E. C.

Harris

Naela arheoloke stratigrafije





Ljubljana 1989.




Naela arheoloke stratigrafije
Edward C. Harris

I. DIO
POVIJESNO ZALEE

1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI
Geologija je temeljne koncepte i naela stratigrafije razvila u pravu znanost. Ova naela geoloke stratigrafije
je u arheologiji trebalo modificirati.

2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI
Razlike arheoloke i geoloke stratigrafije:
1) veina arheoloke stratifikacije je posljedica ovjekova djelovanja i nije neposredno odreena zakonima
geoloke stratigrafije
2) arheoloki artefakti nisu iva bia, ne podlijeu obinom ivotnom ciklusu tj. procesu evolucije i prirodne
selekcije

Slika 1. Ovi dijagrami su meu prvim didaktinim crteima o konceptu stratigrafije u arheologiji Droop
1915. godine

Wheeler-Kenyonov sustav arheoloke stratigrafije:
...dijelove slojeva paljivo razluimo i oznaimo. Uvijek u sloju nalaze izoliramo i dokumentiramo, i taj zapis
je integralni dio zapisa o sloju iz kojeg potjee.

Kathleen Kenyon je insistirala da ideja stratifikacije mora ukljuivati i jame, jarke i druge vrste interfacija koji
nisu slojevi u strogom smislu. Iz toga su se rodile dvije ideje za teoriju arheoloke stratigrafije vanost
interfacija i oznaavanje (brojevima) slojeva to omoguava da su artefakti iz depozita sistematino oznaeni
glede provenijencije (podrijetla).
1
Slika 2. Presjek jame iskapane pri istraivanju Maiden
Castlea u Dorsetu, Wheeler, 1934., gdje se prvi put javlja
oznaavanje slojeva brojkama

Arheolozi su uvidjeli kako se oblici predmeta kroz vrijeme
mijenjaju i da artefakti iz razliitih slojeva pokazuju tu promjenu
u stratigrafskim odnosima meu depozitima. U sukobu s tim
arheolokim konceptima stratigrafije, opi zakoni stratigrafije se
nisu posebno razvijali. Donedavno je jedini aksiom te vrste bio
zakon superpozicije (sloj na dnu je prvi nataloen). Tome se
mora dodati klauzula da moramo slojeve nai u stanju u kojem
su bili nataloeni pri nastanku.
Ovaj aksiom (osnovno naelo) je geoloki, i arheolozi ga,
usprkos velikoj razlici izmeu vezanih sedimentacijskih
kamenih slojeva (za koje je zakon zamiljen) i nevezanih
arheolokih slojeva, nikad nisu prilagodili svojim potrebama.


3. TEHNIKE ARHEOLOKOG ISKOPAVANJA

Jedna od najstarijih ljudskih navika je bila elja za traenjem dragocjenosti u zemlji, pa tako za arheoloko
iskopavanje moemo rei da spada u najmlai oblik te strasti. Kroz razliite generacije se mijenjao stav o
tome to je dragocjen predmet, a to ne. Prije istraivae nisu zanimali fragmenti keramike ili stratigrafski
detalji, ve cijele posude, predmeti od dragocjenih metala i ostali cijeli artefakti. Danas su dragocjeni postali
fragmenti keramike, zrnca peluda
Sa stajalita stratigrafije, istraivae su isprva vie zanimali zidovi i drugi vei elementi (npr. natpisi).
Dragocjenosti su bile monumentalne graevine i tek je nedavno slojevima posveena panja kakvu zasluuju.
Jedan od najboljih stratigrafskih istraivaa u Engleskoj, Barker, izdao je knjigu Techniques of
Archaeological Excavation koja je odlina studija o toj temi.

Moemo razlikovati dva vida arheolokog iskopavanja. Prvi je strategija ili nacrt voenja iskopavanja, kako
ga navodi Sir Flinders Petrie, koji smatra da najbolji pregled daju usporedne sonde, koje omoguavaju dobar
uvid u zemlju, dok otkopanu zemlju moemo odlagati za sobom i tako opet, ako je vie ne trebamo, napuniti
sondu.
1

Nasuprot tome Philip Barker je zagovornik strategije velikih povrina, dok u specifinim okolnostima
upotrebljava metodu kvadranata.
2

1
No tako proces iskopavanja ne puta nikakav fiziki trag, pa je jedini dokaz o naravi nalazita rije istraivaa i njegova
dokumentacija.
Strategija iskopavanja je prilino odvojena od procesa kojim izvodimo samo iskopavanje. Postoje dva procesa
iskopavanja:
1) arbitrarno
2) stratigrafsko
Kod arbitrarnog se ide za odstranjivanjem zemlje u cjelini, i to na kakav god nain ili za iskopavanje
izmjerenih renjeva (dijelova) ili nivoa unaprijed odreene debljine.
Stratigrafsko iskopavanje je proces pri kojem odstranjujemo arheoloke depozite u skladu s njihovim
individualnim oblicima, obrisima ili reljefom.
Oba ova procesa moemo upotrijebiti pri brojnim razliitim strategijama. Oba sistema su neovisna. Ureena
vrsta sonde, kod iskopavanja jo ne govori, koji od oba procesa je uporabio istraiva na tim povrinama.
Proces iskopavanja je mnogo vaniji od strategije/metoda iskopavanja (nacrt voenja iskopavanja), jer je
znaaj iskopavanja uzimanje uzoraka prolosti s tih povrina (to je zato jer je vrijednost uzorka neposredno
povezana s procesom koji je upotrijebljen na iskopavanju, a malo s tim koja je strategija upotrijebljena
duga sonda, skupina manjih kvadranata ili velika otvorena povrina).
Prva strategija je bila jednostavna rupa (otvor), iz koje su u rekordnom roku iskopali svu zemlju, kako bi se
dolo do dragocjenih zakopanih predmeta (jo uvijek lovci na blago).
Rupu je nadomjestila prava sonda. Sredinom 19. st. Worsaae je preporuivao, kako gomila obino ima
konian oblik, da se presjee od jugoistoka prema sjeverozapadu sa sondom, koja se u sluaju potpunih
istraivanja lako presjee sa sondom suprotnog smjera (jugozapad sjeveroistok). No, esto je dostatno da se
gomila iskopa s vrha, tako da se napravi velika
rupa, koja see do dna gomile, jer su tu
najvaniji grobovi Worsaae je preporuivao
da se ta sonda iskopava od jugoistonog ruba
gomile do rupe u sreditu radi lakeg
odstranjivanja zemlje.

Slika 3. U 19. st. (i prije) su grobne humke
kopali pomou serije sondi, koje su otvorile
sredite humka i najstariji grob (pri emu je
okolica ostala neiskopana). U 20. st. je uzorak
obrnut. Sonde su nadomjetene s
meuprostornim zidovima (profilima) i najprije
je kopan rubni dio, a zatim sredite.

Kasnije u 19. st. su Pitt-Rivers i drugi istraivai (kopai) upotrebljavali strategiju velikih povrina, tako da
su istraili cijelo nalazite. Pitt-Rivers je za nalazite s graninim nasipima i jarcima izumio strategiju
presjeka. Po toj metodi je sonda presijecala nasip i jarak, a kopalo se sve do prirodne osnove. On je svoja
nalazita iskopavao s arbitriranim procesom i pri tome nije pazio na prirodni reljef arheoloke stratifikacije.
Njegova metoda je bila moda neto sistematinija od metode njegovih prethodnika.
3
Pitt-Rivers: "Pri istraivanju jaraka okolo naselja i gomila treba kopati usporedne renjeve od vrha prema
dolje: tako odstranimo i dokumentiramo keramiku i druge nalaze iz gornjih renjeva, prije nego ponemo
kopati donje." tako mogu nastati greke glede povrine u kojoj smo nali predmete. Iz te izjave je jasno, da
je arbitrirani proces iskopavanja usmjeren na dobivanje artefakata i pozicije u kojoj su bili otkriveni.
Stratigrafski detalji su sekundarnog znaaja.
Godine 1916. A. E. van Giffen (1930) upotrijebio je drugi tip strategije iskopavanja metodu kvadrata. Po
toj strategiji nalazite je bilo podijeljeno na segmente, koji su kopani naizmjenino. Metoda je omoguila
dobivanje profila, odnosno presjeka kroz stratifikaciju nalazita. Profili su bili sauvani u obliku neiskopanih
zidova tj. pregrada meu svakim segmentom kvadranta. Mogue je da je van Giffen unutar samih segmenata
iskopavao stratigrafski, ali se kasnije okrenuo arbitrarnom procesu.
Nekoliko godina kasnije Mortimer Wheeler je iskopavao gomile pomou metode usporednih pruga (po
naelu arbitrarnoga iskopavanja). Na iskopavanjima u Maiden Castleu je to zamijenio sistemom mree
kvadrata i stratigrafskim iskopavanjima.
2
(Slika 4a) Ta strategija je bila metoda po kojoj je nalazite kopano
serijom manjih kvadratnih rupa. Meu kvadratima su ostale serije zidova, ije su povrine uvale stratigrafske
profile razliitih dijelova nalazita. Sistem mree kvadrata je bio jo na poetku zamiljen kao tip iskopavanja
velikih povrina, pa su, kad je dosegnut nivo glavnog razdoblja na nalazitu, odstranili te presjeke.
Pored toga Wheeler je tu metodu drao i vrstom nadzora nad iskopavanjem i dokumentiranjem, jer je
povrina, koju su nadzirali pojedini nadzornici, jasno oznaena.
S iznimkom metode usporednih pruga, danas se upotrebljavaju strategije presjeka, kvadranata i mreastih
iskopa svaka od njih je primjerena za razliite situacije. Isto tako upotrebljavaju se oba procesa
iskopavanja.
Od II. sv. rata sve veu vanost ima strategija iskopavanja velikih povrina. Poetke strategije velikih
povrina nalazimo jo u djelu Pitt-Riversa. Od iskopavanja velikih povrina sa sistemom mree kvadrata se
razlikuje u tome to pone iskopavati cijelu povrinu bez prekida s meuprostornim zidovima (profilima),
premda u praksi brojni kopai velikih povrina sauvaju presjeke, kao da upotrebljavaju sistem mree
kvadrata (Slika 4b). Drugi su primili Barkerov koncept kumulativnog presjeka, pri kojem ti profili dijelom
nisu potrebni. (Slika 4c).
Slika 2. Na velikim
nalazitima, koje nije
mogue u cijelosti
otkopati, metoda
iskopavanja velikih
povrina ima prednost
pred metodom kvadranta. U drugoj etvrtini tog stoljea su takve povrine iskopavanja razdijelili na manje
dijelove sa serijom irokih meuprostornih zidova (profila), koji nisu bili iskopani i koji su prekrili dobar dio
stratifikacije nalazita. U 1960im su ti profili postali ui. Zadnjih godina na mnogim nalazitima uope se nisu
upotrebljavali, jer je njihovu stratigrafsku funkciju preuzeo kumulativni presjek.
4

2
Time je omoguio precizno izoliranje strukturnih faza i relevantnih artefakata.
Tako su se u 19. i 20. st. razvili razliiti procesi i strategije iskopavanja. Arheolozi se danas obino slau kako
proces stratigrafskog iskopavanja treba upotrijebiti svuda gdje u stratifikaciji nalazita moemo slijediti
arheoloke slojeve i elemente. Kada ne opaamo takve stratifikacijske jedinice ili kad je stratigrafsko
iskopavanje stvarno nemogue, moramo upotrijebiti arbitrarni proces (uvijek ima manju stratigrafsku
vrijednost nego stratigrafsko
3
). Danas se prednost veinom daje strategiji iskopavanja velikih povrina to
je vea povrina iskopavanja, vea e biti koliina dobivenih informacija. Stoga je ono tim primjerenije, to je
vee nalazite i to je kompleksnija njegova stratigrafija.
Strategije i procesi iskopavanja su kratkotrajna sredstva za postizanje trajnijeg cilja dobivanje informacija.

4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA

Sir Flinders Petrie je zapisao da iskopavanje ima dva cilja: "dobiti nacrte i topografske informacije, i
...pokretne nalaze."
Dokumentacija s ranijih iskopavanja je zato bila usredotoena na dobivanje informacija o poloaju glavnih
struktura i mjestu otkria artefakta. Najvaniji su bili tlocrti zidova i drugih strukturnih elemenata (npr.
jaraka). Arheoloki slojevi su se rijetko unosili u nacrte, osim ako nisu sadravali oit element, kao to su npr.
plonik ili cesta. Kako je naglasak bio na strukturama, a ne na stratifikaciji, presjeci su rijetko dokumentirali
pojedinosti na zemlji upotrebljavani su za prikaz ope strukturiranosti nalazita. Pri prijenosnim
artefaktima bio je dovoljan podatak da su bili otkriveni na povrini, koja je u apsolutnom smislu via ili nia u
pogledu na druge nalaze s istog nalazita (predmet koji se nalazi iznad drugog je mlai). Neke od tih
koncepata moemo opaziti u iskopavanjima Pitt-Riversa krajem 19. st.
Pitt-Rivers je ve prije iskopavanja napravio nacrt reljefa nalazita. Namjera mu je bila da s tim prikae
uzorak drenae nalazita i opi oblik terena. Takvi pregledi reljefa se danas upotrebljavaju na nalazitima s
gomilama ili s izrazitim nasipima, zato jer se lako na podlozi takvog zapisa moe rekonstruirati nasip nakon
iskopavanja. Tada je Pitt-Rivers upotrebljavao svoje preglede (preiskape) reljefa s drugom namjerom, jer
moemo na podlozi izohipsa kasnije napraviti presjek bilo kojeg dijela polja u bilo kojem smjeru.
Stratifikaciju nalazita su prema tome odstranili kao cjelinu. Kad su odstranili svu zemlju iznad struktura, koje
su bile ukopane u prirodnu osnovu i radi toga se i sauvale, prenijeli su ih na nacrt. Na nacrtima nalazimo
dokumentirane obrambene jarke, razliite kanale i jame, te mjesta na kojima su bili otkriveni razliiti
prijenosni predmeti. Dokumentirani su i mogui slojevi, npr. kameni plonik na ulazu u podruje okrueno
jarkom. Pomou tih nacrta i izohipsa se moglo kasnije sastaviti brojne presjeke.
Brojni Pitt-Riversovi presjeci, dakle, nisu dokumentirali stvarne zemljane profile vidljive na terenu, nego se
ilo za rekonstrukcijama. Takvi shematski dijagrami su bili karakteristini za arheoloke presjeke sve do
1920ih.

3
Stratigrafsko podrazumijeva uslojavanje i naslojavanje.
5
Postoje i sluajne iznimke, npr. Slika 5 stratifikacija okna iz rudnika kremena u Cissbury Compu, Sussex
detaljno nacrtane stijene i konvencionalno oznaene (kremen je sortiran).

Slika 5. Za razliku od brojnih crtea 19. st., za ovaj presjek se vidi da je bio izraen kao dokumentacija
vertikalnog profila, a ne kao shematini dijagram rekonstruiran nakon iskopavanja.

Na nekim Pitt-Riversovim nalazitima su odstranjivali zemlju na nain arbitrarnih renjeva ili nivoa, tako da
artefakti nisu mogli pasti nie iz kontrolnog profila, nego to su bili po otkriu. Ipak predmeti nisu
dokumentirani po renjevima ili numerirani arheolokim slojevima nego su odreeni mjerenjem triju
dimenzija s jednom je odreena apsolutna visina mjesta nalaza, dok su preostale dvije mjere odreivale
horizontalni poloaj predmeta. Tu posebnu metodu preuzeo je Mortimer Wheeler, meutim nakon 1930ih ti su
nalazi takoer povezani sa slojevima. U novije vrijeme dubinu nalaza ne odreuju, ve su one jednostavno
odreene slojem u kojem su otkriveni.
U 20. st. primjetan je napredak na svim podrujima dokumentiranja kod arheolokog iskopavanja, mada se to
nije dogodilo svugdje i u istoj mjeri. Kod nacrta se vie pazi na dokumentiranje slojeva, te takoer na
strukturne elemente. Odline primjene detaljnih nacrta nalazimo npr. kod Giffena (1930.), Grimesa (1960.), te
posebno Barkera (1975.). Kvalitetu tih nacrta moemo povezati s tim, da stratigrafska priroda dokumentiranja
nalazita nije bila sloena, ili pak s vremenom koje im je posvetio istraiva.
Nasuprot tome, ini se da su se arheolozi na urbanim nalazitima, ija je stratifikacija kompleksna i koja su
zahtijevala postepen tempo iskopavanja, morali usredotoiti na ostatke graevina (struktura) kao to se vidi na
Slici 6.
6
Slika 6. Odlian primjer arheolokog tlocrta s
urbanog lokaliteta gdje je panja usredotoena na
ostatke graevina. Primjer s lokaliteta Winchester
Kingdon's Workshop nastao 1950ih.

