Sie sind auf Seite 1von 122

ORIGEN

Predgovor

1. Svi koji vjeruju i koji su osvjedočeni da je


milost i istina došla po Isusu Kristu (Iv 1, 1, 17) te
znaju da je Krist Istina kao što i sam kaza: »la sam
Istina« (Iv 14, 6), odnikuda drugdje ne primaju
spoznaju koja potiče da se dobro i blaženo živi osim
iz samih Kristovih riječi i njegova nauka. Rekosmo »iz
Kristovih riječi«, ali ne mislimo samo na ono što je
učio kada je postao čovjek i nalazio se u tijelu. Krist
— Božja Riječ — i ranije bijaše u Mojsiju i Prorocima.
Kako bi inače oni mogli te Božje Riječi proricati o
Kristu? Da se to potvrdi ne bi bilo teško — kad ne
bismo željeli sadašnji spis zaodjenuti u svu moguću
kratkoću — pokazati pomoću božanskih Pisama da
su Mojsije i Proroci sve što radiše učinili i rekli jer su
bili ispunjeni Kristovim Duhom. Stoga, držim, dostaje
ako se poslužimo samo ovim jednim Pavlovim
svjedočanstvom iz Poslanice napisane Hebrejima. U
njoj ovako veli: »Kada je Mojsije odrastao, zbog vjere
je odbio da ga smatraju sinom faraonove kćeri.
Radije odabra trpjeti s Božjim narodom nego da ima
U povodu 1800. obljetnice vremenitu nasladu u grijehu. Smatraše većim
Origenova rođenja bogatstvom Kristovu sramotu nego egipatska blaga«
(Heb 11, 24—26). Pavao na slijedeći način pokazuje
da je Krist i nakon uzašašća na nebo govorio u
svojim apostolima. Veli: »Zar tražite dokaz onoga koji
— a to je Krist — u meni govori« (2 Kor 13, 3)?

SYMPOSION
SPLIT, 1985.
2. Mnogi su između onih koji izjavljuju da vjeruju u prorocima — u zadnje dane poslao Gospodina Isusa
Krista međusobno nesložni ne samo u malenom i ne- Krista da najprije pozove Izraela, a potom, nakon ne-
znatnom već i u velikim i najvećim pitanjima. Takva su vjere izraelskoga naroda, i pogane. Ovaj pravedni i
pitanja o Bogu, samome Gospodinu Isusu Kristu i dobri Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista,
Duhu Svetome. Nije, međutim, jedino riječ o navede- osobno je dao Zakon, Proroke i Evanđelja. On je Bog
nome već i o stvorenjima kao što su svete vlasti i moći. apostola, Staroga i Novoga zavjeta.
Stoga se s obzirom na sve nabrojene zbilje ukazuje Drugo: da je Krist Isus — onaj koji je došao —
nužnim uspostaviti ono što je sigurno. Najprije rođen iz Oca prije svakoga stvorenja. Ocu je poslužio
moramo jasno izložiti Pravilo. Potom preostalo istražiti. kod stvaranja svemira. Po njemu je, naime, sve pos-
Mnogi Grci i barbari obećavahu istinu. Ali pošto mi talo (Iv 1, 3). U posljednja je vremena samoga sebe
povjerovasmo da je Krist Božji Sin i pošto smo se »ispraznio« (Fil 2, 7). Postao je čovjek i utjelovio se.
osvjedočili da od njega treba učiti istinu, prestali smo Budući da je bio Bog, a postao čovjek, ostao je što
je tražiti od onih koji je zasnivaju na lažnim bijaše — Bog. JJzeo je tijelo slično našoj puti. Razlika
pretpostavkama. je samo u ovome: on je rođen od Djevice i Duha Sve-
Ima mnogo ljudi koji drže da misle Kristove misli. toga. Isus Krist je uistinu rođen i uistinu je trpio, a ne
Ipak jedni sude drukčije nego drugi. Zato valja čuvati prividno. Zaista je preminuo ovom općom smrću te je
crkveno naviještanje koje su predali apostoli po redu doista uskrsnuo od mrtvih. Poslije uskrsnuća živio je
nasljedstva i koje je do danas nazočno u Crkvama. sa svojim učenicima i bio uzet na nebo.
Samo u onu istinu treba vjerovati koja se ničim ne Treće: apostoli nam predadoše da je Duh Sveti
razlikuje od crkvene i apostolske Predaje. čašću i dostojanstvom pridružen Ocu i Sinu. S
3. Moramo, uistinu, znati da su sveti apostoli, obzirom na Duha još se jasno ne vidi da li je rođen ili
propovijedajući vjeru u Krista, svim vjernicima posve nerođen te da li i njega treba ili ne treba smatrati
razgovijetno predali ono što su držali nužnim. Isto Božjim sinom. To moramo — koliko je moguće —
vrijedi i za one koji su lijeni kada je govor o istra- istražiti. Pri tome valja poći od Svetoga pisma i tražiti
živanju božanskoga znanja. Ali razlog su svojim tvrd- pomoću oštroumna ispitivanja. Ali u Crkvi se,
njama ostavili na traženje onima koji zavrijede dakako, najočitije propovijeda da je Duh Sveti
najodličnije darove Duha te od istoga Duha Svetoga nadahnuo svakoga pojedinog svetog proroka i
posebice prime milost riječi, mudrosti i znanja. O osta- apostola i da u starozavjetnim ljudima nije bio jedan
lim zbiljama rekoše da postoje. Prešutješe pak na koji Duh, a drugi u onima što su nadahnuti prigodom
način postoje i odakle potječu. Tako će se poduzetniji Kristova dolaska.
među njihovim potomcima koji se zaljube u Mudrost 5. Slijedeće je ovo: da će duši koja ima vlastiti
moći vježbati i tim putem pokazati plod svoga bitak i život pošto ode iz ovoga svijeta biti plaćeno po
oštroumlja. Riječ je, naime, o onima što se pripremiše njezinim zaslugama. Dobit će u baštinu vječni život i
da postanu dostojni i sposobni primiti Mudrost. blaženstvo, ako joj to zavrijede njezina djela. Bit će
4. Niže navedene istine očito su prenesene po apo- bačena u vječni oganj i muke, ako je na to usmjeri
stolskom propovijedanju. krivica grijeha. Također se propovijeda da će doći vri-
Prvo: da postoji jedan Bog koji je sve stvorio i jeme uskrsnuća. Tada će ovo tijelo koje se sada »sije
rasporedio i koji je, kada ničega nije bilo, učinio da u raspadljivosti uskrsnuti u neraspadljivosti« i koje se
sve postane. On je Bog od samoga stvaranja i uteme- »sije u nečasti uskrsnuti u slavi« (1 Kor 15, 42—43).
ljenja svijeta. Bog je svih pravednika — Adama, I ovo je utvrđeno u crkvenome naviještanju: svaka
Abela, Seta, Enosa, Henoha, Noe, Sema, Abrahama, je razumna duša slobodna u izboru i ima nezavisnu
Izaka, volju. Bori se protiv đavla, njegovih anđela i protivnih
Jakova, dvanaestorice patrijarha, Moj si ja i proroka. moći jer ta je bića nastoje opteretiti grijesima. Ali ako
Taj je Bog — kao što prethodno obeća po svojim ispravno i promišljeno živimo, nastojimo se lišiti takve
ljage. Otuda — i to je posve dosljedno — valja shvatiti da se spomenuto djelo ne nalazi među crkvenim
da mi nismo podložni prisili da bismo u svakome slu- knjigama. Dade se, naime, dokazati da ta knjiga nije
čaju bili prinuždeni, mada i ne htjeli, činiti zlo ili Petrova ni nekoga drugog pisca koji je nadahnut
dobro. Ako, naime, imamo slobodnu volju, možda nas Božjim Duhom. Ako bi se čak i to dopustilo, riječ
neke moći mogu poticati na grijeh, a druge pomagati »netjelesan« nema ondje isto značenje koje ima u
pri spasenju, ali, uza sve to, nismo nužno prinukani grčkih ili poganskih pisaca kada mudraci
postupiti ni ispravno ni krivo. Da se tako događa raspravljaju o netjelesnoj naravi. Uistinu u toj knjižici
smatraju oni koji kažu da su uzrok ljudskim postupci- izričaj »netjelesna prikaza« naznačuje da stanje i
ma, i to ne samo onima koji se zbivaju izvan slobode vanjski izgled đavlova tijela — ma kakvo to tijelo bilo
naše volje, već i onima koji su u našoj vlasti, tijek i — nije sličan našemu tijelu koje je gušće i vidljivo.
gibanje zvijezda. Izraz, prema tome, treba razumjeti u smislu ono-
S obzirom na dušu ovo se ne kaže dovoljno jasno ga tko je napisao djelo. To onda znači da Krist nema
u naviještanju: da li potječe prenesena sjemenom te onakvo tijelo kakvo posjeduju zli dusi. Davlovo je ti-
se njezino počelo i bitnost nalaze uključeni u samome jelo po naravi nešto tanano i poput zraka neznatno.
tjelesnom sjemenju ili ima drugi izvor. Potom da li je Zato ga mnogi poimlju i nazivaju »netjelesnim«. Krist
taj izvor rađanje odnosno da li duša jest ili nije ne- pak posjeduje čvrsto i opipljivo tijelo. Jednostavniji i
kako izvana stavljena u tijelo. neukiji — po ljudskoj navadi — štogod nije takvo
6. Crkveno propovijedanje uči o đavlu, njegovim nazivlju netjelesnim. To je kao kada bi netko nazivao
anđelima i protivnim silama da postoje. Ali nije jasno
i ovaj zrak koji uživamo »netjelesnim« jer nema tijelo
izložena njihova narav i način bivovanja. U mnogih se
susreće ovo mišljenje: đavao je bio anđeo, potom je što se može obuhvatiti, držati i oduprijeti onome tko
postao odmetnik i mnoge anđele nagovorio da se s ga pritišće.
njime odmetnu. Sve se do sada nazivaju »njegovim 9. Mi ćemo pak tražiti da li se zbilja koju grčki
anđelima« (Mt 25, 41). umnici nazivlju »netjelesnom« u Svim pismima nalazi
7. Osim spomenutoga u crkvenome je propovijeda- pod drugim imenom. Treba ispitati kako moramo poj-
nju i ovo: ovaj je svijet stvoren i počeo od stanovitoga miti samoga Boga: da li je tjelesan i oblikovan u
vremena. Zbog svoje će raspadljivosti jednom nestati. smislu stanovitoga lika ili je njegova narav drukčija
Ali što je bilo prije ovoga svijeta ili što će biti poslije nego što su tjelesa. To, naime, nije jasno izraženo u
njega, mnogima nije posve jasno. U crkvenome našemu propovijedanju. Isto valja ispitati u odnosu
naviještanju o tome nema očite riječi. na Krista i Duha Svetoga. Podjednako o svakoj duši i
8. Potom: da su Pisma napisana po Duhu Božjem svakoj razumnoj naravi.
i da nemaju samo onaj smisao koji je očevidan već i 10. I ovo se nalazi u crkvenome naviještanju: po-
jedan drugi koji je mnogima skrit. Ono što je zabilje- stoje stanoviti Božji anđeli i dobre moći koje Bogu
ženo slika je stanovitih tajna i znamen božanskih zbi- služe pri ostvarenju ljudskoga spasenja. Ali nije do-
lja. U ovome je mišljenje čitave Crkve jednodušno: voljno jasno izraženo kada su stvoreni, kakvi su i ko-
svekoliki je Zakon duhovan. Ali ono što Zakon duhov- jega su načina.
no znači nije svima znano već jedino onima kojima je S obzirom na sunce, mjesec i zvijezde nije jasno
dana milost Duha Svetoga — u riječi, mudrosti i predano da li imaju ili nemaju dušu.
znanju. Tko, dakle, želi uspostaviti određeni slijed i iz
Izričaj »netjelesan« nije u uporabi. Nije samo ne- svega naznačenoga satkati tijelo, treba da se rečenim
poznat mnogim drugima već i našem Pismu. Ali ako služi kao počelima i osnovama. To je u skladu s nare-
netko želi navesti onaj kratki spis što nosi naslov đenjem koje kaže: »Zapalite u sebi luč znanja« (Hoš 10,
Petrov nauk i gdje Spasitelj, čini se, veli učenicima: 12). Istinu svake pojedine točke valja produpsti po-
»Nisam netjelesna utvara«, najprije moramo kazati moću očevidnih i nužnih tvrdnja. Na taj će se način —
kazasmo — posredstvom usporedaba i zasada koje
nađosmo u Svetim pismima ili otkrismo na putu same PRVA KNJIGA
dosljednosti kao i ispravne povezanosti oblikovati je-
dinstveno tijelo.

Prvo poglavlje

Bog Otac

1. Neki će, znam, i pomoću naših Pisama kušati


reći da je Bog tijelo. Oni, naime, nalaze zapisano u
Mojsija: »Naš je Bog oganj koji proždire« (Pnz 4, 24).
U Evanđelju pak po Ivanu čitaju: »Bog je duh. Oni
koj'i ga časte, valja da mu se klanjaju u duhu i istini«
(Iv 4, 24). Spomenuti smatraju da »vatra« i »duh«
nisu drugo doli tijelo. Ali ja bih ih rado pitao što će
na to reći što piše da je »Bog svjetlo«. Tako kaže Ivan
u svojoj Poslanici. Veli: »Bog je svjetlost. U njemu
nema tame« (1 Iv 1, 5). Ta pak Svjetlost rasvjetljuje
pamet svih onih koji mogu shvatiti istinu. Tako je
rečeno u Trideset petome Psalmu. Tu stoji: »U tvome
ćemo Svjetlu vidjeti Svjetlost« {Ps 35, 10). što pak
drugo nazvati »Božjim Svjetlom u kome motrimo
Svjetlost« ako ne Božju Silu koja nas rasvjetljuje te
proničemo istinu svih zbilja i upoznajemo samoga
Boga koji se zove Istina?
To, dakle, znači izreka: »U tvome ćemo Svjetlu
vidjeti Svjetlost« (Ps 35, 10). Ona veli: u tvojoj Riječi i
tvojoj Mudrosti koja je tvoj Sin — u njemu ćemo vidjeti
tebe, Oca. Zar će se Bog zato što se naziva Svjetlom
smatrati sličnim svjetlosti sunca koje gledamo? Kako
otuda dobiti neku razumnost, pa bilo posve malu, da
bismo, polazeći od te tjelesne svjetlosti, pojmili uzrok 3. Ali i na Duhu Svetome imaju dijela mnogi.
spoznaje i našli shvaćanje istine? Ipak, razumije se, ne možemo zbog toga Duha
2. Ako, dakle, naši subesjednici pristanu na Svetoga uzeti za neko tijelo koje se dijeli na dijelove
našu tvrdnju koju dokazuje sam razum s obzirom te ga svaki pojedini sveti prima u se. Duh je zapravo
na narav svjetla te priznaju da se Boga ne može posvetna sila. Zato se veli da na njemu imaju dijela
shvatiti kao tijelo u smislu pojma svjetlosti, slično će svi koji zaslužiše da ih posveti njegova milost.
se obrazloženje pružiti i za izričaj »oganj što Da bi se lakše moglo shvatiti što velimo, poslu-
prožidire« (Pnz 4, 24). Jer što Bog spaljuje ukoliko je žimo se primjerom zbilja koje su ipak međusobno
vatra? Zar ćemo misliti da ništi tjelesnu tvar kao što nejednake. Mnogi ljudi imaju dijela u liječničkoj
je »drvo, sijeno i slama« (1 Kor 3, 12)? Što ise time nauci ili liječničkom umijeću. Ali zar se mora misliti
dostojna kaže o Božjim pohvalama ako je Bog da svi koji sudjeluju na liječništvu za se grabe
plamen koji sažiže spomenute tvari? Ali promotrimo djelove kakvoga tijela koje se naziva liječništvo i koje
što Bog izjeda i uništava. Proždire zle dušine misli i je stavljeno u sredinu pa tako na njemu imaju dijela.
ništi sramotna djela. Izjeda želje za grijehom. To čini Ili ne trebamo radije smatrati da u liječništvu imaju
kada uniđe u vjerničke pameti i kada se sa svojim dijela oni koji spremna i pripravna razuma shvaćaju
Sinom nastani u dušama koje se osposobe primiti smisao toga umijeća i te znanosti?
njegovu Riječ i Mudrost. Kazano je: »Ja i Otac ćemo Ne smijemo, međutim, držati da se ti primjeri,
doći i kod njega ćemo se nastaniti« (Iv 14, 23). Pošto, kada se liječništvo uspoređuje s Duhom Svetim, u
dakle, Bog u dušama uništi sve mane i strasti, od svakome pogledu podudaraju. Samo ovo dokazuju:
njih čini čisti hram koji je njega dostojan. ne smije se odmah uzeti za tijelo ono u čemu mnogi
Onima koji otuda što je napisano da »je Bog imaju dijela. Duh se Sveti sasvim razlikuje od naravi
duh« (Iv 4, 24) zaključuju da je Bog tijelo ovako i znanosti liječništva. On je razumno biće. Postoji i
treba odgovoriti: običaj je Svetoga pisma reći »duh« jest u pravome smislu riječi. Liječništvo pak nipošto
ako želi nešto naznačiti što je protivno od ovoga nije što takva.
gustoga i krutoga tijela. Stoga piše da »slovo ubija, a 4. Ali prijeđimo na onu evanđeosku riječ gdje pi-
duh oživljuje« (2 Kor 3, 6). Tu, bez sumnje, »slovo« še da je »Bog duh« (Iv 4, 24). Pokažimo kako je treba
naznačuje tjelesno, a »duh« razumno što također razumjeti u skladu s onim što rekosmo. Pitajmo,
nazivamo duhovnim. Apostol d ovako govori: »Kada naime, kada, kome i na koje pitanje odgovarajući
se Mojsije Čita, veo je sve do naših dana stavljen na naš Spasitelj to kaza. Čitamo, bez sumnje, da je to
njihova srca. Ali kada se tko obrati Gospodinu, rekao dok je razgovarao sa Samaritankom koja je u
zastor se skida jer gdje je Gospodinov Duh, ondje je skladu sa samaritanskim mišljenjem smatrala da se
sloboda« (2 Kor 3, 15—17). Dokle god se netko ne Bogu mora klanjati na brdu Gerazim. Tada je
obrati duhovnome razumijevanju, »na njegovu se Spasitelj izjavio: »Bog je duh« (Iv 4, 24). Žena
srcu nalazi zastor« (2 Kor 3, 15). Kaže se i misli da je samaritanka, uzevši Isusa za jednoga od Židova,
tim prevjesom — grubljim razumijevanjem — zastrto tražila je od njega da li se Bogu valja klanjati u
samo Pismo. To znači izreka: »Na Mojsijevo je lice Jeruzalemu ili na spomenutom brežuljku. Ovako je
dok je govorio narodu — to jest dok je inarodu čitao govorila: »Svi su se naši oci klanjali na ovoj gori, a vi
Zakon — bio položen veo« (Izl 34, 33—35). Ali ako se kažete da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati«
obratimo Gospodinu, a tu je Božja Riječ i tu Duh (Iv 4, 20). Tako je, dakle, mislila Samaritanka.
Sveti objavljuje duhovno znanje, »veo se skida«. U Držala je da se zbog prednosti zemljopisnih mjesta
svetim Pismima »otkrita lica« motrimo »Gospodinovu Židovi u Jeruzalemu, a Samaritanci na brijegu
slavu« (2 Kor 3, 16—18). Gerazim, neispravnije odnosno ispravnije klanjaju
Bogu. Spasitelj uzvraća na to da je onome tko želi
slijediti Boga nužno potrebno ostaviti prozore ili bilo kakva prihvatilišta svjetla, možemo
pretpostavljanje zemaljskih mjesta. Ovako veli: zaključiti koliki je sami žar i vrelo tvarnoga svjetla.
»Dolazi trenutak kada se pravi klanjatelji neće Ocu Tako su djela božanske Providnositi i umjetnina
klanjati ni u Jeruzalemu ni na ovoj gori. Bog je duh. ovoga svemira neka vrst zraka Božje naravi u
Oni koji mu se klanjaju, treba da mu se klanjaju u odnosu na samu Božju bit i narav. Budući, dakle, da
Duhu i Istini« (Iv 4, 21—24). naš razum ne može vidjeti Boga u njemu samome,
Primijetimo kako je Spasitelj skladno Roditelja svemira spoznaje po ljepoti djela i sjaju
međusobno vezao Istinu i Duha. Napomenuo je stvorenja.
Duha da bi ga razlučio od tjelesnoga, a Istinu kako Boga, prema tome, ne smijemo zamišljati tijelom
bi poučio da se ona razlikuje od sjene i slike. Oni ili u tijelu. On je, naprotiv, jednostavna razumna na-
koji su se klanjali u Jeruzalemu, nisu se u Istini i rav. Uopće ne dopušta da u nj uniđe ikakvo dodava-
Duhu klanjali Bogu već su služili »sjeni i slici nje. Stoga se ne može pomisliti da u sebi posjeduje
nebeskoga« (Heb 8, 5). Slično je i s onima koji su se nekakvo više ili neko manje. Bog je posvemašnja
klanjali na brdu Garizim. jednost i — recimo tako — jednoća. On je um i vrelo
5. Pošto smo, dakle, pobili — kako mogasmo — iz kojega potječe svaka razumna narav i pamet. Um
svako poimanje koje potiče da se što tjelesno misli o pak da bi se gibao i djelovao nema potrebe za
Bogu, recimo da je Bog uistinu neshvatljiv i povrh tvarnim prostorom, osjetnom veličinom, tjelesnim
našega razumijevanja. Ali ako i postoji nešto što bis- položajem ili za bojom. Isto tako ni drugo mu ništa
mo o Bogu mogli misliti ili spoznati, moramo ne treba od onoga što je vlastito tijelu i tvari. Stoga
vjerovati da je Bog na bezbroj načina kudikamo bolji ona jednostavna narav koja je sami razum da bi se
od onoga što o njemu poimamo. gibala ili nešto činila ne pripušta nikakvo odgađanje
Vidimo li nekoga tko jedva može motriti iskricu niti krzmanje. Tako se ne može pričiniti da takvo
svjetla ili plamičak i najsitnije svjetiljke te ga — iako dodavanje omeđuje ili sprečava jednostavnost
njegova očna oštrina ne može više no kazasmo pri- božanske naravi. Ono što je počelo svega, ne može
miti svjetla — želimo poučiti o sunčevoj svjetlosti i biti sastavljeno ni raznovrsno. Nije množina već
sjaju, zar neće trebati da mu reknemo kako je jedno. Treba biti tuđe svakom tjelesnom dodatku da
sunčev bljesak neiskazivo i neprocjenjivo veći i bi se — smijem li reći — sastojalo od samo jedne
odličniji od svega onoga svjetla što ga on vidi? vrste, a to je božanstvo.
Tako je i s našim razumom dok je zatočen u Da pak umu nije potrebito mjesto da se giba u
tamnicu tijela i krvi. Zbog udjela na takvoj tvari skladu sa svojom naravi, vidi se također iz promatra-
postao je veoma glup i jako tup. Uspoređen tjelesnoj nja našega uma. Ako, naime, um ostane u svojoj
naravi, od nje daleko odskače. Ali kada teži za mjeri te ni najmanje ne oslabi iz bilo kojega razloga,
netjelesnim i točno ga istražuje, jedva dobiva mjesto različitost ga mjesta neće nikada spriječiti da djeluje
kakva žiška ili svjetiljčice. Što je pak među svim
razumnim — to jest netjelesnim — bićima tako po svojim pokretima. Ali isto tako ni kakvoćom mjes-
vrsnoćom nad svime i tako neiskazivo i neizmjerivo ta ne postiže neko povećanje ili porast u gibljivosti.
odlično kao Bog? Njegovu narav, dakako, oštrina Ako, na primjer, netko primijeti da je um u ljudi što
ljudske pameti ne može nazreti ni promatrati pa plove i koje vitlaju morski valovi nešto slabiji nego je
makar bila riječ o najčišćoj i najbistrijoj pameti. to obično dok su na kopnu, valja Vjerovati da oni to
6. Imamo, zaista, dojam da nije neskladno ako ne trpe zbog prostorne različitosti već radi
se za očitije pojašnjenje predmeta poslužimo još uzgibanosti i poremećenosti tijela s kojim je um
jednom usporedbom. Naše oči ponekad ne mogu sjedinjen i u koji je nastanjen.
motriti samu narav svjetla — sunčevu bit. Ali Življenje na moru za ljudsko tijelo u neku je
gledajući sunčev sjaj i zrake koje možda prodiru kroz ruku protunaravno. Zato zbog neke svoje
neuravnoteženosti umna gibanja prima neuredno i Možda će tko ovako umovati: ovaj tjelesni oblik i
nesređeno. Tek otupljeno izvršava poticaje pameti. ovaj ustroj ušiju i očiju nešto pridonosi slušanju i
Slično je i s ljudima koji su, doduše, na kopnu, ali ih gledanju. Tako je i s ostalim udovima koje je Bog
trese groznica. U njihovu je slučaju ovo: ako um zbog oblikovao. Po samoj kakvoći oblika imaju stanovitu
jačine ognjice lošije obavlja svoju ulogu, nije tome korist u odnosu na ono što po prirodi moraju činiti.
krivo mjesto nego tjelesna bolest koja tijelo Tako, misli se, također moramo shvatiti izgled duše
uznemiruje i remeti te ono umu ne stoji na odnosno uma. Um je zgodno i prikladno za to obli-
uobičajenoj usluzi u smislu poznatih i prirodnih kovan da sve opaža i shvaća i da se kreće životnim
pravila. Mi smo, naime, ljudi živa biča koja su pokretima. Ja pak zaista ne vidim koju bi boju netko
sastavljena od spoja tijela i duše. Tek je na taj način mogao pripisati i priznati umu ukoliko je duh i
bilo moguće da boravimo na zemlji. ukoliko se razumno giba.
Ali se ne smije misliti da je Bog koji je počelo Da bismo još potvrdili i razjasnili što o umu ili
svega sastavljen. Inače bi počela iz kojih je sastav- duši kazasmo — da je to vrijednije od cjelokupne
ljeno svako biće o kojem se kaže da je složeno bila tjelesne naravi — možemo slijedeće dodati. Svakom
drevnija od samoga Izvora. pojedinom tjelesnom osjetilu kao vlastita odgovara
Umu nije potrebita ni tjelesna veličina da bi neka osjetiLna zbilja. Na nju je upućeno dotično
nešto učinio ili se gibao. Tako je s okom. Širi se dok tjelesno osjetilo. Tako su, na primjer, vidu podložne
motri boje, oblici i veličina. Sluhu su podložni glasovi i
veća tjelesa, a da bi vidjelo malena i sićušna, stišće i zvukovi, a njuhu ugodni i neugodni mirisi. Na okus
suzuje. spadaju okusi, a na dodir hladno i toplo, tvrdo i
Razumije se da razumu treba umno povećanje
meko, hrapavo i glatko. Ali svakome je jasno da je
jer on ne raste tjelesno već duhovno. Pamet se ne
povećava s tijelom tjelesnim rastom do dvadesete ili ćutilo razuma kudikamo bolje od svih čula o kojima
tridesete godine života. Oštrina se duha brusi sprijeda govorismo.
obrazovanjem i primijenjenim vježbanjem. Tako se u Zar se, dakle, ovo ne čini besmislenim: ono što je
njemu budi ono što se u njemu nalazi s obzirom na niže posjeduje bitnosti na koje se odnosi, a bolja sila
spoznaju. Um ne postaje sposobniji za veće — osjetilo razuma — ne pozna uopće ništa bitno što
shvaćanje ako je uvećan tjelesnim rastom nego ako joj je podložno. Tako je moć razumne naravi u tijelu
je izoštren obrazovnim vježbama. Ne može odmah od tek dodatak i posljedica tijela. Oni koji tako zbore, to
djetinjstva ili od samoga rođenja primiti izobrazbu. govore na sramotu one biti koja je u njima bolja.
Tada je sklop udova kojima se služi kao sredstvom Otuda, štoviše, uvreda prelazi i na Boga jer oni
za svoje djelovanje još nejak i slabašan. Nije smatraju da tjelesna narav može Boga shvatiti. Po
sposoban podnositi napor djelovanja niti pružiti njima je, naime, ono tijelom što se po tijelu može
mogućnost koja se traži da se prihvati podučavanje. razumjeti i misliti. Takvi ne žele prihvatiti da između
7. Ali ako neki smatraju da je sami um ili duša uma i Boga postoji stanovito srodstvo. Ipak je sami
tijelo, htio bih da mi odgovore kako u se prima poj- um duhovna Božja slika. Stoga može nešto shvatiti o
move i tvrdnje u svezi s tolikim zbiljama koje su veo- božanskoj naravi i to poglavito ako je očišćen i odvo-
ma teške i uzvišene. Otkuda umu moć sjećanja? jen od tjelesne tvari.
Odakle motrenje nevidljivih datosti? Ili otkuda tijelu 8. Po svoj će prilici ove naše tvrdnje imati manje
shvaćanje netjelesnoga? Kako može tjelesna narav vrijednosti kod ljudi koji žele da ih o božanskim zbi-
istražiti nauke umijeća? Kako može doprijeti do ljama učimo na temelju Svetih pisama i koji traže da
motrenja i razumnoga spoznan ja zbilja? Kako može se otuda pokaže kako Božja narav nadvisuje tjelesnu
misliti i razumjeti božanske istine koje su očito narav. Pogledajmo, dakle, da li isto ne kaže i Apostol
netjelesne?
kada govori o Kristu i tvrdi: »On je Slika nevidljivoga
Boga, prvorođenac svekolikoga stvorenja« (Kol 1, 15). naslućuje duhovno. Također se veli da sluša ušima
Božja, naime, narav nije — kako pojedinci misle — kada uočuje smisao dubljega razumijevanja. Uz to
nekim bićima vidljiva, a nekima nevidljiva. Apostol kažemo da se duša može služiti zubima — kada jede i
nije kazao: Slika Boga koji je ljudima nevidljiv ili blaguje »Kruh koji silazi s neba« (Iv 6, 32—50).
grešnicima nevidljiv. On se posve postojano izrazuje o Jednako se kaže da se duša služi uslugom i osta-
Božjoj naravi kada kaže: »Slika nevidljivoga Boga« (Kol lih udova koji se tjelesno nazivaju. Oni se na nju
1, 15). prenose i pripisuju njezinim moćima. Tako i Salamon
Ali i Ivan primjećuje u Evanđelju da »Boga nije veli: »Naći ćeš božansko osjetilo« (Izr 2, 5). Znao je da
nitko nikada vidio« (Iv 1, 18). Time jasno pokazuje su u nama dvije vrste ćutila. Jedan je rod osjetila
svima koji mogu shvatiti da nema naravi kojoj je Bog smrtan, raspadljiv, ljudski, a drugi besmrtan i duho-
vidljiv. Bog nije — tako reći — po naravi vidljiv, ali van. Salamon ga tu nazva božanskim.
umiče i nadilazi pogled krhijega stvorenja. Po naravi je Boga, dakle, mogu vidjeti oni koji su dostojni.
nemoguće da ga vidimo. Vide ga tim božanskim ćutilom koje ne pripada
Ako me pak pitaš što mislim o samome očima nego »čistome srcu«, a to je um. U svim ćeš
Jedinorođencu — da li kažem da je i njemu Božja pak novim i starim Pismima naći izobila da se um —
narav nevidljiva ukoliko je od naravi nevidljiva, neka ti to jest spoznajna moć — naziva srcem.
se moja tvrdnja ne učini odmah bezbožnom ili ludom. Pošto, dakle, na taj način shvatismo Božju
Smjesta joj donosim razlog. narav, iako zbog slabosti ljudske umnosti slabije
Jedno je vidjeti, drugo poznati. Vidjeti i biti viđen nego je dostojno, pogledajmo sada što znači ime
svojstvo je tjelesa. Na duhovnu pak narav spada biti Krist.
spoznat i spoznati. Što god je, prema tome, vlastito
tjelesima, ne smije se pripisati ni Ocu ni Sinu. Me-
đutim, što spada na božansku narav, zajedničko je
Ocu i Sinu. Stoga Sin nije u Evanđelju rekao: nitko
nije vidio Oca osim Sina niti Sina doli Oca. Kazao je:
»Nitko nije spoznao Sina osim Otac niti je tko spoznao
Oca doli Sin« (Ml 11, 27).
Otuda se jasno razabire da ono što među tjeles-
nim naravima znači »vidjeti« i »biti viđen«, između Oca
i Sina izrazuju riječi »spoznati« i »biti spoznat«. To se
zbiva snagom spoznaje, a ne po slabosti vidljivosti.
Budući, dakle, da se o netjelesnoj i nevidljivoj naravi
u strogome smislu ne kaže »vidjeti« i »biti viđen«, u
Evanđelju se ne veli da Otac vidi Sina ni Sin Oca već
da jedan drugoga pozna.
9. Ali ako nam netko prigovori zbog čega je kazano
da su »blaženi čista srca jer će Boga vidjeti« (Mt 5, 8),
držim da će to još više osnažiti naš stav. Jer što je
drugo »srcem vidjeti Boga« osim — u skladu s onim
što sprijeda izložismo — pameću ga shvatiti i
spoznati? Često se, naime, na dušu prenose nazivi
osjetilnih udova. Kaže se da duša gleda »očima srca«
(Ej 1, 18). To znači da snagom razumijevanja
Drugo poglavlje Sinova bit možda posjeduje nešto tjelesna jer sve što
je tjelesno nosi biljege kao što su: oblik, boja i
veličina. Tko je ikada, ako je zdrave pameti, u
Mudrosti kao Mudrosti tražio oblik, boju ili mjerivu
veličinu?
Kako bi netko, ako je uistinu naučio da nešto
pobožna o Bogu shvaća i misli, mogao držati i vjero-
vati da je Bog Otac negda bio bez rađanja Mudrosti
pa bilo i trenutak kojega hipa? Takav bi morao kazati
Krist ili da Bog nije mogao roditi Mudrost prije nego ju je
rodio, da bi je, pošto ranije nije postojala, naknadno
1. Najprije nam treba znati da je u Kristu njegova rodio da bude, ili da je Bog, doduše, bio u stanju
božanska narav ukoliko je Krist jedinorođeni Očev roditi Mudrost, ali je nije htio roditi. To je, međutim,
Sin jedno, a ljudska narav koju je u posljednjim vre- bogohulno reći o Bogu.
menima uzeo radi otkupljenja drugo. Stoga u prvome Svakome je, dakle, očito da je jedno i drugo miš-
redu moramo vidjeti što je Božji jedinorođeni Sin koji ljenje ludo i bezbožno — to jest da je Bog od »nije
se naziva mnogim i različitim nazivima. Ti su nazivi mogao« pokročio u »mogao je« ili da, makar je mogao,
utemeljeni na zbilji ili mišljenjima onih koji ga zaziva- nije htio roditi Mudrost i zato rođenje odgodio za kas-
ju. nije.
Sin se naziva Mudrošću. Tako je Salamon kazao Mi pak znamo da je Bog uvijek Ocem svoga
na usta Mudrosti: »Gospodin me je stvorio kao jedinorođenoga Sina koji se zacijelo rodio iz Oca i od
početak svojih puteva u svome djelu. Prije nego je njega ima što je. Ali je ipak bez ikakva početka. Riječ
išta učinio — prije vjekova — mene je osnovao. Rodio je ne samo o početku koji se može razlučiti stanovitim
me na početku. To je prije nego je stvorio zemlju, vremenskim razmacima već i onom koji pamet obično
prije nego se pomoliše izvori voda, prije nego sama za se zamišlja te se — da tako reknem — jedino
očvrsnuše planine i prije svih brežuljaka« (Mudr 8, nazire umom i dušom. Moramo, dakle, vjerovati da je
22—25). Mudrost rođena van svakoga početka koji se može
odrediti ili samo zamisliti.
Sin se također naziva Prvorođencem. Tako se
izrazio apostol Pavao. Kazao je: »On je Prvorođenac U tom je zasebnom biću koje se zove Mudrost bila
čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Prvorođenac s obzirom nazočna svaka moć i oblik budućega stvorenja.
na narav nije nitko drugi doli Mudrost. S injom je Govorimo o bićima koja postoje u prvome redu, ali i
jedna te ista osoba. Apostol Pavao uistinu kaže: onome što nastaje usput i slučajno. Sve je unaprijed
»Krist je Božja sila i Božja Mudrost« (1 Kor 1, 24). oblikovano i raspoređeno snagom predznanja. Radi
tih bića koja su u Mudrosti u neku ruku već bila
2. Neka ipak nitko ne pomisli da mi, nazvavši naslikana i unaprijed oblikovana, Mudrost osobno
Krista Božjom Mudrošću, zborimo o nečemu što izjavljuje po Salamonu da je »stvorena kao početak
nema bitka. Inače bi značilo da Krista — poslužimo Božjih djela« (Mudr 8,22). U sebi je sadržavala
se primjerom — ne poimamo kao jedno mudro živo začetke, razloge i vrste cjelokupnoga stvorenja.
biće već kao kakav predmet koji umudruje ukoliko 3. Na onaj, dakle, način na koji smo razumjeli da
sebe daje i unosi u pamet onih koji se osposobe za je Mudrost »početak Božjih putova« (Mudr 8, 22) i
njegove moći i njegove spoznaje. Ako se, dakle, kako shvatismo što se veli da je »stvorena« — u sebi
jednom zauvijek pravo prigrli da je jedinorođeni Božji unaprijed oblikuje i sadrži vrste i razložitosti sveobu-
Sin Božja Mudrost koja postoji kao bitak, ne vjerujem hvatnoga stvorenja — na isti način moramo shvatiti
da naša misao može zalutati. Neće posumnjati da što je Božja Riječ. Ona je to stoga jer sama svemu
drugome — cjelokupnome stvorenju — otvara razloge najlakoumnijom pomišlju doći do bilo čega
otajstava i tajna koje, bez iznimke, sadrži Božja Mud- tjelesnoga kao što je veličina, oblik ili boja.
rost. Naziva se Riječ ukoliko je neka vrst tumača za Ljudska djeca — kod nas ljudi — i mladunčad
tajne koje su u Umu. Stoga mi se čini točnom tvrdnja ostalih živih bića zacijelo odgovaraju sjemenu svojih
koja se nalazi u Pavlovim Djelima gdje stoji: »On je začetnika i onih u čijoj se utrobi oblikuju i hrane. Od
Riječ — živo biće«. Ali i Ivan na početku svoga njih imaju štogod uzimlju i donose kada dolaze na
Evanđelja još uzvišeni je i sjajnije govori. Određujući ovu svjetlost. Bezbožno je, međutim, i nedopušteno
pravim pravcatim omeđenjem da je Riječ Bog kaže: »I Boga Oca u rađanju njegova jedinorođenoga Sina
Riječ bijaše Bog. I na početku bijaše kod Boga« {Iv kada mu daje bitak usporediti kakvom čovjeku ili
1,1— 2).' nekom drugom živom biću što plodi.
Tko pak Božjoj Riječi ili Božjoj Mudrosti pripisuje Posve je nužno da se to zbiva sasma drukčije i
početak, primjeti da li možda svoje bezboštvo ne dostojno Boga. Za to ne postoji nikakva usporedba
prenosi još na više. Baca ga na nerođenoga Boga. ne samo u stvorenome već se ni u misli ili predodžbi
Tvrdi da Bog nije uvijek bio Ocem ni rodio Riječ niti ne može ništa naći čime bi ljudska misao mogla
posjedovao Mudrost kroz sva ranija vremena ili shvatiti kako nerođeni Bog postaje Ocem jedinorođe-
stoljeća ili kako to inače nazivali. noga Sina. To je rađanje vječno i trajno kao što se
4. Sin je za sve što postoji Istina i Život (Iv 14, 6). I
sjaj rađa iz svjetlost. Sin, naime, ne postaje Sinom
to s pravom. Jer kako će stvoreno živjeti osim po
izvana putem posi novi jenja u Duhu nego je Sin po
Životu? Ili kako će po istini opstojati što jest ako ne
dolazi od Istine? Kako bi, nadalje, moglo biti naravi.
razumnih bića kada ne bi Riječ prethodila? Kako bi 5. Pogledajmo ipak kako vlast Svetoga pisma
bilo mudrih ako ne bi bilo Mudrosti? potvđuje što rekosmo. Apostol Pavao kaže za
Ali trebalo je da se ovo dogodi: neka su bića imala jedinorođenoga Sina da je »slika nevidljivoga Boga« i
otpasti od Života i sama od sebe za se kao baštinu »prvorođenac čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Pišući
odabrati smrt jer smrt nije drugo doli otpalost od pak Hebrejima o njemu bilježi da je »sjaj slave i
Života. Uza sve to nije bilo prirodno da ono što je Bog izraženi lik njegova bitka« (Heb 1, 3). I u Mudrosti,
jednom stvorio za život posve propadne. Stoga je bilo pripisanoj Salamonu, nalazimo stanoviti opis Božje
nužno da se ispred smrti nađe takva sila koja će Mudrosti. Sročen je ovako: »Ona je dah Božje sile i
uništiti buduću smrt i biti »Uskrsnuće« (Iv 11, 25). To najčišći otok slave Svemogućega«. Stoga, dakle,
se uskrsnuće oblikovalo u našem Gospodinu i Spa- »ništa nečista ne može u nju prodrijeti. Sjaj je vječne
sitelju. Ono postoji u Božjoj Mudrosti, Riječi i Životu. svjetlosti i neokaljano ogledalo Božjega djelovanja i
Uz to se imalo zbiti ovo: neka su se stvorena bića slika njegove dobrote« (Mudr 7, 25—26). Mi — kao
— ukoliko im dobro nije bilo od naravi i biti već što gore rekosmo — govorimo o Mudrosti koja
nekako usput dano pa zato nisu mogla neizmjenjivo i odnikuda drugdje ne prima opstanak osim od onoga
neprevrtljivo trajno ustrajati u dobru i u njemu ostati koji je početak svega. Mudrost je od njega rođena.
jednakom i odmjerenom ravnotežom — imala Ukoliko je istovjetna s onim koji je jedini po naravi
okrenuti i izmijeniti te pasti iz svoga položaja. Radi Sin, naziva se Jedinorođenac (Iv 1, 18).
toga je Božja Riječ i Mudrost postala Put (Iv 14, 6). 6. Pogledajmo sada što treba misliti o tome što se
Naziva se Putem jer Ocu vodi one koji njome kroče. Sin naziva »Slikom nevidljivoga Boga« (Kol 1, 15). Tako
Sve, dakle, što kazasmo o Božjoj Mudrosti, na ćemo također uočiti da se Bog s pravom naziva Ocem
prikladan će se način primijeniti i shvatiti i onda svoga Sina.
kada se kaže da je Sin Božji Život, Riječ, Istina, Put i Razmotrimo na prvome mjestu što se, po
Uskrsnuće. Sva ta imena potječu od njegovih djela i ljudskom običaju, redovito oslovljava slikom. Slikom
moći. U nijednome se od njih ne može ni se ponekad zove ono što se crta ili utiskuje u kakvu
tvar kao što je drvo odnosno kamen. Neki put se java svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet» (Iv 1,
rođeni imenuje slikom onoga koji ga je rodio. To je 9). Ipak nema ništa zajedničko sa svjetlošću našega
onda kada se roditeljske crte sličnosti bez greške sunca.
nalaze u djetetu. Naš je Spasitelj, prema tome, Slika nevidljivoga
Smatram, dakle, da se prvi primjer može primije- Boga Oca. U odnosu je na Oca Istina, a s obzirom na
niti na čovjeka koji je sazdan »po Božjoj slici i slič- nas kojima objavljuje Oca Slika. Po Slici upoznajemo
nosti« (Post 1, 26). 0 tome ćemo, ako nas pomogne Oca koga »nitko drugi ne pozna doli Sin i kome je Sin
Bog, pomnije progovoriti kada stanemo tumačiti na- htio objaviti« (Mt 11, 27). Objavljuje pak time što sam
vedeno mjesto Postanka. Sin Božji o kome je sada riječ biva spoznat. Tko, naime, njega shvati, shvaća —
može se, ukoliko je Slika, usporediti drugome pri- kao što je i dosljedno — i Oca. Sam je kazao: »Tko je
mjeru. On je nevidljiva Slika nevidljivoga Boga. Ali isto mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9).
tako na temelju izvještaja kažemo da je Adamova slika 7. Budući da smo naveli Pavlovu izreku o Kristu
njegov sin Set. Uistinu piše: »Adam rodi Seta po svojoj gdje se kaže da je Krist »sjaj Božje slave i otisnuti lik
slici i prilici« (Post 5, 3). njegova bitka« (Heb 1, 3), prosudimo što o tome valja
Krist kao Slika uključuje jedinstvo naravi i bitka misliti. Ivan veli: »Bog je svjetlost« (1 Iv 1, 5). Znači
između Oca i Sina. Ako, naime, »sve što čini Otac i Sin da je jedinorođeni Sin sjaj te svjetlosti. Iz nje
jednako čini« (Iv 5, 19), time što Sin sve čini kao i neodvojivo izlazi kao sjaj iz svjetlosti te prosvjetljuje
Otac, u Sinu se oblikuje Očeva slika. Sin je jamačno svekoliko stvorenje.
rođen iz Oca kao njegova volja što izlazi iz uma. Ja U skladu s onim što ranije izložismo — kako je
pak držim da Očeva volja mora dostajati da bi ono što Sin Put koji vodi k Ocu; kako je Riječ koja razumno-
Otac hoće posjedovalo opstanak. Kada, naime, Bog me stvorenju tumači i obznanjuje tajnovita otajstva
hoće, ne služi se nekim drugim putem već onim koji mudrosti i znanja te kako je Istina, Život i
nestaje iz savjeta njegove volje. Tako rađa i Sinovu Uskrsnuće, dosljedno moramo razumjeti i djelovanje
zasebnu opstojnost. sjaja. Po Sjaju upoznajemo i uočujemo što je isama
To u prvome redu moraju prihvatiti oni koji priz- Svjetlost. Taj se Sjaj nezamjetljivi je i blaže daje
naju da osim Boga Oca nema ništa drugo nerođeno, lomnim i slabašnim smrtničkim očima. Polako ih uči
to jest što se ne rađa. Valja, naime, voditi računa o i navikava podnositi blještavilo Svjetlosti. Od njih
tome da ne bi tko pao u bezumne priče ljudi koji u otklanja sve što zastire i priječi pogled. Gospodin
sebi izmišljaju stanovita izlaženja kako bi razdijelili kaza: »Izbaci gredu iz svoga oka« (Mt 7, 5). Sjaj na taj
božansku narav i Boga Oca u njemu samome način ljude osposobljuje prigrliti slavu Svjetlosti. I tu
rascijepali. To pak i najpovršnije pomisliti o je, prema tome, postao »posrednik« (Tim 2, 5) između
netjelesnoj naravi nije samo krajnje bezbožno već i ljudi i Svjetlosti.
vrhovne nerazumnosti. Ne bi uopće bilo u skladu s 8. Apostol ne naziva Krista samo »Sjajem slave«
razumnošću kada bi se u netjelesnoj naravi mogla već isto tako »otisnutim Likom Božjega bitka« (Heb 1,
misliti podjela biti. 3). Zato mi se ne čini dokonim razum što želi uvidjeti
Točnije je, dakle, ovo: kao što volja dolazi iz uma, na koji se način kaže o nekome bitku koji je mimo
a ne otsjeca jedan dio uma niti se od njega odvaja ili samoga Božjega bića — nazivao se on bitkom ili
dijeli, na takav je nekako način, mislimo, Otac rodio bitnošću — da je »Lik Božjega bitka«. Promisli da se
Sina, svoju Sliku. I kao što je sam Otac nevidljiv po možda Krist upravo zbog slijedećega naziva Likom.
naravi, rodio je nevidljivu Sliku. Sin je, naime, Riječ. Sin Božji koji se također zove Božjom Riječju i
Stoga se u njemu ne može zamisliti ništa sjetilna. On Mudrošću te jedini pozna Oca ii »objavljuje kome
je i Mudrost. U Mudrosti se pak ne može sumnjati o hoće« (Mt 11, 27), to jest onima koji se osposobe za
ničem tjelesnom. Također je »pravo Svjetlo što obas- njegovu Riječ i Mudrost, čini da se Bog shvati i upoz-
na. Stoga je »otisnuti Lik Božjega bitka«. Želimo reći 0 Mudrosti kaže da je »dah Božje sjle i najčišći odljev
da Mudrost najprije sama u sebi ocrta ono što želi slave Svemogućega. Isto tako da je sjaj vječne
objaviti ostalima. Po tome će ostali shvatiti i upoznati svjetlosti, čisto ogledalo Božjega djelovanja i moći
Boga. Zato se Krist naziva »izraženim Likom Božjega kao
bitka«. 1 slika Božje dobrote« (Mudr 7, 25—26). Tu se, dakle,
Da bismo pak potpunije razumjeli kako je Spasi- iznosi pet datosti o Bogu i naznačuje da Mudrost u
telj »lik Božjega bitka«, poslužit ćemo se primjerom. svakoj pojedinačno posjeduje stanoviti dio. Napomi-
Primjer, doduše, ne razjašnjuje u cjelini i u strogome nju se ove datosti: Božja snaga, slava, vječna
smislu pitanje o kojem je riječ. Ipak ga možemo upo- svjetlost, djelovanje i dobrota.
trijebiti u niže naznačenome smislu. Sin je bio »u Pisac, dakle, kaže da je Mudrost »dah«. Ali nije
Božjem liku«, ali »se samoga sebe lišio« (Fil 2, 6). Po dah slave Svemogućega ni vječne Svjetlosti niti
samome tom lišonju sebe samoga nastoji objaviti »pu- Očeva djelovanja ili njegove dobrote. Nije, naime,
ninu božanstva« (Kol 2, 9). dolikovalo da se nekoj od tih zbilja pripiše dah.
Evo rečenoga primjera. Pretpostavimo da postoji Salamon u strogome smislu riječi tvrdi da je
jedan takav kip koji svojom glomaznošću zaprema či- Mudrost »ćih Božje moći«. Božju pak silu moramo
tav zemljin krug. Nitko ga zbog obujma ne može sa- shvatiti na slijedeći način. Bog moću vlada. Njome je
gledati. Ali se načini jedan drugi kip. Izgledom udova ustanovio sve vidljivo i nevidljivo. Po moći sve sadrži
i crtama lica te oblikom i po tvari skroz sliči i sve ravna. Moću je dostatan za sve o čemu se
pređašnjemu. Izuzetak je ogromnost. Ljudi koji u brine. Po njoj koja je sa svime sjedinjena svemu je
ovome slučaju ne bi mogli motriti i gledati onaj veliki nazočan.
kip, videći mali smatrali bi da su vidjeli veliki jer je u Iako je Mudrost dah i — da se tako izrazim —
manjem kipu očuvana gotovo posvemašnja sličnost — sama jakost čitave te neizmjerne i tako ogromne Sile,
sve orte udova i lica, sami oblik i tvar. postala je vlastiti bitak. Izlazi iz same Sile kao volja
I Sin ise na sličan način »lišio jednakosti s Ocem« iz uma. Postaje poput same Božje volje Božjom moći.
(Fil 2, 7) da bi nam pokazao put bogospoznaje. Tako Biva, dakle, jedna druga moć sa svojim vlastitim
je postao »izraženi lik Božjega bitka« (Heb 1, 3). Mi opstankom. Dah je — kao što kaže riječ Pisma —
nismo mogli motriti slavu čistoga Svjetla. Nalazila se prvotne i nerođene Božje moći. Otuda dobiva ono što
u veličajnosti Očeva božanstva. Ali time što je Krist za jest. Uistinu nije nikada bilo trenutka kada je nije
bilo.
nas postao Sjaj, po motrenju Sjaja stječemo put kako
Ako bi ipak tko želio reći da Mudrost ranije nije
bismo motrili božansko Svjetlo. postojala već je kasnije unišla u opstanak, neka kaže
Usporedba s kipovima, dakako, vrijedi ukoliko razlog zašto Otac koji je učinio da ona postoji nije
polazi od tvarnoga samo u ovome smislu: Sin Božji tako prije postupio. Ako takav naznači neki određeni
— uvršten u sićušni lik ljudskoga tijela — u sebi je početak kada je taj Dah — počevši tim trenutkom —
sličnošću djela i sile označavao neizmjernu i nevid- izišao iz Božje sile, opet ćemo ga pitati zašto Mudrost
ljivu veličinu Boga Oca. Stoga govoraše svojim učeni- nije postojala i prije početka koji je postavio. Tako
cima: »Tko je mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). ćemo, pitajući neprestance za ranije, svoje upite
Također reče: »Ja i Otac jedno smo« (Iv 10, 30). dizati na više i doći do navedenoga suda. Bog je
Slično tome treba razumjeti i ono kada veli: »Otac je uvijek i mogao i htio. Nikada nije nedostajala
u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 38). doiičnost i nikada nije bilo razloga da ono što kao
9. Sada pogledajmo što treba m-sliti o onome što dobro Bog hoće ne bi uvijek i posjedovao.
čitamo zabilježeno u Salamonovoj Mudrosti. Salomon
To dokazuje da je ovaj Dah Božje moći uvijek
postojao i da osim samoga Boga nema drugoga
počela. Nije ni dolikovalo da postoji neki drugi izvor 24). I Evanđelje uči: »Sve je nastalo po njemu. I bez
doli Boga. Mudrost je otuda. Tu se rađa. Apostol veli njega nije ništa postalo« (Iv 1, 3). Neka se otuda
da je »Krist Božja sila« (1 Kor 1, 24). Zato ga ne nazi- shvati da naziv svemogući ne može u Bogu biti
vamo samo »Dahom Božje moći« već također Silom davniji od imena Otac. Otac je, naime, svemoguć po
koja izlazi iz Sile. Sinu.
10. Razmotrimo i to što je o Mudrosti kazano da Ali budući da Pismo govori o slavi Svemogućega i
je »najčišći odljev slave Svemogućega« (Mudr 7, 25). o tome da je Mudrost odljev te slave, valja shvatiti da
Vidimo najprije što je slava Svemogućega. Potom će- Mudrost, po kojoj se za Boga veli da je svemoguć,
mo razumjeti što je njezin odljev. ima dijela u slavi svemogućega. Bog, naime, po Mud-
Nitko ne može biti ocem ako nema sina. Ni gospo- rosti koja je Krist posjeduje vlast nad svime. Svime
dara nema bez posjeda ili sluge. Tako se ni Bog ne vlada, ali ne jedino vladarskom snagom već isto tako
može nazvati svemogućim ako ne postoje bića na ko- podaničkim dragovoljnim služenjem.
jima vrši vlast. Da bi se, dakle, Bog ukazao svemo- Kako bismo upoznali da je u Oca i Sina jedna te
gućim, nužno je da sve postoji. ista svemogućnost — kao što je Sin s Ocem jedan te
Ako pak ima netko tko misli da su minuli stano- isti Bog i Gospodin— poslušajmo na koji se način
viti vjekovi i vremenski razmaci — ili kako se to već Ivan izražava u Otkrivenju. Kaže: »Ovo veli Gospođin
htjelo nazvati — kada još nije bilo stvoreno što je Bog koji jest i koji bijaše i koji će biti — Svemogući«
nastalo, bez sumnje će pokazati da u tim stoljećima (Otk 1, 8).
ili vremenskim razdobljima Bog nije bio svemoguć i Tko je onaj koii je imao doći ako ne Krist? I kao
da je naknadno postao svemoguć kada je počeo imati što se nitko ne smije uvrijediti što je Spasitelj Bog
bića nad kojima je mogao vladati. Tako će se, uz uvjet kada je i Otac isto tako nitko se ne smije
da se ne sumnja da je za Boga bolje što je svemoguć vrijeđati što je Sin Božji svemoguć kada za Oca veli-
nego da to nije, pričiniti da je Bog prihvatio stanovito mo da je svemoguć. Na taj je način istina što sam
usavršenje i da je od manjega dospio do višega. Ali Isus kaže Ocu: »Sve što je moje tvoje je i tvoje moje. I
kako da se ne drži ludim da Bog nije imao što je proslavljen sam u njima« (Iv 17, 10). Ako pak i Krist
dolikovalo da posjeduje te da je potom dotle uzna- posjeduje što je Očevo, a u sve što je Otac pripada i
predovao da to ima? Ako nikada nije bilo vremena ka- svemogućnost, nema sumnje da i jedinorođeni Sin
da Bog nije bio svemoguć, nužno je da mora postojati mora biti svemoguć da bi sve što ima Otac
ono po čemu velimo da je svemoguć i da je uvijek posjedovao i Sin. Krist reče: »I proslavljen sam u nji-
ma« (Iv 17, 10). Uistinu: »U Isusovo će ime kleknuti
posjedovao na čemu će vršiti vlast i čime će ravnati
svako koljeno nebesnika, zemnika, i podzemnika. I
kao kralj ili vladar.
svaki će jezik ispovjediti da je Gospodin Isus u slavi
O tome ćemo punije raspraviti na dotičnom
Boga Oca« (Fil 2, 10). Božja je, dakle, Mudrost čisti i
mjestu. Tada ćemo govoriti o Božjim stvorenjima. Ali bistri odljev Božje slave ukoliko je Bog svemoguć.
se zapravo to smije i sada učiniti. Držim, naime, Proslavljuje se kao odljev Božje svemogućnosti ili
nužnim da se i to spomene ukoliko razglabamo o slave.
Mudrosti na koji je ona način »najčišći odljev slave Da se pak očitije shvati što je slava
Svemogućega«. Inače bi tko mogao misliti da je u svemogućnosti, dodajmo i slijedeće. Bog Otac je
Bogu naziv svemogući drevniji od rođenja Mudrosti svemoguć jer posjeduje vlast nad svime — nad
po kojoj se Otac zove Otac. O Mudrosti koja je Božji nebom i zemljom, suncem, mjesecem, zvijezdama i
Sin piše da je »najčišći odljev slave Svevišnjega«. svime što to sadrži. Ali vlast nad svime vrši po svojoj
Tko bi tako htio shvatiti, neka posluša što Pismo Riječi. »Na Isusovo ime kleca svako koljeno
jasno kaže. Veli: »Sve si učinio u Mudrosti« (Ps 103, nebesnika, zemnika i podzemnika« (Fil 2, 10). Ako se
svako koljeno savija pred Isusom, nema sumnje da je Kao što svi pokreti i svi čini onoga tko motri
Isusu sve podloženo. On izvršava vlast nad svime i ogledalo oblikuju sliku koja se miče i vrši iste pokrete
»po njemu je sve pokoreno Ocu« (1 Kor 15, 27). Sve je i iste čine bez ikakve razlike, i Mudrost želi da je
podloženo po Mudrosti, po Riječi i Razumnosti, a ne shvatimo na isti način ukoliko se naziva »čisto ogle-
snagom i nužnošću. Stoga je Kristova slava upravo u dalo Očeve moći i njegova djelovanja«.
tome što drži sve. Ali u ovome je najčišća i najbistrija Tako o samome sebi govori i Gospodin Isus Krist,
slava svemogućnosti: sve joj je podvrgnuto, ali ne na Božja Mudrost. Veli: »Djela što ih čini Otac, i Sin ih
silu i prinudom nego snagom razumnosti i mudrosti. jednako čini« (Iv 5, -9). Također kaže: »Sin ne može od
Dosta je zgodno što se kaže da je slava Mudrosti sebe ništa činiti ako ne vidi da to Otac čini« (Iv 5, 19).
najčišća i najjasnija. Tako se razlikuje od slave koja Budući, dakle, da se Sin s obzirom na snagu djela
se ne naziva čisto i iskreno slavom. Svaka, naime, uopće ne luči ni razlikuje od Oca niti je Sinovo djelo
narav koja se može okretati i mijenjali možda se različito od Očeva već je — mogu reći — u obojice
proslavljuje pravcdnošću i mudrošću, ali već time što
pravednost ili mudrost posjeduje kao nešto dodato, jedan te isti kret, Sin je nazvan »čistim ogledalom«.
ne može imati iskrenu i Čistu slavu. Što pridolazi, Tako se razumije da uopće nema nikakve nesličnosti
sposobno je i iščeznuti. između Sina i Oca.
Božja pak Mudrost — njegov jedinorođeni Sin — Neki pak govore o učenikovoj sličnosti i učiteljevu
u svemu je nepromjenjiv i neizmjenjiv. U njemu se oponašanju. Pričaju da Sin prenosi u tjelesnu tvar
nalazi svako dobro po biti. Stoga se nikada ne može što je Otac ranije oblikovao u duhovnim zbiljama. Ali
promijeniti ili okrenuti. Zato mu se pripisuje čista i kako to može biti istina kada se u Evanđelju o Sinu
iskrena slava. ne kaže da tvori slična djela već da čini jedna te ista
11. Mudrost se, na trećem mjestu, naziva »sjajem (Iv 5, 19)?
vječne svjetlosti« (Mudr 7, 26). Već smo ranije govorili 13. Preostaje istražiti što znači izričaj »slika nje-
o usporedbi sa suncem i sjajem njegovih zraka. gove dobrote« (Mudr 7, 26). Držim da to treba shvatiti
Razložili smo snagu toga izraza. Po svojoj smo moći u smislu onoga što smo već razložili u svezi s onom
pokazali kako treba to shvatiti. Ipak ćemo još nešto slikom koju obrazuje ogledalo. Nema, naime, sumnje
nadodati. U strogome se smislu neprestanim ili da je Otac osnovna dobrota. Iz nje je rođen Sin koji je
vječnim naziva ono što nije počelo opstojati niti može u svemu Očeva »slika« (Kol 1, 15). Bez dvojbe dolikuje
igda prestati biti što jest. To izražava Ivan kada da Sina nazovemo slikom Očeve dobrote jer u Sinu
bilježi: »Bog je svjetlost« (1 Iv 1, 5). Božja je Mudrost ne postoji neka druga dobrota koja je različita od
uistinu sjaj Božje svjetlosti. Ona to nije samo stoga dobrote što je u Ocu. Stoga sam Spasitelj s pravom
što je i sama svjetlo već i zato jer je ta svjetlost tvrdi u Evanđelju da »nitko nije dobar osim jedinoga
vječna. Tako je Božja Mudrost i vječna i sjaj Božje Boga Oca« (Mk 10, 18).
vječnosti. Ako se to dobro shvati, očito je da Sinov Otuda treba shvatiti da Sin nije neka druga do-
bitak dolazi od samoga Oca. Ali ne dolazi na brota već ona ista koja je u Ocu. Stoga se s pravom
vremeniti način niti od nekoga drugog počela već — naziva slikom te dobrote. Niotkuda drugo ni ne dolazi
kako kazasmo — jedino od Boga. osim iz dobrote koja je počelo. Tako se u Sinu ne
12. Mudrost se također naziva »čisto zrcalo Božje- može vidjeti ni neka druga dobrota doli dobrota koja
ga djelovanja« (Mudr 7, 26). Međutim, najprije treba je u Ocu, ali niti neka neslična ili različita dobrota.
shvatiti što je djelovanje Božje moći. Božja je moć — Zato se ne smije uzeti za neku vrst bogohulstva što je
reći ću tako — krepčina kojom Otac djeluje kada kazano: »Nitko nije dobar osim jedinoga Oca« (Mk 10,
stvara, proviđa, sudi ili kada svaku pojedinost u 18). To ne znači da se niječe da su dobri Krist i Duh
svoje vrijeme raspoređuje i njome upravlja. Sveti. Tek se tvrdi — kao što rekosmo — da je dobrota
kao počelo u Bogu Ocu. Sin se otuda rađa i Duh Sveti
izlazi. Stoga bez dvojbe u sebi oblikuju narav dobrote Treće poglavlje
koja je u vrelu iz koga se Sin rađa, a Duh Sveti ističe.
Međutim i mnoga se druga bića u Pismima nazi-
vaju dobrima — anđeo, čovjek, sluga, blago, dobro
srce ili dobro stablo. Ipak se sve to u prenesenome
smislu zove takvim. U sebi ne sadrži bitnu već dodatu
dobrotu.
Velik bi bio posao, ali pripada na drugo djelo i
vrijeme, kada bismo htjeli prikupiti sve Sinove nazive Duh Sveti
kao na primjer: istinsko Svjetlo, Vrata, Pravednost,
Posvećenje, Otkupljenje i bezbroj drugih. Trebalo bi 1. Dosljedno je što se sada — koliko je moguće
razložiti koji su razlozi, sile i osjećaji što se Sin kraće — zaustavljamo kod Duha Svetoga. Svi koji na
oslovIjuje svakim od tih naziva. Mi se pak bilo koji način drže da postoji Providnost, priznaju da
zadovoljavamo onim o čemu smo gore raspravljali. postoji nenastali Bog koji je stvorio i rasporedio sve
Prelazimo na razmišljanja koja nameće strogi slijed. što postoji. Takvi Boga smatraju roditeljem svemira.
Da Bog ima Sina, ne tvrdimo samo mi. Ipak se to čini
dosta čudnim i nevjerojatnim onima koji se među
Grcima i barbarima uzimaju za mudrace. Uza sve su
to neki od njih, čini se, toga mišljenja. Priznaju,
naime, da je Božja Riječ sve stvorila. Mi pak na te-
melju vjere u nauk Riječi smatramo, pošto taj nauk
sa svom sigurnošću držimo božanski nadahnutim, da
ne postoji druga mogućnost da se izloži i u ljudsku
svijest odličnije i božanskije dovede učenje o Božjemu
Sinu nego li je samo Pismo što ga je nadahnuo Duh
Sveti. Pri tome mislimo na Evanđelje, Apostolske spi-
se i — kako sam Krist veli — na »Zakon i Proroke« (Lk
24, 25—27).
Opstojnost pak Duha Svetoga nitko nije mogao
slutiti osim onih što poznaju »Zakon i Proroke« i onih
koji ispovijedaju da vjeruju u Krista.
Iako, naime, o Bogu Ocu nitko ne može dostojno
govoriti, ipak je moguće steći stanoviti pojam na te-
melju vidljivih stvorenja i onoga što ljudska pamet
nazire po naravi. Moguće je, osim toga, da se to po-
tvrdi Svetim pismima.
I s obzirom na Sina Božjega, mada »nitko ne po-
zna Sina doli Oca« (Mt 11, 27), ipak ljudski razum
doznaje iz božanskih Pisama što o njemu treba misli-
ti. To ne vrijedi samo za Novi zavjet nego i za Stari.
Ono što su činili sveti, u slici se odnosi na Krista. Iz
toga se dade upoznati Kristova božanska bit i ljudska
narav koju je uzeo.
2. Mnoga nas svetopisamska mjesta uče da isključen je čak i način kako je — vidjesmo — o
postoji Duh Sveti. David veli u Pedesetome psalmu: Mudrosti govorio Salamon. Isto vrijedi i za nazive
»Ne uzmi od mene svoga Duha Svetoga« (Ps 50, 13). U Sina Božjega kao što su Život, Riječ, i tako redom. Mi
Danijelu stoji: »Duh Sveti koji je u tebi« (Dn 4, 6). I smo pak razjasnili kako ih treba shvatiti.
novozavjetna nas svjedočanstva bogato uče. Tako Držim da Božji Duh o kome piše da je na početku
kada se izvješćuje da je Duh Sveti sišao na Krista (Mt stvaranja svijeta »lebdio nad vodama« (Post 1, 2) nije
3, 16). Isto tako kada je sam Gospodin dahnuo u — koliko mogu shvatiti — različit od Duha Svetoga.
Apostole poslije uskrsnuća i rekao: »Primite Duha To smo pokazali kada smo ta mjesta tumačili, ali ne
Svetoga« (Iv 20, 22). I Mariji anđeo veli: »Duh Sveti će kao povijest već u smislu duhovnoga razumijevanja.
doći na te« (Lk 1, 35). Pavao pak uči: »Nitko ne može 4. Neki su naši prethodnici primijetili u svezi s
reći Gospodin Isus osim u Duhu Svetome« (1 Kor 12, Novim zavjetom da svako mjesto gdje se Duh napomi-
3). Duh se Sveti, po Djelima apostolskim, »davao na nje bez naznake koja kaže o kojem je duhu riječ, tre-
krštenju polaganjem apostolskih ruku« (Dj 8, 18). ba shvatiti kao govor o Duhu Svetome. Tako na prim-
Sve nas to uči da Duh Sveti kao biće ima veliku jer: »Plod je Duha ljubav, radost i mir« (Gal 5, 22). Isto
vlast i dostojanstvo. Spasonosni se krst ne može vrijedi i za ovo mjesto: »Iako ste započeli u Duhu,
drukčije obaviti osim vlašću najuzvišenijega Trojstva sada završavate u tijelu« (Gal 3, 3).
— zajedničkim izgovaranjem imena Oca, Sina i Duha Mi pak držimo da se ovo razlikovanje može pri-
Svetoga (Mt 28, 19). Tako se ime Duha Svetoga veže mijeniti i na Stari zavjet. Tako na izreku: »On daje
uz ime nepostaloga Boga i njegova jedinorođenoga Duha narodu koji je na zemlji. Daje Duha onima koji
Sina. je gaze« (Iz 42, 5). Nema sumnje da svatko tko gazi
Tko se pak neće zapanjiti nad tolikom uzvišenosti zemlju — zemaljsko i tjelesno — ima dijela na Duhu
Duha Svetoga kada čuje da se »onaj koji kaže riječ Svetome koga prima od Boga.
protiv Sina čovječjega može nadati oproštenju«, dok I učitelj Hebrej govoraše da su ona dva Serafa
»onaj koji huli na Duha Svetoga neće imati oprošten koja Izaija opisuje sa šest krila i koji jedan drugome
ja ni u ovome ni u budućemu vijeku« (Mt 12, 32)? dovikuju: »Svet, svet, svet Gospodin Sabaot« (Iz 6, 3),
3. Mnogi ulomci po čitavome Pismu tvrde da je jedinorođeni Sin i Duh Sveti. Mi pak smatramo da i
Bog sve stvorio i da nema nijednoga bića koje od nje- ono što je kazano u Habakukovoj pjesmi valja primi-
ga nije primilo upravo to da postoji. Tako se zabacuje jeniti na Krista i Duha Svetoga. Ondje piše: »Posred
i odbija ono što neki krivo tvrde da je tvar s Bogom dvaju živih bića bit ćeš spoznat« (Hab 3, 2).
suvječna i da dusi nisu nastali. Protivnici uče da Bog Sve znanje potječe od Oca. Sin ga objavljuje, ali se
dusima nije prvotno poklonio opstanak već životnu upoznaje u Duhu Svetome. Stoga su ta dvojica koje
kakvoću i red. prorok naziva »živim bićima« i »životima« izvor znanja
U knjizi pak koju je sastavio Herma i nosi naslov što je u Bogu Ocu. Kao što se, naime, kaže o Sinu da
Pastir, navjesnik pokore, čitamo ovo: »Prije svega »nitko ne pozna Oca osim Sina i kome Sin želi objaviti«
vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Kako (Mt 11, 27), isto Apostol napominje o Duhu Svetome.
ranije nije bilo ničega, učinio je da sve bude. On Veli: »Nama je objavio Bog po svome Duhu. Duh sve
sadrži sve. Njega pak nitko ne obasiže«. istražuje. Čak i Božje dubine« (1 Kor 2, 10).
Međutim, slične se tvrdnje nalaze i u Henohovoj
knjizi1. Ali sve do sada nismo u Svetim pismima
uspjeli naći nijednu riječ kojom se kaže da je Duh
Sveti sazdan ili da je stvorenje. S obzirom na Duha

