludima. Razmiljah ta se to deava u meni, nisam umoran, a i stanje na bojitu je
stabilni dobro. Mada se intenziviraju napadi etnika, sve je vie uesnika na vezi neprijatelja, to govori
da uvode nove snage i da de pojaati napade, ali to nije prvi put, mnogo su pokuaja imali i, uglavnom,
zbog gubitaka u prvoj fazi povlaili su se sa puno nereda, psovki i medjusobnih optuivanja. Mi smo za
domace etnike, viegradske, rogatike, rudjanske, goradanske i ostale blie, bili strah i trepet.
Oni su pokazivali respekt i bojali se svojih napada, a posebno naih, i nikada nisu bili sigurni da nedemo
izroniti iz zemlje, a nisu mogli pronadi rjeenje da se suprotstave naoj taktici. Sa lokaliteta Trbosilja stie
dojava da je neprijatelj zauzeo neke pozicije i da postoji mogudnost da de nastaviti napad u pravcu sela
Kaotice, ali me to nije puno brinulo jer sam znao da de angaovanjem diverzanata to biti brzo vradeno.
Izdao sam zadatak da se pripreme diverzanti iz DIG, Ramge i Bede, oni koji su bili spremni da naprave
preokret kada je najtee. Najvanija pozicija za odbranu prostora slobodne teritorije Medjedje bila je na
podruju Dankida sa koje su stizali izvjetaji da je stabilna odbrana u kojoj su bili borci jedinice "Vatre",
"ola", "16 maja" i Zengini momci iz Sarajeva, a komandni tim je bio izuzetno jak te su od mene traili da
pratim ostale pozicije, a da oni mogu bez problema komandovati odbranom Dankida. Zakir, Pena i
Zenga su ved mnogo tekih bitaka imali iza sebe i svaki od njih bi sam mogao komandovati odbranom
ovog prostora oko Dankida, a ta tek zajedno mogu napraviti?! Pozicija Orahovaca je bila vrlo teka i
komplikovana jer su etnici bili na Zaglavku, iznad Orahovaca, i Prnici, brdu izmedu Orahovaca i
Holijaka, a jaim snagama pokuavali uporno napadati u pravcu Medjedje. Borci bataljona "Demo" su
branili Orahovce i pozicije uz Drinu. Imao sam utisak da de oni izdrati koliko bude potrebno, a etnici su
ipak na tom pravcu napadali opreznije jer su u vedini dosadanjih napada imali puno gubitaka i puno
iznenadjenja, za njih kobnih, a za nas presudnih. Pozicija Meremilja je bila vrlo znaajna za odbranu
Medjedje i nju su branili borci batatjona "16.maj" uz puno problema i velikih potekoda u nodnom
periodu. Traio sam od komandanta bataljona prisustvo na toj poziciji i njegove izvjetaje, kako bih
donosio odluke.
Munir Muharemovid, komandant bataljona "16.maj", se trudio ali bez diverzanata iz Bedine DIG nije
mogao imati sigurnosti u stabilnu odbranu tog prostora pa je sam morao ulivati sigurnost borcima,
svojim prisustvom na liniji odbrane, zajedno sa njima. Pozicija Strmice i Stragaine je ugroena ved danas
i tamo se prua nedovoljan otpor, jer je objektivno isti nemogude organizovati na tako irokom prostoru
sa pedesetak puaka u jedinici, a oko etrdesetak na liniji odbrane (desetak je bilo odsutno iz raznih
razloga na Grepku, u Goradu, Sarajevu ili drugim mjestima u potrazi za hranom i za svojima). Tih
etrdesetak boraca je trebalo braniti front od oko dvadeset kilometara irine, to se do sada uspijevalo
samo hrabrodu i niim drugim. etnici nisu mogli vjerovati da se mi branimo sa tako malo oruja i
boraca i da, istovremeno, napadamo na vie pozicija. Uvijek su govorili "hiljade muslimanskih fanatika
napada na tom pravcu" a u stvari napadala je eta ili dvije, rijetko kada vie. Nevjerovatno je to bilo i
borcima, i narodu, i odgovornim ljudima u Goradu, ali su se mnogi uvjerili dolaskom na ovaj prostor u
interventnim jedinicama ili nekim drugim povodom. Oni koji su u sklopu interventnih jedinica dolazili
radi izvodjenja borbenih dejstava su to pamtili kao tei zadatak i ede uspjean, zanimljiv, i poslije
izvrenja takvog zadatka su bili mnogo jai.
Nabrojane pozicije i medjuprostori oko istih su bili manja briga za mene od boka na lijevoj strani koji su
branili Rogatiani (1.rogatika brigada) a koji je ved poeo popustati. Na desni bok, 43.drinsku brigadu,
nisam obradao panju jer stvarni dodir naih jedinica na terenu nije ni postojao, ved se medjuprostor od
pet-est kilometara pokrivao povremenim patroliranjem, a etnici na tom pravcu nisu nikada napadali
zbog naglaenog reljefa i tekog terena. Ipak, taj medjuprostor je bio u zoni odgovornosti 43.drinske
brigade i po otpoinjanju ove ofanzive komandant IBOG-a je po mom zahtjevu naredio komandantu
43.drinske brigade da ovaj prostor pokrije i organizuje stabilnu odbranu istog. Ja sam to smatrao
rijeenim, i ako nita drugo, onda imam sigurnu vezu sa dviju strana Drine do Gorada za pomod i
podrku u sluaju potrebe. Sa komandantom Feridom sam se uo jutros i prjavio stanje u zoni 1.Svbr. Bio
je nezadovoljan ukupnim stanjem, to se moglo primijetiti iz njegovog glasa i rekao mi je da se pazim
lijevog boka koji je ved ugroen, to sam ved doznao od komandanta rogatike brigade, Midhata
Drljevida, koji mi se alio da trpi estoke napade i da se povukao na neuredjenu rezervnu liniju, a ima
problema i sa svojm borcima koji su ved iscrpljeni u iekivanju pojaanja. Za neprijatelje mi je kazao da
su drogirani, ginu, ali napadaju bezglavo i da ih ima mnogo "Ko pljeve ih ima", ree dredi cigaru u
ustima, kao i uvijek.





Komandante, ON je poginuo!

Pred ulazom u Komandu ulo se neko saaptavanje koje prekinu detonacije granata preko Drine u
Kaoticama a zatim u centru Medjedje, jedan kilometar od zgrade Komande.
Mene vie ne stee onaj teret u grudima, disanje mi posta normalno a ja se udom udim ta mi to bi da
me najednom pusti. I kada sam sebi rekao: Pusti sad to, prati situaciju na terenu", i uzeo dvogled da
pogledam Zaglavak koji se vidio na etiri-pet kilometara daljine, na njemu su se vidjele siluete etnika u
pravcu horizonta, uh kucanje na vratima centra veze koji se nalazio u potkrovlju Komande, gdje i moja
kancelarija. Po odobrenju, u kancelariju centra veze, sav preblijedio, izgubljen i uplakan udje Samir
Hasanbegovid, naelnik veze u brigadi, koji je jutros otiao po sopstvenom prijedlogu uz moje odobrenje
ka Crijepu, gdje je trebao nadi lokaciju da prati, slua na uredjajima veze, i po mom odobrenju ometa
etnike u komunikaciji. Bilo je veoma bitno znati ta etnici spremaju, a njihova naredjenja u napadu su
prenoena uglavnom UKT-vezom (motorolama). Samir i ostali vezisti su do sada vrlo dobro izvravali ove
zadatke i usavrili se u sluanju i ometanju veze etnika, a esto su unosili toliku zabunu da su etnici
zbog nejasnih pozicija pravili kobne greke i optuivali jedni druge. Nakon dojave ifrovanih podataka od
vezista, moje starjeine i ja smo brzo tumaili namjere neprijatelja i povlaili poteze koji bi etnike
iznenadili i unitili njihove dalje mogudnosti nastavka dejstava. Samir i Adem, moj brat, otili su da danas
pokuaju uraditi to vie posla i pomodi da se u odbrani postigne to bolji rezultat, a neprijatelj dovede u
poziciju za povlaenje.
Samira sam mnogo puta do sada vidio i nervoznog i raspoloenog, imao je puno snage i pobjegao je
etnicima sa strijeljanja, izvukavi mladjeg brata, a sada je nestajao na nogama i zanijemio. Vidjeh da
neto nije u redu, nije se javio sa terena a doao u Komandu. Moda mu neki uredjaj nije u redu ili
akumulator za punjenje uredjaja, samo na tren pomislih, ali na licu je pisalo neto znatno tee. Iz oiju
mu potekoe suze mnogo bre od rijei: "Komandante, on je poginuo", mucajudi je vrlo teko izgovorio,
a onda nastavi plakati prilazedi mi u zagrljaj. Jo mi ne bi jasno ko je poginuo. Sjetih se, vjerovatno je
onaj ranjenik u pitanju "A ko je on Samire?", upitah bojedi se istinski odgovara. Va brat Adi", projeca
Samir, i dlanovima sakri lice. Odmah mi bijae jasno to me stezalo u grudima i ta se otkidalo od mene.
Gubio se, nestajao jo jedan dio mene. Jo jedno iskuenje od Boga za mene, prihvatih razborito a onda
se moradoh sakriti u kancelariju. "Od koga i ega se sakrivati"?, upitah se i izadjoh odmah. Samir mi ree
da je tijelo brata u gasulhani kod damije, a ja sam sada morao vidjeti brata i njegove rane od kojih
podlijee. Svi u Komandi su plakali, a mene su pokuali utjeiti. Rijei utjehe, koje su teko izgovarali,
jedva sam uo. U uima mi je odzvanjala granata koja ga je ubila dvijesta metara od Komande i jasno mi
je bilo zato se od mene prikrivalo da je ranjen prije nepunih sat vremena. Deurnom u Komandi
prenesoh da preuzme Komandu dok ja ne stignem, a generalu Gamalu da bude tu dok ja ne dodjem iz
gasulhane. General me udno gledao, jer njemu nisu teko padale smrti boraca i sam je elio postati
ehid, ali prije toga unititi to vie neprijatelja.
Zato je pitao zato plau starjeine u Komandl i to sam ja tako tuan ako sam izgubio brata.
"Alah ga je uzeo i on de u Denet, akobogda", ree na engleskom jeziku koji sam sasvim malo mogao
razumjeti. E moj generale, meni je to jasno, ali brat se kod nas puno voli a Adi i ja smo imali previe
zajednikog da bi moje, naizgled tvrdo srce, izdralo da ne reaguje i sada udara jae od onih prokletih
granata. U gasulhani sam ostao sam sa tijelom brata, gledajudi ga u oi koje su jo uvijek vedre, pune
radosti a na usnama je ostao osmijeh kojim je, izgleda, htio pokazati snagu linosti i pravde za koju se
borio. Vidjevi da je jedan vedi geler ispod srca napravio oko dva centimetra iroku ranu na koju je
navirala utroba, pokrih tijelo mog Adema debetom i ostadoh razmiljati kredudi se u krug oko njegovog
tijela. Pred oima se redjae slike svih znaajnih zajednikih doivljaja iz naeg djetinjstva. Sve nae
preivljene muke su prelistavane brzinom najbreg vjetra, a oi su ih vidjele kristalno jasno. Koliko sam
pogrijeio prema bratu? Jesam li mu mogao biti bolji brat? Da li sam kriv to je poginuo, ta sam sve
trebao uiniti da ga spasim i na kraju kako majci, babi, sestri Timi i bradi Halilu i Enesu redi da je poginuo?
To su pitanja, koja su teinu moje glave povedala toliko da je vie ne mogoh nositi, a moje oi zaslijepila i
kao da ne vidjeh vie nita. U uima mi odzvanja ona granata i nita vie ne ujem.
Mene polako nestaje, idem kroz neka stanja nejasne tvorevine. Da li umirem ili se onesvjedujem, pitao
se posljedjni trzaj razuma u meni. Upravo taj trzaj me natjera da se udarim akom po licu i provjerim
jesam li iv. iv, oamuden susretom sa gorinom istine u sudbini moga brata. Gledajudi njegov smijeak
na usnama, dobih odjednom neku novu snagu i poeh razumno redati obaveze koje su na mojim
ledjima, u mojoj glavi. Ovu bitku sa sobom i jo jedan test sudbine sam proao iv, u velikoj kunji, i
moram dalje. Ispred mene su velika iskuenja u nastavku bitke za odbranu slobodnog prostora oko
Medjedje. Sada predati komandu nekome od mojih prvih saradnika, bilo bi vrlo riskantno, a od mene
moda kukaviki. Svi u Komandi su me ved dobro upoznali i nisu nikada do sada vidjeli da sam pao,
klonuo duhom ili se prepao situacije, i oekuju odluujude poteze komandanta, ako zatreba i kao borca.
Moje saborce i narod ovog kraja ne smijem zabrinuti, a kamoli ostaviti da se bore bez mene. Bosna mi,
moda, ne bi oprostila, bar ne u mojoj glavi, mada su mnogi Bosanci i Bonjaci tu moju i nau Bosnu
prevarili, pa joj se dodvoravaju na razne naine, a onima koji je napadaju Bosna smeta i ele je unititi.
Odgovara im da nestanem. Slavili bi i taj dan, vjerovatno. Ovom mom razmiljanju suprotstavi se jedan
porodini grjenik u mom licu koji se bori protiv mene, snanog patriote, borca i komandanta, dok
slobodu ne doivi u cijeloj Bosni. I taj moj drugi lik de me osuditi na najvede muke,ukoliko brata ne
ispratim, u nadam se, zaslueni Denet a porodici ne poklonim vrijeme, bar u podnoenju bola i utjehe.
Najbolje da prijavim komandantu da nisam sposoban komandovati vie, da sam estoko pogodjen
bratovom smrdu i da se bojim da nedu napraviti pogrean potez koji bi mogao biti koban i imati tekih
posljedica po nas. Komandant de to prihvatiti bez trunke zamjerke, jer mi vjeruje i razumije situaciju, i po
mom prijedlogu potvrditi mog zamjenika svojom naredbom. Ja du otidi u Gorade i sa porodicom
pripremati denazu i sluati ta priaju oni koji mi dolaze iskazati aljenje zbog pogibije brata. Sluati,
kako tiho apudu medjusobno, da je stanje kritino, da je poginulo i ranjeno toliko i toliko boraca i slino,
a ja du to, pogodjen tragedijom, pokuati ne uti i ne razumjeti. Porodici du obezbijediti doktora i
tablete, svoje prisustvo u svakom jecaju, svoju utjehu, a oni istinski zasluuju jer su prema meni uvijek
bili toliko dobri da nikada nedu modi u toj mjeri uzvratiti. Od poetka agresije mojim roditeljima, Ibri i
Zemki, supruzi Devadi i kderci Amili, nisam posvetio ukupno 5 % vremena, a ja sam ta glava porodice i
sada kad im je nejtee, nedu valjda i sad prijaviti bratovu pogibiju i vratiti se na bojite. Pa imam li ikakav
osjedaj ljubavi prema porodici, ili bar razumijevanja? U mojoj situaciji velika vedina bi napustila borbu, ili
bar ovu bitku, i odmorila bar desetak dana, to su obavezno dobijali kao preporuku ili naredbu od mene
moji saborci koji izgube svoje najblie. U gasulhani, pored tijela brata (mejta) u meni su se kosila dva lika,
koja su me raskidala na dvije strane pravde i morala. Pogledah na sahat i uvidjeh da sam ved cijeli sahat
u gasulhani. Vedrinu smijeka na bratovom licu umanjih zaklapanjem njegovih onih kapaka, a osta
smijeak na usnama koji mi pomoe da donesem odluku koji lik u meni da oivim i posluam, kao da mi
sigurnim i gromkim glasom ree:
"Bori se, brate, jer to je jedini pravi put!
Moja odluka je sada postala kristalno jasna, a bratova poruka kao da mi odobri da napravim jo jednu
nepravdu prema porodici, a za ideale i slobodu Bosne.
Izadjoh iz gasulhane i pourih u Komandu, pun snage, odlunosti i nevjerovatno smiren, kao da se nita
nije dogodilo. U Komandi sam primio izvjetaje sa terena i izdao nove zadatke. etnici trpe ede
gubitke, ali ne odustaju, ved uvode nove jedinice i idu u nove pokuaje. Danas su ostali bez dva tenka i
nepoznata, ali vjerovatno dvocifrena, broja izgubljene pjeadije. Na moj zahtjev, komandant Buljubaid
mi odobrava nastavak komandovanja za dalja dejstva, ali njegova naredba o upudivanju pomodi iz drugih
jedinica IBOG-a a na ovaj prostor se ne izvrava, izuzev jedinica iz Baanskog bataljona, ete vojne
policije i MUP-a. Moral boraca 1.Svbr je jako visok, a ono to mene brine je pozicija susjeda i upornost u
odbrani te pozicije. Majci I ocu sam rekao tek navee, oko 20,00 sati, da je njihov najmladji sin, koji je
stigao iz Sarajeva da brani njih i Bosnu gdje je najtee, poginuo. Bilo je teko vidjeti reakciju oca koji nede
da pusti suzu, a ne moe da prikrije bol i eli svojoj supruzi, mojoj majci, prikriti da je neto teko saznao
u razgovoru koji smo nas dvojica vodili u sobi.
Smogli smo snage da joj saopdimo, a ona se izgubila u bolu. Kroz glave mojih roditelja je prolazilo,
vjerovatno, mnogo vie slika od rodjenja brata rahmetli, pa do danas, i sve su one kod majke sa jecajima
komentarisane, a otac je traio da prekine s tim, da mene ne sekira, a opet ja sam tjeio njih da bih
pribliio realnost sudbine. Sa mnom su doli da pomognu doktor Benko i moj rodjak Esad Karid. Pomod,
koju su pruili, bila je vrlo znaajna. U stanu sa mojim roditeljima, sa mojom suprugom i kderkom, bili su i
roditelji moje supruge. Svi su plakali, a svi pokuavali tjeiti uglavnom moju majku. Amila nije jo mogla
shvatiti da je njen amida Adi poginuo i da nede sutra ili narednih dana dodi da se sa njom poigra neke
od djeijih igara. Gorade je saznalo da je poginuo moj brat prije mojih roditelja, a bilo je i
dezinformacija i zamjena, pa su neki ved tvrdili da sam ja poginuo. Nakon dva sata boravka kod roditelja,
morao sam ka Medjedji, a prethodno smo babo i ja dogovorili da denaza bude sutra, 29.05.93. u 17,00,
sati u Medjedji. Ispratili su me babo i majka sa zebnjom i onim :"Sine, uvaj se bar ti, ti si nam jo ovdje
ostao!" Supruga Devada je pitala to idem, da li moram i to se igram sa ivotom, a na kraju je ipak
zamolila da se uvam. Znao sam da se svi u porodici plae za mene. Sada se boje i moje osvete brata i
srljanja u borbi. Nisam im imao mogudnosti ispriati moje borbe u meni samom. 29.05.93. je
"proslavijena" prva godinjica brigade u paklenoj odbrani svih pozicija oko Medjedje. Ono to je dodatno
oteavalo nau poziciju je slom linije odbrane 1. rogatike brigade i povlaenje boraca do Ustiprae,
umjesto postepenog povlaenja i iscrpljivanja neprijatelja.
Mogli su, koristedi se pogodnodu reljefa i poznavanjem terena, zadrati etnike jo dva-tri dana, po
mojoj procjeni. Ovako, ostalo je da mi pokrivamo nastali medjuprostor i pregrupiemo jedinice na novih
petnaestak kilometara linije, da iste uredimo odmah a da se to ne osjeti na odbrani nae zone
odgovornosti, koju smo jedva pokrivali vizualno, a kamoli i odbranom. etnici su i danas pretrpjeli
gubitaka, aktivirali su stara i nova minska polja i ostali bez nekoliko motornih vozila, ali oni nastavljaju sa
napadima. Borcima i starjeinama sam estitao preko komandira i komandanta jedinica dan brigade i
zaelio da idudi doekamo u Viegradu, u slobodi i sredi. Zbog izuzetno velike koncentracije snaga
neprijatelja oko Strgaine, naa jedinica (eterdeset boraca) se izvukla na Kaostide po odobrenju i
pravovremeno. Taj gubitak prostora Strgaine je uticao na borce sa tog podruja iz bataljona "Lim" koji
je, kao i ostali bataljoni u naoj brigadi, po broju boraca i naoruanju, mogao biti jedva eta.
Demoralisalo je borce i komandire pa su, razoarani, odbili izvriti zadatke, pomodi u odbrani kaostikog
podruja i uvee, 29.05.93.godine napustili viegradsko bojite i dezertirali u Gorade. Zuko erif, koji je
komandovao jedinicom, je od mene dobio izriito naredjenje da izvri zadatak i da ostane u Kaostidama,
ak i ako svi borci krenu za Gorade. Ja sam znao da oni nede krenuti bez njega i da nede prihvatiti teret
dezerterstva. Zuku sam upozorio da de odgovarati za neizvrenje naredjenja i za posljedice istog. Bratova
denaza, koja je trebala biti u Medjedji, je odgodjena zbog nemogudnosti prolaska autobusa i drugih
vozila od Gorada prema Medjedji sa onima koji su htjeli dodi na denazu. etnici su danas izbili na
pozicije iznad Ustiprae, sa kojih PAT-ovima i PAM-ovima mogu jako dobro kontrolisati put na ulazu iz
Gorada u Ustiprau.
Borci rogatike brigade su po Ustiprai kao u konici, a samo mali broj ih je bio na stijenama iznad
naselja iekujudi povlaenje za Gorade. Komandant rogatike brigade, Midho Drljevid, je traio
sastanak komandanata brigada, traio je pomod drugih jedinica, traio neko rjeenje, ali njegova jedinica
je moralno pala i zrela za zamjenu, medjutim, mi nemamo jedinica u rezervi koje bi bile uvedene. Na
sastanku komandanata brigada na Ustiprai kasno uvee, uvjerio sam se u stvarno kritino stanje na liniji
odbrane rogatike jedinice, vidio sam iscrpljenog Drljevida bez ideja u stanju velikog razoarenja.
Komandant Ferid je pokuao motivisati Midhu i njegove saradnike, izdao je naredjenja da se obezbijedi
pomod, ali je prethodno pitao koliko ko od komandanata moe dati boraca da interventno pomognu
rogatikoj brigadi. Taj stil naredbi sa pitanjima mi se nije nikada inio dobrim, ali realno, to je jedino
preostalo rjeenje. Kada je preciziran zadatak rogatikoj jedinici, a on je u sutini bio: ne dozvoliti
etnicima da dodju u poziciju da kontroliu put Gorade-Ustipraa-Medjedja i vratiti izgubljene pozicije u
sadejstvu sa 1.Svbr. 43.drinska brigada je dobila slian zadatak, samo sa druge strane Drine (desna
obala), iako je taj prostor bio manje bitan i manje pokriven. U ovoj situaciji, prostor od Gostuna do
Mazurice je postao izuzetno znaajan na desnoj obali Drine. Imao sam utisak da nije dovoljno ozbiljno
shvadena pozicija 1.Svbr. zbog mogudnosti stavljanja u usko okruenje, presijecanjem puteva sa obju
strana Drine na Ustiprai.
Meni je obedana za sutra, 30.05.93.godine pomod od sto do dvijesta boraca iz 1.drinske i 31.drinske
brigade. Kvalitetnim sadejstvom u razbijanju neprijateljske novoformirane linije u irem rejonu
Pokrevnik-Kulinova kosa, napali bismo u pravcu prethodnih pozicija 1.rogatike brigade. Ovim bi
mogudnost neprijatelja da napreduje bila minimalna i vjerovatno bi odustao od ofanzive nakon naeg
kontraudara. Bio sam zabrinut za ukupno stanje, iznerviran pucanjem na ljude koji su krenuli na denazu
moga rahmetli brata i injenicom da etnici ved mogu dejstvovati po asfaltnom putu i kontrolisati ga
vatrom. Bojao sam se i panike medju narodom Medjedje i ire, kada uju da etnici silaze ka Ustiprai i
kontroliu put. Poto je ovom neprijateljskom ofanzivom napadnuta samo zona 1.rogatike brigade,
1.Slavne viegradske brigade i samo mali dio zone 43.drinske brigade, oekivao sam da de znaajna
pomod biti usmjerena od jedinica koje nisu napadnute u ovoj ofanzivi, 1.drinske i 31.drinske brigade.
Sastanak komandanta IBOG-a i komandanata brigada na Ustiprai je bio dosta muan, a oko prostorije u
kojoj je odravan, vrtio se veliki broj boraca koji su, imao sam utisak, ekali da se kae da idemo za
Gorade i pribojavali se naredbe o kontranapadu. Jedan znaajan broj boraca 1.rogatike brigade je sa
porodicama produio ka Goradu, da bi ih smjestio. Porodice krenue sa zaveljajima u rukama. Za njih
je slobodni prostor ostao manje bitan kada je palo njihovo selo, kao i borcima bataljona "Lim", kada su
morali da se povuku iz Strgaine i, ipak, dezertirali ka Goradu.
Trideseti maj je otpoeo neprijateljskim granatiranjem, ija je estina pojaavana, to je govorilo da vre
klasinu artiljerijsku pripremu napada i uvode jedinice to blie naim pozicijama. Danas je pristiglo
trinaest boraca iz 1.drinske brigade, koji su usmjereni ka Dankidima, a obrazloenje za ostale je bilo
uobiajeno: nisu mogli da ih skupe, jer su kasno dobili naredjenje, to je za neke mogao biti objektivan
razlog, za one koji su dvadeset kilometara od Gorada, ali za vedinu nije tako. Bio sam razoaran i ljut, ali
nije bilo izbora, i nada u uspjeh je jo postojala. Uspjesi su potvrdjivani u odbijanju napada etnika na
svim pozicijama, ali nije bilo pretpostavki za kontranapad u pravcu Pokrevenika, jer nisu stigli ni
Rogatiani. Zbog toga, moja najveda briga je bila za Ustiprau i mogude etniko presijecanje
komunikacije sa Goradem, odnosno, stavljanje moje brigade u usko okruenje u kanjonu Drine. To bi
bila vrlo teka pozicija, a to je bilo sve vie realno. U vrijeme ove ofanzive, kao i prethodnih, postojali su
u narodu, ponekad i medju borcima oni tzv. paniari koji su zbog sopstvenog straha a esto i pravdanja
"fuka", lagali da su etnici svuda. Tako su danas prijavili da su etnici na Brodaru i da se pripremaju da
udju u Medjedju. Poto je i komandant bataljona "16.maj", Munir Muharemovid prijavio isto, pozvah ga
da to provjerimo odmah, jer nisam vjerovao da je istina. Asfaltom smo stigli direktno do Brodara i uvjerili
se da je Brodar ist, da etnika okolo nema i da je ova panika bila bez razloga. I ovaj put moja sigurnost
je bila uvjerljiva. Iao sam bez puno opreza sa tri-etiri borca, iako je postojala mogudnost iznenadjenja.
Nisam bar morao u provjeri idi prvi ali, razljuden i pun gorine, nisam mogao ekati.
To je u velikoj mjeri hrabrost, ali vie inat i rezultat duevnog neraspoloenja, ono ega sam se puno
plaio. General Gamal je htio puno toga sugerisati, a moja muka je bila to sam ga samo poneto mogao
razumjeti. Razumio sam da trai od mene da insistiram u zahtjevu za pomod iz Gorada. Nije mogao da
shvati da sada, kada se odluuje o velikom rezultatu u sudbonosnoj bici za ove prostore, pomod iz
Gorada ne stie. Dan je sporo puzio prema veeri, a sa terena su stizali izvjetaji o sve teoj situaciji.
Ipak, gubici na naoj strani su bili ranjenih pet-est boraca, to je u odnosu na pakao napada mali broj i
za sada jo uvijek dobro. Pozicije su ouvane, sem Meremilja koje ne moemo braniti zbog
pregrupisavanja snaga ka Pokreveniku, kao prioritetnog zadatka.
U poslijepodnevnim satima prijavljeno mi je da su neki lanovi taba ved napustili Medjedju, spakovali
se i otili rjeavati utoite u Goradu. Imali su puno vremena da se spakuju i logistiki obezbijede", dok
su Nezir Mesid, koji je nedavno uao u tu ekipu, i Nusret Hurem ekali da pomognu i ono to im se da u
zadatak, izvre, i doive zajedniku sudbinu. Komandant taba Mehmed Tvrtkovid i njegovi najblii
tapski saradnici Dine Jamak, Avdija abanovid, pa i Hasib Dafo, su osjetili da bi moglo biti gusto pa su
udarili "fuk". Oni su najbitniji da ne poginu, sluajno. Ko bi onda stvarao probleme u nadlenosti
komandovanja jedinicama, a bogami, i predstavljao narod i civilnu vlast?
Presjednik Ratnog presjednitva Opdine Viegrad, Fikret Cocalid, je doao oko 15,00 sati u Komandu da
bi dobio informaciju o stanju na bojitu, ali postavio je vrlo udno pitanje. ta misli, komandante, hode
li Medjedja pasti i moemo li se odbraniti danas?" U izrazu lica vidio sam zabrinutost, ali izgledalo mi je
da se puno brine za sebe lino, jer je pitao i ovo: Moe li se prodi kroz Ustiprau? Da li pucaju etnici na
vozila, da li mi je sigurno da odem do Gorada?" Nisam ga htio pitati zato ide, jer sam to shvatio i znao
odgovor. Na sva njegova pitanja odgovorio sam da je stanje na terenu teko, ali da nae jedinice dre i
dalje sve bitnije pozicije, sem Meremilja. Za prolaz preko Ustiprae odgovorih da ne znam koliko je
sigurno ali da du i ja idi na denazu rahmetli Ademu za koju sam iz bezbjedonosnih razloga za ljude koji
dolaze iz Gorada, uz saglasnost oca, odluio da bude danas u 18,00 sati u Goradu. udilo me to Fikret
ne htjede da zajedno idemo ka Goradu, a jo vie to, ne ponudi da pomogne u rjeavanju nekih
zadataka u podrci vojsci, ali shvatih. urilo mu se. I ovaj dan se izdralo, etnici nisu uspjeli, ali ne
odustaju, sutra de pokuati jo ede, ali mi sutra imamo obedanu pomod i bide puno lake. Zanesen
situacijom na terenu, zaboravih na vrijeme, i tek kada mi javie da ne idem na denazu, jer su etnici
vezom javili da pucaju na sva vozila, a posebno ako naidje plavi mercedes, on ne smije prodi nepogodjen,
to je bila naredba etnika koja je imala prijetedi sadraj, a cilj je bio i psiholoki opteretiti mene i moje
saborce.
Uvidjeh da kasnim na denazu i saopdih vezistima da to bolje ifruju i jave u Gorade u IBOG da dolazim
i da se saeka sa denazom. Starjeine iz Komande su me upozoravale da je opasno, da me etnici ekaju
i da saekam bar mrak, a ja sam rezonovao da je u predveerje bolje nego u nodi i da je boja mercedesa i
asfalta priblina te da je to dobra pretpostavka da me bar kasno primijete. Mea Ahmetspahid, moj
voza, profesionalac, nije iskazao strah kao i u mnogo situacija ranije. U stilu reli-vozaa je proao kroz
kritinu dionicu bez posljedica, pucali su nas ali nisu ni blizu auta, jer smo kasno primijedeni na kritinoj
dionici od oko sto metara. Na denazi sam vidio puno prijatelja koji su iskazali istinsko razumijevanje,
aljenje i dali iskrenu podrku da izdrimo meni, babi i rodbini, a brojno je to bila velika denaza, iako su
mnogi koji su eljeli dodi, morali ostati na bojitu u Medjedji. Ja sam im rekao da znam da bi eljeli, ali da
je sada neophodno da ostanu na liniji odbrane. Sa porodicom sam ponovo kratko razgovarao, kao i sa
komandantom Feridom. Moju ljutinu i neraspoloenje zbog neizvravanja njegovog naredjenja i
nedolaska pomodi u Medjedju, je shvatio kao normalnu reakciju i pokuao me uvjeriti da de to sutra
sigurno biti i to do etiri sata ujutro sve jedinice de, po dogovoru, biti u Medjedji. Njegovo uvjerenje sam
prihvatio kao njegovu odlunost da se to izvri, ali sam morao pitati: "Je li dolaze dobrovoljno ili
naredbom", kako bih znao mogudi rezultat, a on mi je rekao, Pa ti zna kako je u kojoj jedinici." Znao
sam kako se odluuje u kojoj jedinici i mogao pretpostaviti koliko de boraca krenuti iz koje jedinice,
ponekad i koja nia jedinica iz brigade de stidi u pomod. Ipak, nada u sutra postoji. Sutra je pokuaj
popravke velike dananje greke - za one koji nisu izvrili zadatak i stigli u Medjedju.