Isto tako moemo razvoj presjeka od poetka stoljea
zorno prikazati primjerom s iskopavanja u Kingdon's
Workshopu (Slika 7.). Od 1920ih interfacije meu
slojevima su obino nacrtane. Slojevi su na tim
presjecima esto numerirani, ali to nikako nije bila
opa praksa. Slika 7. razotkriva drugi vid
dokumentiranja detalja stratifikacije pisane opise.
Pisanu dokumentaciju iskopavanja tada su sainjavali
dnevnik i druge deskriptivne napomene. U dnevniku su
zapisivani razliiti podaci o tijeku iskopavanja, s
deskriptivnim napomenama kako bi dokumentirali
naene nalaze. Opise slojeva i elemenata nalazita
nalazimo u donjem dijelu crtea i presjeka (Kingdon's Workshop). Preporuku te prakse nalazimo u
eksplicitnom obliku u priruniku "Beginning in Archaeology" (Kenyon).
Slika 7. Primjer dokumentiranja presjeka kakvo su razvili Wheeler i K. Kenyon u upotrebi od 1960ih

Kako opisi slojeva sadravaju malo stratigrafskih izvjetaja, moramo pretpostavljati kako su stratigrafski
odnosi cjelovite stratifikacije nalazita ve ukljueni u crte presjeka i njih zato ne bi ni trebalo eksplicitno
zabiljeiti. Na podlozi te vrste dokumentacije moemo zakljuiti kako takvi stratigrafski odnosi, kojih nema
niti na jednom presjeku nalazita, nisu bili dokumentirani.
7
Tako moemo opaziti trendove u sistemima dokumentiranja na arheolokim nalazitima od poetka do
1960ih. Zanimanje je isprva usredotoeno na artefakte, zatim na spomenike i graevine; i na kraju na sve
vidove stratifikacije. Veina ranih nacrta dokumentira graevine, a ne slojeve, koji sainjavaju vei dio
stratifikacije. Takoer, rani presjeci imaju prije svega strukturno, a ne stratigrafsko znaenje. Pisana
dokumentacija je smatrana opisom sastava sloja, a ne indikacijom za njihov stratigrafski znaaj. Drugim
rijeima: ideja o stratigrafiji, koja arheolokom iskopavanju daje najveu vrijednost, se kod svih vidova
dokumentiranja najmanje uzimala u obzir.
Od 1960ih arheoloko iskopavanje se dramatino promijenilo, prije svega iskopavanja urbanih povrina, koje
su bile ugroene brojnim graevinskim projektima (zatitna istraivanja). Istodobno se poveala sposobnost
istraivaa pri deifriranju stratifikacije, tako da su prepoznali i dokumentirali veinu jedinica stratifikacije.
Meutim, oblici dokumentacije ostali su isti, osim jedne vane iznimke. Ta iznimka je bio tiskani formular za
pisane opise slojeva i elemenata. Ti formulari omoguavaju potpuno dokumentiranje stratigrafskih odnosa
meu slojevima i elementima, jer se ti, na mnogim kompleksnim nalazitima, nee pojaviti na presjecima.
Tvrdnje kako je iskopavanje velikih povrina postupak koji potpuno odgovara potrebama, naela
stratigrafije glede dokumentiranja, nije mogue utemeljiti. Zato jer u posljednje vrijeme nema rasprava o
tome to je uope stratigrafsko naelo u arheologiji i kakve su njegove potrebe u arheolokoj dokumentaciji,
moemo tu tvrdnju lako pobiti.
U stvarnosti smo u svoj toj kratkoj i opoj povijesti dokumentacije podrazumijevali kako je presjek presjek i
tlocrt tlocrt. Meutim, postoji li dogovor o tome to je presjek ili tlocrt (ili to bi morali biti) i kako odgovara
jasnim zahtjevima stratigrafije? Odlini tlocrti npr. nekih engleskih istraivaa velikih povrina pokazuju u
usporedbi s tlocrtima njihovih prethodnika umjetnika i kartografska poboljanja, ali znae li stvarni napredak
u konceptima arheoloke stratigrafije?

II. DIO
VIDICI ARHEOLOKE STRATIGRAFIJE

5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA

Prouavajui ranije koncepte arheoloke stratigrafije, moemo zakljuiti kako je veina najvanijih ideja o toj
temi proizila iz Wheeler-Kenyonove arheoloke kole. Te ideje su bile najuvjerljivije izraene u knjigama
"Archeology From the Earth" (Wheeler) i "Beginning in Archaeology". Isto tako je, takoer, zadaa
interpretiranje stratifikacije, a to zahtijeva poznavanje teorije arheoloke stratigrafije. Pyddoke (1961.) je
mislio kako se to interpretiranje treba svladati na iskopavanjima (terenu), a ne iz prirunika. U svojoj knjizi:
Stratification for the Archaeologist je, izmeu ostalog, rekao: temeljna naela stratifikacije su univerzalna,
svaka vrsta nalazita zahtijeva drugu vrstu iskustva; viegodinja iskustva pri iskopavanju bronanodobnih
gomila, iako korisna, arheologu nee nuno pomoi pri razumijevanju stratifikacije depozita rimskog ili
srednjovjekovnog vremena (tj. mjesta).
Prvo, izmeu praktinih i teorijskih iskustava nema stvarne granice. to istraiva naui na iskopavanjima,
mora se temeljiti na stratigrafskim naelima koja proizlaze iz prijanjih terenskih opaanja. Zato je pogreno
naglaavati jedan aspekt na raun drugog, kao to rade Pyddoke i neki drugi arheolozi. Vjerojatno je, takoer,
8
ope raireno miljenje kako praktina iskustva (tj. empirija) imaju veu teinu od akademskih, krivo za
nedostatni razvoj stratigrafskih koncepata u dosadanjoj arheologiji.
Kao drugo, starost nalazita ne utjee na njegovu stratigrafsku interpretaciju i sposoban prouavatelj
arheoloke stratigrafije e se snai na bilo kakvom nalazitu. Kod primarnog prouavanja, dokumentiranja i
interpretiranja ne treba potovati nikakvo povijesno znaenje razliitih slojeva i elemenata. Naela arheoloke
stratigrafije se moraju baviti, prije svega, s nepovijesnim atributima stratifikacije, jer je samo te mogue
upotrijebiti u univerzalnom smislu. U stvarnosti, brojne jedinice stratifikacije nemaju kao povijesni elementi
nikakvu univerzalnu vrijednost, jer arheolozi veinom prouavaju razvoj prolih drutava s usporeivanjem
kulturnih ili artefaktnih sekvenci (sljedova) raznih nalazita, a ne njihovih stratifikacija.
Znati, to emo dokumentirati i kako interpretirati arheoloku stratifikaciju bilo kojeg nalazita, znai znati
nepovijesne i ponavljajue vidike stratifikacije. Npr.:
Grand Canyon ili bilo koji jarak je jedinstven (neponovljiv) u svakom posebnom trenutku, iako se konstantno
mijenja u druge jedinstvene, nepovratne konfiguracije. Takve individualne pojave, koje se mijenjaju, su
povijesne, no svojstva i procesi, koji stvaraju promjene, nisu.
Drugim rijeima, proces stratifikacije, koji odlikuje Grand Canyon ili poljski jarak, je danas isti, kakav je bio
u daljoj prolosti. Zadaa prouavatelja stratigrafije je identificirati taj proces i njegove komponente, kakvi su
slojevi i interfacijesi.

PROCES STRATIFIKACIJE
Godine 1957. su se u Hong Kongu brojni automobili zaglavili u moru blata koje je s oblinjih breuljaka
naplavilo ulice. Za Edwarda Pyddoka to je djelo prirode javno prikazivalo svu stratifikaciju, koja je
posljedica ispiranja zbog kie, pa je oita dvojna priroda procesa: tone zemlje su bile odloene na ulice tone
zemlje su bile erodirane s breuljaka.
Svi oblici stratifikacije su posljedica takvih ciklusa erodiranja i odlaganja. Sedimentacijske okamine npr.
nastaju na morskom dnu akumuliranjem djelia drugih erodiranih formacija i drugih fragmenata (koji svakako
obuhvaaju, takoer, takve mastodonte industrijskog doba, kao to su teretni brodovi i tankeri). Ti slojevi
blata s vremenom postanu okamine, koje se mogu dii i postati i same rtve erozije. Proces stratifikacije je,
dakle, ciklus erozije i akumulacije, nema jedne bez druge.
U daleko manjem opsegu taj se proces odvija na arheolokim nalazitima. Pored prirodnih sila, kao to su
podneblje, flora i fauna, koje uzrokuju taj proces, ne smijemo zanemariti takoer ljudsko djelovanje. Otkad je
ovjek nauio kopati, to je postala osrednja sila u procesu arheoloke stratifikacije. Bez obzira na razlog,
posljedica prekopavanja zemlje je uvijek nastajanje novih
slojeva (Slika 8.).

Slika 8. Proces arheoloke stratifikacije ima obino za
posljedicu formiranje slojeva (zemlja) i interfacijesa.
Neke slojeve i interfacije stvaraju prirodni faktori s
erozijom i akumulacijom, drugi pak nastaju brim
metodama, npr. kopanjem jama.
9
Proces arheoloke stratifikacije je, dakle, mjeavina prirodnih uzroka erozije i akumulacije isprepletenih s
ovjekovim aktivnostima, s kopanjem i gradnjom.
Dvojnu narav erozije i akumulacije nadopunjuje jo namjerno kopanje i prioritetno odlaganje, kao npr. pri
kopanju gline i zidanju poprenih zidova. Proces arheoloke stratifikacije pokazuje dvojnost jo u nekom
drugom smislu: nastajanje slojeva odgovara stvaranju novog interfacija, esto vie nego jednog. Otpalo lie
oblikuje nov depozit pri emu se, takoer, stvara nova povrina ili interfacij. Drugi slojevi, nastali kod
iskopavanja materijala, imaju nove povrine, ali njihovo formiranje slijedi nastajanju jame, koja je, takoer,
sama interfacij.
Arheoloka stratifikacija je, dakle, sastavljena od depozita (naslaga) i interfacija, obino u jednakom omjeru, a
esto ima drugih vie nego prvih. To je stoga to svi depoziti imaju povrine tj. interfacije slojeva, mnoge
interfacije elemenata, npr. jame, nemaju komplementarni depozit koji formira povrinu. Ti tipovi interfacija
su stratifikacijske jedinice po sebi, to dobro pokazuje dvojnost procesa stratifikacije.
Nakon to su nastali, mogu se ti arheoloki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu stratifikacije
mijenjati ili unititi. Stoga je proces arheoloke stratifikacije ireverzibilan (neponovljiv). Nakon to je
stratifikacijska jedinica nastala, mogu se lako ti arheoloki depoziti i interfaciji u kontinuiranom procesu
stratifikacije mijenjati. Jedinica je podlona mijenjaju i propadanju i ne moe biti iznova stvorena. Drugim
rijeima, arheoloki stratifikacija je ireverzibilna i to vie u smislu preokreta nego ukinua. Ako arheoloka
stratifikacija nije petrificirana (a rijetko se mijenja u
okaminu), ne moe biti okrenuta ili prevrnuta, a da pri tom ne
bi izgubila svoje izvorno znaenje.
Drugim rijeima, svaka obrnuta (prevrnuta) stratifikacija ima
za posljedicu novu stratifikaciju. Zato situacija prikazana na
Slici 9., bar u pogledu stratuma nije stvarna.

Slika 9. Izgraeni nasip pokazuje gomilu (sloj) obrnutog
materijala vezanog za rano naselje, zatim sloj zemlje i
ljunka pokriven s istim ljunkom. Dakle, pokazuje obrnutu
sekvencu stratifikacije, kakva je postojala prije iskopa jarka.
Ako nema naenih predmeta istovremenih s iskopom jame:
najraniji nalazi su u zadnjem sloju, a najkasniji u prvom.
Nasuprot s ovom prikazanom slikom arheolokih slojeva, ne
moemo prevrnuti ili obrnuti, prije svega zato jer ne ide za
slojem okamina. Izmeu oblikovanja novih slojeva pri
kopanju jaraka i jama, ovjek esto nesvjesno postavlja
artefakte u stratigrafske poloaje koji su suprotni s vremenom
izrade objekata; zato moemo sa stajalita kronologije nai
artefakte u poloajima koji su obrnuti gledajui na one u
kojima su prvotno bili zakopani.
10
Slojevi u tom primjeru nisu obrnuti kao blok (to je u geologiji uobiajena okolnost), ve iskopani kantu po
kantu i u tom procesu preoblikovani su u nove stratume bez obzira na sastav zemlje. Artefakti su u novoj
situaciji, prirodno, postavljeni na glavu, meutim to djelovanje moe slabo utemeljiti koncept obrnute
stratigrafije, koji su prihvatili neki arheolozi. Geoloki sloj krede je samo sloj krede, a nepetrificiran sastav
arheolokog sloja daje ba tome povijesno znaenje. Sve su to jednokratni depoziti glede sastava zemlje,
vremena i prostora. Zato jer se sluajno sauva, stratigrafska sekvenca svakog nalazita takoer je jednokratna
(neponovljiva) kompozicija.
U procesu arheoloke stratifikacije tri su kljuna faktora (koji uvjetuju zakljunu akumulaciju kulturnih
ostataka):
postojea povrina terena
prirodne sile (flora, fauna, podneblje)
ovjekova djelatnost.

Postojei okoli e sa svojim reljefom oblikovati depozitne udubine (rupe). Primjeri takvih udubina su rijena
korita starih vodenih tokova, vojniki jarci, ili zidovi neke prostorije. U drugim primjerima se materijal
jednostavno taloi na dnu udubine, a novi slojevi ne doseu njezine strane. Oblik novog depozita je takoer
ovisan o koliini odloenog materijala i utjecaja, koji na njega imaju prirodne sile i ovjek.
Kada je akumulacija sloja preputena prirodi, zbog sile gravitacije njezina e povrina biti vie ili manje
vodoravna, a sloj e se na rubovima stanjiti. Takvi prirodni depoziti se gomilaju po klasinom obrascu, sloj
nad slojem. Umjetna stratifikacija nije nuno podvrgnuta takvim tenjama.
Lako uoavamo razliku izmeu prirodnih i umjetnih slojeva: pri oblikovanju slojeva vrijedi zakon manjeg
otpora najprije erodiraju najmeki dijelovi i im je vei nagib povrine, jaa je erozija. Umjetni slojevi su
posljedica kulturnih procesa, zemlja je oblikovana po ovjekovim eljama. Ljudi mogu stvoriti slojeve koji
prije odgovaraju nekom apstraktnom nacrtu nego prirodnom slijedu stvari. ovjek, takoer, moe namjerno
previdjeti granice postojee depozitne udubine ili s kopanjem jaraka ili gradnjom zidova stvoriti svoje.
Povijest ovjeanstva od okupljanja oko prvih ognjita pa sve do teritorija modernih gradova je u velikoj
mjeri povijest nastajanja novih depozita ili, drugim rijeima, stratigrafskih granica vlasnitva/trajanja. U
stratifikaciji, koju su oblikovale ljudske zajednice, moemo utvrditi vie tipova slojeva i stratuma.

