Povijest knjievnih teorija (od antike do kraja 19.

stoljeda)
Miroslav Beker

PREDGOVOR: knjievna teorija nalazi se izmeu estetike i knjievne kritike. Estetika je ira
disciplina od knj. teorije, apstraktnija je i udaljenija od knjievnosti, odnosi se na umjetnost u
cjelini. Knjievna kritika razmatra pojedinog autora i djela, ba kao i teorija, no teorija
pokuava generalizirati.
Knjievna teorija nije isto to i teorija o knjievnosti. Prvo je obino vezano uz odreeno doba
ili knjievni pravac, dok je drugo (po Solaru): "Teorija knjievnosti obrauje pitanja prirode
knjievnosti, oblika i naina knjievnog izraavanja i opdih i posebnih osobina knj. djela kao
umjetnikog ostvarenja. Nju zanima opda zakonitost knj. stvaralatva (...) Ona obrauje
povijesni razvoj pojedinih knj. rodova, vrsta, ali nju ne zanima prvenstveno kronoloki slijed
djela...". Osnovna orijentacija je sinkronijska, dok knj. teorijama treba pristupiti dijakronijski
tj. povijesno. Knj. teorije sastoje se od vanih tekstova o knjievnosti koji su povijesno
odreeni. One su niz pokuaja da se rui staro i stvori novo, napor da se kodificiraju
odreena knj. pravila i definicije. U povijesti knj. teorija nalazimo dva suprotna shvadanja
funkcije pjesnika: mimetske teorije i ekspresivne.
Knjievne teorije u antici

Poetak knj. teorija europskog kulturnog kruga usko je povezan sa starom grkom
civilizacijom, posebno u vrijeme njezina procvata u petom i etvrtom stoljedu prije Kr.
(Periklovo doba). Jedan od najvedih grkih filozofa PLATON, tvrdio je da pored pojavnog
svijeza postoji i svijet ideja, istih forma, te da je pojavni svijet sjena, odraz. Meu idejama
najvia je ideja dobra, a ona je usko vezana uz razum. U desetoj knjizi Republike govori o
poloaju pjesnika u idealnoj dravi (narod, vojska, vladari); pjesnik je dvostruko udaljen od
istine, a pjesnitvo je imitacija imitacije. Mnogi smatraju da je Platonov ak ARISTOTEL u
svojoj Poetici polemizirao s Platonom. Razlika izmeu njihovog stava prema poeziji proizlazi
iz razlike njihovih filozofija; dok Platon vjeruje da je bitak u ideji, Aristotel ga vidi u
pojedinanoj stvari. Poetika je najutjecajnije djelo cijele povijesti knj. teorija, a najvedi dio
bavi se tragedijom.

Aristotel, O pjesnikom umijedu

Razlika epskog i traginog pjesnitva je u tome to oponaaju razliitim sredstvima,
razliite predmete i na razliite naine. Def. tragedije: oponaanje ozbiljne i cjelovite radnje
primjerene veliine ukraenim govorom, oponaanje se vri ljudskim djelovanjem a ne
naracijom iono saaljenjem i strahom postie oidenje takvih osjedaja. Radnja (praxis) glavni
je element tragedije i ona mora imati poetak, sredinu i kraj, te je u njoj svaki dio
nezamjenjiv. est je vanih elemenata: fabula, karakteri, dikcija, misli, vizualni dio i skladanje
napjeva. Tragedija ne moe postojati bez radnje, ali moe bez karaktera. Dva su najvanija
strukturalna elementa fabule: peripetija i prepoznavanje. Do preokreta u traginoj radnji
dolazi prepoznavanjem (anagnorisis), to je obrat iz neznanja u znanje. Tredi dio fabule je
pathos poguban ili bolan in. Postoje jednostavne i kompleksne fabule, u prvima obrat
nastaje bez prepoznavanja. Karakteri: moraju biti primjereni, doslijedni i slini nama, treba
teiti da odreeni tip ovjeka govori i radi ono to je za njega nuno i vjerojatno. Pjesnikov
posao nije pripovijedati o stvarnim dogaajima, ved o onome to bi se moglo oekivati da de
se dogoditi. Pjesnitvo govori vie ono to je opdenito, a povijest ono to je pojedinano. Ep i
tragedija: ep ima samo jednu vrstu stiha i vremenom je neogranien, a oponaanje se vri
naracijom, a ne dramskim nainom, dok tragedija nastoji ostati u granicama jednog obilaska
sunca. Slinost: oboje je 1. opseno 2. oponaanje 3. u stihu 4. ozbiljnih dogaaja.
Pojam katarze u Poetici se nigdje ne tumai, no u modernom prouavanju izdiferencirala su
se 4 gledita:
1. moralno proidenje
2. medicinsko oidenje, lijee se patoloka stanja nagomilanih osjedaja
3. strukturalno proidenje, razvoj radnje proiduje tragiki in od njegove moralne
okaljanosti
4. intelektualno razjanjenje, pojmovi saaljenja i straha razjanjuju se kroz njihovo
umjetniko prikazivanje u drami.
Aristotelovom aku TEOFRASTU pripisuje se podjela stila na tri osnovne vrste
(jednostavni, srednji i velianstveni), ali njegovi tekstovi nisu sauvani. U tredem i drugom
stoljedu nae ere sredite knj. prouavanja preselilo se iz Atene u Aleksandriju. Najznaajniji
bibliotekar bio je ARISTARH. Rimljani su smatrali da su knjievnost i filozofija predmet
retorike. CICERON smatra da govornik treba poduavati (docere), zabavljati (delectare) i
ganuti (movere) sluatelja. Slavni govornik bio je jedan od glavnih uzora za vrijeme
renesanse. Za knj. kritiku zanimljiviji je DIONIZIJE: smatrao je da se retorika ne odnosi samo
na umijede govora, ved i pisanja. Zalagao se za pomno itanje i analizu knj. djela, te
usporeivanje. U Augustovo doba (1. st. pr. Kr.) HORACIJE pie lirske pjesme, ode i satire, ali
ostaje poznat po Poslanici Pizonima (nama je najvaniji dio Pjesniko umijede u kojem
savjetuje kako treba pisati). Prije svega treba paziti na izbor odgovarajude teme i njoj ostati
dosljedan, te treba paziti na primjerenost i dolinost.