Pada i Medjedja

Nisam osjedao umor, a brata sam ukopao kritikujudi sebe sumnjom koja me pritiskala: da li sam uinio
dovoljno dobrog u ivotu prema njemu i ta sam mogao jos uiniti, jesam li kriv za njegovu sudbinu? Kroz
Ustiprau smo, u povratku, profurali bez problema, a Midho je kao objanjenje stanja oko Ustiprae
izrekao nekoliko psovki u njegovom stilu; "Jebem im majku, nisu mi pomod poslali, pa ti nisam posl'o
jedinicu za sadejstvo, a nede ni moji, bjee za Gorade, nema ni pola jedinice, ovdje su svi sa Pokrevenika
otili" i nastavi psovati a ja shvatih da je Midho "puko" i da je rastrojen, pa ga pokuam utjeiti i dati mu
malo nove snage objasnivi mu stanje u liniji odbrane 1.Svbr. Za sutra je ostalo da zajedno pokuamo
kontra-ofanzivu sa jedinicama koje dodju u pomod naim jedinicama. To je jo preostalo, inae demo
ostati bez velike slobodne teritorije, jer neprijateij samo to nije siao na Ustiprau, a kada de to uraditi,
moe se naslutiti. Vjerovatno sjutra, ako ga ne sprijee veliki gubici ili velika iznenadjenja. U Komandi su
me ekali moji komandanti i komandiri jedinica koje sam pozvao na prijem zadataka i koji se odmah po
prijemu zadataka vradaju na svoja komandna mjesta. Izvijestili su me o stanju na liniji odbrane u zonama
jedinica kojim komanduju i njihovim oekivanjima. Primijetio sam umor na njihovim licima, ali i
odlunost da izdre u odbrani. Naglasili su problem nedostatka municije i protivoklopnih sredstava, a
posebno ljudstva, boraca za smjenu kako bi se oni, koji ved tri dana i nodi neprekidno pruaju otpor
neprijatelju, odmorili. Bojao sam se puno toga, jer borci su ved poeli halucinirati od umora.
Komandire i komandante jedinica je najvie zanimala pomod u MTS-u i nove svjee jedinice, ako ne kao
smjene, onda bar kao nadopune u pokrivanju medjuprostora i jaanju kritinih linija odbrane. Bili su
nezadovoljni. Oekivali su da de danas imati tu pomod i kada sam rekao da je ista obedana za sutra,
rekoe: "Dabogda", uglas. Svi su potvrdili po prijemu zadataka da de uiniti sve da sutra neprijatelja
rezultatom odvrate od nastavka ofanzive. Kada su izali, razmiljao sam, oni su istinski heroji, prave
starjeine visokog morala, ali kako, ved ne kau da ne mogu izdrati te pljuskove granata, taj pakao
razaranja koji ni u nodi ne prestaje. Naredbe koje dobijaju su prevelik zalogaj za majore i pukovnike
profesionalce i ponekad su one samo odluke, a ni blizu potpune zapovijesti, jer iste je nemogude
pripremiti kao reakciju na nove poteze neprijatelja koji uvodi nove jedinice svakih dvadeset etiri sata,
esto i prije. Da li de pomod stidi ? Gledam u sat koji nemilosrdno grabi naprijed, ved je proao prvi sat
31.05.93.godine, umor postoji, a san ne odlazi. Nisam siguran da de pojaanje dodi i sve me vie intuicija
uvodi u sabah bez obedane pomodi i kao da mi govori: "Uzdaj se u Boga i svoje borce, od pomodi nede
biti nita". Borcima i starjeinama su teko padala obedanja koja se ne izvravaju, a ja dobro znam, kao i
oni, da su u dosadanjem toku agresije ba oni najopteredeniji i najgladniji, a ipak postiu i najbolje
rezultate. Jesu li kanjeni da budu najbolji?
Jesu, a veliki dio kazne je i od mene i mog patriotizma i uvjerenosti u uspjeh i odlunost u odbrani
naroda Bosne i Hercegovine. Ovu bolest, poput epidemije primili su borci i starjeine u brigadi. Gamal
Abdul je traio da ode na Dankide i jue, 30.05.'93. Dozvolio sam, a Zengi rekao da pripazi na njega da
ne reaguje previe hrabro jer je, ini mi se, elio poginuti. Moja nod je trajala dva sata i to u prekidima.
Vie sam spavao na nogama u iekivanju prijave dolaska pomodi, nego u krevetu. Starjeine u Komandi
su bile neprekidno deurne i nisam morao mnogo naredjivati, itali su sa oiju ta elim redi, svi su silno
eljeli da uspijemo. Od mene su traili da se odmorim, a znali su da to i, kada bih htio, teko bih mogao,
ako ima igdje potekoda na linijama odbrane. Svanulo je, a pomod nije stigla. Pakao se nastavio, kljune
pozicije se dre, a ved je podne. Komandant Buljubaid je bijesan od izvjetaja komandanata brigada da
ne mogu i da nisu izvrili njegovo naredjenje da upute pomod 1.Svbr. Pokuava mi pomodi, hode da
dodje odmah, ali to je ved puno riskantnije. etnici s obiju strana Drine uveliko kontroliu put Medjedja-
Ustipraa-Gorade na dijelu Ustiprae. Djuha, selo na desnoj obali Drine, su prazna. etnici ulaze u selo
kao i u Hladila. Prijeti nam potpuno okruenje u kanjonu Drine, ali time za sada nisu opteredeni borci, jer
ne znaju. Nodas ce saznati. Izvjetaj sa Dankida glasi: "Stanje naih linija je jo uvijek dobro, mada vri od
granata, a samo u pjeadijskim napadima neprijatelja granatiranje se obustavlja.
Pjeadijski napadi traju obino po sat vremena i to je odmor za borce, tada su u mogudnosti da uzvrate,
to ih oduevljava, ali ne ni blizu onako intenzivno kao neprijatelj, jer je metaka kod svakog borca poznat
broj u komad. O borbenom kompletu se danas samo moglo sanjati. Iz IBOG-a se slalo to se imalo i nije
bilo rezerve ni tamo, mada su pojedinci u Goradu, uglavnom slabi borci, jo uvali za sebe i svoju
situaciju. Nisu imali dovoljno razuma da shvate da de ih odbraniti daleko vie meci koje budu poslali na
linije koje se napadaju daleko od Gorada. Bilo je jo gorih, ali istina, mali broj koji su pucali samo kad se
napiju ili enlue nekim slinim povodom, vidjevi u tome zadovoljstvo. Eto, takve ja uporedjujem sa
ovima koji danas u Medjedji, jue na Osanici, Jabukom sedlu, Trebeskom brdu, Orahovcima i drugim
perifernim bitnim pozicijama, biju,bitku za spas i slobodu naroda u, i oko Gorada. I za istu Bosnu se bore
svi kada ih pita, a nisi u mogudnosti da ih promijeni, a pogotovu kazni. To i nije tvoja nadlenost. To
rade civilne vlasti. A kako? esto nikako, ili i zatite "ugroene" niandije sa feti iji su zakloni i jurine
pozicije balkoni ili ede podrumi. "Bosno moja, i oni te brane", procijedih gorko u sebi mnogo puta. Ali,
idemo dalje, bide pravde u slobodi jer mi se borimo za oboje.
Neprijatelj angauje danas mnogo vie artiljerijskih orudja i koncentrie vatru najvie po Dankidima, a
po ostalim pozicijama nae odbrane, znatno manje. Jasno je da je pozicija Dankida kljuna u odbrani
Medjedje, pogotovu poslije pada Meremilja, sa koga sada topovi i tenkovi sa ledja biju Dankide. Dio
centra veze je nezatiden od neprijateijskih artiljerijskih projektila u mojoj kancelariji, smjetenoj u
potkrovlju novije kude rahmetli Pajo Ismeta, koga su etnici ubili medju prvima, ved 16. maja '92. godine.
Tada im je pruen i prvi otpor u Medjedji. lzlazio sam esto na balkon i osmatrao Dankide na kojima kao
da sijevaju munje; bljesne, zadimi, a tek dva-tri sekunda kasnije prolomi se zastraujudi zvuk i kao da me
svaka ta granata ree po tijelu i otkida dio po dio mene. Sinod sam sa starjeinama analizirao namjere
neprijatelja. Jasno je da de Dankide pokuati po svaku cijenu uzeti, jer tada im je Medjedja kao na dlanu.
Jo vaniji cilj neprijatelja je zatvaranje nae jedinice u usko i vrlo malo okruenje u kanjonu Drine, to su
ved uveliko uspjeli. Vrlo profesionalno i detaljno su razradili ovu ofanzivu, to se vidi i na vezi kojom su
nas poklapali, pokrivali i obmanjivali, to je bio do sada esto na adut i to vrlo bitan. Informacije o nama
kojim su raspolagali su bile veoma blizu potpunih, kao da su sa nama. Naa bezbjednosna" kultura" je
bila samo jedan od izvora informacija. Na gradjanin, ponekad i borac, se hvalio time to ide u bitku pa je
priao svugdje i svakome dajudi puno detalja a ja nisam nikada bio siguran da neprijatelj ne posjeduje
dounike u ovom krugu slobodne goradanske teritorije.
Ako mi je nodas vrijeme nemilosrdno brzo prolazilo, onda je danas iscrpljujude sporo sekund otkucavao,
samo zato to sam prieijkivao da padne akam to prije i da mi odbranimo pozicije Dankida, Kulinove
kose, Trbosilja i druge. Posebno me brinula mogudnost da etnici sidju sa brda iznad Ustiprae. Nadao
sam se da nede smjeti, jer bi tada uzavrelo a oni su dobro znali snagu 1.Svbr, ali i snagu ostalih naih
jedinica i nije sluajno da su se uklinili na Ustiprai s obiju strana u zonama 43.drinske brigade i
1.rogatike brigade. Veoma lukavo su to izveli. Sa kaostiko-trbosiljskog podruja stie izvjetaj koji
ohrabruje: Sobo sa diverzantima Ramgom, Bedom, Bidom, komadirom kostike ete i njihovim borcima,
zadrava napade i postie dobar rezultat, ali sa pokrevenikog dijela Hoda javlja da ima puno problema i
da ima pomijeranja naih linija, ali izdrat de. Na toj liniji su dio "16.maja" i Vojna policija iz Gorada, tu
su na ispomodi prije dva dana bili i Mersini Baani iz 31.DUB, ali su pukli i traili bre smjenu nego to je
to bilo mogude. Moj odgovor je bio ruan i moda uvredljiv, ali u ovoj situaciji nisam prihvatao
povlaenja i odustajanja bez naredbi. Sa komandantom Buljubaidem sam se ponovo uo i obedao je da
de stidi im bude mogao, ali po mraku, jer je izvijeten da "ptica ne moe prodi" Ustiprau po danu i da
naih Rogatiana ved nema na Ustiprai. Komandant je inio vjerovatno to je mogao, ali "s kim i kako
izvriti naredenja?"
Pitanje je ta bi bilo da je Zaja sa nama u Goradu, ali nije. Moramo bez njega pokuati. Zaim Imamovid
Zaja nije slutio ta de se desiti, otiao je u aprilu da pokua jo jednom, uvjeriti one koji odluuju, da se
na Drini najkrvavije brani Bosna i da je za odbranu potrebna pomod iz Bosne. Treba svega a najvie
boraca i MTS-a. Izgleda, jo ih nije ubijedio ili oni ne mogu da to to im je definitivno jasno realizuju.
Uvjeren sam da je Zaja bio sa mnom u Medjedji u ovom paklu da bi bar sto boraca doveo da intervenie.
Uostalom, samo su njegovih petnaestak izali na Dankide u ovoj ofanzivi od boraca iz drugih jedinica.
Bilo bi mnogo lake, ali to se moe, pokuat demo sami. Pena Enver Kustura mi pokuava neto dojaviti,
ali ne ide, poklapaju etnici i prozivaju me istom ifrom lano, pokuavajudi da nas dekoncentriu, a Pena
vrlo pristojan, kulturan oficir pokua da ih prekori i ree. "Kako ste tako bezobrazni, pustite da bar jednu
reenicu kaemo, sram vas bilo, nato sam samo u sebi prokomentarisao:
"E moj Pena, kome ti to govori.
Uslijedile su reakcije etnika prljavog i bljutavog sadraja, a neki od naih uesnika se nisu uzdrali:
uzvratili su im prijetedim sadrajem. Iz Peninog, a kasnije Zenginog i Zakirovog glasa, sam shvatio da je
na Dankidima gusto i da se bitka lomi. Pogledah na sat. 18,00 sati, ali dan je jo puna dva sata. Da li de
izdrati? Da li da krenem gore i pokuam neto promijeniti sa dvadesetak vojnika i starjeina, koje bih
mogao skupiti?
I kada sam odluio "idem", sa drugog jakog arita Kulinova kosa-Crijep, javi Hoda da imamo puno
problema, da smo u povlaenju, da neprijatelj napreduje nezadrivo, a da su rezervne pozicije naih
neutvrdjene pod bukvama i upita ta da radi. Traio sam na karti rjeenje. Prave pozicije za odbranu
nema, a i da postoji ne mogu obezbijediti spoj sa Dankidima sa desnog boka, a lijevi bok je potpuno
prazan do Ustiprae, pa je ta nova odbrana vrlo rizina. Odluih da pokriju nekoliko bitnih, dominantnih
objekata u medjuprostoru, a posebno put od Pokrevenika ka Crijepu, te da sadejstvuju sa Munirovom
jedinicom (dvadeset boraca), koja je pokrivala podnoje brda Vlahnja i spreavala silazak etnika
direktno u Medjedju. Situacija je ved mnogo sloenija i pravih rjeenja ne vidim bez novih snaga i
sigurnosti komunikacije Medjedja-Ustipraa-Gorade, a to je sada nerjeivo. Komandant poziva i trai
izvjetaj o stanju, ali po ko zna koji put danas ne mogu mu nita dobro javiti. On je prieljkivao radosnu
vijest, jer je od ove jedinice najede takve i dobijao, ali iz njegovog glasa sam jasno osjedao njegovo
preivljavanje naih potekoda. Pitanja su bila blaga kao utjeha, a ne vojniki upiti, isto tako i naredjenja,
kao da se pribojavao trenutka u kome du ja eksplodirati i prestati komandovati ili istrati na liniju i
poginuti u pokuaju osvete brata i odbrane Medjedje, a sve je to bila realnost. Medjutim, razum je
nadvladao emocije, nisam podlegao, hvala Bogu, i komandant je sugerisao da ostanem u bazi i pokuam
komandovati u ovom paklu. Granate padaju sve ede po Medjedji, to znai da neprijatelj priprema
zavrni pjeadijski napad, a panikom i snanim artiljerijskim djelovanjem eli ubrzati pokretanje odlunog
naroda, koji je ved dobrim dijelom u Tunelima, uglavnom po sopstvenoj odluci a ne civilnih organa vlasti,
iji su predstavnici ved u Goradu i pripremaju kritiku odbrane Medjedje sa vie aspekata, ali najvie da
opravdaju svoj "fuk".
Raid Sobo ved nekoliko puta ifrovano pita ta je sa Dankidima i trai od mene upute ta on da radi. Da
li da napada ili da eka u odbrani, ta su dalji zadaci za njegovu ekipu? "Ostani na tej poziciji i prati
ukupnu situaciju". "Bide uskoro mogude da ti dam sijededu naredbu". Sve je ovo ilo ifrovano jo uvijek,
ali vrlo nervozno, jer su vezisti iserpljeni do kraja, ubi ih ometanje od strane etnikih "gnjida"-vezista.
Tajson i ekipa iz Komande su shvatili teinu situacije i pitaju da mi olakaju stanje, da li neto treba
pripremiti, da li sam gladan ili slina pitanja, a ja, optereden situacijom, otro, kratko, i nabusito
odgovaram: "Ne treba nita, to ste dosadni, pustite me da pratim stanje na terenu". Znam, da grijeim
prema Tajsonu puno, ali on to ne uzima za zlo, on me do sada potpuno potuje, sa svim mojim
osobinama, loim i dobrim, kao i ostali u ekipi. U pitanjima koja su postavljali starjeine u Komandi se
naziralo i pitanje koje izgleda niko nije smio postaviti, a to je, trebamo li se pakovati. Devad Kos,
profesionalac koji je potovao komandu, imao uvijek dosta potovanja prema meni i nije zaboravio
njegovo ranjavanje na Bjeljevinarna i moju upornost da ga prenesem to prije preko potoka, to je esto
pominjao a ja sam to zaboravio za dva-tri dana, poslije bitke, prosto zbog toga to sam morao idi u
sljedede bitke i teke situacije, udje u moju kancelariju.
Upravo Devad je ponekad znao istrati pred rudu" i pitati ono to ne bi smio. To se i sada desi. "Mogu
li ja, komandante, pripremati arhivu za ne do Bog da budemo morali dislocirati se sa ovog komandnog
mjesta, upita Devki ili Orbe kako su ga zvali u Komandi i drmnu malo glavom u stranu, vidjevi da sam ja
procijedio odgovor oima. Ne-mo-e" potvrdih izrazom lica i upitah:
Ima li neto pametnije?"
"Nema", ree i upita da mu dozvolim da ode. Na njegovom, ede veselom licu, uvidjeh da neto
prikriva, jer je poeo arati oima. Bilo je lahko proitati, on je ved spakovao arhivu, ali to ne smije redi.
"Jesi li ved spakovao?", upitah.
Jesam, gospodine komandante" uzvrati, "Ali du sad odmah raspakovati."
"Nede dok ti ja ne naredim, neka stoji spakovana". Slobodan si moe idi!" im je Devad izaao,
shvatio sam da u sluaju pada Medjedje, treba izvudi ogroman MTS i dadoh zadatak deurnom da budu
obezbijedjene ekipe u logistici da nodas mogu utovarati i izvudi sve iz magacina i sa terena, ali samo po
mojoj naredbi, a ne prije. Pokuah objektivno sklopiti mozaik, ta to moe da se uini da ostanemo u
Medjedji, odbranimo pozicije koje jo uvijek kontroliemo. Nisam siguran da demo izbjedi okruenje u
kanjonu, jer de etnici iskoristiti nepostojanje odbrane u predjelu Ustiprae i zatvoriti nas. Shvatih da je
Medjedja pala padom linije odbrane rogatike brigade i ulaskom etnika nad Ustiprau.
Jaka vatra iz pjeadijskog naoruanja zapara mi ui. Izadjoh na balkon zgrade Komande, uvjerivi se da
dopire sa podruja oko Dankida. Potvrdi se moja pretpostavka da de etnici pokuati bar jo jednom do
mraka pjeadijski napasti ovu najznaajniju poziciju. Istresali su etnici municiju kao da se takmie ko de
prije isprazniti sve to ima kod sebe. Izgledalo je kao da su Dankidi vulkansko grotlo. Pitao sam se moe
li neko ostati iv? Znao sam da su gore prekaljeni borci, veliki heroji i da su preivljeli teke bitke, da su u
komandnom dijelu sve bolji od boljeg i da de znati parirati neprijatelju. Nakon sat vremena pakla, osjetilo
se stiavanje vatre. Pozvao sam sve jedinice da daju izvjetaje i iste odmah dobio. Komandantu sam
prijavio stanje i traio informaciju za Ustiprau, ima li bar neko od naih jo u naselju? Nije mi mogao
potvrditi, bilo mi je sve jasno kao i njemu. Prijavio je da krede prema meni i da ce dodi znatno pojaanje.
"Kasno-harolah", pomislih da makar mogu osigurati Ustiprau kao zaledjinu i potrebni prolaz kako bi sve
bilo drugaije, ali nema anse jer su mnogi koji su potrebni za organizovanje te odbrane ved pukli i nalaze
se u Goradu. U 20,30 sati sa Dankida javise da se moraju povudi nie, da je linija ved pukla, te da je
situacija potpuno nejasna. Ne zna se ko je gdje, trae odobrenje za isto. Nisam imao bolje rjeenje u tom
momentu, odobrih s nadom da du nodas modi povudi bolje poteze, nakon razgovora sa starjeinama iz
jedinica i komandantom Buljubaidem.
"Tiho", je bila rije koju nisam ifrovao namjerno da etnike opteretim, ja sam je izrekao, a ne vezista, a
etnici su znali moj glas i mogli su oekivati iznenadjenje, a za to vrijeme nai borci su mogli stiati
paniku i povudi se na sigurniju poziciju ka Medjedji i saekati dalja naredjenja. Ostalim jedinicama sam
naredio da budu na vedoj distanci od neprijatelja i ne otpoinju nita bez komande. Nod ved polahko
pada a etnici poinju slavljeniki pir u paljenju Dankida. Uspjeli su. Sa kojim rtvama, jo ne znam, a
uvjereni su da naih ima preko sto poginulih na Dankidima. Meni nisu prijavljeni nai gubici. Hoda se u
jednom trenutku pobojao da ga etnici ne iznenade na Crijepu, medjutim, nisu oni tako hrabri,
precijenio ih je, ali obzirom na njegovu paralisanost u jednoj nozi i dosta nejasnu situaciju na tom dijelu
odbrane, te prelazak u nodnu neizvjesnost, to je bila potpuno razumna reakcija. Ponovo se granatira
Medjedja u koju pristie nekoliko kamiona i autobusa iz Gorada. Stie pomod! Utra deurni oficir Kos
Devad, on je ved tri-etiri dana deurni neprekidno, sav sretan i zadihan. "Dobro, neka se sklone u
tunele ili kude, grantira se da ne bude belaja", rekoh Devadu. On je oekivao neto bolju reakciju od
mene, ne bi mu logian odgovor, izgleda da je oekivao da du ih odmah usmjeriti na Dankide ili na neku
od tekih pozicija odbrane ka Pokreveniku. Nije nita upitao, a htio je mnogo. Nije shvatio da vie ni
pomod nije pomod.
Starjeine, komandanti i komadiri jedinica su stizali u Komandu puni razoarenja, ali ne toliko u stanje
na liniji odbrane sa kojih dolaze, ved zbog nesigurnosti zaledjine i mogudeg uskog okruenja u kanjonu
Drine. Psovali su Rogatiane, Goradake, onakvu vojsku i neke komandante, dok nam se pogledi ne bi
susreli. Onda nastaje tajac i prestaju psovke i poinje razmiljanje, ta dalje? Koliko su se medjusobno
cijenili starjeine 1.Svbr, vidjelo se u ovim najteim situacijama. Svi su pitali ta je sa ostalim i
pojedinano nabrajali one koji nisu tu, a nisu bili sa njima danas i ovih dana, ima li ranjenih ili pogiliulih?
Svi su mi prili i iskazali aljenje zbog pogibije brata i zamolili da se uvam i da izdrim. Znam da je Zenga
rekao: "Ti si jak, izdrat de, ja sam to isto prebolio, zna i sam". "Znam", odgovorih i potapah ga po
ramenu. Nisam oekivao da de stidi ni veeras neka znaajnija pomod u ljudstvu i MTS-u iz Gorada, ali
kada sam izaao iz Komande uvjerili se da okolo vri od vojske i nekih kamiona. Po pozivu za pomod IBOG-
a i iz civilnih organa vlasti Gorada, stigla su vozila s namjerom da poslue u prevozu naroda, vojske,
hrane i MTS-a, ako bude potrebno. Javljaju mi se komandanti i komandiri novopridoslih jedinica i
prijavljuju spremnost za pomod, ali uz primijetan strah i nesigurnost da je mogude vie pomodi i izvudi se
iz ove situacije. Izmedju ostalih tu su Peda Nedim Alagid, Prle Merso Prljaa, iji sam dolazak oekivao
prije ostalih, pogotovu Mersin. On je obino dovodio jedinicu na ispomod u nau zonu odbrane, gotovo
se odomadio u Medjedji sa svojim Badjanima i drugim borcima Moto- bataljona 31.DUB.
Ono to je bila primijetna razlika izmedju boraca 1.Svbr i boraca 31.DUB i gotovo svih naih brigada na
ovom prostoru, je princip dobrovoljnosti ueda u bitkama interventnog i napadakog karaktera. Ja sam
pokuavao i u velikoj mjeri zajedno sa mojim potinjenim starjeinama uspijevao izgraditi rad jedinica,
time i pojedinaca u istim po naredbi u svakoj borbenoj situaciji, a dobrovoljnost smatrao loim
principom i pokuao ga udaljiti iz rukovodjenja i komandovanja. Ovaj princip je i u ovoj prilici doveo
mnoge borce u Medjedju nespremne za neki teki napor. Nisam elio da bez jasnog uvjerenja u
spremnost jedinice odluim upotrijebiti istu, a pogotovu interventne jedinice koje se nodu uvode u
nepoznate, nejasne i sloene pozicije. Prevelik bi to bio rizik, a svaki ljudski ivot ovdje, na Drini, je
beskonano vrijedan u ovom vremenu i kada pogine jedan borac sa njim gine ili umire jedan dio Bosne i
Drine. Sa starjeinama sam pokuavao nadi rjeenja za upotrebu jedinica, ali izlaza je bilo vrlo malo i u
idejama. Sva rjeenja su bila uslovljena Ustipraom. Najboljom mi se uinila odluka da napadnemo u dva
pravca, rano ujutro, oko tri-etiri sata, glavnim snagama iz Crijepa preko Kulinove kose ka Hrunju iznad
Ustiprae, a pomodnim snagama da napadnemo Dankide i Zaglavak, uvodjenjem jedinica iza ledja
neprijatelja i koristedi faktor iznenadjenja, energinim i brzim napadom ovladamo starom linijom
odbrane na ovom podruju.
Za pravac prema Hrunju traio bih pomod u uvodjenju jedinica iza ledja neprijatelja od poznavalaca
terena, boraca iz 1.rogatike brigade. Bilo je puno dilema, puno pitanja komandira jedinica, a najtee je
ipak bilo, koliko smo spremni idi u vrlo teke situacije iscrpljeni, a krug oko nas samo to nije zatvoren sa
pojaanjem koje kasni etrdeset osam sati i ija je snaga i spremnost trenutno neuvjerljiva za postizanje
uspjeha. Upravo zbog snage jedinica koje su stigle da nam pomognu, odluih da izadjem i porazgovaram
sa borcima kako bih stekao bolji uvid u njihovu spremnost i provjerio koliko je jak princip dobrovoljnosti
sada. Nisam uspio izadi iz Komande jer je ulazio komandant Buljubaid, sav zadihan, kao da je dugo trao,
a ne kratko hodao. Na razgovor je bio ubrzan s ciljem da zajedno provjerimo ono to sam ja htio prije
njegovog dolaska. Izvijestio sam ga o stanju u jedinici i na linijama odbrane. Bio je iscrpljen i jako paljivo
reagovao, nije htio niti jednu tvrdu konstataciju dati, a kamoli kritiku meni ili jedinici, da bi na kraju
rekao da su ga obmanuli komandanti drugih brigada: 31.DUB, 43.drinske brigade i 1.DUB, a za rogatiku
je konstatovao da je pukla i da Midho nema nikakve mogudnosti da ih sabere. To to je mogude je Peda
skupio i pokrenuo ka Medjedji (pedesetak boraca). Izali smo iz Komande i Ferid je traio da komandiri
jedinica koje su stigle iz Gorada postroje jedinice to bre ispod jedne nedovrene, do pola izidane
velike kude u blizini Komande. Oko 22.30 sati, stalo je granatiranje desetak minuta i to nam je dobro
dolo da komandant i ja kratko ujemo borce i procijenimo moral i snagu naih jedinica.
Mjeseina je obezbjedjivala da se neki likovi u stroju mogu prepoznati, a etnici su predaleko da bi mogli
vidjeti da se okupljamo i ugroziti artiljeriskom vatrom, a za pjeadijsku vatru smo predaleko. Oni jo nisu
uspjeli ni granatom, osim one tri od kojih je jedna ubila brata Adema rahmetli, pogoditi ili blizu zgrade
Komande. Ferid je naznaio ozbiljnost situacije prihvativi kao najbolje rjeenje navedenu varijantu
upotreba jedinica po mojoj zamisli, ali naglaavajudi ozbiljnu mogudnost zatvaranja izlaza na Ustiprai.
Nije bio uvjeren da su jedinice spremne da izvre ovaj vrlo teak zadatak. Borce moje brigade nije htio
provjeravati, vjerovao mi je i pitao me imam li neto redi postrojenim borcima. Obratio sam se vrlo
kratko sa pitanjem:
"Ko je od vas spreman da napadnemo etnike na Dankidima, nodas, odnosno, da ide preko Kulinove
kose prema Hrunju, neka podigne ruku?!" Umjesto podignutih ruku, vidjeh da glave padaju ka zemlji od
stida, da ih ne prepoznamo. Sve nam je bilo jasno. Idemo gore u Komandu", ree Ferid.
"A vi, komandiri, povedite borce na sigurno, u zaklonjene prostorije, da ne bude belaja.
uo sam kako Ferid othukuje nekoliko puta, kao da svu srdbu pokuava ispustiti iz sebe bez komentara,
dok smo se pribliavali zgradi Komande. Ipak, nije izdrao, procijedio je:
"Gotovo je Ahmo, nema od ovih nita, ne moemo napraviti mnogo nodas." Ja sam, utio i razmiljao ta
je mogude uraditi da se stanje popravi i da li ima nade za to.
U mojoj kancelariji vezista nam saopdava da etnici ved slave, provociraju, prijete, trae bezuslovnu
predaju. Sa Feridom sam ostao nasamo i pola sata pokuavao da predvidim rezultate "ako" i "ako", ali ni
jedan nije bio impresivan, a o realnosti sam sada znatno drugaije razmiljao.
"Nema rjeenja, Ahmo", ree Ferid, zapali cigaretu podigavi glavu prema plafonu, pusti dim u irokom
mlazu prema gore i nastavi:Moe li orgnizovati da se evakuie sve bitno nodas iz Medjedje, ljudi,
hrana, MTS i ostalo."
"Dio MTS-a je spreman, i dio hrane, a za ljudstvo imaju vozila. To se moe do sabaha zavriti i prodi
Ustipraa, ali uz osiguranje kolone na Ustiprai od napada etnika". U izgovoru ove reenice vidio sam
teinu budude odluke. Nisam mogao sebi oprostiti. Pa ja du odluiti da se Medjedja napusti, tutnjalo mi
je kroz glavu. ta ja to radim? Ko sam to ja? ta misle svi borci? ta narod misli? Da li u ime njih
potvrdjujem da trebamo napustiti Medjedju ili njima namedem neto to ne ele, redala su se pitanja
sve tea i tea. Najvedi dio naroda je ved na putu ka Goradu, nekim saborcima iz ovog kraja koji
napustaju svoje kude ovo izuzetno teko pada, a tek rodbini ovdje ukopanih ehida, ali i oni kao i ja
raunaju, vratit demo se mi, bidemo mnogo jai, spremniji, brojniji, ukupno snaniji.
"Hodemo li?" upita Ferid i pogledom pokua proitati sve moje misli.
"Moramo, komandante", rekoh teka srca. Znao sam da moje emocije ne smiju nadvladati razum, da ne
smijem uloiti u veliki rizik ovako iscrpljene borce 1.Svbr, kao i to da pojaanje nije moralno spremno za
nejasne i teke nodne borbene zavrzlame i velika iskuenja u realno uskom okruenju.
Naredio sam da se jedinice i pojaanja angauju u pripremi transporta ljudi, opreme, MTS-a i hrane. Na
terenu, daleko od Medjedje, osta onesposobljen PAT i Bl, sakriven i onesposobljen. Ostali, vrlo znaajni
MTS, je prevezen kao i sva hrana iz magacina. Prijavljeno je da je sav narod evakisan i da su kude
pregledane sve. Od MTS-a najtee je bilo transportovati samohotku i oklopnjak, ali uspjelo se pokrenuti i
napraviti vuni voz.
Prage su bile spremne za dejstvo i rasporedjene na prednji, srednji i zadnji dio kolone. Na pripremi
transporta se radilo izvaredno dobro i svi borci su pruali maksimum, naroito pojaanje koje je stiglo iz
Gorada. U 03,00 sata, 01.06.1993.godine na Hadilajski bajram, naa transportna kolona vozila je ved
bila ispod Ustiprae, a na izlazu iz Medjedje ostalo je nas desetak i sa nama komandant Ferid. Zakir i ja
smo traili neki zaboravljeni agregat kod saniteta, a kasnije je iz pekare moja ekipa donijela zaboravljeno
ispeeno meso, koje smo u tunelu jeli ne znajudi ni ta jedemo, da bismo na kraju masne tepsije jo pune
mesa, strpali u auto. To meso je trebalo borcima za Bajram biti pojaana ishrana. Ovo demo meso
pokuati podijeliti danas u Kopaima na postrojavanju, rekoh Tajsonu da to proprati. Kurban-bajrami '92.
i '93. trebali su biti veliko klanje Muslimana oko Viegrada, to je precizno odabrano vrijeme i cilj etnika,
mi bismo im bili ovnovi, ali ne samo za klanje, ved i iivljavanje.