DEPOZITI U ARHEOLOKIM OKRUENJIMA
U vezi sa sedimentacijskim procesima odlaganja (akumulacije) geolog Sir Charles Lyell je ovako definirao
sloj: Rije stratum znai jednostavno udubinu ili bilo to to je rasprostrto ili nasuto na nekoj danoj
povrini; zakljuujemo, da su svi ti slojevi bili nasuti zbog djelovanja vodepa je svaki put, kad je vodeni
tok, koji je nosio blato ili pijesak, smanjio brzinusediment, koji je prije bio u vodenom toku, zbog svoje
teine potonuo na dno. Tako su bili slojevi blata i pijeska odloeni jedni na druge.
Takvi slojevi su bili depoziti kojih je svakogodinje odlaganje na dnu rijeka i jezera postalo znaajno za
kronologiju zadnjeg ledenog doba u Europi i drugdje. Gornja definicija pokazuje dva druga vidika kod
procesa stratifikacije (dva bitna imbenika u procesu stratifikacije vezana su uz nain i brzinu odlaganja),
sredstva za prijenos materijala i okolnosti u trenutku odlaganja. U geologiji prijenos uzrokuje sila gravitacije,
11
kao to se npr. stijene drobe i kotrljaju nizbrdo, sve dok se negdje ne zaustave. S tog mjesta odnosi daljnja
erozija, sile vjetra i vode, manje dijelove kamenja, sve dok ne izgube svoju snagu, te se komadii ponu sami
taloiti odlagati.
Lyellova definicija ne odgovara u cjelini arheolokim situacijama. U mnogim primjerima arheoloke
stratifikacijske jedinice nisu nasute po povrini, nego su namjerno umijeane s obzirom na specifine potrebe.
Hirst npr. razlikuje tri razreda jedinica arheoloke stratifikacije:
slojevi materijala, odloeni ili akumulirani jedan na drugi (prirodni i umjetni slojevi)
elementi koji sijeku sloj (negativni elementi) npr. jame interfacijes elemenata
elementi od kojih se sastoje graevine, oko kojih se formiraju slojevi (pozitivni elementi) npr. zidovi tzv.
okomiti sloj.
Prvi razred je slian Lyellovom stratumu, drugi i trei nisu povezani s njim. S obzirom na sredstva prijenosa i
okolnosti taloenja, prvi razred treba podijeliti na prirodne i umjetne slojeve. Materijal prirodnih slojeva u
odreenim arheolokim situacijama moe prenijeti ovjek ili priroda. Kada propada zid ili se sam srui ili kad
je jarak napunjen zbog klimatske erozije, materijal do mjesta taloenja prenose, neovisno o njegovom
porijeklu, prirodne sile (sila gravitacije slijedi topografske obrise). Kada je jarak pun ljudskih otpadaka,
sredstvo transporta je ovjek. Zatim, kad je materijal skupljen, formira se u sloju u skladu s prirodnim
okolnostima taloenja. Zbog tih okolnosti povrina depozita e nastojati biti horizontalna, ali jo uvijek se radi
o prirodnim slojevima. U suhom okoliu taj je proces zbog odsutnosti izravnavajue sile vode mnogo slabiji.
Jer je definicija tog razreda slojeva utemeljena na prirodnim okolnostima stratifikacije, sadravaju takoer
takve depozite, koje oblikuju organski procesi, npr. rast busena ili sloj koji je nastao zbog otpalog lia.
Moraju se ukljuiti svi geoloki slojevi, koji se pojavljuju na arheolokom nalazitu, npr. vulkanski pepeo ili
naplavina blata.
Analogno tome materijal iz umjetnih slojeva je u cijelosti ovisan o ljudskoj djelatnosti. Taj tip depozita
premauje prirodne zakone stratifikacije. Kad stratigrafski materijal prenosi priroda, on slijedi topografske
obrise, s iznimkom npr. glacijalnih ili vulkanskih sila.
Prenoenje, koje provodi ovjeka se ne obazire na takve tenje i materijal je bio tisuama godina noen na
mjesto odlaganja preko brda i dolina, iz daleka i izbliza. Veina prirodnih slojeva ima pri nastanku leasti
oblik, a umjetni mogu biti odloeni u ve formiran oblik. esto poloeni kao plohe, umjetni slojevi mogu biti
postavljeni okomito, to je u suprotnosti sa zakonima prirode, prirodnom tenjom da poravna sve do morske
razine.
Dakle, postoje dva tipa umjetnih slojeva:
oni koji se proteu po danom prostoru
oni koji se diu nad postojeom povrinom terena.
Slojevi koji se proteu po danom prostoru pri akumuliranju slijede zakon superpozicije sloj za slojem. Oni
e imati toliko horizontalnu povrinu u mjeri u kojoj to zahtijeva njihova funkcija koju odreuje ovjek.
Slojevi tog tipa obuhvaaju ljunak na cestama, kune plonike (podnice), na odabranom kraju nalazita
namjerno odloene graevinske i druge materijale i planski popunjene rupe, npr. grobove, jame za kolce i
12
jarke razliitih vrsta. Odlaganje ovih slojeva mijenja topografski oblik nalazita, ali ipak rijetko stvara nove
depozitne udubine, kao to to ine okomiti slojevi.
Okomiti slojevi su, npr. zidovi, neponovljivi tip umjetne stratifikacije i neposredno nisu usporedivi s niti
jednim geolokim slojem. Zato jer ti slojevi neko vrijeme ostanu tvrdi, tvore na nalazitu nove depozitne
udubine. Kada je npr. sagraena zidana kua, stratifikacija izvan i unutar nje e nastajati u razdvojenim
sekvencama, dok zidovi ne propadnu i srue se i dok horizontalni slojevi, koje budu prekrile ruevine, te
razdvojene sekvence ne nadomjesti sa samo jednom. Okomiti slojevi, dakle, kompliciraju arheoloku
stratifikaciju, a s tim i proces iskopavanja i interpretacije. Jedan od vidika te situacije je Wheeler obradio na
jednom od svojih slavnih crtea (Slika 10.). Stratigrafski razlog za to da ne kopamo jarke uzdu zida, je
nalaenje stratigrafskih odnosa okomitih slojeva, prije svega u okomitoj ravnini. Nasuprot tome dobivamo
stratigrafske odnose horizontalnih depozita na horizontalnoj ravnini od kuda, takoer, dolazi uvjerljiv
argument za koncept superpozicije. Okomiti slojevi imaju normalni stratigrafski odnos na horizontalnoj (ili
superpozicijskoj) ravnini, pa su tako kao i svi depoziti postavljeni na tlo (zakon superpozicije).

Slika 10. Jedan od prvih crtea koji je
upozorio na stratigrafske probleme kojima
je uzrok prekidanje slojeva u arheolokom
kontekstu (Wheeler, 1954.)

Prirodni, umjetni i okomiti slojevi imaju
neke zajednike stratigrafske osobine:
FACIES ili originalna povrina
pojam koji koristimo za razlikovanje
originalne gornje povrine sloja od
njegove donje povrine. Razvijen je u
geologiji kao nain za odreivanje
originalne ureenosti (organizacije)
superpozicije. Ako je npr. neka velika
ivotinja ila preko sloja blata, otisci
njenih nogu su na povrini ostavili rupe.
Takve tragove su otkrili u SAD-u, a
sauvali su se tako to su bili napunjeni s
narednim depozitom blata. Donja povrina
tog depozita je imala, takoer, negativ
tragova. Ako bi se slojevi okrenuli,
okrenuo bi se takoer i trag i njegov
negativ i tako bi pokazali kako su se slojevi okamina okretali. Takvo okretanje slojeva se ne pojavljuje na
arheolokim nalazitima, ali je pojam facies ipak koristan. Istraiva moe npr. zato jer slojevi nisu tvrdi,
prouiti facije horizontalnih slojeva Lako je prepoznati facies horizontalnih slojeva, meutim kod okomitih
13
slojeva, npr. zidovi, razlikujemo vie originalnih facija ili gornjih povrina (vanjskih, izvrgnutih atmosferskom
utjecaju). Originalna gornja facies (horizontalni facies) zida je njegova povrina do visine krova i rijetko je
sauvana u stratigrafskom zapisu, zbog toga to nije cijela kua bila zasuta, prije nego to je propala prirodnim
putem kao u Pompejima. Takoer zidovi imaju vertikalni facies oko vrata i prozora (bone strane zida tj.
okomite povrine zida).
Kad kaemo kako stratigrafski odnosi meu slojevima nastaju tako da na postojee slojeve legne novi depozit,
poslije su depoziti, koji lee na vertikalnim faciesima okomitih slojeva isto tako poloeni jedan na drugog kao
kod obinih horizontalnih slojeva. Vertikalna iskopavanja protiv kojih je istupio Wheeler (Slika 10b),
unitavaju te stratigrafske odnose, formirane na vertikalnoj ravnini kao posljedica umjetnih okomitih slojeva.
Dakle, sve jedinice arheoloke stratifikacije imaju facije bit e obraeni kao interfaciji slojeva.
OBRISI (KONTURE) GRANICA te linije, ili obrisi, definiraju prostorni opseg svake jedinice
stratifikacije u horizontalnoj i vertikalnoj dimenziji. Na arheolokim nacrtima rijetko su prikazane, a najee
ih nalazimo u prikazima presjeka (npr. Slika 10.). Zato jer je stratifikacija stanje superpozicije i zato jer je
veliina i opseg prekrivanja sloja razliita, na povrini odreenog razdoblja u topografskom razvoju nalazita
se pojavi kao dio obrisa povrine danih slojeva. Obrisi granica, dakle, nisu jednaki obrisima povrine.
OBRISI POVRINE linije (Slika 11.) koji prikazuju topografski reljef povrine slojeva ili skupine
jedinica stratifikacije. Na tlocrtima su izraeni na temelju serija izmjerenih visinskih toaka i ne predstavljaju
primarnu dokumentaciju, kao to to ine obrisi granica. Obrisi granica se mogu pojaviti na planovima i
presjecima, a obrise povrine nalazimo obino na planovima. Oba koncepta su bila dugo vremena u upotrebi u
geolokoj stratigrafiji i isto tako u arheologiji, ali su rijetko bila pravilno usklaena, poto se njezine funkcije
prilino razlikuju.
Slika 11. Svaki sloj ima obris granice
(graninu liniju) koja oznaava na
tlocrtu njezine horizontalne granice.
Topografski aspekt slojeva je prikazan
sa serijom izohipsa, nacrtanih na
podlozi dokumentiranih visina, tj.
visinskih toaka na povrini svakog
sloja.

OBUJAM I MASA kombiniranjem dimenzija obrisa granica i obrisa povrine doznajemo volumen i
masu arheoloke jedinice stratifikacije. Veina slojeva ima unutar svoje mase brojne prenosive nalaze tj.
predmete kronolokog, kulturnog ili ekolokog znaenja.
STRATIGRAFSKI POLOAJ sve jedinice stratifikacije imaju u stratigrafskoj sekvenci nalazita svoj
poloaj, vaan za relativnu kronologiju. Pokretni artefakti ne moraju neposredno pomoi pri odreivanju tog
poloaja, ve se on temelji na prouavanju interfacijalnih odnosa meu jedinicama stratifikacije.
14
KRONOLOGIJA
Svaka stratifikacijska jedinica nastala je u odreenom vremenskom razdoblju, koje mjerimo u godinama, ali
ga u mnogim primjerima ne moemo definirati jer je ovisan o brojnim vremenski odredivim artefaktima,
naenim u depozitima nalazita.
Otkriti kronologiju neke jedinice stratifikacije je u prouavanju arheoloke stratifikacije sekundarna zadaa.
Na iskopavanju se moe vriti interpretiranje i dokumentiranje stratifikacije, ne kako bi odmah pazili na
kronologiju, mada je u mnogim primjerima poznavanje starosti depozita izvanredno korisno, te moe
sugerirati stvari, koje bi drugaije ne bi vidjeli (npr. pri uzimanju vie rutinskih uzoraka zemlje).
Kronologija odreene stratifikacijske jedinice ne moe nikada zamijeniti njezin poloaj u stratigrafskoj
sekvenci nalazita, a moe biti u suprotnosti s vremenskim odreenjem preostalog dijela sekvence. Problemi
te vrste se esto pojavljuju kod drva. ak u mjestima, kakvi su Benetke i Amsterdam, ne moemo openito
tvrditi, kako su gornji dijelovi svake zgrade, pa neka su od opeke ili mramora, mlai od temelja na kojima
stoje. U njih esto idu drveni stupovi, koji mogu zgnjiliti i zato se zamjenjuju bez da natete zgradi nad
njima. (Lyell)
U takvim primjerima stratifikacijska jedinica je istovremeno takoer artefakt i kao cijeli objekt lako je
transportiran u cjelini. Taj tip preraenih stratigrafskih jedinica se moe postaviti u stratigrafski poloaj, koji
je puno raniji (kao u Lyellovom primjeru) od stvarne datacije objekta. Ipak datacija ne utjee na stratigrafske
odnose jedinica otkrivenih na iskopavanjima.
Razlog za to je injenica da arheoloku stratifikaciju moemo dokumentirati u sadanjem stanju. Iako su se
nalagali stoljeima, slojevi na nalazitima su podvrgnuti stalnim promjenama. Uzronici tih promjena mogu
biti ivotinje koje ruju, prirodne sile, ali i, to vidimo na veini nalazita, ljudska djelatnost. Stratifikacija je
zato dokumentirana kao pojava sadanjosti. Na podlozi te dokumentacije moemo interpretirati povijest
nalazita; prije svega na podlozi sauvanog stratigrafskog materijala, te jo s prouavanjem drugih vidova
nalazita, od njegovog topografskog poloaja do najmanjeg fragmenta ostavtine, naenog u slojevima. Zato
jer stratifikacija nalazita nije statina pojava, nego se mijenja kroz vrijeme zbog razliitih initelja, kojih
veina nesvjesno utjee na teren, je, takoer, stupanj sauvanosti elemenata svih razdoblja prilino sluajan.
Zato prije samog iskopavanja nije mogue tono znati, to sadri nalazite u svojoj stratifikaciji.
Tono poznavanje je povezano s povijesnim znaajem stratifikacije. Zato jer to prije iskopavanja nije mogue
konstatirati, mora se istraiva osloniti na svoje poznavanje nepovijesnih vidika arheoloke stratifikacije.
Kako to skroz tvrdimo, moemo te aspekte lako, mehaniki dokumentirati, jer se pojavljuju uvijek iznova u
istim oblicima. Povijesna interpretacija poinje odmah potom kad su ti aspekti (arheolokog iskopavanja)
dokumentirani kao nepovijesne stratigrafske jedinice.
Ovdje su obraene tri nepovijesne jedinice arheoloke stratifikacije:
prirodni sloj (erozija i sl.)
umjetni sloj (improvizirane ljudske graevine za privremeno stanovanje)
okomiti sloj (poetak stalnog naseljavanja).
Povijesno gledano te su jedinice razdvojeno stupile u arheoloku stratifikaciju.
Prva je bila prirodni sloj, koji je prekrio ljudske ostatke, jo prije nego je ovjek poeo stvarati slojeve, koji
nisu odgovarali prirodnim mjerilima. Tako napravljeni umjetni slojevi su se pojavili moda tada, kada se
15
ovjek poeo stalno naseljavati i graditi improvizirane zgrade za privremeni boravak ili druge funkcije.
Konano se s poetkom stalnog naseljavanja u osvit urbanizacije, pojavio okomit sloj. Ipak, slojevi
predstavljaju polovicu prie o stratifikaciji, jer su stratifikacijske mase posvud odvojene s interfacijalnim
povrinama i obrisima (linijama).