Kvint Horacije Flak, Epistula 3. Pizonima O pjesnitvu
(izdvojila sam pojedine stihove, razumljivi su, pa ih sami interpretirajte)
Ukratko: svako nek djelo jedinstvena bude cjelina/Prikladno vaoj snazi izberite gradivo,
pisci...Tko pristalu izabere grau, nede ponestat mu rije, ni raspored s punom
jasnodom/Profinjen, paljiv u izboru rijei, nek prigrli jedno tvorac pjesnikog djela, a za
drugo ne haje mnogo/Ako ne mogu i ne znam na ustaljen paziti pravac i na raznolikost
radnje, a to se tad pjesnikom zovem?/Ili se predaje dri, il skladno to sasvim ko pisac izmisli
sam...Ako je neznano dosad to daje na scenu pa smjelo novu osobu stvara, nek do kraja
ostane takva, kakvu ved prije je iznio in, i dosljedna sebi. Teko je opdenoj grai obiljeja
podati svoja/Radnja se zbiva na sceni, il pria se to se ved zbilo. Slabije uzbudi duu to
sluhom k njoj dopre od onog, to se vidljivo vjernim prikazuje oima/Od tri nek ne bude
manji, ni od pet inova vedi dramatski spjev, koji trai se rado i ponovo gleda. Bog da ne
razmrsi radnje neg ako se raspleta vrijedan pojavi vor/Vi uzore grke nemojte putat iz ruku
ni nodu kao ni danju/Stihovi djeljani slabo nek nakovnju vrate se opet.
Veliki retoriar rimskog carstva bio je KVINTILIJAN (1. st. nae ere), zalagao se za
klasine kvalitete latinskog jezika kao uzora prema kojem valja teiti. Posljednji veliki
predstavnik knjievnoteoretske misli u rimsko doba bio je LONGIN. Dok su se raniji
teoretiari zadravali na djelu tj. na svojstvima koja dobro djelo (ili govor) moraju sadravati,
Longin spominje i publiku. Utjecaj njegove rasprave O uzvienom poinje tek u drugoj
polovici 18. st, usporedo s raspadanjem klasicizma i poetkom romantizma. Po njemu
uzvieno ima pet osnovnih izvora: snaga i veliina misli, snani i dinamini prikazivanje
strasti, umijede u baratanju pjesnikim figurama, dostojanstveni izraz, te uzvienost same
strukture.
Longin, O uzvienom
Ovo je estetska rasprava u obliku pisama upudena od anonimna pisca ueniku. Vedi dio eseja
ispunjen je autorovim traenjem primjera iz djela antikih pisaca, pa biljeke nemaju smisla

Renesansa i klasicizam

Kao u Platona i u srednjem vijeku esto se ponavljala tvrdnja da je poezija lana, pa
prema tome i tetna. Jedina pozitivna poezija bila je alegorijska. Vrhunac srednjovjekovne
misli predstavlja SV. TOMA AKVINSKI (13. st.) po kojem je ljepota znaila cjelinu i omjer, a
forma je bila njezino glavno obiljeje. Po njemu, postoji cijela hijerarhija forma, a najvii
stupanj je kontemplacija. Ljepota je zapravo bila u slubi religije zbog toga je razumljivo da
su u renesansi eljeli "preskoiti" srednji vijek i potraiti uzore u antici. Prvom velikom
predstavniku novog doba, PETRARKI (14. st.), uzori su bili Horacije, Ciceron i Kvintilijan.
Renesansno razdoblje obilovalo je preporukama kakva bi trebala biti poezija: formalno
besprijekorna, puna metafora i ukrasa, bogata ritmom, skladna, sveana, odmjerena i
profinjena. Vrhunac rane faze talijanske renesansne kritike misli nalazi s u djelu MARCA
GIROLAMA VIDE (15/16. st.) istie kako nema bolje poezije od one koja govori o bogovima i
junakim djelima, a to je ep. Meu uzorima nema najvedeg antikog autoriteta Aristotela, jer
je Poetika bila nepoznata u Italiji sve do 16. st., kada je objavljen latinski prijevod. Treba jo
spomenuti GIULIJA CESAREA SCALIGERA (pjesnici ne trebaju oponaati prirodu, ved idealnog
pjesnika Vergilija) i GIROLAMA FRACASTOROA. Problematiku Aristotelove Poetike obrauje
LODOVICO CASTELVETRO (16. st.) koji tvrdi kako pisci koji obrauju grau ranijih pjesnika ne
zasluuju naziv pjesnika. Bududi da pjesnik u tragediji i epu mora zasnivati svoju fabulu na
stvarnim zbivanjima, ona trebaju biti iz davnine ili ne smiju biti dobro poznata.

