Travanjsaka vjetica

Majgull Axelsson

Ovo je fikcija. Naravno, u Vadsteni postoji i dom zdravlja i
sanatorij, kao to u Kiruni postoji Institut za astrofiziku, ali nijedna od
tih institucija nije identina onima o kojima se govori u ovoj knjizi.
Ljudi i dogaanja takoer su plod moje mate - uz odre
Raya Bradburyja, zbog kojeg sam jo prije nekoliko desetlje
razmiljati o travanjskim vjeticama.











Valovi i estice ................................................................
Komad naplavine ................................................................
Kaznene ekspedicije ................................................................
Blizanac pumpa ................................................................
Retardirani osmijeh ................................................................
Trenjina princeza ................................................................
Na vagi .......................................................................................
Mean Woman Blues ................................................................
Procesija mrtvih ................................................................
Zaboravljena sestra ................................................................


Ovo je fikcija. Naravno, u Vadsteni postoji i dom zdravlja i
sanatorij, kao to u Kiruni postoji Institut za astrofiziku, ali nijedna od
na onima o kojima se govori u ovoj knjizi.
uz odreenu pomo
Raya Bradburyja, zbog kojeg sam jo prije nekoliko desetljea poela
Spisateljica
............................................... 3
.......................................... 10
..................................... 69
............................................ 90
.................................... 180
...................................... 207
....................... 284
................................... 303
.......................................... 382
..................................... 393


Valovi i estice Valovi i estice Valovi i estice Valovi i estice
Neutrini su vrlo maleni
nemaju naboja i nemaju masu meusobno uop
djeluju
Zemlja je za njih samo glupava lopta
jednostavno prolaze poput spremaica kroz pranjav
hodnik ili fotona kroz staklenu plou...
John Updike
usobno uope ne
Zemlja je za njih samo glupava lopta kroz koju
ica kroz pranjav
John Updike

Tko je to? - pita moja sestra.
Ona je osjetljivija od drugih, jedina je koja ponekad naslu
moju prisutnost. Sada izgleda poput ptice dok stoji tako ispruena vrata
i pogledom pretrauje vrt. Ima samo sivi kuni ogrta preko bijele
spavaice i ini se kako ne primjeuje da se noni mraz zadrao. Ku
ogrta je rastvoren i pojas visi na jednoj oici. Poput tankog perca s repa
lei na stepenici koja vodi do kuhinje iza nje.
Trzajem okrene glavu, slua prema vrtu i eka odgovor. Kad ga
ne dobije, ponovi, sada oajnije i kretavijim glasom: Tko je to?
Njezin dah stvara male bijele pramenove. To joj pristaje. Ona je
eterian tip. Poput magle, pomislila sam jo kad sam je prvi put vidjela.
Bilo je to jednog vrueg kolovoskog dana prije mnogo ljeta, puno prije
nego to sam uope dobila smjetaj u domu s pomonicima. Hu
bertsson se pobrinuo da me izvezu van i ostave u sjeni velikog javora,
neposredno prije poetka lijenike konferencije u konferencijskoj
dvorani sanatorija. Sluajno je naletio na Christinu Wulf tamo na
parkiralitu i sluajno ju je nagovorio da krenu preicom preko velikog
travnjaka gdje sam ja sjedila. Njezine su salonke propadale dubo
mekanu travu, a kad su doli do poljunanog dijela, zastala je na
trenutak da provjeri nije li joj ostalo zemlje na donovima. Tek sam tada
vidjela da ima najlonke, usprkos toplini. Uredna bluza, suknja do
koljena i najlonke. Sve u razliitim nijansama bijelog i sivog.
Tvoja starija sestra jedna je od onih dama koje peru ruke u
izbje- ljivau, rekao je Hubertsson prije nego to mi ju je pokazao.
Povrinski gledano, dobar je to opis. Ali nije dovoljan. Kad sam
je sada gledala u stvarnosti, inila mi se osloboena boje i oblika tako
da je izgledalo kao da se zakoni materije na nju ne primjenjuju, kao da
bi mogla kliziti poput dima kroz zatvorene prozore i zaklju
Ona je osjetljivija od drugih, jedina je koja ponekad nasluuje
tako ispruena vrata
preko bijele
ni mraz zadrao. Kuni
ici. Poput tankog perca s repa
eka odgovor. Kad ga
ajnije i kretavijim glasom: Tko je to?
Njezin dah stvara male bijele pramenove. To joj pristaje. Ona je
la sam jo kad sam je prvi put vidjela.
eg kolovoskog dana prije mnogo ljeta, puno prije
nicima. Hu-
bertsson se pobrinuo da me izvezu van i ostave u sjeni velikog javora,
ke konferencije u konferencijskoj
ajno je naletio na Christinu Wulf tamo na
icom preko velikog
travnjaka gdje sam ja sjedila. Njezine su salonke propadale duboko u
anog dijela, zastala je na
trenutak da provjeri nije li joj ostalo zemlje na donovima. Tek sam tada
vidjela da ima najlonke, usprkos toplini. Uredna bluza, suknja do
a bijelog i sivog.
Tvoja starija sestra jedna je od onih dama koje peru ruke u
u, rekao je Hubertsson prije nego to mi ju je pokazao.
Povrinski gledano, dobar je to opis. Ali nije dovoljan. Kad sam
ena boje i oblika tako
je izgledalo kao da se zakoni materije na nju ne primjenjuju, kao da
bi mogla kliziti poput dima kroz zatvorene prozore i zakljuana vrata.
Na trenutak mi se uinilo da e Hubertssonova ruka proi ravno kroz
nju kada se ispruio da je pridri.
Samo po sebi, to ne bi bilo tako udno. esto zaboravljamo da je
ono to mi zovemo zakonima prirode samo nae pojednostavljeno
gledanje na stvarnost koja je prekomplicirana da bismo je mogli
razumjeti. Na- primjer, da ivimo u oblaku estica koje nemaju masu;
fotona i neutrina. I da se sva materija - ak i ona u ljudskom tijelu -
najveim dijelom sastoji od praznina. Udaljenost izmeu estica atoma
je velika kao i udaljenost izmeu zvijezde i njezinih planeta. Ono to
ini povrinu i kompaktnost nisu dakle same estice, ve
elektromagnetsko polje koje ih povezuje. Kvantna fizika nas takoer ui
da najmanji elementi materije nisu samo estice. To su i valovi.
Istovremeno. Neki od njih imaju ak sposobnost da se nalaze na vie
mjesta u isto vrijeme. U jednoj mikrosekundi elektron isprobava svoje
mogue pozicije i unutar tog trenutka sve su te mogunosti jednako
stvarne.
Dakle, sve prolazi. Kao to je poznato.
Gledano po tim principima, nije ni tako udno da neki od nas
mogu naruiti fizikalne zakone. Ali kada je Hubertssonova ruka
dodirnula Christinu, koja je stajala na jednoj nozi i promatrala svoj on,
pokazalo se da je jednako vrsta u obrisima kao i svi drugi ljudi.
Njegova ju je aka uhvatila za ruku i ostala tamo.
Nije postala prozirnija s godinama; jo uvijek izgleda kao da bi
se u bilo kojem trenutku mogla raspriti i nestati u kaosu valova i
estica.
Ali, naravno, to je samo iluzija, Christina je ustvari jedna vrsto
povezana nakupina ljudske materije. ak vrlo vrsta.
A sada su se njezini elektroni odluili na novu situaciju.
Zatrepe i zaboravi me, stegne kuni ogrta vre oko sebe i gacajui
izmama krene bljuzgavom ljunanom stazom prema potanskom
sanduiu i jutarnjim novinama.
Pismo lei na dnu sanduia. Kad ga ugleda, vrtom poput vjetra
proe mali val uasa. Astrid, pomisli, ali se u istom trenutku sjeti da je
Astrid mrtva, da je ustvari ve tri godine mrtva. To je utjei. Stavi
novine pod ruku i krene prema kui okreui kuvertu u ruci. Ne gleda
kuda ide.
I zato se spotakne o mrtvog galeba.
* * *
U istom trenutku moja druga sestra otvori oi u hotelskoj sobi u
Goteborgu i naglo udahne zrak. Tako se uvijek budi; u prvoj je sekundi
uplaena, dok se ne sjeti tko je i gdje se nalazi. Ali jutarnja panika se
povue i ona ve napola utone u san kad se zaustavi i isprui ruke prema
stropu. Isuse Boe! Nema vremena ljenariti u krevetu! Danas e
iskoristiti jedan sasvim obian etvrtak slijedei vlastite tragove. A walk
down memory lane! Ve je ila tim putem, ali to je bilo davno.
Margareta sjedne u krevetu i pone pipajui traiti cigarete. Kad
povue prvi dim najei se, od osjeaja kao da joj se koa otputa i
poinje lebdjeti nekoliko milimetara iznad mesa. Spusti pogled na svoje
ruke. Gole su, bijele i najeene. Zaboravila je svoju jedinu spavaicu
kod Claesa...
Za uvjerenog puaa, Margareta neuobiajeno cijeni svje zrak.
Pokrije svoju golotinju dekom, ode do prozora i irom ga otvori. Zatim
ostane stajati na hladnoi i gleda prema olovno sivoj kasnoj zimi.
Nigdje u vedskoj svjetlost nije tako runa kao u Goteborgu,
pomisli. To je uobiajena i dobro poznata misao. Tako se obino tjei
kad je tama baci u depresiju doma u Kiruni. Imala je sree, usprkos
svemu. Inae je mogla ostati ivjeti cijeli ivot pod metalnim nebom
Goteborga, da nije bilo one sluajnosti. Sluajnosti u Tanumu...
Margareta povue dim i pusti ga da sipi kroz zadovoljan
osmijeh. Pa danas ide u Tanum. Prvi put u vie od dvadeset godina
vratit e se na mjesto koje je odredilo njezin ivot kao odrasle osobe.
Tada je tek bila napunila dvadeset tri godine i bila napola gotova
sa studijem arheologije. Cijelog je tog vrueg ljeta kopala, prosijavala i
etkala kroz tresetite obraslo vrijeskom kako bi otkrila jo jednu staru
gravuru, dok je napeta ica u njoj cijelo vrijeme oscilirala od
oekivanja. Ta je ica vibrirala za Fleminga: danskog gostujueg
profesora dubokog glasa i uskih oiju. Ve je tada Margareta - da se
blago izrazim - imala odreenog iskustva sa sredovjenim mukarcima i
sada je iskoritavala sve trikove i naine koje je nauila. Sputala bi
pogled i naglo prela rukom kroz kosu kad bi je pogledao, isprsila bi se i
ljuljala bokovima dok je hodala, smijala se tiho i gugutala na njegove
ale u vrijeme pauza za kavu.
Na poetku je bio vie uplaen nego oaran. Istina je da je esto
traio njezino drutvo, smijeio se kad se ona smijeila i smijao kad se
ona smijala, ali nije preuzimao nikakvu inicijativu. Umjesto toga je sve
ee - bez razloga - spominjao svoju enu i djecu, svoje godine i svoje
obveze. Ali Margareta nije poputala. Bila je fanatino nastrojena, tada
kao i sada, i to je on vie mahao svojim isprikama, to se ona
intenzivnije lijepila za njegov pogled. Bit e on njezin!
Jedini je problem bio to nije tono znala to e joj on.
Trebali bi spavati zajedno. Naravno. Veerima bi u svom atoru
esto matala kako e je zgrabiti oko struka jednom rukom, dok e
istovremeno drugom otkopati svoj rasporak. Ruke e mu drhtati i
prtljati, ali ona mu nee pomoi. Ba naprotiv, spreavat e ga tako to
e stisnuti svoje krilo uz njegovo i polako poeti mijeati. Ali kad
rasporak konano bude otvoren, pustit e svoju ruku da potrai unutra,
sklopit e je oko njegova penisa, koji e nabujati i napeti se poput
neformirane kvrge ispod bijele pamune tkanine gaa, a onda e njezini
prsti etati dalje, lagani i lepravi poput leptira.
Ali spavati s njim je samo put. Ne cilj. Margareta je nasluivala
da e se morati zadovoljiti odraavanjem svoje poude u Flemingovoj,
ali, ustvari, bilo joj je svejedno. Postoji jedna druga praznina u njoj koju
je trebalo ispuniti i bit e ispunjena kasnije, znala je to, kad budu leali
u vrijesku okrueni ljetnom noi. Onda e Fleming rei ili uiniti neto -
to, nije znala - i to neto e zauvijek ispuniti svaku prazninu u njezinu
tijelu. Nakon toga e ivjeti zadovoljena. Zauvijek ispunjena.
I na kraju se dogodilo. Jedne joj je veeri Fleming stavio ruku
oko struka i poeo petljati s rasporkom. Margaretin je dlan obgrlio
njegov penis i prtala je poudom od samog oekivanja dok se sputala
pod njim u vrijesak. Odmah nakon toga prsnuo je Fleming. I onda je
bilo gotovo, jer kad je Flemingov penis uvenuo, nije imao nita ime bi
je ispunio. Njegova teina, koja je donedavno bila utjeha i obeanje,
postala je zaguujua i prijetea. Gurnula ga je u stranu i duboko
udahnula. Nije reagirao, samo je progunao i promijenio poloaj.
Duboko je spavao u rascvalom vrijesku.
Margareta jo ni danas ne zna kako to da je ustala i otila. Vie
bi joj nalikovalo da je ostala i gnijezdila se pod njegovim pazuhom, da
se nekoliko mjeseci zadovoljavala onim mrvicama koje je dobivala, a ne
da je odmah poela sanjati o drugim, malo veim mrvicama. Ali gorak
okus razoaranja u ustima i natjerao ju je da navue ore i ode odande.
Namjerno je ila u krivom smjeru, dalje od iskopanih jaraka i atora
arheologa, prema neemu drugome...
Mala! kae Margareta, tjeei se tamo kraj otvorenog prozora
dvadeset pet godina kasnije. Isprui jednu ruku iz deke traei, kao da
se eli protegnuti kroz vrijeme i dosei do te prazne djevojke koja
tumara kroz tanumsko tresetite obraslo vrijeskom. Ali u istom trenutku
shvati to ta gesta govori o njezinu shvaanju stvarnosti, zaustavi se
usred pokreta i usmjeri ruku u drugom smjeru. Umjesto toga, uzet e
cigaretu i ugasiti je.
Margareta je fiziarka i kao takva malo se boji moderne fizike.
Ponekad joj se ini da joj se pojmovi kao to su vrijeme i prostor i
materija otapaju pred oima i tada se mora zaustaviti, tada mora
kontrolirati svoju podivljalu matu i uvjeriti se da se s ljudskog stajalita
nita nije promijenilo. Ovdje na Zemlji materija je jo uvijek vrsta, a
vrijeme je rijeka koja tee svijetom od poetka ivota do njegova kraja.
Samo u teoriji, kae ona sama sebi, vrijeme je iluzija. Za ovjeka ono je
stvarno, i zato je pokuaj protezanja kroz vrijeme znak ludila kod ljudi.
Kao, naprimjer, tjeiti samu sebe u dvadeset godina mlaem izdanju.
Zalupi prozor, navue zavjese i pusti deku da padne na pod.
Protegne se. Sad e se istuirati i uljepati, zatim e odbrujati u
Claesovu rasturenom starom autu, prvo prema Tanumu, nakon toga
prema Motali i onda prema Stockholmu. Ona dosadna konferencija na
kojoj se napatila u Goteborgu ispunila je svoju funkciju. Izbjei ce
Kirunu i svoju jebenu disertaciju cijeli tjedan! Pod tuem joj se vrati
sjeanje. Odjednom pred sobom vidi Fleminga, sjeti se njegova
oajnikog osmijeha sljedeeg dana i njegova nestrpljivog aptanja. Zar
ne da je bilo prekrasno? I zar ne da e ove noi opet biti prekrasno? A
na jesen e se pobrinuti da bude njezin mentor...
Starija Margareta okrene lice prema mlazu vode i zatvori oi.
Unutra vidi mladu Margaretu kako se mirno smijei i naginje se jo vie
nad svoj posao.
ao mi je, kae ona. ao mi je, Fleming. To nee ii...
Zato?
Okrene glavu i pogleda prema njemu.
Zato to sam zavrila s arheologijom. Na jesen u studirati
fiziku. Prole noi sam odluila.
Starija se Margareta suho nasmije kad se sjeti njegova izraza
lica.
* * *
Moja trea sestra lei na madracu i trepe. Inae se uope ne
mie.
Birgitta nema krevet. Nema ak ni prekriva na svom madracu,
lei direktno na njegovoj prljavoutoj pjenastoj gumi. Ruke su joj
rairene, iz lijevog kuta usana curi mali trag sline...
Izgleda jadno. Poput razapetog tijesta.
Svejedno misli na svoju ljepotu, sjea se vremena kad joj je bilo
petnaest godina i kad je bila Motalin snjeno bijeli odgovor na Marilyn
Monroe. Na podu pored nje lei Roger, mravi mali rak od mukarca,
ravne kose i prosijede brade. Zbog njega Birgitta ne moe spavati, zbog
njega se mora prisiliti da se sjeti vremena kad je bila lijepa. I sad joj
gotovo uspijeva. Vidi Doggena kako klizi iz svog auta, zalupi vratima i
osvre se. Na prakiralitu je tiho, jedino to se uje je glas Cliffa
Richardsa kako struji iz prijenosnog gramofona. Svi su pogledi
usmjereni prema Doggenu, enja djevojica lepra poput leptira prema
njemu, nemo djeaka je tvrdoglava tiina.
Birgitta zna da ide prema njoj ak i prije nego to je poeo
hodati, ona zna da ide prema njoj. I dolazi, sada otvara vrata auta i hvata
je za runi zglob.
Sad si moja cura kae on. Nita vie. Samo to.
Kao u filmu, pomisli Birgitta po tisuiti put u ivotu. Bilo je to
ba kao u filmu. A film ide dalje, zborno pjevanje i violine ispunjavaju
svemir kad se sjeti kako ju je poloio na haubu i nagnuo se nad nju da
joj da prvi poljubac...
Ali Roger se pomakne u snu i zato se film prekine, zauti i slika
nestane. Ona okrene glavu i pogleda ga, za nos je utipne slab miris
amonijaka. Njegove svijetloplave traperice prekrivene su tamnom
vlanom mrljom koja se proirila od rasporka dolje po lijevom bedru...
Birgitta je premorena, ali da joj je ostalo imalo snage, trebala bi
se prevrnuti preko ove gliste od ovjeka i zaguiti ga teinom vlastitog
tijela. Ali ona nema snage. Nema snage ni staviti ruke na ui kako ne bi
ula njegov glas. Iako ne bi bilo nikakve razlike. Rijei su ve reene,
njegova je replika zauvijek ucrtana u njezinu memoriju.
Jebote, kae on u sjeanju i stavi ruku preko njezina lica.
Jebote. Tako si runa da mi kurac padne...
Birgitta zatrepe i udie, u sjeanju trai zborno pjevanje i
violine, Doggenove velike ruke i Motalin snjeno bijeli odgovor na
Marylm Monroe. Ali film se prekinuo, traka neutjeno uti dok se
okree, ostatak filma zatreperi i sve slike nestaju.
vrsto zamiri, stisne oi dok ne postanu samo dvije tanke crte i
pokua nasilu prizvati utjeno sjeanje. Kad joj ne uspije, napo a
podigne kapke i pogleda Rogera. Danas e konano izbaciti van tog
vraga.

Komad naplavine Komad naplavine Komad naplavine Komad naplavine
Proljee je, pomislila je Cecy. Noas
svakom ivom biu na svijetu.
Ray Bradbury
as u ivjeti u
Ray Bradbury

Neposredno prije zore promijene se svi zvukovi u
hodniku, apati nonog osoblja i njihovi prigueni koraci bivaju
razbijeni lupkanjem peta i kristalno jasnim glasovima. Jutarnja je
smjena. Osim toga, danas je jutarnja smjena Kerstin Jedan. To se vidi
po samom zraku, sve vibrira od elje za radom ak i prije nego to je
ona stigla. Kad je Kerstin Dva glavna u jutarnjoj smjeni zrak stoji mirno
i mirie kava.
Danas je srijeda. Moda u se moi istuirati. Ve
cijeli tjedan od posljednjeg tuiranja i slatkasto kiselkasti miris iz mog
tijela poinje me guiti. Naruava mi koncentraciju. Naime, s mojim je
njuhom sve u redu. Naalost.
Puhnem jedan dug i namjeran dah u pisak i ekran iznad mog
kreveta zatitra.
eli li pohraniti tekst prije nego to zavri? Da/Ne?
Kratko puhanje. Da, elim pohraniti tekst. Kompjuter zazuji i
iskljui se.
Tek sada primjeujem koliko su mi oi umorne. Gori mi pod
kapcima. Moram se na trenutak odmoriti u mraku. Osim toga,
najsigurnije je praviti se da spavam, za sluaj da se Kerstin Jedan odlu
krenuti u jutarnju vizitu. Ako me uhvati da sam bila budna cijele no
odrat e kratak govor o vanosti normalnog dnevnog ritma. Osim toga,
mogla bi narediti svojoj odgojnoj patroli da me zaveu u invalidska
kolica i odvezu na jedno od onih vjenih glupih natjecanja koja se
odvijaju u dnevnom boravku. Memory za petogodinjake. Ili Bingo sa
slikama. Prva nagrada je uvijek narana i od pobjednika se o
se smijei i da prestane sliniti - sve prema mogunostima
nagrada predaje. I zato ja nikada ne pobjeujem, koliko god to
odgovora imala. Kerstin Jedan namjeta rezultate. Pacijenti s
promijene se svi zvukovi u
nog osoblja i njihovi prigueni koraci bivaju
razbijeni lupkanjem peta i kristalno jasnim glasovima. Jutarnja je
toga, danas je jutarnja smjena Kerstin Jedan. To se vidi
ak i prije nego to je
ona stigla. Kad je Kerstin Dva glavna u jutarnjoj smjeni zrak stoji mirno
irati. Ve je proao
cijeli tjedan od posljednjeg tuiranja i slatkasto kiselkasti miris iz mog
inje me guiti. Naruava mi koncentraciju. Naime, s mojim je
Puhnem jedan dug i namjeran dah u pisak i ekran iznad mog
eli li pohraniti tekst prije nego to zavri? Da/Ne?
Kratko puhanje. Da, elim pohraniti tekst. Kompjuter zazuji i
i umorne. Gori mi pod
Osim toga,
aj da se Kerstin Jedan odlui
krenuti u jutarnju vizitu. Ako me uhvati da sam bila budna cijele noi,
e kratak govor o vanosti normalnog dnevnog ritma. Osim toga,
ojnoj patroli da me zaveu u invalidska
nih glupih natjecanja koja se
odvijaju u dnevnom boravku. Memory za petogodinjake. Ili Bingo sa
a i od pobjednika se oekuje da
nostima - kada mu se
ujem, koliko god tonih
imala. Kerstin Jedan namjeta rezultate. Pacijenti s
problematinim attitudeom - kako ona to kae na svom
amerikaniziranom rjeniku socijalnog radnika - ne mogu pobijediti.
Onda bi terapeutska vrijed- nost glupih natjecanja bila izgubljena. Moj
se problematini attitude sastoji u tome to se pravim da se ne mogu
nasmijeiti. Slinim i radim grimase i glumim da sam oajna to ne mogu
upravljati kutovima usana kad me odgojna patrola izaziva
pobjednikom naranom, ali se ne smijeim. Nikada. A Kerstin Jedan -
koja zna da je sve to la i predstava - svaki se put jednako tvrdoglavo
razbjesni. Svejedno, ne usuuje me se otvoreno optuiti, ne moe
dopustiti da bolniko osoblje sazna da sam joj se ustvari jednom
nasmijeila.
Bilo je to prije mjesec dana, za vrijeme mog prvog dana na
odjelu. Nekoliko sam sati sluala njezin glas u hodniku - u jednom
trenutku veselo blebetanje, u drugom njeno zanovijetanje - i od toga mi
se jeila koa. Podsjeao me na puno previe drugih glasova, zbog nje
su prerasli u brbljavu kakofoniju u mojim uima: bila je tu Karin iz
Zavoda za hendikepirane osobe, sunana Rut koja je htjela biti
udomiteljica (ali ne tome!), Njemica Trudy na neurologiji i njezine
sljedbenice Berit, Anna i Veronica. Sve su imale te ohrabrujue ptije
glasove i sve su se ponaale poput prostitutki. Smijeile su se i cvrkutale
i gladile u zamjenu za novac. Ali njihove su ruke bile ledene, a cijena
koju su zahtijevale nije bila razumna. Aureola.
U domu sam bila okruena dovoljno ravnodunim enama toplih
ruku i glasova koji nisu previe obeavali, a prije nekoliko godina
dobila sam i pravi stan i vlastite pomonike. Bilo je razliitih ljudi,
mladih mukaraca i starijih ena u bijegu pred nezaposlenou,
neobrazovanih umornih mama male djece i sredovjenih umjetnika iji
su snovi o velikom iznenadnom uspjehu poeli venuti. Hranili su me i
prali i odijevali ne traei da ih iz zahvalnosti volim. Njihov je mir bio
nenaruiv i paljivo je sluao, kad bih zastenjala i prebrzo napela mii
zbog nelagode, odmah bi me pustili i traili neki novi i ugodniji stisak.
Ali sada je bilo gotovo. Moji su napadi dolazili sve ee i bili
sve jai, stalno sam bila na putu da otklizim u status epilepticus, vjeni
epileptini napad. I jednoga je dana Hubertsson stajao pred mojim
krevetom i objasnio mi sputena pogleda, kao da se srami, da to tako
vie ne moe. Pomonici nisu bili dovoljni, trebala sam stalni nadzor
medicinski obrazovanog osoblja, barem na nekoliko mjeseci, barem za
ono vrijeme koje treba da isprobamo i ponemo koristiti novi lijek.
Dakle, morala sam se vratiti u sanatorij iz kojeg me jednom oslobodio.
A glas vani u hodniku otkrivao je da ovdje vlada osoba koja je spremna
lomiti noge u svojoj borbi za dobrotu.
Usprkos tome, stvarno sam se pokuala lijepo ponaati. Pristojan
je pozdrav titrao na ekranu kad je Kerstin Jedan ula u moju sobu i
upravo sam se spremala puhnuti da se predstavim, kad se ona nagnula
nad moj krevet i odgurnula ekran u stranu.
Jadna mala... rekla je i ispruila ruku da me pogladi po obrazu.
Ne mogu kontrolirati greve, ali taj sam put imala sree. Moja se
glava trgnula i okrenula u stranu, kao to se uvijek trgne i okrene u
stranu, i dola sam tono pod pravi kut da uhvatim njezin palac.
Zagrizla sam. I grizla. Zagrizla sam tako jako da sam mogla osjetiti
kako mi zubi prodiru kroz njezinu bijelu kou i stiu do kosti, a onda mi
je sljedei gr okrenuo glavu u stranu i prisilio me da je pustim. I tad
sam se nasmijeila. Topao i irok i iskren osmijeh. Jedini osmijeh koji
u ikada dati Kerstin Jedan.
Kod sljedeeg gra uspjela sam ponovno uhvatiti pisak i poela
puhati. Nisam mogla vidjeti ekran - odgurnula ga je predaleko udesno
ali svejedno sam uspjela rei ono to sam htjela:
Mene nitko ne zove jadnom!
Odgurnula je ekran i istrala iz sobe suho mrcajui, lijevom
rukom sklopljenom oko desnog palca u krajnje prijekornoj gesti. Na
sekundu sam htjela uskliknuti zbog svoje pobjede, ali trenutak kasnije
ugledala sam tekst koji je svjetlucao iznad moje glave.
Mene nitko ne zove jadnom. Oh, Boe. Arnold Schwarzenegger
to ne bi bolje rekao.
A ipak, to je moralo biti reeno. Zato to ne postoji nijedno
stanje koje je izlizalo toliko imena kao ovo; svako desetljee u
posljednjih sto godina ispljunulo je staru gorku rije i trailo novu i
slau. Tako je kripl postao defektan, a onda defektan deformiran,
deformiran je postao sakat, a sakat invalid, invalid je postao
hendikepiran i na kraju je hendikepiran postao osoba s poremeajima
kretanja.
Iza svake od tih rijei lei apsurdno nadanje. I ja ga dijelim -
nemojte misliti nita drugo. Nitko ne eli vie od mene da jedan dan
pronaemo onu arobnu rije, savrenu rije koja e iscijeliti ozlijeene
mozgove, koja e dati kotanoj sri sposobnost da se sama izlijei i
ponovno probudi umirue ivane stanice. Ali jo je nismo nali. A ako
ovjek zbroji sve one rijei koje smo dosada isprobali, to je drugo zbroj
ako ne ono to je Kerstin Jedan zacviljela nad mojom glavom?
Dakle, u oekivanju te savrene rijei biram biti izvan svih
trenutnih opisa. Ja znam to sam. Komad naplavine. Proupljeni ostatak
iz nekog drugog vremena.
Jebote, tvoje tijelo izgleda kao da te cijelo stoljee zagrlilo
nasmrt, rekao je Hubertsson jednog Silvestrova u mom stanu kad je bio
pijan. Bila je to reenica zbog koje su mi se uarili obrazi, ali svejedno
sam ostavila svoj ekran crnim. Jer to bih odgovorila? Ah, pusti me
darbu- dem ovjek za tebe, ljubavi moja, a ne znamenitost? Takve se
stvari ne govore. Pogotovo ne kad ovjek ima noge zgrene u vjenom
poloaju fetusa, dok su mu glava i ruke u konstantnim spastinim
pokretima, kad lice radi grimase, a dlanovi se njiu poput vodenih
biljaka. Tada se ovjek uva ljubavnih izjava i pravi se da nije uo.
Ali ja ujem. Ja vidim. I ja osjeam.
Ja vidim i ujem i osjeam iako je ono to je cijela i neprekinuta
veza kod drugih ljudi kod mene unitena i potrgana. Sada samo
nekoliko tankih niti ujedinjuje ono to sam stvarno ja s onim to je moje
tijelo. Moj se glas sastoji od tri tona: uzdiem od uitka, stenjem od
nelagode, riem poput ivotnje koju e ubiti kad patim. Time mogu
upravljati. Takoer mogu i puhati kratko i dugo u pisak, puhanje koje se
pretvori u tekst na ekranu kompjutera. Osim toga, mogu ali ve s
krajnjim naporom - i dalje drati licu lijevom rukom, prenijeti je dolje
do tanjura i gore do usta. Mogu vakati i gutati. To je sve.
Dugo sam se pokuavala uvjeriti da u taj kaos od mog tijela
svejedno stane sama bit onoga to je ovjek. Imam volju i razum, imam
srce koje kuca, par plua kojima diem i - ne najmanje vano - ljudski
mozak s toliko neobinih mogunosti da se i sama zaudim. Ali te
galantne parole nisu pomogle. Na kraju sam svejedno bila prisiljena
priznati da sam uhvaena u paukovu mreu uvjeta koju je Veliki
aljivina rastegnuo preko svijeta. To je shvaanje ojaalo ovog
mjeseca. Ponekad ak i mislim da je Kerstin Jedan njegova poslanica,
da je ona mali Boji pauk koji e mi se jednog dana prikrasti po mrei
kako bi mi rastopio crijeva svojom kiselom slinom, a zatim ih isisao iz
mene.
Da. To bi bilo logino. Ali to se jo ne smije dogoditi. Ostala su
dva zadatka.
Prvo, elim znati koja od mojih sestara je ukrala ivot koji je bio
namijenjen meni.
Nakon toga elim slijediti svoju ljubav u grob.
Tek onda sam spremna da me se isprazni.
*
Sad ga ujem. Nitko ne otvara vrata odjela tako polako kao on,
nitko se tako pospano ne vue hodnikom. Danas malo oklijeva, moda
se boji da e se Kerstin Jedan odjednom pojaviti na hodniku i
nasmijeena mu zaprijeiti put.
KaJedan, zove je. Za razliku od KaDva.
Ona je nemogua, kae. Cijeli taj aerodinamini oblik i sve te
bijele povrine. Mogu se kladiti da je izlivena od sladoleda od vanilije.
Ugrij je i izgubit e i boju i oblik!
Njemu u posljednje vrijeme nije preostalo puno svilenkaste koe
i napetih miia. Moda to ima nekakve veze s njegovim starenjem.
Lice mu se posljednjih godina umorilo i izduilo, obrve izrasle i postale
sijede, dvostruka brada nabujala, a podonjaci natekli. Istovremeno,
njegove su koulje postale sve zamrljanije, a stranjica na hlaama
poela sve vie visjeti. Neke od bolniarki iz odgojne patrole Kerstin
Jedan zovu ga odvratnim. Ona sama se zadovoljava tim da naglasi
distancu. Ako joj se previe priblii, ona se brzo izmakne i proe rukom
kroz svoju dugu kosu kao da se isti od dodira.
Ja takvo neto ne bih nikada uinila. Da ja imam bijelo tijelo
poput vanilije s napetim miiima i mogunou da ga pokreem, esto
bih mu doputala da ga dodiruje. On je jedina osoba ije dodirivanje
volim. Moda to ovisi o tome to me tako rijetko dodiruje. Nekoliko
puta mjeseno formalno me pregleda, ali tada je uvijek prisutna jedna
sestra i njegove ruke budu profesionalne i nepristrane. Jedan jedini put
je zavrio pregled time to me pogladio. Bilo je to kada sam etvrti put
u jednoj godini imala upalu plua. Tada je stavio obje ruke na moju
glavu i privukao me sebi, pritisnuo moj obraz sebi na prsa.
Trgni se, rekao je. Nee ni ovaj put umrijeti...
Vunena majica koju je nosio ispod bijelog ogrtaa bila je otra
za moj obraz. A njegovo je tijelo mirisalo na bademe...
No bilo je to prije jedanaest godina i nikada se poslije nije
ponovilo.
Ponekad - kad smo sami - stavi ruku na rub kreveta i dlanom
izravnava moju deku, ali uglavnom sjedi udaljen i uope me ne gleda.
Uvue se u onu duboku niu prozora i obgrli rukama koljena, gleda kroz
prozor dok govori i intenzivno bulji u ekran kad odgovaram. Za njega
sam vie prisutna u svojim rijeima nego u svom tijelu.
A on je taj koji mi je dao rijei. I ne samo to. Miris i okus mi je
dao, sjeanje na hladnou i vruinu, ime moje majke i slike mojih
sestara. Nagovorio je Udruenje rukotvorina da donira polutkanu lanenu
plahtu za moj krevet i u zahvalu im odrao govor o tome kako pomina
lanena vlakna spreavaju stvaranje rana od leanja. Nagovorio je Rotary
klub da mi plati kompjuter i Lions klub da mi kupi televizor i jednom
godinje me strpa u posebno sagraen automobil za prijevoz
hendikepiranih i odveze me u Tehniki muzej u Stockholmu, kako bih
mogla vidjeti Wilsonovu komoru. I kad smo ve tamo pusti me da
satima sjedim u toj crnoj sobi i sama promatram ples materije.
Sve sam dobila od Hubertssona. Sve.
(CroWarez.org )
Bila sam umorna i ispregledavana do smrti kad su prije petnaest
godina neurokirurzi u Linkopingu konano odustali i pustili da me se
preseli u sanatorij u Vadsteni. Tamo su me tijekom prvih tjedana morali
staviti na infuziju kako bi me odrali na ivotu. Rijetko sam kada
otvarala oi i nisam se slobodno pomicala. Nakon samo nekoliko dana
mogla sam osjetiti kako mi se stvaraju i izbijaju rane od leanja na
bokovima, iako su me okretali svaki drugi sat. U to je vrijeme bilo
dovoljno osoblja. I to ambicioznog osoblja. Jedna od sestara nabavila je
stari lanak iz novina Ostgota-Correspondenten i objesila ga na moj zid.
Bila je to slika mene podboene u invalidskim kolicima s maturantskom
kapom na poluelavoj glavi. Uenik koji je najvie postigao!
Vidi li govorili su njegovatelji svaki put kad bi me okrenuli
prema zidu. Zar se ne sjea? Ti si pametna, pa maturirala si...
U to sam vrijeme jo mogla proizvesti dio zvukova koji nalikuju
obinom govoru, ali sama pomisao da grimasom moram odgovoriti bi
me umorila. Nita nisam vie eljela nego da maknu tu uasnu sliku, ali
nisam imala snage to rei.
Hubertsson je doao u etvrtak treeg tjedna, prije toga je bio na
odmoru. Zakoraio je u sobu i proizveo cijeli niz malih brundajuih
zvukova, dok mu je sestra davala moju povijest bolesti. Nisam otvarala
oi da ga pogledam. Lijenik je lijenik, to se tu ima vidjeti?
Nagnuo se nad krevet i promotrio lanak iz novina na zidu prije
nego to me pregledao, ali nije ga komentirao. Umjesto toga je
hrapavim rukama gladio moje tijelo, stiskao i pipao me na isti nain kao
to me je i stotine drugih lijenika stiskalo i pipalo. Tek kad je izlazio,
shvatila sam da je drugaiji. Zastao je na vratima i rekao:
Mislim da emo maknuti taj novinski lanak. Stavi ga negdje
gdje ga drugi mogu vidjeti, ali da ga ona ne vidi...
Istog je popodneva dola jedna od njegovateljica s rolom
selotejpa i uinila to je rekao. Kad je zavrila, za probu je ispruila
au soka i prvi put u tri tjedna uspjela sam otvoriti usta i piti.
Nekoliko dana kasnije doao mi je u sobu s deset centimetara
debelim fasciklom u naruju. Odmah je priao krevetu i uhvatio me za
lijevu ruku.
Misli li danas odgovarati?
Umorno sam ga pogledala, ali nisam odgovorila.
Svejedno, rekao je i stisnuo mi ruku. Jedan stisak znai da.
Dva znae ne.
Bio je to sistem znakova kojeg sam se dobro sjeala. Prvi od
svih. Iz Zavoda za hendikepirane.
Potpuno si pregledana i dijagnosticirana. To vjerojatno zna.
Ali zna li neto vie o sebi?
Privukla sam ruku sebi. To nije imalo nikakve veze s njim.
Ne duri se, rekao je. Zna li gdje si roena? I tko te rodio? Da
ili ne?
Ponovno me uhvatio, vre.
No? Da ili ne?
Predala sam se, zatvorila oi i stisnula mu ruku dva puta. Odmah
me pustio, otiao do prozora, sjeo u duboku niu i obujmio rukama
koljena.
K vragu, pa to je fantastino rekao je. Lei tu i napola se
izluuje pitanjima o astronomiji i fizici elementarnih estica i drugim
apstrakcijama - proitao sam tvoje tekstove! - a o sebi nema pojma...
Utihnuo je i listao po fasciklu. Fiksirala sam ga pogledom, ali ga
ustvari nisam vidjela. Bila je kasna jesen i sunce je ve poelo zalaziti,
nazirao se samo njegov obris. Nakon nekog vremena ustao je i vratio se
do kreveta.
Postoji jo jedan razlog zato ti je tako kako ti je, rekao je.
Objanjenje. Uvijek postoji jedan razlog i jedno objanjenje. Mogu ti
ga dati. Ali pitanje je, naravno, eli li znati?
Uspjela sam nespretno uhvatiti njegovu ruku i stisnuti je to sam
jae mogla. Dva puta.
A tako rekao je mirno. Kako eli. Ali vratit u se sutra...
Mogao je dodati: i svakog jutra do kraja svijeta.
*
Sada gurne vrata i pusti uzak trak suneva svjetla iz hodnika da
padne preko poda.
Jutro, damo kae, kao to govori svako jutro ve petnaest
godina. Kako je?
Odgovaram citatom:
O captain, my captain..
Zasmijulji se i odvue do utoita u prozoru.
Jo nisam mrtav. Kako je sestrama?
Kad se smjestio, puhnula sam odgovor, treperi prema njemu s
ekrana. Otprilike im je onako kako zasluuju...
Nasmije se. U to sam siguran. Sad kad su te jadne kuje zavrile
u tvojim kandama...
( gro.zeraWorC )
Neko sam vrijeme mislila da je on taj koji je uzrokovao moje
snove na javi. Tako sam ih zvala. Druga rije - halucinacije - bila je
previe uznemiravajua.
Jedne veeri, odmah nakon naeg prvog susreta, na moj je
prozor sletio galeb. Bio je to sasvim obian galeb sivih krila i utih
nogu. Ali ovo je bila siva i hladna veer u studenom i galeb nije trebao
biti tu, trebao je lebdjeti nad vodom ispred Gibraltara. I isto tako nije
trebalo biti mogue da napustim vlastito tijelo i uronim u njegov pernati
plat. Ali odjednom sam bila tamo, duboko potonula i okruena bijelom
svilenkastom perinom.
U poetku nisam shvatila to se dogodilo, samo sam ostala bez
daha i bila preplavljena osjeajima kad sam utonula u to udo njega
samog. Membrane u njegovoj unutranjosti svjetlucale su poput sedefa,
jetra je sjajila smeecrvena od vlage, a kosti u njegovu kosturu bile su
upljikave i krhke, kao da si je Veliki aljivina namjeravao izdubiti
frulu, ali se zatim umorio i sa smijekom promijenio svoje djelo u
najbuniju i najmanje milozvunu od svih ptica. Tek kad sam pogledala
tlo pod sobom, shvatila sam gdje se nalazim. Sjedila sam u galebovu
crnom oku.
Nikada neu zaboraviti vlastiti strah, onu drhtavu tutnjavu koja
me u trenutku vratila natrag u vlastito tijelo. Tulila sam. Usta su mi bila
irom otvorena i isputala guturalnu kau histerinih samoglasnika.
Netko je vani u hodniku poeo trati, njezine su pete lupkale o pod, a
sekundu kasnije slijedili su ih isti lupkajui koraci. Tri ene odjevene u
bijelo navrle su mi na vrata, ali u trenutku kad su se vrata otvorila, galeb
se podigao i nestao.
Tu su veer slijedile druge veeri.
U poetku sam bila vrlo uplaena. Kad je muha etala stropom,
brzo bih zamirila i uvjeravala se da moram sauvati razum, jer moj je
razum jedino to posjedujem, a to vrijedi posjedovati. Ponekad je to
pomagalo, ponekad nije. Odjednom sam znala visjeti naglavake na
vlastitom stropu i promatrati stotine slika bia u krevetu ispod sebe kroz
muhine prizmaste oi. Tada bih odmah popustila i vritala dok bih
padala natrag u sebe.
Ima none more, alile su se sestre na vizitama. Budi se i
vie svaku no...
A tako odgovarao je Hubertsson. Dobro. Odlino.
Ali kad je vidio njihove izraze lica predomislio se i prepisao
blagi sedativ.
U to je vrijeme jo uvijek bio momak sa stilom, naravno, ne s
ovom ljepotom ruevine kakvu sada posjeduje, nego je jednostavno
imao stila. I to je iskoritavao. Svaki je etvrtak odlazio u Hotel
Standard u Norrkopingu i svaki je petak ujutro s poprilinim
zakanjenjem ulazio u moju sobu umornog pogleda. Djevojke na odjelu
rijetko su bile nezainteresirane, uvijek je bila neka koja je zadravala
svoj pogled na njegovim oima minutu predugo. Dok su me kupale ili
mi spremale krevet veina se tihih razgovora gotovo uvijek vodila o
njemu i svim enama koje je odveo u krevet. Barem na poetku. Kad su
poele shvaati da on dolazi u moju sobu gotovo svako jutro, oko mene
je nastao mali krug tiine. Zauene i prilino povrijeene tiine.
I ja sam bila isto tako zauena, nisam shvaala to eli. Istina,
sretala sam i prije zainteresirane lijenike, pogotovo onih godina kad
sam bila dobar idiot koji je iao polagati maturu, ali nijedan od njih
nikada nije bio kao on. On je samo dolazio. Dan za danom, jutro za
jutrom. Ponekad ne bi rekao ni rijei, ponekad bi bez prestanka priao
sat vremena ili vie. Saznala sam njegovo miljenje o svjetskom poretku
i politici, njegova stajalita o propasti drutva koje preispituje sve to se
dogaa i ogranienosti sustava specijalizacije, plus jo poneki pikantan
detalj o njegovim prijateljima sa studija i kolegama. Nita me od toga
nije zanimalo.
Ponekad bi me uplaio. Ako bi doao ranije, prije nego to se
razdanilo i prije nego to sam se sasvim razbudila, znalo se dogoditi da
mi neka sjeanja iz djetinjstva eksplodiraju u glavi i da me u trenutku
uhvati panika. Sjena! Ali moje bi srce prestalo divlje lupati kada bi on
krenuo prema skrovitu u prozoru. Sjena mog djetinjstva nikada se nije
udaljavala dalje od kreveta, eljela je biti blizu te bespomonosti koja ju
je seksualno uzbuivala. Hubertsson nikada nije udio za mojom
nesposobnosti. elio je neto drugo, neto to nitko nikada nije poelio.
Kad je zima prola, navikla sam se, zaboravila sam njegov prvi
posjet i pitanja koja mi je tada postavio. Ali jednog jutra u travnju
ponovno je sa sobom imao onaj debeli fascikl. Poloio ga je na dno mog
kreveta i uhvatio me za lijevu ruku.
Tvoja se majka zove Ella Johansson, rekao je.
Povukla sam ruku prema sebi to sam ljue mogla, ali nije me
putao.
Rodila si se u rodilitu u Motali 31. prosinca 1949. Minutu prije
ponoi.
Moji grevi su se pojaali, uvijek je bilo tako kad bih se
uzbudila. Pokuala sam zatvoriti oi kako bih ga iskljuila.
Poslije vie nije imala djece. Osim toga ima tri sestre.
Otvorila sam oi, vidio je to i znao je da me upecao.
Ella je bila ta koja je odluila da e se zvati Desiree. To znai
eljena...
Buljila sam u njega. Ve godinama nisam razmiljala o ironiji
svog imena.
Sve ukazuje na to da si kao novoroene bila zdrava.
Puno hvala. I to mi je neka utjeha.
Ali imala si uticu kao novoroene. Ozbiljnu uticu. A tada
nisu znali mijenjati krv novoroenadi. Zato si dobila cerebralnu
paralizu...
Ugrizao se za donju usnicu na trenutak dok je okretao stranicu.
Osim toga, pri samom si poroaju zadobila dio ozljeda mozga.
To je prouzrokovalo epilepsiju i dio invaliditeta. Moda si imala i mali
modani udar kao novoroene... Ella je imala deformiranu zdjelicu od
rahitisa, a oni su je pustili da lei trideset sati. Tako je to tada bilo,
gotovo nikada nisu radili carski rez...
Je li umrla pri porodu? Jesam li zato paralizirana? Odjednom
sam postala nestrpljiva da saznam. Vukla sam Hubertssonovu ruku kako
bi shvatio da imam pitanja koja bih mu htjela postaviti. Ali prolo je
puno mjeseci otkad sam imala neto rei i trebalo mi je vremena da
ponovno pronaem glas, bilo je to samo stenjanje i cviljenje. inilo se
da Hubertsson misli da su moji krikovi i mahanje koje nije imalo veze s
grevima znaili da protestiram. Jo me jae stisnuo za ruku i pritisnuo
je na jastuk, pogleda i dalje fokusirana na svoje papire.
Glavu su ti jako loe tretirali, ali oito je da si se rodila s
kouljicom...
Pa to? To nije bilo ono to sam htjela znati. Sad sam bila
bijesna, toliko bijesna i oajna da sam mu pokuala pljunuti u lice. Nije
ilo, krivo sam procijenila ritam svojih greva i pljuvaka je zavrila na
zidu. Ali bilo je to dovoljno da mi pusti ruku. Uspravio se, napravio
jedan korak natrag i pogledao me.
I ja sam roen s kouljicom, rekao je. To znai sreu, zna
to?
Napravio je kratku grimasu, ali odmah ju je promijenio u
nakrivljeni smijeak.
Mi smo posebna vrsta, vidi. Posebno sretna vrsta.
Uutio je i maknuo pogled, pogledao kroz prozor, a onda rekao
istim laganim tonom: Ustvari ne bih to smio rei, ali ja poznajem tvoju
majku. Ellu. Bila je jednom moja gazdarica, a sada je moja pacijentica.
Ili ono to je ostalo od nje...
Hej kae on sada. Izgleda da si se zamislila. Kako si ustvari?
Zatrepem i vratim se natrag onome tko je on danas. Stoji u
podnoju kreveta, sjena okruena kasnozimskim svitanjem. Svjetlo mu
ne laska, isisalo mu je svu boju iz lica, koje zbog toga izgleda poput
pergamenta. Brzo puhnem odgovor.
Ja sam OK. A ti?
Puta da pitanje visi neko vrijeme na ekranu prije nego to
odgovori. To me prisili da ponovim.
uj! Kakav ti je eer?
Slijee ramenima: Ne gnjavi...
Ali ja inzistiram, zabrinuta sam, puem tako brzo da imam
greke u pisanju.
Ozbiljno. Jesi ih provjerio?
Duboko uzdahne.
Da, provjerio sam eer. Otprilike onakav kakav bi se mogao
oekivati. Zato sam poduzeo korake...
Jo inzulina? Danas opet?
Mmm...
Stvarno bi se trebao malo paziti!
Brzom kretnjom prijee rukom preko lica, zatim pogleda ravno
u mene.
Pusti to sada.
Ali ja ne namjeravam pustiti. Zgrabim pisak i brzo puhnem
odgovor: Moda bi ti eer bio bolji da malo manje pije!
Ne znam to mi je dolo. Ni jedan jedini put svih ovih godina
ak ni poslije onoga doeka Nove godine kad se uasno napio u mom
stanu - nisam dala do znanja da sam vidjela njegovu enju za mirom
pijanstva. Bio je to uvjet, prvi paragraf u neizgovorenom ugovoru koji
je vodio na suivot. Imala sam pravo aliti se i biti drska, ali ne smijem
biti indiskretna. Nikada. Zato mi u trbuhu zatitra strah; prekrila sam
pravila, ostavit e me! Ali on ne odlazi. Samo se smrzne od oka prije
nego to se obrecne: Isuse Boe! Pa ovo poinje nalikovati na stari
brak...
Ode natrag do prozorske nie i stisne se unutra. Ja ispustim
pisak. Stari brak? To nikada prije nije rekao. ak ni natuknuo. Istina,
moram priznati da sam imala matarije u tom smislu, da sam sanjala da
e Veliki aljivina doi sveanim korakom kroz hodnik, odjeven kao
Zeus iz kazalita u tamnoplavi ogrta i dijademu od zvijezda, kako bi
me uinio Hubertssonovom mladenkom. Stavio bi svoju ljekovitu ruku
na moje tijelo i moje noge bi se u trenutku ispravile i dobile miie -
prave oblikovane, krvlju ispunjene miie - moje ruke bi se smirile, a
lice izravnalo. One prazne vree koe koje predstavljaju moje grudi
napuhnule bi se u prave bijele jastuke i ukrasile zgodnim malim
bradavicama, savrene divlje jagode na tanjuru laga. A oni rijetki
pramenovi na mojoj glavi bi se istovremeno pretvorili u bujnu masu
kose. Kestenjastosmee, moda. Staviti plavu periku na svu tu ljepotu
moda bi bilo previe, moda bi to bilo previe za Hubertssona i
natjeralo ga na bijeg prije prve brane noi. A ja ga naravno nisam
htjela prestraiti, htjela sam samo sjediti na rubu svog kreveta odjevena
u vjenanicu i sjajiti kada doe u svoju posljednju jutarnju vizitu. Kao
prava Pepeljuga.
emu se smije?
Uhvatim pisak i laem kao prava supruga:
Ne smijem se.
Otpuhne i ponovno mi okrene lea. Vani se stvarno razdanjuje,
sivo vrijeme zore je zavreno. Izgleda da e biti lijep dan. Komadi
neba koji se nazire iza Hubertssona je ledeno plav. Ali novo svjetlo ne
pomae. Njegovo je lice jo uvijek pepeljasto, a crte na njegovoj koi
crnje su nego ikada. Boli me kad ga gledam takvog. Moj mu? Da.
Moda. Na neki nain.
Ne mogu rei da ja znam puno o braku - mogu se pozvati samo
na nekoliko tisua romana i nepoznat broj TV-serija - ali ono to sam
itala i gledala na mnogo naina slii ovome izmeu nas. Petnaest
godina kruili smo jedno oko drugog, uvijek istim stazama, kao par
umornih elektrona istog naboja, nezrelih da se stvarno spoje, jednako
tako nezrelih da se razdvoje. Razgovarali smo danima i tjednima,
mjesecima i godinama, a svejedno smo utjeli o onome to je progorilo
najdublje rupe u nama. Zato smo esto ronili duboko u moje djetinjstvo,
ali smo samo dodirnuli povrinu njegova. I zato znam vie o njegovu
poslu i pacijentima nego o onom kratkom braku koji je ostavio iza sebe
puno prije nego to smo se upoznali. Na isti smo nain u velikim
lukovima zaobilazili ono najvanije u mojoj stvarnosti. Njegov me
pogled rano upozorio da ne priam o svojim sposobnostima. Zato se
mogu praviti da je ovo igra. Igram se eherezade, dok se on pravi da je
lijenik kojeg zabavlja udan pacijent s talentom za prianje pria. I
tako se sakrivamo jedno od drugoga u kineske kutijice navodnog smisla.
Ponekad alim to je Hubertsson u svoj svojoj neobinosti ipak
jedan tako obian ovjek. Pati od teofobije, boji se same pomisli na sve
to ne moe razumjeti. Zato se odbija baviti pitanjima koja se tiu
prirode materije i svemira, zato zijeva kad ga poletno izvjetavam o
napretku fizike elementarnih estica posljednjih godina, i zato biva
nervozan kad se zabavljam milju kako e vrijeme ii unatrag kad se
svemir prestane iriti i umjesto toga se pone saimati. On ne misli da je
to zabavno. Ali misli da je jako zabavno to mogu smisliti toliko stvarno
uvjerljivih pria o svojim njegovateljima i osoblju u sanatoriju, i to se
sve, jedna po jedna, uskoro potvrde u stvarnosti. Imam dobro razvijen
dar zapaanja, kae on. Ponekad ak ode i tako daleko da to zove
intuicijom.
Sad se prestao duriti.
Je li to bilo noas? pita.
Ima nade za oprost. Ponizno uzmem pisak.
Da. Ubila sam galeba.
Izgleda iznenaeno:
Zato?
Voljela bih kad bih mogla rei istinu, da sam ubila galeba jer
sam vidjela Christinu kako sanja. Dok puem svoj lani odgovor,
istinito sjeanje proleti pored mene; vidim kako su crni prozori na
Christininoj kui sjajili, kako je galeb sjeo na prozorsku dasku ispred
njezine spavae sobe i kako sam ja sjedila u galebovu oku. Christinini
su snovi kruili poput blijede izmaglice iznad njezina kreveta. Prvo su
bili nejasni i neshvatljivi, ali nakon nekog vremena dobili su jasnu
formu: tri djevojice na stablu trenje. A onda je Ella dola preko livade
nosei pladanj s vrem punim soka, naoale su joj stajale na vrhu nosa i
zabavljenim je pogledom gledala preko okvira.
Bilo je to sve. Ali bilo je dovoljno.
Moj se bijes otvorio poput morske vlasulje. Vidjela sam ga,
tamnocrveno otrovno morsko stvorenje koje je ispruilo svoje pipke u
svim smjerovima, prema Elli, toj izdajici, prema Christini, Margareti i
Birgitti, tim jebenim kradljivicama! I odjednom sam bila bijesna na
cijeli svijet, i na galeba, povukla sam ga visoko u zrak i prisilila da uz
krianje leti ususret vjetru u irokim krugovima, sve dok njegova krila
nisu izgubila snagu i dok se nije poeo tresti. Onda sam ga okrenula i
prisilila da zaroni iz velikih visina dolje prema Ulici Sang, ravno prema
crvenom zidu kue moje sestre.
Ali istinu bi Hubertsson protumaio kao ludost i histeriju. Zato
odgovaram samo jednom reenicom.
Galeb se samo svuda zapetljavao...
Hubertsson je naborao elo: Jesi li opet jako drhtala?
Ne odgovaram. Moj crni ekran ga natjera da ustane i vrati se do
mog kreveta. Stane uz podnoje kreveta i promatra me uskim oima.
Jesi li? Jesi li se uplaila? Samo zato to se radi o njih tri?
Moja ruka udara o okvir kreveta u neoekivano snanom gru.
Gleda me, ne reagirajui.
Ne shvaam, kae. Sve druge prie samo teku iz tebe, a ova
traje godinama. Zato se tako boji neto izmisliti ba o njima? Zar ne
shvaa da ba zato mora!
Uhvatim pisak:
A sad si i psihijatar?
Prezrivo otpuhne umjesto odgovora. Zatim ode do stola i rukom
prijee preko crnog fascikla.
Treba li jo materijala?
Ispustim zvuk koji bi trebao protumaiti kao ne. Ne trebam vise
materijala. Jo prije nekoliko godina me razotkrio tim fasciklom. Pun je
spisa, fotografija i novinskih lanaka o mojoj majci i mojim sestrama.
Veinu ih znam napamet.
to kae?
Posegnem za piskom i poinjem puhati.
Ne. Ne trebam vie. Ovaj put tee, ii e to...
Smijem li proitati?
Ne. Ne jo. Tek kad bude gotovo.
Okrene mi lea, zastane i u tiini promatra sliku na mom zidu
beznaajni masovni tisak iz Ikee - s rukama uguranim u depove.
Njegova okrenutost me ini oajnom i tjera me da molim. Puem tako
brzo da se pisak sav napunio slinom.
uj! Ovaj put ne namjeravam odustati. Obeavam.
uje kad sam zavrila s puhanjem i okrene se, proita i nasmijei
se.
Oprostio mi je.
Dobro.
Izmeu nas nastupi tiina, pogledi nam se sretnu. Tek tada
primijetim da neto nedostaje: onaj mali sjaj koji se uvijek nalazio u
dubini njegova pogleda. Znam to to znai; zna to svatko tko je proivio
ivot u bolnici. Vrijeme istjee.
Moje se vilice zakoe, vrsto zagrizem u pisak. Istovremeno mi
se glava tako snano trne u stranu da se elastina traka rastegne u
prljavoutu crtu u zraku. Hubertsson doe do mog kreveta i paljivo mi
izvadi pisak iz usta. Njegova koa jo uvijek mirie na bademe. A miris
ima boju. Cijela soba odjednom zasvijetli od jutarnjeg crvenila.
Nikakve isprike vie nisu dovoljne. Vrijeme je da pokrenem
svoje sestre. Ali ne jo. Prvo elim zatvoriti oi i na trenutak se odmoriti
u mirisu badema.



Negdje drugdje Negdje drugdje Negdje drugdje Negdje drugdje
Proli i budui stoci svjetlosti
za dogaaj P dijele prostornovremenski kontinuum u tri
podruja... Negdje drugdje je podruje prostornovre
kontinuuma koje ne lei ni unutar budueg ni unutar prolog
stoca svjetlosti za P.
Stephen W. Hawking

aj P dijele prostornovremenski kontinuum u tri
je prostornovre- menskog
eg ni unutar prolog
Stephen W. Hawking

Pismo izgleda udno, ne slii nijednom drugom
pismu. Kuverta je ve koritena, razderana i zalijepljena selotejpom,
ime prolog primaoca prekrieno je otrim vertikalnim linijama
napisanima kemijskom olovkom, a Christinino je ime napisano pored
toga. Rukopis izgleda neprirodno, poput loe krivotvorine. Slova su
nagnuta u razliitim smjerovima, neka nakrabana na brzinu, druga
elegantno ornamet- nirana. Stara marka iz desnog kuta kuverte je
istrgnuta, tri druge prevelikih vrijednosti zalijepljene su u neravn
nizu u lijevom. Ali nisu ponitene igom, pota nije ta koja se pobrinula
da ovo pismo zavri u Christininu potanskom sandui
Astrid, pomisli, i tlo joj se zaljulja pod nogama dok se ne sjeti da
je Astrid mrtva, da je ustvari ve tri godine mrtva. Istovremeno shvati
da njezino tijelo nije uvjereno, iako se ohrabrila i pustila o
gledaju i rukama da osjete, onim rukama koje su tada bile jo blje
Astridinih. Ali miii, kosti i ivci joj ne vjeruju, tijelo reagira kao daje
Astrid jo uvijek iva: kima se skvri u gru, bol se iri i poput
olovnog remena obuhvati bokove.
Usprkos tome to je lijenica - ili moda ba zato
zna nikakav drugi nain da se nosi s bolom nego da ga ignorira. Podigne
naoale na elo, nagne se kratkovidno nad kuvertom i pokua razaznati
ime starog primaoca. Ali sivo jutarnje svjetlo nije dovoljno, moe samo
raspoznati pojedina slova - A, E i S - iza plavih linija. Zatim pokua
staviti kaiprst ispod kuta kako bi otvorila kuvertu, ali ni to ne ide.
Selotejp je preirok. Treba kare.
Nije Astrid, misli dok ide prema kui vrtei kuvertu u ruci. Nego
Birgitta. Naravno da je Birgitta. A onda moram nazvati Margaretu,
ona e se naravno duriti zato to se nismo vidjele ve nekoliko godina...
Stvarno, moramo li se pretvarati da smo sestre cijelu vje
i nijednom drugom
koritena, razderana i zalijepljena selotejpom,
ime prolog primaoca prekrieno je otrim vertikalnim linijama
napisanima kemijskom olovkom, a Christinino je ime napisano pored
is izgleda neprirodno, poput loe krivotvorine. Slova su
itim smjerovima, neka nakrabana na brzinu, druga
nirana. Stara marka iz desnog kuta kuverte je
istrgnuta, tri druge prevelikih vrijednosti zalijepljene su u neravnom
nizu u lijevom. Ali nisu ponitene igom, pota nije ta koja se pobrinula
iu.
pomisli, i tlo joj se zaljulja pod nogama dok se ne sjeti da
stovremeno shvati
da njezino tijelo nije uvjereno, iako se ohrabrila i pustila oima da
gledaju i rukama da osjete, onim rukama koje su tada bile jo bljee od
i, kosti i ivci joj ne vjeruju, tijelo reagira kao daje
u, bol se iri i poput
ili moda ba zato - Christina ne
in da se nosi s bolom nego da ga ignorira. Podigne
o nad kuvertom i pokua razaznati
ime starog primaoca. Ali sivo jutarnje svjetlo nije dovoljno, moe samo
iza plavih linija. Zatim pokua
staviti kaiprst ispod kuta kako bi otvorila kuvertu, ali ni to ne ide.
i kuvertu u ruci. Nego
Birgitta. Naravno da je Birgitta. A onda moram nazvati Margaretu, a
nekoliko godina...
e pretvarati da smo sestre cijelu vjenost?
Zbog ptice zaboravi na pismo, spotakne se preko mrtvog tijela, a
kad povrati ravnoteu, bez razmiljanja stavi kuvertu u dep kunog
ogrtaa. Odmakne se korak, vidi sivu mreu koja se navukla preko crnih
oiju i podigne gornju usnicu u zgaenoj grimasi.
S novinama Vadstena Tidning i Dagens Nyheter vrsto
stisnutima na grudi krene prema kuhinjskim vratima polutreim
korakom, dok joj gumene izme spadaju. Erik stoji u kuhinji i ree kruh
za doruak, obrazi su mu ruiasti od brijanja, a crvenkastoplava kosa
tamna od vlage nakon tuiranja. Okrene svoje svijetloplave oi prema
njoj dok ona skida izme i ona u jednoj neugodnoj sekundi vidi sebe
njegovim oima: pepeljastoplavu i mravu, u zguvanoj spavaici i kose
raupane nakon spavanja. Nakostrijeeni vrabac. Naglo povue prema
sebi pojas kunog ogrtaa koji se vukao za njom poput repa dok je bila
vani i zavee ga dok pokuava postii da joj glas zvui to je mirnije i
objektivnije mogue.
Vani u vrtu lei mrtva ptica. Galeb...
On ode do kuhinjskih vrata i pogleda van, jo uvijek drei no u
ruci.
Gdje?
Istegne vrat i popne se na prste, ona stane tik iza njegovih lea
kako bi bila u istom kutu gledanja. Oko njega se osjea blag miris
sapuna i ona se othrva naglom porivu da ga zagrli i zaroni duboko u
miris. To bi nas predaleko odvelo, kae sama sebi. Nemamo vremena.
Bijelu je pticu teko vidjeti iz daljine, zakamuflirana je prljavim
snijegom i sjajnocrnim ljunkom.
Tamo, kae Christina i isprui ruku ispod njegova lakta.
Tono ispred jorgovana. Vidi je?
Sada je vidi: glava okrenuta na neprirodan nain, rairena krila i
poluotvoren kljun. On nita ne kae, samo kimne konstatirajui
injenicu i uzme plastinu vreicu.
Vani u vrtu stavi ruke u vreicu i uhvati pticu kroz najlon, zatim
izvrne vreicu prema van i zavee je.
Teka je, kae kad ue u kuhinju. Hoe probati?
Podigne vreicu i odvae je u ruci, ve na putu da formulira
teoriju.
Slomila je vrat. Mora da se zaletjela ravno u zid, uinilo mi se
da sam uo udarac oko pola pet, ali mislio sam da je vjetar... Jesi li ti
neto ula?
Christina bez rijei odmahne glavom. Erik pogleda prvo nju, a
zatim vreicu.
Mora da je bila bolesna na neki nain, zdrave se ptice ne
zalijeu ravno u kuu... Kako god, nema smisla da je unosim unutra.
Idem je baciti van u kantu ...
Nakon toga se dugo pere pod mlazom tople vode, tako dugo da
mu bijele ruke pocrvene, a svijetle se pjegice vie ne daju razaznati.
Christinin profesor.
.
Tako Margareta opisuje Erika. Iako on ustvari nije profesor,
nego je ve godinama docent.
Ali ipak, ima neke istine u Margaretinu opisu. Erik izgleda kao
prava vulgarna predodba profesora. Ima uska ramena i blijedu kou, a
kad mu se kosa osui nakon tuiranja, podigne se i ini raupani prsten
crvenih kovra oko gotovo elavog podruja posred glave. Einsteinova
frizura, smije se Margareta negdje u Christininu sjeanju, ali danas
Christina ne eli ismijavati Erika i zato stisne usnice i odbije se smijati.
Ne zato to bi Erik primijetio da mu se smije preko stola za
kojim jedu doruak. Udubio se u Dagens Nyheter i rastreseno posee
noem za maslac preko stola, ne gledajui to radi. Bilo je jutara kada je
Christina pomicala posudu s maslacem u irokim lukovima po stolu i
putala ga da trai uzalud, dok je ona sa zanimanjem promatrala koliko
e mu trebati dok ne podigne pogled. Rekord je osam minuta.
U to su vrijeme ivjeli u Linkopingu, a njihove su keri blizanke
bile u najcendravijim tinejderskim godinama. Sjedile su svaka sa svoje
strane kuhinjskog stola Asa uz mamu, a Tove uz tatu i u tiini
pratile putanju posude s maslacem. Kad je Erik konano podigao pogled
izgledajui zbunjeno, Christina se poela hihotati, ali Asa se namrtila, a
Tove prezrivo otpuhnula. Ustale su istovremeno, odgurnule svoje stolice
pod stol uz prezrivo grebanje i rekle uglas:
Boe, kako ste djetinjasti!
Da, misli Christina. Moda i jesmo. Barem Erik. On je djetinjast
u najboljem smislu rijei, jer ga svijet jo uvijek zanima. Veina se
mukaraca prestaje iznenaivati svijetom negdje u ranom pubertetu, a
onda posvete ostatak svog ivota tome da ga osvoje. Ali Erik je jo
uvijek radoznao. On se bori, no ne da pobijedi, nego da sazna.
.
Ali sada ide na put. Gore u spavaoj sobi lei njegova
razjapljena putna torba i eka da proguta zadnju koulju. Nee ga biti
pet mjeseci i pet e mjeseci Christina ivjeti sama. Bit e to prvi put,
prije je uvijek imala djevojice uza sebe. Ali one su sada velike,
studiraju u Uppsali i samo prolete kroz Vadstenu za rijetkih posjeta s
puno mjeseci razmaka izmeu svakog od njih.
Christina nije nezadovoljna. Naprotiv. Naravno, sloila je
prikladno ozbiljan izraz lica kad joj je Erik s osjeajem krivnje ispriao
da e jo jednom biti gost znanstvenik, ali u sebi je osjeala kako je
mala zlatna ribica sree poskoila: imat e mira.
Nasmije se sama za sebe kad se sjeti svih usamljenih doruaka
koji je ekaju. Pit e crnu kavu. Svjee iscijeen sok od narane. I jesti
tople bijele kruie sa sirom cheddar i whiskey marmeladom. Bacit e
njegove itarice i musle im se vrati iz zrane luke. Moda e si nabaviti
maku... Kao i uvijek kad sanja o bijegu i slobodi, ini se da on to
nasluti. Spusti svoje novine, pogleda je i kae:
Zar ne bi mogla uzeti nekoliko tjedana odmora u svibnju? I
doi do mene?
Christina se lano nasmijei. U svibnju namjerava sjediti sama u
vrtu i gledati jorgovane kako cvjetaju, a ne znojiti se u pranjavom
sveuilinom kampusu u Teksasu.
Moda. Ovisi o tome kako e ii s Hubertssonom. Ako ga
moram zamijeniti, onda ne mogu...
To je dovoljno da ga natjera na bijeg, kimne i podigne novine.
Hubertssonova bolest ga uznemiruje, ne eli uti o tome. Lijenik koji
zanemaruje svoj dijabetes, koji se opija i dovodi se do granice
amputacije, iri zabrinutost i zbunjenost meu razumnima. A Erik je
razuman.
Ali ipak, kada ga Christina vidi kako se mrti zbog urednikova
komentara u novinama, ispuni je ista sramotna njenost kao i toliko puta
ranije. On je moj mu, pomisli. Da, i vie od toga, on je moj osloboditelj
i zatitnik. Nikada nije bio nita drugo nego dobar prema meni, a opet,
ja tu sjedim i elim da ode...
Naglo ustane i ode do njega, nagne se i poljubi ono skoro sasvim
elavo mjesto posred glave.
Ve mi nedostaje, kae.
Osjeti kako on na trenutak oklijeva, kako mu se miii ukoe, a
zatim brzo opuste. Ustane, zagrli je i poljubi joj vrat, obraze i ui. Tako
je uvijek bilo, ona da jedan poljubac, a dobije puno poljubaca natrag.
Puno previe. Njezina ljubav nikada nije dovoljna, biva preplavljena i
potopljena njegovom. Sada mora kontrolirati poriv da mu stavi ruke na
prsa i odgurne ga. Takva je pomisao prijetnja za njihov mir sljedeih
mjeseci; nijedno od njih ne bi se sjealo njezina poljupca, ve samo
odbijanja.
Ali sada se umirio, vie je ne ljubi, samo je dri vrsto uza sebe i
zagrljaj konano postane stvaran.
I ti meni nedostaje, kae Erik na kraju i pogladi je po glavi.
Christina se oslobodi i stavi ruke u depove. U tom se trenutku
sjeti. Pismo! Ono udno pismo.
Pogledaj, kae i izvadi kuvertu. Bilo je u sanduiu kad sam
otila po jutarnje novine.
Ali Erik je ve sjeo i ponovno se zadubio u novine, samo baci
rastresen pogled na kuvertu.
"Od koga je?
Christina slegne ramenima i ode po kare.
Ne znam...
Stisne kuvertu i paljivo odree milimetar iroku traku s gornjeg
ruba. Debelo je, mora da je pismo od nekoliko listova.
Ali kad izvadi sadraj iz kuverte prvo joj se uini da se prevarila,
da to uope nije pismo nego paketi od ruiastog svilenkastog papira,
paljivo savijenog oko neeg malog i dragocjenog. Ali nita dragocjeno
ne ispadne kad izravna papir na stolu, prvo se ini da je sasvim prazan.
Proe neko vrijeme prije nego to primijeti tekst u sredini, nekoliko
minimalnih redova napisanih olovkom, a nijedno slovo ne moe biti
vee od dva milimetra.
Christina privue kuhinjsku lampu, dri je pod pravim kutom
preko ruiastog papira i ita:
Ja sam ona eljena
Ja sam ona koja nikad nije dola
Ja sam zaboravljena sestra.
I nekoliko centimetara ispod, okruglim minijaturnim
vrljotinama:
I ja sam sjedila na trenji Tete Elle.
Iako vi niste nita primijetile!
Teta Ella, tarantella, taranula!
Pauk ili ples?
Pauk!
Odvratno! kae Christina sat vremena kasnije i ubaci u petu
brzinu. Bolesno i odvratno i neurotino, to je to. Kakvu to sada dramu
eli stvoriti? Mislila sam da je gotovo, da je iskoristila cijeli repertoar.
Ve smo imali Jadna Birgitta o kojoj se govorkaju loe stvari i Nevina
Birgitta biva nepravedno optuena i to je gurne u narkomaniju, da ne
govorim o cijeloj seriji predstava s temom Hrabra Birgitta se prestane
drogirati, ali naleti na potekoe i ponovno ponel Tako sam umorna od
nje! I mrtva sam umorna od Margarete! Zato se, za ime Boga, i dalje
igra velike i male sestre s nepoznatim ljudima kad joj je gotovo pedeset
godina? Istina, ivjele smo zajedno nekoliko godina, ali nisu Margareta
i Birgitta bile te koje su neto znaile. Bila je to teta Ella! Danas nemam
apsolutno nita zajedniko s njima! Nita! Nada! Nula!
Erik joj stavi dlan na ruku.
Vozi prebrzo, smiri se. Zaboravi to, samo baci pismo i ukljui
telefonsku sekretaricu tako da moe provjeriti tko zove. Prije ili kasnije
moraju shvatiti da nisi zainteresirana...
Ha! kae Christina. Moe misliti da bi Birgitta shvatila tako
suptilne znakove. Ili Margareta. Tu treba tea artiljerija, nijedna od njih
nije pokazala neku veu osjetljivost za suptilnosti ivota...
Erik se nasmije i taj dobro poznati hihot preokrene njezin bijes.
Ona se okrene prema njemu i vidi kako mu koa titra poput crvenog
zlata na suncu. Sivo je jutro pobijeljelo do sivog dana kasne zime, nebo
je visoko i kristalno plavo, a sunce svjetluca na rijetkim hrpama snijega
vani po crnim zaparenim oranicama.
Uzela je slobodan dan i odvest e ga sve do Stockholma i zrane
luke Arlanda. Imaju dovoljno vremena, njegov avion polijee tek za
nekoliko sati. Ona uspori i prebaci u manju brzinu. Nema razloga za
urbu, mogu si uzeti vremena da uivaju u posljednjim zajednikim
satima.
Ali Erik ne eli uivati. Ve pri skretanju na autocestu postaje
nestrpljiv i ne moe sjediti mirno i pustiti da ga se vozi. Ton mu postaje
sve vie posprdan.
Planira li kakve velike pothvate u Postindustrijskom raju dok
mene nema?
Christina uzdahne i potisne zajedljiv odgovor. Dvadeset i tri
godine ivi s njegovom cendravom ljubomorom i ona je iritira vie od
svega. Dugo je mislila da e nestati s godinama. Nije oekivala da e se
usmjeriti prema kui.
Ali to je tako. Erik je ljubomoran na njihovu kuu. I usprkos
iritaciji, Christina mora priznati da ustvari ima razloga. Ona oboava
Postindustrijski raj i ne moe to porei.
Kad su se djevojke preselile u Uppsalu, Erik je dobrovoljno
priznao da je kua u Linkopingu prevelika i da nije nita prikladnije
nego da on pone putovati na posao, kao to je i ona putovala izmeu
kue u Linkopingu i posla u Vadsteni sve te godine. Ali kad mu je
pokazala crvenu kuu iz 18. stoljea, pokazalo se da je on imao druge
planove. Ustvari, rekao je, on bi htio stanovati u stanu. A u centru
Linkopinga ima stvarno odlinih stanova, dobrih i udobnih i na taman
dobroj udaljenosti od Sveuiline bolnice. Ne bi li bilo bolje da si,
umjesto toga, Christina nae posao u Linkopingu? Pa sam opis posla
kunog lijenika podrazumijeva nove mogunosti...
Za vrijeme cijelog njihova braka Christina je hodala na prstima
oko Erika, konstantno pazei da ga ne uznemiri ili iritira. Svae i ljutiti
glasovi su je plaili. Dovoljan je bio samo zajedljiv odgovor da joj
panika zalepra u dijafragmi. Zato se slagala i prilagoavala u sramotnoj
mjeavini straha i ravnodunosti. Kako bi imala snage svaati se i davati
argumente o trivijalnostima ivota? Jedva da je imala snage ujutro
ustajati iz kreveta, sva je snaga odlazila na noenje teke tajne koja je
bila njezin strah i njezino zamorno breme.
Svejedno se sramila. Njezino je prilagoavanje bilo neka vrsta
lai, naina da njime manipulira. Ali inilo se da Erik nije nita
primjeivao. Imao je uzak kut gledanja, kao i veina mukaraca, stoga je
mislio da je sasvim jasno da ona uvijek eli ono to on eli. To je bilo
jedino razumno.
Ali Christina je postala netko drugi kad se pojavila mogunost
da kupi staru kuu u Ulici Sang u Vadsteni. Da je morala izabrati
izmeu Erika i kue, izabrala bi kuu. I inilo se da je on to shvatio.
Kada ju je vidio kako odvaguje taj runo lijevani klju u ruci, prestao je
govoriti o stanovima u centru Linkopinga i priznao poraz. Mogao ju je
samo bespomono potajice malo utipnuti za kaznu: naravno, mogao je
zamisliti da kupe tu staru kuu, ali - i to se nadao da e ona razumjeti -
on nema vremena da se bavi renoviranjem. To e morati sama obaviti.
I Christina je to sama obavila. Dok se Erik durio u njihovoj kui
u Linkopingu, ona je nekoliko mjeseci koristila sve svoje slobodno
vrijeme na obnovu stare kue. Ostrugala je plastinu boju i skinula
vinilne tapete, strgnula smrdljive tapisone koji su prekrivali cijeli pod i
ispolirala stari pod, organizirala je rad vodoinstalatera, elektriara,
stolara i krovopokrivaa dok je ona bojila ormarie i vrata uljenim
bojama. Dio po dio, vratila je natrag ono to je moderno vrijeme unitilo
i iz tog se kaosa uskoro rodio potpun kompromis izmeu starog runog
rada i moderne udobnosti. I bila je to njezina kua vie nego njegova.
Osvojila je kuu svojim radom. Prvi put u ivotu Christini se inilo da
neto posjeduje i prvi put je shvatila kolik je uitak posjedovati neto.
Ipak, Erik je bio taj koji je dao ime kui. Dnevna soba je upravo
bila zavrena, iako je jo uvijek bila prazna i bez namjetaja, ali
Christina je upalila vatru u kaminu i otvorila dvostruka vrata da mu
pokae kako je lijepo vidjeti sjene plamena preko biserno sivih zidova.
Soba ga je iznenadila, zaustavio se usred koraka i ostao stajati na pragu
prije nego to je rekao:
Ovo je kao pogled u drugo vrijeme...
S rukama u depovima hlaa napravio je tri brza koraka preko
irokih podnih dasaka, okrenuo se i promotrio sve detalje, a onda se,
smijui se, okrenuo prema njoj:
estitam, Christina. Napravila si postindustrijski raj. U ovoj
sobi kao da 20. stoljee nikada nije ni postojalo, kao da je to bila samo
nesretna usputna stvar.
ala ju je uinila nesigurnom, gotovo posramljenom. Odjednom
se osjeala kao vulgarna prijateljica pohranitelja ukradene robe, gre-
batora koji koketira s ukradenim nakitom. Poslije je nekoliko tjedana
razmiljala o njegovoj izjavi i pokuavala shvatiti vlastitu nelagodu.
Christina je otprije znala da ima neurotian odnos prema
prolosti, zbog nje se osjeala izgladnjelo nasmrt, ogoreno i zavidno.
Erik to nije mogao razumjeti. On je slegnuo ramenima na sve te stare
sveenike i lijenike koji su naselili njegove gene i ivano stenjao na
sve one prastare knjige i namjetaj sveenika za koji se oekivalo da e
ga on i njegova sestra uvati i paziti. to bi on sa svim tim smeem? On
je bio ovjek medicine, a ne antikvar, on je dobro znao tko je i otkuda
dolazi i bez povlaenja svih tih starih stvari sa sobom.
Christina mu nikada nije uspjela objasniti da se ona osjeala kao
da je pripadala obitelji Christina otvorenih pupaka, ni od koga roenih,
izleenih poput ptia ili gutera iz velikih bijelih jaja. Rairio je ruke i
otpisao je tupim razumom, pa ona je znala da je Astrid njezina majka.
Onda je valjda moe jednostavno potraiti u popisu stanovnitva ako
ve eli znati vie? A ako je zabrinjava to to se ne sjea gotovo niega
prije svoje sedme godine, pa to onda? Pa sjeala se i bolnice i djejeg
doma, godina kod Tete Elle i tinejderskih godina kod Astrid. Ako eli
znati vie, samo treba naruiti stare zapisnike i dokumente iz socijalne
slube...
Ti nita ne razumije rekla mu je jednom odustajui. Ne
elim ja imati svoju prolost. Ja elim neiju tuu.
I to je ono to joj je dao Postindustrijski raj. Kad je kupila kuu,
kupila je i prolost, nabavila ju je kao to dananji ljudi nabave sve to
ele imati. Njezina su vanjska vrata bila datirana 1812. Sama kua je
bila jo starija, i u onoj antiknoj polici za knjige u njezinoj
novoureenoj dnevnoj sobi leao je mali dopis iz Udruenja Stara
Vadstena, u kojem je pisalo da je prva zgrada na tom zemljitu
podignuta tijekom posljednjih godina 14. stoljea. Vie povijesti od toga
si ovjek bez povijesti ne moe kupiti.
A ipak, ljubav ne zahtijeva racionalne motive da bude ljubav.
Christina je voljela Postindustrijski raj, usprkos svim shvaanjima. Kad
je bila sama doma znala se uhvatiti kako radi najudnije stvari: nasloni
obraz na prozor, pogladi zid ili mirno stoji u kutu dnevne sobe due od
dvadeset minuta, samo kako bi vidjela kako se sumrak uulja unutra i
prekrije svojim aneoskim perjem te blijede boje. Jednom je priklijetila
prste kad je pokuala zagrliti vrata. Kad je Erik te veeri doao kui
osjeala se krivom kao da je provela poslijepodne s ljubavnikom, kao da
plave mrlje na njezinim prstima isto toliko otkrivaju koliko i ljubavni
ugrizi na vratu. I Erik je to osjetio. Nepotrebno joj je prejako stisnuo
bolne prste kad joj je stavljao povez.
Moj mu, pomislila je tada, kao i toliko puta ranije, i nagonski
ga pogladila po obrazu.
Moj mu.
.
Asa i Tove stoje ispred terminala za meunarodne letove i
ekaju. Erik ih vidi izdaleka i ispusti iznenaen usklik. Christina bude
dirnuta kad otkrije koliko je on dirnut. Nije oekivao da e njihove keri
uzeti vremena da dou iz Uppsale do zrane luke Arlanda samo kako bi
ga ispratile. Ispadne iz auta rairenih ruku i zagrli ih obje prije nego to
je Christina stigla ugasiti auto. Kad izae iz auta oni stoje vrsto
priljubljenih glava i ruku na ramenima, poput nogometaa koji se
ohrabruju prije utakmice. Lisice, pomisli ona. Nogometni klub Lisice.
Ako to nije Udruenje crvenokosih koje odrava godinji sastanak. A ja
ne sudjelujem.
Paljivo zakljua auto i prie im.
.
Sljedei su sati puni glasova i pokreta. Erik lepra od ekiranja
do kioska, dok su djevojke gladne i cendraju o ruku u restoranu Sky
City. Svejedno proe skoro sat vremena prije nego to stignu do
restorana, jer djevojke moraju ui u svaki duan na putu. Erik se smijei
i plaa u napadu netipinog razbacivanja novcem. Nove torbe?
Naravno. Pravi Mullberry. Svakoj nova majica? Naravno, runi rad,
etno stil. Nove rukavice? Ha, oping-groznica je oping-groznica?
Kasnije, kad je avion poletio, a djevojke uskoile na autobus za
Uppsalu vrsto drei sve svoje vreice, Christina krene prema
parkiralitu lakog koraka. Malo pue i ona s uivanjem podigne lice
prema vjetru, kosa joj zalepra i na sekundu ima osjeaj da bi se mogla
podii i poletjeti. Slobodna je. Potpuno slobodna. Bez gledanja na sat,
bez veere koju treba skuhati, bez djece ili pacijenata koji ekaju. Prvi
put u preko dvadeset godina samo je svoja. Nagazi na gas do daske i
natjera motor na veselo brujanje, prije nego to paljivo izae unatrag iz
parkiralita.
*
Odjednom joj ponu nedostajati. Zastala je kod mosta Nykdping
da popije alicu kave i kad je izala iz kafia odjednom se sjetila
Erikova grubog obraza na svome, a zatim svilenkasto mekanih obraza
djevojaka. Bio je to osjeaj isto tjelesnog gubitka, teka bol ispunjena
krvlju usred dijafragme: moja obitelj! Prije etiri sata smo ruali i svi
priali istovremeno, sada je tako tiho kao da nitko od njih nikada nije ni
postojao... Ali ja elim da su tu, elim ih kod sebe i oko sebe!
Zastane vani na parkiralitu i nekoliko puta duboko udahne,
poeo je padati sumrak i zrak je hladan i vlaan. Tamo kod praznog
parkiralita za teretna vozila na strai je uspravni umarak, poput
kohorte rimskih vojnika koji ekaju zapovijed za mar. Ali zapovijed ne
dolazi. Svijet je sasvim miran, bez vjetra i pokreta, na minutu u njega ne
stane ak ni udaljena tutnjava motora. Christina zamota svoju pelerinu
vre uz tijelo i pogleda prema nebu. Boje je jorgovana i prazno, bez
oblaka, bez zvijezda, ak i bez aviona.
Svi su otili, pomisli. Vie ne postoje, a ni ja ne postojim za
njih...
Usamljeni ovjek hoda poprijeko preko parkiralita i njegov je
pogled prisili da se sabere, pretjeranim poletom pone kopati po torbici
traei kljueve auta. U autu ukljui svjetlo i promotri svoje lice u
retrovizoru. Eriku su sjajile oi kad su se rastajali, Asa je mrcala, a
Tove otvoreno plakala, ali ona je samo tamo stajala ne osjeajui nita.
to sam ja? kae glasno svom odrazu u ogledalu i odmah
ponovi pitanje glasnije, kao da govori s pacijentom oteena sluha.
to sam ja ustvari?
.
Nekoliko sati kasnije auto joj poskakuje preko kamenia u Ulici
Sang. Postindustrijski raj stoji tih poput obeanja u svjetlosti usamljene
uline lampe, s druge strane ulice dobro zatien crvenim tornjem.
Nakon to se parkirala i izala iz auta, zastane na trenutak, stoji posve
mirno nakrivljene glave kao da neto slua. Grad oko nje se isprva ini
sasvim tih, ali odjednom puhne blag, ali moan vjetar s jezera Vattern,
umei i pjevajui i donosei miris proljea i djeteline usred zimske
hladnoe. Christini se ini da jo) je iza lea, da je gura prema naprijed i
ona, protiv svoje volje, poe prema postanskom sanduiu. Otvori ga sa
zlokobnim predosjeajem, ali nae samo jedan raun i reklamni listi
supermarketa Ica.
Proeta nonim vrtom prije nego to ue. Kod jorgovana zastane
i malo utira kamenie, kao da eli pokopati sjeanje na onu mrtvu
pticu. Ne vidi ar cigarete i ne primjeuje da netko sjedi na stubama za
kuhinju i promatra je. Zato se trgne kad odjednom zauje hrapav glas:
Bok, Christina, kae glas. Jesi li i ti danas dobila pismo?