6. INTERFACIJI U ARHEOLOKOJ STRATIFIKACIJI

Arheoloka stratifikacija je kombinacija slojeva i interfacija. Moemo tvrditi kako su sloj i njegov interfacij ili
povrina u stvarnosti jedna pojava, ali ipak treba to dvoje kod stratigrafskih prouavanja esto razlikovati,
prije svega zato jer su neki interfaciji nastali s unitenjem slojeva, a ne njihovim akumulacijom (odlaganjem).
Dakle, postoje dva tipa interfacija:
oni koji tvore povrinu sloja (interfacies sloja)
oni koji su povrine same po sebi i koji su nastali odstranjivanjem prije postojee mase stratifikacije
(interfacies elementa).
U geologiji ta dva tipa openito odgovaraju leitu sloja diskordanci.
4
Povrine slojeva ili leita
jednostavno oznaavaju sukcesivne poloaje povrine, koje je moglo (biti) morsko ili jezersko dno ili
pustinja, kamo je bio odloen materijal, iz kojega su sada formirane okamine
Diskordance su povrine same po sebi i oznaavaju ravnine na kojima je prije bila postojea stratifikacija,
zbog erozije djelomino unitena.
U arheolokoj stratigrafiji su diskordance oznaene kao interfacies elemenata, a leita slojeva kao
interfacies razdoblja. Interfacies razdoblja moe biti sastavljen od interfacija elementa (npr. jame) i povrine
slojeva tj. interfacija sloja.

INTERFACIES SLOJEVA
Postoje dva osnovna oblika interfacija slojeva:
horizontalni
okomiti.
To su povrine slojeva, koje su bile odloene vie ili manje horizontalno, ili pak vertikalne povrine okomitih
slojeva, npr. zidova.
Opseg tih interfaciesa uglavnom je jednak opsegu slojeva iju povrinu tvore. Dakle, zato to imaju iste
stratigrafske odnose kao depoziti, dobiju broj sloja, te su dokumentirane kao dio depozita. Horizontalne oblike
dokumentiramo na nacrtima, koji pokazuju obrise granice sloja (Slika 11., jedinica 10) i s tim, takoer,
granice interfacija. Oblik, odnosno, topografija horizontalnih interfacija slojeva je dokumentirana pomou
serije visinskih toaka koje kasnije lako pretvorimo u izohipse.
Interfacies okomitog sloja je dokumentiran s crteom ili s visinama (Slika 12.). Oni nemaju obrise povrine
kao horizontalne interfacije zato jer idu u vertikalne povrine, ve samo granice. Ipak moemo njihove obrise
granica dokumentirati na uobiajen nain.

4
Ako dva sloja nisu vremenski kontinuirano taloena, onda mogu biti pod nekim kutom. Takav odnos slojeva se naziva
diskordanca.
16
Slika 12. Sondgate Castle u blizini Folkestona u
Kentu

Oba tipa interfacija slojeva jednostavno oznaavaju
vrijeme izmeu nastanka odreenog sloja i njegova
prekrivanja. esto je takve promjene mogue
raspoznati, posebno kad su ti depoziti bili sastavljani od
neutvrenog materijala. Isto tako moemo depozit i
njegov interfacij ili povrinu obraivati kao istu jedinicu
stratifikacije.

INTERFACIES ELEMENATA
Postoje dva tipa interfacija elemenata:
horizontalni
vertikalni.
Ti interfaciji nastaju unitenjem prije postojee
stratifikacije. Tako formirani interfaciji elemenata
stvaraju svoje podruje i povrinu. Zato su njihovi
stratigrafski odnosi znaajni za njih i nisu isti kao
stratigrafski odnos sloja s kojim su povezani.
Interfaciji elemenata su, dakle, jedinice stratifikacije
same po sebi, treba im dati broj sloja, moraju imati
svoj niz utvrenih stratigrafskih odnosa s drugim jedinicama stratifikacije, i svoje obrise granica i povrina.
Horizontalni interfaciji elemenata
Horizontalni interfaciji su povezani s okomitim slojevima i oznaavaju ravnine, na kojima su dijelovi takvih
depozita bili uniteni. Mogu se pojaviti, kad zid, zbog prirodnih uzroka, propadne, te se srui. Mogu biti,
takoer, posljedica djelominog unitenja graevine zbog prerade (kao na Slici 12.). Ti interfaciji su esto
dokumentirani, kao da bi bili planovi originalnih zidova, na kojima su svi kameni tono nacrtani. Zato su
dokaz za razdoblja, koja su esto puno mlaa od konstrukcije zida i mogu predstavljati njegovu degradiranu
upotrebu, npr. potporu za kasniju drvenu graevinu. Ti interfaciji moraju zato biti najprije dokumentirani s
pomou podrobnog pregleda povrine, s ime moemo otkriti tragove kasnije upotrebe.
Vertikalni interfaciji elemenata
Vertikalni interfaciji su posljedica kopanja rupa (jama) te ih nalazimo na veini nalazita, a horizontalni
interfaciji se pojavljuju na nalazitima sa zidanim graevinama ili tamo gdje su se sauvale drvene graevine.
Funkcije spomenutih rupa su bile razliite, npr. jarci, jame, grobovi, jame za kolce Te interfacije esto
dokumentiraju kao dio depozita s kojim su ispunjeni, a ne kao posebne jedinice stratifikacije. Pri tome esto
uspostave odnose meu slojevima u jami i slojevima koji okruuju jamu, ne kako bi bili pozorni na originalni
interfacies, koji tvori stranice jame, to zamrsi dokumentaciju takve vrste. Kako se vidi na Slici 13., izmeu
17
stratifikacijskih jedinica moe postojati vie razliitih odnosa. Ti odnosi se temelje na fizikom dodiru
stratifikacijskih jedinica i na konceptu relativnog vremena.
Slika 13. Meu arheolokim
stratifikacijskim jedinicama mogu biti tri
vrste odnosa, koji su ovdje prikazani u obliku
dijagrama: A mogu biti bez neposrednog
stratigrafskog odnosa; B mogu biti u
odnosu superpozicije; C ili su povezane
kao dijelovi istog originalnog depozita.

Jedan od problema, koji uzrokuju vertikalni interfaciji, je doputanje premjetanja obiajnih uzoraka odlaganja
na nalazitu. Kad su rupe napunjene, slojevi na njihovom dnu lee nie od drugih istovremenih depozita izvan
rupe ili jame. Slojevi na dnu jame budu u stratigrafskom odnosu s mnogo starijim stratifikacijskim jedinicama.
Ako interfacij jame obraujemo kao apstraktni sloj, te je odgovarajue dokumentiramo, bit e slojevi na dnu
jame povezani, takoer, s interfacijom. Ako upotrijebimo zakon stratigrafskog redoslijeda, dobit e slojevi u
jami, u stratigrafskoj sekvenci nalazita, svoj pravi poloaj. Ti slojevi su, naime, mlai od interfacija jame,
koji je mlai od najmlaeg depozita, kroz kojeg je iskopana.
Zato jer vertikalni interfaciesi elemenata nisu povrine slojeva, ve povrine same po sebi, na tlocrtima ih ne
moemo dokumentirati, kao to moemo dokumentirati interfacij sloja. Pri dokumentiranju interfacija sloja na
tlocrtu, obino se ucrtaju neki detalji kompozicije sloja, tako da tlocrt ne izgleda kao jednostavna povrina sa
izohipsama, ve kao povrina sastavljena od zemlje i kamenja. Vertikalni faciesi elemenata moemo na tlocrtu
dokumentirati pomou povrine s izohipsama, jer nema nieg drugog osim povrine (jer nije nita drugo do
povrina).

INTERFACIES RAZDOBLJA
Kad se nagomila odreen broj slojeva i interfacija, koji oblikuju masu, stvoren je korpus stratifikacije. Ako je
stratifikacija dovoljno debela i kompleksna, moemo je razdijeliti u formacije, kao u geologiji.
Svaka cjelina okamina, koja ima odreeno skupno znaenje, npr. porijeklo, starost ili sastav. Tako
govorimo o stratificiranim i nestratificiranim, slatkovodnim i morskim, vulkanskim i vodenim, starim i
mladim, metamorfnim i nemetamorfnim formacijama. (Lyell)
U arheologiji moemo ustanoviti formacije pomou kulturnih, kronolokih ili funkcionalnih mjerila. Tako
moemo govoriti o rimskim ili srednjovjekovnim, prapovijesnim ili povijesnim, konstrukcijskim ili
destrukcijskim formacijama. Odreen broj formacija moe na nalazitu sastavljati stratifikaciju kakvog
razdoblja ili perioda. Svako razdoblje e imati interfacij, koji je povrina, sastavljena iz brojnih interfacija
slojeva i elemenata. Interfaciji razdoblja su dokumentirani na arheolokom nacrtu (planu).
Interfacij razdoblja je ekvivalentan cijeloj povrini terena, koja je u istom vremenu tvorila hodnu
povrinu (Wheeler). Ta definicija treba takoer zahvatiti druge, ne-podne povrine (nepodzemne), npr.
povrine okomitih slojeva. Ako je nalazite relativno jednostavno, prepoznat emo interfacij razdoblja ve kod
iskopavanja. Na kompleksnijim nalazitima se moe desiti da te kompozitne interfacije nije mogue definirati,
18
dok se ne analiziraju nalazi. Naravno, te podjele su se temeljile na stratifikaciji nalazita, koja se sauvala
sluajno. Razdoblja zato nee neposredno zrcaliti promjene u kulturi, koja ne slijedi prevrtljivost (udljivost)
odlaganja na nalazitu. (McBurney)
Meutim, isto tako ili jo vie, udljivost sauvanosti stratifikacije odreuje odnose i korelacije meu
podjelom nalazita na stratigrafska ili druga razdoblja i faze ljudske kulture.
Na svakom nalazitu, koje sadri vertikalne interfacije elemenata, bit e dijelovi povrina nekih interfacija
razdoblja uniteni. Te povrine moemo definirati kao interfacije unitenja.
Osim nekih iznimki (Slika 21.) ti su oblici negativnog svjedoanstva neodgovarajue dokumentirani. U
objavama su ti interfaciji unitenja esto prikazani konvencionalno, s jakom crtom, to oteava razlikovanje
tih povrina od obrisa granica elemenata, koji stvarno pripadaju nekom odreenom razdoblju. Jo ee ih se
jednostavno previdi i njihove povrine ucrtaju pomou serije prekinutih crta, s kojima je prikazana
istraivaeva hipoteza o originalnom opsegu stratifikacije. Meutim, stratifikacija je zapis koji ima i pozitivne
elemente (depozicija) i negativne (erozija ili unitenje). Obje treba jednako dokumentirati.

7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI PRESJEK

Arheoloki presjek je crte okomitog presjeka kroz zemlju, kojeg dobijemo okomitim rezanjem stratificirane
mase. Na presjeku su prikazane dvije stvari: slika okomite ravnine stratuma i razliiti interfaciji meu
slojevima. Presjeci su zato slike uzorka superpozicije na nalazitu. Ako su na crteu ucrtane interfacije,
moemo iz njega ekstrapolirati dio stratigrafske sekvence nalazita. U nekom smislu presjeci nam pokazuju
neto o sekvenci, a tlocrti ne. Sve donedavno su se arheolozi za sva pitanja stratigrafske sekvence oslanjali
skoro samo na presjeke, te su ih obraivali s previe straha:
Opis presjeka moraju napraviti voe i njegovi pomonici, jer je to najsubjektivniji i najtei dio opisivanja, a
istodobno jedan od najvanijih vrsta dokaza. Do sada jo nismo nali potpuno objektivni nain za opisivanje
presjeka. Crte je u cijelosti ovisan o potpunosti tog crtanja, jer provjeravanje po zavrenom iskopavanju nije
vie mogue. (Alexander)
S tom izjavom se danas nije mogue sloiti u vie toaka. Prvo, sad je presjek mogue provjeriti drugima
(jednako valjanim) podacima za vrijeme i poslije iskopavanja. Drugo, nikako nije pravilo, da voa ima
monopol nad potpunosti ili crtakim sposobnostima. Tree, dokumentiranje presjeka je jedna od mnogih
zadaa dokumentiranja, koju bi morao biti sposoban obaviti svaki pristojan lan ekipe. Pod uplivom
Wheelerijanskog uenja presjek je dobio u stratigrafskim studijama znaaj koji nije previe opravdan. To su
uvaavali istraivai velikih povrina, npr. Barker, koji je pokuao dosei pravu ravnoteu izmeu
dokumentiranja presjeka i tlocrta. Ipak, istovremeno s tom promjenom nisu kritiki provjeravali prirodu
(narav) tlocrta i presjeka, te njihovo znaenje u arheolokoj stratigrafiji.