1 Tu i u 4, 4, 8. Origen navodi iz Henohove knjige, starozavjetnoga apokrifa apokaliptičkoga sadrža


Ali i Spasitelj, napominjući u Evanđelju božanske i počela te općenito na sve što postoji. Djelovanje pak
dublje istine koje njegovi učenici još nisu mogli Duha Svetoga podnipošto ne dopire do bića koja su
shvatiti, ovo izjavljuje Apostolima: »Ima još mnogo toga bez duše ili koja imaju životno počelo, ali su nijema.
što bih vam priopćio, ali sada to ne možete shvatiti. Duh se čak ne nalazi ni kod onih koji su, doduše,
Kada pak dođe Zagovornik, Duh Sveti, koji izlazi iz razumni, ali »žive u zloći« (1 Iv 5, 19) i uopće se ne
Oca, on će vas poučiti o svemu. Sjetit će vas svega što obraćaju na bolje. Držim da je djelo Duha Svetoga
sam vam kazao« (Iv 16, 12). samo u onima koji se već obratiše i stupaju
Ovako, dakle, treba misliti: kao što Sin koji jedini »putevima Krista Isusa« (1 Kor 4, 17). Riječ je o
pozna Oca objavljuje kome hoće, i Duh Sveti koji onima koji su »u dobrim činima« (Ej 2, 10) i »ostaju u
jedini »pretražuje Božje dubine« (l Kor 2, 10) objavljuje Bogu« (1 Iv 4, 13).
Boga kome hoće. »Duh, naime, duva gdje hoće« (Iv 3, 6. Djelovanje je Oca i Sina nazočno u svetima i
8). grešnicima. To se očituje po tome što svi koji su ra-
Ipak se ne smije držati da Duh spoznaje pošto Sin zumni imaju dijela na Božjoj Riječi ili Razumu. Stoga
objavi. Ako Duh Sveti po Sinovoj objavi pozna Oca, iz u sebi nose stanovito sjemenje Mudrosti i Praved-
neznanja prelazi u znanje. Duh nije s početka bio nosti, a »to je Krist« (Gal 3, 16). Na onome, dakle, koji
nešto drugo nego Duh Sveti. Nije naknadnim uistinu jest i koji po Moj siju kaza: »Ja sam koji
usavršenjem došao dotle da bude Duh Sveti. Inače bi jesam« (Izl 3, 14), dioništvo posjeduje sve što postoji.
značilo da smo se usudili reći da Duh, kada nije bio To sudioništvo na Bogu Ocu dopire do svih —
Duh Sveti, nije poznavao Oca već da je postao Duh pravednika i grešnika, razumnih i nerazumnih bića i
Sveti kada je stekao znanje. Ako bi tako bilo, Duh općenito do svega što ima opstanak.
Sveti ne bi nikada bio uzet u trojstveno jedinstvo. Ali apostol Pavao pokazuje da sve ima dijela na
Želimo kazati da ne bi bio uzet u jedinstvo s nepro- Kristu. Veli: »Ne reci u svome srcu — tko će uzaći na
mjenjivim Bogom Ocem i njegovim Sinom. To opet nebo da dovede Krista. Ili — tko će sići u bezdan da
znači da je Duh Sveti uvijek bio Duh Sveti. Mi, do- Krista pozove od preminulih. Što kaže Pismo? Riječ je
duše, velimo »uvijek« i »bio je« i tome slično. Služimo se posve blizu tebe. U tvojim je ustima i u tvome srcu«
riječima s vremenskim značenjem. Međutim, to treba (Rim 10, 6—8). Pavao time naznačuje da se Krist,
uzeti jednostavno i uz oproštenje. U tih je, naime, ukoliko je Riječ ili Razum, nalazi u srcima sviju.
riječi značenje vremensko, ali ono o čemu govorimo, Učešće na Riječi sve tvori razumnima. Ali i ono što
mada se u sastavu rasprave mora izraziti vremenski, piše u Evanđelju: »Da nisam došao i da im nisam
svojom naravlju nadvisuje svako poimanje vremensko- govorio, ne bi imali grijeha, ali ovako nemaju isprike
ga smisla. za svoj grijeh« (Iv 15, 22), jasno je za one koji znaju
5. Čini se da je na mjestu ako istražimo zašto je rastumačiti do kojega razdoblja čovjek nema grijeha i
onomu tko se »po Bogu iznova rađa« (1 Pt 1, 3) za od koje dobi odgovara za grijeh. Tako postaje očitim
spasenje potrebit Otac, Sin i Duh Sveti i s čega neće radi čega se kaže da ljudi zbog udjela na Riječi imaju
grijeh. To se odnosi na čas kada su postali sposobni
postignuti spas ako Trojstvo nije potpuno. Zašto nije za shvaćanje i spoznaju. Govor je o hipu kada im
moguće biti dionik Oca i Sina bez Duha Svetoga? Kada razum koji je stavljen u njihovu nutrinu pruži
se o tome raspravlja, bez sumnje je nužno pripisati razlikovanje dobra i zla. Kada su već počeli znati što
zasebno djelovanje Duhu Svetome, a posebno Ocu i je zlo te ga čine, postaju krivi za grijeh. To je smisao
Sinu. tvrdnje da Židovi nemaju izgovora za svoj grijeh« (Iv
Smatram, dakle, da se Očevo i Sinovo djelovanje 15, 22). Božanska Riječ počela im je u srcu
proteže na svete i na grešnike, na razumne ljude i pokazivati razliku između dobra i zla. Tako mogu
nijeme životinje, ali i na bića koja su bez životnoga izbjegnuti i čuvati se zla. Piše: »Tko pozna dobro, ali
ga ne čini, u njemu je grijeh« (Jak 4, 17).
Evanđelje na poseban način uči da nitko od ljudi Na taj se, dakle, način djelovanje sile Boga Oca i
nije izvan Božjega zajedništva. Spasitelj veli: »Kra- Sina bez razlike proteže na svako stvorenje. Ali
ljevstvo Božje ne dolazi opaženo. Također se ne kaže ustanovismo da dijela na Duhu Svetome imaju samo
— evo ovdje je ili ondje. Naprotiv, Božje je kraljevstvo sveti. Stoga je rečeno: »Nitko ne može reći Gospodin
u vama« (Lk 17, 20—21). Valja također pogledati da li Isus osim u Duhu Svetome« (1 Kor 12, 3). Ali su i
možda ima isto značenje i ono što je zabilježeno u sami Apostoli jedva jednom zavrijedili čuti: »Primit
Postanku gdje piše: »I dahnu na njegovo lice životni ćete silu kada na vas siđe Duh Sveti« (Dj 1, 8). Zato
dah i čovjek posta živa duša« (Post 2, 7). Ako treba držim dosljednim da je onaj »tko sagriješi protiv Sina
shvatiti da je to dano općenito svim ljudima, svi ljudi čovječjeg dostojan oproštenja«. Onaj, naime, tko ima
imaju dijela u Bogu. Ali ako moramo držati da je to dijela na Riječi ili Razumu pa prestane razumno živ-
kazano o Božjemu Duhu jer je i Adam, čini se, poneš- jeti zapada, čini se, u neznanje ili ludost. U to ime
to proricao (Post 2, 24), rečeno se ne može primijeniti zaslužuje oproštenje. Ali tko je već bio dostojan dijela
općenito već jedino na svete. na Duhu Svetome te se »okrenuo natrag«, u zbilji je i
7. Piše, napokon, da je Bog u vrijeme potopa — djelom, mislimo, »pohulio na Duha Svetoga« (Mt 12,
kada je »svako tijelo iskvarilo Božji put« (Post 6, 12) — 31).
o nedostojnima i grešnicima rekao: »Moj Duh neće Neka, ipak, nitko ne misli da time što kazasmo da
više nikada prebivati s ovim ljudima jer su tijelo« (Post se Duh Sveti daje samo svetima dok dobročinstva i
6, 3). To očito pokazuje da se Božji Duh oduzima od djelovanje Oca i Sina dopiru do dobrih i zlih, pra-
svih koji su nedostojni. I u Psalmima piše: »Oduzet ćeš vednih i nepravednih, Duha Svetoga stavljamo pred
od njih Duha i oni će nestati. Vratit će se u svoju Oca i Sina ili mu na taj način pridajemo veće dosto-
zemlju. Poslat ćeš svoga Duha i bit će stvoreni. I janstvo. To bi, uistinu, bilo nedosljedno. Mi smo tek
obnovit ćeš lice zemlje« (Ps 103, 29—30). To se jasno opisali vlastitost njegove milosti i djela.
odnosi na Duha Svetoga. Pošto se odstrane i unište Ne smije se, međutim, kazati da je u Trojstvu
grešni i nedostojni, sam Duh sebi stvara novi narod i nešto manje, a nešto više. Vrelo je božanstva jedno.
obnavlja lice zemlje. Zbiva se to kada ljudi, po milosti Ono po svojoj Riječi drži Svemir. Dahom pak svojih
Duha, »isvuku staroga čovjeka s njegovim djelima« usta posvećuje što je dostojno posvećenja. U Psalmu
(Kol 3, 9) i počnu »hodati u životnoj novini« (Rim 6, 4). piše: »Gospodnjom su Riječju nebesa očvrsnuta, a od
Zato se s pravom kaže da Duh Sveti neće boraviti u Duha njegovih usta dolazi sva njihova moć« (Ps 32, 6).
svima — u onima koji »su tijelo« — već u onima čija je Bog Otac posjeduje stanovito osnovno djelovanje.
»zemlja obnovljena«. U tu se svrhu nakon krsne Njime svemu daje da opstoji po vlastitoj naravi. Po-
milosti i »novoporoda« (Tit 3, 5) Duh Sveti podjeljivao stoji i temeljna služba Gospodina Isusa Krista spram
»polaganjem apostolskih ruku« (Dj 8, 18). onih kojima se udjeljuje da u naravi budu razumni.
Međutim, i naš je Spasitelj i sam »novi čovjek« (Ef Tim se služenjem uz to što jesu poklanja da budu
2, 15) i »prvorođenac od mrtvih« (Kol 1, 18). Kada je dobro. Postoji također zasebna milost Duha Svetoga.
poslije uskrsnuća »staro već prošlo i sve postalo novo« Ona se uz Kristovo posredništvo, učinjena od Oca, po
(2 Kor 5, 17), rekao je Apostolima obnovljenima zasluzi onih koji je postaju sposobni daje dostojnima.
vjerom u njegovo uskrsnuće: »Primite Duha Svetoga« Rečeno najočitije naznačuje apostol Pavao. Poka-
(Iv 20, 22). To je zacijelo i sam Gospodin Spasitelj zuje da u Trojstvu postoji jedna te ista moć. Bilježi:
imao pred očima kada je u Evanđelju zanijekao da se »Darovi su različiti, ali je Duh isti. Različite su službe,
»novo vino« može staviti »u stare mješine« i naredio da ali je Gospodin isti. I djelovanja su različita, ali je isti
se »načine nove mješine« (Mt 9, 17) — da ljudi »hode u Bog. On vrši sve u svima. Svakome je dano da Duha
novosti života« (Rim 6, 4) i tako prime novinu milosti obznanjuje već prema tome kako je na korist« (1 Kor
Duha Svetoga. 12, 4—7). Pavao time posve jasno tumači da u
Trojstvu nema nikakva odvajanja već da se ono što se bića uči i obrazuje. Potvrđivanjem i trajnim posveći-
naziva dar Duha posjeduje po Sinu i obavlja po Bogu vanjem Duha Svetoga — čime jedino mogu primiti
Ocu. Ali »sve čini jedan te isti Duh. Pojedincima dijeli Boga — dovodi ih do savršenosti.
kako hoće« (1 Kor 12, 11). Prema tome, djelovanje Oca, Sina i Duha
8. Pošto smo istaknuli jedinstvo između Oca, Sina Svetoga neprestance se i na svim stupnjevima
i Duha Svetoga, vratimo se sada onomu o čemu savršenstva obavlja u nama. Ipak jedva da ikada
počesmo raspravljati. Bog Otac svemu daje da jest. možemo ugledati sveti i blaženi život u kome ćemo
Udioništvo na Kristu, ukoliko je Krist Razum, čini da prebivati. Nikada nas neće spopasti zasićenost tim
su bića razumna. Otuda slijedi da su dostojna hvale dobrom u koje dopiremo nakon mnogih borba. Što
ili prijekora jer su sposobna za krepost i manu. U tu više nazremo od toga blaženstva, sve više u nama
svrhu, dosljedno, pristupa i milost Duha Svetoga. raste i jača čeznuće za njim. Sve to žarče i sa sve to
Bića koja po naravi nisu sveta udjelom na Duhu više mogućnosti moramo u sebi posjedovati Oca,
postaju sveta. Sina i Duha Svetoga.
Bića, dakle, od Boga Oca, najprije, imaju da jesu. Ako ipak nekada nekoga od onih koji su bili na
Potom, da su razumna, dobivaju od Razuma. Po Du- najvišem i savršenom stupnju i zahvati zasićenost,
hu Svetome, napokon, imaju da su sveta. Vrijedi i ne mislim da se takav smjesta ispraznio i otpao.
obrnuto. Ona bića postaju sposobna za udioništvo na Polako je i dio po dio — kako je i nužno — padao.
Kristu, Božjoj pravednosti (1 Kor 1, 30), koja je pret- Stoga se može dogoditi, ako je po srijedi kakav kraći
hodno posvetio Duh Sveti. Oni koji po posvećenju Du- pad, da se brzo opameti i vrati k sebi. Nije posve
ha Svetoga zavrijediše doprijeti do toga stupnja, posti- posrnuo. Može se vratiti natrag i ponovno zauzeti
žu dar mudrosti po sili djelovanja Božjega Duha. svoje mjesto i opet uspostaviti što je zbog nemara
Držim da to i Pavao kaže. Veli da se »nekima daje riječ izgubljeno.
mudrosti, a drugima riječ znanja po istome Duhu« (1
Kor 12, 8). Naznačujući svaku vrst darova, Apostol sve
svodi na Vrelo sveobuhvatnoga pa kaže: »Djelovanja
su raznovrsna, ali Bog je jedan. On čini sve u svima«
(1 Kor 12, 6).
Očevo djelo svemu pruža opstanak. Ono se očituje
veličajnim i sjajnim kada se pojedinac usavrši i po
udioništvu na Kristu koji je mudrost, znanje i
posvećenje dopre do viših stupnjeva savršenosti. Pos-
većeni pak sudjelovanjem na Duhu Svetome
postajemo čišći i neoskvrnjeniji. Dostojnije primamo
milost mudrosti i znanja. Pošto se otklone i očiste sve
mrlje nečistoće i neznanja postiže se toliki stupanj
neoskrvnjenosti i čistoće da bitak što ga od Boga
dobismo postaje dostojan Boga koji daje da budemo
na čist i savršen način. Stvorenje tim putem postaje
onoliko dostojno koliko i onaj koji je učinio da ono
postoji. Tako će onaj koji je onakav kakvim ga je htio
onaj što ga stvori, po Božjem djelovanju, shvatiti da
postoji Božja moć i da ostaje zauvijek. Da se to dogodi
i da uz Onoga koji jest neprestance i bez odvojenja
ostane ono što je on stvorio, posao je Mudrosti. Ona
znanje i posao neusporedivo nadvisuju sve ostale
znanosti. Promotrimo u skladu s predloženom
Četvrto poglavlje poredbom što je stjecanje, a što gubljenje toga
znanja. To tim više vrijedi ako čujemo što Apostol
veli o savršenima. Kaže: »Po objavi će otajstava
motriti Gospodinovu slavu licem u lice« (Rim 16,
25; 1 Kor 13, 12).
2. Mi smo, zapravo, namjeravali pokazati
božanska dobročinstva koja su nama namijenjena i
do nas dolaze po Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Trojstvo
je, naime, vrelo svekolikoga posvećen ja. Što pak
rekosmo, kazasmo služeći će stanovitim
zastranjenjem. Držali smo da makar ukratko moramo
dotaknuti pitanje duše. Pitanje se nametnulo jer smo
Propast i pad razglabali bliski predmet — razumnu narav. Ali mi
ćemo, ako nam Bog po Isusu Kristu i Duhu Svetome
1. Ne čini se nerazumnim segnuti za
dopusti, prikladnije na vlastitome mjestu raspravljati
usporedbom jednoga primjera ako želimo o svekolikoj razumskoj naravi koja se dijeli na tri
rastumačiti ono razorenje i pad koji je prouzročila
razreda i u tri vrste.
nepažnja. Pretpostavimo da je netko polako stekao
stanovitu vještinu ili umijeće kao što su geometrija Stvorenje i stvaranje
ili liječništvo te poučavajući se kroz dugo vrijeme
obrazovanjem i vježbama, dopro do savršenosti i 3. Ovu, dakle, blaženu i vladalačku Moć koja gos-
tako posve zavladao poznavanjem spomenute podari svime nazivamo Trojstvo. Tu mislimo na do-
vještine. Takvome se čovjeku zaista nikako ne broga Boga i dobrostivoga Oca svemira. Isto tako na
može dogoditi da usne kao vještak, a probudi se ne- Moć koja iskazuje dobro i koja je sve stvorila. Ta Moć
znalicom.
čini dobro, stvara i providi. Bilo bi u isti mah
Ovdje ne priliči iznositi na srijedu ili sada nerazumno i bezbožno smatrati da su Božje sile
spominjati nezgode koje nastaju kao posljedica ikada, pa i jedan hip, bile dokone. Nije, naime,
ozljede ili bolesti. Ne odgovara spomenutoj dopušteno ni najmanje sumnjati da su te sile po
usporedbi ni primjeru. Onaj geometar ili liječnik u kojima se prvenstveno — kako i dolikuje — spoznaje
sebi zadržavaju, prema onome što predložismo, Bog nekada ostavile djela koja su Boga dostojna i bile
vještine doklegod vrše svoj posao i u njemu se nepomične. Ne smije se, naime, misliti da su bile
razumno poučavaju. Ali ako vještinu ne obavljaju izvana spriječene jer one su u Bogu. One su, štoviše,
već zanemare primjenu, zbog nemara polako gube Bog. Ali zauzvrat također se ne smije vjerovati da su,
najprije nešto malo, ali potom sve više. Tako poslije kada im se ništa nije opiralo, bile lijene da čine i vrše
duga vremena sve odlazi u zaborav. Skroz sve što ih je dostojno ili da za to nisu hajale.
iščezava iz sjećanja. Moguće je, jasno, da se, kada Stoga se ne može pretpostaviti da je postojao koji
je pad na samome početku i dok je još samo trenutak kada spomenuta dobročinska Moć nije
neznatnim nemarom iskvaren usprave, brzo vrate činila dobro. Otuda slijedi da je uvijek bilo bića koji-
samima sebi i opet zadobiju što je netom izgubljeno ma je iskazivala dobro. To su njezini stvorovi. U
te na taj način povrate što je oduzeto još uvijek svome dobročinstvu dijelila im je svoja dobra — po
neznatnim oduzimanjem redu i zasluzi. Čini se dosljednim — snagom Provid-
To sada prenesimo na one koji su se nosti — da nikada ne bijaše časa kada Bog nije bio i
posvetili Božjemu znanju i mudrosti. Njihovo stvoritelj i dobročinitelj i providnik.
4. Ali, zauzvrat, ljudski razum ovo smućuje i
tišti: kako shvatiti da je bića bilo uvijek otkada je i Peto poglavlje
Bog te da su — reći ću — opstojala bez početka, a
ipak se, bez sumnje, mora vjerovati da ih je Bog
stvorio i sazdao. S obzirom na to ljudska su poimanja
i razmišljanja međusobno u raskoraku. S jedne se i
druge strane nalaze valjani razlozi koji se između
sebe pobijaju i razvlače ljudsku misao koja razmišlja.
Nama koji smo po svojoj pameti neznatna i kratka
poimanja pada na pamet ovo što se može bez ikakve
pogibli za pobožnost kazati: Bog bijaše vazda Ocem.
Uvijek je imao jedinorođenoga Sina koji se, po onome
što sprijeda izložismo, istodobno naziva i Mudrost. Razumne naravi
Riječ je o onoj Mudrosti u kojoj se Bog, dovršivši 1. Pošto smo, prema svojim snagama, ukratko
svijet, uvijek radovao (Mudr 8, 30—31). Tako se dade raspravljali o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, priliči s
razumjeti da se Bog neprestance veseli. U toj je, nekoliko riječi progovoriti o razumnim stvorenjima —
dakle, Mudrosti koja uvijek bijaše s Ocem vazda bilo 0 njihovim vrstama, redovima, dužnostima dobrih i
ocrtano i oblikovano stvorenje. Nikada nije bilo zlih sila, ali i o bićima koja su nekako između dobrih
trenutka kada se u Mudrosti nije nalazio nacrt bića 1 zlih moći i još se nalaze uključena u bitku i borbu.
koja su jednom trebala nastati. U Svetim pismima susrećemo veoma mnogo ime-
5. Tako ćemo, čini se, usprkos svoje slabosti na za stanovite redove i dužnosti dobrih i zlih moći.
nešto Najprije donosimo ta imena. Potom ćemo — u skladu
pobožno razumjeti o Bogu. Nećemo govoriti ni da su sa svojim mogućnostima — pokušati istražiti što ta
bića nenastala i Bogu suvječna niti, opet, da se Bog imena znače.
koji prije ne bi ništa dobra činio izmijenio i počeo Postoje »sveti Božji anđeli« (Mk 8, 38). Pavao ih
činiti. Istinita je, naime, zapisana riječ: »Sve si načinio zove »duhovima koji poslužuju i koji su određeni da
u Mudrosti« (Ps 103, 24). Ako je pak sve nastalo u služe onima koji će postići baštinu u spasenju« (Heb
Mudrosti, a Mudrost je bila uvijek, u Mudrosti je kao 1, 14). Isti sveti Pavao neke — ne znam otkud —
nacrt i lik uvijek bilo sve što je naknadno nastalo kao
bitak. oslovljava »prijestoljima, vlastima, prvaštvima i moći-
Držimo da to i Salamon misli kada u Crkvenjaku ma« (Kol 1, 16). Pošto ih je nabrojio — i kako drži da
kaže: »Što je što bi načinjeno? Samo ono što je imalo postoje još i druge razumne službe i redovi osim
biti. Što je što je bilo stvoreno? Samo ono što je onih koje gore spomenu — o Spasitelju veli: »On je
trebalo da se stvori. Ništa nije novo pod suncem. Ako povrh svakoga prvaštva i moći i sile i vlasti i svakoga
tko stane govoriti da je evo ovo novo, ali to je već bilo
u stoljećima što su bila pred nama« (Prop 1, 9—10). imena koje se ne navodi samo u ovome vijeku već i u
Ako je, dakle, sve što je pod suncem već postojalo u budućem« (Ej 1, 21). Time, jamačno, pokazuje da
onim vjekovima koji su bili pred nama — budući da osim bića koja je naveo postoje i druga. Ona se,
ničega nema nova pod suncem — bez sumnje su doduše, u ovome svijetu imenuju, ali ih on tu nije
uvijek bili svi rodovi i vrste pa možda i pojedinačna spomenuo. Možda ih nitko drugi nije ni spoznao.
bića. U svakome je slučaju istinito što je tako
pokazano — Bog nije jednom počeo biti Stvoritelj kao Ima, uistinu, i takvih bića koja se spominju u ovome
da to ranije nije bio. svijetu, ali će se imenovati u budućem.
Suprotne sile Stoji zapisano: »Kada je Višnji dijelio plemena i
raspršivao Adamove sinove, odredio je narodima
2. Moramo, nadalje, znati da sve što je granice po broju Božjih anđela« (Pnz 32, 8—9). Stoga
razumno, ali otklanja razumske međe i odluke, bez zajedno s ostalim razumnim naravima treba ispitati i
sumnje prekršajem onoga što je pravo i pravedno ljudske duše.
pada u grijeh. Svako, dakle, razumno stvorenje 3. To su, eto, ta imena redova i služba. Takva su.
potpada pod pohvalu i prijekor. Hvali se ako po Pod njima se, sigurno, kriju istinska bića. Treba pak
razumu što ga u sebi ima kroči boljemu, a kori ako istražiti da li je Bog — ustanovitelj i stvoritelj svega
odbaci razlog dobra i ne ustraje u dobru. Zato s — neka od njih načinio tako svetima i blaženima da
pravom dospijeva pod kaznu i mučenje. Isto valja uopće u se ne mogu primiti ništa suprotna, a neka
misliti o samome đavlu i onima koji su s njime i zovu na taj način sazdao da mogu postati sposobna za
se »njegovim anđelima« (Mt 25, 41). Mi ćemo razložiti vrlinu i zloću. Da li se mora misliti da je Bog neka
i njihove nazive. Tako ćemo znati što su bića o bića tako oblikovao da su posve nesposobna za
kojima moramo raspravljati. krepost, dok druga uopće ne mogu prigrliti zloću već
Na mnogim su svetopisamskim mjestima moraju ostati u blaženstvu? Da li su neka opet takva
naznačeni nazivi »đavao«, »sotona« i »zli«. Tako se te mogu primiti jedno i drugo?
obilježuje onaj koji se opisuje kao »Božji neprijatelj« Pri ispitivanju krenimo smjesta od samih imena.
(Mt 13, 39). Čak se napominju i đavlovi anđeli« (Mt Promotrimo da li su »sveti anđeli« (Mk 8, 38) uvijek,
25, 41). Spominje se i »prvak ovoga svijeta« (Iv 12, otkada postoje, bili sveti. Jesu li sada sveti? Da li će
31). Ipak još nije jasno očitovano da li se pod tim uvijek biti sveti? Je li grijeh igda u njima zauzeo
misli na đavla ili koga drugoga. Neka se bića mjesto? Hoće li ikada sagriješiti? Promotrimo potom
nazivaju »prvacima ovoga svijeta«. Posjeduju s obzirom na one koji se nazivaju »sveti prvaci« (Kol
stanovitu »mudrost koja će se uništiti« (1 Kor 2, 6). 1, 16) da li su, čim ih je Bog stvorio, stali nad ne-
Ali, čini mi se, nitko se ne može lako izjasniti da li su kima vršiti prvaštvo koje imaju od Boga? Jesu li im
ti »prvaci« isto što i »prvaštva s kojima se mi borimo« ta bića bila podložna ukoliko su tako stvorena i saz-
ili je riječ o nekim drugim bićima. Nakon »prvaštava«
dana da budu pokorna i podložna?
navode se stanovite »moći« (Ef 6, 12) protiv kojih se
Pitajmo slično i u svezi s takozvanim »vlastima«
borimo i s kojima ratujemo. Ali isto moramo činiti i
(Kol 1, 16). Da li su takve i s tom svrhom stvorene da
»protiv knezova ovoga svijeta i ravnatelja ovih tama«.
Sam Pavao govori o »zlim dusima na nebesima«. Što vladaju ili su po stanovitoj zasluzi i u smislu nagra-
pak kazati o »zlim dusima« i »nečistim duhovima« koji de za krepost došle do te vlasti i dostojanstva? Pi-
se spominju u Evanđeljima (Lk 7, 21; 4, 33)? Sličnim tajmo i za bića nazvana »prijestoljima« (Kol 1, 16), da
se imenom nazivlju još neka bića. Zovu se li su to blaženo sjelo i čvrstinu stekli samim svojim
»nebesnicima«. Ali se dodaje da »sagibaju koljena« ili dolaskom u opstanak pa to posjeduju samo po volji
da će ih »prignuti u Isusovo ime«. Međutim, tu su još Stvoriteljevoj? Ako su u pitanju »gospodstva« (Kol 1,
»zemnici i podzemnici«. Takvim ih redom Pavao 16) — da li im je to što gospodu ju dodano kao plaća
nabraja (Fil 2, 10). za napredovanje u dobru ili im je poklonjeno kao
Ne priliči da na mjestu gdje raspredamo o razum- odličje pri stvaranju? Da li im je to u naravi i na neki
nim naravima mimoiđemo ljude. I za nas se zacijelo način od njih neodjeljivo?
kaže da smo razumna živa bića. Ali ne treba dokono Ako, zaista, prihvatimo da sveti anđeli i svete
ni to preskočiti da se i među samima nama ljudima sile, blažena prijestolja i slavne moći te veličanstvena
navode različiti redovi. Piše: »Gospodnji je dio njegov vladarstva kao bit posjeduju vlasti, dostojanstva i
narod Jakov. Izrael je dio baštine njegove« (Pnz 32, slave, bez sumnje, čini se, slijedi da na isti način
8—9). Drugi se narodi nazivaju anđeoskim dijelom. moramo pojmiti i ona bića koja su spomenuta u
suprotnim službama. Evo što će trebati da mislimo: bi netko mogao pomisliti — prije nego sasluša
ona prvaštva protiv kojih nam se boriti nisu nakanu drugo — da je možda kazano o nekome čovjeku koji
koja se protivi i odupire svakome dobru naknadno je bio knez među tirskim stanovnicima. Zato zasada
stekla kada su se slobodom odluke udaljila od dobra nećemo ništa uzeti iz toga prvoga proroštva. Drugo
nego je to kao bit nastalo zajedno s njima. Isto bi je posve očito takvo da se u njemu baš ništa ne
vrijedilo za moći i vlasti. Zloća u njima ne bi bila može odnositi na čovjeka već na neku višnju silu
mlađa i kasnija od njihove naravi. Bićima pak koja je koja je pala s visina i bila bačena u niže i lošije
Pavao nazvao ravnateljima i prvacima svijeta tame predjele. Iz njega ćemo uzeti primjer koji najjasnije
(Ej 1, 12), činjenica što vladaju i gospodare tminama dokazuje da te suprotne i zle sile nisu od naravi
ne bi dolazila iz pokvarene nakane već bi potjecala iz tako sazdane nego da su od boljega dospjele u lošije
nužde njihova sazdanja. Razložitost iste dosljednosti i okrenule se na gore. Ali ni blažene moći nisu takve
sili na jednak način razumjeti duhove zloće, zloduhe naravi koja ne može podleći suprotnome ako one to
i nečiste duhove. hoće i ako se zanemare, te blaženstvo svoga stanja
Ali je, čini se, ludo tako misliti o zlim i suprotnim ne čuvaju svom pomnjom.
silama. Uistinu je nerazumno uzrok njihove zloće 0 onome koji se naziva tirski prvak piše da je bio
odvojiti od nakane njihove slobodne volje i nužno ga među svetima, bezgrešan, da se nalazio u Božjemu
pripisati njihovu Stvoritelju. Zar u tom slučaju nismo raju i da je bio okićen vijencem ukrasa i ljepote. Ka-
prisiljeni isto držati i o dobrim i svetim moćima? Že- ko se, velim, smije i pomisliti da je onaj koji je bio
limo reći: dobro u njima nije bitno dobro kao što je — takav bio niži od nekoga među svetima? Predočen je
i to posve jasno pokazasmo — u Kristu, Duhu Sveto- kao »vijenac uresa i ljepote« i kao »bezgrešni koji se
me i bez sumnje u Ocu. Vidjesmo da trojstvena šetao po Božjemu vrtu«. Kako, dakle, može tko
narav ne pozna nikakvu sastavljenost da bi se s smatrati da netko takav nije bio jedna od onih
njom — dosljedno — takva što moglo dogoditi. svetih i blaženih sila što su se nalazile u blaženstvu
Preostaje zaključiti u svezi sa svakim stvorenjem: i za koje se mora vjerovati da nisu bile opskrbljene
one moći koje, čini se, nad drugima posjeduju nekom drugom čašću već upravo takvom?
prvaštvo, vrše vlast i gospodstvo, tako postupaju na Pogledajmo, napokon, što nas uče same izreke iz
temelju svoga djelovanja i svojih pokreta. proroštva. Tu piše: »Riječ mi Božja priđe i reče —
Pretpostavljene su i stavljene povrh onih kojima stoje zakukaj, sine čovječji, nad tirskim prvakom i reci mu
na čelu i na kojima ostvaruju vlast na osnovu da slijedeće kaže Gospodin Bog. Bio si pečat sličnosti
zasluga, a ne zbog prednosti koja dolazi od stvaranja. i vijenac uresa u slastima Božjega raja. Bio si ukra-
4. Da se ne bi činilo kako nas o tolikim i tako šen svakim kamenom i dobrim draguljem. Odjeven si
teškim zbiljama na tvrdnju poziva jedino zakon dos-
bio u sard, topaz, smaragd, granat, safir i jaspis —
ljednosti te da slušatelje samo nagađanjima silimo
na pristanak, pogledajmo možemo li iz Svetih pisama koji je protkan srebrom i zlatom — u ahat, ametist,
uzeti kakve dokaze i njihovom vlašću rečeno uvjerlji- krizolit, beril i oniks. U sebi si napunio svoje žitnice i
vije zasnovati. spremišta zlatom. Od dana kada si stvoren, postavio
Iznesimo na prvome mjestu što Sveto pismo sa- sam te s kerubima na sveto Božje brdo. Bio si posred
drži o zlim silama. Potom ćemo — koliko se Gospodin ognjenoga stjenja. U svoje si dane bio neporočan —
udostoji da nas prosvijetli — i ostalo istražiti u sve otkada si stvoren i dok se ne nađoše u tebi beza-
skladu s tim. Na taj ćemo način uvidjeti što je u tako konja. Bezboštvom si napunio svoja spremišta po
teškim pitanjima najbliže istini ili što treba misliti u mnoštvu svoga poslovanja. Sagriješio si i bio bačen s
skladu s pravilom ispravne vjere. Božjega brda. Kerub te je bacio iz sredine ognjenoga
U proroka Ezekijela nalazimo (Ez 26—28) kamenja. U tvome se uresu uznijelo tvoje srce. S
zabilježena dva proroštva o prvaku u Tiru. Za prvo tvojom se ljepotom iskvario tvoj nauk. Na zemlju te
bacih zbog množine tvojih grijeha. Zbog množine tvo- Lučonoša koji se jutrom pomaljao? Slomljen je i tres-
jih grijeha i tvojih bezakonja stavih te pred kraljeve nuo o zemlju onaj koji napadaše sve narode. Rekao si
kao prizor i porugu. Svojim si poslovanjem okaljao u svome srou — popet ću se na nebo, svoje ću
svoja svetišta. Iz tvoje ću sredine podići oganj i on će prijestolje staviti povrh nebeskih zvijezda, sjedit ću na
te proždrijeti. Od tebe ću načiniti prah i pepeo na visokoj planini i viši od visokih brda koja su na sje-
zemlji — na očigled svima koji te vide. Svi koji su te veru. Dići ću se nad oblake. Bit ću sličan Sveviš-
poznavali među narodima, tugovat će za tobom. njemu. Sad ćeš pak utonuti u podzemlje i zemljine
Postao si propast. Više nećeš postojati za vječna vre- osnove. Oni koji te budu vidjeli, čudit će se nad
mena« (Ez 28, 11—19). tobom i reći: ovaj je ozlojedio čitavu "zemlju, rušio
To su te riječi. Tko, kada čuje »bio si znak slič- kraljeve, svekoliki zemljin šir učinio pustinjom i razo-
nosti i vijenac uresa u uživanjima Božjega raja« ili »od rio gradove. Utamničenike nije oslobađao okova. Svi
časa kada si stvoren, postavio sam te s Kerubima na su kraljevi naroda zaspali u časti, svaki u svojoj kući,
sveto Božje brdo«, može toliko proširiti svoje poimanje a ti ćeš biti bačen u planine poput prokleta mrtvaca s
i misliti da je navedeno kazano o nekom čovjeku ili mnogim preminulima koje probodoše mačevi te siđo-
svecu, a da ni ne govorim o tirskome knezu? Na koje še u podzemlje. Kao što odjeća koja je stvrdnuta krv-
će ognjene stijene misliti među kojima je neki čovjek lju i zanečišćena neće biti čista, tako ni ti nećeš biti
mogao boraviti? Tko se može smatrati nevinim od čist jer si upropastio moju zemlju i pogubio moj na-
dana kada je stvoren te su kasnije u njemu nađena rod. Nećeš ostati za vječno vrijeme, sjeme veoma opa-
bezakonja i tada bio bačen na zemlju? ko. Pripremi svoje sinove da budu ubijeni zbog grijeha
Navod, dakle, pokazuje da je o biću o kome se oca tvojega i da se više ne pridignu i da kao baštinu
govori kazano da nije bilo na zemlji kada je više ne posjeduju zemlju te je ne pune ratovima.
strovaljeno na zemlju jer je okaljalo svoja svetiša. Ustat ću protiv njih, veli Gospodin Sabaot. Učinit ću
Time pokazasmo da se riječi Ezeki jelova proroštva o da se zatre njihovo ime, njihovi ostaci i njihovo sjeme«
prvaku u Tiru odnose na neprijateljsku moć.
(Iz 14, 12—22).
Najočevidnije svjedoče da je ta sila ranije bila sveta i
blažena, ali je iz toga blaženstva pala kada se na njoj Navod najjasnije pokazuje da je doista s neba pao
razotkrilo bezakonje. Nije, dakle, takva bila po naravi onaj koji je ranije bio Lučonoša i zorom izlazio. Ako je
i stvaranju. — kako neki vele — po naravi bio mrklina, kako se
Mislimo, prema tome, da je navedeno rečeno o kaže da je ranije bio Lučonoša? Na koji je način
mogao rano izlaziti ako u sebi nije imao ništa od
stanovitome anđelu kome je pala u dio služba da se
svjetla?
brine o tirskome narodu. Bile su mu — imamo dojam Međutim, i Spasitelj nas uči o đavlu. Kaže: »Vi-
— povjerene i njihove duše da se za njih zauzima. Ali dim, evo, da je sotona poput munje pao s neba« (Lk
o kojem je Tiru riječ? Kako shvatiti tirske duše? 10, 18). Nekada je, naime, bio svjetlo. Ali je i naš
Govori li se o gradu koji se nalazi na području feničke Gospodin koji je »istina« (Iv 14, 6) moć svoga slavnoga
pokrajine ili o nekome drugom mjestu kome je Tir dolaska usporedio munji. Reče: »Jer kao što munja
koji na zemlji poznajemo lik? Da li su tirske duše bljesne s jednoga nebeskoga vrha do drugoga vrha
dusi ovozemnih stanovnika ili onih koji su građani neba, tako će biti i dolazak Sina čovječjega« (Lk 17,
onoga Tira koji se poima duhovno? To nećemo razgla- 24). I đavla, usprkos tome, uspoređuje s bljeskom.
bati na ovome mjestu da se možda ne bi pričinilo da Veli da je pao s neba. Time pokazuje da je i sotona
takve i tako otajstvene zbilje tek usput istražujemo. nekada bio na nebu, posjedovao mjesto među sveti-
ma, imao dijela na onome Svjetlu u kome sudjeluju
To, odista, zahtijeva zasebno djelo i rad.
svi sveti i po kojem anđeli postaju »anđeli svjetla« (2
5. Evo što nas, opet, prorok Izaija uči o jednoj
drugoj neprijateljskoj sili. Veli: »Kako je s neba pao
Kor 11, 14) i zbog kojega Gospodin Apostole naziva Šesto poglavlje
»svjetlom svijeta« (Mt 5, 14).
Na taj je, dakle, način i đavao nekada bio svjetlo.
Bilo je to prije nego se prevario, pao na ovo mjesto te
se »njegova slava pretvorila u prah« (Iz 14, 11). To je —
kako i prorok tvrdi — vlastito za bezbožne. Đavao je
zato prozvan »knezom ovoga svijeta« (Iv 12, 31), to jest
zemaljskoga obitavališta. On vrši ulogu prvaka nad
onima koji slijede njegovu zloću. »Sav se ovaj svijet —
svijetom nazivam ovaj zemaljski kraj
— nalazi pod Zlim« (1 Iv 5, 19), to jest pod tim otpad-
nikom. Da je pak đavao otpadnik — to znači prebjeg
—: i Gospodin ovako kaže u Jobu: »Uhvatit ćeš na me-
ku aždaju — otpadnika« (Job 40, 25). Zaista je sigurno
da ta neman označava đavla.
Neprijateljske se moći, dakle, nazivlju otpadnici-
ma. Kaže se da su negda bile nevine. Biti pak nevin po
Konac ili dovršenje
naravi ne pripada nikome osim Ocu, Sinu i Duhu
Svetome. Svetost je u svakome stvorenju nešto doda- 1. Konac ili dovršenje naznačuje, čini se, da su
no. Što se pak dodaje, može i otpasti. Te su suprotne zbilje dogotovljene i privedene punini. To na ovome
sile nekada bile nevine i nalazile se među moćima ko- mjestu i nas opominje. Onaj koga bi u svezi sa
je su još uvijek nevine. To dokazuje da nitko nije po shvaćanjem tako velikih i teških datosti obuzela želja
biti i naravi ni nevin ni nečist. da ovo čita, mora na to primijeniti oblikovan i
Otuda slijedi da o nama i našim pokretima ovisi naobražen razum. Ako se, naime, nikada nije bavio
da li smo blaženi i sveti. Isto tako da se lijenošću i tim pitanjima, sve će mu se učiniti ispraznim i
nepomnjom iz blaženstva strovaljuje u zloću i propast. suvišnim. Isto tako ako im pristupi duhom punim
Napredovanje pak u zloći — da se tako izrazim predrasuda i predsudova u korist drugih nauka, naše
— može biti tako veliko da se netko do te mjere za- će izlaganje držati krivovjernim i protivnim crkvenoj
nemari i dopre do onoga stanja kada se postaje ona vjeri. Ipak ga u svemu tome neće razum osvjedočiti.
moć koju nazivamo suprotnom. To će unaprijed odrediti predumišljaj njegova duha.
I sami o ovome govorimo s velikim strahom i
obazrivošću. Više raspravljamo i istražujemo nego kao
sigurno i utvrđeno iznosimo. Sprijeda, naime,
naznačismo koje su istine utvrđene kao očit nauk.
Držim da smo, po svojoj mogućnosti, to učinili kada
smo govorili o Trojstvu. Ovdje se — koliko možemo —
o ovim pitanjima bavimo više u smislu rasprave nego
što bismo nešto strogo određivali.
Kraj i dovršetak svijeta nastupit će kada svatko
bude podložen kaznama što ih je zaslužio za grijehe.
Jedino Bog zna to vrijeme. Tada će svaki pojedinac
platiti što duguje. Smatramo da će Božja dobrota,
pošto i neprijatelje podloži i pokori, po svome
Pomazaniku privesti jednome svršetku cjelokupno koje je začetnik svega. Ostala je bića imaju kao nešto
stvorenje. što dolazi i odlazi. Tek su onda blažena kada imaju
Tako veli Sveto pismo. Kaže: »Reče Gospodin mome dijela na svetosti, mudrosti i samome blaženstvu.
Gospodinu — sjedni mi sdesna dok neprijatelje tvoje Ako, međutim, zanemare to udioništvo i o njemu ne
postavim za podnožje tvojih nogu« (Ps 109, 1). Ali ako vode računa, krivicom vlastite lijenosti netko prije, a
nam je malo jasno što tu naznačuje proročka riječ, netko kasnije, netko više, a netko manje, ali svatko za
Pavao nas otvorenije uči kada bilježi: »Treba da Krist se, postaje uzrokom svoga pada i propasti. Taj pad i
vlada dok sve svoje neprijatelje ne stavi pod svoje propast kojim se pojedinac udaljuje od svoga stanja u
noge« (1 Kor 15, 25). sebi —rekosmo — posjeduje veoma veliku različitost
Ako nas ta tako očita Apostolova izreka nije do- koja je u skladu s pokretima uma i volje. Zato netko
statno poučila što znači neprijatelje podložiti pod no- lakše, a netko teže pada u dubinu. U tome je sud
ge, počuj što Apostol dodaje u nastavku. Veli: »Treba Božje Providnosti pravedan. Svakoga pogađa prema
da mu bude sve podvrgnuto« (1 Kor 15, 27). Što je, različitosti njegovih pokreta. Po mjeri je njegove
dakle, to podvrgnuće kojim sve mora biti podloženo udaljenosti i zbrkanosti. Među bićima što ustrajaše u
Kristu? Mislim da je riječ o onom podloženju za koje onome početku koji smo opisali kao sličan budućem
želimo da mu i mi budemo podloženi. Njime su mu koncu neka u rasporedu i ravnanju svijetom od sebe
podloženi Apostoli i svi sveti koji su pošli za Kristom. dobivaju anđeoski red, druga red moći, prvaštva i
Izričaj podloženje kojim se podlažemo Kristu označuje vlasti. Vlast vrše na onima kojima je potrebito da
spasenje koje Krist daje podložnicima. David imaju vlast nad glavom. Dobivaju i red prijestolja.
govoraše: »Zar se neće Bogu podložiti moja duša? Od Tako im pada u dio suditi i upravljati onima kojima je
Boga mi dolazi moje spasenje« (Ps 61, 2). to potrebito. Druga bića imaju gospodstvo. Bez
2. Ovakav, dakle, kraj naziremo: svi će neprijatelji sumnje nad slugama. Sve im je to udijelila božanska
biti podloženi Kristu. Bit će uništen i posljednji Providnost po pravičnome i pravednom sudu. Temelj
neprijatelj — smrt. Krist kome je sve podloženo, kra- je zasluga i napredovanje kojima su rasla u
ljevstvo će predati Bogu Ocu (1 Kor 15, 24—28). udioništvu i nasljedovanju Boga.
Polazeći od toga i takvoga završetka — rekoh — Bića pak koja su se udaljila od stanja prvoga
zagledajmo se u početke. Konac je, naime, uvijek sli- blaženstva, ali ipak ne na nepopravljiv način,
čan početku. Stoga kao što je svemu jedan kraj, tako podložena su ranije opisanim svetima i blaženim
treba razumjeti da je i jedan početak za sve. Kao što je redovima. Oni njima ravnaju i upravljaju. Koristeći se
za mnogobrojna bića jedan svršetak, tako su mnoge njihovom pomoći i preobraženi njihovim spasonosnim
raznovrsnosti potekle od jednoga Početka. Ali se one poukama i učenjem mogu se vratiti svome blaženome
opet svode na jedan kraj koji je sličan početku. To se stanju i opet biti u nj postavljeni. Držim da je od tih
zbiva po Božjoj dobroti, Kristovu poclložništvu i bića — koliko ja mogu shvatiti— uspostavljen red
jednosti Duha Svetoga. Pred očima imamo sve koji ljudskoga roda koji će se u budućem vijeku ili u
»sagibaju koljeno na Isusovo ime« i samim time među stoljećima koja će uslijediti kada, po Izaiji, nastane
»nebesnicima, zemnicima i podzemnicima« (Fil 2, 10) »novo nebo i nova zemlja« (Iz. 65, 17) vratiti onome
iskazuju znakove svoje podložnosti. Ta tri izraza jedinstvu koje obećava Gospodin Isus koji Ocu govori
naznačuju čitavi svemir: bića koja je onaj jedan te isti o svojim učenicima: »Ne molim samo za ove već i za
Početak raznovrsno vodio na osnovu njihovih vlastitih sve koji će po njihovoj riječi vjerovati u me. Neka svi
gibanja i razredio ih po njihovoj zasluzi u različite budu jedno kao što sam ja u tebi, Oče, i ti u meni.
redove. U njima, naime, svetost nije bila nazočna kao Tako neka i ovi budu jedno u nama« (Iv 17, 20—21).
bit. Ona je tako u Bogu, Božjemu Pomazaniku i Duhu Iznova veli: »Da budu jedno kao što smo mi jedno — ja
Svetome. Dobrota kao narav postoji samo u Trojstvu u njima, a ti u meni. Neka i oni budu dovršeni u
Jednome« (Iv 17, 22—23). To potvrđuje i apostol nebeskih moći dopiru do onoga što je nevidljivo i
Pavao. Kaže: »[...] dok svi ne dopremo do jedinstva vječno.
vjere i savršenoga čovjeka po mjeri dobi Kristove Meni se čini da to pokazuje i sami nutarnji slijed.
punine« (Ef 4, 13). Dok smo još u ovome životu i Crkvi Svaka pojedina razumna narav može prijeći iz jedno-
koja je — razumije se — slika budućega kraljevstva, ga reda u drugi i doprijeti do svih preko pojedinih i
isti nas Apostol potiče na slično jedinstvo. Veli: »[...] do pojedinih preko svih. Svako je, naime, biće — u
da biste svi govorili isto i da među vama ne bi bilo skladu s vlastitim pokretima i naporima — po moći
razdora. Budite savršeni u jednoj te istoj misli i u svoje slobodne volje sposobno za razne napretke i
jednom te istom mišljenju« (1 Kor 1, 10). nazadovanja.
3. Moramo ipak znati da su neka bića koja su ot- 4. Pavao kaže da postoje vidljive i vremenite zbilje
pala od onoga jednoga Počela o kojem sprijeda (2 Kor 4, 18). Isto tako tvrdi da osim tih ima i
govorasmo zapala u takvu sramotu i zloću da su nevidljivih i vječnih. Istražimo stoga kako su vidljiva
postala nedostojna naobrazbe i obrazovanja kojim se bića vremenita. Da li zato što neće nakon ovoga vi-
po tijelu poučava i obrazuje ljudski rod uz pomoć jeka više opstojati u onim budućim razdobljima i vje-
nebeskih sila. štoviše, naprotiv, neprijatelji su onih kovima kada se onaj rasap i razdioba jednoga počela
koji se uče i obrazuju te se bore protiv njih. Otuda sve vrate k jednom te istom svršetku i sličnosti? Ili je to
borbe i bitke u čitavome ovom smrtnome životu. radi toga što će proći oblik vidljivoga, iako se
Protiv nas, naime, ratuju i napadaju nas oni što bez podnipošto neće raspasti njegova bit? Pavao, čini se,
ikakva obzira otpadoše iz boljega stanja. Nazivaju se potvrđuje zadnju pretpostavku. Veli: »Proći će lik
»đavao i njegovi anđeli« (Mt 25, 41). Tu su i drugi zli ovoga svijeta« (1 Kor 7, 31). Ali i David kaže: »Nebesa
redovi. Apostol ih je nabrojio u svezi s protivničkim će propasti, a ti ćeš ostati. Svi će se istrošiti poput
silama (Ef 6, 12). odjeće. Promijenit ćeš ih kao ogrtač. Izmijenit će se
Da li će se neki od redova koji djeluju pod kao odijelo« (Ps 101, 27). Time, valjda, pokazuje isto.
đavlovom vlašću i slušaju njegovu zloću ikada moći u Nebesa će se, dakle, izmijeniti. Ali, zacijelo, ne
budućim vjekovima vratiti dobroti ukoliko u njima iščezava što se mijenja. Ako prolazi oblik ovoga svi-
postoji slobodna volja? Ili pak trajna i ostarjela zloća jeta, vidi se da nije riječ o posvemašnjem uništenju i
prelazi po navici u drugu narav? Ti koji čitaš rasudi gubljenju tvarnoga bitka već da se zbiva stanovita iz-
da li u svakom slučaju ovaj dio neće ni u »ovim vid- mjena kakvoće i preinačenje oblika. Kada Izaija kaže:
ljivim i vremenitim vjekovima« ni u onima »koji se ne »Nastat će novo nebo i nova zemlja« (Iz 65, 17) bez
vide« jer su »vječni« (2 Kor 4, 18) posve otpasti od sumnje pruža isto tumačenje. Obnova neba i zemlje,
onoga konačnoga jedinstva i suglasja. Ipak se u preinaka lika ovoga svijeta te izmjena nebesa bez
dvojbe će se pripremiti za one što hode onim Putem
međuvremenu sva ta bića i u ovim vidljivim i vreme-
koji sprijeda označismo i teže prema onome blaženo-
nitim vjekovima kao i u nevidljivima koji su vječni
me svršetku u kome će se — po riječi — »podložiti i
ravnaju u skladu s redom naravi, mjerom i dosto- sami neprijatelji« te će na tome koncu »Bog biti sve u
janstvom zasluga. Kao što su neka bića obnovljena i svemu« (1 Kor 15, 24—28).
popravljena u prvome razdoblju, druga u drugome, Ima pak ljudi koji misle da će na tome kraju
neka su također popravljena krutim popravcima u posve nestati tvarna — to znači tjelesna — narav. Ali
zadnjim vremenima. Ta bića prolaze kroz veće i teže meni je skroz nemoguće zamisliti da ogromni bro j
muke. Muke su duge. Trpe ih — da tako kažem — najrazličitijih bića može živjeti i opstojati bez tijela.
kroz mnoga stoljeća. Kazne su oštre. Ta bića na Jedino je, naime, Božjoj naravi — to jest Ocu, Sinu i
početku poučavaju anđeli, potom moći viših stupnje- Duhu Svetome — svojstveno postojati bez tvarnoga
va. Tako se polako uzdižu do višega. Pošto su u bitka i bez ikakve primjese tjelesnoga dodatka.
smislu poduke vršili jednu za drugom službe
Netko će drugi možda kazati da će u onome svršetku svaki Sedmo poglavlje
tjelesni bitak biti tako čist i pročišćen da se može shvatiti
kao kakav eter jer posjeduje neku nebesku čistoću i
bistrinu. Kako će to biti, sa sigurnošću zna samo Bog i oni
koji su po Kristu i Duhu Svetome njegovi »prijatelji«. (IV
15,15)

Netjelesno i tjelesno

1. Ono o čemu smo gore raspravljali, istražili smo


nekako općenito. Pošto smo, prema svojim silama, na
određenome mjestu govorili o Ocu, Sinu i Duhu Sveto-
me, istraživali smo i raspredali više na temelju nu-
tarnje sveze nego kao omeđenu istinu o razumnim na-
ravima. Sada, dakle, promotrimo ono o čemu kao o
nastavku po našoj nauci, to jest po crkvenoj vjeri,
doliči razmišljati.
Sve su duše i sve razumne naravi — bile svete ili
zle — načinjene i stvorene. Sve su, po svojoj naravi,
netjelesne. Ali, iako su netjelesne, ipak su nastale.
Bog je, naime, sve stvorio po Kristu. To Ivan kao opće
uči u Evanđelju. Kaže: »U početku bijaše Riječ. I Riječ
bijaše kod Boga. I Riječ bijaše Bog. Ona bijaše na
iskonu kod Boga. Sve je nastalo po njoj i bez nje nije
ništa nastalo« (Iv 1, 1—3).
Pavao opisujući sve što je nastalo po vrstama,
brojevima i redu izražava se na taj način da bi po-
kazao kako je sve stvoreno po Kristu. Veli: »Sve je bilo
stvoreno u njemu — što je na nebu i što je na zemlji,
vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvaštva i moći.
Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega.
On je glava« (Kol 1, 16—18).
Apostol, dakle, očito izjavljuje da je ,sve načinjeno tijelo niti po nemaru nečistije, zašto ih kriviti kao
i stvoreno u Kristu i po Kristu — vidljivo, a to je nečiste kada neće biti hvaljene što su čiste?!
tjelesno i nevidljivo, a to se, držim, odnosi na 3. Ali da bi se to moglo jasnije shvatiti, prvo mo-
netjelesne moći koje imaju bitak. Čini mi se da je ramo ispitati je li dopušteno držati da nabrojena
bića imaju dušu i da su razumna. Potom valja
Pavao bićima koja je općenito nazvao tjelesnima i
tražiti da li su njihove duše nastale kada i njihova
netjelesnima u nastavku naveo vrste. To su: tijela ili su od njih drevnije. Mora li se, nadalje,
prijestolja, vlasti, prvaštva, moći i sile (Kol 1, 16). misliti da će duše zvijezda po svršetku svijeta
2. Što smo upravo kazali, rekli smo jer smo htjeli ostaviti svoja tjelesa? Da li će zvijezde kao što mi
redom i putem susljednosti pristupiti razglabanju o napuštamo ovaj život prestati obasjavati svijet?
suncu, mjesecu i zvijezdama. Da li ih stoga što se veli Čini se da je odvažnost to istraživati. Ali nas na
da su stvoreni da »ravnaju danju i noću« (Post 1, 16) to poziva žudnja da shvatimo istinu. Stoga ne
treba brojki među prvaštva? Da li moramo smatrati držimo ludim ako, po milosti Duha Svetoga,
da imaju samo prvenstvo nad danom i noću ukoliko ispitamo i pokušamo sve što nam je moguće.
vrše ulogu svjetionika? Jesu li prvaci onoga reda i
Smatramo, dakle, da se ta počela može označiti
službe koju imaju prvaštva? Rečeno je: »Sve je
stvoreno po njemu« (Iv 1, 3). Isto tako: »U njemu je kao bića s dušom. Kaže se da od Boga primaju nare-
stvoreno sve što je na nebu i na zemlji« (Kol 1, 16). đenja. To se pak obično ne zbiva osim sa živim i ra-
Prema tome ne može biti sumnje da se među nebeska zumnim stvorenjima. Zapovijed glasi: »Ja naložih
bića ubraja i ono što je na svodu. To pak, očito, svim zvijezdama« (Iz 45, 12). Ali koje su te
naznačuje nebo gdje su, po Pismu, »stavljena ta svjet- zapovijedi? Ove: da svaka zvijezda svojim redom i
lila« (Post 1, 17). vlastitim obrtajima dostavi svijetu količinu sjaja
Sve je, dakle, sazdano i stvoreno. Među stvorenim koja joj je dana. Jednim se, naime, redom gibaju
bićima nema nijednoga koje ne prima dobro i zlo i zvijezde nazvane planeti, drugim koje se zovu
nije otvoreno za oboje. To smo kao jasno uspostavili nepomičnima. To veoma jasno pokazuje da se
kroz izlaganje. Kako se onda može držati dosljednim nijedno tijelo bez duše ne može gibati kao što ni bića
— mada tako smatraju i neki od naših — da su koja imaju dušu nikada ne mogu biti bez kreta.
sunce, mjesec i zvijezde nepromjenljivi i da su Zvijezde se kreću takvim redom i takvom
nesposobni za zlo. To su neki mislili i o svetim razložitošću da se ne može primijetiti da je ikada i u
anđelima. Krivovjernici to drže i o dušama koje čemu bio spriječen njihov tijek. Kako u tome slučaju
nazivlju duhovnim naravima. nije povrh svake ludosti reći da se takav red i takvo
Pogledajmo na prvome mjestu što će sami razum opsluživanje stege i razumnosti traži od nerazumnih
pronaći o suncu, mjesecu i zvijezdama. Je li točno stvorenja ili da ona to izvršuju? U Jeremiji se, uz to,
kada neki smatraju da su ta bića tuđa promjenlji- mjesec naziva »kraljicom neba« (Jer 51, 17—19). Ako
vosti? Ipak segnimo, koliko je moguće, u prvome redu zvijezde posjeduju dušu te su živa bića s pameću,
za učenjem Svetih pisama.
nema sumnje da će se i u njih zamijetiti
Job, čini se, ne pokazuje samo da zvijezde mogu
pasti u grijehe već da zaista nisu čiste od grešne napredovanje i nazadovanje. Čini mi se da nekako
zaraze. Ovako, naime, piše: »Pred njegovim pogledom takav smisao ima ono što Job reče: »Ni zvijezde nisu
nisu ni zvijezde čiste« (Job 25, 5.) To se, jasno, ne od- čiste pred njegovim pogledom« (Job 25, 5).
nosi na Sjaj njihova tijela kao kada bismo, na pri- 4. Slijed rasprave pokazuje da su zvijezde bića
mjer, rekli da odjeća nije čista. Ako se tako shvati, koja posjeduju dušu. Također da su razumne. Sada
nepravda, nema dvojbe, pada na Stvoritelja. U sjaju valja vidjeti da li su dušu dobile s tjelesima u
se nebeskih tjelesa nešto optužuje kao nečisto. Ako trenutku kada Pismo veli: »Bog načini dva velika
zvijezde nisu mogle svojom marljivošću steći sjajnije svjetlila — veće da vlada danom i manje da
gospodari noću, i zvijezde« (Post 1, 16) ili je Bog u ispraznosti podloženo stvoren/je? Na koji način ne
zvijezde dušu udahnuo izvana, a ne sa samim htijući? S obzirom na koju nadu? Kako će se i samo
tijelima nego pošto su tijela već bila načinjena. stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti? Ali i
Osobno pretpostavljam da je duša ulivena izvana. drugdje isti Apostol kaže: »Iščekivanje stvorenja čeka
Ipak vrijedi truda da se to dokaže pomoću Pisama. objavu Božjih sinova« (Rim 8, 19). Iznova drugdje
Lako se dade reći kao nagađanje, ali se teško može veli: »Ne samo to već i samo stvorenje uzdiše i trpi
potkrijepiti biblijskim svjedočanstvom. sve do sada« (Rim 8, 22). Valja, dakle, ispitati što je
Evo, naime, kako je moguće dokazati na temelju uzdisanje stvorenja i koje su njegove boli.
naslućivanja: ako ljudska duša koja je niža, ukoliko Ipak najprije promotrimo što je taština kojoj je
je čovječja, nije bila oblikovana s tijelom već je strogo podjarmljeno stvorenje. Osobno smatram da ispraz-
govoreći — dokazano je — izvana uvrštena, to tim nost nije drugo do li tjelesnost. Mada je, naime, tijelo
više vrijedi za bića koja se označuju kao nebeska. u zvijezda eterično, ipak je od tvari. Stoga mi se čini
Kako s obzirom na ljude misliti da je s tijelom stvo- da i Salamon ruži svekoliku tjelesnu narav jer je u
rena duša onoga koji je — Jakov — »u utrobi oborio neku ruku teret koji sputava silinu duhova. Salamon
svoga brata« (Post 25, 22—26)? Ili kako je istodobno reče: »Ispraznost ispraznosti, sve ie ispraznost —
s tijelom oblikovana ili sazdana duša onoga koji »se kaže Propovjednik. Gledao sam i vidio sve što je pod
napunio Duha Svetoga dok se još nalazio u krilu suncem. I, eto, sve je ispraznost« (Prop 1, 2. 14). Toj
svoje majke«? Govorim o Ivanu koji se veselio u je, dakle, ispraznosti stvorenje podložno. Ipak se to
majčinu krilu i poigravao od velike radosti jer je glas prvenstveno odnosi na ono stvorenje koje svojom
Marijina pozdrava dopro do ušiju njegove majke ulogom u ovome svijetu posjeduje najviše i
Elizabete (Lk 1, 41—44). Kako je s tijelom nastala i najodlični'je prvenstvo. Riječ je o suncu, mjesecu i
sazdana duša i onoga za koga se veli da ga je Bog zvijezdama. Kaže se da su podvrgnuti taštini jer su
poznavao »prije nego je oblikovan u utrobi« i da ga je stavljeni u tijelo i dobili zadaću svijetliti ljudskome
»posvetio prije nego je izišao iz maternice« (Jer 1, 5)? rodu.
Inače će se pričiniti da Bog bez rasuđivanja i ne Piše: »To je stvorenje i ne htijući podloženo is-
gledajući na zasluge neke ispunja Duhom Svetim i praznosti« (Rim 8, 20). Nije, naime, dragovoljno na se
bez razloga posvećuje. Kako u tome slučaju izbjeći
uzelo službu koju iskazuje taštini. Tako je htio onaj
onoj riječi: »Zar je u Boga nepravda? Daleko od toga!«
koji je stvorenje podložio — »radi onoga koji je pod-
(Rim 9, 14) ili ovoj: »Zar Bog gleda tko je tko« (Rim 2,
ložio« (Rim 8, 20). On je obećao onima koji nisu od
11)? To, naime, slijedi onu tvrdnju koja drži da duše
nastaju zajedno kada i tjelesa. Ono, dakle, što se svoje volje podvrgnuti ispraznosti da će se, kada izvr-
može nazreti iz uspoređenja s ljudskim stanjem, še službu sjajnoga djela, osloboditi toga robovanja
kudikamo se dosljednije primjenjuje, mislim, na raspadljivosti i taštini. Bit će to kada nastupi vrijeme
nebeska bića. To čini se, dokazuje sami ljudski slavnoga »otkupljenja Božjih sinova« (Rim 8, 19. 23).
razum, ali i vlast Pisma. Svekoliko se stvorenje u toj nadi nada da će se ispu-
5. Pogledajmo da li u Svetome pismu možemo niti dato obećanje. Sada — u međuvremenu — sa
naći neko značenje koje se u strogome smislu odnosi svime uzdiše i suosjeća s onima kojima služi. Po
na ova nebeska bića. Apostol Pavao kaže ovako: strpljivosti suitrpi i ufa se u ono što je obećano.
»Stvorenje je i ne htijući podvrgnuto ispraznosti. Promotrimo i to da li se možda jedna druga Pav-
lova riječ može primijeniti na one koji su podloženi
Podloženo je zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi jer
ispraznosti, ali ne od svoje volje već po volji onoga
će se i samo stvorenje osloboditi robovanja
koji ih je podložio i zbog nade u obećanja. Apostol
raspadljivosti i postignuti slobodu slave Božjih kaže: »Želio bih da se odvojim i budem s Kristom. To
sinova« (Rim 8, 20—21). Postavljam pitanja: kojoj je
je, naime, mnogo bolje« (Fil 1, 23). Držim da i sunce
može slično reći: želim se rastvoriti i biti s Kristom.
To je, naime, mnogo bolje. Ali Pavao dodaje: »Ali je Sedmo poglavlje
zbog vas korisnije da ostanem u tijelu« (Fil 1, 24).
Međutim, i sunce može kazati: ostati u ovome ne-
beskome i sjajnome tijelu korisnije je zbog objave Bož-
jih sinova. Isto se dade misliti i kazati o mjesecu i
zvijezdama.
Vidimo sada što je sloboda stvorenja i što oslobo-
đenje iz ropstva. Kada Krist preda »kraljevstvo Bogu
Ocu« (1 Kor 15, 24) i spomenuta će živa bića — budući
da su ranije spadala u Kristovo kraljevstvo — s
čitavim kraljevstvom biti izručena Očevu ravnanju.
Kada Bog bude sve u svima (1 Kor 15, 28), bit će u
zvijezdama kao i u svemu jer i one spadaju u sve.