Castelvetro, Prevedena i protumaena Aristotelova poetika (Izbor)

Materija poezije: treba biti slina materiji povijesti, ali ne smije biti ista kao ona jer
pjesnik koji uzima materiju povijesti tj. stvari koje su se ved dogodile ne ulae nikakav napor,
pa se stoga ne vidi da li je on lo ili dobar pjesnik. Poezija mora za predmet imati stvari koje
puk moe shvatiti i stvari koje ga mogu razveseliti. Bit poezija izmiljaj: pjesnika graa ne
samo da moe biti ono to se nikada nije dogodilo, ved i ono to nikada nije napisano.
Tragedija i komedija: lica tragedije su kraljevi, ona imaju uzvieniji duh. Lica iz komedije su
siromanog duha i naviknuta su da sluaju vlasti i da ive po zakonima, da podnose
nepravde. Pravo zadovoljstvo tragedije je ono koje proizlazi iz straha i saaljenja izazvanih
preobraajem koji nastaje kad linost koja je izmeu dobra i zla zbog pogreke zapada iz
srede u bijedu. Fabula tragedije i komedije treba sadravati jednu radnju jedne linosti ili
dvije meusobno zavisne.

Daljnji zaokret u reakciji protiv Aristotela donosi FRANJO PETRID, Hrvat koji djeluje
pod imenom Francesco Patrizzi. Istie kako Aristotel nema pravo kad tvrdi da poezija nastaje
kao rezultat ljudskog instinkta za oponaanjem. Pjesnici su prije proroci nego imitatori, oni
djeluju u boanskom zanosu.

Franjo Petrid, Dekada u kojoj se diskutira o Poetici (Izbor)

O postanku poezije ima meu Grcima razliitih miljenja; Platon pie da su nam
bogovi, saalivi se nad jadima koje u ovom ivotu podnosimo, dali poeziju i muziku kao lijek,
Aristotel je porijeklo poezije sveo na prirodne uzroke (2), ali nije rekao koji su to. Tvrdio je
kako je podraavanje ljudima uroeno, no iz toga ne moe proizlaziti da je poezija prirodno
uroena. Dakle, nije podraavanje porodilo poeziju, nego je poezija u sebi samoj proizvela
pjesniko podraavanje. Nijedna vrsta poezije nije nastala iz razloga koje je Aristotel naveo,
mnogo je blie istini ono to je Teofrast naveo kao tri uzroka za nastanak muzike: bol, veselje
i oduevljenje. Da li se poezija moe tvoriti od povijesti? nije toliko bitna materija koliko
nain na koji de ona biti obraena, a to u poeziji treba biti specifino pjesniki nain. Materija
preuzeta iz povijesti moe biti prikladan predmet poezije, samo ako je poetski obraena.
Aristotelovo shvadanje pjesnikog stvaranja kao podraavanja (oponaanja) ne stoji.

Knjievnim teorijama u Italiji 16. st. nema premca u Europi tog vremena. U Francuskoj
je knjievna teorija bila usko vezana uz vodedi knjievni pokret tog vremena tzv. francusku
plejadu, iji predstavnici govore o svetom karakteru pjesnika. Osobito su se isticali JOACHIM
DU BELLAY i PIERRE DE RONSARD. Smatrali su da se uzori trebaju traiti u antici, te da iz
antike treba naslijediti knjievne rodove kao to su oda, elegija, sonet i sl, dok
srednjovjekovne vrste treba napustiti. Svoj manifest objavili su sredinom 16. st. (Obrana i
slava francuskog jezika) u kojem se zalau da francuski jezik oponaa grki i latinski. Za
razliku od pjensika Plejade, FRANCOIS DE MALHEBRE nije prihvadao tezu da se pjesnik treba
sluiti arhainim jezikom, ved ivim govorom.
Razvoj graanske klase u Engleskoj i zatim u Francuskoj prati procvat nove filozofije u 17. i
18. st. (Bacon, Hobbes, Locke, Descartes). Tijekom 17. st. razvija se francuska klasicistika
doktrina koja zapoinje Malhebreom. Po toj doktrini knjievnost je bila skup jasno odreenih
pravila, a priroda je bila sadraj umjetnosti. Za klasiciste priroda je prije svega bila ovjek sa
svojim karakterom i strastima. Vladalo je uvjerenje da su antiki umjetnici ved pronali i
usavrili knjievne forme. Princip koji je ravnao pjesnikom bio je prije svega razum, on je
pjensika tjerao da se pridrava naela primjerenosti (sklad u samom djelu). Nakon polemike
u kojoj su sudjelovali JEAN CHAPELAIN i CORNEILLE usvojena su tri jedinstva u drami.

Pierre Corneille, Rasprava o trima jedinstvima
Ovaj uveni francuski dramatiar tri jedinstva tumai elastino jer kao pisac zna da je
teko pridravati se uskih i nametnutih okvira i pravila
Jedinstvo radnje ne znai da treba biti samo jedna radnja u drami. Ono to pjesnik
odabire treba imati poetak, sredinu i kraj, te mora postojati jedna cjelovita i kontinuirana
radnja. Radnja drame sastoji se od dva elementa: zapleta i raspleta. U raspletu treba
izbjegavati dvije stvari jednostavan preokret u liku i deus ex machina. Pravilo o jedinstvu
vremena ima svoju osnovu u Aristotelovoj izjavi da "tragedija treba ograniiti svoju duinu
radnje unutar jednog okreta sunca, ili da je mnogo ne premai". Corneille smatra da radnju
ne treba vremenski ograniavati, ali da je treba ogrnaiiti na najkrade mogude vrijeme kako
bi prikazivanje bilo to slinije i savrenije. to se tie jedinstva mjesta, ne nalazi nikakvo
pravilo ni u Aristotela ni u Horacija. Predlae dvije stvari ako je promjena mjesta neizbjena:
da autor nikada ne mijenja mjesto prizora u istom inu, te da mjesta ne bi smjela imati
specifina imena, ved da budu opde mjesto u kojem su oba mjesta sadrana (npr. Rim).