RANI ARHEOLOKI PRESJECI
Meu ranijim presjecima nalazimo, prije svega, skice grobnih gomila (Low, Montelius). Openito ti presjeci
nisu dokumentirali stratifikacije, ve su prije bili dijagrami, koji su pokazivali konstrukciju gomile i grobne
komore. Ili su za topografskim crteima, a ne za stratigrafskim dokumentima.
19
Isto vrijedi za mnoge presjeke koje su napravili Pitt-Rivers i njegov uenik H. St. George Gray. Ti presjeci su
bili bolji ili manje jednostavni topografski presjeci zemlje pod arheolokim depozitima. Metodu crtanja tih
presjeka, koja je jo uvijek u upotrebi, su preuzeli iz geologije.
Daljnje utjecaje geologije na arheoloke presjeke nalazimo u kolonadnim presjecima, namjera kojih je bila
pokazati superpoziciju i relativnu debljinu stratuma podruja, koji ga predstavljaju, pod uvjetom da su
nacrtani u mjerilu. Njihova glavna namjena je omoguiti bez i iscrpan uvid u stratigrafiju podruja i
usporedbu s drugim podrujima. (Grabau)
Ti presjeci imaju oblik dugih okomitih traka iji su renjevi razliitih debljina nataloeni jedan na drugom kao
sveanj karata, a predstavljaju stratifikaciju neke lokacije. Tu ideju su prenijeli u arheologiju. U pisanom ju je
obliku posebno upotrebljavao Lukis, a u crteu Lombart. Zato jer se oslanja na veliki opseg i pravilne uzorke
superpozicije geolokih stratuma, koncept i opravdanost kolonadnog presjeka ne moemo zanijekati. Ipak,
rijetko moemo arheoloke slojeve na irem podruju korelirati, jer obino imaju manji opseg. Zato ima
kolonadni presjek u arheolokoj stratigrafiji manju uporabnu vrijednost, iako je ideja o takvim
reprezentativnim slikama naila na opu naklonjenost.
Profili bi trebali biti izabrani tako da bi, kao prvo, dali reprezentativan pogled na stratigrafiju nalazita na
odreenoj toki i drugo, kako bi jasno dokazali sekvencu nalazita. (Browne)
Zbog prilino jasnih geolokih stratuma u donjoj toci, daje sekvenni presjek skoro uvijek reprezentativnu
okomitu sliku stratifikacije tog podruja. U tim jednostavnim presjecima obino imamo, sloj za slojem,
neposrednu korelaciju meu fizikim (ureenim po zakonu superpozicije) i vremenskim odnosima
stratigrafske kolone. Drugim rijeima, kolonadni presjeci daju uvijek jednolinijsku sliku stratifikacije kakvu
na arheolokom nalazitu dobijemo kada se pri uzimanju uzorka odluimo za kopanje (buenje).
Kod iskopavanja, nalazimo takve jednolinijske sekvence obino u slojevima, koji ispunjavaju manje jame,
gdje depoziti jednostavno lee jedan na drugom. Vjerojatno je to jedan od razloga za to, da su arheolozi tako
oduevljeni iskopavanjem jama i analizom jamskih skupina artefakata nasuprot drugim disparatnim
depozitima, koji se pojavljuju drugdje na nalazitu.
injenica je, kako veina nalazita producira vielinijske stratigrafske sekvence takve kompleksnosti kakva bi
zbunila mnoge geologe.
Na tim kompleksnim nalazitima, nekoliko presjeka moe dati reprezentativnu sliku stratigrafske sekvence
nalazita. Isto tako je na takvim kompleksnim nalazitima iznimno teko unaprijed izabrati liniju presjeka,
koja bi dala reprezentativnu okomitu sliku stratifikacije, jer usmjerenje povrinskih elemenata moda ne
odgovara onima pod povrinom.
Pored toga, presjeci dokumentiraju fizike odnose stratifikacije na odreenoj toci. Sa strane od povrine
presjeka dobijemo esto drugaije odnose, zato presjeci daju prije pojednostavljenu nego reprezentativnu sliku
stratifikacije ili stratigrafije sekvence kompleksnog nalazita. Iskopavanje u Lower Brook Streetu u
Winchesteru je dalo, npr., vie od deset tisua stratifikacijskih jedinica (Harris) i to na podruju velikom
priblino 20x30x2 m. Pri tako kompleksnoj stratifikaciji takvog urbanog nalazita bilo bi jako teko dobiti
presjek, koji bi bio malo vie reprezentativan od samog presjeka.
Ipak, opa ideja o arheolokom presjeku kao slici stratigrafske sekvence nalazita razumljivoj samoj po sebi,
jo uvijek prevladava. Za stratigrafsku sekvencu smatrano je odlaganje ili stvaranje pojedinanih
20
stratifikacijskih jedinica kroz vrijeme u odnosu prema kompozitnom stanju stratifikacije, u kojem su te
jedinice naene. Ideja je prikladno prikazana na Slici 7., gdje se definiranje stratigrafskih odnosa meu
depozitima smatra nepotrebnim, jer su, vjerojatno, mislili, kako se mogu razabrati ve s crtea presjeka. To
moe vrijediti kod jednolinijskih presjeka jama, a kada naemo na nalazitu druge stratifikacijske jedinice,
koje je stvorio ovjek, npr. okomite slojeve, tada mora istraiva eksplicitno navesti njihove stratigrafske
odnose. Za razliku od slojeva u jamama, te se jedinice, koje je stvorio ovjek (ili interfaciji u drugim
primjerima), teko usklauju s geolokim konceptima pravilne superpozicije i zato ih nije mogue obraivati
kao takve.
Tip profila, kakav je predstavljen na Slici 7., razvio je Wheeler izmeu dva svjetska rata. Zato bi bili
nepravedni, ako bi u zapisu, kakav je prikazan na Slici 7., traili iskljuivo stratigrafske motive.
Sada jo neto o sistemu numeriranja. Slojeve ili stratume treba numerirati od vrha reza nadolje, tako da se
brojevi veinom gomilaju u obrnutom rasporedu, te e zadnji sloj (na vrhu) nositi broj 1. S tim neloginim
postupkom nije mogue prestati, jer treba sitnim nalazima dati brojeve slojeva, tako kako ih nalazimo, a ne da
ekamo cijeli presjek. (Wheeler)
Drugim rijeima, numeriranje slojeva je nastalo vie kao vidik dokumentiranja artefakata, nego slojeva.
Dokumentiranje artefakata je pitanje njihove provenijencije i to je bilo ureeno s dodavanjem broja sloja, u
kojem je artefakt naen, i oznaavanjem nalaza tim brojem. Dokumentiranje slojeva (i interfacija) je bilo, sa
stratigrafskog stajalita, dovreno s izradbom crtea presjeka. Koncept jednolinijske stratigrafske sekvence i
kolonadnog presjeka prisutan je takoer u Wheelerovim povezivanjima redoslijeda brojaka i redoslijeda
gomilanja.
Zato se moglo jo do prije nekoliko desetljea neposredno povezati koncept stratigrafske analize sa crtanjem
presjeka. Arheolog se morao odluiti glede razlika meu razliitim slojevima, zidovima, jamama i drugim
elementima u zemljanom profilu. Kad su odredili i nacrtali granine crte, interfacije, mislili su kako je analiza
stratifikacije gotova. Vjerojatno se je s poetkom urbanih iskopavanja S. S. Frera u Verulaniju, gdje su
naletjeli na puno kompleksnih stratigrafskih situacija (1958.), taj odnos poeo postupno mijenjati. S
vremenom su spoznali kako je stratigrafski materijal na podruju iskopavanja (za razliku od toga u presjecima,
koji tvore njegove stranice) vaniji od presjeka za potpunije razumijevanje stratigrafske sekvence. Informacije
s tih podruja su bile odgovarajue dokumentirane u obliku opisa stratigrafskih odnosa.
Na suvremenim iskopavanjima, npr. takvim kakve vodi Odsjek za urbanu arheologiju Londonskog muzeja,
bitan je stratigrafski materijal dokumentiran na unaprijed izraenim obrascima, koje treba obraivati kao
temeljnu stratigrafsku dokumentaciju svakog nalazita. To je zato, jer sadri sve stratigrafske odnose, koji se
pokazuju u bilo kojem presjeku nalazita, i takoer sve odnose na drugim dijelovima podruja iskopavanja.
Ako su takve informacije precizno dokumentirane u opisu za svaku stratifikacijsku jedinicu na nalazitu,
moemo opravdano pretpostaviti kako moemo konstruirati stratigrafsku sekvencu ne kako bi uzeli u obzir
bilo koji drugi izvor skupa s presjekom.
U suvremenoj arheologiji ima takoer takvih koji tvrde kako su presjeci danas zastarjeli. Meutim, kao to
vrijedi za sve druge vidike arheoloke stratigrafije, imaju takoer i presjeci znaaj koji se ne moe drugaije
postii. Prirodni presjeci daju treu dimenziju oblika terena, a druge dvije ve imamo na tlocrtu. (Grabau)
21
Premda nema dvojbe kako je arheoloka stratigrafija u prolosti previe vanosti pridavala presjecima,
reakcija na to pretjerivanje ih ne smije ukinuti. Njihovu upotrebu treba uravnoteiti s drugim stratigrafskim
metodama, kao to su opis i tlocrt.

TIPOVI ARHEOLOKIH PRESJEKA
Postoje tri sredinja tipa arheolokih presjeka:
stojei
sluajni (nisu nastali arheolokim iskopavanjem, ve pri graevinskim aktivnostima)
kumulativni.
Najee upotrebljavan je stojei presjek, jer je u tijesnoj vezi s Wheelerijanskim metodama iskopavanja sa
serijama meuprostornih zidova (kontrolnih profila). Stojei presjek nastaje u toku iskopavanja, kad
odstranimo susjednu stratifikaciju. Moe se pojaviti uzdu glavnih granica iskopavanja, na objema stranicama
meuprostornih zidova, ili kao profili, koji nastaju kod vertikalnih iskopavanja, namijenjenih rjeavanju
stratigrafskih pitanja ili analizi elemenata. Obino ostanu meuprostorni zidovi sve do kraja iskopavanja, kad
se pone s dokumentiranjem njihovih stojeih presjeka.
Brzina u toj fazi je sudbonosna (kobna), jer treba na toj toci napraviti potpunu interpretaciju glavnih
razdoblja i odnosa meu svim slojevima. Kad crtamo svaki pojedinani sloj ili svaki element, uspostavljamo
njegov odnos prema drugim slojevima. (Webster)
Ipak imaju neki istraivai potekoe pri definiranju interfacija meu slojevima, a u takvim situacijama mogu
potivati da esto pomae, ako pogledamo presjek obrnut (tako da se leima okrenemo prema presjeku,
savijemo gornji dio tijela glavu meu noge, i pogledamo nazad), iz tog neobinog poloaja esto je mogue
opaziti detalje, koje pri normalnom pogledu ne vidimo. (Atkinson)
Presjek se crta od vrha do dna. Ta metoda ima neke posljedice.
Prvo, stratigrafski uspjeh iskopavanja je skoro u cjelini ovisan o dokumentaciji presjeka, pa taj mora biti
nacrtan u mirnom ozraju pri kraju iskopavanja. Drugo, ako presjek nije dokumentiran sve do kraja, moe se
dogoditi da bude njegova stranica brzo erodirana. Zbog toga je mogue da meu iskopanim depozitima i
mnogo kasnije zapaenim odnosima na stranici nekad susjednog presjeka, bude malo korelacija. I ako se sloj
ne pojavi u presjeku, moe se dogoditi, da ga nee biti u stratigrafskoj dokumentaciji. Neke od tih prepreka
moemo izbjei, ako stojei presjek dokumentiramo usporedno s iskopavanjem, to je Wheeler napravio
barem jedanput.
U nekim primjerima opisane Websterove metode vie odgovaraju npr. pri sluajnim presjecima. To su profili,
koji nisu nastali arheolokim iskopavanjima, nego kod graevinskih radova. Dobro je da moraju arheolozi
dokumentirati sluajne presjeke kao cjeline od vrha do dna. Kada nije mogue izvriti iskopavanja, ostat e taj
tip presjeka, naravno sa zadrkom da opaanja na njemu nisu bila provjerena iskopavanjem.
Pred skoro deset godina (~1977.) Philip Barker je, kao alternativu meuprostornim zidovima i njihovim
stojeim presjecima na nalazitu, predlagao upotrebu kumulativnih presjeka. Njegova metoda se razlikovala
od Wheelerove po tome to je unijela u presjek sve iskopane depozite. Po toj metodi se kopa do unaprijed
odreene linije, a zatim se nacrta presjek. Zatim se kopa s druge strane linije. Svaki put, kad kod iskopavanja
dosegnemo tu liniju, nacrtat emo presjek to ima uvaavanja vrijednu prednost pred presjecima urezanim
22
na nekoj imaginarnoj liniji pa moemo tako odrediti mjesto presjeka posebno velikih elemenata, kakvi su
graevina ili bedem, koji u ranijim fazama iskopavanja nisu vidljivi. (Barker)
Ta prednost je malena u usporedbi sa stratigrafskom prednou koju dobijemo tom metodom. S kumulativnim
presjekom dobiva se neposredna korelacija izmeu stratigrafskih injenica, dokumentiranih u presjeku i istima
na tlocrtima. Za ilustraciju se moemo sjetiti kako se dimenzije sloja, dokumentirane na stojeim presjecima,
rijetko slau s istima na tlocrtima sloja. Drugim rijeima, sekvenca stratifikacije, dokumentirana na jednom od
Barkerovih kumulativnih presjeka, jednaka je iskopanoj sekvenci. Stratigrafsko iskopavanje je proces
odstranjivanja slojeva nalazita u obrnutom redoslijedu od njihova odlaganja i to tako da iskopavanja slijede
prirodni obris i oblik sloja. Tako kako je odstranjen sloj za slojem, tako su kumulativnim presjekom
dokumentirani jedan za drugim. Kumulativni presjek odgovara zahtjevima moderne teorije arheoloke
stratigrafije bolje nego svaka druga metoda dokumentiranja presjeka.
Ako je iz bilo kojeg razloga poeljno, da su na nalazitu jedan ili dva meuprostorna zida, moemo stojei
presjek dokumentirati kumulativno usporedno s iskopavanjem. Po starim pravilima trebalo je meuprostorne
zidove zadrati do kraja iskopavanja jer su iskopavanja esto otvorila nova pitanja interpretacije, zbog
ega se za rjeenja trebalo vratiti vidnom presjeku. (Kenyon) Ovaj argument ima malo stratigrafske osnove,
jer to dublje kopamo, gornji slojevi postaju manje relevantni za elemente ranijih razdoblja. S kumulativnim
presjekom se uvijek moemo vratiti vidnom presjeku, premda u dokumentarnom obliku; moda se arheolozi
ne uzdaju posve u svoju dokumentaciju. Za sve ove presjeke stratigrafska je vrijednost ovisna o postupku s
kojim su nacrtani (presudna je preciznost kojom su presjeci crtani).

IZRADA ARHEOLOKIH PRESJEKA
Graham Webster je definirao tri postupka za izradu arheolokih presjeka:
realistina
stilizirana slojevi oznaeni brojevima, naznaene linije interfacija
kompromisna neki tipovi interfacija su tretirani kao jedinice stratifikacije: na crteima presjeka ih se
prikazuje brojevima, ali se odstranjuju druge interfacijske crte.
Prve dvije metode su prikazane na Slici 14. Po realistinoj metodi su razlike meu depozitima prikazane s
promjenama u sjenanju Deblje crte su tamo gdje imamo kamene zidove i geoloku osnovu. Ta je metoda
valjana jer zanemaruje sva jasna razgranienja koja istraiva moe pretpostaviti, a nisu bila vidna. (Webster)
Iz toga proizlazi protuslovlje, koje je bjesnjelo u arheologiji od trenutka kad ga je prije nekoliko desetljea
aktivirao Wheeler (1954.). Odnosi se na prepoznavanje interfacija u arheolokoj stratigrafiji. Interfaciji nisu
materijalni objekti, kao to su to slojevi, nisu vidljivi, te ih treba definirati prouavanjem i razluivanjem
razliitih stratuma. Granice stratuma, obrisi njihovih granica u dubinu, duljinu i irinu su linije interfacija. Ako
arheolog moe prepoznati slojeve, s tim definira takoer njihove interfacije i takve interfacije bez slojeva,
kakve su jame i jarci. Ako presjek ne pokazuje nijedan jasno definirani stratum, poslije je mogue, da na
njemu nema interfacija i da ide za prazan zapis. Ako pak sadri definirane slojeve, poslije mora sadravati
takoer linije interfacija. Ako ih ne sadri, poslije valjanost nije nita drugo no stratigrafska neodgovornost.
To je zato, jer analiza stratifikacije u presjecima nije pitanje prouavanja sastava zemlje u slojevima nego
studija interfacija.
23
Slika 14. Dva naina crtanja presjeka realistini i stilizirani

Kada istraiva ne moe definirati nijedno otro razgranienje na presjeku, poslije treba posumnjati u
prirodu njegovih stratigrafskih iskopavanja. Ako takve interfacije ili razgranienja na presjeku nije mogue
definirati, moemo se opravdano pitati jesu li ih meu iskopavanjem uope prepoznali. Ako nisu, kako su
poslije definirali slojeve?
Moe se dogoditi, da arheologa zanimaju presjeci iz drugih razloga, a ne zbog analize stratigrafskih odnosa. U
takvom primjeru su sva ta pitanja bespredmetna.
Nasuprot tome, na stiliziranom presjeku postoje linije interfacije, a njegovi slojevi su numerirani. Kako im ve
ime govori, taj presjek ima neto od svakoga. Za metodu stiliziranog presjeka bilo je reeno, kako je zbog
linija interfacija na njoj vea nesigurnost subjektivnosti, svladavamo kopaevu interpretaciju toga to se
sauvalo (Webster). Ta prepreka se tie svih vidika iskopavanja, a ne crtea presjeka. Ipak nas to ne bi
trebalo brinuti jer nikada ne moemo dosei nesvjesno stanje objektivnosti. Nije nesigurnost u osobnoj
interpretaciji, ve u pomanjkanju izuenosti o arheolokoj stratigrafiji. Slabo znanje se rijetko zavrava
kompetentnom analizom i interpretacijom. to istraiva moe definirati, mora dokumentirati, tako i
interfacije kao i sve drugo. Ako nije sposoban definirati stratigrafske ostatke, treba se latiti primjerenijih
razonoda.
24
To definiranje, nacrtano sa stiliziranom metodom, mora sada takoer zahvatiti neke interfacije elemenata. To
je prikazano na Slici 15., gdje smo zbog jasnoe odstranili sve druge interfacije. Na obinom stiliziranom
presjeku moemo te interfacijske jedinice stratifikacije odrediti s crtom, koja je deblja od crta za druge
interfacije.