Anđeli

1. Smatram da se slično mora umovati i o anđe-


lima. Ne smije se misliti da je puka slučajnost što
pojedini anđeo dobiva zasebnu ulogu. Tako, na
primjer, Rafael liječi i vida. Gabrijel nadzire ratove.
Mihael se brine za smrtničke molitve i prošnje. Oni su
zavrijedili te uloge, ali ne drukčije doli svojim
zaslugama, nastojanjima i vrlinama koje su pokazali
prije nego je nastao ovaj svijet. Tada je u
arhanđeoskome redu svakome pojedincu dodijeljena
ova ili ona vrsta dužnosti. Drugi pak zavrijediše biti
ubilježeni u anđeoski red i djelovati pod
zapovjedništvom ovoga ili onoga arhanđela odnosno
pod zapovjedništvom toga i toga kneza i vođe svoga
reda.
Sve je to, rekosmo, određeno i raspoređeno naj-
prikladnijom i najpravednijom Božjom rasudbom na
temelju zasluga, a ne po slučaju i bez razlučivanja.
Bog je osobno prosudio i potvrdio da se ovome anđelu
mora povjeriti efeška Crkva (Otk 2, 1), a onome
drugom Crkva stanovnika u Smirni (Otk 1, 8) te da
ovaj anđeo bude Petrov (Dj 12, 7), a onaj Pavlov (Dj
27, 23). Isto vrijedi i za pojedine među »najmanjima«
(.Mt 18, 10) što su u Crkvi. Svakome je dodijeljen ovaj
ili onaj anđeo od onih koji svaki dan »motre Božje lice«
(Mt 18, 10). Također je određen i onaj anđeo koji mora korijena dobra stabla — kako shvatiti da su urodili
»sa svih strana opasivati bogobojazne« (Ps 33, 8). tako zlim plodovima?
Ne smijemo, razumije se, shvatiti da se sve to Oni će — kao i obično — odgovoriti ovom izmišljo-
zbilo slučajno i nasumce ni da su anđeli po naravi tinom: nije Pavao progonio već netko drugi koji je bio
tako stvoreni. To bi, inače, značilo Stvoritelja optužiti u njemu. Ni Petar nije zanijekao nego netko drugi u
da je pristran. Treba, naprotiv, vjerovati da je Bog — Petru. Zašto je Pavao, ako uopće nije griješio, rekao:
najpravedniji i najpravičniji vladar Svemira — uloge »Nisam dostojan zvati se apostolom. Progonio sam
dijelio po zaslugama i krepostima, po pojedinčevoj Božju Crkvu« (1 Kor 15, 9)? Zašto je i Petar veoma
snazi i nadarenosti. gorko plakao (Mt 26, 75), ako je drugi sagriješio? To
2. Ne smijemo zapasti u neprikladne i bezbožne pobija sve protivničke ludosti.
bajke ljudi koji među nebeskim bićima i ljudskim 3. Ne postoji, po nama, u zbilji nijedno razumno
dušama zamišljaju raznorodne duhovne naravi koje stvorenje koje ne bi bilo sposobno za dobro i zlo. Ali
su, prema tome, stvorili različiti stvoritelji. Njima se time što kažemo da nema naravi koja ne bi mogla
čini narazumnim — kao što uistinu i jest ludo — da podleći zlu ne tvrdimo, u isti mah, da je svako biće
se jednom te istom Stvoritelju pripišu različite naravi pristalo na zlo, to jest postalo zlim. Kao što se kaže da
razumnih stvorenja. Oni, međutim, ne poznaju razlog svaki čovjek s naravi dobiva mogućnost ploviti, otuda
takve različitosti. Kažu da im se ne čini dosljednim da ne slijedi da će svaki pojedini ploviti. Isto je tako
jedan te isti Stvoritelj nekima — ne vodeći računa o svakome čovjeku moguće učiti slovnicu ili liječništvo.
zaslugama — dade vlast gospodarenja, a neke podloži Ipak se time odmah ne veli da je svaki čovjek liječnik
gospodarima ili da jednima dodijeli prvaštva, a druge ili jezikoslovac. Ako, prema tome, tvrdimo da nema
učini podložnicima prvaka. nikakve naravi koja ne može prigrliti zlo, nije time
Smatram, dakako, da sve to pobija i otklanja sli- smjesta naznačeno da je zlo i prihvatila. I opet: nema
jed onoga umovanja koje sprijeda izložismo. On po- naravi koja ne bi mogla pristati na dobro. Ipak to ne
kazuje da se uzrok različitosti i raznovrsnosti u svim dokazuje da je svaka narav dobila dobro.
stvorenjima nalazi u njihovim živahnijim ili ljenijim Po našem sudu ni sami đavao nije bio nesposoban
pokretima te u njihovoj kreposti ili mani, a ne da za dobro. Ali otuda što je mogao primiti dobro ne
potječe od Podjeliteljeve pristranosti. slijedi da ga je htio primiti ni da je krepost proveo u
Ali kako bismo što lakše shvatili da je tako s djelo. Navedeni proročki ulomci uče da je davao, dok
nebesnicima, uzmimo za primjer ono što se dogodilo je boravio »u Božjemu raju posred Keruba« (Ez 28, 13),
ili se zbiva među ljudima. Tako ćemo u skladu s vid- bio dobar. Imao je, dakle, u sebi sposobnost da prigrli
ljivim, na temelju dosljednosti, shvatiti nevidljivo. vrlinu ili zlo. Ipak se odvratio od kreposti i svom se
Protivnici bez sumnje drže da su Pavao i Petar bili pameću priklonio zlu. Tako je i s ostalim stvorenjima.
duhovne naravi. Ali se zna da je Pavao mnogo radio Imaju moć za jedno i drugo. Slobodnim pak
protiv vjere (Gal 1, 13). Progonio je Božju Crkvu. I odabranjem bježe od zla i prijanjaju uz dobro.
Petar je počinio veoma veliki grijeh. Uz zakletvu je Nema, prema tome, naravi koja ne bi mogla pri-
tvrdio, kada ga je pitala vratarica sluškinja, da ne zna hvatiti dobro i zlo. Iznimka je Božja narav. Ona je
tko je Krist. Kako su ta dvojica koji su, i po njihovu vrelo svakoga dobra. To vrijedi i za Kristovu narav.
sudu, duhovni pali u takve grijehe? Pitanje iskrsava Krist je, naime, Mudrost. Mudrost pak, razumije se,
tim više što protivnici obično tvrde i navode da »dobro ne može primiti ludost. Krist je pravednost, a praved-
stablo ne može donijeti zle plodove« (Mt 7, 18)? Ako, nost jamačno nikada neće podleći nepravdi. Također
uistinu, dobro stablo ne može ploditi zlim plodovima je Riječ i Razum, a razum ne može postati nerazuman.
— a po njihovu mišljenju Pavao i Petar bijahu iz Isto tako je svjetlo. Sigurno je pak da tmine ne mogu
obuzeti svjetlost (Iv 1,5). Slično je i s biti Duha
Svetoga koja je sveta i zato ne prima nečistoću. Po dobile po svojim pokretima i napredovanjima kojima
naravi i u samome bitku je sveta. su kročile u opačini.
Ako je još koja druga narav sveta, da je posvećena To je drugi red duhovnoga stvorenja. Tako se
dolazi od primanja i nadahnuća Duha Svetoga. strmoglavce strovalio u zloću da radije ne želi biti
Svetost ne posjeduje po naravi već kao dodatak. Što pozvan natrag, a ne da to ne bi hilo moguće. Za nj je
pak pridolazi, može i otpasti. Tako netko može i pra- pomama za opačinama zapravo užitak i naslada.
vednost posjedovati kao dodatak. Ali je zato moguće Treći red razumne naravi jesu oni duhovi koje je
da je i izgubi. Jednako se i mudrost može imati kao Bog procijenio prikladnima da napune ljudski rod. Ri-
dodatak. U našoj je vlasti da svojim nastojanjem i ži- ječ je o dušama ljudi. Vidimo da su neki od njih
votnom zaslugom, ako težimo za mudrosti, i postane- svojim napredovanjem uzeti u spomenuti anđeoski
mo mudri. Ako se neprestance trudimo oko mudrosti, red. Tu su, naime, oni koji su postali »Božjim
uvijek ćemo imati dijela na Mudrosti. Stječemo je više sinovima« (Rim 8, 14), »sinovima uskrsnuća« Lk 20,
ili manje. To ovisi o životnoj zasluzi i obujmu 36) i »sinovima svjetla« (Lk 16, 8), jer ostaviše tamu i
nastojanja. Božja, naime, dobrota u skladu sa svojim zavolješe svjetlost. Tu su i oni koji nadvisiše svaki rat
dostojanstvom sve poziva i vuče prema onome blaže- te postadoše »mirotvorci« (Mt 5, 9), »sinovi mira« (Lk
nom koncu gdje prestaje i nestaje svaka bol, tuga i 10, 6) i sinovi Božji. Tu su i oni što mrtve svoje udove
uzdisanje (Iz 35, 10). na zemlji. Ne samo što nadvladaju tjelesnu narav već
4. Mislim, dakle, i tako mi se čini da je prethodno nepostojane i krhke pokrete same duše sjediniše s
razlaganje dovoljno pokazalo da ni prvaštva ne posje- Gospodinom. U cjelini su postali duh da bi s Gospo-
duju nerazlučeno ili kakvim nepredviđenim slučajem dinom trajno bili »jedan duh« (1 Kor 6, 17). S njime
svoje prvenstvo niti da su na taj način drugi redovi sve rasuđuju. Tako dopiru dotle da postaju savršeno
dobili svaki svoju službu. Po svojim su zaslugama duhovni. Sve razlučuju. Njih pak uopće nitko ne može
postigli stupanj svoga dostojanstva. Ali na nas ne suditi jer je njihov um rasvijetljen svom svetošću po
spada ni znati ni istražiti koji su to bili čini kojima su Božjoj Riječi i Mudrosti.
zavri jedili doći u taj red. Dovoljno je znati rečeno da Držimo pak da se na nikakav način ne smije ono
se dokaže Božja pravičnost i pravednost. Po sudu prihvatiti što neki bez potrebe obično istražuju ili
apostola Pavla »u Boga ne postoji pristranost s tvrde. Misle da se duše mogu tako nisko spustiti da
obzirom na osobe« (Rim 2, 11). Bog, naprotiv, sve ras- zaborave svoju razumnu narav i dostojanstvo te »uđu
poređuje u skladu s pojedinčevim zaslugama i u red nerazumnih živih bića — životinja i živina. U tu
njegovu napredovanju. svrhu iz Pisma redovito donose neke lažne dokaze.
Služba anđela, prema tome, počiva na zasluzi. Opiru se, na primjer, na zapovijed da se životinja
Vlasti vlast vrše na temelju svoga napretka. Prijestolja kojoj se žena dala protiv naravi zajedno sa ženom
— tako nazvana jer imaju suditi i ravnati — to vrše optuži i s njom zajedno kamenuje (Lev 20, 16) ili da se
zbog svojih zasluga. Ni gospodstva ne gospodare bez kamenuje bik koji bode rogom (Izl 21, 20—29). Po-
obzira na zasluge. To je taj prvi, najviši i najodličniji zivaju se i na Balaamovu magaricu koja je progovorila
red duhovne naravi na nebu. Razvrstan je na osnovi kad joj je Bog otvorio usta te je »tegleće nijemo
slavne različitosti uloga. marvinče odgovorilo ljudskim glasom i očitovalo
Slično, dašto, moramo misliti i o neprijateljskim prorokovu ludost« (Br 22, 28).
silama koje su se ponudile za takva mjesta i službe. Mi ništa od toga ne prihvaćamo. Sve te njihove
Ne posjeduju po biti niti su stvorene da budu prva- tvrdnje pobijamo i odbacujemo. Protive se našoj vjeri.
štva, vlasti, ravnatelji svijetom tmina, duhovi bezako- Na svome ćemo mjestu i u svome trenutku pobiti i
nja, zlodusi i nečisti duhovi. Te su stupnjeve u zlu otkloniti to krivo učenje. Tada ćemo izložiti kako se
mora razumjeti ulomke Svetih pisama na koje se oni
naslanjaju.
DRUGA KNJIGA 1. Sve što u prethodnome dijelu izložismo odnosi
se, doduše, na svijet i njegovo uređenje. Ipak je, čini
se, sada trenutak iznova obraditi neka pitanja o
svijetu. Mislimo na njegov početak i kraj i na ono što
se po Providnosti događa između nastanka i konca
svijeta. Isto tako na ono što se dade pojmiti prije
svijeta ili poslije njega.
Pri tome najprije pada u oči da se svekolika raznovrs-
na i različita gradba svijeta sastoji od razumnih bo-
Prvo poglavlje žanskih naravi i od različitih tjelesa. Ali tu su još ni-
jeme životinje — divlje, domaće te ptice i sve što živi u
vodama. Potom dolaze prostranstva neba ili nebesa,
zemlje i vode. Tu je i zrak. Naziva se eterom i nalazi
između neba i zemlje. Spomenimo i ostalo što izlazi ili
se rađa iz zemlje.
Različitost je, dakle, u svijetu ogromna. Čak je i
među samim razumnim bićima raznovrsnost
nepregledna. Mislimo da je zbog nje nastala sva ostala
različitost i raznovrsnost. Može li se, ako motrimo
onaj konac koji će sve vratiti u svoje začetno stanje po
raspravi pređašnje knjige, pronaći neki drugi razlog
opstanku svijeta? Ako je to bilo kazano s nutarnjom
vezanošću, koji ćemo drugi razlog — kao što rekosmo
Svijet
— imati za toliku različistost ovoga svijeta ako ne obasiže i različite pokrete vodi jedinstvenome djelu.
različitost i razvnovrsnost pokreta i padova onih koji Stoga se neizmjerno djelo svijeta ne raspada usprkos
otpadoše od onoga početnog jedinstva i suglasja u ko- razdora među duhovima.
jem ih je Bog iznova stvorio? Udaljeni su i otrgnuti od Radi toga držimo da je Bog, Otac svemira, zbog
onoga stanja dobrote. Potom su njima vitlali razni spasenja svih svojih stvorenja po neizrecivoj razumno-
dušini nagibi i žudnje. Tako, po različitosti sti svoje Riječi i Mudrosti sve do u tančine razredio.
usmjerenja, svedoče ono jedino i nerazlučeno dobro Pojedinačni duhovi ili dusi — ili ma kako se drukčije
svoje naravi na raznorodne kakvoće razuma. nazvala razumna bića — nisu silom i protiv slobodne
2. Bog pak sve što je na koji god način nastalo odluke prinuždeni na nešto što ne bi činio pokret nji-
posredstvom neiskazivoga umijeća svoje Mudrosti hova uma. Inače bi se činilo da im je oduzeta moć
iznova oblikuje i obnavlja. To čini s obzirom na nešto slobodne volje. To bi, dakako, mijenjalo kakvoću same
korisna i zbog sveopćega napretka svih. Ta ista stvo- njihove naravi. Ovako su različiti pokreti njihovih na-
renja koja su bila po različitosti svojih životnih počela kana prikladno i korisno usklađeni sa suglasjem
međusobno veoma udaljena privodi jednoj određenoj jedinstvenoga svijeta. Dok, naime, jednim bićima
slozi u pogledu djela i nastojanja da bi uza svu razno- treba pomoć, druga mogu pomoći. Neka opet one koji
vrsnost duševnih gibanja ostvarila puninu i napreduju vode u okršaje i borbe da se u njima još
savršenost jedinstvenoga svijeta. Tako i sama više iskaže njihova marljivost. Na taj način poslije
različitost u duhu teži k jednome cilju — savršenosti. pobjede položaj ponovo dobivena stupnja postaje
Samo je, naime, jedna Moć koja svu različitost svijeta sigurniji. Stečen je kroz poteškoće i napore!
3. Iako je, dakle, svijet raspoređen u različite služ- narav, jer različitost u svijetu ne može opstojati bez
be, ipak ne smijemo misliti da je ustroj čitavoga svi- tjelesa. Sama pak zbilja pokazuje da tjelesna narav
jeta bez nutarnjega sklada i povezanosti. Kao što se podliježe različitoj i raznovrsnoj izmjeni. Može se iz
»naše tijelo koje je jedno« sastoji »od mnogih udova« (1 svega mijenjati u sve. Tako, na primjer, drvo se mi-
Kor 12, 12) i kao što ga održava jedna duša, tako i jenja u oganj, vatra u dim, dim u zrak. Ali i tekuće
svekoliki svijet, mislim, valja pojmiti kao neko ogrom- ulje prelazi u plamen. Zar isti uzrok ne mijenja
no neizmjerno živo biće kojim kao jedna duša ravna ljudsku i životinjsku hranu? Štogod, naime, uzmemo
Božja Moć i Razum. kao jelo, preobražava se u bit našega tijela.
Smatram da je to naznačeno i u Svetome pismu. Makar ne bi bilo teško izložiti kako se voda mije-
Prorok veli: »Zar ja — kaže Gospodin — ne ispunjam nja u zemlju ili u zrak, u vatru, a vatra u zrak te zrak
nebo i zemlju« (Jer 23, 24)? Također piše: »Nebo je u vodu, na ovome je mjestu onome tko želi rastu-
moje prijestolje, a zemlja klupčica za moje noge« (Iz mačiti narav tjelesne tvari dovoljno i ono što smo
66, 1). Isto Spasitelj reče veleći da se ne smijemo upravo naveli.
zaklinjati »nebom jer je Božje prijestolje ni zemljom Ovako, dakle, poimamo tvar: ona je ono što je u
jer je podnožje za njegove noge« (Mt 5, 34). Jednako osnovi tjelesa. To znači da 'je ono po čemu tjelesa uz
uči i Pavao. Dok propovijeda Atenjanima, tvrdi: »U dodatak i uvrštenje kakvoća opstoje. Kakvoće su
njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17, 28). Kako, četiri: hladno, toplo, suho i vlažno. Kada se te četiri
naime, živjeti u Bogu, u njemu se gibati i biti ako ne kakvoće uvrste u tvar — tvar je u svojoj vlastitoj
time što on svojom Moću čitav svijet okružuje i naravi izvan navedenih kakvoća — nastaju razne
održava? Na koji je način »nebo Božje prijestolje, a vrste tjelesa. Ali iako je tvar — kako kazasmo — po
zemlja podnožje njegovim nogama« — kako i sam svojoj vlastitoj naravi bez kakvoća, ipak nikada ne
Spasitelj naznačuje (Mt 5, 34) — osim što njegova opstoji izvan kakvoća.
Sila ispunja sve na nebu i na zemlji? Sam kaže: »Zar Tvar je, prema tome, ogromna. Takva je da može
nebo i zemlju, govori Gospodin, ja ne ispunjam« (Jer dostajati za sva tjelesa koja je Bog htio stvoriti na
23, 24)? svijetu. Stvoritelju je bila podložna i u svemu na
Ne mogu, dakle, misliti da je na osnovu usluzi kada je stvarao oblike i vrste koje je htio. U se
iznesenoga ikome teško pristaiti na to da Bog kao je primala kakvoće koje joj Bog htjede utisnuti.
roditelj svemira svekoliki svijet ispunja i održava Ne znam kako su toliki i tako učeni muževi mogli
puninom svoje Moći. misliti da je tvar nestvorena, to jest da je nije načinio
Izlaganje u pređašnjoj raspravi jamačno je Bog, stvoritelj svega. Govorili su da je njezina narav i
pokazalo da je uzrok različitosti ovoga svijeta ležao u moć nekako slučajna. Čudim se da »ti ljudi kore one
raznovrsnim pokretima razumskih 'stvorenja i u koji odbacuju Boga kao Stvoritelja ili niječu njegovo
njihovim različitim rasudbama. Stoga sada proviđenje za ovaj svijet. Optužuju ih da bezbožno
pogledajmo da li možda ne priliči da konac ovoga sude kada smatraju da je svijet — ovo ogromno djelo
svijeta bude sličan njegovu početku: Nema, naime, — bez Stvoritelja i skrbnika. Ali i sami upadaju u
sumnje da će svijdt na svršetku još uvijek biti u sličnu krivicu bezbožnosti. Vele da tvar nije nastala
velikoj razlici i raznovrsnosti. Ta će raznovrsnost, već da je suvječna s nepostalim Bogom.
razumije se, zatečena na kraju ovoga svijeta biti Ako krenemo putem njihova razmišljanja i
pretpostavimo, na primjer, da tvari negda nije bilo —
izvorom i osnovom ponovnih različitosti u drugome
oni tako tvrde jer kažu da Bog nije mogao ništa činiti
svijetu ikoji će doći poslije ovoga. Svršetak će ovoga kada ničega nije bilo — Bog je, bez dvojbe, bio dokon.
svijeta biti početak budućega. Nije imao tvari iz koje bi mogao nešto učiniti. Ali oni
4. Tijek izlaganja je ustanovio da s time stoji ta- misle da je tvar nastala slučajno, a ne po Božjoj
ko. Sada je, čini se, na redu raspraviti što je tjelesna
Providnosti. Uza sve ito drže da bi ono što se Drugo poglavlje
slučajno zbilo moglo Bogu dostajati za veličinu
njegova djela i za moć njegove sile. Tvar bi bila
razvrstana i raspoređena umijećem Božje Mudrosti.
Tako bi se oblikovao svijet.
To mi se čini skroz naskroz nerazumnim i vlasti-
tim za ljude koji uopće ne poznaju Moć i Razum na-
ravi koja nije stvorena. Ali da bismo pomnije mogli
proniknuti o čemu razglabamo, neka se za trenutak
dopusti da tvari nije bilo i da je Bog, pošto ranije ni-
čega nije bilo učinio da bude što je htio da postoji.
Što misliti? Da li da je tvar koju je Bog imao stvoriti i
koju je po svojoj Moći i Razumu doveo u opstanak,
kako bi bilo čega ranije nije bilo, bila bolja, u većoj Vječnost tjelesne naravi
količini i druge vrste nego tvar koju naši protivnici
nazivlju nestvorenom, ili je bila u manjoj količini i 1. Neki na ovome mjestu obično pitaju da li se
lošija odnosno slična i ista kao i ona? Držim da između razumnih naravi i tjelesne tvari može misliti
svatko može lako shvatiti da ni bolja ni lošija tvar ne stanovita vezanost i blizina koja je slična onoj kada
bi bila u stanju primiti oblike i vrste ovoga svijeta Otac rađa jedinorođenoga Sina i iznosi Duha Svetoga.
ako nije bila kao ova koja ih je primila. Kako se, Rečeno ne znači da Sina i Duha ranije nije bilo. Tek
dakle, neće pričiniti bezbožnim ako se ono naziva izrazuje da je Otac Sinu i Duhu Svetome izvor i vrelo.
nestvorenim što je bez sumnje onakvo kao i ono što U trojstvenih se, naime, Osoba ne može nipošto po-
se naziva nenastalim, a vjeruje se da je stvoreno po mišljati na neko prije ii poslije. Da bi postavljeno
Bogu? punije i pomnije istražili, raspravu obično time
5. Da bismo i snagom Pisama vjerovali u točnost počinju što pitaju da li sama tjelesna narav koja nosi
kazanoga, počuj kako je taj nauk potvrđen u živote i omogućuje pokrete duhovnih i razumnih bića
Makabejskim knjigama. To se odnosi na mjesto gdje s njima traje kroz jednaku vječnost ili će se rastvoriti,
majka sedmorice mučenika jednoga sina sokoli da propasti i nestati.
izdrži muke. Veli: »Molim te, sine, gledaj nebo i Kako bismo to mogli potanje shvatiti, najprije, čini
zemlju i sve što sadrže. Motreći to, znaj da je to se, moramo istražiti da li je moguće da razumne
načinio Bog jer toga nije bilo« (2 Mak 7,28). Ali se i u naravi ostanu posve netjelesne kada dopru do
knjizi Pastir u Prvoj zapovijedi kaže: »Prije svega vrhunca svetosti i blaženstva. Meni se to ukazuje
vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Iz
veoma teškim i skoro nemogućim. Pita se da li je
onoga što je bilo ništavilo učinio je da sve nastane«.
Možda se na isto odnosi što je zabilježeno u nužno da su razumne naravi vazda sjedinjene s
Psalmima. Piše: »On kaza i posta. Zapovjedi i bi tjelesima? Kada bi tko mogao iznijeti razlog zbog
stvoreno« (Ps 148, 5). Riječi »on kaza i sve posta« po kojega bi bilo moguće da one budu bez ikakve
svemu sudeći odnose se na bit onoga što postoji. tjelesnosti, očitovalo bi se da je dosljedno misliti da je
Izričaj pak »naredi i bi stvoreno« kazan je, čini se, o tjelesna narav stvorena iz ničega kroz određene
kakvoćama koje oblikuju samu bit. vremenske razmake. Ali kao što je nastala kada je nije
bilo, i prestat će kada mine korist od njezine uporabe.
2. Ako je zaista na svaki način nemoguće to tvrdi- Treće poglavlje
ti, to jest da osim Oca, Sina i Duha Svetoga može bez
tijela živjeti ijedna druga narav, nužnost dosljednosti i
um sile držati da su razumne naravi, doduše,
stvorene kao nešto prvotno, ali da se tvarna bit od
njih razlikuje samo u misli i pameti te da je za njih
stvorena prije ili poslije njih, ali da one nisu nikada
bez nje živjele niti sada žive. Ispravno je, naime, sma-
trati da samo Trojstvo opstoji u netjelesnome životu.
Ranije smo rekli da je narav tvarne biti takva da
se iz svega mijenja u sve. Kada se upotrebljava za
niža bića, poprima oblik grubljega i čvršćega tijela. Na
taj način uspostavlja vidljive i raznovrsne vrste u Početak svijeta i njegovi uzroci
svijetu. Kada je na usluzi savršenijim i blaženijim
bićima, blista sjajem »nebeskih tjelesa« (1 Kor 15, 40). 1. Preostaje da nakon iznesenoga istražimo da li
Božje anđele i sinove uskrsnuća ukrasuje odjećom je prije ovoga sadašnjega svijeta postojao neki drugi
duhovnoga tijela. Po spomenutima će različito i svijet. Ako je postojao je li bio ovakav kao ovaj što je
raznovrsno stanje jedinoga svijeta doći do sada ili malo drukčiji odnosno lošiji, ili svijeta uopće
savršenosti. nije ni bilo već je bilo nešto takvo kao što zamišljamo
Ako se pak o tome želi cjelovitije raspredati, treba kraj koji će nastupiti poslije svega »kada se kraljev-
još žarče i pomnije sa svim strahopočitanjem i stvo preda Bogu Ocu« (1 Kor 15, 24)? Je li pak to
bogobojaznošću pretražiti božanska Pisma. Valja stanje bilo svršetak jednoga drugog svijeta — onoga
vidjeti da li se u njima, kada se prikupi veći broj nakon kojega je počeo ovaj svijet — pošto je različiti
svjedočanstava te vrste, može naći s obzirom na te pad razumnih naravi potaknuo Boga stvoriti ovaj
poteškoće skroviti i tajni smisao koji se odnosi na ta raznorodni i raznovrsni svijet?
teška i tajnovita pitanja. To obznanjuje Duh Sveti Držim, međutim, da uz to treba istražiti i ovo što
onima koji su dostojni. slijedi. Pitamo da li će poslije ovoga svijeta biti kakvo
liječenje i popravak? Bio bi, doduše, krut i pun boli.
Odnosio bi se na one koji nisu htjeli slušati Božju
Riječ. Bio bi pouka i razumno izobraženje po kojem
mogu do punije spoznaje Istine doprijeti oni što se
već u ovome životu dadoše na to traženje te se,
postavši čisti, u duhu osposobiše primiti božansku
Mudrost. Ili će smjesta poslije navedenoga nastupiti
svršetak svega? Hoće li za ispravljanje i popravak
onih kojima to treba još jednom nastati novi svijet?
Da li će biti ovome sličan, od njega bolji, odnosno
mnogo gori? Kakavgod svijet bude poslije ovoga,
koliko će trajati i da li će ga uopće biti? Da li će igda
doći trenutak da uopće neće biti nikakva svijeta? Je
li ikada bilo časa da svijeta nije bilo? Da li je
istodobno bilo i da li će biti više svjetova? Hoće li se
ikada dogoditi da će dva svijeta biti jednaka i u Kada ovo tijelo koje će jednom biti još sjajnije
svemu slična te se uopće neće razlikovati? stekne udio na Životu, pristupit će onome što je be-
2. Da bi se očitije pokazalo da li tjelesna narav smrtno da bi postalo i neraspadljivo. Što je, naime,
opstoji s vremena na vrijeme i da li će se — kao što je smrtno, smjesta je i raspadljivo. Ali što je raspadljivo,
nije bilo prije nego je postala — isto tako raspasti pa ne mora se nazvati i smrtnim. Stijenu ili drvo zovemo
je neće biti, pogledajmo najprije može li itko živjeti bez raspadljivim, ali ne slijedi da ih nazivamo i smrtnim
tijela. Ako je, naime, netko sposoban opstojati bez jer nikada nisu ni živjeli. Tijelo pak ima dijela u
tijela, sve može živjeti bez njega. Ranija je rasprava životu. Budući da se život može od njega rastaviti i
rastumačila da sve teži prema jednome svršetku. Ako zaista se odvaja, dosljedno je što ga nazivamo smrt-
pak sva bića mogu biti bez tijela, tjelesnost će bez nim i u drugome smislu označujemo kao raspadljivo.
sumnje iščeznuti jer više neće biti od koristi. Ali kako Sveti Apostol na divan način najprije promatra
ćemo u tome slučaju shvatiti što Apostol kaže na opće stanje tjelesne tvari kojom se duša stalno služi
onim mjestima gdje raspravlja o uskrsnuću mrtvih? ma u kakvoj se kakvoći ta tvar nalazila — sada u tje-
Tu veli: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče lesnoj, kasnije u profinjenijoj i čišćoj. Tu naziva du-
neraspadljivost i da ovo smrtno obuče besmrtnost. hovnom. Veli: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče
Kada pak ovo raspadljivo obuče neraspadljivost i ovo neraspadljivost« (1 Kor 15, 53). Potom posebno motri
smrtno ogrne besmrtnost, zbit će se napisana riječ: stanje tijela pa kaže: »Nužno je da ovo smrtno obuče
pobjeda je proždrla smrt. Gdje je, smrti, tvoja besmrtnost« (1 Kor 15, 53). Ali što će
pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Grijeh je žalac »neraspadljivost« i »besmrtnost« biti drugo ako ne
smrti, a snaga grijeha zakon« (1 Kor 15, 53—56). Božja Mudrost, Riječ i Pravednost koja dušu oblikuje,
Apostol, dakle, naznačuje — kako se čini — sličnu zaodijeva i ukrasuje? Stoga se i kaže da »raspadljivo
misao. Izričaji »ovo raspadljivo« i »ovo smrtno« kazani oblači neraspadljivost i smrtno besmrtnost« (1 Kor
15, 53).
u neku ruku kao osjećaj onoga koji dodiruje i
U ovome svijetu, iako smo mnogo uznapredovali,
pokazuje — na što se mogu primijeniti osim na tjeles-
ali ukoliko »dijelom spoznajemo i ulomično
nu tvar? Ta će, prema tome, tjelesna tvar koja je sada
proničemo« te i ono što nam se čini da shvaćamo
raspadljiva »obući neraspadljivost« kada se njome sta-
»vidimo kroz ogledalo u zagonetci« (1 Kor 13, 9—12),
ne služiti duša koja je postala savršenom i koja je »ovo raspadljivo« još nije obuklo »neraspadljivost« niti
poučena u istine neraspadljivosti. x
je »smrtno ogrnulo besmrtnost«. Ovo se naše
Ne bih želio da te iznenađuje što savršenu dušu poučavanje u tijelu bez sumnje razvlači nadugo.
nazivamo stanovitom odjećom tijela. Duša se zbog Traje sve dotle dok sama naša tjelesa koja nas
Božje Riječi i Božje Mudrosti tu naziva omotavaju po Božjoj Riječi, Mudrosti i savršenoj
»neraspadljivošću«. I sam se Krist Isus — Gospodar i Pravednosti ne zasluže neraspadljivost i besmrtnost.
Stvoritelj duše — naziva odjećom svetih. Tako bilježi Stoga je kazano: »Nužno je da ovo raspadljivo
Apostol: »Obucite Gospodina Isusa Krista« (Rim 13, zaodjene neraspadljivost i ovo smrtno obuče
14). Kao što je, prema tome, Krist dušina odjeća, tako besmrtno« (1 Kor 15, 53).
se na duhovan način kaže da je duša odijelo tijela. 3. Oni, međutim, koji misle da su duhovna
Tijelu je ukras. Krije i prekriva njegovu smrtnu narav. stvorenja sposobna negda živjeti izvan tjelesa, na
Riječi: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadlji- ovome mjestu uistinu mogu iznijeti neke poteškoće.
vost« (1 Kor 15, 53) naznačuju da je nužno da ova Ako je, naime, istina da će ovo raspadljivo obući
raspadljiva tjelesna narav primi odijelo neraspadljivost i ovo smrtno zaodjenuti besmrtnost i
neraspadljivosti, a to je duša koja u sebi ima da će na koncu smrt biti progutana, to tada ne znači
neraspadljivost ukoliko je obukla Krista koji je Božja ništa drugo doli da će biti uništena tvarna narav na
Mudrost i Riječ.
kojoj je smrt mogla nešto uraditi. Čini se, naime, da mogu to kazati. Ako se, naime, pretpostavi da je novi
se onima koji su u tijelu otupljuje oštrina uma zbog svijet u svemu jednak pređašnjemu, onda je takav
naravi tjelesne tvari. Ako su van tijela, umaći će da će Adam i Eva ponovno isto učiniti što su učinili.
svakoj tegobi takva uznemirivanja. Ali kako se ne Opet će se zbiti isti potop. Isti će Mojsije opet iz
mogu odjednom lišiti svakoga tjelesnoga odijela, Egipta izvesti šesto tisuća ljudi. Juda će po drugi
najprije moraju, misli se, boraviti u finijim i čišćim put izdati Gospodina. Pavao će još jednom čuvati
tijelima koja smrt ne može više nadvladati ni žalac haljine Stjepanovih kamenovatelja. Sve što se
smrti ubosti. Tako bi se tjelesna narav malo po malo dogodilo u ovome životu, ponovno će se zbiti. Ja pak
smanjivala. Smrt bi bila progutana i napokon ne vidim da se to može poduprijeti ikakvim dokazom
uništena. Svaki bi njezin žalac posve bio odgurnut ako duše posjeduju slobodnu volju i ako su vlašću
božanskom milošću za koju je duša postala sposobna svoje volje izvor svojih napredovanja i padova. Duše,
jer je zaslužila postignuti neraspadljivost i naime, ne prinuda činiti ili željeti ovo odnosno ono
besmrtnost. Tada bi svi s pravom rekli: »Gdje je, neki tijek koji se nakon mnogih stoljeća vraća na se
smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Žalac jer slijedi iste krugove. One tijek svojih čina
je smrti grijeh« (1 Kor 15, 27—28. 14). usmjeruju onamo kamo teži sloboda njihove odluke.
Ako bi se izneseno ukazalo dosljednim, preostalo To što spomenuti ljudi kažu sliči onome kao kad
bi vjerovati da će naše stanje jednom biti netjelesno. bi netko htio tvrditi da se može dogoditi da se — u
Ako se to prihvati i ako je kazano da će svi biti slučaju da sud žita prospemo po zemlji te to pono-
podloženi Kristu, nužno je da se to protegne na sve vimo — ostvari isti raspored prosutih zrna i da ne
do kojih dopre podlaganje Kristu. Svi, naime, koji su pokazuje nikakve razlike te da svako zrno leži do
podvrgnuti Kristu, na koncu će biti podloženi Bogu onoga do kojega je ležao pri oba rasipanja i da vlada
Ocu. Njemu će Krist predati kraljevstvo. Tako Pismo isti red i isti oblici pri prosipanju kao što je bilo kada
(1 Kor 15, 25—28). Stoga se čini da će tada prestati se žito prvi put rasulo. Ali gotovo je nemoguće da se
uporaba tjelesa. Ako prestane, tijelo se vraća u kod beskrajnih zrna u sudu to dogodi makar netko
ništavilo kao što ga ranije nije ni bilo. kroz bezbrojna stoljeća vječno bez prestanka rasipao
Razmotrimo, dakle, što pada na pamet onima žito.
koji tako tvrde. Ako tjelesna narav bude uništena, Meni se, dakle, jednako čini nemogućim da se još
činit će se nužnim da se opet po drugi put uspostavi jednom može uspostaviti svijet s istim redom i istim
i stvori. Čini se, naime, mogućim da se razumne oblicima rađanja, umiranja i djelovanja. Ali različiti
naravi još jednom podlože stanovitim gibanjima jer svjetovi mogu postojati uz stanovite razlike. U tome
se od njih nikada ne oduzima moć slobodne volje. slučaju — već prema tome — očiti razlozi čine da je
Bog to može pripustiti. Inače će, ako uvijek stoje u stanje jednoga svijeta bolje nego je stanje nekoga
nepomičnome položaju, zaboraviti da je njihovo drugoga svijeta ili da je gore odnosno jednako. Što se
održanje u blaženstvu na onome koncu djelo Božje pak tiče broja i načina kako bivstvuju ti svjetovi, priz-
milosti, a ne njihove kreposti. Ti bi pokreti, bez najem da ne znam. Ako tko može i to pokazati, rado
sumnje, iznova urodili različitošću i raznovrsnošću ću naučiti.
tjelesa što vazda resi svijet. Svijet će, naime, uvijek 5. Međutim, za ovaj se svijet kaže da je uistinu
biti sastavljen od šarolikosti i raznobojnosti. To se završetak mnogih vjekova. Ali i sam je nazvan
pak na nikakav način ne da postignuti bez tjelesne vijekom. Sveti Apostol uči da Krist nije trpio u vijeku
naravi. koji je bio pred ovim kao ni u onome što je predhodio
4. S obzirom pak na one što tvrde da će jednom onome. Ne znam da li bih mogao pobrojiti koliko je
biti novih svjetova koji su međusobno bez razlike i bilo pređašnjih vjekova u kojima Krist nije trpio.
po svemu jednaki, ne znam na temelju kojih dokaza Iznijet ću Pavlove riječi koje mi pružiše mogućnost da
to shvatim. Pavao bilježi: »Očitovao se sada na kraju odijelu duge haljine bijaše sveukupni svijet« (Mudr
vjekova da bi po sebi kao žrtvi otklonio grijeh« (Heb 9, 18, 24). Svijetom se naziva i ovaj naš zemaljski krug
26). Apostol tvrdi da je Krist jedanput postao žrtva i s njegovim stanovnicima. Pismo izjavljuje: »Sav je
očitovao se na kraju stoljeća da bi uklonio grijeh. svijet pod vlašću Zloga« (1 Iv 5, 19). Klement,
Od istoga Pavla posve jasno naučismo da će pos- apostolski učenik, spominje i ono što su Grci nazvali
lije ovoga vijeka za koji se kaže da je nastao kao protunošcima. Također navodi i ostale dijelove
završetak ostalih stoljeća doći drugi budući vjekovi. zemljinoga kruga kamo nitko od nas ne može ići, kao
Pavao kaže »[...] da bi u narednim vjekovima pokazao što ni oni koji su tamo ne mogu doći k nama.
preobilna bogatstva svoje milosti u dobroti prema Klement je i to nazvao svijetom. Napisao je: »Ocean je
nama« (Ef 2, 7). Apostol, dakle, ne reče: naredni vijek za ljude neprelaziv. Tako i svjetovi koji se nalaze s
ili dva vijeka već »vjekovi koji će doći«. Stoga druge njegove strane. Ali Bog i tim kao gospodar
smatram da navedena izreka naznačuje veliko ravna istim uredbama«.
mnoštvo vjekova. Svijetom se naziva i svemir koji se sastoji od neba
Ako postoji nešto veće od vjekova, u tome slučaju i zemlje. Pavao kaže: »Proći će lik ovoga svijeta« (1 Kor
vjekove uzimamo za stvorenja. Kada je govor o 7, 31).
drugim bićima koja nadvisuju i nadmašuju vidljiva Naš Gospodin i Spasitelj naznačuje i još jedan
stvorenja, riječ je možda o onome što će se zbiti pri drugi svijet osim ovoga vidljivoga. Zaista je teško opi-
»uspostavi svega« (Dj 3, 21) kada Svemir dopre do sati ga i obilježiti. Spasitelj veli: »Ja nisam od ovoga
savršenoga kraja. Možda se ono u čemu će se zbiti svijeta« (Iv 17, 14). Kaza, dakle, da nije od ovoga svi-
dovršenje svega mora uzeti za nešto više nego je jeta. To reče kao onaj koji dolazi iz nekoga drugog
vijek. Na tu me misao potiče vlast Svetoga pisma. svijeta.
Ono veli: »U ovome vijeku i povrh njega« (Dan 12, 3). Upravo istaknusmo da nam je teško razjasniti što
Riječ »povrh« želi bez sumnje naznačiti nešto što je je taj svijet. Bojimo se da to kome ne pruži priliku
više od vijeka. I ono što kaže Spasitelj kada moli: shvatiti kao da tvrdimo da postoje neki uzorci koje
»Hoću da i ovi budu sa mnom, ondje gdje sam ja« (iv Grci zovu idejama. Međutim, potpuno je daleko od
17, 24) ili: »Kao što smo ja i ti jedno da i ovi budu našega načina shvaćanja govoriti da postoji netjelesn.i
jedno u nama« (Iv 17, 21) možda ne označuje ništa svijet koji opstoji jedino u misaonoj predodžbi ili na
više nego što je stoljeće ili stoljeća. Nije čak veće nego nepostojanome tlu razmišljanja. Ne vidim kako protiv-
»stoljeća stoljeća« (Ps 83, 5). Imamo pred očima ono nici mogu tvrditi da Spasitelj dolazi otuda ili da će
što će nastati kada nijedna zbilja više ne bude u sveti onamo otići.
vijeku nego kada »Bog bude sve i u svemu« (1 Kor 15, Uza sve to nema sumnje da Spasitelj naznačuje
28).
nešto što je sjajnije i vrsnije nego je ovaj sadašnji svi-
6. Nakon što smo, po svojim moćima, razložili što
je svijet, neće se činiti neumjesnim istražiti što znači jet. One koji u nj vjeruju poziva i sokoli da za tim teže.
sama riječ kosmos. Riječ je u Svetim pismima česta. Ali je li onaj svijet za koji nam Spasitelj daje osjećaj
Ima mnogo značenja. Kosmos ne znači samo svijet odvojen od ovoga i od njega jako udaljen po mjestu,
već i nakit. U Izaiji na mjestu gdje se riječ prijekora kakvoći i slavi? Da li ga nadvisuje samo slavom i
upućuje »vojvotkinjama — sionskim kćerima« piše: kakvoćom iako ostaje unutar rubova ovoga svijeta?
»Umjesto nakita zlatne kose imat ćeš ćelu zbog svojih Posljednje mi se mišljenje čini vjerojatnijim. Ipak je
djela« (Iz 31, 17). Tu se istim izrazom kosmos nesigurno i — po mome sudu — je uvijek
označuje ukras i svijet. Također se kaže da odjeća neuobičajeno za ljudska razmatranja i poimanja.
Velikoga svećenika sadrži tumačenje svijeta. To
nalazimo u Salamonovoj Mudrosti. Salamon veli: »Na
Čini se da Klement2 o tome pruža nekoliko Bog nebo i zemlju« (Post 1, 1). Tu »nebo« i »zemlja«
naznaka. Piše: »Ocean je nepremostiv za ljude kao i znače nešto drugo nego »svod« za koji se veli da je
oni svjetovi koji su iza njega«. Klement govori u stvoren poslije drugoga dana (Post 1, 8) ili »suha«
množini (Post 1, 10), koja se kasnije proziva zemljom.
0 svjetovima koji dolaze iza oceana. Tvrdi da im ravna Neki o ovome svijetu kažu da je, doduše,
1upravlja ista Providnost najvišega Boga. Otuda raspadIjiv jer je načinjen, ali se ipak ne rastvara jer je
nam, mislim, dolazi koje zrnce shvaćanja. Daje se od raspadljivosti snažnija i jača Božja volja. Ona je
naslutiti da čitavi zbroj onoga što jest i što postoji — svijet sazdala i čuva da njime ne zavlada raspadljivost
nebesko i nadnebesko, zemaljsko i podzemno — tvori (Rim 8, 20—21). To se ipak može točnije prenijeti na
u najširem smislu jedan jedinstveni savršeni svijet u onaj svijet koji gore nazvasmo sferom nepokretnih
kome i po kome su obuhvaćeni ostali svjetovi ako ih zvijezda. Taj, naime, svijet po Božjoj volji podnipošto
ima. ne podliježe raspadljivosti jer nije ni primio osnove
Neki , polazeći otuda, tvrde da se svijetom raspadljivosti. Pripada svetima i onima koji su se
posebice zove mjesečeva i sunčeva kugla kao i obod skroz naskroz očistili. Taj svijet ne pripada
drugih zvijezda nazvanih planetima. Ipak hoće da se bezbožnima kao ovaj naš svijet.
svijetom, u strogome smislu, naziva onaj najodličniji Treba pogledati nije li možda, gledajući na to, Apo-
krug koji nosi ime nepomičnih zvijezda. Za tu tvrdnju stol napisao: »Mi ne motrimo ono što se vidi već što se
kao svjedoka prizivaju proroka Baruha. Tu je ne vidi. Što se, naime, vidi — tjelesno je, a što se ne
očevidnije govor o sedam svjetova ili nebesa. Misle da vidi — vječno. Znamo da — ako se razori zemaljska
povrh sfere koju zovu sferom nepomičnih zvijezda kuća ovoga našega boravka — posjedujemo zdanje od
postoji još jedna druga koja — kao što kod nas nebo Boga, kuću rukom nenačinjenu, vječnu na nebesima«
sadrži sve što je pod njim — po njihovu sudu svojom (2 Kor 4, 18—5, 1). Na drugome mjestu stoji: »Vidjet
neizmjernom veličinom i neizrecivom obuhvatnošću ću nebesa, djelo tvojih prstiju« (Ps 8, 4). Isto tako Bog
obasiže sjajnim obujmom prostore svih sfera. Tako bi o svemu vidljivome kaza po proroku: »Sve je ovo
se sve zbilje nalazile unutar te sfere kao što je ova načinila moja ruka« (Iz 66, 2). Pavao pak tvrdi da ta
naša zemlja pod nebom. »vječna kuća« koja je obećana svetima na nebesima
Ono što Sveta pisma nazivlju »dobrom zemljom« nije »načinjena rukom« (2 Kor 5,1). Time bez dvojbe
(Lk 8, 8) i »zemljom živih« (Jer 11, 19), kao nebo ima pokazuje da postoji razlika između vidljivoga i nevidlji-
ono koje sprijeda spomenusmo. Tako vjerujemo. Spa- voga stvorenja. Ono što se ne vidi ne znači isto što i
sitelj reče da se u to nebo upisuju ili su upisana ime- nevidljivo. Ono, naime, što je nevidljivo ne samo što se
na svetih (Lk 10, 20). To nebo u sebi sadrži i obasiže ne vidi već nema ni naravi da bi se moglo vidjeti. To
zemlju koju je Spasitelj u Evanđelju obećao blagima i su Grci nazvali netjelesnim. Bića pak koja Pavao
krotkima (Mt 5, 5). naziva nevidljivima (2 Kor 4, 18) imaju takvu narav da
Oni isti hoće da je i ova zemlja kojoj je najprije bi se mogla vidjeti. Ali je to, po njemu, još uvijek
bilo ime »suha« (Post 1, 10), prozvana zemljom po nemoguće za one kojima se u tu svrhu daje obećanje.
onoj zemlji kao što je i ovaj svod — naše nebo — bio 7. Orisali smo, kako smo mogli pojmiti, ta tri miš-
označen istim izričajem kao i ono nebo. Mi smo o tim ljenja o svršetku svega i o najvećem blaženstvu. Neka
mišljenjima potpunije raspravljali na onome mjestu svaki čitatelj u sebi pomno i potanko prosudi ako želi
gdje smo tražili što znači rečenica: »U početku načini koje od mišljenja potvrditi ili odabrati.
Rečeno je da neki misle da se može živjeti i bez
tijela pošto Kristu »bude sve podložno« i po Kristu
2 Origen navodi iz Poslanice Korinćanima koju je napisao papa
Klement (+97).
Bogu Ocu te kada Bog bude »sve i u svemu« (1 Kor 15, Četvrto poglavlje
28).
Drugo je mišljenje ovo: kada sve bude podvrgnuto
Kristu i po Kristu Bogu i kada razumne naravi kao
duhovi budu s Kristom jedan duh, sjati će i sama
tjelesna bit. Bit će sjedinjena s najboljim i najčišćim
duhovima. Izmijenit će se u etersko stanje. To će biti
prema kakvoći ili zaslugama svojih posjedovatelja.
Apostol reče: »Mi ćemo se također izmijeniti« (1 Kor
15, 52).
Treće mišljenje glasi: pošto mine lik onoga što se
vidi i kada se otkloni i očisti svaka raspadljivost te
prekorači i nadvisi svako stanje svijeta u kome se —
kažu — nalaze sfere planeta, za pobožne i blažene po-
činje obitavanje povrh one sfere koja se zove sferom Bog Zakona i Proroka i Otac Gospodina našega
nepomičnih zvijezda. To je »dobra zemlja« (Izl 3, 8) i Isusa Krista jedan je Bog
»zemlja živih« (Jer 11, 19). Kao baštinu posjedovat će 1. Izloživši po redu i kako smo najkraće mogli što
je mirni i blagi (Mt 5,5). Ta zemlja ima za nebo ono što prethodi, u skladu s onim što na početku predložismo
je sjajnim opsegom okružuje i zatvara te je u prvome i dolazi na red one pobiti koji misle da je Otac
strogome smislu nebo. Gospodina našega Isusa Krista Bog različit od Boga
U tome će se nebu i zemlji na siguran, pouzdan i koji je Mojsiju dao zakonske naputke i slao proroke.
trajan način zbiti konac i dovršenje svega. Tu će zem- To je Bog otaca: Abrahama, Izaka i Jakova. Treba da
lju kao boravak zavri jediti oni koji izdrže kazne što smo najprije čvrsti u tom nauku vjere. Razmotrimo,
su ih osudom na čišćenje podnijeli za grijehe i pošto prema tome, ono što se često ponavlja u Evanđeljima
su sve izdržali i isplatili. Oni pak koji su bili poslušni i dodaje u svezi sa svakim činom našega Gospodina i
Božjoj Riječi te su već ovdje bili sposobni primiti nje- Spasitelja. Kaže se: »[. ..] da se ispuni što reče ovaj ili
govu Mudrost i koji su je slijedili, zaslužuju — kazano onaj prorok« (Mt 2, 15). Jasno je da proroci pripadaju
je — kraljevstva onoga neba ili nebesa. Tako će se na onome Bogu kcVji je sazdao svijet. Na temelju nu-
dostojanstveniji način ispuniti riječ: »Blaženi krotki. tarnjega slijeda zaključuje se da je onaj isti koji je
Oni će kao baštinu posjedovati zemlju« (Mt 5, 5). Isto slao proroke unaprijed kazao što je trebalo reći o
tako: »Blaženi siromasi po duhu jer će kao baštinu Kristu. Nema sumnje da to nije prorekao Bog koji je
prigrabiti kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 37. Jednako vri- Kristu tuđ već njegov Otac.
jedi i za tvrdnju u Psalmu: »On će te uzdići da bi Ali već činjenica što Spasitelj i njegovi Apostoli
baštinio zemlju« (Ps 36, 34). često uzimlju primjere iz Staroga zavjeta pokazuje da
Za tu se zemlju kaže da se na nju silazi. Za onu
on i njegovi učenici priznaju Starima vlast. Tu pripa-
pak koja je u visinama da se na nju uzlazi. Na taj se
način, čini se, napredovanjima otvara put kojim sveti da i ono što Spasitelj veli kada poziva svoje učenike
idu s one zemlje u ona nebesa. Oni, izgleda, u onoj na dobrotu. Kaže: »Budite savršeni kao što je savršen
zemlji ne prebivaju. U njoj jedino borave. S nje, kada i vaš nebeski Otac. On naređuje da njegovo sunce iz-
ostvare stanoviti napredak, prelaze na baštinu lazi dobrima i zlima i da daždi pravednima i
kraljevstva u nebesima. nepravednima« (Mt 5, 48. 45). Te riječi i čovjeku s
malom pameti daju na znanje kao najočevidniju
istinu da Spasitelj učenicima za primjer nasljedovanja apostolskih. Tu Stjepan i Apostoli upravljaju svoje
ne predlaže nekoga drugoga doli Stvoritelja neba i molitve onome Bogu »koji je načinio nebo i zemlju« i
darovatelja kiša. »koji je govorio po ustima svetih proroka« (Dj 4, 24). Te
Kada pak veli da u molitvi valja govoriti: »Oče naš riječi, bez dvojbe, usmjeruju našu misao na vjeru u
koji jesi na nebesima« (Mt 6, 9) — što drugo, čini se, Stvoritelja. Ulijevaju ljubav prema njemu u one koji
pokazuje osim da Boga moramo tražiti u boljim su to pobožno i vjerno o njemu naučili. I sam Spasi-
predjelima svijeta koji je njegovo stvorenje? U svezi je
telj, zapitan »koja je zapovijed najveća od svih u za-
sa zakletvama dao najbolje uredbe i rekao da se ne
treba »zaklinjati nebom jer je Božje sjedište ni konu«, odgovori: »Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga iz
zemljom jer je klupčica njegovih nogu« (Mt 5, 34—35). svega svoga srca i iz sve svoje duše i iz sve svoje
Ali zar nije posve očito da se to slaže s proročkim pameti. Druga je pak naredba toj jednaka — ljubit ćeš
riječima gdje je kazano: »Nebo je moje sjedište, a svoga bližnjega kao samoga sebe«. Tome je dodao: »O
zemlja podnožje mojim nogama« (Iz 66, 1)? Iz Hrama tim dvjema zapovijedima ovisi sav zakon i proroci« (Mt
je izbacio one koji su prodavali volove, ovce i 22, 36—40). Spasitelj je, dakle, onome koga je pou-
golubove. Prevrćući stolove mjenjačima, govorio je: čavao i uvodio u krug učenika tu zapovijed preporučio
»Nosite to otuda. Nemojte dom moga Oca pretvarati u prije svih drugih. Ipak nema sumnje da se u njoj traži
trgovačku kuću« (Iv 2, 16). Nema sumnje da Isus tu ljubiti Boga Zakona. Zakon je, naime, upravo tim
Ocem oslovljava onoga Boga čijem je Imenu Salamon
riječima to isto unaprijed izrazio.
sagradio veličanstveni Hram. Ali nas i slijedeća
Spasiteljeva riječ veoma jasno poučava. Spasitelj veli: Pretpostavimo, ipak, protiv svih tih dokaza koji
»Zar niste čitali što je Bog kazao Mojsiju: ja sam Bog su posve očevidni da Spasitelj o nekome drugom
Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova? On uistinu nije Bogu, iako ne znam kojem, veli: »Ljubit ćeš
Bog mrtvih nego živih« (Mt 22, 31—32). Tu smo Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca [...]«.
poučeni da je Krist onoga koji je rekao u prorocima: Uzmimo također da na isto smjeraju i ostale
»Ja sam Bog i nema Boga osim mene« (Iz 46, 9) navedene izreke. Ali ako su Zakon i Proroci — kako
nazvao »Bogom živih«. On je Bog patrijarha jer su protivnici tvrde — Stvoriteljevo djelo, kako se u tome
slučaju može smatrati dosljednim ono što Krist
patrijarsi bili sveti i živjeli sveto. Spasitelj je znao da je
dodaje kada kaže da »Zakon i Proroci ovise o tim
Abrahamov Bog onaj o kome piše Zakon. Znao je da je dvjema naredbama«? Kako će, naime, ovisiti o Bogu
isti s onim koji kaže: »Ja sam Bog. Nema Boga osim što mu je tuđe i strano?
mene« (Iz 46, 9). Ako Krist prizna svojim Ocem onoga
Pavao izjavljuje: »Zahvaljujem svome Bogu. Nje-
koji ne zna — kako misle krivovjernici — da postoji
jedan drugi Bog povrh njega, Spasitelj veli nešto mu služim čistom savješću kao i moji preci« (2 Tim 1,
bezumno. Ocem naziva onoga koji ne pozna toga 3). Time jasno pokazuje da nije pristupio nekome
odličnijega Boga. Ako pak Otac zaista ne zna toga novom Bogu kada je došao Kristu. S obzirom na te
Boga već vara kada tvrdi da nema drugoga Boga osim Pavlove pretke ne treba misliti da je riječ o nekim
njega, još je kudikamo luđe ako Krist o lašcu veli da drugima doli onima o kojima sam veli: »Oni su Ži-
je njegov Otac. Iz svega navedenoga misao dolazi do dovi, ali sam i ja. Oni su Izraelci, ali sam i ja« (2 Kor
ovoga zaključka: Krist ne pozna drugoga Oca osim 11, 22). Zar i sami uvod u njegovu Poslanicu Rim-
Boga koji je ustanovitelj i stvoritelj svega što postoji. ljanima ne pokazuje pomno onima koji znaju shvatiti
2. Bilo bi predugo sabirati svjedočanstva iz svih Apostolova pisma kojega Boga Pavao naviješta?
anđeoskih mjesta gdje se uči da je jedan te isti Bog Apostol piše: »Pavao, rob Isusa Krista, nazvan
Zakona i Evanđelja. Zato se ukratko dotaknimo Djela apostol i odvojen za Božje Evanđelje koje je Bog
ranije obećao po svojim Prorocima u Svetim pismima Bog tjelesan. Ništa se, naime, ne može vidjeti što
o svome Sinu koji je po tijelu rođen iz Davidova nema vanjske obrise, veličinu i boju. To je, dakako,
sjemena i koji je određen za Božjega Sina u snazi po svojstveno tjelesima. Proglasi li se pak Boga tijelom, i
Duhu posvećenja uskrsnućem od mrtvih — Isus on će biti tvar jer se svako tijelo sastoji iz tvari. Ako
Krist, naš Gospodin [...]« (Rim 1, 1—4). je od tvari, a tvar je bez sumnje raspadljiva, i Bog će,
Možemo pak navesti i ovu riječ: »Volu što vrše dakle, po njima, biti raspadljiv.
nećeš začepiti gubicu. Ali zar se Bog brine za Potom ćemo ih ovo pitati: je li tvar stvorena? Da
volove? Zar to zacijelo ne kaže zbog nas? Sigurno je li je nenačinjena ili nenastala? Kažu li da je
radi nas napisano — tko ore, mora orati u nadi. I nenačinjena i nepostala, postavit ćemo pitanje: da li
tko vrše, vrše u nadi da će imati dijela« (1 Kor 9, 9— je Bog jedan dio tvari, a svijet drugi dio? Ako odvrate
10). Time Pavao jasno pokazuje da je Bog koji je da je tvar sazdana, bez dvojbe slijedi da će priznati
dao Zakon zbog nas, to jest zbog Apostola, kazao: da je onaj koga nazivaju Bogom učinjen. To pak,
»Volu što vrše nećeš začepiti gubicu« (Pnz 25, 4). mislim, ne dopušta ni njihov ni naš nauk. Ali oni će
Bogu, naime, nije stalo do volova već do Apostola reći: Bog je nevidljiv. Što ćete tada učiniti? Ako
koji su propovijedali Kristovo evanđelje. I drugdje, kažete da je po naravi nevidljiv, ne može biti vidljiv ni
motreći obećanje u Zakonu (Izl 20, 12), sam Pavao za Spasitelja. Veli se, međutim, da je Bog — Kristov
kaže: »Časti oca i majku — to je prvo naređenje u Otac — vidljiv. Piše: »Tko je vidio Sina, vidio je i Oca
obećanju — da ti bude dobro i da budeš dugovi jek (Iv 14, 9).
na zemlji: zemlji dobroj, zemlji koju će ti dati To vas, zacijelo, jako uznemiruje. Ali mi to kudi-
Gospodin, Bog tvoj« (Ef 6, 2—3). Pavao tu, nema kamo ispravnije shvaćamo kao razumijevanje, a ne
sumnje, izjavljuje da potvrđuje Zakon, Boga Zakona motrenje. Tko je, naime, pojmio Sina, shvatio je i
i njegova obećanja. Oca. Na taj je način, mislimo, i Mojsije vidio Boga.
3. Ali budući da branitelji spomenute zablude Nije ga nazreo tjelesnim očima već shvatio pogledom
običavaju ponekad stanovitim prijevarnim srca i osjetilom razuma, ali i to djelomično. Poznato
umovanjem zavoditi srca veoma jednostavnih ljudi, je, naime, da je onaj koji Mojsiju dade naputke
držim da nije ludo izložiti što oni rado iznose u kazao: »Nećeš vidjeti moje lice nego moja leđa« (Izl 33,
svojim tvrdnjama i potom pobiti njihovu prijevaru i 23). To, dakako, moramo shvatiti otajstveno kao što
laži. inače dolikuje razumijevati božanske izreke. Treba
posve zabaciti i prezreti bablje priče koje neuki
Oni, dakle, primjećuju da piše: »Boga nije nitko smišljaju u svezi s Božjom prednjom i stražnjom
nikada vidio« (Iv 1, 18). Međutim, Mojsije je vidio stranom.
Boga koga naviješta. Isto tako ranije njegovi oci. Neka nitko ne pomisli da učimo nešto bezbožno
Boga pak koga propovijeda Spasitelj uopće nitko kada kažemo da Otac ni Sinu nije vidljiv. Neka vodi
nije vidio. računa da smo u sukobu s krivovjernicima segnuli za
Pitajmo, dakle, i mi njih: što kažu — da li je Bog koga određenim razlikovanjem. Rekli smo da je jedno
oni priznaju i o kome tvrde da se razlikuje od Boga vidjeti, i biti viđen, a drugo znati i biti znan odnosno
Stvoritelja vidljiv ili nevidljiv. Reknu li da je vidljiv, ne spoznati i biti spoznat. Dakle, vidjeti i biti viđen
samo što izjavljuju nešto protiv svetopisamske riječi vlastito je za tjelesa. Stoga se ne može prikladno
gdje se o Spasitelju veli da je »slika nevidljivoga Boga primijeniti na međusobni odnos između Oca, Sina i
Duha Svetoga jer trojstvena narav nadilazi
i prvorođenac u čitavome stvorenju« (Kol 1,15) već
mogućnost gledanja. Onome pak što je u tijelu, a to
isto tako zapadaju u ogromnu ludost jer kažu da je
su sva ostala stvorenja, pruža mogućnost da se Peto poglavlje
uzajamno može vidjeti.
Netjelesnoj, i prvenstveno razumnoj, naravi ništa
drugo ne odgovara doli znati i biti znan. Tako i sam
Spasitelj izjavljuje. Kaže: »Nitko ne zna Sina osim Oca
niti tko zna Oca osim Sina i kome Sin hoće objaviti«
(Mt 11, 27). Očevidno je da Krist nije kazao da nitko
ne vidi Oca osim Sina već je rekao da nitko ne pozna
Oca osim Sina.
4. U Starome je zavjetu rečeno da se Bog srdi,
kaje i doživljava svaku drugu ljudsku strast. Protiv-
nici smatraju da im to pruža gradivo da nas pobiju. O pravednu i dobru
Tvrde da Boga treba poimati kao onoga koji uopće ne
podliježe strasti i koji je izuzet od svih tih osjećaja. 1. Neke gnjevi i to što su prvaci spomenutoga
Međutim, protivnicima valja pokazati da se slične iz- krivovjerja uspostavili, kako se čini, određenu
reke nalaze i u evanđeoskim usporedbama. Tu se, na razliku i rekli da je jedno pravedno, a drugo dobro.
primjer, izvješćuje o onome koji je zasadio vinograd i Tu su razliku primijenili i na božanstvo. Tvrde da je
dao ga seljacima u zakup. Seljaci su pogubili sluge Otac našega Gospodina Isusa Krista, doduše, dobri
koji su im bili poslani. Naposljetku su ubili i Sina Bog, ali da nije pravedan, dok je Bog Zakona i
koji im bijaše poslat. Vinogradar se rasrdio, oduzeo Proroka pravedan, ali nije i dobar. Smatram stoga
od seljaka vinograd, zle vinogradare dao pogubiti i nužnim odgovoriti što se kraće može i na to pitanje.
vinograd predao drugim težacima koji će mu u svoje Krivovjernici, prema tome, smatraju da je
vrijeme uzvratiti plodom (Mt 21, 33—41). dobrota takav osjećaj kada se svima mora željeti
Možemo spomenuti i one građane koji poslaše dobro, iako je onaj kome se iskazuje dobročinstvo
poslanike za domaćinom kada je otputovao preuzeti nedostojan i ne zaslužuje postignuti dobro. Ali,
svoje kraljevstvo. Poslanici su trebali reći: »Nećemo imam dojam, naši se protivnici ne služe ispravno tim
da on vlada nad nama«. Ali pošto se otac obitelji, određenjem. Misle, naime, da se ne događa dobro
postigavši kraljevstvo, vratio, razgnjevio se i naredio onome koga pogađa štogod protivna i žalosna.
da se pred njime građani smaknu i njihov grad spali Pravednošću pak drže takvo osjećanje koje svakome
ognjem (Lk 19, 12—15. 27). uzvraća kako zavređuje. Ali ni u tome, ponovno, ne
Ali kada mi čitamo o Božjem gnjevu u Starome ili tumače ispravno smisao svoga određenja. Smatraju
Novome zavjetu, rečeno ne uzimamo doslovce. U da je pravedno zlima činiti zlo, a dobrima dobro.
kazanome tražimo duhovni smisao. Zabilježeno Pravedan, po njihovu poimanju, ne želi zlima dobro.
shvaćamo tako da je dostojno Boga. Kako sve to Prema njima ga proniče stanovita mržnja. Tako, čini
treba pojmiti, pokazali smo koliko smo — po se, protivnici. Oni skupljaju po starozavjetnim
sićušnosti svoga shvaćanja mogli — kada smo izlagali Pismima sve pripovijesti koje bilo gdje nađu i u
onaj stih Drugoga psalma gdje se kaže: »Tada će im kojima se, na primjer, govori o slijedećem: o
govoriti u svojoj srdžbi. U svojoj će ih ljutnji smesti«
potopnim kaznama i onima koji su se za potopa uto-
(Ps 2, 5). pili (Post 7, 1-24). Iznose i pripovijest o tome kako su
Sodoma i Gomora uništene ognjem i sumpornom
kišom
(Post 19, 1—26) ili kako su u pustinji svi pomrli zbog Postavljam pitanje: ako je onaj za koga
svojih grijeha te nijedan od onih koji su krenuli iz krivovjernici vele da je dobar svima dobar, nema
Egipta nije, osim Jošue i Kaleba (Br 14, 11—15), sumnje da je dobar i onima koji će propasti. Ali zašto
unišao u obećanu zemlju. ih onda ne spasi? Ako neće, nije dobar. Ako hoće, a
Iz Novoga zavjeta navode riječi milosrđa i dobrote ne može, nije svemoguć. Neka, dakle, radije čuju
kojima Spasitelj poučava učenike. Donose i one koje, kako, po Evanđeljima, Otac našega Gospodina Isusa
čini se, tvrde da »nitko nije dobar osim jednoga — Krista »sprema oganj za đavla i njegove anđele« (Mt
Boga Oca« (Mk 10, 18). Na temelju te izjave dobrim 25, 41). Na koji se način to djelo koje je ogromna
nazivlju Boga koji je Otac Spasitelja Isusa Krista. kazna i tako mučno dade — po sudu protivnika —
Međutim, usudili su se reći da je Bog svijeta netko uzeti za čin dobroga Boga? Međutim, i sam Spasitelj,
drugi. Nazvali su ga pravednim, ali ne i dobrim. Sin dobroga Boga, u Evanđeljima izjavljuje i kaže: »Da
2. Smatram da od krivovjernika treba na prvome su se u Tiru i Sidonu zbila znamenja i čudesa,
mjestu ovo tražiti: da li na temelju svoga određenja odavno bi činili pokoru sjedeći u kostrijeti i pepelu«
mogu dokazati da je Spasitelj pravedan kada, dakako, (Lk 10, 13). Kada se pak približio tim gradovima i
po zaslugama kažnjava one koji su poginuli za vrijeme zašao unutar njihovih međa, zašto — pitam —
potopa ili kada je kaznio Sodomićane odnosno one koji otklanja unići u njih i pružiti im u izobilju znakove i
su otputovali iz Egipta, dok vidimo da se ponekada čudesa ako je bio siguran da će zbog tih čina u
čine kudikamo gora i opakija zlodjela nego što su bila kostrijeti i pepelu činiti pokoru? Budući da to zaista
ona zbog kojih su pogubljeni oni koje sprijeda nije učinio, bez sumnje ih je predao u propast, mada
spomenusmo, ali ipak još ne zamjećujemo da bi svaki nisu bili zle i propale naravi. To veli sama evanđeoska
od tih grešnika bio po zasluzi kažnjen? Zar će reći da riječ. Kaže da su se mogli pokajati.
je dobrim postao onaj koji je negda bio pravedan? ILi U jednoj evanđeoskoj usporedbi čitamo: »Kralj
će radije držati da je i sada pravedan, ali strpljivo uđe pogledati goste što su bili pozvani. Spazi jednoga
snosi ljudske opačine, dok ranije nije bio ni pravedan koji nije bio odjeven u svadbeno ruho pa mu reče —
budući da je zajedno sa snažnim i bezbožnim prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbene odjeće?
gorostasima posmicao i nevine mališane i dojenčad? Tada kaza slugama — svežite mu noge i ruke i bacite
Međutim, krivovjernici o tome tako misle jer povrh ga u vanjske tmine. Tu će biti lelek i škgut zuba« (Mt
slova ne žele ništa razumjeti. Neka, inače, pokažu 22, 11—13).
kako može biti pravedno u doslovnome smislu da se Neka nam protivnici kažu: tko je taj kralj koji je
»roditeljske grijehe upisuje do trećega i četvrtoga unišao vidjeti goste i kada je među njima zamijetio
koljena sinovima i sinovima samih sinova poslije njih« jednoga u nečistim haljinama zapovjedio da ga nje-
(Izl 20, 5, 34, 7). Mi te riječi ne poimamo doslovno.
gove sluge vežu i otjeraju u vanjske tmine? Nije li riječ
Ezekijel nas je poučio da su one »usporedba« (Ez 18,
2—3). Stoga istražujemo što ona sama u sebi znači. o onome za koga vele da je pravedan? Kako je naredio
Krivovjernici moraju pokazati u kojem je smislu da se zovu »dobri i zli« (Mt 22, 10), a nije zapovjedio da