Isuse boe, kako je ukoena, misli Margareta. Pelerina
i kone rukavice. A ispod cijele te elegancije sigurno ima stari al
Hermes... S lancima i konjskim glavama i svim tim sranjima. O, Boe.
Ustane i baci opuak u ljunak, prekrije ga petom i smrvi duhan i
filtar sve dok potpuno ne nestanu. Zatim stavi pismo u dep i usiljeno
nonalantno odeta do jorgovana. Kada se priblii vidi Christinin izraz
lica. Usta su otvorena, podigla je gornju usnu i otkrila zube.
Jesam li te uplaila? Oprosti. Nisam namjerno...
Christinina ruka zadrhti prema ovratniku, kratkovidno zakilji
iza svojih debelih stakala.
Margareta? Jesi li to ti?
To je nepotrebno pitanje, zna ona dobro tko je to. Hrapavi glas,
pretjerano nonalantno dranje, sve tako iznenada - to ne moe biti nitko
drugi do Margareta. Glas joj postane malo svjetliji.
Hej, bok! Ba je lijepo vidjeti te! Jesi li dugo
Pa, ustvari, satima. Taman sam poela misliti da moda radi
po noi.
Joj, onda mora da si smrznuta.
Nema problema, sjevernjaki sam odjevena. Ustvari mi je bilo
ba lijepo...
.
Naravno, Margareta lae. Istina je da se nije smrzavala
rijetko smrzava, cijelo je njezino tijelo obloeno malo predebelim
slojem toplog potkonog sala - ali lijepo joj nije bilo.
Ustvari je cijeli dan bio kriv, cijeli njezin izlet u krajolik
prolosti.
I za vrijeme tih usamljenih sati u Christininu vrtu, Margareta je
bila prisiljena priznati samoj sebi da je ve unaprijed znala da
ena, misli Margareta. Pelerina
ijele te elegancije sigurno ima stari al
Hermes... S lancima i konjskim glavama i svim tim sranjima. O, Boe.
Ustane i baci opuak u ljunak, prekrije ga petom i smrvi duhan i
filtar sve dok potpuno ne nestanu. Zatim stavi pismo u dep i usiljeno
nonalantno odeta do jorgovana. Kada se priblii vidi Christinin izraz
lica. Usta su otvorena, podigla je gornju usnu i otkrila zube.
Jesam li te uplaila? Oprosti. Nisam namjerno...
Christinina ruka zadrhti prema ovratniku, kratkovidno zakilji
To je nepotrebno pitanje, zna ona dobro tko je to. Hrapavi glas,
to ne moe biti nitko
je lijepo vidjeti te! Jesi li dugo ekala?
ela misliti da moda radi
ki sam odjevena. Ustvari mi je bilo
na je da se nije smrzavala - ona se
rijetko smrzava, cijelo je njezino tijelo obloeno malo predebelim
Ustvari je cijeli dan bio kriv, cijeli njezin izlet u krajolik
jenih sati u Christininu vrtu, Margareta je
unaprijed znala da e tako
ispasti. Neke doivljaje treba ostaviti na miru, krhki su poput paukove
mree i ne toleriraju ni misli ni rijei. ovjek se mora zadovoljiti time
da ih tu i tamo pusti da zasvjetlucaju na rubu svijesti.
Tako je to uvijek bilo s doivljajima u Tanumu: mokri od rose i
prozirni, svjetlucali su na rubu Margaretine svijesti i ona se vrlo oprezno
kretala u njihovoj blizini. Jedan je put pokuala zaodjenuti doivljaje u
rijei: bilo je to kada je u mekanom odmoru nakon voenja ljubavi sa
Claesom pokuala objasniti kako to da je poela studirati fiziku.
apatom i nemirno opisivala je lutanje mlade Margarete kroz vritinu,
kako je zora neposredno prije izlaska sunca poprimila istu
svijetloruiastu nijansu kao vrijes, kako su se nebo i zemlja spojili i
kako je Sjevernjaa zatreperila prije nego to ju je izbrisalo jutarnje
sunce.
Upravo sam se tada uspinjala na jedno brdo... I kad sam dola
na vrh i pogledala preko vritine vidjela sam tri jako velika bijela
tanjura. Tri paraboline antene. Ali tada to naravno nisam znala, u to
vrijeme gotovo nitko nije znao to je parabolina antena. Nikada nisam
vidjela nita takvo, ali pretpostavila sam da to ima nekakve veze sa
svemirom...
I bila sam tako sretna! Postala sam tako neopisivo vesela zbog
toga to su tako lijepe i to su... Ma, samo zato to postoje!
Claes je leao bez rijei u njezinu zagrljaju, ali sada se
oslobodio, sjeo i uz tup udarac spustio bosa stopala na drveni pod
spavae sobe. Glas mu je bio prepun glumljene zabrinutosti:
Dragi Boe, Margareta! I ti si to traila?
I onda se ona naravno nasmijala s njim, ustala na isti nain i uz
tup udarac spustila stopala na pod. Udarila ga je laktom:
Nisi li ti taj koji zna rei da je dozvoljeno biti malo lud?
Nasmijeio se na odgovor:
Naravno. Ali ne sasvim lud!
Poslije je bila nezadovoljna sama sobom. Zato je morala
brbljati? Bilo je pametnije stisnuti zube o tome doivljaju i prihvatiti da
ga nije mogue podijeliti. Ni s kim, ak ni s pouzdanim prijateljem i
ljubavnikom. To je imalo veze s duhom vremena, s ondanjim strahom
od vjenoga.
Jasno, postoje rijei da se opie to je doivjela, ali ne
prihvatljive rijei, ne rijei koje bi Claes - ovjek ovog vremena -
prihvatio. Da je rekla da joj je srce naraslo kad je vidjela antene, da su je
potaknule da razmilja o brodolomima i pustim otocima, onda bi mu
bilo neugodno. Da je osim toga jo dodala da je to ustvari bilo
religiozno iskustvo, to bi na njega negativno utjecalo. Razumni ljudi
nemaju religioznih iskustava. Ne u dananje vrijeme.
Ali bilo je tako. Njezino je srce doslovno naraslo tog jutra i prvi
je putu ivotu naslutila postojanje Boga. Antene su bile vee i dostojnije
potovanja od bilo koje od onih starih katedrala i ruevina samostana
koje je posjetila za vrijeme svog studija arheologije. I odjednom se
osjeala kao Robinson Crusoe, koji je, nakon cijelog ivota ekanja,
konano ugledao jedro na horizontu.
O da! rekla je naglas, ni sama ne razumjevi to je mislila. O
da!
Boje vrijeska su se produbile na sunevu izlasku, stotine tisua
cvjetova u vritini svuklo je svoju nonu aneminu nijansu i potamnjelo
u purpur, srebrne niti uzdrhtale trave promijenile su boju u zlatnu, a u
velikim je tanjurima za trenutak sijevnulo u svim bojama prizme prije
nego to su se stopile i ponovno pobijeljele. I odjednom je vidjela da te
bijele antene uope nisu nikakva jedra. Bili su to glasovi. eznutljiv
povik prema svemiru: Ovdje smo! Ovdje smo! Spasite nas!
Od svega toga nije ostalo nita. ak ni sjeanje. Danas je
potrgala paukovu mreu. Sada se vie nikada nee sjetiti kako je mlada
ena pala na koljena u vrijesku pogleda prikovana za antene, a da se
istovremeno ne sjeti kako je sredovjena ena parkirala svoj auto uz rub
ceste i izala van. Njezini su poluzatvoreni kapci drhtali od iekivanja,
inilo se kao da eli produljiti uitak time to e prvo odvrnuti pogled;
nije htjela pogledati te tri bijele paraboline antene prije nego to se
postavi u precizno smiljen poloaj pored vrata suvozakog mjesta.
Tada je konano otvorila oi, bile su irom otvorene i bistre, spremne da
se ispune...
Ali nisu se ispunile. Margareta je zatreptala i shvatila da iako su
vrijesak, vritina i antene ostali nepromijenjeni - za njih dvadeset pet
godina traje jedan udisaj - ona sama postala je netko drugi. A u glavi te
nove Margarete znanje od deset tisua detalja otjeralo je oboavanje.
Gledala je te bijele antene i uzaludno pokuavala dozvati sjeanje na
katedrale i ruevine samostana, brodolome i bijela jedra, ali bez uspjeha.
Znala je to gleda i zato nije bilo prostora za slike: to uope nije bio
nikakav povik u svemir, bile su to tri paraboline antene za jednostavan
prijam programa odaslanih sa satelita. Moda bi ih se moglo nazvati
uima. Ali Margareta nije bila sposobna gajiti religiozne osjeaje prema
uima. Oi bi mogle biti vatre, ali ui jesu i ostat e prilino trivijani
lijevci. Vani i funkcionalni, ali otprilike onoliko udesni kao i kurje
oi.
Glupao! rekla je naglas sama sebi utirajui ljunak pored
jarka. Idiote! Budalo! Blesao!
Na trenutak joj se misao zavrtjela: to bi postalo od nje da nije
krenula u etnju te noi? U tom bi sluaju ve odavno imala doktorat.
Nitko ne radi vie od etiri-pet godina na disertaciji iz podruja
arheologije, ali fiziar mora raditi i po deset do petnaest godina prije
nego to neto napravi. Osim toga, arheolozi putuju u Grku na
seminare i konferencije, naveer piju vino i imaju ljubavne afere.
Fiziari sjede sami noima u nekoj kolibi s propuhom u Norrlandu i
oitavaju mjerne instrumente. Barem takvi poludobri fiziari kao
Margareta, takvi kakvima nedostaje lakoa misli koju imaju oni stvarno
nadareni i koja ih odvede u CERN u vicarskoj.
Da, razmiljala je Margareta kad je ponovno sjela u auto i
nagazila na gas, vrijeme je da shvatim da sam ja samo polunadarena...
Prelazila je rukom preko suvozakog sjedala u potrazi za
cigaretama, nala jednu i pripalila je. Prvi joj je dim zapekao oi koje su
zasuzile, zatreptala je i suze su se prelile. Ali pogled joj se nije
razbistrio. Oko joj se odmah ispunilo novima suzama.
Margareta je mrcnula i ivano prela kaiprstom ispod nosa.
Zar stvarno tu sjedi i plae? Margareta Johansson - ena koja je
ponaanje gadure dovela do umjetnosti? Ne: nije plakala petnaest
godina i ne namjerava sada poeti. Previe je dima u autu... Spustila je
prozor. Zbog vjetra od brzine zaleprala joj je kosa, a oi ponovno
zasuzile.
Ali OK. Jasno. Naravno, mogla je priznati samoj sebi da je malo
u depresiji, da je ve prilino dugo malo u depresiji. Jo odonda kad je
shvatila da je sve u njezinu ivotu postalo polovino: da je polustara,
polutalentirana s poluzavrenim doktoratom, polugroznim financijskim
stanjem i polusestrama. Ili kako bi ih ve nazvala. Osim toga, vei je dio
godine bila ena bez donjeg dijela tijela: Claes je stanovao u
Stockholmu, a ona u Kiruni. Osim toga, Claes je ranije pojasnio da je
sve to joj moe ponuditi prijateljstvo i zajednitvo tijela. Poluvezu,
dakle. Margareta je ugasila cigaretu i napravila grimasu: moda bi
mogla biti atrakcija na sajmu u Kiviku. Doite pogledati poluenu! U
pola cijene!
Desetak kilometara prije Uddevalle uspjela se rijeiti
samosaalje- nja. Zastala je kod jednog krianja i pogledala kartu. Da,
mora ii preko Jonkopinga, iako je to obilazni put za one koji bi dalje do
Stockholma. Ali ona ima jo jednu stanicu na svom putu po Memory
Lane.
Unaprijed je odluila da nee stati u Vadsteni, iako je napamet
znala Christininu adresu. Rado bi otklepetala pored tog malog
samozadovoljnog grada sa svojom malom samozadovoljnom
doktoricom i nastavila prema Motali. Tamo e zapaliti svijeu na grobu
tete Elle i baciti diskretan pogled na staru kuu prije nego to nastavi
dalje prema Stockholmu. Ne zbog toga to se mora pouriti - Claes e
ostati u Sarajevu jo nekoliko dana - nego iz zadovoljstva to prvi put
moe ostati sama u Claesovu stanu. Ne zato to bi htjela kopati po
njegovim tajnama, ali ako se neka ladica ili ormar sluajno otvore,
onda...
Stala je u Zlatnoj vidri i ruala, sjedila pola sata ili vie u toj
praznoj kafeteriji i zurila prema plavosivoj zimskoj vodi Vatterna prije
nego to je ustala i krenula prema autu. To se dogodilo nekoliko
desetaka kilometara dalje: neto je zaklopotalo i odjednom je Claesov
stari Fiat poeo zvuati kao bojna oklopnih vozila. Margareta se
prestrojila u pomoni trak i stala, izala i napravila krug oko auta
pokuavajui vidjeti to nije u redu, ali nije otkrila nita. Ali kada je
ponovno upalila auto, zvuao je jo gore. Nije se usudila ponovno
odvesti na autocestu, auto se morao polagano kotrljati u onom smjeru
prema kojem je bio okrenut.
I tako se dogodilo da je usprkos svemu zavrila u Vadsteni, bila
se prisiljena voziti puevim korakom kroz sve one uske uliice, u
automobilu koji je zvuao kao katastrofa na kotaima. I naravno,
pokazalo se da joj automehaniarska radionica koju je uskoro nala nije
mogla obeati brz popravak. Ispuni sustav bio je prestar. Moda bi ga
se moglo nabaviti u Linkopingu. Ako bude imala sree.
Sutra rekao je mehaniar na tom razvuenom dijalektu. Sutra
poslijepodne ga moete dobiti. Sigurno ne prije.
Znojna od stresa, Margareta je prola rukom kroz ike.
Hoe li biti skupo?
Malo je podigao svoju iltericu i pogledao u stranu.
Moda. Ne znam. Vidjet emo...
A kad se vratila natrag na parkiralite, ispod brisaa nalazilo se
pismo.
*
Bila je sva drhtava i na rubu ivaca kad je konano dola do
onoga to je trebala biti Christinina kua, a ivci su joj se jo dodatno
ra- stegli kad nitko nije otvarao. Optrala je nekoliko krugova oko kue,
lupala na kuhinjska vrata i bez prestanka pritiskala zvono na ulaznim
vratima, ali ubrzo je shvatila da se ponaa histerino. Kua je sasvim
lako mogla biti prazna kao to je i izgledala. Nije bilo nikakva pravog
razloga da vjeruje da Christina sjedi stisnuta negdje iza tih sjajnih crnih
prozorskih stakala, samo zato to ne eli pustiti Margaretu da ue. Nije
bila unutra. Jednostavno.
Zadihana, ali s olakanjem zahvaljujui tom trenutnom prosvjet-
ljenju, Margareta je sjela na kuhinjske stube i spremila se na ekanje. U
poetku je dodirivala kuvertu, okretala je i prelazila kaiprstom po
zatvorenim rubovima, ali nakon nekog vremena miii su joj se opustili
i ispunili ugodnom toplinom, ruke se spustile na koljena i napravile
polukrug oko pisma. Nije ga vie drala, lealo je slobodno na njezinim
bedrima odjevenima u traper.
Ovo je mogao biti trenutak uivanja. Da jedan tvrdoglavi glas u
njezinoj glavi nije stalno iznova pjevao zadnji red pisma: Srami se!
Srami se! Tebe nitko nije htio!
*
U jednom je trenutku za vrijeme svog dugog ekanja Margareta
ispruila nogu i izmom dodirnula vrtni puteljak. Mogla se kladiti da
Christina svaki tjedan paljivo grablja ljunak. Tako to treba raditi, to ih
je nauila teta Ella. Svake su subote djevojice dobivale svaka svoje
grabljice i oekivalo se da obave svoj zadatak. Christina je trebala
pograbljati puteljak izmeu ograde i kue, Margareta mali vrt, a Birgitta
poljunanu povrinu iza kue.
Ako bi Margareta ikada dola na ideju da izveze svoju skupljenu
ivotnu mudrost na krpu koju se onda objesi na zid, onda bi se tu radilo
ba o tim subotama. Kako grablja, tako e i ivjeti, pisalo bi. Zato to
je tako i bilo. Kako su grabljale, tako su i ivjele.
Cim bi teta Ella nestala, Birgitta je bacala svoje grablje u travu i
stisnula se uza zid kue koji se nije vidio s kuhinjskog prozora. Zatim bi
tamo sjedila i buljila pod ikama dok je temeljito grizla svoje nokte
koji su ve bili izgrizeni do kraja sve dok ne bi poeli krvariti.
Margareta je prezirala njezin stav. Ona nije htjela pobjei.
Naprotiv, htjela je uiniti vrt stvarno lijepim. Vukla je svoje grablje u
irokim potezima preko ljunka, crtala cvijee i cirkuske konje i
princeze, a onda bi s odustajanjem briznula u pla kad bi vidjela
rezultate. Uope se nije vidjelo koliko se trudila! Izgledalo je kao da
uope nije grabljala!
Samo je Christina poteno grabljala, iza nje ljunak se redao
ravno i sistematino. Prvo bi obavila svoje podruje, zatim Margaretino
i na kraju Birgittino. Nikada se nije alila, ustvari, inilo se da se bojala
da e biti otkrivena, bacala je uplaene poglede prema kuhinjskom
prozoru i urila da zavri posao svojih sestara.
Ali, postoje sestre i sestre...
Margareta je promijenila poloaj i kopala po depu traei
cigarete. Posljednjih je godina Christina sasvim prekinula kontakte,
nikada se nije javljala i nikada nije imala vremena da se nau. Za
vrijeme adventskog tjedna Margareta je puna nade dizala slualicu svaki
put kad bi telefon zazvonio - moda e se Christina sabrati i pozvati je k
sebi za Boi kao i prije - ali jedino to se dogodilo je da je dobila
boinu estitku s ipkom iz Vadstene. Od obitelji Wulf. To je bio
zavrni dokaz: Christina je ne eli kao svoju sestru. Srami se! Srami se!
Tebe nitko nije htio!
I odjednom joj se uinilo sasvim neprimjereno da ona sjedi tu
gdje sjedi. Upalila je cigaretu drhtavom rukom. Zato bi se, za ime
Boga, nametala nekome tko tako oito ne eli imati nikakva posla s
njom? Cijeli je svoj ivot Margareta birala da radije ode nego da bude
ostavljena, trebala bi to ponovno uiniti, trebala bi ustati i potraiti
nekakav mali hotel. Tamo bi mogla lupiti svojom kreditnom karticom
po stolu i pojesti dobru veeru - bila je stvarno gladna - popiti au vina,
a zatim se uvui u svjee izglaane bijele plahte...
Ili da unajmi auto i odveze se direktno u Stockholm? S druge
strane, nije mogla zauvijek ostaviti Fiat u Vadsteni, Claes bi poludio
kad ga ne bi naao na svom mjestu kad se vrati kui. Osim toga, i ovo s
pismom: na neki se nain mora olakati to se tie tog jebenog pisma, a
Christina je - naalost - jedina koja moe shvatiti njegov sadraj. Neto
se dogaalo. Ali to mogu znati samo tri osobe na svijetu, a jedna od njih
je ona koja je napisala pismo. A Margareta stvarno nije namjeravala
otrati do nje i aliti se. To bi jednostavno moglo biti opasno: nitko ne
zna to se moe dogaati u omekalom mozgu.
Ali svejedno? Zar bi joj uope trebalo biti stalo? Moe li usrana
drogeraica iz Motale povrijediti Margaretu Johansson? Ne bi li
jednostavno mogla uzeti to pismo i ona pisma koja e vjerojatno doi
sljedeih tjedana i samo ih baciti u zahod? Zar e dopustiti da je se
plai?
Ne, rekla je naglas samoj sebi i poela ustajati. Zaboravit e
cijelu glupost, potraiti najblii hotel i uzeti sobu. Birgitta nek se goni.
Kao i Christina, to se toga tie...
U tom je trenutku na ulici zastao jedan auto i Margareta se
ukoila usred pokreta. Sada je bilo prekasno nestati. Nepomino je
sjedila i sluala lake sestrine korake dok je ulazila kroz vrt. udno,
zastala je kod jorgovana i poela utirati kamenie...
Margareta je shvatila da je nevidljiva i to je probudilo njezinu
elju za dramatiziranjem. Nagnula se natrag na stube, povukla dug dim
iz cigarete i zatim rekla svojim najhrapavijim glasom:
Bok, Christina. Jesi li i ti danas dobila pismo?
*
Sada stoje, ekajui pravi trenutak, malo udaljene jedna od
druge, Christina nogu vrsto skupljenih i ruku edno prekrienih preko
prepona, Margareta rairenih nogu i s rukama duboko u depovima
jakne. Odjednom se osjea sasvim sigurnom. Veernji joj je zrak
proistio plua i isprao svu trosku iz njezine krvi, osjea se jakom i
istom i upravo okupanom.
teta to si morala ekati, kae Christina ozbiljno i krene
prema kuhinjskim vratima. Ali danas sam odvezla Erika do
Stockholma. Ide u Teksas raditi kao gost znanstvenik, sasvim novi
projekt, ustvari vrlo zanimljiv, radi se o kasnim trudnoama i...
Vrlo dobro sakriva svoju nelagodu zbog nepozvane goe. Glas
joj je svijetao, prijateljski i dobro formuliran, sasvim drugaiji od glasa
kojeg se Margareta sjea iz djetinjstva. Za vrijeme prvih mjeseci kod
tete Elle Christina je aptala, ponekad je zvualo skoro kao da sike.
Kada je uskoro poela govoriti, pokazalo se da pria vrlo udnim
dijalektom, nekakvim iskrivljenim skaanskim. Veina se Skaanaca
odui od koritenja diftonga, ali zadri svoj grleni r. Christina nije bila
ni roena u Skaaneu, buila je vrkom jezika kao i svi drugi, ali nije
mogla izgovoriti isti vokal. Tek nekoliko godina kasnije kad je
plavoprsta Astrid - vjetica koja je bila Christinina majka - dola
zahtijevajui da dobije svoju ker, dobili su objanjenje. Astrid je isto
tako govorila. Ali tada je Christina ve prela na lokalni dijalekt i nije
ga namjeravala promijeniti. Sakrila se iza stolice tete Elle i prodorno
vritala kad bi joj se Astrid pribliila.
Christina stavi klju u kljuanicu kuhinjskih vrata i otvori ih,
uklizi unutra i ukljui svjetlo. Margareta je slijedi u stopu, skine jaknu
dok se ogledava po kuhinji. Logino, pomisli. Sakrili su super-hladnjak
i turbo-ledenicu iza drvenih vrata. Ali moderan tednjak se nije dalo
sakriti. Valjda zato bakrena posuda sa smiljem stoji na eljeznom
tednjaku. Tako da umjesto u tednjak ovjek pogleda u to... O, Isuse!
Nije bilo teko shvatiti kakva se igra odvija u ovoj kui.
Aha kae ona i prebaci svoju jaknu od ovjeg krzna preko
naslona stolice. Dakle, nova kua. Ili nova stara.
Christina za trenutak ostane stajati usred kuhinje s prstima na
najgornjem gumbu pelerine, ini se kao da se ne eli skinuti i razotkriti
pretpostavljeni svileni al. S pelerinom jo uvijek zakopanom, krene
prema garderobi i dobaci preko ramena:
Mogu ti pokazati kuu ako eli, samo da skinem ovo.
Ali Margareta ne namjerava ekati u kuhinji, odeta za njom.
Kad proe hodnikom u ogledalu uhvati sliku Christinine urbe u
garderobi: strgnula je al sa sebe kao da je sramotna tajna i zgurala ga u
staru komodu dok povlai rukom kroz kosu. Ruka zalepra dalje do
biserne ogrlice koja se nazire ispod sakoa. Hoe li strgnuti i ogrlicu? Ali
ne stigne. U tom trenutku Margareta stoji na vratima, nasloni se na okvir
i kiselo se nasmijei.
Lijepi biseri kae. Jesi li ih dobila od profesora?
ini se da je to probudilo Christininu staru tvrdoglavost iz
mladosti, trzajem vrata signalizira da ne namjerava skinuti bisere, to
god da Margareta mislila o njima.
Da, kae i pogladi ih rukom. Lijepi su. I stari. Ve se dugo
nasljeuju u Erikovoj obitelji, dobila sam ih nakon svekrve...
Margareta podigne obrve:
Uplaene Ingeborg? Zar je mrtva?
Christina kimne.
Mmmm. Umrla je prole godine.
Margareta utihne i promotri svoj odraz u ogledalu pored Christi-
nina. Odjednom osjeti da je umorna. Koji ona razlog ima da se ruga
Christininu alu i biserima? Zar i ona ne izgleda kao standardan model?
Ima sve atribute koje konvencija zahtijeva od jedne nekonvencionalne
ene srednje dobi. Crne traperice i dizajnerska lanena jakna, etvrtasta
pa frizura i naminkane oi. Oko vrata visi ogrlica, ija joj se
originalnost odjednom ini kao jadna isprika za nedostatak ljepote,
nekoliko velikih keramikih komada na tankoj konoj uzici. Koju je
poruku mislila da time moe poslati?
Christina se okrene i pogleda je:
Jesi li umorna?
Margareta kimne.
Ne spavam dobro u zadnje vrijeme.
Zato?
Margareta slegne ramenima.
Ne znam... predosjeaji moda.
Christina napravi malu lijeniku grimasu, predosjeaji nisu dio
njezine slike svijeta. Ali odjednom se sjeti:
Rekla si neto o pismu?
Margareta izvadi kuvertu iz depa i prui je, ali Christina je ne
uzme, ve stavi ruke u depove sakoa i nagne se te promotri kuvertu.
Istovremeno podignu pogled i pogledaju se u oi. Margareta napravi
grimasu i brzo makne pogled. Knedla u grlu, koju je dugo pokuavala
ignorirati, bubri i prsne poput sluzavog balona od sapunice. Mora vrsto
stisnuti usta da joj ne pobjegne pla. Ali Christina vidi.
Hajde, kae i uplaeno potape Margaretu po ruci. Smiri se
Margareta... to je napisala da te tako uznemirilo?
Margareta jo jednom prui kuvertu i ovaj ju je put Christina
prisiljena uzeti. Dri je kao da je zaraena, njezini prsti oblikuju malu
pincetu koju oprezno ugura u kuvertu, izvadi zguvani papir i stavi ga
paljivo na komodu. Zatim popravi naoale i baci odluan pogled na
Margaretu prije nego to pone itati svojim lijepo moduliranim
glasom:
Tri su ene rodile djecu.
Joj, rekla je Astrid, joj, rekla je Ella, joj, rekla je
Gertrude.
Jojojoj.
Babica je okrenula lea.
Plupplupplupplup!
Sad su etiri djeteta.
Jedno je zavrilo na podu. ije je to runo dijete?
Nek se srami! Nek se srami! Nju nitko nije htio!
Nek se srami! Nek se srami! Nju nitko nije htio!
Neko je vrijeme tiina, ne gledaju jedna drugu, Christina prelazi
rukom preko pisma. Onda se ini da je odluila. Izvue jednu ladicu iz
komode i izvadi paketi papirnatih maramica.
Ispui nos, kae. A onda emo jesti...
Margareta uini kako joj je reeno, ali usred puhanja, dok su joj
nos i usta jo uvijek u maramici, kae hrapavim glasom:
Mogla bih je ubiti! Sve je njezina krivnja. Cijeli moj prokleti
ivot je Birgittina krivica!
*
Proljee je bilo samo prazno obeanje. Sada je skoro no i zima
se skupila za posljednji napad. Podigao se vjetar i poelo je snijeiti, niz
prozor ve curi mali nanos otopljenog snijega. Margareta se malo najei
dok sjedi za kuhinjskim stolom. Jedan grm ispred kuhinjskog prozora
ljulja se naprijed-natrag, u jednoj se sekundi s ljubavlju pomazi uz
prozor, u sljedeoj ga izbiuje poput zlovoljne istaice.
Margareta je proitala Christinino pismo i otpuhnula s prezirom.
Moda je malo pretjerala: ustvari, bile su to samo gluposti koje nisu
imale nikakva smisla, ali na neki se nain inilo kao da bi odreeni broj
taman dovoljno uznemirujuih rijei mogao preliti suze. Ali sada je bila
daleko od plaa. Istina, jo uvijek sakriva papirnatu maramicu u ruci, ali
knedla u grlu je nestala i oi su joj suhe. Ne skida pogleda s Christininih
pokreta tamo kod sudopera. Kree se rutinski meu svim svojim sjajnim
stvarima, ali svejedno izgleda kao provalnik u vlastitoj kui. Hoda vrlo
tiho, s rukama vrsto stisnutima uz tijelo, brzo smanji mlaz kad toi
vodu tako da ne umi prejako i zadri vrata hladnjaka u posljednjoj
sekundi prije nego to ih zatvori. Zatim duboko udahne po svemu sudei
sasvim nesvjesno uhvati vrata objema rukama i zatvori ih potpuno
neujno.
Svjetlo u kuhinji pojaava taj osjeaj tajnovitosti. Christina je
ukljuila samo lampu iznad kuhinjskog stola - iz trgovine Svenskt Tenn,
pomisli Margareta, ne kota ni krune ispod dvije tisuice! - i kree se u
polumraku kod sudopera. Ali to ime se bavi izgleda obeavajue:
otvorila je bocu vina i ostavila je da die, sada podgrijava domai kruh u
mikrovalnoj penici, dok se komad iz dubokog smrzavanja na tednjaku
pretvara u juhu.
Da ti pomognem s neim? kae Margareta.
Christina podigne pogled i izgleda iznenaeno, kao da je gotovo
zaboravila da je Margareta tamo. Ali brzo se snae.
Ne, ne, kae brzo. Brzo je gotovo... Samo sjedi.
Smijem li puiti?
Christina slegne ramenima. Margareta pripali cigaretu i nagne se
preko stola sa spremnim upaljaem.
Da zapalim svijeu?
Naravno, kae Christina ravnoduno. Zapali...
Margareta prepoznaje svijenjak. Iz Perua je. Ona ga je sama
kupila i sjeanje na taj dan brzo zalepra pored nje: kasno naveer
sjedila je na plai u Limi. Nekoliko sati ranije prvi je put vidjela to
dijete, mravu malu mrvicu od djeaka s crnim oima. Leao je s
rukama iznad glave kako dojenad obiava i buljio u nju ne trepnuvi.
Taj ju je pogled uinio tihom nekoliko sati, bez rijei je otila do plae,
sjela u pijesak i u tiini gledala Tihi ocean. To je jedino logino, mislila
je tada. Mi pronaena djeca smo posebna vrsta, moramo se brinuti jedni
za druge...
Putem nazad do hotela smijesila se od majinske sree i kada je
srela ulinog prodavaa koji je prodavao lijepe rukom oslikane
svijenjake, kupila je pet komada u napadu luksuza. Jedan od njih je
dugo stajao na nonom ormariu tete Elle u sanatoriju, drugi je dakle
zavrio na ovom kuhinjskom stolu u Vadsteni. Ali gdje je najljepi, onaj
koji je postavila na pod pored djeakova kreveta, to samo Bog zna...
Christina stavi pred nju tanjur vrue juhe koja se puila, ona
prepozna kiselkasti miris.
Je li to juha tete Elle? kae gladno i uhvati licu.
Prvi put te veeri Christina se nasmijei.
Da, dala mi je gomilu recepata zadnje godine... Za rezano mesu
u umaku. I kola od malina...
Margareta se gladno nasmijei preko lice:
Oh, kola od malina! Taj recept bih htjela imati... Sjea se?
Vise ne treba reci, Christina se smije tiho i gugutavo, zvui kao
eho nekadanjeg smijeha tete Elle. Njezina ruka vibrira u istom taktu
kao smijeh dok toi vino.
Kako te uhvatila na djelu. Tada ti se loe pisalo! Iskreno reeno,
bila sam nasmrt prestraena...
I Margareta se njoj nasmijei.
Da, kvragu. Tada sam dobila svoje...
Christina prui koaru s kruhom, oputenim pokretom, led meu
. njima je gotovo probijen.
Jesi li bila na grobu u zadnje vrijeme? upita Margareta i uzme
nitu toplog kruha. Dovoljno je da samo prstima ispita njegovu tvrdou i
odmah zna da je i on ispeen po receptu tete Elle.
Christina slegne ramenima.
Bila sam tamo na Svisvete. Potajice sam otila. Ne volim vie
ii u Motalu...
Margareta se, iznenaena, zaustavi s noem za maslac u ruci.
Zato? Jesi li naletjela na nju?
Ne, ali...
Ostane sjediti pogleda vrsto uperena u zid iza Margaretinih
lea.
Da, kae Margareta nestrpljivo. Ali to?
ovjek se osjea kao da ga netko promatra. Kao da svi znaju tko
sam ja. Nakon onoga kad je ukrala moj blok za recepte. Bila sam
prisiljena nekoliko puta otii na policijsku postaju na sasluanje. A onda
sam morala svjedoiti na sudu. Novine su pisale o tome i bila je emisija
na lokalnom radiju, ne, nije bilo dobro...
Ali, pa nisu ti spomenuli ime?
Christina se nasmijei nakrivljenim malim osmijehom.
Svejedno. Ovdje svi znaju sve o svima. Zna li to mi se
dogodilo prolog proljea? Bila sam u Motali u kupovini i odluila
ruati u jednom novom restoraniu na trgu, jednom sasvim obinom
mjestu u kojem se sam posluuje. I tada se pojavila vlasnica i poela
skupljati sue. Hodala je oko mene i lupala i siktala tako da sam
jednostavno morala podignuti pogled. I onda ena kae: Oprostite, ali
jeste li vi doktorica Wulf iz Vadstene? I onda sam morala priznati da
jesam... I onda ona nabora lice u nekakvu umjetnu suosjeajnu grimasu i
kae: Samo sam vam htjela rei da smo pokuali zaposliti doktoriinu
sestru ovdje u restoranu da pere sue, ovjek eli pomoi, je li, ali nije
ilo...
Margareta napravi grimasu nelagode.
I to si onda rekla?
A to bih rekla? Jesam li trebala pitati gdje je zapelo? Je li se
skinula gola pred ljudima koji su ekali u redu za ruak? Je li odvukla
svoje klijente do mjesta gdje je prala i poela se nedolino ponaati? Je
li rasipala amfetamin po krumpiru? Ne, hvala. Samo sam ustala i rekla
kako stvari stoje. Da ja nemam sestru!
To je amar. Ali ini se da Christina ne primjeuje kako su Mar-
garetini obrazi postali vrui i poeli crvenjeti. Umjesto toga podigne
au i kae:
Nazdravlje i dobro dola...
Ali Margaretina ruka ostane leati na stolu, odbija podii au.
Naalost, kae i iznenadi se kako joj je glas miran.
Zaboravila sam ti rei kad si toila. Ne mogu piti vino, noas moram
voziti natrag u Stockholm..
I nikada se neu vratiti, pomisli. Nikada, nikada, nikada! U to se
moe kladiti, ti usrana licemjerko!
Christina spusti au od iznenaenja.
Ali, pa ne moe otii noas. Ne po ovakvom vremenu... A
nema ni auto.
Margareta baci pogled na kuhinjski prozor. Vani pue vjetar i
pada snijeg, ali nije to jo snjena oluja.
Iznajmit u auto, kae ona. Posao, zna. Idem na predavanje
u Fysikumu prekosutra. Moram se pripremiti...
Ali, pa moramo razgovarati, kae Christina. Sad je ozbiljnija,
moda je poela shvaati to je rekla.
Stignemo razgovarati dok jedemo...
Christina spusti pogled i duboko udahne.
Ali, draga Margareta... Ve se dugo nismo vidjele. Molim te!
Margareta je mirno gleda, ali Christina ne podie pogled. Njezini
pincetasti prsti nervozno sakupljaju neke mrvice po stolnjaku.
Molim te! kae i dalje sputena pogleda i sada to zvui skoro
kao da stvarno moli. Nastupi tiina meu njima. Margaretine misli
prolijeu. Ustvari uope ne eli otii ve noas, ali isto tako ne eli ni
ostati. Obje stvari podrazumijevaju ponienje. Ali odjednom nae izlaz:
Ha kae i uzme au. Valjda mogu otii i sutra. Onda bih
mogla ii preko Motale i otii do groba. S obzirom na to daje ve prolo
puno vremena otkad je netko zadnji put bio tamo i ostavio cvijet...
(CroWarez.org )
A Birgitta? kae Christina poslije veere, nakon to su u tiini
sjedile nekoliko minuta ispred pei s oplatnim ploicama u dnevnoj
sobi. to emo s Birgittom?
Ubiti je, kae Margareta i ispije velik gutljaj iz ae s likerom.
Christina joj je ponudila Amaretto, blag je i mirie po bademima na
nepcu, ali sekundu kasnije pee poput vatre u grlu. Sada se dobro
osjea. Christina joj je ponudila dio dobrog ivota, onoga koji ona
nikada nema vremena ivjeti. To zahtijeva obraanje panje na detalje, a
ini se da Margareta nikada nema vremena za detalje. Kao tinejderica
uvijek je hodala s gaama samo napola navuenim i podsuknjom
zapetljanom u velikoj hrpi tkanine preko bokova, jer se inilo kako ne
moe rtvovati dvadeset sekundi da popravi odjeu. Tako se i nastavilo.
Kao odrasla, zapoinjala je svaki dan brzom alicom kave pored
sudopera. Tamo bi stajala i opekla jezik dok je pomalo eznula za
pravim dorukom za postavljenim stolom. Sljedeeg jutra, obeala bi si
svakog jutra, poet e novi i bolji ivot. Prestat e puiti i poeti raditi
jutarnju gimnastiku, dorukovati i staviti zavjese u kuhinji... Ali ne
danas, jer danas ima previe posla i ako to ne napravi upravo sada, smrt
e je sustii i onda to nikada nee biti napravljeno.
Christina se suzdrava od likera. Izgleda da se i danas boji
alkohola kao kad je bila mlada: za vrijeme veere popila je samo
nekoliko opreznih gutljaja iz ae s vinom. Sad sjedi ravnih lea i
prekrienih nogu u fotelji visokog naslona i dri alicu s kavom objema
rukama. Prsti su joj raireni i ukoeni, ini se kao da alica lebdi izmeu
njih. Kad pije, savija svoj ukoeni vrat prema alici i usnicama sasvim
lagano dodiruje rub.
Da, kae Margareta i nasloni glavu na jastui za vrat na
fotelji. Mislim da bismo je trebale ubiti...
Christina se nasmijei malim nakrivljenim smijekom.
To je bez daljnjega privlana ideja. Ali je prekasno...
Margareta zatrepe.
Kako prekasno?
Christina otpije mali gutljaj kave i smanji osmijeh:
Trebale smo je ubiti odmah nakon onoga s tetom Ellom. Onda
bismo se izvukle i ne bismo bile osumnjiene. Ali sad smo je malo
previe puta prijavile policiji i malo preesto ostavile podatke njezinu
socijalnom radniku... Policija zna to mislimo o njoj. Odmah bismo
zavrile u zatvoru. Ja sigurno.
Margareta se nesigurno nasmijei i uspravi se u fotelji.
Ma samo sam se alila...
Christinine sive oi su kristalno bistre, mirno gleda Margaretu
dok otpija jo jedan gutljaj kave. Kad je progutala, ponovno se
nasmijei. Uobiajeno i prijateljski.
I ja isto, kae. I ja sam se samo alila... I onda, to emo
uiniti? Margareta pripali cigaretu i slegne ramenima.
Ne znam. Sada se valjda nema vie to puno toga za uiniti.
Osim pokuati predvidjeti sljedei potez...
I to misli da e to biti?
Nemam pojma... To je ono najgore. Moe biti bilo to. Mrtva
maka na tepihu u hodniku. Ili nastup na nekom talkshowu na televiziji.
Oprosti mi. Ili Grijeiti je ljudski. Ili kako se ve zove.
Christina brzo izvue stopala iz svojih lijepih salonki i podvue
noge pod suknju.
Uf!
Ili vreica dreka na tvom pisaem stolu u ambulanti za
primanje pacijenata...
"Prekasno. To je ve napravila. A obino se ne ponavlja...
Margareta uzdahne i zatvori oi, ali se ne da prekinuti.
Ili anonimno pismo u Vadstena Tidning... Nita vrijedno
objavljivanja, samo openite gluposti. Ili mala vatrica... Valjda ima
protupoarni alarm?
Christina bez rijei kimne. Margareta isprazni au u jednom
gutljaju, zatim je s treskom spusti na stol. Nastupi tiina. Christina se
stisnula u loptu na fotelji. Stopala su joj sakrivena pod suknjom, ruke je
sakrila u rukavima sakoa.
Ali to jo uvijek nije najgore, kae konano i spusti pogled na
koljena.
Margareta ne odgovara. Znam, pomisli. Znam. Najgore je to to
zna sve nae slabe toke. Srami se! Srami se! Tebe nitko nije htio!
Moe li se dobiti jo jedna aa likera? kae ne otvarajui oi.
*
Sat vremena kasnije sjedi bezvoljno na rubu kreveta u
Christininoj gostinskoj sobi. Soba je skuena i natrpana namjetajem.
Ovdje se Christina stvarno raspitoljila: stari eljezni krevet, stara
komoda, stara stolica i stari pisai stol. Plus kopija starih tapeta.
Margareta moze uti kako Christina pere zube u kupaonici.
Vjerojatno koristi antiknu etkicu. Runi drvodjeljski rad iz 1840. ili
takvo neto. I vjerojatno pere zube ljepilom, kako bi joj usta bila
poteno zatvorena po noi, da sluajno ne bi ispale van nekakve
spontanosti...
Njihov razgovor nije dao puno. A to je uope oekivala? Da e
Christina imati rjeenje za nerjeivo? Ili da e ponuditi sestrinsku
suradnju nekome koga po svemu sudei smatra zamornim poznanikom.
Bilo je glupo uope doi ovamo. Ali sutra e krenuti to je ranije
mogue - moe etati gradom nekoliko sati dok eka auto - i ovaj e put
stvarno pokazati da je nauila lekciju. Bez kontakata. to god se
dogodilo...
Hej, vie Christina vani u hodniku. Margareta! Kupaonica je
sada slobodna.
Margareta pone traiti svoj runik i neseser, ali upravo kad je
htjela ustati zazvoni telefon i ona se ukoi usred pokreta. U ogledalu
iznad komode moe vidjeti vlastito lice: oi su se smanjile, elo je
naborano.
Da, kae Christina tamo vani. Da, ali...
Neko je vrijeme tiina.
Jasno, kae Christina. Ali...
Prekinuta je, ini se da druga osoba pria bez prekida.
Koliko je loe? kae Christina.
Mumljanje u slualici se povisi za oktavu. Pacijent, pomisli
Margareta. To je sigurno jedan od njezinih pacijenata.
Da. Znam. I ja sam lijenica, kae Christina na kraju. Da da.
Onda dolazimo... Da da.
Spusti slualicu bez zahvale i pozdrava. Za trenutak je u kui
sasvim tiho, Margareta se ne mie tamo gdje stoji ispred ogledala u
gostinskoj sobi, a ini se da Christina isto tako nepomino stoji u
hodniku.
Margareta kae Christina konano. Glas joj je priguen.
Margareta?
Margareta duboko udahne i izae kroz vrata. Ostane stajati
nasred hodnika s runikom i neseserom u naruju.
Je li to bila ona?
Ne, kae Christina. Zvali su iz deurne slube za zatitu ena
rtava zlostavljanja u Motali...
to su htjeli?
Christina uzdahne i proe rukom kroz kosu. Odjednom vie ne
izgleda tako oajno lijepo; spavaica joj je zguvana, kosa raupana, a
kuni ogrta otvoren.
Kau da je Birgitta zlostavljana. Teko zlostavljana. Lei u
bolnici u Motali i misle da bismo trebale otii tamo...
Zato?
Christina uzdahne predajui se, ali njezin je glas suh i
objektivan.
Zato to umire. Rekli su da umire...

Kujo pijana! vie netko u daljini. Povra
odvratna, prokleta kurvo...
<
Povraa? Krevet?
Glas nestane u nejasnom mrmljanju. Birgitta ne zna tko je vikao,
a nema snage otvoriti oi. Ma svejedno. Ali oito lei u nekom
krevetu... Krevetu s prljavim plahtama. Male crne kuglice ne
masnog i ljepljivog ostaju joj na prstima kad prijee rukom preko
platna. Vidjela je takve male kuglice u toliko mnogo kreveta da ne mora
ni otvoriti oi da bi ih prepoznala. Tako to bude samo kad je posteljina
tako prljava da se prljavtina vie ne uspijeva probiti izme
tkanja. Osim toga prepoznaje miris, smeeslatki miris duhana pomijean
s kiselim ispovraanim pivom.
Da. Bio je u pravu. Pijana kuja se ispovraala u krevetu. I
naravno, legla je u vlastitu bljuvotinu. Poela se suiti i lagano joj
napinje obraz. Svejedno se ne usuuje promijeniti poloaj, tijelo joj je
preteko i toplo. Sve to moe uiniti jest da beskrajno polako pod
ruke, sklopi ih i stavi ispod obraza. Gertrude je jednom rekla da izgleda
kao aneo iz pria kad tako lei. Pravi mali aneo.
Sad je opet sve mirno, sada se moe posvetiti onome to stvarno
eli. Snobovima.
Misao joj otplovi u poznati krajolik. Lovite. Ima automatsku
puku pod rukom i ulja se poput grabeljive zvijeri od brdaca do
brdaca. Tamo, kia metaka u Margaretu. A tamo, jedan u Christinu.
Puta metke da joj proreetaju koljena, trbuh, grudi i vrat. Ha! Od te
proklete guske ostane samo mljeveno meso...
Birgitta se nikada ne umori od lova na snobove. Koliko god bila
drhtava ili u apstinencijskoj krizi, koliko god bila nadrogirana, koliko
netko u daljini. Povraa u krevetu,
Glas nestane u nejasnom mrmljanju. Birgitta ne zna tko je vikao,
ito lei u nekom
krevetu... Krevetu s prljavim plahtama. Male crne kuglice neeg
e rukom preko
platna. Vidjela je takve male kuglice u toliko mnogo kreveta da ne mora
i da bi ih prepoznala. Tako to bude samo kad je posteljina
tako prljava da se prljavtina vie ne uspijeva probiti izmeu konca i
eslatki miris duhana pomijean
ala u krevetu. I
ela se suiti i lagano joj
uje promijeniti poloaj, tijelo joj je
initi jest da beskrajno polako podigne
ruke, sklopi ih i stavi ispod obraza. Gertrude je jednom rekla da izgleda
Sad je opet sve mirno, sada se moe posvetiti onome to stvarno
e. Ima automatsku
puku pod rukom i ulja se poput grabeljive zvijeri od brdaca do
brdaca. Tamo, kia metaka u Margaretu. A tamo, jedan u Christinu.
Puta metke da joj proreetaju koljena, trbuh, grudi i vrat. Ha! Od te
Birgitta se nikada ne umori od lova na snobove. Koliko god bila
drhtava ili u apstinencijskoj krizi, koliko god bila nadrogirana, koliko
god da je posljednjih godina potonula u svom pijanstvu, igra je uvijek
ostala ista. To je njezina jedina tajna, nikada nije nala rijei da je opie
frendovima ili kujama iz socijalnih slubi. Inae joj rijei dobro idu, zna
razgovarati s narkiima na narkomanski nain, a s kujama iz socijalne
slube na latinskom. Na sudu zna ak i zvuati poput izvjetaja o
parnici. Ali to bi rekla o ovome? Obrana priznaje da je u osam tisua i
esto sedamdeset tri sluaja u mislima napravila mljeveno meso od
tuiteljica Margarete Johansson i Christine Wulf. to? Nije to
nezakonita prijetnja. Pa nikada nije rekla ili uinila neto.
Sada ponovno dolaze munina i bol, kao da joj netko noem za
guljenje krumpira prelazi po crijevima, gore-dolje, gore-dolje. Crijeva
se stiu, pee u elucu. Ali ovaj put ne dolazi do pravog povraanja,
samo joj neto kiselo i vodeno curi iz usta. Kvragu. Vie nita ne
podnosi. Prije je mogla bez frke popiti dvije kapsule i cijelu bocu rakije
i nita se ne bi dogodilo, samo bi se dobro osjeala. Sada mora biti
sretna ako zadri jedno jedino malo pivo.
Pivo, da. Kad bi barem imala pivo.
Ruka joj je teka poput kamena, ipak je uspije dignuti i osloniti
se na krevet, zastenje i vrti joj se u glavi, osjea kao da joj mozak lei
mlitav poput spuve za pranje u uzburkanoj vodi. eludac joj se
preokrene u grlu, ali ona e ustati, ak i ako je to bude kotalo ivota...
Sada sjedi, ali jo uvijek nije otvorila oi, jo uvijek ne zna to je
gore, a to dolje. Isproba malo mahati nonim prstima, dodirnu hladan
pod i komad tkanine. Otvori oi i pogleda izmeu svojih rairenih nogu.
Meu njezinim nogama lei zelena koulja s uzorkom. Pod je siv i tono
iza njezine pete nalazi se progoreno mjesto.
Polako podigne glavu i ogleda se uokolo. Nije kod kue, negdje
je drugdje. Soba je mala. Lijevo su tri crna prozora, ispunjavaju cijeli
zid. Netko je pokuao objesiti deku ispred jednog, ali pala je i dri se
samo na jednom kutu. Ispod radijatora lei prevrnuta stolna lampa i
svijetli. Mora da je no. Ili rano jutro.
ija je ovo gajba?
Izgleda kao sve druge gajbe, istovremeno dobro poznata i
anonimna. Namjetaj od socijalne pomoi: klimavi stol, progoren i s
krugovima ostalima nakon aa pia, krevet - ovaj u kojem sjedi - i dva
madraca na podu. Dvije stolice, jedna stoji, jedna prevrnuta.
Zrak je zasien dimom i ljudskim mirisima. Mora da je to bio
prokleto dobar tulum: pepeljara je prepuna opuaka, a stol je pun boca,
limenki i aa. Vrlo paljivo Birgitta se nagne prema naprijed, pretrese
jednu limenku i osjeti da je gotovo napola puna. Pohlepno je zgrabi
objema rukama i pije, no za guljenje krumpira krene u napad odozdo i
pokua joj iskrenuti eludac, ali ona se bori, sjedi ravnih lea i
zatvorenih oiju i bori se s muninom. Kad prvi grevi popuste, nastavi
piti to staro pivo malim brzim gutljajima. Tek kad je limenka prazna
otvori oi. Lampa na podu kao da sjaji jae i sve konture su se zaotrile.
Sada vidi da nije sama. Uza zidove lee etiri - ne, pet usnulih tijela.
Nijedno od njih nije Roger. Ali u najudaljenijem kutu sjedi
platinastoplava mlada djevojka i bulji irom otvorenih oiju, a ne vidi
nita. Izgleda udno, poput crtea iz knjige bajki. Vrat joj je jako tanak,
a glava sasvim okrugla. Mala Trnoruica se poskliznula i ispala iz svoje
bajke...
Birgitta se osloni na krevet i zastenjavi ustane. Evo je opet, te
stare ene koja si uzima za pravo da upravlja sa sve vie njezinih misli i
pokreta. Naceri se malo sama sebi. Tako je dakle ona zavrila, ona koja
je uvijek govorila da e umrijeti mlada i biti lijep le.
Ma svejedno. Sad mora na zahod. Mekanih koljena i teturava
koraka krene prema vratima i zavri u malom hodniku. Zahodska vrata
stoje irom otvorena, unutra je svjetlo ukljueno i njezin vlastiti odraz u
ogledalu je pogleda zakiljivi oima, sivih usnica i masne kose.
Pijana kurva.
Debela pijana kurva. Tako runa da...
Sram je zapee, ali naviknuta je i zna se boriti. Stavi ruke na
lice, spusti se na zahodsku koljku i na neko vrijeme prestane postojati.
*
Probudi se jer je netko dri za kosu i drma, vrst je to stisak, ali
bol je ista i jasna i pee. Gotovo ugodna.
Joj, ipak kae hrapavim, tek probuenim glasom. Koji kurac
radi?
Makni se, kujo. Idem piati...
Nad njom stoji velik tip gruba glasa i s podbratkom. Jak je i zna
to hoe. Podigne je za kosu i izbaci u hodnik. Odbije se o gomilu
odjee i zavri na podu.
Jebeni seronjo! povie.
On ne odgovara. Stoji rairenih nogu ispred koljke, i oslonjen
na zid ispred sebe. Moda je ne uje: ima onaj tupi poluzatvoreni pogled
koji imaju samo oni koji ive u vlastitom svijetu. Zbuni je to ga ne
prepoznaje. On je sasvim oigledno stari narki, a mislila je da poznaje
sve stare narkie u Motali. Ali ovoga nikada prije nije vidjela...
Sada poinje govoriti tom zidu unutra, ne miui pogleda
mrmlja dugaku govoranciju. Glas mu je dubok i monoton, tako da ona
isprva ne uje to govori, ali zatim on povisi glas i nekoliko rijei
postane jasnije.
"... ubiti sve odvratne proklete kuje, razbiti sve jebene kurve i
pustiti ih da se ugue u svojim vlastitim smrdljivim pikama...
Pizdurine, pizde-pizde, pizdurine...
Birgitta se u sekundi razbistri, ula je takve govore i prije i tono
zna to slijedi. Potrai po gomili odjee svoju jaknu i gotovo je odmah
nae, napola je navue na sebe dok puzi prema vratima. U tom trenutku
on izae u hodnik, vidi je kako uri i usmjeri je kuda treba. U jednom je
koraku stigao do vrata i otvorio ih, ponovno je zgrabio za kosu i
podigao. Odjednom, ona cijelom svojom teinom visi na kosi, uini joj
se da joj se koa otkida s glave i oslijepi, sve to vidi je uarena bijela
bol. Ali brzo proe, u sekundi je gotovo. Pusti joj kosu i udari je bosom
nogom u stranjicu. Ne jako, taman dovoljno da odleti na stubite.
Kurvetino, kae gotovo normalnim tonom. Nestani!
Birgitta tono zna koliko poniznosti on zahtijeva da ne udari.
Pogleda u pod i otpuzi to dalje moe iz njegova vidnog polja. Da je
bilo stuba, skliznula bi niz njih brzo i neprimjetno kao zmija kroz
visoku travu, ali nema stuba... Panika zatreperi u njoj: nema stuba!
Sekundu kasnije ugleda lift. Tamo e krenuti im on zatvori vrata.
Siva je zora kada nekoliko minuta kasnije zakorai van u
dvorite i pusti ulazna vrata da joj se zakljuaju za leima. Malo je
snijeilo tijekom noi i jo uvijek je vrlo hladno, Birgitta se najei i
stisne jaknu vre uz tijelo. Usred pokreta pogled joj padne na vlastita
stopala. Obuvena su u par crnih salonki koje nikada prije nije vidjela.
irokih crnih salonki. Izgleda kao da je maznula cipele od Minnie
Mouse.
Polako podigne glavu i ogleda se oko sebe. Dvorite oko nje
sasvim joj je nepoznato. Stoji ispred sive katnice koju nikada prije nije
vidjela, a s druge strane travnjaka nekoliko je trokatnica koje su joj
takoer nepoznate. Novoureene. Netko je pokuao uljepati sivi beton
time to ih je prebojio svijetloruiasto. Ne izgledaju normalno. Nego
lano.
Birgitta odmahne glavom i krene, tetura na svojim tankim
petama preko travnjaka i djejeg igralita, cijelo vrijeme se osvre,
pokuavajui pronai neki znak koji bi joj rekao gdje je. Ali ovdje nema
nikakvih znakova. Samo kue. Velike kue i male kue, sive kue i
ruiaste kue. A izmeu njih nekoliko grmova umornih od zime i
polupraznih parkiralita, prljavih gomila snijega i bezvoljnih grafita.
Gdje je?
Ostane stajati usred parkiralita i polako se okree oko sebe. Sve
je strano, nita ne prepoznaje. I hladno je, obrazi je bole i poinje gubiti
osjeaj u nonim prstima. Nije ni udo. Pa stopala su joj sasvim mokra!
Odjednom se vidi kako sjedi u invalidskim kolicima odrezanih stopala:
slika je to koja je istovremeno zavodi i plai. Moe vidjeti snobove koji
se osjeaju krivima dok stoje na vratima bolnike sale. Imaju grube
kapute, ali ona je odjevena u blijedoplavi bolniki ogrta s bijelom
kragnom spavaice uredno savijenom preko ovratnika. Kosa joj je
svjee oprana i isto onako svijetla i mirisna kao kad je bila mlada. Prvo
nee primijetiti snobove, oni e dugo morati stajati na vratima i boriti se
s plaem, ali zatim e polako podii glavu i pogledati ih velikim, crnim
oima...
Ma. Odmahne da odbije sliku iz snova i okrene se jo jedan
krug. Pa ovo nije normalno. Tu stoji u svijetu koji ne prepoznaje,
obuvena u neije tue cipele i polako se nasmrt smrzava... Kad bi barem
imala pivo. Mora kui. Njezina je gajba puna tajnih skrovita i u nekom
od njih mora da jo uvijek ima piva.
U daljini uje zvuk motora, jedan automobil dolazi kroz zoru.
Prekrii ruke i obrgli se te krene u smjeru zvuka, to je beskrajna etnja
izmeu jo uminkanih betonskih raspadajuih kua, travnjaka i djejih
igralita, ali sada zna cilj, sada se grli kako bi zadrala toplinu i hoda
brzim korakom. Kad izae na cestu prepoznat e gdje je. Cijeli ivot
stanuje u Motali i ne postoji nijedna ulica koju ne poznaje, koliko god
da je pod gasom... A kad zakljui gdje je, otii e kui i popiti pivo. I
spavati. Poteno. U svom krevetu. Za trenutak je misao toliko ivotna da
zatvori oi i gotovo zaspi dok hoda...
Kvragu! Kako se nikada ne moe rijeiti tih prokletih kratkih
filmova koji joj se stalno vrte u mozgu. Opasni su, magini i oaravajui
i unitavaju stvarnost. Nita ne bude onako kako si ovjek sanja i zato je
najbolje ono to najvie eli staviti u malu crnu vreicu to dalje u
mozgu i nikada ne popustiti izazovu da je otvori. To je nauila jo kao
dijete. Tisuu se puta vidjela kako se seli od babetine Elle kui kod
Gertrude. I to se dogodilo? Gertrude je umrla. A onda, kad je bila
starija, tako je intenzivno sanjarila o obiteljskoj srei s Doggenom da se
sada bolje sjea sna nego onoga to se stvarno dogodilo. Trebali su
imati moderan stan s tri sobe i kuhinjom i volanima na zavjesama u
kuhinji. A kako je bilo? tednjak na drva, hladna voda i poljski WC dok
Doggen nije otiao, a njoj su uzeli dijete.
Dakle, mora se srediti, ne smije se vidjeti u svojoj gajbi, jer
inae nikada vie nee tamo doi. A ako misli na san, onda vie nikada
nee moi spavati. Misli na ono to radi, uvijek je govorila babetina
Ella.
I to je ustvari bilo mudro. Jedino mudro to je ta guja rekla svih
tih godina...
Sad se pribliava nekoj ulici. Zatrepti joj u elucu kad shvati da
ni nju ne prepoznaje. iroka je, puno ira od bilo koje ulice u Motali, s
duplim trakom i grmljem u sredini. S druge strane poinje novi kvart:
visoke sive kue crnih prozora. Nikada ga prije nije vidjela.
Koji je ovo vrag? Gdje se nalazi?
Birgitta zamiri i duboko udahne, zatim otvori oi i pokua
misliti na ono to radi. Birgitta Fredriksson stoji negdje na travnjaku,
obuvena u tue mokre i hladne cipele i odjevena u vlastitu pernatu
jaknu. Ne zna gdje je i kako se tamo nala, ali zna da ako povue
patentni zatvara svoje jakne, manje e se smrzavati. S druge strane, to
je neizvediv projekt: prsti su joj toliko ukoeni da nee uspjeti.
Ravno ispred nje je plonik s mrljama smrznutog snijega na
crnom asfaltu. Mora napraviti nekoliko koraka preko jednog nanosa
snijega kako bi se uspela do njega. Zaleeni snijeg kripi i propada pod
njom, nekoliko grudica snijega upadne u crnu salonku. Ali sada je
uspjela. Stoji na ploniku. A nekoliko metara dalje stoji jedna ena i
gleda je. Birgitta prijee rukom kroz kosu u nastojanju da izgleda kao
obina gospoa Svensson na putu za posao. Stavi ruke u depove jakne
tako da ne mae rukama kao narkii i krene malim ukroenim koracima
prema eni. Sada vidi. To je autobusno stajalite.
Oprostite kae i u istom trenu uje kako joj glas zvui.
Nakalje se, pokuavajui se na brzinu uvjeriti da ak i obina
gospoa Svensson moe biti malo promukla rano ujutro. Za svaki sluaj
malo povisi glas.
Oprostite, ali izgubila sam se... Moete li mi rei gdje se
nalazim?
ena je strankinja, ima crnu kratko odrezanu kosu i tanki kaput
koji joj je napet preko guzice. Zuri u Birgittu smeim, malo rairenim
oima i napravi malu gestu koja moe mnogo toga znaiti. Moda:
Nemoj me udariti, debela enetino! Ili: Ne govorim vedski, pusti me na
miru. Ili: Ja nisam ovdje, a nisi ni ti.
ujte kae Birgitta i pokua se nasmijeiti, ali se u tom
trenutku sjeti da su njezina usta znak kaste. Nijedna obina gospoa
Svensson ne hoda uokolo s crnim rupama nastalima nakon izbijenih
zuba. Svaki put kad se nasmijei, pokae se onakvom kakva stvarno je:
narkomanka koja se pod stare dane prekvalificirala u pijanduru...
Zatvori vilice uz tresak i ugasi smijeak.
U tom trenutku doe autobus. Neto s njim nije u redu i potraje
nekoliko sekundi prije nego to Birgitta shvati to je to. Tekst na
prednjoj strani koji kae kuda bus ide.
Vrinnevi? Ali pa to je u Norrkopingu...
I odjednom Birgitta zna gdje je.
*
ofera se ne da uvjeriti, pustio je motor da nestrpljivo bruji u
leru dok tvrdoglavo ponavlja isto. Oni koji ne mogu platiti kartu ne
mogu se voziti. Nema iznimaka.
Birgitta se vrsto primi za dra na vratima i moli:
Joj, pa daj budi ovjek, kvragu! Vani je hladno... I poslat u ti
novce naknadno, kunem se! Samo mi daj adresu i poslat u novce tvojoj
prokletoj firmi im doem doma... Molim te!
ofer zuri ravno pred sebe i ne odgovara.
Daj, moli Birgitta ponovno. Kvragu... Daj budi ovjek!
Siite sa stepenica, kae ofer i dalje gledajui pred sebe. Bus
kree i zatvorit u vrata.
Vrata malo siknu, ali nita se ne dogodi. A Birgitta ne namjerava
tako lako odustati.
Daj budi ovjek, ha... Neki mi je kreten maznuo novanik, ali
imam doma novaca i obeavam da u poslati novac im doem kui.
Sada samo moram doi do policije i prijaviti... Hej! Pa jebemu!
Sii! Zatvaram vrata!
ofer napravi mali prijetei pokret vratima, ali se ne usuuje
izvriti svoju prijetnju. Birgitta se uspne na sljedeu stepenicu.
uj! Neu ni sjesti, samo u stajati tu u prolazu i drati se za
dra... I poslat u novce! Kunem se!
Van! kae ofer. Usnice su mu postale tanje, a lea se
ispravila. Birgitta napravi jo jedan korak u busu. Sada stoji sasvim uz
njega.
uj kae i isproba smijeak zatvorenim ustima. Pa valjda
jednom moe i ti platiti da pomogne curi...
Curi! Netko ponovi rije i podrugljivo otpuhne iza njezinih lea.
Okrene se. Sasvim naprijed u autobusu sjede dvije tinejderice. Jedna je
stavila al u usta da sprijei smijuljenje, druga dri obje ruke na ustima.
Nijedna od njih se ne usuuje podii pogled. Birgitta ih brzo odmjeri
pogledom i okrene im lea. Tinejderice koje se smijulje su najgore,
podsjeaju je vie od bilo ega drugog na to to je postala. Jednom je i
ona imala mo da se hihoe cijelom svijetu. Ali sad nema vremena
oajavati zbog toga.
Van, ponovi ofer.
Ali uj, kae Birgitta. Mislim da imam malo sitnog u
depovima. Nije sve uspio uzeti, taj lopov... Ti samo upali bus i kreni, a
ja u vidjeti imam li dovoljno... Samo ti vozi, ja u sve srediti! Pogle,
jedna kruna. I pedeset ora... Koliko si rekao da to kota?
Ali ofer umjesto toga ugasi motor i ustane. To je ne uplai,
goljav je i tanak kao Roger. Tipina muka svinja koja se osjea
vanom samo zato to odluuje o cijelom autobusu.
Morat e sljedeim autobusom, kae. Van!
Birgitta i dalje kopa po depovima:
Samo ti vozi!
Jesi gluha? Van, rekao sam!
Tinejderice ponovno podrugljivo otpuhnu iza nje. Iza njih
odjednom progovori mukarac priguena, ali jasna glasa.
Izbacite je van. Pa bus e kasniti.
Tako je, kae drugi. Mi koji imamo posao ne moemo tu
beskrajno ekati...
Zaepite, kae Birgitta. Samo zaepite i ne upleite se u ono
to vas se ne tie...
U tom trenutku stavi ruku u stranji dep traperica i napipa neto
udno. Novanica? Da, naravno! Kad pije, obino posljednje novce
stavi ba tamo. Na trenutak zaboravi da se mora paziti svojih snova, vrlo
brzo slika proleti pored nje, slika trijumfa koji e doi kad baci svoju
stoticu ispred tog malog razmetljivca od ofera. I ta kratka slika je
dovoljna. Kad spusti pogled na ono to dri u ruci, shvati da se opet
dogodilo. San je unitio stvarnost. Nije to nikakva stotica. To je pismo.
udno malo pismo.
*
Prokleti Gestapo! vikne kad se otkotrlja na plonik. Na
trenutak izgubi ravnoteu, ali ne padne, umjesto toga se okrene i pokua
ponovno ui u autobus. Ali ofer je bri. Vrata se zatvore uz prezirivo
siktanje i nema se za to uhvatiti. Bus krene, a kroz toploute prozore
putnici prate njezino nemono mlataranje.
Prokleti Gestapo! povie ponovno i utne stranju gumu.
Prokleti Hitleru! Prijavit u te za zlostavljanje...
Ali prije nego to je prestala vikati, bus je ve-daleko odmakao i
sve to vidi su crvena stranja svjetla kako polako nestaju u zori.
*
Tek nakon to je ve dosta daleko odmakla, primijeti da i dalje
dri ono udno pismo u ruci. Pogladi je po obrazu kad prijee rukom
ispod nosa da obrie mrklje. Curi joj iz oiju i nosa, ali ona ne zna je li
to zbog hladnoe ili stvarno plae.
Stane ispod jedne uline svjetiljke i paljivije pogleda pismo.
Kuverta je stara, ve koritena. Netko je prekriio prolu adresu i
napisao njezinu pored. Gica Birgitta Fredriksson. Gospoica! Koji je
to jebeni bedak zove gospoicom?
Prsti su joj tako ukoeni da mora potrgati cijelu kuvertu kako bi
izvadila pismo. Luda nada zaplamsa u njoj kad vidi da je list papira
malen i ut. To je recept! Netko joj je poslao recept: moda Sobril, ili
oh, Boe, da! - Rohypnol. Ruke su joj eprtljave i drhte tako da se na
kraju mora pomoi ustima kako bi otvorila uti arak papira.
To je stvarno recept. Nosi ak i ig njezine sestre: Christina
Wulf, dr. Ali poznati tekst na papiru napisan je crvenim flomasterom i
velikim nespretnim slovima:
Ah, da sam ja na Birgittinu mjestu,
Putovala bih zemljom, izabrala cestu,
Piku bih dobro potkovala I sve besplatno
pojebala!
A sasvim dalje manjim slovima:
A to je i napravila!
Napravila je to!
Napravila je to!
Kanda joj zadere eludac. Bol je iznenadi. Nagne se prema
naprijed i prekrii ruke preko dijafragme.
*
Nakon toga se ne moe ba sjetiti kamo je krenula. Hoda ve
cijelu vjenost istom ulicom i onaj sivi beton iz ezdesetih godina je
nestao iza nje, sada su joj s desne strane ute kue za iznajmljivanje iz
pedesetih i licemjerne privatne kue s lijeve. Svijetli poneki prozor u
kuama za iznajmljivanje, ali privatne su kue i dalje u mraku.
Birgitta trai kuu babetine Elle, vie ne zna u kojem se vremenu
nalazi, zna samo da je pismo s onom odvratnom starom pjesmicom
zagurano u njezin grudnjak. Osjea kako joj zguvani papir grebe kou,
kako grebe i riba i pothranjuje njezin bijes.
Ti jebeni magarci! Ella i snobovi! Sad e ih stvarno ubiti, sad je
gotovo s matanjima, sada je dovoljno trpjela. Lai i klevetanja. Prijave
policiji i zlonamjerna svjedoenja. ak i kad je bila na dobrom putu,
kad se sabrala i bila na putu da ispravi svoj ivot, ak su je i onda
slijedile svojim optubama i prijavama. Samo su joj odmagale, nikada
pomagale. A sve to samo zato to su tako prokleto zavidne. Isto zavidne
sada kao i onda kad su je prvi put ugledale. Zato to je imala Gertrudu,
pravu mamu koja ju je voljela. Christina je imala samo poluludu Astrid,
majku koja je pokuala zapaliti vlastito dijete! A Margareta uope nije
imala majku. Pronaena je u praonici. Kakva je to vraja majka koja
ostavi svoje novoroeno dijete u praonici? Jadne su majke imale. Ali
ona je imala Gertrudu! I to ni snobovi ni babetina Ella nisu mogli
podnijeti. Jer babetina Ella htjela je biti jedina, najvea i najbolja.
vedska prvakinja u majinstvu! Da, hvala. Kao da se nije znalo kako tu
stoje stvari...
Birgitta mrkne i sklizne s plonika, klizavo je i smrznuto ovdje,
ali dolje na ulici automobili su u snjenoj bljuzgi izorali nekoliko crnih
linija asfalta koje su toliko suhe da se ak ni sjajni koni potplati cipela
Minnie Mouse nee sklizati. utira pred sobom jednu smrznutu grudu
leda i ljunka. Velika je i tvrda, vea i tvra ak i od Doggenovih
stisnutih pesnica, a on je ipak imao najvee ake koje je ikada vidjela na
mukarcu. Doggen, da! On je bio drugi razlog za njihovu prokletu
zavist. Nikada nee zaboraviti Margaretin izraz lica one veeri. Njezino
lice koje je zasjajilo ispred prozora auta, doslovno svijetlozeleno od
zavisti. Doggen je izabrao nju! Svaka cura u cijeloj Motali koja je neto
znaila - dakle, ne Christina i druge crvotoine - bila je tamo, i svaka od
njih je poeljela da se to dogodilo njoj. Tako je. To se nije dogodilo
nekoj drugoj. Dogodilo se njoj. Birgitti.
Zastane nasred puta i pusti da joj se ponovno dogodi. U Var-
mobadenu je, ezdesete su godine i svijetloplav je lipanjski sumrak. Ona
i Margareta sjede s Malim Larsom i Lolom u autu i sluaju posljednju
plou Cliffa Richardsa na prijenosnom gramofonu, kad Doggen ujuri u
parkiralite u svom Chrysleru. Crven je, s velikim stranjim perajama i
velikim svjetlima pozadi. Minutu je ostao sjediti za volanom i pustio da
ga promatraju dok je motor brujao u leru. Moda zna da je lijep, moda
zna da mu sjajnocrna kosa svjetluca i da je najlonska koulja ispod
kone jakne jednako zasljepljujue bijela kao njegovo elo.
Ali njegova ljepota nije ono to najvie privlai. To je svijest o
njegovoj opasnosti - krae auta, nekoliko godina u popravnom domu,
jedno ljeto kasnije provedeno sa zabavnim parkom koji je putovao
uokolo - koja se iri poput opojnog parfema preko parkiralita i zbog
koje djevojke sputaju kapke i oblizuju usnice.
Doggen, kae Mali Lars s otrim vibratom u glasu i nagne se
prema naprijed da okrene klju u novoj Angliji svoga tate. Mali Lars
slii na auto svog tate. Ima otre uglove na neoekivanim mjestima.
Ne, kae Birgitta. Ne pali auto...
Mali Lars je nauio sluati. Devetnaest je godina sluao svog
oca, osim toga je osam godina sluao nastavnike u koli i posljednje
etiri godine sluao je i predradnika u Luxoru. Sada slua Birgittu, prvi i
posljednji put.
Doggen isklizi iz svog auta, zalupi vratima i ogleda se oko sebe.
Na parkiralitu je tiho, sve to se uje je glas Cliffa Richardsa. Svi
pogledi su upereni u Doggena, snovi djevojaka lepraju poput leptira
prema njemu, nemo djeaka je tvrdoglava tiina.
Birgitta zna da je krenuo prema njoj, ak i prije nego to je
poeo hodati prema Angliji Malog Larsa znala je da je krenuo ba
prema njoj. Mali Lars to isto zna. Kapljice znoja probile su mu na elu,
ali ne kae nita, samo se nagne prema naprijed, podigne gramofon s
njezinih koljena i stavi ga na svoja. U tom trenutku Doggen trzajem
otvori vrata auta i zgrabi Birgittin zglob.
"Ti si sada moja cura, kae. Nita drugo. Samo to.
Kao u filmu, pomisli ona. Ba kao u nekom filmu... I ini joj se
da uje zbor kako pjeva i violine kad ju je izvukao iz auta, zborno
pjevanje i violine koje prerastaju u pobjedniki crescendo kad je spusti
na haubu Anglije i da joj prvi poljubac. Krajikom oka ona vidi kako
unutra u autu Mali Lars miri, iza njega nazire se Margaretino
svijetlozeleno lice. Oi su joj se suzile i pokazuje zube. Izgleda poput
ivotinje, pomisli Birgitta i zatvori oi. Doggenov jezik ima gorak okus
po pivu, to je prvi put da osjeti taj miris i okus. Svi drugi su samo imali
okus po vakaim gumama Toy i cigaretama John Silver.
Nikada je ne dri za ruku, nikada je nee drati za ruku, umjesto
toga je zgrabi za runi zglob poput uvara u zatvoru i ona ga
dobrovoljno slijedi sitnim koracima prema crvenom Chrysleru. Dok
sjeda, on upali motor i stisne gumb. Krov se otvori, otklizi i nestane. To
je kabriolet! Ona se ispuni pobjednikim klicanjem. Sjedi u kabrioletu s
najopasnijim dekom u Motali. Sve to je propatila u ovom gradu
odjednom postaje podnoljivo. Ima smisla. A smisao je bio ba ovaj
trenutak...
Morao je voziti preko cijelog parkiralita da bi se okrenuo. Za
Birgittu bila je to trijumfalna vonja. Ona je izabrana. Odabrana.
Kraljica Varamobadena pusti da je promatraju oni neizabrani. Ali u
istom trenutku dok auto skree s parkiralita zauje visok djeaki glas
kako poinje vikati u pozadini:
Ah, da sam ja na Birgittinu mjestu...
Smijeha poruge e se zauvijek sjeati, iako nikada nee biti
potpuno sigurna da je to stvarno ula. Ali u Doggenov brz pogled sa
strane je sigurna. I njegovo pitanje:
Koji je to vrag?
Ma! kae ona. Nita...
to da kae? Da su vikali pjesmicu koja je slijedi od trinaeste
godine? Daje ta pjesmica napisana na zidovima zahoda i urezana u
telefonskim govornicama? Da su to vritali po kolskom dvoritu i
pjevuili iza njezinih lea kad je poela raditi u Luxoru? To naravno ne
moe rei, tada bi sve bilo gotovo. A s vremenom e ionako saznati...
Super auto, kae umjesto toga i prijee rukom preko sjedala
od plastike.
I tada joj se ak i nasmijeio.
*
Konice zakripe iza nje, motor zabruji. Birgitta se napola
okrene i odmahne rukom: daj se smiri. Ali voza ponovno turira i pusti
motor da juri. Birgitta se odlui da ga ignorira, okrene mu lea i hoda
namjerno polagano po crnoj asfaltnoj liniji posred ulice, utirajui
veliku gromadu leda pred sobom. Ne uje ga. Moe turirati koliko god
hoe, ona ga svejedno ne namjerava uti.
S druge je strane ceste bijela kua. Kua babetine Elle je takoer
bila bijela. Moda je to ista kua, iako ba nije nalik na sebe. Ella ju je
moda preuredila, posadila novo grmlje i premjestila prozore da zbuni
Birgittu. To bi bilo slino njoj. Netko ukljui svjetlo u kuhinji i ona
moe vidjeti sjenu kako se kree unutra. To je sigurno ona. Sigurno se
ljulja izmeu stola i tednjaka, kao i obino, dok joj mlohave stare grudi
zapljuskuju pod kunim ogrtaem. Grudi kao rukavice... Ma kvragu,
kako je ta baba bila odvratna!
Moda bi i vijugala dalje preko ulice prema toj bijeloj kui da
voza u autu iza nje nije stavio ruku na trubu i potrubio. Ali to je uinio,
tri upozoravajua signala. Birgitta naglo zastane usred koraka i smrzne
se.
Zaepi! povie, kao da je auto ivo bie koje ju moe uti. Ali
stoji leima okrenuta automobilu i njezin se krik otkotrljao u krivom
smjeru.
Zaepi! Pusti me na miru!
Ali auto iza nje ponovno zatrubi. I tada se Birgitta okrene.
Posrne usred pokreta, ali odmah uspostavi ravnoteu i vidi da iza nje
stoje tri auta u redu i zure bijelim reflektorima. Prvi se jo uvijek kree:
polako klizi prema njoj, bruji prijetei, kad voza spusti prozor sa svoje
strane i nagne se van.
to radi? povie. Daj se pomakni na plonik, eno!
Jednim pogledom Birgitta procijeni o kakvom tipu se radi.
Sjajan auto i kratko oiana kosa. Naoale, prodoran glas, bijela koulja
i kravata. Snob.
Birgitta prezire snobove. Zato se bez razmiljanja sagne, zato
uzme onu veliku grudu leda i podigne je iznad glave, baci je jednim
brzim pokretom ravno u njegovo lice. On zavriti i motor mu se ugasi;
ini se da mu je ruka zapela na trubi.
*
I tako se jutarnja tiina rasprsne u mnotvu zvukova. Netko
povie, zvuk jedne trube, druga dva auta zakoe i njihova se vrata
otvore, dva mukarca iskoe van i zalupe vratima za sobom, jedan pas
zalaje i sekundu kasnije sjedokosi tip otvori ulazna vrata bijele kue.
Polagano tetura niza stube, drei se s obje ruke za dra i ini se da ne
primjeuje da je bos. Birgitta se ukoila i umirila, nepomina stoji usred
ulice i paljivo prati svaki pokret u svom okruenju. Ali kad bosi tip
stavi svoje boso stopalo na vrtni puteljak, ona ubrza i pone se povlaiti.
Okrene se i pone trati. Nestala je iz vidokruga prije nego to je on i
stigao do plonika. Ali vidio ju je. On i oni drugi. Ako uope mogu
vidjeti, onda su je vidjeli.
Nema nikakvih skrovita. Vrtovi kua su premaleni, a sve grmlje
je golo i crno i rijetko. Dvorite iza kua s druge strane ceste je veliko i
pusto, nema ak ni spremita za bicikle gdje bi se mogla stisnuti.
Birgitta uje vlastite korake, vlastito zadihano disanje i sirene u daljini.
Ve? Zar je mogue da murja ve dolazi?
Nemono zatrese jo nekoliko zakljuanih vrata, ukucava jednu
za drugom nasuminu kombinaciju u malu crnu kutijicu sa strane, ali
nita se ne dogaa osim to mala lampica svijetli crveno. Sirene se
pribliavaju, mora trati, mora nestati...
* * *
Nau je na podrumskim stubama, poskliznula se niza smrznute
stube, izgrebala dlanove i iskrenula nogu. Nekoliko je minuta nemono
vukla i utirala podrumska vrata, na kraju je izula jednu od cipela
Minnie Mouse i pokuala petom razbiti stakleni prozor na vratima. Nije
ilo, nije ni napuknulo. vrsto grubo staklo.
Odustala je kad je ula kako sirene tule i utihnjuju na ulici
ispred, sjela cijelom teinom na hladni beton i navukla jaknu preko
glave. Tako je sjedila i kad se rumeni mladi policajac nagnuo preko
ograde dva metra iznad nje.
Tu je povie. Naao sam je...
Njegov norrkopinki dijalekt ima zaobljene vokale, a njegov
njemaki ovar pobjedniki laje.


Kaznene ekspedicije Kaznene ekspedicije Kaznene ekspedicije Kaznene ekspedicije
Ja sam benendanti zato to etiri puta godinje,
kad se smjenjuju etiri godinja doba, no
zajedno s ostalima kako bih se nevidljiv borio
duom, dok tijelo ostaje na mjestu...
Aukcionar Battista Moducc
o pred inkvizicijom u Cividalu
27. lipnja 1580.
etiri puta godinje,
godinja doba, nou kreem
zajedno s ostalima kako bih se nevidljiv borio
Aukcionar Battista Moducc
o pred inkvizicijom u Cividalu
27. lipnja 1580.