Slika 15. Definiranje stratigrafije

Pri analizi stratifikacije na presjecima je zato irelevantno, da li istraiva upotrebljava sluajne, stojee ili
kumulativne tipove presjeka. Sve moemo dokumentirati sa stiliziranom metodom. Rekli smo ve, kako je
svejedno koja je od strategija iskopavanja bila upotrijebljena, pa arheolog moe u svakoj od njih iskopavati
stratigrafski. Smjer, koji odabere arheolog, ovisan je o njegovim namjerama. Ako presjeke ne namjerava
upotrijebiti za stratigrafsku analizu, moe ih nacrtati kistom i bojom ili s bilo kojim drugim sredstvom, koje
odgovara njegovim namjerama. Ako se pak presjeci budu upotrebljavali za stratigrafiju, linije interfacija su te,
koje broje i definiraju razgranienja i koje je mogue analizirati, nakon to ruke strunjaka unite nalazite.
Ipak nema dvojbe kako su presjeci u arheolokoj stratigrafiji bili previe naglaavani. Istovremeno upotreba
tlocrta bila podcijenjena.

8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI TLOCRT

S uvoenjem suvremenih metoda iskopavanja velikih povrina, zanimanje se premjestilo od presjeka ka
arheolokim tlocrtima. Iako veliki broj istraivaa sada izrauje tlocrte, koji su u mnogim pogledima temeljiti
i odlini, bilo je malo pokuaja kako bi prouili prirodu i stratigrafsku upotrebljivost arheolokih tlocrta.
Nikakvih prepiranja o stiliziranim ili naturalistikim tlocrtima nije bilo, iako su tlocrti za stratigrafske
studije jednako vani kao presjeci. U nekim primjerima istraivai su tlocrt ak zamjenjivali s tipom presjeka i
ideja o "horizontalnom presjeku" je sada vie rairena, kao to to zasluuje. Crtei presjeka nisu tlocrti
vertikalne povrine, nego dokumenti okomitog prereza kroz stratifikaciju. Tlocrti su dokumenti povrine, a
ne slike odreene ravnine.
25
Stvar moemo pojasniti ako pogledamo definiciju presjeka i povrine u Oxford English Dictionary.
Presjek je crte, koji predstavlja predmet, kao da je prerezan s ravninom pod pravim kutom na smjer
gledanja
Povrina je zadnja vanjska granica (ili jedna od granica) materijalnog tijela, koje se dodiruje sa zrakom ili
praznim prostorom. Iako je povrinu na nalazitu mogue rezati horizontalno, a rezultat takvog postupka
nee biti arheoloki presjek, upitna bi bila takoer metoda stratigrafskog iskopavanja. Takva horizontalna
ravnina nije presjek, jer ne otkriva superpozicijske odnose meu slojevima, jer na povrini nema ni vrha ni
dna.

Slika 16. Tlocrte i presjeke
moemo crtati na dva razliita
naina s obzirom na to jesu li na
tlocrtu brojevi i obrisi granica
razliitih depozita ili ih nema.

Moda je uzrok, to nema prepiranja o prirodi arheolokih tlocrta, jer su istraivae vie zanimali sekvenni
nego topografski dokazi. Presjeci sadre obrise granica jedinica stratifikacije, a tlocrti mogu pokazivati obrise
granica, ali i obrise povrina. Na liniji presjeka se vidi cijeli obris granica svake jedinice stratifikacije. Zato
moemo stratigrafske odnose meu jedinicama proiriti prouavanjem tih interfacija. Na tlocrtu e imati
najmlai depoziti potpune obrise granica. Zbog prekrivanja stratuma na tlocrtu povrine e se pokazati i
dijelovi ranijih depozita. Bez potpunih obrisa granica teko je i esto ak nemogue utvrditi stratigrafske
odnose izmeu svih slojeva, dokumentiranih na tlocrtu.
Drugim rijeima, tlocrti dokumentiraju duinu i irinu arheolokih ostataka. Presjeci dokumentiraju njihovu
debljinu. Povrina nema debljine, zato su tlocrti u strogom smislu zapisi interfacija. Svaki tlocrt ima samo
jednu dataciju, tu koju ima zadnja jedinica stratifikacije koja tvori dio njegove povrine. Tlocrti ne pokazuju
sekvencu, jer je svaki tlocrt zapis jednog veeg ili manjeg horizontalnog interfacija.
Na drugoj strani, presjeci predstavljaju vremensku dimenziju nalazita. Sa serijama slojeva i interfacija, koji
slijede jedan drugog, pokazuje redoslijed odlaganja. Svaki sljedei interfacij predstavlja potencijalni nivo
tlocrta. Presjek i tlocrt su tako komplementarni: tlocrt pokazuje topografske dimenzije nalazita u odreenoj
toki u vremenu, a presjeci vertikalnu dimenziju nalazita kroz vrijeme.

Postoji vie vrsta arheolokih tlocrta:
MULTIPLI (VIESTRUKI) TLOCRT ELEMENATA
Ovaj tip arheolokih tlocrta esto nije toliko tlocrt koliko indeks svih elemenata odreenog tipa, koji se
pojavljuju na nalazitu. Ovaj, koji je prikazan na Slici 17., pokazuje sve interfacije okomitih slojeva,
otkrivenih na iskopavanju u Portchester Castlu prije vie godina. Drugi primjeri pokazuju sve zidove otkrite
na nekom nalazitu. Nakon to su na tim tlocrtima arheolozi prikazali sve dokaze o takvim elementima na
nalazitu, esto bi poeli izraivati serije tlocrta, na kojima su bili prikazani neki od elemenata i to oni koji
pripadaju specifinom razdoblju, koje prikazuje tlocrt.
26
Slika 17. Multipli (viestruki) tlocrt
elemenata iskapanja u Portchester Castleu

Oito ta praksa ima neke prednosti,
meutim, multipli tlocrt elemenata
prikazuje kompleksnu sliku, koja nije
postojala na nalazitu ni u jednom
razdoblju. Takva kompleksnost nije ni
rezultat cijelog toka iskopavanja, jer je za
vrijeme iskopavanja mnogo elemenata u
cijelosti odstranjeno. To bi bilo mogue,
ako bi bili svi elementi ukopani u geoloku
osnovu, kakva je npr. kreda, i ako nad
elementima ne bi bilo stratifikacije, koja bi
bila znaajna ili debela. Gornji sloj bi
jednostavno odstranili i sve otkrite elemente
istovremeno unijeli na tlocrt. Naravno,
mnoga nalazita, za koje su bili napravljeni
multipli tlocrti elemenata, nisu tog tipa.
Mnogostruki tlocrt elemenata moemo
napraviti tako da zanemarimo tlocrte svih slojeva na takvom nalazitu. Nema nikakve dvojbe kako nakon to
je dokumentiran, sloj moda nee biti tako znaajna kao zid ili jama. Nema sumnje ni da istraiva ima, nakon
to je dokumentirao tlocrte svih stratifikacijskih jedinica, svako pravo izraditi, takoer, multipli tlocrt
elemenata. Takvi tlocrti su, naravno, nestratigrafski, jer ih moemo izraditi ako zanemarimo stratifikaciju koja
je postojala prije nastanka elemenata i nakon nastanka istih. Slika superpozicije, predstavljena na takvom tipu
tlocrta je varljiva jer je stupanj superpozicije izgubljen. Ako je element ili zid mlai i s tim naloen na
drugog, s tog tipa presjeka nije mogue ustanoviti, ja li prvi unitio drugoga ili pak lei nad njim bez ikakve
neposredne stratigrafske povezanosti.
Vjerojatno multipli tlocrt elemenata nikad nije primarna dokumentacija, nego je nastao na podlozi te. Smetnje
(prepreke) glede njegove stratigrafske prirode su zato manje vane. Svi arheoloki tlocrti moraju ipak imati
temeljne podatke o tipu nasljea prikazanog na tim crteima. Moda bi morao biti multipli tlocrt elemenata
prikazan shematino, tako da ne bi bili kompromitirani dokazi prave dokumentacije. Multipli tlocrt elemenata,
koji bi pokazao npr. promjene u usmjerenju zgrada (graevina), bi morao biti nacrtan u obliku serije obrisa, a
ne da prikae zidove, tako kako su bili stvarno dokumentirani.

KOMPOZITNI TLOCRT
Kompozitni tlocrt se tako zove jer dokumentira povrinu sastavljenu od vie jedinica stratifikacije. U upotrebi
je ve vie desetljea te je to uobiajen oblik veine objavljenih arheolokih tlocrta. Takoer je sredinja
27
metoda za dokumentiranje povrina na iskopavanjima, posebno nakon to se poelo iskopavati velike
povrine. Jedan od tipova kompozitnog tlocrta je bio opisan ovako:
"U praksi tlocrti moraju prikazati sliku
cijele iskopane povrine, nijedan dio ne
smije biti isputen, tako da se za nj
upotrijebe konvencionalni simboli. Cijela
povrina gline, koja je naoko bez elemenata
je sama po sebi povrina gline i njen opseg
moemo i moramo prikazati." (Biddle)
Slika 18. Kompozitni tlocrt

Primjer takvog tlocrta prikazan je na Slici
18. Po Biddleu i Kjlbye-Biddleu,
kompozitni tlocrt treba izraditi u trenutku
kada je za vrijeme iskopavanja otkrivena
hodna povrina. Ako se, dakle, hodna
povrina ne pojavi ili ako se pravovremeno
ne prepozna kao takva, tada na nalazitu
nee biti napravljen nijedan tlocrt, bar ne
kompozitan. Kako moemo zakljuiti na
podlozi tlocrta odline kvalitete, tako kako
je prikazan na Slici 19., njihova izrada
zahtijeva puno vremena i strpljenja. Ako
iskopavanja ne zaustavimo na odreeno
vrijeme, moemo na veini nalazita
napraviti samo malo tih zamrenih i
detaljnih tlocrta.

Slika 19. Drugi tip kompozitnog tlocrta
lako prikazuje sve jedinice stratifikacije

Naravno, postoje primjeri, npr. iskopavanje
u Wroxeteru (Barker, 1975), gdje je kompozitni tlocrt najprimjereniji (najbolje odgovara) oblik
dokumentiranja tlocrta. Drugi primjer, kod kojeg bi bilo besmisleno upotrebljavati druge metode, je prikazan
na Slici 19. To naselje na visokoj visoravni Papue Nove Gvineje je iskopavala skupina iz Australskog
nacionalnog sveuilita, koju je vodio Jack Golson. Zadnje razdoblje naseljenosti na nalazitu spada,
vjerojatno, u vrijeme prije 200 godina i glavni elementi su se sauvali na sadanjoj povrini. To su bili kanal
za vodu oko kue i kruni jarak. Bili su vezani u jedan depozit humusa, koji je prekrivao prirodnu glinu
manjeg breuljka, na kojem je bilo locirano nalazite. Tlocrt na Slici 19., pretpostavlja zato potpuno hodnu
povrinu tj. razdoblje bez prekrivajuih slojeva, koji bi tvorili njezinu povrinu. Taj tlocrt ne moemo dijeliti
28
dalje u serije dugih tlocrta, jer sadri interfacije okomitih
elemenata razdoblja i ima jednu horizontalnu interfaciju
vodoravnog sloja, a to je humus na geolokoj podlozi.

Slika 20. Kompozitni tlocrt kata tornja (kule) Sondgate
Castla u Kentu

Ipak, mnogi kompozitni tlocrti imaju puno stratigrafskih
jedinica, koje su veinom odloene puno prije razdoblja,
koje predstavlja tlocrt. Zbog procesa stratifikacije, u kojem
se slojevi prekrivaju, pojavit e se dio povrine veine
takvih jedinica na tlocrtu povrine glavnog razdoblja. Ako
su takvi tlocrti slika cijele iskopane povrine, bit e
dokumentirani ti dijelovi jedinica, koji se pojavljuju na
povrini. Problem prikazuje Slika 20., koja je kompozitni
tlocrt kata tornja (kule) Sondgate Castla u Kentu. Ako
pretpostavimo, kako su nosai (grede) donji depozit,
prekrit s kasnijim slojem poda, na to su dijelovi greda,
koje se sada pojavljuju na tlocrtu povrine, prikazani na
njemu zbog djelominog unitenja poda. Na kompozitnom
tlocrtu (Slika 20., gornji tlocrt) dokumentirani su vidni
dijelovi nosaa i svi sauvani dijelovi poda. Ako kasniji
sloj pod odstranimo (Slika 20., donji tlocrt), pokae se
da su cijele povrine nosaa ostale nedokumentirane, jer su u asu izrade kompozitnog tlocrta bili prekriveni.
Rjeenje je u tome, da izradimo tlocrt greda ili da odluimo da sve ostatke greda ne treba dokumentirati.
Primjer iz Sondgate Castla je jednostavan i dalo bi se opravdano prigovarati, da to nije niti vano, jer moemo
linije greda do neke mjere ustanoviti na podlozi kompozitnog tlocrta. Meutim, ako je nalazite s velikim
brojem stratifikacijskih jedinica dokumentirano s kompozitnim tlocrtima, podruja nedokumentiranog
materijala e biti mnogo vea, a to e kasnije jako koiti ponovne analize stratifikacije i topografije nalazita.
Zato su kompozitni tlocrti jako selektivan nain, s kojim dokumentiramo povrine jedinica arheoloke
stratifikacije. Zato jer je za njihovu izradu potrebno puno vremena, mogue ih je izraditi u nekim intervalima.
Ako slojevi i elementi, koji se sluajno ne pojave na povrini kompozitnog tlocrta, nisu dokumentirani na
drugim tlocrtima, bit e njihovo svjedoanstvo izgubljeno. tovie, te jedinice, koje se pojavljuju na
kompozitnom tlocrtu, budu veinom djelomino dokumentirane.
Dananji kompozitni tlocrt temelji se na nekim pretpostavkama
u toku iskopavanja mogue je prepoznati cijelu hodnu povrinu ve pred analizu nalaza
hodna povrina otkriva znaaj oitih dokaza, kakvi su zidovi, pragovi, ulice ili iroko rasprostranjeni
depoziti jednake naravi (drugim rijeima, prirodni slojevi su manje zanimljivi)
dijelovi jedinica, koji tvore dio hodne povrine, su vrijedni da budu dokumentirani na tlocrtu.
29
Zato jer je kompozitni tlocrt sastavljen tako, postoji jaka tenja, kako bi ta tlocrtna dokumentacija postala
konani tlocrt faze odnosno perioda i da bi kao takav takoer bio objavljen. U situacijama, kakva je prikazana
na Slici 19., to ne moemo opovrgnuti. Na kompleksnim nalazitima s bogatim stratigrafskim i topografskim
materijalom, upotrebu takvih tlocrta moda ne bi trebalo savjetovati.
Glede njihovog specifinog sastava (strukture) je kazano, da bi taj tip tlocrta trebao biti tako detaljan i
osjetljiv zapis nalazita, kao to su obino presjeci (Biddle i Kjlby-Biddle).
S tim se vjerojatno misli, kako moraju na kompozitnim tlocrtima biti brojevi slojeva i obrisi granica svake
stratifikacijske jedinice, koja se na njima pojavljuje. Ako objavljena dokumentacija stvarno dokumentira
praksu na iskopavanjima, poslije to osobito ne valja za obrise granica jedinica. Barker je mislio kako je
definiranje obrisa granica sloja i elemenata na povrini nalazita esto teko. esto moda da, ali ne uvijek i
arheolog mora definirane jedinice na takvim tlocrtima dokumentirati. Ako kopa ne moe definirati granice
stratifikacijske jedinice, kako moe uope kopati?
Interfaciji destrukcije Recimo, da je izraen kompozitni tlocrt rimske graevine u nekom engleskom
gradskom sreditu i da je veliki dio tlocrta zbog kopanja jama u kasnijim stoljeima potpuno uniten: uniteni
dio je negativno svjedoanstvo i interfacij destrukcije na veoj interfaciji tlocrta rimskog razdoblja. To
negativno svjedoanstvo je jednako vano kao i pozitivno sauvani dijelovi zidova, slojeva i elemenata, jer
pokazuje opseg sauvane batine. S druge strane pokazuje stupanj destrukcije i opseg elemenata iz kasnijih
razdoblja, koji su se naloili na te iz ranijeg vremena. S nekim iznimkama (Slika 21.), ta negativne
svjedoanstva na kompozitnim tlocrtima uope nisu bila prikazana ili su pak bila prikazana neodgovarajue.
Pored toga, arheolozi preko interfacija destrukcije esto crtaju razne prekinute linije, koje oznaavaju njihove
hipoteze o originalnom opsegu graevina ili elemenata na tlocrtu. Takva praksa mijea svjedoanstva s
kopaevim pretpostavkama.
Nalazita, koja nemaju nijedan interfacij destrukcije, treba dokumentirati na nain kakav je prikazan na Slici
21. Taj crte prikazuje dva sukcesivna razdoblja na nalazitu Colchester (Crummy). Teoretski se moe svaki
interfacij okomitog elementa pojaviti jednom kao pozitivan element, definiran snanijom (jaom) crtom svog
obrisa granica. U bilo kojem ranijem razdoblju element e se pojaviti kao povrina destrukcije, oznaena kao
tonirana ili rafirana povrina. U kasnijim razdobljima e se interfacij elementa pokazati kao nepopunjena
jama, a kada je u cijelosti prekrita s kasnijim slojevima, uope se nee pokazati.
Na kasnijem tlocrtu na Slici 21. jedinice F316 i F314 se pojavljuju s obrisom granica: obje pripadaju
razdoblju, koje je dokumentirano na tlocrtu. Na ranijem tlocrtu su pak prikazani kao interfaciji destrukcije.
Jedinica F313 je na ranijem tlocrtu prikazana kao interfacij elementa, a na kasnijem je uope nema. Oito je
bila u upotrebi u ranijem razdoblju, a u vremenu kasnijeg tlocrta je bila prekrivena s kasnijim depozitima. Kod
te zanimljive metode ima nekih nedosljednosti. Npr. neka je jedinica F202 pljakaki jarak (Crummy), i stoga
bi se ona morala pojaviti na oba tlocrta kao interfacij destrukcije. Nasuprot tome, prikazana je kao element u
oba razdoblja, to stratigrafski nije mogue. Ipak je opi utisak, koji daju oba tlocrta, odlian. itamo ga kao
sliice stripa, u kojem se elementi jedne sliice postupno povlae pred elementom sljedee. Kompozitni tlocrti
tog tipa, koji bi bili izraeni za svaki interfacij na nalazitu, svaki put kad je akumuliran novi sloj ili stvoren
novi element, mogli bi se listati kao slikovnice cijele stratigrafske sekvence nalazita i prirodnog nasljea, koji
su se uspjeli sauvati kroz stoljea.
30
Slika 21. Tlocrti dva sukcesivna razdoblja na nalazitu Colchester (Crummy, 1977.)
Oito je, da takve serije kompozitnih tlocrta nije mogue dokumentirati za vrijeme iskopavanja, ako nemamo
neogranien izvor ljudske strpljivosti, vremena i novaca. Postoji alternativno rjeenje, tlocrt jednog sloja. No,
nema dvojbe kako je kompozitni tlocrt nain na koji moraju biti prikazane povrine arheolokih razdoblja,
posebno u objavi.
Da li moraju biti izraeni kao dokumentacija odabranih povrina u toku iskopavanja ili analizi nalaza? To su
vana pitanja, ali ne moemo definitivno odgovoriti na njih.
31
Moemo predloiti primjereno rjeenje. Zato jer u
arheolokoj stratigrafiji svaka stratifikacijska
jedinica ima jednaku vanost (znaenje) na
poetku i pri dokumentiranju, svaka od njih mora
biti dokumentirana u tlocrtu i na presjeku.
S takvim arhivom moemo izraditi serije
kompozitnih tlocrta za svako razdoblje i to bilo
kada nakon iskopavanja. Takva praksa je
opravdana do stratigrafskog naslijea i do
njihovih topografskih svjedoanstava. Klju
rjeenja je tlocrt jednog sloja.