Doktrina klasicista ved je bila izraena u doba kada je NICOLAS BOILEAU objavio svoje
Pjesniko umijede. Njegova zasluga je u tome to je sve rasute ideje sakupio na jedno mjesto
i dao im veoma upeatljivu formu stiha. Raspravlja o velikim knj. rodovima na elu kojih stoji
tragedija. Od Aristotela preuzima opis tragedije, zalae se za tri jedinstva, te tvrdi da
talijanski i francuski epovi nisu dostigli vrijednost antikih djela. U Engleskoj je glavni
predstavnik klasicizma ALEXANDER POPE (17/18. st.) koji je bio pod snanim Boileauvim
utjecajem. U Francuskoj se od zapadnoeuropskih zemalja klasicizam najdue zadrao, a
upravo je u toj zemlji bio pod otrim udarom velikana fran. knj. Diderota i Rousseaua. Za
postojanost klasicizma na francuskom tlu treba traiti uzroke u vanjskim faktorima: nakon
francuske revolucije dolazi do restauracije monarhije, a s tim i do napora za stvaranjem
dostojanstva, vrstode i stabilnosti. Tek je romantizam doveo u pitanje osnovna naela
klasicizma kako su formulirana u Pjesnikom umijedu.

Nicolas Boileau, Pjesniko umijede (trede pjevanje)

Prvim versim radnja pripravljena mora u predmet nas uvest glatko bez napora/Nek je mjesto
radnje sve vrsto i znano...Mi, za koje uma zakonitost vrijedi, traimo da radnja svud
umjeno slijedi; jedna radnja, u jedan dan dogaaja puno kazalite nek dri do
kraja/Nerazlono udo nema za me ari: duh ne uzbuuju nemogude stvari. to se vidjet ne
sm'je valja opisati: ono to se gleda to se bolje shvati; ima stvari to ih pametno umijede
ponudit de uhu ali oku nede./Ako izmiljate lice nepoznato, nek dosljedno sebi u svakom je
dijelu, neka je na svrsi kao na poelu. To ne misled pisci, sebe ljubit skloni, tvore lica esto kao
to su oni/elite li trajno biti zanimljivi? Uzmite junaka kadra da zadivi, blistave hrabrosti,
kreposti viteke: nek herojsko bude sve mu, ak i greke/U prianju da ste ivi, siloviti; opis
pak vam mora bogat, kiden biti...figurama mnozim uljepajte djelo/Komedije s plaem,
suzam nespojive, ne trpe nipoto verse alostive; al im dunost nije na trgovim javnim bivat
prostom rijeju svjetini zabavnim. Nek im glumac alit otmjeno se trsi; nek vor, dobro
spravljen, lako se odmrsi; nek radnja, razumom upravlja svuda, prizorima praznim nigdje ne
vrluda.
Alexander Pope, Esej o kritici (Izbor)

U stihovanom eseju iznosi pravila poezije i kritike, kako su ih shvadali klasicisti, a u ovom
dijelu govori o potrebi pjesnika da slijedi prirodu, da uvijek zadri osjedaj mjere, te da ne
zaboravi antike uzore.
Prirodu nadasve slijedi i svoj sud Po njezinoj normi kroji, jer ona je uvijek ista: nepogreiva
priroda, jo uvijek boanski sjajna/Homera prouavaj i njemu se raduj, danju ga itaj, a po
nodi o njemu razmiljaj, odande crpi sudove svoje, odande nek' su ti maksime, pa slijedi Muze
sve do izvora njina/Suvremenici moji, oprez, te ako morate kriti upute, nikada ne krite
njihov smisao...imajte barem njihov uzor za svoj priziv...

Gotthold Ephraim Lessing, Hamburka dramaturgija (18. st.)

Kao kritiar izrazit je predstavnik graanskog prosvjetiteljstva. Poznat po raspravi Laokoon u
kojoj govori o nunosti veze izmeu medija (forme) i sadraja u umjetnosti. U ovoj antologiji
predstavljen je dvama pismima iz svoje zbirke kazalinih kritika u kojima ustaje protiv
francuskog utjecaja na njemaku knjievnost i posebno na kazalite. Kae da je francuska
nacija odvie tata, zaljubljena u naslove i druge vanjske prednosti. Kritizira Corneillea,
njegove runo ocrtane karaktere i nepotrebni heroizam.

Samuel Johnson, Predgovor Shakespeareu (Izbor)

Predstavlja vrhunac engleskog klasicizma koji ved pokazuje znakove neodrivosti te
doktrine. Johnson je smatrao da je cilj umjetnosti intelektualna i moralna pouka te da
umjetnik treba prikazivati ono to je opde u ovjeku. Kae da potovanje prema djelima koja
su se dugo odrala ne nastaje kao rezultat naivnog pouzdanja u nadmodnu mudrost prolih
vremena, nego je posljedica uvjerenja da je ono to je najdue poznato bilo najvie
razmatrano, a samim time je i najbolje shvadeno. Za ekspira kae da vjerno dri ogledalo
ljudskih obiaja i ivota. "U djelima ostalih pjesnika ljudski lik je preesto tek pojedinac; u
ekspirovim djelima on je obino ljudska vrsta". Drugi dramatiari privlae panju
pretjeranim likovima, dok . nema heroja; njegove prizore ispunjavaju samo ljudi koji govore
kao to itatelj misli da bi on sam govorio u takvoj situaciji. Neki ekspirovi nedostaci: mnogo
mu je vie stalo da prui zadovoljstvo nego da poui, pa se ini da pie bez ikakvog moralnog
cilja; fabule su mu esto neuredno oblikovane, ale su obino vulgarne...