Nismo im ni ovaj put dozvolili takvu krvolonu strast, ali ostali smo privremeno bez Medjedje. Trebamo
podi kao da ved u 03.15 svanjava, noge su mi olovne, gojzerice-samohotke zalijepljene za asfalt na ulazu
u tunel u kojem su vozila upaljena il ekaju da udjemo Sabaheta, Hoda, Zakir, Ferid, Raid Sobo, Tajson i
ja. Kroz tunel gledam Medjedju po dubini na kraju ravnine, damiju koja de ved danas biti, vjerovatno,
sruena. Osjedam tugu Medjedje kao ranjenika na izdisaju koji trai da ga neko od saboraca ubije, da mu
pomogne u njegovoj muci. Ne ujem ni Drinu da hui, a od ptica nema ni glasa ni leta. Od damije se
pogledom penjem uz strme strane prema Dipima u kojim se "odmor- voda" pila sladje od bilo kog
specijaliteta i slatkia, a pitka tako da zagasi svaku poru u obino iscrpljenom tijelu borca i putnika koji je
tek stigao na pola puta do Dankida, i to lahkim putem, a tei ga tek eka. Dankidi jo gore, a u vatri
zapaljenih kuda vidim muku onih ljudi koji nas tako bojaljivo, ali ipak domadinski, prihvatie 07.06.'92. i
dadoe sve to imae, ostavie samo svoje gole ivote i njih de dati za Bosnu sa nama, rekoe kasnije.
Gore, u toj vatri su i etnici koji napadae mnogo puta Dankide i padoe suludo za osvajako-
nacionalistike ideale. I taman kad mi se pogled zaustavi na vrhu horizonta, na uvijek ponosnom, a jutros
sumornom Zaglavku za koji me veu duboko urezane gorke i sjajne uspomene, za rame me povue
krupna i teka ruka Zakirova. "Hajde, Ahmo, vidi da svanjiva", prigrli me i doda: "Dobro je, uinili smo
to smo mogli."
Uao sam u auto, napravivi jedva tih nekoliko koraka olovnih nogu, koljena su klecala, a pogled je ostao
na Zaglavku. Suludo je bilo moje prieljkivanje da se sretnemo sa, etnicima, da svu srdbu i sav bijes
iskalim na njima, ali viteki, jer mi drugaije i ne znamo. Hoda je tuko jednu na drugu cigaru ispraznivi
brzo Feridovu (komandantovu), zalihu. Prebacio se na Zakirovu kutiju i sa svojom mukom obilazio oko
auta, vukudi lijevu nogu po asfaltu kao da de najposlije pudi od srdbe, a cigara ga je kao droga trenutno
smirivala. Sjeli smo u auta a Mea, pravi saburli voza je sa bisimilahom upalio auto i krenuo. Bez
problema stigosmo do Gorada gdje su se ved nairoko priale razne prie o padu Medjedje, olahko
proglasavali krivcima jedne, herojima druge, a da nisu ni uli priu bar jednog borca sa bojita oko
Medjedje. Tako je to obino bilo. Lino i porodino teak Bajram, najtei u dosadanjem dijelu ivota ali
ivjeti se mora i nadati boljem, to smo medjusobno rekli, ja roditeljima i oni meni. lpak, njima je lahnulo
kad sam bar ja doao iv i nadaju se da du se uvati ubudude.









Prva Slavna viegradska brigada se nastavlja boriti

Prvog juna u 15,00 sati, po mojoj naredbi ispred vojnog objekta Soca u Kopaima, postrojena je 1.Svbr,
kako bi se kratko izvrila analiza borbenog dejstva, ali vie radi uputstava o daljem radu jedinice koja je
trebao saopditi komandant Buljubaid Ferid i zadataka koje du saopditi ja komadantima bataljona. Ako je
gotovo sve ovih dana bilo poraavajude, onda je veliki stroj boraca 1.Svbr bio jo jedan dokaz njihove
snage i nepobjedivosti, odlunosti ali i discipline u izvravanju naredjenja i kad je oekivano rasulo
jedinice zbog ukupnog i linih razoarenja svakog borca.
Ostavili su svoje porodice sa zaveljajima na ulicama Gorada, ali i ispotovali moje naredjenje. Borci su
bili razoarani, ponajvie padom linija susjeda i nepravovremenom, ili potpuno zakanjelom reakcijom u
dolasku pomodi iz Gorada. Ferid i ja smo to kroz objektivni nastup stiali i pojasnili da se moramo boriti i
dalje te da demo se vratiti u Medjedju uskoro. I sada sam bio ponosan na borce i starjeine ove jedinice
iako ogoren na mnogo toga to se deavalo ovih dana na prostoru goradanske slobodne teritorije. Ovi
borci imaju u sebi duh nepobjedivosti, nevjerovatnu snagu, nevidjeni patriotizam i veliko potovanje
prema komandantu i ostalim starjeinama. Upravo zato ja ne mogu nit imam pravo da budem iza njih ili
da ih iznevjerim. Idem sa njima i nadam se slobodi.
Vratio sam se u Gorade nakon obilaska objekata za smjetaj boraca u budude kasarske uslove, nakon
susreta sa mnogima koji su slubeno ili privatno traili pojanjenja o tome kako smo izgubili Medjedju.
Oko ponodi sam proetao, pored Drine ispod zgrade gdje su stanovali moji roditelji, supruga, kderka,
punac i punica. aptao sam mojoj Drini: "Drino, vodo, ti sve pamti. Zna ko te krvlju ijom zamutio.
Nosi mnogo bola, a ubori radosno. Nosi sredu, a hui sumorno. Pomozi mi da budem kao ti. Preuzmi
dio mog bola, a daj mi da na tvom uboru stigne moja sreda. Daj da vidim Viegrad u svjetlu, da
prohodam po kaldrmi Duprije i presredne da ugledam ljude. Daj da to vidim, daj mi, Drino, da to bude."
Nisam se uspio odmoriti, kao ni dobar dio boraca i starjeina koji su radili na smjetaju u kasarske uslove
adaptiranjem kolskih objekata u MZ Berid i Boguidi. Tako su uionice postale spavaone, pa ak i
fiskulturna sala je prilagodjena toj svrsi. Puno improvizacija je bilo potrebno da se u nedostatku svega
stvore kasarski uslovi. lpak, uspjelo se uz mnogo problema. Hoda, Sejo, Pena, Avdo Ahmetspahid i svi
komandiri jedinica su puno radili da nadju rjeenja za ogromne probleme koji se javljaju u smjetaju
boraca u kasarne. Nai domadini u Beridu i Boguidima su uglavnom sa respektom prihvatili borce i
pomogli da se smjeste, mada je bilo i omalovaavanja od strane pejedinaca i provokacija u smislu one:
"to nisi branio svoje, pa bi imao." Neki sitni lopovi, kojih je bilo u svim sredinama, su koristili priliku da
iskoriste borce Viegradjane, deurne krivce za pokride svojih malih ili vedih kradja po batama i kudama
u okolnim selima. I medju borcima je bilo nekoliko neodgovornih, nedisciplinovanih. Medju njima je bilo
onih koji su krali zbog toga to im porodice gladuju, ali i onih koji su ukradeno prodavali za rakiju ili
slino. Zanimljiv je bio sluaj kradje iz bate Muja Pesteka Tite, koji je pohvatao lopove u jednom
pokuaju. Borci iz 1.Svbr, koji su pritvoreni, dobro su osjetili gorinu kazne i teinu pokuaja kradje.
Posljedica te i slinih kradja bilo je "zvono" na Viegradjane, pa je u tom kraju za sve to se ukrade ili loe
desi prva bila sumnja na nas. Dodue, meni se nije niko i lino poalio za neku kradju izvrenu od strane
mojih boraca, ali jeste mojim starjeinama iz Komande brigade.
Predstavnici civilne vlasti Opdine Viegrad su insistirali na hitnom sastanku sa komandantom IBOG-a na
kojem bi se analizirala odbrana Medjedje u posljednjej neprijateljskoj ofanzivi sa posebnim osvrtom na
uede i pomod jedinica iz Gorada u toj odbrani. Htjelo se Feridu skresati da je za sve jedini krivac
upravo on te da treba da odgovara za to.
Sastanak je organizovan, a na isti sam pozvan ja sa pomodnicima iz Komande. Znao sam da de to biti
muan sastanak sa prljavim optubama i podmetanjima, jer sastav ekipe: Cocalid Fikret, Trtkovid
Mehmed, Avdija abanovid, nije mogao dati jednu objektivnu i realnu analizu. Htjeli su i meni prilijepiti
mnogo toga, ali Ferid je bio na tapetu, a ako ih ja podrim, dizade me u zvijezde, a ako budem objektivan
i ne podrim neku od njihovih tekih optubi prema Feridu, okomide se i na mene kao i do sada. Ferid je
u uvodu iznio osnovne razloge pada Medjedje i pohvalno se izrazio prema naoj jedinici i borcima u istoj,
ali je isto tako rekao da nije primijetio nikoga iz civilnih struktura u posljednjoj nodi u Medjedji, poslije
ega su zapljutale optube na njega. Bio je: kriv, nesposoban, nedovoljno struan, kukavica i
zaprijedeno mu je da de se protiv njega povesti postupak preko viih instanci vlasti. Ostao je vrlo staloen
rekavi: Povedite, ba bih to volio pa da vidimo ko je za to kriv." Onda je postavio nekoliko pitanja u
smislu doprinosa civilnih organa Opdine Viegrad, podrci 1.Svbr, radu Opdinskog taba, vercu
pojedinaca i slinom. Sastanak se pretvorio u dreku punu optubi. Ukljuio sam se i rekao svoje miljenje
kojim je Ferid bio branjen po miljenju Coclica, a u stvari sam samo injenicama obrazloio ta je on
poduzeo i ta je mogao.
Njegove naredhe nisu mogli provesti komandanti brigada (31.DUB, 143.dr.Br, 1.dbr i 1.rogatika br.)
Moda se oni nisu dovoljno angaovali, a moda je trebalo vie vremena da se obezbijede jedinice
spremne za ovako teke zadatke. Stanje u komandovanju jedinica nije ni priblino isto kao u viegradskoj
jedinici, jer princip dobrovoljnosti ne garantuje izvrenje nijednog zadatka. Moja procjena je bila da su
komandanti brigada znatno vie krivi od komadanta Ferida, a za moju krivicu sam traio da se utvrdi, ako
postoji, u kojoj mjeri i zato? Sastanak se zavrio u uvjeravanju Fikreta, Mee i slinih, kako su oni
posljednji napustili Medjedju" a ja dobro znam da je jedino Nezir Mesid ostao do kraja od predstavnika
civilne vlasti sa nama u Medjedji. Na mene i Hodu su pokuali svaliti sve krivice, a kad im je Hoda rekao
da su se izvukli dan prije pada Medjedje, a neki i dva dana prije kako bi spasili svoje guzice, a jebe im se
za narod a pogotovu za vojsku, to ih je rasrdilo umjesto da ih zastidi.






Naelnik taba IBOG-a

Predstavnici civilne vlasti, Abdel Brajanc, predsjednik Okruga, i njegovi saradnici, pozvae me da mi
saopde da me ele rasporediti na dunost naelnika taba IBOG-a, ili ak komandanta, i da od mene
zavisi da li smatram da to mogu raditi, a da de oni obezbijediti punu podrku za isto. Sastanku je
prisustvovao i presjednik Opdine, gospodin Ismet Briga. Za Ferida su rekli da on nema snage i vrstine, da
je mehak i ne moe ove teke situacije savladati. Pitali su me ta ja mislim o njemu. Rekao sam da je
njegova krivica samo djelimina, a da on ima visoku strunost, irinu u organizaciji, sposobnost jako
dobrog rukovodjenja i komandovanja jedinicama, ali da nam nedostaje pravih niih starjeina. Izrekao
sam i stav da treba vrde komandovati i nastupati, a: "Za sve to mu je potrebna vaa puna podrka, a ja
mislim da mora biti veda", rekoh.
Sloie se i traie od mene izjanjenje ta du prihvatiti. Bidu i dalje komandant 1.Svbr, jer tamo sam
istinski komandant i mogu rijeiti sve probleme u jedinici vrlo lahko, a ako moram, onda prihvatam
mjesto naelnika taba IBOG-a, a Ferid da ostane komandant IBOG-a, a dalje da se sagleda stanje i izvre
obavezno kadrovske promjene u brigadama", izrekoh svoj stav bez dilema. Ovakav prijedlog presjednik
Okruga je uputio u Sarajevo na razmatranje, a ja sam vrlo brzo dobio nove probleme, mada ih nisam
zasluio. Komadant Ferid je, saznavi da se to bez njegovog miljenja odluuje, promijenio odnos prema
meni, valjda pogreno informisan, ili je sam pogreno protumaio prijedlog mog novog angamana.
Moda je pomislio da mu radim iza ledja te kadrovske kombinacije. Nisam se imao kada baviti mnogo
im bitnim u ovom vremenu, a o mogudim kadrovskim promjenama u IBOG-u, razgovarao sam slubeno
prvo s njim, a ponekad s mojim starjesinama iz Komande brigade. Veljan Ekrem i Dervo Harbinja,
pomodnici komadanta IBOG-a za logistiku, odnosno za moral, starjeine koje su dale puni doprinos u
ustrojavanju jedinica u novu organizaciju u okviru IBOG-a, i u velikoj mjeri pomogli da se stvore uslovi za
ukupno komandovanje jedinicama, dodue sa jo ponekim prisutnim problemom, aktivni oficiri bive
JNA, su otili dalje, pa su mi u razgovoru rekli da me Hasa Kuljuh postavlja za komandanta IBOG-a i da
sam ja njen igra, te da sam ih neprijatno iznenadio, ali oni su to primijetili malo ranije, im je pala
Medjedja.
Na kraju mi Ekrem ree:
"Nisi fer prema Feridu, on tebe strano cijeni i uvaava, a ti mu podmede i skida ga preko nekih Hasa.
Trebao si nam redi, Ferid bi se sam povukao".
Jedva iekah da Ekrem zavri misao, a Dervo se pristavi:
"Tebe su oni vrbovali, ja to znam, nisi ti nikad bio lo, znam iz koje si familije."
E, tada ja ved pukoh: "Stanite malo, gospodo. Je li vi mislite da sam ja stvamo neto radio, muki i
podmuklo? Pa vi niste normalni. Ni na kraj pameti mi nije tako neto, i ja znam ko je Ferid, bar toliko da
mu to ne mogu raditi, a isto tako vas dvojica znate koliko ja cijenim i Hasu i ostale koji su oko Hase.
Uostalom, vi moete misliti to god elite, ja znam da sam sa Feridom razgovarao i rekao mu da du
prihvatiti mjesto naelnika taba IBOG-a, koje do sada, inae, nije popunjeno od formiranja Operativne
grupe. Ubudude bi bilo bolje da mene pitate o tome to ja radim, pa ak i namjeravam, a ne da sabirate
informacije na ulici po sistemu zdravo za gotovo."
Vidjeh da ih nisam potpuno uvjerio, ali nedu se ni truditi, neka se oni potrude da provjere, pa de se bar
pristojno izviniti. Sa Feridom sam po pitanju kadrovskih promjena sjedio vie puta do kasno uvee. Za
komandante brigada smo nalazili neka rjeenja, ali komanda IBOG-a bez Zaima se trebala ojaati to
prije. Bilo je kombinacija da se angauju u Komandu Pelam i Hrapo Husnija, ali se trailo potpuno
rjeenje za sva mjesta, a sam Ferid je esto govorio da mu treba odmor, u Sarajevu, pogotovo kada ga
opterete neke nepotrebne gluposti u odnosima sa civilnim strukturama.
Tada sam osjetio da ima tu naglaenu distancu prema meni i da nije uvjeren da ja nikakve igre ne igram,
ved samo da pokuavam ukupno povedati na rezultat. Ali kako je vrijeme prolazilo, Ferid se uvjeravao u
to, mojim potezima i rezultatima.

