Sie sind auf Seite 1von 5

Isak Samokovlija

Mea Selimovi
Jednu svoju pripovijetku poslije rata Samokovlija je posvetio Majci Sari, srean
to je umrla prije rata i nije doivjela strahote kojima smo mi bili svjedoci. Tu
najgoru od svih posveta koje znam, navodim po nesigurnom sjeanju, jer je
nigdje u njegovim sabranim i izabranim djelima nisam mogao nai, a vremena
za istraivanje po bibliotekama nemam, ali sam siguran da je smisao taan.
Ne znam zato je ta neobina pieva rije izostavljena. Moda zato to je
suvie gorka, a nama smeta krik, miliji nam je optimizam. Time je oteen
autor, oteena je istina, a oteeni smo i mi za jedno krvavo svjedoenje. I ta
posveta, osim svega to znam o njemu, potvrduje koliko je Isak bio emotivan,
duevan, dobar ovjek: druenje s njim predstavljalo je rijetko uivanje, nikad i
niim nisi bio ugroen, a iz njega je neprestano zrailo neto posebno, lijepo i
plemenito. Znao je i da se naali, znao je i da odgovori na ubod, ali je malo zla
bilo u njemu: koliko da nije dosadno.
Roen sam u Goradu (kae u zapisu Sunce nad Drinom 1947), u toj maloj
varoici Istone Bosne kroz koju tee divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo
svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih
doivljaja. Zanosila me je kao neko ivo, boanstveno bie. Njena bistra
arobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u
duu svakog ljeta, ispunila me za cijeli ivot vedrinom, istotom i nekom
udesnom snagomZavolio sam Drinu, onom, gotovo neshvatljivom, ljubavlju
kojom ju je volio Klindo, junak moje pripovijetke Drina. Od zloina na rijeci,
razboljela se njegova Drina, pomuene su sve njegove uspomene iz
djetinjstva, zatrovan je njegov ivot.
im su dosle ustae, zatvorili su ga, a onda prebacili u logor izbjeglica iz
Istone Bosne u Alipainom mostu kraj Sarajeva i tu je radio kao ljekar,
odvojen od djece, kao Jevrejin uvijek u strahu od ustaa. O tome pie u
pripovijeci erdan: Doktor je sjedio pred barakom. Sjedio je na maloj
drvenoj stolici bez naslona.
Bilo je moda ve i blizu ponoi. Nad cjelim Sarajevskim poljem vladala je
tjeskobna tiina. I bilo je sve mirno, a puno strave
No je vedra. Zvijezde su sjajne. Daleko tamo ispod padina Jahorine, dolje u
Crvenom dolu, iza Siminih golijeti, s vremena na vrijeme uje se potmulo
pukaranje. Kad god zateke mitraljez ili se oglasi jaa eksplozija bombe. Da
li je to okraj noca borba izmedu naih boraca i okupatora ili to ustae biju
narod i pustoe sela?
Doktorova su djeca daleko, ali su nadohvat ustakih kanda, a kande
mogu svaki as da se pokrenu, zgre i zariju u meso
Eto, to je bila njegova velika muka, dvije kerke i sin (ostali su ivi, sreom), i
velika, teka briga, svakog dana, svakog asa, cijelog rata; ali i alost zbog
tragedije jevrejskog naroda, i tuga zbog tolikog broja zloinaca i rtava u
jednom vremenu, naem, naalost. Toliko je bio uasnut svime to je doivio,
da je, jedno vrijeme poslije rata, bio izgubio i svoju divnu vedrinu. Osudi rata i
zgraanju nad zvjerstvima posvetio je i gotovo svu svoju posljeratnu djelatnost.
Nije to ona njena, bogato razuena proza kao to su predratne pripovijetke,
iako se ponekad prepoznaje po nekom bljesku, uvijek po plemenitosti i
humanosti, ali je u njemu od svega jaa njegova zgranutost, elja da kae
svijetu, da svjedoi protiv zla, da ispie pomen rtvama. Samokovlija, koji je
pisao bez urbe, u ovim svojim pripovijetkama, kao da je urio da sve pobiljei,
da nabaci to vie skica i sirovih injenica, pa e to poslije razraivati i
cizelirati kao to je to i ranije inio, ostavivi nam divne prie, svjedoanstva
svoga dara i svoje dobrote. Mislio je da e imati vremena da zavri sve to je
namislio. Ali je smrt bila bra. Umro je poetkom 1955. u pedeset estoj godini
ivota.
Ne mogu zaboraviti njegove posljednje asove. Vidio sam ih, na alost, iako to
nisam elio, niti sam znao da u naii na njegovu agoniju. Otiao sam da ga
posjetim u Koevskoj bolnici, znao sam da boluje od uremije, ali pojma nisam
imao da je stanje teko i opasno. Znao sam u kojoj sobi lei, i uao sam, kao i
ranije. Niko me nije sprijeio, niko me nije upozorio, jer nikoga nije ni bilo u
sobi. Nije me doekao ni sa osmijehom ni lijepom rijeju: bio je u komi,
poluotvorenih oiju, otvorenih usta, zabaene glave, krkljao je, borei se da
udahne vazduh koji mu je sve vie nedostajao. Isae! rekao sam
instinktivno, iako on nikoga vie nije mogao uti. Stajao sam kao paralisan,
oduzet zbog skore smrti dragog prijatelja, uasnut slikom rasula jednog
prekrasnog ivota, zgranut munim krajem ovjeka koji je toliko volio ivot. Ne,
njemu to nije trebalo da se desi, svakome od nas ali ne njemu: zasluio je
mirniju i dostojanstveniju smrt. Drago mi je to ga niko od porodice nije vidio u
tom stanju, bili su neposredno prije agonije, priali i smijali se, i rastali se kao
da je sve u najboljem redu: zapamtili su ga onako kako je izgledao uvijek,
vedar i nasmijan. I ja bih volio da ga nisam vidio drukije.
Tijelo mu je bilo izloeno u Domu kulturnih radnika, na Obali, i mnogo njegovih
prijatelja i potovalaca dolo je da mu se pokloni. Kako je i red, formiran je
odbor za sahranu, sainjen je program, predviden je red kojim e se sve
odvijati, itinerer kako e sprovod prolaziti ulicama, odreeno je ko e gdje
govoriti, ko e nositi ordenje na plianom jastuku iza lijesa I sve bi bilo lijepo,
ali se tada ustanovilo da nema nikakvog ordenja, da nema ni jednog jedinog
ordena. Najbolji bosanski pripovijeda poslije Koia, osim Andria, nije imao
ak ni orden svetog Save, makar petog stepena, pa ni orden kojeg bilo
stepena, kao to ima pola Jugoslavije. On to nije traio, niti mu je bilo potrebno
na sprovodu, ali je zaista karakteristino za dobre ljude kakav je on bio. Poslije
su njegovi potovaoci predloili da se Dom zdravlja u Vrazovoj ulici u Sarajevu
nazove njegovim imenom, jer se imenom manje zaslunih ljudi naziva toliko
kola, javnih institucija, domova, da bi bilo vrlo potrebno da se malo rasterete,
a da se bar tako oda priznanje jednom ovjeku toliko zaslunom za bosansko-
hercegovaku i za jugoslovensku kulturu. Taj prijedlog je neko zaturio, i
Isakovim imenom nije do danas nazvana nijedna utanova. Nema ni njegova
poprsja u parku meu ostalim knjievnicima, nema ni njegova portreta u
muzeju knjievnosti. Ali sve to vie govori o nama nego o njemu. On je uinio
ono to je mogao, uinio je mnogo, ostavio nam je svoje divne pripovijetke,
koje emo uvijek pomenuti uz Koieve i Andrieve, ako nam je stalo do istine,
a to smo ga zaboravili u svemu ostalom, to je moda i slika naih tabora;
njegov je najmanji, i nije vaan u kljuevima kojima smo toliko preokupirani.
Isaka sam upoznao 1947. godine, kod Marka Markovia, tadanjeg direktora
Svjetlosti, u kancelariji iznad sadanje NAME u Titovoj ulici, na prvom spratu.
Brzo smo se zbliili, sva trojica. Marko je bio starinski ovjek, sav od reda, pun
potovanja za drugoga, ali je to traio i od drugih, obazriv do krajnosti, osjetljiv
za sve i na sve, paljiv prema svakome. Isak je bio vedar, spreman na alu, na
svoj i na tu raun, i dobro se uklapao u svako drutvo. esto smo sjedili uz
kafu, razgovarali i alili se. Isak tada nije bio urednik Svjetlosti, postao je to
docnije. (Urednici su bili Mihailo Delibai, Emil Petrovi i sam Marko
Markovi.) Isak je bio glavni i odgovorni urednik asopisa ivot, koji je
pokrenulo Dravno izdavako preduzee Svjetlost 1948. godine. Sljedee
godine redakcija je proirena, urednici su, uz Isaka, postali Mladen aldarevic,
Ilija Kecmanovi, Nika Milievi i Mea Selimovi. Glavni posao je, meutim, i
dalje vrio Isak. Pamtim taj period ivota kao jedan od najvedrijih i
najprijatnijih. Zbog dobrog ovjeka Isaka Samokovlije.












