Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku

Ivo Goldstein i Borislav Grgin

Zagreb, 2006.

SADRAJ
PREDGOVOR
UVOD
I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU
1. Politike prilike
2. Ekonomsko i drutveno stanje
3. Knjievnost, obrazovanje i umjetnost
4. Vjera
II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU
5. Germanska plemena
6. Germanske seobe
7. Barbarska kraljevstva na Zapadu
8. Crkva u germanskim kraljevstvima
9. Poeci oblikovanja Europe
III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU RAANJE BIZANTA
10. Od Teodozija do Anastazija - Bizant izlazi iz krize
11. Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskoga Carstva
12. Islam i arapska osvajanja
IV. POKUAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA VELIKOG
13. Od Merovinga do Pipina Malog
14. Pipin Mali i Karlo Veliki
15. Karolinka renesansa
16. Pomorska sila Sredozemlja: Venecija
V. PROPAST KAROLINKOG CARSTVA
17. Nasljednici Karla Velikog
18. Nove barbarske provale
19. Novi narodi u srednjoj i istonoj Europi: Rusi, esi, Poljaci
20. to je feudalizam?
21. Selo u ranom srednjem vijeku
22. Crkva u feudalno doba
VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA
23. Civilizacije Istoka Bizant i Arapi
24. Obnova Zapadnog Carstva
2

VII. OPORAVAK ZAPADA
25. Vjerska obnova
26. Politika obnova Francuska
27. Politika obnova Sicilija i Engleska
28. Ekonomski oporavak
VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU
29. Veliki crkveni raskol. Odnos Crkve i Carstva
30. Kriarski ratovi
31. Jaanje Bizanta za dinastije Komnena (1081-1185)
32. Reformski pokret u Crkvi u 12. stoljeu
33. Uspon Europe - renesansa 12. stoljea
IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA
34. Engleska
35. Francuska
X. DOBA BORBE CRKVE ZA OUVANJE PREVLASTI U DRUTVU
36. Papa Inocent III
37. Krivovjerja (hereze) i prosjaki redovi
38. Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca
39. Kasniji kriarski ratovi
40. Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. godine i Latinsko Carstvo
41. Obnova Bizanta: Mihael VIII Paleolog (1261-1282)
XI. IRENJE KRANSKE EUROPE
42. Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku
43. Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku
44. Baltika regija u 12. stoljeu. Nastanak Velike Kneevine Litve
45. Rusija u razvijenom srednjem vijeku.
46. Prva i druga mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom
XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH DRUTVENIH GRUPA
47. Jaanje drave: primjer Francuske
48. Jaanje drave: primjer Engleske
49. Svjetovnjaci u 13. stoljeu plemstvo
50. Svjetovnjaci u 13. stoljeu graanstvo
51. Svjetovnjaci u 13. stoljeu seljatvo
52. Intelektualno i umjetniko stvaralatvo
XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE
53. Papa Bonifacije VIII
54. Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj
55. "Babilonsko suanjstvo" (Avignonski pape) i Zapadni raskol
56. Crkveni koncili i papinska obnova
XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOGA VODSTVA
57. Preobrazba srednjovjekovnoga drutva
58. Engleska i Francuska u 14. i 15. stoljeu
59. Njemako Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje panjolske
3

60. Skandinavija u kasnom srednjem vijeku
61. Poljska i Poljsko-litvanska unija u 14. i 15. stoljeu
62. Rusija u kasnom srednjem vijeku
63. Velika Kneevina Litva i Rusija
64. Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske drave
XV. TRAENJE RJEENJA DRUTVENE KRIZE
65. Talijanski gradovi-drave
66. Talijanska renesansa
67. Sjevernjako rjeenje
68. Umjesto zakljuka

Izabrana bibliografija
Glosarij manje poznatih pojmova


PREDGOVOR

Zato smo napisali ovu knjigu?
U naem nastavnom radu na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku koji je poeo jo 1980. (odnosno 1989)
stalno smo se suoavali s injenicom da je ispitna literatura vrlo raznorodne kvalitete, strune usmjerenosti te razine
informativnosti. Kako nema ni prirunika u inozemstvu koji bi o svjetskoj povijesti srednjega vijeka govorio iz hrvatske
perspektive, pa da bi se preveden mogao koristiti kao temeljni udbenik za uenje europske i svjetske povijesti
srednjega vijeka, odluili smo sami napisati takav prirunik. Stoga je prvenstveni cilj ove knjige studentima povijesti i
srodnih studijskih grupa pruiti osnovnu informaciju, dakle, osnovni pregled povijesti Europe i Sredozemlja u srednjem
vijeku.
Nali smo se pred dilemom da li donositi stotine i stotine detalja, biljeiti ih i kronolokim redom i po zemljama ili
regijama, ili ocrtavati ope trendove, dajui tek najnunije injenice. Nismo ili ni u jednu ni u drugu krajnost, ve smo
pokuali kombinirati oba ova zahtjeva. Moda se nekom od itatelja i dalje moe initi da smo bili preopirni, da je
podataka previe, ali smo nastojali istaknuti to je bitno i to je vano uoiti i zapamtiti. Nadalje, morali smo se baviti
prvenstveno vojnom i politikom sferom te smo obradili tek pojedine drutvene probleme. Zbog ogranienog prostora
nismo mogli opisivati razne drutvene fenomene, ponajprije promjene u svakodnevnom ivotu i mentalitetu.
Sukladno naim dugoronim istraivakim interesima podijelili smo posao: I. G. je napisao odjeljke o ranijem razdoblju
ranom srednjem vijeku (poglavlja I - VII), B. G. o razvijenom i kasnom srednjem vijeku (VIII - XV). Uvodni tekst
to je to srednji vijek?, zavrni tekst Umjesto zakljuka te Bibliografiju napisali smo zajedno. Pridodali smo i
Glosarij manje poznatih pojmova koji je, osim nekoliko rijei, prenesen iz Rjenika stranih rijei Vladimira Ania
i Ive Goldsteina (2. izdanje, Zagreb 2000).
4

Zahvaljujemo recenzentima koji su nam dali niz korisnih savjeta kako da dopunimo tekst, kao i mr. sc. Hrvoju
Graaninu, asistentu na Katedri za svjetsku povijest srednjega vijeka, koji nas je takoer savjetovao, ponajprije o tome
kako uskladiti terminologiju, a dopunio je i kronoloke tablice koje su prenesene iz Kronologije Hrvatska Europa
svijet (2. izdanje, ur. I. Goldstein, Zagreb 2002).

Zagreb, prosinac 2005. godine
Ivo Goldstein
Borislav Grgin

5

UVOD

to je to srednji vijek?
Razdoblje koje u povijesti Europe i Sredozemlja nazivamo srednjim vijekom, bez obzira kada se dogovorili da ono
poinje i zavrava, omeeno je dvama razdobljima starim i novim vijekom. Prva asocijacija uz srednji vijek je njegov
navodna "mranost"; drugim rijeima, uz pojam "srednji vijek" obino se vezuje epitet "mrani". Poto ga je
romantizam poeo vraati u modu i cijeniti, rije "srednji vijek" tijekom 19. stoljea poinje malo po malo gubiti svoje
pejorativno znaenje. Pojam "srednji vijek" pojavljuje se u 15. stoljeu kod talijanskih humanista da se njime oznai
prijelazno razdoblje izmeu antike i novih vremena renesanse.
Dananja Europa mnogo duguje tom razdoblju: u seobama u poecima srednjega vijeka mijeaju se razliiti etnikumi i
stvaraju zaeci dananjih europskih nacija od Portugalaca do Rusa i od Engleza do Grka. Praktiki se cijeli europski
prostor u tom razdoblju definitivno kristijanizira te se stvara i dananja civilizacijska slika. Dok su civilizacije Grke i
Rima bile sredozemne, novostvorena ranosrednjovjekovna europska civilizacija afirmira pojam "Europa" u dananjem
smislu rijei, u smislu u kojem ga antika nije poznavala. Meutim, "srednji vijek" je i razdoblje koje i u dananjem
europskom drutvu ivi na neki nain, ili je barem donedavno ivjelo. Ve i banalne usporedbe srednjovjekovne i
dananje stvarnosti pokazuju koliko smo se odmaknuli od srednjega vijeka u srednjem vijeku kada bi ovjek bio
gladan, otiao bi u umu i ulovio neku ivotinju ili bi zaklao neki primjerak domae peradi danas ljudi uglavnom
otvaraju hladnjak. ovjek je u srednjemu vijeku bio u stalnoj borbi protiv neprijateljske prirode u nastojanju da
osigura dovoljno hrane, dolino stanovanje i odjeu, esto nije uspijevao. Osim gladi i pothranjenosti, muile su ga i
bolesti. Danas, na poetku 21. stoljea, ovjek je u stanju pratiti, pa ak dijelom i kontrolirati mnoge prirodne procese,
ali i dalje je dobar dio ovjeanstva suoen s prijetnjama i strahovima poput srednjovjekovnih ljudi.
Valjalo je odrediti razdoblje kojim poinje i zavrava ova knjiga, pa smo se nuno morali baviti problemom
periodizacije. Periodizacija jest metodoloki postupak kojim se povijesni tijek dijeli po periodima, na razdoblja koja po
nekim osobinama ine cjelinu.
Historiari su vrlo razliito odreivali poetak srednjega vijeka: neki su tvrdili da je prijelomni dogaaj bilo
pokrtavanje cara Konstantina (306-337). Drugi su, pak, takvu vanost pripisivali selidbi prijestolnice Carstva 330. iz
Rima u Konstantinopol/Carigrad. Mnogi su poetak seobe naroda sedamdesetih godina 4. stoljea smatrali kljunim
trenutkom koji je odredio sudbinu Europe i Sredozemlja za mnoga stoljea unaprijed. Jo je vie zaljubljenika u prolost
"kljunim trenutkom" smatralo propast Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine. Bilo je i onih koji su smatrali da je
antika zavrila smru bizantskoga cara Justinijana 565. godine, jer su tada skrene sve ambicije Bizanta za obnovom
nekadanjeg Rimskoga Carstva. Neki su ak iznosili tvrdnju da srednji vijek poinje krunidbom Karla Velikoga u Rimu
800. godine. Nasuprot svim tim miljenjima, belgijski historiar Henri Pirrene je prije Drugoga svjetskoga rata kljunim
procesom koji je Europu i Sredozemlje uveo u srednji vijek oznaio prekid prometa Sredozemljem u 7. stoljeu nakon
arapskih osvajanja.
6

S druge strane, i odreivanje kraja srednjega i poetka novoga vijeka poticalo je historiare na razliita razmiljanja i,
sukladno tome, nuenje raznih datuma. Najvie pristaa, naravno, ima Kolumbovo otkrie Amerike 1492. godine.
Mnogo je i onih koji taj trenutak vide u padu Carigrada pod Osmanlije 1453. godine. Krajem jednoga i poetkom
novoga doba neki smatraju Magellanovo oplovljivanje svijeta od 1519. do 1522. godine, drugi, pak, da je to
Tridesetgodinji rat koji je bjesnio Europom od 1618. do 1648. godine. Naposljetku, u prezentacijama povijesti koje su
bile pod snanim utjecajem staljinistike ideologije, pojam srednjega vijeka je izjednaavan s pojmom feudalizma, a
feudalizam je kao drutveno-politiko ureenje, prema tim miljenjima navodno prestao Francuskom revolucijom 1789.
godine. Stoga je i kraj srednjega vijeka oznaavan godinom 1789, jer je tada poinjao novi vijek, obiljeen prvenstveno
stvaranjem "buroaskog" drutva.
Kraj srednjega i poetak novoga vijeka neki s pravom vide u kulturnoj i duhovnoj sferi, pa tvrde da je takvo znaenje
imao Gutenbergov izum tiskarskog stroja etrdesetih godina 15. stoljea. Nedvojbeno je vana i godina 1517, kada je
vjerski reformator Martin Luther objavio 95 teza kojima objanjava svoj nauk, to se dri poetkom reformacije.
Za pisce ove knjige teko je prikloniti se bilo kojem od spomenutih datuma, jer je, nema sumnje, s jedne strane, svaki
od njih vaan, a s druge, tek vie njih, stavljeni u kontekst irih politikih, drutvenih i kulturnih dogaanja, pokazuju
kako se postupno i polako stvarao tipini srednjovjekovni ambijent, odnosno, kako se taj ambijent u duljem razdoblju
preoblikovao u jedno novo doba.
Stoga ova knjiga poinje detaljnim prikazom stanja u Rimskom Carstvu u 4. stoljeu, a zavrava analizom dogaaja i
procesa na europskom prostoru potkraj 15. stoljea. To je i izravan odgovor na pitanje to autori podrazumijevaju pod
pojmom "srednji vijek", odnosno, kada smatraju da poinju procesi koji bitno utjeu na stvaranje srednjovjekovnoga
doba, odnosno na njegovo nestajanje.

7

I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU

1. Politike prilike
Srednji vijek nije znaio nikakav radikalan prekid s antikim razdobljem. Prije bi se moglo rei da je on izrastao
utemeljen na mnogim pojavama i injenicama antikoga razdoblja. Kada se govori o srednjovjekovnoj Europi, ona
izrasta prvenstveno na batini nekad monoga Rimskoga Carstva. Pomalo je paradoksalno da to Carstvo dobrim dijelom
uope nije bilo u Europi. ila kucavica Carstva bilo je Sredozemlje, njegovo stanovnitvo i sva njegova bogatstva leala
su na Sredozemlju ili su u znaajnoj mjeri bili prema njemu usmjereni. Mala Azija, Sirija, Egipat i sjeverna Afrika bili
su dio Carstva i Carstvo je bilo nasljednik starih civilizacija koje su neko cvale u tim zemljama. Grki je utjecaj
presudno djelovao na razvoj rimske knjievnosti, umjetnosti i religije. Azija i Afrika dale su znaajan doprinos u
razvoju nekih poljoprivrednih tehnika te politikih ideja. Ono to je na taj nain stiglo u Rim s istoka i s juga, iz Rima se
dalje prenosilo u sjevernu Italiju, panjolsku, Galiju i Britaniju. Cijelo je Carstvo bilo jedinstvena politika, pa onda i
kulturna cjelina od dananje Engleske do Egipta, od Krima do Mauretanije.
Nije bilo drugih naroda, poput rimskoga (s iznimkom moda dalekih Perzijanaca na istoku). Gotovo da nije bilo utjecaja
drugih kultura i civilizacija, jer je rimska civilizacija bila jedina. Unutar granica koje su dosezale do zapadnog oceana,
do sigurnog dunavsko-rajnskog limesa, do istonih i junih granica, stanovali su narodi koji su bili vrijedni uvaavanja
Kelti, Italici, Grci, Sirijci, idovi, Egipani i drugi svi su oni bili Rimljani. Ljudi koji su stanovali preko granica
Carstva barbari bili su zapravo beznaajni. Na drugoj strani dunavsko-rajnskog limesa ivjeli su Germani,
odnosno germanska plemena. Preko Sahare bila su jedva poznata negroidna plemena, a u Siriji i Arabiji, nomadski
Arapi. Na Istoku su postojale velike civilizacije, ali, iako su Rimljani itekako bili svjesni njihova postojanja, o njima su
znali malo, a jo manje su za njih marili. Sasanidsko Carstvo u Perziji bila je najblia drava koju su Rimljani
poznavali. Sasanidski su carevi pobjeivali rimske legije, a rimski su trgovci preko te drave uvozili veinu istone
robe. ak i tako snana i vana drava malo je zanimala Rimljane. Znali su da postoje snane drave u Indiji i Kini, ali
su ih one zanimale jo manje negoli Perzija. Rimsko je Carstvo bilo svijet, a rimska je civilizacija bila jedina
civilizacija. Iz Rima (a prije kraju toga razdoblja iz Konstantinopola) je vie od pet stoljea upravljano golemim
imperijem s organiziranim slobodnim protokom ljudi i roba, u kojemu su dominirali rimski novac, latinski jezik, rimska
religija i rimsko pravo.
Iako im nije bio poznat danas nairoko upotrebljavan pojam globalizacija, Rimsko je Carstvo bilo uistinu prvi pokuaj
globalizacije svijeta. Rimljani su bili svjesni toga stanja te su za njega koristili termin ekumena, tj. naseljeni prostor u
odnosu na nenastanjena pustinjska podruja juno od Sredozemlja ili na nepoznata podruja sjeverno od Karpata i
rijeke Labe.
Rimsko je Carstvo bilo svijet za sebe. Logino je bilo da tim svijetom vlada Bog. Tako je bilo u 4. stoljeu, kada je car
bio boanstvo: on je bio nazivan dominus gospodar. Sve to mu je pripadalo bilo je sveto, a njegova je rije
imala snagu zakona. Bio je to rezultat promjena potkraj 3. i poetkom 4. stoljea Rim je neko bio republika kojom je
vladao Senat, a svake je godine za izvrne poslove birao dva konzula. U 1. stoljeu pr. Kr. taj je sustav vladavine zapao
8

u krizu, bio uzrokom tekih nemira i graanskih ratova, pa se postupno stvarao sistem u kojem je mo koncentrirana u
rukama malog broja ljudi, potom i jednoga ovjeka. Posljednji od njih, Oktavijan, postao je prvi car August. No,
njegove su ovlasti bile tek neto vee nego to su ih imali prethodnici. Bio je na elu vojske i administracije, ali je
morao voditi rauna o prevladavajuem miljenju u Senatu. Augustovi su nasljednici postupno priskrbljivali sve vie
vlasti. esti graanski ratovi i potreba da se efikasno titi i brani dunavsko-rajnski limes inili su vojne funkcije
znaajnijima, pa je mo Senata slabila. Tijekom 3. stoljea nastupilo je dugo razdoblje anarhije. Kada je prvi jaki car,
Dioklecijan (284-305), zasjeo na prijestolje, stanje u Carstvu bilo je tako loe da su njegovo preuzimanje apsolutnih
ovlasti mnogi doekali s radou. Dioklecijan i njegovi nasljednici imenovali su sve slubenike, razrezivali i prikupljali
poreze prema vlastitoj procjeni, imali potpunu kontrolu nad vojskom. Bili su vrhovni suci poslije kojih nije bilo nikakve
mogunosti priziva; imali su i pravo odluivanja o ivotu i smrti svakog graanina.
Dioklecijan je vladao manirom koja je u prolosti vie priliila egipatskom faraonu negoli rimskom magistratu.
Istonjake ideje prodrle su u sustav vladanja: car je prihvatio ceremonijal i odjeu istonjakog despota. Bio je
poluboanski monarh kojem se valjalo obraati sa strahopotovanjem kao da se radi o boanstvu u proskinezi, kao
prostrt, dakle u stavu niice. Nosio je dijademu i sjedio na prijestolju, ivio je u golemoj, raskonoj palai, potpuno
izoliran od svojih podanika. Njegovi slubenici, ivei i radei u sjaju i moi kojih su i oni postali dio, stvorili su sloj
povlatenih koji je sebi priskrbio zvune naslove poput najodliniji (illustrissimus).
Car je postao istonjaki vladar, ali nije prestao biti vojni zapovjednik. Dapae, vie negoli ikada prije, u 4. stoljeu,
njegov je prvenstveni zadatak bio zapovijedanje vojskom. injenica da je sredite Carstva bilo na Sredozemlju njegov
je zadatak inilo jo teim. Drava je imala ovalan oblik s rupom u sredini. Veina najbogatijih provincija nalazila se
vrlo blizu potencijalnog vanjskog neprijatelja. Carstvo je imalo izuzetno duge granice u odnosu na ukupnu povrinu i
broj stanovnika. Barbarska plemena koja su ivjela s druge strane Dunava i Rajne vodila su stalnu gerilsku borbu protiv
Rimljana. Nakon brzih upada na rimski teritorij sakrili bi se u ume i movare, dok su se rimske kaznene ekspedicije
morale zadovoljiti unitavanjem atora i paljenjem itarica. Tijekom 4. stoljea postalo je jasno da jedan vojskovoa ne
moe nadgledati itavu granicu; bila su potrebna dvojica ili ak vie. Meutim, zapovijedanje vojskom bilo je
pokazatelj carskih ovlasti, pa ako bi postojala dva zapovjednika, trebala bi biti i dva cara. Te su se promjene poele
dogaati ve u vrijeme Dioklecijana, kada je ustanovljen sustav tetrarhije dva augusta i dva cezara koji u isto vrijeme
vladaju odreenim dijelovima Carstva. Tako su od oko 300. mnogi carevi, iako nevoljno, morali podijeliti vlast s
jednim ili vie sucareva. Kolikogod da je bilo careva, uvijek je bilo samo jedno carstvo. Dogma o jedinstvenoj dravi
nije se uope osporavala. U teoriji, carevi su vladali zajedniki i usklaeno, ali su u praksi dijelili svoje obveze,
prvenstveno s ciljem da budu to efikasniji. Tako je jedan od careva obino bio zaduen za rajnski, doim bi drugi
nadgledao dunavski limes (i Istok), ali su takva rjeenja bila privremene naravi.
Car-Bog i Car-svemogui morao je imati tisue ljudi koji su sudjelovali u upravljanju Carstvom. U prijestolnici (kasnije
u prijestolnicama) postojali su veliki vladini uredi (kakvih u srednjem vijeku, s iznimkom Bizanta, uope nije bilo). U
palaama je stvoren sloj aristokrata, nadlenih za brigu o osobnim carevim potrebama. Oni su imali znaajnu politiku
mo. Pa ipak, sredinja administracija vodila je brigu tek o nekoliko drutvenih poslova. Osim uvanja mira, to im je
bila osnovna zadaa, drugi zadatak na listi prioriteta bio je nadgledati da li su lokalne vlasti primile i pokorile se
9

carevim naredbama i prikupile poreze koje je on nametnuo. Osim toga, trebalo je razrjeavati sporove i dvojbe na
lokalnoj razini te odgovarati na pritube koje su otamo dolazile. Nije bilo sustava javnog kolstva ili zdravstva, kao ni
ustanova koje bi nadgledale trgovinu i poljoprivrednu proizvodnju. Nije bilo ni ureda za vanjske poslove u dananjem
smislu rijei. Slubenici nisu imali posebne specijalizacije: primjerice, odgovorni za opskrbu vojske i ratne mornarice
imali su i mnoge druge obveze.
O sredinjoj administraciji ovisila je hijerarhija niih inovnika. Carstvo je bilo podijeljeno na etiri velike
administrativne cjeline prefekture, svaka s prefektom na elu. Prefektura je bila podijeljena na dijeceze kojima su
upravljali vikari. Svaka je dijeceza imala nekoliko provincija kojima su na elu bili guverneri. Primjerice, prefektura
Galije imala je dijeceze Britaniju, Galiju i Hispaniju; dijeceza Britanija sastojala se od pet provincija. Ukupno je bilo 4
prefekture, 12 dijeceza i 104 provincije.
elnici ovih administrativnih cjelina imali su obvezu nadgledati sve poslove. Ispod njih bilo je mnogo poreznih
inspektora, pravnih savjetnika i drugih. Lokalne su se vlasti ustrojavale po uzoru na sredinju administraciju: o veliini i
ekonomskom potencijalu provincije ovisio je broj zaposlenih slubenika ije funkcije nisu bile izriito specijalizirane.
Sve razine vlasti, i carska, i prefekturska, i provincijska, morale su nadgledati to rade osnovne jedinice i koordinirati
njihovo poslovanje. Ta osnovna jedinica uprave bila je civitas. Termin je teko doslovno prevesti, jer u modernoj upravi
ne postoji ekvivalent: najblii bi bio pojam gradska opina. Na toj razini uprava je dolazila u neposredan doticaj s
graanima ubirala bi poreze, nadgledala unutarnju sigurnost i prvostupanjske sudove. No, vano je uoiti da se radi o
gradu seoska podruja, pa i velika sela potpuno su bila podinjena gradskom sreditu. Grad je bio sredite
politikog ivota i iz njega su slubenici upravljali itavom dravom.
Civitas je bila prirodan oblik politikog organiziranja u antikom svijetu. Izrasla je iz konkretnih prilika u antikoj
Grkoj i rimskoj Italiji. Rimljani nisu imali problema nametnuti taj ustroj prostorima koje su osvojili. U prvim
stoljeima Carstva sredinja je administracija tek utvrdila ope upute za upravljanje i uvoenje reda i zakona, a veinu
poslova preputala je upravama civitas. U prvo vrijeme bilo je to idealno rjeenje. Meutim, dobar dio gradova u
Carstvu je potkraj 3. stoljea bio na rubu posvemanje ekonomske propasti. Gradske su uprave u pravilu bile
korumpirane, mnogi su gradski slubenici (magistrati i kurijali) i sami bili suoeni s tekim financijskim problemima.
Stoga su te uprave postale neefikasne, pa su se sredinje vlasti morale sve vie i vie upletati u poslove gradskih. Bilo je
to krajnje nesretno rjeenje u doba kada se vrlo sporo putovalo. Carstvo je sve dublje zapadalo u anarhiju iz ega su
korist izvlaili moni, bogati i beskrupulozni.
U usporedbi s brojem stanovnika i veliinom Carstva, sustav upravljanja nije bio posebno kompliciran, a ni skup. Ni
broj vojnika, u odnosu na broj stanovnika, nije bio velik, a ni vojska nije zahtijevala mnogo novca za uzdravanje.
Meutim, kako je kriza potkraj 3. i u 4. stoljeu napredovala i ti, relativno mali izdaci, postajali su preteak teret za
onemoalu dravu.
Vrsti poreza bilo je relativno malo i ini se da, barem u teoriji, nisu bili visoki. Meutim, u posljednjim stoljeima
Carstva nebrojeno su se puta ponavljali prigovori o ekstravaganciji i luksuzu inovnika u administraciji i pretekom
teretu poreza. Najee je prikupljan bio porez na zemlju koji je rastao ovisno o plodnosti zemlje i stupnju razvoja
10

proizvodnje na imanju. Postojali su i drugi porezi, poput onoga na trgovinu i obrtnitvo. Vrlo neugodne obveze
nametane su mnogim ljudima; primjerice, obveza odravanja cesta i mostova ili osiguravanje transporta ili opskrbe za
vojsku. Najgori aspekt poreznog sustava bila je metoda procjene. Svaka je civitas bila odgovorna za plaanje ukupne
sume, pa ako neki stanovnici nisu nikako mogli platiti, namet je padao na njihove susjede. Bogati zemljoposjednici
esto su mogli izbjei plaanje punog iznosa ili potplaivanjem poreznih slubenika ili prijetnjama i ucjenama. Osim
toga, dok su u prvo vrijeme procjene porezne obveze civitas izraivane na studioznoj procjeni njezinih potencijala, nove
procjene nisu pravljene u vrijeme kada je dolo do pada ekonomskih aktivnosti. U nekim je podrujima porezni namet
bio previsok, a skupljai poreza sluili su se beskrupuloznim metodama kako bi namaknuli predvienu kvotu. To u
djelu Boje institucije opisuje Lucije Celije Firmijan Laktancije (250o. 324), kranski pisac, zvan kranskim
Ciceronom:
Robovi su se bavili prokazivanjem gospodara, a supruge su trebale optuivati mueve. Kada nije bilo nikakve
evidencije ili dokaza o neijoj imovini, ljudi su torturom bili prisiljavani da sami sebe optue... poto bi svi porezni
obveznici bili na taj nain tretirani, izgledalo je da su svi toliko platili, kao da otkupljuju ivot. Nije se vjerovalo onima
prvima koji su sakupljali porez, pa su slani drugi za njima, jer se mislilo da e novi ljudi ipak nai naina da iskame
novac i imovinu. Kako nisu zapravo nita mogli nai, tada su povisili brojke na ve postojeim popisima, kako se ne bi
moglo rei da njihov dolazak nije imao svrhu. Ovakvim se mjerama broj stoke znaajno smanjio, a mnogi su ljudi
umrli. Pa ipak, porezi su se i dalje razrezivali, ak i na one koji su umrli.
Sve je to bio izraz tekih poremeaja u ekonomiji, pa onda i u cjelokupnom ustroju i funkcioniranju Carstva.
Laktancijev opis skupljaa poreza moe se, odbacujui shvatljiva pretjerivanja koja bi trebala impresionirati itatelja,
primijeniti i na druge inovnike u Carstvu. Carska je administracija esto bila korumpirana, neefikasna te samovoljna,
ak ponekad i krvolona, kako svjedoi Laktancije. Te su se negativne karakteristike tijekom 4. stoljea sve vie
iskazivale. Suvremenicima je izgledalo da Carstvo moe opstati tek pod vlau jednog ovjeka, autokratora
samodrca koji je na vrhu vladarske piramide. On je, sukladno starim politikim fikcijama, trebao prvenstveno biti
motiviran eljom za pravednou koju je samo malo njegovih prethodnika posjedovalo. Meutim, Carstvo je pod tim
carevima uivalo desetljea i stoljea mira, a potkraj 4. stoljea nije poznavalo drugo negoli vjene nemire i ratove.

2. Ekonomsko i drutveno stanje
Rimsko je Carstvo bilo politiki ujedinjeno, ali ekonomski heterogeno i nejedinstveno. Vjerojatno je to bila njegova
najvea slabost. Iako se intenzivno putovalo i trgovalo Sredozemljem, velik dio trgovine obavljao se na lokalnoj razini.
Veina stanovnitva Carstva egzistenciju je ostvarivala u poljoprivredi. Rimska je drava nastojala da svaka regija moe
sama sebe prehranjivati. Kljuni su proizvodi bili penica, maslinovo ulje i vino. Oni su se mogli uzgajati praktiki na
svim obalama Sredozemlja. Rimski gradovi, pogotovo oni manji, opskrbljivali su se hranom iz neposredne okoline. U
dvije prijestolnice, Rim i Carigrad, hrana je dolazila s udaljenijih prostora, ali je veina artikala stizala s velikih carskih
zemljoposjeda u Egiptu i sjevernoj Africi. I hrana za vojsku esto se nije nabavljala na slobodnom tritu, ve je
dobivana od poreza plaanog u naturi.
11

Poreznim sustavom Rim i Italija su financijski i gospodarski iscrpljivali osvojene zemlje. Grki retor Elije Aristid (2.
stoljee) pie o zajednikom tritu na cijeloj zemlji koje iskljuivo koristi Rimu, u koji se slijeva svjetsko bogatstvo
tako da se neki proizvodi mogu nai jedino u metropoli na Tibru.
Trgovina hranom bila je slabo razvijena, odnosno, seljak je mogao prodavati svoje proizvode uglavnom na mjesnoj
trnici. Odjeu, namjetaj, orue, pa i drugu manufakturnu robu proizvodili su ili mjesni obrtnici ili se ak neto
izraivalo u kui. Nije bilo masovne proizvodnje niti intenzivnije trgovine predmetima svakodnevne upotrebe. Promet
luksuznom robom prvenstveno onom koja je stizala s istoka (svila, bjelokost, mirodije, nakit) osiguravao je posao
malenom broju ljudi. Zapravo, trgovina luksuznom robom nagrizala je rimsku ekonomiju, jer je Carstvo imalo vrlo
malo ponuditi Istoku, a svoje su nabavke istone robe trgovci iz Carstva morali gotovo u pravilu plaati zlatom. U
Rimskom se Carstvu proizvodilo relativno malo zlata, a kako je sav novac u to doba bio metalan, odljev zlata stvarao je
manjak zbog kojeg je sve tee bilo poslovati. Osjeao se manjak novca, pa su cijene robi padale, to znai da je sve tee
bilo nai kupca.
Rimljani nisu znali iskoristiti sve prednosti golemog trita koje su sami stvorili. Dio objanjenja lei u injenici da su i
Grci i Rimljani smatrali poduzetnitvo, pogotovo proizvodnju, sramotnim, poniavajuim poslom. Najvioj drutvenoj
grupi u Rimu, senatorima, izriito je bilo zabranjeno baviti se trgovinom. Praktiki svaki posao koji se morao raditi u
grupama, poput rudarenja ili proizvodnje keramike, radili su robovi. Robovski je rad bio jeftin, barem u prvim
stoljeima Carstva kada je robova bilo relativno mnogo. Stoga nitko nije bio zainteresiran pronai nain poveanja
produktivnosti toga rada. Rimljani su znali da para moe proizvoditi energiju, ali to nisu nikada ozbiljnije pokuali
iskoristiti. Znali su i da se penica moe mljeti bre vodenom snagom negoli runo, ali je u 4. stoljeu u Carstvu bilo
vrlo malo vodenica. Tek su se u srednjem vijeku (11-12. stoljee) vodenice poele graditi masovno, pa je njihova snaga
zamijenila runo mljevenje. Kako su mnogi poslovi obavljani runo, ne bi se mnogo utedjelo time to bi se
proizvodnja centralizirala na jednom mjestu. U svakom se gradu a u nekim sluajevima i na svakom zemljoposjedu
mogla izraditi odjea, keramika, konati predmeti i orue za istu ili priblinu cijenu za koju se to moglo kupiti na
tritu. Prijevoz cestama bio je vrlo neefikasan. Kola su bila vrlo mala i nespretna. Kako nisu vodili rauna o utedi
snage, Rimljani su vrlo loe uprezali konje, tako da su oni mogli povui tek vrlo lagane terete. U takvim uvjetima cijena
iole dueg transporta pojela bi znaajan dio profita. Transport morem bio je mnogo jeftiniji, ali su rimski brodovi bili
mali i Sredozemljem se nije plovilo barem tri zimska mjeseca, ako ne i jo mjesec-dva dulje. Zbog svih navedenih
razloga, svaki je dio Carstva morao biti ekonomski samodostatan.
Tendencije prema ekonomskoj samodostatnosti bile su poticane specifinim razvojem poljoprivrede u Carstvu. Ope je
pravilo da mali posjedi mogu uspjeno funkcionirati samo u nerazvijenim drutvima. Kako se ekonomski ivot razvija,
kako se porezna davanja poveavaju, mali posjednici zapadaju u tekoe. Njihove loe procjene to proizvoditi ili loe
godine tjeraju ih da posuuju novac, koji oni obino ne mogu vratiti. Na taj nain sve vie i vie farmi prelazi u ruke
kreditora veleposjednika ili bankara. Taj se proces poeo u Rimu odvijati ve od 2. stoljea pr. Krista. Mnogi su alili
zbog propadanja sitnog seljakog posjeda, ali nitko, izuzev neuspjenog pokreta brae Grakha, nije nita uinio da ga
spasi. Zapravo, zabranivi aristokraciji da se bavi trgovinom, drava ju je praktiki prisilila sav svoj novac investirati u
zemlju, potiui tako stvaranje velikih zemljoposjeda.
12

Do 4. stoljea mali zemljoposjednik vie nije imao nikakvu ekonomsku snagu. Veina seljakog stanovnitva ivjela je
na velikim zemljoposjedima, a ti su zemljoposjedi proizvodili i vei dio hrane u Carstvu. Zemljoposjed koji se prostirao
na desetinama ili stotinama hektara i zapoljavao stotine radnika, prirodno je bio mnogo samodostatniji negoli mali
seljaki posjed. Bogatima je postalo gotovo uobiajeno priskrbljivati sve to im je trebalo s vlastitog posjeda.
Unutarnja trgovina u Carstvu bila je dodatno obeshrabrivana ovakvim tendencijama. ini se da se ona postupno
smanjivala tijekom 4. stoljea. Razlozi toga smanjivanja nisu posve jasni neki su ve navedeni: svakako su znaajnu
ulogu igrali odljev zlatnog novca, siromaenje malog seljaka i jaanje samodostatnog zemljoposjeda. Osim toga, Rim je
svoju snagu do 1. stoljea izgraivao na uspjenim osvajakim ratovima. Kada su ti ratovi prestali, pad je, prije ili
kasnije, bio neizbjean. Kakvi god da su mu bili uzroci, kriza trgovine imala je teke posljedice. Nije bilo jedinstvenog
ekonomskog interesa odravati politike veze koje su Carstvo uvale kao cjelinu. Veina ljudi nije imala nikakve koristi
od injenice da su graani velikoga carstva: bio je to jedan od razloga zato se Carstvo raspadalo tijekom 4. i 5. stoljea.
Druga posljedica propadanja trgovine u Carstvu jest kriza gradova koji su, kao to smo vidjeli, bili osnovna upravna
jedinica u dravi. Kriza gradova je generirala upravnu i politiku krizu, potom je povratno djelovala na produbljivanje
ekonomske krize i krug je bio zatvoren. Svi su drutveni slojevi, osim eventualno onih najbogatijih, bolno osjeali
posljedice ekonomskog kolapsa.
Rimsko drutvo 4. stoljea bilo je otro podijeljeno: na vrhu su bili senatori. Nije se iskljuivo radilo o lanovima
rimskoga senata, ili o lanovima istoimenog novoformiranog tijela u Carigradu. Mnogi su senatori rijetko, ako i uope,
posjeivali prijestolnice. Titula senatora postala je ponajprije znak nobiliteta; mogla ju je od cara dobiti svaka bogata
osoba. Mnogi su je eljeli dobiti, jer to nije bilo samo stvar prestia, ve i nain stjecanja raznih imuniteta. Titula se
mogla stei davanjem novca, pa je, sukladno tome, praktiki svaki bogata bio senator. Senatori su posjedovali veinu
zemlje te je veina dravnih dunosnika potjecala iz njihova drutvenog sloja. Dok nisu obnaali neku dunost, senatori
su obino ivjeli izvan grada, na svom zemljoposjedu. U gradu se nisu osjeali najbolje, jer su u njemu bili prisiljeni
posvetiti se raznim, esto zamornim drutvenim obvezama. Osim toga, njihovi su posjedi zahtijevali stalnu brigu i
nazonost.
Veleposjedi su se zvali villa. Bili su uistinu veliki, onaj koji bi, primjerice, imao skoro 750 ha opisivan je kao prilino
malen. Veim dijelom inila ga je obradiva zemlja, potom livade, vinogradi i ume. Na njemu su ivjeli
poljoprivrednici, pastiri, vinogradari, pekari, tesari, mlinari, klesari, kovai, tkalci, krojai i drugi radnici, kao i zakupci
koji su obraivali dio zemlje i za to veleposjedniku plaali najamninu. Do kraja 4. stoljea esto je na svakom
veleposjedu bila izgraena i kapela u kojoj je slubovao sveenik. Veleposjednik je znao presuivati u sporovima
izmeu svojih radnika i time onemoguavao upletanje vlasti u bilo koji dio ivota na svom posjedu. Tako je veleposjed
postajao na svaki nain samodostatan i njegove veze s vanjskim svijetom bile su sve slabije.
Kua veleposjednika bila je velika i komforna. Bila je oslikana, sa skupocjenim mozaicima na podu. Imala je
biblioteku, prostranu blagovaonicu i luksuznu kupaonicu. Kroz kuu je proveden sustav hipokausta, odnosno podnog
grijanja, koji je i u sjevernijim podrujima, u hladnije doba godine, odravao ugodnu temperaturu.
Pisma Sidonija Apolinara (430-487) puna su detalja o ivotu galorimskog plemstva: u njima pria o posjeti
zemljoposjedu nekih prijatelja. Ujutro bi se neki zabavljali igrom preteom dananjeg tenisa, drugi bi itali vjerske
13

knjige ili latinske klasike. Podnevni obrok bio bi prilino lagan; nazoni su uz jelo priali razne prie. Uslijedio bi
poslijepodnevni odmor, potom jahanje i kupanje. Tih nekoliko sati kupanja protjecalo bi u ugodnim i neobaveznim
razgovorima. Dan bi zavravao bogatom i dugom veerom. Drugi dijelovi pisama pokazuju zadovoljstvo tih ljudi u
igrama, lovu, itanju i prepriavanju anegdota. Pa ipak, ne treba zaboraviti da su Sidonije i njegovi prijatelji imali
visoke poloaje u crkvi i dravi te da su morali voditi svoje veleposjede; stoga nisu itavo vrijeme mogli provoditi u
tako lagodnom okruenju.
Radnici na veleposjedu mogu se podijeliti na dvije klase robove i slobodne ljude. Meutim, razlika izmeu ove dvije
grupe postupno je nestajala. U robove se ubrajala i vrlo brojna kuna posluga te veina zaposlenih na dijelu zemlje koji
je bio u neposrednom vlasnitvu veleposjednika. Broj robova u odnosu na broj slobodnjaka je vremenom padao,
dijelom zbog toga to Carstvo nije vie vodilo osvajake ratove i na taj nain se opskrbljivalo robovima, dijelom i zbog
toga to su rimski robovlasnici esto znali velikoduno oslobaati robove (postupak se zvao manumisija). Uvjeti rada i
ivota preostalih robova znatno su se poboljali pod utjecajem humanistikih ideja filozofa i pravnika u prvim
stoljeima Carstva. Gospodar vie nije smio ubiti roba, a robovi su rijetko bili drani u podzemnim elijama, kao to je
neko bilo uobiajeno. Mnogi su posjednici zakljuili kako rob bolje radi ako mu se dodijeli odvojena kua i zemlja od
koje daje dio uroda. Tako se stvarao sloj okuenih robova (servi casati) koje je drava postupno uvrtavala u porezne
popise i zabranjivala prodaju zemlje bez okuenih robova koji su na njoj radili. Meutim, ti su robovi, iako su stekli
odreenu razinu sigurnosti i neovisnosti, ivjeli i dalje u tekim prilikama. Primjerice, slubeno nisu mogli stei
nikakvu vlastitu imovinu. Tek su postupnim i sporim promjenama dosegnuli poloaj istovrstan onom koji su imali
koloni (coloni).
Koloni su inili veinu zemljoradnikog stanovnitva na zemljoposjedu. Bili su sloj zemljoradnika koji je imao
nasljedno pravo obraivati esticu zemlje, a da ona nije bila u njihovu posjedu. Slubeno je vlasnik zemlje bio vlasnike
ville, te je on primao novac ili plodove od zakupnine svake estice. Sve dok je plaao svoju zakupninu, kolon nije
mogao izgubiti svoju zemlju, ali mu je zakon zabranjivao napustiti ju ili promijeniti zanimanje. Ako bi pobjegao sa
zemlje, bio bi prisilno vraen natrag i moglo bi mu se dogoditi da padne u ropstvo. Ako bi zemlja koju bi obraivao bila
prodana, on bi pod istim uvjetima ostajao u obvezi prema novom gospodaru. I njegova bi djeca nasljeivala odnos pod
potpuno istim uvjetima. Kolon je imao gospodara, vlasnika zemlje, kojem je bio obvezan pokoravati se. U drugim
odnosima bio je slobodan, a i tadanji zakoni, dok govore o ovjeku svoga gospodara, jasno ga razlikuju od roba. Kolon
se mogao eniti, posjedovati imovinu i ostavljati je djeci, pa ak i parniiti se na sudu.
Drutvena skupina kolona potjecala je iz razliitih klasa. Neki su, iako vjerojatno ne najbrojniji, bili podrijetlom
germanski barbari, bilo podinjeni, bilo zarobljeni u ratu. Ponekad su itava plemena bila preseljavana na teritorij
Carstva, a tada bi bili kao koloni (ne robovi!) raspodjeljivani na razne zemljoposjede. Svaki od doseljenika bio je
dodijeljen na jednu zemljinu esticu i uvrten u porezni popis. Budui da je drava nastojala naseliti puste ili polupuste
krajeve i u njima potaknuti poljoprivrednu proizvodnju, zahtijevala je da koloni ove vrste i njihovi nasljednici ostaju na
zemljitu gdje su isprva bili smjeteni.
Vjerojatno je da su pravila uglavljena za ovu vrstu kolona, za ije je naseljavanje Carstvo imalo poseban interes,
postupno primjenjivana i na druge ljude u istom ekonomskom poloaju. Svaki veleposjednik imao je mnogo ljudi
14

ovisnih o njemu: njima je preputao esticu zemlje s nadom da e postati samodostatni, odnosno da e mu moi davati
ili dio plodova ili novac. Kada bi oslobodio roba, on mu je i dalje ostajao doivotno podloan, a sam gospodar je i dalje
bio duan tititi ga. Obje su se obveze ispunjavale ako bi, kao to se esto dogaalo, osloboenik prihvatio status
kolona.
Konano, mnogi su koloni dolazili iz drutvenog sloja malih slobodnih zemljoposjednika. Njihov je poloaj u
posljednjim stoljeima Carstva, kao to smo vidjeli, bio nezavidan. Suoeni s rastuim dugovima, u nemogunosti da
izau na trite, esto su traili zatitu veleposjednika. Naputajui svoju zemlju, mogli su prihvatiti da obrauju esticu
na veleposjedu ili bi njihovi vjerovnici mogli preuzeti vlasnitvo nad njihovom zemljom i omoguiti im da na njoj
ostanu kao zakupnici. U oba sluaja oni bi se ubrzo utopili u masi kolona, neprepoznatljivi ak i u zakonskim
odredbama.
Jedini vlasnici zemlje koji su mogli ouvati posjede manje veliini bili su kurijali curiales. Prema drutvenom statusu
bili su ispod senatora i inili su nasljedno upravljako tijelo u civitas. Za svoj rad nisu bili plaeni, ali su imali razne
privilegije koje su neko ljude poticale da nastoje postati i ostati u statusu kurijala. Meutim, tijekom 4. stoljea njihov
je poloaj postajao sve gori. Oni su bili odgovorni za prikupljanje poreza u svojem okrugu, a ako ne bi namaknuli iz
administrativnog sredita unaprijed odreenu svotu, razliku su morali nadoknaivati iz vlastite imovine. Ope
siromaenje u Carstvu u 4. stoljeu inilo je skupljanje poreza vrlo tekim, pa su mnogi kurijali bili materijalno uniteni.
Osim toga, gradski su dunosnici imali obvezu organizirati igre kako bi zabavili puk, a i to je znailo veliki troak.
Prirodno da nitko pod tim uvjetima nije elio biti kurijal, ali su vlasti prisiljavale svakoga tko je bio dovoljno imuan
(ako ve nije bio senator) da to postane. Kurijali su arko eljeli pobjei iz svojih nasljednih zanimanja, ali su vlasti
inile sve kako bi ih u tome sprijeile. Bilo im je zabranjeno stanovati izvan svoga grada, a njihovim je sinovima bilo
zabranjeno otii u vojnu slubu, u klerike ili prihvatiti neku drugu javnu slubu. Usprkos represivnim odredbama mnogi
su kurijali pobjegli i do 5. se stoljea ova drutvena grupa praktiki dezintegrirala.
U tekoj su poziciji bili obrtnici i trgovci. U vrijeme krize trgovine i sve vee samodostatnosti i autarkinosti
veleposjeda malom je obrtniku ili trgovcu bilo sve tee poslovati. Vlasti su morale prisiljavati ljude da ostanu u
zanimanjima koja su bile kljuna za opu korist svih stanovnika grada. Prijevoznicima, pekarima i drugima
angairanima u lancu nabave i proizvodnje osnovnih prehrambenih artikala bilo je strogo zabranjeno napustiti svoje
zanimanje, osim ako nisu nali zamjenu. Njihovi su sinovi zakonom bili obvezani nastaviti oev posao.
Carevi 4. i 5. stoljea esto su u historiografiji bili kritizirani zbog takve politike prisile. Zasigurno se gospodarski
oporavak nije mogao potaknuti prisiljavanjem ljudi da ostanu u neprofitabilnim zanimanjima ili odredbama kojima je
veina zanimanja postala nasljedna. Meutim, teko je i danas rei jesu li ita mogli napraviti. Bili su svjesni da
gospodarski sustav Carstva ne funkcionira; oni su bili vojnici, a ne ekonomisti. Osim toga, imali su prijeke vojnike
probleme koje je trebalo promptno rjeavati. Nisu imali ekonomistike znalce koji bi ih savjetovali, ak i da su imali
vremena time se baviti. Carevi su znali da se proizvodnja smanjuje, da mnogi naputaju svoju zemlju i zanimanja, da
sve to slabi gradove i smanjuje porezne prihode. Konano, pad prihoda koji stiu u riznicu oteavao je ili ak
onemoguavao efikasnu obranu granica koje su bile sve ranjivije. Prisila se inila kao jedini mogui odgovor: prisiliti
ljude da se bave svojim poslom, prisiliti gradove da obavljaju svoje funkcije. Da su carevi omoguili ekonomske
15

slobode, one bi razorile Carstvo. Vjerojatno je tono da je Carstvo bilo preveliko te da teret uzdravanja svjetske drave
nije bilo u dovoljnoj mjeri kompenziran poveanim ekonomskim mogunostima. S druge strane, dunost je careva bila
ouvati Carstvo, a njihova politika prisile ouvala je zapadni dio Carstva gotovo jo stoljee nakon to se raspad inio
neminovnim (a istoni dio Carstva je definitivno preivio).
Posljedice takve ekonomske politike na svakodnevni ivot bile su katastrofalne. ak i najsposobnija osoba teko je
mogla popraviti svoje materijalno stanje; sve su inicijative bile blokirane, svaka ambicija skrena, zavladala je apatija.
Ljudi su radili bez entuzijazma i nije ih zanimala opa dobrobit. Prosjean je ovjek u pravilu sumnjiav prema
mjerama udaljene, centralizirane drave: u 4. stoljeu teki porezi i rigidne odredbe bile su kruta realnost, a korist od
injenice da je svaki graanin dio velikoga carstva nedefinirane i teko dokazive. Prirodno nepovjerenje prema tako
organiziranom Carstvu raslo je, kako mu se bliio kraj. Sukladno tome, rasle su i samodostatnost i autarkinost regija i
veleposjeda u ekonomskom smislu, a centrifugalne sile u politikom smislu su jaale. Teret odravanja velikoga
Carstva bio je teak, a korist od njegova odravanja imali su samo najbogatiji. Obian je ovjek izgubio prihode,
slobodu i bilo kakve perspektive. Naposljetku, Carstvo je propalo jer je veina njegovih graana izgubila svaki interes
da ga ouva.

3. Knjievnost, obrazovanje i umjetnost
Propadanje rimskoga drutva odraavalo se i u obrazovnom sustavu i umjetnosti 4. i 5. stoljea. Istraivai su jo
potkraj 19. i poetkom 20. stoljea lucidno zakljuili kako su Rimljani bili barbarizirani mnogo prije negoli su barbari
provalili u Carstvo i sruili ga. Kranski su spisi bili jedini dio knjievnosti koji su jo iskazivali krepkost misli i
energiju stila. Sekularna je knjievnost bila visokoparna, retorika i zapravo se iscrpljivala u oponaanju starijih autora.
Veliki klasini pisci zlatnoga doba rimske knjievnosti 1. stoljea pr. Kr. i 1. stoljea kranske ere bili su nedostini
uzori. Njihove su se misli, kao i njihov stil nastojali oponaati, ali nita novog nije dodavano.
Rimljani su pokorili Istok, ali tim prostorima nikada nisu nametnuli svoj jezik, kao to su to uinili na Zapadu.
Nedostatak jedinstvenosti u tom pogledu isprva nije imao loih posljedica u zlatno doba Carstva svi obrazovani ljudi,
pa i mnogi neobrazovani, znali su i grki i latinski. Sve jae centrifugalne sile u Carstvu nisu poticale uenike na
Zapadu da ue grki. Kontakti izmeu dviju kultura postajali su rjei. To je imalo izrazito loe posljedice po Zapad.
Grka je knjievnost imala mnogo vie originalnih elemenata od latinske, a Grci su imali i mnogo dulju znanstvenu
tradiciju, neusporedivo veu od one na Zapadu. Rimljani se uglavnom nisu bavili znanou i na latinski je preveden
manji broj grkih znanstvenih spisa. Na taj nain, kako je znanje grkog jezika postajalo sve slabije, tako je i
poznavanje helenistike misli i znanosti nestajalo i na Zapadu nije obnovljeno sve do 12. stoljea. Rimsko obrazovanje
u kasnom Carstvu zasnivalo se na kompendijima i kompilacijama ranijih latinskih autora. Naglasak je bio na poeziji.
Prozni su pisci u usporedbi s poezijom bili zanemareni, a znanost, filozofija i povijest gotovo da se nisu ni spominjali.
Dobar primjer intelektualnih interesa Rimljana u doba kasnoga Carstva daje tekst Marcijana Kapele Vjenanje Merkura
i Filologije (Kartaga, prva polovica V. stoljea). Radi se o enciklopedijskom udbeniku u kojem je alegorija jasno
prepoznatljiva. Prve dvije knjige opisuju vjenanje, s prilino mnogo zamornih detalja. Tada su mladenkine uzvanice,
16

sedam slobodnih vjetina, poele raspravljati o svojim dostignuima. Ideja da se cjelokupno znanje same u sedam
kategorija nije originalno Marcijanova, ali je njegova realizacija te misli postala toliko popularna da je posluila kao
osnova za nove nadogradnje u sljedeim stoljeima. Sedam slobodnih vjetina bile su gramatika, retorika i logika koje
su kasnije postale trivij (trivium), odnosno studij jezika te aritmetika, geometrija, astronomija i glazba kasnije
grupirane u kvadrivij (quadrivium) ili znanstvene predmete. Nekima od ovih predmeta polje uenja bilo je ire nego to
bi se iz samoga imena moglo zakljuiti tako je gramatika ukljuivala i prouavanje latinske knjievnosti, a geometrija
i neto geografije i poznavanja prirode. Studij glazbe, s druge strane, oznaavao je prvenstveno prouavanje
matematikih odnosa izmeu tonova. Marcijanov tekst je zapravo dugi niz injenica, s vrlo malo interpretacija njihova
znaenja. Pisac je htio ukljuiti sve ono za to je smatrao da obrazovan ovjek mora znati, ali usprkos velikom trudu
nije uspio niti spomenuti mnoge vane teme. Trivijalnim detaljima dao je esto toliko prostora koliko i najvanijim
injenicama. Stoga je njegov tekst kao cjelina dosadan i nezanimljiv. Meutim, on daje, sa svim svojim ogranienjima,
prilino dobru sliku obrazovanja koje su posjedovali klasini autori. Ovo je obrazovanje postalo vrlo popularno tijekom
srednjega vijeka: za mnoge generacije ovaj Marcijanov spis koji je stao na 422 stranice maloga formata u Teubnerovu
izdanju iz 1925. godine predstavljao je dosege ljudskoga znanja.
U rimskoj je umjetnosti dekadansa bila ak i oiglednija negoli u knjievnosti ili u obrazovanju. Kao i u knjievnosti,
nedostajalo je originalnih ideja, ali je bilo jo manje vjetine u imitiranju. Primjerice, ak su i zlatnici posljednjih careva
loije kvalitete u usporedbi sa zlatnicima iz 1. stoljea. Kada je Konstantin izgradio slavoluk (trijumfalna vrata), morao
je skinuti skulpture s ranijih spomenika kako bi ih dostojno dekorirao. ak je i kranstvo imalo potekoa revitalizirati
kasnoantiku umjetnost. Trebalo je protei nekoliko stoljea da bi se stvorili oblici koji izraavaju nove vjerske ideje, a
u meuvremenu je razina umjetnikih dosega (uz iznimke, ponajprije u 6. stoljeu) uglavnom bila vrlo niska.

4. Vjera
Ljudi kasnoga Carstva imali su vrlo male anse ivjeti ekonomski bezbrino, jo manje obogatiti se; politika ih
uglavnom nije zanimala, a njihov intelektualni i umjetniki rad svodio se na imitiranje starijih uzora i u njemu je bilo
malo matovitosti i novoga. Meutim, bili su iznimno zainteresirani za vjeru i velik dio ivotnih energija bio je
posveen vjeri i vjerskim pitanjima. Takve se tendencije iskazuju jo od 1. stoljea, otkako je narastanjem
kozmopolitskih osjeaja i sve viim stupnjem naobrazbe vjerovanje u grko-rimski panteon ubrzano gubio pristae. ini
se vrlo loginim zakljuiti da je postupno propadanje Carstva, uz gubitak politike i ekonomske sigurnosti, poticalo
ljude da se sve vie okreu vjeri. Time su, na neki nain, uvjeravali sebe kako je njihov individualitet i individualitet
njihovih najbliih vaan barem u vjenom poretku stvari, kolikogod da se nevaan inio u stvarnom svijetu.
U viim se drutvenim slojevima pojaan interes za religiju manifestirao uglavnom kao pristajanje uz stoicizam. Ta je
filozofska kola nauavala da se ljudska srea i dostojanstvo postiu svojevoljnim pokoravanjem univerzalnom zakonu.
Putem samokontrole i ljubavlju za pravdu i istinu, ljudi mogu ovozemaljski ivot uiniti dobrim ivotom. Izvanjske
injenice na koje ovjek ne moe utjecati valja jednostavno zanemariti. Politike i drutvene razlike izmeu ljudi nisu
vane; prema univerzalnom zakonu, svi ljudi imaju ista prava. Stoici su jednako potovali roba Epikteta i cara Marka
Aurelija kao autore filozofskih spisa, kao i zbog dostojanstva i potenja tijekom njihova ivota. Stoicizam je snano
17

utjecao na rimsko pravo i praktino obnaanje vlasti, jer su mnogi dunosnici bili stoici. Rimsko je pravo postalo
humanije, pribliavalo se idealu da prizna jednaka prava svim ljudima. Primjerice, roba se poelo tititi od samovolje
njegova gospodara. Ideja bratstva meu ljudima, temeljna stoika misao, potvrdila se u politikoj praksi kada su 212.
Karakalinim ediktom gotovo svi stanovnici Carstva dobili graansko pravo.
Meutim, stoicizam nije mogao privui previe ljudi; bio je odve zasnovan na intelektualizmu. Obian je ovjek traio
jasnu potvrdu postojanja Boga koji bi bio zainteresiran za njegove osobne probleme i nisu ga zanimala apstraktna
naela vjenoga zakona. Ljudi kasne antike duboko su sumnjali da je sretan, kvalitetan ivot mogu na ovome svijetu.
Vjerovali su da sve nepravde i neloginosti tijekom ovozemaljske egzistencije moraju ispraviti u nekom buduem
svijetu. Stoga su se okrenuli istonjakim vjerskim misterijima, kao to je mitraizam, ili tovanju Izide i Ozirisa. Veina
tih kultova imala je neki oblik zajednike molitve, tijekom koje je vjernik dolazio u neposredan kontakt s boanstvom.
Veina je propovijedala vjeru u Boga-iskupitelja koji je svojom smru spasio ovjeanstvo. Svi su oni naglaavali
vanost budueg ivota u kojem bi ljudi bili nagraeni ili kanjeni za svoja djela ili nedjela tijekom zemaljske
egzistencije.
Isprva, kranstvo meu graanima Rimskoga Carstva ni izdaleka nije bila najpopularnija od vjera koje su stigle s
Istoka, prvenstveno zbog toga to je bila vrlo iskljuiva i nesklona bilo kakvu kompromisu. Druge su istonjake vjere
bile tolerantne jedna prema drugoj, bile su spremne prilagoditi se zahtjevima koje je pred njih stavljala drava. Rimljani
su bili zgroeni injenicom da krani uope nisu respektirali druge vjere. Osim toga, krani su bili nelojalni Rimskom
Carstvu i caru: nisu eljeli sudjelovati u javnim sveanostima u kojima bi se iskazivala poast starim bogovima, nisu
eljeli prinositi rtvu u carevu ast. Veina je Rimljana te sveanosti smatrala prije svega rodoljubnom gestom, gotovo
bez ikakva vjerskog znaenja. Car je bio simbol jedinstva civiliziranog svijeta. Smatralo se, barem na simbolikoj
razini, da njegova snaga dri zajedno ljude vrlo razliitog podrijetla i vjerovanja. Nije se inilo posve bezrazlono da
mu se odaju boanske poasti. Rimska administracija nije zaboravila da je slubeni razlog za pogubljenje osnivaa
kranstva bila optuba da je kovao zavjeru protiv drave. Krani su bili tajno drutvo, svoje su pristae pridobivali
uglavnom iz najniih slojeva drutva i samim tim ve su bili vrlo sumnjivi. Osim toga, mnogi elementi njihova uenja
inili su se protudravnim. Bilo je vrlo lako optuiti ih za urotniku djelatnost i pokuaj unitenja drave. I dok je
kranstvo bilo izvan zakona, druge su istonjake religije bile na Zapadu doekane s radou.
Pa ipak, progoni nisu bili stalni. Iz svakodnevne prakse vlasti su zakljuile da krani nisu ni neposredna, a ni prevelika
opasnost za dravu. Samo najgorljiviji ili najdespotskiji od careva smatrali su da ima smisla unititi kranstvo. I dok
temeljit i dosljedan progon moe uistinu unititi neku vjeru, povremeni napadi obino samo jaaju uvjerenje onih koji
su preivjeli. lanstvo rane crkve sastojalo se od mukaraca i ena koji su duboko proivljavali svoju vjeru, spremni za
nju riskirati ivot, stoga, bili su u pravilu besprijekorna karaktera i visokog morala.
Prirodno je da osobe takve vrste privlae druge. Iskljuivost kranstva postala je prednost. U vrijeme sve vee krize i
nesigurnosti kransko uenje postaje svojevrsno traenje utjehe, nastojanje da se pronae vjera koja je apsolutna i
beskompromisna. Druge su vjere prihvaale praznovjerja i rituale svojih konkurenata, esto teko spojive ili nespojive s
vlastitom dogmom. U trenutku kada bi se prihvatile osnovne dogme, kranstvo je bilo logino i koherentno. Ono je
bilo osloboeno neloginosti koje su optereivale neke od njegovih najopasnijih rivala. Primjerice, prema mitraistikom
18

ritualu onaj koji ulazi u zajednicu isti se od grijeha uranjanjem u posudu s krvlju ubijenog bika. Kranstvo je nudilo
sve to se moglo nai u drugim religijama u iem, dosljednijem i prihvatljivijem obliku.
Broj krana brzo se poveava tijekom 3. stoljea. Pa ipak, svi se izvori slau da ih je ak i 300. godine bilo vrlo malo u
odnosu na cjelokupno stanovnitvo. Bili su neto jai u pojedinim provincijama, posebice u Maloj Aziji, a svugdje su
ivjeli uglavnom u gradovima. To je njihov utjecaj inilo uoljivijim, a njihova ozbiljnost, fanatizam i visoki moral
davali su im snagu i vanost posve nerazmjerne njihovu broju.
Poto je Carstvo tijekom 3. stoljea zapalo u teku krizu i anarhiju, Dioklecijan je autoritarnim mjerama stabilizirao
prilike u dravi i obnovio joj snage. Bilo je prirodno da zakljui kako su mu sve jai krani opasan neprijatelj, pa ih je
pokuao unititi. Pokrenuo je dotad najvei progon krana u kojem su stradali mnogi, izmeu ostalih i na hrvatskom
prostoru (Domnius/Dujam u Saloni, Kvirin u Sisciji/Sisku, Polion u Cibalama/Vinkovcima itd.). Sauvani ivotopisi
tih muenika pisani su prema ustaljenom obrascu: uhieni su bez otpora poto su javno propovijedali kranstvo. Na
suenju priznaju krivicu i dragovoljno odlaze u smrt. Oigledno knjievni obrazac nije bitno odudarao od stvarnih
zbivanja: opinjeni Kristovom rtvom (jaganjac Boji koji na sebe preuzima grijehe svijeta), muenici su eljeli otii
u ovozemaljsku smrt na nain istovjetan ili slian njemu. Njihov idealizam priskrbljivao je kranstvu samo nove i nove
vjernike.
Jedan od Dioklecijanovih nasljednika nastavio je njegovu politiku. Meutim, Konstantin (306-337), u to vrijeme car na
Zapadu, od poetka svoje vladavine nije bio tako neprijateljski nastrojen prema kranima. Naposljetku je postao
svojevrstan zatitnik krana meu drugim suvladarima. Teko je nai bilo kakve razloge takvu Konstantinovu
ponaanju u onodobnim izvorima. U njegovu dijelu Carstva bilo je manje krana nego u drugim dijelovima, a u vojsci
je dominirao mitraizam. Moda je planirao zavladati Istokom i zbog toga je elio imati podrku tamo brojnijih krana.
No, morao je biti svjestan da su krani od slabe koristi u vojnim operacijama. Vjerojatno je osjeao da bi drava
trebala iskoristiti energiju i sposobnost krana. Njihov izgon iz drutva znaio je razbacivanje ionako vrlo skromnih
ljudskih potencijala u Carstvu. ini se da je u njegovim postupcima bilo i neto vie od politike bilo je i osobnog
vjerovanja, iako isprva zasnovanog na istom praznovjerju. Osjeao je da kranski Bog ima snagu i on je prizvao tu
snagu u pohodu protiv svog najopasnijeg rivala Licinija. Glasovita pobjeda na Milvijskom (Mulvijskom) mostu 312.
izborena u ime kranskog Boga, Konstantina je uvjerila u ispravnost njegova vjerovanja. Stoga je iste godine povukao
sve kazne protiv krana. Ali nije kranstvo samo tolerirao, ve ga je i favorizirao. Kada je uklonio i posljednjeg od
svojih suparnika, uinio je kranstvo dravnom religijom, iako se sam pokrstio tek na samrtnoj postelji. Tijekom 4.
stoljea postupno su drugim religijama nametana razna ogranienja, ali su se poganski rituali odravali na Zapadu i u 5.
stoljeu, iako su to ve bile efemerne pojave. Od vremena Konstantinove konverzije, kranstvo je postalo dominantna
religija.
Trijumf kranstva omoguio je da se crkva temeljito reorganizira. ak i u vremenima progona kranski su vjernici
imali lokalne zajednice koje je vodio biskup. Meutim, u velikom dijelu Carstva biskupije nikada nisu postojale, a nije
postojao nikakav dogovor o tome koliko bi veliko podruje biskup trebao kontrolirati. U Africi i na Istoku, gdje je
krana bilo vie, biskupa je bilo mnogo, a manje ih je bilo na Zapadu. Postupno je sazrelo miljenje da bi podruje nad
kojim biskup upravlja (dijeceza) trebao odgovarati podruju rimske civitas. Takav ustroj uspostavljen je na Zapadu do
19

poetka 5. stoljea, ali nikada nije bio dosegnut na Istoku, gdje se teritorijalna jurisdikcija brojnih biskupa esto znala
svoditi na granice jednog gradia.
Mo biskupa znaajno je porasla kada su poeli dobivati carske privilegije. Kler je djelomino bio izuzet od ingerencija
graanskih sudova te su se njime uglavnom bavili crkveni sudovi kojima su predsjedali biskupi. U nekim sluajevima,
kao to su bile uvrede vjere, pred crkvene su sudove ak dovoeni i laici. tovie, drava je priznala crkvenu kaznu
ekskomunikacije, koja je prekritelju zabranjivala sudjelovanje u bilo kojem kranskom ritualu i bilo kakav kontakt s
drugim kraninom. Uglavljeno je i da ekskomunikacija proglaena na jednom mjestu vrijedi i na drugima, odnosno da
je ekskomunicirani izbaen iz svih pravovjernih crkava. Ove su mjere dale biskupima veliku mo nad svim lanovima
kranske zajednice.
Nije bilo nikakve dvojbe o tome da je biskup na elu svih vjernika svoje dijeceze, ali kakvi bi odnosi trebali biti izmeu
biskupa? U tom je smislu uspostavljanje trajne hijerarhije ilo znatno sporije. Bilo je, dodue, jasno da biskupi veih
gradova moraju imati odreeni presti koji bi se mogao pretvoriti u svojevrstan autoritet. To se posebice odnosilo na
biskupe velikih gradova ije su crkve osnovali apostoli. Sluei se tim argumentima na Istoku su etiri patrijarije
Antiohija, Aleksandrija, Konstantinopol/Carigrad (od 381) i Jeruzalem (od 451) zadobile veliku mo. Carigradski
patrijarh, iako se nije mogao pohvaliti da je njegovu crkvu osnovao apostol, zbog toga to je stolovao u carevoj
prijestolnici, postupno je bio priznat kao superioran po autoritetu ostalim trima patrijarijama.
Dok se organizacija crkve na Istoku tek ustrojavala zbog rivaliteta etiriju patrijarha, vrhovnitvo rimskoga biskupa na
Zapadu nije moglo doi u pitanje. U ranim stoljeima rimska je crkva bila jedina na Zapadu koja je mogla dokazati da
ju je osnovao apostol. tovie, po oigledno autentinoj tradiciji bilo je jasno da je rimsku crkvu osnovao Petar, prvi od
12 apostola i prvi papa. Smatralo se da rimski biskupi nasljeuju znaaj koji je imao njihov veliki prethodnik. Osim
toga, njihovu je autoritetu pridonosio i presti Rima, prijestolnice svijeta, prema kojem su ljudi gledali kao sreditu
vlasti. Rimski su biskupi vrlo mudro proirivali svoje ovlasti. Moe se rei da su u mnogim doktrinarnim prijeporima
uvijek bili na strani nepopustljivog, ali liberalnog pravovjerja. Do poetka 5. stoljea njihove odluke u stvarima vjere na
Zapadu su se prihvaale bespogovorno, a na Istoku bi obino prevladale, iako s mnogo vie tekoa. Mo i ugled
njihove administracije nije bila ni izbliza tolika; svaka je dijeceza i dalje sama birala svoga biskupa i upravljala svojom
imovinom bez mnogo nadgledanja izvana. Pa ipak, rimski su biskupi ve tada drali jedinstven poloaj, koji je vrlo
jednostavno evoluirao u mo srednjovjekovnog papinstva.
Kranski carevi 4. stoljea omoguili su da kranstvo pobjedonosno trijumfira, ali su eljeli tu istu Crkvu podvlastiti.
Smatrali su da su odgovorni za voenje Crkve ba kao to su odgovorni za upravljanje dravom. Vjerovali su da je
njihova dunost odluivati to je to pravovjerje, a to hereza, da oni moraju sazivati ope koncile, da oni moraju
nametati Crkvi zakone. ak su donosili i zakone o posve crkvenim problemima, kao to su, primjerice, odredbe u
Teodozijevu zakonu koje su zabranjivale ponovno krtenje. Car je postavljao i smjenjivao biskupe najvanijih gradova,
ak i bez ceremonije. Nitko nije dovodio u pitanje carevo pravo da upravlja crkvenim poslovima. Crkveni pisac i
biograf cara Konstantina Euzebije iz Cezareje u Palestini (o. 260-339) razradio je viziju kranske teokratske vladavine
car je sada Boja imitacija, on nije Bog meu ljudima, ve boji potkralj. On nije nespoznatljivi logos, ve u
specijalnom odnosu prema logosu.
20

Tek je propast Carstva na Zapadu oslobodila Rimsku crkvu takva odnosa. Na Istoku, gdje je Carstvo preivjelo, Crkva
je jo stoljee-dva ostala u podlonikom odnosu prema dravi. Na kraju ovoga perioda, polovinom 6. stoljea, car
Justinijan (527-565) mogao je izjaviti: Bojom voljom upravljamo Carstvom koje nam je predala Njihova Boja
Visost, odnosno sam Bog, i car koji ga slijedi, mogu pravedno upravljati svijetom. U Justinijanovoj koncepciji
odbaena je i sama pomisao da bi se vlast mogla dijeliti s crkvenim velikodostojanstvenicima.
Nije Crkvi prijetilo samo upletanje dravnih vlasti, ve i sve jae hereze. U poecima kranstva bilo je dovoljna
jednostavna izjava o tome da netko vjeruje u Krista i uskrsnue, ali od trenutka kada je kranstvo postalo doputena
vjera, stanje se radikalno mijenja. Tada su poele javne rasprave o tonom znaenju i odreenju svakog od elemenata
vjerovanja. Htjelo se tono odgovoriti na svako pitanje i uspostaviti precizan i logian odnos izmeu svih temeljnih
postulata kranstva. Naravno, nisu svi vjernici imali iste odgovore na ista pitanja. Oni iji su se odgovori razlikovali od
onih koje su prihvatile vlasti ubrzo su se poeli smatrati hereticima. Tijekom 4. stoljea hereze su zaprijetile da Crkvu
rastoe na mnogo meusobno suprotstavljenih sekti, pa je jedinstvo vjere ouvano tek nakon dugih raspri i borbi.
Mnogo se hereza bavilo, to je posve razumljivo, tajnovitom naravi Isusa Krista, odnosno Boga-ovjeka. Da li je Isus
iskljuivo ljudsko bie, ili je on iskljuivo Bog? Ako nije iskljuivo niti jedno niti drugo, nego su te dvije naravi ivjele
zajedno u njemu, da li su se pomijeale ili su u njemu ivjele odvojeno? Da li je Sv. Trojstvo jedinstveno, ili predstavlja
zajednitvo, ili hijerarhiju? Vie desetaka heretikih pokreta izraslo je iz ovih dvojbi, ali u 4. stoljeu za kasniju povijest
samo je jedna ostala vana bilo je to arijanstvo. Arijanstvo je bilo nauk koji je propovijedao aleksandrijski sveenik
Arije (256?-336) i njegovi sljedbenici: naime, Isus, iako Bog, nije jednakopravan Bogu Ocu, nego ga je Bog Otac
stvorio te da nije od iste tvari kao i Bog-Otac i nije vjean kao i on. Arijanstvo je bilo jako na Istoku i u jednom je
trenutku ak prijetilo da izazove graanski rat u Carstvu. Na ulicama istonih gradova izbijale su pobune zbog
arijanstva, a sucarevi su postajali estoki suparnici ako bi o tom pitanju zauzeli suprotna stajalita. U pokuaju da smiri i
rijei sukob, car Konstantin je sazvao prvi opi crkveni koncil 325. u maloazijskoj Nikeji (takvu e praksu kasnije
ponavljati i drugi carevi). Na koncilu je definirana pravovjerna dogma koja je u tom trenutku pobijedila, jer ju je
podrala i Crkva na Zapadu. Iako je arijanstvo pobijeeno te je postalo hereza, arijanski su misionari tijekom tih
prijepora bili poslani da propovijedaju kranstvo meu germanskim plemenima. Najpoznatiji je meu njima bio Ulfila
(Wulfila, o. 311-383). Bili su vrlo uspjeni, Germani su prihvatili arijanstvo, to je znailo da e, kada potkraj 4. i
poetkom 5. stoljea germanska plemena ponu prelaziti na teritorij Carstva, ponovo poeti bitka izmeu pravovjerja i
arijanstva.
Manihejstvo je bilo suparnika vjera koja je bila stalna opasnost za Crkvu. Sekta je dobila ime prema navodnom
proroku i Bojem izaslaniku Maniju (o. 216-277), koji je propovijedao u Perziji. Budui da su progoni manihejaca bili
vrlo uspjeni (vjerojatno meu najuspjenijima protiv heretika), vrlo je teko rei to su manihejci tono poduavali.
Pisana svjedoanstva o njihovoj vjeri paljivo su unitavana, a opisi manihejstva iz pera kranskih pisaca su u pravilu
subjektivna. Izgleda da je manihejstvo bilo mjeavina starih perzijskih vjerovanja koje uzima elemente iz idovstva i
kranstva. Meutim, u konanom obliku kranski elementi nisu bili dominantni. Primjerice, jedna od osnovnih
manihejskih dogmi bila je ona o postojanju dva vjena naela dobra i zla Ahuramazde i Ahrimana. Ovozemaljski
svijet je stvorilo naelo zla, kojeg manihejci poistovjeuju sa starozavjetnim Bogom. Isus predstavlja naelo dobra, ali
21

ga je ubila Jahvina ljubomora. Ovaj dio vjerovanja snano je privlaio ljude 4. stoljea, jer im je bilo teko prihvatiti
kransku koncepciju svemogueg Boga, a s druge strane, svakodnevno su se uvjeravali u postojanje zla. Veliki
kranski pisac i najvei filozof patristike Aurelije Augustin (354-430 kasnije proglaen svetim) prihvatio je
manihejstvo i vjerovao u njega devet godina, prije negoli je prihvatio kranstvo. Potkraj 5. stoljea inilo se da je
manihejstvo mrtvo, ali je ono doivjelo svojevrsnu renesansu nakon godine 1000, kada je snano utjecalo na stvaranje
dualistikih pokreta/hereza u zapadnoj i srednjoj Europi.
Kranstvo su, otkako je postala slubena religija, poeli ugroavati nemoral i vjerska indiferentnost nekih njezinih
lanova. Nakon Konstantinova edikta, pa i u kasnijim desetljeima, mnogi ambiciozni ljudi pristupili su Crkvi kako bi
legitimirali svoju pravovjernost i zadobili simpatije cara i drugih visokodostojanstvenika. Svakako je bilo lake biti iste
vjere kao i veina. Procjenjuje se da su u vrijeme Milanskog edikta 313. godine krani inili oko jedne sedmine
stanovnitva Carstva da bi potkraj stoljea situacija bila obrnuta: procjenjuje se da tada tek jedna sedmina stanovnitva
Carstva nisu bili krani. Rastue bogatstvo i mo Crkve privlaili su oportuniste i politiare. Do kraja 4. stoljea nisu
bili rijetki biskupi koji su se vie zanimali za lak ivot i intrige negoli za svoje duhovne dunosti. Ukratko, kako se u to
doba Crkva poela identificirati s rimskim drutvom, poela je pobolijevati i od nekih istih ili slinih bolesti kao to
drutvo. Osim toga, kranstvo vie nije bilo u mogunosti da masama novih krana koji su tih desetljea doli u krilo
Crkve nametnuti asketski moral kakvim su se diili njezini prvi lanovi. Kako je svijet sve vie postajao kranski, tako
se i kranstvo posvjetovilo.
Prirodna reakcija onih kojih su se smatrali iskrenim kranima na novostvorenu situaciju bila je da se uspostavi nova
razlika izmeu njih i drugih krana. Kako bi izbjegli sva iskuenja svjetovnog ivota povlaili su se na pusta ili
izolirana mjesta, gdje su se esto okupljali u skupine koje su se posveivale religioznom ivotu. Na taj je nain stvoren
monaki ideal.
Prvi ovakvi bjegovi iz ovozemaljskog svijeta zabiljeeni su u Donjem Egiptu. Legende o svetim pustinjacima pruaju
dobar uvid u najraniju fazu monakog pokreta. Najglasovitiji od prvih asketa bio je sv. Antun Pustinjak (251-o. 355),
koji je prodao svu imovinu i povukao se u pustinju. U prvo je vrijeme ivio sam, borei se protiv iskuenja koja su ga
muila 15 godina. Poslije su se drugi pustinjaci okupili oko njega, pa je postao poglavar zajednice koja se uzdravala
fizikim radom i pomagala potrebite. Antun je dva puta posjetio veliki grad Aleksandriju, jednom za vrijeme progona,
kako bi iskusio muenitvo, drugi puta na elu vee skupine monaha, kako bi se borio protiv arijanstva. Priskrbio je sebi
mnogo narodnog potovanja, ali se elio vratiti u pustinju. Riba ugine, tvrdio je, kada je baena na zemlju, a monasi
gube u gradovima svoju snagu.
Do sredine 4. stoljea na Istoku su djelovale tisue pustinjaka. Neki su provodili jednostavan ivot u tekom radu i
molitvi, drugi su askezu dovodili do nevjerojatnih ekstrema dendriti su ivjeli na drveu, poput Davida iz Soluna koji
je na bademovu drvetu ivio tri godine. Stiliti, poput sv. Danijela i sv. Simeona, ivjeli su na stupovima, a uenici su im
prilazili penjui se po ljestvama. No, pojavljivali su se i licemjeri koji su shvatili da nov nain ivota znai izbjegavanje
bilo kakva posla, a istovremeno omoguava i velik ugled u narodu. Veina monaha, kao i Antun, bili su gorljivi
sljedbenici pravovjerne dogme te su bili od velike koristi u borbi protiv arijanstva. Aleksandrijski biskup Atanazije
(295-373), koji se takoer borio protiv arijanstva, poveo je sa sobom dva monaha u posjet Rimu, pa je tako na Zapadu
22

potakao interes za monaki pokret. Neke asketske zajednice osnovane su u Rimu pod vodstvom sv. Jeronima (o. 348-
420), inae iz Stridona u Dalmaciji. Jeronim nije bio samo znaajan kranski pisac, ve i veliki propagator monakog
pokreta. Sam Jeronim, zajedno s mnogim sljedbenicima, povukao se u monaki ivot u Palestinu, ali drugi istaknuti
crkveni predstavnici nisu bili tako naklonjeni monakom pokretu. Samostani koji su uspostavljeni na Zapadu slijedili su
obiaje prenesene s Istoka, ali su imali vrlo malen utjecaj na Crkvu i drutvo tijekom 4, pa i 5. stoljea. Tek kada je u
prvoj polovici 6. stoljea Benedikt organizirao monaki/redovniki pokret, monatvo/redovnitvo postaje kranski
ideal i na Zapadu.
Herezama i svjetovnosti u Crkvi nisu se suprotstavljali samo monasi, ve i znaajni teolozi 4. stoljea. Od njih
vjerojatno je sv. Augustin (354-430) bio najutjecajniji. Roen je u sjevernoj Africi. Majka mu je bila kranka, ali je
primio pogansku naobrazbu prvo je studirao klasinu knjievnost, potom pravo. Nekoliko je godina imao prilino
sretan i siguran ivot za to je vrijeme dobio sina. Meutim, osjeao je potrebu za drugaijim vjerskim uvjerenjem,
pogotovo za takvim koje bi zadovoljilo i one koji nisu imali toliko sree i zadovoljstva kao on. Stoga je kao mlad
ovjek postao manihejac. Nakon devet godina to ga uenje vie nije zadovoljavalo, pa je poeo prouavati
neoplatonizam i potom kranstvo. Tek je nakon dvije godine prouavanja i samopreispitivanja Augustin bio siguran da
vjeruje u osnovne kranske dogme. Njega i sina pokrstio je 387. u Milanu sv. Ambrozije, inae jedan od najutjecajnijih
biskupa Crkve na Zapadu. Ostatak ivota Augustin je kao uenjak i pisac branio kranstvo. Kritizirao je neke od
najznaajnijih hereza svoga doba i u tom razmiljanju i pisanju definirao neke od kranskih doktrina. Budui da je
imao i manihejsko iskustvo, prirodno je da ga je zanimalo kako pomiriti postojanje Zla s nazonou Boga
svemogueg i sveznadara. Napadajui pelagijanizam (pelagijsku herezu), koja je negirala postojanje istonog grijeha,
naglaavao je slobodnu volju svakog pojedinca i minimizirao vanost predestinacije. Time je razjanjavao neke od
osnovnih crkvenih dogmi. Kada su poganski pisci pripisivali propast Carstva razvoju kranstva, Augustin je isticao
kako ni stari bogovi nisu uvijek Rim sauvali od katastrofa. Uostalom, tvrdio je, budui ivot na drugom svijetu ionako
je vaniji od zemaljskog napretka. U Ispovijestima, koje su svojevrsno autobiografsko tivo, opisao je svoja
intelektualna i duhovna iskustva, vrlo karakteristina za shvaanje atmosfere kasnoga Rimskoga Carstva. Njegova
sabrana djela tako su opsena da su neki srednjovjekovni mislioci (dodue, vie u figurativnom smislu) tvrdili da se
nitko ne moe ni nadati da e ih sva proitati. Kako bilo da bilo, Augustin je stoljeima bio duhovni voa zapadnog
kranstva.
Usprkos svim slabostima, Crkva je zapravo bila jaka kada su se mogli nai ljudi poput Augustina da joj slue. Iznimno
sposobni, lucidni i energini ljudi bili su u 4. i 5. stoljeu na najvanijim poloajima u Crkvi. Oni su sami posjedovali i
oko sebe irili vatrenu privrenost idejama kranstva i Crkvi, u vrijeme kada interesa za ouvanje politikih i
ekonomskih temelja Carstva vie nije bilo. Lojalnost propadajuem Carstvu je nestajala; poela ju je zamjenjivati
lojalnost osnovnim kranskim dogmama i Crkvi. Do kraja 4. stoljea bilo je posve jasno da je kranstvo najivotniji
element tadanje rimske civilizacije. Rimska civilizacija, pak, mogla je u nekim oblicima preivjeti tek onoliko koliko
se uklopila u kranske kulturne obrasce.

II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU
23


5. Germanska plemena
Tijekom stoljea prvi susjedi Rimskoga Carstva na granici na Rajni i na gornjem toku Dunava bili su Germani. Rimsko-
germanski ratovi bili su esti, sukobi i arke jo ei. U meuvremenu se trgovalo. Meutim, Rimljani nisu pokazivali
preveliki interes da upoznaju germansko drutvo i obiaje. Germani su bili barbari i ivjeli su u barbarskoj zemlji -
bilo je to uglavnom sve to je prosjeni Rimljanin o Germanima znao i elio znati. Veliki rimski povjesniar Publije
Kornelije Tacit (55-120) u svome je spisu Germanija jednom od rijetkih rimskih spisa koji se bavi Germanima
opisivao germansko rodovsko ureenje i tvrdio da je ono slino prvobitnoj rimskoj demokraciji koja je u carsko doba
nestala. Pa ipak, zakljuio je: Tko bi, uistinu, napustio Aziju, Afriku ili Italiju i otiao u Germaniju, s njezinim pustim
pejsaima, tekom klimom i Rimljaninu teko prihvatljivim obiajima?
Rezultat takva stava jest da o ranijoj germanskoj povijesti ima vrlo malo podataka. Veina antikih autora Germanima
posveuju svega pokoju reenicu. Srednjovjekovni izvori, origo gentis ili prvi zapisani zakoni, nastali su dugo vremena
nakon to su pojedina germanska plemena ula na teritorij Carstva. Arheoloki podaci daju dodatne informacije, ali sve
to je napisano o ranijoj povijesti Germana uglavnom se zasniva na relativnom kratkom djelu Germanija Publija
Kornelija Tacita. Tacit nikada nije posjetio Germaniju; njegov motiv da se bavi Germanima bio je, kao to je ve
reeno, idealizirati njihovo drutveno ureenje te zabaviti i informirati itatelja. Pisao je potkraj 1. stoljea, a slika
germanskog drutva u 4. stoljeu, dakle, gotovo 300 godina kasnije, bila je ipak poneto drugaija.
Uzimajui u obzir malobrojnost izvora, neki se zakljuci ipak mogu donijeti. Germani su bili vii od Rimljana,
uglavnom su imali svijetlu kosu i plave oi. Takve fizike razlike nisu bile razlogom bilo kakve segregacije s bilo koje
strane: u prvim stoljeima Carstva mnogi su Germani prelazili na teritorij Carstva, enili su se Rimljankama, neki su
ak uspijevali dosei visoke poloaje nekoliko je careva bilo germanskog podrijetla. Germani, barem oni prvih
generacija, kada su bili u manjini prema domaim Rimljanima, vrlo su se brzo uklapali u novu sredinu, prihvaali
kulturu i obiaje te uili latinski.
Rimljani su smatrali da je Germanija pust kraj. Tacit tvrdi da je, iako joj je pejsa od mjesta do mjesta razliit, puna
divljih uma i prljavih movara. Svakako se radi o pretjerivanju, jer su Germani znali uzgajati itarice, a mnoge su
povrine bile pretvorene u livade i panjake. Istina je, ipak, da velik dio zemlje nije bio obraivan ak sve do 11.
stoljea. Lov je i dalje bio vrlo vana privredna aktivnost. Zakoni zapisani u prvim stoljeima srednjega vijeka svjedoe
da je stoni fond bio vaniji dio imovine ak i od same zemlje. Iako su Germani imali mnogo stoke (ukljuujui i
svinje), ona je bila mala i slabe kvalitete. Nema dvojbe da je stanovnitvo Germanije bilo relativno malobrojno i
raspreno, stoga je prilino lako migriralo.
Germani su koristili eljezo; od njega su radili oruje i orue. Izraivali su i vrlo sofisticirani zlatni nakit. Dok su se
zaostalija plemena oblaila u krzno, veina Germana je znala tkati platno, plesti vunu i taviti kou. Pravili su i sapun i
zapeenu keramiku. Osim obrade metala, veinu ovih poslova obavljale su ene u vlastitim kuama. Germani su
poznavali barem osnove svakog obrta koji je na teritoriju Carstva bio ve davno prije doveden praktiki do savrenstva.
24

U Germaniji nije bilo gradova. Germani su ivjeli u selima, a kue su im bile razbacane, s mnogo slobodnog prostora.
Kue su bile drvene, pokrivene slamom. Budui da nisu imale dimnjak, nego ognjite u sreditu kue, esto je dolazilo
do poara koji bi unitio krov i itav objekt. Za teih vremenskih nepogoda itave su se obitelji znale sklanjati u rupe
iskopane u padinama breuljaka koje bi onda oblagali gnojivom kako bi se uvala toplina. Germani su vrlo sporo uili
vjetinu gradnje u kamenu ili cigli; u tom su pogledu Rimljani bili daleko ispred njih.
Kako su ivjeli u ratrkanim selima, u kuanstvima koja su bila gotovo samodostatna, Germani nisu razvili, a nisu za to
imali ni potrebe, kompleksniju drutvenu organizaciju. Nekoliko tisua boraca i njihovih podlonika tvorilo je pleme.
Osnovna funkcija plemena bila je ratovati protiv susjeda i braniti se od susjedskih prijetnji ili napada. U mirna vremena
politike institucije unutar plemena imale su vrlo malo ingerencija; nisu ak ni pokuavale razrijeiti ili smiriti sve
sporove izmeu vlastitih lanova. Pleme je unutar sebe bilo podijeljeno na porodice. Jednu su porodicu mogli initi ak
i vrlo udaljeni roaci u treem ili ak etvrtom koljenu. Porodice su, pak, mogle obraivati zajedniku esticu tada
bi njihova organizacija odgovarala onome to u hrvatskom tradicionalno oznaava rije zadruga ili vie njih. Svaka
je porodica imala dunost zatititi svoga lana, ali i odgovarati za njegovo ponaanje. German je vrlo lako mogao biti
pozvan na odgovornost zbog nedjela nekog dalekog roaka, ali, s druge strane, oekivao bi pomo od dalekih roaka
ako bi sam zapao u nevolju. Mona porodica, s mnogo ljudi sposobnih za borbu, mogla je osvetiti neije ozljede ili
smrt, od porodice koja bi ta nedjela poinila. Meutim, pogoena porodica koja nije eljela zapoeti sukob mogla je
iznijeti problem pred plemensku skuptinu. Optueni je mogao dokazivati nevinost svjedoenjima svojih roaka i
prijatelja ili pozivajui se na germanske bogove. Ako ne bi uspio, trebao je platiti kaznu, u emu bi mu pomogli drugi
lanovi porodice. ak se i ubojstvo moglo iskupiti novcem. Pleme nije moglo prisiliti porodicu da rijei spor na sudu,
ali je prevladavajui stav unutar plemena znaajno pridonosio tome da se porodica prikloni bilo mirnom rjeenju bilo
nastavku sukoba.
Neka je plemena vodio jedan kralj (ili voa), druga su, pak, imala vie kraljeva ili voa. Voe su obino potjecale iz
porodica koje su smatrane odlinijima od drugih, ali se dogaalo da istaknuti ratnik postane voa iako ne potjee iz
odline porodice. Voe su imale vrlo malo neposredne moi ako bi se glave porodica dogovorile, pleme je moglo
slijediti voine savjete ili naputke. U naelu, Germani su bili naviknuti ivjeti slobodno, lieni bilo kakve vrhovne
vlasti. Voine su se ovlasti poveavale u doba rata, ali se to dogaalo djelomino ili stoga to su bili bogatiji ili to su
bili vjetiji ratnici.
Vane su se odluke donosile na narodnoj skuptini, odravanoj na otvorenom prostoru ili u vrijeme mladog ili punog
mjeseca. Svi slobodni ljudi sposobni za borbu imali su pravo nazoiti skuptini. Budui da su dolazili pod punom
ratnom spremom, ti su sastanci katkada znali biti vrlo burni. Voe su se unaprijed savjetovale i dogovarale o stvarima
koje e raspravljati na skuptini: oni su prvi drali govore. Kada bi se prisutni slagali s govornikom, lupali bi orujem;
kada se ne bi slagali, glasno bi negodovali. Na tim se skuptinama presuivalo u nekim parnicama, a trebalo je obaviti i
neke formalnosti poput proglaavanja mladia novim borcima. To je bio znak da su dosegli vrijeme muevnosti i da
postaju punopravni lanovi plemena.
Kako bi uveali svoju mo, voe su nerijetko znale angairati skupine mladih ratnika u osobnu slubu. Mladi su se ljudi
dosaivali ako pleme due vremena ne bi ratovalo, pa su esto traili nekog vou koji je bio u ratu ili je esto ratovao.
25

On je svojim ljudima osiguravao stan, hranu, ratne konje i oruje; zauzvrat oni su bili obvezani na apsolutnu vjernost i
podrku u svim njegovima sporovima i ratovima. Za svakoga od njih bila je sramota preivjeti svoga vou, ako je on
tijekom bitke bio ubijen. Rimski historiar Amijan Marcelin (druga pol. IV. st.) pria o germanskom kralju koji se
predao nakon poraza kod dananjeg Strasbourga: Njegovi borci, dvije stotine na broju, te tri njegova najbolja prijatelja,
mislei da bi bio zloin nadivjeti svoga kralja ili ne umrijeti za njega ako se to trai, takoer su se predali Rimljanima
kao zatvorenici. Privrenost ratnike druine ili komitata, kako su ga Rimljani zvali svome voi bila je jedna od
najjaih drutvenih veza u politikom ivotu Germana.
Openito, meu Germanima je lojalnost pojedinim osobama bila mnogo vanija od lojalnosti institucijama ili idejama.
Najvee su obveze bile prema porodici, potom prema voi kojem su se zakleli na vjernost. Mo vladara ovisila je vie o
njegovim osobnim kvalitetama negoli o poloaju koji je zauzeo. Germani nisu imali svijest o dravi, niti kao o ideji, niti
kao o praksi. Nisu mogli pojmiti da bi vrhovna vlast mogla biti udaljena i na neki nain impersonalna. Zbog toga je
vrhovnom vladaru bilo teko nekoj drugoj osobi prepustiti vlast na odreenom podruju. Germanski su se muevi bojali
vladara i pokoravali vladaru samo kada je bio prisutan; slab predstavnik vrhovne vlasti mogao je biti ignoriran, a jak
predstavnik takve vlasti bi bez napora zauzeo, odnosno uzurpirao poloaj onoga koji ga je na to mjesto postavio.
Nemogunost da se ustroje politiki odnosi, osim ako nisu na razini osobnih kontakata, za dugo je vremena ostala
slabost germanskih drutava (iako su se pod rimskim utjecajem dogaale znaajne promjene u tom smislu). Ona je
pogotovo postala oigledna onda kada su Germani na ruevinama Carstva stvorili svoja kraljevstva.
U prvotnim razdobljima germanske povijesti postojale su izmeu samih Germana znaajne drutvene i imovinske
razlike. Kao to smo vidjeli, postojale su porodice koje su smatrane odlinima, a one su u pravilu bile mnogo bogatije
od obinih slobodnih ljudi. Ta odlinost se vremenom pretvarala u nasljednu karakteristiku porodice, to je poetak
stvaranja plemstva. Sveenstvo je takoer tvorilo vrlo utjecajan i privilegiran sloj. Slobodni su ljudi po politikim
pravima bili jednaki, ali su po imovinskom statusu mogli biti znaajno razliiti. Ispod sloja slobodnjaka bili su
poluslobodni i robovi. Poluslobodni su dobivali manje novaca kada su se na narodnim skuptinama tuili zbog
nanoenja ozljeda ili tete, u drugim sluajevima ini se da su imali ista, ili gotovo ista prava kao i slobodni ljudi.
Veini je robova preputena odreena estica zemlje da za svoje gospodare na njoj rade, te se s njima postupalo na isti
ili slian nain kao i s rimskim kolonima. ene nisu bile jednake mukarcima. Ba kao i robovi, obavljale su veinu
najteih poslova (pogotovo u doba kada su mukarci ratovali), a njihov budui mu znao ih je kupovati od njihova oca.
Iako je monogamija bila uobiajeno pravilo, voa je mogao oeniti nekoliko ena kako bi time sklapao saveze s
monim susjedima. Pa ipak, kako je napisao Tacit, Germani su osjeali da ena posjeduje svojevrsnu svetost i proroki
dar. Proroanstva starih ena sluana su s uvaavanjem. Neke od uspjenijih mudrih ena tovane su po smrti kao
lokalna boanstva.
Prema Tacitu, obiteljski ivot u Germana bio je mnogo stabilniji negoli u Rimljana (dijelom to svakako valja pripisati i
njegovu idealiziranju germanskoga drutva). On hvali germanske ene zbog njihove krijeposti i mnogostrukih poroaja,
oigledno stoga da bi rimske ene potakao da gaje te odlike. Tacit je nedvojbeno pretjerivao, iako je mogue da za neke
pojave u germanskom drutvu nije znao: Germani su u svom obiajnom pravu imali odredbe koje su strogo kanjavale
preljub. Odnos germanskih ena prema svojoj djeci nije se uope razlikovao od ena u drugim narodima: slabana i
26

bolesna djeca bila su preputana smrti. O ostalima su se brinule tek toliko da nesmetano rastu, a da u meuvremenu
pomau roditeljima.
ivei u umama i movarama, ili barem u njihovoj blizini, izloen svakovrsnim ivotnim tekoama i opasnostima,
German je teko mogao biti radostan, razdragan, tolerantan ovjek. Po naravi su prije bili strastveni i esto potiteni.
Kako je napisao jo potkraj 19. stoljea F. B. Gummere: Njihove su pjesme odjek tuge gladi i studeni, zavijanja
vuka, lomljenja leda, progonstva i bijede ovjeka bez prijatelja, tekoga rada na hladnom oceanu; sve su to bile sjene
kojima je jedini kontrast bio iskra zadovoljstva u bici i pokolju. ivot je bio teak, zabave su bile razularene i nasilne. U
vremenima mira ljudi su se voljeli okupljati da bi se opijali i igrali drutvene igre, osobito da bi se kockali. Nije bilo
neobino piti dan i no, a u meuvremenu na kocki izgubiti itavu imovinu, pa ak i osobnu slobodu. No, najvee
zadovoljstvo priinjavao je rat, a najvea je vrlina bila hrabrost, ba kao to je kukavtina bila neoprostiv grijeh.
Kukavice su bili zatrpavane kamenjem na dno muljevitih movara kako bi sramota bila zauvijek sakrivena od ljudskih
oiju. Osim hrabrosti, vana je vrlina bila gostoprimstvo. Za Germana je bio zloin ne pruiti gostoprimstvo strancu,
kao i uzdravati se od zabave.
Germani su tovali sile prirode i due svojih predaka. Imali su desetak i vie glavnih bogova i mnogobrojne duhove
zraka, vode i uma. Sveti gajevi i sveto drvee bili su uobiajena mjesta oboavanja. ivotinje, pa ponekad i ljudska
bia, bila su rtvovana bogovima. Nakon rtvovanja vjernici su jeli rtvovano meso, ako se radilo o ivotinji. Nije
sigurno jesu li jeli ljudsko meso, iako je Karlo Veliki mnogo godina kasnije, potkraj 8. stoljea, smatrao potrebnim
zabraniti Sasima da spaljuju i jedu navodne vjetice i arobnjake. Konji su bili gotovo uobiajeno rtvovani (i
konzumirani), pa se u vrijeme kada su Germani postali krani konzumiranje konjetine smatralo nedvojbenim dokazom
ostataka poganstva otuda potjee i predrasuda koja u nekih europskih naroda postoji protiv jedenja te vrste mesa.
Religija Germana je vrlo vjerojatno bila razliita od mjesta do mjesta, a i vremenom se mijenjala; nije postojala
organizirana vjerska struktura i de facto je bilo vrlo malo veze izmeu religije i morala pojedinih plemena. Germani su
se bojali svojih bogova, nastojali su ih umilostiviti prinosei im rtve i na taj su se nain nadali da e izbjei njihovoj
zlovolji.
Tako je izgledao germanski svijet otprilike u Tacitovo doba, na prijelazu iz 1. u 2. stoljee. ini se da je u sljedea tri
stoljea dolo do odreenog pomaka u ekonomskoj i politikoj organizaciji, to i ne udi, jer su Germani u tom
razdoblju bili u stalnom i neposrednom kontaktu s Rimljanima. Izmeu dva naroda koja su ivjela na suprotnim
stranama limesa postojalo je tradicionalno neprijateljstvo, jo od 1. stoljea pr. Krista, ali su Germani od Rimljana uili
ak i kako ratovati. Do kraja 4. stoljea bili su isto tako dobri vojnici kao i Rimljani, a njihove voe po vojnom znanju i
vjetini nisu zaostajali za rimskim zapovjednicima. Da bi se u vojnom, politikom i ekonomskom pogledu mogli nositi s
Rimljanima, Germani su morali tvoriti vee politike cjeline i predati vee ovlasti jednom ovjeku. Mala su plemena
poela stvarati plemenske saveze, a veinu takvih saveza predvodio je jedan ovjek, a ne kao ranije skupina voa.
Primjerice, Alamani, koji su se u 4. stoljeu postojano borili protiv Rimljana, bili su savez plemena ije ime
jednostavno znai svi ljudi. ini se da su u vrijeme rata imali samo jednog vou, ili kralja. Trajniji peat na europsku
povijest ostavio je relativno kasno formirani plemenski savez Franaka ili, kako im njihovo ime kazuje, slobodnih
27

ljudi. Vrlo su brzo i ona plemena koja nisu bila u direktnom doticaju s Rimljanima morala stvarati plemenske saveze
kako bi se suprotstavila eventualnoj prijetnji ili napadu ve formiranih saveza.
Rimsko Carstvo nikada nije zaratilo protiv svih Germana istovremeno, te je na mnogim dijelovima rajnsko-dunavskog
limesa dugo godina i desetljea vladao mir. Rimljani su ak i godinama vladali nekim teritorijima istono od Rajne, ali
je limes ipak bio temelj obrane. Da bi ojaali obranu, carska je vojska ak zaposjela trokut izmeu gornje Rajne i
gornjeg Dunava (u dananjoj jugozapadnoj Njemakoj). No, limes je bio vrsta granica sve dok je Carstvo bilo jako.
Rimljani su napustili Daciju (otprilike dananju Rumunjsku) tijekom krize u Carstvu 271. godine upravo stoga jer je
nisu vie mogli efikasno braniti. Pojedini rimski trgovci odlazili su u germanske zemlje daleko preko granice te su
prodavali robu i vrlo dalekim plemenima. Iz svih ovih kontakata Germani su morali nauiti mnogo o Carstvu, njegovoj
kulturi i civilizaciji. Postoje odreeni podaci koji pokazuju da je za Germane tijekom tih stoljea zemljoradnja postajala
sve vanija privredna grana te da su se poveale obraene povrine.
Konano, mnogi su se Germani naselili na teritorij Carstva, privremeno ili stalno. Uobiajena rimska praksa bio je
zahtjev da vodee porodice poraenih naroda ili plemena poalju neke od svojih lanova kao taoce u Rim. Tim je
ljudima (nekada su slana i djeca) pokazivan sjaj rimske civilizacije; mlai su dobivali rimsku naobrazbu, pa kada bi se
vratili kui promicali bi razne ideje koje su prihvatili, a esto bi podravali i politiku Rima. Bilo je i nekih germanskih
plemena koja su se naselila na teritoriju Carstva. Rimsko Carstvo bilo je, pogotovo uz rajnsko-dunavski limes, prilino
slabo naseljeno (ak i prema ondanjim kriterijima, a kamoli onima s poetka 21. stoljea). Osim toga, izvjesno je da se
tijekom 3. stoljea, zbog ratova i epidemija (kuge i drugih bolesti), broj stanovnika u Carstvu smanjio. Carevi su
smatrali da je manjak radne snage ozbiljan problem i nisu vidjeli nikakvu opasnost u naseljavanju onih germanskih
plemena koja su bila oslabljena ili porazima od Rimljana ili od drugih Germana. Ta su plemena (primjerice, Alamani ili
Franci) bila naseljavana u regijama koje su rimski seljaci napustili ili nisu htjeli zaposjesti, jer su bile izloene stalnim
upadima drugih plemena. Novonaseljeni Germani su obraivali zemlju, pa su postali svojevrsna pogranina milicija
koja je branila Carstvo od napada vlastitih sunarodnjaka.
Kako je broj Rimljana koji su mogli ili bili voljni sluiti vojsku bio sve manji, postupno su u nju primani Germani, pa je
vojska polako germanizirana. Do 4. stoljea veina vojnika, ukljuujui i najvie asnike, bili su Germani. Na taj je
nain Carstvo bilo barbarizirano i mnogo prije seobe naroda, odnosno barbarskih provala na teritorij Carstva.
Germani su bili moniji i organiziraniji u 4. stoljeu negoli ikada prije, a Carstvo je tada bilo slabije nego ikada. Pa
ipak, nije postojao nikakav zajedniki germanski plan da se uniti Carstvo. Suparnitvo, neprijateljstvo, pa ak i mrnja
izmeu pojedinih germanskih plemena bila je koji put ak i vea negoli prema Rimljanima. Germanski vojnici u
rimskoj vojsci bili su lojalni, pa su se tako i borili protiv drugih Germana. Presti je Carstva i u 4. stoljeu bio vrlo velik
rimska je diplomacija bila vrlo aktivna u germanskim zemljama. Mnoga su plemena dobivala otprije dogovoren novac
iz carske riznice, koji je ovisio o njihovoj lojalnosti prema Carstvu. Rimski su izaslanici znali nagovoriti opasna
plemena da zarate jedno na drugo. Tako historiar Amijan Marcelin pria kako je car Julijan (361-363), kada su Carstvu
zaprijetili Alamani, odluio ih oslabiti tako to je hukao na njih Burgunde, ratniki narod, kojeg su se trebali bojati svi
susjedi, jer je njihova sve jaa pozicija bila rezultat velikog broja mladih ljudi.
28

Germani su vjerojatno imali bolje miljenje o rimskoj civilizaciji negoli mnogi Rimljani. eljeli su u toj civilizaciji
uivati, a ne unititi je. I kasnije, potkraj 4. i tijekom 5. stoljea, uglavnom nisu ruili (iako je, naravno, bilo palea i
pljake) eljeli su koristiti, primjerice, akvedukte kako bi imali vodu u kui ili terme kako bi se u njima mogli kupati,
ali nisu vie znali kako odravati te sloene sustave. Dakle, ako su mogli iskoristiti prednosti te civilizacije
naseljavanjem u Carstvu i prihvaanjem nekog posla ili slube, bili su vrlo zadovoljni. Ako to nije bilo mogue, traili
su naine da se pljakom pograninih podruja doepaju ponekog primjerka luksuzne robe. Smiljena politika
Germana, kao pojedinaca i skupina, nije ila nita dalje od ovoga to je reeno; da nije bilo niza vrlo sloenih okolnosti,
kontakti Germana i Carstva vjerojatno bi se odvijali na slian nain kao i stoljeima prije, a Carstvo bi na ovaj ili onaj
nain preivjelo.

6. Germanske seobe
Sva germanska plemena svoje korijene nalaze u Skandinaviji, otkuda su tijekom prvih stoljea pr. Krista polagano
selila, najee prema jugu, potom i prema zapadu i jugozapadu. Suoena s nemogunou da prodru na teritorij
Carstva, od 1. stoljea jaa i vea plemena (narodi), ostajala su istono i sjeverno od limesa.
Prostor dananje srednje Europe koji je bio izvan granica Carstva bio je rijetko naseljen, pa su Germani relativno lako
potiskivali tamonje Slavene, koji su u to doba jo bili slabi i neorganizirani. Pleme Ostrogota, koje je od svih Germana
otilo najdalje na jugoistok, stiglo je do pricrnomorskih stepa. Njima na zapad naselili su se Vizigoti (otuda i njihovi
nazivi Ostgoten = Istoni Goti, Westgoten = Zapadni Goti). Jo zapadnije od njih, na srednjem Dunavu, na potezu
izmeu dananjih gradova Budimpete i Bea, bili su naseljeni Vandali. Ta su se tri naroda najvie selila, prevalila su
tijekom desetljea i stoljea seoba najvee udaljenosti, pa je prirodno da su uzrokovali seobe drugih naroda dok su
zaposjedali nova podruja ili stara naputali. Svojim seobama Goti i Vandali potakli su i stvaranje plemenskih saveza na
Zapadu: u trokutu izmeu izvora Rajne i Dunava nalazili su se Alamani, Burgundi su bili na Majni, Ripuarski Franci na
donjoj Rajni. Na drugu obalu Rajne, u Toksandriju, ve su oko 357. doselili Salijski Franci, kojima je naseljavanje
dozvolio car Julijan. Angli i Sasi, u odnosu na druge slabije organizirani, naseljavali su krajeve uz Sjeverno more od
Rajne na zapadu do Labe na istoku. Jo dalje na istoku nalazili su se Langobardi, o ijoj se povijesti u to vrijeme vrlo
malo zna. Na velikom prostoru koji su u srednjoj Europi naseljavali Germani postojali su i drugi plemenski savezi;
meutim, ovi narodi koje smo spomenuli igrat e u europskoj povijesti u sljedeim desetljeima i stoljeima najvaniju
ulogu.
U ratu poraena plemena traila su naina udaljiti se od onih koji su ih pobijedili ili od drugih potencijalnih protivnika.
Pobjednika plemena traila su vie prostora za svoj, sve vei i moniji narod. ak i kada nije bilo vanjskog pritiska,
pleme je moralo seliti zbog toga to bi primitivne zemljoradnike metode iscrpljivale zemlju ili zbog toga to ispae za
stoku nije bilo dovoljno ili je bila nezadovoljavajua. Postojala je, osim toga, opa elja otii u sunane prostore na jug
gdje zimske studeni nisu bile tako strane, gdje nije bilo toliko uma i movara. Tako su u 1. stoljeu Cimbri i Teutoni
pokuali zauzeti dolinu rijeke Po, dok su Helveti eljeli u Burgundiju. Ovi su napadi odreda propali, pa i kasniji direktni
napadi na Carstvo nisu rezultirali zaposjedanjem ni veih ni znaajnijih teritorija.
29

Pritisak koji e Germani praviti na granice Carstva od sedamdesetih godina 4. stoljea ne bi se dogodio da je Europa
bila izolirana od zbivanja u Aziji. Meutim, vrata Urala izmeu Uralskog gorja na sjeveru i Kaspijskog jezera na jugu
na granici Europe i Azije, bila su idealan prolaz svakoj dobro organiziranoj konjici prema junoruskim stepama. U
tim stepama, pak, nije bilo nikakve dravne tvorevine koja bi ju mogla zaustaviti u daljnjem prodiranju na zapad. Od 4.
do 13. stoljea, Huni i Maari, Avari i Bugari, Peenezi i Mongoli prolazili su kroz ta vrata te su potom na razne naine
utjecali na europsku povijest ili u njoj nali mjesto.
Svi su ti napadai pripadali istoj grupi naroda uralo-altajskoj. Bili su nomadi ija su prapostojbina bile prostrane
visoravni sredinje Azije. Bili su izvrsni jahai, naviknuti i na ekstremne hladnoe i ekstremne vruine. Znali su
putovati tisuama kilometara izmeu prostora ljetne i zimske ispae. Mogli su krenuti u proljee s mjesta stalnijeg
stanovanja, napasti narode koji su ivjeli etiri-pet tisua kilometara daleko i prije jesenskih snjegova vratiti se kui.
Meutim, njihova je slabost bila da su se, kao tradicionalno nomadski narod, teko mogli transformirati u organiziranu
ratniku skupinu u pravilu su bili organizirani kao vie odreda, sastavljenih od nekoliko porodica, imali su vrlo malo
meusobnih kontakata. S druge strane, ta slabost je mogla znaiti da bi sposoban voa i ratnik mogao nad njima
zavladati s relativno malo ljudi i snage. Ratrkana nomadska plemena i porodice ne bi se mogla oduprijeti ak ni manjoj
vojsci, a veina bi ih urila pokoriti se osvajau kako bi izbjegla sve strahote i tekoe koje bi bile rezultat vojnog
poraza. Bio je to obrazac prema kojem su mogle rasti vojske u nomadskih naroda poput lavine. A poput lavine te su se
vojske i sputale zastraujuom brzinom prema velikim priobalnim civilizacijama Kine, Indije i Europe. Na taj se nain
mogla u dvadesetak godina stvoriti drava povrinom vea od Rimskoga Carstva.
Takav su napad u 4. stoljeu nomadi sredinje Azije izveli na Kinu. Huni, koji su predstavljali samo manju skupinu
meu pobjednicima, bili su istisnuti iz podjele plijena i konano izbaeni iz zemlje. Potom su se poeli seliti prema
zapadu, okupljajui pritom ostatke plemena koja se nisu uspjela pridruiti prethodnom napadu na Kinu. Njihova je
vojska rasla na uobiajen nain, poput kotrljajue grude snijega, pa kada su sredinom 4. stoljea proli vrata Urala i
pristigli u junoruske stepe, nije bilo germanskog plemena ili naroda koji bi im se mogao oduprijeti. Ostrogoti, koji su
im prvi stajali na putu, bili su poraeni gotovo do istrebljenja, a drugi su se Germani uspaniili. Povjerovali su da su
Huni potomstvo zajednice vjetica i neistih duhova. Izgled hunskih napadaa, barem kako su ih vidjeli Germani,
podravao je ovakva praznovjerja: Jordan, autor O podrijetlu i djelima Gota, tvrdi da su Huni bili mali, smrdljivi i jako
mravi. Bizantski historiar Prokopije iz Cezareje (o. 500-o. 565), kao predstavnik tipinog mediteranskog kulturnog
kruga, zapisao je da su Huni imali ruan izraz lica te da su njihova lica bila puna bora. Budui da se radi o klasinom
izgledu mongoloidne skupine, znamo da su njihovi nojevi bili iroki i tupi. Oblaili su grube platnene tunike koje nisu
skidali sve dok se ne bi poderale, a na glavama su nosili svojevrsnu kacigu napravljenu od koa divljih takora koje su
bile povezane. Suvremenici su vjerovali da jedu sirovo meso, a grijali su ga izmeu bedara svojih konja.
Strah koji su izazivali Huni potakao je Germane da se ponu seliti prvo su nasrnuli jedni na druge, potom na ve
posve oslabljeno Carstvo. Tako su mnogi germanski narodi preli dunavsko-rajnski limes, sa ili bez pristanka carske
vlasti.
Propast ostrogotskog kraljevstva znaio je da su Vizigoti prvi na hunskom udaru. Smatrali su da u sukobu protiv Huna
nemaju nikakve anse, pa su ponizno molili cara da ih zatiti, odobravajui im da prijeu donji Dunav (s podruja
30

dananje Rumunjske u dananju Bugarsku). Oni su ve bili rimski saveznici (federati), pa su i dobivali odreenu svotu
novca od Rimljana. U njihovu zahtjevu nije bilo nita neuobiajenog uostalom, mnoga su manja plemena u slinim
situacijama prelazila na teritorij Carstva. tovie, Vizigoti su se ve na mnoge naine pribliili rimskoj civilizaciji
neki od njih prihvatili su arijansko kranstvo ve i prije koncila u Nikeji 325. godine. Mnogo vie njih pokrstio je
Ulfila, veliki misionar meu Gotima. Ulfila je bio Vizigot koji je u Carigrad dospio jo u mladosti, vjerojatno kao talac.
U gradu je stekao naobrazbu, nauio grki i latinski i postao arijanac. Bio je posveen za biskupa misionara 341. godine
te je do smrti propovijedao Kristov nauk svojim sunarodnjacima. Preveo je vei dio Biblije na gotski, preskoivi
Knjigu o Samuelu i Knjige o kraljevima koje obiluju borbama. Kao to je rekao: Moj je narod ve tako zavolio
ratovanje, i trebao bi se malo smiriti, to se ratovanja tie. Da bi uope mogao prevesti Bibliju, Ulfila je morao
izmisliti gotsko pismo, zasnovano na grkom alfabetu, dodajui neke oblike sline starim gotskim runama* i latinskoj
abecedi. Velik dio njegova prijevoda ostao je sauvan i danas je temelj prouavanja ranogermanskih jezika.
Zahvaljujui Ulfilinu misionarskom radu, mnogo je Vizigota bilo pokrteno, a potom su kranstvo prihvatili i drugi
germanski narodi. Meutim, arijanska verzija kranske dogme koju je Ulfila nauavao u meuvremenu je pravovjerna
crkva osudila kao herezu. Stoga se dogodilo da su mnogi Germani, koji su sebe smatrali dobrim kranima, bili
neugodno iznenaeni jer su, nakon dolaska na teritorij Carstva, bili prezreni, pa ak i proganjani.
U takvoj se situaciji moglo initi da Vizigoti kao krani i saveznici, a prestraeni nadolazeim Hunima uistinu ne
predstavljaju opasnost, ako prijeu na podruje juno od Dunava. Pa ipak, car Valens/Valent (364-378) je oklijevao
ispuniti njihovu molbu, vjerojatno zato to se radilo o velikoj masi ljudi, jednom od najveih germanskih naroda. Kada
je 376. godine car konano dopustio Vizigotima da prijeu Dunav, zatraio je i da predaju oruje. Meutim, rimskim
odredima koji su bili upueni da provedu tu naredbu u djelo bilo je vie na pameti da pljakaju i siluju negoli da
vizigotskim ratnicima oduzimaju maeve i koplja. Hvatali su mlade ene, djecu prodavali u roblje i oduzimali kola na
koja su Vizigoti stavljali svoju imovinu. U trenutku kada su svi Vizigoti preli Dunav, rimski su ih dunosnici nastavili
tlaiti prodavali su im lou hranu po nerealno visokim cijenama. Prema Amijanu Marcelinu, Rimljani su sakupivi
pse iz svih dijelova grada, s nezasitnom gramzivou ih mijenjali za jednak broj robova, meu kojima je bila i
nekolicina iz odlinih porodica.
Naposljetku, revoltirani tim nedjelima, Vizigoti su se pobunili. Poeli su pljakati zemlju. Car Valens/Valent je, nakon
nekoliko beznaajnih okraja, odluio slomiti vizigotski bunt. U klasinoj bici kod Hadrijanopola/Adrianopola (danas
Edirne u sjeverozapadnoj Turskoj), 9. kolovoza 378. godine, vojni su se redovi sudarili. Nakon tekih borbi Rimljani
su bili potueni do nogu car je bio ubijen, a stradao je i golem broj vojnika.
Vojnike i odrede koji su stradali kod Adrianopola Carstvo vie nikada nije uspjelo nadomjestiti ljudima istih vojnikih
kvaliteta i lojalnosti. Bio je to jo jedan od razloga zato od toga trenutka Rimsko Carstvo vie nije bilo sposobno uvati
svoje vanjske granice. Pa ipak, neposredni uinci vizigotskog trijumfa nisu za Carstvo bili tako porazni. Koliko god to
paradoksalno izgledalo, Vizigoti nisu znali kako iskoristiti pobjedu trebali su vrhovnu vlast koja bi ih na neki nain
angairala i plaala. Dotad su uglavnom lutali i bavili se pljakom, a sada je trebalo u Carstvu uspostaviti neovisnu
vlast: o tome nisu znali nita. Kada je na mjesto ubijenog Valensa/Valenta izabran Teodozije (379-395), posljednji car
koji je vladao jedinstvenim Carstvom, brzo su s njim uglavili primirje te su sljedeih godina naselili Donju Meziju
31

(Dobrudu u dananjoj Bugarskoj) i lojalno ratovali za raun Carstva. Do smrti 395. godine Teodozije je, zahvaljujui
svojim vojnikim sposobnostima i vjetini dogovaranja s Germanima, ouvao jedinstvo Carstva.
Teodozije je ostavio Carstvo dvama sinovima, Arkadiju i Honoriju; prvi je vladao u Carigradu, drugi od 401. u
Ravenni. Oba su bili maloljetni. Tako je stvarna vlast u istonom dijelu Carstva bila u rukama regenata koji su se
meusobno sukobljavali, a na Zapadu je najjaa osoba bio Stilihon, Vandal po podrijetlu, koji je vie od desetljea
praktiki vladao sam, a u carevo ime.
Po Teodozijevoj smrti Vizigoti su se s Alarikom (o. 370-410) na elu pobunili. Krenuli su na Carigrad, ali su dobili
novac, pa su odustali od napada. Osim toga, carski su ih pregovarai nagovorili da za sebe preotmu Istoni Ilirik koji je
pri diobi Carstva pripao Zapadu. Nakon mnogo sporova, borbi i mirenja u koje se ukljuio i vojskovoa Stilihon,
Vizigotima je 396. omogueno da se nasele u Epiru, a Alarik je postavljen za vojskovou Ilirika. Ta je titula Alariku i
Vizigotima dala za pravo da proire vlast na cijeli Ilirik. Polako su se preko Srijema, Panonske nizine i Emone
(dananja Ljubljana) kretali prema Italiji te su u nju prvi puta prodrli 401. godine. No, nisu imali uspjeha, pa su se
morali povui u Istru i Dalmaciju. Ubrzo su prodrli opet, i opet su se morali povui, ovaj puta u Panoniju. Treu priliku
im je pruio napad drugih germanskih plemena na Italiju. Stilihon je shvatio da je nemogue uspjeno ratovati na dvije
strane, pa je predloio da dvor novcem kupi mir s Vizigotima. To je kod cara Honorija izazvalo sumnju u Stilihonovu
lojalnost pa ga je optuio za izdaju i tajni dogovor s barbarima te ga 408. pogubio. Nakon Stilihona rimska vojska vie
nije imala vojskovou koji je na takav nain spojio vojno znanje i diplomatsku vjetinu.
im je doznao za Stilihonovu smrt, Alarik je zaprijetio. Izgleda da se nadao kako e, ucijenivi Honorija, dobiti godinji
danak u penici i novcu te titulu vladara sjeverne Italije. Honorije se sklonio u neosvojivu Ravennu te je zavlaio s
odgovorom na Alarikovu ponudu, smatrajui valjda da je vrijeme na njegovoj strani. No, Vizigoti su izgubili strpljenje,
krenuli na Rim, prvo 408. prisilili graane da im plate golemu otkupninu, a u novom naletu, u kolovozu 410, grad su i
zauzeli. Potom su ga tri dana pljakali. Pri povlaenju su poveli i mnoge zarobljenike, a carevu sestru Placidiju ve su i
prije drali kao taokinju. No, nije bilo velikog unitavanja trajnih dobara, pa ni ubojstava (kako se moglo oekivati).
Galski plemii koji su posjetili Rim nedugo po vizigotskom osvajanju svjedoe da je to i dalje velik i cvatui grad.
Vizigotsko osvajanje Rima bilo je veliki ok za Rimljane prvi je put noga stranoga vojnika zasjela na rimsko tlo nakon
punih 8 stoljea (od galskoga prodora do Rima 387. godine pr. Krista). Osim toga, nestalo je mnogo od prestia koji je
Rim uivao u oima Germana. Preostali poganski mislioci pripisivali su zlu sudbinu grada gnjevu starih bogova iji su
oltari promicanjem kranstva bili oskvrnjeni. Da bi odgovorio ovim kritiarima, sv. Augustin je napisao glasoviti spis
Boja drava. U njemu je osnovna ideja bila da e Boji grad uvijek postojati, iako je najvei grad na svijetu pretvoren
u ruevine. Ta misao, pa i itav spis, imali su golem utjecaj na srednjovjekovnu misao.
Alarik je umro samo koji mjesec po osvojenju Rima, u junoj Italiji, pokuavajui sa svojim narodom prijei u Afriku i
tamo osnovati dravu. Njegov nasljednik Ataulf (umro 415) poveo je Vizigote na put prema zapadu, kroz junu Galiju
prema Hispaniji, gdje je kralj postao Valija. U Hispaniji su ratovali za raun Carstva protiv Alana, Vandala i Sveva koji
su ve stigli u zemlju. Poto su ih pobijedili, ponovo su preli Pireneje te zaposjeli dio tadanje Galije. Time su stvorili
kraljevstvo koje se prostiralo od Gibraltara pa, u jednom trenutku (u drugoj polovini 5. st.), do rijeke Loire. Preuzeli su
punu vlast nad tim prostorom, iako su i dalje tvrdili da sve to ine u slubi Carstva. Da se nije radilo iskljuivo o pukim
32

izlikama, svjedoi i injenica da su se borili pod vodstvom careva vojskovoe 451. godine na Maurijakovu polju (ili
Katalaunskim poljima) u bici protiv Huna. Ostali su privreni Alarikovoj ideji da bi Vizigoti trebali postati autonoman
narod unutar Carstva narod koji bi imao pune ovlasti na odreenom teritoriju, ali potujui jedinstvo rimskoga svijeta
i superiornu vlast cara.
Osebujne odnose Gota i Rimljana ilustrira romantina pria koja se u povijesnim pregledima rijetko spominje.
Nesposobni carevi Honorije i Arkadije imali su sestru, Galu Placidiju, koja je, ini se, bila najzanimljiviji lan obitelji.
Za vrijeme svojih pohoda po Italiji zarobili su je Vizigoti. Dobro su s njom postupali dok je Alarik nastojao iskamiti
dobru cijenu za njezin povratak bratu. No, kada je Alarik umro, oenio ju je njegov brat Ataulf. Godinu dana kasnije
Ataulf je ubijen, pa je Gala Placidija ostala udovica. Njegov nasljednik se prema njoj odnosio s prezirom, ali je, sreom
po Galu, Ataulfa nadivio svega nekoliko dana. A novi vizigotski vladar Valija vratio ju je bratu, kako bi njegovi ratnici
dobili namirnice i on od Rima potvrdu svoje vlasti. Po povratku u Italiju udala se za nekadanjeg prosca, sposobnog
rimskog vojskovoe, koji je kasnije postao car Konstancije III (421), sucar Honorija. U tom se braku rodio budui car
Valentinijan. Meutim, ubrzo po roenju djeteta umrli su i suprug i brat (Honorije) Gale Placidije. Nakon kraeg
vremena u nemilosti, u vrijeme vladanja uzurpatora, Valentinijan je priznat za vladara. Meutim, kako je u to doba
imao samo sedam godina, Gala Placidija je postala regent i u sljedeih 25 godina, od 425. do 450, bila je praktiki
vladar Zapada. To je tek kraa skica ivotopisa ove iznimne ene, gotske kraljice i rimske carice njezin grob u
Ravenni postao je jedan od najvanijih arhitektonsko-likovnih spomenika toga razdoblja.
Kada su Vizigoti pod vodstvom Alarika upali u Italiju, rimska je vojska bila pozvana s rajnskog i dunavskog limesa.
Germani koji su se nalazili s druge strane limesa, iskoristili su priliku i uli u Carstvo. Pri tome su im pomagali neki
rimski vojni zapovjednici, koji su se nadali da e im Germani pomoi u nastojanju da postanu carevi u Galiji. Meu
prvima (406) koji su preli u Carstvo u Galiju bili su Vandali; pratile su ih manje grupe iz drugih naroda (Alani,
Svevi). Iz Galije su 409. krenuli u Hispaniju i osvojili je te osnovali etiri kraljevstva (dva vandalska te po jedno
svevsko i alansko). No, na taj prostor ubrzo su stigli Vizigoti koji su ih, u carevo ime, u dugotrajnom ratu, i pobijedili.
Vandalski kralj Gajzerik poveo je svoj narod u novu seobu prema Africi. Prije nego to su preli Gibraltarski tjesnac,
kralj je naredio da se obavi popis, pa je navodno izbrojeno osamdeset tisua mukaraca, ukljuujui starce i djeake, sve
do dojenake dobi. Izvjetaje o brojkama iz ovih vremena valja uzimati s krajnjim oprezom (brojke se esto dodaju u
tekst ne da bi informirale, ve da bi impresionirale) mogue je da se radi o ukupnom broju Vandala, to, naravno,
ukljuuje i ene. Vjerojatno oko polovice ukupnog broja mukaraca bilo je sposobno za borbu. Istovremeno, rauna se
da je u Hispaniji ivjelo oko 5 milijuna ljudi Hispanorimljana. Lako je zakljuiti da su Vandali u ovom sluaju, a i
Germani openito, bili praktiki beznaajna manjina u odnosu na ukupno rimsko stanovnitvo.
Rimske vlasti nisu bile slone u odnosu prema nadiruim barbarima, ni u Galiji, ni u Hispaniji, pa ni u Africi. Stoga su
Gajzerik i njegovi ljudi bez veih problema podvlaivali jednu rimsku provinciju za drugom, iako relativno polako.
Bili su zaustavljeni pred gradom Hipon Regijem (danas Annaba u Aliru), gdje je kao biskup stolovao sv. Augustin
bezuspjeno su ga opsjedali punih etrnaest mjeseci. Ostarjeli biskup zavrio je posljednje djelo za vrijeme opsade, ali
je umro prije negoli su Vandali odustali od opsade. Kada je 439. godine Kartaga pala u vandalske ruke, oni su
zagospodarili sjevernom Afrikom. Ubrzo su se okrenuli moru i jo bre postali gusari na zlu glasu. Do polovine 5.
33

stoljeu zauzeli su i Baleare, Korziku, Sardiniju te privremeno i Siciliju. Na taj su nain stvorili Vandalsko pomorsko
carstvo, kako ga se u historiografiji esto naziva. Njihova gusarska aktivnost bila je tako intenzivna da su neki
istraivai zakljuili da su Vandali prouzroili prvi veliki prekid komuniciranja Sredozemljem i time znaajno
pridonijeli svakovrsnoj krizi u Carstvu. Godine 455. zaletjeli su se na Rim te su ga polako i temeljito dva tjedna
pljakali. Papa Leon I Veliki (440-461) pokuao je odvratiti ih od toga, pa su mu obeali da nee ubijati, muiti i paliti,
a rije su i odrali. Napravili su malo tete iz puke obijesti i agresivnosti, pa ipak iz te je povijesne epizode stvoren
pojam vandalizam, iako Vandali u tom napadu nisu bili gori od mnogih drugih napadaa i pobjednika, u raznim
vremenima.
U Africi su Vandali unitili sloj rimskih bogataa oduzimajui im dvije treine njihove zemlje i nametnuvi teke
namete na ostatak. Kako su bili arijanci, u pravilu su unitavali crkve pravovjeraca ili su ih preputali arijanskim ili
drugim nepravovjernim zajednicama. Meutim, nastojali su, koliko su mogli, ii na ruku siromanima, pa ak su i
pravovjerni suvremenici priznavali da je socijalna osjetljivost i pravednost u Vandalskom kraljevstvu bila vea negoli u
Carstvu.
Vandalska je drava za Gajzerikova ivota bila vana sredozemna sila. Nakon njegove smrti 477. godine, njezina je
snaga znatno oslabila. Kako Vandali nisu bili brojni, njihovo brzo mijeanje s Rimljanima uzrokovalo je umanjivanje
borbenih sposobnosti. Vjerojatno su, asimilirajui razliite aspekte rimske kulture i civilizacije, prihvatili i neke njezine
politike i ekonomske slabosti. Godine 534. vandalska je drava nestala nakon jednog jedinog pohoda bizantskog
vojskovoe Belizara, a Vandali su kao narod nestali. Potom su se stanovnici sjeverne Afrike alili na bizantske metode
utjerivanja poreza, mnogo gore negoli za vandalske vladavine.
Seobe Vizigota i Vandala posebno su zanimljive, jer su dva naroda prola kroz sve dijelove Carstva, osim Britanije i
krajnjeg Istoka. One dokazuju kako je Carstvo iznutra bilo slabo, i politiki i ekonomski, da politike elite vie nisu
imale nikakve vizije osim obino kratkotrajne koncepcije dranja vlasti po svaku cijenu te da je stanovnitvo bilo posve
indiferentno na promjenu vlasti. Seobe drugih barbarskih naroda izloit u tek u glavnim crtama, jer velikih razlika
izmeu njihovih seoba i vizigotske te vandalske, u drutvenom i politikom smislu nema.
Kada su uli za seobu Vizigota i Vandala, i Burgundi su postali nemirni, pa je i njima carska vlast dozvolila da preu na
teritorij Carstva. Kada su zauzeli vie nego to su im Rimljani namijenili, dolo je do sukoba u kojem su Burgundi
pretrpjeli teak poraz. Ostatku naroda doputeno je naseliti se oko enevskog jezera. S toga prostora Burgundi su se
opet poeli iriti prema dolini Rhne, gdje su osnovali Burgundsko kraljevstvo.
Ostrogoti koji su pobjegli pred Hunima, preli su granicu Carstva na donjem Dunavu. U borbama koje su uslijedile
nakon pogibije cara Valensa/Valenta morali su pristati na nagodbu sa Carstvom. Ti su Ostrogoti dobili pravo da se
nasele u Panoniji. Oni Ostrogoti koji su ostali uz Hune stigli su zajedno s njima u sjevernije dijelove Panonije (oko
Balatona). Od tridesetih godina 5. stoljea neke dijelovi ostrogotskog naroda angairali su se na strani Huna 451. u bitki
na Maurijakovu/Maurikom polju (Katalaunskim poljima) blizu dananjeg Troyesa, 120 km jugoistono od Pariza).
Ostrogoti su se borili na strani Huna, a Vizigoti na strani Rimljana, pa su se tako u toj znamenitoj bici borili jedni protiv
drugih. Protokom desetljea vraala im se snaga koju su neko imali te se probijaju na jugoistok, u Donju Meziju
34

(dananja Bugarska). Pod vodstvom Teodorika Ostrogoti su se vjeto upleli u unutarnje sukobe pomaui, ali i borei se
protiv cara Zenona (474-475, 476-491).
Poetkom 5. stoljea, kada su Vizigoti zaprijetili Rimu, po nalogu Stilihona rimske su legije poele naputati Britaniju,
a posljednji su vojnici otili do 410. godine. S njima se pokrenulo i rimsko i romanizirano stanovnitvo. Ponijeli su sa
sobom i svu imovinu koju su mogli ukrcati na brodove. S njihovim odlaskom upotreba latinskog jezika iezava, rimske
institucije propadaju, a dio Engleske koja je bila pod rimskom vlau postaje ponovo keltska zemlja. To se razdoblje
zove keltska renesansa (preporod). Kelti nisu uspjeli stvoriti neku jau ili veu dravu, ve je otok bio razgraen u mala,
autonomna podruja, pa je navala Angla, Sasa i Jita 441/442. praktiki prola bez pravog otpora. Doljaci su stvorili
kraljevstva u junoj i sredinjoj Engleskoj, a Kelti su se povukli prema zapadu. U borbama koje su trajale punih stoljee
i pol, rimski gradovi, rimska batina, kao i kranstvo, praktiki su nestali iz Engleske, u mnogo veoj mjeri negoli u
ijednoj drugoj europskoj zemlji.
Dok su pogranine provincije izmicale jedna po jedna izravnoj carskoj vlasti, Italija je ostala pod kontrolom cara.
Tijekom duge vladavine slabog Valentinijana III, dvorskom je politikom dominirala njegova majka Gala Placidija, dok
je u vojsci glavnu rije imao Aecije. Aecije je bio Rimljanin, a djetinjstvo je proveo meu Hunima kao talac. Brzo je
napredovao u vojnikoj karijeri i postao posljednji veliki rimski vojskovoa na Zapadu. Vjeto koristei snagu nekih
barbarskih naroda, povremeno uspijevajui nagovoriti ih da zarate jedni na druge, uspijevao je odravati rimsku vojsku
kao znaajan imbenik u zbivanjima. tovie, tim je postupcima postigao da se odri privid carske vlasti ak i u nekim
provincijama koje su carske legije definitivno napustile. Osim toga, 437. zaustavio je Burgunde; uspijevao je zadrati
Franke na samom sjeveroistoku Galije, pa ak je obuzdao i mone Vizigote. Kako je mladost proveo s Hunima, ostao je
s njima u dobrim odnosima te je njihove odrede esto koristio u pohodima protiv Germana. Pa ipak, kada je osjetio da
Huni postaju preopasni, angairao je Germane da ih slome. Ukratko, Aecije je vrlo dobro nauio koristiti rimsko naelo
zavadi pa vladaj. Nitko od njegovih nasljednika nije vie imao mogunosti ponaati se kao on, ali, ini se, nije imao
ni takvih sposobnosti.
Huni su drali vrhovnitvo nad mnogim germanskim plemenima i narodima koja su potkraj 4. i poetkom 5. stoljea
boravila u srednjoj Europi. Meutim, njihove su glavne snage dosta dugo bile koncentrirane prema istonom dijelu
Carstva koje je, sukladno tome, propatilo zbog hunskih napada vie od Zapada. Hunska je vojska po naravi tendirala
funkcioniranju u manjim skupinama. No, od poetka 5. stoljea poinje se ujedinjavati pod vrhovnim vladarima, a
vrhunac tog procesa dogodit e se za vladavine Atile (434-453). Po strahotama koje je njegova vojska poinila kasnija
ga je tradicija nazvala Biem Bojim. Napadajui istonu polovicu Carstva, prisilio je cara Teodozija II (408-450) na
plaanje godinjeg danka. Naposljetku se okrenuo i protiv Zapada i napao Galiju s vojskom u kojoj je bilo mnogo
Germana. Rimska vojska pod vodstvom Aecija, u kojoj je takoer bilo mnogo Germana (ponajprije Vizigoti, potom
Franci, Burgundi, Alani i drugi) doekala ga je u ljeto 451. na Maurijakovu/Maurikom polju. Atilin je napad slomljen,
ali njegova je vojska ostala sauvana sljedee je godine upala u Italiju, sruila Akvileju te opljakala i uzela otkupninu
u mnogo drugih gradova. Po predaji, mnogi su prestraeni dolaskom Huna pobjegli iz gradova prema muljevitim
lagunama i tamo stvorili prva naselja. Jedno, i najvanije od njih, kasnije e postati Venecija (naziv nastao prema
rimskoj oblasti Venecija i Histrija). Atila se ak pribliio Rimu, ali su hunsku vojsku ugroavali rimski odredi, a napala
35

ih je i bolest i glad. Papa Leon I Veliki je uspio Atilu nagovoriti da sklopi mir i da se mirno povue. Kasnija je tradicija
uspjeh papina posredovanja pripisivala udu, posve zanemarujui druge okolnosti. No, valja primijetiti da je prvi put
papa, a ne car, nastojao zatititi Rim. Atila je umro sljedee, 453. godine, vjerojatno nasilnom smru, poto se vratio u
Panonsku nizinu. Njegovom smru slomila se i navalna mo hunske drave.
U historiografiji i publicistici znala se pobjeda Aecijeve vojske 451. godine proglaavati povijesnom i
sudbonosnom, toboe onom koja je onemoguila Hunima da znaajnije utjeu na europsku povijest. Meutim, to nije
bio niti presudan hunski poraz, niti je Atilina drava slomljena zahvaljujui pobjednikim akcijama rimske vojske. Huni
nisu znaajnije ugrozili niti Europu, niti tadanju europsku civilizaciju. Huni su u vrijeme Atiline vladavine ve proli
vrhunac svoje moi i umnogome je njihova vojna snaga ovisila o germanskim saveznicima. Uostalom, i na prostorima
na kojima su vladali vie desetljea, nisu u civilizacijskoj slici ostavili nikakav trajniji peat.
Pobjeda nad Hunima Aeciju nije pred carem donijela nikakav probitak. Valentinijan je prirodno morao biti rezerviran
prema vojskovoi koji je bio iznimno pametan i sposoban, ali istovremeno poznat kao spletkar. Cara je bilo lako uvjeriti
da je Aecije izdajnik, pa ga je 454. Valentinijan ubio vlastitim rukama. Aecija su osvetila dvojica Gota u carevoj slubi,
iskoristivi prvu priliku da ubiju cara. Ubrzo nakon ova dva ubojstva uslijedio je napad Vandala na Rim. Ako se ijedan
datum moe uzeti kao kraj carske politike moi na Zapadu, onda su to ova ubojstva. Nakon 455. godine niti su carevi
ni bilo koji od njihovih vojskovoa imali znaajniji utjecaj na zbivanja izvan Italije.
Carevi na Zapadu koji su naslijedili Valentinijana uistinu su bili nevane linosti. Uglavnom, radilo se o marionetama;
stvarnu vlast i mo na Zapadu imali su vojni zapovjednici, ali kako su godine prolazile i njihova je mo bila svedena
gotovo ni na to. Posljednji od tih zapovjednika, Rimljanin Orest, 475. proglasio je svoga 12-godinjeg sina Romula za
cara. Romul je dobio nadimak Augustulus, odnosno deminutiv od august, dakle cari (jer sufiks ulus na
latinskom jest deminutiv i odgovara hrvatskom -i), sukladno svojoj dobi i ovlastima koje je imao. Sljedee su se
godine barbarski odredi pobunili protiv njegova oca. Voa pobune, vojskovoa Odoakar, germanskog podrijetla,
svrgnuo je Romula, ali mu je potedio ivot, saalivi se nad njegovom dobi, te i stoga to je bio pristala izgleda.
Odoakar nije postavio novu marionetu za cara. Umjesto toga, rimski je Senat odaslao u Carigrad pismo da car na
Zapadu nije potreban te da je dovoljan jedan za itavo podruje Rimskoga Carstva. Italija e biti pod vlau cara iz
Carigrada. Tada je car Istoka, odnosno bizantski car Zenon (474-475 i 476-491) proglasio Odoakra vrhovnim
zapovjednikom vojske za Italiju te rimskim patricijem, to znai da mu je prepustio da Italijom vlada s punim
ovlastima, ali u njegovo ime.
Taj dogaaj, koji se zbio 476. godine, esto se naziva pad Zapadnoga Rimskoga Carstva. Radi se nedvojbeno o
davanju pretjeranog znaaja dogaaju koji nije bio niti jedinstven, a ni katastrofian. Sve to se dogodilo jest da je jo
jedan dio nekadanjeg Carstva doao pod vlast germanskog zapovjednika. Za ponekog suvremenika dogodilo se neto
strano, jer se germanski vladar ustoliio na prostoru gdje je bilo staro sredite Carstva. Meutim, ni taj dogaaj nije bio
presedan. Italijom su de facto kao vojni zapovjednici vladali barbari i polubarbari, jo od vremena Stilihona poetkom
5. stoljea, a od 330. godine, kada je prijestolnica Carstva preseljena u Carigrad, bilo je i trenutaka u kojima nije bilo
cara na Zapadu. Rim i Italija gubili su na vanosti od 330. godine, pa ak i prije, jer je kasnoantika kriza gradova
zahvatila Italiju i neke druge provincije, a Mala Azija i dijelovi sjeverne Afrike uspjeno su joj se odupirali. Snaga
36

Carstva bila je potkraj 5. stoljea na Istoku i Odoakrovi postupci nisu ugrozili vlast cara u Carigradu. Zapravo, tek se
kasnije poelo smatrati da je Zapadno Rimsko Carstvo propalo 476. godine ili da se Italija otada nalazi izvan Carstva,
kao to su sugerirali mnogi mislioci i historiari 16. stoljea i oni kasnije. Uvijek je postojalo samo jedno Carstvo, bez
obzira da li je vladao jedan ili vie careva; uvijek je postojalo samo jedno Carstvo, ak i kada bi barbarski narodi
proglaavali da imaju neovisnu vlast nad nekadanjim teritorijima Carstva, ponajprije kada su vladali Italijom, a jo vie
kada su vladali Rimom. Poto je Odoakar zadobio vlast, Zenon je, kao jedini car, odmah istakao da posjeduje vrhovne
ovlasti na Zapadu.
U postizanju toga cilja car je posegao za ve iskuanim sredstvom jedan je germanski narod naveo da zarati na drugi.
Iako su u jednom trenutku Ostrogoti pod vodstvom Teodorika pomogli caru Zenonu, u sljedeem su se pobunili i
zaprijetili stabilnosti drave stigli su pod zidine Carigrada. Ostrogotski voa Teodorik imao je bogato ivotno iskustvo
neko je vrijeme proveo u Carigradu kao talac, potom je postao vojskovoa u carskoj vojsci. Bio je veliki potovalac
rimske civilizacije; konano, priskrbio je sebi visoke titule patricija i konzula. Pa ipak, kao i veina Germana u to doba,
Teodorik je smatrao da njegov narod zasluuje vie politike vlasti u Carstvu i rimskoga bogatstva nego to je dobio. U
isto vrijeme, Odoakar je uao sa svojim etama u Dalmaciju i junu Panoniju ime je izazvao nezadovoljstvo
carigradskog dvora. Bio je to razlog za njegovo svrgavanje. Po sporazumu koje su car i Teodorik sklopili, ostrogotski je
voa trebao podvlastiti Odoakra i zavladati Zapadom kao carski predstavnik. Na taj je nain carska vlast trebala biti
potvrena tamo gdje je de facto bila najslabija, a opasni Ostrogoti su maknuti iz drave.
Plan je ostvaren, na zadovoljstvo obiju strana nakon estoke borbe, Odoakar je bio pobijeen i ubijen, pa je Teodorik
493. zavladao Italijom. Stvorio je ostrogotsku dravu u kojoj su se rimske drutvene i kulturne tradicije donekle uvale.
Prihvatio je vrhovnitvo bizantskoga cara te je careva slika bila otisnuta na ostrogotskom novcu. Rimska administracija
je nastavila raditi. Meutim, u svakodnevnoj praksi Teodorik je bio samostalni vladar Italije. Njegov odnos prema
drugim Germanima bio je slian Aecijevu vjetom diplomacijom i prijetnjama silom odravao je ravnoteu snaga i
meu narodima na Zapadu ouvao, ako nita drugo, sjeanje na neko jedinstveno Carstvo. No, uz svo potovanje
rimskih tradicija Teodorik je prvenstveno bio germanski kralj, a tek potom rimski vojskovoa. Dolazak Teodorika na
vlast u Italiji oznaio je trenutak kada su se na itavom Zapadu stvorila barbarska kraljevstva.

7. Barbarska kraljevstva na Zapadu
Potkraj 5. stoljea, zahvaljujui spletu povijesnih okolnosti, Rimsko Carstvo na Zapadu bilo je mrtvo. Preivjelo je kao
politiki ideal, njegova kultura i civilizacija su u raznim vidovima ostale nazone na svim podrujima koje je Carstvo
neko obuhvaalo, osim u Britaniji. Meutim, politika povijest zapadne i dijelom srednje Europe od prijeloma 5. u 6.
stoljee vie nije povijest Carstva, ve povijest barbarskih kraljevstava. Teodorikova vlast u Italiji onemoguila je caru
da direktno intervenira na Zapadu. Drugim barbarskim kraljevima (franakom, vizigotskom, burgundskom) bila je
vanija injenica da je Teodorik ostrogotski kralj, nego da je de iure predstavnik carske vlasti u Italiji.
Podjela Zapada na odvojena kraljevstva kojima su vladali barbari pokazatelj je temeljnih slabosti Carstva. Germani su
prilikom dolaska na teritorij Carstva bili manjina, u veini sluajeva vrlo mala manjina. Pa ipak, rimsko je stanovnitvo
37

prihvatilo njihovu vlast i ini se da nije alilo ni zbog gubitka politikog jedinstva ni zbog raspada carskog
administrativnog sustava. Politiko jedinstvo nije uspjelo ouvati ekonomsku meuovisnost regija na Zapadu, pa se ini
da njihov raspad na samostalna kraljevstva nije ekonomsko stanje uinio znaajno gorim negoli prije raspada.
Svakodnevna se trgovina ve i prije raspada odvijala ponajvie na lokalnoj razini, a trgovina luksuznom robom, koja je
uglavnom stizala s Istoka, i nije bilo bitno ugroena nestankom politikog jedinstva. Stanovnitvo nekadanjeg Carstva
nije trebalo alovati zbog njegova nestanka, jer ono u posljednjim godinama svoje egzistencije nije davalo nimalo
ekonomske i osobne sigurnosti, pogotovo u razmjeru s visinom poreza koje je carska administracija prikupljala. Ljudi
koji su izgubili osobnu slobodu nisu imali nikakva interesa za politiku, politiki ivot u gradovima je bio mrtav, a sloj
zemljoposjednika, koji je vodio izoliran ivot na svojim zemljoposjedima, ini se da se nadao kako ih novi vlastodrci
nee ometati u njihovu relativno komfornom, gospodskom ivotu.
Ukratko, stanovnici Zapada osjeali su da nisu vrijedni napora pokuaji da se Carstvo ouva. Mnogo je razloga koji su
pridonosili takvu osjeaju. Smanjivanje broja stanovnika i ekonomska kriza onemoguavali su da se efikasno financira
razvijena administracija i brane granice. U siromanijim slojevima drutva smjerna religioznost zamijenila je
patriotizam. Stoga je teko ne zakljuiti kako su sve ove pojave tek povrinska manifestacija nemogunosti prilagodbe
novim ekonomskim i opedrutvenim prilikama, to je sve prouzroilo nestanak inicijative, krizu gradova i sveopu
apatiju. Najbolja potvrda ispravnosti ove tvrdnje jest da je Carstvo na Istoku preivjelo. Istok je, dodue, patio od istih
ili vrlo slinih bolesti kao i Zapad: upravljanje je bilo loe i pogreno, porezi su isto tako bili visoki, dapae
nepodnoljivi; stanovnitvo Istoka bilo je etniki i vjerski raznorodnije negoli na Zapadu, njegova bazina kultura
(helenizam) bila je starija od bilo koje od eklektikih na Zapadu. Konano, na Istoku je interes za kranstvo i za
transcendentalno (u suprotnosti prema materijalnom) ak bilo vee negoli na Zapadu. Meutim, velika razlika izmeu
istonog i zapadnog dijela Carstva bila je u uspjenosti ekonomije. Na Istoku se ouvala intenzivna trgovina, pa ak i
neki od velikih pogona serijske proizvodnje (keramike i sl.). Trgovci s Istoka (iz Palestine, Sirije itd.) bili su posrednici
izmeu Sredozemlja s jedne, i Perzije, Indije i Kine, s druge strane. Mnogi gradovi na Istoku ivjeli su intenzivnim
gospodarskim ivotom u vrijeme kada je on u gradovima na Zapadu praktiki zamro. Istoni dio Carstva imao je jo
prednosti nad zapadnim, ali se ini da je ekonomski imbenik bio najznaajniji.
Na Zapadu je prevladavala svijest da se ne moe ouvati rimska politika organizacija i ona se sama od sebe sruila, ali
se nastojalo ouvati neka od obiljeja drutvenog i ekonomskog ivota. ini se da je to bila zajednika elja i
novodoseljenih barbara, kao i rimskih starosjedilaca. Barbari su eljeli ouvati rimski nain ivota a da se vie ne
moraju pokoravati caru, doim su Rimljani eljeli ivjeti kao Rimljani a da vie ne moraju podnositi teki porezni teret i
kompliciranu birokraciju (valja znati da se niti jednima niti drugima na dulji rok ti interesi nisu ostvarili). Taj se odnos
prema prolosti i suvremenosti oituje u svim novostvorenim barbarskim drutvima, ali je najoigledniji u Italiji pod
Teodorikovom vlau.
Italorimsko stanovnitvo pod Teodorikovom je vlau ouvalo vlastito sudstvo i administraciju. Visoke je dunosnike
imenovao kralj, ali kako su Rimljani iz dobrih obitelji bili spremni mu sluiti, zauzimali su, jer su bili najobrazovaniji
dio drutva, i najodgovornije poloaje. Izgleda da je izvrna vlast bila potenija i efikasnija u doba ostrogotske
vladavine negoli za posljednjih careva. Ostrogoti su u potpunosti kontrolirali vojsku te su imali posve izdvojeno
38

sudstvo, ali kako ih je bilo mnogo manje nego autohtonih Italorimljana, bile su to injenice relativno periferna znaaja.
Sporove izmeu Ostrogota i Rimljana sudili su mjeoviti sudovi. Ostrogoti su po sustavu tercije (raspodjele po
treinama) trebali dobiti treinu prihoda s rimske zemlje, i to samo onu koju su u obliku federatske treine ve prije
zaposjeli Odoakrovi Germani, ali su tu raspodjelu organizirali italorimski slubenici. Po svemu sudei, u tome poslu,
ako je i bilo nezadovoljnika, nije bilo prisile. Italija je bila jedna od regija u kojoj se oigledno broj stanovnika smanjio,
pa je i slobodne zemlje bilo u izobilju. Mogue je i da su neki Germani, koji su ranije stigli u Italiju, kao primjerice,
Odoakrovi vojnici, takoer dobili zemlju na uivanje, pa su Ostrogoti samo preuzeli te posjede. Ostrogoti su
najvjerojatnije jednostavno preuzeli rimski nain proizvodnje u poljoprivredi, ukljuujui i nain funkcioniranja villa.
Teodorik je bio veliki poklonik rimske kulture. Nastojao je poticati svakovrsni kulturni rad pozivanjem vodeih rimskih
intelektualaca i pisaca na svoj dvor. Tako je njegov tajnik bio Kasiodor, podrijetlom iz rimske aristokratske obitelji,
inae jedan od najobrazovanijih ljudi svoga doba. Vladarske odluke koje je on pisao vrlo su osebujan knjievni anr, jer
njihov autor nije mogao ispisati ni najjednostavniju administrativnu odluku, a da zakljuak ne okiti raspjevanim
elegantnim stilom i nejasnim podacima. Kada je Teodorik trebao odluiti to uiniti s ubojicom koji se sklonio u crkvu,
Kasiodorova verzija presude glasila je:
Odluujemo da se smrtna kazna oprosti zbog potovanja prema mjestu na koje se sklonio, ali e on biti protjeran na
Vulkanske otoke (Lipari op. I. G.), gdje e ivjeti daleko od roditeljske ljubavi, ali stoga blizu plamena, kao
dadevnjak, koji je mala i njena ivotinja, srodna sluzavu crvu, a prekrivena utom koom. Bit vulkana koji se stalno
razara jest nerazjanjiva snaga prirode koja se stalno obnavlja. Vulkanski su otoci nazvani po Vulkanu, bogu vatre, a
bili su uniteni erupcijom one godine kada se Hanibal otrovao na Pruzijinu dvoru. Na njima je prekrasno jer se
plamenovi iz planina gotovo utapaju u morskim valovima.
Ubojici gotovo da je morala biti utjeha dobiti ovako zanimljiv tekst presude. U isto vrijeme tekst pokazuje kako je
rimska kultura stalno propadala. Teodorika se ne moe kriviti za jezik i stil teksta, jer je svome tajniku dao slobodne
ruke da u tim stvarima ini to hoe. Moe se rei da su rimsku knjievnu tradiciju prije barbarizirali sami Rimljani, a
manje barbari.
Jo jedan glasoviti rimski uenjak u Teodorikovoj slubi bio je Boecije (o. 480-524). Kao i Kasiodor, podrijetlom je bio
iz ugledne obitelji i dobio je najbolje mogue obrazovanje. Iako je u Teodorikovoj administraciji drao visoko mjesto,
njegov je glavni interes bio knjievnost. Suprotno mnogim svojim suvremenicima, bio je svjestan vrijednosti grke
kulture te je preveo mnoga grka djela i time zaduio zapadnu kulturu. Zahvaljujui Boeciju, dijelom su sauvana djela
Aristotela o logici, Euklidova geometrija, Aristotelova mehanika, Pitagorine muzike teorije, te Ptolemejeva
astronomija te tako prenesene u srednjovjekovne rukopise bio je to temelj srednjovjekovne naobrazbe. Bili su to,
naravno, samo djelii grke znanosti i uenosti, ali je Boecijev doprinos i dalje golem. Boecije je kasnije bio optuen za
izdaju, nije jasno da li s pravom ili nepravom, te je baen u zatvor. U zatvoru je napisao svoj posljednji veliki rad,
Utjeha filozofije, spis koji je bio vrlo popularan vie od tisuu godina. Kao to i naslov sugerira, Boecije je pokuao
utjeiti se u svojoj nevolji meditirajui o filozofskim, odnosno etikim temama. Ubrzo poto je zavrio taj spis, Senat ga
je po Teodorikovoj zapovijedi osudio te je pogubljen.
39

Teodorik je nastojao ouvati i neke druge aspekte rimske kulture i civilizacije, osim knjievnosti. Poticao je
poljoprivrednu proizvodnju, popravljao je zaputene ceste i nastojao odravati akvedukte u funkciji. Poklanjao je panju
i ouvanju javnih zgrada i spomenika, ak je izgraivao i nove. Naposljetku, nastavio je i staru tradiciju kruha i igara
za rimski proletarijat. Za njegove vladavine Italija je uivala dugo razdoblje mira, nedosegnuto u nekoliko ranijih
desetljea, ba kao ni u sljedeim stoljeima. Granice ostrogotske drave proirio je sve do Rhne i Dunava. Meutim,
nije bio u mogunosti stvoriti dravu koja bi bila stabilne i dugotrajne egzistencije ili osigurati preivljavanje civilizaciji
koju je toliko cijenio.
Jedan od razloga toj nemogunosti bila je injenica da su Teodorik i njegov narod bili arijanci. On je sam bio tolerantan,
kao to pokazuje pismo koje je diktirao: Ne moemo nametnuti vjeru jer nitko ne moe biti prisiljen protiv svoje
volje... Nastojanje da se vlada nad duama je uzurpacija prava koja pripadaju samo Bogu. Mo najveih vladara
ograniena je na vanjska obiljeja vlasti. Oni imaju pravo kazniti samo remetioce javnoga mira i to ini njegova garda, a
najopasnija hereza bi bila onoga vladara koji bi odvojio dio svojih podlonika jednostavno stoga to oni vjeruju u ono u
to on ne vjeruje.
Slijedei ova naela, Teodorik je obdarivao i pravovjernu crkvu, a pod njegovim se utjecajem arijansko sveenstvo
suzdravalo od propagande i irenja svoje vjere na raun pravovjerne dogme. No, prema kraju vladavine Teodorik je
postao netolerantniji prema pravovjernima, a prema rimskim dunosnicima bio je sve nepovjerljiviji. ini se da su se
oni uistinu i urotili protiv njega, pa je Teodorik 524. dao ubiti Boecija, potom i njegova tasta Simaha. Simah je bio
prvak Senata te je odbio glasati za smaknue Boecija. Smaknuti su i drugi rimski odlinici. U posljednjim godinama
Teodorikove vladavine poveavala se i nesnoljivost izmeu Ostrogota i Rimljana te pravovjernih i arijanaca.
U vrijeme Teodorikovih nasljednika prilike su se naglo poele pogoravati umjesto stabilnosti vlasti, stalni su
prijepori uzeli maha. Naslijedio ga je unuk Atalarik, a regentica je postala njegova majka Amalasvinta. Atalarik je 534.
umro, a Amalasvinta se, da bi zadrala vlast, udala za svoga bratia Teodata (Teodahad). No, Teodat je ubrzo, pod
utjecajem aristokratskih krugova, zatraio za sebe i faktinu vlast. Kako u tome nije uspio sporazumno, svrgnuo je
Amalasvintu i potom je poslao u zatoenitvo gdje ju je 535. dao zadaviti. Bizantski car Justinijan (527-565) u tom se
trenutku predstavio kao uvar legitimiteta nasljeivanja na vladarskom prijestolju. Justinijanov prvi pohod prema
Zapadu bio je pokrenut na vandalsku dravu u sjevernoj Africi; pohod je vojskovoa Belizar uspjeno zavrio iste
godine. To je Justinijanu dalo poticaj da 535. godine krene na Ostrogote u Italiji i Iliriku. Ubrzo je slomljena
ostrogotska obrana u kraju oko Salone (dananji Solin kod Splita) te na Siciliji, potom je bizantska vojska krenula s juga
Apeninskog poluotoka prema sjeveru. Godine 541. inilo se da Bizantinci rat pobjedonosno privode kraju, ali je tada
ostrogotski kralj postao Totila, ije su odlunost i ratna vjetina preokrenule stanje na ratitu. Bizantinci su bili skoro
izbaeni iz Italije, zadrali su tek nekoliko izoliranih uporita. Totili je pomagala i epidemija kuge, koja je umnogome
dezorganizirala pomorski i kopneni promet, a obeavi osloboenje robovima, potakao ih je da se gorljivo bore na
ostrogotskoj strani. Bizantska protuofenziva pokrenuta je tek 544. godine, ali je trebalo ak 10 godina da Bizantinci
konano pobijede. Italija je pretrpjela velike tete, vee negoli u ijednom ratu do tada Rim je tri puta bio pod
opsadom, mnogi su akvedukti (ukljuujui rimski) bili prekinuti, pa su se nestankom tekue vode dramatino pogorali
uvjeti ivota u tim gradovima. Tih su godina razni barbarski narodi sa sjevera prelazili u Italiju (npr. Franci iz
40

Franake), ali je, po svemu sudei, Italija od bizantske rekonkviste propatila mnogo vie negoli od barbarskih
napada.
Justinijan je, osim Italije i sjeverne Afrike, pod vlast Carstva vratio i Sardiniju, Korziku i Siciliju te Baleare, a,
zahvaljujui graanskom ratu u vizigotskoj Hispaniji, i jugoistoni dio te zemlje. Na taj je nain ostvario znaajan dio
svoga nauma da obnovi Carstvo na Zapadu. Meutim, kako bi to proveo nametnuo je svojim podanicima na Istoku
nepodnoljivo visoke poreze, a istovremeno je sruio i dva germanska kraljevstva koja su, uz franako, svakako bila
najnaprednija. Tako se dogodilo da njegova drava na zauzetim podrujima vie nije mogla osigurati mir i ekonomsku
sigurnost. Ispada da je Italija gotovo alila za vlau Ostrogota. Eunuh Narzes (Narzet), koji je naslijedio Belizara na
mjestu vrhovnog zapovjednika bizantske vojske za gotskoga rata, upravljao je Italijom u maniri apsolutista i tako stekao
nevjerojatno veliku imovinu. Stoga i nije iznenaujue da, kada su dvadesetak godina kasnije u Italiju provalili novi
napadai Langobardi, otpora lokalnog stanovnitva gotovo da i nije bilo.
Langobardi su bili germanski narod koji je u seobu krenuo iz Skandinavije u 1. stoljeu. Neko su vrijeme boravili blizu
ua Labe u Sjeverno more, da bi se potom doselili do obala Dunava u junoj ekoj i junoj Slovakoj. Za pomo koju
su pruili Carstvu za vrijeme ratovanja protiv Ostrogota, car Justinijan dozvolio je 546. da se nasele u zapadnoj
Panoniji, ali uz obvezu da primire Carstvu neugodne Gepide. Nakon duge borbe Langobardi su ih podvlastili, a
asimilirali su i pripadnike nekih drugih naroda, ponajprije vei broj Sasa. U usporedbi s Gotima, Langobardi su imali
mnogo manje kontakta s rimskom kulturom i civilizacijom.
Langobardi su preko dananjih Postojnskih vrata uli 568. u Furlaniju, predvoeni kraljem Alboinom. Italija je bila
iscrpljena bizantsko-ostrogotskim ratom, unitena zloupotrebama vlasti, pa otpor iskusnim i vjetim langobardskim
ratnicima jedva da se ponegdje uspio organizirati. Vei dio sjeverne Italije, odnosno doline rijeke Pad, potpali su pod
njihovu vlast u sljedeih godinu dana. Ravenna i okolica su se oduprli. Napadai su prodrli prema Rimu, ali ga nisu
uspjeli zauzeti zahvaljujui dijelom i papi Grgur I. Ipak, u srednjoj Italiji osvojili su pokrajine Spoleto i Benevent.
Alboin je ubijen 572. godine. Nitko od njegovih nasljednika nije bio dovoljno moan i ugledan da bi zadrao apsolutnu
vlast, stoga su nakon njega, iako je kraljevska dinastija i dalje postojala i vladala sjevernom Italijom, postojala i
vojvodstva Spoleto i Benevent. Oko 35 vojvoda su nad svojim domenama vladali praktiki samostalno. Anarhija u
kraljevstvu zaustavila je prodor Langobarda prema jugu, pa je Bizantsko Carstvo ouvalo tamonje posjede, ak i
stoljeima poto je langobardska drava propala. Pod bizantskom su vlau ostali Genova, Rim i Napulj te itava obala
Tirenskoga mora, uski pojas laguna na sjeveru Jadrana s Venecijom kao sreditem, Ravenna, zatim podruje oko
Ankone (Pentapol) i konano, podruje oko Perugie u unutranjosti te itav jug i Sicilija.
Podjela Italije izmeu Langobarda i Carstva odredila je politiki i drutveni razvoj tih prostora za mnoga stoljea
unaprijed. Langobardi su se ponajvie naselili na sjeveru, pogotovo u regiji kojoj su dali i ime (Lombardija); njihovi su
zakoni i obiaji imali znatan utjecaj. Na jugu, stanovnitvo je i dalje bilo veinom rimsko, ili u najmanju ruku
negermansko. Langobardsko kraljevstvo nikada nije dosegnulo snagu koje imalo na prijelazu iz 6. u 7. stoljee.
Osvajanje Rima vie ni izdaleka nije bilo mogue; u sljedeim desetljeima ostvarivani su tek mali teritorijalni dobici u
sjevernoj Italiji, da bi tek 751. godine Langobardi osvojili Ravennu ime su sruili Ravenski egzarhat. No, kako je time
41

pojaan langobardski pritisak na Rim, to je pak potaklo franaku akciju protiv njih, najznaajniji osvajaki uspjeh
Langobarda u posljednjih stoljee i pol oznaio je i poetak njihova kraja.
Osnovna slabost langobardskog poloaja bila je to nisu osvojili itavu Italiju. Nasuprot tome, Carstvo je i nakon 600.
godine imalo velikih problema da brani dugu i teko odrivu granicu prema Langobardima. Najvaniji predstavnik
carske vlasti na Apeninskom poluotoku, ravenski egzarh, bio je u vrlo loem poloaju, izoliran od velikog dijela posjeda
koje je morao braniti. Dobrih cesta vie nije bilo, pa je uglavnom do drugih teritorija valjalo ploviti. Carstvo se stoga
koncentriralo na obranu june Italije, a i po naravi je egzarhat bio tako ustrojen da se brani sam u kraju oko Ravenne
zemljoposjednici su postajali vojnici. Egzarhat je bio uvoenje svojevrsnog izvanrednog stanja kako bi se spasili
preostali posjedi. Na elu Rimskoga dukata bio je duks, ali su njegove ovlasti bile vrlo male. Papa Grgur I (590-604) je
slijedom svoga poloaja sve vie preuzimao ingerencije civilnih vlasti papa je ve tada imao vei presti od bilo kojeg
bizantskog inovnika u srednjoj i junoj Italiji. U duem razdoblju to je znailo da papa poinje i stvarno preuzimati
vlast u Rimu i da e sve jae iskazivati pretenzije i prema teritoriju uz jadransku obalu, oko Ankone i Ravenne. Bio je to
poetak, korak po korak, stvaranja ideje o dravnoj tvorevini kojoj bi na elu bio papa, a to e se oivotvoriti u
papinskoj dravi.
U Engleskoj su Angli i Sasi nakon doseobe 441/442. formirali desetak kraljevstava iji se broj u kasnije doba sveo na
sedam, odnosno na tzv. heptarhiju. Northumbrija (sasvim na sjeveru), Mercija i Wessex bile su vee i jae, a mogle su
se iriti i na raun Kelta. Mala primorska kraljevstva Istona Anglija, Essex, Kent i Sussex esto su postajala vazalna
kraljevstva monijih susjeda. Kulturni i drutveni pejsa Engleske anglosaskog razdoblja mnogo je vie nalikovao
primitivnim germanskim drutvima negoli stanju u Italiji, ili, kako emo poslije vidjeti, u Franakoj. Slobodna
germanska opina bila je uobiajena pojava, a ne iznimka; sudovi su i dalje bili narodne skuptine; plemii nisu unitili
niti kraljevsku vlast niti slobodu obinih ljudi. To ne znai da se od 5. do 6. stoljea anglosasko drutvo nije mijenjalo.
Crkva je u znatnoj mjeri potakla promjene, a kraljevi su preuzimali vie ovlasti u sudovanju. U isto vrijeme jaali su i
grofovi, a pojedinci i cijela sela traili su od tih monika zatitu, a zauzvrat im plaali danak. Pa ipak, seoska opina,
odnosno slobodna opina folk, bila je i dalje znaajan imbenik engleskog drutva u vrijeme kada ona u Franakoj
vie nije postojala, ak ni u tragovima.
Nakon propasti ostrogotske drave polovinom 6. stoljea, tako je nedvojbeno najjaa i najuspjenija barbarska drava
na tlu nekadanjeg Carstva postala Franaka. Franci su u prvom valu germanskih seoba preko rajnsko-dunavskog
limesa bili marginalna skupina; o njima se iz toga vremena relativno malo zna. Najbolji izvor o njihovoj prolosti je
Povijest Franaka biskupa Grgura iz Toursa, napisana u drugoj polovici 6. stoljea. I dok je Grgur prilino pouzdan o
suvremenim ili vremenski bliskim dogaajima, u opisima ranije povijesti, u maniri antikih i srednjovjekovnih
historiara, brka legende i stvarnost.
Dio Franaka (nazvanih Salijskima) jo se 357. preselio na lijevu obalu Rajne, blizu samoga ua rijeke. Drugi su
iskoritavali potekoe s kojima se borilo Carstvo, pa su u prvoj polovici 5. stoljea postupno irili svoj teritorij prema
jugu, prema rijeci Sommi. Sudjelovali su u bici na Maurijakovu polju borei se protiv Huna. Nikakve jae sredinje
vlasti nije bilo, ve je teritorij pod franakom vlau bio podijeljen izmeu mnogih oblasnih gospodara.
42

Oko 481. u jednoj od tih malih drava na prijestolje je uzdignut Klodvig (do 511). Vladao je prostorom oko doline
gornje Scheldte, oko dananjeg grada Cambraia i Tournaia. I dalje su Franci bili pogani, prilino nesaivljeni s rimskom
civilizacijom te odlini ratnici. Klodvig je svoj narod poveo u napad na rimskog namjesnika Sijagrija koji je, po
nestanku sredinje carske vlasti na Zapadu, samostalno vladao u meurijeju Seine i Loire. Klodvig ga je pobijedio 486.
te je zavladao, izmeu ostaloga, i gradovima Parizom (tada Lutecija Parizijaca) i Orleansom. Potom se obraunao s
drugim franakim oblasnim gospodarima s jednim, koji mu je pomogao u pohodu protiv Sijagrija i traio svoj dio
plijena, a s drugim, stoga to mu u tom pohodu nije pomogao. Bio je majstor spletki, beskrupulozan. Ubrzo je zavladao
nad Francima bez pravog suparnika, a Grgur iz Toursa ga je ovako opisao:
Meutim, tvrdi se da je na opoj skuptini progovorio o sunarodnjacima koje je sam unitio: Jadan sam ja ostao sam
poput hodoasnika meu strancima i nisam imao sunarodnjaka koji bi mi pomogao, kada me snala nevolja. No, to je
rekao ne stoga da bi alio njihovu smrt, ve s lukavom milju da bi jo mogao nai nekoga ivoga meu onima koje bi
trebao ubiti.
Alamane je pokorio zadnjih godina 5. ili poetkom 6. stoljea. Nakon toga je pokrenuo kljuan pohod na Vizigote koji
su drali velik dio Galije juno od Loire (kao i Hispaniju). Usprkos vojnoj snazi Vizigota, Franci su ih u bici kod
Vouilla 507. godine pobijedili. Samo intervencijom Ostrogota koji su udarili na Burgunde, Vizigoti su zadrali
najjunije dijelove Galije, ali vie nisu predstavljali znaajniju silu na tom podruju. Time je izvan Klodvigove vlasti
ostala jo samo sredozemna obala Galije i dolina Rhne. Ubrzo se obraunao i s prvacima Ripuarskih Franaka. Na taj
nain, u svega etvrt stoljea, Klodvig je postao bez konkurencije najsnaniji vladar sjeverno od Alpa.
Jedan od vanih dogaaja u njegovu ivotu bilo je pokrtavanje. Oenio se burgundskom princezom Klotildom koja je
bila pravovjerna kranka, iako su Burgundi veinom bili arijanci.
Kraljica Klotilda ga nije prestajala poticati da spozna pravoga Boga i napusti vjerovanje u svoje bogove. No, nije ga se
moglo na to nagovoriti sve dok nije zaratio protiv Alamana. Kada su se dvije vojske sukobile, dolo je do teke borbe i
krvoprolia. Klodvigova je vojska u jednom trenutku bila na rubu unitenja. Vidjevi to, Klodvig je podigao svoje oi
prema nebu, bio je tronut, i sa suzama u oima je rekao: Isuse Kriste, Klotilda mi je rekla da si Ti sin ivuega Boga, da
pomae onima u nevolji te da donosi pobjedu onima koji u Tebe vjeruju: ja ponizno molim Tvoju pomo. Ako mi
sada dodijeli pobjedu protiv ovih neprijatelja, pa ja tako doivim Tvoju snagu koju su ljudi posveeni Tvome imenu
ve osjetili, povjerovat u u Tebe i pokrstit u se. Ja sam se dosad pozivao na vlastite bogove; no, kao to vidim, oni su
me napustili.
Klodvig je pobijedio i odrao obeanje; navodno je tri tisue njegovih boraca bilo pokrteno kada i on. I ostatak
Franaka ubrzo je slijedio primjer svoga kralja i prihvatio pravovjerno kranstvo. Dodue, to masovno pokrtenje nije
unijelo bitne promjene u ponaanje Klodvigovih ratnika i dalje su bili ratoborni te su, poput ostalih barbara, slijedili
mnoge obrasce ponaanja naslijeene iz pretkranskih vremena. Meutim, posljedice toga pokrtenja bile su
dalekosene, pogotovo iz aspekta politike: Klodvig je bio prvi germanski kralj koji je postao pravovjerni kranin, svi
drugi Germani u tom su trenutku ili bili jo pogani, ili, to je bilo ee, arijanci. Sukladno tome, pravovjernima koji su
ivjeli pod arijanskim vladarima inilo se da je on neusporedivo bolji izbor od njihovih gospodara u to vrijeme vladar
ija je vjera razliita od one njegovih podanika u mnogo je manjoj mjeri mogao raunati na njihovu odanost, negoli da
43

im je vjera ista. Vidjeli smo kako je Teodorikova vladavina, bez obzira na sve njezine dobre strane, bila znaajno
destabilizirana prijeporima pravovjernih krana i arijanaca.
S druge strane, injenica jest da su franaki suparnici i neprijatelji Vizigoti i Ostrogoti, iako arijanci, bili romanizirani
u mnogo veoj mjeri negoli Franci. Neki su se Rimljani borili s Vizigotima protiv Franaka u bici kod Vouilla, a u
junoj Galiji za dugo je vremena bilo oigledno da su mnogi nevoljko prihvatili franaku vlast.
Tako su, ipak, pravovjerni Franci, usprkos relativno niskom stupnju romanizacije, vrlo brzo dobili podrku biskupa u
Galiji, to je dodatno pridonijelo njihovu ugledu i snazi. Zahvaljujui pravovjernosti, njihovo je barbarstvo bilo
zanemareno. Stoga je Grgur iz Toursa na ovaj nain govorio o Klodvigu: Gospodar je dan za danom napadao svoje
neprijatelje, pa je i uveao svoje kraljevstvo, jer je hodao pred Njim otvorena srca i inio je ono to mu je godilo.
Privrenost kranskom pravovjerju vjerojatno je bilo kljuni razlog da mu je bizantski car Anastazije dodijelio titule
poasnog konzula, to ga je na pravi nain legitimiralo pred njegovim galorimskim podanicima.
Klodvig je koristio vjeru i da bi opravdao osvajake ratove. Tvrdi se da rat na Vizigote najavio ovim rijeima: Ne
mogu podnijeti da ti arijanci dre i najmanji dio Galije. S Bojom pomoi krenut emo na njih i osvojiti njihove
zemlje.
Klodvig je umro 511. godine, a kraljevstvo je, prema franakom obiaju, podijeljeno etvorici njegovih sinova. Naime,
Franci su obiavali oevinu ravnomjerno dijeliti sinovima, a ne, kako je bio obiaj u drugih germanskih naroda, jednom
od sinova (obino najstarijem ili najsposobnijem) dodijeliti kraljevsku titulu, a ostale zadovoljiti niim astima.
Klodvigovi sinovi i njegovi nasljednici vladali su Galijom gotovo 250 godina. Ova se dinastija naziva Merovinzi,
odnosno merovinkom dinastijom, po manje ili vie mitskom Klodvigovu prethodniku (i djedu) Meroveju. Tijekom
merovinkog razdoblja unutar vladarske obitelji esto su izbijale teke svae i sukobi. Jedan od osnovnih razloga tim
nesuglasicama bio je franaki obiaj podjele oevine svim sinovima. Svaki je vladar nastojao liiti svoje suparnike
njihova nasljedstva. Tako je Klotar ili Lotar, najmlai Klodvigov sin, uspio 558. godine opet ujediniti kraljevstvo. Da bi
to postigao, ubio je dva svoja neaka i uklonio buntovnog sina spalivi iva njega i njegovu obitelj. Franci su odahnuli
kada je Klotar 561. godine umro. Meutim, Klotarovi sinovi nisu u raspodjeli oevine bili nita manje ratoborni, pa je
ezdesetih godina poeo niz graanskih ratova koji je zavren 613. godine, kada je zemljom opet zavladao jedan kralj.
Usprkos podjelama zemlje koje su izazvale sporove i ratove, tijekom 6. stoljea Franci su i dalje irili svoju vlast.
Pogotovo se to odnosi na razdoblje vladavine Klodvigovih sinova, koji su se svaali, ali i plodno suraivali. ak i u
vrijeme najeih graanskih ratova Franci nisu gubili teritorij i ostajali su najjai germanski narod na Zapadu. U doba
Klodvigovih sinova najznaajniji teritorijalni dobitak bilo je podvrgavanje Burgundskog kraljevstva u dolini Rhne.
Burgundski je kralj bio pravovjerni kranin, ali je veina njegovih ratnika bila arijanske vjere. Stoga su Franci uspjeno
iskoristili vjerski element kao opravdanje da bi pokrenuli rat protiv Burgunda i pobjedonosno ga 534. i zavrili.
Provansu su osvojili kada je ostrogotska drava propala pod naletom bizantske vojske. Preko Rajne su neto kasnije
osvojili Bavarsku i junu Tiringiju.
Ovi se uspjesi ine iznenaujuima, ako uzmemo u obzir da su Franci u znaajnoj mjeri bili zaokupljeni problemima u
vlastitoj kui. Meutim, nad svojim barbarskim suparnicima imali su velike prednosti: kao to smo vidjeli, favorizirala
44

ih je Crkva, a na dui rok, domicilno galorimsko stanovnitvo davalo im je vie podrke negoli drugim barbarima. Osim
toga, na ruku su im ile i neke povijesne i zemljopisne okolnosti: u doba Klodviga i sinova Franci nisu izgubili kontakt s
Germanijom i sa svojom starom postojbinom na uu Rajne. Izbjegli su teke gubitke ratnika i naroda openito za
vrijeme dugih i napornih seoba, kao to se to dogodilo Vizigotima, Ostrogotima i Vandalima. Broj ratnika koje su
izgubili uvijek su mogli nadomjestiti ljudima koje bi doveli iz Germanije. Vrlo su odmjereno osvajali teritorije
nekadanjeg Rimskoga Carstva u odnosu na osvajanja u germanskim zemljama; na taj su nain broj germanskih ratnika
koji im je stajao na raspolaganju uveavali u skladu sa sve veim potencijalnim problemima s kojima su se mogli
suoiti. Jo je vanija injenica bila da je stvarna snaga njihove drave bila u sjevernim dijelovima Franake ak i u 8.
stoljeu broj Franaka u junim dijelovima, u odnosu na broj nekadanjih Galorimljana, bio je gotovo zanemariv. Stoga
prijetnje s juga i s istoka tu teritorijalnu jezgru franake drave jednostavno nisu mogli dosei Bizantsko je Carstvo za
Justinijana unitilo vandalsku i ostrogotsku dravu, potom su i muslimani, doavi iz Afrike, sruili vizigotsku dravu.
Franci nikada nisu bili u ozbiljnijoj opasnosti od ove dvije velike sile; jedini put kada bi se moglo rei da je tako bilo
(732. kod Poitiersa), Franci su pobijedili. Konano, krivo bi bilo zakljuiti da je podjela kraljevstva izmeu sinova-
nasljednika uvijek nedostatak. I u 6. i u 7. stoljeu germanskom je vladaru i dalje bilo vrlo teko (jer nije imao sredstva
vlasti) upravljati velikim prostranstvima i kontrolirati udaljene podanike. Franako je kraljevstvo bilo odve veliko da
bi jedan, pa ak i vrlo sposoban vladar njime uspjeno vladao. U takvim okolnostima ako je vladar imao manje zemlje,
podanici su ga vie potovali, a on je mogao efikasnije obnaati vlast. Nakon Klodvigove smrti merovinka je drava
esto bila najslabija upravo u trenucima kada je cijela bila u rukama jednoga vladara.
U starijoj je historiografiji nain vladavine merovinkih vladara esto definiran kao despocija pomijeana s
ubojstvima. Uistinu, kralja je u njegovim postupcima jedino ograniavao strah od njegovih monih podanika.
Nekadanja germanska skuptina svih slobodnih ljudi gotovo da se vie nije sastajala ili su na njoj odluke bile puka
formalnost. O svemu je odluivao kralj osobno. On je donosio zakone, on je bio vrhovni sudac i vrhovni vojni
komandant.
ak i kada je u Franakoj postojalo vie kraljevstava, ona su bila prevelika da bi kralj osobno nametnuo sve svoje
odluke. Ako je pokuavao prenijeti svoje ovlasti na nie razine vlasti, ponovo su se javljale stare politike slabosti
germanskih drutava. Franaki kraljevi nisu, poput Teodorika, nastojali ouvati stari rimski administrativni sustav, a pri
tome nisu nailazili ni na kakav otpor svojih galorimskih podanika.
Umjesto vrlo razvijene hijerarhije inovnika, sudaca, sakupljaa poreza, civilnih i vojnih zapovjednika, kakva je
postojala u Carstvu, franaki su kraljevi svu vlast na odreenom podruju predavali grofu (comes). Te su titule bile
vojnoga podrijetla, preuzete iz Rimskoga Carstva. Osnovni zadatak grofa u Franakom kraljevstvu bio je da predvodi
ratnike naseljene na svom podruju. Grofovi su predsjedali i sudovima, gdje su mogli dosuditi ak i smrtnu kaznu. U
kraljevo ime sakupljali su i porez. Teritorij na kojem su vladali davao im je veliku vlast. Grofovija je esto bila stara
rimska civitas ili, u staroj Germaniji, podruje na kojem je ivjelo jedno pleme. Vojvodstvo je znalo ujedinjavati vie
grofovija, osobito u sluaju opasnosti od vanjskoga napada. Ovakva koncentracija ovlasti u rukama lokalnih monika
bila je osobito opasna za kraljevu vlast kada se uzme u obzir sklonost Germana da se pokoravaju neposrednom,
vidljivom predstavniku vlast prije negoli udaljenom vrhovnom gospodaru te da budu lojalni prije svega osobama, a ne
45

institucijama. Jo je opasnije za kraljevsku vlast bilo da grofovi i vojvode nisu od njega primali nikakvu naknadu. Oni
su se uzdravali od prihoda prikupljenih na veleposjedima koje su naslijedili ili koje su dobili od kralja. To je znailo da
e se oni poistovjeivati, odnosno da e poistovjeivati svoje interese s interesima veleposjednika, a veleposjedniki su
interesi obino suprotstavljeni sredinjoj vlasti. Grofovi i vojvode takoer su dobivali dio poreza koje su prikupili, to
znai da su imali stalan motiv za iznuivanje i nepravdu. Sve u svemu, moe se rei da su lokalni gospodari u
merovinkoj dravi bili neovisan i vrlo nepouzdan drutveni sloj, pa su i kraljevi imali velikih potekoa zadrati bilo
kakve ovlasti nad njima. Nakon godine 600. mo grofova, vojvoda i veleposjednika bila je obino vea od kraljeve.
Te lokalne monike mogla je kontrolirati vrlo jaka sredinja vlast, a vlast merovinkih kraljeva bila je jo u povojima i
neorganizirana. Nju su inili ljudi koji su ivjeli uz kralja, a svaki od njih mogao je raditi bilo koji posao, ako mu je tako
naloio kralj. Nije bilo nikakve razlike izmeu osobnog sluenja kralju i politike slube u dravi. Tako su lanovi
kraljeve svite ili oni koji su bili zadueni za njegovu sigurnost, nakon odreenog razdoblja u slubi, mogli odlaziti u
pogranine provincije i tamo bi bili postavljani kao grofovi. Comes stabuli (otuda engl. constable) u doslovnom
prijevodu glavni konjuar postao je vremenom visoki vojni zapovjednik. Marchal ili maral bio je potkiva,
vremenom je znaenje njegove titule evoluiralo u visokog vojnog zapovjednika i do dananje koju ima u hijerarhijama
mnogih vojski. Najznaajniji meu tim dunosnicima bio je maiordomus, to u to vrijeme nije znailo nita drugo doli
glavni dvorski sluga, ali se vrlo brzo pod tim pojmom poelo podrazumijevati naelnika palae. Kao nadlean za
sluinad, majordom je logino postao i nadlean za administraciju, kada se ona poela razvijati, pa je, slijedom logike
razvoja, mogao zamjenjivati kralja u bilo kojoj prigodi. Bilo je prirodno da su veleposjednici udjeli za tim mjestom, pa
su konano uspjeli uiniti majordoma svojim predstavnikom, a ne kraljevim. Tako je sredinja vlast, koja nikada nije
imala djelotvornu kontrolu nad veleposjednicima, bila jo vie oslabljena.
Franaka je drava razvijala nekoliko funkcija koje su mogle sluiti njezinim podanicima. Grofovi su drali sudita na
kojima su se sporovi mogli razrijeiti ako zainteresirane strane ne bi posegle za nasilnim sredstvima; kralj je organizirao
vojsku koja je trebala podanike tititi od napada izvana i nasilnika u samoj zemlji. Suprotno praksi u Carstvu i u
ostrogotskoj dravi, niti kralj niti grofovi nisu bili posebno zainteresirani za razvoj obrazovanja, odravanja cesta ili
javnih graevina. Ni sredinja vlast ni one na lokalnoj razini nisu imale veliki budet, pa nisu ni mnogo troile. Zapravo,
sa samo nekoliko slubenika na plai, one su zahtijevale zanemarivu svotu novca. Svi slobodni ljudi bili su duni ii u
rat, a na pohodima su sami morali financirati svoju opskrbu namirnicama i orujem. Takve javne slube bile su osobna
obveza, a ljudi su eljeli dobiti javnu slubu zbog moi koju je ona davala, a ne zbog plae koju bi za nju dobili.
Ovakvo e stanje drutvenih odnosa biti tipino za feudalizam, a situacija u merovinko doba znaajno e pridonositi
stvaranju feudalnih odnosa. injenica da su vlasti trebale relativno malo novca potaknuo je miljenje da nitko ne treba
plaati porez i da je utjerivanje poreza nemogu posao. Dijelom je to bilo i tono, jer su se osobne kraljeve potrebe
mogle namiriti i s posjeda koje je zadrao u neposrednom vlasnitvu. Kako gotovo da i nije bilo javne potronje, svaki
kralj, koji bi utjerivao porez, smatrao se krvopijom. Neki od najpopularnijih svetaca merovinkoga doba bili su oni koji
su inili uda nad sakupljaima poreza. Neki od najomrznutijih kraljeva bili su oni koji su nastojali dopuniti stare
rimske porezne popise, koji su bili potpuno zastarjeli i neupotrebljivi. Pria o Hilperiku I (561-584), jednom od najjaih
i najbeskrupuloznijih merovinkih kraljeva, mnogo toga kazuje. On je pokuao povisiti prihode poveanjem poreza, ali
su se njegovi podanici pobunili, a sinovi razboljeli. Svi su bili uvjereni da se radi o Bojoj osveti pohlepnom vladaru, pa
46

je Hilperik, po savjetu supruge, spalio porezne popise. U takvoj situaciji, kada su se prikupljanju poreza opirali i
veleposjednici i sveenstvo, kralj to nije mogao provoditi. Prikupljanje poreza prestalo je do kraja 7. stoljea biti vaniji
izvor prihoda sredinje vlasti.
Franci su bili romanizirani u manjoj mjeri od Ostrogota, osobito to se tie politike organizacije, ali to ne znai da su
odbijali svaki rimski utjecaj. Veina stanovnitva Galije bili su Galorimljani, stara senatorska aristokracija u znaajnoj
je mjeri ouvala svoje veleposjede, pa su mnoga obiljeja rimskoga naina ivota preivjela, osim na krajnjem
sjeveroistoku Galije. Germani nisu voljeli ivjeti u gradovima, pa su urbani centri preputani Galorimljanima: stoga je u
prvo vrijeme franake vlasti bilo vrlo malo promjena u ivotu stanovnika grada. Lokalna je administracija ostala u
rukama istih ljudi, lokalna i ira trgovina bila je, dodue, u padu, ali nije doivjela tee lomove, stanovnitvo gradova
nije se vie drastino smanjivalo, kao u posljednjim stoljeima Carstva. Meutim, kako novi gospodari nisu uinili nita
da poboljaju gospodarske prilike u gradovima i openito, za vrijeme Merovinga gradovi su nastavili polagano
propadati. Vremenom je postalo posve nepotrebno (a i preskupo) odravati gradsku administraciju, pa je biskup
postajao najznaajniji ovjek u gradu, voa sada ve malobrojnih sugraana. Grad je postajao sve vie tek siromana
rezidencija biskupa, izgubivi umnogome ili u cijelosti administrativnu, trgovaku, privrednu i prometnu funkciju,
kakvu je imao u starom vijeku.
Mnogo znaajnije od tek privremenog preivljavanja gradova, bilo je preivljavanja sustava villa. Kao i u posljednjim
stoljeima Carstva, veleposjedi su ostali dominantan oblik ekonomskog ivota. To i nije iznenaujue, jer je dobar dio
stare senatorske aristokracije preivio barbarske seobe, zadrao drutveni presti te barem dio zemalja koje je imao.
Mnoga mjesta u dananjoj Francuskoj nose imena Rimljanina koji ih je posjedovao kada su bili villa, to pokazuje kako
je villa veleposjed, ostao netaknuta cjelina tijekom svih ranosrednjovjekovnih prevrata. Primjerice, parika predgraa
Passy i Clichy neko su bili veleposjedi u vlasnitvu Galorimljana Pakcija (Paccius) i Klipija (Clippius). Prirodno je da
su vlasnici te zemlje nastojali sauvati organizaciju na svom posjedu to je due bilo mogue, a Franci, kada su stekli
vee zemljoposjede, imitirali su ih. Tako je u vrijeme merovinke dinastije poljoprivreda bila glavna djelatnost u
drutvu; najvei dio rada obavljali su neslobodni ili poluslobodni ljudi na veleposjedima.
Drugi imbenik koji je pridonosio uvanju nekih od preitaka rimske civilizacije bilo je rimsko pravo. Germani su, u
vrijeme dolaska na teritorij Carstva, svoje odnose regulirali po obiajnom pravu. Jedno od njegovih naela bilo je da
ovjek, gdjegod da ivi, treba biti podvrgnut obvezama i kaznama, ali da mu pripadaju i prava koja proizlaze iz
injenice da je lan toga germanskog plemena/naroda. Stoga je umjesto rimskog pravnog naela univerzalnosti odnosno
teritorijalnosti u ranom srednjem vijeku uveden princip personalnosti. U svakom pravnom spisu prvo je pitanje bilo
pod kojim zakonom ivi?. Sukladno tome, svi odnosi izmeu Rimljana regulirali su se prema rimskim zakonima, a
meu pripadnicima pojedinih barbarskih naroda prema njihovim zakonima koji su kodificirali obiajno pravo dakle,
Franci po Salijskom ili Ripuarskom zakoniku, Vizigoti po Vizigotskom zakoniku, itd. Takvo je stanje u konkretnim
sluajevima raalo goleme probleme. Osim toga, u to doba niti su germanski vladari, a niti njihovi podanici podrijetlom
Rimljani, imali dovoljno intelektualnih kapaciteta da svladaju golemu rimsku pravnu literaturu i znanost, pa su se u
praksi koristili samo manjim dijelom propisa. Da bi i to bilo mogue, barbarski su vladari izdavali kratke preglede
47

zakona ili zakonskih naela. Vizigotski je kralj za svoje hispanorimske podanike 506. godine izdao Alarikov brevijar, a
drugi su barbarski vladari slijedili njegov primjer.
Germani su poeli zapisivati svoje obiajno pravo i transformirati ga u logine zakone tek kada su postali svjesni
postojanja vrlo kompliciranog rimskoga prava. Praktiki od trenutka kada su uli na teritorij Carstva poeli su
preuzimati odredbe iz rimskih zakona u onim situacijama koje su, zbog doseobe u novu sredinu, bile posve nove. Stoga
i najraniji barbarski zapisani zakonici, poput onih salijskih Franaka i Burgunda, pokazuju odreene rimske utjecaje.
Drutvena struktura koja je u najveoj mjeri uvala preitke rimske civilizacije bila je Crkva. Doim je stara politika
organizacija nestajala, crkvena je organizacija nastavila ivjeti. Crkveni prvaci stizali su ponajvie iz vodeih rimskih
obitelji tako se Grgur iz Toursa hvali istovremeno svojim senatorskim podrijetlom i brojem biskupa u obitelji. Crkva
je bila jedina institucija koja je donekle u barbarskih voa i kraljeva izazivala strahopotovanje, iako ih esto nije
uspijevala obuzdati. Tijekom 7. stoljea utjecaj je Crkve ak i oslabio. Franako plemstvo poelo je dolaziti na via
mjesta u Crkvi, jer su ona davala bogatstvo i mo. Tako su moral i naobrazba klera bivali sve slabiji, a crkveni se
koncili nisu odravali, izmeu ostaloga, i zbog stalnih arki i graanskih ratova. Pa ipak, ak i u najgorim trenucima,
Crkva je ouvala presti rimskoga imena, a uinila je i mnogo na zbliavanju Galorimljana i Franaka. Biskupi su bili
prirodni posrednici izmeu galorimskog stanovnitva i germanskoga kralja; Crkva kao institucija bila je zajedniko
pribjeite svima koji su traili zatitu; samostani su prihvaali kao lanove i Galorimljane i Franke podjednako.
Latinski je bio jezik Crkve, ali je isto tako bio jezik veine stanovnitva. ak su i franaki kraljevi u slubenoj
korespondenciji koristili latinski. Njihovi su tajnici bili Rimljani i ponajvie laici, to pokazuje da su neke gradske kole
ipak morale preivjeti dolazak barbara. Meutim, velika veina stanovnitva bila je neobrazovana i govorila je latinski
kojeg je znanost nazvala vulgarnim (od lat. vulgus = svjetina, prost narod). Meutim, zbog toga taj jezik ne treba
smatrati manje vrijednim i smatrati ga vulgarnim u dananjem smislu rijei. Bio je to novi jezik sa svojom novom
logikom i pravilima. Radi se, zapravo, o govornom jeziku, nastalom iz klasinog latiniteta, jednostavnijem i jasnijem od
pisanog jezika. Vulgarni je latinski postupno istisnuo germanske dijalekte koje je govorila mala skupina pridolih
Franaka, kao i korektan latinski jezik kojim su govorili obrazovaniji Galorimljani. Grgur iz Toursa, ispriavajui se
itatelju zbog rustikalnosti svoga teksta, tjei se injenicom da e ga obian ovjek lake razumjeti nego da pie
korektnim latinskim jezikom. Svi romanski jezici talijanski, francuski, provansalski, panjolski, portugalski i
rumunjski nastali su iz vulgarnog latinskog. Razlike izmeu njih nastale su dijelom zbog odvojenosti jedne regije od
druge dok su se ti jezici oblikovali, dijelom i zbog broja i podrijetla Germana i drugih naroda koji su stigli u te regije.
Meutim, razlike ne mogu zamagliti slinosti latinsko podrijetlo svih tih jezika oigledna je injenica. Govorni se
latinski, ak i viih klasa, toliko bio udaljio od knjievnog latinskog da je poznavanje ovog posljednjeg u
svakodnevnom ivotu bila prije smetnja nego prednost. U takvim okolnostima ouvanje uenosti ovisilo je prvenstveno
o klericima.
Iako je neko vrijeme postojala i laika naobrazba, najvanije su kole ve dosta dugo vremena bile u krilu Crkve. Kako
je rimska civilizacija bila u stalnom opadanju, Crkva je praktiki dobila monopol na obrazovanje, u svakom sluaju na
prostoru sjeverno od Alpa. Nastava se odravala na latinskom, a kako je Crkva ouvala dobar dio antike literature i
znanja, obrazovani su ljudi i dalje bili sposobni itati najznaajnija djela rimskih pisaca. No, i dalje je postojala
48

tendencija da ih se skrauje i saima, pa bi ih se kao takve italo u kolama i komentiralo. Postojao je i dalje program
uenja po obrascu sedam slobodnih vjetina, ali u kraoj verziji. Za uenje jezika (gramatika, retorika i logika) postojale
su prilino dobre knjige iz kojih se moglo uiti, odnosno postojale su zbirke izvoda iz antikih djela. Tako se student
mogao nadati da e dosegnuti odreeno znanje latinskog jezika. S druge strane, znanstveni je rad uglavnom bio na
margini interesa, i u najboljem sluaju bavio se vrlo jednostavnim temama koje, u odnosu na antika znanja, nisu
donosile nikakav napredak. Nakon prouavanja sedam slobodnih vjetina studenti su mogli otii na studij teologije, koji
je ukljuivao prouavanje Biblije i tekstova crkvenih otaca.
Neki od udbenika koriteni u ovo vrijeme ostali su u uporabi stoljeima, pa je stoga mogue zakljuiti poneto o
osnovnim znanjima uenika i studenata u srednjem vijeku. Prvo se, naravno, uila abeceda i za tu svrhu su uenici
dobivali ploice na koje su ispisivali pojedina slova. Kada su savladali sva slova, poeli su sa itanjem psaltira ispisanih
velikim slovima. Ponekad uili su itati psaltir vrlo brzo, tako da ne bi razumjeli ni rijei. Osim toga, bila je vrlo
popularna vjebenica Katon. Autor Katona je nepoznat, ali je sigurno da je ivio u 3. ili 4. stoljeu. Njegova mala
vjebenica vrlo je itana punih tisuu godina. U njoj je bilo oko 150 kitica, od kojih su mnogi postali vrlo uobiajene i
poznate poslovice i narodne mudrosti. Primjerice: Glavna je vrlina znati kako zauzdati vlastiti jezik. Dok ti je srea
naklonjena, kloni se zla, jer je kraj esto vrlo razliit od poetka. Siromatvo podnosi strpljivo, jer si na svijet doao
nag.
Zajedno sa itanjem, poduavalo se i pisanje. ini se da su uitelj ponekad koristili drvene ploice u koje bi se slova
duboko urezivala. Uenici bi slijedili crte u ploicama pisalom sve dok se ruka ne bi privikla na oblik slova. Nakon
toga, a neki put i prije svega, koristile su se ploice premazane voskom. Na vrhu bi uitelj ispisao tekst, potom bi vodio
uenikovu ruku dok bi ovaj oblikovao slova. Konano, najboljim bi se uenicima davala prilika da finim rukopisom
ispisuju slova na pergameni. No, kako je pergamena bila vrlo skupa, mnogi takvu priliku nikada nisu dobili.
Osnovni udbenik gramatike bilo je djelo Rimljanina Donata, koji je ivio u 4. stoljeu; mogue je da je bio uitelj sv.
Jeronima. O gramatici je napisao dvije knjige Ars minor te Ars maior. Prva ima tek dvanaest stranica u suvremenom
tiskanom izdanju te se sastoji od vrlo jednostavnih pitanja i odgovora te nekih deklinacija i konjugacija. U ranom
srednjem vijeku bila je vrlo cijenjena i ostala je u uporabi dugo vremena, u nekim sredinama ak sve do kraja 18.
stoljea. U kolama se koristio samo posljednji dio vee knjige, u kojem je obraena retorika. Udbenik gramatike za
neto naprednije napisao je Priscijan bilo je to djelo puno citata klasinih autora (najee Vergilija, potom Terencija
Afera, Horacija, Juvenala, Salustija, Homera, Ovidija i drugih), a davalo je i odreene informacije o knjievnosti,
povijesti i mitologiji.
Poto bi postali donatisti, odnosno dobili znanja o gramatici, djeaci koji su obeavali poeli bi itati ve spomenuto
Vjenanje Merkura i Filologije Marcijana Kapele. Valja znati da se radi o enciklopedijskom udbeniku, ija je
alegorijska poruka vrlo slabo prikrivena. Grgur iz Toursa hvalio je ovo djelo, jer je, prema njegovu miljenju,
sadravalo sve informacije potrebne za osnovnu naobrazbu. Pa ipak, razmjerno malo uenika ovladalo je i ovim, krajnje
nedovoljnim saetkom sedam slobodnih vjetina. Propadanje sustava obrazovanja, koje je poelo jo u vrijeme Carstva,
nastavilo se u vrijeme Merovinga, iako su neki kraljevi bili voljni pomoi piscima i znanstvenicima. Hilperik, koji je
pokuao obnoviti rimski porezni sustav, pokuao je reformirati i pisanje izmiljajui nekoliko novih slova. Naredio je da
49

se ona koriste u knjigama koje su se tada prepisivale, ali nije bio nita uspjeniji u tome negoli u reformi financija.
Vladarima u 7. stoljeu nedostajao je ak i tako izopaen interes za obrazovanje.
Znanja koja su davala karolinke kole, bilo samostanske bilo katedralne, bila su zasnovana na shemi sedam slobodnih
vjetina. to je, prouavajui sedam slobodnih vjetina, uenik zapravo nauio? U prvom redu itati i pisati, to nije
bila mala stvar. Kada je stekao osnovna znanja iz latinskoga, uenik je mogao itati tekstove Priscijana (6. stoljee),
Boecija, Izidora iz Seville (570-636), Bede Venerabilisa (ili asnoga, ili Preasnoga, o. 673-735), Alkuina (o. 730-804)
i Hrabana Maura (780-856). Poslije su mu, ako je elio poboljati svoj stil, uitelji mogli dati izabrane tekstove nekih
poganskih klasika. Ambiciozniji se ita ne bi zadovoljio razumijevanjem gramatikih konstrukcija jer je, po starim
tradicijama, prva od slobodnih vjetina ukljuivala gotovo sve to bismo mi danas nazvali prouavanjem literature. To
je, naravno, bio izuzetan interes i ovisio je i o talentu i znanjima uitelja.
Uobiajena naobrazba na polju retorike i dijalektike zadovoljavala se itanjem standardnih spisa Alkuina i njegovih
prethodnika. Retorika antike u potpunosti je izgubila svoje znaenje i sluila je samo potrebama kranskih
propovjednika. Meutim, tada su oni morali, da bi poluili neki rezultat, govoriti jezikom naroda, a za to su im korisnije
bile homilije Grgura Velikog nego teoretske diskusije antikog razdoblja. U karolinko doba ni dijalektika nije imala
vee praktine vanosti, pa ak i kada bi student elio neto proitati, nije imao veliki izbor. Nakon studija Boecijevih
djela, mogao je prijei na prijevod Porfirijeve Izagoge (druga polovina 3. stoljea; inae uvod u Aristotelovo djelo
Kategorije) i navedenog Aristotelova djela. Od Platona, na latinskom je bio dostupan samo dio jednog dijaloga. Sva
ostala grka filozofija i znanost, osim nekolicine citata, bila je na Zapadu potpuno nepoznata.
Stoga je uenje vjetina kvadrivija bilo zanemarivo. Niti su Rimljani, a niti Grci prije njih napravili prodor u aritmetici,
jer su i dalje upotrebljavali slova kao brojeve. Tako je zbrajanje i oduzimanje bilo vrlo komplicirano, a mnoenje i
dijeljenje gotovo nemogue. Kako u knjinicama na Zapadu nije bilo ni Euklidove geometrije, od karolinkih strunjaka
nije se ni moglo oekivati veliko matematiko znanje. Na raspolaganju su im bili samo teoretski spisi Boecija, Izidora i
Bede, a u praksi ih nije zanimalo nita tee nego odreivanje, primjerice, dana na koji pada Uskrs. Glazba je bila
ukljuena u kvadrivij jer su Grci otkrili u ljestvici odreene matematike zakone. Medutim, to je ukljuivanje u sedam
slobodnih vjetina bilo tek tradicija, budui da su tehnika sviranja instrumenata i pjevanje rijetko bili predmet
akademske izobrazbe.
Prema tome, osim osnovnog uenja gramatike, naobrazba u karolinkim kolama je bila vrlo povrna i nije nudila
mnogo vie od uenja definicija i mnemotehnikih rijei. kole latinskog Zapada je gotovo nemogue u bilo kojem
pogledu usporediti s mnogo naprednijim sustavom obrazovanja u tadanjem muslimanskom svijetu. Meutim, da nije
bilo entuzijazma Karla Velikoga i njegovih pomonika, nenadoknadivi gubici djela antike literature i znanosti bili bi
nedvojbeno vei jer su neka od njih do nas doprla preko rukopisa ispisanog u nekom franakom samostanu.
Rimski gradovi, sustav villa, rimsko pravo, Crkva i latinska pismenost i knjievnost preivjeli su franako osvajanje.
No, kako je vrijeme prolazilo, pokazivalo se sve vie da rimskim institucijama nedostaje vitalnost, sposobnost da ih se
prilagodi novonastalim drutvenim i politikim prilikama. Stoga su germanski obiaji postajali sve prisutniji. Rimski
nain uprave postupno je nestao i, to jo vie iznenauje, rimsku pravnu proceduru zamijenila je primitivna praksa
barbarskoga prava. ak i na onim podrujima gdje su temeljni pravni propisi ostali rimski, nain suenja zasnivao se na
50

germanskim idejama o pravu. Treba neto rei o franakoj pravnoj proceduri, jer je ona slina onome to se dogaalo i
u drugim barbarskim drutvima ranoga srednjega vijeka. I neke druge drutvene djelatnosti jasno pokazuju nisku razinu
teorije i prakse na koju se spalo u to doba.
Osnovna ideja germanske procedure bila je da se zaustavi borba ili rat, a ne da se pravedno sudi. Aktualan fiziki
obraun trebalo je transformirati u formalni legalistiki prijepor. Spor na sudu dobio bi onaj tko bi, pojednostavljeno
reeno, napravio manje greaka. Sud je prije svega funkcionirao kao arbitrarni sudac; on je objavljivao pravila pod
kojima se spor vodi, utvrivao kada su ona prekrena te je potvrivao tko je pobijedio. Pravila su se prije zasnivala na
obiajima negoli na pisanim propisima, a stariji su ih ljudi mogli mnogo bolje znati negoli grof koji je bio postavljen
nedugo prije toga.
Razrjeavanje spora zasnivalo se na vjerovanju da Bog ne moe dopustiti da strana koja se bori za pravednu stvar poini
greke koje bi uzrokovale gubitak parnice te se procedura svodila vie na pozivanje na boansko, a manje na to da sudac
(ili suci) ustanovi to je istina, a to nije. Stoga se smatralo loginim da se od okrivljenoga trai da dokae svoju
nevinost, a u mnogo se manjoj mjeri trailo od tuitelja da podastre argumente za tubu. Kako se nevinost esto mogla
dokazivati relativno jednostavnim nainima (ako je optueni uistinu bio nevin), za optuenog je obino bilo prihvatljivo
da preuzme teret dokazivanja svoje nevinosti. Metode toga postupka potjeu vjerojatno jo iz poganskog razdoblja, ali
ih je Crkva prihvatila i dala im vjersko opravdanje.
Ako je optuenik bio odlina roda, moglo mu se dopustiti da se pred sudom oslobodi svih optubi iskljuivo vlastitom
prisegom o nevinosti. Biskup Grgur iz Toursa bio je optuen zbog klevetanja kraljice, ali se oistio krivnje drei misu
na tri razliita oltara i priseui da je nevin. Time je u potpunosti osloboen krivice, a ovjeka koji ga je optuio, kralj je
strogo kaznio. Da bi se pojaala vrijednost prisege, esto su se koristile i relikvije. Snaga i uvjerljivost prisege rasle su s
vrijednou relikvija. ovjek koji bi poinio krivokletstvo dok bi prizivao svjedoenje Boga i svetaca bio bi osuen na
vjeno prokletstvo. Dogaalo se da optueni oklijeva ili da zamuckuje dok izrie prisegu i to bi dovodilo do gubitka
parnice; naime, tumailo se da je Bog uzrok tome zamuckivanju, jer je na taj nain kaznio krivokletnika.
Ako bi se smatralo da je optuenikova prisega nedovoljna da ga se oslobodi krivnje, pozivani su drugi ljudi da se
zakunu kako smatraju da je optueni govorio istinu. Ovaj je postupak nazivan kompurgacija i postojao je na crkvenim
sudovima sve do modernih vremena. U prvo vrijeme pomonici u prisezi (ili kompurgatori) bili su optuenikovi
suplemenici, kasnije je to mogao biti svatko tko je elio ili smatrao da moe pomoi optueniku. Broj kompurgatora je
bio razliit mijenjao se ovisno o drutvenom statusu optuenika, statusu tuitelja, te teini zloina. Primjerice, ako je
odlinik ubio drugog odlinika, morao je imati jedanaest kompurgatora; ako je ubio slobodnog ovjeka, trebao ih je
samo sedam, a ako je ubio roba, tek trojicu. Slobodan ovjek bi za ubojstvo drugog slobodnog ovjeka trebao jedaneast
kompurgatora, sedamnaest ako bi ubio odlinika, te samo petoricu za ubojstvo roba.
U iznimnim je sluajevima bio potreban vei, ak i znaajno vei broj kompurgatora. Kada je kralj Guntramn (561-o.
592) objavio da sumnja u to da je dijete koje bi trebalo naslijediti kraljevstvo njegova brata Hilperika I roeno u
zakonitom braku, u prilog optuenoj kraljici Fredegundi da se radi o Hilperikovu djetetu prisegla su tri biskupa i tri
stotine odlinika.
51

Kompurgacija se obino dozvoljavala kada su se optube zasnivale iskljuivo na sumnji ili kada su pozicija ili fizika
kondicija optuenika inili neke druge metode neprilinima. Tako je klericima i enama obino bilo dozvoljeno
kompurgacijom odbaciti optube. Fizike kunje bile su zapravo Boji sudovi; najuobiajeniji su bili vrua voda, hladna
voda, vatra ili uareno eljezo. U proceduri Bojega suda s vruom vodom, manji bi se predmet bacio u kotao s
kipuom vodom. Dubina vode bila je razliita, bila je vea to je i optuba bila tea. Potom bi se voda blagoslovila, a od
Boga se zahtijevalo da pokae tko je u pravu: optueni bi tada uzeo predmet iz kotla. Njegova ruka bila bi opeena, pa
bi ga tako ostavili tri ili vie dana. Za to vrijeme njegova je hrana bila mijeana sa solju i svetom vodom. Ako je, na
kraju tog propisanog perioda, njegova ruka bila ista, dakle, bez infekcije i samo s malim oiljkom, proglaen je
nevinim. Boji sud s uarenim eljezom bio je vrlo slian. Optuenik je nosio uareni eljezni predmet odreen broj
koraka i njegova bi se nevinost dokazala brzim zacjeljivanjem opekotina. U Bojem sudu s hladnom vodom optuenik
je, nakon prethodnog posveivanja vode, bio svezan konopcem i baen u vodu. Ako bi plutao, smatran je krivim, jer,
kako je biskup Hinkmar iz Reimsa tvrdio, ista priroda vode utvruje to je neisto i stoga odbacuje da primi u sebe
takvu ljudsku osobu koja je jednom bila proiena vodom za krtenje, ali kasnije opet bila uprljana nedjelom.
Sukladno tome, da bi dokazao nevinost, optuenik je trebao potonuti. U Bojem sudu s vatrom ini se da je optuenik
morao u ranija vremena staviti ruku u vatru; kasnije je bio prisiljen hodati izmeu dva gorua drvena stupa. Teina
Bojega suda bila je odreena veliinom stupova i razdaljinom izmeu njih. Ovi, ali i neki drugi oblici Bojega suda
esto su se koristili sve do 13. stoljea kada je papa osudio taj obiaj zbog ovjekova neprilinog izazivanja Boga da
pokae svoju nazonost.
Poseban oblik Bojega suda koji se zadrao jo stoljeima bio je rjeenje spora osobnom borbom izmeu zaraenih
strana ili pojedinaca. Ovakav nain obrane neije asti prirodno je odgovarao barbarima: kako su oni bili uvjereni da e
Bog zatititi onoga na ijoj je strani pravda, inilo da je to u konanici najbolji nain da se odlui o vanim stvarima. Na
taj su nain rjeavani prijepori oko nasljeivanja zemlje, pa se ak u vizigotskoj Hispaniji dvobojem rjeavalo pitanje
ritusa u Crkvi da li e se slijediti arijanstvo ili pravovjerstvo. esto je optuenik mogao izbjei druge naine izvoenja
dokaza, ako bi izazvao tuenika na dvoboj. Oni koji nisu bili sposobni boriti se, poput ena i djece, mogli su dovesti
nekoga drugoga da se bori umjesto njih, pa bi taj umjesto njih i dobio ili izgubio dvoboj.
Teko je racionalizirati ovakve metode izvoenja dokaza. Nije sporno da su se neki ljudi vie bojali krivokletstva negoli
gubitka parnice strah od grijeha jedan je od najeih u ljudi srednjega vijeka. Ne bi trebalo biti ni dvojbeno da je
svijest o poinjenom nedjelu mogla uzrokovati nervozu: ona je mogla potaknuti optuenika da iskrivi smisao svoga
iskaza koji daje pod prisegom ili izgubi prisebnost u nekoj od provjera. No, stres zbog posve lanih optubi mogao je
prouzroiti isto takvu nervozu. Stoga se moe zakljuiti da su ove barbarske metode izvoenja dokaza mogle dovesti do
pravedne odluke samo sluajno. Kao to je ve reeno, njihova je jedina dobra strana bila, ukoliko se radilo o sukobu
dvaju uglednika, da su dovodile do prekida borbi i ratovanja. Svaka je odluka bila bolja od krvoprolia.
Kada je ovjek bio optuen da je ranio ili ubio drugoga ovjeka, kazna je bila novana. Smatralo se da se time pravino
obeteuje rtvina porodica. Visina odtete bila je vrlo razliita, ovisila je o teini ozljede. Mnogi zakonici proizali iz
barbarskog obiajnog prava (poput Salijskog, Ripuarijskog, Vizigotskog i drugih) esto vie nalikuju dugoj listi nedjela
i kaznama za njih, negoli tekstovima koji reguliraju pravnu normu. Jedan od takvih detaljnih popisa (moda i jedan od
52

najdetaljnijih) postoji u zakonima Alfreda Velikoga (871-899), kralja Wessexa. On je odreivao da je kazna za izbijanje
zuba 8 ilinga, za izbijanje kutnjaka 12 ilinga, a za ozljeivanje otrim predmetom 15 ilinga. Za prste je kazna bila
sljedea: kaiprst 15 ilinga, srednjak 12 ilinga, prstenjak 17 ilinga, mali prst 9 ilinga. Nokti su se naplaivali od 1
ilinga na malom prstu do 5 ilinga na palcu.
Ako je ovjek bio ubijen, odtetno se plaanje nazivalo wergeld. Njegova je visina ovisila o drutvenom statusu rtve.
Prema zakoniku Salijskih Franaka wergeld za slobodnog Franka ili barbarina koji ivi pod Salijskim zakonom bila je
200 ilinga; za slobodnog Galorimljanina 100 ilinga. Za Franka ili Galorimljanina koji je bio u kraljevoj slubi odteta
bi se poveavala za tri puta. Ako je ubojica pokuao sakriti tijelo, kazna bi se takoer utrostruavala. Na taj nain bi
kazna za ubojstvo Franka u kraljevoj slubi, ije bi tijelo ubojica pokuao sakriti, bila u konanici 1800 ilinga.
Galorimljanin koji je plaao porez vrijedio je samo 63 ilinga, ali je za ubojstvo franakog djeaka mlaeg od 10
godina kazna bila 600 ilinga. Odtete za ubojstvo ene takoer su bile vrlo razliite; no, one su ovisile ne samo o
drutvenom statusu, ve i o mogunosti da rtva ima djecu. Na taj je nain odteta za ubojstvo ene koja je bila u
fertilnoj dobi iznosila 600, za onu koja je bila trudna 700, a za onu koja je ula u menopauzu, samo 200 ilinga. Valja
uzeti u obzir da su to bile iznimno visoke odtete ona od nekoliko stotina ilinga unitila bi i bogatog ovjeka.
Siromaan ovjek, prisiljen da plati teku odtetu, nije imao mnogo izbora: mogao je bjeati iz zemlje ili odmetnuti se u
umu.
Iako su prema Salijskom zakonu Galorimljani bili u podreenom poloaju, to nije znailo da ih je to spreavalo da za
vrijeme Merovinga dosegnu visoke poloaje u dravi. Kraljevi tajnici bili su gotovo u pravilu Galorimljani, a mnogi
grofovi, ak i u 6. stoljeu, nose rimska imena. Poetkom 7. stoljea prvi je Galorimljanin dosegnuo najvii poloaj u
dravi onaj upravnika palae (majordoma). Mjeoviti su brakovi bili uobiajeni, pa je postupno razlika izmeu dvaju
naroda bila sve manja te je konano i nestala. Polagano nestajanje preitaka rimske civilizacije nije rezultat
neprijateljstva izmeu Franaka i Galorimljana, nego mnogo kompleksnijih drutvenih okolnosti. Galorimljani nisu vie
bili sposobni stvarati i odravati civilizacijske obrasce kakve su neko imali, doim Franci nisu bili sposobni
organizirati dravnu upravu koja bi ouvala takve civilizacijske dosege. Franaka je uprava zasigurno bila neefikasnija,
a moda i korumpiranija negoli prethodna rimska, ali ni rimska uprava nije mogla sprijeiti nasilje i represiju koju su
nad rimskim graanima provodili dravni slubenici. Kao to smo ve vidjeli, poluslobodno i neslobodno seljatvo
postalo je dominantan drutveni sloj jo u doba kasnoga Carstva, pa se Francima ne moe prigovarati to su te naine
drutvenog organiziranja preuzeli od Rimljana. Nema sumnje da je na itavom Zapadu, pa onda i u Franakoj, u 6.
stoljeu intelektualni ivot nastavio propadati. Najobrazovaniji ljudi toga vremena u odnosu na one od nekoliko stoljea
ranije bili su zapravo neznalice te su robovali praznovjericama. Voe nisu imali nikakav moralni koncept pred oima,
njihova okrutnost i perfidija bila je rezultat sirovosti i divljatva iza kojega nije stajala nikakva naobrazba ili ideja. Sve
to govori vie o slabostima rimskoga svijeta, a ne barbarskoga, odnosno franakog. Barbarski napadai u veini su
sluajeva bili u velikoj manjini prema starosjediocima i u naelu nisu bili neprijatelji rimske civilizacije. No, ni u
merovinkoj Franakoj, ba kao ni u drugim barbarskim drutvima, nije bilo drutvene snage koja bi preokrenula
stagnacijske procese u kasnome Rimskome Carstvu. Veina ljudi bila je posve indiferentna prema politikoj situaciji i
nije gajila nikakvu nadu da bi im se ekonomsko stanje moglo popraviti. Njihovi interesi nisu prelazili vrlo uske
zemljopisne i vremenske okvire obino su se bavili uskom lokalnom zajednicom te su razmiljali samo o tome kako
53

preivjeti sutranji dan, bez ikakvih dugoronih planova. Stoga nisu ni mogli shvatiti kakva bi korist bila iz snanijih
organizacijskih struktura (na regionalnoj ili dravnoj razini) ili iz posve specifinih djelatnosti, poput znanosti i
umjetnosti. Historiari su vrlo esto pisali o vitalnosti i novoj ivotnoj snazi koja je s barbarima, odnosno germanskim
narodima, stigla u Carstvo. Malo je dokaza o toj novoj vitalnosti, kako u merovinkoj Galiji, tako i drugdje na Zapadu.