Tako! "obro!
Konano sam pokrenula svoje sestre. Sad ih imam to
gdje sam htjela.
Christina sjedi siva od umora u automobilu ispred deurne
slube za ene u Motali, a Margareta upravo izlazi kroz vrata zgrade.
Paljivo ih zatvori i protrese kako bi bila sasvim sigurna da su se
zakljuala stubite je puno upozorenja o mukarcima punim adrenalina
zatim zastane da pripali jo jednu od svojih vjenih cigareta. Christina
otvori vrata auta i napravi pokret da pokae kako je spremna istrpjeti
miris, samo da sazna to je reeno.
Nisu oni nazvali, kae Margareta i odmahne glavom dok se
namjeta u sjedalu. Tu su samo tri cure, jedna koja je dobrovoljno
dola i dvije koje su traile zatitu. Nijedna od njih nije nazvala, kunu
se...
I ti im vjeruje?
Apsolutno. Ona koja je dobrovoljno dola ak me odvela u
stranu da mi kae kako je Birgitti zabranjen ulaz. Nekoliko je puta
razbila njihov namjetaj.
Boe dragi, kae Christina tiho i upali auto. Zar je
da joj zabrane pristup u deurnu slubu za ene... Dobar potez, mora se
rei.
I to sada? kae Margareta.
*
Doruak, kae Christina. Ja poinjem raditi za par sati...
Birgitta psuje. I jo kako psuje! Nijedan aneo na cijelom nebu
nije poteen, nijedan od svih vragova pakla nije ostao nespomenut. Sad
no sam pokrenula svoje sestre. Sad ih imam tono tamo
Christina sjedi siva od umora u automobilu ispred deurne
slube za ene u Motali, a Margareta upravo izlazi kroz vrata zgrade.
Paljivo ih zatvori i protrese kako bi bila sasvim sigurna da su se
a o mukarcima punim adrenalina -
nih cigareta. Christina
otvori vrata auta i napravi pokret da pokae kako je spremna istrpjeti
ne glavom dok se
namjeta u sjedalu. Tu su samo tri cure, jedna koja je dobrovoljno
dola i dvije koje su traile zatitu. Nijedna od njih nije nazvala, kunu
ak me odvela u
kae kako je Birgitti zabranjen ulaz. Nekoliko je puta
Boe dragi, kae Christina tiho i upali auto. Zar je ak uspjela
da joj zabrane pristup u deurnu slubu za ene... Dobar potez, mora se
injem raditi za par sati...
eo na cijelom nebu
en, nijedan od svih vragova pakla nije ostao nespomenut. Sad
su je i boje napustile: kosa joj visi u sivim rezancima, koa je blijeda,
grubih pora, usnice samo nijansu tamnije.
Ha. Tako to ide. ak i za one koji su jednom bili Motalin mlije-
nobijeli odgovor na Marylin Monroe.
Ali onaj mladi policajac je lijep. Pravi ljepotan s plakata:
plavokos, plavook i velik, s koom napetom poput breskve i pastelnih
boja preko eljeznih miia i elinog kostura. Takvih mladia prije nije
bilo, oni su postmoderni i pripadaju kraju stoljea. Najbolje ih se moe
prepoznati po njihovim vilicama, imaju dobro razvijenu vratnu
muskulaturu i vrlo iroke brade. Ustvari je to udno. Bilo bi loginije da
su pobijeljeli i stanjili se, da su se stisnuli u krhke urice nego to su
narasli u snane hrastove.
Birgitta isto ima dobro razvijenu muskulaturu vilica, ali iz
sasvim drugih razloga nego mladi policajac. Vie od dvadeset godina
njezini su se stranji zubi neprestano trli u amfetaminskom kripanju
zubima. Ali sada je u njezinoj glavi tiho. Nije joj ostalo mnogo zuba
kojima bi mogla kripati, a osim toga, prela je na druge kemikalije.
Pravi se da je to bio izbor, da se svjesno odrekla amfetamina jer je
vidjela puno previe takvih kao ona koji su umrli. Ali ustvari nije
Birgitta bila ta koja se odrekla amfetamina, amfetamin je bio taj koji se
odrekao nje. Prestao je funkcionirati i ostavio je da se tjei alkoholom.
Zato onom ljepotanu s plakata osjedjive nosnice vibriraju dok se sputa
betonskim stubama. Naime, Birgitta mirie. Ali ne po ruama i jasminu.
I dalje sjedi stisnuta s jaknom navuenom preko glave i odbija se
pomaknuti, iako joj on stalno ponavlja da ustane. Tek kad je zgrabi za
ruku i odvue uza stube, sabere se i pone psovati. Pljuje mu na ruku,
urla da zlostavlja nevinu enu i odmjeri jedan ut prema njegovu
ovaru. Pas pokae zube i pripremi se da ugrize, ali ljepotan s plakata
zaguna i tako ga sprijei. Radi se o njegovoj asti. Nitko nee rei da
mu je trebala pomo psa kako bi uhvatio pijanicu koja psuje. Takve
moe sam uhvatiti.
Birgitta, s druge strane, nikada nije shvaala znaenje ouvanja
asti. Traila je ponienja i udjela za njima. Nema trgovine u Motali
gdje nije krala i bila otkrivena kao kradljivica, nema ulice gdje ju nije
uhapsila policija uz veliku buku i predstavu, nema institucije gdje nije
lagala i bila otkrivena kao laljivica. Vidjela sam je kako povraa u ko
za smee na trgu - jedne subote prijepodne, naravno, kad je trg bio pun
ljudi - i zatim se u tiini nagnula naprijed kako bi promotrila smrdljivi
proljev kako joj curi niz nogu. Vidjela sam je kako sjedi mrtva pijana i
popiana u snjenom nanosu jedne kasne veeri dok je grupa tinejdera
kruila oko nje rugajui joj se. Vidjela sam je kako iri noge pred
cijelim nizom mukaraca, ak i mukaraca poput Rogera koji su joj
stavili dlanove na lice da je ne vide. I usred svega toga, vidjela sam
njezinu oholost, njezin neshvatljivi ponos na svoje propadanje.
Ozlijeeni voza stoji usred malog broja okupljenih ljudi na
ploniku. Dri ruku preko oka, potoi krvi mu sjaji poput suze na
obrazu. Druga dva vozaa stoje mu kao straari svaki s jedne strane;
okrenuli su svoja bijela lica prema Birgitti i bulje u nju razrogaenim
oima. Stariji policajac stoji odmah ispred njih, uspijeva na neki
neobian nain biti istovremeno prisutan i odsutan. Moda je on aneo,
umorni aneo uvar koji je toliko toga vidio da sada vie nita ne vidi.
Bosi tip je obuo cipele. Stoji podignute ruke pored odsutnog
policajca dok ljepotan s plakata malo gura, a malo vue Birgittu preko
ulice.
To je ona, povie i mae rukom prekrivenom smeim
mrljama. Ona je to napravila! Vidio sam je!
Zaepi, stari seronjo! kae Birgitta rutinirano.
To je prelilo au za ljepotana s plakata, kojega su staromodni
roditelji odgojili da potuje starije. Jako je udari preko vrata, toliko jako
da ne uspije ispustiti ni zvuka. Tek tada se sjeti da je ustvari i ona
stvarno stara.
*
Christina i Margareta su takoer uutjele, dok sjede u
automobilu na putu natrag prema Vadsteni. One su kao spojene, moje
sestre. Kad je jedna mrzovoljna ili ljuta, druga postane oajna, daje
komplimente i moli i smijei se, da bi onda, kad druga konano bude
uvjerena, postala tvrdoglava i ljutita. Tako su to oduvijek radile, barem
dok je Birgitta bila izvan dometa. Kad se ona pojavi, njih dvije postaju
ubojito ujedinjene. Stvarno ubojito.
Ali sada, u umornoj svjetlosti svitanja, postigle su neku vrstu
tihe ravnotee. No za njima bila je toliko ispunjena rijeima da im sada
nije nijedna ostala. Neprekidno su govorile, prvo apatom punim
potovanja kad su mislile da su na putu prema samrtnoj postelji, zatim
objektivnim, malo priguenim tonom u hitnoj, tonom koji je odmah
postao otar i nepovjerljiv kad se pokazalo da nema nikakve Birgitte
Fredriksson meu pacijentima koje su primili te noi. Christina je bila ta
koja se najvie uznemirila, njezina se rezervirana vanjtina brzo raspala
i ostavila je golom i otvorenom. Njezine su pete ljutito lupale o pod dok
je pretraivala cijelu bolnicu, marirala je od odjela do odjela i njezin je
lijeniki glas bio tako strog i autoritativan da joj se jedna od bolniarki
naklonila od istog straha. A kad se Christina promijenila, onda se
promijenila i Margareta. Njezina samouvjerena vanjtina je napukla,
oajno je leprala za Christinom u svojim izmama mekih potplata i
nervozno blebetala.
Nije tu, moramo ii, doi...
Ali Christina se nije dala smetati, sistematski je pretraila svaki
odjel u toj velikoj sivoj kui, od pedijatrije do gerijatrije. Kad su
konano - nakon vie od sat vremena tranja po hodnicima - odustale i
krenule dizalom do prizemlja, bila je sva bijela od bijesa. Sad joj je
stvarno bilo dosta. Sad e se pobrinuti da Birgittu zatvore jednom
zauvijek, a ona e se osobno pobrinuti da baci kljueve.
Postoje beznadni sluajevi, rekla je i gurnula ulazna vrata. To
samo treba shvatiti. Nekima se ne moe pomoi... To je genetski. Ona je
ba kao i njezina mama. Nepopravljiva!
Hladan noni vjetar raskutrao je Margaretinu kosu, dok je
posrtala hodajui i istovremeno traei po depovima cigarete.
Isuse Boe, Christina. Ako bi netko trebao biti oprezan kad
pria o genetici...
Christina se okrenula i fiksirala je crnim pogledom. Dobila je
boju, inilo se ak da i njezina dosadno plava kosa sjaji u svjetlosti
ulinih lampi.
Misli na Astrid! Kao da bih ja mogla biti kao Astrid! Ma daj!
Pa imam i tatu.
Margareta je zaklonila rukom plamen dok je palila cigaretu.
Pa ima ga i ona.
Tako je, rekla je Christina. Nekog starog pijanca. Jo jedan
beznadan sluaj.
A to ti zna o svom tati? rekla je Margareta. Ili ja? Ja ne
znam ak ni tko mi je mama. to takvi kao mi mogu znati o svojim
genima?
Dovoljno. Nai ivoti su dokaz. I stvarno sam ve umorna od
tvog vrajeg humanizma... Prvo gnjavi i psuje je, a onda se ne
usuuje ii do kraja. Ubit u je, kae. Ali kad doe do toga, onda je
jadna Birgitta ovo, jadna Birgitta ono. Vidjela sam to i prije. Zapamti
to.
Margareta joj otpuhne ljutit oblai dima u lice.
Znai, ti misli da su ti samo tvoji vrhunski geni dali razuman
ivot? Znai, to nije imalo nikakve veze s tim to si ti bila ljubimica tete
Elle?
Christina posprdno otpuhne.
Ljubimica? Ja? Ako je netko bio ljubimica, onda si to bila ti!
armantna i zabavna. Ja sam bila samo vrijedna, a ako nisam bila
vrijedna, onda nisam bila nita. Nisam postojala. A i Birgitta je ivjela
kod tete Elle, nemoj to zaboraviti... Ponekad je ak vie voljela i
Birgittu. Kao onda kad je Birgitta poela raditi u Luxoru. To je bilo
dobro. Pravi tvorniki posao. Neopisivo puno bolje od mojih stipendija i
dobrih ocjena.
Margareta je ispruila ruku i dodirnula Christininu pelerinu,
traila njezinu ruku. Ali Christina se povukla brzom kretnjom. Tek je
tada Margareta shvatila koliko je ustvari uznemirena. To joj je priguilo
glas: Ali zar ne razumije? Ti si je uplaila svim tim svojim uspjesima.
To joj je bilo strano. Birgittin tvorniki posao bio je normalan, znala je
to je to. A i to je bilo sve to je eljela za nas: obian ivot. Obian
posao, obinog mukarca i nekoliko obine djece... I ti si to i dobila. Ti
si dobila sve to je eljela za tebe, samo puno vie i puno bolje. Ali
Christina joj je okrenula lea i pola prema parkiralitu. Ugasi
cigaretu, rekla je. Ugasi cigaretu pa idemo.
Margareta je gotovo trei vukla dim iz svoje dopola popuene
cigarete.
Kamo idemo?
Do deurne slube za ene, naravno. Jer sad emo ovo srediti,
jednom zauvijek.
Oh, Boe. Kao da se ikada ita da srediti.
Doruak cvrkue bolniarka na vratima. Zvui kao sretan
kanarinac. Kiselo mlijeko, ili kaa, Desiree?
Pitanje je samo formalno. Zna da hou kiselo mlijeko. Ne zato
to je dobro, kaa sa itaricama i pireom od jabuka je bolja, ali kada je
Kerstin Jedan u jutarnjoj smjeni, ne smijem sama jesti kau. Prolijevam
po plahti, dakle, treba me hraniti. A ako moram birati izmeu toga da
pijem kiselo mlijeko na slamku ili budem podvrgnuta bliskom kontaktu
s patrolom, biram kiselo mlijeko. Uvijek.
Ne znam kako se ova djevojka zove, jo nisam nauila imena
svih sestara i djevojaka u dnevnoj smjeni, ali razgovara sa mnom kao da
smo prijateljice od malih nogu. Desiree ovo i Desiree ono. Kerstin
Jedan stalno naglaava svojim podanicima da ljudi bolje surauju ako ih
zove po imenu. Ona je udana za trgovca.
Bezimena stavi tacnu na moj noni ormari i nastavi cvrkutati:
Daj da ti protresem jastuk, Desiree. I malo emo ovo povisiti,
tako da si poteno uspravljena. Tako da se ne polije. Sigurno eli
kavu, zar ne? Djevojke kau da si prava mala ovisnica o kavi! Ha ha
ha... Jeste li ti i doktor Hubertsson ve imali svoj mali jutarnji
sastanak?
Slomi nogu, mislim ja. Ili se odi objesiti.
Za trenutak mi padne na pamet da bih mogla ui u njezinu glavu
i dobiti je da poteno padne na guzicu. Ali to ostaje samo zamisao, sada
nemam ni vremena ni sredstava za riskantne kaznene ekspedicije.
Prije je bilo drugaije. Za vrijeme prvog ljeta kad sam otkrila
svoje sposobnosti istina je da sam bila tako neuka da sam bilo to
riskirala, ali istovremeno tako pohlepna za doivljajima da me nije bilo
briga za ljude koji su me okruivali. Jedino to sam vidjela bili su
mogui nositelji: bolniki pastor i terapeut, pomonik bolniarki i
lijenik, sluajni posjetioci i oaloena obitelj. Nestrpljiva i uzbuena,
vodila sam ih van u ljeto, da bih ih odmah ostavila kad bi se sreli s
drugima koji su bili puno bolji nositelji. Bilo je tako puno toga to
nikada nisam bila i sada sam htjela biti sve. Neprestano sam mijenjala
karakter: ujutro sam bila djevojka sa stopalima u sandalama na visoku
petu i mlakim vjetrom na vratu, oko veere mladi koji je sjedio na plai
uz Vattern i putao da mu bijeli pijesak curi kroz prste, u sumrak
sredovjena ena koja se nagnula nad kraljevski plavim kokotiima i
ispunjavala svaku prazninu u svojoj lubanji mirisima.
Puno sam nauila tog ljeta: kako je to ljubiti i biti ljubljen, kako
ples moe navlaiti i najsue meunoje i koji je osjeaj kliziti nosom i
usnama preko paperjaste glave novoroeneta.
Izmeu ostalog.
Ali pred jesen, kad su dani postali krai, a drvee stajalo poput
crnih crtea nasuprot nebu, sve je postalo drugaije. Nauila sam
prepoznati benandante, sluati njihova upozorenja i sama otkrila da
moji izleti imaju cijenu. Svaki put kad bih se vratila, postajala sam sve
umornija i umornija, ponekad bih poslije satima leala u polune-
svjestici. Ali dotad sam se ve dovoljno zasitila doivljaja da bih to
mogla mirno prihvatiti. Ponovno sam se poela zanimati onim to se
dogaa na odjelu. I tako se dogodilo da sam poela ulaziti u svoje
bolniare. I tako se dogodilo da sam se nauila bojati najprijateljskije
nastrojenih meu njima, onih koji su se najnjenije smijeili nad mojom
glavom.
Psihopati. Potencijalni ubojice. Svi oni.
Kakav je to ivot? pitali su jedni druge u kantini i na
hodnicama. Ne moe ni poteno govoriti, a ne moe ni hodati...
A ona glava...
Da, Boe. Izgleda kao izvanzemaljac... Prvi put kad sam je
vidjela stvarno sam se uplaila.
A rane od leanja. Juer sam joj vidjela kost na boku... A
Hubertsson brblja o lanenim plahtama. Kao da e to pomoi.
Sigurno trpi...
Naravno. To nije ljudski. Tamo lei i trza se ve trideset
godina, zar e leati i trzati se jo trideset? Ili jo due. Bilo bi najbolje
kad bi umrla.
Broj nesretnih sluajeva na odjelu naglo se povisio te jeseni.
Netko je pao niza stepenice i slomio stopalo. Netko drugi je opekao
ruke u kipuoj vodi. Trei se sluajno otrovao mojim tabletama protiv
epilepsije. etvrta si je odrezala vrhove prstiju dok je rezala kruh.
I tako dalje.
Naravno, pritisnula sam ih, ali svejedno tvrdim da su moje
presude bile pravedne. Kanjavala sam samo umjetno suosjeanje, ono
koje ima ljudski glas, ali nema ljudsko srce. Tihe ene i mirne djevojke
ostavila sam na miru; ak sam se i nala u njihovu tupom dokazu
njenosti. One su mi smjele raskutrati kosu i pogladiti me po obrazu a
da ih nisam pokuala ugristi. Ali preduvjet je bio da su utjele. Naime,
prava dobrota ne govori. Mnogo radi, ali ne govori ni rijei.
Zato prezirem ovu bezimenu koja mi postavlja doruak na
nonom ormariu. Usta su joj tako puna rijei da joj poput blebetanja
cure niz bradu. A svejedno znam da e, kad napusti moju sobu, rei
drugima. Zato ona uope ivi? To je tako besmisleno.
Dobro me shvatite: nije da ona eli da umrem, to ak i ja
ponekad elim. Njezina pretencioznost je ono to ne podnosim, to to
pretpostavlja da je samo po sebi jasno da je moj ivot beznaajniji od
njezina.
A kakav je to vrijedan smisao njezina ivota? Da izlee nekoliko
djece? Ili da provede desetljea veeri uz televizor pored nekog tipa koji
se duri? Ili srea to ponekad moe hodati poploenim ulicama
Vadstene i ii u oping?
Zanijemjela bi da joj postavim to pitanje. To znam. Svi ti
zbrkani ak i Hubertsson - lako priaju o beznaajnom, ali vrlo im je
teko priati o suprotnome. O smislu. Zbog samog se tog izraza ponu
ponaati poput vojnika spasa u bordelu: budu tako iznenaeni, a ipak
tako zavedeni da se ponu crvenjeti i izbjegavati pogled.
Kau da je to greka Isaaca Newtona, da njegova mehanika
slika svijeta ve tristo godina ini zapadnjakog ovjeka nesposobnim
da shvati pojam smisla. I naravno: ako je svemir njutnovski satni
mehanizam, a ovjek sluajni mikrob, onda pojam smisla nije nita
drugo nego gnjavaa. A u takvom svemiru je jedan bioloki nesavren
mikrob jedan kao ja savreno nevaan. Mehanizam sata kuca dalje i
bez njega. Moda ak kuca i bolje. Znai, njegov je ivot vie besmislen
od onih bioloki savrenih mikroba.
Ali danas znamo da je Newton samo dotaknuo povrinu
stvarnosti. Svemir nije nepromjenjiv stroj, on je srce. ivo srce koje se
iri i skuplja, koje beskrajno naraste, prije nego to se neshvatljivo
stisne. I kao i sva druga srca, puno je tajni i misterija, zagonetki i
avantura, promjena i pretvaranja. Samo je jedno nepromjenjivo: velika
masa i energija. Ono to je jednom postojalo, postojat e cijelu vjenost,
ali u novom i drugaijem obliku.
Svaka estica u ovoj nesavrenoj grudi koja je moje tijelo je,
dakle, isto tako vjena kao i kozmos. Ali originalna stvar s ba ovom
akumulacijom estica je da ona zna da postoji.
Imam svijest. Zato se ne razlikujem od ljudi koji me okruuju,
onih koji mogu hodati i govoriti. I uvjerena sam da smisao lei sakriven
ba tu, u svijesti. Ne znam nita o njezinu obliku i njezinu sadraju - je
li svijest jednadba ili poezija, pjesma ili pria - ali znam da postoji.
Negdje.
Zato se usuujem tvrditi da je moj ivot isto tako smislen kao i
ivot te bezimene djevojke koja mi upravo ree sendvi na komadie
veliine potanske marke. Da, toliko sam ohola da se ak usuujem
tvrditi da je moj ivot smisleniji od njezina. Jer ona e uvijek biti tu gdje
je. Nikada negdje drugdje.
Ali ja mogu biti tamo gdje nisam. Ba kao i elektron prije nego
to uini svoj kvantni skok. I ba kao i elektron za sobom ostavljam
trag. ak i tamo gdje nisam bila.
*
Travanjska vjetica, kau benandanti. Ti si gotovo kao i mi, ali
nisi jedna od nas. Putam svog nositelja - galeba ili svraku, vranu ili
gavrana da rairi krila i ironino se nakloni. Znam. Gotovo sam ista kao
i oni, ali nisam jedna od njih.
Neki od njih mi zavide. Imam vie sposobnosti i mogu se kretati
preko veih povrina. Ali tako je pravedno. Benandante uvijek ima
tijelo koje funkcionira, ivi obian ivot u obinom svijetu, a veina
njih naputa svoje tijelo za vrijeme slavlja etiri puta godinje. Neki od
njih ak i ne znaju to su. Kad se godinja doba promijene, oni se
probude ujutro nakon to su lutali cijele noi u Procesiji mrtvih i samo
se slabano sjeaju blijedih lica i sivih sjena. Uvjeravaju se da su sanjali.
Travanjska vjetica je drugaija. Ona zna tko je. I kad je ve
upoznala svoje sposobnosti, moe vidjeti kroz vrijeme i lebdjeti u
prostoru, moe se sakriti u kapima vode i insektima isto tako lako kao
to moe i opsjesti ljude. Ali nema vlastiti ivot. Njezino tijelo je uvijek
tanko, nesavreno i nepokretno.
Nema nas ba puno. Iskreno reeno, nikada nisam susrela nekog
drugog. etiri puta godinje vjerno idem u Procesiji mrtvih u nadi da u
sresti nekoga slinog sebi, ali to se dosad jo nije dogodilo. Trg u
Vadsteni ispuni se duhovima svih vrsta, ali neku drugu travanjsku
vjeticu jo nikada nisam tamo nala. Morala sam se zadovoljiti be-
nandantijima, tom oajnom malom buroazijom svijeta sjena.
Ipak, ponekad ak i mala buroazija moe biti korisna.
Zahvaljujui njima, sad sam opreznija nego to sam bila prvih godina.
Benandanti su me nauili da ako netko govori praznom tijelu dok
ovjeka nema, onda se ovjek vie nikada ne moe vratiti natrag u sebe.
Onda postaje samo bezoblina sjena koja se moe pojaviti u Procesiji
mrtvih.
U vlastitom stanu bila sam sigurna, tamo sam imala mir sve dok
sama ne bih zatraila pomo. Ako sam izgledala kao da spavam,
njegovatelj i su tiho zatvarali vrata moje sobe i putali me da nastavim
spavati. Ovdje je drugaije: u bilo koje doba dana bilo tko moe zaviriti
u sobu. A ini se da nita toliko ne provocira Kerstin Jedan i njezinu
patrolu kao pacijent koji je zaspao usred dana. S takvim se pacijentom
mora razgovarati...
Dakle, tijekom dana moram paziti na svoje tijelo, moram se
zadovoljiti time da promatram izdaleka bez mijeanja. Moda si mogu
priutiti kratak izlet, uhvatiti pticu u letu i prisiliti je da brzo odnese
pismo odreenom primatelju. Naprimjer.
Ali noi su moje. Dokle god imam vlastitu sobu, imat u svoje
noi. I razliite none smjene. Ipak, nauila sam biti oprezna i s tim
enama. U rano doba noi uglavnom ih pustim na miru, jer imaju puno
posla i teko je njima upravljati. Nikada ih nita ne traim dok sam jo
uvijek u tijelu, pustim ih samo da me pripreme za no i ugase svjetla,
prije nego to izaem van s galebom ili svrakom. Galebovi su najbolji:
imaju iroka krila i fleksibilnost leta koji svrake nemaju. Osim toga,
malo su bezosjeajni, ini se da nikada ne primijete da jo jedna svijest
prolazi kroz njihovu. Svrake se pak uplae i povlae od onoga kojega
odjednom osjete iza oiju. Gotovo kao ljudi.
Dakle, ne elim uplaiti ene u nonoj smjeni. Zato ih ne
opsjedam esto, a kad to radim, onda je to u onim tihim satima izmeu
dva i tri, kada pacijenti spavaju duboko i bez snova, a one mogu sjesti u
kantinu i pustiti da im misli odlutaju. Paljiva sam u dijeljenju svoje
naklonosti, polako pustim svoju svijest da prolazi malo kroz jednu, malo
kroz drugu. apuem utjene rijei tunima, slikam rascvjetane snove
mladima i pjevam pjesmice o mirnoj vodi nemirnima. Tek kad se svi
odmaraju u uskoj graninoj zemlji izmeu sna i jave, posluim se
nekima od njih.
Tako sam jedne noi prije nekoliko tjedana pustila da Agneta
napie pismo vrlo malim slovima na ruiastom svilenom papiru,
odnese ga hodnikom do moje sobe i sakrije u moju jastunicu. No
kasnije Marie- -Louise napisala je drugo pismo i obavila istu etnju. Jo
nekoliko noi kasnije blijeda je Ylva morala potraiti uti blok za
lijenike recepte i potambiljati ga igom doktorice Wulf koji je tamo
bio ostavljen. Ali kad sam apnula Birgittinu pjesmicu u njezinu glavu,
pozlilo joj je i ispustila je flomaster. Morala sam se proiriti, tako da
sam joj na kraju ispunila cijelu glavu, kako bi njezina ruka ponovno
uzela crveni flomaster i nespretno ga povlaila po papiru dok sam ja
diktirala. Kad je Hubertsson doao tog jutra bila sam toliko izmorena da
nisam mogla odgovarati na pitanja. Ali sljedee noi skupila sam snagu
da sredim da crnooka Tua nabavi tri koritene kuverte i adresira ih. A
sino, kad se kamen ve poeo kotrljati, rano po noi odvukla sam Lenu
u ured medicinskih sestara, rekla joj da vrlo tiho zatvori vrata, nazove
jedan telefonski broj i tvrdi da zove iz deurne slube za ene iz
Motale...
Sve sam to uinila zbog Hubertssona, jer ve toliko dugo eli
uti priu o mojim sestrama.
Ali koliko god da mi je on vaan, ne mogu mu dati ono to eli a
da mu istovremeno ne dam i ono to ne eli. Priu o ivotu koji je
preostao za mene.
*
Poetak te prie dobila sam na poklon od Hubertssona.
Ti si posljednja rtva posljednje gladi rekao je jednom. I
moda se na to moe i tako gledati; pria o ivotu svakoga od nas je i
pria o onima koji su bili prije nas.
Moja pria dakle poinje tono trideset godina prije moga
roenja. Jedan je dan mjeseca studenog krajem Prvog svjetskog rata i
jedna mala djevojica sjedi u sobi sa eljeznim tednjakom u
Norrkopingu i plae.
Ne repu mama... mrca nateena grla. Ne repu!
Ali majka ne odgovara, samo se nagne i stavi jo jednu
cjepanicu u pe, uspije vidjeti kako je kora breze zasvjetlucala prije
nego to zatvori vrataca i pusti da se vatra razgori.
Sve na djevojiinu licu mokro je i moleivo, njezine oi, usnice
i brada. Sve kod njezine majke je suho i zatvoreno, odluna usta,
stisnute ake, odbojna lea.
Molim te, mama, ne repu... Ne danas ponovno!
Ali majka je progutala svoje suosjeanje, vie se i ne sjea zato
je pla djevojice toliko mui. Djevojica uzme nov zalet, otvori usta da
ispusti jo jednu molbu, ali u tom se trenutku majka okrene i pogleda je
ravno u oi. Djevojica naglo zauti, jer iako jo nije napunila etiri
godine, zna to vidi u majinim oima. Bit e jo gore.
Repa je sve to imamo kae majka. Djevojica ne odgovara,
sjedi u tiini dok joj majka brie suze s lica pregaom. Platno je mekano
od mnogih pranja, ali ruke ispod ogrubjele su od te iste vode.
I onda kada jesen sazri u zimu i stvarno bude jo gore, djevojica
vie ne plae, utihne dok joj glad izjeda tijelo. Gnjei djetetov mekani
kostur i ponovno ga oblikuje, noge joj se saviju i dobije lagane okse-
rice, sva rebra joj se vide poput krunice ba tamo gdje kost prelazi u
hrskavicu, a lea joj se potajice izviju u novu i drugaiju formu.
Djevojica nosi svoj umor poput grbe na leima. Jutrima, kada
majka ode u tvornicu i ostavi je samu s vatrom u tednjaku, ona otpuzi
na kau na sklapanje i ostane tamo leati. Ne igra se, ne sjea se vie
vremena kae sa itaricama i mlijeka kada se mogla igrati. Ali sjeanje
se vrati kad jedan dan nae nekoliko mrvica na dnu kaua, zagurala je
ruku pored madraca i povukla kaiprstom po drvenom dnu. Odjednom
osjeti neto tvrdo. Mrvice tvrdog kruha. Jednom prije puno vremena
netko je leao ovdje na kauu i jeo tvrdi kruh. Djevojica polie kaiprst
i ponovno ga ugura u dubinu kaua, mrvice se uhvate i ona ih prinese
ustima. Prepoznaje okus, iako je tako mala, lagani oraasti okus
preprenog tvrdog kruha. U tom trenutku pone joj odjednom i bez
objanjenja curiti krv iz nosa.
Cijelog e ivota ta djevojica krvariti. Njezine su ilice krhke
poput balona od sapunice: dovoljno je da ih vjetar dodirne i ve pucaju.
i s vremenom ne bude bolje. ini se da njezino tijelo odbija vjerovati u
ono to se dogaa, da je vrijeme gladi prolo, da njezina majka
ispunjava stol krumpirima, mesom i umakom od luka, velikim kruhom i
mirisnim jabukama, da ona sama raste i ui peci kruh s puno maslaca i
napraviti kiselo mlijeko koje se trese od zasienosti ve u posudi.
Svejedno krvari i njezin je kostur zauvijek deformiran.
U tom tijelu koje krvari zapoinjem ja svoje postojanje, tamo se
ukopam u debeloj posteljici u maternici i vrsto se primim, tamo lebdim
u vjenom ivotu dojeneta i ujem je kako pjeva i hihoe i smije e dok
ja rastem da budem ja.
Lijenik koji je pregledava prije poroda ne zna nita o sobi sa
eljeznim tednjakom i gladi, dakle, ne zamara se time da izmjeri
promjer njezine zdjelice. Trideset se sati moja mekana glava gnjei na
toj deformiranoj kosti, trideset sati muimo se jer nam je stara glad
zatvorila put van u ivot. Tek kad smo obje spremne umrijeti, uspavaju
je i razreu maternicu.
to je? proape Ella kad se probudila.
to da joj ovjek odgovori? to se uope ima rei?
Primalja joj okrene lea i uti. Svi ute.
Ali ja pruam ruku kroz vremena i apem: Naplavina. Komad
naplavine, mama.
*
Ali moda u potedjeti Hubertssona ba te prie. On ionako ve
sve zna o Ellinim krhkim ilicama i zgnjeenom kosturu. Za razliku od
mene, on ju je i poznavao i lijeio.
Od mene eli neto sasvim drugo: potpunu priu. eli vidjeti
kraj te prie koja je poela jednog lipanjskog dana prije vie od trideset
godina, kada je pronaao svoju gazdaricu pogoenu modanim udarom
na podu.
Nekoliko mi je puta ispriao o reakciji triju djevojica: kako je
Christina stajala ukoena na vratima sa stisnutim akama na ustima,
kako je Margareta sjedila na podu pored Elle i drala je za ruku, kako se
Birgitta prislonila uza zid i cendrala prodornim glasom:
Nisam kriva, nisam kriva...
Bio je s Ellom u vozilu hitne pomoi. A kada se vratio kasno
naveer, kua je bila prazna, a na vratima je bila ceduljica na kojoj je
pisalo da je djevojice uzela socijalna sluba.
Otada ih je mogao pratiti samo izdaleka. Christina je sada
njegova kolegica, ali krajnje distancirana kolegica. Rado govori o svom
radu, ak ga ponekad pozove na veeru, ali ako spomene Ellu i ono to
se tada dogodilo, ona uuti i izbjegava njegov pogled.
Zanima me kae on ponekad. Zanima me to se dogodilo
prije nego to sam doao kui...
A jednog sam dana bila dovoljno glupa da mu odgovorim:
Daj da ti ja napiem tu priu.
Poalila sam gotovo odmah.
* * *
Hubertsson misli da se bojim, da se zato pria otee, a ja stalno
poinjem ispoetka. Ali to nije istina. Ne bojim se svojih sestara, samo
im se ne elim previe pribliiti. injenica je da se ne elim nikome
previe pribliiti. Osim moda Hubertssonu.
Najgore s mojom boleu i izvana i iznutra jest to to se ne
mogu braniti. Ve gotovo pedeset godina drugi ljudi stalno pipaju moje
tijelo: peru mi kosu amponom i mau kou mastima, peru mi zube i
iste nokte, mijenjaju moje usrane pelene i bacaju krvave uloke. I sve
to - to je bio uitak kad sam bila dijete, a to se dalo istrpjeti kad sam
bila mlada - sada je svakodnevno muenje. Kao da svaka ruka ostavlja
rupu na mom tijelu i kroz te rupe curim van. Uskoro u biti samo
vreica koe oko kljocave hrpe kostiju; ostatak e iscuriti na opinski
linoleumski pod i obrisat e ga istai.
S mojim bi tajnim sposobnostima trebalo biti sasvim suprotno:
travanjska bi vjetica trebala moi stanjiti ja svojeg nositelja u tanku
koicu stisnutu uz bijele zidove lubanje i iskoristiti tijelo u vlastite
svrhe. Ali previe puta izgubim se u glavama drugih ljudi, uem unutra i
pustim se da se umijeam. I odjednom se smijem i plaem, volim i
mrzim po njihovim uvjetima, ne po svojima. Utopim se u svom
nositelju. A to ne elim. Tako to ne bi smjelo biti.
Zato sada biram i ulazim samo u ivotinje i ravnodune strance.
Tamo se mogu drati lebdei na povrini, tamo mi nikada ne prijeti smrt
utapanjem. I zato se posebno jako uvam toga da ulazim u one koji mi u
dobru ili zlu neto znae u ivotu: nikada u Kerstin Jedan i nikada u
Hubertssona. I apsolutno nikada u svoje sestre.
Jedna od .njih tri ivi ivot koji je namijenjen meni. Isto tako
jako kao to Hubertsson eli saznati to se dogodilo onog dana prije
mnogo godina, ja elim saznati koja je od njih ta.
Ali ja samo elim znati. Ne elim proivjeti. elim vidjeti, ali ne
elim da me to dirne.
*Ipak. Obeala sam Hubertssonu odgovor na staro pitanje, a
obeanje je obeanje. Zato se ovog trenutka nalazim na nekoliko
razliitih mjesta. Tu sam u polusjedeem poloaju u svom
krevetu i odluno poseem za komadiem sendvia s tokastom
kobasi!om, dok istovremeno lebdim iznad stropa "irgittine
zatvorske elije za pijan!e u poli!ijskoj postaji u #orrkopingu i
stojim na stubama ispred $ostindustrijskog raja i gledam
%hristinu kako trai kljueve u torbi. &argareta stoji odmah iza
nje i grize usni!u.
Samo u se istuirati kae. Onda idem.
Christina je previe umorna nakon dugog nonog bdjenja da bi
glumila dobru domaicu. Samo slegne ramenima. Margaretin glas zvui
moleivo:
Moda u i odspavati par sati. Ako je to tebi OK? Ionako ne
mogu otii po auto prije veere.
Christina jo jednom slegne ramenima i otvori vrata. Njezina
tiina ini Margaretu jo uplaenijom.
Ali mogu napraviti doruak ako eli. Dok se ti tuira i
sreuje.
Christina objesi pelerinu na vjealicu onako kako i treba.
Margareta baci svoju jaknu na staru krinju i povisi glas:
OK, tako emo. Ja u napraviti doruak dok se ti ne sredi.
eli li aj ili kavu?
Konano Christina odgovori.
Kavu kae, promatrajui svoje sivo lice u ogledalu u hodniku.
Crnu kavu.
*
Birgitta lei otvorenih usta na neravnom podu elije. Spava, ali
ne sanja, ak i u snu zna da se treba uvati snova.
Nitko se nije potrudio da je ispita. Kad je odbila rei svoje ime
jednostavno su je odvukli u eliju bez daljnjih formalnosti. Nije vikala,
nije ak ni psovala. Samo je legla na bok i stavila obje ruke pod obraz.
Kao aneo. Pravi mali aneo.
Da, Boe. I zbog toga me se odrekla...
*
Da, tako je to bilo. Ella me se odrekla. Tri zdrave male
djevojice kojima je to bilo potrebno dobile su dobar dom u Motali
ranih pedesetih godina, zato to je jedna beba teko hendikepirana
cerebralnom paralizom, s grevima i epilepsijom, nekoliko godina ranije
smjetena u zavod za hendikepirane i zaboravljena.
Iz praktinog kuta gledanja bila je to dobra odluka: srea tri
djevojice kupljena je za cijenu nesree etvrte. A Ella je ivjela u
praktinom vremenu, vremenu koje je teko toleriralo patnju i
nesavrenost. U toj ranoj socijalnoj dravi sve je moralo biti isto, zato
su sve luake i hendikepirane smjetali u institucije. Tamo su bijeli
lijeniki ogrtai mirisali po vjetru i vodi, tamo se pod ribao sapunom
po cijele boje dane i tamo je bilo tako tiho u hodnicima da se ukanje
utirkanih uniformi sestara moglo uti na udaljenosti od nekoliko
metara. Samo su ta naputena djeca naruavala savrenost, te slinave i
slijepe vodene glave, te cendrave iskrivljene noge i plane grbe, ti
epileptiari i spastiari koji su vritali i mucali.
Ella je po mnogoemu bila dijete svog vremena; kao jedna od
prvih patronanih sestara u vedskoj pripadala je higijenskim
brigadama. U pubertetskim se godinama nauila bojati prisile i
zatvorenosti tvornikog ivota i zato je pred norrkopinkom tekstilnom
industrijom pobjegla u Motalu. Tamo se odijevala u neto to je gotovo
sliilo na pravu uniformu medicinskih sestara i svaki dan prelazila grad
na svom biciklu, pripremala je hranu starcima koji su ivjeli sami, prala
i brisala nosove djeci ije su majke bolesne i brinula se da drhtave
novopeene majke ne progutaju njihove poroajne psihoze, nego da
znaju svoje dunosti.
Bila je pravo zlato. Bilo je to zajedniko miljenje onih iz
socijalnih slubi i onih iz centra za socijalnu skrb. Vesela i posveena
dunosti, ista i vrijedna, kompetentna i pouzdana. Osim toga, dobro je i
kuhala. Zato se nitko nije posebno iznenadio kada joj se Hugo
Johansson, prvi graevinski radnik koji je zavrio u gradskom odboru
Motale, poeo udvarati na svoj tupi nain. Bili su kao stvoreni jedno za
drugo: iskreni i pouzdani, poteni i vrijedni. I dobro je bilo to je Hugo
bio dvadeset godina stariji i udovac, sada je imao vlastitu kuu i gotov
dom koji je mogao ponuditi svojoj mladoj eni.
Negdje u Hubertssonovim papirima postoji Hugova slika,
retuiran portret iz etrdesetih godina koji prikazuje sredovjenog
mukarca starih oiju i glatkog lica. Teko mi je zamisliti da je to
stvarno moj otac, njegove mi oi nita ne govore.
Moda to i nije tako udno. Jer Hugo nikada nije postao nita
vie od majina donatora sperme. Kad su Ellu poloili na stol za rodilje
Hugo je ve leao u drugoj sobi u bolnici i borio se s rakom.
*
Zastanem usred vakanja sendvia i osluhnem. Pete onih iz
patrole lupkaju u iznimno uinkovitim krugovima vani u hodniku, ali
gla sovi su im prigueni. Tako zvue samo kad je nekome od pacijenata
stvarno loe.
Pitam se tko bi to mogao biti?
Ne poznajem ba mnogo drugih pacijenata. Iskreno reeno,
izbjegavam ih. Veina ih je stara i njihova me prisutnost mui iz vie
razloga. Ovih sam dana vidjela jednog od njih - starog mukarca - kako
sjedi sam u blagovaonici kad se jedna od djevojaka Kerstin Dva
provezla kroz hodnik. Naglo sam udahnula kad sam ga na trenutak
ugledala kroz poluotvorena vrata blagovaonice, a djevojka iza mene
zaustavila se usred koraka. Na trenutak smo se zaledili u pogledu jedno
drugog, djevojka, starac i ja.
Sjedio je, ba kao i ja, zavezan u invalidskim kolicima. Ali
najgornji remen je popustio i njegov se torzo presavio prema naprijed,
tako da mu je lijevi obraz bio naslonjen na rub stola. Zubalo mu je
ispadalo iz usta. Obje su mu ruke mlitavo visjele. inilo se da ih ne
pokuava dignuti kako bi se oslonio o stol i podigao. Ramena su mu bila
oslonjena na otri rub stola. To mora da je boljelo.
Nije nita rekao, nije ak ni stenjao, samo je polako podigao
obrve. U tom se trenutku vrijeme ponovno pokrenulo. Djevojka je
pustila moja invalidska kolica i stavila obje ruke na usta.
Oh, Boe rekla je. Ne!
Bila sam zahvalna to joj je to bilo dovoljno, zato to je to bila
djevojka iz smjene Kerstin Dva, jedna od onih koje mu ne tepaju kao da
je dojene. Samo je napravila nekoliko uurbanih koraka preko sobe i
pomogla mu da se uspravi.
eli li lei, Folke? pitala je.
Zatvorio je oi i kimnuo. Odjednom me uhvatila snana elja da
odem do njega, htjela sam ustati iz svojih invalidskih kolica i uhvatiti ga
snanim rukama, odnijeti ga od ponienja do neeg drugog... Ali jedino
to sam mogla uiniti bilo je odmaknuti pogled kad su ga provezli pored
mene, kao to je i on tisuu puta odmaknuo pogled od mene.
Moda je Folke taj koji je sada odluio umrijeti.
Tako to oni rade, oni najsnaniji meu starima. Odlue umrijeti;
Naravno, ne mogu odluiti kakve e bolesti dobiti, ali kad ih ve dobiju,
onda se ini da imaju mo nad svojom smru. Jednostavno se puste:
jednog dana opuste ruku koja je drala ue za spaavanje i puste se da
padnu.
Ja jo uvijek vrsto drim svoje ue. Najvie zbog svojih sestara
i Hubertssona, ali i zato to znam to eka one koji umru prije vremena.
Ali Folke se nema ega bojati. Njegov ivot je zavren, on nikada nee
morati hodati Procesijom mrtvih.
*
Udarac o vrata, djevojka s glasom kanarinca ih je otvorila
bokom. Jesi li gotova s dorukom, Desiree?
Posegnem za piskom i puem:
Da. I htjela bih se danas istuirati. Moe?
Sumnjiavost joj se pojavi na licu dok ita tekst na ekranu.
Slegne ramenima.
Ne znam. Pitat u...
Prolo je vie od tjedan dana od zadnji put.
Pokuava me utiati. Zahtijevam, dakle, razmaena sam. Sve
pacijente koji su imali njegovatelje i vlastiti smjestaj smatraju
razmazenima. A ja sam posebno razmaena zato to imam Hubertssona
da mi uva lea. Takvi kao ja misle da mogu sve sami odluivati.
Ukljuujui kada i koliko esto e se tuirati. Bez ikakva obzira prema
optereenju za osoblje i program tednje u sanatoriju.
Nisam ispustila pisak:
Moram se danas istuirati. Smrdim. Osim toga, dobijem rane od
leanja ako se ne istuiram par puta tjedno. To znate.
Sad ona vie ne zvui kao kanarinac, njezin se ton glasa spustio
za cijelu oktavu dok izlazi kroz vrata s pladnjem u ruci:
Ma dobro, rekla sam da u pitati! to u drugo!
Namjerava to prijaviti direktno Kerstin Jedan. A Kerstin Jedan
e odugovlaiti s odgovorom.
Malo se nasmijeim i pripremim se na ekanje.
*
Tamo u Postindustrijskom raju Christina sjedi za kuhinjskim
stolom i potiskuje uzdah. Tako je to s njezinim prvim dorukom kad je
trebala biti sama, o kojem je tako dugo sanjala. Nikakva whiskey
marmelada, nikakav cheddar i nikakvi mali bijeli kruii. I definitivno
nikakva mira i tiine.
Njezina jaja izgledaju udno, napola kuhana, a napola unitena.
Ljuska se oito razbila tijekom kuhanja, bjelanjak je izaao i visi poput
pjene s vanjske strane. Izgleda kao da jaje ima bjesnou. Osim toga,
Margareta je preprila osam nita kruha u napadu krivo usmjerene
ambicije: lee hladne i aave u koarici za kruh.
Vie volim sama priti kruh, kae Christina i oprezno se
nasmijei preko stola. Margareta slegne ramenima, oneraspoloila se
dok je pripremala doruak i sad joj se apsolutno fuka za Christininu
uvijenu kritiku njezinih vjetina u kuhinji.
Hoe li ostati i odspavati nekoliko sati? pita Christina dok
stavlja debeli sloj maslaca da utone u upravo preprenu nitu kruha.
Maslac je pun crnih tokica. Margareta je upravo namazala jednu od
onih aavih nita. Obje u tiini promatraju tokasti maslac, prije nego
to Margareta konano odgovori:
Da. Ako mogu. Ali otii u negdje oko ruka.
Christina ozbiljno kimne:
Onda u ti dati klju, tako da moe zakljuati za sobom.
Moe ga poslije staviti ispod jedne od onih koljki...
Margareta napravi grimasu.
Onih koje lee pored stuba za kuhinju?
Da. Kupila sam ih kad smo Erik i ja nedavno bili na Baliju.
Nije ih bilo lako donijeti doma neoteene.
Margareta neprimjetno posprdno otpuhne:
Znai, prave su?
Christina podigne pogled, iskreno okirana pitanjem.
Naravno da su prave.
Margareta se naceri i posegne za cigaretama. Njezin napola
pojedeni sendvi lei na tanjuriu.
A tako kae i klikne svojim upaljaem. A ja mislila da su
plastine.
Ali upravo tada, kad je konano red na Christinu da se
oneraspoloi, zazvoni telefon. Mora do sanatorija. Odmah.
* * *
Kerstin Jedan stigla je bre nego to sam oekivala. Ima mekane
potplate na svojim bijelim sandalama, zato je ne ujem. Samo
iznenadno odgurivanje vrata moje sobe, i tu je.
udna stvar s lijepim enama je ta da one ustvari nemaju lica.
Pogledajte samo kako su prikazane u reklamama: najljepa od najljepih
nema crte lica, ima samo oi koje slobodno krue i naznaku usta.
Ista je stvar s Kerstin Jedan. Ona, naravno, ima i nos, obraze i
bradu, ali njezine sjajne oi i savreno oblikovane usnice tako potpuno
dominiraju licem da se ovo drugo i ne vidi. Sada nabire te lijepo
isprepletene obrve prema meni i usmjeri bljetav pogled na moj jad.
Jesi li dobila nove rane od leanja?
Posegnem za piskom.
Ne. Jo nisam.
Ali rekla si Ulriki da si dobila rane od leanja.
Kojoj Ulriki?
Bolniarki koja ti je dala doruak. Rekla mi je kako si tvrdila da
si dobila rane od leanja.
To nisam rekla. Rekla sam da u dobiti rane od leanja ako se
ne istuiram.
Danas nemamo osoblja za tuiranje.
Ali nisam se tuirala ve cijeli tjedan!
ao mi je. Nisam ja kriva to u dananje vrijeme nemamo
resursa. Ali pobrinut u se da ustane i doe do dnevne sobe.
Invalidska kolica su najbolja pomo protiv rana od leanja, zna to.
Osim toga, danas emo igrati Bingo sa slikama. I doi e jedan zbor
pjevati.
Grevi mi se pojaaju, glava mi se toliko zabacuje da teko
drim pisak meu usnicama. Ali svejedno uspijem puhnuti izlomljeni
protest:
Ne elim igrati Bingo sa slikama. I ne elim sluati nikakav
zbor. elim se istuirati!
Kerstin Jedan strpljivo eka da otpuem do kraja. Zatim se
nasmijei. Vidjet e da e ti biti zabavno kad doe. Tko zna, moda
danas osvoji naranu? A osim toga, moramo ti poistiti sobu. Naime,
malo emo ti promijeniti ambijent.
Pisak mi isklizne iz usta i otklizne u stranu, moram se boriti sa
svojim grevima da bih ga opet dosegla. Ali Kerstin Jedan se ne uri,
stoji uz rub mog kreveta prijateljski se smijeei i gleda kako uvijek
iznova grabim u prazno. Kad konano uhvatim pisak, imam snage
puhnuti samo:
Promijeniti ambijent?
Kerstin Jedan se jo jae nasmijei.
Naravno. Preselit e se k drugom pacijentu. To e biti
zabavno, zar ne?
Dugo otpuhnem:
Ne!"
Glas Kerstin Jedan postane dublji kad se nagne nad mene da me
poteno pokrije.
Ba teta, a ja sam mislila da bi ti se svialo imati malo ljudi
oko sebe.
Ispravi lea i prekrii ruke preko prsa.
Ba teta, zna. Ali ja ne mogu nita uiniti, moramo razmjestiti
pacijente tako da Folke iz dvojke dobije vlastitu sobu. Vrlo mu je loe i
cijela njegova obitelj dolazi. On e dobiti tvoju sobu, a ti se moe
preseliti k maloj Marie.
Sada grizem pisak, iako me strah da u zbog greva potrgati
cijev. Onda u ostati bez glasa sve dok ne doe Kerstin Dva i njezina
smjena. Ili moda sve do Hubertssonova posjeta sutra ujutro. Zbog misli
se uspaniim, ali svejedno ne uspijevam otvoriti vilice i ispustiti pisak.
Puhnem:
Kome?
Rijei svjetlucaju na ekranu, Kerstin Jedan baci pogled na njih
prije nego to krene prema vratima. Zastane kad je stavila jednu ruku na
kvaku i malo mi mahne drugom rukom.
Mala Maria, zna. Ona koja ima Downov sindrom. Jako je
draga, ba kao i svi mongoloidi! Oni su sol zemlje, zna. Uvijek jednako
dobri i dragi. Ona bi te mogla puno nauiti!
Nekoliko bijelih munja sikne preko vidinog polja, gr koji nije
spas- tiki prodrma mi tijelo. Zatvorim oi. Na horizontu je tama. Oluja
je na putu i jedino to mogu uiniti je prepustiti se njezinim moima.


Blizanac pumpa Blizanac pumpa Blizanac pumpa Blizanac pumpa
... i rekla si samoj sebi u kupaonici:
Ja nisam najvoljenije dijete.
Draga, kad zagusti
i svjetlo se ugasi i magle krenu
a ovjek sjedi zatvoren u svom unitenom tijelu
ispod deke ili zapaljenog auta,
i crveni plamenovi izlaze iz njega
i zapale asflat uz njegovu glavu
ili pod, ili jastuk
nitko od nas to nije;
ili smo to svi.
Margaret Atwood
ovjek sjedi zatvoren u svom unitenom tijelu
Margaret Atwood

#anatorij? kae $argareta. Mislila sam da
radi u domu zdravlja.
Christina leti po kuhinji u potrazi za svojim svenjem klju
Ve ima pelerinu na sebi.
Radim. Ali kao lijenica ope prakse imam pacijente i u
sanatoriju.
Pronae sveanj na radnoj plohi pored tednjaka i odmah po
skidati klju od kuhinjskih vrata. Ali prsti je ne sluaju i njezina
prozirna koa dobije mrlje od stresa.
Daj ovamo, kae Margareta koja i dalje sjedi za stolom. Ja
to srediti.
Christina zakopa pelerinu dok eka da Margareta izvu
to potraje samo trenutak:
Evo!
Margareta joj prui sveanj, klju od kuhinje st
trenutak ga obje pogledaju i glas tete Elle odjekne im glavom:
stavljaj kljueve na stol! To znai nesreu! Margareta uzme klju
smjekajui se stavi ga u dep traperica.
Dobro kae Christina i odjednom vie ne izgleda kao da je u
takvoj urbi. Vie kao da oklijeva. Dobro. Onda, sve najbolje.
se valjda...
Margareta napravi malu grimasu.
Da, valjda se ujemo. I tebi sve najbplje.
Ide li na grob?
Margareta kimne.
Ako stignem prije nego to se smrai.
A Birgitta?
Ah! Valjda se dovoljno igrala za ovaj put.
Mislila sam da
vojim svenjem kljueva.
e prakse imam pacijente i u
e sveanj na radnoj plohi pored tednjaka i odmah pone
od kuhinjskih vrata. Ali prsti je ne sluaju i njezina
Daj ovamo, kae Margareta koja i dalje sjedi za stolom. Ja u
eka da Margareta izvue klju,
od kuhinje stavi na stol. Za
trenutak ga obje pogledaju i glas tete Elle odjekne im glavom: Ne
Margareta uzme klju i
Dobro kae Christina i odjednom vie ne izgleda kao da je u
kvoj urbi. Vie kao da oklijeva. Dobro. Onda, sve najbolje. ujemo
Na trenutak nastupi tiina prije nego to se Christina nakalje:
Dobro onda. ujemo se. Sad se moram pouriti...
Odjednom izgleda kao da namjerava napraviti korak prema
naprijed i dodirnuti Margaretu. Ali Margareta je zaustavi otpuhnuvi
oblak dima u njezinu smjeru.
*
Erik kae Christina samoj sebi dok okree klju u autu. esto
govori njegovo ime kad je sama, ne zato to joj nedostaje, nego zato to
joj pomisao na njega daje stabilnost. A upravo sada treba stabilnost.
ini se kao da su dogaaji prolog dana pomaknuli neke zavjese u
stranu elinosive barunaste zavjese, valovite eljezne zavjese - i
otkrile prolost. Na to je zaboravila kad je eljela da Erik ode, da je on
njezin dra zavjese, onaj koji joj pomae da ivi kao da prolost ne
postoji. U njegovoj je blizini prolost mrtva, kad je on izvan dometa
prolost se pone pomicati i disati.
Ali ovoga se puta ne namjerava tako osjeati. Vie nije dijete ili
tinejderica i ono to je prolo, prolo je. Ova Christina Wulf koja ivi
danas nema nikakve veze s onom starom. Rodila se na sveuilitu u
Lundu, ba u onom trenutku krajem ezdesetih godina kad se svjetska
povijest nakaljala i promijenila brzinu. Netko je u studentsku sobu
zakotrljao jaje i nakon nekoliko sati krhka je ljuska poela pucati. Usred
noi se izlegla. Ljuska se raspolovila i iz unutranjosti izala je mlada
ena. Od prvog trenutka postala je ono to joj je bila namjera: ozbiljna
osoba s ciljem, koja je svako jutro sjedala za pisai stol i otvarala svoje
knjige tono u osam sati. Samo se koji put dogodilo da bi odloila
knjige u stranu prije poslijepodneva, izvadila svijetloplavi papir za
pisma i napisala pismo majci udomiteljici koju je upoznala u drugom
ivotu. Sadraj je bio uvijek isti: sve je dobro i tedim kako bih te mogla
doi posjetiti za Boi! Rijetko kada je dobila odgovor, ali dobivala je
druga pisma u svoj sandui. esto je na potanskom igu pisalo
Norrkoping. Ta je pisma guvala i bacala u ko za smee ne otvorivi
ih. Nije poznavala nikoga u Norrkopingu. Bila je novoroena i
stanovala je u Lundu.
ovjek moe izabrati svoj ivot, razmiljala je esto u to
vrijeme. ovjek ne mora samo uzeti ono to mu je dano.
Ali sada je ve davno odrasla, izabrala je i stanuje u Vadsteni,
osoba je s dunostima i odgovornostima, osoba koja nema vremena ni
sredstava kopati po prolosti. Jo jednom okrene klju. Motor odgovori
bezvoljnim kaljucanjem. Dvije crvene lampice svjetlucaju na
instrument-ploi. Lampica za ulje i za akumulator. Christina prijee
rukom kroz kosu, znoji se i uskoro e joj se naoale tako zamagliti da
nee nita vidjeti.
"Smiri se kae naglas samoj sebi i prisili se da zamiri. Jo
jednom okrene klju. I udo se dogodi: motor odgovori prijateljskim
bruja- njem. Upalio se. Brzo baci pogled na svoj runi sat. Prolo je
sedam minuta otkada je telefon zazvonio. Trebat e jo osam dok ne
doe do sanatorija. Stii e.
Christina naravno zna da e Folke iz sanatorija umrijeti. Ona ga
ne moe spasiti. Dola je zavrna upala plua, ona koja je
osloboditeljica svih pacijenata sa starakom demencijom. Iako Folke
ustvari nema staraku demenciju, samo je izmoren starou. Kad je
njegovo tijelo poelo gubiti snagu, samovoljno je zatvorio sva osjetila,
nije elio vidjeti, uti ni govoriti. Christina tu ne moe nita uiniti.
Osim da mu poeli sretan put.
Ustvari, nije uope trebala otii do sanatorija, mogla se
zadovoljiti time da preko telefona naredi da mu daju morfij i zatim do
kraja pojesti svoj doruak. Tako to rade drugi lijenici. Ali Christina to
ne moe, zna da bi u tom sluaju ostatak dana morala paziti na vlastite
misli pune krivnje o Folkeovoj muenikoj smrti. Zato se i boji da nee
stii na vrijeme. Boji se pogleda obitelji i one plave sestre s odjela koja
je nazvala. Kerstin Jedan, tako je zovu. Ona ini Christinu nervoznom,
nasluuje da ta ena osjea koliko je ona u sebi nezadovoljna svojim
poslom.
Da, tako je to. Nezadovoljna je svojim poslom. Krivo je izabrala.
I to ve dugo zna. Jo od onoga dana kad je prvi put vidjela Erika.
Zavrila je na njegovu predavanju vie-manje ne svojom voljom.
Bio je pjegavi mukarac koji sprema doktorat, upadljivo nenaviknut na
stajanje pred publikom. U poetku je bio nervozan, pogledavao na sve
strane i pravio brojne pauze, ali nakon nekog vremena njegova je
fascinacija temom pobijedila njegovo oklijevnje. Agenesia cordis!
Krajnje rijetko stanje, samo jedan sluaj u 35.000 trudnoa.
Christina je sluala samo s pola uha, nita to je dotada ula nije
joj dalo osjeaj da je to vano. Zanimljivo, moda, ali nepotrebno za
novopeenu lijenicu ope prakse. Osim toga nije bila naviknuta mirno
sjediti; posljednjih je mjeseci neprekidno trala od pacijenta do
pacijenta, od deurstva do radnog vremena ordinacije, od odjela za
primanje u bolnici do doma zdravlja, od sanatorija do starakog doma.
Njezina je zauenost konano poela jenjavati, zauenost prve
godine da je uspjela, da je ona, Christina Martinsson, stvarno
diplomirana lijenica. Kad bi ugledala vlastiti odraz u nekom
sjajnocrnom zimskom prozoru - siva enica s bijelim ogrtaem i
stetoskopom u depu - vie ne bi bila iznenaena, naprotiv, mogla si je
blago ironino namignuti. Aha, eto! Dolazi lijenica.
Ali ti kratki trenuci trijumfa postali su sve rjei. Poela je
shvaati kako je bila naivna. Godinu za godinom ukopavala se u knjige,
sva zapaljena i posluna, svjesna svog cilja. Studij ju je pratio duboko u
snu i budila se usred noi zbog zabrinjavajuih snova o izmiljenim
pacijentima. Ali sve je bilo kako je trebalo biti. Jutrima bi samo otresla
snove iz kose i uhvatila se ukotac s novim znanjima novog dana.
Jednog jutra, razmiljala je u to vrijeme, probudit e se i bit e lijenica,
a onda e sve biti drugaije. Prvenstveno ona sama. Sve to klizanje i
pomicanje unutar nje e se osuiti i ukoiti, bit e izlivena do kraja i
nedodirljiva, jaka poput betonskog stupa.
I jutro je stiglo, ali udo se nije dogodilo. Sljedeih dvanaest
mjeseci s jutrima je dolo i prolo, a promjena se nije dogodila. I
Christina je poela shvaati da je tek sada - nakon jedanaest godina
studiranja i prakse - stajala pred svojim izborom zanimanja. Bila je
prisiljena da postane lijenica, prije nego to je stigla odluiti eli li
stvarno biti lijenica.
Ali zato? Zato je to bilo tako vano?
Zbog Astrid, naravno. I zbog Elle.
Postala je lijenica zbog svoje obje majke.
Christina je sagnula glavu i zaboravila na mladog predavaa. Da,
tako je to bilo. Nije da su Astrid i Ella ikada mislile da bi takav uspjeh
bio mogu. Ella je sumnjala i strahovala u svom bolesnikom krevetu
kad joj je Christina objasnila da eli studirati medicinu, dok se Astrid
otvoreno rugala. Kad se Christina prvi put to odvaila spomenuti,
prezrivo je otpuhnula i promrmljala da oholost vodi do propasti.
Usprkos tome Astrid je bila uzrok. U njezinu su svijetu lijenici
- svi lijenici - imali mistine moi, i pred njima se pretvarala u sasvim
obinu enskicu, uplaenu enu koja se smjekala slaui se i pazila to
govori. A takvu ju je Christina eljela vidjeti. Nikakvu drugaiju. Samo
takvu.
Zanimanje je bilo bijeg, pokuaj da se izvue. Ali Astrid je nije
putala. Posadila je malo sjeme unutar Christine, malo sjeme zga-
enosti koje se potajno ukorijenilo ispod rane obrazovanja i sasvim
procvalo kad je dobila prvi posao. Sad je morala svaki dan sakrivati
svoje gaenje nad tim tijelima koja su paradirala pred njom: dlakave
butine i trbusi poput tijesta, visee enske grudi i naborane muke
stranjice, smrdljive stare rane i smrdljive genitalije.
Meso je samo sebi kazna. Ali lijenik je osloboen, ist i
neokaljan lebdi nad nesavrenou drugih, tako visoko da truljenje
nikad ne doe do njega...
Da. Christina je ponovno usmjerila pogled na mladog predavaa.
Nastavit e biti lijenica. Zbog osjeaja lebdenja. I zbog tete Elle, jer se
nasmijeila svojim iskrivljenim osmijehom i uz velik napor stavila obje
ruke na Christininu ruku kad je Christina prvi put stala uz njezin krevet
u sanatoriju odjevena u bijeli ogrta i s pripremljenim stetoskopom.
Mladi je predava nervozno petljao dolje na podiju, spustio
projekcijsko platno i pripremio projektor za dijafilmove. Christina je
ispravila lea poput kolarke koja se osjea krivom i pokuala izgledati
kao da paljivo slua. Ugaeno je svjetlo u sali i nastupio je mrak, prva
se dijaslika pojavila na platnu. Placenta. Krvotok se ispunio metilen
plavim dok je predavaev tap za pokazivanje prelazio preko slike u
potrazi za arterijom:
Uzrok je i dalje nejasan, ali postoji teorija da se radi o
deformaciji krvotoka u ranom stadiju trudnoe, to dovodi do toga da se
slabiji blizanac napaja koritenom krvlju kroz pupkovinu... Ali te ile
stignu prvo do donjeg dijela tijela, zbog ega taj dio tijela - kao to
emo vidjeti - bude neto vie razvijen...
Jo je jednom stisnuo gumb. Nova je slika dovela do nijemog
pomicanja u auditoriju. Christini se prvo uinilo da ne moe vidjeti to
slika predstavlja, zatreptala je i popravila naoale, zatim prekrila rukom
usta sasvim neprofesionalnom gestom. Prisilila se da spusti ruku na
koljena i okrenula list u svojem bloku, kao da se sprema neto vano
zapisati, ali nije nita napisala.
Slika je predstavljala malo tijelo s pupanom vrpcom i tankim
nerazvijenim nogama. Dojene bez glave ili ruku, mala gruda mesa
ruiaste koe. Bilo je sasvim oito da se radi o ovjeku. Ali samo pola
ovjeka. Gore je bilo sasvim ravno, ravno i meko zaobljeno tamo gdje
bi se trebali nalaziti vrat i glava.
Predava je bez rijei stajao pored projektora i dao im vremena
da probave sliku, prije nego to je nastavio:
Fenomen se u literaturi zove acardiac monster, nakaza bez
srca, to je ustvari tono, mislim, tu stvarno nema srca, ali to je naziv
koji elim izbjegavati s obzirom na to da je malo - eh -
senzacionalistiki.
Ponovno je stisnuo gumb, pojavila se nova slika, isto stvorenje
samo iz drugog kuta. Sad se mogao nazreti krepostan mali nabor koe
izmeu onih izraslina koje bi trebale biti noge. tap je prelazio preko
nabora.
Deformirani i zdravi blizanac su uvijek istog spola. Najee su
to djevojice, ali razlog tome je nepoznat. Stopa smrtnosti kod blizanca
koji pumpa krv je visoka, jer se javlja potreba i za sve veom opskrbom
krvlju kako trudnoa napreduje. To moe dovesti do velikih problema
za blizanca pumpu...
Puno godina kasnije, kad su njihove blizankinje ve poele ii u
kolu, Christina je jedne noi shvatila kako mora da je krivo razumjela
Erika. Nagonski je ispruila ruku i prodrmala ga, iako je njegov san bio
svet cijelo vrijeme njihova braka.
Erik! proaptala je u mraku spavae sobe. Erik!
Malo je potrajalo prije nego to je odgovorio, zagunao je i
okrenuo se od nje. Ali Christina ga je nastavila drmati za rame.
uj! Samo bih te htjela neto pitati...
Otvorio je oi i pospano se okrenuo prema njoj.
to je?
Sjea li se onog predavanja koje si drao kad smo se sreli?
O nakazama bez srca? Sjea li se toga?
Navukao je pokriva preko ramena i ponovno zamirio.
Mmmm. to s tim?
Priao si o blizancu pumpi, zar ne? Ali na kojeg si blizanca
mislio? Na zdravo dijete? Ili na ono drugo?
Sakrio je svoju iritaciju kratkim smijehom.
Isuse Boe, Christina, kakvo pitanje ovako usred noi. Mislio
sam na zdravi plod, naravno. To se i vidi iz naziva: blizanac pumpa, on
pumpa krv u deformirani zametak...
Oh, rekla je Christina. A tako. Hvala. Sad moe ponovno
spavati...
Ispruio je ruku i uhvatio njezinu, lagano je zagrlio.
Zato pita?
Ma, samo sam se sjetila. Same rijei. Uvijek sam mislila da je
onaj drugi blizanac pumpa...
Sada je ve napola spavao, ali je i dalje bio pristojan i
zainteresiran.
Zato?
Christina si je privukla ruku i uvukla se dublje pod pokriva,
vrsto zamirila kako bi otjerala tu staru sliku.
Ma rekla je. Samo sam mislila da je dijete izgledalo kao
pumpa...
Laku no, rekao je.
Laku no i tebi rekla je.
*
Astrid se rugala njihovu meusobnom nainu razgovora, to to
su govorili hvala i izvoli, laku no i svako dobro. Kad je nepozvana
dola u svoj prvi i posljednji posjet njihovu domu, jasno im je rekla to
misli.
Glumatate, rekla je na svom deformiranom skaanskom
dijalektu. Zvuite kao neki prokleti napuhanci. Zar ne moete rei to
mislite, ono izravno, ta se morate tako glupirati? Pa oenjeni ste jedno
za drugo, onda valjda moete razgovarati kao normalni ljudi?
Christina je ekala otvoreni napad, mjesecima i godinama je
pripremala odgovor. Odgovor joj je bio na jeziku, ispoliran i otar, iako
u poetku nije nita rekla. Umjesto toga stisnula je usta u crtu malu kao
minus i povukla prema sebi majinu alicu s kavom, iako je jo uvijek
bila dopola puna. utei i ukoeno, odnijela ju je prema sudoperu.
Ej, ekaj malo, damo povikala je Astrid iza njezinih lea. Pa
nisam jo popila!
Christina se smrznula usred pokreta, zatim se okrenula, jo
uvijek sa alicom u ruci, i promotrila svoju majku. Astrid je
gestikulirala plaviasto blijedim rukama.
A sad budi tako prokleto ljubazna i stavi alicu natrag pred
mene. I pepeljaru, molim te!
Ne moe ovdje puiti. Erik to ne voli...
Oho rekla je Astrid i pripalila cigaretu. Njegovo gospodstvo
je naredilo... Pa moe otvoriti prozor.
Oputene grudi ljuljale su se poput napola punih vreica s
pikulama pod njom kad se nagnula preko kuhinjskog stola. Petljala je
dugo i demonstrativno s kvakama prije nego to je irom otvorila
prozor, a zatim se uz mali uzdah nespretno sruila natrag na stolicu.
Povukla je dubok i zadovoljan dim iz cigarete i zahtijevajui kucnula po
mjestu na stolu gdje je stajala alica s kavom. Christina je uz tihi tresak
stavila napola ispijenu alicu pred nju i duboko uzdahnula. Glas joj
mora biti miran kad kae Odgovor.
Nije iskrenije svaati se s ljudima nego govoriti s njima
prijateljski. Ali ti si uvijek smatrala da postoji samo jedan pravi osjeaj.
Zloba.
Ali Christina je podcijenila svoju protivnicu. Astrid joj je uputila
pogled koji je razbio Odgovor u prainu.
Daj odjebi, rekla je. Jebote, zvui kao neka pjesma s top-
liste, zna? Male male rijei Ijubavi! I reeecite to sa smijekom!
Christina je ostala stajati pored stola, i dalje ravnih lea i
ukoena, ali joj je stari osjeaj straha zaleprao u trbuhu. Astrid se brzo
nagnula i brzo poput reptila zgrabila njezin runi zglob svojim plavim
prstima, stisnula i okrenula, ali samo malo, toliko malo da je jedva
poteno zaboljelo, ali da se ipak ne vidi. Disala je tiho i govorila
razgovijetno, ali njezin je glas bio daleko od prijateljskog, gotovo poput
apta.
Ali prema meni se nee odnositi svisoka, draga Christina. Ne
bi ti bila lijenica i fina gospoa da ja to nisam dopustila...
U tom je trenutku Erik otvorio ulazna vrata i glasno pozdravio.
Nekoliko je vjealica zveknulo u hodniku.
Vjea jaknu, pomislila je Christina.
Astrid je pojaala stisak. Neto je lupnulo o pod.
Sad skida cipele. Oh, molim te, pouri!
ukao je papir, gledao je potu. Astrid je malo okrenula,
stisnula kerinu kou na kost njezina zapea i paljivo promatrala
reakciju. Sjajne oi. Ali nikakva otpora. Christina je pruila otpor samo
jedan jedini put u ivotu, a ono to se tada dogodilo nauilo ju je da vie
nikada ne prua otpor.
Hej, povikao je Erik ponovno. Hej, ima li koga?
Krenuo je prema kuhinji. Christina je zatreptala i pogledala
svoju majku u oi, Astrid je prezrivo otpuhnula, ali je spustila pogled.
Popustila je stisak i odgurnula Christininu ruku djetinjasto ljutom
gestom.
Bok rekao je Erik. Stajao je na kuhinjskim vratima i smijeio
se, nije nita vidio.
Astrid je brzo ugasila cigaretu, prela rukom preko ela i
odmaknula pogled. Christinine su oi brzo prelazile izmeu njih,
pobjedniki bi se smanjile kad bi pogledala Astrid, proirile se i
zasvjetlucale kad bi se nasmijeila Eriku.
Hej, bok rekla je i krenula prema njemu rairenih ruku.
Nisam te ula da si doao...
Moj mu, pomislila je i potonula u njegov zagrljaj.
Imam ak i mua.
*
Nikada mu nije rekla da je on jedini mukarac kojeg je ikada
imala, da, ustvari, jedini kojeg je uope poljubila. Kad je sjeo pored nje
na veeri na toj prvoj konferenciji bio je strog i ukoen, a kad je
nekoliko tjedana kasnije nazvao i pozvao je u kazalite, bila je prisiljena
otii povraati nakon to je prihvatila poziv. Ne zato to je bio odbojan,
naprotiv, nego zato to je bilo tako nezamislivo uope biti viena s
mukarcem.
Za vrijeme veera, koncerata i posjeta kazalitu tog prvog
proljea, njezin je himen rastao sve deblji i ilaviji. Prije deset godina to
bi bilo prihvatljivo, prije pet godina malo komino, sada je bilo samo
sramotno. Jer sada je poelo novo vrijeme, vrijeme koje smatra enu
defektnom ako se u dobi do tridesete nikada nije podala mukarcu.
Veer prije ivanjske noi briznula je u pla od oaja dok je
pakirala svoju novu konu torbu s paljivo izglaanom ljetnom
odjeom. to pomae to njezina najljepa pamuna haljina mirie po
vjetru i vodi? to pomae to njezini ispolirani nokti sjaje poput sedefa i
to je oiala kosu i ima novu frizuru koja joj vrlo lijepo pristaje? Sada
je vrijeme kad e se to dogoditi, znala je, inae je Erik nikada ne bi
pozvao na proslavu Ivanja u vilu svojih roditelja u arhipelagu Sv. Anna.
Na mnogo toga za to je znala da e slijediti bila je pripravna: burujska
prijateljska naklonjenost s visine pri dolasku, uvijena pitanja sestara
njezinoj rodbini i podignute obrve roditelja zbog njezinih kratkih
odgovora. Tada e Erik stati uz nju, znala je to, ve se poeo aliti o
uplaenim pitanjima svoje mame o onome to je ona zvala Christinino
zabrinjavajue porijeklo. Ali hoe li podnijeti njezinu nevinost? Ili e se
uplaiti i povui? Ili e se prezrivo okrenuti od nje?
Nakon toga inilo se da je njezino tijelo samostalno donijelo
odluku. Desna se ruka odjednom ispruila, aka je navukla zavjese,
stopala su je odvela do pisaeg stola, desna je ruka uzela ogledalo, dok
je lijeva otkopala suknju i pustila je da padne na pod. Jedna je ruka
odgurnula putnu torbu u stranu, dok je druga spustila njezine gaice.
Desna se noga digla sama od sebe, stopalo se postavilo na rub kreveta,
dok su se kaiprst, srednjak i prstenjak desne ruke sklopili u kirurki
instrument. Oi su joj dopustile da zamiri.
Nakon toga uzela je ogledalo i pogledala se izmeu nogu. Bilo je
to kao da pregledava genitalije nepoznate ene, da, sve je ukazivalo da
je to ena s odreenim - ako ne i naroito bogatim - seksualnim
iskustvom. Nije jako krvarila. Brzo e pranje unititi sve tragove. A
nakon toga e biti kao da se ovo to se upravo dogodilo nije nikada
dogodilo.
Putem do kupaonice pogled joj je pao na prste desne ruke. Oko
noktiju i na zglobovima prstiju leale su debele crvene linije krvi. Zbog
gaenja se zaljuljala i gotovo izgubila ravnoteu: pridravala se za zid
nekoliko zadnjih stepenica do kupaonice, zatvorila vrata, ali nije
ukljuila svjetlo, pipala je u mraku da nae pipu i pusti hladnu vodu
ispirala, ispirala i ispirala, dok joj prsti nisu postali tako hladni da je
izgubila svaki osjeaj u njima.
Ipak, kad je Erik sljedeeg jutra parkirao svoj auto ispred njezine
kue, lakim je nogama otrala niza stepenice. Dan je bio fantastian:
nebo iznad Vadstene bilo je plavo poput haljine Djevice Marije, lie
breze sjajilo se na suncu, zrak je bilo lako udisati.
Kako sretno izgleda, rekao je Erik sumnjiavo kad su se sreli
na ploniku ispred kue. Zar se neto dogodilo?
Christina je brzo malo smanjila osmijeh.
Ne, ne, rekla je svojim uobiajeno rezerviranim glasom.
Jednostavno sam dobre volje, samo to.
Zato to imam mukarca, pomislila je prvi put u svom ivotu.
Platila sam cijenu i sad stvarno imam mukarca!
*
Kod tete Elle nitko nije nikada oekivao da e Christina imati
mua. Cak ni ona sama. U pubertetu je preuzela svoju enskost uz
patniki izraz lica i redovito je pokuavala zbaciti sa sebe. Christina je
bila ta koja je trpjela muninu i bolove, ona je bila ta koja se kotrljala po
podu jednom mjeseno i koja se poslije tresla i morala u krevet s
duplom dekom i termoforom, dok su Margareta i Birgitta tapirale kosu u
frizuru velikog volumena i spremale se da osvoje svijet, kako to rade
mlade ene.
Bilo je to nesretno vrijeme. Dok je Christina u tim mlanim
ljetnim noima pokuavala zagrijati svoje ledene ruke na boci soka
presvuenoj arapom koju je teta Elle napunila vruom vodom i stavila
u krevet, zamirila bi i pokuavala se sjeati veselijih dana: posljednji
dan prvog razreda kad je dobila svoju prvu nagradu, pernato sivih
nedjeljnih jutara u kuhinji dok se maslac topio na toplom pecivu tete
Elle, igara na stablu trenje ispred kue za tihih ljetnih veeri.
Bilo je vrlo jednostavno biti mala djevojica kod tete Elle.
Jednostavno i mirno. Sve to je trebalo uiniti bilo je jesti, sluati i
pustiti da se brine o tebi. Tim redoslijedom. Nijedno od toga nije bilo
nikakav problem za Christinu, sva hrana tete Elle bila je ukusna na
njezinu nepcu, zahtjevi za poslunost su bili shvatljivi, panja isto
uivanje. Dok je Birgitta vritei protestirala kad je teta Ella tvrdoglavo
inzistirala da joj opere njezino prljavo lice prije veere, Christina se
puna uivanja naslonila na trbuh tete Elle kad je bio red na nju. Birgitta
se alila da je teta Ella pregruba, ali Christina je smatrala tu grubost
ugodnom. U djejem domu bila je jedna sestra koja je bila vrlo njena.
Christina je histerino vritala svaki put kad bi joj se ta ena pribliila:
vritala je i vritala i vritala dok na kraju sestra nije izgubila strpljenje i
grubo je zgrabila. Tek je tada Christina dopustila daje se opere. Ali
nastavila je vritati za svaki sluaj.
Inae se nije ba puno toga sjeala iz djejeg doma, samo velike
sobe s visokim prozorima i krevetima koji su stajali u redu. U njezinu je
sjeanju sve bilo bijelo, zidovi, kreveti, svjetlost koja je sipila kroz
kronje breza vani u vrtu. Samo bi ponekad na sekundu zabljesnula
kratka slika u njezinoj glavi: djeak koji grli svog jednonogog
medvjedia, djevojica odjevena u kaput i zimske cipele okrenula se i
gledala Christinu dok je izlazila kroz vrata, pla jako male djevojice
kad su joj uzeli deku: Moja deka, moja deka, gdje je moja dekica! Ali
sjeanja su bila besmislena i neshvatljiva, nedostajala su im imena i
kontekst, i nikada nisu mogla biti ispriana.
Isto je bilo i s bolnicom. Sve ega se sjeala bili su uspavljujui
apui glasovi i bijeli prsti koji su pritiskali klip na injekciji. Ah, da,
sjeala se i cijele osobe, jednog jedinog pacijenta iz zajednike sale u
koju su je uskoro premjestili. Bila je to debela starica koja je neprekidno
priala i stalno se kretala, hodala je od kreveta do kreveta, glasno
komentirala stanje i tretiranje drugih pacijenata. Posebno ju je zanimala
petogodinjakinja s opeklinama.
e je bila najgora. Postojale su injekcije protiv bolova, injekcije
koje su omoguavale Christini da lebdi iznad zla, ali nije bilo nikakvog
lijeka protiv ei. Infuzija bi trebala pomoi, rekla su stvorenja u
bijelom na rubu stvarnosti, ali infuzija nije pomagala. Jezik je zadebljao
i bio prekriven ljepljivom slinom, usnice su ispucale, a grlo tako nateklo
da je pitala pri svakom udahu. Njezina je e na kraju postala muenje
i za one koji su to samo gledali i to ih je nagnalo da stave posudicu punu
vode pored njezina kreveta, posudicu punu vode s komadiima gaze.
Zamisao je bila da Christina prijee kompresama preko usana kako bi
umirila muku. Ali stvorenja u bijelom su se stalno iznova naginjala nad
nju i upozoravala: Namoi usnice, ali nemoj sisati. Nikako ne smije
sisati!
Naravno da je sisala. Ali sisala je vrlo oprezno, tako da nitko ne
vidi. Uzela bi kompresu zdravom rukom i prela njome preko usana kao
to su sestre rekle da treba uiniti, ali u tajnosti je otvorila usta iza gaze,
vrh jezika bi izaao van i edno prelazio preko tankih niti u tkanju. I
odjednom je postao ivo bie, pohlepna mala ivotinja s vlastitom
voljom koja ju je prisiljavala da isie svaku kap iz komprese.
Sekundu kasnije neto uto i smrdljivo navrlo je iz njezine unu-
tranjosti, tijelo se stisnulo u gru, vatra u njezinim ranama ponovno
poela gorjeti. Ali kad je otvorila oi kako bi dala oduka boli,.debela je
ena s uzdignutim prstom stajala iznad njezina kreveta.
Vidjela sam te, rekla je. Sisala si. Sama si si kriva.
Christina je zatvorila oi i progutala pla.
Da, da, rekla je ena ponovno. Vidjela sam te. Zato znam da
si si sama kriva.
A duboko u Christini sloio se jedan kretav glas:
Evo ti, prokleto dijete! Sama si si kriva! Za sve to ti se dogodi
sama si si kriva!