Friedrich Schiller, O estetskom odgoju ovjeka (nemogude je napraviti biljeke, ali ima
samo par stranica)

Njemaki pjesnik i dramatiar koji u mladosti pie u duhu predromantiarskog
pokreta Sturm und Drang. U pismima iz ovog djela razvija teoriju o umjetnosti kao o potrebi
za igrom, a sline teorije javljaju se i u naem stoljedu, pa tako Paul Valery usporeuje
poeziju s plesom.

Romantizam i kasnije

Njemaka jo nije bila ujedinjena drava te nije imala knjievne tradicije, poput na
primjer Francuske, pa je moda upravo zbog toga u Njemakoj najranije dolo do irenja
novih ideja. No najizrazitiji preduvjeti za stvaranje romantinih ideja nastali su vjerojatno u
Velikoj Britaniji, posebno u filozofiji 18. st. Tono je da su Bacon i Locke doprinijeli stvaranju
klime racionalizma klasicizma, ali empiriari su svojim pretpostavljanjem pojedinanog
opdem pripravljali tlo za jednu bitnu zasadu romantizma: vjera u pojedinano, individualno.
Za preokret u filozofskom shvadanju ljudske svijesti zasluan je IMMANUEL KANT
usmjerenje prema ljudskoj svijesti, ovjeku, dakle i umjetniku, a ne prema djelu (klasicizam).
Mijenja se metaforika koja doarava ulogu pjesnika: dok su u 17.st. metafore za ovjeka,
drutvo i pjesnika proizlazile iz likovnih umjetnosti i mehanike (ovjek=stroj), u doba
romantizma metafore dolaze iz podruja biologije i botanike (biljka). Bududi da je pjesniki
doivljaj izrazito individualan i njegov proizvod mora biti neponovljiv. Nova metafora za
ljudsku svijest je svjetiljka (M.H.Abrams, The Mirror and the Lamp). Umjesto oponaanja
osnovni termin je "izraz" (expression), a umjetnik je poput vrela, izvora.
Njemaka u prvoj pol.18.st. manje vie pasivno prihvada francuski utjecaj, no '70-ih se die
otpor prema francuskom utjecaju, dakle i prema tradicionalnim pravilima, konvencijama i
klasinim knjievnim rodovima. U ranoj fazi romantizma posebno mjesto zauzima JOHANN
GOTTFRIED HERDER koji je razvio niz ideja koje su postale putokaz za kasniji razvoj
romantizma. Smatrao je da djelo uvijek treba razmatrati u njegovu povijesnom kontekstu.
Borio se protiv francuskog i latinskog utjecaja, te se zalagao za prouavanje usmene poezije.
FRIEDRICH SCHLEGEL jedan je od prvih teoretiara novog pokreta, iako u poetku velia
antiku. Znaajno je djelo O sentimentalnoj i naivnoj poeziji FRIEDRICHA SCHILLERA; grki
pjesnici su mogli naivno prikazivati prirodu i drutvo, bududi da su i sami bili organski dio te
cjeline, dok je pjesnik s razvojem civilizacije izgubio mogudnost da prirodu prikae spontano
(sentimentalni pjesnik). Pod utjecajem tog djela Schlegel prestaje smatrati suvremenu
poeziju manje savrenom, te uzima upravo nacionalno knjievno stvaranje kao glavninu
umjetnike batine nekog naroda. AUGUST WILHELM SCHLEGEL prevodi ekspirova djela i
divi se njegovoj slobodi od tradicionalnih pravila. Odbacivao je tri jedinstva u drami tvrdedi
da ih se u Grkoj bilo lake pridravati (sadraj je bio mitologija). Bio je jedan od ranih
kritiara koji su pisali pozitivno o romanu. U predavanju koje je izdvojeno u ovoj antologiji
iznosi neke kljune misli romantine teorije: umjetniko djelo je organsko, individualno i
specifino, pa prema tome ne moe prihvatiti opdeusvojene oblike i vrste klasicistikog
razdoblja. LUDWIG TIECK pripada meu najutjecajnije njem.romantiare.
NOVALIS (Friedrich von Hardenberg) poeziju takoer vidi kao igru i san, visoko je cijenio
bajku. U Fragmentima hvali Goethea, dok za ekspira kae da ga ne razumije.
Novalis, Fragmenti (Izbor)
Izabrala sam nekoliko aforizama
"Pjesnik je sveznajudi; on je pravi svijet u malome."
"Pjesnikovo je carstvo svijet doveden u arite jednog vremena...On moe sve upotrijebiti, on
to mora stopiti s duhom, on mora od toga nainiti cjelinu. On mora prikazati opde kao i
posebno...On je prorok prikazivanja prirode."
"Onaj ovjek nede nikada stvoriti neto izvrsno koji ne moe prikazati nita osim vlastitih
iskustava, osim svojih omiljenih predmeta, onaj koji se ne moe uzdidi iznad sebe samoga da
bi neki potpuno strani i njemu potpuno neinteresantni predmet s marom prouio i marljivo
prikazivao. Stvaralac mora znati i htjeti sve prikazivati."

Jean Paul, kola estetike (Izbor)
U knj.teoriji ostao je poznat po koli estetike, zastupao je miljenje da umjetnost treba
predstavljati spoj i jedinstvo izmeu posebnog i opdeg.
Roman beskrajno gubi na istoj strukturi irinom svoje forme u kojoj se mogu nalaziti
gotovo sve forme, on je izvorno epski. Ta irina moe utjecati na to da bude loiji. Ono
najnunije u romanu je romantino, bez obzira na njegovu formu.