8. Crkva u germanskim kraljevstvima
U barbarskim drutvima na Zapadu Crkva je bila jedina institucija koja je nastojala odrati svijest o postojanju jednoga i
jedinstvenoga Carstva. Za Crkvu, Carstvo je bilo mnogo vie od odravanja puke memorije ona je, primjerice, svoje
biskupije organizirala na temeljima rimskoga administrativnog sustava. Kada je Carstvo na Zapadu nestalo, Crkva je,
slijedom okolnosti, postala nasljednica Rima na tom prostoru; tijekom 6. i u 7. stoljeu poela je izvlaiti korist iz te
batine. Sve je vie postajala neovisna politika sila, najvei zemljoposjednik te sredite naobrazbe i umjetnikog
stvaranja.
Ostrogoti su, iako arijanci, ostvarivali odreenu kontrolu nad papama i posebice nad izborom novoga pape. Tako se
Teodorik upletao u spornim sluajevima izbora pape, slao je papu u Carigrad kako bi od cara ishodio prekid progona
arijanaca; kasnije je ak imenovao papu kojeg su svi prihvatili. Nakon bizantske rekonkviste Apeninskog poluotoka
polovinom 6. stoljea, Justinijan se upletao u crkvene poslove mnogo vie i neposrednije negoli njegovi germanski
prethodnici. tovie, ini se da je njegova mo nad Crkvom bila vea negoli ijednog drugog bizantskog cara, u svih 12
stoljea postojanja Carstva. Crkva se jednostavno morala pokoriti Justinijanovoj volji to je i inila, nekada ak i
svojevoljno, jer je car vrlo esto koristio snagu drave na dobrobit Crkve i sveenstva. Biskupima je dao velike ovlasti,
a sveenstvu iroke privilegije. Priznao je i proirio ovlasti crkvenih sudova. No, uglavio je Justinijan, rimski biskup
(dakle, papa op. I. G.) mora, prije nego to bude uveden u tu dunost, kao i ostali, ekati pristanak cara ili njegova
namjesnika u Ravenni. Pape su, konano, imali znaajne koristi od ponovnog bizantskog zauzimanja Rima.
Pa ipak, apsolutna careva vlast nije Crkvi mogla biti uvijek po volji. Car je bio daleko, u Carigradu, bizantski guverner
Italije imao je svoje sjedite u Ravenni, Senat je bio mlitavo tijelo, tek sjena nekadanje snage. Nekoliko niih
inovnika koji su i dalje stolovali na Palatinu nisu ni izbliza bili na poloaju da konkuriraju papi, ni po ugledu ni po
moi. Papa je nedvojbeno bio u Rimu najznaajnija osoba predstavljao je jedinu rimsku instituciju koja je ouvala
vitalnost, jedinu koja je u razdoblju ope iskvarenosti i propadanja ostala idejno i praktiki svjea i poletna. Pastva je u
Crkvi traila zatitu i vodstvo, a papa je bio na elu Crkve.
Propast bizantske vlasti u veem dijelu Italije i langobardska osvajanja doveli su papinstvo u posve novu poziciju, ali su
istovremeno jo vie naglasili potrebu i elju da Crkva s papom na elu bude i duebrinik i voa.
Rimski je narod u Rimu i u Italiji trebao vie negoli ikada pomo u obrani pred nadiruim Langobardima. No, iz
Carigrada, koji je bio u tekoj financijskoj krizi, zaokupljen borbama na mnogim granicama, pomo nije mogla stii.
Osim to je Rim bio daleko na Zapadu, on je bio i gotovo izoliran od drugih carskih teritorija. Rimski senat, iako je i
dalje postojao, nije imao nikakvog znaaja, jo manje moi kada je sklopljen mir s Langobardima, on ak nije bio ni
54

spomenut. Na taj je nain do kraja 6. stoljea papa praktiki postao vladar Rima i okolice. Tenje prema samostalnosti
papinske vlasti na odreenom teritoriju proizale su iz konkretnih povijesnih prilika potkraj 6. i poetkom 7. stoljea.
Autoritet papinstva, ve ojaan izolacijom Rima od ostatka Carstva, osobno je ojaao snani papa Grgur I Veliki (590-
604). Razdoblje njegova pontifikata iznimno je dobar pokazatelj kako se tradicija Rimskoga Carstva usklaivala s
kranskim idealima, a to je u konanici vodilo prema stvaranju grandiozne crkvene organizacije u srednjem vijeku.
Grgur je roen u istaknutoj senatorskoj obitelji, dobio je najbolje obrazovanje, ponajprije iz pravnih znanosti. Brzo je
napredovao u carskoj slubi u Rimu te je kao mlad ovjek postao prefekt grada Rima. Stoga je donekle iznenaenje da
se odjednom povukao iz svijeta i podario svoje veliko bogatstvo osnivanju samostana. Postao je obian redovnik u
jednoj od svojih zadubina, te tri godine proveo u krajnje asketskom nainu ivota. Poslije, kada je postao papa, zapisao
je: Sa sjetom se sjeam kako sam neko ivio u samostanu; kako sam se u dubokoj kontemplaciji izdigao iznad svih
promjenjivih i propadajuih stvari i pojava te razmiljao samo o spasu due; kako je moja dua, iako zatoena u tijelu,
lebdjela u visini unato okovima koje joj je nametnulo tijelo te je gledala sa enjom na smrt kao na sredstvo da se ue
u ivot. Meutim, u Rimu su smatrali da je Grgur kao sposobna osoba isuvie dragocjen da bi mu se dozvolilo da
ostatak ivot provede u samoi. Prvo je postavljen za jednog od sedam akona rimske crkve zaduenoga za
administraciju, a potom ga je papa Pelagije II (579-590) poslao kao svoga izaslanika na dvor u Carigrad. Boravak na
carskom dvoru (579-585) bio je za Grgura vrlo neugodan, ali nuan, kako bi politiki sazrio. Sudjelovao je u ivotu
dvora to je manje mogao, te ak nije ni nauio grki. Meutim, vidio je kako funkcionira carski administrativni sustav
pod mnogo povoljnijim uvjetima negoli u Italiji, a sklopio je i neka vrlo korisna prijateljstva. Pak ipak, ak i u
Carigradu je ivio asketski, provodei koliko god je mogao, vrijeme u uenju, meditaciji ili molitvi.
U tom je razdoblju napisao Magna moralia, ili komentar Knjige o Jobu. Kao i veina vanih djela 6. stoljea, ovo je bio
saetak nekih ve napisanih radova, ali je ipak imao veliki utjecaj tijekom srednjega vijeka. U dugim komentarima
svake reenice, Grgur je na jednostavan i lako shvatljiv nain razlagao vane teoloke ideje svojih prethodnika.
Preanji autori, poput Augustina, doli su do nekih zakljuaka tek nakon tekih intelektualnih i moralnih napora. Grgur
nije imao takvih problema njega je zanimalo da izloi jasne doktrinarne stavove, a ne logike korake koji su vodili do
njihova stvaranja. On je elio definitivne odgovore, a ne hipoteze i razlona obrazloenja. Primjerice, Grgur je
oblikovao mnogo jasniju i eksplicitniju doktrinu o istilitu, koja je kod prethodnih autora bila prilino neodreena.
Odmakavi se od intelektualizma svojih prethodnika, prilagoavao se potrebama vremena: naglaavao je alegoriju i
uda i druge nespekulativne elemente, omoguio je teologiji da preivi to razdoblje, u kojem je intelektualna aktivnost u
Europi bila na vrlo niskoj razini.
Poto se vratio iz Carigrada, Grgur je izabran za opata samostana u kojem je prije boravio. U godinama 589. i 590.
strahovita epidemija kuge poharala je Rim koja je uzela ivot i pape Pelagija II. U doba takve pogibelji Crkva je traila
snanoga ovjeka, pa je Grgur bio jednoglasno izabran za papu. Prema nekim vijestima, trebalo je dosta napora da ga se
privoli da preuzme dunost. Budui da je bilo teko doba, elektori su se morali uriti i nisu imali vremena savjetovati se
sa carem. Meutim, Grgur je odgodio svoje uvoenje u ast za est mjeseci, sve dok nije stigao carev pristanak. Prvi
zadatak novoga pape bio je obraniti grad pred nadiruim Langobardima. Ravenski egzarh i sam car mogli su dati samo
neznatnu pomo, ali je vjetom diplomacijom Grgur sprijeio novu pljaku Rima. Konano je 599. godine zakljuio
55

mirovni sporazum s Langobardima koji je oznaio i kraj tridesetgodinjega rata na Apeninskom poluotoku. Taj je in
znaajno poveao papin presti; praktiki ga je uinio voom Italorimljana u sredinjoj Italiji. Meutim, Grgura je jo
vie zanimalo da, kao voa Crkve na Zapadu, ouva njezino jedinstvo. Uspjeno je obnovio svoj autoritet u afrikim
biskupijama, u kojima su stalno postojale hereze. Uspjeno je poticao jaanje pravovjerstva meu Langobardima koji su
tada sve vie naputali arijanstvo i prelazili u krilo Crkve. Vizigotski kralj Rekared (586-601) u nazonosti Grgureva
izaslanika preao je s arijanstva na pravovjerstvo. Iz Rima je krenulo poslanstvo i u Englesku, gdje je poeo proces
privoenja tamonje crkve pod vrhovnitvo Rima. ak i u Franakoj, gdje su merovinki vladari smatrali crkvene
poloaje politikom steevinom koji se mogu raspodjeljivati svojim prijateljima i podreenima, papa je imao neto
uspjeha u nametanju svoga autoriteta. Nije uspio podignuti moralnost franakog sveenstva, ali njegovi zahtjevi za tim
nikada nisu bili slubeno odbaeni. Jo je vanije da je, postavivi te zahtjeve, napravio presedan koji je njegovim
nasljednicima omoguavao da interveniraju u crkvene poslove u Franakoj. Do smrti 604. godine umnogome je
poveao svjetovnu i duhovnu mo papinstva.
U to vrijeme bitnu pomo jaanju Crkve dalo je sve snanije i utjecajnije redovnitvo. Kao to smo vidjeli, i sam je
Grgur bio redovnik, a redovnici su mu jako pomogli u pokuajima da povea autoritet crkvama daleko od Rima.
Redovniki se pokret brzo irio Zapadom tijekom 5. i poetkom 6. stoljea. No, i dalje se organizirao po obrascima
kakvi su postojali na Istoku, pa mu je nedostajalo discipline i reda, kako bi postao znaajan faktor kranskog jedinstva.
Kljuna osoba koja je stvorila redovniki pokret prilagoen potrebama Crkve na Zapadu bio je Benedikt iz Nursije.
Benedikt je roen oko 480. godine u talijanskoj plemikoj porodici koja je dala mnogo konzula i drugih slubenika
dravi i mnogo djevica Crkvi. S navrenih 12 godina poslan je u kolu u Rim. Uskoro se zgrozio nad iskvarenou
grada i nakon dvije godine je iz njega otiao prema rijeima svoga biografa Grgura I Velikog, mudro neobrazovan i
pametno nepoduen. Naao je mir u Subiacu (40 km istono od Rima), u stranoj tiini koju je prekidala samo rika
divljih zvijeri. U jednoj tamonjoj peini proveo je tri godine. Jedan prijatelj pustinjak svaki mu je dan ostavljao
komad kruha, a Benedikt je dijelio sa svojim dobroiniteljem vie njegov post negoli njegovu hranu. U prvo je
vrijeme Benedikt, jo praktiki djeak, teko podnosio iskuenja ovozemaljskih pouda, ali ih je prebrodio lijeui u
krevet od trnja, sve dok bol nije nadjaala sve ostale osjeaje. Naposljetku, njegovo su stanite otkrili pastiri: divili su se
njegovu asketskom ivotu, glas se o njemu pronio, pa su se ljudi oko njega poeli okupljati traei utjehu i savjet.
Postao je i voa pustinjaka. Nakon nekoliko godina Benedikt je shvatio da njegovu aktivnost u Subiacu spreavaju neki
zavidni pustinjaci u okolici. Stoga je s nekoliko sljedbenika otiao stotinjak kilometara na jugoistok, na Monte Cassino,
osamljeno mjesto u brdima na putu prema Napulju. Tamo je naiao na seljake koji su i dalje tovali Apolona, pa ih je s
velikim zadovoljstvom uveo u kransku vjeru. Mnogi su ubrzo doli k njemu da ih primi u redovniku zajednicu.
Njegov je novostvoreni samostan postao mirna, dobro organizirana zajednica gdje su Rimljani i Goti, plemii i seljaci,
radili i molili se jedan uz drugoga. Na Monte Cassinu Benedikt je i umro 547. godine.
Kako bi se djelotvorno upravljalo, ivjelo i radilo u samostanima, nastala je glasovita Regula sv. Benedikta ona se
pripisuje samom Benediktu, ali nije utvreno je li ju uistinu napisao on ili netko od njegovih uenika. Zasnovana je na
tri temeljna redovnika zavjeta: siromatvu, kreposti i pokornosti. Redovnicima je bilo zabranjeno posjedovati imovinu,
ali su u samostanskom zajednitvu imali sve to je za ivot bilo potrebno. Odjeu su dobivali sukladno potrebama i
56

klimatskim uvjetima. Kada su trebali putovati, mogli su dobiti bolju odjeu od uobiajene. Kada bi odjeu iznosili,
dobivali bi novu, a staru bi davali siromasima. Posteljine i drugih potreptina imali su koliko im je bilo nuno.
Traila se apsolutna pokornost. Ako bi se jednom redovniku dodijelio posao koji on ne bi mogao obaviti, mogao je
ponizno navesti razloge zato je to nemogue. Meutim, ako nakon navoenja razloga, naredba nadlenog ostane kao
prije, redovnik e shvatiti da je primjereno da se pokori, pa e to i uiniti, sa svom ljubavi i vjerom u Boga.
Samostanom je upravljao opat (od abba = otac u aramejskom, to je preko grkog stiglo u latinski) kojeg su izabrali
sami redovnici. Kada je jednom preuzeo dunost, opat je imao apsolutni autoritet. Meutim, u svim vanijim pitanjima
prije negoli donese odluku, morao je za savjet pitati itavu redovniku zajednicu. U nekim manje sloenim stvarima
dovoljan je bio savjet starijih redovnika.
Velika slabost rane faze redovnikog pokreta bio je nedostatak discipline, to je pojedincima omoguavalo da ili u
besposliarenju ili pak u asketizmu idu u ekstreme. Regula precizno odreuje svakodnevne aktivnosti, iz sata u sat.
Prvo, i najvanije, bila je molitva. Osam puta tijekom dana redovnici su se okupljali i drali kratku slubu Boju;
nedjeljom i blagdanima slube su se produavale. Potom, bilo je osobito vano da samostan bude samodostatan,
odnosno, koliko je god to mogue, sam moe brinuti za vlastite potrebe. Mnogi redovnici su u rano doba redovnikog
pokreta radili u poljoprivredi dok su oni s posebnim znanjima proizvodili predmete koji su drugim redovnicima bili
potrebni. Ako se proizvodilo i vie nego to je trebalo, moglo se prodavati izvan samostana po cijenama neto niima
nego to su traili laici. Fiziki poslovi su se obavljali sedam sati dnevno. U vrijeme odmora, ponajprije tijekom
poslijepodneva, redovnici su morali itati. Za to su imali dva sata vremena, a tijekom korizme neto due. Tekstovi su
obino bili religiozni, ali neki bogatiji samostani postupno su nabavljali znaajne knjige ili kompendije laikih tekstova.
Na taj je nain nekoliko samostana (zasigurno ne veina!) postala vanim sreditima obrazovanja kako je antika
civilizacija propadala, vrlo se mali broj knjiga ouvao izvan samostanskih knjinica.
U benediktinskim su samostanima sluena dva obroka dnevno, a u svakom od njih bilo je najmanje dvije vrste jela.
Povre se moglo jesti zajedno s glavnim jelom, ali je meso bilo zabranjeno, osim bolesnima. Sv. Benedikt je vjerovao
da je bolje uzdravati se od konzumiranja vina, ali se ipak omoguavalo da svaki redovnik dobije dnevno umjerenu
koliinu. Prior, koji je bio opatov pomonik, mogao je poveati doputenu koliinu vina (koje se prvenstveno pilo da bi
se utaila e i u naelu ne samo, ve pomijeano s vodom) ljeti ili onim redovnicima koji su radili osobito teke
poslove. Starci i djeaci nisu se morali toliko striktno drati ovih odredbi kao drugi; ini se da im je bilo doputeno jesti
izmeu obroka.
Redovnici su eljeli ivjeti izdvojeno od svijeta i smatrali su da je njihov osnovni zadatak moliti se za spas dua drugih
ljudi. Stoga su smatrali da im je obveza zbrinuti one koji su doli traiti pomo. Siromahe je trebalo nahraniti, a putnike
smjestiti, jer Regula kae: Svi gosti koji dou bit e primljeni kao da su Krist. Najvea se briga mora iskazivati u
prihvaanju siromaha i hodoasnika: to u njima vie ivi Krist, to bi briga trebala biti vea. Ovo uzvieno naelo
gostoljublja bilo je od kljune vanosti tijekom srednjega vijeka, jer je tada bilo malo svratita, a putovanja su bila i
skupa i opasna.
ivot u samostanu, to se tie fizike egzistencije, bio je laki negoli ivot seljaka na veleposjedu. Fiziki rad nije bio
dugotrajan, a hrane je bilo dovoljno, odnosno bila je raznolika, ba kao na jelovniku obina ovjeka. Bogatijim ljudima
57

koji su ulazili u samostan moralo je isprva biti teko: disciplina je bila vrlo stroga, s posebnim naglaskom na poniznosti,
to je bio kamen smutnje za mnoge novake. Svaki redovnik nije se samo morao odrei svojih sebinih prohtjeva, ve i
ponosa koji se temeljio na nekim iznimnim sposobnostima ili vjetinama obrtniku, poznatom po svojim proizvodima,
u pravilu su bili dodjeljivani drugi poslovi. Redovnik nije smio razmiljati ni o emu drugome nego kako sluiti Bogu.
Neki se nikada nisu mogli prilagoditi takvim ciljevima; drugima je bilo potrebno dugo razdoblje prilagodbe. Stoga su
odredbe za ulazak u red bile vrlo stroge. Primani su u red samo oni kandidati koji su, inilo se, bili pripravni za ivot u
redovnikoj zajednici; traila se godina dana kunje prije negoli bi novaku bilo omogueno da konano poloi
redovniki zavjet.
Broj redovnika koji su prihvatili benediktinsku Regulu tijekom 6. i 7. stoljea ubrzano se poveavao. Veina samostana
koji su osnovani prije Benediktove reforme poeli su se ili prilagoavati novim pravilima ili su im ih nametnuli biskupi
i kraljevi koji su pristali uz pokret (kasnije e i Karlo Veliki kapitularima iz 813. godine odrediti Benediktova pravila
kao jedina dozvoljena na Zapadu). Osnovano je stotine novih samostana, gotovo svi na temelju Regule. Drutvo i
civilizacija openito na Zapadu i dalje su bili u tekoj krizi, pa veina ljudi nije vidjela nikakvu nadu za povratak
ekonomskog obilja ili efikasne vlasti. Samostani su bili utoite onima koji su samo bjeali od nasilja i nereda: to im je
davalo jedinstvenu mogunost da u krizno doba slue Bogu i ljudskom rodu. Najrazliitiji su ljudi postajali redovnici.
Samostan je, ako to gledamo iz perspektive ovjeka s poetka 21. stoljea, vjerojatno bio najkorisnija institucija ranoga
srednjega vijeka na Zapadu. Katkad je bio sredite obrazovanja, a uvijek su u njemu mogli nai sklonite i spas oni
kojima je to bilo potrebno. Jo je vanije bilo da su redovnici inili iskrene napore kako bi ivjeli sukladno kranskim
idealima u doba kada se veina laika, pa ak i neki sveenici i redovnici, ponaala drugaije. Samostani su bili izvrstan
primjer kako se moe disciplinirano i organizirano obavljati velik posao u doba kada je izgledalo da je veina ljudi
nesposobna da bude disciplinirana i organizirana. Osim toga, samostan je bio i ekonomski najbolje organizirana
struktura. Samostanska je imovina bila sve vea i vrednija, dok je imovina mnogih drugih propadala. Do 8. stoljea u
samostanskim su se kompleksima izgradile tada najreprezentativnije graevine, a redovnici su koristili najbolje
poljoprivredne tehnike. Zaostalo stanovnitvo dananje Engleske i Njemake od njih je moglo mnogo nauiti.
Samostani su, konano, bili vrlo efikasna religijska sredita od vremena Grgura Velikoga pape su sve vie ovisili o
redovnicima kao misionarima i o podrci samostana svojim reformatorskim pokuajima. Klasne i staleke razlike,
itekako vane u okolnom svijetu, u samostanima nisu postojale. Najsposobniji bi ovjek mogao doi na vrh, ak i ako je
bio skromnoga podrijetla. Sve je to znaajno pridonosilo efikasnosti redovnikoga pokreta.
Pokrtavanje u Engleskoj jedan je od najboljih primjera kako su redovnici bili korisni papinstvu. U vrijeme Grgura
Velikog, Angli i Sasi, koji su osvojili veinu zemlje, i dalje su bili pogani. Staro keltsko stanovnitvo, potisnuto na
poluotok Cornwall, u Wales i u kotsku, bili su krani, ali su za vrijeme anglosaskih osvajanja izgubili kontakt s
Rimom. Krani na britanskom otoju nisu bili heretici, ali su imali niz osebujnih obiaja kojima su se znaajno
razlikovali od svoje brae u drugim dijelovima Europe. Nastojali su smanjiti mo biskupa, slavili su Uskrs u druge
dane. Irsku je pokrstio jo sv. Patrik (od 432), koji je umnogome potivao keltske obiaje, a kotsku su pokrstili
misionari iz Irske (nakon 550. godine sv. Kolumba i drugi), pa su krani Britanskih otoka inili monu, koherentnu
grupu, umnogome neovisnu o papinu autoritetu.
58

Irski krani bili su gorljivi misionari vidjet emo da su pokuali reformirati crkvu u Franakoj ali su shvatili kako je
teko pokrstiti Angle i Sase, s kojima su, kao Kelti, bili generacijama u ratu. Crkva u Franakoj bila je iskvarena; to se
na mnogo naina manifestiralo u radu s pastvom u vlastitoj zemlji, a kamoli da bi Franci imali snage slati misionare
preko La Manchea. Pokrtavanje Engleske preputeno je papi, koji je bio vrlo daleko. Poduzetni Grgur I. nije mogao
propustiti takvu priliku. Poslao je svoga prijatelja, opata Augustina s nekolicinom redovnika (koji su se s Monte Cassina
580. pred Langobardima sklonili u Rim), da pronese kranstvo junom Britanijom. Godine 597. stigli su u Kent i
odmah su postigli znaajne uspjehe. Tamonji kralj Etelbert, koji se oenio franakom princezom (krankom), ve je
otprije bio mnogo uo o novoj vjeri. Ubrzo se i pokrstio te dozvolio Augustinu da po cijeloj zemlji pone graditi crkve.
Kako je Kent bio najmoniji od desetak malih anglosaskih dravica, Etelbertova je podrka omoguila misionarima
djelovanje i izvan granica Kenta. Konano, Augustin je postao engleski nadbiskup sa sjeditem u Canterburyju, a poela
se stvarati i rudimentarna crkvena organizacija.
Po Etelbertovoj smrti 616. pokrtavanje je privremeno zaustavljeno na jugu otoka, jer je hegemonija Kenta nestala, a
drugi su se vladari oprli svakoj aktivnosti koja je stizala iz nekadanjeg hegemona. No, ubrzo se misionarima ukazala
prilika na sjeveru. Northumbrijski je kralj oenio kentsku princezu: mlada je, kao kranka, sa sobom povela Paulina,
kojeg je papa Grgur 601. godine poslao Augustinu kao ispomo. Potaknut Paulinovim propovijedanjem i kraljiinim
molitvama, kralj se zavjetovao da e prihvatiti kranstvo ako u napadu na Wessex polui uspjeh. Njegova je pobjeda
bila potpuna, pa je potom odrana skuptina na kojoj su kraljevi podanici predobiveni za kranstvo. Beda Venerabilis,
najstariji od engleskih historiara, zapisao je priu o tim dogaajima. Ona ne mora biti posve tona, ali jasno pokazuje
koji su argumenti bili presudni za pokrtavanje Angla i Sasa, ali i drugih Germana. Iz kranskih propovijedi proizlazilo
je, kao prvo, da postoji ivot i na onom svijetu. Kao drugo, da je kranski Bog svemoan a, nasuprot tome, poganska
boanstva nemona. Na toj skuptini, poto su govorili krani, jedan od starih prvaka je rekao:
ini se, kralju, da je ovjekov ivot neto poput leta vrapca u nekoj prostoriji. ovjek vidi tog vrapca dok sjedi uz
hranu, grije se uz vatru, a vani je zima. Iako ga mami svjetlo i toplina vatre, vrapcu je teko odluiti izmeu nje i
vanjskoga svijeta, pa potom leti prema vratima i nestaje u vjetrovitoj tami. Tako i nae oi vide samo jedan trenutak
ovjekova ivota ali to se dogaa prije i to dolazi nakon toga ne znamo. Ako ovo novo uenje govori ita sigurno
o tome, slijedimo ga!
Tada je jedan poganski sveenik izjavio da je svojim bogovima vjerno sluio, a da oni nita zauzvrat nisu uinili. Stoga
ih se odrekao te je zavitlao koplje na njihovo svetite. Kako nitko nije reagirao na vrijeanje i napadanje poganskih
bogova, uglednici su se sloili s kraljevim argumentim i eljama i pristali uz kranstvo. Kao to je Augustin postao
prvi nadbiskup Canterburyja, Paulin je postao prvi nadbiskup Yorka.
Meutim, otpor pogana u Northumbriji ipak se nije dao tako lako slomiti: Paulin se ubrzo morao vratiti u Kent, ali su
irski misionari otada strpljivo radili na pokrtavanju sjeverne Engleske. Usprkos povremenim i privremenim zastojima i
vraanju na pogansku vjeru, vei dio Engleske pokrten je do sredine 7. stoljea. Irsko je redovnitvo i dalje imalo jak u
utjecaj na crkvu u Engleskoj - stoga je bilo dvojbeno hoe li Crkva u Engleskoj prihvatiti rimsko vrhovnitvo ili ostati
izolirana, poput irskog kranstva. Problem se razrjeavao na sinodu u Whitbyju 664. godine. Kralj je odluio da e
slijediti sv. Petra (iako su i irski misionari priznavali da sv. Petar dri kljueve neba), to je zapravo znailo da je Rim
59

pobijedio. Ubrzo je za canterburyjskog nadbiskupa poslan iz Rima Teodor iz Tarza, inae vrlo sposoban administrator.
On je znaajno osnaio organizaciju Crkve u Engleskoj, pa je irsko kranstvo poelo gubiti uporite. Postupno, rimski
su se obiaji poeli prihvaati svugdje u Engleskoj, potom u kotskoj, u Walesu, pa, konano, i u samoj Irskoj.
Gorljivost irskih misionara zaprijetila je vrhovnitvu rimske crkve ak i u Galiji. Irska je bila kolijevka nove vjerske
gorljivosti, na njenim krilima su u 6. i 7. stoljeu mnogi irski redovnici i znanstvenici propovijedali evanelje
Germanima u raznim dijelovima Europe. Naime, Irci su, prihvativi kranstvo, preuzeli i mnoga znanja iz antike
batine i, suprotno mnogim tadanjim narodima sjevernijih dijelova Europe, znali ih ouvati u svojoj sredini. Zbog toga
je irski kler bio vrlo obrazovan te je svugdje gdje je doao, osim evanelja, irio i civilizacijske dosege. To vrlo dobro
ilustrira ivot najveeg od irskih misionara Kolumbana (u. 597). Studirao je antiku knjievnost i znanost, kao i
teologiju te je dugo godina ivio u samostanu. Njegov je biograf zapisao da je oduvijek elio ii u strane zemlje, pa je
konano s 12 suradnika otputovao u Bretanju. U Franakoj je openito zatekao navodno alosno stanje u zemlji je
kranstvo gotovo iezlo. Samo je puko vjerovanje ostalo, ali krepost pokore i elja da se odoli poudama tjelesnoga
mogli su se nai samo u nekolicine.
Kolumban i njegovi sljedbenici uspjeli su propovijedanjem i primjernim ponaanjem zadobiti naklonost kraljeva u
Franakoj. Stoga im je dozvoljeno da u umama i brdima istone Franake osnivaju samostane. Mnogi koji su preli na
kranstvo pridruili su im se te je sve vei utjecaj irskih redovnika izazvao neprijateljstvo franakih biskupa.
Kolumban je pogorao stvari svojim neustraivim prokazivanjem grijeha kraljice Brunhilde i neustrijskog kralja
Teoderika II, pa mu je bilo nareeno da se vrati u Irsku. Meutim, on je naao utoite kod kraljevih suparnika, koji su
ga lijepo prihvatili te je nastavio misionarski rad meu Alamanima i Langobardima. Kolumban nije slijedio Regulu sv.
Benedikta, ve je svojim redovnicima nametnuo poneto stroa pravila. U isto vrijeme on i njegovi sljedbenici ouvali
su irske tradicije uenosti i u samostanima koje su osnovali (Luxeuil u Vogezima u istonoj Francuskoj, St. Gallen u
dananjoj istonoj vicarskoj, Bobbio u sjevernoj Italiji, 50 km jugozapadno od Piacenze). Dakle, dok je Rimska
crkva jaala svoj utjecaj u Engleskoj, irski su redovnici irili svoje aktivnosti Europom. Meutim, tijekom 8. stoljea
irski su samostani u Europi bili prisiljeni da prihvate benediktinska pravila. Pomalo je paradoksalno da ih je veinu pod
autoritet Rima priveo engleski redovnik Bonifacije. Vidjet emo kako je u 8. stoljeu iz Engleske krenuo niz misionara
koji je utjecao na veliku reformu Crkve i umnogome osnaio papinski autoritet na podruju sjeverno od Alpa: stoga se
moe rei da je na dulji rok Augustinova misija poluila vee rezultate negoli Kolumbanova.

9. Poeci oblikovanja Europe
Teritorij Zapadnog Rimskoga Carstva prolazio je od 3. stoljea kroz niz kriznih razdoblja i zapravo polagano propadao.
Uzrok tom propadanju nisu prvenstveno bili barbarski prodori, ali su mu oni nedvojbeno bitno pridonijeli. U 6. i 7.
stoljeu su i Italija i Franaka, pa i Hispanija, preivljavale teu krizu negoli u 5. stoljeu. Sve vei jaz izmedu Istoka i
Zapada imao je mnogostruke nepovoljne posljedice. Kulturni su odnosi bili sve slabiji, trgovina i promet su zamirali, a
ta dva velika prostora postajali su sve vie podruja dvije razliite civilizacije bizantske i zapadnoeuropske. I jedna i
druga svoje korijene mogu traiti u grkoj i rimskoj civilizaciji, ali su se rodile upravo u kasnoj antici i prvim stoljeima
srednjega vijeka.
60

Mnogi su elementi pridonijeli kidanju tih veza: smanjivanje prometa znailo je i nestajanje brodogradilita na zapadnom
dijelu Sredozemlja, to je vodilo u jo vee zaostajanje. Uspostava vandalske drave u sredinjem dijelu Sredozemlja od
tridesetih godina 5. stoljea i njihovo gusarenje umnogome je blokiralo promet. Do 8. stoljea sve vea mo Arapa je i
konano prekinula sve stare putove preko Sredozemlja. Taj dogaaj i njegova dalekosenost potakli su glasovitog
belgijskog historiara Henrija Pirennea (1862-1935) da ustvrdi kako je do prestanka sredozemne trgovine dolo zbog
arapskog prodora i da je on, a ne barbarski prodori kasne antike, presudno djelovao na poetke europske krize. O toj se
tezi, iako ju je Pirenne postavio jo dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljea, vode i dalje brojne rasprave, a nove
generacije istraivaa postavljaju nova i nova pitanja. Bez obzira hoemo li dati za pravo Pirenneu ili njegovim
oponentima koji smatraju da je trgovina na Sredozemlju zamrla i ranije, injenica jest da su s Afrikom, panjolskom i
Septimanijom (dananja juna Francuska) u rukama Arapa te Italijom u stalnom ratu izmedu Bizanta i Langobarda
zemlje sjeverno od Alpa bile izoliranije nego ikada.
Muslimanska Afrika i panjolska su i dalje bile povezane s Egiptom i Sirijom, pa su razvile sjajne kulture, potpuno
strane zemljama preko Pireneja. Ni neke talijanske luke (Ravenna, Napulj, neke u junoj Italiji i na Siciliji) nisu pre-
kidale veze s velikom prijestolnicom Carigradom. I dok su se Franci borili da ovladaju unutranjou, pod bizantskim
vrhovnitvom je, umjesto sve slabije Ravenne, izrasla nova jadranska sila Venecija. U Karolinkom Carstvu nije bilo
takva razvoja. Iako je i u Franakoj bilo naselja koja su se i dalje zvala civitates te su nosila latinska imena (dakle,
postojao je kontinuitet gradskog ivota), ona nisu bila i gradska sredita. Uostalom, jo u doba Zapadnog Rimskog
Carstva postojale su razlike: na Zapadu su, za razliku od istonog dijela, mnogi gradovi od 3. stoljea bili preteno ili u
potpunosti samo centri administracije i vojske, ali ne i trgovine. U ranom srednjem vijeku trgovina je iz njih potpuno
nestala oni su ostali siromane rezidencije crkvene i svjetovne vlasti. Iako su grofovi i biskupi rado koristili biva
rimska sredita za svoja sjedita, ona nisu privlaila trgovce, ve vojnike, inovnike i sluge koje su uzdravali seljaci iz
okoline. Arheoloka su istraivanja pokazala da ak i u neko velikim gradovima, kao to su bili Kln i London, od 7.
stoljea pa u sljedeih nekoliko stotina godina nije bilo vie od nekoliko stotina stanovnika.
61

III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU RAANJE BIZANTA

10. Od Teodozija do Anastazija Bizant izlazi iz krize
Nije jednostavno objasniti zbog ega je Carstvo na Zapadu propalo, a Carstvo na Istoku se uspjelo ouvati. I Istok je
patio od zloupotreba vlasti, nesnosnih poreza, gotovo u istoj mjeri kao i Zapad. Barbari su pustoili i istone provincije
Carstva.
Vjerojatno najvea prednost koju je Istok imao pred Zapadom jest ouvanje trgovine i gradske privrede. Grci i Sirijci
bili su tradicionalno dobri trgovci, a njihov zemljopisni poloaj dao im je praktino monopol na trgovinu luksuznom
robom s Istoka. I dok se Zapad mrvio u male, lokalne jedinice, u nemogunosti da odrava dugake komunikacije, na
Istoku je regionalni i nadregionalni promet i dalje bio vrlo iv. Gradovi na Istoku, osobito oni u Maloj Aziji, i dalje su
uivali u relativnom prosperitetu, dok su oni na Zapadu bili teak teret vlastima. Mnogo vie ljudi na Istoku profitiralo
je od velikog trita koje im je jedinstveno Carstvo osiguravalo i svoje su poreze plaali redovitije. Zbog toga je car u
Carigradu imao znatno vee prihode i mogao je bolje plaati vojsku negoli zapadnorimski car u Ravenni.
Geografija je ila u prilog istonom dijelu Carstva. Probivi rajnsko-dunavski limes, Germani su u svega nekoliko
desetljea doli i do najzabaenijeg dijela nekadanjeg Zapadnog Rimskoga Carstva na Istoku to nisu mogli. Na putu
do najbogatijih provincija Istoka Male Azije, Sirije i Egipta isprijeile su im se carigradske zidine. Bilo je i drugih
stranih sila koje su eljele zaposjesti te teritorije, ali bez veih uspjeha. Naime, sa stoljetnim protivnicima Carstva na
istoku perzijskom dinastijom Sasanida voeni su dugotrajni ratovi, s naizmjeninom ratnom sreom, ali sve do
dvadesetih godina 7. stoljea nijedna od strana nije niti trajnije zaposjela vei teritorij protivnika, niti zaprijetila
protivnikoj prijestolnici.
Germani koji su preli limes na Dunavu morali su se zadovoljiti jugoistonim dijelovima Europe kao prostorom za
naseljavanje. U jednom trenutku neke od njih i nije bilo teko nagovoriti da krenu prema plodnijim zemljama na
Zapadu.
Na poetku povijesti Bizantskoga Carstva stoji grad. Naime, car Konstantin je 11. svibnja 330. godine, na mjestu gdje je
ve od 7. stoljea pr. Kr. stajala nekadanja grka kolonija Bizantion/Bizantij, sveano inaugurirao novu prijestolnicu
Konstantinopol/Carigrad. Lokacija je izabrana genijalnom pronicljivou na Bosporu, kljunoj toki povezivanja
Europe i Azije, kao i pomorskog puta iz Egejsko u Crno more. Izgraen je na poluotoku: s jedne strane ga je titio
zaljev Zlatni Rog, a Mramorno more i Bospor s druge dvije, doim je s kopna bio pristupaan samo sa sjeverozapadne
strane. Na njoj je ve u doba Konstantina, potom Teodozija II (408-450) podignut trostruki red zidina koje su kasnije
dograivane i poboljavane, tako da je Carigrad s te strane predstavljao neosvojivu prepreku punih 12 stoljea, sve do
osmanskoga osvajanja 1453. godine. Praktiki od osnutka Carigrad je bio i iznimno bogat, iv grad u kojem su se
stjecali ljudi i utjecaji iz najudaljenijih dijelova tada poznatoga svijeta te je u tih tisuu i vie godina izvrio jedinstven
utjecaj na politiki i kulturni razvoj Europe, Sredozemlja i Bliskog istoka.
Povijest Bizantskoga Carstva osebujna je i vrlo kompleksna. No, ipak je mogue sve specifinosti svesti na tri elementa:
rimsko dravno ureenje, grku (helenistiku) kulturu i kranstvo. Tek spajanjem ta tri elementa nastalo je ona dravna
62

tvorba koju nazivamo Bizantskim Carstvom. Do toga je dolo pomicanjem teita Rimskoga Carstva na Istok,
izazvanog velikom krizom 3. stoljea. U 4. stoljeu, kada je nastalo Bizantsko Carstvo, dolo je masovnog pokrtavanja
stanovnitva Carstva, a i prijestolnica je iz Rima preseljena na Bospor, gdje se raao Konstantinopol.

11. Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskoga Carstva
Poetkom 6. stoljea, dok je Zapad tonuo u sve dublju krizu, na Istoku su se nazirali ak i znaci obnove. Okotala
grko-rimska tradicija poela se lomiti, dok su se stari istonjaki utjecaji, dobrim dijelom stoljeima potisnuti, sve vie
osjeali. Postojao je prostor za nove ideje; ropsko imitiranje prolosti vie se nije nametalo kao jedina mogunost. To se
ponajprije osjealo u umjetnosti, jer su krani pronali oblike kojima su izrazili specifinost svoje teoloke poruke.
Novi stil u sakralnoj arhitekturi duguje mnogo sirijskim utjecajima, ali i starijim rimskim modelima. Mnogo je vie
kontinuiteta bilo u ekonomiji i politikom sustavu, ali i u tome je istoni dio nekadanjeg Carstva polako razvijao svoje
institucije i svoje obrasce funkcioniranja. Kasno Rimsko Carstvo polako je postajalo Bizantsko Carstvo.
Pa ipak, valja imati na umu da se Bizantsko Carstvo uvijek, sve do konca svoje egzistencije polovicom 15. stoljea,
nazivalo Rimskim Carstvom (Romania), a njegovi su se stanovnici uvijek nazivali Rimljanima Romejima
(Romaioi). U mnogim razdobljima ovakvi ideoloki postulati bili su samo puka teorija, ali se u doba Justinijana I.
(527-565), prvi put nakon propasti Carstva na Zapadu, inilo da bi se ono moglo obnoviti u svom starom sjaju i obujmu.
Na bizantsko je prijestolje 518. godine doao Justin. Bio je vrlo sposoban vojskovoa, ali bez bolje formalne naobrazbe.
Do Justinove smrti devet godina kasnije sve je poluge vlasti drao njegov neak i nasljednik Justinijan I. Kada je, po
ujakovoj smrti 527. godine, i formalno preuzeo vlast, Justinijan je pokrenuo niz ratova, kako bi realizirao ideju o obnovi
Rimskoga Carstva u punom opsegu. Prvo je zaratio s Perzijskim Carstvom, ali je 532. morao sklopiti vjeni mir.
Potom je zaratio s vandalskom dravom u sjevernoj Africi, pa s Ostrogotima u Italiji; naposljetku je osvojio i
sjeveroistonu Hispaniju. Usprkos svim tim uspjesima, Carstvo je u vrijeme njegove smrti bilo slabije nego u trenutku
kada je doao na vlast. U svega nekoliko desetljea izgubljeno je gotovo sve to je Justinijan osvojio, a ubrzo i vei dio
Balkana te neke od najvanijih i najbogatijih istonih provincija.
Justinijanova osvajanja nisu uveavala, ve su rasprila vojne i financijske izvore u Carstvu. Najbolji Justinijanovi
zapovjednici ratovali su na Zapadu u vrijeme kada su i na Istoku bili potrebni i vojska i novac.
Na istonoj granici Carstva Sasanidska drava (sa sreditem u Perziji) vodila je stoljeima duge ratove s Rimskim
Carstvom, kada je ono bilo i na vrhuncu moi. Sasanidi su bili ak i opasniji u Justinijanovo vrijeme; osim toga, uvijek
su mogli nai izliku za rat s obzirom na injenicu da granica izmeu dviju drava nikada nije bila precizno odreena.
Napadi Sasanida na Bizantsko Carstvo su se ponavljali, ali su strateki interesi za Justinijana bili na Zapadu, pa se
protiv njih vodio iskljuivo defenzivni rat. Zbog toga je Sirija strahovito patila, a vana trgovina svilom s Istoka bila je
esto prekidana. Bizantska je administracija stoga nastojala pronai putove prema Indiji i Kini koje Perzija ne bi mogla
prekidati, ali s malo uspjeha. Na taj su nain ratovi protiv Perzije ne samo uzrokovali poveanje poreza, nego i
osiromaili velike trgovake gradove o kojima je ovisilo bogatstvo Bizantskog Carstva.
63

U prvim godinama vladavine Justinijan je uoio slabosti dravnog financijskog i administrativnog sustava. Ciljevi su
mu bili smanjiti porezna optereenja i poboljati funkcioniranje i potenje unutar sustava dravne vlasti. Meutim, kako
su godine prolazile, bio je prisiljen uvoditi sve vee i vee poreze, pri emu su se njegovi slubenici esto sluili i
nasilnim metodama.
Lojalnost istonih provincija Carstva, koja nije dolazila u pitanje u vrijeme germanskih napada, znaajno je oslabila
zbog napora koje je nametnula provedba ambicioznih Justinijanovih planova. Osobito se to odnosi na Egipat i Siriju,
gdje se dobar dio autohtonog stanovnitva nikada nije u potpunosti asimilirao u grko-rimsku kulturu, usprkos osam
stoljea vladavine Grka, a potom Rimljana. Kao to smo vidjeli, stare tradicije tih naroda poele su se ponovo pomaljati
u drutvu u kojem je grko-rimska kultura proivljavala krizu. Do 6. stoljea Egipani i Sirijci sve su vie osjeali da su
njihovi interesi poprilino razliiti od interesa Grka, koji su drali najvanije poloaje u dravnoj slubi. Takvi su se
osjeaji razvili osobito nakon osvajanja na Zapadu, jer su, navodno, Grci opet iz toga izvukli korist, radei u dravnim
slubama, doim je stanovnitvo istonih provincija bilo prisiljeno plaati vee poreze.
Jaz izmeu istonih provincija i sredinjih dijelova Carstva dodatno su produbili vjerski prijepori. Spor je izbio zbog
vrlo starog pitanja o odnosu izmeu boanske i ljudske prirode u Kristu. Je li Krist imao dvije prirode odnosno, da li
je u isto vrijeme imao sve ljudske i boanske atribute, ili je boanska priroda prevladavala? Zapadni dijelovi Carstva
pristali su uz prvo objanjenje, koje je u Justinijanovo vrijeme bilo pravovjerno.
Druga interpretacija se zbog temeljne ideje o praktiki jednoj Kristovoj prirodi nazivala monofizitizam (od gr. monos =
jedan, jedini; fisis = priroda). O monofizitizmu su teolozi raspravljali ve u 4. stoljeu te je postao radikalna opreka
nestorijanizmu, koji je prenaglasio Kristovu ljudsku prirodu. Zaetnik je nauavanja egipatski monah Eutih (o. 378-454)
koji je monofizitizam i proirio. Zajedno s pristaama Eutih je nametnuo svoje nauavanje 449. na koncilu u Efezu, ali
je ve 451. na koncilu u Halkedonu to uenje osueno. No, to nije sprijeilo irenje monofizitskog uenja, jer su u
sljedeim desetljeima mnogi ljudi na Istoku, osobito u Egiptu i Siriji, pristajali uz njega.
Razlike u shvaanju Kristovih priroda (ili prirode) u to su vrijeme bile vrlo vane, jer su ljudi bili spremni prkositi svim
dravnim vlastima kako bi ouvali svoju vjeru. Justinijan je arko elio dosegnuti kompromis koji bi zadovoljio sve
dijelove Carstva, ali nije uspio. Pokuao je i nametnuti rjeenje na koncilu u Carigradu 553, osuujui neke
pronestorijanske spise, ali je time izazvao nove sporove, a monofizite nije zadovoljio. I papinstvo je tek uz pritiske
prihvatilo pravovjernu dogmu, a velik dio stanovnitva Egipta i Sirije nije ga nikada prihvatio. Budui da se gornji sloj
u tim provincijama, uglavnom grkog podrijetla ili heleniziran, priklonio pravovjernoj dogmi, izmeu njih i autohtonog
stanovnitva stvorena je nova razlika. Uskoro je svaka od sukobljenih strana podrala svoju crkvu.
Neki Justinijanovi savjetnici poticali su ga da hereticima na Istoku da neke ustupke, ak i po cijenu sukoba s Rimskom
crkvom. Takav je stav podravala i carica Teodora, koju neki dre ak i sposobnijom i dalekovidnijom politiarkom od
njezina supruga. Zasigurno je bila vrlo niskog podrijetla, a postoji ak i pria da se bavila prostitucijom prije negoli se
udala za mladog Justinijana. Svakako je bila hrabra.
Stranke tzv. Plavih i Zelenih bile su prvotno organizacije navijaa na hipodromskim trkama, ali su one vremenom
prerasle u svojevrsne stranke i gradske milicije oko kojih se okupljalo gradsko stanovnitvo i koje su izraavale narodne
64

tenje. Vodstvo Zelenih uglavnom je bilo blisko interesima novog inovnikog stalea, bogatih trgovaca koji su
uglavnom bili s Istoka Zeleni su bili pristae monofizitizma i drugih istonih sekti, doim su voe Plavih uglavnom
izraavali poglede stare veleposjednike grkorimske senatske aristokracije i stoga pristae pravovjerne dogme. Zbog
velikih ekonomskih tekoa (uzrokovanih uglavnom rigidnom fiskalnom politikom, velikim investicijama i ratovanjem)
532. godine u Carigradu su se Plavi i Zeleni zajedniki pobunili pobuna je dobila ime nika po lozinki pobunjenika
(pobjeuj). U jednom je trenutku izgledalo da se Justinijan nee odrati na vlasti, pa je planirao bijeg. Meutim,
Teodora ga je nagovorila da ostane i prui otpor rekla je da ako mora umrijeti, to e uiniti u carskom purpuru.
Justinijan je naredio vojsci da ureduje te je ona na hipodromu, gdje se okupila veina pobunjenika, napravila veliki
pokolj.
Sve opasnosti od Justinijanova naina vladavine i provedbe njegovih imperijalnih ideja nisu se mogle uoiti za njegova
ivota. Mnogim Justinijanovim suvremenicima, pogotovo onima koji su ivjeli u Carigradu, inilo se da Rimsko
Carstvo opet pokazuje svoju vjenu snagu. Carigrad i sredinji dijelovi Carstva nisu bili pogoeni ratovima, a u njima
je, u okviru velikih graditeljskih radova toga doba, graeno vie negoli bilo gdje drugdje u Carstvu. Najvie se gradilo u
Carigradu koji je tada bez konkurencije postao najvei i najmoniji sredozemni grad. Podizale su se javne zgrade,
utvrde i crkve, pri emu se istie crkva sv. Sofije (u prijevodu: sv. Mudrosti), daleko najvea kranska crkva sve do
podizanja crkve sv. Petra u Rimu. I dok se u Carigradu gradilo, Rim je, koji je i do tog vremena ve znaajno zaostajao,
dodatno unitio i osiromaio dvadesetogodinji bizantsko-ostrogotski rat. Antiohija je bila oslabljena ratovima protiv
Perzijanaca: oni su pustoili okolinu grada, a kratko vrijeme 540. godine ak su zaposjeli i sam grad.
Drugi veliki spomenik Justinijanova vremena bila je kodifikacija rimskoga prava koja je ostvarena u zbirci kasnije
nazvanoj Corpus Iuris Civilis. Rimsko pravo pisano je stoljeima, a pravna se norma stvarala na temelju tisua vrlo
razliitih dokumenata odluka Senata, carske administracije i raznih drugih tekstova. I prije Justinijana uinjeni su neki
pokuaji da se svi ti propisi ujednae i organiziraju, ali nitko nije posao obavio u cjelini. Skupina vrsnih pravnika pod
vodstvom Tribonijana obavila je posao za svega nekoliko godina zakoni su kodificirani, interpretacije tih zakona bile
su usustavljene, a napisan je i prirunik o naelima zakonskih propisa.
Kodifikacija prava u doba Justinijana bila je od iznimne vanosti tijekom srednjega vijeka i u ranom novom vijeku;
njezin je utjecaj od pisanih djela nadmaivala jedino Biblija. Bio je to saetak pravne znanosti koju je iznjedrila
pravniki najsavrenija kultura staroga vijeka. U temeljima dananje pravne znanosti jest i Justinijanova kodifikacija.
Od Justinijanove smrti (565), pa sve do dolaska Heraklija na vlast (610), niz careva bez veeg je uspjeha nastojalo
rijeiti nagomilane probleme u Carstvu. Justin II. (565-578) hrabro je odbio da nastavi plaati danak Avarima u
Panonskoj nizini i Perzijancima. Na taj je nain ouvao bogatstvo u riznici, tovie, jo ga je poveao nameui nove
poreze, ali je njegova nepopustljivost prema moguim neprijateljima izloila Carstvo samo jo veim opasnostima.
Njegov nasljednik Tiberije II. (578-582) ukinuo je neke poreze i, izabirui izmeu neprijatelja, odluio je plaati
Avarima, a na Perzijance je krenuo ratovati. I dok je Tiberijev vojskovoa Maurikije uspjeno vodio pohod na istonoj
granici, dobiveni novac nije smirio Avare. Oni su 582. zauzeli kljunu utvrdu na sjeveroistoku Carstva Sirmij
(Srijemska Mitrovica), pa su njihovi saveznici Slaveni definitivno nagrnuli na prostor juno od Save i Dunava koji e u
sljedeim desetljeima potpuno zauzeti.
65

Dolazak na vlast Maurikija (582-602) oznaio je epohu velikih uspjeha protiv Perzije mirovnim sporazumom Carstvo
je dobilo neke gradove u Armeniji koji su dugo bili predmet spora, ime je zadobilo i tu bogatu pokrajinu. Armenija je,
osim toga, bila i izvor velikog broja sposobnih vojnika kojima je Carstvo dramatino oskudijevalo.
Poto su Langobardi 568. provalili u Italiju te ju brzo zauzimali, Maurikije je reformirao sustav upravljanja. Umjesto
starog naela razdvajanja civilne od vojne vlasti, objedinio ih je u osobi vojnog zapovjednika ili egzarha, kako bi se
dotina pokrajina lake branila. Jedan je egzarh otiao u Ravennu gdje je trebao organizirati obranu preostalih
talijanskih posjeda od Langobarda, doim je drugi otposlan u Kartagu kojoj su povremeno prijetili Berberi iz pustinje.
No, najvei pothvat Maurikijeve vladavine trebao je biti suzbijanje avarsko-slavenskog prodora preko dunavskog
limesa. Nizom uspjenih pohoda do 602. bizantska je vojska potisnula doljake sjeverno od Dunava, ali je car napravio
dvije teke greke. Prvo, za razliku od svojih nasljednika u 7. i 8. stoljeu nije iao u pohode s vojskom, ve je ostajao u
Carigradu. To ga je onemoguilo da provjerava lojalnost svojih vojnika na terenu. A oni su imali razloga za
nezadovoljstvo: prvo im je car smanjio plau, potom nametnuo neke druge nepovoljne odredbe te 602. naredio da
vojska prezimi na nesigurnom i klimatski nepovoljnom podruju sjeverno od Dunava. Bio je to motiv za pobunu koja se
ubrzo proirila sve do Carigrada, gdje je car gledao kako mu pobunjenici ubijaju svih pet sinova dok i njega samoga
nisu ubili. Na vlast je vojska izdigla nieg asnika Foku (602-610).
Za Fokine vladavine kriza je dosegla vrhunac. Perzijski car Hozroje pokrenuo je vojsku na Carstvo toboe osveujui
smrt svoga saveznika Maurikija. Dunavski se limes uruio, pa su Avari i Slaveni posve slobodno uli na nekadanji
teritorij Carstva. Foka se stoga suoavao sa stalnim nezadovoljstvom i pobunama koje je guio u krvi. Za suvremenike
je istovremenost epidemija kuge, stalnog ratovanja i nemira pokazivala da svijetom vlada Antikrist.
Spasitelj je stigao u liku sina kartakog egzarha Heraklija (610-641), koji je s flotom stigao iz Afrike da bi dokonao
Fokinu strahovladu. Na svim prolaznim stanicama oduevljeno je doekivan, a kada se pojavio pod carigradskim
zidinama, brzo je uinio kraj Fokinoj vladi i iz ruku patrijarha primio carsku krunu.
Fokinom smru zavrila je ranobizantska epoha. Iz teke krize koju je proivio, Bizant e izai kao nova dravna
tvorevina, osloboena optereenja stare drave i ojaana novim snagama. Poela je povijest srednjovjekovnog grkog
carstva.

12. Islam i arapska osvajanja
Arapski poluotok bio je slabo naseljeno pustinjsko podruje. Ve u 6. stoljeu na tom se prostoru osjeala nazonost
kranstva i idovstva, potom i perzijski utjecaj, iako je veina stanovnitva i dalje bila privrena starim plemenskim
vjerovanjima.
Stanovnitvo je bilo arapsko. Arapi su bili i jesu semiti, bliski idovima, Sirijcima, ali i starim Babiloncima i
Fenianima. Potkraj 6. i poetkom 7. stoljea veinom su bili beduini (ili nomadi), a ivjeli su od napasanja stoke na
golemim prostranstvima suhe unutranjosti poluotoka. Na jugu i du zapadne obale poluotoka (uz Crveno more)
postojali su gradovi u kojima su se malobrojni stanovnici uzdravali trgovinom i uzgojem malog broja odrivih kultura.
66

Putevi su vodili du obale Crvenog mora, pa sve do Sredozemlja. Neki trgovci istonjakom robom, koji su se bojali
ploviti Crvenim morem, znali su se iskrcavati u junoarapskim lukama i krenuti tim putevima prema Rimskome
Carstvu. Ti su putevi bili u neka doba vrlo vani, tako da se u junoj Arabiji razvila vrlo napredna civilizacija (biblijska
kraljica od Sabe?), ali otkako su u 1. st. pr. Krista Rimljani zauzeli Egipat, trgovci iz Indije istovarivali su robu na
zapadnoj obali Crvenoga mora mnogo vie negoli na istonoj, arapskoj. To je bio jedan od uzroka to su gradovi u
Arabiji zapali u krizu te se do 7. stoljea veliki dio stanovnika vratio nomadskom nainu ivota u pustinji.
Du crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom stupnju organiziranosti. Na drugim
mjestima nije bilo nikakve organizirane vlasti, pa je ak i unutar plemena bilo malo jedinstva. U vrijeme mira svaka se
porodica ili lutajua skupina od nekoliko porodica brinula sama za sebe. Tek je u vrijeme rata plemenski voa imao
vee ovlasti. Takav nedostatak organiziranosti olakavao je jakom voi s nekolicinom odanih sljedbenika da ovladaju
veim prostorima. U nekim razdobljima u blioj i daljoj prolosti, stanovnici pustinje selili su u bogatije zemlje na
sjeveru, vjerojatno zbog prenaseljenosti ili zato to ih je vodio sposoban vladar. Fenike i idovske naseobine u
Palestini primjeri su takvih seoba. No, od uspona Rima na tom podruju, u 1. st. prije Krista i u 1. st., Arapi nisu mogli
initi nita vie od povremenih pljaki gradova uz granicu. U 6. stoljeu nitko ih nije doivljavao kao prijetnju.
Beduinska drutva Arapskog poluotoka ivjela su po drutvenim obrascima koje je civilizirano Sredozemlje ve
uglavnom zaboravilo: onaj tko je to sebi mogao priutiti imao je vie ena, drugi su jedva mogli imati jednu. Slabana i
prekobrojna djeca bila bi preputana smrti ili bi ak bila ubijana direktnom fizikom silom. Udovice i siroad nisu imala
nikakvih prava i tretirani su poput prosjaka i robova. Svaka je porodica osveivala svoju (prolivenu) krv te je uvijek
nastojala nanijeti vie tete i boli nego to je zadobila, pa se tako zatvarao zaarani krug iz kojega je teko bilo izai.
Oteena porodica mogla je uzeti novac umjesto da se osveuje, ali nije bilo izvanjske vlasti koja bi ju na to natjerala.
Meuplemenski su ratovi bili uobiajeni. Putovanja su bila rizina, jer su zaraene strane esto znale pljakati putnike.
Na Arapskom je poluotoku bilo vie stotina boanstava; svako je pleme imalo svoje. Osim toga, morali su umilostiviti
nebrojene dinove, duhove koji su posredovali izmeu boanstava i ljudi. Kranstvo i perzijske religije takoer su u 6.
stoljeu bile prisutne na Poluotoku, a nekoliko je plemena prihvatilo i judaizam. Utjecaj tih triju vjera, osobito
judaizma, poeli su osjeati i oni Arapi koji su ostali vjerni starim vjerovanjima.
Usprkos svim tim razlikama, bilo je vjerskih rituala koji su svim Arapima bili zajedniki bilo je to vrlo vano u
trenutku kada je Muhamed stvarao svom narodu jedinstvenu vjeru. Primjerice, postojala su tri sveta mjeseca za ijega
trajanja su sve zavade i ratovi bili prekinuti, pa su vjernici mogli pohoditi velike sajmove i vjerske sveanosti bez
ikakva rizika. Meka, vano trgovako sredite blizu crvenomorske obale, bila je i vjerski centar te je uivala stalnu
neutralnost. U gradu se nalazila velika bogomolja, Kaba/aba, kamena graevina kvadratnog tlocrta u kojoj je bilo 360
idola, ukljuujui i Kristovu sliku. Stvar koja je u Kabi izazivala najvee potovanje bio je veliki crni meteorit kojeg su
Arapi tovali ve stoljeima. Ova zajednika vjerovanja nisu bila dovoljna da bi se stvorila zajednika vjera, ali za
budueg proroka to je pojednostavljivalo stvari. Pomagala mu je i injenica da je velik broj tovanih boanstava te nove
vjere koje su stizale izvana slabile stara vjerovanja.
67

Muhamed je roen oko 571. godine. Ve je u ranom djetinjstvu postao siroe s vrlo malo imovine. Malo je suvremenih
sjedoanstava o tom razdoblju njegova ivota - njegove izreke u Kur'anu samo se jednom na njega vraaju (sura 93,
jutro):
1. tako mi jutra
2. tako mi noi kada se smiri
3. Nije Te ostavio Tvoj Gospodar niti zamrzio!
4. Zaista e Ti budui svijet biti bolji nego ovaj svijet,
5. Zaista e Ti Tvoj Gospodar dati, pa e biti zadovoljan,
6. Zar Te nije naao kao siroe, pa Ti je dao sklonite?
7. I naao Te da nisi upuen (tj. da nije poznavao vjeru op. I. G.), pa Te uputio,
8. I naao Te siromanim pa Te obogatio.
9. Nemoj poniavati siroe;
10. Nemoj otjerati prosjaka
11. I prenosi blagodati svoga gospodara!
Tradicija koju su prenosili prorokovi sljedbenici govori da je Muhamed odrastao kao pastir te da je kasnije poeo sluiti
bogatoj udovici Hadide. Na taj je nain poeo putovati, pa se na tim putovanjima vjerojatno susreo sa sljedbenicima
kranstva i judaizma. U 25. godini oenio je Hadidu, iako je ona bila petnaestak godina starija. Vjenanjem je stekao
bogatstvo i drutveni poloaj.
Od djetinjstva su Muhameda muili vrlo specifini napadi greva, a vremenom su ta stanja postajala sve ea. U
vrijeme tih paroksizama nije bio svjestan to govori; simptomi su to snanih groznica. Sljedbenici su prirodno ta stanja
tumaili kao svete transove; kranski pisci, traei racionalna objanjenja, zvali su ih napadajima histerije. Takva su
stanja svakako poticala Muhameda na vjersku meditaciju; nakon enidbe provodio je godinje mjesec dana u izolaciji i
molitvi. No, do otprilike 40. godine ivota izvori njegova nadahnua nisu bili jasni i on nije bio siguran u to to bi
trebao initi. Tada je imao viziju da mu je stigao arhaneo Gabrijel i naredio mu da u Boje ime progovori svome
narodu kao Boji prorok (sura 96, ugruak):
itaj u ime Gospodara
tvoga koji stvara
Stvara ovjeka od ugruka!
itaj plemenit je Gospodar tvoj,
Koji pouava pero,
Koji ovjeka pouava
Ono to ne zna...
Muhamed je jo uvijek dvojio da li je uistinu pozvan da bude prorok, ali ga je Hadida ohrabrivala i vjerovala u njega.
Postupno je u njemu sazrela vizija jednog, vjenog Boga te se poeo obraati svojim sunarodnjacima, nagovarajui ih
da napuste mnotvo svojih bogova. O ovom razdoblju svjedoe veliki poetini dijelovi Kur'ana o udima prirode,
zvijezdama na nebu, Suncu i Mjesecu, zalasku, kii koja daje ivot, plodovima zemlje, ivotu i smrti, promjeni i
68

propadanju svim znakovima Boje moi, samo ako eli razumjeti. Ovaj, najraniji dio Kur'ana je dugaak opis
prirodnih ljepota. Kako moe vjerovati nego u jednog, svemogueg Boga, kada vidi ovaj svijet oko sebe i ator neba
iznad sebe? bilo je Muhamedovo esto pitanje svojim sunarodnjacima.
Muhamed je tvrdio da je Boji prorok, ali nije smatrao da ima natprirodne moi niti da ga treba posebno tovati. Ja
nisam nita vie nego ovjek; kada Vam zapovijedim bilo to u vezi s vjerom, prihvatite to, a kada Vam zapovijedim
neto u vezi sa svjetovnim stvarima, nisam nita vie nego ovjek. Tijekom ivota uvijek je odbacivao tvrdnje da moe
raditi uda. Prorokovi prvi sljedbenici bili su njegova supruga, sluga i brati Alija; meutim, napredak je bio vrlo
polagan u tri godine samo je 14 osoba prihvatilo njegov nauk naime, njegovi sunarodnjaci nisu bili impresionirani
prorokom koji nema natprirodne moi. Abu-Bekr, Osman, Omar i Alija bili su jedini sljedbenici iz dobrih obitelji, jer je
veina bila iz niih slojeva, posebice robovi. Kada je poeo propovijedati protiv mnogobotva, podigla se estoka
opozicija, jer je bogatstvo Meke mnogo dugovalo hodoaima u njezino svetite. Isprva su bili progonjeni Prorokovi
sljedbenici, a potom je i njegov ivot bio ugroen. U jednom je trenutku pokuao pobjei u neki drugi grad, ali nije
uspio, jer su ga kamenovali s gradskih vrata. Potom je sa sljedbenicima 622. pobjegao u Jatrib, koji je preimenovan u
Medinet-en-Nabi, odnosno Prorokov Grad, a danas se zove Medina. Njegov bijeg ili hidra oznaio je poetak
muslimanske ere.
Medina je bilo sredite Arapa koji su prihvatili idovsku vjeru, pa su bili manje neprijateljski raspoloeni prema
monoteizmu negoli u Meki. ini se da se Muhamed nadao kako e nagovoriti lokalne idove da ga prihvate kao
nasljednika njihovih proroka. Iako mu taj naum nije uspio, mnogi Arapi koji su slijedili plemenske bogove preli su na
njegovu vjeru. Muhamed je odjednom postao voa velike zajednice. To mu je priskrbilo teke politike probleme.
Morao je smirivati svoje sljedbenike da se ne sukobe s drugim stanovnicima Medine. Isto tako, morao je nastaviti borbu
protiv neprijatelja u Meki. Ti se problemi oituju u objavama koje je imao u to doba u njima je mnogo manje poezije,
a mnogo vie razmiljanja o pravu i zakonima. Naime, govori se o pravilima o kanjavanju kriminalaca, podjeli
nasljedstva, vjenanim obiajima. U isto vrijeme konano su oblikovani i vjerski rituali.
Mnogo je pria o Prorokovu ivotu u Medini i ine se autentinijima negoli prie o njegovu djetinjstvu i mladosti.
Vodio je jednostavan ivot; izbjegavao je luksuz, ali i asketizam. Uobiajena su mu hrana bile datulje, ili jemeni kruh i
voda; rijetko bi priutio sebi zadovoljstvo da pojede neto mlijeka i meda. Odjea mu je bila ravna, jednostavna, ali i
otmjena; kada bi se iznosila, sam bi ivao novu. Kod kue je palio vatru, istio pod, muzao koze te radio i druge
poslove, ako je bilo potrebno. Volio je ivotinje i djecu. Rado je sudjelovao u djejim igrama; nakon to se oenio
Ajom, koja je jo bila dijete, esto joj je pomagao u igri s lutkama. Pred njegovim je vratima uvijek stajala klupa na
koju je bilo koji siromah mogao sjesti i neto pojesti. Prijatelji su mu bili neogranieno privreni, i nikada nijednog od
njih nije izgubio. Usprkos svoj svojoj snazi i autoritetu bio je, po Ajinim rijeima, srameljiv kao djevica pod velom.
Za vrijeme dugog boravka u Medini Muhamedova je snaga postupno rasla. Pobjeivao je u nekim sporadinim borbama
s graanima Meke, te je konano pridobio na svoju stranu toliko saveznika da je 630. mogao direktno napasti grad.
Meka je pala bez mnogo otpora te je Muhamed konano oistio Kabu od lanih idola, pa je ona postala prikladna za
sredite njegove vjere. On je, uostalom, od poetka tvrdio da su Kaba i crni kamen ostaci hrama kojeg je podigao
Abraham i da niz prorokih nasljeivanja, zapoet Abrahamom, zavrava njim samim. Na taj je nain nova vjera bila u
69

mogunosti preuzeti najdragocjenije lokalitete u Meki za sebe na taj je nain i ouvala poziciju grada kao vjerskog
sredita Arabije. Osvajanje Meke snano je dojmilo Arape, pa je veina plemena na poluotoku odmah priznala
Muhamedovo vjersko i politiko vodstvo. Pa ipak, Arabija je i dalje bila daleko od jedinstvene drave u trenutku
Prorokove smrti 632. godine.
Meutim, Muhamed je iza sebe ostavio Kur'an, zbirku svojih objava, pa su se njegovi sljedbenici i dalje mogli drati
njegovih naelnih stavova. Prorok je rekao: Neka Vam Kur'an bude vodi. Radite ono to Vam nareuje ili
dozvoljava; klonite se onoga to Vam zabranjuje. Arapi su vjerovali da u Kur'anu stoji sve to ovjeku valja znati. Bog
je pripremio ovaj vodi za ljudsku vrstu, on je uvijek postojao na nebu. Meutim, nitko nije bio dostojan preuzeti ga
prije Muhameda. I njemu ga je Bog objavljivao dio po dio, kako je on postajao sve zreliji da ga razumije ili kako su se
stvarale okolnosti da se primijeni. Te su Boje objave skladne i dosljedne. Otkako je Muhamed shvatio da ima misiju,
njegovi su sljedbenici nastojali sauvati svaku njegovu rije, zapisujui je na bilo emu to je bilo pri ruci papiru,
pergameni, palminu liu, kostima ili kamenju. Ovu neorganiziranu masu Muhamedovih izreka sakupio je i uredio Abu-
Bekr (632-634). No, u opticaju su bili i drugi primjerci Prorokovih izreka, pa su ubrzo izbili sporovi o tome koja je
verzija prava. Rasprave su konano zavrile u vrijeme kalifa Osmana (644-656), koji je napravio mjerodavan izbor te je
naredio da se druge verzije unite. Osmanov izbor je ostao gotovo nepromijenjen sve do dananjih dana. Nijedna druga
vjera nije sauvala tako cjelovito svjedoanstvo o tome to je njezin osniva govorio. Uz to, taj je spis nastao praktiki
za njegova ivota. Osim toga, nijedna druga vjera nije sainila tako rano autentinu verziju njegovih izjava. S druge
strane, Kur'an je sastavljen u velikoj brzini, pa je njegova kompozicija zapravo vrlo loa. Prva objava, u kojoj je
Muhamedu nareeno da pone svoju misiju, nalazi se u 96. suri. Openito govorei, najranije izreke nalaze se potkraj
knjige, a dugi opisi o zbivanjima u Medini su u prvim poglavljima. Mnoge nedoreenosti, ponavljanja, proturjene
tvrdnje i mnoge odluke koje su imale dnevni znaaj nale su svoje mjesto u Kur'anu. No, pravovjerni muslimani
smatraju ih savrenim po obliku i sadraju velikim knjievnim djelom te najvanijom objavom koja je ikada dola do
ljudskoga roda.
Vjera ui da je Kur'an lako shvatiti i lako slijediti (sura 112, iskrenost):
1. Reci
On je Allaha jedan!
2. Allah je utoite svakom!
3. Nije rodio i roen nije,
4. i niko Mu ravan nije!
Muhamed je njegov prorok. Pravovjerni su zapravo samo oni istinski vjernici koji vjeruju u Boga i njegove
poslanike. Vjernik mora vjerovati i u uskrsnue i u sudnji dan, na kojem e svaki ovjek biti nagraen sukladno svojim
zaslugama. Muhamed je potivao ranije proroke, kao to su Adam, Noa, Abraham, Mojsije i Isus, iako je njihove objave
Kuran nadomjestio (neki od njih dobili su u islamskoj tradiciji openito, ali i na irem hrvatskom prostoru i nova imena
Abraham je postao Ibrahim, Josip Jusuf, itd.). Mnoge starozavjetne i novozavjetne prie prenesene su u Kuranu,
esto u tako nepouzdanom obliku da je jasno kako je Muhamed prenosio legende koje su kolale meu Arapima, te da
nije imao tadanje pisane tekstove. Pa ipak, usprkos nepreciznom prenoenju, mnoga idovska vjerska pravila
70

prepoznaju se u Kuranu, a i islamska koncepcija sudnjega dana vrlo je slina kranskoj. Osim striktnog monoteizma,
vjerovanja u ivot poslije smrti, te uvaavanje tradicije biblijskih proroka, Kuran naglaava i predestinaciju. Ime to je
sam Muhamed dao vjeri koju je osnovao bilo je islam podvrgavanje Bojoj volji. A i Kuran kae: Sudbinu
svakog ovjeka svezali smo oko njegova vrata.
Osnovni vjerski rituali koje je Prorok propisao vrlo su jednostavni: molitva, post, milodari te hodoae. Dobar se
musliman mora pet puta dnevno moliti: u zoru, odmah poslije podneva, sredinom poslijepodneva, za zalaska Sunca i
kad padne potpuni mrak. Molitvi mora prethoditi pranje vodom, a u nedostatku vode, u pustinji, pijeskom. Mjesec
ramazan je mjesec posta vjernici ne smiju jesti i piti od zore do zalaska Sunca, ve samo nou. Potreba davanja
milodara posebno je bila naglaavana nikad nee dosegnuti pravednitvo sve dok ne da u milodar ono to voli.
Omiljena izreka jednoga od kalifa bila je da nas molitva vodi pola puta do Boga; post nas dovodi do vrata njegove
palae; milodar osigurava ulazak. Svaki vjernik, ukoliko nije sprijeen nepremostivim zaprekama, barem jednom za
ivota mora hodoastiti u Meku. Naime, samo e onaj posjetiti Boji dom tko vjeruje u njega i u Sudnji dan, te je
redovit u molitvi, plaa milodar i boji se Boga.
Osim ovih vjerskih naela, Kuran sadri i principe morala i osnovne zakonske propise. Konzumiranje vina i kockanje,
avolje sramno djelo, bili su zabranjeni (sura II, krava, ajet 219: Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku
tetu, a i neku korist ljudima, samo je teta od njih vea od koristi...). Propisi o prehrani, slino kao u idova,
zabranjivali su odreenu hranu, posebice svinjetinu (sura II, krava, ajet 173: On vam jedino zabranjuje: strv i krv i
svinjsko meso i ono to je zaklano u neije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz elje, tek
toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. Allah zaista prata i milostiv je...). Jo su vaniji bili propisi koji su sastavljeni
da bi se zauzdali nasilje i brutalnosti: sporovi izmeu Prorokovih sljedbenika moraju se presuivati, a ne putati da
prerastu u krvave obraune. Razraene su i odredbe o nasljeivanju koje su umnogome poveavale prava siroadi i
enskih roaka. Ubojstva djece (odnosno preputanje djece smrti jer ih roditelji nisu mogli uzdravati) najstroe su se
kanjavala. Uinjen je znaajan napor da se poloaj ene pobolja. Privremene brane zajednice nisu bile dobrodole, a
nijedan mukarac nije mogao imati vie od etiri zakonite ene. Mukarac je i dalje mogao lako dobiti razvod, ali
razvedena ena nije mogla vie biti otjerana bez otpremnine. Sve u svemu, Muhamed je uspio dokinuti najgore
zloupotrebe u arapskom drutvu te je omoguio stvaranje jedinstvenijeg i solidarnijeg drutva.
Islam je mnogo toga preuzeo od kranstva i judaizma, ali u jednom vanom aspektu bio je jedinstven: nije bilo potrebe
za organiziranjem sveenstva, niti je postojao ili postoji sustav sakramenata. Svaki pojedini vjernik mora dobrim
ponaanjem osigurati sebi spas. Bilo koji od osnovnih vjerskih postupaka moe vjernik obaviti sam: bilo je uobiajeno
da se vjernici okupe petkom na zajedniku molitvu, bilo je uobiajeno da se neki ljudi posvete prouavanju i
objanjavanju svetih knjiga, ali ni za to od tih stvari nije bila potrebna vjerska zajednica, a ni kolovani teolog
(odnosno sveenik). Jednostavnost islama, nepostojanje formalne sveenike hijerarhije i rituala, bili su glavni razlozi
njegova brzog irenja. Svaki istinski vjernik mogao je propovijedati vjeru; svatko ju je mogao odmah prihvatiti, a da ne
eka stvaranje organizacije na tom prostoru. To je esto davalo veliku prednost u misionarskom natjecanju s
kranstvom.
71

ini se da Muhamed uope nije planirao tko e ga naslijediti po smrti. U to je vrijeme Arabiji i dalje bio potreban jak
voa; poluotok je tek djelomino bio podvlaen mnoga beduinska plemena i dalje su se opirala Prorokovu
vrhovnitvu. im je Muhamed umro, izbile su pobune, jer su njegovi sljedbenici bili jo neiskusni i stoga privremeno
bespomoni. Konano su odluili izabrati kalifa, odnosno nasljednika, koji je trebao zauzeti Muhamedovo mjesto kao
voa vjernike zajednice. Poloaj je dobio Abu-Bekr, jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika i najiskrenijih vjernika.
Vladao je samo dvije godine (do 634), ali mudrou i hrabrou uspio je prekinuti krizu te je dovrio ujedinjenje
Arabije. Pod njegovim nasljednikom Omarom (634-644) poelo je doba silovitih osvajanja. Arapi su se dugo divili i
zavidili svojim susjedima na bogatstvima. Sada, prvi put ujedinjeni novom vjerom, nali su se na granicama dvaju
carstava, Bizantskog i Perzijskog, koja su bila znatno oslabljena dugotrajnim ratovima i unutarnjim krizama. Ve smo
opisivali kako su stanovnici istonih dijelova Bizantskoga Carstva, osobito negrci, bili nezadovoljni tekim porezima, a
monofiziti nezadovoljni vjerskom politikom Carigrada koja ih je uinila hereticima. Oni nisu uinili nita kako bi se
oduprijeli arapskom nadiranju, vjerojatno i zbog toga to im se inilo da e im pod novim vladarima biti bolje. Bez
podrke naroda carska vojska nije mogla drati iroka prostranstva, a nekoliko garnizona nije se moglo odupirati dulje
vremena, pogotovo ako su im linije opskrbe bile prekinute. Na taj su nain Arapi izmeu 634. i 639. osvojili Siriju,
Palestinu, Armeniju i Egipat. Istovremeno su izgradili ili od krana preuzeli flotu koja je isto tako brzo zavladala
istonim Sredozemljem i zauzela strateki vane otoke Cipar, Kretu i Rod (Rodos). Perzija je osvojena s gotovo istom
lakoom od 632. do 642. godine. Ba kao i Sirijci i Egipani, i Perzijanci su bili ogoreni svojim nasilnim i
nesposobnim vladarima te su Arapima pruili slab otpor. Islam se do polovice 7. stoljea proirio od Tripolija na zapadu
do istonih granica Perzije. Arapi su se irili na sve strane, sve dok njihovi prodori nisu bili prekinuti graanskim ratom
u njihovoj postojbini.
Prva dva kalifa, Abu-Bekr i Omar, uivali su ope priznavanje, ali su se u vrijeme Omarova nasljednika Osmana (644-
656) vjernici podijelili u dvije stranke. Iako je Osman bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika, nije bio toliko
neprijateljski raspoloen prema stanovnitvu Meke, kao veina onih koji su meu prvima prihvatili islam. Bio je
optuen da favorizira svoje suplemenike Omejade oni su bili jedna od najuglednijih porodica u Meki i u neko doba
najee su se suprotstavili Muhamedu. Rani Muhamedovi sljedbenici nerado su gledali na preputanje visokih poloaja
onima koji su nedavno preli na islam. Nezadovoljstvo je toliko naraslo da je Osman 656. bio ubijen. Stanje se jo vie
pogoralo kada je Alija, Muhamedov neak i posinak, postao kalif. Alija nije nita poduzeo kako bi kaznio ubojice
svoga prethodnika, pa se sumnjalo da je i on sudjelovao u uroti. Suprotstavljanje Aliji je raslo i izbila je pobuna koju je
vodila Prorokova udovica Aja. Ubrzo poto je skrio tu pobunu, Alija se morao suoiti s novom, koju je poveo
Osmanov roak Muavija. Godine 661. ubio ga je pripadnik jednog novoga pokreta haridita koji se protivio vlasti
bilo kojeg kalifa. Uklanjanje Alije s politike scene znailo je i ponovnu uspostavu jedinstva u islamskom svijetu.
Prvi omejadski kalif Muavija (661-680) napravio je odluujue korake u premjetanju prijestolnice arapske drave
iz Meke u Damask. Nakon velikih osvajanja, Meka je unutar novostvorenih granica ostala prilino periferno, dok je
Damask uistinu bio sredite. Osim toga, valjalo je udaljiti vlast od onih koji su je eljeli zadrati u krugu malog broja
ranih Muhamedovih sljedbenika i njihovih porodica. Omejadi su vrlo labavu dravnu organizaciju eljeli ojaati.
Zaposlili su mnogo Sirijaca i Egipana koji su stavili svoja znanja o bizantskoj administraciji u slubu novoga reima.
Centralizacija poslova je rasla, uvedeni su redovni porezi, a poloaj kalifa postao je nasljedan.
72

Stari vjernici u Meki i Medini bili su uasnuti takvim novinama, pa su pokuali zbaciti vlast Omejada meutim,
njihova je pobuna 680. uguena u krvi. Od toga trenutka dravom je vladala stara arapska aristokracija, a ne vie bliski
Prorokovi sljedbenici. Time su Omejadi zadobili podrku vojnih zapovjednika, ali su u isto vrijeme iskrsli problemi s
nearapskim stanovnitvom. Mnogi meu pokorenim narodima prihvatili su novu vjeru; prvo, stoga to je bila privlana
sama po sebi, ali i zbog toga to je sljedbenik islama bio izuzet od tekog poreza nametnutoga inovjercima. Ti su novi
vjernici bili toliko brojni da su ugrozili dominantan poloaj Arapa, ali su Omejadi uinili sve da ih zadre u
podreenom poloaju. Bili su prisiljeni plaati visok porez na posjedovanje zemlje od kojega su Arapi bili izuzeti i vrlo
su rijetko dolazili na utjecajna mjesta. Zapravo, ini se da su krani imali vee anse dospjeti na visoke poloaje negoli
novopeeni muslimani. Zauzevi takav stav, a uzimajui u obzir i injenicu da kalifi nisu nametali islam svojim
podanicima, broj krana je u Siriji i okolnim zemljama bio takav da je trebalo protei jo nekoliko stoljea da islam
postane dominantan meu nearapskim stanovnitvom. Na teritoriju nekadanje perzijske drave broj prijelaza na islam
bio je ve u poetku vei negoli u Siriji. Stoga su ti muslimani tvorili nezadovoljni drutveni sloj, to je rezultiralo
brojnim pobunama. Islamske sekte koje su bile veliki protivnici reima, odnosno koje su se opirale onome to su
nazivali omejadskom uzurpacijom, uvijek su meu Perzijancima imali prilian broj pristaa.
I dok su Omejadi eljeli politiku mo zadrati unutar arapskih krugova, nisu imali nita protiv da se okoriste visokom
civilizacijom koju su uvali njihovi nearapski podanici. Arapska se administracija temeljila na bizantskim i perzijskim
modelima, a jo su gorljivije eljeli preuzeti umjetnost i uenost svojih velikih prethodnika. Kranski i perzijski
uenjaci bili su u Damasku dobrodoli, pa je zapoet veliki posao prevoenja medicinskih i znanstvenih djela na
arapski. Prekrasne su damije izgraene u Damasku i Jeruzalemu (Omarova damija ili Hram na stijeni), na kojima su
sirijsko-bizantski arhitektonski obrasci usklaeni s potrebama islamske vjere. Oko omejadskog dvora u Damasku poela
se stvarati nova civilizacija arapska civilizacija u kojoj su grke, sirijske, perzijske i egipatske tradicije igrale veu
ulogu negoli dotadanja kultura arapskih nomada iz pustinje. Bogatstvo i profinjenost su pridoli, a izgubljeno je mnogo
od jednostavnosti ivota u pustinji. Suprotno od Germana na Zapadu, arapski su osvajai na Istoku bili sposobni crpsti
iz civilizacijske batine Sredozemlja i stvarati nove vrijednosti gotovo od trenutka kada su zauzeli te prostore.
Zavretak graanskoga rata i rastua efikasnost omejadske vlasti omoguili su nova osvajanja. Drugo veliko razdoblje
napredovanja muslimana poelo je u posljednjem desetljeu 7. stoljea. Najprije je osvojena sjeverna Afrika i tu su,
kao i obino, osvajai bili na dobitku zbog duboke podjele izmeu bizantske uprave i lokalnog stanovnitva. U Africi,
kao i u Italiji, nakon Justinijanove rekonkviste uslijedilo je nametanje tekih poreza i progon heretika. Sloj
romaniziranih Afrikanaca bio je financijski uniten i nastojao je napustiti zemlju. Berberi, autohtono stanovnitvo koje
nije prihvatilo bizantsku upravu, vrlo je brzo odbilo pokoravati se bizantskoj vlasti. Regija je bila tako rastrzana
podjelama da se nije mogao organizirati djelotvoran otpor ak ni institucije Kartakog egzarhata, osnovanog stoljee
ranije, nisu vie funkcionirale. I dok su se Berberi hrabro borili kako bi sauvali neovisnost, iz bizantskih gradova nisu
dobivali nikakvu podrku. S druge strane, gradovi su postajali prije ili kasnije plijen osvajaa, jer nisu imali podrku
stanovnitva na irem prostoru. Kartaga je pala 697, a do 708. godine itava sjeverna Afrika, sve do Gibraltarskog
tjesnaca na zapadu, bila je u rukama muslimana.
73

Preko Gibraltara je bilo lako prijei u Hispaniju. Vizigotsko je kraljevstvo, ba kao i ono merovinko u Franakoj, bilo
u permanentnoj krizi. Plemiima je prvenstveni cilj bio kako na svaki nain oslabiti kraljevsku vlast, a stanovnitvo nije
imalo nikakvih simpatija za vlast koja je bila neefikasna i vrlo esto nasilnika. Vojska pod vodstvom Tarika (koji je
dao Gibraltaru ime) prela je preko Gibraltara te je bila dovoljna samo jedna pobjeda 711. godine da se podvlasti itav
Pirenejski poluotok. U izvorima stoji da je osvajaka vojska brojala samo 12.000 vojnika, od kojih su samo 300 bili
Arapi, a ostali Berberi s novoosvojenih afrikih prostora. Ukupan broj vojnika vjerojatno nije toan, ali odnosi izmeu
Arapa i nearapa u Tarikovoj vojsci po svoj prilici stoje. Relativno malobrojno stanovnitvo Arapskog poluotoka ne bi
nikada moglo poduzeti i uspjeno realizirati tako goleme osvajake pothvate da nisu u svoje vojne redove vrlo brzo
ukljuili pripadnike pokorenih naroda. Osvajanje Hispanije to vrlo dobro iliustrira ne samo da su veinu u osvajakoj
vojsci inili Berberi, nego joj se prikljuilo i dosta vizigotskog plemstva. Ubrzo je itav Pirenejski poluotok, s
iznimkom planina u Galiciji, bio pod vlau muslimana.
U nezajaljivoj osvajakoj ambiciji muslimani su preli Pireneje i uli u junu Franaku. No, Franaka nije bila
dezorganizirana kao Hispanija. Franci nisu mogli braniti jug zemlje, ali kada su osvajai krenuli na sjever, kod Poitiersa
ih je 732. godine doekala vojska pod vodstvom majordoma Karla Martela. Karlo Martel bio je prvi od majordoma koji
je zapoeo opsene reforme u sve slabijoj merovinkoj dravi, pa je bio u mogunosti okupiti i veliku vojsku koja se
mogla oduprijeti osvajau. Franci u bici nisu odnijeli presudnu pobjedu, kako su kasnije legende isticale (ponekad se
takve tvrdnje mogu pronai i u relativno novijoj literaturi) naime, u njima stoji da je 375.000 napadaa, zajedno s
njihovim kraljem, poginulo u bici, dok su Franci izgubili samo 1.500 boraca. Meutim, injenica jest da muslimanska
vojska vie nikada nije uspjela prodrijeti tako daleko na sjever. S druge strane, ona se sa poprita bitke povukla u
borbenom redu te su i u sljedeim desetljeima prijetili Franakoj: Lyon je bio opljakan 743, a Narbonnu su drali sve
do 759. godine. Najvei udarac osvajakim ambicijama muslimana bila je pobuna Berbera u Africi. Ona je, barem
privremeno, liila muslimane u zapadnom Sredozemlju mogunosti angamana najboljih odreda, a preko berberskog
teritorija u sjevernoj Africi nisu mogli ni dovoditi nove odrede s istonog Sredozemlja. Prije negoli se stanje smirilo,
Karlo Martel i njegov sin Pipin osnaili su Franaku tako da vea osvajanja vie nisu bila mogua.
U istom razdoblju muslimani su i na Istoku realizirali nove osvajake planove pod njihovu su vlast doli Buhara i
Samarkand. Tako su stigli sve do granice Kine, ime su ovladali jednim od najvanijih trgovakih putova u srednjem
vijeku Putom svile od Kine do Sredozemlja. Stvorili su mostobran prema Indijskom potkontinentu podvrgnuvi svojoj
vlasti Afganistan i dolinu Inda. Meutim, unato velikim naporima, nisu uspjeli sruiti Bizantsko Carstvo. Veliki dio
Male Azije ostao je pod bizantskom vlau, a neosvojivi Carigrad podnio je dvije dugotrajne opsade. Grad na Bosporu
bio je tada, kao i mnogo puta kasnije, prva linija europske obrane. Usprkos tim neuspjesima, kalifat je pod Omejadima u
prvoj polovici 8. stoljea dosegao svoj najvei opseg.
74

IV. POKUAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA VELIKOG

13. Od Merovinga do Pipina Malog
Tijekom 7. stoljea Franako je kraljevstvo slabilo i raspadalo se poput drugih germanskih kraljevstava (primjerice,
Langobarda i Vizigota). Usprkos svim naporima, kraljevi su postupno svu faktinu vlast preputali plemstvu. Plemstvo
nije niti eljelo, a niti moglo ouvati mo centralne vlasti. Majordom, osoba koja je kontrolirala kraljevsku upravu,
obino je promicao interese plemstva, a njegov autoritet nitko i nije dovodio u pitanje. Vlast je bila tako razdijeljena
izmeu pojedinaca i grupa da nitko nije mogao koristiti stvarne potencijale franakog drutva. Na primjer, pogranini
teritoriji, poput Gascogne i Bavarske, postali su praktino neovisni, a mira i sigurnosti nestalo je ak i u srcu drave.
Iz ove beznadne situacije franaku su dravu izvukli pripadnici jedne obitelji koji su uspjeli zadobiti nasljedno pravo
nad poloajem majordoma. Prvi od tih velikih majordoma bio je potkraj 7. stoljea Pipin, iji je otac drao
majordomsku ast u prvoj polovici stoljea. Pipin je isprva bio majordom Austrazije (sjeveroistonoga dijela
kraljevstva, danas sjeveroistona Francuska i sjeverozapadna Njemaka), ali je 687. pobijedio majordoma Neustrije
(kraj od Pariza na zapad i jugozapad) i ovladao itavom dravom. Do neke je mjere uspio uvesti i red, a poveao je
franaki utjecaj u nemirnim pograninim podrujima. Mnogo je vaniji bio njegov poticaj misionarskoj aktivnosti
Crkve. Kako je Pipin potjecao iz istonih dijelova drave, osobito ga je zanimalo pokrtavanje germanskih pogana koji
su ugroavali istone granice. ini se da je bio iskreni kranin, suprotno veini merovinkih kraljeva. Jedan od
njegovih djedova bio je majordom, drugi pak biskup i svetac. Pipinu je u prvi mah najvanije bilo da se pokrste Frizi,
narod na sjeveru koji se bavio gusarstvom. Slino bizantskim carevima, i on je bio uvjeren da zaposjedanje Frizije
nikada nee biti osigurano ukoliko Frizi ne napuste svoja poganska vjerovanja i postanu krani. Sukladno tome,
poticao je aktivnosti irskih misionara, ali i traio pomo iz Engleske u kojoj je jo uvijek postojala gorljivost
novopokrtene zemlje. Dobrom suradnjom sa Crkvom Pipin je stvorio temelje srdanim odnosima koji e kulminirati
savezom papinstva i njegova unuka Karla, na korist obje strane.
Pipin je umro 714. godine, ostavivi majordomsku ast svojim mladim unucima. Meutim, Pipinov pravi nasljednik bio
je njegov nezakoniti sin Karlo, kasnije poznat pod nadimkom Martel (u prijevodu eki). Pristae mladih majordoma
bojali su se Karlovih sposobnosti, pa su ga dali zatvoriti, ali nisu mogli sprijeiti druge opasnosti. Plemstvo Neustrije
iskoristilo je vladavinu mladih majordoma te se pokualo osamostaliti. U prvo su vrijeme pobunjenici bili uspjeni, ali
je u meuvremenu Karlo pobjegao iz zatvora te poveo vojsku na Neustrijce. Vrlo brzo, 717. godine izborio je presudnu
pobjedu i podvrgao Neustriju sredinjoj vlasti. Austrazija ga je ve i prije priznala za majordoma i otada ni merovinki
kraljevi ni neustrijsko plemstvo nisu doveli u pitanje njegovu vrhovnu vlast. Osim toga, mnogi periferni teritoriji
franake drave odmetnuli su se od sredinje vlasti. U brzom slijedu Karlo je ponovo pokorio vapsku, Bavarsku i
Akvitaniju. Kasnije je morao braniti zemlju od muslimanske vojske kod Poitiersa (732), ali je uspjeh u toj bici
umnogome pridonio da Karlo konsolidira vlast. Pa ipak, Karlo je shvatio da vojne pobjede za to nisu dovoljne. Kao i
Pipin, elio je pomo Crkve u jaanju dravne organizacije. Poticao je djelovanje misionara i reformatora; nastavio je,
poput oca, iskazivati posebnu naklonost Englezima koji su se angairali u tom poslu.
75

Najvaniji od misionara bio je Anglosas Winfrith kojem je monako ime bilo Bonifacije. kolovao se u domovini, ivio
je dugo godina u samostanu prije negoli je smatrao da moe propovijedati u stranim zemljama. Prva mu je misija bila u
Friziju, kuda je otiao 716. godine kao etrdesetogodinjak. Meutim, tamo je naao narod tako neprijateljski nastrojen
prema njegovoj misiji da se ubrzo vratio kui. Sljedee je godine otiao u Rim, otkuda je poslan u Tiringiju, gdje je
imao vie uspjeha. Potom je opet otiao u Friziju, gdje je konano mogao poeti pokrtavati, zahvaljujui pobjedama i
podrci Karla Martela. Do toga je vremena Bonifacije stekao takav ugled da je pozvan u Rim i imenovan za biskupa.
Taj dolazak u Rim stvorio je od njega iskrenog i dosljednog promicatelja vrhovnitva pape na itavom Zapadu: tamo je
prisegnuo da e u svemu slijediti Rimsku crkvu te da nee odravati odnose sa sveenicima koji ne priznaju njezino
vrhovnitvo. Papa mu je dao pismo za Karla Martela, kojim je franakog monika obvezao da Bonifaciju prui svu
pomo i zatitu. Kasnije je Bonifacije napisao: Bez pomoi franakog princa ne bih bio u mogunosti upravljati
svojom crkvom, niti tititi ivote svojih sveenika i opatica, niti sprijeiti one koji su nedavno pokrteni da se ponovo ne
odmetnu i vrate poganskim obiajima. Siguran da ga Karlo Martel titi, Bonifacije se mogao odvaiti da posijee
Odinov hrast nedaleko Fritzlara i da od tog drveta sagradi kapelicu. Konano je u Germaniji pokrstio toliko mnotvo
ljudi da je promaknut u nadbiskupa, s punim ovlastima da organizira Crkvu u toj zemlji. Bavarska i istona Austrazija
bile su podijeljene u biskupije u koje je Bonifacije postavio svoje uenike.
Bonifacije je tada smatrao da mu je velik zadatak reformirati franaku crkvu i podvrgnuti je sredinjoj vlasti u Rimu.
Mnogo je napora uloio da bi suzbio djelatnost irskih redovnika koji su mnogo uinili u pokrtavanju Franake prije
negoli je Bonifacije stigao, ali i dalje nisu eljeli vrhovnu vlast Rima. Oni koji se nikako nisu htjeli prilagoditi
Bonifacijevim zahtjevima, protjerani su, a na njihovo su mjesto doli benediktinci. Kako je broj redovnika rastao,
podizali su se za njih novi samostani. Najznaajniji od tih postaje Fulda. Suvremenici tvrde da je u tom samostanu,
smjetenom u divljini, u blizini zemlje divljih Sasa, nedugo po osnivanju bilo ak etiri tisue redovnika (to je
svakako pretjerana brojka, koja slui da bi se itatelj impresionirao, a ne informirao). ak i vie negoli u samoj
Franakoj, benediktinci su u Germaniji radili vane poslove, jer su krili ume i privodili zemlju obradi, uvodei
napredne poljoprivredne metode u zaostale i vrlo slabo naseljene krajeve.
Bonifacije se nije bavio samo irskim redovnicima, ve i iskvarenim franakim klerom. Uz pomo Karla Martela
organizirao je brojne koncile i na svakom od njih govorio da se dunosti moraju obavljati te ivjeti moralno. Bonifacije
je uvijek ustrajavao da svi priznaju papinu vrhovnu vlast, kako u administrativnim poslovima, tako i u doktrinarnim
pitanjima. Prisega koju su 748. godine poloili njegovi biskupi u Germaniji pokazuje kakvu je podlonost Rimu
zahtijevao:
Mi smo objavili i odredili da emo obdravati i tititi, sve do kraja ivota, pravovjernu vjeru i jedinstvo te podlonost
Rimskoj crkvi, sv. Petru i njegovu namjesniku; da emo se svake godine okupljati na koncilu; da e na metropolit od
Sv. Stolice traiti palij i da emo u kanonskim pitanjima slijediti sve preporuke sv. Petra, kako bismo na taj nain mogli
biti dio njegova stada. Svi smo se sloili ili potpisali svoja imena pod ovu prisegu te smo ju odaslali kako bi se mogla
pohraniti na grob sv. Petra, kneza apostolskog.
76

Kada je rimsko vrhovnitvo bilo prihvaeno, Bonifacije je zavrio svoju veliku misiju. Tada se vratio poslu kojim se
isprva bavio pokrtavanju. Svjesno ili nesvjesno, traio je muenitvo, pa je vrlo brzo i doekao smrt. Njega i skupinu
njegovih sljedbenika ubili su 754. ili 755. godine poganski Frizi. Sukladno svojim eljama bio je pokopan u Fuldi.
Njegovo je djelo bilo od kljune vanosti kako za Crkvu, tako i za dravu. Koncile kojima je predsjedao Bonifacije
sazivao je majordom, a na njima su biskupi i plemii zajedniki raspravljali o bitnim dravnim poslovima. Obnova
moralnosti i jaanje crkvene organizacije bili su znaajni za dravu u vrijeme kada su mnogi klerici drali visoke
poloaje u dravi i kada je Crkva obavljala niz bitnih funkcija svjetovne vlasti. Stalna pomo koju su Karlo i njegovi
sinovi davali Bonifaciju dovela je do toga da je Crkva dozvoljavala upotrebu svoje imovine za sekularne namjene.
Kako bi podigao dovoljan broj konjanika da se ravnopravno nosi s muslimanima, Karlo je Crkvi oduzeo zemlju i
raspodijelio je svojim ljudima. Crkva je i dalje nominalno bila vlasnik zemlje te je primala i odreenu rentu, ali je vei
dio prihoda zadravao onaj koji je zemlju preuzeo. Prihod je troio kako bi financirao svoj odlazak u vojsku. Bio je to
obrazac koji je, ini se, odigrao znaajnu ulogu u stvaranju feudalnog koncepta u drutvu preputanje koritenja neke
imovine u zamjenu za vojnu slubu. Na taj je nain Karlo Martel podigao vojsku koja je pobijedila muslimane kod
Poitiersa. Taj su primjer slijedili njegovi sinovi: Crkva je prosvjedovala, ali se pokorila, jer je trebala pomo
majordoma. Papa je sam 739. godine traio Karlovu podrku u borbi protiv Langobarda. Karlo je odbio pomoi, ali
papa nije oajavao: papinstvo e i kasnije ustrajavati u tim molbama i konano e dobiti franaku pomo.
Kada je Karlo Martel umro 741. godine, naslijedila su ga dva sina Pipin i Karloman. Trei se sin osjetio
omalovaenim te se pobunio. Bio je uhvaen i pritvoren, ali su se pobune nastavljale te su braa shvatila da valja
postaviti merovinkog kralja. Nekoliko godina prije smrti Karla Martela merovinko je prijestolje ostalo prazno, pa su
Pipin i Karloman samo nastavili oevu politiku. Sada su, pak, promijenili stav i prepustili krunu nasljedniku merovinke
loze Hilderiku, koji je bio posve nevaan ovjek. No, njegovo je ime davalo legitimnu vlast stvarnim vladarima.
Strategija je bila uspjena i nakon tri godine stalnih borbi braa su skrila pobunu. Tada se Karloman povukao u
samostan. Einhard pie da nije sigurno zbog kojih razloga, no kako se ini, potaknut eljom za kontemplativnim
ivotom. Valja uoiti da je Karloman, ako je to i uinio svojevoljno, uinio je to u trenutku kada je uspostavljen red. S
druge strane, ako je to uinio pod prisilom, oito je Pipin ekao da se obrauna s veinom neprijatelja, pa tek onda da
istisne brata iz diobe vlasti. Bilo kako bilo, poto je poeo vladati sam, protiv Pipina se ponovo pobunio trei brat, ali ni
tada nije imao uspjeha. Pipin je sada bio siguran u svoju apsolutnu vlast, pa je odluio formalizirati faktino stanje i
proglasiti se kraljem.
Tada je Einhard, slubenik na dvoru Karla Velikog, u djelu ivotopis Karla Velikoga opisao posljednjeg kralja iz
merovinke dinastije Hilderika i njegov odnos sa svemonim majordomom Pipinom Malim:
Kralju nije preostajalo drugo nego da, zadovoljavajui se samim kraljevskim imenom, rasputene kose i duge brade,
sjedi na prijestolju i glumi ulogu vladara, da saslua poslanike koji su odasvud dolazili i na odlasku im, toboe po
vlastitom sudu, dade odgovore, kako mu je zapravo bilo reeno ili ak nareeno. Osim beskorisne titule kralja i
nestalnih sredstava za ivot (koja bi mu, kad mu se inilo zgodnim, davao majordom), nije posjedovao nita svoga,
nego samo jedno jedino imanje, i to vrlo skromnih prihoda; na njemu je imao kuu i s njega je dobivao malobrojnu
poslugu da mu slui i opskrbljuje ga u najnunijim potrebama. Kamo god je trebalo ii, iao je kolima na dva kotaa
77

koja su vukli upregnuti volovi, a njih je tjerao volar na seljaki nain. Tako je iao u dvor, tako je iao na opi sabor
svog naroda koji se odravao jednom godinje radi dobrobiti kraljevstva, i tako se vraao kui. A za upravljanje
kraljevstvom i za sve to je, bilo u miru bilo u ratu, trebalo napraviti i odrediti, brinuo se majordom.
Pipin je traio legalnu podlogu za svoje promaknue u kraljevsku ast, pa je uputio u Rim poslanstvo kojem je trebalo
biti reeno tko e biti kralj on ili Hilderik. Papa je odgovorio da je bolje da ovjek koji ima stvarnu mo bude kralj,
negoli onaj koji ima samo puki naslov i nikakvu mo. Ovo usuglaavanje miljenja s papom vrlo je znaajno njegova
je vanost u kasnijoj tradiciji ak prerasla u tvrdnju da je papa svojom duhovnom snagom svrgnuo Merovinga i okrunio
Pipina. Zapravo, konani korak u postavljanju nove dinastije dogodio se na plemikoj skuptini. Uz suglasnost plemia
Hilderik je svrgnut, obrijan i poslan u samostan, a Pipin je postao franaki kralj, prvi iz dinastije Karolinga.

14. Pipin Mali i Karlo Veliki
Bliske veze papinstva i Franakog kraljevstva, ijoj su uspostavi znaajno pridonijeli i Bonifacije i Karlo Martel,
prerasle su nakon Pipinove krunidbe u politiki savez. Papinstvo se nalo u tekim problemima nakon 751. godine, jer
su tada nakon gotovo dvostoljetnih borbi Langobardi osvojili Ravennu. Time je nestao Ravenski egzarhat i velik dio
bizantskih posjeda u sjevernoj Italiji (ostalo je podruje Venecije), pa su Langobardi zaprijetili samom Rimu. Bizantski
car nije uinio nita da pomogne svojim posjedima u Italiji, jer jednostavno nije imao snage za to. Jedinice u Rimu bile
su posve nedostatne, a ni papa nije imao nikakve mogunosti braniti se pred nadiruim Langobardima. S druge strane,
Pipinov poloaj jo nije bio posve siguran bilo je i dalje tenji za pobunama. Mnogi su Pipinovi podlonici smatrali da
je na prijestolje doao na nelegalan nain. U takvim okolnostima, papi se uinilo da bi poziv na slanje pomoi u borbi
protiv Langobarda moglo imati vie odjeka.
Papa Stjepan II je 754. otiao u Franaku kako bi od Pipina zatraio pomo. Kako je bio lijepo primljen, odmah je
poeo moliti za zatitu od Langobarda. U meuvremenu, poradio je na jaanju poloaja kraljevske obitelji. Kralj,
kraljica i njihova djeca bili su pomazani, poput kraljeva Izraela. Osim toga, Stjepan je pod prijetnjom ekskomunikacije
Francima zabranio da izaberu kralja iz druge dinastije. Tako su Pipin i njegovi nasljednici dobili podrku i formalnu
legitimaciju kakvu nijedan Meroving, pa nijedan vladar u barbarskoj Europi nikada nije imao. Bili su Boji pomazanici,
a pobuna protiv njih smatrala se pobunom protiv Crkve. Papa je Pipinu i njegovim sinovima podario titule rimskih
patricija. To je bila puka ast, jer nije donosila nikakve ovlasti, pa su ih i kraljevi smatrali nevanima. Zauzvrat za sve
usluge, Stjepan II je dobio obeanje da e mu pomo protiv Langobarda stii. Pipin je imao velikih potekoa u
nagovaranju plemia da prihvate njegovu odluku, jer su oni drali da savez s Langobardima, koji je postojao jo od
vremena Karla Martela, valja ouvati. No, konano je Pipinov stav prevladao i Franci su poduzeli dva pohoda preko
Alpa. U oba su bili uspjeni i nakon svakoga su Langobardi, privremeno se pokoravajui sili, napustili Ravennu i neke
druge gradove te obeali da nee napadati Rim. Nakon drugog pohoda 756. godine, kljuevi gradova koje su
Langobardi napustili sveano su odneseni u Rim i stavljeni kao dar na grob sv. Petra. Bila je to glasovita Pipinova
donacija. Sve dok Langobardi nisu bili potpuno poraeni, taj je dar bio od male vanosti. No, kasnije je posluio kao
vrlo vaan presedan i potaknuo Karla Velikog da on naini svoju donaciju.
78

Pipin je nastavio posao svojih prethodnika u ponovnom uvrivanju vlasti u pograninim krajevima i jaanju ustrojstva
Franakog kraljevstva. Istjerao je 759. godine Saracene iz Narbonne i nakon osam godina borbi podvrgnuo je svojoj
vlasti itavu Akvitaniju, ime je dokonao ono to je zapoeo jo Karlo Martel. Uguio je pobunu u Bavarskoj i poeo
dugotrajno osvajanje Saske predvodivi uspjene pohode 753. i 758. godine. Njegove reforme u sustavu vladavine
zavrio je Karlo Veliki (pa e o njima biti rijei na stranicama posveenima Karlu). Pipin je postavio solidne temelje
svome nasljedniku da sveobuhvatnim akcijama i reformama ostvari velike dosege, nemjerljive u odnosu na bilo koju
drugu srednjovjekovnu dravu. S druge strane, glasovitost Karla Velikoga potisnula je u zaborav mnoga velika djela
njegova oca.
Kada je Pipin umro 768. godine, naslijedila su ga dva sina Karlo i Karloman. Braa su podijelila kraljevstvo. Potom
je, prema Einhardovim rijeima, Karloman od bolesti umro nakon dvije godine zajednike vladavine, a Karlo je...
privolom svih Franaka, postavljen za jedinoga kralja. Zapravo, Karloman je umro pod nerazjanjenim okolnostima, a
ne obazirui se na nasljedno pravo Karlomanovih sinova, Karlo je odmah prigrabio sve njegove posjede. Karlomanova
udovica i sinovi pobjegli su u Italiju na dvor langobardskog kralja Deziderija. Tako je Karlo zavladao sam.
Za njegove je vladavine franaka drava dosegnula vrhunac i zaposjela teritorij od Sjevernog mora do Sredozemlja i od
Pireneja do Panonije. Tako velika nije bila nijedna zapadnoeuropska drava u srednjemu vijeku.
Zbog toga je logino da interes za Karla i njegovu vladavinu u ovih skoro 1.200 godina, koliko je proteklo od njegove
smrti, nikada nije zamirao, a pitanje je da li je ikada i osjetnije slabio. Legende o njemu ivjele su kroz itav srednji
vijek, crkva ga je kanonizirala, mnoge su pjesme opjevale njegove stvarne i tobonje pothvate, a sva kasnija
zapadnoeuropska i srednjoeuropska carstva (Njemaka, Austrija, Austro-Ugarska) napajala su svoje ideologije
tradicijama Karlove snage i krunidbe. Mnogi zapadnoeuropski vitezovi kretali su u ratove imajui pred sobom slavna
djela Karla i njegovih suvremenika, a kriari su pokuavali oponaati Karlove pobjede nad poganima na junim (Arapi
u panjolskoj) i istonim (Sasi, Bavarci, Avari) granicama njegove drave. Osim toga, Karlu je pripisano i sreivanje
kranskih poslova s abasidskim kalifom u Jeruzalemu i Svetoj zemlji, to e se kasnije smatrati uzornim djelovanjem
za dobrobit kranstva. Njegov pokuaj stvaranja dinastikog braka s bizantskom caricom Irenom 802. godine bit e i
kasnije simbol nedosegnutog jedinstva Zapada i Istoka Europe. Konano, carska krunidba u Rimu otvorila je novo
poglavlje zapadnoeuropske povijesti i dokinula vie od tri stoljea star osjeaj inferiornosti zbog toga to Zapad nije
imao svojeg cara.
I za hrvatsku povijest i za povijest ireg hrvatskoga okruenja Karlo je bio od velikog znaenja u njegovo je doba
Franaka dospjela do Jadrana i Panonije, zauzela krajeve dananje Slovenije i dijelove Hrvatske. Naposljetku, nije
nevano i to da je naziv kralj u naem jeziku izveden upravo iz Karlova imena (Karl kral).
Za ivota, Karla su astili najpompoznijim imenima: Slavni (Gloriosus), Glasoviti, Pobjedonosni, takoer i Mudri. Ali,
jedno je ime potomstvo prihvatilo prije svih, a po tvrdnjama Karlova unuka, historiara Nitharda (o. 800-845),
tridesetak godina po njegovoj smrti bilo je u uporabi meu svim narodima to je ime Karlo Veliki ili Carolus Magnus.
Kasnije je to u starofrancuskom postala jedna rije Carlemaines ili Charlemaine, pa se otuda danas u francuskom i
engleskom Karlo naziva iCharlemagne. Dolaskom renesanse i humanizma, Karlo je iz mitova i legendi poeo
79

prelaziti u povijesna djela. Interes za njegovu osobu i razdoblje u kojem je ivio oituje se u nepreglednom broju knjiga
i rasprava o njemu i njegovu dobu.
Ubrzo poto je sam zavladao, Karlo je poeo pokazivati vojnike sposobnosti, energinost i efikasnost te samo nastavio
s realizacijom osvajakih planova svojeg oca i djeda narodi koji su u osnovi bili pod franakom vlau trebali su
potvrditi svoju pokornost, a neprijateljske nastrojene susjede trebalo je pokoriti. Prvi Karlov rat bio je potaknut
pobunom u Akvitaniji, koju je nedugo prije osvojio njegov otac Karlo je pobijedio i vrsto podvlastio taj dugo
odmetnuti dio kraljevstva. Potom se upleo u talijanske poslove, gdje je vladala stalna napetost izmeu papinstva i
langobardske drave. Karlo je vrsto vjerovao u savez s papinstvom, o emu svjedoi i jedna rana povelja u kojoj je
sebe titulirao na sljedei nain: Karlo milou Bojom kralj i vladar Franaka, vjeran branitelj Svete Crkve i njezin
pomagatelj u svim stvarima. S druge strane, Karloman je bio prijatelj langobardskog kralja Deziderija, a Pipinova
udovica je Karla Velikog oenila Deziderijevom keri, usprkos papinim prosvjedima protiv ujedinjavanja s avolom.
No, Deziderije je izazvao Karlov bijes kada je ponovo zauzeo sve gradove koji su se ve otprije predali Pipinu. Dodatno
je pogorao odnose kada je ugostio Karlomanovu udovicu koja se i dalje nadala da bi mogla dobiti suprugovu
ostavtinu za svoju djecu. Karlo je ljutito otjerao svoju suprugu, inae langobardsku princezu, te je pozdravio papin
poziv da pritekne u pomo Crkvi kao to je to uinio njegov otac Pipin. Potom je Langobardima predloio uvjete pod
kojima ne bi krenuo u pohod na njih, a kada su ih oni odbili, napao ih je. U dva pohoda Karlo je zauzeo sjevernu Italiju,
svrgnuo kralja Deziderija kojeg je i uhvatio, a potom poslao u samostan. Godine 774. proglasio se za Franaka i
Langobarda. Na papin zahtjev obnovio je donaciju koju je napravio Pipin, te ju je, ukoliko se zapisu u jednom
dokumentu moe vjerovati, ak i proirio. Kako Karlo nikada nije prepustio neposrednu vlast na veem dijelu teritorija
koji je ukljuen u donaciju, veina istraivaa smatra da se radi o interpolacijama koje su naknadno unesene u
dokument.
Najvei Karlov osvajaki pothvat bio je pokoravanje Sasa, odnosno osvajanje Saske koja se prostirala na velikom dijelu
dananje sjeverozapadne Njemake. O tim dogaajima iscrpno svjedoi Einhard:
Nikad nije poduzet nijedan rat koji bi bio dugotrajniji i straniji, a franakom narodu tei nego rat protiv Sasa. Jer Sasi
su, kao gotovo svi narodi koji nastavaju Germaniju, bili po prirodi divlji, odani tovanju demona i neprijateljski
raspoloeni prema naoj vjeri, pa nisu smatrali neasnim oskvrnuti ili prekriti ni boanske ni ljudske zakone. A bilo je
tu i drugih razloga koji su svakodnevno mogli naruavati mir: nae i njihove granice sastaju se gotovo svugdje u ravnici,
osim na malobrojnim mjestima gdje vee ume ili gorski lanci izmeu njih sigurnom granicom odvajaju polja jednih i
drugih. Na tim granicama na obje strane nisu prestajala ubojstva, otimaine i poari. To je tako ogorilo Franke da su
odluili da protiv Sasa treba krenuti u otvoreni rat, a ne vie samo uzvraati napade. Poeo je dakle protiv njih rat koji
se vodio bez prestanka 33 godine, s velikom estinom s obje strane, ipak na veu tetu Sasa nego Franaka. Mogao je,
dakako, i bre biti zavren, da je to doputalo sasko vjerolomstvo. Teko je rei koliko su se puta poraeni ponizno
predavali kralju, obeavali da e izvravati zapovijedi, davali bez otezanja taoce kako im je bilo nareeno i primali
legate koji su im bili poslani. Vie su puta bili tako svladani i oslabljeni da su ak obeavali kako e napustiti tovanje
demona i dobrovoljno se podvri kranskoj vjeri. Ali, kao to su vie puta bili spremni da to uine tako su uvijek bili i
brzi da to isto iznevjere, tako da se zaista ne bi moglo tono prosuditi da li su lake inili jedno ili drugo; jer otkad je
80

poeo rat protiv njih, nije prola skoro ni jedna godina u kojoj oni nisu izvrili takvu prevaru. No, nikakva njihova
prevrtljivost nije mogla slomiti kraljev nadmoni duh i nepokolebljivost, postojanu u nesrei jednako kao u srei, i nije
ga mogla niti izmoriti niti odvratiti od onoga to je jednom zapoeo. Karlo nikad nije dozvolio da oni, nakon to bi
takvo to izveli, prou nekanjeno, nego im se osveivao za prevaru sam na elu vojske ili aljui svoje grofove s
vojskom i utjerivao je od njih primjerenu kaznu. Napokon, poto je sve koji su mu pruali otpor do nogu potukao i
podvrgao svojoj vlasti, uzeo je deset tisua ljudi meu onima koji su stanovali s obje strane rijeke Labe, preselio ih sa
enama i djecom i rasprio u malim skupinama kojekuda po Galiji i Germaniji. I injenica je da je rat koji se vukao
toliko godina zavrio kad je kralj postavio ovaj uvjet a oni ga prihvatili da odbace tovanje demona, ostave od predaka
naslijeene obrede, prime sakramente kranske vjere te ujedinjeni s Francima stvore s njima jedan narod.
Rat protiv Sasa s prekidima je trajao od 772. do 804. godine. Kao to pjesniki opisuje Einhard, taj je rat karakteristian
po viestrukim, ali privremenim pokoravanjima i pokuajima prisilnog pokrtavanja. Budui da su nakon odlaska
Karlovih eta i polaganja prisege vjernosti Sasi redovito podizali ustanke i protjerivali katolike misionare, Karlo je
785. godine objavio Kapitular o saskim krajevima u kojem su predviene najstroe kazne za svaki pokuaj
neposlunosti. Zakon je ublaen tek 799. godine, nakon to su Sasi na njega odvratili nizom ustanaka.
Posljednji i najuporniji otpor pruila su najudaljenija saska plemena u Nordalbingiji. Borbe su se vodile od 798. do 804.
godine te su, kako svjedoi i Einhard, okonane raseljavanjem poraenih. Na njihovo mjesto naselili su se tadanji
franaki saveznici, slavensko pleme Bodria. Otada je Saska, usprkos povremenim nemirima, postala integralni dio
Franake.
Da bi zavrio osvajanje prekorajnskih krajeva, Karlo je 788. poveo vojsku niz Dunav i smijenio bavarskog vojvodu
Tasila koji je do tada umnogome vladao samostalno. Steene pozicije iskoristio je da bi krenuo u obraun s Avarima.
Potkraj 6. stoljea Avari su stvorili prostranu dravu u Panoniji, ali je sada ona toliko oslabila da su ih Franci
uzastopnim napadima izmeu 791. i 796. uspjeli pobijediti tada je osvojena i avarska prijestolnica, tzv. Ring (ili
hring) u kojoj su Avari uvali bogatstva prikupljena brojnim pljakama. Istovremeno su podvlatena i slavenska
plemena na podruju dananje eke i istonijih dijelova Njemake tako ih je potukao i pokorio, da se vie uope
nisu usuivali odbiti da izvre naredbe. Svim tim prodorima Karlo je stigao i do hrvatskih zemalja. Kada je 799.
godine jedan franaki odred dospio do Trsata i kada su samo koju godinu kasnije Franci podvlastili i dijelove Hrvatske
u zaleu Jadrana, moe se rei da je svoju istonu granicu protegnuo od Baltika do Jadrana. Du granice osnivao je niz
teritorija s posebnom vojnikom organizacijom. Te marke ili markgrofovije su trebale od Jadrana do Baltika drati u
pokornosti nemirne istone susjede.
ini se da je poetkom svoje vladavine Karlo vjerovao da moe lako osvojiti muslimansku panjolsku. Kada je 750.
godine propao Omejadski Kalifat u Damasku, jedini preivjeli lan obitelji Omejada, Abd al Rahman, pobjegao je u
panjolsku Kordobu. Tamo je od 756. godine vladao kao emir i uspjeno osporavao vlast abasidskog kalifa koji je i
zbog toga nagovarao franakog vladara da zbaci tobonjeg uzurpatora. Karlo je elio zauzeti prostor od rijeke Ebro do
Pireneja, ali je pohod franake vojske 778. godine neslavno propao: odredi su se povukli u urbi, a na povratku su ih iz
zasjede u klancu Roncevaux u Pirenejima napali kranski Baski i unitili je. Bio je to dogaaj koji je inspirirao pisca
glasovitog Epa o Rolandu, a Karlu je posluio kao upozorenje da ne ustraje u fantastinim planovima osvajanja zemalja
81

preko Pireneja. Otada je njegova strategija na ovom prostoru bila strogo defenzivna, pa je nastojao osigurati dovoljno
iroko podruje za organizaciju marke. To je i postigao po osvajanju Barcelone (801) koja je postala uporite utjecaja sa
sjevera za mnoga naredna stoljea.
Ova osvajanja uinila su Karla vladarem nad mnogim narodima; franaka se drava za njegove vladavine udvostruila.
Oevim titulama kralj Franaka i patricius Rimljana, Karlo je pridodao i trei, prihvaajui krunu Langobarda.
Langobardski kralj, meutim, nije vladao ni Rimom ni Ravennom, pa, kada se Karlo u tim podrujima ponaao kao
suveren, to je inio zahvaljujui svojem rimskom patricijatu. Kakvi god bili odnosi u teoriji, Karlo je nad papinskom
dravom ostvarivao praktinu vlast. Stoga je, kada je u Rimu dolo do nemira, a papa Leon III bio protjeran zbog
navodna razvratna ivota, Karlo bio pozvan smiriti situaciju. Uavi u grad, organizirao je veliki koncil sveenika i
laika. Tamo je odlueno da se od optubi papa mora opravdati zaklinjanjem na evanelja. To je on i uinio 23. prosinca
800. godine i na taj nain priznat je za zakonitog posjednika papinskih insignija.
Dva dana kasnije, Leon III je predvodio svetu misu na Boi u crkvi sv. Petra u Rimu. Poto se obratio masi, okrenuo se
Karlu koji je molio pred oltarom, stavio mu krunu na glavu i rekao: Karlu Augustu, okrunjenom od Boga, velikom i
miroljubivom caru Rimljana, ivot i pobjeda! Da li treba vjerovati Einhardovu iskazu u ivotopisu da je Karlu papa
iznenada, mimo oekivanja, stavio krunu na glavu i da je Karlo osjetio takvu odbojnost prema carskom dostojanstvu, da
usprkos velikom blagdanu ne bi bio poao u crkvu, da je mogao predvidjeti papinu namjeru? Karlov biograf Einhard
prenio je navodne Karlove rijei: Nikada ne bih uao u crkvu da sam mogao unaprijed znati papinu namjeru. Mogue
je da se radi o dvolinoj izjavi, uvjetovanoj kasnijim zapletima sa Carigradom. Ovakav slijed dogaaja i objanjenje su
gotovo nevjerojatni. Krunidba je bila suvie pozorno planiran in (i to skoro desetljeima) da bi bila ikakvo
iznenaenje.
Kasniji zapis u Annales Laureshamenses daje neto drugaiju, nedvojbeno i realistiniju sliku: I papi Leonu i svetim
ocima koji su nazoili istome koncilu, kao i ostatku kranskoga naroda, inilo se da oni trebaju uzeti za cara Karla,
kralja Franaka, koji je vladao i samim Rimom, gdje su carevi obino stolovali. Vladao je i drugim zemljama od Italije,
do Galije i Germanije, pa kako mu je Bog prepustio vlast nad svim ovim zemljama, izgledalo je pravedno da s Bojom
pomoi na molitvi cijeloga kranskoga naroda on bude proglaen za cara.
Dakle, na Zapadu nije bilo cara od 476. godine ako se izuzme teoretsko vrhovnitvo bizantskih careva i njihova
povremena stvarna vlast. Meutim, u 8. stoljeu, s tekom krizom u Carstvu i ikonoklastikim pokretom koji je doveo
do sporova s papinstvom, bizantski je car imao sve manje mogunosti pa ak i sve manje interesa da kontrolira zbivanja
na svojim talijanskim posjedima. Carska se vlast u Italiji nije osjeala, ali su tada svi i dalje vjerovali u potrebu
jedinstva kranskoga svijeta pod vlau rimskoga cara. Kada je 797. na prijestolje dola Irena, vrhovnitvo bizantskoga
cara nad Italijom i Zapadom jo je dramatinije dovedeno u pitanje: naime, nikada jo Carstvom nije vladala ena, pa
mnogi nisu eljeli priznati Irenu i smatrali su da je prijestolje prazno. Sada je Karlo postavljen za cara kao priznanje
franakoj moi. Dobivanje carske krune bio je vrhunac Karlove politike karijere i k tome je bila usmjerena i njegova
tridesetogodinja aktivnost. Osim toga, prijenos rimske carske funkcije na franakog kralja mogao je izazvati i
unutranje franake probleme, jer su Franci u ceremonijalu krunidbe bili potpuno zapostavljeni. Dakako, nije Karlo
mogao ni pomisliti da bi ga sami Franci, bez nazonosti Rimljana, proglasili za cara ili da bi to uinio sam, jer bi
82

franako carstvo bilo juridiki beznaajno i nikome ne bi ulijevalo potovanje. Meutim, teoretski, Leon III nije imao
prava da nekog uvede u carsko dostojanstvo, a ni Karlo da takvu ast prihvati, ako se pri tome ne rauna falsificiran
dokument, tzv. Konstantinovu darovnicu, po kojoj je car Konstantin, toboe, preselivi prijestolnicu iz Rima u Carigrad,
prepustio papinstvu svjetovnu vlast na Zapadu. Budui da je papa jo ranije franakim kraljevima podijelio naslov
patricius, dodjeljivanje carske titule se moglo smatrati kao logian i prirodan korak. Iako se oekivalo da e bizantski
dvor prosvjedovati, jer je car u Carigradu trebao vladati nad itavim kranskim svijetom, to je na Zapadu malo koga
uznemiravalo. U Carigradu je, naime, vladala ozloglaena Irena.
Valja uzeti u obzir da se ideja o jednom i jedinstvenom Carstvu odravala na Zapadu dugo vremena nakon to se to
podruje podijelilo na vie kraljevstava. Prema shvaanju i Rimljana i barbara tu ideju Carstva i dalje je uvao car u
Carigradu. Kada bi novi bizantski car doao na prijestolje, u barbarska bi se kraljevstva slala njegova slika kojoj bi se
barbari barem formalno trebali pokloniti to se dogaalo ak i poetkom 8. stoljea u udaljenoj vizigotskoj
panjolskoj, gdje se praktina snaga tada bitno oslabljenog bizantskoga cara nikako nije mogla osjetiti.
Karlova krunidba i time stvaranje Franakog Carstva na politikom je planu znailo isto toliko dubok prevrat kao to je
to na vjerskom planu bio kasniji raskol crkava (1054). Za tadanji je svijet izgledalo posve logino da moe postojati
samo jedno carstvo, kao i jedna jedina kranska crkva. Krunidba Karla Velikoga poremetila je ustaljeni red i teko je
pogodio interese Bizantskoga Carstva, jer je dotad ono bilo jedino carstvo. Carigrad je kao Novi Rim naslijedio staro
Rimsko Carstvo. uvajui svoja carska prava, Bizantsko je Carstvo Karlovo uzdizanje u carsko dostojanstvo smatralo
uzurpacijom.
Sa svoje je strane i Rim polazio od toga da moe postojati samo jedno carstvo. Papa nikako nije imao namjeru stvarati
jo jedno carstvo pored Bizantskoga, ve je nastojao staro Bizantskoga Carstvo zamijeniti novim, opet univerzalnim i
jedinstvenim carstvom. I jedna i druga strana priznavale su samo jedan, jedinstveni svjetski poredak: hijerarhiju drava
koja obuhvaa cijeli kranski svijet s jednim carstvom na vrhu. Meutim, potkraj 800. dolo je upravo do toga da otada
postoje dva Carstva, jedno na Istoku, a drugo na Zapadu. Razlaz Istoka i Zapada, koji se davno nagovjetavao i koji se
jasno iskazao u vrijeme ikonoklastike krize, doao je sada do izraaja i u politikoj sferi. Kranski se svijet raspao na
dva dijela, razliita i u kulturnom i u jezinom i u etnikom smislu.
Potkraj ivota Karlo je ivo nastojao dobiti iz Carigrada potvrdu svoga carskog statusa. Stoga je u Aachenu 812. godine
sklopljen mirovni ugovor izmedu Franake i Bizantskog Carstva. Po njemu je Bizantu priznato vrhovnitvo nad
podrujem Venecije i primorskim dijelovima Dalmacije, a Karlu je zauzvrat priznata carska titula, ali samo kao cara
Franaka (a ne i zapadnorimskog cara). Karlo je i dalje u biti bio obian franaki ratnik govorio je svoj materinji
germanski (od stranih jezika latinski je nauio tako dobro da je njime govorio jednako kao i svojim vlastitim, dok je
grki bolje razumio nego to je mogao govoriti), nosio tradicionalno germansko odijelo (tuinsku odjeu, koliko god
bila lijepa, odbijao je i nikad nije doputao da mu je obuku, osim to je u Rimu, jedanput kada je to traio papa
Hadrijan, a drugi put na molbu njegova nasljednika Leona, odjenuo dugu tuniku i hlamidu, a obuli su mu i sandale
oblikovane na rimski nain) i uivao u tradicionalnim zabavama svojeg naroda.
Kada je proglaen za cara, Karlo je imao 58 godina. Einhard ga opisuje ovim rijeima:
83

Bio je krupan i snaan, visokog stasa koji ipak nije nadilazio pravu mjeru... elo mu je bilo zaobljeno, oi vrlo velike i
ivahne, nos malo vei od prosjenog, kosa sijeda i lijepa, lice vedro i prijazno. Zato je, bilo da je stajao ili sjedio,
djelovao vrlo autoritativno i dostojanstveno. Iako mu je vrat bio debeo i neto krai, a trbuh moda malo izboeniji, to
je prikrivala skladnost ostalih udova. Hod mu je bio vrst, a itavo dranje tijela muevno. Imao je jasan glas koji,
meutim, nije ba odgovarao njegovoj snanoj pojavi. Bio je dobrog zdravlja, osim to ga je, prije nego to je umro,
tokom etiri godine esto napadala groznica, a potkraj ivota je i epao na jednu nogu... Neumorno je vjebao jaui i
lovei; to mu je bilo u krvi, jer bi se na svijetu jedva mogao nai narod koji je u toj vjetini ravan Francima. Uivao je u
parama prirodno vruih voda i esto je tijelo vjebao plivanjem u emu je bio tako vjet da ga nitko nije mogao pravo
nadmaiti. Radi toga je i sagradio palau u Aachenu i ondje stalno stanovao posljednjih godina ivota sve do smrti. U
kupelj je zvao ne samo sinove, nego i velikae i prijatelje, a ponekad i gomilu pratilaca i uvara, tako da se nerijetko
zajedno kupalo sto ili ak vie ljudi.
U jelu i piu bio je umjeren, ali je u piu bio umjereniji, jer nije podnosio da se bilo tko opija, a pogotovo ne on sam ili
netko od njegovih. Od hrane se ba nije mogao uzdravati, pa se esto alio kako post kodi njegovu tijelu. Gozbe je
prireivao vrlo rijetko, i to samo za velike blagdane, no onda se gostio s velikim brojem ljudi. Svakodnevni objed
sastojao se od samo etiri jela osim peenja koje su mu lovci obino donosili na ranju i koje je on jeo radije nego bilo
koju drugu hranu. Za vrijeme objeda sluao bi kakvu glazbu ili itanje. itali su mu o povijesti i djelima junaka iz
davnine. Uivao je i u knjigama svetoga Augustina, posebno o onima koje nose naslov O dravi Bojoj. U vinu i
ostalom piu bio je tako umjeren da bi uz objed rijetko pio vie od tri puta. Ljeti bi poslije ruka uzeo neto voa i popio
jedanput te, odloivi odjeu i obuu, kao to je to inio nou, dva do tri sata se odmarao.
Karlo se volio usporeivati s rimskim carevima, ali je njegova drava po mnogome bila razliita od nekadanjega
Rimskoga Carstva jedan od elemenata jest da je bila stvorena na snazi kopnene vojske: im je krenuo u borbe na
moru, kao to je to bilo u ratu protiv Bizanta na Jadranu poetkom 9. stoljea, neuspjeh je bio neminovan. Ni ratovima
protiv Maura u panjolskoj Karlo nije uspio osigurati trajniji i prostraniji izlaz na more.
Franaka pod Karlovom vlau bila je onoliko rimska koliko on svojim karakterom. Uprava Karolinkog Carstva
djelovala je zapravo kao proirena franaka drava. Karlo je, naime, vladao Lombardijom na isti nain kao i drugim
posjedima. Poput svojih merovinkih prethodnika, imao je prvenstveno tri funkcije: zapovijedati vojskom, biti vrhovni
sudac i tititi Crkvu. Nije se smatralo da ima apsolutnu vlast. Nije ni traio, a jo manje vrio arbitrarnu kontrolu nad
starim zakonima svojega naroda. Najvie se pribliio carskoj legislaturi nekim sudskim reformama i drugim izvan-
rednim mjerama, sve uz suglasnost svojih velikodostojanstvenika. U takvim se sluajevima, naravno, govori o Kar-
lovim odlukama, ali to nisu formalne odluke. To su kapitulari; niz uputa carskim slubenicima. Ponekad bi se kapitular
bavio jednim predmetom upravljanjem carskim posjedima, poboljanjem obrazovanja, organizacijom saskih teritorija
i tome slino. ee je ukljuivao nekoliko skupina naloga koji su se bavili i dravom, i Crkvom, i privatnim i javnim
poslovima cara.
Pod neposrednom Karlovom kontrolom bili su slubenici njegova dvora. Njihove su dunosti odreene jo na
Dioklecijanovu dvoru, a u Franakoj su uvedeni u vrijeme Merovinga. Bili su to: komornik, kao glavni upravitelj dvora
i carske blagajne; seneal ili majordom koji se brinuo za kraljevu hranu i ponekad nadgledao posjede gdje se ona
84

proizvodila. Peharnik je bio zaduen za vladarev podrum i vinograde, a maral ili konstabl (comes stabuli) za vladareve
tale te za vrhovnu vlast nad vojskom. Konano, vrlo je vaan bio i kapelan, vrhovni sveenik. On je vodio rauna o
svetim sakramentima kralja i njegove obitelji i o inovnicima koji su pisali kraljeva pisma i druge javne dokumente.
Tek je mnogo kasnije skriptorij dobio zasebnog efa zvanog kancelar.
Kao i u merovinko doba, svi vani zastupnici sredinje vlasti u pokrajinama bili su grofovi. Njih je postavljao kralj, a
oni su imali sudsku, vojnu, financijsku i drugu izvrnu vlast na malom podruju, koje je esto bilo stara rimska civitas.
Uzdu granica, vea podruja povjeravala bi se Karlovim ljudima. Oni su postajali markgrofovi ili vojvode te su imali
vlast nad nekolicinom grofova. Svi su oni, u nedostatku civilnih osoba, bili franaki plemii koji su uz posjed dobivali i
dio prihoda s posjeda. Stoga je vladaru bilo vrlo teko djelotvorno kontrolirati svoje podinjene. Karlo je to prvenstveno
inio zahvaljujui osobnim aktivnostima, jer se stalno selio s imanja na imanje i stalno bio na elu svoje vojske. Osim
toga, on je obnovio neke obiaje jo iz rimskog razdoblja, inae dokinute u vrijeme Merovinga. Po kapitularu iz 802.
godine, valjalo je istaknute laike i klerike slati u pokrajine kao inspektore (missi ili missi dominici). Oni su trebali
nadgledati cjelokupnu upravu i drave i crkve, sasluati albe, prouiti sve injenice uz pomo zakletih svjedoka te o
svemu tome obavijestiti cara. Missi su zapoljavali i Karlovi prethodnici, ali nitko ih nije koristio u takvom opsegu.
Carstvo je bilo podijeljeno na administrativne jedinice u koje su svake godine slani po dvojica missi, jedan laik i jedan
klerik. Tako je car pomou missi mogao ostvarivati odreenu vlast nad grofovima, ak i s obzirom na injenicu da
njegovi izaslanici nisu uvijek bili ni efikasni ni poteni kao to su trebali biti.
Iako je suavao vlast grofova slanjem missi, Karlo je morao priznati njihovu sve veu vanost u vojnim poslovima.
Teoretski, svaki je slobodan ovjek trebao stupiti u vojnu slubu kada god bi bio pozvan, ali s obzirom na injenicu da
se za Karlove vladavine rat vodio praktiki svake godine, dosljedna primjena toga pravila dovela bi do velikih
potekoa. Obino su pozivani na oruje oni ljudi koji su ivjeli blie mjestu ratovanja, ali za siromanije posjednike su
ak i tako ograniene obveze predstavljale preteak teret. Oni su, naime, trebali na vojni poziv doi naoruani i s
hranom za tri mjeseca. Najvanija je potekoa bila da su morali napustiti svoje posjede u vrijeme poljoprivrednih
radova. Postupno se obveza odlaska svakoga slobodnjaka u vojsku pretvorila u obvezu odlaska samo bogatih
zemljoposjednika, dok bi se siromaniji udruili i dogovorili da u vojsku poalju jednoga koji bi ih predstavljao.
Primjerice, 808. godine, osobe koji su posjedovale vie od etiri mansusa sluili su osobno. Oni koji su posjedovali
manje bili su razvrstani u grupe tako da bi morali slati jednoga predstavnika na ukupno etiri mansusa. U isto je vrijeme
Karlo uoio da su veleposjednici stvorili privatnu konjaniku pratnju i da se mnogo siromaha, traei zatitu od bogatih
i monih, povezalo s njima odreenim osobnim vezama. Sukladno tome, vremenom su se poele davati dozvole svima
da u vojsku dolaze u odredu koji predvodi njihov gospodar, a ne, kao prije, u okviru lokalne jedinice koju je predvodio
njihov grof. Na taj su nain veliki zemljoposjednici postali najvaniji element u stvaranju vojske.
Za financiranje konjice ovako uglavljeni obiaji bili su jo vaniji. Car je, naravno, mogao zatraiti odreenu imovinu
kako bi nabavio konje (a ne financirao plaeniku vojsku), ali da bi se sastavio odred elitne konjice trebalo je napraviti
vie od jednostavnog razreza obveza po grofovijama. To su shvaali i Karlovi prethodnici, Karlo Martel i Pipin, pa su,
da bi stvorili to jau vojsku, a u nedostatku novca, rijeili problem na raun Crkve. Svojim najpouzdanijim sljedbe-
nicima dali su crkvene zemlje kao beneficije na doivotno uivanje, odnosno kao nagradu za slubu. Prvenstveno su
85

takvi posjedi bili dodjeljivani od kraljevih steevina. U svakom sluaju, u drugoj polovici 8. stoljea postalo je
uobiajeno da svi velikodostojnici na taj nain osiguravaju odred sebi vjernih konjanika. Karlo je namjerno poticao ovu
praksu i time osiguravao da u vrijeme rata novi posjednici slijede zastavu gospodara kojem slue. Zaeci feudalnih
odnosa i feudalizma, a upravo se to dogaa u Karlovo vrijeme, imat e kljune posljedice po europski srednji vijek.
Kao to je ve reeno, ope drutvene okolnosti poticale su konstituiranje pravnog sustava na lokalnoj razini. Sve to je
Karlo mogao uiniti bilo je da uvede neka manja poboljanja u ve ustanovljenu proceduru. U karolinko doba, a i u
ranijim vremenima, u sudovima je postojala posebna skupina sudaca zvanih scabini (francuski echevins). Oni su morali
odrediti koji zakon valja primijeniti u odreenom sluaju. Meutim, u veem dijelu Italije na snazi su bile odredbe lan-
gobardskih kraljeva. Sline je kompilacije karolinka vlast napisala i za Bavarce, Alamane, Sase, Frize i druge pokorene
barbarske narode, ali je u starim franakim zemljama ostao praktiki neizmijenjeni stari pravni sustav. Po tome, ukoliko
je netko ivio u Neustriji, sudilo bi mu se po Salijskom zakonu (odnosno zakoniku salijskih Franaka). Njegovo stvarno
podrijetlo vie uope nije bilo vano.
Ranije razlike u pogledu vojne slube izmeu galorimskog stanovnitva i Franaka (i drugih barbara) u Karlovo su doba
u potpunosti nestale. Uprava je sve punoljetne ljude smatrala Francima.
Financijska organizacija Carstva ostala je u osnovi nepromijenjena. Dvije glavne politike brige carske uprave
sudovanje i vojska ostale su i dalje zasnovane na besplatnom radu pojedinaca. Na isti nain, neposrednim
rekvizicijama, odravali su se i javni radovi, smjetanje i opskrba kraljevskih inovnika te prijevoz ljudi i robe.
Beskonaan niz takvih nameta pogaao je sela jo od vremena Rimskog Carstva. Postojali su i posredni porezi, zvani
thelonea ili dae. U Karlovo vrijeme porez su plaali pokoreni narodi, a opi porez najee se plaao ubiranjem
priloga, darova (dona). Ostavljali su ga velikodostojnici u doba velikih skuptina, a sami su na slian nain dobivali
darove od sebi podinjenih. Tako su i financije, kao i vojni sustav, sve vie postajale posao koji su ureivali seniori, a
ne drava.
Meutim, veliki dio Karlovih prihoda ostvarivao se na njegovim vlastitim posjedima jer je on bio najvei zemljo-
posjednik. Ova strana careve aktivnosti poznata je iz njegova Kapitulara o selima u kojem su detaljne odredbe kako
se njima upravlja. Svakom je selu na elu bio nadzornik (maior ili villicus), odgovoran viem inovniku koji se brinuo
za vie takvih posjeda. Nadzornik bi pokupio ljetinu i odvozio je u vea skladita, gdje bi ona bila na raspolaganju caru.
Svaki je nadzornik morao napraviti godinji izvjetaj o ukupnoj proizvodnji: ita, sijena, voa, ljenjaka, povra, vina,
piva, octa, ulja, lana, konoplje, meda, vune, koe i krzna, rogova, loja, mesa, domaih ivotinja, jaja, riba,
manufakturnih proizvoda. Morao je voditi rauna o svim seljacima i njihovim obvezama trebao je znati da li su
iskusni majstori za odreene poslove. Valjalo je popisati sve zgrade, orua i opremu, a bilo je i drugih zadataka. Iz
opirnih izvjetaja carevih opunomoenika vidi se da su ove odredbe uistinu i potovane.
Karlo je sebe smatrao pomazanikom Bojim i nasljednikom cara Teodozija I. zbog toga se vrlo otvoreno nametao kao
vlast Crkvi. Slobodno je iskazivao stav da je Rim pod njegovom vrhovnom upravom, a da papa uiva samo autonomiju
koja dolikuje tako istaknutom prelatu. Izgleda da se papa pomirio sa carskom dominacijom, jer mu je dugovao i osobnu
zahvalnost. Karlovi su se kapitulari odnosili i na sveenstvo i na laike. Kada bi se pojavio iskljuivo crkveni problem,
biskupi bi na koncilu djelovali prema Karlovoj inicijativi i pod njegovim predsjedavanjem. Izbori biskupa bili su pod
86

carevom kontrolom. Imenovao je i kandidate koje su morali izabrati crkveni redovi, pa je praktino kontrolirao i izbor
opata samostana. I biskupi i opati imali su, s druge strane, velike koristi od careve dodjele posjeda. Vladar bi im, jo od
vremena Merovinga, jamio i imunitet od grofova ili bilo koje svjetovne vlasti. Do 9. stoljea prelati su tako postali i
pravi posjednici, uivali su suverena prava i izjednaili se s grofovima u astima.
I u Karlovo vrijeme trgovina je bila u opadanju, a posljedica je bila da se praktiki ivjelo samo od poljoprivrede. Moe
se rei da su postojala uglavnom dva sloja: nekolicina su bili zemljoposjednici crkveni ili laiki, a veina neslobodno
ili poluslobodno seljatvo. U takvom drutvu nije bilo mjesta za trgovce koji obino ive u gradovima. Obrti i mala
proizvodnja su se, naravno, odrali jer su njihovi proizvodi ljudima bili potrebni, ali su se oni izraivali na velikim
zemljinim posjedima. Kao to opisuju Karlovi kapitulari, obrtnici su boravili u selima te su se prilagoavali njihovoj
zemljoradnikoj svakodnevici. Trgovina se svela na sitne poslove na seoskoj trnici. U doba Karolinga kovao se samo
sitan srebrni novac, iako je pravo kovanja bilo dodjeljivano svakome. Naposljetku, svaka je regija imala vlastiti novac,
to je pokazatelj da je stanovnitvo prisiljeno vriti male transakcije na malom prostoru jer je kronino siromano. Ipak,
istini za volju, s Istoka su i dalje, u zabaene provincije Zapada, pristizali lutajui trgovci, openito zvani Sirijci. Svi
podaci govore da ih je bilo relativno malo i da su u svojim neredovitim posjetama donosili samo luksuzne proizvode
koje su mogli kupili samo iznimno bogati. Trgovina ove vrste nije mogla biti poticaj bilo kakvom gospodarskom
razvoju. Konano, sve je to pridonijelo injenici da Karlovo vrijeme, bez obzira na izvanjski sjaj, nije donijelo nikakav
ekonomski boljitak.
Najbolji pokazatelj takvih skromnih razvojnih dosega jest i injenica da Karlo nije imao stalnu prijestolnicu imao je
nekoliko rezidencija i tijekom godina esto mijenjao boravite. Prema kraju vladavine najdue je boravio u Aachenu,
gdje je podigao i poznatu dvorsku kapelu. ini se da je taj grad mogao prerasti u glavni grad Carstva (jer je otprilike
zauzimao sredinju poziciju u toj velikoj dravi), ali za realizaciju takve ideje ne samo da je Karlov ivot bio prekratak,
nego se i Carstvo ubrzo poelo raspadati.

15. Karolinka renesansa
U doba Karolinga, odnosno od vremena Karla Velikoga, poeli su se obnavljati nauavanje i uenost. Sam Karlo nikada
nije nauio pisati Einhard tvrdi da, kada je imao vremena, privikavao je ruku na oblikovanje slova. Ali slabo je
uspijevao taj posao, krivo postavljen i prekasno zapoet. No, Karlo je itekako zasluan za poticanje obnove i razvoja
nauavanja i uenosti, to se u historiografiji naziva karolinka renesansa.
Einhard svjedoi da se Karlo marljivo bavio slobodnim vjetinama; pun potovanja prema uiteljima ovih predmeta,
iskazivao im je velike poasti. Uei gramatiku, sluao je akona Petra iz Pise, ve kao starca, a u ostalim predmetima
uitelj mu je bio Albin, iji je nadimak Alkuin, takoer akon, Britanac saskog roda, ovjek izuzetno velikog znanja u
svim disciplinama. Uz njega je Karlo posvetio vrlo mnogo i vremena i truda izuavanju retorike i dijalektike, a osobito
astronomije. Uio je raunati s napetom panjom i vrlo je pomno istraivao putanje zvijezda.
Valja uoiti da Karlu poticaj za takvu obnovu nije stigao sa Sredozemlja, kako bi se oekivalo do 5. ili 6. stoljea, nego
s Britanskih otoka. Italija je, jo od vremena pape Grgura I (590-604), padala u sve dublju krizu. panjolsku su osvojili
87

muslimani. Samo je meu Ircima i Anglosasima latinska uenost i dalje cvjetala. U Franaku su krenuli kasnije
glasoviti misionari sv. Kolumban i sv. Bonifacije. Ovaj drugi je bio suvremenik Bede Venerabilisa i sam uitelj prije
nego to je zapoeo veliki posao organizacije Crkve u Germaniji. Da bismo shvatili to je to karolinka renesansa, valja
se vratiti nekoliko stoljea unazad.
Kulturna dekadansa bila je na vrhuncu u merovinko vrijeme, onda kada slubeni kraljevski dokumenti pokazuju da
pisar ne zna osnovna gramatika pravila. Lijepo oblikovani rukopisi pretvorili su se u neitljivo pisanje.
Odnos crkvenih otaca prema uenosti bio je, moe se rei, pragmatian: Ambrozije, Augustin i Grgur, pa i drugi,
inzistirali su na mistinosti i prvenstvenoj potrebi vjere, a tek zatim na njima podreenim racionalnim snagama. Njihovi
intelektualni napori, iako vrijedni tovanja, bili su posveeni pobonosti: preobraenju pogana i heretika, irenju istine o
Kristovoj objavi i svim drugim praktinim nainima napredovanja kranstva. Uivanje u umjetnosti zbog umjetnosti
smatrali su grenim. Miljenja osnivaa samostanskih redova bila su slina, ali razliitost vjerske discipline u
samostanima omoguavala je i razliita praktina rjeenja. Irski su redovnici obino djelovali kao sveenici u narodu,
pa je to nametalo i posebnu potrebu za naobrazbom. Kako im latinski nije bio nita blii od grkoga, nastojali su nauiti
oba jezika. Mnogi su se od njih divili klasicima te su prepisivali njihova djela. Meutim, njihov je cilj i dalje bio,
prvenstveno, irenje vjere.
Izgleda da je benediktinsko redovnitvo u ovim stoljeima u neto manjoj mjeri poticalo uenost, iako u uvenoj Reguli
sv. Benedikta stoji kako su uenje, prepisivanje i rad na dobrobit Crkve najvea obveza. Samostani su morali imati
misale za svakodnevnu slubu Boju te knjige koje bi se glasno itale u vrijeme obroka. itali bi ih pismeni redovnici,a
da bi mogli raditi te poslove, mladi su redovnici stjecali odreena znanja, a djeaci iz vanjskog svijeta su stizali u
samostan. Meutim, benediktinski samostan ipak nije bio obrazovna institucija, jer se u njemu prvenstveno vodio
vjerski ivot i povezivao sa svakodnevnim poslovima. Nadalje, budui da su benediktinci inzistirali na podvajanju
obinog od samostanskog sveenstva, njihovi su samostani gubili i ono malo udjela to su mogli imati u obrazovanju
sveenika. Oni postaju izolirane zajednice pod vlau opata; ako je on imao sklonosti prema uenosti, njegova bi opatija
mogla postati poznata, ali to se dogaalo samo iznimno. U to vrijeme, prosjena samostanska kola bila je zapravo mala
skupina redovnika koji ue pisati latinski i prepisuju. Obina tamonja biblioteka bila je rezultat prepisivanja i
sadravala mnotvo knjiga, ponajvie vjerskog karaktera.
Tako je svjetovno sveenstvo bilo preputeno samo sebi. Da bi mogli iriti evanelje u narodu, trebali su posjedovati
neku naobrazbu. Ako je nisu mogli stei u samostanima, morali su im je osigurati biskupi. Iako su katedralne kole
postale vane ustanove u crkvenoj organizaciji, o njima se u pretkarolinko doba malo zna, a sigurno je da je
sveenstvo, barem u Franakoj, openito bilo iskvareno. Biskupi su esto bili svjetovnjaci i neznalice, provodili su ivot
na obiteljskim feudima, u politikim intrigama, ratovanju, lovu i drugim omiljenim zanimanjima polubarbarskog
plemstva. Oni izuzetni sveenici koji su mogli postati i intelektualne voe, poput Bonifacija, troili su energiju
pokrtavajui poganske zemlje ili reformirajui kransku hijerarhiju u ve pokrtenima. Tako je i njihov polet za
pouavanjem i pisanjem nestajao. Zbog toga su i 7. i 8. stoljee u Europi bili, po literarnoj produkciji i uenosti, vrlo
siromani. Znaajnijih je pisaca bila tek nekolicina.
88

Karlo je, sudei prema njegovim pismima i kapitularima, elio iz korijena mijenjati postojee stanje. Ve su u doba
njegova oca Pipina uitelji boravili na dvoru da bi poduavali mlade plemie. Iz ove je jezgre Karlo stvorio poznatu
kolu u palai te je iz Northumbrije doveo Alkuina da joj bude na elu. Alkuin je bio upravitelj katedralne kole u
Yorku, u Engleskoj, koju su osnovali uenici Bede Venerabilisa i bio je nastavlja svijetlih tradicija. U svakom je
sluaju bio prava osoba za provedbu Karlova plana. U Aachen je privukao uitelje sa svih strana: Anglosase, Irce, Italce
i Hispance te Franke iz Franake i Germanije. Iz te prve generacije samo je nekoliko imena vrijedno spomena, ali
njihove su zasluge druge naravi: potakli su u svojih uenika entuzijazam za uenje i omoguili stvaranje mnogih vanih
djela u sljedeem stoljeu. Ti su ljudi posjeivali velike opatije i biskupije, tamo organizirali lokalne kole, stvarali
knjinice, dali prepisivati stare tekstove, standardizirali bogosluje i poboljavali kvalitetu crkvene glazbe. Takvi su
projekti, potpomognuti izvanrednom Karlovom energijom, ubrzo stimulirali kulturni razvoj poznat pod imenom
karolinka renesansa. Meutim, krajnji rezultati i nisu bili tako blistavi dogodilo se samo da je obrazovni sustav,
neko ogranien na izolirane zajednice, dospio do neto irih slojeva drutva.
Iako su pojedini uenjaci karolinkog doba nadmaili u nekim aspektima Bedu, u prosjeku su za njim znatno zaostajali.
Alkuinova djela nisu predstavljala nita izuzetno sastojala su se uglavnom od dijaloga o slobodnim vjetinama i
komentara Biblije. Njegovo je djelo nastavio s velikim uspjehom uenik mu Hraban Maur, kasniji opat samostana Fulda
(danas grad sjeveroistono od Frankfurta na Majni). Maur je pisao i djela s didaktikom svrhom u kojima je kompilirao
Izidora iz Seville, crkvene oce i razne biblijske komentare. Takav je opus openito karakteristian za karolinku uenost
koja bi se vrlo rijetko odvaila krenuti u prostore originalnih spekulacija.
Drugi istaknuti predstavnik karolinke renesanse bio je Einhard (770-840). Najpoznatiji je kao autor ivotopisa Karla
Velikoga, kojim je stvorio obrazac srednjovjekovnih laikih biografija. Meutim, bio je i blizak prijatelj Karla Velikog,
kojem je car povjeravao nadzor nad svojim zdanjima, slao ga u vane diplomatske misije. Einhard se izdvajao iz
okoline idejom da je literatura neto vie od praktine potrebe za irenjem vjere. Smatrao je, takoer, da divljenje
klasicima i njihovo eventualno oponaanje nisu nespojivi s kranskim uenjem, a neki su klerici bili istoga miljenja.
Tako je Lupo, opat Ferriresa, vie vremena posvetio djelima poganskih pisaca nego teologiji. U isto vrijeme bilo je i
drugih, slinih pokuaja. Za nas je vjerojatno najznaajniji Ivan Skot Eri(u)gena (810-877), Irac koji sredinom 9.
stoljea stie u Franaku. Izgleda da ga suvremenici nisu osobito cijenili. Grki je znao tako dobro da je ak pokuavao
na tom jeziku pisati stihove. U glavnom djelu O podjeli prirode pisanom u obliku dijaloga, nastoji pomiriti i
ujediniti neoplatonistika i kranska shvaanja u jedan filozofsko-teoloki sustav u izrazito panteistikom smislu, to
vjerojatno nitko od njegovih suvremenika nije mogao razumjeti. Eriugena se u svoje doba jedini pribliio velikim
crkvenim piscima i nije imao nastavljaa. Zapravo, tada se neko samosvojno uenje nije ni moglo razviti, te je
nekritiko preuzimanje antikih uenja znailo samo izvjetaenost. Stvarni napredak postignut je tek u praktinoj
naobrazbi kakvu je zagovarao jo papa Grgur I Veliki.
Za karolinke epohe utemeljen je i suvremeni sustav pisanja. Naime, u javnoj su uporabi Rimljani pisali velikim uglatim
slovima, ali su se u kasnijim stoljeima poela koristiti oblija slova jer ih je bilo lake ispisivati. Prekidom sredozemne
trgovine nestalo je papirusa s trnica na Zapadu. Valjalo je pisati na skupoj pergameni, pa je tednja prostora postala
prijeka potreba. Da bi na stranicu stalo vie teksta, pisar je pisao manjim slovima i stiskao ih jedno uz drugo. Neka su,
89

da bi ouvala karakteristian oblik, pisana ispod, a neka iznad crte. Konano je to dovelo do pojave minuskule (razliite
od majuskule) malih slova s velikim slovima samo za naglaavanje vanijih rijei.
Toan razvoj ovog pisma teko je u potpunosti ustanoviti i neke stvari ostaju sporne. Ovdje samo valja primijetiti da je
ve u 8. stoljeu postojalo nekoliko vrsto oblikovanih minuskula: irska, iz koje se razvila anglosaska, tzv. vizigotska,
kojom je pisano u Hispaniji te beneventana, upotrebljavana u junoj Italiji i okolnim krajevima (kasnije i na istonoj
obali Jadrana). Seobama strunjaka i razmjenom rukopisa, svi su ovi rukopisi bili poznati u Franakoj, gdje je
karolinka obnova uenosti potakla sve veu potranju za lijepo i itljivo ispisanim knjigama. Ova je potranja konano
i dovela do stvaranja karolinke minuskule, kojoj je svojstven okrugli oblik slova te jasnoa i jednostavnost. Ispisan
vjetom rukom i ukraen iluminacijama u boji (to su usavrili irski redovnici), rukopis je postao riznica umjetnosti i
erudicije. Nedvojbeno je da su knjige 9. stoljea bile uzori koje su slijedili mnogi kasniji srednjovjekovni prepisivai, a
kasnije ak i tiskari.
Izvan uskog polja latinske naobrazbe karolinka renesansa nije postojala. Knjievnost na narodnom jeziku jo nije bila
stvorena, osim u obliku junakih pjesama koje su pjevali putujui svirai. Einhard tvrdi da je Karlo dao zapisati te
stare barbarske pjesme, ali nijedna od njih nije sauvana. Moemo samo pretpostaviti da su sline sagama,
sauvanima iz kasnijeg razdoblja. Od tzv. lijepih umjetnosti, sauvan je samo jedan vaan karolinki spomenik. Einhard
pie da je Karlo u Aachenu izgradio izuzetno lijepu baziliku, ukraenu zlatom, srebrom i broncom. Kako se materijal
nije mogao dobiti nigdje drugdje, donesen je iz Rima i Ravenne. Karlova crkva i danas stoji kao kapela unutar
aachenske katedrale. Ona nije, kako Einhard tvrdi, sagraena u bizantskom stilu, ali nije ni impozantna to je
oktogonalna graevina koja ima u promjeru jedva 15 metara.
Karlo nije uspio stvoriti dravnu vlast koja bi se odrala dugo vremena: jedan od mnogih razloga jest i taj da su
drutvene, ekonomske i prometne okolnosti i dalje ile na ruku centrifugalnim tendencijama, odnosno organiziranju
ljudi u male cjeline, a ne centralizaciji i stvaranju snane drave. Meutim, mnogo od onoga to je u Karlovo vrijeme
uinjeno, sauvalo se. Tijekom njegove vladavine zaustavljeno je drutveno i ekonomsko propadanje koje je poelo u 3.
stoljeu. Stvaraju se temelji nove drutvene i politike slike Europe. Razlika izmeu autohtonog rimskog i
novodoseljenog barbarskog (germanskog, pa dijelom i slavenskog) stanovnitva je nestala. Stare plemenske zakone
zamijenili su carski kapitulari. Crkva je znaajno ojaala bilo je mnogo novopokrtenih, jo vie onih koji su se poeli
ponaati sukladno kranskom moralu. Nedugo nakon Karlove smrti dolo je do nove krize, koja je predstavljala
nazadak u gotovo svim podrujima u kojima je za Karlova vremena dolo do napretka, ali taj nazadak nije znaio i
povratak na niske grane na koje je Zapad spao u 7. i prvoj polovici 8. stoljea. Zapadna i srednja Europa doivjele su u
Karlovo vrijeme prekretnicu nije to vie bila agonija staroga svijeta s tek srameljivim naznakama novoga doba, bilo
je to raanje novih drutvenih i politikih vrijednosti, pa i nove civilizacije. Franaka je drava taj sustav vrijednosti
poela iriti na svom teritoriju koji je bio vei negoli ijedna druga europska srednjovjekovna drava, potom, direktno ili
indirektno, i izvan svojih granica. Ti su impulsi primjerice, irenje romanike, prvog jedinstvenog europskog
umjetnikog stila potkraj 10. i u 11. stoljeu oznaavali stvaranje jedinstvenih ili slinih kulturnih i drutvenih
obrazaca na europskom prostoru. Za roenje Europe vano je Rimsko Carstvo, ali svakako i doba Karla Velikoga.

90

16. Pomorska sila Sredozemlja: Venecija
Venecija je jedinstven sluaj meu veim i znaajnijim talijanskim gradovima jedina je nastala u vrijeme kada je
Zapadno Rimsko Carstvo nestajalo ili je ve nestalo. Prodor Huna u Italiju polovinom 5. stoljea potakao je dotadanje
stanovnike doline rijeke Po da se ponu preseljavati prema sigurnijem lagunarnom pojasu na kojem su dotad obitavali
samo ribari i sakupljai soli. Dolaskom Langobarda 568. godine, broj stanovnika laguna se viestruko poveao. Male,
izolirane zajednice, zapravo otoci venetsko-bizantske civilizacije kojima su Langobardi bili u neposrednom zaleu,
postali su osamdesetih godina 6. stoljea dio Ravenskog egzarhata.
Prvi izabrani dud (od lat. dux, mlet. doge) bio je Orso, izabran 727. kao simbol otpora bizantskom suverenitetu. Njega
su naslijedili bizantski slubenici, sve do 751, kada je nestao Ravenski egzarhat. Uslijedila su desetljea unutarnjih
sukoba probizantskih i antibizantskih frakcija. Poetkom 9. stoljea dud Odelerije i njegov brat Beato sklopili su savez
s Francima i stavili se pod vrhovnitvo talijanskog kralja Pipina, kako bi se izmaknuli bizantskom suverenitetu.
Probizantski odgovor na ova dogaanja bio je da su dudevi iz dinastije Partecijaka premjestili sjedite vlasti na
otonu skupinu Rialto. Iako je franako-bizantski sporazum iz 812. godine jamio Veneciji politiku i pravnu
neovisnost o Franakom Carstvu, on nije potvrdio nikakvu stvarnu vlast Bizantskoga Carstva. Na taj je nain ve 840-
841. dud pregovarao o meunarodnim sporazumima u svoje vlastito ime. Neobian pravni i politiki poloaj male
neovisne drave, smjetene na izoliranom teritoriju izmeu dva carstva, umnogome je pridonio njezinoj funkciji
trgovakog posrednika.
Niz tekih sporova izmeu vodeih vladarskih obitelji, rivala koji su se borili za dudevsku poziciju, nije kodio brzom
rastu trgovine. Poveanje privatnih bogatstava vodio je postupnoj stabilizaciji stanja i stvaranju brojnijeg vladajueg
sloja koji je bio sposoban ograniiti dudevu vlast. Postupno se razvijala i specifina svijest pripadnosti Veneciji. Kako
se razvijala Europa, pogotovo od godine 1000, tako se razvijala i Venecija. Zapravo, prije bi se moglo rei da je
Venecija, odnosno da su njezina trgovaka i prometna funkcija, bili jedan od vanih elemenata toga razvoja.