%rna lije&ana ograda je zakripala kad ju je sestra
Inga zatvorila za njima.
Doi, rekla je i ispruila ruku prema Christini. Imala je plave
rukavice s prstima koje su bile tono iste nijanse kao i njezin kaput.
Christina je imala svijetlosmei kaput i poput graka zelene rukavice
samo s palevima. Znala je da je to runo jer se za vrijeme duge tiine
inilo kao da su sve boje postale tvrde i otrih rubova, uljale su je
poput truna u oku. Da je znala kako da uini svijet crnim i bijelim i
sivim kao na fotografiji, uinila bi to.
Doi. Nemoj se sramiti rekla je sestra Inga i uhvatila je za
ruku. To je samo moja ogorica. Jako je dobra.
Ali Christinina je ruka mlitavo ispala iz njezine, bila je tako
mekana i podatna da je se nije dalo uhvatiti. Djevojica je stajala kao
zaleena na vrtnom puteljku i inilo se da nije ula. Jer sad se dogodilo,
sad je konano ukoraila u svoju fotografiju. Ovaj je vrt u svakoj nijansi
nalikovao na crno-bijeli svijet koji je stvorila u vlastitoj glavi. Sve se
slagalo: blijedo svjetlo i bijela izmaglica, crne linije vo
sivom nebu, glazura otopljenog mraza preko travnjaka. Ovo je bio vrt za
djevojice poput nje. Vrt za zimske princeze.
Sestra Inga ju je uhvatila za ruku i povukla za sobom.
Daj doi! Ne mora se bojati.
Vanjske su stube bile ogromne. Posve drugaije
stuba ispred verande djejeg doma. Ove stube nisu podrhtavale kad se
na njih stavi noga, stajale su nedodirljive i teke, poput brda koje
da ga se osvoji. I bile su upravo pometene: vidjeli su se tragovi metle na
ono malo snijega koji je ostao na crvenim ciglenim plo
Sestra Inga je istovremeno pozvonila i otvorila vrata i ugurala
Christinu u malo stubite. I ovdje je sve bilo kameno: siv i svjetlucav
je zakripala kad ju je sestra
i, rekla je i ispruila ruku prema Christini. Imala je plave
no iste nijanse kao i njezin kaput.
i kaput i poput graka zelene rukavice
a je to runo jer se za vrijeme duge tiine
inilo kao da su sve boje postale tvrde i otrih rubova, uljale su je
ini svijet crnim i bijelim i
je sestra Inga i uhvatila je za
Ali Christinina je ruka mlitavo ispala iz njezine, bila je tako
ica je stajala kao
ula. Jer sad se dogodilo,
ila u svoju fotografiju. Ovaj je vrt u svakoj nijansi
bijeli svijet koji je stvorila u vlastitoj glavi. Sve se
slagalo: blijedo svjetlo i bijela izmaglica, crne linije voaka nasuprot
sivom nebu, glazura otopljenog mraza preko travnjaka. Ovo je bio vrt za
Sestra Inga ju je uhvatila za ruku i povukla za sobom.
ije od drvenih
jeg doma. Ove stube nisu podrhtavale kad se
na njih stavi noga, stajale su nedodirljive i teke, poput brda koje eka
da ga se osvoji. I bile su upravo pometene: vidjeli su se tragovi metle na
tao na crvenim ciglenim ploama.
Sestra Inga je istovremeno pozvonila i otvorila vrata i ugurala
Christinu u malo stubite. I ovdje je sve bilo kameno: siv i svjetlucav
pod, svijetlozeleni i porozni zidovi. Izgledalo je poput bolnice, male
kamene bolnice.
Sestra Inga je brzo skinula kaljae, fleksibilnu gumenu navlaku
koja je titila njezine fine cipele visokih peta od neodlune zime vani, i
isto tako brzo pomogla Christini da skine svoje gumene izme. Zatim je
jako zakucala na smea unutranja vrata i otvorila:
Halo, povikala je prema stanu. Halo... Ima li koga kod kue?
Zvuk unutra proao je poput malog drhtaja Christininim leima.
Signal tonog vremena na radiju i neto to je italo u tavi. Bio je to
zvuk koji je nauila prezirati u poploenoj kuhinji djejeg doma, zvuk
nemira i zvuk urbe. Zvuk koji je bio isto tako zasien nezadovoljstvom
poput mlijeka zasienog grudicama u alici od nehrajueg elika u
djejem domu.
Ali ovdje je netko odmah iskljuio radio i podigao tavu sa
tednjaka, ovdje je bilo mjesta za ljudske glasove.
*
Ona gotovo nita ne jede rekla je sestra Inga i maknula pramen
kose s Christinina lica, otkopala joj kopu za kosu i ponovno je
privrstila. I ne govori. Ne daje ni zvuka od sebe, osim kad plae...
ena s druge strane stola na sekundu je pogledala ravno u Chris-
tinine sive oi.
Da, da rekla je. U svijetu se ionako dovoljno pria...
Djevojica koja je sjedila pored nje brzo je naslonila svoj obraz
na njezinu nadlakticu.
"Ti pria, teta Ella. Ti pria cijelo vrijeme...
Ella je vrhovima prstiju uhvatila njezin nos.
Joj rekla je. Margareta opet svuda gura svoj nos!
Djevojica se zasmijuljila i otpila dug gutljaj iz svoje ae s
mlijekom. Pojela je jedanaest mesnih okruglica, Christina ih je izbrojila.
Jedanaest! A svejedno je jo uvijek cijelo brdo mesnih okruglica lealo
u velikoj posudi na sudoperu. Ona je pojela samo jednu okruglicu, prije
nego to je isto onako odluno kao i uvijek odloila vilicu i pripremila
se da odbije pokuaje uvjeravanja sestre Inge. Samo je u jednom
trenutku popustila: ispraznila je gotovo cijelu au mlijeka. Ovo je ipak
bilo pravo mlijeko, to se dalo osjetiti, a ne samo grudasti prah koji se
mijea s vodom iz pipe.
Nadam se da nije problem rekla je sestra Inga, to smo se
samo ovako pojavile, to mislim. Ali preko Boia je ostalo samo
etvero djece, pa smo pomislile da bismo ih ba mogle povesti sa sobom
i zatvoriti dom. Ravnateljica je uzela dvoje, a Brita i ja smo uzele po
jedno... Inae ne bismo imale pravi Boi ove godine.
Zaustavila se i jo jednom prela rukom preko Christinina ela.
I ona je tako dobra, nee ti uope biti problem...
Ella se malo nasmijeila tamo gdje je sjedila u svojoj haljini na
cvjetie koju je nosila kad je istila, dok su joj bijele ruke teko leale
na stolu.
Nije nikakav problem, rekla je. Uope nije problem...
*
Kasnije tog dana Christina je sjedila sama u dnevnoj sobi tete
Elle. Grubi materijal kaua malo ju je grebao po bedrima, nije imala
nikakve vunene gae koje bi prekrile prostor izmeu gaica i arapa.
U kui je bilo posve tiho. Sestra Inga i Margareta otile su do
trga kupiti bor, gnjavile su Christinu da bi i ona trebala poi s njima, ali
ona je tvrdoglavo odmahivala glavom i uinila se tako mlohavom i
odbojnom da joj sestra Inga nije uspijevala navui kaput.
Moe ostati kod mene rekla je konano teta Ella, i nakon oluje
prijekora i isprika sestra Inga je popustila.
I tako je sada sjedila ravnih lea na kauu i ogledala se oko sebe.
Sviala joj se ova soba, imala je boje koje su se s razumijevanjem
slagale, koje se nisu svaale i vikale i pokuavale ubiti jedna drugu.
Svijetlouta nijansa zavjesa prijateljski se mazila s tamnosivom bojom
kaua, mat zlatni tonovi tepiha igrali su se sa smeim u niskom ormaru
koji je stajao tamo uza zid. Iznad ormara visjela je velika slika, akvarel
koji je predstavljao zlatnu umu. Izazivao ju je. Moda bi mogla ui u
sliku i postati jesenja princeza umjesto zimske princeze... Ali ne, htjela
je ostati u ovoj sobi, u ovoj kui, u ovoj tiini koja se, inilo se, samo
produbljuje odlunim kuckanjem zidnog sata.
I odjednom je teta Ella stajala u zaobljenom okviru vrata i dalje
odjevena u svoju cvjetnu haljinu. Lice pod tamnom kosom bilo je iroko
i etvrtasto, bijele ruke prekriene preko velikih prsa. Naoale su joj
skliznule na vrh nosa, a u jednoj je nosnici imala komadi vate.
Karamelu? rekla je i zakiljila preko okvira, dok je vadila
vreicu iz depa.
Svileni jastuii, rekla je zatim kao da to neto objanjava i
spustila se u fotelju pored kaua. Christina se oprezno nagnula prema
naprijed i pogledala u vreicu. Karamele su stvarno izgledale kao
svileni jastuii: svjetlucale su i sjajile blijedim svilenim tonovima.
Ruiasta, ljubiasta, svijetloplava.
Samo uzmi rekla je teta Ella i protresla vreicu.
Christina je napravila pincetu od palca i kaiprsta i paljivo
stavila ruku u vreicu, svileni su jastuii bili ljepljivi i lijepili se jedan
za drugi, morala je kopati kako bi izvadila najljepi. Bio je
svijetloljubiast.
Uzmi jo, rekla je teta Ella i ponovno protresla vreicu. Ipak
je Badnjak...
Christina je ponovno stavila ruku u vreicu, ovaj je put izvukla
cijelu gomilu. etiri ljepljiva svilena jastuia. Zadrala je dah i
pogledala tetu Ellu. Hoe li sad poeti vikati?
Ali teta Ella nije povikala, nije ak ni pogledala na grudu
karamela, samo je zatvorila vreicu i stavila je natrag u dep. Zatim se
naslonila na visoki naslon fotelje i usmjerila pogled na sliku na drugom
kraju sobe, za trenutak je izgledalo kao da i ona odvaguje da li da ue u
umu jesenje princeze.
Da, da, uzdahnula je zatim. Nije uvijek lako.
U tom je trenutku puknuo krhki omota svilenog jastuia u
Chris- tininim ustima. Kremasta joj se slatkoa proirila preko jezika.
Naravno. Sad se sjea. Takav okus ima okolada.
*
Vani se smrailo, sumrak se uuljao u kuu. Nee biti nita od
bijelog Boia, prijepodnevna je susnjeica gotovo odmah prela u kiu.
Nije vano, ipak e to biti Badnjak, a dok se eka, moe se i lijepo
mirno sjediti u dnevnoj sobi i bez rijei promatrati kako kine kapi klize
niz sjajnocrne prozore tete EUe.
Ona nije nita govorila. To je bilo ono to ju je inilo toliko
neobinom: Christina nije nikada prije srela odraslu osobu koja je dugo
mogla sjediti bez rijei. Svi drugi odrasli bili su toliko zauzeti prianjem
da nisu imali vremena razmiljati, ali ova je ena samo sjedila tamo gdje
je sjedila, sa zaepljenom nosnicom i poluotvorenim ustima. Ali nije
spavala: njezine su sive oi bile irom otvorene i bistre.
A onda se odjednom zauo smijeh sestre Inge i Margaretin glas
vani na stubama, vrata stana su se otvorila i unutra je upala Margareta u
pletenim arapama i raskopanom kaputu. Teta Ella je stavila ruke na
naslon i pridigla se, ispruila ruke prema Margareti i skinula joj kaput,
nasmijala se njezinu govoru i promrsila joj kosu.
Christina se okrenula i pogledala kroz prozor, ispratila jo jednu
kinu kap pogledom dok je prelazila put prema dolje po sjajnoj povrini.
Jedna je misao proletjela i zapanjila je, sve je moglo biti drugaije da
sam mogla govoriti.
Bilo je to prvi put. Tako nikada prije nije razmiljala.
*
Ali glas se nije odmah vratio samo zato to je to poeljela, ba
kao to nije jednom nestao zato to je to eljela. Takve stvari se
jednostavno dogode.
Ali inilo se da Margareta nije primjeivala da Christina ne
govori: ona je ispunjavala cijelu kuu svojim govorom, rijei su joj
ispadale iz usta poput kuglica ive, u sekundi bi se otkotrljale preko
poda i nestale u kutu.
Kad je bor bio okien, povukla je Christinu sa sobom. Sada e
konano moi vidjeti cijelu kuu: tamni podrum s cementnosivom
praonicom i svijetlozelenom kupaonicom, kamene stube i hodnik kat
iznad i smea vrata koja vode u stan za iznajmljivanje tamo gore. I
naravno, potkrovlje, najvanije od svega. Christina je duboko udahnula
kad je proturila glavu kroz vrataca u stropu, tamo gore je lijepo
mirisalo. Praina, piljevina i drvo.
Ovo je umjesto sobe za igranje rekla je Margareta i otila do
malog seta namjetaja pored prozora. Stric Hugo je htio napraviti sobu
za igranje, ali je umro prije nego to je stigao poeti... Ali stigao je
napraviti namjetaj.
inilo se kao da su i Margareta i Christina odjednom izrasle u
divove. Namjetaj je bio premali za njih, stranjice su im bujale preko
ruba stolaca, ispod stola nije bilo prostora za koljena.
Napravio je namjetaj za neko malo dijete objasnila je
Margareta. Ali sada je moj...
*
Neto kasnije vratile su se dolje u stan. Teta Ella je imala etiri
sobe, a Margareta je imala ime za svaku od njih. Velika soba, mala
soba, blagovaonica i prazna soba.
Ali prazna soba ustvari nije bila prazna, tamo su bili jedan krevet
i pisai stol. Margareta nije ula, samo je odkrinula zatvorena vrata, ne
isputajui kvaku.
Ovo je ustvari moja soba, rekla je. Ja u je dobiti. Kasnije.
Kad poem u kolu... Sada spavam kod tete Elle. U maloj sobi.
Christina je napravila grimasu. Ona ne bi htjela leati u istom
krevetu s nekim odraslim.
Ne u istom krevetu, naravno, rekla je Margareta kao da joj ita
misli. Ima jedan dupli otoman, ispod kreveta se nalazi jo jedan krevet
koji naveer izvuemo...
Ali u maloj sobi nije bilo niega to je ukazivalo da Margareta tu
stanuje. Otoman i fotelja, ormar s posteljinom i krinja sa ivanjem, ali
ni jedna jedina igraka ili slikovnica. U djejem domu je svatko imao
mali ormari, gdje je mogao drati svoju odjeu i stvari. Tako ovdje nije
bilo, Margaretina je odjea visjela u ormaru tete Elle vani u hodniku.
Sama je to vidjela dok joj je Margareta pokazivala kuu, velike i male
haljine na istoj ipci u neredu.
Ali inilo se da se Margareta ne uzrujava neredom u ormaru ili
svojom nenazonou u maloj sobi, odleprala je dalje u kuhinju i
otvorila jo jedna vrata.
Spremite! povikala je. Ovdje drim svoje igrake.
Christina je oprezno zakoraila prema naprijed i zavirila unutra.
Spremite nije uope bilo nekakva soba, ve majuan ormari s bijelom
plafonijerom na stropu i starom prostirkom na podu. Unutra je otro
mirisalo i Christina je prepoznala miris. Tako je mirisalo u djejem
domu onih dana kad je pod bio ispoliran. Bonvax.
Neto kasnije znala je da voli biti u spremitu, sjediti na podu i
namjetati Margaretin krevet za lutke dok su odrasle ene istile u
kuhinji. Sada je teta Ella bila gotova s mesnim okruglicama, umjesto
njih neto je drugo italo u crnoj eljeznoj tavi. Mirisalo je po kupusu i
octu.
Hrana jo nije bila gotova kad je bilo vrijeme za spavanje.
Christina i Margareta su dobile svaka svoj tanjuri s kobasicama i
mesnim okruglicama na kuhinjskom stolu, dok je Ella mijeala kau u
eljeznoj tavi, a sestra Inga spravljala senf. Drala je zdjelu na
koljenima, a na njezinu je dnu leala velika eljezna kugla, koja se teko
kotrljala preko sjemenki i drobila ih. Od isparavanja su joj suzile oi.
To je ustvari prava topovska kugla, mrcala je, objanjavajui
djevojicama. Od moje i Hugove bake. Koristimo je samo na Badnjak,
to je tradicija.
Teta Ella se nasmijeila nakrivljenim osmijehom i pruila joj
maramicu.
Ispui nos rekla je napola se smijui. Cure ti mrklji u senf.
Christina se razbudila fascinirana tim smijehom koji je
neprestano sipio iz tete Elle. Zvuao je kao da je mala grlica sagradila
gnijezdo u njezinu grlu, mala grlica koja je gugutala od zadovoljstva
prije nego to bi legla u svoje gnijezdo. Bila je toliko zauzeta
zamiljanjem te golubice da se zaboravila. Bez razmiljanja pojela je
sve to je bilo na tanjuru: tri kobasice, etiri mesne okruglice i gotovo
cijeli sendvi sa sirom. Bila je usred posljednjeg zalogaja sendvia kad
se odjednom pojavila munina. Otvorila je usta i pustila da joj onaj
napola provakani komadi kruha ispadne iz usta. U tom se trenutku
probudio strani glas u njezinoj glavi: Razmaeno derite!Zarpljuje
hranu?
Christina je zatvorila oi i ekala vatru. Ali nje nije bilo. Prvi put
oiljci se nisu zapalili istoga trenutka kad je zaula glas. Priekala je jo
sekundu, prije nego to je vrlo oprezno podigla kapak jedan milimetar i
provirila. Sestra Inga brisala je oi maramicom, nije nita vidjela.
Margareta je buljila u Christinu otvorenih usta, ali nije nita rekla. A
teta Ella je vrlo paljivo stavila ruku na Christininu glavu, brzo je
pogladila po kosi, dok je druga ruka neprimjetno provercala napola
provakani dio sendvia u dep haljine.
Sestra Inga je ispuhala nos i podigla pogled.
Oh, Boe sveti rekla je. Izgleda da je Christina sve pojela!
I tako je zavrio prvi dan.
*
Na Badnjak poslijepodne poeo je dolaziti ostatak rodbine. Prvo
je dola Selma, stara mama tete Elle, ilava ena odjevena u sveanu
haljinu koja je bila onoliko glatka i crna koliko je njezino lice bilo bijelo
i naborano. Uhvatila je Margaretu za bradu i promotrila je suhim
pogledom, zatim ju je bez rijei pustila i okrenula se prema Christini.
Nova?
Sestra Inga se poklonila iza Christininih lea:
Ne, ne. Ona je iz djejeg doma u kojem radim, ovdje smo samo
preko Boia...
Selma je slegnula ramenima.
A tako. Aha. Da, ja volim djecu. Ali samo ako se znaju
ponaati. Inae, nek se nose...
Sestra Inga je otvorila usta da neto kae, ali su u tom trenutku
novi glasovi poeli buati na stubitu. Sad su stigli: glavni likovi.
Najvaniji gosti.
Stig je stao na vratima i rairio ruke, sekundu kasnije Gunnar je
ponovio tu gestu iza njegovih lea. Obojica su otkopala svoje kapute i
otkrila svoja prsa u malo poutjelim modernim najlonskim kouljama.
Glasovi su im bili buni, ispunjavali su cijelu kuu.
Evo nas! zagrmio je Stig.
Sretan Boi! odjeknuo je Gunnar.
Iza njih skupile su se njihove obitelji: dvije supruge - Bitte
Stigova, Anita Gunnarova - i sve skupa pet zalizanih sinova razliitih
veliina. Svi su imali ta moderna nehajna imena: Bosse, Kjelle, Lasse,
Olle i Ante.
Dobro doli, rekla je teta Ella.
Christinin je pogled poletio prema njoj. Teta Ella nije samo
zamijenila haljinu za ienje sivom sveanom haljinom sa iljatom
kragnom, inilo se kao da je promijenila i glas da bude iste boje i
modela. I sestra Inga se promijenila, ali na drugi nain. Pocrvenjela je
od uzbuenja dok je pruala ruku Stigu:
Braco! Lijepo je opet te vidjeti.
Stig se brzo rukovao s njom, a zatim se poeo izvlaiti iz kaputa.
I tebe je fino opet vidjeti. Kako ide?
Dobro. A kako si ti? Kako je u opini?
Stig se brzo uhvatio za revere sakoa i popravio odijelo.
Postao sam predsjednik centra za socijalnu skrb u listopadu.
Zar nisi ula?
Sestra Inga je stavila ruku na usta, sada je promjena bila
potpuna. Vie nije bila stroga njegovateljica iz djejeg doma, nego samo
mala djevojica.
Ma daj! Stvarno. Pa to je odlino...
Stig je zagrlio Gunnara i gurnuo ga prema sestri.
A ovdje je sljedei predsjednik sindikalne podrunice u Luxoru.
Sljedee godine e ii na tromjeseni teaj u Runo, a onda e jako brzo
postati zastupnik, moe se kladiti.
Oh rekao je Gunnar i gurnuo svog brata ramenom. Sigurno e
potrajati dok ne nauim tako blebetati kao ti.
Vraga rekao je Stig. Ako te dobro poznam, ve si na dobrom
putu.
Ah, rekla je sestra Inga ostavi bez daha. teta to Hugo ovo
nije doivio. Bio bi tako sretan.
*
Christina nikada nee zaboraviti taj prvi Badnjak u kui tete
Elle. A opet, nije se nita posebno dogodilo, nita to nee biti
ponovljeno svakog Badnjaka i na svakoj obiteljskoj zabavi. Ogromne
koliine hrane su iarobirane i pojedene: haringa i inuni s krumpirom,
svinjska rebra i hladetine, mesne okruglice i kobasice, sirevi i patete,
unka i cikla. Mala piva Pilsner slana su iz ruke u ruku duinom stola za
odrasle, dok je sve oznojeniji Stig - ve u koulji i s nakrivljenom
kravatom - preuzeo na sebe da hoda oko stola i servira rakiju. Ali na
djejem stolu nisu se slala nikakva pia: svatko je dobio cijelu bocu
boinog soka pored svog tanjura. Christina nije mogla nita jesti, ali za
vrijeme cijele veere na njezinu su tanjuru leale mesna okruglica i
kobasica kao alibi. Ne zato to je to bilo potrebno, za vrijeme te prve
zabave u kui tete Elle, ona jedva da je bila vidljiva. To joj je posve
odgovaralo. Sada je mogla gledati a da nju ne gledaju, i sluati a da se
nju ne slua.
Inae, ne bi je ni mogli uti, ak i da je poeljela govoriti. Kako
bi mala djevojica mogla nadglasati tutnjavu koja se uzdizala iz grla
bune rodbine? Zatvorila je oi i sluala. Tamo za stolom odraslih
Gunnar je neto priao uparenim hrapavo izazovnim glasom, Selma mu
se smijala otro kokodaui, Stig se pridruio i udarao akom po stolu
dok se borio za dah - aaiih, aaiih, aaiih, zvuao je kao progonjena
svinja dok su Bitte, Anita i Inga ispustile hihot koji se uzdigao prema
stropu poput jata lastavica. Djeaci za djejim stolom isto su se smijali,
iako nitko od njih nije mogao uti i razumjeti to je bilo toliko smijeno,
a na sekundu se kroz buku zaorio Margaretin kretavi glas:
Ma to je bilo? Reci! to je rekao?
Nedostajao je samo mali smijeh grlica tete Elle. Ali ona je bila
tamo: kad je Christina otvorila oi mogla je vidjeti tetu Ellu kako stoji
na vratima i promatra svoje goste. Nesvjesno, Christinin se pogled
okrenuo na Ingu, Anitu i Bitte, na njihove arene haljine i sjajnu kosu,
na njihove svjetlucave oi. Teta Ella je bila drugaija sa svojim
etvrtastim licem i sivom haljinom.
Sad se nakaljala i pokuala podii glas da je se uje kroz buku:
Sluajte svi! Sluajte! Sada moete ui u veliku sobu...
Nakon puno buke i puno smijeha ustali su Stig i Gunnar, poput
voa kakvi su i bili, i stavili ruke jedan drugom oko ramena. Kao jedno
etveronono i malo teturavo stvorenje krenuli su prema Elli,
razdvojili se bez rijei i zatvorili je izmeu sebe. Stajali su kao zaliveni,
Hugova udovica i njegova mlaa braa. Jedna jedinica, jedna obitelj.
Najbolja hrana na svijetu rekao je Stig. Gunnar je kimnuo
pijano ozbiljan.
Apsolhutno! Nema nieg boljeg...
Teta Ella se nasmijala:
Da, da. Hvala. Ali sad se posluite sa stola gdje su kava i
kolai...
Zvuala je sasvim normalno, sigurno, odluno i prijateljski, ali
onaj tko ju je paljivo promatrao mogao je vidjeti kako joj malo drhti
gornja usnica. To je izgledalo udno. Kao da je ona gost u kui.

%ijelog se i&ota Christina pitala kako su se odvijali
sami pregovori, oni tajni pregovori koji mora da su se doga
tete Elle u jednom trenutku za vrijeme tog prvog Boi
pitanje ponovno oivi dok skree na parkiralite doma zdravlja. Tko je
od njih inicirao stvari? Sama teta Ella? Sestra Inga? Ili Stig?
Voljela bi da je to bila teta Ella, da je teta Ella proaptala u uho
svoga ogora da eli to dijete, ba tu tihu i mravu djevoj
kose. Ali tako sigurno nije bilo. Teta Ella je dobro pazila da nita ne
trai od Hugovih roaka. Sumnjala je da oni misle da je ionako ve
dobila previe, da je njezin brak s Hugom ustvari bio prekratak da bi
dobila pravo na njegovu kuu i ivotno osiguranje.
A sigurno nije bila ni sestra Inga. Ona je tada bila premlada:
previe mlada i plava i obuzeta samom sobom da bi se ozbiljno
zanimala za druge. Nikada nije bila istinski prisutna, polo
uvijek je bila negdje drugdje. Nekada se znalo dogoditi da se potpuno
zaboravi i otplee nekoliko sanjivih koraka na glazbu valcera koji je
samo ona mogla uti, putajui da se iroka suknja uniforme
njegovateljice u djejem domu zavrti oko nje poput balske haljine.
Ne, sigurno je Stig bio taj koji je preuzeo inicijativu oko
Christinina preseljenja, kao to je nekoliko godina kasnije preuzeo
inicijativu oko Birgitte.
Stig tukousti, smije se Birgitta negdje u Christininu sje
Christina se malo nasmijei, dok vrlo oprezno manevrira svojim autom
izmeu dva druga na parkiralitu za osoblje. Iznenadila se to je
zaboravila Birgittin nadimak za najistaknutijeg djevera tete Elle. Ali sad
se sjea, isto kao to se sjea i Margaretina kretavog smijeha kad je
Birgitta izbacila to novo ime. Ona se samo nasmijeila taj put,
zatvoren mali smijeak zatvorenih usta. Christina se nikada nije
Christina pitala kako su se odvijali
sami pregovori, oni tajni pregovori koji mora da su se dogaali u kui
u za vrijeme tog prvog Boia. To uobiajeno
e na parkiralite doma zdravlja. Tko je
od njih inicirao stvari? Sama teta Ella? Sestra Inga? Ili Stig?
Voljela bi da je to bila teta Ella, da je teta Ella proaptala u uho
ogora da eli to dijete, ba tu tihu i mravu djevojicu pepeljaste
kose. Ali tako sigurno nije bilo. Teta Ella je dobro pazila da nita ne
aka. Sumnjala je da oni misle da je ionako ve
bio prekratak da bi
A sigurno nije bila ni sestra Inga. Ona je tada bila premlada:
previe mlada i plava i obuzeta samom sobom da bi se ozbiljno
zanimala za druge. Nikada nije bila istinski prisutna, polovica njezina ja
uvijek je bila negdje drugdje. Nekada se znalo dogoditi da se potpuno
zaboravi i otplee nekoliko sanjivih koraka na glazbu valcera koji je
i da se iroka suknja uniforme
nje poput balske haljine.
Ne, sigurno je Stig bio taj koji je preuzeo inicijativu oko
Christinina preseljenja, kao to je nekoliko godina kasnije preuzeo
Stig tukousti, smije se Birgitta negdje u Christininu sjeanju.
a se malo nasmijei, dok vrlo oprezno manevrira svojim autom
u dva druga na parkiralitu za osoblje. Iznenadila se to je
zaboravila Birgittin nadimak za najistaknutijeg djevera tete Elle. Ali sad
g smijeha kad je
Birgitta izbacila to novo ime. Ona se samo nasmijeila taj put,
zatvoren mali smijeak zatvorenih usta. Christina se nikada nije
usuivala smijati naglas kad bi Birgitta poela izmiljati nadimke za
ljude, nasluivala je, i to s dobrim razlogom, da Birgitta negdje u glavi
sakriva posprdno ime i za nju.
Ali tukousti ili ne, bez Stiga i njegova opinskog pothvata
Christina bi zavrila negdje drugdje. Vjerojatno kod neke obitelji koja
prakticira neku manje uvrijeenu religiju u Smalandu, Ili na nekom
blatnom seoskom imanju na ostgotlandskoj ravnici. Tako je to obino
ilo za one koji su za vrijeme pedesetih godina zavravali u djejim
domovima. Ako bi uope doli do udomitelja. Dio djece ostajao je u
djejem domu nekoliko godina, dok ih na kraju ne bi ponovno poveli
kui njihovi roditelji ludog sjaja u oima, ili pak oni tuberkulozni.
Astrid je pripadala onima s ludim sjajem, i da nije bilo Stiga,
mogla je odvesti svoju ker doma jo kad je Christini bilo dvanaest
godina. -A to bi je - vrsto stisne vilice sasvim uvjerena - kotalo ivota.
Jer, tek kad je dola k teti Elli, njezina se mlitava volja za ivotom
probudila, a bez mlitave volje za ivotom nitko nije mogao preivjeti u
Astridinoj prisutnosti. Dakle, moglo bi se rei da je Stig tukousti
spasio Christini ivot.
Malo je doputao da ga ismijavaju, rekla je naglas samoj sebi
dok je otkopavala sigurnosni pojas, ali da ga ipak potuju.
S godinama je postajao malo manje astan. Malo patetian u
svom konstantnom nastojanju da bude jo vei, jo moniji i jo
cjenjeniji od svog mrtvog brata. Nikada nije shvatio da je sam sebi bio
neprijatelj. Previe je pio, previe priao i previe volio grandiozne
geste da bi ikada nalikovao na Huga.
Dati teti Elli dijete kao zahvalu za dobro boino jelo bila je
gesta koja bi tono njemu pasala. Udovice su samo iznimno mogle
postati udomiteljice, ali kao predsjednik opinskog centra za socijalnu
skrb, Stig tukousti je samo trebao pucnuti prstima i to bi se dogodilo.
Nije bilo puno drugih mukaraca u Motali koji su mogli isto uiniti. A
Stig tukousti je, usprkos svim svojim priama o kolektivu i
solidarnosti, bio vrlo sklon da uini ono to nitko drugi u Motali ne
moe promijeniti. Jednom, dok je bila u pubertetu - kada je Ella ve
poluparalizirana leala upravo u onom sanatoriju u Vadsteni, a ona bila
poslana u Astridin betonski stan u Norrkopingu - Christina je prvi put
shvatila da je moda s njom ista situacija kao s Birgittom. Moda je teta
Ella nikada nije ni htjela, moda se samo osjeala prisiljenom ispuniti
Stigovu elju. To bi moglo biti tono: teta Ella je esto uzdisala nad
odlukama koje je donosio Stig tukousti, ali nikada mu se nije otvoreno
suprotstavljala.
Misao joj je dola tako naglo i bila je tako grozna da se nije
mogla zaustaviti: bez razmiljanja nagnula se i pustila da joj
poluprovakani komad kobasice ispadne iz usta i padne na tanjur. Tanka
nit sline je trenutak kasnije visjela s njezine donje usnice. Astrid je
podigla glavu sa svog mjesta s druge strane kuhinjskog stola gdje je
sjedila i listala stari broj Hemmets Journala.
Kvragu, rekla je mirno i podigla svoje plave prste da izvadi
cigaretu iz kuta usana. Nekad si stvarno prokleto odvratna, zna to?
*
Christina odmahne glavom da otjera sliku Astrid. Ali zavjese su
sada irom otvorene i ne doputaju da se zatvore, zato se sada sjeti kako
Margareta stoji na stubama, odjevena samo u haljinu i gumene izme,
kada je crna ograda jo jednom zakripala iza Christininih lea.
Margareta se smrzavala bez kaputa, vidjelo se, obgrlila se golim rukama
i ljuljala koljenima dok je stajala.
Hajde, Christina! Doi! Moemo stanovati u praznoj sobi, teta
Ella ju je sredila, ali ja se ne mogu useliti dok ti ne doe. Daj doi!
Pouri se!
Ali Christina nije sluala, nije ju ak ni pogledala. Gledala je na
drugu stranu. Sada je bilo kasno poslijepodne u veljai i sunce je sjalo
ukoso preko vrta. Dobio je boju, iako je proljee i listanje bilo jo
daleko. Crno-bijela slika postala je akvarel na kojem su prologodinji
listovi leali poput smeih krasti na travi. Sestra Inga se nasmijala
Margareti iza Christininih lea, ve je poela otkopavati svoj kaput.
Kako ti se uri...
Margareta ju je ignorirala.
Pa daj, doi, Christina! Doi!
Nekoliko minuta kasnije Christina je stvarno mogla konstatirati
da se prazna soba promijenila. Sada je uza svaki zid bio krevet, a kod
prozora stajao je mali stol. Komode nije bilo, Christina se na trenutak
najeila od pomisli na onaj kaotini ormar vani u hodniku. Hoe li se i
njezina odjea tamo gurati, izmeu Margaretinih i teta Ellinih haljina?
Mogu li se sada useliti, teta Ella? Sad je Christina dola, onda
se valjda mogu useliti...
Teta Ella se nasmijala svojim priguenim golubljim smijehom
negdje u pozadini.
Ve je nekoliko dana sasvim divlja, ne moe se suzdrati...
Tako je i s Christinom rekla je sestra Inga i kimnula. I ona je
bila vrlo nestrpljiva.
Christina je okrenula glavu i pogledala je u lice. Zato tako lae?
*
Ve nakon nekoliko dana Christinina je odjea poela drugaije
mirisati. Bio je to zapetljan miris s mnogo niti i kad se oblaila ujutro
pokuavala ih je raspetljati. Jak sapun. Peenje. Kiselkast miris tijela.
Puder marke Christel. Mirisi tete Elle.
Nije znala kako to da je dospjela k teti Elli, ni koliko e dugo tu
ostati. Jedino to je znala jest da je sestra Inga jedan dan odnijela svu
njezinu odjeu na pranje, a dan kasnije paljivo je zapakirala u potpuno
novu putnu torbu. Zatim su pola sata sjedile u vlaku, prije nego to su
stigle u Motalu. A tamo su sjele na autobus - sivoplavi autobus koji je
dobro pasao tom sivoplavom industrijskom gradu - do najudaljenije
kue. Za vrijeme Boia Christina nije primijetila da je kua tete Elle
smjetena na rubu grada, ali sada je mogla vidjeti da je tu i selo i grad.
Lijevo su bile kue, desno polja, a uma s druge strane ceste.
Cesta je vodila u Vadstenu i bila je opasna. Bilo je strogo
zabranjeno izlaziti na nju bez tete Elle, ali u vrtu se smjelo raditi to god
se htjelo. Osim, naravno, lomiti grane voaka. Ali bilo je dozvoljeno
penjati se na trenju, ako se dri najjaih grana.
No u tom prvom periodu nitko se nije penjao na drvee u vrtu
tete Elle. Christina se nije usuivala, a Margareta nije eljela. Nakon
prvog tjedna Margareta se promijenila: bila je cendrava i uvredljiva,
stalno je plakala zbog stvarnih i umiljenih nepravdi. Osim toga,
odbijala je hranu.
to ti je? uzdisala je teta Ella dan za danom i podizala je na
koljena, pokuavajui je hraniti poput malog djeteta. Jedi, ti obino
ima dobar apetit...
Ali Margareta bi stisnula usnice i zamirila, naslonila glavu na
teta Elline grudi i iskljuila vanjski svijet. Zbog njezina je cendranja
mala grlica u grlu tete Elle odletjela. I inilo se da je samo Margareta
moe pozvati natrag, nita od onoga to je Christina radila nije bilo
dovoljno. Teta Ella bi naravno pohvalila Christinu kad bi obrisala sue i
nasmijeila bi se kad bi Christina povlaila krpu za prainu prema sebi,
pokazujui da eli pomoi u pospremanju, ali nikada se nije smijala
onim gugutavim smijehom.
Zbog Margaretina odbijanja hrane Christina je poela jesti, iako
joj je to i dalje bilo odbojno. Osim toga bi nakon svakog obroka odnijela
svoj tanjur i svoju au za mlijeko do sudopera i pristojno se naklonila
kako bi zahvalila za jelo. A sve to radila je djelomino s hladnim
predumiljajem. Znala je da e Margareta poeti tuliti jo gore ako
dobije pohvalu.
irom otvorenih oiju punih povjerenja ponovno je krenula
preko kuhinje, stavila pribor za jelo u sudoper i oplahnula svoj potpuno
oieni tanjur pod vruom vodom, prije nego to se okrenula i
napravila jedan mali naklon prema teti Elli.
Kako si vrijedna, rekla je teta Ella s neim umornim u glasu.
Vrlo dobro, Christina.
I eto. Uspjelo je. Sada je Margareta divlje tulila i mahala rukama
poput malog djeteta u naruju tete Elle.
*
Kako je uope izdrala s nama tih prvih nekoliko tjedana,
pomisli Christina. Povue runu i baci brz pogled na sebe u retrovizoru.
Malo je blijeda nakon te duge neprospavane noi, ali opet, nitko i ne
oekuje da Christina Wulf izgleda naroito rumeno. Bezbojna je uvijek
bila rije koja se upotrebljavala da bi se nju opisalo, ona to zna.
Klasine tapete. Da ba ne upotrijebimo onu rije koju je Birgitta na
kraju izvukla iz glave. Crvotoina. I Margareta se taj put nasmijala.
Ali ja sam takva, rekla je svom odrazu u ogledalu.
Crvotoina Christina Wulf, uzmi ili ostavi!
Sada se ini da joj se vie ne uri. Polagano hoda preko
parkiralita, kao da eli odgoditi neizbjean ulazak. Ne voli ii u
sanatorij. Ustvari, obino pone tiho utjeno protestirati kada neka stara
osoba pone plakati i govoriti o ekaonici smrti nakon to Christina
nazove i rezervira mjesto. Ne smije se to tako shvaati, kae ona.
Apsolutno ne. Vrata te kue otvaraju se i prema unutra i prema van,
tamo se prvenstveno bave rehabilitacijom. Ali, naravno, dobro zna, ba
kao i njezini pacijenti, da je istina drugaija. Sanatorij jest ekaonica
smrti, i samo oni koji su roeni s velikom sreom ponekad uspiju izvui
ivu glavu.
Ali ta etiketa nije razlog njezinu loem miljenju o sanatoriju.
Razlog je porunjivanje koje se dogaa unutra. Osoblje je dobilo
odrijeene ruke, a ini se da se osoblje boji praznih soba, na isti nain
kao to se priroda boji vakuuma. Posljedica toga jest da imaju lijepu
kuu iz etrdesetih godina, sa utom bukom i ugodnih proporcija, koja
je preureena u ogromnu sobu za druenja, sobu koja je ukraena malim
drvenim policama i ruiastim plastinim cvijeem, jeftinim lusterima
od mesinga i slikama uplakane djece. Plus nekoliko kupljenih plastikom
uramljenih misli o svakodnevnoj srei i majinskoj ljubavi. A od tih
stvari ne stie se samo kua, ve ini i ljude unutra manjima nego to
ustvari jesu. Zato bi ovjek poput Folkea - starog vrtlara koji je cijeli
ivot pomagao sjemenkama da rastu i cvijeu da procvjeta trebao
umrijeti okruen plastinim pelargonijama? Bilo bi bolje da ga se iznese
van u umu ili da se njegov krevet stavi u prolaz crkve, kako bi u svojim
posljednjim trenucima mogao uivati u onome to ini ivot
podnoljivim: u boji neba i ljepoti svijeta.
Prije su je Erik i djevojice znali zafrkavati zbog njezinih
osjetljivih oiju.
Mama je estet, djevojice, znao bi Erik rei i zakolutati oima.
Pustite je na miru. naravno. To je tono. Vrijeme kod tete Elle uinilo
ju je estetom. Ali kada je to rekla Eriku, on se samo nakrivljeno
nasmijeio i promijenio temu. Nasluivala je to misli: dobar ukus
zahtijeva obrazovanje, a teta Ella nije bila nimalo obrazovana.
Jednostavna, bila je rije koju je obino upotrebljavao: Christina je
odrastala kod jednostavne ene.
Christina je uvijek bila jednako utiana njegovim
pokroviteljskim ponaanjem, time to se inilo da on vidi tetu Ellu kao
manje vrijednu od - naprimjer - svoje vlastite majke. Uplaena Ingeborg
odrasla je u domu sveenika na selu, a ne u sobi sa eljeznom pei u
Norrkopingu, ila je u kolu za djevojke, dok je Ella radila kao
patronana sestra, pila je aj iz engleskog porculana, dok je Ella pila
kavu iz Gustavsberg alica, sve to ju je u Erikovim oima inilo nekako
istinskijom i dubljom od Elle. Ali uplaena Ingeborg nikada nije nita
znala o ljepoti: samo je ureivala one atribute koji su joj dodijeljeni na
nain koji se od nje oekivao, na isti nain kao to je i cijelog ivota
kupovala, razmiljala osjeala kako se to od nje oekivalo. Posluno
bie.
Christina je, naravno, mogla vidjeti da Erikov prijezir proizlazi
iz njegova neznanja, od toga to je vjerojatno sreo, ali nikada nije
poznavao nijednu osobu iji je ivot odreen nedostatkom. Podsjeanje
da ivot nije jednako jednostavan za sve samo ga je iritiralo. Ljudi koji
preuzmu inicijativu uvijek se snau, a one druge treba na neki nain
zbrinuti. S druge strane, Christina ga nije preesto podsjeala na to,
rijei bi Joj uvijek zapele u grlu i uinile je nijemom. Nije bilo rijei za
ono to joj je teta Ella znaila, u svakom sluaju ne onih rijei koje bi
Erik prihvatio. Osim toga, put njezine zahvalnosti bio je blokiran. Kako
bi njezin ivot izgledao bez Erika i njegove obitelji? Oni su bili ti koji
su je izdigli do prave osobe.
Zato nije nikada rekla Eriku da je mui to to on smatra da je
rije jednostavna sinonim za prosta. Kako bi mu objasnila da ta rije
njoj znai neto sasvim drugo, da se tu radi o brizi koja je proimala
ivot u kui tete Elle? Tamo je svaka stvar imala svoju ljepotu i svoje
znaenje, tirkani stolnjaci od lana koje je sama istkala, uredno
obiljeene kuhinjske krpe, jedne za ae, druge za tanjure, tanke alice
za kavu sa zlatnim rubom koje su bile vjenani poklon. Osim toga, teta
Ella bila je minimalist: kad je pelargonija cvjetala, stajala je sama na
kuhinjskom prozoru kako bi je se dobro vidjelo. I dok su ene poput
Bitte i Anite krajem pedesetih godina poele puniti svoje domove stalno
novim zavjesama na volane i svjetiljkama s cvjetiima, teta Ella se
drala strogo jedne boje i odbijala biti konzument. Zato je njezina kua
cijelu vjenost ostala zamrznuti dio etrdesetih godina. A u toj su se
kui dani prelijevali jedan u drugi, svaki je dan bio svi dani, nadolazili
su poput valova na obalu. Ritam je bio umirujui, to samo ponavljanje
umanjivalo je svaki nemir i smirivalo svaku ljutnju. Zato je uskoro sve
postalo kako je i trebalo biti: Margareta je spuznula s teta Ellinih
koljena i poela jesti, Christina se navikla na sve mirise u kui i vie ih
nije osjeala. Zajedno su odlazile u spremite i poele se igrati. Izlazile
su van samo kad je bilo vrijeme jela.
Nita nije bilo vanije od toga da se jede u kui tete Elle i
nijedan posao nije bio vaniji od pripremanja hrane. Svaki ponedjeljak
dolazio je auto iz tvornice odjee s pedeset napola dovrenih sakoa koje
je teta Ella morala obrubiti tijekom tjedna, radije nije spavala noima
nego da zanemari poteno pripremanje hrane tijekom dana. A isto je
vrijedilo i za sav drugi posao u kui. Bilo je vanije pripremiti sos od
hrena uz skuhani bakalar nego izribati stube. Bilo je vanije napola
skuhati zelje za sarme nego poistiti dnevnu sobu. I bilo je vanije
osuiti ostatke kruha u penici za krune mrvice kako bi se u njih
umoili svinjski kotleti, tako da budu fini i hrskavi nakon peenja, nego
se uhvatiti rublja koje je trebalo izglaati i koje je ekalo u praonici.
Teta Ella je bila neprestano zaposlena: posao je tekao poput
rijeke kroz njezine debeljukaste ruke. Ipak, nikada nije izgledalo kao
da joj se uri, stalno je pjevuila i uvijek imala vremena da se nasmije
malim gugutavim smijehom ako je bilo neega za smijanje. A sada se
vie nije smijala samo Margareti. Kad bi Christina sisala pramen svoje
kose, teta Ella bi se nasmijala i izvukla vlani pramen:
To ne moe biti dobro, ludice.
Ludica je bila vana rije. Christina je znala to znai: da si
napravio neto krivo, ali da to nije vano. Nije bilo opasno raditi greke
u kui tete Elle, to je shvatila nakon Margaretina oduevljenog
smijuljenja kada je teta Ella alei se gunala zbog njezina nehajnog
pospremanja kreveta. S druge strane, nije bila sasvim sigurna vrijedi li
to pravilo za sve ludice. S Margaretom je to bilo posebno, dakle,
najsigurnije je da se ona pobrine da uvijek napravi krevet kako treba.
Jedan jedini put je teta Ella pokuala podii Christinu na krilo,
kao to je uvijek dizala Margaretu, ali kad je osjetila kako se Christina
ukoila, odmah ju je pustila. No nije otila, ostala je tamo jo trenutak i
zakopala Christininu kopu u kosi, privrstila onaj pramen koji se
uvijek izvlaio van i prijateljski je potpaala po stranjici kad je bila
gotova. Nakon toga dodirivala je Christinu samo kad se brinula o njoj:
prala joj je lice i ruke, eljala joj kosu, pomagala joj da navue kaput
iako je Christina ustvari bila dovoljno velika da sve te stvari moe
obaviti sama. Ali Christina nije protestirala, slobodno se pustila da je se
pretvori u malo dijete. A dolje u hladnoj kupaonici u podrumu putala je
ak da joj teta Ella prijee kaiprstom preko oiljaka. Sad su ve sasvim
zarasli i rijetko su boljeli. Samo su je velike mrlje tanke ruiaste koe
podsjeale na to, Christina je veinu toga zaboravila.
inilo se da teti Elli ne smeta to Christina ne govori, nikada nije
odmahivala glavom i aputala s drugim enama o tome kao to su to
radile sestre u djejem domu. Pustila je to na miru: spustila bi svoje sive
oi na Christinina usta i gledala jesu li usne oblikovale nijemo da ili ne.
To je bilo sve. A kad su se uz pomicanje usana poeli pojavljivati sitni
zvukovi, ni to nije komentirala.
Na Ivanje pozvala je cijelu obitelj na haringe i rakiju. Christina
je morala rezati luk vlasac. Radila je to vrlo paljivo, premjetajui jezik
iz jednog kuta usana u drugi, svi dijelovi vlasca morali su biti iste
duine. Sestra Inga stajala je tik iza nje i promatrala je.
Ba lijepo ree, rekla je na kraju.
Hvala rekla je Christina i naklonila se.
Sestra Inga se okrenula i zabuljila u tetu Ellu.
Jesi li ula? Progovorila je! Ona zna govoriti!
Teta Ella nije ni podigla pogled, samo je stajala uz kuhinjski stol
i aranirala filee haringe na stakleni posluavnik.
Naravno da zna govoriti rekla je. Pa krenut e u kolu na
jesen.
*
To ljeto... razmiljala je Christina dok je gotovo trala uza
stepenice sanatorija. To je bilo najbolje ljeto na svijetu. Ne zato to je
bilo naroito lijepo. Naprotiv: sredinom lipnja poelo je kiiti i onda je
neprekidno kiilo est tjedana. Ali to nije bilo vano. Christina je voljela
kiu, stajala je poput zida izmeu kue tete Elle i svijeta. Za vrijeme
prijepodneva u kui bi bilo sasvim tiho, teta Ella je obrubljivala, dok su
djevojice sjedile za kuhinjskim stolom i crtale. Znalo se dogoditi da
Christina podigne glavu i slua tu nijemu koncentraciju, ali sve to se
ulo bilo je kuckanje kie po prozoru.
Ali morale su malo na zrak, usprkos vremenu. Svako
poslijepodne teta Ella bi izvadila njihove kine kabanice i gumene
izme i poslala ih van u vrt. U poetku bi ostale stajati na stubama, ali
zatim bi odjurile van i pustile da ih obgrli kia. Jednog su dana sagradile
zemlju pueva iza grma ribizla: Christina je ila u lov na pueve, dok je
Margareta crtala putove i kue na zemlji mekanoj od kie. Drugi su dan
otile na izlet u Vadstenu. Torba tete Elle bila je teko natovarena
termosicama jedna za kavu i jedna za vruu okoladu - dvanaest
sendvia, tri peciva s cimetom i est jabuka. Pojele su gotovo sve,
sjedei na vlanoj klupi uz plau u Vadsteni i zatim se, smijui se,
uputile prema velikom dvorcu. Ali kad je jedna redovnica prola pored
njih biciklom dok joj je halja leprala poput gavranova krila oko uiju,
utihnule su i samo zurile. Teta Ella takoer.
Za Christinu Vadstena ipak nikada nije postala grad redovnica,
od prvog trenutka bio je to grad blijedih ena. Ve na putu sa
eljeznikog kolodvora do Puta Slott to su vidjele, i dok su zatim hodale
Ulicom Stor, nagnula je glavu unatrag i gledala lica svih koje su srele.
Da. Bila je to istina. U Vadsteni su sve ene bile blijede. Christini se to
svialo, zamiljala je da ene blijedih lica moraju imati i aputave
glasove. Odmah je odluila. Kad bude velika, ivjet e u gradu gdje svi
ljudi apu...
Teta Ella imala je cilj putovanja. Kupit e novi ipkasti uzorak
za svoj jastui. Bio je to osjetljiv zadatak. Hodala je od duana do
duana i ozbiljno promatrala uzorke i komadie kartona koje su joj
pokazivali. Kad se konano odluila, bilo je to uz uzdah pun krivnje.
ipkasti su uzorci skupi. Preskupi za neto to ustvari nije potrebno ve
samo veseli ovjeka.
Izrada ipke postao je prvi Christinin trijumf, njezina prva
pobjeda nad Margaretom. im je teta Ella sjela uz jastui, Christina joj
se pojavila iza lea i poela gledati njezine ruke. Prvo nije nita
razumjela: izgledalo je kao da arobne preslice lete bez plana preko
jastuia dok je teta Ella pomicala kaleme naprijed-natrag. Ali ubrzo je
nauila vidjeti uzorak u pokretu, a nakon jo malo vremena mogla je
ispruiti ruku preko ramena tete Elle i pokazati na kalem koji sljedei
treba pomaknuti. Tada je teta Ella otila na tavan i donijela jedan stari
jastui za nju i pomogla joj da zapone svoju ipku. Tako su za vrijeme
tih tamnih kolovokih veeri sjedile jedna nasuprot drugoj za velikim
stolom u blagovaonici i nizale centimetar po centimetar ipke. Mama
arobna preslica i njezina velika ki. A vani u kuhinji sjedila je mala
sestra arobna preslica i durila se zato to ne smije unijeti svoje vodene
boje u blagovaonicu. Tako joj i treba.
Ali sada nema vremena misliti na to, sada mora preskakati dvije
po dvije stepenice i pobrinuti se da navue bijeli ogrta. Prolo je
esnaest minuta otkad je zazvonio telefon. Samo da je Folke izdrao...
* *
Kerstin Jedan sjedi za svojim stolom u sobi za sestre. Svaki put
kad Christina ugleda tu enu doivi mali ok. Tako je zastraujue
savrena, tako kompletna u svemu, od sedefastih noktiju do zlatnoplave
kose. Bok kae Christina pretjerano povjerljivim tonom u pokuaju da
se pokae vie prijateljski nastrojena nego inae. Ovdje sam. Je li
Folke jo uvijek u dvojci?
Kerstin Jedan fiksira Christinu svojim plavim oima i prieka
sekundu predugo s odgovorom, samo kako bi naglasila da je malo
kritina. Ona uvijek naglaava da je malo kritina prema svim
lijenicima sanatorija. ini se da je to iz principa.
Da, za sada, kae, ali upravo praznimo drugu sobu u koju
emo ga prebaciti. Sada je prilina guva, ali to e se dati srediti. Ili
tonije reeno: znam da e se to dati srediti. Netko e se jednostavno
morati pomaknuti.
Christina kimne i uzme bolesniki list koji joj je Kerstin Jedan
pruila.
Novi antibiotici? pita Kerstin Jedan podignutih obrva.
Christina uzdahne, ve je isprobala tri preparata, ali Folke nije
reagirao ni na jedan. Ni etvrti nee pomoi.
Mislim da ne, ree kratko i okrene joj lea.
*
Smrt ima lo zadah. Christina osjea taj opori miris ve u
hodniku, a sasvim je preuzme kad ue u Folkeovu sobu. Dovoljno je da
samo baci pogled na Folkea kako bi znala da je vrijeme. To se vidi na
njegovu licu, brada oputeno visi, a usta su postala crna rupa, koa na
obrazima je tanka i napeta preko dugakog edema koji se razvio za
dugotrajne bolesti. Ne moe nita uiniti. Da barem izgleda kao da neto
radi, stavlja stetoskop u ui i kucne mu po prsima. Zvui tono onako
kako je znala da e zvuati: gluho i prigueno. Sposobnost disanja je
smanjena, a u lijevom plunom krilu uje se tiho pucketanje. Ali
Folkeovo otporno srce i dalje kuca tamo unutra, naravno, slabano i s
prekidima, ali s tekim shvaanjem to mu je cilj uz svaki otkucaj. Nije
se trebala tako uriti. Folkeovo e se srce boriti za nemogue jo mnogo
sati. ,
S druge strane kreveta stoji sjedokosa ena i dri njegovu
nateenu ruku u svojoj. Christina se na trenutak uasne: nita nije gore
od toga kad mora rei uplakanoj eni i odrasloj djeci staklasta pogleda
da je vrijeme za prekid terapije.
Idemo u hodnik, kae priguenim glasom. Ali ena ne
odgovara, samo trepne tako da joj navru nove suze iz oiju i poteku niz
naborane obraze. Christina zastane. Moda nije ula.
Molim vas, ponovi. Doite, idemo u hodnik...
Ali ena samo odmahne glavom.
Ne elim otii od njega.
Naravno, ali moram vam neto objasniti.
Nije potrebno. Sve znam.
Christina utihne. Smrt ima svoju liturgiju i sve one ritualne fraze
su joj navrh jezika - ne moemo vie nita uiniti, ali barem emo se
pobrinuti da ne pati - ali kad ih nema prilike izgovoriti, ona ostaje kao
oduzeta. Ostane stajati uz rub Folkeova kreveta, gleda njegovu uplakanu
suprugu i nenamjerno uzdahne: kakav dan ova ena ima pred sobom.
Sjedit e drei njegovu ruku petnaest ili dvadeset sati i gledati ga kako
proetava kroz sve stadije umiranja. e. Bolovi. Borba za dah i
hripanje. Trebao bi postojati lagan izlaz iz ivota, otvorena vrata
dobrodolice...
A opet, ne osjea samo suut, nego i neku vrstu zavisti zbog
prirodnosti tuge te starice. Ona sama nije nikada mogla tako plakati, ak
ni kada je teta Ella konano umrla nakon petnaest godina u sanatoriju.
Ali Margareta je mogla. Nagnula se nad Ellinim mrtvim tijelom i
zagrlila ga, zaprljala je bolniku spavaicu svojom razma- zanom
makarom i mucala besmislene rijei utjehe mrtvom tijelu: Sve e biti
u redu, draga Ella, sve e biti u redu, na kraju e sve biti dobro...
To je razbjesnilo Christinu. Bilo je to kao da je Margareta ukrala
njezinu tugu kad je zaplakala potoke suza. Lupkajui potpeticama
istrala je iz sobe, kroz hodnike i niza stube, van do velikog javora na
travnjaku ispred sanatorija. Bila je zima, ali bilo joj je svejedno, s
naporom je hodala kroz snijeg do koljena iako joj je ulazio u cipele i
smrznuo joj stopala u led. A kad je konano stigla, bacila se na drvo,
utirala ga i udarala bijelim pesnicama po kori.
Prokletstvo, vikala je i psovala prvi put nakon mnogo godina.
Prokleto jebeno sranje!
Kasnije te noi, kada su odvezli tijelo tete Elle, ona i Margareta
su otile preko parkiralita do doma zdravlja i sjele u Christininu sobu. I
dok su tamo sjedile hladnim rukama grlei alice aja, Christina je
progovorila nakon dugog perioda tiine:
Misli li da se moe ivjeti bez ljubavi? Moe li se preivjeti?
Margareta je mrknula i prela dlanom ispod nosa.
Jasno da se moe rekla je. Ako se ba mora.
Tek tada je Christina poela plakati. Ali ne zato to je teta Ella
mrtva, nego zato to je Margareta ve tako puno toga zaboravila.
*
Sada je konano izrekla nekoliko lijenikih fraza starici i izala
u hodnik. Mora rei Kerstin Jedan o pravilnom omjeru tekuina i
morfija. Ponekad ima osjeaj da ta ena tedi na analgeticima kad
lijenici nisu u blizini. I ranije je sretala takve medicinske sestre, ene
koje oito dobiju osjeaj svemoi u blizini smrti. Kao novopeena
lijenica jednom je vidjela religioznu stariju sestru kako se naginje nad
umirueg starca i sike: elite li stvarno stati pred Boga sa svim tim
otrovom u krvi? Ali motiv Kerstin Jedan mora da je drugi, ona se
nikada nije inila naroito religioznom.
Christina se nasloni na okvir vrata sobe sestara i nakalje se,
Kerstin Jedan podigne pogled sa svojih papira. Ali nijedna ne stigne
progovoriti jer dotri jedna od bolniarki.
Doite brzo kae. Napad u estici! Jai nego inae!
Maria? pita Kerstin Jedan.
Ne, ne, Desiree.
Kerstin Jedan polako ustane i prijee rukom preko nabora koji
su se stvorili od sjedenja na njezinoj bijeloj kuti. Oni nestanu kao
zamahom arobnog tapia, u sekundi izgleda kao da je sada izglaana.
Christina je fascinirano promatra, prije nego to shvati da bi trebala
neto uiniti. Ne zna tko je ta pacijentica o kojoj govore, jo nije spojila
sva imena s licima vlastitih pacijenata u sanatoriju. Svejedno kae:
Trebate li me?
Mislim da ne, odgovori Kerstin Jedan.

#laba'an miris ka&e zakakljao je Christinine nosnice
kad je ula u dom zdravlja, a kad je zavirila u kantinu, tamo je sjedio
Hubertsson i itao novine Dagens nyheter.
"Bok, rekla je. Kako si danas uranio.
Nije ni podigao pogled s novina dok je odgovarao:
Ja uvijek dolazim rano. Zar to ne zna?
Ne, ne zna. Zato bi to znala? Iskreno, pokuava izbjegavati
Hubertssona koliko god je to mogue. Nije to namjerna odluka, ve
instinktivna, instinkt koji primjenjuje na sve koji su vidjeli drugu
Christinu, a ne samo lijenicu ope prakse u domu zdravlja u Vadsteni.
A Hubertsson je doao u kuu tete Elle kao podstanar jo dok je
Christina imala etrnaest godina, dakle vidio je uenicu kakva je nekada
bila. Nju, koja je imala kariranu suknju i kaputi s kapulja
sve druge uenice, ali svejedno joj nikada nije uspijevalo biti ista kao
druge. Njezin je kaputi kao gumbe imao drvene tapi
a kvadrati na njezinoj suknji bili su tamnoplavi, a ne crveni kakvi su
trebali biti. Teta Ella je saila i kaputi i suknju, ali Christina je
svejedno nije mogla kriviti, sama je izabrala materijal i gumbe. S druge
strane, teko da bi bilo neke razlike i da je dobro izabrala, svejedno bi
ostala na svome mjestu u razrednoj hijerarhiji: sasvim na dnu. Tamo se
nalazila s jo dvije djevojke, koje su takoer bile tako ravnih prsa i
nezanimljive da se drugim djevojkama uope nije dalo r
njima. A s obzirom na to da je bilo tako, one nisu razgovarale ni jedna s
drugom. Putem iz kole Christina bi se nakaljavala i nakaljavala, kako
se ne bi moglo primijetiti da joj je glas hrapav i neupotrebljavan. Nije
joj uvijek uspijevalo: zakrijetala je svoj dobar dan jedno poslijepodne
kad se vratila kui i zatekla tetu Ellu s novim podstanarom u velikoj
sobi. Pili su kavu, a teta Ella je iznijela najbolje alice. Osim toga,
zakakljao je Christinine nosnice
kad je ula u dom zdravlja, a kad je zavirila u kantinu, tamo je sjedio
Nije ni podigao pogled s novina dok je odgovarao:
Ne, ne zna. Zato bi to znala? Iskreno, pokuava izbjegavati
e. Nije to namjerna odluka, ve
instinktivna, instinkt koji primjenjuje na sve koji su vidjeli drugu
e prakse u domu zdravlja u Vadsteni.
u tete Elle kao podstanar jo dok je
enicu kakva je nekada
s kapuljaom ba kao i
enice, ali svejedno joj nikada nije uspijevalo biti ista kao
e tapie, a ne kositrene,
a kvadrati na njezinoj suknji bili su tamnoplavi, a ne crveni kakvi su
i suknju, ali Christina je
svejedno nije mogla kriviti, sama je izabrala materijal i gumbe. S druge
da bi bilo neke razlike i da je dobro izabrala, svejedno bi
ostala na svome mjestu u razrednoj hijerarhiji: sasvim na dnu. Tamo se
er bile tako ravnih prsa i
e nije dalo razgovarati s
njima. A s obzirom na to da je bilo tako, one nisu razgovarale ni jedna s
drugom. Putem iz kole Christina bi se nakaljavala i nakaljavala, kako
se ne bi moglo primijetiti da joj je glas hrapav i neupotrebljavan. Nije
jedno poslijepodne
i i zatekla tetu Ellu s novim podstanarom u velikoj
sobi. Pili su kavu, a teta Ella je iznijela najbolje alice. Osim toga,
oznojila se ispod nosa, a vata u njezinoj nosnici bila je tamnocrvena.
Uvijek bi joj poela curiti krv iz nosa kad je bila nervozna.
On je doktor, apnula je Christini kad je neto kasnije zatvorila
vrata za Hubertssonom. Christina je ozbiljno kimnula. Ostale su stajati
jo neko vrijeme i sluale kako se uspinje stubama do podstanarskog
stana, kako otkljuava i unosi svoje torbe. Christina je promatrala tetu
Ellu. Njezino napeto ukoeno dranje svjedoilo je o potovanju koje
Christina nikada prije nije vidjela. To ju je iznenadilo. Teta Ella obino
nije bila impresionirana fakultetskim obrazovanjem, prije bi joj ak
zasvjetlucao mali prezir u oima kad je Christina zadihanim glasom
priala o nastavnicima u koli i njihovu obrazovanju. Teta Ella je
smatrala da previe itanja nije dobro. Od toga moe malo skrenuti, a
po onome to je ula, ini se da se ba to dogodilo nekim nastavnicima
u koli. Ali oito lijenici nisu spadali u to pravilo. Njihova su znanja
vrijedna potovanja, a ne smijeha. I usprkos tome to je Hubertsson s
vremenom postao prijatelj u kui, teta Ella se nikada nije uspijevala
obuzdati da se malo ne nakloni im bi on bio u blizini.
Tada je bio tek razveden. Zato je i naao posao u Vadsteni i stan
u Motali, daleko od svog starog ivota, lijenika u bolnici u Goteborgu.
Ali o tome teta Ella nije nita rekla, naravno, Birgitta je izvukla tu
informaciju.
I danas je isto tako razveden^ nikada se nije ponovno enio. to
je teta, trebao bi suprugu. Pogotovo sada kad je star i bolestan.
Ima li kave i za mene? upita Christina.
Naravno, kae Hubertsson i okrene stranicu novina. Samo
sjedni.
Ali Christina prvo ode do hladnjaka i pone kopati. Ima
pakovanje maslaca i komad sira tamo, moda ima i komadi kruha. Ali
ne.
Mogu li te zamoliti za komadi tvog kruha?
Hubertsson odloi novine na stol.
Naravno. Samo navali.
Ozbiljno?
On se nasmije.
Duboko unutra ima jedno pecivo. Moe ga uzeti.
Promatra je dok ree razmrvljeno pecivo na dva komada.
I kako to da si dojurila na posao sva zadihana? I bez doruka?
Sanatorij, kae Christina lakonski i sjedne za stol. I da zna,
dorukovala sam. Samo to nije bilo ba neto.
A tako kae Hubertsson. A zato? Zagorjele su ti pahuljice?
Margareta kae Christina i odmah odgrize komad sendvia
kako ne bi morala nita vie rei. Hubertsson se nagne prema naprijed,
oito je zainteresiran.
Tvoja sestra? Zar je ovdje?
Christina provae do kraja prije nego to odgovori.
Moja posvojena sestra.
Hubertsson se nakrivljeno nasmijei.
Da, naravno, kae i ponovno podigne novine. Tvoja
posvojena sestra. Tako je.
Christina namrti elo, boji se da e ponovno poeti gnjaviti o
prolim vremenima. Ali Hubertsson vie nita ne kae, samo nastavlja
listati novine. Pitanje je moe li uope proitati bilo to osim naslova.
Sada bi ve trebao biti poluslijep, kad se zna kako je godinama tretirao
svoj dijabetes. injenica je da je Hubertsson bolesniji od veine svojih
pacijenata. Osim toga, danas izgleda gore nego inae. Sasvim je siv.
Christina se nagne prema njemu, dodirne mu ruku, on podigne pogled.
Kako si? kae. Osjea li se dobro?
Hubertsson ustane i tekim korakom krene prema vratima.
Sasvim mi je dobro, dobaci joj preko ramena. Odlino. Jako
dobro. Apsolutno sjajno. Jo neto? Ili sad mogu otii proitati novine u
miru?
Christina napravi grimasu iza njegovih lea. Mrzovoljni starac.
*
Kako je prijepodne prolazilo, zbog posla je uspjela zaboraviti i
Hubertssona i svoje sestre i samo ju je neobina slabost u laktovima
podsjeala na dugu neprospavanu no. Danas voli raditi, ne zato to voli
svoj poziv vie nego ranije, nego zato to u rutinama nalazi sigurnost, u
ponovnom ponavljanju rijei i fraza koje je izrekla tisuu puta prije.
Osim toga cijelog jutra ima samo jednostavne i posve jasne sluajeve:
mali gastritis, nekoliko malih streptokoka, tokasti petogodinjak koji
vie nikada ne smije jesti narane. Nema nekog veeg rizika da se iza
takvih simptoma u zasjedi krije tumor. Kad sljedei pacijent ue, osjeti
se jo mirnijom. Dovoljno je da samo baci pogled na proreze oiju ovog
tinejdera i odmah zna o emu se radi. Upala oiju. .
Svejedno, naravno, napravi poteni pregled, ak i iskljui
stropnu svjetiljku kad je legao na stol kako ga otra svjetlost ne bi
boljela. Osjea mrvicu njenosti prema njemu, ima uska ramena i mrav
je poput Erika, a brada mu je prekrivena jako upaljenim bubuljicama.
Oito nije neki cool tip. Nimalo nalik onim testosteronom napumpanim
frajerima koje su Asa i Tove dovlaile doma kad su bile tinejderice.
Prepisat u jednu tekuinu, kae ona kad je pregled zavrio. I
mislim da bi trebao ostati kod kue i par dana ne ii u kolu.
Christina inae krtari s isprinicama da se mora ostati kod kue
i odmarati, zna da slubenici osiguravajueg drutva vode statistiku
koliko esto svaki lijenik prepisuje bolovanje i da oni koji su previe
velikoduni riskiraju da ih se opomene. Ali ovaj je djeak premlad da bi
zavrio u nekoj statistici. A osim toga, cijela njegova tuna pojava
dokazuje da bi se stvarno trebao nekoliko dana odmoriti od svijeta.
Uspravi se, ali ostane sjediti na stolu dok mu noge slobodno
vise. Christina se zaustavi, krenula je ustati da napie recept, ali sada se
spusti natrag u svoj sjajni nehrajui stolac.
Treba li jo neto?
Isprva ne odgovara, samo savije vrat i uzdahne.
uj, kae Christina oprezno. Jesi li jo neto htio?
On podigne glavu i pogleda je tim crvenim prorezima od oiju.
Trepavice su zalijepljene od gnoja.
Zato se mora ivjeti? kae zatim hrapavim glasom.
Christinine se ruke spuste na koljena, posve nesvjesno ona
okrene dlanove prema gore. Nemam pojma, kae gesta. Ali njezina su
usta tiha.
Znate li vi to, vi ste ipak doktorica? Znate li zato se mora
ivjeti?
Odjednom je preplavi noanji umor, zbog toga napusti sve
lijenike fraze.
Ne, kae s uzdahom. Ne znam. Ja samo ivim.
On ostane sjediti u istom poloaju, i dalje maui nogama, ima
rupicu na samom vrhu jedne bijele arape.
Ali ako ne eli ivjeti? to onda?
Zar ne eli ivjeti?
Ne.
A zato?
Zato to jednostavno ne elim.
I tada ona uini ono to nikako ne bi smjela uiniti: isprui ruku i
pogladi ga po kosi, tako bi ga rado utjeila... Ali u pola pokreta prekine
je zvonjava telefona i ona bez razmiljanja ustane da se javi. U sljedeoj
sekundi shvati da je to bila pogreka i kad podigne slualicu, ljuta je.
Da, ovdje Christina Wulf. O emu se radi?
Glas u slualici je tanak i uplaen. Bolniarka na recepciji zna da
ne smije zvati lijenike kad imaju pacijente.
Christina, molim vas, oprostite, ali policija je nazvala i gnjave
me, kau da je vano i ne mogu ih se rijeiti...
Christina baci pogled preko sobe, djeak i dalje sjedi u istoj
poziciji, ali prestao je mahati nogama.
OK. Spojite ih.
U slualici klikne i zauje se nov glas. enski.
Halo. Je li to doktorica Wulf?
Da.
Zovem iz policije u Norrkopingu. Imamo ovdje jednu osobu
koja je dala vae ime...
Christina ispusti malen nestrpljiv zvuk. Koji je od Vadsteninih
najboljih igraa otiao u Norrkoping i zavrio u buksi? I to oekuju da
bi ona trebala uiniti?
Zove se Birgitta Fredriksson...
Christina je prekine:
Je li zlostavljana?
Ne, nimalo. Prije, obrnuto...
Kako to mislite, obrnuto?
Nju sumnjie za zlostavljanje. Uhitili smo je rano jutros. Ali
sada je vie ne moemo dugo drati, moramo je pustiti. A ona nema
novaca za autobusnu kartu natrag do Motale, a kae da vi moete
garantirati za nju, kako se to kae. Dakle, ako joj posudimo novce za
putovanje, onda ete vi garantirati da emo ih dobiti natrag. Moe?
Biste li pristali na takav dogovor? Vi ste ipak njezina sestra.
Negdje u pozadini zauje se dobro poznat glas.
Ma, kvragu, recite joj da to napravi! Recite joj da je njezina
prokleta krivica...
Christinin je bijes posve bijel; bijela joj vruina titra pred oima,
bijela joj vruina pri grlo. Ni mrtva!
Halo, vie policajkin glas. Halo, doktorice Wulf. Jeste li
tamo? Christina udahne, i kad ponovno progovori glas joj je metalan.
Da, ovdje sam. Ali naalost ne mogu pomoi. Sve skupa je
nesporazum. Ja nemam sestru.
Ali, pa ona kae...
Ona lae.
Ima recept s vaim imenom.
Mala se zabrinutost popne Christininom kraljenicom.
Recept za lijekove?
Ne, ne. Nego papir za recepte. Na njemu je napisana prilino
runa pjesmica. I potambiljan je vaim imenom. Christina Wulf,
Vadstena, dom zdravlja. To ste vi, zar ne?
Christina proe rukom kroz kosu, pretpostavlja o kakvoj se
pjesmici radi, nijedna od njih to nije uspjela zaboraviti. Ali ne
namjerava se dati uvui u tu igru. Nikada.
Nije ni udo. Ako provjerite svoje zapisnike, vidjet ete da je ta
osoba ove godine ukrala moj blok za recepte. I osuena je zbog toga.
Policajka oklijeva, gotovo da se moe uti kako se ee po glavi.
A tako, znai... Onda ne znam to da radimo.
Valjda se moete obratiti socijalnim slubama.
U slualici zaumi, policajka tamo u Norrkopingu ispusti
iznenaen povik i odjednom Christina zauje dobro poznat glas tako
duboko u uhu da joj zavibrira bubnji:
uj, ti kujo prokleta urla Birgitta. Cijeli ivot nita drugo ne
radi nego se zajebava sa mnom, ali kvragu, daj sad pomozi. Ovakvo
neto nisam mislila da e napraviti. Anonimno pismo, ha! Jebi se, samo
u ti to rei. Jebi se, kako odvratno, kako si proraunato zla...
Christina buno spusti slualicu i sakrije lice rukama. Cijela joj
je unutranjost dobila morsku bolest i pomie se, sva je mlitava poput
igrake na napuhavanje i nikada vie nee moi stati na noge. Ostane
tako sjediti cijelu minutu, moe uti kucanje vlastitog sata, a onda
podigne pogled kad zauje oprezno pomicanje u pozadini. Dragi Boe!
Djeak. Zaboravila je djeaka.
Okrene stolac za puni krug i duboko udahne.
Oprosti, ovo se nije trebalo dogoditi. Gdje smo stali?
Djeak je pogleda, zbog upale njegove su oi crne crte.
Htjeli ste mi napisati recept.
Da, ali...
On sklizne sa stola, odjednom zvui poput odraslog ovjeka.
Za tekuinu za ispiranje oiju kae. Stali smo kod tekuine za
ispiranje oiju.
(CroWarez.org )
Kad on ode ona ostane u polumraku, nema snage ustati i
ukljuiti svjetlo. Sljedei e pacijent morati priekati, mora biti malo na
miru i pustiti da joj unutranjost ovrsne. Okrene stolicu uz pisai stol
tako da moe vidjeti kroz prozor i nakon nekog vremena ugleda djeaka
kako prelazi poprijeko preko parkiralita. Njegovo je dranje
zabrinjava; ramena su mu sputena, ruke mlohavo vise, vrat savijen.
Trebao bi se smrzavati tamo dok se klie po bljuzgi, ali jakna mu je
raskopana, a nema ni rukavice ni al. Jedna od vjenih kontrolnih fraza
studija medicine dolepra joj na pamet. Potencijalno suicidalan? Da. On
je potencijalno suicidalan.
I odjednom joj se javi vizija kako je njegov ivot povezan s
njezinim, kako je sve teko i komplicirano i nemogue ako je injenica
da to to je ona jednom bila zlostavljano dijete koje je predano
udomitelju vodi do nepoznatog djeaka etrdeset godina kasnije koji
onda ode kui i oduzme si ivot. Da u Christininu ivotu nema nikakve
Birgitte, telefon na njezinu stolu ostao bi tih kad se on poeo otvarati, i
ostao bi tih sve dok ona ne bi zavrila govor do kraja.
Da barem ovo, da barem ono ruga se Astrid u njezinu sjeanju.
Astrid. Tako je. To je njezina krivica, ona je uinila Christinin
ivot ovakvim kakav jest. A njezina je mo tako velika da dugo nakon
vlastite smrti moe grebati prljavim noktima po ranama drugih ljudi.
Bez razmiljanja, Christina izvue najdonju ladicu pisaeg stola i izvadi
kuvertu. Smea je i malo zguvana, leala je na dnu njezine ladice puno
godina.
Erik ne zna da ona ima tu kuvertu, ne zna da je ona jo prije
petnaest godina uinila ono to joj on esto kae da bi trebala uiniti.
Naruila je svoj zdravstveni karton iz djetinjstva. I ne samo to, nabavila
je i pisani izvjetaj vatrogasaca, policijsku preliminarnu istragu i - uz
pomo svog lijenikog autoriteta i odreenog broja polulai - dijelove
Astridina bolnikog lista iz bolnice Birgitta u Vadsteni.
Njezin vlastiti bolniki izvjetaj lei na vrhu. Podigne poutjeli
arak prema svjetiljci na pisaem stolu i pone itati te dobro poznate
rijei. Petogodinja djevojica. Stigla hitnom pomoi u 22:25. U nesvi-
jesti. Opekline drugog i treeg stupnja na trbuhu, prsnom kou, lijevoj
nadlaktici i desnom dlanu..
Ne moe vjerovati. Svaki put kad proita taj izvjetaj uvijek
iznova posumnja; nije mogue, to nije bilo mogue. A opet, naravno,
zna da je svaka rije istinita, ako ni zbog ega drugog, onda zato to
oiljci jo uvijek postoje. Odreeni dijelovi njezine koe uvijek e biti
tanji i svjetliji od drugih: trbuh, prsni ko, lijeva nadlaktica i desni dlan.
Osim toga ima i preliminarnu istragu policije i svjedoenje
suprunika Pettersson. Tih susjeda kojih se ne moe sjetiti, ba kao to
se ne moe sjetiti ni stana gdje je stanovala s Astrid i kue u Ulici St Per
u Norrkopingu. Svejedno joj se ini da moe uti lokalni dijalekt
gospoe Pettersson dok lista po izvjetaju sa sasluanja:
Ma ve smo se navikli da to dijete vriti, ali veinom je samo
plakala... Ali ovaj put je tako urlala da ju je bilo grozno za sluat...
Zakljuak na prvoj stranici preliminarne istrage daje ostale detalje:
Suprunici Elsa i Oskar Pettersson izjavljuju da su
oko pola deset sati naveer 23. oujka 1955.
primijetili stalan miris dima. Gospoa Pettersson
je izala na hodnik i ustvrdila da miris dolazi iz
stana do njihova. Tada je rekla svom muu da
nazove vatrogasce, a nakon toga je pokuala
otvoriti ulazna vrata susjednog stana i konstatirala
da su nezakljuana.
U stanu je prvo odjurila u kuhinju, a zatim u veliku
sobu, ali nije mogla lokalizirati ni izvor vatre, ni
vlasnicu stana, gospoicu Astrid Martinsson. Kad
je pokuala ui u manju sobu, mogla je konstatirati
da su ta vrata zaljuana, ali je klju bio u
kljuanici s vanjske strane. Otkljuala je i ula.
Plamen je sukljao iz djejeg krevetia. Gospoa
Pettersson ugasila je vatru tepihom.
Dok je to radila, pojavila se Astrid Martinsson i
nanijela joj dvije razrezne ozljede kuhinjskim
noem po leima. Odmah nakon toga u sobu je
uao gospodin Pettersson. Tada je dolo do
naguravanja dok je on pokuavao razoruati
gospoicu Martinsson, za vrijeme ega je
petrolejska lampa pala na pod. Tada se vatra
ponovno rasplamsala. Gospoa Pettersson je za to
vrijeme i ovu vatru ugasila tepihom, dok je
gospodin Pettersson savladao gospoicu
Martinsson i vrsto je drao...
Christina stavi papire natrag u kuvertu. Ustvari, ne treba ih ni
itati: zna sve napamet. Pogotovo sasluavanje Astrid. Isprva tvrdi da je
vatra nastala jer je djevojica prevrnula petrolejku. Postane nasilna kad
je suoe s informacijama lijenika hitne pomoi da su djevojiine ruke
i noge bile vezane za preke kreveta tako da su bili prisiljeni razrezati
poveze kako bi je oslobodili.
A zatim dijagnoze bolnice Birgitta za Astrid, jedna za drugom,
svaka s oklijevajuim upitnikom na margili. Endogena psihoza?
Paranoidna shizofrenija? Manina depresija? Psihopat s napadima
psihoza? ini se da je i tretman oznailo oklijevanje. Za vrijeme svojih
sedam godina u bolnici Birgitta Astrid je isprobala luaku koulju i
duga kupanja, Sulfazin i Isofen, elektrookove i inzulinsku terapiju prije
nego to su je na kraju stavili na tadanji udesni lijek: Hibernal.
*
Sve to Christina zna, no ne sjea se niega. A udno je to to je
sve to znala jo kao dijete, a nije se sjeala, jo onda kad je Astrid dola
u kuu tete Elle i zahtijevala da joj vrati ker.
Bilo je to jednog hladnog dana poetkom sijenja, onakvog dana
kad je zrak tako otar od mraza da grebe u pluima, a svjetlost tako
bijela da pee oi. Ali kuhinja tete Elle bila je topla i mirisna, jer ona je
pekla slatka peciva. Christina i Margareta bile su na boinim
praznicima, cijelo su se prijepodne igrale vani u snijegu, ali sada su
sjedile oko kuhinjskog stola ekajui da im se osue hlae za snijeg.
Jedan je smrznuti vrabac sletio na ptiju kuicu ispred prozora,
bezvoljno je pojeo zadnje osuene mrvice kruha, zatim se nakostrijeio i
postao nepomian.
Smijemo li dati ptici pecivo? pitala je Margareta.
Teta Ella se sagnula da izvadi jedan pleh iz penice, upotrijebila
je rubove svoje pregae kao krpu.
Paaa, moe, rekla je. Ali ne svjee peeno. U kutiji za kruh
su dva peciva od prolog tjedna... Uzmite njih.
Obje su djevojice istovremeno ustale. Izgledalo je kao da e
Margareta prva stii do kutije za kruh, zaletjela se u dva duga koraka
prije nego to se odsklizala u vunenim arapama preko plutene
prostirke. Ali teta Ella ju je zaustavila ispruenom rukom:
uj, ludice. Hodaj kako se spada, ako se cijelo vrijeme klie,
nastat e rupe na arapama...
To je bilo dovoljno da Christini da prednost koja joj je bila
potrebna. Kad je Ella pustila Margaretu, Christina je ve uzela tvrda
peciva iz kutije, sada je drala po jedno u svakoj ruci i pobjedniki se
nasmijeila.
Teta Ella! zacendrala je Margareta.
Ella nije trebala ni pogledati da bi znala o emu se radi, znala je
ona svoje cure. Leima okrenutima njima rekla je:
Svakoj po jedno. I nema svae.
U tom se trenutku zaulo kucanje na vratima.
*
Ostatak svog ivota Christina e znati da je vrijeme relativan
pojam, da su trenutak i vjenost ista stvar. Brza je slika zaiskrila u
njezinu mozgu: kamen je pljusnuo u tamnu vodu, iroki su se krugovi
proirili povrinom. Takvo je vrijeme. Kamen je sadanjost, krugovi su
ono to je bilo i ono to e doi. Znala je sve to se dogodilo i sve to e
se tek dogoditi, a ipak nije bila sposobna sjetiti se ni prolosti ni
budunosti. Za jednog udisaja stigla je misliti na tisuu stvari: Tko to
nije ni pozvonio na zvono na ulaznim vratima? Kako to da nismo ule
kako se ulazna vrata zatvaraju prije kucanja na unutarnjim vratima?
Zato sam se najeila po rukama?
Teta Ella i Margareta su se ponaale kao da je sasvim normalno
da netko pokuca na vrata. Margareta je zgrabila jedno od tvrdih peciva i
povukla se prema kuhinjskom prozoru, teta Ella je obrisala ruke o
pregau i krenula otvoriti vrata.
Glas vani u hodniku zvuao je udno, skaanski dijalekt koji nije
bio pravi skaanski odbio se od tete Elle i prekinuo je prije nego to je
stigla i pozdraviti.
Dola sam po nju, rekao je taj nepoznati glas.
Glas tete Elle je odjednom zazvuao kretavo:
Po koga? Kako to mislite?
Ona je moja. Dola sam po nju.
Neto je lupilo, Christina je zatvorila oi i znala da se to
prevrnula kanta ispod police s telefonom. Krv iz nosa, pomislila je. Sad
e teti Elli ponovno poeti curiti krv iz nosa. I stvarno, sekundu kasnije
teta Ella je stajala na kuhinjskom pragu i drala ugao pregae na desnoj
nosnici. Brzo je dala znak Christini: sakrij se!
Poslije je mogla razmiljati da se trebala sakriti u spremite za
metle, ali u tom joj trenutku to nije palo na pamet. Spremite je izgubilo
svoje znaenje posljednjih godina, Christina je ve ila u etvrti razred,
a Margareta u trei, bile su prestare da bi se cijele dane igrale u
spremitu. Sada spremite nije bilo nita drugo nego spremite, gdje su
stajali usisava i kanta s krpom za pranje, gdje je krpa za prainu visjela
na klinu pored platnenog ormaria s depovima na zidu. Christina je
pomogla teti Elli da izveze rijei koje su ukraavale svaki depi.
Zvuale su poput rime ili pjesmice: vreice, page, epovi i rauni.
Neto joj se dogodilo s vidom, kao da je njezin pogled izotravao sve
konture. Sada je vidjela svaki detalj te inae nevidljive svakodnevice.
Smea plutena prostirka. Uzorak na votanom platnu. Mali vrabac koji
je i dalje sjedio ispred prozora. Zaledit u te svojim pogledom, pomislila
je Christina. Ne moe se pomaknuti bez mog doputenja.
Ali ona se oito pomaknula bez vlastitog doputenja, jer
odjednom je stajala pored kuhinjskog stola. Kako je dospjela tamo?
Toga se nije sjeala. Kao to se nije mogla sjetiti ni da je odmaknula
stolicu tete Elle u stranu i stala iza nje. A opet, stvarno je tamo stajala,
iza stolice tete Elle, leima prislonjenima na zid.
Gdje je? rekao je glas u hodniku.
Teta Ella spustila je rub svoje pregae, vjeni krvi rairio joj se
poput latica oko nosnice. Okrenula se prema hodniku.
Sada je dosta, rekla je svojim najotrijim glasom. Kakav je to
nain samo tako upasti u neiju kuu?
Teta Ella koristila je taj glas samo u iznimnim sluajevima, ali
kad bi to uinila, cijeli bi svijet zastao u stavu mirno, ne samo
djevojice. Christina je vidjela kako se to dogodilo i trgovcu
mjeovitom robom i podstanaru s kata iznad. Ali ova se osoba nije dala
zaustaviti, znala je to. I zaista, jedna se ruka ispruila i odgurnula tetu
Ellu u stranu. I ona je tamo stajala. Astrid.
Stvarno je izgledala kao vjetica. Moda je to zato to je bila
tako visoka i pogrbljena, tako mrava i picasta nosa. Ako to ipak nije
bilo zbog njezine udne odjee. Crna kina kabanica i nepropusni eir.
U sijenju? Osim toga eir je bio sprijeda-straga, obod je leao poput
titnika preko ela i zakrivao joj oi.
Chrissstiiina!
Uvlaila je slogove kao da ustvari ne eli ispustiti rije od sebe.
Cuuurice moja!
Astrid je rairila ruke i pribliila se dva koraka. Netko je
zavritao, moda je to bila sama Christina, inilo joj se da je tako, iako
nije osjetila kako je taj kretavi jednolini ton izaao iz njezina grla.
Ne smije im vjerovati, rekla je Astrid. Sve su to lai.
Krajikom oka Christina je mogla vidjeti kako je Margareta
zinula, tamo gdje je stajala s druge strane stola. Jo uvijek je drala ono
osueno pecivo u ruci. A tamo kod kuhinjskih vrata stajala je teta Ella
ukoena. Mogla je predstavljati fotografiju same sebe da nije bilo tog
malog potoia krvi koji joj je polako tekao iz desne nosnice. Christina
je ponovno otvorila usta, ovaj je put mogla osjetiti kako prodoran krik
drhtavo buja van.
Ne vriti, rekla je Astrid, sad je govorila bre, gotovo ostajui
bez daha. Nemoj vritati jer sve su to samo lai i izmiljotine. Sve su to
samo izmislili. Bilo nam je dobro, Christina.
Oi su joj plesale pod sjenama eira, bilo je to kao da joj je
Chris- tinina glava preklizava, pa joj se pogled ne moe ni na to
privrstiti.
Jo uvijek je drala ruke ispruene, ake su joj lagano
podrhtavale, prsti tako bijeli da su izgledali plaviasto.
Kao studentica medicine Christina e nauiti da je drhtanje prva
nuspojava uzimanja Hibernala. Pad krvnog tlaka je druga. Osjetljivost
na svjetlost trea. Groteskne grimase etvrta. Pad temperature peta.
Medicinski je dakle bilo lako objasniti ono to je tada izgledalo kao
aranje i arobiranje jedne vjetice.
Ali kad se dogodilo bila je to samo arolija. Bijela svjetlucava
zraka sunca provukla se kroz kuhinjski prozor, oeala Astrid prije nego
to se proirila i toliko narasla da je obuhvatila i Ellu koja je stajala uz
vrata. Zatreptala je i inilo se da ju je taj nenamjerni pokret probudio,
duboko je udahnula i u jednom pokretu kliznula preko kuhinjskog poda,
zaobila Astrid i stala pred Christinu ruku ispruenih u zatitu. Astrid se
okrenula i pokuala je uhvatiti, ali bilo je prekasno, njezini su plavi prsti
zagrabili u prazno. Grimasa joj je eksplodirala licem: gornja se usnica
podigla i otkrila zube i zubno meso, jezik je ispao van i preao preko
brade, desno oko se zatvorilo i ponovno otvorilo. U sljedeem se
trenutku zaljuljala, koljena su joj popustila i bez svijesti je pala na pod.
*
Nakon toga, kada je teta Ella nazvala Stiga tukoustog i
nekoliko je bolniara iz bolnice Birgitta dolo po Astrid kojoj je to bio
prvi izlazak, nita nije bilo isto. Bilo je to kao da je Astrid neto razbila
kad je dola u kuu tete Elle, stakleni zid ili ledene zidine ili veliki
mjehur od sapunice. Svi su se zvukovi izotrili. Odjednom su auti vani
urlali, zimski je vjetar tresao crepove na krovu, Hubertssonov tihi
prethodnik na katu poeo je lupati petama dok se penjao stubama. Isto
je bilo i sa zrakom, odjednom je u cijeloj kui postalo hladno i vlano,
Christina se smrzavala i morala stalno biti u vesti i duplim vunenim
arapama. Hladnoa je uinila njezine prste krutima i ukoenima, nisu
je htjeli sluati na isti nain kao prije. Nestrpljiva, odbacila je runi rad
u stranu kad je njezin bod poeo nalikovati Margaretinu: grbavom i
djejem. Svrbjelo ju je pod koom, vie nije mogla cijele veeri
prosjediti pored tete Elle i sluati radio, umjesto toga bezvoljno se vukla
po kui, smetala Margareti koja je gotovo stalno leala na krevetu u
praznoj sobi i itala knjige, ili je hodala od jednog do drugog prozora,
brala osueno lie sobnog bilja i ogledavala se u crnim sjajnim
prozorima. Ponekad je vjebala izdravanje. Kako bi se osjeala da se
bijelo i mravo lice odjednom zalijepi za prozorsko staklo? Kako bi se
osjeala da teta Ella umre? Kako bi se osjeala da jednog dana mora
napustiti kuu tete Elle?
Crna rupa. Tako bi se osjeala. Takav je to bio osjeaj.
( gro.zeraWorC )
I teta Ella je postala drugaija nakon Astridina posjeta. Sve ee
je podizala pogled s runog rada i pratila Christinu pogledom, ali nije se
smijeila niti govorila. Osim toga, promijenila je navike: djevojice se
vie nisu smjele javljati na telefon ili otrati van do sanduia i donijeti
potu. To je teta Ella sama radila. Osim toga, zastajala je i neka pisma
otvarala jo vani u vrtu, iako je jo uvijek bilo hladno zimsko vrijeme.
Christina je to mogla vidjeti kroz kuhinjski prozor: naborana ela, teta
Ella bi rastrgala kuvertu, to je bre mogla prela pogledom preko pisma
i onda otila ravno do kante za smee i bacila ga.
Jedino je Margareta bila nalik na sebe. inilo se kako ne
primjeuje da se neto promijenilo i da u kui odjednom ima tajni. I
dalje se stiskala uz tetu Ellu poput mazne make im je imala priliku i
jo uvijek je umarala Christinu detaljno prepriavajui intrige u svakoj
knjizi koju je itala. inilo se kako i ne primjeuje da Stig tukousti sve
ee dolazi u posjete i da uvijek dolazi ba kad je djevojicama vrijeme
da pou na spavanje.
Ali Christina je primijetila. Veer za veeri leala je irom
otvorenih oiju u svom krevetu u praznoj sobi i sluala njegovo
mljevenje koje je dopiralo iz kuhinje. Priao je bez prekida, ali teta Ella
nije govorila gotovo nita.
Nagovaranje. Da, mora da se o tome radilo. Stig tukousti je
pokuavao nagovoriti tetu Ellu da uini neto to ona nije htjela.
Christini je misao navrla poput vala munine i bila je prisiljena neto
uiniti, bilo to, kako bi saznala o emu se radilo. Vrlo oprezno spustila
je bose noge na pod sobe, zatim se uspravila i neujno otapkala u
hodnik.
Ono to trebamo je dugorono rjeenje, rekao je Stig tukousti
nakon kratkog srkanja koje je otkrilo da ga je teta Ella ponudila kavom.
A djeji dom nije nikakvo dugorono rjeenje. Ne u ovom sluaju.
Christina je naglo udahnula. Zar e je poslati natrag? Odjednom
je osjetila kako mora mokriti, da, i to jako. Gotovo se ve pomokrila.
Iako je stisnula koljena, mogla je osjetiti mali potoi koji je
naao put niz lijevo bedro. Pojurila je prema zahodu, ali nije stigla
zatvoriti vrata za sobom.
Jo uvijek su bila otvorena kad su teta Ella i Stig tukousti
kasnije izali u hodnik da istrae to se to kretalo tamo vani. Christina je
zamirila od srama. Nije htjela da je vide kako sjedi na zahodu s
flanelastom spavaicom podignutom preko koljena, ali nije mogla ustati
i zatvoriti vrata. Onda bi namoila cijeli pod.
Jesi li budna? pitala je teta Ella iznenaeno.
A iza nje ukazalo se nasmijeeno Stigovo lice:
uj, Margareta, rekao je. to bi rekla na to da dobije jo
jednu sestru?
To je Christina rekla je teta Ella.