Jevreji

Jevreji (idovi) Nakon Arapa, najvei semitski narod naseljen danas irom svijeta, a ija je
matica danas drava Izrael. Jevreji prema predaji vode historijsko porijeklo
od proroka Abrahama i njegovih sljedbenika. Jevreji se mogu posmatrati iz dvije perspektive:
1. kao vjerska grupa, koja praktikuje judaizam;
2. kao narod, etnika grupa ili nacionalna odrednica.



Jevreji u Bosni i Hercegovini

Jevreji su se kao etnika vjerska zajednica u BiH pojavili nakon progona iz panije krajem 15.
vijeka, kada su traei utoite doli u Bosnu (tada u sastavuOsmanlijske imperije).
Jevrejska zajednica se odrala do dananjih dana, iako u malom broju. Veliki broj Jevreja u
gradskim sredinama BiH (Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Doboj, Zenicaitd.) se utopio u lokalno
stanovnitvo islamiziranjem, a znaajan dio je nestao u pogromima tokom Drugog svjetskog
rata (danas u Tuzli stoji spomenik "Suza" posveen tim deavanjima). Jedan dio je nakon rata
kao svoj novi dom odabrao Izrael. O dugotrajnom prisustvu Jevreja u BiH svjedoe sinagoga u
Sarajevu, kao i Jevrejska groblja u Sarajevu, Bihau i Tuzli, koji su danas vie historijski
spomenici nego funkcionalne cjeline. Takoer su postojala dva groblja u Banjoj Luci, kao i etiri
sinagoge.
Od dananjih bh. politiara jevrejskog porijekla, najpoznatiji je Ministar vanjskih poslova Bosne i
Hercegovine Sven Alkalaj, iz Stranke za BiH, kojem su politiki predstavnici Bonjaka ustupili
mjesto u Vijeu ministara. Prema postojeim ustavnim rjeenjima, osporenim presudama
Evropskog suda pravde, samo tzv. konstitutivni narodi, tj. Bonjaci, Srbi i Hrvati, obavezno imaju
etnike predstavnike u Vijeu ministara na bazi pariteta, dok ostalim graanima zemlje to pravo je
uskraeno.