91

V. PROPAST KAROLINKOG CARSTVA

17. Nasljednici Karla Velikog
Kada je Karlo Veliki umro, godine 814, teki problemi koji su bili prikriveni njegovim sposobnostima i karizmom
postajali su sve oigledniji. Carstvo je bilo veliko, putovalo se vrlo sporo, a stare sklonosti prema samodostatnosti bile
su jae negoli ikada. Muslimanska osvajanja uinila su plovidbu Sredozemljem krajnje opasnom, ime se bitno smanjio
dotok robe s Istoka. Sve slabija opskrba luksuznom robom s Istoka dodatno je umanjila trgovinu na Zapadu: unutar
Carstva trgovake veze gotovo da nisu postojale. Sloj siromanih ratnika, koji su podsjeali na stara germanska
vremena, neko glavni oslonac franakih kraljeva, osiromaili su zbog stalnih ratova te su mnogi postali ovisni o
velikim zemljoposjednicima. Ti veleposjednici bili su neskloni jaanju sredinje vlasti, a itava je vlast de facto bila
ovisna o njihovoj podrci. Oni su nadzirali sudove po administrativnim okruzima, bili su prevladavajui element u
vojsci. Iz tog je drutvenog sloja dolazila veina grofova i biskupa. Ti su dravni slubenici, kao i veleposjednici, esto
bili zainteresiraniji za jaanje svoje moi na lokalnoj razini negoli za izvravanje carevih naredbi. Einhard je tvrdio da je
veina grofova bili korumpirana i nepotena, a da se ak i missi moraju jako pozorno nadzirati. ak ni sam Karlo Veliki
nije bio sposoban zatititi svoje izaslanike od pritisaka grofova. Pod tim je uvjetima samo vrlo jak i sposoban vladar
mogao uvati privid reda i jedinstva. Karlovim nasljednicima, kako su bili ljudi vie nego prosjenih sposobnosti,
nedostajalo je njegove nevjerojatne energije i postojanosti. Pa i da su imali sve Karlove odlike, bilo bi im teko,
suoenima sa svim nevoljama tijekom 9. stoljea, odrati jedinstveno Carstvo. Dezintegracija Carstva, odnosno anarhija
koja je svela upravljanje na lokalnu ili u najboljem sluaju na regionalnu razinu nije se dala zaustaviti, a novi val
barbarskih provala dodatno je oteao funkcioniranje sredinje vlasti.
Karlov je nasljednik bio jedini sin koji ga je nadivio Ludovik Poboni. U historiografiji je bilo vrlo razliitih
miljenja o njegovu karakteru, ali svi se slau da je bio mnogo slabija linost negoli otac. Mogao je u povijesti moda i
ostati zabiljeen kao dobar vladar, da nije vladao u vrlo tekim vremenima. Za oeva ivota postao je kralj Akvitanije te
je bio hvaljen zbog dobre vladavine u toj pokrajini. Bio je mnogo obrazovaniji nego otac i bio je mnogo vie vezan za
vjeru, jer su mu uitelji bili vodei klerici onoga doba. Kada je stupio na prijestolje, otpustio je sve oeve savjetnike koji
su vodili nemoralan ivot. Zbog toga su se neki od monika koji su dotad najsnanije podravali kralja, od njega
udaljili. Bio je to zaetak opozicije sredinjoj vlasti. Negativan odnos prema njemu bio je jo vei zbog injenice da je
dugo ivio u Akvitaniji i da je imao malo zajednikog s istonofranakim plemiima, vrlo utjecajnima na dvoru njegova
oca. Zbog velike Ludovikove pobonosti papa i drugi crkveni visokodostojanstvenici imali su na njega veliki utjecaj.
Dok mu je otac bio iv, bilo je zamiljeno da se sam okruni za cara, ali nakon Karlove smrti ipak ga je zacario papa.
Tim je inom papa promicao tezu da Crkva izabire, postavlja i svrgava careve; Karlo se, nalaui sinu da se sam okruni,
vjerojatno elio oprijeti takvu stavu.
Ludovikovo preveliko uvaavanje Crkve oslabilo je njegov carski autoritet, ali su glavni razlog uruavanja ipak bili
problemi u obitelji. Na Ludovika su jako utjecali oni koje je volio i kojima je vjerovao, a svi ti ljudi istovremeno nisu
mogli biti zadovoljeni. Dobar dio svoje vladavine Ludovik je potroio na pokuaje da rijei nerjeiv problem
nasljeivanja prijestolja, a da nitko u obitelji ne bude nezadovoljan. Stari franaki obiaj dijeljenja kraljevstva izmeu
92

vladarevih sinova, kao da se radi o privatnoj imovini, nikada nije bio zaboravljen. Loe posljedice takve prakse u
prethodnih stotinjak godina bile su izbjegnute nizom okolnosti, odnosno time da je na ovaj ili onaj nain naposljetku
ostajao samo jedan pretendent na prijestolje. Karlo Martel je imao dva sina, ali je jedan otiao u samostan. Pipin je
podijelio kraljevstvo na dva dijela, da bi Karlo i Karloman imali svaki svoj dio, ali je Karloman ubrzo umro. I Karlo
Veliki je planirao podijeliti kraljevstvo, ali je Ludovik bio jedini od sinova koji ga je nadivio. Ludovik je imao tri sina
Lotara, Pipina i Ludviga te ga je problem nasljedstva teko optereivao. Ve je godine 817, dakle samo tri godine
poto je doao na prijestolje, odredio dijelove carstva koje e svaki od sinova dobiti, ali je u isto vrijeme elio ouvati
jedinstvo drave, pa je dvojicu mlaih sinova nastojao podvrgnuti najstarijem, Lotaru. Lotar je trebao biti car te je bilo
predvieno da on nadgleda vladavinu svoje brae u onim dijelovima drave (ak i znaajno manjim od njegova) koji su
im preputeni Pipin je dobio Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku. Osim toga, Lotar je postao oev suvladar, kako bi stjecao
iskustvo. No, ovakav Ludovikov plan odmah je odbacio Bernard, Ludovikov neak i Karlov unuk, koji je vladao
dijelovima Italije to ih je Karlo Veliki prepustio svome sinu i njegovu ocu Pipinu (umro 811). Osjetio se ugroenim te
je, podran od nekih oponenata carskoj vlasti, pokuao zavladati svojim podrujem kao neovisni kralj. Pobuna je vrlo
brzo uguena, Bernardovi su saveznici bili smaknuti, a on sam je trebao biti oslijepljen. Iako je samoinicijativno doao
na striev dvor kako bi zatraio milost, kazna je bila izvrena, a Bernard je ubrzo od komplikacija umro.
Ludovika je zbog toga ina obuzela grinja savjesti, a kada mu je sljedee godine umrla supruga, sve je to vidio kao
znak nezadovoljstva koji je stigao s neba. Pokajnitvo ga je titilo sve do 822. godine, kada je na svom dvoru u
Attignyju izvrio javnu pokoru izjavio je da je esto bio grean, u svom ivotu, u svojoj vjeri, u svojim obvezama, da
mu nije mogue navesti sve okolnosti u kojima je napravio greku. Ovakvo javno ponienje najbolji je pokazatelj
Ludovikove pobonosti, ali i razlike izmeu njega i njegova oca jednostavno je nemogue zamisliti Karla koji bi se na
taj nain poniavao pred svojim podlonicima. Taj je in nakodio Ludovikovu ugledu te je vjerojatno znaajno
ohrabrio njegove sinove da se pobune protiv njega.
Nedugo prije javne pokore u Attignyju, Ludovik se ponovno oenio, to je bila jo jedna greka. Nova carica Judita bila
je prekrasna, ali energina ena te je ubrzo poela presudno utjecati na svoga supruga. Kada im se rodio sin Karlo,
Judita je privoljela cara da za djeaia predvidi dio drave. Ostala tri Ludovikova sina opirali su se bilo kakvim
koncesijama koje bi dobio njihov polubrat te su prezirali oca. Smatrali su da se pokazao slabiem. U isto vrijeme nitko
u obitelji nije volio najstarijeg sina Lotara, koji je postavi suvladar, poeo preuzimati previe ovlasti u svoje ruke.
Beskrajan niz svaa u obitelji konano je prerastao u graanske ratove. Jednom su tri starija sina ujedinila snage protiv
Ludovika, pa ga ak i zatoila. Potom je Ludovik uspio ujediniti mlae sinove protiv Lotara te tako povratiti vlast.
Jedina strana koja je iz ovih besmislenih borbi izvukla korist bilo je plemstvo, koje je postajalo sve neovisnije dok su se
njihovi seniori svaali i ratovali. Pipin Akvitanski umro je 838. godine, a Ludvig je bio u oevoj nemilosti. Stoga se
Ludovik ponovo okrenuo Lotaru, ponudio mu je ispriku i polovicu drave ukoliko bi zatitio najmlaeg Karla i
pomogao mu da zadri vlast nad drugom polovicom. Lotar je prihvatio oevu ponudu, pa je Ludovik Poboni konano
ispisao sporazum o nasljeivanju koji su ukljuivali sve spomenute elemente, ponadavi se da je naposljetku uspjeno
zavrio sporove oko svoga nasljedstva.
93

Meutim, kada je Ludovik umro 840, sve je ubrzo postalo mnogo gore negoli je bilo. Lotar se nije pridravao
sporazuma koji je prethodno prihvatio, nego je za sebe traio itavo Carstvo, sukladno sporazumu iz 817. godine.
Logino je da se Karlo, koji je kasnije prozvan elavim, tome suprotstavio i da se povezao s razvlatenim Ludvigom
Bavarskim. Tako je poeo rat trojice brae. Plemstvo je tijekom ratova koristilo sve mogunosti kako bi od zaraenih
strana iznudilo to je mogue vie ustupaka, pa se i priklanjalo onoj strani koja je nudila vie. U interesu je plemstva
bilo da nijedna od strana ne postigne potpunu pobjedu. Stoga su se oba tabora morala pomiriti sa stvarnom ili moguom
nelojalnou u svojim redovima. Jedina velika bitka u ratu, ona kod Fontenaya 841. godine, zavrila je bez pobjednika,
iako su obje strane potom davale umnogome pretjerane informacije o protivnikim gubicima. Suvremenici, u
nemogunosti da spoznaju prave razloge sve veih uspjeha vikinkih napada, vjerovali su da je to stoga to je mnogo
ljudi izginulo u graanskom ratu, pa da zbog toga nije bilo nikoga tko bi uvao granicu. Nema potvrde da je dolo do
tako dramatinog pada broja ratnika, prije bi uspjehe Vikinga valjalo pripisati sve veoj slabosti sredinje vlasti.
Ubrzo nakon bitke kod Fontenaya Karlo i Ludvig su se razili, ali su jo bre shvatili da su razjedinjeni nemoni protiv
Lotara. Stoga su se u veljai 842. sastali u Strasbourgu i obnovili savez. Svaki od njih dao je javni zavjet da podrava
onog drugog, a pritom je koristio govorni jezik (a ne pisani latinski), kako bi ga razumjeli i nazoni vojnici. Kako je
Karlu u razliitim diobama bila preputana Franaka, a Ludvig je dugo godina vladao dijelom dananje Njemake, tako
je i veina njihovih sljedbenika dolazila iz tih krajeva. Sukladno tome, potom zapisane prisege svjedoe o ranim fazama
razvoja jezika iz kojih su se kasnije razvili francuski i njemaki. Prisega je glasila:
Za ljubav Boga i zajedniki spas kranskoga naroda i nas, od dana dananjega pa ubudue, sve dok mi Bog bude
davao mudrost i mo, odnosit u se prema ovom mom bratu kao to se valja pravedno odnositi prema bratu, pod
uvjetom da to isto ini i on sam. A s Lotarom neu pristati ni na kakav sporazum koji bi mogao natetiti ovom mom
bratu.
Verzija na romanskom jeziku glasila je:
Pro Deo amur et pro Christian poblo et nostro commun salvament, dist di in avant, in quant Deus savir et podir me
dunat, si salvarai eo cist meon fradre Karlo et in adiudha et in cadhuna cosa si cum om per dreit son fradra salvar dist, in
o quid il mi altresi fazet; et ab Ludher nul plaid numquam prindrai, qui meon vol cist meon fradre Karlo in damno sit.
Verzija na germanskom jeziku glasila je:
In Goddes minna ind in thes Christianes folches ind unser bedhero gealtnissi, fon thesemo dage frammordes, so fram
so mir Got gewizci indi madh furgibit, so haldih thesam minan bruodher, soso man mit rehtu sinan bruodher scal, in
thiu, thaz er mig sosama duo; indi mit Ludheren in noheinin thing ne geganga, the minan willon eino ce scadhen
werben.
Ova je zajednika prisega dvojice brae prisilila Lotara da se prvo povue u Italiju, a potom da se s njima konano
dogovori. Sljedee su se godine (843) braa sporazumjela o podjeli vlasti. Bio je to ukupno deseti sporazum, a kako je
potpisan u Verdunu, dobio je ime po ovom francuskom gradu. Lotar je zadrao carski naslov te mu je ostavljen najvei
dio drave. No, njegov je dio bio dugaak radilo se o sredinjem pojasu koji se pruao na sjeveru od ua Rajne u
Sjeverno more sve do Rima na jugu, na zapadu do Rhne i Rajne na istoku. Taj prostor, dugaak preko 1500 km, nije
94

bio ni politiki, ni zemljopisno ni kulturno jedinstven. Bilo ga je, u teoriji, vrlo lako napasti s bilo koje strane, i,
sukladno tome, krajnje teko braniti. Pogotovo stoga to granice izmeu tih drava nikada nisu jasno odreene, a nisu
postojale ni prirodne granice. Formiranje takve umjetne tvorevine pokazuje to su tada Franci podrazumijevali pod
pojmom drava: za njih je kraljevstvo bilo ponajprije skupina grofovija ili slinih administrativnih jedinica koje se
pokoravaju istom vladaru. Nikada nisu smatrali da su potrebne nekakve drugaije veze. injenica da je Lotar zavladao
sredinjim dijelom nekad jedinstvenog carstva, odredila je i dijelove koji su preputeni drugoj dvojici brae. Ludvig
Bavarski (Njemaki) dobio je gotovo sve zemlje istono od Rajne, dok je Karlo elavi zavladao zapadnim dijelom
nekadanje drave. Ta je podjela bio jedan od ranih imbenika koji je uvjetovao formiranje naroda i nacija u stoljeima
koja slijede tada je franaki teritorij (Zapadna Franaka), poslije Francuska, jasno odijeljen od germanskog, poslije
Njemake (Istona Franaka), a i Italija se vrlo brzo odcijepila od sredinje vlasti. Ostatak zemalja izmeu Francuske i
Njemake za dugo vremena nee dosei politiku stabilnost i bit e mnogo stoljea kamen spoticanja i uzrok ratova.
Lotarovo je kraljevstvo bilo po svojoj prirodi slabo, pa je stari franaki obiaj podjele oevine svim sinovima ubrzo
doveo do njegove potpune propasti. Lotar je prije smrti 855. godine dodijelio svakom od tri sina dio svoje dravine.
Najstarijem sinu Ludoviku II predao je Italiju. Ludovik je odnio sa sobom i carsku titulu, ali je taj naslov za njegove
vladavine izgubio svaku faktinu vrijednost. Drugi sin, Karlo, dobio je podruje izmeu Alpa i rijeke Rhne (sve do
obala Sredozemlja), podruje koje e kasnije postati kraljevstvo Burgundije. Trei sin, koji je nosio oevo ime Lotar,
dobio je sjevernije zemlje. To je podruje uskoro postalo znano kao Lotarovo kraljevstvo, odnosno Lotaringija ili
Lorraine. Valja znati da je Lorraine u to vrijeme bila mnogo vea negoli istoimena dananja francuska pokrajina u 9.
stoljeu ona je obuhvaala i dananju Alzace, dananju Nizozemsku i znaajan dio istone Francuske i zapadne
Njemake. Lotar Mlai umro je 869. ne ostavivi nasljednika, pa su se njegovi strievi Karlo elavi i Ludvig Njemaki
odmah poeli sporiti oko nasljedstva. Sporazumom u Mersenu, sljedee godine, Lorraine je podijeljena izmeu dvojice
brae, ali ni ovaj dogovor nije trajao due od prethodnih, pa su braa ostala u vrlo loim odnosima. Car Ludovik II je
tijekom vladavine bez veih uspjeha nastojao osnaiti svoj autoritet u Italiji. Kada je 875. umro, Karlo elavi i Ludvig
Njemaki imali su jo jedan razlog za svau. Svaki od njih elio je carski naslov, ali je Karlo prvi stigao do Rima, gdje
je na Boi 875. godine i okrunjen. Bila je to godinjica krunidbe Karla Velikoga, ali i jedina slinost dviju ceremonija.
U relativno kratkom razdoblju od 75 godina Carstvo je postalo vie fikcija, negoli realnost im je dobio carsku titulu,
Karlo se vratio u Francusku, a papu i Italiju prepustio je njihovoj sudbini.
Ludvig Njemaki umro je 876, a Karlo elavi 877. godine. Njihovi nasljednici jedva da su ih nadivjeli za koju godinu.
Do 884. na ivotu su bila samo jo dva legitimna nasljednika dinastije Karolinga Karlo Debeli, sin Ludviga
Njemakog te Karlo Bezazleni, unuk Karla elavog. Kako je Karlo Bezazleni bio petogodinje dijete, francusko je
plemstvo odluilo prihvatiti Karla Debelog kao svog vladara. On je ve nosio titulu njemakoga kralja, a za cara je bio
okrunjen 881. godine, pa je tako njegovo stupanje na zapadnofranako prijestolje ponovo ujedinilo karolinke zemlje
pod jednim vladarom. Meutim, bio je to jedini Karlov potez vrijedan panje, jer se radilo o posve nesposobnoj osobi.
Karlo je bio svrgnut 887. godine, a umro je tri mjeseca kasnije. S njegovom abdikacijom ugasila se i zapadnofranaka
grana dinastije Karolinga. Ubrzo je mono plemstvo stvorilo je nove kraljevske dinastije u Francuskoj, Njemakoj i
Italiji, doim su Burgundija, Provence i Bretanja postale neovisna kraljevstva. injenica jest da je Karlo Bezazleni
ponovo doao na zapadnofranako prijestolje 898. godine, te da su on i njegovi nasljednici formalno bili na vlasti jo
95

gotovo itavo stoljee, ali je njihova vlast bila krajnje nesigurna. Suparnika kraljevska obitelj, koja je potekla od
parikih grofova, uvijek je bila spremna zasjesti umjesto njih na prijestolje. S druge strane, mono je plemstvo uvijek
trailo takve ustupke u zamjenu za svoju podrku da je kralju ostalo vrlo malo stvarnih ovlasti.

18. Nove barbarske provale
Obiteljske svae, podjele Carstva, nesposobnost pojedinaca sve je to okarakteriziralo vladavinu posljednjih Karolinga.
Veliki zemljoposjednici su na najbolji mogui nain iskoristili slabosti svojih careva i kraljeva kako bi postali praktiki
neovisni vladari na svojim malim posjedima. U odnosu na kranske ideale, koji su stalno naglaavali potrebu jedinstva
krana i kranstva (ut sint unum da budemo jedno ili budimo jedno), franako je plemstvo pokazivalo krajnje
malo lojalnosti. Najistaknutiji ljudi Crkve 9. stoljea, koji su istovremeno bili i najueniji ljudi toga doba, bili su
zgroeni graanskim ratovima, neredom i loim upravljanjem. Naime, ni Crkva nije mogla dobro funkcionirati na
prostoru koji je bio razdijeljen izmeu sitnih, posvaanih tirana. Njezinoj ve prilino vrsto centraliziranoj organizaciji
to je nanosilo teke tete. Mali lokalni silnici traili su miljenike meu biskupima i opatima, pa su rezultati znaajnih
reformi 8. stoljea uglavnom bili dokinuti. Pod vodstvom takvih ljudi kao to je bio Hinkmar, biskup Reimsa, Crkva se
estoko borila da ouva jedinstvo tadanjih drava. Svaki put iznova poticali su ratoborne Karolinge da se zakunu kako
e ivjeti u miru jedan s drugim te pomagati jedan drugom u obrani i vladavini zemljom. Svaki put iznova karolinka je
obitelj ove prisege krila zbog, kako su ljudi Crkve smatrali, pohlepe i ljubomore svojih lanova. Pa ipak, Crkva nije
mogla napustiti Karolinge. Kako god nesposobni i loi bili, oni su se poneto razumjeli u vrijednosti koje donosi velika
drava i u metode kojima se njome vlada; za sve to njihovi protivnici feudalci nisu uope imali razumijevanja.
Meutim, Crkva je u svom nastojanju da ouva jedinstvo drave i autoritet Karolinga imala vrlo malo uspjeha. Poput
Rimskoga Carstva, i Karolinko je propalo jer nije bilo nijedne znaajnije drutvene grupe koja je nastojala ouvati
njegovo jedinstvo i spasiti carsku vlast. Ekonomski interesi nisu nadilazili lokalnu razinu, a politika lojalnost
iskazivala se puno prije i radije lokalnom moniku negoli udaljenom vladaru. U doba Karolinga nisu niti Crkva, a niti
carska obitelj mogli zaustaviti ili barem usporiti postupno rastakanje sredinje vlasti, to je ve razorilo mnogo jae
Rimsko Carstvo.
Pa ipak, potpuna i brza propast Carstva koje je stvorio Karlo Veliki nije se dogodila samo zbog unutarnjeg rastakanja.
Neki privid jedinstva vjerojatno bi se odrao, u najmanju ruku izvjesno vrijeme, da se nije dogodio novi niz barbarskih
provala. Poele su u prvim desetljeima 9. stoljea i trajale vie od stotinu godina. Ove su provale bile, barem to se tie
zapadne Europe, najgore koje su joj se ikada dogodile. Po svemu sudei, razaranja i tete bile su vee negoli u vrijeme
germanskih seoba u 5. stoljeu. Za razliku od Germana, novi su napadai u prvo vrijeme bili zainteresirani ponajprije za
pljaku, a tek poslije za naseljavanje. Karolinki su vladari bili bespomoni protiv brzih napadaa, jer su i svoje odrede
vrlo rijetko mogli upozoriti i pokrenuti toliko brzo da bi mogli uhvatiti lukave neprijatelje. Putevi su postali jo
nesigurniji negoli prije, a svako je manje podruje trebalo organizirati svoju vlastitu obranu. Lokalni monici preuzeli
su zadau zatite svojih posjeda, pa su tako, preuzevi obveze sredinje vlasti, preuzeli i njihove ovlasti. Kada su
barbarski napadi u 10. stoljeu konano bili zavreni, feudalizam se vrsto oblikovao u Francuskoj i Italiji, a izgraivao
se u Engleskoj i Njemakoj.
96

Novi su barbarski napadai bili Saraceni, Vikinzi/Normani te Maari. Svaki od tih naroda napao je Europu s druge
strane prvi s juga, drugi sa sjevera, trei s istoka. Sa svojim malim brodovima ili pak lakom i pokretljivom konjicom
uspjeli su dosegnuti praktiki do svakog mjesta na europskom kontinentu. Opustoili su svaku regiju od britanskih
otoka do Sicilije i od Biskajskog zaljeva do Crnoga mora. Pljakali su sve to se moglo odnijeti zlato, srebro,
plemenite metale, odjeu, pa ak i djecu, koju su mogli prodavati u roblje. Ruili su i palili sve to nisu mogli
opljakati, a ubili su stotine i tisue ljudi. Slomiti njihove napade ili ih integrirati u europski civilizacijski okoli, bilo je
isto toliko teko, ako ne i tee, negoli u vrijeme germanskih napada i seoba nekoliko stoljea prije.
Ime Saraceni oznaavalo je u doba rimske i prvih stoljea bizantske vladavine jedno od semitskih plemena na Sinaju.
Poslije, odnosno openito u srednjem vijeku, a osobito za kriarskih ratova, bio je to naziv za Arape i islamizirane
narode Sredozemlja. U uem smislu, u hrvatskoj historiografiji i kulturi, Saraceni su oni Arapi koji su, pristiui
uglavnom iz sjeverne Afrike, od 8. do 10. stoljea pljakali sredozemne obale Europe.
Saraceni su stigli prvi, najdulje su napadali, a ini se da su, usprkos tome, uinili najmanje tete. Doseg njihovih napada
bio je relativno ogranien na Sredozemlje i njegovo neposredno zalee juna Francuska, Italija, hrvatska obala
Jadrana, Grka. injenica da su uglavnom stizali morem i da su za naseljavanje postali zainteresirani prije Vikinga i
Maara, rezultirala je time da su njihovi napori za privremenim zaposjedanjem ostali koncentrirani na manji broj
lokacija. Osim toga, u vrijeme dok su Saraceni napadali, drave iz kojih su oni potekli, zapadale su u unutarnje krize, pa
su i oni sami bili osjetljiviji na eventualne protunapade. Ipak, zbog njihova zaposjedanja nekih dijelova june Italije,
itava je Italija patila stotinjak godina, a sredozemna je trgovina zbog njih bila prilino nesigurna sve do 11. stoljea.
Saraceni su ponajprije stizali iz sjeverne Afrike, manje iz panjolske. Kada su Arapi poetkom 8. stoljea osvojili
panjolsku, iva elja da krenu na Franaku nagonila ih je na daljnja osvajanja, tako da su male kranske dravice
preivjele u planinama na sjeveru Pirenejskog poluotoka. Karlo Veliki je, osnovavi panjolsku marku, produio
egzistenciju svojevrsnih tampon-teritorija prema muslimanima u panjolskoj. Stoga je muslimanska panjolska bila
dobrim dijelom izolirana od ostatka Europe. Na Pirenejskom poluotoku muslimani su se iscrpljivali u napadima na
kranske drave na sjeveru i u meusobnim sukobima, pa u 9. i 10. stoljeu za Europu nisu predstavljali veu opasnost.
Za razliku od onih iz panjolske, Saraceni sjeverne Afrike bili su velika prijetnja. Vrlo sposobni pomorci, opasni gusari
i pirati postali su ve polovicom 7. stoljea, kada se, po svemu sudei, jedan broj kranskih pomoraca stavio u slubu
novih osvajaa, a drugi preao na islam. Do 9. stoljea njihovi su napadi od gusarenja prerasli u osvajanja. Poeli su
osvajati i naseljavati otoke zapadnog Sredozemlja koji su im sluili kao baza za napade na samo europsko kopno.
Osvajanje Sicilije zapoelo je 827. godine i gotovo je zavreno do polovice stoljea, a posljednje kransko uporite
Taormina palo je u arapske ruke 902. godine. U isto su vrijeme posve podvlatene i Sardinija i Korzika. Napadali su i
talijansko kopno, ali s manje uspjeha. Neke su gradove na jugu Apeninskog poluotoka drali i sedamdesetak godina, a
Bari, osobito vaan za daljnje napade po Jadranu, punih trideset (840-871). Nikada nisu osvojili dovoljno teritorija kako
bi stvorili saracensku dravu u Italiji, ali iz uporita koja su vrsto drali bili su u mogunosti pljakati i terorizirati itav
Apeninski poluotok i mnoga mjesta na istonoj obali Jadrana. Muslimani su uspostavili i strateki vaan mostobran na
uu rijeke Garigliano, izmeu Rima i Napulja, koji im je omoguavao da od pape trae danak i pljakaju Monte
Cassino.
97

Druga saracenska pljakaka skupina osvojila je 890. Fraksinet (dananji Frainet na Azurnoj obali) i drala ga sve do
973. godine. Iz njega su mogli nadgledati nedaleke alpske prijelaze i pljakati trgovce. Odvjetak Karolinga koji je
vladao Italijom iscrpljivao se u borbama protiv Saracena, ali ih nikada nije uspio posve istisnuti iz zemlje. Piratska je
gnijezda bilo mogue eliminirati tek onda kada su lokalni magnati postali toliko prestraeni ili zabrinuti muslimanskom
prisutnou da bi zaboravili meusobne razlike i prestali sklapati saveze s nevjernicima. Primjerice, 871. godine bio
je potreban savez italskog cara Ludovika, Bizantinaca, pape, Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana, Konavljana,
Dubrovana te svih dalmatinskih gradova da bi otjerali muslimane iz junotalijanskog Barija. Naposljetku su potkraj 9.
stoljea muslimani posve istisnuti s talijanskog kopna, ali su neki sredozemni otoci ostali pod njihovom vlau do 11.
stoljea. Tada su talijanski gradovi postali dovoljno jaki da zagospodare Sredozemljem, a normanski su avanturisti
istisnuli Saracene sa Sicilije.
Vikinzi ili Normani jedan su narod, ali su imena razliitog postanka. Naziv Normani nastao je u napadnutim europskim
zemljama koje su o napadaima znale samo da dolaze preko mora, sa sjevera. Naziv vikingr oznaava u
staronorvekom gusara. U historiografiji se uobiajilo da Viking oznaava te napadae u vrijeme dok samo pljakaju,
a da se o Normanima govori od trenutka kada ponu trajno naseljavati neko podruje.
Za razliku od Saracena, Vikinzi su svojim napadima obuhvatili mnogo vei prostor, poinili mnogo vie zloina i
napravili jo vie tete. Napadali su praktiki svaku europsku zemlju od panjolske do Rusije, ali su najvie razarali na
britanskim otocima i u Francuskoj. Miroljubivo su naselili vei prostor Orkneyske i Farske otoke, Island, Grenland, pa
su ak, privremeno, osnovali i jednu koloniju na sjevernoamerikoj obali (na dananjem Newfoundlandu).
Nijedan izvor ne svjedoi o razlozima zbog kojih je iz relativno siromane Skandinavije ba u tim stoljeima iselilo
toliko mnogo stanovnika. Nije posve jasno ni zato se to dogodilo ba tada, a ne prije ili poslije. Dodue, zbog otre
klime i nepovoljnih uvjeta za zemljoradnju germanska su plemena Skandinavije preteno s podruja dananje vedske
odlazila prema jugu ve od 1. stoljea. ini se da je do novih seoba dolo u 5. stoljeu kada su germanska plemena
napustila dijelove istone i srednje Europe i ostavila ih praktiki nenaseljenima, a resursima siromana Skandinavija,
iako relativno slabo naseljena, nije mogla prehranjivati ni one koji su tamo ivjeli. Stoga je selidbeni val opet zapoeo i
trajao s manjim ili veim intenzitetom sljedea dva stoljea, ali je Europa poela osjeati pritisak tek kada su
novopridola skandinavska plemena naselila svu raspoloivu zemlju. Osim toga, smatra se da je uzrok poveanja broja
stanovnika poboljanje ivotnih uvjeta, a da su oni i uzrok i posljedica sazrijevanja politikih prilika. To znai da je u
skandinavskim drutvima postojala tendencija ujedinjavanja i stvaranja veih i snanijih politikih cjelina. ini se da bi
jedan od razloga odlaska stoga mogao biti da su lokalne voe, koje su pobijedili jai protivnici, radije otili iz
Skandinavije nego se pokorili. Tako su se zasigurno dogaaji odvijali u Danskoj, gdje su kraljevi vodili duge i uspjene
ratove protiv plemstva.
Skandinavci su dobro poznavali srednju i zapadnu Europu. Bili su uspjeni trgovci prije negoli su postali gusari i
kontrolirali su jedan od najvanijih trgovakih puteva u Europi. Bio je to put od Kaspijskog mora na istoku preko
trgovakih gradova na Volgi do porjeja rijeka koje se ulijevaju u Baltik. S Baltikog mora roba je brodovima bila
voena prema Engleskoj, njemakim zemljama, Flandriji i Francuskoj. Ovaj je put postao osobito vanim od 7. stoljea,
98

kada su trgovinu Sredozemljem ugrozili i znaajno umanjili muslimani, pa su se mnogi trgovci orijentirali na luke i
rijeke sjeverne i sjeveroistone Europe.
Skandinavci su iskazali nemir ve u vrijeme Karla Velikoga. Danci su u posljednjim godinama 8. stoljea upadali preko
sjeverne granice Carstva, a zabiljeeno je i nekoliko pokuaja da se napadnu Engleska, Irska i Frizija. Ovi prvi upadi
bili su relativno neuspjeni, ali su ponajprije bili istraivakog karaktera: Vikinzi su tada uoavali slabe toke u obrani
europskih zemalja. Posebice je to bilo oigledno u sluaju Irske, dobrim dijelom zbog loe politike i vojne
organiziranosti u toj zemlji. Na samom poetku 9. stoljea Irska je jedina bila na meti teih vikinkih napada, dok su do
ostalih zemalja dolazili tek povremeno. Meutim, oko 830. godine graanski su ratovi ve prilino nagrizali snagu
Franakog Carstva, a u isto su vrijeme napadai sa sjevera poeli sve ozbiljnije prijetiti. U to doba Vikinzi su ve
osnivali stalne baze na neprijateljskom teritoriju u Irskoj od 831, u Francuskoj od 843, u Engleskoj od 851. Baze su
obino bile na otocima i na uima velikih rijeka primjerice, otok Noirmoutier na uu Loire, Oissel na uu Seine te
Sheppey na uu Temze. Tada kreu u pohode ne zato to su eljni avantura, ve stoga jer im je pljaka postala stalno
zanimanje. Za gospodare mora, a Vikinzi su to bili, nije bilo nikakvih problema da se te baze obrane, a one su
istovremeno bile idealne pozicije za ulazak lakim brodicama drakarima duboko u neprijateljski teritorij. Kada su te
baze bile uspostavljene, praktiki vie nijedno mjesto u blioj ili daljoj okolici nije bilo sigurno, jer su se naselja gradila,
u pravilu, uz vodene tokove, kako bi voda bila lako dostupna. Vikinki drakari bili su plitkoga gaza, dugaki do 23 m (a
moda i vie); na njih se moglo ukrcati dvadeset, pa ak i do etrdeset ljudi. Fascinantne su bile plovidbene mogunosti
tih brodova: uplovljavali su i u rijeke i rjeice diljem Europe, ali i plovili do Islanda, Grenlanda i Amerike.
Vikinzi ipak nisu u potpunosti ovisili o brodovima. Kada bi bili blokirani utvrenim ili niskim mostovima ili pliinama,
ostavili bi brodove, ukrali bi konje i nastavili pljaku kao konjica. Zapravo, u zemljama u kojima su ve bili prilino
brojni, kao to je bilo sluaj u Engleskoj, u jednom su trenutku gotovo potpuno prestali pljakati vozei se brodovima:
otad su se kretali, uglavnom na konjima, uzdu i poprijeko po zemlji. Glas o vikinkoj iznimnoj hrabrosti i vojnikim
sposobnostima irio se velikom brzinom Europom, pa su mnogi vladari, ukljuujui i karolinke careve, plaali danak
kako bi izbjegli njihove napade.
Vikinki su napadi dosegnuli vrhunac tijekom estog desetljea 9. stoljea, dakle, izmeu 850. i 860. godine. U to
vrijeme njihove su vojske drale vie od polovice Irske i Engleske. Juni dio Frizije ve je bio dodijeljen jednom od
vikinkih vojskovoa. Nakon to su Rouen, Pariz i Bordeaux bili opljakani izmeu 841. i 846, u ovom desetljeu
praktiki vie nijedan sjevernofrancuski grad nije bio poteen. Osobito su stradali gradovi uz rijeke Loire, Seine i
Garonne. Vikinki su napadai uspjeli popljakati i Utrecht (u dananjoj Nizozemskoj) i Bremen (u sjeverozapadnoj
Njemakoj). Jedna se skupina pljakaa 860. godine zaletjela u Sredozemlje, i ludom odvanou, napala neka mjesta u
panjolskoj, i pod kranskom i pod islamskom vlau, potom u Maroku te u delti rijeke Rhne. Pohod je zavren
pljakom malenog grada Lanuvija u srednjoj Italiji (30-ak km jugoistono od Rima); prema rijeima napadaa, radilo se
o greci, jer su ga zamijenili za Rim. Iako se ovaj prodor Vikinzima nije pokazao osobito korisnim, on pokazuje opseg
teritorija koji je mogla dosegnuti jedna jedina ekspedicija.
Do ovoga su trenutka pljakai postali osvajai. Kako na podrujima koja su pljakali vie nije ostalo nita za pljaku,
osim preuzimanja vlasnitva nad zemljom, onda su Vikinzi uzeli zemlju: stalne baze na neprijateljskom teritoriju
99

prerastale su u normanske grofovije ili kraljevstva. Ta se promjena najprije dogodila u Irskoj, u zemlji koja je tijekom
vikinkih pljakakih pohoda najvie propatila; normanska su kraljevstva obuhvatila vie od polovice otoka, ali su u 11.
stoljeu dospjela u krizu. Irsko autohtono stanovnitvo nije se predavalo, a normanski su se vladari iscrpljivali u
meusobnim borbama. Tako su Normani izgubili sav teritorij osim relativno malih prostora na istonoj obali oko
dananjeg Dublina i Waterforda. Ta su podruja ostala pod njihovom vlau sve do engleskog osvajanja u 12. stoljeu.
Vikinzi su imali jo manje uspjeha u uspostavi stalnih boravita u Njemakoj. Dio Frizije ustupljen im je 855. godine,
pa su imali mogunosti za miran razvoj i suivot sa susjedima. Meutim, njihovo je vodstvo bilo suvie ratoborno
odmah su se upleli u politike prijepore u Njemakom Kraljevstvu, u odabiru strana izabrali su pogrenu, pa je
normanski voa bio ubijen. Njegove je sljedbenike suparnika strana praktiki unitila, i tako je Frizija za Normane bila
izgubljena.
Otprilike u isto su se vrijeme Normani, ponajprije Danci, ve snano angairali u Engleskoj. Sjeverozapadni dio zemlje
zauzeli su bez mnogo problema, potom ga je koloniziralo veliko mnotvo Normana. Tragovi danske kolonizacije
oitovali su se stotinama godina nakon ovih dogaaja (ak i u 20. stoljeu) u imenima mjesta (Norwich i druga), jeziku,
poljoprivrednim metodama, osobitostima lokalne vlasti. ak su i prema nekim antropolokim karakteristikama
(uestalosti krvnih grupa) stanovnici kraja oko Norwicha blii Dancima negoli drugim dijelovima Engleske.
Poto su zaposjeli sjeverozapad, Normani su krenuli na Wessex i prema jugu. Zaslugom kralja Alfreda Velikog i
njegovih pristaa, zadrani su sjeverno od Temze, a Alfredovi su nasljednici postupno ponovo zauzeli Danelaw
Zemlju danskog zakona kako su je nazivali. Meutim, anglosaski kralj nikada nije mogao biti siguran u potpunu
lojalnost danskih kolonista. Uostalom, u 11. stoljeu Danci su opet postali engleski kraljevi, a samo koju godinu nakon
propasti danske dinastije dolo je do normanskog osvajanja.
Nakon Engleske Vikinzi su poeli naseljavati Normandiju. Njihova baza na uu Seine bila je neosvojiva tvrava za
karolinke vladare i njihove nasljednike. S druge strane, oni su opljakali praktiki svaki grad do kojeg su mogli lako
doi, a u novim pljakakim pohodima na prijelazu iz 9. u 10. stoljee nailazili su na sve organiziraniji otpor. Stoga su
bili spremni na kompromis i trajni boravak na nekom prostoru. Francuski kralj Karlo III. Bezazleni (898-922), sa svoje
strane, smatrao je vrlo povoljnim aranmanom da im prepusti neki prostor koji ionako vie nije mogao ili nije imalo
smisla braniti. Tako je 911. godine (ta se godina tradicionalno navodi, ali je ona priblina) prostor s obje strane donjeg
toka Seine kralj prepustio normanskom vojvodi Rolonu. Normani su odmah poduzeli sve da poveaju dravinu, pa su je
naposljetku udvostruili, dosegnuvi Bretanju na zapadu, a na jugoistoku opasno se pribliivi Parizu. To je bio i kraj
njihovih osvajanja: podruje koje su osvojili, prema svojim je novim vladarima, prozvan Normandijom. Ubrzo se
oporavio od unitavanja iz vremena provala te je postao relativno napredan. Normanski voe, sada normandijski
vojvode, pokazali su se vrlo sposobni da organiziraju i vode jaku i efikasnu vlast. U 11. stoljeu Normandija se po tome
isticala u Francuskoj, pa i u itavoj Europi.
Tijekom 10. stoljea normanski su napadi postajali sve slabiji i postupno su prestali. Snaenje feudalnih drava ili
grofovija inilo je pljakake pohode sve riskantnijima, a u svakom novom napadu na isto podruje bilo je sve manje
plijena. U Francuskoj su feudalni gospodari manjih podruja u posljednjoj etvrtini 9. stoljea zajedniki organizirali
uspjenu obranu. Tako je izvjesni Robert Jaki, vojvoda na prostoru izmeu Loire i Seine, izmeu 858. i 866. godine
100

nekoliko puta pobijedio Normane. Robertov sin Eudes (d) obranio je 885. godine od Normana i sam Pariz, iako mu je
tadanji karolinki vladar Karlo Debeli vrlo malo pomogao. Takvi su uspjesi Robertovoj obitelji donijeli presti te su
naposljetku smijenili karolinku dinastiju na francuskom prijestolju. ak su i Karolinzi, kako god slabi bili, u
posljednjoj etvrtini 9. stoljea u nekoliko navrata porazili Normane. Njemaki je kralj Arnulf normansku prijetnju
uspjeno otklonio s itavog svog teritorija, a Alfred Veliki slomio je mo normanske vojske u Engleskoj. Trebalo je
pobijediti Normane ne samo jednom, ve vie puta, ali je ukupan efekt tih poraza bio vrlo velik. Normanska je vojska
gubila ratnike mnogo bre negoli ih je mogla zamjenjivati svjeim snagama. Jednostavno, nije bilo dovoljno
Skandinanavaca koji bi mogli osvojiti i naseliti Irsku, Englesku, dijelove Francuske, a pogotovo Rusiju. Na taj su nain,
do otprilike 900. godine, Normani posve odustali od svakogodinjih odlazaka u pljaku te su samo nastojali zadrati i
osigurati ono to su u to doba ve imali.
Meutim, tek to se opasnost sa sjevera poela smanjivati i polako nestajati, s istoka je stigao novi neprijatelj. Ba kao i
Huni prije njih, i pleme Maara prolo je kroz Uralska vrata, izmeu Urala na sjeveru i Kaspijskog mora na jugu. Ba
kao i Huni, bili su nomadi uralo-altajskog podrijetla, prisiljeni da odu iz postojbine zbog vojnog poraza, ali sposobni da
povlaenje pretvore u pobjedniki pohod. Bili su iznimno sposobni konjanici, estoki ratnici i nemilosrdni protivnici.
Tijekom 9. stoljea zbog opasnosti od Hazara, potom i od Peenega, morali su seliti prema zapadu, preko Dona i
Dnjepra, sve do donjeg toka Dunava. Otuda ih je ugroeno Bizantsko Carstvo pozvalo upomo protiv Bugara.
Zajednikom akcijom bizantske kopnene vojske, flote i maarskih odreda, Bugari su potueni. No, ubrzo je car Simeon
s Bizantom sklopio mir, a udruen s Peenezima potukao Maare. Tako je prisilio Maare da krenu jo dalje na zapad
te su oni 895. godine stigli u svoju dananju postojbinu u Panonsku nizinu.
No, i ve koju godinu prije doseobe u Panoniju, pojavljivali su se kao pljakai u Moravskoj, Austriji, sve do njemakih
granica. Otada su punih 60 godina unitavali i pljakali po srednjoj i zapadnoj Europi. Godine 905. sruili su
Velikomoravsku kneevinu, a sljedee godine teko porazili jaku njemaku vojsku. U njemakim zemljama najvie su
stradale Bavarska i vapska, ali nije ostao poteen ni sjever. Bremen, koji je nekoliko desetljea ranije ve stradao u
normanskom napadu, opljakan je dok su Maari pustoili Sasku. Jedna od najveih provala dogodila se 937. godine
pljakai su poli preko Bavarske, vapske, Frankonije do francuskih pokrajina Lorraine i Champagne. Putem su
pljakali i palili sve do ega su stigli u irokom pojasu kojim su se kretale njihove snage. Potom su, posve neoekivano,
napravili irok krug oko Alpa okrenuli se na jug, u pokrajine Berry i Burgundiju, pa preli Alpe, stigli u Pijemont.
Obalom Ligurskoga mora spustili su se u Toskanu, proli okolinu Rima i Kampaniju, te se zapadnojadranskom obalom i
preko Ljubljanskih vrata vratili u Panonsku nizinu.
Iako su Maari nanijeli velike tete dananjoj junoj Njemakoj i sjevernoj Italiji, oni nisu bili tako ozbiljan neprijatelj
kao Vikinzi/Normani: njihova je snaga vrlo brzo kopnila. Za razliku od Huna, Maari nisu uspjeli asimilirati druge
nomadske narode na svom pohodu prema Europi niti popuniti svoju vojsku borcima pokorenih naroda. Nije bilo
Germana koje su Maari mogli prisiliti da im slue. ak su i slavenski narodi u dolini Dunava, ija je dravna
organizacija bila relativno slaba, uglavnom ostali neovisni (ukljuujui ovdje i Hrvatsku izmeu Save i Drave) ili su bili
tek djelomino podvrgnuti Maarima. Posljedica toga bila je da je Maarima kronino nedostajalo mukaraca
sposobnih da se otiskuju na iscrpljujue i riskantne svakogodinje pljakake pohode. Jaanje njemake drave znailo
101

je da e i maarskim upadima uskoro doi kraj. Henrik I. Ptiar (918-936) potakao je izgradnju utvrda du granice koju
su Maari napadali, a njegov sin Oton nanio je 955. godine Maarima odluujui poraz u bici na Lekom polju
(Lechfeld). Iako su se i prije te bitke Maari poeli za stalno naseljavati u Panonskoj nizini, a i poslije nje izvodili
manje pljakake pohode, injenica jest da je Leko polje presudan dogaaj u maarskoj povijesti otada uistinu
uglavnom prestaju pohodi, a poinje stalno naseljavanje na prostoru dananje Maarske. Najznaajniji rezultat
maarskih pohoda jest njihovo trajno naseljavanje na tom prostoru. Time su napravili breu izmeu dviju velikih
slavenskih grupa Zapadnih i Junih Slavena. Poljaci, esi (i Slovaci) odijeljeni su od Hrvata, Srba (Slovenaca,
Makedonaca), Germanima u gornjem toku Dunava i Maarima u Panonskoj nizini.
Novi napadai na Europu bili su primireni tijekom 10. stoljea na ovaj ili onaj nain. Oko godine 1000. situacija u
Europi potpuno se stabilizirala svi su napadai bili ili odbaeni ili asimilirani. Europaj koja je izrasla iz razdoblja
barbarskih napada i nesigurnosti, bila je posve razliita od Europe iz vremena Karla Velikoga. Novi oblici upravljanja i
novi tip drutvenog organiziranja koji zovemo feudalnim stvoren je tijekom perioda nereda i nestabilnosti. injenica da
je feudalizam u zapadnoj Europi uglavnom nastao u vremenima nasilja i nereda valja uzimati u obzir kada se o njemu
raspravlja. Feudalizam je samo u teoriji mogao biti koherentan, logian, jednolik sustav iz jednostavnog razloga to
drutva u kojima je nastajao nisu imala niti jedno od tih obiljeja.

19. Novi narodi u srednjoj i istonoj Europi: Rusi, esi, Poljaci
Dok su Norveani uglavnom napadali i naseljavali Irsku, Danci Englesku i Francusku, veani su prodirali prema
istoku i jugoistoku. Bili su avanturisti, kao i trgovci koji su na tom prostoru nalazili jantar, krzna, divlji med, proizvode
od drva proizvodi koji su u srednjoj i zapadnoj Europi itekako bili traeni. Slaveni, naseljeni u ravnicama istone
Europe, nisu imali jau politiku organizaciju te novim osvajaima koje su nazivali Varjazima (a ne Normanima ili
Vikinzima) nisu pruili gotovo nikakav otpor. Zapravo, ini se da ih je dio slavenskih plemena doekao kao vojskovoe
koji e ih braniti od njihovih susjeda. Na taj prostor stigli su i trgovci iz Irana, s Bliskog istoka i sjeverne Afrike s
namjerom da trguju tim istim proizvodima, ali i da hvataju robove. Koliina novca s Istoka koja je naena na prostoru
Rusije i Skandinavije potvruje da je trgovina cvjetala.
Povijest hazarske drave neposredno je povezana s ovim procesima. Sredinom 7. stoljea Hazari su bili savez
nomadskih turskih i iranskih plemena na podruju sjevernog Kavkaza koji je ubrzano irio vlast prema sjeveru, zapadu i
jugu. Njihove veze s Carigradom su vremenom postajale sve intenzivnije (sin cara Lava III oenio je ker hazarskog
kagana), ali to ipak nije moglo sprijeiti katastrofalan poraz Hazara 737. u bici protiv Arapa na Kavkazu, kada je
razorena i hazarska prijestolnica Sarkel. Tada se sredite hazarske drave preselilo prema sjeveru, u podruje izmeu
Volge, Dona i Kavkaza. Prijestolnica je postao Itil na Volgi. Hazarska je drava u sljedeim desetljeima povratila
prijanju mo. Ona je bila multinacionalna, snagu je temeljila na vojnoj moi i ratnoj vjetini turskih i iranskih
konjanika i iskustvu iranskih i idovskih trgovaca. U dilemi da li prihvatiti islam ili kranstvo, dio vladajueg sloja
prihvatio je idovsku vjeru. Hazari su ouvali snagu drave tijekom 9. stoljea, ali u sljedeem stoljeu znatno su
oslabili i konano nestali. Hazarski se element ubrzo asimilirao u okolne narode.
102

Prve varjake naseobine na istonoeuropskim ravnicama osnovane su otprilike u isto vrijeme kada i norveka
kraljevstva u Irskoj, dakle, poev vjerojatno od 770. do oko 830. godine. Varjazi su bili vaan etniki element koji je
pridonio da velik dio Rusije do kraja 9. stoljea bude organiziran u specifine dravne tvorbe. Prvi od takvih vladara bio
je Rjurik (862-879), kojeg su Novgoroani 862. pozvali da ih zajedno s braom, na elu svoje varjake druine, zatiti
od Peenega i titi njihovu trgovinu.
Rusija je ve od 9. stoljea bila zemlja gradova-drava, odnosno kneevina, od kojih je svakom vladao varjaki ili
slavenski vojskovoa s titulom kneza. Sve su kneevine do kraja stoljea bile povezane u labavi savez pod vodstvom
kijevskog kneza. Za razliku od zapadnijih dijelova Europe, karakter politikog i privrednog ivota u Rusiji znaajno su
odreivali gradovi. Naime, kao to smo ve obrazlagali, vaan je trgovaki put iao od Kaspijskog i Crnoga mora preko
Rusije sve do Baltika. Bogati su trgovci ivjeli u gradovima, a vladali su nad stanovnicima rasprenih sela.
Ruski su knezovi izvlaili korist iz trgovine i tako se osilili da su se 860. pojavili s flotom pred Carigradom. Iskrcali su
se, opkolili grad i opustoili njegovu okolinu. Od toga vremena poinje se u Rusiji iriti bizantski utjecaj, osobito
irenjem kranstva. U narodu, koji je Bizantincima dotad bio skoro nepoznat, snano su razvili misionarsku djelatnost.
Pokrtenje Rusa i njihovo uvoenje u bizantsku sferu utjecaja bilo je najbolje i najsigurnije sredstvo da se otkloni
opasnost za samo Bizantsko Carstvo. Samo koju godinu kasnije patrijarh Focije je s ponosom isticao prve uspjehe ove
misionarske aktivnosti.
Rjurikovi nasljednici vladali su Rusijom sve do 1598. godine. Rjurika je na vlasti u Novgorodu naslijedio Oleg (879-o.
913). On je 881/882. osvojio Kijev i time ujedinio prostor tzv. Unutranje Rusije. Kijev je tada postao sredite Olegove
vlasti, pa se ta drava otada moe zvati Kijevskom Rusijom. U sljedeim desetljeima Oleg je uspjeno ratovao na
mnogim stranama te proirio granice svoje drave. Njegov nasljednik Igor (o. 913-945) nastavio je s takvom politikom.
Ba kao i Oleg 907, organizirao je dva velika pohoda na Carigrad (941, 944), pri emu su napadai kao ustupak dobili
povoljan trgovaki ugovor. Igor je ubijen guei ustanak jednog pobunjenog naroda, pa ga je naslijedila njegova
udovica Olga (945-964). I Olga je vrlo uspjeno nametala vlast okolnim narodima, a 957. je s velikom pratnjom dola u
Carigrad. U njemu je primila kranstvo i na krtenju dobila ime Helena.
Svjatoslav I (964-972) se od 968. do 971. ukljuio u bizantsko-bugarske sukobe i pobijedio Bugare, a potom opustoio
hazarsku dravu. Na taj nain Kijevska Rusija postaje znaajan meunarodni imbenik. No, Svjatoslav nije bio niti
zakonodavac niti stvaralac drave, svoju je vanost izgradio na vojnim pobjedama. Vrhunac moi postigla je Kijevska
Rusija za vladavine Svjatoslavova sina Vladimira (980-1015). On je proirio ruske granice do njihovih prirodnih
granica (slivovi Dona, Dnjepra, Dnjestra, Zapadne Dvine i Gornje Volge). Vladimir je uspostavio vrstu dravnu
hijerarhiju koja je omoguavala da se vlada nad golemim prostorom.
Iako je oko 960. postojala inicijativa da se Rusija pokrsti djelovanjem njemakog sveenstva, bizantska je akcija
iznijela pobjedu. Prvi su se krani u Rusiji pojavili u 9 st., a tijekom 10. stoljea pokrtavanje se intenzivira. Meutim,
kada je Vladimir doao na vlast, kranstvo u Rusiji jo nije definitivno pobijedilo. U poetku svoje vladavine pokuao
je stvoriti jedinstvenu pogansku hijerarhiju od plemenskih boanstava slavenskih i neslavenskih naroda sa svog
dravnog teritorija. U tu svrhu podigao je sredinji poganski panteon u Kijevu kojem je na elo, kao vrhovno boanstvo,
postavljen Perun. No, plemenski su kultovi, premda ovako umjetno ujedinjeni, ipak potpomagali odravanje
103

plemenskog partikularizma. Naprotiv, kranstvo je svojim davno izgraenim monoteizmom i hijerarhijskom
organizacijom Crkve bilo kudikamo prikladnije da kneevskoj vlasti poslui za idejno i, na toj osnovi, politiko
ujedinjenje podanika. Zbog toga je Vladimir 989, poslije sporazuma s Bizantincima, pozvao carigradskog patrijarha da
uspostavi episkopiju. U zemlji je pokrenut intenzivan proces pokrtavanja, stvorene su osnove da se u sljedeim
desetljeima iri pismenost i postigne znaajan kulturi napredak.
Ba kao i u Bugara, Srba, Makedonaca i djelomice Rumunja, prihvaanje kranstva u Rusiji bio je samo prvi korak u
utemeljivanju bogatog odnosa s Bizantom, tako da je u tim zemljama stvoren tijekom stoljea tipian pravoslavno-
istonjaki kulturni pejza, oigledan u umjetnosti, arhitekturi i drutvu openito.
Uspjesi tijekom duge Vladimirove vladavine omoguili su njegovu sinu Jaroslavu Mudrom (1019-1054) nove dosege
prodro je u baltike zemlje, odluno porazio Peenege, uspostavio diplomatske i dinastike veze s nekoliko europskih
drava. U doba Jaroslava (koji i zato prozvan Mudrim) napisan je najstariji dio ruskoga zakonika (Ruska pravda),
zapravo kodificirano obiajno pravo. Meutim, kriza je ve bila na vidiku i sam je Jaroslav preuzeo vlast tek nakon
dugotrajne borbe protiv brata Svjatopolka, a vremenom se niz oblasti poeo osamostaljivati. Kijevski veliki knezovi sve
su tee obuzdavali centrifugalne sile. Vladimir je imao 12 sinova i jo vie unuka koji su svi imali svoje specifine
interese, sukobljavajui se jedni s drugima ili protivei se interesima jedinstvene drave. Proces raspadanja pospjeen je
prodorom Polovaca (Kumana) koji su od 1068. pustoili june krajeve i kidali prometne i trgovake veze Kijeva s
Crnim morem. Godine 1097. predstavnici najvanijih oblasnih gospodara dogovorili su u Ljubeu, sjeverno od Kijeva,
podjelu nekadanje Kijevske drave svaki je oblasni gospodar mogao zadrati svoju oevinu i nitko nije smio nastojati
da ju drugome preotme. Pa ipak, raspad Kijevske drave, ali tek privremeno, zaustavio je Vladimir Monomah (1113-
1125).
Rusija je bila bogata trgovaka zemlja sve dok niz napada nomada u 12. i 13. stoljeu nije prekinuo trgovake putove
prema jugu i istoku.
Na prostoru srednje Europe, od dvadesetih do pedesetih godina 7. stoljea, postojala je Samova drava, potom je
znaajan dio toga prostora potpao pod kontrolu Avara, pa od kraja 8. stoljea pod franaku dravu Karla Velikoga.
Slabljenjem i dezintegracijom Franakoga Carstva, stvara se Velikomoravska drava (830-906). Najvaniji vladar bio
je knez Rastislav (846-870) za ije je vladavine dolo do masovnog pokrtavanja. Kada su na prostor Panonije doselili
Maari, sredite slavenske drave pomie se prema sjeverozapadu, prema ekoj, gdje jaa dinastija Pemislovia (8-9.
stoljee). Pemyslovii potjeu od legendarnoga ratara Pemysla i njegove supruge Libue. Libua slovi za osnivaicu
Praga.
eka je od 10. stoljea bila u posebnim odnosima s Svetim Rimskim Carstvom, za mnoga stoljea unaprijed. Knez
Vclav (921-929) potovan je kao zatitnik ekog naroda i drave. Ubio ga je i naslijedio brat Boleslav (929-967) koji
se neuspjeno elio rijeiti pokroviteljstva Carstva. Vladao je kao kranski vladar i udao je ker za poljskog kneza
Mieszka. Naslijedio ga je Boleslav II (967-999), za ije je vladavine osnovana (973) biskupija u Pragu, podvrgnuta
nadbiskupu u Mainzu.
104

Borbe izmeu Boleslavljevih nasljednika znaajno su umanjile snagu drave i njezin opseg. Tek je Boleslavljev unuk
Betislav (1034-1055) preokrenuo tijek dogaaja. Privremeno je proirio vlast na zapadnu Slovaku, a 1027. osvojio je
Moravsku. Godine 1038. ili 1039. iskoristio je krizu u Poljskoj te osvojio dio Poljske i lesku, koju je drao do 1050.
godine. Donio je u Prag iz poljskog grada Gniezna moi sv. Vojtjeha. Njemako-rimski car Henrik III prisilio ga je
1041. da prizna njegovu vrhovnu vlast. Prije smrti Betislav je ustanovio seniorat, po kojem ima vladati najstariji lan
Pemyslove porodice. Tako je u sljedeih 150 godina eka povijest bila umnogome odreena stalnim napetostima
izmeu lanova vladarske kue. Betislavljev drugi sin Vratislav II (1061-1092) dobio je 1085. od cara Henrika IV
titulu ekoga kralja. Jo jedan sposoban vladar Vladislav I dobio je 1114. titulu carskog peharnika, to je bio jedan
od najvanijih poloaja na dvoru. Na taj je nain eki princ bio jedan od knezova izbornika pri izboru svakog novog
cara.
U sjevernijim krajevima, na podruju dananje Poljske, u ranom srednjem vijeku nalazila su se razliita slavenska
plemena, ali mnogo slinija jedno drugome negoli njihovi germanski susjedi. Pleme Poljana, koje je nastavalo sredinje
podruje oko rijeke Warte (kod Poznaa), dalo je ime itavom prostoru i stvorilo dravu. Od 800. do 960. bilo je na
poljskom prostoru dvadesetak takvih dravica (plemena lonzaka/lezana, Mazura, Kujavjana, Vislana, Pomorjana i
drugih).
Kako su dijelovi Poljske doli pod vlast velikomoravskog kneza, tako se do kraja 9. stoljea na tim prostorima poelo
iriti kranstvo. Meutim, mnogo je vanije bilo ujedinjavanje zemalja oko Poznaa, Gnieznog i Kalisza koje su izveli
Siemowit, Leszek i Siemomys, potomci Pjasta, legendarnog osnivaa dinastije. Ta se regija kasnije poela nazivati
Velikom Poljskom, a nova e se dinastija nazvati Pjastoviima.
U 10. stoljeu, du baltike obale, rastu gradovi, ponajprije Wolin i Szczecin na uu Odre te Elblag i Gdask na uu
Visle. Oni su povezivali baltiki prostor s Kijevom i Carigradom na istok i jugoistok, prema zapadu s Berlinom i dalje,
prema jugu, s Regensburgom i Beom. Kao jaka trgovaka sredita, ti gradovi dosiu broj od ak 6 do 10 tisua
stanovnika. Vjerojatno su se ve u to vrijeme u Gornjoj leskoj i u sredinjoj Poljskoj vadili plemeniti metali.
Kada je Siemomysovljev sin Mieszko stupio na vlast (o. 963-992) poeo je iriti granice svoje drave sve do Baltika.
Time je praktiki postao osniva prve poljske drave. Da bi se uvrstio na vlasti, priznao je vrhovnitvo cara Otona I, a
966. prihvatio kranstvo. Tri godine kasnije osnovana je u Krakovu prva biskupija. Njegov sin Boleslav I Hrabri (992-
1025) nastavio je oev posao ojaao je i proirio dravu koja je obuhvatila ak i eku i Slovaku, a nakratko ak i
Kijev. Proglasio se neovisnim od njemakog cara te se 1025. proglasio za kralja. Za njegovih nasljednika
partikularistike tenje velikaa i pokrajinskih kneeva oslabile su dravu, koja je, uostalom, i izgubila znaajan dio
teritorija.
20. to je feudalizam?
Feudalizam u uem, prvotnom i pravom smislu rijei oznaava feudalno-vazalske veze, odnosno, drutveni sustav prava
i obveza (skup drutvenih institucija) zasnovan na posjedovanju zemlje i osobnim odnosima u kojima zemlju (i u
mnogo manje sluajeva drugi izvor prihoda) vazali dre kao leno dobiven od gospodara (seniora).
105

U irem smislu, pojam obuhvaa feudalno drutvo, sustav ekonomske, drutvene i politike organizacije zasnovan na
vezama ovjeka prema ovjeku, u kojoj jedan sloj specijaliziranih ratnika feudalne gospode (gospodara) podinjenih
jedni drugima hijerarhijom veza zavisnosti, gospodari seljakom masom koja obrauje zemlju i stvara im uvjete za
ivot.
Rije feudalizam prvi su poeli upotrebljavati engleski pravnici u 17. st., podrazumijevai pod tim pojmom pravniki
reim lena, u to doba jedini ivi element starog srednjovjekovnog reima. Naglaavali su taj element feudalnih odnosa,
ostavljajui po strani osobne odnose izmeu vazala i seniora. Suvremena definicija, koju prihvaa veina historiara,
postupno se uobliavala tijekom 19. stoljea. Istovremeno su Karl Marx i njegovi uenici smatrali da je feudalizam
jedna od osnovnih drutveno-ekonomskih formacija koja je proizala iz robovlasnikog drutvenog ureenja i stvorila
uvjete za nastanak progresivnijeg kapitalistikog drutvenog ureenja. Feudalizam je antagonistikog i eksploatatorskog
karaktera: vladajua klasa feudalaca eksploatira podvlaenu klasu kmetova. Marksistiko shvaanje pojma
feudalizma umnogome je utjecalo na drutvene znanosti u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljea.
Feudalno drutvo uglavnom se razvijalo u autarkinoj poljoprivrednoj ekonomiji, odnosno karakteristino je za one
tipove drutava gdje je poljoprivreda dominantan tip privreivanja. Meutim, feudalizam je tijekom stoljea zadobio i
neke druge ope karakteristike osim postojanja seniora, vazala i lena. U takvom drutvu oni koji obavljaju neku javnu
dunost, bilo civilnu bilo vojnu, ne ine to zbog apstraktnog shvaanja obveze prema dravi ili svojoj javnoj
dunosti, nego zbog osobne i slobodno prihvaene veze sa svojim seniorom. Ti su javni dunosnici za svoju slubu
dobivali zadovoljtinu u vidu lena kojeg su nasljedno zadravali. Zbog toga to su javne dunosti bile usko povezane s
lenom, prije negoli s osobom koja je tu dunost obavljala, javna se vlast fragmentirala i decentralizirala. Jo jedan
aspekt feudalizma je lenski i seniorski sustav u kojem seniori nad neslobodnim seljatvom imaju niz razliitih
policijskih, sudskih, poreznih i drugih prava.
U stoljeima propadanja Zapadnog Carstva ivot malih posjednika bio je neobino teak i opasan. esto su oni, da bi se
osigurali ili priskrbili neku drugu korist, predavali svoju zemlju Crkvi i dobivali je natrag kao beneficij. To bi bio
doivotni posjed za koji je valjalo godinje plaati odreenu svotu. Ponekad bi klerik ili laik i sam predavao nekom
posjed, a zauzvrat dobivao neku vanu uslugu. U krajnjoj liniji, situacija bi se ponavljala i u sluaju kada bi obraiva
formalno zamolio (preces) da dobije zemlju. Tada bi se takav posjed zvao prekarij. U isto vrijeme bio je to beneficij jer
se pokazivao kao dar (beneficium) vlasnika.
U formalno-pravnom pogledu dogodila se bitna stvar zemlju u vlasnitvu jednog ovjeka zapravo posjeduje netko
drugi. Rimski je zakon dozvoljavao da se prekarij uiva dok god bi to elio davalac. U franakom zakonu prekarij
postaje oblik legalnog posjedovanja zemlje za nekoliko godina, za ivota, za nekoliko generacija ili zauvijek. To je
vaan elemenat u stvaranju drutva koje nazivamo feudalnim. Medutim, ono to e se konano nazivati leno ili feud
(feudum) bila je posebna vrsta beneficija; poklon vazalu u zamjenu za vojnu slubu. Stoga, da bismo razumjeli razvoj
feudalizma, valja se vratiti u ranija razdoblja.
Izgleda da je barem prema nekim istraivaima, srednjovjekovni odnos izmedu vazala i njegova gospodara (francuski
seigneur, latinski senior) nastao iz odnosa klijenta (cliens) i njegova patrona (patronus ili senior) u rimsko doba.
Slabost ovih argumenata je u tome to su, osim ouvanja nekolicine latinskih rijei ije je znaenje vrlo neodreeno, te
106

dvije institucije bitno razliite. Vazalni odnos u srednjem vijeku bio je prvenstveno ast i vojna sluba, a klijentni odnos
u Rimu je, nasuprot tomu, bio oblik ekonomske ovisnosti. Kada bi postao pratilac nekog bogatog ovjeka, siromah bi
dobio novac, hranu i odjeu. Stoga se ini razlonim traiti korijene vazalnog odnosa i u germanskom komitatu kojeg je
opisao Tacit. Svaki glasovitiji vojskovoa u Germaniji mogao je, ponudivi avanturu i plijen, sakupiti drugove
(comites). Odnos je za obje strane bio astan: ljudi su dobivali vojnu opremu i hranu, a zauzvrat vjerno prate svoga
vou i omoguavaju njegove velike podvige. Pratioci su mogli biti i plemii i neplemii, jer je njihovo podrijetlo bilo
nevano u usporedbi s eventualnom hrabrou i lojalnou na bojnom polju. Voa je morao prednjaiti u hrabrosti, a
njegovi pratioci su stalno trebali nastojati da budu hrabri koliko i on. Ako bi ga itko nadivio u borbi, bio bi osuen na
vjenu sramotu. Pratioeva sveta dunost bila je biti uz vou do smrti.
Mogunost da se vjernim sluenjem voi i isticanjem u borbi zaslui pripadnost aristokratskom staleu jedan je od
imbenika u stvaranju feudalnog sustava. Medutim, radi se o isuvie sloenom procesu da bi se mogao objanjavati
samo jednim drutvenim faktorom. Sinteza obiaja Galorimljana i germanskih doljaka samo je jedan od njih.
Karolinzi su se pozivali na stare tradicije germanskih ratnikih skupina, pa su time pokuavali osnaiti svoj vrlo
dvojbeni autoritet nad rastuom dravom. Vana mjesta u Crkvi i dravi predavana su sve ee vladarevim vazalima, a
uskoro je postalo pravilo da samo oni dre takve poloaje. Zahvaljujui bogatim beneficijima, vazali su osiguravali
vladaru brojne konjanike, a zatim dobivali vane politike funkcije i privilegije. Vojni beneficij donosio im je i slubeni
imunitet upravne ovlasti na odredenom teritoriju.
Dakle, razvoj europskog feudalizma poinje u doba prvih Karolinga u 8. stoljeu, kada je dodjela lena, s jedne strane, te
uspostava osobnih vazalsko-seniorskih odnosa, s druge, bila povezana. U ranijim stoljeima, jedan od oblika darivanja
zemlje bio je beneficij, davan samo za ivota uivaoca zemlje i na njegov zahtjev. Meutim, sve do druge polovice 8.
stoljea beneficij nije bio povezan s vazalstvom. Merovinki su vladari u poetku svojim ljudima davali zemlju u puno
vlasnitvo, a tek kasnije su poeli zadravati vlasnitvo nad zemljom uz pravo vazala da ju uiva i eksploatira bez
drugih ogranienja. Vladari su kao leno davali i crkvene zemlje. Njihovo ponaanje ubrzo su slijedili i mnogi
pokrajinski gospodari.
Stvaranje feudalnih odnosa moe se pratiti na temelju konkretnih dogaaja, od kojih svaki predstavlja nov pomak u
procesu feudalizacije: car Karlo elavi izjavio je 843. da su careve dunosti prema velikaima obvezatna protuusluga za
vjernost vazala, a 859. u jednom dokumentu vazalske su obveze definirane kao savjet i pomo; potom kapitulari iz
Quierzyja nalau nasljednost grofovskog dostojanstva. U dokumentu iz Clunyja, 881. prvi se puta spominje kljuna
rije leno. Tih se desetljea beneficij pretvara u nasljedni leno.
Kako je snaga karolinkih vladara prema kraju 9. stoljea slabila i konano nestala, tako su lokalni monici postajali de
facto neovisni; stvarali su dravice koje su esto bile u ratu jedna protiv druge. I Crkva je postala dio feudalnog sustava.
Sekularni gospodari, kao protuuslugu za prisegu, ustoliavali su biskupe i opate na njihove crkvene poloaje koji su
zadravali sve svjetovnjake povlastice. Zauzvrat, biskupi i opati bili su duni svojim seniorima obavljati odreene
slube, ak i vojnu.
107

Na polju prava, feudalizam je oznaio nestajanje starih sudova lokalnih uglednika i njihovo pretvaranje u sud iji su
lanovi vazali jednoga seniora. Posljedica toga je irenje i umnogostruavanje sudova, to je pravni sustav uinilo silno
kompliciranim.
Feudalizam se s franakim osvajanjima potkraj 8. i u samom poetku 9. stoljea proirio prema Italiji, panjolskoj,
Njemakoj, dalje prema istoku Europe, ponajprije u Ugarsku i u neke slavenske zemlje. Normani su ga prenosili u
zemlje koje su osvajali 1066. u Englesku, koju godinu kasnije u junu Italiju i na Siciliju. Iz Engleske feudalizam se
proirio u Irsku i kotsku. Kada su potkraj 11. st. osnovane kriarske drave na Bliskom istoku, i one su bile
organizirane na feudalnim principima. Sustav pronije razvija se u Bizantskom Carstvu od druge polovice 11. st. U
osnovi, pronija nije nita drugo nego leno, a pronijar je drugo ime za vazala bizantskoga cara. Iz Carstva se pronijarski
sustav potom iri prema Bugarskoj i Srbiji.
Neke od velikih izvaneuropskih civilizacija prole su tijekom svoje povijesti kroz feudalno razdoblje. Japanski
feudalizam, na primjer, mogue je usporediti s feudalizmom Europe i latinskog Istoka. Slian proces javlja se i u Kini
ve oko 2. st. pr. Kr. te traje do poetka 20. stoljea.
Vazal je slobodan ovjek koji svojevoljno stupa u odnos prema drugom slobodnom ovjeku, senioru. Prema
gospodaru (senioru) vazal ima odreene obveze i s njim je povezan osobnom lojalnou, odnosno vjernou. Senior i
njegov vazal spojeni su vazalskim ugovorom. Vazal se zaklinje na vjernost svom senioru. Najstariji tekstovi u kojima se
rije vjernost spominje nastaju u 11. st. u panjolskoj, Francuskoj i Njemakoj.
U ceremoniji uspostave feudalnog odnosa vazal stavlja sklopljene ruke u ruke seniora koji sklapa svoje ruke preko
njegovih i izraava svoju volju da se preda senioru ovakvom ili slinom formulom: Gospodaru, ja postajem va
ovjek. Sukladno vazalskom ugovoru, vazal je duan svome senioru consilium, savjet, koji se uglavnom sastoji u
obvezi sudjelovanja na skupovima koje saziva senior, posebno da dijeli pravdu u njegovo ime te auxilium, pomo,
uglavnom vojnu, a eventualno i financijsku. Vazal mora pridonositi administraciji, pravosuu i vojsci seniora. Zauzvrat
je senior duan vazalu pruiti zatitu. Protiv nevjernog vazala senior moe izrei sankcije, sve do konfiskacije feuda.
Unutar drutva u kojem postoji feudalizam stvaraju se razliite grupe i slojevi koji zauzimaju i razliite poloaje u
hijerarhijskoj strukturi drutva. U prvoj se kategoriji nalaze oni koji su na neki nain (najee osvajanjem) doli u
posjed golemih povrina zemlje koju ne mogu ni braniti ni obraivati vlastitim snagama. Te se osobe prema zemlji ne
nalaze u neposrednu odnosu, one su samo njeni vrhovni vlasnici (dominus directus). Da bi se zemlja obradila, vrhovni
vlasnik, senior, podjeljuje je vazalima, osobama koje se svrstavaju u drugu kategoriju. Oni su koristovni vlasnici, a
njihov odnos prema zemlji oznauje se kao koristovno vlasnitvo (dominium utile). Vlasnitvo u feudalizmu, prema
tome, ima najee dva nosioca: vrhovnog i koristovnog vlasnika.
Vazali su obvezni svome vrhovnom gospodaru vriti slube vieg i odlinijeg reda, osobito one vojnikog karaktera. Da
bi namaknuli sredstva za ivot i za potrebe vojnike slube na koju su obvezani, vazali ustupaju dijelove zemlje drugim
vazalima, ili direktno kmetovima. Na kmetovima poiva cjelokupna proizvodnja u feudalizmu. Vrei slubu nieg
reda, u korist svoga gospodara, oni uzdravaju itavu feudalnu hijerarhiju. Ovakvom raspodjelom zemlje uskoro se na
zemlji feudalaca poinju razlikovati dvije vrste zemljita: jedno su zemljita koja feudalac zadrava za sebe, obraujui
108

ih radnom snagom svojih kmetova (u naem starom pravu takvo se zemljite zove alodijalno zemljite); drugo su opet
zemljita to ih feudalac ustupa kmetovima na obradu tako da na posjedu feudalaca postoji vei ili manji broj kmetskih
selita (sessio colonicalis). Po broju kmetskih selita, a ne po veliini povrina, cijenila se vrijednost feudalnih posjeda.
Kmetovi dolaze u podreen i ovisan poloaj uglavnom ekonomskom prisilom: da bi se odrali, prisiljeni su unajmiti
zemlju od feudalca. Kmetski poloaj za njih je u tom trenutku najbolje to mogu dobiti. Ako su se poslije eljeli
maknuti sa zemlje, njima i njihovim potomcima to je uglavnom bilo onemoguavano, i svaki pokuaj da se oslobode ili
napuste zemlju spreava se silom.
Kmetovi se obvezuju da e kao naplatu za ustupljenu zemlju davati svom gospodaru feudalnu rentu. Feudalna se renta
javlja u tri osnovna oblika: radna (rabota, tlaka, kuluk), naturalna (produktna) i novana. Radna renta, kao
najprimitivnija i najlake provediva, javlja se, u pravilu, najranije, a sastoji se u tome da kmet ne obrauje samo svoju
zemlju koju je primio od feudalca, ve mora odreeni broj dana raditi na zemlji koju je feudalac zadrao za svoje
uzdravanje. U uvjetima svoga rada kmet se vie odvaja od feudalca kad se feudalna renta podmiruje u prirodi, tj. u
produktima. Tada kmet nije duan feudalcu kuluiti, ve mu mora dati dio od svega to proizvede. Kod naturalne rente
efekt je rada u pravilu vei, jer kmet moe svoj rad vie koncentrirati i bolje iskoristiti. S razvojem trgovine, gradske
industrije, uope robne proizvodnje, a time i novanog prometa, postupno se prelazi na novanu rentu. Kod novane
rente kmet se u radu sasvim odvaja od feudalca, jer feudalnu rentu podmiruje u novcu, tako da ne mora feudalcu
dopremati njegov dio u naturi, pa je zbog toga njegov poloaj neovisniji, a rad produktivniji. U feudalnoj praksi ova tri
oblika rente esto se javljaju i usporedno. S razvitkom feudalizma, renta se grana u razliite oblike podavanja, jer
feudalci sve vie terete kmetove, koriste njihovu radnu snagu ne samo za obradu zemlje, ve i za preradu sirovina u
kunoj radinosti. Unutar opih znaajka svakog feudalnog sustava, u pojedinim konkretnim prilikama razvilo se
mnotvo posebnih varijanta. Tako je u nekim tipovima feudalizma odnos izmedu vrhovnog i koristovnog vlasnika
strogo reguliran, dok je u drugima prilino neodreen ili, u osnovi, postoji samo obveza vazala da na seniorov zahtjev
krene u vojsku.
U zapadnoeuropskom tipu feudalizma cijela drutvena zgrada ima oblik piramide: na vrhu se nalazi glavni vlasnik, koji
je, prema lenskom shvaanju, vrhovni senior, a prema dravnopravnom, vladar (kralj). On ima svoje vazale, kojima
podjeljuje kao feud itave vojvodine ili kneevine. Ovi kraljevi vazali podjeljuju opet dalje feud svojim vazalima te
tako postaju njihovi seniori. Ta se hijerarhija nastavlja prema dolje, te je vii vazal senior niega vazala. Cijela feudalna
piramida poiva na kmetovima kao osnovnim proizvodaima. Poloaj je kmetova, medutim, u pojedinim feudalnim
sustavima vrlo razliit. Stupnjevi njihove ovisnosti kreu se od tzv. kreposnievstva u Rusiji (u Njemakoj
Leibeigenschaft, Leibeigener, franc. servitude, serf), gdje je poloaj kmetova de facto, iako ne de iure, jednak ropstvu,
pa do gotovo slobodnih kmetova, koji su po svom poloaju slini zakupniku koji plaa vlasniku zemlje godinju
zakupninu za zemlju. Iz ovih elemenata koji ine feudalno drutveno ureenje, izgraena je i feudalna drava kao
njegov organizacijski okvir.
U poecima organiziranja, feudalna drava ima tip patrimonijalne drave. Vladar je u toj dravi osoba koja je na elu
oruane sile zauzela velike povrine zemlje. U podrujima koja su bila pod utjecajem rimskoga prava njemu se
priznavalo ujedno i pravo vlasnitva na zemlju, jer je zauzimanje zemlje u ratu (occupatio bellica) najuobiajeniji nain
109

stjecanja vlasnitva, koje prelazi po pravu nasljedstva i na njegove potomke pa je po smrti oevoj dijele meu sobom
kao svoju oevinu, svoj patrimonij. U tom svojstvu vladar odstupa dijelove osvojene zemlje lanovima svoje ratne
druine, rodbini, prijateljima ili crkvenim dostojanstvenicima. Feudalna drava patrimonijalnog tipa nije se dugo
odrala, jer feudalci, poto su ojaali, nastoje da se to vie emancipiraju od kraljevske vlasti i da sami sudjeluju u
vladanju. Ograniava se apsolutna vlast kralja kao patrimonijalnog vlasnika zemlje, a privatnopravni karakter njegove
vlasti pretvara se u javnopravni. Taj se proces u nekim dravama odvijao i pomou fiktivnog pojma krune (tako u
ekoj, Poljskoj, osobito u Hrvatskoj i Ugarskoj), koja postaje imaginarni nosilac suvereniteta. Privilegiji vladajueg
sloja pretvaraju se u dravnopravni pojam stalea, dakle u drutveni sloj koji ima poseban pravni (odnosno javnopravni)
status. Tako drava u kojoj je feudalni odnos bitan dio drutvenog ustroja postaje staleka drava i takva je ostala do
kraja svoga postojanja, iako je u tom okviru doivljavala promjene.
Ve od 12. st. feudalizam je u najrazvijenim europskim zemljama (Engleskoj, Francuskoj i drugima) pod pritiskom
razliitih drutvenih skupina i interesa. Centralizirana drava ve je zapoljavala slubenike koji su dobivali redovitu
novanu naknadu (plau), a plaenika se vojska izgraivala na starorimskim idejama o suverenitetu i uvanju javnoga
reda i mira. Stvaranjem organiziranog drutva odnos senior vazal poeo se polako zamjenjivati odnosom vladara i
njegovih podlonika. Ubrzani gospodarski i drutveni razvoj gradova, od kojih mnogi imaju miliciju sastavljenu od
vlastitih graana, sve su vie u mogunosti nametati koncepciju drutvene organizacije razliitu od feudalne. Na taj
nain u zapadnoj Europi feudalizam u prvotnom znaenju rijei od 14. stoljea vie nije znaajnija politika i drutvena
pojava. Pa ipak, feudalizam je ostavio duboki trag u europskim drutvima, jer je utjecao na stvaranje i usavravanje
suvremenih oblika ustavne vladavine. Moderni politiki sustavi mnogo duguju feudalnim idejama o potrebi suglasnosti
da se uvode porezi, o otporu gospodaru, ravnotei prava i obveza izmeu seniora i vazala, itd.
Od toga vremena preivljava samo jedan od kljunih elemenata feudalnog odnosa onaj kojim feudalni gospodar
predaje seljacima zemlju na obradu uz njihovo istovremeno vezivanje za zemlju. To je doba razvitka manufakture, doba
geografskih otkria, osnivanja kolonija, od polovice 18. st. razvoja industrijskog naina proizvodnje. Sve je oiglednije
da obrada zemlje vie nije profitabilna kao druge djelatnosti, tovie, zemljini posjedi propadaju. Potreba za novom
radnom snagom uvjetuje preobrazbu seljaka kmeta u trgovca, potom u industrijskog radnika. Kada su u pojedinim
zemljama narasle nove drutvene snage, prvenstveno graanstvo, kao nosilac novoga naina proizvodnje i ekonomske
moi, ukida se i kmetski element feudalnog sustava. To se u Engleskoj dogaa u 16. st., u Francuskoj 1789, u Rusiji
1861. godine.
U hrvatskim zemljama poetni oblici feudalnih odnosa mogu se iitati iz dokumenata ve potkraj 11. stoljea. Ve u
12. st. pojavljuju se prve velikake (feudalne) obitelji. Stvaranjem centralizirane drave i borbom protiv monih
velikaa, pri emu su najvie uspjeha u tome imali Ludovik I Anuvinac (1342-1382) i Matija Korvin (1458-1490),
znaaj feudalnih odnosa i u Hrvatskoj postupno gubi na znaaju. Dolazak Habsburgovaca na vlast 1526/1527. nov je
poticaj modernizaciji, ali za dugo vremena u hrvatskom e se drutvu ouvati jedan od elemenata feudalizma kmetski
odnos. On je ukinut tek 1848. godine.

21. Selo u ranom srednjem vijeku
110

Feudalizam je bio nain upravljanja, a ne sustav proizvodnje. U srednjem vijeku, pogotovo do 13. stoljea, u tada
najrazvijenijim zemljama odnos izmeu seniora i vazala bio je ponajprije politiki, a ne ekonomski. Stoga je i osnovna
proizvodna jedinica u srednjovjekovnom drutvu bilo selo, odnosno seoska opina, a ne leno. Sukladno tome,
proizvoae prehrambenih proizvoda ponajprije vidimo kao seljake, a ne kao vazale. Srednjovjekovno selo nalikovalo
je rimskoj villa na mnogo naina: grupa neslobodnih ili poluslobodnih ljudi obrauje zemlju za raun gospodara.
Rimski, potom i barbarski (ponajprije merovinki) zemljoposjednik bio je u poziciji da nadgleda rad na svojoj zemlji, ili
osobno, ili putem svojih slubenika. On je odreivao to e se raditi na nekoj estici primjerice, to e se uzgajati ili
e se ostavljati na ugaru. No, kako su zemljoposjednici postali dio feudalnog sustava, morali su sve vie vremena troiti
na politiku i ratovodstvo, pa u naelu vie nisu mogli nadgledati proizvodnju na svojim posjedima. Ljudi na posjedu bili
su prisiljeni voditi brigu sami o sebi seljaci su dobrim dijelom nastavili uvati obiaje i znanja o poljoprivredi koja su
se prenosila s generacije na generaciju. U isto vrijeme, sve vea anarhija nametala je potrebu da svaka mala zemljopisna
ili proizvodna cjelina postane samodostatna. Do druge polovice 10. stoljea putovati je bilo vrlo opasno; nije se moglo
raunati na dobavu hrane s vee udaljenosti. Kako su se sve namirnice morale proizvoditi na malom prostoru, u istom
klimatskom arealu i uglavnom na istim tipovima zemlje, to je esto znailo da se zemlja ne koristi posve efikasno.
Primjerice, itarice, pa ak i penica, morale su se sijati u planinskim podrujima, gdje su livade bile mnogo pogodnije
za ispau. Vinova loza uzgajala se u sjevernijim dijelovima kontinenta, gdje je vrlo teko mogla uspjeti. Na zemljinom
veleposjedu u zlatno doba Rimskoga Carstva uzgajalo se ono to je donosilo profit, a transformacija toga veleposjeda u
srednjovjekovno selo znailo je i da se mijenja ono to se proizvodi sada se prvenstveno nastoji preivjeti.
Srednjovjekovno selo bilo je isuvie mala zajednica da bi teilo prema stvarnoj samodostatnosti. U odnosu na potrebe
ovjeka s poetka 21. stoljea, jasno je da je srednjovjekovno selo trebalo mnogo manje robe, ali su i proizvodni resursi
u srednjem vijeku bili mnogo ogranieniji. Koritenje tih resursa trebalo je strogo urediti, jer se preivjeti moglo samo
rigidnom primjenom pravila koja su se kasnijim generacijama inila apsurdnim, beskorisnim i rasipnikim. Naime, nije
bilo prostora za pokuse; zbog vrlo malih prinosa premala je bila razlika izmeu preivljavanja i gladi. Ljudi nisu smjeli
eksperimentirati, pa metodom pokuaja i pogreaka uzgajati jednu ili drugu kulturu, ili na nekoj kulturi primjenjivati
drugaije metode od ve iskuanih pravo na pogreku nije postojalo, jer je ona mogla znaiti masovnu glad i smrt.
Srednjovjekovno selo bilo je vrlo konzervativno, odnosno sklono tradicionalnim i starim, isprobanim rjeenjima, a uz to
i krajnje neefikasno. Ono je proizvodilo dovoljno hrane za svoje potrebe, i to je bila jedina ambicija seljaka, ali u doba
epidemija i ratova i takva se ambicija esto pokazivala neostvarivom. Ranosrednjovjekovni je ovjek stalno bio u tekoj
borbi s prirodom ovjek je pobjeivao, ali esto i uzmicao gazili su ga glad, studen, bolesti koje su se ponavljale. U
francuskom je postojao izraz soudure, izraz zapravo neprevediv u hrvatskom, ali koji bi oznaavao sponu, odnosno
koliinu hrane koju seljak priskrbio ujesen i koja bi trebala dostajati do prvih proljetnih plodova. esto su se dogaale
godine tijekom kojih te spone nije bilo i kada bi za krae ili due vrijeme zavladala pothranjenost i konano glad.
Osim toga, trebalo se boriti na raznim frontovima, uglavnom vlastitim rukama primjerice, obradive je povrine i
livade trebalo je stalno ureivati da ne bi zarasle i ubrzo se pretvorile u umu. Preivljavali su samo oni koji su ivot
shvaali kao borbu.
Ma kakva bila kvaliteta zemlje ili klima, selo je ponajprije moralo proizvoditi itarice. Kruh i razne itne kae bile su
uistinu temeljna hrana, jelo koje je donosilo preivljavanje, do mjere koja je danas teko zamisliva. Naime, nije bilo
111

drugih lako proizvedivih i jeftinih namirnica s velikim postotkom kroba ria i kukuruz doli su iz Amerike tek
poetkom novoga vijeka. Druge namirnice koje sadre krob, npr. mahunarke, mogle su se uzgajati samo u malim
vrtovima oko kua. Proizvodnja i konzumacija graha irila se, primjerice, od 10. stoljea. Kako bi se osigurala dovoljna
koliina itarica, zemlju je valjalo obraivati na specifian nain.
Kao to emo vidjeti poslije, selu je bilo vrlo teko uzdravati mnogo teglee marve. Onu koju su posjedovali, bila je
malena i slaba. Kako je plug bio obino drven, trebalo je ak do osam volova da bi se izorala zemlja, a bili su rijetki
seljaci koji su ih mogli imati dovoljno. Stoga su se polja morala obraivati zajedniki; svaki bi seljak u plug trebao
upregnuti jednoga do dva vola. Pod takvim uvjetima bilo bi vrlo neefikasno da se zemljine estice parceliziraju i
ograuju. Umjesto toga, sve obradive povrine bile su podijeljene na nekoliko otvorenih polja, a svaki je seljak na
svakom polju obraivao esticu zemlje, obino pravokutnog oblika. Feudalni gospodar je takoer imao traku zemlje na
svakom polju, ba kao i seljak, osim to se esto znalo dogoditi da ih ima vie. Tako ustrojeni sustav obraivanja zemlje
nije samo olakavao i pojednostavljivao sam posao, ve je davao mogunost svima da osiguraju dovoljno ita za
preivljavanje, jer nitko nije imao monopol na dobru zemlju.
Gnojiva gotovo da nije bilo (neki su feudalci ak traili stajsko gnojivo kao dio kmetskoga podavanja), a nedostatak
marvene stoke umnogome je onemoguavao kvalitetnu obradu zemlje. Jedini nain da se sprijei iscrpljivanje zemlje
bio je zemlju, u pravilnim intervalima, ostaviti na ugaru. U sjevernijim dijelovima Europe postupno je razvijen tropoljni
sustav. To je znailo da bi umjesto dvopoljnog sustava dakle, jedne godine se na odreenoj estici sije, a sljedee ona
ostaje na ugaru na estici sjeme ozimih usjeva zasijalo bi se prije zime, a etva bi bila u proljee. Potom bi se jari
usjevi sijali sljedee godine u proljee, a etva bi bila u jesen. Sljedee, tree godine, ta bi zemlja bila na ugaru. Tako
ispada da se na dvije od tri estice obavljala proizvodnja, a zemlja, iako na ugaru svake tree godine, ne bi se
iscrpljivala vie negoli obradom po dvopoljnom sustavu. U junijim dijelovima Europe takav se sustav teko mogao
provoditi, jer za uzgoj jarih usjeva nije u ljeto bilo dovoljno kie. Na tim prostorima uobiajen je bio dvopoljni sustav.
Na taj je nain i proizvodnja bila razmjerno slabija.
No, primjenom bilo jednog bilo drugog sustava, produktivnost je i dalje bila vrlo niska, zahvaljujui nedostatku gnojiva
i slabom oranju. Prinos koji je tri ili etiri puta nadmaivao koliinu posijanog sjemena smatrao se zadovoljavajuim.
Stoga je u nekim razdiobama penice s odreenog zemljinog posjeda prinos dijeljen po etvrtinama: onome koji je
radio, onome koji je vlasnik, potom etvrtina vlasniku volova, a etvrtina ostaje za sjeme za sljedeu godinu. Na taj bi
nain ak i selo s malo stanovnika trebalo prilino velik zemljini posjed da bi osiguralo dovoljno hrane.
Ve je veliki napor predstavljao uzgoj itarica za prehranu ljudi, a malo se panje moglo posvetiti hranjenju marvene
stoke koju su imali. Trava je rasla samo na prirodnim livadama du rijenih tokova; ljudi nisu jo nauili kako se
opskrbiti sijenom na veim nadmorskim visinama. Stoga je problem osiguravanja dovoljno hrane za ivotinje bio stalan,
ba kao problem osiguravanja dovoljno hrane za njihove gospodare. Prirodni su panjaci bili iznimno vrijedni, pa su bili
podijeljeni na estice izmeu seljaka. Osim toga, velike povrine za ispau bile su potrebne kako bi ivotinje same pasle
cijele godine, osim u najhladnijim mjesecima. Ti su panjaci bili vrlo veliki, esto vei negoli sva ostala seoska zemlja
zajedno, pa se u pravilu na njima napasala sva seoska stoka. ak ni to nije bilo dovoljno, pa se stoka putala na
obradivu zemlju poto bi se obavila etva, tako da je mogla pasti na strnjici i moda pojesti nekoliko zalogaja ita. No,
112

do zime su svi ovi izvori prehrane esto bili iscrpljeni, pa je relativno malo ivotinja ostavljano da preivi do proljea.
U takvom svijetu klanje stoke uoi zimskog solsticija bilo je viestruko opravdano: nije bilo vie mogunosti da se
stoka prehranjuje (svinje se, primjerice, zbog snijega vie nisu mogle goniti u umu na ir). Hladnoa je, pak,
omoguavala uvanje mesa due vremena, a da se pri tome ne koristi dragocjena sol. Meso je trebalo dostajati do prvih
proljetnih plodova i upravo su ti mjeseci, prijelaz iz zime u proljee, bili kritini za preivljavanje. Odnosno ako hrane
dugorono ne bi bilo dovoljno, pothranjenost ili glad bi bili najei upravo u to doba godine. Stoka koja bi bila
poteena klanja do dolaska proljea bila bi slaba, krljava i nesposobna obavljati teke poljoprivredne poslove (vua
kola ili pluga).
Budui da je bilo teko hraniti marvenu stoku, lako je zakljuiti da se vrlo slabo jela govedina ili teletina, odnosno da
nije bilo ni mlijeka u izobilju. Vjerojatno su se govedina ili teletina najee jele ba pred kraj godine. Pa ipak, ovjek je
imao potrebu jesti meso, jer je to bio glavni izvor bjelanevina, pogotovo u sjevernijim, hladnijim dijelovima Europe.
Te su bjelanevine mogle stizati i iz ume: po umama su lutali opori svinja, jedui ir i to god se drugo nalo. Obino
je svaki seljak imao pravo u umi ostaviti odreen broj svinja, proporcionalan veliini njegova posjeda; najvei broj,
naravno, mogao je ostaviti senior. Feudalci su, ovisno o svom statusu u feudalnoj hijerarhiji, imali i iskljuivo pravo
lova u umi. Na taj su nain bili u mogunosti poboljati jelovnik, dok je obini seljak rjee jeo divlja. U junijim
dijelovima Europe ume nisu bile toliko rasprostranjene, ali ni potreba za konzumiranjem bjelanevina nije bila toliko
akutna. Osim toga, u primorskim se krajevima mogla jesti riba i konzumirati maslinovo ulje, to takoer donosi mnogo
hranjivih tvari.
uma je bila vana seljaku ne samo zbog prehrane svinja, nego i kao izvor graevnog materijala i goriva. Seljacima je
bilo dozvoljeno koristiti meko drvo i palo drvee i grane koliko im je bilo potrebno, dok bi tvrdo drvo bilo pripadalo
senioru.
Obina seljaka kua bila je zapravo baraka od iblja, tako da su uzorci bili ispleteni i potom pokriveni glinom.
Dimnjak, ako je kua imala taj luksuz, bio je napravljen od istog materijala. Bio je tako graen da hvata dim, ali je
unutranjost kue esto bila zadimljena. Krovovi su izgraivani od slame koja je stavljana na grede uvrene
sredinjom motkom sljemenjaom. U krajevima gdje je kamen bio graevni materijal, osobito u krkim podrujima uz
Sredozemlje, kue su bile graene od kamena. Obino se jednostavna gradnja u suhozidu nije prakticirala, ve se
kameni zid uvrivao bukom. Krov se radio od kamenih ploa takoer uvrenih bukom.
Kue seniora bile su solidnije graene, ali do otprilike godine 1000. nisu bile mnogo luksuznije uglavnom su to bile
jednokatne drvene kue. Do tog je vremena i gradnja kamenih dvoraca bila vrlo rijetka.
Namjetaj je u svim kuama, kako seljakim tako i plemikima, bio vrlo jednostavan u pravilu izraen od drveta.
Seljak je imao stol na kojem su bile daske ili planke. Sjedilo se ee na daskama podloenim panjevima, jer je stolce
bilo komplicirano izraditi. Krevet je obino imao drveni okvir u koji bi se umetale daske na koje bi se, pak, stavljala
slama.
Plemi bi mogao dodatno uivati u luksuzu, ako je imao naslonja, ali ak i u plemikoj kui veina stanara, a pogotovo
gostiju sjedila je na klupama i spavala na slami prostrtoj po podu. Veina orua bila je drvena, jer je eljezo bilo rijetko
113

i skupo. Neki su plugovi bili potpuni drveni, ali ak i oni najbolje kvalitete imali su samo eljezni leme. Kotai kola
izraivani su od solidnog drva, jer su eljezni naplatci bili vrlo rijetki. Drvo ili drveni ugljen bili su najee i gorivo,
ak i za taljenje rude. Zbog toga selu, koje nije imalo dovoljno drva u okolici, egzistencija nije bila laka.
Kako nije bilo znanja o najosnovnijim naelima higijene, bunari su se znali zagaditi, pile su se i movarne vode, pa je
postojalo ponegdje (s pravom) uvjerenje da je voda opasna za pie. ak su i redovnici iskazivali nezadovoljstvo ako iz
bilo kojeg razloga nisu dobili svoju dnevnu koliinu vina ili piva. No, to je znailo da je svako selo moralo priskrbiti
sebi ne samo sve za jelo, ve i za pie. U junijim dijelovima Europe to i nije bilo tako teko, jer se vinova loza mogla
lako uzgajati, pa su i relativno male povrine zadovoljavale potrebe sredine. Prema sjeveru, pogotovo tamo gdje se zbog
hladnoe vinova loza nije mogla uzgajati, pili su se pivo ili jabukovaa (vino od jabuka). To je znailo da e se ili
znaajni dijelovi obradive zemlje zasaditi vonjacima ili e jedan dio itarica biti iskoriten za varenje piva. U
godinama pothranjenosti i gladi proizvodnja piva bila je zabranjena kako bi se ouvale zalihe itarica, ali to nije uvijek
bilo lako provesti.
Na taj je nain srednjovjekovno selo ovisili o vrlo uravnoteenoj, ustaljenoj uporabi svih svojih resursa. Trebalo je biti
dovoljno obradive zemlje da se selo nahrani; trebalo je biti dovoljno panjaka da se nahrane ivotinje uz pomo kojih se
obraivala zemlja; trebalo je biti dovoljno ume za opskrbu graevnim materijalom i ogrjevom.
Vrsta kultura koja se uzgajala, vrijeme sjetve i etve, sve je to bilo regulirano opim obiajima sela. Nain
iskoritavanja panjaka i uma isto je tako bio odreen starim obiajima. Po agrotehnikim standardima s poetka 21.
stoljea sve te odredbe i obiaji za posljedicu su imali veliku neefikasnost: nije bilo nikakve specijalizacije proizvodnje
i svi su proizvodili sve. Intenzivno, individualizirano iskoritavanje zemlje bilo je praktiki nemogue.
Selo je moralo uzdravati ne samo sve suseljane, ve i vie slojeve koji su se brinuli za njegovu duhovnu i politiku
dobrobit. Tijekom karolinkog razdoblja, crkvena desetina postala je obvezna; svaki je seljak Crkvi morao davati 10%
svojih prihoda u kulturama i stonoj proizvodnji. Teoretski, radilo se o prihodu koji je dobivala upa, odnosno upnik,
ali u doba nereda i anarhije, u vrijeme stvaranja feudalnog sustava desetina se smatrala jednim od prihoda laikog
gospodara. esto se znalo dogaati da je senior preuzeo pravo sakupljanja cijele ili dijela desetine koja je trebala ii
nekoj upi, a to se pravo moglo ak prenositi na nekog od njegovih vazala kao leno. ak i kada je Crkva preuzela
ubiranje desetine, prihod je esto odlazio direktno biskupu ili velikom samostanu umjesto upniku. Takve promjene
nisu ovisile o selu, niti su ga se ticale; desetina se morala plaati, a kazna za neplaanje bila je ekskomunikacija, bez
obzira kome je prihod iao.
Obveze sela prema svom gospodaru bile su jo tee. Seljaci su plaali niz daa i bili obvezani na niz slubi. Neke su
dae bile svojevrsna renta, druge pak porezi. Bilo je i slubi koje su se obavljale jo od vremena kada je znaajan dio
radne snage bio u robovskom statusu. Kao to smo vidjeli, senior je imao neposredno vlasnitvo nad dijelom zemlje u
selu. Ta je zemlja bila na raznim mjestima, unutar seljakih estica, a seniorova se stoka napasala na zajednikim
panjacima. Meutim, selo je bilo u obvezi da odreen broj dana radi na seniorovoj zemlji i da se brine o njegovoj stoci.
To je znailo da su se pojedini seljaci po odreenom redu trebali tijekom godine posvetiti tim poslovima (poslije se, na
hrvatskim prostorima, taj namet zvao tlaka). Obveza slobodnjaka mogla je biti samo nekoliko dana oranja i etve,
doim je poluslobodna i neslobodna radna snaga znala imati obvezu ak do dva ili tri dana tjedno, pa i vie u doba
114

intenzivnih poljskih radova. Kako je u principu senior bio vlasnik sve seoske zemlje, nakon tih radova svaki je seljak
trebao platiti za kuu i za zemlju koju je obraivao. Ovdje je visina poreza ovisila o statusu seljaka slobodnjaci su
dugovali manje, dok su poluslobodni, a pogotovo neslobodni plaali neusporedivo vie. Obino je feudalac primao
odreeni iznos plodina sukladno veliini posjeda te dodatno i darove u vidu jaja, peradi i kruha za Boi i Uskrs.
Uobiajeno je bilo davati odreen iznos za koritenje panjaka i uma; primjerice, feudalac je mogao od seljaka traiti
svaku desetu svinju od onih koje su otjerane u umu.
Osim nameta na zemlju gospodar je mogao traiti i udio iz eventualnog seljakova prihoda na tritu ili njegove imovine.
Slobodnjaci su obino, iako ne uvijek, bili izuzeti iz ovog nameta, ali su neslobodni i poluslobodni bili prisiljeni plaati
visoke postotke. Na nekim posjedima nije bilo ogranienja u visini nameta koje je feudalac mogao traiti uostalom,
sve to su seljaci posjedovali bilo je njegovo, pa su njegovi zahtjevi bili ogranieni samo njegovim smislom za
umjesnost i svrsishodnost takvih postupaka. Svugdje su neslobodni trebali plaati, na primjer, pravo da se vjenaju s
osobom iz drugog sela kao i za pravo da naslijede zemlju koju su im roditelji obraivali. Takve nepogodnosti bile su
jasno podsjeanje da je neslobodnjak jednom bio zapravo rob i da uope nije imao imovinu te da se nije mogao legalno
vjenati, a ni legalno nasljeivati.
Konano, gospodar je u selu imao i neke monopole. Posjedovao je mlin, penicu; u junijim dijelovima Europe i tijesak
za groe. On ne bi dopustio nikakvu konkurenciju. Seljak, koji bi mimoiao gospodarov mlin i ito samljeo negdje,
drugdje bio bi teko kanjen.
Valja naglasiti da je prihod koji je gospodar dobivao iz sela u ranom srednjem vijeku u cijeloj Europi bio gotovo u
potpunosti u naravi (naturi). To je moglo biti u redu kada je gospodar drao jedno ili dva sela. Mogao je ivjeti blizu
njih i hraniti i oblaiti sebe i svoju ratniku druinu onime to mu je priskrbljivao seljaki rad. Meutim, onaj koji je
posjedovao vie sela nije nikako mogao potroiti sve to je dobivao na ime nameta, a nije ni bilo trita na kojem bi
prodao viak. Sela koja su bila udaljena od njegove rezidencije bila su mu od vrlo male koristi, pa mu se ak vie
isplatilo dati ih kao lena, osloboditi se brige o njihovoj zatiti i sakupljanju nameta. Kao rezultat takve politike, moglo
se dogoditi da vrlo moan gospodar moe neposredno posjedovati relativno malo zemlje.
Mogue je bilo, a u kasnijem razvoju feudalizma ak i vrlo vjerojatno, da selo ima vie od jednog gospodara. Razliiti
zapleti u nasljednim pravima, kao i namjerni potezi vrhovnog gospodara, mogli su dovesti do podjele na vie vlasnika.
No, to je obino znailo da e se prihodi iz sela dijeliti, ali je dotino selo ostajalo gospodarska cjelina, a i zemlja se
obraivala kao cjelina, bez obzira na to je li postojao jedan ili vie gospodara. Zbog istih razloga nije bilo ni pokuaja
usklaivanja ili ujedinjavanja resursa dvaju ili vie sela istoga gospodara. Selo je bilo osnovna jedinica proizvodnje i to
je trebalo ostati, usprkos svim promjenama vlasnitva.
Meutim, ovako opisano selo (ili seoska opina) nije postojalo u itavoj Europi. Na nekim podrujima, osobito u
junijim dijelovima kontinenta, i dalje su egzistirali mali, samostalni posjedi. Ponegdje je stanovnitvo ivjelo u malim
selima: ona su bila manja, samodostatna, a iskoritavanje resursa nije bilo tako precizno regulirano kao u velikim i ve
tradicionalno organiziranim selima. U nekim neplodnijim regijama polja su se mogla obraivati dvije-tri godine i onda
bi ih se naputalo, pa nije bilo ni potrebe preciznije regulirati iskoritavanje svih resursa. No, svugdje su se itarice
115

uzgajale na manje vie slian nain, a obveze koje su se morale namirivati gospodaru su otprilike bile iste ili sline.
Mali je broj seljaka mogao samostalno raditi; oni su trebali podrku i suradnju unutar seoske opine.
Jasno jest da je bilo velikih razlika u ivotnom standardu izmeu seljaka. Neka su sela posjedovala bolju zemlju negoli
druga; neki su krajevi imali bolju upravu ili su manje propatili od neprijateljskih vojski. ak i u istom selu moglo je biti
velikih nejednakosti. Slobodnjak koji je naslijedio cijelu esticu, koji je imao sposobnu enu i nekoliko sinova koji se
nisu vjenali (a mogli su raditi kao odrasli), mogao je ivjeti prilino dobro. Porezi su mu bili relativno podnoljivi, a
ena mu je mogla uzgajati perad i obraivati vrt oko kue. Taj je ovjek imao dovoljno ita i svinjetine, a dodatak
prehrani bili su perad, jaja i razno voe i povre. Drugi ekstrem bio je neslobodni seljak koji je trebao oevinu podijeliti
meu braom. Ta sitna estica zemlje bila je obino premala da se prehrani on i njegova obitelj. No, ak i od tog
preostalog dijela zemlje pola je proizvodnje morao dati gospodaru, a pola ili treinu svoga radnoga vremena morao je
raditi za njega. Dodue, mogao je pokuati poveati prihode tako da za svoje bogatije susjede radi tee ili nezgodnije
poslove, pa ak je i tada bio suoen s pothranjenou i prijetnjom gladi.
Jo su se vee razlike meu seljacima stvarale u doba nepogoda. Godine sue ili poplava, tua ili proljetni mrazevi
mogli su odnijeti vei dio ili itav prinos, pa bi nastupala glad. Bogatiji je seljak mogao preivjeti i takve izazove, jer
mu je lake bilo imati zalihe.
Meutim, neke su nevolje seljacima bile zajednike: svi su ivjeli u nehigijenskim uvjetima, a ako bi njihov gospodar
zaratio, njihovi bi posjedi i kue bili prvi na udaru, a ne gospodarova utvrda (zamak). Svako tree dijete nije doivjelo
5. godinu ivota, prosjeni oekivani ivotni vijek bio je 27-28 godina, a rijetko je netko doivio 50, pogotovo 60.
godinu ivota. Gotovo je udesno kako je selo, kao organizirana zajednica, usprkos epidemijama, gladi i ratovima
preivjelo rani srednji vijek.

22. Crkva u feudalno doba
Propadanje Karolinkog Carstva vodilo je sve oiglednijem poveavanju moi i prestia Crkve u drutvu. Kao to smo
vidjeli, tijekom 9. stoljea, doba punog tekoa i ratova, Crkva je bila jedina drutvena institucija koja se zalagala za
jedinstvo krana, red i mir. Crkva je drala do ideala na kojima je poivalo Carstvo vie negoli sami karolinki carevi
ona se dosljedno suprotstavljala tendencijama zatvaranja i promicanja lokalnih interesa te sebinih ciljeva magnata.
Rezultat toga bio je da je Crkva preuzela politiko vodstvo na Zapadu, osobito u Franakoj, od karolinkih careva. Kler
je bio promicatelj pokreta koji su za cilj imali ouvanje Carstva i zaustavljanje feudalnih ratova. Nitko, ma kako moan
bio i ma kakve bile njegove potajne namjere, javno nije mogao odricati vrijednost ciljevima koje je pred sebe postavila
Crkva. Nitko nije mogao zanemariti savjete i prijekore biskupa ili odbaciti ono to su oni predlagali. To je zapravo
znailo da je podlonost Crkve laikim vlastima, onako kako je funkcionirala u vrijeme Karla Velikog, ubrzo po
Karlovoj smrti nestala. Do sredine 9. stoljea stanje se stubokom promijenilo Crkva je otada ostvarivala znaajan
utjecaj na svjetovnu vlast. Franaki su biskupi dokazivali da je duhovna vlast iznad ovozemaljske argumentirali su to
injenicom da biskup moe uvesti cara u ast, dok obratan sluaj nije mogu. Sukladno tome, zahtijevali su pravo da
116

sude i kanjavaju svjetovne vladare, pa su to u nekim sluajevima i uinili. Karlo elavi je prihvatio da njegovi biskupi
mogu zanemariti svaki zakon koji, prema njihovu miljenju, ugroava prava Crkve.
U isto su vrijeme mnogi klerici smatrali da valja ojaati autoritet pape. Kada se Carstvo raspalo, biskupi su ostali
podvrgnuti razliitim vladarima, pa im je bilo vrlo teko ujediniti se da bi djelovali u zajednikom cilju i interesu.
Veina je biskupa, ako je ostala sama, preputena na milost i nemilost lokalnom velikau, bila bespomona. Trebali su i
traili podrku i moralno pokrie od papinstva. Osim toga, mo nadbiskupa se u to vrijeme poveavala, a oni su
nastojali kontrolirati i disciplinirati biskupe. Mnogi su biskupi odbacivali takve zahtjeve te su smatrali da se moraju
podvrgnuti jedino papinu autoritetu. injenica da je papa bio daleko i da se praktiki nije mogao baviti tim poslovima,
svakako je pridonosila ovakvu stavu biskupa. Osim toga, nadbiskupov je poloaj bio uvijek nejasan, pa tako ni u to
vrijeme njegove ovlasti nisu bile preciznije odreene.
Najdalekovidniji ljudi u Crkvi nastojali su pronai naine da se oslobode tutorstva svjetovnjaka, stei pravo da savjetuju
i kanjavaju svjetovne vladare te poveaju autoritet pape u odnosu na biskupe i nadbiskupe. Vjerojatno bi te ciljeve
dosegnuli i na neki drugi nain, ali im je njihovo ostvarivanje olakao glasoviti falsifikat, Pseudo-Izidorove Dekretalije.
Ovu je zbirku sredinom 9. stoljea oigledno sastavio neki franaki redovnik. U njoj je bilo mnogo originalnih
papinskih pisama i mnogo autentinih kanonskih odredbi izglasanih na razliitim crkvenim koncilima, ali kako u
dokumentima nije bilo presedana koji bi opravdavali i podravali tadanje politiku Crkve, nepoznati kompilator nije
oklijevao dodati krivotvorene tekstove. Na taj je nain vrlo temeljito argumentirana elja Crkve da se oslobodi tutorstva
svjetovne vlasti, kao i nastojanje da papinstvo ima vri nadzor nad crkvenom hijerarhijom. Tijekom srednjega vijeka
ova se zbirka izvora smatrala nedvojbeno autentinom, tek je kasnije dokazano da se radi o falsifikatu. U tim su
falsificiranim dokumentima pape najranijeg razdoblja esto titulirane kao servus servorum Dei sluga slugu Bojih,
formula koju je, prema naim znanjima, prvi upotrijebio Grgur I Veliki. Iako se Crkva ovim falsifikatima sluila dugo
vremena, praktiki stoljeima, njihova se vanost ne bi trebala precjenjivati. Crkva je ve i u klerikim i u laikim
krugovima promovirala ove ideje, prije negoli su lane dekretalije i bile objavljene. Uostalom, papinska mo i utjecaj
rasli su ve dugo godina. U 9. stoljeu pape su bili u poziciji sami stvarati presedane, a ne ovisiti o falsifikatima.
Pontifikat Nikole I (858-867) pokazuje mnoge od odlika o kojima smo govorili. Nikola I bio je plemikog podrijetla,
velikih sposobnosti; kao papa, pokuavao je nametnuti svoj autoritet jakim laicima i klericima. Prvi je sukob imao s
Bizantskim Carstvom: car Mihajlo III 857. smijenio je carigradskog patrijarha Ignacija te na njegovo mjesto postavio
Focija (858-867, 877-886), jednog od najvjetijih diplomata i politiara koji su ikad bili na patrijarijskoj stolici. Oba su
pretendenta na patrijarijsku stolicu zatraila pravorijek od pape. Nikola je poslao izaslanike da ispitaju sluaj. Oni su
bili podmieni da podre Focija, ali kada je papa saznao za njihovo izdajniko ponaanje otpustio ih je, a Fociju 863.
naredio da ode s patrijarijske stolice Rim je prirodno teio za odravanjem svojih univezalnih pretenzija. Meutim,
Carigrad je nastojao osigurati sebi suvereni poloaj koji mu je tijek povijesnih dogaaja bio odredio, pa je Focije papu
ekskomunicirao i optuio Rimsku crkvu za herezu. Podrao ga je i car Mihajlo III. No, kada je Mihajlo 867. ubijen,
novi car Bazilije I (867-886) svrgnuo je Focija, poslao ga u manastir, a na patrijarijski prijesto vratio Ignacija. Nikola I
je uspio afirmirati svoj stav da moe suditi o poslovima u Crkvi na Istoku, ali je time udaljio mnoge Bizantince od
Rima: taj dogaaj, Focijeva shizma, bio je jedan u nizu koji je konano doveo do crkvenog raskola 1054. godine.
117

Papin poloaj moralnog suca nad kraljevima kao i nad drugim lanovima Crkve potvrdio se u jo jednom dogaaju:
Lotar II, burgundski kralj i carev brat (855-869), otjerao je suprugu Teutebergu, a na njezino je mjesto dola ljubavnica
Valdrada. Papini izaslanici su poslani da istrae sluaj, ali su bili podmieni te su zakljuili da je razvod legalan i
Valdrada zakonita supruga. Papa Nikola je bio ogoren te je 863. smijenio i ekskomunicirao oba izaslanika, kao i
biskupa koji je odobrio razvod. Bila je to duga borba, ali je papa istrajao, pa je u jednom trenutku Lotar bio prisiljen
vratiti se zakonitoj eni. Kada se ponovo razveo i vratio Waldradi, papa ga je ekskomunicirao. Konano, nakon
Nikoline smrti, Lotar se pokorio nalozima njegova nasljednika Hadrijana II (867-872). Ova je epizoda poetak
dugotrajnog protivljenja papa barbarskom obiaju tjeranja ena i zalaganja za afirmaciju sakramenta braka, to je
naposljetku postignuto u 12. stoljeu. U tom je trenutku papa Nikola I uspio nametnuti stav da je kralj kao kranin, ako
je uinio krivo, duan pokoriti se odluci Crkve.
Trei vaan sluaj koji je papa Nikola I pokrenuo bio je protiv nadbiskupa Reimsa Hinkmara, jednog od najsposobnijih
i najmonijih osoba u Crkvi u Francuskoj. Hinkmar je smijenio jednog od biskupa svoje provincije i potom ga zatvorio
u samostan, odakle se biskup javio u Rim. Nadbiskup je smatrao da je on sam vrhovna vlast u nadbiskupiji i da se nitko
ne moe aliti na njegovu odluku. Nikola je tvrdokorno ustrajavao na stavu da samo papa moe osuditi biskupa te je
odbacio Hinkmarovu odluku. Pri tome ga je podrao Karlo elavi, jer je zauzvrat dobivao papinu podrku u nekim
drugim stvarima, pa se Hinkmar morao opravdavati. Tvrdio je da, iako papa ima pravo kao vrhovni autoritet suditi o
pitanjima doktrine, nema pravo mijeati se u voenje neke od nadbiskupija. U svom odgovoru Nikola je citirao Pseudo-
Izidorove Dekretalije kako bi pobio Hinkmarove navode. ini se da je Hinkmar sumnjao u autentinost tih spisa, jer je
pisao o miolovci da se uhvati nadbiskup, ali je, naposljetku, morao odstupiti. Nikola I je odnio potpunu pobjedu, pa
je tako papa uspostavio pravo intervencije u sve poslove Crkve.
Pontifikat Nikole I. za neko je vrijeme predstavljao vrhunac jaanja papina autoriteta. Devet godina njegova papinstva
bilo je upravo doba kada je Crkva dobivala sve veu mo u drutvu na raun sve slabijih Karolinga, ali je i ona sama
uskoro teko stradala od onih snaga koje su razarale Carstvo. Graanski ratovi i novi barbarski napadi bili su glavni
uzrok to su biskupi praktiki postali podlonici feudalnih gospodara, a pape talijanskog plemstva. Crkva je bila
ovisnija o laikim vlastima nego to je eljela vjerovati; duhovne ovlasti nisu bile dovoljne da se beskrupulozni feudalci
uzdre od najteih pritisaka. Tijekom anarhije u 10. stoljeu uenost, moral i organiziranost Crkve doivjeli su ozbiljan
pad. Koristi koje je donijela karolinka renesansa nisu posve iezle, ali u mnogim se aspektima Crkva u tom stoljeu
vratila na stanje merovinkog doba.
Raspad Karolinkog Carstva izolirao je Italiju od sjevernijih dijelova nekadanje zajednike drave. Talijanski vladari
nisu bili nita uspjeniji od onih na sjeveru u uvanju svoga autoriteta i reda na podruju kojim su vladali. Sin cara
Lotara, Ludovik II (843-876) bio je posljednji vladar koji je imao stvarnu vlast na Apeninskom poluotoku. Tijekom
vladavine najvie je vremena morao posvetiti borbi protiv Saracena, ali ak i u tome nije imao dovoljnu podrku
osiljenih feudalaca. Nakon njegove smrti stvarna je vlast prela u ruke franakih grofova i markiza na sjeveru zemlje i
langobardskih vojvoda u srednjoj Italiji (Bizant je posjedovao krajnji jug). Tada je poeo beskonaan niz ratova,
meusobnih saveza i raskida, izdaja i sporazuma. Kraljevi su bili u jednom asu proglaavani, ali u drugom i zbacivani
kada bi pokuali realizirati svoje vladarske ovlasti. Znalo se dogoditi da istovremeno postoje dva kralja; svakoga od njih
118

podravala bi izvjesna skupina magnata. Da stvari budu jo gore, Saraceni su ugroavali sve obale, i tirensko-ligursku i
jadransku, a do kraja stoljea Maari su poeli pustoiti unutranjost. Bizant je vrsto drao june krajeve, ali nije elio
imati jakog susjeda, ve je gotovo u pravilu podravao protivnike kraljevske vlasti. U takvim okolnostima i papinska je
vlast bila u krizi. Talijanski velikai nisu respektirali papinstvo; Crkvi su uzimali zemlju i nisu se libili krenuti na sam
Rim. Papa Ivan VIII. (872-882) pokuao je ponoviti taktiku, staru vie od stoljea, pozvavi Karla elavog da
intervenira. To je Karlo i uinio. Doao je u Rim, na Boi 875. dobio krunu, ali papi nije mogao pomoi onaj tko nije
mogao vladati svojom zemljom, nije mogao dokonati ni anarhiju u Italiji. U pokuaju da se spase, pape su morale
sklopiti savez s nekom od lokalnih frakcija. Na taj je nain papinstvo postalo sudionikom prljavih igara u talijanskoj
politici. Drali su ga odgovornim za beskrupulozne ine njegovih saveznika, pa ga je to u oima Talijana ubrzo posve
diskreditiralo. tovie, zatitnici papinstva prirodno su eljeli postati njegovim gospodarima, pa im je to do 10. stoljea i
uspjelo.
Sluaj pape Formoza (891-896) pokazuje kako je papinstvo stradalo zbog anarhije u Italiji. Slijedei ranije primjere,
papa se pridruio frakciji koja je pozvala istonofranakog kralja Arnulfa Karantanskog (887-899) da intervenira u
Italiji. Arnulf se odazvao i bio po propisima okrunjen za cara, ali nije, kao ni veina svojih prethodnika, mogao drati
vlast u Italiji. im je otiao, suparnika se frakcija eljela osvetiti njegovim pristaama. Formoz je u meuvremenu
umro, ali se njegovi protivnici nisu dali smesti. S dozvolom novoga pape Bonifacija VI. (896), ekshumirali su
Formozovo tijelo i sudili mu, obuenom u papinsko odijelo i posjednutom na prijestolje. Potom je tijelo osueno,
odijelo s njega skinuto, a tri prsta kojim je ivi papa davao blagoslov odsjeena su. Naposljetku, tijelo su vukli
rimskim ulicama i bacili u rijeku Tiber.
Nakon Formoza, u samo 8 godina na papinskoj se stolici izmijenilo 8 papa. Neto vea stabilnost postignuta je kada su i
Rim i papinstvo doli pod vlast lokalnog monika Teofilakta koji je sebe imenovao rimskim senatorom. Tada je Rim
bio praktini neovisan od ostatka Italije. No, njegova vrlo utjecajna supruga Teodora je zajedno s keri Marozijom
umnogome utjecala na izbor papa. Koliko su bile sposobne, toliko su bile i nemoralne, pa pozicija papa nikada nije bila
tako degradirana kao u doba njihove vlasti. Teodora je prvo dovela na papinsku stolicu svoga biveg ljubavnika Ivana X
(914-928). Usprkos tome, Ivan je uinio dosta na obrani Italije za njegova pontifikata posljednji su Saraceni istjerani s
Apeninskog poluotoka. No, posvaao se s Marozijom, potom je bio uhapen te je umro u zatoenitvu. Ivanove je
nasljednike imenovala Marozija godine 931. papinsku je stolicu prepustila svome sinu Ivanu XI, iji je otac bio, po
tada opepoznatoj javnoj prii, papa Sergije III (904-911).
Marozijin je utjecaj nestao tek kada se njezin drugi sin Alberik osjetio ugroenim. Naime, njegova je majka (dva puta je
ostajala bez supruga) ponudila svoju ruku Hugu, tadanjem kralju Italije, a koji je kao miraz trebao dobiti vlast nad
Rimom. Realizacija te ideje ugrozila bi Alberikove anse da naslijedi vlast nad gradom, a zgrozila je i mnoge feudalce u
zemlji, jer bi Hugo postao isuvie moan. Zbog toga je Alberik poveo pobunu Rimljana protiv Marozije i Huga i
istjerao Huga iz grada. Majku je uhapsio, a brata, papu Ivana XI, drao je pod prismotrom. Sam je 932. zavladao kao
prvak i senator svih Rimljana. Do smrti 954. drao je apsolutnu vlast u gradu i suzio aktivnosti i ovlasti papinstva na
iskljuivo duhovne poslove. Prije smrti osigurao je nasljedstvo svom 16-godinjem sinu Oktavijanu na mjestu
119

princepsa, ali i papinstva. Oktavijan je 955. postao papa Ivan XII (do 963). Od svih papa u njegovu stoljeu, bio je
svakako jedan od najporonijih i najnemoralnijih.
Izvan Italije malo se znalo o toj degradaciji papinstva te je kranski Zapad i dalje potovao nasljednika sv. Petra. No,
pape u 10. stoljeu ipak nisu mogli imati mnogo utjecaja izvan Italije, pa je Crkva prestala funkcionirati kao
administrativna cjelina. Kler je u svakoj regiji bio prisiljen braniti svoja prava i privilegije bez mnogo pomoi iz Rima
u emu, uglavnom, nisu imali uspjeha. Feudalna anarhija koja je razgradila Karolinko Carstvo, sada je prijetila posve
rastrojiti i Crkvu.
Crkva je na Zapadu posjedovala goleme zemljine posjede koje su joj vjernici, generaciju za generacijom, oporuno
ostavljali. Kao i mnogi drugi vlasnici nekretnina, Crkva je shvatila da ne moe nadzirati tu zemlju bez zatite feudalne
vojske. Stoga su klerici organizirali skupine naoruanih vazala, kojima su vrlo brzo poeli davati lena. Na taj je nain
dobar dio crkvene imovine preao u ruke njezinih vazala i potpuno se sekularizirao. Ti su vazali u doba rata trebali
vou, to je crkvene prvake stavljalo pred jo vee tekoe. Bilo je krajnje neprilino da biskup sudjeluje u bici kao
voa svojih ljudi, iako mnogi nisu imali skrupula, pa su to i uinili. Poboniji bi klerici traili nekoga od susjednih
feudalaca da za njih obavi ovu krajnje laiku dunost. Te su feudalce zvali advokati, ali bi takav aranman esto
zavrio tako da bi advokati nakon nekog vremena poeli smatrali vazale Crkve svojim vazalima, a crkvenu zemlju
svojom zemljom. U isto su vrijeme vojvode i grofovi nastojali vazale i imovinu Crkve staviti pod svoju kontrolu. Traili
su od biskupa i opata vojnu pomo, prisvajali su prihode od crkvene imovine, a postupno su zadobivali kontrolu i nad
izborima za veinu crkvenih poloaja.
Od karolinkoga doba kler je obavljao mnoge javne dunosti bio je to najobrazovaniji i najsposobniji drutveni sloj.
Feudalcima je bilo stalo da ih imaju na svojoj strani, pa je bila i logina njihova elja da crkvene dunosti obavljaju
njihovi pristae odnosno da se povjere njihovim pristaama. Tako se, na ovaj ili onaj nain, dogaalo da biskupe
tretiraju kao vazale. Biskupi su de facto davali prisegu feudalnom gospodaru i on ih je de facto uvodio u biskupsku ast,
ba kao to bi laiki vazal od tog istoga gospodara dobivao leno. Obino su biskupi bili feudalcu vjerniji od laikih
vazala, jer su zadobili svoj poloaj zahvaljujui njegovu izboru i nisu se mogli oslanjati na snagu svoga oruja, za
razliku od barem nekih laikih vazala.
Lako se domisliti kakve su sve nevolje proizlazile iz ovakva stanja. Kako su klerici postajali dio feudalnog sustava, sve
su vie zanemarivali svoje duhovne obveze. U potpunosti su ih zaokupljali poslovi koje su obavljali kao vazali bili su
prije vojnici i politiari negoli vjerski voe. Feudalci su zloupotrebljavali ovlasti koje su imali nad crkvenim poslovima
i poloajima: prodavali su biskupske poloaje najboljem ponuau, vanbranoj djeci ili mlaim sinovima (koji nisu
mogli dobiti znaajniji dio oevine). Jedan normandijski vojvoda je za biskupe postavio etiri lana svoje obitelji.
Mona obitelj s juga Francuske kupila je mjesto nadbiskupa Narbonne za svoga desetgodinjeg sina, a on je, prodavi
pokrivae za oltar i kalee, prepustio mjesto mlaem bratu.
Pa ipak, Crkva nije u potpunosti zaboravila svoje stare ideale. Feudalci nisu posve zaboravili vjerske osjeaje. Neki su
puta imenovali sposobne i dobre biskupe i esto su znali tititi samostane koji su uvali stare moralne ideale. Osim toga,
redovnitvo je bilo manje iskvareno negoli sveenstvo. Ono je imalo manje imovine i manje politikog utjecaja, pa je
tako izbjegavalo i neka od najveih zala koja su spopala sveeniki sloj. Tada vie negoli prije, u samostane su odlazili
120

sposobni i poteni ljudi, zgroeni neredom i iskvarenou izvanjskoga svijeta. Tijekom najgorih desetljea 10. stoljea u
samostanima se pripremala velika reforma Crkve koja e osloboditi Crkvu laike kontrole i bolesti koje su je muile i
obnoviti papin autoritet. U isto vrijeme, neki od najodlinijih biskupa pokuavali su siromanije zatititi od strahota
feudalnih ratova i pozivati vitezove da budu svjesni svojih kranskih dunosti. No, ti e pokreti donijeti znaajne
plodove tek u 11. stoljeu.
121

VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA

Europski je Zapad tijekom 9. i 10. stoljea postupno padao u sve dublju krizu. Politika organiziranost i ekonomske
aktivnosti bile su svedene na lokalnu razinu. ak je i univerzalna Crkva patila od tih bolesti, pa je njezina organizacija
postala slaba, a kler se iskvario. Drutvo koje je jedva zadovoljavalo egzistencijalne potrebe malo je vremena moglo
izdvojiti za kulturu, obrazovanje i umjetnost. Karolinka je renesansa nestajala zajedno s Karolinkim Carstvom. Pa
ipak, batina prolosti nije se posve izgubila u ovim vremenima krize, iako su ljudi na Zapadu s njom izgubili svaku
vezu. Za razliku od njih, Bizantinci i Arapi na Istoku sauvali su znanja koja su batinili od antikoga svijeta, ak su
stvarali i nove civilizacijske vrijednosti.
Do kraja 10. stoljea temelji na kojima je izgraeno Karolinko Carstvo preneseni su u Sveto Rimsko Carstvo
Njemake Narodnosti. Ta, novostvorena drava omoguila je dobrom dijelu Europe da premosti razdoblje najtee krize.
Novo carstvo, zajedno s Bizantskim Carstvom i Abasidskim Kalifatom bili su svojevrsni mostovi preko tamnih
vremena.

23. Civilizacije Istoka Bizant i Arapi
Za velik dio Europe 9. i 10. stoljee bili su razdoblje krize, ali to je bilo doba vrhunskih domaaja u Bizantskom Carstvu
i arapskom svijetu. U tim stoljeima Carigrad i Bagdad sredita su trgovine i obrtnitva, umjetnosti i intelektualne
djelatnosti. Tek e za nekoliko stoljea europski Zapad iskoristiti postojanje dviju naprednih civilizacija na svojim
istonim granicama. Intelektualni i gospodarski oporavak Zapada nakon godine 1000. umnogome je potaknut
doticajima s bizantskim i arapskim svijetom.
Veliki engleski historiar Edward Gibbon (1737-1794) opisivao je bizantsku povijest kao dosadnu i jednolinu priu o
slabosti i bijedi. Njegov autoritet, potom i sline ocjene Voltairea, Montesquieua, Tainea, prouzroili su da takvo
miljenje dominira europskom kulturom u 19. stoljeu, pa i kasnije. Bizantski se kao epitet ak i danas ponekad
upotrebljava u pejorativnom kontekstu. No, strunjaci i velik dio javnosti svjesni su danas koliki je znaajan udio
Bizantskoga Carstva u stvaranju dananje europske civilizacije. Osam stoljea su pravna znanost, knjievnost,
umjetnost, proizvodnja i trgovina cvali u Carigradu i drugim bizantskim gradovima. U to doba taj grad nije samo uvao
domaaje antike civilizacije, ve je i ostatak Europe titio od napadaa s Istoka, sve dok Zapad nije bio u mogunosti
iskoristiti i preuzeti te civilizacijske tekovine. Danas smo svjesni injenice da je Bizantsko Carstvo iskazivalo tijekom
12 stoljea svoga postojanja nevjerojatnu vitalnost i snagu obnavljanja.
Te su karakteristike bizantskog drutva bile iznimno znaajne tijekom 7. stoljea, kada je Carstvo bilo pritisnuto
neprekidnim napadima na svoje granice.
Heraklije (610-641) se, preuzevi vlast, prvo morao suoiti s opasnim prodorima Avara, Slavena i Perzijanaca. Avari su
617. zamalo uhvatili cara za vrijeme pregovora pod carigradskim zidinama. Perzijanci su prodrli u Malu Aziju, potom
okrenuli na jug te zauzeli Jeruzalem i egipatsku Aleksandriju.
122

U takvoj, gotovo bezizlaznoj situaciji, Heraklije je ipak pronaao tri elementa koji su poraz pretvorili u pobjedu. Prvi je
bio korjenita drutvena reforma iji je obrazac ve postojao u ravenskom i kartakom egzarhatu. U doba stalnog
ratovanja, civilni su poslovi postali neodvojivi od vojnikih: Carstvo nije moglo sakupljati poreze, tititi Crkvu i pravni
sustav, ako nema vojnu snagu koja bi uspostavljala red i mir. Egzarhati su ve do tada pokazivali svoju vitalnost, pa je
Heraklije primijenio slino naelo vojne uprave na maloazijskom podruju, dajui svojim vojskovoama (stratezi) i
vojnu i civilnu vlast.
Drugo, Herakliju je manjkalo novca, ali je imao mnogo zemlje koju je car Foka za strahovlade konfiscirao od
pobunjenika. Stoga su stratezi mogli davati zemlju na uivanje svojim vojnicima koji su, uz vojnu slubu, imali i
obvezu podavanja poreza. Kako su vojnici iz jedne jedinice obino dobivali zemlju na odreenom teritoriju, na taj se
nain termin tema, koji je prvotno oznaavao samo vojni odred, poeo upotrebljavati i za upravnu jedinicu. Sustav
tema (tematski sustav) poeo se razvijati u 7. stoljeu i bio kljuan element u razvoju i jaanju Bizantskoga Carstva u
sljedeih gotovo pola tisuljea.
Kada je Heraklije 622. pokrenuo sedmogodinji rat protiv Perzijanaca, iskoristio je trei element za postizanje uspjeha
vjeru. Ratovanje je predstavio kao sveti rat, jer ga je dijelom financirala Crkva, carski su vojnici zazivali Boga da im
pomogne u bitkama te su se pouzdali u udotvornu Isusovu sliku koja je bila noena ispred bojnih redova.
U meuvremenu su 626. Avari i Slaveni opsjeli Carigrad, ali ih je bizantska mornarica teko porazila. Avarska se
vojska povlaila u rasulu. Naposljetku su i Perzijanci poraeni, a car Hozroje bio je zbaen i smaknut. Tako je velika
kriza bila prevladana.
Pa ipak, znaaj Heraklijeve vladavine nije u njegovim vojnim i diplomatskim uspjesima, jer su plodovi velikih pobjeda
na Istoku ubrzo nestali. Naime, zemlje povraene od Perzijanaca koje desetljee kasnije zauzeli su Arapi. Ono to je pak
ostalo trajno, bila je nova vojna i upravna organizacija Carstva.
Heraklijevo je doba bilo prekretnica i u kulturnom pogledu. Zavrio je rimski, a poeo bizantski period u pravom
smislu. Potpuna helenizacija i sve vea teokratizacija daju novi identitet Carstvu. Ranobizantska drava je uporno
odravala latinski jezik u slubenoj upotrebi, pa su praktiki 300 godina narod i vlada govorili dva razliita jezika, ali je
u Heraklijevo doba grki jezik, jezik Crkve i naroda, u sredinjim dijelovima Carstva, postao slubeni. Osim toga,
Heraklije je prestao koristiti kompliciranu latinsku titulaturu te je uzeo narodni grki naziv basileus (bazilej).
U posljednjim godinama Heraklijeve vladavine nad Carstvo se nadvila nova opasnost Arapi. Nakon pobjede nad
bizantskom vojskom na rijeci Jarmuku (u blizini Galilejskog jezera) 636, oni su vrlo brzo osvajali teritorij Carstva.
Ostarjeli car nije vie bio sposoban nositi se s njima. Njegovi nasljednici Konstans II (641-668), Konstantin IV (668-
685) te Justinijan II (685-695, 705-711) u tome su jo manje uspijevali. U svega nekoliko godina Arapi su osvojili
Palestinu, Siriju, Egipat i sjevernu Afriku i time, za duga stoljea, podvlastili praktiki dvije treine nekadanjeg
Carstva.
inilo se da krizi Carstva nema kraja. U jednom trenutku u doba Konstansa II bilo je ak i upitno moe li Carstvo
uope preivjeti takve katastrofalne amputacije svoga teritorija. Car je, vjerojatno i zbog tih razloga, posljednjih osam
godina ivota proboravio u Grkoj i Italiji. Osim toga, prva vladavina Justinijana II okonana je pobunom u kojoj je
123

caru odsjeen nos (jer se smatralo da je tako unakaen nesposoban preuzeti prijestolje) te je poslan u progonstvo. Deset
godina kasnije Justinijan se vratio u Carigrad i usprkos unakaenosti ponovo zasjeo na prijestolje (pa je tako praksa
sakaenja potencijalnih kandidata za prijestolje bila prekinuta). Njegova druga vladavina bila je ispunjena brojnim
osvetama stvarnim i potencijalnim neprijateljima. Konano je i Justinijan II ubijen ime je zavrilo razdoblje vladavine
Heraklijeve dinastije.
Meutim, posljedice gubitka tolikih teritorija nisu bile samo negativne. Kao to smo vidjeli, sirijsko i egipatsko
stanovnitvo u velikoj se veini opiralo mnogim inicijativama koje su stizale iz Carigrada, osobito kada je bila rije o
vjerskoj politici. S druge strane, kada su carevi nastojali postii kompromis s istonim provincijama, napali bi ih
pravovjerni Grci u prijestolnici. Muslimanska osvajanja dokonala su takve svae; u Carstvu vie nije bilo tako iroko
izraenih nezadovoljstava. U isto vrijeme veina trgovine koja je dotad prolazila kroz Antiohiju ili Aleksandriju
prebacila se u Carigrad, pa su carevi i dalje mogli raunati na velik i redovit prihod od trgovakih poreza. Carigrad je
bez dvojbe bio najvea luka kranskoga svijeta. Tematski sustav, odnosno nova organizacija vojske poela je davati
prve dobre rezultate, jer se sam Carigrad uspio othrvati prvoj velikoj arapskoj opsadi (674-678).
Pa ipak, oporavak od lomova 7. stoljea bio je vrlo spor. Tijekom 8. stoljea Arapi su bili i dalje vrlo opasni, pa su opet
zaprijetili Carigradu velikom opsadom (717-718. godine). Ba u vrijeme kada su Arapi pripremali opsadu, na prijestolje
je stupio Lav III (717-741).
U vrijeme Lava III izbio je ikonoklastiki sukob koji je ponovo podijelio bizantsko drutvo. Ikonoklazam je bio struja u
Crkvi koja se radikalno protivila prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anela i svetaca te javnomu (Crkva,
liturgija) i privatnomu tovanju svetih slika (ikona). Ikonoklazam se naziva i ikonoklastija, kipoborstvo i ikonoborstvo,
a umjerenija struja je ikonomahija (od ikone = gr. slika, klao (osnova klas) = gr. lomim, mahe = gr. boj, bitka).
Teoloki mu je temelj neizrecivost Boje transcedencije, a poticaji su mu doli iz Staroga zavjeta, iz idovstva i islama,
a osobito iz kranskih uenja koja zapostavljaju ljudsku narav u Kristu (monofizitizam, doketizam, nestorijanizam).
Lav III je prvi put javno istupio protiv kulta ikona 726. godine, a otrije je mjere poduzeo je etiri godine kasnije.
Nametanje ikonoklastike politike u bizantskom je drutvu uvijek nailazilo na velik otpor: primjerice, stanovnitvo
Carigrada je na vijest o skidanju Kristove ikone u blizini carskog dvora ubilo oficira koji je to uinio. Odupirale su se i
mnoge pokrajine, osobito one na Zapadu, velik dio Crkve te osobito monatvo. Razlog monakog nezadovoljstva leao
je i u injenici da im je car oduzimao zemlju. Pape su takoer bili protivnici ikonoklastikih careva, pogotovo
Konstantina V. (741-775). Na sveopem crkvenom koncilu 754. u Carigradu, ee je negoli ikada prije ili poslije
podrana careva ikonoklastika politika. Upravo u to vrijeme papinstvo svog novog zatitnika, umjesto Bizanta,
pronalazi u dinastiji Karolinga koju su sami ustoliili. Na taj je nain utjecaj Carstva u Italiji i na Zapadu openito
dodatno oslabio. ini se da je ba u to doba postao oigledan sve vei jaz izmeu Istoka i Zapada Europe, nekada
prostora jedinstvenoga Rimskoga Carstva. Razlozi tome su jezina razlika izmeu grkoga i latinskoga, papino
suprotstavljanje ikonoklastikoj politici, openito kidanje veza i sve tee komuniciranje izmeu tih dvaju prostora.
Carstvo je oko polovine 8. stoljea opet bilo posve zaokupljeno borbom s Arapima naneseni su im porazi u pomorskoj
bici kod Cipra, zatim i u Siriji i Armeniji. Nisu postignuti neki znaajniji teritorijalni dobici, ali se vidjelo da je prolo
vrijeme borbe za opstanak Bizantskoga Carstva. Budue borbe imale su karakter pograninog ratovanja, sve dok
124

Carstvo nije preuzelo inicijativu. Maloazijska visoravan davala je odline vojnike, a bogatstva Carigrada, koja su ostala
sauvana tijekom velikih ekonomskih kriza i politikih lomova, davala su Carstvu snagu da izdri teke i praktiki
neprekidne ratove. Do kraja 10. stoljea Kreta, itava Mala Azija, sjeverna Sirija ukljuujui Antiohiju, bili su opet pod
vlau Carstva.
Snanog Konstantina V na bizantskom su prijestolju naslijedili mnogo slabiji vladari njegov sin Lav IV. (775-780) i
unuk Konstantin VI (780-797). Zbog nerazboritosti i nasilne politike, Konstantin VI je izgubio svaku podrku u dravi,
pa ga je njegova majka Irena dala oslijepiti. Bio je zbaen s prijestolja, a Irena, inae neko vrijeme regentica, sada je
postala prva ena na bizantskom prijestolju. Bilo je to doba krize, jer su potkraj stoljea i Bugari i Arapi u znaajnim
bitkama uspjeli nadvladati bizantsku vojsku i Carstvo je opet bilo u podreenom poloaju, prisiljeno da plaa danak.
Irena je 802. bila svrgnuta i poslana u progonstvo na otok Lezb. Tako je skonala Izaurijska dinastija koju je osnovao
Lav III.
Irenin nasljednik Nikefor III (802-811) pokuao je financijski stabilizirati Carstvo, a potom se 811. zaputio unititi
bugarsku dravu koja je opasno prijetila. Osvojio je i razorio bugarsku prijestolnicu Plisku, odbio ponizne molbe
bugarskog kana Kruma (803-814) za mir te poao u potjeru za njim. U planinskim klancima bizantska je vojska
opkoljena i skoro potpuno unitena. I sam car je poginuo, a Krum je od njegove lubanje napravio pehar iz koja je
slavodobitno pio na gozbama.
Nesagledive su za Carstvo bile posljedice te posve neoekivane katastrofe. Bugari su snano zaprijetili i koju godinu
poslije sklopili povoljan mirovni sporazum. No, tei od vojnoga poraza bio je udarac koji je zadobio ugled Bizantskoga
Carstva. Jo od 378. godine i bitke kod Hadrijanopola nije car poginuo u bici od barbarske ruke.
Povijest Bugara poinje doseljavanjem Slavena na Balkan potkraj 6. i poetkom 7. stoljea. Bugarsko ime, pak, potjee
od Bugara, turkijskog naroda koji se prvi put u izvorima spominje u 5. stoljeu, kada je nastavao pricrnomorske stepe.
Kada su Bugare 642. napali Hazari, oni su se podijelili na pet skupina. Jedna od njih, pod vodstvom Asparuha, odselila
je prema zapadu, u Besarabiju, a potom je prela Dunav gdje su ubrzo pokorili tamonja slavenska plemena. Bizantski
car Konstantin IV nije ih uspio zaustaviti, pa je 681. morao sklopiti mirovni sporazum kojim je formalno priznao
Bugarima pravo na zemlju izmeu Dunava i Balkana, a obvezao se i na plaanje danka. Asparuhov nasljednik Tervel
(701-718) pomogao je Justinijanu II da se vrati na prijestolje i stoga dobio titulu cezara. Meutim, tijekom 8. stoljea
bizantsko-bugarski odnosi bili su neprijateljski; mnogo je bilo borbi u kojima su Bizantinci uglavnom pobjeivali.
Bugarska je povratila snagu tek u doba ve spomenutog Kruma.
Mihajlo II (820-829) bio je rodonaelnik Amorijske dinastije. Za vrijeme njegove vladavine, potom za njegova sina
Teofila (829-842) i unuka Mihajla III (842-867), nazire se novi razvoj koji e pogodovati stabilizaciji drave. No, Arapi
su ipak 826/827. osvojili Kretu i u to vrijeme poeli napadati Siciliju. Jedan od faktora te stabilizacije bilo je okonanje
ikonoklastike politike, jer je sinoda u Carigradu 843. godine odobrio tovanje svetakih slika u crkvama.
Na prijestolje je 867. doao Bazilije I (867-886), rodonaelnik Makedonske dinastije. U doba dok su vladali carevi te
dinastije (do 1028) Bizantsko je Carstvo proivljavalo zlatno doba. Bizantska je vojska pokrenula dugotrajnu ofenzivu
protiv Arapa na istonim granicama. Razvijala se i kultura, a dolo je i do znaajnih pomaka u pravu i voenju drave.
125

Ponovno jaanje bizantske kopnene i pomorske sile na Istoku zapoelo je 856. pobjedom vojskovoe Petrone. Gotovo
dva stoljea radilo se o borbi Carstva za opstanak, a tih godina inicijativa prelazi u ruke Bizantinaca. Usprkos
uspjesima, bilo je i poraza: 902. Arapi su dovrili osvajanje Sicilije, ali su, s druge strane, istisnuti iz svih uporita u
junoj Italiji. No, najvie je tete donijelo arapsko osvajanje Krete, jer su se s gusari 904. otisnuli prema Solunu kojeg
su, nakon trodnevne opsade, i osvojili. U gradu su izvrili strahovit pokolj prije nego to su se povukli s mnogobrojnim
zarobljenicima i golemim plijenom. Car Lav VI. (886-912) poslao je 911. na Kretu kaznenu ekspediciju, ali su se
bizantski brodovi morali povui. Naposljetku, na povratku s Krete, kod Hiosa, arapski brodovi pod vodstvom dvojice
grkih renegata napali su bizantsku flotu i praktiki je unitili.
Tijekom druge polovine 9. stoljea kulturni i vjerski utjecaj Bizantskog Carstva irio se daleko preko njegovih granica.
Bugari i Slaveni u jugoistonoj Europi bili su u velikoj veini pokrteni do kraja 9. stoljea, a civilizacijski su im
utjecaji u to vrijeme stizali uglavnom iz Bizanta ili bizantskih posjeda na tom prostoru. Bizantski misionari bili su
aktivni i meu Slavenima na srednjem Dunavu i u Moravskoj, ali je njihov posao, u prvo vrijeme vrlo uspjean,
umnogome uniten dolaskom Maara potkraj 9. stoljea. Zapadnim je Slavenima time prekinut neposredan kontakt s
Bizantom, pa su se okrenuli latinskom Zapadu. Posljedica toga je da su esi i Slovaci postali rimokatolici. Ve prema
kraju 9. stoljea i Hrvati su se posve okrenuli Francima i papi. Ti su gubici umnogome kompenzirani u Rusiji, koja je
pokrtena iz Bizanta.
Tijekom 8. i u prvoj polovini 9. stoljea nekad turkijski narod Bugara postupno se asimilirao u veinski slavenski narod,
prihvaao njegovu kulturu i jezik. Ti su procesi svakako bili olakani irenjem kranstva. Bugarski kan Boris I. (852-
889) pokrstio se 864. godine. Prihvatio je bizantske politike obrasce, smatrao je da je vladar milou Bojom, a nova
vjera omoguila mu je da progoni politike protivnike koji su i dalje bili pogani. Pred kraj ivota Boris se povukao u
manastir, a prijestolje je prepustio treem sinu Simeonu I. (893-927). Simeonova vladavina bila je vrhunac prve
bugarske drave. Simeon se kolovao u Carigradu, postao je iskreni tovatelj bizantske umjetnosti i kulture. Poticao je
izgradnju palaa i crkava, irenje manastirskih zajednica, kao i prevoenje grkih knjiga na staroslavenski. Preslav,
kojeg je umjesto Pliske imenovao prijestolnicom ve njegov otac Boris, trebao je postati prijestolnica dostojna rivalstva
sa samim Carigradom. Keramika izraena u Preslavu izvoena je i u Kijevsku Rusiju i u Carigrad.
Simeon je bio sposoban vojskovoa. Proirio je bugarske granice i 913. stigao pod carigradske zidine. Bilo je jasno da
ne moe osvojiti grad, ali je od tadanjeg regenta malodobnog Konstantina VII Porfirogeneta, patrijarha Nikole Mistika,
dobio carsku krunu kao i obeanje da e se mladi car oeniti njegovom keri. Tako je stvoreno Prvo Bugarsko Carstvo.
Tim inom je, poto je tono stoljee ranije Bizantsko Carstvo priznalo Karlu Velikom naslov car Franaka, sada
Simeonu dodijeljena titula car Bugara. Kako je bizantski car i dalje bio samo car, dakle, vladar itave kranske
ekumene, ovim je ustupcima bizantska vlada nastojala obraniti prvenstvo u hijerarhiji kranskih drava.
U vrijeme Simeonovih nasljednika Bugarska je oslabila pod udarima Peenega, Maara i Bizanta. Car Ivan I Cimisk
osvojio ju je 971. godine.
U meuvremenu je Bizant bio u snanoj ofenzivi u protuarapskim ratovima. U vrijeme Romana I Lakapena (920-944),
pod vodstvom vojskovoe Ivana Kurkuasa (inae Armenca) osvojene su Melitena (934) i Edesa (943), dva kljuna
uporita duboko u maloazijskom kopnu, strateki vana za ovladavanje gornjim tokom Eufrata. Budui car Nikefor II.
126

Foka (963-969), tada tek vojskovoa, osvojio je 961. Kretu i unitio arapsku flotu koja je 150 godina terorizirala
Egejsko more. Na taj je nain obnovljena bizantska pomorska prevlast na istonom Sredozemlju. Sljedee je godine
nastavio pobjedonosnu kampanju na istonoj granici te je u tom naletu osvojio sirijski grad Aleppo. Kada je 963.
izabran za cara, imenovao je drugoga armenskog vojskovoe, Ivana Cimiska, za vrhovnog zapovjednika na Istoku.
Ubrzo su Arapi potisnuti sa Cipra. Do 975. gotovo su itava Sirija i Palestina, od Cezareje do Antiohije, kao i velik dio
Mezopotamije, bili pod bizantskom vlau. Bizantsko je drutvo tada bilo poneseno velikim uspjesima, obuzeto eljom
i uvjerenjem da e teritorij koji su muslimani zauzeli u 7. stoljeu ubrzo biti u potpunosti vraen. Radilo se o
svojevrsnoj kriarskoj gorljivosti, o osjeaju koji je obuzeo Zapad tek na samom kraju 11. stoljea.
Meu carevima-ratnicima 10. stoljea po mnogo emu se izdvajao Konstantin VII Porfirogenet/Grimiznoroeni (913-
959). Imao je samo sedam godina, kada je umro njegov otac Lav VI, pa je umjesto njega vladao stric Aleksandar (912-
913), potom regentsko vijee na ijem je elu bio patrijarh Nikola Mistik. Godine 920. regent je postao Roman I
Lakapen, ijom se keri Helenom Konstantin oenio. Za razliku od svojih neposrednih prethodnika i nasljednika na
prijestolju, Konstantin je bio vie knjievnik i znanstvenik negoli dravnik. Ljubitelj knjiga, marljiv istraiva s jakim
interesom za povijest, uistinu je volio samo znanstveni rad i ivio je vie u prolosti no u sadanjosti. Zanimao se,
dodue, i za politiku, pa i za vojne znanosti, ali samo u teoriji, kao to se zanimao i za svako drugo podruje ljudskoga
znanja. Od povijesnog je znaaja ne njegova slaba i pasivna dravnika djelatnost ve neobino plodna znanstvena i
knjievnika aktivnost. Sastavio je obimnu enciklopediju, punu raznovrsnih podataka izuzetne vrijednosti, pod
naslovom Knjiga o ceremonijama te vanjskopolitiki traktat O upravljanju carstvom u kojem je sakupio izvjetaje o
stranim zemljama i narodima, meu ostalima i najranije vijesti o povijesti Hrvata.
Snaga i prosperitet Bizantskog Carstva u 10. stoljeu imali su i svoje nalije: kako su se granice irile, a sigurnost, ak i
na perifernim podrujima drave obnavljala, tako je i zemlja postajala sve vrednija. Moni i bogati ( dinati)
sada su se pomamili za zemljom, a stratioti mali zemljini posjednici, vjeno angairani u ratovima i pritisnuti tekim
porezima, rado su se njima predavali u zatitu. Zemljoposjednika aristokracija vrlo je brzo preuzela velike komplekse
obradivih povrina, ime je sredinja vlast izgubila i vojnike i porezne obveznike. Carevi su, ponajprije Roman I
Lakapen, pokuavali spasiti sitni seljaki posjed uvoenjem prava prvokupa za seljakove roake i susjede, potom i
drugim mjerama. No, nerodica i glad sniavali su cijene, pa su velikai kupovali zemlju od izgladnjelog stanovnitva po
najniim cijenama.
Tako se u vrstoj, centraliziranoj i jakoj dravi, kakva je bila bizantska, prvi put poinju javljati boljke kakve su ve
razgradile Karolinko Carstvo lokalne tendencije razgradnje drave i feudalna anarhija. Pa ipak, Bizantsko je Carstvo
bilo mnogo jae i tim se nedaama odupiralo dugo vremena, praktiki sve do 13. stoljea.
Naime, ve u 10. stoljeu, za vladavine najjaeg cara Bazilija II (976-1025) izbija pobuna koju su potaknuli
predstavnici zemljoposjednike aristokracije Barda Skler i Barda Foka. Pobuna je konano skrena tek 989. godine,
kada su caru u presudnom trenutku pomogli ruski odredi.
U trenutku kada je Bazilije stupio na prijestolje, dakle, u vrijeme najee ofenziva protiv Arapa, inilo se da e pod
bizantsku vlast pasti i Jeruzalem i Egipat, ali to se nije dogodilo. Pa ipak, uspjesi za vrijeme Bazilijeve vladavine nisu
izostali kraljevstvo Iberija (Gruzija) prikljueno je mirovnim sporazumom Carstvu. Dio Armenije je osvojen, a
127

preostali dio je morao pripasti Bizantskom Carstvu po smrti armenskoga kralja. Bazilije je osobno vodio dva pohoda
protiv lokalnih arapskih vladara u Siriji, ali se u naelu njegova istona politika ograniavala na uvanje ve steenoga.
Glavni vojni cilj Bazilijeve politike bila je borba protiv Samuilove drave ije je sredite bilo u Makedoniji, a koja je
preuzela Simeonovu carsku tradiciju. U gotovo tridesetogodinjim borbama (976-1014) u kojima se esto i sam
angairao, car je konano odnio pobjedu nakon bitke na makedonskoj Belasici 1014. godine. Oslijepivi, navodno,
tisue zarobljenika, Bazilije je dobio nadimak Bugaroubojica. etiri godine kasnije, Bazilije je uao u nekadanju
Samuilovu prijestolnicu Ohrid.
Smrt Bazilija II predstavlja prekretnicu u bizantskoj povijesti. Poinje doba slabih careva kada Carstvo, u odnosu prema
drugim dravama, ivi od slave prethodne epohe, a u svom unutarnjem razvoju podlijee snagama feudalne
dezintegracije. Carstvo je izgledalo nepobjedivo, ali upravo u to mirno doba, dakle nakon Bazilijeve smrti, poelo je
rastakanje dravnog sustava koji je jo Heraklije stvorio u 7. stoljeu, a Bazilije posljednji branio.
Bazilije II nije imao mukih potomaka, ali su se njegovi roaci odrali na prijestolju sve do 1056. godine. U doba nakon
njegove smrti drutvene napetosti stvarale su se izmeu dvorske aristokracije koja je ivjela u Carigradu i
zemljoposjednike aristokracije u provinciji. Svaka od suparnikih stranki nastojala je da se prilikom izbora novoga
cara, izabere osoba iz njihova kruga. Profinjena gradska aristokracija eljela je na tom mjestu vidjeti osobu koja bi njih i
njihove obitelji obdarila lukrativnim dvorskim slubama i raznim titulama te obogatila drutveni ivot prijestolnice.
Malo im je, ili im uope nije bilo stalo, do jaanja vojske. S druge strane, pak, vojnike obitelji, ija je snaga bila u
zemljinim posjedima u provinciji, favorizirala je careve vojnike. Kako je 11. stoljee protjecalo, vidjelo se da je ova
druga stranka realistinija, odnosno, da vojna snaga Carstva vie nije dovoljna da brani dravu od brojnih neprijatelja.
Nesreom za Bizantince, vojno i drutveno slabljenje Carstva tijekom 11. stoljea podudarilo se sa stvaranjem nove sile
u islamskom svijetu. Od 9. stoljea Turci su igrali vanu ulogu u muslimanskoj politici kao plaenici i vojskovoe, ali u
zemlje pod vlau bagdadskog kalifa ulazili su pojedinano ili u malim skupinama. Polovicom 11. stoljea prvi su put
Turci Selduci provalili u kalifat kao homogena narodnosna skupina i vrlo brzo ovladali velikim prostorom od istonog
Sredozemlja do Indije. Kao nomadskim ratnicima, selidba, osvajanje i pljaka bili su smisao ivota, pa su se i dalje irili
prema bizantskim posjedima u Maloj Aziji. Naposljetku je car Roman IV Diogen (1068-1071) 1071. poveo vojsku na
njih. Imao je veliku i monu vojsku, ali je nizom krivih postupaka i nesretnih okolnosti upao u klopku neprijatelja i
doivio katastrofalan poraz kod Manzikerta u blizini jezera Van na istoku Male Azije (dananja istona Turska).
Bizantska je vojska unitena, car je zarobljen, a Selduci su nesmetano mogli osvajati Malu Aziju. U sljedeem
desetljeu Turci su proirili vlast na vei dio Male Azije. Na nekim mjestima pribliili su se Egejskom moru, ak i
samom Carigradu. Iako e potkraj 11. i u 12. stoljeu Carstvo poduzeti neke uspjene ofenzive, nikada se nije vratilo na
granice prije seldukih napada.
U 11. stoljeu Bizantsko je Carstvo zapalo u vojnu i drutvenu krizu, ali je istovremeno prolazilo kroz kulturni procvat.
Procvat se vie ticao grke knjievnosti negoli znanosti, vie Homera i Platona negoli Aristotela. U pravnim znanostima
isticao se Ivan Ksifilin, u filozofiji Mihajlo Psel. Psel je u svojim spisima, izmeu ostaloga, svjedoio i o Carigradu
svoga vremena, o prijestolnici svijeta o bogatom kulturnom, znanstvenom i drutvenom ivotu u gradu, o tome kako
se na njegovim ulicama govore razni jezici, poput ruskoga, armenskoga, hebrejskoga ili arapskoga.
128

Bizantska umjetnost jedan je od najdragocjenijih ostataka tih vremena. Dok je na drugim poljima iskazivala
konzervativizam, bizantska je sredina stvorila posve novi umjetniki stil koji se irio prema Zapadu u Veneciji je
crkva sv. Marka umnogome graena prema bizantskim uzorima, a mletaki su umjetnici utjecali na slikarstvo i crkvenu
arhitekturu na irokom prostoru od Dalmacije do jugozapadne Francuske. Meutim, bizantski utjecaj, iako vaan, na
Zapadu nikada nije bio dominantan.
Oporavak trgovine na Zapadu od oko 1000. dobrim se dijelom dogodio zahvaljujui kontaktima s Bizantom. Sva
indijska i kineska roba mogla se nai u Carigradu, a i sami Bizantinci bili su glasoviti proizvoai luksuzne robe. Prema
predaji, u 6. stoljeu, za vladavine Justinijana, dva su misionara iz Kine u upljem tapu prokrijumarila dudova svilca
na Sredozemlje i u Europu. Proizvodnja svile tada je prestala biti briljivo uvana kineska tajna Bizantinci vremenom
sve vie stjeu reputaciju izvanrednih svilara. Sve do 12. i 13. stoljea malo im je tko u Europi bio ravan u izradi
brokata, baruna, finog tekstila ili u bojadisanju svile. Zapad, ak i kada je bio vrlo siromaan, uvijek je rado pribavljao
bizantsku luksuznu robu. Takoer su se isticali kao zlatari i draguljari, a za njihovim radovima od emajla i bjelokosti
potranja je u pravilu bila vea od ponude. Klerici na Zapadu trebali su skupocjenu odjeu za sveane prilike, dragulje
za oltarno posue, tamjan za slube Boje. Kraljevi i prinevi traili su istu robu da bi oplemenili svoje dvorove.
Usprkos naletima muslimana, barbarskih i nomadskih naroda, trgovaki putevi izmeu Zapada i Carigrada nikada nisu
bili posve blokirani.
Naposljetku, bizantski novac nomizma koji direktno nastavlja tradiciju rimskog solida, bio je dugo vremena (sve do
13. stoljea) jedini zlatni novac kovan u Europi. Nije gubio vrijednost sve do 11. stoljea, odnosno carevi ga nisu
kvarili, pa je stoljeima bio svojevrsni dolar srednjega vijeka.
Do 12. stoljea sjeverniji dijelovi Europe dobivali su bizantsku robu preko Kijevske Rusije. Kada je taj put u kasnijim
stoljeima zbog Zlatne Horde bio blokiran, tradicionalni plovidbeni putevi Sredozemljem preko Ravenne i Venecije,
pa preko Alpa dobili su jo vie na vanosti. Iz te je trgovine najvie profita izvlaila Venecija. Njezin poloaj na
lagunarnom otoku zatiivao ju je razaranja i tekih posljedica ratova koji su se vodili na kopnu, a nalazila se na
idealnom poloaju za prekrcavanje brodova na karavane koje su kretale preko Alpa. Venecija i drugi talijanski gradovi
trgovali su, usprkos crkvenim zabranama, i s islamskim svijetom, ali su ti poslovi uvijek bili opasni i nesigurni. U 10.
stoljeu talijanski su gradovi bili imbenik meunarodne trgovine prvenstveno zahvaljujui vezama s Bizantskim
Carstvom, a ve e u sljedeem stoljeu znaajno pridonijeti poetku velikog ekonomskog i drutvenog oporavka
Zapada.
Islamska civilizacija cvala je u doba Omejada, ali je za Abasida dosegnula jo vie vrhunce. Abu Abas, osniva nove
dinastije, bio je po volji svima koji su bili nezadovoljni omejadskom vlau. Tvrdio je da mu je jedan od predaka
Muhamedov ujak, pa je tako zadovoljio neke od legitimista koji su inzistirali da smiju vladati samo bliski Prorokovi
roaci. Svoju je vjeru manifestirao u javnosti mnogo dosljednije negoli Omejadi, koji su znali okirati suvremenike
relativnom nezainteresiranou za vjeru odnosno za islamsku batinu. Najvanije od svega, Abu Abas je uspio dobiti
podrku novih preobraenika, ponajprije u Iranu. Podrao je i sve vee nezadovoljstvo u Siriji, proizalo iz otpora
dominaciji arapske aristokracije. Do polovice 8. stoljea Abu Abas je dovoljno osnaio da je smio pokrenuti pobunu.
Omejadski je kalif potuen u odlunoj bici 750. godine. Bio je to dogaaj poznat kao Abasidski prevrat ili Abasidska
129

revolucija osim to je prijestolnica preseljena iz Damaska u Bagdad, dogodile su se jo neke vane promjene. Od
ovoga dogaaja, islamska civilizacija umjesto snanijeg vezivanja za sredozemne i helenistike tradicije, sve vie
dobiva karakteristike tipine civilizacije Mezopotamije, Irana, pa ak i jo istonijih podruja. Bagdad je postao sredite
te civilizacije.
Novi je vladar nastojao poubijati sve lanove stare dinastije, kako bi ve u korijenu suzbio nove pobune. Jedini Omejad
koji se spasio bio je Abd-al-Rahman. Pobjegao je na krajnji zapad, u panjolsku, gdje je 755. osnovao samostalni
kalifat. Iako je ostatak islamskoga svijeta priznavao i dalje abasidskog kalifa, bio je to poetak stvaranja i drugih drava
na prostoru biveg jedinstvenog kalifata taj e se proces ubrzati u stoljeima koja slijede.
Pa ipak, propadanje kalifata odvijalo se vrlo polako; tijekom prvih stotinu godina vladavine Abasida oni su i dalje bili
vrlo moni i bogati suvereni. Pokrajine na krajnjem zapadu, koje su prve otpale od kalifata, malo su pridonosile vojnoj i
financijskoj snazi kalifata. Sve dok su Bliski i Srednji istok bili u cjelini lojalni sredinjoj vlasti i uredno plaali porez,
Abasidi su bili vrlo jaki. Po svemu sudei, vladavina Haruna al-Raida (786-809) predstavlja vrhunac vlasti Abasida, ali
su i njegovi neposredni nasljednici bili isto tako sposobni i moni. Pa ak i kada je mo kalifata poela opadati,
islamska je civilizacija nastavila svoj procvat. Nije bilo vie politikog jedinstva, ali je islamski svijet i dalje bio
povezan mnogim sponama: postojala je zajednika vjera islam, postojao je zajedniki jezik uprave i uenosti
arapski. Najvanija od svega bila je mrea trgovakih veza koje su se protezale od panjolske do Indije. Postojanje
veeg broja drava na tom golemom prostoru nije onemoguavalo kretanje svaki se musliman slobodno kretao po
svim prostorima koji su priznavali islam kao slubenu vjeru. Bagdad je ostao kulturni centar islamskog svijeta dugo
vremena poto je nestalo njegovo politiko vrhovnitvo.
Trijumf Abasida znaio je i kraj nadmoi Arapa u kalifatu. U to vrijeme svi muslimani postaju jednaki, a nearapi vrlo
brzo stjeu politiku mo. Omejadski kalifat odravao se kao jedinstvena drava umnogome zahvaljujui arapskoj
aristokraciji koja je u svim novoosvojenim zemljama bila vladajui sloj. Kada je njezina mo poela opadati, i kalifat se
poeo rastakati. Ponovo se javljao potisnuti lokalpatriotizam, pa ak i u doba dok je kalifat bio na vrhuncu i u doba
Haruna al-Raida izdvajale su se pojedine pokrajine. Maroko se osamostalio 788, a ostatak sjeverne Afrike 800. godine.
Egipat se izdvojio nakon 868; sjeverne i istone iranske pokrajine otprilike su u isto vrijeme postale praktiki
autonomne. I u krajevima u blizini Bagdada kalif je imao tekoa skriti ambicije provincijskih upravitelja da stvaraju
manje ili vie neovisne drave. Vremenom je kalif postajao sve ovisniji o svojim vojskovoama, koji su nakon 900.
postali stvarni vladari teritorija pod nominalnom vlau kalifa.
Omejadski kalifi bili su zainteresirani za uvanje i razvijanje helenistike i perzijske kulturne i znanstvene batine i
pozivali su uene ljude na svoj dvor. Naalost, gotovo da nema djela koje se sa sigurnou moe datirati u omejadsko
razdoblje; stoga je vrlo teko ocijeniti kakav je napredak postignut u to vrijeme. Pa ipak, kakvi god da su bili dosezi
omejadskog razdoblja, nema sumnje da je zlatno razdoblje arapske kulture i znanosti bilo u doba Abasida. U
umjetnikim i znanstvenim krugovima arapskoga svijeta postojala je snana elja da se prikupe sva znanja starijih
civilizacija. Praktiki, cjelokupni korpus grkih znanstvenih spisa preveden je na arapski. Prevoena su i djela s
perzijskog i hindu jezika, pa je tako mnogobrojnim studentima bila dostupna velika koliina znanstvenih spisa na
njihovu maternjem jeziku. U prvo vrijeme su uenjaci u kalifatu uglavnom preraivali i sintetizirali djela svojih
130

prethodnika, ali su ubrzo poeli davati originalne radove. Najvei je napredak napravljen u matematici. Grci su
poznavali osnovna naela algebre i trigonometrije, ali su ta znanja izraavali u prilino kompliciranim formama. Arapi
su unaprijedili sustav pisanja i razvili nove naine primjene obiju disciplina. Najvanije je bilo preuzimanje hinduskog
brojanog sustava, to je ukljuivalo nulu i primjenu dekadskog sustava pri baratanju brojevima. Na taj je nain
aritmetika postala kolski predmet i polje svakodnevne primjene, a ne vie teko razumljiva znanost koju su uili samo
malobrojni studenti. Vrijednost te novine lako je shvatiti samo ako se pokua napraviti nekoliko aritmetikih operacija s
rimskim brojkama.
Doprinos Arapa astronomiji nije toliko znaajan. Sauvali su znanja i teorije Grka u stoljeima kada se za njih praktiki
nitko nije zanimao. Dodali su neto novih injenica i neke hipoteze. Velik broj imena zvijezda arapskog podrijetla
svjedoi o temeljitosti njihova prouavanja neba. Meutim, dok su kalifovi uenjaci mogli prilino precizno izraunati
opseg Zemlje, najvii doseg astronoma u kranskoj Europi bio je izraun datuma kada pada Uskrs.
U medicini, arapski doprinos slian je onom u astronomiji osnovne su teorije preuzeli od Grka, ali su istraili i
ustanovili niz novih pojedinanih injenica. Primjerice, razvili su izvrsne teorije o simptomima malih boginja i ospica.
Najtrajnije su vrijednosti rasprave o oftalmologiji na tom su polju arapski lijenici imali mnogo iskustva, zbog velike
uestalosti onih bolesti na Istoku. Kirurgija i anatomija jedva da su mogle napredovati u odnosu na Grke, jer je vjerski
zakon zabranjivao seciranje. No, arapski je svijet koristio medicinska, ba kao i astronomska znanja u stoljeima kada
Europa, pogotovo europski Zapad, nisu imali dovoljno uenih ljudi da ta znanja uope prihvate. Za razliku od Europe, u
velikim gradovima Istoka otvarane su bolnice, a u 9. stoljeu u Bagdadu se studirala medicina i na temelju znanja
dobivale diplome.
Arapska kemija bila je u velikom dijelu zapravo alkemija drugim rijeim, pokuavalo se od osnovnih elemenata
stvoriti zlato. U tim nastojanjima uinjeni su brojni pokusi pa su na taj nain otkrivene mnoge vane kemijske reakcije.
Rijei kao to su alkohol (al-kuhl), alkali (al-qilwi = luina), alembik (aparat za destiliranje), nitrati (nitr = salitra) i
mnoge druge, jasno pokazuju arapski utjecaj na ovom polju.
Arapski su uenjaci bili veliki potovaoci grke filozofije, osobito Aristotela. Poznavali su i mnoga neoplatonistika
djela, od kojih su neka dospjela do njih kao toboe Aristotelova. Tako su arapski krugovi umnogome bili uvueni u
golem i beznadan posao da se pomire Platonova i Aristotelova naela, posao u kojem se u narednim stoljeima
iscrpljivala energija i brojnih kranskih filozofa. Arapski interes za filozofiju bio je potaknut nastojanjem da se
razrijei jo jedan vjean problem pomirenja ili usklaivanja vjere i racionalnog. Aristotel je usavrio metode logike
koja je proturjeila i kranskim i islamskim dogmama: primjerice, teorija da svijet nije stvoren nego da oduvijek
postoji. Uvaavanje Aristotela bilo je i u islamu (i poslije, u kranstvu) preveliko da bi se taj stav odbacio, ali ni
temeljne vjerske ideje nisu mogle biti gurnute u stranu. Arapski su filozofi nastojali odgovoriti na pitanje je li mogue
pomiriti ova dva stava ili valja prihvatiti da filozofska i vjerska istina nisu identine. Nikada nije naen posve
zadovoljavajui odgovor, ali su diskusije arapskih uenjaka o tom problemu vrlo temeljito iitavali kranski uenjaci
koji su se s istim pitanjem suoili u 12. i 13. stoljeu.
Odnos arapskog svijeta prema znanosti bio je u to doba bitno razliit od onoga njihovih kranskih suvremenika. Na
europskom se Zapadu veina znanja o znanosti izgubila ak i prije pada Zapadnog Rimskoga Carstva, a bizantski ueni
131

krugovi tek su ouvali neka od njih. Samo je u arapskom svijetu postojao dubok i relativno irok interes za probleme
koje je mogla rijeiti samo znanost, samo su u arapskom svijetu vladari trajno poticali uenjake da se bave tim
problemima. Osim toga, u arapskom svijetu ti su interesi nadilazili vjerske i nacionalne barijere. Kranski su lijenici
pohodili kalife; idovi su napisali neke od najvanijih arapskih filozofskih spisa (primjerice Moe ben Majmon ili
Majmonides koji je znaajno utjecao na Tomu Akvinskog). Uenjaci nisu bili sputani vjerskim okovima i smjeli su vrlo
slobodno misliti, to je tek na prvi pogled zauujue. Iako su se mnogi pravovjerni islamski teolozi bunili protiv tih
sloboda, kalifi i njihova okolina bili su svjesni da samo sloboda misli omoguava napredak, pa je nikada nisu
ograniavali. Kada se sav doprinos Arapa uzme u obzir, vjerojatno je ovo dosljedno zagovaranje slobode ono to je
najvanije i najtrajnije.
Umjetnost i knjievnost doivjeli su u vrijeme Abasida procvat, ali je na tim poljima islamski utjecaj na Europu bio
neusporedivo manji negoli u znanosti. Pa ipak, ini se da je zailjeni luk, tipian za gotiku arhitekturu, prvo razvijen u
islamskom svijetu. Mogue je da je i predanost islamske poezije ljubavnim temama utjecala na Europu u doba
kurtoazije. U ranom srednjem vijeku eznutljive pjesme o dragoj ili za svoju dragu bile su praktiki nepoznate. Prvi
autori ljubavne poezije u srednjovjekovnoj Europi bili su trubaduri u junoj Francuskoj, a izgleda da su pisali po
uzorima koji su do njih stizali iz muslimanske panjolske. Dodue, nije to bio jedini izvor keltske legende su
vjerojatno bile ak i vanije ali je utjecaj muslimanskih zemalja pridonio stvaranju romantinih elemenata u europskoj
knjievnosti i posve nove kulturne i drutvene atmosfere u 12. i kasnijim stoljeima.
Arapi i muslimani intenzivno su se zanimali za poljoprivredu. Da bi postigli napredak, vrlo su brzo nauili metode koje
su se koristile u Mezopotamiji, Siriji i Egiptu, a provodili su i znanstvena istraivanja. Prouili su stare spise i pisali
nove o koritenju navodnjavanja i gnojenja tla, cijepljenju voki, sadnji biljaka i unitavanju tetoina. Mnoge vrste
povra, voa ili cvijea uzgajali su u svojim vrtovima, potom ih prenosili u druge zemlje. Tim su putovima mnoge vrste
s Istoka stigle do europskih zemalja koje su muslimani osvojili. Po predaji je jedini preivjeli Omejad Abd al Rahman
sa sobom u panjolsku donio mladicu palme te ju je paljivo uzgojio. Da li je ba prvi kalif donio palmu sa sobom
nemogue je ustanoviti, ali da su to uinili Arapi, nema dvojbe. Podaci, odnosno prie o prijenosu nekih drugih biljki
jo su tee provjerljive, ak je mogue da su neke bile poznate u Europi i prije dolaska Arapa. Poznato je da su se na
Siciliji i panjolskoj uzgajale ria i eerna trska, koje su vjerojatno stigle iz Indije, dudovo stablo je dopremljeno iz
Perzije, marelice, breskve, limuni iz Sirije, banane s Arapskog poluotoka. ini se da su Arapi potakli i uzgoj pamuka,
ipka, afrana i mnogih cvjetova, ukljuujui ruu i slak. Meutim, postoje prie da su spomenute biljke u Europu
prenijeli drugi narodi ili da su one prenesene u drugaijim okolnostima primjerice, da su marelicu u Europu donijeli
kriari odnosno trgovci koji su za njima ili. S druge strane, nema sumnje da je poljoprivreda europskih krajeva pod
muslimanskom vlau i njima susjednih, doivjela korjenite promjene.
Arapska trgovina bila je vrlo intenzivna i izbalansirana. Luksuzna roba, kao svila, dragulji, mirodije, importirani su s
Dalekog istoka, ali su i sami Arapi imali vrijedne proizvode koje su nudili u razmjenu. Osobito su bile cijenjene njihove
tkanine, kao i izrada sagova. eljezo iz Damaska i Toleda, koa iz Kordobe, staklo iz Sirije sve je to imalo prou na
tritima diljem ondanjeg svijeta. U 9. i 10. stoljeu trgovina izmeu arapskog i kranskog svijeta bila je i dalje
povremena i povezana s mnogim opasnostima, ali ak i u takvim uvjetima na europskom se Zapadu polako stvarao ukus
132

koji je pogodovao sve intenzivnijem uvozu roba koje su donosili nevjernici. Ba kao i Bizantinci, i Arapi su oko
godine 1000. dali znaajan stimulans razvoju trgovine na europskom Zapadu.