(e) sljede)i dan Birgitta je stajala na pragu tete Elle.
Christina nije mogla odluiti je li slatka ili runa, na neki je
nain bila oboje. Kosa joj je bila bijeloplava i kovrava, o
okrugle, a napuene usnice izvijale su se u luk. Izgledala bi poput lutke
da joj tijelo nije bilo tako kvrgavo. Ali bilo je. Noge su joj bile sasvim
ravne, bez i najmanjeg zaobljenja kod bedara, trbuh je bio isturen,
dlanovi iroki i tupi. Koa na vratu bila je druge nijanse nego koa lica.
Sivlja. Osim toga, mali joj je zeleni potoi drhtao ispod jedne nosnice,
a vrhovi prstiju iznad potpuno izgrizenih noktiju bili su tako crveni i
nateeni da si stvarno mogao osjetiti kako bole.
Hou svojoj mami, rekla je Birgitta. Bila je to dje
ali njezin glas nije bio glas male djevojice. Bio je dubok i priguen,
gotovo muki.
Hajde, hajde, rekla je ena iz centra za socijalnu skrb koja je
dola s njom. Zna i sama da se mama mora odmarati.
Ne moe se odmarati ako ja nisam tamo. Pa ja se brinem za
nju. ena iz centra za skrb bezvoljno se nasmijeila i sagnula da joj
otkopa jaknu.
Da, da, mala moja, znam da ti tako misli. Ali tvoja se
sada treba poteno odmoriti, zato nas je i zamolila da se pobrinemo za
tebe. Birgitta ju je sumnjiavo pogledala, mrknula i povukla
kaiprstom ispod nosa. Pokret je maknuo tetinu ruku i u sljede
sekundi zakopala gumb koji je ena upravo otkopala. Za trenutak je
nastupila potpuna tiina u hodniku tete Elle. Sve su buljile u gumb,
Margareta i Christina, ena iz centra za skrb i teta Elle. Birgitta ih je
pogledala, jednu po jednu, prelazila pogledom od jednog do drugog lica.
Kad je promatranje bilo zavreno, zamirila je i izdahnula, zvu
kao duboko uzdisanje. Sasvim nesvjesno, Christina i Margareta
Birgitta je stajala na pragu tete Elle.
iti je li slatka ili runa, na neki je
ava, oi posve
ene usnice izvijale su se u luk. Izgledala bi poput lutke
da joj tijelo nije bilo tako kvrgavo. Ali bilo je. Noge su joj bile sasvim
, trbuh je bio isturen,
dlanovi iroki i tupi. Koa na vratu bila je druge nijanse nego koa lica.
drhtao ispod jedne nosnice,
a vrhovi prstiju iznad potpuno izgrizenih noktiju bili su tako crveni i
u svojoj mami, rekla je Birgitta. Bila je to djeja replika,
ice. Bio je dubok i priguen,
Hajde, hajde, rekla je ena iz centra za socijalnu skrb koja je
dola s njom. Zna i sama da se mama mora odmarati.
Ne moe se odmarati ako ja nisam tamo. Pa ja se brinem za
nju. ena iz centra za skrb bezvoljno se nasmijeila i sagnula da joj
Da, da, mala moja, znam da ti tako misli. Ali tvoja se mama
sada treba poteno odmoriti, zato nas je i zamolila da se pobrinemo za
avo pogledala, mrknula i povukla
kaiprstom ispod nosa. Pokret je maknuo tetinu ruku i u sljedeoj je
ala. Za trenutak je
nastupila potpuna tiina u hodniku tete Elle. Sve su buljile u gumb,
Margareta i Christina, ena iz centra za skrb i teta Elle. Birgitta ih je
ednu po jednu, prelazila pogledom od jednog do drugog lica.
ilo zavreno, zamirila je i izdahnula, zvualo je to
kao duboko uzdisanje. Sasvim nesvjesno, Christina i Margareta
ponovile su uzdah: na trenutak je zvualo kao da je vjetar zautao
hodnikom tete Elle.
Sekundu kasnije Birgitta je ponovno otvorila oi. Neto je
zasvje- tlucalo u njezinu pogledu, okrenula se i pojurila prema vratima.
*
uje se kucanje na Christininim vratima, uplaen mali kuc-kuc-
kuc, zbog kojeg na trenutak povjeruje da je onaj smrznuti vrabac iz
ptije kuice kod tete Elle proletio kroz vrijeme i sletio u hodnik doma
zdravlja. Ali njezino je tijelo razumnije, odmah aranira alibi koji joj je
potreban. Jednim brzim pokretom odgurne lampu s pisaeg stola i
okrene stolicu u smjeru kompjutera, tako da izgleda kao da radi biljeke
u zdravstvenom kartonu.
Da kae zatim svojim nedostupnim glasom.
Oprostite, Christina, kae glas pun oklijevanja. To je Helena,
jedna od medicinskih sestara.
Odmah u biti spremna za sljedeeg pacijenta, kae Christina i
dalje zadravajui pogled na monitoru kompjutera.
Nije to kae Helena. Kasnite samo pet minuta...
Christina okrene stolicu pola kruga i pogleda prema vratima.
to je onda?
Hubertsson...
to s njim?
Jako je udan. A zovu iz sanatorija jer je jedan od njegovih
pacijenata dobio neuobiajeno jak epileptini napad...
Da?
A Hubertsson... Nekako je nedostupan.
Christina pomakne naoale na svoje mjesto.
Je li pio?
Helena se stvarno uzvrpolji od nelagode, ona je Hubertssonova
prva hraniteljica u domu zdravlja, mama kvoka bez pilia koja je
spremna istrpjeti sve Hubertssonove muice i promjene raspoloenja
samo kako bi mogla s uivanjem rairiti svoja bijela krila nad njim kad
se osjea loe.
Ne, mislim da nije. Samo nije ba mogue doi do njega.
Christina ustane i stavi ruke u depove bijelog ogrtaa. Nije ovo
prvi put kako Helena smatra da je Hubertsson udan, ali svejedno se
tvrdoglavo odbija prikloniti Christininoj teoriji da udnovatost mora
ovisiti o tome to negdje ima sakrivenu bocu viskija. Ako ve nije
alergian na draeje za grlo bez eera: obino jako mirie po alkoholu
pomijeanom s mentolom kad Helena smatra daje najudniji. U tim
sluajevima Christina se mora osim za svoje pacijente brinuti i za
njegove.
Gdje je?
U svojoj sobi.
Putem kroz ekaonicu Christina brzo izrauna: vani sjede tri
pacijenta, jedan od njih mora biti njezin, a druga dva su Hubertssonova.
Dakle, danas nee biti nita od ruka.
Hubertssonova su vrata poluotvorena. Ba kao to je i Christina
malo prije uinila, iskljuio je sve lampe i sjedi ba kao to je ona do
malo prije sjedila i gleda kroz prozor. Ali ne gleda na parkiralite,
pogled mu je uperen prema utoj fasadi sanatorija. Christina uhvati
naslon njegove stolice i okrene ga pola kruga, a zatim se nagne prema
njemu i pogleda ga u oi.
Kako si?
Jo je sivlji nego jutros, a elo mu je oroeno znojem. Christina
povisi glas.
Jesi li dobro?
On odmahne rukom, ali ne odgovori.
Jesi li pio?
Pogled se zaljulja, malo odmahne glavom. Ona se nagne jo
blie njemu, uvue malo njegova daha u nos. Ne mirie ni po emu: ni
po viskiju, ni po mentolu, ak ni po starom pijancu.
Jesi li jeo danas?
On ispusti kratak zvuk koji moe znaiti bilo to. Christina mu
stavi ruku na elo. Nije samo vlano, sasvim je mokro od znoja.
A inzulin? Jesi ga uzeo?"
Neto neujno proguna, kapci mu zadrhte. Odjednom je sasvim
jasno to mu je. Hipoglikemija. Malo se iznenadi. Iako on sam ne ivi
onako kao to govori svojim pacijentima s dijabetesom da bi trebali
ivjeti, Hubertsson obino dobro dri sve pod kontrolom. Nikada ne
izae iz stana bez ake kockica eera u depu hlaa.
Brzo, kae Christina preko ramena Heleni. Uzet u B-
glukozu. Pripremi injekciju inzulina...
Dobro moe osjetiti Helenino olakanje. Tako je to s gotovo
svim sestrama. Nita im ne daje takav osjeaj sigurnosti kao kad ne
moraju donijeti odluku, a svejedno mogu izvaditi injekciju. Christina
sama uzme uzorak krvi dok Helena priprema injekciju. Stavi
Hubertssonovu veliku ruku u svoju i ubode, a onda stisne malu test-
traku na njegovu jagodicu. Odgovor odmah stie: razina eera je
ekstremno niska.
Sada rade tiho i koncentrirano, ne razgovarajui i ne gledajui
jedna drugu. Helena se nagne nad Hubertssonom i napola svue njegov
bijeli ogrta, zavrne mu desni rukav koulje iznad lakta, Christina lupne
vrcima prstiju po pregibu ruke kako bi dobro vidjela ilu. Hubertsson
izdahne kad osjeti da je igla na mjestu. A kad Christina vrlo polagano
stisne injekciju do kraja, on otvori oi i kae sasvim jasnim glasom:
Desiree.
*
Birgitta, Margareta i Christina, rekla je ena iz ureda za skrb i
za- hihotala se kratkim hihotom posjetitelja. Sad vam samo fali mala
Desiree i onda bi bilo ba kao u Dvorcu Haga
1
...
Desiree, dijareja, rekla je Birgitta. Sjela je na kuhinjski pod
im ju je ena odvukla s vanjskih stuba i odbijala se pomaknuti. Strah je
zatitrao u Christininu elucu: ta nova djevojica trebala bi shvatiti da je
prevelika da sjedi na podu. Osim toga bi trebala prestati izbacivati takve
rune rijei kao neko malo dijete, trebala bi ustati i sjesti za kuhinjski
stol, trebala bi piti sok i jesti pecivo ba kao Christina i Margareta.
Desiree, dijareja, ponovila je Birgitta. Gospoica Drek i
Prdac, vojvotkinja Dijareja von Govno...
1 Nekadanja rezidencija vedske kraljevske obitelji. Starije
sestre dananjeg kralja vedske zovu se Birgitta, Christina, Margareta i
Desiree.
Margareta Je zahihotala, ali Christinin je pogled odletio do tete
Elle. Bilo je gore nego to je oekivala: teta Ella bila je bijela u licu,
zjenice su joj bile velike i crne. Bore oko oiju koje su se inae jedva
vidjele sad su se produbile, kao da je teti Elli nacrtana crna paukova
mrea preko svakog oka. Sjedila je sasvim nepomino i gledala u
Birgittu. Christina je znala da ta nova djevojica mora osjeati njezin
pogled, sve drugo bilo je nemogue, svejedno ona nije dizala pogled,
sjedila je tamo gdje je sjedila s nogama rairenima preko pola

1
Nekadanja rezidencija vedske kraljevske obitelji. Starije
sestre dananjeg kralja vedske zovu se Birgitta, Christina, Margareta i
Desiree.

kuhinjskog poda. arapa joj je imala rupu na koljenu, a njezina
plavosiva vesta bila je premalena, cijelo je vrijeme navlaila rukave da
budu dui.
ena iz centra znaajno je pogledala tetu Ellu, zatim stavila ruku
na grlo i rekla:
Sada je dosta tih gluposti, Birgitta.
Grofica Diareja von Proljev...
Margareta se opet zahihotala, Birgitta je podigla pogled s poda i
brzo je pogledala, na trenutak joj je mali osmijeh zadrhtao u kutovima
usana. ena je ustala i odluno stala ispred nje.
Sada da si ustala, Birgitta. I da si sjela za stol i popila sok kao i
druge djevojice!
Ali Birgitta je spustila glavu i ponovno gledala u pod.
Ne pijem uti sok.
ena je ustuknula, ruke su joj oputeno visjele uz tijelo, inilo se
kao da ne zna to da uini.
Zato ne?
Zato to uti sok ima okus po pialini!
Zatim se sve dogodilo u sekundi. Teta Ella, koja je dotada
nepomino sjedila je ustala, u dva odluna koraka prila Birgitti i
povukla je na noge. Birgitta je bila sasvim mlitava, ljuljala se poput
krpene lutke u rukama tete Elle.
Jedno da ti bude jasno, rekla je teta Ella vrlo tihim glasom.
Te rijei koje si upravo izrekla mi se uope ne sviaju. A ja sam ta koja
odluuje u ovoj kui! Tako da zna.
Podigla je Birgittu i stavila je na praznu stolicu uz krau stranu
stola, zatim je brzim pokretom izvukla au koja je ve dugo ekala na
Birgittu i napunila je utim sokom.
Pij! rekla je i prekriila ruke na prsima.
Margareta se naglas nasmijala, inilo se da, kao i obino, nita
ne shvaa.
To je sok od narane! Teta Ella ga je napravila od naraninih
kora. Skupljale smo kore cijelu jesen...
Christina nije nita rekla, ali oima je fiksirala lice nove
djevojice dok je istovremeno podigla svoju au i ispraznila je u
nekoliko velikih gutljaja. Ali Birgitta nije ponovila pokret, sjedila je
nepomino bez rijei i buljila u utu tekuinu.
Teta Ella se nagnula nad nju, sada je govorila tihim, ali vrlo
jasnim glasom.
Pij, rekla je. Samo to lijepo popij...
Kuhinjski je sat kucao u pozadini, njegova mala crvena
sekundarka pomicala se u trzajima preko povrine sata. U trenutku kad
je dola do dvanaest Birgitta je ispruila ruku i zgrabila au, a kad je
dola do estice, ispraznila ju je.
I novo je vrijeme zapoelo.
*
Hubertsson trepe i odmahuje glavom poput tek probuenog
medvjeda, dok ga Christina i Helena vode do njegova stola za preglede
pored zida.
Sad se mora malo odmoriti, kae Christina. Za petnaest
minuta emo ponoviti test, a onda emo vidjeti moramo li te poslati u
Motalu.
On neto proguna, proe nekoliko sekundi prije nego to
Christina shvati to je rekao. Sanatorij. Ah da, naravno, nazvali su iz
sanatorija. Okrene se prema Heleni koja upravo pokriva Hubertssona
utom dekom i s pretjeranom je njenou izravnava preko njegovih
ramena.
Tko je nazvao iz sanatorija?
Kerstin Jedan.
OK, onda je idem nazvati.
Poslui se Hubertssonovim telefonom i lupka svojim uredno
namazanim noktima o Hubertssonov podloak na pisaem stolu dok na
drugom kraju zvoni. Potrajalo je dok se Kerstin Jedan nije javila, ali kad
je konano odgovorila, glas joj je bio kristalno jasan. Christina gotovo
moe uti kako zvei, iako se Kerstin Jedan ini sasvim oputenom.
Da, ustvari, nazvali smo samo zato to je Hubertsson rekao da
uvijek moramo nazvati kad ovaj pacijent ima napadaj kae ona. Ovaj
put su bila dva napadaja i jedan je bio neuobiajeno dug. Prvo sedam
minuta, zatim pola sata prekida, a zatim sljedei od gotovo etrdeset pet
minuta...
Christina se ugrize za usnicu. Napadaj koji traje etrdeset pet
minuta je tono na granici za status epilepticus, napadaj koji nikada ne
prestane.
Je li sada gotovo?
Mmmm. Dala sam etiri doze Stesolida od po 10 miligrama.
Christina se zadie. Kako se usuuje? Ta bi doza ubila konja.
Koliko je pacijent teak?
Oko etrdeset kila...
Christina stisne ake u gru. Ova mora da je luda!
Radi li se o mukom ili o enskom pacijentu?
enskom. Hubertssonova miljenica, znate...
Ne, ne zna.
Je li Hubertsson naredio tako visoku dozu?
Kerstin Jedan ispusti malen, nestrpljiv uzdah.
Ne, obino on doe i stavi je na infuziju kad napadaj ovako
dugo traje, ali danas ga nisam mogla nai... Ali ne morate se brinuti, ova
je ilava. Ne moe se ni micati, ni govoriti, ima cerebralnu paralizu,
epilepsiju i napadaje, ali nikako da umre. Ima preko etrdeset pet godina
i cijeli je ivot provela po bolnicama, ali kao to sam rekla, nikako da
umre.
Christini su se osuila usta.
Dolazim.
Kerstin Jedan uzdahne.
Nije potrebno, ona ima napade svaki dan, ponekad vie puta na
dan. Mi obino samo nazovemo Hubertssona, a onda ona odspava
nekoliko sati. Inae jako voli spavati, tako da se ne ali.
Christina se nakalje.
Svejedno dolazim.
Gotovo da moe uti kako Kerstin Jedan slijee ramenima.
Ha, ako nemate nita pametnije raditi u vrijeme primanja
vanjskih pacijenata, onda izvolite.
*
Ovaj se put odvaila i pripremila se na ok, ali svejedno je
morala uhvatiti zraka kad je ugledala Kerstin Jedan. Izgleda kao
reklama za ampon, u njezinoj dugoj plavoj kosi kao da svjetlucaju
tisue zvjezdica dok vodi pacijenta hodnikom. Njezina uniforma je
iskriavo bijela, arape na nogama ine se paperjastima i mekanima,
bijele sandale izgledaju kao da su upravo izvaene iz kutije. Ali sve to
savrenstvo ne oduevljava enu pored nje. To je Maria, jedna od
Christininih pacijentica. Njezina kosa ne svjetluca, visi oputeno i bez
sjaja preko lubanje, odjevena je u ispranu trenirku i vue se u izgaenim
papuama. Maria ima Downov sindrom, teku epilepsiju i osmijeh koji
izgleda poput molbe za pomilovanje.
Bok, Maria, kae Christina, iako cijela drhti od nestrpljenja.
Zna da Maria moe tjednima alovati ako je se ne pozdravi. Kako si
danas?
Ne ba dobro, kae Maria i odmahne glavom. Uope nisam
dobro...
Christina se zaustavi: Maria se inae nikada ne ali, obino
ispaljuje osmijeh i uvjerava te da je sve jako dobro sve dok se ne
onesvijesti.
to ti je?
Ne mogu biti kod anela, kae Maria i spusti glavu.
Hajde, hajde, kae Kerstin Jedan i potapa Mariju po ruci.
Zna da je to samo privremeno...
Christina zna da je Marijina soba svetite. Ako je ostatak
sanatorija kao soba za zabavu, onda je Marijina soba hram. Hram
naivnosti. Ukrasila ju je anelima: debeljukasti porculanski kerubini
guraju se na prozorskoj dasci, runo raeni serafini ljuljaju se na nitima
sa stropa, svjetlucavi aneli s oznaka za knjige i areni aneli iz tjednika
prekrivaju zidove od poda do stropa. Maria ih lijepi ravno na zid i
ponekad koristi ljepilo Karlssons. Ravnateljici sanatorija, a ona je jedna
praktina ena bez puno snova o raju, obino se pojavi munja u oima
kad se povede razgovor o Marijinoj sobi. Pria se da ima none more o
tome to e se dogoditi kada doe slubenik iz opine i vidi kako to
izgleda. Ali ipak nikada nije pokuala Mariji oduzeti njezine anele.
Zna da je aneoska soba jedino to Mariju odrava na ivotu.
Kad se probudi iz svojih vjenih napada, uvijek zabrinuto pogleda oko
sebe, ali kad shvati da je meu svojim anelima, smiri se.
Zato Maria ne moe biti u svojoj sobi? kae Christina, ne
pogledavi direktno Kerstin Jedan, grebanje malog straha prisiljava je
da umjesto u nju gleda u Mariju.
Naalost. Nemamo izbora, kae Kerstin Jedan. Folke treba
posebnu sobu, a njega ne moemo staviti meu sve te anele, pa smo
morali premjestiti Hubertssonovu malu miljenicu. A s obzirom na to da
ona sada spava i ne smije ju se jo neko vrijeme buditi, mislili smo da je
najbolje da Maria neko vrijeme bude u dnevnoj sobi...
Maria se pokua moleivo nasmijeiti Christini, ali ne uspije,
kutovi usana okrenu joj se prema dolje. Zbog toga izgleda kao da e
zaplakati. Christina proe rukom kroz ike, ponovno se pone osjeati
oputeno i mlohavo. Kakav dan! A jo nije ni dvanaest...
Ne moe li se to srediti na neki drugi nain? kae, odustajui.
Ne, kae Kerstin Jedan. Ne moe. A danas igramo i Bingo sa
slikama, bit e zabavno.
*
Neto prijee preko vrha Christinine glave kad zakorai u
Marijinu sobu. Instinktivno podigne ruku kako bi se obranila od napada
ptice i dok uzima zraka sjeti se mrtvog galeba u svom vrtu. Ali nisu to
ptija krila koja joj prolaze kroz kosu, nego mekana stopala anela
nainjena od page. Marijina zadnja konstrukcija visi na koncu sa stropa
tono iznad vrata: aneo visok pola metra s glavom od staniola i
kovrama od zlatne ljepljive trake, zamotan u stari runik s natpisom
PRIPADA OKRUNOJ SKUPTINI. Isti se tekst nazire i ispod rijetkih
pera privrenih na krila od kartona. ini se da su Marijine zalihe
kartona i obojenih pera gotovo iscrpljene, ali ih je uspjela nagovoriti da
joj daju stari materijal iz vremena prije nego to je sanatorij potpao pod
jurisdikciju opine.
Stotine slika anela po zidovima upijaju svu svjetlost i ine sobu
tamnijom nego to jest. Vani meu ljudima moe biti prijepodne, ali
unutra kod Marije i anela vlada vjeni suton. Ipak, soba ne izgleda
tono onako kako inae izgleda. Stol, koji obino stoji na svjetlu kod
prozora, pomaknut je u stranu, kare, pera, selotejp i izrezani asopisi
pomaknuti su u hrpicu na sredini stola.
Krevet druge pacijentice stoji uza zid do prozora. Stvari koje ona
posjeduje izgledaju siromano i strano meu Marijinom
ekstravagancijom: u podnoju kreveta lei jedan fascikl i nekoliko
knjiga, kompjuter na metalnom stalku stoji kod uzglavlja. uta tuba s
piskom visi iz kompjutera i Christina se u tom trenutku sjeti da je ula
za tu pacijenticu, da, ula je da je u sanatorij dola ena koja govori
putem kompjutera. Ali sada se ne vidi nikakav tekst na ekranu:
pacijentica je bez rijei, a takav je i njezin kompjuter. Ali njezin
screensaver dobro pae Marijinoj sobi. Predstavlja crn svemir s
tisuama zvijezda; kad ga Christina pogleda dobije trenutaan napad
vrtoglavice, na sekundu joj se uini kao da je brzinom svjetlosti voze
kroz svemir. Zatrepe i spusti pogled na bolesniki list. Desiree
Johansson, datum roenja: 31. prosinca 1949. Cerebralna paraliza,
spastiki napadaji i teka epilepsija od roenja.
Izgleda poput ptia, golog malog ptia bez perja. Tako je tanka
da jedva ostavlja neko udubljenje na madracu i tako mrava da se svaka
kost i tetiva naziru ispod koe. Prsti jedne ruke su savijeni i ukoeni u
kandu. Lei u udnom poloaju: na leima, s nogama podignutima i
prekrienima u poloaju fetusa. Lice joj je srcoliko, brada otra i
isturena. Koa na kapcima je tako tanka da se mogu vidjeti krvne ilice
poput plave delte.
Znai, to je Hubertssonova miljenica...
Christinine ruke malo drhte dok stavlja stetoskop na mjesto i
naginje se nad pacijenticu. Baci jo jedan kratak pogled na bolniki list:
da, ova ena oito ima dnevne napadaje i ti su napadi posljednjih godina
pogorali oteenja njezina mozga. Ali upravo sada ini se da se mirno
odmara: srce kuca smireno i ritmino poput sata u dnevnoj sobi tete
Elle, disanje je ujednaeno i bez dodatnih zvukova. Stavi stetoskop u
dep i isproba tonus ruku i nogu. I tu se ini da je sve onako kako bi
trebalo biti: ne moe osjetiti nikakve ostatke greva. Na kraju, vrlo
oprezno otvori pacijentiina usta i osvijetli svojom malom baterijom
usnu upljinu. Ne. ini se da se nije ugrizla za jezik ili za obraze. Sve se
ini u redu, koliko to moe biti u redu za osobu u ovakvom stanju.
Christina iskljui bateriju i pogleda usnulu pacijenticu. Jadnica mala...
ena u krevetu se trgne i otvori oi, na sekundu Christina gleda
ravno u njezin jasni plavi pogled, a onda se kapci ponovno vrlo pola
gano spuste. Christina ustukne, srce joj ubrzano lupa. Ali za trenutak je
gotovo. Nakon nekoliko udaha, ini se da pacijentica mirno spava i
Christinino se srce ponovno vrati na svoje normalno, malo stresno
kuckanje.
Navue prugasti vreasti prekriva preko ene u krevetu i ugura
ga u krajeve kreveta, zbog toga jedna od knjiga s podnoja kreveta
padne na pod. Christina se sagne da je pokupi. Kad ugleda naslov,
podigne obrve: Einsteinovi snovi. Nakratko pregleda druge knjige na
krevetu. Kvark i jaguar Murray Gell-Manna. Zlatne jabuke sunca Raya
Bradburyja. Benandanti - dobri arobnjaci Carla Ginzburga. arolije i
carobiranje Brora Gadeliusa. Plus jedan sasvim izlizani primjerak
Kozmos kratka povijest Stephena Hawkinga.
Christina slegne ramenima. Ta nova fizika je Margaretino
podruje, sama nikada nije imala snage da se stvarno udubi u to. Samo
dobije glavobolju kad Margareta razveze o materiji i antimateriji,
Velikom prasku i ekspanziji svemira, kvarkovima i strunama ili kako se
to ve zove. Mnogo toga zvui kao muljaa, a to je zvuk koji Christina
ne voli.
Poslae knjige u urednu hrpu na noni ormari. Malo je dirljivo
to to je Hawkingova knjiga izlizana od itanja. Za enu kao to je ova,
on mora da je poput Boga. Pitanje je na emu mu najvie zavidi? Na
njegovu mozgu ili na njegovoj slavi? Ili moda na njegovim ljubavnim
vezama?
*
Dok neto kasnije hoda parkiralitem otkrije da se odjednom
osjea puno bolje. Zbog prohladnog je zraka ivnula i pete joj ozbiljno
lupkaju po vlanom sjajnom asfaltu. Potpuno nesvjesno zavue ruku iza
glave i malo podigne kosu da joj svjei vjetar s jezera pogladi vrat.
Zatomi nagao poriv da rairi ruke i zavrti se, lijenica ope prakse koja
je pri zdravoj pameti vjerojatno ne moe stajati na parkiralitu i klicati
samo zato to je otkrila da je nebo visoko i duboko plavo, sunce bijelo i
svjetlucavo i da kesteni na travnjaku bubre ivotom. Taj novi zrak ini
je tako sretnom. Sutra je proljetni ekvinocij.
Kod tete Elle svaka promjena godinjih doba bila je okruena
mnogim obiajima i ritualima. S dolaskom proljea skidala se ljetna
odjea s tavana, petnaestog rujna ponovno bi je vratile gore, neovisno o
temperaturi i promjenama vremena. Kad bi se djevojice alile da im je
prevrue ili prehladno, teta Ella bi odgovorila svojom vjenom izrekom:
ovjek se znoji u proljee i smrzava u jesen!
Christina se nasmijei. Na mnogo je naina teta Ella bila
smijena sa svojim staromodnim normama. Naprimjer, bila je vrsto
uvjerena da sve djevojice u koli pedesetih godina nose pregau, ba
kao to su nosile i dvadesetih. Zato je Christina prvog dana kole u
prvom razredu krenula odjevena u kariranu pamunu haljinu i vezenu
pregau. S druge strane, teta Ella nikada nije imala problema brzo se
prilagoditi. Promatrala je druge male djevojice dok je hodala drei
Christinu za ruku, i kad je vidjela kako su one odjevene, jednostavno se
nagnula nad Christinom, odvezala joj pregau i stavila je u svoju torbu.
Ustvari, teta. Bila je to lijepa pregaa s Christininim monogramom
izvezenim na prsima i s malim redom ptica na samom donjem rubu.
Danas se ona nalazi u plastinoj vreici u ormaru u Postindustrijskom
raju, zajedno s drugim runim radovima koje je Christina uspjela dobiti
na aukciji nakon smrti tete Elle. Kad ponekad otvori te zatvorene
plastine vreice, ini joj se da moe osjetiti miris tete Elle: jak sapun i
puder marke Christel. Ali miris svaki put bude sve slabiji, zato ih rijetko
vadi.
Ali voli misliti o njima. Znati da su tamo. Da su njezini. Samo
njezini.
*
Christina je bila ta koja se morala najvie pomaknuti kad se
Birgitta uselila u praznu sobu. Margareta je uvijek sve radila u svom
krevetu tamo je itala i crtala, tamo se igrala s lutkama i pisala zadae -
dok je Christina koristila krevet samo za spavanje. Kad je crtala ili
pisala zadae sjedila je za stolom pored prozora. Ali sada vie nije bilo
mjesta, tamo je trebao stajati novi krevet. Teta Ella je podigla stol i
premjestila ga u hodnik. Ali nije ilo, bilo je premrano. A sad se vie
nije moglo sjediti ni za stolom u blagovaonici. Birgitta je ve treeg
dana uspjela tamo razbiti jednu porculansku figuricu i nakon toga je
blagovaonica postala zabranjeno podruje za sve tri djevojice. Preostao
je kuhinjski stol. Ali ni tamo nije bilo kao prije: kad su i Margareta i
Birgitta sjedile za stolom bilo je nemogue koncentrirati se. Neprestano
su brbljale, hihotale i aputale tajne jedna drugoj.
Nakon Birgittina dolaska vie nikada nije bilo posve mirno u
kui. Bila je kao elektrificirana: oko nje je iskrilo, i onaj tko bi se
previe pribliio riskirao je strujni udar. Kad bi zazvonio telefon
zgrabila bi slualicu s telefona i povikala halo! prije nego to bi se teta
Ella stigla okrenuti, a kad bi zazvonilo na vratima odjurila bi po
stubama poput furije. Nikada nije htjela sjediti na miru i itati kao
Margareta ili raditi runi rad kao teta Ella i Christina. Njezine su igre
bile vrtoglave i bune, a kad se nije igrala, svaala se. Nije prezala ni
pogaziti pravila tete Elle: jednog je dana otvorila crnu lijevanu ogradu i
izjurila na cestu na teta Ellinu biciklu, drugog je dana pobjegla i nije je
bilo puno sati, dok je teta Ella nije pronala na staroj ulici usred grada, a
jednom je ukrala etiri novia od po jedne krune iz kune blagajne. A
kad joj je teta Ella objasnila da za kaznu to je ukrala mora ostati u
praznoj sobi cijela dva dana, isplazila joj je jezik i zavritala:
Prokleta babetino! Ti nisi moja mama! Ti ne odluuje o
meni!
Christina je poklopila rukama ui i zatvorila oi taj put. Ali teta
Ella to nije odmah primijetila, imala je pune ruke posla pokuavajui
natjerati Birgittu, koja se branila i vritala, u praznu sobu i zakljuati
vrata. Kad se vratila u kuhinju bila je pod nosom sva crvena od krvi.
Putem do sudopera bacila je kratak pogled na Christinu, koja je i dalje
ukoeno sjedila za stolom i siknula:
Zato tako sjedi? Pa nije bilo tako opasno!
Ali kad je Christina trenutak kasnije kleala ispred zahodske
koljke i povraala, teta Ella je ponovno bila ona stara. Drala je jednu
ruku na Christininu elu, a drugom je gladila po leima.
Sve e biti dobro aptala je. Sve e ponovno biti dobro...
*
Ali ovoga je puta teta Ella bila u krivu. Nita vie ponovno nije
bilo dobro. Za vrijeme tog prvog proljea Birgitta ih je sve izmorila,
svakoga na svoj nain. S Margaretom za petama vukla se kroz kuu i vrt
i zaposjedala ih metar po metar. Margareta se malo smijala, malo
osjeala vrtoglavicu, po cijele je dane putovala izmeu uasa i
oduevljenja. Nita vie nije bilo kao prije: tavan je sada bio vjetija
jazbina, podrum grad duhova, a vrt opasna dungla. Kad je bilo vrijeme
spavanja, briznula bi u pla poput malog djeteta. Teta Ella nije smjela
iskljuiti svjetlo. A nije smjela ni ostaviti djevojice same u praznoj
sobi, morala je sjediti na rubu Margaretina kreveta i drati je za ruku
dok ne bi zaspala.
Teti Elli krvario je nos po cijele dane. Kad bi djevojice
poslijepodne dole kui iz kole, sve ee bi je pronalazile u dnevnoj
sobi. Tamo je sjedila zatvorenih oiju i otvorenih usta u velikoj fotelji, s
tamnocrvenom vatom u svakoj nosnici. Njezin je vez leao netaknut na
stolu u blagovaonici, a jednog je dana za veeru ak servirala takvu
modernu stvar vrijednu prezira kao to je pire od krumpira iz vreice.
Svejedno, gotovo da uope nije stigla raditi na svom porubljivanju tog
tjedna. No prije nego to je trebalo doi vozilo iz tvornice bila je budna
do dva sata.
Ali najgore je ipak bilo to to teta Ella vie nije gledala Christinu
na isti nain kao prije. Naravno, smijeila se i zahvaljivala ba kao i
uvijek kad je Christina pomagala oprati sue, kontrolirala joj je zadau
ba kao i prije i uvijek joj pomagala kad je trebalo izbrojiti kvadratie u
vezu, ali ipak se inilo kao da je Christina postajala nevidljiva im bi se
odmaknula jedan korak iz teta Ellina vidnog polja. Teta Ella je vie nije
pratila pogledom. A da je gledala, vidjela bi puno toga. Da su se
Christinina lea ispravila, naprimjer. Jer Christina je sada bila
djevojica koja je stalno morala biti na oprezu.
Nije mogla shvatiti to je to na njoj nagnalo Birgittu da ba nju
izabere za neprijatelja. Ali tako je bilo. Ve prvog tjedna Birgittine bi se
oi suzile kad bi gledala Christinu. Tjedan dana kasnije Christina je
pronala svoju lutku bez ruku i nogu, a jo tjedan kasnije jedna je
stranica iz knjige posuene iz knjinice bila istrgnuta. Brzo je nauila da
se uva, posebno igara u vrtu. Odjednom bi je tako gurnula u lea da bi
pala na lice i razderala koljena i arape. Najgore je bilo ako se radilo o
obje arape, onda bi se teta Ella naljutila i drala ljutite upo- zoravajue
govore o tome kako arape ne rastu na drveu. Christina joj se nikada
nije usuivala ispriati o guranjima jer bi se u takvim trenucima Birgitta
uvijek vukla na rubovima njezina vidnog polja, a oi su joj bile ue
nego ikada. Osim toga, teta Ella je imala svoje principe, a jedan od njih
je bio da ne voli djecu koja krive druge. Rupa u arapi je gotovo uvijek
ovisila o onome ija je noga bila u arapi. Bilo je bolje kad bi se i
koljeno ogrebalo, onda su se mogla izbjei upozoravanja i mogao se
dobiti flaster, pecivo i nekoliko utjenih rijei.
Ipak, sve je postalo malo bolje kad je Birgitta osvojila stablo
trenje. Stajalo je tamo, sve te godine, u vrtu tete Elle i mamilo
obeanjima to je sve ekalo onoga tko se prvi usudi popeti do najviih
grana.
Christinu i Margaretu je esto mamilo, ali nijedna nikada nije
skupila dovoljno hrabrosti da se popne vie od najdonjih grana. Ali
Birgitta se usudila. Otpuhujui i stenjui vukla je svoje nezgrapno tijelo
od grane do grane, sve vie i vie, ne brinui se o tome to joj je kora
izgrebala dugake crvene tragove po unutranjoj strani bedara.
Margareta ju je pokuala slijediti, ali dola je samo do polovine drveta, a
onda tamo ostala sjediti obgrlivi deblo rukama. Christina nije stigla
dalje nego prije. Sjela je na jednu od najdonjih grana i ostala tamo i
gotovo iskrivila vrat kako bi vidjela gdje su Birgitta i Margareta.
Pazite vikala je.
Ali Birgitta nije pazila: smijala se svojim grubim smijehom,
uhvatila granu iznad glave objema rukama i uspravila se u stajai
poloaj. Christina je zatvorila oi. Nije znala da li se nada ili se boji da
e Birgitta pasti. Da, nadala se. Ali kad je ponovno otvorila oi, Birgitta
je opet sjedila na grani. Nije pala.
To to se Birgitta znala penjati po drveu na kraju je bilo ono
zbog ega ju je teta Ella prihvatila. Prvih se mjeseci nikada nije smijala
zbog neega to je Birgitta rekla ili uinila, naprotiv, glas bi joj postao
hrapav i moleiv im bi joj Birgitta dola u vidokrug. Ali kad je te
veeri u lipnju izala u vrt i ugledala tri djevojice kako sjede poput
voaka na stablu trenje, licem joj se razlio velik osmijeh.
O, moj Boe rekla je i zakiljila preko ruba naoala. Dobro si
se popela, Birgitta!
Drala je pladanj u ruci, ali sad ga je spustila na travu tako brzo
da su ae sa sokom lupnule jedna o drugu i rekla:
Ostanite tako sjediti, idem po fotoaparat.
Uspjela je uhvatiti i drvo i sve tri djevojice na slici. Bila je to
dobra slika, tako dobra da ju je teta Ella dala i uveati i runo obojiti.
Ali fotograf je pogrijeio kod bojenja: Birgitta je dobila ruiastu
haljinu a Christina zelenu, iako je ustvari bilo obrnuto. Birgitta je bila
vrlo zadovoljna zamjenom: od trenutka kad je uramljena fotografija
stavljena na komodu tete Elle, shvatila je da ruiasta boja pripada njoj.
Odsada, sve to je roza je moje, izjavila je te veeri kad je
otila spavati u praznu sobu.
A sve to je uto je moje rekla je Margareta. Zato to ja imam
utu haljinu na slici.
Christina se okrenula u krevetu i gledala prema zidu. Mogla je
uti po njihovu disanju kako ekaju da ona neto kae. Nekoliko je
minuta bila tiina, sve dok na kraju Margareta nije mogla izdrati
pritisak.
A ti Christina? proaptala je. Zeleno ili plavo? Ili crveno?
Christina nije odgovorila. Ruiasta je ustvari bila jedina boja koju je
ikada voljela.

*elena stoji na vratima doma zdravlja i
Naruila sam jednog Hubertssonova pacijenta za drugi dan
kae. Ali drugoga morate primiti. I kasnite pola sata sa svojima...
Koliko ih je Hubertsson naruio poslijepodne?
est, ali upravo ih zovemo i pokuavamo ih naru
drugi dan.
Christina uklizi u garderobu i pone skidati zimske
A Hubertsson?
Upravo sam napravila test. eer se penje. Sad spava.
OK. Onda emo jo malo priekati.
I zvala je vaa sestra.
Christina duboko udahne.
Moja sestra?
Mmmm. Htjela se pozdraviti prije nego to ode, ali kad sam joj
objasnila kakav vam je danas dan, rekla je da e nazvati kad stigne u
Stockholm.
Christina izdahne. Posljednjih sati gotovo da je i zaboravila da je
ujutro ostavila Margaretu u Postindustrijskom raju.
I htjela je da prenesemo pozdrave Hubertssonu kae Helena i
nasmijei se. Vi ga poznajete jo otkad ste bile male.
Christina napravi malu grimasu i ispravi bijeli ogrta
je previe rekla. Kao i obino.
Da, rekla je. Poznajemo ga.
Ma zamislite, kae Helena. O tome nisam imala pojma.
% *
Ustvari, Christinu ne iznenauje to je Margareta dala pozdraviti
Hubertssona. Sigurno ga je sauvala u lijepom sjeanju. U njega se, na
vratima doma zdravlja i eka Christinu.
ila sam jednog Hubertssonova pacijenta za drugi dan
pola sata sa svojima...
io poslijepodne?
est, ali upravo ih zovemo i pokuavamo ih naruiti za neki
ne skidati zimske izme.
e penje. Sad spava.
Mmmm. Htjela se pozdraviti prije nego to ode, ali kad sam joj
e nazvati kad stigne u
Christina izdahne. Posljednjih sati gotovo da je i zaboravila da je
I htjela je da prenesemo pozdrave Hubertssonu kae Helena i
nasmijei se. Vi ga poznajete jo otkad ste bile male.
stina napravi malu grimasu i ispravi bijeli ogrta. Margareta
Ma zamislite, kae Helena. O tome nisam imala pojma.
uje to je Margareta dala pozdraviti
anju. U njega se, na
kraju krajeva, prvog zaljubila. Tek to je navrila etrnaest godina
prestala se umiljavati oko tete Elle kao mazna maka i prela na to da se
sva nauuri od elje im bi Hubertsson bio u blizini, to znai svaki dan
za veerom. Nakon samo pola godine u stanu za iznajmljivanje tete
Elle, Hubertsson je, naime, odustao od svih pokuaja da se sam brine za
kuhanje obroka.
Jo jedna konzerva i dobit u skorbut rekao je i ponudio teti
Elli kraljevsku sumu mjeseno u zamjenu za jedno kuhano jelo dnevno.
A ako bi se osim toga htjela brinuti i za njegovo pranje vea i ienje,
onda e dobiti duplo.
Teta Ella se premiljala samo na trenutak. Imala je vremena.
Christina i Margareta su sada ile u srednju i dugo su bile u koli,
Birgitta je radila u Luxoru i nije je bilo jo due. A trebala je novce. U
kui je trebalo dosta toga popraviti, a porubljivanje se vie nije isplatilo
kao prije. Osim toga, i za djevojice je trebalo sve vie novaca. Trebala
je pojaanje kunog budeta.
S druge strane, Hubertssonova je ponuda zahtijevala odreene
investicije. Ipak se nije moglo oekivati da e jedan pravi doktor jesti na
obinom stolnjaku od votanog platna iz Konsuma. Posljedica je bila da
se teta Ella jednog dana zaputila vlakom do Linkopinga u kupovinu: u
Motali naime nema takvih stolnjaka u dizajnu Viole Grasten. A to mora
biti Viola Grasten, to su smatrale sve druge ene iz udruenja
rukotvorina, gdje je teta Ella bila vrijedan, iako neto povuen lan.
Iskoristila je priliku da u Linkopingu kupi i kanticu laka za kuhinjske
stolice, i platna za salvete i nove kuhinjske zavjese. Kao i pet glatkih
drvenih draa za salvete u obliku prstena.
To sa salvetama je bilo teko. Tijekom jedne godine etrdesetih
neposredno prije nego to je postala patronana sestra - teta Ella je bila
sluavka u jednoj obitelji arhitekta i u to je vrijeme nauila podosta toga
o simbolinom znaenju salveta. Kod arhitekta se ivjelo moderno,
dakle Ella je sjedila za stolom za vrijeme radnog tjedna i ba kao svi
drugi jednom je tjedno dobivala istu lanenu salvetu. Razlika izmeu
gospode i osoblja oznaavala se vrlo suptilno: lanovi obitelji imali su
svaki svoj prstenasti dra za salvete, dok se Ellina salveta slagala u
etverokut i stavljala ravno na tanjur.
U kui tete Elle nije bilo nikakvih salveta tijekom tjedna. Onaj
tko se zamusao, morao je otii do kupaonice i oprati lice nakon jela,
inae je sve bilo dobro. Za Boi i Ivanje i druge obiteljske zabave teta
Ella kupovala je tanke, male papirnate salvete, ali to je veinom bilo
samo za pokazivanje. Ali sada je dakle moralo doi do promjene, jer
Hubertsson je sigurno bio nauen i na salvete i na prstenaste drae za
salvete. A kako bi to izgledalo kad bi on jedini sjedio za kuhinjskim
stolom i mahao svojom salvetom?
Christina i teta Ella borile su se cijeli vikend kako bi dovele
kuhinju u red. Ispolirale su kuhinjske stolice i prelakirale ih, presavijale
salvete i objesile kuhinjske zavjese. Birgitta je prezrivo otpuhnula na
njihova nastojanja, a onda je podigla ovratnik svoje smee jakne i izala
van u subotnju avanturu. Margareta je visjela na kuhinjskim vratima i
imala svoje miljenje o svemu, ali nije bila ni od kakve konkretne
pomoi. Na kraju je dosadila teti Elli, koja joj je dala zadatak da zavee
komadie vune razliitih boja oko draa za salvete, kako bi ih se moglo
razlikovati. Sama je smjela izabrati boje. Naravno, izabrala je ruiastu
za Birgittu i utu za sebe, dok je Christina dobila bijeli vuneni komadi,
a teta Ella svijetloplavi. Ali oko Hubertssonova prstena za salvete
namotala je usku svilenu traku najcrvenije boje i zavezala je manicom.
Njezini su obrazi sjajili isto tako crveno kad je Hubertsson u
nedjelju naveer siao iz svog stana kako bi pojeo svoju prvu veeru u
kuhinji tete Elle.
Ti e sjediti na kraju stola rekla je Margareta hrabro i time
pokazala da vie nije mala djevojica koja se mora klanjati i zvati ga
striekom.
Hubertsson ju je promatrao, zabavljajui se. Nije bio glup i
shvatio je zato njezine oi sjaje isto kao i svjee lakirane kuhinjske
stolice. Ali stvarno nije bio nimalo zainteresiran za svjeu janjetinu.
Samo je htio odreske s krumpirom, grakom i mrkvom, kiseli ele i
kisele krastavce. A preko sve te ljepote htio je preliti tamni umak od
vrhnja, iji se zainjeni miris octa i inuna, lovorova lista i crnog papra
ve prije sat vremena zavukao u sve kutke kue.
Tako su sjedili, svih petero, s novim salvetama na koljenima oko
stola tete Elle, i jeli u tiini. Birgitta sa svojom bijelom visoko nata-
piranom frizurom i crno namazanim oima, Margareta s konjskim
repom i rumenim obrazima, Christina s novima naoalama koje su joj
spuznule na pola nosa, Hubertsson s jednim uvojkom koji mu je pao
preko ela i napeta teta Ella, zarumenjela od kuhanja. Nije se opustila
sve dok Hubertsson nije navalio na svoju treu porciju.
Oprostite rekao je. Inae ne jedem ovako puno. Ali tako je
dobro!
I tada su se svi nasmijali. ak i Birgitta.
*
Inae se tih godina Birgitta nije naroito puno smijala.
Vjerojatno je isplakala svu djetinjastu tvrdoglavost i zlovolju kad joj je
mama umrla, ali kada je prva divlja tuga prola, ipak nije bila kao drugi.
Nije vie vikala i tukla se, ali gornja joj je usnica bila konstantno
iskrivljena u izraz krajnjeg prezira.
Kad je drugo polugodite sedmog razreda zavrilo, pretvorila se
u pravi kamen odlunosti. Veer za veeri sjedila je za kuhinjskim
stolom tete Elle i ponavljala istu reenicu: nema teorije da e ona ii u
osmi razred! Ipak se moe slobodno izabrati, dakle moe ne ii ako ne
eli. Osim toga joj je stric Gunnar obeao da e joj srediti posao u
Luxoru samo ako eli. Prezrivo je otpuhnula kad joj je teta Ella
pokuala objasniti da nije naroito zabavno raditi u tvornici. Zabavno?
Pa tko radi da bi mu bilo zabavno? Radi da zaradi novce. A u Luxoru
mogu ak i etrnaestogodinjaci poput nje dobro zaraditi.
Christina je otpoetka bila iznenaena potovanjem koje je teta
Ella pokazivala za Birgittin posao. Sada je bilo vanije naveer spremiti
Birgittinu uinu nego Christinu i Margaretu propitati zadae. Jer iako je
Christina bila tri mjeseca starija, a Margareta jedanaest mjeseci mlaa
od Birgitte, inilo se da je Birgitta odrasla, dok su one ostale samo
djevojice.
Teta Ella nije ak ni protestirala protiv Birgittina naina
odijevanja. Rado je vadila ivau mainu kad je Birgitta htjela suziti jo
jedan par traperica ili suknju. Na kraju je vie njezinih suknji bilo toliko
usko da se kroz tkaninu mogao nazreti venerin breuljak. To joj je
savreno odgovaralo, vidjelo se to po njezinu zadovoljnom smijeku
dok se promatrala u ogledalu u hodniku. Ba tako je htjela izgledati:
probujale grudi, isturena guza i oit trokut usred suknje.
Puno je vremena posveivala kosi, tapiranju i sprejanju, ispro-
bavanju novih frizura i naina eljanja. Ali kad je izlazila, ipak je
uvijek izgledala isto: velik stog eerne vune na glavi, bijelo obojene
usnice i crno obojene oi. Komad koji se drui s dekima koji imaju
velike aute. I to ba takva cura, a ne nekakva mala plaljivica koja se ne
usuuje poteno tulumariti.
Christini je Birgitta bila odvratna. Sve joj je bilo odbojno, i to
bijelo meso koje se ljuljalo i ti vjeno napola sputeni kapci. Da ne
govorimo o onom kiselkastom mirisu koji ju je uvijek okruivao, a koji
je sada ispunjavao praznu sobu ak i kad Birgitta nije bila tamo.
Meutim, Christina je smatrala da su sada svi ljudi pomalo odvratni.
Hubertsson je imao odvratne prste, Stig tukousti odvratna usta.
Christina je ak ponekad mislila da je i teta Ella postala pomalo
odvratna. Ujutro, kada bi radila doruak odjevena samo u spavaicu i
kuni ogrta, njezino je tijelo irilo neugodan miris preko cijele kuhinje.
Zbog tog je mirisa Christina promijenila svoje navike. Sada je bila
oprana, odjevena i poeljana kad bi sjela za kuhinjski stol, a kad bi
miris tete Elle postao prejak, jednostavno bi podigla svoju upravo
opranu ruku do nosa i udahnula miris sapuna. kakljao ju je u nosu.
Samo Margareta nije bila odvratna. Nije postala odvratna ak ni
kad ju je Birgitta pokuala pretvoriti u svoju kopiju, jer koliko god da se
borila s tapiranjem i sprejem, ruem i makarom, nikada joj nije uspjelo
promijeniti Margaretu na neko due vrijeme. Nakon samo pola sata
Margareta bi izgledala poput promoenog rakuna: natapirana kosa bi
uvenula, ru bi bio pojeden, a makara joj se razmazala oko oiju
pravei crne kolutove. Teta Ella bi joj se nasmijala i rekla joj da se ode
oprati. Ludice!
Ponekad je Margareta ak smjela otii s Birgittom van u
avanturu. Tih su se subotnjih veeri gurale ispred ogledala u hodniku
dok je teta Ella stajala na vratima kuhinje i promatrala ih preko okvira
naoala. Rijetko kad je neto rekla, nikada ih nije prekoravala i rijetko
ih je kritizirala. inilo se kao da je abdicirala, kao da nije smatrala da
ima pravo imati miljenje o ovoj novoj i neshvatljivoj pojavi koja se
zvala ivotom tinejdera.
Nikada nije bilo govora o tom da e Christina ii s njima u taj
ivot. A Birgitta je bila ta koja je bez rijei tako odluila. Ali njezino
otvoreno neprijateljstvo prema Christini sada je popustilo i postalo
ravnodunost i prezir. Birgitta je jednostavno posve iskljuila Christinu
iz svoje svijesti, nikad joj se nije obraala osim kad bi joj odbrusila neki
podrugljivi komentar i rijetko kad je odgovarala kad bi joj Christina
neto govorila. Osim toga, razvila je poseban pogled koji je bio
namijenjen samo Christini: kratak pogled koji je slijedio isto tako kratko
treptanje. Crvotoino, govorio je taj pogled. Nemoj ni misliti da te
vidim!
Svejedno, Christina je znala do detalja to Birgitta radi.
Margareta jednostavno nije mogla utjeti: za vrijeme polusatne etnje do
kole svako jutro povjerila bi Christini sve to je Birgitta povjerila njoj.
U poetku je bila sva hihotava: oi su joj svjetlucale dok je aptala ime
deka koji je prvi skinuo Birgittin grudnjak i nadimak onoga koji joj je
istovremeno stavio ruku u gaice. Ali njezin je osmijeh bio sve vie
nategnut kako su mjeseci prolazili. Sasvim se ugasio kad je jedno jutro
otvorila vrata telefonske govornice i pokazala na pjesmicu koja je bila
navrljana na zidu. Christina je gurnula naoale na mjesto i proitala
prvi red naglas: Ah, da sam ja na Birgittinu mjestu...
Tiho! povikala je Margareta i stavila joj ruku na usta.
Christina se zabuljila u nju irom otvorenih oiju: pa bilo je
sasvim jasno da e uutjeti u sekundi kad shvati to pie na zidu. Kako
je Margareta uope mogla misliti da bi ona izgovorila te uasne rijei?
Drhtavom je rukom poela traiti pernicu u torbi, izvukla svoju
najbolju kemijsku olovku - onu koju je inae koristila samo kad je
morala ponovno lijepo prepisati svoje tekstove - i povukla crtu za crtom
preko vrljotine na zidu. Koji je to idiot napisao tu pjesmicu, ne zna ni
pisati ispravno!
Margareta je poela plakati, naslonila se na telefonsku govornicu
i bez zadrke tulila poput malog djeteta dok je polako klizila prema tlu.
Glas joj je bio hrapav, ali sad se vie nije mogla suzdrati, sad je bila
prisiljena ispriati ono najgore.
A u koli kau da je spavala s tri razliita deka prole subote...
A kad sam je ja pitala rekla je da se ne sjea, da je bila previe pijana da
bi se sjeala. I onda se nasmijala!
Panika je zaleprala u Christininu trbuhu. Pritisnula je kemijsku
jae na zid i povukla jo jednu crtu preko vrljotine, iako je znala da to
nita ne znai. Te se rijei nikada nee dati obrisati. Nikada.
Spoznaja joj je poput kamena tonula tijelom. Oduvijek je znala
da e do toga doi. I sada je dolo.
Katastrofa.
*
Helena stoji na strai u hodniku kad Christina pusti van etvrtog
pacijenta.
Kako je Hubertssonu? kae Christina priguenim glasom.
Nema opasnosti, odgovara Helena istim priguenim glasom.
Upravo sam bila vani i kupila mu nekoliko sendvia. Uzela sam jedan i
za vas... Doite!
Christina baci pogled na kutijicu sa zdravstvenim iskaznicama
ispred vrata. Oito je da vani u ekaonici sjede jo dva pacijenta.
Stignem li?
Naravno da stignete. Pa morate jesti. Doite.
Hubertsson je sjeo za pisai stol, ali okrenuo je stolicu prema
sobi i sjedi leima okrenut kompjuteru. Christina nikada prije nije
primijetila njegov Screensaver, ali sada vidi da prikazuje crni svemir s
tisuama zvijezda. Podigne obrvu: Hubertsson ne bi dijelio screensaver
s bilo kim. Kerstin Jedan je moda bila u pravu kad je nazvala onu
pacijenticu njegovom miljenicom.
Pregledala sam Desiree Johansson, pokua ona. Ali
Hubertsson ne reagira: sasvim je zauzet kopanjem po vreici koju mu
Helena prua. Po svemu sudei, sendvi sa unkom je po njegovu
ukusu, ali napravio je grimasu kad je vidio mineralnu vodu.
Zar nisi mogla kupiti bezalkoholno pivo umjesto ovoga, kae.
Helena se nasmijei od dragosti, kao tvrdoglavom djeaiu.
Ne, ne, ovdje neko vrijeme nee biti piva.
Moe li se barem dobiti malo kave?
Upravo sam htjela otii po nju, kae Helena i sretno se
smijeei otklizi kroz vrata.
Christina zagrize svoj sendvi kako bi sprijeila grimasu. Tisuu
puta otkad radi vidjela je kako medicinske sestre ugaaju lijenicima i
svaki put bude bespomono iziritirana. S druge strane, ima manje
razloga da bude iziritirana na Helenu nego na veinu drugih. Helena nije
ona vrsta sestre koja odbija izvaditi zdravstvene kartone i nalaze testova
lijenicama, dok tri kao luda kako bi sluila lijenicima. Ali u odnosu
prema Hubertssonu je jednostavno smijena.
Sam Hubertsson, ini se, smatra Heleninu elju za obavljanjem
usluga samu po sebi jasnom. Izgleda zadovoljan dok se naginje u svojoj
stolici i otpija gutljaj mineralne vode.
Kako si sada? kae Christina.
On se malo nasmijei kutom usana i odloi bocu.
Bez problema. Osjeam se kao sedamnaestogodinjak.
Christina prezirivo otpuhne.
Prilino uniten sedamnaestogodinjak...
On se nasmijei i promijeni temu.
uo sam da je Margareta nazvala i dala me pozdraviti. Koliko
dugo ostaje u gradu?
Christina otpije gutljaj iz svoje boce kako bi izbjegla odmah
odgovoriti. Posljednjih je mjeseci postao sasvim nemogu, im dobije
ansu pokuava navesti razgovor na Margaretu i Birgittu i tetu Ellu.
I radi to namjerno, zna da je to ljuti.
Nije vie tu, kae kratko. Samo je prolazila ovuda. Inae, ono
to sam upravo spomenula, bila sam u domu i pregledala jednu tvoju
pacijenticu, Desiree Johansson. Kerstin Jedan joj je uvalila etiri doze
Stesolida od po deset miligrama...
Ali Hubertsson je vie ne uje, sjedi sasvim nepomino i zuri
prema prozoru. Christina slijedi njegov pogled: na prozorskoj dasci
sjedi ptica. Galeb. Intenzivno zuri u Hubertssona, a onda elegantnim
pokretom stavi jednu nogu ispred druge i spusti svoju bijelu glavu.
Zatim vrlo polagano rairi krila, siva su i bijela i velika i prekrivaju
gotovo cijeli donji dio prozora. Sve izgleda poput klanjanja. Ne, vie od
toga, poput iskazivanja potovanja.
Dakle... kae Christina.
ini se da njezin glas prodire kroz prozorsko staklo, ptica skvri
noge i uzleti. Christina svejedno ustane, ode prema prozoru i prati
galeba pogledom dok lebdi iznad parkiralita.
Kako udno, kae. A juer... Zar nisu galebovi ptice selice?
Ne svi, kae Helena i stavi pladanj s kavom na Hubertssonov pisai
stol. Dio njih prezimi ovdje. Zato?
Christina baci pogled prema Hubertssonu, vie nije nepomian,
okrenuo je stolicu za pola kruga i ispruio se prema alici s kavom.
Tu je sjedio galeb i udno se ponaao. A juer smo pronali
mrtvoga galeba u vrtu...
Hubertsson se upravo sprema podii alicu do usana, ali sad se
zaustavio usred pokreta.
Stvarno?
Mmm. Slomio je vrat. Erik misli da se zaletio ravno u zid.
Helena se nasmije:
Moda je dolo do nekog zaraznog ludila meu galebovima.
Trebali bismo upozoriti biologe na terenu.
Ne vidi da se Hubertssonovo lice ukoilo u sumnjiavoj grimasi.
Ali Christina vidi. udno je to to slii teti Elli. Upravo je tako
izgledalo njezino lice kad joj je nakon nekoliko dana oklijevanja
Christina konano ispriala to zna o Birgitti. I upravo je tako sivo bilo
njezino lice kad je dan nakon toga leala na podu dnevne sobe i nije se
vie mogla micati niti govoriti.
*
Djevojice je uzela socijalna skrb napisao je Stig tukousti na
ceduljici koju je rajsneglom privrstio za Hubertssonova vrata.
Sve troje stajali su blijedi i bez rijei u hodniku tete Elle. U
kuhinji su sarme jo uvijek bile na tednjaku i irile svoj miris, stol je
bio postavljen za veeru, ali nikome od njih nije palo na pamet da
raspremi stol i stavi sarme u hladnjak.
Imate li sve to trebate? pitao je Stig slubeno. etkice za
zube? Spavaice? Knjige za kolu?
Nitko nije odgovorio, ali Margareta je bez rijei kimnula.
Vani je padao prvi snijeg te zime, sumrak je nalegao siv preko
vrta i pretvorio ga u crno-bijelu fotografiju.
Sad idete sa mnom doma, rekao je Stig i zakljuao ulazna
vrata. Barem na nekoliko dana, dok ne saznamo hoe li to potrajati ili
ne.
Bitte im je namjestila krevete u sobi za razonodu, tamnoj
podrumskoj sobici u toj novosagraenoj vili. Stig je stavio zelene tapete
s uzorkom morske trave na zidove, a Bitte ih je ukrasila nizom plavih
tanjura-suvenira iz Rorstranda. Uplaeno je gledala u Birgittu, koja je
skidala vestu irokim pokretima i rekla:
Ovi tanjuri koje skupljam su ustvari vrlo skupi. Pa vas molim
da mislite na to...
Za kuhinjskim je stolom bilo tijesno kad je trebalo veerati.
Bittini djeaci - jer bili su to njezini djeaci, gotovo samo njezini -
zauzimali su puno mjesta svojim velikim tinejderskim rukama i
dugakim nogama. Christina i Margareta su morale dijeliti jedan kraj
stola, Birgitta se morala gurati s Bitte na drugom kraju. Bitte i Stig su
bili jedini koji su govorili.
Jesu li je odvezli u Linkoping? rekla je Bitte i odmahnula
glavom dok je gutala gutljaj mlijeka. Onda mora da joj je prilino
loe...
Ma, rekao je Stig i bacio pogled na Christinu. Ne mora se na
to tako gledati. U Linkopingu su najbolji lijenici. Specijalisti. Oni e je
prije osoviti na noge od lijenika ovdje u Motali.
Bitte je odmahivala glavom.
Ali modani udar...
Stig je spustio svoju alicu s mlijekom na stol uz tihi udarac.
Ne znamo tono je li to stvarno bio modani udar.
Ali zar nije Hubertsson rekao...
Hubertsson! rekao je Stig prezrivo i obrisao usta rukom.
*
Jedne nedjelje tri tjedna kasnije otvorio je vrata svog novog
Volva Amazon i rekao djevojicama da poure. Christina se pomicala
na stranjem sjedalu, a kad se namjestila, sjedila je vrlo oprezno s
velikim hibiskusom tete Elle na koljenima. Osuio se i pola listova mu
je otpalo kad je nakon prvog tjedna otila do kue tete Elle poistiti i
zaliti cvijee, ali sada se oporavio i dobio tri velika pupoljka. Htjela je
da ga teta Ella vidi kako cvjeta, tamo gdje je leala u krevetu u
Linkopingu. Margareta je sjela pored nje i pritisnula uramljenu
fotografiju djevojica na drvetu trenje na trbuh. Birgitta je praznih ruku
sjela na suvozako mjesto.
Nisu razgovarale jedna s drugom. Tijekom tjedana koji su proli
jedva da su izmijenile koju rije. Margareta je utjela ak i kad su
Christina i ona ile u kolu ujutro i nastavila je utjeti tijekom veeri.
Nije ak ni itala kako je to obino inila. Kada bi, zato to je morala,
zapisala rijei i izraunala ono to je morala za zadau, legla bi na svoj
madrac na napuhavanje dolje u sobi i buljila u strop.
Christina je bila aktivnija. Nakon prvog tjedna odlazila je u kuu
tete Elle svaki dan, pokupila bi potu i razvrstala je, zalila cvijee i
brisala prainu. Ponekad je usisavala, ne zato to je to bilo potrebno,
nego zato to ju je zvuk usisavaa smirivao. Nikada nije odlazila gore
do Hubertssona, samo bi ostavila njegovu potu na najdonjoj stubi i
potpuno neujno zatvorila ulazna vrata za sobom.
Birgittu gotovo da nije ni vidjela. Ona je odlazila u svoju
tvornicu rano ujutro i nikada se nije vraala prije veere. Ali svake noi
Christina bi se probudila kad bi Birgitta sa svojim ugaenim cipelama u
ruci tapkala niza stube do sobe za razonodu. Moda je osjeala da se
Bittini djeaci srame to je imaju u kui. Njihovi zavodniki osmijesi i
pohlepni pogledi ugasili su se onoga dana kad je jedan od Kjelleovih
prijatelja iz razreda apui izrecitirao onu pjesmicu. Sada je letjela
preko cijele Motale. Poput ptice s vlastitim krilima.
Stig ih je pregledao kad su izale iz auta ispred okrune bolnice
u Linkopingu.
Spremne? rekao je vojniki. Margareta je kimnula, Christina
proaptala da. Ali Birgitta je odjednom uzmaknula za korak.
Ne elim rekla je.
Bez gluposti, rekao je Stig i zalupio vratima auta.
Birgitta je odmahnula glavom tako da je natapirana kosa
zadrhtala.
Ali ja ne elim!
Stig ju je uhvatio za nadlakticu, glas mu je postao dublji:
Prestani gnjaviti!
Birgitta se jednim pokretom oslobodila, tako naglim pokretom
da se kopa koja je drala njezine bijele ike na mjestu oslobodila i
pala na asfalt. Okrenula se i poela trati, onoliko brzo koliko su joj
tijesna suknja i cipele na petu doputale. Na pola parkiralita okrenula
se i zavritala kretavim glasom:
Neu! Zar ne uje, seronjo!
Stig je slegnuo ramenima i stavio kljueve auta u dep svog
nedjeljnog sakoa.
Onda nek tri. Divljakua!
* * *
Izgleda kao gusar, rekla je Margareta i nasmijala se dok je
plakala. Teta Ella se nasmijeila svojim novim nakrivljenim osmijehom
i drhtavom lijevom rukom dodirnula crnu traku koja joj je prekrivala
desno oko.
Ne moe treptati, rekla je ena u krevetu do njezina. Zato
mora imati povez. Da se oko ne isui.
Christini se na trenutak uinilo da je to ona ista ena koja je prije
deset godina hodala oko njezina bolesnikog kreveta. Okrenula je glavu
i tako je neprijateljski pogledala da je ena odmah ustala sa svog kreveta
i poela se vui prema vratima. Naravno, nije to bila ista ena, sad je to
vidjela, no ipak je bilo lijepo da je otila. Bilo je dovoljno buljenje
etiriju drugih pacijenata u sobi.
Teta Ella jo uvijek nije mogla govoriti, kada je pokuala samo
joj je preko usana curnulo malo pjenaste sline. Svejedno, i Christina i
Margareta su razumjele. Margareta je sjela na rub kreveta, podigla
njezinu ruku i stavila je na svoj obraz. Christina se spustila na koljena
uz uzglavlje kreveta i stavila glavu na jastuk, uz glavu tete Elle.
Nijedna od njih nije nita rekla. Nije preostalo nita za rei.
*
Te su se veeri skupili u Stigovoj dnevnoj sobi. On je stajao
zafrknutih rukava koulje za stolom, dok su djevojice sjedile u nizu na
novoj sofi na cvjetove. Christina lijevo, Birgitta desno, Margareta kao
tampon- -zona u sredini. Stig ih se nije usuivao pogledati, usmjerio je
pogled na papire iz socijalne skrbi koji su u tri bijele hrpe leali na
stolu, dok je dugo po depu traio cigarete i upalja. Trebala mu je
cijela vjenost da izvadi jednu cigaretu John Silver iz kutije i zapali je.
Da rekao je zatim i otpuhnuo oblak dima. Razumijete i same.
Sad kad ste je vidjele.
Napravio je kratku pauzu, jo uvijek ne miui pogled sa stola.
Ovako e biti rekao je. Socijalna skrb je unajmila mali
jednosobni stan za Birgittu i pronala novu obitelj koja e udomiti
Margaretu. A Christina se moe vratiti mami u Norrkoping.

Nekoliko sati kasnije, kad se bijela kasna zima
upravo poela umatati u ruiastu svilu poslijepodneva, Christina je
ugledala Hubertssona. Hodao je poprijeko preko parkiralita odjeven u
stari kaput i s aktovkom u ruci. Dakle, mora da ide kui, ina
oblai kaput kad ide do sanatorija. ini se da ga je Helena toliko
gnjavila da je popustio. A ipak, ne ide u smjeru svog starog Volva...
Christina baci pogled na sat, primanje pacijenata jo uvijek
poteno kasni, iako je pokuala ubrzati svaki pregled. Sljede
je roen 1958. Dobro. Mukarci tih godina obino ne razvezuju pri
bez potrebe.
Upravo kad je htjela ustati i poi u ekaonicu po njega, baci
pogled kroz prozor i vidi da se Hubertsson zaustavio. Stoji okrenut
prema domu zdravlja i vidi se da razgovara s nekim. Christina se
nasmijei kutom usana. Vjerojatno ga je Helena nadgledala kroz prozor
i sad ga prekorava to nije otiao ravno do auta...
Ali Hubertsson ne voli da ga se upozorava, nabrao je svoje
upave obrve i neto rekao, prije nego to se zlovoljno okrenuo i poao
u smjeru sanatorija. Christina zauje kako se prozor sobe medicinskih
sestara buno zatvorio. I Hubertsson to uje. Odmahne na pozdrav
aktovkom.
Vidjela je tu gestu jo prije. Jednom prije trideset godina.
*
Bio je to onaj trenutak subotnjeg popodneva kad svi v
gradovi utihnu, kad su duani zatvoreni, a ljudi su se povukli u ku
Vlani suton teko je leao preko Norrkopinga, uti kvadrati upravo su
poeli sjajiti na crnim fasadama kua, a vani na cestama uli
svjetiljke poele dobivati aureole.
kad se bijela kasna zima vani
astu svilu poslijepodneva, Christina je
ugledala Hubertssona. Hodao je poprijeko preko parkiralita odjeven u
stari kaput i s aktovkom u ruci. Dakle, mora da ide kui, inae nikada ne
ni se da ga je Helena toliko
gnjavila da je popustio. A ipak, ne ide u smjeru svog starog Volva...
Christina baci pogled na sat, primanje pacijenata jo uvijek
poteno kasni, iako je pokuala ubrzati svaki pregled. Sljedei pacijent
no ne razvezuju priu
ekaonicu po njega, baci
pogled kroz prozor i vidi da se Hubertsson zaustavio. Stoji okrenut
prema domu zdravlja i vidi se da razgovara s nekim. Christina se
mijei kutom usana. Vjerojatno ga je Helena nadgledala kroz prozor
Ali Hubertsson ne voli da ga se upozorava, nabrao je svoje
upave obrve i neto rekao, prije nego to se zlovoljno okrenuo i poao
uje kako se prozor sobe medicinskih
uje. Odmahne na pozdrav
Vidjela je tu gestu jo prije. Jednom prije trideset godina.
Bio je to onaj trenutak subotnjeg popodneva kad svi vedski
ani zatvoreni, a ljudi su se povukli u kue.
Vlani suton teko je leao preko Norrkopinga, uti kvadrati upravo su
a, a vani na cestama uline su
Christina je zastala kad je zatvorila vrata bolnice za sobom, ali
ostala je trenutak stajati na stubama dok je polako navlaila rukavice.
Nije joj se urilo. Nikad joj se nije urilo kad je bilo vrijeme da se s
radnog vikenda u bolnici vrati kui.
Izmeu rukava njezina kratkog kaputa i rukavice bio je dio gdje
joj je ruka bila otkrivena. Narasla je nekoliko centimetara tijekom te
godine dok je ivjela u Norrkopingu i veina odjee joj je postala
pretijesna i iznoena. Najgore je bilo s donjim rubljem. Kad se razred
presvlaio za tjelesni uvijek se pokuavala sakriti iza vrata kako nitko
ne bi vidio da ima velike rupe na gaicama i da je njezin jedini grudnjak
posivio od starosti.
Nikada joj nije palo na pamet da zatrai Astrid novac za novu
odjeu, ali odvajala je dvadeset kruna svaki mjesec od svoje plae, dvije
sive desetke koje bi zagurala iza omota knjige iz matematike. Potrajat e
dok ne skupi dovoljno novaca da kupi novi kaput, ali moda je tako
bolje. ovjek ne moe znati kako bi Astrid reagirala da nae novi
komad odjee u hodniku. Dotad je Christina pokuavala nategnuti svoje
rukavice ili staviti ruke duboko u depove kaputa. Ali grudnjak e kupiti
ve sljedeeg tjedna. I nekoliko novih gaica. To Astrid nee nikada
primijetiti.
Stavila je kapuljau kako bi zatitila kosu od sitne kie i krenula
sputene glave preko sjajnog asfalta dvorita; nije podigla glavu sve dok
nije dola do Sodra Promenaden. Tamo je zastala: tramvaj je stajao na
stajalitu i na trenutak je odvagivala da li da si priuti kartu. Ali ne. Bilo
bi preskupo i prolo bi prebrzo. Pjeice e joj trebati jo sat vremena
prije nego to stigne kui.
Tada ga je ugledala. Trebao joj je trenutak da shvati to je
vidjela i za vrijeme tog trenutka inilo se kao da se cijeli svijet malo
pomaknuo u stranu kao da ga je netko gurnuo. U sljedeem joj se
trenutku tijelo ispunilo oduevljenjem. To je on! To je stvarno on,
upravo izaao iz tramvaja ispred bolnice u Norrkopingu!
Hubertsson, povikala je, Hubertsson!
Njegov je pogled prvo preao preko nje bez zaustavljanja i na
sekundu se inilo kao da misli da je krivo uo i namjerava krenuti dalje.
Christinu je uhvatila panika, bez razmiljanja pojurila je prema njemu i
zgrabila ga za ruku.
Zar me ne prepoznaje? Pa to sam ja. Christina!
Odmaknuo se korak i pogledao je.
Ah, da. Pa to si ti.
Rijei su potekle:
Kako je s tetom Ellom?
Hubertsson je napravio malu grimasu.
Otprilike kao i prije.
Je li dobila moja pisma?
Da.
Hoe li ostati u tvom sanatoriju?
To nije moj sanatorij. Ali, da, pretpostavljam.
Smije li primati posjete?
Naravno da smije. A kako si ti?
Christina je slegnula ramenima.
A tako, rekao je Hubertsson. Tako, dakle.
Na trenutak je nastupila je tiina, a onda se on nakaljao i
nestrpljivo slegnuo ramenima.
Moram se pouriti, nalazim se s jednim kolegom... uvaj se.
Christina je kimnula, sve oduevljenje ju je napustilo, stajala je sasvim
mirno u lokvici razoaranja. Bilo je to kao da je Hubertsson svojom
ravnodunou iupao zadnju malu srebrnu nit koja ju je spajala s
prolou. Ali moda je se moe ponovno zavezati. Ako se suzdri od
novog donjeg rublja. Pomisao ju je navela da ponovno povisi glas i
vikne za njim:
Hubertsson!
Okrenuo se bez zaustavljanja, hodao je nekoliko koraka natrake
dok mu je postavljala pitanje.
Koliko kota karta za vlak do Vadstene?
Trideset dvije krune!
Okrenuo se i mahuo joj na pozdrav aktovkom.
# # #
Bilo je to sve. Kao da nije postojala.
S druge strane, nije to bilo nita novo. Otkad je dola u
Norrkoping bilo je to kao da je ostala staklena figurica, ljudi je nisu
vidjeli prije nego to bi sluajno naletjeli na nju. Osim s nastavnicima u
koli, razgovarala je ustvari samo s tri osobe. S Astrid, Margaretom i
sestrom Elsie.
inilo se da je sestra Elsie gotovo voli. Za vrijeme pauze za
kavu subotama prijepodne uvijek se raspitivala o tome kako je proao
posljednji test iz matematike, a kad je Christina mogla izvijestiti o jo
jednoj petici, kimala je tako zadovoljno da joj je podbradak drhtao.
Ali nije uvijek bila tako zadovoljna. Ponekad bi uhvatila
Christinu za bradu i promatrala joj lice. Jede li poteno? Spava li
dovoljno? Zdrava tinejderica trebala bi imati ruiaste obraze, a ne
crne kolobare oko oiju. Naravno, jako je marljiva kad moe raditi i ii
u kolu i sigurno je od velike pomoi svojoj majci, ali moe li ona
stvarno to sve? Ne bi li se, umjesto toga, trebala vikendom odmarati i
biti vani na svjeem zraku?
Christina se uvijek sramila kad bi je sestra Elsie primila za
bradu. Bilo je to kao da njezino bijelo lice lae. Pa posao je bio njezin
jedini odmor. U bolnici nije morala biti na oprezu, ovdje je bilo
dovoljno klanjati se i biti pristojan i raditi ono to ti se kae. Ali,
naravno, to nije mogla rei.
Isto kao to nije mogla ni rei da je sama sestra Elsie dio
odmora, da bi se njezini napeti miii vrata uvijek opustili kad bi ula
glas sestre Elsie i osjetila miris sapuna i ruine vodice koja je lebdjela
oko njezina malog debeljukastog tijela. Bila je vrsto utegnuta u
steznik ispod svijetloplave uniforme medicinske sestre, mekana, ali
sabrana, ba kao to je i Christina eljela biti. A ustvari svakoga je dana
bivala sve vie nalik na ledenu skulpturu koja je polako vrsnula:
sleena i tvrda izvana, bljuzgava i tekua iznutra.
Ponekad je matala o tome da e je sestra Elsie zatraiti da se
preseli u njezin stan. On bi se trebao nalaziti u jednoj od onih kua u
nizu, sagraenih u engleskom stilu koje su uokvirivale Sodra
Promenaden tamo bi Christina dobila vlastitu sobu s tapetama na rue.
Svake bi veeri pisala zadae za malim smeim damskim pisaim
stolom iz 19. stoljea, dok bi sestra Elsie pripremala veernji aj u
kuhinji, a onda bi sjele jedna pored druge u maloj dnevnoj sobi i sluale
radio-drame...
Ali jasno, sestra Elsie nikada nije takvo neto rekla. Christina je
stanovala kod svoje mame i nastavit e ivjeti kod nje, ba kao i sve
druge djevojke iz gimnazije.
Christina je jednom vidjela kako se sestra Elsie stresla od
gaenja kad su neke druge sestre priale o Hagebyju, i nakon tog dana
je uvijek vrlo paljivo pregledavala potplate svojih gojzerica prije nego
to bi ula u okruje bolnice. Nije smjelo biti nikakvog blata na
rubovima koje bi je razotkrivalo. Jer po blatnim su cipelama
prepoznavali stanovnike najnovijeg kvarta u Norrkopingu. I godinu
dana nakon o su prvi stanovnici unajmili stanove i uselili se, podruje
je jo uvijek bilo blatno gradilite.
Astrid je bila jedna od tih prvih stanovnica. Vie je godina
ekala red na stan, dok na kraju nije dobila svoj dvosobni stan na
samom vrhu betonske sive zgrade. ak i nakon godinu dana hvalila je
svoj novi stan svaki dan i u detalje i elokventno proklinjala onu ruevinu
koju je ostavila za sobom. Christina je dobro pazila da ne kae neto to
bi se moglo protumaiti kao kritiziranje stana ili blatne okoline, ali kad
bi otila od kue isto je tako dobro pazila da ne otkrije gdje stanuje. No
nije bilo nekog velikog rizika da bude otkrivena, dosada je nitko iv nije
pitao za adresu.
Nije imala prijatelja u razredu, ali to je bilo prirodno. Svi drugi
su se ve godinama poznavali, a Christina je bila nova. Osim toga, na
neki je nain bila preumorna da se sprijatelji s nekim. Za vrijeme
odmora, ponijela bi kolsku knjigu sa sobom u dvorite i zavukla se u
neki prolaz kako bi se pripremila prije sljedeeg sata. Druge blijede
djevojke stajale su u drugom prolazu, ali razgovarati s njima inilo joj
se previe.
Margareta se pojavila ve nakon prvog zimskog raspusta. Bacila
se na Christinu u kolskom dvoritu tako brzo da se Christina nije stigla
ni iznenaditi a ve je bila preplavljena Magaretinom uobiajenom
bujicom rijei. Zna li Christina da je teta Ella prebaena u Hubertssonov
sanatorij u Vadsteni? Margareta je bila tamo u posjetu tjedan prije nego
to je dola u novu obitelj u Norrkopingu. Sada je bila jedino dijete.
Dobila je vlastitu sobu i brdo nove odjee. Ne bi li Christina mogla
jednog dana poi s njom doma da vidi kako joj je?
Zazvonilo je prije nego to je Christina stigla odgovoriti, a kad je
sljedei put vidjela Margaretu, ona je ve stajala u kutu za puae i
koketirala s jednim koji je ulazio u kolu tek na drugo zvono. Nikada
vie nije ponovila svoj poziv i sada su samo izmjenjivale pokoju rije
kad bi naletjele jedna na drugu na hodniku. Nisu imale puno toga rei
jedna drugoj. Moda je to ovisilo o tome to je Christina imala toliko
stvari o kojima je utjela, moda o tome to je Margareta bila sasvim
zatrpana obvezom da se pretvori u pravu tinejdericu. Nakon samo
mjesec dana izgledala je kao da ste je upravo izrezali iz posljednjeg
broja Bild-Journala. Bilo je teko zamisliti da je to ista djevojka koja je
do prije samo godinu dana dopustila da je se naminka kao curu nekog
tipa s ludim autom. Sada joj je kosa bila oiana u modernu pa frizuru,
a al joj je visio gotovo do koljena. Bila je moderna cura, prava
moderna cura. A Christina nije bila nita. Osim treberice, naravno.
*
Za vrijeme prvih tjedana kod Astrid Christina je donijela tri
odluke. Jedan: maturirat e, ma koliko to kotalo. Dva: nee misliti na
ono to je bilo. Tri: nee plakati.
Trea je odluka bila preduvjet za druge dvije. I zato je bila
najtea. Ponekad je mislila da je postala poput onog Pavlovljeva psa o
kojem je uila u koli. Ne bi se ni osjeala naroito tunom, uglavnom
ne bi uope nita ni osjeala, a svejedno bi joj se oi ispunile suzama
svakog poslijepodneva kad bi stavila klju u bravu Astridina stana. Bilo
je to kao da je imala stroj za plakanje u tijelu. Tijelo bi joj se poelo
tresti od mrcanja kad bi zatvorila vrata, iz oiju bi krenule suze, usta bi
se sama otvorila i ispustila neartikulirano tuljenje. Nije pomagalo to se
pokuavala prevariti time to bi objesila kaputi na vjealicu tono
onako kako treba. Bilo je to kao da je stajala izvan svog tijela i
promatrala vlastite ruke kako toliko prtljaju da je kaputi pao na pod.
Mirno i disciplinirano bi se sagnula i podigla ga, dok su njezina usta
dalje tulila i cviljela, zavijala i urlala.
Zato si uope neto rekla? zavijao je stroj za plakanje. Zato
nisi mogla utjeti?
to je mogla odgovoriti na to? Nita. Ve je bilo uinjeno.
Pla bi prestao jednako naglo i neobjanjivo kao to je i poeo,
stroj bi zatucao i stao. Christina bi mrcajui duboko udahnula i
pogledala na sat. Stroj za plakanje bio je toan kao i uvijek. Astrid e
doi kui za dvadeset minuta. Oplahnula je lice hladnom vodom i
poela guliti krumpire. I dok je jedna smea kvrga za drugom postajala
bijela u njezinim rukama, jo se jednom zaklela samoj sebi da nee
plakati. To je bilo apsolutno potrebno, isto toliko logino i potrebno
koliko i neki broj u matematici. Jer ako ne prestane plakati, nee stii
sve dobro nauiti, a ako ne stigne sve nauiti, onda e joj se sniziti
ocjene, a ako se ocjene snize, onda e je Astrid prisiliti da prestane ii u
kolu. Moda bi prisila otila i dalje, sve do toga da mora raditi u
tvornici tekstila.
Bilo to se moe dogoditi. Ali to ne.
*
Za vrijeme prvih zimskih praznika, samo mjesec dana nakon to
je Christina stigla u Norrkoping, Astrid joj je sredila posao u YFA.
Predstavila je to kao uslugu: zahvaljujui tome to je toliko cijene
predradnici i kolege s posla, njezina e ki dobiti jedan od sezonskih
poslova koji svi ele. I to jo u tkaonici.
Tvornica je bila Astridin svijet. Svaki dan kad bi dola kui s
posla svom teinom bi se spustila na kuhinjsku stolicu i masirala svoja
nateena stopala dok bi u detalje prepriavala to se sve dogodilo.
Udruenje onih u predionici, prokleti napuhanci, zahtijevali su 25 ora
vie od tkalaca. Jedan finski idiot tamo u predionici je priklijetio nogu
u vratima, tako mu i treba, nespretnjakoviu. Birgit e postati baka, iako
ima samo trideset etiri godine. Ustvari, nije ni tako udno, jer i ona i
njezina ki su uvijek bile prave kurvice, i Maud i Monkan isto tako
misle...
Maud i Birgit, Monkan i Barbro, imena su prolijetala, a Christina
nije tono znala kome pripadaju. Svejedno, njezin je mozak vrlo brzo
stvorio sliku tvornice baziranu na Astridinim priama. Bila je to
najmodernija tvornica tekstila u cijeloj vedskoj. Znai, trebala bi
svjetlucati od elika. Na svim je podovima bio parket, zato to su tako
zahtijevali strojevi. Znai, pod bi se trebao sjajiti. Tkalaki stanovi bili
su sasvim automatizirani. Dakle, te velike sale predionice trebale bi biti
posve bez ljudi.
Stvarnost je bila kao pljuska. Kad je predradnik otvorio vrata
predionice gdje je Christina trebala istiti cijele zimske praznike,
doslovno je imala osjeaj kao da ju je netko udario preko uiju. Unutra
je bilo tako mrano! I tako runo! Strojevi su bili obojeni
svijetlozelenom skakavac-nijansom, a parket je bio tako uniten da je
izgledao kao poslije bombardiranja. Ali to nije bilo ono najgore.
Najgore je bilo to to je ono gluho brujanje koje se ulo u pozadini
otkada je ula kroz vrata u dvorite tvornice preraslo u urlik kad su se
otvorila vrata tkaonice. Bio je to bezuman krik stvorenja koje je
sposobno na sve, luaka koji ju je udario i prodrmao joj tijelo. Grotte
2
,
stigla je pomisliti prije nego to je prestala misliti. Grotte urla traei
meso za svoj mlin...
Zato je, kad su se pribliili ljetni praznici, drhtavom rukom
nazvala ured za osoblje bolnice. Nakon nekoliko kratkih pitanja sve je
bilo gotovo. Mogla je slobodno doi dan nakon zavretka kole. Ili jo
isti dan ako eli. Nedostajalo im je pomonika bolniarima.