etnici i dalje napadaju

etnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustipraa, ved su sa ajniko-Foanskog pravca
dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i
Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sidi do Drine, jer su preostale pozicije za nau odbranu vrlo slabe i
gotovo da je nemogude postaviti dobru liniju odbrane. Kako su etnici zauzeli te pozicije tako brzo?
Odgovor za pokride bio je iznenadan i vrlo energian napad, a vjerovatno da su postojale i nae slabosti,
a naroito oputenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopdi taj na gubitak, a
kod njega u kancelariji je ved sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je
mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je drala vitkovidka
jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoruanjem.
ta je bilo sad vie nije puno vano, nego ta initi"?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada.
Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam ba sve pokuao skinuti sa karte. Nemamo vremena za
detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvriti jasno. lpak, izvidjet demo danas popodne,
07.06.93, Nihad i ja, ali ko de napasti, ija jedinica?
Ferid je, znajudi da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teke borbe i doivjeli poraz i to je jo
bitnije bili razoarani to su pukle linije susjeda kao prvo, i to pomod najavljivana i obedavana nije
pravovremeno, ved potpuno kasno stigla, teka srca upitao: "Moe li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da
pomogne Nihadovim da ovo vratimo?" Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj
sam situaciji, ali izgleda da nema izbora. "Nema nita vie od ovih iz rogatike, 31. i 43, imaju neke sitne
napade, rekoe, a ti zna i sam ko je kakav i ko ta moe", ree i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih
teka srca; Pokuat du nesto napraviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije
onog belaja". Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset etiri sata od momenta komandantovog
saopdenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodii, a odluku da napad pone u
16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima
smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu nod i on je dizao sidro. Inae najvedi broj napadnih borbenih
djelovanja u kojima smo do sada mi pokuali napraviti iznenadjenje, otpoinjao je u sabah, pa su etnici
sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i
kanjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energinim napadom sa puno iznenadjenja,
napadnuti su etnici u rejonu Potrkue I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu
na prostoru od Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obino, komandiri jedinica koje odustanu od
dejstava krive vodie ili minska polja i nemogudnost razminiravanja zbog gustog iblja, trave ili grmlja.
U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlunosti za to. Carevo
guvno, najveda kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkue, je uzeto i oslobodjeno
veoma brzo, kao i Potrkua. Zarobijeni MTS je bio vrlo znaajan, uglavnom lahko naoruanje,
protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovai je obezbjedjivalo samo djelimino
vizuelno pradenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, ume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao
jasnu situaciju, pa sam otiao do Potrkue da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu
vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogudnost daljeg napredovanja. Medjutim, etnici su nakon
gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkue. Komandiri jedinica Adem Fehrid,
Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronali granatama, a nikakvih
stabilnih zaklona, sklonita, nema. etnici nisu imali potrebe za sklonitima, jer mi nismo imali
artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u poetku brojati
koliko ispalimo i znati koliko jo imamo. Eto, to je naa stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je
neprijatelju omogudava da se poigrava i iivljava. Svijet je drao embargo na uvoz oruja u Bosnu i
Hercegovinu, to je opet bilo samo prema naim borcima, jer etnici su dobijali to poele preko Srbije i
Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako vie ne pomau ili da kau da ele da ovaj rat
bude zavren to prije i pomognu napadaima, a ne kako se deklariu, braniocima Bosne.
Poto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkui, Nihad, moja ekipa i
ja smo se prebacivali ponovo prema Popovai do komandnog mjesta. Kao rjeenje koje de spasiti borce
od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadrimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa
distance iz ume puca i pokuava ubrzati fuk naih boraca, napadnu i priblie mu se na to manju
distancu. To nam omoguduje uma kao maska, a im to urade, granatiranje de biti bezopasno a etnici u
tom sluaju ne smiju nastaviti granatirati ni po naim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a nai borci de biti
u ravnopravnoj poziciji, puka na puku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjerade bezglavo
etnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Bede (Nuhanovid Ramiza i Omerovid
Omera) su proparadirale bojitem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zasluile
kanjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je ved postignut rezultat za
koji su bili angaovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovidkog bataljona da preuzme uvanje vradenih
pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu vradenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne
nodi su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je
ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani naih pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i
sklonita, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno
prisustvo velikog straha.
Ponovo smo narednih dana pokuavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije ilo, to zbog
etnikog ojaanja tih pozicija, to zbog naih sve vedih slabosti a naroito jedinica koje su se
dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojite. U tim pokuajima vidio sam veliku razliku u
potovanju komande i izvravanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom
momentu sam znao ta su uradili, gdje se nalaze, ta mogu ta ne mogu uraditi, i nisu me lano
izvjetavali, to mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabrodu, disciplinom i potovanjem su bolji od
ostalih, ali sam to zadravao u sebi da to ne uju, jer mogude je da se promijene, u stilu one "kako ostali
tako demo i mi." Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energino i bez gubitaka startno oslobodili, olahko
smo izgubili, predajudi tako vrude ponovo jedinicama koje su ih ved jednom izgubile dosta lahko. Bila je
to jedna od pogreki, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike
zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj puaka i ostalog oruja. O orudjima smo matali
da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban uitak.

Ranjenici, smjetaj, hrana...

Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene
zgrade, su mi se u dananjem obilasku 15.06.93. poalili na uslove, a posebno na hranu i njegu.
Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iscrpljeni tekim uslovima, gladju ponajvie, ali i nedostatkom
lijekova, ponovo su na slinim iskuenjima i ovdje u Goradu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi
smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovidem i on obeda da de
uraditi sve to bude mogude da oni dobiju to bolje uslove za boravak i lijeenje u ovom
improvizovanom stacionaru.
Neki ranjenici su traili da budu uz borce u kasarni, to sam prihvatio nakon razgovora sa naelnikom
saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevidem, koga sam uvaavao kao borca, doktora i ovjeka, ije
prijedloge sam puno respektovao. Odluili smo formirati mini-stacionar u kasarni Boguidi, koja je ved
oformljena i funkcionie. Alija Begovid je traio rjeenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih
je ved sada previe u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu je bilo pravo
rjeenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenid je u jako dobrom stanju i znaajno povoljnijim uslovima vodio
stacionar u Bacima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku
radost iz teine muka i bolova koji su ih opteredavali kada sam sa mojim saborcima i starjeinama dolazio
u obilazak. Ipak, najveda radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od srede. Pratio
sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bonim depovima mojih maskirnih pantalona, znali su
esto u prvom pogledu da li ima ita u njima. Ova njihova sreda me tjerala da esto traim na sve naine
cigarete, i da ih njima donesem, radujudi se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete.
Kaem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce
uinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su puili sve to ih je imalo podsjedalo na duhan.
Neprijatelj je utihnuo, potpisano je jo jedno obedano primirje, a moj komentar na isto je bio na
sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.'93. da je ovo jo jedno lano obedanje kojim se dobija vrijeme
da etnici pregrupiu snage i novom ofanzivom naprave zavrni udarac ka Goradu.
Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustiprau. Predloio sam da pripremamo
aktivnu odbranu i utimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja "pada iz vazduha" i oko
koje se vode velike otimaine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvrava sva naredjenja i ne
"holta", (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomodi koja se baca padobran - paletama iz vazduha),
ne moe oekivati na drugi nain hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu
hranu, tako da mu ne preostaje nita ved da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokua obezbijediti za
porodicu bar brana. Oni tvz. podrumai, longosi i slino, su svako vee prisutni na holtanju i stvorili su
sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije
odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomod,
ugrabe ili ne neto za porodicu i to prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor
savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to to nema hrane u kudi, neke borce je kotalo i ivota.
Kopneni konvoji humanitarne pomodi su bili vrlo rijetki, etnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane to
mi je bilo udno, ponekad smijeno a esto alosno. Pa zar svijet ne moe pokazati snagu da provede
svoju namjeru? Moe, ako hode, i modi de ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da jo nede i da se
etnici malo vise kofre, jer im svijet to omogudava, a moda i odobrava ili ak dogovara. etnici su
manipulisali sa enama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturne
gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na
kraju dvadesetog vijeka.
Da li se Evropa ujedinila da uniti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da
postane ista drava. Do sada je, moda, bila neista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmiljao, ali
zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stidi. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne ele
pokolje, jer ih mogu oekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijede je vjetrovi i u Bosnu,
akobogda.
Radio-Gorade je u ponekad nemogudim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz
ogromne probleme, uglavnom tehnike prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovnitvo o svim
bitnim deavanjima, obavjetenjima, a program je obuhvatao sve znaajnije sadraje na kulturnom,
sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Gorada dao sam osvrt na osnovne karakteristike
neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazloio nae pozicije, i opde razloge pada Medjedje,
zadravajudi tajne podatke, zbog toga to je neprijatelj ovo sve sluao. Gostovao sam vie puta na radiju,
a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim oputene gradjane da neprijatelj nije zavrio svoje
namjere i da de uskoro nastaviti dalje dok "ne oisti" Drinu.
Durakovid Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, kljuni objekat u zoni njegove
jedinice, pala, mada se nije ula neka znaajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo
mudro,izbjegavajudi frontalni napad.
Sigurno je da je pratio sve to se deava na naim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, slabu
popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca "muka" iz zraka i da se
otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ih jo lake. Ramiz je "puko", kako mi to kaemo, ali
mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija
kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na goradanskom dijelu desne obale,
izgubljena, i da su etnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevidem
Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i bliim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Naalost, esto su
komandanti jedinica morali provjeriti da li su etnici zauzeli pozicije koje su nai borci napustili, jer je bilo
situacija kada su te pozicije ostajale prazne i vie od dvadeset etiri sata. Primijedeni smo u
popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prili na manje od sto metara etnicima i pokazali malo
neopreznosti. Posljedica toga je jedno lake ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a etnici su se uzrujali i
cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio na prijedlog da novu liniju ispred
Gradine primaknemo to blie etnicima i da ona bude u obliku otpornih taaka, jer konfiguracija terena
ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktikim potezom etnici su dovedeni u jo vedu nesigurnost, jer
obraslost umom Gradine, nemogudnost zatite bokova i naa blizina su ih natjerali da se povuku. Ipak
nas se puno boje", rekoh kad javie da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zato.
Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljalo, vradene su sigurnost i snaga potrebne za
nova iskuenja. Inae, Ramiz je imao, kao i vedina profesionalaca, visok stepen vojno-strunog znanja za
vjebu, obuku, kolovanje, uvjebavanje i organizaciju vojnikog ivota, ustrojavanje jedinice i pripremu
do otpoinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato to su ovdje borci navikli
vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvedim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti
uili, a esto ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se
upusaju u bitku kao borci. Pa, ko de onda komandovati, ili kako de se pratiti situacija kad je glava u vatri?
To je jedino logino racionalno razmiljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da
vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmilja nove zapovijesti, dakle, ne
pukom nego glavom. Ova uloga je u '92. godini u naim jedinicama pala, sruili su je borci, a prihvatili
komandanti, pa su te komandante prozvali "narodski" komandanti. U ovom otporu neprijatelju, naim
jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji moe u odsudnom
momentu dodi na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat.
Naalost, ved smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo
imali ta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.
Da etnici ne potuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na
Osanici jednog od "posmatraa", koji su stigli da prate potivanje dogovora, dolazak humanitarne
pomodi konvojima i iz vazduha.

Jedni e proizvoditi oruje, drugi izvidjati, a trei vercati po pijacama

U nedostatku oruja i orudja pokuavalo se improvizacijama dodi do neega, ime demo se modi
suprotstaviti neprijatelju. U tim nastojanjima u "Pobjedi" su napravljena vrlo znaajna sredstva, od
bombi do granata, ali uvijek je bila mogudnost da zataji neto u tehnikom pogledu, jer brzina usvajanja
ili osvajanja oruja, odnosno municije, je bila strahovita, samo iz razloga to nam je to ivota i odbrane
vrijedno. Strunjaci u "Pobjedi" su inili sve da eliminiu i najmanje nedostatke, ali u kojim uslovima su
radili i od ega su stvarali, ove rezultate smo respektovali kao fenomene, a ljudi koji su ih ostvarivali
ostajali su uvijek u sjeni i nisu se trudili da se eksponiraju. To su njihove bitke i njihova herojstva.
Danas,- 21.06.93.godine, sam oduevljen, pucao sam probno iz PGL-ovke. Ovo je na minobaca, svaka
vam ast, rekoh "estitajudi" predstavnicima "Pobjede: Dodah: "Dajte mi dvadeset komada odmah"
Nasmijae se i obedae da de to biti brzo.
Gostun, izuzetno znaajna i teko pristupana kota je ovih dana prazna. Povremeno iz 43.drinske
brigade ide ekipa koja neki PAM sakriva kada ode i ispuca po koji metak, ali je sada neispravan, rekoe.
Po zahtjevu Durakovida, 1.Svbr dobi zadatak da zaposjedne liniju Gostun-Borova-Drina.
Krajem juna sa Ramginom DIG, Hrapo Husnijom, komandantom Opdinskog staba Oruanih snaga
Gorade, ja i dva vodia sa podruja ispod Gostuna, tanije iz sela Hladila, izvidjaki, mic po mic,
prodjosmo dalje od Gostuna jedan kilometar prema etnicima i stigosmo na stijene koje se zovu Praista
sa kojih se odlino vidi desna obala Drine do Kaostida, a na lijevoj obali predio iznad Ustiprae, pa do
Radidke gradine.
Osmatrali smo vrlo dugo pozicije neprijatelja konstatujudi da ima puno loeg u postavci njihove odbrane
te da je ista jako uplja, ali vjerovatno ne ale mine pa su minska polja nadopuna njihove odbrane. Na
cilj nije bio samo prikupljanje podataka radi naih napadnih ili diverzantskih dejstava, ved vie
postavljanje nae linije odbrane i pronalaenje medjuprostora za ubacivanje jedinica, radi snimanja
dubine neprijateljske odbrane na POT. Da se borci ne mogu zadovoljiti samo gledanjem i uoavanjem
neprijatelja, uvidio sam gledajuci Ramgine diverzante kako niane u etnike koji ljegkare na Piskiru,
uzvienju na vrh Hladila, kao da prkose nama za izgubljenu Medjedju i pobijene borce i narod. etnici su
se dozivali derudi se tako da ih i mi ujemo na nekih osamsto-devetsto metara vazdune razdaljine.
Gledali smo kuda donose ruak na pojedine pozicije, kako bismo znali puteve koji nisu minirani, takodje
smo pratili kuda se uopde ne kredu. To su potencijalna minska polja. Na kraju, nismo mogli izdrati,
morali smo im pokvariti epurenje, opriti ih tako da neki vie nikada nisu imali priliku da se pojave na
vidjelo. Nisu ostali duni, bar to se municije i granata, tie, sasuli su sa svih pozicija i tek tada smo vidjeli
da ih ima puno vie, naroito na pozicijama koje nije mogude vidjeti sa Praita. Razlika u naem i
njihovom dejstvu je u potronji municije oko 1: 100, a u rezultatu koji postignemo jo uvijek je u nau
korist. lpak, kada smo mislili da smo se izvukli sa vrudih pozicija u dubokoj bukovini, jedan lutajudi metak
je pogodio u nogu vodia Kadrid Edin iz Hladila. Imali smo malo problema u noenju, ali smo brzo bili u
Goradu. Major Hrapo, komandant taba Oruanih snaga Opdine Gorade je pokazao izuzetnu hrabrost i
vitalnost za svoje godine, ovaj zadatak kao borac potpuno odradio, a diverzanti, kao i najede, na svom
nivou.
U obilasku ranjenih 25.06.'93.godine u stacionaru Biserna, odmah uz pijacu, u jednom trenutku osjetih
jaku gorinu u elucu i pritisak u grudima kad me jedan od ranjenika upita:
"Komandante, ima li koja danas?, mislio je na cigaretu, i dodao sa puno stida. Imaju ovi verceri-
podrumai, ali je 5 DM cigara i to Marlboro". E moj komandante, ja mojoj porodici nemam marku da sto
grama brana kupim, a kamoli pet maraka za cigare. Je li ovo ona Bosna za koju ja nogu dadoh i za koju vi
rekoste, da de biti naa Ponosna", planim glasom zavri.
Vidjeh u dubini upalih oiju, iscrpljena i blijeda lica, suze i tugu i eto, to me poe guiti. Jesam li ja slijep
ili se sve ovo deava kao normalno, a ja idiealiziram traedi Bosni svjetlije mjesto i ideale vede od onih
koji mogu da se stvore kod ovakvih ljudi, koji agresiju vide kao ansu da se osiguraju i obogate. Nimalo
mudro niti razborito,vrlo energino eksplodirah:
Koji su to i gdje su"? Pa zar ih nije sramota", zagalamih da stacionar odjekuje, kao, da de se prolomiti, a
neki od ranjenih se trznue kao da je granata iznenada pala.
"Neka ih, komandante, neka se bogate na naoj muci, ali meni dajte puku da skratim muku, da ih ne
gledam, ja vie ne mogu ovo izdrati", ree onaj isti ranjenik i udari takom od pod, kao da htjede da je
slomi.
Istrao sam iz stacionara, pogledao po stolovima pijace kojih je bilo dvadesetak i vidio na dva stola
nekoliko kutija cigara. Pritrao sam prvom stolu, uzeo dvije kutije "Marlbora", a momak koji je prodavao
ostao je bez rijei, sve mu je bilo jasno. Kada sam poao prema drugom stolu, vidjeh poznatu facu,
momka iz Gorada iz centra, koji je na poetku agresije odglumio diverzanta dok se vrio pretres
prodavnica, a onda otiao u hladovinu i prodajudi pokradeno, uvedao svoj kapital.
Moje nede, majmune jedan"!, promrmlja, zgrabi torbu i pobjee. Nisam imao kada mistiti, vidio sam
njega kao cilj koji rukama moram dohvatiti. Potrah za njim, a iza stola uh poznati glas Zaima uge,
naelnika veze u IBOG-u koji me iznenadi: "Seljaino, idi u Viegrad pa glumi erifa." Zastadoh kao da me
noem ubode i okrenuh se prema njemu. Ispred mene se stvori tolika guva da u srdbi nisam mogao
korak naprijed napraviti prema ugi. "Vidjedemo se poslije u IBOG-u", rekoh. "Obajsnit de mi to".
Momak koga sam potjerao stade da vidi rasplet, a ja potrah ponovo za njim, a pratiocu koji je cijelo
vrijeme hodao iza mene i pokuavao me zaustaviti, rekoh: "Ostani tu i ekaj me". Momak sa torbom nije
uspio pobjedi ni sto metara, uletio je u zgradu u kojoj sam ga stigao zapuhanog na drugom spratu. Molio
je da ga ne udarim, pravdajudi reeno kako to nikada vie nede i kako on mene uvaava i cijeni puno.
Nisam ga uopde udario to ga je iznenadilo. "Hode li sam podijeliti cigarete ili sa mnom?" upitah ga.
"Zajedno demo", ree drhtavim glasom. Podijelio je cigarete i nije elio nita da mu plati niko.
Kae da i sam eli pomodi ranjenicima i izvinjava se po ko zna koji put. Ranjenici, koji su ostali na ulazu, u
stacionaru mi rekoe da je uga spominjao mene u kontekstu mog postavljanja na mjesto nadelnika
taba IBOG-a, kao moju podvalu Zaimu Imamovidu, mada od toga nije bilo trunke moje podvale, ni loe
namjere. Zaim Imamovid, koji trenutno nije bio u Goradu, je neko za koga me u ovom vremenu agresije
vezuju samo dobre uspomene na dobre rezultate i od koga oekujem puno u bududem angaovanju.
Moj respekt prema veliini ovjeka je kroz veliinu njegovog ukupnog djela u ovoj agresiji zbilji i muci, a
Zaimovo djelo se teko moe potpuno sagledati, tako da uga pravi veliku greku u svojoj zabludi, ali
valjda de se promijeniti.