24. Obnova Zapadnog Carstva
Tijekom 9. stoljea Karolinko se Carstvo raspalo, a vladari, sada ve odijeljenih podruja, pokazali su se
nesposobnima obraniti svoje podanike od barbarskih napada i unutranjih nereda. Isprva se inilo da je propadanje
podjednako zahvatilo sve dijelove nekadanjeg Carstva. Meutim, do sredine 10. stoljea postalo je jasno da njemake
zemlje pate manje od zajednikih nevolja negoli drugi krajevi. ak se neko vrijeme inilo da bi Njemako Kraljevstvo
moglo biti budua jezgra nekog novog europskog okupljanja, ali to se nije dogodilo. Due od stoljea Njemako je
Kraljevstvo bilo najjaa europska drava te je vie negoli ijedna druga sljednica ouvalo ideale i nain funkcioniranja
Karolinkog Carstva.
Pomalo je paradoksalno da se njemaki dio pokazao snanijim od drugih, jednom kada se Carstvo raspalo. Drava koju
je 843. preuzeo Ludvig Njemaki bilo je relativno mala, siromanija od drugih dijelova i vrlo slabo naseljena. Ona
nikada nije bila tako dobro organizirana kao zapadniji dijelovi nekadanjeg Carstva neka podruja nikada nisu bila
pod vlau grofova ili drugih kraljevskih dunosnika. Osim toga, civilizacijska batina na njemakom prostoru bila je
slabija negoli u drugim dijelovima Carstva, jer dobar dio toga prostora nikada nije bio u Rimskome Carstvu. No, neki
od ovih nedostataka pokazali su se u kriznim vremenima 9. i 10. stoljeu kao svojevrsna prednost. Relativno
siromatvo njemakih zemalja bilo je jedan od razloga zato su Vikinzi/Normani ponajprije napadali Francusku.
Tadanje stanovnitvo Njemake bilo je znaajno manje pod utjecajem rimske batine negoli njihovi suvremenici u
Francuskoj i Italiji, ali su bili mnogo viniji oruju. Nekadanje autohtono stanovnitvo Rimskoga Carstva stoljeima je
bilo navikavano da se bavi civilnim poslovima i da mu vojna sluba uglavnom bude strana. Nasuprot tome, u
Njemakoj su stare tradicije da svi slobodni ljudi moraju ujedno biti i vojnici itekako bile ive, ak i u 11. stoljeu.
Odgovornost za obranu zemlje nije bila povjerena malobrojnom sloju profesionalnih vojnika, to predstavlja i dio
odgovora zato se Njemaka efikasnije oduprla barbarskim napadaima negoli Francuska i Italija. To isto objanjava
zato se u Njemakoj i feudalizam razvijao relativno polako. I tamo je bilo velikih feudalnih gospodara, ali im je trebalo
vremena da prisvoje sve ovlasti u vojnim i civilnim poslovima, jer se i dalje veina slobodnjaka mogla sama braniti.
Osim toga, njemaki je kralj mogao odrati odreenu kontrolu nad cijelom zemljom i stoga je imao vee ovlasti nego
bilo koji vladar na Zapadu.
Konano, za razliku od Francuske i Italije, Njemaka je ouvala dignitet kraljevske vlasti. Nakon zbacivanja Karla
Debelog 887. godine, Francuska je proivjela gotovo stotinu godina graanskog rata izmeu Karolinga i obitelji
parikih grofova, dok je kraljevstvo Italije bilo razgraeno feudalnim meusobicama. S druge strane, u Njemakoj su
grofovi za svoga kralja izabrali Arnulfa Karantanskog (887-899), nezakonitog unuka Ludviga Njemakog. To je znailo
obnavljanje starogermanskog obiaja izbora kralja. Izgledalo je da bi to moglo osnaiti plemstvo, a oslabiti kralja i
samu instituciju, ali se dogodilo suprotno: Njemaka je u Arnulfu dobila jakog vladara, u vrijeme kada ga je uistinu
trebala. Arnulf je zaustavio napade Slavena na istone granice svoje drave i napad Normana velikom pobjedom 891.
godine kod Louvaina (u dananjoj Belgiji). Ta je bitka podigla Arnulfov ugled i ojaala autoritet njegovu kraljevstvu
133

tako da je mogao, poput Karolinga, istaknuti ak i pretenzije na Italiju. Osvojio je dolinu rijeke Pad 894, a sljedee
godine stigao je do Rima gdje ga je papa Formoz okrunio za cara. Tada je njegovu vojsku napala neka bolest, pa se u
urbi vratio preko Alpa. Brutalnost Arnulfovih vojnika i njegova osobna estina toliko su razgnjevile Rimljane da je
opoziciji ubrzo uspjelo zavladati gradom i Arnulf vie nikada nije vratio vlast nad njim. itava bi se epizoda mogla
smatrati i nevanom da nije postala presedan za njemake intervencije u Italiji.
Arnulfa je nakon smrti 899. naslijedio njegov estogodinji sin Ludvig IV. Dijete (900-911). Bio je to posljednji
Karoling na prijestolju tijekom njegove kratke vladavine izbile su na povrinu sve bolesti koje su razgraivale dravu
feudalci su meusobno ratovali, a Slaveni, Danci i Maari pustoili su Kraljevstvom. Propast sredinje vlasti ohrabrio
je lokalistike tendencije, ba kao i u Francuskoj i Italiji, ali lokalne jedinice koje su izrasle iz te anarhije bile su poneto
drukije od onih u drugim zemljama. U Njemakoj je jo ivjela svijest o pripadnosti starim germanskim plemenima, pa
je postojala tendencija da se na toj osnovi stvaraju i lokalne jedinice. Osim toga, feudalizam je jo bio relativno slab i na
njega se teko moglo osloniti u stvaranju lokalnih vlasti. Monici koji su tu mo stekli tek nedavno pokuavali su
postati voe bivih pripadnika plemena, a ne seniori nad vazalima. Kao rezultat svih tih imbenika, Njemaka je bila
podijeljena na pet velikih vojvodstava, a vladari su nad svakim od tih prostora imali mnogo veu mo negoli obini
feudalni gospodari.
Najjai od njih bio je vojvoda Saske, pokrajine na sjeveru zemlje. Iako su se morali pokoriti Karlu Velikom, Sasi nikada
nisu izgubili svijest o svojoj plemenskoj posebnosti koja je vremenom evoluirala u osjeaj regionalnog identiteta.
Mentalitet im se nije mnogo izmijenio ostali su ratoborni i sa snanom eljom da budu neovisni. Veina ih je
prihvatila da im na elu bude vojvoda, bez obzira hoe li biti u zajednici s drugim njemakim pokrajinama ili ne.
Bavarski vojvoda, najsnaniji na jugoistoku zemlje, takoer je izvlaio korist iz postojanja svijesti o plemenskom
identitetu. I Bavarci su, usprkos franakom osvajanju, ouvali poseban identitet. vabe koji su nastavali podruje u
gornjem toku Rajne isto su tako imali vojvodu, ali njegova je mo bila neusporedivo manja od moi bavarskog i saskog
vojvode. Postojalo je i vojvodstvo Frankonije na srednjoj Rajni, ali u njoj nije bilo obitelji koja bi dominirala, ve su se
poetkom 10. stoljea vodile estoke borbe za prevlast. Peta pokrajina bila je Lotaringija koja je postala dio Njemakog
kraljevstva 925. godine, nakon to je pola stoljea vrhovnitvo nad njom prelazilo iz ruku franakog u ruke njemakog
vladara i obratno. U Lotaringiji je stanovnitvo bilo mijeano vei je bio utjecaj antike batine, a i feudalizam je bio
razvijeniji negoli u drugim vojvodstvima. Sukladno tome, i lotaringijski je vojvoda imao manje stvarne moi negoli
druge vojvode.
Kada su za vladavine Ludviga IV Djeteta vojvode naglo ojaale, inilo se da bi mogli ovladati zbivanjima u Njemakoj
za dugi niz godina. Posjedovali su velika bogatstva, realnu vojniku snagu, kao i podrku nekadanjih plemenskih,
odnosno sadanjih regionalnih identiteta. Meutim, njihov je autoritet ipak ovisio o osobnim sposobnostima i
uspjenosti da se u svojim grofovijama nametnu lokalnom plemstvu kao vrhovna vlast. Osim toga, iako je bio slab,
njemaki je kralj i dalje ouvao utjecaj na grofove. Imao je odreene ovlasti i u crkvenim poslovima, osim u Bavarskoj,
te je tu mo znao esto koristiti u sporovima s vojvodama. Naposljetku, i vojvode su, ba kao i drugi dunosnici, bili
barem u teoriji kraljevi podlonici, koje je on mogao po svojoj volji postavljati i smjenjivati. Poslije su kraljevi mogli
134

vrlo efikasno koristiti to pravo. Na taj nain vojvode nikada nisu imali potpunu kontrolu nad svojim vlastitim
vojvodstvom, ba kao to nisu ni bili posve neovisni o kralju.
Ludvig Dijete je umro 911. godine ne ostavivi nasljednika. Tako je utrnula karolinka loza u Njemakoj. Plemstvo je
ponovo zahtijevalo pravo da izabere vladara. Posve su ignorirani zahtjevi francuske loze Karolinga, pa je za kralja
izabran vojvoda Frankonije Konrad. On je imao vrlo malo stvarne moi izvan granica svoga vojvodstva; tovie, za
njegove su vladavine druge vojvode i dalje jaale vlast. Nije uspio stvoriti ni dinastiju, jer, kada je umro 918. godine, za
kralja je izabran saski vojvoda. Dolaskom saske dinastije na njemako prijestolje raspadanje monarhije je zaustavljeno.
U stotinjak godina, koliko je ta kua drala prijestolje (919-1024), potisnula je Slavene prema istoku, dobila krunu u
Italiji te zaustavila rast vojvodske moi.
Rodonaelnik saske dinastije bio je Henrik I, koji je kasnije dobio nadimak Ptiar (919-936). U trenutku njegova izbora
priznavale su ga samo Frankonija i Saska, ali je ubrzo prisilio i Bavarsku i Alamaniju da uine to isto. Uspio je vratiti
Lotaringiju u Njemako Kraljevstvo, pa sporova o njezinoj pripadnosti nee biti nekoliko stoljea. Zatitio je istonu
granicu izgradnjom nizom utvrda koje je poslije koristio kao baze za napad na Slavene izmeu Labe i Odre. Taj veliki
osvajaki napor kojim se proirivao njemaki etniki prostor nije mogao biti zavren za njegova ivota, ak ni u tom
stoljeu. No, Henrik I je poeo Drang nach Osten prodor na Istok, to je postala konstanta njemake politike u
sljedeim stoljeima.
Isto tako vaan Henrikov uspjeh bile su dvije pobjede nad Maarima 933. godine. One su, zajedno s Arnulfovom
pobjedom nad Dancima, bitno pridonijele ouvanju jedinstva njemake monarhije i obeshrabrivanju feudalnih
tendencija. U Francuskoj i Italiji, gdje su se kraljevi uglavnom bezuspjeno suprotstavljali bilo Normanima, bilo
Saracenima, bilo Maarima, stanovnitvo se priklonilo lokalnim monicima koji su ih bolje mogli zatititi. U
Njemakoj i Engleskoj, gdje su kraljevi bili uspjeni, odnosno sposobniji i bolji vojskovoe, bilo je manje razloga za
preputanje svih ovlasti lokalnim monicima. Pa ipak, dok je Henrikova obitelj stjecala mo, i njemu je, kao i njegovu
prethodniku, nedostajalo i dalje snage da kontrolira zbivanja izvan svoga vojvodstva. Nije se najbolje slagao ni sa
Crkvom, jedinom snagom koju je mogao koristiti protiv grofova na teritorijima pod njihovom vlau. Zbog toga, ali i
zbog nekih drugih imbenika, Henrik je vrlo malo utjecao na funkcioniranje lokalne vlasti koju su obnaali grofovi i
sitniji feudalci.
Henrika je naslijedio sin Oton I. (936-973), kojem se obino pridodaje nadimak Veliki, jer je za njegove vladavine
saska dinastija doivjela vrhunac moi. im je doao na prijestolje, pobunila su se njegova braa i grofovi te mu je
samo lojalnost saskih ratnika ouvala prijestolje. No, od poetka vladavine Oton je pokazao ambiciju da bude mnogo
vie negoli samo nesporni vladar Saske. Na svojoj krunidbi dao je istaknuto mjesto Crkvi i istakao svoj poloaj
zatitnika svih krana u kraljevstvu. Time se prema Crkvi postavio drugaije negoli otac: zapravo, obnovio je savez sa
Crkvom poput Karla Velikoga i taj mu se savez, ba kao i Karlu, pokazao vrlo korisnim. Kada bi mu laiki podlonici
uskratili vjernost, Oton je uvijek mogao podignuti veliku vojsku regrutirajui ljudstvo s imanja biskupa i samostana koji
su ga i dalje podravali.
U isto vrijeme dok je traio pomo od Crkve, Oton je prepustio upravu nad saskim vojvodstvom dvojici svojih
podlonika, oslobaajui sebe za znaajnije poslove. Taj je potez navijetao njegovu ambiciju da zavlada itavom
135

Njemakom, pa je to bio uzrok nizu novih pobuna, ak opasnijih negoli onih na poetku vladavine. Tek je 941. uguena
posljednja pobuna, pa je Oton zavladao itavim kraljevstvom.
Otonove pobjede nad pobunjenicima umnogome su uveale njegovu mo. Vojvode Lotaringije i Frankonije bili su
ubijeni tijekom pobuna, a mo vojvoda vapske i Bavarske znaajno je umanjena. To je Otonu omoguilo da sva
vojvodstva stavi pod kontrolu vlastite obitelji. Frankonijom je vladao sam, a Lotaringiju je predao u vlast lojalnom
plemiu koji mu je uskoro postao zet. Njegov brat i sin vjenali su se enama iz vojvodskih obitelji Bavarske i
vapske, pa su naslijedili vlast u tim vojvodstvima 947, odnosno 949. godine. Istodobno je darovao Crkvi velike
posjede te joj omoguio utjecaj na civilne poslove. Politika vladanja Njemakom dinastikim brakovima i savezom sa
Crkvom pokazala se vrlo uspjenom za njegove vladavine kraljeva je vlast bitno ojaala, a mo vojvoda je u znaajnoj
mjeri ograniena. Pa ipak, sam sustav vladanja uope nije bio tako strukturiran da bi trajno osiguravao jaku kraljevsku
vlast. Nije bilo osjeaja lojalnosti prema dravi ili prema monarhiji veze koje su bile vane bile su vjerske
(pokoravanje vjerskim autoritetima) i osobne (podlonost kralju ili vojvodi). Ni na jednu od tih veza nije se moglo
osloniti na dulji rok Crkva je bila sklona voditi samostalnu politiku, a i osobna vjernost znala je biti kratkoga vijeka.
ak su i obiteljske veze znale pucati i za Otonova ivota vojvode vapske i Lotaringije, njegov sin i zet, pobunili su
se. Srodnici u drugom ili treem koljenu jo su manje bili obvezani krvnim srodstvom, da bi ih to spreavalo da zarate.
Bez obzira na trajnu slabost unutarnje politike, Oton I je bio najsnaniji vladar na Zapadu. Bio je u poziciji da znaajno
utjee na zbivanja u veini susjednih zemalja i da proiri vlast Njemake u srednjoj Europi. Njegova vanjska politika
postala je obrazac za veinu nasljednika na njemakom prijestolju. Ona bi se mogla svesti na nekoliko stratekih
postavki: prvo, da Francuska ostane slaba, ali ni on ni njegovi nasljednici nisu imali ambicija iriti se na zapad; potom,
da potie svoje podlonike da osvajaju i naseljavaju slavenske teritorije na istoku te da se on sam angaira na irenju i
odravanju vlasti u Italiji. Oton je bio vrlo uspjean u provedbi svih tih ciljeva, to je imalo dugorone posljedice po
europsku povijest.
U odnosu prema Francuskoj Oton je imao veliku prednost bio je ogor i karolinkom kralju i voi suparnike
Robertove obitelji. esto su ga sukobljene strane zvale da intervenira kao miritelj, a to mu je omoguavalo da kontrolira
kako nijedna strana ne bi dobila znaajnu prednost nad drugom ili pobijedila. Tako je Francuska ostajala slaba i
podijeljena, a oajniki pokuaji posljednjih Karolinga da obnove svoj autoritet bili su blokirani. To je znailo da je
Otonova zapadna granica sigurna, osobito nedavno zadobiveno vojvodstvo Lotaringije.
Na istoku se Oton morao po posljednji put suoiti s maarskom opasnou. Pobijedio je Maare na Lekom polju
(Lechfeld), to je oznailo kraj njihovih upada u Njemaku. Oton je poveo i nekoliko pohoda na Slavene na desnoj obali
Labe, ali je brigu o istonoj granici uglavnom preputao svojim podlonicima u saskom vojvodstvu Hermanu
Billungu i Geru. Ta su dva ovjeka odravala stalan pritisak na Slavene, dovoljan da ih se uporno potiskuje dalje na
istok te da ih se obeshrabruje u izvoenju gerilskih akcija. Zahvaljujui takvim naporima, podruje izmeu Labe i Odre
dobivalo je sve vie njemaki karakter. Oton je pomagao germanizaciju tih krajeva potiui osnivanje biskupija,
pokazujui jo jednom koliko mu je vana bila suradnja sa Crkvom.
Uska suradnja sa Crkvom dobrim dijelom moe objasniti zato je Oton u posljednjim godinama vladavine toliko
ustrajavao u nastojanjima da osvoji Italiju. Kontrolirao je zbivanja u Crkvi u Njemakoj brat mu je bio nadbiskup u
136

Klnu, a jedan od sinova nadbiskup u Mainzu. No, Crkva u Njemakoj jo od vremena sv. Bonifacija bila je usko
povezana s Rimom. Kako nije bilo nikakvog jamstva da e pape uvijek biti tako slabi kao u prvoj polovici 10. stoljea,
trebalo je uznastojati da se i njih (pape) neposrednije kontrolira, pogotovo stoga to je postalo jasno da snaga
Njemakog Kraljevstva bitno ovisi o podrci Crkve. Puka elja za stjecanjem bogatstva i teritorija teko moe biti
jedino objanjenje za uzastopne Otonove pokuaje da intervenira u Italiji. Osim toga, Oton je elio batiniti tradicije
rimskih careva, pa je u Italiji proveo deset od posljednjih dvanaest godina vladavine.
Oton se upleo u talijanske poslove kada ga je Adelaida, mlada udovica Lotara od Provanse, sina italskog kralja Huga
(926-947), zatraila da joj pomogne u borbi protiv novoga kralja Berengara II, koji ju je prisiljavao da se uda za njegova
sina. Otonov prvi pohod na Italiju zavrio je 951. godine trijumfalnom vojnikom pobjedom; uz to spasio je i oenio
Adelaidu. Tada nije mogao podvlastiti Italiju, ak niti jedan njezin dio, ali je jasno pokazao to su mu budue nakane.
Njegova pobjeda nad Maarima, koji su harali i unitavali po Italiji gotovo isto koliko i po Njemakoj, osigurala mu je
meu Talijanima veliki presti. I papa i nominalni kralj bili su vrlo slabi, a njihovi podlonici nelojalni. Nijedan od njih
nije bio sposoban odravati red u zemlji, pa je novi poziv Otonu da intervenira stigao iz Italije 960. godine. Oton je
spremno prihvatio poziv i sljedee godine uao u Italiju, gdje ga je veina magnata priznala za kralja. Produio je do
Rima, gdje je 2. veljae 962. godine bio okrunjen za cara. Nakon krunidbe, Oton je obnovio i proirio Pipinovu i
Karlovu donaciju papama, ali je u isto vrijeme inzistirao da papu prije njegova uvoenja u dunost mora potvrditi car. Iz
njegova ponaanja bilo je jasno kako svoje ovlasti nad papinstvom nije shvatio kao puku formu. Papu Ivana XII (955-
963) mnogi nisu voljeli Oton nije toliko pridavao vanosti njegovu raskalaenu ivotu, ve ga je razgnjevilo papino
pregovaranje s njegovim neprijateljima. Sazvao je sinod u Rimu da bi sudio papi zbog ubojstva, razbojstva,
krivokletstva i drugih tekih zloina. Jasno da je ovaj postupak bio vie nego dvojbenog legitimiteta, ali Oton je bio
moan, a papa nepopularan: stoga je sinod smijenio papu i izabrao ovjeka koji je imao bolje odnose sa carem. To je bio
presedan na temelju kojeg su u sljedeih stotinjak godina carevi esto birali pape, usprkos mnogim prosvjedima
Rimljana.
Oton je obnovio Zapadno Carstvo. Za budue odnose u Europi, taj je in bio isto toliko vaan kao i prva obnova Carstva
u doba Karla Velikog. U trenutku kada je Oton postao car, proteklo je vie od stoljea otkako je neki car na Zapadu
imao stvarnu vlast. Uostalom, od 924. vie nije bilo nikoga tko bi nosio carsku titulu. Oton se proglasio nasljednikom
Augusta, Konstantina I. i Karla Velikog, ali u stvarnosti njegovo je carstvo bilo bitno drugaije od careva ijim se
nasljednikom proglaavao. Ime drave po kojem je ostala zabiljeena u povijesti Sveto Rimsko Carstvo Njemake
Narodnosti u velikoj je mjeri odgovaralo onome to je ona uistinu i bila. Bilo je ujedinjavanje rimske carske titule s
njemakim prostorima. Dodue, novo carstvo nije obuhvatilo samo Njemaku, ve i dvije treine Italije. No, ono je i
prostorom i idejom univerzalnosti bilo vrlo daleko od Rimskoga Carstva, pa i daleko od Franakoga Carstva u doba
Karla Velikoga. Poput Karlova Carstva, i temelji Otonove drave zasnivali su se na savezu Crkve i drave, ali to
jedinstvo vie nije bilo tako skladno kao u Karlovo doba. Naime, vremenom su interesi nekadanjih partnera postajali
sve razliitiji. Oton nije mario za moral svojih podlonika, kao to su to inili Karolinzi. Stoga mu Crkva nije bila
potrebna kao moralni korektiv u drutvu, ve je na nju gledao kao na politiku snagu kojom valja ovladati. Sa svoje
strane, pape vie nisu vjerovali u to da moraju slijediti careve ambicije kako bi ouvali kranstvo. Kranstvo na
europskom Zapadu vie nije bilo ugroeno, pa su pape sada bili u mogunosti stvarati vlastite politike planove. Sve u
137

svemu, otonsko je carstvo bilo i slabije i loije organizirano od karolinkog na taj je nain jo vie ovisilo o snazi i
prestiu pojedinog vladara.
Pa ipak, usprkos svim slabostima, obnovljeno je Carstvo nosilo veliko ime Rima, a na spomen toga imena ak ni ljudi
10. stoljea nisu bili ravnoduni. I dugo vremena nakon to je postalo jasno da je Otonova politika doivjela propast,
nasljednici su ustrajavali na njegovim politikim shemama. Za njih i njihove podlonike bilo je od kljune vanosti da
kranstvo bude politiki i vjerski jedinstveno. Kako bi krani mogli iskazivati svoje kranske osjeaje, ako su zbog
svaa razdijeljeni u male dravice? Jasno je da su zbog takvih shvaanja i Njemaka i Italija trpjele, jer se nijedan od tih
prostora nije mogao konano formirati kao cjelovita drava, ve se nametalo dravno jedinstvo na temelju tradicionalne
ideje o vjenom Carstvu. Njemaki carevi su se iscrpljivali u pohodima na Italiju, a u svojoj vlastitoj zemlji nisu stvarali
jau dravnu strukturu. Zbog stalnih intervencija njemakih careva, Italija se nije mogla formirati kao dravna cjelina,
pa ak je bilo teko stvarati zajedniki identitet. Obje su zemlje u sljedeim stoljeima kaskale za bolje organiziranim
zemljama europskoga Zapada (Francuska, Engleska). No, gledajui iz perspektive 10. stoljea, nije jasno kako bi se bilo
koji vladar ponaao drugaije od Otona.
Oton je posljednje godine ivota proveo u irenju svoje vlasti u Italiji. Slijedio je iste politike obrasce kakve je ve
koristio u Njemakoj davao je politiku mo Crkvi kako bi ona bila protutea laikim gospodarima. Veini
sjevernotalijanskih biskupa predana je vlast u njihovim gradovima i na okolnim teritorijima, jer je smatrao da e
novodobivenu mo iskoristiti kako bi podrali cara. Crkva je Otonu dala dunosnike, novac, ak i vojsku koja mu je
nedostajala. Tako je prikrivala injenicu da Carstvo nije imalo ni sredinjih institucija, ni razvijenije administracije, kao
ni adekvatnih financijskih temelja. U Italiji, kao i u Njemakoj, podrka Crkve omoguila je Otonu da umnogome
kontrolira visoko plemstvo i uva fikciju kako su oni javni dunosnici podvrgnuti caru.
Otona je naslijedio Oton II (973-983). Usprkos injenici da je bio sin talijanske princeze Adelaide te da se oenio
bizantskom princezom Teofano, nije dozvolio da ga njegovo sredozemno-istonjako podrijetlo odvraa od djelovanja
u Njemakoj. Morao se suoiti sa tada ve uobiajenom pobunom vojvoda, od kojih su veina bili njegovi roaci.
Uguio je pobunu i poeo provoditi politiku kojom je posve dokonao njihovu mo. Sredite pobune bila je Bavarska,
pa je Oton II pokuao oslabiti neprijateljsko vojvodstvo davanjem velikih zemljinih posjeda onima koji su mu bili
lojalni. Od jugoistonog dijela vojvodstva, preko kojeg se kontrolirao prolaz prema Italiji, nastalo je vojvodstvo
Kranjske, a istoni dio, na granici prema Maarskoj, postao je Istona Marka ili Austrija. Ponovo je zadobio vlast nad
Crkvom u Bavarskoj, jer je u njoj poeo imenovati svoje ljude. U isto je vrijeme znaajno proirio teritorij bavarskog
biskupa. Otonovi su nasljednici nastavili provoditi tu politiku i ona se pokazivala uspjenom kada je trebalo ostvariti
neposredne ciljeve skriti mo vojvoda. No, nije mogla unititi centrifugalne tenje plemstva, to znai da na dulji rok
nije mogla sprijeiti ni stvaranje manjih ili veih praktiki samostalnih tvorevina unutar Carstva.
Poto je sredio poslove u Bavarskoj, Oton II se osjeao dovoljno jakim da se opet angaira u Italiji. Kada je u
nesmotrenoj urbi krenuo da osvoji i najjunije dijelove Apeninskog poluotoka, doivio je 982. katastrofalan poraz.
Slomljen i naet boleu, umro je sljedee godine u 28. godini ivota, ostavljajui trogodinjeg sina kao nasljednika.
Poloaj saske dinastije do tog je trenutka bio tako jak da je nejaki Oton III (983-1002) bio priznat za kralja Njemake i
Italije bez ozbiljnije opozicije, iako su Nijemci gajili razumljive predrasude prema malodobnim kraljevima. Jo jedno
138

negiranje tradicije dogodilo se kada je djeakova majka, nekadanja bizantska princeza Teofano, inae roakinja cara
Ivana Cimiska, bila imenovana za regenta. Bila je sposobna i obrazovana ena, ali nije uvaavala zapadnorimske i
germanske tradicije, ve je sina obrazovala u bizantskom duhu, punei mu glavu bizantskom idejom Carstva. Mladi je
Oton uio grki i latinski i bio ponosan na svoju grku uenost, suprotstavljajui ju navodnom germanskom barbarizmu.
Njegov je uitelj bio Gerbert, jedan od najuenijih ljudi svoje generacije na Zapadu, pa je mladi car ubrzo postao uven
po irokoj naobrazbi i velikim ambicijama. Nije stoga ni udo da se vie brinuo kako da se ostvari rimski aspekt ideje
Carstva negoli germanski. Njegov uzor bio je Karlo Veliki, a kroniar tvrdi da je godine 1000. sveano otvorio Karlov
grob i s njegova prsta skinuo prsten koji je nosio do smrti. Ako je Oton I. imitirao Karla moda i nesvjesno, Oton III je
to inio posve namjerno.
Oton je sebe prozvao Italicus, Saxonicus, Romanus ime je imitirao rimske careve, potom i servus Apostolorum,
servus J. Christi to je htio batiniti od Karolinga. No, te su titule, koje je Oton ponosno nosio, imale malo veze s
realnou. U Njemakoj je plemstvo ojaalo u odnosu na sredinju vlast; drugim rijeima, polako su se izgraivale
feudalne veze u drutvu, ime je carska vlast gubila kontrolu nad zbivanjima. Po cara je bilo jo pogubnije to se
napredovanje na istonoj granici Carstva znatno usporilo, odnosno ak i zaustavilo. Naime, Poljska i eka prihvatile su
u meuvremenu kranstvo, pa se paralelno s time poela stvarati i sve jaa politika organizacija na tom prostoru.
Tako je argument da se radi o poganima kao izlika za napade na Slavene otpao, a u isto vrijeme vojna snaga Slavena se
poveala. Uslijedio je ustanak Slavena na podruju izmeu Labe i Odre, a pomagali su im Poljaci. Ustanici i njihovi
pomagai izvlaili su korist iz injenice da su i Oton II. i Oton III. u vrijeme tih zbivanja boravili uglavnom u Italiji. Na
taj se nain vie od polovice teritorija koji je zauzeo Oton I. vratilo pod slavensku vlast. Nijemci nikada nisu uspjeli
osvojiti Poljsku, a eka je prihvatila status vazalnog kraljevstva tek nakon ratova koji su trajali dugo u 11. stoljee.
Ti gubici na istoku nisu bili kompenzirani poveanjem utjecaja Carstva u Italiji. Talijani nisu voljeli Otona III, iako je
ak neko vrijeme ivio u Rimu. U posljednjoj godini njegove vladavine urotili su se protiv njega, a nakon njegove smrti
izbila je i pobuna protiv njemake vlasti.
Mladi je car jedini uspjeh poluio u odnosu prema papinstvu. Njegovi djed i otac ostavili su papinstvo u rukama
Rimljana, ali su traili da se papa prisegne caru na lojalnost. Ta je praksa davala loe rezultate, jer su se Rimljani
estoko opirali bilo kakvu nadzoru izvana, pa se i nekoliko papa pokazalo vrlo neprijateljski raspoloeno prema
Carstvu. U vrijeme maloljetnosti Otona III rimsko je plemstvo pokualo vratiti kontrolu nad papinstvom koju je neko
imalo. Kako je postajao punoljetan, Oton III je elio dokonati te probleme izborom papa koji nisu bili ni Rimljani, pa
ak ni Talijani. Prvo je svoga bratia Brunu postavio kao papu Grgura V (996-999), a po njegovoj smrti na papinsku je
stolicu doao Otonov bivi uitelj Gerbert. Uzeo je ime Silvestra II (999-1003), a tijekom njegova kratkog pontifikata
ideal o skladnoj suradnji carstva i papinstva gotovo je postao realnost. Otonov izbor Nijemca i Francuza na papinsku
stolicu nije samo ojaao njegov poloaj u dravi, ve je znaajno utjecao i na povijest papinstva: do tog trenutka,
unatrag 250 godina samo dva pape nisu bili roeni u Rimu ili u blioj okolici grada, a nakon toga pape su birani iz svih
dijelova tadanjeg kranskog svijeta. Ta je promjena istakla univerzalni karakter papinstva te ga je oslobodila
pogubnog utjecaja rimskoga plemstva. Dodue, kada su koju godinu poslije Oton III i Silvestar II umrli, sve se opet
139

vratilo na staro, ali presedan nije bio zaboravljen Otonovi nasljednici slijedili su njegov primjer i stvorili uvjete za
istinsku reformu u Rimskoj crkvi.
Po smrti Otona III 1002. godine, inilo se kao da su postignua saske dinastije posve nestala: izbila je pobuna u Italiji, a
njemaki izborni knezovi ponovo su eljeli izabrati kralja po svom ukusu. Pa ipak, saska je dinastija ouvala neto od
prestia, stoga je izabran bavarski vojvoda Henrik, direktni potomak Otona I Velikog. Postao je car Henrik II (1002-
1024): iako fiziki nejak i u ratovanju bez puno sree, posjedovao je inteligenciju i upornost koja ga je uinila
znaajnim vladarom. Suoio se s uobiajenim nevoljama pobunama u prvim godinama vlasti, otporom njemakoj
vlasti u Italiji, ratovima protiv Slavena na istonoj granici ali odravajui strpljivom diplomacijom stalan pritisak na
svoje neprijatelje uspio je obnoviti mnogo od snage koju je Carstvo izgubilo tijekom vladavine Otona III. Ponovo je
osvojio Italiju, dijelom potisnuo Slavene te je u nekoj mjeri kontrolirao plemstvo u Njemakoj. Kao i njegovi
prethodnici, umnogome je ovisio o podrci Crkve, pa je, kao i oni, Crkvi velikoduno poklanjao posjede, a klerike
imenovao na visoke dunosti. Zemlje bez gospodara u pravilu su darivane klericima. Pa ipak, Henrik II nije na Crkvu
gledao samo kao na sredstvo politike borbe, on je iskreno bio zainteresiran za dobrobit drutva. Kao to emo kasnije
vidjeti, pokret za reformu Crkve poeo je u nekim samostanima potkraj 10. stoljea. Car je poticao njegov razvoj,
nesvjesno pripremajui preduvjete za raspad Carstva. U tom trenutku niti on niti njemu suvremeni crkveni reformatori
nisu mogli predvidjeti da e reformirana Crkva nastojati prekinuti sa Carstvom, jer, izmeu ostaloga, nije mogla
pomiriti svoje duhovne ideale s politikim obvezama koje joj je nametao otonski sustav.
Henrik II nije ostavio nasljednika kada je umro 1024. godine te su izborni knezovi jo jednom morali izabrati
nasljednika saskoj dinastiji. Izbor je pao na vojvodu Frankonije Konrada, koji je saskoj dinastiji bio u rodu po enskoj
liniji. Konrad je radikalno izmijenio neke od aspekata svoje politike: feudalizam se u Njemakoj ve dulje vremena
razvijao, ali ak i 1024. mnogo ljudi i zemljinih posjeda jo nije bilo ukljueno u feudalne veze, a ni nasljedno pravo
nad javnim dunostima i lenima jo nije bilo uspostavljeno. Bio je to dijelom rezultat ouvanja plemenskih osjeaja
meu Nijemcima, dijelom i snage saskih vojvoda koji su nametali vlast u svim dijelovima kraljevstva i zanemarivali
nasljedna prava u vojvodstvima i grofovijama koje su darovali drugim magnatima. ini se da je Konrad II (1024-1039)
namjerno ojaavao poloaj onih koji su nasljeivali javne dunosti i lena, osobito ako su pripadali niem plemstvu.
Razloge takvu djelovanju vjerojatno valja traiti u injenici da su on i njegovi nasljednici bili u opasnosti da izgube
prava i ovlasti koje bi striktnom provedbom feudalnog prava imali. Car se pribojavao oslona iskljuivo na Crkvu te je
traio nove saveznike. Izgleda da je prestao vjerovati klericima, a zasigurno mu se uinilo vrlo korisnim saveznitvo s
niim plemstvom, kada se vie plemstvo u prvim godinama njegove vladavine pobunilo. Kada je red ponovo
uspostavljen, Konrad je pokuao nie plemstvo uiniti slojem nasljednih slubenika krune. To mu je umnogome
omoguilo da kontrolira zapoljavanje klerika u svojoj administraciji; osim toga, neposredno je kontrolirao i
imenovanja u via crkvena zvanja. Dodatno je slabio pozicije biskupa potiui oslobaanje samostana od njihove
kontrole, to je predstavljalo promjenu u odnosu na politiku Henrika II. Pokuavajui uravnoteiti utjecaj laika i klerika,
nieg plemstva u odnosu na vie, opata u odnosu na biskupe, Konrad je osigurao mir i red u zemlji. No, i taj mir i red i
njegova mo zasnivali su se na nestabilnom odnosu snaga koje on nije u potpunosti kontrolirao. Kada bi se, u teoriji,
nie plemstvo ujedinilo s viim, ili opati s biskupima, vrlo bi se brzo pokazalo da car nema vlastitih snaga. Lokalna
uprava i izvori prihoda bili su ili u rukama plemstva ili klera, a sredinja vlast nije imala vlastitu administraciju.
140

Konrad je u prilinoj mjeri odrao kontrolu nad zbivanjima u Italiji, ba kao i Henrik II, te je poluio i neke uspjehe
protiv Slavena na istonoj granici, ali mu je najvea zasluga pripajanje Burgundskog kraljevstva. Taj dio nekadanje
drave Lotara, sina Ludovika Pobonog, protezao se dananjom zapadnom vicarskom i prostorom od Rhne do Alpa.
Kraljevstvo je umnogome bilo nagrieno centrifugalnim silama feudalne anarhije, te su burgundski kraljevi postupno
ostali bez ikakve moi. Jedina vana odluka posljednjeg burgundskog kralja Rudolfa III bila je da naslov prepusti
Konradu. Konradovo su pravo doveli u pitanje dalji roaci burgundskog kralja, ali je on ipak 1033. godine preuzeo vlast
u kraljevstvu. Meutim, zaokupljeni drugim poslovima, Konrad i nasljednici nisu nikada u anarhinim burgundskim
prilikama uspjeli uspostaviti vru kraljevsku vlast. Jedina neposredna korist koju su iz posjedovanja Burgundije imali
bila je vlast nad zapadnijim prijelazima preko Alpa u Italiju.
Prema nekim miljenjima, srednjovjekovno Njemako Carstvo dosegnulo je vrhunac za vladavine Konradova sina
Henrika III (1039-1056). Henrik je bio sposoban i uspjean vladar, ali je za njegove vladavine uroena slabost Carstva
postajala jo oiglednija. Tekoe da obuzda krupno plemstvo bile su stalne, osobito u Lotaringiji, gdje se prilian broj
magnata elio posve osamostaliti. U vojvodstvima koja je kontrolirao dovodio je na vlast nove obitelji, kako mu ne bi
posve izmaknula iz ruku. Nizom vojnih pohoda odravao je staru politiku irenja utjecaja prema istoku i jugu: na taj je
nain prisilio vladare Poljske, eke i Ugarske da prisegnu kao vazali Carstva, ali je samo eki knez uistinu bio
lojalan. Henrik je imao i podrku Crkve, jer je poticao reformne snage u njoj, ali je tim postupcima nesvjesno jaao
Crkvu koja je vrlo brzo bila u mogunosti da se proglasi neovisnom o Carstvu. tovie, provodei takvu politiku prema
Crkvi, Henrik je, poput svojih prethodnika, duboko upleo Njemaku u talijanske poslove.
Henrik II i Konrad II organizirali su vojne pohode na Italiju te su imali naelnu vlast nad talijanskim teritorijem, osobito
njegovim sjevernim dijelom. Konrada je podravalo nie plemstvo i u Njemakoj i u Italiji, jer im je priznavao
nasljedna prava na njihova lena. No, nijedan od dvojice vladara nije pokuavao odrati odnose s papinstvom kakve je
imao Oton III. Rezultat toga bio je da je rimsko plemstvo ponovo zadobilo kontrolu nad izborom papa. Kada je Henrik
III postao car, grofovi Tuskula, potomci Marozije i Teodore, upravljali su i gradom i papinstvom. Iz te su obitelji
izabrana trojica papa dok je prvi bio sposoban i poten reformator, Benedikt IX je bio poznat po poronom ponaanju.
Za papu Viktora III (1086-1087) tvrdi se da su pljake i ubojstva bili meu njegovim manjim zloinima. Tijekom zime
1044/1045, Rimljani su protjerali Benedikta iz grada i na papinsku stolicu izabrali Silvestra III. Uz pomo pristaa
Benedikt se ubrzo vratio, ali kako je bio u stalnoj ivotnoj opasnosti, prepustio je za novac papinsku stolicu pripadniku
reformnog pokreta koji je uzeo ime Grgur VI (1045-1046). O stanju u Crkvi dovoljno govori upravo taj podatak da je
pristaa reforme postao papa davi nekome novac. Benedikt se vrlo brzo pokuao vratiti na papinsku stolicu, a Silvestar
se i dalje smatrao papom, pa je 1046. Rim bio podijeljen izmeu tri suparnika za jedno mjesto.
Tada je Henrik III bio pozvan u Italiju kako bi razrijeio nepodnoljivu situaciju. Radosno je prihvatio poziv, ne samo
da bi obnovio ovlasti Carstva na tom podruju, ve i stoga to je arko elio reformirati Crkvu. Neki historiari smatraju
da je Henrik ustvari bio naivan, jer da mu je od poetka trebalo biti jasno kako reformni pokret stremi otimanju Crkve
bilo kakvoj laikoj kontroli. No, to nije posve korektno Henrik je elio imati Crkvu kao saveznika, a reformne su
struje u njoj ve ionako bile toliko snane da je suprotstavljanje Crkvi bilo vrlo opasno. Osim toga, polovicom 11.
stoljea reformni je pokret kao svoje prvenstvene ciljeve postavio uvoenje discipline u redovnitvo, zabranu prodaje i
141

nasljeivanja crkvenih dunosti i neke druge. Ostvarivanje tih ciljeva moglo je nakoditi interesima nekog feudalca, ali
je Henriku moglo biti na korist. On je elio da sposobni ljudi budu na vanim crkvenim poloajima, jer je Crkva
podravala njegovu vlast. S druge strane, injenica jest da su otprilike u pola njegove vladavine najvii njemaki klerici
poeli iskazivati neobinu samostalnost te su inzistirali na tome da se car ne uplie u isto crkvene poslove.
Za Henrikova se ivota takva politika inila prilino uspjenom. Preao je Alpe 1046. s vojskom koju mu je uglavnom
osigurala Crkva u Njemakoj. U Paviji je odrao sinod na kojem je osudio simoniju, ime je zadobio simpatije pristaa
reforme. Car se obvezao ta naela primijeniti na podrujima kojima je neposredno vladao. To je istovremeno znailo da
sam sebe liava znaajnih prihoda, jer se od kandidata za biskupske i druge poloaje oekivalo da plate za svoje
imenovanje. Potom je nazoio sinodu u Sutriju (30 km sjeveroistono od Rima), na kojem je trebalo rijeiti spor oko
trojice papa. Grgur i Silvestar su se pojavili, priznali da su krivi zbog simonije, te su bili zbaeni. Benedikta, koji je
odbio doi u Sutri, smijenio je naknadno odrani koncil u Rimu. Potom je Henrik uspio privoljeti rimsko plemstvo da
mu prepusti ovlasti u nominiranju novoga pape. Izabrao je bliskog prijatelja Sudgera, inae biskupa njemakog grada
Bamberga, i na Boi ga uveo u ast kao Klementa II (1046-1047). Sa svoje strane novi je papa odmah Henrika okrunio
za cara. No, Klementova smrt deset mjeseci kasnije omoguila je zbaenom papi Benediktu da se vrati u Rim i opet
zasjedne na papinsku stolicu. Benedikt je jo jednom zbaen, a Henrikov ovjek, inae Nijemac, umro je ubrzo poto je
preuzeo ast. Henrikov trei izbor bio je biskup Tula, koji je bio estoki pristaa reformnog pokreta i koji je prihvatio
kandidaturu samo pod uvjetom da ga potvrde rimski kler i narod. Kada je doao u grad 1049. godine, bio je srdano
primljen te je postao papa Leon IX (1049-1054).
Prvenstveni Leonovi ciljevi bili su da iskorijeni simoniju i sveeniku enidbu. Da bi to postigao, trebao je ponovo
uspostaviti autoritet pape na prostoru sjeverno od Alpa, gdje se nije ni osjeala od anarhinih vremena 10. stoljea.
Jedan od prvih poteza novog pape bio je odravanje koncila u Reimsu na kojem je trebalo raspravljati o pitanjima
reforme. To je razljutilo francuskog kralja, jer papa nije traio njegovo doputenje za takav saziv. Nastojao je sprijeiti
francuske biskupe i opate da odu na koncil, pozvavi ih na skup svojih vazala. To ih je dovelo u teak i nezavidan
poloaj trebali su se ogluiti ili na svoje vazalne ili na svoje klerike obveze. Oko treine francuskih biskupa i opata
dolo je u Reims; one koji nisu stigli, papa je ekskomunicirao. Potom je optuio nekolicinu visokih crkvenih dunosnika
za teka zlodjela simoniju i slino. Nije elio biti previe radikalan, pa je prebacio sve te sluajeve na svoj sud u
Rimu. Na taj je nain obnovio veze izmeu Rima i sjevernijih dijelova Europe bez da je svoje protivnike natjerao na
oajniki otpor.
Henrik III bio je papi od velike pomoi oni su zapravo bili na zajednikom poslu. No, mnoge papine pristae osjeale
su da se Crkva mora osloboditi bilo kakvog upletanja laika, ako se uistinu ele dosegnuti ciljevi reforme. Leon je umro
1054, a Henrik dvije godine kasnije bilo je to u vrijeme kada taj problem jo nije bio akutan. Da su i poivjeli dulje,
pitanje je bi li ova dvojica sposobnih i slonih ljudi izbjegli spor koji se sve vie nazirao. Henrik III je zavrio posao
koji su poeli vladari saske dinastije definitivno je oslobodio papinstvo tekih utega lokalne rimske politike. Papa, sa
svoje strane, vie nije trebao pomo njemakih vladara i mogao je biti mnogo neovisniji. Leon IX je de facto dogotovio
posao koji su zapoeli jo pape Grgur I i Nikola I papa je sada uistinu bio na elu Crkve, i u administrativnim
142

poslovima i u doktrinarnim pitanjima. Kler se sada trebao posvetiti sluenju papi, a ne vie caru. Te su promjene
potresle itavu strukturu na kojoj je bilo izgraeno Carstvo to e ubrzo izazvati teke nevolje.
Sve u svemu, obnovljeno Njemako Carstvo je do 1056. proivjelo neke od kljunih trenutaka svoje povijesti. Ono nije
donijelo neke radikalne novine u europsko drutvo, ve je tijekom anarhinih vremena uvalo neke od njegovih
vrijednosti. Bilo je utemeljeno na idejama Karolinkog Carstva idejama koje su do 11. stoljea ve bile preivjele.
Kao i Karlo Veliki, i njemaki su carevi smatrali feudalizam pukim privatnim ugovorom izmeu svojih podlonika, a ne
sustavom vladavine. Kao i Karlo Veliki, smatrali su da svojim osobnim autoritetom mogu kontrolirati magnate, a da im
pri tome ne prepuste nikakve civilne ili vojne poslove. Kao i Karlo Veliki, zasnivali su funkcioniranje svoje vlasti na
snazi Crkve i osoblju koje je iz nje dolazilo; pokuavali su ujediniti vjerovanje u osnovne kranske istine s lojalnou
prema Carstvu. Rezultat toga bio je da je obnovljeno Carstvo (kao Sveto Rimsko Carstvo Njemake Narodnosti) imalo
samo jedan povezni element i jednu instituciju sredinje vlasti osobu cara. Nije bilo vrhovnih sudova i profesionalnih
inovnika koji bi nadgledali rad lokalnih vlasti; samo su neke politike i ekonomske aktivnosti u pojedinim dijelovima
Carstva ovisile o nekom drugom dijelu. Vladalaka energija svakog pojedinog cara umnogome je odreivala koliko e
aktivna biti njegova vlast. No, Carstvo je bilo preveliko, razjedinjavali su ga razliiti jezici i kulturni areali te
ekonomska raznovrsnost. Ta uroena slabost bila je prikrivana iznimnom energijom i sposobnou careva.
Pod egidom Njemakog Carstva u 10. i 11. stoljeu poelo je pokrtavanje Slavena i Maara na istonim granicama, to
je znailo njihovo ukljuivanje u kransku civilizaciju. U nekoliko je navrata Carstvo spasilo papinstvo da ne postane
marioneta u rukama rimskoga plemstva. Usprkos svim zahtjevima koje je postavljalo pred kler, Crkva u Njemakoj vie
je panje posveivala uenosti i bila moralnija nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. No, Carstvo se vie nije moglo
prilagoditi novim okolnostima u drugoj polovici 11. stoljea. Nakon 1056. godine bilo je na silaznoj putanji svoje snage
i, unato tome to je imalo i velikih vladara i povremenih oporavaka, propadanje se nije moglo zaustaviti.
143

VII. OPORAVAK ZAPADA

Do 11. stoljea zapadna i srednja Europa preivjele su najtee opasnosti. Pljakali su je Normani, Saraceni i Maari.
Potom su se Normani i Maari naselili na relativno malom dijelu teritorija. Propast Franakoga Carstva oznaila je
stvaranje feudalnog sustava, ali je taj proces ipak predstavljao mnogo vie od otkliznua u puku anarhiju.
Tijekom 10. stoljea inilo se da je kriza na vrhuncu. No, do 1150. velika renesansa ve je bila u punom zamahu.
Politike strukture i ekonomski ivot bili su obnovljeni; umjetnost, knjievnost i obrazovni sustav burno su se razvijali.
U sljedeih 100 do 150 godina srednjovjekovna e civilizacija dosegnuti svoj vrhunac.
Razlozi takvog brzog oporavka oigledno su vrlo komplicirani i historiarima je veliki problem kako ih objasniti. Ta bi
se objanjenja mogla usporediti s onima o propasti Zapadnog Rimskog Carstva: no, u neku je ruku lake uoiti slabosti
napredne civilizacije, pa zakljuiti kako su one sve zajedno dovele do propasti (iako e se istraivai teko sloiti o
tome kojem elementu dati prednost i kako ih kronoloki poredati). ini se da je, ipak, tee razaznati sjeme budueg
procvata u drutvu koje je jedva osiguravalo osnovnu egzistenciju. Koje su skrivene snage bile u tom drutvu koje su
omoguile takav oporavak?
Neki od uzroka oporavka su psiholoke prirode postupno zamiranje barbarskih napada oslobaalo je stanovnitvo
nakupljenog straha. Pljaka, unitavanje imovine i odvoenje ljudi u roblje je prestalo, sada se moglo pristupiti obnovi i
izgradnji. Meutim, nestanak najgorih manifestacija nereda ne znai da e automatski doi do oporavka. Oporavak u
11. stoljeu rezultat je svjesnog napora tisua ljudi. Oni su djelovali u mnogim oblastima drutvenog ivota, a napor
svakoga od njih stvarao je bolje uvjete onome drugome. Stoga je nemogue utvrditi koji je od tih imbenika bio
primarni uzrok oporavka, odnosno da li je uope ijedan to bio. Oporavak se moe definirati kao vjerski, politiki i
ekonomski, ali i te faktore valja promatrati u cjelini vjerska je obnova pomogla politikom, jer je poticao potivanje
zakona i elju za mirom, ali do vjerskog oporavka ne bi moglo doi da nije bilo pomoi laikih monika. Na isti je
nain ekonomski oporavak pogodovao veoj sigurnosti za koju se zalagala Crkva i osiguravale laike vlasti, ali je
pomogao i Crkvi i dravi dajui im, kroz poreze, veu mo. Moglo bi se ak tvrditi da nikakav politiki i ekonomski
oporavak nije bio mogu dok Crkva nije pridobila i elitu i mase u Europi, iskreno, za svoj nauk. Takoer, moe se
tvrditi da nikakav politiki i ekonomski oporavak nije bio mogu sve do onoga trenutka kada su kraljevi i feudalci
osigurali minimum sigurnosti ivota i imovine. Naposljetku, moe se tvrditi kako vjerski i laiki monici nisu
posjedovali nikakvu mo sve dok im poveana ekonomska aktivnost nije stvorila viak ljudi i dobara koji su omoguili
napredak na drugim poljima. No, najsigurnije je zakljuiti da su se sva ta tri procesa odvijala simultano te da nijedan od
njih nije iskljuivi uzrok druga dva.

25. Vjerska obnova
U poglavlju o Svetom Rimskom Carstvu Njemake Narodnosti spomenuli smo reformni pokret u Crkvi koji je znatno
ojaao do polovice 11. stoljea. Poeci toga pokreta datiraju iz prethodnoga stoljea, u razdoblju kada se inilo da je
Crkvu, ba kao i druge organizacije u drutvu, zahvatio snaan proces dezintegracije. U 10. stoljeu Crkva se sve vie
144

uklapala u feudalni sustav i mnogi klerici mislili su samo kako priskrbiti to vie bogatstva i moi. Visoke crkvene
dunosti su se kupovale, a mnogi, koji su postavljeni na taj nain, bili su ogrezli u nemoral. Pa ipak, kranski ideali
nikada nisu bili zaboravljeni i mnogi su i tada prosvjedovali protiv opeg stanja Crkve. Najvie je takvih prosvjeda bilo
u samostanima u koje su, u naelu, odlazili moralniji ljudi negoli u sveenike. Redovnici nisu imali mnogo mogunosti
dosegnuti visoke crkvene poloaje, pa su ambiciozniji ljudi samostane izbjegavali. U isto vrijeme bilo je nazono i staro
vjerovanje da je monatvo najvii oblik kranskog ivota, pa su osobito poboni ljudi i oni predani radu na boljitak
drugoga bili orijentirani na odlazak u samostane. Stoga je logino da se reformni pokret u 10. stoljeu raao u
samostanima, a ne u sveenikim krugovima. On je zapoet gotovo u isto vrijeme u mnogim udaljenim podrujima,
neovisno jedan o drugom. No, samostan Cluny u Burgundiji ubrzo je, zahvaljujui povoljnom zemljopisnom poloaju i
izvrsnoj organizaciji, postao najznaajnije sredite reformnog pokreta.
Samostan u Clunyju osnovao je akvitanski vojvoda Vilim 910. godine. Uoavajui dobro probleme s kojima se
suoavala Crkva, elio je svoju zadubinu osloboditi tih zala, pa ju je podvrgnuo neposredno papi. Tako ni susjedni
feudalci, pa ni biskupi, nisu nad samostanom imali nikakvih ingerencija. Osim toga, prvi su opati istovremeno bili
posveeni vjeri, ali i izvrsni administratori, te su u nekim aspektima bili utjecajniji od njima suvremenih papa. Jedna od
prvih mjera bila je prihvaanje verzije Regule sv. Benedikta u kojoj se vie nije toliko naglaavala potreba za fizikim
radom i patnjom, ve ostavljalo vrijeme za intelektualne i vjerske aktivnosti. Istovremeno se inzistiralo na strogoj
disciplini i potivanju visokih moralnih standarda. Cluny je ubrzo postao glasovit kao samostan na kojeg se trebalo
ugledati. Redovnike iz Clunyja esto su pozivali i laiki monici, kako bi reformirali samostane u njihovim zemljama.
Oni su, naravno, ostajali u uskoj vezi sa svojim matinim samostanom, a clunyjevski su opati iskoristili tu tendenciju
kako bi se stvorila nova crkvena organizacija, svojevrsna redovnika kongregacija. Slabost drugih reformnih pokreta
bila je njihova ovisnost o pojedincima i nedostatak jasno predstavljenih ciljeva. Po njima, svaki je samostan smatran
izdvojenom jedinicom; kada bi opat reformnih nazora umro ili otiao u drugi samostan, domaaji njegovih aktivnosti
ubrzo bi nestali. Cluny je, meutim, prisvajao samostane koje su njegovi redovnici reformirali. Opati tih samostana
jednostavno su postajali priori koje je postavljao opat Clunyja i bili su podvrgnuti njegovim naredbama i opim
pravilima kakvi su vladali u clunyjevskom samostanu. Povremeno su odravani zborovi na kojima se raspravljalo o
poslovima kongregacije, a u meuvremenu je opat Clunyja obilazio svoje samostane diljem Europe. Niz je samostana
priao clunyjevskoj kongregaciji, bilo dobrovoljno, bilo pod pritiskom laikih monika koji su bili skloni reformnom
pokretu. Clunyjevski su redovnici osnovali i mnogo novih samostana. Iz Francuske se pokret brzo proirio u Englesku,
Njemaku, panjolsku, Italiju i u druge zemlje. Smatra se da je na vrhuncu snage Clunyju bilo podvrgnuto preko 200
samostana. Jasno je da je tako golema organizacija pruala velike mogunosti da se Europom ire nove ideje. Utjecaj
Clunyja u irenju odreenih arhitektonskih i literarnih obrazaca moe se vidjeti na itavom europskom prostoru. No,
najvanije je bilo irenje ideja reformnog pokreta.
U prvo vrijeme najprei je cilj clunyjevskih opata bio obnova redovnikog ivota kakav je nekad bio. Osim toga,
redovnici su trebali voditi kranski ivot koji bi svim vjernicima sluio za primjer. No, nemogue je bilo da bi reforma
jednog dijela klera posve mimoila drugi dio sveenstvo, pa su se mnoge ideje Clunyja primjenjivale i na redovnike,
ali i na biskupe i sveenike. Tako su se visoki crkveni dunosnici u 11. stoljeu, potaknuti primjerom Clunyja i drugih
reformiranih samostana, poeli sve vie baviti problemom sveenstva.
145

Osnovni problem sveenstva bila je simonija. Moni su feudalci imenovali biskupe, oni na niim stupnjevima feudalne
hijerarhije upnike, itd. Takva su imenovanja ili prodavana onome koji je nudio najvie novca, ili su predavana
lanovima obitelji ili prijateljima kao neka vrsta sinekure. U svim takvim sluajevima novopostavljeni sveenik nije
mnogo drao do svojih vjerskih obveza. Neki je put i sam biskup bio moan feudalac, pa je nastojao biskupiju odrati
pod kontrolom svoje obitelji i priskrbiti joj jo posjeda. Mnogi su upnici bili oenjeni, pa su eljeli svoje upe ostaviti
vlastitim sinovima. Tako su crkvene slube smatrane privatnim vlasnitvom te se inilo nemoguim da bi sveenstvo
moglo djelovati na dobrobit vjernike pastve i itave zajednice sve dok se stanje radikalno ne promijeni.
Reformatori su estoko napali ova zla. Prodaja crkvenih asti javno je igosana i prokazana kao simonija, a
najradikalniji sudionici pokreta vrlo su brzo proirili pojam simonije na sva imenovanja laika na crkvene dunosti, pa i
onda kada za takav in nije dan novac ili neka protuusluga. Odmah se osuivala enidba sveenika, pa su u kasnijoj fazi
svi sveeniki brakovi proglaeni nevaeima. Reformni je pokret izborio veliku pobjedu nakon to je Henrik III
zadobio kontrolu nad papinstvom. Do kraja 11. stoljea reformatori su postigli mnogo od prvotno zacrtanih ciljeva.
Najgori oblici uplitanja laika u crkvene poslove su prestali; otvoreno trgovanje crkvenim astima gotovo je nestalo.
Opasnost da bi biskupije mogle postati nasljedna lena je otklonjena. Zabrana sveenike enidbe je vrlo uspjeno
nametnuta, a sinovima klerika bilo je gotovo nemogue dobiti neki poloaj u Crkvi. injenica jest da usprkos estokim
sukobima tijekom borbe za investituru reformatori nisu mogli sprijeiti snanije feudalce da utjeu na izbor nekih
klerika, ali ipak se taj utjecaj nije mogao vie ostvarivati na posve neodgovoran nain. tovie, poveanje papinske
moi u vrijeme Leona IX (1049-1054) i njegovih nasljednika omoguilo je papama da nadgledaju aktivnosti biskupa
koje su imenovale laike vlasti, to u 10. stoljeu nisu mogli. Dakle, reformni pokret nije odnio potpunu pobjedu, ali je
Crkvu ujedinio i uinio je monijom negoli ikada prije. Krupni feudalci i kraljevi nisu vie mogli Crkvu koristiti za
svoje osobne interese. Bilo je i dalje nemoralnih biskupa i sveenika, ali su u oima laika klerici openito bili vrlo
ugledan sloj. Do kraja 11. stoljea Crkva je slobodno mogla promicati vlastite ciljeve koji e ostaviti dubok trag u
tadanjem europskom drutvu. Kakav je utjecaj, dakle, imala Crkva na oporavak Europe u to doba?
Kao prvo, obnovu unutar Crkve slijedio je razvoj puke pobonosti. Da bi postigli svoje ciljeve, crkveni su se
reformatori morali obraati laicima, pa su u tom procesu snano poticali vjerske osjeaje. Puka pobonost dosegnula je
vrhunac u 12. stoljeu, ali se ve u 11. stoljeu u nekoliko navrata pokazalo koliko je bila snana. Emocionalni odgovori
na poticaje vjerskih voa bili su dublji negoli prije jedan od najboljih primjera jest masovan pokret prema Jeruzalemu
poto je papa 1095. pozvao zapadno kranstvo da oslobodi Kristov grob. Nema sumnje da su ljudi inili stvaran napor
da prakticiraju kranske vrline.
Jedan od najpoznatijih primjera jest razvoj dvaju srodnih pokreta Bojeg mira i Bojeg primirja. Crkva je oduvijek
propovijedala protiv nasilja; sada je odluila uiniti neto protiv njega. Pod vodstvom biskupa osnivana su udruenja
koja su trebala odravati mir. Njihovi su lanovi bili mukarci s podruja pod biskupovom ovlasti, a novcem od
obvezne lanarine stvarala bi se oruana sila koja je titila od zloinaca, to je bila prilino efikasna mjera za suzbijanje
sitnog kriminala i nasilja nieg plemstva, ali ta udruenja nisu mogla sprijeiti krupne feudalce da pokrenu svoje
privatne ratove. Pokuavali su, s odreenim uspjehom, humanizirati ratovanje zabranjujui napade na seljake, trgovce i
sve druge koji nisu nosili oruje te su javno igosali unitavanje ljetine i ruenje nebranjenih nastambi.
146

Boje primirje bio je manje uspjean pokuaj da se umanje ratne nevolje zabranjivanjem borbi na neke dane ili doba
godine koji su bili sveti. Da se to Boje primirje u potpunosti potivalo, mogue bi bilo voditi ratove oko 80 dana
godinje. Meutim, nema dokaza da su te zabrane ikada shvaane posve ozbiljno i da su imale stalan utjecaj na laiko
drutvo. S druge strane, Boji mir je imao vaan utjecaj na razvoj laike vlasti. U sredinjoj Francuskoj, u regiji
rastrojenoj feudalnom anarhijom, udruenja Bojega mira zadrala su svoj izvorni oblik sve do kraja 13. stoljea. Na
drugim podrujima u pokret su se ukljuili, i zapravo preuzeli kontrolu nad njim, kraljevi i visoko plemstvo: bili su
oduevljeni injenicom da imaju dobar izgovor kako bi nametnuli vlast svojim buntovnim podanicima. Nije posve jasno
da li je ideja o kanjavanju prekritelja Bojega mira potekla iz crkvenih ili iz laikih krugova. Kako bilo da bilo,
podrka Crkve morala je biti od velike koristi u nametanju tako revolucionarne ideje ljudima koji su bili vrlo sumnjiavi
prema bilo kakvoj tendenciji centralizacije.
U to vrijeme poeo je rast ivotnog standarda obinog ovjeka, to se dogaalo vjerojatno ponajprije zahvaljujui
povoljnijoj ekonomskoj situaciji negoli crkvenim reformama. Dodue, crkva je stalno tvrdila da je oslobaanje robova
bogougodno djelo, ali se darivanje roba samostanu prihvaalo kao i svaki drugi dar. I dok je Crkva korila feudalce koji
su svoje robove i druge podlonike gulili do gole koe da bi iskamili danak, biskupi i opati nikada nisu oklijevali od
svojih podlonika traiti strogo ispunjavanje obveza. Crkva je pridonijela sazrijevanju uvjerenja da pisani dokument
urbar mora precizno odrediti obveze neslobodnih i poluslobodnih podlonika i na taj ih nain zatititi od neosnovanih
utjerivanja. Crkva se zalagala za dostojanstvo rada naime, da ovjek u bilo kojem drutvenom statusu moe sluiti
Bogu tako da dobro obavlja svoj posao. Tijekom srednjega vijeka u odreenim se krugovima gajio prezir prema
fizikom radu, ali je srednjovjekovni odnos prema radu ipak velik napredak usporedimo li ga s rimskim. Naime,
robovski rad u klasinom rimskom smislu rijei je nestao: srednjovjekovni servi i famuli bili su poluslobodna radna
snaga ili kuna sluinad i bili su u manjini u odnosu na kmetove i slobodnjake. U srednjem su vijeku izumljene
naprave koje su znaajno smanjivale udio ljudskoga rada (mlinovi, hidrauliki strojevi, itd.), a bile su nepoznate Grcima
i Rimljanima. Potovanje rada, koje se otad razvija, ma koliko manjkavo bilo, postalo je do dananjega dana jedna od
temeljnih drutvenih vrijednosti. Crkva je svakako pridonijela da se ta vrijednost etablira.
Vana posljedica vjerske obnove bili su kriarski ratovi, potom zaetak prvog sveeuropskog umjetnikog stila
romanike te, konano, novi interes za obrazovanje. Kriarskim su ratovima posveena naredna poglavlja no, ipak
valja rei da su ti ratovi najoiglednija potvrda utjecaja koji je Crkva zadobila. Tisue ljudi iz svih dijelova Europe na
papin su poziv napustili domove i krenuli na jedno od najrizinijih putovanja koje je ovjek ikada poduzeo, to
pokazuje kako je Crkva nadrasla sve lokalizme te da je svim ljudima u Europi prenijela neke zajednike vrijednosti i
interese koje oni nikada dotad nisu posjedovali. Romanika je takoer rezultat novog potovanja koje je Crkva priskrbila
u drutvu. Crkva, a osobito reformirani samostani, dobivali su brojne i vrijedne darove (ponajprije zemlju), pa im je
uveano bogatstvo omoguavalo da vie troe na izgradnju crkava, to se posebice odnosi na clunyjevske redovnike koji
su se meusobno natjecali tko e izgraditi to impozantniju crkvu. Bili su posveeni promicanju ovozemaljskih ljepota
mnogo vie negoli bi se oekivalo za ljude koji su se odrekli mnogih zemaljskih ugoda. Logino jest da je sa sve veim
brojem podignutih graevina i sa sve veim predvienim novcem za izgradnju svake graevine, postizan i napredak u
gradnji. Tehnika izgradnje u kamenu, koja je na Zapadu uglavnom bila zaboravljena (jer se gradilo od drveta ili u
suhozidu), ponovo se otkrivala. Praksom i pokusom stvarana su mnoga graevinska pomagala (koloturi i sl.). O
147

detaljima ponovnog procvata graditeljstva govorit emo u poglavljima koja slijede, ali glasoviti citat burgundskog
kroniara Raoula Glabera mnogo toga kazuje: Kako se pribliavala trea godina koja je uslijedila po tisuitoj godini,
vidjelo se u skoro cijeloj zemlji, a naroito u Italiji i Francuskoj, kako se obnavljaju crkvene zgrade, iako kod veeg
dijela vrlo dobro graenih to nije bilo potrebno; pravo nadmetanje gonilo je svaku kransku opinu da posjeduje jo
velianstveniju crkvu od crkve njezina susjeda. Reklo bi se da se i sam svijet stresa da bi se oslobodio svoje starosti i da
se zaogre na svim stranama bijelim ogrtaem crkava. Onda, skoro sve crkve biskupskih sjedita, crkve samostana
posveene svim moguim svetiteljima, pa ak i male seoske kapele, vjernici ponovo izgradie jo ljepe.
Impulsi koji su potakli obnovu umjetnosti i graditeljstva potakli su i vei interes za naobrazbu. Reformatori su javno
izraavali prezir prema neznanju, a ekonomski napredak i porast ope sigurnosti stvarali su uvjete za osnivanje
obrazovnih ustanova. Katedralne kole, osnovane jo u karolinko doba, doivjele su snaan procvat. Samostanske
kole, poput one u Clunyju, bile su gotovo isto toliko vane. Naobrazba koja se stjecala u tim sredinama nije bila ni
originalna, a niti jako temeljita. No, trebalo je u tom razdoblju ovladati osnovnim injenicama iz prolosti kako bi neki
napredak uope bio mogu to je i uinjeno u 10. i prvoj polovici 11. stoljea. Tek u trenutku kada su najueniji ljudi
mogli svojim vlastitim rijeima prenijeti osnovne misli antikih autora ili crkvenih otaca, bili su sposobni iskoristiti ih
za nova promiljanja. Osim toga, jedan od preduvjeta intelektualnog napretka bilo je i unapreivanje znanja latinskog.
Nije bilo mogue razmiljati a da se to razmiljanje ne izrazi rijeima no, svi govorni jezici toga vremena, ali i u
nekoliko naknadnih stoljea, bili su toliko siromani rijeima i toliko nejasni u sintaksi da su za filozofiju i srodne
discipline bili neupotrebljivi. Latinski je, nasuprot tome, bio jezik koji je omoguavao jasno izraavanje i logian slijed
misli. Sve do 13. stoljea bilo kakva rasprava o nekom religioznom ili laikom problemu mogla se odvijati samo uz
upotrebu latinskog. Tako je renesansa obrazovanja i pravne znanosti, kao i teologije i filozofije, umnogome ovisila o
poznavanju latinskog.
Sve vei interes za naobrazbu, potom i sve vei utjecaj uenih ljudi, dobro ilustrira karijera Gerberta (o. 940-1003). Bio
je sin siromanog seljaka iz june Francuske. Stupio je u samostan Saint-Graude d'Aurillac (u junoj Francuskoj, 150
km sjeveroistono od Toulousea), u ijoj se koli ubrzo istakao. Na molbu vojvode panjolske marke upuen je u
samostan Vic u Kataloniji, gdje se od 967. do 970. uvodi u arapsku znanost, osobito u matematiku. Potom ide u Rim u
kojem dolazi u neposredni dodir s antikom kulturom i izaziva pozornost pape koji ga preporuuje caru Otonu I. Car ga
je primio na svoj dvor, ali je sljedee godine Gerbert zatraio da ode studirati filozofiju u Reimsu. Tamo je postao ef
katedralne kole. Njegova reputacija privlaila je svake godine u kolu sve vie studenata. Za njegov se rad
zainteresirao ak i car Oton II te je organizirao raspravu o metafizikim problemima izmeu Gerberta i jednog
njemakog teologa. Nazoili su i car i njegovi suradnici, pa su oni cijeli dan sluali nadmetanje o metafizici o kojoj
vjerojatno nisu znali nita. Raspravljalo se o definicijama, a Gerbert je dobio pljesak. Za nagradu mu je car dodijelio
mjesto opata u glasovitom samostanu Bobbio. No, u samostanu je disciplina bila slaba, a dobar dio imovine protraen.
Njegovi pokuaji uvoenja reda priskrbili su mu neprijatelje, a smru Otona II izgubio je i kljunu osobu koja ga je
podravala. Bio je prisiljen vratiti se u Reims, iako je zadrao titulu opata samostana Bobbio. U Reimsu se sve vie
angaira u politici te se istie kao vjeran pristaa carske obitelji, odnosno tadanjega cara Otona III. U doba careve
malodobnosti pomogao je da se sprijee Francuzi u nastojanju da ponovo dobiju Lotaringiju. Ukljuio se u prijepore
izmeu posljednjih francuskih Karolinga i njihovih suparnika te je igrao vanu ulogu u dolasku Huga Kapetovia na
148

prijestolje. Hugo ga je iz zahvalnosti imenovao za nadbiskupa Reimsa. Meutim, ubrzo se vratio na dvor Otona III, koji
ga je za lojalnost nagradio postavljanjem za nadbiskupa u Ravenni, a 999. i za papu. Kao papa, uzeo je ime Silvestar II,
te je radio na jaanju i papinstva i Carstva. Zajednike planove Otona i Silvestra poremetila je brza smrti obojice (Oton
1002, Silvestar sljedee godine). Iako je kao papa priskrbio sebi najbolje ocjene, proirila se legenda da je bio
arobnjak, pa ak i oni koji su mu bili naklonjeni smatrali su da je isuvie panje pridavao laikoj naobrazbi. Tako su
ime Silvestar pape ubudue izbjegavali, s iznimkom protupape Silvestra III, koji ga je uzeo prije negoli je legenda
konano oformljena.
Gerbertov nauk nadmaili su mnogi ueni ljudi ve u nekoliko sljedeih generacija, ali je on za svoje dane ostao
veliina. Ovladao je mnogim znanjima, osobito se zanimao za znanost koja je dotada bila prilino zanemarena. U
prouavanju astronomije koristio je globuse i druge instrumente. Propagirao je i upotrebu abakusa koji je omoguavao
rjeavanje jednostavnih aritmetikih problema, ak i uz upotrebu krajnje nespretnih rimskih brojki. Gerbert je bio
vaniji kao uitelj nego kao istraiva, ali ni u tom poslu nije bio usamljen. Renesansu vjere i obrazovanja stvorili su i
mnogi drugi ueni, poznati i nepoznati.

26. Politika obnova Francuska
Usprkos moi koje je Sveto Rimsko Carstvo imalo u 10. stoljeu, ono nije uspjelo stvoriti i organizirati dravu na nain
da preivi na dulji rok. Vlast se organizirala na ve zastarjelim konceptima za koje je postalo jasno da su posve
neprimjenjivi u dobu napretka koji je uslijedio nakon godine 1000. Valja se vratiti u Francusku u kojoj su ponajprije
zaivjeli koncepti vladavine koji e se postupno proiriti zapadnom i srednjom, potom i istonom Europom.
U Francuskoj u 10. stoljeu bilo je vrlo malo politike stabilnosti i sigurnosti. Do samog kraja stoljea zemlja je bila
rastrzana prijeporima izmeu Karolinga i Robertovaca (nasljednici francuskog kralja Roberta I, vladao 922-923).
Robertovci su vladali do 936, kada su se na prijestolje vratili Karolinzi. No, nijedna od obitelji nije uspijevala trajnije
osigurati vlast. Karolinzi su ostajali na prijestolju samo zahvaljujui naklonosti krupnoga plemstva. Nisu imali stvarnih
ovlasti, osim ako ih krupno plemstvo nije eljelo prihvatiti kao ratne voe. Robertovci su imali vei utjecaj na sjeveru
Francuske, ali nisu bili mnogo bogatiji. Teoretski su posjedovali veinu vrlo bogate zemlje izmeu Seine i Loire, ali su
zapravo veinu te zemlje morali prepustiti vazalima kako bi stekli njihovu vojnu pomo. U takvoj situaciji suparnici su
traili njemaku pomo. I Oton I. i Oton II. su logino nastojali da nijedna od obitelji ne stekne znaajniju premo, kako
bi Francuska bila podijeljena i slaba. Gerbert je igrao vanu ulogu u provedbi te politike. Kraljevska je vlast propadala
kako je protjecalo 10. stoljee, iako su posljednji Karolinzi bili ustrajni i energini. No, oni su bili privreni
tradicionalnim oblicima vladanja kakvi su postojali u obitelji i nisu se prilagoavali novim prilikama. Umjesto da
usmjere snage na vladanje jednom regijom, nastojali su vladati cijelim kraljevstvom; umjesto da izgrauju vazalnu
hijerarhiju koja bi im bila privrena, pokuavali su vladati dogovarajui se s krupnim plemstvom. Ne treba se uditi
Karolinzima to su tako vladali takav koncept funkcionirao je i u Njemakoj, a ni prvi Kapetovii ga nisu odmah
odbacili. No, feudalizam se u Francuskoj razvijao tako brzo da kraljevi vie nisu mogli osigurati podlonost znaajnijeg
broja vazala. Kraljevi su gotovo u potpunosti izgubili pravo sudovanja, a praktiki sva vojna mo bila je u rukama
krupnih feudalaca. Kada bi i podignuli znatniju vojsku, ona je iscrpljivala snagu u dugim opsadama brojnih utvrda koje
149

je imao svaki moniji magnat. Ukratko, potkraj 10. stoljea feudalizam je oigledno posve zagospodario teritorijem
Francuske.
Kraljevi iz dinastije Kapetovia u znatnoj su mjeri centralizirali Francusku u 12, a pogotovo u 13. stoljeu. No, 987.
godine, kada je na prijestolje doao rodonaelnik dinastije Hugo, stanje je bilo potpuno drugaije. On je, kao
Robertovac, vojvoda Ile-de-Francea (kraja oko dananjeg Pariza), bio saveznik krupnoga plemstva. Predstavljao je
feudalizam, a ne monarhiju. Okolnosti u kojima je izabran pokazuju da su plemstvo i visoki kler eljeli ograniiti
kraljevsku vlast, a ne uspostaviti novu jaku dinastiju. Kada je Karoling Ludovik V umro, a da nije ostavio izravne
nasljednike, kruna se mogla prepustiti njegovom jedinom roaku, vojvodi Lotaringije. No, on je bio vazal cara Otona III
i u loim odnosima s mnogim francuskim feudalcima. Na plemikoj skuptini u Senlisu (40 km sjeverno od Pariza)
raspravljalo se o moguem rjeenju, a nadbiskup Reimsa govorio je vrlo uvjerljivo u prilog potrebi da francuska
monarhija mora birati vladara. Nazoni su pozdravili prijedlog, jer im je to davalo priliku iskazati mo, pa je Hugo
izabran za kralja s razmjerno malo otpora. Smatralo se da odluka nije neopoziva iako su Karolinzi bili zbaeni, moglo
ih se opet izabrati, ali samo ako bi to ilo u prilog plemstvu.
Hugo je bio na prijestolju svega 9 godina i jedva da je napravio ita vie od uvanja vlasti od karolinkog pretendenta.
U trenutku kada je postao kralj imao je tek neto vie zemlje od svojih prethodnika; morao je ve predati veinu svoje
zemlje pristaama, a njegovi najvaniji vazali bili su praktiki neovisni. Hugovi nasljednici, Robert II Poboni (996-
1031) i Henrik I, uinili su malo kako bi ojaali kraljevski autoritet. Robert je osvojio Burgundiju, ali su ga magnati
prisilili prepustiti ju drugima. Njegov je presti dodatno bio umanjen dugim i izgubljenim sporom s papinstvom zbog
drugoga braka. Prema kanonskom pravu, njegova mu je supruga bila u prebliskom srodstvu da bi brak bio valjan. Papa
je uspio razvrgnuti brak, to je za ono doba, potvrdilo snagu reformnog pokreta.
Henrik I (1031-1060) imao je, ini se, najmanje neposredne vlasti od svih Kapetovia prethodnog razdoblja. On i
njegovi prethodnici i dalje su bili vezani za karolinku tradiciju nisu vodili mnogo rauna o zemljama pod njihovom
neposrednom vlau, ve su nastojali imati ovlasti nad itavim kraljevstvom. Robertovo beskorisno osvajanje
Burgundije primjer je takva ponaanja. Meutim, ti su kraljevi sauvali teoretsku postavku da je vladar svemoan.
Uostalom, oni su imali bolje odnose sa Crkvom nego veina njihovih vazala, te su svoju dinastiju vrsto ustoliili na
prijestolju za vie od 300 godina. Ostaje otvoreno pitanje je li se to dogaalo zbog njihove uspjene politike, ili zbog
pukog stjecaja okolnosti: Kapetovii su ivjeli relativno dugo, a raali su im se i sinovi. Naime, izmeu 987. i 1314.
godine prosjeno trajanje vladavine jednog kralja bilo je 29 godina, to je neobino dugo s obzirom da je tada prosjeni,
oekivani ivotni vijek bio jedva neto dulji. Svakog je kralja naslijedio njegov sin. Na taj nain plemstvo i nije imalo
prilike raspravljati o naelima nasljeivanja, pa je princip izbora, tako estoko zagovaran 987, bio ubrzo zaboravljen.
Za Henrikova sin Filipa I (1060-1108) polako je poeo jaati poloaj monarha, iako je to i dalje bilo u vrlo skromnim
razmjerima. Poto je imao samo 6 godina kada mu je umro otac, u prvih 7 godina vladavine imao je regenta, poslije je
vladao samostalno. Kao i njegovi prethodnici, precjenjivao je svoje snage, pa je nastojao kontrolirati situaciju u itavoj
Francuskoj, ali je bio i prvi iz dinastije koji je nastojao proiriti i uvrstiti svoju domenu. Ta domena, zapravo komad
zemlje koji se protezao od Pariza do Orleansa (oko 150 km), bila je ostatak vojvodstva Ile-de-France kojeg je Hugo
Kapetovi nekada posjedovao, a njegovi su ga nasljednici zanemarili. Nie plemstvo zaposjelo je zamkove samo
150

nekoliko kilometara daleko od Pariza i bilo je isto toliko nepokorno koliko i moni vladari Normandije ili Akvitanije.
Pa ipak, taj teritorij u srcu Francuske imao je strateku vanost mnogo veu od svoje veliine. On je razdvajao velika
lena na sjeveru Francuske i oteavao stvaranje protukraljevskih saveza. Nalazio se na krianju svih vanih puteva i iz
njega se lako odlazilo u bilo koji dio zemlje. Dvojbeno je da li je Filip shvaao te prednosti; on je u pokuajima da
ujedini i pacificira svoju domenu uglavnom oponaao ono to su u drugim dijelovima Francuske radili i drugi moni
feudalci. U tome je imao manje uspjeha negoli veina njegovih vazala i u posljednjim godinama vladavine prkosilo
mu je sitno plemstvo koje se ne bi usudilo suprotstaviti normandijskom vojvodi ili flandrijskom grofu. Njegovu slabost
dobro ilustrira vanost koju je pridavao osvajanju Montlhryja, zamka jedva dvadesetak kilometara juno od Pariza
(danas pariko predgrae). Dogodilo se to nedugo prije njegove smrti: uvaj paljivo ovaj zamak, poruio je
nasljedniku, uinio me starim prije vremena; zloa i vjerolomstvo onih koji su njime vladali nije mi ostavljala ni
trenutak mira. Iako nije poluio velike uspjehe, Filip je uveao svoju domenu i ojaao autoritet u njoj. Zadobivi
relativno snanu kontrolu nad svojom domenom, stvarao je uvjete da se monarhija ravnopravno nosi s krupnim
plemstvom. Kako su takvu politiku provodili i njegovi nasljednici, Filipova je vladavina prekretnica u povijesti
Kapetovia.
Meutim, Francuskom su u 11. stoljeu vladali krupni feudalci, a ne kraljevi. I izmeu krupnih feudalaca bilo je velikih
razlika neki su bili ak nemoniji od kraljeva, drugi su bili mnogo jai, pa su izgraivali vlast koja je bila znaajno
organiziranija i naprednija od one njihova seniora kralja. Vojvode Akvitanije, Bretanje i Burgundije bile su relativno
slabi. Akvitanija je u to vrijeme bila jednostavno prevelika da bi njome mogao efikasno vladati jedan ovjek. Vazali
akvitanskog vojvode bili su ratoborni i buntovni, oni u unutranjosti, u Centralnom masivu, praktiki neovisni. U slinoj
je situaciji bio burgundski vojvoda mnogi od njegovih vazala iskoristili su poziciju na hodoasnikom putu za Rim i
postali drumski razbojnici. Bretanja, od ostatka zemlje izolirana i zemljopisno i jezikom, bila je pokrajina u kojoj su
ivjele keltska pobonost i stare legende, ali i snana sklonost ratovima i bezakonju. Bretonski je vojvoda jedva
zadravao titulu u posjedu svoje obitelji i to mu je bio krajnji domaaj.
Neki drugi vladari uspjeli su osobno ovladati svojom dravinom, a da nisu stvorili sloeniji administrativni sustav. Grof
Anjoua je izgradio malu i kompaktnu domenu u bogatoj dolini rijeke Loire. Imao je neusporedivo jau vojnu mo od
susjeda bretonskog vojvode. Grofovije Blois i Champagne, istono i zapadno od kraljevske domene, bile su relativno
stabilne. Dugo su bile u ratu sa susjedima, ali je Champagne preivjela tegobe poetnog razdoblja i postala jedna od
najjaih feudalnih dravina. Na jugu je vojvodstvo Toulouse uspjelo ovladati veinom grofovija u susjedstvu, a
znaajne je prihode imalo i od obnove sredozemne trgovine. U nekim je aspektima kulturnog razvoja vojvodstvo
Toulouse prednjailo u Francuskoj, ali je imalo malo utjecaja na ostatak zemlje. Naime, postojalo je tek nekoliko
elemenata koji su Toulouse vezali uz regije sjeverno od rijeke Loire po jeziku, kulturi, obiajima vojvodstvo je bilo
mnogo blie Italiji i panjolskoj negoli Normandiji ili Ile-de-Franceu.
Konano, tek su u nekoliko feudalnih dravina vladari razvili institucije i obiaje koji su im davali neto vie od
jednostavne osobne vlasti primjerice, u Flandriji i Normandiji. U obje je pokrajine vladar mogao prenijeti neke od
elemenata vlasti, a da nije posve izgubio kontrolu nad tim poslovima. Vikonti u normandijskom vojvodstvu i katelani u
flandrijskoj grofoviji sluili su svom senioru kao sudski i financijski povjerenici i nikada nisu postali posve neovisni. U
151

obje pokrajine vladar je zadrao pravo sudovanja to je znailo da moe suditi na cijelom podruju kojim je vladao.
Normandijski je vojvoda sebi ostavio sve sluajeve u kojima se mogla izrei smrtna kazna. U obje pokrajine vladar je
imao visoke prihode od poreza i trgovakih pristojbi, a stizali su iz svih krajeva vojvodstva (grofovije). Osim toga, te su
obveze uglavnom plaane novcem, a ne u naturi, to je vlasti olakavalo kasnije transakcije. I normandijski vojvoda i
flandrijski grof imali su dosta uspjeha u spreavanju nasilja i nereda. Dodue, nisu mogli zabraniti meusobne ratove,
ali su zabranili napade na nenaoruane ljude i pljaku imovine, vjerojatno pod utjecajem Bojeg mira. Zahvaljujui
normanskim ratnikim tradicijama i precizno odreenim pravilima vojne slube, normandijski je vojvoda imao najbolju
vojsku u itavoj Europi. Drugdje je duina slube koju je vazal bio duan senioru ovisila o osobnim simpatijama i
drugim okolnostima. Ako je elio biti jako lojalan ili je bio u strahu, doveo bi sve svoje ljude da pomognu senioru.
Obino je dovodio toliko ljudi koliko je smatrao da odgovara prilikama. No, u Normandiji je ve poetkom 11. stoljea,
uglavljen toan broj vojnika koji je u seniorovu vojsku trebao dovesti svaki vazal. Broj je bio proporcionalan snazi
vazala. Tako je moni i bogati biskup Bayeuxa bio duan doi sa 120 vojnika, a razmjerno siromani biskup
Avranchesa samo s njih petoricom. Jo jedan izvor vojvodske moi bila je injenica da su u obvezi prema njemu bili svi
vazali i klerici i laici. ak i kada bi se, primjerice, protiv njega pobunili neki ili veina laikih vazala, on je i dalje
mogao podignuti veliku vojsku sastavljenu od vojnika njegovih biskupa i opata. Normandijski je vojvoda imao, vie
negoli ijedan magnat u Francuskoj, potpunu kontrolu nad Crkvom u svojoj domeni. Sve u svemu, on je mogao koristiti
resurse na svojoj domeni mnogo efikasnije negoli itko drugi u Francuskoj; stoga je u zemlji za dugo vremena bio
najmoniji vladar.
Do kraja 11. stoljea velik dio Francuske ve je imao relativno stabilnu vlast te se oslobodio najgorih oblika nasilja i
nereda. To se vie osjealo u sjevernijim krajevima negoli na jugu, ali i na jugu je bilo znaajnih poboljanja. Dodue,
teko je to zakljuiti nakon itanja kronika 11. stoljea u kojima su stalni opisi ratova i unitavanja. No, dvije injenice
pokazuju da je stanje bolje.
U prvom redu, u drugoj polovici stoljea javljaju se nedvojbeni znakovi da se seljako stanovnitvo poveavalo.
Desetljeima i stoljeima nema podataka o njihovim selidbama, a sada su oigledno morali seliti, jer je stanovnitva na
dotad raspoloivim poljoprivrednim povrinama bilo previe. Od onih koji odlaze neki poinju kriti ume i osnivati
nova sela, doim drugi postaju trgovci pokuari ili obrtnici.
Sa sve veim zahtjevima u ratovima, nekad preteno vojska pjeaka pretvarala se u konjaniku ili u onu u kojoj je
konjica bila glavna udarna snaga. Kako je konjanik morao biti vitez, a konj i oprema za njega bili su vrlo skupi, vitez je
morao imati znaajan komad zemlje kako bi se mogao uzdravati i financirati svoje ratovanje. No, do 1100. godine tako
formiran stale boraca postupno se pretvarao u zemljinu aristokraciju. Veina vitezova ve je dobila leno, a kada su
jednom postali zemljoposjednici, ratovanje im vie nije bilo glavni posao, ak i ako je ostalo omiljena zabava. Oni koji
su i dalje arko eljeli ratovati, koji su eljeli vee posjede ili ih uope nisu imali ili su ih morali dijeliti s braom,
shvatili su da Francuska nudi sve manje mogunosti onome kome je rat zanimanje. Poeli su traiti avanture i sreu u
inozemstvu, jer je kod kue vie nije bilo, a odlazak ratobornih i pohlepnih ratnika pomogao je da se prilike u samoj
Francuskoj srede. Paradoksalno je da su ti emigranti moda i nesvjesno prihvatili ideje koje su ih natjerale da se isele:
kada su se sigurno smjestili u stranoj zemlji, nastojali su stvoriti stabilne feudalne dravine kakve su postojale u
152

Francuskoj. Na taj se nain francuski tip feudalizma proirio Europom i sve do Bliskog istoka. Njegovo irenje olakala
je injenica da je, unato svim nedostacima, bio najbolji sustav vladanja u onodobnoj Europi. Europa je i dalje bila
isuvie siromana da bi uzdravala profesionalnu birokraciju (kakva e se stvoriti u narednim stoljeima) i isuvie
razjedinjena da bi se pokorovala kraljevima ili carevima. Feudalna je drava osiguravala relativno jeftino funkcioniranje
osnovnih poluga vlasti, a bila je i dovoljno malena da ima odreenu razinu kohezije.
Francuski su se feudalci i vitezovi selili praktiki u sve europske zemlje u Njemaku, Italiju, anglosasku Englesku. Jo
ih je vie otilo u panjolsku, gdje su pomagali da se iz zemlje istjeraju Saraceni. Na tom su prostoru stvorene utjecajne
obitelji, pa su prvi kranski vladari Portugala bili potomci burgundskog vojvode. Francuski e feudalci i vitezovi biti
glavna snaga u kriarskoj vojsci koja je osvojila Jeruzalem 1099. godine.
No, polovicom stoljea najznaajniji pothvati francuskih feudalaca i vitezova bili su osvajanje june Italije i Engleske.
U obje zemlje francuski su avanturisti postali vladajui sloj te je francuski feudalizam postao osnova za stvaranje vrlo
snanih drava.

27. Politika obnova Sicilija i Engleska
Poetkom 11. stoljea politika situacija u junoj Italiji bila je vrlo zamrena. Bizantsko Carstvo u teoriji je vladalo
teritorijem koji se na sjever pruao praktiki sve do Rima, ali je stvarna vlast bila ograniena na mnogo ui prostor na
samom jugu. Unutranjost i tirensku obalu drala su langobardska vojvodstva koja su bila u stalnim sporovima. Sicilija
je bila pod vlau Saracena, ali su nekadanji vladari Sredozemlja bili bitno oslabljeni nizom graanskih ratova. Napulj
i Amalfi bili su gradovi-drave koje su napredovale zahvaljujui trgovini s Istokom, ali u stalnoj opasnosti od monijih
susjeda.
Takvo je stanje bilo 1016. godine, kada je skupina normanskih vitezova krenula na hodoae te se na proputovanju
iskrcala pokraj Salerna. Lokalno stanovnitvo je brzo shvatilo da se radi o vrlo sposobnim ratnicima, pa ih je lokalni
vladar pokuao unajmiti kao vojnike. Odbili su, ali su obeali da e to javiti prijateljima. Ubrzo su u junu Italiju poeli
stizati mnogi siromani vitezovi, mlai sinovi koji su ostali bez zemlje, hajduci i neprijatelji normandijskog vojvode.
Normani su bili izvrsni borci, znali su u pravom trenutku promijeniti stranu, pa su tako 1030. dobili grofoviju Aversa (u
predgrau Napulja) kao nagradu za vjernu slubu. Aversa je postala mjesto gdje su Normani eljni plaenike slube
dobivali posao: svaki magnat u potrazi za svjeom vojskom mogao ih je tamo unajmiti.
Meu Normanima koji su stigli u Aversu bili su i Vilim eljezne Ruke i Drogon, dvojica od dvanaest sinova (i
neutvrenog broja keri) Tankreda od Hautevillea (s poluotoka Cotentin u Normandiji). Sluei prvo Bizantince protiv
Saracena, potom Langobarde protiv Bizantinaca, nije im trebalo dugo da bi shvatili kako bi se mogli boriti za vlastiti
raun. Podrku su im dali mnogi Normani, pa su dvojica brae postali de facto njihove voe. Svojim su sljedbenicima
obeavali dio plijena, pa su poeli uporno napadati bizantske posjede. Nekoliko puta nisu uspjeli, ak su im se i vlastiti
ljudi bunili, ali su ipak malo-pomalo osvajali teritorij. Naposljetku, vojvoda od Salerna je Vilima 1043. imenovao
grofom od Apulije. Tako su njih dvojica od svojevrsnih razbojnikih voa postali znaajan imbenik junotalijanske
politike.
153

U meuvremenu su i mlaa braa stigla iz Normandije u junu Italiju. Vilim i Drogo nisu bili ba sretni zbog toga,
pogotovo jer su im to bila polubraa. No, doljaci se nisu dali obeshrabriti Robert Guiscard stvorio je svoju dravinu u
Kalabriji, doim je najmlai brat, Roger, zadao sebi teak i iscrpljujui zadatak istjerati Saracene sa Sicilije. Kako su
Vilim i Drogo ubrzo umrli, Robert Guiscard je postao voa Normana, usprkos protivljenju nekih njegovih roaka.
Pritiskao je Bizantince na jugu Italije sve dok i posljednje njihovo uporite na tom prostoru nije 1071. godine palo u
njegove ruke. Guiscard je bio ovjek silne energije i nezasitne ambicije, pa se odvaio, iako bez kvalitetne mornarice,
prei na drugu stranu Otrantskih vrata: zauzeo je Dra i krenuo dalje, dopro do sredinje Grke, ali se morao vratiti
zbog ustanka u junoj Italiji. U meuvremenu je Roger osvajao Siciliju, toku po toku. Saraceni su bili razjedinjeni i
nisu mogli istjerati normansku vojsku, ali su se hrabro borili za svaku utvrdu i konano su poklekli 1091. godine. U tom
su ratovanju dolazili do izraaja upornost i izdrljivost vojnika mnogo vie negoli vojni genij zapovjednika. Rogeru je,
dodue, u kljunim trenucima pomogao i Robert Guiscard, ali se uglavnom morao oslanjati na vlastite snage. Na mnoge
je naine normansko osvajanje Sicilije bilo vei podvig negoli mnogo poznatije osvajanje Engleske otpor je bio ei,
a napadai su bili malobrojniji.
Guiscardovi nasljednici uglavnom se nisu istakli vladavinom na jugu Apeninskog poluotoka, ali je grof Roger na Siciliji
ostavio dostojnog nasljednika Rogera II. Kada je Guiscardov unuk umro 1127. ne ostavivi nasljednika, Roger II je
zaposjeo njegovu dravinu i normanske su drave bile ujedinjene.
Tada Roger vie nije bio zadovoljan titulama sicilskog kralja i apulijskog vojvode, ve je poelio neto vie sporovi
oko papinskog naslova ubrzo su mu dali priliku. Jedan od kandidata priznao mu je kraljevsku titulu 1130, a drugi je to
bio prisiljen uiniti 1139. poto ga je Roger pobijedio i uhvatio. Tako je stvoreno Kraljevstvo Obiju Sicilija, a unuk
siromanog viteza s Cotentina postao jedan od najmonijih vladara u itavom kranstvu.
Iako su njegovu dravu stvorili plaenici i beskrupulozni osvajai i pljakai, Roger je njome elio vladati kao
neprijeporni suveren. Naime, kraljevstvo nije bilo homogeno na kopnu Vilim, Drogo, pa ak i Robert Guiscard nisu
imali pune ovlasti. Nije ak sigurno ni da su svi Normani imali obvezu sluenja vojske u zamjenu za zemlje koje su
dobili ili da je pozicija normanskoga voe bila u naelu nasljedna. Kako je bilo nekoliko pobuna, i Robert Guiscard i
Roger II pokuavali su ojaati svoju vlast. Na Siciliji je stanje bilo jasnije. Roger ju je osvojio s plaenikom vojskom
koju je uredno financirao. Stoga je netko mogao drati zemlju samo ako bi mu je grof dodijelio i pod uvjetima koje je
grof odredio. Mo koju je imao na Siciliji omoguila je Rogeru da zadobije stvarnu vlast i na kopnu. Na kraju tog
procesa, kraljevska vlast u Kraljevstvu Obiju Sicilija dosegla je viu razinu negoli bilo gdje u Europi obiaji koje je
uveo normandijski vojvoda primijenjeni su i proireni. Postojale su precizne kvote broja vojnih obveznika sa svakog
lena, koje su kralju osiguravale jaku vojsku. Ista su pravila ograniavala privatne ratove, a u konanici ih i zabranjivala.
Osim toga, normanski su kraljevi na tom prostoru naslijedili birokratski sustav iz prijanjih vremena, kada su njima
vladali Bizantinci i Saraceni. Tako su iznimno efikasnu vlast sicilskog kralja inili arapski emiri, bizantski logoteti i
normanski baruni. Sicilsko Kraljevstvo bilo je jedan od prostora na razmei Istoka i Zapada na kojem je razliitost
utjecaja bila iznimno plodonosna.
U Engleskoj su, za razliku od june Italije, normanski osvajai bili mnogo discipliniraniji, pa je njihovo zaposjedanje
zemlje teklo mnogo organiziranije. Trebalo je gotovo cijelo stoljee da Normani na Siciliji stvore jako kraljevstvo u
154

Engleskoj je uglavnom taj posao zavren za jedno desetljee. Kako u Engleskoj nije bilo batine koju je valjalo
uvaavati, feudalni su odnosi igrali kljunu ulogu u stvaranju jake monarhije. Zapravo, vlast koja je stvorena odmah
nakon normanskog osvajanja, najbolji je primjer kako funkcioniraju feudalne institucije pod energinim i sposobnim
vladarem.
Engleska je zbog germanskih provala propatila vie negoli, primjerice, Franaka. Velik dio tragova rimske civilizacije
je nestao i otok je bio podijeljen izmeu mnogih malih kraljevstava, keltskih i germanskih. Nijedan vladar nije uspio
ujediniti otok, jer su Kelti zadrali vlast nad Walesom. Prihvaanje katolianstva imalo je presudan utjecaj u Franakoj,
ali je u Engleskoj poluilo malo rezultata, jer nijedan od kraljeva nije iskoristio katolianstvo kao izliku da bi pokorio
druge. Kako su sve te dravice bile vrlo male, nije bilo mogunosti da se formira sloj monih grofova i drugih magnata,
kao u Franakoj. Osim toga, kako je rimski sustav villa bio gotovo ili posve nestao, nije bilo ni veleposjednika koji bi
utjecali i na taj nain slabili vlast. Rezultat toga bio je da je Engleska do 9. stoljea mnogo vie nalikovala primitivnim
germanskim drutvima negoli stanju u Franakoj ili Italiji.
Vikinke provale i normanska osvajanja prouzroila su u engleskom drutvu goleme promjene. Kao to smo vidjeli,
samo je jedna anglosaska drava, Wessex, preivjela to razdoblje. Kralj Wessexa, Alfred, zaustavio je Dance, a njegov
sin i unuk posve su potisnuli osvajae. Sada je to bilo kraljevstvo Engleske dravu je stvorila vladajua obitelj, ali da
bi dobro funkcionirala bile su joj potrebne neke institucije. Engleski kraljevi 10. stoljea trebali su stvoriti
administrativnu podjelu, jer je sada njihova drava bila isuvie velika da bi njome vladali izravno kralj ili njegovi bliski
suradnici. Morali su unaprijediti i vojni sustav kako bi sprijeili pobune Danaca, kojih je jo mnogo ostalo u
sjeveroistonom dijelu otoka. Valjalo je poboljati i sudski sustav, ne samo stoga to bi to znailo jaanje kraljeva
autoriteta, ve i zato to je Crkva traila da se u drutvu ostvaruju kranski ideali. Najutjecajnija osoba engleskog
drutva toga doba, izvan kraljevske obitelji, bio je Sv. Dunstan, nadbiskup Canterburyja (909-988, nadbiskup od 960).
On je uporno nastojao reformirati Crkvu i dravu. Kao i njegov veliki suvremenik Gerbert, i Dunstan je smatrao da se
ciljevi njegova posla mogu postii samo uskom suradnjom laikih i crkvenih vlasti. Koncili biskupa i plemstva koje su
organizirali Dunstan i kraljevi, proglaavali su reformne zakone za Crkvu i odredbe koje su jaale drave. ini se da
nigdje u Europi u 10. stoljeu suradnja izmeu Crkve i drave nije bila tako dobra, to bi mogao biti jedan od razloga
uspjenosti engleskih kraljeva u tom poslu.
Najvanije i najdugotrajnije reforme dogodile su se u funkcioniranju lokalne vlasti. Nakon razdoblja traenja rjeenja,
Engleska je bila podijeljena u grofovije tada nose ime shire, a kasnije se termin mijenja u county), a grofovije su
podijeljene u kotareve (hundred), a u Zemlji danskog zakona u waspentakes. I grofovije i kotarevi imali su vlastite
sudove koje su inili slobodni ljudi iz te administrativne jedinice, a predsjedao mu je kraljev slubenik upravnik
(reeve). Upravnici su isprva bili prilino nevani slubenici koji su sakupljali porez s kraljevih posjeda, ali kako su
njihove politike odgovornosti rasle, tako je rasla i vanost njihova poloaja. Upravnik na razini grofovije (shirereeve)
je bio erif, koji je u konanici postao vrlo moan slubenik. Bio je odgovoran za red i mir u grofoviji i nadgledanje
lokalnih sudova, sakupljao je veinu kraljevskih poreza, a povremeno je lokalne odrede vodio i u rat. Pa ipak, usprkos
svoj moi koju je imao, nije svoj poloaj mogao pretvoriti u osobni posjed, kao to su to uinili grofovi u Francuskoj.
Kako je ovlasti stekao u bliskoj prolosti u usporedbi s onima krupnoga plemstva erif to plemstvo nije mogao
155

ugroziti ni prestiem ni drutvenim poloajem. Ako je itko mogao postati neovisni vladar na lokalnoj razini to je bio
krupni feudalac, a ne erif-skorojevi. erif je bio jak samo kao kraljev predstavnik i morao je ostati lojalan kralju ako
je elio sauvati poloaj. Taj sustav lokalne vlasti bio je najvei domaaj anglosaskih kraljeva. Njime se spreavalo
plemstvo da preuzme vlast na lokalnoj razini, a kralju je omoguavalo da protegne svoj utjecaj diljem drave. U oba
aspekta bio je mnogo efikasniji od svega to je tada postojalo u kontinentalnoj Europi. Vilim Osvaja shvatio je sve
prednosti toga sustava i nastojao je ouvati i grofovske sudove i poloaj erifa te su oni ostali tradicionalne institucije
anglosaksonskih drutava.
S novim sustavom lokalne uprave dola je i reforma sudstva. Kraljevi su u 10. stoljeu smatrali da su odgovorni za
suzbijanje nasilja, da moraju pomoi oteenoj strani kako bi osigurala zadovoljtinu. Bila je to potpuna promjena u
odnosu na stare obiaje po kojima su svi sporovi zapravo privatne stvari, a sudovi su ponajprije mjesta gdje se arbitrira.
Sada je kralj smatrao da su neki teki zloini otetili i njega, ba kao i rtvu, pa je naredio da se u takvim sluajevima i
njemu plaa odreena globa. Naredio je upravnicima i erifima da prisile ljude da dou na sud i traio je dosljedno
provoenje sudskih odluka. Ljudi su se u svakoj grofoviji organizirali kako bi progonili zloince, a za one na zlu glasu
valjalo je nai svjedoke koji bi jamili za njihovo dobro ponaanje. Kako su vlasti preuzele zadatak progona i
kanjavanja zloinaca, krvna je osveta postala rijetka. Novi koncept kraljeve odgovornosti za provedbu pravde nije,
naravno, dokinuo kriminal u Engleskoj. I dalje je bilo vrlo teko uhapsiti i osuditi ovjeka, ako nije uhvaen na djelu, a
zahvaljujui instituciji kompurgacije i osuditi okorjelog laljivca. Pa ipak, nove odredbe o kaznenom pravu vane su jer
su umnogome ojaale kraljevsku vlast. Pravda nije vie bila stvar obitelji ili ue zajednice, ve je postajala briga kralja i
njegovih slubenika. Obiaj vie nije jedini izvor prava, ve su kralj i njegovi savjetnici stvarali zakone kako bi suzbili
nasilje i krau. Kontrola sudova i kontrola zakona bili su neophodni temelji svakog monog, dobro organiziranog
sustava vladavine. Anglosaski kraljevi nisu uspjeli stvoriti takav sustav, ali su stvorili neke temelje koje su njihovi
nasljednici iz Normanske dinastije konano razvili.
Meutim, u sustavu koji su ustrojili engleski kraljevi u 10. stoljeu postojale su dvije slabosti. Prva je bila vojnike
prirode: u teoriji su svi slobodni ljudi imali vojnu obvezu, ali ta milicija nije bila jako efikasna. Obian slobodnjak je
sada bio seljak, a ne ratnik; njegovo je oruje bilo slabo, a i on je vrlo loe znao s njime rukovati. Najbolji su vojnici bili
oni koji su pripadali uskom krugu oko plemia i kralja, ali njih nije bilo mnogo. Osim toga, oni su bili koriteni za
mnoge druge poslove koji uglavnom nisu imali veze s vojskom. Englesko je drutvo ve nadraslo fazu kada su stvarane
plemenske vojske, a jo nije dosegnulo mogunost da ima feudalnu vojsku. U tom je smislu bilo slabije od veine
europskih zemalja.
Druga je slabost bila slabost institucija centralne vlasti. Novi sustav vlasti na lokalnoj razini i novi zakoni kojima se
progone zloinci mogli su funkcionirati samo ako bi lokalni slubenici i sudovi bili stalno nadgledani i provjeravani.
No, sredinja vlast je jo bila isuvie nejaka kako bi odgovorila tim izazovima. Kraljev dvor bio je malen i malen ga je
broj ljudi okruivao, a sukladno tome nisu se ni mogli specijalizirati za odreene funkcije praktiki je svaki ovjek
mogao raditi svaki posao. Tajniki je posao bio jo u povojima i uvalo se samo nekoliko pisanih dokumenata. Nije bilo
ni inae uobiajenih albi s lokalnih sudova na kraljev sud. Rezultat toga je bila krajnje neredovita kontrola lokalne
vlasti, pa su tek teki sluajevi nepravdi stizali pred kralja. Jo opasnija po kraljev autoritet bila je injenica da nije bilo
156

sredstava kojima bi se kontrolirali veleposjednici, jer su oni vremenom postajali isuvie moni da bi ih mogao
nadgledati lokalni slubenik. Ba kao i u Francuskoj, i u Engleskoj su grofovije rasle i jaale, kako je rasla i jaala
kraljevska vlast, pa do godine 1000. ljudi u Engleskoj veinom su bili i grofovi, ali i kraljevi vazali. Kralj je poticao
razvoj takvih odnosa, jer je bilo lake spreavati kriminal: naime, ako bi svaki ovjek imao svoga seniora, taj senior bio
bi odgovoran da se taj ovjek, ako treba, pojavi na sudu. Seniori su takoer svoje najbolje ljude slali da slue u kraljevoj
vojsci, a bili su korisni kralju i na druge naine. No, bili su odgovorni, ako ne i krivi, za druge nepravde, a i sami su
esto eljeli uveati osobnu mo na tetu ope koristi. Samo bi moan kraljev sud, koji bi se sastajao redovito i esto,
mogao te monike prisiliti da se pokore kraljevim naredbama. No, takav sud u 10. stoljeu nije postojao, ve je
postojala samo skuptina witan, mudrih ljudi, koja se neredovito sastajala i raspravljala o problemima to ih je pred
njih donosio kralj. No, ona nije imala mogunosti stalno nadgledati lokalne poslove. Mudri ljudi bili su biskupi,
lanovi kraljevske obitelji, veleposjednici osobe koje su se smatrale prevanima da bi ih se zamaralo detaljima o
dosadnim administrativnim poslovima. Oni su mogli savjetovati kralja u dravnim poslovima, davati suglasnost za
zakone koji su im bili predloeni, ili biti suci u vanim sluajevima, ali su bili beskorisni za rutinske poslove. Meutim,
tek se obavljanjem munih rutinskih poslova, stalnim slanjem naredbi i traenjem izvjetaja, moglo lokalne slubenike i
monike drati pod kontrolom. Witani su bili od male pomoi jakome kralju, a umjesto slaboga kralja nisu mogli voditi
zemlju.
Ove slabosti novostvorenog engleskog kraljevstva postale su oigledne u 11. stoljeu. Slabi kralj Etelred II (978-1016)
nije vie mogao kontrolirati ojaale magnate i suzbiti njihove ratove. U to doba, ve otprilike od 980. godine,
obnovljeni su napadi Normana na engleske obale. Etelred nije svoje podlonike mogao nagovoriti da se udrue kako bi
potisnuli napadae, pa je morao prihvatiti beznadno rjeenje da plati danak. Kako bi dobio novac za tu, svojevrsnu
ucjenu, nametnuo je porez na cijelu zemlju godinji danak Dancima Danegeld. Bio je to prvi opi porez u engleskoj
povijesti i bio je to i vrlo koristan presedan, ali je u tom trenutku samo ohrabrio Dance. U prvi su mah uglavnom samo
pljakali, da bi 1013. godine, kada su shvatili koliko je Engleska slaba, poeli s osvajanjem zemlje. Etelred je bio
preslab da im se suprotstavi, pa je pobjegao u Normandiju. Njegov sin Edmond pruio je junaki otpor, ali je nakon
Etelredove smrti 1016. danski kralj Knut bio priznat za kralja itave Engleske (do 1035. godine).
Knut je obnovio jaku kraljevsku vlast kakva je u Engleskoj postojala u 10. stoljeu. Bilo je to dobrodolo razdoblje za
iscrpljenu zemlju. Primjerice, mnoge je anglosaske starosjedioce i dalje imenovao na istaknute poloaje. Iako je vladao
Danskom, Norvekom, ali i kotskom i Irskom te slavenskim Pribaltikom, Knut je Englesku smatrao sreditem svoje
drave i najvie je vremena provodio u Engleskoj. Nakon Knutove smrti Englezi su odbacili dansku dinastiju: Edvard,
najmlai Etelredov sin, vratio se iz izbjeglitva u Normandiji, pa se loza Alfreda Velikog nastavila.
Edvard, kasnije nazvan Ispovjednik (1042-1066), nije bio jak vladar, ali je bio tvrdoglav i ta mu je osobina donijela
mnoge nevolje. Odrastao je u Normandiji (majka mu je bila sestra normandijskog vojvode Roberta I avla), materinji
mu je bio francuski. Sa sobom je u Englesku doveo mnoge Normane i postavio ih na vane poloaje, to je znaajno
ugrozilo lojalnost njegovih anglosaskih podanika. Meutim, njegove nevolje ne proizlaze samo iz njegovih mana ili
greaka: Engleska je u 11. stoljeu bila u slinom stanju kao Francuska u 10. stoljeu. Zemlja je bila prevelika da bi
njome vladao kralj, a nije bilo sredinjih institucija koje bi mu pomogle u vladanju. Mo lokalnih magnata sporo je rasla
157

i lokalni kraljevi slubenici nisu ih u tome mogli sprijeiti. Sve je vie ljudi postajalo podlonicima grofova, a ne vie
kralja, pa su slobodne seoske opine praktiki nestale. Danci su na elo pojedinih grofovija postavili svoje ljude koji su
se ponaali kao samostalni vladari. U engleskom drutvu u 11. stoljeu oigledno su jaale tendencije prema
feudalizaciji, iako tada institucija lena jo ne postoji. No, grofovi imaju vlastite vojske koje ratuju protiv drugih grofova
ili protiv samoga kralja. Dravni slubenici su svoje poloaje poeli smatrati nasljednima. Veina grofova je stvorila
vlastite sudove. Dakle, postoje privatne vojske, privatni sudovi, nasljedne slube sve su to osnovni elementi
feudalizma, ali institucija lena jo ne postoji.
Ima jo slinosti izmeu Engleske u 11. i Francuske u 10. stoljeu: postoje suparnike magnatske obitelji koje su vrlo
brzo postajale monije od legitimne dinastije. Jednu od frakcija predvodio je grof Godvin, roak Knuta Velikog. Bio je
toliko moan da je Edvarda Ispovjednika prisilio da se oeni njegovom keri. Nekoliko su godina on i njegovi sinovi
praktiki vladali zemljom, ime su izazvali gnjev drugih magnata. Kada se 1051. Godvin nije pokorio jednoj
nepravinoj Edvardovoj naredbi, njegovi su se neprijatelji ujedinili protiv njega i prisilili ga da ode u progonstvo. Iz tog
su dogaaja korist izvukli Normani, koji su znatno ojaali utjecaj na dvoru. U to je vrijeme, naime, normandijski
vojvoda Vilim posjetio Edvarda koji mu je vjerojatno tada obeao prijestolje, jer nije imao nasljednika. Vilim je bio
Edvardov brati, ali po enskoj lozi (njegova je majka Ema bila Vilimova teta), pa nije mogao polagati pravo na krunu.
Kada je englesko plemstvo saznalo to je Vilimu obeano, toliko se razbjesnjelo da gotovo nije pruilo otpor kada su
sljedee godine Godvin i sinovi napali Englesku. Godvin je potom vratio sve posjede i postupno priskrbljivao sve vie
moi tako da je veinu grofovija raspodijelio lanovima svoje obitelji. Nakon smrti ga je naslijedio sin Harold, a Edvard
Ispovjednik je na samrtnoj postelji priznao Harolda za nasljednika te su ga sljedeega dana witan proglasili kraljem.
Teoretski, Harold je, kao glava najmonije engleske obitelji, trebao biti jai negoli omrznuti Edvard. Meutim, njemu je
dolazak na prijestolje, poput Huga Kapetovia, oslabio a ne ojaao politiki poloaj. Njegova grofovija Wessex ostala
mu je lojalna, ali su drugi magnati bili zavidni nekome tko nije bio potomak kraljevske obitelji. Magnati, osobito
grofovi na sjeveru zemlje, drali su se po strani, ali su bili vie negoli ikad prije odluni da sauvaju neovisnost.
Harold je, ba kao i Hugo Capet, mogao sauvati kraljevsku titulu po cijenu da dopusti raspad Engleske u poluneovisne
pokrajine. No, on nije za to imao ni priliku, jer se ubrzo morao sukobiti s monim protivnikom koji je posjedovao
premonu vojnu silu. Normandijski vojvoda Vilim bio je 1066. ve jedan od najsnanijih europskih vladara. Bio je grof
od smrti svoga oca 1035. godine, te je Normandijom vladao usprkos snanoj opoziciji. Njegova majka bila je koareva
ki, te je nosio nadimak Kopile, sve dok nije dobio drugi i slavniji. Kako je naslijedio vojvodstvo u djejoj dobi
(roen 1027. ili 1028), rodbina njegova oca bila je zgranuta injenicom da je nezakonito dijete dobilo vlast. Stoga su,
logino, uslijedile pobune Vilimovih vazala. Meutim, godine 1047. odnio je nad pobunjenicima briljantnu pobjedu, pri
emu mu je pomogao kralj Henrik I, oigledno raunajui samo na krai rok. Potom je mirno vladao vojvodstvom,
unapreujui odnose sa Crkvom. Na vane poloaje u Crkvi doveo je sposobne ljude, poput Lanfranca iz Pavije, koji je
tamonji samostan Bec (u Normandiji) uinio znaajnim obrazovnim sreditem. U jednom je trenutku porazio i svoga
seniora, francuskog kralja, i svoga susjeda, grofa od Anjoua, pa je grofoviju Maine pripojio svojoj dravini. Oigledno,
kada je 1066. osvojio Englesku, vie se nikako nije mogao smatrati brzopletim avanturistom. Radilo se o sredovjenom
ovjeku s 30 godina vladalakog iskustva. Nema sumnje da je bio mudar diplomat i sposoban vojskovoa.
158

Vilim je raunao da e on sam naslijediti Edvarda, pa ga je Haroldova uzurpacija razbjesnila. Znao je da veliina i
resursi Normandije nisu dovoljni da bi se osvojila Engleska, pa je spor internacionalizirao. Tvrdio je da mu je Edvard
obeao prijestolje, a da je Harold pristao u tome mu pomoi. Ovo posljednje vjerojatno je bila istina, jer je Harold
jednom doivio brodolom pred normandijskom obalom, pa je, pavi u Vilimove ruke, morao dati nekakvo obeanje da
bi se izbavio. Sve u svemu, Vilim je optuio Harolda za krivokletstvo ta mu je optuba davala pravo zatraiti papinu
pomo. Papa je to rado prihvatio, jer su i Harold i Godvin bili protivnici reformnog pokreta, a teko su pogazili i prava
Crkve. U kampanji protiv Edvardovih saveznika protjerali su canterburyjskog nadbiskupa, inae Normana, te postavili
Anglosasa Stiganda koji je stanje uinio jo gorim, uzevi palij od protupape. Vilimova podrka reformnom pokretu u
Normandiji bila je u otroj suprotnosti prema ovakvu ponaanju. Stoga je papa poslao Vilimu posveeni stijeg, to je
njegovoj ekspediciji na Englesku dalo biljeg legalnosti i svetosti, a mnoge ljude privuklo u njegovu vojsku. Normanski
pjesnik Wace napisao je: Vojvoda se jako razveselio dobivi od pape stijeg i dozvolu da krene u pohod. Okupio je
drvodjelce, kovae i druge majstore, pa je u svim normandijskim lukama vladala velika ivost... oni su cijelo ljeto i
jesen gradili flotu.
Budui da vazali nisu bili obvezni slijediti ga preko mora, Vilim im je morao ponuditi velike beneficije kako bi to ipak
uinili: U zemlji nije bilo nikoga odvanog i u dobi za ratovanje ni viteza, ni narednika, ni strijelca, ni seljaka
kojeg vojvoda nije pozvao da ode s njim u Englesku, obeavi zemlju vazalima i ast barunima... Glas o
normandijskom vojvodi proirio se vrlo brzo mnogim zemljama o tome kako namjerava prei more da bi zaratio
protiv Harolda koji mu je preoteo englesku krunu. Potom su se vojnici poeli okupljati... a on ih je sve zadrao, dajui
im mnogo i obeavajui jo vie. Mnogi su doli temeljem sporazuma koji su sklopili unaprijed; mnogi su se cjenkali za
zemlju, ako bi u Engleskoj pobijedili; neki su zahtijevali plau, naknadu i darove unaprijed. Vojvoda je esto bio
prisiljen davati unaprijed onima koji nisu mogli ekati rezultat pohoda.
Tako se polako sakupljala vojska od nekih desetak tisua ljudi. U njoj su Normani bili veina, ali je bilo mnogo ljudi i
iz drugih dijelova Francuske. Okupljene su stotine brodova, ali se dugo nije isplovljavalo, ve se ekao povoljan vjetar.
Harold je, naravno, znao za Vilimove pripreme te je sakupio vojsku iz onih dijelova Engleske koji su mu ostali lojalni.
No, kako je vrijeme protjecalo, a Vilim se nije pojavljivao, on je sve tee drao vojsku na okupu. Za vjernost svoje
ratnike druine nije se trebao brinuti, ali s drugima je imao problema nii plemii (thegns) nisu bili toliko pouzdani, a
seljaci (fyrd) su eljeli ii kui kako bi obradili zemlju. Kako je Vilimov napad bio odgoen, mnogi seljaci su otili kui
obaviti etvu. Upravo je tada stigla vijest da se norveki kralj Harald Hardrada (1047-1066) iskrcao u Northumbriji,
traei kao Knutov nasljednik englesku krunu za sebe. Harold je u meuvremenu pobijedio grofove na sjeveru i zauzeo
York te je samo nastavio kretati se ususret norvekoj vojsci. Usiljenim marem je iznenadio neprijatelja kod Stamford
Bridgea Harald Hardrada je ubijen u bici, a njegova vojska teko potuena. Novi normanski napad sa sjevernih strana
time je zauvijek otklonjen. No, na jugu, u Lam Mancheu, vjetar se promijenio i Vilimova je flota prela u Englesku.
Jo je jednom Harold urio kroz Englesku, ovaj puta s nedovoljnim snagama. Grofovi sa sjevera nisu mu se pridruili,
pa se Harold morao osloniti gotovo samo na svoju ratniku druinu i na nie plemstvo te na vojsku iz Wessexa. Osjeao
se nedovoljno snanim, pa se stacionirao na jednom brdu sjeverno od Hastingsa (grada na obali La Manchea). Na tom
se mjestu 14. listopada 1066. godine odigrala odluujua bitka. Isprva Normani, iako su imali brojniju konjicu i
159

strijelce, te bili bolje naoruani, nisu mogli probiti englesku obranu. Haroldova druina sa svojim velikim dvorunim
danskim sjekirama vrsto se drala oko svoga voe i zastave. No, Vilim je bio iskusan taktiar, a imao je i
discipliniranu vojsku. Dio normanske vojske poeo je bjeati, to je ini se bilo unaprijed dogovoreno. Tada su Englezi
izali iz vrstoga vojnikoga reda i poeli goniti neprijatelja, a normanska je vojska u tom trenutku progonitelje odsjekla
od glavnine vojske i lako naoruane seljake jednostavno unitila. Vojska oko Harolda bila je opkoljena, ali se estoko
borila sve do veeri. Kada su Harold i njegova braa poginuli, otpor je prestao.
Iako je Harold bio mrtav, Engleska nije bila osvojena. S Londonom i jugoistokom zemlje nije bilo problema, jer nije
bilo vojske koja bi ih mogla braniti. Stoga je Vilim za Boi bio okrunjen u Londonu. No drugdje, osobito na sjeveru,
bilo je uzastopnih pobuna, pa je Vilim uspostavio vlast u itavoj zemlji tek 1072. godine. Pobune nisu uspjele jer su bile
individualne, a nije bilo voe koji bi okupio nezadovoljnike. Osim toga, Vilim je pobunjene krajeve kaznio tako strogo
da su se ostali prestraili. Poharao je okolicu Yorka te je u njoj vladala pusto i 20 godina kasnije. Kao to je kroniar
rekao: Nikoga nije bilo da bi pokopao mrtve, jer su svi bili uniteni ili maem ili glau, ili su otili od kue zbog gladi.
Nitko nije obraivao zemlju. Izmeu Yorka i Durhama sva su sela bila pusta, a divlje zvijeri i razbojnici uasavali su
putnike.
Vilim je morao obratiti pozornost ne samo na Engleze, ve i na svoje vlastite vojnike. Njegova je vojska bila mijeana;
mnogi nisu ni bili njegovi vazali, a ak su i njegovi Normani ratovali vie kao dobrovoljci negoli kao vazali. Tim je
ljudima prvenstveni cilj bio uveati svoju mo i bogatstvo, a ne Vilimovo. Stoga neki ak nisu oklijevali pridruiti se
Englezima u njihovim pobunama. Vilim je iskazao iznimne sposobnosti ne samo pobijedivi kod Hastingsa, nego jo
vie pri stvaranju jake drave, unato tome to je stanovnitvo dobrim dijelom bilo prema njemu neprijateljski
orijentirano, a vojska nedisciplinirana.
Vilim je iskoristio dva izvora moi. Kao prvo, stalno je isticao da je on zakoniti kralj Engleske, i kao Edvardov
nasljednik i po izboru witan. Na taj je nain zadrao sve ovlasti anglosaskog kralja, koje su i dalje bile velike, iako je
njegova mo pretkraj anglosaskog razdoblja bila znaajno umanjena. Ouvao je i lokalne vlasti, osobito instituciju
erifa, koji mu je bio vrlo koristan kako bi kontrolirao svoje ratnike. Zadrao je i prava sudovanja koja su imali njegovi
prethodnici. No, Vilim nije bio samo kralj Engleske, ve i voa Normana: on je uveo normandijski tip feudalizma, sa
svim pravima koja on daje vrhovnom vladaru te ga je proveo ak i rigidnije negoli u Normandiji. U svega nekoliko
godina po osvajanju Engleske svim vazalima tono je odreen broj vojnika koji moraju dati, uvedena su pravila protiv
privatnih ratova, a lojalnost prema senioru bila je neupitna. Stvarajui feudalne odnose izmeu sebe i magnata, Vilim je
onemoguio postupnu uzurpaciju lokalnih vlasti. Lokalni magnat imao je samo one ovlasti koje mu je dao Vilim, a
morao ih je izvravati kako bi i dalje drao svoj leno. Engleska je u svega nekoliko godina preskoila iz anarhine prve
faze feudalizma u ureene, mirne prilike kakve su vladale samo u nekim francuskim pokrajinama i u Sicilskom
Kraljevstvu. Engleska, koja je do tog vremena po drutvenom razvoju kaskala za mnogim zemljama u Europi, sada je
najednom bila gotovo ispred svih.
Vilimovo osvajanje bio je veliki ok za Engleze, osobito za vie slojeve. Kako je Vilim bio zakoniti nasljednik krune,
svi koji su podravali Harolda i svi oni koji su se kasnije pobunili protiv kralja, bili su buntovnici te su ostali bez svojih
zemljinih posjeda. Praktiki je sva zemlja u Engleskoj prela u kraljeve ruke, a on ih je dalje predavao kao lena ne
160

vie kao privatne posjede. Tako je privatno vlasnitvo zemlje u Engleskoj prestalo postojati, ime je stvoren najii
sustav feudalnih odnosa u Europi. Kako se osvajanje odvijalo postupno, tako su i zemlje darovane najvanijim vazalima
bile rasprene svakom je pristai Vilim darivao zemljinu esticu kada bi taj dio zemlje bio osvojen. To je uglavnom
onemoguilo stvaranje kompaktnih lena na veem prostoru koji bi mogli postati opasni po sredinju vlast, ali je Vilim
sam formirao takva lena na granici prema Walesu i kotskoj. Engleski zemljoposjednici bili su potpuno i brzo
razvlateni. Neki od manjih zemljoposjednika uli su u normansku slubu i na taj su nain uspjeli zadrati zemlju.
Normanski su magnati izmeu 1066. i 1100. naseljavali svoje ljude na zemlju i dodjeljivali im lena, u pravilu na tetu
Engleza. U Knjizi stranog suda, koja registrira stanje u osamdesetima, Englezi su drali tek 8 posto zemlje. Seljaci su,
pak, nastavili obraivati zemlju za nove gospodare kao to su to inili za stare, ali su i oni, posmatrano na dulji rok,
doli u nepovoljniji poloaj, jer su se poela primjenjivati vrlo precizna normanska naela o seniorstvu i vazalstvu.
Mnogi seljaci koji su se za vladavine Edvarda Ispovjednika smatrali slobodnima, iako donekle ovisnima o gospodaru,
do 13. stoljea postali su uglavnom kmetovi. Mnogi su gradovi stradali u Vilimovim pohodima, ali su poslije izvlaili
korist iz poveanog opsega trgovine unutar Engleske i s inozemstvom. U njima su se naselili mnogi normanski i
flamanski trgovci.
Dogodile su se i mnoge dalekosene promjene u Crkvi. Postojala je hitna potreba za reformom, jer se promjene koje je
uveo Dunstan nisu odrale, pa se po naobrazbi i moralu mnogi klerici nisu razlikovali od laika. Kao to smo vidjeli,
Vilim je poticao reformu kada se ona nije kosila s njegovim osobnim prerogativima. Mnogo je dugovao papi, pa je
pozdravio dobru izliku kako bi smijenio domae prelate i zamijenio ih ljudima koji su svoj poloaj njemu dugovali.
Lanfranc, koji je postao canterburyjski nadbiskup zamijenivi Stiganda, postao je najmoniji klerik u Engleskoj, a
istovremeno je bio gorljiv Vilimov pristaa. Engleske biskupe i opate zamijenili su doljaci iz Francuske, a mo tih
novih prelata se uveavala. Osnovani su posebni crkveni sudovi te su parnice koje se tiu vladavine duama, a koje su
prije bile procesuirane na obinim kotarskim sudovima, sada bile u iskljuivoj crkvenoj nadlenosti. Rezidencije
biskupa bile su preseljene iz sela u vane gradove. Odredbe protiv enidbe klerika, koje su dotad u mnogo sluajeva bile
mrtvo slovo na papiru, trebalo je ubudue dosljedno provoditi. I dok je Vilim bio spreman reformirati Crkvu, odbijao je
i samu pomisao o isputanju kontrole nad njom. Vilim nije bio spreman na poputanje papi, iako je papa to traio kao
protuuslugu za svoju podrku prilikom osvajanja. Vilim nije htio prepustiti pravo da imenuje biskupe i opate, pa je ak
ustrajavao i na tome da se papinsko pismo u zemlji ne moe objaviti bez njegova pristanka.
Vjerojatno je najznaajnija novost Vilimove vladavine jaanje sredinje vlasti. Veliko vijee koje je kralj sazivao
praktiki samo da bi ulo njegove odluke ili da bi ga savjetovalo, na mnogo je naina nalikovalo skuptini witana iz
doba anglosaskih kraljeva. U njemu su bili i biskupi, vaniji opati i najvei zemljoposjednici, a obino se sastajalo na
Boi, Uskrs i za Duhove. Veliko vijee bilo je vie od skuptine magnata bio je to zapravo feudalni sud engleskoga
seniora. Na njemu se, kao takvom, moglo suditi magnatima koji bi se odmetnuli od kralja, a obino se u tim pitanjima
umnogome uvaavao kraljev stav. To je tijelo bilo vrlo korisno sredstvo za odravanje kontrole nad magnatima. ak je i
vanije bilo Malo vijee koje je uvijek bilo uz kralja i pomagalo mu u svim administrativnim poslovima. Malo vijee,
sastavljeno od klerika i vazala koji su bili vini upravljanju dravom, preuzimalo bi sve ovlasti velikog vijea. Zapravo,
i nije bilo jasne razlike u ingerencijama izmeu Malog i Velikog vijea oba su se zvala curia regis kraljevski sud;
oba su imala ovlasti savjetovati kralja po bilo kojem pitanju. Engleski grofovi nisu ba uivali boravei veinu vremena
161

na dvoru i pomaui Vilimu da upravlja zemljom bili su sretni ako su mogli nekome prepustiti svoje ovlasti za
rjeavanje tekuih pitanja. Malo vijee je moglo odluivati o rutinskim problemima, ali je sam kralj mogao procijeniti
kako je nerazumno da ono sudi nekom grofu. Tako je Vilim imao ono to je anglosaskim kraljevima nedostajalo tijelo
koje je moglo kontrolirati rad lokalnih slubenika. Bilo je nemogue upravljati Engleskom izravno iz Londona, pa je
velik dio moi ostao u rukama grofova i erifa. Broj feudalnih sudova se poveavao, a njihove ingerencije irile; tome
se kralj nije ni htio suprotstavljati, jer se nije mogao baviti lokalnim problemima. Ostatak kraljevih ovlasti u upravi je u
grofovijama preneseno u ruke erifa, a oni su obino bili prilino vani vazali. Meutim, niti magnati niti erifi nisu
mogli postati neovisni, jer je kraljevo vijee uvijek bilo pripravno podsjetiti ih na ogranienja njihovih ovlasti i obveze
koje imaju prema kralju.
Vilim je, sukladno normanskih tradicijama, elio imati velik i redovit prihod. Za sebe je zadrao mnoge posjede
(manor), a erifi su bili odgovorni za svakogodinje prikupljanje tono odreene sume. Prihodovao je i uobiajene
feudalne dae te dio sudskih globa od veine sudova. Danegeld je raspisao tri puta. Da bi ustanovio koliko moe izvui
od svojih podanika, 1086. je naredio da se saini glasovita Knjiga stranoga suda. Vjerojatno nita ne svjedoi bolje o
Vilimovoj snazi i djelotvornosti njegova upravnog aparata od ovog popisa nijedan drugi europski vladar nije mogao
napraviti tako neto. Kraljevski slubenici poslani su u sve administrativne jedinice da bi anketirali njihove
predstavnike. Obino bi se radilo o sveeniku, sucu i etiri slobodna ovjeka. Podatke su davali pod prisegom. Pitanja
su bila poput ovih: Tko je sada vlasnik vaeg posjeda? Tko je bio vlasnik u vrijeme kralja Edvarda? Koliko je velik?
Koliko ima oranica? Koliko kmetova, a koliko slobodnjaka? Koliko ume, livada i panjaka? Koliko mlinova i
ribnjaka? Kolika je bila vrijednost svega toga u vrijeme kralja Edvarda? Kolika je vrijednost svega toga sada?
Tako ih je strogo popisivao da nije bilo nijednog zemljinog posjeda (hide) pa ni malog komadia zemlje (rood), niti
sramota je rei, iako on smatra da nije nije bilo ni vola ni krave ni svinje koja nije bila uvrtena u popis. Ovaj
dokument nije posluio samo da bi se poveali kraljevi prihodi, on je pomogao razrijeiti mnoge sporove izmeu
posjednika zemlje koji, u oduevljenju osvajanja, nisu uspjeli tono odrediti granice posjeda i jurisdikcija. Naalost, u
sauvanom dokumentu nedostaju podaci o gradu Londonu i o grofovijama na sjeveru. Osim toga, dokument je
izraivan za potrebe onoga vremena, a ne za suvremene historiarske analize. Bez obzira na sve to, za historiare je
Knjiga stranog suda izvanredan izvor podataka o engleskom drutvu 11. stoljea i o promjenama koje je donijelo
normansko osvajanje.
Vilimovi podlonici nisu bili zadovoljni time to se popis izraivao, pogotovo stoga jer je posluio kako bi se proirile
ume predviene za lov. Najvie se kralju prigovaralo to je uredio Novu umu (New Forest) zbog koje je konfiscirao
mnogo zemlje oko Winchestera, unitivi pritom mnoga sela. U kraljevskim umama nitko nije mogao loviti bez
posebne dozvole, a krivolovci bi bili oslijepljeni: kruila je glasina da kralj voli visoku divlja kao da joj je otac. Ubrzo
se proirio i glas da je Nova uma zaarana, a mrnje prema uredbama o umama odraava se i u legendama o Robinu
Hoodu.
Poto je normansko osvajanje dokonano, izbila je samo jo jedna pobuna 1075, koja je bila lako uguena.
Administrativnim sustavom koji je ustanovio, Vilim je lako drao Englesku pod kontrolom. Novi korak nainio je 1086,
kada je u Salisburyju pozvao sve vanije zemljoposjednike u Engleskoj, bez obzira iji su vazali bili, gdje su se svi
162

njemu podloili i postali njegovi ljudi te su mu dali vazalsku prisegu da e mu biti vjerni protiv svih ostalih. Iako nije
posve jasno kakav je znaaj prisege iz Salisburyja, nema dvojbe da su trebale obeshrabriti slijepu pokornost feudalcima,
pogotovo onima koji su bili u sporu ili su se ak pobunili protiv kralja.
Normansko osvajanje donijelo je engleskoj kulturi velike promjene. Gotovo sve vane slube, laike i crkvene, dobili su
Normani. Gradovi su bili puni Normana i drugih stranaca, a mnogo Engleza se odmetnulo nastupila je otra podjela
izmeu autohtonog stanovnitva i doljaka. Vii su slojevi govorili francuski, a dokumente su ispisivali na latinskom.
Iako je engleski, jezik veine stanovnitva, nakon nekog vremena prevladao, do tog se trenutka znatno promijenio.
Veina je konjugacija i deklinacija nestala, a u jezik su ule tisue francuskih rijei. I kulturni se pejsa promijenio
stari engleski obiaji ostali su kao supstrat, a iz Francuske su umnogome stigli novi arhitektonski i literarni obrasci te
naobrazba. Sve je to utjecalo na ivot viih slojeva. Ukratko, Engleska je svim time umnogome dokinula veze sa
skandinavskim Sjeverom i bila povezana s kontinentalnim kulturnim sreditima, osobito s Francuskom.
Velikim dijelom to je zasluga Vilima Osvajaa i njegovih ratnika. On je umro u Francuskoj 1087, ostavivi Normandiju
najstarijem sinu Robertu, a Englesku drugom sinu Vilimu II Riem (1087-1100). ak su i Anglosasi, koji su zbog njega
mnogo propatili, priznali njegovu veliinu. Jedan od pisaca Anglosaske kronike tvrdi: Kralj Vilim bio je vrlo mudar i
velik ovjek, bio je cjenjeniji i moniji od bilo kojeg prethodnika. Bio je blag prema dobrim ljudima koji su voljeli
Boga, ali strog preko svake mjere prema onima koji su se suprotstavili njegovoj volji... Meu stvarima koje se ne smiju
zaboraviti jest red koji je Vilim uspostavio: bilo koji ovjek mogao je putovati cijelim kraljevstvom s depovima
punima zlata, a da ga nitko ne bi napao; nijedan se ovjek nije usudio ubiti drugoga, ma koliko bila ozljeda ili teta koju
mu je taj poinio... Bio je i vrlo strog i naprasit ovjek, tako da se nitko nije usudio ita uiniti protiv njegove volje...
Uistinu je bilo mnogo alosti i nevolja u to doba; on je poticao gradnju zamkova, a siromane je ugnjetavao. Kralj je bio
vrlo strog, svojim je podlonicima uzeo mnogo marki zlata i stotine funti srebra, i to i s pravom i nepravom i bez prave
potrebe... Bogati su prigovarali, a siromani su gunali, ali on je bio tako nepopustljiv da o tome uope nije vodio
rauna; oni su morali eljeti sve to je kralj elio, ako su htjeli ivjeti ili zadrati svoje zemlje.
Vjerojatno ni Vilim ne bi mogao nita vie ili bolje rei o samome sebi.

28. Ekonomski oporavak
Vjerska obnova dala je Europi moralno i intelektualno vodstvo koje dugo nije imala. Politika obnova mnogim je
podrujima na kontinetu donijela veu sigurnost i bolju vlast. Ekonomski oporavak donio je relativno vii ivotni
standard i poveao mogunosti profesionalizacije. Tijekom 11. i poetkom 12. stoljea proizvodnja osnovnih
prehrambenih proizvoda znaajno je porasla, kvaliteta obrtnikih proizvoda se poveala, a gradovi postaju sve vaniji
imbenik u ekonomskom ivotu.
Temelj ekonomskog oporavka bila je zemljoradnja. U ranom srednjem vijeku svaka je regija u Europi, pa dijelom i
svako selo, moralo biti samodostatno, jer se eventualni manjak nekog proizvoda zbog tekoa oko transporta i male
proizvodnje nije mogao nadoknaditi ni iz drugih regija. Tek kada su seljaci poeli proizvoditi vie nego to je potrebno
za preivljavanje njih i njihove najue okoline, mogli su tu hranu iznositi na trite, odnosno prodavati onima koji su
163

ivjeli u gradu i bavili se trgovinom i obrtnitvom. Uzroci poveanja poljoprivredne proizvodnje oko godine 1000.
nejasni su. Nema dvojbe da je sigurnost bila vea barbarski su napadi prestali, uvedena je, pa i provoena, institucija
Bojega mira, a i feudalni je poredak postao stabilniji. To je, ako nita drugo, barem spaavalo ivote i proizvodnju
seljaka. To je moglo znaiti i da e preivjeti vie djece, pa da e vie ruku moi raditi u proizvodnji. Meutim, ova
dodatna radna snaga mogla je biti i teret (jer su to istovremeno bila i usta koja treba hraniti), a ne pomo, da u isto
vrijeme nije dolo i do poboljanja u poljoprivrednoj tehnici. Povijest tih poboljanja i danas je slabo poznata. Mnoga
od njih u nekim su podrujima bili poznati stoljeima, ali se ini da nisu bili u irokoj upotrebi sve do 10-11. stoljea.
Osim toga, nekoliko je poboljanja trebalo koristiti zajedno kako bi se dolo do znaajnijeg poveanja proizvodnje.
U sjevernijim dijelovima kontinenta prva znaajna promjena bila je opa upotreba tekog pluga s drvenom odrgnjaom.
Taj plug duboko ore brazdu, a otklanja nekvalitetni povrinski sloj. Teka, vlana zemlja npr. sjevernijih dijelova
Francuske, mogla se efikasno iskoritavati tek otkako se koristio takav plug. Neki dijelovi pluga naeni su u
arheolokim istraivanja predrimskih naselja, ali plug u cjelini nije tako star. tovie, ini se da se ni u ranom srednjem
vijeku ti dijelovi nisu koristili na svim podrujima gdje su mogli biti koriteni. Primjerice, novi se plug poeo koristiti
na podruju izmeu Labe i Odre poto je Njemako Carstvo pobijedilo Slavene i poelo naseljavati Nijemce.
Da bi se plug kvalitetno koristio, bilo je potrebno mnogo ivotinjske snage. No, vidjeli smo ve da je srednjovjekovnom
selu bilo vrlo teko uzdravati ivotinje za vuu. Za kvalitetno pluenje trebalo je osam volova, a itavo je selo trebalo
nekoliko desetaka volova. Volovi su bili spori; konji su bili neto bri, ali se konje nije moglo dobro zapregnuti.
Tradicionalna metoda koju su jo koristili Rimljani bila je da se zavee konopac ivotinji oko vrata i da ona onda vue.
Teak bi teret guio konja teoretski, moglo se zapregnuti vie konja, ali je konj bio iznimno skup i stoga je ta
mogunost otpala. Ve u karolinko doba, a moda i prije, Europljani su poeli nairoko koristiti ular, to su nauili od
nomada s Istoka. To je premjestilo teinu tereta na konjska lea, to je ivotinji omoguavalo da iskoristi svu snagu.
Ular je uinio konja efikasnijim od vola, ali je trebalo proi dugo vremena dok se novost efikasno mogla iskoristiti u
svakodnevnim seljakom radu. Konj je mogao biti efikasniji, ali ga je tee bilo hraniti: u pravilu, u srednjovjekovnom
selu tednja hrane je uvijek bila vanija od efikasnosti. Pa ipak, konji su se koristili sve vie i vie kako je vrijeme
prolazilo, to je omoguavalo da se obradi vie zemlje i da se to uini bre.
Tree poboljanje bilo je koritenje tropoljnog sustava, o kojem je ve bilo rijei. Ni ova ideja nije bila nova, ali njegova
opa primjena jest. Tropoljni je sustav omoguavao da se itarice siju na dvije treine obradivih povrina umjesto na
polovici, a zemlja bi se odmarala gotovo isto koliko i prije. No, valjalo je mnogo vie obraivati plugom. Do 12.
stoljea tropoljni se sustav proirio zapadnom i srednjom Europom, odnosno prostorima koji su imali dovoljno kia u
ljeto da omogue sijanje proljetnih usjeva. Svugdje gdje se taj sustav koristio donosio je poveanu proizvodnju hrane.
Nove proizvodne metode i vea sigurnost poticali su rast stanovnitva. Postojea sela vie nisu mogla prehranjivati
svoje stanovnitvo, pa je bilo potrebno osnovati nova naselja. Na mnogim podrujima nije bilo teko pronai zemlju za
viak stanovnika. Vrlo malen postotak zemlje, pogotovo sjeverno od Alpa, bio je do ranoga srednjega vijeka iskren.
Bilo je ume i neobraenog tla u izobilju. Vlasnici zemlje su bili sretni da tu dotad beskorisnu zemlju daju skupini
seljaka pod vrlo povoljnim uvjetima, pa su se nova sela osnivala diljem Europe. Agenti tih vlasnika ak su odlazili u
stara sela kako bi zagovarali pogodnosti odlaska na nove prostore. Stotine sela i gradova imaju u sebi pridjev novi
164

(Newport, Neuville, Neustadt, Bourgneuf, Nieuwpoort, Villeneuve itd.) i pokazuju kako je unutarnja kolonizacija bila
jaka. Prve naseobine osnivane su uglavnom u rijenim dolinama i uz postojee putove, ali u 12. stoljeu mnogo je novih
naselja u umovitoj okolini. Rezultat je porast obraenog zemljita, prema procjenama za treinu ili ak vie u Europi
sjeverno od Alpa i Pireneja i zapadno od Labe. Porast teritorija i poljoprivrednih prihoda dao je velik poticaj europskom
gospodarstvu.
U nekim zemljama taj je proces bio od kljune, presudne vanosti. Stanovnitvo Nizozemske poelo je dugu borbu
protiv mora, isuujui primorske movare i gradnjom nasipa poveavajui obradive povrine na raun mora. Nijemci
su, poto su isprva krili vlastite ume, krenuli u zemlje istono od Labe iz kojih su potiskivali Slavene. Migracija je
postala osobito vana tijekom 12. stoljea; ljudi su se selili stotinama kilometara preko Njemake kako bi stigli na
prostor koji im je davao novu ivotnu priliku. U seobama nije bilo i nije moglo biti pojedinanih pokuaja ekonomska,
politika i osobna sigurnost postojala je samo ukoliko je ovjek ivio u seoskoj zajednici. Kolonisti su se osjeali
ekonomski i osobno sigurniji jer su zajedniki krili, titili se od umskih zvijeri i na druge se naine ispomagali u
prvim, neizvjesnim godinama nakon migracije. Feudalac ih je titio od eventualnih napadaa izvana.
Unutarnja kolonizacija Europe donijela je vrlo vane rezultate. Proizvodnja hrane se znaajno poveala, ne samo zbog
toga to se obraivalo vie zemlje, ve i zato to je nova zemlja bila vrlo plodna (primjerice, bogata humusom).
Zemljoposjednici su kolonistima davali posebne povlastice, jer su oni morali kriti zemlju bio je to i teak, ali i vrlo
opasan posao prijetili su glad i ivotinje iz nedalekih uma. Samo su slobodni ljudi mogli kolonizirati novu zemlju,
neslobodnih u novim selima gotovo i nije bilo. Imena novih naselja pokazuju kako su vani bili ti procesi primjerice,
deseci Villafranca u Italiji i panjolskoj, Villefranchea u Francuskoj, Freiburga i Freiberga u Njemakoj i vicarskoj.
Zemljoposjednik bi obino izdao povelju, kojom bi ograniio svoja potraivanja od novih podlonika te ih esto
oslobaao tekih carina i globa. To je poticalo razvoj novih sela, ali i oslabilo stari sustav (srednjovjekovnog) ropstva.
Sposobniji i ambiciozniji seljaci bjeali su iz sela u kojima su bili preputeni gospodaru na milost i nemilost, u nova sela
gdje su bili slobodni. Jedini nain da zemljoposjednici sprijee bjeanja bio je da se i starim selima daju iste ili sline
privilegije. Tako je broj slobodnjaka postupno rastao, a seljaci su se navikavali na injenicu da selidbom u drugo mjesto
mogu popraviti ivotne prilike. Oba ova imbenika pomogla su osnivanju i rastu gradova.
Ove promjene u poljoprivredi nisu se, naravno, dogodile odjednom, pa ak niti u razdoblju od jedne ili dvije generacije.
Porast broja stanovnika, krenje uma, osnivanje novih sela, oslobaanje robova, dugotrajni su procesi koji se diljem
zapadne i srednje Europe odvijaju u 12. i 13. stoljeu. No, ak i u ranijem razdoblju ti su procesi vrlo vani, posebice
stoga to su potakli nastanak i rast gradova. Do 1100. Europa je proizvodila vie poljoprivrednih proizvoda nego to joj
je trebalo, stanovnitvo je raslo, a postojao je i viak radne snage. Viak poljoprivrednih proizvoda, zapravo hrane,
omoguavao je odreenom dijelu stanovnitva da se zaposli u djelatnostima koje nisu neposredno vezane uz
poljoprivredu: to su bili obrti i trgovina. Kako su gradovi rasli, poticali su razvoj poljoprivrede u okolini jer se stvaralo
trite za poljoprivredne proizvode. Na taj se nain sve vie krilo i osnivalo vie sela, a to je omoguavalo i novi rast
gospodarske aktivnosti u gradovima.
Povijest trgovine i gradova u 9. i 10. stoljeu teko je pratiti; istraivai dvoje o mnogim osnovnim
injenicama. Uglavnom, nema sumnje kako je do godine 1000. bilo vrlo malo trgovine koja ne bi bila lokalna. Stoga ni
165

gradovi nisu mogli biti sredita trgovine i obrtnike proizvodnje. Zapravo, esto se dogaalo da su to iskljuivo
siromane rezidencije biskupa. Francuski historiari tvrde da grada ville (itaj: vil) sve do godine 1000. zapravo i
nije bilo, ve govore o svojevrsnom utvrenom naselju cit (itaj: site). Razlika izmeu grada i sela gotovo da nije
bilo moe se rei da je jedina bitna razlika u naelu bilo posjedovanje zidina, iako su i neka sela imala (drvene)
palisade.
Na poetku toga procesa u 9. stoljeu bilo je bitno manje trgovine, znaajno manje gradova i mnogo manje
stanovnika negoli u rimskom razdoblju. Na kraju na prijelazu iz 13. u 14. stoljee trgovina i obrtnika proizvodnja
koja ponegdje prerasta u industrijsku odnosno serijsku bili su mnogo vaniji negoli ikada u vrijeme Rimskoga Carstva.
Kako se to dogodilo? Koji su imbenici sudjelovali u tom vrlo kompliciranom procesu? Moe se rei da su prestali
saracenski, normanski i maarski napadi diljem Europe, da su se u sjevernijim dijelovima kontinenta stvorili vani
gradovi, jaka sredita obrta i trgovine, da su trgovci putovali vie negoli ikada prije i omoguavali udaljenim regijama
da razmjenjuju viak svojih proizvoda za ono to im nedostaje. No, kako je bilo mogue poraziti ili smiriti Saracene,
Normane ili Maare ba tada, nakon stoljea neuspjeha? Kako to da je industrijska proizvodnja postala najednom
mogua i profitabilna, prvi put nakon 2. stoljea? Kako su trgovci mogli izvui profit iz putovanja i trgovanja po
kontinentu koji je bio podijeljen na male, meusobno posvaane feudalne drave, a nisu mogli profitirati iz trgovakih
mogunosti koje im je davalo veliko Rimsko Carstvo?
Na ta se pitanja moe samo pokuati odgovoriti. Pritisak sve brojnijeg stanovnitva vjerojatno moe objasniti velik dio
promjena. Nepromjenjivost seljakog ivota vie nije postojala Europom su putovali mnogi ljudi koji su traili nove
mogunosti za rad i ivot. Vano je bilo i nestajanje robovskoga rada te transformacija vladajueg sloja iz
zemljoposjednike aristokracije u feudalno plemstvo. Obje ove promjene oteavale su ouvanje zemljinog posjeda kao
samodostatne cjeline. Feudalac nije kmetu mogao po svojoj volji narediti da radi odreeni posao, kao to se to moglo
(srednjovjekovnom) robu. Sami feudalci su, kako su se sve vie bavili politikom i ratovanjem, sve manje brinuli o
voenju svojih posjeda. Osim toga, kako se feudalizam razvijao, mnogi su se veleposjedi razmrvili u male dijelove, a
nijedan feudalac nije mogao posve kontrolirati sve aktivnosti na posjedu. Broj obrtnika koji su ivjeli na veleposjedima
ubrzano se smanjivao; oni su nastojali okupiti se u trgovakim sreditima, ime im je izlazak na trite ire regije bio
olakan. Sve vea vanost sjevernijih dijelova Europe poticala je trgovinu, jer su se otvarala nova trita za robu sa
Sredozemlja. U doba Rimskoga Carstva veina europskog stanovnitva ivjela je na obalama Sredozemlja i nijedna
regija nije imala monopol u proizvodnji bilo kojeg od strateki vanih proizvoda. No kada se broj stanovnika u
Engleskoj, Skandinaviji, Njemakoj i u sjevernijim dijelovima Francuske znaajno poveao, potrebe za uvozom robe sa
Sredozemlja su porasle. Zauzvrat, te su regije junijim krajevima mogle ponuditi odreene proizvode, prije svih vrlo
kvalitetnu vunu. Konano, Crkva je ustrajavala na isticanju dostojanstva rada i time je poticala obrtnike da se ponose
svojim poslom bila je to drutvena inicijativa kakve u kasnom Rimskom Carstvu nije bilo. Sve je to zasigurno
poticalo proizvodnju, a vjerojatno i razvoj tehnike tipine za srednji vijek.
Kakvi god da su bili temeljni uzroci ovih procesa, rezultati su jasni. U Italiji, gdje su gradovi u ranom srednjem vijeku
ouvali gradske funkcije u mnogo veoj mjeri negoli u sjevernijim dijelovima kontinenta, primorski su gradovi
iskazivali svoju mo, osobito Venecija, ve od 9. stoljea. Ti gradovi su tradicionalno imali veze sa Carigradom i esto
166

su ilegalno trgovali sa Saracenima ovo posljednje je donosilo velik profit. No, do polovice 11. stoljea oni postaju
kljuni imbenici sveeuropske i sredozemne trgovine. Broj njihovih brodova i njihove maritimne sposobnosti naglo
rastu. Otprilike u isto vrijeme islamski se svijet raspadao u male, nejake drave i bio oslabljen graanskim ratovima.
Koristei te slabosti, Genova i Pisa poele su istiskivati muslimane iz zapadnog Sredozemlja. Do polovice 11. stoljea
pobijedili su saracensku flotu, opljakali gusarska uporita Bone i Mehdiju u sjevernoj Africi, a Korziku i Sardiniju
definitivno vratili pod kransku vlast. Normansko osvajanje Sicilije bilo je vrhunac u tim osvajanjima. Roger II uspio
je ak privremeno ovladati jednim dijelom sjevernoafrike obale, ime je praktiki dokonano razdoblje muslimanske
piraterije na Sredozemlju. Do po poetka Prvoga kriarskog rata (1095) talijanski su brodovi mogli mirno ploviti do
Palestine, a opasnosti za europske brodove u Sredozemlju nije bilo ni u sljedeim stoljeima, sve do dolaska Turaka
Osmanlija.
Pobjede talijanskih gradova i Normana znaajno su potakle trgovinu. U Europu je roba s Istoka stizala i u stoljeima
najvee krize, ali je bila rijetka i skupa. Sada su odjednom svila, fine tkanine, mirodije, lijekovi, nakit i druga luksuzna
roba pritjecali u Europu slobodno kao i u vrijeme Rimskoga Carstva. Da bi se ona distribuirala diljem kontinenta bio
je potreban angaman mnogih ljudi, ponajvie sjevernjaka, jer su se Talijani uglavnom bavili pomorskom trgovinom.
Tim su trgovcima na putovanjima bila potrebna sigurna mjesta na kojima bi prespavali, sklonili se od nepogoda ili
prezimili. irenjem poslova vrlo se brzo iskazala potreba za stvaranjem vie ili manje stalnih svratita. Nekadanji
rimski gradovi koji su imali zidine, sela smjetena na krianjima puteva, gazovi na rijekama koje su titili zamkovi ili
samostani ubrzo su poeli privlaiti trgovce i obrtnike. Trgovci su, pak, privlaili druge ljude. Na taj su nain du
prometnica nastajali i rasli gradovi. Prva znaajnija naselja takva karaktera stvorena su u dolini rijeke Pad, potom u
dolinama Rajne i Rhne; poslije su se razvijala du manje vanih puteva.
Renesansa trgovine nije bila jedini uzrok stvaranja i rasta gradova. Industrijska proizvodnja vremenom je poela igrati
sve vaniju ulogu u europskoj ekonomiji, to je takoer poticalo rast gradova. Najoigledniji primjer takvoga razvoja
jest proizvodnja tekstila u Flandriji. Na tom se prostoru proizvodnja tekstila razvijala vrlo sporo. Movaran, ravniarski
primorski kraj nije bio posebno pogodan za zemljoradnju, ali je zato imao sve uvjete za uzgoj ovaca. Flamanci su vrlo
rano proizvodili vunu, pa onda i tekstil, vie negoli im je bilo potrebno. Jedini nain da se viak proda bio je da bude
dovoljno kvalitetan kako bi se prodao u inozemstvu. To se ve dogaalo u karolinko doba, kada su carevi slali
bagdadskom kalifu flamansku odjeu na poklon. Rastu izvoza nesumnjivo je pridonosio i idealan poloaj flamanskih
luka u odnosu na znaajna trita u Engleskoj, Skandinaviji i sjevernijim dijelovima Njemake. Flandrija je bila teko
pogoena normanskim napadima, ali ni u jednom trenutku tradicija proizvodnje tekstila nije zaboravljena, a ni izvoz u
sjevernije dijelove Europe nije prekinut. Od trenutka kada su flamanski grofovi mogli jamiti sigurnost na svome
podruju, dakle, od otprilike 1000. godine, flamanska proizvodnja tekstila poela je iznenaujue brzo rasti. U
sljedeim desetljeima velik je dio europskih bogataa kupovao proizvode flamanskih tkalaca. Flandrija je u toj
proizvodnji pred drugim regijama imala znaajne prednosti: u njoj je stanovnitvo vjerojatno raslo najbre u tadanjoj u
Europi, pa je viak radne snage mogao biti angairan vrlo jeftino. Flamanska je vuna bila izvrsne kvalitete, a ubrzo se u
zemlju poela uvoziti i vuna iz Engleske, koja je bila jo kvalitetnija. Konano, valja uzeti u obzir da je proces izrade
tkanine iz vune bio dug i vrlo zamoran, pogotovo kada je trebalo izraditi teku, vodonepropusnu tkaninu, uobiajenu u
srednjem vijeku. Vunu je trebalo oistiti i grebenati, ispresti i rezati, valjati i bojiti. Na selu u to doba nije bilo
167

mogunosti za takvu prilino sofisticiranu proizvodnju samo su u gradovima ivjeli ljudi koji su imali sva potrebna
specijalistika znanja. Flamanci su prvi unaprijedili proizvodnju tkanina, druge su ih regije nastojale slijediti, ali su oni
tijekom itavog srednjega vijeka ouvali prvenstvo pred drugima.
Nastanak i razvoj velikih proizvodnih sredita na sjeveru nije bio neposredno vezan za snane poticaje trgovini na
Sredozemlju i za razvoj talijanskih gradova. Meutim, kako su Flandrija i Italija potkraj 11. i poetkom 12. stoljea bile
dva najrazvijenija europska podruja, prirodno su se eljele povezati. Na putevima izmeu dvije zemlje ubrzo je dovelo
do stvaranja i rasta gradova. U 12. stoljeu velik dio zapadne i znaajni dijelovi srednje Europe imali su lokalna sredita
proizvodnje u kojima su se mogle kupiti tkanine, koa, eljezna roba, kune potreptine i drugi neophodno potrebni
proizvodi. U nekima od tih gradova proizvodnja se razvila tako da je kvalitetom nadmaivala druge sredine, pa je tako
mali Dinant u Normandiji postao uven po proizvodnji bakrene i bronane robe, Kordoba po koi, francuski
Montpellier po obojanim tkaninama.
ak i kada je trite bilo limitirano na nekoliko desetaka kilometara oko grada, gradska ekonomija se mogla razvijati.
Sve je vidljivija bila razlika izmeu seoskih i gradskih naselja u selima se proizvodila hrana, u gradovima se za
bogatije proizvodila razna roba, a trgovci su prodavali ono to su uvozili. Paradoksalno jest da je Europi stoljeima
nedostajala jasna podjela funkcija izmeu grada i sela rimski gradovi, pogotovo oni u kasnoantiko doba, prije su bili
paraziti nego proizvoai; a gradovi u ranom srednjem vijeku bili su premali da bi proizveli iole znatniju koliinu robe
za trite. Trgovina luksuznom robom nikada se, ni tijekom ranoga srednjega vijeka, nije prekidala, ali je ona bila
preslaba da bi potakla cjeloviti razvoj. Osobito nije mogla pridonijeti podjeli poslova izmeu regija te gradova i sela.
Renesansa trgovine i koncentracija obrtnike proizvodnje u gradovima oslobodila je zemljoradnike krajeve tekoga
tereta da moraju proizvoditi sve to je potrebno za ivot, pa su se poeli specijalizirati za one kulture koje su na svom
prostoru mogli najlake uzgajati i koje su donosile najvee prihode. Trgovina luksuznom robom jo je dugo vremena
izazivala u Europi najvie interesa i bila najprofitabilnija. No trgovina robom iroke potronje doivljavala je polagan,
ali vrlo stabilan rast. A upravo je roba iroke potronje dovela do revolucije u ekonomskom ivotu. Talijanski su
gradovi trgovali skupom robom s Istoka i na tome gradili dobar dio bogatstva, ali su gradovi na sjeveru Europe
ponajprije bili zainteresirani za trgovinu vinom, solju, ribom i itaricama te za proizvodnju tkanina, koe i eljezne
robe. ak ni u Italiji obini graanin nije bio preprodava mirodija ili nakita on je bio pekar, kova ili tkalac. Veliki
porast uvoza s Istoka stimulirao je ekonomski oporavak europskih gradova, ali ih taj uvoz nije mogao uzdravati.
Srednjovjekovni je grad bio sredite snanog poljoprivrednog podruja seljaci su dolazili u nj prodati svoju robu i
kupiti ono to nisu proizvodili. Dodatna su se bogatstva ostvarivala ukoliko su ti gradovi bili na vanim putevima ili su
organizirali velike sajmove koji bi privukli mnogo trgovaca.
Rast gradova ubrzao je ve pokrenute promjene u poljoprivrednoj organizaciji i proizvodnji. Sve vea napuenost
gradova znaila je da se poljoprivredni proizvodi sve vie trae, pa se logino i trgovina hranom poveavala i postajala
sve znaajnija. To je poticalo nova krenja, a stare obradive povrine intenzivnije su se obraivale. Poljoprivredne
regije nisu vie ovisile toliko same o sebi: primjerice, kraj oko Bordeauxa u Francuskoj mogao se specijalizirati za
vinogradarstvo, istoni dijelovi Engleske za uzgoj ovaca. Stanovnici grada su, kako je vrijeme protjecalo, sve radije
primali novac, a ne robu. Za feudalca je bilo mnogo jednostavnije opskrbiti se svim potrebnim u gradu nego od seljaka
168

prikupljati vagane ita i potom ih spremati za zimu. Za feudalca je tada bilo efikasnije svoju vlastitu zemlju obraivati
tako da plati ljude negoli da ovisi o sporom radu nezadovoljnih i nestimuliranih kmetova. No, da bi se tako ponaao,
feudalac je morao imati dosta novca, a da bi ga stekao morao je izmijeniti (komutirati) nain plaanja: umjesto plaanja
u naturi i izvoenja tlake, obveze su se poele plaati u gotovini dogodila se komutacija robne rente u novanu. To
je seljake-kmetove dovelo u posve novu poziciju te ih uinilo svojevrsnim rentijerima zemlje oni su plaali
gotovinsku rentu feudalcu, a svojom su proizvodnjom raspolagali na nain na koji su mislili da je najbolji. Ti ljudi nisu
bili kmetovi u pravom smislu rijei, jer su esto mogli skupiti dovoljno novca da dobiju formalno priznanje svoje
neovisnosti. Taj se proces u zapadnoj i nekim dijelovima srednje Europe polako odvijao tijekom 12. i 13. stoljea.
Tisue kmetova tako je kupilo svoju slobodu, ali ne i svi. Usprkos postojanju odreenog broja kmetova, razdoblje kada
su veleposjedi mogli funkcionirati kao autarkina cjelina bilo je zavreno. U zapadnoj i dijelovima srednje Europe
zemljoposjednici su eljeli robu za koju su na slobodnom tritu dobivali najbolju cijenu ili bi traili novac. Veleposjed
vie nije bio nain ivota, on se polako pretvarao u investiciju.
Dotad je europsko drutvo perfektno odgovaralo tradicionalno trodjelnoj podjeli svih predindustrijskih drutava onako
kako je to oko 1020. biskup francuskog grada Laona Adalbron objanjavao francuskom kralju Robertu II Pobonom
(996-1031) kua Boja, koja je jedna, ipak je podijeljena na tri: na one koji se mole, one koji se bore i na one koji,
naposljetku, rade. Adalbron je naglasio da su oni koji rade sluge, da su podvrgnuti gospodarima koje moraju
hraniti, a oni ih, zauzvrat, tite i brane.
Obnova gradskog ivota u Europi potakla je i stvaranje novog drutvenog sloja i nove vrste moi tradicionalna
trodjelna podjela nadograena je injenicom da je sve vei broj stanovnika gradova poeo traiti odreeni drutveni i
politiki status. Kler i plemstvo eljeli su konzervirati stanje u drutvu te su smatrali da e ti zahtjevi razoriti drutvo.
No, nisu uspjeli sprijeiti graane da polako postignu veinu svojih ciljeva. Ti su ciljevi bili trovrsni: osobna sloboda,
osloboenje od financijskih obveza prema feudalcima te samouprava.
Prvi je zahtjev bilo najlake ispuniti. Mnogi koji su nahrupili u gradove bili su slobodnjaci de facto, ako ne i de iure.
Bili su to seljaci ili beskunici koji su odlutali toliko daleko od kue da ih vie nijedan feudalac nije mogao vratiti
natrag. Useljenici iz okolice nisu bili te sree oni su uglavnom bili kmetovi, pa su i u novoj sredini takvima smatrani, s
istim ili slinim obvezama prema feudalcu. No, feudalac bi ubrzo shvatio da bi novonastali trgovac ili obrtnik teko
mogao spojiti novi posao s kmetskim obvezama. Osim toga, trgovac ili obrtnik je svome gospodaru mogao vie donositi
negoli jo jedan par ruku na polju. Prosperitetni grad umnogome je poveao prihode koje je feudalac dobivao od carina
i poreza. Stoga je feudalac obino vrlo rado priznavao osobnu slobodu stanovnika grada, pogotovo ako je za takvo
priznanje dobio i odreenu svotu novca. Na prvi pogled bio je to za feudalca vrlo dobar araman, ali je postojala i druga
strana medalje naime, davanje sloboda obino se davalo i svim buduim naseljenicima u gradove. U mnogim
krajevima, kmet koji je ivio godinu i jedan dan u gradu i kojeg ne bi feudalac traio, postajao je automatski slobodan
ovjek. To je, naravno, ohrabrivalo druge kmetove da bjee u gradove.
I drugi zahtjev graana osloboenje od financijskih obveza prema feudalcima bilo je relativno lako postii. Jednom,
kada su graani postigli osobne slobode, feudalac u pravilu vie nije imao pravo samovoljno nametati poreze. Obveze
graana svodile su se na godinji porez: feudalcu je odgovaralo da ima zajamen i relativno visok prihod umjesto da od
169

svakog podlonika trai neki mali iznos na ime poreza. Osobito su bili zadovoljni kada su vidjeli da nii porezi i carine,
zbog porasta poslovanja, donose u konanici i vee prihode. Ukupan iznos financijskih obveza grada prema feudalcu
ovisio je o ekonomskoj snazi grada i zahtjevima feudalca.
Trei zahtjev gradska samouprava bilo je najtee ispuniti. Bilo je jasno da se u gradovima moraju stvoriti neki novi
upravni organi feudalne su institucije bile nespojive s gradom. Primjerice, feudalni su sudovi bili posve nesposobni
baviti se trgovakim pravom. Oni su se uglavnom bavili zemljinim sporovima, prvenstveno su razmiljali u
kategorijama posjedovanja, a ne vlasnitva. Dozvoljavali su beskonane odgode i zahtijevali ispunjavanje bezbrojnih
formalnosti. Trgovcima su bili potrebni sudovi koji e djelovati brzo, prije negoli dunik, uvijek sklon prijevarama, ne
pobjegne; sudovi koji e potvrditi jednostavan ugovor napisan u duanu ili na trnici. U gradovima je postojao i
specifian problem sigurnosti trebalo je spreavati krae i hvatati profesionalne lopove, trebalo je sprijeiti ili
rastjerivati masovne tue i pobune koje su se znale izroditi iz sitnih ulinih svaa. Stoga je valjalo oformiti policiju, jer
ratnika druina feudalnog gospodara nije mogla obavljati takve zadatke. Konano, grad je trebao neko tijelo koje e
kontrolirati izgradnju, odravanje ulica i zidina te najvanije, sakupljanje novca koji valja dati feudalnom gospodaru.
Svaki je feudalac uviao da je gradu potreban novi tip upravljanja i uprave, ali je problem nastao kada je trebalo odluiti
tko e tu upravu kontrolirati. Graani su, prirodno, eljeli biti neovisni, a feudalni se gospodar bojao da bi gubitkom
kontrole vlasti izgubio i prihod.
Pa ipak, mnogi su gradovi i bez veih tekoa dobili izvjesnu razinu samouprave. Slabiji feudalni gospodar esto nije
imao ni faktine moi ni dovoljno administrativnih slubenika koji bi efikasno mogli upravljati gradom. Oni moniji
shvatili su da je pametnije prepustiti odreene poslove gradskoj samoupravi negoli sebi nametnuti obvezu organiziranja
upravljanja gradom i upetljati se u, esto beskonane, prepirke s graanima. Veina trgovakih gradova u Europi u
pravilu je vrlo brzo dobivala pravo birati slubenike koji e predsjedati sudovima za trgovake sporove i drutveno
manje opasna djela. Te su osobe esto bile odgovorne i za gradsku upravu te im je omogueno prikupljati porez
neophodan za funkcioniranje zajednice. Feudalni je gospodar mogao sauvati pravo biranja gradskog naelnika ili
odobriti nove poreze, ali o rutinskim poslovima graani su odluivali sami.
No, stvari nisu uvijek ile bez problema, bilo je feudalnih gospodara koji su se opirali svakom zahtjevu za
samoupravom, a bilo je i gradova koji su se opirali svakom presizanju feudalnog gospodara. U 11. stoljeu francuski je
kralj bio krajnje nesklon davati bilo kakve ustupke vanim gradovima na svojoj domeni, pa ak ni Pariz tada nije imao
nikakve stvarne samoupravne ovlasti. Ako bi biskupsko sjedite ili opatija bili jezgra grada, u tom su sluaju i biskup i
opat znali imati znaajne ovlasti i oni su ih se nerado odricali. S druge strane, stvarna elja veine graana nije bila
gradska samouprava, ve potpuna neovisnost. Veina srednjovjekovnih gradova neprekidno je nastojala, tovie, borila
se za smanjenje ovlasti feudalnih gospodara; dobar dio njih bili su tako uspjeni da su se pretvorili u komune, slobodne
kraljevske gradove, itd., i na taj nain postali posve neovisni, odnosno ovisni samo o kralju ili caru. Iako su gradovi bili
esto saveznici careva i kraljeva, razlog je bio politiki oportunitet oni su trebali njihovu pomo kako bi se oslobodili
presizanja ili prijetnji lokalnih feudalnih monika.
Budui da su feudalni gospodari nijekali gradovima pravo na samoupravu ili ga oduzimali, graani su se bunili, vrlo
esto neuspjeno. Ti su ustanci bili pravi ok za stari srednjovjekovni poredak stvari. Bilo je vrlo neobino da relativno
170

brojan drutveni sloj neplemia postane bogat i utjecajan, ali je jo bilo neobinije da su oni traili i konano da su
uistinu dobili prava koja su dotad bila rezervirana samo za njihove feudalne gospodare. Kler i plemstvo nisu se slagali u
mnogim pitanjima, ali su u ovome bili jedinstveni. Pravo da se krene u rat i pravo upravljanja bili su privilegija
vladajuih slojeva onih koji se bore i onih koji se mole, pa bi njihove pozicije bile ugroene ako bi ta prava dali i
dijelu onih koji rade. Samoupravni grad bio je nijekanje vrlo bitnih elemenata na kojima je bilo izgraivano
tradicionalno srednjovjekovno trodijelno drutvo. Protivljenje tim tendecijama koje je postojalo meu feudalcima i
klerom, u nekim je sluajevima moglo biti i vrlo djelotvorno, ali ni izdaleka nije bilo toliko jako da bi zaustavilo proces
u cjelini. Broj gradova koji su imali znaajnu samoupravu, pa i onih koji su stjecali potpunu neovisnost o feudalnim
gospodarima, postupno je rastao. Ti su se gradovi organizirali kao komune communitas nazvane tako jer su
graani bili kolektivno tijelo ili zajednica koja je imala pravnu osobnost. Komune su se vrlo brzo, ve u 11. stoljeu,
organizirale u Zapadnoj i dijelovima Srednje Europe, a na hrvatskom prostoru potkraj sljedeeg stoljea.
Tako su se unutar tradicionalnog srednjovjekovnog svijeta stvorile strukture osloboene feudalne ovisnosti i podvrgnute
sredinjoj vlasti, s upravno-teritorijalnom samostalnou, sa strogo ureenim unutarnjim ustrojem, s prvenstvenim
ciljem da svoje lanove (graane) tite od izvanjskoga svijeta. Gradovi organizirani u komune, sa svim drutvenim i
intelektualnim novinama koje takva organizacija stvara, u znaajnoj e mjeri pridonijeti i konanom nestanku srednjega
vijeka.
Valja uoiti jo jednu posljedicu jaanja europskih gradova u svim je zemljama tradicionalna ravnotea snaga u
drutvu bila ozbiljno poremeena. Gradovi su bili bogati, u pravilu su se nalazili na strateki vanim mjestima, a neki od
njih razvili su i znaajne vojne snage te trgovaku i ratnu mornaricu. Vladar, koji je bio njihov saveznik, mogao je
skriti svaku unutarnju opoziciju, a vladar koji nije mogao kontrolirati gradove na svojoj domeni, imao je vrlo malo
vlasti. Pokazalo se da je to jedan od kljunih imbenika u najvanijim procesima na europskom prostoru u 12. i 13.
stoljeu. Francuski i engleski kraljevi su uspjeli ovladati svojim gradovima to im je omoguilo stvoriti jake i
jedinstvene monarhije. U Nizozemskoj je vlast nad gradovima bila u rukama feudalnih gospodara koji su postali
praktiki neovisni prinevi. Talijanski su gradovi uz pomo pape zadobili potpunu slobodu i na taj nain rastoili carsku
vlast.
171

VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU
Velika, sveobuhvatna obnova na Zapadu zapoela je sredinom 11. stoljea. Ona je dobrim dijelom bila posljedica
napora Crkve na vlastitoj obnovi i oslobaanju od svjetovnih utjecaja. Ta se borba, koju su zapoeli klinijevski
redovnici i papa Leon IX (1049-1054), nastavila do kraja srednjega vijeka. Nju su uzrokovali rastui izazovi
drutvenom poloaju Crkve od strane novonastalih drutvenih slojeva i sve jaih svjetovnih vladara. Crkva je stoga
morala ojaati unutarnju stegu, poboljati organizaciju i odluno braniti vlastita prava.
No crkvene su ambicije bile znatno ire. Crkva je eljela postati predvodnik itavoga drutva. Tome su pogodovale i
ope tendencije drutvenog razvoja ka slabljenju raznih lokalizama. Sveprisutnost Crkve uinila ju je organizacijom
koja je svugdje mogla posluiti kao model novog drutvenog ustrojstva. Crkva je krajem 11. i poetkom 12. stoljea
stekla prvenstvo u zapadnom drutvu, da bi krajem 12. i poetkom 13. stoljea uspjela u borbi da ga zadri. Unato
svim svjetovnim vlastima i ostalim skupinama interesno suprotstavljenima Crkvi, ona je ipak do 1250. uglavnom
zadrala prvenstvo u drutvu.

29. Veliki crkveni raskol. Odnos Crkve i Carstva
Do konanog raskola crkava na Istonu ili Pravoslavnu i Zapadnu ili Katoliku dolo je 1054. godine. Uzroci toga
raskola sloeni su i povijesno uvjetovani. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, na Zapadu se nije oblikovala trajnija
dravna organizacija koja bi objedinila itav taj prostor te je tamonja Crkva trajno teila to veoj samostalnosti u
odnosu na svjetovne vladare. Na Istoku, crkvena se organizacija dugo vremena poklapala s teritorijem bizantske drave
i njezinim dravnim interesima te je dolo do tijesne simbioze dravne i crkvene vlasti, uglavnom s prevlau one
dravne. Zapadna je Crkva, osim toga, ve odranije bila zahvaena snanim reformskim strujanjima (klinijevska
reforma i slino) koja su ila za obnovom udorea i duhovnosti Crkve. Kako se do ovoga vremena Zapadna Europa
ve oblikovala kao mozaik posebnih drava, ideje o spasenju i preporodu Crkve i vjernika ile su ruku pod ruku sa
zamislima o prevlasti crkvenih vlasti nad svjetovnima.
Bizant nije mogao prihvatiti crkvenu prevlast Rima i Zapada i zbog vlastitog vjerskog i politikog univerzalizma, koji je
do sredine 11. stoljea ve postigao velike uspjehe, primjerice na Balkanu i u Rusiji. Razlike dviju Crkava bivale su
vremenom sve vee i na mentalnom, osjeajnom i dogmatskom planu, o emu je ve bilo rijei. Do konanog i
nepovratnog zaotravanja dolo je upravo sredinom 11. stoljea.
Papa Lav IX (1048-1054) bio je brati cara Konrada II i veliki pristaa klinijevskih reformi. Uz potporu kardinala
Humberta i opata Hildebranda (buduega pape Grgura VII), odrao je od 1049. do 1053. diljem Europe niz crkvenih
sinoda na kojima je osuivao pojave svjetovnjake investiture, simonije i sveenikih brakova. Ovakva su se shvaanja
estoko sukobila s nazorima carigradskoga patrijarha Mihaela Kerularija (r. 1005-1010, patrijarh 1043-1058, u. 1059).
Na strani Istone crkve, u rasprave i polemike strastveno su se ukljuile jo neke znaajne osobe. Tako je ohridski
arhiepiskop Leon, Grk po narodnosti, ponavljao prigovore Rimu iz vremena patrijarha Focija zbog celibata, posta
subotom te prieivanja beskvasnim kruhom (hostijom). Studitski redovnik Nikita Stetat tome je dodao poricanje
172

rimskoga nauka da Sveti Duh potjee i od Oca i od Sina, a ne samo od Oca (takozvana formula Filioque). Rimski
krugovi su, kao podstrekaa svih tih zamisli, optuivali patrijarha.
Do vrhunca krize dolo je 1054, kada je Lav IX poslao u Carigrad kardinala Humberta i jo dvojicu izaslanika. Zadaa
im je bila ishoditi obustavu prijepora i polemika te dobiti priznanje rimskoga prvenstva u Crkvi. Iako je car Konstantin
IX bio sklon kompromisu, obje crkvene strane kruto su se drale poetnih pozicija. Konano su 15. srpnja 1054. papini
izaslanici prekinuli pregovore te na oltar crkve svete Sofije u Carigradu poloili papinsku bulu o izopenju patrijarha
Kerularija i svih njegovih sljedbenika iz Crkve. Patrijarh je na to reagirao poticanjem carigradskoga puka na pobunu
protiv vlasti, bude li se car usudio prihvatiti rimske zahtjeve. Zatim je sazvao sinod istonih crkvenih poglavara koji je
papu i njegove izaslanike 25. srpnja iste godine prokleo, a papinska bula od 15. srpnja je spaljena. Tako je nastao trajni
crkveni raskol, neprevladan do dananjih dana.
Nakon crkvenoga raskola s Carigradom i stvaranja Rimske ili Zapadne crkve, za samu Crkvu je najvaniji zadatak bio
osloboditi se kontrole carstva. U vrijeme smrti pape Lava IX (1054), car je jo uvijek bio najjai europski vladar, a
carstvo jedina svjetovna institucija koja je mogla pretendirati na univerzalnu vlast i autoritet. Meutim, tadanje
politike okolnosti u Europi bile su vrlo povoljne za ostvarivanje nakana papinstva. Neovisnost papinstva uvrena je
odredbom o nainu izbora pape (donesenom 1059) kojom se nastojao suzbiti svaki svjetovni utjecaj na taj postupak.
Papa je trebao birati i kardinale. Nakon izbora pape, njega je trebao potvrditi rimski narod, ali samo formalno.
Zahvaljujui odnosu snaga, od tada carevi zaista vie nisu mogli imenovati pape, a kardinali su stekli veliku vanost i
utjecaj u Crkvi. Oni su tvorili kardinalski zbor te vodili crkvenu upravu i crkvene slube. Postupno su u kardinalski zbor
poeli, sve vie, ulaziti lanovi iz razliitih dijelova Europe, a ne samo iz Rima i Italije.
U isto vrijeme dok je papinstvo jaalo svoj poloaj, njemaka je monarhija bivala sve slabija. Nakon smrti Henrika III,
na prijestolje dolazi njegov maloljetni sin Henrik IV (1056-1106) i tada su u potpunosti izale na vidjelo sve slabosti
Carstva. Nestale su institucije sredinje vlasti, a plemstvo je stvarno steklo nasljedno pravo upravljanja posjedima. Ono
nije eljelo biti pokorno regentici, carevoj majci, a zemlju je zahvatio pravi graanski rat. Mladi car je, doekavi
punoljetnost i pouen steenim iskustvom, naumio obnoviti sredinju vlast. Shvatio je da je jedini uinkovit nain kako
bi se to postiglo stvaranje kompaktne vladarske domene, kao izvora bogatstva i vojne snage, te dvorskoga inovnitva
odanog njegovim interesima. Domenu i prihode pronaao je u junoj Saskoj, s njenim bogatim rudnicima srebra, a u
upravi je sve vie koristio usluge takozvanih ministerijala, sloja koji predstavlja njemaku posebnost bio je to sloj
neslobodnih ljudi u vanoj upravnoj slubi na pojedinom posjedu. No, u provedbi tih mjera car je postupao prilino
grubo i netaktino, ime je od sebe odbio najvei dio plemstva. Posljedino, kada su se pobunili Sasi, nitko iz redova
svjetovnoga i crkvenog plemstva nije podrao Henrika te je on morao odustati od glavnine svojih steevina. U takvoj
situaciji, Henrik se za pomo, i to na vrlo ponizan nain, obratio papi. No, voe crkvene reforme nisu bili nimalo skloni
pomoi njemakoj monarhiji.
Papa je tada bio jedan od najveih voa i reformatora u povijesti Crkve Grgur VII (1073-1085). Poznat do svoga
izbora kao opat Hildebrand, igrao je vanu ulogu u papinskim krugovima ve od vremena pontifikata Grgura VI i Lava
IX, a osobito za pontifikata svoga neposrednoga prethodnika Aleksandra II (1061-1073). Na papinsku stolicu izabran je
aklamacijom i uz suglasnost Henrika IV. Budui papa proveo je dosta vremena u Clunyju te je bio pod njegovim
173

nesumnjivim utjecajem, ali je svoj reformski program odveo znatno dalje od iskljuivo udorednih pitanja. Prema
njegovim nazorima, svi su katolici morali sluati papinske odluke o tome to je drutveno poeljno. Papa je trebao suditi
i osuditi i vladare ako su grijenici.
Postavi papa, Grgur VII energino je zapoeo s reformskim zahvatima. Prvo je zabranio brak svim sveenicima, a ve
oenjenima naloio da se rastave od ene i napuste obitelj, pod prijetnjom oduzimanja njihovih upa. Ovakva je
odredba izazvala snane otpore, posebice sjeverno od Alpa gdje je sveeniki brak bio vrlo esta pojava. Ipak, ovaj je
zahtjev bio veinom dobro prihvaen te je sproveden u relativno kratkom roku, bez velikih potresa. No, papi je mnogo
tee ilo nametanje drutveno znatno zahtjevnije reforme. Radilo se o zabrani, pod prijetnjom izopenja, bilo kakve
svjetovnjake investiture, odnosno uvoenja biskupa u ast. Tehniki gledano, radilo se o zabrani da svjetovnjaci, u ime
vladara, prigodom investiture dodjeljuju znakove biskupske asti, tap i prsten. No, prema shvaanjima reformnoga
papinstva, zabrana svjetovnjake investiture znaila je i mnogo vie; svjetovni dunosnici nisu smjeli imati nikakvoga
udjela u izboru crkvenih slubenika. Da bi Katolika crkva bila potpuno neovisna i mogla nametati drutvu vlastite
standarde, ovakva je mjera bila neophodna. Potekoa je, meutim, bila u tome to su biskupi i opati istovremeno bili i
feudalci te tako ujedno i slubenici svjetovnoga vladara. Svaka je svjetovna vlast, stoga, u znaajnoj mjeri ovisila i o
crkvenim resursima i osoblju u upravnim tijelima, uredima i pisarnama, kao i pri suzbijanju nepokornih i neposlunih
svjetovnih velikaa. Proturjeja imanentna samoj naravi poloaja crkvenih dunosnika u drutvu neumitno su vodila
sukobu svjetovnih i crkvenih vlasti, a problem je postao praktiki nerjeiv, jer nijedna strana u sukobu nije mogla
dopustiti da se lii usluga Crkve.
Upravo je njemaki vladar bio najovisniji o njihovoj podrci. Henrik IV bi ionako vrlo vjerojatno prosvjedovao protiv
papinih namjera koje su ga zatekle upravo u vrijeme kada je poeo uspjenije uvrivati vlast, nakon pobjede nad
saskim pobunjenicima. Stoga mu papini zahtjevi nisu mogli doi u nezgodniji trenutak. Sve navedeno navelo ga je da
objavi rat papi 1076. godine. Henrik je, uz to, prisilio njemake biskupe, prisutne na svom dvoru, da odbiju priznati
Grgura kao papu. im su ove vijesti stigle do pape, on je izopio Henrika iz Crkve a sve njegove sljedbenike oslobodio
obveze poslunosti prema vladaru. U isto vrijeme Henrik je zatraio potporu njemakih velikaa i prelata. Bilo je
mnogo onih koji su bili voljni pomoi vladaru, ali je jo brojnija bila stranka papinskih pristaa, s obzirom da je
reformni pokret uivao sve vei ugled u drutvu, posebice na udorednom planu. Stoga su mnogi stali na papinu stranu,
iako osobno nisu bili u sporu s Henrikom. Stanje se za vladara ubrzano i neprekidno pogoravalo, tako da je do
listopada 1076. praktiki ostao sam u otporu prema papi. Tada su se pobjedniki velikai sastali kako bi se dogovorili o
njegovu zbacivanju s prijestolja, na to je Henrik reagirao spremnou na davanje najveih moguih ustupaka, samo da
mu ostanu vjerni. Velikaki sabor odluio je Henrika staviti pod strau kao obinoga ovjeka te ga smijeniti ako u roku
od godine dana papa ne povue izopenje. Osim toga Henrik je morao obeati potpunu poslunost i pokornost papi
Grguru.
Jedini izlaz za Henrika u ovakvoj situaciji bilo je priznanje grijeha i spremnost na pokajanje iako je to bilo i veliko
osobno ponienje. Ubrzo je pobjegao iz pritvora te krenuo s odanim dijelom vojske prema Italiji, gdje je papa vijeao s
pobunjenim njemakim velikaima o nainu Henrikova uklanjanja s prijestolja. Uplaen pred mogunou napada
Henrikovih postrojbi, Grgur se zatvorio u utvrdu Canossa. No umjesto napada, Henrik je osobno doao pred papu u
174

jednostavnoj pokornikoj odjei, s konopcem oko vrata, molei milost i oprost grijeha. Papa ga je pustio ekati na
zimskoj studeni, ali ga je na kraju ipak primio te ga je razrijeio izopenja. Tako je papa odnio veliku moralnu pobjedu,
ali je politiki dobitnik, u stvari, bio Henrik, s kojeg je papa "skinuo" izopenje, omoguivi mu postupnu obnovu moi
i vladarskoga autoriteta; meutim, Grgur je time izgubio najjae politiko oruje.
Ipak, Grgurova moralna i naelna pobjeda imala je velikih posljedica. U naredna dva stoljea nijedan svjetovni vladar
vie nije mogao dulje vrijeme voditi politiku protivnu papinstvu. Gubitak saveza s njemakim velikaima bio je, s
papinskog motrita, rtva koju je bilo vrijedno podnijeti za vie ciljeve. Iako je Grgur inzistirao na tome da "skidanje"
izopenja nije rijeilo problem, tabor Henrikovih protivnika nakon toga je vidno oslabio. Henrik je sve vie jaao svoje
pozicije, da bi ga papa 1080. ponovo izopio. No, taj put malo je njemakih velikaa stalo na papinu stranu: sada su
veinom stajali uz Henrika, osjetivi se izdanima Grgurovim ranijim naputanjem zajednikog saveza. Henrikovi
pristae izabrali su ak i protupapu, a iste, 1080. godine, poginuo je u borbi i Henrikov protukandidat. Pokorivi
potpuno Njemaku, Henrik je zatim s vojskom krenuo na Italiju, umarirao u Rim te iz grada protjerao papu. Protupapa,
postavljen na Grgurovo mjesto, krunio je Henrika na Uskrs 1084. carskom krunom, dok je Grgur VII izbjegao u
Salerno, gdje je naredne, 1085. godine, preminuo.
Iako je careva pobjeda djelovala kao potpuni uspjeh, golom silom se ipak nije mogao unititi steeni presti papinstva.
Grgurovi nasljednici nastavili su s politikom suprotstavljanja Henriku, a ubrzo su uz njih ponovo stali brojni njemaki
velikai, iz osobnih politikih i gospodarskih interesa, uvijek u opoziciji vladarskim pokuajima jaanja drave i
sredinje vlasti. Pobunili su se i Bavarci, pobunili su se ak i Henrikova ena i sin. Iako je Henrik sve suzbio, napetosti,
nerijeeni odnosi i problemi trajno su ostali prisutni. Plemstvo i Crkva nisu podnosili Henrika koji je predstavljao sve
ono protiv ega su se borili. Konano ga je mlai sin, rimski kralj Henrik V, odluio ukloniti s vlasti prije nego presti
monarhije nepovratno izblijedi. Uz pomo velikaa, prisilio je oca na abdikaciju. Stari je car ubrzo (1106) preminuo, ali
mu ni mrtvome nisu dali mira s obzirom da je umro izopen, tako da mu je tijelo nekoliko puta premjetano sve dok ga
Henrik V nije dao sveano pokopati.
Vladavina Henrika IV jasno je pokazala sve slabosti carstva. Vladar je previe ovisio o velikaima koji su tehniki bili
kraljevski slubenici, a stvarno nasljedni kneevi na svojim domenama, te o Crkvi i njezinim resursima. Henriku nije
uspjelo stvoriti takvu kraljevsku domenu i administrativni aparat koji bi mu bili oslonac u borbi za prvenstvo u drutvu.
Tijekom njegove vladavine obnovljeno carstvo otonske dinastije praktiki je propalo, izgubivi temelje.
Car Henrik V (1106-1125) odluio je promijeniti odnos prema Crkvi u odnosu na svoga prethodnika. Za razliku od
prijanjih careva, odluio je teite vladarske djelatnosti pomaknuti ka Crkvi, poglavito prema papi. Henrikov prvi
dolazak u Italiju s vojskom 1111. zavrio je pravim trijumfom. Osim to se u Rimu krunio za cara, on je silom
nametnuo svoju prevlast papi i kardinalima. No papa Paskal II (1099-1118) je, pod pritiskom klera, ve 1112. odbacio
sporazum. Nesporazumi i sukobi carstva i papinstva trajali su do 1122. godine, kada su car i papa Kalist II (1119-1124)
sklopili takozvani Wormski konkordat. Car se odrekao investiture prelata znakovima crkvene vlasti, prstenom i tapom,
ime je konano ukinuta svjetovna investitura u uem smislu. U Italiji i Burgundiji car se nije ni na koji nain vie smio
mijeati u izbor prelata, dok su se u Njemakoj svi izbori morali obavljati uz nazonost cara ili njegova zastupnika. U
Njemakoj prelati su ujedno bili i krupni feudalci koji su morali poloiti prisegu vjernosti caru, a on je nepoudne
175

kandidate mogao odbiti. Unato ovim odredbama, carevi nikada vie nisu imali mo nad Crkvom nalik na onu careva iz
otonske dinastije. Wormski konkordat nije rijeio sukob carstva i papinstva, ve ga je premjestio na novu razinu.
Temeljni razlozi sukoba i dalje su postojali.
Rastua mo teritorijalnih kneeva u Carstvu jasno je dola do izraaja prigodom smrti Henrika V 1125. godine jer car
nije imao mukih nasljednika. Najvie mogunosti za prijestolje imala su dvojica carevih neaka, kneevi vapske i
Frankonije, s prezimenom Hohenstaufen prema njihovoj najznaajnijoj utvrdi. No otpor papinstva, crkvenih pristaa i
konkurentskih kneeva, otvorio je put ka prijestolju Lotaru II (1125-1137), knezu Saske. Ovakav izbor doveo je do
dugog i tekog rata novog vladara s Hohenstaufovcima. U vezi sa sukobom javili su se prvi put i nazivi gvelfi (Lotarovi
pristae) i gibelini (pristae Hohenstaufovaca). Kako su gvelfi uglavnom bili prijateljski naklonjeni prema Crkvi, tim se
imenom sve vie oznaavala strana u Carstvu koja podupire papinstvo, a nazivom gibelini pristae prevlasti cara.
Konano su oba naziva postali oznake za dvije najee stranake struje u talijanskim gradovima-dravama.
Lotarova vladavina obiljeena je i slomom slavenskog otpora na istonim granicama Carstva te novim, velikim
zamahom procesa njemake kolonizacije na istok. Do 1200. naseljavanje je dolo do poljskih granica. Tako je za
njemake trgovce otvoren bazen Baltikog mora i osnovan je veliki i znaajan trgovaki grad na Baltiku, Lbeck
(1143). Navedena zbivanja imala su goleme posljedice na irem prostoru. Zapoele su velike migracije iz Porajnja u
podruja oko rijeke Odre, to je na tim podrujima dovelo do velikih promjena u seoskom ivotu. Velikai s istonih
njemakih prostora postajali su vremenom sve moniji i znaajniji unutar Carstva, na tetu zapadnih velikaa to nije
bilo posebno povoljno ni za careve, ija je mo bila, obino, najvea u Porajnju. Nijemci nisu mogli osvojiti Poljsku, ali
su zato tijekom narednih stoljea, predvoeni vitekim redovima, osvojili Istonu Prusku i znaajne dijelove dananjih
baltikih republika. Njemaki utjecaj na zapadnoslavenske narode postao je imbenik od prvorazrednog znaenja.
eka je, kao vazalno kraljevstvo Carstva, naseljena brojnim njemakim kolonistima. Poljska te dijelom i ruske
kneevine, zapadnu civilizaciju ili njene utjecaje gotovo iskljuivo su primali preko Nijemaca.
Stalni sukobi s Hohenstaufovcima onemoguili su Lotara da bilo to znaajnije uini na jaanju carske vlasti. Nakon
njegove smrti, 1137. godine, izabran je Hohenstaufovac Konrad III (1137-1152), ime je vraeno na snagu naelo
legitimnog nasljeivanja prijestolja. Tim vladarom zapoinje doba dinastije Hohenstaufovaca. Lotarovi nasljednici,
predvoeni Henrikom Lavom, nastavili su mu osporavati pravo prijestolja, to je ostalo trajan izvor nestabilnosti
Carstva. No, Konrad je ipak uspio uvrstiti svoju obitelj na prijestolju i uveati vladarske posjede, te je omoguio da ga
bez veih problema naslijedi Fridrik I Barbarossa (1152-1190). Kao Hohenstaufovac, ali i gvelf po majci, Fridrik je bio
izvor nada u pomirenje sukobljenih strana te u dolazak razdoblja mira i napretka. U poetku se zaista inilo da e
njegova vladavina krenuti tim putem. Svima je priznao zateena prava i povlastice, a sam je poeo raditi na jaanju
vladarske domene u Porajnju. Dodjelom trgovakih prava privukao je na svoju stranu rastue i sve snanije gradove u
Porajnju. Pod svoju je zatitu stavio mnoge znaajne samostane, a pomou novog tipa inovnika, takozvanih
ministerijala, postavljao je svoje ljude u sva znaajnija sredita Carstva, posebice u utvrde. Sve Fridrikove mjere oito
su ile prema jaanju sredinje vlasti i drave, to bi caru omoguilo neovisnost od ostalih sredita moi, ali je to bilo
teko ostvarivo u okolnostima sve jae vlasti teritorijalnih kneeva. Nade u uspjeh plana ipak su postojale, ali je najveu
prepreku predstavljalo carevo mijeanje u talijanske poslove. Prvi carev pohod u Italiju zbio se 1154. godine. Kralja je
176

na pohod potakla i ambicija da pod svoj nadzor stavi cvatue sjevernotalijanske gradove. Vana je bila i injenica da je
u to vrijeme papa bio zaokupljen talijanskim unutarnjim odnosima te naelno naklonjen Fridrikovoj intervenciji.
Sredinom 12. stoljea pape su imali velikih problema sa svojom vlau nad gradom Rimom. Pod utjecajem radikalnih
ideja Arnolda iz Brescie, uenika teologa i filozofa Petra Abelarda, rimski puk pobunio se 1143. protiv pape i velikih
rimskih feudalnih obitelji traei samoupravnu komunu. Tijekom pobune ubili su 1145. i papu Lucija II (od 1144).
Nakon ubojstva, Arnold je stigao u Rim i osobno se stavio na elo ustanika. Papinstvo se tako suoilo s ujedinjenim
snagama vjerskog radikalizma i radikalizma dijela novonastalog graanskog sloja emu u tom trenutku nije bilo
doraslo. Arnold i ustanici pokuali su dobiti potporu cara Fridrika. No on za takve saveznike tada nije bio zainteresiran.
Okrunivi se 1154. u Paviji za kralja Italije, brzo je slomio otpor nekolicine sjevernotalijanskih gradova. Doavi pred
Rim, okrunjen je za cara iz ruku novog pape Hadrijana IV (1154-1159), ali zbog pobune graana nije mogao ui u sam
grad. Ohrabren dolaskom cara, papa je prokleo Rim, znatno oteavi njegov gospodarski poloaj, s obzirom da su
graani upravo od hodoasnika imali najvee gospodarske koristi. Papa je odluio opozvati prokletstvo tek kada su
Rimljani iz grada istjerali Arnolda iz Brescie. Pri bijegu Arnold je u Toskani uhvaen i prema naredbi cara Fridrika
spaljen na lomai u Rimu jo iste, 1154. godine. No prije nego je papa uope uspio obnoviti vlast nad gradom, car je s
vojskom napustio Rim, omoguivi mu viegodinju neovisnost.
Odnosi carstva i papinstva ubrzo su se ponovo poeli kvariti, to se ve oitovalo za pontifikata pape Hadrijana IV.
Papa je u caru poeo prepoznavati veu opasnost od svih talijanskih komuna, dok je car papu doivljavao kao glavnu
prepreku vlastitoj kontroli nad itavom Italijom. Stoga se papinstvo postupno politiki pribliava sjevernotalijanskim
komunama. Iako zazorno mnogim crkvenim dunosnicima zbog heretikih ideja, sukoba s lokalnim prelatima i
slinoga, sjevernotalijansko graanstvo bilo je gospodarski snano, vojniki dobro organizirano, a uza sve to interesni je
savez Crkve i gradova imao zajednikog neprijatelja cara Fridrika. Meu sjevernotalijanskim gradovima snagom se i
hegemonistikim tenjama isticao Milano. Stoga je ubrzo postao meta careve politike. Uz pomo nekih Milanu
suprotstavljenih komuna kralj je prisilio grad na pokornost i iskaze lojalnosti. Vodei gradski magistrati otada su morali
traiti carevu potvrdu o imenovanju. Osim toga, car je u vee sjevernotalijanske gradove poeo postavljati nove
slubenike zvane podest, carske predstavnike koji su obvezno morali biti doljaci.
Prednost novih dunosnika bila je u njihovoj nepristranosti, to jest neukljuenosti u politike, stranake i gospodarske
prijepore u lokalnoj sredini. No, za vladajue slojeve u gradovima bilo je tada ve posve neprihvatljivo da nakon dugog
razdoblja samostalnosti prihvate nekoga tko nije neovisni upravitelj, ve djelatni predstavnik strane vlasti. Posebno je
snaan otpor pruen pokuajima obnove feudalnih daa i ostalih plaanja caru. U Milanu je protiv uvoenja novog
dunosnika izbila prava pobuna. Car je opsjeo grad 1159. ali su mu trebale pune tri godine da ga izgladnjivanjem prisili
na predaju. Careva odmazda za neposluh bila je drastina. Grad je dobrim dijelom razoren uz pomo pljakaa iz
susjednih, Milanu neprijateljskih gradova, vodei graani odvedeni su za taoce, a Fridrik je zabranio njegovu obnovu.
Milanska sudbina privremeno je primirila i ostale careve protivnike u Italiji.
Novoga papu Aleksandra III (1159-1181) dogaaji u Milanu mogli su samo dodatno potaknuti na saveznitvo s
talijanskim komunama. Kao odgovor, Fridrik je imenovao protupapu kojeg je priznavala samo manjina kardinala, i to
iskljuivo njemakih, te je 1166. car morao pokrenuti novi pohod na Italiju. Neuspjeh je uzrokovan epidemijom meu
177

Fridrikovom vojskom, to je cara prisililo na povlaenje, unato injenici da je u tom trenutku na prepad uao u Rim.
Povratak desetkovane carske vojske u Njemaku ohrabrio je sjevernotalijanske gradove da se okupe u protucarsku,
takozvanu Lombardsku ligu (1167). Prva akcija nove lige bila je obnova razruenog Milana koji je iznenaujue brzo
vratio raniju gospodarsku i politiku mo. Savezu su pristupili i gradovi poput Venecije i Bologne te ak i neki od starih
neprijatelja Milana, dok je za sredite Lige izabrana Alessandria, novi grad, nazvan tako u ast pape Aleksandra III.
Nakon sedmogodinjeg boravka u Njemakoj i sreivanja tamonjih prilika, posebice sukoba saskih kneeva i vladara
nedavno osvojenih istonih podruja, car Fridrik I ponovno se 1174. pojavio u Italiji. No, ova je njegova akcija zavrila
potpunim slomom. Nakon neuspjele opsade Alessandrije i propasti pokuaja razbijanja Lige, lombardska je vojska
carevoj, 1176. kod Legnana, nanijela teak poraz. Trijumf Lige i papinstva bio je potpun. Fridrik je od tada teio
sporazumu sa svojim protivnicima. Ubrzo je ishodio pomirenje s papom kao i potvrdu veine svojih imenovanja prelata
u Njemakoj tijekom raskola, a zatim je 1183. s Lombardskom ligom sklopio mir u Konstanzu. Njime je zadrana
careva nominalna vrhovna vlast nad sjevernotalijanskim gradovima, ali su potonji imali pravo birati vlastite slubenike i
prikupljati vlastite poreze. Carevo naputanje talijanske politike ubrzo je dovelo do ponovne nesloge meu gradovima-
dravama, meusobnih ratova i slabljenja svih strana, ukljuujui i papinstvo iji se autoritet na mnogim mjestima
osporavao.
Izgubivi nadu u stvaranje jake carske vlasti u dolini rijeke Po, car je svu snagu usmjerio na njezino ostvaranje u
Njemakoj. No, pri tome se namjerio na snane teritorijalne kneeve, izravne protivnike jaanja carske vlasti. Meu
njima posebice se isticao Henrik Lav, saski i bavarski knez koji je i sam stekao mnogo neprijatelja na putu stvaranja
svoje vlasti. Za obraun s Henrikom car je iskoristio Reichstag 1179, kada je pozvao kneza da odgovori na sve optube.
Nakon to je tri puta uzastopce odbio se odazvati pozivu, Henrik je lien svih dobara i dunosti. U svega dvije godine
Fridrik je pokorio itavu Sasku i Bavarsku te protjerao Henrika u izbjeglitvo iz kojeg se ovaj vratio poslije nekoliko
godina, ali su mu vraeni tek ostaci ostataka ranijih posjeda. Osim to je ovim uspjehom slomio mo najsnanijeg
takmaca u Njemakoj, Fridrik je pokazao kako se feudalne obveze mogu u vjetim rukama iskoristiti i za jaanje
sredinje monarhijske vlasti. Slian proces zapaen je tada i u Francuskoj i u Engleskoj. No dok je ondje s uspjehom
nastavljen, u Njemakoj je ubrzo zaustavljen a da nije poluio trajnije rezultate. Fridrikovi nasljednici bili su preslabi za
nastavak politike centralizacije te previe zaokupljeni Italijom i tamonjim odnosima.
Fridrikove posljednje godine prole su uglavnom uspjeno. Brakom sina Henrika s Konstancom, normanskom
princezom s juga Italije, Fridrik je oslabio poloaj papinstva u Italiji. Paradoksalno je da je car upravo u borbi za stvar
vjere, u Treem kriarskom ratu, izgubio ivot utopivi se u Maloj Aziji 1190. na putu za Svetu zemlju.
Papinstvo se nakon Fridrikove smrti osjetilo posebno ugroeno, jer je njegov nasljednik, Henrik VI (1190-1197), preko
ene Konstance traio i krunu normanskog kraljevstva na jugu Italije. Iako je normansko kraljevstvo oslabilo u
usporedbi s 11. stoljeem, ono je jo uvijek bilo najcentraliziranija drava onovremene Europe. Sada su tako dobro
organizirana drava i koncentrirana mo trebali prei u ruke papina prirodnog suparnika koji bi okruio papu i njegov
teritorij i sa sjevera i s juga. Strah od prevelike Henrikove moi ujedinio je protiv cara niz razliitih protivnika u Italiji.
Oporba meu sicilskim plemstvom za kralja je izabrala grofa Tankreda iz Leccea (1190-1194), kojeg je podrao i papa
Klement III (1187-1191). Unato tome, na kraju svoga pontifikata Klement je nevoljko obeao, a njegov nasljednik
178

Celestin III (1191-1198) zaista je i okrunio 1191. u Rimu Henrika VI za cara. Ali ni novi papa nije caru priznao vlast na
jugu Italije, ve je nastavio podupirati Tankreda. Henrik se, ipak, vjeto snaao u tipinoj zavrzlami kakva je ranije
mnoge careve u Italiji dovodila do neuspjeha. Zarobivi engleskoga kralja Rikarda Lavljeg Srca (1189-1199) prigodom
njegova povratka iz kriarskog rata, Henrik je ishodio veliku otkupninu, ime je znatno ojaao vlastiti poloaj u
Njemakoj i u Italiji. Prvo su se s carem pomirili i nagodili buntovnici u Njemakoj. Kada je zatim car krenuo protiv
Tankredove dravine na jugu Italije, Tankred je umro, a normanski se otpor iste godine raspao. Uvrstivi se u itavoj
Italiji, car je postao neprijeporni gospodar prostora od Baltika do Sicilije, to do tada nije uspjelo ni jednom njegovom
prethodniku. No on je ve 1197. mlad umro. Uslijedila su otprilike dva desetljea slabe sredinje vlasti bez pravoga
vladara. Slabost Carstva u punoj je mjeri iskoristilo papinstvo kako bi konano nametnulo prevlast nad svjetovnim
vlastima, ime je pripremilo teren za propast srednjovjekovnog Carstva.

30. Kriarski ratovi
Preuzimanje Crkvenog vodstva nad europskim Zapadom iskazalo se jo jae u kriarskim ratovima nego u sukobu oko
investiture. Ti ratovi jasno pokazuju kako je Crkva znala usmjeriti novi polet i energiju Zapada prema postizanju
vlastitih ciljeva. Ideje o obnovi kranske vlasti u Palestini u vrijeme kada je tek zavreno doba seobe naroda na
europskom kontinentu, jasno govore o optimizmu Zapada. Kriarskim ratovima u uem smislu prethodili su pohodi
voeni pod egidom vjerskoga rata, poput istjerivanja Saracena iz Italije, spore i postupne rekonkviste muslimanske
panjolske te njemakih napada na poganske baltike Slavene. Naroito su se u ratovanju po panjolskoj mogle uoiti
mnoge znaajke buduih kriarskih ratova. Od poetka se zapaala i bliska veza izmeu reformskih elemenata u Crkvi i
nastajueg kriarskog pokreta. Sve se ee, primjerice, u krugovima oko pape postavljalo pitanje pomoi Bizantu
protiv sve jaeg muslimanskog pritiska s istoka.
Krajem 11. stoljea, naime, Turci Selduci izbili su na obale Egejskoga mora i zaprijetili samom Carigradu. Pomaui
Bizantu, papa se nadao da bi mogao prevladati crkveni raskol te osigurati vei broj hodoasnika na putu prema Svetoj
zemlji; hodoasnici su se, naime, suoavali s rastuim tekoama i rizicima, poglavito na podrujima pod seldukom
vlau u Maloj Aziji. Ovakve okolnosti u velikoj su mjeri zaintrigirale pape i pruale im dobre razloge za mijeanja u
maloazijske i bliskoistone poslove. Postojali su, naravno, i znaajni unutarnji razlozi zbog kojih je Europa okretala
pozornost k Istoku. Stvarnost europskih drutava jo uvijek je, dobrim dijelom, bila obiljeena raznovrsnim nasiljem.
Stoga je odlazak dijela pripadnika ratobornih svjetovnih elita na Istok mogao olakati Crkvi nametanje poeljnog
drutvenog reda i poretka. Stvaranje velike kriarske vojne sile pod izravnom papinskom kontrolom omoguavalo je
Petrovu nasljedniku i veliku prednost u prijeporima s carem.
Godine 1095. stvoreni su uvjeti za pokretanje akcije na Istoku zasnovane na navedenim postavkama. Na koncilu u
Piacenzi pojavili su se poslanici bizantskoga cara Aleksija I. Komnena (1081-1118) i zatraili pomo Zapada, ali prema
svemu sudei, ogranienog opsega. Papa Urban II (1088-1099) iskoristio je to kao povod da sazove, u dogovoru s
junofrancuskim velikaima, koncil u Clermontu. Dana 25. studenoga 1095. godine, pred velikim brojem okupljenih,
Urban je odrao jedan od najpoznatijih govora u povijesti papinstva. Njime je izazvao veliki zanos i tisue dragovoljaca
poelo se javljati sa eljom da uzmu na sebe znak kria i krenu u oslobaanje svetih mjesta, posebice Isusova groba i
179

itave Svete zemlje. Na Urbanovo iznenaenje, osim vojnika poelo se u kriare javljati mnogo neborakog
stanovnitva oba spola, starih i mladih, vrlo dvojbenih ratnikih sposobnosti. Zabrinuti papa pokuao je raznim
odredbama sprijeiti odlazak takvih skupina na Istok, ali u tome nije uspio. Nakon razdoblja oduevljenja, postavljaju se
konkretna pitanja: prvo, tko e pohod voditi? Prvi se za odlazak javio grof Rajmond Tuluski, najmoniji velika juga
Francuske, a slijedili su ga u uzimanju znaka kria normandijski vojvoda Robert, zatim Gotfrid Bujonski, flandrijski
grof Robert, normanski prinevi s juga Italije Boemund i Tankred te mnogi drugi.
Kriarski pohod bio je znatno vie od obinog politikoga i vojnog pothvata. Bio je poglavito izraz nove osjeajnosti
ljudi kranskoga Zapada, njihove potrebe i elje rtvovanja za vjeru, to ni papa nije mogao obuzdati. Pojavili su se
brojni putujui propovjednici koji su poticali puk na masovan odlazak u rat, potpuno zanemarujui organizacijske
probleme, tvrdei da e sama pojava kriara navesti neprijatelje vjere na predaju. Najuspjeniji propovjednik diljem
Francuske bio je Petar Pustinjak, veliki pokreta masa, kojeg su mnogi ve tada drali svecem. Kada je stigao do Klna
u oujku 1096. godine, iza sebe je ve imao tisue sljedbenika, preteito iz niih drutvenih slojeva, spremnih slijediti
ga do Svete zemlje. Oni nisu prihvaali nikakvo odlaganje pohoda i posebne pripreme, ve su u dvije dvije velike
skupine od po nekoliko tisua kriara krenuli kroz Njemaku, Ugarsku i Bugarsku prema Carigradu. Prva je skupina
bez veih problema napredovala, ali je druga od poetka pokazala sklonost ispadima. Stoga je imala velikih problema s
domaim stanovnitvom u krajevima kroz koje je prolazila, posebice u Bugarskoj.
Bilo je i obinih ljudi, seljaka, koji su potaknuti vjerskim zanosom, eljom za novim ivotom, pljakom, krenuli prema
Svetoj zemlji. Neke od tih skupina loe su prole. U Podunavlju, naroito u Ugarskoj, stanovnitvo nije imalo nimalo
razumijevanja za nasilne postupke pojedinaca te su ih doslovce desetkovali. Meu lokalnim kriarskim voama u
Porajnju bilo je i onih koji su svjetinu poticali na pogrom protiv idova tvrdei da su oni jednaka, ako ne i vea
opasnost za pravu vjeru od muslimana, ali su zato u neposrednoj blizini i nadohvat ruke kriarima. Unato otporu
pojedinih klerika unutar te grupacije, u Porajnju, dijelu Podunavlja i u Pragu zabiljeeni su okrutni pogromi. idovskom
imovinom najveim su se dijelom osobno okoristili upravo voe svjetine, ujedno i glavni poticatelji nasilja.
Kada su te skupine, odnosno ono to je od njih ostalo, stigle u Carigrad, Bizantinci i posebice car Aleksije bili su
neugodno iznenaeni. Umjesto profesionalaca i organizirane vojske stigla je kaotina svjetina, sastavljena preteito od
seoske sirotinje. No car ih je dolino primio, osiguravi im smjetaj u sabiralitu nedaleko Carigrada, upozorivi ih da se
ne usude krenuti dalje na svoju ruku. Zaredali su incidenti te je Aleksije odluio prebaciti ih na maloazijsku obalu,
ponovno ih upozorivi da ne kreu sami dalje. Bezvlae meu tom grupom kriara, praeno stalnim nedostatkom
hrane, navelo ih je da, unato savjetima, napadnu i ponu pljakati selduke teritorije. Odgovor je bio silovit. Selduci
su brzo okupili vojsku koja je teko potukla i gotovo do zadnjeg pobila navedenu grupu kriara.
Glavnina kriara krenula je na Istok u nekoliko valova u ljeto i jesen 1096. godine. Vojske su se kretale razliitim
pravcima, sa zajednikim ciljem okupljanja u Carigradu. Gotfrid Bujonski vodio je vojsku kroz Podunavlje, preko
Ugarske i Bugarske. Rajmond Tuluski iao je putem kroz Italiju, zatim preko istonojadranske obale i Grke. Veina
ostalih voa prela je sa svojim vojskama u nekoliko navrata brodovima s juga Italije u Grku i odatle su nastavili put
prema Carigradu. Bizantski car Aleksije imao je svoje posebne interese i strahove. Bojao se velike mase stranih vojnika
na svome tlu, ali ih je u isto vrijeme i trebao. Stoga je mjeavinom lukavosti, lai, podmiivanja i sile jednog po jednog
180

kriarskog zapovjednika tjenje vezivao za sebe i vlastite interese. Konano su mu svi prisegnuli na vjernost i u
zamjenu za obeanu carsku pomo sveano obeali da e sve gradove i teritorije, koje na Istoku osvoje (osim Svete
zemlje) vratiti Bizantu, kojem su navedeni prostori povijesno pripadali.
Meusobno nepovjerenje kriarskih voa predstavljalo je poseban problem. Slubeni predvodnik kriarskog pohoda bio
je papin legat, biskup Ademar, koji je prvi na sebe u Clermontu uzeo znak kria. Uz to, imao je teak i nezahvalan
zadatak mirenja i posredovanja meu svjetovnim voama pohoda, to je mogao initi jedino uvjeravanjima i
obeanjima. U tome se pokazao vrlo vjet, tako da se kohezija kriarske vojske odrala. tovie, Prvi kriarski rat
(1096-1099) postigao je zauujue uspjehe, unato brojnim unutarnjim proturjenostima. Kriarima su posao olakale
unutarnje slabosti i poetak procesa raspadanja Seldukog Carstva, praeni seldukim sukobom s Egiptom oko
prevlasti nad Sirijom. Stoga kriari nisu imali jedinstvenu oporbu i mnogi su im se selduki mjesni zapovjednici
predavali bez prave borbe. U ljeto 1097. kriari su opsjeli Nikeju. No, kada su ve bili nadomak zauzeu grada, graani
su istakli bizantski stijeg, kako bi izbjegli pljaku i progon nakon osvajanja. Tada su mnogi kriari poeli sumnjati da
car i Bizantinci imaju pretenzije i na Svetu zemlju. Takve je sumnje privremeno smirio sam Aleksije, doznaivi velike
svote kriarskim voama u ime naknade za Nikeju.
Dok je Aleksije nastavio uvrivati vlast na zapadu Male Azije, kriari su odmah krenuli dalje na istok prema
Antiohiji. Kriarsku vojsku, podijeljenu u dvije grupe, na putu je muila nestaica vode i hrane. U takvom stanju
doekali su ih i napali Selduci. Unato loem poetku, bitka je zavrila potpunim trijumfom kriara kojima se tako
irom otvorio put dalje na jugoistok. U istonim dijelovima Male Azije, na podruju bez ikakve snanije vlasti, zatekli
su mnotvo Armenaca i drugih krana, prema kriarima prijateljski raspoloenih. Ovakvo stanje predstavljalo je
iskuenje mnogim kriarskim voama da pokuaju teritorijalizirati svoju vlast ve na tim prostorima, dok su preostali
meu njima i dalje bili usmjereni na glavni cilj, Svetu zemlju i Jeruzalem. Jedinu novu teritorijalno-politiku jedinicu
velikog stratekog znaenja, grofoviju Edesu, stvorio je na tom prostoru Balduin, brat Gotfrida Bujonskog. Krajem
1098. glavnina kriara stigla je pred Antiohiju.
Osvojiti Antiohiju, klju Sirije, bio je vrlo zahtjevan zadatak. No Boemund Tarentski pronaao je izdajicu na vanom
poloaju meu braniteljima grada te su ubrzo kriari kroz otvorena vrata uli u grad i osvojili ga. Oputanje i slavlje u
dobro opskrbljenom gradu umanjili su pozornost kriara te su ih ubrzo opkolili Selduci. Kriarima je s vojskom
pohitao u pomo i car Aleksije. uvi od bjegunaca da je grad u bezizlaznom poloaju, povukao je trupe, time jo vie
produbivi kriarsko nepovjerenje prema sebi i Bizantu. Za to vrijeme je izvjesni kriar-seljak u Antiohiji, Petar
Bartolomej, doivio niz ukazanja u kojima je, navodno, vidio da je u gradu zakopano Sveto Koplje kojim je Isus
proboden na kriu. Iskapanjem je zaista i pronaeno nekakvo koplje koje je kriarima vratilo borbeni zanos. U
protunapadu, zahvaljujui vjerskom aru kriara i tekim grekama seldukih zapovjednika, opsada je razbijena.
Uslijedio je slom muslimanske obrane na itavom prostoru sjeverno od Jeruzalema, a kriari su se poeli otimati za
osvojene teritorije. Najprije je sam Boemund preuzeo vlast u Antiohiji. Ubrzo umire biskup Ademar, jedina osoba s
duhovnim i moralnim autoritetom nad svim kriarima. Dolo je i do prijepora oko autentinosti Svetoga Koplja. Veina
kriara eljela je to prije krenuti dalje prema Jeruzalemu. Vodstvo nad njima preuzeo je Rajmond Tuluski, dok je
Balduin ostao u Edesi, a Boemund u Antiohiji. Veina kriara stigla je 7. lipnja 1099. pred Jeruzalem, osvojivi grad
181

nakon opsade 15. srpnja iste godine. Uslijedio je jedan od najkrvavijih i najbezdunijih pokolja u sveopoj povijesti
ratovanja.
Ubrzo se postavilo pitanje to uiniti s novozauzetim podrujem. Dvojba je postojala izmeu stvaranja svjetovnog
kraljevstva i pretvaranja tog podruja u crkvenu domenu poput Rima. Nakon dugih pregovora, Gotfrid Bujonski
imenovan je "barunom i braniteljem Svetoga Groba". No bilo je to tek privremeno rjeenje. Problem je ponovo otvoren
Gotfridovom smru 1100. Uz pristanak novoizabranog jeruzalemskog patrijarha, glavara Crkve na tom podruju, novi
vladar postao je Gotfridov brat Balduin, doveden iz Edese, ime je stvoreno feudalno Jeruzalemsko Kraljevstvo. Nova
monarhija preslikala je zapadne drutvene i dravne institucije. Osiguranje opstanka novog Kraljevstva predstavljalo je
jo tei zadatak od njegove uspostave. Velika veina kriara, smatrajui da je njihov zadatak i hodoasniki cilj
zauzimanjem Jeruzalema ostvaren, vratila se na zapad ostavivi Balduina sa aicom vitezova. Jedini spas kriarske
drave privremeno je predstavljala velika razjedinjenost njezinih muslimanskih neprijatelja.
Odnosi dviju strana u Svetoj zemlji, katolika i muslimana, nisu bili obiljeeni iskljuivo suprotnostima. Svakodnevne
ivotne potrebe i postupna akulturacija doljaka u novu sredinu rezultirali su raznim oblicima suivota. Izraavao se
kroz politiku i vojnu suradnju pojedinaca u lokalnim prijeporima, kroz meusobne kontakte, posjeivanja, ak i prava
osobna prijateljstva, do sudjelovanja i natjecanja u omiljenom sportu obaju strana lovu. Postupno je sve vie
starosjedilaca stupalo u slubu katolikih gospodara u Kraljevstvu, obavljajui razne poslove i dunosti. Zbog maloga
broja doseljenika, pripadnici kriarske elite stalno su trpjeli nestaicu potrebne radne snage te im je angairanje
muslimana za razne poslove predstavljalo jedino trajno rjeenje. Meusobno mijeanje i zajedniki ivot vodili su i do
prihvaanja kulturnih i civilizacijskih utjecaja druge strane. Doseljenici se, primjerice, sve ee odijevaju istonjaki,
bolje prilagoeno lokalnom podneblju. U prehrani su prihvatili uporabu razliitih zaina i eera. Ukusi u stanovanju
sve vie slijede domae obrasce. Jeruzalemski katolici prihvatili su muslimanske lijenike i njihova znanja kao
nadmone. Zabiljeeni su sluajevi izrazite vjerske snoljivosti, poput molitvi razliitih vjernika u istim svetitima. Jaki
osjeaji protiv krivovjernika i raskolnika, snani na onovremenom Zapadu, meu katolicima Svete zemlje u 12. stoljeu
rjee su prisutni.
Neslogu katolikih drava na Istoku okolni muslimani dugo nisu uspijevali iskoristiti zbog jo vee vlastite
razjedinjenosti. Tako se Jeruzalemsko Kraljevstvo do 1130-ih proirilo i na sjeveru i na jugu te osvojilo gotovo sve
sredozemne luke u Svetoj zemlji. U osvajanju i dranju luka znaajno su im pomogli talijanski pomorski gradovi Pisa,
Genova i Venecija, koji su zauzvrat od jeruzalemskih kraljeva stekli znaajne povlastice i prava na tim prostorima. No
odmah nakon zauzimanja uporita, talijanski trgovci okretali su se miroljubivoj trgovini i vie im nije bilo u interesu
zastupati kriarsku osvajaku politiku. Kako su, uz to, jeruzalemski vladari tradicionalno bili u loim odnosima s
vitezovima templarima i ivanovcima, jedini oslonac u pokuajima teritorijalnog irenja mogle su im predstavljati
postrojbe fanatinih hodoasnika. No na njihovu odanost kralj nije mogao bezuvjetno raunati i openito je nad njima
imao ogranienu snagu autoriteta.
Tekoe su za kriare na Istoku poele kada su muslimanski vladari i vojni zapovjednici okolnih zemalja poeli
prevladavati unutarnje nesuglasice i sve jedinstvenije nastupati protiv njih. Tako su sve kriarske steevine dole u
pitanje. Prva na udaru bila je grofovija Edesa koja je 1144. zajedno sa svojim sreditem dospjela u ruke muslimana. Pad
182

Edese potaknuo je ujedinjavanje svih muslimana sjeverno od matinog kriarskog teritorija, ime su preostale kriarske
drave stavljene u teak strateki poloaj, stalno izloene napadu s lea. Loe vijesti s Istoka izazvale su uzbunu na
Zapadu, izazvavi kao odgovor okupljanje vojski za Drugi kriarski rat (1147-1149). Kljunu ulogu u organizaciji
pohoda imao je francuski teolog i filozof Bernard iz Clairvauxa (1090-1153). Odziv nije bio masovan kao prigodom
Prvoga rata. Vodeu ulogu preuzeli su u pohodu francuski kralj Luj VII (1137-1180) te njemaki car Konrad III (1137-
1152). Na istok su krenuli 1147. godine, ali je ve od samog poetka sve polo po zlu. Tijekom prolaska kroz Malu
Aziju, praenog mnotvom sukoba, Konradove su trupe desetkovane. Kada je kriarska vojska konano dola do
Jeruzalema, odlueno je da e cilj napada biti sirijska prijestolnica Damask. Osvajanjem Damaska nadoknadio bi se
djelomice pad Edese i znatno oteala meusobna komunikacija okolnih muslimanskih zemalja. No, opsada je zavrila
potpunim neuspjehom, meusobnim optuivanjima Luja i Konrada te njihovim povratkom u Europu. Kriarski ar time
je ohlaen na dulje vrijeme.
Jo vea opasnost kriarima je zaprijetila nakon 1174. kada je umro vladar Damaska i okolnih teritorija Nuredin.
Njegove posjede prigrabio je egipatski sultan Saladin te su kriarske zemlje bile sa svih strana okruene teritorijima pod
Saladinovom vlau. U odnosu na prvu polovicu 12. stoljea, situacija se potpuno promijenila. Sada se snaan
muslimanski vladar, iza kojeg su jedinstveno stali svi okolni muslimani, suprotstavio slabim i razjedinjenim kriarima
iji je borbeni duh sve vie slabio. Nesloga meu kriarima dovela je i do konane katastrofe. Pokuaji tripolitanskoga
grofa Rajmonda da osigura mir sa Saladinom za sve kriare, iako su pregovori dobro zapoeli, nisu uspjeli zbog
opstrukcije jeruzalemskih dvorskih krugova. Saladin je, stoga, odluio zadati kriarima odluujui udarac. Suoeni s
takvom opasnou, kriarski su se voe pokuali ujedinjeno oduprijeti, ali su ubrzo ponovo izbile meusobne trzavice.
U odluujuoj bici kod Galilejskog jezera 1187. godine, kriari su potueni, a jeruzalemski kralj i najznaajniji voe
kriara su zarobljeni. Kriarska se uporita zatim redom poinju predavati te je konano 3. listopada 1187. grad
Jeruzalem, nakon 88 godina, pao u muslimanske ruke.
Pad Jeruzalema izazvao je u Europi pravi ok. Na poticaj papinstva pregovaralo se o pomirenju Engleske i Francuske
koje su najvei dio 12. stoljea provele u meusobnim sukobima. Engleski kralj Henrik II (1154-1189) i njegov sin
Rikard Lavljeg Srca (1189-1199), francuski kralj Filip II August (1180-1223) te car Fridrik I Barbarossa (1152-1190)
osobno su predvodili vojsku koja se zaputila u Svetu zemlju. Za financiranje skupoga pothvata na Istoku bila je, na
poticaj papinstva, u Engleskoj i Francuskoj skupljana takozvana Saladinova desetina kao jedinstveni porez u itavom
kraljevstvu. Svatko s odreenom imovinom morao ju je plaati, ukljuujui i sveenstvo. Iako se ovaj porez prigodno
skupljao, spomenuti vladari i njihovi nasljednici ubrzo su shvatili da im moe dobro posluiti kao jo jedno od sredstava
jaanje sredinje vlasti, umjesto ranijih feudalnih obveza, te su ga nastavili prikupljati i poslije.
Trei kriarski rat (1187-1192) bio je dobro planiran i financiran, a vodila su ga trojica tada najznaajnijih europskih
vladara. Unato tome, pokazao se velikim promaajem, dijelom i zbog nepredvidljivog spleta nepovoljnih okolnosti.
Obnovljen je sukob Henrika II i Filipa II Augusta. Henrikovom smru 1189. godine, sukob Engleza i Francuza je
okonan, ali je u meuvremenu Barbarossa ve sam krenuo na Istok, gdje se 1190. u Maloj Aziji utopio. Najvei dio
njegovih kriara poslije toga se vratio kui. Za to vrijeme Rikard i Filip August krenuli su sa svojim trupama put
Palestine morem. Rikard je bio znatno zainteresiraniji za kriarski pohod nego Filip koji se na odlazak odluio pritisnut
183

javnim mnijenjem. On je daleko vie bio zaokupljen uvrenjem sredinje vlasti u Francuskoj. Rikard je bio skloniji
sukobima te se na putu zapleo u sicilska unutarnja pitanja, izazvavi protiv sebe cara Henrika VI (koji e ga poslije, pri
povratku, zarobiti) i Bizantince zbog osvajanja Cipra. Kriari su se konano okupili pred Akrom, najvanijom
palestinskom lukom. Nakon duge opsade, koja je trajala 21 mjesec, praene velikim napetostima izmeu Engleza i
Francuza, Akra se predala kriarima 12. srpnja 1191. godine.
Osvajanjem Akre kriari nisu mnogo postigli. Filip II August se ubrzo vratio kui gdje je nastavio protuenglesku
politiku, potiui unutarnje pobune protiv Rikarda i napadajui engleske posjede na dananjem francuskom ozemlju.
Rikard se nastavio hrabro boriti, ali nije bio u stanju postii znaajnije rezultate zbog Saladinove premoi. Konano se i
on morao povui, pritisnut engleskim unutarnjim problemima. Saladin je, i sam eljan mira, ponudio engleskom kralju
prihvatljive uvjete primirja koje je konano sklopljeno u rujnu 1192. godine. Prema mirovnim odredbama, katolici su od
tada mogli posjeivati Jeruzalem koji je ostao u muslimanskim rukama, ali iskljuivo kao miroljubivi i nenaoruani
hodoasnici. Ostatak Jeruzalemskog Kraljevstva s Akrom ostao je u kriarskim rukama; Jeruzalemsko Kraljevstvo
preivjelo je jo stotinjak godina, ali svedeno na uski pojas priobalnih utvrda na Sredozemnom moru. Nakon svega,
Rikarda je pri povratku zarobio car Henrik VI, koji je za njega traio veliku otkupninu, dok je Filip II August nudio
velike svote da car Rikarda zadri u zarobljenitvu. Rikard je morao platiti za otkup 100.000 funti, to je nadmaivalo
trogodinje prihode engleske krune. Novac za otkup namaknut je novim opim porezom u Engleskoj koji je,
paradoksalno, neizravno pomogao daljnjem jaanju sredinjih vlasti.
Rikardova zarobljenika sudbina bila je nezgodan "udarac" i papinstvu, jer se pokazalo da ono nije u stanju sudionicima
pohoda jamiti zatitu od slinih nevolja. Bio je to jo jedan u nizu vidljivih pokazatelja ogranienosti kriarskog ideala
i papinskog politikog programa nadreenosti svjetovnim vlastima i nametanja vlastitih politikih rjeenja diljem
Europe. Opi se mir u Europi nije ostvario, iako su Engleska i Francuska privremeno stiale meusobne sukobe.
tovie, tijekom pohoda na Istok razbuktali su se i novi sukobi unutar kriarskih redova. I nakon Treega kriarskog
rata papinstvo je nastavilo povremeno koristiti kriarski ideal kao izliku za mijeanje u europsku politiku i nametanje
ideala europskog mira, to je ponekad davalo odreene rezultate. No ishodom toga rata konano su propale nade da bi
se itavo ujedinjeno katolianstvo moglo staviti na raspolaganje papi i boriti se iskljuivo pod njegovim vodstvom.