2
Div iz pjesama Viktora Rydberga (1828. - 1895.) predstavlja industrijalizaciju
koja prodire ljude. (Op.prev.)
Prije toga izmeu Astrid i Christine vladalo je nekakvo primirje.
Uselila se jedne nedjelje i Astrid ju je primila uz kavu, kolaie i
nesiguran osmijeh, ali ve nakon nekoliko sati glas joj je postao ukoen.
Kada je bilo vrijeme za razvlaenje kaua u dnevnoj sobi Christina se
pourila da je uvjeri kako ona to moe sama, nema problema. Ali nije
odmah poela: kad je Astrid napustila sobu prvo je otila do balkonskih
vrata i irom ih otvorila. Ostala je tamo stajati na trenutak i duboko
udahnula, proistila plua od Astridina cigaretnog dima. U sebi je
osjetila nesigurnu nadu. Moda nee biti tako strano, moda je Stig
tukousti bio u pravu kad je namrtio elo zbog njezina uplakanog oaja
i rekao joj da je puna predrasuda. Odrao je dug informativni govor
prije nego to je napustila Motalu. Zar Christina ne zna da su psihiki
bolesnici ve predugo gurani u sjene drutva? Ali sada je to vrijeme
prolo, takve bolesti vie nisu neizljeive i sramotne, mogu se izlijeiti
lijekovima i sprijeiti socijalnom politikom. Osim toga Christinina
mama je sjajan primjer koliko se napredovalo. Sada je posve zdrava,
sasvim sposobna da se pobrine i uzdrava vlastitu ker. Christina se ne
mora brinuti. Ono to se dogodilo u kuhinji tete Elle prije devet godina
bio je izraz bolesti koja je ve odavno izlijeena. To se nee ponovno
dogoditi, to Stig tukousti moe garantirati.
Christina je otila do kaua i razvukla ga. Bio je to neuobiajeno
ruan komad namjetaja, mutnosmee boje i teak poput borbenih kola.
Sav namjetaj u sobi bio je teak i sme. Osim toga, inilo se da Astrid
ne voli kutove. Nigdje se nije moglo vidjeti kako se zidovi spajaju,
namjetaj je stajao nakrivljeno i sakrivao kutove kao da su nekakva
sramotna tajna. A na polici od tikovine pored balkonskih vrata leao je
debeo sloj praine... Prijei e preko svega usisavaem i obrisati prainu
krpom sutra kad doe kui iz kole, onda e moda Astridin glas biti
malo manje ukoen.
Kad je Christina poela rasprostirati plahtu ula je Astrid kako
izlazi iz kupaonice. Mali zapuh toplog veernjeg zraka mora da je doao
i do nje, jer je sekundu kasnije odjednom stajala na pragu dnevne sobe,
odjevena samo u grudnjak i gaice.
Kog vraga radi? pitala je i zabuljila se u Christinu.
Christinine su se ruke stisnule oko plahte.
Spremam krevet.
Ne pravi se luda. Zato si otvorila balkonska vrata?
Mislila sam prozraiti...
Ma kakvo zraenje? Pa zima je, kvragu, rashladit e cijeli
stan.
Astrid je otila do balkonskih vrata i zalupila ih, prtljala sa
aluzinama, spustila ih i zatvorila. Kad se ponovno okrenula kapci su joj
bili napola sputeni, a glas priguen.
Jesi ti jedna od onih koje se vole pokazivati?
Christina je arala pogledom, koljena su joj htjela popustiti, ali
prisilila ih je da se dre ravno. Astrid se zasmijuljila.
Da, naravno da jesi. Ti si jedna od onih koje se vole skidati
ispred prozora i pokazivati sise svakom jebenom perverznjaku koji
proe.
Christina je otvorila usta da objasni kako je ona ustvari jo
uvijek sasvim odjevena, da je htjela spustiti aluzine im zavri sa
raspre- manjem kreveta i da nitko ne moe gledati u stan koji se nalazi
na dvanaestom katu, ali nikakve joj rijei nisu izlazile iz usta. Njezino je
tijelo donijelo odluku. Rijei nee pomoi.
Nemoj samo tako stajati i buljiti, rekla je Astrid. Idi spavati. I
zapamti da ne trpim nikakve takve kurvinske fore. Ako e ivjeti kod
mene, mora se ponaati kao ovjek.
*
Svejedno, Astrid se inila gotovo normalnom, iako malo
neuraunljivom, tih prvih mjeseci. Ustajala je ujutro kad je zazvonila
budilica, pristavila kavu, umila se i oprala zube, probudila Christinu i
postavila stol za doruak. Naveer je sjedila ispred televizora u dnevnoj
sobi, dok je Christina uila u kuhinji. Ponekad bi povikala neku kratku
naredbu: htjela je kavu ili oprati noge ili novu kutiju cigareta, i Christina
bi se pourila da dohvati dezvicu ili natoi vodu u plastini lavor ili
otri dolje do kioska. Ali nikada se poslije nije zadravala u dnevnoj
sobi. im bi Astridine elje bile ispunjene, promrmljala bi neto o
zadai i pisanju i povukla se natrag za kuhinjski stol.
Bilo je pomalo riskantno previe razgovarati s Astrid. ovjek
nikada nije tono znao koje e joj rijei ili teme razgovora zapaliti onaj
plamen u oima, hladni plamiak koji je uvijek natjerao Christinu da
spusti pogled i utihne. Nije se smjela uti rije lud, ak ni ako je jedan
od nastavnika koje je Astrid tako duboko mrzila napravio neto stvarno
ludo. Isto tako se nije smjelo spominjati tetu Ellu ili Motalu ili
postavljati pitanja o Astridinu ivotu ili o onome s kim je zatrudnjela.
Osim toga, vladala je potpuna zabrana za sve razgovore koji su vodili na
teme kao to su lijekovi, poari ili mala djeca.
Ali biti tiho nije bilo tako teko, bilo je tee pobrinuti se da se
Astrid ne osjea kao da je se kritizira. Ako je Christina previe marljivo
brisala prainu i usisavala ili praznila prepune pepeljare tako da je
Astrid vidi, onda bi mogla dobiti napad. Jednom je istresla opuke i
talog od kave na tepih dnevne sobe, drugi je put istrljala Christinino lice
svojim prljavim gaama zato to je Christina imala drskosti da ih
podigne s poda u hodniku. Ali to su bile iznimke. Veinom je samo
vikala. Vie nije bilo ni potrebno, bilo je dovoljno da podigne glas i
malo zakrijeti i Christina bi problijedjela i ispustila krpu za prainu ili
kabel usisavaa. Primirje je prekinuto kada se Christina, nakon nekoliko
tjedana straha, konano usudila rei da je dobila drugi posao preko ljeta,
a ne onaj na koji je Astrid raunala.
Ve je uvodno deranje trajalo due nego inae. Bilo je to kao da
je Christina pokazala prezir kad je izabrala bolnicu umjesto tvornice, ali
i Astrid je znala prezirati. Hodala je gore-dolje po dnevnoj sobi, puila
jednu cigaretu za drugom i govorila bez prekida. Raditi u bolnici je
prokleti gospodski posao, dakle Christina je onda prokleta gospoica...
Sva smrdi od razmaenosti i napuhanosti. Ali jedna stvar neka joj bude
jasna, gospoici, a to je da hrana i stanovanje kotaju isto za gospoice
kao i za obine ljude. I zato neka bude tako prokleto dobra i pobrine se
da plati isto onoliko za hranu i stanovanje tijekom ljeta kao to je
plaala i za vrijeme zimskih praznika, nema veze koliko zarauje kao
raznosaica kahlica. Nema Astrid novca za troenje na gospodske fore,
nju za razliku od te Elle ne plaaju da se brine o Christini. A ako joj to
ne pae, nek se makne: i Astrid se sama uzdravala i stanovala u
unajmljenoj sobi od svoje etrnaeste godine. Christina je ve zavrila
srednju kolu, to je vie nego to je Astrid ikada mogla napraviti, iako
je bila najbolja u razredu, ma, najbolja u cijeloj koli. I inae, to s
polaganjem mature nee ii, i to su samo poslovi napuhanaca. To joj je
valjda ta prokleta Ella zabila u glavu, isto kao to joj je ispunila glavu
svakakvim laima o Astrid. Zar je Christina tako prokleto glupa da misli
da to Astrid nije shvatila? Da, i jest tako glupa. Glupa i lijena, tono
tako. Jer, kvragu, naravno da je puno ugodnije gladiti dupe o kolsku
klupu kao neko snobovsko dijete nego nai poten posao i poeti plaati
za sebe...
inilo se da se ljubiastoplava boja neba u sumrak poela
produbljivati kroz prozor dnevne sobe. Bilo je to kao da bi Christina
mogla potonuti u nju iako je ustvari sjedila ravnih lea i sklopljenih
ruku u Astridinoj dnevnoj sobi. Jato od stotinu crnih ptica klizilo je
prema zalasku sunca, zatim se u sekundi okrenulo u brzom zajednikom
pokretu i promijenilo smjer. U sljedeem je trenutku Christina usmjerila
pogled na Astrid, prvi put bez zadrke, i promotrila je. Visoko, koato
tijelo nije sliilo njezinu, kao to ni ta duga brada, ni lagano kukasti nos
nisu nalikovali na njezinu bradu i njezin nos. Misao joj je proletjela
glavom: ovo nije moja mama. Nismo ak ni u rodu. Sve ovo je smijean
nesporazum.
Astrid se ukoila:
to bulji? Je 1 me uope uje to ti govorim?
Ruke su joj drhtale kad je stisnula ake ispred Christinina lica.
Malo sline joj se skupilo u lijevom kutu usana.
Jesi ula ijednu rije koju sam ti rekla? Kaem da mi se vie ne
da uzdravati te!
Christina ju je gurnula u stranu i ustala, odjednom sasvim mirna.
Koliko eli?
Astridine stisnute ake su se opustile i spustile.
to?
Koliko eli?
Na to misli?
Koliko eli da plaam svaki mjesec?
Astrid je zinula. Christina je na brzinu izraunala, uvijek je bila
dobra u raunanju napamet.
Dobila si sto dvadeset pet kruna za zimske praznike. To je bilo
za tri tjedna. Znai da je cijena hrane i sobe ovdje u kui sto ezdeset
est kruna mjeseno. To u isto moi plaati i za vrijeme ljetnih
praznika, ak e mi ostati dvadeset pet kruna. A za jesen u dobiti
studentsku stipendiju, to je petsto dvadeset pet kruna po semestru ili
pedeset devet kruna i koliko je to? - sedamdeset pet ora mjeseno.
Pobrinut u se da to dobije.
Ravnih je lea napustila dnevnu sobu i otila u kuhinju, otvorila
pipu i uzela au iz ormaria. Koji osjeaj! Njezin je mozak bio hladan i
svje poput vode koja je tekla u au. I tako je edna, oh, Boe, kako je
edna...
Upravo je podigla au da popije vode kad ju je Astrid udarila.
aa joj je izletjela iz ruke i pala na zelenu prugastu plastinu prostirku,
ali nije se razbila, samo se zakotrljala preko ruba prostirke na linoleum,
malo se zaljuljala i otkotrljala dalje pod kuhinjski stol.
Da zna jednu stvar rekla je Astrid dok je svojim plavim
prstima vrsto hvatala Christininu kosu. Kad me netko utne u guzicu,
ja ga utnem natrag...
Christina je zatvorila oi i ispraznila se od svih misli. Ovo mora
da se ranije dogaalo. Zato bi inae ve osjetila okus krvi u ustima?
*
Christina iskljui stropnu svjetiljku nakon to je zatvorila vrata
za posljednjim dananjim pacijentom i spusti se u stolicu. Mora malo
odmoriti oi, jako su umorne. Cijela je umorna: sada je ona duga
neprospavana no preplavi poput velikog vala...
Nagne se unatrag i isprui ruke pred sobom, promotri svoje
rairene prste u poslijepodnevnom svjetlu to dopire s prozora. Ravni su
i elegantni, nita u njihovu obliku ne govori da koa sakriva pet fraktura
koje su same zarasle, dvije na prstima lijeve ruke, tri na prstima desne.
Ustvari nije ni shvatila da hoda s tako zaraslim lomovima na prstima sve
dok nije stigla u Lund. Za vrijeme jednog predavanja morala je staviti
ruke pod rendgen i kad su se grupi pokazale slike um zanimanja proao
je dvoranom. Nije se uspjela obraniti od testa gustoe kostiju na kojem
je docent inzistirao, ali kad se test pokazao sasvim normalnim, ipak se
uspjela obraniti od njegovih pitanja. Zar nema nikakvu ideju kada i kako
je dolo do tih fraktura. Moda se neke zime poskliznula i doekala se
na ruke. Tako, moe se vidjeti da je do ozljeda dolo u vie navrata.
udno. Bol? Ne, ne moe se sjetiti da je ikada osjeala naroitu bol u
prstima...
Zacrni joj se pred oima kad se sjeti boli. Prsti su uvijek bili
Astri- dino finale. U tom bi joj stadiju oi bile suzne od euforije, a usta
mokra od sline. Gurnula je Christinu na pod, stavila koljeno na njezin
prsni ko i izvlaila jedan po jedan prst iz grevito stisnute ake.
Sekundu prije nego to bi se to dogodilo, u stanu je uvijek bilo potpuno
tiho: Astrid bi malo podigla glavu i uzela zraka, Christina bi udahnula i
pokuala unaprijed zatomiti krik...
Ali ne posljednji put. Ne dan prije mature, tada je zavritala
glasno i prodorno:
Radi to hoe! Svejedno namjeravam biti lijenica,
namjeravam biti lijenica to god da ti napravi!
Jebena uobraenjakinjo, proaptala je Astrid. Ti malo
napuhano govno! Nee ti biti lijenica, ti e zavriti u ludnici!
Njezin stisak oko Christinina prstenjaka je ojaao, povlaila ga
je sve vie unatrag. Bol je bila uareno bijela, Christina je ipak uspjela
ispljunuti rijei:
To ti misli! Ali to nije nasljedno...
Sad e se dogoditi. Uskoro. U sljedeem trenutku. Stisnula je
usnice. Ako ispusti i mali zvuk, onda e se jo vie toga u njoj razbiti.
A Astrid nee biti u pravu. Astrid nikada nee biti u pravu.
*
Christina spusti ruke. Dosta je, ne eli se vie sjeati.
eznem za kuom, kae poluglasno i nasmijei se sama sebi.
Postindustrijski raj nije tako daleko da bi trebala eznuti. Jedino to
treba uiniti je ustati i obui svoju pelerinu. Moe ostaviti auto na
parkiralitu i umjesto toga polako proetati Vadstenom po tom plavom
sumraku, a kad doe kui zapaliti vatru u kaminu, zamotati al oko
ramena i sjesti u fotelju sa alicom aja i knjigom. Oko nje e biti tako
tiho da moe zamiljati da je ostatak svijeta prazan, da je tako sigurna
koliko samo posljednji ovjek na svijetu moe biti...
Tako ona misli. Ali ne ustaje, ne uzima svoju pelerinu, samo
ostane sjediti na stolici.
I tako e sjediti sve dok ne zazvoni telefon.

Retardirani Retardirani Retardirani Retardirani osmijeh osmijeh osmijeh osmijeh
Jedino to imamo je jedno drugo
Jedno drugo Jedno drugo Jedno drugo
.
Mi smo dvostruki krik
Lars Forssell

Lars Forssell

Ne elim se probuditi. Ne elim znati.
Moji me napadi sve ee kotaju poneke sposobnosti. Epilepsija
je jesenja oluja, a ja sam usamljeno drvo. Tako me grabi i trese da list
po list pada na tlo. Uskoro e preostati samo gole grane.
Prolog sam tjedna izgubila osjeaj u desnom stopalu. Ne elim
znati to sam danas izgubila.
Osim toga, i nije jesen. Sutra je proljetni ekvinocij. Prvi dan
proljea i posljednji dan zime.
Benandanti to osjeaju poput svrbea u tijelu. Vrpolje se na
svojim dosadnim radnim mjestima u bankama i duanima, misle na anis
i trsku, umjesto na dugove i kredite, pogled im je nemiran i ne
im se kae kad im se netko obraa. eznu da budu negdje drugdje,
znaju da se oni koji su umrli prije vremena ve sada negdje okupljaju i
pripremaju za nonu procesiju.
Drugi ljudi - kao to su Hubertsson i Christina, Margareta i
Birgitta ne znaju nita o tome. Veina ih se nee ni sjetiti da je proljetni
ekvinocij, a od onih koji se sjeaju, malo njih zna da su ljudi u drugim
vremenima toga dana imali praznik. Svake godine, jo otkada su Tiamat
i Marduk bili mezopotamski bogovi, zima i proljee borili su se jedno
protiv drugoga, kod Inuita tako da se mukarac roen zimi morao hrvati
s mukarcem roenim ljeti, u tek roenoj vedskoj na turniru izme
lorda zime i lorda ljeta, u Njemakoj tako to su ibali ljude i ivotinje
propupalim granama drvea. Ali prava se borba odvijala u tajn
Stotinama su godina benandanti vodili tajne none borbe protiv vjetica
na proljetni ekvinocij, prvo u srednjovjekovnoj Italiji, a
krajnjeg sjevera. Na jugu su se naoruavali tapovima od anisa protiv
vjetijih tapova od trske, na sjeveru propupalim granama protiv
e kotaju poneke sposobnosti. Epilepsija
drvo. Tako me grabi i trese da list
e preostati samo gole grane.
aj u desnom stopalu. Ne elim
Osim toga, i nije jesen. Sutra je proljetni ekvinocij. Prvi dan
aju poput svrbea u tijelu. Vrpolje se na
anima, misle na anis
i trsku, umjesto na dugove i kredite, pogled im je nemiran i ne uju to
eznu da budu negdje drugdje,
sada negdje okupljaju i
kao to su Hubertsson i Christina, Margareta i
sjetiti da je proljetni
aju, malo njih zna da su ljudi u drugim
vremenima toga dana imali praznik. Svake godine, jo otkada su Tiamat
e borili su se jedno
en zimi morao hrvati
enoj vedskoj na turniru izmeu
koj tako to su ibali ljude i ivotinje
a. Ali prava se borba odvijala u tajnosti.
ne borbe protiv vjetica
a uskoro i sve do
krajnjeg sjevera. Na jugu su se naoruavali tapovima od anisa protiv
jeveru propupalim granama protiv
vjetijih grana jele. Ali posvuda je razlog borbe bio isti: dolazea
etva. Benandanti su titili ljude od gladi.
Ja nosim tajni vjetiji znak, njihov stigma diaboli: ne mogu
plakati. Nikada nisam mogla plakati. Svejedno se svakog proljetnog
ekvinocija prikljuujem benandantima poput obinog dezertera. Ali nije
vano. Dananjih dana nema dovoljno vjetica koje bi me optuile. I
openito nema dovoljno vjetica. Zato su svetkovine benandanti)a
promijenile karakter. Danas veinom predvode pjevanje u Procesiji
mrtvih etiri puta godinje. Jedva da primijete da jedna crna ptica lebdi
iznad njih i krii o gladi prolih vremena. To i nije tako udno.
Benandanti su ljudi koji ive u svom vremenu i kao i svi drugi ljudi u
tom vremenu, zaboravili su glad. Vie ne znaju da glad ima dugake
prste, da se moe protegnuti daleko u vrijeme sitosti i zagrebati.
Ali ja znam. Zato i kriim. Zato u kriati u no.
*
Ali jo uvijek se ne mogu dignuti. Kerstin Jedan me toliko
napumpala Stesolidom da leim teka poput granita u vlastitom tijelu.
Srce tue polagano, svaki udarac uzrokuje drhtaj kroz prsni ko. Misli
drhte u istom taktu, uskoro ih vie neu moi drati pod kontrolom.
U ovom stanju mogu vidjeti svoje sestre samo iz razdaljine, ne
mogu ih vie gurati lijevo-desno. Ali nije vano, u ovom stadiju pria se
razvija sama od sebe. Ide dalje neovisno o mojoj volji i namjeri.
Margareta je upravo neto shvatila i to je plai, zato stoji pred
ogledalom u kupaonici Postindustrijskog raja dok joj zubi cvokou i
pokuava omotati runik oko golog tijela. Ne ide joj ba dobro, petlja i
ispusti ga, uvijek se iznova mora sagnuti prema podu, podii runik i
poeti ispoetka. Previe joj se uri, kao i obino. Da si je uzela
vremena da se poteno obrie nakon tuiranja, manje bi se smrzavala i
bilo bi joj lake zadrati runik na mjestu. Ali ona si ne uzima vremena,
umjesto toga zavee runik preko grudi i izjuri u hodnik na katu, tri
vlanim stopalima niza stepenice ne mislei da ostavlja tragove za
sobom. Christina nee biti vesela, ona ne voli imati tragove mokrih
stopala po podu. Ustvari, uplait e se. Naravno, pokuat e se uvjeriti
da su otisci stopala Margaretini, da je to logina posljedica toga kad
ima neurednog gosta u kui, ali nee uspjeti. Nekoliko tjedana nakon
toga glasi u njoj e joj prijetiti i upozoravati: Pazi se! Moda nisi sama
u kui kao to ti to misli, moda se netko ili neto skriva u nekom
zakutku, netko ili neto to se voli igrati ibicama... Jadna Christina!
Nee mirno spavati tjednima. I ba ona, koja je samo htjela malo mira.
Birgittu nimalo ne zanima mir. Otkad su je pustili iz pritvora za
pijance, uspjela je rasplakati studenticu Policijske akademije, potajno
nazvati s telefona u praznom uredu, uvui se u sobu za osoblje i biti
otkrivena, kao i isprovocirati dva mlada policajca time to se alila na
kavu koju je tamo ukrala. Sad su je uspjeli istjerati iz istranog odjela.
Ali ona odbija napustiti zgradu, otila je do recepcije u prizemlju. Tamo
stoji i mae rukama, glasno objanjava umornim rtvama zloina, koje
ekaju svoj red da naprave prijavu, kako ona smatra da je policija u
Norrkopingu pravi izvor gestapovaca i kako ona misli prijaviti najmanje
sedam ovdanjih slubenika zbog prekoraivanja ovlasti za vrijeme
rjeavanja sluaja.
O, da. Danas je u formi. Ali ne ba onoliko sposobna shvatiti
koliko bi trebala biti. Ne shvaa da je njezin izbor publike prilino
promaen. Ljudi kojima su upravo razbijeni prozori, odneseni stereo- -
ureaji i ukradeni auti rijetko su kada raspoloeni simpatizirati glasne
sredovjene gospoe ija lica i nain govora svjedoe da su svata
proivjele. Ne vidi ni da joj se straga pribliavaju dva mlada policajca,
dva vrlo zgodna mlada policajca s gorljivim sjajem u oima. Sad leti
van! Pijandura.
*
Kerstin Jedan me snano pljuska po obrazu prisiljavajui me da
joj se zabuljim u oi. Svjetlucaju poput dragulja.
Tako, kae i skine gumene rukavice. Sad moemo
promijeniti plahtu, krevet je vrlo mokar. I moramo joj obui suhu
spavaicu.
A jo neto na spavaicu? upita Ulrika oprezno.
Ne, ne sada kada je primila toliko Stesolida. Spavat e
satima...
Jo uvijek se ne usuujem prebrojiti svoje sposobnosti, ali
miem ustima kako bih pokazala da elim neto rei i da hou pisak.
Kerstin Jedan to vidi, ali ne mari. Moda sumnja da u ponovno traiti
da se istuiram. Umjesto toga prijee mi rukom po elu, dok drugom
rukom odgurne stalak s kompjuterom u stranu. Sada se pisak i uta cijev
ljuljaju daleko izvan dohvata. Neu moi govoriti dok mi netko ne
dopusti da govorim.
Tek tada ugledam zidove. Zatrepem. Ovo nije istina. Ovo ne
moe biti istina.
Pogledaj, kae Ulrika. Sad je ugledala anele.
Kerstin Jedan namrti elo i ispravi je.
Ne smije se priati o pacijentima. Mora se priati s njima. Sluh
obino ostane sauvan do kraja.
Moj sluh je savren, i ona to zna. Svejedno, i ona povisi glas i
napola mi se zadere u uho.
Vidi li anele, mala moja? To su Marijini aneli. Ti si u
Marijinoj sobi. Zar ne da je lijepa? I Maria je tako draga, sigurno ete se
dobro slagati.
Podigne glavu i povie istim prodornim glasom:
Doi pozdraviti Desiree, Maria.
Ne vidim, ali ujem kako Maria mora da je posluna osoba. U
istom trenutku kad Kerstin Jedan povie svoju zamaskiranu naredbu,
ona ispusti neki metalni predmet i pusti ga da padne na stol, negdje
zagrebe stolicom i dovue se do mog vidnog polja. Na seknudu mi se
uini da je prepoznajem, ali odmah shvatim da sam se prevarila. Ova
Maria ima sive oi, fale joj one ute i smee pruge koje su postojale kao
prijetnja u oima Tigar-Marije.
Zar nee pozdraviti Desiree? kae Kerstin Jedan.
Bok, Desiree, kae Maria i nasmijei se svojim moleivim
smijekom.
*
Mnogo sam godina ivjela pored takvog osmijeha. Dobro ga
poznajem. To je jedini tit retardiranih protiv svijeta: osmijeh
pokornoga, osmijeh tigra.
Tigar-Maria se na kraju smijeila svake sekunde.
Ja sam se vrlo rano odbila smijeiti, mislila sam da ako se ne
smijeim, svijet e na taj nain shvatiti da nisam retardirana, da samo
izgledam retardirano. Ali to je bila uzaludna nada. Jo na poetku je
glavni lijenik Redelius jednom zauvijek odluio da imam tako teku
retardaciju da se uope ne isplati priati sa mnom. I otada do moje
dvanaeste godine ponavljao je svoju dijagnozu svaki put kad je doao
red za moj pregled u tjednom obilasku na Zavodu za hendikepirane.
Nije pomagalo to to je na mom nonom ormariu leala gomila knjiga.
Samo sam ih listala, tvrdio je on. To je mehaniko ponaanje,
oponaanje.
Griinewald i ovi drugi si mogu umiljati da svaki idiot moe
postati profesor rekao je i napravio kratku pauzu. Ali ponekad treba
prihvatiti injenice. Jedno ovakvo dijete treba tri puta dnevno hraniti i
dva puta dnevno prati, i tu se uglavnom nita vie ne moe uiniti.
Sestra koja mu je stajala sa strane kimnula je glavom i odglumila
da je neto zabiljeila. Ona je uvijek glumila da biljei sve to on govori
i, iako su svi mogli vidjeti da je povlaila kemijskom nekoliko
milimetara iznad papira, inilo se da Redelius to ne primjeuje.
Naprotiv, inilo se da su mu potezi kemijskom laskali: tu i tamo
napravio bi kratku umjetniku pauzu kako bi ona stigla sve zapisati.
Kao ravnatelj klinike nastavio je polagano i jasno, imam
odgovornost ne samo prema pacijentima, ve i prema... Pauza. "...
prema naim nalogodavcima, to jest, ljudima koji plaaju porez.
Dugaka pauza. Ljudi ipak moraju shvatiti da je bolje uloiti sav na
novac od poreza u djecu i mlade koji imaju budunost... Pauza. "...
nego na stvorenja koja se u najboljem sluaju mogu istrenirati na nivo
impanze. Nova pauza. Kao ova.
Tako sam bila objanjena. Okrenuo se prema krevetu do moga,
gdje je leala Tigar-Maria u stavu mirno. Tada joj je bilo trinaest godina
i upravo je poela shvaati neke stvari o sebi i svojoj okolini. Redelius
je promatrao remene.
Je li Maria bila zloesta?
Glavna je sestra prislonila bolesnike listove na prsa.
Pokuala je pobjei."
Redelius je odmahnuo glavom kao da ga je to strano rastuilo:
Maria, Maria, Maria! to si uinila?
Tigar-Maria je briznula u pla: bilo je to glasno tuljenje djeteta,
koje joj je zaas namoilo cijelo lice: obraze suzama, elo znojem,
bradu slinom. Moji su se grevi pojavili, eljela sam objasniti da Tigar-
-Maria uope nije pokuala pobjei, da je samo mislila odepati do
kioska. Mama joj je poslala novanicu od ak pet kruna u kuverti za ro
endan i Tigar-Maria nam je svima htjela kupiti slatkie. Zaboravila je
da se ne smije izlaziti izvan ograde bez doputenja upraviteljice, ali nije
li ljudski zaboraviti? Pogotovo ako ima trinaest godina, Downov
sindrom i kratkorono pamenje oteeno stotinama epileptinih
napada? Osim toga, Maria nikada ne bi mogla pobjei, zbog ozljede
kuka nije mogla hodati vie od stotinjak metara, zar to ne znaju? Zar se
ne sjeaju?
Ali rijei nisu dolazile. Tada sam donekle mogla postii da me
netko razumije samo ako sam sama bila posve mirna i ako si taj koji
slua uzme vremena. A sada nitko nije sluao. Sve to mi je uspjelo
izai iz usta bilo je malo zapjenjene sline i neki neartikulirani zvukovi.
Redelius nije primijetio da su moji grevi postali jai, gledao je Tigar- -
Mariju i duboko uzdahnuo:
Kada se to dogodilo?
Glavna je sestra spustila kemijsku i ozbiljno ga pogledala.
Juer.
I to su sestra i upraviteljica odluile?
Ostanak u krevetu tri dana. Nema igranja vani etvrti i peti
dan.
Redelius je kimao.
uje, Maria. Pravila treba slijediti. I nadam se da si neto
nauila iz ovog iskustva.
Daaa! mrcala je Tigar-Maria i nasmijeila se svojim tigrovim
osmijehom iza suza. Na-hu-huila sam, obea-havam da sam nahu-
ila...
Ja sam zatvorila oi, odjednom bijesna na Tigar-Mariju.
*
U sobi smo bile nas etiri djevojke: Tigar-Maria i ja, Elsegerd i
Agneta. Imale smo svaka svoj krevet, svaka svoj noni ormari i
zajedniki mali pisai stol s dvije stolice. Ispred naeg prozora rastao je
ogroman hrast, ispred naih vrata leao je dugaak hodnik s osam
smeih vrata. Kat iznad nalazio se isti takav hodnik, kat ispod takoer.
Na kraju svakog hodnika nalazio se mali ured medicinskih sestara.
Tamo djeca nisu smjela ulaziti, tko je neto trebao, morao je pokucati i
priekati da sestra otvori vrata. Nije bilo vano. Veina nas ionako ne bi
mogla prijei preko praga. Svi su bili nepokretni, vie ili manje.
Ono to je bilo posebno s naom sobom bilo je to to smo sve
etiri, uz druge hendikepe, imale epilepsiju. Zato smo cijele dane
morale nositi kacige. Ustvari, nisu to bile prave kacige, bile su to
nekakve kape obloene vatom koje su se zakopavale pod bradom. Za
Elsegerd i Agnetu kape su bile mrski znak kaste, dok smo ja i Tigar-
Maria sve to mirno prihvatile. Mi ionako nismo imale kastu.
Naime, meu djecom u Zavodu za hendikepirane vladala je
stroga hijerarhija: na vrhu su bili oni koji su bili najmanje hendikepirani,
na dnu oni koji su imali tjelesni hendikep i mentalnu retardaciju. Za one
koji nisu bili mentalno retardirani nita nije bilo vanije od toga da
odravaju jasnu granicu izmeu sebe i idiota. Bilo je to iz iste
predostronosti. Svi su znali da smo izvan ograda svi izloeni riziku da
nas smatraju idiotima i to je bilo opasno, s obzirom na to da onaj kojeg
smatraju idiotom na kraju ima tendenciju da se tako pone i ponaati. A
epilepsija mora da je neka vrsta mentalne retardacije. Nitko osim idiota
se ne bi bacao po podu u pravilnim razmacima, ne bi mu pjena izlazila
na usta i ne bi se upiao.
Elsegerd i Agneta bi stajale visoko u rangu da nije bilo
epilepsije. Elsegerd je hramala i trebala je samo jednu taku, Agneta je
imala problema s kraljenicom i morala je sjediti u invalidskim
kolicima, ali to je kompenzirala time to je bila tako slatka. Iz
podstavljene je kacige izlazio vodopad svijetlih uvojaka, a kad se
njezino lice poput lutke rairilo u melankolian osmijeh, svim bi
ljudima zasuzile oi. Na boinim zabavama uvijek je ona bila ta koja je
pjevala Naslikat u cijeli svijet, mamice... i znalo se dogoditi da ak i
Redelius brine u nijemi pla s grimasom na licu.
Agneta je imala pravu mamu. I to neuobiajeno brinu mamu.
Svaki put kad bi bolnica imala bilo kakvo malo ienje, njezina bi se
mama pojavila tamo i odvukla Agnetu u etnju po svim duanima u
Stockholmu. Naveer bi je uvezli u sobu s koljenima prekrivenima
vreicama i paketima. elimo li vidjeti? Nova bluza! Puzzle! Sapun koji
je mirisao po parfemu! Osim toga, za vrijeme svih duih praznika mogla
je otii doma u vilu u Svartsjolandu ili u vikendicu na otoku Sing, ba
kao da je pravi uenik koji stanuje u internatu.
Elsegerd i Tigar-Maria su takoer imale mame, ali nije im bilo
tako dobro. Elsegerdini su roditelji bili misionari u dubini Afrike i
dolazili su kui svake tree godine, a Tigar-Marijina mama je bila
udovica s etvero djece u Vilhelmini. Ona nije mogla dolaziti ak ni
tako esto kao misionari. Ali svaki je tjedan slala razglednicu Tigar-
Mariji, razglednicu koju bi sestre itale naglas za vrijeme ruka i koju bi
Tigar-Maria zatim spremila u kutiju od cipela. Dok su druge djevojice
uile, Tigar-Maria bi dovukla stolicu do mog kreveta i rairila sve svoje
razglednice preko mog prekrivaa. Koja mi je najljepa? Sa zimskim
slikama? Ili zalazak sunca nad Malgomajem? Uvijek sam glasala za
zimske slike, ali Tigar-Maria je bila ta koja je donosila presudu, a ona je
uvijek odabirala zalazak sunca nad Malgomajem.
Nakon uenja poela bi moja kola. Elsegerd je bila moja
uiteljica, Agneta moj dra olovke, Tigar-Maria moja oboavateljica.
Sve sam ih trebala, ukljuujui i Tigar-Mariju.
Poelo je kao igra, igra koju se Elsegerd htjela igrati jer je ve u
prvom razredu odluila da e biti uiteljica kad bude velika. Pisai stol
bio je njezina katedra, stolice uenike klupe. U poetku je pokuavala
dobiti Agnetu i Tigar-Mariju da budu uenice, ali one su se brzo
umorile, Agneta zato to je ve znala ono to je Elsegerd poduavala, a
Tigar-Maria zato to nije mogla pratiti. Hihotale su i priale gluposti,
htjele su se igrati druge igre. I kad su nestale iz sobe, u nedostatku
boljega, Elsegerd je poela poduavati mene. Bila sam toliko
oduevljena da sam poela sliniti. Nita nisam vie eljela nego
razumjeti one male znakove u knjigama. Mora da je to kao da slua
radio oima, a sluati radio mi je bila najzabavnija stvar na svijetu.
O, rekla je Elsegerd i mahnula svojom knjigom. O, majko, o
kao ocean!
Eeeoooh, odgovorila sam ja.
Ne, ne, rekla je Elsegerd. Mora pokuati! Kae se o. O!
Oohhh!
Tako je! Naravno da moe nauiti!
Sad e za nagradu dobiti zvjezdicu u knjigu. Ovo je m. Moe
li rei m?
Eeemmm!
Da! Tono tako! Dobit e jo jednu zvjezdicu, Desiree. I sad
smo gotovi za danas, sad emo otpjevati jednu pjesmu i pomoliti se.
Eemmm!
Naravno da hoemo, jer samo zloeste djevojice ne ele
moliti!
Sklopila je moje dlanove nasilu jer se nisu dali sklopiti zbog
greva, izravnala mi prste jedan prema drugome i poela ubrzano mljeti
Oe na prije nego to mi grevi odvoje dlanove.
"Amen! zavrila je bez daha.
Ehmn! rekla sam ja, i na Elsegerdinu se blijedom licu pojavio
iroka osmijeh.
Oh, rekla je. Sad e dobiti jo jednu zvjezdicu!
Takvo je bilo moje osnovno obrazovanje: zid prekriven Elseger-
dinim zvjezdicama. Nakon nekog vremena Agneta bi sjela kraj mene i
pomogla mi drati olovku dok sam pisala, a Tigar-Maria bi leala na
svom krevetu i zinula od oduevljenja nad mojim uspjesima. Kad smo
zavrile knjigu, prele smo u zemlju tablice mnoenja, nastavile laganim
korakom preko svih podruja prirode i imenovale ptice i drvee koje
nikada nisam vidjela, zadravale smo dah s Gustavom Vaom dok se
skrivao u kolima punim sijena i bjeale zajedno preko svih krajolika na
zemljopisnoj karti. Elsegerd je bila sjajna pedagoginja, ponekad
presjajna. Tako je ivo pripovijedala o Valdemaru Atterdagu i Kristianu
Tiraninu da je Tigar-Maria razvila pravu fobiju od Danaca. A kad se
pokazalo da e Redelius otputovati na studijsko putovanje u Ameriku na
cijela tri mjeseca i da e ga zamijeniti jedan Danac, dobila je napad
panike.
Zvao se Preben. okirao nas je time to je doao u nau sobu
sasvim sam, bez Redeliusove uobiajene svite sestara i bolniara, i time
to se ponaao kao gost. Hodao je od Elsegerdina kreveta do Agnetina, a
zatim do mojeg, upoznao se i rukovao. Ali kad se pribliio Tigar- -
Marijinu krevetu, izgledao je zbunjeno. Gdje je etvrto dijete?
Druge su djevojice odmah formirale obranu: Elsegerd je
odepala do njega i uvijek se iznova klanjala dok se biranim rijeima
ispriavala za Tigar-Mariju, Agneta je ukljuila arm i svjetlucala
svojim sunanim oima dok je priala kako Tigar-Maria ustvari lei pod
krevetom jer se boji.
Boji se doktora? pitao je Preben svojim jakim danskim
naglaskom.
Ne rekla je Agneta. Boji se Danaca.
Preben je izgledao iznenaeno, ali brzo se snaao, spustio se na
koljena i zavirio pod krevet.
Bok, rekao je oprezno.
Tigar-Maria je zatulila i stavila ruke na ui.
Zato se boji Danaca? rekao je Preben.
Tigar-Maria je zatulila jo glasnije, Elsegerd je uhvatio oaj i
pourila je prema vratima da ih zatvori. Preben se jo vie zbunio.
Zato zatvara?
Elsegerd se uplaila i nije se snala da odgovori, ali Agneta je
nakrivila glavu i nasmijeila se svojim najdraesnijim osmijehom.
Zatvara zato da upraviteljica i sestra ne uju kako Maria vie...
Aha rekao je i prekrienih nogu sjeo na pod. I hoe li biti
tako dobra da mi objasni zato se Maria boji Danaca.
Valdemar Atterdag rekla je Agneta.
Kristian Tiranin, rekla je Elsegerd.
Preben se nasmijao i ustao, otresao svoj bijeli ogrta i sjeo na
rub Tigar-Marijina kreveta.
Valdemar Atterdag, rekao je. Znate li to ime znai?
Sve smo to znale, ak i Tigar-Maria. Ali Elsegerd je bila ta koja
je odgovorila dok se polako sputala na rub svog kreveta.
Valdemar Ponovno Dan.
Tako je, rekao je Preben. Tono tako. A to je ime dobio zato
to je oslobodio Dance none tame...
Prepoznale smo njegov glas. Tako su zvuale ene na radiju kad
su priale prie.
*
Bio je jo i bolji pedagog od Elsegerd. Pola je sata sjedio na
krevetu Tigar-Marije i pripovijedao kako je Valdemar Atterdag s
pravom kombinacijom lukavosti i oruane sile obranio Dansku koja je
bila pritisnuta izmeu vedskog kralja Magnusa i Holsteina. U sobi je
vladala potpuna tiina i nakon nekog vremena vidjela sam Tigar-
Marijinu ruku kako oputeno lei na podu. Nije vie imala zaepljene
ui, sluala je napeto kao i mi. I kad se nekoliko tjedana kasnije Preben
vratio u nau sobu pri uobiajenoj tjednoj viziti - ovaj put u pratnji cijele
Redeliusove svite - ona je pristojno ostala u svom krevetu i leala
ukoeno u stavu mirno, ba kao to je glavna sestra rekla da treba.
Zastao je kod njezina kreveta i nasmijeio se.
Bok rekao je. Zna li tko sam ja?
Maria je spustila pogled i nasmijeila se svojim pomirljivim
osmijehom.
Ti si Danac.
Glavna je sestra ubrzano duboko udahnula, odmah bi upozorila
Tigar-Mariju da je Preben nije zaustavio pokretom ruke.
Da, ali zna li kako se zovem?
Mmmm, rekla je Maria. Zove se Valdemar Atterdag...
*
Maria je bila u pravu. Preben je bio na Valdemar Atterdag.
Doao nam je sa svjetlou, on je bio prvi koji nam je dao naslutiti da
sve ne mora biti onako kako je oduvijek bilo; Pobrinuo se da Elsegerd
ode k nastavnici koja joj je dala savjet o daljnjem izboru zanimanja, da
Agneta ide na fizikalnu terapiju za svoje zakrljale miie u nozi i da
Tigar-Maria dobije novu haljinu za nedjelju. To je bilo potrebno. Tigar-
-Maria je godinama bila odjevena u isprane haljine i odbaene bluze
drugih djevojica. Sada je klizila poput male etvrtaste mlade penjui se
do ulaza u kapelu kad je bilo vrijeme za nedjeljnu misu, odjevena u
tamnoplavu kreaciju od pamuka s kragnom koja je bila izvezena pravim
strojnim vezom. Ali ipak sam ja bila ta koja je dobila najvei poklon.
Dobila sam uputnicu za logopeda u Karolinkoj bolnici.
Tada sam imala trinaest godina i ivjela sam u Stockholmu
otkada sam znala za sebe, a ipak, nikada nisam vidjela grad. Kad su
druga djeca ila na izlete - a to se dogaalo barem jednom godinje -
takvi kao Tigar-Maria i ja nisu smjeli ii s ostalima. Pa nije bilo smisla,
ionako ne bismo shvatile nita to bismo vidjele.
Ali sada sam ila sama u Karolinku bolnicu. Taksijem.
Nikada to neu zaboraviti. Jedan od bolniara odjenuo me u
haljinu koju je Agneta imala kad joj je bilo sedam godina, odnio me
niza stube i stavio na stranje sjedalo auta. Kad smo doli do crvene
zgrade od cigle, voza taksija me odnio do logopeda. Zvala se gospoa
Nilsson i bila je to elegantna enica s visokim petama i podignutim
ovratnikom koulje. Usnice su joj svjetlucale od grimiznocrvenog rua,
nokti su joj bili prekriveni lakom iste nijanse, kosa briljivo poeljana i
natapirana u vrlo modernu frizuru. Ipak, ono to me najvie fasciniralo
bio je njezin udni smijeak: umjesto da povue kutove usana u stranu,
stisnula bi usnice u mali krug tako da bi joj se od ozbiljnosti stvorile tri
kose linije sa svake strane ispod nosa. Izgledala je kao da ima brie,
poput malog sretnog mia iz stripova.
Ali uskoro u nauiti da to nije nikakav obian mi. Bio je to
preobueni lav, lav ije je rikanje tjeralo jednu za drugom nemoguu
rije da mi prijee preko usana. Treba biti isto, nikakvih brundanja i
stenjanja! Ali kad se Redelius vratio iz Amerike i ponovno htio tedjeti
novce od poreza, pokazalo se da je bila stroa prema mom nadreenom
nego prema meni. Prvo je samo dugo tiho gunala, a nakon toga
ispustila urlik koji ga je natjerao da drhtei popusti. Smjet u nastaviti
ii u Karolinku bolnicu jednom tjedno k logopedu. To je moglo imati
nekakve veze s time to je gospoa Nilsson bila udana za jednog od
najboljih neurokirurga u Karolinkoj bolnici: poput svih autoritativnih
osoba, Redelius je u sebi ustvari bio pas. Legao je na lea i otkrio grlo
im je namirisao mo veu od svoje.
Nita nije bilo kao prije, inilo se Redeliusu. Kad je otputovao u
Ameriku jo uvijek je bio kralj u svom kraljevstvu, kad se vratio bio je
islueni diktator na kraju snaga. Bilo je to kao da je njegov zamjenik
napravio rupu u zidu koji je okruivao Zavod i kroz tu su rupu nadirali
svjetlost i zrak i nove misli. Iako, moda ta rupa nije samo Prebenova
zasluga. I drugi su grebali. Jedan je radijski reporter opisao nau
stvarnost blagim glasom i zbog njega je cijela nacija poela sumnjati da
je sasvim jasno da je sve to nam treba vojnika disciplina i mise.
Nekoliko se hrabrih roditelja odvailo ak doi s protestima: Je li
stvarno neophodno uiti svu hendikepiranu djecu da izrauju koare i
uvezuju knjige? Treba li ih uope staviti u domove kako bi ili u kolu?
Ne bi li bilo i jeftinije i bolje sagraditi rampe za invalidska kolica u
obinim kolama i pustiti ih da ive sa svojim roditeljima? A u svom
uredu obloenom panelima od orahova drveta sjedio je ministar
socijalne skrbi, eao se po bradi i razmiljao naglas: Nije li ve
vrijeme, sada kada je zavrena izgradnja socijalne drave, da se uloi
pokoja novanica i u posljednju posvojenu djecu, onu s potekoama u
razvoju?
Nas etiri smo ve bile tinejderice u to vrijeme i zlobno smo
promatrale oblak koji se nadvio nad Redeliusovim elom. Tri od nas
smo ak i znale oblakovo ime: Karl Grunewald i novi zakon o skrbi.
ak emo i Tigar-Maria i ja imati pravo ii u kolu! I bit e zabranjeno
vezati djecu u krevetu i stavljati luaku koulju na Tigar-Mariju kad joj
nedostaje dom.
Kako smo uivale tih dana! Zidovi u naoj sobi obojeni su
najuom bojom, a ured medicinskih sestara preureen je u dnevnu
sobu. Udruenje roditelja je zahtijevalo da nam se nabavi TV, a kad smo
dobili aparat, onda su nagovorili upraviteljicu da pomakne vrijeme kada
treba ii na spavanje. Sada su svi koji su bili stariji od deset godina
mogli biti budni sve do devet sati! Dolje u prizemlju uredili su igraonicu
za najmanje, s pedagokim igrakama ute i plave i zelene boje. Svaki
etvrtak dolazila je teta za crtanje i tada su se svi sedmogodinjaci
skidali u gaice i provodili sat vremena u potpunoj slobodi sobe za
tuiranje s nekoliko velikih limenki boje za crtanje prstima. Kad bi sat
zavrio, teta bi ih poredala pod tueve i oprala ih. Nije to uope
komplicirano, objasnila je kada je upraviteljica poela kukati. Boja za
slikanje prstima se ionako moe oprati vodom, a djecu ionako treba
prati, zar ne? I naravno da invalidska kolica mogu izdrati malo vode!
Za nas starije kolica s knjigama bila su velika novost.
Knjiniarka se zvala Barbro i smijala se pokazujui svoje velike bijele
zube dok nas je skupljala u dnevnoj sobi na sat prianja bajki. Na kraju
je uvijek ostajala s onima koji su najvie eljeli itati i tajnovito se
smjekala dok je svima dijelila po jednu knjigu koju smo mogli posuditi
tog tjedna: Pipi Dugu arapu za Agnetu, Kulla-Gullu
3
za Elsegerd i -
namignuvi kako bi pokazala da zna kakva sam ja - Novac gospodina
Arnea
4
i Vozaa
5
za mene.
Ali sada je bilo teko imati mira za itanje. Odjednom je cijela ta
velika kua bila iva i u pokretu. Roditelji i braa poeli su se
pojavljivati u bilo koje doba dana. Ljudi koji su se samo nekoliko
godina ranije klanjali i premjetali s noge na nogu, sada bi samo
prezrivo otpuhnuli kad bi se upraviteljica i sestre alile da se vrijeme
posjeta ne potuje. Zar majka nema pravo vidjeti svoje dijete kad god to
poeli? Je li ovo moda zatvor? Zar na ovome mjestu nema nikoga s
barem elementarnim znanjima o potrebama djece i njihovu razvoju?
Svjetlost je obasjavala nae sobe.
Nitko nije mislio o tome da se tamo gdje je najsvjetlije kriju i
najcrnje sjene.
( gro.zeraWorC )
Udisaj. Tako je poelo.
Druge tri djevojice su ve toliko duboko utonule u san da se
njihovo disanje vie nije ulo. Jedino sam ja bila budna i zurila u mrak.
Ovo je bilo najbolji dio dana, jedini koji je bio potpuno moj. Sada su
moje misli mogle slobodno letjeti i ne odbijati se o razgovor djevojica i
obilaske sestara.
Leala sam i razmiljala o Stefanu. Bio je godinu dana stariji od
mene i stanovao u sobi iznad nae. Ustvari, njegov je krevet bio tono
iznad mojega. To mi je Agneta rekla. Za razliku od mene, ona je bila na
katu. Ja nisam nikada vidjela ni njegovu sobu ni njegov hodnik, ali
Stefana sam viala svaki dan kad bi nas izvezli van u park. Imao je
plavu kosu i maslinasto pastelnu kou, izgledalo je kao da je cijeli
djeak bio umoen u zlato. ike su mu bile dugake i buntovnike, ali

3
Serija knjiga Marthe Sandwall-Bergstr6m o djevojici u
pokrajini Smaaland na prijelazu iz 19. u 20. stoljee i njezinu putu od
sluavke do udane ene s vlastitim imanjem.

4
Dramatina pria o duhovima najpoznatije vedske spisateljice
Selme Lagerlof.
5
Roman Selme Lagerlof o ovjeku kojemu u posjet dolazi smrt i
pokae mu posljedice njegovih postupaka.
ne toliko dugake da se ne bi mogli nazreti fino ocrtani lukovi koji su
mu lebdjeli nad elom: obrve.
Stefan je pisao pjesme. To su svi znali, ba kao to su svi znali
da je jednom njegov uareni oaj proplamsao i naveo ga da urlajui
povue takom preko radnog stola u radionici za uvezivanje knjiga tako
da su otisnuti listovi, ljepilo i klupka konca svi skupa pali na pod.
Nastavnik i pokretniji uenici su pobjegli, a kad su nestali, Stefan je
zaglavio vrata tapom jednog uenika. Njegova je barikada stajala vie
od sat vremena, Stefan nije skinuo tap ak ni kad se konano Redelius
postavio s druge strane vrata i zaprijetio mu ve napola zaboravljenim
kaznama kao to su luaka koulja i kono remenje. Portir se morao
popeti kroz prozor i odmaknuti njegova kolica s vrata. Ali dotada je
Stefan ve prestao vikati i sakrio lice rukama.
Sve djevojice u zavodu bile su zaljubljene u Stefana. Bez
iznimki. Nisam bila toliko glupa da sam mislila da e on ikada
porazgovarati sa mnom, ali svialo mi se misliti o njemu. Ponekad bih
si priutila mali san: u njemu su stavili dvoja invalidska kolica jedna
pored drugih pod velikim hrastom, i tamo je Stefan itao svoju
posljednju pjesmu Desiree, dok je njegova ruka traila njezinu, a vjetar
amorio u kronji nad njima...
U tom se trenutku to prvi put zaulo. Nepoznato disanje.
Nisam ula da su se vrata otvorila ili zatvorila, ili nekakve
korake preko prostirke od pluta, ak ni slabaan, utav zvuk koji se javi
kad tkanina rukava koulje klizne o tkaninu koulje. uo se samo taj
jedan jedini zvuk: dubok udisaj. Gotovo kao uzdisaj.
U sobi je bilo mrano, ali ne toliko mrano da se ne bi mogle
nazreti sjenke i konture. Svejedno, malo je potrajalo dok nisam ugledala
tu novu sjenu uz vrata. Bila je potpuno nepomina, ali ipak nije bilo
nikakve sumnje da su to konture ivog stvorenja. Vrlo opreznog ivog
stvorenja.
inilo se da osjea moj pogled. U trenutku kad sam ugledala
sjenu, ona je znala da sam budna. Ali nije se uplaila i povukla dublje u
mrak, zakoraila je korak naprijed i pustila da se disanje ponovno uje.
Teko disanje. Dahtanje.
Sada vie nisam samo ja bila budna. Mogla sam uti kako
Elsegerd uka pokrivaem i kako se iz Agnetina kreveta uo mali
prigueni zvuk. Samo je Tigar-Maria nastavila spavati, ali ne onako
duboko kao prije. Okrenula se u snu i njezino je disanje otkrivalo da e
se uskoro probuditi.
A sjena je i htjela da budemo budne. aptavim korakom klizila
je od kreveta do kreveta, kao da se eli uvjeriti da smo sve spremne da
vidimo i ujemo ono to e se sada prvi put dogoditi, a to e se zatim
dogaati svake noi u mnogim mjesecima koji slijede. Prvo je zastala uz
krau stranu Elsegerdina kreveta, zatim uz Agnetin, a onda uz moj.
Stavila je ruku na ogradu na kraju kreveta i oprezno ih prodrmala, tako
da je drhtaj proao cijelim krevetom. Bila je to prijetnja, upozorenje.
Nisam se usuivala pomaknuti, ali zakiljila sam; stisnula sam oi tako
da budu samo uske crte i pokuala vidjeti koliko god mogu. Uzalud: nije
bilo lica koje bih mogla vidjeti. Ono to je stajalo preda mnom bila je
samo sjena.
Ali sada mi je okrenula lea i krenula prema krevetu Tigar-
Marije, zastala uz ugao njezina kreveta i podigla jednu ruku, kao na
blagoslov.
Oh, Maria proaptao je glas iz mraka. Moj anele, moj mali
tigrasti cvijete! Moja kurvo! Moja mala sluzava piko!
* * *
Poslije, kad su se vrata zatvorila, a teki se koraci vie nisu uli u
hodniku, cijelu smo vjenost ostale leati u tiini i buljile u mrak. uo
se samo jedan zvuk, slabano cviljenje koje se izdizalo iz Agnetina
kreveta. Bio je to otar i kripav zvuk, koji mi je probuio bubnji i
poput igle mi se zabijao kroz glavu. Na kraju je postalo neizdrivo.
Pokuala sam staviti ruke na ui, ali moji su ih grevi odbacili u stranu,
tako da se zvuk jo uvijek ugurao unutra. I odjednom sam zaula da sam
se i sama pridruila, da je i iz mojeg grla izlazio isti prodorni zvuk kao
iz Agnetina.
Elsegerd je bila ta koja je na kraju uinila nevjerojatnu stvar,
najstroe zabranjenu. Upalila je svjetlo, nespretno pipajui nala svoju
taku i ustala iz kreveta. Za to je bila predviena stroga kazna. Noima
nije bilo nikakvih autsajdera u zavodu i jo uvijek su vladala stara
pravila.
Nikada je neu zaboraviti kako je tamo stajala, ljuljajui se i
teturajui sa svojom takom, i maknula svoje pepeljasto plave ike s
ela. Odjednom je Elsegerd postala lijepa: lice bijelo, oi crne i duboke.
Bez rijei je doepesala do kreveta Tigar-Marije i uhvatila zguvani
prekriva, podigla ga i protresla, zatim ga okrenula, zagladila ga preko
nepominog tijela Tigar-Marije i uukala je.
Ispruila sam vrat i gledala Tigar-Mariju. Leala je ukoena
poput lutke i smijeei se zurila u strop.
*
Jednog dana mnogo godina kasnije, kad sam se ve preselila iz
doma i ve nekoliko godina stanovala u vlastitom stanu, odjednom mi
se na vratima pojavila nepoznata ena. Imala je kaput boje cimeta i
sjeam se da me boja iznenadila. Nikada si nisam mogla zamisliti da bi
smea mogla biti tako uarena boja. Ali taj je kaput toliko ario da
nisam mogla vidjeti tko je to u njemu.
Bok, Desiree rekla je. Zar me ne prepoznaje?
Zatreptala sam upitno prema njoj. Elsegerd?
Sigurno me se sjea rekla je i ukoraila u moju dnevnu sobu.
I dalje je epala, ali sada ne toliko da joj mali tap ne bi bio dovoljan.
Bile smo cimerice u Zavodu za hendikepirane...
Zapanjila sam se. Nikada mi nije palo na pamet da bih ikada
ponovno mogla sresti Elsegerd ili Agnetu. Kad smo se rastale bilo je to
zauvijek, s obzirom da se takvima poput nas ne dozvoljava da donesu
vlastite odluke. Agneta je nestala jo i prije nego to je Tigar- -Maria
preminula, Elsegerd odmah nakon toga. Nije ak ni stigla biti na
sprovodu. Iako je jo bila premlada, trebala je poeti ii u pravo narodno
sveuilite. Imala je napade plaa i smijeha tih posljednjih dana, u
jednom trenutku je klicala zbog slobode koja e nastupiti, u drugom se
ruila u napadu tuge zbog Tigar-Marije.
Ali sada je sjedila u mojoj dnevnoj sobi, u onoj svijetloj fotelji
koju sam nedavno kupila kako bih mogla ponuditi svoje goste da
sjednu. Pet sam godina stanovala u svom stanu i jo uvijek sam uivala
u rijei moj. Moj stan. Moja fotelja. Moji gosti.
Oh, rekla je Elsegerd osvrui se oko sebe dok je otkopavala
kaput. Kako ti je fino ovdje. Tako svijetlo i lijepo!
Bio je zasljepljujui zimski dan, onakav dan kad se svjetlucave
estice praine igraju u zrakama sunca koje padaju preko parketa i kad
sam vie nego obino mogla uivati u bojama svojih cvjetnih zavjesa. U
to sam vrijeme esto uivala u svojim cvjetnim zavjesama, ustvari,
ponekad sam znala posumnjati da postajem fetiist za zavjese. Ali i
ostatak onoga to se nalazilo u sobi je takoer bilo lijepo: svijetli stol od
brezina drveta, crvena sofa, prepune police s knjigama. I runo vezena
prostirka, naravno, ona koju sam kupila jeftino zahvaljujui
Hubertssonovim poznanstvima u udruenju rukotvorina.
Bila sam toliko zauzeta osjeajem ponosa zbog svoje lijepe
dnevne sobe da prvo nisam ni vidjela ono to se otkrilo kad je Elsegerd
skinula kaput. Ali kad sam ugledala duboko sam udahnula: bijeli
okrugli ovratnik i crna koulja. Tada sam jo uvijek mogla dosei pisak
rukom, brzo sam ga stavila u usta i puhala:
Zar si ti sveenica?
Elsegerd je spustila pogled i zagladila rukom suknju poput
djevojice.
Mmmm. Prole sam se godine zaredila... Zato i jesam tu u
Vadsteni. Ekumenska konferencija, zna. Ali danas markiram. Zbog
tebe.
Ispruila sam ruku koliko sam mogla i dodirnula njezinu.
Drago mi je da si dola.
Na brzinu je bacila pogled na moj ekran i nasmijeila se.
I meni. Mislila sam da bismo .mogle ovako naknadno proslaviti
tvoj roendan. Kupila sam pitu od jabuka s kremom od vanilije.
Nasmijala sam se i puhnula:
Znai, sjea se? Da sam to bila poeljela svake godine?
Mmm. Bilo je lijepo od Agnetine mame to je organizirala
roendansku zabavu etiri puta godinje.
Sjea li se kad je Tigar-Maria poeljela princezinu krunu?
Elsegerdine su se oi zasjajile i pogledala je u stranu.
Da pristavim kavu? rekla je. Ili moe sama?
Ukljuila sam motor na invalidskim kolicima i otklizila u
kuhinju.
*
Tek nekoliko sati kasnije, kad se spustio sumrak, Elsegerd je
mogla govoriti o Tigar-Mariji.
Svaki dan mislim na nju, kae dodirujui svoju suknju. Da je
to bila moja krivica...
Pustila sam da ekran ostane taman.
Mislim - pa ti nisi mogla nita uiniti, nisi mogla ispriati... A
Agneta je bila tako krhka, od nje se to nije moglo zahtijevati. Ali ja sam
trebala uiniti vie nego to sam uinila. Bila sam najstarija i
najzdravija, trebala sam shvatiti da e umrijeti...
Putam da nekoliko utjenih rijei preleti preko ekrana:
Pa pokuala si. Znam da si razgovarala s upraviteljicom iako
nama nisi nikada nita rekla.
Elsegerd je napravila grimasu.
Ona mi je rekla da imam prljavu matu. Zamisli! Vidjela je da
je Tigar-Maria prvo prestala govoriti, a zatim prestala jesti i da je hodala
uokolo i smijeila se tim upljim osmijehom dan za danom... A onda je
ila tvrditi da ja imam prljavu matu!
Uzdahnula sam tako duboko da su moje rijei zavrile sasvim na
dnu ekrana:
Tako je kako je. Jo uvijek. Takvi kao mi ne odluuju to je
stvarno...
Elsegerd je mrcnula:
Ali trebala sam napraviti ono to je napravio i onaj Stefan,
trebala sam blokirati vrata tako da to stvorenje ne moe ui. I trebala
sam vritati tako da nona sestra bude prisiljena doi...
To ne bi pomoglo. Ona je ionako veinu vremena bila dolje kod
male djece. A ak i da nas je ula, bila bi predaleko. Stigao bi pobjei i
nitko nam ne bi vjerovao.
Elsegerd se nagnula prema naprijed i uhvatila me za ruku.
Ali ti zna, zar ne? Sjea se i to je radio? Iako se nikada
nismo usuivale priati o tome? Iako smo samo utjele i utjele i
utjele?
Sjeam se.
Elsegerd je izdahnula, lice joj se sjajilo bijelo poput srebra u
sumraku.
Hvala.
Povukla sam ruku.
Za to mi ima zahvaljivati?
Elsegerd nije odgovarala i nakon nekog sam vremena izbrisala
rijei s ekrana. Znala sam za to mi zahvaljuje.
Ostale smo dugo sjediti u tiini i sjeati se Tigar-Marije.
*
Stie. ujem ga kako hoda stubama i mumlja si neto u bradu.
Ali ja ne elim da doe. Ne jo. Ne prije nego to sam procijenila svoje
sposobnosti.
A ipak, kad ga ujem kako gura vrata i polako ulazi u sobu umor
me napusti, povue se natrag u more poput oseke i ostavi plau
slobodnu. Otvaram oi.
Kvragu, gdje si to zavrila? U nebeskom kraljevstvu?
Hubertsson stoji nasred sobe i prelazi rukom preko glave kako bi
se oslobodio bijele odjee anela napravljene od runika.
Pomaknem usta kako bih mu pokazala da elim neto rei.
Hubertsson krutim korakom ode do kreveta i privue moj kompjuter, i
dok mi stavlja pisak u usta kae:
I kako moe biti budna? Dobila si etiri doze Stesolida, trebala
bi biti u nesvijesti barem jo jedan dan.
Teko je puhati odgovor:
"Ni ti ne izgleda ba ivahno. Kako si?
Ma, malo mi je pao eer. Ali nita opasno. Samo u otii na
veliki ruak, a onda se idem kui odmarati.
uvaj se, elim rei. Pazi se. Nemoj piti vino za rukom i
kontroliraj eer svaki sat! Ali zaustavim se, sjetim se prvog paragrafa.
Nikakvih bliskosti. Zato samo kratko otpuhnem: dobro.
Samo sam te htio malo pogledati. Nakon Stesolida..
Christina je bila ovdje.
Hubertsson baci pogled na ekran i kae:
Da, znam. Rekla mi je. Ali mislila je da spava...
Ne kaem da me njezina misao probudila: Mala jadnica... Za to
e platiti. Prije ili kasnije.
Bila sam napola budna.
Hubertsson se nakalje i makne pogled:
Ponekad se dogodi... Juer je nala mrtvog galeba. U svom
vrtu.
Ne odgovaram, samo ga gledam. Ne usuuje se pogledati me u
oi, umjesto toga me uhvati za zapee, gleda na sat i broji mi otkucaje
srca. To je neuobiajeno, obino puta sestru da mi izmjeri puls. Dodir
je lagan poput leptira, vrhovi prstiju su mu topli.
Hmmm kae i pusti me. Umorna si, zar ne?
Kratko otpuhivanje. Da.
Moram razgovarati s Ka Jedan. Ovo je prelo sve granice.
etiri doze Stesolida!
Ne odgovaram. Nemam snage. Vodena je masa ponovno na putu
prema plai. Hubertsson se ogleda oko sebe, trai svoje mjesto za
sjedenje. Ali u ovoj sobi ne moe sjediti u nii prozora, moj mu je
krevet na putu. Zato ostane neodluno stajati uz rub kreveta i prelazi
pogledom preko tisuu anela na zidovima. Moje oi prate njegove i
iako me ponovno preplavljuje umor, shvatim da sam vidjela samo djeli
kad sam posljednji put otvorila oi. Marijini su aneli nagurani i
natrpani u vie slojeva po zidovima, radoznali kerubini vire preko
ramena serafina, velika bijela muka krila sudaraju se s meko
zaobljenim enskim krilima, sve dok anelii vijugajui lepraju
uokolo i pokuavaju dobiti zrak pod svojim malim izraslinama posutim
ljokicama...
Ovo nije normalno, kae Hubertsson.
U pravu je. Nije normalno. A u sljedeem sam trenutku ipak
zahvalna za Marijino ludilo. Jer da zidovi nisu prekriveni njezinim
anelima, onda Hubertsson ne bi bio zapanjen. A da nije bio zapanjen,
onda ne bi nikada podigao moju ruku kako bi si napravio mjesto za
sjedenje u kutu kreveta. I da nije i dalje zapanjen, ne bi sjedio ovako
kako sada sjedi, jo uvijek drei moju ruku u svojoj.
Jaje u svom gnijezdu. Biser u svojoj koljci.
Moja ruka u njegovoj. Tamo e uvijek biti.
*
Samo oni vrlo neuki danas misle poput svetog Augustina da je
vrijeme rijeka. Mi drugi znamo da je vrijeme vie kao delta: da se grana
i trai nove putove, da se ponovno spaja samo sa sobom, prije nego to
potrai tisuu novih tokova. Neki sati jure poput vodopada, drugi
zastaju i postaju male lokvice, voda vremena tee njima, ali one
zauvijek ostaju mirne...
Ovo je jedan takav trenutak. Potonem u njemu. U toj vodi elim
biti zauvijek.
Nikada me prije nije drao za ruku.
*
Ah, da. Moda jednom. Iako ne znam da li se to stvarno
dogodilo, je li to sjeanje ili san.
Ali ako se stvarno dogodilo, onda se dogodilo davno, puno prije
nego to su renovirali sanatorij i puno prije nego to sam se ja preselila
u dom. Moda je to bilo istog dana kad je otkrio njezino ime. Ne znam.
Ne sjeam se.
Ali sjeam se da me nosio kroz prljavouti hodnik. Plafonijere
su samo prolazile, bile su blijede zvijezde koje su izgubile nadu da e
ikada pokoriti tamu. U Hubertssonovu sam se zagrljaju mogla igrati
njima kao to sam se uvijek igrala svjetlou kad sam bila dijete.
Zatvorila sam oi i pustila svjetlo da potamni do crvenog, treptala tako
brzo da cijeli svijet pone titrati, tako vrsto stisnula oi da mi je
sjeanje na svjetlost svjetlucalo zeleno pod kapcima...
U to je vrijeme bio jo uvijek zdrav. Zdrav i snaan. inilo se da
u njegovu naruju uope nita ne teim, hodao je brzim, elastinim
koracima, da, gotovo da je trao tim uskim stubama koje su odvajale
moj odjel od njegova. Samo smo jednog ovjeka sreli putem, usamljenu
pomonicu koja se nasmijeila Hubertssonu uplaenim smijekom. On
je odgovorio kratkim kimanjem, ali nije usporio korak ili pokuao
objasniti zato nosi pacijenticu meu odjelima. Zbog njezina sam se
izraza lica poeljela nasmijati, a kasnije sam se osjeala pobjedonosno
znai, mora da su se pitale, ona i te druge ene tamo, mora da su
spekulirale i traale ostatak dana. Ali kad se to dogaalo, gledala sam je,
no nisam je vidjela.
Nakon cijele vjenosti Hubertsson je zastao ispred jednih vrata.
Znam da ona uje, rekao je. I mislim da moe vidjeti. Zato
pokuaj biti tiha. Ne radi buku.
Odjednom sam se uplaila. Lijeva mi je ruka u napadu zgrabila
njegov bijeli mantil, trzala je i navlaila, dok mi je glava nenamjerno
odletjela u stranu od sve jaih greva. Ustvari je uope nisam htjela
vidjeti! to bi to uope promijenilo? Odbacila me kao to ovjek odbaci
razbijenu au, ostavila me Redeliusu i zavodu, a onda su me oni
ostavili znanstvenicima na neurolokom odjelu. Nita od toga se ne
moe ispraviti, vrijeme nema nikakvih rupa kroz koje se moemo
provui kako bismo promijenili ono to se ve dogodilo...
Sve sam to pokuala objasniti Hubertssonu, ali bila sam previe
uznemirena i on nije mogao protumaiti moje gunanje.
, rekao je i otvorio vrata laktom.
Prepoznala sam sobu: mogla je biti moja. Sivo jutarnje svjetlo i
blijedozeleni zidovi. Naranaste sintetike zavjese poput ustupka upravo
proloj modi. Izlizana fotelja presvuena plastikom s tankim
ogrebotinama na sjedalu. Mali stoli pokraj. Opinski noni ormari,
ini se jedina nepromjenjiva stvar na ovom planetu. Prugasta plahta i
uta deka kariranog tkanja.
Zatreptala sam. Ne. Kad sam bolje pogledala, u ovoj je sobi bilo
puno toga to nije bilo u mojoj. Na stolu je stajao debeljukasti
svijenjak, a na prozorskoj su dasci bile posloene fotografije.
Fotografija snimljena iz zraka bijele dvokatnice s rascvjetalim
lipanjskim vrtom, dvije djevojice s maturantskim kapama u zlatnom
okviru - jedna ozbiljna, jedna nasmijeena - i arena uveana slika
neega to je po svemu sudei bila crno-bijela fotografija iz ranih
ezdesetih godina. Tri su djevojice sjedile na stablu trenje, lica su im
bila osjenana svijetloruiastom nijansom, a njihove su haljine bile
obojene ruiasto, uto i zeleno, ali kronja oko njih bila je siva i
bezbojna kao na originalnoj slici.
Hubertsson je napravio jo nekoliko koraka u sobi, ja sam
zamirila i okrenula lice prema njegovim prsima. Dah mu je bio topao
na mom obrazu kad je proaptao:
Ne boj se. Spava.
Prvo sam joj ugledala ruke. Koa je bila prevelika i toliko bijela
da je bila gotovo plaviasta, nokti su joj bili odrezani u savrene ovalne
oblike i toliko ispolirani da su se sjajili. Netko se ak toliko potrudio da
je pogurnuo koicu toliko dolje da su se vidjeli bijeli polumjeseci. To
me iznenadilo: moje iskustvo bolnike manikure ograniilo se na ravno
rezanje noktiju. Dakle, ona je dobivala poseban tretman.
Radoznalost je potisnula strah i podigla sam pogled prema
njezinu licu. Bilo je isto onako blijedo kao i ruke, koa je bila neobino
zategnuta, a na obrazima su puknute kapilare ostavile tanke ljubiaste
linije. Kosa je bila aneoska kosa starice: tanka, bijela i kovrava.
Modani udar proaptao je Hubertsson. Lei tu napola
oduzeta ve etrnaest godina. Sad ima upalu plua.
Leala je otvorenih usta, kao to to rade oni koji e uskoro
umrijeti. Usprkos tome, nisam mogla uti kako die. U sobi je bilo
posve tiho: samo se njezin prsni ko polako podizao i ponovno polako
sputao.
Poslije, kad sam ponovno leala u svom krevetu, tek probuena
ili tek to me Hubertsson vratio, uzeo me za ruku i stavio je u svoju.
Drugu je ruku stavio preko nje poput ljuske jajeta. Tek sam se onda
odvaila pitati ono to se nikada prije nisam usudila, ono to jedva da
sam se usuivala i misliti. Glas mi je bio posve jasan, svaka je rije
ispala iz mojih usta jasno poput kristalne kugle:
Zato me napustila?
Hubertsson nije odgovorio.
*
Ali on ne bi bio on kad bi ostavio pitanje bez odgovora. Dan
kasnije bio je spreman, iako sam se dotada ja predomislila i rekla da ne
elim znati. Obrecnula sam se na njega i rekla da je to prokleta gnjavaa
i pokuala demonstrativno - iako s jadnim rezultatom - staviti ruke na
ui.
Prvo se njegovo predavanje bavilo vremenom. Ellinim
vremenom.
Zato, pita. Zato me ostavila? Pa zato to se to tako radilo
pedesetih godina. Nisu se tolerirale nepravilnosti, pogotovo ne od strane
lijenikog zbora. Kad sam ja bio pomoni lijenik u Goteborgu, jo
uvijek je bilo starih budala koje su mislile da je u deformiranom tijelu
uvijek deformirana dua. U mojoj klinici bio je lijenik koji je uvijek
savjetovao roditeljima da ostave i zaborave svoje deformirano dijete.
Bilo je dovoljno i da su samo epali...
Utihuo je i naborao elo:
Ustvari ne znam kako je on razmiljao, je li stvarno mislio da
su sva epava djeca i retardirana, ili je to samo naruavalo njegov
osjeaj za red. Bio je jako za red i konformitet, mislim da je uglavnom
smatrao da e doi do uznemiravajue guve ako svi epavi i
hendikepirani ponu visjeti po ulicama. Onda je bolje da ih se zatvori u
institucije. A tamo i ne dosegnu neku veu starost...
Okrenuo se prema meni, pa sam iskoristila priliku da mu
isplazim jezik. Njegova mogunost zapaanja je zavidna, jer je shvatio
da je to bilo namjerno, usprkos grevima koji su u tom trenutku bili vrlo
jaki.
Samo se duri, rekao je. Ali ako ne shvati to vrijeme, nikada
nee shvatiti Ellu. I nemoj misliti da zna kako je onda bilo, bila si
premala da bi vidjela kako se klanjalo i ljubilo ruke i ukoeno stajalo
prema gornjem dijelu hijerarhije i kako se udaralo i pljuvalo i preziralo
prema donjem... A zdravstvo je bilo najgore. Kvragu, ponekad mi se
inilo da je u zdravstvu gore nego u vojsci.
Okrenuo se i stao uz krai kraj mog kreveta, izvukao jedan papir
iz hrpe bolesnikih listova koje je bacio na podnoje kreveta, lupnuo po
njemu vrcima prstiju i povisio glas.
Tvoj se sudac zvao Zimmerman i bio je neurolog. Pregledao te
kad su ti bila tri tjedna i odmah sve znao. Tu stoji crno na bijelom da si
tako jako deformirana da ti nisu mogle ostati nikakve mogunosti za
uenje... Nikada nee moi nauiti ni elementarne stvari kao to su
vakati ili zadrati pogled na neemu. Moe se pretpostaviti kako to isto
znai da je on smatrao da nikada nee razviti emocionalni ivot.
Ispustio je papir i pustio ga da odleti prema krevetu, nakaljao se.
Nisam razgovarao s Ellom o ovome. Ona ak i ne zna da ja znam da ti
postoji. A sada je prekasno, previe je bolesna. Koliko sam ja shvatio,
nije te nikome ni spomenula svih ovih godina. Ljudi su, naravno, znali
da su ona i Hugo dobili dijete, ali ne znam to je rekla o tome, je li
tvrdila da si mrtva ili to ve... U ono se vrijeme nije toliko prialo o
takvim stvarima, smatralo se da je najbolje zaboraviti i ii dalje.
Glas mu se spustio:
Ne smije zaboraviti da je Hugo imao rak i da je umro tri
mjeseca nakon tvog roenja. Mora da je cijelo vrijeme sjedila uz njega,
pie u njezinu bolesnikom listu da je ustala iz kreveta ve drugi dan i
iskrala se. To je bilo hrabro. U to su vrijeme sve novopeene majke
morale mirno leati i ekati zgunjavanje krvi najmanje tjedan dana. A
tebe su poslali u Stockholm zbog epilepsije i cerebralne paralize.
Trebala si njegu, o tome nije bilo nikakvih sumnji. Leala si u djejoj
bolnici prve dvije godine, jesi li to znala?
Bacio je pogled na mene, ali nije me vidio. Nije bilo vano.
Nisam mu namjeravala otkriti da je to jo jedan dio slagalice na koju me
prisilio.
Vrag zna je li te uope vidjela. Moda kroz staklo. Iako,
naravno, sumnjam u to, u ono su vrijeme prokleto pazili da dre djecu
dalje od roditelja... Pogotovo ako je neto polo krivo.
Ponovno se okrenuo prema prozoru i zurio u sivo nebo.
A ako se pita zato ona nikad nije dola do tebe, odgovor se
nalazi u pismu koje joj je Zimmerman napisao. Kopije postoje u tvom
zdravstvenom kartonu. eli li ih vidjeti?
Otpuhnula sam odgovor:
Ne!
Malo se snudio:
Ne. Razumijem. Nema se puno za itati... Samo nekoliko
razliitih varijatni iste stvari: na ovo se dijete ne treba raunati. Ne moe
nita nauiti. Ni hodati. Ni govoriti. Ni razumjeti.
Sjeanje na Redeliusa mi je proletjelo glavom. impanza. Hey,
hey, were The Monkeys...
Hubertsson je izgledao kao da sanjari, njegove ruke, koje su
donedavno gestikulirale, visjele su oputeno uz tijelo. Neko je vrijeme
nepokretno stajao, a onda je trepnuo i nastavio.
Da. Kako god... Ellino se pismo ne nalazi u zdravstvenom
kartonu, ali svejedno se ini kao da je dosta esto pisala Zimmermanu.
On odgovara da je iskljueno da bi te se moglo njegovati kod
kue. I sugerira joj da te ne posjeuje, bilo bi to previe potresno za nju.
to se tebe tie, bilo bi to sasvim besmisleno. Ti ionako dobiva sve to
ovjek moe poeljeti, hranu svaka etiri sata, a izmeu toga iste
pelene...
Svejedno je odgovornost njezina, elim rei. Nitko je nije mogao
sprijeiti da doe. Trebala je shvatiti da je imala obvezu, trebala se moi
sjetiti da sam ja njezino dijete i da sam osim toga bila i ljudsko bie iza
svih svojih deformacija. Ali nisam vie imala snage govoriti, samo sam
zatvorila oi. Bila je to molba Hubertssonu da zauti. Ali on nije utio:
nastavio je govoriti dok je kuckao zglobovima prstiju po mramornoj
dasci prozora.
Dobro su te pazili, mislio je Zimmerman. Ella i njezin suprug bi
trebali misliti na budunost i napraviti novo dijete.
Nasmijao se:
Prokleta budala, zaboravio je da je ona udovica!
Uutio je na trenutak, a njegovo je dranje ukazivalo da je
uskoro vrijeme da poe.
Da, rekao je na kraju. Valjda je tako i dolo do toga da usvoje
Margaretu...
*
Umor je tako dubok da vie i ne znam je li mi ruka jo uvijek u
Huberts- sonovoj. Nije vano. Bila je tamo.
Ali ja sam i dalje u vodi. Zelena je i prozirna poput stakla. Mogu
vidjeti daleko. Sve do svoje sestre Margarete.
Ona se smijei sjedei u Claesovu autu i slua njegov glas na
radiju. Margareta nije nikada tako zadovoljna kao kad je na putu od
jednog mjesta do drugog, kad vozi tako brzo da se moe uvjeriti da je
nitko ne moe dostii. A upravo sada je posebno zadovoljna, prvo zato
to slae kilometar za kilometrom izmeu sebe i Christine - te glupe
ptice kukavice - a i zato to je na putu prema Norrkopingu i Birgitti.
Sada je naime shvatila kako stoje stvari i sada je na putu da uini
dananje dobro djelo. Ona je pravi izvia, moja najmlaa sestra.
Birgitta, s druge strane, zasada nema nikakvih planova za dobra
djela, hoda du Norra Promenaden u Norrkopingu dok joj cipele
spadaju svakim korakom i pokuava izraunati kako da doe do Motale.
Autobus ne dolazi u obzir, ali vlak bi mogao upaliti. Skrivala se u
zahodima u vlaku i prije, a i na puno due pruge... Ali prije toga eli
zapaliti, a ima samo krunu i pedeset u depu. Kako bi si mogla nabaviti
cigarete bez novaca. to? Je l bi netko mogao odgovoriti na to?
Njihovi krugovi se dodiruju, polako su na putu u istom smjeru.
Sve ide kako treba. Mogu potonuti dublje u svoju vodu.
Utapam se!
Voda mi ispunjava usta i drijelo, voda mi curi iz otvorenih usta
preko grla i prsa. Kaljem, ali ne otvaram oi, sva mi snaga odlazi na
ovo. Na kaljanje, borbu za zrak... Upomo, utapam se!
Netko podigne uzglavlje na mom krevetu tako brzo da mi glava
padne prema naprijed.
Boe dragi! kae glas poluglasno. Samo sam joj htjela dati
malo soka, nisam znala...
Nisi ti kriva kae Kerstin Jedan. Pomozi mi sada, nagni je
prema naprijed!
Glava mi se njie, i ne pokuavam upravljati njome. Jer sada
znam to sam izgubila, ega me posljednji napad kotao.
Ne mogu gutati. Nikada vie neu moi gutati.