William Wordsworth, Predgovor Lirskim baladama
Predgovor Lirskim baladama (drugo izdanje 1800.) WILIAMA WORDSWORTHA smatramo
manifestom engleskog romantizma. Obino drimo da romantiari ele pobjedi od
svakodnevne stvarnosti, no u ovom predgovoru nalazimo autorovu elju da pjeva za
prosjenog ovjeka njemu razumljivim jezikom.
"Glavni cilj, dakle, to sam ga postavio sebi u ovim pjesmama bio je da izaberem dogaaje i
prilike iz svagdanjeg ivota, te da ih ispripovjedim ili opiem, itave, i koliko god je to
mogude, jezikom kojim se ljudi doista slue, a da ih u isto vrijeme obojim stanovitom dozom
mate, tako da obine stvari budu na nauobiajen nain predstavljene umu..."
Stil: rijetko kad koristi personifikacije apstraktnih ideja koje koriste kao uobiajeno sredstvo
za uzvisivanje stila i njegova izdizanja iznad proze. To je uinio kako bi svoj jezik pribliio
jeziku ljudi. Njegov jezik poezije slian je jeziku proze, te tvrdi da ne postoji nekakva bitna
razlika izmeu proznog jezika i jezika poezije. Pjesnik je ovjek obdaren snanijom
senzibilnodu i njegovo je poznavanje ljudske prirode dublje nego to je to sluaj u obinih
ljudi. Zato je onda pisao u stihovima? Krajnji je cilj poezije da izazove uzbuenje zdrueno s
prevladavajudim osjedajem uitka, no uzmemo li da je uzbuenje nesreeno stanje duha,
onda ideje u takvom stanju ne mogu slijediti jedne druge uobiajenim redom. itatelj lake
podnosi uzbudljive osjedaje i situacije u metrikoj tvorevini. Jedan od glavnih uzorka uitka
to ga crpimo iz poezije je opaanje slinosti u razliitosti (?). Napominje da ukoliko poeziji ne
posvetimo dovoljno vremena, na sud o njoj moe biti pogrean.

Uz Wordswortha obino nailazimo i na ime S.T.COLERIDGE (jezerski pjesnici). Kritiari
se danas slau da je Coleridge bio mnogo izrazitija linost, ali je njegov teoretski rad ostao
konfuzan i nesistematian. Dva pjesnika imala su ideju o zajednikom izdanju pjesama Lirske
balade; Word. je trebao objaviti pjesme o skromnom ladanjskom ivotu, a Coleridge pjesme
nadnaravne tematike. Coleridge tvrdi da u W-ovim pjesmama likovi nisu iz tako skromnog
ambijenta, te da jezik ba i ne proizlazi iz ivota kakav je zaista na selu. C. dijeli matu na
primarnu i sekundarnu: prva je svijest ovjeka o samome sebi, a druga "rastapa, raspruje
kako bi ponovno stvarala". Treda vrsta mate je fancy (matovitost) koja samo rasporeuje
"gotove odreene predmete". Pjesma je, kao proizvod mate, ona vrst sastava koji je
suprotan znanstvenom djelu time to ima za neposredni cilj zadovoljstvo a ne istinu. Visoko
je cijenio ulogu pjesnika u drutvu, to je tipino romantiarski stav. Pjesnik ima mod da
prirodu uini bliskom ovjeku.
Samuel Taylor Coleridge, Biographia literaria

Iznosi plan za Lirske balade (vidi gore). Nakon Wordsworthovog predgovora broj
oboavatelja povedavao se. S mnogim dijelovima tog predgovora Coleridge se nikada nije
slagao prije izjave o tome sa im se slae, a sa im ne (to u ovaj izbor nije uvrteno), mora
iznijeti svoje ideje o poeziji. Poezija sadri iste sastojke kao i proza, a razlika je u razliitom
spajanju tih sastojaka ovisno o predmetu koji se iznosi. Pjesma se od ostalih vrsta razlikuje
time to cjelina ima za svrhu takvo zadovoljstvo kakvo je u skladu sa zadovoljstvom svakog
njezinog sastavnog dijela. Matu dijeli na primarnu (prvenstvena djelatnost ljudskog
zamjedivanja) i sekundarnu (koegzistira svjesnom voljom). Upozorava na razliku izmeu
oponaanja kao mehanikog postupka imitacije i oponaanja duha prirode.

Za ilustraciju romantiarskog isticanja vanosti pjesnikog nadahnuda moe nam
posluiti Obrana poezije P.B.SHELLEYJA koja zavrava rijeima "Pjesnici su nepriznati
zakonodavci svijeta". Tekst je nastao kao odgovor na satiriki esej T.L.PEACOCKA etiri doba
poezije, u kojem se tvrdi kako je doba poezije prolo.

Percy B. Shelley, Obrana poezije

"Razum moemo smatrati svijedu koja promatra odnose izmeu jedne misli i druge,
kako god proizvedene, a matu svijedu koja djeluje na misli tako da ih oboji vlastitim
svjetlom, te od njih stvara druge misli...". Razum je nabrajanje kvantiteta koje su ved
poznate; mata je zamjedivanje vrijednosti tih kvantiteta, kako posebno, tako i cjeline.
Razum uvaava razlike, a mata slinosti stvari. Poeziju opdenito moemo definirati kao
"izraz mate", ona ini besmrtnim sve to je najbolje i najljepe na svijetu. Nadalje, Shelley
uzdie poeziju i pjesnika kojeg usporeuje sa zakonodavcem, prorokom, Stvaraocem i sl.