31. Jaanje Bizanta za dinastije Komnena (1081-1185)
Do razdoblja Aleksijeve vladavine Bizant je izgubio posjede i vlast na jugu Italije te u Maloj Aziji, a i utjecaj na
Balkanu znatno mu je oslabio. Aleksije je tek djelomino uspio obnoviti vlast u Maloj Aziji, koja je stoljeima bila
izvor moi Carstva, dok je upravo za Komnena Bizant konano izgubio prevlast na istonom Sredozemlju u korist
talijanskih gradova-drava. Protiv Selduka u Maloj Aziji car nije mogao nita uinkovito poduzeti, ve je priznao
zateeno stanje, sauvavi privid vrhovne bizantske vlasti nad seldukim posjedima kao saveznicima (federatima)
carstva. Glavni Aleksijevi neprijatelji bili su Normani s juga Italije, iji je voa Robert Guiscard teio osvajanju
itavoga Carstva i Carigrada. Na tom putu prvi mu se isprijeio Dra na jadranskoj obali. Za ratne operacije protiv
Normana, posebice na moru, Bizantu su bili nuni saveznici koje je pronaao u Mleanima. Veneciji je normanska
zamisao o ovladavanju objema jadranskim obalama bila posebice zazorna. Nanijeli su pomorski poraz Normanima kod
184

Draa, ali su ovi ipak s kopna, u listopadu 1081. godine, osvojili grad. Odatle su nastavili osvajati sve do Larise u
Tesaliji. No ubrzo je (1082) na jugu Italije izbio protunormanski ustanak koji je Roberta prisilio na povlaenje i predaju
zapovjednitva nad postrojbama na Balkanu sinu Boemundu Tarentskom. Mleani su u protunapadu zauzeli Dra, a
Bizantinci su potisnuli normanske snage. Robert je ustanak na jugu Italije uguio, meutim je 1085. preminuo od kuge
te je tako na dulje vrijeme suzbijena normanska opasnost. Mleani su skupo naplatili svoje usluge caru, a najvanije su
bile goleme trgovake povlastice mletakim trgovcima u Carigradu i po drugim dijelovima Carstva. Unato ouvanju
formalnoga podlonitva Venecije caru i Carstvu, ona je od tada postala presudan imbenik njegova gospodarskoga i
politikog razvoja.
Tek to se rijeio Normana, Aleksiju je zaprijetila nova opasnost Peenezi. U zimi 1090-1091. oni su, zajedno sa
seldukim emirom Smirne ahom, izvrili opsadu Carigrada s kopna i s mora. Aleksije se za pomo u obrani protiv
napadaa obratio drugom stepskom narodu, Kumanima. Oni su na kopnu, zajedno s Bizantincima, u proljee 1091.
razbili Peenege, dok se ahe car rijeio uz pomo njemu suparnikih seldukih emira. Od tada do 1094. Aleksije je
vodio i tri pohoda protiv rakoga upana Vukana. Zatim su Bizant napali bivi saveznici Kumani, prodrijevi sve do
Hadrianopola, ali su i oni suzbijeni.
Novi imbenik bizantske povijesti od 1095. postali su zapadnoeuropski kriari. Od Zapada Bizant nije oekivao kriare,
ve pomone postrojbe za svoju vojsku i oslobaanje Palestine koja je bila stari bizantski posjed. Palestina je, prema
bizantskim shvaanjima, poput ostalih bivih, a tada izgubljenih bizantskih posjeda u Maloj Aziji i na Bliskom istoku,
trebala biti vraena svom legitimnom vladaru caru. Zamisao kriarskoga rata kakvu je gajio Zapad Bizantincima je
bila potpuno strana, jer su oni ve stoljeima bili u neprekinutim ratovima i sukobima s nevjernicima za vlastito
odranje. Dolazak kriarske vojske u Bizant car je dopustio, ali je bio vrlo sumnjiav i nepovjerljiv prema njihovim
pravim namjerama, pogotovo to su mu poremetili ve pripremljene planove o oslobaanju istonih krajeva. I bizantsko
stanovnitvo je od poetka prema kriarima bilo vrlo nepovjerljivo. Do sredine 1097. godine, bizantska je vlast, uz
pomo kriara, obnovljena u veem dijelu zapadne Male Azije. Meutim, savez s Bizantincima slomio se sredinom
1098. nakon zauzea Antiohije, kada kriarske voe nisu ni pomiljale taj bogati grad vratiti caru. Uz cara je jedino
ostao nekada najljui protivnik Bizanta, Rajmund Tuluski, zaobien prigodom podjele osvojenih teritorija meu
kriarskim voama.
Bizant je puno lake otrpio stvaranje Jeruzalemskoga Kraljevstva nego gubitak Antiohije. Nakon to su Selduci
kriarima zadali 1104. teak poraz, Aleksije je iskoristio prigodu te zauzeo niz vanih tvrava i sirijskih obalnih
gradova sve do Tripolisa. Poraeni Norman Boemund Tarentski, vladar Antiohije, povukao se na zapad organizirati
akciju protiv Bizanta, a sam je bio najzasluniji za irenje protubizantske promidbe na Zapadu o navodnom izdajstvu
prema kriarima. Boemund je napao Carstvo 1107. kod Valone, ali je potuen. Stoga je 1108. morao priznati vazalitet
caru, a zauzvrat je dobio Antiohijsku kneevinu kao carsko leno. No, njegov neak Tankred nije priznao nagodbu te je
nakon Boemundove smrti 1111. ostao jedini stvarni gospodar u Antiohiji. Od poetka 12. stoljea sve su vaniji odnosi
Bizanta s Ugarskom koja je zavladala Hrvatskom i Dalmacijom. Carev sin Ivan oenio se, stoga, s ugarskom
princezom.
185

Aleksijeva vladavina oznaila je uspon i jaanje vojne moi Carstva, ali je i niz negativnosti u dravi poput davanja
dravnih poreza u zakup, opsenih imuniteta zemljoposjednicima i kvarenja novca dobilo jo vei zamah. Morem su
zagospodarili Mleani, a car je 1111. opsene povlastice izdao i pizanskim trgovcima. Za Aleksijeve vladavine uvedeni
su brojni novi, stvarni i poasni naslovi u dravnom vojnom i inovnikom aparatu te je dolo do njihove inflacije.
Istovremeno je opadalo tematsko ureenje, a opseg i znaaj tema znaajno su se smanjili. Aleksijevu unutarnju politiku
odreivali su vojna pitanja i financijska kriza. Car je zvaninim odredbama konano priznao da je bizantski zlatnik
(nomizma) izgubio dvije treine izvorne vrijednosti. Porezne obveze stanovnitva istovremeno su se za polovicu realno
poveale. Poloaj poreznih obveznika se zbog svih navedenih razloga znatno pogorao. Tome treba pridodati rairene i
esto teke zloporabe skupljaa i zakupaca poreza. Brojne su i goleme bile i obveze davanja dravi u naturi i radu,
zalaznine i drugo. Osobito je teak teret bio uzdravanje vojske, po tipu plaenike i sastavljene od brojnih razliitih
narodnosti. Postupno je na znaaju sve vie dobijala feudalna vojska pod vodstvom pojedinih pronijara, dok je tematska
stratiotska vojska gubila na vanosti. Ovakve e razvojne tendencije ostati znaajke Carstva sve do njegove propasti.
No, pronija nije bila privatno vlasnitvo. Vlasnik pronije bila je drava. Pronijar je uivao doivotni posjed s
obraivaima zemlje-paricima, pod uvjetom vjernoga vrenja vojne slube. Ubrzala se i produbila feudalizacija Bizanta.
I u ovo doba nastavljeno je poveano dodjeljivanje takozvanih haristikija, davanje manastira i manastirskih posjeda na
upravu svjetovnjacima, to je dodjeljivao osobno car, izazivajui ogorenje u dijelu crkvenih krugova. Ono je poveano
i carevom zapljenom crkvenih vrijednosti 1082. za financiranje rata s Normanima to je ponovljeno, unato carevu
obeanju, i nekoliko godina poslije. Car je ipak bio preteito dobro prihvaen u crkvenim krugovima, unato navedenim
problemima, jer se odluno borio protiv bogumilskoga krivovjerja koje se tada rairilo Carstvom, posebice na Balkanu.
Bogumilskog vou Bazilija, i njegove sljedbenike, dao je spaliti na lomai. Filozofa i mislioca Ivana Itala izopio je iz
Crkve i smijenio ga sa svih poloaja. Autoritet carske vlasti je, sve u svemu, za Aleksija znatno porastao, ali je stvoren
novi feudalni, a ne vie centralistiki poredak kao za makedonske dinastije. Spomenute injenice treba uvaavati kada
se raspravlja o uzrocima brzoga sloma Bizanta nakon nestanka dinastije Komnena. Feudalizaciju su zasigurno ubrzali i
dodiri sa Zapadom. Odnosi vazaliteta kriarskih voa prema caru donijeli su u carstvo i nova dravnopravna shvaanja.
U kasnome Bizantu, vazalski odnosi postali su vana sastavnica drutvenoga poretka.
Cara Aleksija naslijedio je sin Ivan II Komnen, prema ocjeni suvremenika najvei od Komnena. Nastavio je odluno
provoditi oevu politiku. Glavno vanjsko pitanje za njegove vladavine bila je borba s Antiohijskom kneevinom pod
vlau Normana. Car je neuspjeno pokuavao ograniiti povlastice mletakih trgovaca u Carstvu te im je konano
morao novim ugovorom (1126) potvrditi iste. Ivan je teko porazio Peenege u Trakiji 1122. godine, ime je njihova
opasnost po Carstvo zauvijek suzbijena. Zatim je pokorio i Srbe te rakoga velikoga upana prisilio na priznavanje
vrhovne bizantske vlasti. Zbog Srba i dinastikih veza Komnena i Arpadovia, pri emu se Ivan poeo upletati u
ugarska unutarnja pitanja, dolo je i do sukoba s ugarsko-hrvatskim kraljem Stjepanom II (1114-1131). Ugri su na
poetku zauzeli Branievo, ali su ih Bizantinci ubrzo odatle istjerali. Nakon uspjeha na Balkanu, Ivan II se oko 1130.
okrenuo Istoku. Godine 1135. ovladao je dotadanjim Melitinskim emiratom, da bi 1137. pokorio kneevinu Malu
Armeniju u Kilikiji, ime je stvorio uvjete za napad na Antiohijsku kneevinu. Ve iste godine Antiohija je pala, a
tamonji normanski vladar Rajmund od Poitiersa poloio je caru vazalnu prisegu.
186

Zbog krunidbe Rogera II za sicilskoga normanskoga kralja, na Boi 1130, Bizant se osjetio podjednako ugroen kao i
Njemako Carstvo. Stoga je izmeu dva carstva dolo do politikoga zbliavanja, a protunormanskom savezu
prikljuila se i Piza. Osiguravi se tim savezom na Zapadu, Ivan se mogao ponovo okrenuti Antiohiji, s obzirom da je
1142. antiohijski knez, potaknut lokalnim katolikim sveenstvom, raskinuo preuzete obveze prema caru. Ivan je
planirao pohod na Antiohiju koji se, prema nekim podacima, trebao nastaviti i na Palestinu, ali je stradao u lovu (1143),
ostavivi iza sebe ojaano Carstvo, kako na Balkanu tako i u Maloj Aziji.
S obzirom da su Ivanovi stariji sinovi umrli jo za njegova ivota, naslijedio ga je etvrti, najmlai sin Emanuel. Taj
veliki vladar ujedinio je u sebi viteke ideale zapadnoga tipa s bizantskom zamisli univerzalnoga carstva i sa strau za
teolokim raspravama. Dvaput se enio, oba puta zapadnjakinjama, to je dodatno pridonijelo jaanju zapadnih utjecaja
na dvoru i u dravi openito. Uvedeni su do tada nepoznati obiaji, primjerice viteki turniri, a mnogi stranci-zapadnjaci
zauzimali su visoke poloaje u Carstvu, esto uz nemalo nezadovoljstvo domaih ljudi. Za razliku od oca koji je bio
preteito zaokupljen zbivanjima na Istoku, Emanuel se okrenuo put Zapada, upustivi se u borbu za mo na
Sredozemlju s drugim sredozemnim silama. U toj borbi ponovo je snano istaknuo bizantske univerzalistike pretenzije,
meutim, za razliku od oca, pokuao ih je i provesti u djelo, ne vodei rauna o stvarnim mogunostima.
Emanuel se oenio roakinjom cara Konrada III i elio je uvrstiti savez s Njemakim Carstvom protiv sicilskih
Normana. No, sve mu je planove poremetio Drugi kriarski rat koji nikako nije odgovarao bizantskim interesima, a u
njemu je Konrad III aktivno sudjelovao. Prolazak kriarske vojske kroz Bizant, praen ve uobiajenim potekoama i
izgredima, dodatno je poremetio odnose dvaju careva. Jo loiji bili su Emanuelovi odnosi s francuskim kraljem Lujem
VII, drugim nosiocem pohoda, koji je bio otvoreni saveznik Normana. Kao i njegovi prethodnici, Emanuel je nastojao
kriare to prije otpremiti to dalje u Malu Aziju, obvezati ih na vazalnu prisegu i na povrat svega osvojenog Bizantu.
Kriari su loe proli u tome ratu, o emu smo ranije ve govorili, a bizantsku zauzetost s njima iskoristili su Normani s
juga Italije te su 1147. osvojili tada bogate grke gradove Korint, Tebu i otok Krf. Odnosi Bizanta i Njemake
popravljaju se od trenutka kada se poraeni Konrad III 1147. vraao preko Carigrada kui. Tada su Bizantinci, Nijemci i
Mleani sklopili protunormanski savez koji je prve rezultate poluio 1149. preotimanjem Krfa iz ruku Normana. Ovi su
odgovorili potporom Konradovim protivnicima u Njemakoj i Italiji, ali i Ugrima i Srbima u protubizantskom stavu.
Godine 1149. pobunila se protiv Bizanta Raka, a zatim je uslijedio niz ugarsko-bizantskih ratova. itava se Europa
podijelila na dva velika tabora u jednom su bili Bizant, Njemaka i Mleci, a u drugom Normani, gvelfi, Francuska,
Ugarska i Raka, a pritajeno i papinstvo. Obje strane traile su saveznike sve do Rusije i Engleske.
S Konradovim nasljednikom Fridrikom I. Barbarossom (od 1152) car Emanuel nije mogao nai zajedniki jezik, zbog
obostrano iskljuivih univerzalistikih pretenzija. Interesi su im se poglavito sukobljavali u Italiji. No Emanuel je uspio
uvrstiti svoj poloaj na Balkanu. Istovremeno, umrli su Roger II na Siciliji te Juraj Dolgoruki u Rusiji, obojica
neprijatelji Bizanta. Sve je to ohrabrilo Emanuela da poduzme veliku ofenzivu na Italiju kojom se krenulo 1155. iz
Ankone. Ubrzo je cijelo obalno podruje, odatle do Taranta, palo u bizantske ruke. No, nesrazmjer planova o obnovi
univerzalnoga carstva i stvarnosti bio je velik jo u Justinijanovo doba, a sada su takvi pokuaji unaprijed bili osueni
na propast. Sredstva za ostvarenje carevih ciljeva bila su daleko slabija negoli u 6. stoljeu, a otpori izvana daleko
snaniji. Sve sile zainteresirane za Italiju odmah su se ujedinile protiv Emanuela. Godine 1156. Normani su kod
187

Brindisija teko porazili bizantsku vojsku, ime je u zaetku sprijeena uspostava nove bizantske vlasti u Italiji. Primirje
s Normanima, uz papino posredovanje, sklopljeno je 1158, a bizantska se vojska morala povui iz Italije, ime su
praktiki uniteni snovi o obnovi univerzalnoga carstva.
Na Istoku je car Emanuel imao mnogo vie uspjeha. Dovrio je pokoravanje Male Armenije, a podloila mu se i
normanska Antiohijska kneevina. ak se i jeruzalemski kralj stavio pod Emanuelovu zatitu. Prema ugarsko-
hrvatskom kraljevstvu kojega je, izgleda, elio u potpunosti pokoriti, car je nastupio vrlo agresivno. Nakon rata, mirom
iz 1164, ugarski je prijestolonasljednik Bela poslan u Carigrad pod carevu kontrolu. Meutim, ubrzo je izbio novi rat na
kraju kojega su, 1167. godine, Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Srijem kratkotrajno potpali pod bizantsku vlast. Princ Bela,
nazvan u Carigradu Aleksije, oenio je carevu ker i Emanuel ga je pripremao za univerzalnoga nasljednika Bizanta i
Ugarske, meutim je otpor takvoj zamisli bio vrlo snaan u obje zemlje. No, Bela je ipak uspio 1172. zasjesti na
ugarsko-hrvatsko prijestolje. Srbi su se tih godina uestalo bunili protiv vrhovne bizantske vlasti, ali je 1172, nakon
Belina preuzimanja vlasti u Ugarskoj, raki veliki upan Stefan Nemanja odustao od otpora i priznao bizantsku vrhovnu
vlast.
Zbog svih navedenih zbivanja bitno su se pokvarili nekada odlini odnosi Bizanta i Mletaka. Emanuel je 1169. i 1170.
izdao povlastice i genovekim te pizanskim trgovcima. Mleani su teko mogli prijei i preko careva zauzimanja
Dalmacije. Sukob je dostigao vrhunac 1171, kada su svi mletaki trgovci u Carstvu uhieni, a brodovi im zaplijenjeni.
Mletaka je flota odgovorila okupacijom otoka Lezba i Hija. Meusobni su odnosi tada prekinuti u sljedeih desetak
godina. Bizant je bivao sve osamljeniji na meunarodnoj pozornici. U osvojenim zemljama otpor prema novoj vlasti bio
je jak, a pregovori o crkvenoj uniji Rima i Carigrada razbijali su se o zid obostrane mrnje i iskljuivosti. S druge
strane, ikonijski sultan Kilid Arslan iskoristio je carevu zauzetost na Zapadu te je 1175. napao Bizant. Emanuel mu je
krenuo ususret sa svojom vojskom, ali je 1176. doivio kod Miriokefalona straan poraz; sam ga je usporedio s onim
kod Manzikerta stoljee prije. Tako je pred kraj Emanuelove vladavine Bizant na svim bojinicama doao u teak
poloaj i sva je agresivnost i sve imperijalne tenje su nestali pred surovom stvarnou.
Velike i teke bile su i unutarnje posljedice izazvane prenaprezanjem Carstva na svim stranama. rtve koje je takva
politika zahtijevala Bizant nije mogao podnijeti ni u gospodarskom, ni u vojnom smislu. Ve je neto ranije Ivan II
pokuavao naseljavanjem ratnih zarobljenika u Maloj Aziji (i drugdje) obnoviti stratiotski sustav, a Emanuel je nastavio
s istim pokuajima. Uzelo je maha i dodjeljivanje pronija, ponekad ak i strancima, uz obvezu vojne slube caru. Car je,
pak, suoen sa starim suparnitvom crkvenih i svjetovnih veleposjednika, odluno stao na stranu velikaa a posebice
pronijara. Mnogo je jo bilo i plaenike vojske, za ije su izdravanje trokovi bili vei nego ikada ranije. Vojniko je
zanimanje postalo najunosnije i tko god je mogao pokuao je postati dijelom vojske, vladajuega sloja u dravi ijim se
interesima sve rtvovalo i podreivalo. Radno stanovnitvo bilo je veinom u tekom stanju, rasli su porezi, kao i
zloporabe skupljaa poreza. Produbio se proces feudalizacije, a nerijetki su bili i sluajevi odlaenja iz sela u grad za
sluge i robove u gospodskim kuama. Varljivi sjaj Bizanta Emanuelova doba ubrzano je odvodio Carstvo u propast.
Car Emanuel Komnen preminuo je 24. rujna 1180. Naslijedio ga je dvanaestogodinji sin Aleksije II, a udovica i majka
Marija preuzela je regentstvo. No, stvarnu vlast uzeo je u ruke cariin ljubimac, Emanuelov neak takoer po imenu
Aleksije Komnen. Kako on nije bio osobito omiljen u narodu, a carica jo manje zbog svoga zapadnog podrijetla,
188

protuzapadni osjeaji u Bizantu dodatno su se razbuktali. Osobito su se usmjerili prema zapadnim plaenicima koji su
tvorili jezgru carskih postrojbi te prema talijanskim trgovcima. Sve jaa oporba regentstvu jedinog je vou mogla
pronai u Emanuelovu bratiu Androniku Komnenu, tada upravitelju jedne oblasti na Crnom moru. Ve od ranije
poznat kao hrabar i odvaan, britka jezika i maa, ali i beskrajno ambiciozan i tat, bio je s podozrenjem motren ve za
vladavine cara Emanuela te je velik dio vremena proveo u svojevrsnom izbjeglitvu u Rusiji i kod muslimanskih
vladara. Sukob Andronika i Emanuela bio je osobne naravi, zatim, naravno, i tipina borba za vlast, ali i neslaganje
politikih koncepcija. Andronik je bio veliki protivnik Latina i feudalnoga plemstva, za razliku od cara i carice koji su
se upravo oslanjali na te drutvene slojeve.
Godine 1182. Andronik je s pristaama krenuo na Carigrad. Najprije je zauzeo Halkedon, a zatim je u Carigradu dolo
do prevrata: Emanuelov roak Aleksije je oslijepljen i zatamnien, a svjetina je izvrila veliki pokolj i pljaku nad svim
Latinima koje su zatekli u gradu. Praen oduevljenim mnotvom, Andronik je u svibnju 1182. pobjedonosno umarirao
u grad. Najprije je, toboe titei djeaka Aleksija II, prisilio nesretnika potpisati smrtnu presudu vlastitoj majci Mariji,
da bi mu se u rujnu 1183. nametnuo za suvladara. Ve u studenom iste godine Andronik je dao zadaviti mladoga cara, a
sebi je uzeo za enu njegovu udovicu Agnezu-Anu, ker Luja VII.
Glavna politika smjernica njegove kratkotrajne vladavine bila je obraun s plemstvom i dokidanje njegove prevlasti u
carstvu. Pri tome se sluio najbrutalnijim sredstvima i metodama, ime su se njegova vladavina i, u naelu, tono
uoavanje glavnih drutvenih problema izrodili u strahovladu i vladavinu terora. Andronik je ustrojio sposoban i
nepotkupljiv inovniki aparat, a svaku naznaku korupcije drakonski je kanjavao. Tako je nestalo i zloporaba pri
skupljanju poreza. Jednako otrim mjerama suzbio je i barbarski obiaj pljakanja potopljenih brodova. Naravno,
plemstvo nije mirno sjedilo i pasivno ekalo na svoje unitenje. Odmah su zaredale zavjere i ustanci protiv cara, na to
su slijedile jo vee i tee represalije. Spirala nasilja tako se stalno poveavala i Bizant se naao u stanju neprekidnog
graanskoga rata. No, kota povijesti nije se mogao vratiti unatrag, jer su o plemstvu, za razliku od prijanjih stoljea,
sada ovisile i drava i vojska. Mjere protiv korupcije dale su dobre rezultate, ali su antagonizmi koji su carevom
politikom izazvani iznutra, kao i bijes Zapada prema Bizantu, na dulji rok bili katastrofalni za sam opstanak drave.
Carstvo je naglo slabilo, to se ve vidjelo i na bojnom polju, gdje je trpjelo poraz za porazom.
Ve 1181. ugarsko-hrvatski kralj Bela III Bizantu je oduzeo Hrvatsku, Dalmaciju i Srijem. Ugri su, u saveznitvu sa
Srbima Stefana Nemanje, 1183. opustoili Beograd, Branievo, Ni i Serdiku (Sofiju). Stefan Nemanja svoju je dravu
osamostalio u odnosu prema Bizantu i teritorijalno se proirio na raun Carstva prema istoku i jugu. U Maloj Aziji
zaredali su protucarski ustanci, a Izak Komnen se na Cipru ak proglasio samostalnim vladarem i kovao vlastiti novac.
Sa zapada su 1185. udarili Normani koji su osvojili Dra, Krf, Kefaloniju i Zakint, da bi konano, s kopna i mora,
opsjeli te 24. kolovoza iste godine zauzeli Solun, drugi grad Carstva. Uslijedili su veliki pokolj i pljaka, svojevrsna
osveta za carigradska dogaanja 1171. i 1182. godine. Glavnina normanske vojske zatim je krenula put Carigrada. U
tako nastaloj situaciji prijestolnicom je zavladala panika, a car se i dalje bavio krvavim obraunima s protivnicima. Na
to ga je 12. rujna iste godine pobjenjela gradska svjetina izvukla iz dvora na ulicu i rastrgnula na komade. Njegovom
smru nestalo je dinastije Komnena.

189

32. Reformski pokret u Crkvi u 12. stoljeu
Vjerska gorljivost 11. stoljea potrajala je i sljedeih stotinu godina te predstavlja jedno od temeljnih oblijeja tog
povijesnog razdoblja. Papinstvo je u jaanju vlastite upravne uloge unutar Crkve imalo veliku pomo redovnitva, ija
je uloga bila presudna i u jaanju puke pobonosti. U tom se razdoblju znatno poveao broj redovnica i redovnika te su
osnovani brojni novi redovi. Jaanje redovnitva potaknuto je istim promjenama u osjeajnosti i mentalitetu
srednjovjekovnih ljudi koje su dovele i do kriarskih ratova. Osim toga, odlazak u samostan za mnoge je vjerski
gorljive pojedince znaio prikladniju i prihvatljiviju alternativu odlasku na Istok, posebice nakon prvih kriarskih
neuspjeha. Klinijevski redovnici zadrali su veliki utjecaj iz 11. stoljea. Njihovu organizacijsku shemu, centralizaciju
pod jednim glavarem reda, slijedili su i mnogi novi redovi, jaajui time unutarnju stegu te poveavajui vlastiti utjecaj.
Sada su se i benediktinski samostani poeli okupljati u kongregacije. No izvorna benediktinska pravila, iju su
dosljednu primjenu traili klinijevci, bila su razmjerno liberalna te su vodstva novih redova traila u duhu sve veeg
asketizma i strogosti, veu stegu i osobno rtvovanje redovnika za stvar prave vjere.
Pokret za to vei asketizam zapoet je tijekom 11. stoljea u Italiji osnivanjem reda kamaldoleza, iji su redovnici
ivjeli pustinjaki. Posebice se strogou isticao red kartuzijanaca, osnovan u Francuskoj, krajem 11. stoljea, u
planinskom podruju kraj Grenoblea. Kartuzijanci su, primjerice, smjeli govoriti samo u krajnjoj nudi. Moda ba
zbog takve strogosti, pogodivi duh vremena, pridobili su mnoge nove lanove oba spola i u Engleskoj, vicarskoj i u
Italiji. Vjerojatno su najutjecajniji od novih redova bili cisterciti. Ubrzo su postali glavni takmaci klinijevaca, od kojih
su tijekom 12. stoljea postupno preuzimali prvenstvo meu redovnitvom. Nadmaili su ih unutarnjom stegom,
strogou pravila, organizacijom te jednoobraznou vjerskih praksi u cijelom redu.
Utemeljitelj, tj. reformator koji na temelju Benediktove regule organizira novi red cistercita iz 12. stoljea, Bernard iz
Clairvauxa (1090-1153), najbolji je primjer moi koju su reformirani redovnici uivali tijekom 12. stoljea. Mnogi ga
autori smatraju stvarnim poglavarem Crkve izmeu 1125. i 1153. godine. Osobno je rijeio, primjerice, raskol u
papinstvu 1130, zatim je pomirio cara Lotara i Hohenstaufovce, pospjeio zavretak unutarnjih sukoba u vie njemakih
i talijanskih gradova itd. Bio je i glavni poticatelj i organizator Drugoga kriarskog rata. Prvi je zapazio novu opasnost
za katolianstvo od krivovjerja (hereza) koja su stizala s Istoka. Bernard je osobno zasluan i za postupnu promjenu u
katolikoj pobonosti tijekom 12. stoljea. Dotad sveprisutan motiv Stranog Suda i Krista kao suca, postupno se
zamjenjuje svijeu o Kristu kao ovjeku i jaa kult Blaene Djevice Marije. Bernard je nametnuo cistercitima izolaciju
od svijeta, samostani su podizani na prostorima daleko od ljudi, bez kola koje bi privlaile svjetovnjake. Redovnici su
sami kuhali i proizvodili sve potrebno za ivot. Nisu smjeli ukraavati svoje crkve. Unato velikoj strogosti i
raznovrsnim ogranienjima broj cistercita je ubrzano i stalno rastao. Na tisue ljudi iz raznih drutvenih slojeva
prikljuivalo se cistercitima, tako da je krajem 13. stoljea samo mukih samostana bilo ve vie od 700. Budui da su
samostane redovito podizali na pustim ili zaputenim podrujima, vremenom su cisterciti postali znalci isuivanja
movara i raiavanja terena, posebice na sjeveru Europe. U Engleskoj su postali istaknuti uzgajivai ovaca i
najznaajniji trgovci vunom. Za razliku od ranosrednjovjekovnih redovnika koji su na svojim posjedima zapoljavali
brojnu ovisnu radnu snagu, cisterciti su vlastite posjede davali u gospodarski isplativiji zakup, osiguravi stalne prihode
s puno manje rizika. Ovakvu praksu ubrzo su poeli oponaati i svjetovni zemljoposjednici, posebice u Francuskoj i
190

Engleskoj. Cisterciti su u pravom smislu rijei bili prvaci napredne poljoprivrede na Zapadu u 12. stoljeu. Tako su se
postupno znaajno obogatili na tetu redovnike stege te u 13. stoljeu vie nisu imali osnovice predbacivati
klinijevcima i drugim redovima nedostatak iste.
Reformski pokret meu redovnitvom utjecao je i na neke druge grupacije unutar sveenstva. Poseban problem za
Crkvu predstavljali su katedralni slubenici kanonici, vrlo bogat i utjecajan sloj. Za vlastito uzdravanje kanonici su
uivali dio posjeda biskupije zvan prebenda. Nju su praktiki drali poput privatnog posjeda i jasno pokazivali tenju
prerastanja u feudalno plemstvo. Kanonici su esto ivjeli vrlo svjetovno, bili oenjeni i sl., a za vjerske dunosti
postavljali bi zamjenike vikare. Stoga su biskupi, iji su gotovo prirodni takmaci najee bili kanonici, pokuavali
sve ee na kanonika mjesta postavljati redovnike ili kanonicima nametati odreena redovnika pravila. U tu svrhu
stvoreni su i neki potpuno novi redovi, poput premonstratenzijanaca (ili norbertinaca, prema osnivau Nijemcu
Norbertu). Od 1120. ovaj red je ubrzano rastao i razvijao se, organiziran u dvostruke samostane u kojima je polovica
prostora bila rezervirana za redovnice, a druga polovica za redovnike. Red je postao najznaajniji meu kanonicima koji
su slijedili redovnika pravila. Reformirane kanonike odlikovala je manja strogost u usporedbi s klasinim redovnicima.
Mnogi od njih bavili su se pastoralnim radom po upama ili karitativnom djelatnou, a znaajan dio bio je vrlo aktivan
meu graanstvom.
Posebnu grupu novih redova unutar Crkve predstavljali su takozvani viteki redovi, nastali u sklopu kriarskih ratova,
koji su spajali redovniku stegu s dunou borbe protiv nevjernika. Bio je to ponajprije viteki red templara
(hramovnika, bojaka), iji su osnivai bili osmorica francuskih vitezova. Oni su stvorili udrugu za zatitu hodoasnika
na putu prema svetim mjestima, preuzevi redovnike zavjete siromatva, poslunosti i duhovne istoe. Od
jeruzalemskog kralja dobili su sjedite u dijelu palae nedaleko nekadanjeg Salomonova hrama, prema kojem su i
dobili naziv. Crkveni koncil u Troyesu 1128. potvrdio je pravila novoga reda. Meu templarima postojali su sveenici,
vitezovi plemenita roda i pomonici iz redova slobodnjaka. Red se naglo razvio nakon 1128, stekavi utvrde po Svetoj
zemlji i bezbroj posjeda diljem Palestine i Europe kao osnovicu svoje djelatnosti. Vladari i pape dali su im povlastice
koje su ih izuzimale od bilo kakvih svjetovnih ili crkvenih jurisdikcija. Dobro organizirani i disciplinirani, mnogo su
uinili za stvar katolianstva na Istoku, ali su jeruzalemskom kralju predstavljali i trajan problem zbog nepriznavanja
njegove nadlenosti nad svojim redom. Ubrzo su se templari poeli baviti gospodarskom djelatnou, poglavito
bankarstvom. Najvee prihode stjecali su u Europi, a najvie trokova imali su na Bliskom istoku. U bankarstvu su se
izuzetno izvjetili te su tijekom 13. stoljea postali glavni bankari i blagajnici francuskih kraljeva. Kako su se sve vie
bogatili i sve ee premjetali u Europu, poeli su gubiti veliki ugled koji su u poetku uivali u irim slojevima.
Najvei takmaci templara bili su vitezovi ivanovci (hospitalci, danas malteki vitezovi). Jezgra ovoga reda bila je mala
grupa ljudi koja je drala hospital sv. Ivana u Jeruzalemu, namijenjen za bolesne hodoasnike. Oponaajui templare, i
oni su na sebe preuzeli redovnike zavjete. Poput templara i oni su postali financijski moni te su se od poetka s njima
sukobljavali oko premoi u Jeruzalemskom Kraljevstvu, to je tijekom 12. stoljea stalno iznutra slabilo kriarsku
dravu. Iako su se manje bavili gospodarstvom i financijama nego templari i stoga bili donekle popularniji, i ivanovci
su tijekom 13. stoljea sve ee bili izloeni estokoj kritici.
191

Ostali viteki redovi, uglavnom nastali oponaanjem ta dva najjaa, nisu nikada prerasli lokalni znaaj. Teutonski red
(Njemaki viteki red) nastao je nakon Treega kriarskog rata takoer u Svetoj zemlji, ali je vrlo brzo sredite
djelatnosti premjestio u Europu. Vremenom je postao predvodnik njemake kolonizacije na Istok Europe, postupno
otimajui teritorije neprijateljskim Slavenima i Prusima. Sredite djelatnosti toga reda postalo je i do kraja ostalo ire
baltiko podruje. Razni panjolski viteki redovi djelovali su kod kue, vodei vjerske ratove protiv lokalnih Maura.
Novi viteki i ostali redovi mnogo su vie nego ranosrednjovjekovni benediktinci vrednovali djelatnost meu
svjetovnjacima. Takve su znaajke imali jo neki od novih redova nastali krajem 12. stoljea, primjerice trinitarci koji
su otkupljivali zarobljenike od muslimana. Na prelasku 12. u 13. stoljee papinstvo se zabrinulo zbog inflacije novih
redova i njihove suvie uske specijalizacije. Stoga je etvrti lateranski koncil 1215. pokuao zabraniti osnivanje novih
redova, ali bez uspjeha.
Rast redovnitva u 12. stoljeu bio je u isto vrijeme posljedica vjerske obnove kao i temelj njezinog daljnjeg jaanja.
No, iako u sutini vjerski pokret, on je imao i vanu praktinu dimenziju. Redovnici su znatno olakavali provedbu
papinskih reformskih mjera vlastitim utjecajem na javno mnijenje. Pape su sve uspjenije oblikovali i nadzirali
unutarnju upravu nad Crkvom. Sve je vanija uloga papinske kurije kao vrhovne sudske instance. Papin utjecaj na izbor
visokih crkvenih dunosnika bivao je postupno sve vei, kao i mogunost kanjavanja neposlunih prelata. Visoki kler
postajao je sve neovisniji u odnosu prema svjetovnim vladarima, koji su morali sve vie priznavati papin vrhovni
autoritet kada se radilo o moralnim pitanjima. U svemu tome papa je uivao veliku pomo redovnitva, nagradivi ih
zauzvrat velikim povlasticama i izuzeima od mnogih jurisdikcija. Stalno je rastao broj samostana sudski podlonih
jedino i izravno papi. Sve vei presti i brojne javne dunosti koje su obavljali redovnici doveli su do velikog priljeva
darovanih posjeda i pokretnina samostanima tijekom 12. stoljea. Njihovi glavari bili su sve vie zaokupljeni upravnim
i politikim dunostima.
Mnogi su svjetovnjaci, optereeni raznim problemima u svakodnevnom ivotu, stupali meu redovnike kako bi ivjeli
udobnije i uz znatno manje odgovornosti. Znaajan dio takvih redovnika zapao je u jedan od sedam smrtnih grijeha (lat.
accidia) osjeaj ispraznosti, besmislenosti i beskorisnosti ivota to je kod mnogih rezultiralo lijenou i nebrigom
za redovnike dunosti, a u krajnjim sluajevima i samoubojstvima. Neki su redovnici pod raznim izlikama odlazili
lutati i nikada se vie ne bi vraali u matini samostan, to je sablanjavalo onovremene moraliste. Unato svim
nedostacima, redovniki ideal je u 12. stoljeu jo uvijek bio snaan i privlaan te visoko cijenjen u irim slojevima.
Nova knjievnost na narodnim jezicima bila je prepuna hvale kada se govorilo o redovnikim vrlinama. U pukom
pjesnitvu biljee se primjeri tovanja vrlina poniznosti i isposnitva kao tipinih svetakih znaajki, to dovoljno jasno
govori o dubokom dojmu kojeg su na srednjovjekovna drutva ostavljali crkveni reformatori i redovnitvo tijekom 12.
stoljea.

33. Uspon Europe renesansa 12. stoljea
Osim politike i gospodarske obnove pod crkvenom kontrolom i stegom, 12. stoljee dalo je i velika djela umjetnosti i
znanosti, stvorivi brojne kulturne obrasce koje i dananja Europa slijedi; to je doba ponovnog raanja europske
civilizacije. Obiljeeno je remek-djelima knjievnosti na narodnim jezicima Europe, vrhuncem romanike i poecima
192

gotike u likovnoj umjetnosti, obnovom prouavanja prava, prihvaanjem znanstvenih dostignua istonih naroda te
pojavom prvih sveuilita. Mnoga postignua toga vremena lee i danas u temeljima zapadnih drutava. U mnogo
vidova renesansa 12. stoljea bila je izvornija, potpunija i utjecajnija od znatno poznatije renesanse 15. i 16. stoljea.
U 12. stoljeu uglavnom su ve bili poznati klasini autori koje i danas znamo, a njihova su djela itana i prouavana u
onovremenim crkvenim kolama. Sredita klasinih studija bili su Orleans i Chartres u Francuskoj. No veina autora 12.
stoljea nije pisala klasinim stilom, ve je koristila klasini latinski za usavravanje vlastitih znanja i vjetina. Dobar
primjer takvoga pristupa poznati je filozof, znanstvenik i povjesniar, ujedno i klerik, Ivan iz Salisburyja (oko 1115-
1180). Ivanov latinski, kao i ostalih njegovih suvremenika, ima srednjovjekovnu sintaksu i rjenik, s obzirom da je
latinski tada jo bio vrlo iv jezik; koristilo ga se u Crkvi, kolama i dravnoj upravi po itavoj Europi. Nova latinska
terminologija bila je ivotna nuda jer klasini latinski nije posjedovao, primjerice, rijei kojima bi oznaavao pojmove
iz kranske teologije, arapske matematike ili sustava feudalnih obveza. Srednjovjekovni latinski bio je suvremenicima
mnogo razumljiviji od klasinoga, naglasak je stavljao na preciznost pojmova, a ne kao ranije na stil, ime je postao
znatno pogodniji za uporabu u znanosti i upravi, ali je imao slabije umjetnike i izraajne kvalitete.
Od pjesnitva iz 12. stoljea vrijedi izdvojiti velike crkvene himne i njima nasuprot golijardsko pjesnitvo, pjesme
lutajuih studenata. Obje su krajnosti tipine za 12. stoljee. Golijardi su veinom bili klerici, meutim esto nisu bili
nimalo suzdrani u svom ponaanju. Sastavljali su romantine, ali i lascivne ljubavne pjesme, zatim satirike
politikoga karaktera, kao i prigodne nazdraviarske pjesme. Vjerojatno se veina tih pjesama izvodila uz glazbu.
Svjetovno pjesnitvo bilo je ivotno, izraavalo je puka nadanja i vjerovanja, te je izvrilo veliki utjecaj na knjievnost
na narodnim jezicima. Ozbiljniji tekstovi, poput teolokih, filozofskih, povijesnih, prirodoznanstvenih ili politikih
rasprava, i dalje su se pisali iskljuivo na latinskom. Od ivih europskih narodnih jezika prvi je u knjievnost ve od
poetka 12. stoljea zabiljeen francuski, a do kraja stoljea tome su se pridruili talijanski, panjolski, katalonski i
njemaki. Knjievnost na narodnom jeziku pisana je poglavito za zabavu bogatijih drutvenih slojeva, plemstva i
graanstva. Francuski jezik je u knjievnosti ostvario prvenstvo te su u drugim zemljama radovi francuskih autora
prevoeni ili oponaani. Popularan anr predstavljale su takozvane chansons de geste, duge epske pjesme koje su
opisivale ivote legendarnih junaka, hvalei poeljne vrline s motrita srednjovjekovnih ljudi poput hrabrosti,
pravinosti, odanosti, velikodunosti, borbe protiv nevjernika itd. U njima nema mjesta za ene i romantinu ljubav.
Vrlo su dragocjen izraz mentalnoga ustroja onovremenog ratnikog sloja. Najstarija i najvea meu njima slavna je
Pjesma o Rolandu (Chanson de Roland). Ovakve pjesme dananjem itatelju u mnogo sluajeva djeluju grubo ili ak
brutalno. Vremenom su se postupno razvile u anr avanturistikog romana (roman d' aventure) koji e u knjievnosti
ostati prisutan i biti uvjerljivo najpopularniji sve do duboko u 18. stoljee.
Iako kod suvremenika nisu uivali veu popularnost, neke od pjesama nastalih ili preraenih u 12. stoljeu izvrile su
mnogo jai utjecaj na kasnije itatelje, poput pjesme o Tristanu i Izoldi, o Svetome Gralu ili o kralju Arturu i
vitezovima okrugloga stola. Vrlo je zanimljiva i onovremena pojava motiva keltskih legendi u knjievnosti, posebice u
Francuskoj i Engleskoj. U tim pjesmama govorilo se o magijskim inima i romantinoj ljubavi. Lirsko pjesnitvo u 12.
stoljeu bilo je slabo razvijeno na sjeveru, ali na jugu Francuske jedva da je ita drugo i postojalo. Bilo je to veliko doba
junofrancuske, provansalske kulture i njezinih glavnih predstavnika trubadura, iskaza razvijenog i bogatog lokalnog
193

graanskog i plemikog sloja. Rije je o autorima koji su bili i eljeli biti poznati, koji su uveli pjesnika natjecanja,
vodili meusobne prepiske ili kritizirali svoje protivnike. Radilo se znatno vie o izvornom izrazu i obliku sredozemne
kulture i civilizacije, slinijem Italiji i panjolskoj, nego li o nekakvoj francuskoj tradiciji i kulturi. Ljudi s juga
dananje Francuske bili su tada kulturom i obiajima znatno blii Italiji i panjolskoj nego Parizu i sjeveru.
Trubadurske pjesme su prije svega sadravale lirske, ljubavne motive. Slini motivi mogu se nai u arapskoj
knjievnosti te se pretpostavlja da je na provansalsko pjesnitvo znaajno utjecala knjievnost maurske panjolske. Bez
obzira na podrijetlo, trubadursko pjesnitvo izvrilo je veliki utjecaj na europsku knjievnost, kako u Francuskoj, tako i
u Italiji, Njemakoj i drugdje. Provansa je oivjela lirsko pjesnitvo te osmislila nove oblike izraavanja. No, kada je
zlatno stoljee provansalskog trubadurskog pjesnitva minulo, malo je to novoga u europskom pjesnitvu oblikovano
sve do kraja srednjega vijeka.
Znanost 12. stoljea, nasuprot pjesnitvu, nije bila stvaralaka ve obnoviteljska. Glavna zadaa znanstvenika toga doba
bila je prepisivanje arapskih i grkih tekstova koji su sadravali znanja antikoga svijeta, njihovo spaavanje od propasti
i zaborava te upoznavanje Europljana s tom velikom batinom. Nova je bila i zainteresiranost znanstvenika 12. stoljea
za prirodne pojave, za to se interes izgubio ve u kasnoj antici. Meu kolovanim pojedincima javlja se potreba za
razumnim objanjenjem svijeta koji okruuje ljude. Pri tome se bez zazora poelo koristiti literaturu podrijetlom iz
nevjernikih ili raskolnikih zemalja. Veliki broj uenjaka odlazio je tijekom 12. stoljea u maurski dio panjolske kako
bi se upoznao s dostignuima arapske znanosti, a manji broj je odlazio i u Carigrad kako bi prouio grku batinu. Na
normanskom jugu Italije manje je bilo uenjaka, ali su tamonji vladari poticali svoje muslimanske podanike na
znanstveni rad, a kranske na prevoenje i saimanje arapskih knjiga na latinski. Carigrad, Palermo i Toledo bile su tri
"ulazne luke" grke znanstvene batine u srednjovjekovnu Europu. Odatle se novo znanje brzo irilo i ve tijekom 13.
stoljea steklo znaajno mjesto na veini europskih obrazovnih institucija. Meu prevoditeljima isticao se i na Herman
Dalmatin (1110-1154). Roen u Istri, napisao je dvadesetak izvornih tekstova i prijevoda te time dao znaajan doprinos
filozofiji i prirodnim znanostima. Suvereno je vladao latinskim, grkim i arapskim. S arapskoga je na latinski preveo
mnoga znaajna djela. Radio je i na prijevodu Kurana. Njegovi prijevodi s arapskoga predstavljaju nezaobilaznu
sastavnicu takozvanoga "Toledskoga korpusa" tekstova o islamu.
Prevoditelji grke i arapske znanstvene i filozofske literature imali su vrlo teak zadatak, bez rjenika, gramatika i
drugih prirunika, teko ovladavajui posebice arapskim jezikom. Problem je esto bilo nepostojanje odgovarajuih
pojmova u latinskom kojima bi se primjereno prevelo pojmove s arapskoga. No, prijevodi su, iako esto s brojnim
pogrekama, veinom bili uspjeni te su pogaali glavni smisao teksta. Greke u prijevodima postupno su, u dolazeim
stoljeima, ispravljali europski znanstvenici. Iako su prevoditelji ulagali mnogo energije u posao, problem je bio i u
loem odabiru tekstova koje se prevodilo. esto se previe energije ulagalo u manje vrijednu literaturu, dok su neka
krupna djela ostajala izvan arita pozornosti. Unato potekoama, do sredine 13. stoljea veina najvanijih
znanstvenih i filozofskih djela bila je ve s grkoga i arapskoga uspjeno prevedena na latinski. Tadanji prevoditelji
puno su vremena i truda uloili u prijevode astrolokih i alkemiarskih djela. Takvim djelima dananja znanost
osporava znanstvenost, ali su prema shvaanjima uenih ljudi 12. stoljea, o emu je tada postojalo potpuno suglasje,
ona tvorila vaan sastavni dio ukupne znanosti.
194

Iako je u europskoj misli i dalje prevladavao platonizam, prevoditelji su se usredotoili na Aristotelova djela i arapske
tumae tih djela. Stoga ih se kasnije esto optuivalo da su slijepo slijedili veliki autoritet. injenica je da su prvo
morali prevesti i svladati staro znanje kako bi mogli sami stvarati dalje. No, prevlast Aristotelove misli nije bila
posljedica njihova svjesnog izbora, ve injenice da su do 12. stoljea Aristotelovi tekstovi veinom doli sauvani, u
izvorniku ili u prijevodu. Kako je veinu jasnih i primjerenih odgovora na mnoga pitanja bilo mogue pronai jedino
kod Aristotela, ne zauuje to su se mnogi autori na njega pozivali. Pa ipak, Aristotel u to doba nije bio jedini autoritet,
jer se tijekom 12. stoljea prevodilo i brojne druge grke i arapske autore, a Aristotelove se teze nisu uvijek slijepo i
nekritiki prihvaale. Sve do Tome Akvinskog, u drugoj polovici 13. stoljea, bilo je mnogo autora koji su propitivali
Aristotelove postavke, a neki su ih i ozbiljno dovodili u pitanje. Tek od kraja 13. stoljea, od Tomina vremena, Aristotel
je postao najvei autoritet, ali je i tijekom 14. i 15. stoljea bilo protivnika njegove filozofske i znanstvene paradigme.
Unato tome to su se isuvie strogo pridravali literature i tradicije, velika zasluga autora 12. stoljea bila je
oivljavanje znanstvene misli, odnosno postavljanje pitanja i sumnja u postojee istine. Bile su to glavne znaajke i
antike grke misli. U 12. stoljeu postavljaju se ista pitanja kao i u antika vremena, pa je rasla i vjerojatnost da e se
nai novi odgovori. Treba napomenuti kako su i prva velika znanstvena otkria novovjekovnog razdoblja upravo nastala
provjeravanjem hipoteza koje su u Europu donijeli i prvi postavili uenjaci 12. stoljea. Prijevodi s grkoga i arapskoga
igrali su veliku ulogu u nastojanju filozofije i teologije 12. stoljea da se cjelokupno ljudsko iskustvo organizira u
racionalni sustav. Pri tome su kljunu ulogu odigrali prijevodi Aristotelovih filozofskih i logikih rasprava, uglavnom
dovreni do kraja 12. stoljea. Nemjerljiv je bio doprinos arapskog posrednitva i njihovih komentatora u procesu
europskoga usvajanja batine klasine misli. Utjecaj novog znanja na europsku intelektualnu povijest nije bio nita
manji ni manje znaajan od kasnijih otkria poput Newtonovih ili Darwinovih. No Aristotelova misao, sustavnou i
sveobuhvatnou te mogunou primjene logike metode na razliitim podrujima, bila je nadmona slavnim
nasljednicima.
Iako su Aristotelova filozofija i njegov logiki sustav davali mnoga nova orua intelektualnim analizama, njihovi su
dosezi, odnosno mogunost primjene, ipak bili u znaajnoj mjeri ogranieni nauavanjima vjere i njenim temeljnim
istinama. Primjena Aristotelove logike postala je i svojevrsna intelektualna moda vremena, pa se ponekad poela
primjenjivati i na podruja za koja objektivno nije bila prikladna. No u krajnosti se rijetko zalazilo, zbog ve tada
snanog otpora novim idejama. Protutea novoj misli bili su, primjerice, prouavatelji klasike koji nisu prihvaali
preveliko naglaavanje logike, zatim pravnici i lijenici, zaokupljeni svojim strukama, nisu obraali panju
Aristotelovim djelima. I mnoge znanstvenike vie su zanimali stvarni Aristotelovi istraivaki rezultati nego njegova
metoda. Brojni istaknuti predstavnici Crkve, poput Bernarda iz Clairvauxa, bili su sumnjiavi prema preirokoj uporabi
Aristotelove misli u vezi s kranskim naukom, tvrdei da previe logike i filozofije u pitanjima vjere moe lako
otkliznuti prema krivovjerju.
Unato svemu, sredinom 12. stoljea bilo je jasno da su teologija, filozofija i logika postale nova i vana podruja
istraivanja. Privlaile su sve vei broj studenata po Europi, posebice u Francuskoj, gdje su djelovali najbolji strunjaci.
Osoba koja je predstavljala nova strujanja u europskoj misli i postavila temelje obrazovnog sustava kasnijih stoljea
srednjega vijeka bio je logiar, filozof i teolog Petar s (1079-1142), sitnoplemiki sin iz Bretanje. Odluio je napustiti
195

svjetovne dunosti i obiteljsko nasljedstvo te se okrenuti znanosti, filozofiji i teologiji. Privlana snaga i doseg novih
ideala i nove misli najbolje se vidi na Abelardovu primjeru, s obzirom na njegovo relativno skromno podrijetlo i rodnu
regiju koja je, prema razvojnim znaajkama, bitno zaostajala za ostatkom Francuske. Studij je zavrio u Parizu, gdje je
ubrzo postao poznat po polemikom stilu i nastupima kojima je stekao mnoge sljedbenike, ali i estoke osporavatelje,
ak neprijatelje. Oni su ga konano uspjeli istjerati iz Pariza, ali je Abelard postupno stvarao uvjete za povratak. Kada
se uspio vratiti, poeo je oko sebe okupljati daleko najvei broj studenata logike i teologije, izazvavi kod protivnika jo
jau zavist i neprijateljstvo. Tada je, izgleda, poinio kljunu pogreku.
Abelard je zaveo djevojku Heloizu kojoj je bio privatni uitelj. Stoga ju je morao oeniti, ali je pokuao zatajiti brak
tako to je suprugu poslao u samostan. Njezini roaci na to su burno reagirali, unajmivi nasilnike koji su nou upali u
Abelardov stan i kastrirali ga. Osramoeni Abelard sklonio se u pariki samostan Saint Denis, a zatim u Bretanju. No,
nije se mogao prilagoditi samostanskom nainu ivota te je i s redovnicima doao u sukob. Stoga je, iako slubeno
redovnik, ubrzo nastavio svoj osnovni predavaki posao, i to u mjestima to je mogue blie Parizu. Njegove su metode
pouavanja izazvale veliku sumnjiavost znaajnog dijela crkvenih krugova. Iako je vjerovao u crkvena nauavanja,
Abelard je smatrao i da sve vjerske istine moe dokazati razumskim putem. tovie, drao je da uporabom logike moe
doi i do brojnih novih zakljuaka o vjeri. Crkvene krugove posebice je razljutio knjigom o Svetom Trojstvu, gdje je,
prema njihovom shvaanju, previe naglaavao razliitost njegovih triju sastavnica. Znamenita rasprava Sic et non,
vjebenica iz logike, zadala je Abelardu jo vie problema. Glavna neopreznost bila je to je za primjere logikog
rasuivanja mnogo vie koristio vjerska i dogmatska nego svjetovna pitanja. Iako Abelardova namjera nije bila dovesti
u pitanje temeljne vjerske istine, ipak su logike vjebe sa stavovima za i protiv ukljuivale i propitivanja dijela tih
istina. Stoga je kod nekih studenata sve to moglo potaknuti radikalizam i skepticizam, to se, primjerice, u sluaju
Arnolda iz Brescie i dogodilo. Najjai Abelardov kritiar bio je Bernard iz Clairvauxa koji je smatrao da vjera mora biti
zasnovana na mistinom i intuiciji, a ne na razumu. Konano je Abelardova rasprava o Svetom Trojstvu odbaena i
osuena, a njemu je praktiki bilo zabranjeno poduavati. Abelard se sklonio u Cluny gdje je 1142. umro.
injenica da su kasniji teolozi uspjeno primjenjivali Abelardove metode i nisu nikada bili optueni za krivovjerje
dobar je argument za tvrdnju da su njegova nauavanja u osnovi bila pravovjerna. Metodu prikupljanja argumenata
obiju strana (za i protiv) slijedili su svi znaajniji teolozi 12. i 13. stoljea. Posebice se ovakva metoda uvrstila na
kolama i sveuilitima, gdje su se u usmenim raspravama najprije iznosile suprotstavljene teze, zatim ih se
argumentiralo te se konano dolazilo do rjeenja. No, drugi su teolozi u pisanim radovima bili oprezniji od Abelarda.
Uz iznoenje suprotstavljenih teza uvijek su itatelju sugerirali koja je od teza pravilna, odnosno pravovjerna i u skladu
s autoritetima. To je Abelard rijetko inio te je stoga esto i imao problema. Prouavanje logike i teologije naroito se
razvilo u sjevernoj Francuskoj.
U Italiji i na jugu Francuske najjai su bili studiji prava i medicine. Krajem 11. stoljea obnovljen je interes za
prouavanje Justinijanova kodeksa, temelja srednjovjekovnog pisanog prava. Ostaci rimskog prava u obiajnom obliku
nisu vie bili dovoljni za reguliranje sve sloenijih drutvenih i gospodarskih odnosa. Tijekom 12. stoljea, nakon to je
u Bologni 1088. osnovana visoka kola pravnih znanosti, grupa tamonjih vrlo aktivnih profesora prava poela je
detaljno prouavati i komentirati itav Justinijanov kodeks. Posebno znaajan profesor bio je Irnerije, najzasluniji za
196

organiziranje sustavnog prouavanja rimskog prava. Uskoro je prouavanje rimskog prava postalo jedno od
najpopularnijih podruja studija te je do kraja 12. stoljea pravnika, kolovanih u rimskom pravu, ve bilo diljem
Europe, najvie naravno u Italiji i na jugu Francuske. Ponovno otkrie rimskog prava imalo je za srednjovjekovna
drutva uinak mjerljiv s ponovnim otkriem Aristotelove misli. Rimsko pravo jasno je ukazivalo na nesavrenost i
jednostavnost raznih lokalnih obiajnih odredbi. Stoga su se pravni obiaji tijekom 12. i 13. stoljea svugdje u Europi
revidirali sukladno rimskom pravu. U junom dijelu Europe, gdje su pravni studiji i rimska pravna tradicija bili najjai,
rimsko je pravo uskoro potpuno potisnulo obiajno, dok je na sjeveru kontinenta otpor lokalnih obiaja i tradicija bio
znatno snaniji i organiziraniji. Rimsko pravo je, uz sve veu vladarsku mo i razvoj profesionalne uprave, pridonijelo
znaajnom razvoju pravnih institucija tijekom 12. stoljea.
Tijesno povezan s razvojem rimskoga bio je razvoj kanonskog (crkvenog) prava. IZBRISANO Crkveni sudovi
postupno su postajali sve znaajniji i zaposleniji kako je rasla mo papinstva, razvijala se crkvena uprava i Crkva
zadobijala sve vei utjecaj na svjetovnjake. Kanonsko pravo je do tada, iako slino rimskom, patilo od necjelovitosti i
esto od raznih proturjenosti. Rad na usavravanju kanonskoga prava do vrhunca je doveo redovnik Gracijan (umro
oko 1150) u svom djelu Decretum Gratiani (1140), u kojem je kanonsko pravo svedeno na logian sustav. Poput
Irnerija utemeljio je novu znanost, a i njegovi sljedbenici su se okupljali u Bologni. Studij kanonskoga prava ubrzo je
postao vrlo popularan. Osim to je studentima davalo jamstvo budue uspjene crkvene karijere, kanonsko pravo
postalo je vano sredstvo irenja pisanoga prava u dijelove Europe koji su se tvrdoglavo drali vlastitih obiajnopravnih
odredbi. Izvrilo je veliki utjecaj i na svjetovne institucije. Podruje ureivanja ugovornih odnosa kanonsko je pravo
dijelilo sa svjetovnim, dok je glavnu rije imalo u pitanjima braka i nasljeivanja, izvrivi tim putem krupan utjecaj na
pravne sustave i tradicije raznih europskih zemalja i naroda.
Neto je manju vanost u europskim razmjerima imao studij medicine, ali je u sredozemnim zemljama i on privlaio
mnotvo studenata. Krajem 11. stoljea najpoznatija kola lijenitva bila je u Salernu kraj Napulja, poznata po dobrom
poznavanju medicinskih tekstova iz grkoga i rimskog razdoblja, kao i onih arapskih. Sredinom 12. stoljea u Salernu i
vjerojatno u jo nekim sreditima ve je postojao organizirani sustav poduavanja medicine. Znanje koje se prenosilo na
studente bilo je vie knjikoga tipa, teoretsko, a manje praktino. Lijenici su unato tome uivali ugled u javnosti, iako
ne ravan onom pravnika i teologa.
Rast elje za znanjem diljem Europe u 12. stoljeu Crkvi je stvorio nemale probleme. Studenti su lutali Europom od
sveuilita do sveuilita u potrazi za kvalitetnim i zanimljivim predavaima. Mnotvo knjiga sve se bre prevodilo s
grkoga i arapskoga te irilo kontinentom. Uitelji poput Abelarda otvarali su kole slabo povezane s crkvenim
sreditima. Slubeni crkveni krugovi postajali su prema svemu tome sve sumnjiaviji. Sumnjivo je bilo sve: grka
znanost i logika, lutajui studenti koji, iako slubeno klerici, nisu bili podloni nikakvoj stvarnoj vlasti, a ponajvie
poduavatelji. Njih, iako su bili dio klera, isto tako nije bilo lako kontrolirati jer nisu bili ni redovnici ni kanonici. Bilo
je unutar Crkve i radikalnih glasova da sve novo treba suzbiti i zabraniti, ali vrhovi Crkve nisu nikada eljeli ii tako
daleko. Nasuprot tome, napore su usmjerili na stvaranje mehanizama uinkovite kontrole. U tu svrhu odlino su im
posluila novonastajua sveuilita, putem ije se organizacije i hijerarhije moglo kontrolirati nazore studenata i
197

profesora te koritenu literaturu. Iako prva sveuilita nije utemeljila Crkva, kasnije je preuzela u svoje ruke osnivanje
veine novih te je pomou sveuilinih upravnih tijela uspijevala nadzirati obrazovanje i istraivanje.
Prva sveuilita bila su privatne udruge, nastale iz potrebe da profesori i studenti urede meusobne odnose u
obrazovnom procesu. Time se izbjegavala pojava nekvalitetnih pojedinaca u obje grupacije. Osim toga, s obzirom da su
se sveuilita od poetka smjetala u gradove, redovito su se javljali problemi s gradskim vlastima i stanovnitvom,
posebice glede cijena smjetaja i prehrane. Profesori i studenti mogli su, prema potrebi, kao zajednica prijetiti
kolektivnim bojkotom i odseljavanjem kako bi zatitili vlastita prava i sprijeili nametanje previsokih cijena. Danas jo
uvijek nije potpuno jasno koje je najstarije, odnosno koja su najstarija europska sveuilita. Mogue je da je najstarije
bilo ono u ve spomenutom Salernu. Tamo je krajem 12. stoljea ve postojao studij medicine o kojem se, inae, malo
zna. Najpoznatije talijansko sveuilite iz 12. stoljea bilo je bolonjsko, ije je ustrojstvo mnogo bolje poznato. Na
njemu je glavnu ulogu imao studij prava. Dok su studenti sedam slobodnih vjetina veinom bili tinejderi, veina
studenata prava bila je starija i ve su zavrili slobodne vjetine. Meu studentima prava bilo ih je mnogo koji su ve
drali vane poloaje u dravnoj ili crkvenoj upravi te im je studij bio nuan za napredovanje u karijeri. Na bolonjskom
studiju prava profesori su u izvravanju svojih obveza bili pod velikim pritiskom i kontrolom studenata, jer su polaznici
eljeli to prije i uinkovitije zavriti studij. Studenti prava i drugih disciplina u Bologni, a posljedino i profesori,
formirali su udruge za zatitu svojih posebnih interesa. U profesorske udruge nije se moglo ui ako se ispitom pred
povjerenstvom nije dokazalo potpuno vladanje predmetom poduavanja.
Tako su se u Bologni do 1200. oblikovale glavna obiljeja jednog sveuilita (predavanja, ispiti, diplome, dozvola za
poduavanje), to je oznaavalo veliki pomak u odnosu na klasine obrazovne metode, zasnovane poglavito na
pojedinanom poduavanju uenika ili studenta. Sveuilino obrazovanje bilo je jeftinije od antikoga i znatno
demokratinije. Bologna i ostala talijanska sveuilita zadrala su tradicionalno snanu svjetovnu sastavnicu te nad
njima Crkva nikada nije uspjela uspostaviti temeljitu kontrolu kao u ostatku Europe. Sveuilita su se oblikovala kao
zajednica studenata i profesora u kojoj su studenti imali presudnu rije. No, ipak, najveem dijelu Europe model je
postalo pariko sveuilite na kojem su dominirali profesori, a Crkva imala potpunu kontrolu. Prema parikom uzoru
nastala su sveuilita u Oxfordu i Cambridgeu te ostala sveuilita sjeverno od Alpa. U kasnom srednjem vijeku Pariz je
postao sredite obrazovanja u europskim razmjerima, a Francuska je, uz obrazovanje, prednjaila u likovnoj umjetnosti
i knjievnosti.
Pariko sveuilite nastalo je najvjerojatnije postupnim razvojem iz katedralne kole nalik onoj u Chartresu, Orleansu i
ostalim francuskim biskupijskim sreditima. Tijekom 12. stoljea, profesori poput Abelarda postupno su se u sve veem
broju poeli okupljati u Parizu, vjerojatno privueni bogatstvom, dobrim prometnim poloajem i stalnim napretkom
grada. Neprekidnim priljevom studenata i profesora dotadanja katedralna kola postala je pretijesna te su se pridolice
poeli smjetati na lijevoj obali rijeke Seine, u takozvanoj Latinskoj (odnosno uenoj) etvrti. Iako su se u drugoj
polovici 12. stoljea studenti i profesori poeli organizirati u udruge, nisu uspjeli ostati neovisni od Crkve. Osim to su
katedralni slubenici zadrali vodee poloaje na sveuilitu, pape su pokazivali sve vei interes zbog uloge parikog
sveuilita kao sredita teolokih studija u Europi. Pape su mu stoga izdali mnoge povlastice, ali su zauzvrat dobili
veliki utjecaj na oblikovanje nastavnog programa i izbor profesorskog kadra te su tako uspostavili vrstu kontrolu.
198

Stoga je pariko sveuilite ostalo sredite pravovjerja, utjecajno diljem Europe, i na njemu su se teko mogle iriti
krivovjerne knjige i ideje. Meu profesorima parikoga sveuilita bilo je i Hrvata, poput Jurja iz Slavonije (Jurja
Slovinca, 1355/1360-1416) poetkom 15. stoljea, kasnije kanonika katedrale u Toursu.
Svakodnevni ivot na srednjovjekovnim europskim sveuilitima nije za studente obino bio osobito lagodan.
Sveuilita nisu posjedovala vlastite zgrade za smjetaj studenata te su mnogi bili prisiljeni stanovati u neodgovarajuim
uvjetima. kolarina je obino bila niska, ili ju siromani studenti uope nisu plaali, ali su knjige bile izuzetno skupe,
ak ako bi se samo posudile. Siromani studenti esto su prihode stjecali pronjom. Studij je bio mukotrpan, trajao je i
do 15 godina za diplomu iz prava ili teologije. Na predavanjima nije bilo klupa i stolova, studenti su sjedili po podu na
slami i pisali biljeke na komadiima pergamene. Kako je malo tko imao knjige, sve se svodilo na paljivo sluanje i
biljeenje na predavanju, i po nekoliko puta istih predavanja ako je bilo potrebno, kako bi se to vie doslovce
zapamtilo. Razlog tomu bili su opirni, dugotrajni i strogi usmeni zavrni ispiti, prigodom kojih je znalo doi i do
fizikih obrauna nezadovoljnih studenata s profesorima. No nije sve u ivotu srednjovjekovnih studenata bilo loe.
Nije bilo uvjetnih upisa, obveznog pohaanja nastave, vrstih ispitnih rokova ni propisanog roka zavretka studija. Bilo
je dosta studenata koji su ozbiljno i redovito izvravali obveze. No mnogi meu njima su se znali dobro zabavljati,
kockajui i pijui po krmama, upadajui u ljubavne avanture ili sudjelujui u ulinim sukobima. Znalo je studentskom
krivnjom doi i do ubojstva, ali bi studenti u tom sluaju uivali povlateni poloaj, jer su bili izuzeti od nadlenosti
svjetovnih sudova. Ako bi studentu dosadio boravak na jednom mjestu ili bi zapao u tekoe, uvijek je mogao bez
posljedica odseliti na drugo sveuilite. Pokretljivost studenata bila je opa, jer je nastavni jezik bio jedinstven (latinski)
a nastavni programi i literatura bili su veim dijelom ujednaeni. Osim toga, poznate i zanimljive predavae bilo je
isplativije sluati uivo i zbog toga otrpjeti trokove putovanja, jer je sve to bitno manje kotalo od njihovih knjiga.
Golijardsko pjesnitvo i danas je najpoznatiji izraz mentaliteta i duha srednjovjekovnih studenata.
U likovnoj umjetnosti i arhitekturi 12. stoljea naroito je bila vana uloga Crkve. Sve najvanije graevine i likovna
djela ovoga stoljea crkvene su provenijencije. Crkva je bila jedina dovoljno bogata i organizirana drutvena snaga koja
je mogla sustavno organizirati zahtjevne radove i projekte uz angairanje mnotva strunih radnika razliitog profila.
Likovna umjetnost i arhitektura najsnaniji su i najvidljiviji pokazatelji velike crkvene uloge u obnovi civilizacijskih
dostignua tijekom renesanse 12. stoljea. Ujedno su i najbolja ilustracija izvornosti srednjovjekovne kulture.
Krajem 11. stoljea diljem Europe sve se vie uvialo da dotada prevladavajui oblik bazilike, naslijeen iz kasne
antike, crkvenim graevinama, vie ne odgovara. Konstrukcijske potekoe bazilika bile su laka zapaljivost drvene
krovne grae i nedostaci ravnoga krova u europskim podrujima s otrijom klimom i veom koliinom padalina.
Izumom krova poloenog na dva bavasta svoda koja su se preklapala na svojim desnim kutevima omogueno je
proiriti i povisiti pobone lae crkava te tako poveati itavu graevinu. Posljedino, moglo se poveati prozore i crkve
ispuniti svjetlou. Samostani, posebice Cluny, bili su predvodnici razvoja novog tipa arhitekture i likovne umjetnosti
koja se uobiajeno naziva romanikom, budui se velikim dijelom oslanjala na rimske uzore. Romanika je bila prisutna u
svim dijelovima Europe, s time da je svaka regija razvijala vlastite posebnosti i stilske inaice. Najsnanija je romanika
umjetnost bila u Italiji i na jugu Francuske, dok je u ostatku Francuske bila izvornijih oblika i motiva.
199

Sredinom 12. stoljea u podruju oko Pariza javljaju se tenje ka naputanju pravila romanike umjetnosti. One su samo
djelomice bile uvjetovane tehnikim potekoama prigodom izgradnje romanikih objekata. Najvanije su bile
promjene u mentalitetu ljudi 12. stoljea, posebice crkvenih krugova. Nova pobonost, usmjerena na Kristovu ljudskost,
openito na emocije i majinstvo (marijanski kult), traila je izraz u likovnoj umjetnosti i arhitekturi. Teilo se
mistinom, osjeajnom, uzvienom, usponu prema nebu. Mnogi ljudi Crkve matali su o graevinama koje e se vinuti
uvis i nadmaiti sve ranije vieno, kako veliinom tako i ljepotom. Za to romaniki stil, zasnovan preteito na rimskoj
klasinoj umjetnosti, obiljeen praktinou, preciznou i vrsto prizemljen, nije vie odgovarao. Meu prvim
sreditima novoga stila isticao se samostan Saint Denis nedaleko Pariza, u ijem se sklopu nalazila i grobnica
francuskih kraljeva. Zahvaljujui istaknutom opatu toga samostana, Sugeru, ve u prvoj polovici 12. stoljea zapoela je
obnova samostanske crkve u skladu s novim nazorima, da bi se sline promjene do kraja stoljea ostvarile na veini
samostana i katedrala u tom podruju.
Ve do 1200. oblikovana su glavna naela novog, gotikog stila u arhitekturi, iako jo ne s potpuno razvijenim
oblicima. Njegove glavne znaajke bile su velika visina graevina i obilje svjetlosti u njihovoj unutranjosti. Okomite
linije prevladavale su nad vodoravnim, a prozorske povrine bile su znatno vee nego u romanikim crkvama. Nove
tehnike, odnosno presvoivanje, omoguile su gradnju do tada najviih ikada izgraenih objekata. Zailjeni lukovi
davali su vizualni dojam da su graevine jo i vie nego u stvarnosti. Zailjenost lukova gotikih graevina postupno se
poveavala, sve do krajnjih arhitektonskih primjera krajem 13. stoljea. Nasuprot tome, ranogotike graevine jo
uvijek su zadravale neto od romanike umjerenosti i ogranienosti u oblicima i veliinama. Pedesetak godina nakon
poetaka gotikoga stila romanika je potisnuta sa sjevera Francuske, a u narednih pola stoljea sagraene su neke od
najljepih i najsavrenijih gotikih crkava. Ostale grane likovne umjetnosti kiparstvo, slikarstvo i iluminiranje
rukopisa, openito su pratile razvojne smjernice u arhitekturi.
200

IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA

Krajem 11. stoljea stanovnici Europe bili su podloni brojnim i razliitim autoritetima. Seljatvo, golema veina
stanovnitva, bilo je podreeno neposrednom feudalnom gospodaru koji je nad njima u svakodnevnom ivotu imao
najvie ovlasti. On je prikupljao i najvei dio njihovih razliitih davanja. Uz vlastelina, bilo je obino jo nekoliko
osoba na feudalnoj ljestvici s odreenom sudskom nadlenou ili pravima prema stanovnitvu. Na vrhu ljestvice stajao
je kralj kojem se iskazivala nejasno odreena poslunost. Visoki politiki autoritet bio je i papa, a crkveni sudovi
takoer su nadzirali mnoge odnose meu ljudima. Meu razliitim monicima i dunosnicima s raznim ovlastima
kraljevi se uglavnom nisu niim posebno isticali, niti su predstavljali neupitne vrhovne autoritete. Mnogo ee je
osnovna lojalnost puka bila upuena neposrednom feudalnom gospodaru koji je imao gospodarsku i sudsku vlast te
lokalnom knezu, grofu ili upanu, nositelju vojne moi u regiji. Tijekom 11. stoljea u cijeloj su Europi feudalne,
partikularistike elite igrale glavnu ulogu. U srednjoj i istonoj Europi takav se pravac razvoja nastavio i produbio od
12. stoljea nadalje, a kraljevi su veinom postali jo slabiji. No, u Francuskoj, Engleskoj i panjolskoj sredinja
(kraljevska) vlast postupno se tijekom stoljea, uz uspone i padove, uspijevala uvrstiti. Ravnoteu snaga u drutvu
tamonji su kraljevi uspjeno pomaknuli u svoju korist, nametnuvi odreeni stupanj politike kontrole svim
podanicima i pretvorivi navedena kraljevstva u sve uinkovitije teitorijalno-politike tvorbe.

34. Engleska
Krajem 11. stoljea Engleska je nesumnjivo bila najnaprednije europsko kraljevstvo, ali s jo vrlo ogranienom
sredinjom vlau i stupnjem politikog jedinstva zemlje. Podjele izmeu normanskoga i anglosaskog dijela
stanovnitva bile su jo uvijek snane i duboke. Posjedi i interesi engleskih kraljeva i velikaa na europskom kopnu
esto su ih odvlaili od ivota i problema na otoku te su interesi i potrebe same Engleske trpjeli zbog takve orijentacije
vladajuih elita. U prikupljanju vojske za rat i voenju sredinje uprave kralj je jo uvijek ovisio o velikaima.
Godine 1100. umro je kralj Vilim II. Njegov najmlai brat Henrik I (1100-1135) prigrabio je kraljevsku riznicu i
okrunio se za kralja, unato ivuem starijem bratu Robertu Normandijskom. Velikaima je poveljom s povlasticama
zajamio dotadanji status i prava, stvorivi tako presedan za kasnija ugovorna rjeavanja odnosa izmeu njih i
kraljevske vlasti. Oenio je Editu, Engleskinju iz loze Alfreda Velikog, elei tako pribliiti normansku dinastiju
starosjedilakom anglosaskom stanovnitvu. Pokuao je smiriti i odnose s Crkvom. Stoga je pozvao natrag u zemlju
protjeranog nadbiskupa Canterburyja i primasa Engleske Anselma (1033-1109). No, novi sukob oko investiture nije
se mogao izbjei. Sporazumom iz 1106. Henrik se odrekao investiture znakovima duhovne asti, ali je zadrao pravo na
zakletvu vjernosti prelata, kako bi u stvarnosti ouvao kontrolu nad njihovim izborom. Henrik je stekao potporu veine
Engleza, posebice kada je uao u sukob s bratom Robertom i oduzeo mu vlast nad Normandijom, unato protivljenju
francuskoga kralja. Znatno ojaavi, Henrik je mogao krenuti putem daljnjeg jaanja kraljevske vlasti i irenja njezinog
autoriteta, bez straha od oporbe.
201

Na Henrikovu dvoru, odnosno u njegovoj kraljevskoj kuriji, zapoeli su odvajanje, specijalizacija i profesionalizacija
financijske slube te sudstva. Pojavila se skupina uvjebanih upravnih slubenika, povean je broj kraljevskih inovnika
i poboljano je uvanje spisa. Od toga vremena sustavno su se uvali financijski spisi u obliku svitaka (rola), to je
tipino za Englesku. Iz Henrikova vremena ouvan je samo jedan takav svitak, ali od 1154. do 19. stoljea postoje
neprekinuti nizovi, kao nigdje drugdje u Europi, to omoguava odlino poznavanje engleskog upravnog sustava u
usporedbi s ostatkom Europe. Jaanje sredinjih financija imalo je nemjerljiv uinak i posljedice, jer je kralju
omoguilo, prije svega, prevlast nad barunima (velikaima) u kraljevstvu te siguran i trajan izvor prihoda, i to vrlo rano
u europskim razmjerima. Kralj je tako postajao sve neovisniji u odnosu prema velikaima. Dravno inovnitvo, s druge
strane, sve je vre kontroliralo erife, pokrajinske upravitelje iz redova feudalnoga plemstva, onemoguavajui im
prisvajanje kraljevskih prava i ovlasti. Kraljevi su, zbog svega navedenog, imali znatno bolji uvid u ope stanje
kraljevstva te su bili sposobni, prema potrebi, bre i uinkovitije reagirati.
Kralj Henrik nije uspio profesionalizirati sudski sustav tako temeljito kao upravu. Na sudu kraljevske kurije i dalje su
prevladavali velikai, ali je na lokalnim sudovima kralj mogao s reformama otii znatno dalje. Kako su erifi
zanemarivali ili nisu bili u stanju uinkovito obavljati sudske dunosti na vlastitom podruju, Henrik je poeo slati
lanove kurije s punim ovlastima na teren da djeluju kao kraljevski suci. Oni su bili bitno uspjeniji od erifa u sudskim
poslovima, budui da su im navedeni poslovi bili jedina dunost. Krajem Henrikove vladavine kraljevski suci ve su
obilazili sve dijelove kraljevstva. Veina kraljevskih sudaca i erifa u Henrikovo vrijeme bila je iz redova niega
plemstva, a ne velikakoga kao ranije. Stoga su vlastitu mo i status dugovali iskljuivo kralju, kojem su bili izuzetno
odani. Henrik nije ukinuo feudalnu rascjepkanost, ali je svakako naznaio put njezina nestanka u 13. stoljeu.
Velikaima nije oduzeo mo i ovlasti, posebice ne na vlastelinstvima, ali je sprijeio ekscesne pojave i produbljivanje
rascjepkanosti. Uspjeh reformi, odnosno nove uprave i sudstva, donio je Henriku nadimak "Lav Pravde", omoguio je
mirno razdoblje napretka te rezultirao kraljevom znatno veom popularnou u narodu u odnosu na prethodnike.
Ojaana je i kohezija raznih sastavnica engleskoga drutva.
Nakon Henrikove smrti, 1135. godine, uinci njegovih mjera stavljeni su na ozbiljnu kunju. Jedini nasljednik bila mu
je ki Matilda. Ona se udala za grofa od Anjoua, velikog normanskog neprijatelja, te je time stekla brojne protivnike u
samoj Engleskoj. Nasuprot njenom isticanju prava na oevo prijestolje, velikaka oporba istakla je drugoga kandidata,
unuka Vilima Osvajaa po imenu Stjepan (Stephen) od Bloisa (1135-1154). On se pokazao brim i vjetijim od Matilde
te se uspio nametnuti za kralja. Zauzvrat je plemstvu morao izdati novu povelju sa slobotinama i dati ustupke Crkvi.
No Matilda i njen suprug nisu odustali od prijestolja te su napali Normandiju i zapad Engleske, pokrenuvi graanski rat
koji je jedino velikaima donio korist. Mijenjanjem strana u pravom trenutku mnogi baruni stalno su poveavali posjede
te stjecali sve vee ovlasti i mo. U ratu je najtee stradalo seljatvo, objekt pljaki i pustoenja obiju strana. Iako je
Crkva postala neovisnija od svjetovnih vlasti, i ona je tijekom rata pretrpjela znaajne materijalne tete. Unato tekim
problemima Stjepan se uspio odrati na vlasti, a djelomice je opstao i kraljevski upravni te sudski aparat. Nie plemstvo
nije bilo voljno ratovati, naroito ne ako bi to vodilo jaanju moi velikaa. Sve rasprostranjenija nespremnost na
ratovanje vremenom je dovela do potrebe nalaenja kompromisa izmeu zaraenih strana. Kako se to vremenski
poklopilo sa smru Stjepanova sina i nasljednika rjeenje je naeno tako da Stjepan prizna Matildina sina Henrika za
nasljednika, nakon ega je ubrzo, 1154. godine i Stjepan umro.
202

Novi kralj Henrik II Plantagenet (1154-1189), iako je zavladao u mladenakoj dobi, ve je imao iskustva u ratu i upravi,
a od 1150. vladao je Normandijom. Godinu dana kasnije od oca je naslijedio Anjou i Touraine, a 1152. oenio se
najbogatijom nasljednicom u Francuskoj, Eleonorom Akvitanskom. enidbom je doao do Poitoua, Guienne i Gaskonje
te je polagao prava na itav jugozapadni dio dananje Francuske. Jo prije dolaska na englesko prijestolje postao je
najvei zemljini gospodar na francuskom ozemlju, ija je domena opsegom znatno nadmaivala onu kojom su
neposredno vladali francuski kraljevi iz kue Kapetovia. No, Henrikovo francusko podrijetlo, jezik i obrazovanje te
injenica da je veinu posjeda imao na francuskom podruju bitno su odredili prioritete njegove vladavine. Stoga su
vrijeme i energija koje je posveivao Engleskoj bili znatno manji, odnosno Engleska je imala drugorazrednu vanost u
njegovim planovima. Unato tome, pomalo paradoksalno, pokazao se jednim od najznaajnijih promicatelja kvalitetne
uprave, pravnog sustava i vlasti u Engleskoj.
Naime, za velike potrebe i trokove u Francuskoj, kralj je trebao raspolagati dostatnim prihodima. Njih mu je mogla
omoguiti jedino dobro organizirana i birokratizirana engleska monarhija. Henrik je i osobno bio izrazito zainteresiran
za pitanja uprave, javnih financija i pravosua, emu je posveivao veliki dio vremena, uz zavidno znanje i radnu
energiju. U provedbi vlastite politike bio je uporan, krut, katkada i okrutan. Unato svemu dobro je osjetio potrebe
vremena nakon anarhinog razdoblja Stjepanove vladavine te ga nasilniki postupci, bez obzira na protivljenje Crkve i
velikaa, nisu liili popularnosti. Glavni Henrikov zadatak bila je obnova poretka iz vremena njegova djeda i imenjaka,
u emu je velikim dijelom uspio. Prisiljavao je velikae da mu predaju utvrde ili ih unite, istjerao je bande plaenika iz
zemlje i vraao je kraljevske posjede i prava u svoje ruke. Obnovio je sredinju upravu te pozvao natrag u slubu neke
od starih i iskusnih slubenika. Sredinji upravni i sudski slubenici ponovo su mogli nesmetano djelovati na itavom
teritoriju kraljevstva.
Henrik II otiao je u reformama znatno dalje od svoga djeda. Nameui prvenstvo dravnoga sudstva nastojao je da svi
vaniji sporovi budu voeni pred kraljevskim sucima. Time je dodatno poveao vlastite prihode i smanjio mo baruna.
Ojaao je pravnu zatitu sredinjih vlasti, odnosno kraljevskog sudstva, nad niim i srednjim plemstvom, ime je znatno
oslabio velikaki autoritet. U graanskim, a posebice u krivinim parnicama, uveo je istragu ime je znatno poboljao
kakvou sudskoga postupka. Odlukom porotnoga suda u Clarendonu 1166. putujui suci i erifi bili su duni traiti na
terenu pouzdane ljude, porotnike, ija je dunost bila pod zakletvom otkriti imena osumnjienika za krivina djela.
Znatno je time oslabljena krivinopravna nadlenost feudalaca, jer su svi vaniji sluajevi od tada dospijevali pod
kraljevu jurisdikciju. Velika porota u nekom okrugu morala je kralju dostavljati podatke o njegovim pravima i
posjedima na tom podruju te podnositi izvjea o ponaanju i radu lokalnih kraljevskih slubenika. Okruni kraljevski
suci bivali su sve vaniji u odnosu na erife, kojima su preostajali manje vani sluajevi. Okruni suci dobijali su pri
preuzimanju dunosti tono odreene zadatke te su morali detaljno izvjeivati dvor o svom radu. Kao rezultat njihove
istrage smijenjeno je 1170, zbog velikih propusta u radu, 15 od ukupno 22 erifa u itavom kraljevstvu.
Posljednja kraljeva sudska reforma bila je stvaranje sredinjega suda. Njegovo formiranje uzrokovano je velikom
vanou pojedinih sudskih predmeta nad kojima je kralj elio osobno zadrati potpunu kontrolu i eljom istaknutih
stranaka da se, inae esto dugotrajni postupci, ovim putem ubrzaju. Zbog tehnikih razloga velika brojnost osoblja,
postalo je nepraktino da o tim sluajevima odluuje itava kraljevska kurija, ve su iz njezinih redova birani istaknuti
203

pojedinci, vini pravu, koji su na sebe preuzimali nove zadatke. Time je nastavljen i produbljen proces
profesionalizacije dravnog sudskog aparata. Pred sve lanove kurije tada su se od iznosili samo pojedini, najvaniji
sluajevi.
Sudske reforme i elja za kontrolom sudstva u kraljevstvu dovele su Henrika do sukoba s Crkvom. Podrkom kralja
Stjepana, te uvoenjem kanonskoga prava, Crkva je tijekom stoljea znatno ojaala utjecaj u sudstvu. Osim branih
odnosa i oporuka, to im je ve openito bilo priznato, klerici su teili da i svi sluajevi u kojima su oni jedna od
stranaka pripadnu crkvenim sudovima. Kako se i na zakletvu gledalo kao na svojevrsnu duhovnu obvezu, traili su da i
svi sluajevi krenja zakletve dou pred crkvene sudove, to bi znatno oslabilo i smanjilo prihode kraljevskih sudova.
Crkveni sudovi bili su popularniji jer su u prosjeku izricali blae kazne, procedura je na njima bila ureenija i jasnija, a
kanonsko pravo nesumnjivo je kvalitetom bilo nadmono onovremenom svjetovnom pravu. Kralja Henrika posebice je
ljutila i uznemiravala pojava ili mogunost da se razni prijestupnici, pod izlikom da su stvarno ili toboe dio sveenstva,
utiu zatiti crkvenih, izbjegavajui kazne na svjetovnim sudovima. elja za dokidanjem zloporaba te pokuaj
ogranienja sudske nadlenosti glavnog drutvenog takmaca Crkve, odveli su kralja izravno u sukob s glavarom
Engleske crkve, canterburyjskim nadbiskupom Thomasom Beckettom (oko 1118-1170).
Zanimljivo je da je Thomas ranije bio najbolji prijatelj i vjerni suradnik kralja Henrika. Prije nego je postao nadbiskup,
sudjelovao je u pregovorima koji su doveli Henrika na prijestolje. U meuvremenu, obavljao je i dunost
canterburyjskog arciakona, odnosno upravljao je svim svjetovnim poslovima nadbiskupije. Nakon smrti dotadanjeg
nadbiskupa, kralj je Thomasa odmah, bez oklijevanja, postavio na canterburyjsku nadbiskupsku stolicu. Tim je
imenovanjem elio postii potpunu suradnju Engleske crkve u jaanju sredinje vlasti i uprave. No, kod Thomasa je,
imenovanjem za nadbiskupa, dolo do potpune preobrazbe. Ranije potpuno svjetovno usmjeren, poznat po raskonim
odajama, zabavama i visokim trokovima, Beckett je poeo voditi gotovo svetaki nain ivota, obiljeen skromnou,
poniznou i isposnitvom, sve ee i otrije kritizirajui kralja, da bi ga konano poeo nazivati tiraninom. Razlozi
ovakva obrata u Thomasovu dranju bili su, vjerojatno, viestruki. Osim zbog znaenja i osobina same nadbiskupske
dunosti, Thomas se promijenio i jer je bio ponosan i samosvjestan ovjek koji je, prema svemu sudei, na novoj
dunosti elio iskazati to veu neovisnost i individualnost. No, presudan imbenik navedenoga obrata bilo je, izgleda,
iskreno i potpuno vjersko obraenje novoga nadbiskupa koji je vjeru prihvatio kao stvarnu ideju vodilju u svom ivotu.
Stoga su njegovo isposnitvo i oporba svjetovnom vladaru bili prirodne posljedice navedenog obrata.
Sukob kralja i nadbiskupa kulminirao je 1164. godine u estokom sporu oko nadlenosti nad suenjima slubenicima.
Razljueni kralj inzistirao je da Beckett potuje obiaje kraljevstva, to je ovaj uinio tek pod velikim pritiskom ostalih
prelata koji su se bojali posljedica otvorenoga sukoba s kraljem. Henrik je odmah zatim sazvao koncil u Clarendonu,
zatraivi da se na njemu pismeno utvrdi englesko obiajno pravo. Konani dokument proizaao s tog zasjedanja poznat
je pod nazivom "Clarendonske konstitucije". Beckett ga je odbio potvrditi po cijenu vlastite smrti, kako je izrijekom
sam naveo. Konstitucije su, naime, ile u pravcu korjenitog smanjivanja prava Engleske crkve; primjerice, branilo se
prelatima naputanje kraljevstva bez kraljeva odobrenja, zabranjen im je priziv papi te su na najmanju mjeru svedene
nadlenosti crkvenih sudova. Konstitucije su vie izraavale model odnosa Crkve i drave iz vremena Henrika I nego
aktualno stanje. S obzirom na tu injenicu te veliku zaokupljenost pape borbom s carem Fridrikom I, veina engleskih
204

prelata nije pruila jai otpor konstitucijama. Thomas je ustrajao u otporu kraljevim mjerama, to ga je konano prisililo
na izbjeglitvo i odlazak u Francusku. Zatim je pokuao stei potporu novoga pape Aleksandra III, ali ju nije dobio.
Papa, tada u velikim problemima s carem, nije elio jo jednog monog zapadnog vladara okrenuti protiv sebe te je
uskratio potporu Beckettu. Papinim posredovanjem kralj i nadbiskup su se nevoljko izmirili te je Beckettu doputen
povratak kui; meutim, sporna su pitanja ostala nerijeena.
No nadbiskup je tvrdoglavo ustrajao u zaotravanju stava prema kralju. Izopio je iz Crkve biskupe koji su u nedavnim
dogaanjima stali na kraljevu stranu, kao i velikae koji su se usudili preuzeti nadbiskupijske posjede tijekom njegova
izbivanja iz zemlje. Time je itav prijepor vraen na poetak. U nastupu bijesa Henrik II je, uvi novosti za boravka u
Francuskoj 1170, postavio pitanje: "Zato nemam dovoljno odanih sljedbenika koji bi me rijeili ovog lanog
sveenika?" etvorica kraljevih vitezova shvatili su pitanje kao izravnu naredbu te su otputovali za Canterbury i u
samoj katedrali ubili Becketta. Kao rtva ubojstva i muenik, Beckett je posmrtno ostvario pobjedu. Kralj je danima
postio i alovao, muen grinjom savjesti zbog nepromiljene izjave. Uz to se javno zakleo da nije kriv za ubojstvo te je
u znak okajanja grijeha javno estoko izbievan u Canterburyju. Morao je i opozvati neke od odredbi konstitucija iz
1164. godine. Vraeno je pravo priziva papi te pravo da se sveenstvu za krivine prijestupe sudi pred crkvenim
sudovima. Time su propali kraljevi pokuaji da crkveno sudstvo pokori poput velikakog. Crkveni sudovi zadrali su
vanost do reformacije.
Beckettovo ubojstvo bilo je dobar povod nezadovoljnom dijelu plemstva za ustanak protiv kralja. Osim smanjenih
feudalnih i sudskih nadlenosti, velikai su gubili i raniju vojnu funkciju, jer je kralj umjesto vojne slube sve vie
traio novanu naknadu koju je koristio za najam plaenika, dodatno slabei drutvenu ulogu velikaa. Bio je to, u
stvari, nastavak sline politike Henrika I. Ujedinjena svjetovna i crkvena oporba poela se demonstrativno okupljati oko
Beckettova groba, kao simbola kraljeve tiranije i progona. No, kralj je pomou plaenika suzbio ustanike. Njima je u
pomo bio pritekao i kotski kralj koji je zarobljen te je morao postati Henrikov vazal. Uz pomo svojih pristaa kralj je
proirio i uvrstio vlast i nad dijelom Irske. Unato uspjesima, ustanak je oznaio poetak zastoja u procesu jaanja
sredinje vlasti. Mjere centralizacije znatno su usporene nakon 1173. godine. Uz to, nadbiskup Beckett, kraljev najvei
protivnik, ubrzo je proglaen svecem. Posljednje razdoblje Henrikove vladavine obiljeeno je sve veim ambicijama
njegovih sinova da se to prije doepaju posjeda i moi, u emu ih je javno i tajno podravao francuski kralj Filip II
August. Pred samu smrt 1189. Henrik je s francuskim kraljem bio, stoga, prisiljen sklopiti nepovoljan mir koji je,
izgleda, ubrzao i njegov osobni kraj.
Unato tome to je Henrik pri kraju, kao i njegov sin i nasljednik Rikard Lavljega Srca (1189-1199) za cijele vladavine
boravio izvan Engleske, zemlja to nije znaajnije osjeala. Tome je uzrok bio ve dovoljno razvijeni upravni i sudski
aparat koji je mogao djelovati prema vlastitoj unutarnjoj dinamici i bez fizike prisutnosti vladara. Za Rikarda u
Engleskoj je uveden porezni sustav, skupljao se novac za kraljev otkup iz njemakog zarobljenitva, dok su porezi na
posjede, prihode i nekretnine izdano financirali ratove u Francuskoj. Iako je do tada bilo nezamislivo biti bez vladara u
kraljevstvu dulje vrijeme, nisu zabiljeeni znaajniji prosvjedi protiv takvoga stanja. Iako je porezima iscrpio Englesku,
Rikard je bio i ostao popularan zbog osobnih kvaliteta i vojnike uspjenosti. Naslijedio ga je brat Ivan Bez Zemlje
(1199-1216), nesimpatina osoba, izrazito nepovjerljiva prema okruenju, to je pridonijelo da ostane zapamen kao
205

jedan od najneuspjenijih engleskih kraljeva, ija je vladavina bila obiljeena grekama, krivim procjenama i porazima.
Uz to, bio je loe sree, pa je za najvee protivnike imao jednog od najveih papa u povijesti (Inocenta III) i jednog od
najsposobnijih francuskih kraljeva (Filipa II Augusta).
Filip je iskoristio nominalno seniorsko pravo nad Ivanom da u jednom, naizgled nevanom sluaju, pozove engleskoga
kralja pred svoj sud, to je ovaj odbio. Ivanova ogluha posluila je Filipu kao izgovor da mu oduzme sve feude na
francuskom podruju i objavi rat. Kako bi dodatno oteao Ivanov poloaj, Filip je priznao Ivanova neaka Artura
Bretonskog za legitimnog nasljednika veine anuvinskih posjeda. Djeaka Artura Ivan je zarobio, da bi ga zatim dao
ubiti, to je protiv njega izazvalo normandijsko i anuvinsko plemstvo koje se stavilo u Filipovu slubu. Tako je
francuski kralj, bez veega napora, zauzeo sjeverne anuvinske posjede, a Ivan je do 1204. izgubio sve francuske
posjede osim Gaskonje i dijela Poitoua. Ivanov ugled je tim porazom znatno uzdrman, a ojaala je i velikaka oporba u
Engleskoj. Meu gubitnicima posjeda u Normandiji bilo je mnogo engleskih baruna koji su za nesreu krivili kralja.
Gubitak Normandije i rat s Francuzima doveli su do sve veeg udaljavanja od francuskoga jezika i kulture, kako na
dvoru tako i meu narodom. Od poetka 13. stoljea anglosaska sastavnica engleskoga drutva postupno je postajala
sve znaajnija i vremenom je stekla potpunu prevlast. Velikai su se od 1204. sve vie mogli predstavljati kao branitelji
zemlje, njenih tradicija i interesa pred kraljevima strancima, usmjerenima k europskom kopnu. Nakon Ivanove smrti
engleski jezik postao je, konano, i jezik pisane kulture.
Ivanu je, nakon gubitka Normandije, slijedila duga i ogorena borba s Crkvom, takoer zavrena potpunim neuspjehom.
Nakon smrti dotadanjeg canterburyjskog nadbiskupa, 1205, pojavila su se dva kandidata, jedan s potporom klera, a
drugi kralja. Spor su iznijeli pred papu Inocenta III (1198-1216) koji je odbio izbor obojice, traei da se itav postupak
ponovi pred njim, u papinskoj kuriji. Pod papinskim pritiskom izabran je za novoga nadbiskupa Englez Stephen
Langton, pariki profesor teologije. Unato tome to su mnogi srednjovjekovni vladari sukobe s papinstvom oko
investiture znali uspjeno rijeiti izravnim dogovaranjima s papom oko obostrano prihvatljivog kandidata, Ivan je
ustrajao na vlastitoj potpunoj kontroli izbora. Odbio je postavljanje Langtona iz proceduralnih razloga te zauzeo posjede
canterburyjske nadbiskupije. Nakon niza upozorenja, Inocent III prokleo je itavo englesko kraljevstvo. Kralj je
uzvratio zapljenom cjelokupne crkvene imovine te prijetnjama prelatima koji su zbog toga svi, osim dvojice, pobjegli iz
zemlje.
Neposredne posljedice prokletstva nisu bile osobito teke za stanovnitvo, jer je kralj zapljenom crkvenih dobara doao
do velikih materijalnih sredstava. Za prokletstvom uslijedilo je 1209. izopenje kralja Ivana iz Crkve. No ni ova mjera
nije poluila eljene uinke u Engleskoj, tako da je papa morao uptrijebiti posljednje i najjae sredstvo. Ovlastio je
Filipa II Augusta da u njegovo ime kazni Ivana, obeavi mu englesku krunu kao nagradu. Suoen s premonim
snagama svjetovnih i crkvenih neprijatelja, udruenih s ravnodunou podanika nespremnih da mu pomognu, a ne i da
za njega ginu, Ivan je morao priznati poraz. U svibnju 1213. pomirio se s papom. Morao je priznati Langtona za novog
primasa Engleske te vratiti sva crkvena dobra i prihode. Te obveze nikada nije u potpunosti izvrio, ali ih je izvravao u
dovoljnoj mjeri da zapadne u financijske potekoe. Stoga je morao otrpjeti i najvee ponienje. Predao je Englesku
papi, da bi ju dobio natrag kao leno, izravno time priznavi da je papin vazal. No, velikai nisu time bili oduevljeni.
Nije ih smetalo kraljevo ponienje, ve injenica to je Ivan stekao novog i monog saveznika.
206

Dotadanja neugodna iskustva tijekom vladavine nisu primirila Ivana. Povezao se s njemakim carem Otonom IV
(1177-1218) i nekim buntovnim francuskim velikaima kako bi vratio ranije posjede na francuskom ozemlju. Njegovi
saveznici trebali su napasti Filipa II Augusta sa sjevera, dok je Ivan sa svojom vojskom trebao napasti s juga, iz
Akvitanije. Najvea slabost toga plana bila je u tome to je Ivan za ratovanje bio potpuno financijski ovisan o potpori
engleskih baruna koji mu potporu nisu eljeli dati, ve su ga ucjenjivali: pod vodstvom nadbiskupa Langtona traili su
jamstva o poreznim izuzeima poput onih iz vremena Henrika I. Stoga je kralj odluio sam, vojnim putem, rijeiti
problem. No, ponovno je doivio poraz. im je francuski zapovjednik krenuo na njegovu vojsku, Ivan je izgubio
hrabrost i povukao se, dok su njegove sjeverne saveznike Francuzi teko porazili u bici kod Bouvinesa 1214. godine.
Ovim je porazom Ivan bio potpuno diskreditiran kao vladar. Svi su se velikai i prelati ujedinili protiv njega te mu
zajedniki podnijeli zahtjeve koje je on, u prvi mah, bijesno odbio. Velikaka vojska zatim je zauzela London, uz
potporu graanstva, ime je kralj stavljen u bezizlazan poloaj. Stoga je bio prisiljen potvrditi neophodne reforme koje
su traili buntovnici.
Dana 15. lipnja 1215. Ivan je kraljevskim peatom ovjerio takozvanu "Veliku povelju sloboda" (Magna Carta) koja
oznaava prekretnicu u odreivanju poloaja i uloge sredinje, kraljevske vlasti. Tim dokumentom zapoeo je proces
ograniavanja kraljevske vlasti. Nije rije o ustavnoj povelji, uvoenju parlamentarizma, parlamentarne monarhije ili
emu slinom, ve o tipino srednjovjekovnom dokumentu koji su sastavili velikai, ija je svrha poglavito bila zatititi
svoje politike i gospodarske interese. Glavni interes baruna bio je ograniiti vlastita novana davanja kruni. O tome se
u povelji detaljno govori, dok primjerice o kmetovima, njihovim pravima i interesima, nema ni spomena. Na graanstvo
se odnosilo nekoliko prilino neodreenih lanaka, dok je Crkva dobila tek openito obeanje da e biti slobodna.
Unato ogranienjima, Magna Carta predstavlja veliki korak u razvoju europskoga i svjetskoga prava zbog dviju vanih
odredbi. Prva govori da je kralj (vladar) obvezan potovati zakone i obiaje kraljevstva te da, ako navedene odredbe
prekri, moe biti kanjen. Druga odredba navodi da su velikai (baruni) kao kolektivno tijelo duni kontrolirati da li
kralj potuje navedene zakone. Centralizacija do 1215. donijela je, dakle, Engleskoj, osim teritorijalnog zaokruivanja i
jaanja sredinjih organa vlasti, stvaranje ujedinjenog velikakog sloja koji je kao kolektivno tijelo nastupao u ulozi
protutee kralju. Takav razvoj nije se dogodio u srednjem vijeku ni u jednoj drugoj europskoj zemlji. Od toga vremena
organizirane grupe, najprije baruni, kasnije svi vii drutveni slojevi, branili su u Engleskoj svoje povlastice i engleske
zakone u odnosu prema kralju. Kontrola nad sredinjom vlau postala je engleskim povlatenim drutvenim slojevima
nasuna potreba, a ne iskljuivo dosadna i zahtjevna dunost kao prije.
Sredinja ideja povelje nije bila, dakle, potkopavanje sredinje vlasti, ve onemoguavanje krivih ili nepravednih
postupaka. Meu barunima i prelatima bilo je mnogo onih koji su zagovarali umjereni pristup i takvi su konano
prevladali. Najvii slojevi drutva morali su voditi rauna i o interesima i raspoloenju svojih slubenika, sitnoga i
srednjega plemstva. Ono je tijekom posljednjih stotinjak godina izrazito podravalo centralizaciju, jer im je omoguila
uvrenje i jaanje osobnog drutvenog i pravnog poloaja. Upravo su sitni i srednji plemii u povelju uspjeli ubaciti
lanak kojim se odreuje da kraljevski suci moraju etiri puta godinje obii svaku grofoviju i sasluati sporove u vezi s
feudalnim posjedima i pravima. Sve u svemu, odredbama Magna Carte kralj je izgubio tek nekoliko svojih prava.
Ogranienja kraljeve sudske vlasti bila su minimalna, a brzo su ih i lako zaobili dvorski pravnici. Znaajnija su bila
ogranienja kraljeve financijske moi. Od feudalnih prava kralj se mogao nadati samo ogranienom dohotku te su mu
207

raznovrsni porezi od tada postali glavno sredstvo prihoda. Nijedan kralj nakon Ivana nije vie uspijevao nametnuti
vane poreze bez pristanka baruna. Velikai se nisu u znaajnijoj mjeri suprotstavljali kraljevu preuzimanju najveeg
dijela vlasti, ve su se protivili da jedini za to snose posljedice. Ni oni nisu eljeli povratak feudalne rascjepkanosti i
anarhije nego ispravljanje i nadzor propusta, greaka i zloporaba sredinjih vlasti. Odnosi kralja i velikaa i naredna dva
stoljea kretali su se unutar navedenih okvira.
No godina od donoenja povelje do Ivanove smrti protekla je burno. Ivan je pokuao izbjei ogranienja prizivom papi
Inocentu III koji je na kraljev nagovor ponitio povelju. Baruni su tada pozvali u pomo Filipa II Augusta. Francuski
vladar poslao je u Englesku vojsku pod vodstvom sina Luja. Usred rata Ivan Bez Zemlje iznenada je 1216. umro. Na
prijestolje je doao njegov devetogodinji sin Henrik III (1216-1272). Pobuna je odmah oslabila, a ubrzo je iste godine
umro i papa Inocent III. Istaknuti barun William Marshal, regent u ime maloljetnoga kralja, ponovno je izdao Magna
Cartu. U novom izdanju povelje izbaeno je nekoliko lanaka koji su ograniavali kraljevu vlast, ali je sada jamac
povelje postao najistaknutiji velika. Promijenjenu povelju potvrdio je i papinski legat. Sve je to dovelo do brzog
osipanja Lujevih pristalica te se ovaj, uz asno primirje, povukao iz Engleske. Engleski vladari vie nikada nisu mogli
ponititi odredbe velike povelje i vratiti status quo ante.

35. Francuska
Poetkom 12. stoljea francuski je kralj imao ogranienu mo. Stvarnu vlast drao je u podruju od Pariza do Orleansa,
a i tu je imao brojne probleme s velikaima. Jo je manje vlasti imao u ostatku kraljevstva u kojem su velikai stvorili
prave dravine, praktiki potpuno neovisne od sredinjih vlasti. Ti su velikai rijetko kada dolazili na kraljevski dvor, a
uprava na njihovim podrujima bila je potpuno neovisna od sredinje uprave. Nakon 1100. kraljevsku vlast stvarno je
obnaao Luj VI Debeli kojemu je otac Filip I (1060-1108) u potpunosti prepustio upravljanje kraljevstvom. Kao potkralj
i zatim samostalan vladar (1108-1137), Luj se posvetio kanjavanju najnasilnijih vazala u podruju Ile de France (Pariz
Orleans). Na poziv gradova, samostana i ostalih kojima su krena prava, kralj je obilazio podrujem, kontrolirao i
kanjavao, uspjevi do kraja vladavine u potpunosti uvrstiti vlast nad kraljevskom domenom. No, vlast nije uspio
proiriti izvan toga podruja. Dugim ratom s engleskim kraljem Henrikom I oko Normandije nije nita postigao, jer je
Normandija ostala vezana uz Englesku. Uspio je nametnuti svoga kandidata za flandrijskoga grofa, ali se ovaj pokazao
nedoraslim toj dunosti te je ubrzo zbaen, a Luj je u Flandriji izgubio ugled. Samo jednom uspio je Luj stvarno
djelovati kao francuski kralj, a ne jedino gospodar podruja Ile de France. Car Henrik V zaprijetio mu je 1124. vojnom
intervencijom zbog podrke papi tijekom borbe za investituru. Prijetnja je okupila oko kralja sve najvanije velikae
francuskoga sjevera. Iako navedenu epizodu djelomice moemo promatrati i kao rani iskaz francuskoga
protonacionalizma, ona nije imala neposrednih posljedica u smislu jaanja kraljevske moi.
Stvarni Lujev doseg bilo je podizanje uprave na kraljevskoj domeni na razinu boljih feudalnih drava. Borba za javni
red, mir i poredak donijela mu je potporu Crkve, graanstva i sitnoga plemstva. Iz tih slojeva stizali su kralju ljudi za
slubenike tijela sredinje uprave. Pod kraj Lujeve vladavine dvor je poeo djelovati kao stalno tijelo vlasti. Poveani
kraljev presti ogledao se u dvjema injenicama: prvo, na kraljevu sudu poeli su se javljati sluajevi s podruja izvan
neposredne kraljeve domene. Drugo, akvitanski vojvoda Vilim dao je kraljevu sinu Luju VII (1137-1180) ker Eleonoru
208

za enu. Luj VI. nije se stigao time okoristiti jer je ubrzo umro, ali su se njegovu sinu brakom otvorile znaajne
perspektive. Vojvodstvo Akvitanija obuhvaalo je oko etvrtine francuskoga kraljevstva, a vojvoda je imao vrstu vlast
u podruju od rijeke Loire do Bordeauxa. Da je Luj VII. uspio naslijediti Akvitaniju, vjerojatno bi potedio Francusku
buduih tekih ratova, a ujedinjenje zemlje dogodilo bi se znatno ranije.
U poetku je Luj VII. vladao energino. Bio je pod jakim utjecajem supruge Eleonore te se, uz njen poticaj, sukobio s
velikaima i Crkvom. Kralj je i sam bio odgojen na jugu, svjetovnijem i prosjeno obrazovanijem od francuskoga
sjevera. Papino prokletstvo prisililo je kralja na pomirenje s Crkvom, ali je u ostalim vidovima vladavine prvih osam
godina bio razmjerno uspjean. Njegovi problemi i neuspjesi zapoeli su Drugim kriarskim ratom, u koji se osobno
ukljuio na valu velikog vjerskog poleta. Tijekom kriarskoga pohoda, Luj je u Antiohiji zapao u brane probleme s
Eleonorom zbog njena navodna preljuba. Za vrijeme kraljeva odsustva iz zemlje, Francuskom je kao regent upravljao
Suger, opat samostana Saint Denis. Niskoga podrijetla, ali vrlo sposoban, posebice kao upravitelj crkvenih posjeda,
Suger je ve stekao povjerenje Luja VI i bio je u dobrim odnosima s vodeim osobama onovremene Francuske. Za Luja
VI. je bio jedan od glavnih kraljevskih slubenika, ali mu je dolaskom Eleonore Akvitanske na dvor privremeno opao
utjecaj. Novu mo stekao je kada je postao regent. Suzbio je sve nerede i paljivo je kontrolirao kraljevske financije.
Iako je bio protiv pokretanja Drugoga kriarskog rata, nakon njegove propasti predloio je da iz vlastitih sredstava
financira novi rat. Ogromno bogatstvo za jednog onovremenog opata stekao je Suger poslovnom darovitou, unato
redovnikom statusu i zavjetima. No prije pokretanja novog kriarskog pohoda Suger je umro, ne ostavivi nikoga iza
sebe tko bi bio u stanju izvriti njegov naum.
Suger je, kao regent, bio izriito za ouvanje braka Luja VII i Eleonore Akvitanske, znajui da je to najsigurniji nain
da francuska kruna zadri Akvitaniju. No, nakon Sugerove smrti odnosi kralja i Eleonore dodatno su se pogorali.
Uzrok je bio mladi engleski princ i budui kralj Henrik II koji je prigodom posjete francuskom dvoru stupio, izgleda, u
ljubavnu vezu s Eleonorom. Bio preljub stvaran ili tek dio Lujeve uobrazilje, francuski kralj odluio je povui jedinice
iz Akvitanije. Zatim je 1152. nagovorio dvorsko vijee na ponitenje braka s Eleonorom, temeljem navodno prebliskog
srodstva. Svega dva mjeseca nakon razvoda Eleonora se preudala za Henrika II. Slijedio je dvogodinji rat biveg i
novog Eleonorina supruga, iz kojeg je 1154. Henrik izaao kao pobjednik, stekavi titulu akvitanskog vojvode.
Nekoliko mjeseci poslije okrunjen je i za engleskoga kralja. Time je u svojim rukama drao Englesku, Akvitaniju,
Normandiju i Anjou, prijetei daljnjim proirenjem na Toulouse i ostale posjede na jugu Francuske. Sljedeih pola
stoljea Plantageneti su ozbiljno prijetili moi Kapetovia na itavom francuskom ozemlju. Luj VII. imao je snage
jedino za obrambene poteze. Tako je, primjerice, 1159. uspio slomiti Henrikovu opsadu Toulousea. Veih pomaka na
terenu nije bilo ni tijekom Henrikovih tekoa u Engleskoj, primjerice za vrijeme sukoba s nadbiskupom Beckettom. Do
1180. promjene su bile minimalne, ali je francuski kralj ipak bio u neto povoljnijem poloaju negoli na poetku.
Jaanje francuske monarhije jasnije se oitovalo u drugim vidovima. Kralj je pruio utoite papi Aleksandru III
tijekom sukoba s carem Fridrikom I, ime je ojaao savez francuske krune i Crkve. Crkva i samostani diljem Francuske
sve ee su se obraali kralju za zatitu vlastitih prava i posjeda od susjednih, nasrtljivih velikaa. Kralj nije uvijek
mogao pomoi. Pa ipak, injenica da su molitelji u Luju vidjeli stvarnoga zatitnika dovoljno govori. Sitno plemstvo je
u mnogim mjestima ustupalo dio uprave na svojim posjedima kralju, kako bi ih ovaj zatitio od jaih susjeda. Gradovi
209

su od kralja traili i dobijali povelje o pravima i povlasticama. Sve ee se dogaalo i da vodei velikai i prelati iznose
sporove pred kraljevski sud, na kojem zapoinje proces stvaranja profesionalnog osoblja. U sredinjoj Francuskoj
utjecaj monarhijske vlasti postao je prevladavajui na podrujima sitnoplemikih feuda. Ni velikaki feudi uz granice
kraljevstva nisu oko 1180. bili vie potpuno neovisni od kralja. Jaanje kraljevske vlasti bilo je ponajvie posljedica
renesanse 12. stoljea, najjae upravo u Francuskoj. Uenost, naraslo poznavanje prava i sve razvijenija trgovina mogli
su dalje napredovati jedino uz snanu sredinju vlast. Podrku narastajuega graanskoga sloja Luj VII nije stekao
posebnom naklonou; kralj uope nije bio dosljedan podupiratelj komunalnoga pokreta. Dok je iz usko politikih
razloga podravao gradove na velikakim podrujima, one na kraljevskoj ili crkvenoj domeni koio je u razvoju i
stjecanju prava i povlastica. Gradovi, pak, nisu imali izbora: za zatitu su se mogli obratiti samo kralju, pojmu mira i
sigurnosti. Sve u svemu, Luj VII nije uspio znaajnije iskoristiti obnovu ideje snane sredinje monarhijske vlasti.
Meutim, njegov nasljednik Filip II August (1180-1223) iskoristio je centralizaciju do krajnjih granica. Cijeli ivot irio
je kraljevske posjede i usavravao sredinju upravu. Iako je tijekom vladavine esto bio sudionik tekih unutarnjih i
vanjskih sukoba, zadrao je potporu veine plemstva, Crkve i graanstva. Oenio se neakinjom flandrijskoga grofa
koja mu je u miraz donijela bogatu pokrajinu Artois, ime se teritorijalno proirio prema La Mancheu i znatno poveao
vlastite prihode. Kasnije je flandrijskoga grofa prisilio na daljnje teritorijalne ustupke na sjeveru. Filip je stalno
spletkario protiv engleskoga kralja Henrika II, podravajui do 1189. njegove buntovne sinove Rikarda i Ivana. Trei
kriarski rat, u koji je Filip krenuo zajedno s Rikardom, privremeno je priguio englesko-francuske sukobe. Nakon
Rikardove smrti (1199), u svega pet godina uspio je Filip od slaboga Ivana Bez Zemlje oduzeti najvei dio
plantagenetskih posjeda na francuskom podruju. U meuvremenu, Filip je zapoeo dugu borbu s Crkvom oko
ponitenja svoga drugog braka.
Godine 1193. francuski se kralj, nakon smrti prve supruge, oenio danskom princezom Ingeborg, kako bi dobio potporu
danske flote u ratu s Englezima. No, zbog osobnih problema u braku kralj je traio ponitenje braka zbog, navodno,
prebliskoga srodstva. Tadanji papa Celestin III (1191-1198) nevoljko je reagirao, ali kada je papa postao Inocent III
(1198-1216) pitanje se zaotrilo do krajnjih granica. Kako je Filip odbio papin zahtjev da otjera treu suprugu Agnezu i
vrati se Dankinji, Inocent je 1200. bacio prokletstvo na Francusku. Filip je zatim poeo taktiki poputati. Slubeno se
pomirio s Ingeborg, iako je nastavio ivjeti s Agnezom. Papa je najprije povukao prokletstvo, ali kada je otkrio
prijevaru zaprijetio je jo teom kaznom. Tek nakon dugih i mukotrpnih pregovora te Agnezine smrti, Filip se 1213.
pokorio papi, nadajui se njegovom doputenju za napad na Englesku. Ingeborg je vraena na poloaj kraljice, uz sva
prava i asti, te je na kraju i nadivjela supruga.
Posljednja Filipova bitka bila je protiv koalicije koju je 1213-1214. organizirao Ivan Bez Zemlje. Mnogi buntovni
velikai sa sjevera, ukljuivi i flandrijskoga grofa, stavili su se na stranu Engleza i Nijemaca, ali su svi kod Bouvinesa
1214. potueni i kanjeni. Ovom pobjedom osigurane su dotadanje Filipove steevine te prevlast sredinje vlasti i
uprave nad najveim vazalima. Od tada do 1223. Filip se posvetio unutarnjoj izgradnji zemlje, postavi u pravom
smislu rijei utemeljitelj centralizirane i birokratizirane francuske drave. Slino Engleskoj, uveo je sredinje sudske
slubenike koji su obilazili teren i kontrolirali lokalnu upravu, sudili u vanim sluajevima te o svemu izvjeivali dvor.
Filip je otiao i korak dalje. Postavljao je lokalne upravitelje zvane baillis (na jugu seneali) za odreeno podruje, s
210

punom vlau na etiri-pet godina u upravi, sudstvu i vojsci. Uz njih je djelovalo i mnotvo slubenika, a sve ih je
izravno postavljao kralj. Trajanje i ovlasti novih upravitelja i slubenika ovisili su iskljuivo o njihovom uinku. Oni su
potpuno ovisili o kralju i bili su za srednjovjekovna mjerila izrazito uinkoviti. U pokrajinama pod njihovom upravom
nisu zabiljeena znaajnija buntovnika gibanja.
U Filipovo vrijeme nastavljeno je jaanje sredinjega kraljevskoga suda, ali jo uvijek nije dostigao poloaj i znaaj
onoga u Engleskoj. Uvode se sredinji rauni prihoda i rashoda te pohranjuju vani dokumenti. Filip je izrazito
naklonjen gradovima i trgovini i u tome je bio bitno dosljedniji od Luja VII. Zaposlio je istaknute graane u sredinjem
upravnom aparatu, a veliki kraljevski peat i kraljevsku riznicu, tijekom svog izbivanja iz kraljevstva za Treega
kriarskog rata, povjerio je na upravu estorici bogatih parikih trgovaca. Kralj je izdao brojne povlastice francuskim
graanima i titio je strane trgovce na francuskom ozemlju. Naplatom povlastica gradovima te porastom poreznih
prihoda i carina od trgovine znatno su poveani kraljevski prihodi. U godini Filipove smrti (1223), on je prvi put do
tada bio najmoniji i najbogatiji ovjek u Francuskoj. Kraljevi posjedi bili su najvei, a sredinja uprava uinkovito je
prikupljala prihode s velikoga podruja. Filipova vladavina oznaila je prekretnicu u procesu jaanja sredinje vlasti u
Francuskoj, odnosno toku s koje nije bilo povratka na razdoblje velikake premoi i rascjepkanosti kraljevstva. U
narednih stotinu godina Filipovi nasljednici mogli su nastaviti i usavriti Filipovu politiku i dostignua na vrstoj
osnovici postavljenoj u doba njegove vlasti.
211

X. DOBA BORBE CRKVE ZA OUVANJE PREVLASTI U DRUTVU

Tijekom 13. stoljea Crkvi je postajalo sve tee ouvati vodei poloaj u drutvima Zapada. Naime, renesansa 12.
stoljea i znaajne preobrazbe svih drutvenih struktura omoguile su nastanak niza, Crkvi sueljenih, interesnih grupa i
sredita moi. Vie europskih monarhija uspjelo je osigurati odanost podanika u prvom redu sredinjoj svjetovnoj vlasti,
uvjerivi ih da posebni dravni interesi imaju prednost pred opim interesima katolianstva. Porast materijalnog
blagostanja kod svjetovnih je elita vodio relativizaciji vjerskih uputa i propisa za neporoan i krjepostan ivot. S druge
strane, papinska uprava postala je i sama dobro organizirana i birokratizirana, kao i uprava mnogih samostana, redova,
biskupija i dr. Brojni su biskupi, opati i pape bivali poglavito zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem prihoda od velikih
materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad svjetovnjacima. No zahvaljujui pregnuima
mnogih istaknutih ljudi, Crkve, ona je sve do pred kraj 13. stoljea ipak zadrala prevlast u veini europskih drutava.
Otroga prekida s 12. stoljeem, stoga, nije bilo, ali je Crkva stalno morala ulagati dodatne napore kako bi ouvala
prvenstvo. U posljednjoj etvrtini 13. stoljea Crkva je poela gubiti korak i oko 1300. ve je bila znatno manje mona
nego stotinu godina prije.

36. Papa Inocent III
Krajem 12. stoljea prvenstvo Crkve bilo je na mnogim mjestima i s raznih strana podvrgnuto iskuenjima. Osim
francuskih i engleskih kraljeva, probleme je papinstvu naroito zadavao car Henrik VI vlau nad Italijom. Papinstvo je
imalo sve vie tekoa s narastajuim graanskim slojem, posebice zbog njegove svjetovnosti i raznih krivovjerja koja
su diljem Sredozemlja uzela maha, s najjaim uporitem upravo u gradovima. Uestali su napadi na sveenstvo i
redovnitvo zbog krtosti i svjetovnosti. Papa Celestin III (1191-1198) nije bio dovoljno energian u suoavanju s
izazovima crkvenom prvenstvu. To je, meutim, itekako bio njegov nasljednik Lothario Conti, od 1198. papa Inocent
III, podrijetlom iz jedne od najveih rimskih patricijskih obitelji. Postao je kardinal u dobi od 29, a papa s 37 godina.
Naumio je ostvariti plan prema kojem je papa glava kranstva i voa itave Europe, svojevrsni vrhovni sudac u svim
vanim prijeporima koji sprjeava sukobe meu kranima i uva njihovo jedinstvo. Inocentova kurija zamalo je
postala vrhovni svjetovni sud pri rjeavanju svih velikih onovremenih politikih sukoba.
Da bi uspio u nakanama, Inocent je prvo morao uvrstiti vlast nad samim Rimom. Uspio je, tako, izboriti pravo
imenovanja vodeeg rimskoga senatora, ali je otpor graana Rima prema papi i dalje bio jak, tako da je u prvih deset
godina pontifikata barem dva puta Inocent bio prisiljen pobjei iz grada. U ostatku papinske drave bre je uspio
uspostaviti kontrolu, ostvarivi veu vlast od svih svojih prethodnika.
Priliku da bude sudac Inocent je dobio nakon smrti Henrika VI, kada se izabirao novi car. Gibelini u Carstvu izabrali su
za cara Henrikova brata Filipa vapskog (1198-1208), dok su gvelfi izabrali Otona IV od Brunswicka, sina Henrika
Lava. Bila je to savrena prilika za papu da pokua odigrati omiljenu mu ulogu presudnoga imbenika u vanim
politikim pitanjima. Nakon tri godine Inocent je, oekivano, podrao Otona koji se odrekao svih pretenzija na papinska
podruja, ime su za sljedeih gotovo est stoljea odreene granice papinske drave. Njemaki velikai cjenkali su se s
212

objema stranama, traei sve vee ustupke, da bi se prema 1208. sve vie priklanjali Filipu. No, car je te godine ubijen u
atentatu iji motivi nisu imali veze s ovim prijeporima. Filipovo ubojstvo otvorilo je put Otonu do carskoga prijestolja
te je on, oenivi Filipovu ker, najprije 1208. izabran za njemakoga kralja, a zatim 1209. za cara (do 1215). Iako ga je
Inocent okrunio, Oton se ubrzo pojavio u Italiji traei carska prava i teritorije. Razoarani papa tada se okrenuo
protukandidatu, Fridriku II Hohenstaufovcu (Sicilskom), sinu Henrika VI (njemaki kralj od 1212, car 1215-1250).
Davi Inocentu obeanja da nikada nee ii na spajanje Sicilije i ostatka Carstva, uz punu podrku pape i njemakih
gibelina, Fridrik je ubrzo potisnuo Otona. Pokuavajui obnoviti mo, Oton je napao Francusku, ali je 1214. poraen
kod Bouvinesa, to je oznailo njegov kraj. Svi su ga pristae ubrzo napustili te je zbaen s prijestolja, a za cara je
postavljen Fridrik II. Novi car u poetku je svima izgledao kao vjeran slubenik papinstva.
Inocent se zaista uspio nametnuti veini europskih vladara. Vidjeli smo kako je to inio u Engleskoj i Francuskoj.
Leonskoga i kastiljanskog kralja Alfonsa IX (1188-1230) prisilio je na rastavu braka s prebliskom roakinjom. Inocent
je odigrao vanu ulogu i u prijestolnim borbama u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Kraljevi Engleske, Aragona i
Portugala stavili su svoja kraljevstva pod vrhovnu vlast pape, dok je Sicilija ve bila papinski feud. Inocent je
savjetovao i vladare eke, Danske i Poljske te se mijeao u sva vanija europska politika pitanja.
Unato Inocentovoj velikoj zauzetosti svjetovnima, on nije zapostavio ni vjerska pitanja. etvrtim kriarskim ratom i
zauzeem Carigrada privremeno je nestalo raskola, iako tijek rata i postupci kriara nisu uvijek bili prema papinu
shvaanju. Pravim kriarskim pohodom Inocent je unitio krivovjerce s juga Francuske. Tijekom njegova pontifikata
sveti Franjo Asiki dobio je potvrdu svoje djelatnosti te je stvoren franjevaki red. Konano je papa 1215. sazvao
etvrti lateranski koncil s ciljem ponovnog zauzimanja Svete zemlje i provoenja crkvene reforme. Koncilu su se
odazvali brojni vani prelati i izaslanici europskih vladara. Veliki pad utjecaja Crkve meu svjetovnjacima trebalo je
sprijeiti veom pobonou, boljim obrazovanjem i veom stegom u sveenikim redovima. Biskupima je nareeno
imenovati sposobne ljude za propovijedanje i poduku siromanih studenata. Navedeni povjerenici morali su se brinuti
da kandidati za sveenike budu propisno podueni i da sveenici esto i redovito slue misu. Sveenici se nisu smjeli
odavati svjetovnom nainu ivota i svjetovnim uicima. Nareeno je na koncilu i da se sveenicima uvijek ostavi
dovoljna koliina crkvenih prihoda kako bi mogli dostojno ivjeti, s obzirom na to da ih je bilo mnogo siromanih.
Uzroci takva stanja dijelom su proizlazili iz prevelikog uplitanja monih svjetovnjaka u upravljanje crkvenim prihodima
i posjedima.
Koncil je odredbama pokuao smanjiti i ograniiti rastuu mo birokracije na papinskom i biskupskim dvorovima, ali
bez veeg uinka. Mnogi su prelati i ostali visoki crkveni dunosnici do tada koristili poloaje za osobno materijalno
bogaenje, nerijetko primajui mito, iznude i poklone, prijetei izopenjima i slinim. Na koncilu reformatori su sve
navedene i sline prakse osudili kao vidove simonije. Pa ipak, simonije u uem smislu, kupovine crkvenih dunosti i
asti za novac od strane svjetovnjaka, bilo je bitno manje nego prije. Duhovnika na loem glasu tada je bilo sve manje i
rjee meu visokim sveenstvom, a ee meu niim koji su djelovali kao upravni savjetnici na kraljevskim i
velikakim dvorovima. Problemi s tim klerikim slojem jo su dugo optereivali Crkvu. Koncil je zabranio i prodaju
svetakih moi te naredio da se nikakve nove moi ne smiju tovati ako kult nije osobno odobrio papa. Trgovina lanim
ili dvojbenim svetakim moima naglo je porasla otkako su pokrenuti kriarski ratovi, a posebice nakon pada Carigrada
213

1204. i velike pljake tamonjih crkava i manastira. No, odluke etvrtoga lateranskoga koncila ni na ovom planu nisu
rezultirale znaajnijim uspjehom.
U razvoju svjetovne vlasti i uprave vrlo su vane bile dvije koncilske odluke. Prvom se strogo zabranilo sveenstvu
sudjelovati prigodom sudskih dvoboja ili ordalija. Ovim su odredbama navedeni sudski postupci, tipini za rani srednji
vijek, praktiki dokinuti, jer je njihova uinkovitost ovisila o duhovnim sankcijama koje je zazivala Crkva, odnosno
sveenik. Promjena je odmah provedena u Engleskoj, a do kraja 13. stoljea i u ostatku Europe prevladale su racionalne
metode sudskoga postupka. Druga vana odluka ila je k uvrenju rastue protuidovske nesnoljivosti u Europi,
odredivi razliita ogranienja za idove, meu ostalim i obvezu noenja idovske oznake na odjei. Odredbe etvrtoga
lateranskoga koncila govore o brojnim zloporabama u crkvenim redovima, ali i o snazi Crkve koja je jo uvijek imala
mogunosti, volje i sredstava obraunati se s najnegativnijim pojavama. Pravo opadanje snage Crkve zapoelo je
poslije, kada je Crkva mnoge nepravilnosti poela doivljavati kao neizbjene i vie nije imala moi za ozbiljnije
reformske pokuaje.

37. Krivovjerja (hereze) i prosjaki redovi
Na etvrtom lateranskom koncilu strogo su osueni krivovjerci (heretici) valdenzi i albiani. Njihovi pripadnici koji
bi odbili pokajanje trebali su biti strogo kanjeni. Stroge i odlune odredbe koncila ukazuju na veliinu i vanost
problema krivovjernih pokreta poetkom 13. stoljea na europskom Zapadu. Od vremena arijanstva poetkom srednjega
vijeka nije bilo ovako opasnoga izazova pravovjerju. Krivovjerna uenja bila su do tada, najee, pojedinana
zastranjenja istaknutih mislilaca. Suprotno tomu, krivovjerni pokreti s kraja 12. stoljea izrasli su u puku, a ne meu
intelektualcima te su iza njih stajale na tisue sljedbenika. Stoga je i Crkva morala pronai nove metode borbe protiv
takvoga izazova, za to joj je bilo potrebno odreeno vrijeme. Glavna pokretaka snaga krivovjernih pokreta bilo je
nezadovoljstvo izazvano ponaanjem sveenstva. Pred sveenstvo su se, u odnosu na prijanja razdoblja, postavljali
znatno vii standardi. Traila se djelatna pobonost, vie vjerske poduke i propovijedanja uivo, a ne itanja iz knjiga.
Svjetovno usmjereni dio sveenstva, zaokupljen materijalnim dobrima, gubio je ugled. No, za mnoge probleme u Crkvi
i postavljanje visokih kriterija sveenicima djelomice je odgovorno i papinstvo. Od vremena grgurovskih reformi
upljanima je bilo doputeno odbiti sveenika (upnika) iz moralnih razloga, to je otvaralo vrata opasnim presedanima.
Voe krivovjeraca od tada su redovito imali to na umu u pokuajima potkopavanja autoriteta i ugleda katolikih
sveenika. Grgurove odredbe da sveenici koji ive u grijehu ne mogu dijeliti sakramente vodile su, neeljeno, obnovi
donatistikoga krivovjerja. Ono je nauavalo da sakramenti nemaju vrijednosti ako ih je udijelio greni sveenik. Iako
je i sam papa Grgur VII pokuao ublaiti znaenje te odredbe, posljedice su ostale. Krajnji rezultat ovakvoga naina
razmiljanja bio je drastian ako su greni sveenici bezvrijedni, a vjernik nikada ne moe biti siguran kakav je
odreeni sveenik, onda su oni openito bezvrijedni i nepotrebni.
Tako je crkvena reforma, elei postaviti visoke standarde sveenstvu, neizravno pomogla jaanju krivovjernih pokreta
emu su pridonosili i pojedini crkveni autori i reformatori, poput Bernarda iz Clairvauxa, koji su otrim rijeima
kritizirali negativnosti u Crkvi. Svi su se krivovjerci u osnovi slagali da je sveenstvo bezvrijedno i nepotrebno, koliko
god su se razlikovali prema ostalim znaajkama svojih nauavanja. Naroito su utjecajni i brojni krivovjerci bili u
214

gradovima. Sjevernotalijanski gradovi, primjerice, nosioci grgurovskih reformi stoljee ranije, postali su glavna uporita
krivovjerja krajem 12. stoljea. Graanstvo nije eljelo obine slube Boje i rutinu, grijeh i potkupljivost. Ono je bilo
sklono raspravama, posebice o vjerskim pitanjima koja su igrala veliku ulogu u svakodnevici srednjovjekovnoga
ovjeka. Neuobiajene ideje su se tim putem, kao i trgovakom razmjenom i kontaktima, lako i brzo irile na velikom
prostoru. Tako je u sjevernotalijanskim i junofrancuskim gradovima oko 1200. godine veliki dio graanstva prihvatio
raznovrsne krivovjerne ideje, a preostali graani bili su vrlo kritini prema Crkvi i njezinoj praksi.
Jedan od prvih voa krivovjeraca u Italiji bio je ve spominjani Arnold iz Brescie, iji su sljedbenici bili poznati kao
arnoldisti ili siromasi. Najvaniji protusveeniki pokret pokrenuo je Petar Vald, bogati trgovac iz Lyona. On je odluio
svu svoju imovinu razdijeliti sirotinji. Posvetio se propovijedanju evanelja, smatrajui da je redovno sveenstvo u
tome zakazalo. Uskoro je oko sebe okupio grupu sljedbenika poznatu pod nazivom "lyonski siromasi". Pokuao je od
dvojice papa dobiti potvrdu pravila svoje organizacije kao novoga crkvenog reda, ali je oba puta bio odbijen. Izgleda da
mu se predbacivalo premalo potovanje prema crkvenoj hijerarhiji te nedovoljno razlikovanje svjetovnjaka i sveenika.
Trei lateranski koncil iz 1179. konano je odbacio valdenge, izravno ih gurnuvi prema krivovjerju. Iako su im i
protivnici priznavali vrline, oni su postajali sve vie protusveeniki usmjereni. Valdenzi su odbijali poslunost papama
i episkopatu te su drali da svi svjetovnjaci, ukljuivi i ene, mogu i smiju propovijedati. Moliti se moglo bilo gdje, ne
nuno u Crkvi. Valdenzi su bili i djelatni misionari, irei vlastitu vjeru od panjolske do eke.
Krivovjerni pokreti su, dakle, prihvaali kransku vjeru, ali su odbacivali sveenstvo. Jo su opasniji za Crkvu bili
pokreti koji su odbacivali cijelu organiziranu Crkvu kao instituciju. Takva uenja stare sljedbe manihejaca proirila su
se s Istoka, preko Balkana, trgovakim putovima i kontaktima, na Zapad u gotovo sve vanije gradove. Posebice je ovo
krivovjerje bilo jako na jugu Francuske, u Languedocu, gdje su njegovi sljedbenici bili poznati pod imenom albiana
(albigenza), prema gradu Albiju u kojem ih je bilo u velikom broju. Navedeni su krivovjerci poznati i pod imenima
Bugara (odakle je krivovjerje navodno stiglo), ili katara (istih, jer su tvrdili za sebe da su duhovno proieni). irenju
krivovjerja u Languedocu pogodovala je svjetovna usmjerenost domaega plemstva te stare, tradicionalne veze i utjecaji
muslimanskoga i idovskog kulturnog kruga na ovo podruje. Izgleda da je tada u Languedocu, zbog raznih razloga,
katoliko sveenstvo ostalo praktiki bez ikakva ugleda.
Voe krivovjernih pokreta bili su sposobni ljudi koji su ivjeli na strogo isposniki nain, zasjenjujui vjerskim arom i
ustrajnou katoliko sveenstvo i redovnitvo. Ubrzo su se krivovjerja iz gradova poela iriti meu plemstvom i u
seoske sredine. Uspjehu novih pokreta pogodovala je i injenica to se, za razliku od "savrenih", kako se nazivalo
krivovjerne voe u krajnjem isposnitvu, od obinih vjernika trailo malo. Vjersko uenje bilo je znatno jednostavnije
od katolikoga, a za obine vjernike bilo je malo ogranienja. Vjernici su na samrti primali takozvanu "utjehu" od strane
"savrenog". Bili su i bitno manje zabrinuti za vlastitu posmrtnu sudbinu od katolika, budui da nisu vjerovali u
postojanje pakla i istilita. Veina krivovjeraca bila je dualistikoga svjetonazora, zasnovanog na uenjima sljedbe
manihejaca. Vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sila zla. Starozavjetni Jahve bio je za njih takoer zli bog, koji
je ubio Krista, te je, smatrali su, borba dobra i zla i dalje u toku. Najbolji nain proienja od zla i grijeha bilo je
krajnje isposnitvo. Ukoliko ono iz bilo kojega razloga nije bilo mogue, mnogo se za spas due moglo postii
primanjem sakramenata i utjehe od strane "savrenih".
215

Na jugu Francuske, u Languedocu, katoliko sveenstvo nije bilo u stanju suprotstaviti se naletu krivovjernih pokreta.
Papa je, stoga, poslao legate i misionare da pokuaju obratiti njihove sljedbenike na pravovjerje. No, rijeima se
postiglo malo te je papa ubrzo odobrio propovijedanje takozvanoga kriarskoga pohoda protiv onih koji odbijaju
uvidjeti jedine vjerske istine, nudei njegovim sudionicima slina obeanja i povlastice kao i sudionicima prvih
kriarskih ratova. U poetku odziv je bio skroman, ali se sve promijenilo kada su 1208. slubenici grofa Rajmonda
Tulukoga, poznatoga zatitnika krivovjeraca, ubili papinskog legata. Posebice je veliki odziv za pohod bio na sjeveru
Francuske, dobrim dijelom zbog politikih i gospodarskih razloga. Ubrzo se okupila velika vojska pod vodstvom grofa
Simona od Montforta te je krenula na jug. Rat je ubrzo izgubio vjerske znaajke i prerastao u borbu za politiku
neovisnost juga. Katolici s juga pridruili su se krivovjercima u otporu sjevernjacima, a pomo izvana braniteljima je
pruio i aragonski kralj. Montfort je, meutim, u zauzetim podrujima ubijao redom sve pred sobom, bez obzira na
vjeru. Sukob je odluila vojna nadmo sjevernjaka te su veliki zemljoposjedi na jugu podijeljeni izmeu sjevernih
velikaa. Time je zaustavljen politiki i kulturni razvoj Languedoca. Ukinuta je politika autonomija podruja, a
provansalski je prestao biti jezik drutvene elite.
Kriarski rat protiv albiana vie je znaio u politikom, nego u vjerskom smislu. Preivjeli krivovjerci su se pritajili te
ubrzo ponovno izali u javnost, stekavi za kratko vrijeme brojne nove pristae. Smru Simona de Montforta i politiki
rezultati pohoda doli su u pitanje. Njegov sin nije bio u stanju obraniti oeve steevine te su juni velikai poeli
vraati stare posjede. Pokazala se potreba za pokretanjem novoga kriarskoga rata na jug Francuske u kojem je ovoga
puta vodeu ulogu odluio uzeti osobno novi francuski kralj. Bio je to Luj VIII (1223-1226) koji je sada sam zahtijevao
Montfortovu batinu te je vojnim pohodom uspio ostvariti sve ciljeve. Najvei dio Languedoca izravno je prikljuen
kraljevskim posjedima, a uivatelji ostalih feuda na tom podruju vrsto su vezani uz Crkvu i francusku monarhiju.
Time je Crkvi omogueno izravno sueljavanje s krivovjerjem. Tijekom druge etvrtine 13. stoljea glavno vodstvo u
progonu krivovjerja na jugu Francuske preuzela je crkvena inkvizicija. Do tada su ovu dunost obavljali biskupi koji se
esto nisu mogli, zbog raznih razloga, posvetiti tome u dovoljnoj mjeri. Sada su inkviziciju, prema odobrenju pape
Grgura IX (1227-1241), preuzeli znalci dogmatskih pitanja, lanovi novih crkvenih redova franjevaca i dominikanaca.
Kako je glavna dunost obaju redova bila upravo borba protiv krivovjerja, oni su stvorili razvijenu organizaciju
pronalaenja i suenja krivovjercima. Biskupi su formalno zadrali inkvizicijske ovlasti, ali su ih od tada u praksi
rijetko koristili. Inkvizicija je bila vrlo uspjena. U stotinjak godina smanjila je broj krivovjeraca na beznaajnu razinu,
da bi ih do kraja 14. stoljea potpuno iskorijenila.
Inkvizitori su postigli visoku razinu uinkovitosti posebnim nainom voenja sudskoga postupka koji je optuenicima
ostavljao minimalne mogunosti u izbjegavanje osude. Svjedoci su ispitivani jedan po jedan, i to tajno, tako da
optuenik nikada nije mogao vidjeti one koji ga terete, niti uti dokaze protiv sebe. Uvijek je bilo potrebno i da
optuenici priznaju krivnju. Stoga su bili podvrgavani dugotrajnim i detaljnim ispitivanjima kojima ih se eljelo navesti
na optuivanje samih sebe. Ako bi svi postupci iznude priznanja zatajili, kao posljednje rjeenje pristupalo se tjelesnom
muenju, zbog ega je crkvena inkvizicija vremenom i stekla lo glas. Za razliku od suvremenog prava, gdje je svatko
nevin dok mu se ne dokae krivnja, na inkvizicijskim sudovima vrijedilo je obrnuto pravilo: svatko je kriv dok ne
dokae da je nevin, a dokazati nevinost bilo je praktiki nemogue. Ipak, ne moe se tvrditi da je izricanje smrtne kazne
optueniku uvijek bio glavni cilj inkvizicije. Za manje prekraje vjerske naravi inkvizicijski sudovi izricali su blae
216

kazne, poput pokore hodoaem ili javnim priznanjem grijeha i samoponiavanjem. Tko bi priznao ozbiljnije duhovne
prekraje bivao bi najee osuen na zatvorsku kaznu. Jedino optuenici koji su do kraja tvrdokorno nijekali optube,
ili bi po drugi put bili pred sudom zbog krivovjerja, predavani su svjetovnoj vlasti, to je znailo smrtnu kaznu.
Suvremenom, svjetovno usmjerenom ovjeku teko je shvatiti kako su se mogle izricati tako stroge kazne za duhovne
prekraje. No, valja uzeti u obzir da je ljudima srednjega vijeka duhovnost bila ispred ovozemaljske, svjetovne i
materijalne sfere. Liiti nekoga imovine bio je teak prekraj, ali je jo tei, prema tadanjem poimanju, bilo krivovjerje
koje je ljude liavalo mogunosti spasa i vjenoga ivota. Osim toga, ono je prijetilo temeljima drutvenoga poretka, jer
je unitavalo drutvene veze, slabei autoritet glavnih institucija na kojima je srednjovjekovno drutvo poivalo, kako
drave (monarhije), tako i Crkve. Krivovjerje u drutvu doivljavalo se poput bolesti na tijelu. Bolest se moralo
izlijeiti, ili bolesni dio tijela odstraniti. Inkvizicija je od poetka u svom djelovanju dobila veliku potporu svjetovnih
vladara. Krivovjerno ruenje svih autoriteta ugroavalo je i njihov poloaj, a pritom su vladari esto mogli dobro
zaraditi zapljenama imovine krivovjeraca. Stoga su spremno, organizirano i u potpunosti suraivali s inkvizicijskim
sudovima. Duhovno usmjereni i poboniji vladari progon krivovjeraca doivljavali su kao vjersku dunost, a oni
svjetovno usmjereni prilikom za jaanje vlastite politike i gospodarske moi, imajui istovremeno pred papom i
Crkvom snaan dokaz osobne odanosti vjeri.
Iako je od ukupnoga broja osuenika na inkvizicijskim sudovima bilo relativno malo osuenih na smrt, strah koji je
posijala inkvizicija diljem katolikoga dijela Europe bio je velik. U nekim dijelovima kontinenta i usputna, aljiva
primjedba na vjersku temu mogla je pojedinca dovesti pred sud. U takvim okolnostima nije bilo mogue sauvati tajnim
ikakvo ozbiljno krivovjerno shvaanje. Stalnim pritiskom inkvizicije na ljude uspjeno je iskorijenjeno albiansko
krivovjerje. Gradovi u Flandriji, Francuskoj i Italiji oieni su od krivovjernih sljedbi. Jedino je u udaljenim alpskim
dolinama sjeverne Italije ak do 20. stoljea opstala mala skupina valdenga. Inkvizicijski sudovi su za tri naredna
stoljea sprijeili nove raskole unutar katolianstva. Osim toga, kako je etvrti lateranski koncil napustio
ranosrednjovjekovnu sudsku praksu, inkvizicijski uzor posluio je pri oblikovanju sudstva u veini europskih zemalja.
On je, osim uinkovitosti, donio sa sobom i niz negativnosti. Europsko sudstvo od tada je dugo bilo obiljeeno tajnim
suenjima, nesuoavanjem svjedoka optube s optuenikom, muenjima i potpunim oslanjanjem na odluku suca. Jedini
izuzetak od ovoga modela u europskim razmjerima bila je Engleska, gdje se razvilo sudstvo s porotom, a zbog relativno
rijetke pojave krivovjerja pape nisu ni zahtijevale uvoenje inkvizicijskih sudova.
Iako je na tisue ljudi proganjano, ubijano, mueno i zatvarano, krivovjerje nije moglo u potpunosti biti pobijeeno sve
dok god su postojali uzroci takvoga stanja, odnosno dok je postojalo nezadovoljstvo europskoga stanovnitva
ponaanjem i nainom ivota sveenstva i Crkve. Ideje koje su zastupali i neki krivovjerni pokreti poput valdenga o
odricanju od ovozemaljskih dobara, o povratku apostolskom siromatvu i propovijedanju puku, poglavito sirotinji, iako
u poetku suzbijane, ubrzo su dobile pravo javnosti putem stvaranja prosjakih redova (propovjednika, mendikanata).
Meu propovjednicima u Languedocu poetkom 13. stoljea isticao se panjolac, velika po imenu Dominik de
Guzman (1170-1221). On je jo u panjolskoj studirao za sveenika, a zatim je, pratei svoga biskupa, dospio u
Languedoc gdje je zapoeo propovijedati krivovjercima i ostalom puku kako bi ih obratio na pravovjerje. Izgleda da je
bio prilino uspjean u tome, jer je ubrzo oko sebe okupio poveu grupu sposobnih ljudi kao pomonike. Ohrabren
217

uspjesima, Dominik je poeo razmiljati o stvaranju novoga crkvenoga reda. Stoga je sudjelovao na etvrtom
lateranskom koncilu i 1216. dobio pravo osnivanja novoga reda dominikanaca od strane pape Honorija III (1216-1227).
Prvih je dominikanaca bilo svega 16 iz raznih europskih zemalja, od panjolske do Engleske.
Dominikanci su preuzeli pravila reda augustinaca. Sebe su zvali "propovjednicima". Da bi mogli uinkovito i kvalitetno
raditi, morali su biti vrlo obrazovani. Nazivali su se braom (fratrima), a ne redovnicima. Stoga su trebali ivjeti meu
ljudima, a ne zatvoreni i izdvojeni u samostane. Glavna im je zadaa bila propovijedati katolike ideale i nauk najirim
slojevima. Godine 1217. Dominik je poslao sljedbenike diljem Europe na misionarski rad. Ve do Dominikove smrti
1221. stvoreno je 60 dominikanskih sredita po cijeloj Europi. Fratri dominikanci na sebe su preuzeli zavjet potpunoga
siromatva, nisu imali privatnog vlasnitva niti redovite prihode. Uzdravali su se pronjom. Stoga su, kao i franjevci,
nazivani prosjakim redom (mendikantima). Naglasak na uenost doveo je do toga da su dominikanci bili osobito
snani u europskim sveuilinim sreditima, a mnogi istaknuti lanovi reda postali su znameniti sveuilini profesori.
Time su izazvali otpor ostaloga sveenstva koje je esto trailo od pape da dominikancima onemogui prevlast u
visokom obrazovanju, ali su pape uvijek vrsto bili na dominikanskoj strani. Dominikanci su posebno snani bili na
parikom sveuilitu, na kojem su izborili pravo stalnoga dranja nekih vanih katedri. Kako je Pariz bio vodee
teoloko sredite Europe, dominikanci su imali zajamen utjecaj diljem kontinenta. Meu poznatim dominikancima,
istaknutim filozofima, teolozima i profesorima, istie se otac skolastike filozofije Toma Akvinski (1225-1274), te
Vincent iz Beauvaisa (oko 1190- oko 1264), autor enciklopedije svih dotadanjih znanja. Zbog svoje uenosti i borbe
protiv krivovjerja, dominikanci su od poetka bili tijesno vezani za crkvenu inkviziciju i u njoj su sudjelovali kao njezin
najbrojniji i najdjelatniji dio.
Drugi veliki prosjaki red osnovao je sveti Franjo Asiki (1181-1226). Poput Petra Valda, bio je sin bogatog trgovca i u
mladosti je vodio bezbrian i raspustan ivot. Nakon neuspjeloga pokuaja da se proslavi kao vitez i ratnik, Franjo se
poetkom 13. stoljea okrenuo vjeri. Odluio je odrei se bogatstva i obiteljskih veza te sluiti Bogu u siromatvu,
milosrdnim djelima. Poeo je propovijedati i initi dobra djela blinjima. Ubrzo je oko sebe okupio dvanaest
sljedbenika. Konano je 1215. na etvrtom lateranskom koncilu od pape Inocenta III zatraio potvrdu pravila svoga
reda reda franjevaca. U poetku papa je oklijevao, jer su postojale oite slinosti franjevaca s valdenzima. No, Franjo
se pokazao bitno spremnijim na suradnju i potovanje crkvene hijerarhije od Petra Valda, a i potreba za ovakvim novim
redom bila je znaajno vea negoli etrdesetak godina prije. Tako je franjevcima ili "maloj brai" (minoritima)
dozvoljeno djelovanje. Franjo je ustrajao na potpunom siromatvu. Fratri su morali raditi vlastitim rukama, nisu smjeli
primati novac, ve samo hranu i odjeu. Sve to im nije bilo neophodno potrebno za dnevno preivljavanje morali su
pokloniti sirotinji. Sveti Franjo je pokuao u to veoj mjeri slijediti i oponaati Kristov uzor. Uivao je rtvovati se za
slabije, posebice za gubavce, izopenike s krajnjeg ruba drutva. Sve je to inio uvijek u dobrom raspoloenju,
propovijedajui ljudima i ivotinjama i divei se prirodi. Kao izvanredan govornik privlaio je brojno sluateljstvo.
Stoga ne udi da je broj franjevaca naglo rastao i ubrzo ih je bilo na tisue.
Razlike meu osnivaima franjevaca i dominikanaca te njihovim sljedbenicima osjeale su se i poslije. Dok su
dominikanci uvijek bili vie usmjereni prema uenju i teologiji, franjevci su se poglavito bavili misionarskim radom u
irokim slojevima. No, meusobni utjecaj propovjednikih redova bio je stalan i snaan, a na brojnim poljima njihova
218

se djelatnost preklapala. Franjevci, ipak, nisu bili zadovoljni to su dominikanci gotovo stekli monopol na sveuilino
obrazovanje. Stoga su i oni poeli za sebe traiti teoloke katedre na sveuilitima. Franjevac Bonaventura (1221-1274)
bio je za razvoj srednjovjekovne filozofije i teologije jednako znaajan kao i Toma Akvinski. Siromatvo fratara jasno
je pokazivalo da su drugaiji od ostalih klerika, optuivanih za rasipnost, luksuz i preveliku svjetovnost. Djela milosra,
briga za slabe i nemone, jasno su razlikovali fratre iz prosjakih redova od ostatka sveenstva. Obian puk esto nije ni
razlikovao franjevce od dominikanaca.
Najvee dostignue prosjakih redova predstavljala je obnova crkvenoga utjecaja na svjetovnjake. Posebice su uspjeni
i utjecajni prosjaki redovi bili meu graanstvom koje je do tada otro reagiralo na mane klerika. Fratri, posebice
franjevci, kritizirali su meutim i ponaanje bogatih trgovaca i ostalih graana kada ono nije bilo u skladu s novim
idejama. Prosjaki su redovi, posebice u Italiji, stekli jo vei utjecaj nego reformski pokreti u Crkvi u 11. i 12. stoljeu.
Broj fratara u oba reda je ubrzano rastao te su i jedni i drugi morali otvoriti samostane za ene koje su eljele pomagati
u njihovoj djelatnosti. Osnovane su i svjetovnjake organizacije za pridruene lanove koji se nisu eljeli potpuno
povui iz svijeta, ali su eljeli duhovnu potporu i zatitu prosjakih redova kako bi ivjeli ispravan kranski ivot. Kod
franjevaca pridruena braa zvali su se "treoreci", a kod dominikanaca "Kristova milicija". Na tisue svjetovnjaka
pristupilo je tim grupama; u treorece je uao i francuski kralj Luj IX Sveti.
Pape su brzo shvatili svu vrijednost prosjakih redova te su im izdali mnoge povlastice. Godine 1217. prosjaki redovi
dobili su pravo propovijedi, ispovijedi i davanja oprosta od grijeha u svim upama. Nekoliko godina potom slubeno su
izuzeti od svake vlasti redovite crkvene hijerarhije i podvrgnuti su izravno papi, to je omoguilo da upljani,
nezadovoljni vlastitim upnikom, pozovu na njegovo mjesto nekog franjevca ili dominikanca. Prosvjedi biskupa,
kanonika i upnika protiv takve prakse postali su gotovo svakodnevni, budui da su im se ugled i prihodi neprekidno
smanjivali. Odreeni prigovori duhovne naravi od strane redovitog klera bili su utemeljeni, ali pape nikada nisu imali
snage bitno ograniiti fratarsku djelatnost. Fratri su papama bili suvie vani i korisni da bi ih se ozbiljnije ograniavalo.
Postali su najbolja promidba Crkve i imali su velikoga utjecaja na nazore i vjerovanja svjetovnjaka. Prosjaki redovi
preuzeli su poloaj, ulogu i vanost reformskih redova u vrijeme borbe za investituru. Stoga su pape, unato
povremenim oklijevanjima, nastavili fratrima dodjeljivati povlastice i asti. Mnogi su fratri postajali biskupi i kardinali,
a do kraja 13. stoljea i nekoliko papa dolo je iz prosjakih redova. Iako su izazivali ljubomoru mnogih u Crkvi i izvan
nje, prosjakim se redovima moe zahvaliti da se u 13. stoljeu ponovno pokualo kranske ideale pretvoriti u
stvarnost.
Veliki vjerski ar prosjakih redova ipak je postupno opadao, posebice nakon smrti njihovih osnivaa. Ubrzo se
pokazalo da je u stvarnosti nemogue odrati ideal potpunog siromatva. Velika popularnost redova dovela je do
masovnoga priljeva darovnica, ne samo u hrani i odjei, ve i kua, posjeda i slinog. Rjeenje je pronaeno tako da je
odreena grupa fratara bila nadlena za upravu nad ustupljenim dobrima u ime itave zajednice. No, nijedan se fratar
nije mogao osobno okoristiti tom imovinom, ve je ona postajala vlasnitvo reda koje se prenosilo s generacije na
generaciju fratara. Bogatstvo je sa sobom neizbjeno nosilo udobniji ivot te se ponovo poelo dogaati da novim
redovima pristupaju pojedinci eljni zanimljive i ne odve naporne karijere. Manjina franjevaca bila je uasnuta
ovakvim promjenama, ali je njihov otpor ubrzo skren. Veina fratara prednost je dala mirnijem i udobnijem nainu
219

ivota. Meutim, u nekim bitnim vidovima prosjaki su redovi i dalje ostali posebni, primjerice po predanosti
propovijedanju, odnosno odlaenju meu obine ljude i irenju Kristove rijei meu njima. Do kraja srednjega vijeka
prosjaki redovi ostali su meu pukom najutjecajnija skupina sveenstva.

38. Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca
Povijest Njemake i Italije od vremena smrti pape Inocenta III (1216), do smrti posljednjeg cara iz dinastije
Hohenstaufovaca (1268), obiljeena je borbama papa i carske obitelji. Inocent je ostavio za sobom mladoga cara
Fridrika II Sicilskog, u kojeg je polagao velike nade kao u najveega papinskoga saveznika. No, nakon Inocentove smrti
car se pokazao potpuno drukijim, postavi vremenom nepomirljivi protivnik papinstva. Kao djeak na Siciliji, svom
nasljednom posjedu, Fridrik je uivao Inocentovu zatitu, ali je i pored toga dolo do znatnog slabljenja sredinje vlasti,
upravnoga aparata i veza s ostatkom Carstva. Maloljetni car esto je bio predmet spletki i stranakih obrauna pojedinih
normanskih i njemakih velikakih struja koje su se otimale za posjede, vodei brojne sitne ratove. Caru nitko, u stvari,
nije bio odan. On je predstavljao samo nemoan simbol vrhovne vlasti kojeg bi za vlastitu korist prisvajala trenutno
najjaa sicilska stranka. U takvim okolnostima mladi car morao je rano odrasti, ovrsnuti, a i znati prema potrebi
koristiti sva sredstva kako bi zatitio vlastite interese. Unato rano iskazanim znaajkama lukavog, nepovjerljivog, esto
i okrutnog politiara, Fridrik se od poetka isticao obrazovanou i eljom za znanjem. Dvor mu je uvijek bio prepun
uenih ljudi. Naroito je volio znanost i s uglednim uenjacima raspravljati o sloenim znanstvenim pitanjima.
Pokazivao je interes i za pjesnitvo. Sa sedamnaest godina postao je car. Papi je dao dva obeanja koja su optereivala
njegove politike planove jo dugo nakon Inocentove smrti. No, ubrzo nakon 1216. jasno se vidjelo da car nema
namjeru potovati obeano.
Prvo Fridrikovo obeanje bilo je predaja Sicilije papi poto postane njemaki car, kako bi papinska drava izbjegla
opasnost okruenja. No Fridrik se nije elio odrei otoka jer mu je predstavljao glavni izvor financijske i vojne moi.
Bez Sicilije Fridriku bi carski naslov znaio praznu titulu lienu stvarne moi. Prigodom krunidbe za cara u Rimu,
Fridrik je obeao i da e povesti kriarski rat. No, pokretanje pohoda odgaalo se punih dvanaest godina, jer je car svu
energiju troio i usmjerio na uvrivanje vlasti u Italiji, to je bilo, u politikim obraunima, papinstvu snaan
argument protiv cara. Ipak, papa Honorije III, neko Fridrikov odgajatelj, nije zaotravao sukobe oko problematinih
pitanja, ali su se odnosi carstva i papinstva zaotrili 1227. dolaskom Grgura IX na Petrovu stolicu. Grgur je inzistirao na
ispunjenju careva kriarskoga zavjeta, kako bi Fridrika udaljio iz Italije.
Fridrik nije bio pretjerano voljan krenuti na Istok, to zbog Italije, to zbog pokuaja da pregovorima mirnim putem
doe do Jeruzalema, ali je ipak u rujnu 1227. krenuo u kriarski rat. Meutim, nakon svega nekoliko dana, iznenada se s
flotom vratio, tvrdei da je meu kriarima izbila nepoznata bolest. Papa je na to reagirao Fridrikovim izopenjem iz
Crkve. Car je nakon nekoliko mjeseci ponovo krenuo na Istok, nakon ega ga je papa opet izopio jer je u statusu
izopenika, ne traei oprost, svojevoljno krenuo u pohod. Uz to, Grgur je zabranio ostalim vladarima pomagati
Fridriku. No, car je u Svetoj zemlji vjetom diplomacijom dobio Jeruzalem, Betlehem i Nazaret s koridorom do
Sredozemnoga mora. Zauzvrat, muslimani su zadrali Omarovu damiju i slobodu ispovijedanja vjere na tom podruju.
Egipatskom sultanu, koji mu je navedena mjesta predao, Fridrik je obeao da ga narednih deset godina nitko od
220

zapadnjaka nee napasti. Navedeni dogovori, te injenica da se Fridrik u Jeruzalemu, iako izopen, dao kruniti za kralja,
jo vie su razbjesnili papu. Kao odgovor, Grgur je u Italiji pokrenuo takozvani kriarski rat protiv cara. Nakon brzog
povratka iz Svete zemlje, Fridrik je razbio papinske jedinice, ali je 1230. velikoduno prihvatio umjerene uvjete mira.
Sve to nije nita bitno izmijenilo, jer su obje strane i nakon mira nastavile politiku razliitih interesa.
Do odlaska u kriarski rat 1228. godine Fridrik je gotovo potpuno uspio obnoviti kraljevsku vlast na Siciliji.
"Konstitucijama sicilskoga kraljevstva" iz 1231. sva je vlast centralizirana u carevim rukama, dok je drutvena elita
umnogome liena moi. Kleru je, primjerice, zabranjeno obavljati javne dunosti, a gradske prvake (podest) ili konzule
zamijenili su kraljevski slubenici. Plemstvu su zabranjeni privatni ratovi i oduzeta im je jurisdikcija u krivinim
predmetima. Centralizacija je otila dalje nego to je to uinjeno u Engleskoj. Sredinjom upravom vladali su
profesionalni inovnici koji su bili znatno vie pod utjecajem bizantske i arapske pravne misli nego feudalnih postavki.
Fridrik je na Siciliji uveo teka porezna optereenja, ali je istovremeno ruio unutarnje prepreke slobodnoj trgovini i
stabilizirao je valutu. Privukao je u sicilske luke mnoge strane trgovce te je i na njima zaraivao, a snanom
mornaricom poboljao je sigurnost plovnih puteva u regiji. Velike dobitke Fridrik je ostvarivao i kraljevskim
monopolima.
Ojaan povoljnim razvojem prilika na Siciliji, Fridrik je mogao uspjeno intervenirati u srednjoj i sjevernoj Italiji. Uz
podrku sve jaih signore-a (gospodara) u pojedinim sredinama, koji su neuinkovite uprave pojedinih komuna
mijenjali svojom osobnom, autokratskom vlau, te politikih i stranakih frakcija u tim regijama, koje je s carem i
signore-ima ujedinjavao negativan stav prema Crkvi, Fridrik je ubrzo stekao prevlast u Toskani i Lombardiji, ak i u
nekim dijelovima papinske drave. Papa Grgur IX na to je pokrenuo diplomatsku protuofenzivu, dok su lombardski
gradovi obnovili svoju staru, protucarsku ligu.
Kako je teite Fridrikove politike bilo na Siciliji i u Italiji, Njemaka je ostala po strani. Fridrik se zadovoljio
postavljanjem sina Henrika za svoga predstavnika u tim krajevima s naslovom rimskoga kralja, ali bez ikakve stvarne
moi. Njemakom su stvarno vladali veliki svjetovni i crkveni kneevi, a Fridrik je ovakvo stanje ravnoduno prihvatio.
Njemako kraljevstvo, dugo ve u opadanju, time je u potpunosti izgubilo znaaj kao politika jedinica. Od tada je ono
predstavljalo tek labavu konfederaciju teritorijalnih kneeva koji su povremeno pristajali zajedno djelovati pod
vrhovnitvom cara, ali su uglavnom provodili zasebnu politiku.
Budui da je jo prije, tijekom prijestolnih borbi carska domena u vapskoj propala, nije postojala vrsta osnovica
carske vlasti sjeverno od Alpa. Zadatak stvaranja snane, centralizirane monarhije u Njemakoj izgledao je neostvariv
te se Fridrik s razlogom usredotoio na Italiju, gdje je naslijedio mnogo vie moi i vlasti. Od njemakih velikaa car
nije oekivao nita, ali je barem elio njihovu pasivnost i neutralnost. Nasuprot tome, oni su potakli njegova sina
Henrika na pobunu protiv oca. Pobuna je ubrzo skrena, ali su je gradovi Lombardske lige shvatili kao priliku za
mogui udar na cara. Njihova potpora Henriku daleko je vie razljutila cara od izvorne pobune u Njemakoj. Pobjedom
u vojnom pohodu 1237. car je ponovno podvrgnuo lombardske gradove pod svoju kontrolu, to ga je 1239. dovelo do
izopenja iz Crkve.
Time je otvoreno razdoblje sukoba carstva i papinstva koje je potrajalo sve do careve smrti (1250). Saveznike su obje
strane traile po itavoj Europi, pozivajui se pri tome na sve osim na prave politike ciljeve i uzrok sukoba, a to je bila
221

borba za prevlast u Italiji. Ubrzo je umro papa Grgur IX (1241). No ni njegov nasljednik Inocent IV (1243-1254),
izabran ak dvije godine nakon Grgurove smrti, unato carevim eljama nije poveo pomirljiviju politiku. Dapae, na
koncilu u Lyonu 1245. car je ponovo izopen. Izabran je i protucar te je proglaen kriarski rat protiv Fridrika. Rat je
voen okrutno na obje strane, a zavrio je nerijeeno. Fridrik je zadrao posjede na Siciliji i u Njemakoj, ali je snagom
oslabio u sjevernoj Italiji, dok je Inocent onemoguio stvaranje ujedinjenoga talijanskoga kraljevstva. Nijedna strana
nije naila na odobravanje ili potporu u Europi. Ostale zemlje izabrale su politiku neutralnosti i paljivoga motrenja
razvoja prilika.
Car Fridrik II Sicilski nesumnjivo je bio vjet diplomat, sposoban vojskovoa i kvalitetan upravitelj. To mu je
omoguilo uspjenu borbu s papinstvom koje je tada bilo na vrhuncu moi. Na njegovu dvoru boravili su ili ga
posjeivali znameniti ljudi razliitih vjera. Mnoga su vana znanstvena djela napisana ili prevedena na carev poticaj, a
sam Fridrik bio je autor glasovite rasprave o sokolarstvu, pravoga prirunika iz ornitologije. Dante ga je astio
naslovom "oca talijanskoga pjesnitva". Na njegovu se dvoru, izgleda, pjevalo na provansalskom, a on je sam, navodno,
poticao sljedbenike na pisanje stihova na talijanskom. Radovi njegove pjesnike kole meu najranijim su
svjedoanstvima talijanske poezije uope.
Unato karizmatinosti, Fridrik nije bio uspjean vladar. Njegova vladavina oznaila je kraj srednjovjekovnoga carstva i
poetak opadanja Sicilskoga Kraljevstva. Ratovi koje je vodio na sjeveru Italije doveli su jedino do potpune
rascjepkanosti i razjedinjenosti prostora, dok su se njegovi kriarski pothvati pokazali jalovima, jer su muslimani 1244.
ponovno zauzeli Jeruzalem. Ubrzo nakon njegove smrti Toskana je preuzela od Sicilije prvenstvo u talijanskom
pjesnitvu, a do kraja 13. stoljea Sicilija je izgubila znaaj i u znanosti. Fridrik je, stoga, oznaio kraj jednog, a ne
poetak novoga razdoblja. Neuspjeh se moe manjim dijelom objasniti znaajkama njegove osobnosti, a veim dijelom
njegovim nerazumijevanjem duha vremena i neusklaenou s prevladavajuim idejnim ozrajem prve polovice 13.
stoljea. Duh vremena bilo je usklaivanje novih ideja i pokreta sa starim vjerovanjima; drugim rijeima, energija
velikog obnoviteljskog pokreta sluila je kranskim idealima. Nasuprot tome, Fridrik je, izgleda, bio u vjerskim
pitanjima potpuni skeptik. Osim toga, njegov dvor i pratnja u potpunosti su odisali istonjakim obiljejima, to mu je
donijelo nadimak "krteni sultan". Zbog svega toga, kao i zbog raznih politikih razloga, car je do kraja ivota ostao
politiki osamljen u Europi i bez pravih saveznika. Vrio je, ipak, estoke progone krivovjeraca, ali i to poglavito iz
politikih razloga, da bi ugodio papi. Osnovao je i napuljsko sveuilite, kako bi sprijeio odlazak studenata s juga
Italije u Bolognu. Carevoj nepopularnosti u Europi pridonosilo je i njegovo prenaglaeno vezivanje uz simboliku i
retoriku preivjeloga Rimskoga Carstva te jasno isticanje nadmoi nad ostalim vladarima, ime je od sebe odbio i
istaknute politike protivnike papinstva.
Nakon Fridrikove smrti, papinstvo je odluilo konano skriti mo Hohenstaufovaca, ali mu je i za to trebalo punih
osamnaest godina. Budui da Fridrikovi nasljednici ni izdaleka nisu bili radikalni u stavovima i neprijateljski nastrojeni
prema papinstvu, sve je izgledalo vie kao osveta nego kao stvarna politika potreba. Stoga papinstvo u navedenoj borbi
nije u Europi uivalo osobitu podrku. Mnogi su bili uznemireni koritenjem duhovnoga oruja poput prokletstava i
izopenja te duhovne vlasti za ostvarivanje prizemnih politikih ciljeva, tonije politikog ureenja Italije po mjeri
222

papinstva. Konaan ishod ovakve politike za Crkvu nije bio nimalo povoljan. Naprotiv, nakon unitenja
Hohenstaufovaca dolo je do znaajnog opadanja njezina utjecaja na Zapadu.
Fridrika je u Njemakoj naslijedio sin Konrad IV (1250-1254). Prekratko je vladao da bi ostavio zamjetan trag i neto
znaajnije postigao. Nakon njegove smrti, velikake frakcije nisu se mogle dogovoriti oko nasljednika. Pretendenti na
prijestolje bili su stranci, od kojih se neki nisu ni usudili doi u navodno svoje kraljevstvo, sve dok 1273. nije dolo do
opeg suglasja oko izbora Rudolfa Habsburkog za novoga cara. Novi vladar nije ni pokuao obnoviti carski autoritet.
Za vrijeme meuvlaa, od 1254. do 1273., njemaki teritorijalni kneevi nastavili su izgradnju vlastitih, praktiki
neovisnih drava unutar Carstva. Takva teritorijalna rascjepkanost u sebi vie nije, kao u 10. stoljeu, sadravala
elemente "feudalne anarhije". Sva se politika energija Nijemaca, umjesto prema izgradnji Carstva, usmjerila prema
izgradnji njegovih sastavnica. Neke od njih postale su prave, snane drave, usporedive prema unutarnjoj organizaciji i
gospodarskoj razvijenosti s novim, jakim monarhijama na prostoru zapadnije od njemakoga. Porajnje je, primjerice,
ostalo beznadno rascjepkano, ali su u Bavarskoj i na istoku njemakoge regije oblikovane snane drave. Na zapadu
Njemake, slabosti teritorijalnih gospodara iskoristili su njemaki gradovi tvorei razliite lige kojima su titili vlastite
interese i poloaj. Njemaki viteki red teutonci nastavio je irenje na baltikom podruju, osvajanjem i kolonizacijom
Pruske. Sve u svemu, u 14. i 15. stoljeu njemake zemlje veinom nisu trpjele tee ratne posljedice od Engleske i
Francuske, niti se njima loije upravljalo.
Na Siciliji je, nakon Fridrikove smrti, zavladao njegov vanbrani sin Manfred Sicilski, unato zahtjevima polubrata mu
Konrada. Manfred je u mnogo emu nalikovao ocu, stoga je u papinstvu imao velikoga protivnika. No Manfred se
uspjeno odupirao, ak je dijelom ojaao vlastiti poloaj na sjeveru Italije. Konano je papa pozvao u pomo Karla
Anuvinca, brata francuskoga kralja, koji je sa svojom vojskom potukao i ubio Manfreda u bici kod Beneventa, u
veljai 1266., postavi sam novi sicilski kralj. Konradov sin Konradin na te je vijesti istakao vlastiti zahtjev za sicilskom
krunom, krenuo u Italiju s vojskom, ali ga je Karlo 1268. potukao i nakon uhienja dao u Napulju pogubiti. Iako Karlov
postupak nije djelovao nimalo viteki, papinstvo je postiglo glavni politiki cilj: izumrli su Hohenstaufovci, a zauvijek
je nestala opasnost ujedinjenja sjevera i juga Italije u carskim rukama i samim tim stavljanje papinskih posjeda u
okruenje, to je prijetilo jo od druge polovice 11. stoljea, od vremena pape Grgura VII.

39. Kasniji kriarski ratovi
Unato neuspjehu Treega kriarskog rata, crkveni krugovi nisu eljeli odustati od kriarske ideje spaavanja
Jeruzalema iz ruku nevjernika. Energini papa Inocent III, od samoga poetka pontifikata, poduzeo je pripreme za novi
rat, iako ope okolnosti u onodobnoj Europi nisu ile u prilog takvoj ideji. Najjae europske zemlje i vladari bili su
okupirani unutarnjim problemima i nisu iskazivali osobiti interes za Svetu zemlju. No, ipak, do kraja 1201. dio je
francuskih velikaa na sebe uzeo znak kria. Odluili su putovati morem prema Bliskom istoku, u organizaciji nekog od
talijanskih pomorskih gradova drava. Izbor je pao na Veneciju koja im je ponudila najpovoljnije uvjete. No kriari
su, na tipian srednjovjekovni nain, znatno pretjerali u procjeni broja ljudstva kojeg e moi okupiti te im je Venecija
na raspolaganje dala mnogo vea sredstva. Stoga je i raun koji je nakon dolaska u Veneciju bio ispostavljen znatno
premaivao iznos sredstava koja su kriari uope bili u stanju prikupiti. To je zaprijetilo propau itavoga pothvata.
223

Mleani su naslutili da je u takva situacija iznimna prilika za ostvarivanje nekih od vanih ciljeva njihove dravne
politike. Stoga su, umjesto Egipta ili Palestine, kao vjerojatnih ciljeva pohoda, usmjerili kriare najprije na Zadar,
Veneciji konkurentski grad na naoj obali, uvjetujui njegovim osvajanjem podmirenje neplaena rauna. Nakon opsade
1202, kriari i Mleani su zauzeli i opustoili Zadar, unato otporu dijela kriara i ljutitim reakcijama pape. U Zadru je
kriarska vojska prezimila. Za nastavak pohoda Mleani su predloili zauzimanje grkih podruja, uz potporu
bizantskog princa-pretendenta Aleksija, koja bi posluila kao osnovica daljnjeg pothvata. Veina kriara i Mleani
pristali su na ovakav dogovor, dok su oni, koji se nisu eljeli upustiti u borbu za prvenstveno mletake interese,
produili izravno ka Palestini. Mleani su glavninu odveli put Carigrada koji je 1204, bez veeg otpora, osvojen i teko
opustoen uz veliku pljaku i ispoljene okrutnosti. Inocent III, koji ih je u vie navrata upozoravao da se ne usude
zauzeti Carigrad, izopio je Mleane iz Crkve. No nakon nekog vremena papa se pomirio sa svrenim inom, vjerojatno
i sam privuen mogunou da se na Istoku stvori snana osnovica za daljnje napredovanje kriarskih snaga te da se
moda okona veliki crkveni raskol.
Prema ranijem dogovoru saveznikih snaga, jednu etvrtinu biveg Bizantskog Carstva dobio je car kojeg je izabralo
povjerenstvo kriarske vojske, tri osmine Carstva dobila je Venecija, a preostale tri osmine ostali voe kriara. Za cara
je postavljen flandrijski grof Balduin, a za carigradskog patrijarha Mleanin. Stvorena su i podreena kraljevstva,
kneevstva i grofovije razliite veliine i znaaja. Novo, takozvano Latinsko Carstvo, potrajalo je svega do 1261, kada
je Carigrad zauzeo vladar jedne od grkih drava nastalih na ruevinama Bizanta. No obnovljeno Bizantsko Carstvo
vie nikada nije bilo u stanju vratiti raniju mo i teritorijalni opseg, niti zaustaviti daljnja muslimanska napredovanja na
Bliskom istoku i u Maloj Aziji.
Godine 1204. veina kriara pretpostavila je ostanak u Latinskom Carstvu i uivanje pogodnosti koje su im se pruile u
odnosu prema daljnjem putu u neizvjesnost na Istok. Grci su, pak, zbog strahota pri padu Carigrada postali jo
nepovjerljiviji prema Katolikoj crkvi i Zapadu te su tako unitene sve nade u prevladavanje raskola. Jedinim se
dobitnikom u konanici pokazala Venecija koja je uvrstila vlast na egejskim otocima i priobalju te osigurala vlastite
strateke i trgovake interese u regiji za dulje vrijeme.
Inocent III je i nakon 1204. nastavio propovijedati kriarski rat, ali s malo uspjeha. No iznenada se 1212. pojavio veliki
pokret djece iz Njemake i Francuske pod vodstvom nekolicine djeaka. Proglasivi se Bojim izabranicima, bili su
uvjereni da mogu bez borbe zauzeti Jeruzalem, budui da su kao djeca lieni grijeha koji starijima to onemoguavaju.
Mnogo je djece krenulo i sa sjevera Francuske, izazvavi pozornost i zabrinutost samoga kralja Filipa II Augusta.
Nakon to su ga savjetnici s parikoga sveuilita uvjerili da su itava ideja i pokret nerazboriti, kralj je naredio
povratak djece kuama, to je i uinjeno, pa je tako djeji kriarski pokret na francuskom ozemlju zavrio neuspjehom.
Mnogo je uspjeniji pokret bio u Njemakoj. Pod vodstvom djeaka Nikole okupilo se na tisue (neki izvori govore ak
i o dvadeset tisua) djece koja su krenula na Svetu zemlju. aroliku povorku tvorila su djeca razliitih drutvenih
slojeva, a meu njima bilo je i odraslih kriminalaca oba spola koji su se eljeli okoristiti djejom nevinou i naivnou.
Napornim marem djeca su, uz velike tekoe i gubitke, iz Njemake dola do Genove gdje su im vlasti zabranile ukrcaj
na brodove. Kako se more pred njima nije otvorilo, to su oekivali, dio djece otiao je na jug Italije do Brindisija. Dio
224

djece zavrio je u Marseilleu, gdje su ih mjesni trgovci robljem uhvatili i prodali. Ostali su bili prisiljeni na kraju ostati
u Italiji, doivjevi razliite sudbine.
Teko unutarnje stanje u bliskoistonim muslimanskim zemljama nakon Saladinove smrti (1193), prijestolne i druge
meusobne borbe, pruale su povoljnu priliku za uspjean kriarski pohod na Svetu zemlju, pod uvjetom da se meu
katolicima nae netko tko bi bio u stanju takav pothvat zaista i organizirati. No, preostali katolici u Svetoj zemlji bili su
redom trgovci, znatno vie zainteresirani za miroljubivu razmjenu nego za vojne sukobe. Pohodi sa Zapada, pak,
pokazali su se ili loe voenim ili s premalo ljudstva za vea postignua. Petim kriarskim ratom (1217-1221) jedino se
postiglo zauzee vane egipatske luke Damiette, ali zbog sukoba meu voama pohoda dalje se nije nastavilo. Fridrik II
Sicilski je pregovorima stigao do Jeruzalema. Fridrikova vlast u Jeruzalemu izazvala je pobunu domaega kriarskoga
plemstva to su iskoristili muslimani koji su 1244. konano zauzeli Jeruzalem bez velikog otpora, te su poeli
potiskivati ostatke kriara prema uskom obalnom pojasu Sredozemnoga mora.
esti kriarski rat (1227-1229) vodio je francuski kralj Luj IX Sveti (1226-1270). Nakon ponovnoga zauzea u
meuvremenu izgubljene Damiette, kralj je nakanio napasti Kairo, ali je to izveo vrlo nespretno upavi s vojskom u
podruje delte Nila. Egipani su ih na tom prostoru desetkovali, a kralja zarobili. Zarobljenike su pustili tek nakon
plaanja velike otkupnine i predaje Damiette. Kralj Luj je na pravi viteki nain, ne elei prihvatiti poraz, produio za
Palestinu umjesto da se vratio kui. U priobalju je uvrstio kriarske utvrde i neznatno proirio Jeruzalemsko
Kraljevstvo, ali nije uspio ponovno zauzeti Jeruzalem.
U Sedmom kriarskom ratu (1270) poloaj krana bio je praktiki beznadan. Naime, muslimani na Bliskom istoku
vrsto su se u to vrijeme meusobno povezali u otporu mongolskim osvajanjima. Neuspjehu je pridonio svojom
nepromiljenou i Luj IX. Njegov brat Karlo, koji je nedugo prije toga osvojio Siciliju, nagovorio ga je na pohod na
Tunis, beznaajan s motrita borbe za Svetu zemlju, ali vaan Karlu za njegove vlastite ambicije i planove. Pohod je
neslavno propao, a francuska vojska doivjela je pravu katastrofu. Da bi nevolja bila potpuna, u redovima poraene
vojske izbila je kuga kojoj je podlegao i sam kralj. U isto je vrijeme engleski princ Edvard poveo vojsku u Palestinu,
meutim ona je bila preslaba da bi postigla ita vie od odgaanja neumitne propasti. Edvardovim odlaskom zapoela je
zavrna faza muslimanskog pritiska na ostatke ostataka kriarskih posjeda. Konano je padom Akre 1291. izgubljeno i
posljednje kriarsko uporite u Svetoj zemlji, te je tako potpunim neuspjehom zavrilo razdoblje kriarskih ratova.
Kriarski pohodi u 13. stoljeu bili su manje pod kontrolom papinstva nego prije. No, propovijedanje kriarskih pohoda
jo je uvijek bilo snano oruje u njihovim rukama. Pozivom na kriarske obveze pape su mogli upletati se u ratove i
diplomatske pregovore katolikih vladara. Isto tako, mogli su nametati velike porezne obveze sveenstvu, pod
izgovorom prikupljanja sredstava za kriarske pohode. Unato svemu, oigledno je da je promidba za kriarske ratove
u tom stoljeu izgubila na uinkovitosti u odnosu na prijanje. Razlozi su viestruki. Brojni neuspjesi kriarskih pohoda
mnoge su obeshrabrili. Isto tako, kriarski motiv sve se ee koristio i kao oruje protiv papinih politikih protivnika,
kao u sluaju cara Fridrika II. No, najvanija promjena bila je opadanje vjerskog ara Europljana koji su poeli gubiti
interes za ideju ujedinjenog kranstva i bivali sve vie uvueni u lokalne, svjetovne razmirice. Sve se to vrlo dobro
vidjelo oko 1270. na francuskom primjeru. U zemlji koja je nekada prednjaila u kriarskom entuzijazmu svako je
oduevljenje u potpunosti nestalo. Stoga i ne udi da nikakav slian pohod vie nije pokrenut esto se govorilo i
225

mnogo obeavalo, ali neto bi se uvijek isprijeilo na putu realizacije novog pohoda. Kriarski ideal vie nije mogao
pokrenuti Europljane, to je jasan dokaz opadanja utjecaja Crkve te prevlasti interesa pojedinih drava nad interesima
kranske zajednice.
Politiki i vojni neuspjeh kriarskih ratova bio je djelomice nadoknaen drugim dobicima. Iz Jeruzalemskog
Kraljevstva mnogi su talijanski i drugi gradovi tijekom 13. stoljea uvozili velike koliine razliitih dobara. Tisue
Europljana boravilo je na Istoku i upoznavalo Europu s istonim proizvodima. Sredozemna trgovina dobila je znaajne
poticaje. Brodovi iz Europe za Svetu zemlju u 13. stoljeu bili su sve vei i solidniji, a isplovljavali su redovito dva puta
godinje. Osim prijevoza robe sluili su i za prijevoz hodoasnika koji su obino odlazili u dvije grupe, jedni da
provedu Uskrs, a drugi Boi u Svetoj zemlji. Trgovaka i hodoasnika putovanja pridonijela su i razvoju bankarskog
poslovanja u Europi te poecima uporabe mjenica i vrijednosnih papira. U vodee bankare i kreditore vladara i velikaa
za pothvate na Istoku vremenom su se profilirali vitezovi templari te drutva trgovaca iz talijanskih gradova. Na Zapadu
je, dalje, porasla potranja za istonjakim tekstilom. Sicilija je postala vano sredite manufaktura svile, odakle se ta
djelatnost proirila ostatkom Italije. S Istoka je u talijanske gradove prenesen samostrel koji je ubrzo postao najvanije
pjeako oruje zapadnih vojski. U kriarskim dravama razvili su se pojmovi i tehnike heraldike, a zapadno plemstvo
je od Grka i muslimana prihvatilo, izgleda, i obiaj noenja brade. Od poetka 13. stoljea na Zapadu su se pojavile i
vjetrenjae, pod utjecajem istonih modela, koje su ubrzo postale vaan izvor energije. Sve u svemu, utjecaji s Istoka
samo su ubrzali ve zapoete procese, ali nisu donijeli nita sutinski novo. Postali su sastavni dio zapadnoeuropske
svakodnevice, ali ne i njezini odluujui imbenici.

40. Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. godine i Latinsko Carstvo
Nakon smrti bizantskoga cara Andronika Komnena (1185), na vlast je u Carstvu dola obitelj Angela koja nije pripadala
staroj bizantskoj aristokraciji, ali je bila meu vodeim oporbenjacima tijekom Andronikove vladavine. Dolaskom
Angela na prijestolje konano su prevladale dezintegracijske sile feudalnoga plemstva. Car Izak II Angel (1185-1195)
bio je potpuna suprotnost Androniku, prepustivi daljnji razvoj unutarnjih prilika stihiji. Razmahali su se ponovo
korupcija i mito. Za doba Aleksija III Angela (1195-1203), Izakova brata, prilike su se dodatno pogorale. Normanska
najezda je, ipak, zbog unutarnjih normanskih slabosti u Izakovo vrijeme sprijeena, a ubrzo su Normani i potisnuti iz
osvojenih podruja, osim iz Kefalonije i Zakinta koje je Bizant trajno izgubio. Car Izak uspio je sklopiti mir i s ugarsko-
hrvatskim kraljem Belom III te je oenio Belinu ker.
Novi, veliki problem Bizanta bio je ustanak Petra i Asena 1185. godine u Bugarskoj. Iako su oni u poetku od Carstva
za sebe zahtijevali tek pronijarski status, bili su odbijeni, da bi zatim podigli ustanak koji je konano rezultirao
odcjepljenjem znaajnog dijela teritorija od Bizanta i stvaranjem Drugog Bugarskog ili Vlako-bugarskog Carstva.
Naime, balkanski Vlasi, kao i Kumani, imali su velikoga udjela u pokretu Petra i Asena. Godine 1186. Izak II je s
bizantskom vojskom napao Bugarsku, rastjerao ustanike, a Petar i Asen pobjegli su sjeverno od Dunava. Borbe su se
nastavile i te i sljedee godine. Zbog pritiska na drugim stranama, od Srba i u Maloj Aziji, Izak je konano odustao od
daljnjega ratovanja, da bi ubrzo bilo sklopljeno primirje prema kojem je Kalojan, mlai brat Petra i Asena, zadran kao
226

talac u Carigradu. No, Bizant je definitivno izgubio Bugarsku, u kojoj se Asen proglasio za cara, to je nakon gubitka
Srbije bio novi udarac za Carstvo na Balkanu.
Izaku su teku brigu ubrzo nakon toga predstavljali kriari iz Treega kriarskog rata, posebice Nijemci predvoeni
Barbarossom. Njih su, na putu prema Svetoj zemlji preko Balkana, 1188. u Niu doekali srpski i bugarski izaslanici
koji su im ponudili savez i vazalnu prisegu protiv Bizanta. Na to su Bizantinci obeali Saladinu da nee propustiti
njemake kriare kroz Bizant, to je bizantske odnose s Nijemcima krajnje zategnulo. Kada su zatim njemaki kriari
zauzeli Filopopol (Plovdiv) i Hadrianopol (Edirne) te zaprijetili opsadom i samom Carigradu, Izak je morao popustiti i
1190. pristati na sve njemake zahtjeve u vezi s kriarskim pohodom. Nakon Treega kriarskog rata Bizant je izgubio
Cipar kojeg je preoteo Rikard Lavljega Srca, da bi na njemu vlast najprije preuzeli ivanovci, a zatim od 1192. posljednji
jeruzalemski kralj Guido od Lusignana. Od tada je Cipar trajno ostao pod vlau Zapada.
Kad su Nijemaci otili na Istok, Izak je mogao izvriti protunapad na Bugare i Srbe te je 1190. Srbe prisilio na mir,
kojim su oni izgubili dio nedavno osvojenih teritorija, ali je Bizant izrijekom priznao samostalnost srpske drave, a
Stefan Nemanji, budui srpski kralj, dobio je bizantsku princezu za enu. U ratu s Bugarima, meutim, Izak nije imao
uspjeha te je zatraio i ugarsku pomo. No, prije odlunoga pohoda, 1195. zbacio ga je i dao oslijepiti stariji brat
Aleksije III.
Promjena na bizantskom prijestolju udaljila je Srbiju od Bizanta i pribliila je papinstvu i Ugarskoj, a za vojni obraun s
Bugarima Bizantinci vie nisu imali snage. Stoga su se posluili drugim sredstvima te su 1196. i 1197. ubijeni i Asen i
Petar u zavjeri, vjerojatno potpomognutoj i izvana, iz Bizanta. No, novi bugarski car Kalojan (1197-1207) osvojio je
ubrzo i velik dio Makedonije. I on se, kao i Stefan Nemanji, okrenuo papi za priznanje svoje vlasti. Kada je priznao
papinu supremaciju, dobio je 1204. i kraljevsku krunu iz ruku legata pape Inocenta III.
Velika opasnost za Bizant predstavljao je i njemaki car Henrik VI, posebice nakon to se 1194. krunio u Palermu i za
sicilskoga kralja. Henrik je od Bizanta zatraio povrat teritorija od Draa do Soluna kojeg su Normani ranije osvojili, pa
ubrzo izgubili, zatim plaanje velikoga danka te pomo u floti za namjeravani novi kriarski rat. Oenivi kerku
zbaenoga Izaka II, Henrik VI izvrio je dodatni pritisak na Aleksija III (1195) te su Bizantinci morali pristati plaati
teak danak, takozvani alamanski porez. Jedino je potpora papinstva u to vrijeme spasila Bizant od potpunog unitenja,
a uskoro je Henrik VI 1197. godine, iznenada, preminuo. No, time velika opasnost za Bizant nije postala manja. Sada su
vodstvo u protubizantskom taboru preuzeli Venecija i njezin ostarjeli dud Henrik Dandolo. Mleani su, naime, eljeli
podvlastiti i imati potpunu kontrolu nad istonim Sredozemljem i osloboditi se nepouzdanog Bizanta, iji carevi i
stanovnitvo su prema njima gajili neprijateljske osjeaje i uvijek su mogli na nepredvidljiv nain reagirati. Osim toga,
Venecija je nastojala potisnuti i trgovake takmace u regiji, poglavito Pizu i Genovu. Jedino rjeenje za osiguranje
mletake prevlasti u regiji bilo je ruenje i dokidanje Bizanta. Dud Dandolo je za ostvarenje cilja upotrijebio
kriarsku vojsku koja se u Veneciji okupila za etvrti kriarski rat.
Kriari i Mleani imali su u svom taboru osobu koja im je mogla posluiti kao pokrie za namjeravani pohod, a to je bio
odbjegli Aleksije Angel, sin Izaka II, koji je teio postati carem i zbaciti uzurpatora Aleksija III. Za pomo Zapada
Izakov je sin zauzvrat obeao novac, sklapanje crkvene unije i pomo u daljnjem voenju kriarskoga rata. Nakon
osvajanja Zadra 1202. i sklapanja sporazuma na Krfu s pretendentom Aleksijem, kriari i Mleani opsjeli su Carigrad.
227

U srpnju 1203. osvajai su i uli u grad, vratili slijepoga Izaka II na carsko prijestolje, a sina mu Aleksija postavili za
suvladara. No, dvojica Angela nisu bili u stanju izvriti data obeanja, dobrim dijelom zbog velikoga otpora
stanovnitva koje ih je, tovie, u sijenju 1204. obojicu zbacilo s vlasti i likvidiralo. Na to su se voe kriara i Mleana
dogovorili da e sami zauzeti grad, ali ovoga puta e ii do kraja, sruit e Bizant i na njegovom mjestu stvoriti Latinsko
Carstvo pod svojom potpunom kontrolom. Konano osvajanje grada kriari i Mleani izvrili su 13. travnja 1204.
Uslijedio je velik pokolj stanovnitva te pljaka gradskoga blaga i kulturnih dobara, od kojih su mnoga nepovratno
unitena. Nakon podjele plijena, na red je dola i podjela samoga Carstva.
Podjela dotadanjega Bizantskoga Carstva izvrena je planski i sustavno. Na njegovim ruevinama nastalo je Latinsko
Carstvo (1204-1261) u kojem je za cara, na poticaj duda Henrika Dandola, postavljen grof Balduin Flandrijski. Za
latinskoga patrijarha doao je Mleanin Tomaso Morosini. Balduin je kao car dobio etvrtinu bizantskoga teritorija, a
ostatak su popola podijelili Mleani i kriari, ovi potonji dobivi ih kao lena. Caru je pripala Trakija, dio oko Carigrada
s obje strane Bospora i Dardanela, te Lezb, Hij, Sam i jo neki egejski otoci. Bonifacije Montferatski osnovao je
Solunsko Kraljevstvo koje je obuhvaalo i susjedna podruja Makedonije i Tesalije. Mleani su uzeli strateke utvrde
Koronu i Modonu na Peloponezu, Dra, jonsko otoje, Kretu, veinu otoka u Egejskom moru te najvanije luke na
Helespontu i u Mramornom moru, ak i Hadrianopol. Poput Bizanta, podijeljen je i sam Carigrad: 3/8 date su
Mleanima, a 5/8 caru. Za razliku od kriarskih feudalaca koji su svi, ipak, morali Balduinu poloiti vazalnu prisegu,
Mleani su bili potpuno osloboeni te obveze i postali su najjaa kolonijalna sila na istonom Sredozemlju.
Na ruevinama Bizanta izniknulo je sloeno mnotvo kriarskih drava i dravica. Na Peloponezu, primjerice, nastala je
francuska kneevina Ahaja ili Moreja, koja se, od svih kriarskih tvorevina, i najdulje odrala. S obzirom na ve prije
uznapredovalu feudalizaciju ovih prostora jo za bizantske vlasti, prenoenje zapadnih drutvenih modela nije
izazvalo vee drutvene potrese, a i novi vlastodrci nastojali su to je vie mogue potovati zateeno stanje. U biti,
izmeu pronije i zapadnih feuda i nije bilo znaajnijih razlika. Tako su mnogi pronijari prelazili u slubu kriarskih
vladara, a poloaj seljatva gotovo se uope nije mijenjao. No, tuinsku vlast Grci su teko podnosili pogotovo jer se
radilo o staroj vjerskoj nesnoljivosti. Na dijelovima bivega Carstva domai su feudalci i stanovnitvo osnovali nove
drave koje su polagale pravo na batinu i kontinuitet Bizanta. Tako je Teodor Laskaris, zet Aleksija III, stvorio
Nikejsko Carstvo u Maloj Aziji, a Mihael Angel na Balkanu Epirsku Despotovinu. Aleksije i David Komnen, unuci
Aleksija I, osnovali su u maloazijskom crnomorskom prostoru Trapezuntsko Carstvo.
Latinski osvajai podcijenili su vanost Male Azije, to im se poslije osvetilo. Odmah su krenuli dalje na Teodora
Laskarisa, meutim u Trakiji je izbio protulatinski ustanak, u kojem je Grcima upomo pristigla Kalojanova bugarsko-
vlako-kumanska vojska. Ona je 1205. kod Hadrianopola teko potukla latinske vitezove. Car Balduin pao je u ropstvo,
a Latinsko Carstvo moralo se potpuno povui iz Male Azije. Ovaj dogaaj, kao i uspjesi protiv takmaca u Maloj Aziji,
Laskarisu su omoguili izgradnju nove drave i prijestolnice u Nikeji. Obnovljena je i grka patrijarija. Sav dravni i
crkveni aparat ustrojen je na bizantski nain. Teodor se 1208. okrunio za cara. Tako je Nikejsko Carstvo postalo nosilac
dravnopravnoga i crkvenoga kontinuiteta Bizanta, nasuprot Latinskom Carstvu te tamonjem caru i patrijarhu.
Nikejsko Carstvo moralo je voditi teke borbe i na drugoj strani, u Maloj Aziji, s Ikonijskim Sultanatom. U tom sukobu
su 1211. Grci izvojevali vanu pobjedu. Zatim se obnovio rat s Latinima koji je 1214. zavrio mirom, razgranienjem
228

dviju strana u Maloj Aziji i uzajamnim priznanjem prava na postojanje. Nijedna strana nije jo mogla prevladati i
nametnuti se protivniku.
No, strane u sukobu imale su od tada razliitu razvojnu dinamiku. Nikejsko Carstvo krenulo je putem oporavka i
uspona, dok je Latinsko Carstvo nakon smrti cara Henrika (1216) zapalo u krizu. U Maloj Aziji Laskaris je ojaao
prema Trapezuntskom Carstvu, ali su se umijeali Selduci koji su osvojili prostor izmeu tih dviju grkih drava. Time
je Trapezunt zauvijek fiziki odvojen od ostatka grkih zemalja i sveden na uzak obalni crnomorski prostor, ali je i u
takvom obliku ta zanimljiva drava potrajala jo dva i pol stoljea, ak i nakon pada Carigrada 1453. godine. Snaan
uspon imala je i Epirska Despotovina koja se u borbi za prvenstvo profilirala u najsnanijega takmaca Nikejskom
Carstvu. Tamonji despot Teodor ak je 1219. u Albaniji zarobio i latinskoga cara Petra Courtenayja koji je iz Rima
iao u Carigrad preuzeti prijestolje. Nakon nekoliko godina, Teodor je poduzeo veliki napad na kriarsko Solunsko
Kraljevstvo. Njega je u potpunosti zauzeo i unitio krajem 1224, proirivi granice Epirske Despotovine do Egejskoga
mora, na Tesaliju i znaajan dio Makedonije. Ponesen ovim uspjesima, Teodor se takoer proglasio carem, otvoreno
time osporivi prvenstvo Nikeje.
Padom Solunskoga Kraljevstva, Latinsko Carstvo izgubilo je najvaniju vazalnu dravu. Nalo se u tekom poloaju, ali
su mu ivot produljili sukobi dviju najjaih grkih drava meusobno i s Bugarskom. Nikejsko Carstvo znatno je
ojaalo za vladavine Ivana III Bataca (1222-1254). Do 1225. on je oduzeo Latinskom Carstvu gotovo itav maloazijski
dio, da bi se nikejska vlast ubrzo poela iriti i po Trakiji, a konano je bio zauzet i Hadrianopol. Kada je ve izgledalo
da je sudbina Latinskoga Carstva zapeaena, dolo je do unutargrkog sukoba Bataca s Epirom i Teodorom Angelom.
Teodor je istjerao Nikejce iz Hadrianopola i krenuo prema Carigradu, nato se latinski car povezao s Bugarima cara
Ivana Asena II (1218-1241). Dolo je do odlunoga sukoba Bugara i epirske vojske na Marici 1230. godine, na kojoj su
zapadni Grci doivjeli teak poraz koji je oznaio ubrzani slom moi Epirske Despotovine. Od tada pa do Asenove
smrti, Bugarska je postala dominantan imbenik na Balkanu. Kako su se Latini u strahu od Asena poeli od njega
udaljavati, tako su se Bugari sve vie povezivali s Nikejom, a tom se opem, protulatinskom savezu na kraju prikljuio i
Epir. Nikejski je patrijarh 1235. popratio politiki savez s Bugarima priznanjem samostalne Bugarske crkve, odnosno
patrijarije. Uslijedila je 1235-1236. zajednika bugarsko-nikejska opsada Carigrada, ali su se Latini, uz pomo
mletake flote, obranili.
Smru Ivana Asena II i mongolskom provalom u Bugarsku, Ivan III Batac i Nikeja vie nisu imali ozbiljnih takmaca.
Ubrzo je nikejski car krenuo na Solun, meutim, morao se povui zbog mongolske provale u Malu Aziju, ali je prisilio
solunskoga vladara da se odrekne prava na carski naslov te mu je priznao samo onaj despotski. Konanu pobjedu i nad
Bugarima i nad zapadnim grkim vladarima Batac je ostvario 1246. godine kada je osvojio Solun, dokinuvi i formalno
Solunsko Kraljevstvo. Do 1252. pokorio je i Epir. Time je itav bivi bizantski teritorij, s izuzetkom malenoga
Latinskog Carstva, vraen pod vlast grkoga cara.
Batac je bio u dobrim odnosima s njemakim carem Fridrikom II Sicilskim, to se ne bi moglo rei za odnose s
papinstvom te je pitanje crkvene unije privremeno stavljeno ad acta. Batac je, kao preduvjet stupanja u uniju, zahtijevao
od pape da se odrekne Latinskoga Carstva. Tek se papa Inocent IV (1243-1254) pokazao voljnim prihvatiti careve
uvjete, u zamjenu za sklapanje unije. No, ni od ovoga sporazuma konano nije bilo nita, jer ga je izlinim uinilo
229

daljnje jaanje Nikeje te carevo uvjerenje kako e se sam, oruanim putem, moi obraunati s Latinskim Carstvom i bez
papine pomoi. Sve u svemu, za vladavine Ivana III Bataca, Nikejsko Carstvo teritorijalno se udvostruilo i stvorilo sve
preduvjete za osvajanje Carigrada i ruenje Latinskoga Carstva, ali sam car ostvarenje svoga sna nije doivio.
Batac je iznutra obnovio dravu njezin upravni aparat, sudstvo i ukupnu infrastrukturu. Utvrivao je pogranina
podruja, posebice istona u Maloj Aziji, a nakon mongolske provale naselio je brojne Kumane kao profesionalne
vojnike u Carstvo, poglavito u Trakiji, Makedoniji i Frigiji. Car je vodio protekcionistiku gospodarsku politiku, elei
izbjei ovisnost o uvozu i naroito o talijanskim trgovcima. Ivan III je nakon smrti proglaen svecem.
Batacov sin i nasljednik, Teodor II Laskaris (1254-1258), zapamen je ponajprije kao vrhunski obrazovan vladar i
njegov nikejski dvor postao je vano znanstveno sredite. Bilo je to doba kulturnoga procvata, usporedivo s vremenom
Konstantina VII Porfirogeneta. No, Teodor je, za razliku od Porfirogeneta, bio snaan i autokratski nastrojen vladar koji
je elio potpunu kontrolu nad svjetovnim i crkvenim poslovima. Stoga je pitanje crkvene unije s Rimom potpuno
stavljeno u drugi plan. Na Balkanu su nastavljene borbe s Bugarskom i Epirom, promjenjiva uspjeha, ali se pred kraj
vladavine Teodor sukobio s aristokracijom, to je ubrzalo propast dinastije Laskarisa. Ubrzo nakon Teodorove smrti
smaknut je i njegov maloljetni sin, a regentstvo je pripalo Mihaelu Paleologu, najistaknutijem predstavniku nikejske
aristokracije. Ve poetkom 1259, Mihael je postavljen za suvladara i okrunjen carskom krunom. Ubrzano prenoenje
ovlasti u njegove ruke bilo je potaknuto vanjskopolitikim zapletima. Novi njemaki car Manfred je, naime, zbog
jaanja Nikeje i sve izglednije obnove Bizanta, poeo voditi protunikejsku politiku te je 1258. zauzeo Krf, Dra, Valonu
i Butrint. Time je sklopljen protunikejski savez Manfreda, Epira te kriarskoga ahajskoga kneza, kojem je pristupio i
srpski kralj Uro I, zauzevi Skopje, Prilep i Kievo.
Nikejska vojska je, ipak, 1259. godine u Pelagoniji teko potukla vojsku koalicije protivnika. Vie nije bilo nikoga tko
bi mogao stati na put obnovi Bizanta. Jedini su problem bili Mleani, stvarni tvorci Latinskoga Carstva, ali je Mihael
sklopio sporazum s njihovim najveim takmacima Genovom (1261), davi im, u zamjenu za vojnu i drugu pomo,
iroke povlastice nalik na one mletake iz 1082. Time su stvoreni svi neophodni preduvjeti te je 25. srpnja 1261.
osvojen Carigrad, srueno Latinsko i obnovljeno Bizantsko Carstvo. Mihael se u rujnu dao okruniti u crkvi sv. Sofije
kao car Mihael VIII Paleolog (do 1282). Maloljetnoga Ivana IV Laskarisa, prestolonasljednika i posljednjega potomka
kue Laskaris, dao je oslijepiti te je time stvorena dinastija Paleologa koja je neprekinuto vladala Bizantom do konane
propasti Carstva 1453. godine.

41. Obnova Bizanta: Mihael VIII Paleolog (1261-1282)
Bizant je ponovo postao sredozemna sila, ali je odravanje ovakvog poloaja bilo vrlo skupo i zahtijevalo je velika
odricanja. Opasnost od saveza svih protubizantskih imbenika na Balkanu i u Europi bila je stalna i velika te je to od
vladara i drave zahtijevalo veliko umijee preivljavanja, kao i voenje oprezne i promiljene politike. U tome se
Mihael pokazao izrazito vjetim. Najvea opasnost Bizantu je prijetila sa Sicilije, posebice ako bi se tamonji vladar
povezao s papinstvom. Papa u poetku nije dobro primio obnovu Bizanta i ruenje Latinskoga Carstva, to se moglo i
oekivati. No, Mihael je znao za duboko nepovjerenje kurije prema Hohenstaufovcima, to je znalaki iskoristio,
230

obeavajui pritom i crkvenu uniju. Uslijedile su godine tekih borbi u Grkoj, s promjenjivom sreom, izmeu Bizanta
i Genove s jedne, te njihovih raznih protivnika s druge strane. No 1267-1268. Bizant je, taktizirajui, i Veneciji dao
jednake povlastice kao i Genovi, ime je smanjio ovisnost o bilo kojoj talijanskoj strani. Velik problem predstavljao je
Paleologu i Bizantu dolazak papina ovjeka, Karla Anuvinca, za kralja na Siciliji 1266. godine, ime su odmah
obnovljeni protubizantski planovi restauracije Latinskoga Carstva. Ahajski knez Vilim II stavio se pod Karlovu zatitu,
a uz Anuvinca stale su i Srbija i Bugarska. Mihaelov poloaj postao je sloen i teak. No, Paleolog je vrlo vjeto,
koristei naklonost papa Klementa IV (1265-1268) i Grgura X (1271-1276) te francuskoga kralja Luja IX Svetog,
nudei crkvenu uniju, neutralizirao anuvinsku opasnost. Tada je, vie nego ikada prije, pitanje crkvene unije
odreivalo smjer politike papinstva na Istoku.
Propast posljednjeg kriarskog pohoda u Tunisu, te smrt Luja IX ojaali su protubizantsku obranu kriarskih posjeda na
Peloponezu, 1271-1272. No, glavni problem bilo je neprijateljstvo Epira, Bugarske i Srbije, koji se nisu eljeli vratiti
pod bizantsku vrhovnu vlast, niti Bizantu ustupiti bilo to od svojih teritorija, a to su sve, u stvari, bile zamisli vodilje
bizantske politike. U ratu s Bugarima 1272. Mihael je, ipak, ostvario odreene uspjehe i pomake. Iste godine je sklopio
i ugovor o prijateljstvu s Tatarima iz Zlatne Horde, koji su prije toga u dva navrata, za njegove vladavine, napadali i
pustoili po bizantskom teritoriju. Dobri su bili i odnosi Bizanta s Mamelucima u Egiptu. Tako se Mihael politikim
saveznitvima osigurao: papom protiv Anuvinaca, Ugarskom protiv Srba, Tatarima protiv Bugara, a Tatarima i
Mamelucima s azijske strane od Selduka.
No, papinstvo je nakon 1272. sve jae trailo od Mihaela sklapanje unije, prijetei mu, u protivnom, davanjem potpore
napuljskim Anuvincima. Karlo je poslao svoje postrojbe 1273. na Peloponez (Moreju), a istodobno se uvrstio u
Albaniji, gdje su ga tamonji katolici priznali za gospodara. I Bugari i Srbi opet su prili protubizantskom savezu.
Pritisak je postao prejak te je 1274, na crkvenom saboru u Lyonu sklopljena unija. Karlo je odmah izgubio papinu
potporu, a Bizantinci su trenutano preli u protunapad u Albaniji i Tesaliji. No, vee uspjehe nisu postigli, ali su zato
gotovo potpuno zagospodarili Egejskim morem. Smru Vilima II 1278. godine, Moreja je dola pod izravnu vlast
Anuvinaca, ali je to, u stvari, oslabilo pozicije Zapada na tom podruju te je bizantska vojska na bojinici dalje
napredovala.
Mnogo vei problem, meutim, Mihaelu je tada predstavljala snana oporba u samom Bizantu, kako od strane onih
crkvenih i krugova iz naroda koji su bili estoko protiv crkvene unije, a takvih je bilo jako mnogo, tako i od takozvanih
arsenita, pristaa svrgnutih Laskarisa. Duboki unutarnji rascjep zahvatio je itav Bizant. Stanovnitvo se, bez razlike na
drutveni poloaj, podijelilo na dva nepomirljiva tabora pristaa i protivnika unije, to je ojaalo i Mihaelove protivnike
u Bugarskoj, Epiru i Tesaliji. Za pontifikata pape Nikole III (1277-1280) kurija je snano poduprla unionistiku
politiku, to je Paleologu omoguilo uspjehe i teritorijalne dobitke na Moreji i u Egeju. Meutim, ubrzo je u Rimu dolo
do velikoga preokreta. Novi papa, Francuz Martin IV (1281-1285), potpuno se stavio u slubu Anuvinaca i proglasio
je Mihaela raskolnikom, zabranivi katolikim vladarima odravanje bilo kakve veze s njim. Anuvinci, Mleani i
izbjegli potomci latinskih careva sklopili su iste, 1281. godine, savez za obnovu Latinskoga Carstva. Tako je carev
unutarnjopolitiki poloaj postao neizdriv, a crkvena unija se pred oporbom i stanovnitvom vie nije mogla braniti.
231

Godine 1281-1282. zapoeo je opi napad protubizantske koalicije(Srbi, Bugari, Tesalija), predvoene papom i
Anuvincima.
Tada je, meutim, Mihael VIII pokazao svu svoju umjenost. Pozvao je aragonskoga kralja Pedra III (1240-1285) da
napadne Karla Anuvinskoga i oduzme mu kraljevstvo, kako bi Pedro osvetio svoga zeta Manfreda, kojem je Karlo
uinio to isto 1266. godine. Mihael je Aragoncima na raspolaganje stavio sredstva za izgradnju flote. Pored toga,
Mihael je i novano pomogao protuanuvinsku stranku na Siciliji, to je u konanici dovelo do glasovite "Sicilske
veernje". Nestankom Karlove moi, cijeli je protubizantski plan uniten, zahvaljujui diplomatskoj vjetini cara
Mihaela.
232

XI. IRENJE KRANSKE EUROPE

Osim kriarskim ratovima, kranstvo se irilo i na druge naine i na drugim prostorima. Do kraja 13. stoljea
muslimani su izgubili veinu svojih posjeda u dananjoj panjolskoj, poganstvo je gotovo potpuno iskorijenjeno iz
Europe (s izuzetkom Litve), a kranski misionari doprli su daleko na istok. Broj kranskih monarhija u Europi
narastao je, a sukladno tome sloeniji je postao i meunarodni politiki sustav. Od svega toga za europsku povijest
najvanije je bilo ponovno kransko osvajanje panjolske, takozvana rekonkvista. U vrijeme najvee muslimanske
ekspanzije, katolicima je bio preostao samo uzak, brdoviti pojas Pirenejskog poluotoka na krajnjem sjeveru i
sjeverozapadu. Na tom su podruju stvorena kraljevstva Leona i Navarre. Kastilja je u poetku bila tek juna,
pogranina regija Leona, uvana brojnim utvrdama po kojima je i dobila ime. Uz osvajanja teritorija prema jugu ilo je,
u istom smjeru, i proirenje njezina imena. Na sjeveroistoku, od nekadanjih franakih posjeda profilirala se grofovija
Barcelona. Tijekom 11. stoljea, uz Navarru i Kastilju, nastalo je na sjeveroistoku i kraljevstvo Aragon, da bi katolici
1055. osvojili Toledo, a ubrzo i Madrid. Pad Toleda, do tada njihova vjerskog i kulturnog sredita, izazvao je veliku
uzbunu meu muslimanima te su oni u pomo pozvali vjersku subrau iz sjeverne Afrike. Godine 1086. iskrcao se
preko Gibraltara Jusuf, voa nove dinastije Almoravida, te potukao Kastiljance. No Jusuf i Almoravidi, zbog svoje
vjerske strogosti i fanatizma, ubrzo su doli u sukob s domaim muslimanima i njihovim voama koji su zastupali
mnogo blai i umjereniji oblik islama. Tijekom njihovih unutarnjih borbi katolici su preoteli neka uporita, primjerice
Lisabon, ali je Jusuf, poto je porazio unutarnje neprijatelje, ubrzo pod svoju vlast vratio veinu izgubljenih podruja.
Iako je 1106. izgledalo da je mo muslimanske panjolske obnovljena u potpunosti, Jusufova smrt oznaila je poetak
tekih unutarnjih problema, to je dalo snaan poticaj katolicima za obnovu napada, provala i pljaki prema jugu. U
pljakama i paleu posebno su teko stradale Kastilja i Andaluzija.
Najpoznatiji katoliki ratnik u neto ranijem razdoblju, krajem 11. stoljea, bio je Rodrigo Diaz de Bivar, poznatiji kao
Sid (el Cid), odnosno gospodar kako su ga nazivali njegovi muslimanski sljedbenici. Glasovita Kronika o Sidu pripisala
mu je da je bio vodei i beskompromisni borac za stvar katolianstva. Stoga je postao pravi panjolski narodni heroj, a
pripisivalo mu se posjedovanje svih kranskih vrlina, ak i svetost. U stvarnosti on je bio voa bande razbojnika koja
je jednako nemilosrdno i okrutno palila i pljakala na obje strane, a i sastav njezina ljudstva bio je mijean, katoliko-
muslimanski. Najpoznatiji Sidov pothvat bilo je osvajanje Valencije 1093/1094, popraeno brojnim zlodjelima. Nakon
njegove smrti 1099, njegova je ena jo dvije godine branila grad pred muslimanima dok ga nije napustila, zajedno sa
Sidovim tijelom.
Za panjolce se obino smatralo da su bili u trajnom kriarskom ratu, ali to se moe samo uvjetno tvrditi. Naime, esto
se dogaalo da su se krani i muslimani obraunavali meusobno i u tim obraunima sklapali privremena saveznitva,
to znai katolika s nevjernikom stranom. No, kada se ratovalo protiv muslimana obino se postizavao promidbeni
uinak kriarskog pohoda, to je privlailo i druge ratnike, primjerice Francuze, na katoliku stranu. Granino podruje
Portugala, koji je postao kraljevstvo 1143, posebno je imalo koristi od kriarske pomoi. Uz pomo Engleza ponovo je
osvojen Lisabon 1147, dok su ostala katolika kraljevstva tijekom 12. stoljea primila manje kriarske pomoi od
Portugala. Nova opasnost s juga zaprijetila je kada su, sredinom 12. stoljea, u muslimanskoj panjolskoj doli na vlast
233

Almohadi koji su zbacili Almoravide. Iz svojih sjedita u sjevernoj Africi, ezdesetak godina, vrsto su drali vlast na
jugu panjolske i prijeili katoliko napredovanje. Do pomaka, za kriarsku stranu, dolo je tek poetkom 13. stoljea,
poglavito zaslugom pape Inocenta III. Papa je uspio ujediniti i okupiti postrojbe svih pirenejskih katolikih kraljevstava,
s izuzetkom Leona, za kriarski pohod kojem su se prikljuili i brojni kriari iz drugih zemalja. U odluujuoj bici s
Almohadima kod Las Navas de Tolosa 1212, katolika strana odnijela je veliku pobjedu koja je oznaila prekretnicu u
ratovanju i procesu rekonkviste.
Od tog datuma muslimanska je strana ubrzano slabila i gubila na znaaju, da bi joj, svega pola stoljea poslije, preostalo
jedino maleno kraljevstvo Granade, na krajnjem jugu poluotoka. Ono je bilo vrlo prosperitetno i gusto napueno, meu
ostalim i brojnim muslimanskim izbjeglicama sa sjevera. Granada je morala plaati danak kastiljanskim kraljevima.
Meutim, Kastiljanci su zbog unutarnjih problema privremeno odustali od muslimanskog juga. Prvenstvena im je briga
bila stvaranje snane i uinkovite dravne uprave. Do tada je, naime, plemstvo i sveenstvo u Kastilji imalo vrlo snaan
poloaj u drutvu kao rijetko gdje drugdje, ti su vladari najee o njima ovisili. Tijekom rekonkviste ti su povlateni
slojevi stekli velike nove zemljoposjede i povlastice. I mnogi gradovi nastali na graninom podruju kao vojne kolonije
stekli su vrlo visok stupanj autonomije i znaajne povlastice, to je vodilo stvaranju gradskih liga, meusobnih saveza
gradova s ciljem ouvanja i uvrenja poloaja protiv svih takmaca, ukljuujui i kralja. Zbog svega navedenog,
kraljevska mo tijekom 13. stoljea rasla je polagano i bila ogranienog dosega. Domete centralizacije u samim
kraljevstvima ograniavale su i ambicije nekih vladara na prostorima izvan poluotoka, primjerice kastiljanskog kralja
Alfonsa X Mudrog (1252-1284) u Svetom Rimskom Carstvu ili aragonskih vladara na zapadnom Sredozemlju
(Katalonija, Baleari, Sicilija). Unato povremenim zastojima, oko 1300. poloaj i mo aragonskog i kastiljanskog kralja
nisu vie u bitnom zaostajali za francuskim kraljem.

42. Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku
Na drugom kraju Europe, u Skandinaviji, proces pokrtavanja u prijanjim stoljeima nije uvijek tekao glatko.
Kranstvo je dovodilo u pitanje i neke vrlo stare i ukorijenjene obiaje i obiajnopravne odredbe kod tamonjih
Germana. I u vedskoj i u Norvekoj dugo su postojale snane poganske drutvene snage koje su se vrsto odupirale
vladarima i Crkvi, to je vodilo estim unutarnjim sukobima i pravim graanskim ratovima. Snanija od tih kraljevstava
bila je Danska. Ona je tijekom 12. stoljea stekla respektabilnu mo, pokorivi veinu okolnih slavenskih podruja uz
Baltik, esto u savezu s Nijemcima. No, Nijemci su tijekom 13. stoljea preoteli Dancima veinu bivih slavenskih
podruja, ime je Danska prestali biti drava od vee vanosti.
U razvijeni srednji vijek Danska je ula u prilino nesreenim prilikama. Naime, nakon vladavine Knuta Velikog (umro
1035) i smrti sve trojice njegovih sinova, zavladao je Svend Estridsson (1047-1076), sin Knutove sestre. Nakon
umorstva Svendova posljednjeg sina, Knuta Lawarda (1131), u Danskoj poinju unutarnje borbe koje su trajale
desetljeima. Konano se na vlasti uvrstio Valdemar I Veliki (1157-1182). Poloio je vazalnu prisegu njemakom caru
(1158) te od njega 1162. dobio Dansku kao leno. Razdoblje njegove vladavine oznaava poetak velikoga uspona
Danske kao sile na baltikom prostoru. Valdemar je uguio ustanak seljatva u pokorenoj vedskoj. U cijeloj je dravi
tada dolo do jaanja feudalnih snaga, plemstva i Crkve, i do pogoramog poloaja seljatva. Valdemarov nasljednik na
234

prijestolju, Knut IV (1182-1202), nije elio priznati vazalitet caru te je 1185. pokorio Pomorje i Mecklenburg, i od tada
se danski kralj nazivao kraljem Danaca i Slavena. Kraljev mlai brat je osvojio do 1201. Schleswig, Holstein, Lbeck i
Hamburg. Valdemar II Pobjednik (1202-1241) osvojio je 1219. Estoniju, ali je to bio posljednji veliki uspjeh Danaca
koalicija sjevernonjemakih kneeva i grada Lbecka pobijedila je Dance kod Bornhveda (1227), ime je Danska
izgubila dotadanji poloaj regionalne sile. Od danskih kraljeva u drugoj polovici 13. stoljea isticao se Erik V Glipping
(1259-1268), za ije se vladavine do krajnosti zaotrio sukob plemstva i vladara za politiko prvenstvo u dravi. Erik je,
poput engleskih vladara, bio prisiljen izdati povelju kojom se obvezao na redovito godinje sazivanje daneborga (sabora
kraljevstva).
U Norvekoj se, u vrijeme Valdemara I u Danskoj, na prijestolju uvrstio Magnus V Erlingsson (1162-1184). Iako je na
vlast doao uzurpacijom, naknadno je svoj in elio ozakoniti i okruniti se iz ruku crkvenih predstavnika. Zbog toga je
dao brojne povlastice katolikom sveenstvu, izazvavi time otpor stanovnitva umovitih podruja na vedskoj granici,
takozvanih birkenbeinera (brezonogih). Iz njihovih redova potekao je voa koji se konano nametnuo i kao novi
norveki vladar Sverre (1177-1202). On nije prihvatio naela nasljeivanja prijestolja i nedjeljivosti drave kao ni
ovlast sveenstva da izabere novoga vladara ako je postojei nesposoban. Sve spomenute odredbe bile su usvojene za
Magnussove vladavine, 1164. u Bergenu. Najjau oporbu Sverru su pruali crkveni redovi, ali je u toj borbi kralj ipak
odnio prevagu. Nakon Sverrea uslijedilo je jo jedno razdoblje tekih unutarnjih borbi oko nasljedstva prijestolja.
Konano na vlast dolazi Magnus Lagaabter (1263-1280), za ijeg je vladanja dolo do sukoba s Crkvom. Konflikt je
rijeen tako to je Magnus dao sveenstvu velike ustupke, da bi se zatim protiv njega pobunilo i plemstvo. Nepokorne
plemie pokuao je centralizacijom i davanjem veih ovlasti dravnoj upravi i inovnicima primiriti Haakon V
Magnusson (1299-1319).
Poetkom 12. stoljea vedskom je vladala kua Stenkil, ije je razdoblje do 1130. bilo obiljeeno suprotnostima
opadajuega poganstva i rastuega kranstva. Sa Sverherom Starijim (1130-1156) na vlast je dola dinastija Sverhera,
a kranstvo se u zemlji dodatno uvrstilo. Od Sverherovih nasljednika isticao se Knut (1167-1197), za ijeg se vladanja
irio njemaki utjecaj na razvoj vedskih gradova. Prvi okrunjeni vedski kralj postao je Knutsson (1208-1216), a za
Birgera Yarla (1250-1266) zapoelo je povezivanje vedske i Norveke.

43. Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku
Do 1100. pokrstila se i veina slavenskih naroda, od kojih su Rusi i ostali Istoni Slaveni postali pravoslavni, dok su se
Zapadni Slaveni esi, Slovaci i Poljaci, kao i Maari, opredijelili za katoliku stranu. Preostala poganska baltika
plemena pokorili su tijekom 12. i 13. stoljea Nijemci. Dio njih je pobijen, a dio silom pokrten, te je veina ubrzo
izgubila vlastite etnike identitete i bila germanizirana. Vitezovi Njemakog vitekog reda Teutonci i viteki red
maonoa zavrili su navedene procese osvajanjem letonskog, estonskog i pruskog podruja, dok su se Litvanci
posljednji pokrstili, tek krajem 14. stoljea. Tako je i cijela Istona i Srednja Europa postala kranska, ali je ve tada
biljeila primjetan razvojni zaostatak za Zapadom.
235

Poetkom 10. stoljea pokrtena je i eka. Nakon zbacivanja poljske vlasti u 11. stoljeu, postala je vodea slavenska
drava Zapada. eka je bila pod jo jaim njemakim utjecajem nego Poljska. Ve od kraja 11. stoljea eki kraljevi
dobivali su titulu od njemakog cara te su i poslije uvijek priznavali carevu vrhovnu vlast. U 12. stoljeu su i u eku
poeli pristizati njemaki kolonisti, a vladar i dravna uprava oponaaju njemake uzore. Tako je eka u 13. stoljeu
postala napredna i snana drava. Za razliku od nekih susjednih kraljevstava, u ekoj se uvrstilo naelo
primogeniture nasljeivanja prijestolja od strane kraljeva sina prvoroenca, to je smanjilo unutarnje napetosti i u
velikoj mjeri sprijeilo prijestolne borbe. U eku se naselio i veliki broj njemakih rudara koji su razvili snanu
rudarsku proizvodnju, a s njima je bila povezana i razvijena trgovina, takoer velikim dijelom u njemakim rukama.
Iskoristivi unutarnje slabosti Carstva, vlast ekih kraljeva znatno se proirila te je 1273. eka bila na vrhuncu moi.
Anektirala je teritorije austrijskih zemalja sve do Jadrana, a itav istoni dio Carstva eku je drao zatitnikom. No ve
1278. eka je, kao sila, unitena zajednikim napadom Maara i novoga cara Rudolfa Habsburkog (1273-1291). Sva
su osvojena podruja izgubljena, matini je teritorij eke ostao nedirnut, ali je zemlja ubrzo potpala pod stranu
prevlast. Izumrla je domaa dinastija Pemyslovia i zamijenjena je kuom Luksemburgovaca, sa zapadnog ruba
njemakog prostora. Pod njihovom vlau kraljevstvo je jo vie germanizirano i bivalo sve vie upleteno u unutarnje
odnose i sukobe u Carstvu.
Maari su primili kranstvo oko 1000. godine, pod vodstvom kralja Stjepana. Njega je naslijedilo nekoliko slabih
vladara, tijekom ije je vladavine Ugarska priznavala vrhovnu vlast njemakih careva. No borba za investituru
oslobodila je zemlju njemakoga uplitanja, a Ladislav (1077-1095) i Koloman (1095-1116) znatno su ojaali kraljevsku
vlast i proirili dravne granice na Hrvatsku, Dalmaciju, dio Galicije i itavu Transilvaniju. Tijekom 12. stoljea,
sredinja vlast Arpadovia uglavnom je dobro funkcionirala, o emu onovremeni svjedoci, poput Otona Frajsinkog,
govore vrlo pohvalno u usporedbi, primjerice, s njemakim prilikama. No, ve u 12. stoljeu zapoela su unutarnja
previranja. Kraljevi su nekoliko puta uzastopce vodili neuspjene ratove, a velikai i prelati uspjeli su tijekom stoljea
veliki dio kraljevskih nadlenosti preuzeti u svoje ruke te izboriti pravo nasljeivanja slubi dodijeljenih od strane
krune. Time je izazvano nezadovoljstvo niega plemstva koje je uspjelo 1222. godine Andriji II (1205-1235) nametnuti
izdavanje takozvane Zlatne bule. Dokument se u starijoj historiografiji esto usporeivao s njemu suvremenom
engleskom Magna Chartom, iako su strukturne razlike dvaju kraljevstava znaajne. Osnovna slinost lei u pokuaju
ograniavanja kraljevske vlasti i definiranja prava povlatenih drutvenih slojeva. Ugarski kraljevi, koje je domae
plemstvo esto optuivalo za naklonost prema strancima, a na njihovu tetu, tijekom 13. stoljea izgubili su veliki dio
moi. Zemlja je bila zaokupljena spornim nasljeivanjima na prijestolju i graanskim ratovima te ve od sredine 13.
stoljea ugarsko-hrvatsko kraljevstvo nije vie predstavljalo snaniji dravni i politiki imbenik u regiji i Europi.
Od slavenskih kraljevstava jedno je vrijeme najmonija bila Poljska. Zemlja je pokrtena oko 965. godine, a u slijedeih
pola stoljea Poljaci su pokorili eku, lesku, Pomeraniju i dio Rusije. No slaba sredinja vlast, prevlast plemstva i
sveenstva, doveli su do dezintegracije i gubitaka osvojenih podruja.
U Poljskoj je u 12. stoljeu, slino kao i u mnogim drugim europskim dravama, posebice na istoku Europe, sve vie
jaala vlast velikaa na tetu sredinje vlasti. U tom su stoljeu mnogi od njih ve posjedovali znaajne zemljoposjede,
dodijeljene od strane kneeva. Na njima su velikai organizirali kolonizaciju stanovnitva i odreivali pravila odnosa s
236

naseljenim ovisnim seljatvom. Ulogu slinu velikaima u drutvenom i gospodarskom smislu, sve vie je igrala i
Katolika crkva sa svojim institucijama. Tako su svjetovni i crkveni feudalci bivali sve manje ovisni o knezu. Navedena
injenica izraavala se kroz borbu za vlast izmeu pretendenata na prijestolje koje su podravali razliiti feudalci.
Slino Rusiji, i u Poljskoj su te razvojne tendencije dovele do podjele kraljevstva na niz poluneovisnih kneevina
kojima su upravljali pripadnici razliitih grana kue Piastovia.
Uzronikom mrvljenja sredinje vlasti mnogi autori smatraju Boleslava III Krivoustog (1086-1138). On je u oporuci
odredio podjelu zemlje izmeu petorice sinova, a najstarijem od njih namijenio je poloaj vrhovnoga kneza i seniorski
status. No, navedeni plan nije uspio. Dolo je do podjela koje su se iz desetljea u desetljee proirivale, tako da je
konano sredinom 13. stoljea stvoreno ukupno 20 kneevina. Plemstvo i Crkva stekli su sudsku vlast na svojim
posjedima kao i ekskluzivno pravo prikupljanja dae. Velike su promjene zahvatile i seljatvo i graanstvo. U 12. i 13.
stoljeu Poljska je prolazila kroz razdoblje znaajnoga demografskoga rasta, uvjetovanog kako prirodnim prirastom
stanovnitva, tako i priljevom koloniziranog stanovnitva. Plemstvo i Crkva bili su izrazito zainteresirani i za irenje
mree naselja sela i gradova. Organizacijski model naseljavanja kolonista preuzet je iz razvijenijih europskih regija
Flandrije i Njemake. Meu naseljenicima prevladavali su upravo oni iz njemakoga govornoga podruja. Kolonizacija
se posebno intenzivirala nakon 1241. i provale Tatara u Poljsku koja je dovela do velikih gubitaka i teta po kraljevstvo.
Vladari i velikai izdavali su naseljenicima takozvane lokacijske povlastice, bilo za obnovu ili reorganizaciju
postojeih, ili za stvaranje potpuno novih gradova i sela. Model za sve povlastice bio je Magdeburki zakon koji je
tono odreivao pravnu i fiskalnu organizaciju planski graenih i ureivanih naselja. Proces kolonizacije, koji je
potrajao od sredine 12. do prve polovice 15. stoljea, uz nove pravne modele donio je Poljskoj novine u obrtu i
poljoprivredi, ubrzao je demografski i gospodarski rast te omoguio irenje trgovine i robno-novanih odnosa.
Proces kolonizacije promijenio je etniki sastav Poljske. Do tada kompaktna veina slavenskoga stanovnitva sada se
pomijeala s brojnim naseljenicima iz razlitih slojeva plemiima, vitezovima, sveenicima i graanima preteito iz
njemakih zemalja, ali i iz Francuske i Italije, te sa idovima. Postotak Nijemaca posebice je rastao od 13. stoljea. U
isto vrijeme irila se i demokratizirala kulturna dostignua, ali se kao negativna popratna pojava toga procesa u
umjetnosti esto javljao provincijalizam. I u Poljskoj se u 13. stoljeu u umjetnosti pojavio gotiki stil, dok se uz
crkvene upe i samostane razliitih redova razvijalo kolstvo. Knjievnost je jo uvijek bila iskljuivo na latinskom
jeziku i nedostupna irem itateljstvu.
Dok je doba rascjepkanosti Poljske ostavilo i neke pozitivne uinke na drutvo, gospodarstvo i kulturu, na politikom je
planu nesumnjivo oslabilo otpornu snagu zemlje prema presizanjima izvana. Teke posljedice ostavile su tatarske
provale 1241, 1259. i 1287. godine. Na sjeveru i zapadu Poljske dolo je do osamostaljenja kneeva Zapadne
Pomeranije, zatim irenja njemakoga Brandenburga na tetu poljskoga teritorija, dok je knez Mazovije Konrad (r. oko
1187., vladao od 1202, umro oko 1247) pozvao njemaki viteki red Blaene Djevice Marije (Teutonce). Oni su ubrzo
pokorili baltijske Pruse, da bi se od poetka 14. stoljea poeli iriti na raun Poljske. Politiki problemi proizali iz
rascjepkanosti zemlje obnovili su, meutim, i osnaili tenje za ponovnim ujedinjenjem.
Zbog niza tekoa u usklaivanju nadlenosti svjetovnih i crkvenih vlasti na pojedinom podruju, prepreka razvoju
trgovine i slabijoj otpornosti prema razliitim izazovima izvana, iz susjedstva, u Poljskoj se od kraja 13. stoljea moe
237

zapaziti tenje za ponovnim ujedinjenjem kraljevstva. Unato rascjepkanosti, neki su vani stvarni i simboliki elementi
jedinstva postojali tijekom itavog 12. i 13. stoljea. Bili su to postojanje lanova kue Piastovia u svim kneevinama
osim Pomeranije, zajednika crkvena metropolija, zajedniki naziv Regnum Poloniae te znakovi kraljevske vlasti,
uvani u katedrali u Krakovu. Tenje za ujedinjenjem bile su opeprisutne, ali su se kneevi sukobljavali oko toga kome
e u navedenom procesu pripasti prvenstvo. Najmoniji su poetkom 14. stoljea bili i najjae su se meusobno
sukobljavali kneevi Male i Velike Poljske, Kujavije i leske. Velikopoljski knez Przemys II (r. 1257, krunjen 1295,
umro 1296) preuzeo je krunu, ali je ubrzo ubijen. U borbi izmeu protukandidata (nakon njegove smrti) najjai se u
poetku pokazao eki kralj Vaclav II Pemyslovi (1283-1305) koji se, ovladavi Malom i Velikom Poljskom,
Istonom Pomeranijom s Gdaskom i dijelom Kujavije, okrunio 1300. i za poljskoga kralja. No, nakon njegove smrti i
skore smrti sina mu i nasljednika Vaclava III (1305-1306), kao najjai kandidat pojavio se Vladislav okietek (r. 1260,
kralj od 1306, u. 1333). Uz podrku pape i ugarskih Anuvinaca on je uspio ujediniti Poljsku, s izuzetkom leske i
Mazovije. Njemaki Teutonci, pak, osvojili su do 1309. Istonu Pomeraniju s Gdaskom. Time je Poljska izgubila izlaz
na more te je sljedeih stoljee i pol proteklo u borbama za osloboenje izgubljenih pokrajina. Kralj Vladislav pronaao
je glavni unutarnji oslonac vlasti u plemstvu i sveenstvu, a protiv sebe imao je graanstvo, posebice Krakova i
Poznaa, koje je bilo naklonjenije ekim kraljevima. Na molbu poljskoga sabora, papa je 1320. dodijelio Vladislavu i
eni mu Jadvigi kraljevsku krunu te su njih dvoje okrunjeni u Krakovu.
Na taj je nain istonije od njemakoga prostora, od Baltika do Jadrana i Crnoga mora, stvoren do kraja 13. stoljea niz
drava koje su kasnile u drutvenom razvoju u odnosu na Zapad. One su bile rijetko naseljene, s monim i nepokornim
plemstvom te graanstvom njemake ili drugih narodnosti koje je bilo najee zainteresirano iskljuivo za ouvanje
vlastitih interesa i povlastica. Nijemci su, openito, na podruje svojih istonih susjeda gledali kao na prirodan prostor
vlastite politike, gospodarske i demografske ekspanzije te pogodno podruje za iskoritavanje resursa.

44. Baltika regija u 12. stoljeu. Nastanak Velike Kneevine Litve
Nijemci su jo u 12. stoljeu osnovali dvije trgovake faktorije na obalama Baltika, odakle su kroz Litvu i Letoniju
dolazili u dodir i s ruskim zemljama. Kontakti su od 1184. pojaani dolaskom njemakih katolikih misionara.
Uslijedilo je razdoblje sukoba, odnosno pokuaja pokrtavanja i uvrenja katolicizma meu baltikim narodima.
Vaan datum bilo je datum osnivanja Rige 1201. kao uporita teutonaca. Riga je od pape dobila ekskluzivno pravo
trgovine s baltikim zemljama i njihovim ruskim zaleem. Iz nje su Nijemci zapoeli s prodorima u unutranjost, ali su
pri tome naili na estok otpor starosjedilaca. Stoga je 1202. na tom podruju, po uzoru na templare, osnovan kriarski
viteki red maonoa. U osvajanju i kolonizaciji vanu su ulogu imali i njemaki gradovi iz kojeg su kolonisti pristizali
i osnivali nove gradove na istoku, odakle je nastavljano irenje na istok i jaanje trgovine u regiji. Poput Poljske,
naseljeniki gradovi su i ovdje bili neovisni u odnosu prema feudalnoj vlasti.
Polocki knez Vladimir Vsjeslavi napao je 1206. Rigu, ali je poraen. Tako su Rusi morali do 1210. napustiti sva
uporita u baltikom zaleu. Unato tome, Nijemci su Rusima nastavili plaati uobiajeni danak, kako bi kupili vrijeme
i prostor za slobodnu akciju prema sjeveru, odnosno estonskom podruju, ime bi u opasnost dole veze Novgoroda s
Baltikim morem. Stoga je novgorodski knez Mstislav Smjeli odmah 1212. napao Estoniju i pokorio je. Zajednitvo
238

Rusa i Estonaca ugrozilo je daljnje irenje njemake te su se potonji povezali s danskim kraljem Valdemarom II (1202-
1241). Udrueni Nijemci i Danci zauzeli su 1219. sjevernu Estoniju i osnovali grad Reval. Kao i Nijemci u Letoniji,
tako su i Danci u Estoniji sustavno pokrtavali i pokmeivali stanovnitvo te preuzimali zemljine posjede u svoje ruke.
No, ubrzo je dolo do sukoba Danaca s Nijemcima, koji su se osjetili ugroeni danskom konkurencijom. Sukob je
zavrio njemakim porazom. Nakon to je dansko brodovlje 1221. blokiralo Rigu, riki biskup, nositelj otpora prema
Dancima, morao je priznati dansku vrhovnu vlast i nad Estonijom i nad Livonijom.
U Litvi su se, unato i dalje prevladavajuem poganstvu, drutveni odnosi u 12. i 13. stoljeu dodatno uslonili i
hijerarhizirali. Od dvadesetih godina 13. stoljea, snanu je vlast uspostavio veliki knez Mindaugas (r. 1203, 1236-
1263). Nakon ujedinjenja litvanskih, etrdesetih godina 13. stoljea Mindaugas otima pogranina ruska podruja,
najprije takozvanu Crnu Ruteniju ili Crnu Rusiju. Ovo se razdoblje podudaralo s intenzivnom njemakom, danskom i
vedskom kolonizacijom te osvajanjima na Pribaltiku. Pri tome su Litvanci djelatno podupirali letonske i estonske
starosjedioce u otporu, sklapajui i saveze s Rusima, ali je znaajniju rusku pomo omela velika mongolska provala.
Izbijanje dansko-njemakoga sukoba na istonom Pribaltiku ugrozilo je uspjean ishod procesa naseljavanja i irenja.
Stoga se 1222, kao posrednik, umijeao car Fridrik II Sicilski, priznavi maonoama pravo osvajanja zemalja i izvan
granica Livonije. Zato je danski kralj Valdemar II 1223. godine vratio redu oduzete posjede u Estoniji, uz uvjet
meusobnoga saveznitva protiv Rusa i baltikih pogana. Sporazum je Dancima bio to potrebniji i hitniji kako se, uz
potporu Novgoroda i Pskova, rasplamsavao ustanak u Livoniji i Estoniji protiv njihove vlasti,. U organizaciji Jurja
Vsjevolodovia, a pod vodstvom njegova brata Jaroslava, Rusi i Estonci opsjeli su Reval. Nisu ga uspjeli zauzeti, ali su
zavladali itavom Estonijom osim zapadne i sjeverozapadne obale. Ubrzo su zapadnjaci organizirali uspjean protuudar.
Biskup Rige Adalbert pomno je pripremio zajednike snage i nove ete vitezova iz Njemake. Prema dogovoru, treinu
osvojenoga teritorija trebao je dobiti biskup, treinu maonoe, a treinu biskup Revala. Nijemci i livonski feudalci
prodrli su 1224. u Estoniju i zauzeli Dorpat, sjedite kneza Vjeeslava koji je njime upravljao u ime Novgoroda. Tada
nitko iz Rusije nije imao snage za protuudar.
Teke unutarnje borbe u Novgorodu od 1228. do 1232. godine dovele su do rasula vlasti, a najistaknutiji predstavnici
novgorodskih bojara pobjegli su u Estoniju i zatraili pomo maonoa. Maonoe su 1236. iz Rige krenuli u velik
pohod na Litvu, ali ih je Mindaugasova vojska kod aulija potukla. Litvanci su tom prigodom zauzeli i neke pogranine
letonske oblasti. Ubrzo su vitezovi teutonci napali Dorogiin u Volinjskoj kneevini, ali su ih Rusi porazili. Zbog tih
poraza kriza je zahvatila oba njemaka reda te su se 1237. ujedinili u jedinstveni Teutonski viteki red, a dotadanji
metar maonoa postao je zemaljski metar teutonaca za Estoniju.

45. Rusija u razvijenom srednjem vijeku
Srednjoeuropska kraljevstva se nisu mogla obraniti ni od upada pljakaa s istoka, to i ne bi bio vei problem da su
Rusi u to doba bili snaniji i organiziraniji. No, ruski prostor predstavljao je zonu jo vee rascjepkanosti i politike
dezorganizacije od prostora Ugarske, eke i Poljske. Do 12. stoljea vladajui sloj u Rusiji ve je u potpunosti preuzeo
slavenske obiaje u nasljeivanju prijestolja. Glavnim gradom Kijevom trebao je upravljati vodei pojedinac vladajue
239

kue, a ostali kneevi trebali su stolovati u preostalim gradovima i vlast nad njima podijeliti po naelu seniorata
(starosti). Kada bi kijevski vladar umro, naslijedio bi ga prvi najstariji knez, a zatim su se svi gradovi nanovo dijelili
meu preostale kneeve. No, u praksi se ovakav sustav pokazao neprovediv. Kijevski vladari postajali su sve slabiji,
nijedno naelo nije moglo biti dosljedno primijenjeno i svaki je lokalni vladar prigrabio onoliko posjeda i teritorija
koliko je bio u stanju. Za ilustraciju, od smrti Jaroslava Mudrog 1054. do prve tatarske provale u Rusiju nakon 170
godina, postojale su ak 64 razliite kneevine, 293 kneeva ili pretendenata i odigrala su se 83 graanska rata.
Smrt kijevskoga vladara Vladimira Monomaha 1125. oznaila je svojevrsnu prekretnicu u ruskoj povijesti. Od toga je
datuma nezaustavljivo tekao proces mrvljenja i slabljenja sredinje vlasti te stvaranja niza manjih teritorijalno-politikih
cjelina kojima su upravljali razliiti lanovi kneevske kue Rjurikovia. Sjedite velikoga kneza, Kijev, gubilo je
postupno integracijsku mo i ulogu. Unato tome, zadrana je izvjesna dvojnost izmeu stvarne moi pojedinih udjelnih
kneeva i nastojanja mnogih od njih da se doepaju poloaja i naslova velikoga kneza u Kijevu, kao osnovice moguih
ponovnih promjena u odnosima moi u korist staroga sredita. Meusobno suprotstavljena, a prema kriterijima vremena
podjednako legitimna naela nasljeivanja prijestolja, bila su u 12. stoljeu izvor velikih i estih prijestolnih borbi
izmeu raznih protukandidata. One su u zaetku ponitavale sve napore prema centralizaciji i jaanju kijevskoga
sredita.
Vladimirov nasljednik bio je njegov najstariji sin Mstislav (1125-1132). On je 1130-1131 uspjeno ratovao protiv
Finaca i Litvanaca, ali je ubrzo umro. Na prijestolju velikoga kneza naslijedio ga je mlai brat Jaropolk (1132-1139)
koji se istakao uspjenim ratovanjem protiv Polovaca (Kumana). Za njegova nasljednika Vsjevoloda Olegovia (1139-
1146) Kijev je sve izrazitije gubio dominantan poloaj u dravi, a jaali su Gali, Rostov i Suzdalj, Polock te Novgorod.
Kijevsko graanstvo, nezadovoljno njegovom politikom, za novoga je velikoga kneza postavilo Izjaslava Mstislavia
(1146-1154), unuka Vladimira Monomaha, ranijeg perejaslavskoga kneza. Njegovim dolaskom na prijestolje zapoele
su teke prijestolne borbe razliitih frakcija. Konano je Juraj Dolgoruki uspio osvojiti Kijev (1155-1157), ali se
njegova vlast na rubu ruskih zemalja uope nije osjeala. Nakon toga, u drugoj polovici 12. stoljea, kijevski su se
vladari uestalo mijenjali, ali je njihova stvarna vlast i mo bivala sve manja. Pretvaranje Kijeva u objekt jaih sila u
okruenju najbolje potvruje zauzee i teka pljaka grada koju je 1169. poinio jedan od pretendenata, vladimirski
knez Andrej Bogoljupski. Time je mo i privlana snaga Kijeva kao sredita konano slomljena. Iako je Kijev zadrao
simboliko znaenje, od tada se stvarna mo trajno preselila u pojedine udjelne kneevine.
Jedna od njih bila je Galiko-Volinjska kneevina na zapadu ruskoga prostora; dijelila se na Galiciju ili Crvenu Rusiju i
Voliniju, a nastanjivali su je slavenska plemena Ulia, Tiveraca, Duljeba i Bijelih Hrvata. U njoj je tijekom 12. stoljea
zabiljeen snaan razvoj gradova, obrta i trgovine, potaknut susjedstvom s Ugarskom i Poljskom te je ovo podruje, uz
kijevsko, postalo najrazvijeniji dio Rusije. Sol je bila vaan proizvod koji se izvozio u ostatak Rusije, a itava je Rusija
ovisila o galikim solanama. Od lokalnih vladara osobito je ojaao Jaroslav Osmomisl (1153-1178), to je uznemirilo
lokalno plemstvo. Stoga je ono 1173. podiglo neuspjenu pobunu protiv vladara. Nakon njegove smrti neredi su
obnovljeni te su potrajali desetak godina dok se konano nije umijealo ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i kralj Bela III
(1172-1196). Ugri su zauzeli Gali i za kneza postavili mlaeg Belina sina Andriju. No, tada je iz njihova zatoenitva
pobjegao bivi galiki knez Vladimir koji se stavio na elo protuugarskog ustanka, uz pomo vladimiro-suzdaljskoga
240

kneza Vsjevoloda. Ustanici su otjerali Ugre iz Galicije, dok je Vladimir, kao Vsjevolodov vazal, vladao do smrti 1199.
godine. Tada se volinjski knez Roman Mstislavi vratio na vlast u Galiu i obje su kneevine ujedinjene, ovoga puta
konano.
Nakon povratka Roman je vodio otru politiku protiv domaih velikaa, ubijao ih je i protjerivao te plijenio posjede, to
ga je znatno ojaalo. Preoteo je 1201. i Kijev, a u sporazumu s Bizantom potukao je Kumane te ojaao vlast u
crnomorskom primorju. Suzbio je sa sjevera upade Litvanaca, uzeo je naslov velikoga kneza, a papa Inocent III, u nadi
irenja katolianstva u ovim krajevima, ponudio mu je ak i kraljevski naslov. No, njegovom pogibijom 1205, politika
jaanja sredinje vlasti u Galiko-Volinjskoj kneevini bila je slomljena. Ubrzo je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II
(1205-1235) osvojio Galiciju, a mazovijski vojvoda Konrad najvei dio Volinije. No Mstislav elavi, sin bivega
novgorodskog kneza Mstislava Smjelog, uspio je 1221. istjerati Ugre iz Galicije. U isto je vrijeme Daniel Romanovi
uspio postupno, poevi iz Vladimira, 1219-1229. potisnuti Poljake i izboriti neovisnost Volinije. Odmah zatim krenuo
je na Gali, kojim su u meuvremenu ponovno zavladali Ugri, te je 1229. zauzeo itavu kneevinu i glavni grad,
zarobivi i ugarskoga kraljevia Andriju. Uslijedilo je razdoblje Danielove borbe za vlast u Galiciji s ernigovskim
knezom Mihajlom Vsjevolodoviem u kojem se, nakon privremenih neuspjeha, 1238. Daniel vratio na vlast, obnovio
mo, a svoje ljude postavio i na prijestolja u Kijevu i Vladimiru. Tako je, uoi provale Tatara, Galiko-Volinjska
kneevina bila izuzetno prostrana od Litve do Crnoga Mora i od Karpata do ernigova i Perejaslavske kneevine.
U tom se razdoblju vanou u Rusiji postupno sve vie isticao Novgorod na sjevernom dijelu Rusije; susjedi su mu bili
brojni neslavenski narodi, poput baltikih naroda i Finaca. Novgorod se kao grad razvijao ve od 9. stoljea, ali je
glavnina stanovnitva i dalje ivjela od poljoprivrede. U 12. i 13. stoljeu zabiljeen je na novgorodskom podruju
proces sve jaega vezivanja ovisnog seljatva za zemlju. Grad Novgorod bio je tada velika i prostrana urbana cjelina,
podijeljena na pet gradskih podruja, s velikim brojem bogatih i naprednih obrtnika raznih struka te posebice trgovaca.
Grad je leao na vanom krianju trgovakih puteva s Baltika na Crno more i dalje te s Baltika preko Volge prema
Kavkazu i Perziji. Zahvaljujui tome, novgorodski su trgovci razvili znaajnu meunarodnu trgovinu, a igrali su i vanu
posredniku ulogu u trgovini na velike udaljenosti izmeu Zapadne Europe i Azije. Trgovci su, zajedno s plemstvom, u
Novgorodu ve od 11. stoljea imali znaajan udio u vlasti. Gradski patricijat, sastavljen od pripadnika oba drutvena
sloja, poeo je ovisnost o Kijevu osjeati kao ograniavajui imbenik daljnjega razvoja.
U 12. stoljeu irila se vlast i naseljavanje Novgoroana i na krajeve istono od Volge, sve do Urala. Novgorod se sve
vie osamostaljivao i odvajao od Kijeva i gradio je vlastiti politiki sustav. Prekretnica je nastupila ustankom 1136,
kada je pobuna protiv kneza prerasla u pobunu za neovisnost u odnosu prema sredinjoj vlasti u Kijevu. Pobunjeniko
vijee, koje se sastojalo od lokalnih plemia i bogatih trgovaca, protjeralo je kneza iz zemlje i ukinulo njegova tijela
vlasti te proglasilo republikansko ustrojstvo u gradu i Novgorodskoj zemlji. Od tada su se stranci bez zemljinoga
posjeda u republici birali za kneeve, a dunost im je uglavnom bila ona vrhovnoga vojnoga zapovjednika. Uloga izbora
pripala je novgorodskom Vijeu, sastavljenom od predstavnika patricijata, koje je biralo i episkopa, od 1165.
arhiepiskopa s velikim ovlastima i u svjetovnoj sferi. Stanovit utjecaj na odluivanje u dravi imali su i obrtnici i sitni
trgovci. Za republiku posebno je vana bila susjedna Rostovo-Suzdaljska Kneevina, iji su knezovi stalno eljeli
pokoriti Novgorod. Ve spomenuti Andrej Bogoljupski dva je puta oruanim putem pokuao podvlastiti grad. Konano
241

je, blokadom dovoza ita u grad, prisilio Novgoroane na pokornost. Za vrijeme Vsjevoloda pojaana je ovisnost o
Rostovo-Suzdaljskoj Kneevini, a Novgorodu je od autonomije preostala jedino unutarnja gradska samouprava.
Ustankom iz 1207, neovisnost je privremeno uveana, da bi se od 1216. Novgorod konano osamostalio i izgradio tijela
vlasti i dravno ustrojstvo.
Zbog jaanja Velike Kneevine Litve i teutonaca na Baltiku, Novgorod se 1223-1228. ponovo stavio pod zatitu i
vrhovnu vlast Rostovo-Suzdaljske Kneevine. Nakon kratkotrajnoga razdoblja ponovne emancipacije, vladajui su
slojevi zbog unutarnjih previranja i ustanka 1230. morali nakon dvije godine ponovo izabrati zatitu susjeda, a od 1236.
Novgorodom je upravljao Aleksandar Nevski (1236-1252), sin Jaroslava Vsjevolodovia, rostovo-suzdaljskoga kneza.
Poznata i kao Vladimiro-Suzdaljska, Rostovo-Suzdaljska Kneevina je zapremala prostor istono od novgorodskoga
podruja. Za vladanja Jurja Dolgorukog zabiljeen je napredak na svim podrujima te irenje mree gradskih naselja.
Jurju se uobiajeno pripisuju zasluge osnivanja Moskve 1147. godine. On je tada, na mjestu odprije postojeeg naselja,
podigao drvenu utvrdu, jezgro budueg grada. Nakon to je 1155. Juraj Dolgoruki preuzeo vlast u Kijevu, svoj je
poloaj prepustio sinu Andreju Bogoljupskom (1157-1174). Snana i napredna Kneevina omoguila mu je ofenzivnu
politiku prema ostalom dijelu Rusije. Nakon to je 1169. opljakao i spalio Kijev, napao je 1170. i Novgorod, ali je bio
odbijen. No, prisilio je Novgorod, kao to smo ve rekli, na predaju blokadom dovoza ita u grad. Andrej je pokuao
prenijeti i metropolitsko sjedite iz Kijeva u svoj Vladimir, ali u tome nije uspio, dijelom i zbog estokog otpora
carigradskoga patrijarha. U unutarnjoj politici knez se oslanjao na graanstvo i dvorjanike, a suzbijao je velikae. Stoga
je iz tih krugova pokrenuta zavjera koja je 1174. zavrila njegovim ubojstvom. Nakon kratkog razdoblja prevlasti bojara
(velikaa), na vlast je doao Vsjevolod (1177-1212). On je suzbio bojare, posebice one iz Rostova i Suzdalja. Odmah na
poetku vladavine skrio je i otpor vazalnih rjazanskih kneeva, a pobunu Rjazana jo je jednom uguio 1207. godine.
Godine 1210. Vsjevolod je nametnuo svoju arbitrau i ranije snanoj ernigovskoj kneevini. Rostovo-Suzdaljska je
krajem 12. i poetkom 13. stoljea postala najmonija ruska kneevina, a Vsjevolod se poeo nazivati velikim knezom.
Potpora trgovakog graanstva Rostovo-Suzdaljske Kneevine navela je tamonje kneeve i na oruane akcije izvan
ruskoga prostora, radi zatite trgovakih puteva prema Perziji. Tako je Vsjevolod 1183. opsjeo grad Bolgar u povolkoj
Bugarskoj. Njegovom smru dolo je do sukoba sinova oko podjele vlasti te je sredinja vlast znaajno oslabjela, kao i
utjecaj Rostovo-Suzdaljske na ostale kneevine. Sredinju je vlast dijelom obnovio i ojaao knez Juraj Vsjevolodovi
(1218-1238). I on je 1220. ratovao s povolkim Bugarima da bi vratio stanje na ono iz oeva razdoblja, u emu je i
uspio. Juraj je zatim osnovao 1221. grad Ninij Novgorod, a 1229. u Suzdalju su mu svi podruni kneevi iz Rostovo-
Suzdaljske Kneevine poloili zakletvu vjernosti.
Raspadom Kijevske Rusije, u sreditu i na zapadu ruskoga prostora oblikovalo se nekoliko kneevina koje svoju
samostalnost ili vanost nisu uspjele trajnije ouvati. Polock i Minsk, kao i Smolensk, nakon tatarske provale sredinom
13. stoljea, izgubivi oslonac u ruskom zaleu, uli su u sastav Velike Kneevine Litve.



242

46. Prva i druga mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom
U 12. stoljeu Mongoli (Tatari) ivjeli su na prostranim podrujima Azije od Bajkala do Mandurije, Velikog kineskog
zida i Altaja. U to vrijeme meu njima se ve pojavio sloj prvaka (nojoni), sa svojim vojnikim druinama (nukeri).
Poetkom 13. stoljea odlikuje se kao najmoniji voa Temudin (1167-1227) kojeg je, nakon pobjede nad suparnicima
kod Altaja 1204, velika skuptina mongolskih poglavara 1206. izabrala za dingis-kana, odnosno vrhovnoga kana svih
Mongola. Time je stvorena jedinstvena i golema mongolska drava. Ona je bila strogo hijerarhijski postavljena.
Pojedinim dijelovima drave upravljali su lanovi kanove obitelji u njegovo ime, a itavo je stanovnitvo bilo vojniki
organizirano i podijeljeno na takozvane tmene (deset tisua ljudi) te na nie jedinice. Takvo ratniko drutvo i takva
organizacija vlasti za svoje su samoodranje zahtijevali neprekidne ratove i daljnja osvajanja. Najprije su 1207.
pokoreni Kirgizi, a zatim je 1211. osvojen jugozapadni Sibir. Uslijedilo je pokoravanje velikog dijele Kine sve do
Koreje. Kineski utjecaj i kineski strunjaci znatno su poboljali mongolsku vojnu tehnologiju i znanje, a isto tako su
pridonijeli boljoj sustavnosti dravnoga aparata i irenju pismenosti.
Do 1221. Mongoli su prodrli sve do Inda, a zatim su krenuli u Prikavkazje, gdje su sljedee rtve napada bili Alani i
Kumani (Polovci). Kumani su se povlaili, a Mongoli su ih progonili preko Dona sve do Krima. Ujedinjeni kavkaski i
dnjeparski Kumani pokuali su na Dnjepru pruiti otpor, ali su doivjeli teak poraz. Nakon toga, kumanski su voe
zatraili pomo galikoga kneza Mstislava Smjelog. Shvaajui veliku opasnost, on je pozvao sve ruske kneeve da mu
se prikljue u pomoi Kumanima. Iako se veina i odazvala, nije doao najmoniji meu njima, vladimiro-suzdaljski
knez Juraj Vsjevolodovi. Uz lou koordinaciju akcije i neslaganje meu kneevima, to je dovelo 31. svibnja 1223. do
tekoga poraza zdruene vojske Kumana i Rusa na rijeci Kalki. U bici je poginulo mnogo ruskih kneeva, a njihove su
vojske unitene. Krenuvi dalje na sjeveroistok, Mongoli su u tom prvom valu zaobili Rusiju i svom snagom udarili na
povolke Bugare koje su jo iste godine teko porazili. Nakon toga povukli su se u Aziju, tek najavivi ono to e
ruskim zemljama ubrzo uslijediti.
Dingis-kan preminuo je 1227. godine. Jo za ivota razdijelio je golemo carstvo sinovima. Godine 1235, na
zajednikom zasjedanju, Mongoli su odluili ponovo krenuti prema Europi. Za vrhovnog zapovjednika imenovan je
Batu-kan, Temudinov unuk. Povolka Bugarska osvojena je 1236, a zatim je doao red na Ruse. Prvi su osvojeni grad
Rjazan i Rjazanska Kneevina, da bi u nezadrivom naletu Mongoli ve 1238. munjevito zauzeli Moskvu, Vladimir,
Rostov, Suzdalj, Jaroslavlj i druge gradove. Neprekidno se povlaei, knez Juraj Vsjevolodovi pokuao se oduprijeti
na rijeci Siti, ali je vojska teko poraena i knez ubijen. Odatle su se Mongoli povukli na obale Volge. Mongolska
osvajanja praena su tekim razaranjima i masovnim ubojstvima puanstva, s izuzetkom dijela obrtnika i mladih ena
koje su odvodili u roblje. Godine 1240. zapoeo je velik pohod na junu Rusiju. Najprije je osvojen Perejaslav, 19.
studenoga i Kijev; stanovnitvo je bilo pobijeno ili odvedeno u roblje, a grad razoren. Jedna grupa Mongola odatle je,
osvojivi Voliniju, prodrla u Poljsku, a odatle su preko Moravske nastavili prema Ugarskoj. Tamo su se spojili s
grupom koju je vodio osobno Batu-kan, prethodno pokorivi Gali. Nakon pustoenja Ugarske i Hrvatske, mongolska
se vojska, na vijest o smrti velikoga kana Ugedaja, vratila na Volgu.
Batu-kanov dio Mongolskoga Carstva prostirao se od rijeke Oba do Dunava, Kavkaza i Crnoga mora. Ruski pisani
izvori zvali su ovo podruje Zlatnom Hordom. Ruske su kneevine vazalno ovisile o njoj i bile pod kontrolom posebnog
243

inovnikog aparata. Na prostoru Horde veinu stanovnitva tvorile su razne stoarske, nomadske etnike grupe s
kojima su se Mongoli do kraja 13. stoljea asimilirali, ponajprije jezino. Uz stare, poznate trgovake i obrtnike
gradove, na prostoru Horde nastali su i neki znaajni novi, poput prijestolnice Saraj-Batua na uu Volge. Velika
razaranja imala su za Rusiju dugotrajne i teke posljedice. Znaajni ljudski i materijalni gubici zaustavili su ili znatno
usporili kulturni i gospodarski razvoj ruskih kneevina. Dolo je do rasapa na mnogim podrujima, posebice onima koja
su do mongolske provale imala snaniju i organiziraniju sredinju vlast. Tako se, primjerice, velika Vladimiro- ili
Rostovo-Suzdaljska Kneevina raspala na niz manjih, udjelnih kneevina koje su pokazivale tendenciju daljnjeg
mrvljenja. Slino se dogaalo i drugdje te je otporna snaga itave Rusije znatno oslabjela. Batu-kan je 1243. postavio
vladimiro-suzdaljskoga kneza Jaroslava Vsjevolodovia za velikoga kneza itave Rusije sa sreditem u Vladimiru, ali
njegovu vlast nisu priznavali Kijev, ernigov i Gali. Odnose meu ruskim kneevima pokuao je 1245. osobno rijeiti
sam Batu-kan ali njegov plan nije dobio potporu dvora velikoga kana u Karakorumu te je tamo poslan knez Jaroslav
Vsjevolodovi s darovima i poklonima. Meutim, on je na putu otrovan i ubrzo je preminuo (1246). Zatim je Batu-kan
imenovao njegova brata Svjatoslava novim velikim knezom, a u Karakorum su otili sinovi ubijenoga, Andrej i
Aleksandar Nevski. U Karakorumu je Andrej postavljen za velikoga kneza sa sjeditem u Vladimiru, a Aleksandru je
priznata vlast u Novgorodu, Kijevu, ernigovu i Perejaslavu.
Kako se s Mongolima sve vie povezivalo papinstvo, preko katolikih monarhija u Srednjoj i Istonoj Europi, u
namjeri irenja katolianstva u Rusiji i dalje na Istoku uz potiskivanje pravoslavlja, Aleksandar Nevski je nastojao
ujediniti to vie Rusa, ali ujedno i odrati to je bolje mogue odnose sa Zlatnom Hordom. Kada je ubrzo Katolika
crkva poela razmatrati drukiji nain rjeavanja pitanja na Istoku, Nevski je odbio ponude za tzv. kriarski rat na
Mongole, stekavi time jo veu naklonost kako Zlatne Horde, tako i ruske pravoslavne hijerarhije. Tada je i ruski
metropolit (1248) iz Holma preao u Vladimir. No, Aleksandrova braa, kneevi Andrej i Jaroslav, te knez Daniel
Romanovi u Galiu, vodili su protumongolsku politiku. Stoga je Batu-kan Andreju oduzeo i 1252. predao Aleksandru
naslov velikoga kneza. Sukobe meu ruskim kneevima iskoristili su veani i Litvanci. Prvi su 1249-1250. znatno
proirili posjede u junoj Finskoj, a litvanski veliki knez Mindaugas zauzeo je Polock, Vitebsk, Smolensk i Toropec.
Ubrzo su te gradove, osim Polocka, postrojbe Nevskoga ponovo zauzele. Teutonci su 1253. spalili Pskov. Godine 1256.
veani i Danci su zajedno, iz Estonije, krenuli prema Novgorodu, ali ih je Nevski potisnuo duboko u Finsku.
Nakon smrti Batu-kana, kan Zlatne Horde postao je Berke (1257-1266), a veliki kan Mengu je odluio jae i vre
podloiti Rusiju mongolskoj vlasti. Za provedbu i kontrolu nauma velikoga kana osnovan je brojan inovniki aparat,
sastavljen od popisivaa, takozvanih baskaka, na elu s velikim baskakom koji je stolovao u Vladimiru, usporedo s
velikim knezom. Otpor popisivaima bio je velik, posebice u Novgorodu. No grad je pokoren 1259, a njime je od tada
upravljao Aleksandrov sin Dimitrije. Tih se godina vrhovna mongolska vlast konano proirila i na itavu jugozapadnu
Rusiju. Galiko-Volinjska kneevina priznala je 1245. njihovo formalno vrhovnitvo. No Daniel Romanovi nastavio je
voditi samostalnu politiku i od tada se sve jae oslanjao na Ugarsku i papinstvo. Papa Inocent IV, za nagradu, 1254.
okrunio ga je putem svoga legata za samostalnoga vladara u Dorogiinu, nadajui se da e ga time pridobiti za crkvenu
uniju. Ohrabren, Daniel je na to prestao plaati danak Mongolima. Kao odgovor, 1258. i 1259. Mongoli su odluili
pokoriti Galiko-Volinjsku Kneevinu te susjedne Poljsku i Litvu. Nakon ovoga pohoda itava je jugozapadna Rusija
pripala Mongolima i ula u sustav baskaka, plaala danak te morala davati postrojbe Hordi. To je bilo i vrijeme kada se,
244

zbog unutarnjih previranja meu Mongolima, Zlatna Horda potpuno osamostalila i odvojila od velikoga kana, to je
uinila i susjedna mongolska Perzija. Kanati su ubrzo estoko meusobno zaratili. Stoga je Berke zatraio 1262. od
Aleksandra Nevskog jo vie pomonih postrojbi, ali je Nevski, prije nego je izvrio zadatak, umro (1263).
Smru i Daniela Romanovia 1264. nestala su dva najmonija ruska vladara 13. stoljea te je usitnjavanje sredinjih
vlasti u Rusiji ubrzano. Veliki je knez od tada postavljan ukazom (takozvanim jarlikom), preteito je stolovao u
Vladimiru, te je bio potpuno ovisan o kanu Zlatne Horde. Iako sve vie samo nominalna, vlast velikog kneza ipak je
znaila odreen drutveni presti u Rusiji te su se za nju otimali i kneevi ostalih ruskih gradova, poput Tvera, Moskve i
Rostova. Nevskoga je na poloaju velikog kneza naslijedio brat Jaroslav, tverski knez (1264-1271), za ije vlasti su
Polock i Pskov doli u litvanske ruke. Nakon raskola i stvaranja dvovlaa u Zlatnoj Hordi 1280. godine, podijelili su se
na dva tabora i ruski kneevi, to je dovelo do novih pustoenja i razaranja ruskih zemalja i gradova. Takvo je stanje
potrajalo sve do 1299. i obnove cjelovite vlasti kana Zlatne Horde. Stanje su iskoristili i drugi susjedi. veani su 1293.
zauzeli zapadnu Kareliju i osnovali tvravu Viborg, a 1300. na uu Neve tvravu Landskrona. No ve 1301. Rusi su ih
izbacili, a 1302. suzbijeni su i ofenzivni pokuaji Danaca, s kojima je potvrena granica na Narvi.
Od poetka 14. stoljea postupno je jaala mo moskovskoga kneza Daniela Aleksandrovia, to je oznailo poetak
uzdizanja Moskve, kljunog dogaaja kasnosrednjovjekovne ruske povijesti. Tverski je, pak, knez Mihajlo Jaroslavi
bio veliki knez od 1305. do 1318. godine. Litvanci su 1331. doli do Pskova, Smolenska i samoga Tvera. Galiko-
Volinjska Kneevina se nakon 1264. raspala na etiri dijela i teko je trpjela za vrijeme raskola meu Mongolima, kao i
od prolaska mongolskih, ugarskih i poljskih vojski prigodom meusobnih ratova. Stoga su i sve vei dijelovi teritorija
nekada jedinstvene kneevine bivali izgubljeni. Litvanski veliki knez Gedimin (1316-1341) zauzeo je sjevernu Voliniju
s Dorogiinom, da bi do 1340. i ostatak kneevine bio raskomadan izmeu Poljaka i Litvanaca.
Mongolska vrhovna vlast potrajala je puna dva stoljea i u mnogim je oblicima orijentalizirala Rusiju. Dodiri sa
Zapadom bili su oteani, a s Istokom olakani. Time su ve postojee razlike Istone i Zapadne Europe produbljene.
Mongoli nisu imali vlastitu, razraenu i agresivnu religiju te su u vjerskim pitanjima prema pokorenim narodima bili
relativno snoljivi. U stvarnosti, opasniji od kranstva bio im je islam, a i prvi tei poraz nanio im je upravo
muslimanski vladar Egipta ezdesetih godina 13. stoljea. Kanovi su bili relativno otvoreni prema djelatnosti katolikih
misionara sa Zapada na svom podruju, a njihova vlast na golemom prostoru od Dnjepra do utoga mora obeavala je
nesluene mogunosti misionarske djelatnosti. U njoj su najdjelatniji bili prosjaki redovi, posebice franjevci. U
Pekingu je ak osnovana i katolika nadbiskupija. Misionari su postali vrlo aktivni i u Indiji i Perziji. Poetkom 14.
stoljea neprekinuti niz katolikih misija prostirao se od Carigrada do Pekinga. Unato dobrim izgledima, trajni rezultati
u pokatolienju Istoka nisu postignuti. Zapadni dio mongolske imperije prihvatio je vremenom islam te je katolikim
misionarima daljnji rad na tim prostorima onemoguen. Putovanja su vremenom postajala sve opasnija kako se carstvo
sve jae raspadalo na niz meusobno suprotstavljenih drava. I sam Zapad bio je u 14. stoljeu zahvaen krizom, tako
da nije bio u stanju odlunije poduprijeti udaljene misije. Stoga je, poput mnogih drugih djelatnosti, irenje
katolianstva krajem srednjeg vijeka zaustavljeno.
Turovo-Pinska i Polocka kneevina te Novgorod uglavnom su bili poteeni mongolskih razaranja, ali su ih sa zapada u
isto vrijeme sve vie ugroavali Nijemci, Danci, veani i Litvanci. Novgorod je podravao Fince u otporu veanima
245

te se na vedskom dvoru smatralo kako se Fince nee moi pokoriti prije obrauna s Novgorodom. Stoga su veani
poslali brodovolje na ue rijeke Neve, ali je postrojbe koje su se iskrcale na kopno 15. srpnja 1240. potukao
novgorodski knez Aleksandar, kasnije po tome nazvan Nevski (knez od 1236, veliki knez u Vladimiru od 1252, umro
1263). Nova opasnost zaprijetila je od teutonaca koji su iste godine zauzeli Pskov i Izborsk. Doavi 1241. vrlo blizu
Novgorodu, bili su u protunapadu odbaeni. Sljedee godine Nevski je, uz pojaanja iz Vladimiro-Suzdaljske
Kneevine, zauzeo Pskov i Izborsk te je na zaleenom jezeru Pejpus 5. travnja 1242. teko porazio teutonce. Time su
konano suzbijene njemake pretenzije prema Rusiji. Na jugozapadu Rusije, od Mongola opustoena Galicija i Volinija
zapale su u krizu i feudalnu anarhiju, to su pokuali iskoristiti Ugri, uz pomo krakovskog vojvode. No kod utvrde
Jaroslav knez Daniel Romanovi je 17. kolovoza 1245. potpuno potukao napadae, ime je njihov pokuaj sprijeen, a
sredinja vlast galiko-volinjskoga kneza uvrena.
246

XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH DRUTVENIH GRUPA

Katolika crkva je i u 13. stoljeu ostala utjecajna snaga u zapadnim drutvima, ali joj je vremenom postajalo sve tee
odravati vodstvo. Jedan od razloga bio je uspon velikih teritorijalnih monarhija Engleske i Francuske, iji su vladari
sve uinkovitije mogli traiti od svojih podanika prvenstveno odanost svojoj vlasti, a tek potom Crkvi. Osim toga,
razliiti svjetovni slojevi razvijali su djelatnosti i interese koji su stajali u potpunosti izvan domaaja crkvenoga utjecaja.
Ovakav razvoj dogaaja krajem 13. stoljea vodio je postupno, ali sigurno, gubitku vodstva Crkve u zapadnim
drutvima.

47. Jaanje drave: primjer Francuske
Na prvi se pogled inilo da nijedan od onovremenih francuskih vladara, kako Luj VIII (1223-1226), tako pogotovo ni
Luj IX Sveti (1226-1270), ne bi uinili nita to bi oslabilo Crkvu. Obojica su, naime, bili poboni vladari i nastavili su
uobiajenu politiku francuskih kraljeva davati politiku potporu papinstvu. Obojica su i umrli tijekom kriarskih
pohoda. Posebice je Luj IX istican kao uzor katolikog vladara te je nedugo nakon smrti proglaen svetim. Unato
svemu, za spomenute dvojice vladara odanost Francuza prela je s Crkve na dravu, a politiki utjecaj pape znaajno je
opao. Meutim, nije se radilo o svjesnom planu dvojice vladara, ve o uinkovitosti dravne uprave i vlasti koja je
utjecala da se u podanika stvori osjeaj potovanja prema dravi. Tome su znaajno pridonosile osobne vrline kralja
Luja IX. Kratkotrajna vladavina njegova prethodnika Luja VIII imala je dva vana obiljeja: preuzeo je novi sustav
dravne uprave ustanovljen za Filipa II Augusta, ali je otpustio i kaznio mnoge od Filipovih dunosnika. Uklanjanje
strogih i omraenih slubenika, za kojima vie nije bilo potrebe, bio je vrlo popularan akt novog kralja. Drugo vano
postignue bila je uspostava kraljevske vlasti u srcu Languedoca, sudjelovanjem u velikom pohodu pod egidom
kriarskog rata protiv krivovjeraca albiana. Time su steeni novi, prostrani posjedi na jugu Francuske. Kralj je umro,
ali je, zahvaljujui njegovim postignuima, ugovorom iz 1229. grof Rajmund Tuluki predao dio svoga teritorija Luju
IX. Na taj je nain kraljevska domena znatno poveana, a time i kraljeva mo i prihodi. Francuska kruna prvi je put
dobila i slobodan izlaz na Sredozemlje.
Prerana smrt Luja VIII 1226. godine prijetila je ugroavanjem postignua ostvarenih posljednjih nekoliko desetljea, a
kako je njegov sin i nasljednik Luj IX imao tek 12 godina, bilo je potrebno imenovati regenta. To je postala kraljica-
majka Blanka Kastiljska (1188-1252), ije je imenovanje nailo na snane otpore, dijelom i stoga jer je bila strankinja.
Velikai su njezino imenovanje smatrali odlinom prilikom za vraanje moi i neovisnosti kakvu su uivali za
vladavine Filipa II Augusta. Uspjeli su osigurati englesku pomo te su u kratkom razdoblju stvorili niz razliitih saveza
protiv kraljice. No unato tome, sve su pobune skrene bez veih tekoa. Naime, unato iskazanom interesu za bive
posjede u Francuskoj, Englezi nisu mogli pruiti odluniju pomo buntovnicima zbog brojnih vlastitih unutarnjih
problema. Pobunjenim je velikaima stoga nedostajalo snage za odluniji otpor, a mnogi meu njima nisu ni eljeli
ratovati protiv kraljevske vojske. Nita ne ukazuje jasnije na rast kraljevske moi od ove neuinkovitosti velikakoga
otpora. Kada je Luj IX osobno preuzeo vlast, zatekao je, stoga, jau monarhiju nego ikada prije, zahvaljujui poglavito
247

iskazanim slabostima njezinih protivnika. Dijelom zbog osobnih kvaliteta, a dijelom i zbog utjecaja pobone i stroge
majke, mladi je kralj postao sljedbenik najviih ideala svoga vremena. elio je biti zapamen kao odani kranin,
pravedan vladar i pravi vitez, to je znailo potovati tua prava, ali i braniti svoja. Upravo je takav stav bio nudan da
bi kralj mogao ouvati oeve i djedove steevine. Odanost buntovnih pokrajina Luj IX je ubrzo u potpunosti osigurao.
Umjerenost i pravednost u vrenju kraljevske vlasti doveli su do velikog porasta kraljevskog autoriteta, to je vodilo k
postupnom stvaranju osjeaja lojalnosti Francuza prema monarhiji. Ona se kao znaajka odrala i poslije, unato
tekoama i zloporabama velikoga dijela Lujevih nasljednika.
Crkveni ljudi koji su kasnije pisali ivotopise Luja IX Svetog, redovito su isticali kraljevu gotovo redovniku
pobonost. No, to ne objanjava njegovu veliinu i vanost kao vladara. Postoji i kraljev ivotopis iji je autor bio
svjetovnjak, istovremeno i njegov prijatelj i suradnik iz kriarskih ratova, Jean de Joinville (1225-1317). Osim to je
rije o remek-djelu ranije francuske proze, Joinvilleov ivotopis Luja IX jasno pokazuje da je kralj, osim kao svetac,
elio ostati zapamen i kao vitez te dobar ratnik, i da je vrsto branio vlastita prava, jednako prema biskupima kao i
prema velikaima. Tijekom vladavine Luja IX dravna se uprava razvijala tragom puta koji je zacrtao Filip II August.
Kao i prije, lokalni slubenici esto su premjetani iz jednoga podruja u drugo kako bi se sprijeile zloporabe. Kralj je
obiavao slati diljem kraljevstva slubenike koji su imali zadau i ovlasti istraiti sve tube kraljevih podanika.
Promjene u sredinjoj dravnoj upravi bile su jo znaajnije od onih na lokalnoj razini. Za Lujeve vladavine kraljevska
se kurija poela dijeliti na specijalizirane odjele, poput engleske kurije nekada. Sudske dunosti dvora postupno su
izdvojene i dodijeljene tijelu poznatom kao Parlament. U poetku, navedeno je tijelo bilo tek sudite, ali je postupno
dobivalo raznovrsno osoblje, suce, pravne strunjake te inovnike koji su uvali dokumente. I drugi su odjeli postupno
stjecali konaan oblik. Sve su te promjene poveale vanost administracije i smanjile mo velikaa. Njih se i nadalje
pozivalo na rasprave o pitanjima opega znaaja, ali su imali sve manje dodira sa svakodnevnom upravom. Kao i u
Engleskoj, stvarna upravna djelatnost prela je u ruke profesionalnih slubenika. Tako je Luj IX Sveti dovrio stvaranje
snane i uinkovite kraljevske vlasti koja je brzo suzbila konkurentska sredita moi.
Luj IX se sukobio s engleskim kraljem Henrikom III (1216-1272) koji je vie puta napadao Francusku, kako bi vratio
podruja koja je izgubio Ivan Bez Zemlje. Sukob je zavren ugovorom iz 1259. kojim su potvrena Henrikova prava na
pokrajine Guienne i Gaskonju te su mu predana i neka pogranina podruja koja su Francuzi ve dulje drali. Luj je
novu mo i posjede, nasuprot tome, odluio potraiti u vlastitom kraljevstvu, uz pomo dravne administracije. Glavna
zadaa kraljevih slubenika bila je, naime, vratiti kruni sve zemljine posjede i prihode kojih je kralj bio bespravno
lien. Velikai i prelati nisu vie smjeli vriti poslove iz nadlenosti kraljevske kurije. Dravni slubenici, kojima je
bitno narasla mo, sve su dvojbene sluajeve i pitanja redovito rjeavali u korist kralja, to je i njima samima izravno
ilo u korist. No, i da nije bilo ovakve svjesne djelatnosti kraljevskih slubenika, ve i samo odreivanje kraljevskih
prava iz temelja bi potreslo postojei poredak. Feudalna rascjepkanost, kakva je do tada prevladavala u Francuskoj,
dovela je do toga da praktiki nisu postojale jasne granice izmeu pojedinih feuda i jurisdikcija, a za gotovo svaki
zemljini posjed ili dunost postojala su barem dva pretendenta. U takvoj situaciji jasno odreivanje kraljevskih prava
znailo je brisanje svih izuzetaka i povlastica koji su ta prava ograniavali. Sve dotadanje nagodbe u bezbroj inaica,
koje su mo i bogatstvo dijelile izmeu vladara i velikaa, dovedene su u pitanje konceptom prvenstva kraljevskih
prava.
248

Tako su do tada, primjerice, velikai s juga Francuske formalno priznavali kralja kao vrhovnog seniora, ali u stvarnosti
nikada nisu imali ikakve obvezatne slube. Kada je kralj poeo zahtijevati od njih vojnu slubu, nametnuo im je stvarno
novu obvezu, iako je formalno gledano tek ostvarivao svoja nedvojbena prava. I od prije je kralj imao vrhovnu sudsku
vlast te bio najvia sudska instanca u zemlji i njemu su se, u teoriji, oteeni smjeli aliti, ali su u praksi svu sudsku
vlast obnaali velikai i njihovi sudovi. No, u drugoj polovici 13. stoljea kraljevski su slubenici poeli ohrabrivati
nezadovoljnike da albe upuuju Parlamentu. Takva je praksa ozbiljno podrivala autoritet velikaa. Meutim, pravne
osnovice za protivljenje nije bilo, jer je i u ovom sluaju kralj tek ostvarivao u praksi vlastita prava vrhovnog suca.
Umanjena je i mo crkvenog sudstva, naglaavanjem uloge kraljevskog suda i inzistiranjem na tome da odreene
sluajeve smiju rjeavati iskljuivo svjetovni suci. U ovako krupnim pitanjima Luj IX je nedvojbeno odobravao
postupke svojih slubenika. Bilo je i sluajeva kada je inovnitvo u slinim mjerama otilo jo dalje, bez kraljeva
znanja i pristanka. Bilo je uplitanja u poslove niih sudova i prebacivanja predmeta na kraljevski sud zbog beznaajnih
razloga, ili uz vrlo povrne izgovore. Kralj nije bio zadovoljan takvim pretjerivanjima i redovito je nareivao da se
strankama ija su prava bila povrijeena nadoknadi teta. No, odteta nije uvijek isplaivana, niti je kralj mogao znati na
vrijeme za sve sluajeve krenja prava. Revnost birokracije kralj je, tako, morao sam obuzdavati i odravati u razumnim
granicama. Njegovi slabiji nasljednici to vie nisu bili u stanju. Tako su kraljevski slubenici tijekom nekoliko
desetljea nakon smrti Luja IX stekli gotovo neograniene mogunosti provoenja mjera usmjerenih ka poveanju
autoriteta monarhije. Sve u svemu, kada je Luj IX 1270. umro, kraljevska mo i presti znaajno su porasli, a dravna
uprava bila je centraliziranija vie negoli ikada prije. Velikai su zadrali odreene nadlenosti u lokalnoj upravi, ali su
bili nedvojbeno podvrgnuti kralju, dok je njihove odluke Parlament mogao osporiti i promijeniti. Kraljevski slubenici
kontrolirali su ostvarivanje kraljevskih prava u svakom dijelu monarhije, a njihov je rad, pak, nadzirala sve uinkovitija
sredinja dravna uprava. Sve te promjene imale su za posljedicu da je krajem 13. stoljea odanost francuskoga
stanovnitva s velikaa i Crkve pomaknuta prema osobi kralja.

48. Jaanje drave: primjer Engleske
Kralj Henrik III (1216-1272) doao je na prijestolje, poput Luja IX, jo kao dijete i odmah se morao suoiti s ozbiljnom
pobunom velikaa. Buntovnici su bili razoarani odbijanjem Ivana Bez Zemlje da provede odredbe Velike povelje
sloboda te su pozvali na prijestolje francuskoga pretendenta. Tako je u vrijeme Ivanove smrti 1216. ve polovica
engleskoga kraljevstva bila u rukama pobunjene strane. Engleski regent William Marshal (1144-1219) pokazao je u
takvoj situaciji snagu i odlunost nalik na francusku regenticu Blanku Kastiljsku. On je stekao naklonost velikaa
ponovnim izdavanjem Velike povelje, a zatim je suzbio pobunu spajanjem odlunih vojnih pothvata i vjete
diplomacije. No Marshal je ubrzo umro (1219) te su dovedeni u opasnost rezultati njegovih akcija. U takvoj situaciji
umijealo se papinstvo koje je preko svoga legata zajamilo engleskim velikaima opstanak odredbi Velike povelje, a
legat je vjetom diplomacijom sprijeio sukobe vodeih engleskih velikaa. Time su velikai bili zadovoljni i dopustili
su mladom kralju preuzimanje prijestolja i nastavak izgradnje institucija kraljevske vlasti.
Tako je Henrik III, doavi osobno na vlast, stekao iroka prava i uinkovitu administraciju pomou koje je ta prava
mogao ostvariti. Po mnogo emu je bio u prednosti pred Lujem IX, jer je Engleska bila jedinstvenija od Francuske, a
249

engleski velikai su, kao pojedinci, imali bitno manje moi od francuskih kolega. Unato svim prednostima, ispostavilo
se da je Henrik III manje uspjean vladar od Luja IX. Nije uspio privui na dvor vei broj engleskih velikaa, jer je od
njih bio znatno obrazovaniji i kultiviraniji. Stoga se okruio velikim brojem stranaca, preteito Francuza, to velikaima
i njihovoj narastajuoj svijesti o zasebnom, engleskom identitetu, sigurno nije odgovaralo. I Henrik III je, poput Luja
IX, bio vrlo poboan vladar, zahvalan Crkvi za pomo koju je dobio kada je preuzimao vlast, te je bio uvjereni pristaa
ideje o ujedinjenom kranstvu pod vodstvom pape. Stoga je dopustio da se u Engleskoj prikupljaju velike svote za
papinske pothvate i podrao je pape u njihovu nemilosrdnom obraunu s Hohenstaufovcima. Takva politika prema
Crkvi i papi dodatno je smetala velikaima koji nisu dijelili kraljevo oduevljenje i zahvalnost. Oni su, naime, sve manje
brinuli za ideale kranstva, a sve vie za dobrobit vlastitoga kraljevstva i u njemu svoga drutvenog sloja. Henrik III je
predstavljao svojevrsno olienje staroga poretka i vrijednosti, ideala o zajednici svih vjernika, dok su velikai bili
zaetnici nove politike osjeajnosti i identiteta koji se iskazivao poglavito u usredotoenosti na zbivanja i procese
unutar granica vlastite drave. Takav razliit politiki pristup neizbjeno je doveo do napetosti izmeu kralja i velikaa
koja je pojaana Henrikovim nedostatkom politike mudrosti. On je od sebe, za razliku od mnogo vjetijeg Luja IX,
odbio i otuio niz vanih ljudi u kraljevstvu. Zbog toga je, za Henrikove vladavine u Engleskoj prevladao osjeaj
odanosti poglavito zakonima i institucijama drave, a ne osjeaja osobne odanosti kralju.
injenica ostaje da, unato slabostima Henrika III, nijednom vladaru ne bi bilo lako vladati Engleskom nakon Velike
povelje sloboda. Njome je kraljevska vlast u nekim oblicima znaajno ograniena, a velikai su stekli institucionalne
mogunosti djelovanja kao grupa u ograniavanju kraljeve samovolje, bez opasnosti da se takvo to izrodi u feudalnu
anarhiju. Velikai su, stoga, prihvaali centraliziranu monarhiju kakvu je uspostavio Henrik II, ali su traili da se u
upravljanju dravom uje i uvai i njihov glas. Dravna uprava u svakom sluaju vie nije bila ovisna o kraljevoj
osobnoj kontroli kao prije. Moglo se upravljati i bez kralja, a u sluaju potrebe i protiv njega. Struno osposobljeni
slubenici i ueni suci sredinjih i putujuih sudova stekli su ve i vlastite tradicije te nisu vie djelovali iskljuivo kao
puki izvritelji kraljeve volje. Do zaotravanja odnosa kralja i velikaa oko dravne uprave ipak je dolo, iako se to nije
moralo dogoditi. Razlog je bila Henrikova ambiciozna vanjska politika. Henrik III je pokuao pod englesku vlast vratiti
posjede koje je na francuskom ozemlju izgubio Ivan Bez Zemlje te je u vie navrata financijski potpomagao pobune
francuskih velikaa protiv Luja IX. Papinstvu je stalno doputao da od engleskoga sveenstva ubire velike prihode. U
zamjenu za papino obeanje sicilske krune njegovu Edmundu, sinu Henrika III, ovaj je ustupio velik novac za papin
pohod pod egidom kriarskoga rata protiv potomaka Fridrika II. Kao i njegovi prethodnici, i Henrik je imao potekoa s
buntovnim Velanima te je bio primoran voditi nekoliko pohoda protiv njih. Sve u svemu, Henrikova vanjska politika
ne samo da je bila vrlo skupa, ve je bila i potpuni promaaj. Kralj nije osvojio ni pedalj novoga teritorija, a jedini
diplomatski uspjeh izbor brata Rikarda za rimskoga kralja nije donio nita konkretno, tek prazan naslov bez stvarne
moi.
Ambicioznu vanjsku politiku kralj nije mogao voditi bez pomoi velikaa. Trebao je njihovu vojnu slubu, a jo vie
njihov novac. Kraljevski redovni prihodi nisu bili dovoljni ni za svakodnevne trokove, a pogotovo ne za skupe ratove i
planove u inozemstvu, te je Henrik bio prisiljen esto sazivati kraljevsko vijee i traiti raspisivanje vanrednih poreza.
No, kraljevsko vijee, od tada poznato pod nazivom Parlamenta, nije bilo pod vrstom Henrikovom kontrolom.
Parlament je nastupao u ime ujedinjenih velikaa, imao je vlastite voe i politiku te je esto kritizirao ili ak odbijao
250

Henrikove planove. U prvom dijelu kraljeve vladavine ustupci su davani nevoljko, i to uvjetno, u zamjenu za,
primjerice, ponovno potvrivanje Velike povelje. Tijekom druge polovice vladavine, kako su neuspjesi vanjske politike
postajali sve vidljiviji, Parlament u potpunosti ne pristaje na raspisivanje ikakvih novih poreza. Svako je odbijanje bilo
uobiajeno popraeno osudom kraljevih pouzdanika i ljubimaca te zahtjevom za reformom dravne uprave. Manjak
novca koji je Henrika titio, omoguio je velikaima otpor miroljubivim sredstvima, a njihov u potpunosti zakonit otpor
bio je mnogo uinkovitije sredstvo kontrole kraljevske vlasti nego to su to ikada mogle biti velikake pobune.
Sukob izmeu kralja i velikaa dosegnuo je vrhunac 1258. godine. Ope nezadovoljstvo u Engleskoj bilo je potaknuto
pojavom gladi i neuspjehom u ratu protiv Velana. Upravo u tom trenutku papa je zatraio od Henrika novu financijsku
pomo za rat protiv Hohenstaufovaca, u protivnom zaprijetio je povlaenjem podrke kraljevu sinu u borbi za sicilsku
krunu. Kraljev financijski zahtjev razbjesnio je velikae. Njihova je reakcija otila u krajnost. Stvorili su stalno vijee
koje je trebalo imenovati sve visoke dravne slubenike i odluivati o svim vanijim politikim pitanjima, dok je kralj
bio obvezatan provoditi i potovati odluke vijea. Kraljevski su slubenici morali poglavito vijeu polagati raune o
svom radu, a tek potom kralju. Vijee je u Parlamentu odgovaralo velikaima za svoj rad. Nekoliko narednih godina
vijee je upravljalo Engleskom. Njegov najistaknutiji lan bio je leicesterski grof Simon de Montfort (1208-1265). On
je shvaao potrebu da velikai na svoju stranu pridobiju i nie plemstvo. Stoga su de Montfort i pristae slali sposobne
putujue suce po kraljevstvu prikupljati albe i tube, dok su sami izradili pravila za zatitu sitnih vazala od
neosnovanih zahtjeva njihovih seniora. Takve mjere izazvale su jaki otpor dijela velikaa, meu kojima je bilo mnogo
onih koji od poetka nisu bili naklonjeni Simonu zbog njegova stranog (francuskoga) podrijetla i velikih ambicija. Pa
ipak, veina protivnika bili su kritiari bez alternativnoga plana upravljanja kraljevstvom. Neki su bili razoarani zbog
Simonovih reformskih planova, neki pak zbog toga to nisu stekli unosne sinekure. Od tada, tijekom naredna dva
stoljea, esto se ponavljala situacija da engleski velikai znaju to nee i uspijevaju nametnuti vlastitu kontrolu
dravnoj upravi, ali zatim nisu u stanju stvarno i upravljati dravom.
Zbog raskola u velikakoj stranci Henrik je postupno uspio obnoviti vlast i ukloniti slubenike koje je nametnulo vijee.
Kada je krenuo s ukidanjem svih velikakih odredbi iz 1258, izbila je nova pobuna. Kralj je uspio nagovoriti buntovnike
da posrednik u sporu bude francuski kralj Luj IX. Potonji je presudio u korist engleskoga kralja. Na to je Montfort
organizirao novi ustanak te je 1264. potukao i zarobio Henrika III. Odmah je stvoreno novo velikako vijee koje je
narednih godinu dana obnaalo vlast u Henrikovo ime. Ono je bilo pod jo jaim Montfortovim utjecajem nego to su to
bili njegovi prethodnici te je uza se vezalo mnogo manji broj velikaa. Godine 1265, Simon je sazvao Parlament na
zasjedanje na koje je pozvao predstavnike vitekog sloja, odnosno sitne plemie, te prvi put i predstavnike gradova koji
su do tada stajali pod vrstom kraljevom kontrolom. Iako se uloga vitezova i graana u Parlamentu, prema
Montfortovim zamislima, trebala uglavnom iscrpljivati u potvrivanju unaprijed pripremljenih odluka, njihov ulazak u
Parlament bio je od izuzetnoga znaaja za kasniju englesku povijest. Unato svemu, vii drutveni slojevi nisu su
ujedinili oko Montforta, ve je Edvard, najstariji sin Henrika III, uspio okupiti vojsku i 1265. kod Eveshama potukao
Montforta koji je u bici i poginuo, ime je okonana velikaka oporba kralju. No, Henrik III je od tada do kraja ivota
vodio pomirljivu i promiljenu politiku prema velikaima. Mnogi su Montfortovi pristae zadrali dijelove ili cjeline
posjeda i prava, a ostale su i mnoge reforme. Kralj se vie nije uputao u inozemne avanture i od tada je mogao bez
veih otpora prikupljati poreze. Stanje u kraljevstvu se smirilo te je Edvard odluio otii na kriarsku vojnu, a tijekom
251

njegova izbivanja Henrik III je 1272. umro. Unato smrti kralja i nasljednikova odsustva od gotovo dvije godine,
dravna uprava nastavila je nesmetano i bez problema djelovati. Do kraja 13. stoljea uspjeno se provodio preutni
kompromis izmeu kralja i velikaa, prema kojem se velikae pitalo za miljenje o svim vanim politikim pitanjima,
posebice u vezi s porezima. S druge strane, kralj je zadrao pravo imenovanja svih slubenika i kontrole nad dravnom
upravom.
Unato svim prijeporima i nemirima, nastavljen je razvoj kraljevske dravne uprave. Znaajno je porastao broj
profesionalnih inovnika te je stvorena administracija koja je imala malo osjeaja i potovanja prema starim,
preivjelim politikim tradicijama. Oporba kraljevskim sudovima gotovo je u potpunosti nestala te su od 1272. gotovo
svi sluajevi, osim prekraja, rjeavani na razliitim razinama kraljevskih sudova. U veini graanskih parnica
imenovani su porotnici, a ukidanje ordalija na etvrtom lateranskom koncilu 1215. vodilo je stvaranju novoga tipa
porote za krivine sluajeve. Tako je velika porota odluivala o krivici optuenog, a mala (ua) porota, o vrsti i visini
kazne. Pravnici su sve vie slijedili ustaljenu praksu i presedane u rjeavanju sluajeva, to je pridonijelo oblikovanju i
uvrenju jasne sudske procedure.
Znaajne su u onovremenoj Engleskoj bile i drutvene promjene. Manji zemljoposjednici postajali su u odnosu prema
velikaima sve neovisniji, dok je njihova povezanost s kraljevskim dravnim aparatom istovremeno bivala oito vea.
Sitni zemljoposjednici prevladavali su u lokalnoj upravi, a njihova naglaena prisutnost u Parlamentu druga je naznaka
njihove rastue vanosti. Drugi drutveni sloj koji je brojem i bogatstvom vidno ojaao bilo je graanstvo. Trgovina i
obrt postajali su sve vanije grane gospodarstva, a od njih naplaeni porezni prihodi tvorili su sve vei postotak prihoda
kraljevske blagajne. Trea, posljednja, ali ne i najmanje vana promjena u drutvu bila je pojava jakoga osjeaja
engleskoga narodnosnog identiteta, neke vrste engleskoga protonacionalizma. Glavni subjekt politike odanosti postalo
je kraljevstvo, a ne vie neka manja drutvena grupa ili teritorij. Zanimanje za zbivanja na europskom kopnu stalno je
opadalo, a isto tako i za openite interese katolianstva. Javio se jak otpor prema bilo kakvom imenovanju stranaca na
javne dunosti u kraljevstvu, posebice protiv Talijana kao skupljaa crkvenih poreza. Prema svim navedenim
promjenama Engleska je do 1272. postala najjae ujedinjeno i najbolje upravljano kraljevstvo europskoga Zapada.
Svaki njezin stanovnik bio je podloan kraljevskoj dravnoj upravi i sudstvu. Upravo je ovako visok stupanj
centralizacije onemoguio apsolutnu mo kraljevske vlasti, jer se kralj suoavao s homogenim drutvenim grupama na
prostoru itavog kraljevstva, interesno snano meusobno povezanima. Kralj je, dakle, i dalje imao status neupitnog
dravnog poglavara, ali dravna uprava vie nije djelovala kao njegovo privatno vlasnitvo.

49. Svjetovnjaci u 13. stoljeu plemstvo
Tijekom 13. stoljea u itavoj se Europi odvija proces jaanja svjetovnih upravnih tijela. Krajem stoljea veina
europskog stanovnitva ve je morala redovito plaati dravi poreze, biti obvezatna na odreen oblik vojne slube te
pomagati u radu lokalne uprave. Dravni slubenici postali su profesionalan drutveni sloj, a njihov je broj posvuda
rastao. Staro preklapanje moi i jurisdikcija postupno je nestajalo, i na velikom dijelu kontinenta odreena je svjetovna
vlast stekla monopol na politiku mo. Meutim, to nije uvijek morao biti kralj ili car no, bez obzira radilo se o
kraljevima, sredozemnim komunalnim drutvima ili njemakim kneevima, rezultat je u bitnome bio isti. Radilo se
252

redom o upravama vrijednima potovanja koje su bile u stanju osigurati poslunost svojih podanika. Takve vlasti jo
nisu bile apsolutistike, jer su bivale ograniene obiajima i posebnim povlasticama odreenih drutvenih grupa.
Posvuda je rastao interes za svjetovnu politiku, potovanje prema svjetovnoj upravi kao i odanost prevladavajuem
svjetovnom gospodaru na odreenom prostoru. Sve te promjene imale su velikog utjecaja na drutvo u cjelini.
Zbirni rezultati krupnih gospodarskih promjena, zapoetih u 11. stoljeu, poeli su se snano osjeati u 13. stoljeu.
Gradovi su znatno narasli, kako brojem stanovnika, tako i vanou u politici i gospodarstvu. Najdalje su u tome otili
talijanski gradovi koji su prikupili znatan kapital i bili su u stanju razviti bankovne poslove velikoga obujma. Imunijim
drutvenim slojevima bila su sve dostupnija razliita luksuzna dobra, ali se i ivotni standard niih drutvenih slojeva
popravio. Opadala je vanost osobnoga statusa i podrijetla te veliine zemljoposjeda, a rasla je, openito, vanost novca.
Svi su drutveni slojevi bili zahvaeni krupnim promjenama, i nijednom od njih prilagodba novim okolnostima nije ila
jednostavno i brzo. Promjenama je najjae pogoeno i najvie uznemireno bilo plemstvo. Ono je bilo nositelj tradicija
lokalnih razliitosti i amaterizma u upravi te su ih tenje ka profesionalizaciji i centralizaciji vlasti liile mnogih ranijih
dunosti i povlastica. U mnogim zapadnim monarhijama izgubili su poloaje u dravnoj i lokalnoj upravi u korist
profesionalnih inovnika odanih osobno vladaru. Ubrzo su, primjerice u Francuskoj, plemii bili prisiljeni angairati i
vlastito inovnitvo za uinkovitije upravljanje svojim posjedima i pravima. Tako su velikai koji su eljeli zadrati
drutveni status i poloaj bivali i sami prisiljeni stvarati profesionalne uprave i najmiti plaene vojnike, ako su eljeli
ouvati to vii stupanj neovisnosti. Za nie plemstvo s malim posjedima ostvarenje navedenih zadaa bilo je iznimno
teko i skupo, te su mnogi od njih prodavali posjede i ivjeli od time steene mirovine. esto su, ipak, i unato tome
zadravali drutveni presti, dio bogatstva, te djelomice i utjecaj na politike poslove. Manji dio plemia ulazio je u
vladarevu slubu kao profesionalni inovnici. U Europi sve je vie plemstva koje je ostajalo bez vanijih politikih
dunosti i koje je provodilo vrijeme u raznim zabavama i zadovoljstvima.
Vojna vanost plemstva nije, ipak, opadala tako brzo kao politika. Iz redova plemstva dolazili su najobueniji i najbolji
konjanici, a konjanitvo je i dalje tvorilo elitni sloj europskih vojski. Postupno su se sve vie koristili plaenici, ali su
njihovi zapovjednici i dalje bili iz redova plemstva. Bilo je ponegdje i vitezova neplemia, ali se njihova vanost i bojna
gotovost ni po emu nije mogla mjeriti s plemiima. Openito gledano, nijedan vladar na prostoru sjevernije od Alpa ne
bi, jo, mogao raunati na uspjeno voenje rata bez vojne slube brojnih plemia. Iako su bili vojniki sloj po
definiciji, plemstvo je u openito mirnijem 13. stoljeu manje ratovalo nego ranije, tako da sjeverno od Alpa izmeu
1214. i 1284. nije voen nijedan znaajniji rat. Manje zauzeti vojevanjem i politikom, plemii su velik dio vremena
mogli posvetiti lagodnom ivotu, zabavama i, openito, dokolici. U tom dijelu ivota morali su zadrati prepoznatljivost
i ukazivati na vanost i neophodnost vlastite uloge u drutvu, to je nalo svoj najbolji izraz u idealima vitetva i
vitekoj kulturi. U udorednom smislu ideal vitetva uio je da plemstvo obvezuje (noblesse oblige) pravi vitez trebao
je biti branitelj prave vjere, zatitnik slabih i potlaenih te davati osobni primjer odanosti, hrabrosti i velikodunosti.
Naglaavana su i viteka postignua u ulozi dvorjanina pravi vitez isticao se na vitekim turnirima, sastavljao je
ljubavne pjesme, recitirao, igrao ah i posveivao se slubi svojoj dami. Naravno, malo tko je mogao ivjeti prema
takvim idealima, ak i prema najveem broju njih, ali su oni unato tome odigrali znaajnu ulogu u stvaranju
mentaliteta veine plemstva. Svaki dvor bio je, stoga, do odreene mjere ujedno i sredite vitetva i viteke kulture.
253

Vitetvo i viteka kultura bili su, oito je, zasnovani na nekoliko razliitih tradicija. S vojnog motrita temelj je vitetva
leao u feudalizmu. Od vitezova, kao specijaliziranog vojnikoga sloja, oekivalo se da budu odani, hrabri i dovoljno
snani za borbu. Potreba da se odravaju u formi za potrebe ratovanja, rano je vodila pojavi specijaliziranih vitekih
turnira. Prvi su turniri bili vie svojevrsni umjetni privatni ratovi nego natjecanja sportskog tipa. Glavni cilj natjecatelja
bio je zarobiti to vie protivnika i prisiliti ih na otkup svog oruja i oklopa. Nije bilo pojedinanih borbi i praktiki nije
bilo nikakvih pravila. Tek vremenom uvedena su pravila, borbe su postajale manje okrutne tek su postale prikladne i za
damske oi. Druga vana sastavnica vitetva bili su ljubaznost, dvorska etiketa i potovanje prema enama, to se
najranije javilo na jugu Francuske u 12. stoljeu. Mnogi autori povezuju pojavu takvih ideala ponaanja ba na tom
zemljopisnom podruju s utjecajima iz muslimanskoga dijela panjolske, u kojem su sve spomenute vrijednosti
vitekog ideala takoer bile na cijeni. Podudarnosti su neprijeporne te je odreeni utjecaj s juga zasigurno postojao. Bez
obzira na stvarno podrijetlo ovih tradicija na jugu Francuske, za europski je razvoj vana injenica da su se s toga
prostora viteka etika i kultura proirili ostatkom Europe.
Pored navedenog vana je bila i ideja romantine ljubavi. Ljudi ranoga srednjeg vijeka gledali su na ljubav kao na
bolest koju treba ograniiti i kontrolirati. Javila se nova i uznemirujua ideja da je ljubav sredinji motiv ivota i
knjievnosti, to dolazi u sukob s vladajuim moralom i obiajima. Sklapanje braka u redovima drutvenih elita do tada
je pripadalo iskljuivo interesnoj sferi, politikoj ili gospodarskoj; osobne naklonosti pojedinaca koji su sklapali brak
drale su se nevanima. Stoga je romantina viteka ljubav nastupala nakon braka i veinom je kao objekt imala tuu,
ve udanu enu. U velikoj veini sluajeva radilo se o nevinoj, stiliziranoj drutvenoj igri bez ozbiljnih namjera, ali je
bilo i sluajeva stvarnog preljuba. Tek vrlo postupno viteka je ljubav stekla legitimitet jednog od moguih naina
sklapanja brakova, a ne njihova razaranja. Konano, postojala je i vjerska tradicija vitetva, iako je bila manje naglaena
od ostalih sastavnica. Crkva je, zabrinuta zbog sve veeg posvjetovljenja Europe, pokuala produhoviti vitetvo. Pravi
vitez je uz ratnike vrline trebao posjedovati i one pravog vjernika vjeru, milosre i poniznost. Odrekavi se uitaka
dvorskog ivota, idealan je vitez trebao ratovati s neprijateljima vjere i pruati pomo slabima i nemonima. U
sveanost uvoenja u viteki krug stoga se unosi i vjerski obred, a mnogi su se vitezovi zavjetovali na pomaganje Crkvi.
Time je vitetvo proeto vjerskim duhom, to mu je dalo dodatno opravdanje postojanja u srednjovjekovnom drutvu.
No, dometi "kristijanizacije" vitetva bili su ogranieni. Sprijeeni su ispadi krajnje svjetovnosti, ali su tijekom 13.
stoljea vitezovi u cjelini iskazivali sve manje volje na rtvovanje crkvenim interesima i sve veu zaokupljenost
svjetovnim poslovima i zabavama.
Glavna su sredita vitekoga ivota i kulture do kraja 13. stoljea bili dvorovi francuskih velikaa. Njemakim
velikaima tada je jo nedostajalo bogatstva i slobodnoga vremena za razvijeni dvorski ivot, a u Italiji se plemstvo
urbaniziralo i izgubilo interes za vojne aspekte vitetva. Na jugu Francuske, u domovini vitekog ideala, naglaen je bio
kult romantine ljubavi. Tako su mnogi junofrancuski velikai postali poznati pjesnici. Posebnu vanost u irenju
vitetva prema sjeveru imao je dvor Eleonore Akvitanske (1122-1204). Velikai sjevera poslije su vie naglaavali
vojne i vjerske aspekte vitetva. Engleski i njemaki velikai slali su sinove na francuske dvorove da se tamo naue
vitetvu te je do 14. stoljea viteki ideal postao udomaen u svim zemljama sjeverno od Alpa. Stvorio se opeeuropski,
gotovo do danas prihvaen viteki kodeks lijepoga ponaanja i manira, svega to se podrazumijeva pod pojmom
dentlmenstva. Razvoj vitekoga ideala utjecao je i na razvoj knjievnosti na narodnim jezicima, ali, prema kraju
254

stoljea na jugu Francuske, i do pojave sve vee formalizacije pjesnitva, posebice motiva romantine ljubavi.
Konvencije ljubavnoga pjesnitva daleko su zaostale, zasjenjene ivim i neposrednim tekstovima o tekuim vjerskim i
politikim pitanjima. Javio se skepticizam prema Crkvi i svrhovitosti voenja kriarskih ratova, uz iznoenje otvorenih
sumnji da pape nenamjenski troe novac koji su prikupili za te pohode. Rije je o sadrajno zanimljivim tekstovima, ali
ne i o dobrom i vanom pjesnitvu.
Francusko pjesnitvo na narodnom jeziku znatno je opalo u kvaliteti pred kraj 13. stoljea, to je donekle nadoknaeno
rastom kvalitete njemakoga i talijanskoga pjesnitva. Vrhunac su doivjeli u djelu Dantea Alighierija (1265-1321), u
kojem su struktura i rimovanje ljubavnoga pjesnitva iskoriteni za izricanje najdubljih filozofskih i vjerskih ideja. No, i
u Njemakoj i u Italiji se krajem 13. stoljea u pjesnitvu javila tenja abloniziranja i naglaavanja avanturistikih
sastavnica. Mnogo sretnija posljedica novih interesa plemstva bio je uspon francuske proze. Nisu svi europski plemii
vie morali znati latinski, ali su morali poznavati francuski, novi jezik visoke kulture. Brunetto Latini (1210-1294),
Talijan po narodnosti, napisao je svoju enciklopediju na francuskom. Vrlo su vana postala i pripovjedna djela na
francuskom, doivljena svjedoanstva herojskih djela, poput Osvajanja Konstantinopola Geoffreyja de Villehardouina
(1160-1212) ili ivota Sv. Luja Jeana de Joinvillea (1225-1317). Oba su teksta napisana izravno i jednostavnim stilom
te mnogo bolje otkrivaju mentalitet i svjetonazor aristokratskoga sloja od svih ostalih vrsta izvora.
Neke pjesme iz 13. stoljea predstavljale su, u biti, poune prozne tekstove. Bile su pisane s namjerom informiranja, a
njihov stihovni oblik bio je tek ustupak stilskim razlozima. Postojala su i razraena alegorijska djela, dosadna
dananjim itateljima, ali koja su bitno zaokupljala matu srednjovjekovnih ljudi. Oni su lake razumijevali apstraktne
ideje i pojmove date personifikacijom i uivali su u otkrivanju skrivenih znaenja u konkretnim stvarima. Takve tenje,
prisutne tijekom itavog srednjega vijeka, novom su se snagom javile u 13. stoljeu. Najljepi primjer snage i
popularnosti alegorijskih sastavaka tvore tzv. bestijariji, zbirke moralizirajuih bajki na primjerima razliitih ivotinja.
Najpoznatiju alegoriju 13. stoljea predstavljao je glasoviti Roman o rui (Roman de la Rose), duga pjesma koja
zapoinje kao idealizacija dvorske ljubavi, a zavrava kao enciklopedija. Unato epskoj opirnosti, sitniavosti i
nekonzistentnosti teksta, djelo je svojevremeno bilo vrlo popularno, o emu svjedoe deseci ouvanih primjeraka iz
srednjega vijeka. Svaki bolje obrazovani plemi ili graanin poznavao je to djelo. Ono je sadravalo sve zanimljive
teme za ljude europskog 13. stoljea vitetvo, alegoriju, idealizam, satiru i popularnu znanost, i predstavljalo je
sintezu svjetovnjake kulture toga razdoblja. Idealiziralo je svjetovnu ljubav i kritiziralo sveenstvo. Svojim je
postojanjem svjedoilo o brojnosti i snazi sloja obrazovanih svjetovnjaka i postupnom gubitku prvenstva Crkve u
uenosti, to je bio vaan imbenik u openitom procesu gubljenja vodeeg poloaja Crkve u drutvu.
Ideali vitetva utjecali su i na intelektualne standarde aristokracije. Ona je od tada teila viem ivotnom standardu,
veem sjaju u posebnim prigodama, veoj udobnosti u svakodnevnom ivotu. Mnoge ranije luksuzne stvari postajale su
neophodni predmeti svakodnevice. Poveavao se i postajao udobniji prostor za stanovanje i poela se pridavati
pozornost zatiti privatnosti u stambenim odajama. Odjei se posveivalo sve vie pozornosti te je postajala sve skuplja.
Pojavili su se znatno skuplji i tehniki savreniji oklopi. Zabava i dokolica u vidu vitekih turnira, banketa i slino,
tvorila je znaajnu stavku u rashodima mnogih obitelji iz elitnih slojeva. Brojni su velikai troili znatne svote na
gradnju utvrenih rezidencija te na plaanje vlastitoga inovnitva i vojske. Oni meu njima koji su vojne i upravne
255

poslove potpuno prepustili vladarima morali su to najee nadoknaivati poveanim novanim davanjima u kraljevu
blagajnu. Trokovi sudskih parnica i odvjetnika, pomou kojih su se sve ee, a ne kao ranije orujem, rjeavali
sporovi, postajali su sve vei. Openito, trokovi su prema kraju 13. stoljea sve vie rasli jer su cijene tijekom stoljea
openito neprekidno rasle, a velika veina plemstva imala je prihode tono i nepromjenljivo utvrene u povlasticama ili
obiajnopravnim odredbama.
Zbog toga ne iznenauje da je financijski poloaj velikoga dijela plemstva u 13. stoljeu postao teak. Mentalitet
plemstva pri tome je predstavljao dodatnu potekou. Mnogi meu njima, naime, drali su da je poniavajue brinuti se
o novanim pitanjima. Velikodunost, ak i rasipnost, predstavljali su viteki ideal, to je dodatno oteavalo postojee
financijsko stanje. Neki su velikai, pak, odoljeli zamamnom zovu rasipnosti i paljivo nadzirali vlastite prihode i
rashode, vodei tonu evidenciju; u tome su prednjaili oni u Engleskoj. No i tamo je velik broj plemia, posebice sitnih
i srednjih, zapao u dugove zbog ivljenja iznad stvarnih mogunosti. Kako je posueni novac bio redovito koriten za
potronju, a ne za proizvodnju, zaduivanje se u najveem broju sluajeva pokazalo dunicima sudbonosnim potezom.
Zajmodavci su plemie drali vrlo rizinim dunicima i posuivali su im novac jedino uz lihvarski visoke kamate koje
su, ako se radilo o pozajmici na dulje, esto znatno nadvisivale glavnicu duga. Tek su kraljevi i najmoniji velikai
mogli sebi dopustiti luksuz da se oglue na plaanje takvih dugova, ili ak zapljenu zajmodaveva novca, dok je za
veliku veinu ostalih dugovanje bilo put u neizbjenu i brzu posvemanju propast. Ona se dogaala poglavito prodajom
dijela ili cjeline zemljinog posjeda, to je najee bivalo popraeno i gubitkom dotadanjeg statusa i prihoda. Mnogi
od takvih gubitnika postajali su plaenici, a prihodi od vojne slube nisu im davali, najee, mogunosti obnove
prijanjeg imovinskog stanja. Neki su se gubitnici u takvoj situaciji enili kerima bogatih graana, ime bi ponekad
stjecali potrebna sredstva za otkup bivih posjeda, ali po cijenu osobnog ponienja. Unato svim mogunostima za
opstanak, veliki broj osiromaenih plemia nikada se nije uspio oporaviti od propadanja; izgubili su, vremenom, svaku
oznaku plemstva te su na kraju, izgubivi status i povlastice, postali ovisni ljudi. Izvori svjedoe o znaajnom padu
broja vitekih i plemikih obitelji u nekim dijelovima Europe tijekom 13. stoljea, injenica koju poglavito treba
pripisati financijskim potekoama u koje su oni zapali.
Teak gospodarski poloaj velikoga dijela plemstva u 13. stoljeu objanjava i njihovo ponaanje u javnosti i politici.
Oni, naime, nisu imali snage uinkovito se oduprijeti narastajuoj vladarskoj moi u upravi i sudstvu, ali su se estoko
odupirali porezima koji su im znaajno smanjivali prihode. Zbog trokova plemii su bili sve manje skloni odlasku u
kriarske ratove, bili su podozriviji prema strancima koji su na razne naine zaraivali novac to je inae mogao upravo
njima pritjecati i slino. No, plemstvo je istovremeno bilo previe podlono ukusima i zahtjevima novoga vremena,
luksuzu i udobnosti, da bi moglo predstavljati uinkovitu konzervativnu oporbu prevladavajuem pravcu drutvenog
razvoja. eljeli su ouvati stare povlastice za to esto nije bilo nikakve osnove, ali imati i udio u novom bogatstvu
kojeg su u vrlo ogranienoj mjeri stvarali. Uhvaeni u procijepu elja i mogunosti, plemii su oko 1300. ve bili
spremni na svaku avanturu, samo kako bi poveali svoje prihode i utjecaj.



256

50. Svjetovnjaci u 13. stoljeu graanstvo
Stotinu godina izmeu 1200. i 1300. predstavljalo je zlatno doba europskog srednjovjekovnog graanstva. Jaali su
trgovina i obrt, poveavao se broj gradskog stanovnitva i pojavljuju se novi oblici poslovne djelatnosti. Rastue
bogatstvo gradova izraavalo se i u njihovoj poveanoj politikoj vanosti. U velikim zapadnim monarhijama
predstavnici gradova bivali su sve ee pozivani na zasjedanja skuptine kraljevstva, dok je talijansko i njemako
graanstvo kroz saveze neovisnih gradova esto imalo izravan utjecaj i na borbe suprotstavljenih vladara. Ponaanja i
vjerovanja graanstva postajala su drutveno vana, zbog njihove narasle politike moi i bogatstva. Njihovi su stavovi
i ponaanje utjecali i na druge drutvene slojeve te je europska civilizacija oko 1300. ve poela poprimati stanovita
graanska obiljeja. Bilo je sve vie interesa za praktina znanja i udnje za neposrednim svjetovnim probicima.
Svjetovne i crkvene vlasti sve su ee koristile poslovne metode. Bilo je i sve vie skepticizma prema vrijednostima
ideala i prema obeanim nagradama u dalekoj budunosti. U svim tim promjenama vanu su ulogu odigrali i mnogi
drugi imbenici, ali je utjecaj graanstva bio od presudne vanosti.
Sve navedene pojave posebno se dobro daju uoiti u ondanjoj Italiji. Na Apeninskom poluotoku gradovi su, openito
govorei, uivali najvee bogatstvo te posjedovali najvii stupanj politike neovisnosti i najrazvijeniju graansku
kulturu. Trgovina Sredozemljem jo uvijek je predstavljala najunosniju granu europske trgovine, a u njoj su prevlast i
dalje imali talijanski gradovi. Tek donekle su im u tome takmace predstavljali zapadniji sredozemni gradovi, poput
Barcelone i Marseillea. Blagostanje talijanskih gradova izravno je pridonijelo i rastu stanovnitva, a sve to jamilo im je
i politiku neovisnost. Nakon pokuaja Fridrika II, vie se nijedan vladar nije usudio ponoviti plan politikog
pokoravanja gradova. Krajem 13. stoljea lombardski i toskanski gradovi bili su ve u stvarnosti neovisni gradovi-
drave, drei pod kontrolom itav sjever Italije. U takvim okolnostima ne zauuje da su graani prevladavali u
intelektualnom i umjetnikom ivotu Italije. Italija je bila zemlja s najvie visokoobrazovanih svjetovnjaka i nigdje
drugdje nisu gradovi bili u stanju uzdravati toliki broj umjetnika i pisaca. Najstariji poznati talijanski pisci, slikari i
kipari, svi su potjecali iz redova graanstva i svoje su radove stvarali poglavito za pripadnike vlastitog drutvenoga
sloja.
Sjevernoeuropski gradovi nisu se mogli takmiiti s talijanskima po bogatstvu i utjecaju. Engleski i francuski kraljevi
paljivo su i vrsto kontrolirali i upravljali gradovima u svojim kraljevstvima. Iako su vladari obiju zemalja gradovima
izdali brojne povlastice i potvrdili znaajna samoupravna prava, nikada se nije dogodilo da njihovi politiki interesi
prevagnu nad interesima sredinje dravne vlasti. Trgovina francuskih i engleskih gradova bila je razvijena, ali se ipak
nije mogla mjeriti s onom talijanskih gradova. I gospodarska uloga gradova bila je u tim zemljama drukija. Dok su
francuskim i engleskim selom jo uvijek dominirali feudalci, dotle su talijanski gradovi postajali gospodarska sredita
ire regije i mjesta odakle se organiziralo iskoritavanje seljakoga rada. Stoga se razlikovao i nain ivota plemstva u
ovim zemljama. Dok su se talijanski plemii useljavali u gradove i dijelili intelektualne i umjetnike ukuse svojih
sugraana, plemstvo sa sjevera ostalo je ivjeti na selu i uspostavilo je vlastite, posebne standarde. Njemaki i
nizozemski gradovi uivali su veu slobodu od engleskih i francuskih, ali su jo uvijek bili daleko od statusa talijanskih
gradova. Nizozemski grofovi i kneevi, iako su izdali gradovima brojne povlastice, nikada nisu u potpunosti izgubili
politiku kontrolu nad njima. ak ni Ghent i Brugges, najbogatiji gradovi u regiji, nisu se mogli ogluiti na elje
257

flandrijskoga grofa, a ni njihove opetovane pobune nisu im uspjele priskrbiti potpunu neovisnost. Neki njemaki
gradovi nali su se u slinom poloaju, ali je bilo i onih koji su stekli praktiki potpunu neovisnost, kao slobodni carski
gradovi.
No navedeni njemaki gradovi nisu nikada postigli status i mo poput talijanskih. U strukturi njihove trgovine
prevladavali su jeftiniji i manje unosni proizvodi, imali su manje distrikte s obradivim povrinama i selima i bili su
znatno ee okrueni utvrdama neprijateljski nastrojenoga plemstva. Stoga njemaki gradovi nisu uspjeli postati
teritorijalne sile, kao to je u Italiji bio sluajprimjerice, s Venecijom i Firencom. Stoljetna prevlast talijanskih gradova
uzrok je i injenice da se veina novih oblika gospodarskog ivota i organiziranja pojavila juno od Alpa. Najvaniju
novost 13. stoljea predstavljao je razvoj komercijalnog bankarstva. Ono se razvilo od mjenjaa novca koji su u poetku
bili veinom iz gradova lociranih u unutranjosti sjeverne Italije. Ubrzo su bankovne operacije i davanje zajmova
zahvatile itav kontinent. Pape, engleski i francuski kraljevi, svi su oni imali vlastite omiljene bankare koji su i sami
esto imali znaajnu ulogu u politikim pitanjima. Talijanski bankari nikada nisu uspjeli ostvariti monopol, ali su
nesumnjivo za sebe ubirali najvei dobitak. Jedini su oni, naime, posjedovali potreban kapital za velike zajmove i
organiziranje dalekosenih financijskih pothvata. Jedini pravi takmaci Talijanima bili su vitezovi templari, ali se
njihova bankarska djelatnost preteito ograniavala na primanje pologa i prebacivanje novca. Templari su u Francuskoj
djelovali kao kraljevski rizniari, ali su i francuski kraljevi za zamanije financijske potrebe esto angairali talijanske
bankare. Ostali bankari i zajmodavci bili su manje vani. idovi su bili ogranieni na davanje manjih, osobnih zajmova,
sa slabim instrumentima osiguranja, jer nisu mogli preuzimati dunikove nekretnine, i visokim kamatama. Utjerivanje
takvih dugova stvaralo je negativno raspoloenje prema idovima. Za razliku od relativne snoljivosti u 12. stoljeu, u
13. je zabiljeen porast antisemitizma, to je dosegnulo vrhunac u protjerivanjima idova iz Engleske 1290. i Francuske
1306. godine. Glas zelenaa stekli su i mnogi katoliki bankari, posebice oni iz june Francuske. Glavni bankari tijekom
13. stoljea bili su i ostali Lombardijci i Toskanci, posebice Lombardijci ije je ime predstavljalo istoznanicu za
bankara u onovremenoj Francuskoj i Engleskoj.
Rast bankarstva predstavljao je dio ireg fenomena prvih protokapitalista, osoba koje su se povlaile iz neposrednog
obrtnikog ili trgovakog posla i bavile se iskljuivo financijskim operacijama, dok su njihovi plaeni radnici obavljali
struni rad i preuzimali na sebe fiziki rizik obavljanja poslova, putovanja i slino. Protokapitalisti su se pojavili
posebice u tekstilnoj proizvodnji, ija je struktura i podjela poslova bila za takvu mogunost najzahvalnija. No, unato
tome, u 13. stoljeu prosjeni graani bili su jo daleko od izraenog individualizma i borbe za dobitak te su jo uvijek u
velikoj veini vjerovali u prednosti i neophodnost snane komunalne organizacije. Takoer su jo uvijek bila snana i
utjecajna crkvena nauavanja o grenosti tenji za najveom moguom zaradom. Crkva je razvijala ideje o pravednoj
zaradi, pravednim cijenama i pravednoj plai za rad. Osuivala je elju za najveom moguom zaradom kao pohlepu, a
uzimanje kamata kao zelenatvo, to je predstavljalo znatno tee grijehe od onih povezanih sa seksualnou ili bijesom.
Ni veina graana nije bila spremna prihvatiti sve posljedice potpuno slobodne trine utakmice te djelovanje zakona
ponude i potranje, ve je znaajno vie vrednovala drutvenu sigurnost. Teilo se skromnim i ujednaenim zaradama
raznih slojeva ljudi, a ne velikoj zaradi za pojedince i siromatvu za ostale. U ovakvim idejama iroki slojevi gradskog
stanovnitva stekli su potporu i saveznike u plemstvu i sveenstvu koji su takoer osuivali i prezirali krupne
258

financijske monike. Sve navedeno davalo je i poticaj za stvaranje razliitih institucija koje su bitno usporile uspon i
drutvenu potvrdu kapitalistikoga sloja.
Od takvih institucija najvaniju su ulogu odigrale gilde i cehovi. Postojali su jo u 12., ali su puni razvoj doivjeli u 13.
stoljeu. Oko 1300. najee su ukljuivali iskljuivo ljude koji su radili jednu vrstu posla. Ovakve udruge obrtnika ili
trgovaca imale su za glavni cilj osiguranje monopola u proizvodima odreene struke svojim lanovima; zauzvrat su im
osiguravale zajamene cijene i dobre uvjete rada. U gradovima gdje su cehovi i gilde bili snani i dobro organizirani
nitko nije mogao djelovati u odreenoj struci, a da nije bio lan jedne od tih udruga. Ceh je propisivao kvalitetu i cijenu
sirovina, cijene konanih proizvoda, mogui prekovremeni rad i slino. Ideal je bio postii potpuno ujednaavanje
kvalitete i cijene proizvoda te zarade svih lanova ceha, to je bilo nemogue postii, ali zbog takve politike ni razlike
meu lanovima koje su se, unato svemu, ipak javljale, nisu mogle postati znaajnije. Cehovi i gilde esto su nastupali
i kao vjerske i karitativne udruge. Pomagali su gradnju i popravke crkava, organizirali posebne vjerske slube, pomagali
bolesnim lanovima te brinuli o udovicama i siroadi preminulih lanova.
Razvijena trgovaka i poslovna djelatnost u 13. stoljeu zabiljeena je u etiri grada francuske pokrajine Champagne
(Provins, Lagny, Bar-sur-Seine, Bar-sur-Aube). Zahvaljujui smjetaju na vanim trgovakim putovima sjever jug,
kao i mudroj politici tamonjih grofova koji su jamili slobodan prolaz trgovcima, ti su gradovi postali sredita
europske kontinentalne trgovine 13. stoljea. Bili su najvea sredita razmjene robe sa zapada, iz Italije i s Bliskog
istoka, sredite bankara i zajmodavaca. Svi prisutni na tom tritu najee su takoer morali nastupati kolektivno, a ne
pojedinano, kako bi uinkovitije titili vlastita prava i poloaj.
Rast bogatstva i poslovne djelatnosti openito je iao u korist razvoja gradskih institucija. Kod vladara polako je
nestajala stara podozrivost prema autonomnim gradovima, i veina njih u 13. stoljeu doputala je da vaniji gradovi
sami upravljaju svojim poslovima. Francuski i engleski kraljevi, primjerice, izdali su povlastice svakom iole vanijem
trgovakom i obrtnikom sreditu, ali su zadrali pravo ubiranja poreza, najvieg prizivnog sudita te potvrivanja
izabranih gradskih slubenika i dunosnika. Ali su prema kraju 13. stoljea sve vei broj gradova potresali sukobi
izmeu drutvenih grupa iji su interesi bili razliiti. Antagonizmi su dugo bivali potisnuti u drugi plan zbog
zajednikih interesa i nastupa u procesu osamostaljenja od ostalih vlasti i jurisdikcija. Ponegdje su sukobi vodili ka
ponovnoj predaji grada pod neiju vlast, kako bi se izbjegao potpuni rascjep u gradskom drutvu. U veini gradova vlast
se koncentrirala u rukama malobrojnog sloja najbogatijih i najuglednijih trgovaca i bankara koji su postupno ostvarivali
monopol na vlast, upravu i politiko odluivanje unutar gradskih zajednica, tvorei gradski patricijat. Pravnim putem ili
injeninim stanjem na terenu, patricijat je u svoje ruke postupno preuzeo svu vlast i upravu u gradovima, negdje putem
prevlasti nad gradskim vijeima, a drugdje, izmjenjivanjem pojedinaca iz zatvorenog kruga istaknutih pojedinaca i
obitelji na dunostima i slubama.
Prema kraju 13. stoljea sve su se izrazitije primjeivale negativne pojavnosti takvog naina upravljanja gradovima.
Patricijat je, kao grupa, esto bivao sebian i kratkovidan u politici, a mnogo puta i korumpiran. U Francuskoj i
Engleskoj pogoranju stanja u gradovima nesumnjivo su pridonijeli i stalni zahtjevi kraljevske vlasti za plaanje poreza,
ali to nije predstavljalo jedini i glavni uzrok tekoa. Stoga su u drugoj polovici stoljea zabiljeeni brojni drutveni
pokreti, pobune i ustanci u europskim gradovima, upereni protiv njihovih upravljakih elita. Takvi dogaaji pruali su
259

zgodnu prigodu kraljevskoj vlasti da pod izgovorom obnove naruenog reda i poretka ogranii gradsku autonomiju,
posebice u Francuskoj. U Italiji, gdje nije postojala snana sredinja monarhijska vlast, unutarnji sukobi vodili su u
stanje trajnog graanskoga rata u velikom broju gradova, to je otvorilo put nametanju despotske vlasti istaknutih
pojedinaca nad tim gradovima u 14. i 15. stoljeu. Oko 1300. gradska samouprava bila je ve u velikoj defenzivi u
itavoj Europi.
Svakodnevica europskoga grada u 13. stoljeu pruala je stanovnicima mnoga uzbuenja, ali ne i odvie udobnosti.
Veina dnevnih aktivnosti dogaala se na javnim mjestima, pod vedrim nebom, na trgovima i ulicama. Tu su se zbivali,
primjerice, sajmovi i javna okupljanja, a najpoznatiji propovjednici drali su govore na trgovima ispred crkava ili na
poljima ispred gradova. Prodavai su hodali ulicama glasno nudei robu, a glasnici su s vremena na vrijeme izvikivali
vane novosti. Veina duana nije imala zidove ni prozore i od muterija ih je dijelila tek blagajna, tako da se izvana
moglo vidjeti sve to se dogaa unutra. U vrijeme praznika mladi su se okupljali i plesali na otvorenom, ak i na
grobljima, sve na uas sveenstva, dok su se mukarci okupljali na sastancima cehova ili gildi, ili su pak pratili borbe
pijetlova, bikova, bavili se hrvanjem i drugim sportovima. Negativnosti gradskoga ivota bile su brojne gradovi su bili
prenapueni, vladala je prljavtina, harale su boletine. Da bi se gradovi zatitili od upada neeljenih monika izvana,
morali su se okruivati zidinama, a unutar njih rijetko je ostajalo dovoljno mjesta da bi svo stanovnitvo moglo
pristojno ivjeti. U 13. stoljeu mnogi su gradovi, stoga, i po nekoliko puta proirivali svoje zidine, ali bez trajnijeg
boljitka. I dalje su itave obitelji spavale u jednoj sobi, a kue su graene ak po mostovima, zidinama i slino, samo da
bi se smanjio pritisak narasloga stanovnitva. Do 13. stoljea gradovi su se iskljuivo podizali od drva, ali su od tada
gradske vlasti, u mnogim mjestima, poduzimale napore za pojaanu uporabu kamena kao graevnoga materijala. esto
su izbijali razorni poari. Ulice su najee bile vrlo uske; tek bi one glavne koje su, primjerice, vodile od glavnih
gradskih vrata do najveega gradskoga trga bile dovoljno iroke za prolazak natovarenih zaprenih kola. Osvjetljenje i
prozraenost takvih ulica takoer su bili vrlo problematini. Vlasnici kua morali su ulini prostor ispred svoga praga
drati istim i urednim te im je bilo strogo zabranjeno navaati smee i slino na javne putove, ali je provedba takvih
odredbi ila vrlo teko. Glavni istai ulica bili su prirodni imbenici; kia, svinje i druge ivotinje koje su tumarale
ulicama. London je bio meu prvim gradovima koji su od 13. stoljea htjeli propisima ograniiti dranje domaih
ivotinja po gradskim kuama, ali je to bio spor i dugotrajan proces. Zbog svega navedenog, ne iznenauje periodiko
haranje raznih epidemija po srednjovjekovnim gradovima. Stoga su mnoga gradska naselja od 14. stoljea prestala rasti.
Graani su od ostalog srednjovjekovnog puanstva bili odvojeni ne samo fiziki, zidovima, ve i nainom ivota. Oni
su bili poslovni ljudi u svijetu zasnovanom na poljoprivredi te trgovci u drutvu koje je sumnjiavo gledalo ve i na
motive bavljenja trgovinom. Plemstvo, sveenstvo i seljatvo gledalo je na graanstvo sa sumnjom, dobivajui zauzvrat
prijezir i ismijavanje. Graanstvo je imalo i vlastitu knjievnost koja je najee ismijavala osnove srednjovjekovnog
drutva. Bile su to poglavito takozvane fabliaux fabule, kratke humoristine prie u stihovima. Bile su realistine, vrlo
esto "nepristojne", jer je veini srednjovjekovnih ljudi izgleda najsmjenija pojava bila biti prevareni suprug.
Najnegativniji likovi u takvim priama redovito su ene i sveenici. esto su ismijavani i sveci. Takve fabule bile su
esto ekstremne i neumjerene u pristupu, ali teko da su predstavljale tipian obrazac poeljnog ponaanja graanstva.
U fabulama su karikirane neke znaajke koje je graanstvo kao sloj nesumnjivo posjedovalo, primjerice lukavost,
skepticizam i pohlepa. Graanstvo 13. stoljea imalo je vlastitu kulturu, ali jo uvijek ne i vlastitu etiku. U tome je
260

ovisilo o Crkvi. Prosjean graanin jo nije bio spreman napustiti crkvena nauavanja, ali je bio sve manje spreman
primjenjivati ih u svakodnevnom ivotu. Kranski nauk postajao je sve vie izvanjska sila, a sve manje unutarnji
poticaj, unato djelovanju novih crkvenih redova i propovjednika. Utjecaj sve vee svjetovnosti i skepticizma u
vjerskim i moralnim pitanjima, s graanstva se, prema kraju 13. stoljea, poeo iriti na plemstvo i sveenstvo, ak i na
pojedine vladare. Do kraja srednjega vijeka svjetonazor dominantan u gradu nije prevladao izvan samih gradova, ali je
stvorio nov i poticajan element u misaonom svijetu drutvenih elita u kasnom srednjem vijeku.

51. Svjetovnjaci u 13. stoljeu seljatvo
Kao i za graanstvo, i za seljatvo Zapada 13. stoljee je predstavljalo zlatno doba. Seljatvo se veinom do tada
oslobodilo najveih tekoa i zloporaba feudalnoga sustava, a jo uvijek nije zapalo u nove probleme pred zakupcima
poreza i bankarima kao to e se poslije dogoditi. Broj kmetova neprekidno je opadao, a sve vie feudalnih davanja
bivalo je komutirano u novane iznose. Krajem stoljea spretniji i bogatiji seljaci postali su de facto slobodni sitni
farmeri. Jedino im je davanje bila fiksna godinja novana svota vlasniku zemlje koju su najee s lakoom
podmirivali, s obzirom na stalno rastue cijene poljoprivrednih proizvoda. I kmetovi su bili u mnogo povoljnijem
poloaju nego ranije. Seljatvo je u cjelini bilo na dobitku zbog mirnog politikoga stanja i izostanka veih ratova
tijekom stoljea, kao i zbog sve kvalitetnije javne uprave.
Poloaj europskoga seljatva znaajno se razlikovao od zemlje do zemlje, od regije do regije. Najbolji status imali su
seljaci na prostoru sjeverne Francuske i zapadne Njemake, dok englesko i talijansko seljatvo nije bilo u tako
povoljnoj situaciji. Engleski zemljoposjednici vrlo su nevoljko ustupali svoja unosna prava nad seljacima. Izgubivi
politiku mo u korist kralja, bili su dodatno potaknuti na ljubomorno uvanje povlastica i prava u zemljinim i,
openito, gospodarskim odnosima, a esta oporezivanja uinila su ih opreznim u sprjeavanju svakog mogueg gubitka
ili smanjenja vlastitih prihoda. Posljedino, komutacija i osloboenje kmetova bile su znatno rjee pojave u Engleskoj
negoli na europskom kontinentu. Ponegdje su engleski feudalci i poveavali tlaku ili uspijevali ishoditi od sudova da se
svi seljaci, iji status na nekom podruju nije bio jasno odreen, proglase kmetovima. U Italiji, pak, problem nije toliko
bilo kmetstvo, koje je u klasinim oblicima rano dokinuto, ve esti unutarnji ratovi i sukobi koji su svakodnevicu
seljatva uinili izrazito nesigurnom. Osim toga, u talijansko selo ve su tada duboko prodrli gradski trgovci, ulaui
velike svote vika kapitala u poljoprivredu, plaajui izrazito niske nadnice seljatvu, utjerujui vrtoglave dae i poreze,
to je dovelo do velikog procvata gradova i isto tolike bijede seljatva u mnogim dijelovima Italije. Unato svemu, i u
Italiji i u Engleskoj bilo je mnogo dobrostojeih seljaka te se prosjean standard ivota seljatva i u tim krajevima
znatno poboljao u odnosu na rani srednji vijek.
Postojala je jo jedna razlika meu seljatvom, oduvijek prisutna, ali sada sve vidljivija izmeu seljaka koji su
posjedovali vlastitu zemlju i stoku te onih samo s okunicom i bez vune stoke. Samo su seljaci iz prve grupe bili u
stanju iskoristiti za sebe povoljne, promijenjene uvjete u gospodarstvu, uzimajui sve vie zemlje u zakup i proizvodei
sve vie hrane za gradske trnice, dok su ostali postupno bivali u sve teem poloaju i trpjeli mnoge neugodnosti u
naredna dva stoljea kasnog srednjeg vijeka.
261

O svakodnevici i vjerovanjima seljaka zna se mnogo manje negoli o tim fenomenima u drugim drutvenim slojevima,
zbog strukture i sadraja pisanih izvora koji o tome malo i rijetko govore. Veina pisaca spominje seljake kao jedan od
temelja drutva, ali osim spomena, vrlo se rijetko o njima bilo to opirnije kazuje. Neki propovjednici izgleda da su bili
uznemireni rastuom neovisnou seljatva. Stoga su kritizirali njihovu navodnu drskost, nepristajanje da plate dune
dae te rogoborenje protiv obnaatelja vlasti i dunosti. Posebice ih je smetala nevoljkost seljatva u plaanju dunih
daa Crkvi, poglavito crkvene desetine, te njihovo neznanje, neobrazovanost i praznovjerja. Seljatvo se esto
pojavljivalo kao motiv u fabulama, redovito u negativnom kontekstu, kao prostoduna i priglupa rtva smijenih
dogodovtina. Neki od gradskih pisaca ipak su im priznavali i izvjesnu dozu sirove lukavosti, poput one u ivotinja, ali
ne smatrajui seljaka sebi ravnom osobom u bilo kojem sluaju. Opisi naklonjeni seljatvu, s razumijevanjem njihova
naina ivota, bili su prava rijetkost u 13. stoljeu.
ivot seljatva se neznatno izmijenio tijekom 13. stoljea, posebice u usporedbi s drugim drutvenim slojevima. Obian
seljak i dalje je uglavnom ivio u loe napravljenoj jednosobnoj kolibi, a odjea mu je bila gruba i domae izrade. U
odnosu na ranija stoljea vjerojatno je imao neto vie i raznovrsnije hrane, ali mu je prehrana i dalje bila za nae
pojmove prilino jednolina. Ni najbogatiji seljaci nisu dostizali razinu i standard bogatijih graana. Seljaci su u 13.
stoljeu prosjeno uivali veu gospodarsku i politiku sigurnost nego ranije, ali su i dalje bili izloeni mnotvu
svakodnevnih briga. Rub siromatva i gladi i dalje je svakome seljaku bilo vrlo lako prijei. Dovoljni su bili jedna loija
etva, nevrijeme, epidemije, pad cijena ita, lokalni ratovi ili slino, da se seljak preko noi pretvori u siromaha. Stoga
ne udi da su crkveni pisci kao najtei i najei grijeh seljatva navodili krtost.
Seljatvo je bilo vrlo konzervativno u pogledu naina rada i ivota. Svaki je seljak bio prinuen koristiti pomo vrsto
organizirane seoske zajednice koja je mogla uspijevati jedino uz strogo potivanje obiaja. Seljak je, u cjelini, slabo bio
zahvaen modom vremena, novim zamislima i luksuzom koji su slabili vjerske osjeaje u viim drutvenim slojevima.
Ostao je vrstim vjernikom, iako se esto sukobljavao s crkvenim institucijama oko daa i drugih gospodarskih pitanja
te je nerijetko gledao na sveenstvo kao na ugojene lijenine. Krhka ravnotea izmeu snaga starog i novog u drutvu,
kakva je uspostavljena tijekom 13. stoljea, seljatvu je u biti odgovarala. U to doba su neznanje te nedostatak politike
i gospodarske moi ograniili utjecaj seljatva. Stoga ono nije moglo igrati znaajniju ulogu u krizi koja se postupno
razvijala u Europi prema kraju ovoga stoljea.

52. Intelektualno i umjetniko stvaralatvo
Tijekom 13. stoljea Crkva je i dalje bila najvaniji, a esto i jedini podupiratelj znanstvenika i umjetnika. Djelatnost
svjetovnih vladara u tom pogledu bila je manjeg dosega. ak i najueniji i po tome najpoznatiji meu vladarima, car
Fridrik II, iako je na dvoru trajno drao krug uenih ljudi, nije bio u stanju osigurati stalno djelovanje napuljskoga
sveuilita iji je bio osniva. Za razliku od Fridrika II, njegova sina Manfreda i nekih panjolskih vladara, vladari
Engleske, Francuske i Njemake veinom su iskazivali skroman interes za intelektualno i umjetniko stvaralatvo.
Sveuilita i kole u 13. stoljeu bili su gotovo bez iznimke pod crkvenom kontrolom, a nastavno osoblje inili su
sveenici i redovnici. Svjetovnjaka potpora bila je za nijansu izraenija u umjetnosti negoli u kolstvu i znanosti.
Moni vladari toga vremena naruivali su gradnju raskonih palaa, crkava i utvrda. Fridrik II poticao je kiparstvo
262

prema klasinim uzorima, a veina kraljeva bila je zainteresirana za umjetnike obrte, poglavito zlatarstvo i
draguljarstvo. Ipak, u cjelini gledano, najznaajnije graevine podigla je Crkva. Kipari i slikari malo su djela izradili za
svjetovnjake, a umjetnost s vjerskom tematikom odreivala je stilove i ukus i u svemu ostalom. Na planu kolstva,
znanosti i umjetnosti Crkva je ouvala vodei poloaj, znatno lake nego u nekim drugim sferama drutva.
Najjasnije se crkvena potpora, a u isto vrijeme i kontrola, oitovala u sustavu sveuilita i njihovu rastu tijekom 13.
stoljea. Ve tijekom 12. stoljea bilo je vie sredita uenosti, ali su tek Salerno, Bologna i Pariz mogli pretendirati biti
mjesto sveuilita, od kojih je tek bolonjski imao u naznakama nekakvu unutarnju organizaciju. Oko 1300. ve je
postojalo nekih etrnaest sveuilita, rasutih po vanijim europskim zemljama, s ve vrlo razvijenim institucijama i
velikim povlasticama. Papinstvo je na sve raspoloive naine podupiralo rast sveuilita; izuzelo ih je od kontrole
crkvenih slubenika, davalo je visoke slube sveuilinim profesorima te pomagalo siromanim studentima u
obrazovanju. Zauzvrat je osiguralo visok stupanj pravovjerja meu uenim ljudima. Uenjaci i profesori odigrali su
veliku ulogu u razvoju filozofije i teologije, pomirujui u svakodnevnoj praksi svoje znanje, uglavnom naslijeeno od
poganskih grkih, rimskih i arapskih autora, s crkvenim naukom. Teoloki fakulteti bdjeli su nad pravovjerjem u
knjigama i na predavanjima. U nalaenju krivovjernih postavki bili su stroi i od pape, jer su bili izvjebani u logici te
su bili u stanju naslutiti rane naznake odstupanja od pravovjerja. Stoga nijedno krivovjerje nije tijekom 13. stoljea
uspjelo uzeti maha na sveuilitima. Teologija i filozofija su usavreni, a mnoge su nejasne i dvojbene sastavnice
vjerskoga uenja razjanjene.
Povijest parikoga sveuilita vrlo je dobar primjer razvoja institucija visokog obrazovanja tijekom 13. stoljea. Nedugo
nakon 1200. profesori su zapoeli estoku borbu radi preuzimanje potpune kontrole nad obrazovnim procesom.
Dalekovidi papa Inocent III priznao im je status korporacije i pravo izrade statuta koji je donesen 1214. godine. Pariki
biskup i kancelar na to su zapoeli pravnu borbu sudskim putem za ouvanje svojih ranijih prava nad sveuilitem, ali
su sporovi redom rjeavani u korist profesora, konano i neopozivo za vrijeme pape Grgura IX (1227-1241). Njegovu
bulu iz 1231. zvalo se esto Magna Chartaom parikoga sveuilita. Meu brojnim pravima koje je bula jamila
profesorima istie se pravo slobodnog odseljavanja, ako bi se profesor iz bilo kojih razloga osjetio nezadovoljnim.
Seobe profesora bile su olakane injenicom da sveuilite nije posjedovalo zgrade i sva se nastava odravala u
iznajmljenim prostorijama. Kao rezultat odseljavanja nastavnoga osoblja nastala su brojna nova sveuilita. Nevolje u
Parizu 1229. mnoge su studente i profesore navele na odlazak u engleski Oxford, to je pospjeilo nastanak sveuilita u
tom gradu. Iz Oxforda se neto kasnije na slian nain, odjeljivanjem, razvio i Cambridge. Neka talijanska sveuilita u
13. stoljeu nastala su odseljavanjima iz Bologne.
Autonomija parikoga sveuilita bila je u poetku jo uvijek nedovoljna. Sveuilite nije imalo vodstvo niti stalne
slubenike. To se djelomice pokuavalo nadoknaditi organiziranjem studenata i osoblja po takozvanim "nacijama"
(nationes) koje su imale oznake zaviajne, odnosno regionalne pripadnosti, a sluile su za zajedniku zatitu i zabavu.
Te "nacije" nisu imale puno zajednikog s tada postojeim politikim entitetima. "Nacije" su birale zajedniko vodstvo
sveuilita u osobi rektora i pridonosile zajednikoj blagajni. Mo rektora bila je ograniena kratkoom mandata i
obvezom konzultiranja s nastavnim osobljem o svim vanijim pitanjima. Za razliku od Pariza, na sveuilitu u Bologni
rektor je uvijek bio iz studentskih redova, jer su studenti kontrolirali bolonjsko sveuilite. Pariko sveuilite imalo je
263

etiri fakulteta: teoloki, pravni, medicinski te fakultet slobodnih vjetina. Iako ovakva struktura nije svugdje bila ista,
openito se smatralo da institucija u rangu sveuilita mora posjedovati barem jedan od navedenih fakulteta. Svaki od
fakulteta uivao je dosta visoku razinu autonomije, ali je u zajednikim pitanjima prevlast u odluivanju imao fakultet
slobodnih vjetina. U poetku je razlog za takve odnose bila vea brojnost profesora slobodnih vjetina. Od sredine 13.
stoljea pokualo se iznai i pravnu osnovicu ovakvoga stanja, osim u Bologni u kojoj je od poetka prevladavao
fakultet prava.
Konani stupanj u razvoju srednjovjekovnih sveuilita oznailo je osnivanje koleda. Veliki problem predstavljao je,
naime, nedostatak stege i veliko siromatvo mnogih studenata te njihova esta sklonost buntovnitvu. Iako je svaki
student trebao imati mentora koji bi kontrolirao njegov rad, u praksi se to slabo potovalo i veina studenata radila je to
je htjela. Sve vei broj studenata oteavao je mogunost siromanijima meu njima da pronjom pribave dostatna
sredstva za studij. Stoga je veina sveuilita oblikovala kolede koji su regulirali stegu, nadgledali studije i osiguravali
dolino stanovanje i prehranu studentima. U drugoj polovici 13. stoljea mnogi poboni pojedinci ostavili bi izdane
legate takvim institucijama. Najpoznatiji koled bio je Sorbona u Parizu, iji je nastanak zasluga Roberta de Sorbona
oko 1257, namijenjen studentima teologije. U tom koledu studenti su stanovali i hranili se, pod nadzorom profesora
koji je redovito provjeravao njihovo znanje. Ubrzo su i drugdje u Parizu i diljem Europe nastajali koledi. U
kontinentalnoj Europi ovakav sustav se nije odrao, tek na engleskim sveuilitima Oxfordu i Cambridgeu.
Daleko najvei broj studenata studirao je slobodne vjetine. No, na viem stupnju obrazovanja najvie su se traili pravo
i medicina. U Parizu je studij prava bio zabranjen veim dijelom 13. stoljea, zbog straha kako papinstva od njegove
popularnosti na tetu teologije, tako i domaega plemstva od nametanja odredbi rimskoga prava na sjeveru Francuske.
No neprekinuto se poduavalo crkveno (kanonsko) pravo. Ovo je stoljee bilo veliko stoljee prava i pravnika. Njihova
je diploma sigurno vodila do visokih poloaja u dravnoj ili crkvenoj hijerarhiji. Od francuskih pravnikih sredita
isticali su se Orleans i Montpellier, ali je bez premca u Europi bila Bologna. Meu mnogobrojnim studentima prava tek
je dio zavravao itav studij i stjecao naslov doktora prava, jer se radilo o tekom studiju koji je zahtijevao dugotrajno
uenje te pamenje velikoga broja pravnikih odredbi i drugih podataka napamet, najveim dijelom sa samih
predavanja. Mnogi studenti zadovoljili bi se praktinim znanjima u okviru tzv. ars dictaminis ili ars notaria. Izvorno se
radilo o umijeu pisanja svih vrsta pisama. Postupno se navedena vjetina suavala na vjetinu sastavljanja poslovnih i
pravnih dokumenata, ime se takve studente pripremalo za zanimanje biljenika (notara).
Na parikom je sveuilitu studij medicine obino trajao pet i pol do est godina. Literatura je najveim dijelom bila na
grkom i arapskom, a Galen je predstavljao vrhovni autoritet u struci. O anatomiji ljudskoga tijela malo se znalo i to
uglavnom iz knjiga, prema analogijama sa ivotinjskom anatomijom. Seciranje ljudskoga tijela najranije je zapoelo
oko 1300. na talijanskim sveuilitima. Medicina je bila snana u Salernu na jugu Italije koji je od 1224. pripadao
napuljskom sveuilitu, pod patronatom cara Fridrika II. Nakon studija, diplomirani lijenici morali su stairati kod
iskusnijeg kolege. Najpoznatija medicinska kola s druge strane Alpa bila je u Montpellieru, ali je ta struka bila
popularna i na mnogim drugim mjestima, jer su doktori medicine mogli za radnoga vijeka stei poprilian imetak, ak
se i obogatiti. Unato unosnosti, medicina je u strunom smislu tijekom 13. stoljea doivjela mali ili nikakav napredak
te su mnoge stare i pogrene koncepcije i dalje ostale na snazi.
264

Prouavanje prirodnih znanosti u poetku nije vodilo prema priznatoj diplomi, ali je unato tome bilo popularno. Interes
za novo, tajnovito uenje s Istoka bio je velik, ali je prema tim disciplinama sveenstvo oduvijek bilo sumnjiavo,
budui da ih se esto vezivalo uz magiju, arobnjatvo i druge praznovjerne prakse. Iako mnogi studenti prirodnih
znanosti u tom pogledu nisu prelazili doputene granice, sveenstvo je openito dralo da je rije o gubitku vremena
koje se korisnije moe utroiti na studij teologije ili slobodnih vjetina. Najvjerojatnije su zbog toga Aristotelove
rasprave bile tijekom 13. stoljea zabranjene na parikom sveuilitu, a ne zbog straha od krivovjerja. Naime, u isto
vrijeme se, primjerice, na sveuilitu u Toulouseu, u srcu pokrajine, pod jakim utjecajem krivovjeraca katara, Aristotel
slobodno izuavao. No, kako je Aristotelovo uenje postupno bivalo sve vie prihvaeno meu vodeim filozofima i
teolozima, otpor prema njemu u potpunosti je nestao. Prevladavajua filozofska kola 13. stoljea, skolastika, u velikoj
se mjeri oslanjala upravo na Aristotelovo uenje i poznavanje njegovih glavnih djela postalo je neophodan preduvjet za
naprednije studije. Aristotelove knjige vremenom su postale sastavni dio literature za studij slobodnih vjetina, a od
1254. propisane su i na parikom sveuilitu.
Postignua i napredak prirodnih znanosti tijekom 13. stoljea nisu bili dojmljivi. Dovreni su neki vani prijevodi djela
s grkog i arapskog, a neki od loih, starijih prijevoda zamijenjeni su novijim i tonijim itanjima. Rezultati ovih
disciplina esto su koriteni u neznanstvene svrhe za astroloke teorije, proricanje budunosti, bacanje uroka i zazivanje
avla, ali se odlazilo i u drugu krajnost prema stvaranju razraenih filozofskih sustava na osnovi vrlo krhkih teorija.
Bilo je malo onih koji su se znanou bavili radi nje same, ili su smatrali da ona ima neku praktinu vrijednost. Osim
toga, elja za unaprjeenjem ve steenog znanja, unato napretku u Europi, nije jo bila dovoljno izraena. U
objanjenju te injenice ne smije se zaboraviti da je veina srednjovjekovnih uenjaka drala kako znanost nije osobito
pouzdan put spoznavanja bitnih istina, emu su puno bolje, smatralo se, mogle posluiti teologija i filozofija. Meu
pojedincima koji su predstavljali izuzetak od takvog, prevladavajueg stava isticao se, primjerice, car Fridrik II, vrlo
zainteresiran za maginu stranu znanosti i pokuse. Njegovom suvremeniku, velikom matematiaru Leonardu iz Pise
(1170-1250), uobiajeno se pripisuju zasluge za uvoenje arapskih brojeva u Europu, iako je njihovo koritenje dobilo
na zamahu tek u 16. stoljeu. Moda je najzanimljiviji prirodoznanstvenik 13. stoljea bio engleski franjevac i
lincolnski biskup Robert Grosseteste (1168-1253). Protivan aristotelizmu, skolastici i dominikancima kao njezinim
vodeim predstavnicima, sa svojim je suradnicima proveo niz ispitivanja i pokusa da bi opovrgnuo Aristotelove teorije.
Na polju, primjerice, optike u tome je i uspio. Pripadnik njegova kruga bio je i Roger Bacon (1214-1292) kojeg su
mnogi kasnije drali za rodonaelnika prirodnih znanosti. On je ostao poznat po anticipaciji automobila, zrakoplova,
podmornica i slinog, ali navedene ideje nije poblie razradio. Ostale uenjake u Europi zanimale su u vezi s
navedenom engleskom kolom mnogo vie njihove filozofske postavke, nego prirodoznanstvene spoznaje. Posljedino,
pripadnici navedenog kruga pretee su velike i vane filozofske kole u kasnom srednjem vijeku, ali ne i modernih
prirodnih znanosti.
Teologija i filozofija bile su tijesno povezane. Bilo je nemogue prouavati jednu od njih, a ne poznavati i drugu.
Filozofije izvan teologije u 13. stoljeu nije moglo biti, a nekolicina pojedinaca koji su se usudili pokuati neto slino
brzo su bivali izbaeni sa sveuilita. Teologija je smatrana krunom svih znanosti i najvanijom disciplinom. Istodobno,
bila je vrlo zahtjevna i tek ju je mali dio studenata doista studirao. Studij teologije u Parizu, primjerice, trajao je u 13.
stoljeu osam godina, da bi u 14. stoljeu bio produljen na etrnaest godina. Kandidati za doktorat teologije morali su
265

imati najmanje 35 godina ivota. Doktorat iz kanonskoga prava bilo je lake i bre postii te je sigurnije vodio karijeri u
crkvenoj hijerarhiji. Broj teologa bio je, stoga, ogranien, ali su teolozi imali veliki utjecaj. Oni su organizirali itavo
postojee znanje u skladan sustav zasnovan na kranskim naelima, to je ujedno bilo njihovo najvee i najvanije
postignue. Na studiju teologije koristila se metoda Petra Abelarda: postavljala su se pitanja, prikupila bi se miljenja
autoriteta za i protiv, i konano se davalo rjeenje. Tijekom 13. stoljea dolo je do znaajnog napretka u organizaciji
pisanih tekstova. Sposobnost razvrstavanja i organizacije velikog korpusa znanja, neophodna za svaku ozbiljnu
intelektualnu djelatnost, bila je kod teologa 13. stoljea na najviem moguem stupnju, upravo uzorna do najnovijih
vremena.
Na ovom polju posebice je bio znaajan rad dvojice dominikanaca. Nijemac Albert Veliki (1206-1280) saeo je i uredio
itavo postojee znanje u dugim nizovima rasprava. Uglavnom se oslanjao na Aristotela, ali je koristio i ostale radove,
posebice iz polja botanike u emu mu je Aristotel bio nedostatan. Talijan Toma Akvinski (1225-1274) uzeo je
Albertovo djelo kao osnovicu i na tim je temeljima izgradio veliki teoloki i filozofski sustav, dajui cjelovito i detaljno
objanjenje svega vidljivog i nevidljivog. Obojica su bili profesori teologije na parikom sveuilitu i njihove su se ideje
proirile itavim katolikim svijetom. Mnogo desetljea poslije Albertov i Tomin sustav prihvaen je kao sluben u
Katolikoj crkvi, a Tomu Akvinskog se poslije nazvalo "ocem skolastike". No, tako nije bilo i u 13. stoljeu. Razlike i
sukobi koncepcija meu vodeim teolozima bili su znaajni. Toma je, primjerice, naglaavao vanost znanja za
postizanje spasenja. Nasuprot njemu, veliki franjevaki teolog Bonaventura (1221-1274) naglaavao je, u tradicija
Platona i sv. Augustina, prvenstvo volje, a znanje je drao manje znaajnim. Njihove suprotnosti potaknule su veliku i
dugotrajnu raspravu izmeu dva reda. Osim nastojanja engleskih franjevaca za osporavanjem Aristotelovih postavki,
glasovit je bio i sukob parikoga sveuilita s prosjakim redovima. Naime, dominikanski i franjevaki uenjaci poeli
su se natjecati za profesorska mjesta na parikom sveuilitu, emu se dotadanji profesorski sastav otro protivio,
bojei se da se nove profesore nee moi uinkovito kontrolirati, zbog njihove prvenstvene odanosti vlastitom redu.
Papa je stao na stranu prosjakih redova, ali je otpor u Parizu bio vrlo jak, tako da je sveuilite prihvatilo papinu
odredbu tek nakon dugotrajnog i ogorenog sukobljavanja. Tijekom tih sporenja obje su strane estoko napadale
uvjerenja protivnika, tako da je ak i Toma Akvinski optuen za opasna uenja. Tomini su protivnici i nakon njegove
smrti pokuali ishoditi osudu nekih njegova djela, jer da sadre krivovjerje.
Veina intelektualnih djelatnosti 13. stoljea predstavljala je nastavak 12. stoljea, s jednim vanim izuzetkom.
Pokualo se, naime, popularizirati znanje pomou knjiga koje su mogli razumjeti i obrazovani svjetovnjaci. Te su knjige
pisane francuskim, jezikom viih slojeva drutva diljem Europe, a doticale su veinu tema o kojima se poduavalo na
sveuilitima. Prevodilo se ili parafraziralo Bibliju i Aristotela, neke se klasine pisce oponaalo u francuskim
stihovima, a sastavljene su i prve prave enciklopedije. Nastao je i bezbroj malih rasprava o teologiji i moralu,
namijenjenih krunjenim glavama i velikaima. Napisano je i nekoliko historija i radova o obiajnom pravu, na narodnim
jezicima. Iako su literarni anrovi, poput vitekog romana i ljubavnih pjesama nesumnjivo bili popularniji, i takva
suhoparnija djela imala su italaku publiku. Najvei dio uenih knjiga za svjetovnjake napisali su ljudi Crkve, a
sadravale su iskljuivo najjednostavnije i potpuno pravovjerne ideje. Pojava sloja uenih svjetovnjaka bila je vrlo
vaan fenomen 13. stoljea. Isti e sloj u kasnom srednjem vijeku poeti pisati vlastita djela, dokidajui na taj nain
monopol i neprijeporno vodstvo Crkve na planu intelektualnih djelatnosti.
266

U umjetnosti je 13. stoljee dovelo do loginoga kraja naela uspostavljena u 12. stoljeu. Bilo je to veliko stoljee
gradnji katedrala, posebice u Francuskoj. Gotika arhitektura dostigla je svoje vrhunce u katedralama u Chartresu,
Parizu, Amiensu, Reimsu i Bourgesu. Iskoritavane su sve mogunosti koje je pruao gotiki stil. Stremilo se sve vie u
visinu, a unutranjost crkava bivala je sve svjetlija. Poveavani su krovovi, proirivani prozori, a zidovi su svoeni na
isti kostur graevine. Nasuprot francuskoj, engleska i njemaka gotika zadrale su neto od solidnosti romanike
arhitekture. Gotiki stil bio je gotovo savren za gradnju crkava, tako da od kraja 13. stoljea u toj gradnji vie nije bilo
napretka, ve su slijedila tek oponaanja i daljnje razrade. Posebice se to primjeuje na primjeru Francuske. Kako su
crkve postajale sve vie i svjetlije, tako su bivale sve raskonije ukraavane. I na ovom planu Francuska je postavljala
mjerila. Kipovi na portalima crkava i katedrala bili su detaljnije razraeni, a proirio se i izbor prikazanih biblijskih
motiva. Kult Blaene Djevice Marije, uspostavljen u 12. stoljeu, nastavio se i u 13. stoljeu nesmanjenim intenzitetom
te je svaka gotika katedrala veliki dio prostora na slikama i kipovima obilovala epizodama iz njezina ivota. U
tipinom srednjovjekovnom stilu, gotike slike i kipovi sadravali su i mnoge alegorijske prikaze. Moe se zakljuiti
kako su velike gotike katedrale saele kranski nauk u slikovnom, na isti nain kako su ga rasprave Tome Akvinskoga
saele u intelektualnom obliku.
U 13, kao i ranije u 12. stoljeu, prvenstvena briga kipara bila je predstavljanje apstraktnih ideja. Kipovi su bili simboli
namijenjeni poticanju vjerske osjeajnosti. Trebali su biti prepoznatljivi kako bi ispunili svoju namjenu, ali ne i
realistini. Tijekom 13. stoljea zapaa se put prema sve veem realizmu u prikazima, najprije u detaljima ukrasa, a
zatim i u samim likovima. Novi se realizam manje osjeao u Njemakoj nego u Francuskoj. U kiparskoj vjetini
njemaki su kipari prema kraju srednjega vijeka postajali superiorni francuskim kolegama. Novi nain ukraavanja u
likovnoj umjetnosti, nastao u ovom razdoblju, bio je bojanje stakla. Poeci te tehnike seu u 12, meutim puni razvoj
doivjela je u 13. stoljeu. Najznaajniji rezultati postignuti su na prozorima velikih katedrala ija su ivopisna,
viebojna stakla prelijevala svjetlost u unutranjosti crkava u itavom spektru duginih boja, tvorei dojmljivu suprotnost
jednostavnosti i strogoi jednobojnih, sivih zidova.
267

XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE

53. Papa Bonifacije VIII
Papinstvo je tijekom prve tri etvrtine 13. stoljea ostvarilo niz politikih uspjeha. Tako je, primjerice, jednom zauvijek
sprijeilo zahtjeve Carstva za podjelom vodstva nad kranstvom. Zadnja velika carska obitelj, Hohenstaufovci, bila je
uklonjena. Njemaki i sjevernotalijanski gradovi ostavljeni su na milost i nemilost lokalnim vladarima, a Sicilija je
predana na upravu papinom tieniku. Nijedan drugi vladar nije iskazivao tenje za popunjavanjem mjesta ispranjenog
nestankom Hohenstaufovaca. Engleskom i Francuskom vladali su poboni kraljevi Luj IX Sveti i Henrik III, a i ostale
krunjene europske glave bile su vjerne Crkvi. Papinstvo je podjednako uspjeno bilo i u kontroli novih ideja i
gospodarskih silnica. Sveuilita i veliki teolozi uspjeno su pomirili naela znanosti i istine objave. Inkvizicija je
uspjeno suzbila krivovjerja, a franjevci i dominikanci su, izgledalo je, uspjeli dobro parirati svjetovno usmjerenom
graanstvu. Jedini neuspjeh bio je propast kriarskih pothvata, ali se i tu moglo gajiti neke nade za uspjeh u budunosti.
Utjecaj papinstva, inilo se, nikada nije bio vei nego u treoj etvrtini 13. stoljea. Mnogi smatraju pontifikat pape
Grgura X (1271-1276) razdobljem vrhunca papinske moi uope.
Ubrzo nakon toga papinstvo je s kraljevima Francuske i Engleske ulo u sukob koji je temeljito promijenio odnose moi
u Europi. U njemu su svjetovne vlasti na koncu odnijele pobjedu. Kao rezultat te pobjede pape su bili prisiljeni napustiti
Rim i preseliti se u Francusku. Presti papinstva time je bitno naruen, a crkveno vodstvo je poljuljano. Stoga pape u
14. stoljeu vie nisu bili u stanju osigurati da sve vanije djelatnosti u europskim drutvima slue stvari katolianstva.
Petrovi nasljednici bili su prisiljeni na defenzivu i morali su veinu energije troiti na ouvanje crkvenog upravnog
ustroja. Te su se promjene dogodile relativno brzo. Pokazalo se da je nove snage u drutvu bilo teko, gotovo nemogue
i dalje zadravati pod kontrolom kao ranije. Prvenstvena odanost podanika premjestila se s one Crkvi i papinstvu na onu
svjetovnim vladarima; interes za svjetovne uitke i dobitke bivao je danomice sve jai. Napetost izmeu nove stvarnosti
i slubeno prihvaenih drutvenih ideala postala je tolika da je negdje moralo doi do loma.
Stalne napetosti ukazivale su na sve slabosti poloaja papinstva i unutarnje crkvene organizacije. Nasljednici Inocenta
III nisu bili samo duhovni voe zapadnoga kranstva; oni su uz to bili i rimski biskupi te vladari jedne talijanske
drave. Vremenom je sve ee njihova prvenstvena dunost bila potiskivana na raun posljednje dvije. Puanstvo
grada Rima bilo je trajno buntovniki raspoloeno te su pape morali troiti znatan dio vremena i energije na suzbijanje
njihovih pobuna i potiskivanje nezadovoljstava. U gradu su postojale stranke koje su imale svoje utvrde i oruane
milicije, natjeui se meusobno za naklonost rimske svjetine. Svaki, pa i najmanji stranaki sukob, mogao je grad
preko noi gurnuti u stanje posvemanje anarhije. I drugi gradovi na prostoru papinske drave imali su slinu unutarnju
situaciju te se jedino najmonije pape slualo i u udaljenijim krajevima drave. Pape najee nisu bili u stanju
uinkovito upravljati svojom dravom, ali isto tako nisu eljeli dozvoliti da bilo koji svjetovni vladar preuzme njihovo
mjesto. Rimski biskupi vjerovali su u politiku dogmu da nema neovisnog papinstva bez neovisne papinske drave. To
je shvaanje bilo i glavni razlog dugotrajnih sukoba s Hohenstaufovcima. No, ti su sukobi nesumnjivo smanjili ugled
papinstva diljem Europe. Malo tko je vjerovao u iskljuivo duhovne motive papinstva u spomenutoj borbi. Stoga se
268

javno mnijenje u mnogim zemljama krajem 13. stoljea okrenulo protiv papinstva, a svjetovni su vladari bili sve
nezadovoljniji papinskim koritenjem duhovnih oruja u iskljuivo svjetovnim prijeporima.
Neizravne posljedice rata s Hohenstaufovcima bile su jednako opasne za papinstvo kao i one izravne. Puanstvo Sicilije
nije bilo zadovoljno novim vladarom, Karlom Anuvincem, koji je svoju vlast dugovao papinoj potpori. Godine 1282, u
glasovitoj pobuni nazvanoj "Sicilska veernja", francuske su vojne posade na otoku masakrirane, a na sicilsko
prijestolje buntovnici su pozvali aragonskoga kralja koji je oenio unuku Fridrika II Sicilskog. Karlo Anuvinac uspio
se odrati u Napulju i na jugu Italije, ali je Sicilija prela u ruke Aragona. Razbjenjen ovakvim razvojem dogaaja,
papa je pozivao na kriarski rat protiv Aragona i uspio je na to nagovoriti francuskoga kralja Filipa III (1270-1285).
Bila je to jo vea zloporaba duhovnog autoriteta pape nego to je bio rat protiv Hohenstaufovaca. Filipov pohod
zavrio je tekim neuspjehom. Poraz je u Francuskoj imao za posljedicu veliko i raireno nezadovoljstvo papom i
papinstvom, a povjerenje Francuza u politiko vodstvo Crkve bilo je u znatnoj mjeri narueno. Nemali doprinos takvim
shvaanjima dali su teki crkveni porezi koje su pape raspisali i utjerivali u to vrijeme, i u Francuskoj za namjeravani
pohod, i drugdje po Europi. U mnogim krajevima Europe svjetovnjaci i sveenstvo zajedniki su se alili na krtost
papinske kurije i optuivali pape za prodaju crkvenih slubi, pravde, ak i duhovnih nadarbina za novac.
Komplikacije stvorene njihovom talijanskom politikom nisu predstavljale jedini izvor nemira i neugodnosti za
papinstvo. Proces centralizacije uprave u Crkvi prisilio je pape da velik dio vremena posvete kontroli upravnog i
sudbenog rada i djelovanja papinske kurije. Pomicanje naglaska sa spasenja dua na upravu osjetilo se po itavoj
okomici crkvene hijerarhije te su sve ee najvie dunosti u Crkvi popunjavali pravnici, skupljai crkvenih poreza i
praktini, poslovni ljudi. Korupcija koja je posljedino zahvatila upravni aparat Crkve imala je za posljedicu,
primjerice, rascjep unutar franjevakoga reda. Buna i radikalna, ali popularna manjina franjevaca, takozvani
spiritualci, izazvali su ok meu crkvenim upravljaima zahtjevom da sveenstvo kao cjelina prihvati ivot u
apostolskom siromatvu, kakvo je propovijedao sveti Franjo Asiki. Apokaliptike sljedbe, koje su propovijedale
neminovno ruenje tadanje posvjetovljene Crkve od strane Duha Svetoga, stjecale su diljem Europe sve vie novih
pristaa.
Od 1292. do 1294. godine papinska stolica bila je ispranjena. Unutar zbora kardinala odnos snaga izmeu pojedinih
interesnih grupa bio je toliko izjednaen da je postalo gotovo nemogue prikupiti neophodnu veinu za izbor novog
pape. Konano je, ipak, na zadovoljstvo mnogih u Europi, izabran znameniti asket i pustinjak Pietro di Morroni, ime se
pokualo umiriti nezadovoljnike, a istovremeno izabrati nekoga za koga se vjerovalo da e biti pod kontrolom kardinala
i s kime e se lako moi upravljati. Meutim, novi papa, Celestin V, pokazao se potpuno nedoraslim svojoj dunosti te
je nakon svega pet mjeseci pontifikata povukao do tada nezamisliv potez abdicirao je i vratio se u samostan. Kardinali
su na to reagirali izborom potpuno drukijeg ovjeka, sposobnog kanonskog pravnika Benedetta Gaetana koji je uzeo
ime Bonifacije VIII (1294-1303). On se uporno borio za prava Crkve za koja je smatrao da joj pripadaju, ali nije
shvaao da je papinstvo ve dolo u opasnu situaciju. Vjernici iz svih slojeva drutva nisu vie bili spremni
bespogovorno prihvaati sve to je dolazilo od Crkve, kao pedesetak godina prije, a Crkva je postala toliko uvuena u
svjetovna pitanja da je bila mnogo ranjivija negoli prije. Papa nije shvatio i da je njegov izbor bio potpuno
netransparentan te da je izazvao najvee nezadovoljstvo jo od 11. stoljea. Kako je bivi papa Celestin V ubrzo nakon
269

povratka u samostan umro, mnoile su se i glasine da je u to bio umjean novi papa jer se elio rijeiti nepoudnog
prethodnika.
Naalost za papinstvo, poetkom 14. stoljea bilo je ve vladara koji su bili i vie nego spremni iskoristiti sve njegove
slabosti u vlastitu korist. I svjetovna i crkvena uprava prole su kroz proces centralizacije tijekom 13. stoljea. Kako su
sveenici u Francuskoj, Engleskoj, Kastilji, Aragonu i drugdje bili i podlonici svojih kraljeva, postojala je trajna
opasnost sukoba nadlenosti usporednih sredita moi i vlasti. Tijekom 13. stoljea sukobi su izbjegavani vjetim
nagodbama i suzdravanjem obiju strana od krajnjih poteza i mjera, uz preutan dogovor o podjeli i iskoritavanju
resursa Crkve. Posebice je za Luja IX Svetog i Henrika III navedeni preutni dogovor dobro funkcionirao te su i pape i
kraljevi dijelili prihode od oporezivanja sveenstva i dogovarali postavljanja biskupa i opata. Bonifacije VIII odluio je
prekinuti ovakvu praksu, zastupajui svom snagom teoriju o prvenstvu papinstva. Time je snano izazvao svjetovne
vladare koji su u meuvremenu postali sve samosvjesniji i moniji. Papa nije iznio nikakve nove zahtjeve i teorijske
pretpostavke koje ve nisu bili oblikovani u tekstovima crkvenih autoriteta. No, njihovo glasno i otvoreno isticanje, u
vrijeme kada su financijske i politike djelatnosti papinstva ve stvorile itav niz protivnika, znailo je zazivanje loe
sudbine koja ga je ubrzo i zadesila.
Engleski kralj Edvard I (1272-1307) bio je spreman iskoristiti ovakav razvoj dogaaja. Bio je odluan i iskusan vladar,
s jasnom izraenom eljom: postati neprijeporni monik u itavoj Britaniji. S podanicima je dijelio mrnju prema
strancima i njihovu utjecaju u Engleskoj. Nepovjerenje prema Crkvi iskazao je jo 1279. zabranivi crkvenim
institucijama kupnju zemljita bez kraljeve privole te pokuajima ogranienja nadlenosti crkvenih sudova. Snaan
vladar stolovao je i u Francuskoj, Filip IV Lijepi (1285-1314). Za njegove vlasti dravno je inovnitvo nastojalo jaati
sredinju vlast na sve mogue naine, a u tom procesu poveanja kraljevske moi i bogatstva odbaena su de facto
mnoga udoredna naela i zakoni. Kraljevska se blagajna punila sredstvima iznuenim ucjenom. Parnice su rjeavane u
kraljevu korist krivotvorinama i krivokletstvima, a politiki sporovi rjeavani su ubojstvima. Kraljevi najvaniji
slubenici bili su majstori promidbe te su uspijevali i najgnjusnija djela opravdati ili zatakati. U ime vjere napadana je
Crkva, a puanstvo je pljakano u ime reforme. Kako je i meu stanovnitvom tijekom 13. stoljea uvreno uvjerenje
o potrebi prevlasti sredinje, kraljevske vlasti, ak ni ovakva represija nije izazvala znaajniji otpor. Bilo je
pojedinanih i lokalnih iskazivanja nezadovoljstva, ali sve do kraljeve smrti nije stvorena nikakva organizirana oporba.
Francuska je bila ujedinjena jedino u osobi kralja i u dravnom inovnitvu. U svemu ostalom postojali su veliki
antagonizmi regionalni, staleki, klasni i drugi. Svi povlateni slojevi bili su sprijeeni i onemogueni u iskazivanju
neslaganja injenicom da je velik broj njihovih pripadnika bio djelatan u kraljevoj slubi. Veina sveenstva, mnogi
plemii i poneki graani bili su, dapae, zahvalni kralju na darovima, prihodima i unosnim poloajima. Stoga je
papinstvo, u sluaju potrebe, u Francuskoj teko moglo raunati na iole znaajnije saveznike.
Oporezivanje sveenstva bilo je uzrok prvoga sukoba pape s francuskim i engleskim kraljevima. Prijanje pape esto su
takoer raspisivali sline poreze, ali najee namjenski za kriarske pohode samih kraljeva. Pape nisu vrsto
kontrolirali ni nain troenja tih sredstava. Stoga su vladari dviju najveih monarhija poeli na te poreze gledati kao na
svoje redovite prihode. Stupivi na dunost, Bonifacije VIII odbio je nastavak te prakse. Edvardu I i Filipu IV ovakva je
mjera dola u najneugodniji trenutak, budui da su upravo meusobno zaratili i obojica su nuno trebali raspoloivi
270

novac. Stoga su i poduzeli vrlo sline mjere. Odredili su raspis poreza sveenstvu bez suglasnosti pape i poeli vriti
snaan pritisak na vodee prelate svojih kraljevstava kako bi ishodili njihovu suglasnost. Filip IV se u tim pritiscima
pokazao vjetijim i umjerenijim, dok je Edvard I i otvoreno prijetio. Godine 1294. engleski je kralj zaplijenio sav gotovi
novac koji su njegovi slubenici zatekli u engleskim samostanima, a povrh toga je zatraio i polovicu svih sveenikih
prihoda. Na to je Bonifacije VIII odgovorio bulom Clericis Laicos iz 1296, kojom je zaprijetio izopenjem svakome tko
pokua oporezivati sveenstvo bez papine privole. Vladari su papi odgovorili brzo, otro i uinkovito. Filip IV je
zabranio izvoz zlata i srebra iz Francuske, ime je papu liio znaajnoga dijela prihoda. U Engleskoj je vrhovni sudac
donio odredbu kojom se sveenstvo praktiki stavlja izvan pravne zatite. Navedene mjere uivale su, izgleda,
nepodijeljenu naklonost javnoga mnijenja i u Engleskoj i u Francuskoj. Pogoen ovakvim postupcima, a suoen i s
pobunom u Italiji te oporbom u Njemakoj, Bonifacije VIII je bio prisiljen popustiti. Godine 1297. donio je odredbu
kojom je dopustio da vladari mogu oporezivati sveenstvo u svom kraljevstvu i bez papine privole, u velikoj potrebi za
obranu zemlje.
Tijekom naredne tri godine papa je uvrstio poloaj u Italiji i Njemakoj. Vidljivi uspjeh postigao je proslavom jubileja
u Rimu 1300, kada su na tisue hodoasnika sa sjevera pohrlile u grad. Kada je Filip IV nanovo izazvao Crkvu, uhitivi
jednoga biskupa pod neuvjerljivim optubama za izdaju, Bonifacije VIII je vrsto odluio ne popustiti. No, jednako
nepopustljiv bio je i kralj, a njegovi slubenici potpirivali su neraspoloenje javnosti protiv pape. Francuski stalei
prelati, velikai i graanstvo, sastali su se u Parizu lipnja 1302. i prosvjedovali protiv navodnoga papina napada na
slobotine kraljevstva. Papa je odgovorio znamenitom bulom Unam Sanctam jo iste godine. Ona predstavlja u povijesti
najsnaniji i najradikalniji iskaz teorije o potpunoj nadreenosti pape svim svjetovnim vladarima. Bonifacije VIII njome
je ak svojatao pravo zbacivanja neposlunih vladara s prijestolja. Filip IV je, pak, sa svoje strane iskazao jednaku
tvrdoglavost. Sazvao je dravno vijee u Parizu, na kojem je njegov glavni slubenik Guillame de Nogaret sastavio i
proglasio listu brojnih i tekih navodnih grijeha i zloina pape Bonifacija VIII. Kombinacija promidbe, domoljublja i
kraljeva pritiska pokazala se uinkovitom te je zatraeno sazivanje crkvenoga koncila koji e suditi papi. Iako je i ranije
bilo takvih izazovnih iskaza prema papinstvu, svi su oni ostali daleko od pokuaja ostvarenja. Meutim, Nogaret je
krenuo osobno s oruanom pratnjom u Italiju uhititi papu i izvesti ga u Francuskoj pred sud. Dobio je i potporu dijela
papinih neprijatelja u Italiji te je Bonifacija zatoio u njegovoj palai u Anagniju. Pa ipak, prebacivanje pape u
Francusku pokazalo se neizvedivim. Uz to je izbio i ustanak puanstva u Anagniju te je papa osloboen iz zatoenitva,
a Francuzi su protjerani. Papa je imao 85 godina i pod dojmom proivljenog oka ubrzo je preminuo.
Sudbina papinstva ovisila je tada o postupcima novoizabranoga pape. Iako je papinstvo ve znatno izgubilo na ugledu
on jo nije u potpunosti nestao, a zbivanja u Anagniju izazvala su zgraanje diljem Europe. Neki poduzetan i odvaan
papa mogao je takvo stanje iskoristiti za ouvanje neovisnosti papinstva. Kardinali nisu, meutim, vidjeli nikakvog
monoga saveznika protiv Filipa IV, a sami nisu imali hrabrosti povesti neovisnu akciju. Izabran je za novoga papu
kompromisni kandidat Benedikt XI (1303-1304) koji je dao oprost grijeha kralju Filipu IV, ali ne i njegovom
glavnom agentu Nogaretu. Benediktova iznenadna smrt ponovo je dovela zboru kardinala do nedoumice oko izbora
novog pape. Nakon gotovo godinu dana zasjedanja, izabran je za novoga papu francuski nadbiskup kao Klement V
(1305-1314). Iz povijesti njegova pontifikata moe se prilino pouzdano pretpostaviti da je svoj izbor dugovao
francuskom utjecaju, iako u izvorima za takvu pretpostavku nema izravnih dokaza. Njegove slabosti odmah su se
271

iskazale. Krenuvi za Rim, odjednom se zaustavio u Lyonu i objavio da nema namjeru prijei preko Alpa u Italiju.
Razlozi za takav postupak bili su vjerojatno viestruki; strah od kralja Filipa IV, strah od rimske gradske politike,
francusko domoljublje; bez obzira na stvarne razloge, Klement V je jasno iskazao slabost i nesigurnost te svoju
nekompetentnost za rjeenje krize u kojoj se papinstvo nalo.
Papa je ubrzo shvatio da je kupio tjelesnu sigurnost po cijenu duhovnoga ropstva. Nogaret je nastavio istragu protiv
Bonifacija VIII i zahtijevao da se javno istrae djela i vjerovanja pokojnoga glavara Crkve. Odluan izbjei sablazan po
svaku cijenu, Klement V je korak po korak poputao pritisku. Najprije je dokinuo prijeporne stavke Bonifacijevih bula,
zatim je dopustio, godinu za godinu, Filipu IV. oporezivanje sveenstva, da bi konano 1311. oslobodio kralja i njegove
slubenike svih duhovnih optubi i izopenja. Samoponiavajua Klementova izjava da je, progonei Bonifacija Filip
iskazao pohvalnu gorljivost u izvravanju duhovnih dunosti pravog katolikog vladara, simboliki oznaava sumrak
srednjovjekovnoga papinstva, kada se ono de facto moralo ispriati svetogrdnom kralju. Time je Crkva izgubila
politiko vodstvo u zapadnom svijetu; ona je od tada nadalje mogla sporiti se i prosvjedovati, ali vie nije bila u stanju
zapovijedati monim vladarima Zapada.
im je uvidio da Klement poputa u vezi s Bonifacijem, Filip IV poeo je postavljati nove zahtjeve. Nogaret je, u
kraljevo ime, iziao pred papu s tekim optubama protiv vitekoga reda templara-hramovnika. Navedeni je red izgubio
svrhu postojanja propau katolikih kraljevstava u Svetoj zemlji i neuspjehom kriarskih pohoda. Templari su u Europi
tada ve bili duboko uvueni u svjetovna pitanja, ali je njihov stvarni "zloin" predstavljalo njihovo veliko bogatstvo
koje je bilo izvan kraljeve kontrole. Jo jednom, da bi izbjegao sukobe i sablazan, Klement V je popustio i donio odluku
o rasputanju templara, iako njihova krivnja ni izdaleka nije bila dokazana (sotonizam, crna magija, sodomija). I kao
vrhunac svega, Klement V je 1308. donio odluku o nastavku izbjeglitva iz Rima, popunjavanju kardinalskoga zbora
Francuzima te izboru Avignona za novo papinsko stalno sjedite. Avignon, iako formalno u Carstvu, a ne u Francuskoj
od koje ga je dijelila rijeka Rhne, bio je kulturno i jezino francuski grad. Bio je bitno udobniji i sigurniji za ivot od
Rima, ali navedene prednosti nisu mogle nadoknaditi velik gubitak prestia papinstva. Prelaskom pape i papinske kurije
u Avignon 1308. zapoelo je razdoblje takozvanoga "babilonskoga suanjstva" Crkve koje je potrajalo do 1377. godine.

54. Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj
Ve opisan uspon sredinjih svjetovnih vlasti u najveim onovremenim europskim monarhijama znaio je da su
podreena sredita moi u drutvu i dalje smjela postojati, ali jedino ako su vlastitu politiku podreivala i usklaivala s
interesima sredinjih vlasti. Bilo kakvo protivljenje kraljevskoj volji vie se nije trpjelo. Plemstvo i graanstvo smjelo je
ouvati prava na lokalnu samoupravu, pod uvjetom da priznaju kako ih uivaju uz kraljevsku kontrolu i vodstvo.
Sveenstvo je i dalje smjelo provoditi odredbe crkvenoga prava, ali pod uvjetom da priznaju ogranienja vlastite
nadlenosti koja je propisao kralj. Kraljevi interesi bili su prevladavajui, a prava i nadlenosti svih ostalih morali su
biti podreeni dobrobiti kraljevstva. Sredinji zakoni, porezi i davanja nadjaali su po vanosti one na lokalnoj i
feudalnoj razini. U biti, epizoda s Bonifacijem VIII predstavljala je tek dio tako jasno naznaenog procesa
centralizacije.
272

Postojale su razlike u ritmu i nainu centralizacije izmeu pojedinih zemalja. Francuska je bila znatno manje
jedinstvena od Engleske. U Francuskoj se sredinja vlast postupno nametala potpuno razvijenim pokrajinskim
institucijama i obiajima. Kako su plemstvo i ostali stalei i dalje glavninu djelatnosti te teite politikih i
gospodarskih interesa zadrali na lokalnoj i regionalnoj razini, centralizacija je, na neki nain, bila ak i olakana
nepostojanjem jedinstvene oporbe na dravnoj razini. Nedostaci ovakvoga stanja za provedbu namjeravane
centralizacije bili su jo vei i brojniji od prednosti. Stoga je dravna uprava u Francuskoj postala znatno sloenija i
birokratiziranija negoli u Engleskoj. Ope odrednice dravne politike oblikovali su kralj i najui krug profesionalnih
upravljaa, a provedba donesenih mjera preputana je tisuama slubenika razasutih po kraljevstvu. Oni su veinom
potjecali iz graanskoga srednjeg sloja i mnogi meu njima bili su kolovani pravnici. Provodili su vjeto, uporno i
nemilosrdno kraljevu politiku, bez obzira na otpore. U redove slubenika ubrzo se ukljuio i velik broj sitnih plemia.
Pojedinani otpor kraljevim mjerama centralizacije redovito je lomljen istragama i parnicama, tako da su nezadovoljnici
bili konano prisiljavani ili odustati, ili se suoiti s gubicima, odnosno prodajom vlastitih prava i povlastica. Takvu je
politiku Filip IV Lijepi pokuao provoditi i prema Akvitaniji i Flandriji, ali je naiao na znatno ei otpor.
Desetogodinji rat s Englezima oko Akvitanije i borbe u Flandriji nisu kralju donijeli vee uspjehe. Resursi Francuske
bili su u znatnoj mjeri iscrpljeni, a do odluujuih pobjeda nije dolo, iako je Filip zauzeo neke pogranine gradove u
Akvitaniji te uzak pojas u Flandriji, s bogatim gradom Lilleom. Uspjeniji u svojim namjerama kralj je bio na istonim
granicama prema Carstvu, gdje je zauzeo Franche-Comt i Lyon, a uspostavio je i vrhovnitvo nad dijelovima
Lotaringije (Lorene). Ratna politika teko je optereivala kraljevu blagajnu te je znaajan dio Filipove politike bio
neposredno uvjetovan njegovom neprestanom potrebom za velikim koliinama novca. Time su bili u znaajnoj mjeri
uvjetovani i sukobi s papinstvom i templarima. Godine 1306. Filip je protjerao idove iz kraljevstva, kako bi zaplijenio
njihove zajmove i osobnu imovinu. Vie je puta, takoer, mijenjao vrijednost novcu kako bi poveao vlastitu dobit od
kovnice, stekavi pogrdni nadimak "krivotvoritelj". Od bogatih optuenika kraljevski su sudovi iznuivali novac.
Iako su kraljevi prihodi bili veliki, ipak nisu bili dovoljni za sve namjeravane, velike ratove. Stoga je kralj, tijekom
kljunih godina rata s Englezima i Flandrijcima, bio prisiljen raspisati ope poreze po itavom kraljevstvu. O takvim
nepopularnim mjerama kralj je morao pregovarati s podanicima, ali to nije mogao initi putem ope skuptine
kraljevstva, kao u Engleskoj. Rije je o znaajnoj razlici dviju zemalja u to vrijeme. Filip se o porezima savjetovao sa
svojim vijenicima, ali su oni bili dio dravne uprave te potpuno odani i usluni kralju. Stoga je Filip morao putem
izaslanika pregovarati s pojedinim monicima i lokalnim skuptinama, u razliitim dijelovima Francuske, o mjerama
oporezivanja. Takvi su pregovori esto bili dugotrajni i vodili su do smanjivanja poreza ispod granice koju je kralj
zahtijevao i trebao. Uloga staleke skuptine u Filipovo je vrijeme bila jo u zaetku. Stalee se tek rijetko sazivalo,
kako bi im se priopile najvanije kraljeve odluke i od skuptine dobile potvrde, kao u sluaju o papi i templarima. Sve
do sredine 14. stoljea nije bilo uobiajeno traiti pristanak staleke skuptine za odreivanje poreza, a uvijek je bilo
mogue zamijeniti staleku skuptinu u procesu odluivanja raznim pokrajinskim skuptinama, ako staleka ne bi
eljela postupati po mjeri sredinjih vlasti.
Filip IV doveo je do pobjedonosnoga kraja politiku svojih prethodnika; kralj je, putem vlastitoga inovnitva, izravno
vladao Francuskom. Tradicija snane kraljevske vlasti i birokratizirane uprave uspostavljena je vremenom tako snano
273

da je preivjela sve nevolje kasnoga srednjega vijeka i izdrala sve do Francuske revolucije. No kralj i njegovi
slubenici morali su za navedene uspjehe pretrpjeti odreenu tetu; primjerice, jedna od vanih posljedica nemilosrdne
provedbe svih tih mjera bio je znaajan pad ugleda kraljevske vlasti u zemlji tijekom 14. stoljea. Filip IV preminuo je
1314, u pravi trenutak da izbjegne prvi veliki organizirani otpor: nezadovoljni plemii formirali su tada pokrajinske lige
kako bi vratili stare povlastice te su 1315. prisilili novoga kralja, Luja X (1314-1316), na izdavanje niza povelja koje su
potvrivale njihova ranija prava. Kako su te povelje veinom davane na lokalnoj razini, a ne u jednom sredinjem tijelu,
nikada nisu stekle vanost engleske Magna Chartae. Stoga je sredinjim vlastima kasnije bilo znatno lake negoli u
Engleskoj izbjegavati njihovu primjenu. Ipak, promjene nakon Filipove smrti dovele su do privremene obnove
feudalnoga duha i rascjepkanosti te se moralo zadovoljiti buntovnike meu plemiima. Utjecaj plemstva na sve razine
vlasti bio je pojaan. No, s druge strane, ovakva feudalna reakcija pokazala se odgovornom za mnoge francuske nevolje
tijekom skorog Stogodinjega rata. Kada je plemstvo ispoljilo politiku nesposobnost, Francuska se vratila snanoj
kraljevskoj vlasti, ali je do povratka dolo tek stoljee i pol nakon Filipove smrti.
S dananjega motrita lake je uoiti znaajne razlike izmeu Engleske i Francuske poetkom 14. stoljea u vezi uloge
kraljevske vlasti. Suvremenicima su se slinosti inile mnogo znaajnijima, a one su prema glavnim, ve navedenim
znaajkama, zaista bile brojne. Prave i velike razlike dviju monarhija leale su vie u povijesti, negoli u njihovim
tenjama. Engleska je, naime, bila ujedinjena daleko prije nego Francuska. Pokrajinske odanosti vie gotovo uope nisu
postojale, a lokalno obiajno pravo odavno je bilo nadvladano zajednikim pisanim pravom. Povlateni slojevi morali
su pregovarati izravno s kraljevskom vlau. Postupno su nauili da moraju biti jedinstveni u nastupu ako ele sauvati
ita od starih povlastica. Kako je kraljevska vlast u Engleskoj u znatnoj mjeri ojaala jo daleko prije nastanka sloja
profesionalnoga inovnitva, kralj je u dravnoj upravi i sudstvu u velikoj mjeri ovisio o pomoi i suradnji
zemljoposjednikoga sloja koji je za kralja obavljao razne neplaene dunosti. Stoga su dotadanji engleski kraljevi
esto bili u slabijem poloaju nego francuski i vie su ovisili o plemstvu. Povlatene skupine u Engleskoj bile su znatno
spremnije ujediniti se i kralju nametnuti ogranienja. Opetovane pobune dovele su, u konanici, pomalo paradoksalno,
do prevlasti zakona i prava nad odnosima politike moi te do prava velikaa da ih se pita za miljenje u vezi s vanim
promjenama dravne politike.
Vladavina Edvarda I (1272-1307) u Engleskoj moe se razumjeti jedino u sklopu navedene tradicije uspjenog otpora
kraljevskom autoritetu. Ne moe se rei da je engleski kralj iskazivao veu obzirnost prema podanicima nego Filip IV,
ali je morao vie paziti na zakonitost svojih postupaka te na raspoloenje javnosti. Oznaku znaajnog vladara stekao je
zbog usavravanja engleskoga zakonodavstva, reformiranja upravnog sustava, razvoja Parlamenta kao institucije te
zbog osvajanja Walesa i kotske. Kralju Edvardu esto se pridjevao nadimak "engleskoga Justinijana", zbog opsene
zakonodavne djelatnosti. Od toga vremena suci i kancelari zadrali su jedino mogunost tumaenja, ali ne vie i
donoenja zakona, kao to je to esto bio sluaj tijekom 13. stoljea. Ograniavanje sudake vlasti znatno je umanjilo
utjecaj naela rimskoga prava na engleski pravni sustav. Za razliku od dotadanjih pravnika, uglavnom iz redova
istaknutih osoba Crkve, pravnici 14. stoljea prouavali su uglavnom domae pravo i poklanjali su sve manje
pozornosti stranim pravnim sustavima.
274

U Edvardovo vrijeme donoene su i razne druge pravne odredbe koje su imale isti cilj: irenje kraljevske moi i
omoguavanje kralju izravne kontrole nad svim podanicima. Ovlasti crkvenih sudova bile su odreene i ograniene.
Kralj je pokuao isto uiniti i s feudalnim sudovima, ali je tu naiao na jai otpor. U sustavu uprave kralj je dao primat
kraljevskom dvoru, sastavljenom uglavnom od njegovih osobnih slubenika i pratitelja. Kako podjela na javnu i
privatnu sferu u srednjemu vijeku nikada nije bila jasna i otra, Edvardu nije bilo teko proiriti nadlenosti dvora do te
mjere da je on, u stvari, poeo obavljati najvei dio upravnih poslova. Financijska grana dvora komora postala je
glavna kraljeva riznica. Kraljev privatni peat postao je presudan pri ovjeri najvanijih dokumenata, umjesto velikoga
peata koji je kontrolirao dravni kancelar. Znaajnu ulogu imale su i kraljeve usmene naredbe dunosnicima i
podanicima, koje su prenosili dvorski slubenici. Tako je itavu dravnu upravu kralj mogao kontrolirati putem svojih
prijatelja i poslunika, dok su velikim javnim upravnim uredima bili preputeni beznaajni, rutinski upravni poslovi.
Novi upravni sustav pokazao se kralju posebno koristan u doba rata. Zbog Edvardovih vlastitih pohoda po britanskom
otoju, ali i velikih sukoba s Francuzima oko Akvitanije, vie od polovice njegove vladavine proteklo je u ratovima. Na
europskom kopnu Edvard je stalno bio u defenzivi, potiui istovremeno flandrijske grofove te kneeve u zapadnoj
Njemakoj na napad na francuske sjeveroistone granice. Iako ih je Filip IV sve potukao, nedostajalo mu je snage da te
pobjede materijalizira te je Edvard zadrao najvei dio Akvitanije. No, ovakvim ishodom sva su krupna pitanja izmeu
dvije zemlje ostala nerijeena, to se sve moe smatrati tek uvodom u Stogodinji rat. Mnogo vie uspjeha Edvard je
imao na Otoku. Od 1277. do 1282. proveo je pokoravanje Walesa, a 1284. velkim statutom toj je keltskoj pokrajini
nametnuto englesko pravo i engleski upravni sustav. Edvard je svom nasljedniku 1301. dodijelio naslov princa od
Walesa, napravivi presedan koji se pretvorio u tradiciju preivjelu do danas.
Znatno vei problem od Walesa predstavljala je kotska. Engleski su kraljevi uvijek isticali vrhovna seniorska prava na
kotsku, ali to nije imalo vee praktine vanosti sve do 1290, kada je kotska ostala bez izravnoga nasljednika na
prijestolju. Edvard se umijeao, traei da kao senior sam odredi novoga kralja, to su koti naposljetku i prihvatili.
Svome odabraniku Johnu Balliolu Edvard je pokuao diktirati politiku, ali je ovaj ubrzo (1296) otkazao poslunost. Na
to je Edvard vojnim pohodom, bez veega otpora, pokorio kotsku, zbacio Balliola te postavio vlastite slubenike da
upravljaju zemljom. Tek to se vratio u Englesku, izbila je velika pobuna pod legendarnim voom Williamom
Wallaceom. Englezi su u bici s njegovim snagama kod Stirling Bridgea, 11. rujna 1297, doivjeli teak poraz. Tek
1304, nakon tekih borbi, Wallace je uhvaen i pogubljen, da bi koti 1306. pod novim vladarom Robertom Bruceom
nanovo zapoeli borbu. Edvard I, iako star, osobno je krenuo u rat, ali je preminuo prije dolaska do kotske granice.
Njegovom smru nestale su sve engleske nade u pokoravanje kotske. Konani rezultati za Engleze bili su nitavni.
Jedino su kod kota izazvali veliku odbojnost i mrnju te doveli do stvaranja kotskog stratekog politikoga
saveznitva s Francuzima koje je naredna dva stoljea predstavljalo bolan izazov engleskim vladarima.
Edvard I se, poput svoga oca, savjetovao s velikaima kad god je smatrao da se odluka tie i njihovih interesa,
primjerice u vezi s posjedovnim odnosima i nasljeivanjem. Kralj se s njima paljivo savjetovao i u pitanjima rata, mira
i saveznitava. Koliki je bio njihov stvarni utjecaj na njegove konane odluke teko je procijeniti, ali su oni ipak imali
pravo izrei svoje miljenje. Na sastancima s velikaima u Parlamentu kralj je najee uspijevao osigurati potporu za
svoju politiku. Znaajna novina od 1295. bila je mnogo ee pozivanje predstavnika vitezova i gradova na zasjedanja
275

Parlamenta, iako su presedani u tom smislu injeni ve 1265, 1268. i 1275. godine. Od 1295. njihova je prisutnost na
zasjedanjima postala prije pravilo nego iznimka. Predstavnici vitezova i gradova nisu igrali nikakvu ulogu u sudskom
radu Parlamenta, a podjednako malo su sudjelovali i u odreivanju ope politike. Nasuprot tome, vrlo su esto pitani za
miljenje u vezi s razrezivanjem poreza. Razlozi su bili vjerojatno praktine naravi, da bi se olakalo i ubrzalo
donoenje potrebnih odluka o porezima i smanjili mogui otpori. Pri tome se vjerojatno raunalo i na zadivljenost
vitekih i gradskih predstavnika sjajem i pompoznou parlamentarnoga zasjedanja, ime se smanjivala njihova volja
pruanja bilo kakva otpora predloenim mjerama. Ovakav se sustav pokazao znatno uinkovitijim od francuskoga
modela pregovaranja o porezima s lokalnim zajednicama, to se jasno vidi iz injenice da su u Engleskoj u doba
Edvarda porezi raspisivani mnogo ee i s viim iznosima negoli u Francuskoj Filipa IV.
Prema svemu sudei, Edvard je sazivao predstavnike vitetva i graanstva na zasjedanja Parlamenta i kada za to nije
bilo prijeke potrebe, prije svega zbog politiko-promidbenih razloga i jaanja svog utjecaja na vie drutvene slojeve.
Time se olakavala provedba kraljevih mjera, primjerice oporezivanja ili osporavanja crkvenih povlastica. Drugim
rijeima, kralj je esto sazivao Parlament kako bi ojaao vlastiti poloaj, ali bez ikakve nakane dijeljenja ili
ograniavanja svoje vlasti. Ovakav se kraljev stav jasno iskazao u krizi 1297. godine. elei iskoristiti okolnosti i
povesti u Nizozemskoj pohod protiv Filipa IV, Edvard je raspisao visok porez svim podanicima krune. Meutim, dolo
je do snanog otpora, posebice velikaa, koji je zaprijetio i oruanom pobunom. Pod pritiskom, kralj je morao pristati i
zatraiti potvrdu za raspisani porez na punom zasjedanju Parlamenta. Edvard je ipak naao naina provesti svoju volju.
Iako nije predao mo u ruke Parlamenta, nastavio ga je koristiti za vlastite ciljeve, stvoreno je stanje koje su njegovi
slabiji nasljednici teko mogli kontrolirati. Parlament je de facto postao kljuno tijelo engleske uprave. Bio je najvii
zemaljski sud, sredite izvrne vlasti, sastajalite velikaa, tijelo koje je odobravalo poreze i glavni forum za oblikovanje
stavova javnosti.
Takva koncentracija nadlenosti Parlamenta bila je povoljna za Edvarda, ali je mogla postati vrlo opasna buduem
vladaru koji ga ne bi bio u stanju kontrolirati. Ako bi kontrolu nad njim preuzeli velikai i osigurali potporu vitezova i
graana, mogli bi utjecati na sve ostale dijelove vlasti te okrenuti raspoloenje javnosti prema potrebi i protiv kralja.
Upravo se to dogodilo tijekom 14. stoljea. Velikai su postupno uspjeli potisnuti utjecaj kraljevskih slubenika na rad
Parlamenta i koristiti ga sve vie za vlastite ciljeve. U tome su, protiv kralja, najee imali potporu vitezova i graana
koji su, zauzvrat, od velikaa stjecali doputenje za izglasavanje odredbi u Parlamentu koje su titile interese ta dva
sloja. Tako su se svi protivnici kraljeve politike ujedinili oko Parlamenta i navedena je institucija, koju je Edvard
koristio za jaanje kraljevske vlasti, postala sredstvo smanjenja moi njegovih nasljednika. Osim kontrole nad
Parlamentom, Edvard je sinu ostavio i druge probleme. Zemlja je 1307, nakon Edvardove smrti, praktiki bankrotirala.
koti su bili u otvorenoj pobuni i odmetnuti od engleske krune. Vladalo je veliko nezadovoljstvo zbog uestalog
oporezivanja. Edvardova smrt, kao i Filipova neto kasnije u Francuskoj, bile su znak za mogui odgovor aristokracije.
Engleski i francuski kralj unitili su crkveno, ali nisu uspjeli na vrstim osnovama izgraditi vlastito vodstvo.



276

55. "Babilonsko suanjstvo" (Avignonski pape) i Zapadni raskol
Feudalna reakcija koja je uslijedila nakon Filipove i Edvardove smrti nimalo nije pridonijela povratku vodeega
poloaja Crkve. Uz politike, gospodarske i vojne udarce, papinstvo i Crkva izgubili su poetkom 14. stoljea i velik
dio potpore javnosti. Europljani su bili sumnjiavi prema politici kakvu je Crkva zastupala u meunarodnim odnosima,
ljuti zbog njezina mijeanja u svjetovne poslove, te vrlo kritini prema njezinoj organizaciji i osoblju. Mnogo opasniji
za Crkvu od gubitka potpore onih koji su bili orijentirani iskljuivo na poslove i svjetovnost, te onih kojima su lokalni i
dravni interesi postali vaniji od opih interesa kranstva, bio je gubitak potpore ljudi kojima Crkva nije mogla
zadovoljiti intelektualne i duhovne potrebe, a nisu pripadali tim drutvenim slojevima. Za tisue pobonih ljudi
formalne crkvene slube postale su nedovoljne i traili su blii dodir s Bogom putem meditacije i mistike.
Nezadovoljnici meu obinim vjernicima umnaali su razne sveanosti i oblike iskazivanja vlastite pobonosti, a esto
su se odavali i razliitim oblicima praznovjerja.
Opisane su okolnosti potisnule papinstvo u defenzivu tijekom itavoga 14. stoljea. I sami pape nisu bili u to vrijeme
dorasli zahtjevima vremena. Svi su oni bili sposobni pravnici i financijeri, ali su malo toga bili u stanju uiniti za
obnovu naruenog povjerenja europskih ljudi prema Crkvi. tovie, nekim su svojim postupcima, potpuno opravdanim
s motrita svjetovnih interesa, ali vrlo upitnim s vjerske toke gledita, dodatno oslabili poloaj Crkve. Od svih takvih
postupaka najopasniji je predstavljala odluka papa da ostanu stolovati u Avignonu. Tamonja regija bila je mirna i
napredna, dok su Rim i srednja Italija bili u neredu i anarhiji. U Avignonu pape nisu bili prisiljeni svrstavati se na
pojedine strane u talijanskim sukobima i nisu bili pod neprekidnim politikim pritiskom. Francuska je tada ve ionako
predstavljala sredite europske civilizacije te najvei izvor prihoda papinske kurije. Protuargumenti ostanku u Avignonu
takoer su bili vrlo uvjerljivi. Presti i snaga papinstva od poetka su bili tijesno povezani s velikom rimskom
tradicijom. Odlaskom iz Rima papa-izbjeglica izgubio je velik dio duhovne uzvienosti i teko je i dalje mogao izricati
svoj pravorijek s potrebnim autoritetom. Zbog naina i okolnosti odlaska u Avignon, za velik dio Europljana papa je
predstavljao tek pukog slubenika francuskoga kralja. Ovakvo je miljenje dodatno osnaeno injenicom da su sve do
povratka u Rim i pape i veina kardinalskoga zbora bili Francuzi. U takvim okolnostima, injenice da Avignon nije
pripadao Francuskoj ve Carstvu, te da veina avignonskih papa nisu bili nita ovisniji od francuskih kraljeva od svojih
prethodnika, nisu mnogo znaile. Optube za ovisnost o francuskom kralju uestalo su ponavljali svi politiki
neprijatelji papinstva kao i svi protivnici ve uglavnom prevladanog katolikog univerzalizma iz redova novih
europskih drutvenih elita.
U pokuajima otpora sve jaim dravnim, svjetovnim vlastima, avignonski pape ojaali su upravni sustav Crkve i
oslabili njezin duhovni autoritet. Kako su nad pojedinim biskupima i opatima esto dominirali svjetovni vladari,
avignonski su pape nastojali sve vanije poslove centralizirati na svom dvoru. Crkvena sudita i uredi su umnaani, a
ljudi Crkve iz itave Europe morali su dolaziti u Avignon kako bi rijeili vana pravna i upravna pitanja. Radilo se o
skupom i neuinkovitom sustavu protiv kojega su prigovori vrlo brzo postajali sve glasniji. Novi sustav stvarao je i
nove trokove, dok su u isto vrijeme prihodi papinstva opadali. Papi koji je bio, kako se vjerovalo, pod francuskom
prevlau, Talijani, Englezi i drugi nerado su davali novac. U Avignon je i rijetko tko dolazio na hodoae te je
papinski dvor primao nedovoljno milodara za svoj rad. Tako su jedini izvori prihoda papinstva ostali porezi na
277

sveenstvo i prodaja oprosta od grijeha, a nijedna od tih dviju mjera nije mogla proi bez izazivanja vee ili manje
sablazni. Novanu su neovisnost avignonski pape smatrali preduvjetom neovisnosti Crkve te su donijeli brojne mjere
koje su se na dui period pokazale pogubnima.
Sve negativnosti ovoga vremena iskazale su se u pontifikatu pape Ivana XXII (1316-1334). On je usavrio sustav
financijskih iznuda koje su tijekom naredna dva stoljea izazivale zgraanje iskrenih katolika, potkopavale puko
tovanje prema papinstvu te punile crkvene urede i slube ljudima koji su bili daleko bolji financijski strunjaci nego
sveenici. Papa Ivan XXII pronaao je neiscrpan izvor zarade u naelu koje se do njegova vremena ve ustalilo, a to je
papino pravo postavljanja veine visokih slubenika Crkve. Tako su se prodavale takozvane "ekspektancije". One su
vlasniku koji bi za njih platio papi davale mogunost kandidiranja za odreenu visoku crkvenu slubu nakon smrti ili
odlaska prethodnika, ali pod uvjetom da netko drugi u meuvremenu ne ponudi viu svotu. Crkveni slubenici, koje je
imenovao papa, morali su obino platiti oko polovice svoga prihoda u prvoj godini, takozvane "anate". itavo je
sveenstvo, osim najsiromanijih, moralo plaati visok porez na dohodak. Naravno, vie je sveenstvo svoja visoka
davanja nastojalo utjerati od sebi podreenih, tako da je na kraju glavnina novih financijskih i poreznih tereta unutar
Crkve pala na teret upnoga sveenstva i svjetovnjaka. Crkveni su sudovi izricali teke globe, trailo se redovno i u
punom iznosu plaanje crkvene desetine, a na svjetovnjake se vrio velik pritisak da daju novani doprinos uvijek onda
kada bi zatraili bilo kakvu slubu od crkvenih institucija ili pojedinaca. Uza sve to, pape su i nadalje ubirali znaajan
novac u ime priprema za kriarske pohode o kojima se tada uglavnom samo govorilo, dok se novac dobrim dijelom
troio za stvarne ratove protiv papinskih protivnika unutar katolianstva. Kako se smanjivala vjerojatnost stvarnih
kriarskih pohoda, tako je rasla i zloporaba prodaje oprosta od grijeha.
Zbog svega navedenog ne iznenauje da su stare optube protiv pohlepe i neasnosti sveenstva obnavljane i umnaane
tijekom 14. stoljea. Nezadovoljstvo crkvenom upravom jo je i poveano sukobima pape Ivana XXII s franjevcima
spiritualcima i carem Ludvigom IV Bavarskim (1328-1347). Spiritualci su kritizirali ostale franjevce zbog kompromisa
na koje su pristali, to im je omoguilo stjecanje velike imovine. Spiritualci su eljeli povratak cijelog franjevakog reda
izvornim naelima, radikalnom siromatvu i pronji, a sugerirali su da bi i svi ostali sveenici trebali uiniti isto, budui
da Krist i njegovi apostoli nisu imali nikakve imovine. Ovakve su ideje uasnule papu Ivana XXII koji je proglasio
shvaanje o Kristu i apostolima bez imovine krivovjerjem. Uslijedila je duga i teka borba papinstva protiv spiritualaca,
u kojoj je kurija na kraju odnijela pobjedu, ali uz velike potekoe. General spiritualaca napao je papu i idejom o
nadreenosti koncila papi. Nju e razraditi kasniji svjetovni pisci i to e postati misao vodilja snanoga napada na
papinu monarhijsku vlast u Crkvi na poetku 15. stoljea. Dio spiritualaca naao je utoite kod cara Ludviga i tamo su
pomagali u sastavljanju protupapinskih pamfleta.
Ratni sukob cara i pape koji je uslijedio nije ni izdaleka imao onakav znaaj na europskoj razini kakav su slini sukobi
imali u prijanjim vremenima, ak ni za kneeve i gradove Njemake i Italije. Promidbeni rat optubama i pamfletima
koji je pratio oruani sukob dodatno je uznemirio ionako ve uzburkanu svijest i savjest onovremenih Europljana.
Pristae pape Ivana oblikovali su do tada najradikalnije zahtjeve za svjetovnim prvenstvom papa, ali su se njihovi
argumenti dojmili vrlo malog broja ljudi. Politika neovisnost svjetovnih vladara bila je veinom ve svrena stvar koja
se nije mogla ponititi rijeima. Nasuprot tome, djelatnost protupapinskih pisaca bila je sve znaajnija. Oni su
278

opravdavali procese koji su ve bili u tijeku. Europljanima su pruali dobra i logina opravdanja za odbacivanje
crkvenoga utjecaja u svjetovnim pitanjima.
Najpoznatiji i najvaniji takvi pisci bili su William Ockham (o. 1285-1347), Jean de Jandun (o. 1280-1328) i Marsilije
Padovanski (o. 1275-1342). Ockham je bio engleski filozof, nezadovoljan uenjem svetog Tome Akvinskog.
Kritizirajui ga, postao je vrlo suzdran prema mogunosti dosezanja spoznaje vjerskih istina razumskim putem. Za
razliku od razuma, naglaavao je vanost volje, ime je zaeo itav jedan novi pravac u europskom miljenju i oznaio
poetak raspada srednjovjekovnoga sustava vrijednosti. Bio je i strogi nominalist, odnosno zanijekao je stvarnost bilo
kakvim apstraktnim zamislima i smatrao je da je jedino sigurno znanje ono o pojedinim posebnim injenicama. U
skladu s njegovim uenjem, pojedini kranin znatno je vaniji i vrjedniji od umjetne i nestvarne ideje o opem
kranstvu. Tako Ockham zakljuuje da i koncili i pape mogu grijeiti, jer se istina nalazi jedino u Svetom pismu, a ne u
apstrakciji zvanoj Crkva. Ockhamove su zamisli doista bile revolucionarne, ali su bile izraene u obliku filozofskih
pretpostavki i obraale su se iskljuivo uenim ljudima.
Jean de Jandun i Marsilije Padovanski bili su jednako radikalni kao Ockham, ali su bili zainteresiraniji pokazati
praktine posljedice svojih nauavanja. Obojica su predavala na parikom sveuilitu i bili su pod jakim utjecajem
Ockhamove nominalistike filozofije. Njihov Defensor pacis iz 1324. predstavlja najvaniju politiku raspravu s kraja
srednjeg vijeka. Neke Marsilijeve zamisli su, izgleda, bile pod utjecajem njegovih praktinih iskustava u talijanskoj
politici. Knjiga sadri propitivanje prirode vlasti, kako duhovne tako i svjetovne. Zagovarali su ogranienu monarhiju
kojom e upravljati zakoni i obiaji, a njih e donijeti i provedbu kontrolirati "bolji" dio graanstva. Kralja koji bi krio
takve zakone, kontrolori bi imali pravo i smijeniti. Radi se o zanimljivom teorijskom iskazu tenje prema aristokratskoj
parlamentarnoj upravi, vidljive u svim vanijim europskim dravama 14. stoljea. U pogledu vjerskih pitanja, u knjizi
se tvrdi da Crkvu sainjavaju svi vjernici, te sveenstvo stoga ne moe imati nikakve ovlasti prisile. Tvrdi se da su
sveenici lijenici due, dok lijenici lijee tijelo, ali nitko od njih zbog toga ne moe traiti da donosi zakone, sudi ili
osporava svjetovne vlasti. Ovakve zamisli vode izravno do shvaanja kako je Crkva tek jedna u nizu drutvenih
djelatnosti te da, kao i ostale, mora biti podreena dravi. ak i pitanja unutarnje organizacije i stege u Crkvi, smatraju
autori, trebao bi rjeavati vladar ili koncil koji predstavlja sve vjernike. Radilo se o prvom jasnom konceptu o prvenstvu
svjetovnih vladara nad Crkvom koji su u slijedea dva stoljea marljivo prouavali zainteresirani dvorski krugovi, kao i
budui vjerski reformatori poput Wycliffa, Husa, Luthera i Calvina. Papa je, naravno, bio okiran knjigom te je prokleo
Marsilija i njegove sljedbenike.
No, politiko stanje u Europi nije ilo u prilog brzoj i dosljednoj primjeni takvih nauavanja. Veina svjetovnih vladara
bila je uvuena u teke unutarnje i vanjskopolitike borbe te nisu imali snage ni energije povlaiti radikalne poteze u
odnosu prema Crkvi. S druge strane, nasljednici pape Ivana XXII nastojali su obnoviti staru ravnoteu i nagodbu
izmeu svjetovnih i crkvenih vlasti. Tako se bura podignuta Defensorom postupno stiala, ali su taj tekst i njemu slini
iznova muili papinstvo u novim krizama. Avignonski su pape, u meuvremenu, koristili dosege Ivanova fiskalnoga
sustava. Zavreni su procesi centralizacije crkvene uprave koja je u potpunosti usavrena, a poduzeti su i stvarni napori
ka ponovnom osvajanju crkvenih teritorija u Italiji. Pored svega, ostajalo je dovoljno novca za odravanje raskonog
279

dvora u Avignonu koji je postao jedno od najvanijih sredita europske knjievnosti i umjetnosti. O bogatstvu i
estetskim nazorima avignonskih papa zorno svjedoi njihova velianstvena palaa.
U vrijeme punoga cvata Avignona, patrimonij Svetoga Petra ubrzano je tonuo u bijedu i bezakonje. Rim je odlaskom
papa i prestankom hodoaa jako osiromaio. Zgrade su propadale, a stoka je pasla ak i po Lateranu i Trgu sv. Petra.
Kako su pape napustili grad, vodei graani poeli su stvarati planove o obnovi rimske republike. Voa te struje bio je
Cola di Rienzi (+ 1354). Godine 1347. imenovan je tribunom i praktiki diktatorom Rima te je zakratko izgledalo da je
uspio obnoviti presti stare republike. Meutim, svojim je neumjerenim zahtjevima o vlasti i prvenstvu nad Rimom i
itavom Europom ubrzo od sebe otuio pristae te ga je narod ve prije kraja 1347. protjerao iz grada. U Rimu je
slijedilo razdoblje od est godina tekih unutarnjih borbi i bezvlaa koje je donekle uspio suzbiti kardinal Albornoz
(1302-1367). U to vrijeme papa je ve poeo razmiljati o povratku u Rim. Razloga je bilo vie. Bojao se da e mogui
ustanak u Rimu ponititi kardinalova dostignua, a s druge strane Avignon vie nije bio mirno utoite kao u prvoj
polovici stoljea. Francuska je u vrijeme Stogodinjega rata bila preplavljena plaenicima koji su ubrzo shvatili da je za
njih organizirana pljaka na terenu mnogo unosnija od ratovanja. Njihovi su se pljakaki pohodi proirili do zidina
Avignona te su im pape morali plaati danak. Presudno razdoblje avignonskoga papinstva bilo je za pontifikata Urbana
V (1362-1370). Radilo se o stvarno pobonom ovjeku koji je elio reformirati Crkvu i sprijeiti daljnje uruavanje
prestia papinstva. Povratkom u Rim mislio je pronai moralnu snagu za svoja dva glavna cilja crkvenu reformu i
kriarski pohod protiv Osmanlija. Unato prosvjedima kardinala i francuskoga kralja, odluio je 1367. otii u Rim gdje
je sveano doekan. Tri se pune godine borio s raznim protivnicima, da bi se konano, poraen i lien iluzija, morao
vratiti u Avignon gdje je i umro. Njegov nasljednik Grgur XI (1370-1378) oklijevao je ponovno prei u Rim, ali ga je
na to konano potakla sveta Katarina iz Siene (1347-1380). Svega nekoliko mjeseci boravka u Rimu uvjerilo je papu da
je poinio veliku pogreku i ve se spremao na bijeg kada je 1378. iznenada preminuo.
Papinska konklava iz 1378. jedna je od najvanijih u povijesti Crkve. Uzrokovala je raskol, a iz njega je potekao itav
niz drugih zala od kojih se Crkva zadugo nije oporavila. Svega je 16 kardinala bilo prisutno na izboru, a est ih je bilo
odsutno. Francuzi su prevladavali, ali su se mnogi meu njima meusobno gloili tako da se nunim pokazao izbor
kompromisnog kandidata. Stanje je dodatno usloavala tenja znatnog broja kardinala za povratkom u Avignon, dok su
Rimljani bili odluni okonati razdoblje izgnanstva. Svjetina je uokolo mjesta zasjedanja uzvikivala da trae Rimljanina
ili barem Talijana za papu. Kada je ve izgledalo da e se postii sporazum oko izbora nadbiskupa Barija koji je bio
Talijan, ali i navodno sklon odlasku u Avignon, na zasjedanje je provalila svjetina. Kardinali su se razbjeali, ali su se
kasnije tijekom dana potajno ponovno okupili i podrali izbor spomenutoga kandidata kao novog pape Urbana VI
(1378-1389). No, on je za sve predstavljao neugodno iznenaenje. Do tada miran i posluan slubenik Crkve, po
preuzimanju papinske vlasti pokazao se silovitim samodrcem i fanatinim reformistom. Odbio je bez rasprave povratak
u Avignon, odrao kardinalima pravo predavanje o udoreu privatnoga ivota, smanjio im prihode i javno ih ponizio.
Dalekosene zahtjeve i zamisli kakve je elio provoditi teko je tko mogao prihvatiti te su kardinali ve nakon nekoliko
mjeseci poeli tvrditi da je njegov izbor bio protivan crkvenom pravu. Pred papinim bijesom i tiradama sklonili su se u
Anagni, zanijekali Urbanu pravo na naslov i poloaj te izabrali protupapu, Francuza Klementa VII (1378-1394) sa
sjeditem u Avignonu.
280

Postupak kardinala stvorio je stanje bez presedana. Nikada do tada nisu postojala dvojica podjednako utjecajnih i
monih papa. Isto tako, nikada do tada kardinalski zbor nije neki svoj izbor proglasio nezakonitim i nitavnim te
zamijenio izabranika drugim kandidatom. itava se Europa podijelila na dva vjerska tabora, a neija pripadnost mogla
se unaprijed predvidjeti s obzirom na dotadanja politika stajalita i saveznitva. Klementa su podravali Francuska,
panjolska kraljevstva, Portugal i kotska. Englezi i Nijemci, pak, podravali su Urbana, kao i veina Talijana, osim
onih koje je Urban do tada neime uvrijedio. Obini vjernici bili su sablanjeni stanjem koje je, tvrdili su, potaklo u
nekim sredinama idove i muslimane da se rugaju katolicima. Ubrzo su se najbolji umovi Europe pokrenuli u traenju
rjeenja nastalog problema. Meutim, i jedan i drugi papa, odbili su prijedloge o prestanku imenovanja novih kardinala
ili o dragovoljnom odstupanju s dunosti. Kako su godine prolazile, raskol se produbljivao, a unutarnje stanje Crkve
postajalo je sve loije.
Unato smrti obojice papa 1389. i 1394, njihovi pristae meu kardinalima odmah su im izabrali nasljednike, umjesto
da iskoriste prigodu za okonanje raskola. Raskol je suvremenicima djelovao sve dubljim i kao trajna perspektiva.
Mnogi obini vjernici poeli su se pitati da li uope vrijede sveti sakramenti udijeljeni od strane sveenika koji priznaju
"drugu stranu", dok su neki tvrdili kako od poetka raskola nijedna dua vie nije ula u raj. Obojica papa, prezauzeti
politikom borbom, nisu mogli vrijeme posvetiti reformama. Objema stranama bilo je, vie nego ikada, potrebno novca
tako da su na visoka mjesta u hijerarhiji redovito, u oba tabora, postavljani lukavi politiari i sposobni poslovni ljudi, a
ne pravi duhovni voe. Stanje je bilo sloenije dijecezama koje su prelazile s jedne na drugu stranu, ali i u ostalima se
zapaao velik pad crkvene stege i udorea. I sami vjernici poeli su na mnogo mjesta otvoreno negodovati protiv
obojice papa, pojedinci su potpuno prekinuli s Crkvom, a ponovo se u nekim krajevima nakon dugo vremena pojavilo i
krivovjerje.
Intelektualni zaetnik za Crkvu najopasnijih krivovjerja kasnoga srednjega vijeka bio je engleski profesor John
Wycliffe (o. 1330-1384). Kao i Ockham, on je naglaavao vanost Svetog pisma i odbacivao je dio crkvene predaje i
autoriteta koje je smatrao proturjenim osnovnim biblijskim porukama. Poput Marsilija, nijekao je nadmo i posebnu
svetost sveenstva te je nauavao da svjetovni vladari imaju pravo ispravljati Crkvu kada grijei. Kao i spiritualci,
osuivao je svjetovno bogatstvo Crkve i sveenstva te je smatrao kako bi svjetovne vlasti dobro uinile kada bi ta dobra
zaplijenile. Branei svoje postavke, zapao je i u neka doktrinarna krivovjerja, primjerice, zanijekao je pravovjerno
gledanje na pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Kristovu, ali je njegov glavni napad bio usmjeren prema crkvenim
vlastima i povlasticama. Kako se istodono u Crkvi raskol produbljivao, Wycliffe je ustvrdio da je Krist jedina glava
Crkve. Osuivao je prodaju oprosta od grijeha i smatrao je da je itav sustav pokore i odrjeenja od grijeha postao
mehanika predstava bez ikakve duhovne vrijednosti. Ukupno uzevi, u njegovim nauavanjima nema mnogo novoga,
ali je loe vjersko stanje u Europi omoguilo da Wycliffe ostvari znatno vei utjecaj od svojih prethodnika.
Engleska aristokracija, nezadovoljna papinim financijskim zahtjevima, podravala je Wycliffa ve i prije raskola, a
nakon 1378. otvorila mu se mogunost irenja svojih zamisli i meu pukom. Takozvani "siromani sveenici" putovali
su zemljom, poduavajui radikalnu inaicu njegovih uenja, stekavi mnoge obraenike. Njegovo ustrajavanje na
vanosti Svetog pisma dovelo je do prvih engleskih prijevoda Biblije, poslije uvelike itanih. Papa ga je u nekoliko
navrata pokuao osuditi, ali ga je podravalo toliko mnogo istaknutih i utjecajnih Engleza da mu se nikada nita loe
281

nije dogodilo te je mirno preminuo u svome domu. Njegovi sljedbenici zvani lolardi bili su, nasuprot tome, nakon 1399.
izloeni tekom progonu, poto je dolo do promjene dinastije. Pokret je nakon toga preao u tajnost i nikada nije u
potpunosti iskorijenjen.
Neto kasnije, Wycliffov utjecaj postao je jo znaajniji u udaljenom Kraljevstvu eke. eki vladari u 14. stoljeu,
posebice Karlo IV Luksemburki (1346-1378), takoer su izgraivali snanu sredinju vlast. Taj je znaajni vladar dao
doputenje za otvaranje Prakoga sveuilita (1348) i za djelovanje narodnih propovjednika koji su napadali udoree
sveenstva i crkvenu upravu. Sveuilite je ubrzo postalo mjesto izobrazbe i djelovanja mnogih vjerskih reformatora.
esi su ve bili izrazito kritini prema Crkvi kada su eki studenti s Oxforda donijeli u domovinu Wycliffove spise.
budui da su se njegove zamisli uvelike podudarale sa zahtjevima i zamislima ekih reformatora, Wycliffovo su uenje
poelo vrlo brzo iriti zemljom. Posebice je pod utjecajem njegovih teza bio rektor prakoga sveuilita i voa pokreta
vjerskih reformi u ekoj Jan Hus (o. 1371-1415), koji se ubrzo naao u otvorenom sukobu s Crkvom. Poput Wycliffa, i
Hus je zapoeo reformsku djelatnost napadima na zloporabe crkvenih moi i ovlasti, a zavrio je odbacivanjem
autoriteta Crkve kao institucije. Nasuprot crkvenim uenjima, isticao je pravo pojedinaca da razviju vlastito vjerovanje
temeljem osobnog prouavanja Biblije. U poetku, Hus je imao podrku vladara i mnogih sveenika, ali kako je
postajao sve radikalniji i skrenuo prema krivovjerju, tako je i njihova podrka slabila. Protivnici su ga prijavili papi koji
ga je izopio, a njegova nauavanja osudio kao krivovjerna. Sve to nije pokolebalo Husa koji je sebe i dalje smatrao
dobrim, pravim katolikom. tovie, u ekoj je bilo mnogo ljudi koji su ga bili spremni slijediti bez obzira na
posljedice. Hus je nastavio napadati nedopustive zloporabe sveenstva, tako da je poetkom 15. stoljea znaajan dio
eke ve bio na njegovoj strani.

56. Crkveni koncili i papinska obnova
Stanje u Crkvi oko 1400. izgledalo je gotovo beznadno. No, zamisao o jedinstvenom kranstvu nije, za razliku od
poetka 16. stoljea, jo u potpunosti izgubila sve oslonce i privlanu snagu. I dalje je postojala mogunost spaavanja
jedinstva Crkve. Ona je u konkretnoj povijesnoj situaciji dobila oblik takozvanoga koncilijaristikoga pokreta. Zamisao
o spaavanju Crkve sazivanjem koncila koji bi bio neovisan od obojice papa potekla je s parikoga sveuilita. Ta
injenica sama za sebe dovoljno govori o teini stanja, jer je pariko sveuilite ve generacijama bilo tvrava
pravovjerne teologije i podupiratelj papinske monarhijske vlasti. Kako je monarhijska vlast papa propala, trebalo je
odrediti nove temelje crkvene uprave. Pariki teolozi razvili su postavku da opi koncil prelata i uenjaka, koji
predstavljaju univerzalnu Crkvu, ima konani autoritet u odreivanju najvanijih vjerskih pitanja i oblika upravljanja
Crkvom. Kako pape nisu bili u stanju dokinuti raskol, opi crkveni koncil sastavljen od crkvenih prvaka trebao je na
sebe preuzeti tu zadau. Koncil je takoer trebao i reformirati Crkvu, udoredno i politiki, kako se ne bi ponavljale
katastrofe poput raskola. Ovakve zamisli postupno su dobivale na znaaju i prihvaenosti, ali je nerijeeno ostalo jedno
vano pitanje: tko ima pravo sazivanja koncila i tko e mu predsjedati kada ne postoji jedan i jedinstveni papa? Opirna
rasprava o tim pitanjima nije donijela opeprihvaene zakljuke. Kardinali s obiju strana postajali su sve zabrinutiji
naraslim radikalizmom rasprave. Konano su odluili sazvati koncil u Pisi 1409, s ciljem dokidanja raskola. Obojica su
282

papa smijenjena i odlueno je da novoga treba izabrati dvotreinskom veinom. Kardinali su izabrali za papu
milanskoga nadbiskupa, prihvatljivoga objema stranama, Grka Aleksandra V (1409-1410).
Meutim, rjeenja i mira nije bilo. Obojica dotadanjih papa proglasili su koncil u Pisi nezakonitim i izopili su
Aleksandrove pristae. Umjesto prevladavanja, raskol se produbio na mjestu dvojice papa sada su postojala trojica.
Pisanska struja dodatno se kompromitirala 1410. nakon Aleksandrove smrti, kada su izabrali ratnika i vojskovou Ivana
XXIII (1410-1415) za papu. Koncil u Pisi bio je neuspjean u pitanjima crkvenih reformi i suzbijanja krivovjerja, a
protupapa Ivan bio je prezauzet borbama u Italiji da bi vie vremena posvetio duhovnim dunostima. Zahtjevi za novim
sazivanjem koncila postajali su sve glasniji, a reformska struja osigurala je potporu cara i ugarsko-hrvatskoga kralja
igmunda Luksemburkog (1387-1437). Postalo je oito da je za napredak crkvenih reformi bila nuna snana potpora
svjetovnih vlasti. igmund je u tome vidio odlinu priliku za jaanje utjecaja carske vlasti te je, nakon to je priznao
Ivana XXIII za papu, zatraio sazivanje novoga koncila. Papa Ivan odupirao se toj zamisli sve dok mu poloaj u Italiji
nije toliko oslabio da vie nije smio nita riskirati. Tada se 1413. u Lodiju susreo s carem igmundom i obojica su
zajedniki sazvali opi koncil za sljedeu godinu u Konstanci. Izbor carskoga grada za sjedite odravanja koncila jasno
je pokazao odnos snaga, odnosno igmundovu mo i Ivanove slabosti. Stoga je bilo teko oekivati da e papa i njegovi
slubenici na zasjedanjima koncila ostvariti prevlast.
Pune etiri godine mali je vicarski grad bio sredite katolianstva. Koncil u Konstanci manje je bio skup prelata, a vie
svojevrsni europski kongres na kojem su predstavnici kraljeva i kneeva imali podjednaki utjecaj kao i biskupi i ueni
doktori teologije sa sveuilita. Duhovni, intelektualni i politiki voe Europe ujedinili su se posljednji put u naporu
ouvanja srednjovjekovne Crkve. Sloili su se o neophodnosti tri kljune odluke. Trebalo je dokinuti raskol unutar
Crkve, reformirati Crkvu i ukloniti krivovjerja. Mnogi od sudionika koncila bili su uvjereni da se navedeni ciljevi ne
mogu postii bez nametanja strogih ogranienja papinske vlasti. Ivan XXIII je bio itekako svjestan njihova stava i prije
dolaska u Konstancu. Koncil se najprije pozabavio pitanjem koje je izazivalo najmanje prijepora iskorjenjivanjem
krivovjerja. Prelati i uenjaci sloili su se da se husitski pokret u ekoj mora suzbiti svim sredstvima. Tako je car
igmund pozvao Jana Husa da doe na koncil i opravda svoje nauavanje, jamei mu osobno (salvus conductus) kako
mu se nita nee dogoditi ukoliko se odazove. Hus je dragovoljno doao, prema svemu sudei uvjeren kako e biti u
stanju opravdati se i obraniti svoja stajalita. No im se pojavio u Konstanci, uhien je i utamnien. Iako je, navodno,
car bio protiv takva postupka, koncil je zauzeo stav da se nikakva obeanja ne moraju izvriti ako se radi o stvarima
tetnima po vjeru. Meutim, kada je zatim Hus prkosno ustvrdio da je doao iskljuivo dragovoljno, a ne po ijem
pozivu i jamstvu, igmund se povukao i prepustio ekoga reformatora njegovoj sudbini. Mnogi sudionici koncila
eljeli su s Husom postii neku vrstu nagodbe, nagovarali su ga na priznavanje grijeha i zabluda te nisu bili skloni
najotrijoj kazni. No, on im je svojom nepopustljivou oduzeo svaki argument, da bi konano bio osuen na smrt i
spaljen na lomai 1415. godine. Ni Husova pogibija, kao ni smaknue njegova bliskog suradnika Jeronima Prakog (o.
1370-1416) ve sljedee godine, nisu dokrajili krivovjerje u ekoj. Naprotiv, izbila je velika pobuna i zapoeo je
takozvani husitski pokret, uperen protiv igmunda i Katolike crkve, koji je potrajao nekoliko desetljea. Iako je otpor
husita u drugoj polovici 15. stoljea konano suzbijen, njihova vjerovanja nisu nikada u potpunosti iskorijenjena.
283

Za razliku od suzbijanja krivovjerja, o emu nije bilo znaajnijega neslaganja na koncilu, znatno su sloenija bila
pitanja raskola i reforme. Papa Ivan XXIII elio je od koncila ishoditi odluku o smjeni dvojice njegovih takmaca, a da
bi sprijeio oporbu doveo je sa sobom velik broj pristaa. Meutim, car igmund i ostali netalijanski sudionici koncila
ustrajali su vrsto na stavu kako glasovati na koncilu treba po narodima, a ne po glavama (osobama). Osim iskaza
nepovjerenja prema Ivanu, ovakva je odluka oznaila i potvrdu narasle svijesti o samobitnosti i posebnosti razliitih
naroda i drava koji imaju razliite interese te nisu vie skloni opoj, naddravnoj Crkvi. Podjela na narode dala je
monim vladarima izvrsnu priliku za kljuni utjecaj na ishode glasovanja te su, primjerice, izaslanstva engleskoga i
francuskoga kralja esto odreivala odluke koncila. Ivana su uznemirile sve ee izricane primjedbe o njegovoj
nepodobnosti za obnaanje dunosti te je on, 1415, odluio skloniti se iz Konstance. Zapravo, elio je da koncil
propadne i razie se. Zamalo je u tome i uspio te je igmund jedva primirio uspaniene izaslanike. Ohrabreni njegovom
podrkom, izaslanici su preli u protunapad te su donijeli rezoluciju kojom su snano istakli prvenstvo koncila u Crkvi
nad svim njezinim lanovima i tijelima, tako i nad papom. Kardinali su se usprotivili ovakvoj formulaciji o nadreenosti
koncila. No, bili su nadglasani i zaprijetilo im se izbacivanjem sa zasjedanja te su konano popustili i prihvatili takvu
odredbu. Time su protivnici Ivana XXIII dodatno dobili na sigurnosti i zamahu te su odmah zatim naveli koncil na
donoenje odluke o njegovoj smjeni s papinske dunosti. Zatim je ostavku na dunost, nakon to je ponovo sazvao
koncil, podnio i rimski papa Grgur XII (1406-1415). Da je priekao smjenu, kao to je to uinio posljednji avignonski
papa Benedikt XIII (1394-1415), ne bi vie bilo nikakve dvojbe o kontroli koncila nad papinstvom, jer bi u tom sluaju
sva trojica papa bili smijenjeni odlukama koncila. Grgur je ostavkom ouvao tradiciju nepostojanja sile koja moe
smijeniti pravoga papu, a ponovnim sazivanjem koncila ouvao je i tradiciju da ga papa moe sam sazvati.
U razdoblju od 1415. do 1417. nije bilo pape. Za to je vrijeme koncil imenovao povjerenstva koja su trebala prouiti
pitanja crkvene reforme. Koncil je bio svjestan nunosti reformi, ali odredbe koje su donesene bile su nedovoljne za
poboljanje stanja. Proces sve vee centralizacije unutar Crkve nije se vie mogao zaustaviti i okrenuti u suprotnom
smjeru, a nitko nije bio u stanju zaustaviti zloporabe koje su se pri tome javljale. Nita stvarno nije uinjeno za
poboljanje financijskoga sustava unutar Crkve, iako je papama zabranjeno premjetati prelate protiv njihove volje ili
traiti novac od biskupa bez opravdana razloga. Donesena je i poznata odredba Frequens koja je propisala da se koncil
mora sastajati u redovitim razmacima, ak i ako ga papa ne bi bio voljan sazvati. Ova povremena okupljanja trebala su
nastaviti reformski posao i postupno proistiti Crkvu od zloporaba. Radilo se o programu neprimjerenom vremenu i
uvjetima te je neuspjeh koncila u reformiranju Crkve bio oekivan i potpun. Koncil nije pronaao nijednog novog vou
koji bi sve vjernike ujedinio u borbi za proienje Crkve. Umjesto jedinstva, postojale su tri interesno sukobljene
strane: kardinali, prelati i predstavnici svjetovnih vladara. Velikoj se pomoi od svjetovnih vladara Crkva nije mogla
nadati. Oni su priu o reformi najee koristili kao sredstvo pritiska na njima nesklone krugove unutar Crkve, ali su u
biti bili zadovoljni mogunou dijeljenja crkvenih imenovanja i prihoda s papom. I igmund je prema svretku koncila
iskazivao sve veu zainteresiranost iskljuivo za vlastite probitke. Bez pravog politikog ili vjerskog vodstva koncil se
od 1417. poeo gubiti, a veina sudionika bila je ve umorna od svega, iako su shvaali da su tek polovino rijeili
pitanje reformi. Utjehu je predstavljala injenica da papinstvo vie nije bilo aristokratsko te nada da e budui koncili
dovriti proces reformi. Ovakva su se nadanja ubrzo izjalovila.
284

Godine 1417. koncil je odluio izabrati novog papu, unato prosvjedima nekolicine koji su shvaali kako bi ovakav
postupak mogao dovesti u pitanje itav reformski pokret. Veina prelata eljno je oekivala uspostavu uobiajene
crkvene uprave. Oni su smatrali da reformi nuno prethodi obnova. Kao posljednji ustupak koncilijaristikoj ideji,
doputeno je da se kolegiju koji e izabrati novoga papu pridodaju predstavnici svih naroda. Papa Martin V (1417-
1431), koji je izabran ovakvim neuobiajenim postupkom, ubrzo je pokazao kako je odluan zadrati stare obiaje
papinskoga apsolutizma u Crkvi. Priznao je sve odredbe Ivana XXIII te je istaknuo svoju vrhovnu vlast i autoritet.
Nitko vie nije imao snage, volje ni energije oduprijeti se ovakvom stavu papinstva te je 1418. koncil u Konstanci i
slubeno rasputen, a Martin V dobio je potpunu kontrolu nad upravljanjem Crkvom.
Koncil u Konstanci rijeio je konano velik problem raskola u Katolikoj crkvi i vanost te injenice ne smije se
podcijeniti. No, u drugim pitanjima koncil je zatajio te Crkva nije uspjela vratiti izgubljenu mo i ugled. Papa Martin V
nastavio je voenje papinstva na stari nain, a nita nije uinjeno na uklanjanju stvarnih uzroka razliitih krivovjernih
shvaanja i pokreta. Mnogi krani i dalje su imali dojam da je sveenstvo previe svjetovno, a crkvene slube previe
formalne da bi zadovoljile njihove vjerske tenje. Stoga su mnogi nesmanjenom estinom nastavili kritizirati razliite
crkvene institucije. Koncil u Konstanci je, sve u svemu, uspio odgoditi protestantsku reformaciju za stotinjak godina, ali
nije uspio ukloniti uzroke njene budue pojave.
Daljnje posvjetovljenje papinstva najvidljivije je iz pontifikata samoga Martina V. Njegov najvei doseg bilo je
pokoravanje podruja papinske drave te vraanje prosperiteta Rimu. Radilo se o korisnim pothvatima, ali uz ogromne
financijske izdatke do kojih se moglo doi jedino nastavkom praksi razliitih zloporaba, koja je ve do tada skupo
stajala Crkvu na svim poljima. Starim grijesima kurije pridodao se i jedan relativno nov, prisutan ponekad i prije, ali
sada u znatno veim razmjerima nepotizam. Dolo je do javne sablazni kada su pape 15. stoljea poeli zasipati
novcem i visokim crkvenim slubama ne samo blie ili daljnje roake, ve i vlastitu izvanbranu djecu.
Prosvjedi protiv postupaka papa imali su oblik obnovljenih zahtjeva za prvenstvo koncila. Papa Martin V nije se usudio
ne sazivati koncile u odreenom vremenskom razmaku, ali je uinio sve da koncili u Pavii i Sieni ne postignu nikakav
znaajniji rezultat. Stoga su pristae koncila odluili sljedee zasjedanje organizirati u vicarskom Baselu, daleko od
pape i njegovih talijanskih saveznika. Novi papa, Eugen IV (1431-1447), uvidio je da su sazivai koncila uloili velik
napor u ostvarenje svojih zamisli te je uinio sve kako bi ga potkopao i prije nego su zapoela zasjedanja i donoenje
odluka. Time je izazvao bijes koncilijarista koji su ga nadglasali, ali konkretne promjene nisu se mogle provesti, budui
da meu pristaama koncila nije postojalo minimalno, temeljno slaganje o mjerama koje treba poduzeti. Stoga su se
zasjedanja, bez konanih odluka, nastavljala unedogled, godinu za godinom. Za to vrijeme papa je na svoju stranu
pridobio dio prelata nuenjem visokih crkvenih slubi, dok su mnogi drugi, razoarani neuinkovitim radikalizmom,
naputali zasjedanja. Stoga se papa 1438. osjetio dovoljno snanim sazvati vlastiti koncil u Ferrari i poslije u Firenci, s
glavnom zadaom sklapanja unije s Pravoslavnom crkvom. Reformska stranka je prosvjedovala, ali je mogla okupiti tek
neznatan broj pristaa koji su se i sami pokolebali kada je koncil zaprijetio novim raskolom, izabravi protupapu. Do
1440. papa Eugen IV je u potpunosti pobijedio te je koncilijaristiki pokret poraen.
Vrlo utjecajan teolog na saborima u Pavii, Sieni i Baselu bio je dubrovaki dominikanac, kardinal Ivan Stojkovi (1390-
1443). Taj visoki vatikanski diplomat otvorio je i vodio koncil u Baselu 1431, radio je na pomirenju zapadnih i istonih
285

krana te je pred osmanskim osvajaima iz Konstantinopola dopremio na zapad mnotvo starih grkih i latinskih
rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. Suoen s vlastitim neuspjehom u pokuajima prevladavanja krize Crkve i
pomirenja s husitima i pravoslavnima, osmislio je naela za novu kransku zajednicu s osloncem na koncilijaristiku
teoriju u djelu Tractatus de Ecclesia. U njemu se zaloio za ukidanje dotada neospornog primata pape.
Meu uzrocima neuspjeha koncilijaristikoga pokreta nekoliko je imbenika, a osnovnim se ine vjeto manevriranje
Martina V i Eugena IV te razvuena zasjedanja koncila koja su zasitila javnost i priguila gorljivost reformatora. Jo je
vaniji od svega navedenog bio odnos svjetovnih vladara koji su instinktivno zauzeli suspregnuti stav prema
koncilijaristima, bojei se takvog ili bilo kakvog slinog nekontroliranog pokreta. Oni su, takoer, predosjeali da e se
Crkvu lake kontrolirati ako joj je teoretski na elu papa. Takav je tipian, primjerice, bio stav francuskih kraljeva, ali je
slino bilo i u drugim zemljama. Mnogi su vladari sklopili konkordate s papom formalne ugovore kojima su se
crkveni prihodi dijelili u skladu sa stvarnim odnosima moi izmeu pape i pojedinog vladara. Raznim nainima
svjetovni su vladari uspjeli postii znatan stupanj kontrole nad sveenstvom u svojim zemljama i bili su neskloni
ikakvim reformama koje bi mogle takvo postignue ugroziti. Takvo je stanje stvari izravno vodilo u reformaciju. S
jedne je strane, naime, reformski pokret bio sprijeen iznutra i bio je prisiljen traiti neuobiajene putove i sredstva. S
druge strane, vladari koji su stekli odreeni stupanj kontrole nad crkvenim poslovima poeli su u tim pitanjima teiti
punoj moi. Stoga je, gledano s tog motrita, reformacija tek dovrila posao zapoet jo u prvoj polovici 15. stoljea.
Pape su se protivili mijeanju svjetovnih vladara u crkvena pitanja, ali je takav stav bio potaknut poglavito politikim i
financijskim pitanjima, a ne vjerskim naelima. Pape su bili spremni na dalekosene pogodbe s vladarima, pod uvjetom
da im potonji priznaju formalno vrhovno pravo u crkvenim pitanjima i ne smanjuju im prihode. Pape su sve manje
pozornosti posveivali crkvenim prilikama u dalekim, sjevernim zemljama, i sve vie su se fokusirali iskljuivo na
Italiju. Neki od njih su se, kao politiari, borili za proirenje moi i teritorija papinske drave, drugi su, pak, kao
humanisti pokuavali od Rima stvoriti sredite umjetnosti i uenosti, dok su se trei brinuli za dobrobit vlastitih obitelji,
pokuavajui pribaviti bogatstva i kneevstva za sinove i neake. Povremeno su pape pokuavali se izdii iznad uih
interesa, primjerice organizirati pohode pod egidom kriarskoga rata na nadirue Osmanlije. Ali u cjelini, papa sve
manje bio Kristov namjesnik na zemlji, a sve vie jedan od talijanskih vladara. Tako je Nikola V (1447-1455) bio prvak
meu humanistima i utemeljitelj vatikanske knjinice; Pio II (1458-1464), takoer istaknuti humanist (Enea Silvio
Piccolomini), kao papa postao je asketski reformist i propovjednik opeeuropskoga kriarskoga pothvata protiv
Osmanlija, ali je preminuo neposredno pred njegovo ostvarenje; Siksto IV (1471-1484) uvukao je itavu Italiju u rat da
bi ostvario vlastite politike tenje. Iako su svi navedeni pape bili snane osobnosti, nijedan od njih nije bio sposoban
prilagoditi Crkvu potrebama vremena. Posljednji papa u srednjem vijeku Aleksandar VI Borgia (1492-1503), doao je
na papinsku stolicu, poput svog prethodnika Inocenta VIII (1484-1492), potkupljivanjem. Isto tako, obojica su koristili
poloaj za bogaenje vlastite izvanbrane djece, s jedinom razlikom to je Borgia bio znatno sposobniji te stoga utoliko
i opasniji po Crkvu. Tek je Aleksandrova prerana smrt sprijeila njegova sina Cesarea u stvaranju monarhije koja bi
obuhvatila prostor papinske drave i Toskane, to bi vjerojatno oznailo i kraj politike neovisnosti papinstva uope.
Prie o zloinima obitelji Borgia ve za Aleksandrova vremena kruile su Europom, dovravajui ve uznapredovalu
diskreditaciju papinstva. Stoga je Katolika crkva poetkom 16. stoljea bila u vrlo tekom stanju propao je
koncilijaristiki pokret, propao je pokuaj obnove papinske moi, a na vidiku nije bilo nikakvog novog rjeenja.
286

XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOG VODSTVA

57. Preobrazba srednjovjekovnog drutva
Opadanje moi Crkve krajem srednjeg vijeka stvorilo je brojne potekoe svim strukturama europskih drutava.
Vladari, plemstvo i graanstvo nisu bili u stanju preuzeti moralno vodstvo kojeg su liili Crkvu, a njihov neuspjeh vodio
je u razdoblje nesigurnosti i konfuzije. Stoga su mnogi, gotovo u oaju, i dalje pokuavali obnoviti ideju o papinskoj
premoi koju je vrijeme ve ostavilo iza sebe. Tako su ekstremni zahtjevi za realizacijom te zamisli oblikovani u 14.
stoljeu kada je politika mo papinstva nepovratno oslabila. Najdetaljniji planovi za kriarske pohode stvarani su kada
vie nije bilo nikakve nade u uspjeh takvih pothvata. Najdetaljnija pravila gildi i cehova pisana su kada su bankari i
krupni trgovci ve vladali gospodarskim ivotom Europe. Ukratko, u nedostatku novih zamisli i mogunosti, oajniki
se pokuavalo obnoviti stare ideale. Meutim, to nije moglo uspjeti. Raskorak izmeu rijei i djela postajao je danomice
sve vei i nitko se vie nije mogao pretvarati da to ne uoava. Ishod navedenih zbivanja i procesa bio je raspad
srednjovjekovne moralnosti i sustava vrijednosti, koji su bili dostignua 12. i 13. stoljea. Sve do druge polovice 15.
stoljea vladari nisu uspjeli obnoviti odreenu razinu reda i sigurnosti te ponovo preuzeti u ruke zadatak stvaranja
snanih, centraliziranih drava.
Raskorak ideala i prakse bio je najvidljiviji na podruju gospodarstva. I dalje se vjerovalo da su neiji prihod i ivotni
standard predodreeni drutvenim poloajem po roenju. U stvarnosti, kasnosrednjovjekovna Europa je uglavnom ve
prela na robnonovano gospodarstvo u kojem su pojedinev prihod i standard bio ponajvema odreen sposobnou
stjecanja novca ili dolaenja do zajmova. Veina ljudi bila je izrazito uznemirena ovakvim promjenama, jer su one
prijetile drutvenoj sigurnosti. Htjelo se koristiti pogodnosti oba drutvena modela, a izbjei negativnosti, to, naravno,
nije bilo mogue. Vladari, gradovi, gilde i cehovi pokuavali su ograniiti drutvenu nestabilnost ponavljanjem zakona i
propisa, ali njihovi napori nisu bili osobito uspjeni. Natrag na staro nije se vie moglo, a nai srednje rjeenje izmeu
starog i novog, bilo je praktiki nemogue. Srednjovjekovne vlasti nisu posjedovale potrebno znanje i mo da bi
uspjeno regulirale gospodarske djelatnosti, a na pomo podanika nisu mogle raunati. Ponegdje su se najpogubniji
uinci drutvene i gospodarske tranzicije uspijevali donekle ublaiti mjerama vlasti, ali je to esto vodilo nastanku
novih, nepredvienih potekoa. Mnoge pobune i ratovi u kasnom srednjem vijeku bili su uzrokovani upravo
nezadovoljstvom gospodarskom politikom vlasti.
Plemstvo, i dalje gotovo potpuno ovisno o dohotku sa zemlje, veinom je imalo velikih tekoa u stjecanju novane
zarade sa svojih posjeda. Promjenjivost cijena poljoprivrednih proizvoda i esta potreba za iznajmljivanjem radne snage
za obradu zemlje mnoge su plemie odvele u teke gubitke ili iscrpljivanje vlastitih resursa. Istonoeuropsko plemstvo
tome je preteito uspjeno doskoilo nametanjem radne rente (tlake) ovisnom seljatvu kao novog, glavnog oblika
feudalne rente, to je izravno vodilo u takozvano "drugo kmetstvo" (refeudalizaciju). Englesko plemstvo, primjerice,
uspjelo je nametnuti odredbe kojima su se ograniile plae za svaku vrstu rada, a slini su zakoni doneseni u Francuskoj
i u panjolskoj. Plemstvo je postalo i vrlo ratoborno, favorizirajui ratnu politiku jer su putem nje mogli unosno
zaraivati od dravne plae, asnikih dunosti, ili darovanih zemljoposjeda dobijenih od poraenih neprijatelja.
287

Ovakva politika i stav plemstva na mnogim je mjestima neizbjeno vodila u meusobne obraune plemikih struja koje
su se borile za to vei dohodak.
Srednji je drutveni sloj bio podjednako nezadovoljan. Bogati trgovci i bankari, kontrolori trita i vlasnici sirovina,
vrili su vremenom sve jai pritisak na obrtnike cehove i gilde. U velikim, izvozno usmjerenim djelatnostima poput
tekstilne proizvodnje, lanovi gildi i cehova izgubili su neovisnost i postali su zaposlenici bogatih privatnika. Tijekom
14. stoljea, nii slojevi graanstva su, stoga, u itavoj Europi nastojali slomiti mo gradskoga patricijata stvaranjem
pukih politikih stranaka ili organizacija. Kada do ostvarenja ciljeva nisu mogli doi miroljubivim sredstvima, puani
su se nerijetko okretali nasilju protiv povlatenih grupa, ali su njihovi uspjesi bili uvijek samo privremeni. Mnogi su
europski gradovi u kasnom srednjem vijeku proli kroz dugo razdoblje unutarnjih borbi izmeu bogatijih i siromanijih
slojeva, a to je bilo praeno i sukobima unutar samih obrtnikih organizacija izmeu kvalificiranih majstora i
naunika. Svi pokuaji naunika i egrta da poprave vlastiti poloaj unutar obrtnikih organizacija bili su neuspjeni i
naili su na jak otpor majstora, a zatim bi esto prerastali u pobune. Majstori su do kraja srednjega vijeka veinom
uspjeno ouvali vlastiti status prema egrtima i naunicima, ali u sukobu s bankarima i krupnim trgovcima nisu bili iste
sree. Krajem 15. stoljea veina unosnih poslova bila je ve u rukama ljudi koji nisu bili vezani nikakvim
ogranienjima gildi ili cehova.
Bankari i krupni trgovci bili su jedini drutveni sloj koji je bio u potpunosti spreman prihvatiti sve izazove
robnonovanoga gospodarstva te je zaraivao na onome to je bilo uzrok tekoa ostalih grupa. On je kontrolirao
krupnu trgovinu i veinu izvozno orijentiranih djelatnosti; posuivao je novac papama i vladarima, prelatima i
velikaima; imao je i velik politiki utjecaj. No, takav uspjeh i mo donijeli su bankarima i krupnim trgovcima i mnoge
neprijatelje te ih uinili nepopularnim. Javnost bi ih redovito okrivljavala kao uzronike u sluaju krize, a politiari svih
stranaka ubrzo su shvatili da je protjerivanje bankara u takvim situacijama brz i lagan put do popularnosti meu irim
slojevima. Novane zajmove bankari su morali izdavati vladarima uz vrlo slabe instrumente osiguranja; oporezivalo ih
se po visokoj stopi; prijetili su im vlastiti sugraani. Da bi se zatitili od neugodnosti i ouvali vlastite interese, veina
vodeih bankara morala se, htjeli to ili ne, angairati u politici te su bili esti sudionici zavjera, pobuna i graanskih
ratova. U takvim okolnostima ne iznenauje da su gotovo sve velike bankarske kue 14. stoljea prije ili kasnije
bankrotirale.
Seljaci su takoer bili vrlo nezadovoljni, iako je u njihovu nainu ivota u odnosu na ranije bilo najmanje promjena. U
kasnom srednjem vijeku velike su im tete nanosili brojni ratovi i sukobi, a veinom su bili optereeni i tekim
poreznim davanjima. U nekim regijama plemstvo je teilo obnovi kmetstva i klasinih feudalnih odnosa. Gradovi nisu
seljatvu predstavljali sigurno utoite kao prije. Gilde i cehovi nisu vie primali nove lanove, a objektivno je bilo
loije i tee biti najamni radnik u gradu nego seljak na zemljoposjedu. S obzirom na smanjeni broj mogunosti za
drutveno napredovanje u 14. u odnosu na 13. stoljee, seljaci su openito bili manje zadovoljni nego prije. Kako nisu
imali nikakav politiki utjecaj, kao jedini nain iskazivanja nezadovoljstva preostalo im je nasilje. Zaredale su seljake
pobune i ustanci, najee beznadni u svojim pokuajima, nastali kao odgovor na poveana feudalna davanja, poreze ili
neuspjeh vlasti i feudalaca da im osiguraju miran ivot i rad. Neuspjeni ustanci i pobune, te najee okrutne odmazde
koje bi uslijedile, u stvarnosti su samo oteali poloaj seljaka. Nered i nesigurnost zbog gospodarskih razloga znatno su
288

pogorani najteom epidemijom kuge u povijesti, takozvanom Crnom smrti, koja je opustoila Europu 1347. godine.
Zaraza je prenesena s istoka, vjerojatno od Tatara na Krimu preko talijanskih pomoraca i trgovaca najprije na jug Italije,
a odatle se ubrzo proirila po itavom kontinentu. Onovremena medicina bila je pred tom poasti nemona, zbog
nesposobnosti utvrivanja pravog izvora i uzroka zaraze te odreivanja primjerenih protumjera. Procjene o ukupnom
postotku europskoga stanovnitva koje je podleglo zarazi razliite su i kreu se, ovisno o regijama, od etvrtine pa ak
do iznad 50 posto ukupnoga stanovnitva. Najtee su bili pogoeni u pravilu gusto naseljeni gradovi; u seoskim
podrujima kuga nije uzela toliko ivota. Unato svemu, radilo se o najveoj i do tada nezabiljeenoj zarazi koja je,
prema svemu sudei, najtee pogodila upravo radno, mlae i poduzetnije stanovnitvo. Europa je izgubila velik broj
mladih i sredovjenih ljudi, a ponovljene zaraze u drugoj polovici 14. stoljea dokrajile su velik broj onih koji su bili
poteeni u prvom valu epidemije.
Gospodarske i druge posljedice velike kuge jednako je teko procijeniti. Jedino je sigurno da je broj raspoloivog
radnog osoblja bio drastino smanjen. Stoga su preostali kmetovi i najamni radnici takvo stanje esto pokuavali
iskoristiti kako bi iznudili vee plae ili prihode, ali su se vlasnici zemlje i sredstava za proizvodnju tome uspjeno
suprotstavljali propisima o tono odreenoj najvioj plai za pojedina zanimanja. Kuga je postala endemska u Europi u
naredna dva stoljea, zaraze su slijedile jedna za drugom, tako da nije dolo do demografskoga oporavka koji bi
ponitio negativne uinke epidemije. Izgleda da Europa vie nije bila u stanju, na tadanjem stupnju razvoja i
tehnologije, uzdravati vei broj stanovnitva te su opadanje njegova broja i pojava gladi zabiljeeni ve u prvoj
polovici 14. stoljea. Stoga je izmeu 1350. i 1500. godine rast proizvodnje ostao ogranien, nije bilo irenja trita i
malo je bilo mogunosti za napredovanje pojedinaca i grupa, to djelomice objanjava i unutarnje napetosti u
kasnosrednjovjekovnim drutvima. Drugim rijeima, preostalo stanovnitvo borilo se za preraspodjelu ve postojeega.
Crna je smrt pridonijela i udorednoj krizi srednjovjekovnoga drutva. Suoenje s kugom bilo je preteak izazov
pojedincu, ostavljenom bez zatite, nade i mogunosti otpora, esto preputenog samom sebi, ostavljenog od blinjih na
milost i nemilost stranoj bolesti s potpuno izvjesnim smrtnim ishodom. Neki su traili utoite od paninog straha i
tjeskobe preputajui se neumjerenostima u jelu, piu i drugim tjelesnim uicima, dok su drugi postajali vjerski fanatici
i pokuavali umiriti vlastitu savjest krajnjim oblicima pokore i trpljenja.
Red flagelanata (samobievalaca), osnovan 1270. u Perugii, stekao je tada mnogo pristaa diljem Europe. Oni su stupali
ulicama europskih gradova, udarajui se po golim leima lancima i bievima, prikupljajui mnoge nove sljedbenike.
Ubrzo se red okomio na idove, optuivi ih da su uzronici izbijanja kuge, to je na mnogim mjestima bilo poticaj i
povod za pogrome. Uskoro su zajednikom djelatnou svjetovnih i crkvenih vlasti flagelanti stavljeni izvan zakona.
Drutvom su openito ovladale osjeajna i moralna neravnotea, padalo se u krajnosti izmeu fanatine pobonosti i
izrazite okrutnosti u ratovima i unutarnjim sukobima. Bilo je to i vrijeme velikog porasta progona vjetica i arobnjaka.
Iako je velika veina optuenika, posebice ene, bila, postojali su i oni malobrojni koji su vjerovali da se crnom
magijom i sluenjem Sotoni mogu ostvariti vlastiti ciljevi. Oboavanje avla predstavljalo je krajnji iskaz
nezadovoljstva institucionalnom religijom, ali u isto vrijeme i neku vrstu traenja snanijih osjeajnih iskustava.
Sljedbenici Sotone bili su u sve svjesno ukljueni, znajui da su prema katolikom nauku osueni na vjeno prokletstvo,
to najbolje oslikava koliko su stari drutveni ideali izgubili snagu i privlanost.
289

Umjetnost 14. i 15. stoljea izraava ope znaajke doba. Primjeuje se da autori ostaju vezani uz stare, konvencionalne
oblike, bez nadahnua za novo. No, ti stari oblici postali su beivotni i sterilni zbog pretjerane uporabe. Knjievnost je
naroito trpjela zbog konvencionalnoga oponaanja majstorskih djela iz prolosti. Nanovo su se pisali stari romani i
sastavljan je beskrajan niz ljubavnih pjesama. Povjesniari i kroniari, poput glasovitoga Jeana Froissarta (1337 o.
1410) za Stogodinjega rata, vie su bili zaokupljeni sveanostima, festivalima i dugakim opisima povrinskih zbivanja
nego to se od njih moglo, primjerice, saznati o uzrocima ili strategiji rata. Bilo je, naravno, i izuzetaka od prosjenosti i
epigonstva. Tako su tadanji mistici bili autori nekih od vjerski najdojmiljivijih tekstova ikada napisanih, poput spisa
Theologica Germanica, s jakim utjecajem kasnije na Luthera, ili spisa Imitatio Christi. Vodei mistici odreda su bili
Nijemci, dok su francuski pisci bili openito vie zainteresirani za svjetovnu tematiku. Tako je Franois Villon (1431-
?1463) duhovito opisivao osobnu propast i svijet parikoga podzemlja. Englez Geoffrey Chaucer (o. 1343-1400) u
svojim je Canterburyjskim priama dao ivi presjek onovremenog engleskoga drutva. to se tie arhitekture, na
sjeveru Europe se, kao i u knjievnosti, oponaalo stare uzore. Nastavilo se graditi po obrascima gotike, u maniri koja je
ponekad pretjerano teila savrenstvu i detaljima te je esto bila previe proraunata da bi bila i lijepa. Od istih slabosti
patilo je i kiparstvo, obiljeeno realizmom. Najbolji primjer kiparske djelatnosti jesu grobnice zapadnih vladara i
velikaa, od kojih se istie ona na dvoru burgundskih kneeva autora Clausa Slutera (o. 1350-1406).
Slikarstvo, kao i kiparstvo, postalo je neovisna grana umjetnosti tek pred kraj srednjega vijeka. Do 14. stoljea sve su
slike imale poglavito ukrasnu namjenu. U rukopisima iz 15. stoljea pojavile su se slike koje su stajale izvan glavnoga
teksta, neovisno, ponekad zapremajui prostor itave stranice. U to vrijeme zabiljeene su i prve tafelajne slike koje su
se mogle prenositi s mjesta na mjesto i nisu bile vezane za graevinu. U cjelokupnom slikarstvu zabiljeena je izraena
tenja prema realizmu, posebice na sjeveru Europe, za razliku od Italije. Posebno su vrijedni portreti, radovi
sjevernjakih majstora, koji pruaju iv dojam o svim slojevima ljudi 15. stoljea, od seljaka do vladara. Kao i u
kiparstvu, i najvaniji slikari toga doba bili su Flamanci, povezani s burgundskim dvorom. Meu njima najistaknutiji su
bili Jan van Eyck (o. 1395-1441), Rogier van der Weyden (1400-1464) i Hans Memling (1435/1440-1494). Flamanska
kola izvrila je velik utjecaj na sjevernoeuropsku umjetnost u naredna dva stoljea, a nekim tehnikim postignuima
utjecala je posvuda na razvoj slikarstva. Flamanski su majstori, izgleda, usavrili tehniku ulja na platnu koju su kasnije
preuzeli i talijanski majstori.

58. Engleska i Francuska u 14. i 15. stoljeu
Raspadanje srednjovjekovnoga drutva stvorilo je teke probleme vladarima svih europskih drava. Stanje je bilo
posebice teko u nekim podrujima Srednje i Istone Europe, ali i u snanim monarhijama na Zapadu je ponekad
zamalo dolazilo do kolapsa. Kraljevi Engleske, Francuske i katolikih kraljevstava u panjolskoj bili su oko 1400.
znatno slabiji nego stotinjak godina prije, dok je istovremeno plemstvo obnovilo velik dio nekadanje moi, usporedno
sa slabljenjem autoriteta sredinje vlasti. Veina sredinjih institucija iz 14. stoljea uspjela je, ipak, preivjeti i najtea
iskuenja, te su uspjele sprijeiti ili ublaiti najopasnije iskaze bezvlaa. Sukobi razliitih drutvenih slojeva i grupa u
francuskim i engleskim gradovima nikada nisu dobili oblik i intenzitet kakav su imali u Italiji, a velikai-pljakai
predstavljali su znatno manji problem zapadno od Rajne nego u njemakim zemljama. Obnova je bila bra i laka u
290

zemljama s ve od ranije jakom sredinjom vlau. Na samom kraju srednjeg vijeka Engleska, Francuska i panjolska
bile su ponovno ujedinjene pod jakim vladarima, dok su njemake i talijanske zemlje te slavenski svijet zapali u jo
vee politike potekoe.
U Engleskoj i Francuskoj je naizgled nezaustavljiv proces centralizacije te stvaranja vie razine dravnog i politikog
jedinstva bitno usporen nakon vladavina Filipa IV Lijepog i Edvarda I. Od tada do kraja srednjega vijeka engleski i
francuski kraljevi esto su se morali boriti za puko preivljavanje. Osim opeeuropskih tekoa, ova su dva kraljevstva
imala i vlastitih, posebnih problema. Beskrupulozne metode, kojima su se obojica spomenutih vladara sluili, omrznuli
su sredinju vlast i monarhiju mnogim pojedincima i skupinama. Politiki feudalizam bio je znaajno oslabljen u obje
zemlje, ali su velikai i plemstvo openito jo uvijek imali veliku mo i utjecaj. Drali su i dalje veinu zemljinih
posjeda, osnovicu drutvene moi u srednjem vijeku, bili su jo uvijek nezaobilazni u ratu i vojskama te su i nadalje
openito prihvaani kao prirodni savjetnici i pomonici kraljeva. Nasilan odgovor plemstva na Filipove i Edvardove
mjere neki snaniji i sposobniji nasljednici moda su i mogli sprijeiti, ali na oba je prijestolja zaredao niz slabih i
nesposobnih vladara, s kratkotrajnim izuzecima. Kao vrhunac svega, dvije su zemlje 1337-1453 vodile teak, muan i
iscrpljujui tzv. Stogodinji rat.
Vladavina engleskoga kralja Edvarda II (1307-1327) prua dobar primjer navedenih potekoa. Od oca je naslijedio
kraljevstvo na rubu bankrota, nezadovoljno plemstvo i gubitniki rat sa kotima. Sam je bio nedovoljno sposoban i
pripremljen za vlast te je vei dio vremena provodio u beznaajnim zabavama, dok su za to vrijeme njegovi miljenici
stvarno vladali. Stoga je ubrzo (1311) plemstvo uspjelo nametnuti kralju niz odredbi kojima su ogranieni mo i ovlasti
dvora, a sve vanije nadlenosti uprave i vladanja prenesene su u ruke Parlamenta. Velikai su kralja uspjeno
razvlastili, ali sami, kao uostalom i u 13. stoljeu, nisu bili u stanju uinkovito vladati i upravljati zemljom. Stoga su
koti pobjedom u odlunoj bici kod Bannockburna 1314. obnovili vlastitu neovisnost, ali ni taj slom nije zaustavio
meusobne sukobe engleskih velikaa. Dapae, Engleska je zapala u razdoblje privatnih ratova izmeu istaknutih
feudalaca. Ubrzo je Edvard II, zahvaljujui ovakvu stanju i openarodnom nezadovoljstvu njime, uspio 1322. vratiti
vlast u svoje ruke. Umjesto kralja osobno, zemljom su od tada prilino uinkovito upravljali njegovi miljenici koji su
obnovili mo dvora i ponovno stavili Parlament pod kontrolu kraljevskih slubenika. Kada su oni poeli stvarati vlastita
prostrana kneevstva u Walesu, izazvali su otpor i pobunu velikaa. Kralj je uhien, a Parlament je ponovno
upotrijebljen kao oruje protiv kralja. Na njegovu zasjedanju poetkom 1327. sve su optube protiv kralja prihvaene te
je od njega zatraena abdikacija. On je tako i postupio, prepustivi prijestolje najstarijem sinu Edvardu III (1327-1377),
da bi ubrzo zatim u zatvoru bio ubijen.
Neposredne posljedice tih dogaanja bile su vrlo sline onima iz 1311. godine. Kako je Edvard III bio maloljetan, vlast
je stvarno preuzela kraljica-majka koja je vlast poglavito koristila da bi poveala mo i posjede svoga ljubavnika
Mortimera. Nezadovoljnici meu velikaima okupili su se stoga oko mladoga kralja te se on 1330. proglasio
punoljetnim, otjerao majku s dvora, a Mortimera dao objesiti. U poetku je izgledalo da e novi kralj uspjeti obnoviti
mo sredinje vlasti. U prvom desetljeu vladanja zaista je i suzbio sve pokuaje ograniavanja svoje vlasti. Velikae je
uutkao praznim obeanjima i povremenom uporabom sile. Gradske elite umirio je propisima koji su poticali razvoj
proizvodnje vune, ve tada vrlo znaajne u gospodarstvu Engleske. Graane obalnih gradova poticao je na gradnju i
291

opremanje brodova, ime je poloio temelje buduoj engleskoj pomorskoj moi. Pokuao je i ponovno osvajanje
kotske. No slabosti njegove vladavine postupno su sve vie izbijale na povrinu. Potpuno proet vitekim idealima,
poput velikaa, bio je sklon ulaenju u besmislene obraune i ratove kako bi dokazao vlastitu viteku sranost.
Manjkalo mu je odlunosti i upornosti u provoenju centralizacije te je od 1340. sve vie poputao eljama i zahtjevima
velikaa. Od tada je vodio potpuno oportunistiku politiku, odgaajui umjesto rjeavajui sve vanije probleme. U
trenutku njegove smrti stvoreni su uvjeti da sukob velikaa i dvora oko kontrole vlasti i uprave ponovo izbije svom
snagom.
Prvi vanjskopolitiki pothvat Edvarda III bio je pohod na kotsku, ali je taj plan ubrzo zapostavljen zbog velike borbe u
Francuskoj. Osnovnu tekou u odnosima dvaju kraljevstava predstavljao je status Akvitanije. Svi francuski kraljevi,
naime, stalno su teili jaanju svoga autoriteta na tom podruju, to je neizbjeno vodilo otvorenom sukobu s engleskim
vladarima i njihovom namjerom ouvanja posjeda na prostoru Akvitanije. Kako bi oslabili engleski pritisak, francuski
vladari su podravali kote u njihovu otporu, a zauzvrat su Englezi poticali Flandrijce na pobunu protiv Francuske.
Flandrija je u 14. stoljeu ve postala glavno trite engleske vune pa engleski kraljevi vie nisu mogli trpjeti da njihovi
glavni takmaci kontroliraju tamonje trite u vlastitu korist. Neprijateljstva su dodatno potaknuta meusobnim
piratskim obraunima na moru.
Kao povod dugotrajnog sukoba, Stogodinjega rata, pojavilo se pitanje nasljeivanja francuskoga prijestolja. Od 1314.
do 1328. vladala su Francuskom jedan za drugim trojica sinova Filipa IV Lijepog: Luj X Svadljivac (1314-1316), Filip
V Visoki (1317-1322) i Karlo IV Lijepi (1322-1328). Meutim, nijedan od njih nije imao muke nasljednike. Ostale su
samo keri, a vodei francuski pravnici ustvrdili su da tamonji zakoni ne doputaju eni i njezinim nasljednicima
preuzeti prijestolje. Stoga je Filip Valois, roak posljednjih kraljeva, postao kralj Filip VI (1328-1350). Stvarni razlog
odbijanja postavljanja kraljice bila je potreba udaje princeza u neku od velikakih kua, a velikai se nisu mogli
meusobno dogovoriti tko bi od njih na taj nain mogao postati budui kralj, odnosno zaetnik nove dinastije. Postojala
je opasnost i od engleskoga zahtjeva za francuskom krunom, s obzirom da je Edvard II oenio ki Filipa IV Lijepog, ali
je ta mogunost u poetku izgledala malo vjerojatna. No, kada je Edvard III doao na vlast, poeo je isticati vlastita
nasljedna prava na francusku krunu kao unuk Filipa IV te je odbio priznati kralja iz kue Valois, sve dok mu nije
zaprijetio gubitak posjeda na francuskom ozemlju. Prema srednjovjekovnim naelima legitimiteta, Edvardove su
pretenzije bile slabije zasnovane od onih francuskih kraljevni, ali je engleski kralj posjedovao vojnu silu koja je
potonjima nedostajala. Posljedino, Edvard je postao glavni protivnik novoga naela nasljeivanja iskljuivo po mukoj
liniji, a zahtjevi ostalih potomaka Filipa IV bili su zaboravljeni.
U poetku je Edvard priznao Filipa za kralja, budui da nije elio rat tijekom svoga uvrivanja na prijestolju.
Nekoliko godina poslije stanje u Flandriji pruilo mu je, meutim, mogunost ponovnog otvaranja pitanja francuskoga
prijestolja u povoljnijim okolnostima. Flandrijci su, naime, ranije dugo ivjeli s visokim stupnjem autonomije pod
vlau svojih grofova te su bili izrazito nezadovoljni nastojanjima francuskih vladara da ih oporezuju i upravljaju njima
putem osobnih slubenika, postavljanih iz Pariza. Stanje su dodatno uslonjavali teki unutarnji sukobi izmeu gradske
aristokracije i radnitva uposlenog u tekstilnim manufakturama. Do kraja 13. stoljea krupni trgovci i bankari potpuno
su ovladali upravama veih flandrijskih gradova te su pretvorili obrtnike i radnike u tekstilnom sektoru u nadniare,
292

dnevne najamne radnike. Borba niih slojeva za izlazak iz takva stanja i poboljanje vlastita poloaja navela je gradske
oligarhijske krugove na traenje pomoi i zatitu kod francuskoga kralja. Tako se borba protiv oligarhije podudarila s
protufrancuskim otporom, u emu je Edvard vidio vlastitu priliku te je flandrijski puk doivljavao kao prirodne
saveznike. Njegovi su izaslanici predloili buntovnicima odbacivanje francuskoga i priznavanje engleskoga
vrhovnitva. Kada su predstavnici buntovnika poeli oklijevati, Edvard ih je izravno ucijenio prekidom izvoza vune iz
Engleske. Stoga su ubrzo bili prisiljeni promijeniti miljenje. Do toga vremena (1337), pobunjenici su nizom ustanaka
ve ovladali veim dijelom Flandrije, a njihov je voa Jacques van Artevelde (oko 1290-1345) pristao priznati Edvarda
za vladara, ako se ovaj proglasi kraljem Francuske. Edvard je zahtjev prihvatio. Otvoreni sukob izbio je s Francuskom
kada je sljedee godine, kao odgovor na Edvardov in, Filip VI proglasio zapljenu svih posjeda engleske krune na
francuskom ozemlju. Time je otvoreno i konano zapoeo tzv. Stogodinji rat.
Dugotrajni je rat, kao to je bilo uobiajeno u srednjem vijeku, tee od vojnika pogodio neborako stanovnitvo,
poglavito seljake. U potrazi za skrivenim bogatstvima vojnici su unitavali ljetinu, palili sela, muili i ubijali seljake i
graane. Neke su francuske regije potpuno opustoene i raseljene, a u drugima je nastupilo bezvlae. Suprotnost
izmeu vitekih ideala i stvarnosti nikada nije bila jae naglaena. Englezi, dobro izvjebani u dugotrajnim i
mukotrpnim ratovima sa kotima, imali su znatno bolju vojsku, suvremenije opremljenu i obuenu. Stoga su dobili
veinu otvorenih bitaka, ali nisu nali naina kako dobiti i rat. Imali su premalo ljudi i sredstava da bi osvojili i zavladali
itavom Francuskom. Francuzi su se najee utvrivali iza zidina gradova i katela, prepustivi engleskim pljakakim
postrojbama pustoenje terena. Ova injenica zorno objanjava dugotrajnost i razornost rata. Nakon nekoga vremena
Englezi bi se zamorili i konano bi Francuzi ponovno zauzeli ranije okupirana podruja. Nijedna strana nije imala snage
rat razrijeiti vojnim putem. Stoga su se konano unutarnje stanje, gospodarske i politike tekoe u obje zemlje,
pokazali, za konaan ishod rata, znatno vanijim od djelovanja vojski.
Edvard je zapoeo rat velikom pomorskom pobjedom 1340. kod Sluysa. Godine 1346. opustoio je sjevernu Francusku
sve do Pariza, a na povlaenju je u bici kod Crcyja teko potukao Francuze. Nastupila je dvogodinja engleska opsada i
konano predaja Calaisa. Velike pobjede i ogromni trokovi Edvardu su tako konano donijeli jedan jedini grad.
Uslijedila je velika epidemija kuge te obje zemlje nisu zatim prilino dugo bile u stanju pokrenuti iole znaajniji pohod.
Tijekom toga razdoblja preminuo je Filip VI, a njegov nasljednik Ivan Dobri (1350-1364) jo je izrazitije od oca bio
opsjednut vitekim idealima i nita nije nauio iz poraza kod Crcyja. Godine 1356. Edvardov istoimeni sin, zvan Crni
Princ (1330-1376), krenuo je iz Akvitanije na novi, veliki pohod, a Ivan mu je krenuo ususret. U bici kod Poitiersa,
Francuzi su ponovno doivjeli katastrofu, a kralj Ivan je zarobljen. No, ni ovu veliku pobjedu Englezi nisu znaajnije
iskoristili do primirja u Calaisu 1360. koje je na neko vrijeme zaustavilo rat. Njime se Edvard preutno odrekao prava
na francusko prijestolje, a u zamjenu je dobio priznanje potpune vlasti nad jugozapadom Francuske Akvitanijom te
nad Calaisom i Ponthieuom na sjeveru. Uz to, Francuzi su morali platiti i ogromnu otkupninu za kralja Ivana.
Primirje je sklopljeno iskljuivo radi iscrpljenosti obiju strana. Nitko nije imao namjeru potovati ugovorene odredbe.
Otkup za kralja Ivana nikada nije plaen te je on ostao u engleskom zarobljenitvu gdje je i preminuo 1364. godine.
Njegov nestanak pokazao se blagotvornim za Francusku. Naslijedio ga je Karlo V (1364-1380). Ne ba hrabar ratnik
(pobjegao je s bojnog polja kod Poitiersa), iskazao se vrlo vjet kao dravnik. U unutarnjim poslovima oslanjao se na
293

savjetnike iz redova graanstva koji su uspjeli donekle obnoviti red i donijeti napredak. Vjetim spletkarenjem i
diplomacijom udario je na Engleze iznutra, izazvavi niz pobuna u Akvitaniji. Stoga su 1369. Englezi obnovili rat. U
ovom razdoblju Francuzi su, do sljedeega primirja 1375, vjeto izbjegavali ui u otvorenu bitku protiv Engleza. Novim
primirjem potonjima su od svih nekadanjih posjeda preostali tek Bordeaux s okolicom i Calais. Ve prije isteka
primirja kralj Edvard i Crni Princ bili su mrtvi, a na englesko prijestolje zasjelo je dijete. Rat je slubeno nastavljen, ali
tijekom jednoga itavog narataja sve se svelo na piratstvo i pljake.
U poetku je rat u Engleskoj bio prilino popularan. Puanstvo se veselilo velikim pobjedama i bogatom plijenu.
Meutim, visoki porezi ubrzo su umanjili borbeni ar srednjih slojeva, a nakon Edvardove smrti razoaranje i bijes
postali su prevladavajue raspoloenje u javnosti. Teritorijalne steevine su nestajale, dok su francuski pirati ozbiljno
tetili trgovini i engleske obalne gradove uinili popritima slinih strahota kao u mnogim francuskim regijama.
Engleski vojnici-veterani nakon povratka u domovinu esto su se pretvarali u pljakae sela ili plaenike bezobzirnih
feudalaca. Povrh svega, bili su tu strah i panika od kuge koja je pred kraj Edvardove vladavine u nekoliko navrata
poharala Otok. Sve vee sudjelovanje povlatenih slojeva u radu sredinje dravne uprave nita nije pomoglo u
smanjivanju rastueg nezadovoljstva. Velikai, vitezovi i graani nisu bili u stanju osmisliti nikakvu novu politiku, osim
bezizglednih pokuaja ouvanja postojeeg stanja. Jedino su na politikom planu imali jasne zamisli te su uspjeli postii
zamjetne uspjehe u ograniavanju kraljevske vlasti. Edvardu je nuno trebala to vea potpora iznutra za rat te je davao
velika obeanja, ali bi ih zatim redom i krio. Sve vei pritisak odozdo postupno ga je prisilio promijeniti nain
vladanja. Sada je kraljevsko vijee, puno velikaa, preuzelo glavnu rije, a Parlament je postao gotovo u potpunosti
neovisan od kralja. Ovo je viim slojevima, posebice velikaima, omoguilo znatno vei utjecaj na upravljanje
dravnim poslovima. Opadanje moi kraljevskih savjetnika znailo je kraj tajne i autokratske vladavine. Parlament je
sve manje bio vaan kao vrhovno sudsko, a sve vie kao glavno zakonodavno tijelo zemlje. Isto tako, kralj se sve vie
jedino Parlamentu obraao u vrijeme potrebe raspisivanja poreza. Velikai su, osim svega, bili naklonjeni i zahtjevima
nieg plemstva i graanstva te su potonji zauzvrat najee podravali velikake zahtjeve kralju. Stoga je kralj gotovo
bez iznimke potvrivao odluke koje mu je slao Parlament.
Na prvi pogled Engleska je tada postigla velik napredak prema ogranienoj monarhiji i parlamentarnoj vladavini, ali je
on bio bitno ogranien dvjema krupnim slabostima. Velikai su, naime, uvijek bili spremni utjecati na vlast i
kontrolirati, ali ne i obnaati ju. Umijeali bi se jedino onda kada bi njihovi vlastiti interesi i ponos bili dotaknuti.
Obine, svakodnevne poslove dravne uprave preputali su drage volje kralju i inovnitvu. Posljedina nesigurnost i
nedostatak odgovornosti, nasilne i nagle promjene u politici, obeshrabrili su mnoge javne slubenike. I drugo, velikai
su stalno bili meusobno podijeljeni i sukobljeni, to je poveavalo dezorijentiranost u dravnom aparatu. Kako je
Edvard bivao sve stariji i nemoniji, brojne spletke na dvoru poele su se otvoreno iskazivati, izazivajui javnu
sablazan. Grupa plemia, predvoena Edvardovim mlaim sinom Ivanom od Gaunta (1340-1399), povezala se s
dijelom potkupljenih slubenika i nekim pohlepnim trgovcima kako bi pljakali zemlju. Njima protivna strana,
predvoena Crnim Princem, uspostavila je kontrolu nad Parlamentom 1376. te kaznila neke od najgorih prijestupnika,
ali se ta pobjeda pokazala tek privremenom. Crni Princ ubrzo je preminuo, a njegov mlai brat Ivan uporabio je sav svoj
utjecaj da bi novi saziv Parlamenta bio naklonjen njegovoj stranci. Tako je Ivanova potkupljena politika mainerija
potpuno kontrolirala stanje u dravi u trenutku smrti staroga kralja 1377. godine.
294

Preranom smru Crnoga Princa nasljednik prijestolja postao je desetogodinji djeak Rikard II (1377-1399). Razdoblje
spletki, karakteristino za posljednji dio vladavine njegova oca, nastavilo se i pojaalo za Rikardove maloljetnosti.
Glavnu rije preuzelo je kraljevsko vijee u kojem su se razne velikake struje otimale za mo i poloaje, ne
prepoznajui opasnost izbijanja pobune u itavoj zemlji. Kraljevi loi savjetnici okrivljavani su za sve nevolje zemlje,
opu korupciju i neuinkovitost vlasti. Wycliffove reformatorske zamisli posijale su nemir i olakale prodor radikalnih
gospodarskih i politikih koncepata. Engleska je bila prepuna putujuih propovjednika i agitatora. Nezadovoljstvo se
najjae osjealo u krugovima niih gradskih slojeva i seljatva koji su se smatrali najveim gubitnicima, lienim
mogunosti napredovanja na drutvenoj ljestvici te iskoritavanim od strane bogatog graanstva i plemstva. Posebno su
bili ogoreni takozvanim Radnikim statutima iz 1351. koji su cijene i plae zamrznuli na razini prije izbijanja Crne
smrti te su nie slojeve onemoguili okoristiti se smanjenjem broja radno osposobljenih i poveanom potranjom za
ljudima.
Pobuna je naposljetku izbila 1381. godine. Kraljevski poreznici, koji su pokuali izvidjeti je li mogue prikupiti
dodatne poreze, bili su protjerani iz gradova na jugoistoku zemlje. Ubrzo su se itav Kent i Essex pobunili. Canterbury
je pao u ruke buntovnika. Puka pobunjenika vojska krenula je zatim na London, dok se ustanak usporedno poeo
rasplamsavati i u ostalim pokrajinama. Stare povelje i posjedovni spisi su paljeni. Seljaci su traili ukidanje tlake i
davanje zemlje u zakup po povoljnoj cijeni. Neki od naivnijih, dobivi povelje u tom smislu, razili su se i otili
kuama. Nekompetentna vlast nije bila u stanju organizirati uinkovitu obranu glavnoga grada. Kraljevski vijenici
naredili su zatvaranje londonskih gradskih vrata, a sami su se s kraljem sklonili u Tower. No, buntovnici su imali
suradnike u samom gradu koji su ih pustili unutra im su se pribliili gradskim vratima. Nekoliko je dana svjetina
vladala gradom i osvetila se pojedincima koje su krivili za loe vladanje i teke gospodarske prilike. Spaljivani su
dokumenti, trgovci, pravnici i stranci su ubijani. Kada se kralj uputio na pregovore s jednom grupom buntovnika, druga
je grupa provalila u Tower te ubila canterburyjskog nadbiskupa, dravnog rizniara te nekolicinu nepopularnih lanova
kraljevskoga vijea. Meutim, kralja buntovnici nisu dirali. Oni, naravno, nisu eljeli ruenje monarhije, ve
ispravljanje nepravdi i zloporaba, ukidanje loih obiaja te otputanje loih slubenika i savjetnika. U tijeku rasprave s
kraljem, ubijen je voa buntovnika Wat Tyler. Na vrhuncu napetosti mladi je kralj hrabro istupio pred svjetinu, jamei
im ostvarenje njihovih zahtjeva. Time je otrica pobune bila trenutno otupljena, buntovnici su se poeli razilaziti, a
odmah je zatim zapoela reakcija.
Plemstvo se prisjetilo injenice da je odluujui vojni imbenik u dravi. Zapoelo je hvatanje i ubijanje buntovnika po
itavoj zemlji, u svim grofovijama. Nitko se vie nije obazirao na povelje koje su pod pritiskom pobune izdavane
tijekom njena trajanja. Sav bijes povlatenih slojeva obruio se na seljatvo koje je, stoga, neko vrijeme ivjelo loije
nego prije pobune. Kmetstvo je tijekom narednih stotinjak godina gotovo u potpunosti iezlo u Engleskoj. Prvenstveni
razlog bila je injenica da je ono, zbog krupnih gospodarskih promjena, postalo beznadni anakronizam.
Spletke radi kontrole nad kraljevskim vijeem, a zatim i vrlo zakanjeli, neodgovarajui odgovor na pobunu, kralja su u
potpunosti uvjerili u neuinkovitost velikake uprave. Kada je postao punoljetan, uinio je sve kako bi umanjio
politiku mo plemstva te ponitio dotadanje ustupke koji su slabili kraljevsku vlast. Njegovi su pokuaji privremeno
suzbijeni 1388. nasilnom pobunom velikaa, ali je Rikard strpljivo ekao ponovnu priliku nastaviti gdje je stao. Do
295

1397. postupno je uspio pogubiti ili protjerati sve glavne protivnike kraljevske vlasti, postaviti vlastite pristae na sva
kljuna mjesta u dravnoj upravi te jo jednom podiniti Parlament kruni. Iskazao je pritom veliku politiku vjetinu, ali
je i ozbiljno precijenio dosege svojih ostvarenja. Kralj je zaista oslabio velikae, ali ih nije liio vojne moi niti im je
uspio suprotstaviti nekakvu novu, kraljevsku vojnu silu, kako bi imao protuteu velikakoj moi. Smatrajui da je
Engleska primirena, organizirao je vojni pohod na Irsku kako bi dokrajio kronino stanje bezvlaa na susjednom
otoku. Protjerani Henrik Lancaster, sin Johna Gaunta, iskoristio je tu prigodu za povratak i ponovno pokretanje pobune.
Velikai su mu se urno prikljuili te se Rikard na povratku iz Irske naao suoen s gubitkom prijestolja. Bio je uhien i
utamnien, dok je Henrik sazvao skuptinu koja je trebala potvrditi njegovo preuzimanje krune. Skuptina je zbacila
Rikarda, objavivi dug popis optubi protiv njega, te je proglasila Henrika za kralja Henrika IV (1399-1413). Drugi
pokuaj uspostave osobne kraljeve vlasti tako je propao, a dinastija Lancaster, potekla iz velikakoga pokreta, vladala je
uz pomo drutvenoga sloja koji ju je i doveo na vlast.
Dugotrajna borba za podjelu moi izmeu kralja i velikaa u 14. stoljeu rezultirala je ne samo velikim utjecajem
velikaa na upravljanje dravom, ve je uspostavila presedane ograniavanja kraljevske vlasti zakonitim putem.
Parlament je stekao gotovo potpune ovlasti u poreznoj politici, velik utjecaj na zakonodavstvo te djelomian utjecaj na
odreivanje opega smjera dravne politike. Borba za mo u Francuskoj nije dala tako konane rezultate. Plemstvo je i
ovdje imalo mo, ali nije uspjelo stvoriti institucije koje bi bile u stanju trajno zauzdati kralja. Uzrok navedene slabosti
djelomice je leao i u tradicionalnoj razjedinjenosti francuskoga plemstva. Svatko je gledao samo sebe i vlastiti, ui
interes. Osim toga, francusko plemstvo nije davalo nikakvu potporu zahtjevima graanstva. Drugi vaan uzrok takvoga
stanja bila je injenica da je Francuska trpjela mnogo tee posljedice Stogodinjega rata. Francuzima je glavno pitanje
bilo protjerati iz zemlje bande pljakaa. Potreba za mirom bila je mnogo vea od one za slobodama i povlasticama te je
svaki vladar koji je naizgled bio u stanju obnoviti red mogao raunati na potporu velike veine podanika.
Rat, kuga i loa dravna uprava prevladavali su u Francuskoj tijekom vladavina Filipa VI (1328-1350) i Ivana II Dobrog
(1350-1364). Obojica su se pokazali nedoraslima izazovima vremena. U isto vrijeme, staleka zasjedanja na lokalnoj i
dravnoj razini, esto sazivana zajedno radi raspisivanja poreza, nisu uspjela donijeti nikakav program oporavka zemlje.
Katastrofa kod Poitiersa bila je znak za opu pobunu. Opi stalei sjevera sastali su se u Parizu te su pod vodstvom
metra ceha parikih trgovaca, tiennea Marcela (o. 1316-1358), zatraili sudjelovanje u vlasti i promjene u sastavu
kraljevskog vijea. Nakon to su Englezi pobijedili i zarobili kralja Ivana Dobrog (1356), Marcel je prisilio regenta i
dauphina Karla da objave ukaz o reformama koje su prijedlozima o uspostavi demokratskije vlasti i kontrole nad
dravnim financijama trebale biti prepreka samovoljnoj kraljevskoj vlasti. Zatim je dauphin pobjegao, ostavivi
Marcelu kontrolu nad Parizom. Buntovniki duh proirio se i selima te su 1358. bande naoruanih seljaka palile i
pljakale poput engleskih seljaka nekoliko desetljea kasnije. Seljaki ustanak nazvan je posprdno "akerija", prema
najeem francuskom mukom imenu na selu. Dauphinov poloaj izgledao je beznadan, ali su buntovnici bili previe
razjedinjeni da bi okupili itavu zemlju protiv njega. Marcela je preteito podupiralo pariko graanstvo, dok je u
drugim regijama potpora bila znaajno manja. Plemstvo nije eljelo imati nita s pobunom graanstva. Graani Pariza
nisu bili zainteresirani pomoi seljatvu te je Marcel znaajno izgubio na popularnosti kada je pokuao provesti takav
savez. Plemstvo je ubrzo krvavo uguilo "akeriju". Dauphin je zatim krenuo s vojskom na Pariz. Marcel je konano
296

izgubio potporu kada je u takvoj situaciji pozvao u pomo pristae Engleza te su ga vlastiti sljedbenici ubili. Jo se
jednom pokazalo da jedinstvo i red u Francuskoj ovise o monarhiji.
Dauphin i budui kralj Karlo V Mudri (1364-1380) ujedinio je plemstvo u otporu graanstvu i seljatvu ne iz naklonosti
prema plemstvu, ve zbog ouvanja vlastite moi. Njegova je vladavina protekla u obnovi kraljevske moi i ponovnoj
izgradnji zemlje na temeljima administrativnog sustava velikih vladara iz kue Kapetovia, bez znaajnijih novosti. I
nakon Karlove vladavine u sljedeim godinama nisu zabiljeeni znaajniji drutveni nemiri, to najbolje govori o
uspjenosti njegove vladavine. Karlov sin i nasljednik, Karlo VI Ludi (1380-1422), postao je punoljetan 1388. i
uspjeno je nastavio oevim stopama, sve dok nije psihiki obolio 1392. Vanost nestanka snane kraljevske vlasti u
takvim se okolnostima jasno iskazala. Velikai su odmah zapoeli borbu za kontrolu nad dravnom upravom te je
Francuska polako, ali sigurno utonula u krvavo razdoblje bezvlaa i graanskog rata.
Dolaskom Henrika IV u Engleskoj na vlast 1399. zapoelo je razdoblje aristokratske, parlamentarne vladavine koja je
potrajala ezdesetak godina. I nakon tajnoga ubojstva Rikarda II, Henrikov poloaj nije bio odve siguran, s obzirom da
je bilo drugih nasljednika Edvarda III koji su imali vea prava na krunu. Stoga je Henrik morao uloiti golem napor
kako bi iao na ruku velikaima. Kraljevsko je vijee bilo ispunjeno velikaima, a vane odluke podnoene su
Parlamentu na odobravanje. Velikai su nastavili suradnju sa sitnijim zemljoposjednicima i srednjim slojem te je Donji
dom parlamenta stekao neke vane povlastice tijekom Henrikove vladavine. Nova su pravila ouvala kraljevo pravo
veta, ali su mu znaajno ograniila pravo globljenja te su oznaila nov i vaan korak u parlamentarnoj kontroli
zakonodavstva. Iako je bio voljan dijeliti vlast s povlatenim slojevima, Henrik je imao tekoa u stvaranju vrste
osnovice svoje vlasti. Politike spletke meu velikakim frakcijama nastavljene su te je Henrik morao stalno imenovati
nove slubenike, ve prema tome kako se ravnotea snaga mijenjala. Velikai sa sjevera i iz Walesa podigli su otvorene
pobune protiv kralja, osjeajui se lieni zasluenog dijela moi i prihoda od svojih slubi. Kralj je stoga morao voditi
dva krvava rata na sjeveru, sve dok nije praktiki istrijebio snanu velikaku obitelj Percy, glavne nositelje otpora.
Henrik je vjeto i vrstom rukom vladao u nemirnim vremenima. Bio je uinkovit vladar, troio je umjereno i tako je
izbjegao opasnost pretekog oporezivanja puanstva.
Na kraljeva sina i nasljednika Henrika V (1413-1422) u poetku se gledalo kao na lakoumnoga mladia, obuzetog
ljubavnim pustolovinama i dokolicom, lienog oevih vrlina. No, kada je preuzeo vlast, potpuno se promijenio i
uozbiljio. Do kraja ivota posvetio se iskljuivo vladarskim poslovima. Kako mu je otac u naslijee ostavio sreeno
unutarnje stanje, mladi se vladar mogao ponovno okrenuti zbivanjima u Francuskoj i ratu. U Francuskoj je ve dugo
vladao obiaj da se mlaim kraljevskim sinovima daruje posjede koji su se u trenutku njihove smrti, u naelu morali
vratiti kruni. Tako je mlai sin Ivana Dobrog Filip Smjeli (1342-1404), stekao 1363. Burgundiju, a enidbom uz
pomo Karla V i Flandriju. Na slian je nain Karlo VI mlaem bratu Luju prepustio vojvodstvo Orleans. Kada je Karlo
VI duevno obolio 1392, burgundska i orleanska kua zapoele su borbu za kontrolu nad regentstvom u Francuskoj. Sve
do Filipove smrti 1404. borba se vodila raznim sredstvima, ali bez oruja. Ali je Filipov nasljednik Ivan Neustraivi,
zapoeo pravi graanski rat ubojstvom Luja Orleanskog 1407. godine. Na elo orleanske stranke tada je stupio grof od
Armagnaca, punac ubijenoga Luja. Obje su strane, i burgundska i orleanska, pokuavale nagovoriti Henrika IV i
Engleze da se umijeaju u sukob na njihovoj strani. Meutim, engleski se kralj mudro drao po strani.
297

U takvoj je situaciji Henrik V 1414. zahtijeva francusku krunu, iako je kua Lancaster objektivno imala vrlo malo
argumenata za to pravo. Ali, to nije pokolebalo kralja koji je sa snanom vojskom upao u Francusku te ostvario veliku i
glasovitu pobjedu u bici kod Azincourta 1415. godine. Sama pobjeda nije, meutim, rijeila ishod rata, ali je dovela do
saveza engleskoga kralja s Burgundijom. Francuzi vie nisu bili u stanju organizirati uinkovit otpor protiv Engleza, jer
je njihov najmoniji velika stao na englesku stranu. Henrik se ponovno iskrcao u Francuskoj 1417. i zapoeo sustavno
osvajanje Normandije. Ta su se engleska osvajanja razlikovala od prethodnih. Kako je kralj elio vrsto zavladati
osvojenim podrujima, zabranio je vojsci pljaku i pustoenje kako bi pridobio podanike na svoju stranu. Unato tome,
normandijski su se gradovi predavali tek nakon tekih opsada i izgladnjivanja. U ovom se pohodu prvi puta u
znaajnijoj mjeri poelo koristiti topnitvo. Iako je ono jo uvijek bilo nesavreno i esto puta opasnije za rukovatelje
tim orujem nego za neprijatelje, ipak se iskazalo kao vrijedna pomo prigodom opsada gradskih zidina, to je znatno
ubrzano Henrikovo osvajanje Normandije.
Dok je Henrik redom osvajao normandijske gradove, ulagani su veliki napori za okonanje prijepora izmeu
burgundske i orleanske kue. Prigodom jednog u nizu takvih razgovora, izbila je velika svaa te je burgundski knez
Ivan Neustraivi ubijen. Njegov nasljednik Filip Dobri (1396-1467) elio je osvetu i otvoreno se stavio na englesku
stranu. Nakon to je uspio u svoje ruke dobiti bolesnoga vladara Karla VI, predao je Francusku, mirom u Troyesu 1420,
engleskome kralju. Tim je ugovorom francuski dauphin proglaen odmetnikom, a Henrik V priznat za nasljednika
francuske krune. On se trebao oeniti Karlovom keri Katarinom i trenutno preuzeti vlast u Francuskoj. Osnaen tim
brakom, Henrik je nastavio osvajanje ostatka Francuske te je do smrti 1422. uspio zauzeti sve zemlje sjeverno od Loire.
Svega nekoliko mjeseci kasnije preminuo je i Karlo VI te je oba prijestolja naslijedilo jednogodinje dijete.
Uspon na prijestolje djeteta Henrika VI (1422-1471) te neizbjene svae vezane uz regentstvo dodatno su oslabili
poloaj napadaa. Neprijateljstvo Francuza prema Englezima bilo je ope i izraavalo se poglavito mjestiminim
ustancima graana, plemstva i seljatva. Savez s Englezima postao je nepopularan i u Burgundiji, im se pokazalo da su
Englezi doli graditi vlastitu mo na kontinentu, a ne samo pomoi toj francuskoj pokrajini. I u samoj Engleskoj javili
su se strahovi od prevelikih trokova ratovanja te kraljeva zapostavljanja Otoka zbog njegovih novih, velikih posjeda i
interesa na francuskom kopnu. Unato svemu, engleski je poloaj tih godina djelovao vrlo obeavajue, posebice
zaslugom politike vjetine vojvode od Bedforda, engleskoga regenta u Parizu. Polovici Francuske kojom je upravljao
dao je snanu i pravednu vlast, potujui mjesne obiaje i postavljajui francuske slubenike gdje god je bilo mogue.
Burgundskoga kneza smirio je lijepim rijeima i mitom. Iako s ogranienim poreznim prihodima Bedford je ipak uspio
odravati malu, ali uinkovitu vojsku. Postupno se podruje pod vlau engleskoga kralja irilo prema jugu, sve dok
1428. engleske postrojbe nisu dole pred zidine Orleansa, grada koji se smatrao kljunim za itavu junu Francusku. Za
potpuno opkoljavanje grada Bedford nije imao dovoljno ljudi, ali je uspio nametnuti blokadu te gotovo potpuno
onemoguiti dopremu hrane i logistike u grad.
Bedford vjerojatno ne bi bio toliko uspjean u svojim nakanama da je na francuskoj strani postojao netko tko bi bio u
stanju ujediniti zemlju protiv napadaa. Izbjegli dauphin Karlo VII inio se loginim izborom za takvu ulogu, budui je
gotovo polovica Francuske bila pod njegovom vlau, a sjever je tek ekao znak da se digne na opi ustanak. Meutim,
niti Karlo ni njegovi najblii suradnici iz redova Armagnacove stranke nisu bili dorasli takvu zadatku. U takvoj situaciji
298

vodstvo otpora pred Orleansom preuzela je, potpuno neoekivano, osoba niskog drutvenog podrijetla. Radilo se o eni
i seljakinji Ivani Orleanskoj (Jeanne d' Arc, 1412-1431). Iako iz udaljene granine pokrajine, uspjela je postati
predvodnik francuske vojske i otjelovljenje novog, domoljubnog duha koji se sve vie iskazivao u borbi protiv Engleza.
Ona je tvrdila da su joj se javljali glasovi koji su joj nareivali kako mora povesti narod u borbu protiv osvajaa. Unato
njenoj nevoljkosti, glasovi su se opetovano javljali i nisu joj, navodno, u konanici ostavili nikakav izbor. Ipak, za
sobom vjerojatno nije bila u stanju pokrenuti mase sljedbenika svojim djevianskim vizijama svetaca i Boga, ve
kvalitetama voe. Ivana Orleanska je krenula 1429. iz Domrmyja na elu snaga koje su trebale razbiti opsadu
Orleansa. U tome je, protivno svim oekivanjima, i uspjela.
Pobjeda kod Orleansa izazvala je veliko oduevljenje u cijeloj Francuskoj. Dauphin Karlo i dalje je bio neodluan te ga
je tek Ivanino uporno nagovaranje ohrabrilo okruniti se u Reimsu za francuskoga kralja kao Karlo VII Pobjednik (1422-
1461). Ukazao se povoljan trenutak za brz i odluujui obraun s Englezima, na valu openarodnoga oduevljenja. No
nakon krunidbe, Karlo nije poduzeo nita u tom smislu, te je rat produljen i kroz naredna dva desetljea. Kada su, ubrzo
nakon Karlove krunidbe, Burgundi i Englezi nedaleko od Pariza zarobili Ivanu, novi francuski kralj nije uinio
apsolutno nita kako bi joj pomogao. Englezi su se Ivani Orleanskoj, simbolu francuskoga otpora, osvetili namjetenim
procesom pred inkvizicijskim sudom u Rouenu, gdje je Ivana 1431. osuena i spaljena kao krivovjerka i vjetica.
Unato pogubljenju Ivane, engleska je ratna srea nepopravljivo poela nestajati. Na francuskom dvoru je 1433. godine
prevladala radikalnija struja, a Karlovi kolebljivi savjetnici protjerani su s dvora. Zbog sukoba oko nekih feuda i prava,
Filip Burgundski napustio je 1435. savez s Englezima, a iste je godine preminuo i Bedford. Godine 1436. u ruke
Francuza pao je Pariz, nakon to su graani otvorili vrata kraljevskoj vojsci. Od 1444. do 1449. zavladalo je primirje,
tijekom kojega su reformirane francuske dravne financije i vojska. Kada je 1449. rat obnovljen, Francuzi su engleske
posjede u Francuskoj osvajali jedan za drugim, da bi od svih neko francuskih posjeda Henrika V, 1453. u engleskim
rukama ostao samo Calais. Bio je to konaan kraj Stogodinjega rata, u kojem je francuska strana odnijela potpunu
pobjedu.
Tijekom vladavine Karla VII, kao i njegovih prethodnika Karla V i Karla VI, srednji je sloj prevladavao u kraljevskom
vijeu. Kralj je podravao savjetnike iz redova graanstva i prijeio nezadovoljnim plemiima da ponovno steknu
kontrolu nad upravljanjem dravom. Teki zadaci stajali su pred dravnom upravom. Osim istjerivanja Engleza, moralo
se pobrinuti za uklanjanje tete nakon vie od stoljea rata i loe uprave. Znaajni dijelovi Kraljevstva bili su
opustoeni, a na tisue Francuza se iselilo. Velik dio obradive zemlje zarastao je u korov. Opala je trgovina, propale su
ceste, luke i kanali. Bande neplaenih vojnika i profesionalnih pljakaa pustoile su seoska podruja, otimajui ono
malo to je preostalo nakon rata, kuge i gladi. Ipak, krajem Karlove vladavine najtee i najvidljivije posljedice rata bile
su ve uklonjene. Pljakai su pohvatani ili protjerani iz zemlje. Velike su svote utroene za obnovu cesta, luka i
trgovine. Poboljala se i obrada zemlje, a mnogi su seljaci pod povoljnim uvjetima uspjeli doi do vlastite estice
zemlje. Iako su stalei ponekad potiho negodovali zbog visokih poreza, Karlov je poloaj, pobjedom nad Englezima,
bio praktino nedodirljiv. Malo je tko bio spreman suprotstaviti se pobjednikom kralju te su stalei postupno napustili
sve pokuaje kontrole rasta kraljevske vlasti. Francusko plemstvo nije nikada bilo previe zainteresirano za rad stalea
te se bez otpora odreklo njihovih nadlenosti. No znatno vea tekoa i izvor nezadovoljstva, bio je plemstvu gubitak
unosnih dravnih slubi u vrijeme kada su zbog obnove imali poveane financijske potrebe. Karlove tekoe poveane
299

su kada je najstariji sin Luj zatraio udio u vlasti i pri tome se povezao s vodeim velikaima. No kada je Luj pobjegao
na dvor burgundskoga kneza, njegov otac nije poduzeo nikakve otrije mjere. U takvom poloaju Luj je doekao oevu
smrt 1461. godine.
Luj XI (1461-1483) postigao je, kao kralj, dva velika uspjeha. Prikljuio je sve velike posjede kraljevskoj domeni, a uz
to je slomio mo kue burgundskih kneeva koja je ve stotinjak godina prijetila jedinstvu i cjelovitosti Francuske.
Onovremeni pisci esto su ga negativno prikazivali, istiui njegove loe karakterne crte, ali po tome Luj XI nije bio
posebno drukiji od svojih suvremenika. Razlikovao se po inteligenciji i upornosti kojom je provodio vlastite planove,
uavi tako u uzak krug vladara koji su poloili temelje "novih monarhija" ranonovovjekovnog razdoblja. U poetku
vladavine oslonio se na plemstvo i otpustio je oeve savjetnike iz srednjega sloja. Zatim je pokuao udaljiti se od
plemstva, potiui njihove meusobne frakcijske borbe, posebice u Burgundiji. No, kralj je precijenio vlastite
mogunosti te mu je, kao odgovor, 1465. osnovana velika feudalna liga. Ona ga je prisilila na obeanje da e prepustiti
velike dijelove kraljevske domene pobunjenicima. Nakon primirja Luj nije odrao dano obeanje, a plemstvo se, prema
oekivanjima, uskoro poelo ponovno meusobno prepirati oko interesa i posjeda. Tijekom sljedeih desetak godina
kralj je postupno, politikim sredstvima, uspio ponovno stei prevlast. Pri tome se obilato koristio mitom i
korumpiranjem nezadovoljnika, a oni koji nisu pristali popustiti bili su zatvoreni.
Jednog protivnika, ipak, kralj nije mogao pridobiti ni podmiivanjem niti silom. Zahvaljujui postignuima oca i djeda,
burgundski knez Karlo Smjeli (1467-1477), ranije voa velikake lige u Francuskoj, bio je tada jedan od najmonijih
europskih vladara. Burgundija, podruje na jugoistoku Francuske, bila je poljoprivredno bogata zemlja s velikim brojem
ljudi sposobnih za vojsku. Branim vezama burgundski je dvor doao do Flandrije, a zatim i gotovo do itave
Nizozemske. Stanovnici tih sjevernih gradova, iscrpljeni stoljeima sukoba unutar gradskih drutava, dopustili su
burgundskim kneevima ukidanje svojih starih povlastica i teko oporezivanje. Nizozemsko bogatstvo omoguilo je ne
samo da burgundski dvor postane sredite umjetnosti, ve je dalo sredstva za plaanje brojnih vojnika s juga
Burgundije. Jedina slabost vlasti burgundskoga kneza bila je injenica da su njegovi sjeverni posjedi bili fiziki
odvojeni od ostatka Burgundije carskim posjedom Lotaringijom (Lorenom). U sluaju da Karlo Smjeli zavlada i tim
prostorom, mogao je vladati prostorom od Alpa do Sjevernog mora, jakim kraljevstvom nalik na Lotaringiju u 9.
stoljeu. Takav plan Luj XI nastojao je sprijeiti svim sredstvima, budui da bi postojanje jake drave na istonim
granicama Francuske ozbiljno ugrozilo njezinu sigurnost, a ni njegova pobjeda nad francuskim plemstvom ne bi bila
sigurna ako bi potonji mogli raunati na podrku burgundskoga dvora.
Nadmetanje Luja XI i Karla Smjelog predstavljalo je tek jednu fazu u viestoljetnom sukobu oko vlasti nad teritorijem
izmeu Njemake i Francuske. Taj je sukob zapoeo jo za sinova Karla Velikoga i sve do kraja srednjega vijeka nije
bio konano rijeen. U vrijeme prevlasti plemike lige kojoj je bio na elu, Karlo je od Luja XI uspio iznuditi brojne
ustupke. No, kako je unutarnja oporba postupno slabila, tako je francuski kralj sve vie stjecao prevlast. Iako se osobno
nije umijeao u zbivanja, Luj je putem svojih pouzdanika uspio potaknuti vicarce i vladare u Porajnju na pobunu
protiv Karla, jer su oni bili uznemireni burgundskim planovima o Alzasu i Loreni. vicarci su u nekoliko navrata
porazili Karla, koji je konano poginuo 1476. prigodom opsade Nancyja. Luj XI se odmah prihvatio zauzimanja to
veega dijela Karlova nasljedstva. Iza Karla Smjelog ostala je ki. No, mnogi dijelovi burgundskoga teritorija bili su
300

izvorno carski, a ne francuski posjedi, pa je teko bilo pronai dobar izgovor za potpuno prikljuenje Burgundije.
Budui da se Marija Burgundska udala za Maksimilijana Habsburkog, kue Valois i Habsburg nastavile su nadmetanje
za burgundsko nasljedstvo. Ugovorom u Arrasu 1482, izmeu dviju strana postignut je sporazum, kojim je Luj XI
stekao uu Burgundiju te pokrajine Artois i Pikardiju na sjeveru Francuske. Flandrija i Nizozemska ostale su u
habsburkim rukama. Unato tom ogranienju, Luj XI je znatno proirio kraljevsku domenu i uklonio burgundsku
opasnost. Gotovo u isto vrijeme grofovije Anjou, Maine i Provansa dole su, kao posjedi bez nasljednika, pod
francuskoga kralja te je kao vea, djelomice neovisna drava, preostala jedino Bretanja. No i ona je ubrzo nakon smrti
Luja XI dola pod francusku krunu tako, to je njegov nasljednik oenio nasljednicu te grofovije. Od tada plemstvo,
koje je izgubilo mogunost vladanja itavim pokrajinama, vie nije predstavljalo veu opasnost za sredinju, kraljevsku
vlast, niti je moglo ponovno pokuati stvoriti neovisnu dravu poput one burgundskih kneeva.
Navedeni ratovi i sukobi uvjerili su Luja XI u potrebu osiguranja podrke srednjega sloja, te je on, do kraja vladavine,
stekao i nadimak "kralja graanstva". Veina njegovih ministara nisu bili plemii. Novano poslovanje postalo je
vodea djelatnost na dvoru. Procvali su trgovina i obrti, a Francuska je ponovo postala jedna od najbogatijih zemalja
Europe. Zauzvrat, srednji su slojevi mirno prihvaali kraljeve mjere protiv plemstva i bez pogovora odobravali su
sredstva za diplomatske pregovore. Bez otpora su prihvaali i snanu politiku centralizacije koja je podjednako
ograniavala njihova prava i slobode, kao i one plemstva. Izgleda da su nakon munih iskustava tijekom 14. i 15.
stoljea graanskom sloju postali znatno vaniji sigurnost i mir od sloboda i povlastica. Luj XI je uinkovito kontrolirao
i Crkvu u kraljevstvu. Seljatvo i dalje nije imalo nikakva utjecaja na vlast, ali je bilo zahvalno kralju za mir, red i
sigurnost koji su zavladali. Stoga tijekom njegove vladavine nisu zabiljeeni znaajniji pokreti ili seljaki ustanci. ak
su i neki plemii, iscrpljeni feudalnim ratovima, pristali uz krunu. Uz rastuu potporu svih drutvenih slojeva, kralj je
postajao vremenom sve autoritarniji. Moe se rei da je Luj XI dovrio zgradu centralizirane monarhije koju su zapoeli
graditi Filip II August, Luj IX Sveti i Filip IV Lijepi.
Lakoa kojom je Karlo VII, prethodni francuski kralj, uspio pobjedonosno okonati Stogodinji rat bila je velikim
dijelom posljedica loega unutarnjega stanja u Engleskoj. Potekoe su zapoele jo s Henrikom V. Krenuvi u
osvajanje Francuske, kralj je pred Englesku stavio zadatak koji je daleko premaivao njene snage. Nakon smrti 1422.
ostavio je iza sebe dijete Henrika VI, optereenog naslijeem psihiki oboljeloga djeda, francuskoga kralja Karla VI.
etiri desetljea njegova vladanja bila su obiljeena potpunim raspadom aristokratske, parlamentarne vladavine i
poetkom Rata dviju rua, zadnje velike feudalne borbe za vlast. Tijekom malodobnosti Henrika VI uestale su
unutarnje borbe meu plemstvom za prevlast, ali je tee sukobe sprijeio mudri Bedford, upravitelj engleskoga dijela
Francuske. Nakon njegove smrti 1435, stanje se dodatno pogoralo. Kraljevi glavni savjetnici bili su potkupljivi, skloni
izdaji i zloporabama te su najveim dijelom bili prezauzeti vlastitim poslovima i interesima da bi veu pozornost
posvetili ratovanju u Francuskoj. Donji dom nerado je raspisivao dodatne poreze za rat, budui da bi se velik dio tako
prikupljenog novca na razne naine pronevjerio. Stoga ne zauuje da su u takvim okolnostima Englezi ubrzano gubili
poloaje u Francuskoj i morali su prihvatiti sramotno primirje 1444. godine. Ono je dodatno pogoralo stanje. Engleze
je poraz u Francuskoj bolno pogodio. Kraljev brak s Margaretom od Anjoua nije bio dobro prihvaen, a posebice kada
je ona poela ostvarivati sve vei utjecaj na dvoru. Odanost kui Lancaster postala je, stoga, vrlo upitna i kralj vie nije
mogao raunati na potporu veine podanika u sluaju izbijanja pobune.
301

Engleski velikai imali su tada jai poloaj nego ikada prije. Zarada od uzgoja ovaca, prihodi i posjedi darovani od
kraljeva koji su traili potporu te plijen iz Francuske obogatili su brojne feudalne obitelji. Tim su novcem velikai
plaali privatne najamnike iz redova ratnih veterana, bandita i nezaposlenih te avanturizmu sklonih ljudi. Oni su sluili
velikau i kao oruano osiguranje od drugih sudova i presuda, a on sam je zauzvrat titio njih od zakona. Javni se red
poeo raspadati povratkom postrojbi iz Francuske 1453, a put prema bezvlau dodatno je ubrzan kada je Henrik VI iste
godine, poput djeda, duevno obolio. Stare borbe su se rasplamsale i sukobi su prerasli u pravi graanski rat. Jednu je
stranku vodila kraljica i njezini miljenici, dok je oporbu predvodio Rikard, vojvoda od Yorka, takoer kraljevskog
podrijetla. U poetku, Rikard je zatraio tek pravo regentstva umjesto oboljeloga kralja, kako strankinja ne bi zavladala
zemljom, to mu je Parlament i odobrio za 1453. i 1454. godinu. Zatim se Henrikovo stanje privremeno poboljalo te je
on uklonio Rikarda i njegove ljude s vlasti. Razoarani pristae Yorka pruili su oruani otpor i 1455. odigrala se prva u
nizu bitaka s pristaama kralja iz kue Lancaster. Time je zapoeo Rat dviju rua, prema bijeloj rui znaku Yorka, dok
je u puku ubrzo stvorena pria da je crvena rua znak Lancastera. Ovaj je rat na povrinu izbacio sve najgore iz redova
engleske aristokracije, gdje su uski, osobni interesi odreivali ponaanje pojedinih velikaa. Stoga je bilo malo onih koji
tijekom rata barem jednom nisu promijenili stranu, bezbroj je bilo ubojstava, zasjeda i izdaja. Jedina razlika u odnosu na
razaranja u Francuskoj bila je to su gradovi i sela dobrim dijelom ostali poteeni u njihovim razraunavanjima.
Gradovi su redom otvarali vrata svim vojskama, a Parlament je izglasavao akte u korist trenutno vladajue grupacije. I
sami velikai nisu bili zainteresirani nesmotrenim postupcima natjerati srednje i nie slojeve u redove protivnika.
Godine 1460, Rikard od Yorka ubijen je kod Wakefielda. Gospodar (earl) od Warwicka preuzeo je zatim vodstvo
stranke bijele rue. On je 1461. zauzeo London i proglasio Edvarda, sina vojvode od Yorka, za kralja. Henrik VI je,
nakon pruenog slabog otpora, pobjegao iz grada, lutao kao izbjeglica etiri godine, da bi konano bio uhien i
utamnien u londonskom Toweru. Vladavina Edvarda IV (1461-1470, 1471-1483) zanimljiva je jer je u mnogim
vidovima najavila politiku kakvu su poslije provodili Tudori. im je preuzeo vlast, poeo je graditi vlastitu stranku
kako bi se oslobodio vezanosti za earla od Warwicka. Potonji, razljuen ovakvim ponaanjem, povezao se s Lujem XI
kako bi vratili Lancastere na vlast. Prevratom iz 1470. Henrik VI je vraen na vlast, ali je njegova popularnost i
popularnost njegova zatitnika bile ve na vrlo slabim temeljima. Nakon godine dana, Edvard se vratio iz izbjeglitva te
porazio i ubio earla od Warwicka, dok je Henrik VI vjerojatno potajno ubijen, a proglaena je njegova prirodna smrt.
Drugi dio Edvardove vladavine protekao je u njegovoj neprijepornoj vlasti. Nametnuo je vlastitu volju kraljevskom
vijeu koje je izgubilo velik dio nadlenosti i ranije samostalnosti. Kralj se iskazao vrlo vjetim u iznuivanju novca, a
da nije pitao ili se savjetovao s Parlamentom. Financijska neovisnost omoguila mu je i jau kontrolu nad
zakonodavstvom. Veinu novih statuta napisali su njegovi savjetnici, a tek mali broj odluka Donjeg doma postale su
zakoni. Parlament se, ipak, nije mogao potpuno raspustiti, jer je kralju ponekad bilo potrebno zatraiti od Parlamenta
raspis novih poreza, a i kraljevski zakoni formalno su trebali potvrdu toga tijela. No, donoenje takvih odluka nije kralju
predstavljalo potekou jer je plemstvo bilo zastraeno, a ostali su ga slojevi podravali. Kao i u Francuskoj,
stanovnitvo je podravalo centralizam kao prihvatljivu alternativu feudalnom bezvlau, jer im jami ueni mir, red i
sigurnost, u zamjenu za gubitak ionako varljivih sloboda i povlastica.
302

Stabilnost vlasti naruio je sam Edvard, nepromiljenim brakom s udovicom jednoga manje znaajnoga velikaa iz
stranke Lancastera. Neumjereni zahtjevi kraljiine rodbine nakon njene udaje stvorili su jaku oporbu kralju, predvoenu
njegovim bratom Rikardom od Gloucestera. Edvardovom smru 1483, njegov je sin, trinaestogodinji Edvard V,
naslijedio majinu nepopularnost i oevu krunu, da bi ga stric nakon svega nekoliko mjeseci potisnuo i zbacio s
prijestolja. Mladi kralj i njegov brat smaknuti su, a kraljiini roaci pogubljeni kao izdajice i pobunjenici. Ovakvi
zloini zgranuli su Englesku te Rikard III (1483-1485), unato pokuajima stvaranja vrste i kvalitetne vlasti, nikada
nije stekao jau potporu u zemlji, zbog ega je ubrzo i ostao bez prijestolja.
Posljedino, mnogi su velikai stali na stranu Henrika Tudora, gospodara Richmonda, kao pretendenta na prijestolje,
iako je on bio bez ikakva pravnog uporita i dinastikog legitimiteta za najviu dunost. No, jedini je od svih imao
hrabrosti i sposobnosti suprotstaviti se kralju. Kada se Henrik 1485. pojavio u Walesu, podrali su ga neki od
nezadovoljnih velikaa. Nepopularni kralj Rikard III bio im je u stanju izii u susret tek s malobrojnom vojskom te je
kod Boswortha doivio teak poraz, a sam je ubijen u borbi. Pobjednik je proglaen za kralja kao Henrik VII Tudor
(1485-1509). On je ujedno postao i osniva nove engleske kraljevske dinastije. Iznenadnu promjenu na vrhu vlasti
stanovnitvo je prihvatilo mirno i bez otpora. Dolaskom Tudora na vlast, u Engleskoj je zavreno razdoblje nemira,
bezvlaa i unutarnjih sukoba te su stvoreni preduvjeti za jak i odluujui napredak zemlje u narednom stoljeu. Iako su
tijekom veeg dijela 15. stoljea sredinje vlasti bile slabe, sve su one ve tada podravale rast i razvoj manufakture i
brodarstva. Na taj je nain ve oko 1500. Engleska raspolagala znaajnom tekstilnom proizvodnjom i rastuom
trgovakom mornaricom, ime je stekla uvjete ukljuenja, u znaajnoj mjeri, u velik razvoj i irenje svjetske trgovine u
narednom stoljeu.

59. Njemako Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje panjolske
S obzirom da su i znatno centraliziranije monarhije, poput Engleske i Francuske, jedva preivjele iskuenja 14. i 15.
stoljea, ne zauuje da se i inae mnogo labavije strukturirano Njemako Carstvo u potpunosti dezintegriralo krajem
srednjega vijeka. Usporedo s opadanjem sredinje, carske vlasti, tekao je proces uzdizanja moi i jaanja vlasti
pojedinih kneevskih i prinevskih kua u razliitim dijelovima Carstva. Od svih njih najmoniji i najvaniji bili su
Habsburgovci. Uz navedene procese, vaan je i neovisan razvoj vicarske Konfederacije. Isto tako treba uzeti u obzir i
povijest gradskih saveza (liga) koji su igrali veliku ulogu u politikom i gospodarskom ivotu zapadne i sjeverne
Njemake. Poetak toga razdoblja bio je obiljeen u Njemakoj interregnumom (meuvlaem) na carskom prijestolju
1256-1273, to je mnoge Nijemce uvjerilo da je postojanje cara nunost kako bi se sprijeilo klizanje Srednje Europe u
posvemanji kaos. Ovakvo je shvaanje podupiralo i papinstvo, s obzirom da je nered u Njemakoj sprjeavao ikakve
ozbiljnije pokuaje organiziranja velikoga kriarskoga pohoda. Stoga su kneevi-izbornici odluili 1273, za cara izabrati
Rudolfa I Habsburkog (do 1291). On je u potpunosti napustio hohenstaufovsku tradiciju. U zamjenu za papinu
potporu, odustao je od bilo kakvih zahtjeva prema sjevernoj i srednjoj Italiji, a i na sjeveru se zadovoljio pukim
verbalnim priznanjem svoje vrhovne vlasti. U Njemakoj je proglasio carski mir, zabranio je privatne ratove, a otricu
mjera usmjerio je prema carskim vitezovima. Kako su potonji bili vrlo nepopularni zbog nametanja raznih neovlatenih
carina na trgovinu, a i nastojali su vlastito blagostanje poveavati esto i obinom pljakom, represivne mjere protiv
303

njih imale su jaku potporu puanstva. No, car je morao postupati mnogo opreznije kada se radilo o feudima velikaa,
kneeva i prineva. Ponekad je uspijevao ishoditi mir diplomatskim putem, ali ako bi mirovni pregovori zatajili, nije
imao nikakvo drugo uinkovito sredstvo. Rezultati carevih napora bili su gotovo zanemarivi. Vitezovi su donekle
obuzdani, dok su kneevi nastavili voditi krvave i razorne ratove.
Kao car, Rudolf je bio samo figura. Meutim, bio je mnogo uspjeniji kao utemeljitelj velike kraljevske kue. U vrijeme
dolaska na prijestolje Habsburgovci su posjedovali zemlje od vicarske do Alzasa, to je bio prilian teritorij, ali jo
uvijek nedovoljan za kneevski status. Rudolf je iskoristio carski poloaj kako bi za obitelj stekao nove posjede. Takvu
politiku slijedili su mnogi od njegovih nastavljaa iz habsburke dinastije. Prva rtva Rudolfove politike bio je eki
kralj Pemysl II Otokar (1253-1278). Za vrijeme meuvlaa potonji je, poput ostalih kneeva i prineva, irio vlastitu
domenu. U tome je otiao vrlo daleko, stekavi nasljedstvo posljednjeg kneza Babenberga u Austriji te je poremetio
ravnoteu snaga izmeu kneevskih kua i zavladao prostranim teritorijem od Baltika do Jadrana. No, s pravnog
motrita Otokorav poloaj u Austriji bio je slab, budui da se radilo o carskom posjedu koji je ostao bez nasljednika i
kao takav je trebao biti vraen caru. Na Reichstagu u Nrnbergu je, stoga, 1274. car Rudolf dobio ovlasti zauzeti ta
podruja. Nekoliko godina poslije, u kolovozu 1278, Otokar je poginuo u odluujuoj bici kod Marchfelda kraj Bea i
itava Austrija, s izuzetkom Koruke, prela je u Rudolfove ruke. Time su Habsburgovci stekli strateki vaan poloaj i
osnovicu budue moi u srednjoeuropskom prostoru.
Rast moi Habsburgovaca uzbunio je njemake kneeve te su oni nakon njegove smrti 1291. za cara izabrali Adolfa od
Nassaua (1292-1298). Njega je s vlasti zbacio drugi Habsburgovac, Albert I Austrijski (1298-1308). On je sebi kao
glavni zadatak postavio preuzimanje posjeda bez nasljednika diljem Carstva, u emu je u velikoj mjeri i uspio. Podrao
je gradove u Porajnju u otporu susjednim velikaima i potukao je najmonije zapadnonjemake kneeve koji su ustali
protiv njegove politike. Alberta je 1308. ubio plaeni ubojica, dok su velikai nakon toga pazili da se ne ponovi
vladavina nekog slinog. Naredni su carevi bili u velikoj mjeri ogranieni u slobodi vladanja izbornim obeanjima i bili
su strogo kontrolirani kako ne bi prelazili dozvoljene granice. Habsburgovci su sustavno iskljuivani iz nadmetanja za
prijestolje i u razdoblju duljem od jednog stoljea vie nisu bili carevi.
U 14. i prvoj polovici 15. stoljea ulogu Habsburgovaca na carskom prijestolju preuzela je dinastija Luksemburgovaca
koja se uspjela izdii do jo vee moi od svojih prethodnika. Prvi car iz te kue, Henrik VII (od 1308. njemaki kralj,
od 1312. i car, umro 1313) osigurao je eko prijestolje sinu Ivanu (1310-1346). Za svoje kratkotrajne carske vlasti
Henrik VII se, nagovoren od talijanskih gibelina poput Dantea, zaputio u Rim gdje ga je papin legat iz Avignona
okrunio za cara, ali je odmah dospio u rvanj gradske protucarske politike, razbolio se i preminuo. Henrikov pomalo
pustolovni duh naslijedio je i Ivan koji je dugo odolijevao, s minimalnim snagama, pred protivnicima u sjevernoj Italiji,
da bi konano, ve star i slijep, pao u bici kod Crcyja na francuskoj strani protiv Engleza 1346. godine. Za to vrijeme,
od 1313. do 1346. godine, u Njemakoj je vladao nered. U prvom desetljeu razdoblja pojavili su se kandidati za carsko
prijestolje, Ludvig Bavarski i Fridrik Austrijski. U meusobnom obraunu, pobijedio je Ludvig (1328-1346).
Avinjonski papa Ivan XXII (1316-1334) bio je ozlojeen zbog svoje marginaliziranosti u tim borbama te je 1323.
proglasio kako izbor za cara bez papinskog priznanja ne vai. Sukob cara i pape oko isprazne forme, a ne stvarnoga
sadraja, nastavljen je i narednih godina. Papine pretenzije homogenizirale su njemaki Reichstag oko Ludviga te je
304

1328. on proglaen carem, a dekretom Licet Juris istaknuto je apsolutno prvenstvo kneeva izbornika i Reichstaga u
izboru cara, nasuprot papinim tenjama. No, Ludvig se nije iskazao kao car, nespretnom je politikom od sebe postupno
otuio sve pristae te je konano 1346. smijenjen. Njegova je vladavina imala ogranien znaaj za Njemaku, ali je
borba s papom potakla protupapinske osjeaje diljem Europe, ba kao i nastanak politikih spisa radikalnih kritiara
papinstva kao to je bio Marsilije Padovanski.
Ludviga je naslijedio Karlo IV Luksemburki (rimski kralj od 1346, eki od 1347, car od 1355, umro 1378). Sredite
njegove vlasti i osnovica moi bila je eka, odakle je naumio graditi snanu dravu koja e vremenom dominirati nad
Njemakom. irio je eki teritorij prema sjeveru, a daljnja irenja pokuavao je osigurati branim vezama svoje djece.
U ekoj je poticao trgovinu i razvoj manufakture, obnovio je i ojaao dravnu upravu te utemeljio sveuilite u Pragu.
Zlatnom bulom iz 1356. elio je stabilizirati politiko stanje u Njemakoj, odreujui dozvoljenu razinu moi
teritorijalnih kneeva. Karlo je sve prijepore nastojao okonati odredbom da kneeva izbornika od tada bude svega
sedam, a zabranio im je i dijeliti njihove zemlje. Sedmorica kneeva-izbornika od tada su bili trojica iz crkvenih i
etvorica iz svjetovnih redova, i to: nadbiskupi Mainza, Triera i Klna te rajnski grof-palatin, knez Saske, markgrof
Brandenburga i eki kralj. Kneevi-izbornici stekli su praktiki punu, suverenu vlast na svojim podrujima, a njihovi
gradovi i vazali nisu vie smjeli traiti pomo ni od koga izvana. Karlo je, dakle, samo ozakonio ve uspostavljeno
stanje prevlasti pokrajinskih vlasti. Time je sprijeio daljnje mogue ratove i sukobe, stvorio vrste i dobro upravljane
manje dravne cjeline te osigurao bolji i sigurniji poloaj za sebe i svoju dinastiju na carskom prijestolju nego to je to
ranije uspjelo Habsburgovcima. Nakon Karlove smrti 1378, njegovi su sinovi Vjenceslav i igmund svega desetak
godina ukupno do 1437. drali carsko prijestolje te je njihova uloga u njemakoj povijesti bila vrlo ogranienog
znaaja. igmund je enidbom stekao ugarsko-hrvatsko kraljevstvo (1387-1437), ime je dinastija Luksemburgovaca
postigla najvee teritorijalno proirenje, ali je igmundovom smru 1437. izumrla.
Luksemburko nasljedstvo zapalo je Alberta Austrijskog (1438-1439), Habsburgovca. Time je on postao toliko snaan
kandidat da su ga kneevi-izbornici praktino bili prisiljeni izabrati za cara. Od tada su Habsburgovci trajno birani za
careve. Albert je pokazivao odlunost, ali je prekratko vladao. Nasuprot njemu, car Fridrik III (njemaki kralj od 1440,
car od 1452, umro 1493) pokazao se potpuno nezainteresiranim za rad Reichstaga. Razliiti domai i strani neprijatelji
neprekidno su ga napadali, financijski su mu izvori presuili te je pred kraj vladavine bio prisiljen lutati kao nemili gost
izmeu razliitih gradova i samostana. Fridrik III se u vladanju potpuno posvetio austrijskim zemljama, dok su kneevi
u Njemakoj bili izrazito nezadovoljni njegovom vlau, ali se nisu bili u stanju dogovoriti oko nasljednika. Njemaka
je bila podijeljena izmeu brojnih kneeva, teriroriji pod vlau pojedine kue bili su beznadno rascjepkani i fiziki
odvojeni jedni od drugih, izmjenjivali su se ratovi, saveznici, osvajanja i nove podjele. Gradovi su, radi meusobne
zatite u tako nesigurnim vremenima, stvarali saveze (lige), ali im ni oni nisu mogli pruiti dovoljnu zatitu i esto su se
brzo raspadali. Nered i nesigurnost teko su se odrazili i na ivot i obveze seljatva. Ono je stoga u kasnom srednjem
vijeku zaredalo s pobunama i ustancima koji su redom krvavo gueni.
Neke su razvojne tendencije, unato neredu i bezvlau, bile vie nego primjetne. Tako se, primjerice, teite politike
moi polako, ali sigurno premjetalo sa zapada na istok i jug njemakoga prostora. Na zapadu su prevladavala crkvena
kneevstva koja su iskazivala iste slabosti kao i slini teritoriji u Italiji. Biskupi nisu mogli enidbom poveavati
305

posjede, nije bilo primjereno ni da ih osvajanjima poveavaju, a morali su upravljati pomou svjetovnih slubenika koji
su im esto bili nelojalni te gotovo redovito nepoteni i korumpirani. Stoga na zapadu, do kraja srednjega vijeka, nije
stvorena nikakva snanija dravna organizacija. Drukije je bilo na istoku gdje su kneevstva bila teritorijalno vea, nije
bilo mnogo crkvenih posjeda, a i vladajue kue bile su sposobnije ili, jednostavno, sretnije ruke. U 14. i 15. stoljeu
profilirale su se etiri znaajne lokalne dinastije: Wettini u Saskoj, Wittelsbachovci u Bavarskoj, Hohenzollerni u
Brandenburgu (od 1417.) i Habsburgovci, ija je mo poivala na austrijskim pokrajinama. Habsburgovci su jo u 14.
stoljeu osvajanjem Tirola i Koruke osigurali kontrolu nad svim vanim trgovakim pravcima prema Italiji. Godine
1437. Albert je doao do eke i ugarsko-hrvatskog kraljevstva, ali ih je Fridrik III obje izgubio. Njegov se, meutim,
sin Maksimilijan (rimski kralj od 1486, car od 1493, umro 1519) pokazao utemeljiteljem velike, svjetski mone
habsburke kue. Uspon je zapoeo jo 1477. kada je preduhitrio Luja XI i oenio nasljednicu Burgundije Mariju, ime
je stekao Nizozemsku, Burgundiju i Artois. Godine 1491. sklopio je ugovor s Vladislavom II Jageloviem da e
Habsburgovci, umre li Vladislav bez mukog nasljednika, naslijediti eku i ugarsko-hrvatsku krunu. Godine 1494.
sklopio je i najunosniji savez: sina Filipa oenio je Ivanom, nasljednicom panjolske, Sicilije i Napulja te Novoga
svijeta.
Jedini znaajniji teritorijalni gubitak Habsburgovci su morali otrpjeti na zapadu, u vicarskoj. Jezgra otpora carskoj
vlasti u 13. stoljeu bila su tri planinska kantona, Uri, Schweiz i Unterwalden. Kada je Rudolf Habsburki doao na
carsko prijestolje, kantoni su se pobojali za svoj, ve do tada prilino autonoman poloaj. Stoga su se 1291. ujedinili u
konfederaciju, tzv. vjeni savez. Uslijedilo je nekoliko desetljea krvavih i tekih borbi, s mnogo okrutnih dogaaja na
obje strane. Godine 1315. pokrenuta je iz Njemake velika feudalna vojska protiv buntovnih brana, ali su je vicarci
doekali i potpuno potukli kod Morgartena. Nakon toga su Habsburgovci prekinuli borbu i sklopili primirje kojim je
praktiki priznata neovisnost vicarskih kantona. Ova je pobjeda potakla i druge brdske kantone da se pokuaju
prikljuiti jezgri saveza. U sljedeih pedesetak godina savezu su pristupili i kantoni Luzern, Zrich, Zug, Glarus i Bern.
U konfederaciji su svi lanovi zadravali vlastitu upravu i institucije, ali su predavali savezu dio nadlenosti u vanjskoj
politici. Kada je savez pokuao proiriti se i u Porajnje, uzbunili su se tamonji feudalci koji su 1386. i 1388. zajedno s
Habsburgovcima organizirali dva nova velika pohoda protiv vicaraca, ali ponovno bezuspjeno. Novo je primirje
sklopljeno 1389. i nakon njega borbe vie nikada nisu obnovljene.
Pojam "vicarci" koriten je radi kratkoe i prepoznatljivosti od 14. stoljee, iako je naziv "vicarska" slubeno uveden
tek od 19. stoljea. U kasnom srednjem vijeku konfederacija se zvala "Liga Gornje Njemake". Nije tada postojala
vicarska drava niti dravna uprava, ve grupa malih, samoupravnih kantona koje je na okupu dralo vojno
saveznitvo. Malo je zakona bilo zajednikih konfederaciji i oni nisu znaajnije pomogli stvaranju sredinjih institucija.
Godine 1370. nadlenost crkvenih sudova u kantonima je ograniena, a albe sudovima izvan konfederacije praktiki su
onemoguene. Poslije su zabranjeni meusobni ratovi lanova lige, a poduzeti su i napori za odreivanje vojnih obveza
svakoga kantona. Kako nije bilo sredinje vlasti koja bi dogovore provodila, meu kantonima su esto voene une
rasprave o usmjerenju vanjske politike ili davanju ljudstva i novca u sluaju rata. Mali, seoski kantoni uvijek su bili
podozrivi spram onih gradskih i samo ih je strah od zajednikog neprijatelja drao na okupu. Unato svim slabostima,
vicarci su znatno utjecali na Europu u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Bili su jedini republikanski poredak
koji je ouvao neovisnost i ak poveao svoj teritorij. Mnogo su pridonijeli i razvoju u tehnici i taktici ratovanja.
306

Njihovo pjeatvo nije samo uspjeno vodilo obrambene akcije, ve su bili prvi koji su, zahvaljujui visokom stupnju
stege, bili u stanju vriti i ofenzivne operacije protiv labavo organizirane feudalne vojske. Stoga su vladari susjednih
zemalja ubrzo poeli traiti i u najam uzimati vicarske plaenike. Neki su vicarski politiki voe bili protiv odlaenja
vojnika u stranu slubu, ali su visoke plae i siromatvo alpskoga stanovnitva presudili. Od kraja 15. stoljea vicarci
su ratovali po svim talijanskim bojinicama, a na njih do danas podsjea papinska vicarska garda.
Na Pirenejskom poluotoku vladari pojedinih kranskih kraljevstava imali su izuzetno sloene zadatke u uvanju i
izgradnji vlastitih drava. Najprije su morali istjerati Maure, a zatim izii na kraj s osvojenim narodima i vjerskim
skupinama koji su tvrdoglavo uvali stare obiaje i povlastice. Svako je kraljevstvo bilo sastavljeno od razliitih
pokrajina koje su u razliita doba dolazile pod kraljevu vlast, svaka sa svojim zakonima i institucijama. Plemii su imali
velike povlastice i smatrali su se ravnima kralju; slino velike povlastice imali su i gradovi, a seljatvo je na nekim
podrujima bilo slobodno birati ili napustiti gospodara. Poluotok je bio prepun idova i Arapa, bilo hebrejske i
muslimanske vjere, bilo preobraenika na katolianstvo. Unato svim nedostacima, kraljevi 12. i 13. stoljea poveali
su autoritet kraljevske vlasti i nametnuli neke institucije koje su poticale ujedinjavanje. Malena su kraljevstva iz ranoga
srednjega vijeka postupno okrupnjala te su krajem srednjega vijeka preostala etiri znaajna: Navarra oko Pireneja,
Portugal na dananjem podruju, Aragon koji je drao sredozemnu obalu sa zaleem, te Kastilja koja je obuhvaala
sredinje i sjeverozapadne dijelove poluotoka i zapremala vie od njegove polovice. Mauri su jo jedino drali Granadu
na krajnjem jugu, ali je to malo kraljevstvo bilo toliko slabo da je samo bilo pitanje vremena kada e prei u katolike
ruke. No, u 14. stoljeu uslijedila je na cijelom poluotoku velika kriza obiljeena velikakim pobunama, prijepornim
nasljeivanjima prijestolja i problemom manjina, to je sve posebice pogaalo Kastilju i vodilo beskonanim
unutarnjim sukobima. Aragonski su se kraljevi za to vrijeme bavili talijanskim i francuskim poslovima, nadajui se i
svom dijelu od raspadajueg Bizanta. Kraljevska se vlast na poluotoku ouvala jedino zahvaljujui ve snanoj i
dugotrajnoj ukorijenjenosti te zbog injenice da su voe razliitih stranaka trebali kraljeve za pokrie vlastite
djelatnosti. Katolikoj crkvi donekle je bilo bolje; vjerska gorljivost puanstva je poveana, a rasla je nesnoljivost
prema Arapima i idovima.
Stanje se dugo nije mijenjalo sve dok se kastiljanska kraljica Izabela (1474-1504) nije udala za Ferdinanda Aragonskog
(1479-1516). Oboje su za uzor imali centraliziranu monarhiju Luja XI i znali su izvui korist iz ope elje za mirom i
redom. Polako, ali sigurno svi su drutveni slojevi podreeni kruni, a njihove su povlastice ukinute ili ograniene.
Potencijalno najopasnije, plemstvo je umireno tako da su bili izuzeti od plaanja poreza. Razlike izmeu Kastilje i
Aragona nisu se mogle brzo u potpunosti promijeniti te su neke pokrajine zadrale relativno visoku autonomiju, ali je,
unato tome, za vrijeme vladavine kraljevskoga para uinjen velik, presudan korak u procesu ujedinjavanja panjolske.
No, njihova je vladavina imala i negativne uinke. Porezni sustav obeshrabrio je trgovinu i manufakture u vrijeme kada
su te djelatnosti na sjeveru Europe naglo jaale. U pokuaju ostvarenja snanije kontrole nad drutvom, kraljevski par
ishodio je od pape obnovu rada crkvene inkvizicije, ali pod svojom kontrolom. Ubrzo su je poeli koristiti za uinkovito
suzbijanje svake oporbe u drutvu te za progon i povremeno protjerivanje pokrtenih ili nepokrtenih idova i Arapa.
Kako su mnogi od protjeranih bili vjeti obrtnici i trgovci, i to je dodatno pridonijelo gospodarskom slabljenju. I
konano, kraljica Izabela i Ferdinand Aragonski vodili su tako ambicioznu vanjsku politiku kakvu financijski resursi
panjolske nisu mogli pratiti.
307

Osvajanje Granade, 1492. godine, predstavljalo je logian, siguran i ne previe skup korak. Potpora velikim otkriima
koja su zapoela iste godine (Kolumbo) pokazala se mudrim ulaganjem. Nove su zemlje i teritoriji postali izdani izvori
prihoda panjolske krune. No osvajanje Napulja i ratovi s Francuskom donijeli su jedino manjak dravnoj blagajni i
potrebu za utjerivanjem visokih poreza. Potraga za saveznicima protiv Francuza dovela je do braka panjolske
nasljednice s Filipom Habsburkim, a taj je savez uvukao panjolsku u ratove koji su bili posljedica habsburkih
ambicija.
vicarski savez bio je najuspjeniji, ali ne i jedini na njemakom prostoru u kasnom srednjem vijeku. U savez protiv
vitezova-pljakaa i velikaa pokuavali su se udruiti i gradovi Porajnja, ali su nedostatak vojne snage i jo vea
meusobna podozrivost sprijeili njihovu vru povezanost. Osim toga, osnovicu moi vicaraca inili su seoski
vojnici kojih je ovdje bilo mnogo manje, a pomagale su im, za razliku od Porajnja, i zemljopisne osobitosti. Nasuprot
tome, na sjeveru Njemake stvoren je savez njemakih gradova koji je u odreenom razdoblju bio moniji od mnogih
kraljevstava. Ve od 12. stoljea trgovci iz sjevernonjemakih gradova koji su poslovali na irokom prostoru od
Engleske, preko Skandinavije i Rusije, meusobno su se povezivali radi uzajamne zatite. Savezi izvan zemlje doveli su
od 13. stoljea i do unutarnjih saveza te su od sredine toga stoljea ti gradovi esto poeli djelovati zajedno u obrani
vlastitih interesa i osiguranju gospodarskih povlastica. Privremeni savezi postajali su vremenom stalni i do sredine 14.
stoljea stvoren je vrst savez, federacija gradova nazvana Hanzeatska liga (Hanza). Gradovi Hanze i njihovi trgovci
obuhvaali su prostor Sjevernog i Baltikog mora, dalje na istok do ruskog Novgoroda, a svoje "faktorije" imali su i u
Londonu i Bruggesu. Najvaniji cilj Hanze bio je monopol na trgovinu sjevernjakim proizvodima ribom, krznima,
voskom, solju to je Hanzi tijekom 14. i 15. stoljea najveim dijelom i uspijevalo postii. Njemaki su trgovci
slobodno trgovali po Engleskoj, Flandriji i skandinavskim zemljama, ali je stanovnicima tih zemalja bilo onemogueno
trgovanje po Baltiku. S obzirom na vrlo labavu politiku strukturu Hanze, iznenaujue je koliko su u svemu tome bili
uspjeni. Na vrhuncu moi Hanze u savezu je bilo izmeu 70 i 80 gradova. I meu njima je, naravno, povremeno bilo
sukoba, ali grad-lan koji bi odbio suraivati bio bi biti kanjen iskljuenjem iz zatite saveza i gubitkom povlastica.
Sukob s Danskom 1361-1370. zaprijetio je gubitkom baltikog monopola, a ujedno je oznaio i vrhunac moi Hanze.
Danska je ne samo poraena, ve je Hanza osigurala takve povlastice u Skandinaviji da su njihovi trgovci od tada
praktiki bili nedodirljivi u tim zemljama.
Mo Hanze bila je djelomice uvjetovana slabou takmaca i suparnika. No, s druge strane, trgovina navedenim
proizvodima nije mogla hanzeatskim gradovima omoguiti onoliku akumulaciju kapitala kakvu su ostvarivali
najistaknutiji talijanski i sredozemni gradovi, ija je dobit bila zasnovana na trgovini skupocjenim zainima, tkaninama,
zlatom i slinom robom. Stoga gradovi Hanze nisu bili u mogunosti, poput onih na jugu, uzimati u slubu brojne
plaenike niti potkupljivati istaknute strane vladare. Kako su sjeverne drave postupno izlazile iz razdoblja feudalne
anarhije u kasnom srednjem vijeku, tako su poele ugroavati monopol i povlastice Hanze. Engleski su trgovci dobili
zatitu protiv njemakih takmaca; moskovski je veliki knez zauzeo Novgorod, javljaju se protivnici i na samom Baltiku.
Hanzi na ruku nije ila ni priroda. Haringe su premjestile stanita iz Baltika u Sjeverno more te su glavni dobavljai
usoljene ribe od tada postali Nizozemci. Jo je jedan unosan izvor prihoda izgubljen kada su junonjemaki trgovci
poeli izravno trgovati s Engleskom i Flandrijom, bez hanzeatskoga posrednitva. Junonjemaki gradovi sve su vie
preuzimali gospodarsko vodstvo na njemakom prostoru, prihvativi i nauivi mnogo od sjevernotalijanskih trgovakih
308

gradova. Trgovake kue Fggera iz Augsburga i Welsera iz Nrnberga ukljuile su se u trgovake i financijske
pothvate golemih razmjera. Trgovali su po itavoj Europi, upravljali rudnicima, ak su od kraja 15. stoljea financirali
istraivanja i naseljavanja u Novom svijetu. Bili su i habsburki bankari, a potonji su im zauzvrat pruali podrku.
Rezultat svega toga bio je da je mo hanzeatskih gradova prema kraju 15. i u 16. stoljeu poela postupno opadati, a
pojedini gradovi-lanovi saveza ili su potpadali pod vlast pojedinih njemakih kneeva, ili su postajali samostalni
gradovi-republike.

60. Skandinavija u kasnom srednjem vijeku
Kasni srednji vijek na prostoru Skandinavije bio je razdoblje prevlasti feudalnoga partikularizma. Posebice je snaan
bio poloaj danskih velikaa. Plemstvo skandinavskih zemalja meusobno se povezivalo radi ouvanja povlatenoga
poloaja te je ovo bilo i razdoblje politikih saveza te dravnih unija skandinavskih zemalja. S druge strane, kraljevske
su vlasti pokuavale centralizirati dravne organizacije, a u tu svrhu sluila im je i zamisao o politikom ujedinjenju
triju kraljevstava pod jednim vladarom. Tako je ideja skandinavizma, s razliitih polaznih pozicija, sluila takmacima
za prevlast u drutvu kao sredstvo ostvarenja vlastitih ciljeva.
Prevlast plemstva, ipak, bila je oekivana zbog nerazvijenog, preteito agrarnog karaktera skandinavskih kraljevstava.
Stoga je vlast mogla biti jedino decentralizirana i oslanjati se na zemljoposjednike, krunske vazale. Kraljevi su se, zbog
toga, u pokuaju ostvarenja vlastite to neovisnije pozicije, znaajnim dijelom oslanjali i na graane u svojim zemljama,
ali oni su bili preteito Nijemci iz hanzeatskih gradova, to je politiki moglo biti vrlo rizino. Uz kralja, velikae i
Hanzu, etvrti vaan politiki i drutveni imbenik bila je skandinavska Crkva, ija se hijerarhija u borbama za prevlast
u drutvu najee svrstavala na stranu velikaa.
Jedini vladar koji je uporno pokuavao poetkom ovoga razdoblja ojaati sredinju vlast bio je danski kralj Erik VI
Menved (1286-1320). Osim centralizacije iznutra, teio je proiriti dansku vlast i na Mecklenburg i Pomeraniju. No, na
kraju je bio poraen. Tako je njegov brat i nasljednik Kristofor II (1320-1326), koji se prije toga svrstao na stranu
velikaa, a protiv brata, bio prisiljen pri izboru obvezati se velikaima da e vladati kraljevstvom u potpunom suglasju s
njima i pod kontrolom velikakoga sabora te da nee ii u rat ni raspisivati poreze bez njihova pristanka. Radilo se o
potpunoj pobjedi snaga feudalne rascjepkanosti.
U to isto vrijeme, u vedskoj i Norvekoj velikake snage, predvoene kneevima Erikom i Valdemarom od
Sdermanlanda, odnijele su potpunu prevagu. No, kada ih je 1317. na prijevaru zarobio vedski kralj Birger Magnusson
(1290-1318), izbila je opa pobuna plemstva, kralj je morao pobjei u Dansku, a sabor plemstva izabrao je
trogodinjega sina kneza Erika, Magnusa Erikssona (1319-1364) za kralja. Djeak je nedugo prije toga, po ujaku kralju
Hakonu, naslijedio i norveku krunu. Tako su se dvije zemlje nale pod jednim vladarom, ali je u obje prevlast imalo
plemstvo.
Prevlast feudalnog partikularizma, iako svugdje prisutna, u pojedinim se zemljama iskazivala na razliite naine. Na
Islandu, primjerice, nije bilo feudalizma jer jednostavno nije bilo potrebe za vojnom organizacijom. U Norvekoj i
vedskoj uivaoci feuda nikada nisu stekli sudsku vlast na zemljinom posjedu. U svim kraljevstvima feudi nisu postali
309

nasljedni, osim u Schleswigu pod danskom vlau. Glavna snaga plemstva svugdje je izlazila iz uloge u lokalnoj i
sredinjoj vlasti, kontrole resursa te vojne uloge. I unutar Crkve plemstvo je igralo sve veu ulogu, posebice pri izboru
nositelja istaknutih dunosti.
Danskoga kralja Kristofora potpuno je u drugi plan potisnuo knez Schleswiga Valdemar. Nakon kraljeve smrti 1332,
Danska je bez kralja bila punih osam godina. Tada je za kralja postavljen Valdemar IV Atterdag (1340-1376),
Kristoforov sin, koji je uspjeno zapoeo proces centralizacije vlasti. Postupno je uspio otkupiti, svim raspoloivim
sredstvima, dio po dio Jytlanda, a od podanika je sve uinkovitije utjerivao poreze i druga davanja. Veliku potporu imao
je i u danskoj Crkvi koja ga je snano podupirala zbog nevolja koje je istrpjela u vrijeme bezvlaa. Estoniju je prodao
Teutoncima, a dobijenim je novcem kupovao zemlju i jaao vlast po Danskoj. Nakon neuspjelih pobuna plemstva,
1360. je sklopljena nagodba o podjeli vlasti kojom je stvoren kraljevski sud, a u ostalim pitanjima kralj je trebao vladati
i odluivati putem svojih vjernih vazala. Feudalizam je, dakle, ostao vladajue naelo, ali je i kraljevska vlast ponovo
postala stvarna.
U isto to vrijeme, u vedskoj i Norvekoj vlast se sve vie feudalizirala. Unato tome, povezivanje drutvene elite iz
obje zemlje preko starih granica nastavilo se i sada. Svemu tome umnogome su pridonijele i posljedice velike kuge
sredinom 14. stoljea. Kuge je jedino bio poteen Island, ali su ga zahvatile kasnije epidemije. Demografski gubici
Skandinavije bili su veliki, neki ak tvrde katastrofini. Ostalo je vrlo malo radne snage, posebice obraivaa zemlje, a
prihodi zemljoposjednika znatno su opali. U Danskoj kralj je, izgleda, iskoristio ovakvo stanje da bi vei dio posjeda
vratio pod krunu. No, u vedskoj i Norvekoj nita se slino nije dogodilo. Jedino to su gubici i u crkvenim i u
velikakim redovima u Norvekoj bili toliki da su se vani poloaji i dunosti poeli sve vie popunjavati veanima.
Zbog staleke zatvorenosti plemstva, posebice velikaa, sve su ei, u tim krugovima, bili brakovi sa vedske i
norveke strane. Kako je Norveana bilo puno manje i bili su gospodarski slabiji, ovakvi procesi ili su izravno na tetu
norvekoga plemstva i dravne neovisnosti.
Krajem 50-ih godina 14. stoljea u prijestolne borbe u vedskoj upleo se i mecklenburki knez Albert, koji je svoje
sudjelovanje naplatio dijelom vedskoga teritorija, utvrda i prihoda na jugoistoku zemlje. Godine 1363. knez Albert je,
u dogovoru sa vedskim velikaima, zbacio kralja Magnusa te na vedsko prijestolje doveo svoga sina Alberta (1364-
1389). U ratu koji je uslijedio, kralj Albert se nije mogao odrati bez pomoi plemstva te im je 1371. izdao povelju s
kapitulacijama, prvu u vedskoj povijesti, kojom se obvezao vladati iskljuivo u suglasju s vijeem velikaa. Sami
velikai imali su pravo izbora lanova vijea, kao i postavljanja upravitelja utvrda i posjeda, to je znailo potpunu
prevlast plemstva. Da bi im parirali, vedski su vladari poeli uzimati zajmove za odravanje vlastita autoriteta i vojske,
najprije od pape, Mecklenburga i Holsteina, a zatim sve vie i ee od zajmodavaca iz hanzeatskih gradova, posebice
onih baltikih, to je imalo i krupne politike posljedice.
Kada je danski kralj Valdemar pokuao osvojiti Wisby, suprotstavila mu se koalicija hanzeatskih gradova predvoenih
Lbeckom. Do 1367. stvorena su dva velika zaraena tabora; danski i norveki kralj protiv vedskoga kralja,
Mecklenburga, Schleswiga, Holsteina i 77 hanzeatskih gradova. Hanza je posebno teko opustoila Dansku i
Kopenhagen, tako da su Danci s Hanzom 1370. sklopili separatni mir. Mirom je Hanza stekla velike povlastice u
Danskoj, a unesena je i poniavajua odredba da se nasljednik kralja Valdemara nee smjeti odrediti bez pristanka
310

Hanze. Iste godine mir je s Hanzom sklopila i Norveka, potvrdivi joj sve ranije povlastice. Ipak, nakon Valdemarove
smrti (1375) Hanza je prepustila Dancima da sami odlue o novom vladaru.
Tada je u prvi plan izbila Margareta (1353-1412), mlaa ki kralja Valdemara. U to je vrijeme ona ve postala norveka
kraljica, udajom za norvekoga kralja Hakona VI (1343-1380). Zatim je pokuala nametnuti svog i Hakonova
petogodinjeg sina Olafa za danskoga kralja. Pridobivi na svoju stranu raznim obeanjima, zajedno s muem,
hanzeatske gradove, provela je sljedeih nekoliko godina sa sinom u Danskoj kao regentica, da bi nakon Hakonove
smrti 1380. djeak Olaf naslijedio i norveku krunu, a njegova majka i tamo postala stvarni vladar. S holsteinskim
grofovima kupila je mir, predavi im 1386. Schleswig kao nasljedno leno. Promiljenom politikom u Danskoj i
Norvekoj uspjela je sinu 1385. priskrbiti i naslov "pravog nasljednika vedske". No, Olaf je iznenada preminuo 1387,
ime je itav plan njegove majke uniten. Ona je tada iskazala iznimne osobine; uspjela se, naime, osobno nametnuti
kao zakonska i stvarna vladarica, unato tradicionalnim pravilima. Tako je najprije 1387. u Danskoj, a zatim odmah
poetkom 1388. u Norvekoj, izabrana za regenticu. Danci i Norveani zanijekali su kui Mecklenburg pravo na
nasljedstvo njihovih kruna, a za jedinog legitimnog nasljednika proglasili su Erika Pomeranskog (norveki kralj 1389-
1442, danski kralj 1412-1439, vedski kralj 1396-1439), daljnjega neaka regentice.
U veljai 1389, dotadanji vedski kralj Albert bio je poraen i zarobljen, a itava se vedska pokorila Margareti i ona
je postala stvarna vladarica sve tri zemlje. Odmah je poela raditi na trajnom ujedinjenju i Erikovu priznanju. Kada je
Erik postao punoljetan, sazvao je u ljeto 1397. u Kalmaru, u vedskoj, sabor itavog skandinavskog plemstva, kako bi
ga okrunili za kralja unije i kako bi se meu kraljevstvima sklopio sporazum koji bi potvrdio njihov savez. No, vrsti i
pravno obvezujui ugovor nije postignut; budunost unije ovisila je o sukobljenim interesima kraljevske vlasti i
plemstva te o odnosima izmeu zemalja od kojih je bila sastavljena. Margareta je do smrti 1412. ostala stvarna
vladarica svih triju kraljevstava, drei vlast vrsto u rukama.
Stvarna je vlast bila ujedinjena u Danskoj, a danski plemii i slubenici postavljani su u sve tri zemlje na visoka
upravna i crkvena mjesta. Erik je izrazito naginjao centralizaciji nakon 1412, s prijestolnicom u Kopenhagenu, gradom
koji se poeo pretvarati u pravo imperijalno sredite. No, nije se radilo o danskom protonacionalizmu, jer je meu
delegiranim upraviteljima bilo i mnogo etnikih Nijemaca. Margareta, a za njom i Erik, pokuali su i osporiti nasljednu
vlast holsteinskih grofova u Schleswigu, ali potonji su, povezavi se s Hanzom, iz sukoba 1432. izili kao pobjednici.
Neprijateljstvo Hanze Danci su izazvali i velikim nametima koje su u vrijeme voenje rata s Holsteinom nametnuli
hanzeatskim trgovcima.
Za seljatvo, posebice u vedskoj, i feudalizam i jaanje kraljevske vlasti znaili su sve vee izrabljivanje. Od 1420.
nezadovoljstvu se dodavala i mrnja uperena protiv stranih, preteito danskih i njemakih plemia i slubenika. Ope
nezadovoljstvo bilo je sve prisutnije u vedskoj, ali i u Norvekoj, istina u neto manjoj mjeri. Ono se okrenulo i protiv
stranih prelata u vedskoj. Nezadovoljstvu se prikljuio i novi drutveni sloj sve jai trgovci i vlasnici manufaktura u
vedskim gradovima, posebice u Stockholmu, pod vodstvom izvjesnoga Engelbrechta. Godine 1434, ustanici su pod
njegovim vodstvom osvajali june dijelove vedske, istjerujui strane upravitelje i feudalce. Godine 1435. sazvan je i
novi staleki sabor, na kojemu su uz sveenstvo i plemstvo zastupstvo dobili i graani te obraivai zemlje, to je bio
poseban oblik sabora kakav je potrajao u vedskoj jo nekoliko narednih stoljea. Taj je sabor iste godine izabrao
311

Engelbrechta za regenta, meutim on je ve 1436. ubijen. U meuvremenu, pobuna je izbila i u Norvekoj, a zatim i u
Danskoj. Konano je itav ustanak preao u ruke plemstva. Erik je 1438. morao pobjei iz Danske, a 1440. za kralja
Danske te vedske, zatim 1442. i Norveke, izabran je Kristofor (do 1448), sin grofa palatina iz Porajnja.
Uspon kralja Kristofora znaio je kraj tenji za jakom kraljevskom vlau njegovih neposrednih prethodnika. U sve tri
zemlje plemstvo je preuzelo potpunu kontrolu. Velike su povlastice ponovo dobili hanzeatski gradovi, kraljevi
zajmodavci, a na tetu domaega graanstva. Nakon kraljeve smrti, najprije se za kralja u Danskoj, zatim 1450. u
Norvekoj te konano 1457. u vedskoj, nametnuo Kristijan I od Oldenburga (do 1464. u vedskoj, do 1481. u Danskoj
i Norvekoj), neak kneza Scleswiga i Holsteina. Njegova je vladavina oznaila najniu toku u opadanju kraljevske
vlasti u skandinavskim kraljevstvima.
Pred kraj 15. stoljea sve je vie slabila Norveka, a sve vie jaala vedska. U Norvekoj je jedino Crkva odravala
ivom ideju o to veoj neovisnosti i individualnosti kraljevstva, jer je do sredine 15. stoljea veina elite-plemstva ve
bila danskoga ili vedskoga podrijetla. Norveki kolonisti na Grenlandu tada su naputeni i izumrli su, dok su u korist
kotske 1468. izgubljeni otoje Orkney i Shetland. Izvoznu trgovinu iz Norveke u potpunosti su drali Nijemci iz
Hanze, naseljeni u norvekim gradovima, prijeei razvoj domaeg graanstva. U Bergenu su sve odreivali naseljenici
iz Lbecka, a u Oslu oni iz Rostocka. Najvea slabost Norveke upravo je bila to umjesto nestalog i oslabljenog
feudalnog plemstva nije nastao novi, graanski sloj koji bi preuzeo borbu za politika prava i posebnost. Nasuprot tome,
vedsko graanstvo odigralo je upravo takvu ulogu i onu poveznice izmeu plemstva i seljakoga stanovnitva u
odravanju vedskih tradicija, interesa i individualnosti.
Nakon smrti vedskoga kralja Karla Knutssona (1470), Engelbrechtov program oivio je neak pokojnog kralja Sten
Sture (regent 1470-1497 i 1501-1503). U bici kod Stockholma 1471. potukao je vojsku kralja Kristijana. Nakon toga, iz
gradskih vijea izbaeni su Nijemci koji su do tada u njima obvezatno tvorili polovicu svih vijenika, to je jasan dokaz
izravne zatite interesa vedskoga graanstva. Godine 1477, godinu dana prije Kopenhagena, u Upssali je osnovano i
sveuilite. U isto vrijeme, vedska vlast i stanovnitvo dalje su se irili ka sjeveru i istoku. Tako su, zajedno s Fincima,
naselili podruje oko Botnikoga zaljeva, a itava Finska dola je pod vedsku upravu. U Vyborgu, na istoku Finske,
uspostavljeno je snano utvreno trgovako sredite i uporite okrenuto prema Rusima. Bila je to osnovica za budue
irenje prema posjedima teutonskoga reda na Baltiku.
U Danskoj i Norvekoj kralja Kristijana naslijedio je sin Hans (1483-1513). Izabran je uz uvjet potpune prevlasti
plemstva, ak i uz pravo njihova otpora. S druge strane, Danska i Norveka bivale su institucionalno sve vie povezane i
sve jedinstvenije, dok je u Schleswigu i Holsteinu Hans morao dijeliti vlast s bratom Fridrikom. Iako je bio eksponent
velikaa, Hans je ivio poput kralja-graanina, nalik na suvremenika Luja XI u Francuskoj, druei se najradije s
graanima Kopenhagena. Kralj je uspio promijeniti politiku svojih slabih prethodnika prema hanzeatskim gradovima,
to mu je olakano i njihovim unutarnjim tekoama i sukobima. Prisilio ih je, konano, da dopuste svojim takmacima,
Nizozemcima, jednake povlastice i prava koja su oni ve uivali. Godine 1508. njemaki su trgovci izbaeni iz Osla, a
njihove povlastice su ukinute, to je simboliki oznailo poetak novoga razdoblja. Na putu do vedskoga prijestolja
Hansu se isprijeio Sten Sture kojega su podravali nii drutveni slojevi. No, kralj Hans je potaknuo pobunu elitnih
312

slojeva protiv Stena, povezao se s ruskim velikim knezom Ivanom Vasiljeviem koji je uao u Finsku, te je Sten Sture
bio prisiljen poloiti oruje, a Hans je okrunjen i za vedskoga kralja, 1497. godine.
Obnovljena unija trajala je svega nekoliko godina. Njemako pjeatvo u Holsteinu (Ditmarschen) nanijelo je 1500.
Hansu i njegovu bratu Fridriku teak poraz. U vedskoj je istovremeno zapoeo politiki uspon Hemminga Gadha,
prelata i diplomata. On je pomirio Stena Sturea s njegovim takmacem i roakom Svante Stureom. Organizirani
prevratnici sazvali su kraljevsko vijee koje je 1501. zbacilo Hansa s vlasti u vedskoj, zbog navodnoga tlaenja
podanika te povezivanja s Rusima, neprijateljima kraljevstva. Gadh je istovremeno potaknuo i pobunu u Norvekoj koja
nije uspjela, dok ona u vedskoj jest. Od 1503. do 1513. Gadh je, uz Svante Sturea i njegova sina Stena mlaega, bio
nosilac otpora Dancima, dok su velikai veinom stajali na strani kralja. Gadh je postigao velik uspjeh kada je u savez
protiv Danske uvukao baltike hanzeatske gradove, ali su Danci odgovorili savezom s Englezima i Nizozemcima te
gradnjom snane flote. Time je mo kralja Hansa do 1513. izuzetno narasla, a on je suzbio hanzeatsku premo i sve vie
centralizirao vlast iznutra. Posljedica tih zbivanja i razvoja bila je ista i u Danskoj i u vedskoj opadanje politike
vanosti plemstva. U obje zemlje rasla je vanost domaega graanstva, kako prema hanzeatskim takmacima, tako i u
suparnitvu samih skandinavskih zemalja meusobno. Nasuprot tome, norveko 16. stoljee oznailo je vrhunac moi
plemstva te, sukladno tome, gubitak dravne neovisnosti.