Bog pravedan te svakome vraća po zaslugama (Ps 62, se službenici raspitaju o zaslugama? Tu se ne
13). Kažnjava zemnike i đavla (Mt 25, 41), a nisu po- naznačuje samo osjećaj jednoga pravednoga — kako
činili ništa što zaslužuje kaznu. Nisu, naime, ni mogli oni kažu — i nekoga tko uzvraća po zaslugama, već i
učiniti nešto dobro, ako su, po sudu, krivovjernika zle dobrostivost koja ne uspostavlja nikakve razlike
i propale naravi. Naši protivnici Boga nazivlju sucem. među ljudima. Ako je uistinu nužno da spomenutu
Ali se čini da je, po njima, sudac naravi, a ne djela jer usporedbu primijenimo na dobroga Boga, to jest na
zla narav ne može činiti dobro kao ni dobra zlo. Krista ili njegova Oca — što je tu različito od onoga
što krivovjernici prigovaraju pravednome Bogu?
Dapače, da li oni što drugo predbacuju Bogu Zakona
nego što je učinio onaj koji je najprije pozvao toga njemu je pošao propovijedati onim dusima koji su se
čovjeka kada je poslao svoje sluge da zovu dobre i zle, nalazili u tamnici i koji su negda bili nevjerni kada je
a sada naređuje da mu se zbog odveć prljavih haljina u Noine dane čekala Božja strpljivost dok se gradila
vežu ruke i noge i da se sunovrati u izvanjske tmine? korablja u kojoj po vodi bi spašeno malo ljudi —
3. Da se pobije što krivovjernici redovito predba- svega osam duša. Sada i vas na sličan način spasava
cuju, dovoljno je što smo uzeli od vlasti Pisama. Ipak krštenje« (1 Pt 3, 18—21). Neka nam o Sodomi i
se neće pričiniti neumjesnim ako se s istima ponešto Gomori reknu: vjeruju li da proročke riječi dolaze od
raspravimo na temelju razložnosti same dosljednosti. Boga Stvoritelja — to jest onoga koji je, po izvještaju,
Pitat ćemo ih, dakle, da li znaju što je kod ljudi nad njih izlio »ognjeni i sumporni dažd« (Post 19, 24).
narav vrline i zloće i da li im se čini dosljednim što o tome kaže prorok Ezekijel? Veli: »Sodoma će
govoriti o vrlinama u Bogu ili — kako oni hoće — u biti obnovljena u prvotno stanje« (Ez 16, 55). Zar
toj dvojici bogova. Neka i na ovo odgovore: da li Bog, dok kažnjava one koji zavređuju kaznu, to ne
dobrotu drže za krepost? Bez sumnje će, zamišljam, čini za njihovo dobro? On i Kaldeji kaže: »Imaš
potvrdno odgovoriti. Ali što će kazati o pravednosti? ugljevlje. Na nj sjedni. Bit će ti od koristi« (Iz 47, 14—
Čini mi se da zaista neće biti tako ludi te zanijekati 15). Neka s obzirom na one koji pogiboše u pustinji
da je i pravednost vrlina. Ako je, prema tome, dobro počuju što piše u Sedamdesetsedmom psalmu s
krepost, a pravednost vrlina, nema dvojbe da je naslovom asaf. Psalmist tu ne reče: pošto jedni
pravednost dobrota. Ako ustvrde da pravednost nije bijahu smaknuti, drugi su Boga tražili, već tvrdi da
dobro, znači da je zlo ili nešto između toga dvoga. su oni koji su izginuli, umoreni, tražili Boga. Takva
Kažu li da je pravednost zlo, smatram da nije uopće im je, naime, bila pogibija.
na mjestu da im odgovaram. Ispast će da uzvraćam Sve to pokazuje da postoji samo jedan te isti Bog.
na lude tvrdnje i odgovaram ljudima koji su krenuli On je pravedan i dobar. Nalazi se u Zakonu i Evanđe-
pameću. Kako, naime, može biti zlo dobro uzvratiti ljima. Dobro čini s pravednošću. Kažnjava s dobrotom
dobrim? To i sami priznaju. Odgovore li da jer ni dobrota bez pravednosti ni pravednost bez
pravednost nije ni dobro ni zlo, slijedi da su dobrote nije znamen dostojanstva božanske naravi.
trijeznost, razboritost i sve ostale kreposti Dodajmo još nešto. Na to nas sile pretjeranosti
neodređene, budući da je pravednost takva. Što protivnika. Ako je pravednost nešto drugo nego dobro,
ćemo u tome slučaju odvratiti Pavlu koji veli: »Ako a zlo je protivno od dobra i nepravedno od pravedna, i
postoji kakva krepost i kakva hvala — o onome nepravedno će, nema dvojbe, biti nešto drugo nego
razmišljajte što ste od mene naučili, primili, čuli i na zlo. Kao što — za vas — pravedan nije i dobar, ni
meni vidjeli« (Fil 4, 8—9). nepravedan neće Jbiti zao. I obratno: kao što dobar
Neka, prema tome, pretraže božanska Pisma i nije pravedan, ni zli neće biti nepravedan.
reknu što je pojedina krepost. Neka se ne izvlače na Ali kako se ne čini ludim da je dobrome Bogu
to što kažu da onaj Bog koji svakome uzvraća po protivan zli, dok pravednome koji je, po njima, niži od
njegovoj zasluzi zlima uzvraća zlim iz mržnje prema dobroga nitko nije suprotan? Satani, dakle, koji je
zlima, a ne stoga što je onima koji su sagriješili nazvan Zlim ne odgovara nitko koji bi bio nazvan
potrebno da se liječe gorčim lijekovima i zato na njih nepravednim. Što o tome reći? Popnimo se onamo
primjenjuje ono što u ovom trenutku, s obzirom na odakle siđosmo. Protivnici neće moći kazati da zli nije
popravak, nanosi osjećaj boli. Krivovjernici ne čitaju istodobno i nepravedan i nepravedni zao. Ako je u tim
što je napisano o nadi onih koji su izginuli u potopu. suprotnostima uz zlo neodvojivo vezana nepravda, a
O njoj Petar u svojoj Prvoj poslanici kaže: »Jer Krist uz nepravdu zlo, i dobro će, bez sumnje, biti
je, doduše, umro po tijelu, ali je oživljen u duhu. U nerazlučivo vezano s pravednim i pravedno s dobrim.
Kao što velimo da su zloća i nepravednost jedna te njegovim pojedinostima. Nitko, naime, ne zamišlja
ista opačina, na isti način krepost dobrote i bez tih zala nekoga zloga čovjeka. On bez toga ni ne
pravednosti držimo jednim te istim. može biti zao. Tako se, posve sigurno, bez
4. Ali ikrivovjernici nas ponovno vraćaju spomenutih vrlina nitko ne može smatrati dobrim
biblijskim riječima. Postavljaju ono svoje glasovito čovjekom.
pitanje. Vele, naime, da piše: »Dobro stablo ne može Protivnicima još preostaje riječ koju Gospodin veli
donositi zle plodove kao ni zlo stablo dobre plodove. u Evanđelju. Drže da im je dana kao vlasništvo. Riječ
Stablo se poznaje po rodu« (Lk 6, 43—44). Pitaju: što, glasi: »Nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca« (Mk
dakle, to znači? Kakvo je stablo Zakon vidi se po 10, 18). Krivovjernici kažu da je ta tvrdnja vlastita za
njegovim plodovima, to jest po riječima zapovijedi. Kristova Oca koji se razlikuje od Boga koji je stvorio
Ako je Zakon dobar, bez dvojbe treba vjerovati da je i svemir i nikada nije nazvan dobrim.
onaj koji ga dade dobri Bog. Ali ako je više pravedan Pogledajmo, prema tome, da li se u Starome za-
nego dobar, smatrat će se da je pravedan i Bog koji je vjetu Bog proroka i Stvoritelj svijeta kao i Zakono-
zakonodavac. davac naziva dobrim. Što se kaže u Psalmima? Ovo:
Apostol Pavao se nije poslužio nikakvim izmica- »Kako je dobar Bog Izraelov onima koji su ispravna
njem već rekao: »Zakon je, dakle, dobar. Zapovijed je srca« (Ps 72, 1). Također: »Neka sada rekne Izrael da
sveta, pravedna i dobra« (Rim 7, 12). Otuda je očito je dobar i da njegovo milosrđe traje zauvijek« (Ps 117,
da Pavao nije učio iz spisa ljudi koji pravedno rastav- 2). I u Jeremijinim Tužaljkama piše: »Dobar je Gospo-
ljaju od dobra. Jasno je da ga je poučio onaj Bog i din onima koji ga čekaju i duši koja ga traži« (Tuž 3,
rasvijetlio Duh onoga Boga koji je istodobno i svet i 25).
dobar i pravedan. Govoreći po Božjem Duhu, Pavao Ali kao što se u Starome zavjetu Bog često naziva
reče: »Naredba Zakona je sveta, pravedna i dobra« dobrim, tako se i Otac našega Gospodina Isusa Krista
(Rim 7, 12). Da bi jasnije pokazao da u naredbi ima u Evanđeljima oslovljava pravednim. U Evanđelju po
još kudikamo više dobrote nego pravednosti i Ivanu sam naš Gospodin, moleći se, veli Ocu: »Oče
svetosti, ponavlja svoju riječ i umjesto o tome govori pravedni, ni svijet te nije upoznao« (Iv 17, 25). Da pro-
samo dobroti. Kaže: »Zar je, prema tome, ono što je tivnici ne bi možda rekli da je Krist zbog utjelovljenja
dobro za me smrt? Daleko od toga!« (Rim 7, 13). Stvoritelja svijeta zvao Ocem i označivao pravednim,
Pavao je znao da je dobrota među vrlinama rod, a to isključuje izjava koja neposredno slijedi. Veli: »Ni
pravednost i svetost vrste u rodu. Stoga kada je već svijet te nije upoznao« (Iv 17, 25). Po krivovjernicima,
ranije istovremeno imenovao rod i vrste, prilikom naime, svijet ne pozna jedino dobroga Boga dok svoga
ponavljanja izreke vraća se samo na rod. Stvoritelja pozna skroz — naskroz. Sam Gospodin
Pavao u onome što slijedi tvrdi: »Grijeh je po kaže: »Svijet svoje ljubi« (Iv 15, 19).
dobru u meni proizveo smrt« (Rim 7, 13). Tu po rodu Očito se, dakle, u Evanđeljima onaj naziva
zaključuje što je ranije rastumačio pomoću vrsta. pravednim koga naši protivnici drže dobrim Bogom.
Na taj način valja razumjeti i onu izreku: »Dobar Tko ima vremena može, razumije se, naći još
čovjek iz dobra blaga svoga srca iznosi dobro, a zao iz svjedočanstava u kojima se kroz Novi zavjet Otac
zloga donosi zlo« (Lk 6, 45). I tu je pisac segnuo za našega Isusa Krista zove pravednim kao što se u
Starome zavjetu Stvoritelj neba i zemlje imenuje
rodom — dobrim i zlim. Bez sumnje pokazuje da u
dobrim. Krivovjernici će se, osvjedočeni mnoštvom
dobru čovjeku postoje pravednost, umjerenost,
svjedočanstava, možda jednom zacrvenjeti od stida.
razboritost, pobožnost i sve ostalo što se može
nazvati i shvatiti dobrim. Slično je govorio i o zlu
čovjeku koji je bez dvojbe nepravedan, nečist,
bezbožan i sve drugo što oblikuje zla čovjeka u
Šesto poglavlje ne pozna Oca osim Sina niti tko pozna Sina osim
Oca« (Mt 11, 27). Tko, naime, može znati što je
Mudrost doli onaj koji ju je rodio? Tko jasno razabire
što je Istina osim Oca Istine? Tko je mogao istražiti
svu narav svoje Riječi i narav samoga Boga koja
dolazi iz Boga osim jedinoga Boga »kod kojega bijaše
Riječ« (Iv 1, 1)? Moramo držati sigurnim da tu Riječ —
koju također moramo nazivati Razum — tu Mudrost i
tu Istinu nitko drugi ne pozna »osim samoga Oca« (Mt
11, 27). O njoj piše: »Držim da ni na sami svijet ne bi
mogle stati knjige koje bi trebalo napisati« (Iv 21, 25)
o slavi i uzvišenosti Božjega Sina. Nemoguće je,
naime, prenijeti u slova što se odnosi na Spasiteljevu
slavu.
Kada sve navedeno o naravi Božjega Sina razmo-
trimo, obuzima nas neizmjerno udivljenje što se ta
Kristovo utjelovljenje narav, od svega odličnija, »lišila« (F/7 2, 7) stanja
svoje veličanstvenosti, postala čovjekom i boravila
1. Pošto smo ono gore sve izložili, vrijeme je da se među ljudima. O tome svjedoči »milost koja je
vratimo utjelovljenju svoga Gospodina i Spasitelja. razlivena po njegovim usnama« (Ps 44, 3). To o Kristu
Valja vidjeti kako je postao čovjekom i živio među izjavljuje nebeski Otac (Mt 3, 17). Isto potvrđuju
ljudima. Po svojim, dakle, veoma malim silama znaci, čudesa i razna kreposna djela koja je Gospodin
promatrasmo božansku narav više u njezinim djelima činio. On je prije ove svoje nazočnosti koju je pokazao
nego posredstvom umovanja svoje vlastite pameti. u tijelu poslao proroke kao preteče i navjesnike svoga
Njezina smo vidljiva stvorenja gledali, a nevidljiva dolaska. Poslije svoga uzašašća na nebo poslao je po
promatrali vjerom. Ljudska, naime, slabost ne može krugu zemaljskome svete Apostole koji su puni snage
sve okom vidjeti ni razumom shvatiti. Od svih njegova božanstva. Bili su bez iskustva i neuki.
razumnih stvorenja mi smo ljudi najkrhkije i Ranije bijahu carinici ili ribari. Ipak su iz svakoga
najslabije živo biće. Odličnija su bića koja se nalaze naroda i svih plemena sakupili puk pobožnih ljudi
na nebu ili povrh nebesa. koji vjeruju Kristu.
Preostaje tražiti onoga koji je sredina između svih 2. Među svim čudesima i udivljenjima koja u sve-
tih stvorenja i Boga. Riječ je o »posredniku« (1 Tim 2, zi s Kristom posve nadilaze oduševljenje ljudske pa-
5) koga apostol Pavao naziva »prvorođencem čitavoga meti i gdje slabost smrtne umnosti ne nalazi način
stvorenja« (Kol 1, 15). Nama nije nepoznato što o kako pojmiti i shvatiti — to treba povjerovati — jest
njegovoj uzvišenosti izvješćuju Sveta pisma. Primje- činjenica da se tolika moć božanske uzvišenosti,
ćujemo da se naziva »slikom nevidljivoga Boga« i sama ona Očeva Riječ i sama Mudrost u kojoj je
»prvorođencem svekolikoga stvorenja« te da je »u nje- »stvoreno sve vidljivo i sve nevidljivo« (Kod 1, 16),
mu sve stvoreno — vidljivo i nevidljivo, prijestolja, nalazila unutar međa onoga čovjeka koji se pojavio u
vlasti, prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u Judeji. Trebamo, štoviše, vjerovati da je Božja
njemu. On je prije svega. Sve opstoji u njemu« (Kol lt Mudrost unišla u ženino krilo, rodila se kao mališan i
15—17). On je »glava« (Kol 1, 18) svega dok je jedino plakala kao što cvili nejačad. Također je zabilježeno
njemu »glava« Bog Otac. Piše: »Kristu je glava Bog« (1 da je u smrti bila smetena. Sam Krist to priznaje
Kor 11, 3). Također zapažamo da je zabilježeno: »Nitko govoreći: »Moja je duša žalosna sve do smrti« (Mt 26,
38). Na kraju svega Krist je odveden u smrt koja se svoga stvorenja pa unaprijed neprestance neodvojivo
među ljudima smatra najsramotnijom. Ali je poslije i nerastavljivo prijanjala uz svoga Sazdavatelja kao
tri dana uskrsnuo. uz Mudrost, Božju Riječ i istinsko Svjetlo. Krimila ga
Kada, dakle, u Kristu vidimo stanovite ljudske je čitava u se čitavu i mijenjala se u njegovu svetost i
crte koje se nimalo ne udaljuju od općenite smrtničke sjaj. Tako je s njime do srži postala jedan duh. Apos-
slabosti, ali i neke takve božanske oznake koje tol isto obećaje i onima koji nju budu nasljedovali.
nikome drugome ne pristaju doli onoj prvotnoj i Bilježi: »Tko se sjedini s Gospodinom, s njime je jedan
neizrecivoj naravi, ljudski razum spopane strava i duh« (1 Kar 6, 17).
potrese iznenađenost takvoga udivljenja te ne zna Ta je, dakle, duša kao bit posrednik između Boga
kamo da se prikloni, što da drži i kuda da se okrene. i tijela. Nije, naime, bilo moguće da se Božja narav
Ako se zagleda u Boga, vidi smrtnika i ako misli da bez posredništva sjedini s tijelom. Otuda — rekosmo
pred sobom ima čovjeka, nazire onoga koji je — rađa se Bog-čovjek. Dušina je bit bila posrednikom
pobijedio silu smrti i s plijenom se vratio od mrtvih. jer se njezinoj naravi ne protivi uzeti tijelo. Međutim,
Stoga to treba razmatrati sa svim strahom i ni sadržavati Boga nije bilo protiv naravi te duše jer i
poštivanjem da bi se u jednome te istom pokazala ona je razumna bit. Sva — kako gore rekosmo — bija-
istina obiju naravi te da se ništa nedostojna i še preobražena u Boga koji je Riječ, Mudrost i Istina.
neprilična ne misli o onoj božanskoj i neiskazivoj Stoga se s pravom, ukoliko je čitava bila u Sinu
naravi, ali niti da se, s druge strane, ono što je Krist Božjemu ili jer je u se primila čitava Sina Božjega,
učinio drži za netočno i varljivo. To pak donijeti do naziva s uzetim tijelom Božji Sin, Božja Moć, Krist i
ljudskih ušiju i razjasniti riječima posve nadilazi moći Božja Mudrost. Ali se i Sin Božji, po kome je sve
naše zasluge, prirodne sposobnosti i rasprave. Držim stvoreno, naziva Isus Krist i Sin čovječji. Također
da spomenuto prelazi mjeru i svetih Apostola, štoviše, zbog one naravi koja je mogla podleći smrti velimo da
tumačenje je navedenoga otajstva možda uzvišenije i je Sin Božji umro. Onaj se pak za koga propovijedamo
od cjelokupne naravi nebeskih sila. O njemu nećemo da će »doći u slavi Boga Oca sa svetim anđelima« (Mt
govoriti iz kakve preuzetosti već jer to traži raspored 16, 27) naziva Sinom čovječjim.
razlaganja. Prvenstveno ukratko iznosimo što se Tu leži razlog što se kroz čitavo Pismo božanska
nalazi u našoj vjeri, a ne što redovito svojata tvrdnja narav obilježuje ljudskim riječima i ljudska narav resi
ljudske pameti. Na srijedu radije polažemo svoja biljezima božanskoga nazivlja. O Kristu se kudikamo
doumljivanja nego neke očevidne postavke. točnije nego o ikome drugome može reći ovo što piše:
3. Jedinorođeni, dakle, Božji Sin po kome je — »Bit će dvoje u jednome tijelu. Ali nisu više dvoje nego
kako smo se kroz pređašnje razlaganje poučili — na- su jedno tijelo« (Mt 19, 5—6). Više je, naime, Božja
stalo sve vidljivo i nevidljivo, po sudu je Pisma tako- Riječ s dušom »u jednome tijelu« nego se to može
đer sve načinio (Kol 1, 16). Isto tako on ljubi »što je misliti o mužu i ženi. Isto tako kome više odgovara
tvrdnja o »jednome duhu s Bogom« (1 Kor 6, 17) nego
stvorio« (Mudr 11, 24). Osobno je nevidljiva slika
toj duši koja se po ljubavi tako sjedinila s Bogom te
nevidljivoga Boga. Svim je razumnim stvorenjima dao
se s pravom kaže da je s njime jedan duh?
na taj način dijela na sebi da pojedino u njemu ima 4. Da je pak savršena ljubav i iskrenost čistoga
onoliki udio kolikom privrženošću po ljubavi pristaje osjeća toj duši zavri jedila neodjeljivo sjedinjenje s
uza nj. Budući da je slobodna volja unijela u sve re- Bogom te da zato uzimanje te duše nije bilo slučajno
dove duhova raznovrsnost i različitost ukoliko su jed- ni posljedica pristranosti već da joj je to dano na te-
ni žarče, a drugi neznatnije i slabije ljubili Stvoritelja, melju zasluga njezinih vrlina vidi se iz onoga što go-
ona je duša, o kojoj Isus reče: »Nitko od mene ne vori prorok. On o Pomazaniku kaže: »Ljubio si pra-
uzima moju dušu« (Iv 10, 18), od samoga početka
vednost, a mrzio bezakonje. Stoga te pomazao Bog, vjerovati da je Krist imao ljudsku razumnu dušu, ali
tvoj Bog, uljem veselja prije tvojih drugova« (Ps 44, 8). ipak moramo držati da u toj duši nije bilo nikakve
Pomazuje se, dakle, uljem veselja zbog zasluga misli ni mogućnosti za grijeh.
ljubavi. To znači: duša s Božjom Riječi postaje Krist. 6. Nije, čini se, ludo poslužiti se stanovitom
»Biti pomazan uljem radosti« ne izrazuje ništa drugo usporedbom da bismo potpunije razjasnili pitanje,
nego napuniti se Duhom Svetim. Izričaj pak »više od mada za tako uzvišenu i tešku zbilju ne stoji na
drugova« kazuje da Kristovoj duši nije dana milost raspolaganju previše primjera. Ipak kažimo bez
kao prorocima nego da je u njoj boravila bitna punina predrasuda ovo: željezna kovina u se prima i vruće i
same Božje Riječi. Tako i Apostol veli: »U njemu na hladno. Ako se, dakle, određena željezna količina
tjelesan način boravi svekolika punina božanstva« neprestance drži u vatri te kroz sve pukotine i
(Kol 2, 9). brazde upije oganj, postaje samom vatrom. Ako se
Ne reče, napokon, jedino »ljubio si pravednost«. vatra od nje nikada ne uklanja ni ona odvaja od
Dodao je »i mrzio si bezakonje«. »Mrziti nepravdu« plamena, da li ćemo reći da tvar koja je po naravi
znači isto što i ono kada Pismo izjavljuje: »Grijeha željezo, ali se nalazi u vatri i trajno plamti može
nije počinio. U njegovim se ustima ne nađe prijeva- nekada primiti studen? Ne. Reći ćemo, štoviše, da je
ra« (Iz 53, 9) ili kada se kaže: »Kušan je na sličan na- — kako se često dade očima vidjeti u pećima i to je
čin u svemu osim u grijehu« (Heb 4, 15). Ali i sam točnije — u potpunosti postala vatrom. U njoj se
Gospodin pita: »Tko će me od vas prekoriti za grijeh« ništa ni ne opaža doli oganj. I ako tko kuša da to
(Iv 8, 46)? Ponovno sam o sebi izriče: »Evo dolazi po- takne i opipa, osjetit će moć vatre, a ne željeza.
glavica ovoga svijeta, ali na meni ne nalazi ništa« (Iv Tako je, dakle, i s onom dušom koja se, poput že-
14, 30). Sve to pokazuje da u Kristu nije postojala ljeza u vatri uvijek nalazi u Riječi, Mudrosti i Bogu.
nikakva pomisao na grijeh. Da bi prorok još očitije Sve što čini, što misli i što shvaća jest Bog. Zato o
istaknuo da u Gospodina nije nikada unišla njoj ne možemo kazati da je promjenljiva i
pomisao na bezakonje veli: »Prije nego je dječak znao izmjenljiva. Nepromjenjivost posjeduje jer je
zazvati oca ili majku, otklonio se od bezakonja« (Iz 8, neprestance užarena sjedinjenošću s Božjom Riječi.
4). Držimo, dakako, da do svih svetih dopire stanovita
5. Ako se kome to pričini teškim jer ranije toplina Božje Riječi. Međutim, dužni smo vjerovati da
ustvrdismo da Krist posjeduje razumnu narav, a u Kristovoj duši po biti počiva sami božanski plamen
kroz sve svoje rasprave isticasmo često da je dušina od koga do drugih dolazi stanovita toplina.
narav sposobna i za dobro i za zlo, na niže navedeni Ono, napokon, što kaza: »Pomaza te Bog, tvoj
način razjašnjujemo spomenutu teškoću. Bog, uljem radosti više od tvojih drugova« (Ps 44, 8)
Ne može biti sumnje da je Kristova duša imala pokazuje da je ova duša drukčije pomazana uljem
narav kakva je i kod duša. Inače se ne bi mogla radosti — Božjom Riječi i Mudrošću —, a drukčije
zvati dušom, ako uistinu nije bila dušom. Svaka njezini udionici, to jest sveti proroci i apostoli. Za
duša, istina, posjeduje moć odabiranja između posljednje se veli da su »trčali u mirisu njezinih
dobra i zla. Ali je ona duša koja pripada Kristu tako pomasti« (Ps 1, 4), dok je ta duša bila sud same
odabrala »ljubiti pravednost« (Ps 44, 8) da je zbog pomasti. Oni koji su bili dostojni da imaju dioništvo
svoje neizmjerne ljubavi nepromjenljivo i neodvojivo na njezinu žaru, postali su prorocima i apostolima.
prijanjala uz Gospodina. Stoga je u njoj čvrstoća u Kao što je, dakle, jedno miris pomasti, a drugo
odluci, golemost odanosti i neugasivi žar ljubavi bit pomasti, tako je i Krist jedno, a drugo oni koji
otklonio svaku čežnju za obratom i izmjenom. Tako imaju na njemu dijela. Sami sud koji sadrži bit po-
je ono što se nalazilo u slobodnoj odluci dugotrajnim masti na nikakvi se način ne može usmrditi. Oni pak
običajem prešlo u narav. Valja, prema tome, koji imaju dijela na mirisu od pomasti, ako se nešto
dalje odmaknu od njezina daha, može ih spopasti tovoj sjeni živjeti među narodima. Pogledajmo stoga
izvanjski smrad. ne će li se istina svih tih sjena otkriti u onoj objavi
I s Kristom je kao sa samim sudom u kome se kada svi sveti budu zavri jedili motriti Božju slavu,
nalazi pomast. Bilo jc nemoguće da podlegne suprot-
nome mirisu. Za one koji na njemu imaju dijela važi uzroke i istinu zbilja, ali ne više »kroz ogledalo i u
ovo: bit će dionici Mirisa i sadržavat će Miris već zagonetci već licem u lice« (1 Kor 13, 12). Pošto je
prema tome koliko su bliži Sudu. Apostol već po Duhu Svetome primio »zalog« te
7. Držim da je i prorok Jeremija zacijelo shvatio Istine, progovorio je: »Čak ako smo nekada i
što je u Kristu narav Božje Mudrosti, a što ona koju poznavali Krista po tijelu, sada ga više ne
je uzeo zbog spasenja svijeta. Zato kaza: »Dah je na- poznajemo« (2 Kor 5,5. 16).
šega lica Gospodin Krist. O njemu rekosmo da ćemo To nam je za sada, u ovome trenutku, došlo na
među narodima živjeti u njegovoj sjeni« (Tuz 4, 20). pamet dok smo raspravljali o tako teškim pitanjima —
Sjena je našega tijela neodvojiva od tijela. Ona o Kristovu utjelovljenju i božanstvu. Ako tko može
nepromijenjeno prima i oponaša tjelesne pokrete i naći bolje i očevidnijim dokazima potkrijepiti iz Svetih
kretanje. Smatram da je prorok htio pokazati kako je pisama, neka se radije prihvati njegovo mišljenje nego
Kristova duša koja uz Krista neodvojivo prijanja kroz moje.
svoje čine i pokrete sve vršila u skladu s Kristovim
htjenjem i voljom. Stoga ju je nazvao sjenom Gospo-
dina Krista. U toj ćemo sjeni živjeti posred naroda.
Puci, naime, žive od otajstva njezina uzimanja. Na-
sljedujući je u vjeri, dopiru do spasenja.
Ali i David veli: »Sjeti se, Gospodine, mojega ruga.
Njime me obružiše umjesto Pomazanika tvojega« (Ps
88, 51—52). Čini mi se da time pokazuje isto. Što
pak drugo misli Pavao dok tvrdi: »Naš je život skrit s
Kristom u Bogu« (Kol 3, 3)? Na drugome mjestu kaže:
»Tražite li dokaz onoga tko u meni govori, a to je
Krist« (2 Kor 13, 3)? Veli, dakle, da je Krist sada
»sakriven u Bogu«. Ako to u neku ruku nema onaj
smisao što ga ranije za izričaj »Kristova sjena« nađo-
smo naznačena u proroka, možda i te riječi nadilaze
poimanje ljudske pameti. Međutim, zamjećujemo da
je u svezi sa značenjem sjene još mnogo toga
uvršteno u božanska Pisma. Tu mislimo na ono što u
Evanđelju po Luki Gabrijel govori Mariji: »Gospodnji
će Duh doći na te i Sila će te Svevišnjega osjeniti« (Lk
1, 35). I Apostol veli o Zakonu: »Oni koji posjeduju
tjelesno obrezanje služe slici i sjeni nebeskoga« (Heb
8, 5). Drugdje pak stoji: »Zar naš život na zemlji nije
sjena« (Job 8, 9)?
Zaključimo: Zakon na zemlji je sjena. I cjelokupni
je naš zemaljski život sjena. Isto tako ćemo u Kris-
Sedmo poglavlje Duha Svetoga ako se uopće dade naći neko određenje
ili označenje Duha Svetoga? Dopustimo Marcionu i
Valentinu da se može u božanstvo unijeti različitosti i
da je narav Dobroga Boga različita od naravi »Zloga
Boga«, ali što izmisliti i naći pa unijeti kao razliku u
Duha Svetoga? Mislim da spomenuti ne mogu ništa
naći čime bi obilježili bilo kakvu različitost.
2. Mi pak smatramo da svako razumno stvorenje
bez razlike ima dijela na Duhu slično kao na Božjoj
Mudrosti i Božjoj Riječi. Ipak primjećujemo da se, po
Pismu, glavni dolazak Duha Svetoga međuvljude
radije zbio nakon Kristova uzlaska na nebo nego
prije njegova dolaska. Ranije se, naime, dar Duha
Svetoga davao samo prorocima i još nekolicini u
narodu koji su to zaslužili. Kada je pak došao
Spasitelj, ispunilo se — piše — ono »o čemu je rečeno
Duh Sveti u proroku Joelu (3, 1) da će se zbiti u posljednje
dane«. Zabilježeno je: »Izlit ću od svoga Duha na
1. Prva tumačenja o Ocu, Sinu i Duhu Svetome svako tijelo i proricat će« (Dj 2, 16—17). U istome
izložismo na samome početku. Tako je tražio predmet. smislu stoji: »Svi će narodi njemu služiti« (Ps 7, 11).
Potom je iskrslo na površinu da moramo još jednom Po milosti, dakle, Duha Svetoga uz veoma mnogo
ponoviti i dokazati da je Bog, stvoritelj i utemeljitelj drugih istina i ovo se posve jasno očitovalo: onome
svijeta, jedan te isti s Ocem našega Gospodina Isusa što je napisano u prorocima ili Mojsijevu zakonu u
Krista, to jest da je jedan te isti Bog u Zakonu, Pro- ona su vremena samo neki — tek proroci i jedva po
rocima i Evanđelju. Isto tako u svezi s Kristom tre- tkogod iz naroda — mogli nadići tjelesno poimanje i
baše, u nastavku, rastumačiti da je onaj za koga se shvatiti nešto više. Mislimo reći: doprijeti u
ranije pokazalo da je Riječ i Božja Mudrost postao Prorocima i Zakonu do duhovnoga smisla. Sada
bezbrojna vjernička mnoštva, mada ne mogu svi po
čovjekom. Preostaje da se u najkraćim crtama navra-
redu i skroz očito razjasniti ulančanost duhovnoga
timo na Duha Svetoga.
shvaćanja, ipak su gotovo svi osvjedočeni da se ne
Trenutak je, dakle, da o Duhu Svetome ponešto —
smije tjelesno shvatiti ni obrezan je ni subotnji
koliko možemo — raspravimo. Duha je naš Gospodin i odmor ni prolijevanje životinjske krvi ni odredbe što
Spasitelj u Evanđelju po Ivanu nazvao Paraklet (Iv 14, ih je Bog u tome smislu predao Mojsiju. Nema
16). Kao što je, naime, jedan te isti Bog i jedan te isti sumnje da to poimanje svima poklanja snaga Duha
Krist, tako je samo jedan jedini Duh Sveti. Bio je u Svetoga.
prorocima i apostolima. Želimo reći u onima koji su u 3. Postoje, jamačno, mnogobrojna shvaćanja u
Boga vjerovali prije Kristova dolaska i onima koji su odnosu na Krista. Krist je, doduše, Mudrost. Ipak
po Kristu našli utočište u Bogu. Krivovjernici su se, snagu Mudrosti ne obavlja niti čini u svima već
doduše, usudili, čusmo, govoriti o dvojici bogova i o isključivo u onima koji u njemu nastoje oko
dvojici Krista, ali ne znamo da bi ikada itko naviještao mudrosti. Nazvan je i »liječnikom« (Mt 9, 12). Ali se ne
dva sveta Duha. odnosi prema svima kao liječnik već jedino spram
Kako bi, naime, to mogli potvrditi Pismima? Koju onih koji su shvatili jad svoje bolesti te se utječu
bi razliku mogli uspostaviti između Duha Svetoga i njegovu milosrđu kako bi zadobili zdravlje.
Mislim da isto vrijedi i za Duha Svetoga. U njemu Riječ Paraklet, primijenjena na Duha Svetoga,
je sveobuhvat darova. »Jednima se, naime, po Duhu dolazi od paraklesis i znači »utjeha«. Ako, naime, tko
daje riječ mudrosti, drugima riječ znanja, trećima zasluži imati dijela na Duhu Svetome te spozna
vjera« (1 Kor 12, 8—9). Tako u pojedincima koji mogu neizreciva otajstva, bez sumnje stječe utjehu i
Duha primiti sam Duh postaje — i tako se shvaća — radost. Pošto po Duhu objavitelju shvati razloge
ono što je potrebno čovjeku koji je zavrijedio imati na svega što biva, zašto i kako se sve događa, njegovu
njemu dijela. dušu ne može više ništa smesti. Takav ne može
Oni koji čuju da se Duh u Evanđelju (Iv 14, 16) podleći nikakvom osjećaju tuge. Više ga neće ništa
naziva Parakletom, ali ne primjećuju te diobe i razli- prestrašiti. On pristaje uz Božju Riječ i Božju
ke niti vode računa o tome na temelju kojega se djela Mudrost. U Duhu Svetome izgovara: »Isus je
i čina Duh tako zove, Duha su usporedili s ne znam Gospodin« (1 Kor 12, 3).
kakvim niskim duhovima. Time su pokušali Spomenusmo, dakle, Parakleta i po svojim
uznemiriti Kristove crkve i zametnuti pozamašne sposobnostima izložismo što o tome treba misliti. Ali
razmirice među braćom. Međutim, Evanđelje se i naš Spasitelj u Ivanovoj poslanici naziva
pripisuje Duhu silnu moć i uzvišenost. Tvrdi da Parakletom. Tu piše: »Ako tko od nas sagriješi, imamo
Apostoli »nisu mogli razumjeti ono o čemu Spasitelj kod Oca Parakleta, Isusa Krista, Pravednika. On je
htjede da ih pouči sve dotle dok nije došao Duh zadovoljština za naše grijehe« (1 Iv 2, 1—2).
Sveti« (Iv 16, 12—13) koji se ulio u njihove duše pa je Pogledajmo da li možda na tome mjestu naziv
mogao da ih prosvijetli u svezi s različitošću vjere u Paraklet kazan o Spasitelju znači nešto drugo nego
Trojstvo. kada je upotrijebljen za Duha Svetoga. Čini se da
Spomenuti krivovjernici zbog umne izričaj Paraklet, pripisan Spasitelju, znači
nesposobnosti nisu u stanju povezano izložiti što je »zagovornik« jer Paraklet znači oboje: »tješitelj« i
»zagovornik«. Na temelju izreke koja slijedi — »on je
pravo. Čak su nesposobni pomno saslušati što mi
zadovoljština za naše grijehe« — imam dojam da izraz
tvrdimo. O božanstvu Duha misle manje nego je
Paraklet u odnosu na Spasitelja prvenstveno označuje
dostojno. Predali su se zabludama i obmanama. Njih »zagovornika«. Piše, naime, da se kod Oca zauzima
je više iskvario »duh koji vodi u zabludu« (l Tim 4, 1) zbog naših grijeha. U slučaju Duha Svetoga Paraklet
nego rasvijetlile pouke Duha Svetoga. Tako i Apostol mora naznačiti »tješitelj« jer Duh pruža utjehu
kaza: »Oni slijede nauk zlih duhova koji brane brak. dušama. On im otvara i objavljuje smisao duhovnoga
To je na propast i uništenje mnogih. Uče nepotrebno znanja.
uzdržavanje od jela« (1 Tim 4, 1—3). Nevine duše
zavode tobože krućim opsluživanjem.
4. Potrebno je, dakle, znati da je Paraklet Duh
Sveti i da poučava u onome što je od onoga što se
može iskazati riječju i što je — recimo — »neiskazivo«
te »što čovjeku nije dopušteno reći« (2 Kor 12, 4) i što
se, drugim riječima, ljudskim govorom ne da
naznačiti. Pavao reče: »Nije dopušteno«. Držim da je
to kazao u smislu »ne može se«. Tako bilježi: »Sve je
dopušteno, ali sve nije na korist. Sve se dopušta.
Ipak sve ne izgrađuje« (1 Kor 10, 23). Apostol za ono
kaže da nam je dopušteno što stoji u našoj moći jer
to možemo i imati.
Osmo poglavlje tekućina koja je u njima, iako je druge boje. Ako je bit
životna, nije uopće važno kakva je boja.
Opće mišljenje uopće ne dvoji da stoka i blago
posjeduje dušu. Ali očevidno je i mišljenje božanskoga
Pisma. Bog izjavljuje: »Neka zemlja proizvede živu
dušu po vrsti — četveronošce, gmazove i zemaljske
životinje po vrsti« (Post 1, 24).
S obzirom na čovjeka nitko ne sumnja o tome niti
bi tko trebao postavljati pitanje. Ipak božansko Pismo
naznačuje: »Bog udahnu u njegovo lice životni dah i
čovjek posta živa duša« (Post 2, 7).
Preostaje pitati o anđeoskome redu: da li anđeli
imaju dušu ili jesu li oni duše. Isto vrijedi za ostale
božanske i nebeske moći kao i protivne sile. Nigdje
nismo našli nikakve potvrde u Pismu da bi anđeli ili
O duši
božanski dusi, Božji služitelji, imali dušu ili bili duše.
1. Sam redoslijed traži da poslije učinjenoga opće- Ipak većina ljudi misli da ta bića imaju dušu. O Bogu
nito istražujemo o duši i da se .polazeći od nižih bića pak nađosomo ovo zabilježeno: »Svoju ću dušu staviti
popnemo do viših. Držim da nitko ne sumnja da sva na onu dušu koja bude jela krv. Iskorijenit ću je iz
živa bića — pa i ona što borave u vodi — imaju dušu. njezina naroda« (Lev 17, 10). Drugdje čitamo: »Ne pri-
To je sud općega mišljenja svih ljudi. Ali je i potvrda hvaćam vaše mlađake, subote i veliki dan. Moja duša
vlasti Svetoga pisma. Ono veli: »Načini Bog silne ne- mrzi vaše postove, svakodnevlja i vaše svečanosti« (Iz
mani i svaku dušu životinja koje gmižu i koje dadoše 1, 13—14).
vode po njihovim vrstama« (Post 1, 21). Isto potvrđuje U Dvadeset prvome psalmu piše o Kristu —
i opće shvaćanje razuma u ljudi koji odmjerenim ri- sigurno je da je psalmist taj psalam sastavio polazeći
ječima određuju pojam duše. Na ovaj se, naime, način od Kristove osobe kako to potvrđuje Evanđelje (Mt 27,
označuje duša: duša je bitak s predodžbenom 46) — ovako: »Ti pak, Gospodine, ne odlaži svoju
sposobnošću i s nagonima. Razumije se da to dolikuje pomoć. Pogledaj na moju obranu. Izbavi moju dušu od
kazati o svim živim bićima pa i onima što žive u vo- koplja i moju jedinicu iz pasje šape« (Ps 21, 20—21).
dama. Ali isto dušino određenje prikladno pristaje i Postoji, razumije se, još mnogo drugih svjedočanstava
pticama. I Pismo pruža potvrdu u jednoj drugoj izreci. o duši utjelovljenoga Krista.
Kaže: »Nećete jesti krvi jer krv je duša u svakome 2. Ako se zagledamo u narav utjelovljenja, ona
tijelu. Nećete jesti dušu s tijelom« (Lev 17, 14). Tu se otklanja svako pitanje o Kristovoj duši. Kao što je
najočitije naznačuje da je u svim živim bićima krv Krist zaista imao tijelo, uistinu je posjedovao i dušu.
njihova duša. Ali ako stoga što Pismo tvrdi da je u Ali teško je misliti i izložiti kako treba shvatiti
svakome tijelu duša njegova krv netko zapita što je s činjenicu što se u Pismima napominje Božja duša. Mi,
pčelama, osama, mravima i s bićima u vodi kao što naime, jednom zauvijek priznasmo da je Božja narav
su kamenice i puževi i sa svim ostalim životinjama u jednostavna, bez primjese i nekakvoga dodatka. Us-
kojima nema krvi, a jasno je da su živa bića — ovo prkos tome ponekad se, ma kako to valjalo shvatiti,
valja odgovoriti: moć koju snaga crvene krvi posjeduje govori o Božjoj duši. O Kristu se, u tome smislu,
u drugim životinjama, u navedenima sadrži ona uopće ne sumnja.
Polazeći otuda meni se ne čini ludim ako takva što
kažemo i mislimo o svetim anđelima i ostalim ne-
beskim moćima. Uvjet je da se i na njih protegne smije ovako odgovoriti. Spasitelj je »došao spasiti što
spomenuto obilježje duše. Tko će moći zanijekati da je bilo izgubljeno« (Lk 19, 10). Ali pošto se spasi, više
su ta bića s razumnim predodžbama i da se gibaju? nije propalo što se ranije zvalo propalim. Možda se na
Ako je određenje po kojem je duša bitak koji je ra- taj način dušom naziva što treba spasiti. Međutim,
zumno osjetljiv i koji se giba točno, odnosi se, imamo kada je duša već spašena, oslovljuje se izričajem svoga
dojam, i na anđele. Što je u njima drugo doli razumno boljega dijela.
osjećanje i gibanje? Bića pak na kojima se obistinjuje Nekima se pak čini da možemo i ovo dodati: ono
jedan te isti oblik određenja, imaju, bez dvojbe, jednu što je propalo, bez sumnje je postojalo prije nego je
te istu bit. propalo. Tada je bilo nešto drugo — ne znam što — što
Apostol Pavao bilježi da postoji stanoviti »duševni nije bilo propalo i opet će postojati kada više ne bude
čovjek«. Ali niječe da takav može »primiti ono što izgubljeno. Tako je i s dušom koja se naziva
pripada Božjemu Duhu«. Također kaže da se takvome izgubljenom. Bila je nekada, dok još nije bila izgublje-
čovjeku nauk Duha Svetoga pričinja »ludim«. Takav na, nešto. Zato se dade reći da će duša, pošto se oslo-
»ne može spoznati što se duhovno razabire« (1 Kor 2, bodi propasti, moći iznova biti ono što je bila prije
14). Na drugome mjestu tvrdi (1 Kor 15, 44) da se »sije nego je propala i nazvala se dušom.
duševno tijelo«, a da »uskrsava duhovno tijelo«. Neki znatiželjniji istraživatelji misle da se već iz
Apostol time pokazuje da pri uskrsnuću pravednika u samoga značenja riječi psykhe dade izvući ne malo tu-
onima koji zasluže blaženi život neće biti ničega »du- mačenje. Božanska, naime, riječ kaza da je Bog oganj.
ševnoga«. Zato istražujemo da li možda postoji kakva Veli: »Naš je Bog oganj koji sažiže« (Heb 12, 29). Ali i o
bit koja je upravo stoga što je duša nešto nesavršeno. anđeoskoj biti kaže ovako: »On svoje anđele čini
Kada pak stanemo redom i pojedinačno raspravljati, duhovima i svoje službenike plamenom koji pali« (Heb
ispitat ćemo da li je duša radi toga nesavršena jer je 1, 7). Drugdje čitamo: »Ukaza se anđeo Gospodnji u
otpala od savršenosti ili ju je Bog takvom sazdao. ognjenome plamenu u kupini« (Izl 3, 2). Uz to
»Duševni čovjek ne prihvaća što pripada Božjemu primismo naredbu da budemo »žarki u duhu« (Rim 12,
Duhu« (1 Kor 2, 14). Zbog toga što je »duševan«, ne 11). Time se — nema dvojbe — naznačuje da je Božja
može shvatiti bolju, to jest božansku narav. Pavao, Riječ ognjena i vruća. Ali i prorok Jeremija ču od ono-
želeći možda da nas očitije pouči što je ono po čemu ga koji mu davaše naputke: »Stavih, evo, svoje riječi —
smo sposobni razumjeti »ono što pripada Duhu«, a to vatru — u tvoja usta« (Jer 5, 14).
su duhovne zbilje, s Duhom Svetim radije veže i spaja Kao što je, prema tome, Bog vatra i anđeli ognjeni
duh nego dušu. Smatram da to naznačuje kada veli: plamen, a sveti duhom žarki, vrijedi i suprotno. Oni
»Molit ću s duhom, molit ću i s pameću. Psalam ću koji su otpali od ljubavi prema Bogu, bez sumnje su
reći s duhom. Kazat ću ga i s pameću» (1 Kor 14, 15). ohladnjeli u ljubavi prema njemu. Zato se kaže da su
Apostol ne kaže da će moliti s dušom već s duhom i postali hladni. Sam Gospodin veli: »Zbog toga što se
pameću. Isto tako ne izjavljuje da će s dušom govoriti umnožilo bezakonje, ljubav će mnogih ohladnjeti« (Mt
psalam nego s duhom i pameću. 24, 12). Također primjećujemo da je sve što se u
3. Možda će netko ovo zapitati: ako pamet i duh Svetim pismima uspoređuje s protivničkom silom uvi-
mole i pjevaju psalme i ako upravo pamet prima savr- jek hladno.
šenost i spasenje, kako Petar može reći: »Vi postižete Đavao se naziva »zmijom« (Otk 12, 9) i »nemani« (Otk
cilj vjere — spasenje svojih duša« (1 Pt 1, 9)? Ako duša 20, 2). Ima li pak što hladnije od toga? Veli se, naime,
ne moli s duhom niti pjeva psalme, kako se može da aždaja gospodari vodama (Ez 29, 3). Jasno je da se
nadati spasenju? Ili se, kada prispije blaženstvu, više to odnosi na neki zli duh. I prorok naznačuje da se
neće nazivati dušom? Pogledajmo da li se možda na to neman nalazi »u moru« (Ez 32, 3). Na drugome mjestu
izjavljuje: »Potegnut ću sveti mač na zmaja — zmiju u
bijegu; na zmaja — zmiju pokvarenu. I on će ga isto. Izmjena je razuma u dušu veća ili manja. Zato
progutati« (Iz 27, 1). Ponovno veli: »Kada bi se čak neke duše čuvaju nešto od prvotne moći, neke ništa ili
udaljili od mojih očiju i sišli na dno mora, tu ću na- veoma malo. Tu leži razlog što su neki ljudi već od
rediti zmaju i on će ih ugristi« (Am 9, 3). U Johu je rane dobi žarči u oštrini uma, drugi sporiji, a neki se
rečeno: »On je kralj svega što je u vodama« (Job 41, rađaju tupi i gotovo nepoučljivi. Što pak rekosmo o
26). Prorok javlja da sa »sjevera dopiru zla na sve koji preobrazbi uma u dušu i o drugome što se na to
obitavaju zemlju« (Jer 1, 14). Sjever pak u Pismima odnosi, neka čitatelj za se pomno istraži i ispita. Mi
označuje hladni vjetar. Piše u Mudrosti: »Hladni vjetar smo to iznijeli, ali izneseno ne držimo za utvrđenu
— sjeverac« (Sir 43, 20). I to se — nema sumnje — istinu nego za predmet koji se na uobičajeni način
odnosi na đavla. ispituje i razlaže.
Ako se, dakle, ono što je sveto naziva vatrom, Čitalac će raspravi dodati i ovo: od onoga što je u
svjetlom i žarom, a suprotno hladnim i ako se veli da Evanđelju zabilježeno u svezi sa Spasiteljevom dušom,
je »ljubav u grešnika ohladnjela (Mt 24, 12), moramo jedno joj se pripisuje pod nazivom duše, a drugo je
pitati da li možda riječ psykhe nije nastala i oblikovala dodijeljeno pod riječju duh. Kada se želi naznačiti
se na temelju činjenice što se duša ohladila s obzirom kakva patnja ili uznemirenost, upotrebljava se izričaj
na božanskije i bolje stanje. To znači da bi se duša duša. Tako S,pasitelj veli: »Sada je uznemirena moja
ohladila u odnosu na svoju prirodnu i božansku duša« (Iv 12, 27). Također kaže: »Moja je duša na smrt
toplinu i zbog toga nalazila u svome sadašnjem stanju žalosna« (Mt 26, 38). Isto tako: »Nitko od mene ne
koje izražava ime što ga posjeduje. uzima moju dušu. Ja je sam od sebe polažem« (Iv 10,
Potraži, napokon, da li ćeš lako naći u Svetim 19). Ali »u Očeve ruke preporuča duh« (Lk 23, 46), a
pismima da se u strogome smislu pohvalno ne dušu. Kada pak veli da je »tijelo slabo«, ne dodaje
upotrebljava riječ duša. U pokudnome smislu dolazi da je duša »spremna« već »duh« (Mt 26, 41). Otuda
često. Tako ovdje: »Zla duša upropašćuje onoga tko je izlazi da je duša nešto po sredini između slaboga tijela
ima« (Sir 6, 4). Također: »Umrijet će duša koja griješi« i spremnoga duha.
(Ez 18, 4). Kazano je: »Sve su duše moje. Moja je očeva 5. Možda će netko u svezi s onim što uvodno spo-
i sinova duša«. Stoga je dosljedno dodano: »Duša koja menusmo izaći pred nas i reći: u kojem se smislu
vrši pravednost spasit će se, a duša koja griješi, umri- govori o Božjoj duši? Tome ćemo ovako odgovoriti: sve
jet će« Ez 18, 4). Zamjećujemo, dakle, da je Pismo uz što se kao tijelo pripisuje Bogu — na primjer prsti,
dušu vezalo što je grešno, a prešutjelo što je dostojno ruke, oči, usta, noge — ne označuje, po nama, ljudske
hvale. udove već ti nazivi tjelesnih djelova izrazuju stanovite
Treba, prema tome, pogledati nije li duša, kako Božje moći. Stoga treba smatrati da je nešto drugo
već rekosmo, to ime dobila na osnovu značenja izraza naznačeno izričajem Božja duša.
psykhe. Ona se, naime, ohladnjela u žaru pravednih i Ako je dopušteno da u tome pitanju još nešto sa
sudjelovanju na božanskoj vatri. Ipak nije izgubila
sposobnost da se vrati u stanje žara u kome je bila na svom smionošću reknemo, možda se izričaj »Božja du-
početku. I prorok, čini se, želi takva što označiti kada ša« može shvatiti kao naznaka za jedinorođenoga Bož-
kaže: »Vrati se, dušo moja, u svoj spokoj« (Ps 114, 7). jega Sina. Kao što, naime, duša koja je nazočna u či-
Sve to — imamo dojam — dokazuje da je um, otpavši tavu tijelu sve giba, čini i obavlja, tako i Božji Sin koji
od svoga stanja i dostojanstva, postao i naziva se du- je Božja Riječ i Mudrost dopire i dolazi do svake Božje
šom. Ali ako se duša obrati i popravi, ponovno postaje moći jer je u nju uvršten. Možda se Bog u Pismima
umom. (Post 3, 8) naziva i opisuje kao tijelo da bi se istaknulo
4: Ako s tim stoji tako, ne smije se, smatram,
misliti da je pad uma i njegovo kvarenje bilo u svih spomenuto otajstvo.
Također treba ispitati da li možda izraz »Božja Deveto poglavlje
duša« ne smjera na Božjega Jedinorođenca koji je
došao »na ovo mjesto tuge« i »sišao u dolinu plača« (Ps
83, 7) te se našao na području našega poniženja kako
stoji u Psalmu: »Ponizio si nas na mjestu tuge« (Ps 43,
20).
Znam, napokon, da su neki kada su tumačili ono
što kaza Spasitelj u Evanđelju: »Žalosna je moja duša
sve do smrti« (Mt 26, 38) to primijenili na Apostole.
Krist bi ih nazvao »svojom dušom« jer su bolji od
ostaloga tijela. Budući da se sveobuhvat vjernika na-
ziva Kristovim »tijelom« (1 Kor 12, 27), tumači rekoše
da Apostole, ukoliko su bolji od ostaloga mnoštva, mo-
ramo shvatiti kao Kristovu dušu.
To smo — koliko smo mogli — iznijeli o razumnoj
duši. Sve je to radije ono o čemu će čitatelji rasprav-
ljati negoli je riječ o utvrđenom i određenom. Što se O svijetu, gibanjima razumnih stvorenja — zlih i
pak tiče duše u životinja i ostalih nijemih stvorenja, dobrih — i o njihovim uzrocima
neka je dovoljno što smo sprijeda kratko i jasno ka-
1. Vratimo se sada rasporedu koji je predložen za
zali.
razglabanje. Promotrimo početak stvorenja — razumi-
je se do one mjere do koje je duh sposoban motriti taj
iskon Božjega stvaralačkoga čina. Valja držati da je
Bog na početku stvorio toliki broj razumnih ili umnih
stvorenja — ma kako već trebalo zvati duhove o
kojima smo ranije govorili — za koji je predvidio da će
biti dostatan. Sazdao ih je, sigurno, pošto je u sebi
unaprijed utvrdio stanoviti broj. Ne smijemo, kao
neki, smatrati da stvorenja nemaju međe jer gdje ne-
ma granice, ne može biti obasizanja ni ograđenja. Ka-
da bi bilo kako protivnici misle, Bog ne bi mogao
sadržavati ni brinuti se za ono što je načinio. Što je
od naravi beskrajno, bit će i neobuhvatljivo. Ali Pismo
iznosi da je Bog »sve stvorio po broju i mjeri« (Mudr
11, 20). Stoga se razumnim stvorenjima s pravom pri-
pisuje broj. Toliko ih je koliko ih Božja Providnost
može providiti, njima ravnati i obasizati ih. Mjera će
se, posve dosljedno, pripisati tjelesnoj naravi. Vjeru-
jemo da je Bog uistinu toliko stvorio tvari koliko je
znao da mu je dovoljna za uređenje svijeta.
To su, dakle, bića o kojima držimo da ih je Bog
stvorio na samome početku prije svega ostaloga.
Mislimo da se to na skrovitiji način naznačuje onim
»u početku« koji navodi Mojsije kada bilježi: »Na Za neka se bića u tome svijetu kaže da su
početku učini Bog nebo i zemlju« (Post 1,1). Sigurno nadnebeska. Ona borave u blaženijim obitavalištima.
je, naime, da se spomenuto ne odnosi na »svod« i Ogrnuta su nebeskijim i sjajnijim tijelima. I među
»suho tlo« nego na ono nebo i onu zemlju od kojih su njima opažamo velike razlike. Tako, primjerice,
Apostol kaže: »Jedno je slava sunca, drugo mjesečeva
nazive posudili ovo nebo i ova zemlja koju vidimo. slava i opet drugo slava zvijezda. Zvijezda se, naime,
2. Budući pak da su razumne naravi za koje gore od zvijezde razlikuje slavom« (1 Kor 15, 41).
utvrdismo da su nastale u početku stvorene ukoliko Neka stvorenja nose naziv — zemaljska. Riječ je
ih prije nije bilo, već su time što ih nije bilo, pa su o ljudima. Ali ni među njima razlika nije sitna. Jedni
počele biti nužno prevrtljive i mogu se mijenjati. Ona, su od njih barbari, drugi Grci. Međutim, i među
naime, moć koja se našla u njihovu bitku nije tu bila barbarima ima strašnijih i groznih, ali i blažih. Neki
od naravi nego je nastala Stvoriteljevim se služe najodličnijim zakonima, drugi veoma
dobročinstvom. Da, prema tome, jesu, nije im vlastito sirovim i krutim. Neki više posižu za neljudskim i
niti je vječno. Od Boga im je dato. Toga nije bilo životinjskim običajima nego za uredbama.
uvijek. Sve pak što je poklonjeno, može se oteti i Ima ljudi koji od početka — već od svoga rođenja
može nestati. — žive u poniženju. Podložni su i kao sluge odgojeni.
Uzrok će odstupanja biti u ovome: ako se gibanje Nalaze se pod gospodarima, vladarima i
duhova ne upravlja ispravno i razumno. Stvoritelj je samosilnicima. Drugi se obrazuju slobodnije i
duhovima koje je sazdao udijelio volju i slobodne razumnije. Neki ljudi imaju zdravo tijelo. Drugi su
pokrete. Na taj način dobro u njima postaje njihova od rane dobi bolesni. Jednima nedostaje vid,
svojina. To ostvaruju ukoliko ga čuvaju vlastitom vo- drugima sluh, trećima govor. Neki su tako rođeni.
ljom. Početkom odstupanja od dobra postadoše lije- Drugi su neposredno poslije rođenja lišeni
nost, mučnina pri radu na opsluživanju dobra te od- navedenih osjetila ili im se takva što dogodilo u
vraćanje i nemar u odnosu na više vrednote. odrasloj dobi. Je li uopće potrebno opisivati i
Odstupiti pak od dobra nije ništa drugo doli pasti u nabrajati sve nesreće ljudskih bijeda? Od njih su
zlo. Sigurno je, naime, da je zlo ovo: biti bez dobra. jedni slobodni. Drugi su njima pogođeni. Svatko pak
Otuda dolazi da pojedinac pada u onoliku količinu može za svoj račun pojedinačno o tome razmišljati i
zloće u kolikoj se mjeri odrinuo od dobra. to istraživati.
Na taj je način svaki pojedini duh, koji je više ili Postoje i stanovite nevidljive moći kojima je
manje u svojim gibanjima zanemario dobro, odvučen povjerena briga o bićima na zemlji. Vjerujemo da ni
u protivno od dobra. To je, bez dvojbe, zlo. Otuda je, među njima kao i kod ljudi razlika nije neznatna.
čini se, Stvoritelj svemira uzeo sjemenje i uzroke za Apostol Pavao naznačuje da postoje i »podzemna
različitost i raznovrsnost da bi u skladu s različitošću bića« (Fil 2, 10—11). I među njima se, bez sumnje,
duhova — razumnih stvorenja — načinio raznovrstan na sličan način može tražiti uzrok raznovrsnosti.
i različit svijet. Mislim da su razumne naravi s gore Čini se da bi bilo suvišno postaviti pitanje u svezi sa
životinjama, pticama i onom što živi u vodama. Ta
navedena razloga prouzročile tu različitost. Kada
govorimo o različitu i raznovrsnu svijetu, upravo to bića, sigurno, ne smijemo uzeti za prvotna. Ona su
drugotnoga izvora.
želimo istaknuti.
4. Sve, dakle, što je postalo, nastalo je po Kristu
3. Ovdje svijetom nazivamo sve što se nalazi
i u Kristu. Tako je rečeno. To posve očito naznačuje i
povrh nebesa, što je u nebu, na zemlji ili onome što Pavao. Tvrdi: »Jer u njemu je i po njemu stvoreno
se zove podzemljem i sva druga mjesta koja igdje sve — što je na nebu i što je na zemlji, vidljivo i
postoje i bića o kojima se kaže da tu žive. Sve se to, nevidljivo, moći, prvaštva, vlasti. Sve je stvoreno u
dakle, zove svijetom. njemu i po njemu« (Kol 1, 16). Ali i Ivan isto
pokazuje u Evanđelju. Veli: »U početku bijaše Riječ i pravednošću Boga koji je stvorio svijet što je nekim
Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u bićima udijelio boravište na nebesima i što im je ne
početku kod Boga. Sve je postalo po njoj i bez nje samo dao bolja obitavališta već također stanoviti
nije ništa nastalo« (Iv 1, 1—3). I u Psalmima piše: uzvišeniji i ugledniji stupanj? Jednima dade
»Sve si učinio u Mudrosti« (Ps 103, 24). prvaštvo, drugima vlast, trećima gospodstva,
Krist je pak »pravednost« (1 Kor 1, 30) kao što je četvrtima najuzvišenija sjedišta kod nebeskih
Riječ i Mudrost. Otuda bez sumnje slijedi da je ono sudišta. Neka bića sjaju sjajnije od drugih. Sjaje se
— valja to reći — što je nastalo u Riječi i Mudrosti zvjezdanom blistavošću. Piše: »Jedno je sjaj sunca,
također nastalo u Pravednosti koja je Krist. To znači drugo sjaj mjeseca, a treće sjaj zvijezda. Ali i zvijezda
da u onome što je stvoreno nema ničega nepravedna se od zvijezde razlikuje po blještavih!« (1 Kor 15, 41).
ni slučajna. Mora se, naprotiv, učiti da je sve onako Recimo sve odjednom i ukratko: ako Bogu
kako traži propis pravičnosti i pravednosti. Siguran Stvoritelju ne nedostaje ni volja ni sposobnost da
sam da se ljudskim umom i izrazom ne može učini najveće i dobro djelo — koji je mogao biti uzrok
pojasniti kako bi se kao nešto posve pravedna i da je stvarajući razumna bića, to jest ono čemu je
pravična dalo pojmiti svu tu različitost i toliku razlog opstanka on sam, neka učinio uzvišenijima, a
raznovrsnost među zbiljama. Ipak bi se moglo, ali je drugima koja su lošija i neznatnija dodijelio drugo i
uvjet da u poniznosti prostrti molimo samu Riječ, treće i još mnogo niža mjesta?
Mudrost i Pravednost — a to je jedinorođeni Božji Krivovjernici s obzirom na bića što su na zemlji,
Sin — da se udostoji po svojoj milosti doći u naše uz to, predbacuju da nekima pri rođenju u dio pada
umovanje i tako »tajno osvijetliti« (1 Kor 4, 5), sretnija sudbina. Tako, na primjer, netko se rađa iz
zatvoreno otvoriti i skrito otkriti. Valja stoga tako Abrahama i kao sin obećanja (Post 12, 2). Drugi od
dostojno moliti, tražiti i kucati da kada molimo Izaka i Rebeke. Ali i Izak, dok je još »u utrobi, nogu
zavrijedimo dobiti i kada tražimo zaslužimo naći i podmeće svome bratu« (Hoš 12, 4). Također se veli
kada kucamo da se zapovjedi da nam se otvori (Mt da ga je Bog zavolio prije nego se rodio (Rim 9, 13).
7, 7—8). Dodaju i ovo: netko se rađa među Židovima gdje
Mi se, dakle, ne uzdamo u svoju umnost. Ufamo nalazi poduku u božanskome Zakonu, netko među
se u pomoć same Mudrosti koja je sve načinila i u Grcima koji su i sami umni i ljudi velike naobrazbe.
pomoć one Pravednosti koja se, kako vjerujemo, Ali neki se rađaju među Etiopljanima koji obično
iako se o tome u ovome času ne možemo jasno jedu ljudska tjelesa, drugi među Skitima kod kojih
izraziti, nalazi u svim stvorenjima. Pokušat ćemo s gotovo kao zakon vlada ocoubistvo, treći među
nadom u milosrđe Riječi tražiti i ispitivati na koji se Taurima koji žrtvuju goste. Protivnici nam vele:
način dade uskladiti sva ta velika različitost i različitost je među zbiljama zaista velika. Okolnost u
raznovrsnost svijeta s općim zakonom pravednosti. kojoj se tko rađa veoma je različita i raznovrsna. Pri
Riječ je, velim, o općoj razložitosti. Zalaziti, naime, u tome, razumije se, slobodna volja nema nikakva
svaki pojedini slučaj bilo bi ludo. Htjeti pak na sve značenja jer nitko osobno ne odabire gdje će se, u
odgovoriti nepametno. kojem narodu i u kojim uvjetima roditi. Ako, dakle,
to ne uvjetuje različitost naravi među dušama te se,
5. Rekli smo, dakle, da je ovaj svijet koji obilje-
vele, zla narav duše dodjeljuje zlome narodu, a
žuje različitost koju ranije napomenusmo stvorio
dobra dobrome — što preostaje drugo misliti osim
Bog. Za nj kažemo da je dobar, pravedan i
da se sve to zbiva nasumce i slučajno?
nepristran. Mnogi tome prigovaraju. Tu su u prvome
Ali ako se to pripusti, ne vjeruje se da je svijet
redu ljudi koji potječu iz Marcionove, Valentinove i sazdao Bog i da njime ravna Providnost. Također,
Bazilidove škole. Oni tvrde da su naravi u duhova čini se, slijedi da ne treba čekati Božji sud u odnosu
različite. Njihova primjedba glasi: kako uskladiti s
na pojedinčeve čine. Što je pak u tome posvemašnja može misliti da je sreća ili nesreća ili bilo koja druga
istina, zna isključivo samo onaj koji »proniče sve — okolnost kod pojedinačnoga rođenja nešto slučajno.
pa čak i dubine Božje« (1 Kor 2, 10). Ne smije se, podjednako, vjerovati da postoje različiti
6. Mi pak, obični ljudi, na slijedeći ćemo način, da stvoritelji i različite naravi duša.
ne bismo, ako šutimo, hranili krivo vjerničku baha- 7. Meni se zaista čini da ni Sveto pismo nije
tost, odgovoriti onim što nam po vlastitim posve prešutjelo razlog navedene tajne. Apostol
sposobnostima uzmogne pasti na pamet na ono što Pavao, raspravljajući o Ezavu i Jakovu, tvrdi: »Dok
su prigovorili. Ranije često pokazivasmo, kako smo se još uopće nisu bili ni rodili niti učinili što dobra ili
mogli, dokazima iz božanskih Pisama da je Bog, zla — da bi ostala na snazi odluka koja se odnosi na
Stvoritelj svemira, dobar, pravedan i svemoguć. Kada njihov izbor po Bogu — nije na temelju djela već zbog
je na početku stvorio što je htio sazdati — a to su onoga koji je pozvao rečeno da će stariji služiti
razumne naravi —, pri stvaranju nije imao drugi mlađemu. Piše: Jakova sam volio, a Ezava mrzio«
poticaj osim samoga sebe, to jest osim svoje dobrote. (Rim 9, 11—14). U nastavku ulomka Pavao sam sebi
Budući, dakle, da je on bio uzrok onome što je imalo predbacuje i odgovara. Veli: »Što ćemo, dakle, kazati?
nastati i kako u njemu nije bilo nikakve različitosti, Zar je u Boga nepravda?« Da bi nam pružio prigodu
mijene ili nemogućnosti, jednakim je i sličnim stvorio da to tražimo i da ispitujemo na koji se način to ne
štogod je sazdao. U njemu, naime, nije bilo nikakva zbiva bez razloga, sam je sebi odgovorio i rekao:
uzroka za različitost i raznovrsnost. »Daleko od toga!«
Ali budući da su sama razumna stvorenja — Imam dojam da isto pitanje što se postavlja u -
kako često pokazivasmo i kako ćemo još jednom na tezi s Ezavom i Jakovom vrijedi za sva nebeska bića,
svome mjestu pokazati — bila obdarena moću za zemaljska stvorenja i stanovnike podzemlja. Za
slobodnoga izbora, svako je od tih stvorenja vlastita sve se, mislim, može kazati što je Pavao ondje rekao:
slobodna volja po nasljedovanju Boga zvala na »Dok se, naime, još ne rodiše niti počiniše što dobra
savršenost ili po nemaru odvlačila u porok. To je — ili zla [...]« Dok još stvorenja nisu nastala niti učinila
kako smo već kazali — bilo vrelom različitosti među neko dobro ili zlo — kako bi ostala na snazi Božja
razumnim bićima. Različitost, prema tome, nije odluka u skladu s izborom — neka su stvorenja
stvorena nebeskima, neka zemaljskima, a treća
potekla iz Stvoriteljeve volje ili njegove rasudbe već iz
podzemnima. Tako neki umuju. Po njihovu sudu
odluke vlastite slobode. Bogu se pak činilo bića nisu takvima stvorena na osnovu djela već po
pravednim da se za svoje stvorenje brine po njegovoj volji onoga koji ih je dozvao u opstanak. Što ćemo,
zasluzi. Zato je različitosti između duhova sveo na dakle, kazati ako s tim stoji tako? Postoji, prema
suglasje jednoga jedinstvenog svijeta. Svijet je uredio tome, u Bogu nepravda? Daleko od toga!
poput jedinstvene kuće u kojoj moraju postojati »ne Ako pomnije istražimo Pisma u pitanju Ezava i
samo zlatni i srebrni sudovi nego isto tako drveni i Jakova, uviđamo da u Boga nema nepravde, iako se
glineni — jedni za časnu, drugi za nečasnu uprabu« veli da će stariji služiti mlađemu i premda je to kaza-
(2 Tim 2, 20). Služio se tim različitim sudovima — no dok se još nisu rodili niti su što u ovome životu
duhovima ili dusima. učinili. Također zaključujemo da nije nepravda što je
Smatram da otuda dolaze uzroci razlike u ovome Jakov, dok je još bio u utrobi, istisnuo svoga brata.
svijetu. Inače božanska Providnost ravna svako poje- Držimo, naime, da ga je Bog s pravom zavolio na te-
dino biće u skladu s raznovrsnošću njegovih pokreta, melju zasluga prethodnoga života. Zato je zavrijedio
stavova i nakana. Stoga se Stvoritelj ne može držati da bude pretpostavljen bratu.
nepravednim. On je sa svakim rasporedio po zasluzi i Isto vrijedi za nebeska stvorenja, ako opazimo da
u skladu s prethodnim uzrocima. Također se ne različitost među njima nije od početka već da Stvori-
telj pojedinim bićima određuje različitu ulogu prema Apostol time bez dvojbe pokazuje da će onaj tko se
dostojanstvu zasluge i na temelju prethodnih očisti dok je u ovome životu biti spreman za svako
uzroka. To zacijelo dolazi otuda što je svatko stvoren dobro djelo u budućem vijeku. Ali isto tako da će
od Boga kao duh ili razumno biće koje samo sebi na onaj tko se nije očistio biti po količini svoje nečistoće
osnovu pokreta svoje pameti i osjećaja svoje duše sud nečasne, to jest nedostojne uporabe.
više ili manje priskrbljuje zasluge po kojima ga Bog Jednako je, dakle, moguće misliti da je i ranije
ljubi ili mrzi. bilo razumnih sudova koji su bili više ili manje čisti —
Međutim, neka su bića među onima koja su naj- koji su se očistili ili se nisu očistili. Tako je svaki