Kadrovske i druge promjene

Intezivno se odravaju radni sastanci sa predstavnicima civilnih vlasti na kojima se razmatraju,vitalna
pitanja, a ponekad padnu i neosnovane optube iz puno sitnih ili krupnih razloga, a sve ponajvie to se
svako ne bavi svojim poslom i u njemu ne pokuava dostidi maksimum.
Ferida prozivaju predstavnici Okruga za sve loe, to je ponekad i izvan njegove nadlenosti.
Predstavnici Opdine Viegrad ne zaostaju za njima, ali oni optuuju i mene, jer sam ih istinom o njihovom
"fuku" iz Medjedje pogodio, a inae su imali u svom stilu namjere omalovaavanja rezultata brigade, to
nije bilo udno, i pojedinaca koji su vodili brigadu. lpak, ti sastanci su imali dobar rezultat, na njima su se
ved tada pripremala rjeenja o logistikoj podrci, kao i neka bitna pitanja poboljanja, organizacije i
ustrojavanja vojske, informisanja u vojsci i informisanja naroda, kako se ne bi glasinama diktirao puls
naroda. Na sastanku 26.06.'93.godine, potpuno su prihvadeni, ali ne i u praksi podrani, moji prijedlozi
od kojih su najbitniji da:
1. Odmah, odnosno to hitnije povedamo borbenu gotovost jedinica,
2. Pripremimo i izvedemo bar jedno znaajnije borbeno dejstvo i vratimo samopouzdanje jedinicama, a
moral boraca i naroda podignemo na vedi nivo.
3. Formiramo interventnu jedinicu jaine brigade sa zadatkom izvodjenja svih bitnih borbenih dejstava u
odbrani i napada, jezgro te jedinice je trebalo biti iz 1.Svbr u koje bi uli borci iz svih brigada.
4. Postignemo priblino identino opteredenje jedinica u odbrani, kao i boraca u svim jedinicama.
Dosada je bilo vrlo velikih razlika, to se pokazalo velikim problemom.
5. Pronadjemo takva kadrovska rjeenja u IBOG-u i brigadama koja de obezbijediti provodjenje ovih i
ostalih znaajnih aktivnosti to prije.
lpak, na ovim prijedlozima se nije istrajalo, dodue znatno vie iz objektivnih razloga, nego zbog neije
volje i htijenja. U dane zatija u kasarskim objektima su stvoreni minimalni uslovi za boravak, a starjeine
iz taba 1.Svbr su pripremile plan obuke komandnog kadra, prvenstveno radi sticanja dopunskog znanja
iz RiK /rukvodenja i komandovanja/, a bogami, i taktike obuke i jo nekih bitnih oblasti. Operativac u
1.Svbr, Pena Enver Kustura, se puno trudio da teoretske postavke za isto budu to sadranije i uspio je.
Svako slobodno vrijeme se koristilo za obuku u kojoj su mnoge starjeine upotpunile znanja, a veliki broj
starjeina je tek stekao osnovna vojno-struna znanja, jer prethodno nisu bili ni rezervni oficiri. Bilo je i
onih koji bivu JNA nisu ni odsluili iz raznih razloga. Komandant Buljubaid je omogudio svim
komandantima brigada da daju svoje prijedloge za komandni kadar IBOG-a i brigada, i sagledavi sve,
pokuao nadi rjeenja. Evo njegovih razmiljanja za komandu IBOG-a u tri varijante.
I

1. Komandant IBOG-a Husnija Hrapo
2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerid Pelam
3. Naelnik taba IBOG-a Ahmet Sejdid

Ova varijanta bi bila do dolaska Zaima Imamovida, ili



II

1. Komandant IBOG-a Ahmet Sejdid
2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerid Pelam
3. Naelnik taba IBOG-a Husnija Hrapo

Po dolasku Zaima Imamovida na prostore Goradanskog okruga najbolja bi bila sljededa varijanta:

III

1. Komandant IBOG-a Zaim Imamovid
2. Zamjenik komandanta IBOG-a Abduselam Sijerid Pelam
3. Naelnik taba Ahmet Sejdid

Zaim Imamovid je bio jo izvan ovih prostora, ali se oekivao njegov dolazak, odnosno povratak. Ferid je,
optereden razliitim problemima, elio otidi ali i sa vrlo bitnim razlogom kvalitetnog prezentiranja stanja
na goradanskoj slobodnoj teritoriji. esti su bili sastanci Komande 1.Svbr, na kojima su analizirani
postignuti rezultati, a posebno nova uloga nae brigade, nova zona odgovomosti i mogudnost
prerastanja u manevarsku jedinicu. Poslije nekoliko intervencija nae jedinice na linijama svih brigada,
moji najblii saradnici su na sastanku Komande brigade i komandanta jedinica 10.07.'93. zatraili da
malo sagledamo ulogu nae jedinice i razloge tako intezivnog angaovanja. Raid Sobo, Zakir Jamak,
Zaim Kustura, Enver Kustura, Nijaz Nuhanovid, Devad Kos, Nijaz Memievid, Sabaheta Demir
Mujkanovid, Adem Fehrid, Fadil Karaman, Munir Muharemovid i drugi su se pitali:
"Zato mi, koji smo i u Medjedji bili daleko opteredeniji sa obavezama od drugih jedinica, bar sada ne
budemo priblino isto tretirani i dokle de naa jedinica, gdje god zagusti, morati intervenisati." Govorili
su i mislili svi isto.
Neka se vidi ta de se dogoditi ako mi zakaemo jednom, i neka i nai borci dahnu, tako bi se mogla
formulisati njihova zavrna konstatacija u zahtjevu. Bili su potpuno u pravu, osim to su zanemarili da mi
potujemo komandu, a da su ostale jedinice malo uljuljkane te da de se, nadamo se, brzo trgnuti. Uvaio
sam sutinu zahtjeva, a oni su traili i od mene da odmorim malo, raunajudi valjda, da zbog mog
opteredenja nisam u mogudnosti zatiti jedinicu. Bili su i tu u pravu, ali nismo imali kvalitetne alternative.
Ferid i ja smo esto traili rjeenja od nekih komandanata brigada, dobijali smo obedanja, a izgubili
vrijeme, ili jo gore, ponekad upudivali jedinice koje nisu bile spremne za izvrenje zadataka, pa ih
vradali, ili su se same vradale prije poetka izvrenja dobijenih zadataka. Ipak, ovaj sastanak Komande
1.Svbr, nam je posluio da malo detaljnije analiziramo ukupnu situaciju na slobodnoj goradanskoj
teritoriji, a meni lino ubrzao potrebu za pisanjem jedne informacije, u kojoj bi se alarmirale institucije
da poduzmu mjere u hitnom poboljanju bezbjednosnog stanja u ovom okruenju. 11.07.93. godine
napisao sam je i dosatavio na znaajnije adrese u sljededem obliku. Sa kadrovskim promjenama se
moralo idi to prije, jer su one bile preduslov za promjene naina rada u pojedinim jedinicama, tako je na
mjesto komandanta 1.drinske brigade rasporedjen Sobo Raid, naelnik Staba 1.Svbr, a za njegovog
zamjenika Dervievid Azem Zenga, kako bi se ojaala komanda 1.drinske brigade.
Izvrena je i popuna taba IBOG-a u minimumu. U tab IBOG-a su angaovani i rezervni oficiri, lanovi
Opdinskog taba TO Gorade, Hamed Riljanin i Edin Fejzid sa namjerom da daju vedi doprinos od onoga
koji kroz rad u tabu TO Gorade pruaju. Inae, pozicija opdinskih tabova, njihova uloga i znaaj su ved
marginalizirani, jer je vitalni dio njihovih funkcija dodijeljen Komandi IBOG-a, pa se i zbog toga
angaovao kadar iz tih tabova. U tab IBOG-a su uli kao novi lanovi Nijaz Nuhanovid i Trgo Ferid, u
obavjetajni organ, kao i Nusret Hurem na ininjerijske poslove. Tako je, ipak, stvorena jedna ekipa koja
moe da pobolja rad taba i rezultat. Nisam imao utisak da je ovo najbolji tim za tab, ali tome se
prioritetno nije ni teilo, jer bismo za najbolji tim morali izvudi najbolje starjeine u brigadama i time
kadrovski osiromaili brigade, to bi bilo katastrofalno u postojedim okolnostima. Nedim Alagid Peda je
imenovan za komandanta 1.rogatike brigade, to je bila elja starjeina iz brigade i sve osim stanja u
alkoholu je bilo pohvalno o njemu, ali kako sam ree da de pokuati svesti to na najmanju mjeru, tako se
svi ponadasmo. Da je, bogdo, uspio potpuno prestati piti, ali nije. Kadrovske promjene su u ovom
periodu vrene i u drugim brigadama i na niim nivoima. Efekti promjena su uglavnom bili pozitivni, to
se manifestovalo kroz vedi rad i disciplinu u jedinicama, ali i posjednutost, odnosno, uredjenje linije
odbrane. Ipak, poslije kadrovske problematike u vojsci kojom su se u velikoj mjeri bavile i sve civilne
institucije, puno panje i interesovanja je bilo za hranu, konvoje, akciju padobran i mogudnost izlaska,
odnosno, ulaska u ovaj krug..
Bilo je puno onih koji sebe vie nisu vidjeli na ovim prostorima, koji su zaalili to nisu dezertirali ili
izvukli bar porodice, pa se vratili.
Sasvim drugi motivi su vodili neke i doveli ih ak u Crnu Goru ili do Sarajeva, i sa tim rizikom dugog
neizvjesnog puta su za sebe traili dobru korist u vercu, dodue, vrlo mali broj ljudi se u to uputao, neki
su u takvom poslu i zavrili ivot, preraunali se u povjerenju prema etnicima.
U razmjeni zarobljenih sa etnicima dobili smo Menzilovid Mehmeda, koji je, rekoe mi borci, u nodi
31.05./01.06.93. ostao u kasarni da spava, i svo spremanje, pozivi za polazak i pakovanja ga nisu
osvijestili da krene sa saborcima. Sutradan je bio prijatno iznenadjenje etnicima. Obavio sam razgovor s
njim, ali taj razgovor je u smislu dobijanja nekih uvjerljivih odgovora, a naroito kvalitetnih obavjetajnih
podataka, bio beskoristan u prvom dijelu, a kada sam utvrdio da pored njegovog mentalnog stresa malo
ima i njegovih hirova i glume, otro sam ga upozorio da mi odgovori na neka pitanja. Dao je neke bitne
podatke o svom boravku u zatvoru u Viegradu.
U kasarnama Berid i Boguidi odradjen je bio program obuke u cilju otklanjanja nedostataka koji su bili
prisutni u toku borbenih dejstava i pripreme za rjeavanje sloenih i tekih situacija u bududim
dejstvima. Pokazalo se da ima puno toga to je jo uvijek slabo i da se u skorije vrijeme mora izvriti
potpuna vojno-struna obuka. Na brzoj i skradenoj obuci sam insistirao prvenstveno zbog izvidjakih
zadataka koje odmah treba nastaviti u svim jedinicama.
Upravo te radnje i postupci boraca i jedinica u izvidjanju, uvezane sa diverzantskim dejstvima su najvie
uvjebavane. Na trenutak sam bio zadovoljan kada borci pokau spretnost, strunost, upornost, ali
ponajvie kada otkriju postavljene zamke koje sam lino pokuao pribliiti stvamo mogudim u dubini
PZT. Medjutim, i u ovoj oblasti su pokazane odredjene slabosti, ali i napredak za nekoliko dana obuke.
Jedan od manje bitnih ciljeva je bio da borci shvate da im je obuka potrebna i znaaj dobre uvjebanosti.
Ja sam to povezivao sa njihovim ivotima a dalje sa posljedicama za druge. Tako sam postizao ozbiljnost.
Oni koji su se malo kofrili kao pravi diverzanti, iza kojih stoje uspjeno izvedene briljantne bitke, padali
su na sitnicama, pa su se malo prizemljili, to je jako dobro bar dok ue i vjebaju.
Izvidjanja radi prikupljanja obavjetajnih podataka su intenzivno vrena u zonama svih brigada, a ja sam
koordinirao preko naelnika tabova brigada tu aktivnost. Uglavnom su rezultati tih izvidjanja bili vrlo
kvalitetni obavjetajni podaci. esto su borci sami traili da odlaze u dubinu PZT, nakon to prethodno
pronadju prolaz kroz neprijateljsku liniju odbrane, da tamo poslije prikupljanja znaajnih podataka izvre
diverzije, a zatim se vrate u bazu. Za takve zadatke pripremane su diverzantske jedinice. Pripreme su bile
sve bolje i obuhvatnije, a sreda da do sada nije bilo neke vede nesrede u izvravanju ovakvih zadataka.
Svako znaajnije diverzantsko dejstvo jedinica iz sastava 1.Svbr sam odobravao, a najede i morao
osmisliti, naroito u '92.godini. Sada ved ima inicijativa i ideja ostalih starjeina.
Obavljanje poslova komandanta brigade i naelnika taba IBOG-a, me u velikoj mjeri iscrpljivalo a
naroito kada sam jo morao rjeavati odredjene probleme u ostalim brigadama, traiti kadrovska
rjeenja, presudjivati i dijeliti pravdu bez instrumenata za istu. A kada poslije svega stigne iz duboke
hladovine, osmiljani akt Ratnog presjednitva Opdine Viegrad u kome se kritikuje moj rad i rad mojih
saradnika, ponekad povrijedi i cijela brigada, onda mi ba prekipi, ali ta du, mora se trpjeti. Oni su
civilna vlast. Kakva-takva, naa je, i poslije takvog akta uslijedi odgovor iz brigade, od Komande. Onda
poinju prljavije igre bolesnih ljudi, i to ne svih ved samo kreatora i jednog do dva slijepa izvrioca. Ta
pisma su oduzimala puno vremena, a pogotovu "silni" sastanci, jo "silnijeg" Presjednitva u kome sam ja
lan dok ne progovorim sa srca, a onda eto nisam lan, ali opet me zovu, ohlade i razvedre. U ovom
periodu juli - avgust '93. nisam imao vremena ni da vidim porodicu, esto zbog gluposti na maratonskim
sastancima, ispravljao krivu Drinu sa ljudima koji i dalje voze uzanim kolosijekom, a uz to su samo dobri
koniari ili ede skretniari, tako da ih ne moze privoljeti da djeluju u pravcu potrebnih rjeenja.
Koliko daleko su odlutali pokazuju akti usmjereni prema Komandi 1.Svbr i komandantu 1.Svbr.
