61. Poljska i Poljsko-litvanska unija u 14. i 15. stoljeu
Za razliku od Zapadne Europe, koja je u 14. stoljeu bila veinom obiljeena kriznim situacijama na razliitim
podrujima, srednjoeuropska kraljevstva proivljavala su srednjovjekovni vrhunac. Njihove su se meusobni interesi pri
tome esto preklapali i sukobljavali, to je vodilo u brojne ratove. Podjednaka snaga glavnih aktera te nepostojanje
jakog imbenika ugroze izvana onemoguili su nametanje iije prevlasti u regiji. Poljska je, ipak, poetkom 14. stoljea
bila najslabija karika u tom lancu, ugroena savezom eke i Teutonaca. Vladislav okietek bezuspjeno je pokuavao,
unato podrci papinstva i Ugarske, vratiti Poljskoj Istonu Pomeraniju. Njega je naslijedio sin Kazimir Veliki (1333-
1370). On je s Teutoncima sklopio mir 1343. prema kojem im je trajno ustupio Istonu Pomeraniju, dobivi zauzvrat
natrag sve ostalo to su Teutonci imali do tada na poljskom ozemlju. ekom kralju Ivanu Luksemburkom (1310-
1346) priznao je vrhovnu vlast nad leskom, ali se potonji zauzvrat morao odrei pretenzija na poljsku krunu.
Tim je akcijama Kazimir do kraja vladavine osigurao Poljskoj razdoblje mira i napretka. Uslijedile su reforme
dravnoga ustroja. Donesene su brojne mjere usmjerene razvoju trgovine, poticano je naseljavanje, osnivana su nova
gradska i seoska naselja, doneseni su rudarski statuti. Novanom reformom uveo je, po uzoru na eki gro, poljski
gro, srebrnjak velike vrijednosti. Poveani su prihodi dravne blagajne, a pristupilo se i kodificiranju obiajnoga prava.
Njemako gradsko pravo prevedeno je na latinski, a provedene su znaajne reforme i u sudstvu. Kazimir je osnovao i
kraljevsko vijee, kao organ sredinje vlasti. Pokrajinama su, u kraljevo ime, upravljali tzv. staroste. Kralj je 1364.
dopustio osnivanje prvoga poljskog sveuilita u Krakovu. Veliki dio novca kralj je izdvojio za reformu vojske te
jaanje obrambenoga sustava putem mree pograninih utvrda. Kraljeva vlast bila je, ipak, djelomice ograniena
stalekim zakonima, posebnima za svaki stale. Meusobna ravnotea stalea te kraljeva uloga vrhovnoga suca
pridonijeli su, kao i u ostatku Srednje Europe, centralizaciji i jaanju sredinje vlasti.
313

Za Kazimirove vladavine, pod ugarskim utjecajem, dolo je do preuzimanja pravne konstrukcije o Kruni Poljskoga
Kraljevstva (Corona Regni Poloniae). Tim se pojmom eljelo naglasiti odvojenost i zasebnost drave i krune od osobe
konkretnoga vladara, za razliku od ranijih vladara koji su kraljevstvo doivljavali kao vlastiti patrimonij. Uz ovaj pojam
od poetka 14. stoljea vezao se i konkretan vanjskopolitiki program ujedinjenje svih poljskih zemalja, ukljuivi i
one privremeno izgubljene. No, Kazimir je krenuo i dalje od toga, u irenje granica kraljevstva na podruja koja do tada
nikada prije nisu pripadala poljskoj kruni. Do 1366. zauzeo je Galiku kneevinu, istono od Poljske, do tada pod
vlau lokalne kue Rjurikovia, a na to podruje poeli su iz Poljske dolaziti naseljenici. Godine 1370. kraljevstvo je
imalo oko dva milijuna stanovnika i oko 240.000 km (otprilike osam stanovnika na km). Gustoa naseljenosti se
priblino udvostruila u odnosu na razdoblje od 10. do 12. stoljea. Oko milijun Poljaka ostalo je izvan teritorija
kraljevstva na sjeveru i zapadu, dok su u Poljskoj ivjeli brojni pripadnici manjinskih naroda poglavito Nijemci, zatim
Rusini i idovi.
Kralj Kazimir nije imao mukog nasljednika; budui da bi odreivanje bilo koga iz kue Piastovia na to mjesto sigurno
vodilo u unutarnje sukobe, Kazimir je odluio imenovati nasljednikom ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anuvinca
(1342-1382) koji je 1370. preuzeo i poljsku krunu, a bio je po majci unuk Vladislava okieteka. Kako ni on nije imao
mukog nasljednika, pregovarao je sa staleima da priznaju njegovu ki Jadvigu za legitimnu nasljednicu krune, to mu
je konano i uspjelo. No, zauzvrat je morao 1374. izdati takozvani privilegij iz Koica, prvi u nizu slinih
dokumenata u budunosti, kojim je dodijelio plemstvu velike olakice u plaanju poreza.
Godine 1384. Ludovikova je ki Jadviga, na poziv poljskoga plemstva i graanstva, preuzela poljsko prijestolje. Na
poticaj grupe krakovskih velikaa naredne se godine udala za litvanskoga velikoga kneza Jagela (Jogajlu) koji je do
tada, kao i njegov narod, jo uvijek bio poganski, posljednji u Europi. Kao uvjet za sklapanje braka od Jagela se
zahtijevalo da se on i svi Litvanci pokrste te da se Velika Kneevina Litva prikljui Kruni Poljskoga Kraljevstva, do
ega je i dolo iste godine u Krewu. Jagelo se pokrstio 1386. u Krakovu, uzevi poljsko ime Vladislav, da bi ga nakon
toga sabor poljskoga plemstva izabrao za kralja, to se od tada ustalilo kao naelo dolaska na prijestolje u poljskom
dijelu Unije. Sklapanje Unije bilo je interesnoga karaktera i upereno protiv monih susjeda koji su sve vie ugroavali
obje zemlje. Radilo se poglavito o Teutoncima na zapadu, ali od polovice 15. stoljea i o sve monijoj Moskvi na
istoku. Velika Kneevina Litva bila je etniki, a sada i vjerski vrlo raznolika zemlja prostranoga teritorija, u kojoj je
veinu tvorilo slavensko stanovnitvo pravoslavne vjere. Radilo se o podrujima bivih ruskih kneevina na istoku i
jugu Kneevine koja je Litva ranije zauzela, potisnuvi Tatare. I sam litvanski dvor velikim je dijelom imao slavenska
obiljeja. Pokatolienjem Litvanaca razlikovanje od Slavena, dotad oigledno u jezinom smislu, jo je jae
naglaeno. Poljski kler dobio je, pak, velike mogunosti za misionarsku djelatnost te mu je porasla vanost i presti u
katolikom svijetu. Mnogobrojni isprepleteni gospodarski i drutveni interesi omoguavali su Uniji da zaivi i bude
uinkovita. Poljsko plemstvo teilo je proirenju kolonizacije prema istoku, litvanska drutvena elita nastojala je, nakon
vjere, preuzeti i poljski dravni i drutveni model, a svim trgovcima Unija je predstavljala neusporedivo vee trite u
odnosu na ona ranije.
No, ubrzo se pokazalo da su institucionalne i ostale posebnosti Litve prevelike i presnane da bi dolo do vieg stupnja
integracije Unije. Stoga je od 1392. kraljev brati Vitold (Vitautas) preuzeo upravljanje Litvom. Do 1413. posebnost
314

Litve bila je pravno potvrena i uobliena. Pristankom poljskog kraljevskog i litvanskog velikokneevskog vijea,
Jagelo je stekao naslov najviega, a Vitold velikoga kneza. Svi velikai u Uniji trebali su od tada zajedniki zasjedati, a
poljski obiaji i zakoni postupno su ireni i na Litvu. Meutim, znatne su kulturne, jezine, vjerske i etnike posebnosti
dvaju sastavnica ostale. I nain postavljanja vladara se razlikovao; u Poljskoj je prevladalo naelo izbornosti, a u Litvi
nasljeivanja. Opreka je razrijeena tako da su za trajanja Unije, Poljaci redovito birali Jagelovie za vladare. arolik
sastav stanovnitva i vrlo prostran teritorij Unije uspjeno su mogli zajedno funkcionirati jedino uz politiku relativne
meusobne snoljivosti, unato prevlasti katolicizma, to je i bio sluaj te je Unija potrajala puna etiri stoljea.
Pokrtenjem Litve, njemaki viteki red izgubio je glavnu izliku za agresivnu i osvajaku politiku na Baltiku. S
Poljacima su neprekidno trajali prijepori oko Istone Pomeranije s Gdaskom. Odnosi su nakon sklapanja Unije bivali
sve zategnutiji, a posebice se kao velik politiki problem pojavio otean i onemoguavan poljski izvoz ita rijekom
Vislom prema Gdasku. Stoga je na inicijativu njemakih vitezova dolo do izbijanja otvorenoga rata 1409. godine. U
odluujuoj bici 15. srpnja 1410. kod Grnwalda (Tannenberga) njemaki vitezovi doivjeli su teak poraz od kojeg se
vie nikada nisu oporavili, a poginuo je i sam veliki metar reda. Ovaj je poraz oznaio konaan kraj moi njemakih
vitezova na Baltiku, iako je mijeanje igmunda Luksemburkog na strani Teutonaca dovelo 1411. do sklapanja mira u
Toruu kojim su potonji privremeno izbjegli teritorijalne gubitke. Na pruskim podrujima pod vlau Teutonaca, do
sredine stoljea stvoren je Pruski savez, koji je zatraio poljsku pomo, te je Kazimir Jagelovi (1447-1492) proglasio
1454. pripajanje Pruske i Istone Pomeranije, ime je zapoeo novi rat koji je potrajao do 1466. godine. Tada je drugim
mirom u Toruu Poljska vratila Istonu Pomeraniju s Gdaskom i jo neka okolna podruja, dok je Kriarska Pruska,
ostatak teutonske drave, postala vazalna drava Poljske.
Svojim drutvenim poloajem plemstvo je tijekom 15. stoljea u Uniji uspijevalo izboriti sve vie znaajnih povlastica,
poput nepovredivosti imovine i osobe, zatim prava zapljene plemike imovine jedino pravomonom sudskom odlukom,
nemogunosti kraljeva poziva u rat ili raspisa novih poreza bez suglasnosti lokalnih plemikih sabora i tako dalje. Prava
graanstva i seljatva u odnosu na plemstvo i sveenstvo sve su se vie ograniavala, ali se taj proces odvijao bez
veega otpora, dijelom i zbog opeg porasta blagostanja tijekom 15. stoljea. U drugoj polovici 15. i poetkom 16.
stoljea, Jagelovii, u trokutu velikih srednjoeuropskih dinastija, s Habsburgovcima i Luksemburgovcima, postaju
prevladavajui imbenik te dolaze do ekoga, a krajem stoljea i do ugarskoga i hrvatskoga prijestolja. Mazovija i
teutonska Pruska bile su tada u vazalnom odnosu prema Poljskoj, dok su dijelovi leske kupovinom vraeni pod poljsku
vlast.

62. Rusija u kasnom srednjem vijeku
Pod utjecajem mongolskih provala dolo je postupno do pomicanja ruskoga stanovnitva sve vie na sjever, u
zatienija podruja. Zbog razaranja, prekida trgovakih veza i oteanoga pristupa jugu i zapadu opao je znaaj gradova
i gradske privrede. Na novim podrujima naseljavanja krene su ume i isuivane movare. U 14. stoljeu stvoreni su
prostrani zemljini posjedi u rukama velikih kneeva, udjelnih kneeva, bojara, episkopija i manastira. U 14. i 15.
stoljeu naroito su se poveali posjedi crkava i manastira. Bojari su krajem srednjega vijeka ve gotovo potpuno
slobodno raspolagali zemljom, nasljeivali je i otuivali. Kneevi su vlastita prostrana imanja dalje dijelili svojim
315

dvorjanima i vojnicima koji su tako postajali novi, srednji bojarski sloj, neposredno ovisni o kneevima. Ovaj je srednji
bojarski sloj od tada, posebice u Moskvi, igrao vanu ulogu kneeva oslonca u borbi za centralizaciju i jaanje njegove
vrhovne vlasti.
Velik dio obradive zemlje jo je uvijek bila takozvana crna, odnosno dravna zemlja. Seljaci koji su na njoj ivjeli,
nazvani crni ljudi, smatrali su se iskljuivo podlonicima kneza. ivjeli su u seoskim opinama, volostima. Ukupno
stanovnitvo jedne takve opine zvalo se mir. No postupno je dolazilo do feudalizacije i tih podruja te njihova
preputanja pojedinim bojarima ili manastirima koji su poeli s njih ubirati razliite dae. Krajem 14. stoljea teilo se
poveanju davanja, dok je seljatvo reagiralo nastojanjem da se obveze utvrde pismeno, kako bi se izbjegla samovolja
zemljinih vlasnika. Postupno je dolazilo do komutacije daa u novanu rentu, to je bilo popraeno, s jedne strane,
bjeanjem dijela seljaka sa zemlje, a s druge, vrim pravnim vezivanjem seljaka za vlastelina i zemlju. Dolo je i do
sve veeg pravnoga izjednaavanja razliitih kategorija seljatva u jednu jedinstvenu grupu. Krajem srednjeg vijeka
nestaju tako i ostaci seoskih robova, tzv. holopi.
Do kasnog srednjeg vijeka bojari su naelno mogli sluiti u vojsci bilo kojem knezu, bez obzira na teritorijalni raspored.
Jedino su bili, jo od ranije, obvezatni braniti grad ijem je podruju njihov posjed upravno i vojno pripadao te plaati
dravni danak lokalnom knezu. No od sredine 14. stoljea moskovski su kneevi poeli suzbijati slobodu bojarske
slube i zahtijevati da ona slui iskljuivo njima, to je jo dugo izazivalo snane otpore, posebice meu velikaima. U
skladu s time mijenjala su se i imunitetna prava bojara, prvenstveno velikaa, pred sredinjim kneevskim vlastima. Do
kraja 14. stoljea velikai su raspolagali velikim pravima koja im uglavnom jo nisu mogla biti oduzeta ili ograniena.
U drugoj fazi, tijekom prve polovice 15. stoljea, sredinja je vlast bitno ojaala te je poela ograniavati imunitete,
posebice u sudstvu. I konano, u drugoj polovici 15. stoljea, preostali su tek ostaci nekadanjih imuniteta.
Ruski su gradovi veinom nastajali na obalama velikih rijeka. U sreditu grada stajao je utvreni kremlj, izdvojeni dio u
kojem su se nalazila sjedita lokalnoga kneza ili njegova zastupnika, zatim crkvenih vlasti i vojnih posada. Graeni su
poglavito od drva, a vei i bogatiji kremlji, krajem srednjega vijeka, poeli su se praviti od kamena (najpoznatiji takav
kremlj bio je moskovski, podignut za Dimitrija Ivanovia Donskog 1367.). U crkvi unutar kremlja uvala se gradska
riznica. Utvrda je sluila i kao sklonite gradskom stanovnitvu u sluaju ratne opasnosti. Naseljeni dio grada izvan
zidina nazivao se posad; on je imao vlastite vanjske zidine, a postojala su i nezatiena sirotinjska predgraa. Izvan
gradskih zidina obino su se nalazili zasebno utvreni manastiri. Zbog oskudice kamena sve su kue, pa i one
najbogatijih ljudi, bile graene od drva. Podizanje novih crkava i zgrada od kamena dobilo je na zamahu u 15. stoljeu.
Veinu gradskoga stanovnitva inili su obrtnici, a meu njima su, pak, prevladavali raznovrsni obrti vezani uz obradu
kovina. Primjerice, lijevane puke iz Tvera bile su u drugoj polovici 15. stoljea bez premca u Europi. Izrada drvenih
kipova, zatim ikona i freski takoer je procvala krajem srednjega vijeka. U ruskim gradovima u 15. stoljeu poeli su se
javljati gradski tornjevi sa satovima, prvi takav bio je podignut 1404. godine u Moskvi.
ivot gradova na istoku Europe, posebice u Rusiji, imao je posebna obiljeja. Gradovi su krajem srednjega vijeka
nesumnjivo bili i vana prometna i trgovaka sredita. Trgovci su, prema drutvenom ugledu, unutar gradskih zajednica
bili odmah iza kneeva i bojara. Trgovinom su se isticali Moskva, Tver i Ninij Novgorod, a vanu ulogu u trgovini
imali su i veliki, bogati ruski manastiri. U trgovinu su krajem srednjega vijeka u veoj ili manjoj mjeri bili ukljueni svi
316

drutveni slojevi, od seljatva do kneeva. Vrlo vaan trgovaki put bio je onaj plovni, rijekom Volgom. Na Volgi je
istaknuto tranzitno sredite bio grad Kazan, a veliko trite bila je i prijestolnica Zlatne Horde, Saraj. Bogati trgovci,
posebice oni u Moskvi, u 14. i 15. stoljeu stjecali su velike zemljine posjede s kmetovima te su, uz dvorjanike i
dravnu upravu, predstavljali glavni oslonac kneeva u naporima borbe za centralizaciju vlasti protiv tradicionalnih elita
velikaa.
Postupno se pogoravao poloaj seljatva na posjedima bojara, posebice od druge etvrtine 15. stoljea koja je bila
obiljeena velikim unutarnjim sukobima meu bojarima. Uslijedilo je veliko poveanje daa, razmjerno tome umnaali
su se i razliiti oblici seljakoga otpora, ali i kazne za neposluh. Posebice su na udaru bili slobodni seljaci na tzv. crnoj
zemlji, ije je pokmeivanje osobito intenzivirano, i to najee silom. U takvim su se postupcima naroito isticali
Crkva i manastiri. Nemiri su uestali i u gradovima, gdje se protiv viih slojeva bunila gradska sirotinja, a otpor je
redovito dobijao i protumongolske znaajke. Otpor seljatva i sirotinje je, svjesno ili nesvjesno, koristio procesu
centralizacije u kneevinama, kao i jaanju napora za oslobaanje od mongolske vrhovne vlasti.
Sredinom 14. stoljea Rusija je u biti bila labavi savez razliitih kneevina kojima je na elu bio veliki knez, to jest onaj
meu njima koji je od Mongola dobio jarlik, povelju s naslovom vladimirskog kneza. Kan je mogao po volji dodijeliti
naslov, ali je on redovito pripadao najmonijem meu ruskim kneevima. Od vremena Ivana Danilovia Kalite (1325-
1340) taj je naslov redovito pripadao moskovskom knezu. Do sredine 14. stoljea svi su podruni kneevi te njihovi
podreeni udjelni kneevi u sutini samostalno vladali vlastitim veim ili manjim kneevinama. Od tada sve izraenija
centralizacija imala je dva glavna vida; rasla je mo podrunih na raun njihovih udjelnih kneeva, ali isto tako rasla je
mo moskovskoga kneza u odnosu na sve druge podrune kneeve. Mongolski danak, primjerice, moskovski veliki
knez poeo je prikupljati za itavu Rusiju i nositi u Saraj, a ostali su kneevi po ljestvici hijerarhije bili duni pribaviti
ga. No, sve jaa centralizacija dovela je 1425-1450. do velike pobune udjelnih kneeva i rata u Moskovskoj Velikoj
Kneevini. Rat je zavrio potpunom pobjedom velikoga kneza te likvidacijom podrunih kneevina i kneeva na
njezinom teritoriju. Nametanje moskovske prevlasti drugim, izvanmoskovskim kneevinama odvijalo se pak politikim
sredstvima, ali i izravnim osvajanjem njihova teritorija. Tako je do 1425. Moskovska Velika Kneevina teritorijalno
osvojila cijelu sredinju i sjeveroistonu Rusiju. Od kraja 14. stoljea prisutna je i moskovska monopolizacija vanjske
politike, odnosno nastojanje da sva komunikacija s Mongolima i Litvom ide jedino iz Moskve ili preko nje. Do poetka
16. stoljea formalnu neovisnost od Moskve uspjele su ouvati jedino Rjazanska i Smolenska kneevina, dok je sav
preostali ruski teritorij pokoren.
lanovi uega bojarskoga kruga, okupljenog na dvoru velikog kneza, nazivali su se velikim bojarima, a meu njima se
izdvajala grupa najutjecajnijih, tzv. starih bojara. Kneev savjetodavni organ bilo je bojarsko vijee, nestalnoga sastava
i nadlenosti. Dvorski bojari-slubenici uivali su izuzee od vojne obveze, za razliku od preostalih bojara. Teritorij
drave sastojao se od kneevskih zemljinih posjeda, zatim zemljinih posjeda pojedinih bojara te tzv. crnih oblasti,
odnosno dravne zemlje. Privrednu i upravnu razmrvljenost zemlje krajem srednjeg vijeka nastojalo se to je vie
mogue prevladati. U slabljenju velikaa veliku je ulogu, od kraja 14. stoljea, odigralo postupno oduzimanje sudskih
nadlenosti iz njihovih ovlasti u korist sredinje vlasti. Vrhunac i ujedno kraj procesa upravne i sudske centralizacije
317

Moskovske Velike Kneevine dostignut je 1497. donoenjem Sudbenika, jedinstvenoga pravnoga zbornika koji je
dokinuo sudsku i upravnu razmrvljenost Kneevine.
Od prihoda velikoga kneza, kao nositelja vlasti, treba spomenuti mongolski danak, od kojega mu je ostajao ipak tek
manji dio. Knez je uivao i niz drugih prihoda, ali bi mu svi oni bili nedovoljni bez prihoda koje je ostvarivao kao
najkrupniji zemljoposjednik u dravi. Svo mu je seljatvo, bez razlike da li su slobodni ili ovisni, moralo davati tlaku,
podvoz i drugo, tako da su ovisni seljaci bili u dvostruko loijem i teem poloaju od slobodnih. Vrlo teak teret
ukupnom seljatvu bila je i opa vojna obveza. Od kraja srednjega vijeka, uz konjanike-plaenike, glavnu snagu ruske
vojske predstavljalo je upravo naoruano puanstvo seljatvo i graanstvo, ime su spomenuti drutveni slojevi
dodatno pomogli centralizaciji i jaanju sredinje vlasti.
Kraj 14. i poetak 15. stoljea bilo je doba kada je rusko srednjovjekovno slikarstvo dosegnulo svoj vrhunac u radovima
Andreja Rubljova (oko 1360-1430), ruskoga slikara i redovnika. Sva njegova djela, ili ona koja mu se pripisuju, nastala
su u Moskvi i okolnim gradovima i manastirima. Njegov je opus izvrio velik utjecaj, openito, na rusku umjetnost.
Rubljovljeva najpoznatija djela, po svojoj lirskoj ljepoti, predstavljaju odmak od bizantske tradicije.
U razdoblju izmeu raspada Kijevske Rusije i uspona Moskve, Novgorodska Republika bila je najvea dravna
tvorevina. Zbog otre klime agrarna proizvodnja nije bila dovoljna za potrebe stanovnitva te je do neophodnih
proizvoda bilo potrebno doi trgovinom. Stoga je razvijena i slobodna trgovina bila nuna za opstanak i napredak
Novgorodske Republike. U gradovima (ukupno njih 18) bili su koncentrirani razliiti obrti i trgovina. Najvei i
najvaniji grad bio je Veliki Novgorod, najvee trite cijele Rusije, ali i najvee i najvanije sredite tranzitne trgovine
na irem podruju. Zbog vanosti trgovakoga puta rijekom Volgom, od kljunoga su znaaja za Novgorod bili dobri
odnosi s Moskvom. Osim bojara, velike zemljine posjede imale su arhiepiskopija i manastiri koji su prema sjeveru i
sjeveroistoku igrali posebno vanu ulogu u irenju ruskoga etnikog i politikog prostora. Do sredine 15. stoljea,
prevladavajui oblik seljake rente bila su naturalna davanja, ali od toga vremena ubrzan je prijelaz u novana davanja.
Obveze su se neprekidno i u apsolutnim i u relativnim iznosima poveavale, tako da je seljatvo poelo bjeati sa
zemlje u puste i udaljene krajeve, na to su vlasti i bojari reagirali zakonskim vezivanjem ovisnih seljaka za zemlju.
Posebnost Novgorodske Republike bila je tijesna isprepletenost trgovakoga sloja i bojara koja se ogledala i u slinim
povlasticama, spajanju agrarne i trgovake djelatnosti, te slinim politikim pravima i poloajem. Takva interesna
simbioza vodeih slojeva izrazito je, osim seljatva, marginalizirala i gradske obrtnike, na koje se gledalo kao na tzv.
crne ljude, a oni su i bili najei nosioci previranja i nemira, nezadovoljni vlastitim drutvenim poloajem.
Dugo vremena Novgorod je uivao visok stupanj autonomije u odnosima prema Moskvi i velikom knezu. Sve do
sredine 15. stoljea veliki je knez naelno bio zatitnik Republike, vrhovni vojskovoa te najvie sudsko tijelo i organ
uprave, ali je vrhovni suverenitet bio u rukama Novgorodskoga vijea, sastavljenog od trgovaca i bojara. Iz toga vijea
je u 15. stoljeu poteklo jedno ue elitno tijelo, takozvano Vijee gospode, koje je odluivalo o najvanijim dravnim
pitanjima te nadziralo rad gradskoga vijea.
Moskvom je, nakon smrti Aleksandra Nevskog, zavladao njegov mlai sin Daniel (do 1303). Osvajanjem Perejaslavske
Kneevine 1302. i dijela Smolenske Kneevine 1303, Moskovska Kneevina teritorijalno je gotovo udvostruena. Time
je Moskva prekinula izravne veze Tvera i Vladimiro-Suzdaljske Kneevine. Danielov nasljednik Juraj borio se 1304-
318

1305 za naslov velikoga kneza s tverskim knezom Mihaelom Jaroslaviem. Kan je naslov ipak 1305. predao tverskom
knezu, uznemiren naglim jaanjem Moskve. Mihael (1305-1318) je bio prvi knez koji se slubeno nazivao velikim
knezom itave Rusije. Pokuao se u dva navrata, 1305. i 1308, obraunati s Moskvom, meutim bezuspjeno. Osim
toga, Juraj Danilovi je na svoju stranu pridobio i Rusku Crkvu te Novgorod, ogoren Mihaelovom politikom prema
gradu. Uslijedilo je nekoliko godina meusobnih borbi i lobiranja u Saraju kod kana, da bi 1317. Juraj uspio pridobiti
kana na svoju stranu i stei velikokneevski jarlik. No, Mihael ga je zatim vojno porazio. Kako je u bici bila zarobljena
i ubrzo preminula kanova sestra, koja je bila u moskovskom taboru, Juraj je Mihaela optuio za njezino ubojstvo. Kan
mu je povjerovao i dao smaknuti tverskoga kneza 1318. te je Juraj do 1322. neupitno ostao veliki knez. Ubiranje
mongolskoga danka preuzeo je u svoje ruke i time stiao nezadovoljstvo Rusa okrutnim mongolskim pobiraima, a
1322-1323. uspjeno se suprotstavio veanima u Kareliji i na uu Neve. No spletke na kanovu dvoru dovele su 1322.
do Jurjeva gubitka naslova koji je pripao novom tverskom knezu Dimitriju Mihajloviu. Ovaj je Jurja, ubojicu svoga
oca, 1325. osobno ubio. No zbog toga je i sam kanjen smru te smaknut 1326, dok je velikokneevski jarlik dobio
njegov mlai brat Aleksandar Mihajlovi (1326-1328).
Moskovski knez Ivan Danilovi Kalita (1325-1340) bio je brat Jurja Danilovia. Godine 1327. u Tveru je izbio ustanak
protiv nasilja mongolskih skupljaa danka. Uz ustanike je stao i veliki knez Aleksandar, a skupljai su protjerani. U ime
Zlatne Horde Ivan je zatim teko opustoio Tversku Kneevinu te je 1328. dobio za nagradu velikokneevski jarlik (do
smrti 1340). U strahu od Ivana, Novgoroani su se poeli povezivati s Litvom. Poraeni Aleksandar Mihajlovi prvo se
sklonio u Pskov, zatim u Litvu, da bi nakon toga, pregovorima, od Mongola dobio pravo ostati kao knez u Tveru. No,
Ivan je nastavio lobirati protiv Aleksandra u Saraju te je potonji konano pozvan Mongolima, gdje ga je 1339. kan dao
smaknuti. Time je uniten i posljednji takmac Moskve koja je od tada postala i ostala neupitno sredite itave Rusije,
sve do vremena Petra Velikog.
Prema uzoru na brata Jurja, Ivan je dobio pravo ubiranja danka za Mongole u itavoj Rusiji (od tuda mu i nadimak
Kalita = kesa), od kojega je znaajan dio ostajao njemu osobno. Protiv Ivana ubrzo su se, ali bezuspjeno pobunili
najprije Rostov, a zatim 1332. i Novgorod. Od 1320, kada je mitropolit Petar prenio svoje sjedite u Moskvu, ona je
postala i crkveno sredite itave Rusije. Svi ti uspjesi omoguili su da vei dio Kalitine vladavine protekne u miru i
napretku.
Ivana su 1340. naslijedila trojica sinova, od kojih je najstariji Semjon dobio jarlik i prvenstvo meu braom. Kako su se
braa i bojari protiv njega ubrzo pobunili, sklopljen je dogovor prema kojem bi od tada prvoroenci uvijek nasljeivali
naslov velikog kneza te ulogu vrhovnog zapovjednika i voditelja vanjske politike, dok bi u upravi i sudstvu njegova
braa (udjelni kneevi) imali potpunu autonomiju. Tada su se i neki dijelovi Kneevine pobunili protiv Moskve. U to
vrijeme sve je vie Rusiji bivala opasna, ojaala Litva, ve od kraja 13. stoljea naseljena preteito slavenskim ivljem
uz litvansku upravljaku elitu, osvojivi postupno itavu dananju Bjelorusiju i Ukrajinu. Veliki knez Olgerd (1345-
1377) napadom je 1346. krenuo dalje u Rusiju prema Novgorodu, ali su ga pripreme za napad s lea teutonaca, Poljaka
i Ugra primorale na povlaenje i 1349. vraanje Pskova i Novgoroda Moskvi. Od 1352. i u Rusiji je zavladala velika
europska kuga (tzv. crna smrt) te joj je podlegao i sam knez Semjon. Novi veliki knez postao je tada Semjonov mlai
brat Ivan II Ivanovi Lijepi (1353-1359). U njegovo vrijeme je jaao Rjazan, iji se knez pokuavao natjecati za poloaj
319

i naslov velikoga kneza. Od 1357. do 1360. trajale su teke meusobne frakcijske borbe u Zlatnoj Hordi te se Rusiju
nije vie moglo vrsto kontrolirati.
Ivanov sin Dimitrije Ivanovi Donski (do 1389.) dobio je 1362. oev jarlik. Najprije se nametnuo susjednoj i
konkurentskoj Suzdaljskoj Kneevini. Pokuao se nametnuti i Tveru, meutim je litvanska vojska, koja je tom gradu
priskoila u pomo, protjerala Moskovljane iz Tverske Kneevine te ak krenula prema samoj Moskvi 1368. te
ponovno 1370. i 1372, ali svaki puta bez uspjeha. Iako je tverski knez Mihael Aleksandrovi uspio izboriti 1375. jarlik,
Dimitrije ga je napao, uz veliku podrku drugih ruskih kneeva. Ostavi bez pomoi Mongola i Litvanaca, Mihael je
poraen, a Tversku Kneevinu opustoili su Moskovljani i njihovi saveznici. Taj poraz oznaio je i kraj tenji Tvera za
velikokneevskim sjeditem i naslovom velikog kneza. S obzirom na anarhino stanje u kanatu meu Mongolima,
Dimitrije se 1377. odvaio na rat s njima, dok su u Saraju razmiljali o planu i nainu ponovnog pokoravanja Rusije.
Kan Mamaj je 1378. poslao snanu vojsku, ali su je Rusi unitili kod Perejaslavlja. Razljueni kan na to je zapoeo s
pripremama za pohod golemih razmjera na Moskvu, radi unitenja Dimitrijeve vlasti i drave, zatraivi preko glasnika
od Moskve bezuvjetnu predaju. Osim Rjazana, koji je bio na strani Mongola, ostali dio Rusije tada je ratovao na
moskovskoj strani. U odluujuoj bici na Kulikovu polju kraj Dona 8. rujna 1380. godine Mongoli su doivjeli teak
poraz, a Dimitrije je stekao nadimak Donski. Ova je bitka oznaila poetak procesa zbacivanja mongolske vlasti u
ruskim zemljama.
Nakon poraza na Donu, kan Mamaj je zbaen, a njegovo je mjesto preuzeo Tohtami, do tada kan Bijele Horde oko
Aralskoga jezera. On je 1382. izvrio teku odmazdu za poraz na Donu. Nakon munjevitoga prodora u Rusiju i
pokoravanja susjednih kneeva, Tohtami je nakon opsade zauzeo i opustoio Moskvu, pobivi ogroman broj ljudi.
Teko je stradao i ostatak Rusije. Rusija je nanovo postala ovisna o Zlatnoj Hordi i bila je prisiljena ponovno plaati
danak. Donskom je 1385. potvren jarlik pred pretenzijama Tvera, ali je njegov sin Vasilije morao ostati u Saraju kao
talac i jamac poslunosti. Tada se Donski odluio obraunati s Novgorodom koji je do tada zauzeo velik dio toka rijeke
Volge. Opsjevi grad poetkom 1387, Donski je Novgorod primorao na priznanje moskovske vrhovne vlasti i plaanje
visoke ratne odtete. Tim su uspjehom tete iz 1382. za Moskvu znatno umanjene, ali je konano osloboenje od
Mongola ipak ostalo zadatak za daleku budunost.
U vrijeme napada na Moskvu 1382, ruski se mitropolit iz Moskve sklonio u Kijev, i tako je umaknuo kontroli
moskovskoga kneza. Bio je podloan Carigradu, a u politikom smislu postao je podanik katolike Litve. Nakon toga je
Donski s Litvancima pregovarao o savezu, ali su oni 1386. odabrali put unije s Poljskom. Ruske se zemlje iz godine u
godinu sve vie oslobaaju mongolskoga pritiska kako su rasle Tohtamieve unutarnje nevolje, povezane s pojavom
Timurlenka koji je 1391. napao Tohtamia i 1395. razorio Saraj. Od toga se udarca Zlatna Horda nikada nije oporavila.
S obzirom na ve narasle tekoe Mongola, Donski je pred smrt, 1389. godine, bez smetnji svoje zemlje mogao
podijeliti etvorici sinova, od kojih je najstariji, Vasilije, dobio najvie, zajedno s naslovom velikoga kneza.
Vasilije I Dimitrijevi (1389-1425) je devedesetih godina 14. stoljea prikljuio Moskvi Suzdaljsko-Niegorodsko
Kneevstvo. No, u pacifikaciji toga prostora moskovski je knez imao tekoa te je ona dovrena tek 1414. Ukljuenjem
Zlatne Horde u Timurovu dravu 1395, Rusi su i dalje skupljali danak, ali ga vie nisu isporuivali Mongolima, ve je
on itav ostajao u riznici moskovskoga kneza. Godine 1397-1398. Moskva je bila ponovno angairana protiv
320

Novgoroda, a 1402. je Rjazanska Kneevina prepustila Moskvi voenje vanjske politike, to je bio prvi korak prema
njezinom ukidanju. Vasilije se pokuao pribliiti Litvi i njenom velikom knezu Vitautasu (Vitoldu, 1350-1430) u otporu
poljskoj prevlasti unutar unije, te se oenio njegovom keri Sofijom, to je Vasiliju pomoglo i u otporu Zlatnoj Hordi.
No, kada je Vitautas postigao sporazum s Poljacima, okrenuo je lea Vasiliju te je zauzeo Smolensk i dio Rjazanske
Kneevine 1395, a 1398. je s Livonskim redom sklopio sporazum o zajednikom napadu na novgorodsku zemlju.
Daljnje napredovanje Litvanaca znatno je oteao njihov sukob s Tatarima, u kojem su 1399. teko poraeni.
Napredovanje Litvanaca prema Moskvi ipak je nastavljeno i u prvom desetljeu 15. stoljea.
Novo iskuenje za Ruse uslijedilo je 1408. kada su ih Mongoli snano napali, elei obnoviti rusko plaanje danka.
Nakon razaranja mnogih ruskih gradova, u jesen iste godine Mongoli su opsjeli Moskvu. Meutim, opsada nije dala
rezultata i napadai su se nakon mjesec dana povukli zbog izbijanja novih, unutarnjih borbi. Mongolski pritisak
nastavljen je i sljedeih nekoliko godina te je Vasilije konano morao 1412, u suparnitvu s tverskim i niegorodskim
kneevima, iz njihovih ruku primiti jarlik, te je preputanjem konane odluke Mongolima, Rusija ponovno podvrgnuta
pod njihovu vrhovnu vlast.
Vasilije I ostavio je vlast sinu Vasiliju II (1425-1462). Protiv njega ustao je stric Juraj Dimitrijevi, tvrdei da naelo
starjeinstva ima prednost pred naelom prvoroenja u nasljeivanju prijestolja. Najvei i najmoniji bojari okupili su
se oko voe pobune. Ona je, ipak, suzbijena do 1428. te je Juraj morao pristati da konanu odluku donese kan Zlatne
Horde, a do tada se morao pokoravati Vasiliju II. Ve 1430. Juraj je, uz potporu novoga litvanskoga velikoga kneza
Svidrigajla, napao Moskvu. Unato tome, Vasilije II ga je potisnuo 1431. u Gali. Centralizacija vlasti koju je sada
punoljetni Vasilije poeo provoditi otuila je od njega krupne bojare koji prelaze na Jurjevu stranu. Tako su stvoreni
uvjeti da Juraj 1433. zauzme Moskvu i proglasi se velikim knezom cijele Rusije, dok je Vasiliju prepustio tek udjelno
kneevstvo u Kolomni. Novog velikoga kneza poeli su naputati i prelaziti u Kolomnu Vasilijevi pristae iz redova
dvorjanika, inovnitva i graanstva, pristae centralizma i snane drave. Nakon Jurjeve smrti (1434) njegovi su sinovi
priznali Vasilija za velikoga kneza. Jedino je meu njima Vasilije Razroki pokuao orujem ishoditi svoja navodna
prava, ali je 1435. pa ponovno 1436. potuen i na koncu uhien. Njegovu borbu nastavio je mlai brat Dimitrije
emjaka. On se povezao s Novgorodom, to je bio razlog da Vasilije II napadne grad 1440, ali su se Novgoroani
zatitili savezom s Poljacima.
Kako je moskovski mitropolit Grk Isidor na crkvenom koncilu u Firenci 1439. pristao na crkvenu uniju s Rimom,
moskovske su ga vlasti 1441. zbacile i prekinule crkvene veze s carigradskom patrijarijom, koja je u to vrijeme bila
sklona uniji zbog ivotne ugroenosti Bizanta pred Osmanlijama. Potpuno neovisnim izborom novog mitropolita Jone
1448. godine, Ruska se pravoslavna crkva konano odvojila od Carigrada, pod egidom obrane pravoslavlja, to je bilo
vrlo popularno i meu pukom, a pomoglo je i Vasiliju II u uvrenju vlasti.
Vasiliju II najtee je do tada bilo 1445. godine, kada su ga Mongoli teko porazili kraj Suzdalja i zarobili. Nedugo
nakon bitke, Moskva je teko poharana poarom i izgledalo je da e pasti pred prvim veim mongolskim naletom, ali su
se Mongoli povukli prema Ninij Novgorodu. Nakon tri mjeseca zatoenitva Vasilije je ipak puten, uz veliku
otkupninu od 200.000 rubalja. Problem je bio u tome to Mongoli nisu dopustili knezu da sam prikupi navedenu svotu,
ve su je oni utjerivali, i to najsurovijim metodama. Nezadovoljstvo puka stoga se usmjerilo i prema Mongolima, ali i
321

prema Vasiliju. Dimitrije emjaka okupio je tada sve nezadovoljnike te u veljai 1446. zauzeo Moskvu, uhitivi i
oslijepivi Vasilija II. Anarhija u zemlji izazvala je u ovom razdoblju niz ustanaka seljatva i gradske sirotinje, a
zemljom su zavladali bijeda i glad.
Sve kaotinije stanje dovelo je do jaanja zahtjeva posebice u redovima slubenikoga bojarstva, za snanom i
centraliziranom dravom. Vasilije II, zatoen i oslijepljen, postao je pojam njihovih tenji. Pod pritiskom tih zbivanja,
Dimitrije emjaka morao je pustiti Vasilija iz pritvora i predati mu jedno udaljeno podruje na upravu, uz obvezu da se
nee boriti za povratak na poloaj velikoga kneza. No, Vasilije je odmah pokrenuo akciju okupljanja nezadovoljnika.
Jo iste, 1446, on je na prepad zauzeo Moskvu, ponovno postao veliki knez, a emjaka se morao povui u svoju
oevinu Gali. Vasilije II se nije elio na tome zaustaviti: zauzeo je 1450. i Gali, a kada se emjaka zatim sklonio u
Novgorod zaprijetio je i njima, ali je prije novih borbi emjaka preminuo (1453). Tako je Vasilije II odnio potpunu
pobjedu, a time i koncepcija snane, centralizirane kneevske vlasti. Uslijedilo je ukidanje niza manjih kneevina, dok
su se prevlasti Moskve djelomice jo odupirali jedino Tver i Novgorod.
Tveru je glavna nada u ouvanje samostalnosti bila neovisna vanjska politika i oslonac na Litvu. Meutim, pritisak
Moskve konano je postao prejak te su Tverani odluili, poetkom druge polovice 15. stoljea, prepustiti moskovskom
velikom knezu voenje vanjske politike. Posljednja prepreka i najuporniji bio je Novgorod. Nakon pustoenja
moskovske vojske 1456. po podruju Velikoga Novgoroda, potonji su morali pristati na ograniavanje samostalnosti.
Nisu smjeli vie primati neprijatelje moskovskoga kneza, a izgubili su i samostalnost u zakonodavstvu i vanjskoj
politici te su morali platiti ratnu odtetu. I Pskov se stavio tada pod zatitu Moskve, kako bi se mogao oduprijeti
presizanjima teutonskog reda.
Za Ivana III Vasiljevia (1462-1505) Moskva je ostvarila potpunu prevlast nad svim ostalim kneevinama
sjeveroistone Rusije. Najprije su se Moskvi 1463. predali ostaci Jaroslavske Kneevine. Uslijedilo je konano
pokoravanje Novgoroda. Nakon to je do 1470. naraslo nezadovoljstvo u tom trgovakom gradu i bivalo sve izraenije
oslanjanje najue gradske elite na Litvu, buntovnici su 1471. ponudili poljskom kralju Kazimiru IV da e se staviti pod
njegovu zatitu. Iako je meu pravoslavnim sveenstvom i dijelom trgovaca bilo i mnogo moskovskih pristaa,
prevladala je struja za savez s Poljacima te je Vasilije III bio prinuen nametnuti Novgorodu pokornost orujem. U
odluujuoj bici jo iste godine u srpnju, novgorodski su buntovnici teko poraeni uz velike gubitke, a sve pristae
Litve Vasilije je dao pogubiti. Ovisnost Novgoroda o Moskvi nakon ovoga je uvrena i slubenim ugovorom. Unato
svemu, Novgorodu su ostali elementi unutarnje samouprave i pravo na izbor vlastitoga arhiepiskopa, a nisu znaajnije
poremeeni ni drutveni odnosi izmeu razliitih gradskih slojeva te struktura novgorodske privrede. Novim pohodom
1477-1478. Ivan je ojaao ovisnost Novgoroda o Moskvi time to je priznat za neograniena gospodara u novgorodskoj
zemlji. Tada je ukinuto i novgorodsko Gradsko vijee te je neko ponosna Republika, u sudskom, upravnom i
crkvenom smislu u potpunosti pokorena i prikljuena Moskvi. Do 1489. Moskva je zauzela i teritorije koje je Novgorod
ranije stekao kolonizacijom teritorija prema sjeveru.
Od 1478, opkoljen Moskvom sa svih strana, tverski je knez Mihael Borisovi pokuao povezati se s Poljacima i izbjei
obru koji ga je ve guio. Sporazum s Kazimirom IV sklopio je 1483. godine. Odmah je za odmazdu uslijedio Ivanov
vojni pohod. U ljeto 1485. Moskovljani su opkolili Tver, domai su se bojari morali bezuvjetno pokoriti Ivanu, a
322

Mihael je pobjegao u Litvu. U drugoj polovici 15. stoljea Moskva je pokorila i Rjazan. Godine 1485. ukinuta je i
posljednja udjelna kneevina na starom podruju Moskovske Velike Kneevine. Tako je do kraja 15. stoljea i
srednjega vijeka itav prostor sjeveroistone Rusije objedinjen u veliku i snanu, centraliziranu dravu na elu s
moskovskim nasljednim velikim knezom itave Rusije.
Pobjeda Dimitrija Ivanovia Donskog na Kulikovu polju 1380. oznaila je poetak procesa nepovratnoga slabljenja
mongolske vlasti nad Rusijom. Od tada su se smjenjivala razdoblja vee neovisnosti ruskih kneeva s razdobljima jae
mongolske vrhovne vlasti. No, razvoj je jasno iao pravcem sve vee moi Moskve, a s druge strane, sve eih i teih
unutarnjih borbi meu samim Mongolima. Od 1419. zapoela je posljednja faza rasula u Zlatnoj Hordi. Na istonom
dijelu dotadanje Zlatne Horde osnovana je takozvana Nogajska Horda, a na krajnjem zapadu mongolskoga prostora,
osamostalio se Krimski kanat (1433). Za njegovo osamostaljenje i slabljenje Zlatne Horde bili su zainteresirani i drugi
imbenici u regiji, posebice Genova, Litva i ruske kneevine. Nakon zauzea Carigrada 1453, na crnomorskom su se
prostoru kao novi moan imbenik pojavili Osmanlije. Oni su nastojali zauzeti enoveke kolonije na crnomorskim
obalama. Godine 1475. osvojili su najvaniju od njih, Kaffu. Ubrzo su zavladali itavim podrujem od Hersonesa do
Kera te Azovom i na tim su prostorima osnovali sandak sa sjeditem u Kaffi, dok je Krimski kanat 1479. postao
vazalna drava Osmanlija, s ulogom uporita jednako protiv Zlatne Horde kao i protiv Rusa. Veze Krimskoga kanata s
Litvom i mogue saveznitvo tih dviju strana bili su za Moskvu izuzetno opasni te je ona sve poduzimala kako bi takav
mogui savez sprijeila.
Na nekadanjem prostoru Povolke Bugarske osamostalio se od 1445. Kazanski kanat, podruje razvijenog
gospodarstva i drutva, koji je agresivnom politikom stvarao nemale potekoe Moskovskoj Velikoj Kneevini.
Sredinom 15. stoljea na vrhuncu moi bio je i Sibirski kanat, istoni susjed Kazana. Na krajnjem jugu nekadanje
Zlatne Horde nastala je i posljednja tvorevina kao rezultat disolucije, a radilo se o Astrahanskom kanatu (od 1460).
Posljednja desetljea 15. stoljea obiljeena su velikim meusobnim borbama kanata i sve veim slabljenjem svih njih,
uz esta mijenjanja saveznitava s Osmanlijama, Litvom ili Moskvom. Moskvi su najopasniji neprijatelji tijekom
itavog tog vremena bili Litva i Velika Horda. Kada je litvanski veliki knez Aleksandar postao i poljski kralj (1501-
1506), Ivan III je to shvatio kao veliku ugrozu te je obeao kanu Velike Horde aik Ahmetu obnovu plaanja danka,
ak je u prosincu 1501. od kana primio i velikokneevski jarlik, to je znailo obnovu vazaliteta Moskve. Sve je to knez
uinio samo da bi sprijeio obnovu saveza Velike Horde s Poljacima i Litvancima. Uspjenim vojnim akcijama i
politikim manevriranjem Ivan III je zakljuio 27. kolovoza 1503. mir s Litvom. Poljaci su nakon toga pokuavali
pridobiti na svoju stranu Krimski kanat, dotadanje moskovske saveznike. Smru aika Ahmeda, posljednjega kana
Velike Horde 1505, Horda je prestala postojati. Na njenom nekadanjem europskom dijelu naslijedila su je tri kanata:
Kazanski, Astrahanski i Krimski.
irenje Rusije kretalo je iz dva glavna sredita Novgoroda i Moskve. Nakon to su Moskovljani pokorili Novgorod
(1471), ubrzo su podvlastili i novgorodske posjede na sjeveru i istoku, primjerice Perm i podruje naroda Komi. Na tom
je podruju vreno i pokrtavanje, a osnovana je i episkopija kao sredinje mjesto toga procesa. Ustanci starosjedilaca
tijekom 15. stoljea bili su podjednako upereni protiv moskovskih politikih, kao i crkvenih vlasti. Od 1505. oblast
Perma postala je u potpunosti sastavni dio Moskovske Velike Kneevine i ukinuta joj je dotadanja autonomija. Od
323

1465. zapoelo je i osvajanje podruja preko Urala, a do 1500. podvrgnuta je pod moskovsku vlast oblast Jugre. Osim
ruskih upravnih slubenika, na to podruje su od poetka dolazili lovci, trgovci i rudari. Mnogo tea i sporija od
navedenih, bila je borba za pokoravanje Kazanskoga kanata. Ivan III uspjeno se umijeao u prijestolne borbe kanata,
stvorivi jaku stranku svojih pristalica. U dva navrata, 1480-1481. te ponovno 1487, Moskovljani su poduzimali vojne
pohode na kanat, to je okonano uspostavom vrhovne vlasti nad njim. Od tada do sredine 16. stoljea u upravljanju
kanatom izmjenjivali su se domai kanovi vazali Moskve, koji su plaali godinji danak, s onima suprotstavljenima
Moskvi.

63. Velika Kneevina Litva i Rusija
Ve u 14. stoljeu Litva se postupno proirila na velik dio etniki ruskih podruja, tako da je postajala sve vie
mijeana, litvansko-slavenska (ruska) drava. irenje je najintenzivnije bilo za vladavine velikoga kneza Olgerda (1345-
1377). Njemu se suprotstavljao poljski kralj Kazimir III (1333-1370) koji je 1349. pokuao preoteti Voliniju, ali ga je
Olgerd suzbio. Daljnju poljsku borbu preuzeo je ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Anuvinac (1342-1382), Kazimirov
neak. Primirjem iz 1352. Gali (Galicija) je ostao u poljskim, a Volinija u litvanskim rukama. Olgerd je osvajanja
nastavio prema oslabljenoj Zlatnoj Hordi. Nakon ernigovske i Novgorod-Sjeverske kneevine, 1362. osvojio je i
Kijev, a zatim potukao Zlatnu Hordu 1363. na rijeci Sinje Vode, zauzevi cijelu Kijevsku oblast, Podoliju i vei dio
bive Perejaslavske kneevine. I smolenski knez morao je 1368. priznati vrhovnu vlast Litve. Od tada do 1372. Litvanci
su podravali tverskoga kneza i u tri navrata napadali Moskvu Dimitrija Ivanovia Donskog, meutim bezuspjeno.
Nakon Olgerdove smrti 1377. naslijedio ga je sin Jogajla (Jagelo), protiv kojeg je ustao Olgerdov brat Kejstut, uz
potporu Moskve. Stoga se Jogajla povezao sa Zlatnom Hordom. Nakon Dimitrijeve pobjede Mongola na Kulikovu
polju 1380, od Litve se odcijepio Polock. Dok se Jogajla borio protiv Polocka, u Vilniusu mu je prijestolje preoteo
Kejstut, meutim se Jogajla vratio, uhitio i 1382. ubio strica. Kejstutov sin Vitautas sklonio se kod Teutonaca, to je
bitno otealo Jogajlin poloaj izmeu Moskve i Teutonaca. Jogajla se u takvoj situaciji morao tjenje vezati ili uz
Poljsku, ili uz Moskvu. Velik dio slavenskog (ruskog) plemstva u Litvi bio je za Moskvu, to bi znailo brak s
Dimitrijevom keri, priznanje vrhovne vlasti Moskve te pokrtavanje Litve od ruskoga pravoslavlja. No za Jogajlu i
Litvance mnogo je povoljnija situacija bila brak s poljskom princezom-nasljednicom Jadvigom te prelazak na
katolicizam, u zajednikom otporu Teutoncima, Moskvi i Zlatnoj Hordi. Osim toga, Jogajla bi time postao poljski kralj i
osniva nove dinastije, a ne podreeni vazal Moskve.
Borba za vlast Jogajle i Vitautasa nastavila se i nakon 1386. godine. Sporazumom u Ostrovu 1392. Vitautas je zadrao
svoje nasljedne posjede i stekao poloaj kraljevskog namjesnika u Litvi. Za uzvrat, morao se priznati vazalom poljske
krune. Na svojim podrujima, u litvanskom dijelu unije, Vitautas je provodio snane mjere centralizacije, ukinuvi
autonomiju veih i manjih kneevina na prostoru dananjih Ukrajine i Bjelorusije. No poraz od Zlatne Horde 1399.
prisilio ga je na sklapanje mira s Moskvom i Novgorodom te na traenje pomoi od Poljske, to je 1401. na saboru u
Vilniusu rezultiralo Vitautasovom obvezom da nakon njegove smrti Litva prelazi neposredno pod vlast poljskoga kralja,
ime se dotadanja personalna unija dviju zemalja preobrazila u dravnu, takozvanu Radomsku uniju.
324

Smolensk je pokuao iskoristiti slabljenje Litve te se pobunio protiv njezine vlasti, ali je ustanak 1405. uguen.
Neuspjean je ostao i litvanski pokuaj irenja prema Pskovu i odcijepljenja Pravoslavne crkve u Litvi od Moskve
(1408). Nakon pobjede unije nad Teutoncima kod Grnwalda 1410, dolo je 1413. u Gorodlu do daljnjega jaanja
poljsko-litvanske unije, ime je omoguena sve vea prevlast poljskih i litvanskih katolikih feudalaca u dravi u
odnosu na pravoslavne bojare. Zauzimanjem podruja izmeu Dnjestra i Dnjepra sve do Crnoga mora 1419. godine, iz
ruku oslabljene Zlatne Horde, te tverskim i rjazanskim priznanjem vrhovne vlasti Litve 1428, litvansko irenje ruskim
prostorima dolo je do vrhunca. U takvoj situaciji Vitautas se pokuao to je vie mogue odvojiti od Poljske. U tome se
interesno povezao s carem i kraljem igmundom Luksemburkim (1387-1437), ali je prije ozbiljenja i konkretizacije
saveza 1430. preminuo. U Litvi ga je, uz pristanak litvanskoga i ruskoga plemstva te samoga Jogajle, a suprotno
namjerama Poljaka, naslijedio Jogajlin mlai brat Svidrigajla.
Ubrzo nakon toga, 1431-1432, Poljska i Litva otvoreno su se sukobile oko Galicije i Volinije. Primirjem iz 1432. Litvi
je ostala Volinija, a Poljskoj zapadna Podolija. Poljaci su vjetom diplomacijom uspjeli tada pridobiti na svoju stranu i
dio Litvanaca, koji su za velikoga kneza priznali Sigismunda, Vitautasova brata. Ua Litva i dio Bjelorusije s Minskom
priznali su Sigismunda, dok su ostale bjeloruske i ukrajinske zemlje i dalje priznavale Svidrigajlu. U svibnju 1434,
Sigismund je izdao povelju kojom je pravoslavnim bojarima priznao ista prava kao i katolikom plemstvu, unijevi time
razdor u Svidrigajlin tabor. Do 1436. Sigismund je u potpunosti kontrolirao dananju Litvu i Bjelorusiju, a Svidrigajla
Ukrajinu. No do 1439. i sve ukrajinske zemlje prele su na Sigismundovu stranu, a Svidrigajla je morao pobjei u
Poljsku.
Prema miljenju mnogih, prevelika Sigismundova ovisnost o Poljskoj dovela je 1440. do urote u kojoj je ubijen. Knez u
Litvi postao je Kazimir, mlai Jogajlin sin, kojega je stariji brat i novi poljski kralj Vladislav III poslao tamo kao svoga
namjesnika, ali su ga Litvanci samostalno proglasili velikim knezom i raskinuli uniju s Poljskom. Kazimir je 1441.
pokorio Smolensk, Volinijom je vladao Svidrigajla, a Kijevsku zemlju vratio je Kazimir sinu nekadanjeg kijevskoga
kneza kao udjelnome knezu. Kazimir je 1447. postao i poljski kralj, ali je veza Poljske i Litve ostala na razini
personalne unije.
Od ukupnog stanovnitva ove teritorijem velike drave svega 10 posto bili su Litvanci, a ostatak Slaveni, preci
dananjih Bjelorusa i Ukrajinaca. Velika veina stanovnitva ivjela je na selu i bavila se poljoprivredom. Sela su
ouvala staru opinsku organizaciju, s takozvanim dvoritima kao osnovnim privrednim i drutvenim cjelinama
(ekvivalent zaseocima ili dijelovima sela), a unutar njih pojedine su porodice tvorile takozvane dimove. Dvorite je
nastupalo kao cjelina prema feudalnoj vlasti i dravi u pogledu obveza i tereta koje je trebalo podmiriti. Vie dvorita
tvorilo je sela, a vie njih jednu volost, na elu sa starcima ili starostama. Nekada, autonomno birane, ove je starjeine u
15. stoljeu ve uglavnom svugdje postavljao vlastelin kao svoje ljude. Meu seljacima bilo je starosjedilaca ovisnih
seljaka, takozvanih otia, zatim slobodnjaka na krevinama i slino. Proces pokmeivanja preostalih slobodnjaka bio je
sve izraeniji prema kraju srednjega vijeka, posebice na podrujima pod poljskom i ugarskom vlau. Nakon sklapanja
unije Poljske i Litve, pokmeivanje te vezivanje seoskog i gradskog stanovnitva za zemlju, teritorij i feudalnog
gospodara intenzivirano je i u preostalom dijelu drave. Od 15. stoljea vezanost seljaka za zemlju jaala je i sve
intenzivnijim koritenjem tlake, to je pogodovalo feudalcima koji su tako steene agrarne vikove plasirali na unosna
325

trita poljskih, hanzeatskih i drugih europskih gradova. Do 16. stoljea na cijelom se dravnom teritoriju tlaka ve
davala na tjednoj osnovici.
Na teritoriju Velike Kneevine znatno se poveao broj gradova. Najvanija gradska sredita, s najjaim obrtima i
najrairenijim podrujima trgovake razmjene, bila su Kijev, Lavov, Polock i Vitebsk. Izvoz su inili poglavito razliiti
poljoprivredni proizvodi, a uvozilo se tekstil, luksuznu robu te kovine. Najrazvijeniji gradovi stjecali su povlastice po
modelu gradova njemakih naseljenika, poevi od zapada prema istoku, u rasponu od prve polovice 14. do kraja 15.
stoljea. Povlateni gradovi imali su svoje naelnike, gradska vijea (radu) i sudske organe. No, ipak su priznavali
vrhovnu vlast lokalnoga feudalca kojem su morali davati odreene kolektivne dae i koji je imao pravo potvrde
izabranog naelnika. I gradsko stanovnitvo bilo je iznutra raslojeno. Najbogatiji i politiki povlaten sloj tvorili su
doseljeni bogati trgovci i obrtnici, preteito stranoga podrijetla, Nijemci i Poljaci. Tako se irenje poljskih i litvanskih
velikaa na ruska podruja dopunjavalo irenjem poljskoga i njemakoga graanstva.
Drava je bila feudalno razmrvljena, a veliki knez veinom je bio tek nominalni nosilac vrhovnog suvereniteta. Brojni
udjelni i lokalni kneevi mogli su nesmetano vladati svojim podrujima ako bi uredno izvravali vazalske obveze prema
velikom knezu. No upravo su brojni sukobi lokalnih i sredinjih vlasti zbog neizvravanja obveza obiljeili 14. i 15.
stoljee. Lokalni kneevi imali su, pak, svoje vazale-bojare. Velikokneevskim darovnicama poljski i litvanski feudalci
sve su dublje prodirali na etniki bjeloruska i ukrajinska podruja. Mrvljenje vlasti dodatno je pridonijelo potrebi
stalnog teritorijalnog irenja drave, kako su pojedini vazali traili svoj "ivotni prostor". Navedeni proces mogao je
nesmetano trajati sve dok ga jaanje i irenje Moskve nije zaprijeilo. Pokuaji centralizacije dravne uprave u
Kneevini zapoeli su jo od kraja 14. stoljea, za Vitautasove vladavine, meutim bez dalekosenih rezultata. Veliki
kneevi, u nastojanju ogranienja vlasti udjelnih kneeva, davali su od toga vremena znatne ustupke lokalnim bojarima,
meutim ne i onim ruske narodnosti i pravoslavne vjere, ve jedino katolicima, Poljacima i Litvancima. Jo je Jogajla
1387. dopustio katolikom plemstvu nasljedno pravo raspolaganja zemljinim posjedima. Diskriminacija je izazivala
trajno nezadovoljstvo pravoslavnih bojara. Kako bi ih umirio te meu njima stekao pristalice, kao i meu izbjeglim
ruskim kneevima koji su se opirali jaanju Moskve, veliki knez Sigismund je 1434. proirio povlastice na pravoslavne
bojare Ukrajine i Bijele Rusije, a poljski kralj ih je iste godine proirio i na pravoslavne bojare Galicije i Podolije.
Poveljom Kazimira IV iz 1477. svim je feudalcima zajamena nasljednost svih posjeda te potpuno oslobaanje od
novanih i naturalnih davanja dravi. Jedina obveza prema vladaru ostala je ona izgradnje i uzdravanja zamkova za
vojnoobrambene potrebe. Feudalci su tada stekli i neogranieno pravo sudovanja na svojim posjedima.
Izjednaavanjem pravnoga poloaja svih feudalaca izjednailo se i nazivlje, tako da su se od sredine 15. stoljea i
pravoslavni bojari nazivali ljahtom. No pravoslavni bojari, unato tome to su na svojim posjedima imali potpunu
vlast, bili su i dalje iskljueni iz upravljanja dravom i sredinjim institucijama. Uz velikoga kneza glavna je institucija
bila takozvana panska rada (vijee velikaa). Funkcije i naslovi unutar rade bili su dvorjanskog i upravnog podrijetla, ali
su njihovi nosioci redom bili krupni feudalci koji su je koristili kao glavnu protuteu vlasti velikog kneza. Oni su svi bili
katoliki Litvanci, dok su pravoslavni Rusi bili iskljueni iz toga kruga. Uz udjelne kneeve oblikovale su se takoer
razliite rade, u kojima je monopol odluivanja jednako tako bio u litvanskim rukama. Navedeni drutveni, gospodarski
326

i politiki odnosi, te opisana podjela vlasti i moi u Litvanskoj Velikoj Kneevini, meu pravoslavnim su
stanovnitvom od sredine 15. stoljea sve privlanijom inili zamisao o irenju vlasti Moskve na njihova podruja.
Teutonci iz Livonije graniili su s ruskim podrujem kod Pskova kojeg su esto napadali. Pskovski knez pozvao je
Moskvu u pomo 1480. te je 1481. moskovska vojska duboko potisnula Teutonce i nametnula im desetogodinje
primirje, a uz to je Ivan III 1493. sklopio savez sa starim teutonskim neprijateljem Danskom. Poljski i litvanski vladar
Kazimir IV bio je Moskvi vrlo opasan takmac. U sklopu onovremenih srednjoeuropskih odnosa, njemaki car Fridrik
III Habsburgovac ponudio je 1486. Ivanu III kraljevsku krunu, pod uvjetom priznanja vazaliteta Carstvu te napada
svom snagom na poljsko-litvansku uniju i Kazimira. Ali je taj prijedlog moskovski knez odbio te je sklopio savez s
Moldavcima i krimskim Tatarima. Rat Rusije s unijom vodio se u dva navrata, 1487-1494 i 1500-1503. U prvom ratu
Moskva je osvojila neka manja, granina kneevstva, da bi smru Kazimira IV 1492. dolo do ponovnog razdvajanja
Poljske i Litve. Novi litvanski veliki knez Aleksandar nije vie bio u stanju oduprijeti se Moskvi te je 1494. morao
sklopiti primirje, kojim je izgubio teritorij na gornjem toku rijeke Oke i oblast oko Vjazme, a uz to je morao uzeti
Ivanovu ki Jelenu za enu.
Pod izlikom progona pravoslavnog stanovnitva u Velikoj Kneevini, Moskovljani su 1500. obnovili napade.
Napredovali su u tri smjera i osvojili brojne gradove, a Aleksandrovoj vojsci su 14. srpnja iste godine nanijeli teak
poraz. Moskovljanima su pomagali i krimski Tatari. Nakon smrti poljskoga kralja 1501. godine, Aleksandar se upleo u
tamonje prijestolne borbe, to je dodatno olakalo moskovsku ofenzivu prema Kijevu i Dnjepru. Novo primirje
sklopljeno je 1503. na est godina, uz teke teritorijalne gubitke Velike Kneevine. Moskva je osvojila gotovo itavu
Smolensku i ernigovsku Kneevinu. Na poticaj Litvanaca, Teutonci su kao protutea napali iz Livonije Moskovljane
1501, ali su i oni teko poraeni. Tako su primirjem iz 1503. i oni obvezani plaati u korist Moskve danak za koritenje
svojih podruja koja su nekada pripadala Kijevskoj Rusiji.
Osnovica ruskoga gospodarstva u to je vrijeme jo uvijek u velikoj mjeri bila poljoprivreda, ali su se dogaale i
znaajne promjene pod utjecajem jaanja robno-novanih odnosa. Ve je prevladavao tropoljni sustav obrade zemlje.
Feudalci su sve ee traili od seljatva novanu rentu, to je ove dodatno poticalo da vikove poljoprivrednih
proizvoda ponude na prodaju brojnim gradskim tritima. I svjetovni i crkveni feudalci sve su se ee ukljuivali u
trgovinu poljoprivrednim proizvodima na meunarodnoj razini. Na selima se poeo izdvajati sloj seoskih obrtnika i
trgovaca koji su feudalcu davali iskljuivo novane dae i vie se nisu bavili poljoprivredom. Njihov je sve vei broj na
mnogim mjestima pomogao preobrazbi sela u trgovita, s tjednim i godinjim sajmovima.
Moskva i Novgorod bili su i vodea obrtnika sredita. U Moskvi je oko 1500. djelovalo preko 2.000 obrtnika iz
osamdesetak struka. Neki obrti su i tehnoloki napredovali uvoenjem, primjerice, opeke umjesto drva u graditeljstvu ili
lijevanoga oruja te valjanoga lima. Obrtniki ivot, meutim, rijetko je dostajao za vie od pukog preivljavanja, dok
su se posrednici-trgovci znatno vie i bre bogatili. Novgorod je u ovo vrijeme izgubio monopol u trgovini ruskih
zemalja s Baltikom i Europom te je postao tek jedno od slinih sredita poput Pskova, Tvera i Smolenska. Veliko je bilo
znaenje Moskve za trgovinu u svim pravcima. U trgovini s istokom najvaniji je bio Kazan. Krajem 15. stoljea u
ruskim gradovima pojavili su se prvi zajmodavci i bankari, a dodjeljivanjem zajmova uvelike su se bavile i crkvene
ustanove, poglavito manastiri.
327

Do sredine 15. stoljea u strukturi rente na vlastelinstvima uvjerljivo je prevladavala naturalna renta, uz neznatan udio
radne rente. Od toga vremena irenje robno-novanog gospodarstva dovelo je do ubrzane komutacije naturalne rente u
novana davanja, a sve je veu vanost dobijala i tlaka. Besplatnim radom seljatva vlastela je stjecala potrebne koliine
poljoprivrednih proizvoda za samostalno nastupanje na tritima. Ipak, neki se vlastelini nisu uspijevali dovoljno brzo
prilagoditi promjenama te su zapadali u dugove kod gradskih lihvara ili manastira da bi na kraju esto izgubili imanja.
Od prve polovice 15. stoljea zapoeo je i vremenom je sve vie jaao proces vezivanja ukupnog seljatva za zemlju.
Odluujui korak u tome pravcu bilo je donoenje 1497. Sudebnjika Ivana III, koji je trebao vaiti u itavoj Rusiji.
Velik broj kneevskih porodica iz bivih udjelnih kneevina preplavio je u 15. stoljeu Moskvu, zajedno sa svojim
bojarima i slubenicima, potiskujui u pozadinu stare moskovske porodice. Doljaci su traili i dobijali visoke naslove i
poloaje u dravnom aparatu, smatrajui se samo privremeno dislociranima iz svoga izvornoga mjesta, nikada ne
priznavajui da su na bilo koji nain pokoreni od strane velikoga kneza. Zadrali su i vlastite vojne postrojbe s kojima
su ili u rat te velika imanja i povlastice izvan grada. Ali Ivan III nije elio premo starih, aristokratskih porodica, ve je
pogodovao vlastitim dvorjanicima i slubenikom plemstvu. Stoga je 1500. smaknuo glavara porodice Rjapalovskih,
vou aristokracije. Usporedo s time, veliki je knez vodio iroku akciju zapljene zemljinih posjeda na novoosvojenim
podrujima i preseljavanja stare aristokracije na nova, udaljena mjesta, ali toga puta kao slubenikog plemstva. To je,
primjerice, 1490. uinio s plemstvom novgorodske zemlje.
Umjesto ranijih votina (oevina) stvarale su se pomjestije, doivotno dodijeljeni posjedi kao plaa za slubu velikom
knezu, a njih su dobijale i stare i nove feudalne porodice bez razlike. Stoga se i pojam dvorjana proirio na sve one koji
su davali vojnu slubu knezu. Ubrzo su i pomjestije postale esto de facto, iako nikada i de iure, nasljedni posjedi. U
poetku pomjeik (uivatelj posjeda) nije imao nikakvih javnopravnih nadlenosti nad seljatvom na posjedu, osim to
je za velikog kneza prikupljao dae. Pomjeiki podrijetlom iz niih slojeva plemstva i od starih dvorjanika bili su
glavni oslonac velikokneevske politike centralizacije, a izmeu njih i stare aristokracije vladala je duboka mrnja koja
je dosegnula vrhunac u 16. stoljeu, za vladavine Ivana Groznog.
Do sredine 15. stoljea veinu su dravnih poslova na terenu u ime velikog kneza obavljali pojedini bojari. Od tada su
se poeli pojavljivati posebni, stalni uredi izbi ili prikazi, s nadlenou na itavom dravnom teritoriju. Na elu prikaza
formalno je stajao mjesni bojar ili knez kao sudija, ali je stvarnu upravu vrio dijak iz redova dvorjana slubenika koji je
najee, mimo sudije, izravno komunicirao s velikim knezom. Na terenu glavnu su vlast imali namjesnici velikog
kneza, najee mjesni kneevi ili najistaknutiji bojari. Stanovnitvo sela i grada plaalo im je dae za uzdravanje, a
ovi su ubirali i sudske te druge takse. U nainu prikupljanja davanja bili su samostalni to je vodilo brojnim, esto
tekim zloporabama. Od vladavine Ivana III namjesnici su stroe stavljeni pod sredinju kontrolu, bivali su imenovani
iz redova slubenikoga dvorjanstva, a dae su poeli prikupljati staroste i stotnici po gradovima i selima.
Neposredno savjetodavno tijelo kneza bila je Bojarska duma (velikako vijee). Ona je po sastavu i tenjama bila
glavno uporite stare aristokracije te ju je veliki knez zaobilazio kada god je to mogao, oslanjajui se pri odluivanju na
dijake, izbe i prikaze. Vojnu snagu drava je dobila uvoenjem pomjesnoga sustava. Materijalnu osnovicu dravni je
aparat stekao uvoenjem poreznog sustava zasnovanog na popisu seljatva kojeg je dao izraditi Ivan III. Drava je sve
svoje prihode intenzivno pretvarala iz naturalnih u novana davanja. Od 1497. Ivan III se u poveljama nazivao Bojom
328

milou gospodar cijele Rusije, a povelje naazivaju moskovskoga velikoga kneza od 1480. i carem cijele Rusije i
samodrcem, smatrajui da je carsku vlast umjesto mongolskoga kana preuzeo on sam. Propau Bizanta 1453. te
udajom neakinje posljednjeg bizantskoga cara za Ivana III 1472, ruski e monasi razviti ideju o Moskvi kao treem
Rimu i o ruskom caru kao nasljedniku bizantskih careva. Sve je to utjecalo na razvoj velikoruske imperijalistike
politike i ideologije u narednim stoljeima.

64. Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske drave
Iako je krajem 13. stoljea bio uspjean u sprjeavanju zapadne agresije na Bizant, car Mihael VIII Paleolog nije se
mogao pohvaliti podjednako dobrim rezultatima u obnovi bizantske vlasti nad starim bizantskim podrujima. Bugarska
je bila oslabljena, ali je sve vie jaala Srbija. Talijanske pomorske republike zadrale su prevlast na morima. Vei dio
Peloponeza ostao je pod vlau Latina, a brojna podruja u Grkoj pod vlau lokalnih dinasta nisu priznavala vrhovnu
bizantsku vlast, posebice Tesalija. No, poput vladavine Emanuela Komnena, Mihaelov pokuaj obnove Bizanta kao
moi i sile zavrio je, nakon njegove smrti, velikom krizom i potpunim iscrpljivanjem resursa Carstva. Za razliku od
prije, meutim, pad je ovaj puta bio konaan te je ubrzo nakon Mihaelove smrti Carstvo postalo drugorazredna drava.
Tome su, nesumnjivo, pridonijele unutarnje slabosti Carstva, ali i snani vanjski imbenici, poglavito Osmanlije i Srbi,
iji je pritisak s azijske i balkanske strane bio prejak za ve oslabljeno Carstvo.
Car Andronik II (1282-1328) bio je mnogo slabiji vladar od svojega slavnog prethodnika, ali ne i toliko nesposoban i
slab kako se u historiografiji nekad smatralo. Osim toga, bio je vrlo obrazovan te je Bizant doivio velik procvat kulture
i umjetnosti, a Carigrad je i tada ostao svjetsko kulturno sredite. Vanu ulogu kao ravnopravan suvladar imao je
Andronikov sin Mihael IX (+1320). Od toga vremena suvladari su sve vie postajali ravnopravni partneri i suradnici
cara te se Bizant od autokracije preobrazio u carstvo kojim upravlja itava dinastika porodica. Javile su se, pod
utjecajem Zapada, i zamisli o diobi Carstva izmeu carskih sinova, to je zastupala carica Irena, i sama zapadnog
podrijetla. Takvi nazori u ovo se vrijeme nisu uspjeli nametnuti i naili su na snano protivljenje mnogih bizantskih
krugova. Iako se, meutim, Bizant jo vrsto drao naela o jedinstvenosti vlasti, u stvarnosti su pokrajine i njihovi
namjesnici bivali sve samostalniji i neovisniji u odnosu prema sreditu.
Uspon Paleologa oznaio je pobjedu bizantskih velikaa. Znatno se ubrzao i proces feudalizacije koji e dostii vrhunac
u narednom, 14. stoljeu. To e politiki, vojno i financijski znatno oslabiti dravu. Uivanje pronija postaje sve vie
nasljedno, ali je i dalje ostalo strogo vezano za obvezu davanja vojne slube. Ali se na vojnu slubu pronijara Carstvo
sve manje moglo oslanjati, pa je velika veina vojske za Paleologa bila plaenika, to je predstavljalo golem troak za
dravnu blagajnu. Andronik je znaajno smanjio sredstva za vojsku i broj postrojbi, a odrekao se pomorske flote i
kontrolu nad morima prepustio je Genovljanima. Vidljiv znak snane dravne krize predstavljalo je kvarenje novca te
posljedina poskupljenja i bijeda sve brojnijega dijela stanovnitva. Poveani su porezi i uvedena neka nova davanja,
ime je stanje u dravnoj blagajni donekle popravljeno, ali svi su ti prihodi ukupno bili smijeno mali u odnosu na
zlatno doba Carstva.
329

U vjerskoj se politici Andronik potpuno odrekao crkvene unije, to se moglo i oekivati te je drao striktno pravoslavni
pravac. Znaaj Crkve u Carstvu i njen utjecaj na zbivanja znaajno su porasli, posebice utjecaj redovnitva. Bilo je to
zlatno doba manastira, poglavito onih na Atosu (Svetoj Gori). Carigradska patrijarija zadrala je presti u
pravoslavnom svijetu i izvan bizantskih granica. Andronikova vanjska politika bila je izrazito umjerena i pokuala je
ugovorima o miru i prijateljstvu osigurati se od svih sila u susjedstvu. Meu Latinima, najagresivniji prema Bizantu bio
je Filip Tarentski koji je 1294. preuzeo anuvinske posjede u Epiru. Ostale grke dravice opadale su u snazi jo bre
od Bizanta. Sukob Tesalije i Epira Bizant je iskoristio da 1290. ponovo zavlada Draem, ali samo da bi ga uskoro
ponovo izgubio, ovaj put u korist rastue Srbije. Mirovnim ugovorom 1299. Srbima je preputen sav prostor sjeverno
od crte Ohrid Prilep tip, a princeza Simonida, tada petogodinja djevojica, udala se za srpskoga kralja Milutina
(1282-1321). U 14. stoljeu bizantski je kulturni i civilizacijski utjecaj na Srbiju stalno rastao, bez obzira na oscilacije u
odnosima.
Slabljenje Bizanta na Balkanu bilo je dobrim dijelom posljedica zbivanja u Maloj Aziji i u Egeju. Andronik se
nekritiki stavio na stranu Genove u njihovu ratu s Mleanima od 1294. U tom je ratu Carstvo tota istrpjelo, da bi
1299. Genova sklopila separatni mir s Mleanima i ostavila Bizant da sam dalje vodi rat. Na kraju su do 1304. i Genova
i Venecija bile na ratnom dobitku, a jedini stvarni gubitnik bio je Bizant. Nakon obnove Bizanta 1261. godine, znatno je
oslabila i obrana istonih granica Carstva u Maloj Aziji, jer je sva pozornost okrenuta zapadu. Ve oko 1300. praktiki
itava Mala Azija nalazila se pod turskom vlau, s izuzetkom nekolicine egejskih obalnih utvrenih gradova. Meu
turskim kneevima i poglavarima najmoniji je bio Osman (1288-1326), zaetnik budue slavne dinastije i carstva.
Protiv Turaka Bizantinci su poetkom 14. stoljea angairali Alane, ali ovi nisu postigli nikakve rezultate. Tada je
Andronik (1303) rado prihvatio pomo nedavno rasputene Katalanske kompanije (plaenika). No, iako su oni u Maloj
Aziji postigli odreene uspjehe, njihova bahatost i bespotedna pljaka svih podruja kojima su prolazili uzrokovali su
gubitak simpatija cara i bizantskoga stanovnitva. Sve loiji odnosi kulminirali su 1305. ubojstvom Rogera de Flora,
voe plaenika. Na to je izbio otvoren sukob plaenika i Bizanta u kojem su Katalonci u sljedee dvije godine teko
opustoili Trakiju. Nakon toga su se povukli na jug i nastanili u Kasandriji, odakle su pljakali na sve strane. U isto
vrijeme, za Teodora Svetoslava (1300-1322), ponovno je ojaala Bugarska te je i ona poela osvajati neke bizantske
teritorije.
U ovo su vrijeme oivjeli i protubizantski planovi na Zapadu. Posebno se opasnim pokazao Karlo Valois, istakavi
pretenzije na bizantsku krunu, pridobivi 1306. Mleane, a 1308. i Srbiju za saveznike. Podupro ga je i papa, proklevi
1307. Andronika, a Karlo je pronaao nove saveznike i u samom Bizantu. Godine 1308. Karlu su vazalnu prisegu
poloili i pripadnici Katalanske kompanije. Ali su oni nastavili ratovati i dalje prvenstveno za vlastitu korist. Tako su
1308-1309. ovladali Tesalijom i opustoili je, da bi nakon formalnog stupanja u slubu atenskoga kriarskog vojvode
(1310), ve idue godine (1311) potukli njegovu vojsku i oduzeli mu vlast i zemlje, Atiku i Beotiju, kojima je
kompanija vladala sljedeih gotovo sedam desetljea. Nakon svega toga bilo je jasno da od obnove Latinskog Carstva
nee biti nita te su Mleci, Karlo Valois i Srbi do 1313. sklopili s Bizantom primirje. Nakon toga je ojaala bizantska
vlast na dijelovima Peloponeza, a sve je vie rasla i bivala povlatena bizantska luka na tom poluotoku Monemvasija,
kao protutea mletakim uporitima u Koronu i Modonu.
330

Opadanje Bizanta, primjetno na svim stranama, pokazalo se i u sukobu starog cara i njegova unuka, Andronika III
(1328-1341), kojim je zapoelo razdoblje graanskih ratova to je dovelo do potpunoga iscrpljivanja Carstva te otvorilo
put irenju Osmanlija i Srbije na raun Bizanta. Pobunivi se protiv djeda, Andronik III je preuzeo gotovo itavu
Trakiju i Makedoniju te je vlast u Carstvu bila praktiki podijeljena na pola (1321). U veljai 1325. Andronik III je
krunjen za cara i suvladara svoga djeda. No, unutarnje borbe ve su znatno oslabile Carstvo, pa su Osmanlije pod
Orhanom 1326. osvojili Bursu u Maloj Aziji, prenijevi u taj grad svoju prijestolnicu. Unato tome, u veljai 1327.
izmeu dva Andronika izbio je i trei rat, u koji su se tada umijeale i junoslavenske drave, Bugarska na strani
Andronika III, a Srbija na suprotnoj. Nakon to je mlai Andronik u sijenju 1328. zauzeo Solun, krenuo je na Carigrad
i u svibnju iste godine preuzeo vlast, zbacivi djeda kojega je poslije prisilio na povlaenje u manastir.
Za Andronika III dravnu je upravu u ruke preuzeo Ivan Kantakuzen, stvarni voa stranke mladog cara u posljednjim
godinama. Tridesetih godina 14. stoljea pokualo se reformirati i centralizirati sudstvo putem institucije "opih sudaca
Romeja". Meutim, kako su od sredine toga stoljea veze pojedinih dijelova Carstva bivale sve slabije, tako se i sudski
sustav morao sve vie prilagoavati novonastalim okolnostima. U sudstvu se krajem Carstva vrlo jako osjeao utjecaj
sveenstva, a sve vee bilo je i znaenje patrijarijskog suda koji je djelovao usporedo s carskim sudom, a po potrebi ga
i mijenjao.
Vanjska politika Carstva u ovom razdoblju bila je obiljeena jaanjem i teritorijalnim irenjem Osmanlija u Maloj Aziji
te Srba u Makedoniji, kao i slabljenjem separatistikih grkih i latinskih dravica na Balkanu. U borbi s Osmanlijama
Bizantinci su se oslanjali na pomo seldukih emira. Bizant se pokuao pomorski osamostaliti u odnosu prema Genovi
gradnjom nove, vlastite flote, iju su gradnju iz svojih sredstava podupirali pripadnici krupne aristokracije, to je i samu
dravu inilo sve ovisnijom o aristokratskim porodicama. U borbi sa Srbima, Bizant se oslanjao na pomo i saveznitvo
Bugara, ali samo do bugarskog tekoga poraza u bici sa Srbima kod Velbuda 1330. godine, kada je poginuo i bugarski
car Mihael iman. Tom bitkom oznaena je prevlast Srba na Balkanu. Da bi stvari za Bizant bile jo gore, novi srpski
vladar Stefan Duan stupio je 1332. u savez i dinastiki brak s bugarskim dvorom te je odmah krenuo u osvajaki rat
protiv Bizanta. Mirom iz 1334. godine, Srbi su zadrali vei dio osvojene Makedonije, s gradovima Ohridom, Prilepom
i Strumicom.
Nevolje su snale Bizant i na azijskoj strani. Sultan Orhan je, unato otporu Bizantinaca, 1331. zauzeo Nikeju, a 1337.
Nikomediju. Pod vlau Bizanta ostalo je tek nekoliko izdvojenih gradova na Egejskom moru. Osmanlije su tada ve
bile u mogunosti zapoeti s pljakakim upadima i u europski dio Carstva. Na jugu Male Azije glavnu su opasnost
predstavljali selduki emiri, ali ne za Bizant, ve za tamonje ostatke kriarskih steevina. Bizant je iskoristio takvo
stanje te je privremeno preoteo Genovljanima otok Hij i Fokeju, a od napada zapadnjaka obranili su otok Lezb. No,
najvee uspjehe Bizant je postigao na zapadu. Najprije su zauzeli sjeverni dio Tesalije, da bi 1337. prikljuili Carstvu i
Epir. Godine 1340. u Epiru je suzbijen protubizantski ustanak razbatinjene despotske obitelji, potpomognute
Anuvincima iz Draa. Ovime su nestale grke separatistike dravice, a ostale su jo jedino one latinske, kriarskog
podrijetla. No, Bizant nije dugo uivao u pobjedi. Srpski car Duan svega nekoliko godina poslije zauzeo je itav Epir i
Tesaliju, kao i Albaniju.
331

Nakon smrti Andronika III (1341) zapoinju, ponovo, graanski ratovi u Bizantu, od ega se Carstvo vie nikad nije
oporavilo. Time su propale i nade u prikljuenje latinske Ahajske kneevine, za to se u to vrijeme stvorila vrlo izgledna
situacija. Uz politike sukobe i borbu za vlast, Bizant je istovremeno bio zahvaen i tekim drutvenim sukobima te
vjerskim kontroverzama. Ovo posljednje najjae je dolo do izraaja u hesihastikom pokretu. Hesihastima su u Bizantu
od davnina nazivana redovnici koji su ivjeli strogo pustinjaki, u potpunoj tiini i povuenosti od svijeta. Sada, u 14.
stoljeu, ovim se imenom nazvala jedna mistiko-asketska struja koju je osnovao sinajski redovnik Gregorije. Njegovo
je uenje posebnoga odjeka imalo u manastirima na Svetoj Gori (Atosu) koji su postali sredite hesihazma. Najvii cilj
hesihasta u duhovnom smislu predstavljalo je dosizanje vizije boanske svjetlosti pomou asketskih metoda i
neprekidnim ponavljanjem tzv. Isusove molitve.
Hesihastiko uenje izazvalo je i velika osporavanja. Najpoznatiji protivnik bio mu je ueni grki redovnik iz Kalabrije
u Italiji, Barlam, koji je misticizam svetogorskih redovnika smatrao najgorom vrstom praznovjerja. U obranu hesihazma
ustao je Gregorije Palama, tada najpoznatiji bizantski bogoslov. Konano je u raspravama u Grkoj crkvi prevladalo
hesihastiko uenje, ali njegovi protivnici nisu kategoriki osueni. Meutim, najgore je bilo to to su se ovi vjerski
prijepori spojili s politikima. Carica Ana Savojska, kao pripadnica Zapada, i patrijarh Ivan Kalekas bili su protiv
hesihasta, a Ivan Kantakuzen uz njih. Tako su se dvije politike stranke i vjerski podijelile. Svemu ovome pridodalo se i
sve vee drutveno raslojavanje te velike napetosti izmeu malobrojne, vrlo bogate aristokracije i sve siromanije mase
stanovnitva, kako na selu tako i u gradovima.
Iako previranja u bizantskim gradovima imaju i neke slinosti s usponom i emancipacijom gradova u onovremenoj
Europi, razlike su, ipak, velike. Dok su na Zapadu glavni nosioci politike borbe gradova bili gradski trgovci i obrtnici,
glavnu ulogu u bizantskim gradovima imala je zemljoposjednika aristokracija. Kako je Ivan Kantakuzen bio glavni
predstavnik aristokracije, tako su njegovi protivnici saveznike traili i nalazili u gradskim masama. Izbili su ustanci
gradske sirotinje, protuaristokratskog znaaja, u Hadrianopolu i drugim trakim gradovima. No, najvee su se borbe
vodile u Solunu, drugom po veliini i vanosti gradu Carstva. Ondje se oblikovala jaka puka stranka zelota koja je
1342. ak uspjela preuzeti vlast u gradu. Aristokrati i njihovi pristae morali su pobjei iz Soluna, a imovina im je
zaplijenjena. U gradu su zeloti zaveli pravu strahovladu. Pobuna protiv aristokracije proirila se sve do Carigrada te je
Ivan Kantakuzen sa svojim pristaama morao bjeati prema Srbiji, traei njihovu pomo i zatitu. Srbi i Kantakuzen su
1342. i 1343. bezuspjeno napadali grad Ser, tada u protivnikim rukama. No, ubrzo je stigla vijest da je Tesalija
priznala Kantakuzena za cara. Time je prekinuto njegovo saveznitvo sa Srbima, a oni su preli na stranu legitimnog
cara Ivana V Paleologa (1341-1391). Kantakuzen je na to odgovorio saveznitvom s Turcima.
Upletenost stranih sila u bizantske unutarnje sukobe nije bilo dobro po Carstvo, jer su mu i na Balkanu i u Maloj Aziji
navodni saveznici otkidali komad po komad teritorija. Srpski kralj Duan je 1343. zauzeo itavu Albaniju osim Draa.
Bugari su zauzeli gornji tok Marice s Plovdivom. Do ljeta 1345. Ivan Kantakuzen je pokorio gotovo ve itavu Trakiju.
Iste godine ubijen je njegov najljui protivnik, Aleksije Apokauk, a u Solunu je zapoela reakcija na zelotsku vladavinu.
No, odgovor zelota bio je jo snaniji i nasilniji nego ranije, a njihova je vlast konano uspostavljena i uvrena u
gradu za jo nekoliko godina, gotovo potpuno neovisno od Carigrada i ostatka Carstva. U tom je ostatku, pak,
Kantakuzenova pozicija neprekidno jaala prema legitimnoj vlasti Ivana V. Kantakuzen se povezao i s Osmanlijama,
332

predavi 1346. sultanu Orhanu jednu od svojih keri u harem. Nadomak pobjede, Ivan VI je u svibnju 1346. u
Hadrianopolu okrunjen za cara, da bi ubrzo, poetkom 1347, trijumfalno uao u Carigrad. Prema tada sklopljenom
sporazumu, trebao je dogovorno vladati s Ivanom V, i to tako da Kantakuzen upravlja prvih deset godina, a zatim bi
dijelili vlast. Tek nakon toga je Ivan VI Kantakuzen okrunjen kao legitimni car iz ruku carigradskoga patrijarha (car do
1354). Njegova pobjeda oznaila je i slom revolucionarnih drutvenih pokreta u Carstvu. Zeloti su se jo jedno vrijeme
odravali u Solunu i odbijali su priznati novog cara, ak su pregovarali i o predaji Srbima, ali su krajem 1349. zbaeni s
vlasti, da bi novi car uao trijumfalno u grad 1350. godine.
Pobjeda novog cara oznaila je i pobjedu hesihazma. Crkveni sabor 1351. proglasio je pravovjernost hesihazma i
baeno je prokletstvo na njegove najistaknutije protivnike. Od tada je hesihazam postao dio zvaninoga nauka Grke
crkve, ime je jo jae naglaena konzervativnost i protuzapadna orijentacija grkoga pravoslavlja.
Najvie koristi od unutarnjih lomova i previranja u Bizantu imala je Srbija cara Duana. Srbi su zauzeli itavu antiku
Makedoniju do Soluna, 1345. pao je i grad Ser, a car Duan je ubrzo nakon toga uzeo naslov cara Srba i Grka. Ve
sljedee godine srpski se vladar okrunio, a osnovana je i posebna srpska patrijarija. Sve navedeno jasno je ukazivalo na
to da je Duanov cilj bio potpuno unitenje Bizanta i njegova zamjena novim, vlastitim carstvom. Pod Duanovu vlast
doli su i svetogorski manastiri, sredite grkoga pravoslavlja, ije je redovnike srpski car obasuo povlasticama,
posjedima i imunitetima, elei ih pridobiti na svoju stranu. Duan je carstvu od ranije prikljuio i Epir, a 1348. i
Tesaliju. Teite je osobne vlasti prenio upravo na grki prostor, a u Srbiji je upravu preteito prepustio sinu Urou. Na
osvojenim podrujima potovan je kontinuitet institucija i obiaja, ali su na elo institucija postavljani srpski velikai iz
najueg careva kruga.
Iako je bizantska aristokracija gubicima velikih dijelova carstva, skupo platila ouvanje vlasti, Srbima je za konaan
udarac, zauzee Carigrada, nedostajala flota. Bez mletake pomoi nisu imali nikakvih izgleda u tome, a Mleani nisu
eljeli postaviti monog Duana u Carigrad na mjesto slaboga Kantakuzena. Bizant je otrpio gubitke i na moru. Genova
je 1346. ponovo zauzela Hij. Tako je sredinom 14. stoljea Bizant krajnje oslabio, zadravi pod svojom vlau tek
Carigrad i Solun, s njihovom najbliom okolicom, Trakiju, sjevernoegejsko otoje i mali dio udaljenoga Peloponeza.
Drava je i financijski i privredno propala. Trakija je bila potpuno opustoena proteklim ratovima, porezni prihodi
drastino smanjeni, a jako je opala i trgovina. Dravni prihodi stjecani su velikim dijelom privatnim darovanjima i
stranim zajmovima, carica je kod Mleana zaloila ak i carski nakit kojeg su oni kasnije zaplijenili, a na dvoru su
nekadanji sjaj i rasko zamijenjeni drvenim i zemljanim posudama. Povrh svega, Carigrad je teko pogodila i velika
epidemija kuge 1348. godine.
Posljedica svega toga bila je i mrvljenje sredinje vlasti. lanovi carske obitelji poeli su zasebno upravljati dijelovima
Carstva, bilo sporazumno ili u meusobnom sukobu. Peloponez (Moreja) postao je autonomna despotovina pod
upravom careva sina Emanuela. Stariji sin, Matej, dobio je teritorij u zapadnoj Trakiji. Ovakav sustav vladavine ostao je
na snazi do kraja Carstva, i kasnije za Paleologa, jer je velikakom separatizmu i feudalnoj anarhiji najbolje mogla
parirati upravo decentralizirana dinastika vlast, pri emu su i Kantakuzeni i Paleolozi, u stvari, djelovali kao najmoniji
meu velikakim obiteljima. Car Ivan VI pokuao se osamostaliti i od prevelikoga utjecaja Genove, izmeu ostalog je,
nakon 1347, pokuao izgraditi novu bizantsku flotu. Ali je Genova tu flotu u proljee 1349. unitila te je pokuaj
333

neslavno propao. Nakon toga, Ivan se udruio protiv Genove s Mlecima i Aragonom, u borbi za prevlast nad tjesnacima
i na Crnom moru. Mirom 1355. pitanje pobjednika nije rijeeno. Car je, meutim, s Genovom ve ranije sklopio
separatni mir. Razljueni Mleani, podrali su na to, uz srpsku potporu, Ivana V Paleologa koji im je obeao predaju
otoka Teneda. Bizantu je zaprijetio novi graanski rat.
U borbama 1352-1354 sudjelovali su, na jednoj strani, Ivan V Paleolog, Mleani, Srbi i Bugari, a na drugoj Ivan VI
Kantakuzen i Osmanlije. U borbama su od osmanskih akindija teko stradali Hadrianopol i drugi traki gradovi. Borbe
su, naizgled, zavrile 1354. pobjedom kue Katakuzena, a Ivanov brat Matej krunjen je 1354. u Carigradu carskom
krunom kao suvladar, umjesto zbaenoga Ivana V. Meutim, ve su iste godine Kantakuzenovi saveznici, Osmanlije,
osvojili Galipolje, prvo vanije uporite na europskom kopnu. U Carigradu je zavladao strah i velik otpor prema caru,
osmanskom savezniku. On je bezuspjeno molio Osmanlije da mu vrate osvojeni grad, to ovima nije odgovaralo s
obzirom da je Galipolje predstavljalo odlinu polaznu toku za daljnja osvajanja. Ubrzo je u Carigradu sazrelo stanje za
prevrat. Ivan V je uz pomo Genovljana ubrzo, u studenom 1354, prodro u grad, a Ivan VI bio je prisiljen napustiti
prijestolje te otii u manastir. Genova je otokom Lezbom naplatila uslugu Ivanu V.
Matej Kantakuzen odravao se jo neko vrijeme na vlasti u brdskom podruju Rodopa, ali ga je Ivan V odatle izbacio
1357. godine. No, despot Emanuel Kantakuzen odrao se na vlasti u Moreji sve do smrti 1380. godine, uspjeno se
branivi od Osmanlija.
Bizant je u tom razdoblju bio na koljenima. Dravna je blagajna bila potpuno ispranjena stalnim sukobima i ratovima,
a upravni sustav bio je u rasulu. Najvaniji naslovi i dunosti ostali su bez stvarnoga sadraja i moi. Zapoeo je
konani put prema nepovratnoj propasti Carstva.
Smru srpskoga cara Duana krajem 1355, vie nije bilo ozbiljne sile koja bi se mogla suprotstaviti osmanskom
napredovanju u Europi. Ivan V bio je svjestan opasnosti koja mu prijeti, posebice Trakiji, zadnjoj bizantskoj pokrajini u
Europi. U takvoj situaciji car se okrenuo ve prije iskuanom rjeenju, pokuaju sklapanja crkvene unije s Rimom i
dobijanja pomoi sa Zapada. No, jedino to je Bizantu moglo odgovarati u ovakvoj situaciji bila je snana vojna pomo
saveza katolikih sila. Takvo neto papa tada nije bio u stanju obeati te je u pregovorima o uniji ponovo nastao dulji
zastoj. Isto tako, Pravoslavna crkva u Bizantu pruila je, kao i ranije, snaan otpor carevim zamislima.
Ubrzo nakon osvajanja Galipolja, Osmanlije su nastavili napredovati. Godine 1359. prvi put su se pojavili u blizini
Carigrada. Zatim su nastavili s osvajanjem Trakije, a 1362. pao je i Hadrianopol. Za novoga sultana Murata I (1362-
1389) osvajanje Balkana, posebice junoslavenskih zemalja, ulo je u odluujuu fazu. Kada su se nade cara Ivana V u
kriarsku pomo izjalovile, on se 1366. obratio ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku Anuvincu. No, i tamo je naiao na
isti odgovor prvo crkvena unija, pa onda pomo. Caru je u pomo priskoio 1366. jedino njegov roak Amadeo
Savojski s kriarskom vojskom osvojivi Galipolje. No, i on je vrio pritisak radi sklapanja unije te je car konano
1369. krenuo u Rim na pregovore s papom. Jedini rezultat bilo je osobno carevo pokatolienje u listopadu iste godine,
dok je pravoslavna crkvena hijerarhija ostala potpuno postrani. Ivan V zatim je krenuo u Mletke gdje je zamalo dospio
u duniko ropstvo, da bi se konano u listopadu 1371. vratio u Carigrad, bez ikakva rezultata.
334

Carev povratak vremenski se podudario s tekim porazom kranskih snaga na Marici, ime su itava Makedonija i
velik dio Bugarske doli pod osmansku vlast, a tamonji kranski vladari i velikai morali su priznati osmansko
vrhovnitvo i vazalitet sultanu Muratu. I Bizant je uskoro morao priznati vazalnu ovisnost o sultanu te Osmanlijama
plaati godinji danak i davati vojnu pomo. Isto je bila prisiljena prihvatiti i Bugarska.
Sredinom sedamdesetih godina 14. stoljea zaotrio se i spor Genove i Venecije oko strateki vanoga otoka Teneda,
na ulazu u tjesnace. Da bi sprijeila Mleane, saveznike cara Ivana, u preuzimanju otoka, Genova je potpomogla
dravni udar u kolovozu 1376. kojim je Ivan V zbaen s prijestolja, a na njega je doao carev sin Andronik IV
Paleolog (1376-1379). On je Genovi odmah, zauzvrat, predao otok, a da bi udobrovoljio Osmanlije, vratio im je
Galipolje. No, Mleani su preduhitrili Genovljane u zauzimanju Teneda, to je posluilo kao povod za novi, teak rat
dviju talijanskih pomorskih drava.
Ivan V i Andronikov brat Emanuel II nisu se pomirili s gubitkom vlasti te su se 1379, uz osmansku potporu, uspjeli
vratiti na vlast, uz obnovu plaanja danka i ponovnih vazalnih obveza. Iz toga je jasno da bizantski vladari vie nisu
samostalno odluivali, ve su postali igrake u rukama Venecije, Genove ili Osmanlija. Ugovorom iz 1382, ostatak
Bizanta praktiki je podijeljen izmeu pojedinih lanova carske obitelji Paleologa. Car Ivan V zadrao je vlast u
Carigradu, a njegovi sinovi podijelili su se tako da je Andronik IV drao gradove na Mramornom moru, Emanuel II
Solun, dok se u Moreji uvrstio Teodor I (do 1407) kao osmanski vazal, izbacivi odatle lanove kue Kantakuzena.
Osmanlije su za ovo vrijeme nesmanjenim intenzitetom nastavili osvajanja na Balkanu. Od 1383. do 1389. osvojili su
Ser, Sofiju, Ni i Solun, da bi do 1389. pokorili i odmetnutog bugarskoga vladara Ivana imana, a na Vidovdan 1389.
potukli kransku, preteito srpsku i bosansku, vojsku na Kosovu. Srbija je zatim takoer postala vazalna drava
Osmanskoga Carstva, ime je posljednje vanije sredite otpora na Balkanu neutralizirano. Osmanlije su se pobrinuli i
da 1390. nametnu svoga tienika Ivana VII na bizantsko prijestolje. Tih su godina potpuno preuzeli stvarnu kontrolu
nad oronulim Carstvom i u zaetku guili bilo kakav bizantski pokuaj osamostaljivanja i odmicanja od njihova
utjecaja. Iako je jo iste godine Emanuel II zbacio Ivana VII, obveze i ovisnost prema Osmanlijama bili su neupitni. I
stari car Ivan V i Emanuel II morali su otrpjeti teka ponienja, pomagati primjerice sultanu Bajazidu (1389-1402) u
osvajanju preostalih bizantskih gradova u Maloj Aziji te poruiti nove zidine oko Carigrada.
Nakon oeve smrti, Emanuel II Paleolog zavladao je kao car (1391-1425). Ovaj obrazovan i kultiviran ovjek bio je na
vlasti u vrlo tekom razdoblju bizantske povijesti, kada je od Carstva stvarno preostao samo Carigrad s najbliom
okolicom, uz udaljenu i od prijestolnice odvojenu Morejsku Despotovinu. Sam Carigrad bio je, sa svega pedesetak
tisua stanovnika, tek sjena nekadanje slave. Nove nevolje uslijedile su od 1394, kada je Bajazid uveo blokadu
Carigrada s kopna, time dodatno oteavi nestaicu i siromatvo u gradu, a Moreja je postala cilj sve eih i surovijih
osmanskih napada. Osmanlije su 1393. konano pokorili Bugarsku i Tesaliju, da bi zatim na red dole srednja i juna
Grka. Na crnomorskom podruju Osmanlije su do 1395. pokorili Dobrudu. Nakon to su potukli kriarsku ugarsko-
francusku vojsku kod Nikopola 1396, zauzeli su i Vidinsko Carstvo, posljednji, preostali otpor na bugarskom podruju.
Naredne, 1397. godine, privremeno su zauzeli Atenu i teko opustoili Moreju.
Na kraju 14. stoljea bizantski su vladari molili za pomo protiv Osmanlija, od Rusije preko Venecije, Francuske i
Engleske sve do Aragona. Ivan VII ak je jedno vrijeme razmiljao predati svoje prijestolje francuskom kralju Karlu VI
335

za 25.000 florena godinje i dvorac u Francuskoj. Francuski kralj nije za to, meutim, bio zainteresiran, ve je caru
poslao vojnu pomo. Emanuel II je 1399. osobno otiao na putovanje po Veneciji, Parizu i Londonu, gdje je doekivan
s naklonou. Careva je posjeta bila znaajna za razvoj kulturnih veza Istoka i Zapada na poetku renesanse, ali svoj
politiki cilj nije postigla, jer je bizantski vladar dobio tek prazna obeanja.
Olakanje i privremeni spas Bizantu su stigli s posve neoekivane strane, iz Male Azije. Radilo se o Mongolima, pod
vodstvom Timur-Lenka, koji su u bici kod Angore (Ankare) 1402. teko potukli Osmanlije i zarobili sultana Bajazida.
Posljedino, u Osmanskom Carstvu nastale su teke unutarnje, prijestolne borbe izmeu Bajazidovih sinova koje su za
puno desetljee zaustavile osmansku ofenzivu prema Bizantu i Europi. Bizant se privremeno oslobodio vazalne
ovisnosti o Osmanlijama i prestao je plaati godinji danak. Osim toga, staro je Carstvo ponovo steklo Solun s okolicom
te gradove na Mramornom moru. Prijestolne borbe meu Osmanlijama zavrile su 1413. pobjedom novoga sultana
Mehmeda (do 1421). Za njegove vladavine osmansko-bizantski odnosi proli su kroz razdoblje mira i stabilnosti. Tih je
godina ojaala Morejska Despotovina koja je 1416. oduzela najvei dio posjeda latinskom ahajskom knezu, iji su
konani slom sprijeili tek Mleani. Razdoblje primirja s Osmanlijama zavreno je dolaskom na vlast sultana Murata II
(1421-1451). Novi je sultan ve 1422. izvrio, taj put neuspjelu, opsadu Carigrada, elei kazniti Bizant zbog potpore
njegovu bratu Mustafi u prijestolnim borbama 1421. godine. Osmanlije su, zatim, 1423. teko opustoili Moreju. Sve je
to prisililo Bizantince da 1424. obnove plaanje danka i vazalni odnos prema Osmanlijama.
Tih je godina u vrlo tekom poloaju prema Osmanlijama bio Solun. Stoga su tamonji bizantski upravitelji odluili
1423. staviti grad pod zatitu Mleana. Mleani su se obvezali potovati stara prava i obiaje grada te mu osigurati
obranu i prehranu stanovnitva. Unato tome, pritisak Osmanlija na grad bio je neprekidno sve jai, a Mleani su
pokuali spasiti grad sve izdanijim ponudama sultanu za plaanje danka. Konano, sultan Murat je osobno, na elu
vojske, 1430. na juri zauzeo grad.
Ivan VIII Paleolog (1425-1448) uspio je zavladati tek Carigradom i njegovim predgraem, a u ostatku Carstva vladala
su samostalno njegova braa. Opa gospodarska i financijska iscrpljenost Carstva tih godina najbolje se ogleda u
prestanku kovanja zlatnoga novca. Jedina svijetla toka ostala je Morejska Despotovina koja je do 1432. uspjela
potpuno osvojiti i unititi kriarsku Ahajsku Kneevinu, ime je itav Peloponez, izuzev nekoliko stratekih obalnih
uporita pod Mleanima, vraen u sastav Bizanta.
Ivan VIII je u oajnoj situaciji u kojoj se naao ponovo pokuao s crkvenom unijom. Pregovori su ponovo zapoeli
1431. godine. Car je osobno otiao na koncil u Ferraru 1438. godine, u pratnji brata Dimitrija, patrijarha i crkvenih
velikodostojnika. Koncil je nastavljen u Firenci, gdje je u srpnju 1439. proglaena crkvena unija Rima i Carigrada. Kao
i prethodni pokuaji, i ovaj nije uspio zbog velikoga otpora u Bizantu. Rusija se, primjerice, zbog sklapanja unije
crkveno potpuno odvojila od Carigrada.
etrdesetih godina 15. stoljea osmansko je napredovanje na Balkanu zapalo u tekoe. S jedne strane Ugri s Jankom
Hunjadijem, zatim Albanci predvoeni Skenderbegom te konano morejski despoti u protuofenzivi prema srednjoj
Grkoj, prisilili su Murata na traenje sporazuma. No, nakon to je 1443. sklopljeno primirje na pet godina, kardinal
Cesarini je u ugarskom taboru nagovorio kralja Vladislava I Varnenika Jagelovia (1440-1444) na odbacivanje mira i
pokretanje kriarskoga pohoda na crnomorsko podruje, to je zavrilo porazom kriara kod Varne u studenom 1444.
336

godine. Bio je to konaan kraj nadanja Bizanta i drugih u Europi u opeeuropski kriarski rat protiv Osmanlija.
Uslijedio je 1446. snaan osmanski udar na Moreju i njezinoga despota, to je zavrilo osvajanjima i tekim razaranjima
te despotovim pokoravanjem sultanu, uz obvezu plaanja danka.
Nakon smrti Ivana VIII, za cara je postavljen Konstantin XI Draga, trei sin Emanuela II i keri Konstantina
Dejanovia, posljednji bizantski car (do 1453). Ni njegova osobna hrabrost i energija nisu Carstvo mogli spasiti od
konane propasti. Novi sultan Mehmed Osvaja (1451-1481) jasno je iskazao namjeru konanog rjeavanja bizantskog
pitanja, pristupivi odmah na poetku vladavine gradnji navalne utvrde Rumeli Hisar u blizini Carigrada. Car
Konstantin zadnje je nade ponovno polagao u Zapad. Stoga je u prosincu 1452. proveden zadnji pokuaj sklapanja
unije, i to u samom Carigradu, ali se ponovno nailo na masovni otpor te na jasno iskazivanje stava kako se treba radije
pokoriti muslimanima Osmanlijama, negoli katolikom Zapadu. Uinkovitiju pomo sa Zapada onemoguili su pored
toga i proturjeni interesi samih zapadnih sila.
Poetkom travnja 1453, sultan je pred zidinama Carigrada okupio golemu vojsku, oko dvadeset puta brojniju od broja
branitelja grada. No, i prijanji osvajai su imali brojanu prednost, ali su snane carigradske zidine, poloaj grada i
napredna ratna tehnika najee do tada bili na bizantskoj strani. Osmanlijama je kljunu prevagu donijelo topnitvo i
njegova masovna uporaba. Opsada je zapoela 7. travnja. Nakon sedam tjedana tekih borbi, zavrni juri napadaa
zapoeo je 29. svibnja. Janjiari su probili obranu grada, car je poginuo na bojnom polju i grad je zauzet. Uslijedila su
tri dana i noi pljaki, ubijanja i razaranja, preivjelo je stanovnitvo iseljeno iz grada, a opljakana su blaga
neprocjenjive vrijednosti. Sultan je trijumfalno uao u grad i proglasio ga novom prijestolnicom Osmanskoga Carstva.
Ovim je inom Bizant prestao postojati.
Morejska Despotovina i Trapezuntsko Carstvo nadivjeli su pad Carigrada tek za nekoliko godina. Godine 1456.
Osmanlije su konano pokorili Atenu, 1459. Srbiju, a 1460. Morejsku Despotovinu. Padom Trapezunta 1461. i
posljednji djeli grke zemlje doao je pod osmansku vlast. Politiku tradiciju Bizanta preuzela je narastajua Moskva,
odnosno Rusija, a vjersku tradiciju, uz Ruse, balkanski, preteito junoslavenski, narodi. to se tie utjecaja Bizanta na
Zapad, Bizant je, izravno ili pomou posrednika, prenio zapadnjacima antika kulturna blaga, rimsko pravo, grko
pjesnitvo, filozofiju i znanost, to je imalo nemjerljiv znaaj u daljnjem razvoju europskih naroda i drava.
337

XV. TRAENJE RJEENJA DRUTVENE KRIZE
U sklopu krize kasnosrednjovjekovnih drava i drutava, jo od 14. stoljea u Italiji i na jugu, a od 15. stoljea i na
sjeveru, javili su se znakovi novog vremena. U Italiji se teilo raskidu s neposrednom prolou i okretalo se uzorima iz
antike, Grkoj i Rimu. Na sjeveru je bilo vie osjeaja za kontinuitet i naslijee te se oslonac pokuavao potraiti u
starim institucijama poput monarhije i kranske vjere. Tijekom 15. stoljea te su razvojne tendencije bile relativno
razdvojene, da bi od kraja 15. i u 16. stoljeu sve vie prerastale u opi, zajedniki pravac razvoja, spajajui rjeenja i
koncepcije obiju strana.

65. Talijanski gradovi-drave
U Italiji, za razliku od mnogih drugih europskih zemalja u srednjem vijeku, nije dolo do prekida u kontinuitetu
urbanoga ivljenja niti je gospodarstvo zasnovano na seljatvu i poljoprivredi ikada do te mjere prevladalo kao drugdje.
Tijekom borbi papa i careva, autoritet velikaa znatno je oslabio, a mo cara bila je na kraju unitena. Zbog toga su ve
poetkom 14. stoljea sjevernotalijanski gradovi veinom bili neovisni, s vlastitom upravom. Ta injenica vodila je
arolikom razvoju pojedinih gradova, na koje se samo s krajnjim oprezom mogu primjenjivati odreena poopavanja.
ivotom veine gradova prevladavala su gospodarska pitanja, a politiki su posebice bila vana ona uzrokovana rastom
kapitalizma te propadanjem malih obrta i obrtnika. Stalne unutarnje stranake borbe, nemiri i trzavice u mnogim su
talijanskim gradovima doveli do toga da su iroki slojevi stanovnitva, kao alternativu kaosu i bezvlau, radije pristali
priznati vlast despotskih pojedinaca i pravih lokalnih dinastija. Borba razliitih drutvenih slojeva i klasa u pojedinim je
gradovima imala vrlo raznovrsne oblike. Neki su gradovi prije potpali pod vlast monih pojedinaca, neki pak bitno
poslije ostalih, dok se, primjerice, u Veneciji takva vrsta poretka nikada nije uspjela nametnuti. Pojedini vladari gradova
bili su obini razbojnici. Drugi su, pak, bili istaknuti zatitnici kulture i umjetnosti, ali svima je bila zajednika
nedovoljna briga za dobrobit podanika. Najbolje primjere razliitih modela i mogunosti razvoja talijanskih gradova
predstavljaju tri istaknuta i vana sjeverna grada: Milano, Firenca i Venecija.
Dugotrajna povezanost Venecije s Bizantom omoguila joj je povlaten poloaj u trgovini po Sredozemlju. Krajem 13.
stoljea, Mletaka Republika bila je jedna od najrazvijenijih europskih zemalja. Tragom Marka Pola (1254-1324) i
njegovih velikih putovanja i otkria, tijekom 14. stoljea mletaki su trgovci poeli dalje iriti granice svoje djelatnosti,
pa su tako stvarali "faktorije" i na obalama Crnoga mora. Na drugoj strani Sredozemlja, mletake su lae u konvojima
plovile ve i izvan Gibraltara na sjever, sve do Flandrije i Engleske. U tim je zemljama potreba za luksuznim istonim
proizvodima, brokatom, svilom i dragim kamenjem bivala sve vea. Za tu robu se, osim vladara i plemstva, zanimalo i
bogatije graanstvo. Sve vie su se traili razliiti zaini, eer, mirisi i rijetke vrste drva. Velik dio trgovine tim
proizvodima prigrabili su u svoje ruke Mleani. Grad Venecija bio je iznutra politiki vrlo stabilan. Nije bilo
uobiajenih frakcija i stranaka, poput gvelfa i gibelina, nije bilo buntovnih slojeva plemstva ili graanstva, a i na Crkvu
se gledalo izrazito pragmatino, razliito u odnosu prema ostaloj Europi. Sastavljanjem "Zlatne knjige" mletakoga
plemstva 1297. godine dovren je proces oblikovanja aristokratske vlasti i politiki monopol u Republici od tada je bio
u rukama gradskoga patricijata (plemstva). U mletakom Velikom vijeu od tada su mogli sjediti samo pojedinci ije je
338

ime bilo zapisano u knjizi. Nedugo zatim oblikovano je mono izvrno tijelo, takozvano Vijee desetorice, dok je dud
ostao prvi meu jednakima u obnaanju vlasti, ali sa znatno ogranienim i kontroliranim ovlastima.
Iako vrsto voena, mletaka je vlast postupala mudro. Najvaniji je cilj bilo osiguranje monopola u trgovini s Istokom,
na emu je i poivala mo Venecije. Drava je bila vlasnik veine trgovakih brodova, davala im je u plovidbi
konvojima pratnju ratne mornarice, a Veliko je vijee odreivalo smjerove i krajnja odredita plovidbe. Sva roba iz
uvoza morala se prvo voziti u Veneciju, gdje su se plaale carine i porezi, a zatim se mogla izvoziti dalje na Zapad.
Strani trgovci u gradu, poput Nijemaca, smjeli su sudjelovati samo u kopnenoj trgovini iz Venecije prema sjeveru, a i za
takvu povlasticu morali su plaati visoka davanja. Venecija je i vanjsku politiku vodila poglavito s motrita svoje
trgovake strategije. Kako bi osigurala opskrbu hranom i kontrolu nad alpskim trgovakim putevima, jo od 14. stoljea
Republika se irila na podruja u zaleu grada. Iskoristila je slabosti manjih gradova u susjedstvu na kopnu te ih je
jednog po jednog poela podvrgavati svojoj vlasti. Tako je do sredine 15. stoljea stekla apsolutnu prevlast na
sjeveroistoku Italije. elja za monopolom na Istoku dovela je do nekoliko tekih ratova s vodeim takmacem,
Genovom. Iz etiri krvava genoveka rata, Venecija je, iako ne i de iure, stvarno 1380. izila kao pobjednik. U sljedeih
stotinjak godina Republika je osvojila itavu dananju pokrajinu Veneto, s gradovima Padovom, Veronom, Vicenzom,
Trevisom i Mestrama, zatim glavninu dalmatinske obale, dijelove Albanije s Draem, Krf, dijelove june Grke, Kretu
te mnoge egejske otoke. Venecija je prva razvila suvremene bankarske i financijske metode poslovanja, njezini su
patriciji gradili velianstvene i luksuzne palae po gradu, a Republika je bila prvak i u organiziranju i djelovanju prave
diplomacije, putem mree stalnih poslanika na stranim dvorovima.
Za razliku od mletake, povijest kasnosrednjovjekovne Firence doima se znatno konfliktnijom. Neredi koji su prethodili
15. stoljeu i uspostavi vlasti Mediejaca teko su shvatljivi. Gvelfi i gibelini, patricijat i graani, kapitalisti i radnici,
svi su navedeni drutveni elementi bili u stalnoj meusobnoj borbi. To se odrazilo i na izgled grada, u kojem
prevladavaju tornjevi, prave utvrde pojedinih obitelji ili frakcija koje su odatle vodile politiku, ali i branile vlastitu
imovinu i drutveni poloaj. Unato estim nemirima, ustancima i slino, grad se razvijao i bogatio, a firentinski
bankari mogli su se nadmetati po bogatstvu s mletakim. Bogatstvo grada, za razliku od Venecije, nije potjecalo
preteito od trgovine, ve od manufakturne proizvodnje. Tekstil, najprije vuna, a zatim svila, tvorio je temelj napretka
grada. Iz Engleske se, preko Flandrije i Francuske, uvozila gruba vuna, ovdje preraivala, i zatim su se konani
proizvodi prodavali diljem Europe. Ovakav nain rada zahtijevao je postojanje brojne i slabo plaene nekvalificirane
radne snage a brojni gradski proletarijat pridonosio je politikoj nestabilnosti u gradu. Siromaniji slojevi bili su u
Firenci, openito gledano, znatno nezadovoljniji nego u Veneciji. Razlog je vjerojatno bio u tome to su u
svakodnevnom radu i poslovanju, zbog vrste privredne djelatnosti, bili znatno ovisniji od bogatih ljudi nego to je to
bilo u Veneciji, te im nije konano ostalo praktiki nita osim vlastite gole radne snage. Problemi su dodatno uslonjeni
time to se zemljoposjedniko plemstvo iz okolice grada, suprotstavljeno bogatim gradskim trgovcima, esto interesno
povezivalo s gradskom sirotinjom, potiui potonje na pobunu. Krajem 13. stoljea bogati su gradski trgovci i vlasnici
manufaktura potisnuli s politike vlasti zemljoposjedniko plemstvo. Poloaj niih slojeva nakon toga dodatno se
pogorao smanjenjem plaa, kako bi firentinski manufakturni proizvodi u izvozu bili to konkurentniji.
339

Godine 1378. radnici su ustali protiv vlasnika u poznatoj pobuni Ciompa. Naziv je buna dobila prema najniem i
najslabije plaenom radnikom sloju, nekvalificiranim grebenarima vune. No, buna je brzo i u krvi uguena te su
radnici nakon toga bili u teem poloaju nego ikada prije. Seljatvo, radnitvo i susjedni manji gradovi, svi su osjeali
teku i tvrdu ruku firentinskih upravljakih elita. Kako bi osigurala opskrbu hranom i izlaz na more, Firenca je vodila
rat protiv svih svojih susjeda, sve dok 1410. osvajanjem Pise, nije ostvarila potpunu prevlast u Toskani. Osvojeni je
teritorij nemilosrdno iskoritavan u korist firentinskoga krupnog kapitala. Sva je pizanska trgovina preusmjerena prema
Firenci, a toskansko seljatvo ubrzo je uvidjelo kako su bogati firentinski graani znatno uinkovitiji i nemilosrdniji u
utjerivanju daa i poreza sa zemlje nego to su to bili prijanji feudalni gospodari. Povrh svega, zadravane su niske
cijene poljoprivrednih proizvoda, tako da su seljaci, veinom, bili izloeni krajnjoj bijedi.
Firenca je kao u proizvodnji, bila podjednako efikasna i u financijskim poslovima. U vrijeme kada je teaj veine
europskoga novca oscilirao, Firentinci su vrijednost svog zlatnog florena strogo uvali, to je njihovim trgovcima
davalo prednost pred veinom talijanskih konkurenata. Ve krajem 13. stoljea firentinski su bankari potisnuli takmace
iz borbe za velike poslove te su posuivali novac europskim dvorovima i vladarima, primjerice Edvardu I, Filipu IV
Lijepom i papi Bonifaciju VIII. No, ovakve su posudbe mogle biti i vrlo rizine, budui da za vraanje njihova duga
nitko vii iznad tih krunjenih glava nije mogao jamiti. Tako je, primjerice, porazom Edvarda III 1346. kod Crcyja
povueno u propast nekoliko velikih firentinskih bankarskih kua, njegovih zajmodavaca, to je itav grad privremeno
dovelo u velike tekoe. Poueni iskustvom, firentinski bankari su od tada radije posuivali novac za trgovinu i
proizvodnju, nego vladarima i plemstvu, a ako su se i odluivali na potonje, inili su to jedino uz snane instrumente
osiguranja zajma.
Mo firentinskih bankara najbolje ilustrira povijest obitelji Medici, koja je zapoela uspon nakon velike krize grada
sredinom 14. stoljea, uzrokovane bankrotom iz 1346. i velikom kugom neto kasnije. Stotinjak godina poslije
Mediejci su dostigli vrhunac. Njihove pobone loze ivjele su i djelovale u mnogim zapadnoeuropskim gradovima,
gdje su pozorno motrili politiko stanje i razvoj te znaajno utjecali na zbivanja, odobravanjem ili uskraivanjem
zajmova. Njihove galije takmiile su se na istonom Sredozemlju s Mleanima, a pojedini lanovi obitelji bavili su se
proizvodnjom tekstila. Unutar grada, narastajue bogatstvo donosilo im je postupno sve vee i znaajnije politike
dunosti. Cosimo de Medici (1389-1464) doao je na elo puke stranke 1429. te je, nakon to je jedva umakao uroti
protivnikih obitelji, 1434. postao gospodar (signore) Firence. Na papiru, republikanske su institucije ouvane, ali je
Cosimo manipulirao procesom izbora javnih slubenika, tako da su na sva vana i osjetljiva mjesta doli njegovi ljudi.
Iako je Cosimo osobno rijetko izravno obnaao vlast, do smrti 1464. toliko je postao popularan da su njegov sin Piero
(roen 1416, 1464-1469) i unuk Lorenzo Velianstveni (roen 1449, 1469-1492) bez ikakve oporbe naslijedili vlast.
Politikom je vjetinom Cosimo uspio smiriti, priguiti nezadovoljstva i bilo kakve oblike organiziranoga otpora poput
onoga u 14. stoljeu. Firenca je u njegovoj osobi dobila stabilnu i vrstu vlast. Sporazumom s ostalim velikim
talijanskim gradovima osigurao je gotovo pola stoljea mira i napretka. Siromani slojevi, iako i dalje slabo plaeni,
ipak su stekli vii stupanj sigurnosti. Sve mogue poticatelje nemira u gradu Cosimo je redom iz njega protjerao. Kada
je Lorenzo Velianstveni 1480. promijenio gradske zakone te sebi i najbliim suradnicima dodijelio gotovo despotsku
vlast, iskazi nezadovoljstva praktiki nisu zabiljeeni. Nakon njegove smrti 1492. dolo je do kratkotrajne reakcije, ali
je sve brzo vraeno na staro. Vlast Mediejaca obnovljena je kao gospodara Firence i kneeva Toskane.
340

Milano je, tree vano gradsko sredite sjeverne Italije, bio po mnogo emu tipiniji za talijanske gradove. On nije bio
tako trgovaki moan poput Venecije, ili proizvodno i bankarski kao Firenca. Grad je imao strateki poloaj na
trgovakim putevima prema Francuskoj i Njemakoj, ali su njegovi trgovci pripadali, uglavnom, srednjem sloju. Oni
nisu imali kolonije na Istoku, a preko Alpa imali su tek nekoliko svojih uporita. I u Milanu bilo je razvijenih
manufaktura, meutim, one nikada nisu dostigle razinu firentinskih. Poznata je bila milanska izrada oklopa, ali je trite
za takve proizvode bilo relativno ogranieno. Milano je znaajniju ulogu imao u uem politikom smislu. Povijesne i
zemljopisne datosti uinile su ga vodeim gradom u dolini rijeke Po te su njegovi vladari u vie navrata pokuavali
stvoriti veliku dravu na sjeveru Italije, pod milanskom prevlau, koja bi im omoguila dominaciju nad itavom
Italijom. Unutarnje politike borbe u Milanu bile su izrazito krvave i nasilne, daleko nasilnije i od onih u Veneciji i u
Firenci. Uobiajene kazne za politike gubitnike u Firenci bile su financijska propast i protjerivanje iz grada, ali su
stranaki obrauni u Milanu redovito zavravali pokoljima, izvrenjem smrtnih kazni ili ubojstvima. Milano je bio jedan
od prvih talijanskih gradova koji je prihvatio vlast jedne obitelji nad gradom kao sinjorije. Obitelj Visconti vladala je
Milanom, uz krae prekide, od 1317. do 1447. godine. Njihove este pokuaje irenja vlasti po sjevernoj Italiji oteavali
su i prekidali unutarobiteljski obrauni. Viscontiji su vladali Milanom elinom rukom, strahom i terorom. Najpoznatiji
od njih bio je Gian Galeazzo (1385-1402) koji je zavladao gradom ubivi iz zasjede strica i dvojicu bratia. On je toliko
proirio milanske posjede da su se svi ostali u Italiji poeli osjeati ugroeni. Ne samo da je zavladao Lombardijom do
granica Veneta, ve se poeo iriti i po Toskani i na podruju papinske drave. Od slaboga cara Vjenceslava dobio je
naslov kneza Milana te se govorilo da mu je konani cilj bio postati kralj Italije, kada je 1402. preminuo.
Gian Galeazzovi nasljednici bili su jednako bezobzirni, ali nisu posjedovali njegove diplomatske i politike
sposobnosti. Stoga je Milano pod njihovom vlau izgubio velik dio svoga teritorija. Kada je posljednji od Viscontija
preminuo 1447, u gradu se pokualo oivjeti republikanski nain vladavine. No, kako je Milano bio tada zaista okruen
stvarnim neprijateljima, ubrzo se od takvoga pokuaja odustalo i odluilo se izabrati jednoga jakoga vladara. Izbor je
pao na Francesca Sforzu (roen 1401, 1450-1466) koji je do tada sluio kao voa plaenika kod Viscontijevih. On se
proglasio milanskim knezom. Nova vladajua kua iskazala je iste kvalitete, ali i slabosti poput Viscontijevih. No,
ispostavilo se kako za njih nije bilo velike budunosti. Do kraja 15. stoljea Francuska i panjolska, ojaane i
reorganizirane pod svojim jakim kraljevima, ule su u borbu za prevlast nad Italijom. Sforze, uhvaeni u procjepu
izmeu dvije velike strane sile, nisu vie bili u stanju odrati se u Milanu.
Izgledalo je na prvi pogled da su talijanski gradovi uspjeno rjeavali mnoge probleme koji su muili i razarali sjevernu
Europu. Veina njih bili su gospodarski izrazito napredni, razvili su snane i uinkovite dravne uprave te veliku
vjetinu u politici i diplomaciji. Ljudi sa sjevera pokuavali su oponaati mnoga od njihovih dostignua. Talijanski
trgovci i bankari bili su drugim poslovnim ljudima diljem Europe izvor za upoznavanje naprednih financijskih i
trgovakih tehnika. Osnovne ideje merkantilizma trgovaki monopol grada te regulirana trgovina za dobrobit
zajednice najdosljednije i najdalekosenije su provedene upravo u Veneciji i Firenci. Talijanski gospodari gradova
razvili su pravi dravni upravni stroj za odranje na vlasti, od koncentracije moi u rukama jedne osobe, podjele
prenesenih nadlenosti izmeu pojedinih podreenih inovnika, stvaranja politike policije, sve do uspostave tajnih
sudova. Talijanski gradovi razvili su u punom smislu rijei suvremenu diplomaciju. Prvi su imali stalne veleposlanike
na stranim dvorovima koji su redovito slali detaljna izvjea o prilikama u zemlji boravka. Talijanski gradovi-drave
341

razvili su i naelo meusobne ravnotee snaga. im bi se jedan od najvanijih gradova isuvie osilio ili zaprijetio
nametanjem prevlasti drugima, ostali su se redovito udruivali protiv te opasnosti. Drugo prevladavajue naelo
talijanske politike u 15. stoljeu bilo je ono "dravnoga interesa" zamisao da je glavna dunost svake vlasti njezino
samoodranje te da je opravdano sve to ona poduzima u jaanju sebe same i slabljenju protivnika. Zloini, nepravde i
slino ne postoje u politici. Ovakva su naela u praksi zastupali svi talijanski gradski gospodari, a od njih su to od kraja
15. stoljea sve vie usvajali vladari velikih i monih monarhija Engleske, Francuske i panjolske.
Unato svim prednostima, Italija je patila od jedne osnovne slabosti. Radilo se o nemogunosti stvaranja politikog
jedinstva Italije, ili barem njenoga sjevernog dijela, u otporu novim, narastajuim silama s druge strane Alpa, to e
rezultirati velikim potekoama u 16. stoljeu. Te su monarhije ograniile Talijanima financijska i trgovaka trita.
Vladari su sami poeli provoditi merkantilistiku politiku, i to na dravnoj razini, emu talijanski gradovi nisu mogli
pronai adekvatan odgovor. Velika portugalska i panjolska otkria krajem 15. stoljea dodatno su oteala poloaj
Talijana. Portugalci su tim putem razbili talijanski monopol na dopremu istonjake robe, a panjolska zahvaljujui
velikim nalazitima srebra i zlata u Junoj Americi talijanski bankarski monopol. Konano, svemu treba dodati
osmansko ruenje Bizanta i osvajanje Carigrada 1453. godine, to je do neke mjere otealo poslovanje Talijanima i u
istonom Sredozemlju. No, na tom podruju trgovaki su se odnosi ubrzo vratili u normalu. Problem je, meutim, bio u
tome to talijanska trgovina na Istoku nije vie koliinski rasla, ve je stagnirala, dok su u isto vrijeme nove sile
viestruko poveavale opseg trgovine.
I u politikom smislu krajem 15. stoljea stanje je bilo vie-manje slino odnosima u sferi gospodarstva. Centralizirana i
vrstom rukom voena drava pokazala se znatno uinkovitijom na razini velikih monarhija nego na onoj gradova-
drava. panjolski i francuski kraljevi ubrzo su uvidjeli svoju nadmo nad svim Talijanima i mogunost nekanjenog
upadanja na talijansko ozemlje. Talijanski gradovi nisu bili u stanju pruiti uinkovit otpor, kako zbog nedovoljnih
vlastitih resursa, tako i zbog nemogunosti da i one postojee u potpunosti iskoriste. Politika propast bila je, stoga, jo
potpunija od gospodarske te su strane sile ubrzo, za naredna tri stoljea, stekle prevlast nad Italijom.

66. Talijanska renesansa
Pojam renesanse u Italiji u 14. i 15. stoljeu se, nakon viedesetljetne neupitnosti u historiografiji, vremenom sve vie
preispitivao. itav srednji vijek mogao bi se, u stvari, promatrati kao niz "renesansi" (da spomenemo na ovom mjestu
samo karolinku renesansu i onu iz 12. stoljea). No bilo bi pogreno otii u drugu krajnost te smatrati da je talijanska
renesansa tek beznaajna inaica opadajue kasnosrednjovjekovne kulture. injenica ostaje da su mnogi talijanski
umjetnici, znanstvenici i mislioci toga razdoblja svjesno pokuavali raskinuti sa srednjovjekovnim tradicijama i
zamijeniti ih novim oblicima umjetnikog izraza, odnosno novim zamislima openito. Renesansa je, uz ostalo, oznaila
i pokuaj onovremenih talijanskih drutava da pronau i opravdaju nov nain vlastita ivota openito, nalazei
presedane i usporedbe u antikome svijetu. Bio je to pokuaj, tipian za kasni srednji vijek, prevladavanja raskoraka
izmeu ideala i prakse stvaranjem novih ideala, bliih stvarnom ivotu.
342

Italija je velikim dijelom u tom razdoblju ve raskrstila sa srednjovjekovnim tradicijama. Nigdje drugdje u Europi nije
izvrena tolika koncentracija kapitala niti su njegovi vlasnici bili do toga stupnja poteeni politikih i vjerskih
ogranienja. Ve od 13. stoljea zapaale su se takve tenje u drutvenom razvoju, to je nuno imalo odjeka i na polju
kulture i umjetnosti. Talijanski despotski vladari nisu vie bili zainteresirani za teoloke rasprave i viteke romane.
Zanimale su ih knjige koje su veliale ivotnost i uitke te vodile prema novim standardima gradskog, profinjenog
ivota. Njih vie nisu najvie zanimali vjerski motivi u likovnoj umjetnosti; eljeli su slike i kipove koji bi prikazivali i
veliali ljepotu ljudskog tijela. Uostalom, itava je Italija tijekom srednjega vijeka izrazito uvala i njegovala vlastite
posebnosti u likovnoj umjetnosti i arhitekturi, to se ve do tada oitovalo na nizu primjera. Tu je utjecaj klasinog
antikog naslijea bio ivlje prisutan i bitno snaniji u kolektivnom pamenju, svakodnevnom ivotu, obiajima, pravu i
slino, negoli igdje drugdje u Europi.
Prelazak sa srednjovjekovnih na renesansna shvaanja najbolje se moe pratiti na primjeru trojice najveih i
najpoznatijih talijanskih knjievnika predrenesanse, Dantea, Petrarce i Boccaccia. Dante Allighieri (1265-1321) bio je
politiki idealist koji je vjerovao da itav svijet treba biti politiki organiziran pod egidom cara i Carstva, iji je vatreni
pristaa bio. Za duhovnu doborobit i mir pojedinca najvanija su uenja Crkve. Zbog svojih strogih i nepokolebljivih
nazora imao je teak ivot prepun odricanja, nevolja i razoaranja; od izgnanstva iz rodne Firence i smrti prognanika u
Ravenni, osobnoga siromatva do propasti svih pokuaja oivljavanja politikoga mrtvaca Carstva. Autor je trodjelne
Boanstvene komedije koja na neki nain saima europsko srednjovjekovlje i sva njegova vanija iskustva. Njegovi
mlai suvremenici Francesco Petrarca (1304-1374) i Giovanni Boccaccio (1313-1375) iskazuju u umjetnikom smislu
sasvim drukiju osjeajnost. Petrarcin ivot i djelo prepuni su proturjeja. Bio je nezadovoljan samim sobom, udio je
za mirom i samoom, ali je neprestance bio u pokretu. Iako su ga privlaili i ideali redovnikog ivota, ipak se prepustio
slavi ovoga svijeta. Ljubav je u pjesmama strastveno opisivao, ali ju je isto tako esto osuivao kao najgori grijeh.
Unato svim proturjejima i nesavrenostima, posjedovao je strast za uenjem i prozvan je "ocem humanizma". Njegovi
su interesi bili bitno ui od Danteovih, odbacivao je Aristotela i njegovu filozofiju, ali je bio strastveni prouavatelj
klasine knjievnosti i rimskih starina. Boravei u Rimu, postao je jedan od prvih skupljaa rimskih natpisa i novca.
Veliki uzor stila u latinskoj knjievnosti bio mu je Ciceron, ija je do tada nepoznata djela objavljivao. Potaknut tim
interesima, bezuspjeno je pokuavao nauiti i starogrki.
Najpoznatiji i jedan od najveih oboavatelja Petrarce bio je Boccaccio. Sa svojim uzorom dijelio je strast prema
klasinoj knjievnosti i starim rukopisima, ali nikada nije stekao solidnu naobrazbu iz latinskoga, zahvaljujui utjecaju
oca i spletu ivotnih okolnosti. Moda je i to presudilo injenici da se okrenuo pisanju na ivom, narodnom talijanskom
jeziku. Iskuavao se u razliitim knjievnim oblicima. Potom je stigao u Napulj gdje je boravio na dvoru pod zatitom
kraljice Ivane I (1343-1381), a vjerojatno je tamo i zapoeo pisanje svoga ivotnoga djela Dekamerona. Uspjeh ovoga
djela, koje sadri i vrijedne povijesne podatke, bio je munjevit u itavoj Italiji. Unato sablazni i moraliziranju koje je
ovo djelo i stoljeima kasnije izazivalo, ono je u osnovici i dalje sadravalo mnotvo tipino srednjovjekovnih
elemenata. Motivi njegovih pria u nizu su sluajeva ve bili odavno poznati u europskoj ili azijskoj knjievnosti.
Mladii i djevojke, pripovjedai u Dekameronu, potuju naela srednjovjekovnoga kranstva pjevaju alegorijske
pjesme, dolino se meusobno ponaaju, ne pripovjedaju u petak kako bi imali vremena za molitvu. U njihovim se
343

priama istiu viteki ideali o velianstvenosti i velikodunosti kraljeva i vitezova. Otro se kritizira i napada
udorednost sveenstva, ali se valjanost kranske vjere nikada i niime ne dovodi u pitanje.
No, mnogo je motiva u tom djelu koji jasno ukazuju na novi mentalitet i novu osjeajnost koja se ve uvelike stvarala i
koja jasno izbija sa stranica teksta. Velianje vjere, a ne Boga; iskoritavanje prilika koje se ukazuju ovjeku; glupost,
naivnost i prostodunost nemilice se ismijavaju, suprotno svim kranskim nazorima; najgrublje se ale prihvaaju samo
ako mogu iskazati neiju duhovitost i dovitljivost. To su samo neke od znaajki tipinih za nova shvaanja, strane
klasinom srednjovjekovlju. Ovako grub, realistian stav i humor javio se krajem srednjega vijeka jo jedino u
takozvanima fabliaux (priama) sjevernih trgovaca. Iako je visoko cijenio Dantea, iz Boccacciove ostavtine se vidi da
velikoga prethodnika uope nije razumio, osim kao pisca lijepih pjesama na talijanskom. I Danteovi politiki nazori bili
su mu ve posve neshvatljivi i strani.
Izvan kruga ovako istaknutih pojedinaca, raskid s mnogim oblicima srednjovjekovnoga mentaliteta bio je vidljiv i kod
obinih graana, iako zasigurno nije bio osvijeten. I u Firenci, predvodnici renesanse, malo je tko od puanstva
napustio vjeru. Mediejci su bili bliski elnicima franjevaca i dominikanaca u gradu, a puritanski fratar Savonarola
posljednji je put ispovijedio Lorenza Velianstvenog. ivot i karijera Savonarole (1452-1498) najbolje pokazuju kolika
je jo bila snaga i otpornost srednjovjekovnog duha. Svojim je propovjedima ispunio Firentince nesklonou prema
svjetovnim uicima i grijenom luksuzu. Na ulicama su paljene velike lomae na kojima su gorjele onovremene
"oholosti", poput ukrasa, moderne odjee, svjetovno usmjerenih knjiga i igara. Savonarola je nakon 1492. potakao
stanovnitvo na istjerivanje Mediejaca i obnovu starog republikanskog poretka. No, svi su ovakvi iskazi vjerske
gorljivosti bili povrni i kratkotrajni. Kranska drama spasenja i prokletstva postala je vjernicima bitna tek u nekim
razdobljima ivota, najee pred smrt ili u velikim nevoljama, dok su u svagdanjim okolnostima poeli prevladavati
drugi interesi. Sudbina samoga Savonarole u tom je smislu vrlo pouna. Kada je pao u papinu nemilost, malo tko se u
Firenci odluio pomoi mu. Konano je spaljen na lomai 1498, pod optubom da je zanijekao papin autoritet.
Stanovnici Firence nakon toga su se vratili uobiajenim "oholostima", a ubrzo su se i Mediejci vratili na vlast. Svega
desetak godina nakon propovjednikove smrti malo je tko mogao vidjeti da je on ikada u gradu imao ikakav utjecaj.
Stari ideali nisu nikada bili zanijekani, ali su gubili raniju privlanu mo. Nisu vie postojali nikakvi uinkoviti napuci
za voenje ivota u skladu s vrlinama. Ostali su jedino rijeenost za uivanjem u ivotu i iskoritavanjem svake
mogunosti i darovitosti pojedinca. Mo, bogatstvo, politika beskrupuloznost, djelomice su ublaavani osjeajem za
lijepo, kako u umjetnosti tako u organizaciji i ureenju doma te openito stambenih povrina, javnih graevina i
slinog. Ljepota oblika postala je Talijanima prava opsesija, a esto je sluila i kao pokrie za nedostatak pravog
sadraja, bilo u umjetnosti, dravnoj upravi, politici ili u svakodnevici. Zanimanje za ljepotu oblika dodatno je potaklo
interes, ionako ve snano prisutan, za prouavanjem klasinih starina. Iako su renesansni autori odbacivali
srednjovjekovne autoritete, nisu odbacivali autoritet kao takav. Velika je greka misliti da je renesansa oslobodila ljude
ovisnosti o autoritetu. Jedino su se promijenili autoriteti, ali je ovisnost o njima ostala. Pojedinci koji su odbacivali sve
autoritete, kako antike tako i srednjovjekovne, predstavljali su rijetke izuzetke koji potvruju pravilo.
Kada se govori o "renesansnim Talijanima" ne moe se dovoljno naglasiti injenica da je rije o izrazitoj manjini sa
stvaralakim mogunostima. Posve bi krivi dojam bio da je u tome sudjelovalo itavo puanstvo Firence ili ak Italije. I
344

u obrazovanom sloju pobjeda humanizma i renesanse nikada nije bila potpuna. Na sveuilitima, primjerice, pravo,
teologija i medicina zadrali su prvenstvo. Seljatvo je i dalje ivjelo podvrgnuto razliitim tekim nametima, a obian
gradski puk vlastita je nagnua i interese zadovoljavao pukim sveanostima, karnevalima te divljenjem vanjtini i
unutranjosti reprezentativnih crkvenih i svjetovnih graevina. Renesansa je bila izrazito aristokratska po svojim
nositeljima i publici; radilo se o vladarima, papama i bogatim graanima. Samo su oni bili obrazovani i jedini su mogli
itati stare tekstove na klasinim jezicima. Kod svih njih osjea se na mnogo mjesta, kao primjerice kod Boccaccia,
duboki prezir prema niim drutvenim slojevima.
Svega godinu dana nakon Petrarcine smrti, u Firenci je poeo poduavati Colluccio Salutati (1331-1406), politiar i
uenjak, okupivi znatieljnu publiku eljnu znanja o klasinim autorima, svjesnu potrebe njegovanja i unapreenja
stila prema latinskom jeziku. Nedostian uzor takoer im je bio Ciceron. Salutati i njegovi uenici dali su se u marljivu
potragu za starim rukopisima, otkrivi mnoge do tada nepoznate ili zaboravljene tekstove i autore. Bankari i trgovci
prikljuili su se potrazi za starim rukopisima. Mnogi su humanisti ivjeli profesionalno kao agenti znaajnih
kolekcionara, kupujui, kopirajui ili kradui novonaene knjige. Dobro opskrbljene knjinice postale su u talijanskim
gradovima znak drutvenoga prestia. Bilo je vlasnika zbirki koji su svoje rukopise velikoduno svima ustupali na
itanje i kopiranje, ali bilo je i onih koji su ih ljubomorno uvali, posebice ako se radilo o unikatima ili vrlo rijetkim
rukopisima. Dolaskom glasovitoga grkoga uenjaka Manuela Krisolorasa u Firencu 1396. zapoelo je u Italiji ozbiljno
i sustavno prouavanje grkoga jezika. Studenti i agenti iz Italije nakon toga su preplavili Carigrad i ostatke Bizanta,
odakle su u narednih pola stoljea donijeli na stotine grkih rukopisa. Za korisnike bez znanja grkoga izraivani su i
prijevodi na latinski.
Iz Firence humanistiki se pokret proirio itavom Italijom. Svi su vladari i pape traili drutvo uenjaka koji su
provodili ivot lutajui od grada do grada kao uitelji, plaeni pratioci ili javni slubenici. Prije izuma tiska poduavanje
se uglavnom sastojalo od diktiranja i pamenja napamet. Humanisti su bili vrlo traeni kao dravni slubenici. istoa i
profinjenost latinskog u javnim dokumentima 15. stoljea postale su nunost, a strunjak koji je dobro vladao latinskim
bez problema je dobivao unosnu slubu. Renesansa je u Rim stigla s biljenicima papinske kancelarije. Do sredine 15.
stoljea obnova klasike iskazivala se poglavito kroz potragu za rukopisima, utemeljivanje knjinica, uenje,
poduavanje i prijevode. Nakon razdoblja uenja i usvajanja, od 1450. uslijedilo je doba stvaranja akademija, vie ili
manje formalno strukturiranih udruga obrazovanih ljudi koji su iskazivali interes za pjesme, govore i rasprave te za
rjeavanje knjievnih ili filozofskih pitanja. Cosimo de Medici u Firenci je tako, primjerice, osnovao Platonsku
akademiju iji su pripadnici smatrali da nijedno podruje ljudske djelatnosti ne treba biti zanemareno i pokrenuli su
ambiciozan projekt stvaranja sinteze svih poznatih filozofskih sustava.
U Rimu, humanizam se za pontifikata Nikole V (1447-1455) uvrstio i na papinskom prijestolju. Papa je privukao i
mnoge druge humaniste, ustupajui im unosna mjesta u papinskoj kuriji. I ovdje je nastala akademija iji su lanovi
skupljali arheoloke ostatke te nastojali odijevati se, ivjeti i govoriti poput starih Rimljana. Napuljska akademija,
sastavljena veinom od uenjaka iz redova doljaka privuenih zaradom i statusom, uglavnom se zabavljala pitanjima
knjievnoga stila. Velika promjena nastala je 1493. u Veneciji, kada je radom zapoela znamenita humanistika tiskara
345

Alda Manuzia (1449-1515). Njezinim je otvaranjem humanistikim uiteljima oduzet monopol poduavanja, znatno im
je smanjena zarada, a uenje je postalo jeftinije i lake.
Jednako intenzivna kao i humanistika bila je i djelatnost na polju umjetnosti. Renesansna umjetnost stavljala je, kao i
onovremena znanost, u sredite zanimanja pojedinca, iskazivala je zanimanje za ljepotu svjetovnih znaajki, posebice
onu ljudskoga tijela te se oslanjala na uzore iz klasike. Izmeu umjetnika i znanstvenika postojale su, naravno, i
znaajne pojedinane razlike. Mnogi su umjetnici u poetku bili obrtnici i imali su skromno obrazovanje. No, u svojim
su se radovima dobrim dijelom odmaknuli od strogih kanona antike umjetnosti. Uostalom, ni arhitekti nikada nisu u
potpunosti slijedili kanone rimske arhitekture. I kipari su uili od starih majstora, ali su ih rijetko oponaali. Slikarstvo
je jo manje bilo ovisno o klasinim uzorima. Slike iz antike, naime, uglavnom se do 15. stoljea nisu ouvale te se
jedino preuzelo neke mitoloke ili povijesne motive i nekoliko ukrasnih detalja. Talijansko je slikarstvo najbolji izraz
duha vremena renesanse, upravo zbog toga to je od svih vrsta umjetnosti najmanje oponaalo antike uzore.
Talijanski slikari odredili su sebi teak zadatak to tonijega prikazivanja ljudskog tijela. Veliki slikar predrenesanse
Giotto (1267-1337) prvi je pokuavao naslikati stvarne ljude, a ne apstrakcije. Prvi je u slikarstvo srednjega vijeka uveo
prostornu sastavnicu, odnosno treu dimenziju. Za njim je slijedilo nekoliko slikara koji su se iskuavali na razne naine
u problemima ljudske anatomije, perspektive te igre svjetla i sjene. Saetak svih tih nastojanja i velik dio vlastita
doprinosa dao je Firentinac Masaccio (1401-1428). Vremenom se pojavila i tenja k idealizaciji naslikanih likova.
Najvei slikari vremena nisu bili zadovoljni samo slikanjem lijepih likova i luksuznih pozadina, ve su se poput
Botticellija (1446-1510) okrenuli slikanju vjerskih i mitolokih prizora sa sloenim alegorijskim znaenjima. Jo je
izraajniji u tome bio Michelangelo Buonarotti (1475-1564). Za razliku od njega, Leonardo da Vinci (1452-1519) i
Rafael Sanzio (1483-1520) bili su konvencionalniji u pristupu, ali majstori kompozicije i portreta pojedinaca.
Humanisti i renesansni umjetnici nisu mogli rijeiti etike i drutvene probleme svoga doba, preivjele jo iz
srednjovjekovnoga razdoblja. I mnogi od njih bili su jednako prijeki i nasilni te neprincipijelni ljudi poput tadanjih
despotskih gospodara gradova. Jedino uvjerenje koje je najee preostajalo veini uenjaka bilo je divljenje ljepoti stila
te je ono vremenom dovelo do potpunoga zanemarivanja svih ostalih standarda. Humanizam nije bio u stanju stvoriti
nove standarde ponaanja niti pronai ideale koji bi Talijane doveli do ujedinjenja u postizanju zajednikog cilja. To
nije uspjelo ni uenjacima i filozofima, a jo manje se to moglo oekivati od umjetnika. Za razliku od umjetnosti,
talijanski se humanizam ne moe ocijeniti dalekoseno i dugorono vanim na planu znanosti i posebice filozofije.
Talijanska knjievnost 15. stoljea veinom je, nakon smrti Boccaccia, bila sterilna i nezanimljiva, okrenuta formi.
Jedino je historiografija na samom kraju srednjega vijeka doivjela napredak putem ivotnih i dojmljivih tekstova
Macchiavellija (1469-1527) i Guicciardinija (1483-1540), pisanih pod utjecajem Livija i Tacita.
Za ostatak Europe, glavni je znaaj talijanskoga humanizma i renesanse bio u obnovi klasike te u stvaranju obrazovnoga
sustava zasnovanog na klasinim djelima i autorima. U talijanskim se kolama pojavio ideal "obrazovanoga
dentlmena" koji e do 20. stoljea biti i ostati cilj elitnoga kolstva. Najpoznatiji renesansni uitelj bio je Vittorino da
Feltre (1397-1446). On je 1425. u Mantovi otvorio kolu za djecu lokalnih gospodara iz kue Gonzaga. Ubrzo je kola
dola na glas te su je poeli pohaati uenici iz mnogih krajeva Italije i Njemake, uglavnom iz visokih drutvenih
krugova. Temelj obrazovanja u njegovoj koli bilo je prouavanje klasinih autora, ali su i vjerska poduka, tjelesni
346

odgoj, osobna urednost i lijepe manire takoer predstavljali neizostavne dijelove programa. Slava te kole i jo dvije-tri
njih ponajvie je pridonijela irenju klasinoga obrazovanja u ostalim europskim zemljama, sa svim njegovim
prednostima i nedostacima, praktiki sve do druge polovice 20. stoljea.

67. Sjevernjako rjeenje
Talijani koji su putovali na sjever Europe u 14. i 15. stoljeu esto su bili zgroeni navodnim barbarizmom sjevernih
zemalja. Bilo je to zaista razdoblje teke krize na svim poljima, mnogih ratova, razaranja i epidemija. Stare ideje,
obiaji i prakse i dalje su se u tim krajevima vrsto odravali, prema vani ak i stroe nego ikada prije. Dok je u
stvarnosti viteki nain ratovanja bio sve vie prevladan, zahvaljujui vatrenom oruju i novom tipu pjeatva, viteki su
obiaji bili zastupljeni vie nego prije i nikada do tada nije nastalo toliko novih redova. tovie, svi najpoznatiji
europski viteki redovi nastali su upravo u tom razdoblju. Veliki onovremeni kroniari, poput Jeana Froissarta (o. 1337-
o. 1404), pisali su djela upravo u slavu vitetva. Dvorske sveanosti i etiketa silno su se razvili i uslonili, a vrlo su
sloena postala pravila i obiaji tzv. dvorske ljubavi. Dvorsko je pjesnitvo viteke tematike zbog svega navedenog
postalo kruto, formalno i beivotno. Bogati graani oponaali su ekstravagantne obiaje, govor, odjeu i nain ivota
plemstva. Sve to, ipak, nije uspijevalo zasjeniti grubost i nasilnost kasnosrednjovjekovnog razdoblja, brojne drutvene i
gospodarske pokrete, bune, ustanke i ratove. Razoaranje i strah irokih razmjera nesigurnim i tekim ivotom vodili su
k morbidnom, opsesivnom zanimanju za smrt i sve njezine oblike. Slike Kristovih muka u mnogo sluajeva prepune su
uasnih detalja i snanih uvstava. Groblja su postala popularna mjesta obilaska, a takozvani "Mrtvaki ples" (dance
macabre) omiljena tema umjetnika i pjesnika. Sva su zastraujua i odvratna obiljeja smrti predstavljana do u tanine,
gotovo s perverznim uitkom.
U velikim monarhijama Zapada, u drugoj polovici 15. stoljea, gotovo su svi drutveni slojevi imali koristi od
openitog preusmjeravanja trgovine na meunarodnu razinu. Jaala je trgovaka razmjena europskih zemalja, a velika
otkria i osvajanja pribavila su nova trita i izvore sirovina. ak je i Njemaka, koja je zaostajala u razvoju za tim
zemljama, krajem stoljea poela pokazivati znakove gospodarskog napretka. U zapadnim su zemljama, openito,
krajem stoljea, srednjovjekovni ideali bivali postupno prilagoavani novom stanju i stvorili su vrstu osnovicu za
daljnju izgradnju drutva. injenice da su brojne drutvene grupe imale iste ili sline interese i ciljeve, te da su bile
spremne i na rtvovanje za njihovo ostvarivanje, znatno su olakale proces obnove drutvenog reda kao i kvalitetne
dravne i javne uprave. Jedan od starih obnovljenih ideala u novim okolnostima bila je zamisao o odanosti vladajuoj
dinastiji. Brojni graanski ratovi uvjerili su veinu da je postojanje nasljednoga vladara jedino rjeenje tih nevolja.
Poslunost kraljevoj volji postajala je postupno najveom od politikih vrlina, a borba za vlastite povlastice najvei
politiki grijeh. Jo je u ranom novom vijeku jedino preostalo oblikovati teorijsku podlogu takve vlasti. Od kraja 15.
stoljea na izazove kraljevskoj vlasti poelo se veinom gledati kao na bezbona djela.
Unato formalizmu i rairenoj korupciji unutar institucionalne Crkve na kraju srednjega vijeka, snani su vjerski
osjeaji i dalje bili prisutni. Naroito je jak vjerski osjeaj ostao na prostoru sjeverno od Alpa. On je sluio i kao vano
vezivno tkivo itavog drutva u tekim i nesigurnim vremenima. Jedan od alternativnih vjerskih puteva za pojedince i
grupe razoarane institucionalnom religijom, ali i dalje vjerski gorljive, bio je misticizam koji je izrazito dobio na
347

masovnosti tijekom 15. stoljea (oponaanje Krista i njegova ivota, Imitatio Christi). U 14. i 15. stoljeu najznaajniji i
drutveno najaktivniji mistici djelovali su u Porajnju te posebice u Nizozemskoj. Njihov je rad doveo do snanog
obrazovnog i reformskog pokreta unutar Crkve koji je neizravno pridonio i kasnijem proboju Lutherove reformacije.
Duhovni voa pokreta u Porajnju bio je uitelj Eckhart (o. 1260-1328). U Nizozemskoj javila su se Braa zajednikog
ivota koje je u posljednjoj etvrtini 14. stoljea osnovao Gerard Groote (1340-1384). Iako su u mnogim vidovima bili
slini poecima franjevaca i dominikanaca, nizozemska braa nisu smjeli prositi, nego su morali sami zaraivati za
ivot. tovie, i jo vanije, nisu prihvatili ukljuivanje u sustav samostana te polaganje neopozivih zavjeta redovnitva.
Tako su nizozemska braa trajno ostali svjetovnjaka organizacija. Iako nisu napadali ni osporavali institucionalnu
Crkvu, samo postojanje ovakvoga modela i tipa organizacije moglo je za nju biti izuzetno opasno. Time se ukazivalo na
druge mogunosti i naine spasenja te se naglaavao intenzivni individualizam, stalno prisutan u misticizmu. Od
sakramenata i obreda mnogo vaniji postali su vjera i ljubav prema Bogu. Od takvih gledita do zamisli da pojedinac
moe spas pronai individualno, izvan institucija Crkve, preostao je tek korak. Svim ovim promjenama stvarala se
intelektualna klima pogodna za nastanak reformacije.
Tijekom 15. stoljea pokret nizozemske mistike brae proirio se u zapadnu i junu Njemaku. Ubrzo su oni postali
najpoznatiji europski kolski uitelji. Gotovo svi obrazovani Nizozemci i Nijemci u 16. stoljeu bili su u poetku
kolovani kod njih ili njihovih uenika, to je od nemjerljiva znaaja za daljnju povijest spomenutih zemalja. Za razliku
od talijanskoga obrazovanja koje je u to vrijeme imalo za cilj oblikovati profinjenog "dentlmena", ovakvo obrazovanje
bilo je sredstvo dostizanja cilja pobonog ivota, kako bi uenik shvatio i ojaao vlastitu vjeru. U Nizozemskoj kole
mistike brae nisu imale aristokratski, ve puki peat. U svim njihovim sauvanim tekstovima istiu se dva nosiva
ideala korisnost i unutarkranska demokracija.
Suprotnosti sjevera Europe i Italije najbolje su se ogledale u intelektualnom i umjetnikom ivotu. Dok su se Talijani
bavili rijetkim rukopisima, Nijemci su usavrili vjetinu tiska. Najvjerojatnije je izumitelj tiska bio Nijemac Johannes
Gutenberg (o. 1400- prije 1468) negdje sredinom 15. stoljea, prema svemu sudei u Mainzu. Izum je bio potaknut
potrebom irih slojeva stanovnitva za jeftinijim i dostupnijim vjerskim tekstovima. Iako je u Italiji Venecija,
predvoena Aldom Manutiom, postala do kraja stoljea najvee sredite tiskarstva u Europi, Talijani openito nisu
toliko preferirali tisak i irenje znanja meu puke slojeve. Nasuprot tome, kod Nizozemaca, kao i kod Nijemaca,
odnosi su po tom pitanju bili postavljeni demokratinije. I prouavanje klasinih jezika i autora ubrzano se izumom
tiska proirilo sjeverno od Alpa, iako u tim zemljama nikada nije postiglo takvu vanost i vrijednost kao u Italiji, budui
da klasino naslijee uglavnom nije izravno bilo pretea njihove kulture, povijesti i tradicija.
U Poljskoj su kraljevski dvor, krakovsko sveuilite i biskupska sredita postali najvanija rasadita kulture na kraju
srednjeg vijeka. Doba je to vrhunca poljske gotike. U knjievnosti najvanije ouvano djelo jest kronika kraljevskoga
kanonika i uitelja kraljeve djece Jana Dugosza. Prva poljska tiskara utemeljena je 1473. u Krakovu. Krajem stoljea i
u Poljskoj se zapaa sve jai utjecaj renesanse.


348

68. Umjesto zakljuka
Europa i Sredozemlje su oko 1500. godine nesumnjivo bili znatno izmijenjeni u odnosu na poetke srednjega vijeka, u
4. i 5. stoljeu. Na politikom planu, univerzalizam Rimskoga i Bizantskoga Carstva bio je zamijenjen razliitim
oblicima novih politikih tvorbi. Na zapadu Europe bile su to narastajue protonacionalne monarhije, Engleska,
Francuska i panjolska. U srcu Europe Sveto Rimsko Carstvo Njemake Narodnosti sve je vie evoluiralo u labavi
savez svojih sastavnica, od kojih su neke imale sva obiljeja spomenutih razvijenih zapadnih drava. U istonoj srednjoj
Europi oblikovale su se prostrane vieetnike i vievjerske drave, Poljsko-Litvanska Unija i Ugarsko-Hrvatsko
Kraljevstvo. Istokom Europe poela je dominirati nova velika sila u usponu Moskovska Velika Kneevina, dok je na
jugoistoku Europe batinu Bizanta, njegovu imperijalnu mo i slavu te teritorijalnu rasprostranjenost, s posve
drugaijim vjerskim obiljejima, naslijedilo Osmansko Carstvo.
Na drutvenom planu, Europa i Sredozemlje preobrazili su se ponajprije vjerski. Kranstvo i islam potpuno su
potisnuli stare poganske religije. Pomorski putevi dobijali su sve vee znaenje, nadmaivi time kopnene
komunikacije, preferirane u rimsko vrijeme. Krajem srednjeg vijeka otvorili su se i novi obzori plovidbe i pomorske
trgovine koji su, ubrzo nakon 1500. potpuno preobrazili svijet i doveli do postupne periferizacije ireg sredozemnog
prostora, poglavito u gospodarskom smislu. Europski gradovi i njihova drutva ve su do 1500. znaajno promijenili
dominantno agrarni karakter srednjovjekovnog gospodarstva novim djelatnostima, poglavito manufakturama i
trgovinom. Broj i znaaj gradova krajem srednjeg vijeka nimalo nije zaostajao, bio je dapae na mnogo mjesta i vei
nego u 4. stoljeu, ali je funkcija gradova znaajno izmijenjena. Oni su postali prvenstveno gospdarska sredita, centri
proizvodnje i potronje, za razliku od poetaka srednjeg vijeka, kada su im glavne jo uvijek bile uloge sredita uprave,
vojnih postrojbi i vjerskog kulta.
Gospodarski gledano, teko je openito ocijeniti je li Europa oko 1500. bila na viem razvojnom stupnju od one iz oko
300. godine. No, nesumnjivo se moe primijetiti daleko vei stupanj gospodarske pluralnosti Europe nego prije, nalik
na onu ve opisanu politiku. Pojedine zemlje i regije po svim su razvojnim znaajkama vlastitog gospodarstva ve
daleko odmaknule svemu to je antika poznavala, dok su neki, poglavito istoni i jugoistoni dijelovi starog kontinenta,
biljeili razvojni zaostatak u odnosu na Zapad koji je u mnogima od tih krajeva ve oko 1500, ili ubrzo nakon toga,
doveo do obnove nekih naizgled ve preivjelih drutvenih i gospodarskih obrazaca (takozvana refeudalizacija ili
"drugo kmetstvo"). Uobiajilo se navedene procese pripisivati prvenstveno u "zaslugu" Osmanlijama i Mongolima te
njihovim osvajanjima po jugoistonoj, istonoj i srednjoj Europi. No, nipoto se ne smiju zanemariti i brojne unutarnje
specifinosti naroda i drava tih dijelova Europe, koje su i same vodile drutveni razvoj u tom pravcu.
Na planu kulture, drutvene elite najrazvijenijega dijela Europe stvorile su krajem srednjeg vijeka premosnicu izmeu
svoga doba i antike humanizmom i renesansom. No, bilo bi pogreno u tim nastojanjima gledati iskljuivo ponavljanje
ve vienih i preivjelih obrazaca te slijepo i nekritiko oboavanje i oponaanje starijih uzora. Koliko god nesumnjivo
bili pod velikim utjecajem antike, humanizam i renesansa autohtoni su proizvod kasnosrednjovjekovne Europe, s
mnogo novih sastavnica koji e odigrati krupnu ulogu u daljem razvoju europskih drutava i kulture.
Europa je iz srednjega vijeka izala u novo doba, u doba Europe razliitosti. Europa je tada, oko 1500, bila na poetku
puta prema buduim nacionalnim dravama i europskim nacijama. Bila je to tada Europa ustraenih, pomalo
349

paranoinih, ali i hrabrih, ofenzivnih i avanturistiki nastrojenih ljudi, otvorenih najrazliitijim mogunostima. Nije li
ovakav ishod srednjega vijeka najbolji protuargument uobiajenim stereotipima o mranom srednjem vijeku
neslobodnih i potisnutih pojedinaca. Jer taj, toliko puta prezirani i omalovaavani srednji vijek stvorio je, unato svemu,
temelje suvremene Europe, a mnogim je elementima ostao prisutan u stvarnosti europskih zemalja i naroda, na razliite
naine i razliitim intenzitetom, sve do danas.

IZABRANA BIBLIOGRAFIJA

Literatura o europskoj i sredozemnoj srednjovjekovnoj povijesti je golema i nepregledna te bi svaki pokuaj njezine
sistematizacije zahtijevao ogromne napore, a uvijek uz dvojbene rezultate. Za studente prve godine studija povijesti
znatno je korisnije na jednom mjestu navesti najvanija djela o srednjovjekovnoj povijesti na hrvatskom jeziku, te
najvanije prirunike i monografije dostupne kod nas na svjetskim jezicima. Svi studenti koji ele produbiti i proiriti
svoje znanje o srednjem vijeku ve e u navedenim djelima pronai niz potrebnih dodatnih informacija. Osim toga, svi
su navedeni tekstovi opskrbljeni biljekama i popisima literature koji itatelje upuuju dalje.

A) IZVORI
Internet Medieval Sourcebook na web-stranici www.fordham/edu/halsall/sbook.html
Procopius Caesariensis, Tajna historija, Stvarnost, Zagreb 1988.
Einhardus, ivot Karla Velikog, Latina et Graeca Kranska sadanjost, Zagreb 1992.
Jehan Le Bel, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.
Petrus Abaelardus, Povijest nevolja; Etika; Pisma Abelarda i Heloize, Naprijed, Zagreb 1992.

B) ENCIKLOPEDIJE, PRIRUNICI, LEKSIKONI, PREGLEDI
A. Vauchez B. Dobson M. Lapidge (ur.), Encyclopedia of the Middle Ages, 2 sv., Editions du Cerf-James
Clarke & Co.-Citt Nuova, Paris Cambridge Rome 2000.
Lexikon des Mittelalters, sv. 1-6, Artemis, Mnchen Zrich 1980-1993.
sv. 7-9, Lexma, Mnchen 1995-1998.
J. R. Strayer (ur.), Dictionary of the Middle Ages, sv. 1-13, Charles Scribner's Sons, New York 1982-1989.
P. Linehan J. L. Nelson (ur.), The medieval world, Routledge, London New York 2003.
P. Fouracre R. McKitterick T. Reuter D. Luscombe J. S. C. Riley-Smith D. Abulafia M. C. E. Jones
C. T. Allmand (ur.), The new Cambridge medieval history, sv. 1-7, c. 500 - c. 1500, Cambridge University
Press, Cambridge 1995-.
350

J. S. C. Riley-Smith (ur.), The Oxford illustrated history of the crusades, Oxford University Press, Oxford
2001.
Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 9-11, Otokar Kerovani, Rijeka 1977.
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb 1995.

C) MONOGRAFIJE
Henri Pirenne, Povijest Europe: od seobe naroda do XVI. stoljea, Marjan tisak, Split 2005.
Roberto Lopez, Roenje Evrope: stoljea V-XIV, kolska knjiga, Zagreb 1978.
Johan Huizinga, Jesen srednjega vijeka, Naprijed, Zagreb 1991.
Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Golden marketing, Zagreb 1998.
Josef Kulischer, Opa ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka, Kultura, Zagreb 1957.
Hubert Jedin (ur.), Velika povijest Crkve, sv. 2, 3/1, 3/2, Kranska sadanjost, Zagreb 1971-1995.
Marc Bloch, Feudalno drutvo, Golden marketing, Zagreb 2001.
Georgije Ostrogorski, Povijest Bizanta: 324.-1453., Golden marketing, Zagreb 2002.
Louis Brehier, Vizantijska civilizacija, Nolit, Beograd 1976.
Ivo Goldstein, Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant, FF press, Zagreb 2003.
Miroslav Brandt, Povijest Rusije u srednjem vijeku, Liber, Zagreb 1981.
George Macaulay Trevelyan, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956.
Miroslav Brandt, Wycliffova hereza i socijalni pokreti u Splitu krajem XIV. st., Kultura, Zagreb 1955.
Gino Luzzato, Ekonomska povijest Italije, Naprijed, Zagreb 1960.
Jacques Le Goff, Intelektualci u srednjem vijeku, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1982.
Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij: eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 1993.
Jacques Le Goff, Za drugaen srednji vek: [as, delo in kultura na Zahodu: 18 esejev], KUC: Znanstveni
intitut Filozofske fakultete, Ljubljana 1985.
Jacques Le Goff, Nastanak istilita, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad
1992.
Georges Duby, Vitez, ena i sveenik: enidba u feudalnoj Francuskoj, Logos, Split 1987.
Georges Duby, Vreme katedrala: umetnost i drutvo 980-1420., Nolit Knjievna zajednica Novog Sada,
Beograd Novi Sad 1989.
Georges Duby, Trije redi ali imaginarij fevdalizma, KUC: Znanstveni intitut Filozofske fakultete, Ljubljana
1985.
351

G. Duby (ur.), A History of Private Life: Revelations of the medieval world, sv. 2, The Belknap Press of
Harvard University Press, Cambridge, Massachussets London 1988.
Georges Duby, Umetnost i drutvo u srednjem veku, Clio, Beograd 2001.
Guy Testas-Jean Testas, Inkvizicija, Kranska sadanjost, Zagreb 1982.
Jonathan Simon Cristopher Riley-Smith, The crusades: a short history, Yale University Press, New Haven
London 1987.
Hans Eberhard Mayer, The crusades, 2. izd., Oxford University Press, Oxford 1990.
John Julius Norwich, A history of Venice, Vintage Books, New York 1989.
Steven Runciman, The Medieval Manichee: A Study of the Christian Dualist Heresy, Cambridge University
Press, Cambridge London New York New Rochelle Melbourne Sydney 1982.
Steven Runciman, Vizantijska civilizacija, Minerva, Beograd Subotica 1964.
Patrick J. Geary, Before France and Germany: the creation and transformation of the merovingian world,
Oxford University Press, New York Oxford 1988.
Patrick J. Geary, Furta sacra: la trafugazione delle reliquie nel Medioevo: (secoli IX-XI), Vita e pensiero,
Milano 2000.
Ernst Hartwig Kantorowicz, The king's two bodies: a study in mediaeval political theology, Princeton
University Press, Princeton 1957.
Percy Ernst Schramm, Kaiser, Koenige und Paepste: Gesammelte Aufsaetze zur Geschichte des Mittelalters, 4
sv., Anton Hiersemann, Stuttgart 1968-1971.
Andr Vauchez, La spiritualit dell'Occidente medioevale, 2. izd., Vita e pensiero, Milano 1993.

RJENIK
bak 1. zast. naprava za raunanje, okvir ili ploa s nizovima od po deset pominih kuglica; raunaljka 2. ploa na
stolu, ploa za kockanje 3. kr. pomini prekriveni stoli uz oltar na koji se odlau predmeti potrebni u liturgiji
4. arhit. zavrna ploa na kapitelu antikog stupa na kojoj poiva arhitrav
abdikcija in abdiciranja, odricanje od prijestolja
jet jedan od 6219 izriaja ili strofa od kojih se sastoji Kuran, svrstanih u 114 sura (poglavlja)
akndija pripadnik jurine konjice, pokretnih navalnih odreda osmanske vojske; konjanik
aklamcija 1. izraz entuzijastikog, glasnog odobravanja 2. usmeni glas, osobito onaj koji je dan glasnim
odobravanjem bez formalnog prebrojavanja glasova 3. kratke, sveane pozdravne pjesme u ast bizantskih careva pri
njihovu ulasku u crkvu i sl.
akulturcija proces gubljenja obiljeja uvrijeene kulture, preuzimanje pojedinosti i svojstava druge kulture,
promjena u kulturi kao rezultat kontakta s drugom kulturom, osobito jae materijalne moi
352

anakronzam 1. osoba, obiaj, ideja, dogaaj i sl. koji je stavljen u epohu kojoj ne pripada 2. ono to je zastarjelo,
ono to se zakanjelo javlja iz nekog drugoga, prolog vremena; nesuvremenost, nepravodobnost
anticipcija 1. stvaranje suda unaprijed, spoznaja koja prethodi iskustvu; predosjeaj 2. ekon. a. ukupnost hipoteza
koje se razvijaju u predvianju budueg stanja na tritu b. predujam 3. glazb. prijevremeni nastup jednog ili vie
tonova akorda; u cjelini se pojavljuju na sljedeoj naglaenoj dobi 4. fil. predmnijevanje 5. sport sposobnost predvianja
toka i rezultata akcija i reakcija suigraa i protivnika
skt onaj koji ivi strogim ivotom u vjebanju u vrlinama, obuzdavanju pouda i u tenji za moralnim
usavravanjem; isposnik, pustinjak
autrkija 1. zadovoljstvo samim sobom; samodovoljnost 2. fil. pov. prema stoikoj filozofiji, stanje u kome je ovjek
onda kada je dovoljan samom sebi i kad je neovisan o vanjskome svijetu 3. ekon. ureenje gospodarstva koje
pretpostavlja samodovoljnost i zatvorenost u nekoj administrativno-politikoj cjelini
autkrt 1. apsolutni vladar; samodrac, diktator 2. pren. onaj koji je sklon nametanju svoje volje drugome (u
radnim odnosima i sl.)
brkt teka svilena i bogato ukraena tkanina, katkad protkana zlatnim ili srebrnim nitima; teka tkanina protkana
arama svile, zlata ili srebra
bela 1. pov. votani peat na javnim poveljama 2. meton. povelja s peatom 3. kutija u kojoj je pohranjen peat
4. pov. konata ili metalna kutijica s amajlijama koja se u rimsko doba nosila oko vrata 5. jedinica kojom se obraunava
rezultat kartake igre, poen, bod
celbt stroga obveza rimokatolikih sveenika da se ne ene; openito, beenstvo, bezbranost
dauphin naziv za prestolonasljednika u Francuskoj za vrijeme kraljeva (do 1789); dofen
dndrt 1. min. karbonizirani manganov oksid nataloen u stijeni u tanjim ili debljim slojevima 2. bot. geol. fosilno
drvo 3. (mn) biol. protoplazmatski nastavci ivane stanice preko kojih ona prima podraaje; 3. crkv. monah (u ranoj
fazi monakog pokreta) koji ivi na drvetu
dijecza 1. pov. upravna jedinica Rimskoga Carstva (od kraja 3. st.), vea od provincije, manja od prefekture 2. crkv.
admin. od Konstantina Velikoga naziv za crkvenoupravno podruje 3. crkv. danas, podruje biskupije
disolcija 1. raspadanje, rastrojavanje, kvarenje 2. kem. a. otapanje, apsorpcija neke vrste tvari, tekuine ili plina u
nekoj drugoj tekuini b. homogena mjeavina koja nastaje u tom procesu 3. geol. korozija vapnenca u dodiru s vodom,
ime se stvara rastvoriv bikarbonat 4. fiz. cijepanje, raspadanje ili dijeljenje tijela ili estice na koju djeluje izravno
vanjsko sredstvo
doktrna 1. ukupnost stavova, sudova, naela i teorija neke filozofske kole, stranke, crkve; nauavanje, nauk 2. pren.
pejor. nazoviuenje, izraz za zatupljujui i zadrti sustav razmiljanja
domna 1. pov. posjed neke osobe, ob. zemlja, pokrajina kao posjed 2. podruje znanja ili struke; oblast 3. mat. skup
na kojem je zadana funkcija; podruje definicije funkcije 4. int. a. standardizirana dvoslovna nacionalna oznaka koja se
pridodaje na kraj internetske adrese, a kojom raspolae nacionalna mrea u pridijevanju adresa, usp. hr b. dio
cjelokupnog internet prostora
earl u V. Britaniji i Irskoj naslov plemstva (odgovara grofu na kontinentu)
egda 1. mit. Atenin tit s Gorgoninom glavom, obrubljen zmijama 2. pren. zatita, zaklon, okrilje, pokroviteljstvo
egzrht 1. pov. dostojanstvo egzarhovo 2. podruje pod upravom egzarha 3. pov. vojno organizirane pokrajine nekih
dijelova Bizanta (podruje Ravene i Kartage) u ranom srednjem vijeku (68. st.) 4. pravosl. predstavnik koji zastupa
353

patrijarhijsku vlast
ekspnent onaj koji se za koga ili za ije interese izlae oku javnosti, koji na sebe uzima javni dio nekog posla, ob. u
negativnom smislu
epgn 1. (Epigoni) (mn) mit. sinovi sedmorice junaka poginulih u ratu protiv Tebe 2. predstavnik znanstvene,
ideoloke, umjetnike itd. kole koji se iscrpljuje u primjeni ideja i metoda svojih prethodnika; imitator, oponaatelj
3. potomak, nasljednik
etikta 1. utvren red i nain drutvenog ophoenja; etikecija 2. nalijepljena cedulja na robi s naznakom imena,
sastava, cijene i sl.; naljepnica 3. lingv., v. oznaitelj 4. pren. javni, neargumentirani sud (ob. negativni) o kome
fktrija 1. pov. trgovaka naseobina europskih trgovaca u kolonijalnim zemljama 2. ekon. mjesto gdje se
razmjenjuju dobra u udaljenim krajevima
hegemnija 1. prevlast ili dominacija neke drave ili nacije nad drugima; hegemonizam 2. pov. ideol. prevlast jednog
drutvenog sloja ili jedne stranke nad drugom klasom ili strankom
heptrhija 1. istovremena vladavina sedmorice 2. pov. razdoblje u engleskoj povijesti (69. st.): u sredinjem dijelu
otoka bilo je sedam kraljevstava
hipokust u antiko doba ureaj za grijanje prostorija zrakom koji se zagrijava u peima te struji kroz upljinu
podova i zidova (ob. u reprezentativnim zgradama i bogatim kuama)
ilumincija 1. jarka rasvjeta u sveanim prigodama, osvjetljivanje spomenika i javnih zgrada reflektorima i sl.
2. a. ukraavanje rukopisnih knjiga ornamentima, inicijalima i minijaturama b. meton. ornament, inicijal ili minijatura
na rukopisu ili rukopisnoj knjizi 3. teol. pov. boansko prosvjetljenje ljudskoga duha (prema Sv. Augustinu)
investitra 1. pov. uvoenje u posjed, davanje prava na posjedovanje zemlje 2. a. sveano postavljanje na visoki
poloaj u vlasti ili u crkvi; inauguracija, ustolienje b. odobrenje tijela koje ima zakonodavnu vlast da tijelo koje ima
izvrnu vlast (ob. vlada) moe poeti obavljati svoje dunosti
jnjir 1. pov. vojnik pjeak u Osmanskom Carstvu u jedinicama (od 14. st. do 1826) sastavljenima od poturene
djece kranskih naroda 2. pren. pejor. a. sluga tuinske vlasti koji radi na tetu vlastitog naroda b. stroga i nemilosrdna
osoba
jurisdkcija sudska nadlenost, pravo suenja, djelokrug na koji se prostire pravo; pravosue, sudbenost
klf (hlf) pov. 1. nositelj najvie svjetovne i duhovne vlasti u arapskim zemljama; nasljednik Muhamedov
2. naslov, titula osmanskog sultana
kapitulcija 1. prekid borbe i predaja neprijatelju pod dogovorenim uvjetima ili bez uvjeta 2. odustajanje od daljnjeg
nadmetanja (u miljenjima, nastojanjima itd.); poraz, predaja
kodifikcija 1. pravn. cjelovito zakonsko reguliranje neke pravne grane 2. odreivanje pravila, normiranje, cilj i
rezultat kodificiranja
kompndj (kmpndij) 1. prirunik koji na krai nain izlae neki nauk, znanstvena knjiga prilagoena prvim
potrebama u kraem obliku 2. naprava koja se stavlja ispred objektiva radi zatite od protusvjetla i refleksa
kompilcija 1. pejor. tekst sastavljen od dijelova drugih tekstova, izraen na temelju tuih djela 2. zbirka materijala
ili injenica koji su skupljeni za neki projekt (literarni, glazbeni itd.) 3. glazb. razg. medij (ob. kazeta ili CD) s
izabranim pjesmama
komutcija 1. zamjena jednog elementa drugim ili zamjena mjesta meu njima; 2. zamjena jedne kazne drugom
354

(kazna zatvora uvjetnom kaznom ili plaanjem novane kazne) 3. neovisnost rezultata o redoslijedu elemenata koji su
upotrijebljeni u operaciji 4. proces pretvaranja naizmjenine struje u istosmjernu
kongregcija 1. rel. crkv. a. okupljanje ljudi radi neke vjerske svrhe, osobito ono koje se odvija redovito b. udruenje
vie samostana istog reda c. vijee koje upravlja odreenim poslovima Katolike crkve 2. udruenje slino duhovnom
redu, ali s jednostavnim zavjetima 3. pov. u Hrvatskoj, upanijska skuptina
konklva 1. zatvorena prostorija u kojoj se donose neke odluke 2. kat. a. zbor kardinala koji bira papu b. zatvorena
prostorija u kojoj se odrava takav izbor
konkrdt 1. sporazum, dogovor, suglasnost 2. pol. sporazum kojim se ureuju odnosi izmeu Svete Stolice
(Katolike crkve) i drave
korporcija 1. pov. gilda, ceh 2. udruenje sa statusom pravne osobe koje ima opsene ciljeve javnoga karaktera;
esto udruenje poduzea, kompanija itd. 3. pov. pol. ideol. u faistikoj Italiji i [panjolskoj, dravni i paradravni organ
koji povezuje sindikate radnika i poslodavaca po pojedinim privrednim granama, s ciljem ostvarivanja jedinstva rada i
kapitala
kplt aljiva ili satirina rimovana pjesma s refrenom izvodi se uz glazbenu pratnju u kabareima i sl.
krija 1. pov. a. 1 od 30 rodovskih saveza, prema najstarijoj podjeli rimskog stanovnitva b. zgrada u kojoj je u Rimu
zasjedao senat 2. pov. a. u srednjem vijeku, kua monika (dvorovi kraljeva, feudalaca itd.), kanonika i javne vlasti
(sud, magistrat) b. u naim krajevima, velika kua, ob. prizemnica ili jednokatnica s imanjem 3. pov. u nekim izbornim
sustavima (do uspostave opeg prava glasa), izborniki razred (npr. po staleima, po imovinskom cenzusu) 4. papin
dvor u Rimu, sredinje upravno tijelo Katolike crkve
kvdrvj (kvadrvj) 1. pov. zbirni naziv za aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu koje su tvorile drugi, tei dio
nastavnog programa srednjovjekovnih kola, tzv. sedam slobodnih umijea 2. raskrije gdje se stjeu 4 ceste
lscvan koji je erotski uzbudljiv, koji je na granici sablanjivoga i bestidnoga; bludan, puten, razvratan
lgt 1. onaj kojega alje papa s posebnim zadatkom; izaslanik, poslanik 2. pravn. odredba kojom oporuitelj ostavlja
nekoj osobi, na teret svoga nasljednika, odreenu stvar ili pravo iz ostavtine
lmes 1. pov. straarnicama, utvrdama, nasipima ili zidom utvrena granica Rimskog Carstva 2. openito, granica,
mea
lgos jedan od osnovnih pojmova grke, a zatim i drugih filozofija, najee u zn. uma, rijei, istine, zakona svijeta,
Boga, Sina Bojeg
magstrt 1. pov. u antikom Rimu, visoka dravna funkcija i osoba koja tu funkciju obavlja 2. u Njemakoj i
Austro-Ugarskoj, gradska uprava, gradsko poglavarstvo 3. gradska vijenica, gradska kua
manihjstvo 1. maniheizam 2. razg. gledanje na stvarnost bez smisla za nijanse, crno-bijelo gledanje
manumsija u antikom rimskom pravu davanje slobode robu
metroplija sjedite i djelokrug rada i asti nadbiskupa, metropolita
misticzam 1. fil. uenje koje se temelji na pretpostavci o mogunosti sjedinjavanja ovjeka s boanskim u zanosu;
tenja da se vjerom spozna ono to nije spoznatljivo metodama izgraenima na samome razumu 2. okultizam, mistika
mitrazam Mitrin kult, religija koja tuje Mitru kao boga ratnika, ugovora, Sunca, ima zajednikih elemenata s
kranstvom, ali je kranstvo odbacuje, a 391. Teodozije I zabranjuje
355

mitroplija 1. pravosl. vea crkvena oblast s nekoliko episkopija 2. crkveno sjedite mitropolita
monofizitzam pov. rel. uenje koje porie istovjetnost Kristove boanske naravi s obinom ljudskom naravi (57.
st.) i tvrdi da je Krist imao samo boansku narav
nestorijanzam uenje carigradskog patrijarha Nestorija prema kojem Krist ima i boansku i ljudsku narav; Marija
nije Bogorodica, ve samo majka ovjeka Isusa; u Isusu je Sin Boji boravio samo privremeno; duofizitizam,
nestorijanstvo
nobiltt 1. a. plemstvo, plemiko podrijetlo, ukupnost prava plemia b. aristokracija 2. plemiko ponaanje, vitetvo
3. izuzetnost u poloaju, podrijetlu, vrednovanju i pravima
nominalzam 1. fil. pov. uenje srednjovjekovne filozofije po kojem su ope ideje samo pojmovi (imena) izvedeni iz
objektivno postojeih stvari, koje su primarne, a njihovi pojmovi (imena) sekundarni 2. ekon. krai naziv za
nominalistike teorije novca, koje vrijednost i ulogu novca u procesu prometa izvode iz dravnih odredaba
plj 1. pov. plat od bijele vune u obliku etverokuta koji su nosili stari Grci, a onda i Rimljani; himatij 2. crkv.
a. vunena stola koja se prebaci preko ramena (prethodno se polae na grob Sv. Petra), obiljeje kojim papa oznauje
iju vjernost Crkvi b. vrpca s kriem koju nose oko vrata papa i biskupi 3. zool. plat u mekuaca
pnten 1. pov. a. hram posveen svim bogovima b. svi bogovi neke religije 2. (Panteon) kruni hram s kupolom u
Rimu, koji je 120124. podigao car Hadrijan, od 7. st. slui kao crkva 3. a. zgrada poasti i slave u koju su preneseni
ostaci slavnih ljudi neke zemlje b. pren. skup slavnih linosti
paradgma 1. openito, primjer, obrazac, uzor 2. fil. a. pov. u platonskoj filozofiji, svijet ideja, prototip stvarnog
svijeta u kojem ivimo b. skup pravila i metoda koji karakteriziraju neku znanost ili disciplinu 3. gram. uzor u
sklanjanju i sprezanju, odnosno za deklinaciju ili konjugaciju
parfraza (parafrza) 1. jez. knji. prepriavanje, opisivanje formulirane misli, naziva itd. istog smisla drugim ili
jasnijim rijeima 2. glazb. unoenje varijacija na muziku temu (ob. tuu)
partikularzam tenja teritorijalno-politike jedinice, neke grupacije, organizacije ili ceha da realizira zasebne,
lokalne interese, pretpostavljajui ih interesima drutva kao cjeline
patrjarh (patrijrh) 1. a. (mn) bibl. praoci idovskog naroda Abraham, Izak, Jakov b. rodonaelnici izraelskih
plemena (12 Jakovljevih sinova) i drugi voe plemena prije Mojsija 2. rel. a. biskup jedne od velikih apostolskih stolica
(Jeruzalem, Rim, Antiohija, Aleksandrija i Carigrad) b. pravosl. glavar autokefalne Pravoslavne crkve (u Carigradu,
Aleksandriji, Jeruzalemu, Moskvi, Srbiji, Gruziji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Ukrajini) c. u Katolikoj crkvi, poasni
naslov to ga nose biskupi Rima, Venecije, Lisabona, Jeruzalema, Zapadne Indije i Istone Indije (Panjim, Goa) 3. pren.
ugledan starac, stari uglednik koji se istie meu ljudima istih ili slinih zanimanja 4. sport element na gimnastikim
ruama
patrijrija 1. patrijarhat 2. a. crkveno poglavarstvo kojemu je na elu patrijarh b. zgrada, sjedite poglavarstva
patrmnij (patrimnj) pravn. 1. skup stvari, prava i tereta jedne osobe, njegova imovina 2. naslijee koje pripada
djeci poslije oeve smrti; oevina, batina
pelagijanzam uenje koje nijee istoni grijeh, Boju milost i krtenje, osueno kao krivovjerje; u 5. st. stvara se
sljedba pelagijanista
pgrom 1. ubijanje, fiziko nasilje i pljaka nad pripadnicima etnike, vjerske i sl. manjine to ga izvodi nahukana
gomila ili organi dravne vlasti 2. pren. ekspr. grubo nasilje nad onima koji drugaije misle
pontifkt 1. vrijeme pastirske slube jednog pape 2. in, dostojanstvo pape
356

predestincija 1. rel. uenje da je ovjeku Bogom sudbina predodreena; predodredba za vjeno blaenstvo ili
prokletstvo 2. pren. predodredba stvorena okolnostima ili voljom onoga tko odluuje za odreeni poziv ili ivotni cilj
nekog ovjeka
prefektra pov. 1. administrativno podruje kojim u svom djelokrugu upravlja prefekt 2. sluba i zvanje prefekta,
vrijeme trajanja slube prefekta 3. sustav zgrada u kojem je sjedite prefekta i njemu podreenih slubi
prlt 1. openito, pretpostavljeni (u dravnoj ili u crkvenoj slubi); velikodostojnik 2. pravosl. naslov
dostojanstvenika u istonim crkvama 3. kat. poasni naslov koji papa daje nekim sveenicima (oslovljavan kao
monsinjor) 4. svaki sveenik kojem je javno podijeljena neka crkvena sluba
presdn 1. sluaj koji slui kao primjer ili opravdanje za kasnije sluajeve 2. pravn. odluka, rjeenje
administrativnog organa vlasti koji se uzima kao uzorak, obrazac u rjeavanju analognih sluajeva
prmas 1. pov. biskup koji ima vlast nad drugim biskupima u nekoj dravi ili pokrajini 2. ast i prednost jednog
biskupa (ili nadbiskupa) nad drugim biskupima (ili nadbiskupima) 3. vii poglavar u nekim crkvenim redovima
proskinza pov. duboko potovanje koje se ukazuje vladarima, viem biu ili tlu zemlje padanjem niice (uz
ljubljenje nogu ili tla)
provenijncija izvor iz kojega to potjee ili dolazi; porijeklo, podrijetlo, potjecanje, proizlaenje
psltr 1. glazb. antiki i srednjovjekovni instrument slian citri ili harfi uz koji se pjevaju psalmi; psalterij 2. dio
asoslova koji sadri psalme; knjiga psalama, psalterij 3. psalam
rgent privremeni vladar u monarhiji, vrilac vladarske dunosti kad je budui vladar (kralj, car, knez i sl.) jo
maloljetan ili iz drugih razloga ne moe obavljati dunost
rekonkvsta (rekonksta) 1. pov. postupno oslobaanje Pirenejskog poluotoka od arapske vlasti (od 8. do kraja 15. st.)
2. proireno, osvajanje ratom izgubljenih podruja
rne znakovno pismo (nastalo po. nove ere) isprva starih Germana, potom osobito Skandinavaca, sauvano u
natpisima na kamenim ploama i predmetima od drugog materijala; staro germansko pismo.
sndak pov. 1. vojn. zastava (ob. je nose vojnici) 2. vojna i upravno-teritorijalna jedinica u Osmanskom Carstvu, dio
paaluka
Sndak regija koja obuhvaa JZ Srbiju i S dio Crne Gore, preteno naseljena Muslimanima (najvee mjesto Novi
Pazar)
sntor (sentor) lan senata
simnija kat. pov. trgovanje crkvenim slubama i privilegijima (oprostima grijeha i sl.); svetotrje, svetoprodajstvo
sinekra dobro plaen poloaj, trai malo ili nimalo rada ili odgovornosti
snd (sinda) 1. kr. zasjedanje dostojanstvenika, sabor 2. a. pravosl. administrativno arhijerejsko vijee koje
upravlja autokefalnom crkvom b. kat. sastanak sveenika jedne biskupije na kojem se vijea o stvarima crkve, o
pitanjima vjere i udorea
sodmija psih. seksualna nastranost, osoba uiva u snoaju sa ivotinjama (veinom duevno zaostale, psihotine
osobe); skotolotvo
status quo (ante) stanje u kojem se to nalazilo prije kakve promjene; prvobitno, nepromijenjeno stanje
357

stlt pov. rel. asket pustinjak na kranskom Istoku; za pokoru stalno ivi na stupu; monah (u ranoj fazi monakog
pokreta) koji ivi na stupu
stoiczam 1. pov. fil. atenska filozofska kola to ju je osnovao Zenon (o. 300. pr. Kr.); drala je da naela loginog
miljenja odraavaju kozmiki um otjelovljen u prirodi i uila da ljudi ne smiju robovati strastima, veselju ili bolu te da
moraju bez krzmanja prihvatiti neizbjenu nunost (glavni predstavnici uz Zenona: Kleant, Seneka, Marko Aurelije,
Epiktet i dr.) 2. openito, pristajanje uz stoika naela: prevladavanje razuma nad afektima
supremcija 1. stanje ili odlika onoga koji je nadmoan, koji dominira drugima 2. vrhovna vlast, najvii autoritet ili
najvii rang
sra jedno od 114 poglavlja Kurana; variraju u duini od nekoliko stranica do nekoliko rijei; svaka sadri jednu ili
vie objava koju je Muhamed dobio od Boga
ljhta pov. nie i srednje poljsko plemstvo; od 15. do 18. st. imalo je u Poljskoj samovladu; lahta
tma 1. predmet, osnova, glavna misao (rasprave, govora, umjetnikog djela i sl.) 2. predmet koji treba pismeno
obraditi 3. glazb. dio skladbe koji je melodijska, harmonijska i ritmika cjelina i slui kao osnova za varijacije
4. poznati dio reenice, onaj dio na kojem nije teite 5. pov. vojno-administrativna jedinica u Bizantu od 7. st.; temat
teokrcija 1. fil. oblik dravnog upravljanja zasnovan na stajalitu da je smisao cjelokupnog ljudskog rada i
postojanja priprema nebeskoga carstva pod neposrednim nadzorom Crkve; takav dravni poredak izveden je iz
boanske volje 2. oblik dravnog ureenja u kojem sveenstvo ili crkveni poglavar ima i politiku vlast; vlada u Boje
ime i navodno utemeljuje vlast na Bojoj objavi; teokratizam, usp. hijerokrcija
trnscendentlan 1. fil. a. koji je s onu stranu ili prije svakog iskustva, odnosi se na uvjete spoznavanja predmeta koji
su po postanku prije iskustva, ali omoguuju iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju; nadiskustven, prediskustven b. koji je
iznad materijalnog svijeta i neovisan o njemu 2. koji se odnosi, koji pripada transcendenciji
trvj zbirni naziv za gramatiku, retoriku i dijalektiku koje su inile dio nastavnog programa srednjovjekovnih kola,
dio tzv. sedam slobodnih vjetina, usp. kvadrivij
univerzalzam 1. fil. nazor po kojem je ope vanije od posebnoga, pa pojedinano i individualno ima znaenje po
tome to je odreeno univerzalnim 2. rel. uenje po kojem je Bog elio iskupljenje svih ljudi, a ne samo odabranih
3. uenje koje ne priznaje nijedan drugi autoritet osim opeg suglasja
vkr 1. pov. titula zamjenika ili namjesnika a. upravitelj jedne dijeceze Rimskoga Carstva b. upravitelj oblasti pod
franakim grofom 2. kat. zamjenik, namjesnik biskupa, nadbiskupa, pape 3. kat. a. zamjenik gvardijana u samostanu
b. pomoni sveenik, kapelan
vkont pov. plemika titula po rangu izmeu baruna i grofa; nii plemiki naslov, obino izmeu grofa i baruna (engl.
viscount)