više zaslužila dobila naredbu da za urešenje svijeta s pojedini sud u skladu s mjerom svoje čistoće odnosno
ostalima trpe i da nižima priskaču u pomoć. Tako nečistoće primio mjesto, predio, okolnost rođenja i
postaju dionici Stvoriteljeve strpljivosti. To veli i sam vršenje dužnosti u ovome svijetu.
Apostol. Bilježi: »Stvorenje je podloženo ispraznosti, Bog svime time do u tančine ravna snagom svoje
ali ne od svoje volje nego zbog onoga koji ga podloži Mudrosti. Sve razluouje upravom svoga rasuđivanja.
u nadi« (Rim 8, 20). Sve je rasporedio po najpravičnijoj naknadi — već
Moramo, dakle, imati pred očima tvrdnju koju je prema tome koliko kome treba po zasluzi priteći u
Apostol postavio u vezi s rođenjem Ezava i Jakova. pomoć i za nj se brinuti. U tome se savršeno očituje
Rekao je: »Zar je u Bogu nepravda? Daleko od toga!« zakon pravičnosti. Nejednakost uvjeta opslužuje pra-
Držim točnim ako se ista misao protegne na sva vičnost koja dolazi iz naplate po zaslugama. Ali po
stvorenja. Gore, naime, rekosmo da se Stvoriteljeva istini i skroz jasno razloge tih zasluga u pojedinim
pravednost mora očitovati u svemu. To bi se, po slučajevima pozna jedino Bog i Jedinorođenac, njego-
mome sudu, ukazalo još očitije kada bi svako pojedi- va Riječ i Mudrost, kao i Duh Sveti.
no biće među nebesnicima, zemnicima i
podzcmnicima samo u sebi nosilo uzroke različitosti
što prethode tjelesnome rođenju. Sve je, naime,
stvorila Božja Riječ i njegova Mudrost. Sve je pak
rasporedila Božja Pravednost. Bog se za sve brine po
milosti svoga milosrđa. Sve potiče da se utekne svim
mogućim lijekovima i sve poziva na spasenje.
8. Nema sumnje da će se na Sudnji dan dobri
odijeliti od zlih i pravedni od nepravednih. Svakome
će se pojedincu po Božjoj rasudbi, ali snagom
vlastite zaslužbe, dodijeliti mjesto koje je dostojno
pojedinaca. To ćemo, ako Bog dade, u nastavku
pokazati. Držim pak da je takva što već i ranije
učinjeno. Valja, naime, vjerovati da Bog sve čini i
uvijek raspoređuje na temelju rasuđivanja.
Apostol uči: »U velikoj kući ne postoji samo
zlatno i srebreno posuđe već i drveno i od gline.
Jedno je za časnu, a drugo za prostu upotrebu«.
Također dodaje: »Ako se tko očisti, bit će posvećeni
sud za časnu uporabu — koristan Gospodinu i
spreman na svako dobro djelo« (2 Tim 2, 20—21).
Deseto poglavlje moći nijekati da »tijelo uskrsava« ili da ćemo se po
uskrsnuću služiti tjelesima. Što onda? Ako je sigurno
da ćemo se služiti tjelesima i budući da se propovijeda
da će ustati tjelesa koja su pala — u strogome se
smislu samo tada kaže da nešto ustaje ako je ranije
palo — nema sumnje da tjelesa uskrsavaju kako
bismo se njima ponovno poslije uskrsnuća zaodjeli.
Jedno, dakle, ovisi o drugome.
Ako, naime, tjelesa uskrsavaju, bez dvojbe
uskrsavaju da nam budu odijelom. I ako je nužno da
budemo u tjelesima — a to je zacijelo nužno —,
moramo biti u svojim tjelesima, a ne u tuđima. Ako je
istina da tjelesa uskrsavaju i da uskrsavaju kao
duhovna, nema sumnje da uskrsavaju od mrtvih
pošto odbaciše raspadljivost i odložiše smrtnost. Tako
Uskrsnuće i sud se veli. Inače bi bilo izlišno i uzaludu da netko
uskrsne od mrtvih pa da iznova umre. To se može
1. Naša nas je rasprava podsjetila na budući sud, jasnije shvatiti ako pomno uočimo vlastitost duševne
naplatu i kazne za grijehe kojima prijete Sveta pisma. puti koja se sije u zemlju, ali poprima svojstvo
Isto se nalazi u crkvenome propovijedanju. U vrijeme duhovnoga tijela. Sama snaga i milost uskrsnuća iz
suda grešnicima je pripremljen »vječni oganj« (Mt 25, »duševne puti« izvodi »duhovno tijelo«. Preobražava je
41), »izvanjske mrkline« (Mt 8, 12), »tamnica« (1 Pt 3, iz »nedostojnosti« u »slavu« (1 Kor 15, 42—44).
19) i »peć« (Mt 13, 42). I tome slično. Pogledajmo što 2. Budući da krivovjernici sebe smatraju veoma
treba i o tome misliti. učenim i nadasve umnima, zapitat ćemo ih da li sva-
Da bismo pak tome prišli prikladnim redom, čini ko tijelo ima neki oblik, da li ga oblikuje stanovito
mi se da najprije treba uspostaviti raspravu o uskrs- obličje. Ako kažu da postoji tijelo koje ne oblikuje
nuću. Tako ćemo saznati što će pasti pod kaznu ili nikakav lik, vidjet će se da su od svih najneukiji i
dospjeti u spokoj i blaženstvo. O tome smo potpunije najluđi. Nitko, naime, to neće nijekati osim ako je
raspravljali u drugim knjigama koje sročismo o uskrs- skroz tuđ svakoj obrazovanosti. Ali ako odgovore —
nuću. Tu smo pokazali što o tome držimo. Ali se ne kao što je posve prirodno — da svako tijelo oblikuje
čini ludim ako ponešto i sada otuda uzmemo. To je neki određeni lik, opet ćemo ih pitati da li mogu
zbog slijeda u razlaganju i nadasve radi toga što se pokazati lik i opisati »duhovno tijelo« (1 Kor 15, 44).
neki — prvenstveno krivovjernici — spotiču o tu crk- Razumije se da to neće moći na nikakav način. Ali od
venu vjeru. Drže nečim glupim i posve ludim ako njih ćemo tražiti i razlike među onima koji uskrsava-
vjerujemo u uskrsnuće. Takvima, mislim, treba odgo- ju.
voriti na niže naznačeni način. Kako će pokazati da je istina što je kazano: »Jed-
Uz uvjet pak da sami priznaju da postoji uskrsnu- no je meso u ptica, drugo u riba. Postoje nebeska i
će od mrtvih neka odgovore — što je drugo umrlo ako
zemaljska tjelesa. Ali jedno je slava u nebesnika, dru-
ne tijelo? Stoga će se uskrsnuće i odnositi na tijelo.
Zatim neka kažu — misle li da ćemo se poslije go u zemnika. Jedno je slava sunca, drugo slava mje-
uskrsnuća služiti ili ne tjelesima? Smatram da stoga seca, treće slava zvijezda. Zvijezda se od zvijezde razli-
jer Pavao reče da se »sije duševno tijelo, a da će kuje po slavi. Tako je i s uskrsnućem mrtvih« (1 Kor
uskrsnuti duhovno tijelo« (1 Kor 15, 44) ni oni neće 15, 39—42). Neka nam, slijedeći primjer nebeskih tje-
lesa, pokažu razlike u slavi među onima koji Apostol: golo se zrno žita ili čega drugoga sije u zem-
uskrsavaju. Ako pođu od nebeskih tjelesa i na bilo lju; Bog mu, pošto je već ranije uginulo, poklanja ti-
koji način pokušaju naći neko tumačenje za jelo koje hoće (1 Kor 15, 37—38. 36). Držimo da i na-
ša tjelesa padaju u zemlju poput zrna. Ali u njima
spomenute razlike, tražit ćemo od njih da i
ostaje onaj razlog koji povezuje tjelesnu bit. Mada su
usporedbom sa zemaljskim tijelima odrede razlike u tjelesa, razumije se, mrtva, raspala i rasuta, sami će
uskrsnuću. onaj razlog koji se trajno održava u tjelesnoj biti po
Mi pak zbilju shvaćamo ovako: Apostol je htio Božjoj Riječi tjelesa dignuti iz zemlje. On će ih uspra-
naznačiti kolika je razlika »u slavi« (1 Kor 15, 43) viti i obnoviti.
između onih koji uskrsavaju. Riječ je o svetima. U tu Taj razlog sliči onoj moći koja se nalazi u
je svrhu segnuo za usporedbom s nebeskim tjelesima pšeničnome zrnu. Zrno se raspada i ugiba. Ona ga
i kazao: »Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, pak moć obnavlja i vraća u tijelo koje se sastoji od
drugo opet slava zvijezda« (1 Kor 15, 41). Bilo mu je stabljike i klasa. Tako će biti i s onima koji zavrijede
također do toga da istakne i razlike među onima koji postići baštinu kraljevstva nebeskoga. Onaj razlog
će, iako se nisu očistili u ovome životu, doprijeti do koji obnavlja tijelo i o kome već govorismo po Božjoj
uskrsnuća. Riječ je o grešnicima. Tu se poslužio pri- zapovijedi od zemaljskoga i duševnoga tijela
mjerom zemaljskih tjelesa i zabilježio: »Jedno je tijelo uspostavlja duhovno tijelo koje može boraviti na
u ptica, a drugo u riba« (\Kor 15, 39). Dostojno je da nebesima.
se nebesko usporedi sa svetima, a zemaljsko s grešni- Oni će pak koji su imali nižu ili gotovo nikakvu
cima. zaslugu ili su bili zadnji i odbačeni primiti slavu i do-
To kazasmo protiv onih koji niječu uskrsnuće stojanstvo tijela koje je u skladu s dostojanstvom nji-
mrtvih, to jest uskrsnuće tjelesa. hova života i njihove duše. Bit će to ipak na taj način
3. Sada riječ upravljamo protiv nekih od naših da će tijelo i onih koji su određeni za »vječni oganj« i
koji zbog pomanjkanja u razumijevanju ili radi nedo- »za muke« (Mt 25, 41. 46) biti na temelju same uskrs-
statka pri tumačenju zastupaju veoma nezgrapno i ne promjene tako neraspadljivo da ga ni muke neće
odbacivo poimanje tjelesnoga uskrsnuća. Njih ćemo moći učiniti raspadljivim niti ga uništiti.
pitati: kako shvaćaju da se »duševno tijelo« mora 4. Ako je, dakle, tako sa svojstvom tijela koje će
izmijeniti milošću uskrsnuća i postati »duhovno« te uskrsnuti od mrtvih, pogledajmo sada što znači
kako tumače da će ono što se »sije u slabosti« i kako prijetnja »vječnim ognjem« (Mt 25, 41). U proroku
će se ono što je »u raspadljivosti« preobraziti »u neras- Izaiji čitamo napomenu da svakoga kažnjava njegov
padljivost« (1 Kor 15, 42—44)? vlastiti oganj. Prorok veli: »Stupajte u svjetlu svoga
Ako zaista vjeruju Apostolu da je tijelo koje uskrs- ognja i u vatri koju sami sebi zapaliste« (Iz 50, 11). Te
ne »u slavi, sili i neraspadljivosti« već postalo »duhov- riječi, čini se, naznačuju da svaki grešnik sebi užiže
no«, čini se ludim i protivno Apostolovoj misli reći da plamen vlastitoga ognja. Nije bačen u neku vatru koju
se tijelo opet upliće u strasti »piiti i krvi«. Apostol, je ranije netko drugi naložio ili koja je prije njega
naime, posve očito tvrdi: »Put i krv neće posjedovati postojala. Toj su vatri hrana i gorivo naši grijesi. Njih
Božje kraljevstvo. Ni raspadljivost neće posjedovati apostol Pavao naziva »drvljem, sijenom i strnjikom« (1
neraspadljivost« (1 Kor 15, 50). Kako pak poimlju Kor 3, 12).
Preobilje jela te kakvoća i količina hrane koja nam
Apostolovu izjavu: »Svi ćemo se izmijeniti« (1 Kor 15,
se protivi rađa u tijelu groznicu. Ognjice su različite
51)? Tu izmjenu moramo iščekivati u smislu onoga
oblikom i trajanjem. U skladu su s mjerom koju pri-
slijeda o kojem smo ranije govorili. Dolikuje da se u
kupljena neumjerenost pruža kao tvar i gorivo za vru-
njoj nadamo nečemu što je dostojno božanske milosti.
ćicu. Kakvoća te tvari koja je skupljena iz različite
Vjerujemo da će se to zbiti onim slijedom koji opisuje
neumjerenosti postaje uzrokom teže ili blaže bolesti. Bog stvorio kako bi mogla dobro djelovati i korisno
Tako je, mislim, i s dušom. Pošto u se nagomila mno- misliti i ako nije sama sa sobom u skladu po
žinu zlih djela i obilje grijeha, sav se taj broj zala u uzglobljenju razumnih poriva, držimo da duša trpi
određeno vrijeme upali kao mučenje i užaruje kao muku i bol zbog svoga vlastitoga nesklada. Osjeća
kazna. nevolju svoje nepostojanosti i nereda. Ali kada vatra,
Sama pamet ili savjest po božanskoj moći sve kao sredstvo očišćenja, pročisti rastavljenost i
zadržava u sjećanju. Kada griješi, u samu sebe podvojenost u duši, duša će se bez sumnje ojačati u
utiskuj e stanovite biljege i oblike grijeha. Svijest će vezanosti. Uspostavit će svoje nutarnje jedinstvo.
stoga vidjeti — pred očima izloženu — stanovitu 6. Još je puno toga što nam je skriveno. To pozna
povijest svojih opačina. Vidjet će sve što je ogavno i samo onaj koji je liječnik naših duša. Za ozdravljenje
stidno počinila ili bezbožno uradila. Tada će samu tijela od zala što ih navukosmo hranom i pićem pone-
svijest progoniti i bosti vlastiti ostani. Bit će svojom kad je nužna primjena krućega i gorčeg lijeka. Kat-
vlastitom optužiteljicom i svjedokom. Držim da je to kada nam čak treba, ako tako traži vrst bolesti,
mislio apostol Pavao kada opaža: »Među sobom će se oporost željeza i krutost odsjecanja. Nadvisi li oblik
optuživati i braniti misli na Dan kada Bog bude bolesti i to, vatra, naposljetku, sažiže zlo koje smo u
sudio po Isusu Kristu — u skladu s mojim sebi začeli. Valja pak tim više smatrati da se i Bog —
evanđeljem — ljudske tajne« (Rim 2, 15—16). Otuda naš liječnik — kada želi otkloniti zla s naših duša što
treba razabrati da u odnosu na dušinu bit sami zli ih one na se nagomilaše različitošću grijeha i opačina
grešnički osjećaji rađaju stanovita mučenja. služi takvim kaznenim liječenjima. Čak kaznom vatre
5. Da ti se ne bi shvaćanje toga učinilo odveć teš- kažnjava one koji su izgubili dušino zdravlje.
ko, možemo se pozvati na one strastvene mane koje Za te se zbilje slike spominju i u Svetim pismima.
obično spopadaju dušu — tako kada duša gori od Tako božanska riječ u Ponovljenome zakonu prijeti da
ljubavna žara ili kada jc izjeda oganj ljubomore ili za- će grešnike kazniti »ognjicama, studeni i žuticom«.
visti odnosno kada njome potresa ludost srdžbe ili je Mučit će ih »osušenjem očiju, umnim otuđenjem,
troši golema tuga. Nekima je neizmjernost tih nevolja ludošću, sljepilom i bubrežnom bolešću« (Pnz 28,
bila tako nepodnošljiva da im je bilo milije pretrpjeti 22—29). Tko u preobilju vremena prikupi sve bolesti
smrt nego snositi takve patnje. Pitat ćeš zasigurno spomenute u čitavome Pismu i navedene pod
da li onima koji su bili upleteni u gore navedena zla i nazivima tjelesnih patnja u smislu prijetnje
mane te nisu mogli, dok su se još nalazili u ovome grešnicima, ustanovit će da su one slikovita naznaka
životu, postignuti nekakav popravak i tako su otišli zala i kazna za duše. Treba povesti računa da u onu
iz ovoga svijeta dostaje kao kazna što se muče onim svrhu kojom liječnici bolesnicima pružaju pomoći
istim zlim strastima koje ostaju i dalje u njima. Riječ kako bi liječenjem stekli zdravlje i Bog djeluje prema
je, rekosmo, o gnjevu, bijesu, ludosti i tuzi. onima koji su pali i zapali u grijehe. Tome je svjedok
Smrtnosni otrov tih strasti nije u ovome životu ubla- ono što se naređuje po proroku Jeremiji. Piše: »Neka
žio nikakav lijek popravka. Ili će, pitat ćeš, biti svi narodi iskape čašu Gospodnje srdžbe. Neka piju,
mučeni bičevima općenite kazne dok će se luduju i povraćaju«. Prorok još prijeti govoreći: »Ako
spomenute strasti izmijeniti. netko ne bude htio piti, neće se očistiti« (Jer 32, 15—
Smatram da se može misliti i na drugu vrst 16). Otuda se vidi da srdžba Božje osvete koristi
muka. Ako se tjelesni udovi rasipaju i međusobno dušinu očišćenju. Da pak i kaznu koja se — kako
odvajaju od unutrašnje ukrštenosti, osjećamo kako stoji — nanosi ognjem treba shvatiti kao pomoć, uči
nastaje patnja neizmjerne boli. Tako je i s dušom. Izaija. O Izraelu zbori ovako: »Gospodin će oprati
Kada se nađe izvan reda, ustrojstva i onoga sklada u prljavštine sa sionskih sinova i kćeri. Očistit će
kojem ju je duhom suda i duhom spaljivanja krv iz njihove
sredine« (Iz 4, 4). 0 Kaldejcima bilježi ovo: »Posjeduješ šalje k »nevjernicima«. Nije vjerno slijedio opomene
ognjeno ugljevlje. Na nj sjedni. Bit će ti od pomoći« (Iz anđela koga mu je Bog dodijelio.
47, 15—15). Drugdje veli: »Gospodin će ih posvetiti u 8. Držim da ni »izvanjske tmine« (Mt 8, 12) ne
žarkome ognju« (Iz 66, 16—17). U proroku Malahiji smijemo smatrati tamnim zrakom gdje nema nikakva
čitamo: »Gospodin će, sjedeći, svoj narod pretopiti svjetla. Radije valja misliti na one koji su uronili u
poput zlata i srebra. Pretopit će i očistit i ponovno tmine dubokoga neznanja te su izvan svake rasvjete
saliti očišćene Judine sinove« (Mal 3, 3). koja dolazi od razuma i pameti. Treba, uz to,
7. U Evanđelju je kazano o zlim »upraviteljima« da promotriti da li spomenuti izričaj ne znači i ovo što
će biti »razdijeljeni« i da će se jedan »njihov dio dodajemo. Sveti će nakon uskrsnuća primiti svoja
metnuti s nevjernicima« (Lk 12, 42—46). To znači da tjelesa u kojima su živjeli sveto i čisto u obitavalištu
onaj dio koji im nije vlastit treba otići drugamo. Tu ovoga života. Ta će tjelesa biti sjajna i slavna.
se, bez sumnje, izrazuje neka vrst kazne za one Bezbožni će, naprotiv, koji su u ovome životu ljubili
kojima se duh mora odijeliti od duše. Tako se barem tmine zabluda i noć neznanja poslije uskrsnuća obući
meni čini. tamna i mračna tijela. Ista ona tama neznanja koja je
Ali ako valja shvatiti da je tu riječ o Duhu bo- u ovome svijetu obuzimala nutrinu njihova uma, tu
žanske naravi — o Duhu Svetome —, mislimo da je će se nanova očitovati po samom tjelesnome odijelu.
navedeno rečeno o daru Duha Svetoga. Na krštenju Slično moramo držati i o »zatvoru« (1 Pt 3, 19).
ili po milosti Duha nekome se poklanja »riječ Neka je to dovoljno na ovome mjestu. To smo
mudrosti« odnosno »riječ znanja« (1 Kor 12, 8) ili bilo ovdje veoma kratko rekli da bismo čuvali redoslijed u
koji drugi dar. Međutim, ne upravili se njime kako izlaganju.
dolikuje nego se — recimo — ukopa u zemlju (Mt 25,
25) ili sveže »u rubac« (Lk 19, 20), od duše se oduzima
dar Duha. Onaj »dio« što preostaje — bit duše —
»postavlja se s nevjernicima«. Odvaja se i rastavlja od
onoga Duha s kojim je bit duše trebala prebivati jer
ako je »povezana s Gospodinom, s njime je jedan
Duh« (1 Kor 6, 17).
Međutim, ako navedeno ne moramo primijeniti
na Božjega Duha već na samu dušinu narav, dušinim
se boljim dijelom naziva onaj koji je nastao »po Božjoj
slici i sličnosti« (Post 1, 26). Drugi je njezin dio onaj
koji je naknadno dodan — poslije pada slobodne
volje. Taj je dio protivan naravi prvotnoga sazdanja i
čistoće. On se, ako je prijateljski i drag tjelesnoj tvari,
kažnjava sudbinom »nevjernika«.
Ali spomenuta se podjela dade shvatiti i na treći
način. Uz svakoga se, naime, pa i »najmanjega«
vjernika — po riječi (Mt 11, 11) — nalazi anđeo koji
»uvijek gleda lice Boga Oca«. Tako veli Spasitelj (Mt
18, 10). Taj je anđeo zaista jedno s onim koga vodi.
Ali ako vođeni po neposlušnosti postane nedostojan,
veli se da se anđeo oduzima od njega. Tada se »njegov
dio« — dio ljudske naravi — odvaja od Božjega dijela i
Jedanaesto poglavlje 2. Neki, dakle, — učenici gologa slova —
odbacuju nekako napor razmišljanja. U Zakonu
slijede samo površje. Na neki se način radije podaju
svome uživanju i sladostrasti. Ti ljudi drže da će se
nagoviještena obećanja sastojati od tjelesne pohote i
raskalašenosti. Stoga nadasve žele da nakon
uskrsnuća imamo takva tjelesa da u njima nikada ne
presahne sposobnost da se jede, pije i sve drugo čini
što spada na tijelo i krv. Spomenuti ne slijede misao
apostola Pavla u odnosu na uskrsnuće »duhovnoga
tijela« (1 Kor 15, 44). Rečenome posve dosljedno
dodaju da će poslije uskrsnuća postojati bračni
ugovori i rađanje djece. Sami u sebi snuju kako će se
opet podignuti zemaljski grad Jeruzalem i da će mu u
Obećanja temelju stajati drago kamenje, dok će njegove zidine
biti podignute od kamena jaspida, a utvrde ukrašene
1. Pogledajmo sada ukratko što treba misliti o kamenom kristalom. Trijem će mu biti od izabranoga
obećanjima. Sigurno je da nijedno živo biće ne može i različitoga kamenja — od jaspida, safira,
biti dokono i nepomično već se želi u svakome kalcedonija, smaragda, sarda, oniksa, krizolita,
slučaju gibati, stalno nešto činiti i štogod htjeti. krizoprasa, hijacinta i ametista (Otk 21, 18—20).
Držim da je očito da to leži u naravi svih živih bića. Također misle da će im se kao poslužitelji u uživanju
Kudikamo je, dakle, još nužnije da se razumno biće dodijeliti »stranci« koji će za njih biti »orači i
— čovjek — uvijek kreće i nešto čini. Ako se ne sjeća obradivači vinograda«. Biti će im isto tako »graditelji
onoga što jest i ne zna što mu priliči, sva se njegova zidina«. Sagradit će njihov razoreni i srušeni grad (Iz
nakana vrti oko tjelesnih potreba. Svim se svojim 61, 5; 60, 10). Još smatraju da će »od pogana dobiti
pokretima zauzima za tjelesne pohote i žudnje. Ali blaga da ih jedu« (Iz 61, 6). Gospodarit će njihovim
ako je čovjek takav da nastoji da se za nešto brine i bogatstvom. Čak će i »deve doći iz Madiana i Gefara.
da nešto čini za opće dobro, radit će za državu, slušat Donijet će im zlato, tamjan i drago kamenje« (Iz 60,
će vlasti i činiti sve što se pokaže od zajedničke 6). To kušaju potvrditi pozivanjem na proroke. Polaze
koristi. Ako je takav da shvaća što je povrh tjelesnih od onoga što je napisano kao obećanje Jeruzalemu.
zbilja i revno služi mudrosti i znanju, bez sumnje će Tu se veli: »Oni koji služe Bogu jest će i piti, a
svu svoju mudrost usmjeriti na izučavanje onih grešnici će gladovati i žeđati«. Također piše: »Pra-
vednici će se veseliti, a bezbožne će obuzeti
datosti koje mu omogućuju istražiti istinu i spoznati
smetenost« (Iz 65, 13). Iz Novoga zavjeta donose
uzroke i razlog stvari.
Spasiteljevu riječ kojom učenicima obećaje »veselje
Kao što, dakle, netko u ovome životu tjelesno uži- vina«. Veli: »Od ovoga neću više piti dok ga ne budem
vanje drži za vrhovno dobro, netko skrb za opće, a s vama pio — novo — u kraljevstvu svoga Oca« (Mt
netko izučavanje i razmišljanje, isto tako istražujemo 26, 29). Dodaju, dakako, i to da Spasitelj »blaženima«
da li će u onome životu koji je pravi život i za koji se naziva one koji sada »gladuju i žeđaju«. Obećaje im
kaže da je »skriven u Bogu« (Kol 3, 3), to jest u onome da će se »nasititi« (Mt 5, 6).
vječnome životu, postojati neki sličan oblik života ili Iz Pisama navode i mnoge druge ulomke. Ne vide
slično stanje. da se tu mora poći od slikovitoga i duhovnoga smisla.
Također drže da će i oni poput ovih na zemlji biti ćemo se malo ponoviti i istražiti kako je žudnja za tim
kraljevi i knezovi. Imalo bi to biti na način koji je u zbiljama duši pridodana i u nju usađena. Tako čamo
ovome životu i koji je u skladu s rasporedbom konačno i u neku ruiku dosljednošću razlaganja
opisati vrste kruha života, 'kakvoću vina i vlastitost
dostojanstva, redova i vlasti kako to vlada u ovome prvaštava.
svijetu. Tako shvaćaju što je kazano u Evanđelju: Poslužimo se usporedbom onih vještina 'koje se
»Imat ćeš vlast nad pet gradova« (Lk 19, 19). redovito izvode rukom. Razlog o tome što, kako i u
Reći ću ukratko: oni žele da ono što očekujemo koju svrhu nešto biva nalazi se u pameti. Ostvarenje
od obećanja u cjelini bude u svemu slično onome se djela obavlja posredstvom ruiku. Tako je i s
načinu življenja koji vrijedi za ovaj život. Žude da se djelima koja je Bog učinio. Potrebno je smatrati da
opet ponovi ovo što je sada. Tako misle oni koji smisao i razložitost onoga što vidimo da je Bog učinio
vjeruju, doduše, u Krista, ali božanska Pisma ostaje u sikrovitosti.
shvaćaju na židovski način. Iz njih nisu ništa uzeli Kada naše oko motri što je stvorio ikoji umjetnik
što je dostojno božanskih obećanja. i ako primijeti -nešto što je posve vješto načinjeno,
3. Oni koji Pisma tumače u apostolskome smislu duh smjesta plane od želje da sazna kako, na koji
nadaju se da će sveti jesti. Jesti će, ali »ikruh života« način i u koju je svrhu to načinjeno. Neusporedivo
(Iv 6,51) 'koji će jelom istine i mudrosti hraniti dušu i više i povrh svake usporedbe um gori od
prosvjetljivati duh. Također će se pojiti pićem neiskazivoga čeznuća spoznati smisao Božjih djela
božanske Mudrosti. Božansko Pisimo kaže: »Mudrost koja vidimo. Vjerujemo da je tu želju i tu 'ljubav bez
je pripremila svoj stol. Polklala je svoje žrtve. U sudu ikakve sumnje u nas položio Bog. Kao što o>ko po
svojoj naravi traži svjetlo i pojavno i kao što naše
je umiješala svoje vino i snažnim glasom zove —
tijelo od sebe teži za jelom i pićem, taflko i naša duša
dođite k meni! Jedite kruh koji sam vam spremila. u sebi nosi vlastitu i prirodnu želju da uvidi Božju
Pijte vino koje isam vam umastila« (Izr 9,1—5). Um istinu i upozna uzroke zbiljama. To čeznuće ne primi
koji je ishranjen tim jelima Mudrosti vraća se smo od Boga da se ono ne bi nikada moralo ili moglo
cjelovitosti i savršenosti u kojoj je čovjeik bio na ispunili. Inače bi se učinilo, ako se moć želje nilkada
početku stvoren — »na sliku Božju i sličnost« {Post ne obistinjuje, da je Bog Stvoritelj uzalud u naš duh
1,26). ulio »ljubav za istinom« (2 Sol 2,10).
Ako netko otputuje iz ovoga života s manjom Oni koji su se uz najveći napor posvetili u ovome
izobrazbom, ali sa sobom ponese dobra djela, može životu pobožnim i vjerslkim izučavanjima, razumiju
se doučiti u onoime Jeruzalemu, gradu svetih (Otk nešto malo od mnogih i neizmjernih »blaga
21,2) Može se izobraziti, podučiti i postati »živim božanskoga znanja« (Kol 2,3). Otuida što su svoj duh
kamenom« i »dragocjenom i odabranom stijenom« (1 i um time zaposlili i što napreduju u toj želji izvući će
Pt 2,4—6-. To je moguće stoga jer je i&nažno i veliku ikorist. Pamet su usmjerili prema traženju
ustrajno podnio životne borbe i bitke za pravovjerje. istine koju su ljubili. Taiko su postali spremniji za
Tamo će istiniti je i očitije spoznati što je već ovdje postizanje buduće naobrazbe.
prorečeno: »Čovjek ne živi samo o /kruhu već od Kada netko želi naslikati nefki liik, najprije bla-
svake riječi koja izlazi iz Božjih usta« (Mt 4,4). gom pisaljkom riše osjenčenjem njegove obrise i
Knezovima i ravnateljima treba smatrati one koji priprema crte ikoje su sposobne primiti lica koja će
podložnicima ravnaju, uče ih, podučavaju i upućuju se nanijeti. Nema sumnje da već postavljeni nacrt,
u božansiko. po osjenčenju, postaje spremniji primiti one prave
4. Ako spomenuta obećanja u srcima ovnih koji boje. Slično se i sjenčanje i nacrt o kojem govorimo
se u njih nadaju ne pobuđuju dostatnu željiu, mi najprije ocrtava olovkom Gospodina našega Isusa
Krista »na ploče našega srca« (2 Kor 3,3). Stoga se božanske Providnosti o svakome navedenom biću.
tmožda veli: »Svakome tlko ima dat će se i dodati« (Mt Naučit će da se ono što se događa ljudima ne zbiva
13,12). Otuda izlazi da će se onima koji već u ovome nehotice ili slučajno već po veoma pomno
životu imaju neki prednacrt istine i znanja u smišljenome razlogu Ikoji je tako uzvišen da ne
budućemu dodati ljepota savršene slike. samo što s očiju ne gubi broj kosa kod svetih već
5. Mislim da je onaj koji govoraše: »Mene uz- možda i svih ljudi. Ta se razložita Providnost proteže
nemiruje dvoje: želio bih umrijeti i biti s Krastom jer i na dva vrapca — bilo da vrapce treba shvatiti
to je mnogo bolje« (Fil 1,23), naznačio da je njegova doslovce ili na duhovan način — koji se prodaju po
želja onakva kakvu ocrtasmo. Znao je da će, kada se novčić (Mt 10,29). To se, naime, zasada još istražuje.
vrati Kristu, očitije upoznati razloge svega što se na Onda će se onamo očito vidjeti.
zemlji zbiva s obzirom na čovjeka, čovjekovu dušu i 6. Sve što rekosmo vodi ovome zaključku: neće
njegov um — na ono iz čega se čovjek već sastoji. proći malo vremena dok se onima ikoji su dostojni i
Spoznat će narav bitnoga duha, to jest duha što koji to zaslužiiše — nakon njihova odlaska iz života
djeluje i koji je životni duh. Upoznat će i milost — »ne objavi smisao čak samo onoga što je na
Duha Svetoga koja se daje vjernicima. Također će zemlji. Talkvi će po spoznaji navedenoga i po milosti
uvidjeti što znači Izrael. Postat će mu jasne pune spoznaje uživati u neisikazivoj radosti.
različitosti među narodima i smisao što u Izraelu Ni ovaj zrak koji se nalazi između neba i zemlje
postoji dvanaest plemena. Razumjet će što znači da nije bez živih razumnih bića. Apostol kaza: »U tome
se među pojedinim plemenima nalaze zasebni ste nekada hodili po tijeku ovoga svijeta, po prvaku
narodi. Tada će shvatiti značenje svećenika, levita i koji ima vlast nad ovim zraikoim i nad duhom .koji
raznih svećeničkih razredaa. Bit će mu jasno čiji je sada djeiluje u sinovima nepovjerenja« (Ef 2,2).
lik bio u Mojsiju. Saznat će koju istinu u Božjim Također veli: »Bit ćemo ugrabljeni po oblacima u
očima imaju jubileji i sedmine godina. Pojmit će susret Kristu u zraku. I tako ćemo uvijek -biti s
smisao blagdana i tjednih dana. Nazret će uzroke Gospodinom« (1 Sol 4,17).
svih žrtava i očišćenja. Bit će mu očito koje je Moramo, dakle, držati da će sveti ondje ostati
značenje očišćenja od gube i uopće raznih vrsta tako dugo dok ne spoznaju smisao obaju načina ko-
gube te očišćenja onih koji trpe od gubljenja jima se ravna onim što se događa u zraku. Rekoh
sjemena. Uz to će upoznati koje su, kakve i 'koliko je »obaju načina«. To znači ovo: dok smo bili na zemlji,
dobrih i zlih moći. Vidjet će njihovu naklonost gledali smo životinje i stabla. Uviđali smo njihove
odnosno svadljivu zavist prema ljudima. Tada će razlike, ali i najveću raznovrsnost među ljudima.
spoznati narav duša. Razumjet će različitosti među Međutim, mada smo to motrili, razloge nismo
živim bićima koja stanuju u vodama, ali i različitosti uočavali. Tek nam je ona različitost koju vidjesmo
među pticama i divljim zvjerima. Naučit će ,koji je bila poticajem da tražimo i ispitamo zbog čega je sve
razlog što :se svi rodovi granaju u veoma brojne to tako različito stvoreno i raznovrsno ravnano.
vrste. Saznat će Stvorite'ljevu nakanu i skroviti Pošto se na zemlji u nama rodilo nastojanje i ljubav
smisao koji njegova Mudrost daje svim tim bićima. za spoznajom tih zbilja, poslije smrti će nam se dati
Također će saznati zašto su neke sile vezane uz o tome znanje i razumijevanje. Pretpostavka je da to
određeno »korijenje i trave, a zašto se to uskraćuje želimo. Kada, dakle, u cijelosti tome shvatirno
ostalim travama i korijenju. Upoznat će zbog kojega smisao, na oba ćemo načina pojmiti ono što
su razloga anđeli otpali i koji je uzrok što im oni vidjesmo na zemlji.
ikoji ih ne preziru svom svojom vjerom mogu u neku Takva što moramo reći o zračnome boravku.
Mislim da će sveti, kada odu iz ovoga života, stajati
ruku laskati dok su ti otpadnici u stanju da dm
na neikome mjestu koje se nalazi na zemlji. Božan-
budu vrelom zablude i prijevare. Saznat će sud
sko ga Pismo naziva »rajem« (Post 2,8). To je ikao Pošto, prema tome, prijeđu sve što se odnosi na
ndko mjesto izobrazbe ili — da se tako izrazim — narav zvijezda i na obitavališta što su na nebu, doći će
sluša'lište odnosno škola za duše. Tu se duše pou- k onome što se ne vidi i ik onome čemu smo zasada
čavaju o svemu što su vidjele na zemlji. Talkođer čuli jedino imena. Doći će do nevidljivoga. Apostol
stječu neke naznalke o onome što će doći i o budu- Pavao uči da je nevidljivih zbilja mnogo (2 Kor 4,18;
ćem. To su stanovita znamenja budućega. Duše su Kol 1,16). Ali što su one i gdje je među njima razlika,
takva nešto posjedovale dok su još bile u ovome to ne možemo nazreti ni naj sitnij im naslućivanj em.
životu, ali tada »kroz ogledalo i zagonetke« i samo Razumna narav raste postupno, a ne kao što se
»jednim dijelom« (1 Kor 13,12). Sve će se to svetima raste u tijelu, puti i duši za vrijeme ovoga života.
očitije i jasnije obznaniti na svome mjestu i u svoje Povećava se duhom i mišlju. Kada duh postane
vrijeme. savršen, dopire do potpunoga znanja. Ova ga tjelesna
Tko je bio srcem čist, u duhu očišćen i uvježban osjetila više uopće ne priječe. Uvećava se razumnim
u mišljenju, napreduje brže. Brzo će se popeti do uvećanjima. Duh uzroke zbiljama gleda stalno, čisto i
zračnoga mjesta. Reći ću ovako preko obitavališta tako reći »licem u lice« {Kor 13,12). Tako postiže
pojedinih mjesta koja Grci zovu sferama, to jest savršenstvo — najprije ono koje omogućuje njegovo
kuglama, a božansko Pismo »nebesima« (Ef 4,10), uzdignuće, a potom ono koje ostaje. Hrana kojom se
doprijet će do kraljevstva nebeskoga. U svakoj će hrani jesu razmatranje, shvaćanje stvari i razlozi
pojedinoj sferi najprije upoznati ono što se tu zbiva. uzrdka.
Potom će shvatiti i razilog zbog čega se događa. Tako U ovome tjelesnome životu najprije uzrastamo
će po redu prijeći svaku pojedinu sferu. Slijedit će tjelesno. Na taj način dobivamo opstanak. U ranoj
onoga koji je »prošao nebesa — Isusa, Božjega Sina« dobi obilje hrane omogućuje naš rast. Ali pošto visina
(\Heb 4,14). On je rekao: »Hoću da i oni budu sa u rastu ispuni svoju mjeru, ne upotrebljavamo više
mnom gdje sam ja« (Iv 17,24). Naznačio je' i hranu da bismo rasli nego da bismo živjeli i po hrani
raznovrsnost među mjestima. Reče: »U Oca su mnogi se održali na životu.
stanovi« (Iv 14,2). Božji je Sin osobno posvuda i sve Držim da je tako i s umom. Kada dopre do
savršenosti, mora se hraniti i upotrebljavati hranu
prelijeće. Ne poimamo ga vi'še u onoj sićušnosti u
koja mu je vlastita i za nj prikladna. Treba to biti u
kojoj se pojavio zbog nas i u našu korist. To znači da
onoj mjeri gdje ništa ne nedostaje, ali nije ni u
nije više u onoj omeđenosti koju je imao u našem
preobilju. Riječ je, dakako, o hrani koja se sastoji od
tijelu dok je živio ,na zemlji među ljudima. Ne smije motrenja i shvaćanja Boga. Ta hrana ima svoje mjere.
se, naime, misliti da je zatvoren na jednom One moraju odgovarati naravi koja je sazdana i
jedincatome mjestu. stvorena. Potrebno je da te mjere opslužuju svi koji su
7. Kada, dakle, sveti dođu do nebeskih mjesta, počeli gledati Boga — shvaćati ga po »čistoći srca« (Mt
razumjet će smisao pojedinih zvijezda. Upoznat će da 5,8).
li imaju dušu ili su nešto drugo. Ali shvatit će i
druga značenja Božjih djela. Bog će im to sam oči-
tovati. Kao sinovima pokazat će im razloge stvari i
snagu svoga stvaranja. Poučit će ih zbog čega je
neika zvijezda stavljena na to nebesko mjesto i zašto
je tolikim razmakom udaljena od druge zvijezde te
što bi biio da je stajala bliže i što bi se dogodilo da je
bila dalje. Svemir, naime, ne bi ostao jednalk nego bi
se sve preokrenulo u neki drugi red da je dotična
zvijezda bila veća od druge.
Kaže se da tu pripadaju i rudnici. Uz to i vatra se
TREĆA KNJIGA giba od sebe. Možda čak i vrela.
Među bićima koja imaju u sebi počelo gibanja
neka se — kažu — pokreću iz sebe, a tneka po sebi. Iz
sebe se miču ona u kojima nema duše, a po sebi u
kojima je duša. Po sebi se gibaju bića s dušom jer u
njima nastaje predodžba koja izaziva micanje. U
nekim se pak životinjama pojavljuju slike koje
izazivaju poriv. Ta narav što istvara sliku u strogome
redu pokreće nagon. Tako je, na primjer, s paukom. U
njemu se javlja slika tkanja. Za njom pak slijedi poziv
Prvo poglavlje na pletenje. U pauku je njegova narav izvor
predodžbe. Ona pauka posve određeno nutka da tka
jer životinja osim te naravi koja je vrelo predodžbe nije
ništa drugo primila. Isto vrijedi i za pčelu i njezino
izrađivanje saća.
3. Razumno živo biće uz narav koja stvara slike
O slobodnoj volji — rješenje i tumačenje biblijskih ima i um koji rasuđuje predodžbe. On jedne odbacuje,
izreka koje naoko niječu slobodu a druge prihvaća. Tako se po njima ravna. U naravi se
pak razuma nalaze ishodišta pomoću kojih sudimo o
1. U crkvenome naviješ tanju susrećemo riječ o dobru i zlu. Idući za njima, razabiremo što je dobro, a
Božjem pravednome sudu. Ta riječ, alko se povjeruje što zlo. Ako odaberemo dobro i otklonimo zlo, bivamo
u njezinu istinitost, slušatelje poziva da čestito žive i vrijedni pohvale. To je onda kada se predamo vršenju
da na sve načine izbjegavaju grijeh. Uvjet je da se dobra. Ali ako vršimo suprotno, zavređujemo prijekor.
slažu Ikaiko o nama ovisi što je dostojno hvale i Ne treba, međutim, smetnuti s uma da nalazimo kod
prijekora. Budući da je tome tako, daj da štogod životinja narav koja je na neki način više ili manje, ali
posebice reknemo o slobodi volje. To je, naime, jedno s mnogo mjere, usmjerena na razna djelovanja. Otuda
od najnužnijih spornih pitanja. Ali da bismo shvatili dolazi da je pothvat — da tako .kažem — lovačkih
što je slobodna volja, nužno je razglobiti njezin pasa i vojničkih konja nekako bliz razumnosti.
pojam. Pošto se to razjasni, posve će točno pred nas Svi se pak slažu da o nama ne ovisi da li će ovo ili
izaći što se istražuje. ono izvana doprijeti do naših osjetila i u nama
2. Među bićima koja su gibana, neka uzrok • pokrenuti ovakvu ili onakvu predodžbu. Ali prosuditi
gibanja imaju isarna u sebi. Neka se jedino izvana da se s događajem treba poslužiti na ovaj ili onaj
pomiču. Samo se, dakle, na vani giba ono što se način nije zadaća ničega drugoga doli razuma koji je u
prenosi. Takvo je: drveće, stijene i svaka druga tvar nama. On nas na temelju začetaka usmjeruje na
'koju na okupu drži isključivo izvanjska povezanost. nagone koji nas vabe na dobro i ono što se dolikuje ili
Za trenutak ispuštamo iz rasprave činjenicu što se i nas okreće na suprotno.
4. Ako tko rekne da je izvanjski događaj takav te
raspadanje tjelesa naziva gibanjem. To nije potrebno
nije u pojedinčevoj moći da mu se odupre jer se
za naš predmet. upravo na taj način zbio, neka promotri svoje vlastite
Uzrok gibanja u sebi imaju: životinje, biljke i strasti i porive. Neka se pita da li njegov um ne uživa
naprosto svetko biće koje na okupu drže rast i duša. u nečemu, na nešto ne pristaje i nečemu naginje
ulkoliko ga na to potiču ovi ili oni poticaji. Uzmimo, 6. Da je ćudoredni život naše djelo i da ga Bog od
na primjer, da se netko odluči kako će se uzdržavati i nas traži te da ne dolazi od njega, nekoga drugoga ili
da će se odreći tjelesnoga općenja. Ako se sada pojavi — kako neki kažu — od sudbine već da je naš trud,
koja žena što ga izaziva da postupi protiv svoje posvjedočit će prorok Miheja. On veli: »Bi ti, čovječe,
odluke, ona mu nije glavni razlog što odustaje od naviješteno što je dobro i što Gospodin od tebe traži
svoje nakane. On počinja grijeh jer je posve pristao na — ništa drugo osim vršiti pravdu, ljubiti milosrđe i
golicanje i nježnost naslade. Nije se htio oduprijeti biti spreman da putuješ s Gospodinom, svojim
nagonu ni kraju privesti što je naumio. Netiko drugi, Bogom« (Mih 6,8). I Moj sije •kaže: »Pred lice tvoje
naprotiv, postupa drukčije, ako mu se isto dogodi. Taj stavili put života i put smrti. Odaberi dobro i hodaj u
posjeduje više znanja i bolje se uvježbao. Podražaji i njemu« (Pnz 30,19). Kod Izaije piše: »Ako hoćete i ako
puteni porivi na nj, doduše, navaljuju, ali razum — me poslušate, jest ćete blaga sa zemlje. Ali ako nećete
moćnije osnažen, oblikovan vježbanjem i naukom i ako me ne poslušate, mač će vas proždrijeti. To
očvrsnuo u dobru ili se bar primaiknuo čvrstoći — rekoše Gospodnja usta« (Iz 1,19—20). U Psalmima
odbija poticaje i polaiko razblažuje požudu. čitamo: »Da me je moj narod slušao i da je Izrael
5. Iako se s nama to događa, okrivljivati vanjsfka stupao mojim putovima, bio bih do ništavila ponizio
zbivanja i sa sebe skidati optužbu te se izjednačiti s njihove neprijatelje. Na njihove bih tlaoitelje bio stavio
drvljem i stijenama koje miče ono što ih izvana svoju ruku« (Ps 80,14—15). To pretpostavlja da o
pokreće, niti je točno niti razumno. Takav govor drži narodu ovisi da li će slušati i stupati Božjim stazama.
onaj koji želi krivotvoriti pojam slobodne volje. Pitamo I Spasitelj veli: »Ja vam kažem da se ne opirete zlu«
li ga što je slobodna volja, reći će — ako ništa izvana (Mt 5,39). Isto tako: »Tko se rasrdi na svoga brata, bit
ne pristupi ikada sam nešto odlučio te me ne zove na će optužen na sudu« (Mt 5,22). Također: »Tko pogleda
suprotno. Optuživati pak, u drugu ruku, samo ženu da bi je poželio već je preljub io u svome srcu«
ustrojstvo, protivi se očitosti. Ako se, naime, (Mt 5,28). Podjednako nalaže još mnogo toga.
odgojiteljska riječ dohvati najrazvratnijih i Spasitelj sve to naređuje pretpostavljajući da o nama
najsurovijih, ona ih preinačuje, ako slijede poticaj. ovisi da li ćemo opslužiti zapovijedi ili ćemo biti
Poticanje i promjena na bolje uvelike rađaju plodom. optuženi na sudu ako ih prekršimo. Stoga veli: »Onaj
Često najrazuzdaniji postaju bolji od onih koji tko sluša ove moje riječi i vrši ih, usporedit će se
»početka nisu pružali dojam da su takvi po naravi. razboritu čovjeku koji je svoju kuću sagradio na
Sirovi se mijenjaju do takve blagosti da se oni koji klisuri [...]. Ali onaj koji čuje, a ne vrši, sliči ludu
nikada nisu bili divlji ukazuju divljima uspoređeni s čovjeku koji svoj dom podiže na pijesku [...]« (Mt
onim koji se promijenio i postao blag. 1,24—26). Gospodin »onima s desne strane« izjavljuje:
Ali također vidimo kako drugi koji su čvrsti i »Dođite k meni, blagoslovljeni moga Oca [...] kada
časni, zbog pokvarenosti napuštaju časnost i čvrsti- sam bio gladan, dali ste mi jesti i kada sam bio
nu. Odaju se najlošijem načinu življenja i zapadaju u žedan, napojili ste me« (Mt 25,34—35). Time im, posve
razuzdanost. Oni često počinju s razvratnošću u očito, udjeljuje obećanja jer u sebi nose razloge
polovici životne dobi. Zapadaju u nered pošto je već pohvale. Drugima, naprotiv, ukoliko su po sebi zavri
minula mladost koja je po naravi nepostojana. jedili prijekor kaže: »Otiđite, prokletnici, u vjekovni
Razum, dakle, pokazuje da vanjski događaji ne oganj« (Mt 25,41).
ovise o nama. Ali na nas spada hoćemo li se njima Primijetimo, također, da nam i Pavao upravlja
služiti ovako ili onaiko uzimljući razum da nas (kao riječ kao ljudima koji posjeduju slobodnu volju i sami
sudac pouči kako treba stati pred određena izvanjska su sebi uzrok propasti ili spasenja. Piše: »Zar prezireš
zbivanja. bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti
i ne znaš da te Božja dobrota vodi promjeni mišljenja?
Zbog svoje okorjelosti i nepopravljivosti srca na se ili trči već do Boga koji se smiluje« (Rim 9,16). Drugdje
gomilaš srdžbu za dan gnjeva, objavljenja i Božjega Apostol kaže: »I htjeti i izvršiti dolazi od Boga« (Fil
pravednog suda. Bog će se svakome odužiti po 2,13). Također bilježi: »Bog se, dakle, smiluje onome
njegovim djelima. Vječni će život dati onima koji u kome hoće, a sikruitnjuje koga hoće. Ti ćeš mi, dakle,
strpljivosti dobroga djela traže slavu, čast i reći — što onda kori? Tko se odupro njegovoj volji?
neraspadljivost. Onima koji iz svadljivosti ne slušaju Zacijelo, tko si ti, čovječe, da odgovaraš Bogu? Zar će
istinu već se pokoravaj u nepravdi uzvratit će načinjeno kazati Stvoritelju — zašto si me takvim
srdžbom i ljutnjom. Tjeskoba i mučnina svakoj sazdao? Zar lončar nema Vlasti nad glinom da od
ljudskoj osobi ikoja čini zlo. To je u prvome redu za istoga grumena načini jedan sud za časnu, a drugi za
Židova, a onda za Grka. Slava, čast i mir svakome tko nečasnu uporabu?« (Rim 9,18—21). Ti su navodi po
čini dobro — najprije Židovu, potom i Grku« (Rim sebi dovoljni da mnoge duboko uznemire pa da misle
2,4—10). k^ko čovjek nema slobodne volje već da Bog spašava i
U Pismima se, dakle, nalazi bezbroj mjesta gdje upropaštava 'koje hoće.
se posve jasno govori o slobodnoj volji. 8. Počet ćemo, dakle, s onim što je rečeno o
7. Budući da se stanovite starozavjetne i Faraonu. Kazano je da ga je Bog otvrdokorio da ne
novozavjetne izreke mogu upotrijebiti u protivnome pusti narod. Istodobno ćemo ispitati i Apostolovu riječ
smislu, to jest da ne ovisi o nama hoćemo li vršiti da se Bog umilostivlju'je ikome hoće i da stvrdnjuje
zapovijedi i spasiti se odnosno prekoračiti ih i koga hoće.
upropastiti se, djelomično donosimo i neke od njih i Tim se izrekama služe neki krivovjernici. Oni i
istražujemo njihova značenja. Što navodimo, služi kao sami skoro zabacuju slobodnu volju. Govore o
uzoraik. Na sličan će način netko drugi prikupiti sva naravima koje idu u propast ulkoliiko uopće nisu
ostala biblijska mjesta koja prividno zabacuju sposobne da se spase. Također govore i o drugima
slobodnu volju i potražiti što ona točno znače. koje se nužno spašavaju jer uopće nisu u sitanju da
Mnoge uznemiruje Faraonova sudbina. Bog o se izgube. Za Faraona kažu da je posjedovao narav
Faraonu izvješćuje i više puta veli: »Okorjet ću ikoja vodi u propast. Bog ga je otvrdokorio jer
Faraonovo srce« (Izl 4,21). Ako, naime, Bog Faraona duhovnima iskazuje smilovanje, a otvrdnjuje tjelesne.
čini okorjelim i on zbog okorjelosti griješi, tada nije Promotrimo što protivnici uče.
sam sebi uzrok grijeha. Ako je tako, Faraon ne Zapitajmo ih da li je Faraon bio zemaljske naravi.
posjeduje slobodnu volju. Netiko će na isti način reći Kada u tome smislu odgovore, reći ćemo da je čovjek
da ni oni 'koji se upropašćuju nisu slobodni i da ne zemljane naravi posve poslušan Bogu. Ako je ipak
odlaze sami od sebe u propast. neposlušan, je li uopće potrebito da mu se srce
Rečeno je u Ezekijela: »Otklonit ću njihova ka- otvrdne i to ne jednom nego više puta? Ali s tim nije
mena srca i staviti tjelesna da bi hodili u mojim tako. Faraon je bio u stanju poslušati. Jamačno bi
zapovijedima i čuvali moje propise« (Ez 11,19—20). I bio poslušao jer je bio čovjek koji nije zemaljski.
to će nekoga navesti na misao da Bog daje da se »ide Čudesa ga i znaci potresahu. Međutim, Bogu je
po zapovijedima i čuva propise« jer on odstranjuje trebala Faraonova ponovljena neposlušnost da bi za
prepreku — kameno srce, i stavlja što je bolje — spasenje mnogih pokazao svoja čudesna djela. Zato je
tjelesno srce. Razmotrimo i ono mjesto iz Evanđelja otvrdnuo Faraonovo srce. To najprije rekosmo protiv
gdje Spasitelj odgovara na pitanje »zašto mnoštvu krivo vjernika da bismo pobili ono što pretpostavljaju
govori u prispodobama« (Mt 13,10). Veli: »[...] da — da je Faraon posjedovao izgubljenu narav.
motreći ne vide i slušajući ne čuju [...] da ne .shvate i Isto im moramo uzvratiti s obzirom na Apostolovu
da se nikada ne obrate i da im ne bude oprošteno« riječ. Koga to Bog stvrdnjuje? One 'koji idu u propast?
(Mk 4,12). U Pavla nalazimo: »Nije do onoga koji hoće Ali što bi bilo s njima da nisu bili okoreni? Da li bi se
— očito — bili spasili jer nisu ljudi izgubljene naravi? otvrdnuće zla u čovjeku zbog opake podloge. Zato se
Kojim ljudima Bog iskazuje milosrđe? Zar ne onima veli da Bog otvrdokoruje onoga koji postaje
koji će se spasiti? Ali, da li im je potrebito neko novo tvrdokoran.
milosrđe? Jednom su zauvijek talko sazdani da se Pavao bilježi: »Zemlja koja je pila kišu što se na
moraju spasiti i da moraju biti posve blaženi već zbog nju spuštala te onima koji je obrađuju rodila korisnim
svoje naravi! Alko im Bog već iskazuje milosrđe, čini biljem, od Boga prima blagoslov. Ako plodi tanjem i
to zato da ih ne zadesi propast, alko im se ne smiluje. babinim zubom, završava u ognju jer je nevaljana i
Talko postupa da ih ne pogodi što bi im se inače bliza prdkletstvu« (Heb 6,7—8).
dogodilo — propast — već da prispiju do mjesta gdje U kiše je, vidi se, djelovanje jedno te isto. Ali iako
su spašertici. kiša posjeduje jedinstveno djelovanje, obrađena zemlja
Toliko protiv ikrivovjernilka. donosi plodove, a zanemarena i neobrađena rađa
9. Pred one koji misle da su shvatili izričaj korovom. Pričinilo bi se sablažnjivim kada bi davalac
»otvrdnuo je« (Izl 4,21) valja iznijeti ovu poteškoću: što kiše rekao: ja sam na zemlji proizveo plodove i trnlje.
je, po njima, Bog učinio da bi otvrdnuo srce i koji mu Ali, mada sablažnjivo, ipak je istinito jer da nije bilo
je bio cilj dok je to činio? Neka također promotre kiše, ne bi bilo ni plodova ni korova. Ali kako je kiša
pojam o Bogu. Bog je, po zdravoj nauci, pravedan i ipala u zgodan čas i u dostatnoj količini, oboje je
dobar. Ako pak to ne prihvaćaju, složimo se za niknulo. Kada zemlja koju natapa kiša što se često na
trenutak s njima da je samo pravedan. Ndka, dakle, nju spušta donosi drač i strčak, neprikladna je i bliza
razlože kako se onaj koji je dobar i pravedan — ili prdkletstvu.
samo pravedan — uistinu ukazuje pravedan kada Blagodat je, dakle, kiše pala i na najlošiju zemlju. Ali
skrutnjuje srce onoga koji zbog te tvrdoće odlazi u kako je podloga bila zanemarena i neobrađena,
propast? KaJko onaj koji je pravedan postaje uzrokom niknulo je trnje i bodljače. I čudesa su što ih Bog čini
propasti i neposlušnosti? Zbog čega kažnjava one kao kiša. I volje su različite. Ialko su kao i zemlja po
ikoje je otvrdnuo i učinio neposlušnima? Zašto kori naravi jedno, sliče obrađenu ili zapuštenu tlu.
Faraona govoreći: »Nećeš da pustiš moj narod. Gle, 11. Kada bi sunce stalo govoriti pa reklo: ja
pomorit ću sve egipatske prvorođence, ali i tvoga otapam i sušim, ne bi, na temelju svolje podloge,
prvonođenca« (Izl 4,23). Isto vrijedi za sve ostalo što kazalo ništa lažna, mada je rastapan je i sušenje me-
Bog, po Pismu, veli Faraonu preko Mojsija. Nužno je đusobno suprotno. Međutim, ista toplina topi vosak i
da se onaj koji vjeruje da su Pisma istinita i da je Bog suši blato. Slično je i s onom djelatnošću koju je
pravedan — alko je razuman — potrudi pokazati na svojim posredstvom obavio Mojsije. Očitovala je
koji se način može u takvim izrekama jasno shvatiti i Faraonovu tvrdokornost zbog njegove zloće, ali i
da je Bog pravedan. Ako netko otkrite glave kao poslušnost Egipćana ikoji su se pomiješali sa Žido-
optužitelj izjavi i ostane pri tome da je St-voritelj zao, vima i s njima krenuli na put. U Pismu piše da se
protiv njega su potrebni drugi dokazi. Faraonovo srce malo pomalo smekšalo. Izjavio je ovo:
10. Budući da protivnici kažu da Boga smatraju »Ipak nećete daleko otići. Putovat ćete tri dana i
pravednim — mi ga pak istodobno držimo dobrim i ostaviti svoje žene« (Izl 8,23—27). Tu je i sve ostalo što
pravednim — istražimo kako onaj tko je dobar i je govorio dok je polako pristajao na čudesa. Sve to
pravedan sikrutnjuje Faraonovo srce. Pogledajmo, svjedoči da su i na nj ponešto djelovali čudesni znaci,
dakle, da li možemo pomoću onoga primjera kojim se iako ga nisu posve pridobili. Ali se ni to ne bi zbilo da
je Bog — kako mnogi shvaćaju — u djelo proveo
Apostol poslužio u Poslanici Hebrejima razjasniti kako
Bog istim djeilovanjem jednome iskazuje milosrđe, a izreku: »Otvrdnut ću Faraonovo srce«.
Posve je na mjestu ako navedene tvrdnje pro-
drugoga otvrdnjuje. Bog nema namjeru okorjeti.
tumačimo polazeći od dnevne uporabe riječi. Dobri
Njegova je nakana dobra. Ipak ima za posljedicu
gospodari često vele slugama koji su razmaženi nji- samima sebi, kasnije krenu putem iscjeljenja. Oni
hovom dobroćudnošou i velikodušnošću: ja sam te dobročinstvo ne bi upoznali da nisu sami sebe osu-
učinio lošim. Ili: ja sam uzrok za tvoje brojne pri- dili.
jestupe. Ali u rečenome valja zamijetiti svakodnevno Spomenuto je svakome korisno. Tako će svatko
obilježje i značenje. Ne smijemo klevetati gospodare shvatiti što je on osobno, a što milost koja dolazi od
jer nismo shvatili nakanu kazanoga. Boga. Onaj tko nije pojmio ni svoju slabost ni
Pavao je zaista to jasno istražio. Grešniku do- božansku milost, a iskaže mu se dobročinstvo prije
bacuje: »Zar prezireš bogatstvo njegove dobrote, nego je sam sebe prokušao i prosudio, mislit će da je
strpljivosti i velikodušnosti i ne znaš da te njegova njegovo djelo pomoć koja mu dolazi od nebeske
dobrota vodi k izmjeni misli? Zbog svoje okorjelosti i milosti. To pak rađa visoko mišljenje o samome sebi i
nepopravljivosti u srcu na se gomilaš^ srdžbu za dan oholost. Postaje uzrdkom pada. Držimo da se to
gnjeva, otkrivenja i pravednoga Božjeg suda« (Rim 2, dogodilo i đavlu. Sam je sebi pripisao prednosti koje
4—5). Što Apostol kaže grešniku, neka je kazano je posjedovao kada je bio bez grijeha. Međutim, »tko
Faraonu. Može se misliti da se to na nj odnosi na sam sebe uzvisuje, bit će ponižen. Bit će pak
skroz prikladan način jer Faraon »po okorjelosti i uzvišen, tko sebe ponizuje« (Lk 14,11). Primijeti da je
nepopravljivosti svoga srca na se gomilaše gnjev« božansko »skriveno mudrima i umnima« (Lk 10,21).
(Rim 2,5). Tvrdokornost se pak ne bi u tolikoj mjeri To je zato da se — kako kaza Apostol — »nijedno
očitovala niti izašla na vidjelo, da se nisu zbila tijelo ine diči pred Bogom« (1 Kor 1,29). Božansko je
čudesa ili kada su se dogodila da nisu bila tako objavtljeno malenima koji su naikon sitne dobi doprli
brojna i veoma velika. do savršenijega i imaju na pameti da nisu do
12. Budući pak da se takve pripovijesti drže velikoga stupnja blaženstva došli jer bi tome uzrok
nevjerojatnima i nategnutima, pogledajmo, oslanja- našli u sebi nego po neizrecivome dobročinstvu.
jući se na proročku riječ, što kažu ljudi koji su is- 13. Onaj, dakle, tko je napušten, ostavljen je na
kusili obilje Božje dobrote i živjeli plemenito, ali su temelju božanskoga određenja. Bog pak nije bez
potom sagriješili. U Izaiji piše: »Zašto si nas, razloga strpljiv s nekim grešnicima. Njima je to od
Gospodine, odveo sa svoga puta? Radi čega si oikorio koristi. Duša je, naime, besmrtna i vijek je
naše srce pa se ne bojimo tvoga Imena? Okreni se beskonačan. Zato je dobro da se ndkim ljudima
prema nama zbog svojih slugu, radi plemena svoje prebrzo ne pritekne u pomoć s obzirom na spasenje
baštine da bismo štogod baštinili od tvoje svete gore« već da se polako k njemu privode pošto su već
(Iz 63,17—18). U Jeremiji imamo: »Ti si me, iskusili mnogo nevolja. I liječnici mogu pokoga brzo
Gospodine, zavarao i ja bijah prevaren. Bio si jači i izliječiti. Ipak, kada slute da se u tijelu nalazi
pobijedio« (Jer 20,7). skriveni otrov, čine posve suprotno od liječenja.
Izreka »zašto si okorio naše srce te se ne boji Tako postupaju jer bolesnika žele sigurnije zaliječiti.
tvoga Imena«, rečena od onih koji mole milosrđe, Smatraju da ga je bolje duže vrijeme zadržati u upali
znači, ako je shvatimo u običnome smislu, ovo: zašto i bolima da bi pouzdanije iznova stekao zdravlje
si nas toliko štedio i nisi nas zbog naših grijeha nego da brže — ali prividno — ozdravi te potom opet
posjećivao već si nas ostavio dok se maše pogreške oboli. U tome je slučaju brže ozdravljenje taikvo
nisu nagomilale. Bog većinu ljudi ostavlja samo privremeno.
nekažnjene. To čiini da bi se na osnovu slobodne Jednako postupa i Bog. On pozna tajne srca i
volje ispitalo svačije ćudoređe i da bi se po prijeđenoj predviđa budućnost. Možda sve to pripušta iz strp-
kušnji očitovali najbolji. Također da ostali koji nisu ljivosti. Po vanjskim događajima iz tajnosti izvlači
nepoznati Bogu — jer on »sve zna prije nego se što skriveno žlo da bi očistio onoga koji je zbog nebrige
dogodi« (Dan 13,42) — nego razumnim bićima i
u sebi načinio mjesto zlim klicama. Bog hoće da ih najboljega Skrbnika. On pozna pogodne trenutke,
takav, ukoliko se dugo nalazi u zlu, izbljuje kada primjerene lijekove, oblike izobrazbe i puteve. To je
izađu na površinu. Tako se može, očišćen od svoje Bog — Otac svega. On je znao kako vodi Faraona
zloće, opet preporoditi. kroz sve događaje. Vrijedi to i za trenutak kada se
Bog ne ravna dušama imajući pred očima — Faraon utopio u moru. Time se, naime, ne dovršava
recimo — pedesetak godina ovozemnoiga života već njegova povijest. Faraon nije uništen, iako se utopio.
gledajući na beskonačnu vječnost. Razumnu je na- »U Božjoj smo ruci — mi, naše riječi, sva naša
rav stvorio neraspadljivom i sebi srodnom. Razumna mudrost i Vještina u poslovima« (Mudr 7,16).
duša nije isključena iz ozdravljenja jer nije vezana To neka je dovoljno kao obrana riječi: »Okorio je
Faraonovo srce« (Izl 4,20). Isto vrijedi i za tvrdnju:
jedino na život ovdje za neml'ji. »Kome hoće, tome se smiluje. Koga hoće, njega
14. Poslužit ćemo se sada i ovom slikom iz otvrdoikoruje« (Rim 9,18).
Evanđelja. Riječ je o klisuri na kojoj je malo škrte 15. Promotrimo i Ezeki jelovu izrdku gdje se veli:
zemlje. Na nju pada sjemenje i brzo klija. Ali pošto »Iz njih ću odstraniti kamena srca i umetnuti
iznikne, kako »nema korijena, sunce ga kada grane tjelesna srca da bi hodili po mojim propisima i
spali i ono se suši« (Mt 13,5—6). Ta je stijena ljudska opsluživali moje zapovijedi« (Ez 11, 19—20). Ako Bog
duša koja zbog nemara otvrdne i zbog zloće okameni. »Otklanja kamena srca« i umeće, kada hoće,
Bog, naime, nikome nije stvorio »kameno srce« (Ez »tjelesna« da bi se »opsluživale njegove naredbe« i
11,19). Ono takvim postaje po zloći. vršile zapovijedi, ne leži u našoj moći odstraniti
Ako bi netiko predbacio rataru što nije ranije zloću. Uistinu, izreka »otkloniti kamena srca« ne
posijao sjeme po kamenitoj zemlji jer vidi da je neka znači ništa drugo doli da Bog odbacuje od onoga od
druga kamenita zemlja primila sjemenje i procvala, koga hoće zloću koja nas čini tvrdokornima. Isto
poljodjelac bi odgovorio: tu ću zemlju kasnije zasijati tako, koji drugi smisao imaju riječi »staviti tjelesno
posuvši je onim što će zadržati sjeme. Ža tu je zemlju srce« da bi se moglo »hodati po Božjim propisima« i
bolje da poslu pristupim kasnije, ali sigurnije. To »čuvati« njegove naredbe nego da se postane poučljiv,
pokazuje zemlja koja je primila sjemenje ranije i ne opire istini i u djelo provede kreposti? Ako Bog
površnije. Tome bismo zemljoradniku povjerovali kao obećava da će spomenuto učiniti i a'ko ne
čovjeku koji razborito besjedi i umno postupa. Takav otklanjamo »kamena srca« prije nego ih je odmaknuo
je i veliki Ratar cjelokupne prirode. On za kasnije Bog, očito je da nije u našoj moći odstraniti zloću. I
ostavlja preuranjeno dobročinstvo. Tako neće ako mi ništa ne činimo da se u nas stavi »tjelesno
djelovati površno. srce« nego je to Božje djelo, kreposno življenje neće
Ali netko će vjerojatno odgovoriti primjedbom: biti naš čin već slkroz na skroz božanska milost.
zbog čega nešto sjemenja pada na dušu koja posje- Talko će besjediti čovjek koji, polazeći od golih riječi,
duje škrtu zemlju te je kao stijena? Na to treba dokida slobodnu volju. Mi ćemo odvratiti da kazano
odgovoriti: budući da duša sa svom užurbanošću treba shvatiti na niže izneseni način. Tko je neuk i
žudi za onim što je vrednije, a ne ide putem koji bez naobrazbe, ali je po učiteljevu upozorenju ili sam
tome vodi, za nju je bolje da postigne za čim teži. od sebe svjestan svojih nedostataka, prepušta se
Tako će spoznati svoju pogrešku i sa strpljivošću onome za koga smatra da ga može dovesti do
čekati da kasnije, nakon duga vremena, dobije od naobrazbe i kreposti. Učitelj, kada mu se takav
Ratara obradu koja je u skladu s njezinom naravi. povjeri, obećava da će iz njega ukloniti
Duše su — može se reći — nebrojene. Nebrojene neobrazovanost i uliti naobrazbu. Ipak u svemu
su i njihove ćudi. U dušama su bezbrojna nagnuća, tome nije taiko kao da pri stjecanju naobrazbe i
nakane, namjere i žudnje. Ipak imaju samo jednoga otklanjanju neobrazovanosti ništa ne ovisi o onome
tko je sebe predao da bude izliječen. Učitelj, naime, samo zato da bi kazali kako u Stvoritelja nema
obećava da će boljim učiniti onoga tko to želi. Tako je dobrote.
i s božanskom Riječi. Obećava da će zloću koju Krivovjernici ne čitaju na isti način niti pošteno
nazva »kamenim srcem« odstraniti od onih koji joj Novi zavjet. Ne zamjećuju mjesta koja su slična
pristupe. Ali to se ne odnosi na one koji to ne žele starozavjetnima i koja su, po njima, dostojna
već na one koji se izručuju Liječniku oboljelih. prijekora. Evanđelje — to i sami krivovjernici kažu u
U Evanđeljima susrećemo bolesnike koji prilaze svezi s ranije navedenim ulomkom — očito pokazuje
Spasitelju i mole da ih iscijeli. Oni su i ozdravljali. da Spasitelj stoga ne govori jasno da se ljudi ne bi
Da, na primjer, slijepi progledaju djelo je bolesnika obratili, i, kada se obrate, zavrijedili oproštenje
ako se gleda na molitvu učinjenu s vjerom da mogu grijeha.
zadobiti ozdravljenje. Ali je uspostava vida ipak djelo To u sebi nije ništa neznatnije od sličnih staro-
našega Spasitelja. zavjetnih tvrdnja koje naši protivnici napadaju. Ako