SIGO '93 - Fenomen nepokrivenog duha

Snagu i nadu u uspjehe su mi vradali entuzijasti poput Emira Avdida Ministra i slini, koji ne mogu klonuti
duhom, ved uvijek ele i ine vie od oekivanog.
Goradanin Junuz Vlajid Junga je svoj entuzijazam iskazao na afirmaciji sportskih takmienja u ovakvim
uslovima i zajedno sa ekipom istomiljenika, poeo pripremati SIGO igre /Sportske igre Goradanskog
okruga/, od mene je dobio estitke za ideju, a svakako, i potrebnu podrku.U razliitim disciplinama bi se
takmiile ekipe svih opdina Okruga Gorade, to je bila jako dobra zamisao.
lag na sve bi bila prva nogometna egzibiciona utakmica na velikom stadionu: Goradanski (bivi
Radniki) i ekipa IBOG-a. ta mislite vi o tome?" upita Junga i doda: Moda biste vi mogli biti selektor
ekipe IBOG-a ili ak i igrati". Malo me je nasmijao jer ja nisam nikada igrao veliki fudbal pa ne bih da to
bude na takvoj utakmici, ali sam prihvatio da odaberem i pripremim ekipu za tu utakmicu.
Jedan od bitnih problema koji je nama oduzimao puno vremena i stvarao dodatne potekode je bio i
koritenje KT - radio uredjaja za ostvarivanje veze izvan Gorada bez ikakvog reda i sa naglaenom
slobodom razgovora o svemu i svaemu. Tako su oticali vrlo znaajni podaci o naim jedinicama, stanju u
njima, ukupnom stanju ak i pojedincima. Moralo se uraditi odmah neto da se isto sprijei, ali neki od
uredjaja van institucija su bili kod teko dodirljivih pojedinaca pa je bilo velikih problema tako da se
planiralo i prisilno oduzimanje KT uredaja. Kada su se u zatitu pojedinaca stavili odredjeni predstavnici
kljunih institucija onda se od toga odustajalo sa altemativom da se izda naredba o zabrani rada preko
tih uredjaja. Kada se bura stia opet se pojave ti koji su obedali da de postivati naredbu, ali se sada bar
vie vodio raun o tajnim podacima i bezbjednosnoj kulturl. Neki, kao ved smijenjeni naelnik veze u
IBOG-u Zaim uga, su u svom amaterizmu pretjerivali i vrili odredjene slubene poslove preko uredjaja
u svom stanu, ak i u toku dejstava, koristei i motorole, odnosno, UKT uredjaje vede snage, pokuavali
dati doprinos prislukivanjem i dojavama o neprijatelju ili ometanjem istog. U ovim radnjama bilo je i
njegovih provokacija pojedinih vezista iz 1.Svbr pa i prema meni, dodue, nikada direktno ali ukupno u
tom njegovom radu korisnog je bilo vie. uga se vjerovatno malo lijeio tim provokacijama u obinim
lahkim situacijama, a u teim pokuavao pomodi. Bilo je medju vlasnicima uredjaja i onih koji su mudro,
sluali i vrlo rijetko se javljali, a htjeli prvenstveno imati to vie informacija o tome ta se pria u
Goradu i to samo o njima lino, a ne da bi ih koristila bilo koja od institucija u Goradu. Rad tih osoba je
bio vrlo profesionalan a kontakti sa znaajnim ljudima, prijateljima i rodbinom, vrlo rijetki i najede
specifino ifrovani. Kada smo napravili rezultat na zatiti tajnih vojnih podataka, komandant i ja smo
analizirali ta mi poduzimamo da dodjemo do znaajnih podataka o neprijatelju. Najvie podataka smo
do sada dobijali na osnovu izvrenih izvidjanja neprijateljske 1/o i dubine PZT. To je jedan od najteih
naina a podaci su bili vrlo uvjerljivi i obino su potpuno potvrdjivani u pripremi ili izvrenju b/d. Moj
prijedlog da formiramo to prije "prisluni centar" sa osnovnim zadatkom prikupljanja podataka o
komunikaciji neprijatelja sredstvima veze i obrade istih u obavjetajnom organu, a kasnije i u
operativnom, pretoen je u zadatak meni sa rokom odmah. etnici su, valjda misledi da ih mi ne
moemo ili ne znamo pratiti, ponekad i otvoreno komunicirali to je nama donosilo bitne podatke i ime
smo se koristili maksimalno. Bilo je puno gnjavaa oko tehnikog opremanja centra, ali se uspjelo,
uglavnom, povlaenjem uredjaja iz brigada. Naalost, to je bilo najlake izvodivo jer onim, koji su uvali
privatne uredjaje a vjerovatno ih nisu kupili ved zalapili, bi ovjek lake oko izvadio nego uredjaj oduzeo,
a tek da sami daju, nema anse. Ipak, prisluni centar je poeo funkcionisati a podaci koje smo dobijali su
bili vrlo znaajni. To je bila ujedno i kontrola nae komunikacije sredstvima veze a rezultat je bolje
potivanje naredjenja u vezi s komunikacijom sredstvima veze i maksimalna disciplina na istim, bar kada
su u pitanju uredaji jedinica, brigada.
Predstavnici Ratnog predsjednitva Opdine Viegrad su ubijedili Esada Ohranovida ije su sposobnosti u
ekonomsko-komercijalnoj oblasti vrlo velike, da se pridrui ekipi koja iz hladovine kritikuje rad i kritikom
pokuava dodi do potrebnih poena, a ne nekim znaajnijim konkretnim radom. Od konkretnog rada i
djelovanja prema borcima i narodu imali su samo podjele odredjenih paketa hrane i opreme, koji su vrlo
rijetko stizali u Gorade. I u tom radu su pokazivali svoje slabosti, posebno gdje su imall mogudnost da
odaberu svoje miljenike, dounike, glasae i telale koji de priati ono to oni kau, uglavnom, protiv
drugih estitih ljudi koji su im kao takvi smetali. Ponekad se deavalo da kategorije ljudi za koje je
namjenski izdvojena pomod ne dobiju, a dobiju prethodno nabrojane, mada su najede dobijali u
raspodjeli kao opdina nesto vedi broj paketa. Eto, to Avdiji, Trtetu, Dinetu i ostalima nije bilo dovoljno.
Imali su svi ponekog svog da pripaze. Sve to nije bilo dovoljno podlo pa su neki kao Avdija abanovid
onima koji se pobune traedi svoju pomod (paket i slino) davali odgovore pune ironije i osvetnikog hira
kao to su :
"Neka ti Sejdid da, ti si njegov, eno ti ga, idi njemu, on ima sve, ali ne da. I Hoda, oni su te doveli do
toga, s njima ti je sin i poginuo." Razljudeni i povrijedjeni ljudi su svakako reagovali a neki pribraniji su
davall i ovakve odgovore
"Jeste, oni se bar bore. S tobom je mogao poginuti samo u lopovluku, lopove jedan i onda je paket
ostao Avdiji. Tek kada bi neko znaajniji intervenisao, Avdija bi se povukao. Prema meni nije ispoljavao
neku hrabrost, a ja se nisam uputao puno u prepirku. Kratko sam ga u eventualnim situacijama
"utnuo" od sebe jednom rijeju i ozbiljnim stavom.
Eto, u takvu ekipu je uao Fikret Cocalid a sada i Esad Ohranovid. Hajde, valjda de se korigovati.
10.09.`93. obradovan sam vijedu da je Muaz Hadzid, Goradanin koga se sjedam po vonji oklopnjaka u
poetku agresije, sa jo jedanaest momaka - boraca, stigao bez problema iz Sarajeva, preko Igmana, za
est dana u Gorade. To je bila jo jedna potvrda mogudnosti dolaska manjih pa i vedih jedinica na ove
prostore, ali i odlaska sa istih organizovano ili samovoljno, ega sam se pribojavao. Iz razgovora sa
pristiglim borcima dobijene su znaajne informacije o etnicima koje su govorile da oni ne oekuju vie
prolaze naih jedinica kroz tako veliku PZT jer to vjerovatno smatraju vedim rizikom ili neizvodivim
zadatkom. Ucrtana je maruta kretanja. Nijaz Nuhanovid, naelnik obavjetajnog organa u IBOG-u je
posebno puno radio na prikupljanju podataka to sam ja shvatio kao elju da pronadje neka rjeenja za
ubacivanje jedinica na ovaj prostor i predloi ih meni. U poetku je to i bio njegov jedini cilj, ali kako je
vie ulazio u marutu mogudeg puta, tako je sve vie razmiljao o svom odlazku. U dva-tri navrata me
pitao kakve su anse za njegov odlazak do Sarajeva i dobijao odgovore da sada nema objektivno nikakvih
mogudnosti bez velikog rizika da se prodje do Sarajeva, a da ja ne mogu odobriti takav odlazak bez
minimuma sigurnosti. Ustvari, ja sam mogao samo predloiti komandantu Buljubaidu, a on da odobri.
Nijaz Nuhanovid major, aktivno vojno lice, je ponajvie po svojoj elji stigao, krajem '92. u Medjedju sa
izraenom eljom da pomogne borcima 1.Svbr da udju u njegov i na Viegrad. Po dolasku je iskazao
svoje divljenje borcima ali i razoarenje u uslove ratovanja.
Ostavio je porodicu na milost i nemilost sarajevskim okrutnim uslovima ivota raunajudi da de porodici
pomodi i vojne i civilne institucije, bar da preivljava ako ne da ive kao porodice onih koji ratuju tu, u
Sarajevu. Bio sam prisutan vie puta kada se razoaran u toku razgovora hvatao za glavu i udio govoredi
svojoj supruzi:
"Pa je li to mogude Seno?", i na kraju joj poruivao "lzdri, molim te, ja du odavde probati da se ujem,
zavrit du to ja. Nemoj mi se sikirati pazi na djecu i uvaj mi se".
A onda je sa mnom komentarisao kako nita nisu pomogli oni koji su obedali kako njegova Sena drhti na
pragovima pojedinih njegovih kolega, a oni je i ne prime. On to nije mogao shvatiti. Ovdje gdje je sada, u
jedinici toga nema, ali ne i van jedinice jer ima u svakom itu kukolja i brzo se zaboravlja dobro mnogih.
Odlazili smo zajedno do komandanta Buljubaida da pokuamo odmah reagovati da se Nijazovoj porodici
i porodicama ostalih starjeina koji su ovdje, a ije porodice su u Sarajevu, pomogne bar da ne gladuju.
Uvijek su obedanja bila ogromna, a realizacija mala i to poslije novih intervencija, obino. Nijaz mi je u
Komandi 1.Svbr bio od velike koristi i pomodi. Puno odluka koje sam donosio i sam je pripremao do
nekog stepena, a konane odluke kritiki mudro sagledavao. esto je imao i drugaije miijenje, to me
tjeralo da preispitam odluku sagledavajudi jo jednom sve elemente, odnosno, argumente za i protiv
odluke, to je najede poboljalo istu.
Ostale starjeine su se obino brzo sloile sa mojom odlukom i zato mi je Nijaz bio posebno znaajan.
Sada, kad je na novim obavezama u IBOG-u, ponovo pokuava da d puni doprinos u radu ali i u
prijedlogu svojih rjeenja i kritikom osvrtu na neka moja bitna rjeenja i odluke. Bolan majci", esto je
tako poinjao svoje reenice uvjeravajudi sagovornika u ono to eli redi, a posebno simpatine su mu
bile gestikulacije rukama dok govori. Nervoza u rukama kada iekuje cigaretu je takva da ovjek pomisli
da mu ruke trepere, a da prsti poigravaju ritmom koji ni oko ne moe pratiti. Svaka moja cigareta koju
sam esto ostavljao za njega je bila naa obostrana radost: njegova da je zapali a moja da sagledam taj
ceremonijal oduevljenja. Nije kao ni mnogi drugi imao uslove u Goradu, a pogotovu u Medjedji, za
ivot dostojan jednog starjeine ni po jednom elementu, od smjetaja koji je rjeavao kako se snadje do
ishrane. Svaki odlazak na pitu po pozivu mjetana za mene on je prihvatao kao dijete obradovan. Nisu ti
odlasci i rukovi bili esti. Poziva je bilo jako puno, a ja sa svojom ekipom sam prihvatao samo one za
koje sam smatrao da su do kraja iskreni i bez interesa. I takvi su esto otkazivani zbog obaveza. Nijazov
brat Rasim Nuhanovid je po priama svjedoka koji su boravili u Viegradu maja i juna'92. godine ubijen
na dupriji i baen u Drinu, a Nijaz se jo nada da je iv, kao i ja za svoju gluhonijemu sestru Fahriju. Nijaz
se snalazio na razne naine za pranje garderobe sa kojom je oskudjevao i muku muio da to uvijek bude
isto, a on ist i uredan. To nisu bile samo njegove muke, ved velikog broja boraca i starjeina u brigadi i
IBOG-u. Ovo su samo one znaajnije muke koje su Nijaza tjerale da razmilja, da svjesno rizikuje ivot i
pokua otidi do porodice u Sarajevo. Ljudski me jedne prilike upita:
Moe li ti zamiriti dok ja odem, ali du se pozdraviti svakako s tobom", ree i zatrepta oima.
Svaki drugi odgovor osim "mogu" bio je za mene predalek, mada sa vojnikog aspekta grijeim, ljudski
aspekt mi je u ovoj situaciji blii, to je moja slabost. Ali kad ved grijeim, upitah ga:
"Mogu li ti ta pomodi" da bar prodje sa manje rizika i manje problema ovo njegovo prijavljeno
dezerterstvo.
"Moe. Prvo nemoj ovo prijaviti Feridu dok se ja ne javim, akobogda, iv i zdrav, drugo, evo marute
ako ima ta predloiti i trede, ako mi ta zatreba hrane i pomagala, eto nisam ba skroman ree i
nasmija se a onda upita: "Moe ili ne moe?"
"Ma moe, zna da moe, ali daj mi reci ekipu s kim de idi upitam ga da se uvjerim koliko je grupa
ozbiljna i spremna za ovakva iskuenja. "E to ni ja jo ne znam, radim na tome", - zahvali se, prui ruku i
ree:
Ovo je samo za nas, mada znam da je suvino to to naglaavam" nasmijei se i slatko zapali pola
cigarete koju je ugasio: nekad prije.
U ovom haosu agresije unitavano je mnogo toga, ne samo surovodu rata nego i neodravanjem i
vremenskim nepogodama. Ali, neto to mi je kao inenjeru umarstva, profesionalcu, jako teko padalo
je bilo viestruko brutalno i totalno unitavanje ekosistema u umama direktno, a indirektno i ire. To
to su etnici palili, granatama sjekli, sravnavali motorkama, ranjavali gelerima u cilju unitavanja svega
to nam moe pomodi. To sam prihvatao kao njihov zloin u sklopu ukupnog zloina koji ine u bezumlju
istroenih ideja odbrane ugroenog srpstva i Srba. Na pojedinani i organizovani kriminal, pokolj ume
bez reda i potivanja zakona prirode i zakona ovog drutva nisam mogao prihvatiti kao na, pitajudi se
esto jesmo li mi sebi ponekad oni? Je li nas priroda hrani, a evo i brani?
Medjutim, oni kojima su vidici pomudeni kau:
"Hajde bogati, komandante, svaki dan se gine, ko zna dokle demo preivjeti", bio je najedi odgovor, a
ja sam obino odgovarao:
"Ti i ja moda nedemo, ali neko hode, ako Bog da, a bez prirode, bez ume nema ivota". Tako sam
tjerao ljude da malo razmiljaju prije nego to ponu redom iati brda obrasla umom. Na razmiljanja
nekih: Ima ume, ne moe je nestati" ja sam uzvradao: Ima i onakvih kakvi su oni jo naalost puno, i
brzo de joj dohakati." Moja sreda je to ipak posjedujem neki autoritet u ovom narodu pa me svi bar
estito sasluaju. Lugara, umara, koji ved obavlja u radnoj obavezi svojih dunosti, pored ostalih,
uvanje i zatitu ume, mnogi i ne sasluaju. Jedinice, brigade i bataljoni, u svojoj logistici imaju esto
monopol i sijeku po svom izboru. Kakvi umari i kakva doznaka u agresiji i belaju, to je zabluda i nekih
komandanata jedinica. Logistiar u 1.Svbr im kae da mu umar ne dozvoljava da sjee u nekom gore
rejonu drva za brigadu i pita ta da radi. "Uradi ono to oni trae, ispotuj do kraja proceduru, ne samo
sada ved i ubudude, i nemoj da bude sluajno nekih drugaijih radnji." Bilo mu je potpuno jasno i oko
toga nije vie bilo prie. Razmiljajudi o efektima agresije, vrlo esto sam dolazio do jednog opdeg
zakljuka da se razara sve dobro, ali se u tom razaranju filtriraju i izuzetne vrijednosti ljudi i ujedno gube
ved steene kod nekih drugih, a kao nikada prije veliaju ideali. Medjutim, mi koji se borimo za spas