Slika 22. Obrasci za jedinicu stratifikacije

TLOCRT POJEDINANOG SLOJA
Tlocrt jednog sloja je najmanje to arheolog moe
dokumentirati kako bi bio pravedan prema
topografskoj ostavtini svake stratifikacijske
jedinice. Istraiva si priskrbi unaprijed izraene
obrasce (Slika 22.) i na svakom od njih
dokumentira jednu jedinicu stratifikacije.
Slika 23. Serija tlocrta

To je dokumentacija glavnih, jednostavnih pojedinosti. Pritom je sistem koordinata crte obrisa granica
slojeva ili elemenata i odgovarajui broj visina. Te su upisane neposredno na tlocrt, a ne negdje drugdje, npr. u
teku, od kuda ih treba kasnije prenijeti. To nije selektivno dokumentiranje, nego rutinska metoda. Svaki put,
32
kad je stratifikacijska jedinica definirana, napravimo isti postupak. Rezultat je serija tlocrta. Slinih ima na
Slici 23.
S pomou tih serija tlocrta i u skladu sa stratigrafskom sekvencom nalazita moemo izraditi serije
kompozitnih tlocrta, poevi s najranijim depozitima (Slika 24.).
Slika 24. Serija kompozitnih tlocrta napravljena na osnovu serije tlocrta s prethodne slike

U vezi s nalazitem New Road treba rei kako na njemu nije bilo znaajnih graevina, ve samo slojevi. Zato,
za vrijeme iskopavanja, nije bilo mogue prepoznati niti jednu hodnu povrinu.
33
Ti depoziti su prikazani na presjeku (Slika 25.), koji je bio nacrtan kao stojei presjek, nakon to je ve bio
napravljen tlocrt. Zato moemo opaziti manji nesklad meu dimenzijama slojeva na tlocrtu i onima na
presjeku, to je esta pojava. S takvim serijama tlocrta moemo prilino tono rekonstruirati takoer presjek
nalazita na bilo kojoj liniji, jer tlocrti dokumentiraju obrise granica tj. granice slojeva horizontalno, a visine
daju predstavu o njihovim vertikalnim dimenzijama.
Slika 18. Presjek nacrtan kao stojei presjek

Tlocrt jednog sloja je temeljni uvjet arheoloke stratigrafije. Izrada tih jednostavnih, ali bitnih tlocrta, naravno
ne iskljuuje izradbu podrobnijih tlocrta na iskopavanjima, takoer sloenih kompozitnih, kakav je npr. na
Slici 18. Svakako je kompozitni tlocrt, napravljen na iskopavanju, za prouavatelja arheoloke stratigrafije
prokletstvo, jer kombinira gradivo, koje bi najprije trebalo biti dokumentirano po samim jedinicama. Kod
kasnijih stratigrafskih analiza su rijetko kada upotrebljivi, jer dokumentiraju dijelove brojnih obrisa granica
skupine stratifikacijskih jedinica. Takoer, ako su nacrtani na prozirnom papiru, pri prekrivanju jednog s
drugim, teko ih se prouava jer izmeu obje glavne interfacije, koje ta dva tlocrta dokumentiraju, nedostaje
mnotvo stratigrafskih podataka. Analizu arheoloke stratifikacije treba zapoeti s potpunom dokumentacijom
svake stratifikacijske jedinice. Cjelovitu dokumentaciju nalazimo u svjedoanstvu svake stratifikacijske
jedinice u presjeku, a te su rijetko izraene u obliku tlocrta. Te analize moramo poeti s najmanjim
stratigrafskim entitetima, a na to se pomicati prema brojnijim, opijim ili kompleksnijim vidicima tog zadatka.
Kompozitni tlocrti na nalazitima s brojnim, kompleksnim serijama depozita se protive toj metodi analize. S
druge strane, moemo stratigrafske probleme veoma jednostavno analizirati tako, da usporeujemo serije
tlocrta samih slojeva, pa svaki tlocrt predstavlja jednu jedinicu.
Vidimo dakle, da arheolozi upotrebljavaju vie tipova tlocrta. Veina je kompozitnih, pa prikazuju povrine,
koje su sastavljene iz elemenata vie stratifikacijskih jedinica. Kompozitni tlocrt je u odreenoj fazi
istraivanja vaan kod svih arheolokih iskopavanja. Kada emo upotrijebiti taj tlocrt, ovisi o prirodi nalazita
34
i drugim tipovima tlocrta, koji su bili napravljeni. Ako na nalazitu ima malo stratifikacije, kompozitni tlocrt
je vjerojatno prvi i zadnji izbor. Na kompleksnim nalazitima je pak tlocrt samog (jednog) sloja temeljni uvjet;
na podlozi tih moemo kasnije napraviti kompozitni tlocrt. Ako su tlocrti pojedinanih slojeva napravljeni,
moemo na iskopavanju, ako je to potrebno, napraviti proizvoljan broj kompozitnih tlocrta. Meutim, u cijeloj
povijesti arheologije skromni je sloj uvijek izvukao krai kraj stratigrafske palice. Gdje su, npr., slojevi u
odlinom tlocrtu na Slici 21.? Tko moe na poetku dokumentiranja tvrditi, kako su kod stratigrafskih i
topografskih analiza vaniji tlocrti jama, jama za kolce, zidova i slino od tlocrta bezobline glinaste
povrine ili bilo kojeg drugog sloja ili stratuma?
Ako je prva zadaa stratigrafskih prouavanja doznati sekvencu odlaganja na nalazitu, druga je omoguiti
topografsku rekonstrukciju nalazita u svakom razdoblju njegova postojanja. Prvi zadatak emo lako izvriti
bez crtanja jednog samog tlocrta, samo s presjecima i opisima, ali drugoj ne moemo pristupiti bez tlocrta.
Tlocrti pak moraju biti razliitih oblika, odgovarajuih karakteru nalazita.

9. KORELIRANJE, FAZIRANJE I STRATIGRAFSKE SEKVENCE

Arheoloku stratigrafiju moemo podijeliti na tri glavna dijela:
teorija i komponente djelomino obraeno u petom i estom poglavlju u vezi sa slojevima i interfacijima
dokumentiranje stratifikacije s presjecima i tlocrtima, s opisima i drugim sredstvima (npr. fotografija)
analize koreliranja i faziranja i izrada stratigrafske sekvence nakon iskopavanja

Analize nakon iskopavanja dijelimo na dva studijska podruja.
stratigrafsko, sadre procese koreliranja, faziranja i periodizacije (mora obaviti sam istraiva)
analiza svih pokretnih ostataka naenih za vrijeme iskopavanja (ivotinjske kosti, fragmenti keramike i
stakla).

Geolozi su proces koreliranja opisali ovako:
Korelirati znai, u stratigrafskom smislu, pokazati skladnost u naravi i stratigrafskoj poziciji.
5
Postoje razliite
vrste korelacije, ovisno od elemenata, koje treba naglasiti. U ovom poglavlju koreliranje arheolokih stratuma
i interfacija, shvaeno je u strogo stratigrafskom smislu. Tu se ne bavimo s koreliranjem stratuma po nasljeu
(ostacima) koje sadre.
Aktualne arheoloke ideje o koreliranju nalazimo u nekim publikacijama. Najznaajnije djelo te vrste je knjiga
Kathleen Kenyon (1952.). Svoje metode koreliranja je kasnije dopunila u lanku o faziranju, to je danas
omiljena oznaka za analize arheoloke stratifikacije. Drugu metodu, koja je isto tako uzeta u obzir, objavio je
John Alexander.

KORELIRANJE I FAZIRANJE
Kenyon i Wheeler su utvrdili tradiciju iskopavanja i utemeljili moderne teorije o arheolokoj stratigrafiji.
Njihove metode se pridavale veliki znaaj dokumentaciji presjeka, koji su bili klju za stratigrafsku

5
Koreliranje je dio procesa faziranja koji ukljuuje usklaivanje sekvenci depozita i arhitekture. Treba ga izraditi na
temelju interpretacije presjeka arhitekture poevi od niih slojeva prema vrhu.
35
interpretaciju iskopavanja. Veina njihovih presjeka bili su okomiti presjeci, uzeti s povrine brojnih
meuprostornih zidova/kontrolnih profila pri iskopavanju. Nakon to su presjeci bili nacrtani, trebalo je meu
nekim stratifikacijskim jedinicama izraditi korelacije.
Sistem koji je upotrebljavala Kenyon poznaje dva tipa koreliranja. Jedan je koreliranje neko cijelih
struktura/nekad cijelih stratuma, koji su bili kasnije djelomino uniteni (to je lako oba dijela sloja = isti
sastav zemlje, u stratigrafskoj koloni se pojavljuje u priblino istom poloaju).
Ako je plonik prekinut, moramo utvrditi razlog za to (pljakaki jarak, erozija povrine, potporanj).
Ako se taj plonik nastavlja, npr. na drugoj strani pljakakog jarka, moemo oba njegova dijela povezati (kao
npr. na Slici 13c). Naravno, moemo ih povezati, ako oba dijela neko istog stratuma imaju isti sastav zemlje i
ako se u stratigrafskoj koloni se pojavljuje u priblino istom poloaju. Taj tip koreliranja moemo izvesti za
vrijeme iskopavanja i dokumentiranja, a isto tako i nakon iskopavanja.
Kontrolni profil Wheelerova sistema kvadrata postavljaju drugaija pitanja koreliranja. Prije opisana metoda
se temelji na djelominom unitenju slojeva, a druga je nuno potrebna kada je nemogue doznati odnose
stratifikacije. Na mnogim iskopavanjima kontrolni profili se ne odstranjuju, a graa u njima ne dokumentira.
Zbog toga stratigrafski detalji
profila nisu dostupni. Istraiva
stoga mora izraditi korelacije
preko praznina, gdje stoje
kontrolni profili. Taj proces
prikazuje Slika 26.
Na tom je crteu npr. sloj 4 u
sondi P3 povezan sa slojem 6 u
sondi P1 preko kontrolnog profila
izmeu P1 i P3. Koreliranje sloja
5 u P1 sa slojem P2 predstavlja
drugi tip koreliranja dva odvojena
dijela prvotno cijelog depozita.

Slika 26. Ovaj dijagram je
vjerojatno prvi objavljeni primjer
metode koreliranja i
periodiziranja u britanskoj
arheologiji, a temelji se na analizi
presjeka; dobivena stratigrafska
sekvenca je dana u pisanom
tabelarnom obliku.