Tako, dakle, Božja Riječ pruža obećanje da će u pak opravdanje traže za Evanđelje, moramo im reći
one koji joj pristupe uliti znanje. Izvadit će »kameno i da prijekorno postupaju kada se pred jednakim
otvrdnulo srce« — to je zloća — da bi se moglo poteškoćama različito vladaju. Novi ih zavjet ne
stupati po božanskim zapovijedima i čuvati spotiče već za nj traže opravdanje. Kada pak u
Starome zavjetu naiđu na istovrsne izreke, oni ih op-
božanske naredbe.
tužuju, iako bi trebalo da ih na jednak način brane
16. Poslije toga navedosmo evanđeosku izreku u
kao i novozavjetne. Mi ćemo im na temelju tih slič-
kojoj Spasitelj odgovara zašto onima izvana govoraše nosti dokazati kako valja misliti da su sva Pisma
u prispodobama da »gledajući ne vide i slušajući ne djelo jednoga Boga. Za sada opravdajmo koliko mo-
razumiju kako se ne bi obratili te im bilo oprošteno« žemo navedeni ulomak.
(Mt 13,13—15). Osporavatelj će kazati: da su 17. Rekosmo, ispitujući Faraonov slučaj, da po-
spomenuti čuli razgovjetnije razlaganje, jamačno bi nekad za bolesnike nije dobro alko brzo ozdrave. Ako
se bili obratili. Bili bi se tako izmijenili da bi postali
se, zapavši svojom krivicom u nevolje, brzo oslobode
dostojni da iim se oproste grijesi. Međutim, ne stoji
onoga u što su upali, zlo omalovažuju kao nešto od
do njih hoće li čuti razgovjetnije riječi. To stoji do
čega se lako liječi. Više se ne čuvaju da u nj ne panu.
onoga tko poučava. On im pak ne naviješta ništa
jasna da ne bi vidjeli i razumjeli. Stoga, dakle, i nije u Zato će se po drugi put u njemu naći. Stoga u tim
njihovoj moći da se spase. Ako je tako, nismo slučajevima vječni Bog koji pozna tajne i »sve zna prije
slobodni u pogledu spasenja i propasti. nego se dogodi« (Dn 13,42) u svojoj dobroti za te ljude
Obrana bi izreke bila uvjerljiva da nije dodano: odgađa bržu pomoć. Ljudima pomaže — smije se reći
»[...] da se ne bi jednom obratili te im bilo oprošteno«. — ukoliko im ne pritječe u pomoć. To je za njih
Glasila bi: Spasitelj nije htio da oni koji neće biti korisnije.
ćudoredni i dobri shvate dublja otajstva. Zato im je Navedena se riječ, dakle, vjerojatno odnosi na
govorio u usporedbama. Ali budući da su riječi — »da »one izvana« (Mk 4,11). Spasitelj je, po navedenome
se ne bi negda obratili te im bilo oprošteno« — tu, odlomku, vidio da oni, ako rečeno jasnije čuju, neće
obrana je mnogo teža. biti čvrsti u obećanju. Zato je providio da otajstvenije
Najprije, dakle, valja taj ulomak iznijeti pred zbilje ne čuju razgovjetnije. Tako se neće prebrzo
krivovjernike. Oni po Starome zavjetu traže takve obratiti ni ozdraviti pa stoga ni zadobiti oproštenje.
riječi. Usuđuju se reći da očituju Stvoriteljevu ok- Neće ozljede zloće prezreti kao nešto bezazleno i lako
rutnost, njegovu volju da se brani i da vraća zlo za iscjeljivo i tako ponovno, i još brže, u njih upasti.
zlo. Možda se i drukčije izražavaju. Ipak sve to čine Također je moguće da su ljudi o kojima je riječ
davali zadovoljštinu za ranije grijehe koje su počinili
protiv kreposti koju su zapustili. Još nisu ispunili to primili, nisu stoga bili manje napadnuti kao
vrijeme koje se traži da bi — pošto ih je ostavio najibezbožniji ljudi jer se ni u tim okolnostima nisu
božanski nadzor i pošto su se zasitili zlima koja su predali onom što im je moglo koristiti.
sami posijali — napokon bili pozvani na čvršće Neka, dalkle, prestanu s takvom drskošću. Neka
obraćenje te tako više ne bi upali u zla u koja su ih spomenuto oslobodi. Mogu naučiti da Bog, uka-
ranije padali kada su zlostavljali čast dobra i predavali zujući dobročinstvo, ponekad s dobročinstvom oteže i
se najlošijem. da ga odlaže. Ne omogućuje da se vidi i čuje ono što bi
Oni koji se nazivaju »ljudima izvana« (Mk 4,11) — kada bi bilo viđeno i saslušano — još više očitovalo
nisu, ako se usporede s »onima iznutra« (1 Kor 5,12), težinu i dubinu grijeha onih koji ni nakon tako velikih
skroz daleko od »onih iznutra«. »Oni iznutra« čuju objavljenja nisu povjerovali.
razgovijetno, a oni drugi nerazgovijetno. Njima se, 18. Razmotrimo također izreku: »Ne stoji, prema
naime, govori u usporedbama. Uza sve to ipak čuju. tome, do onoga koji hoće ni do onoga tko trči već do
Oni koji se zovu »Tircima« razlikuju se od »onih Boga koji iskazuje milosrđe« (Rim 9,16). Protivnici
izvana«. Zna se da bi oni »odavna bili vršili pokoru vele: ako je istinita tvrdnja da »ne stoji do onoga tko
ležeći u kostrijeti i pepelu« (Lk 10,13) da se Spasitelj hoće ni do onoga tiko trči već do Boga koji iskazuje
bio približio njihovim međama. Ti ljudi, vjerojatno, milosrđe«, spasenje ne dolazi od naše slobodne volje
nisu čuli ni ono što »oni izvana«. Bili su, po svemu već počiva na ustrojstvu koje potječe od onoga koji
sudeći, još dalje od časnosti nego »oni izvana«. Oni će nas je takvima saizdao ili od naknade onoga koji
u drugome vremenu kada njihova sudbina postane iskazuje milosrđe kome hoće.
podnosijivija nego što je kob onih koji nisu prihvatili Mi ćemo protivnike ovo pitati: da li je htjeti dobro
riječi — zbog njih je Isus i spomenuo Tirce — nešto plemenito ili nešto zlo? Da li je trčati i željeti
pogodnije čuti riječ. Stoga će se postojanije obratiti. postignuti cilj kada se nastoji oko dobra nešto
Razmotri da li, uz znanstveno istraživanje, ta- vrijedno hvale ili prijekorno? Reknu li da je prijekorno,
kođer ne nastojimo u potpunosti sačuvati pobožnost odgovorit će protiv očitosti jer i sveti hoće i trče, a
prema »Bogu i njegovu Pomazaniku« (Ps 2,2). Kušamo jasno je da ne čine ništa što zavređuje ukor. Ako
uza sve te i tako različite poteškoće u cijelosti reknu da je dobro htjeti kreposno i trčati za
opravdati Božju Providnost. Bog se, naime, brine za ćudorednim, pitat ćemo — kako dobro želi narav koja
besmrtnu dušu. ide u propast. U tome slučaju, ako je dobro htjeti
Netko će postaviti pitanje onih koje Krist kori jer ćudoredno, zlo drvo donosi dobre plodove (Ml 7,18).
im nije koristilo što su vidjeli čudesa i čuli božanske Možda će reći treće: htjeti dobro i trčati za
riječi dok bi se stanovnici Tira bili obratili da se to isto kreposnim pripada među neodređene datosti. Niti je
kod njih zbilo i reklo. Može se, dakle, pitati zašto im je dobro niti zlo. Na to valja odvratiti: aiko je htjeti dobro
Spasitelj propovijedao za njihovo zlo — da bi se i ići za dobrim nešto neodređeno, neodređeno je i ono
uračunao još teži grijeh. Tu valja odgovoriti da Bog što se tome protivi, to jest htjeti zlo i trčati za zlim. Ali
proniče raspoloženje svih koji kude njegovu htjeti zlo i ići za zlim nije nešto neodređeno. Stoga ni
Providnost. Oni u nju nisu vjerovali jer im nije htjeti dobro i hitjeti za kreposnim nije ćudoredno
omogućila vidjeti što je drugima iz milosti pružila da neodređeno.
motre. Nije im — kažu — učinila da čuju ono što su 19. Držim, prema tome, da za rečenicu — »ne stoji
drugi čuli i time se okoristili. do onoga tko hoće ni do onoga tko trči već do Boga
Takve je Bog htio osvjedočiti da njihovo is- koji iskazuje milost« (Rim 9,16) — možemo pružiti
pričavanje nije osnovano. Dao im je što su kao slijedeće opravdanje. Salamon od koga potječe Himan
tužitelji njegova ravnanja zahtjevali. Ali i nakon što su uzlaska, iz kojega ćemo navesti riječi, kaže u knjizi
Psalama: »Aiko Gospodin ne gradi kuću, uzalud se brod. Sve pripisuju Bogu. To ipak ne znači da oni nisu
muče koji ziđu. Ako Gospodin ne čuva grad, uzalud ništa učinili. Tek pokazuje da je dio Providnosti
čuvar bdi« (Ps 126, 1). On to ne kaza kalko bi nas neusporedivo mnogo veći nego kormilarslke vještine.
odvratio da ne gradimo. Također nas ne uči da ne Tako je i s našim spasenjem. Božji je udio
bdijemo i ne čuvamo grad koji je u našoj duši. kudikamo veći nego doprinos naše slobodne volje.
Salamon htjede istaknuti da se ono što se bez Boga Stoga je, po mome sudu, rečeno: »Ne stoji ni do
gradi i što nije pod njegovom zaštitom uzalud zida i čovjeka koji hoće ni do onoga tko trči već do Boga koji
beskorisno čuva. Bog se, naime, s pravom opisuje kao se smiluje« (Rim 9,16). Ako izreku — »ni do onoga tko
Gospodar građevine. Gospodin svemira je vođa hoće ni do onoga tko trči već do Boga koji se
gradske posade. umilostivljuje« — valja shvatiti kaiko je poimlju
Ako bismo rekli: to zdanje nije zidarevo već Božje krivovjernici, tada su zapovijedi suvišne. Tada i sam
djelo ili da nije čuvarev uspjeh što neki grad nije ništa
Pavao uzalud neke kori kao prestupnike dok druge
pretrpio od neprijatelja već da je to čin »Boga koji je
povrh svega« (Rim 9,5) — ne bismo pogriješili. Tvrdnja hvali jer su dobro činili. Također utaman crkvama
je točna uz uvijet, razumije se, da je i čovjek rečenome propisuje zakone. Uzalud i mi nastojimo htjeti ono
nešto doprinio. Ipak valja sa zahvalnošću pothvat najbolje. Zaludu trčimo.
pripisati Bogu koji je sve »dovršio« (Heb 12,2). Pavao ipak ne dijeli suvišno savjete. Nije bez
Tako je i s mjestom koje tumačimo. Budući da razloga šito neke kori, a druge hvali. Ni mi uzalud ne
ljudsko htijenje nije dostatno da se dokopamo cilja niti prihvaćamo »htjeti« najbolje. Ne hitimo uzalud za
je dovoljno da poput sportaša trčimo kako bismo višnjim. Prema tome, krivovjernici nisu pravilno
postignuli »dragulj višnjega poziva koji dolazi od Boga shvatili ono što se odnosi na navedeno mjesto.
u Kristu Isusu« (Fil 3,14) — to se zaista dovršava uz 20. Uz spomenute tvrdnje bijaše i izreka: »Od
Božju pomoć — točno je kazano: »Ne stoji, dakle, do Boga dolazi i htjeti i činiti« (Fil 2,13). Neki ovako
čovjeka koji hoće ni do onoga tko trči nego do Boga umuju: pošto od Boga izlazi htjeti i budući da je od
koji iskazuje milosrđe« (Rim 9,16). Boga djelovati, ako želimo zlo i ako činimo zlo, to nam
S obzirom je na ratarstvo kazano ovo što piše: »Ja dolazi od Boga. Ako je to istina, mi tada nismo
sam posadio, Apolon je zalio, a Bog dao da uzraste. slobodni. Također tvrde: ako želimo ono što je najbolje
Prema tome, niti je što onaj koji sadi ni onaj koji i ako učinimo nešto sjajno, budući da od Boga dolazi
zalijeva već Bog koji daje rast« (1 Kor 3,6—7). Ne bi htjeti i činiti, nismo mi učinili dobro. To se tako samo
bilo pobožno reći da je poljodjelčevo ili zaljevačevo čini. To nam je poklonio Bog. Nismo, prema tome, ni u
djelo što su plodovi dosegnuli »puninu« (Mk 4, 28). To tom slučaju slobodni u volji.
je Božje djelo. Tako je i s našom savršenošću. Ne Na to treba odgovoriti: Apostolova riječ ne kaže da
ostvaruje se bez nekoga našeg udjela. Ipak je mi ne htjeti zlo dolazi od Boga niti da od Boga dolazi htjeti
dobro. Isto vrijedi u odnosu na činiti dobro odnosno
privodimo punini. U njezinu ostvarenju najveći dio
zlo. Apostol ima pred očima općenito »htjeti« i općenito
obavlja Bog. »djelovati«. Kao što od Boga posjedujemo da smo živa
Da bi se očitije vjerovalo ono što velimo, poslužit bića i da smo ljudi, tako i to — rekoh — da, općenito
ćemo se kormilarovim primjerom. Pita se koji udio uz govoreći, hoćemo i da se gibamo. Gibamo se ukoliko
duvanje vjetrova, ravnovjesje zraka i sjaj zvijezda — smo živa stvorenja. Tako, na primjer, pomičemo
sve to doprinosi spasu onih koji plove — za povratak u stanovite udove — ruke ili noge. Ne bi, prema tome,
luku ima kormilarsko umijeće. Ni sami se kormilari iz bilo pametno kada bismo kazali da nam Bog daje
opreznosti često ne usuđuju priznati da su oni spasili nešto posve određeno — pokretati se, ali da bismo
udarili, ubili ili tuđe oteli. Od Boga dobismo općenito je jedan sud načinjen za časnu, a drugi nečasnu
— gibati se. Mi se pak pomicanjem služimo na dobro uporabu.
ili zlo. Tako — ukoliko smo živa bića — od Boga smo Pavao također piše: »Treba da se svi nađemo pred
primili moć djelovanja i od Stvoritelja dobili moć Kristovim sudištem da bi svaki dobio na osnovu onoga
htjenja. Ali mi se htjenjem služimo na dobro odnosno što je učinio po tijelu — bilo dobro ili zlo« (2 Kor 5,10).
zlo. Tako je i s moću djelovanja. Ali kako ta rečenica može biti razumna ako su oni koji
21. Da ne posjedujemo slobodnu volju, uz na- činiše zlo na zlo djelo došli radi toga što su stvoreni
vedeno, dade se — kako izgleda — navesti i onu »posudom nečasti« i ako su oni koji su kreposno živjeli
Apostolom tvrdnju gdje sam sebi protuslovi pa kaže: činili dobro jer su od samoga početka oblikovani u tu
»Bog, dakle, iskazuje milosrđe kome hoće, a koga hoće
svrhu i načinjeni kao »po'suda časti«? Zar činjenica
čini okorjelim. Ti ćeš mi stoga reći — zašto onda
prekorava? Tko se igda odupro njegovoj volji? Ali, što po Stvoritelj evo j volji postoji častan i nečastan
čovječe, tko si ti da odgovaraš Bogu? Da li stvor veli sud nije u suprotnosti — ako se riječi koje navedosmo
Stvoritelju — s čega si me talkvim učinio? Zar lončar poimlju kako traže protivnici — s onim što je kazano
ne posjeduje vlast nad glinom te od istoga grumena drugdje: »U velikoj kući ne postoje samo zlatne i
oblikuje časnu i nečasnu posudu« (Rim 9,19—21)? srebrne posude već drvene i zemljane. Jedne su za
Netko će kazati: aiko i Bog, poput lončara koji od časnu, druge nečasnu uporabu. Ako, dakle, netko
istoga grumena čini posude za časnu i nečasnu sebe očisti, bit će častan sud — posvećen i koristan
uporabu, jedne spašava, a druge šalje u propast, gospodaru, spreman za svaiko dobro djelo« (2 Tim
spasenje i propast ne počivaju na temelju naše volje. 2,20—21). Onaj, dakle, tko se očisti, postaje »častan
Nismo, prema tome, slobodni. sud«. Onaj pak koji nije vodio računa što je nečist,
Protiv onoga tko se navedenim ulomkom služi u »nečastan je sud«. Što je, prema tome, do tih riječi,
tome smislu moramo postaviti pitanje: da li može Stvoritelj uopće nije za ništa odgovoran. Stvoritelj,
zamisliti Apostola kao čovjelka koji govori nešto što se naime, ne čini snagom svoga predznanja od samoga
protivi njemu samome? Držim da se nitko neće početka »časni i nečasni sud«. On unaprijed niti
usuditi takva što tvrditi. Pavao, dakle, ne veli ništa što osuđuje niti opravdava. Stvoritelj »časnom posudom«
bi njemu protuslovilo. Kako — po onome koji to tako
čini one koji su se očistili, a sudom »nečasti« one koji
poima — Apostol s pravom okrivljuje i prekorava
korintskoga preljubnika (1 Kor 5,1—5) ili one koji su su zanemarili da se očiste. Prema tome, na temelju
griješili, »a nisu tse ostavili raskalašenosti i razvrata uzroka koji prethode oblikovanju za časne i nečasne
koji počiniše« (2 Kor 12,21)? Kako može one koje hvali posude netko bijaše sazdan za čast, a netko za
veličati kao ljude koji su dobro postupili? Tako je sramotu.
učinio s Onezimovom kućom. Pavao bilježi: »Neka 22. Ako jednom dopustimo da postoje stanoviti
Gospodin iskaže milosrđe Onezimovu domu. Onezim uzroci koji predhode činjenici da je netko »časna
me je često okrijepio i nije se stidio mojih lanaca. posuda« odnosno »nečasni sud«, zašto je nerazumno
Došavši u Rim, brižljivo me tražio i našao. Neka mu misliti — ako još jednom segnemo za pitanjem o duši
Gospod dade da u onaj dan nađe milosrđe u — da su neki razlozi prethodili zbilji što je Jakov bio
Gospodina« (2 Tim 1,16—18). Ne ide da jedan te isti ljubljen prije dolaska u tijelo i što je Ezav bio mržen
Apostol grešnika prekorava kao čovjek vrijedna ukora prije nego se našao u Rebekinu krilu (Rim 9,13)?
i da onoga koji je dobro postupio hvali kao dostojna Evo što je s obzirom na narav koja je osnov
veličanja, a da istodobno izjavljuje — kao da ništa ne istodobno očito pokazano: kao što lončaru stoji na
bi o nama ovisilo — da je Stvoritelj zapravo uzrok što raspolaganju samo jedna te ista glina iz čijega
grumena nastaju »časne« i »nečasne posude«, tako je
kao podloga za svaku dušu pred Bogom stajala jedna Mnogi koji su sada Egipćani i Idumejci pristupit će
te ista narav. Možemo čak govoriti o jednome te istom Izraelu jer će uroditi obilnim plodom. »Unići će u
tijestu za razumna bića. Prethodni su pa'k uzroci ciikvu Gospodnju« (Pnz 23,8—9). Neće se više ubrajati
učinili da neka budu »na čast«, a druga »na sramotu«. među Egipćane i Idumejce. Bit će Izraelci.
Alko Apostol kudi kada kaže: »Zaista, tiko si ti, Tako, u tome smislu, na temelju svojih nakana,
čovječe, da odvraćaš Bogu« (Rim 9,20), možda nas uči neki napreduju od zla u bolje. Drugi pak iz dobra
da čovjek koji u svojoj slobodi razgovara s Bogom ni ponovno padaju u zlo. Treći ostaju u dobru ili se iz
,neće — jer je vjeran i jer je kreposno živio — čuti: dobra uspinju u bolje. Neki pak ostaju u zlu ili
»Tko si ti što uzvraćaš Bogu« (Rim 9,20). Takav je bio povećanjem svoje zloće od zlih postaju još gori.
24. Apostol na jednome mjestu uopće ne spo-
Mojsije. »Bogu je govorio i Bog mu je uzvraćao riječ«
minje Božji udio u tome što se postaje »častan ili
(Izl 19,19). Kao što Bog odgovara Mojsiju, tako i svet nečastan sud«. Tu sve pripisuje nama. Bilježi: »Ako
čovjek odgovara Bogu. Zamislimo pak čovjeka koji netko sebe očisti, bit će častan sud — posvećen i
nije stekao talkvu slobodu govora jer je izgubi jenik ili koristan Gospodinu, spreman za svako dobro djelo« (2
jer spomenuto nije istraživao iz želje za znanjem već Tim 2,21). Drugdje pak ne spominje našu slobodnu
zbog sklonosti na prepiranje pa radi toga izjavljuje: volju. Sve, kako se čini, pripisuje Bogu. Kaže: »Lončar
»Što još prekorava? Tko se suprotstavio negovoj volji« ima vlast nad glinom. Od istoga grumena čini sad
(Rim 9,19)? Takav bi zaslužio prigovor koji glasi: častan, sad nečastan sud« (Rim 9, 21). Međutim, to
»Uistinu, tko si ti, čovječe, da odgovaraš Bogu« (Rim što Pavao kaza nije proturječno. Oboje treba sjediniti i
9,20)? od dvoga načiniti jednu savršenu izreku.
Naše djelovanje nije ništa bez Božjega znanja. Ali
23. Onima koji izmišljaju naulk o naravima i
nas ni Božje znanje ne sili napredovati ako i sami
služe se Pavlovom izrekom, moramo kazati što slijedi. nešto od sebe ne doprinesemo s obzirom na dobro.
Ako ostaju pri tvrdnji da izgubljeni i spašeni potječu Naša nas slobodna volja bez Božjega znanja i bez
od jednoga te istoga »tijesta« (Rim 9,21) te da je dostojne uporabe slobode ne može učiniti časnima ili
Stvoritelj spašenika sazdao one koji odlaze u propast i nečasnima. Međutim, ni isključivo Božje djelovanje ne
ako smatraju da je dobar onaj koji stvara ne samo određuje da netko postane častan ili nečastan. Bog se
duhovne već i zemljane ljude, u tome se s njima služi našom slobodnom voljom kao kakvom
slažemo. Jedno ide s drugim. Međutim, jamačno je raznovrsnom tvari. On nje dolazi različitost — već
moguće da onaj tko je na temelju nekih ranijih dobrih prema tome da li naginje boljem ili gorem.
djela sada »časna posuda« (Rim, 9,21), ali ne Neka to bude dosta kao dokaz da u nama postoji
nastavlja činiti što dolikuje i što je u skladu s slobodna volja.
»posudom časti«, u nekom drugom vijeku postane
»sud nečasti« (Rim 9,21).
Ali opet je moguće da se netko tko je radi uzroka
koji prethode ovome životu bio u ovome vijeku
»nečasna posuda« popravi i u »ovome stvorenju« (Gal
6,15) postane »častan sud — posvećen i koristan
Gospodinu, spreman za sv^ko dobro djelo« (2 Tim
2,21).
Možda će sadašnji Izraelci, pošto nisu živjeli
dostojno svoga plemenitoga podrijetla, otpasti iz toga
plemena i od »časnih posuda« postati »nečastan sud«.
Drugo poglavlje (1 Sam 18,10). U Trećoj kraljevskoj prorok Miheja
kaže: »Vidjeh Boga Izraelova. Sjedi na svome
prijestolju. Sva pak nebeska vojska stajaše oko njega
desno i lijevo. I Gospodin reče — tko će navesti
izraelskoga kralja Ahaba da uziđe i padne kod
Remmat Galaat? Ovaj reče ovo, onaj ono. Tada istupi
duh. Stade pred lice Gospodnje i progovori — ja ću ga
namamiti. I reče mu Gospodin — čime? Duh kaza —
izići ću i bit ću lažljivi duh u ustima svih njegovih
proroka. Bog reče — zavest ćeš ga. Uspjet ćeš. Iziđi,
Protivne moći dakle, i tako učini. Sada Gospodin dade lažnoga duha
u usta svih tvojih proroka. I Gospodin je zlo govorio
1. Sada treba razmotriti kako se — po Pismima protiv tebe« (1 Kr 22, 19—23). To pokazuje posve očito
— suprotne moći ili sami đavao bore protiv ljudskoga da je neki duh od svoje volje i svojom odlukom
roda. One ga izazivaju i potiču na grijeh. Piše, u
prvome redu, u Postanku da je zmija zavela Evu (Post odabrao zavoditi i biti lažac. Bog se njime poslužio da
3,1—6). 0 toj zmiji u knjizi Mojsijevo uzašašće3, koju i pogubi Ahaba koji je zavrijedio da ga to snađe.
apostol Juda spominje u svojoj Poslanici Jud 9), U Prvoj knjizi ljetopisa piše: »Đavao je potaknuo
arhainđeo Mihovil u sporu s đavlom Oko Mojsijeva Sotonu u Izraelu. On ponuka Davida da popiše
tijela napominje da je zmija — nadahnuta đaVlom — narod« (1 Kron 21,1). U Psalmima se kaže da neke
postala uzrokom Adamova i Evina prekršaja. tlači zli anđeo (Ps 34,5). U Propovjedniku Salamon
Ali neki istraživaju i to tko je anđeo koji s neba tvrdi: »Ako na te nasrne duh moćnika, ne napuštaj
govori Abrahamu veleći: »Sada sam spoznao da se svoje mjesto jer će ozdravljenje zaustaviti mnoge
bojiš Boga i da zbog mene nisi poštedio sina koga si grijehe« (Prop 10,4). U Zaharije čitamo da je đavao
ljubio« (Post 22,12). Piše, očito, da anđeo izjavljuje stajao s desne Jozuine strane i da mu se odupirao
kako je tek tada spoznao da se Abraham boji Boga i (Zah 3,1). Izaija pak veli da se Božji mač diže »protiv
da nije štedio svoga ljubljenoga sina. Tako se izražava zmaja, pokvarene zmije« (Iz 27,1). Što pak reći o
Pismo. Ipak anđeo nije naznačio da je Abraham onako Ezekijelu koji u drugome viđenju najočevidnije
postupio zbog Boga već »radi njega«, to jest radi onoga prorokuje tirskome knezu o suprotnoj sili i koji
koji je ono govorio. Također moramo ispitati o kome također napominje da zmaj boravi u egipatskim
se u Izlasku kaže da je htio pogubiti Mojsija jer je rijekama (Ez 29,3)? Što drugo sadrži čitav spis
kanio otići u Egipat (Izl 4,24). Pitanje je, uz to, tko je napisan o Jobu doli raspravu o đavlu koji traži da
anđeo za koga se kasnije spominje da je »istrebitelj« mu se dade vlast nad svime što Job ima i nad
(Izl 12,23). Jednako se pita tko je onaj o kome u njegovim sinovima pa čak i nad njegovim tijelom?
Levitskoj knjizi piše da je »odnositelj« (Lev 16,8). 0 Job pak đavla svladava svojom strpljivošću. U toj nas
njemu Pisano ovako zbori: «Jedan dio pripada je knjizi Gospodin svojim odgovorima u mnogome
Gospodinu, a drugi odnositelju« (Lev 16,8). U Prvoj poučio o moći zmaja koji nam se protivi (Job 1,11;
kraljevskoj knjizi stoji da je najgori duh udavio Saula 2,4).
Toliko iz Staroga zavjeta. To nam je u ovome
trenutku moglo pasti na pamet. Utvrdili smo da su
3 Riječ je o apokrifnome djelu. Danas je nepoznat) ulomak koii Ongen
tu navodi. Usp. H. GORGEMANS — H. KARPP, Vier, 561 bilj. 2. iprotivne sile u Pismima spomenute, da se suprot-
stavljaju ljudskome rodu i da će na kraju biti kaž- tjelesnim sjedinjenjem. Sigurno je, zacijelo, da taj
njene. poticaj ne dolazi uvijek od đavla te bi se moralo
Pogledajmo i u Novome zavjetu mjesto gdje smatrati da tjelesa ne bi poznavala žudnju za takvim
Sotona pristupa Spasitelju da ga kuša (Mt 4,1—11). spajanjem kada đavla ne bi bilo.
Neki su posjedovali zle duhove i nečiste demone. Ali Već sprijeda pokazasmo da ljudi ne čeznu za
ih je Spasitelj prognao iz bolesničkih tjelesa. Stoga jelom zbog đavla već od nekoga naravnog nagnuća.
se i kaže da ih je Gospodin od njih oslobodio (Mk Zato također valja pogledati da li bi se, kada đavao
1,23). Judin je slučaj ovakav: đavao je najprije ne bi postojao, ljudsko iskustvo pri uzimanju hrane
stavio u njegovo srce nakanu da izda Krista (Iv držalo takve stege da ne bi gotovo nikada prekoračilo
13,2). Izdajica je tek kasnije u se prihvatio čitava Oblik, to jest da se ne bi drukčije jelo nego što se
Sotonu. Piše: »Nakon zalogaja u nj uniđe Sotona« (Iv traži niti više nego dopušta razbor. Talko se ne bi
13,27). nikada dogodilo da ljudi pri hranjenju griješe u
Apostol Pavao nas uči da ne smijemo »"dati načinu i mjeri. Osobno držim da ljudi to ne mogu
mjesta đavlu« (Ej 4, 27). Kaže: »Obucite Božje oružje tako opsluživati iako posrijedi ne bilo nikakva
da biste se mogli oprijeti đaVlovim zasjedama«. đavolskoga nutkanja. Nemoguće je da nitko
Naznačuje da se svetima nije boriti »protiv tijela i uzimanjem hrane ne prevrši oblik i zapt. Uvjet bi bio
krvi već protiv prvaštava, sila i ravnatelja da su se ljudi dugom uporabom i iskustvom na to
ovosvjetskih tmina — protiv zlih duhovnih bića na naviknuli.
nebesima« (Ef 6,11—12). Pavao također dodaje da su Što dakle? Bilo bi moguće da u jelu i piću
Spasitelja raspeli »knezovi ovoga svijeta koji će biti griješimo i bez đavolskih poticaja alko smo manje
uništeni«. Naglasuje da on ne naviješta »njihovu suzdržijivi i manje revni. Zar onda smijemo misliti da
mudrost« (1 Kor 2,8.6). se neće isto dogoditi kada je riječ o želji za tjelesnim
Božansko nas Pismo svime time poučava da sjedinjenjem i ako treba ravnati ostale naravne želje?
postoje ndki nevidljivi neprijatelji koji se bore protiv Smatram da se isti slijed u sudu može primijeniti i
nas. Naređuje nam da se moramo protiv njih na druge naravne porive kao što su: pohlepa, srdžba,
naoružati. Stoga neki od jednostavnijih kršćana koji žalost i uopće sve što zbog mane neumjerenosti
vjeruju u Gospodina Krista smatraju da svi grijesi premašuje način prirodne mjere.
koje počiniše ljudi dolaze od tih suprotnih sila. One Razlog je očevidan: ljudska je odluka s obzirom
navaljuju na prekršiteljev duh. U toj su nevidljivoj na dobro od sebe nedovoljna da se učini dobro. Sve
bitci moćniji od ljudi. Zato kada, na primjer, ne bi se do savršenosti dovodi tek božanskom pomoći.
bilo đavla, nitko od ljudi ne bi uopće griješio.
Tako je i sa zlom. Začetke i kao neko sjemenje
2. Mi pak pitanje promatramo pomnije. Smat- grijeha dobivamo od onoga što nam je po naravi u
ramo da s tim jedva stoji tako ako se ima pred očima uporabi. Kada popustimo više nego je dovoljno i ako
ono što očito potječe od tjelesne nužnosti. Zar zaista se ne odupremo prvim porivima neumjerenosti,
treba držati da je đavao razlog što u sebi osjećamo neprijateljska sila prihvati prigodu toga grijeha,
glad i žeđ? Misilim da nema nikoga tko bi se usudio ponuka nas na zlo i živo na nas nasrne. Na sve
to tvrditi. Ako nam, dakle, đavao nije uzrok što načine nastoji obilnije umnožiti grijehe. Ljudi
ćutimo glad i žeđ, što je onda s onim kada dob
pružaju okolnosti i početke za grijehe. Neprijateljske
svakoga pojedinog čovjeka prispije do vremena
muževnosti te nameće poticaje prirodne vrućine? ih moći šire na dugo i široko i ako je moguće preko
Bez sumnje slijedi ovaj zaključak: kao što đavao nije svake međe. Do pada lakomosti dolazi se ovako: ljudi
uzrok jelu i piću, tako ni onome porivu koji se od najprije žude za nešto malo ncvvca. Kada se mana
naravi nameće zreloj dobi. Riječ je o čežnji i želji za uveća, pohlepa raste. Zatim, pošto pod namamom i
pritiskom protivnih sila sljepoća zbog strasti mjeri kreposti koja je u svakome pojedincu. Mjeru
nadomjesti pamet, više se novac ne želi samo već se pak pozna jedino onaj koji motri »ljudska srca« (Lk
otima i stječe silom. Čak i prolijevanjem ljudske krvi. 16,15).
Još se bolje osvjedočimo da sve te golemosti Tako se netko bori protiv ovakvoga, netko protiv
mana dolaze od zlih duhova. To se lako dade otuda onakvoga tijela. Jedan kroz ovoliko, a drugi onoliko
razabrati što ništa manje od onih koje zli dusi tje- vrijeme. Jednoga tijelo podražava na ovo i ovo,
lesno muče trpe i oni koje pritišću pretjerane ljubavi, drugoga na ono. Jedan se — nadalje — odupire ovoj
neumjerenost u srdžbi i golemost tuge. Čak se u ili onoj neprijateljskoj moći, drugi dvjema ili trima
stanovitim pripovijestima iznosi da su neki od ljubavi odjednom ili sad ovoj, a kasnije onoj. Neko se vrijeme
zapali u ludost. Nekima se to dogodilo zbog srdžbe. odupire jednoj sili pa opet drugoj ili nakon ovih djela
Trećima pak od žalosti ili prevelikoga veselja. ovim silama, a nakon drugih drugima. Promotri da li
Mislim da se to zato zbiva što ove suprotne moći možda otprilike to ,ne naznačuje Apostol kada bilježi:
ili zlodusi posve obuzmu misao kada im se u tim »Bog je vjeran. Neće dopustiti da budete kušani više
ljudima pruži mjesto koje je ranije otvorila nego možete« (1 Kor 10,13). To će reći: pojedinci se
neumjerenost. To se naročito onda događa ako ljude iskušavaju po količini ili moći vlastite vrline.
nikakvo bJještavilo kreposti nije nikada poticalo da Rekosmo da se svatko kuša po pravednoj Božjoj
se odupru. rasudbi prema kolikoći svoje kreposti. Ipak se zbog
3. Da ipak postoje neki grijesi koji ne potječu od toga ne smije misliti da iskušanik mora pobijediti u
neprijateljskih sila već su im uzrok prirodni tjelesni svakome slučaju. Ni onaj koji ulazi u borilište ne
porivi, posve očito izjavljuje apostol Pavao kada kaže: može u svakome slučaju pobijediti iako je s
protivnikom izravnan jednakim određenjem. Ali kada
»Tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. To se
moć takmičara ne bi uistinu bila jednaka, ni
međusobno sukobi ju je pa ne činite što biste htjeli« poibjednilkov lovor ne bi bio pravedan niti bi se
(Gal 5,17). Ako, dakle, »tijelo žudi protiv duha, a duh pobijeđeni s pravom okrivljivao. Stoga, doduše, Bog
protiv tijela«, moramo se »katkada boriti protiv tijela i dopušta da smo kušani, ali ne povrh onoga što mo-
krvi« (Ef 6,12). To je dok »smo ljudi« (1 Kor 3,4) i dok žemo podnijeti. Kušani smo po svojim silama.
»hodamo u tijelu« (2 Kor 10,2). Tada nas ne mogu Ipak ne piše da će Bog dati da u kušnji do kraja
pogoditi veće kušnje nego što su ljudske. O nama je, izdržimo. Piše da Bog »daje da možemo podnijeti« (1
naime, kazano: »Neće vas spopasti iskušenje doli Kor 10,13). To znači: pomaže da možemo izdržati. Da
ljudsko. Bog je vjeran. Neće dopustiti da budete pak moć koju nam je Bog dao ostvarimo kako valja
kušani iznad onoga što možete podnijeti« (1 Kor 10, ili bez žara, to stoji do nas. Nema, naime, dvojbe da
13). nam je u svakoj kušnji na raspolaganju snaga da
Oni koji predsjedaju takmičenjima ne dopuštaju podnesemo, ako se na doličan način poslužimo
ljudima koji dolaze na natjecanje da se bilo kako i bez dalom moći. Ipalk nije jedno te isto posjedovati moć
razlučenja međusobno takmiče. Natjecatelje pomno da se pobijedi i pobijediti. To je i sam Apostol veoma
odmjeruju s obzirom na tijelo i dob i najpravičnije pomnim izrazom naznačio jer reče: »Bog će dati takav
uspoređuju. Sparuju ovoga s ovim, a onoga s onim kraj da možete izdržati« (1 Kor 10,13). Nije rekao:
— mladiće s mladićima, muževe s muževima već »[...] izdržat ćete«. Ta, mnogi ne podnesu već ih
kako jedni drugima odgovaraju po dobi i snazi. iskušenje svlada. Bog pak ne daje da podnesemo.
Slično moramo shvatiti i božansku Providnost. Ona Inače bitke ne bi ni bilo. On daje »da možemo
sve one koji silaze u borilišta ovoga ljudskoga života izdržati«.
ravna svojim najpravednijim upravljanjem prema Moću koja nam je poklonjena da možemo po-
bijediti služimo se snagom slobodne volje. Ako je to
revno, pobjeđujemo. Ako je bez žara, tad smo knjiga Pastir. Uči da svakoga čovjeka prate dva
nadvladani. Kada bi nam sve bilo dano da u svakome anđela. Ako nekada dobre misli obuzmu naše srce,
slučaju nadjačamo i da na nikakav način ne možemo spis veli da ih pruža dobri anđeo. Ali kada su u
biti pobijeđeni, gdje je tada razlog da se onaj bori koji pitanju zle misli, kaže da su poticaj zloga anđela. Isto
ne može biti svladan? Gdje je zasluga za lovor alko je izjavljuje i Barnaba u svojoj Poslanici4. Tvrdi da
protivniku oduzeta mogućnost da pobijedi? postoje dva puta: put svjetla i staza tame. Dodaje da
Ako nam je svima jednako ponuđena mogućnost im na čelu stoje određeni anđeli — putu svjetla Božji
pobjede i ako se u našoj moći nalazi da se s marom anđeli, a stazi tame anđeli Sotone. Ipak valja misliti
ili mlitavo služimo s tom mogućnošću, bit će da se ništa drugo ne događa kada se pred naše srce
pravedna i krivica pobijeđenoga i palma pobjednika. stavlja dobro ili zlo osim što se pruža pobuda i poticaj
Držim da se na temelju onoga što smo po svojim koji nas sokoli ili vuče na zlo. Ali nama je moguće,
sposobnostima rastumačili očito ukazalo da postoje ako nas zla sila stane zvati na zlo, od sebe odbaciti zle
grijesi koje nikako ne činimo potaknuti zlim silama. ponude i oduprijeti se najlošijim nagovorima i ne
Ipak ima i takvih koji njihovim poticajem dopiru do počiniti baš ništa grešna. Također je, opet, moguće da
neke ogromnosti i nesrazmjera. Zato je nužno sada ne poslušamo kada nas božanska moć pozove na
istražiti kako te protivne sile u nama stvaraju dotične dobro. U oba je slučaja očuvana moć slobodne volje.
poticaje. Već ranije kazasmo da božanska Providnost ili
4. S obzirom na »misli što izlaze iz našega srca«
neprijateljske moći u nama bude neka sjećanja na
(Mt 15,19) — bilo da je riječ o sjećanju na neke čine
ili o razmatranju kakvih zbilja i uzroka — opažamo dobro ili zlo. To se pokazuje u Esterinoj knjizi.
da nekada potječu od nas samih, da ih kadgod Artakserkse se nije sjećao dobrih djela veoma pra-
pokreću protivne moći, a nekada ih u nas stavlja Bog vednoga muža Mardoheja. Dok se mučio noćnim
ili sveti anđeli. Možda bi se što kažemo zaista učinilo besanicama, Bog je stavio u njegovo sjećanje želju da
izmišljenim da nije potvrđeno svjedočanstvima potraži uspomene na junačke podvige zabilježene na
božanskoga Pisma. papirima. One su ga sjetile Mardohejevih
David svjedoči da se misao začinje u nama. U dobročinstava te je naredio da objese njegova nepri-
Psalmima kaže: »Jer misao će te čovječja slaviti i jatelja Amona. Mardoheju je iskazao sjajne počasti, a
ostaci misli upriličit će ti svečani dan« (Ps 75,11). cijelome svetome narodu pribavio izbavljenje kada je
Salomon u Crkvenjaku na ovaj način pokazuje da pogibao bila već blizu (Est 6—8). Mislimo da je
misao zna poteći i od protivnih sila. Veli: »Ako duh đavlova neprijateljska sila došapnula sjećanju
moćnika pristupi k tebi, ne napuštaj svoje mjesto jer svećenika i pismoznanaca ono što kazaše kada
ozdravljenje oprašta mnoge grijehe« (Prop 10,4). I
pristupiše Pilatu. Rekoše: »Sjetili smo se, gospodaru,
Apostol će Pavao posvjedočiti isto kada kaže:
»Razaramo misli i svaku oholost koja se uznosi protiv da je onaj zavodnik izjavio, dok je još živio, da će
Kristova spoznanja« (2 Kor 10,5). Da misao dolazi i od nakon tri dana uskrsnuti« (Mt 27,63). Isto je i s
Boga, David na ovaj način napominje u Psalmu: Judom. Što je smislio u svezi s Gospodinovom izda-
»Blažen čovjek koga uza se vežeš, Gospodine, jer u jom, nije došlo samo od njegove zle duše. Svjedoči to
svome srcu ima uzdignuće« (Ps 83,6). I Apostol Pismo. Veli: »Đavao je stavio u njegovo srce da ga
izjavljuje: »Bog je stavio u Titovo srce« (2 Kor 8,16). Da izda« (Iv 13, 2). Zato i Salamon s pravom naređuje
neke misli ljudskim srcima mogu natuknuti dobri ili kad upozorava: »Srce svoje čuvaj svom pomnjom« (Izr
zli anđeli, naznačuje anđeo koji prati Tobiju (Tob 5,5).
Jednako vrijedi za riječ proroka koji zbori: »I anđeo 4 Riječ je o spisu koji se u ranome kršćanstvu pripisivao apostolu
koji je u meni govorio odgovori« (Zah 1,14). Isto ističe Barnabi, ali je očito da ga on nije napisao. Djelo je nastalo između g. 70. i
140.
4,23). I apostol Pavao uči: »Obilnije moramo paziti na kako već odredi Bog — pravedni sudac toga
ono što čusmo da se ne bismo skliznuli« (Heb 2,1). natjecanja.
Također pripominje: »Ne dajte mjesta đavlu« (Ef 4, Smatram, naime, da je ljudska narav posve
27). Time pokazuje da se određenim djelom i omeđena makar postojao onaj Pavao o kome se kaže:
stanovitim duhovnim besposličenjem daje đavlu »Taj je moj odabrani sud« (Dj 9,15) ili Petar »(koga neće
mjesto. Kada đavao već jednom uniđe u naše srce, nadvladati vrata paklena« (Mt 16,18) ili Mojisije koji je
zaposjedne nas ili uprlja dušu ako nas nije mogao »Božji prijatelj« (Izl 33,11). Nijedan od njih ne bi mogao
podnijeti cijelu četu protivnih sila, a da ne pretrpi
posve osvojiti. Na nas baci svoje »ognjene strijele« (Ef
kakvu štetu, osim ako je možda u njemu na djelu onaj
6,16). One nais nekada rane jer rana zahvati duboko. koji kaza: »Ja sam, pouzdajte se, pobijedio svijet« (Iv
Nekada nas jedino užegu. Rijetko, i tek neki, ugase 16,33). Zbog njega i Pavao govoraše s pouzdanjem:
ove đavlove strijele. One ne nađu mjesta za ranu. To »Sve mogu u onome koji me jača — Krist« (Fil 4,13).
je onda kada čovjeka zaklanja najtvrđi i najsnažniji Također kaza: »Radio sam više od njih. Ipak ne ja već
»štit« — »vjera« (Ef 6,16). U Poslanici Ef elanima piše: Božja milost sa mnom« (1 Kor 15,10). Radi te milosti
»Jer nama se nije boriti protiv tijela i krvi već protiv koja, dakako, nije ljudska, a u Pavlu je djelovala i
prvaštava, protiv moći, protiv ravnatelja ovoga tam- zborila, Apostol govoraše: »Osvjedočen sam da nas ni
noga svijeta i protiv zlih duhova među nebesnicima« smrt ni život ni anđeli ni prvaštva ni sile ni sadašnjost
(Ef 6,12). Riječ »nama« treba ovako shvatiti: »meni«, to ni budućnost ni moć ni visina ni dubina ni bilo koji
jest Pavlu, vama Efežanima i svima koji se nemaju drugi stvor neće uspjeti odijeliti od Božje ljubavi koja
boriti s tijelom i krvlju. Navedeni se moraju boriti je u Kristu Isusu, našemu Gospodinu« (Rim 8,38—39).
protiv »iprvaštava i vlasti, protiv ravnatelja Ne smatram da ljudska narav sama po sebi može
ovosvjetslkih tmina«. Tako nije bilo u Korintu. povesti rat protiv »anđela«, »visina i dubina« i »drugoga
Korinćanima se još trebalo boriti »protiv tijela i krvi«. stvorenja«. Ali kada osjeti da je u njoj nazočan
Njih nije »dohvaćala druga kušnja doli ljudska« (1 Kor Gospodin i da u njoj stanuje, reći će pouzdaj ući se u
božansku pomoć: »Gospodin je moja svjetlost i moj
10,13).
Spasitelj. Koga ću se bojati? Gospod je zaštitnik moga
5. Ipak ne smijemo misliti da se svaiki pojedini života. Koga ću se strašiti? Kada mi se približe
čovjek bori protiv svega nabrojenoga. Držim da je škoditelji da prožderu moje tijelo i kada me uznemire
nemoguće ijednome čovjeku, mada bio svet, da moji neprijatelji, oni slabe i padaju. Ako protiv mene
istodobno vodi boj protiv svega toga. Ako bi se to podignu tabor, srce se moje neće prepasti. Povede li se
kojim slučajem dogodilo — to se jamačno ne može protiv mene rat, nadat ću se u Boga« (Ps 26,1—3).
zbiti — nije moguće da to ljudska narav podnese, a da Zato mislim da čovjek možda nikada sam po sebi
se uvelike ne uništi. ne može svladati protivničku moć ako se ne posluži
Recimo, na primjer, da pedeset vojnika izjavi da božanskom pomoći. Radi toga i piše da se anđeo
im predstoji rat protiv druge pedesetorice. Njihova se »borio s Jakovom« (Post 32,24). To shvaćamo ovako:
riječ ne smije tako razumjeti da će se svaki pojedini ne znači isto »anđeo se borio zajedno s Jakovom« i
boriti protiv pedesetorice. Ipak svaki ispravno kaže da »protiv Jakova«. Onaj se borio zajedno s Jakovom koji
im je ratovati protiv pedesetorice. Svi se, naime, bore je zbog njegova spasenja bio uza nj i koji mu, znajući
protiv svih. njegove napretke, dade »ime Izrael« (Post 32,28). Taj je
Na isti način moramo shvatiti Apostol ovu tvrdnju s njime u boju i pomaže mu u bitki. Nema, naime,
da se svi Kristovi atlete i vojnici moraju sukobiti i dvojbe da je netko drugi protiv koga se Jakov borio i s
boriti protiv svega što je nabrojeno. Pred svima stoji kime je ratovao.
budući rat. Ipak se pojedinci bore s pojedincima ili
Ali — na koncu — ni Pavao nije kazao da nam je (Job 1,16) da đavao nije prije rekao Bogu: »Zar nisi
vojevati s prvaštvima ili moćima već »protiv prvaštava zaštitio sve što ima unutra i vani [...]. Ali sada ispruži
i protiv moći« (Ef 6,12). Zato, ako se i »Jakov borio«, svoju ruku i dotakni se svega što ima — zar te neće
nema sumnje da je ratovao protiv jedne od onih sila prokleti u lice« (Job 1,10—11)?
koje Pavao nabraja kao moći što se protive i 7. Iz svega navedenoga proizlazi da se sve što se
zapođijevaju sukobe s ljudskim rodom i poglavito sa događa u ovome svijetu i uzima za ćudoredno
svetim. Zato o Jakovu i kaže Pismo: »Borio se s neodređeno — bilo da je tužno ili koje druge vrste
anđelom« (Post 32,24). Također: »Ojačao je idući — onako kakvo je ne zbiva po Bogu, ali ni bez Boga.
prema Bogu« (Još 12,4). Htjelo se naznačiti da je Bog, naime, ne samo što ne sprječava zle i suprotne
anđelova pomoć poduprla okršaj u boju i da je lovor sile koje to žele učiniti već pripušta da to učine, ali u
savršenstva pobjednika doveo određeno vrijeme i određenim osobama. O samome se
k Bogu- Jobu kaže da je u određeno vrijeme bio spreman pasti
6. Ne smijemo, dakako, smatrati da se takvi pod druge i prihvatiti da bezbožni opustoše njegov
bojevi biju tjelesnom snagom ili vježbama naučene dom. Zato nas božansko Pismo uči da sve što nam se
vještine. Tu se duh bori protiv duha. Slično i Pavao događa primimo kao poslano od Boga jer znamo da
naznačuje. Veli da nas čeka bitka »protiv prvaštava, bez njega ne biva ništa. Kako možemo sumnjati da je
sila i ravnatelja tmina u ovome svijetu« (Ef 6,12). Riječ tome tako
je o ovakvim okršajima: nanose nam se gubici, — da se ništa ne zbiva bez Boga — kada Gospodin i
pogibelji, sramoćenja i potvore. Ipak protivničke sile Spasitelj očito izjavljuje i kaže: »Zar se dva vrapca ne
ne idu jedino za tim da samo navedeno propatimo već prodaju za novčić, a nijedan od njih ne pada na
da nas preko toga izazovu na ogromnu srdžbu, zemlju bez Oca vašega koji je na nebesima« (Mt
preveliku tugu i krajnji očaj. Nastoje čak — a to je još 10,29)?
teže — da nas, umorene i skrhane gorčinama, prisile Nužnost nas je odvukla malo dalje dok smo
na tužbu protiv Boga jer da ljudski život ne ravna raspredali o borbi što je protiv ljudi vode protivničke
jednako i pravedno. Hoće da na taj način oslabimo u sile i onome što se kao žalost događa lj-udslkome
vjeri, otpadnem o od nade, napustimo istiniti nauk te rodu, to jest o kušnjama ovoga života. Na taj se način
stanemo štogod bezbožna misliti o Bogu. izražava Job. Pita: »Zar sav čovjekov život na zemlji
Nešto je takva zapisana o Jobu kada je đavao nije iskušenje« (Job 7,1)? Taiko smo jasnije
tražio od Boga da mu dade vlast nad Jobovim dob- protumačili kako se to zbiva i kako moramo o tome
rima (Job 1,11—12). To nas poučava u ovome: na nas pobožno misliti.
ne nasrću neke slučajne navale, ako nas nekada Sada pogledajmo na koji način ljudi padaju u
pogodi neki takav gubitak dobra, niti netko od naših grijeh kriva nauika i u koju svrhu suprotne sile u tom
slučajno odlazi u ropstvo, niti se slučajno ruše kuće u pogledu zameću bitke protiv nas.
kojima prebivaju naši dragi. Kod svega toga svaki
vjernik mora reći: »Nada mnom ne bi imao vlasti da ti
nije dana odozgo« (Iv 19,11).
Jasno je da Jobova kuća ne bi pala po njegovim
sinovima da ranije đavao nije nad njima stekao vlast.
Ne bi ni konjanici nahrupili u troredovima da otmu
Jobove deve, volove i ostalo blago (Job 1,17) da ih nije
pokrenuo onaj duh kome su se poslušnošću vlastite
odluke prodali za sluge (Rim 6,16). Ali ni oganj koji se
vidio i bio uzet za munju ne bi bio pao na Jobove ovce
Treće poglavlje Ono što uči Spasitelj više je od spomenutoga
Salamona. To napominje i sami Spasitelj. Izjavljuje:
»Evo tu je više od Salamona« (Mt 12,42). Otuda se vidi
da su oni koje je Spasitelj poučavao naučili nešto više
nego je znao Salamon. Ako tko kaže da je Spasitelj,
doduše, znao više, ali da na druge nije više prenio
nego je Salamon, kako ćemo razumjeti da je na mjestu
i da je sa svom dosljednošću kazano ono što stoji u
nastavku ulomka: »Kraljica će Juga ustati na sudu.
Osudit će ljude ovoga naraštaja. Ona je, naime, došla
s krajeva zemlje da čuje Salamonovu mudrost, a ovdje
je više od Salamona« (Mt 12,42)?
Postoji, dakle, »mudrost ovoga svijeta«. Možda i
pojedini »vladari ovoga svijeta« imaju »mudrost«.
Mislimo pak da je s obzirom na »Mudrost jedinoga
Boga« ovo naznačeno: u ranijih i drevnijih ljudi ona
bijaše manje na djelu, ali je obilatije i očitije
O trostrukoj mudrosti objavljena po Kristu. Mi ćemo na vlastitome mjestu
govoriti o Božjoj Mudrosti.
1. Sveti Apostol, htijući nas o znanju i mudrosti 2. Budući, dakle, da nam je sada u rukama
naučiti nešto veliko i otajstveno, veli u Prvoj poslanici rasprava o protivničkim silama, pitamo na koji način
Korinćanima: »Među savršenima govorimo mudrost, ali one zameću ratove kojima se u ljudske pameti ulijeva
ne mudrost ovoga svijeta niti ovozemnih prvaka koji će krivi nauk i zavode duše dok one misle da su
biti uništeni. Kazujemo Božju Mudrost sakrivenu u pronašle mudrost. Držim, prema tome, nužnim da se
otajstvo. Nju je Bog predodredio prije vjekova za našu razlikuje i razdvoji što je »mudrost ovoga svijeta«, a
slavu. Nijedan je prvak ovoga svijeta nije spoznao« (1 što »mudrost prvaka ovoga svijeta«. Tako ćemo moći
Kor 2,6—8). uvidjeti tko su oci te mudrosti ili još točnije tih
mudrosti. Smatram da je, kako već rekosmo,
Apostol htjede tu naznačiti da su mudrosti raz-
ličite. Piše da postoji stanovita »mudrost ovoga svi- »mudrost ovoga svijeta« različita od onih mudrosti
koje su »mudrosti prvaka ovoga svijeta«. Čini se da
jeta«, neka »mudrost ovozemnih prvaka« i »Božja
Mudrost«. Ne držim da rekavši »mudrost ovozemnih »mudrost ovoga svijeta« shvaća i obuhvaća ono što se
odnosi na »ovaj svijet«. Ona u sebi nema ničega čime
prvaka« tvrdi kako postoji neka jedinstvena mudrost u
bi mogla štogod spoznati o božanstvu, o smislu
svih knezova ovoga svijeta. Naznačuje, čini mi se, da
svaki od tih knezova ima svoju zasebnu mudrost. Isto svijeta, o bilo kojim višnjim zbiljama ili o načinu kako
se dobro i blaženo živi. Iste je naravi kao, na primjer,
taiko kada veli »kazujemo Božju Mudrost pohranjenu
u otajstvo i koju je Bog prije vjekova predodredio za pjesničko umijeće, gramatika, govorništvo, geometrija
i glazba. Možda se tome može dodati i lijeoništvo.
našu slavu« valja istražiti da li tu Božju Mudrost koja
Mislim da se u navedenome nalazi »mudrost ovoga
je skrovita i koju Bog nije očitovao ljudskim sinovima
u ranijim vremenima i pokoljenjima, a sada ju je svijeta«.
objavio svetim Apostolima i prorocima, poistovjećuje Pod »mudrošću prvaka ovoga svijeta« poimamo
se onom Božjom Mudrošću koja postojaše prije ono što se naziva takozvanim tajnim i skrovitim
egipatskim mudroslovljem, kaldejskim i indijskim
Spasiteljeva dolaska i po kojoj je mudrim bio Salamon.
zvjezdoznanstvom koje obećaje znanje o višnjemu kao
i opširno i raznovrsno grčko mnijenje o božanstvu. Ali »knezova ovoga svijeta«. Ali pored tih »Jknezova«
u Svetim pismima nalazimo da pojedini narodi imaju postoje u ovome svijetu i neke druge posebne sile ili
svoje prvake. Tako u Danijela čitamo da postoji neke duhovne moći. One obavljaju neke zasebne čine.
određeni »prvak u perzijskome kraljevstvu«, a opet Same su odlukom svoje slobodne volje odabrale da ih
neki drugi »prvak u grčkome kraljevstvu« (Dan izvrše. Među njima su oni dusi koji obavljaju
10,13.20). Čitav pak slijed ulomka očito pokazuje da »mudrost ovoga svijeta«. Tako, na primjer, neka
tu nije riječ o ljudima već o nekim moćima. U zasebna moć i sila nadahnjuje pjesništvo, druga
proroku Ezekijelu najjasnije stoji da je »tirski prvak« geometriju. Tu su također sile koje potiču svaku
(Ez 28) stanovita duhovna moć. pojedinu umjetnost i stegu talkve vrste.
Ti, dakle, i slični »prvaci ovoga svijeta« — svaki za Mnogi su Grci držali da bez ludosti -ne može biti
se — imaju svoje mudrosti i uspostavljaju svoje istine pjesničkoga umijeća. Zato se u njihovim pri-
i različite nauke. Kada vidješe da je naš Gospodin i povijestima pondkada iznosi da su oni koje nazivaju
Spasitelj obećao i navijestio (Iv 18,37) da je u ovaj prorocima odjednom bivali ispunjeni ludošću kojega
svijet zato došao da uništi sve one istine »znanosti s duha. Što paik kazati o onima koje nazivaju
lažnim imenom« («1« Tim 6,20), smjesta mu stadoše božanstvenima i koji po djelovanju onih zloduha koji
raditi o glavi jer nisu znali tko se unutra skrivao. ih predvode izgovaraju proroštva u obliku sjajnih
Uistinu »kraljevi se zemlje podigoše i prvaci okupiše stihova? I oni koje zovu vračima ili vršiteljima zlodjela
protiv Gospodina i protiv njegova Pomazanika« (Ps činili su ponekad da djeca, ako je na njih zazvan
2,2). zloduh, u nježnoj dobi kazuju pjesme koje su na
Apostol je spoznao spomenute spletke i razumio svekoliko udivljenje i čuđenlje.
što se smišljalo protiv Božjega Sina kada »razapeše Smatram da se to događa na ovaj način: svete i
Gospodina slave«. Zato reče: »Među savršenima neokaljane duše, pošto se svim osjećajem i svom
kazujemo Mudrost, ali ne mudrost ovoga vijeka niti čistoćom predadu Bogu i ako se čuvaju svake đa-
prvaka ovoga svijeta — oni će biti uništeni. Tu volske zaraze te se očiste mnogom uzdržijivošću i
MudrOst nitko od prvaka ovoga svijeta nije ni ispune pobožnim i vjerskim naucima, na taj način
spoznao. Da su je spoznali, ne bi bili raspeli Gospo- stječu udio u božanstvu. Tada zavređuju milost
dina slave« (1 Kor 2,6—8). proroštva i ostalih božanskih darova. Isto moramo
3. S obzirom na spomenute mudrosti «ovozemnih misliti i o onima koji se kao prikladni izručuju
prvaka« kojima oni nastoje prožeti ljude treba pitati da suprotnim silama. Svojom djelatnošću, životom i
li ih protivničke sile unose među ljude s namjerom da oduševljenjem za njih — što im je drago — dobivaju
stave zamke i rane ili ih dovode samo radi zablude. njihova nadahnuća i postaju udionići njihove
Želimo reći da ih ne unose s namjerom da ozlijede mudrosti i nauka. Otuda dolazi da se napunjaju
ljude već jer sami »prvaci ovoga svijeta« smatraju da djelovanjima onih kojima se ranije dadoše u
su te mudrosti istinite. U njima žele i druge poučiti jer sužanjstvo.
sami ih drže za istinu. Mislim da je upravo tako. 4. Stavimo pred oči one koji o Kristu drukčije uče
Uzmimo za primjer grčke mislioce ili prvake bilo
nego dopušta svetopisamsko pravilo. Nije suvišno
koje krive nauike. Oni su kao prvi za istinu primili
pogledati da li suprotne sile, oslonjene na himbenu
zabludu krive nauke i u sebi odlučili da je ona istima.
namjeru protiv vjere u Krista, izmišljaju neke istine
Potom i druge kušaju uvjeriti u oino što povjerovaše
kao istinito. koje su istodobno bajke i nešto bezbožno. Te su sile
Tako postupaju, misilimo, i »prvaci ovoga svijeta«. čule Kristovu riječ. Međutim, nisu u stanju da je
U ovom su svijetu neke duhovne moći u dio dobile izbace iz dubine svoje savjesti hiti da je čisto i sveto
vrhovništvo nad pojedinim narodima. Stoga nose ime drže. Da li su posredstvom posuda koje su im odane i
— da se tako izrazim — preko svojih proroka uvele
protiv pravila kršćanske vjere razne zablude? Valja dobri, sad zli dusi. Naslućujem da su tome uzroci
radije misliti da otpale i odbjegle sile koje odstupiše od drevniji i od ovoga tjelesnog rođenja. To pokazuje
Boga zbog same zloće svoje pameti i volje ili iz zavisti Ivan koji se »poigrava i raduje u majčinoj utrobi«
prema onima za koje se spoznanjem istine priprema kada glas »Marijina pozdrava« dolazi do »ušiju
uzlazak na onaj stupanj s kojega su one pale njegove majke Elizabete« (Lk 1,44—41). Isto izjavljuje
sastavljaju ove zablude i prijevare kriva nauka da bi i prorok Jeremija koga je »Bog pomazao prije nego je
spriječile spomenuta promaknuća. oblikovan u majčinu krilu i posvetio ga prije nego
Mnogi dokazi očito pokazuju da se ljudska duša, što je izišao iz utrobe. Milost je proroštva primio dok
dOk je u ovom tijelu, može podložiti raznim je bio još dječakom« (Jer 1, 5—6).
utjecajima i djelovanjima različitih dobrih i zlih du- I suprotno je opet očito pokazano. Protiv,ni dusi
hova. Utjecaj je zlih duhova dvovrstan. Zlodusi mogu neke posjeduju odmah od najranije dobi. To znači
u cijelosti i potpuno zaposjesti pamet. Tada ne da se pojedinci rađaju sa samim đavlom. O drugima
vjerodostojne priče kazuju da su od djetinjstva
dopuštaju da opsjednuti uopće išta razumiju ili misle. proricali. Treći su od nježne dobi trpjeli zloduha koji
Za to su primjer oni što se pučki nazivaju se naziva piton — »progovarač iz trbuha«.
energumenima i za koje opažamo da su ludi i Oni koji tvrde — kao što sadrži i naša vjera —
bezumni. Takvi su i oni o kojima u Evanđelju stoji da da Božja Providnost ravna svime što je u ovome
ih je Spasitelj iscijelio. Zlodusi, uz to, mogu pustiti da svijetu, na navedeno neće moći, čini mi se, tako
pamet misli i shvaća, ali je raznim mislima, odgovoriti da se u odgovoru vidi kako je božanska
zlokobnim nagovaranjem i neprijateljskim Providnost bez ikakve krivnje nepravednosti osim
došaptavanjem izopačuju. Primjer je Juda koga je na ako reknu da za spomenuto postoje neki raniji
zlodjelo izdajstva izazvao đavolski nagovor. Tako uzroci. Duše počiniše prije nego se rodiše u tjelesima
izjavljuje Pismo kada veli: »Pošto je pak đavao stavio nešto grešno u svojim mislima i pokretima. Zato ih
u srce Jude Iškariotsikoga da ga izda [...]« (Iv 13,2). je božanska Providnost s pravom osudila da
Netko prihvaća utjecaj i djelovanje dobroga duha navedeno trpe. Duša je, naime, uvijek slobodna
kada se pokreće i poziva na dobro i nadahnjuje za izbora — bi'la u ovome tijelu ili izvan njega.
nebesko i božansko. Tako su sveti anđeli i sami Bog Slobodna se pak volja neprestance giba prema
djelovali u prorocima. Pozivali su i sokolili na bolje po dobru ili zlu. Osjetilo za mišljenje — pamet ili duša
svetim savjetima. Ipak su to činili tako da se ostavilo — nikada ne može biti bez nekoga dobrog ili zlog
čovjekovu sudu i slobodnoj volji da li hoće ili neće gibanja. Vjerojatno je da su ovi pokreti uzroci
slijediti pozivatelja na nebesko i božansko. zasluga i prije nego bilo što učine u ovome svijetu.
Otuda se razabire očita razlika kada nazočnost Božanska Providnost zbog tih uzroka i zasluga već
boljega duha potiče dušu — ako se čovjek zbog od samoga rođenja pa čak — da tako kažem
nastaloga nadahnuća ne izlaže baš nikakvu umnome — i prije rođenja određuje da se trpi nešto dobra ili
poremećen ju ili otuđenju niti gubi sllobodnu zla.
rasudbu svoje volje. Takvi su, primjerice, bili svi pro- 6. Toliko smo htjeli reći o onome što se — imamo
roci i apostoli. Služili su božanslkim proricanjima bez dojam — događa ljudima već od samoga rođenja ili
ikakvoga umnoga poremećaja. čak prije nego iziđoše na ovo svjetlo. S obzirom pak
Već sprijeda poučismo primjerom, kada spo- na ono što različiti duhovi natuknjuju duši, to jest
menusmo Mardoheja i Artakserksa, da dobri duhovi ljudskim mislima, da bi izazivali na dobro ili zlo,
savjetima pozivaju ljudsko pamćenje na sjećanje moramo držati da ponekad i u tome postoje 'stanoviti
onoga što je bolje. uzroci koji prethode tjelesnome rođenju. Budna
5. Držim da nas nutarnja povezanost navodi pamet koja od sebe odbacuje zlo, ponekada na se
istražiti iz kojih razloga ljudsku dušu pokreću sad privlači pomoći dobrih duhova. Vrijedi i suprotno.
Alko je pamet nemarna i lijena i kada je manje Četvrto poglavlje
oprezna, daje mjesta onim duhovima koji poput
razbojnika vrebaju iz potaje i nastoje uskočiti u
ljudske pameti. To čine kada primijete da im je
mlitavost načinila mjesto. U tome smislu govori
apostol Petar: »Vaš protivnik obilazi kao razrikani lav
i traži da nekoga proždere« (1 Pt 5,8). Radi toga
moramo svoje srce čuvati sa svom pomnjom danju i
noću. Ne smijemo »dati mjesta đavlu« (Ef 4,27). Sve
treba učiniti kako bi Božji službenici — oni »dusi koji
su poslani na službu ljudi što su pozvani na baštinu
spasenja« (Heb 1,14) — našli u nama mjesta i s
užitkom unišli u gostinjac naše duše i stanovali u Neki tvrde da svaki čovjek ima dvije duše. Je li to
nama, to jest u našem srcu, te nas ravnali dobrim
istina?
savjetima ako obitava]ište našega srca »nađu
urešeno« (Mt 12,44) nakitom kreposti i svetosti.
1. Držim da sada ne smijemo šutjeti ni o
Neka je to zaista dosta kao rasprava o onim ljudsikim iskušenjima koja ponekada nastaju zbog
moćima koje se protive ljudskome rodu. Toliko pre- »puti i krvi« (Ef 6,12) odnosno »tjelesne razboritosti« i
ma našim silama. krvi koja je — kaže se — Božja »neprijateljica« (Rim
8,7—8). To činimo razloživši one kušnje koje su, kako
se veli, više nego »ljudske« (1 Kor 10,13). Mislimo na
bitke koje vodimo »protiv prvaštava i vlasti i protiv
ravnatelja ovosvjetskih tanina i zlih duhova u
nebesima« (Ef 6,12). Pred očima su nam bojevi koje
dovršujemo nasuprot zlih duhova i nečistih đavola.
Smatram da je u skladu s ovom prigodom ako
ispitamo da li u nama ljudima sastavljenima od duše,
tijela i »životnoga daha« (1 Sol 5,23) postoji još nešto
što posjeduje vlastiti nadražaj i poriv koji izaziva na
zlo. Neki obično na slijedeći način postavljaju pitanje.
Pitaju da li moramo kazati da su u nama dvije duše
— jedna bi bi'la božanski ja i nebeska, a druga niža.
Da li smo već stoga što se nalazimo u tijelima —
tjelesa su po svojoj naravi mrtva i skroz bez duha jer
tvarno tijelo oživljuje po nama, to jest po duši, dok je
tijelo suprotno i neprijateljsko duhu — povučeni i
zazvani na ona zla koja su draga tijelu? Je li možda
po srijedi treće rješenje? Neki su, naime, Grci mislili
da se duša, mada jedna kao bitnost, sastoji od više
dijelova — razumnoga dijela i nerazumne česti. Onaj
pak dio koji zovu nerazumnim opet bi se dijelio na
dva čuvstva — pohlepu i srdžbu.
To su ta tri gore navedena mišljenja o duši koja je »Bogu neprijateljska« (Rim 8,7) i »bori se
Znamo da ih neki zastupaju. U svezi s mišljenjem za protiv duha« (Gal 5,17). S tim je kao kada netko kaže
koje rekosmo da ga dijele neki grčki umnici i po da na neki način glas samoga tijela izviikuje da ne
kojem je duša trodjelna držim da se nikako ne da želi gladovati, žedati, zepsti i da uopće ne želi u
potkrijepiti svjedočanstvom božanskoga Pisma. S ničemu trpjeti tegobu bilo s izobilja ili nedostatka.
obzirom na druga dva preostala možemo, čini se, Oni će nastojati poteškoću razriješiti i opovrgnuti.
štogod naći u božanskim spisima i na njih Pokazat će da postoje brojne druge dušine strasti
primijeniti. koje uopće nemaju izvora u tijelu, a ipak im se duh
2. Od nabrojenoga najprije raspravimo o miš- protivi. Tu su: častohleplje, škrtost, ljubomora,
ljenju — neki ga običavaju dokazivati — da u nama zavist, oholost i tome slično. Videći da se ljudski um
postoji jedna dobra i nebeska duša i jedna druga, ili duh bori s time, kao uzrok svemu tome ne
niža i zemaljska. Također uče da se bolja duša postavljaju ništa drugo doli onu tjelesnu dušu o
ulijeva s neba. Takva je duša što je Jakovu, dok je kojoj sprijeda govorasmo i koja nastaje s
još bio u utrobi i kada je oborio brata (Post 25, 25— prenošenjem sjemena.
26), omogućila protiv Ezava vijenac pobjede. Takva je Da bi navedeno potvrdili, obično navode i ono
i Jeremijina duša posvećena u utrobi (Jer 1,5). Apostolovo svjedočanstvo gdje veli: »Očevidna su