golog ivota ovog naroda i grama ove Bosne ponosne, taj ideal uvaavamo kao najsvetiji, jer nam bez
njega nema ni opstanka. Ideali neprijatelja su prolazni i brzo de izblijediti zato to agresija due traje.
Naminkani sjaj etnikih ideala blijedi, vremenom ga spira stvarna i surova istina.
SIGO - igre su protekle u pravoj sportskoj atmosferi koja me podsjetila na onu mirnodopsku, u
sportskom centru Ude u Viegradu, na kome su igrane medjurepublike omladinske sportske igre, i
kada je prostrani kompleks sportskih terena Ude bio prepun sporta, druenja i rezultata, a sada se tamo
igraju igre nekih preostalih sportaa, ali sigurno bez duha koji je krasio te mirnodopske igre. Taj duh je
ranjen i teko de preivjeti, a i kad preivi nede potpuno zaivjeti dok budu ivjeli oni koji ga ranie. Ekipa
Gorada, kao to se i oekivalo, je bila najuspjenija. Sve drugo sem pobjede u svim ekipnim sportovima
bi doivjeli kao pravi neuspjeh. Imali su naske ekipe gotovo potpunog mirnodopskog sastava, a ostale
opdine su krpile ekipe od onih koji su uglavnom rekreativno igrali neke od sportova. U pojedinanim
disciplinama je bilo neto drugaije i malo interesantnije. SIGO igre su tempirane u dane kada se
obiljeavala godinjica oslobodjenja Gorada pa su propratne sveanosti odrane u pauzama sportskih
aktivnosti. Program je ukupno bio pretrpan, a kao jedna vidno ispoljena slabost u protokolu
obiljeavanja godinjice, bila je uskradivanje nagrada najzaslunijim borcima i starjeinama, gradjanima i
funkcionerima, kao i institucijama i jedinicama. Razlog je to nisu mogli da se dogovore akteri rezultata i
sadanji aktualni gradski prvaci. Ono to se iekivalo kao lag na sportska takmienja je bila utakmica
Goradanski - ostali (IBOG),od poetka agresije prva fudbalska utakmica na terenu Radnikog odnosno,
Goradanskog.
Kao selektor ekipe imao sam i ueda u pripremi iste, posebno u izboru igraa i taktike. Bilo je samo
pitanje koliko demo izgubiti razlike. U ekipi koju sam odabrao, bili su uglavnom bivi fudbaleri klubova sa
Drine iz okolnih gradova, sada uglavnom dobri borci koji nisu navikli da gube. Taktika nije bila nita
posebno. U poetku defanzivna, a kasnije de se mijenjati po potrebi. Eto, tako je sastavljena ekipa, od po
tri-etiri borca fudbalera iz svake brigade, uletjela u vatru u tu utakmicu, kao oni koje de napuniti
golovima i igrom nadigrati ekipa Goradanskog. Kada je u poluvremenu bio rezultat 0:0 onda se malo
raspoloenje igraa i rukovodstva Goradanskog promijenilo tako da su u drugom poluvremenu pokuali
to prije postidi gol i eto, to se iskoristilo kao naa ansa. Njihova nervoza im je razruila koncepciju igre.
To su iskoristili moji igrai i dobili smo utakmicu rezultatom 1:0. Neuporedivo je bilo razoarenje i
gorina poraza u odnosu na radost i slast pobjede kod igraa dviju ekipa, a meni je to bila dobra osnova
da kasnije sa igraima Goradanskog, a posebno sa rukovodstvom, imam adut vie u sitnim alama. Da
se sve ovo pokvari 19.09.93. pobrinuli su se etnici artiljerijom ispalivi desetak granata koje su pale u
blizini stadiona na kome su postrojavane jedinice IBOG-a, dodjeljivane odredjene nagrade i nagrade za
najbolje ekipe na SIGO-takmienju. Eto, etnici su se potrudili da pokau kako mi jo nismo slobodni,
kako nas mogu ometati kada to oni ele i kako znaju gdje se i u koliko sati postrojavamo pa da nas
"pozdrave." A o tome su uli od nas, jer mi to javno saopdavamo na sva zvona. Bilo je malo panike i
ljutnje odvanih boraca, elje da se etnicima uzvrati, ali nije, jer to nije na stil borbe, a i da jeste, ne
moemo se rasipati granatama koje na prste brojimo. etniko iivljavanje je proteklo bez posljedica, a
nama je to bila jo jedna opomena da poneto ostane samo za nas.
Nijaz Nuhanovid mi u akam navrati da se pozdravimo, jer on nodas ide na put neizvjesnosti po
sopstvenoj odluci, ide da pokua pomodi porodici i sebi, ali ne bjei da pomogne Bosni.
Zaelio sam mu sredu a prethodno, ono to se moglo odvojio za puta i sagledao odabranu marutu
dajudi mu sugestije samo na osnovu kartografskih podataka. Pozdrav je bio muki, bez puno emocija, a
kako se udaljavao niz ulicu i okretao, ja sam prelistavao nae dosadanje prilike i neprilike i nadao se da
de on ponovo dodi sa oslobodiocima iz Sarajeva, ili mi u Sarajevo. Obedao se javiti im stigne u Sarajevo.
Javio se 27.09.,93 iz Konjica. Imao je problema u putu i susrete sa etnicima, ali je uspio prodi, to je
najbitnije. Lahnulo mi je i puno me obradovalo.

S pjesmom do slobode

Ono to su etnici inili iznenadnim granatiranjima esto je bilo vrlo tragino, a tragedija je bila veda to
su osobe, koje ginu ili ostaju invalidi bile mladje. Njih posmatrai UN-a nisu puno opteredivali. Oni su sva
primirja krili kada poele, ak su gadjali strogi centar i objekte u kojima su posmatrai UN-a smjeteni.
Moda su eljeli da ih zaplae i istjeraju. Nai diverzanti su ponekad morali pokazati da prljavi podmukli
artiljerijski napadi treba da stanu, odlazivi u dubinu POT (privremeno okupirane teritorije), vojniki
izvrivi diverzije i to iskljuivo na vojne ciljeve. Tada su etnici razmiljali kako i koliko de granatirati.
Ponekad su u gnijevu zbog poraza istresali i vie granata, ali znatno ede reakcije u nastavku agresije su
bile strah da im se ne ponovi i ne uzvrati diverzantskim napadom. Mnogo je bilo pravih diverzanata po
hrabrosti, ali vrlo malo kolovanih oficira koji su mogli osmisliti i voditi diverzantska dejstva. Medju
najboljim oficirima tog profila bio je Ferid Dizdarevid Dizdar sa kojim sam esto razgovarao o tim
dejstvima i naim mogudnostima. Ovih dana me izvijestio da je takvih aktivnosti bilo i da su rezultati
desetak poginulih neprijateljskih vojnika i neto zarobljenog MTS-a, a da su nai svi ivi i zdravi da je
aktivnost izvrena u njegovom kraju u okolini ajnia. Dizdar je, inae, ulivao svojim stilom rada,
ponaanjem pa i fizikom pojavom, puno povjerenja borcima a meni je djelovao hladan i tih u obinom
nastupu, ali u borbi je bio brz energian i razborit. Vrlo struan rezervni oficir iz okoline ajnia,
poznavao je izvrsno teren, valjda, kao lovac i zaljubljenik prirode. Vitka stasa, suha lica, djelovao je
iscrpljeno, uvijek vie nego to je doista iscrpljen, a mogao je savladati sve fizike napore samo da
zadatak izvri. Njegova snaga je nicala iz njegove volje i bitno je da on to odlui uraditi i to je uradjeno.
Po ovom posljednjem je bio prepoznatijiv i cijenjen. Uvijek je imao vie dara za napade, a specijalnost su
ipak bili diverzantsko izvidjaki zadaci, dok je odbranu kao i veliki broj odvanih boraca, sa manje volje
prihvatao. Vjerovatno je traio ansu za slinu poziciju u borbi sa blie distance, mada nikada do sada
nije mogao imati niti municiju, niti naoruanje i opremu kao etnici, i to je najbitnije previe je volio
Bosnu i njen narod da bi dozvolio da nestane jednog ili drugog. Durakovid Ramiz, komandant 43.drinske
brigade je uz njega imao sigurnost i svoju korekciju u mnogim elementima, a naroito u prilagodjavanju
suhe vojne teorije ovdanjoj praksi. U svim teim situacijama Durakovid se oslanjao na Ferida Dizdara to
mu je, u mnogome, olakalo vodjenje jedinice i to je, ini mi se, znao cijeniti uzvradajudi visoki nivo
potovanja Dizdaru. Njih dvojica su bili odlina kombinacija za uspjean rad u ovim tekim uslovima.
Potpuno su se dopunjavali. lpak, neke razlike su postojale, ali su bile po strani i ispoljavane su vrlo
rijetko.
Dizdar je kao borac i komandant dolazio u vrlo kritine situacije, ali je iz istih izlazio ponekad uz laka
ranjavanja. Sada ponovo pokuava da pripremi nova dejstva u svom stilu, ali da ih ukomponuje zajedno
sa dejstvima ostalih jedinica shodno zadacima dobijenim na sastanku naelnika tabova brigada, a po
naredjenju komandanta IBOG-a. Bilo je medju oficirima starjeinama koji su zauzimali i mjesta
komandanata brigada, onih koji su jo kao da je'92. i poetak agresije govorili:
"Nemojte da diramo etnike, oni de nas napasti ako ih diramo, a ako ne, onda moda i nede."
Dizdar, Klinac, Zenga, Zaim, Ferid Buljubaid, Zakir, Hoda Zaim Kustura, Drljevid, velika vedina starjeina
i ja smo bili razoaraiii takvim razmiljanjima i takve komentare smatrali neozbiljnim. Pa zar smo ih dirali
napadali i ubijali prije nego to su poeli sa agresijom.
esto sam u obilasku ranjenika doivljavao da propratim operacije. Ponekad nisam znao ni ime borcu,
ali sam sa njim preivljavao svu njegovu muku ostajudi dugo u nodi da bih pomogao svojim prisustvom
da preivi. 25.09.`93. sam sluajno svratio Kemi Korjenidu i poslije takvih operativnih zahvata vidio
njegov veliki premor i premor kolega ljekara. elio sam ih iznenaditi i poastiti, ali nisam imao ni kahve, a
ni cigareta. Doktor Korjenid je ovjek sa kojim sam mnogo puta do sada razgovarao, koji me uvijek tako
srdano i toplo primao i ponekad pozivao da uje ta ja mislim o situaciji obino kada je bilo kritino ali i
da ispriam o uspjesima u bitkama koje smo vodili a ja komandovao. Znao je insistirati da dodjemo kod
njega obino Prle i ja i u miru o svemu porazgovaramo, uz dobar ruak. Sada, taj moj doktor sav
iscrpljen, ree djeaki:
Za kahvu i pravu cigaru bih dao sve sada, vratila bi me u ivot." Rekao sam mu da urim kudi i da demo
se vidjeti sutra, odnosno danas popodile jer je ved bilo oko 1 poslije ponodi. Otiao sam do Kema
Kuljuha, uglednog Goradanina, i rekao da mi za obraz treba, a on me je pogledao i prokomentarisao:
"Za tvoj obraz Kemo ima kutiju Marllbora i kesicu kahve" bijae brzi odgovor.
"Kako da se zahvalim?" upitah.
"Ti si se ved zahvalio" odgovori i pozva me da sjednemo, a znao je da urim.
"Hvala, urim, vidimo se", rekoh i pravo u bolnicu a doktor Kemo se iznenadi i komino upita:
"ta si zaboravio?" "Da nisi do'o zbog neke od ovih sestara?"
"A zna ti dobro doktore da ja nisam od tog posla," odgovorih mu to sam ozbiljnije mogao, a on se
nasmija i dodade:
Vi komandanti nijedan niste, samo su doktor Kemo i ostali doktori. Obradovao sam ga, a i njegovu
ekipu, tako da su bili kao djeca radosni. Uspijeli su savladati umor i ostali da gustiraju svoju iznenadnu
pravu kahvu i pravi Marllboro.
Ono to je 26.09.93. pobudilo moju neto vedu panju, a i mnogih gradjana Okruga Gorade, to je bio uz
pomod UNPROFOR-a organizovan odlazak poslanika na sjednicu Skuptine u Sarajevo. Otiao je i Cocalid
Fikret, vjerovatno po zadatku i dogovoru, a Nijaz Nuhanovid je morao nogom i to sa glavom u torbi.
Bitnije od svega ostalog je bilo to da de ljudi, poslanici iz Gorada, konano imati priliku da kau ta se
deava u goradanskom paklu a to de, nadam se, uozbiljiti svjetske sile da Gorade u okruenju ne bude
klaonica po njihovom odobrenju ili pred njihovim oima. Narod je to ovako komentarisao: to ode onaj i
oni i ta de on priati i koga de predstavljati." Kao da su htjeli odabrati nekoga ko de govoriti po tabijatu
tog naroda, ali to ne pije vode i nede jo piti, bar dok je ovo okruenje.
Povratak ekipe je uslijedio za nekoliko dana, ali Cocalic Fikret se nije vratio, to je uzburkalo Ratno
predsjednitvo Opdine Viegrad, a malo i narod, pa je bilo razliitih komentara. Sepo, Abdel i Esad
Ohranovid su traili da razgovaramo o novijim momentima nakon dolaska ekipe iz Sarajeva, to sam
zajedno sa Hodom prihvatio i dobio puno vrlo znaajnih informacija, a pitao sam samo: "Da li ima
namjera da se u Gorade upute znaajnije jedinice i MTS ili deblokira Gorade i kako"? Odgovor je bio:
Ima, ali ne znamo kada i kako." Jebaji ga, ko da mi nita niste rekli", ree Hoda Zaim Kustura i nastavi
rondati u svom stilu. Ja sam ovo jo jedno obedanje i najavu prihvatio s puno rezerve. Sa predstavnicima
MUP-a Gorade smo povremeno odravali sastanke Ferid Buljubaid i ja, a povremeno i ostali lanovi
Komande IBOG-a i razmatrali mogudnosti zajednikog djelovanja u savladavanju nekih bitnih problema.
Jedan od jako naglaenih problema koji su pravili borci iz svih brigada, a ponajvie iz 1.Svbr bio je upad u
stanove, prazne, poluprazne ili naputene kude bez ikakvih papira, rjeenja. Predstavnicima MUP-a su
pristizale albe, uglavnom na Viegradjane. Kada bi intervenisali ili izvrili uvidjaj slubena lica su na
pitanje, to ste uselili ili to ste provalili, dobijala odgovor gotovo identian od svih a to je: "Reko Sejdid
da provalimo ili da uselimo", i onda se tu pria zavravala.
Sada se predstavnici MUP-a pitaju jesam li ja to stvamo rekao svima i zato, ako jesam, i njih nisam
slubeno obavijestio o tome. Bilo je slobodnijih, pitanja zato podravam nered i to bi odguralo do
optubi vedeg stepena da nisam prekinuo i rekao da su se ljudi snali, zloupotrijebili moje ime, ali da ih
ipak ne treba utnuti na ulicu ved nadi rjeenje, kao i to da sam svima koji su me pitali rekao da probaju
potpuno legalnim putem i da du im pomodi u takvom postupku, a ako bude problema da, izvjeste,
Komandu ili svog pretpostavljenog. Dugo su ova pitanja rjeavana a Viegradjani nosili zvono provalnika
u stanove pa i ja u ime Viegradjana, odgovoran ili neodgovoran. Rjeenje ovog i slinih problema
dogovoreno je zajednikim angamanom MUP-a i Komande IBOG-a, ali ja sam ostao onaj koji sugerie, ili
ak i omoguduje provalu, titedi one koji provaljuju u stanove i kude, najede prazne i najede uvane
za one koji su, eto, otili pa de se vratiti i dobro zahvaliti svojim uvarima. Njihove kude i stanovi bi
trebali biti skuplji, do sada je to bilo tako, od spasa ivota. Sloili smo se da te kude i stanovi budu legalno
useljeni to prije, uz potpunu proceduru i potivanje propisa, a naroito prava na linu imovinu. U Beridu
je, u organizaciji 1.Svbr i nekolicine entuzijasta, Sabahete, Berija, Bahre, Ministra i ostalih, pripremljen
muziki koncert pod nazivom: "S PJESMOM DO SLOBODE". Koncert je protekao u dobrom raspoloenju,
a trajao je puno vie od predvidjenog vremena. Svaki skup muziara, svaka feta je za mene bila jo
jedno sjedanje na rahmetli Adema-Adija. Vedina muziara su bili njegovi prijatelji i neizbjena tema su
bila sjedanja na predratna druenja, a kada se pria zavri ostajao sam u svojim razmiljanjima i svom
bolu. ta bi bilo da nisam ostao u Goradu? ta bi bilo da sam rekao Adiju da ne dolazi ovamo? Bio bi iv.
Na kraju, rijeju sudbina, samo malo ublaim krivicu ali ne i tugu.