U svom kratkom ivotu JOHN KEATS nije razvio neku samostalnu knj. teoriju. Poznat je po
terminu "negativna sposobnost" (negative capability) pjesnikova sposobnost da ostane u
neizvjesnosti i sumnji, a da pritom ne osjeda potrebu da trai logika opravdanja. U
Francuskoj je prva svratila panju na romantiarske ideje MADAME DE STAEL koja je vodila
salon u Parizu. Ona otkriva karakteristine razlike izmeu sjevernih i junih naroda, te uzima
u obzir i politike sisteme u pojedinim zemljama djelo vidi kao uvjetovano nacionalnim
karakterom i povijesnim razvojem. FRANCOIS RENE CHATEAUBRIAND, autor Duha krdanstva
istie da je romantizam popratna pojava krdanstva. Konanu pobjedu romantizma u
Francuskoj oznaava djelo VICTORA HUGOA. Njegove predgovore drmama Hernani i
Cromwell dre manifestom fran. romantizma (1827). Za Hugoa poezija prolazi tri faze koje
odgovaraju odreenim epohama: lirska (oda, himna) odgovara prethistorijskom dobu, epska
starom vijeku, a dramska novom vijeku. Drama kao sukob i suprotstavljanje postaje moguda
tek s pojavom krdanstva tj. priznanjem dvostrukosti ljudskog bida. Obara se na zahtjev da
drama potuje tri jedinstva jer stvarnost pobija tvrdnju da jedinstva pridonose vedoj
vjerojatnosti.
Victor Hugo, Predgovor "Cromwellu"

U antiko doba (drugo doba) likovi su tragedije i epa heroji, polubogovi, proroci. Kor
objanjava tragediju, sokoli junake, veseli i jadikuje. Kazalite je "starih", kao i njihova drama,
veliajno, epsko, u njima se glumi pod vedrim nebom po cijeli dan. Arhitektura i pjesnitvo
imaju monumentalan znaaj. Homer je najvedi uzor. U trenutku kad se uspostavilo krdansko
drutvo zapoinje drugaije doba: na jednom je kraju tog prijelaznog doba Longin, a na
drugom sv. Augustin. U srednjem vijeku javljaju se komedija i groteskno prikazivanje
poznati i u antici, ali nisu imali status kao tragedija (grke su eumenide manje uasne od
vjetica iz Macbetha). Prevlast grotesknog nad uzvienim u srednjem vijeku. Novo doba
predstavlja ekspirova drama koja stapa groteskno i uzvieno, strano i lakrdijako, tragediju
i komediju. Drama je pravi znaaj tredeg razdoblja pjesnitva, suvremene knjievnosti. Dok je
oda pjevala vjenost, ep veliao povijest, drama ocrtava ivot. Znaaj je prvog pjesnitva
naivnost, drugog jednostavnost i tredeg istina. Oda ivi od idealnog, ep od veliajnog, drama
od stvarnog. Predstavnici: Biblija prvo doba, Homer drugo doba i ekspir trede doba. Oda i ep
sadravaju samo klicu drame drama je potpuno pjesnitvo. Uz ekspira, Hugo istie vanost
Miltona i Dantea. Protivi se jedinstvu vremena i mjesta ("Bio bi smijean postolar to bi htio
staviti istu cipelu na sve noge"). U preestim promjenama dekora ima neto to zbunjuje i
umara gledatelja, promjena vremena i mjesta moe stvoriti upljine u radnji, no na geniju je
da te prepreke rijei, a ne na poetikama da ih iskljuuju. No, jedinstvo radnje potrebno je,
sporedne radnje moraju neprestano teiti prema sredinjoj radnji. Hode li drama biti pisana
stihom ili prozom ili stihom i prozom, sporedno je pitanje jer se domet nekog djela ne
odreuje prema njegovom obliku.

Oko 1830. dolazi do naglog opadanja vitalnosti romantizma na podruju teoretske misli. U
druge dvije tredine 19.st. predstavnici glavnih knjievnih teorija istiu, nasuprot romantizmu,
potrebu za stvaranjem to preciznije "znanstvene" kritike i potrebu to boljeg poznavanja
biografske i drutvene pjesnikove okoline. Kao izraz neslaganja s realizmom parnasovci u
Francuskoj razvijaju teoriju o umjetnosti koja ne slui niemu osim sebi samoj (l'art pour
l'art). Njemaka, nakon plodnog romantinog razdoblja, prestaje biti utjecajna, a Francuska
opet stjee svoj ugled. Fran.kritiar CHARLES AUGUSTIN SAINTE-BEUVE smatrao je da prva
faza kritiareva rada treba biti zadovoljstvo, a druga prosudba i vrednovanje.
C. A. Sainte-Beuve, to je klasik?

"Klasik je po obinoj definiciji, stari autor kanoniziran oboavanjem, te autoritet u
svom posebnom stilu". Ispoetka su za moderne pojmove stari (Grci) bili jedini pravi klasici.
Pravi je klasik po Sainte-Beuveovom miljenju autor koji je obogatio ljudsku svijest, povedao
njezino bogatstvo, te doveo do daljnjeg napretka, onaj koji je otkrio neku moralnu istinu
(npr. Homer). Najveda imena su ona koja su u suprotnosti s usvojenim idejama o onome to
je lijepo i primjereno. ekspira svi doivljavaju kao klasika, ali u Popeovo doba nisu ga
smatrali klasikom. Recepta za stvaranje klasika nema. Tvrdi da mu je teko suditi o nekom
djelu ako ne poznaje biografiju autora. Poznavati autora, pogotovo ako je slavan, vrlo je
vano.