Slika 26. prikazuje, takoer, dio
procesa faziranja, koji ukljuuje koreliranje. Faziranje je uvod k pisanju izvjetaja s iskopavanja.
36
Prvi korak, kojeg ja nazivam faziranje, je utvrditi sekvencu (redoslijed) depozita i arhitekture. To treba
napraviti, prije svega, potpuno objektivno na podlozi interpretacije presjeka i arhitekture, poevi od dolje
prema gore. Presjeci pokazuju, koje nivoe moemo povezati To je veoma temeljit posao, jer moramo svim
nivoima nai njihovo mjesto i sve zidove urediti u smislen tlocrt (Kenyon).
Kad smo prouili presjeke (1) i odredili redoslijed stratifikacije (2), treba razdijeliti sekvencu u faze i
razdoblja (3). Kako pokazuje Slika 26., treba faze oznaiti brojevima odozgo prema dolje. dokle sva
sekvenca nije sigurna, vjerodostojna, a zatim obrnuto s rimskim brojevima poevi s najranijom. (Kenyon)
Sekvenca na Slici 26. je jednostavni jednolinijski redoslijed. Metoda faziranja, koju je upotrebljavala Kenyon,
je dobra za jednostavna nalazita, a tee bi se mogla upotrijebiti tamo gdje je stratifikacija kompleksnija. Ta
metoda osim slojeva i zidova skoro ne uzima u obzir druge stratifikacijske jedinice niti drugu stratigrafsku
grau pored presjeka. Kenyon je takoer mislila kako koreliranja i faziranja nije mogue izvesti u toku
iskopavanja, jer bi ekipa, koja je s dokumentiranjem bila najvie povezana, otila izvravati druge zadae
nekamo drugamo. Alexander je u stvarnosti tvrdio kako stratigrafski studij nikada ne moe biti delegiran,
jer e, unato izraenoj dokumentaciji, biti ovisan o opaanjima voe iskopavanja i njegovih osobnih zapisa.
Prvo prepoznavanje kronolokih razdoblja se obino dogodi u toku iskopavanja Voa e ta dogaanja
pratiti kroz mnoge sonde i korelirat ih na irokoj povrini. (Alexander)
S pomou takvih korelacija i stratigrafskog arhiva opisa, tlocrta i presjeka i posebnih zapisa voe
iskopavanja moe se zapoeti stratigrafsko prouavanje: slojeve nekog glavnog razdoblja moemo odvojiti
meu sobom (za trenutak potisnemo na stranu sve koji nisu pouzdani), ne da bi uvaavali bilo kakvo kulturno
gradivo, a isto tako moemo sastaviti tabele slojeva, koji se oslanjaju samo na stratigrafiju (Alexander).
Alexander potom konstatira, da po zavretku sastavljanja tabele slojeva uvijek ostanu neki slojevi, koje nije
mogue uvesti u nju, koji ostanu u limbu".
Slika 27. Metoda
koreliranja i
periodiziranja u
obliku dijagrama
(J. Alexander)

Kod Alexandera u
tabeli brojeva stupci
su slijeva nadesno,
najstariji slojevi su
nalijevo (kod
Kenyon na dnu).
Koreliranju slijedi
izrada stratigrafske
sekvence, ali ni
Alexander ni Kenyonova ne nude metode za to. Kad se napravi sekvenca, lako ju je podijeliti u faze i
razdoblja.
37
STRATIGRAFSKE SEKVENCE U ARHEOLOGIJI
Osnovna svrha prouavanja stratifikacije nalazita je izrada stratigrafske sekvence (to je sekvenca/redoslijed
odlaganja slojeva odnosno nastanka interfacija elemenata kroz vrijeme).
Prvo treba meu danim strukturama odrediti odnose superpozicije. esto se dogodi da stratumi nisu
neposredno fiziki povezani zbog ega se pitanje superpozicije nee pojaviti. Dva depozita je lako povezati
ako su bili jedinstveni ranije.
Poto su stratigrafske sekvence apstrakcije, prikazujemo ih opisno (Slika 26.) ili shematinim dijagramima
(Slika 27.). Opisi (Kenyon) i dijagrami ili tabele (Alexander) su dugo bili najrairenije metode.
Inovacija Harris metoda matrica izrauju se shematini dijagrami koji prikazuju sve detalje stratigrafske
sekvence.
Slika 28. Dijagram koji ilustrira izradu stratigrafske sekvence metodom Harrisove matrice u skladu sa
zakonom stratigrafskog slijeda. A svi superpozicijski odnosi i slojne stratifikacije nalazita dani u presjeku i
u matrinom obliku, B svi prikazani na dijagramu, koji je apstraktna varijanta presjeka; u skladu sa zakonom
stratigrafskog slijeda viak odnosa je odstranjen (C), D stratigrafska sekvenca nalaza prikazana grafiki.

Iz definicije stratigrafske sekvence je oito da interfacij ne moemo iskopati nego ih dokumentiramo i
unitimo (iskopavanjem stratuma).
Stratigrafski redoslijed se zrcali u procesu stratigrafskog iskopavanja. U tom procesu odstranjujemo stratume
obrnutim redom od reda njihova taloenja.
38
Webster: "faziranje je najtei dio posla jer treba sve slojeve i elemente razvrstati u kronoloku sekvencu
nalazita."

ZAKON SUPERPOZICIJE gornji stratum je mlai od donjeg; ali taj zakon vrijedi samo za slojeve, ne i za
druge stratigrafske jedinice (vrijednost ograniena i lokalna).

FAZIRANJE I PERIODIZACIJA
Proces faziranja ima dva dijela:
izrada stratigrafskog redoslijeda (sekvence)
Prvi korak u potpunosti poiva na iskopavanju, ne treba koristiti kulturne i povijesne podatke.
podjela tog redoslijeda u faze i razdoblja

Tijekom iskopavanja ili nakon; slojevi i interfaciji su grupirani s obzirom na svoje stratigrafske poloaje i ne
daju relevantne kriterije (npr. slinost meu nalazima iz razliitih slojeva). Ako nema nikakvih stratigrafskih
pokazatelja (jasno odreeni graevni nivo ili ukop za jarak) dioba redoslijeda u razdoblja je ovisna o
rezultatima pri analizi artefakata i drugih nalaza koji se mogu datirati.
Periodizacija stratifikacije mora obuhvaati razdoblja depozicije i razdoblja nedepozicije.

Slika 29. Na crteu je
presjek (Slika 15.)
podijeljen na razliita
razdoblja. Lako si
zamislimo, da je
stratigrafska sekvenca u
doista apstraktnom
presjeku i da je
predstavljaju tokaste
crte, s kojima je
razdijeljena na
razdoblja, tlocrt svakog
razdoblja. Presjek lako
prikae cjelokupnu
povijest uzorka
depozicije na nalazitu,
za prikaz karakteristika
njegove topografije u
glavnim razdobljima pa
bi trebali 12 tlocrta.
39
Razdoblja odlaganja najbolje pokazuju presjeci, a razdoblja neodlaganja tlocrti.

10. ARTEFAKTI, STRATIGRAFSKE SEKVENCE I KRONOLOGIJA

Analiza arheoloke stratifikacije je pitanje prouavanja njenih interfacijskih znaajki (vrijednosti). To
prouavanje daje dva rezultata:
izrada stratigrafskog redoslijeda nalazita (u skladu s topografskim i povijesnim osobinama kulturna,
ambijentalna i kronoloka vrijednost)
pogled u topografsku sliku nalazita kroz njegovu povijest

Analize ostataka koje sadre slojevi moraju se temeljiti na stratigrafskom redoslijedu nalazita koja pokazuje
poloaj odnosno depozit u kojem je predmet pronaen. Nijedan rezultat prouavanja artefakata ne moe
promijeniti odnos meu njima.

NEPOVIJESNI VIDICI OSTATAKA U SLOJEVIMA
Tri tipa nalaza:
ostaci u prvotnom leitu predmeti nastali priblino u vremenu formiranja sloja u kojem su naeni
rezidualni ostaci ostaci nastali prije vremena formiranja sloja u kojem su naeni (prvotno pripadali
starijem depozitu)
infiltrirani ostaci predmeti nastali nakon vremena formiranja depozita u kojem su naeni, a nije mogue
otkriti kako su tamo dospjeli (kontaminacija)

Ideja obrnute stratigrafije se odnosi na obrnute predmete, ne na slojeve. Svaka stratigrafska evolucija kada
predmeti mijenjaju svoj poloaj, ljudskom djelatnou ili prirodnim silama, naziva se obrnuta stratigrafija.

DOKUMENTIRANJE NALAZA
Wheeler trodimenzionalno dokumentiranje dvije dimenzije predmeta topografski, trea visina s obzirom
na neku fiksnu toku.
Stratigrafska metoda svi artefakti dokumentirani brojem sloja.
6


Slika 30. Prikaz problema
arbitrarnog iskopavanja nalazita sa
specifino oblikovanim slojevima.
Sloj 2 bi sadravao artefakte iz
slojeva 1, 2 i 3.


6
Priaju dvojica:
- Da li ti razgovara sa enom dok vodi ljubav?
- Ponekad, kad mi je telefon pri ruci!
40
DATIRANJE ARHEOLOKIH ARTEFAKATA
Zakon stratigrafskog redoslijeda:
Svaka jedinica arheoloke stratifikacije dobiva mjesto u stratigrafskoj sekvenci nalazita na osnovi svog
poloaja u odnosu na najniu od svih jedinica, koja lei nad njom, i najviu, koja lei pod njom i s kojima je u
fizikom dodiru; svi drugi odnosi superpozicije su suvini.
Arheoloke stratifikacije ne moemo datirati bez pomoi artefakata u njoj. Stratifikaciju lako postavimo u
vremenski raspored im definiramo stratigrafsku sekvencu.
Artefakte i druge ostatke je mogue datirati; i pomou toga se moe datirati i slojeve u kojima su predmeti
otkriveni.

Na osnovi datiranja pomou artefakata se razvio drugi tip stratigrafije u arheologiji.
HORIZONTALNA STRATIGRAFIJA
Kad nedostaje superpozicija slojeva i interfacija; ali su detaljno razdijeljeni u faze i razdoblja, na osnovu
artefakata iz grobova i drugih tipova depozita.
Pri mnogim iskopavanjima jame i elementi nisu jedan nad drugim, nego su u istoj ravnini. Nalaze se u
razliitim dijelovima stratigrafske sekvence nalazita. Ako ih hoemo pripisati istom ili razliitim razdobljima
moramo napraviti njihovu periodizaciju na osnovi artefakata iz sloja koji te elemente sadri i iz slojeva koje su
ti elementi presjekli.

Na nalazitu istraiva dobiva iz stratifikacije stratigrafske, strukturne i topografske informacije. Artefakti i
prirodni predmeti iz slojeva daju tim informacijama njihovo ambijentalno, kulturno i kronoloko mjesto. Onda
se to usporeuje s drugim nalazitima, itd.

Pojedinani artefakt ili prirodni predmet otkriven u arheolokom depozitu ima razliite datacije:
datum nastanka, kada je predmet izraen
vrijeme uporabe
trenutak odlaganja u zemlju.
Ovisno o trenutku u kojem je predmet dospio u sloj u kojem je naen odreujemo je li izvoran, infiltriran ili
rezidualan.
Prilikom datiranja sloja vodimo se za time da najmlai predmeti, koji su najblii trenutku nastanka sloja daju
terminus post quem, dakle sloj je morao nastati poslije vremena nastanka predmeta. Ova se teorija temelji na
pretpostavci kako su slojevi zatvoreni za sve kasnije upade. Pri tome se ne uzimaju u obzir infiltrirani nalazi
koji daju terminus ante quem, datum prije kojeg je nastao sloj.

41
PRVI DODATAK
SUVREMENA SHEMA ZA DOKUMENTIRANJE ISKOPAVANJA
Cijeli proces od iskopavanja do objave izvjetaja o nalazitu
prikazan je na Slici 31. im pone istraivanje, treba odrediti
proces arbitrarno ili stratigrafsko. Na mnogim nalazitima
upotrebljavamo obje metode.

Slika 31. Crte pokuava prikazati opi uzorak rada,
koje istraiva slijedi od poetka iskopavanja do izrade
konanog izvjetaja i spremanja prijenosnih nalaza i
dokumentacije s iskopavanja u javnoj ustanovi.

Poetnik mora biti upozoren na pojmove kao prirodni sloj
(Slika 32, jedinica 7 i 8), umjetni sloj (Slika 33, jedinice 4, 14,
15), interfacijes destrukcije (Slika 32, jedinice 5 i 10),
horizontalni interfacies elementa (Slika 32, jedinice 3 i 19) i
vertikalni interfacies elementa (Slika 32, jedinice 20 i 30).

Slika 32. Ova slika (i Slika 33.) prikazuje nain, po
kojem lako stratigrafsku sekvencu nalazita postupno
napravimo na osnovu svih stratigrafskih svjedoanstava.
Stratigrafska sekvenca je sastavljena od svakog od presjeka koji zajedno oblikuju sekvencu a+b+c+d.
42
Slika 33. Na ovom hipotetskom nalazitu su napravljena tri kompozitna tlocrta, sekvenca svakoga
je dana na matrinom dijagramu. Sekvence tlocrta (H) i sekvence presjeka (I) sa Slike 32. su
zdruene (J), stratigrafska sekvenca nalazita je zatim razdijeljena u razdoblja (K).
Slika (34.) Prikazano je oznaavanje nekih tipinih i posebnih stratigrafskih situacija: ponekad je
npr. traeno, da dobiju artefakte s povrine "broja slojeva" zato ih pripiemo interfaciju i ne slojeva
nad, ve pod njim.

Sve jedinice stratifikacije treba oznaiti brojevima (Slika 34.). Istraiva mora dokumentirati jedinice na
tiskanim obrascima (Slika 35.), sa tri vrste informacija: odnosi s jedinicom koja lei ispod ili iznad te jedinice,
zatim odnosi s jedinicama s kojima se moe stratigrafski izjednaiti.
Na kraju dokumentirati sastav zemlje i nalaze iz jedinice.
43
Slika 35. Ovo je primjer karakteristinog
sastava unaprijed napravljenog lista, na
kojem dokumentiramo u pisanom obliku
razliite kategorije informacija o svakom
sloju stratifikacije, svaki sloj na svoj list.

Kada ponemo istraivati jedinicu, uvijek emo
napraviti tlocrt njene povrine kompozitni
(Slika 36.) ili posebne jedinice tj. pojedinanog
sloja (Slika 22.).
Na kompleksnim nalazitima napravit emo
tlocrt pojedinanog sloja zbog mnogih
prekrivajuih depozita, kasnije se od tih
pojedinanih moe napraviti kompozitni tlocrt.


Slika 36. Kompozitni crte izmiljenog
nalazita objedinjuje neke prednosti
metoda izrade tlocrta prikazanih na
Slikama 18., 21. i 22.
44
Kad iskopavanje jedinice pone, lako toke, na kojima smo otkrili pokretne nalaze, dokumentiramo na kopiji
tlocrta te jedinice. (Slika 37.)
Slika 37. Poloaj artefakata prikazan na tlocrtu stratigrafske jedinice

Za svaku jedinicu stratigrafije izraditi temeljitu dokumentaciju:
opis sastava jedinice i zapis o svim njenim fizikim odnosima
tlocrt obrisi granica + visine odnosno topografski reljef jedinice
presjek jedinice (obrisi granica i sastav zemlje)
tlocrt rasporeda nalaza u jedinici.
Iz toga emo lako izraditi stratigrafski redoslijed.
45
Slika 38. prikazuje dio stratigrafske sekvence
nalazita kopanog 1974. u Londonu.

Slika 38. Dio stratigrafske sekvence nalazita













Slika 39. Primjer tiskanog matrinog
obrasca koji se upotrebljava u preliminarnoj
analizi nalaza s iskopavanja
46
Slika 40. Izmiljeni primjer fazne matrice upotrijebljene pri analizi novca iz depozita razliitih faza.

DRUGI DODATAK
RAZVOJ HARRISOVE MATRICE

Metodu matrice prua Slika 13. Njena osnova je da ako dvije jedinice stratifikacije nisu povezane, ali su u
odnosu superpozicije, mogue ih je povezati kao dio prvobitno jednog depozita.

Okomiti interfacies elementa samostalna jedinica stratifikacije.
Uoeno je da su neki odnosi superpozicije vaniji od drugih, a da su neki suvini.

Ope pravilo: ako su depoziti razdvojeni nakon nastanka lako emo ih stratigrafski korelirati, ako su
razdvojeni u vremenu nastanka ne moemo ih izjednaiti.

Po Harrisu vaniji su interfacijski vidici stratigrafije od "stvari" koje se iskopaju.

47
SADRAJ

Naela arheoloke stratigrafije ........................................................................................................... 1

I. DIO................................................................................................................................................ 1
POVIJESNO ZALEE................................................................................................................... 1

1. KONCEPT STRATIGRAFIJE U GEOLOGIJI......................................................................... 1

2. KONCEPT STRATIGRAFIJE U ARHEOLOGIJI ................................................................... 1

3. TEHNIKE ARHEOLOKOG ISKOPAVANJA....................................................................... 2

4. RANE METODE DOKUMENTIRANJA NA ISKOPAVANJIMA......................................... 5

II. DIO............................................................................................................................................... 8
VIDICI ARHEOLOKE STRATIGRAFIJE ............................................................................... 8

5. SLOJEVI, STRATUMI I STRATIFIKACIJA.......................................................................... 8

6. INTERFACIJI U ARHEOLOKOJ STRATIFIKACIJI ......................................................... 16

7. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI PRESJEK...................................................... 19

8. STRATIGRAFSKI ARHIVI: ARHEOLOKI TLOCRT....................................................... 25

9. KORELIRANJE, FAZIRANJE I STRATIGRAFSKE SEKVENCE...................................... 35

10. ARTEFAKTI, STRATIGRAFSKE SEKVENCE I KRONOLOGIJA.................................. 40


48