Trenjina princeza Trenjina princeza Trenjina princeza Trenjina princeza
Ako eli, daj mi ruku
ja nisam od onih koji ostaju
dok pjesma Ijubavi ne zavri u muku.
Ja sam od onih koji dolaze pa nestaju.
.
Zavodljiva melodija koja luta
rano me vodila uvijek u novu luku.
Ja sam samo jedan s vijugavog puta
Ako eli, daj mi ruku.
Hjalmar Gullberg Hjalmar Gullberg

$argareta ugasi +igaretu u trenutku kad se vrata
zatvore za Christinom, nagne se unatrag u staroj stolici Windsor i
protegne se. Najbolje bi bilo da odmah raspremi stol. Tako da njezino
visoanstvo ne dobije srani udar od oka ako doe ku
posue od doruka jo uvijek na stolu.
Margaretu je uvijek iznova iznenaivalo to Christina, koja je
tako metodiki usvojila ostatak rituala i signala obrazovane srednje
klase, nije shvatila da pospremanje ne stoji naroito visoko na top
Obrnuto je s tijelom i odjeom. Istrljano tijelo, ista odje
su preduvjeti. Imati iste kutove stana ukazuje na malogra
sitniavost. Ili jo gore: na proleterski osjeaj manje vrijednosti. Samo
oni koji imaju neto sakriti moraju imati sve isto oko sebe.
Glede toga ona je ak bolja od Christine u prigrljivanju stila
ivota one drutvene klase kojoj sada obje pripadaju. Njezin stan u
Kiruni nalazi se u stanju konstantnog kaosa. Ali to nije vano, jer oni
koji zbog elje za pustolovinom dolaze u posjet takoer su fizi
nje i znaju se nasmijati kad se ona ispria svojom standardnom frazom:
Entropija raste. Pogotovo doma kod mene.
Iako ustvari ne bi imala nita protiv da joj je kao kod Christine.
Ugodno je kad jutarnje svjetlo sipi kroz kristalno iste prozore, kad su
iroke daske kuhinjskog poda izribane do barunasto bijele boje i kad je
prostirka tako ista da se razaznaje svaka nijansa u tkanju. Ali koji
posao! Osim toga, sigurno je Erik - i najvjerojatnije njegov naslije
novac - jedan od preduvjeta da Christina moe ivjeti ovako kako ivi.
Margareta je uvijek preferirala drati svoje deke na maloj distanci,
i ako su imali debele kaice prasice. Naporna stvar kod ve
mukaraca je ta to se oni vide kao glavne osobe ne samo
trenutku kad se vrata
zatvore za Christinom, nagne se unatrag u staroj stolici Windsor i
protegne se. Najbolje bi bilo da odmah raspremi stol. Tako da njezino
e kui ranije i nae
ivalo to Christina, koja je
ki usvojila ostatak rituala i signala obrazovane srednje
ito visoko na top-listi.
ista odjea i prljav stan
iste kutove stana ukazuje na malograansku
aj manje vrijednosti. Samo
o oko sebe.
ak bolja od Christine u prigrljivanju stila
ivota one drutvene klase kojoj sada obje pripadaju. Njezin stan u
Kiruni nalazi se u stanju konstantnog kaosa. Ali to nije vano, jer oni
er su fiziari poput
a svojom standardnom frazom:
Iako ustvari ne bi imala nita protiv da joj je kao kod Christine.
iste prozore, kad su
iroke daske kuhinjskog poda izribane do barunasto bijele boje i kad je
ista da se razaznaje svaka nijansa u tkanju. Ali koji
i najvjerojatnije njegov naslijeeni
edan od preduvjeta da Christina moe ivjeti ovako kako ivi.
ke na maloj distanci, ak
tvar kod veine
mukaraca je ta to se oni vide kao glavne osobe ne samo u svojem
ivotu nego i u ivotu ene, a Margareta ne eli biti sporedni lik u
vlastitoj prii.
U svakom sluaju, sad e si malo pogledati to ima u kui. Juer
naveer vidjela je jedan ormar u dnevnoj sobi koji je zanima. Izgleda
poput malog oltara s bijelim stolnjakom, limenim svijenjakom i starom
fotografijom mlade Elle zaobljenih obraza. Postoje razlozi za sumnju da
ormar krije tajne. Zanimljive tajne.
Margareta obrie vlane ruke o traperice nakon pranja suda i
gurne krilo dvostrukih vrata dnevne sobe. Malo zakripe. U kuhinji sja
jutarnje sunce, ali ovdje je i dalje siva zora. Na trenutak zastane pred
vratima i ogleda se oko sebe polako odmahujui glavom. Sada vidi ono
to nije vidjela juer. Christina je pretvorila dnevnu sobu u svetite
posveeno svetoj Elli. Posvuda se nalaze njezine relikvije, za one koji
razumiju znakove: mali runik s ipkom, jednostavna zdjela za voe od
lijevanog stakla koja je stajala u njezinoj dnevnoj sobi, hravocrvene
knjige iz etrdesetih godina koje sadre sabrana djela Martina
Andersena Nex0sa. Da ne govorimo o ikoni u srebrnom okviru koja se
nalazi tamo na oltaru. Samoj fotografiji.
Ali Elli ne treba nikakvo svetite. Ona nije bila nikakva svetica,
samo ena s neuobiajenim talentom za majinstvo. Ali znala se i
obrecnuti na djevojice tonom od kojeg bi se mlijeko ukiselilo, a muhe
se sruile onesvijetene s kuhinjskog prozora. Osim toga, bila je i malo
krta. Blok za crtanje i krede bili su milodar koji se dijelio za Boi i
roendane, ostatak godine moralo se crtati olovkom po starim
vreicama i papiru za zamatanje. Ali ilo je nekako. Gore je bilo s
njezinom zavisti: onaj otrovnozeleni mali odsjaj koji joj je zabljesnuo u
oima nekoliko puta. Ticao se samo jedne stvari: kole.
Bljesak je bio posebno izraen kad je Christina ekala na
potvrdu od gimnazije da su je primili, bilo joj je dvanaest godina i
izgledala je kao da eka na smrtnu presudu. Svako bi prijepodne visjela
blijeda i tvrdoglava pred vratima dok je teta Ella odlazila po potu. A
kako su dani prolazili, postajala je sve manja i sve tanja. inilo se kao
da je to dugo ekanje isisalo svu snagu iz nje, kao da uskoro nee imati
snage ni da ustane iz kreveta ujutro ako potvrda ne doe.
Kad je pismo konano stiglo, teta Ella je otvorila kuvertu jo u
vrtu, drala ju je u ruci kad je ula na vrata.
Kako je prolo? proaptala je Christina.
Teta Ella je izgledala ozbiljno i zadravala pogled na zidu iznad
njezine glave.
Naalost... Nisi upala.
Christinino je lice postalo pepeljasto, izgledala je kao da e se
onesvijestiti. Napravila je nekoliko koraka unatrag i spustila se na
kanticu ispod police s telefonom.
Znala sam! rekla je.
Teta Ella se nasmijala i zamahala pismom:'
Samo sam se alila, pa valjda ti je to jasno. Naravno da si upala.
S takvim ocjenama.
Ali Christina je ostala sjediti na kantici i nije se radovala.
*
Ovako, gledajui unatrag, Margareta moe razumjeti zavist tete
Elle zbog kole, ali ne moe je prihvatiti. Jer ak i ako je teta Ella alila
to je bila roena u vrijeme kad je bilo nemogue za nezakonito dijete
jedne tekstilne radnice da ak i pomisli na gimnaziju i predavanja u
zanatskoj koli, trebala je biti dovoljno odrasla da priuti svojim
djevojicama ono to ona nikada nije dobila.
Christina se odbija sjeati te epizode, i kad ju je Margareta
jednom podsjetila, njezin je glas na telefonu postao otar i kretav.
Same lai! Ako postoji netko tko im je priutio najbolje od svega, onda
je to bila teta Ella! Nakon toga joj je spustila slualicu i prekinula
diplomatske veze. Margareta se morala klanjati i ulizivati nekoliko
mjeseci kako bi ponovno bila u milosti.
Margareta napravi grimasu. Znai li da pria rune neistine o teti
Elli ako je se sjea kakva je bila? Znai li to da je manje voli? Ne. Teta
Ella je - sa svim svojim vrlinama i manama - bila najbolja mama koju je
Margareta ikada imala. Iako konkurencija nije bila ba naroita...
Oltar tete Elle je ustvari stari kredenc iz 1815., godina je
napisana s prednje strane. Morala je tri puta okrenuti klju kako bi
otvorila nezgrapna vrata, kad su se raskrilila, prvo je ostala razoarana.
Ormar je poluprazan: tu je samo nekoliko plastinih vreica paljivo
zalijepljenih selotejpom na najgornjoj polici i smea papirnata vreica
na dnu. To je sve. Ali ono to je tu, svejedno treba pretraiti.
Sjela je na pod prekrienih nogu i ispruila se za plastinim
vreicama. Ve unaprijed zna to sadre. Runi rad tete Elle. Christina
mora da je paljivo izabirala na aukciji, ovo nije ni stoti dio svega to je
teta Ella napravila, ali ovo malo to je tu su fini probrani komadi. Prvu
se plastinu vreicu ne usuuje ni otvoriti da ne uniti ono unutra: radi
se o slobodnom vezu ipke s motivom ptice na plavom barunu.
Margareta se nasmijei. Teta Ella gotovo da nije mogla sakriti svoj
trijumf kad su druge ene iz udruenja rukotvorina poele govoriti o
izlobama i muzejima kad im je pokazala taj rad. I stvarno je
impresivan: ista umjetnost gradnje, rezultat viemjesenih strpljivih
prorauna. Sjea se i malih stolnjaka napravljenih rupiastim bodom:
svaki od njih zahtijevao je dva mjeseca rada na vezu. Ali ovdje je neto
nepoznato: mala karirana pregaa za djevojicu s jatom malih ptica i
izvezenim monogramom. C. M. Christina Martinsson, dakle. udno. Ne
moe se sjetiti daje ikada vidjela Christinu odjevenu u to. A ovdje
pogledaj - mala kouljica za bebu od najmekeg batista. To mora da je
bila njezina, ona je ipak jedina koja je dola teti Elli kad je bila jo
beba...
Vrlo paljivo odlijepi selotejp i izvadi kouljicu. Prednjica nije
vea od njezine ruke. Zar je stvarno bila tako malena kad je dola k teti
Elli? Koliko je uope veliko dijete od etiri mjeseca?
Margareta izravna vreicu na podu i oprezno poloi kouljicu na
nju. Cijela je ivana runo, finim bodom na avovima sa strane,
sakrivenim vezom u porubu i bijelim vezom na nabranom ovratniku.
Tako se puno rada ulae samo na odjeu djeteta koje je jako eljeno.
Eto. Netko je stvarno htio Margaretu.
Valjda je neki aneo znao da sam se osjeala usamljeno i
tuno, znala je teta Ella rei Margareti kad je bila jo mala i jedino
dijete u kui. I onda je nakrivio mjesec, tako da si ti skliznula s njega i
pala meni...
Je 1 se napravila rupa u stropu? pitala je Margareta.
Ne, rekla je teta Ella. Bila si dovoljno pametna da sleti na
drvo trenje. Nala sam te jedan dan kad sam ila brati trenje.
Jesam li pojela koju?
Gomile. Pa uvijek si bila pohlepna. Ispod drveta je sve bilo
puno kotica. Te godine nije bilo soka od treanja, nije bilo dovoljno
treanja za to. Ali nije bilo vano, umjesto toga sam dobila tebe.
Margareti je bilo pet godina i nije bila tako glupa da ne shvati da
je to pria. Svejedno se zavukla jo dublje u zagrljaj tete Elle i
zadovoljno se nasmijala.
*
S jezikom meu usnama, sloi kouljicu po starim rubovima od
glaanja. Drago joj je to je Christina ima: u njezinu e ormaru biti
zatiena jo mnogo godina, a kad jednom umre, sigurno e se jedna od
njezinih djevojica pobrinuti za nju. Tako se to radi u ovoj obitelji: uva
se i brine o neemu i ostavlja potomcima. A kad se jednog dana
nakupina poznatih i nepoznatih estica koje upravo sada sainjavaju
jednu Margaretu Johansson razdvoji i prijee u tisue drugih nakupina
estica, koulja e i dalje leati ovdje poput svjedoanstva o njezinu
postojanju. Dobit e nadgrobni spomenik od batista.
Ah! Sjedi li ona ovdje i postaje sentimentalna? Za to nema
vremena, mora se koncentrirati da stavi vreice natrag tono onako kako
su leale. Ako Christina primijeti da je Margareta pretraila njezin
ormar, razbjesnjet e se na svoj ledeni nain i zamjeriti joj. A to
Margareta ne eli: sasvim je dovoljna i Christinina uobiajena
stisnutost.
Smijeei se, Margareta prui ruku prema vreici na donjoj
polici, ali dovoljno je da samo dodirne vreicu i da joj se osmijeh ugasi
na usnama. Otvori je i zaviri unutra. Da. Ruka je bila u pravu. U ovoj
vreici lei maturantska kapa. Christinina maturantska kapa.
Nikada joj nije palo na pamet da bi je Christina htjela zadrati.

,utomobili ukra'eni brezo&im gran
Zabavni natpisi. Buka i vika.
Margareta stoji usred guve na kolskom dvoritu i pokuava
vidjeti stube i kolska vrata. Uzaludno. Preniska je ak i kad stoji na
prstima. Moda bi uspjela kada bi imala cipele sa stvarno visokim
petama, ali u takvim cipelama ne bi smjela izai iz kue. Margot je
paljivo pratila tinejdersku modu, a visoke pete definitivno nisu bile
moderne. Danas su samo razne Doooris nosile visoke pete. A ti ne eli
biti tamo neka Doooris, zar ne, draga Margie?
Ne. Nije htjela biti neka Doris. I uglavnom joj se svi
koju joj je Margot kupovala: kratke suknje i cipele s niskom petom,
bijele niske izmice i haljine s geometrijskim uzorkom. A ako joj se
neto i nije svialo, svejedno je to nosila. Tako je najsigurnije, to je
nauila.
Danas je imala bijele izmice s otvorenim prstima i sasvim
ravnu mini haljinu naranaste boje. Izgledala je boanstveno! Apsolutno
predivno! Deki e se lijepiti na nju kao na sladoled... Margareta je
prezrivo otpuhnula. Beskrajno ju je ivciralo kako je Margot cijelo
vrijeme petljala po metaforama, kako je tvrdila da je sun
kabla i da je pod klizav poput zmije.
Ali nije vano. Sad je bila slobodna puno sati, Margot bi
jednostavno bila razoarana kad bi se vratila kui prerano. Dobila je
pedeset kruna da kupi cvijee - da kupi cvijee svim svojim prijateljima
koji e maturirati, mala moja Maggie! Nemoj zaboraviti ni jednog
jedinog uenika! - a Margot je oekivala da e ta investicija voditi
Margaretu od jedne do druge zabave nakon podjele svjedodbi sve do
ponoi.
granicama.
i usred guve na kolskom dvoritu i pokuava
ak i kad stoji na
prstima. Moda bi uspjela kada bi imala cipele sa stvarno visokim
i iz kue. Margot je
jivo pratila tinejdersku modu, a visoke pete definitivno nisu bile
moderne. Danas su samo razne Doooris nosile visoke pete. A ti ne eli
Ne. Nije htjela biti neka Doris. I uglavnom joj se sviala odjea
joj je Margot kupovala: kratke suknje i cipele s niskom petom,
izmice i haljine s geometrijskim uzorkom. A ako joj se
alo, svejedno je to nosila. Tako je najsigurnije, to je
prstima i sasvim
aste boje. Izgledala je boanstveno! Apsolutno
e se lijepiti na nju kao na sladoled... Margareta je
prezrivo otpuhnula. Beskrajno ju je ivciralo kako je Margot cijelo
a, kako je tvrdila da je sunano kao iz
Ali nije vano. Sad je bila slobodna puno sati, Margot bi
i prerano. Dobila je ak
e svim svojim prijateljima
e maturirati, mala moja Maggie! Nemoj zaboraviti ni jednog
e ta investicija voditi
Margaretu od jedne do druge zabave nakon podjele svjedodbi sve do
Ali Margareta je odluila da e slaviti samo jednog uenika.
Christinu. Bila je to neka vrsta iskupljenja: dovoljno je dugo imala lou
savjest zbog sestre. Nijednom se nisu nale kad su imale slobodnog
vremena otkad su dole u Norrkoping, samo su tu i tamo znale zastati na
kolskom hodniku i izmijeniti nekoliko brzih informacija o teti Elli.
Christina je jednom srela Hubertssona ispred bolnice, a Margareta ga je
potajice znala nazvati jednom mjeseno. O tome su razgovarale. Ali o
sebi i o onome to se dogodilo s Birgittom nikada nisu govorile: bio je
to preutni dogovor.
Christina nije izgledala zdravo. Nije izgledala zdravo nijedan
dan cijele godine. Blijeda poput duha s tamnim kolobarima oko oiju,
sjedila je u svom prolazu u kolskom dvoritu i uila svaki odmor.
Margareta se pak drala puakog kuta, uvijek se smijala i razgovarala i
zavodila. Ponekad bi bacila kratak pogled prema Christini, ali Christina
joj nikada nije uzvratila pogled. inilo se kao da nije primjeivala da
postoji svijet izvan knjiga, da ne zna da stoji u kolskom dvoritu
punom svih moguih avantura. A opet, inilo se da je ivjela u svom
svijetu jo onda kad su bile kod tete Elle. Nikada nije naputala vrt i
odlazila do nekog igralita kao Birgitta i Margareta, nije htjela ii s
njima u Varamo kupati se po ljeti ili ii u knjinicu ili u Mlade
sokolove
6
s Margaretom po zimi i nikada nije imala najbolju prijateljicu
kao druge djevojice. Samo je sjedila na istome mjestu, kao manja i
bljea kopija tete Elle i posveivala se izraivanju ipki i vezu. Teta
Ella mora da je bila prilino umorna od toga da joj ona cijelo vrijeme
visi za petama godinu za godinom.
Ali sada je Margareta htjela proslaviti Christininu maturu.
Kupila je tri ute rue koje e joj objesiti oko vrata i knjigu sa sabranim
pjesmama Karin Boye koju e joj sveano predati na zabavi. Nije znala
tono gdje Christina i njezina mama stanuju i kako e otii tamo, ali to
je moe pitati kad joj stavi vjeni od cvijea oko vrata.
Gdje li je samo njezina mama? Margareta se ogledala oko sebe.
Nije bilo nikakve sumnje da moe prepoznati tu vjeticu, njezin posjet
teti Elli onaj put ostavio je neizbrisiv trag u njoj. Ali kolsko je dvorite
bilo toliko puno ljudi da je nije bilo mogue otkriti.

6
Organizacija u kojoj djeca ue o vanosti i pravima djece u drutvu. u glasno
klicanje. Uenici su upali u kolsko dvorite, masa ljudi se podijelila i pustila ih da
prodefiliraju.
Gomila ljudi se pokrenula: evo ih! U daljini su se uli prodorni
glasovi kako pjevaju ueniku pjesmu, usamljena truba im je dala ton i
pridruila se u nekoliko taktova prije nego to je pjesma prela
Raspoloenje bi uvijek potpuno preuzelo Margaretu, pa se tako i
sada odjednom nala sasvim naprijed u gomili i poskakivala s noge na
nogu od oduevljenja. Kako je glupa to nije kupila cvijee za vie njih!
Jer eno tamo je Anders s velikim uima, on u svakom sluaju mora
dobiti barem zagrljaj. A tamo je Leif! I Carina u najljepoj haljini koju
je ikada itko vidio! Pusa, pusa, bok, bok, estitam, estitam!
Bila je znojna i obrazi su joj se zarumenjeli kad se malo kasnije
oslobodila Andersovih mravih ali tvrdoglavih ruku i osvrnula se oko
sebe. Gdje je ustvari Christina? Zar je ve uspjela odmagliti u nekom
autu s brezovim granicama zataknutima u branik
7
?
Ali ne, eno je! Zar ne da je to Christina, koja hoda ustrim
koracima preko kolskog dvorita? Bila je odluna i blijeda kao i uvijek,
ali ipak, nekako nije sliila sebi. Drala je lijevu ruku podignutu poput
tita pred licem, stavljala dlan ha lea potpuno nepoznatih ljudi i gurala
ih u stranu, provlaila se izmeu ponosnih majki i slavljenikih sinova
maturanata, stavila lakat na lea starije ene i gurnula je u stranu.
to je s njom? Zar je poludjela?
Christina! povikala je Margareta i progurala se do nje.
estitam, Christina! estitam!
Christina se na trenutak zaustavila i spustila ruke, ali je zatim
nastavila hodati. Ve je gotovo stigla do plonika kad ju je Margareta
konano sustigla.
ekaj, Christina! ekaj!
Christina se okrenula i zabuljila se u nju sivim slijepim oima,
zatim zatreptala i ponovno postala normalna. Margareta joj je objesila
cvjetove oko vrata, njihali su se usamljeno preko bijele bluze od sin-
tetike, onakve kakva se mogla kupiti u Hennesu za 9,90. Ravna bijela
suknja je po svemu sudei bila iste cijene. Cipele su bile stare salonke
koje su oito za ovu prigodu bile obojene bijelo. Nije ba dobro prolo:
boja je popucala na starim utorima i otkrivala kou. Smeu. Christina je
pratila njezin pogled, na trenutak su obje zurile u popucale utore.
Margareti je postalo neugodno.
estitam, rekla je i pogledala gore. I sretno.

7
Maturanti se u vedskoj u kolonama voze gradom u raznim (to neobinijim)
vozilima - od traktora do motocikala s prikolicom okienim cvijeem. (Op. prev.)
Hvala, rekla je Christina.
Gdje e imati zabavu?
Christina se nasmijala, zvualo je kao suho kaljanje, ali prije
nego to je stigla odgovoriti kraj njih se stvorila mala okrugla ena.
Christina! Tu si dakle! estitam, drago dijete!
Christinini su obrazi odjednom dobili boju, graciozno se
naklonila i spustila glavu tako da joj ena moe objesiti vjeni oko
vrata. Ljiljane.
Gdje ti je mama, draga moja? Htjela bih je pozdraviti. Mora da
je ponosna na tebe na ovakav dan.
Christina se ponovno naklonila.
Nije mogla doi, sestro Elsie. Noas se razboljela.
Okrugla je ena stavila ruku na usta.
Oh, kakva nesrea! I to ba danas. Nita ozbiljno, nadam se?
Christina se ponovno naklonila, inilo se da se klanja svaki put kad se
obraa ovoj eni.
Ne, ne vjerujem. Ali imala je jako visoku temperaturu. 41,2
juer naveer. Pa smo naalost morale odgoditi moju zabavu...
elo sestre Elsie se naboralo.
41,2? Hmm. Ako joj temperatura ne padne, mora se pobrinuti
da doe do lijenika.
Christina se opet naklonila.
Hou. I puno vam hvala na panji.
Sestra Elsie ju je potapala po obrazu:
Nema na emu, mala moja. Lijepo je znati da jo uvijek ima
pristojnih djevojaka.
Christina je poela hodati istog trenutka kad je sestra Elsie
nestala iz vidnog polja. Margareta je trkarala za njom.
Kakva teta to ti je mama bolesna, Christina. Mora li kui ili
da odemo nekuda na kavu, imam novaca, ja astim.
Nije bolesna.
"to?
Astrid nije bolesna, na poslu je. To sam samo rekla.
Hoe li onda imati zabavu?
Ne, neu.
Hodala je dugim koracima, Margareta je morala gotovo trati da
je stigne.
Hoemo li onda nekuda na kavu? Da proslavimo?
Ne. Ne mogu.
Zato?
Zato to nemam vremena. Moram stii na vlak.
Zaokrenula je iza ugla i ula u Ulicu Drottning. Margaretini su
prsti gotovo ispali kroz rupu na vrhu izama, morala se pridrati za zid
kue i povui stopala unatrag prije nego to je mogla nastaviti. Kada je i
sama zamakla iza ugla Christina je ve prela pola ulice, morala je
potrati kako bi je stigla. Prsti su ponovno izletjeli van.
ekaj rekla je zadihana. Kakav vlak? Kamo ide?
U Vadstenu, rekla je Christina. Dobila sam posao preko ljeta
u sanatoriju gdje je teta Ella.
*
Christina mora da je sve pripremila istog jutra. Njezina je putna
torba bila spremljena i ekala u ormariu na kolodvoru, karta je bila
sigurno spremljena u pretincu njezina novanika s patentnim
zatvaraem. inilo se da se malo smirila kad je izvadila torbu, stavila je
meu noge i bacila pogled na kolodvorski sat.
Uranile smo rekla je. Vlak ide tek za pola sata.
Svejedno je odmah htjela van na peron. Napravila je grimasu
kad je uzela putnu torbu, ali je odbila Margaretinu ponudu da je ponese,
samo ju je premjestila u drugu ruku. Spustile su se na klupu i gledale
prema praznim tranicama.
Slobodna rekla je Christina.
to?
Ma nita...
Gdje e ivjeti? Hoe li stanovati u sanatoriju?
Christina se nasmijala:
Ne, stanovat u kod asnih sestara, u njihovu domu. Jako je
jeftino. I ako pomae u kuhinji, dobije popust na stanarinu...
Margareta je oklijevala:
Zar si postala religiozna?
Christina se ponovno nasmijala, inilo se kao da je ivnula otkad
je izala na peron.
Ne, nisam postala religiozna. Ali trebam malo mira. A to se
valjda moe dobiti u samostanu.
A to kae tvoja mama?
Astrid? Nije obavijetena.
Zar ne zna kamo ide? Ali to ako te prijavi policiji, ipak jo
nisi punoljetna?
Christina je slegnula ramenima.
Teko. Onda bi morala otii na policiju, a to se ne usuuje. A
osim toga je sigurno prilino zadovoljna to me se rijeila.
Misli?
Da, rekla je Christina. Moda si sada nabavi maku. I stavi je
u centrifugu.
Margareti se poelo vrtjeti u glavi od misli, nagnula se i gledala
svoje none prste, sjajili su se ruiasti poput praia nasuprot bijeloj
koi izama. Izgledali su glupo. Bile su to glupe izme.
Zar je bilo tako loe? rekla je na kraju.
Da, rekla je Christina. Bilo je tako loe.
*
Ostala je na peronu sve dok vlak nije otiao. Christina je visjela
kroz prozor svog kupea dok joj se kosa vijorila na vjetru i mahala matu-
rantskom kapom, odjednom je izgledala kao da se napila ampanjca.
Margareta joj je odmahivala, ali joj srce nije bilo u tome. Insekti nemira
poeli su joj puzati pod koom, opnokrilci otrih vilica kopali su tunele
u elucu, debele su muhe trkarale gore-dolje po rukama, pauci su
ispuzali iz cijelog tijela kako bi se skupili u drijelu. Bilo joj je teko
disati.
Kad je ula u ekaonicu otila je do blagajne i promijenila jednu
krunu u etiri novia po dvadeset i pet ora. Morala je malo priekati
dok se telefonska govornica nije oslobodila, a kad je na nju doao red,
od uzbuenja je postala tako nespretna da je jedva uspjela staviti novi
u aparat.
Javila se neka ena. Odrasla ena. Margareta je upotrijebila svoj
najdjetinjastiji glas:
Dobar dan, moje ime je Margareta Johansson. Idem u II. b
razred. Mogu li razgovarati s pomonikom ravnatelja Andreom?
Samo trenutak! ena je stavila ruku preko slualice i glasno
povikala: Bertiiiil! Telefon! Jedna uenica!
Javio se gotovo odmah, glas mu je bio mrvicu nestrpljiv.
Halo!
Ja sam.
Duboko je udahnuo i stiao glas:
Jesi li luda! Zato me zove ovamo?
Molim te, proaptala je Margareta zurei u zid od masonita
ispred sebe, kopajui malim prstom po ve raskopanoj rupi kako bi bila
jo vea. Nemoj se ljutiti! Samo mi jako nedostaje... Zar se ne bismo
mogli nai veeras?
*
Putem kui, neto nakon ponoi, izmislila je roaka iz
Stockholma. Srela ga je kod Andersa, ne, bolje bi bilo da ga je srela kod
Rasmusa zato to Margot ne zna tko je to... Roak se zvao Peter i bio je
skoro predobar da bi bio stvarno uvjerljiv. Plavi tip s Beatles-frizurom.
Plavook i preplanuo od sunca. Igra tenis. Tata ima salon automobila, a
on namjerava biti odvjetnik. Horoskopski znak: korpion. Omiljena
boja: plava.
Margot je povjerovala u njega od glave do pete, dok je tamo
sjedila u svojoj nabujaloj sofi u dnevnoj sobi odjevena u ruiasti kuni
ogrta preko steznika i s frotirnim runikom iste nijanse zamotanim oko
glave poput turbana.
Je li te poljubio? pitala je i stavila svoju malu okruglu ruku
preko Margaretine. Margareta je zatomila nagon da povue ruku.
Ne. Pokuao je, naravno, ali rekla sam ne. Ali dopustila sam da
me cmokne u obraz...
To je dobro, rekla je Margot. Ne smije se prelako predati.
Hoete li se ponovno nai?
Margareta je kimnula i nasmijeila se.
Mmm. Sutra naveer idemo u kino. I obeala sam mu da u mu
pokazati grad sutra poslijepodne.
Margot je podigla ramena i zadrhtala od oduevljenja.
Divno! to e odjenuti?
Margareta je uzdahnula u sebi, bila je umorna i zbunjena i
osjeala je bol u genitalijama, ali nije bilo pomoi. Svejedno treba platiti
hranu i sobu.
Ne znam rekla je i nakrivila glavu. Mislila sam da bi mi ti
mogla pomoi izabrati.
Margot se zasmijuljila.
Sada?
Margareta je kimnula.
Tiho su otapkale uza stepenice, Margareta sa svojim bijelim
izmicama u ruci, Margot u ruiastim frotirnim papuama. Koliko je
ona uope imala frotirnih papua? Par ruiastih, par svijetloplavih, par
tirkiznih, par crvenih... I uz svaki par iao je kuni ogrta iste boje.
Vano je da sve pae. Ljudi koji nisu znali iskombinirati odjeu da sve
pae nisu imali stila.
U Margaretinoj je sobi sve dobro pasalo. Ponekad je mislila da
je ona samo dodatak, detalj koji ini ureenje savrenim. Djevojaka
soba treba djevojku. Margot je kupila tapete, zavjese i prekriva u
Londonu godinu dana prije nego to je Margareta dola u kuu.
Jednostavno im nije mogla odoljeti! Takvo se neto jedino moe nai u
Londonu, a nikada u ovoj ozbiljnoj zemlji socijaldemokrata. Cijeli je
ivot Margot eljela imati ker, slatku malu ker tinejdericu koja e
ivjeti u sobi s tapetama na cvijee, i kada je vidjela ove tapete, shvatila
je da je vrijeme. Sve je prolo neopisivo glatko. Slubenik iz centra za
socijalnu skrb je samo trebao baciti jedan pogled oko sebe po kui i
odmah je shvatio da je ovo idealan dom za dijete. Pravi san za bilo koju
djevojicu. Ali vie su sile sigurno bile ukljuene. Svi ljudi imaju anela
uvara, a Margotin je bio neuobiajeno aktivan. Zvao se Astor, je li to
spomenula?
Stigle su do hodnika na katu. Ujednaeno brundanje koje se ulo
dok su se uspinjale stepenicama odjednom je utihnulo. Margot se
smrznula.
! rekla je i stavila kaiprst na usta. Stajale se sasvim mirno
sve dok se Henryjevo hrkanje nije ponovno zaulo. Margot se
zasmijuljila.
Mislila sam da e se probuditi... A to ne elimo.
Margareta se nasmijeila i odmahnula glavom.
Ponekad mi cure moramo imati malo vremena samo za sebe
rekla je Margot i otvorila vrata Margaretine sobe.
Sad da vidimo, mala moja, to moemo nai u tvom ormaru...
Potrajalo je pola sata i svejedno nije uspjela. Margareta je
navlaila jednu haljinu za drugom i vrtjela se pred ogledalom. Margot je
naslonila glavu na ruku i izgledala sve zabrinutije.
Ne, rekla je. Ove nisu dovoljno dobre. Sutra se moramo rano
probuditi i otii do grada... Vidjela sam jednu jako slatku uto-zelenu
haljinu u onom novom butiku u Ulici Drottning. Butik? Butik? Je 1 se
tako izgovara?
Margareta je kimnula i nasmijeila se, bilo je vano zaeeriti
svoje proteste.
"Ali sutra prijepodne imam kolu...
Ma, rekla je Margot i odmahnula rukom. Napisat u ti
isprinicu. Nee dugo potrajati, moe biti u koli ostatak dana.
Ali sutra imamo samo pola dana. Subota je.
Svejedno. Ti to sve preozbiljno shvaa, djevojke ustvari ne
moraju maturirati. I nemoj rei Peteru da ide u gimnaziju, samo e se
uplaiti. Deki ne vole previe inteligentne djevojke, to sam ti ve
rekla.
Prije nego to je Margareta stigla odgovoriti, otvorila su se vrata
i Henry je stajao u hodniku odjeven u prugastu staraku pidamu. Hlae
su mu strale, imao je oitu erekciju.
Dolazi, Margit?
Margot je ustala iziritirana.
Zovem se Margot. Margot, ne Margit! Kako ne moe
zapamtiti... Bacila je kratak pogled na svoj odraz u ogledalu, oblizala
usnice i pripremila se da uini ono to joj se naredi.
*
Kad se Margareta pourila natrag iz kupaonice nakon uurbanog
pranja zuba, pritisnula je dlanovima ui. Nije pomagalo: Henry je bio
glasan pri voenju ljubavi. ula je njegovo stenjanje.
Sada je ve znala da nije dovoljno u ui ugurati vatu, Henryjevo
glasanje se nije dalo time iskljuiti, nego je trebalo i saviti une resice i
stisnuti ih kaiprstima. Ali onda je uspjela, onda se mogla uvui u
krevet i praviti se da se nita posebno ne dogaa u kui.
Problem je bio u tome to kad je tako leala nije mogla zaspati.
Doma kod tete Elle uvijek je leala u carskom poloaju: na leima, s
jednom rukom preko glave. Tada bi zaspala za nekoliko minuta, sada je
dugo leala budna. To nije bilo dobro. Vie je voljela svoje snove nego
svoje misli, ali dok je leala budna nije mogla a da ne misli. Svake je
noi imala sudske procese sa samom sobom. Tko je Margareta
Johansson? to je ona? Osoba sa sramotnim tajnama. Dvostruka
igraica. Laljivica. Prevarantica.
Svejedno nije mogla vidjeti da ima neki izbor, znala je da u ovoj
kui ne moe preivjeti ako ne lae. Kad bi poela govoriti istinu, prola
bi kao ona naporna pudlica koju je Margot dala na uspavljivanje prole
godine. Iako je Margot sigurno ne bi odvela veterinaru - to bi bilo
rjeenje posve bez stila - ali sigurno bi je poslala iz kue. A samo Bog
zna kakav bi sljedei udomitelj bio. Da ne govorimo o sljedeoj koli.
Ustvari, nije imala loe miljenje o Margot. Ponekad ju je
iritirala, ali veinom ju je samo alila. Izgledala je malo jadno dok se
gegala uokolo u svojoj odjei koja se uvijek slagala, ali svejedno joj je
loe pristajala. Nikada nije pokazivala kosu, kad nije nosila jednu od
svojih sintetikih perika, oko glave bi zamotala runik od frotira. Ali
inilo se da nije bila elava, ponekad bi iz turbana stralo nekoliko
tankih pramenova. Valjda samo nije htjela pokazati svoju kosu, ba kao
to nije htjela pokazati tijelo. Nikada nije skidala korzet, nosila ga je ak
i ispod kunog ogrtaa kad je glumila da je njena enica koja se
besposleno protee na sofi nakon kupanja u kadi. Prolog je ljeta hodala
uokolo s vlasuljom, korzetom i najlonkama, iako je bilo trideset
stupnjeva. Tada je Margareta shvatila da se srami. Inae nikada ne bi
trebala toliko toga sakrivati.
Teta Ella nije nita sakrivala i nikada ljeti nije nosila arape.
Sjela bi u vrt i ispruila noge na suncu, nije ju bilo briga za vene koje su
ocrtavale plave linije na bijeloj koi. Ali o tome Margareta nije smjela
razmiljati, nikada nije smjela razmiljati o teti Elli kad je bila sama. U
koli je to smjela, ili kad bi sjedila na kavi s drugim curama iz razreda,
ali nikada kad je bila sama. ija je to krivnja bila? Zato je sve prolo
kako je prolo? Ni o tome nije smjela razmiljati.
Margot nije voljela da ona govori o teti Elli. Margareta se
uglavnom morala praviti kao da i nije udomljena, Margot se htjela igrati
da su prave majka i ki. U poetku je htjela da je Margareta zove
mamice, ali prestala je to traiti kad je primijetila kako to ukoeno i
neprirodno zvui iz Margaretinih usta. Margot je bilo dovoljno dobro.
Mnogi moderni roditelji doputaju svojoj djeci da ih zovu imenom,
itala je to u Vecko-Revyn. Ili je to bilo u Femini. Ili u Damernas Varld.
Tabloidi i enski asopisi bili su jedine Margotine prijateljice. U
njihovu je drutvu provodila dane kad bi Margareta otila u kolu, a
Henry na posao. Za veerom se po njezinu izboru rijei moglo uti koje
su novine izale ba taj dan. Ako su to bile Svensk Damtidning, onda je
veina stvari bila oaravajua, ako se radilo o Damernas Varld, onda je
sve bilo jako ik. Kad je Margareta dola u kuu, poela se pretplaivati
i na Bild-Journalen i Vecko-Revyn, to je imalo za posljedicu to da je
ivot nekoliko mjeseci nakon toga bio naizmjence jako opasan i vrlo
draestan.
inilo se da je Henry smatrao da je sasvim u redu da mu ena
ivi u svijetu snova. Ponekad bi odmahnuo glavom i rekao da je luda,
ali uglavnom ju je putao na miru. Kad bi zahtijevala od njega nekoliko
stotica - to je radila gotovo svaki dan - otvorio bi novanik zabavljen,
promrmljao neto o enskama i njihovim ludostima. Margareta je
posumnjala da je Henry smatrao da je i ona jedna od Margotinih ludosti:
skupa mala glupost, neto kao bunda ili pravi tepih, neto ime se enica
moe zabavljati da ne postane previe svojeglava. On sam nije bio
nimalo zainteresiran, ni na sekundu nije bio zamjenski tata Margareti,
jedva da ju je i pozdravljao. Ipak je on morao misliti o biznisu,
kompaniji koju je razvio od obine stolarije do tvornice namjetaja s
vie od tristo zaposlenih. Naravno da je imao novaca i za ludu enu i za
razmaeno usvojeno dijete, ali jasno da nije imao vremena da pokae
neko zanimanje za njih. Osim, naravno, po noi, kada se od Margit - ili
Margot, kako se luakinja sada zvala oekivalo da uini ono u emu su
ene dobre.
Ne. U ovoj kui nije bilo nikakvog drugog izlaza osim lai.
Margot je za stanarinu zahtijevala povjerenje, ali htjela je dobiti samo
pravu vrstu povjerenja. Margaretini su zadaci bili da uini svijet
tabloida stvarnim, i zato je bila prisiljena izmiljati idealne deke i
poluedne ljubavne afere. I naravno, u tome je bilo neke boanske
pravednosti, bila je to logina kazna. Brbljavica je nauila utjeti, nije
vie mogla dopustiti svakoj misli da joj se iskrade iz usta.
Poela je uiti razne stvari o svijetu, ono to nikada prije nije
razumjela. Kao da sve ima cijenu, da nitko ne dobiva neto ni za to.
Zato mora pristati biti igraka i lutkica za odijevanje jo najmanje
godinu dana, sve do mature. Ako uope uspije maturirati, jer ocjene joj i
nisu bile naroite. Margot se uzalud zabrinula, Margaretini uspjesi u
uenju ne bi nagnali nijednog prosca na bijeg.
Ali ustvari ona nije htjela nikakve prosce. Nije ak htjela imati
ni deke. Oko svakog deka u kolskom dvoritu irilo se ustajalo
isparavanje genitalija i napaljenosti i taj ju je miris plaio. Svejedno,
nije im mogla odoljeti vie nego dopola. Revno je oijukala dok je
stajala u puakom kutu na odmorima, razbacivala se svjetlucavim
pogledima i brzim replikama, ali kad bi neki deko posegnuo za njom,
spretno bi mu iskliznula iz ruku. Htjela je neto drugo. Mukarca.
Velikog mukarca, koji bi zaklanjao pola neba...
Oprezno je maknula jedan kaiprst s une resice. Je li bilo
gotovo? Da. Sada je Henry ponovno hrkao, sad se mogla okrenuti na
lea i staviti ruku preko glave.
Pokret ju je podsjetio da je bole genitalije. Uzdahnula je: nitko
ne dobije neto ni za to. I to je cijena koliko mukarac kota. Veliki
mukarac, tako velik da zaklanja pola neba.
*
Andre. Tako ga je zvala, iako mu je to ustvari bilo prezime. Ali
nije se mogla prisiliti da ga zove Bertil, bilo je to ime koje je pasalo
treberima i glavnom raunovoi u banci, a koje je bilo posve
neprikladno za ljubavnika.
A on je bio njezin ljubavnik. Bilo joj je sedamnaest godina i
imala je pravog ljubavnika.
Nije tono znala srami li se ili je ponosna zbog toga. Dok je
sjedila i traala s prijateljicama na nekoj kavi znala je ponekad pomisliti
na njega i oi bi joj zasuzile od ponienja - starac! Isuse Boe, ona je
zajedno s jednim starcem! Ali kad bi ga srela na kolskom hodniku krv
bi joj navrla u obraze i bila bi prisiljena sakriti svoj trijumf. Eno moga
ljubavnika! On to zna i ja to znam, ali nitko drugi na cijelom svijetu to
ne zna.
Svejedno, bilo je lijepo to nije predavao njoj. Samo jednom -
neposredno nakon to je dola u Norrkoping - bio je zamjena u njezinu
razredu. Tada je sve poelo, upravo u onom trenutku kada je bacio svoju
izlizanu staru aktovku na katedru i rekao:
Bok svima, balavci. Sjednite i uutite.
Stolice su zagreble po podu, raspoloenje u uionici je odjednom
postalo veselo i puno iekivanja. Andre. Znalo se kakav je on.
Novi uenik? rekao je i promatrao popis uenika. Margareta
Johansson. Gdje si?
Lagano je mahnula rukom, ustao je i doetao izmeu redova
klupa s rukama duboko u depovima flanelastih hlaa. Bio je visok i
jak, kosa mu je bila tamna i bujna. Malo je sliio na onog amerikog
glumca, kako se ono zove... Dean Martin. Da. I Hubertsson je malo
sliio na Deana Martina.
Iz Motale? Ui li se zemljopis u Motali?
Razred se zasmijuljio. Margareti se to svialo, bilo je to
prijateljsko i zainteresirano smijuljenje. Nasmijeila se:
O, da. Puno.
Sjeo je na rub njezine klupe, bedra su mu bila samo nekoliko
centimetara od njezine ruke.
"Tako, kae. Onda bi mogla nabrojiti rijeke u pokrajini
Halland.
Razred se nasmijao. Margareta je povukla ruku i na brzinu
izmljela staru kolsku pjesmicu u glavi. Lagana nisam, a visoka jesam.
Lagan, Niskan, Atran, Viskan...
Smijeh je odzvanjao. Margareta je zatreptala i postala nesigurna.
Pa valjda nije ba bilo toliko smijeno? Andre je ostao smijeei se
sjediti na njezinoj klupi sve dok se i posljednji zaostali hihot nije stiao.
Vrlo dobro, rekao je i ustao. Pogotovo Niskan
8
.
Oh! rekla je Margareta i stavila ruku na usta.
*
Nakon tog dana uvijek se smijeio kad bi je vidio kako promie
hodnikom. I Margareta bi uzvratila osmijeh, ali svaki put sve krae i
Zato crveni? rekla je njezina prijateljica iz klupe kad je ula
u uionicu.
Crvenim? Ja?
Joj! Daj ne glumi...
Matala je o njemu cijele ljetne praznike, matala toliko
intenzivno da ga je na kraju poela i sanjati noima. Ali snovi su bili
udni. No za noi hrvali su se u kolskom dvoritu, stenjali i dahtali,
puhali i uzdisali.
Ali ona se nije htjela hrvati s Andreom. Samo je htjela da je
poljubi.
*
Nadgledao je prvi kolski ples u prvom polugoditu. S
povjerenjem su ga izabrali na uenikom vijeu. Sasvim je prirodno da
su razgovarali nekoliko puta te veeri, da, ak i to da je ispruio ruku i
uhvatio je za zapee kad je htjela krenuti nekamo. A kad ju je pozvao
na ples, to se valjda trebalo shvatiti kao nekakvu vrstu pristojnosti
prema uenikom vijeu: ples s jednom od domaica. Ako to nije bila
ala, jedan od Andreovih uobiajenih tosova. Jer kad ju je uhvatio oko
struka, cijelom se dvoranom za tjelesni proirio smijeh: Pogledajte!
Andre plee s Margaretom!
Drao ju je malo na odstojanju, nije ju stiskao ili gurao uza sebe
kao djeaci, nego ju je vrstom rukom vodio po plesnom podiju, cijelo
je vrijeme gledajui ravno u oi. Oi su mu se smanjile kad bi njezin
trbuh sluajno dodirnuo njegove genitalije, otvorio je usta i na trenutak
su mu se nazreli zubi. Margareti se svialo to to ju je gledao, to ju je
vrsto drao pogledom, ali ustvari je bila previe zauzeta njegovim

8
Pravo ime rijeke je Nissan. srameljivije. Taj sjaj u njegovim oima... Stisnula
bi knjige vre na prsa i pourila izvan njegova dometa.
rukama, lijevom koja se uvijala oko njezine ruke, desnom koja joj se
irila preko lea. Bile su stvarno velike: inilo joj se da bi cijela mogla
stati u njegov dlan, kao da bi se tamo mogla stisnuti i zaspati. Poeljela
je da je podigne, nosi u svojim velikim rukama, stisne je vrsto uz sebe i
zavrti se.
Zahvalio joj je na plesu tako to je nakratko prislonio svoj obraz
uz njezin, dodir ju je stresao i naveo da izgubi koncentraciju tako da nije
ula to je proaptao.
Molim, rekla je ne gledajui ga, umjesto toga je zurila u svoju
ruku. Najeila se. Kao da joj je hladno.
Nagnuo se nad njom i ponovio:
Ti si malo derite. Zar ne?
*
Kad je posljednji ples zavrio, obukao je kaput i ponaao se kao
da e otii, ali se svejedno zadrao jo gotovo sat vremena dok su
Margareta i drugi predstavnici uenikog vijea istili. Na kraju je stao
kraj otvorenih vrata i drao ih, tako da se jedan uenik za drugim morao
sagnuti kako bi proao ispod njegove ruke.
Na kraju je ostala samo Margareta. Stajala je usred gimnastike
dvorane sa sklopljenim rukama pred sobom. Nadala se da izgleda
zgodno, prvi put u ivotu svjesno je poeljela da je dovoljno zgodna.
Naslonio se na vrata i promatrao je.
Doi, rekao je.
Sad e se dogoditi, pomislila je dok je stavljala jednu nogu pred
drugu. Sad e se dogoditi. Ovo je zapravo.
Zazvao je Boga kad je svrio u njoj.
*
Nakon toga su zajedno preli preko kolskog dvorita, on ispred
dugakim koracima, ona posrui i trei iza njega. U autu je zapalio
cigaretu prije nego to je okrenuo klju, svjetlo iz upaljaa napravilo je
crne sjene koje su mu plesale po licu.
Zato mi nisi rekla da si nevina?
Slegnula je ramenima i posegnula za njegovom kutijom cigareta.
Je li boljelo?
Odmahnula je glavom. Nije boljelo. Bilo je lijepo. Ali ne na isti
nain kao njemu: ni na sekundu nije poeljela vikati i zazivati Boga. A
sada je samo htjela sjediti u svojoj tiini. Dok ne govori jo uvijek je
zatvorena, zagrljena, unutra. Ovo to se dogodilo, dogodilo se na mjestu
izvan svih rijei, i dokle god su joj usnice bile zatvorene, mogla je
zdrati njegov okus u ustima.
Daj odgovori! Jesam li te povrijedio?
Stavila je ruku na njegovu, odjednom poeljevi da zna znakovni
jezik za gluhe. Ali nije imala pojma to bi u tom sluaju njezini prsti
rekli.

#-./N0,!
Oiju punih suza Margareta strpa maturantsku kapu u papirnatu
vreicu i ugura je natrag u ormar. Jo uvijek ne moe pomisliti na
Andrea a da se ne razbjesni. Kad bi bio ovdje, odalamila bi
bi sada mogla odalamiti? Le. Ili drhtavog starca koji je u nekom
starakom domu. Ali barem si moe priutiti to da zamisli da ima
kostobolju. Ili neku drugu staraku bolest koja stvarno boli.
Iskoristio ju je. Naravno, svojevoljno je odjurila u njegov
zagrljaj, naravno, ponekad se uvlaila u garderobu zbornice i stavljala
mala pisamca u dep njegova kaputa, naravno, visjela je ispred kolskog
dvorita poslijepodne za poslijepodnevom i ekala ga. Ali svejedno: njoj
je bilo esnaest, skoro sedamnaest godina kad je to po
on bio star? etrdeset. Ili etrdeset pet. Bio je otac troje djece i
nastavnik u njezinoj koli, znao je da je ona siroe i da je udomljena, da
grize nokte i ponekad ima gastritis. Trebao je shvatiti da je jedino
njoj bilo potrebno to da bude viena. A to joj je on dao? Ubrzano
obrazovanje za Lolitu.
Ali to je shvatila tek kad joj je bilo preko etrdeset godina.
Umjesto toga je preko dvadeset godina hodala uokolo osje
ugavo zato to njezina seksualnost nije bila kao kod drugih ena, zato
to je bila zagonetna i tajnovita, zato to se kretala oko druge strane
tuih brakova, zato to se gradila na izdaji i laima i pretvaranju. to je
pomagalo to to je radila grimase i alila se sa svojim odrazom u
ogledalu da loe djevojke nisu najgore? Duboko u sebi ipak je bila
uvjerena da je beskorisna. A Andre je bio taj koji ju je unitio, on je bio
taj zbog kojega je mislila da je prisiljena iriti noge kao nadomjestak
svaku prijateljsku rije. Njenost se plaa seksom. Zainteresiranost se
iju punih suza Margareta strpa maturantsku kapu u papirnatu
icu i ugura je natrag u ormar. Jo uvijek ne moe pomisliti na
Andrea a da se ne razbjesni. Kad bi bio ovdje, odalamila bi ga! Iako, to
bi sada mogla odalamiti? Le. Ili drhtavog starca koji je u nekom
kom domu. Ali barem si moe priutiti to da zamisli da ima
ku bolest koja stvarno boli.
a u njegov
ila u garderobu zbornice i stavljala
mala pisamca u dep njegova kaputa, naravno, visjela je ispred kolskog
ekala ga. Ali svejedno: njoj
mnaest godina kad je to poelo, a koliko je
etrdeset pet. Bio je otac troje djece i
e i da je udomljena, da
grize nokte i ponekad ima gastritis. Trebao je shvatiti da je jedino to je
ena. A to joj je on dao? Ubrzano
etrdeset godina.
Umjesto toga je preko dvadeset godina hodala uokolo osjeajui se
alnost nije bila kao kod drugih ena, zato
to je bila zagonetna i tajnovita, zato to se kretala oko druge strane
ih brakova, zato to se gradila na izdaji i laima i pretvaranju. to je
pomagalo to to je radila grimase i alila se sa svojim odrazom u
ogledalu da loe djevojke nisu najgore? Duboko u sebi ipak je bila
uvjerena da je beskorisna. A Andre je bio taj koji ju je unitio, on je bio
taj zbog kojega je mislila da je prisiljena iriti noge kao nadomjestak za
a seksom. Zainteresiranost se
plaa seksom. Pravo na postojanje takvih kao Margareta Johansson se
plaa seksom.
Da ju je Andre pustio na miru, moda bi srela nekog vrnjaka,
neku malu zmiju naoarku s pritavom bradom i znojnim dlanovima.
Onda bi sve bilo drugaije. Oni bi mogli voljeti jedno drugo, a ne samo
voditi ljubav. Mogli su se svaati i miriti, spavati jedno drugome u
zagrljaju, vjerovati jedno drugome.
Buno zalupi vrata ormara. to je ono rekla Moa Martinsson
9
?
Vjerovati mukom? Mukarce bi trebalo tui. Sad e sakriti klju i ii se
istuirati. I zaboraviti da ga je ustvari voljela, da ustvari nikada nije
voljela nekog drugog mukarca a da se nije sjetila Andrea.
Seronje.
(CroWarez.org )
Telefon je zazvonio dok se uspinjala stepenicama, oklijevajui,
zastala je usred koraka, nije znala da li da se javi gore ili dolje. Ali dok
se odluila bilo je prekasno, Christinin formalni glas ve se zauo iz
telefonske sekretarice dolje u hodniku. Margareta pone silaziti
stepenicama, moda Christina zove, onda mora iskljuiti sekretaricu i
javiti se.
I naravno, to je njezina sestra, uje to ve u prvom slogu. Ali ne
prava sestra. Kriva sestra.
Jebena napuhanko, petlja Birgitta jezikom. Kako moe biti
tako prokleto jebeno odvratna da ne da nekom novce za obinu
autobusnu kartu? I kako moe napisati neto onakvo to si ti napisala u
onom pismu? Ha? Kako je to mogue? Kako moe biti tako smrdana?
Ali samo se ti uvaj, ja u...
Margareta automatski podigne slualicu, svaka stanica u tijelu
joj zna da e zaaliti, ali to svejedno uini.
Halo, kae. Birgitta?
Na sekundu nastupi tiina.
Margareta? kae zatim Birgitta. Je li to Margareta?
Da.
Isuse Boe. Mislila sam da si gore u vrajoj Laponiji. Ili u
Africi.

9
vedska spisateljica (1890. - 1964.), prva koja je pisala o tekom poloaju ena
u ruralnoj vedskoj, enskoj seksualnosti te pravima ena. Bila je udana za poznatog
pisca Harryja Martinssona
Africi?
Da. Pa radila si malo u Africi...
Ne, ne. To je bio u Junoj Americi. I bila sam tamo samo tri
mjeseca. Prije puno godina.
Ma svejedno. to radi kod crvotoine?
To bi ti trebala znati, pomisli Margareta. Ali nita ne kae.
Odjednom se pomalo pone bojati. Srami se! Srami se! Tebe nitko nije
htio!
Samo prolazim ovuda, kae ukoeno, iako je ustvari htjela rei
neto posve drugo: Hvala za pismo i besanu no, draga sestro. Ali ne
zaboravi da smo u istoj kai: ni tebe nitko nee. ak ni tvoja oboavana
mala mamica.
Ima li auto?
Da, ali...
Ba dobro. Molim te, je 1 bi mogla doi po mene, totalno sam
zapela.
Moe misliti, razmilja Margareta, dok istovremeno uje sebe
kako odgovara:
ekaj malo. Gdje si?
U Norrkopingu.
U Norrkopingu? to radi tamo?
Ma uj, duga ti je to pria. Poslije u ti rei. Koliko ti treba da
doe do Norrkopinga. Sat? uj, ekam te ispred policije za sat
vremena...
ekaj! povie Margareta, ali prekasno je. Birgitta je ve
spustila slualicu.
*
to da ovjek radi? Odustajui, Margareta se nasmije svojem
odrazu u ogledalu u kupaonici. to radi dobro odgojena ena kad joj
sestra treba pomo?
Fuka joj se. To je ono to radi.
Zbog te se misli osjea malo krivom. Ali Birgitta je ipak odrasla
osoba, trebala je ve nauiti da ne moe samo nareivati ljudima. A ako
je ve uspjela otii do Norrkopinga, onda sigurno moe i otii odande.
Birgitta mora da je u posljednje vrijeme proirila svoj teritorij.
Povremeno su bile u kontaktu proteklih godina i posljednje se desetljee
inilo kao da se najvie drala Motale. Iako je to moda prirodan dio
uobiajenog pretvaranja. Birgitta ne zna da Margareta zna da je ona
imala vie malih izleta. Do Vadstene, naprimjer, kako bi stavila vreicu
s drekom na Christinin pisai stol i ukrala blok s receptima. I do
Hinseberga prije nekoliko mjeseci. Ali kad treba ii na rehabilitaciju,
onda uvijek nazove Margaretu da joj objavi veselu vijest. Jer sad je
definitivno gotovo s cuganjem i drogiranjem. Sto posto gotovo.
Za vrijeme prvih godina nakon modanog udara tete Elle,
Birgitta je esto odlazila u Norrkoping, to je Margareta shvatila ve u
ono vrijeme. I sama ju je vidjela u Saltangenu jedne veeri dok su se
ona i Andre vozili uokolo traei neko izolirano parkiralite.
Stani! rekla je i stavila ruku na njegovu. Zakoio je iz istog
iznenaenja, ali zatim je ponovno lagano stisnuo gas.
Ne ovdje. Zar ne zna gdje smo?
Naravno. Znala je. Bili su u najgoroj sirotinjskoj etvrti u
Norrko- pingu, moda zadnjoj sirotinjskoj etvrti u vedskoj. Ovdje su
ljudi jo uvijek imali zahod u vrtu i samo hladnu vodu u pipama, ovdje
su stanovali nepriznati pastorci, oni kojima nikada nije doputeno da se
usele u socijalnu dravu. A veerima su sjajni automobili polako klizili
ulicama Saltangena, a ljudi u bijegu pred previe ureenim ivotom
pijunirali su otrim pogledima kroz prozore.
Birgitta je stajala u klasinoj pozi ispod jedne uline svjetiljke.
To je valjda bila ona? Da. Definitivno. Margareta je ak prepoznala i
njezinu staru smeu jaknu. Nosila ju je raskopanu preko bijele bluze
koja joj se napela preko grudi. Birgitta je narasla. I ona.
ekaj, ponovila je Margareta. Poznajem je...
Koga? rekao je Andre i ponovno prikoio. Onu ispod
lampe?
To je moja sestra.
Pa ti nema sestru.
Imam. Na neki nain. Vrati se malo, elim razgovarati s njom.
Ne dolazi u obzir, rekao je Andre. Pa to je kurva.
*
Voda iz tua je pretopla, to je ugodno, ali uini je mlitavom od
umora i misli joj postanu prozirne i brbljave. Nema se snage ni
nasapunati, samo stoji licem okrenutim prema gore. Moda bi trebala
odspavati sat ili dva zbog sigurnosti u prometu prije nego to ode po
auto i krene prema Stockholmu. Koliko e samo kotati novi ispuni
sustav? A koliko joj je ostalo od plae? Vjerojatno ne ba puno.
Primijenila je isti ekonomski princip na ovaj mjesec kao i na sve druge
mjesece: da je najsigurnije razbacivati se novcima prije nego to ih
nestane.
Okrene se, podigne kosu i pusti vodu da joj pada na vrat. Nije da
je to s novcem zabrinjava. To je jedino podruje gdje se uvijek osjeala
sigurnom. Ona je poput dudova svilca: ako joj nestane niti, treba samo
jo malo ispresti. Mogla bi na brzinu napisati lanak o polarnoj
svjetlosti ili Sunevim olujama za nedjeljno izdanje nekog tabloida (pod
pseudonimom, naravno), to je ve radila, ili bi mogla uskoiti kao
zamjena za nekog nastavnika u gimnaziji na nekoliko sati. Uvijek se sve
nekako sredi. Osim toga e pritisnuti Claesa za pola trokova za ispuni
sustav. To je primjereno. On e vie uivati u njemu nego ona. Tko zna
je li nazvao iz Sarajeva, signalizira li telefonska sekretarica na komodi
boje drveta u njezinu stanu na Soderu? Nada se tome. Voli uti njegov
glas na telefonskoj sekretarici...
Odjednom pod svim tim laganim mislima eksplodira jedna
teka: Kako je Birgitta mogla znati da e se Margareta juer pojaviti u
Vadstenu? Pa ni ona sama to nije znala. Kako je mogla znati u koju
automehaniarsku radionicu Margareta namjerava otii? Kako se mogla
sakrivati na pravom mjestu u pravo vrijeme da bi ostavila ono pismo za
ono kratko vrijeme dok je Margareta bila unutra i razgovarala s
mehaniarom?
Neshvatljivo. Misterij. Zato nije ranije pomislila na to?
Voda je odjednom postala ledena. Margareta se obgrli rukama.
Smrzava se.

$argareta ne &oli misterije. Ali nauila je ivjeti s
njima.
Pronali su je u jednoj praonici u Motali, najobi
ono vrijeme. Praonica je bila smjetena na zabatu jedne zgrade iz
etrdesetih godina sa stanovima za iznajmljivanje, betonske su stube
vodile dolje iz dvorita do njezinih vrata obojenih u bijelo
vrata bio je prozor od grubog stakla. Unutra u praonici uz jedan je zid
stajala staromodna kada za pranje, a uz drugi cilindrina maina od
nehrajueg elika. Pod je bio poploen, crveno je crijevo vijugalo
poput sfrkane zmije od pipe na zidu do slivnika za vodu. Sve to ona zna,
svega se toga sjea. Zato to se tjedan dana nakon mature laima
oslobodila Margot i otila tamo.
Bilo je rano ljeto, ali je ve bilo vrlo toplo. Vrata praonice bila
su irom otvorena, vani u dvoritu bijele su se plahte mirno njihale na
uetu za suenje, a u pjeaniku malo dalje igralo se nekoliko djece.
Margareta je polako silazila stubama, zastala na vratima i zavirila
unutra. Pare su unutra stajale poput magle pa isprva nije vidjela nita
osim svoje sjene na bijelim ploicama poda.
O emu se radi?
Jedna se ena pojavila iz magle. Bila je odjevena u kutu kao
istaica i gumene izme, oko kose je zavezala al, ali ne kao turban
nego kao maramu. Bila je velika i debela, elo joj je bilo oroeno
znojem. Margareta je pruila ruku i za svaki se sluaj naklonila. ena je
na trenutak buljila u nju, a onda je obrisala svoju ruku o kutu i ispruila
je.
O emu se radi? ponovila je.
Margareta je odjednom potpuno zanijemjela. Kako da objasni?
Htjela bih pogledati rekla je na kraju.
misterije. Ali nauila je ivjeti s
i su je u jednoj praonici u Motali, najobinijoj praonici za
ono vrijeme. Praonica je bila smjetena na zabatu jedne zgrade iz
etrdesetih godina sa stanovima za iznajmljivanje, betonske su stube
vodile dolje iz dvorita do njezinih vrata obojenih u bijelo, a posred
vrata bio je prozor od grubog stakla. Unutra u praonici uz jedan je zid
stajala staromodna kada za pranje, a uz drugi cilindrina maina od
en, crveno je crijevo vijugalo
o slivnika za vodu. Sve to ona zna,
a. Zato to se tjedan dana nakon mature laima
bilo vrlo toplo. Vrata praonice bila
mirno njihale na
aniku malo dalje igralo se nekoliko djece.
Margareta je polako silazila stubama, zastala na vratima i zavirila
unutra. Pare su unutra stajale poput magle pa isprva nije vidjela nita
Jedna se ena pojavila iz magle. Bila je odjevena u kutu kao
izme, oko kose je zavezala al, ali ne kao turban
elo joj je bilo oroeno
aj naklonila. ena je
na trenutak buljila u nju, a onda je obrisala svoju ruku o kutu i ispruila
Margareta je odjednom potpuno zanijemjela. Kako da objasni?
Pogledati? to?
Praonicu.
ena je naborala elo i stavila ruke na bokove.
Pogledati praonicu? Kakva je to glupost? Odlazi!
Ali...
ena je zamahnula rukama:
Hajde! Brii, odlazi!
Margareta je zateturala hodajui unatrag, zapela o stepenicu i
pala. U posljednjem je asu uspjela uhvatiti rukohvat, ali svejedno je
udarila trticom o stepenicu. Tako je zaboljelo da se nije mogla suzdrati:
suze su joj navrle na oi i poela je plakati, glasno i optuujue poput
malog djeteta. A kad je ve poela, nije se mogla zaustaviti, odjednom
je plakala zbog svega, zbog modanog udara tete Elle, zbog Andrea koji
je nije mogao voljeti, zbog Christininih strahova i Birgittinih grijeha,
zbog Margot, jadnice, i sve njezine odjee koja se slagala jedna s
drugom. Ali najvie je plakala zbog sebe: zbog toga to je bila posve
sama na svijetu i nije smjela ak ni ui u praonicu.
ena je izgledala uplaeno:
Jesi li se ozlijedila?
Margareta je okrenula lice prema njoj i zamrcala:
Saaamo sam htjela po-ogledati. Praonicu. Jer tu su me nali...
Nali? To si ti? Pronaeno dijete?
*
Zvala se Gunhild i imala je punih ezdeset godina. Sada je bila
udovica, ali i dalje je ivjela u dvosobnom stanu u koji su se ona i Eskil
uselili poslije rata. Gegala se od sudopera do kuhinjskog stola i
postavila kavu, peciva i sedam vrsta kolaa. Sada Margareta mora biti
tako dobra da se poslui svime to ta mala kua ima ponuditi. Ba je
lijepo to je tu, esto se pitala kako joj je.
Gunhild nije bila ta koja ju je pronala, bio je to Svensson,
portir, ali on je davno umro. Svejedno, Margareta je leala na kauu tu
unutra u sobi, Svensson ju je donio ovamo, s obzirom na to da su
Gunhild i Eskil bili jedini u kui koji su imali telefon. Ali to nije dugo
potrajalo. Policija je dola za petnaest minuta, a nakon samo sat
vremena pojavila se i ena iz centra za socijalnu skrb. Sa sobom je
donijela boicu i iste pelene, i to je bila ba srea, jer Margareta je
uasno vritala.
Kako sam bila odjevena?
Gunhild je napravila zamiljeno lice.
Ustvari uope nisi bila odjevena. Omotala je krpu oko tebe, bio
je to jedan od mojih starih runika koji sam ostavila u praonici. Jo si
imala pupkovinu, to je izgledalo vrlo udno... Ali oprala te, nisi bila
nimalo krvava ili ljepljiva ili tako neto.
Margareta je umoila trei kola u kavu i uzela zalet prije
najvanijeg pitanja:
Znate li tko je ona bila?
Gunhild je potonula u stolicu i prekriila ruke preko svojih
nabujalih grudi. Kuhinja je bila u sjeni, zrak je bio hladniji unutra nego
vani, svejedno joj se na bijelom elu i dalje vidjelo nekoliko kapi znoja.
Ne, ne znam. Stvarno ne znam.
Margareta je spustila pogled na svoju alicu, nekoliko je mrvica
plivalo u kavi.
Ali to ste mislili? Je li u kui bilo nekoga na koga ste
sumnjali?
Ne rekla je Gunhild. Naravno, traalo se, to neu poricati, ali
ni o kome iz kue...
Iskreno?
Gunhild je ini se shvatila ozbiljnost pitanja, pogledala je
Margaretu u oi i stavila ruke na kuhinjski stol tako da se vide:
Da rekla je. Iskreno.
Na trenutak je nastupila tiina. Iz pipe iznad sudopera je kapalo:
zvualo je kao otkucaji srca, kao da je netko stajao i prislukivao ih i
zadravao dah, netko tko ipak nije mogao sakriti svoje otkucaje srca.
Margareta je liicom mijeala po kavi, grebala njome po dnu alice
tako da ne uje to ritmiko udaranje.
Je li me rodila u praonici?
Gunhild je izgledala kao da se mui.
Ne znam, to nitko nije znao... moda je, pa je oprala za sobom.
U svakom sluaju, mora da je pod bio mokar, jer su u velikoj sobi iza
Svenssona ostali veliki tragovi. Poslije sam morala ispolirati pod.
Margareta ga je odmah vidjela pred sobom: mravi mali
mukarac u kombinezonu koji stoji usred Gunhildine dnevne sobe.
Kako je mogla znati da je mrav? Da. Znala je. Ali drugo nije znala, nije
se ak mogla sjetiti ni s koje je strane padalo sunce, prema kuhinji ili
prema sobi.
Koje je bilo doba dana?
Bilo je jutro. Eskil je upravo bio otiao na posao.
Kako je ula u praonicu?
Gunhild je oklijevala, kola joj je bio ve napola u ustima, ali
onda ga je odloila na cvjetni tanjuri:
Ma to ni ja ne znam. Ali moda je pisalo u nekim novinama...
Kako sam glupa, zaboravila sam isjeke koje sam skupljala! Uzmi jo
jedan kola, idem po njih!
Margareta je ostala sama u sjenovitoj kuhinji, prozor prema
dvoritu i zaigranoj djeci bio je odkrinut. Njihovi su glasovi bili hladni
usred te vruine, hladni i iskriavo bijeli. Iz pipe je kapalo.
Evo!
Gunhild se ponovno ugegala u kuhinju s biljenicom punom
isjeaka u rukama, oistila je nekoliko mrvica sa stolnjaka okruglom
rukom i primaknula svoju stolicu blie Margareti prije nego to je sjela.
"Da vidimo, rekla je i otvorila veliki smei album. Ovo je bio
Eskilov album, tako da je velikom veinom o nogometu. On je iao u
kolu s Gostom Lofgrenom.
Margareta je kimnula. Ipak je ona odrasla u Motali i nije mogla
izbjei da naui tko je bio Gosta Lofgren. ak je i teta Ella znala za
njega. Gunhild je ubrzano listala kroz priu o njegovu putu prema prvoj
ligi.
Evo, rekla je konano i stavila okrugli kaiprst na jedan
naslov: NOVOROENA DJEVOJICA PRONAENA U PRAONICI.
Margareti nikada nije palo na pamet da su novine sigurno pisale
o njoj, ali sada je vidjela da je ustvari bila velika vijest, iako moda ne
ba tako velika kao uspjesi NK Motale u prvoj ligi. Expressen je imao
prvu sliku nje: ozbiljno dojene koje je zurilo u fotoaparat. Naslov je
glasio: MAMA, GDJE SI? Kvalls-Posten je imao tekst u istom stilu.
Margareta je napravila posramljenu grimasu i pogledom krenula dalje.
Ostgdta-Correspondenten, Motala Tidning i Dagens Nyheter bili su
manje cmizdravi i sentimentalni, iako su takoer pisali duge reportae.
Neko je vrijeme bezvoljno listala album, letjela pogledom preko
naslova, ali ustvari nije nita itala. Odjednom je poalila to je dola.
Nema nikakvih odgovora u Gunhildinu albumu i nikakvih u njezinoj
praonici. Na kraju se kratkovidno nagnula nad jednom slikom. Portir
Vilhelm Svensson je stvarno bio malen i mrav ovjek. Na trenutak joj
je njegov miris zakakljao nosnice. Duhan i ljetni znoj.
Polaganim pokretima Gunhild joj je natoila jo kave, odjednom
se inilo da je i ona umorna. Moda ovaj ponovni susret ni za nju nije
bio ono to je zamiljala.
Mora pokuati oprostiti, rekla je. Sigurno nije imala
nikakvog izbora. Sad je drugaije, ali u ono vrijeme je bilo sramota
imati dijete ako nisi udana. Velika sramota.
Mijeala je liicom po svojoj kavi i promatrala kruno kretanje
kave na trenutak prije nego to je ponovila:
Jako velika sramota...
*
Margareti je bilo malo zlo kad je nastavila putovanje, svi
Gunhildini kolai nabujali su joj u elucu, vruina je teko leala preko
ravnice, ispuni plinovi autobusa uvukli su se kroz otvoren prozor i
guili je.
Teta Ella se iznenadila kad je dola. Ispruila je svoju zdravu
ruku i nakrivljeno se nasmijeila. Sada je mogla govoriti, dodue
polagano i petljavo, ali nije puno rekla, umjesto toga je tijelom i
gestama pokazivala to eli. Sada je prela rukom preko ela. Vruina ju
je muila.
etati s tetom Ellom kroz Vadstenu bilo je novo iskustvo. Za
cijelo vrijeme koje je bila kod Margot, Margareta je samo nekoliko puta
uspjela neto slagati da dobije novac za kartu i slobodnu nedjelju i u oba
je sluaja padao snijeg. Ali sada su invalidska kolica lagano klizila
plonikom, mogle su otii daleko, puno dalje nego to je Margareta
zamislila. Polako su se etuckale ulicama. Margareta je u pravilnim
razmacima zastajala kod izloga duana rukotvorinama, teta Ella bi se
nagnula prema naprijed i promatrala ipke, a zatim lagano uzdahnula i
napravila gestu predaje pokretnom rukom. Grad se tiho odmarao oko
njih, tako tiho da se Margareta nesvjesno stiala i govorila priguenim
tonom, kao da teta Ella spava u invalidskoj stolici i ne smije ju se
probuditi. Svejedno, govorile su samo o povrnim stvarima, o toplini, o
Hubertssonu i o tome kako Christina ponovno dolazi u Vadstenu.
Dobila je posao preko ljeta u sanatoriju i ove godine i doi e iz Lunda
za tjedan dana.
Park Hamn bio je gotovo prazan, turisti jo nisu doli. Sjenke
ispod visokog drvea bile su blage i zelene, rijetke mrlje sunca
svetlucale su na svjee pokoenoj travi, a dvorac se ugnijezdio poput
sjene u kutu parka. Margareta je zakoila invalidska kolica tete Elle i
sjela na klupu u parku. Dugo su sjedile u tiini i gledale jezero Vattern,
udisale mirise svjee pokoene trave i bez razgovora sluale krianje
galebova.
Bila sam danas u Motali, rekla je Margareta na kraju. U onoj
praonici.
Teta Ella je okrenula glavu i pogledala je, ali Margareta je i dalje
gledala u vodu. Misli su joj otrale u drugom smjeru, kao i uvijek kad je
imala neto vano rei. Uvijek sam mislila da je izmiljotina da voda
moe biti plava, pomislila je. Uglavnom je siva. Ali danas je stvarno
plava. Plava kao tinta.
To je tako udno nastavila je. Kad smo stanovali u Motali
nikada nisam tamo htjela ii. A znala sam koja je to ulica i koja kua, ali
nekako nisam mislila na to. Nije bilo stvarno. Gotovo da je bilo lake
misliti da si me stvarno nala na trenji...
Teta Ella se kratko nasmijeila, Margareta je spustila pogled i
pogledala svoje ruke.
Ali zna li to sam ustvari mislila kad sam bila mala? Mislila
sam da si ti moja prava mama, da to samo dri u tajnosti.
Teta Ella je ispruila ruku, Margareta ju je primila.
Imala sam takav osjeaj. I tada nisam ni morala misliti na nju,
tu drugu, nije ni postojala. Tek kad sam dola u Norrkoping poela sam
misliti na nju i tek sam tada shvatila da je ono to si ispriala ustvari
istina. Da sam pronaeno dijete bez roditelja.
Teta Ella je stisnula njezinu ruku, ali Margareta se oslobodila i
poela kopati po torbi. Stavila je cigaretu u usta, malo se nagnula prema
naprijed i zapalila je, a onda bacila kratak pogled preko ramena.
Margot bi umrla kad bi me vidjela, rekla je i ispuhala dim.
Fine djevojke ne pue vani...
Teta Ella je slegnula ramenima i okrenula se prema Vatternu,
pratila galeba pogledom dok je slijetao u svjetlucavu vodu i sekundu
kasnije krenuo prema nebu, dok mu je iz kljuna blistala riba poput
srebrnog nakita.
Zato me ostavila? upitala je Margareta odjednom i bacila
napola popuenu cigaretu. Zna li ti? Zna li kako se moe ostaviti
novoroeno dijete?
Teta Ella nije odgovarala, sjedila je nepomino u svojim
invalidskim kolicima i zurila u pticu.
Ne, rekla je Margareta i uzdahnula. Naravno da to ne moe
znati.
*
Fizika je bila utjeha. Mnogo bolja utjeha od arheologije.
Ovo je najljudskiji od svih neugodnih poloaja, razmiljala je za
vrijeme prve godine studija fizike. Ne znamo nita o svom porijeklu.
Bog nas je ostavio u praonici i zbrisao.
Nije bila tako glupa da to kae naglas. Vrlo je brzo shvatila da
prirodoslovne konvencije zahtijevaju odreenu odmjerenost u odnosu
na mikrokozmos i makrokozmos. Ne smije se otii na egzistencijalne
strane ove znanosti znanstvenika prije nego to te se proglasi genijem,
od obinih malih normalnih fiziara zahtijeva se umjerenost u
razmiljanju, rijeima i djelovanju. Inae riskira da te se uputi na
filozofski fakultet ili - uasne li pomisli - na teoloki. I to pravilo i dalje
vrijedi. Prosjean fiziar koji sprema doktorat na rubu svijeta ne smije
misliti na Boga, to je rezervirano za ljude kao to su Albert Einstein i
Stephen Hawking. A jedva i za njih. Hawking je previe uobraen i
zaljubljen u samog sebe u svom odnosu prema Bogu da bi dobio pravo
potovanje svojih kolega, a Albert Einstein je u nekim djelima
upozoravajui primjer.
Bog se ne kocka rekao je. Ali naravno da to radi. Ako Bog
postoji, onda je on zloglasni kockar: to je potvrdila kvantna fizika.
Materija se nalazi u konstantnom stanju oklijevanja, ne moe se odluiti
sastoji li se od valova ili estica, to se odluuje tek u oku promatraa.
Osim toga, odreene estice imaju sposobnost da budu na vie mjesta
istovremeno, to ukazuje na to da je teorija o vie svemira ustvari tona.
To znai - poneto pojednostavljeno - da sposobnost estica da budu na
vie mjesta istovremeno indicira da se stvarnost cijelo vrijeme dijeli, da
se svemir mnoi dijeljenjem.
Bog nam se ruga, misli Margareta ponekad. Igra se i vara nas.
Ali na tragu smo mu, ne pomae to nas uvijek nanovo obmanjuje. Mi
emo rastaviti njegovo djelo u najmanje detalje, pronai emo nestali
dio antimaterije sve do zadnjeg malog pozitrona, izraunat emo tonu
teinu neutrina, jer on tvrdi da nema masu, samo da bi se narugao
naem pokuaju da izraunamo teinu svemira, uhvatit emo Higgsove
estice u limenku i rugati se i smijati drmajui je da se uje zveckanje.
Nas ne moe prevariti.
Ali takve misli ona zadrava za sebe: danima bulji u kompjuter i
bavi se svojim magnetskim olujama. Taj dio stvarnosti moe obuhvatiti
i osjeajima i razumom. O onima drugima - misterijima - ne govori.
Svejedno, tiho se pita mogu li drugi fiziari skupiti dovoljnu
snagu misli da shvate, a ne samo da izraunaju stvarnost. etvrtu
prirodnu silu, naprimjer. Gravitaciju. Margareta zna kao i svi drugi kako
je opisati i izraunati, ali ne zna to je to ustvari. Ali nije sama u tome.
ini se da nitko ne zna tono to je ustvari gravitacija. A opet, ini se da
je ona jedina koja mozga o tome. Ponekad se osvrne oko sebe u kantini
Instituta za astrofiziku u Kiruni i misli: Sad u to uiniti, sad u ustati i
pitati. Moe zamisliti scenu, kako drugi isputaju svoj pribor za jelo i
prestaju jesti, kako u kantini nastupa potpuna tiina.
Ovaj, rei e ona, oprostite to smetam usred jela, ali ima li
jo nekoga osim mene tko misli da je gravitacija Bog? Ili barem Boje
djelo?
Da, hvala. Vidi to se dogaa poslije toga: kako je neki umorni
kolega hvata za ovratnik bluze i stranji dep hlaa i izbacuje ju van u
snjeni nanos. Ode Margareta Johansson. Onda nee biti nikakve stalne
pozicije znanstveilika nakon doktorata. Ako uope bude doktorata. Prije
e je ekspresnom brzinom odvesti u ludnicu.
I tako Margareta ostaje pristojno sjediti na svojoj stolici u
kantini, pije svoje nemasno mlijeko i vae evapie. Samo ponekad
na sekundu zatvori oi i razmilja o svojoj udnji. Voljela bi imati
nekoga. Prijatelja. Dijete. Sestru. Nekoga tko bi dijelio njezino uenje.