CHAMPFLEURY istie da je promatranje za pisca osnovna sposobnost, dok je mata gotovo i
suvina. U svojoj knjizi eseja razradio je teoriju realizma za koju tvrdi da treba predstavljati
pomno prouavanje suvremenih obiaja. HIPPOLYTE TAINE navodi tri elementa (rasa, sredina
i trenutak) koji odreuju autora i njegovo djelo. Prouavanje knjievnosti elio je to vie
pribliiti znanstvenoj metodi. U Balzacu je vidio svoj ideal. Poput Tainea, EMILE ZOLA nastoji
kritiku pribliiti metodama prirodnih znanosti. Njegov tekst Eksperimentalni roman (1880)
koji smatramo manifestom naturalizma bio je zasnovan na eksperimentalnoj metodi Claudea
Bernarda u medicini koju je Zola htio primijeniti na roman. GUSTAVE FLAUBERT u svojim
pismima govori kako autor mora biti odsutan iz svog romana, kako ne smije komentirati
svoje likove.
Hippolyte Taine, Uvod u Povijest engleske knjievnosti

Rasa: uroene i nasljedne sklonosti koje su obino vezane uz razlike u temperamentu
i u strukturi tijela. Ovisno o narodu one su razliite. Sredina: drutvene okolnosti, klima,
politike okolnosti i sl. U unutarnje i vanjske snage vaan je i povijesni trenutak nastanka
djela. Knjievna djela pouna su zato to su lijepa; njihova korisnost raste s njihovim
savrenstvom. to knjiga vie prikazuje vidljivije osjedaje, to je knjievnija, jer je prava svrha
knjievnosti da zapaa osjedaje.

Visarion Grigorijevid Bjelinski, Govor o kritici

Svijetu nije potreban areni kaleidoskop mate, ved mikroskop i teleskop razuma, koji
ga pribliuje onome to je daleko, koji ini da mu nevidljivo postane vidljivim. Kritiar se ne
smije povoditi za osobnim ukusom i individualnim uvjerenjem, ved je razum taj koji sudi.
"Kritizirati znai u pojedinanoj pojavi traiti i otkrivati opde zakone razuma po kojima i kroz
koje ona moe opstojati, odreivati stupanj ive i organske veze koja opstoji izmeu
pojedinane pojave i njezina ideala". Ljepota je nuno potreban uvjet umjetnosti i bez
ljepote ne moe biti umjetnosti, to je aksiom. Kod Grka je ljepota imala samostalno i
apsolutno znaenje, ona je najvie utjecala na oblikovanje njihovog pogleda na svijet to se
ponajbolje vidi u njihovom kiparstvu. Krdanstvo je zadalo konaan udarac apsolutnom
oboavanju ljepote. Kritiku dijeli na: osobnu, analitiku i filozofsku/umjetniku. Prvu vrstu
dijeli na iskrenu i pristranu, ali kae da to i nije vrsta kritike, ved zloupotreba. Analitika
prouava elemente od kojih je sastavljena ljepota djela i uvjete njezina razvitka (povijesni
trenutak). Ona promatra i sposobnosti pisca, te drutvene prilike. Analitika/historijska
kritika ipak nije dovoljna za svrhu umjetnosti. Bjelinski smatra da je bolje kritiku shvatiti kao
jednu cjelinu, a ne dijeliti ju na vrste.

Matthew Arnold, Prouavanje poezije

Poeziju treba shvatiti dostojno, moramo se okrenuti poeziji da nam objanjava ivot,
da nas tjei i da nas podrava. U skladu s takvim shvadanjem poezije, moramo i kriterije za
poeziju visoko postaviti. ovjek bi trebao uivati u pravom klasiku tim vie ako je to rezultat
vlastitih istraivanja. Na na sud o starim piscima vjerojatno najvie utjee povijesno
ocjenjivanje, a na sud o pjesnicima suvremenicima osobno ocjenjivanje. Arnold dalje navodi
primjere, pa nema smisla pisati biljeke, ako nemate stihove.

Emile Zola, Eksperimentalni roman

Svako eksperimentalno razmiljanje zasnovano je na sumnji, jer eksperimentator ne
smije imati nikakvu apriornu ideju prije prirode. Claude Bernard razlikuje opaanje i
eksperiment: astronomija je npr.znanost opaanja jer je nemogude djelovati na zvijezde,
dokje kemija eksperimentalna znanost bududi da kemiar prirodu modificira. Promatranje
"pokazuje", a eksperiment "poduava". Zola se ne slae s Bernardovom definicijom
umjetnika koja glasi: "To je ovjek koji ostvaruje u svom umjetnikom djelu ideju ili osjedaj
koji je osoban". Zola smatra da umjetnikov osobni osjedaj mora biti ovisan o provjeravanju
istine, te da umjetnik polazi od iste toke kao i znanstvenik.

U teoretskoj misli 19. st. istiu se pjesnici CHARLES BAUDELAIRE, PAUL VERLAINE,
ARTHUR RIMBAUD, STEPHAN MALLARME (simbolisti) i WALT WHITMAN. Baudelaire je
zastupao tezu o autonomiji umjetnosti te je odbacivao stavove da pjesma bude didaktina.
Za ljepotu je govorio da ona mora uvijek postidi uenje. Manifestom simbolizma smatra se
napis JEANA MOREASA u knj. prilogu Figaro. MATTHEW ARNOLD ostavio je za sobom dublji
trag te utjecao na kritiare kao to su T.S.Eliot i F.R.Leavis. Arnold smatra da je poezija
najsavreniji govor i da ostvaruje svoj uinak time to djeluje paralelno na intelektualnu,
imaginativnu i emocionalnu komponentu ovjeka. U Rusiji u to doba dolazi do snanog
razvitka kritike misli (BJELINSKI, ERNJIEVSKI, DOBROLJUBOV). Najvedi ameriki kritiar
19.st bio je HENRY JAMES, a za Njemaku je karakteristina misao WILHELMA SCHERERA koji
je slijededi pozitivistike zasade smatrao da se opde zakonitosti prirode odnose i na pjesnika
djela.