Zaja se vratio

Puno radosti je donijela informacija da je ovih dana na prostore goradanske slobodne teritorije stigao
Zaim Imamovid. Osjetilo se u narodu da je vedriji, veseliji pa ak i ivahniji, i svuda se prialo o dolasku,
ponegdje pridodajudi kako je doao sa jednom jakom jedinicom i kako ima namjeru deblokirati Gorade
odmah i jo mnogo vrlo nerealnih elja je pretoeno u Zaimovu namjeru. Lino sam se jako obradovao
znajudi snagu autoriteta, sposobnosti i mogudnosti Zaje. Evo anse da se malo trgnemo iz ove uspavanke
koju su nam etnici napakovali poslije ofanzive na Medjedju. Pitao sam se: "Gdje je Zaja, to ne dolazi u
Gorade?", zvao Komandu 1.drinske brigade, a odgovor mi bi malo nonalantan: "Dodi de dok se odmori
dva-tri dana". Poznajudi Zaju, nisam mogao povjerovati da nede, koliko god bio umoran, prvo dodi u
Gorade i u Komandu IBOG-a. jer on je pravi profesionalac. Medjutim, eto neto sam previdio. Neki ljudi
su se potrudili da ga napumpaju sa puno loih informacija o tome kako je on odbaen i kako se tamo
neki komandanti epure po Goradu uz jo puno bljuvotina line prirode. Sa Zaimom je doao i Emin
Imamovid koji je bio bezbjednjak u IBOG-u do odlaska, aprila '93. godine. Dobar dio dezinformacija je
kolao o njemu, tako da se stvorila atmosfera da zvanine vojne, a naroito civilne strukture, ne ele
prihvatiti Zaima. Oni koji su priali ovakve bljutave prie, koji su potrali na "mutuluk" su ostali vrlo blizu
Zaima u narednom periodu kao vjerni fasifikatori i najvedih istina. Bilo je u toj ekipi i estitih ljudi koji, ili
su dutali ili su bili neuvjerljivi, bar u poetku: Mujo Pestek, Nihad Klinac, Devad Adem Oskar, Edo Fejzid,
i ostali. Ipak, Zaja je doao nakon dva-tri dana na sastanak u Komandu IBOG-a i vidno rezervisan dao
neke svoje prijedloge i miljenja, dosta tvrdo, gotovo naredbodavno. Taj stil se nimalo nije dopao
komandantu Feridu, a ni meni, ali raunali smo da je to prolazno kao i odredjena, ved primjetna, distanca
prema Feridu naroito ali i prema meni Dervi Harbinji, Ekremu Veljanu, Himzi Selimovidu i ostalima iz
Komande IBOG-a. Na sijelima koja su organizovana u uem sastavu bistrila su se ved bitna pitanja, a Zaji
dodvoravali mnogi sa ciljem da, eto, oni pomognu da se neko promijeni i da Zaju zastite. Pa od koga,
kada njega svi borci, starjeine i cio narod, vole i cijene dovoljno da niko ne pomisli nita runo, a kamoli
uini?! Ovih dana, dok su ta sijela odravana, pokuavao sam biti vie uposlen u brigadi to mi je
omogudilo da ne sluam razne uglavnom "uplje" prie, o tome kako Zaja eli ovo ili ono i slino. Nadam
se da demo mi sjesti i dobro razbistriti sve ozbiljno to se eli promijeniti na ovom prostoru, a duboko
sam uvjeren da Zaim eli najbolje ovom kraju i ovom narodu. Puno je volio Drinu i po povratku je iskazao
je oduevljenje ljepotom svog rodnog kraja. Znao se druiti i biti neprimjetan, a katkad i oduevljavati
drutvo. Ipak, sport je, ini se, najvie volio i bio je, pravi sportski tip i na Akademiji, a kasnije u slubi u
bivoj JNA u Vipavi, Sloveniji puno puta pokazao da je bez premca u nekim vojnikim sportskim
disciplinama. Svojom brzinom, a bogami i tehnikom, lomio je protivnike i u fudbalu koji je vrlo esto
igrao. esto smo razgovarali i o njegovoj porodici, o problemima da se konano smjeste i dobiju status
izbjeglica. Volio je puno svoju suprugu Sutku, sinove Ernesta i Denisa. Ponekad smo zajedno sjedili u
centru veze IBOG-a. Kada bih sa njim razgovarao, iskazivao je puno jednostavne topline i ljubavi prema
svojoj porodici. Volio je i pjesmu, ali ne tako puno da pjeva koliko da slua i uiva. Eto, sada takvog Zaima
neko eli preusmjeriti i naznaiti da on ima onih koji mu podvaljuju, ili moda jo i tee. Dodue, neki
ljudi iz civilnih struktura Okruga i Opdine nisu oduevljeni ni Zaimom. To mogu biti oni koji niiji dobar
rezultat, a pogotovo autoritet, ne vole. Njih je, sredom, jako malo.
O kadrovskoj problematici se ponajvie razgovaralo na puno narednih sastanaka Komande IBOG-a.
Iznoeni su razni prijedlozi koji su bili vrlo priblini jedan drugom. Ferid Buljubaid je predlagao da on,
Veljan i Dervo odu, a da ostale starjeine budu rasporedjene kako se dogovorimo, respektujudi svaki od
elemenata. ini se da je Zaimovo insistiranje na prejedlogu da Emin Imamovid bude bezbjednjak u IBOG-
u bilo neto naglaenija konica za na ukupni dogovor i usaglaeni prijedlog, ali tu nije taka. Prijedlog
mora biti potpuno podran i od civilnih struktura. E, tu su stvoreni odredeni principi koje je bilo poteko
rijeiti. O miljenju predstavnika civilnih organa bilo je puno polemike i pitalo se ko tu sve daje miljenje.
Konstatovano je da tu nisu miljenja samo predsjednika Opdine i Okruga Gorade.
Pod vatrenim goradanskim nebom svoje mjesto je traila i vrlo rijetka preostala divlja koja rat nije
razumjela i kojoj je on donio mnogo novih neprijatelja. Pored granata mina, poara i vremenskih
nepogoda sada je svaka puka postala potencijalni neprijatelj zeeva, srna, lisica, divljih svinja, medvjeda
i ostalih divljih ivotinja koje nisu uspjele pobjedi sa ove, za njih uarene plate. Lovci koji su istinski
zaljubljenici lova bili prije agresije su pokuali uticati na sve koji se iivljavaju prema divljai, ali su imali
malo uspjeha. Jednostavno, odgovor lovokradica je bio: "Nemamo ta jesti." "Ima ti da nam da?""Mi
mesa nismo vidjeli godinu dana" i slini. Delegacija Lovakog drutva Gorade u sastavu: Ramiz
Drakovac, Rizo Dacid i Rasim Mirvid je od mene traila da uinim to mogu da se vojska ne bavi
krivolovom, mada znaju da je to vrlo teko regulisati, a tek kontrolisati i suzbijati krivolov. Ono to sam
obedao bilo je da demo informisati u sklopu informisanja boraca o tetnim posljedicama krivolova, a
oruje smjestiti u oruanje jedinica i da tako oekujemo mnogo manje problema oko upotrebe oruja
izvan borakih zadataka.
25.10.93. je ispradena grupa starjeina koja je dala veliki doprinos u odbrani naroda i slobodne teritorije
u kojoj su bile vrlo sposobne starjeine od kojih se, iz razliitih razloga, opratamo, nadam se, ne na
dugo. Teko sam prihvatio da toliko starjeina u ovim tekim i sloenim okolnostima naputa Gorade, ali
nisam mogao sprijeiti nikoga, jer svi oni su imali vrlo znaajne razloge. Ono o emu sam razmiljao i to
je ukupno uzrokovalo nestrpljenje ovih starjeina i ubrzalo odlazak, je neuredjivanje kadrovske strukture
u IBOG-u i brigadama, kao prvo, a drugo i uticaj pada prostora Medjedje i Ustiprae.
Odlazi general Gamal, ovjek koji je iskazivao ogromnu elju da pomogne Bosni, a svoj ivot stavljao na
kocku odmah po dolasku u Medjedju, izlazedi sa mnom u izvidjanja u medjuprostore sa eljom da
uestvuje u pripremi dejstava ka Viegradu krajem maja '93. ali etnici nas preduhitrie. Trebalo je vidjeti
njegova razoarenja to pomod iz Gorada ne stie u Medjedju. Nisam ga mogao puno razumjeti, a
govorio je odlino engleski, ali ja prevodioca nisam imao. Ono malo to sam uspio razumjeti bilo je
izreeno energino pitao se zato komandant Ferid ne poalje pomod, ta on misli, zna li on ta se ovdje
deava, i sl. Znao je Ferid ta se deava, ali nije general znao nae slabosti. Ferid je esto morao moliti da
se neto zavri ili naredjivati vie puta isto jednoj jedinici, a onda, kada to ista ne izvri, drugoj koja hode.
Ta druga je vrlo esto bila 1.SVbr. General Gamal je sebi pojasnio situaciju u toku svog boravka i
vjerovatno ima namjeru da istu prezentira u Sarajevu.
Zahvalio sam se u ime boraca, i u svoje ime, prvo njemu a onda i ostalim starjeinama koje nas
naputaju. Zenga je, takode, doao da ide u Viegrad, da udjemo zajedno. On i general su bili zadovoljni
pripremom odluke kao i idejom koju sam im prezentirao. Zenga je sebe ved vidio u gradu dok je
razgledao odluku na karti, ali eto, sada se vrada. Malo je nezadovoljan ukupnim stanjem. On ima i neke
line planove sa svojom bududom izabranicom, nekom Amerikankom koju nisam imao priliku upoznati,
ali kau da je jako zgodna. Zenga je izgubio brata u Holijacima, a babo mu je u zatvoru kod etnika u
Viegradu. Oekuje razmjenu i ima snage, hrabrosti, znanja i iskustva. Vrlo je hladan, a kad plane sijevne
i ne zaustavi se. Uvijek je drao metak u cijevi i ukoen pitolj. Bio je u sebe puno siguran. elio sam da
zajedno dejstvujemo, ali eto, on odlazi. Jo jedan vrstan oficir na koga bar ubrzo ne mogu raunati da
preuzme dio moje odgovornosti, ili neku od brigada, Raid Sobo, koji nije planirao idi, ali situacija poslije
Zaimovog dolaska se promijenila i to je ubrzalo njegov odlazak. On je iz grupe koja odlazi, najvie boravio
sa mnom u jedinici, mijenjao me, preuzimao dobar dio obaveza i izvravao dosta dobro i vrlo korektno.
Izgledao je kao djeak vrlo velikih sposobnosti. Imao je i porodinih problema, poput Nijaza Nuhanovida,
i to je ubrzalo odlazak. Za njega sam se nadao da ce najbre dodi ponovo u Gorade. Veljan Ekrem,
potencijal u oblasti logistike, nenadmaan u IBOG-u, vjerovatno i ire, visok, vitka stasa, malo sporih
pokreta i ekavskog prihvadenog u toku slubovanja u bivoj JNA. ovjek odlinih ideja i zamisli, ali slabe
upornosti i neto manje odgovoran nego to treba da sauva svoj profil i potencijal. Viegradjanin po
rodjenju i on je ekao priliku da udje u Viegrad. Sam se ponudio da lijepo nacrta kartu odluke za b/d
prema Viegradu, i nacrtao je, ali daba. Dervo Harbinja, kao i prethodni, izuzev Zenge, oficir-
profesionalac, moj dalji rodjak koga sam upoznao u toku agresije, dobrih karakternih osobina i vrlo
odgovoran. Brzo pukne, ali se brzo i vrati. Vrlo je temperamentan. Ide, jer je osjetio da je vrijeme, a ima i
privatnih razloga. Sada smo puno, slabiji ali se nadam da de nastup ovih starjeina u Sarajevu biti uvjerljiv
u prezentiranju situacije u zoni IBOG-a te da de se na ovaj prostor uputiti znaajnija pomod u ljudstvu i
naoruanju, a naravno, i dodatni starjeinski kadar. Pitao sam u nekoliko navrata Ferida Buljubaida:
"Zato dozvoljavate da idu sve ove starjeine i zar ba svi moraju?"
Slegnuo je ramenima, otpuhnuo ljutnju iz sebe, i rekao:
"Izgleda moraju" i nastavi: "Pria svakog od njih je prejaka i uvjerljiva da bih ih ja zaustavio, a ovo to
ovdje imaju je prekipilo kod svih i svi su neupotrebljivi. Na silu ne ide, a njihove odluke su vrste. eli li
ih ti zadrati?" upita me s kritikim pogledom.
"Hode li da pokua? Izvoli", rafalno je izrekao sve.
"Zna da nedu, ako se ne dogovorimo, a zna i da sam otar i principijelan ako neto elim, i na kraju
zna da ovo smatram velikim gubitkom, ali idemo dalje", malo ljutito sam uzvratio. U sebi sam mislio da
jo mnogo toga kaem Feridu od toga da je popustljiv, preblag, da komanduje vrlo emotivno i da ima
slabosti prema tim ljudima kao i to da de nam se sve brzo obiti o glavu. elio sam uputiti i jau kritiku,
otvoriti se potpuno, ali uvidio sam da je on jako potresen tim odlaskom i da ne bi bilo dobro da se sada
uzrujava jer je potpisao dozvole. Ljudi odlaze, nema popravke, ostaju kajanje i samokritika. Primijetio
sam, mada to nije htio redi, da bi on vrlo rado sa ekipom i da mu je teko to ostaje bez onih njemu
bliih, a poelio je i porodicu ali....
Na godinjici formiranja 2/31 DUB (vitkovidkog bataljona), uestvovao sam u sportskom dijelu programa
kao lan fudbalskog tima 1.Svbr. Turnir je jako dobro organizovan, a nastupile su ekipe svih brigada i
ekipa 2.bataljona 31 .drinske udarne brigade. Ovaj naziv "udarna" me uvijek podsjedao na radne akcije i
radne brigade koje su rezultatom dobijale taj epitet i to priznanje. Igralo se na travnatom terenu FK Azot
u Vitkovidima, to je bilo prava atrakcija poslije mnogo igranja na betonu. Ekipa 1.Svbr je osvojila prvo
mjesto, dobila nagrade i pehare, a meni je ostao u sjedanju jedan volej-udarac, silovit i neodbranjiv, sa
nekih dvadeset pet-trideset metara kojim je Ramga oduevio gledaoce, a mi poveli sa 2:1 u finalu protiv
ekipe 31 .DUB koja je oekivala da de lagano dobiti ovo finale. Konaan rezultat je bio 3:1, a ja sam igrao
jedno poluvrijeme. Na zajednikoj veeri,povodom godinjice Drugog bataljona 31.DUB, smo
obavijeteni da je Zaimov urak poginuo. Zaja je otiao, mi smo ostali, ali drugaijeg raspoloenja. Momci
iz moje ekipe su se, ipak, dobro provodili i znali da proslave pobjedu.

Kraj prvog dijela (Prva knjiga)

SKRADENICE

b/d borbena dejstva
CSB centar slubi bezbjednosti
DIG diverzantsko-izvidjaka grupa
DIJ diverzantsko-izviaka jedinica
IC infracrveni uredaji za nodno osmatranje
IDC izvidjako-diverzantska eta
LARV PVO laki artiljerijski vod protiv vazdune odbrane
l/o linija odbrane
M/48 model puke
MB minobaca
MG-ovka puka za izbacivanje granata manjeg dometa
MTS materijalno tehnika sredstva
MOB Muslimanska oslobodilaka brigada
MUP Ministarstvo unutranjih poslova
NRC Nastavno-regrutni centar
NS naelnik taba
OB oslobodilaka brigada
O Oslobodilaka eta
PAM protivavionski mitraljez
PASP 7/9 poluautomatska snajperska puka mm
PAT Protivavionski top
PM M/53 pukomitraljez. model 53
PM M/72 pukomitraljez, model 72
PT-mina protivtenkovska mina
PP-mina protivpjeadijska mina
POT privremeno okupiranih teritorij
RB runi baca
RIK rukovodenje i komandovanje
RPG runi baca raketa
SUP Sekreterijat unutranjih poslova
TO Teritorijalna odbrana
VBR Viecjevni baca raketa
VES vojno-evidenciona sposobnost