Jednako je Ivanova od utrobe ispunjena Duhom tjelesna djela — bludništvo, nečistoća, besramnost,
Svetim (Lk 1,41). O duši koju zovu nižom tvrde da idolopoklonstvo, opčinjavan]a, neprijateljstva, svađe,
nastaje zajedno s tijelom od tjelesnoga sjemena. ljubomore, srdžbe, prepirke, razmirice, podjele,
Niječu da može živjeti i opstojati bez tijela. Kažu da zavisti, pijančevanja, bančenja i tome slično« (Gal
se u tu svrhu često naziva tijelom. 5,19—21). Kažu da sve to ne dolazi od tjelesne upo-
Pavao piše: »Tijelo žudi protiv duha« (Gal 5, 17). rabe ili naslade te bi se mislilo da sva ta gibanja
Tu izreku spomenuti tumači ne shvaćaju kao tvrdnju postoje zbog biti koja nema duše, to jest zbog tijela.
o ipiiti već o duši koja je u strogome smislu tjelesna Ali Apostol kaže: »Pogledajte, braćo, svoj saziv. Među
duša. To također nastoje ukrijepiti i onim što je vama ih nema mnogo koji su po tijelu mudri« (1 Kor
1,26). Tvrdnja, čini se, naginje na to da se misli kako
ovako izraženo u Levitskoj knjizi: »Duša je svakoga
postoji neka zasebna tjelesna i tvarna mudrost i da
tijela njegova krv« (Lev 17, 14). Otuda, naime, što
je različita od mudrosti po duhu. Razumije se da je
krv, razlita po cijelome tijelu, puti donosi život
ne možemo zvati mudrošću ako ne postoji putena
zaključuju da se u krvi nalazi duša koja se naziva duša koja može biti mudra onom mudrošću što se
»dušom čitavoga tijela«. Isti vele da izreke »piit se naziva tjelesnom.
protivi duhu, a duh se bori protiv tijela« (Gal 5,17) i Rečenome dodaju i ovo: »Ako se tijelo bori protiv
»duša je svake puti sama njezina krv« (Lev 17,14), duha, a duh protiv tijela te ne činimo što hoćemo«
drugim riječima izražavaju »tjelesnu mudrost« (Rim (Gal 5,17), tko su oni o kojima Pavao tvrdi da »ne
8,7), to jest tvarni duh koji nije niti može biti činimo što hoćemo«? Sigurno je, kažu, da to nije
podložan Božjemu zakonu jer posjeduje zemaljska naznačeno o duhu jer volja se duha ne da sputati.
htijenja i tjelesne želje. Smatraju da je Apostol na to Ali nije kazano ni o tijelu. Ako, naime, ono nema
mislio kada reče: »U svojim udovima vidim drugi vlastite duše, neće, bez sumnje, posjedovati ni volje.
zakon koji se bori protiv zakona moga duha i vodi me Preostaje, dakle, da je napisano o volji one duše koja
u ropstvo zakona grijeha koji je u mojim udovima« može imati vlastitu volju i koja se, jamačno, protivi
{Rim 7,23). volji duha. Ako je tako, slijedi da je volja te duše
Ali netko će im predbaciti da je to kazano o nešto u sredini između tijela i duha i da služi i
naravi tijela koje je, doduše, po vlastitosti svoje pokorava se, bez dvojbe, jednome od dvoga već koga
inaravi mrtvo, ali se veli da ima »osjećaj« i »mudrost«
odabere da mu se podloži. Ako se prikloni tjelesnim protiv tijela i tijelo protiv duha te da činimo što ne
užicima, ljude čini tjelesnima. Ako se poveže s bismo htjeli« (Gal 5, 17). Time, nema sumnje,
duhom, čini da čovjek bude »u duhu« i da se zato naznačuje ono što je tuđe volji duha i volji tijela.
naziva duhovnim. Apostol, čini se, to naznačuje kada Drugim riječima: čovjeku je bolje biti u kreposti ili u
bilježi: »Vi niste u tijelu nego u duhu« (Rim 8,9). zloći nego u nijednome od toga dvoje. Prije nego se
Treba, dakle, istražiti što je uopće sama ta volja duša obrati k duhu i s njime postane jedno i dok
koja je između tijela i duha i koja je mimo one volje prijanja uz tijelo i misli o tjelesnome, niti je u dobru
za koju se kaže da je volja tijela ili duha. Sigurno je, stanju niti u naročito zlu već — relkao bih — sliči
naime, da sve o čemu se veli da pripada »duhu« životinji. Tako se makar čini. Bolje je, ako je moguće,
dolazi od volje duha i da sva takozvana »tjelesna da prijanja uz duh i postane duhovnom. Ali ako to
djela« (Gal 5,19—21) potječu od putene volje. Što je ne može, kudikamo je korisnije da se povodi za
ta volja duše — mimo onih dviju — koja se zasebice tjelesnom zlloćom nego da ostaje pri svojoj volji i
spominje te i Apostol, ne želeći da vršimo tu volju, tako zadrži položaj nerazumne životinje.
kaže: »[...] da ne biste činili što želite [. . .]«. Time, 0 tome, dakako, raspravljasmo jer želimo razložiti
čini se, naznačuje da ta volja ne smije prijanjati ni za mišljenja svake pojedine tvrdnje. Krenuli smo dužom
jedno ni uz drugo — ni uz tijelo ni uz duh. Ali netko zaobilaznicom nego smo kanili. Taiko se neće misliti
će reći: kao što je za dušu bolje da vrši vlastitu volju da nam je skrito ono što obično ističu oni koji
nego da vrši putenu volju, tako je duši bolje vršiti istražuju da li u nama postoji duša koja je različita od
volju duha nego svoju vlastitu. Kako, dakle, Apostol nebeske i razumne te joj se po naravi protivi, a naziva
veli: »[...] da ne biste činili što hoćete [...]«. U onoj, se — tijelo, tjelesna mudrost ili duša tijela.
naime, bitci koja se vodi između puti i duha, nije u 4. Pogledajmo sada što redovito protiv nave-
svakome slučaju pobjeda zajamčena duhu. Očito je denoga odgovaraju oni koji drže da u nama postoji
da u mnogim prigodama pobjeđuje tijelo. jedno gibanlje i jedan život jedne te iste duše kojoj u
3. Mi, evo, zapadosmo u duboku raspravu. U strogome smislu riječi valja pripisati njezino spasenje
njoj se nameće nužnost da razložimo sve dokaze ili propast već prema njezinim djelima.
došle s bilo kojih strana. Pogledajmo stoga da li se Ispitajmo najprije kakve su dušine strasti koje
možda na ovome mjestu može napisati da je za dušu trpimo kada u sebi osjećamo da nas svaka pojedinost
bolje slijediti duh kada on pobijedi tijelo. Mada se odvlači na razne strane i kada se u našim srcima
čini da je za dušu gore ako se povodi za »tijelom koje zametne kakva bitka misli te se pred nama pojave
se opire duhu« (Gal 5.17) i koje nastoji k sebi određene vjerojatnosti koje nas nagiriju čas na ovo
domamiti dušu, ipak imamo dojam da je korisnije da čas na ono i koje nas navode da se sad korimo, a sad
tijelo ovlada dušom nego da ona ostane u Vlastitim sami sebe prihvatimo.
htijenjima. Dok, naime, boravi u svojim voljama, Uopće nije ništa naročito, reknemo li da zle ćudi
nije, veli se, »ni vruća ni hladna« (Otk 3,15). Ostaje u posjeduju prevrtljiv sud koji sam sebi protuslovi te je
nekoj osrednjoj mlakosti. Zato će moći kasno i sa samim sobom u raskoraku. Slično se zbiva sa svim
veoma teško doprijeti do obraćenja. Ako se paik ljudima ako na prosudbu dođe odluka o nečem
podaje tijelu, nekada će se radi onih zala što ih trpi nesigurnom i ako se nastoji odgonetnuti ili pronaći
od tjelesnih poroka zasititi i prepuniti. Umorit će se što je najispravnije i najkorisnije. Nije, dakle, nimalo
od preteških tereta razvrata i požude. Tako će se čudno ako se najave dvije međusobno protivne
brže moći odvratiti od tvarnih nečistoća i usmjeriti vjerojatnosti pa se suprotno stave pred nas i duh
prema želji za nebeskim i duhovnoj milosti. Mislim vuku na različite strane. Ako, na primjer, misao
da je to htio reći Apostol kada tvrdi da »duh ratuje nekoga zove na vjeru i strah Božji, ne možemo reći da
ise »tijelo bori protiv duha«. Duh se onda vuče na onoga koji je prolio krv. Međutim, i ono što Apostol
različita područja kada je nesigurno što je istinito i reče: »Vidim u svojim udima drugi zakon« (Rim 7,23)
korisno. oni razumiju tako kao da je Pavao kazao da onoga koji
Obično mislimo da tijelo zove na požudu dok se se želi posvetiti Božjoj riječi tjelesne potrepštine i
bolji savjet odupire takvim inadražajima. Ipak ne uporabe koje su u tijelu neka vrst zakona otcjepljuju,
smijemo držati da je tu riječ o nelkom drugom životu odvajaju i priječe te se ne može predati »Božjoj
koji se odupire različitom životu. Poziv dolazi od Mudrosti« (1 Kor 1,21.24) i pozornije razmatrati
tjelesne naravi. Ona nastoji odstraniti i isprazniti božanska otajstva.
udove napunjene sjemenom tekućinom. Isto tako ne 5. Činjenicu da se među »tjelesna djela« broje
treba zamišljati neku protivničku silu ili neku drugu također strančarenja, zavisti, razmirice i ostalo, ovako
živu dušu koja u nama pobuđuje žeđ i potiče da se obrazlažu: kada duša, podlozena tjelesnim strastima,
pije ili koja rađa glad i poziva da se jede. Kao što ta postane grubljega osjećaja i kada je pritisne breme
nagnuća ili pražnjenja dolaze od prirodnih tjelesnih mana te ne osjeća ništa istančana ni duhovna, veli se
pokreta, isto je i s tekućinom koja po naravi da je postala tijelom. Odonuda izvlači naziv čemu
sadrži^sjeinej Pošto se već stanovito vrijeme skupila poklanja više pažnje i volje. Ovo dodaju kao pitanje:
na svoje mjesto, teži da se istisne i izbaci. To ne tko je i koga držati za stvoritelja ovoga zlog osjećanja
uvjetuje djelovanje nekoga izvanjskoga utjecaja. koje se naziva »tjelesna misao«? Oni, naime, smatraju
Ponekada se događa samo od sebe. da se ne smije vjerovati da je itko drugi stvoriteljem
Kada se, dakle, veli da se »tijelo bori protiv duha« duše i tijela nego Bog. Ako bismo kazali da je dobri
(Gal 5,17), zastupnici toga mišljenja ovako shvaćaju Bog pri samome stvaranju sazdao nešto što je njemu
izreku: uporaba, nužda i tjelesni užitak izazivaju samome neprijateljsko, učinilo bi se — jasno —
čovjeka. Tako ga odvraćaju i odvode od božanskoga i nerazumnim.
duhovnoga. Povučeni tjelesnom potrebom, ne bavimo Piše: »Tjelesna je mudrost s Bogom u ne-
se više božanskim i onim što će nam koristiti za prijateljstvu« (Rim 8,7). Ako se rekne da to dolazi od
vječnost. Ali, kažu, vrijedi i obratno. Duša koja se samoga stvaranja, uspostavit će se da je sami Bog
predaje božanskim i duhovnim zbiljama i sjedinjuje s stvorio neku narav koja mu je neprijateljska i koja se
Božjim Duhom, bori se protiv tijela. Tako piše. Duša »ne može podložiti« (Rim 8,7) ni njemu ni njegovu
ne dopušta da omlitavi u užicima i da pliva u zakonu. To važi ako je ono o čemu je to kazano živo
požudama u kojima se po naravi naslađuje. Isti će na biće koje ima dušu.
jednak način protumačiti i ovu izreku: »Tjelesna je Shvati li se tako, gdje je razlika u odnosu na one
mudrost Bogu neprijatelj« (.Rim 8,7). Ne misle da tijelo koji uče da su stvorene različite naravi duša koje se
zaista ima dušu i vlastitu mudrost. Redovito se u snagom svoje naravi spašavaju ili upropašouju? To se
prenesenome smislu kaže da zemlja žeđa i da želi piti — očito — dopada samo krivovjernicima koji ne mogu
vode. Relkosmo, daikle, »želi«. Ne mislimo to u zbiljski i u svoj čestitosti prigrliti Božju pravednost.
doslovnome već u prenesenome smislu. Jednako Zato smišljaju laži takve bezbožmosti.
kažemo da kuća traži opravak. Još je mnogo takvih Mi pak, kako smo mogli, iznijesmo na sredinu što
izreka. Slično treba shvatiti tjelesnu mudrost i se, krećući s raznih polazišta, u okviru rasprave dalo
tvrdnju da »tijelo žudi protiv duha« (Gal 5,17). reći o raznim mišljenjima. Čitatelj će od svega
Ljudi koje spominjemo obično dodaju i ovu odabrati sud za koji misli da je prihvatljiviji.
rečenicu: »Glas krvi tvoga brata viče k meni sa zemlje«
(Post 4,10). Ali Bogu u pravome smislu ne kriči krv što
je prolivena. Samo se u prenesenome značenju kaže
da »krv uzvikuje«. Od Boga se, naime, traži da osveti
Peto poglavlje I David reče: »Nebesa će proći, a ti ćeš ostati. Svi
će oštarjeti poput haljine i izmijenit ćeš sve kao
pokrivač i promijenit će se. Ti si pak uvijek isti. Tvojih
godina neće nestati« (Ps 101,27—28). Sam naš
Gospodin i Spasitelj kaže: »Tko stvori od početka,
učini ih muško i žensko« (Mt 19,4). Tako svjedoči da je
svijet nastao. Opet veli: »Nebo će proći, a moje riječi
neće proći« (Mt 24,35). Time naznačuje da je svijet
raspadijiv i da će svršiti. I Apostol napomenu:
»Stvorenje je podloženo ispraznosti,, ali ne od svoje
volje već radi onoga koji podlaže u nadi. I samo će se
stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti za slobodu
Božjih sinova« (Rim 8,20—21). Tu očito nazire konac
svijeta. Isto čini izrekom: »Proći će lik ovoga svijeta« (1
Svijet je počeo u vremenu
Kor 7,31). Ali samim time što kaza da je stvorenje
podvrgnuto ispraznosti, naznačio je da ono ima po-
1. Krenimo dalje. Jedna točka u crkvenome
četak. Ako je, naime, stvorenje podvrgnuto ispraznosti
učenju posebice tvrdi na temelju vjere naše povijesti zbog neke nade, razumije se da je potčinjeno iz
da je ovaj svijet načinjen. Počeo je od određenoga stanovitoga razloga. Što je pak od uzroka, nužno je da
trenutka. Zbog svoje će raspadljivosti u skladu sa
ima početak. Stvorenje nije moglo bez ikakva početka
svršetkom vremena — kako to svatko veoma dobro
biti podloženo ispraznosti. Oslobođenju od sužanjstva
zna — biti uništen. Ne čini se, prema tome,
raspadljivosti ne može se nadati što nije počelo služiti
neumjesnim da se i na to još jednom vratimo. raspadljivosti.
Što je do svetopisamskoga svjedočanstva, dokaz Ako tko u dokolici traži po božanskim Pismima takve
je, mislim, veoma lak. Čak i krivovjernici koji inače u izričaje, naći će ih u velikome broju. U njima se kaže
mnogo čemu drugome zalutaše, u toj se točki izričito da svijet pozna početak i da se nada koncu.
slažu. Popuštaju pred ugledom Pisma. Ali koje bi nas
2. Ako ima netko tko se u toj točki protivi vlasti
Pismo moglo bolje poučiti o stvaranju svijeta doli ono
u kojem je Mojsije opisao njegov nastanak (Post 1,1— našega Pisma i naše vjere, od njega ćemo tražiti da li
25)? Opis pak u sebi -sadrži mnogo više nego što, čini smatra da Bog može ili ne može sve obuhvatiti. Očito
se, pokazuje nizanje činjenica. Na mnogim mjestima je bezbožno kazati da ne može. Rekne li — kao što je
ima duhovno značenje. U otajstvenim se i dubokim nužno — da Bog sve obasiiže, preostaje misliti da
zbiljama služi »velom slova« (2 Kor 3,14). Uza sve to nešto što se može obujmiti već time ima i početak i
pripovjedačeva riječ naznačuje da je sve što se vidi kraj. Ono, naime, što je posve bez ikakva početka,
sazdano u određeno vrijeme. uopće se ne da ogrliti. Koliko god se razum protezao,
Svršetak svijeta prvi napominje Jakov. On se sposobnost se obasizanja — gdje nema početka — bez
slijedećim riječima obraća svojim sinovima: »Dođite k prestanka povlači i uzmiče.
meni, Jakovljevi sinovi, da vam navijestim što će se 3. Ali pred nas obično stavljaju ovu primjedbu:
zbiti u posljednje dane«. Ali može se i ovako prevesti: alko je svijet počeo u vremenu, što je Bog činio prije
»[...] nakon posljednjih dana [...]« (Post 49,1—2). nego je nastao svijet? Reći da je Božja narav dokona i
Postoje, dakle, »zadnji dani« ili »nakon zadnjih dana«. nepokretna, istovremeno je bezlbožno i ludo. Jednako
Prema tome je nužno da prestanu dani koji su počeli. je ako se misli da dobrota nije negda činila dobro i da
svemogućnost nije nekada moć provodila u djelo. To
nam redovito predbacuju kada velimo da je ovaj svijet pokazivasmo — da su razumna stvorenja imala sličan
počeo u određeno vrijeme i kada čaik po početak. Ako su imala onakav početak kakvom se
svetopisamskome osvjedočenju brojimo godine koncu nadaju, nema dvojbe da 'su već od početka bila
njegove 'dobi. u onome što se ne vidi i što je vlječno. Ako je to tako,
Smatram da nema krivovjernika koji je u stanju tada padanje s višega na niže nije zateklo samo one
l^ko odgovoriti na te postavke i ostati u skladu sa duše koje to zaslužiše različitošću svojih pokreta već i
svojim naukom. Mi ćemo pružiti prikladan odgovor. one koje su, ia'ko to nisu htjele, zbog služenja
Čuvajući pravilo pravovjerja kazat ćemo da Bog nije čitavome svijetu svedene s onoga višnjega i
nevidljivoga na ovo niže i vidljivo. »Stvorenje je
tek onda počeo djelovati kada je načinio ovaj vidljivi podloženo ispraznosti mimo svoje volje. Pokoreno je
svijet. Kao što će postojati drugi svijet, pošto se zbog onoga koji ga podloži u nadi« (Rim 8,20).
raspane ovaj, tako je, držimo, bilo i drugih svjetova Sunce, mjesec, zvijezde i Božji anđeli služe svijetu
prije nego je ovaj nastao. i onim dušama kojima su zbog ogromnih nedostataka
Jedno i drugo će ukrijepiti vlast božanskoga njihova duha potrebita ova gruba i kruta tijela. Ovaj je
Pisma. Da će poslije ovoga nastati drugi svijet uči vidljivi svijet uspostavl jen radi onih kojima je to bilo
Izaija kada kaže: »Bit će novo nebo i nova zemlja. Ja potrebito.
ću učiniti da traje pred mojim licem. Tako zbori Zbog toga je značenjem riječi katabole označeno
Gospodin« (Iz 66,22). Propovjednik pak pokazuje da »s'ilaženje« svekolikih bića s višega na niže. Razumije
je bilo drugih svjetova prije ovoga. Pita: »Što je što je se da čitavo stvorenje gaji nadu da će se osloboditi
nastalo? Ono što će opet biti. A što je što je stvoreno? »robovanja raspadljivosti« (Rim 8,21). Bit će to kada se
Baš ono što će biti stvoreno. I uopće nema ničega »Božji sinovi« (Rim 8,21) koji su pali i raspršili opet
nova pod suncem. Ako tko progovori i rekne — evo, okupe u jedno i kada obave ostale poslove u ovome
ovo je novo. Ali to je već bilo u stoljećima koja su bila svijetu koje pozna samo Bog koji je Stvoritelj svega.
pred nama« (Prop 1,9—10). Treba misliti da je stvoren toliki i takav svijet
Ta svjedočanstva u isti mah potvrđuju oboje — kako bi mogao obujmiti sve one duše koje su poslane
da je svjetova bilo i prije i da će ih opet biti. Ipak se u svijet da se vježbaju i sve one moći koje su spremne
ne smije smatrati da istodobno postoji više svjetova da dušama budu pri ruci. One se za njih brinu i
nego da će iza ovoga nastati drugi. Ali nije nužno da pritječu im u pomoć. Mnogi dokazi pokazuju da sva
o tome sada podrobno raspredamo. To smo već razumna stvorenja posjeduju jednu narav. Samo se
sprijeda učinili. na taj način može braniti Božja pravednost što se
4. Držim da ne smijemo prešutjeti da su Sveta brine za sve. Svaka pak duša sama u sebi posjeduje
pisma stvaranje svijeta izrazila jednom novom i za- uzroke zbog kojih je stavljena u ovaj ili onaj životni
sebnom riječju. Govore o katabole svijeta. Tako u red.
Ivanovu evanđelju Spasitelj veli: »Onih će dana biti 5. Bog je naknadno uspostavio sadašnji raspored.
pometnja kakve ne bijaše od katabole svijeta« (Iv Ipak ga je već od osnutka svijeta zasnovao. Predvidio
je razloge i uzroke kod onih koji su s nedostatka duha
17,24; usp. Mt 24,21). Međutim, i Apostol se poslužio
zaslužili doći u tjelesa, ali i u onih koje je požuda
istom riječju u Poslanici Efezanima. Reče »Odabrao
vukla za vidljivim. Isto vrijedi i za bića koja je prisilio
nas je prije katabole svijeta« (Ef 1,4).
onaj što »podlaže u nadi« (.Rim 8,20). Ta bića s voljom
Vrijedi, čini se, istražiti što zapravo izražava ta ili na silu iskazuju službu onima koji su pali u ovo
nova riječ. Smatram da će onaj kraj i dovršenje svetih stanje. To, međutim, neki nisu razumjeli. Nisu
biti u zbiljama »koje se ne vide i koje su vječne« (2 Kor primijetili da je ovu razliku u rasporedbi Bog
4,18). Na temelju pak promatranja samoga konca ustanovio na osnovu prethodnih uzroka slobodne
može se zaključiti — kako to sprijeda češće
volje. Zato su smatrali da se sve što je u ovome svijetu 7. Nije mi uistinu jasno kako krivovjernici ne
događa po slučajnim pomacima ili usudskom shvaćaju smisao što se nalazi u tim Apostolovim
nužnošću te da ništa ne ovisi o našoj slobodnoj vdliji. riječima. Oni ozloglašuju izričaj podložnosti kada je
Stoga nisu ni Božju Providnost mogli označiti primijenjen na Sina. Ako se traži pravo značenje za
besprijekornom. taj izraz, lako ga možemo naći pođemo li od
6. Rekosmo da je svim dušama koje su boravile u protivnoga. Ako, naime, nije dobro biti podložan,
ovome svijetu trebalo mnogo poslužitelja, ravnatelja i preostaje da je ono što je suprotno — ne biti
pomoćnika. Tako bi u zadnjim vremenima. Kada se podložan — dobro. Apostol pak kaže: »Kada mu sve
već stao bližiti kraj svijeta i čitavi se ljudski rad bude podložno, i sam će se Sin podvrći onome koji
primicao zadnjoj propasti, jer su oslabili ne samo oni mu je sve podložio« (1 Kor 15,28). Time kako se
kojima se upravljalo već i oni kojima se povjerila krivovjernicima čini pokazuje da će onaj koji sada
ravnateljska skrb, ljudskome rodu nije više trebala nije Ocu podvrgnut biti podložan pošto mu prije toga
takva pomoć niti su mu trebali branitelji koji su mu Otac sve podloži. Ipak se čudim kako se navod može
slični. Tražio je čin samoga Utemeljitelja i svoga tako shvatiti da će onaj koji nije podložan jer mu nije
Stvoritelja koji je imao uspostaviti iskvarenu i sve podloženo biti onda podložen kada mu bude sve
onečišćenu stegu što se kod jednih odnosila na podvrgnuto — pošto postane sveopći kralj i zauzme
poslušnost, a kod drugih na upravljanje. Stoga je vlast nad svime. Prije, naime, nije bio podložan.
jedinorođeni Božji Sin — Očeva Riječ i Mudrost koja Krivovjernici ne shvaćaju da Kristovo podlaganje
bijaše »kod Oca u onoj slavi koju imaše prije nego je Ocu izražava blaženstvo naše savršenosti i očituje
postao svijet« (Iv 17,5) — »samoga sebe ponizio, uzeo lovor djela što ga je on poduzeo. Krist, naime, ne
lik sluge i postao poslušan sve do smrti« (Fil 2,7—8). prinosi Ocu samo vrhunac ravnan ja i vladanja koje
Poslušnosti je učio one koji nisu mogli steći spasenje je ispravljeno u svekolikome stvorenju već mu
osim po poslušnosti. Obnovio je zakone kojima se također prinosi ispravljena i obnovljena pravila što se
ravna i vlada. Bili su iskvareni. »Sve je neprijatelje odnose na poslušnost i podložnost u ljudskome rodu.
podložio svojim nogama jer je nužno da on vlada dok Ako, dakle, podlijeganje kojim se Sin pokorava Oou
ne stavi svoje neprijatelje pod svoje noge i dok ne poimamo kao dobro i spasonosno, otud posve
uništi smrt koja je zadnji neprijatelj« (1 Kor 15, 25— dosljedno i skladno slijedi da i ono što se naziva
26). Tako je same ravnatelje poučio načinu kako se podlaganje neprijatelja Božjemu Sinu uzmemo za
upravlja. Budući, dakle, da je, kako kazasmo, došao spasonosno i korisno. Kada se veli da je »Sin
uspostaviti zapt s obzirom na ravnanje, vladanje i podložan Ocu«, naznačuje se savršena uspostava
slušanje, najprije je u sebi izvršio što htjede da drugi svekolikoga stvorenja. Isto tako kada se kaže da su
čine. Zato nije postao poslušan Ocu samo »do smrti neprijatelji podvrgnuti Sinu Božjemu, misli se na
na križu« (Fil 2,8), već i na koncu svijeta u sebi spasenje pokorenih i na popravak izgubljenih.
obuhvaća sve koje »podlaže Ocu« (1 Kor 15, 28) i koji 8. Ovo će se podloženje uistinu zbiti na utvrđene
po njemu dolaze do spasenja. Kaže se da se sam s načine, po određenim pravilima i vremenima. Znači
njima i u njima podastire Ocu. »Sve postoji u njemu. da cijeli svijet neće biti prisiljen nekom nužnošću da
On je glava svega. U njemu je punina« onih koji se pokori niti će se na silu podložiti Bogu. To će se,
postižu spasenje (Kol 1, 17_19; Ef 1,22—23). To o naprotiv, zbiti po riječi, razboritosti, pozivanjem na
njemu veli Apostol gdje kaže: »Kada mu sve bude bolje, odličnim običajima, ali i primjerenim i
podloženo, i sam će Sin biti onomu podvrgnut koji mu prikladnim prijetnjama što s pravom spadaju na one
je sve podložio. Tako će Bog biti sve u svima« (1 Kor koji preziru skrb, čistoću i korist svoga spasenja.
15, 28). Tako je i s nama ljudima. Kada poučavamo robove ili
djecu dok su zbog dobi još nesposobni za razumnost, Šesto poglavlje
silimo ih prijetnjama i strahom. Pošto stanu shvaćati
dobro, korisno i časno, prestaje strah od šiba. Tada
— osvjedočeni riječju i razlogom — prijanjaju uz sve
što je dobro.
Ali na koji način treba upravljati sa svakim
pojedincem ako se svim razumnim bićima ostavlja
sloboda izbora? Koji su oni koje kao već spremne i
sposobne zatiče Božja Riječ i poučava? Koje odgađa
za kasnije? Od kojih se Riječ posve skriva čineći da
su im uši daleko od nje? Koji su oni koje, mada su
prezreli najavljenu i propovijedanu Božju Riječ, po
stanovitim popravcima i kaznama sili na spasenje te
na neki način utjeruje i iznuđa njihovo obraćenje? Konac svijeta
Kojima Riječ pruža neke povode za spasenje kako bi
koji put tkogod po jednostavnom odgovoru, 1. Već smo sprijeda, po svojim mogućnostima, i
nadahnutom samom vjerom, stekao nesumnjivi kako je dopustila vlast božanskoga Pisma rasprav-
spas? Iz kojih se uzroka i kojih Okolnosti sve to ljali o kraju i dovršenju svega. Smatramo da je iz-
zbiva? Što božanska Mudrost u tima vidi iznutra? neseno kao podulka dovoljno. Ipak ćemo prisjetiti na
Koja gibanja nazire u odlukama bića dok svime još štogod kada nas je već red raspravljanja doveo na
ravna? Sve to zna samo Bog, njegov Jedinorođenac taj predmet.
po kome je sve stvoreno i obnovljeno i Duh Sveti koji
Veoma brojni mudraci na slijedeći način obilje-
sve posvećuje i koji »izlazi od samoga Oca« (Iv 15,26).
žuju vrhovno dobro koje se također naziva općom
Njemu slava u vječne vjekove. Amen.
svrhom kojoj teži svako razumno biće: vrhovno se
dobro sastoji u tome da Bogu postanemo slični ko-
liko je moguće. Ipak držim da to nije prvenstveno
njihov izum. Oni su to uzeli iz božanskih knjiga. To
prije svih naznačuje Mojsije. Dok pripovijeda o
prvome čovjekovu stvaranju veli: »I kaza Bog — na-
činimo čovjeka na svoju sliku i sličnost«. Potom
dodaje: »I sazda Bog čovjeka. Načini ga na Božju
sliku. Učini ih muško i žensko i blagoslovi ih« (Post
1,27—28).
Dakle, reče »načini ga na Božju sliku«. Sličnost je
prešutio. To ništa drugo ne dokazuje doli da je čovjek
pri prvome stvaranju dobio dostojanstvo »slike«, dok
je njegovo dovršenje u »sličnosti« ostavljeno za konac.
To znači da čovjek mora sam sebi po nasljedovanju
Boga naporima vlastite marljivosti steći »sličnost«. Na
početku mu je data mogućnost usavršenja na
temelju dostojanstva »slike«.
Na koncu pak po ispunjenju djela sam za se ostva- blaženstva i konac zbilja. Ne kaže se samo da je Bog
ruje savršenu »sličnost«. »u svemu« već također da je »sve«. Istražimo, prema
Apostol Ivan još očitije i jasnije naznačuje da je tome, što je »sve« koje će
to taiko. On se na ovaj način izražava: »Dječice, još Bog biti »u svima«.
ne znamo što ćemo biti. Kada nam se on objavi — to 3. I ja, dakle, držim da navedena tvrdnja — »Bog
bez dvojbe veli o Spasitelju —, bit ćemo mu slični« (1
Iv 3,2). Time najočevidnije naznačuje i svršetak je u svima sve« — znači da će Bog biti sve u svakome
svega. Za kraj veli da mu još nije poznat. Ističe i biću. U svakom će biću biti sve na niže naznačeni
nadu u sličnost s Bogom. Ona će se dati po način. Sve što razumni duh, očišćen od svih
savršenosti zasluga. ostataka zala i posve otjeravši svaki oblak zloće,
Sam Gospodin ne objavljuje u Evanđelju jedino može osjetiti, shvatiti i misliti — sve će to biti Bog.
da će se to zbiti već također da će se dogoditi po Takav duh neće unaprijed ništa drugo činiti osim
njegovu posredovanju. Gospodin se osobno udosto- Boga osjećati, Boga misliti, Boga gledati i Boga
jao u Oca moliti za svoje učenike ovo: »Oče, želim da posjedovati. Bog će biti svi njegovi pokreti. Tako će
i ovi budu sa mnom gdje sam ja«. Taikođer je molio: Bog biti za nj sve. Neće više postojati dioba između
»Kao što smo ti i ja jedno, tako neka i ovi budu u zla i dobra jer više neće biti zla — Bog je zaista
nama jedno« (Iv 17,24.21). Tu je,čini se, sama spomenutome sve, a u Bogu nema zla. Spomenuti
»sličnost« — ako se smije reći — uznapredovala. Već neće više nikada čeznuti da jede sa stabla spoznaje
se od »sličnoga« postalo »jedno«. Bog će, bez sumnje, dobra i zla (Post 2,17). On je uvijek
na kraju i svršetku biti »sve i u svima« (1 Kor 15.28). u dobru. Za nj je Bog sve.
Kod toga neki pitaju — zar se bit tjelesne naravi, Konac se, dakle, obnavlja početkom. Kraj se
mada do prozirnosti očišćena i postala skroz zbilja uređuje u skladu sa začecima. Tako se uspos-
duhovnom, ne protivi — reklo bi se — dostojanstvu tavlja ono stanje koje je razumna narav imala kada
sličnosti i vlastitosti jedinstva? Ono se, naime, što je joj nije trebalo »jesti sa stabla spoznaje dobra i zla«
po naravi tijelo ne bi smjelo nazvati sličnim s (Post 2,17). Pošto čovjek odstrani svaki osjećaj zloće
božanskom naravi niti bi se s punim pravom moglo s i izbriše ga sve do neoskvrnjenosti i čistoće, za nj
njome označiti jednim jer je Božja narav u biti postaje sve onaj jedini koji je sam dobri Bog. To pak
netjelesna. To vrijedi tim više što nas istina vjere uči ne vrijedi samo za nekolicinu ili za veliki broj već za
da tvrdnju »Sin je jedno s Ocem« (Iv 10,30) valja sve. Bog će, kada više ne bude »smrti« ni »smrtnoga
svesti na vlastitost njihove naravi. žalca« (1 Kor 15,55—56), biti u »svima sve«. Kada
2. Obećano je, dakle, da će na svršetku Bog biti uopće više ne bude zla, Bog
sve u svima. Ipak ne smijemo misliiti — što je i u će zaista biti »sve u svemu«.
naravi zbilje — da će toj svrsi prispjeti životinje, Neki ipak misle da ova savršenost i blaženstvo
zvijeri i blago. Tako nam neće trebati reći da se Bog razumnih naravi traje u onome stanju o kojem smo
nalazi u životinjama, zvijerima i stoci. Isto vrijedi za govorili, to jest da sve posjeduje Boga i da je Bog
drvo i kamen. Inače bi se kazalo da je Bog i u tome. svim bićima sve. Podrazumijeva se ako ta bića od
Također nije dopušteno držati da će do onoga toga ne udalji združenost s tjelesnom naravi. Inače,
svršetka doprijeti ikakva zloća. U protivnome bi se smatraju, slava se vrhunskoga blaženstva sprečava
reklo da se Bog nalazi u nekoj zloći ako se kaže da je ako se pridoda smjesa tvarne bitnosti. Mi simo
u svemu. Iako, naime, tvrdimo da je Bog i sada ranije punije izložili i raspravili što nam je o tome
posvuda i »u svima« (1 Kor 15,28), jer ništa ne može predmetu moglo pasti na pamet.
biti prazno Boga, ipak ne velimo da je zbilja takva te 4. Budući pak da u apostola Pavla nalazimo
je Bog sada sve u onima u kojima se nalazi. Zato spomen o »duhovnome tijelu« (1 Kor 15,44), istražit
treba izbližega razmotriti što znači savršenost ćemo, kako možemo, što, polazeći od tuda, moramo
misliti o našem pitanju. Evo, dakle, koliko može kako treba shvatiti uništenje posljednjega
pojmiti naša pamet: smatramo da je kakvoća neprijatelja: neće propasti njegova bit jer je stvorena
duhovnoga tijela takva da dolikuje da u njemu po Bogu već će nestati neprijateljska nakana i volja
dolično prebivaju ne samo svete i savršene duše već i koja ne dolazi od Boga nego od neprijatelja.
svako ono stvorenje koje će se »osloboditi od Neprijatelj se, dakle, uništava, ali ne da bi iščeznuo
robovanja raspadljivosti« (Rim 8,21). O tome tijelu već da ne bude neprijatelj i smrt. Svemogućemu,
Apostol kaza i ovo: »Posjedujemo dom koji nije naime, nije »ništa nemoguće« (Job 42, 2) niti je što
rukom načinjen. Vječan je i na nebesima« (2 Kor 5,1). neizlječivo za onoga tko je Stvoritelj. Bog je sve
Riječ je o obitavalištima svetih. Otuda se dade sazdao da opstoji. Ono što je načinjeno da bude, ne
naslutiti koje je čistoće, koje protančanosti i kolike može da ne postoji. Podliježe izmjeni i različitosti da
slave kakvoća spomenutoga tijela alko ga bi se po zaslugama našlo u boljem ili lošijem stanju.
usporedimo s tjelesima koja su, mada nebeska i Ali ono što je Bog stvorio da bude i traje, ne može s
veoma sjajna, ipak načinjena rukom i vidljiva. O obzirom na bit podleći uništenju. Pravilo vjere i istine
onome se veli da je »kuća koju nije učinila ruka već ne kaže smjesta da je propalo ono što pučko
je vječna na nebesima« (2 Kor 5,1). »Ono je što se vidi mišljenje drži uništenim.
vremenito, a što se ne vidi vječito« (2 Kor 4,18). Stoga Neuki i nevjernici poimlju da naše tijelo tako
sva tjelesa koja vidimo i koja se mogu vidjeti na nakon smrti ugiba da gotovo ništa ne zadržava od
zemlji i na nebu te su rukom načinjena i nisu vječna, svoje biti. Mi pak koji vjerujemo u njegovo uskrsnuće
izdaleka nadvisuje velikom vrsnoćom tijelo koje nije smatramo da se tijelo u smrti samo mijenja. Sigurni
vidljivo ni rukom načinjeno, ali je vječno. Iz te se smo da njegova bit traje i da je volja njezina
usporedbe dade zaključiti kakvoga je uresa, kakva Stvoritelja u određeno vrijeme doziva u život. Potom
sjaja i kalkva bljeska »duhovno tijelo«. Istina je što bi se u tijelu opet događa promjena. Ono što je s
rečeno: »Oko nije vidjelo ni uho čulo niti je doprlo do početka zemaljsko tijelo »iz zemlje« (1 Kor 15,47), u
čovječjega srca što je Bos pripremio za one koji ga smrti se rastvara. Iznova postaje prah i pepeo (Post
ljube« (1 Kor 2, 9). 18,27). Rečeno je: »Jer si zemlja, u zemlju ćeš ići«
Ne sumnjamo da Stvoritelj može dovesti narav (Post 3,19). A'li još će jednom uskrsnu ti iz zemlje.
ovoga našega tijela — ona je po Božjoj volji jer ju je Poslije toga će po zasluzi duše koja je u tijelu
Bog takvom stvorio — do one kakvoće boravila doprijeti do slave »duhovnoga tijela« (1 Kor
najprotančanijega, najčišćega i najsjajnijega tijela 15,44).
kako to već zahtijeva stanje zbilje i traži zasluga ra- 6. Treba, dakle, smatrati da će se sva ova naša
zumne naravi. Kada je svijetu bila potrebita razli- tjelesna narav privesti u to stanje kada se sve us-
čitost i raznovrsnost, tvar je sa svim služenjem bila postavi i bude jedno te Bog bude »sve u svima« (1 Kor
na raspoloženju Stvoritelju kao svome gospodaru i 15,28). To se — shvatimo! — neće dogoditi odjednom
ustanovitelju. Iz nje je načinio razne vrste i razrade već polako i dio po dio tijekom beskonačnih i
bića. Otuda je izveo svakovrsne oblike nebeskih i beskrajnih vjekova. Popravak i poboljšanje prenositi
zemaljskih stvorenja. Ali stvorovi žure da >xsvi će se neosjetno s jednoga bića na drugo.
postanu jedno« kao što je »Otac jedno sa Sinom« (Iv Jedni će prethoditi i žurnijim koraikom kročiti prema
17,21). To u svoj dosljednosti daje na znanje da vrhuncu. Drugi će s malim razmalkom koracati za
ondje gdje su svi jedno više neće biti razlike. njima. Treći će ići daleko pozadi. Tako se kroz mnoge i
5. Stoga se također kaže da će biti »uništen« i nebrojene redove onih 'koji stupaju i koji se kao bivši
»zadnji neprijatelj koji se zove smrt« (1 Kor 15, 26). neprijatelji pomiruju s Bogom dolazi do »konačnoga
Tako unaprijed neće više biti ništa žalosna niti šta neprijatelja« koji se naziva »smrt« da bi i on bio
protivna jer više nema ni smrti ni neprijatelja. Evo
»uništen« te više ne bi bio neprijatelj (1 Kor 15,54— tjelesnome stanju. Ovo isto tijelo koje zbog služenja
57). duši sada nazivamo »dušinim«, doživljava stanovito
Kada se, dakle, sve razumne duše vrate u ozna- unapređenje. Kada duša, sjedinjena s Bogom, s
čeno stanje, tada će i narav ovoga našega tijela prijeći Bogom postaje »jedan duh« (1 Kor 6,17), tijelo tada
u duhovno tijelo. Vidimo da među razumnim bićima poslužuje duh. Tako zakoračuje u duhovno stanje i
nisu ona koja su zbog grijeha živjela u nedostojnosti duhovnu kakvoću. To tim više vrijedi što je — kako
jedno, dok bi ona koja su radi zasluga pozvana na često pokazivasmo — Stvoritelj tjelesnu narav tako
blaženstvo bila nešto drugo. Riječ je zapravo o sazdao da se lako može izmijeniti u onu kakvoću koju
jednakim naravima. Ranije su bile grešne, a potom se on hoće ili koju traže posebne okolnosti.
obratile i pomirile s Bogom. Zato su pozvane na 7. Sve naše razlaganje polazi otuda da je Bog
blaženstvo. Isto moramo misliti i o tjelesnoj naravi. sazdao dvije opće naravi — vidljivu, to jest tjelesnu
Nije tijelo kojim se sada služimo »u neuglednosti, narav i nevidljivu, to jest netjelesnu. Te dvije naravi
raspadljivosti i slabosti« jedno, dok će drugo biti ono podliježu dvjema različitim promjenama. Nevidljiva
kojim ćemo se služiti »u neraspadljivosti, moći i slavi« koja je i razumna mijenja se s dušom i nakanom jer je
(1 Kor 15,42—43). Riječ je o istome tijelu. Ono će se, obdarena slobodnom voljom. Zato se nekada nalazi u
kada se otklone slabosti u kojima je sada, preobraziti dobru, a nekada u zlu. Tjelesna pak narav podliježe
u slavu. Bit će »duhovno«. Tako će ono što bijaše bitnoj promijeni. Stoga kada Bog, Stvoritelj svega,
»nedostojni sud« postati, kada se očisti, »časni sud« nakani nešto učiniti, napraviti i izraditi, za svako mu
(Rim 9,21) i obitavalište blaženstva. Vjerujemo da će djelo u svemu stoji na usluzi ta tvar. Bog tjelesnu
po Stvoritelj evo j volji uvijek i nepromijenjeno ostati u narav preinačuje i preobrazuje u najraziličitije oblike i
tome stanju. To svjedoči Pavlova izreka kada Apostol vrste već kako to traže zasluge bića. To očito
kaže: »Imamo nerukotvorenu kuću, vječnu na nebe- naznačuje i prorok jer kaže: »Bog sve stvara i mijenja«
sima« (2 Kor 5,1). (Ara 5,8).
Neki grčki umnici misle da osim ovoga tijela što 8. Upravo je trenutak ispitati da li će se u do-
se sastoji od četiri počela postoji neko peto koje je u vršenju svega kada »Bog bude sve u svima« cjelo-
svemu drukčije i različito od ovoga našega tijela. kupna tjelesna narav sastojati od jedne vrste i da li će
Crikvena vjera to ne prihvaća jer nitko o tome ne sva tjelesna kakvoća biti samo ona koja će sjati u onoj
može iz svetih Pisama iznijeti nikakvu slutnju. Ali ni neizrecivoj slavi koju će, mislimo, posjedovati
sami slijed među zbiljama ne pripušta da se prihvati duhovno tijelo. Ako, naime, točno poimamo što
spomenuto mišljenje. Posebice stoga što sveti Apostol Mojsije piše na početku svoje knjige govoreći: »U
očito tvrdi da se uskrsnulima od mrtvih neće dati početku načini Bog nebo i zemlju« («Post 1,1) — riječ je
neka nova tijela već će primiti ona ista što su ih imali o iskonu svega stvorenja —, dolikuje da se na koncu i
za života samo preobražena iz slabijega u bolje. On pri dovršenju sve vrati tome početku. To znači da će
kaže: »Sije se duševno tijelo, uskrsnut će duhovno ono nebo i ona zemlja biti obitavalištem i pokojem
tijelo« (1 Kor 15,44). pobožnih. Prvi će u baštinu dobiti onu zemlju sveti i
blagi. Tako uči Zakon (Pnz 4,38), Proroci (Ps 36,11) i
Također bilježi: »Sije se u raspadljivosti, uskrsnut će u
Evanđelje (Mt 5,4—5). U toj se zemlji, držim, nalaze
neraspadljivosti; sije se u slabosti, uskrsnut će u slici;
sije se u ružnoći, uskrsnut će u slavi« (1 Kor 42—43). istinski i živi uzori onoga opsluživanja što ga je Mojsije
predao kroz »sjenu Zakona« (.Heb 10,17). O njima je
U ovome je za čovjeka koji je ranije bio »duševni
čovjek« i nije poimao »što pripada Božjemu Duhu« (1 kazano da »služe slici i sjeni nebeskoga« (Heb 8,5).
Riječ je o onima koji su služili pod Zakonom. Ali
Kor 2,14) napredak — po naobrazbi dopire dotle da
postaje »duhovan« i »rasuđuje sve«, a njega »nitko ne rečeno je i samome Mojsiju: »Pripazi da sve činiš po
prosuđuje« (1 Kor 2,15). Tako valja misliti i o liku i prilici koja ti je pokazana na brdu« (Izl 25,40).
Stoga mi se ovo čini: kao što Zakon na ovoj zemlji
bijaše nekakav »odgojitelj« (Gal 3,24) za one koje je ČETVRTA KNJIGA
imao privesti Kristu da bi, poučeni i upućeni
Zakonom, poslije naputka iz Zakona mogli lakše
prigrliti savršenija Kristova učenja, tako je i s onom
zemljom koja prihvaća svete. Najprije ih proniče i uči
uputama pravoga i vječnoga zakona. Tako će mnogo
lakše moći prigrliti one savršene nebeske naredbe
kojima se više ne može ništa dodati. Tu će naći ono
»vječno Evanđelje« (Otk 14, 6) i vječno »novi savez«
(Heb 9,15) koji neće nikada »zastarjeti« (Heb 8,13).
9. Valja stoga držati da će ovo biti oblik dovršenja
i uspostave svega: sveti se s načinom i redom polako
penju i napreduju. Najprije dopiru do one zemlje i Prvo poglavlje
pouke koja je na njoj. Tu se spremaju za one bolje
nauke kojima se više ne da ništa dometnuti.
Poslije upravnika i skrbnika (Gal 4,2) sam će Bogoduhost božanskoga Pisma
Gospodin Krist, kralj svemira, uzeti vlast. Nakon
svetačkih poduka datih po svetim moćima sam će 1. Pri istraživanju veoma važnih pitanja ne
Krist učiti one koji ga mogu shvatiti kao Mudrost. On zadovoljavamo se kojekakvim općim pojavama ni
će među njima vladati dok ih ne podloži Oou koji je očitošću onoga što se vidi. Uz to kao dokaz kojim
»sve njemu podložio« (1 Kor 15,27—28). Tako će Bog, dokazujemo jasnost rečenoga uzimamo svjedočanstva
kada bića postanu sposobna primiti Boga, biti »sve u iz spisa za koje vjerujemo da su božanska. Sižemo za
svima«. Tada će, dosljedno, i tjelesna narav zadobiti Savezom koji se oslovljava starim i za Zavjetom
ono vrhunsko stanje kojem se više ništa ne može nazvanim novi. Vjeru također kušamo utvrditi
dodati. razumom. Ali kako Pisma još nismo pretresali kao
Dovle smo raspravljali o naravi tjelesne biti i o božanska, daj da i o tome reknemo koju kraću
duhovnome tijelu. čitačevu sudu ostavljamo da besjedu. Razložimo što nas navodi da Pisma držimo
božanskim spisima. Međutim, prije nego se poslužimo
između dvoga odabere što smatra boljim. Mi pak time
samim spisima i onim što je u njima izraženo, valja
završavamo treću knjigu.
nam raspraviti o Mojsiju, židovskome zakonodavcu, i
Isusu Kristu, tvorcu kršćanskih spasenjsikih istina.
Među Grcima i barbarima bilo je uistinu mnogo
zakonodavaca i puno učitelja. Oni su naviještali
učenja koja su obećavala istinu. Ipak nismo upoznali
nijednoga zakonodavca koji je uspio da se u drugim
narodima začne želja da se prihvate njegovi nazori.
Oni koji obećavahu da će do istine dolaziti
razmišljanjem, iako su u to unosili čitav jedan do-
kazni sustav s obrazlaganjem naoko razumnim,
usprkos tome nijedan od njih nije mogao ono što je
držao istinom raširiti među razne narode ili među
mnoštvo jednoga puka. Razumije se da su zakono-
davci željeli, ako je moguće, da zakoni koji su im se kraljevstvo i kada nastupi iščekivanje naroda« (Post
učinili dobrima zavladaju čitavim ljudskim rodom. 49,10). Povijest to očito pokazuje. Ali također je jasno
Učitelji su pak htjeli da se istina koja je njima sinula i iz onoga što danas gledamo — od Isusovih vremena
proširi posvuda — po čitavome svijetu. Ali kako nisu nikada više nisu vijećali židovski kraljevi. Sva su
mogli pozvati ljude drugih jezika i mnogih naroda da židovska blaga kojima su se Židovi dičili uništena. Tu
opslužuju njihove zakone i da prigrle njihova učenja, mislim na hram, žrtvenik, bogoslužje i odjeću Velikoga
nisu čak ni nastojali to poduzeti. Razborito su uočili svećenika. Ispunilo se, naime, proroštvo koje kaza:
»Mnoge će dane Izraelovi sinovi sjedjeti bez kralja i
da im je nemoguće u tome uspjeti. vođe. Neće imati žrtve, ni žrtvenika, svećenstva ni
Nasuprot tome čitava Grčka i barbarski svijet proricališta« (Hoš 3,4).
cjelokupnoga kruga zemaljskoga pozna nebrojene Tim se riječima služimo protiv onih koje uz-
naše pristaše. Oni ostaviše očinske zakone i tobožnje nemiruje ono što u Postanku Jakov kaza Jucli (Post
bogove da bi opsluživali Mojsijeve naredbe i kao 49,10). Ti ljudi tvrde da će knez koji dolazi iz Judina
učenici slijedili riječi Isusa Krista. Učiniše tako plemena Vladati nad narodom i da neće prestati oni
premda one koji pristupaju Mojsijevu zakonu mrze koji dolaze iz njegova sjemena već će trajati do
oni što se klanjaju kipovima. Oni pak koji prihvatiše Pomazanikova dolaska. Spomenuti Pomazanikov
riječ Isusa Krista, uz to što ih mrze, izlažu se smrtnoj dolazak zamišljaju na svoj način. Ali »alko će Izraelovi
pogibelji. sinovi mnoge dane sjedjeti bez kralja, bez vođe te neće
2. Ali zamijetimo kako je samo kroz veoma mali imati žrtve ni žrtvenika ni svećenstva ni proricališta«
broj godina pošlo za rukom da se Riječ — iako se (Hoš 3,4) — a otlkada je srušen hram, nije bilo žrtve,
pristašama kršćanstva radilo o glavi, a neki su zbog žrtvenika ni svećenstva — očito je da je iščeznuo vođa
njega i poginuli odnosno izgubili posjede — i s iz Jude i vladar iz njegovih bedara. Proroštvo kaže:
neznatnom količinom učitelja posvuda u svijetu »Neće prestati vladar iz Jude ni vođa iz njegovih
navijesti. Grci i barbari, umnici i neuki priključili su bokova dok ne dođe što mu je namijenjeno« (Post
se vjeri koju je navijestio Isus. Imajući navedeno pred 49,10). Otuda se vidi da je »došao onaj kome pripada
očima, nećemo sumnjati da to djelo nadvisuje ljudsku što mu je namijenjeno i koji je očekivanje naroda«
moć. Isus je sa svom vlašću i osvjedočenjem učio da (Post 49,10). O tome svjedoče mnogi puci koji su po
će njegova riječ zavladati. Zato s pravom njegove riječi Kristu povjerovali u Boga.
uzimamo za proroštva kada veli: »Izvodit će vas zbog 4. U pjesmi Ponovljenoga zakona proročki se
mene pred kraljeve i upravitelje, njima i narodima za pokazuje da buduće odabran je nerazumnih naroda
svjedočanstvo« (Mt 10,18). Podjednako kada kaza: »U zbog grijeha pređašnjega naroda nije obistinio nitko
onaj će mi dan mnogi reći — Gospodine Gospodine, drugi doli sam Isus. Ondje piše: »Učinili su me
zar nismo u tvoje ime jeli, u tvoje ime pili i u tvoje ime ljubomornim na ono što nije bog. Rasrdili su me
izgonili đavle? Ja ću im odgovoriti — udaljite se od svojim kumirima. I ja ću njih učiniti ljubomornima
mene vi što činite bezakonje. Nisam vas nigda zbog onih koji nisu narod. Razgnjevit ću ih radi
poznavao« (Mt 7,22). Moglo se možda činiti da je to nerazumnoga naroda« (Pnz 32,21).
kazano uzalud te da neće nikada postati istinom. Ali Možda se dosta lako dade razumjeti na koji su se
kada se to što je rečeno s tolikom sigurnošću zbilo, način Zidovi — za koje se kaže da su Boga učinili
postade jasno da se Bog uistinu utjelovio i ljudima ljubomornim s obzirom na ono što nije bog i da su
dao spasonosne nauke. Boga razbjesnili svojim kumirima — razljutili do
3. Što treba reći što je Krist bio prorečen? Piše: »Iz ljubomore zbog onih koji nisu narod i zbog
Jude će nestati oni koje nazivaju vođama i vladari iz nerazumnoga naroda koji je Bog odabrao dolaskom
njegovih bedara kada dođe onaj kome je namijenjeno Krista Isusa i po njegovim učenicima. Mi pak vidimo
»svoj poziv. Mudrih po tijelu nema mnogo. Nema Neka se razmotri posvudašnja nazočnost Apostola
puno ni moćnih. Nije veliik broj ni plemenitaša. Bog koje je Isus poslao navijestiti Evanđelje. Vidjet će se
je odabrao što je glupo u svijetu da posrami mudre. da njihova odvažnost nadilazi čovjeka i da je njihov
Odabrao je rodom neplemenite, prezrene i ono što pothvat bio božanski. Ako istražujemo kako su se
nije da uništi ono što je ranije bilo pa da se pred ljudi, slušajući nova učenja i čudne riječi, povezali s
Bogom ne uznosi Izrael po tijelu« (1 Kor 1,26—29). muževima kojima su htjeli postaviti zamke i bili
Apostol pak Izraela naziva put (1 Kor 10,18). pobijeđeni od neke božanske moći koja je bdjela nad
5. Što tek treba reći o psalamskim proroštvima s tim muževima, nećemo dvojiti da li su Apostoli činili
obzirom na Krista? Što o pjesmi s naslovom Za čudesa. Bog je »svjedočio za njihove riječi znacima,
Ljubljenoga? O jeziku je Ljubljenoga kazano da je čudesima i različitim moćima« (Heb 2,4).
»trska pisara brzopisca«. Ljubljeni je »najljepši od 6. Pokazujući posve kratko Isusovo božanstvo
sinova ljudskih« jer se »ljupkost prosula po njegovim služeći se proročanskim riječima o njemu, ujedno smo
usnama« (Ps 44,1—3). Dokaz da se »milina razlila po dokazali da su Pisma u kojima se o Isusu proricalo
njegovim usnama« jest to što se nakon što je minulo bogoduha. Utvrdili smo da su spisi koji su naviještali
kratko vrijeme njegova poučavanja — poučavao je Kristov dolazak i koji donose njegov nauk napisani sa
koju godinu i nekoliko mjeseci — sav svijet ispunio svom silom i moći. Stoga je taj naiik zavladao onima
njegovim učenjem i bogoštovljem koje je on donio. »U koji su izabrani među poganima. Moramo istaknuti da
njegovim je danima niknula pravednost i obilje mira«. se ipak tek s Isusovim dolaskom očitovalo božansko
To traje do konca koji se naziva »uništenje mjeseca«. nadahnuće proročkih riječi i duhovnost Moj sijeva
Pomazanik »ostaje kao onaj koji gospoduje od mora zakona. Nije, naime, nipošto bilo moguće da se prije
do mora i od rijeka do međa čitavoga nastanjenoga Kristova dolaska pribave jasni primjeri za bogoduhost
svijeta« (Ps 71,7). drevnih Pisama. Isusov je dolazak doveo one koji su
I »Davidovoj je kući dat znak. Djevica je postala mogli pretpostaviti da Zakon i Proroci nisu božanski
trudnom. Rodila je sina kome je ime Emanuel. To do jasnoće, da su napisani po nebeskoj milosti.
znači Bog s nama« (Iz 7,14). Također se ispunilo što Tko s pažnjom i pomnjom izučava proročke
kaza prorok kada reče: »Bog je s nama. Narodi, znajte knjige, na osnovu će samoga čitanja osjetiti mlaz
to. Budite pobijeđeni. Vi koji ste snažni, budite ushićenosti. Taj će ga osjećaj uvjeriti da knjige za koje
svladani« (Iz 8,8). Mi smo bili pobijeđeni i svladani. mi vjerujemo da su božanske riječi nisu ljudska djela.
Nas je, naime, koji dolazimo iz naroda osvojila milost Svjetlo koje se nalazi u Mojsijevu Zakonu i koje bijaše
njegove Riječi. prekrito velom, zasjalo je Kristovim dolaskom. Krist je
Čak je u Mi'heji nagoviješteno i mjesto Isusova »otkrio zastor«. Tako su se »dobra« kojima je slovo »bilo
rođenja. Tu stoji: »Ni ti, Betleheme, Judima zemljo, sjena« (2 Kor 3,15) mallo po malo upoznala.
podnipošto nisi najmanji među Judinim 7. Previše bi bilo kada bismo sada skupljali davna
kneževstvima jer iz tebe će izaći vladar koji će pasti proroštva o svakom pojedinom budućem događaju,
Izraela, moj narod« (Mih 5,1). kako bi sumnjivac, pogođen njihovim nadahnućem,
Ispuni se i sedamdeset sedmica koje po Danijelu otklonio svaku neodlučnost i kolebanje te se svom
traju do vladara Krista (Dn 9,24). Došao je onaj za
dušom predao Božjim izrekama. Ćak nije ni čudno
koga Job reče: »Nadvladao je ogromnu morsku
ako se neupućenima nadljudsko u svetopisamskim
neman« (Job 3,8). Dao je svojim pravim učenicima
»moć da nogama gaze zmije, škorpione i svaku mislima ne očituje pri svakoj biblijskoj riječi. Tako je i
neprijateljevu silu. Oni im pak uopće ne mogu kod djela Providnosti koja se proteže na čitavi svemir.
nauditi« (Lk 10,10). Neka najočitije pokazuju da su providnosna djela.
Druga su pak tako tajanstvena te se čini da pružaju
mogućnost da se ne vjeruje u Boga koji svime ravna
neisikazivim umijećem i moću. Zemaljske zbilje ne Drugo poglavlje
pokazuju kao sunce, mjesec i zvijezde posve jasno
vješti nacrt onoga koji se za sve brine. Taj nacrt nije
onako očevidan u ljudskim sudbinama kao kod
životinjskih duša i tjelesa. Oni, naime, koji istražuju
koju svrhu imaju i zbog čega postoje životinjski
nagoni, njihove predodžbe i naravi ili koji ispituju
ustrojstvo životinjskih tjelesa, lako nalaze odgovore.
Razumije se da Providnost neće nastradati kod onih
koji su je jednom zasigurno prigrlili pa makar ima
mnogo nepoznatoga. Tako je i s božanstvom Pisma
koje se proteže na cijelu Bibliju. To ostaje iako naša
slabost nije u stanju u svakoj slovci doprijeti do
skritoga sjaja nauka pohranjena u prosto i prezrivo
slovo. »Imamo, naime, blago u gtlinenim posudama da
bi zasjala prekomjernost Božje moći« te se ne bi mislilo
da moć dolazi »od nas« ljudi (2 Kor 4,7). Kada bi Kako moramo čitati i shvaćati božansko Pismo
uistinu dokazni putovi koje su ljudi utrli i koji se
nalaze u knjigama ljude osvjedočili, s pravom bi se 1. Pošto ukratko govorasmo o tome da su bo-
pretpostavilo da naša »vjera« dolazi od »ljudske žanska Pisma nadahnuta, nužno je protumačiti na
mudrosti«, a ne od »Božje sile« (1 Kor 2,5).' koji ih način treiba čitati i shvaćati. Puno je, naime,
Ali tko sada pomno podigne oči, jasno vidi da učinjeno krivoga jer mnogi nisu našli put kojim valja
»riječ i propovijed« nisu zavladali mnogima zbog istraživati svete knjige.
»sjajnih i mudrih besjeda već dokazom Duha i Sile« (1 Tvrdokorni i neznalice među ljudima obrezanja
Kor 2,4). Stoga, budući da nas je nebeska ili čak nisu povjerovali u našega Spasitelja. Držali su da
nadnebeska moć pogodila i nutka nas da častimo moraju doslovce slijediti proroštva koja se na nj
samo svoga Stvoritelja, trudimo se »ostaviti početni odnose. Nisu vidjeli da Spasitelj na osjetan način
govor o Kristu« — to jest »osnove« — da bismo bili »zarobljenicima naviješta oslobođenje« (Lk 4,18) niti
upućeni »prema savršenosti« (Heb 6,1). da podiže »grad« koji oni smatraju zaista »Božjim« (Ps
45,5). Također nisu zamijetili da je »iz Efraima
Tako će nam biti priopćena mudrost koja se kazuje
uklonio bojna kola i konje iz Jeruzalema« (Zah 9,10)
među savršenima. Onaj koji posjeduje tu »mudrost«
niti da »jede maslac i med, ni da je odabrao dobro
obećaje da će je navijestiti »savršenima«. Ta je
prije nego je upoznao i prigrlio zlo« (Iz 7,15). Smatrali
mudrost nešto drugo nego »mudrost ovoga razdoblja su da će, po proroštvu, »vuk«, četveronožna životinja,
ili uništena mudrost vladara ovoga vijeka« (1 Kor 2,6). »pasti s janjetom i pantera se odmarati s kozlićem te
Ona će u nas biti jasno utisnuta. To će se zbiti »po da će telčić, bik i lav zajedno pasti i da će ih voditi
objavi otajstva koje je prešućeno kroz beskonačna malo dijete. Isto tako da će zajedno na pašu ići krava,
vremena, ali je sada očitovano kroz proročka Pisma i medvjedica i da će se njihova mladunčad skupa
po očitovanju našega Gospodina i Spasitelja Isusa uzgajati te da će lav jesti pljevu poput vola« (Iz 11,6).
Krista. Njemu neka je slava u svekolike vjekove. Budući, dakle, da nisu vidjeli da se išta od toga
Amen« (Rim 16,25—27). na osjetan način obistinilo kada se pojavio onaj za
koga mi vjerujemo da je Krist, nisu prihvatili našega
Gospodina Isusa. Raspeli su ga jer se proglasio one naj priprosti je. Ali o kojim je rasporedbama
Pomazanikom, a to nije smio. govor, pametni i skromni priznaju da to ne znaju.
Krivovjernici se pak pozivaju na slijedeće Ako tko postavi neugodna pitanja o Lotovu općenju s
zabilježbe: »Oganj je planuo iz moga gnjeva« (Jer vlastitim kćerima, dvjema Abrahamovim suprugama,
15,14); »ja sam ljubomorni Bog koji za očinske dvjema sestrama udatima za Jakova i o dvjema
grijehe uzvraća djeci do trećega i četvrtoga koljena« sluškinjama koje su s njime rodile (Post 19,30; 16;
(Izl 20,5); »pokajah se što Saula pomazah za kralja« (l 29,15—30,24), ništa drugo neće reći nego da su to
Sam 15,11); »ja sam Bog koji uspostavlja mir i stvara otajstva koja ne shvaćamo.
zlo« (Iz 45,7); »nema u gradu nesreće koju nije učinio Kada pametni i ponizni čitaju o podizanju šatora
Gospodin« (Am 3,6); »od Gospodina zlo siđe na (Izl 25—31), osvjedočeni su da je zabilježeno slika i
Jeruzalemska vrata« (Mih 1,12); »nečisti duh koji od traže na koga bi mogli primijeniti svaku pojedinost
Boga dođe udavio je Saula« (1 Sam 18,10). Drže se i kazanu o šatoru. Ne varaju ise ukoliko drže da je
mnogih drugih izreka koje su slične navedenima. šator nečemu slika. Ipak ponekada ne postižu cilj
Nisu se ipak usudili da ne vjeruju da Pisma potječu kada u slkladu s dostojanstvom Pisma žele riječ
od Boga. Smatrali su da dolaze od Stvoritelja kome primijeniti na poneku zbilju kojoj je šator slika. Svaki
se klanjaju Židovi. Budući da je Stvoritelj nesavršen i izvještaj koji naoko pripovijeda o brakovima, rađanju
kako nije dobar, učili su da je Spasitelj došao djece, ratovima ili o onome što će inače velika većina
navijestiti savršenijega Boga za koga kažu da nije uzeti za povijesni događaj, oni označuju kao slike. Ali
Stvoritelj. I o njemu sude različito. Pošto su se čemu su slike? Katkad zbog nedovoljno uvježbane
jednom udaljili od Stvoritelja koji je jedini nerođeni sposobnosti, negda radi naglosti — koji put usprkos
Bog, predali su se izmišljotinama. U mašti su tome što je netko učen i što razmišlja — uopće se ne
oblikovali pretpostavke po kojima su, kako drže, da protumačiti smisao svake pojedinosti. Ljudima je
nastale vidljive i nevidljive zbilje. Njihova ih je duša preko mjere otežano istraživanje zbilja.
sebi predočila slikama. 3. Što pak treba reći o proroštvima koja su kako
Priprostiji pak među onima koji se diče što svi znamo puna »zagonetka i nejasnih riječi« (Mudr
pripadaju Crkvi nisu, doduše, prihvatili nikoga tko bi 1,1)? Prijeđimo, uostalom, na Evanđelja i njihov točni
bio veći od Stvoritelja — i to je zdrav postupak —, ali smisao. Da ga shvatimo potrebna je — jer oin je
o Stvoritelju imaju takve sudove kakve nemaju ni o Kristova misao — milost koja je bila data onome što
najsurovijem i najnepravednijem čovjeku. reče: »Mi posjedujemo Kristovu misao da bismo znali
2. Čini se da za sva navedena kriva mišljenja, što nam je Bog dao. Ono što govorimo, ne velimo
bezbožnosti i lude riječi o Bogu ne postoji drugi riječima naučenima od ljudske mudrosti već riječima
razlog doli Pismo koje se ne shvaća na duhovan naučenima od Duha« (1 Kor 2,16.12.13). Koji čitač
način nego tumači u doslovnome smislu. Zato onima nije s obzirom na ono što je objavljeno Ivanu začuđen
koji su osvjedočeni da svete knjige nisu ljudski spisi što se tu kriju neis'kaziva otajstva? I onaj ih
već da su napisane nadahnućem Duha Svetoga po zamjećuje koji ne razumije napisano. Kome će se od
volji Oca svega svemira i posredstvom Isusa Krista te onih koji inače znaju istraživati spise Apostolske
tako do nas doprle, valja pokazati prave pu'teve poslanice pričiniti jasne i lako shvatljive? Ta i tu
izlaganja. Pri tome ćemo se držati pravila nebeske bezbrojna mjesta pružaju tek neznatno polazište da
Crkve Isusa Krista koja je utemeljena na nasljedstvu se kao kroz neku pukotinu nazru velike i brojne misli.
Apostola. S tim, dakle, stoji tako. Ali budući da ima veoma
Zacijelo postoje neke otajstvene rasporedbe. mnogo ljudi koji se varaju, nije bez pogibli lako reći
Naznačene su u božanskim Pismima. U to su dok čitamo Pisma da razumijemo ono za što je
povjerovali svi koji su pristali uz Riječ. To vrijedi i za potrebit »ključ spoznavanja«. Njega — reče Spasitelj
— posjeduju zakonoznanoi. Oni koji neće da prihvate Grapta koja »poučava udovice i siročad« jest puko
da se prije Kristova dolaska istina nalazila kod slovo što upućuje one koji su dušom djeca te su još
učitelja Zakona, neka kažu kako naš Gospodin Isus uvijek nesposobni Boga nazvati Ocem. Zato se zovu
Krist tvrdi da je kod njih »ključ spoznaje«. Naši, »siročad«. Slovo, doduše, poučava i one koj i se više
naime, subesjednici vele da zakonoznanci nemaju ne druže s nezakonitim zaručnikom, ali su ipak
knjiiga koje sadrže neiskazive i savršene tajne. »udovice«. Nisu postali dostojni nebeskoga »zaručnika«
Spasiteljeve riječi pak ovako glase: »Jao vama, učitelji (Mt 25,1).
Zakona. Ključ spoznaje ste prigrabili. Sami niste Klement je već odstupio od slova. Kaže se da je
unišli, a spriječili ste one koji su kanili unići« (Lk spis poslao »u izvanjske gradove«, to jest dušama koje
11,52). se nalaze izvan tjelesnoga i niskih misli. Učenik pak
4. Put, dakle, koji se nameće kako treba izu- Duha dobiva naredbu da živim riječima, a ne spisima,
čavati Pisma i nalaziti njihov smisao jest onaj što ga »naviješta prezbiterima cijele Božje Crkve koji su
naznačiše sami biblijski spisi. U Salamonovim postali sijedi od razmišljanja«.
Izrekama nalazimo u svezi sa zabilježenim božanskim 5. Budući da neka Pisma — kako ćemo niže
naucima ovo naređenje: »Ti to tri puta zapiši u savjet vidjeti — uopće nemaju tjelesni smisao, na mnogim
i spoznaju da bi na postavljena pitanja odgovorio mjestima treba tako reći tražiti isključivo dušu i duh
riječima istine« (Izr 22,20). Treba, prema tome, triput Pisma. Možda zbog toga ona »vjedra o kojima se kaže
u svoju dušu upisati misli svetih Pisama da bi se da stoje Židovima za pranje sadrže dvije ili tri
jednostavniji izgradio onim što je tako reći »tijelo« u metrete«. Tako čitamo u Evanđelju, po Ivanu (2,6).
Pismu. Tako, naime, nazivamo neposredno poimanje. Riječ time na skrovit način veli za one koje Apostol
Tko se nešto na više popeo, izgrađuje se — možemo naziva »Židovima u tajnosti« (Rim 2,29) da se čiste
kazati — onim što je »duša« u Pismu. Savršeni i onaj takvim svetopisamskim izrekama koje negdje imaju
koji nalikuje ljudima — recimo — dvije metrete, to jest dušin i duhovni
0 kojima vrijedi navedena Apostolova riječ — »mu- smisao, a negdje tri. Neka, naime, mjesta uz dva
drost zborimo među savršenima, ali ne mudrost navedena smisla posjeduju i tjelesni koji također
ovoga svijeta niti ovosvjetovnih vladara koji su uni- može izgrađivati. S pravom se »šest vjedara«
šteni već govorimo Božju Mudrost skrivenu u otajstvo primjenjuje na one koja su očišćeni u svijetu jer je
i po Bogu određenu prije vjekova za našu slavu« (1 svijet načinjen kroz šest dana, a šest je savršeni broj.
Kor 2,6) — izgrađuje se »duhovnim zakonom« (Rim 6. Postoji veliki broj onih što vjeruju ispravno i
7,14) koji sadrži »sjenu budućih dobara« (Heb 10,1). na najjednostavniji način. Svi oni svjedoče da je
Kao što se, naime, čovjek sastoji od tijela, duše i moguće okoristiti se prvim biblijskim smislom koji je
duha (1 Sol 5,23), jednako je i s Pismom koje je Bog zbog toga koristan. Kao primjer pak tumačenja koje
se odnosi na dušu možemo navesti Pavlov ulomak iz
dao po svome određenju za ljudsko spasenje.
Prve Korinćanima. Apostol kaže: »Piše da nećeš staviti
Na spomenuti ćemo način protumačiti i jedan brnjicu volu koji vrše« (Pnz 25,4).
ulomak iz knjige Pastir, iako je neki preziru. Hermi, U nastavku tumači taj propis pa bilježi: »Brine li se
naime, bi zapovjeđeno pisati u dva primjerka Bog za volove? Ili ono ne kaza samo zbog nas? To bi
1 nakon toga osobno »navijestiti crkvenim napisano radi nas. Ratar mora orati s nadom u dio.
prezbiterima što ga je Duh naučio«. Ulomak glasi Tako i onaj koji vrše« (1 Kor 9,9). Takvih izreka ima
ovako: »Napisat ćeš u dva primjerka. Jedan ćeš dati pomalo posvuda. Zgodno se prilagođuju velikome
Klementu, drugi Grapti. Grapta će izvijestiti udovice i mnoštvu. Izgrađuju ljude koji nisu sposobni razumjeti
siročad, a Klement će svoju knjigu poslati u izvanjske uzvišeni je zbilje. Te izreke imaju nekako isto obilježje.
gradove. Ti ćeš pak govoriti crkvenim prezbiterima«.
Duhovno je tumačenje za onoga tko može po- koje se pripisuju Mojisiju. Ali s obzirom na ostalu
kazati »ikojim se nebeskim datostima znamenja i povijest željet će naučiti da li se i ona »slikovito zbila«
sjene nalaze u bogoslužju Židova po tijelu« (Rim 8,5) i (1 Kor 10,11). Treba zamijetiti ovaj ulomak u Poslanici
»ikojim budućim dobrima Zakon posjeduje sjenu« (Heb Rimljanima: »Za se ostavih sedam tisuća muževa koji
10,1). Moramo, općenito govoreći, po apostolskom ne saviše koljena pred Balom« (.Rim 11,4). To se
naređenju, u svemu tražiti »mudrost koja je skrivena nalazi u Trećoj knjizi kraljeva (19,18). Ali Pavao je
u otajstvo i koju je Bog prije vjekova unaprijed odredio izreku primijenio na Izraelce »po odabranju« (Rim
za slavu« pravednika te je »nijedan vladar ovoga svijeta 11,5), jer od Kristova dolaska nisu imali korist jedino
nije spoznao« (1 Kor Narodi već i pojedinci iz Božjega puška.
2,7). 7. Budući da s time stoji tako, treba da iznesemo
Apostol, služeći se riječima Izlaska i Brojeva svoje misli o biljezima toga shvaćanja. U prvome redu
negdje veli: »Njima se to zbilo u slici. Ali zabilježeno je valja pokazati da Duh koji Božjom providnošću
za nas jer je za nas došao kraj vjekova« (1 Kor 10,11). posredstvom »Riječi koja je od početka kod Boga« (Iv
Pavao pruža polaznu točku da se shvati ono čemu su 1,2) prosvjetljuje službenike istine — proroke i
raniji događaji bili slika. Ističe: »Pili su iz duhovne apostole — ima u prvome redu za cilj neizreciva
stijene koja je išla za njima. Stijena pak bijaše Krist« otajstva koja se odnose na ljudske sudbine. Ljudima
(1 Kor 10, 4). ovdje nazivam duše koje se služe tjelesima. Tako će
Da bi ono naznačio što se odnosi na šator, Pavao onaj koji se dade poučiti ispitivati ulomke i predati se
u jednoj drugoj poslanici navodi ovo: »Sve ćeš načiniti »istraživanju njihova dubokoga smisla« (1 Kor 2,10).
po uzorku koji ti je pokazan na brdu« (Heb 8,5). Na taj će način postati dionik nauka koje taj smisao
Međutim, u Poslanici Galaćanima kori vjernike koji želi izraziti.
redovito čitaju Zakon, ali ga ne razumiju. Smatra da Da se upoznaju otajstva što se odnose na duše
ga ne shvaćaju jer drže da u zapisanome nema koje ne mogu drukčije doprijeti do savršenosti osim
usporedaba. Zato primjećuje: »Vi koji želite biti pod po bogatstvu i mudrosti istine o Bogu, nužno moramo
Zakonom, recite mi da li ne čujete Zakon? Zapisano je na prvo mjesto kao najvažnije staviti pitanja o Bogu i
da je Abraham imao dva sina. Jednoga od služavke, a
drugoga od slobodne žene. Onaj od služavke bijaše njegovu Jedinorođencu. Pitanja su ova: koje je naravi
rođen po tijelu, a sin slobodne po obećanju. To pak Jedinorođenac; na koji je način Sin Božji; koji su
ima znamenito značenje. To su, naime, dva Zavjeta« razlozi što je sišao sve do ljudske puti; kakva je
(Gal 4,21—24). njegova djelatnost te na koga se odnosi i kada
Svaku Pavlovu riječ treba pomno motriti. On obavlja. Bilo bi nužno iprigiiiti što božanska podiika
kaže: »Vi koji hoćete biti pod Zakonom«. Nije kazao : » uči o ostalim razumnim bićima koja su nam srodna.
[...] koji jeste pod Zakonom«. Također je napisao: »Zar Isto vrijedi i za bića koja su božanskija, ali i ona koja
ne čujete Zakon?« Riječ »čuti« za nj znači »shvatiti« i su otpala od blaženstva. Tu su također pitanja o
»poznavati«. Apostol u Poslanici Kološanima sažima
uzrooima njihova pada. Jednako je i s različitostima
volju cjelokupnoga zakonodavstva pa tvrdi: »Neka vas,
dakle, nitko ne sudi po jelu, piću, svetkovinama, među dušama — zašto su te razlike nastupile? U
mlađacima i subotama s njihovom djelomičnošću. Sve svezi sa svemirom: što je svemir i zbog čega je
je to sjena budućega« (Kol 2,16). U Poslanici Hebrejima nastao? Podjednako je nužno naučiti otkuda tako
raspravljajući o ljudima obrezan ja piše: »Oni služe različito i tako brojno zlo na zemlji i da li se pojavljuje
slici i sjeni nebeskoga« (Heb 8,5). samo na zemlji ili još i drugdje.
Oni koji Pavla jednom uzeše za Božjega čovjeka
vjerojatno zbog svega toga neće sumnjati u pet knjiga
8. To, i tome slično, imaše za svrhu Duh koji se moglo dogoditi ili ako se moglo zbiti, u zbilji se nije
prosvjetljuje duše svetih službenika istine. Njegov je dogodilo. Ponekad je malo tako umetnutih riječi koje
drugi cilj bio da zbog onih koji ne mogu poduzeti nisu doslovno istinite. Nekada ih je više.
napor da bi takva što pronašli sakrije nauk koji se Slično valja promatrati i zakonodavstvo. U njemu
odnosi na ono što upravo navedosmo. Skrio ga je u često nalazimo ono što je po sebi korisno i zgodno
odlomke koji se ukazuju kao opisi gdje se izlaže prilagođeno zakonodavstvu. Ali ponekad se korisni
nastanak osjetilnih bića, stvaranje čovjeka i množenje smisao uopće ne vidi. Katkada se čak naređuje
ljudi koji putem nasljedstva, počevši od prvoga para, nemoguće. To je zbog najumnijih koji su sposobni
postaju mnoštvo. U ostalim se pripovijestima donose istraživati. Tako će, ako se posvete ispitivanju i
pothvati pravednika. Ponekad se govori i o grijesima izučavanju napisanoga, steći ozbiljno uvjerenje kako
koje oni kao ljudi počiniše. Opisuju se i zloće, je i tu nužno tražiti smisao koji je dostojan Boga.
razuzdanosti i lakomstva bezakoni'ka i bezbožnika. Duh pak nije tako postupio samo s knjigama
Evo što je nadasve čudno: izvještaji o ratovima — napisanima prije Kristova dolaska. On je jedan te isti i
pobjednicima i pobijeđenima — kazuju onima koji ih dolazi od jednoga Boga. Zato je Slično postupio i s
umiju istražiti neka otajstva. Ali još je divnije da su po Evanđeljima i Apostolskim spisima. Ni tu se ne nalazi
svetopisamslkome zakonodavstvu prorečeni zakoni gola povijesnost. Nije bez umetaka koji su utkani kao
istine. Sve je to napisano s ulančanošću i silom koja »tjelesni« dodatak, ali koji se nisu doslovce zbili. Isto
zaista dolikuje Božjoj Mudrosti. Nakana bijaše da se vrijedi za zakonodavstvo i zapovijedi. Ne izrazu ju
na mnogim mjestima odjeća duhovnoga — mislim na uvijek posve razumne zahtjeve.
tjelesni smisao Pisama — učini korisnom i sposobnom
da mnoge poboljša po mjeri njihovih mogućnosti.
9. Kada bi otprve na vidjelo izlazila korisnost
zakonodavstva kao i lančana povezanost i glatkost
povijesnoga pripovijedanja, ne bismo mislili da se u
Pismima može naći neki drugi smisao osim onoga što
je neposredno pri ruci. Zato je Božja Riječ posred
Zakona i povijesnoga opisa namjerice umetnula
stanovite — recimo — sablazni, spoticanja i
nemogućnosti da nas ne bi posve zavela besprijekorna
privlačnost koja se nalazi u riječima. U tome slučaju
ne bismo naučili ništa što je dostojno Boga. Skroz
bismo se udaljili od nauka. Ali isto tako, ako se ne
udaljimo od slova, nećemo naučiti ništa božanskijega.
Treba i ovo zrnati: Duhu je glavna namjera bila
da posredstvom događaja i onoga što se mora činiti
izrekne nutarnju susljednost u duhovnim zbiljama.
Ondje gdje je Riječ našla da se povijesna zbivanja
dadu uskladiti s tim otajstvima, s njima se je
poslužila. Ali je dublji smisao sakrila od velike većine.
Ondje pak gdje se za izlaganje slijeda među duhovnim
zbiljama djelovanje ovoga ili onoga — to smo sprijeda
iznijeli — nije zbog još većih otajstava slagalo s
Pismom, Pismo je u opis umetalo što se nije zbilo. Nije
otuda »pOkaže kraljevstva svega svijeta i njihovu
Treće poglavlje slavu« (Mt 4,8). Svaki će čitalac koji to ne čita površno
osuditi one koji smatraju da se tjelesnim okom, kome
je potrebita planina da vidi što je položeno niže, dade
vidjeti perzijsko, skitsko, indijsko i partsko carstvo
kao i slava koju od ljudi primaju vladari tih
kraljevstava. Poman će čitatelj moći u Evanđeljima
zamijetiti bezbroj sličnih mjesta. Stoga će se složiti da
je u događaje koji su se do riječi zbili uvršteno i drugo
što se nije dogodilo.
2. Prijeđimo sada na Mojsijevo zakonodavstvo.
Mnogi zakoni — ako bi ih trebalo doslovce opsluživati
— u sebi kriju nerazumnosti, a drugi nemogućnosti.
O razlogu nerazumljivosti u bozanskome Pismu i o Evo nerazumnosti: zabranjeno je jesti jastrebove (Lev
tome zašto je na nekim mjestima doslovnost nemo- 11,14). Ali ni u vrijeme najvećih gladi nužda nikoga ne
guća ili nerazumna može prisiliti da pohrli k toj životinji. Naređeno je da
se »osmodnevni neobrezani dječaci unište iz svoga
1. Tko će, dakle, ako ima pameti, misliti da je bez plemena«. Međutim, ako se uopće moralo o tome što
sunca, mjeseca i zvijezda mogao postojati »prvi, drugi i doslovce propisati, valjalo je zapovjediti da se ubiju
treći dan te večer i jutro« (Post 1,5—13)?' Uz to bi za njihovi očevi ili hranitelji. Pismo ipak kaže: »Svaki
prvi dan trebalo reći da je bio i bez nebesa! Tko je tako neobrezani dječak koji se ne obreže osmoga dana, bit
lud pa će smatrati da je Bog poput čovjeka ratara će istrijebljen iz svoga plemena« (Post 17,14).
Ako želite vidjeti i ono što je naređeno, ali je
»zasadio vrt u Edenu na istoku« (Post 2,8) i u njemu
nemoguće, svratimo pozornost na to da je tragelaf
načinio vidljivo i osjetno »drvo života« Post 2,9) i da
životinja koja uopće ne može postojati, a Mojsije uza
život dobiva tko tjelesnim zubima s njega uživa plod?
sve to naređuje da tragelafa5 kao čista prinosimo za
Udjela bi pak u »dobru i zlu« (Post 2,9) imao tko jede
žrtvu (Pnz 14,5). Zakonodavac brani jesti grifa (Lev
što ubere s toga stabla. Piše, doduše, da se »Bog
11,13). Međutim, ne pamti ise da je grif6 ikada dospio
uvečer šetao po vrtu« i da se »Adam sakrio pod stablo«
u čovjekovu ruku. Isto vrijedi i za glasovitu subotu.
(Post 3,8). Ipak ne držim da itko sumnja da to pomoću
Tko bi želio točno izvršiti naređenje: »Svatko će od vas
povijesti koja se čini poviješću, ali se nije zbila
sjediti u svojoj kući i nitko neka se ne makne sa svoga
tjelesno, na slikovit način naznačuje stanovita
mjesta sedmoga dana« (Izl 16,29) — nemoguće je da
otajstva. S obzirom na Kaina koji bježi od Božjega lica
ga doslovce opsluži jer nijedno živo biće nije u stanju
(Post 4,16) ulomak će, po sudu upućenih, čitatelja
cijeli dan sjediti, a da se, pošto je sjelo, ne pomakne.
ponukati da traži što je »Božje Lice« i što znači pred
Stoga obrezani i oni koji drže da u Pismu nije
njim pobjeći. Što još treba kazati? Oni koji nisu posve
naznačeno ništa više od slova nisu nigda stali
tupi mogu navesti cijelu pregršt toga što je zabilježeno
istraživati tvrdnje kao one što se odnose na tragelafa,
kao da se dogodilo, ali se nije doslovce zbilo.
Međutim, i Evanđelja su puna izreka iste vrste.
Tako je đavao vodio Isusa »na visoku goru« da mu 5 Tragelaf je mitološka životinja zamišljena kao polujarac i polu jelen.
6 Grift je mitska ptica. Imala je četiri noge.
grifa i jastreba. U svezi s drugim postavkama Ali i Apostol slično naređuje kada veli: »Je li tko
naklapaju i mnogo brblju u prazno. Navode glupe obrezan pozvan? Neka ne navlači kožicu« (1 Kor 7,18)!
predaje. Tako je i u pitanju subote. Jedni vele da Tko hoće, može — kao prvo — opaziti da to Apostol
svakome čovjeku pripada mjesto od dvije tisuće kaza ne vodeći računa o svojoj prethodnoj pouci.
lakata. Drugi — među njima je i Dositej Samarićanin9 Budući da tu postavlja zakon o ženidbi i djevičanstvu,
— osuđuju taj način tumačenja. Smatraju da se mora kako se onda ne bi činilo da je spomenuto slučajno
umetnuto? Drugo: tko će reći da onaj čini krivo tko
ostati sve do večeri u onome stanju u kome se tko dopusti — u slučaju da grad Judeje i da je u njemu
zatekao na subota j i dan. Salamon podigao Bogu hram. Takvih datosti ima na
Međutim, i ovo je nemoguće opisilužiti: »U pretek. Kudikamo je, naime, brojnije ono što je
subotnji dan ne podiži nikakav teret« (Jer 17,21). I u povijesno istinito od onoga što je umetnuto i za sadržaj
tome su pitanju židovski učitelji zapali u beskrajnu ima samo duhovno.
brbljavost. Govorili su: teret je ovakva, a ne onakva Tlko neće kazati da je naredba: »Poštuj oca i majku
Obuća; teret je sandala s čavlima, ali ne bez čavala; da ti bude ddbro« (Izl 20,12) korisna mimo svakoga
teret je što se nosi na jednome ramenu, ali ne i ono što tumačenja i da je moramo opsluživati pogotovu kada
se nosi na oba ramena. se njome doslovce i Pavao služio (Ef 6,2)? Što pak treba
3. Prijeđimo sada na Evanđelje i potražimo slične kazati o ovome: »Nećeš ubiti, nećeš preljubiti, nećeš
izreke. Ima li što nerazumni je od ovoga: »Na putu ne krasti, nećeš krivo svjedočili« (Izl 20,13—16) ? Uz to
pozdravljajte nikoga« (Lk 10,4)? Ipak jednostavni drže ima u Evanđelju zabilježenih naređenja za koje se ne
da je Spasitelj to naložio Apostolima. Isto vrijedi i za
pita da li ih treba ili ne treba doslovce vršiti. Tako na
opasku: »Udariti desni obraz« (Mt 5,39). Posve je
primjer: »Ja vam kažem — tiko se gnjevi na svoga brata
nevjerojatna, jer tko udara tuče, ako nije po prirodi
bolestan, desnom rukom lijevi obraz. Nemoguće je, [...]« (Mt 5, 22). Također: »Ja vam kažem da se uopće ne
premda stoji u Evanđelju, odstraniti »desno oko koje zaklinjete« (Mt 5,34).
sablažnjuje« (Mt 5,29). Pretpostavimo da je moguće da I Apostolovu riječ treba vršiti: »Opominjite one koji
se tko sablazni gledanjem. Ali ako oba oka motre izvor se ne drže reda. Sokolite malodušne, podupimite slabe,
sablazni, kako to pripisati samo desnome? Tko bi, budite sa svima velikodušni« (1 Sol 5,14). Revniji u
koreći sebe što je pogledao »ženu i poželio je« (Mt 5,28), svakoj kazanoj riječi mogu tražiti »dubine Božje
krivnju svalio jedino na »desno Oko« i zato ga s pravom mudrosti« (Rim 11,33). Ipak je uvjet da se doslovni
iščupao?! smisao naredbe ne stavi po strani, ukoliko
je to moguće — da mu se ponovo navuče kožica kada poštogod, promatrano doslovce, nerazumno ili
minogi obrezan je smatraju nečim sramotnim? nemoguće te da ono što je zamjetljivo napisano o
4. Sve to pak kazasmo kako bismo pokazali da cilj Spasitelju ne bi bilo istina ili da nikakvu njegovu
božanske Sile koja nam je darovala Sveto pismo nije zapovijed ili naredbu ne bi trebalo opsluživati.
da se prihvati samo orno što je naznačeno pod Moramo reći da je povijesna istina nekih činjenica
neposrednom riječi. Ako se to uzme doslovno,
pred nama kao posve očita nazočna. Tako: da je
poneikada nije istinito već nerazumno i nemoguće. U
dogođenu povijest i zakonodavstvo koje je korisno u Abraham poput Izaka, Jakova i po jedne od njihovih
doslovnome smislu još je ponešto utkano. žena zakopan u dvostrukoj spilji na Hebronu; da je
Ipak neka se ne poopćuje. Neka nikome ne padne Josip dobio u baštinu Sihem; da je Jeruzalem glavni
na pamet misao da smo htjeli tvrditi da se ni'je ništa 5. Poman će istraživač kod nekih ulomaka okli-
povijesno zbilo budući da se nešto nije dogodilo. Isto jevati. Bez velika ispitivanja neće moći otkriti da li se
što se uzima za povijest dogodilo doslovce ili ne. Isto
tako da nikakav zakon ne treba doslovce opsluživati je tako da li ovaj ili onaj zakon treba ili ne treba vršiti do
riječi. Zbog toga brižljiv čitač mora voditi računa o onaj koji je iznutra Židov. I obrezanje je obrezanje srca
Gospodnjoj odredbi koja glasi: »Ispitujte Pisma« (Iv u duhu, a ne po slovu« (Rim 2,28).
5,39)! Revno će tražiti gdje je što istinito u doslovnome Aiko se rasudba o Židovu zasniva na nečem taj-
smislu, a gdje je nemoguće. Svim će raspoloživim novitom, treba shvatiti da kao što postoji narod
silama na temelju sličnih izričaja porazbacanima tjelesnih Židova postoji i narod potajnih Židova. Duša,
posvuda po Pismu tragati za smislom onoga što je u naime, stječe to plemstvo na temelju neizrecivih
svoj doslovnoSti nemoguće. razloga.
Evo što će onima koji čitaju postati jasno: po- Mnoga proroštva proriču o Izraelu i Judi. Na-
vezanost je štiva, ako se ostane pri Slovu, nemoguća. vješćuju što će im se dogoditi. U Pismima su za njih
Samo pak štivo ne samo što nije nemoguće već je, zabilježena iznimno velika obećanja. Ali ih ima i niskih
kada je u pitanju osnovni smisao, istinito. Zato treba ako se uzmu doslovce. Takva ne predstavljaju ništa
nastojati da se shvati čitavi smisao. Smisao onoga što uzvišena ni dostojna Božjega obećanja. Ali zar ih ne
je doslovce nemoguće moramo razumno vezati s onim moramo tumačiti otajstveno? Riječ je o duhovnim
što ne samo što nije nemoguće nego je povijesno obećanjima koja su izražena posredstvom osjetnih
istinito. Ono što se nije zbilo doslovno valja tumačiti u zbilja. Međutim, nisu tjelesni oni kojima su ta
prenesenome smislu. S obzirom na čitavo božansko obećanja nagoviještena.
Pismo držimo da u cjelini ima duhovni smisao, ali da 7. Ipak se više ne zadržavamo na govoru o »Židovu
čitavo nema tjelesni smisao. Čak je često očito da je u nutrini« i »Izraelićaninu kao nutarnjem čovjeku«
tjelesni smisao nemoguć. Stoga tko s pomnjom izučava (Rim 7,22). Sto kazasmo dostaje onima koji nisu bez
božanske knjlige kao božanske spise, mora segnuti za oštroumlja. Vraćamo se stoga svome predmetu.
velikim oprezom. Nama se čini da je navedeno biljeg Velimo da je Jakov otac dvanaestorice patrijarha. Oni
njihova shvaćanja. su pak očevi plemenskim vođama, a ovi preostaloga
6. Pisma izvješćuju da je Bog na zemlji odabrao Izraela. Tjelesni, dakle, Izraelci svoje podrijetlo svode
jedan narod. Nazivaju ga raznim imenima. Čitav se taj na plemenske predstojnike, plemenski predstojnici na
narod zove Izrael, ali i Jakov. Kada se u vrijeme patrijarhe, patrijarsi na Jakova i njegove pretke. Zar
Nabatova sina Jeroboama narod podijelio, deset je duhovni Izraelci kojima su tjelesni billi slika ne potječu
plemena pod njegovom Vlašću dobilo ime Izrael. od naroda, narodi od plemena, a plemena od jednoga
Preostala se dva plemena s Levijem zovu Juda. Njima
pojedinca? Taj nije imao običan tjelesni postanak već
Vladaju vladari iz Davidova sjemena.
Sav predio što ga obitavaju članovi ovoga naroda i vrjedniji. I on, doduše, potječe od Izaka koji dolazi iz
koji im dade Bog naziva se Judeja. Glavni je grad Abrahama. Svi se pak svode na Adama. Apostol tvrdi
Jeruzalem. On je grad — majka za mnoge gradove da je Adam Krist (1 Kor 15,45).
kojima su imena rasuta po mnogim i raznim svet opis Posvemašnji početak plemena koja dolaze od Boga
a mslkim mjestima. Redom su palk nabrojena u knjizi svemira počinje od Krista. Krist je, poslije Boga i Oca
Nunova sina Jozue. svemira, otac svake duše kao što je Adam otac svih
S time, dakle, stoji tako. Pavao, uzdižući našu ljudi. Ako je Pavao uzeo Evu za sliku Crkve (Ef 5,31),
pamet, negdje veli: »Gledajte Izraela po tijelu« (1, Kor nije čudno. Eva je rodila Kaina (Post 4,1). Tako se svi
10,18)! To pretpostavlja da postoji Izrael po duhu. budući naraštaji svode na Evu. Zato se u Evi vidi slika
Drugdje kaže: »Božji sinovi nisu tjelesna djeca« (Rim Grkve. Svi, naime, u prvome redu potječemo od Crkve.
9,8). Isto tako: »Nisu svi Izraelci Izrael« (Rim 9,6). 8. Ono što nam je kazano o Izraelu, njegovim
Također tvrdi: »Nije Židov onaj koji je izvana Židov niti rodovima i plemenima, uvjerava. Ipak Spasitelj reče:
je obrezanje ono što se vrši vidljivo na tijelu. Židov je »Poslan sam samo izgubljenim ovcama Izraelove kuće«
(Mt 15,24). Ali to nećemo shvatiti kao ebioniti koji su
siromašni u pameti. Tako su i nazvani zbog oskudice ono što je u Ezekijelu kazano o Egiptu — da će biti
pameti. Hebreji, naime, siromašan kažu ebion. Ne četrdeset godina pustošen; da se u njemu neće naći
mislimo da je Krist prvenstveno došao zbog tjelesnih ljudska noga; da će se u njemu voditi takav rat te će u
Izraelaca. »Tjelesna djeca nisu isto što i Božja djeca« čitavoj zemlji krv narasti do koljena (Ez 29, U; 30,7—
(Rim 9,8). Pavao u svezi s Jeruzalemom uči ovo: »Onaj 12, 32,5—12) — nitko razuman neće shvatiti kao
je višnji Jeruzalem slobodan. On je naša majka« (Gal rečeno o Egiptu koji graniči s Etiopljanima kojima je
4,26). U drugoj poslanici čitamo: »Pristupili ste brdu sunce potamnjelo tjelesa.
Sion i gradu živoga Boga, nebeskome Jeruzalemu i 10. Oni koji na zemlji umiru općom smrću, stječu
bezbroju anđela, svečanome skupu i Crkvi određenje na temelju ovdje počinjenih djela. Ako budu
prvorođenaca koji su upisani u nebesima« (Heb 12,22). ocijenjeni ljudima što zavređuju mjesto koje se zove
Ako, dakle, postoji Izrael kao vrsta duša i ako u Had, dobivaju, u skladu s grijesima, različita
nebu ima jedan grad Jeruzalem, slijedi da je za boravišta. Tako je, smije se reći, i s onima odozgo.
izraelske gradove glavni grad nebeski Jeruzalem. Isto, Kada umru, silaze u ovaj Had. Nađeni su dostojnima
dosljedno, vrijedi za čitavu Judeju. različitih — boljih ili gorih — obitavalista na čitavome
Mi Pavla slušamo kao da Bog govori. Slušamo ga zemaljskom prostoru i to kod ovih odnosno onih
kao onoga koji besjedi istinu. Stoga sve što je roditelja. Na taj način može nekada Izraelićanin
prorečeno i kazano o Jeruzalemu valja smatrati kao dospjeti među Skite, a Egipćanin sići u Judeju.
svetopisamsko navještenje o nebeskome gradu i o Međutim, Spasitelj je došao skupiti »izgubljene ovce
svemu prostoru što obuhvaća gradove svete zemlje. Izraelove kuće« (Mt 15,24). Ali kako mnogi u Izraelu
Možda nas Spasitelj upućuje na te gradove kada nisu prihvatili njegov nauk, pozvani su pogani.
onima koji su se odlikovali u ravnanju s minama daje 11. To je smatrano, skriveno u povijesnim iz-
na upravljanje »deset« ili »pet gradova« (Lk 19,17—19). vještajima. »Nebesko je kraljevstvo slično blagu
9. Ako, dakle, proroštva o Judeji, Jeruzalemu, zatrpanu u njivi. Kada ga tko nađe, sakrije ga te u
Izraelu, Judi i Jakovu pretpostavljaju stanovita svome veselju otiđe. Sve što ima proda pa kupi tu
otajistva kada ih ne shvaćamo tjelesno, slijedi da ni njivu« (Mt 13,44). Pitajmo se da li cijela ona »njiva«,
proroštva o Egiptu i Egipćanima, Babilonu i puna svakovrsna bilja, nije ono što se u Pismima vidi,
Babiloncima, Tiru i Tircima, Sodomi i Sodomićanima što je na površini i neposredno pri ruci dok je ono
ili drugim narodima ne govore o tim tjelesnim sikrito i što svi ne vide već je zatrpano vidljivim biljem
Egipćanima, Babiloncima, Tiranima i Sodomićanima. »sakriveno blago mudrosti i znanja« (Kol 2,3). Njega
Postoje, naime, duhovni Izraelci. Slijedi, prema tome, Duh, po Izaiji, naziva »tamnim, nevidljivim i
da posto je i duhovni Egipćani i Babilonci. Uopće se ne skrivenim« (Iz 45,2—3). Da bismo to blago našli,
može primijeniti ono što je kazano u Ezekijelovoj knjizi potrebit je Bog. On je jedini u stanju »razbiti mjedena
(Ez 29—32) o Faraonu, egipatskome vladaru, na bilo vrata« koja ga kriju i »polomiti željezjne zasune« što
kojega čovjeka koji je vladao iili će gospodariti leže na »vratima« (Iz 45,2). Tako će se naći sve što je u
Egiptom. To je očito pomnu motritelju. Postanku kazano o raznim rasama ili — da se tako
Isto vrijedi za ono što je kazano o vladaru u Tiru izrazim — o istinitom sjemenju duša koje su blizu ili
(Ez 26—28). Ne može se misliti o nekome čovjeku koji daleko od Izraela. Isto tako o »silasku sedamdeset
je gospodario Tirom. Ali ono što se o Nabuikodonosoru duša u Egipat« (Pnz 10,22) da bi tu postale tako brojne
govori na mnogim mjestima, posebice u Izaiji, kako »kao što su nebeske zvijezde« (Post 22,17). Ipak nisu
shvatiti kao rečeno o tome čovjeku? Čovjek svi koji potječu od njih »svjetlost svijeta« (Mt 5,14) jer
Nabukodonsor nije pao s neba niti je bio donositelj »nisu svi Izrael koji su od Izraela« (Rim 9,6). Od
jutra. Nije zorom izlazio (Lk 14,12) nad zemljom. Ni
sedamdesetorice su oni koji su »kao nepobrojivi pi- »uništio svaku siliu i vlast« (Ef 1,20—22; 1 Kor
jesak na morskome rubu« (Post 22,17). 15,27.24). Sin po tim odjeljenjima svojih vojnika koji
12. Može se držati da je božanska Providnost ovaj »se bore za Boga i ne upliću u svjetovne poslove« (2
»silazak svetih Otaca u Egipat« — to jest u ovaj svijet Tim 2,4) razara Protivnikova kraljevstva. Spomenuti
— dopustila da bi bio prosvjetljenje drugih i pouka vojnici nose »štit vjere« i mašu »strelicama« mudrosti.
ljudskome rodu. Po tim se Očima putem U njih se kao »'kaciga bljeska nada u spas«. Njihove
prosvjetljenja pritječe u pomoć ostalim dušama. grudi koje su pune Boga štiti »Oklop ljubavi« (Ef 6,16;
Najprije su Židovima dane »Božje riječi« (Rim 3,2). Oni 1 Sol 5,8). Takvi su to ti ratnici. Meni se ukazuju
su jedini narod za koji se kaže da glleda Boga. To, takvima. Na opisane se ratove spremaju oni za koje
naime, u prijevodu znači ime Izrael. Božje naređenje zapovijeda u božanskim knjigama da
Dosljedno je što s time moramo uskladiti i u se popišu. Ali među njima su naznačeni kao
tome okviru tumačiti činjenicu da je Egipat kažnjen s kudikamo značajniji i savršeniji oni o kojima se kaže
pet rana i tako Božjemu narodu dopustio otputovati. da su im »vlasi pobrojene na glavi« (Mt 10,30).
Isto vrijedi za ono što se s narodom zbilo u pustinji Oni pak koji su kažnjeni za grijehe te im tjelesa
kao i za to što se doprinosom cijeloga puka gradio »padoše u pustinji« slika su, čini se, ljudi koji nisu,
šator, šila svećenička odjeća i za sve što se iznosi o doduše, prevalili mali dio puta, adi ipak iz raznih
bogoslužnim posudama. Sve to — kako piše — u sebi razloga nisu mogli doprijeti do vrhunca savršenosti.
zaista sadrži »sjenu i lik nebeskoga«. Očito, naime, Kaže ise da su mrmljali, štovali kumire, bludno
Pavao o tome navodi: »Služe sjeni i slici nebeskoga« griješili i činili što ne bi smjelo ni pasti na pamet.
(Heb 8,5). Držim, k tome, da nije posve lišeno otajstva ni to što
U tome se istom Zakonu također nailaze propisi i su neki koji su imali puno ovaca i pumo blaga došli
prije i ugrabili predio prikladan za pašu i životinjsku
uredbe po kojima se imalo živjeti u Svetoj zemlji. Tu ishranu. Predio je najprije branila odvažnost izraelske
su i prijetnje za one koji budu kršili Zakon. vojske. Napomenuti su od Mojsija zatražili taj prostor,
Čak su, uz to, za one kojima je trebalo čišćenje, jer su odijelili se s druge strane rijeke Jordana i isključili iz
često imali upasti u nečistoću, predane razne vrste posjeda Svete zemlje. Ovaj Jordan možemo kao »sliku
čistilišta da bi po njima jednom doprli do onoga nebeskoga« (Heb 8,5) držati za Onoga koji plače i
jednoga očišćenja kada više nije moguće da se natapa ižednjele duše i duhove koji su mu blizu.
prljamo. Tu nam se neće činiti suviškom ni to što Mojsije
Međutim, narod je, iako ne sav, popisan. Dje- od Boga saznaje ono što je zabilježeno u Levitskoj
čačke, naime, duše još nemaju, po božanskome na- knjizi. Isto vrijedi za činjenicu da narod u
ređenju, dobi za popis. Ali ne popisuju se ni one duše Ponovljenome zakonu sluša Mojsija. Od Mojsija uči što
koje ne mogu postati glavom drugome već su same nije mogao čuti od Boga (Pnz 5,23—31). Stoga se drugi
drugima podložne kao glava (1 Kor 11,3). Pismo ih zakon i naziva Ponovljeni zakon. Ćini se da to, po
naziva ženama. One se ne zavode u onaj broj koji nekima, znači ovo: pošto je prestao prvi Zakon koji je
nalaže Bog. Samo se popisuju ljudi koji zovu »donio Mojsije« (Iv 1,17), nastalo je drugo
muževima. Time se htjelo pokazati da se žene ne mogu zakonodavstvo koje Mojsije na poseban način predaje
zasebice popisati. One su obuhvaćene u onima koji se svome nasljedniku Jozui. Tako se misli. Vjeruje se da
imenuju muževima. Jozua predstavlja lik našega Spasitelja. Spasitelj ev
Na prvo palk mjesto u tome svetom popisu dolaze pak novi zakon — evanđeoske naredbe — sve dovodi
osobe koje su spremne krenuti u izraelske ratove. One do savršenstva.
se mogu boriti protiv onih protivnika i neprijatelja koje
»Otac podlaže Sinu koji sjedi s njegove desne« da bi
13. Ipak valja pogledati da li se time možda radije nije izjavio da se Božjim putevima teško ulazi u trag
želi naznačiti ovo: kako se u Ponovljenome zakonu već da je to nemoguće postignuti. Koliko god čovjek
obznanjuje očitije i jasnije zakonodavstvo nego ono što pokročio u istraživanju i napredovao u snažnome
je prvotno bilo zabilježeno, tako se i od Gospodinova nastojanju
dolaska koji je Krist ispunio u poniznosti kada je — čak ako mu pomogne Božja milost i rasvijetli mu
»prigrlio lik sluge« (Fil 2,7) jasnije i slavnije naznačuje pamet — neće moći traženome doći do posljednjega
drugi dolazak »u Očevoj slavi« (Mt 16,27). Tada će se kraja. Nijedan stvoreni duh uopće nije u stanju sve
obistiniti slika koju pruža Ponovljeni zakon. Svi će shvatiti. Ćim nešto nađe od onoga što traži, oipet
živjeti u nebeskome kraljevstvu po zakonima »vječnoga nazire štogod što treba tražiti. Ako i do toga dođe,
evanđelja« (Otk 14,6). Kao što je Isus ovozemnim dolas- iznova će mnogo toga opaziti što se mora ispitati.
kom ispunio onaj Zakon koji posjedovaše »sjenu Stoga nadasve pametni Salamon, motreći u mudrosti
budućih dobara« (Heb 8,5), tako će u onome slavnom narav svemira, veli: »Rekoh — postat ću uman. Ali
dolasku ispuniti i do savršenosti dovesti sjenu onoga sama se mudrost daleko udaljila od mene: dalje nego
povijesnoga dolaska. Tako, naime, o njemu reče je bila. Tko će istražiti golemost njezine dubine« (Prop
prorok: »Krist Gospodin je dah našega lica. O njemu 7,23)?
rekosmo — živjet ćemo među narodima u njegovoj Ali i Izaija je znao da smrtna narav ne može
sjeni« (Tuž 4,20). Krist će sve svete prenijeti na zbiljama otkriti početke. Isto vrijedi i za one naravi
dostojniji način iz vremenitoga Evanđelja u vječno koje su — mada božanskije od ljudske — ipak
Evanđelje. Na taj se, način Ivan izražava o Evanđelju u načinjene i stvorene. Znajući, dakle, da nijedna od
Otkrivenju (14,6). njih ne može naći ni početak ni kraj, Izaija bilježi:
14. Ali neika nam, uistinu, u svemu tome bude »Recite sto je bilo ranije i znat ćemo da ste bogovi ili
dovoljno svoje shvaćanje upriličiti pravilu pobožnosti i najavite što je na ishodu i tada ćemo uvidjeti da ste
misliti da riječi Duha Svetoga nisu sastavljene od bogovi« (Iz 41,22).
sjajnih govora koji potječu od ljudske krhkosti. Piše, I židovski je učitelj ovako učio: nitko osim
naime, da je »sva kraljeva slava iznutra« (Ps 44,14). Gospodina Isusa Krista i Duha Svetoga ne može
Blago božanskih značenja nalazi se pohranjeno i shvatiti početak i konac svega. Stoga je, govoraše,
zatvoreno u »lomnoj posudici« (2 Kor 4,7) prostoga Izaija u slici viđenja, rekao da postoje samo dva serafa
slova. koji »dvojim krilima pokrivaju Božje lice, dvojima noge,
Ako je pak netko znatiželjniji te istražuje smisao dok drugim dvojim lete i jedan drugome Mičući govore
pojedinosti, neka pristupi i zajedno s nama čuje kako — svet, svet, svet Gospodin Sabaot. Puna je svekolika
apostol Pavao »po Duhu Svetome koji pretražuje Božje zemlja slave tvoje« (Iz 6,2). Budući, dakle, da samo dva
bezdane« (1 Kor 2,10) ispituje »uzvišenost božanske serafa drže svoja krila na Božjemu licu i njegovim
mudrosti i znanja«. Budući da s time ne uspijeva izaći nogama, usuđujemo se izjaviti da ni »vojske svetih
na kraj i doprijeti anđela« (Lk 2,13) ni sveta »sijela, vlasti, prvaštva i
— recimo — do najprisnijega spoananja, iz očaja da moći« (Kol 1,16) ne mogu u potpunositi znati iskon
neće uspjeti zadivljen uzvikuje: »O bogatstvo Božje svega i svršetak svemira. Ipak držimo da su svi
mudrosti i znanja« (Rim 11,33)1 Poslušaj kako sam nebrojeni sveti dusi i moći bliži tim počecima. Bolje ih
kaže u kojoj je dvojbi pred savršenom spoznajom to promiču nego drugi mogu to učiniti. Ali, ma koliko ove
izjavio. Uzviknuo je: »Kako su Božji sudovi neistraživi i moći naučile po objavi Božjega Sina i Duha Svetoga i
kako su njegovi putovi nenalazivi« (Rim 11,33). koliko god bila opsežna spoznaja koju su mogle
Apostol, dakle, nije rekao da Božje sudove možemo postignuti — ona je zacijelo mnogo veća za više sile
teško promicati već da to uopće nije moguće. Također
nego što je za niže —, ipak im je nemoguće sve Četvrto poglavlje
shvatiti. Piše: »Najveći je broj Božjih djela u tajnosti«
(Sir 16,21).
Zato je poželjno da svatko, po svojim silama,
neprestance »teži prema onome što predstoji i za-
boravlja ono što je za leđima« (Fil 3,14). Tu može biti
riječ o »boljim djelima« ili čišćoj spoznaji i
razumijevanju koje dolazi od »Isusa Krista, našega
Spasitelja« (Tit 3,8.6). Njemu pripada »slava u vjekove«
(Rim 16,27).
15. Svatko, dakle, kome je do istine, malo će
voditi računa o »riječima i izričajima« (Dj 18,15) jer su
u pojedinim narodima rjeonički običaji različiti. Takav
će više nastojati oko naznačenoga nego do izraza
kojima je kazano. To pogotovo vrijedi za pitanja koja
su jako krupna i teška. Tako, ,na primjer, kada se
pita da li postoji neka bit u kojoj nema ni boje ni
oblika ni doticaja ni veličine već se dade pojmiti samo Zaglavak o Ocu, Sinu i Duhu Svetome i ostalom
pameću. Nju svatko zove kako hoće. Grci je osloviše što je sprijeda kazano
»inetjelesino«. Božainsika je Pisma nazivaju
»nevidljivo«. Apostol, naime, tvrdi da je Bog »nevidljiv« 1. Pošto smo, kako smo mogli, izložili što gore
(Kol 1,15). Otuda se vidi da među stvorenjima ima kazasmo, sada je već vrijeme da u smislu potsjetniika
bića koja su po Vlastitoj obilježbi nevidljiva. Ona, po podrobno sažmemo što odvojeno rekosmo. Na prvome
sebi netjelesna, služe se tjelesima mada su povrh se mjestu navraćamo na Oca, Sina i Duha Svetoga.
tjelesne bitnosti. Budući da je Bog Otac nevidljiv i od Sina nerastavljiv,
Onaj bitak — Trojstvo — koji je počelo i uzrok Sina nije — kako ndki misle — rodio izvođenjem. Ako
svemu i »iz kojega je sve i po komu je sve i u kome je je, naime, Sin Očev izdanak, a »izbačenje« označuje
sve« (Rim 11,36) nije, vjerujemo, tijelo niti je u tijelu onakvo nastajanje kakvim se obično umnožavaju
već je posve netjelesan. životinje i ljudi, nužno slijedi da je tijelo i onaj koji je
To je zaista ukratko rečeno. Neka je vrst zagrade. proizveo i onaj koji je proizveden. Mi ne kažemo, kako
Bilo je uvjetovano redoslijedom same rasprave. Ipak inače misle krivovjernici, da se jedan dio Božje biti
neka bude dovoljno da se pokaže kako postoji nešto pretvorio u Sina. Oni također drže da je Otac Sina
čemu se značenje ne može u strogome smislu stvorio iz ničega. To znači izvan vlastite biti. Zato je
protumačiti nikakvim riječima »ljudskoga jezika« (1 bilo vremena kada Sina nije bilo. Mi otklanjamo svaku
Kor 2,4). Ono se bolje obznanjuje običnim činom tjelesnu pomisao. Velimo da se Riječ i Mudrost rodila
razmišljanja nego ikakvim naročitim riječima. Toga se iz nevidljivoga i netjelesnoga Boga bez ikakve tjelesne
pravila mora držati i shvaćanje božanskih Pisama. promjene kao što volja izlazi iz uma. Budući da se
Ono što je u njima kazano ne valja procjenjivati po Riječ naziva »Sinom ljubavi« (Kol 1,13), neće se učiniti
neznatnosti slovke već po božanstvu Duha Svetoga ludim ako se misli da je na isti način Sin volje.
koji je potaknuo da se Pisma napisu. Ivan također naznačuje da je Bog svjetlo« (1 Iv
1,5). Pavao pokazuje da je Sin »sjaj vječnoga svjetla«
(Heb 1,3). Kao što, dakle, svjetlost nije nikada mogla
biti bez sjaja, tako se ni Sin ne može zamisliti bez Oca. Gospodin bio u Petru i Pavlu, a da nije bio u
Sin se naziva »izraženim likom njegove biti« (Heb 1,3), arhanđelu Mihaelu i Gabrijelu.
»Riječju« (Iv 1,1) i »Mudrošću« (1 Kor 1,24). Kako se, To očevidno pokazuje da nikakvo mjesto nije
prema tome, može reći da je bilo vremena kada Sina zatvaralo božanstvo Božjega Sina. Inače bi bilo na
jednome mjestu, dok na drugome ne bi. Budući da
nije bilo? Isto kao kada bi se kazalo da bijaše vremena nijedan prostor ne zatvara Kristovo božanstvo zbog
kada nije bilo Istine, kada Mudrost nije postojala i veličanstva netjelesne naravi, valja shvatiti da ono nije
kada nije bilo Života. Ipak se u svemu tome savršeno odsutno s nijednoga mjesta. Ipak moramo zamijetiti
nalazi Očeva bit. To se od Oca ne da rastaviti niti igda ovu razliku: iako je Sin u najrazličitijim bićima kao što
odvojiti od njegove biti. Premda se veli da je spo- rekosmo da je u Petru, Pavlu, Mihaelu i Gabrijelu,
menuto za misao množina, u zbilji i biti je jedno jer u ipak nije u svim na isti način. Punije se, jasnije i
tome je »punina božanstva« (Kol 2,9). očitije — recimo — nalazi u arhanđelima nego u
Ćak i to što rekosmo da nikada ne bi vremena drugim svetim muževima. Vidi se to otuda što se za
kada Sina nije bilo valja čuti s dopuštenjem. Same, sve svete, kada prispiju do vrhunca savršenosti, kaže
naime, upotrebljene riječi »kada« i »nikada« imaju da postaju slični odnosno jednaki anđelima. Tako
značenje vremenskih izričaja. 0,no pak što se kaže o evanđeoska tvrdnja (Mt 22,30; Lk 20,36). Otuda je
Ocu, Sinu i Duhu Svetome moramo shvatiti povrh očito da je Krist u pojedincima toliko nazočan koliko je
dopustila mjera njihovih zasluga.
svakoga vremena, povrh svih stoljeća i povrh čitave
3. To ukratko ponovismo u svezi s Trojstvom. U
vječnosti. Samo je ovo Trojstvo zbilja koja nadvisuje ne
skladu je da isto tako dozovemo u pamet kako je
samo svako poimanje vremenskoga već i vječnoga
kazano da je po Sinu »stvoreno sve što je na nebesima
shvaćanja. Ostalo pak što je izvan Trojstva, mjeri se
i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti,
stoljećima i vremenima. prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u njemu.
Nitko, dosljedno, neće misliti da neko mjesto On je prije svega. Sve stoji u njemu koji je glava« (Kol
obujima ovoga Sina Božjega ukoliko je Riječ, Bog te 1,16—18). S time je u suglasju i Ivan u Evanđelju.
»na početku bijaše kod Boga« (Iv 1,2) ili ukoliko je Veli: »Sve je nastalo po njemu i bez njega nije ništa
Mudrost, Istina, Život, Pravednost, Posvećenje i postalo« (Iv 1,3). David pak, izrazujući otajstvo svega
Otkupljenje. Nijednome od tih imena nije potrebit Trojstva u stvaranju svemira, bilježi: »Nebesa su
prostor da može nešto činiti ili djelovati. Svako očvrsnula Gospodnjom Riječi, a sva njihova moć
naznačeno ime moramo shvatiti u odnosu na one koji Dahom njegovih usta« (Ps 32,6).
imaju dijela u Sinovoj moći i djelovanju. Poslije toga ćemo spomenuti — kako i dolikuje —
2. Ako tko rekne da je po onima koji imaju dijela tjelesni dolazak i utjelovljenje jedinorođenoga Božjega
na Božjoj Riječi odnosno Božjoj Mudrosti, Istini i Sina. Pri tome ne smijemo misliti da se u zatvor posve
Životu sama Riječ i Mudrost tobože u prostoru, valja malenoga tijela zatvorilo svekoliko veličanstvo njegova
mu odgovoriti da nema sumnje da je Krist kao Riječ, božanstva. Nije se svekolika Božja Riječ — njegova
Mudrost — i ostalo — bio u Pavlu. Apostol je stoga i Mudrost, bitna Istina i Život — odvojila od Oca. Nije se
pitao: »Zar tražite dokaz onoga koji — Krist — u meni stisnula i omeđila sićušnošću onoga tijela. Ne mora se
govori« (2 Kor 13,3)? Također je kazao: »Živim, dakako, držati da Riječ inače više nigdje nije bila na djelu.
ali ne više ja već u meni živi Krist« (Gal 2,20). Tko će Postojana ispovijed vjere mora razborito stajati između
sumnjati da je u trenutku kada je Krist bio u Pavlu ovoga dvoje: vjerujemo da Kristovu božanstvu nije
jednako bio u Petru, Ivanu i u svakom pojedinome od ništa nedostajalo, ali isto tako smatramo da uopće nije
svetih i to ne samo u onima koji su na zemlji nego i u nastalo nikakvo odvajanje od Očeve biti koja je
onima koji su na nebesima? Ludo je, naime, reći da je
posvuda. Takva šta izrazuije Ivan Krstitelj. On, iako je Duša pak što bijaše u Isusu »odabrala je dobro
Isus bio tjelesno odsutan govoraše mnoštvu: »Posred prije nego je spoznala zlo« (Iz 7,15). Budući da je
vas stoji koga ne poznajete. On dolazi nakon mene. Ja »ljubila pravednost i mrzila nepravdu, Bog ju je
nisam dostojan da mu odriješim remenje na obući« (Iv pomazao uljem radosti više od njezinih druga« (Ps
1,26). S obzirom na tjelesnu nazočnost nije se moglo 44,8). Uljem je veselja pomazana kada je neokaljanim
reći o onome koji je bio odsutan da stoji posred onih vezom sjedinjena s Božjom Riječi i stoga kao jedina od
među kojima se tijelom nije nalazio. To potkazuje da je duša bila nesposobna za grijeh. Bila je, naime,
Sin Božji bio sav u tijelu i čitav posvuda. savršeho i potpuno puna Sina Božjega. Zato i jest
4. Neka ipak nitko ne misli da time tvrdimo kako jedno s njime te se naziva njegovim imenima. Zove se
je u Kristu bio samo stanoviti dio božanstva Sina Isusom Kristom »po kome je, veli se, sve postalo« (Iv
Božjega, dok drugi dio bijaše drugdje ili posvuda. Tako 1,3).
mogu držati ljudi koji ne poznaju narav netjelesnoga i Mislim da je o toj duši, jer je u se primila svu
nevidljivoga. Nemoguće je, naime, kada je riječ o Božju Mudrost, Istinu i Život, Apostol izjavio i ovo:
netjelesnome, govoriti o dijelu ili da u njemu biva »Vaš je život sakriven s Kristom u Bogu. Ali kada se
ikakva dioba. Netjelesni je, na način ranije označen, u Krist — vaš život — pojavi, i vi ćete se s njime pojaviti
svemu, po svemu i povrh svega. Poima se kao u slavi« (Kol 3,3). Kojega, naime, drugoga Krista
Mudrost, Riječ, Život i Istina. To pak shvaćanje bez pojmiti koji je, kaže se, u Bogu skriven, a poslije će se
sumnje isključuje svako zatvaranje u prostor. očitovati, doli onoga koji je — po Pismu— pomazan
Sin Božji je htio da se zbog spasenja ljudskoga uljem radosti, to jest u biti bio ispunjen Bogom u
roda očituje ljudima. Htio je među njima i živjeti. Zato kome je, velimo, sada sakriven? Stoga se Krist i stavlja
nije — kako neki misle — uzeo samo ljudsko tijelo već na izgled svim vjernicima. On je oduvijek, i prije nego
i dušu. Ona je, dakako, po naravi jednaka našim je uopće spoznao zlo, odabrao dobro. Ljubio je pra-
dušama, ali je vladanjem i moću slična Sinu. Takva je vednost, a mrzio bezakonje. Zato ga je Bog pomazao
da može bez nedostatka ispuniti sva htijenja i uljem veselja.
spasenjske nakane Riječi i Mudrosti. Neka se tako svatko nakon pada ili poslije za-
Sam Spasitelj posve očito naznačuje u Evan- blude očisti od mrlja po pruženom primjeru. Neka
đeljima da je imao dušu. Kaže: »Nitko od mene ne pokroči vnletnom stazom kreposti. Vodiča na putu
uzima moju dušu već je sam od sebe polažem. Imam ima. Na taj će način — koliko je moguće — po njegovu
vlast predati je i opet imam moć da je uzmem« (Iv nasljedovanju postati dionik »božanske naravi« (2 Pt
10,18). Također veli: »Moja je duša tužna do smrti« (Mt 1,4). Piše: »Tko veli da vjeruje Kristu, mora se i sam
26,38). I opet: »Sada mi je duša potresena« (Iv 12,27). ponašati kako se on vladao« (1 Iv 2,6).
Ne smijemo shvatiti da je »žalosna i uznemirena duša« Ova, dakle, Riječ i ova Mudrost koju nasljedujemo
kada se veli da smo mudri i razumni postaje »svima
Božja Riječ koja snagom božanstva tvrdi: »Imam vlast
sve da sve dobije«. Ona »slabima postaje slaba da
položiti svoju dušu« (Iv 10,18).
slabe pridobije« (1 Kor 9,22). Budući da biva slabom, o
Ipak ne kažemo da je Sin Božji bio u svojoj duši njoj se kaže: »Iaiko je raspeta zbog slabosti, živi po
kako je bio u Pavlovoj i Petrovoj duši i u duši ostalih Božjoj snazi« (2 Kor 13,4). Korinćasni su, napokon, bili
svetih u kojima je Krist govorio, vjerujemo, kao i u »slabi«. Pavao drži da »među njima ništa ne zna osim
Pavlu. O svima navedenima moramo misliti ono što Isusa Krista i to raspetoga« (1 Kor 2,2).
Pismo tvrdi: »Nitko nije čist od ljage pa makar njegov
5. Neki hoće da na Isusovu dušu, dok iz Marije
život trajao jedan dan« (Job 14,4).
uzima tijelo, primijene i ono što Apostol kaže: »On,
mada je bio u Božjemu bitku, nije smatrao da je
otimačina što je jednak Bogu. Sam je sebe ponizio nije ništa drugo izrazio doli bezobličnu tvar. Ako je tu
uzimljući slugin lik« (Fil 2,6). To je, bez sumnje, učinio uistinu riječ o tvari, otuda slijedi da tjelesna počela
da bi dušu po boljim primjerima i učenjima vratio u nisu nepromjenljiva. Oni, naime, koji za počela
Božji lik i uspostavio u onu puninu koje se lišila. tjelesnih stvorenja staviše atome — bila riječ o ornome
Mi se udioništvom na Božjemu Sinu što se ne da dijeliti na djelove ili o onome što se dijeli
posinovIjujemo. Sudjelovanjem pak na Mudrosti na jednake dijelove — odnosno samo neke od njih,
postajemo u Bogu mudrima. Tako nas i zajedništvo na među počela nisu mogli staviti pojam tvari. Tu mislim
Duhu Svetome čini svetima i duhovnima. Ipak je jedno na ono što u strogome smislu označuje tvar. Kada pod
te isto imati dijela na Duhu Svetome što i na Ocu i svako tijelo podlažu tvar kao bit koja je na svaki način
Sinu jer je u Trojstvu jedna te ista narav. promjenljiva, izmjenjiva i djeljiva, neće to moći činiti u
Ono pak što kazasmo o udioništvu duše, isto kao Skladu s njezinom vlastitom naravi bez njezinih
o dušama valja misliti i o anđelima i nebeskim silama kakvoća.
jer je svakome razumnom stvorenju potreban udio na I mi se s tima Slažemo jer u svakome pogledu
Trojstvu. otklanjamo reći da tvar nije nastala ili da nije
Ranije također rekosmo što smo mogli i o biti stvorena. To se slaže s onim što smo ranije, kako smo
ovoga vidljivoga svijeta. O tome se redovito raspravlja. mogli, pokazali. Tada naznačismo da razne vrste
Imali smo pred očima ljude svoje vjere. Oni obično stabala donose iz vode, zemlje, zraika i topline
traže razloge za vjerovanje. Taikođer smo mislili na različite plodove. Učili smo da se vatra, zrak, voda i
one koji protiv nas zameću krivovjerne bojeve te veoma zemlja međusobno jedno u drugo mijenja. Na temelju
često pretresaju izraz tvar iako ga ni sami do sada uzajamne srodnosti jedno se počelo rastvara u drugo.
nisu mogli shvatiti. Držim, dakle, nužnim da se i na to Dokazali smo da iz ljudske i životinjske hrane nastaje
ukratko navratimo. tjelesna bit odnosno da se sluz prirodnoga sjemena
6. Na prvome miestu treba znati da samu riječ pretvara u čvrsto tijelo i kosti. Sve to svjedoči da je
tvar za onu bit koja je, kako se kaže, podloga tijelima tjelesna bit izmjenljiva i da iz bilo koje kakvoće prelazi
sve do sada nismo nigdje našli upotrebIjenu u u svaku drugu.
kanonskim spisima. Ono pak što Izaija veli: »Jest će 7. Ipak treba znati da bitak nikada ne postoji bez
tvar kao sijeno« (Iz 10,17), on to reče o onima koji se kakvoća i da se jedino razumom razdvaja ono što je
nalaze u mukama te je umjesto izraza grijeh napisao tjelesna podloga od onoga što je sposobno za kakvoću,
tvar. Ako je možda na kojem drugom mjestu napisana a to je tvar. Nelki su htjeli i dublje u to proniknuti.
imenica tvar, nigdje se, mislim, ne nalazi u smislu o Usudili su se kazati da tjelesna narav nije ništa drugo
kojem sada raspravljamo. Iznimka je jedino takozvana nego kakvoća. Aiko su, naime, kakvoća, krutost i
Salamonova Mudrost. Ali toj knjizi svi ne priznaju mekoća, hladnoća i toplina, vlažno i suho pa se to — i
vlast. Ipak tu na ovaj način stoji zabilježeno: tome slično — odstrani, uočujemo da više nema
»Svemogućoj tvojoj ruci koja je svijet stvorila iz podloge. Tako se kakvoće ukazuju kao sve. Stoga isu
bezoblične tvari nije nedostajalo krdo medvjeda i oni koji to tvrde kušali to i dokazati. Svi koji kažu da
divljih lavova da ih na njih pošalješ« (Mudr 11,17). je tvar nestvorena, priznaju da je Bog sazdao kakvoće.
Tako Salamom. U tome je slučaju, i po njima, tvar nestvorena jer
Mnogi, doduše, misle da Mojsije s onim što je kakvoće su sve, a njih je načinio Bog. Tako svi drže. I
naznačio na početku Postanka ima pred očima samu u tome nema protuslovlja.
tvar stvari. Reče: »U početku načini Bog nebo i zemlju. Oni pak koji žele dokazati da se nekoj tvari kao
Zemlja je bila nevidljiva i bezoblična« (Post 1,1). Drže podlozi izvana dodaju kakvoće, posižu za primjerima.
da Mojsije izričajem »nevidljiva i bezoblična zemlja« Takav je ovaj: Pavao, bez sumnje, šuti ili govori, bdi ili
spava. Nalazi se u određenome tjelesnom položaju. stvoreno. Nadalje: da je Bog po naravi dobar i da hoće
Sjedi, stoji ili leži. To su, doduše, za ljude dodaci. Ipak da ima bića kojima će činiti dobro i koja će se
bez njih ne mogu nikada biti. Pojam pak koji imamo o radovati kada dobiju njegova dobročinstva. Stoga je
čovjeku, ne određuje, očito, nijedan od tih biljega. načinio stvorenja koja su ga dostojna, to jest koja ga
Čovjeka shvaćamo i poimamo, a da ne vodimo u mogu dostojno shvatiti. 0 njima Bog veli da je »rodio
nikakvome slučaju računa o njegovu stanju. Ne sinove« (Iz 1,2).
pitamo da li je budan ili spava, da li govori ili šuti. Ne Sve je pak učinio po broju i mjeri. Ništa, naime, u
zanima nas ni ostalo što se inače nužno zbiva s Boga nije bez granice ili bez mjere. Bog svojom moći
ljudima. Kao što, daJkle, netko može PaVla sve obasiže. Njega pak ne obuhvaća misao nijednoga
promatrati bez svega onoga što mu se može dodati, stvorenja. Božje je biće samo sebi poznato. Jedino
tako netko može pojmiti podlogu bez kakvoća. Kada, Otac pozna Sina i samo Sin pozna Oca (Mt 11.27).
prema tome, naš um, odstranivši s pameti svaku Isključivo Duh Sveti »pretražuje Božje dubine« (1 Kor
kakvoću, promatra — da se tako izrazim — samu 2,10).
točku isključive podloge i uz nju prione te ne vodi Svako, dakle, stvorenje kod Boga razlikuje broj i
računa o tvrdoći ili mekoći, hladnoći ili toplini, vlaž- mjera. Broj je za razumna bića, a mjera za tjelesinu
nosti ili suhoći biti, tada, čini se, na neki način u tvar. Bilo je nužno da se razumna narav služi tijelom
nepravome razmatranju promatra tvar lišenu svih tih jer je promjenljiva i izmjenjiva već samim time što je
kakvoća. stvorena. Ono, naime, što nije postojalo nego je
8. Ali će možda netko pitati da li iz Pisama počelo biti već otuda nosi znamen promjenjive naravi.
možemo dobiti kakvo uporište za to poimanje. Čini mi Stoga ne posjeduje ni krepost ni zloću koje bi dolazile
se da je takva što naznačeno u Psalmima. Prorok iz biti. To je dodatak. Kazasmo, dakle, da je razumno
biće bilo promjenljivo i preobrativo. Imalo se na
kaže: »Moje oci vidješe tvoju nepotpunost« (Ps 138,16).
temelju zasluga služiti različitim pokrivačem ove ili
Imamo dojam da je tu prorokov duh prodornijim one kakvoće. Bog je pak predvidio buduće razlike
znanjem pretraživao začetke stvari. Tvar je razdvajao između duša i duhovnih moći. U tu je svrhu tjelesnu
samim umom i razumom od kakvoća i osjetio Božju narav nužno načinio ta'kvom da se po Stvoriteljevoj
nepotpunost koja, valja shvatiti, po dodatnim volji, svekolikom izmjenom kakvoća, preinaouje
kakvoćama postaje dovršena. prema potrebama. Tjelesna je narav tako dugo nužna
Ali i Henoh u svojoj knjizi govori ovako: »Putovao i tako dugo traje koliko ostaju bića kojima je potrebit
sam sve do onoga što je nesavršeno«. I to se, mislim, njezin pokrivač. Razumnih će naravi kojima je po-
može shvatiti na isti način. Prorokov se duh šetao, trebito tjelesno odijelo biti uvijek. Zato će tjelesna
tražio i razmatrao o svakoj pojedinoj zbilji. Tako je narav ostati za vazda. Nužno je, naime, da se njome
došao do onoga početka u kome je nazreo nesavršenu kao pokrivalom služe razumna stvorenja. Ili netko
tvar bez kakvoća. U istome spisu stoji sama smatra da može nekim dokazima pokazati da je
Henohova riječ: »Promatrao sam sve tvari«. To znači razumna narav sposobna živjeti bez ikakva tijela?! Mi
ovo: istraživao sam sve tvarne podjele koje se od smo ranije kada smo o tome podrobno raspredali
samo jedne tvari račvaju na pojedinačne vrste kao što kazali koliko je to teško ili gotovo nemoguće našemu
su čovjek, životinje, nebesa, sunce i sve ostalo što je razumu.
na ovome svijetu. 9. Držim, dakako, da nije u protuslovlju s ovim
Potom smo u prethodnome pokazali, koliko smo našim djelom ako se navratimo što se kraće može i
mogli, da je Bog načinio sve što postoji i da osim na besmrtnost razumnih naravi. Svako biće koje ima
naravi Oca, Sina i Duha Svetoga nema ničega što nije dijela na nečemu, bez sumnje je jedne biti i jedne
naravi s onim tko je dionik iste zbilje. Tako, na u se čisto i potpuno primi Boga, ipak u sebi uvijek
primjer, sve oči imaju dijela na svjetlosti. Zato su sve ima neko sjemenje koje mu omogućuje da iznova
oči koje sudjeluju na isvjetlu jedne naravi. Ali, iako uspostavi i stekne bolje shvaćanje. »Nutarnji je
svako oko ima dijela na svjetlu, ipak svako ne čovjek« — koji se također naziva »razumnim« —
sudjeluje jednako na svjetlu. Jedno vidi oštrije, obnovljen na sliku i priliku Boga koji ga je stvorio« (2
drugo tuplje. Isto tako svako uho primjećuje glas ili Kor 4,16; Kol 3,10). Radi toga kaže prorok: »Sjetit će
zvuk. Stoga je svako uho jedne naravi. Ipak se i vratit Gospodinu svi krajevi zemlje. Pred licem
pojedinac zbog kakvoće uha koje može biti čišće i će se njegovim klanjati sve obitelji naroda« (Ps
bistrije čuje brže odnosno sporije. 21,28).
Prijeđimo s tih osjetilnih primjera na proma- 10. Ako se netko usudi pripisati suštinsku
tranje razumnih bića. Svaki duh koji ima dijela na raspadljivost onome koji je načinjen »po Božjoj slici i
razumnome svjetlu mora bez sumnje biti sa svakim sličnosti« (Post 1,26—27), razlog bezlbožnosti proteže,
duhom koji na jednak način sudjeluje na razum- mislim, i na samoga Božjega Sina jer je i om u
nome svjetlu jedne naravi. Nebeske moći imaju stoga Pismima nazvan »Božjom slikom« «(Kol 1,15). Onaj koji
što su udionici Mudrosti i posvećenja dijela na tako hoće, optužuje vlast Pisma koje kaže da je čovjek
razumnome svjetlu, to jest božanskoj naravi. Ali i učinjen »ma Božju sliku« (Post 1,27). U čovjeku se,
ljudska duša ima dio na istoj svjetlosti i Mudrosti. To očito, raspoznaju bilježi božanske slike, ali ne na
znači da će te zbilje i međusobno biti jedne naravi i tjelesnome liku koji se raspada već u dušinoj
jedine biti. Nebeske su pak sile neraspadljive i razboritosti, pravednosti, umjerenosti, jakosti,
besmrtne. Zato će, bez dvojbe, biti neraspadljiva i mudrosti, obrazovanju i — ukratko — po cijelome
besmrtna i narav ljudske duše. zboru vrlina koje su u Bogu kao bit, a u čovjeku mogu
Ipak nije jedino to u pitanju. Dodajmo da je biti po trudu i Božjemu nasljedovanju. Tako i
stoga što je narav Oca, Sina i Duha Svetoga neras- Gospodin naznačuje u Evanđelju kada kaže: »Budite
padljiva i vječna i što svekoliko stvorenje ima dijela milosrdni kao što je milosrdan i vaš Otac« (Lk 6,36).
samo na tome razumnome svjetlu posve dosIjedno i Također veli: »Budite savršeni kao što je savršen i vaš
nužno da i svako biće koje je u zajedništvu s tom Otac« (Mt 5,48).
vječnom naravi uvijek traje kao neraspadljivo i To jasno pokazuje da sve te kreposti u Bogu postoje
vječno. Tako se vječnost božanske dobrote razaznaje uvijek. Nikada se ne mogu uvećati ni opasti. Ljudi ih
i u tome što su i ona bića vječna koja primaju polako i svaku pojedinačno stječu. Stoga
njezina dobročinstva. Međutim, kao što je u po njima i imaju, čini se, stanovitu srodnost s Bogom.
primanju svjetla očuvana različitost u navedenim Bog zna sve. Njemu, po sebi, nije nijedna ra-
primjerima, jer gledanje motritelja označujemo zumna zbilja skrivena. Jedino Bog Otac i njegov
tupijim i oštrijim, tako je i sa zajedništvom kada je jedinorođeni Sin kao i Duh Sveti poznaju ne samo što
riječ o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Različitost jamči je stvoreno već i sami sebe. Ali i razumni duh, idući
jačina .spoznaje i obujam duha. od sitna prema većemu i od vidljivoga do nevidljivoga,
Promotrimo da li se ne čini bezbožnim reći da može doprijeti do savršenijega spoznanja. Duh se
duh koji je sposoban spoznati Boga može pretrpjeti nalazi u tijelu. Mora putovati od osjetilnoga koje je
smrt s obzirom na bit. Kao da mu ne bi moglo tjelesno do spoznatijivoga koje je netjelesno i
dostajati za trajnost što može shvaćati i poimati razumno. Ali da se nikome ne bi pričinilo nedoličnim
Boga! To tim više vrijedi što duh, iako zbog što rekosmo da su razumna bića spoznatljiva,
nemarnosti može dotle pasti te više nije u stanju da poslužit ćemo se primjerom Salamonova mišljenja.
Salamon reče: »Naći ćeš božansku osjetilinost« (Izr
2,5). To pokazuje da razumna bića ne istražujemo
tjelesnim ćutilom već nekim drugim koji Salamon
naziva božaniskim.
Tim osjetilom moramo motriti svako pojedino
razumno biće o kome smo ranije govorili. Istim
osjetilom valja slušati ono o čemu govorimo i pro-
matrati što pišemo. Božansko, naime, biće zna i ono
što u sebi šutke razmišljamo. O onome što smo kazali
i ostalome što otuda slijedi treba suditi po pravilu
koje smo gore izložili.
KRAJ

www.pouke.org

Поставио ПРОТОМАЈСТОР Новембар'09.