Ne gubi &rijeme traei kuni ogrta, nego samo omota
plahtu oko tijela i pouri drhtei niza stepenice i do garderobe, kopa
vlanim rukama po depu svoje jakne. Raun se zguvao, ali ne toliko
da ne bi mogla proitati telefonski broj. kripi zubima dok zove broj, ali
svejedno uspijeva da joj glas zvui mirno.
Halo kae. Juer sam ostavila Fiat. Je li gotov? Odli
Dolazim za deset minuta.
Gdje je telefonski imenik? Izvlai ladice stare komode i ko
njima. Kvragu. Ovdje ima tisuu svilenih alova i marama od kamira,
ali nijedan telefonski imenik. Morat e nazvati informacije. Trebaju joj
dva broja. Onaj od taksi slube. I Christinina doma zdravlja.
Nakon toga otri uza stepenice u tri duga koraka, eli se odjenuti
to je bre mogue i izai iz ove ludnice.
Christina je luda kao i njezina mama. O tome nema nikakve
dvojbe.
*
Sada kada je potrpala svoje stvari u torbu i povukla patentni
zatvara, duboko udahne. Glas joj mora biti miran i ravnoduan
razgovor s Christinom, mora rei hvala i dovienja na potpuno oputen
nain, kao da jo uvijek nita ne nasluuje, niti razumije.
Mogu li razgovarati s doktoricom Wulf?
Nije tu, kae umoran glas. Spojit u vas sa sestrom.
Nije tu. to ako je na putu kui?
Sestra Helena je, izvolite!
Neka ljubazna ena.
eljela bih razgovarati s Christinom Wulf. Ali o
, nego samo omota
i niza stepenice i do garderobe, kopa
un se zguvao, ali ne toliko
itati telefonski broj. kripi zubima dok zove broj, ali
er sam ostavila Fiat. Je li gotov? Odlino.
i ladice stare komode i kopa po
u svilenih alova i marama od kamira,
e nazvati informacije. Trebaju joj
dva broja. Onaj od taksi slube. I Christinina doma zdravlja.
ka, eli se odjenuti
Christina je luda kao i njezina mama. O tome nema nikakve
Sada kada je potrpala svoje stvari u torbu i povukla patentni
, duboko udahne. Glas joj mora biti miran i ravnoduan za
enja na potpuno oputen
uje, niti razumije.
u vas sa sestrom.
eljela bih razgovarati s Christinom Wulf. Ali oito nije tamo.
Ne, naalost. Mogu li vam ja nekako pomoi? elite li se
naruiti?
Ne, ne. Ja sam njezina sestra, u posjetu sam i samo sam joj
htjela rei hvala i dovienja prije nego to odem.
Glas sestre Helene se malo stia i postane povjerljiviji.
A tako. Da, teta to Christina nije ovdje... Otrala je do
sanatorija, znate.
Da li biste joj mogli rei da sam nazvala? I da u joj se javiti
kad doem u Stockholm.
Hou.
Margareta gotovo zavri razgovor kad se sjeti:
I Hubertsson radi u sanatoriju, je li tako? Je li tamo?
Sestra Helena se malo nakalje.
Da, ali naalost sada se ne moe javiti na telefon.
Molim vas onda da pozdravite i njega! Nismo se sreli ve puno
godina, ali mislim da e me se sjeati, ja sam Margareta. Christinina
mlaa sestra.
Helena postane vidno zainteresirana.
Znai, vi i Christina jo otprije poznajete Hubertssona?
Margareta se nasmijei. Kako tipino da ni Christina ni
Hubertsson nisu nikome u domu zdravlja dali do znanja koliko se
ustvari dobro poznaju. Ali ako ona moe izbuiti rupu u njhovoj
beznaajnoj maloj tajni, onda e to vrlo rado uiniti.
Naravno. Stanovao je kod nas nekoliko godina...
"Zamislite, kae Helena sanjivim glasom.
*
Margareta bez po muke sakrije kljueve od stranjeg ulaza u
Christi- ninu koljku i izae na plonik. Radije e priekati taksi vani, u
sluaju da se domaica odjednom odlui pojaviti.
Sasvim luda. Totalno opaljena. Skroz munjena.
Vjerojatno Birgitta nikada nije ni stavila drek na njezin pisai
stol. Moda nije ak ni ukrala Christinin blok za recepte... I ona
definitivno nema dovoljno novaca, discipline i odlunosti da provede
tako kompliciranu operaciju kojoj je Margareta upravo bila izloena. Ali
Christina ima.
Mora da je uloila jako puno vremena u tu igricu. Prvo se morala
informirati o Margaretinu putovanju u Goteborg, onda mora da je otila
tamo samo kako bi je slijedila i nadgledala. A kad je Margareta zastala
da popije kavu i uiva u pogledu iz Zlatne vidre, mora da se zavukla
pod auto i neto pokvarila u ispunom sistemu.
Od te se pomisli zaustavi i napuhne, pokuavajui zadrati
smijeh. Pa ovo je smijeno! Nije mogue da je Christina, odjevena u
pelerinu i paljivo izglaan svileni al Hermes, odloila svoju torbicu na
asfalt parkiralita, nije mogue da je legla na trbuh i upuzala ispod auta,
nije mogue da se uz napor okrenula na lea i poela rastavljati asiju...
Pa to nema smisla. Tako nije moglo biti. Ako ni zbog ega
drugoga, onda zbog toga to bi u tom sluaju Christina uprljala ruke. A
Christina ne podnosi imati uprljane ruke. Od toga se razboli. Doslovno.
Povraa joj se.
Moda je ipak ona ta koja ludi.
Svejedno. Samo eli krenuti. to je bre mogue.
*
Povjerenje. Vjerovanje. Vjera. Oslanjanje. Sigurnost. Zatita.
Udobnost. Rijei.
Moda neto znae u nekom drugom svijetu.
Daje bila mudrija esnaestogodinjakinja - ili sveukupno mudriji
ovjek - nikada ne bi ovako ispalo. Da je shvatila da mora obuzdati i
kontrolirati svoju zabrinutost, da je shvatila da mora utjeti, da nikada
nije otvorila vrata te telefonske govornice, onda bi sve bilo onako kako
je trebalo biti.
Teta Ella bi i dan-danas ivjela u svojoj kui u Motali. Moda bi
joj trebalo nekoliko sati kunih posjeta svaki tjedan, i tko bi onda doao
nego Birgitta. Jer Birgitta bi se naravno smirila: negdje pri kraju
puberteta upoznala bi nekog Billa ili Leifa ili Kennetha koji je odlian
stolar ili automehaniar ili graevinski radnik. I kad bi dobila dvoje
djece s njim - djeake, naravno, nita drugo nije mogue u Birgittinu
sluaju - ne bi se vratila natrag u tvornicu. Ostala bi u svom trosobnom
stanu nekoliko godina, ispuhivala djeci nosove i kuhala kau, alila
svoju majku i svoje iluzije, odmarala se i skupljala snagu, dok bi Bili ili
Leif ili Kenneth radio prekovremeno to ee kako bi uspjeli
skupiti novaca za uee za kuicu o kojoj sanjaju. A kad bi kua bila
kupljena, Birgitta bi poela raditi kao patronana sestra - na pola radnog
vremena, naravno - kako bi pomogla sa stanarinom i otplatama. Lea bi
joj se ispravila i sva njezina stara sramota bi se otopila, oputena i
nasmijeena vozila bi se biciklom ulicama Motale kao teta Ella prije.
Ide Birgitta Fredriksson (ili kako bi se ve zvala) uz fijuk guma na
biciklu! Potena ena potenog radnika. Sasvim obian ovjek.
A ako bi se teta Ella nekada loe osjeala - ona bi ipak tada
imala ve preko osamdeset godina - onda bi Birgitta nazvala svoju
stariju sestru Christinu. Lijenicu. A Christina bi nakon zavretka
radnog vremena sjela u svoj mali auto i otila do kue tete Elle,
izmjerila joj krvni tlak, prekontrolirala njezine lijekove i upozorila je da
malo uspori. Kad bi otila, teta Ella bi naravno nazvala Margaretu i
brundala malo buntovniki: ona itekako namjerava otii na godinji
sastanak umirovljenika, to god Christina rekla! A Margareta bi se
nasmijala i bez problema se priklonila tom subverzivnom razmiljanju.
Za Boi bi se sve skupile u kui tete Elle. Birgitta bi dola sa
svojim Billom ili Leifom ili Kennethom i njihovim sinovima, dvama
ogromnim mladiima s golemim rukama i nasmijeenim oima. Zagrlili
bi svoju okruglu mamu i lagano je stisnuli, zvali bi tetu Ellu bakom i
zbunjivali je priama o udnim tehnikim detaljima iz radionice gdje
rade svoje beskrajno sigurne poslove. Jer Birgittini bi djeaci bili
sigurni, obrazovanjem bi bili cijepljeni protiv dananje nezaposlenosti,
njihova poduzea jednostavno ne bi mogla opstati bez njih.
Ba kao i prije, bili bi prisiljeni postaviti jedan mali dodatni stol
za djecu u blagovaonici tete Elle, a za tim bi stolom sjedili Birgittini
djeaci na jednoj strani, a Christinine djevojice - Asa i Tove, naravno,
jer iako Christinin profesor ima svojih strana, Margareta nikada ne bi
htjela zamisliti da nema njega ili djece u Christininu ivotu - na drugoj.
A na elu bi bilo mjesto za peto dijete. Njezino.
To bi bio onaj djeak kojega je vidjela u domu za nezbrinutu
djecu u Limi. Kroz Margaretu i njezina sina, teta Ella bi postala
pramajka beskrajnoj obitelji djece bez roditelja: djece koja bi iz
generacije u generaciju pruala ruke i prihvaala drugu nezbrinutu
djecu. Ali on u tom sluaju ne bi bio nimalo nezbrinut. Sjedio bi tamo -
boje bronce kao Indijanac, lijep i zagonetan poput prie s Anda - za
boinim stolom tete Elle i promatrao svoje bratie i sestrine malim,
crnim oima, mirno, s malim osmijehom koji bi se krio neposredno
ispod vanjske ozbiljnosti. A usred veere pogledao bi Margaretu,
podigao svoje boino pie da nazdravi i rekao:
Por la vida, mama!
I Margareta bi se nasmijeila diui svoju au i nazdravila. Por
la vida! Za ivot, za povjerenje i vjeru koja je ivjela u kui tete Elle.
*
Taksi jo nije doao, Margareta se spusti na vanjske stube
Postindu- strijskog raja i nasloni bradu na ruke. to nije u redu sa
mnom, pomisli. Sto nije u redu s nama trima? Zato smo uvijek spremne
misliti ono najgore o ljudima? Kako smo mogle biti tako jebeno
prijetvorne i sumnjiave?
Trebalo je biti drugaije. Ipak smo odrasle u vrijeme sigurnosti,
u vrijeme kad je svaki izlazak sunca bio pobjednik nad jueranjim
danom. Sve loe se ve dogodilo, prolost je ve prealjena, preivljena
i prevladana i sada je preostao samo beskrajan niz svijetlih sutranjica...
Pa to se znalo. Svi su to znali.
Ali moda vjera nije nita drugo nego naivnost i moda su u
pravu cinici koji danas gospodare svijetom kad tvrde da je naivnost
glupa sama po sebi. Jer iako je Margareta bila naivna djevojka koja se
dobro uklapala u naivna vremena, ipak to nije dovoljno da bi je se
opisalo u onom trenutku kad je otvorila vrata telefonske govornice da
Christina ue. Osim toga, bila je glupa. Tupa. Gotovo debil.
Ali ne, nije bila samo naivna. Naravno da je ve tada znala da je
svijet pun sjena. Neke su se nazirale na rubovima ivota i nestajale,
poput njezine i Birgittine mame, druge su prijetei ekale poput
Christinine. Ponekad je sjena bilo ak i na licu tete Elle. Kad je mislila
da je nitko ne gleda, spustila bi se uz kuhinjski stol, naslonila lice na
ruke, a kad bi ga ponovno otkrila, bilo je prugasto od krvi iz nosa i suza.
Sjene nisu postojale samo u kui tete Elle. Jedna je djevojica iz
razreda s uplaenim sjajem u oima ispriala o jednom mjestu koje se
zove Auschvvitz, gdje je njezina mama dva dana leala ispred plinske
komore i ekala smrt prije nego to ju je netko iz bijelog autobusa
spasio. A Susanne, druga prijateljica iz razreda, jedno je poslijepodne
otvorila obiteljski ormar i pokazala Margareti tajnu koja je bila
sakrivena ispod brda bijelih jastunica. Bila je to slika. Fotografija male
djevojice zatvorenih oiju u ruiastom angora puloveru.
To je moja sestra, proaptala je Susanne. Zove se Daisy.
Margareta je na trenutak promotrila djevojicu na slici prije nego
to je proaptala:
Zato miri?
Slijepa je.
Margareti se zavrtjelo i htjela je rei neto utjeno.
Svejedno, slatka je. Jako slatka.
Prije je bila. Sada nije proaptala je Susanne i ugurala sliku
natrag meu jastunice. Ima vodenu glavu.
to je to?
Glava samo raste i raste, puna vode... Posjetili smo je prije tri
godine i bila je jako velika... Kao balon. Nije mogla sjediti, glava joj je
bila preteka.
Zar se ne smije nikada vratiti kui?
Susanne je zatvorila vrata ormara i zakljuala ga. Odjednom je
govorila obinim razgovornim glasom, bilo je to kao da nema razloga za
aptanje sad kad je ormar zatvoren. A i bile su same, Susannini mama i
tata su bili vani, a u kui nije bilo brae.
Ne. Ne moe. ak je vie i ne posjeujemo.
Zato?
Zato to jako vriti. Vriti nekoliko dana nakon to odemo.
Nakon toga Margareta se odvezla biciklom ravno kui i pustila
ga da padne na ljunak vrtnog puteljka prije nego to je ujurila u kuu.
Teta Ella je vikala na nju, ali kad joj je Margareta ispriala o Daisy,
utihnula je i okrenula joj lea.
O sjenama se nije govorilo. A osim toga, brzo e nestati. Nee ih
biti kad doe budunost.
*
Tek kad je odrasla shvatila je da Christina i Birgitta nikada nisu
dijelile njezine nade, da se nikada nisu priklonile tadanjoj vjeri u
budunost na isti nain kao ona. Moda je to ovisilo o tome to je
njihovo djetinjstvo bilo mranije od njezina. Shvatila je to onoga dana
prije nekoliko godina kada je nazvala Christinu da pita koju je presudu
dobila Birgitta za krau odreenog bloka za recepte i prijevara koje su
iza toga slijedile. Christina je zvuala odluno zadovoljna kad joj je
obznanila da je Birgitta ve poslana u zatvor Hinseberg.
Margareta se razoarala. Nadala se uvjetnoj i rehabilitacijskom
centru.
Socijalna drava se raspada rekla je.
Kao da je to neki gubitak odgovorila je Christina.
Ton je bio dovoljan da jedna slika zaiskri u Margaretinim oima.
Neboder. Betonski sivi neboder na blatnom polju. To je za Christinu
socijalna drava. A sumnjala je da je isto tako siva i u Birgittinoj glavi.
Za nju je socijalna drava vjerojatno samo mrani mali ured u
Socijalnoj pomoi. Ali u Margaretinim e oima socijalna drava uvijek
biti neto drugo. Bijela kua u zelenom vrtu. Kua u kojoj i izgubljena
djeca mogu odrastati u sigurnosti.
Industrijski raj.
Je 1 idete?
*
Voza taksija se iznervirano ispruio preko suvozakog sjedala i
spustio prozor, oito je vozio do kraja Ulice Sang, okrenuo se i postavio
auto u pravom smjeru a da ga Margareta nije ni primijetila.
Ispali smijeak:
Oprostite. Valjda sam se zamislila...
Prije deset godina od tog bi se osmijeha i tog odgovora rastopio,
iskljuio bi motor i izaao iz auta, pomogao joj s torbom i otvorio vrata
sa suvozake strane kako bi bio sasvim siguran da e je imati blizu sebe.
Sada samo nestrpljivo bulji u nju kroz poluotvoren prozor i puta je da
sama vue torbu preko plonika. ak i ne protestira kad sjedne na
stranje sjedalo. Margareta se malo nasmijei, ne da je ikada igrala u
istoj ligi kao Birgitta, ali je desetak godina ipak etala kroz gustu ikaru
mukih pogleda i ruku. Stvarno je lijepo to je to gotovo, to se krajolik
konano otvorio, to moe sasvim slobodno hodati uokolo bez rizika da
e joj suknja zapeti za neki grm, ak i ako to znai da sama mora vui
svoje torbe i da se na nju otresaju mrzovoljni vozai taksija.
Sada vie ne mora biti na oprezu, moe sjediti, stajati ili hodati
tono onako kako eli, bez rizika da e probuditi neke testosteronske
fontane. Ali moda za Birgittu to nije prolo tako jednostavno i
bezbolno.
U trenutku kad joj se misli dodirnu Birgitte, odlui se. Da. Otii
e u Norrkoping, usprkos svemu. ak e i odvesti Birgittu natrag u
Motalu.
Jer Margareta se ne boji ni boga ni vraga. A ni svojih sestara.
*
Baci pogled na sat na kontrolnoj ploi dok izlazi iz
automehaniarske radionice: ako nagazi na gas, zakasnit e samo pola
sata.
Na ovakav je dan predivno biti u urbi, voziti brzo po uskom
putu za Motalu sa slabim prometom, spustiti prozor tako da ti sunani
vjetar od brzine raskutra kosu. Nebo iznad nje je isto i visoko, zemlja
pod njom vlana i eka.
Margaretina desna ruka trai radio i kad je okrenula gumb,
nasmije se od iznenaenja. Claesov glas ispuni automobil, ona sjedi u
Claesovu starom autu i slua njegov glas! Raportira istim staccato
glasom kao i uvijek: ona posebna melodija govora koja je, ini se,
zajednika svim inozemnim korespondentima na svijetu. Potraje neko
vrijeme prije nego to ustvari uje o emu govori. Pronaena je jo
jedna masovna grobnica na jednom brdu u Bosni: etrdeset etiri tijela,
vjerojatno mukarci i mladii...
Uspori i pone petljati traei cigarete. etrdeset etiri tijela.
Moe pred sobom vidjeti njihove prazne one duplje i osmijehe golih
lubanja. I onda Claesa, kako u tekim bakandama stoji u njihovu grobu
s mikrofonom odmah ispod nosa.
Vratit e se doma za vikend, obeala je da e doi po njega na
Arlandu u subotu naveer. Nakon toga e otii van na veeru, kao
uvijek, rezervirao je stol u kvartovskom restoranu prije nego to je
otputovao. Tamo e se igrati priborom za jelo dok bude priao a da nita
ustvari nee rei. Claes nikada nita ne kae. Ispunjava prazninu meu
njima rijeima, ali nita ne kae. Nita to je stvarno vano. Nita to je
stvarno istinito.
A ni ona nita ne kae, barem nita to bi bilo stvarno vano i
stvarno istinito. Jer ne zna kako bi on reagirao. Ba kao to ni on ne zna
kako bi ona reagirala.
Tjee jedno drugo. Ali ne vjeruju jedno drugom. Ni na trenutak.
* *
Kad je Margareta krenula u Institut za astrofiziku ula je
aputanja da jedan od drugih istraivaa redovito ide u crkvu. Nije da se
to primjeivalo. Psovao je i urlao gore od ostalih, a kad je jednom u pola
godine morao otii na Svalbard da prekontrolira svoje instrumente,
dobro se pobrinuo da svi saznaju kako namjerava na dnu ruksaka imati
bocu viskija.
Zvao se Viking. Jo i to.
Margareta ga je otpoetka promatrala s odreenim strahom. S
onima koji redovito idu u crkvu je isto kao i s trubadurima i itateljima
poezije, nikada tono ne zna kad e se poeti ponaati tako da drugima
bude neugodno. Ali njezin strah nije bio jednostran, osjeala je i mali
izazov da se bolje upozna s njim. Prednost s takvim moguim
ponaanjem koje kod drugih izaziva nelagodu je u tome to se u njihovu
drutvu ovjek moe opustiti te i sam izazvati malo nelagode.
Podlegla je izazovu jedne veeri kad je netko slavio pedeseti
roendan i u Institutu su spremali zabavu iznenaenja. U kantini je
postavljen dugaak stol, a kasnije je bio ples. Margareta se povukla kad
se prva kaseta poela vrtjeti u kasetofonu, pourila je stepenicama do
svoje radne sobe kao da se odjednom sjetila neeg jako vanog, a
nezavrenog. A ustvari je samo htjela uzeti svoj kaput. Kao i esto prije,
umorili su je svi ti ljudi na zabavi, sada je htjela malo biti sama i uivati
u cigareti i razmiljanju na krovu laboratorija.
U svojoj je sobi omotala kaput oko tijela, ali nije zatvorila
patentni zatvara i nije obula izme. Sviao joj se pogled na vlastite
noge u malim sveanim salonkama, tada si je mogla lako zamisliti da je
netko drugi, netko tko je samo vanjtina i fasada i tko ivi sasvim
drugaiji i puno ispunjeniji ivot nego ona.
Bilo je lako izai na krov. Trebalo se popeti po uskim malim
stepenicama i izai kroz obina vrata, to je bilo sve. Krov je morao biti
dostupan jer je bio prekriven plastinim mjehurima, velikim runim
mjehurima koji su titili kamere i instrumente koji su stalno bili upereni
prema nebu.
U trenutku kad je otvorila vrata ugledala je polarnu svjetlost.
Prostirala se gotovo cijelim nebom i bila je boje o kojoj je dotada samo
ula prie. Polarna svjetlost je obino bijela ili plava, ali veeras su
ljubiasti valovi jurili nebom, valovite su se linije pojavljivale i
nestajale, veliki komadi purpura leprali su poput plahte koja se sui u
vjetrovitom snu. A nebo se odraavalo na zemlji. Snijeg dolje na tlu
odjednom je zadobio boju jorgovana.
Oh, rekla je Margareta naglas za sebe, istovremeno oarana i
razoarana. ak ni nakon nekoliko godina u Kiruni nije nadvladala
svoju iracionalnu enju da bi se polarnu svjetlost trebalo uti, da bi se
svemir trebao ispuniti muzikom sfera kada Sunevi elektroni ponu
plesati u atmosferi, da bi gudaki instrumenti trebali pratiti linije na
zavjesi polarne svjetlosti, da bi bubnjevi trebali odjekivati kad korona
uperi svoje zrake prema njoj, da bi tiha violina trebala zvuati poput
srebrne pjesme nebom kad predstava zavri.
Ali naravno, polarna svjetlost se ne moe uti, ak ni ljubiasta
polarna svjetlost poput ove. Boja je ovisila o tome to su elektroni
velikom brzinom prodrli neuobiajeno duboko u atmosferu. No
svejedno, duboko ronei elektroni ili ne, ova je ljubiasta svilena
zavjesa bila udo, a onaj tko je svjedok udu mora duboko udahnuti,
staviti ruku na prsa i okrenuti lice prema nebu. Moe klicati u sebi, ali
mora biti tiha, zabranjeno je ispustiti i najtii zvuk...
Ma. Maknula je ruku s prsa i potraila cigarete u depu. Ako je
ovjek prisiljen biti tih kad se dogaa udo, onda bi na cijelom planetu
trebalo biti sasvim tiho. Jer to je ova kuglica na boru u vjenosti nego
udo? Zaboravljeno udo, istina, buno i prljavo, ispunjeno
krivotvorinama i trivijalnostima, od plastinih kahlica do starih
kalendara, najlonki kojima je otila oica i ofucanih majica od akrila, od
masne brze hrane i smrdljivih spuvica za pranje sua. A moda bismo
trebali biti zahvalni tom smeu koje nam odvlai panju, razmiljala je
Margareta, jer kad bismo mi ljudi stalno bili svjesni da ivimo na udu,
moda bismo etkali uokolo poput new age vila u Disneyjevu filmu,
smrtno ozbiljni, ravnih lea i u platu, konstantno uzdiui ah i oh od
divljenja za svaki listi breze ili travku. A koliko bi to zabavno bilo?
Samo je zanima.
Margareta se nagnula prema naprijed da pripali cigaretu, vrata
iza njezinih lea su je gurnula tako da je posrnula nekoliko koraka
prema naprijed. Viking je gurnuo svoje etvrtasto lice kroz otvor.
Opa", rekao je. Oprosti.
Margareta je ponovno uspostavila ravnoteu.
Nema problema. Samo izai, veeras je veliki show
Vidim rekao je Viking i preao rukom preko lica.
Velianstveno. Bio je odjeven samo u koulju. Osim toga, zavrnuo je
rukave dopola. Zar ti nije hladno? upitala je Margareta.
Ne. Moram se ohladiti. Dolje je dosta vrue, ljudi se
zagrijavaju... Dobit e upalu plua.
Viking se nacerio i pogledao je sa strane:
Nije vano. Ipak ja vjerujem u reinkarnaciju.
Margareti je bilo neugodno, pa se zahihotala i obgrlila se
rukama, nekoliko puta zatoptala finim salonkama da oivi none prste.
Ja vjerujem u kapute kao to vidi...
Da. Ali ne i u izme.
Ne. Neke od nas nikada ne moe sasvim uvjeriti. ak ni to se
tie temperature.
Na trenutak je nastupila tiina. Polarna se svjetlost epirila iznad
njihovih glava.
Je li lijepo vjerovati? rekla je Margareta. Je li onda ivot
jednostavniji?
Viking je lagano uzdahnuo i prekriio ruke na prsima.
Toan odgovor je ne. Vjera nije nikakav uitak i nikakva
pomo u lovu na jednostavan ivot.
Margareta je ekala na nastavak, ali nije nita vie rekao. Morala
ga je sama potaknuti:
A istiniti odgovor? Netoan?
Istiniti odgovor je da. Lijepo je vjerovati. To ini ivot
jednostavnijim. ovjek dobije pristup jednom drugom jeziku.
Okrenuo se prema njoj, zakiljio prema njezinim oima:
Jesam li dobro shvatio kad sam pretpostavio da si ti zalutala
humanistica?
Margareta se nasmijala.
Da. Jesi. Iako vie zalutala nego humanistica. Ako razumije
to hou rei...
Ne. Kako to da si postala fiziarka?
Margareta je povukla dug dim. Da ispria? Ne. Mogla je
zamisliti da spava s Vikingom ako to bude neophodno, ali mu
definitivno nije mogla ispriati o parabolinim antenama u Tanumu.
Postoje granice.
Ma, rekla je. Zna kako je to bilo sedamdesetih godina.
Gotovo nitko nije htio studirati fiziku, svi su htjeli biti sociolozi.
Prirodoslovni fakultet je uzimao sve koji su makar i proli pored
zgrade... A ja sam valjda jedna takva, jedna koja je prola. Ustvari sam
namjeravala biti arheologinja.
Uhvatila se za zid i ugasila cigaretu na potplatu cipele, na
trenutak je pepeo ostao poput crne toke na svijetloj koi, zatim su
komadii ae pali u snijeg.
Gravitacija, zasmijuljila se Margareta. Uvijek ta
gravitacija...
Viking je upitno podigao obrve, ali nije nita rekao. Margareta
se uspravila i stavila ruke u depove kaputa, spustila vrat i bradu ispod
ovratnika.
Jesam li u pravu ako pretpostavim da si se popeo? rekla je.
Na drutvenoj ljestvici.
Brzo se nasmijeio:
Da. Stari je bio drvosjea. A ti?
Naravno. Mama je bila patronana sestra. Prije nego to je
postala domaica.
Aha, rekao je Viking. I, jesi li to vidjela ili nauila na tom
penjanju?
Poneto rekla je Margareta, s nakrivljenim smijekom. I o
onome to smo dobili, i o onome to nismo.
Viking se ubrzano obgrlio i lupio po leima da se ugrije, kad je
izdahnuo, zrak mu je izlazio poput bijelog pramena iz nosnica.
Samopouzdanje, misli? Ono uobiajeno zraenje da si ti sam
norma, a da su svi drugi iznimka? To nam nedostaje. Kao i ona
predstava da onaj tko se rodi u blagostanju to zasluuje, dok drugi
zasluuju ono siromatvo u kojem su se rodili.
Margareta je napravila grimasu.
Zaboravlja prednosti. Sloboda. Imamo slobodu koju oni
nikada nisu dobili.
Viking je stavio ruke pod pazuha. Smrzavao se i zaboravio je na
polarnu svjetlost.
Moda.
To se posebno primjeuje na enama rekla je Margareta.
Tuno je to vidjeti.
Viking je poeo cupkati na mjestu, s rukama i dalje pod
pazusima. Kako?
Tako su uasno dobro odgojene. Nikada ne povise glas. Nikada
se ne smiju otvorenih usta. Ne tre. Ne penju se. Ne mataju. Samo
sjede stisnutih koljena i nadaju se da ne smetaju. Kao da su polumrtve.
Viking je pogledao prema unutra, ali nije prestao skakati.
Da, rekao je. Vjerojatno si u pravu. Ali to vrijedi i za
mukarce. Graanska klasa zahtijeva konformitet. Ali i radnika.
Margareta se pridruila njegovu cupkanju, i ona se smrzavala, ali
nije eljela ui unutra. Bilo je lijepo barem jednom voditi iskren
razgovor s iskrenom osobom. Stopala su im ritmiki udarala po krovu.
Ali mi putnici po klasnoj ljestvici smo slobodni, rekla je. Mi
smo posvuda drugaiji. To je prednost.
Vikingov je uzdah izaao kao oblak iz usta:
To ne znam. Ponekad mora da je lijepo uti to tako samo po
sebi jasno i bez razmiljanja.
Margareta je zamirila i razmiljala, cupnuvi jo nekoliko puta.
Ne, rekla je na kraju. Lijepo je ne sluati.
Znai ne vidi nikakve nedostatke. Samo slobodu?
Margareta je prestala cupkati i vrsto se obgrlila. I Viking se
zaustavio, disanje mu je postalo teko.
Vidim, rekla je Margareta. Vidim jedan nedostatak. Ali
nisam osoba koja bi mogla izraunati je li to privatni psiholoki problem
ili ovisi o klasnom napredovanju. Nemam povjerenja. Ne vjerujem
nikome.
Viking je na trenutak zurio u nju, a onda se i on obgrlio rukama.
Povjerenja? rekao je. "Pa nema nikakvog razloga da bi se
imalo povjerenja.
Zar ni ti ne vjeruje nikome?
Viking je otvorio vrata i napravio gestu kao da je eli gurnuti
unutra u toplinu.
Vjerujem u Boga rekao je. Ali ljudi? Ne postoji nikakvog
razloga da bi se vjerovalo ljudima. Pa oni su sposobni za sve.

Norrkopin'ka poli+ijska postaja
usklinika na Norra Promenaden. Margareta je vidi jo iz dal
kad doe do nje, mora napraviti dva kruga po krunom toku prije nego
to shvati gdje mora skrenuti kako bi pronala parkiralite.
Norrkoping nalikuje na sebe. Svjetlost s neba jo uvijek ima
nijansu mesinga, tramvaji i dalje kripe ulicama, a stanovnicima
Norrkdpinga se, ini se, uri kao i prije trideset godina. Voli ovaj grad.
Ovdje nema onog zajedljivog uvjerenja da su samo oni u pravu koje ju
ponekad izluuje doma u Kiruni. Moda bi trebala baciti svoju
doktorsku disertaciju u reza papira i preseliti se ovamo, iskoristiti svoje
staro obrazovanje za nastavnicu, postati pomonica ravnatelja u nekoj
gimnaziji i nai si ljubavnika. Moda nekog seljaka, s grubim obrazima
i korijenima duboko u ostgolandskoj zemlji. To bi bilo neto. Ako ve
ne bi bila kao Hubertsson i ila na poprilino malograanske plesove u
hotelu Standard svakog etvrtka. Onda bi mogla hodati uokolo
izgledajui kao maka CHESIRE svakog petka. Ba kao to i
Ali, naalost, to nije mogue. Onaj kojeg je odgojila teta Ella ne
moe baciti svoju disertaciju u reza papira, prisiljen je zavriti ono to
je zapoeo. Ista je stvar s Margaretinom disertacijom kao i s onim
stolnjacima koje je jednom zapoela vesti; iako je ve u ranoj fazi
mogla vidjeti da e rezultat biti jadan, projekt se morao zavriti. To je
odluila teta Ella. Ili Bog. Ili visoka kola.
Zalupi vratima automobila, zakljua ih i osvrne se oko sebe.
Pred ulazom u policijsku postaju nema nikoga, moda Birgitta
druge strane vrata. Izvadi etku iz torbe i brzo je provu
zatim popravi jaknu i prijee jezikom preko prednjih zuba. Vano je
izgle- dati uredno kad ide u policiju, pogotovo ako e tamo unutra biti
povezan s osobom kakva je Birgitta. Margareta se isto tako boji vlasti.
Norrkopin'ka poli+ijska postaja stoji poput
nika na Norra Promenaden. Margareta je vidi jo iz daljine, ali
e do nje, mora napraviti dva kruga po krunom toku prije nego
to shvati gdje mora skrenuti kako bi pronala parkiralite.
Norrkoping nalikuje na sebe. Svjetlost s neba jo uvijek ima
novnicima
ini se, uri kao i prije trideset godina. Voli ovaj grad.
Ovdje nema onog zajedljivog uvjerenja da su samo oni u pravu koje ju
uje doma u Kiruni. Moda bi trebala baciti svoju
reseliti se ovamo, iskoristiti svoje
nica ravnatelja u nekoj
i si ljubavnika. Moda nekog seljaka, s grubim obrazima
i korijenima duboko u ostgolandskoj zemlji. To bi bilo neto. Ako ve
no malograanske plesove u
etvrtka. Onda bi mogla hodati uokolo
ka CHESIRE svakog petka. Ba kao to i ini.
e. Onaj kojeg je odgojila teta Ella ne
papira, prisiljen je zavriti ono to
eo. Ista je stvar s Margaretinom disertacijom kao i s onim
u ranoj fazi
kt se morao zavriti. To je
a ih i osvrne se oko sebe.
Pred ulazom u policijsku postaju nema nikoga, moda Birgitta eka s
provue kroz kosu,
e jezikom preko prednjih zuba. Vano je
e tamo unutra biti
povezan s osobom kakva je Birgitta. Margareta se isto tako boji vlasti.
Naravno, misli kako je jasno da policijske postaje i uredi socijalnih
slubi postoje posvuda kao pomo graanima u nevolji, ali ona se dobro
pazi da nema nita s njima. Boji se da su policajci i socijalni radnici kao
jazavci iz prie, da te zgrabe i ne putaju dok ne uju kako ti puca u
kostima.
*
Ni unutra nema nikoga na ulazu, nikakva Birgitta ne stoji iza
vrata. Margareta baci pogled na sat, vozila je bre nego to je mislila,
kasni samo dvadeset minuta. Birgitta bi trebala biti dovoljno pametna da
prieka. Moda sjedi u ekaonici...
Unutra je mnogo ljudi. Umorni graani stoje, sjede i vise
posvuda, svi s ceduljicama s brojevima u ruci kao u obinoj poti.
Margareta uzme ceduljicu i zatomi stenjanje. Dobila je broj 73, a upravo
sada broj 51 stoji nagnut nad pultom recepcije i mrmlja svoje. ekat e
pola dana.
Prijee pogledom preko sobe: prolo je nekoliko godina otkada
je vidjela Birgittu, moda je ne bi odmah prepoznala. Ali ne. Ovdje
nema nikoga tko imalo nalikuje Birgitti. Veina ih je tiha i dobro
odgojena, samo jedna osoba mrmlja neto poluglasno za sebe i psuje.
To bi mogla biti Birgitta da nije tako oigledno da je dotina osoba
mukarac: ima bradu i tetovau. Margareta je spremna misliti svata o
svojoj sestri, ali ne i da je promijenila spol. Birgitta je uvijek bila vrlo
zadovoljna time to je ena.
Odjednom shvati.
Aha. Dakle opet se dogodilo. Dva puta u dvadeset etiri sata je
prevarena da ode na mjesta na kojima nema Birgitte. Ali ovaj put je
udnije nego juer. Christina je, naravno, mogla lagati o onom
telefonskom razgovoru ako joj je iz nekog neshvatljivog razloga bilo
zadovoljstvo jurcati meu odjelima motalske bolnice pola noi, ali
danas je Margareta sama razgovarala s Birgittom. I bio je to Birgittin
glas koji je ula. Apsolutno. Christina ga nikada ne bi mogla tako dobro
imitirati.
Ma, nije vano. Sad je za nju gotovo s tom igrom, tko god je
igra, morat e se nastaviti igrati bez Margarete. Zguva ceduljicu i baci
je u kantu za smee. Krenut e za Stockholm. Odmah.
Okrenula se tako brzo da se sudarila s policajcem koji je upravo
prolazio sobom, i prije nego to je stigla zatomiti poriv, otkrije da mu je
stavila ruku na rame. Kad se okrene, ona vidi da je vrlo mlad. Koa mu
je glatka kao koulja, izgleda kao da je netko preao glaalom na paru
preko cijele njegove osobe.
Oprostite, kae Margareta, imam samo jedno kratko
pitanje../
Da?
Ona paljivo izabere rijei, izrazi se onako kako misli da bi se
izrazio onaj koji nadgleda osobe uvjetno putene na slobodu ili socijalni
radnik.
Dola samo ovamo po jednu osobu iz Motale. Osobu koja je
jutros bila zadrana. Birgittu Fredriksson.
Da?
Ali ne mogu je nai. Reeno mi je da e ekati ispred, ali nije
tamo.
Svjee izglaani nabere elo.
Kako izgleda?
Margareta oklijeva. Kako Birgitta ustvari sada izgleda?
Pedesetak godina. Prilino jaka. Dosta glasna.
Policajac se nasmije nakrivljenim osmijehom.
Mislim da znam na koga mislite. Prije nekog vremena smo je
morali izbaciti.
Margareti se koljena opuste od olakanja. Birgitta je bila ovdje,
dakle nije prevarena. Podigne obrve i upitno pogleda izglaanog:
Izbaciti?
Ukoio se:
Radila je buku unutra, pa smo joj naredili da napusti zgradu. Ja
i jedan kolega smo je ispratili van.
Margareta prijee rukom preko ela, lako je zamisliti kako je to
bilo. Veselo.
Jeste li vidjeli kamo je krenula?
Krenula je prema Norra Promenaden. Prema eljeznikoj
stanici.
Morala je ekati na dva crvena svjetla prije nego to je prela na
pravi plonik. Od toga postane nestrpljiva, odjednom joj se uri,
odjednom je neshvatljivo vano da nae Birgittu i pobrine se da ona
stigne u Motalu.
Prvo krene na eljezniki kolodvor, sistematski je prekontrolira.
Nema Birgitte u ekaonici. Nema Birgitte u redu za karte. Nema
Birgitte vani na peronu. Nije mogla ni otii jer u posljednja dva sata nije
iao nijedan vlak za Motalu. A kljuanica na vratima zahoda pokazuje
zeleno, dakle nije ni tamo. S druge strane, teko joj je zamisliti da bi
Birgitta platila pet kruna da ue u zahod. Najbolje da to prekontrolira.
Tinejderica u cipelama s vrlo visokim potplatima s nevjericom
je promatra dok ide od jednih do drugih vrata, stavlja pet kruna u svaku
bravu i otvara vrata da bi ih zatim odmah zatvorila. Nema Birgitte.
Samo uobiajena gomila toaletnog papira na podu.
Kad izae na stube eljeznike stanice, ostane stajati i ogleda se
oko sebe. Moda bi trebala otii do parka na drugoj strani Norra
Promenaden, to je nekada bilo utoite. A ako tamo ne bude nikoga,
vratit e se do auta i odvesti se u Saltangen. Nije da zna je li Saltangen
ono to je nekada bio, ali dovoljno dobro poznaje Birgittu da bi znala da
ona rado posjeuje mjesta na kojima je ve bila.
Baci pogled preko ceste kad ue u park i zaustavi se usred
koraka: hotel Standard vie nije hotel Standard, nikada nee moi ii
tamo istim poslom kao i Hubertsson i izlaziti van zadovoljna kao on.
Nije vano. utne kamenie na puteljku pred sobom i odeta dalje u
pravcu parka Karl Johan. Tamo na klupi sjedi nekoliko alkia.
Kratkovidno zakilji: ini se da su samo mukarci, ali opet, ivot ju je
nauio da mladi mukarci i stare ene izgledaju zbunjujue isto iz
daljine.
Ali ovo je potpuno muka grupa, vidi to kad prie blie. Tri
ofucana sredovjena mukarca koji jedan drugome dodaju jedno jadno
pivo. Moda su vidjeli Birgittu, moda znaju gdje je... Ali ne. Margareta
ih ne namjerava pitati. Ne zato to se boji, nego zato to ne zna kako da
ih se rijei nakon to im se obrati. Umjesto toga, zaobie ih u velikom
luku i krene dalje.
Nekoliko minuta kasnije sjedne na iroke stube na rub plae koji
je izliven u terasu iza starog restorana Plaa, prvog nonog kluba u
Norrkopingu, i gleda prema rjeici. Ovdje se osjea kao kod kue, ona i
njezine prijateljice esto su sjedile na ovim stubama i gledale vodu.
A jednom je bila na maturalnoj zabavi u Plai. I Andre je bio
tamo. Sa svojom enom.
Margareta napravi grimasu i otvori torbu u potrazi za
cigaretama. Koji seronja! Kao da mu je bilo uzbudljivo imati ih obje u
istoj sobi, voditi Margaretu plesnim podijem, dok je njegova ena
sjedila sama za stolom i otvarala i zatvarala kopu na svojoj veernjoj
torbici. A koji je mali idiot i ona bila. Nasmijeena i sretna, vlana i
spremna im bi on uope usmjerio pogled prema njoj.
Pue vjetar, mora drati kosu rukom da joj ne odleti u plamen
upaljaa, ali onda ne moe zatititi plamen od vjetra, zaplamti samo na
desetinku sekunde prije nego to se ugasi. Ali kosa je vanija: spusti
bradu prema prsima i klika i klika i klika upaljaem.
A tako, ipak si dola kae glas iza nje. Ba dobro. A da i
mene ponudi cigaretom?
*
Biti Birgittina mala sestra, znailo je biti i njezina krpena lutka,
biti bacana tamo-amo zatvorenih oiju i nikada tono ne znati gdje e
biti kada ih ponovno otvori. Tako je to uvijek bilo u vrtu tete Elle,
obina bi igra odjednom postala neto sasvim drugo, okoti vinove loze
koji su donedavno bili zidovi mljekarnice otopili bi se i ponovno
pojavili kao police u ljekarni. Margareta bi se naslonila na vrtni stolac
koji je sluio kao pult i prijateljski se nasmijeila bolesnom pacijentu
koji je doao epajui preko trave s desnom rukom sakrivenom u vesti.
Sad sam ustvari jedan profesor, rekla je Birgitta. Jedan koji
nije ba normalan. I pitam te ima li zmijskog otrova u ljekarni...
Zmijskog otrova?
Da. A onda ti kae da nema.
Margareta je nakrivila glavu i naklonila se:
Naalost. Zmijskog otrova nemamo.
Birgittino se lice iskrivilo u uasnu grimasu, izvadila je ruku
koju je sakrivala pod vestom i zatresla malu staklenku ispred
Margaretinih oiju:
Ha ha! Onda ete ga sada dobiti. Zato to u staklenci imaim
mlade zmije koje moete kupiti!
Margareta je uzmaknula, blaga munina poela joj se penjati
grlom. Nije mogla vidjeti to se nalazi u staklenci, ali pomisao na neto
sivo to se izvijalo bila joj je dovoljna.
Ne!
Birgitta se nasmijala i zabacila glavu, sada je stvarno bila ludi
profesor:
Da. Sad si rekla ne i ja sam se naljutila. Kupit ete moje zmije!
Platit ete mi tisuu kruna inae u ih pustiti!
Margareta je podigla ruke kako bi se obranila od vlastitog straha.
Ne!
Aha, rekla si ne. I sad sam se ja tako naljutila da sam skinula
poklopac i pustila zmije van!
Margareta je zavritala. Bio je to prodoran kratak krik koji je
uplaio nekoliko ptica na trenji, podigle su se poput sjene prema nebu.
Mogla je vidjeti kako zmije ispadaju poput sive tokaste grude iz
staklenke, kako se uvijaju i zapetljavaju jedna oko druge kad su zavrile
na pultu, kako ih je nekoliko palo na tlo, kako se uvijaju i puze prema
njoj, kako joj se jedna uspela na stopalo i omotala oko glenja... Sagnula
se i divlje mahala rukama preko noge, ne usuujui se dodirnuti je.
Ne! vritala je. Prestani! Ne! Ne!
Ne tuli, rekla je Birgitta. Da vidimo koja se moe najvie
popeti na trenju? Staklenka je stajala na stolcu. Bila je prazna. Bila je
prazna cijelo vrijeme.
*
Margareta obgrli rukama koljena i promatra Birgittu dok ova
pripaljuje cigaretu,'Birgitta joj odgovori kratkim pogledom. U njemu se
krije upozorenje. Dobro znam kako izgledam. Ali ako kae i rije o
tome, bit e sranja!
Njezin se podbradak pretvori u oputenu vreicu. Ima plave
sjene ispod oiju. Usnice su ispucane, kosa mrtva i kovrava od stare
trajne, visi joj oko lica poput napola dovrenih zavjesa. Butine su joj
postale tako debele da su joj traperice izlizane s unutranje strane. Jakna
je potrgana, bijelo sintetiko punjenje viri van iz rupe pored jednog
depa i poderotine na rukavu. Crveno je platno prekriveno ujednaenim
slojem prljavtine, izgleda kao da je netko posprejao cijelu jaknu
sivosmeom bojom.
Kvragu, al ti je trebalo kae Birgitta. ekala sam i ekala, pa
sam na kraju otila.
Auto mi je bio kod mehaniara, kae Margareta. Potrajalo je
dok sam ga uzela.
Ali Birgitta je ne uje.
Nek me vrag odnese ako su murjaci u ovom gradu normalni.
A tako.
Izgleda da ovdje nije dozvoljeno ak ni hodati gore-dolje
cestom. Uope nisam bila pijana, a svejedno su me uhapsili. A nisam
ni napravila.
Ali to radi u Norrkopingu? Kako to da si zavrila ovdje?
Birgitta povue dug dim i zadrhte joj kapci.
Bio je neki tulum. Ne znam tono, bila sam prilino umorna
juer. Ali ila sam na neku tulumiku.
Rupe u pamenju, pomisli Margareta. Uskoro e ti mozak biti
upljikav poput vicarskog sira, draga sestro. I ti to zna.
Ne sjea se?
Birgitta joj dobaci kratak pogled sa strane i pokua skupiti
hrabrost.
Kvragu. Ma, zna. Bio je to prokleto dobar tulum, da tako
kaem...
Pokua povui kutove usana u stranu, ali ne uspije joj arogantan
osmijeh. Okrene glavu i pogleda prema vodi, brzo zatrepe nekoliko
puta.
Margareta je zagrli i povue prema sebi, pusti da joj nasloni
glavu na rame.
*
Jedan jedini put se Margareta javila na telefon, iako se to ustvari
nije smjelo. Bilo je to jedne kasne zimske veeri, godinu dana nakon to
je Birgitta dola u kuu. Jednog etvrtka uveer.
Kod tete Elle je etvrtak uveer bilo vrijeme za kupanje, onda bi
se djevoice odjenule u frotirane kune ogrtae i u redu koraale za
njom do podruma. I dok je teta Ella ribala jednu od njih, druge bi sjedile
na drvenim daskama na kojima se stajalo kad izae iz kade ekajui
svoj red.
Ali ba tog etvrtka uveer Margareta nije mogla ii s njima,
imala je temperaturu, a onda se opasno kupati. Sjedila je prekrienih
nogu na svom krevetu u praznoj sobi i itala jednu knjigu o Pet
prijatelja kad je zazvonio telefon.
Ozarila se. Teta Ella se uvijek ljutila na Birgittu koja nije
potovala zabranu javljanja na telefon, nego se uvijek bacala u smjeru
telefona im bi ovaj zazvonio. Ako bi teta Ella upravo prala sue i imala
mokre ruke, onda je Birgitta uvijek prva stizala do telefona, a poslije bi
uvijek bilo prijekora.
Sada je Margareta oklijevala. Da se javi? Vrijedi li zabrana i kad
teta Ella nije unutra? Ne. Kad telefon zvoni netko se mora javiti, a
upravo sada jedino je ona bila u mogunosti. Pourila se da navue
vunene arape koje su joj spuznule - smrtna je kazna slijedila onoga tko
hoda bos dok ima temperaturu - i otapkala u hodnik.
Halo, rekla je kad je podigla crnu slualicu. Bila je tako velika
da ju je morala drati objema rukama.
Ljuhubavi moja mala zamrcao je glas u njezinu uhu. Koja
srea da si se ba ti javila... Tako sam se bojala da e to biti ona zla
osoba koja cijelo vrijeme vie na mene...
Halo, ponovila je Margareta. Tko je to?
ena u slualici je zamrcala:
Ma zar me ne uje, mala moja? Zar mi ak ni glas ne
prepoznaje? To je tvoja mamica, tvoja zlatna mamica. Ali zovem
zadnji put...
Glas je postao tuljenje:
Da, zaaadnji put mama zove, mala moja, jer mama e umrijeti!
Sve je gotovo. Tu na stolu stoji velika boica tableta za spavanje, a
pored mene je no... Uskoro u popiti sve tablete, a onda u si prerezati
ile, zna! Umrijet uuuu! Umrijeeeeti jer ne mogu imati svoju curicu
kod sebe! Onda e vidjeti, neka, oni koji su nas razdvojili, oni koji ti ne
daju ak ni da doe i malo pomogne svojoj mami! Onda e im biti
ao!
Od temperature joj se ljuljao pod, Margareta se morala uhvatiti
za zid da ne padne.
Tko je to? ponovila je. Halo! Tko je to?
mrcanje je u sekundi prelo u zlobno siktanje:
Ne glumataj, Birgitta! Zna ti dobro tko je!
Ali... Ja nisam Birgitta. Ovdje Margareta.
Strani se glas odjednom otrijeznio i postao jasan.
Aha, u tom sluaju... A tako.
U slualici je kliknulo. Birgittina je mama spustila slualicu.
*
Ma daj, kvragu, kae Birgitta nakon sekunde, uspravi se i
oslobodi Margaretine ruke. Pa ne moemo ovdje sjediti, otpada mi
dupe od hladnoe.
Naravno. Margareta ustane, okrene torzo pokuavajui vidjeti da
li joj se navlaila jakna od ovjeg krzna.
Jesi li ruala? kae i ispravi se.
Birgitta se naceri:
Ruala? Ne, obino ne ruam. I ne veeram. A danas nisam
nita jela.
Da onda odemo neto pojesti?
Birgitta napravi zgaenu grimasu.
Ne, nisam gladna...
Ali ja jesam. Mogle bismo barem na pizzu. Ili tako neto?
Birgitta slegne ramenima i debelim prstima petlja po paketiu
Blenda, proe sekunda prije nego to Margareta shvati da su to njezine
cigarete. Birgitta ih je s velikim samopouzdanjem prisvojila, cijeli
njezin govor tijela pokazuje da one sada pripadaju njoj i da namjerava
poprilino zamjeriti nekome tko samo i pokua inzistirati da su njegove.
Margareta se naivcira zbog vlastitog kukaviluka. Zato tu samo stoji
kao budala i ne usuuje se traiti natrag svoje cigarete? Okrene joj lea,
strpa ruke u depove i krene prema Ulici Drottning. Birgitta pouri za
njom, ali zatetura kad doe u ravninu s Margaretom.
K vragu kae. Ove cipele nisu stabilne.
Margareta prati njezin pogled: Birgitta na nogama ima par starih
crnih salonki. Iskrenute su u stranu, izgaene i sasvim oigledno
prevelike. Zamigolji malo svojim nonim prstima: sigurno su upakirani
u par toplih i dovoljno modernih bakandi, a svejedno su se ve malo
ukoili. Jo uvijek je zima.
Iako, naravno da moemo otii neto pojesti kae Birgitta.
Ali ti e platiti. Ja nemam ni krune.
Birgitta frkne nosom na restoran s tjesteninom u Ulici Drottning.
Ne voli pagete, ljepljivi su i odvratni. Ali odobri mjesto koje nudi pizzu
i gril, ak izgleda i zadovoljno kad uu.
Zgodno! kae i zaigrano prijee pogledom preko polica s
bocama iznad anka.
Margareta osjea kako joj se gornja usnica stisnula. Ve je
neuobiajeno dugo potrajalo. Obino bude dovoljno da provede petnaest
minuta u Birgittinu drutvu da joj se usta ponu stiskati kao Christini. A
sad je prolo gotovo pola sata.
Samo emo jesti. Nita drugo.
Birgitta podigne ruke na predaju:
A to sam ja rekla? U tom se sluaju ispriavam. Stvarno se
ispriavam.
Restoran je poluprazan, svejedno se otegne dok konobar ne doe
s jelovnikom do njihova stola kraj prozora. Birgitta ga odmjeri s
odobravanjem, mlad je i taman i odjeven u zasljepljujucu bijelu koulju.
Odgovara im gledajui svisoka prije nego to stavi ruke na lea i uperi
pogled na ulicu.
Da? kae zatim strogim tonom.
Margareta odgovori najsnobovskijim damskim glasom:
Prvo emo pogledati jelovnik. Ako biste se mogli vratiti za
nekoliko minuta.
A dotada donesite par piva, kae Birgitta. Tako da imamo
neto za popiti dok odluujemo.
Margareta odloi jelovnik u stranu i uzdahne.

Trebala je &e) nauiti. Imala je dovoljno napada akutne
filantropije da bi shvatila da Birgitta ne doputa da joj pomogne a da te
ne kazni. Ustvari, trebala je to shvatiti ve prvi put. Ali tada nije
potraila Birgittu da joj pomogne, nego je sama trebala pomo
Margot je izgubila zanimanje za nju nekoliko tjedana
mature. Primijetila je zaputeno imanje kod Bravika -
oslikani stropovi! vlastito tenisko igralite! - i kad Margareta nije odmah
pristala promijeniti svoje planove o studiju arheologije na fakultetu u
Goteborgu i umjesto toga pustiti daje se pretvori u bljedunjavu
gospoicu s imanja, Margot je dan za danom odbijala govoriti s njom.
Jasno, jo uvijek je postavljala stol za veeru za troje, ali njezini bi
pokreti postali ukoeni i greviti dok je dodavala mlijeko ili sol u
Margaretinu smjeru. Sad je bila potpuno koncentrirana na Henryja.
Njezina enja za imanjem bila je laserska zraka usmjerena ravno na
njegovo elo.
Henry nije bio nezadovoljan, to se dalo primijetiti, iako je imao
dugake i hihotave komentare o generalnoj nemogunosti
razumiju u poslove. S druge strane, objasnio je, i slijepa koka moe
pronai zrno i ta sirotinjska zgrada moda nije sasvim loa investicija
pod uvjetom da se Margot kontrolira za vrijeme renoviranja. On
srediti kontakte s graevinskim firmama, najvie to Margot moe
odluiti je boja tapeta, inae mora drati gubicu zaepljenom. Margot je
zapaljeno kimala glavom. Jasno! Ali ne bi li mogla rezervirati jedno
putovanje za njih u London u kolovozu? Onda bi mogla oti
prekrasnu trgovinu tapetama u Ulici Oxford dok Henry sjedi u svom
omiljenom pubu u Sohou. Henry je milostivo kimnuo, a Margot je
pljesnula svojim bucmastim rukama od oduevljenja. Predivno!
iti. Imala je dovoljno napada akutne
tropije da bi shvatila da Birgitta ne doputa da joj pomogne a da te
prvi put. Ali tada nije
potraila Birgittu da joj pomogne, nego je sama trebala pomo.
Margot je izgubila zanimanje za nju nekoliko tjedana nakon
etrnaest soba!
i kad Margareta nije odmah
pristala promijeniti svoje planove o studiju arheologije na fakultetu u
daje se pretvori u bljedunjavu
icu s imanja, Margot je dan za danom odbijala govoriti s njom.
eru za troje, ali njezini bi
eviti dok je dodavala mlijeko ili sol u
mjeru. Sad je bila potpuno koncentrirana na Henryja.
enja za imanjem bila je laserska zraka usmjerena ravno na
Henry nije bio nezadovoljan, to se dalo primijetiti, iako je imao
nosti enskih da se
razumiju u poslove. S druge strane, objasnio je, i slijepa koka moe
i zrno i ta sirotinjska zgrada moda nije sasvim loa investicija
pod uvjetom da se Margot kontrolira za vrijeme renoviranja. On e sam
firmama, najvie to Margot moe
epljenom. Margot je
zapaljeno kimala glavom. Jasno! Ali ne bi li mogla rezervirati jedno
putovanje za njih u London u kolovozu? Onda bi mogla otii u onu
inu tapetama u Ulici Oxford dok Henry sjedi u svom
omiljenom pubu u Sohou. Henry je milostivo kimnuo, a Margot je
pljesnula svojim bucmastim rukama od oduevljenja. Predivno!
I tako je ispalo da je Margareta bila sama u kui dok je pakirala
stvari za putovanje u Goteborg. Oklijevanje ju je usporilo, nije znala
tono kako da se odnosi prema svim poklonima koje je dobila od
Margot i Henryja. Tri Badnjaka, dva roendana i jedna matura uinili su
njezinu kutijicu s nakitom tekom poput krinje s blagom. Ali je li taj
nakit stvarno njezin, moe li s njim uiniti to god eli? I to da spakira?
Ipak je imala samo jednu malu torbu kad je dola u kuu u koju bi sada
stala samo treina njezine garderobe. I od ega da ivi kad doe u
Goteborg? Proi e tjedni prije nego to dobije studentski kredit.
Hrane je nestalo trei dan. Margareta je promatrala posljednji
mali sendvi od integralnog kruha u svojoj ruci i odluila da prihvati
nakit kao svoj. Proitala je dovoljno romana da bi znala to je
zalagaonica, osim toga, ak je i znala da jedna takva postoji u
Norrkopingu. Vidjela je natpis jednog poslijepodneva prolog proljea
kad je odglumila da ima sastanak sa nekim princem iz bajke, ali se
ustvari vukla uliicama iza Gradske vjenice.
Ukoraiti u zalagaonicu bilo je kao ukoraiti u neki roman,
odjednom su bile desete, a ne ezdesete godine, a ona je bila junakinja s
blagom tuberkulozom, u izmama na kopanje i tankoj haljini, umjesto
u mini suknji i klompama. ovjek iza pulta je sasvim oito bio figura iz
istog vremena: njegovo je pogrbljeno tjelece bilo zakopano u izlizano
crno odijelo, a prsti su mu bili tako bijeli da je izgledalo kao da nikada
nije napustio ovaj sivosmei lokal i vidio drugo svjetlo nego svjetlo ove
prljavoute lampe. utei je pregledao zlatni sat, biserne naunice i
ogrlicu koju je odluila rtvovati i dao svoju cijenu: tristo dvadeset pet
kruna. Malo bogatstvo. Margareta je bez rijei kimnula i poletno
posegnula za kemijskom da potpie raun. Izmiljena tuberkuloza je
prola, osjetila je kako joj srce kuca u mladom i sasvim zdravom tijelu,
tijelu koje e uskoro prisvojiti svijet.
Kupila je dvije nove putne torbe u Domusu i otila kui
tramvajem; kosa joj je leprala na vjetru od brzine koji je ulazio kroz
otvoren prozor. Skoila je s tramvaja i treim korakom odjurila doma
do Margotine i Henryjeve vile od meksike cigle, u tri duga koraka
prela stepenice do kata i bacila torbe na krevet. To! Sada je slobodna.
Konano.
Kad su nove torbe bile spakirane priutila si je ustupak prolosti:
nazvala je Andrea, iako je znala da je otputovao na odmor sa enom i
djecom. Dugo je stajala sasvim mirno sa slualicom vrsto stisnutom na
uho i icom omotanom oko kaiprsta i sluala kako zvoni, zamiljajui
kako odjekuje meu zidovima u praznoj kui. Zatim je polako spustila
slualicu i posegnula za svojim torbama.
Odmah e otii do eljeznikog kolodvora, iako nije
prekontrolirala red vonje. Prije ili kasnije doi e neki vlak.
( gro.zeraWorC )
Za vrijeme prvog semestra pisala je nekoliko puta Margot i
Henryju, ali nije dobila odgovor. Tiina ju je plaila, zato je u drugom
pismu vie brbljala gluposti i poniavala se nego u prvom. Zahvalila je
za svoje vrijeme u njihovu domu i entuzijastino priala o svom novom
ivotu: nije dobila sobu u studentskom domu, ali nala je malu
podstanarsku sobicu u samom centru, nedaleko od Hedena. Goteborg je
ugodan grad, iako je esto puhao vjetar i kiilo. Studiranje je dobro ilo.
Raunala je da e dati prvi ispit pred Boi. Naravno, bila je prisiljena
ubaciti i malu la: stekla je puno novih prijatelja. Pogotovo mukih.
Napisala je i druga pisma, kraa i istinitija, ali nikada posve
iskrena. Nikada nije spominjala prazninu u elucu, nije imala rije za to.
Umjesto toga, pisala je Andreu o ljubavi, a teti Elli o veernjoj
usamljenosti, Christini o studiju, a Birgitti kako se malo pribojavala, a
malo eznula za obitelji. Prolo je vie mjeseci prije nego to je dobila
ikakav odgovor, ali jednog poslijepodneva u prosincu kad je dola kui
s kasnog predavanja, na svjetiljku na komodi u hodniku bila je
naslonjena mala razglednica. Gazdarica se nasmijeila kad je vidjela s
kojim se poletom Margareta bacila na razglednicu i nije ni pokuala
sakriti da ju je ve proitala. Nije bilo vano, Margareta je preletjela
pogledom preko tih nekoliko redova i uzvratila joj osmijeh. Nee morati
slaviti Boi u svojoj podstanarskoj sobi: Christina je namjeravala otii
u Vadstenu preko Boia. eli li Margareta dijeliti sobu s njom u domu
asnih sestara? I slaviti Badnjak s tetom Ellom u sanatoriju?
Posljednjeg adventskog tjedna otila je do zalagaonice s
prstenom s bijelim kameniima i - nakon odreenog oklijevanja -
svojom pretposljednjom zlatnom narukvicom. Prstenje bio vredniji nego
to je oekivala. Zagurala je novac u dep jakne od zejeg krzna koju joj
je Margot kupila prole zime i otila u grad, hodala gore-dolje avenijom
nekoliko sati prije nego to je nala savrene boine poklone. Runo
raen al iz Rukotvorina za tetu Ellu. Rukavice podstavljene ovjim
krznom za Christinu. Ruiastu majicu od najmekanije vune za Birgittu.
Tek kad je sjela u vlak sinulo joj je da Birgitta, naravno, nee slaviti
Boi s njima.
*
Ipak, Boi je bio vikend pomirenja. Na stanici ju je ekala
jedna druga Christina od one od koje se rastala na norrkopinkom
eljeznikom kolodvoru prije nekoliko godina. I dalje je bila blijeda i
mrava, ali nije izgledala bolesno, nego tovie - Margareta je traila
pravu rije - posrebreno. Sada bi Christina pristajala na Margotino
imanje. Moda bi im trebala objema rei, onda bi Christina mogla preko
ljeta raditi na imanju kod Bravika kao gospoica, mogla bi cijelo ljeto
sjediti sa svojim vezom uz staklena vrata za verandu i izgledati vrlo
duhovno.
Njihova soba u domu bila je upravo onoliko nalik na samostan
koliko se dalo i oekivati: mutna stropna lampa, dva uska kreveta s
klimavim oprugama i raspelo na zidu. Pred visokim je prozorima ve
vladao gluh sumrak, iako je bilo rano poslijepodne, snijeg se kovitlao u
svjetlu jedne usamljene svjetiljke na puteljku uz plau, a u pozadini se
nazirala crna voda Vatterna. Margareta je odjednom poeljela zaplakati:
naslonila je elo na prozorsko staklo i pokuala treptanjem otjerati suze.
Nije uspjela, dugo je ostala stajati u istom poloaju prije nego to je vrlo
diskretno mogla povui kaiprst preko obraza i okrenuti se. Christina
nije nita primijetila. Bila je potpuno zauzeta raspakiravanjem
Margaretine odjee i vjeanjem na metalne vjealice u ormaru. Kao
mama. Ili prava starija sestra.
Ustvari, mislila sam da bismo je mogle povesti doma, rekla je
i pogladila rukom bijelu bluzu. Da bismo trebale slaviti Boi doma u
Motali, ba kao i prije. Mogla bi dobiti dozvolu da ode na nekoliko
dana, to nije nita neuobiajeno... Ali Stig tukousti je iznajmio kuu i
pohranio sav njezin namjetaj. Ipak je on njezin opunomoenik. Ali
to ako ozdravi? Gdje e onda ivjeti?
Christina se okrenula i pogledala je:
Teta Ella ne moe ozdraviti. Zar ti to nije jasno?
Margareta je napravila grimasu:
uda su se i prije dogaala...
Ne, rekla je Christina. Nikada se nije dogodilo nikakvo
udo.
* * *
Christina je isplanirala sve do posljednjeg detalja. Razgovarala
je s domaicom u sanatoriju jo za vrijeme Adventa i dobila obeanje da
moe servirati vlastitu boinu veeru u sobi tete Elle i nagovorila je
asne sestre da joj dopuste da se do kasno naveer zadri u kuhinji za
goste u domu. Veer prije Badnjaka otila je u krevet tek u etiri sata
ujutro, ali nije izgledala nimalo umorno kad je otvorila vrata hladnjaka i
pobjedniki pokazala to je uspjela napraviti: inune s krumpirom i
haringu, unku i mesne okruglice, ciklu i svinjska rebarca, hladetinu,
kolaie od badema i paprenjake. Plus sve ono to je kupljeno gotovo:
sir i jetrena pateta, kobasice i kruh od jema. Sve spakirano i ouvano
u sasvim malim modlama ili paketiima umotanima u papir premazan
maslacem.
Oh nasmijala se Margareta. Boini stol tete Elle. U
minijaturi... Christina je odvratila smijehom:
Upravo tako. Mislila sam da bismo ove godine mogle imati
Boi kao iz lutkine kue.
Teta Ella se takoer nasmijala kad su dole s koarama punima
hrane: poela je liiti na staru sebe, u jednom je trenutku utipnula
Margaretu za obraz i nazvala je ludicom, u drugom je trenutku naborala
elo gledajui Christinu i rekla joj da poteno jede kako bi konano
dobila malo mesa na kostima. Pomonici u sanatoriju su joj pomogli da
boino ukrasi sobu, nekoliko granica bora s malim kuglicama stajalo
je u unjastoj opinskoj vazi na stolu, a na prozoru su gorjele tri svijee
u svijenjaku napravljenom kao dio terapije. Ali kada je dolo vrijeme
da se podijele pokloni, zbunila se i poela mucati.
Da barem mogu koristiti ruke kao prije, rekla je promuklim
glasom kad je Margareta razmotala svoj paketi. Onda bih ti mogla
neto lijepo napraviti...
Margareta je promatrala malu ogrlicu u paketiu, nekoliko
tapia i kuglica boje svijetlog drveta inila su ritmian uzorak.
Lijepa je, rekla je i navukla ogrlicu preko glave. Jako lijepa!
Christina je kimnula gnjeei svoj paketi:
Jako dobro pae na tu hljinu. A na crnom e biti apsolutno
savrena. Odmotala je ukrasni papir: par heklanih rukavica za kuhinju.
Jesenas sam nauila heklati, rekla je teta Ella i nasmijeila se
svojim nakrivljenim osmijehom. To mogu samo jednom rukom. Tako
da e sljedee godine dobiti prekriva...
Margareta se nasmijala:
Ja elim uti!
Neto je zasvjetlucalo u Christininim oima:
A ja ruiasti!
*
Teta Ella je dugo izdrala, ali kako se pribliavalo deset sati,
postala je umorna. Bez protestiranja je dala da joj Christina i Margareta
skinu sveanu haljinu i obuku spavaicu i inilo se da joj se stvarno
svia kad su onda obje sjele, svaka s jedne strane kreveta. Kad je
zaspala, oprezno su pomaknule stolice u stranu i otapkale hodnikom do
kuhinje za osoblje. Christina je natoila vode u sudoper, dok je
Margareta traila kuhinjsku krpu.
"to misli, to Birgitta radi jedne ovakve veeri? rekla je.
Christina je slegnula ramenima:
Ne znam. Isto to i inae, pretpostavljam.
Margareta je paljivo odloila prvi obrisani tanjur:
Ali ovakve praznine veeri... Valjda ipak?
Christinin je glas i dalje bio priguen, ali ton je bio otar:
Tko zna ime se takvi tipovi bave za Boi? Tko zna ime se
uope bave? Ne elim razgovarati o tome. To je odvratno!
*
I dalje je snijeilo kad su izale van, hladnoa je utipnula
Margaretu kroz procjep izmeu bunde od zeca i izama. Christina je,
naravno, bila razumnije odjevena, njezin je kaput dosezao gotovo do
koljena, a osim toga navukla je i par dugakih vunenih gaa prije nego
to su izale. Margareta je oklijevala na trenutak prije nego to se
odvaila postaviti ono pitanje o kojem je razmiljala posljednji sat.
Hoemo li otii na ponoku?
Christina se iznenaeno zabuljila u nju dok je navlaila svoje
nove rukavice. Savreno su joj pasale i po boji i po veliini.
Ne, rekla je. Zato bismo ile?
* * *
Zato to bi mi to trebalo, razmiljala je Margareta malo kasnije
dok je leala u onom klimavom krevetu u gostinskoj sobi u samostanu.
Zato to bi se moje oi trebale odmarati na slikama svetaca i svijeama,
zato to sam sasvim uplja i treba mi da se ispunim brujanjem orgulja i
pjevanjem psalama, zato to moram oprostiti i mora mi biti oproteno...
Stisnula je oi, nije se eljela sjetiti. Izbrisat e sve iz glave i kad
se nekoliko godina kasnije sjeti svega ovoga, vidjet e da je zaboravila
sve osim studija i srdane gazdarice. ak se ni uz napor nee moi
sjetiti koliko ju je bilo sram kad je dola na fakultet i kako je sram bio
toliko teak da ju je oduzeo, da se ona - glasna, nasmijana Margareta
koja uvijek oijuka - jedva odvaila razgovarati s kolegama s
predavanja i da se, umjesto da ide na zabave studenata iz odreenih
dijelova zemlje i tulume upoznavanja, sama vukla ulicama svake veeri
s desnom pesnicom vrsto pritisnutom na trbuh, da se okretala i gledala
nepoznatim mukarcima ravno u oi kad bi joj se obratili. I da je u tri
navrata otila s njima i bez rijei uinila ono to su htjeli.
Bi li kroz tamu mogla to aptom ispriati Christini? Bi li mogla
ispriati kako je stajala u nekom dvoritu s gaicama napola sputenima
i naslonila svoj obraz na nepoznatog mukarca? Kako je rairila noge za
par grubih prstiju u kinu? Da je bez rijei slijedila bezimenog mukarca
do neuredne podstanarske sobe? Da je osjeala odreeno olakanje dok
je to trajalo, ali da se poslije zagrcnula od oaja, da je samu sebe
amarala po licu zbog slobode i oprotenja do kojih poslije nije dolo,
kao kaznu to je nitko nije elio na due vrijeme?
Ne. Ne bi to mogla ispriati. Ne Christini. Ali moda bi mogla
Birgitti.
Tonem, pomislila je. Neka mi netko pomogne da ne potonem!
*
Christina je bila prisiljena otputovati natrag u Lund ve drugog
dana nakon Boia, imat e ispit im pone ljetni semestar. Margareta
ju je otpratila na stanicu, oprostile su se kratkim zagrljajem i obeale
jedna drugoj da e bolje odravati vezu.
Margareta je nakon toga otila do sanatorija, kia je otopila
boini snijeg i teta Ella je s oduevljenjem kimnula kad je predloila
etnju. Sljedeih su dana esto etale, teta Ella je eznula za svjeim
zrakom i nije imala nita protiv rosulje ili otrog vjetra. Poela je sliiti
na sebe, poslijepodne bi je pozvala na kolae u slastiarnicu kod
Velikog trga i tada je Margareta morala tiho stajati iza invalidskih
kolica dok je teta Ella avrljala sa enama iza pulta i ispitivala ih o
sastojcima svih peciva i kolaa. Dan prije Stare godine naruila je
veliku tortu i iako je na Staru godinu prijepodne padala otra kiica,
inzistirala je da i ona poe s Margaretom po nju. urilo im se! Osoblje
obino pije kavu u etiri poslijepodne i tada torta mora biti tamo. Sjedila
je zgrbljena drhtei u invalidskim kolicima na putu natrag i gnjavila
Margaretu da bude opreznija preko kamenja, tako da se torta sva ne
zdrobi u kutiji. Margareta se smijala. Prsti su joj se ukoili od hladnoe,
a bunda je postala zalijepljena i teka od kie, ali dobro poznato vikanje
tete Elle ju je grijalo.
Ali na kraju je doao obian radni dan i ona je morala otputovati.
Teta Ella ju je pogladila po obrazu kad se dola oprostiti, Margareta je
naslonila obraz na njezinu ruku.
Zar mi ne bi mogla koji put pisati?
Ali jako mi drhte ruke kad piem rekla je teta Ella i
odmahnula glavom. Nee to moi proitati...
Moi u, rekla je Margareta. Pii mi. Molim te, pii mi.
Teta Ella joj je maknula ike s ela:
Dobro, dobro, rekla je. Pisat u ti. Ako ti je to toliko vano.
*
Nije znala da je to planirala, ali dok je stajala na peronu shvatila
je da uope ne eka vlak za Mjolby, gdje je trebala presjesti u drugi vlak
koji bi je odveo u Goteborg. Prvo e u drugom smjeru. Jedan je boini
poklon i dalje leao neotvoren u njezinoj torbi.
U Motali je takoer kiilo, neko je vrijeme stajala unutra u
ekaonici eljeznike stanice i gledala prema parku nadajui se da e
prestati, a onda je zabila bradu u upavi ovratnik bunde i gurnula vrata.
U depu je imala zguvanu ceduljicu s adresom, uspjela je
uvjeriti Stiga tukoustog da joj to da, prije nego to je bila poslana u
Norrko- ping. Vodila je do male stranje ulice u starom dijelu grada, ali
imala je samo mutnu predodbu o kojoj se to kui ustvari radilo. S
druge strane, u ovom kvartu nikada nije bilo neke vee razlike meu
kuama, sve su bile otprilike isto nakrivljene i pune propuha.
Ali istili su prolost iz Motale, vidjela je to dok je hodala
gradom. Tamo gdje su prije stajale trule stare brvnare naslonjene jedna
na drugu sada su izrasli novoizgraeni neboderi od cigle i betona.
Budunost je dolazila, a ona je bila kritina poput svekrve. Oekivala je
da e kad doe doma sve biti isto i uredno.
Ali jo nije stigla do Birgittine ulice, samo je primijetila malu
prethodnicu u obliku novootvorene bezinske crpke na prostoru stare
ruevne zgrade. Veinom je sve izgledalo kao i prije: potrgana ograda
uz plonik, oljutene drvene kue koje su pod hitno trebale bojenje.
Margareta je gurnula vrata za stepenite i ogledala se oko sebe.
Zidovi su bili prekriveni smeom lamperijom, a pod otrcanim lino-
leumom. Nije bilo nikakvih modernih stvari: ak ni malog natpisa s
bijelim plastinim slovima koji bi otkrivao imena stanara. S druge
strane, na zidu su visjela etiri staromodna potanska sanduia, moda
je jedan od njih bio Birgittin. Ali ne. Ni na jednom nije pisalo
Fredriksson. Uope nije nita pisalo.
Goni se kvragu! Prokleta kurvo!
Jedna vrata na katu su se otvorila, zatutnjao je muki glas,
sekundu kasnije teki su koraci zabubnjali stubama. Margareta se
priljubila uza zid. Oblaio je crnu konu jaknu dok je prolazio pored
nje, koa joj je dodirnula lice, ali inilo se da je nije primijetio. Samo je
utnuo ulazna vrata i nestao. Stigla je vidjeti lea njegove jakne prije
nego to su se vrata ponovno zatvorila: bila su prekrivena velikom
slikom tigra.
Dijete, pomislila je. Birgitta je u vezi s malim dekom.
Jer sad je znala da je dola na pravo mjesto. Ono je bio Doggen,
deblji i neto vie ofucan nego to je bio prije nekoliko godina kad je
bio najvei vitez u redu frajera s autima, ali bez sumnje bio je to on. A
tamo gdje je Doggen, velike su anse da je i Birgitta.
Negdje je zaplakala beba, u plau je bilo mrvicu odustajanja,
zbog ega se Margareta najeila dok se uspinjala stubama. Stala je na
od- moritu. Iza kojih smeih vrata bi se Birgitta mogla nalaziti?
Izabrala je desna, ni iz kakvog posebnog razloga.
Dijete je na trenutak uutjelo zbog zvonjave, ali je nastavilo
sekundu kasnije dok je netko hodao preko drvenog poda:
Da, rekla je Birgitta i otvorila vrata. to je?
*
Stan je bio pun propuha i staromodan, bez grijanja ili tople vode.
Na kuhinjskom se podu arila jedna usamljena grijalica, a na eljeznoj
peci bilo je kuhalo. Trebala mu je cijela vjenost da se zagrije, Birgitta
je stigla popuiti tri Margaretine cigarete prije nego to je kava
zakuhala. Negdje u kui je i dalje plakalo dijete, ali sada vie prigueno
i manje oajno.
Birgitta je jo uvijek bila lijepa: kosa joj je bila zasljepljujue
bijela kao i prije, koa jednako glatka i njena poput baruna, linije
usana jednako blago zakrivljene. Ali vrhovi prstiju su i dalje bubrili
iznad noktiju koji su bili izgrizeni do korijena, a u njezinim se ikama
mogao vidjeti trag elja. Trebala bi oprati kosu. Ustvari, cijela bi se
trebala oprati: ponovno se pojavila siva linija prljavtine kao iz
djetinjstva, stajala joj je poput eljeznog ovratnika oko vrata.
Birgitta je uzvratila njezino kritiko promatranje isto tako
kritikim pogledom dok je toila kavu.
Izgleda kao pokisla maka rekla je i gurnula tacnu s
preprenim krikama kruha u Margaretinu smjeru. "to si radila?
Plivala do tu?
Pada kia rekla je Margareta i uzela jednu kriku. Hodala sam
cijelim putem od eljeznikog kolodvora.
Birgitta je bacila pogled na prozor, inilo se kao da je tek sada
primijetila hladnu sivu izmaglicu vani. Ali za to je nije bilo briga,
okrenula je lea prozoru i ispruila noge dok je sjedila, promatrala svoja
ravna bedra i crne najlonke koje su ih prekrivale. Dijete je negdje
izmoreno udahnulo, kad je ponovno poelo vritati, ton je bio krhkiji
slabiji. Birgitta to izgleda uope nije ula.
I to sada radi? rekla je i spustila noge.
Studiram. U Goteborgu. Pa napisala sam ti u onom pismu. Zar
ga nisi dobila?
Birgitta je slegnula ramenima dok je pripaljivala jo jednu
cigaretu:
to onda radi u Motali? Ako si se preselila u Goteborg.
Margareta je gurnula svoj paket preko stola, pokuavajui se
nasmijeiti:
Dola sam ti donijeti boini poklon.
Birgitta je zurila u paket dok je isputala izgorenu ibicu u
pepeljaru, ali nije posegnula za njim.
Uzmi ga rekla je Margareta. Za tebe je!
Birgitta je nesigurno uzela paket jednom rukom, zatim stavila
cigaretu u kut usana i postala nestrpljiva, skinula je vrpcu i potrgala
selotejp jednim brzim pokretom.
Oh rekla je i otpuhnula dim kroz kut usana dok je drala
ruiastu vestu ispred sebe. Imala je V-izrez, bila je staromodna i sada
ak i malo smijena, ali Margareta je znala da Birgitta jo uvijek voli
biti vamp u majicama s V-izrezom i uskoj suknji.
Brigitta je spustila majicu na koljena, izvadila cigaretu iz kuta
usana i nepovjerljivo otpuhnula dim.
Zar si dola ak iz Goteborga kako bi mi dala vestu?
Margareta je podigla alicu, odjednom joj je postalo malo
neugodno.
Ne. Bila sam u Vadsteni preko Boia. Kod tete Elle.
Birgitta je namrtila elo:
to se stara preselila? Sad stanuje u Vadsteni?
Margareta je otpila gutljaj kave.
U sanatoriju je u Vadsteni.
Birgitta je izgledala iznenaeno:
Zar je jo bolesna?
Margareta je kimnula i spustila pogled na stol. Plastini stolnjak
bio je raspucan, kroz proreze su se mogle nazreti niti u bijelom tkanju.
Oduzeta je. Pola tijela. Nikada nee ozdraviti.
Birgitta je povukla dugaak dim i odvrnula pogled, glas joj je
bio otar:
Nisam ja kriva.
Margareta je spustila pogled, nije znala to da odgovori. Neko
vrijeme je bila tiina, kia je aptala na prozoru, djeji je pla postao
iscrpljeni mali potoi u pozadini. Margareta je pogledala u svoju
alicu, odjednom je postala jako umorna. Ovo je beznadno. ak ni
Birgitti ne moe ispriati to se dogaalo tijekom jeseni, a kad bi mogla,
Birgitta ne bi imala nikakvih rijei utjehe ili objanjenja.
Prevrsto je bila ukopana u svoj ivot. Dijete je udahnulo,
sekundu kasnije pla se pretvorio u oajniki krik.
Vraje dijete!
Birgitta je gurnula alicu s kavom u stranu i ustala, otrala u
arapama preko kuhinje u hodnik i nestala s vidika. Ali ulo se kako je
naglo otvorila vrata.
uti! zavritala je kretavim glasom. Ako ne uuti, ubit u
te!
Margareta je tako brzo ustala da joj se stolica prevrnula iza lea,
tek je sada shvatila da se dijete ustvari nalazi u Birgittinu stanu. Prela
je kuhinju u tri duga koraka, poskliznula se na prostirku u hodniku i
gotovo pala, zgrabila je okvir vrata.
Birgitta je stajala u mranoj sobici. To mora da je bila njezina
spavaa soba: rolete su bile sputene, a uza zid bio je raspremljen
krevet, na madracu na podu lealo je nekoliko isprepletenih deka. Usred
sobe stajao je djeji kreveti s ogradicom. Odvratno je smrdjelo: slatko i
drekasto istovremeno.
Birgitta je u udom poloaju stajala pored krevetia, kao u stavu
mirno. Lea su joj bila ravna poput koplja, ruke su joj bile vrsto
stisnute uz tijelo i zurila je u strop.
uti! zavritala je. uti, jebeno derite, prije nego to ti neto
napravim!
Iz krevetia se zauo prodoran krik, ruica je zamahala.
Margareta je oklijevajui zakoraila u sobu.
Birgitta? rekla je. Zar ima dijete?
Birgitta se okrenula i zabuljila u nju:
Da, a to si ti mislila, jebote?
*
Uspjela je to pretvoriti u igru, odglumila je vrlo malu sestricu
koja moli smije li se igrati sa slatkom lutkom starije sestre. Djeak je
imao samo tri mjeseca i nije teio gotovo nita u njezinu naruju,
svejedno, uinilo joj se da je vidjela iskru posve svjesnog straha u
njegovu pogledu kad ga je podigla i stavila na krevet. Stranjica mu je
bila tamnoruiasta, gotovo ljubiasta, vidjela je to kad je obrisala drek
kutom hlaica. Ionako su ve bile beznadno izgubljene: drek je davno
iscurio iz pelene i potekao mu niz nogu.
Pourila se u kuhinju i namoila hlaice, nakon toga ih je
upotrijebila kao krpu za pranje i runik, prekopala je po sobi i pronala
paket vate, zguvala nekoliko komada kao to je nekada inila s
pelenama svojih lutaka i zagurala ih unutra u zatitne gaice. Plastika je
bila ukrucena od starosti, a avovi smei od starog dreka. Zamotala ga
je udekicu, leao je poput male sarme u njezinu naruju, i dalje plaui,
ali sada umornije i zatvorenih oiju. Okruglo je elo bilo vlano od
znoja.
Margareta je stala na pragu kuhinje i nakrivila glavu, Birgitta je
sjela za kuhinjski stol i pripalila novu cigaretu.
Moda je gladan?
Birgitta je izvila gornju usnicu i otresla pepeo:
Nije gladan. Samo gnjavi.
Ali molim te, rekla je Margareta. Nikada nisam hranila bebu
boicom. Smijem li?
Birgitta je kimnula, ali je svrnula pogled.
*
Sama je morala pronai paket s formulom i natoiti vodu u
posudu, potraiti pjenjau i oprati prljavu boicu. Nije ba ilo. Bilo ju
je nemogue potpuno oistiti samo hladnom vodom iz pipe i radei
samo jednom rukom. Nije se usuivala odloiti ga, i dalje je vritao, a
Birgitta je sjedei na svom mjestu stavila ruke na ui. Bog zna to bi
uinila da djeak lei na kuhinjskom podu. Ali bilo je teko mijeati s
djeakom u rukama, formula se grudala.
Na kraju se spustila sve do poda i stavila mu boicu u usta, na
sekundu je otvorio oi i pogledao je praznim pogledom, a onda ih
polagano zatvorio i poeo sisati. Odmah je u kui nastupila potpuna
tiina: Birgitta je i dalje sjedila nagnuta nad kuhinjskim stolom s rukama
na uima.
Kako se zove? pitala je Margareta oprezno.
Birgitta je maknula ruke s uiju i slegnula ramenima. Prsti su joj
pipkali preko stolnjaka traei cigarete, ali kad je nala kutiju odmah ju
je ispustila.
uj, rekla je. "Je 1 bi ga mogla priuvati sat vremena?
Trebala bih otii u kupovinu. A i imam zakazano na socijalnom, trebaju
mi novci da odem doktoru.
Margareta je oklijevala i pogledala na svoj sat. Birgittin je glas
postao ivlji, nagnula se prema naprijed:
Nemam kolica, zna. Pa ako nemam nekoga da ga priuva, ne
mogu van. A nemam ni mrvice hrane u kui. I stvarno moram doktoru,
uasno me boli!
Margareta je kimnula. Bilo joj je ao Birgitte. Bilo joj je ao
djeaka. Trebaju pomo.
Ali mora se vratiti prije pet. Moram stii na vlak.
Birgitta je ve bila na nogama, prola je rukom kroz kosu:
Ne brini, natrag sam za par sati. Ba si draga, Margareta.
Uvijek si bila!
Margareta je spustila pogled. Draga? Da. To je. Stvarno.
Birgitta je skinula crnu majicu sa sebe i bacila je u kut, navukla
ruiastu i pourila do hodnika. Kad je ponovno zavirila u kuhinju, oi
su joj bile crne od olovke, a usnice svijetloruiaste.
Samo par sati rekla je i nasmijeila se. Draga si!
U osam naveer Margareta je poela plakati. U deset je prestala i
poela nabrajati sve uvrede koje je znala, jednu za svaki korak koji je
napravila u kuhinji. U dva ujutro zaspala je s djeakom u naruju. U
pola sedam ujutro netko ju je drmao za rame sve dok se nije razbudila.
Kvragu, daj se pomakni, rekla je Birgitta. To je moj krevet. A
ja sam jebeno umorna.

1a'to izgleda' tako ljuta, kae Birgitta i nato
au. To je samo pivo.
Margareta odmakne pogled: ponovno se pokajala, uvijek se
pokaje. Sljedei put kada poeli biti dobra prema nekoj od svojih
sestara, odvest e se u stranu i poteno se utnuti u stranjicu. Samo da
se sjeti.
Nisam ljuta kae, ali ne uspije sakriti malu otrinu u glasu.
Samo sam mislila da si se prestala opijati. To si mi rekla kad sam te
nazvala prole godine.
Birgitta podigne au i promotri jantarno utu teku
Ne opijam se kae. Samo pijem jedno pivo. Ne mora
histerizirati.
Histerizirati? Margareta prezrivo otpuhne i otvori jelovnik.
to eli? Pizzu? Ili neto drugo?
Birgitta ne odgovara, zatvorila je oi i ispija pivo dugim
gutljajima punim uivanja.
Ja u u svakom sluaju lososa kae Margareta i odloi
jelovnik. Lososa na aru.
Birgitta spusti au i oblie malo pjene s gornje usnice.
Lososa? Ma nisam ti ja ba neto gladna...
Ako ne jede, onda e se napiti, a ako se napije, postat
naporna. Margareta to vidi pred sobom: kako hoda Ulicom Drottning i
pokuava drati pod kontrolom Birgittu koja vie i posr
ponienju ne namjerava izloiti. Stavi obje ruke na stol i nagne se prema
naprijed, sikne stisnutih zuba:
Sad e jesti! Jer ako neto ne pojede, neu te odvesti do
Motale, onda moe otii doma kako god hoe!
Birgitta izgleda okirano, ali samo na trenutak:
ljuta, kae Birgitta i natoi
Margareta odmakne pogled: ponovno se pokajala, uvijek se
i put kada poeli biti dobra prema nekoj od svojih
e se u stranu i poteno se utnuti u stranjicu. Samo da
malu otrinu u glasu.
Samo sam mislila da si se prestala opijati. To si mi rekla kad sam te
au i promotri jantarno utu tekuinu.
Ne opijam se kae. Samo pijem jedno pivo. Ne mora
i? Margareta prezrivo otpuhne i otvori jelovnik.
i i ispija pivo dugim
aju lososa kae Margareta i odloi
au i oblie malo pjene s gornje usnice.
e se napiti, a ako se napije, postat e
naporna. Margareta to vidi pred sobom: kako hoda Ulicom Drottning i
e i posre. Tom se
ponienju ne namjerava izloiti. Stavi obje ruke na stol i nagne se prema
u te odvesti do

Jebote, to si zapela. Naravno da u jesti, samo ne volim lososa.
To je valjda dozvoljeno?
Otpije malo piva dok lista po jelovniku.
Telea pljeskavica? kae. Je li to isto to i telea nicla?
Margareta pripali cigaretu, ruka joj malo drhti.
Pljeskavica su sploteni ostaci iz klaonice.
Pregrize da ne kae ostatak odgovora: pljeskavica je hrana koja
se proizvodi za ljude poput tebe od strane ljudi koji preziru takve kao ti.
Ali Birgitta je ne uje, ni to razmilja, ni to govori.
S peenim krumpirima i umakom... Bogme moe. To u uzeti.
Ponovno podigne au i nasmijei se preko njezina ruba.
Jebote, ba si draga, Maggie. Ti uvijek pomae!
*
Neko je vrijeme vladala tiina, Margareta gleda kroz prozor i
osjeti kako joj se ramena oputaju. Ulica Drottning bila je u sjeni. Sve je
bilo sebi slino. Da nije odjee i boja tramvaja, mogle bi jo uvijek biti
ezdesete godine. A ona bi vrlo lako mogla biti sedamnaestogodinja
gimnazijalka. Barem iznutra.
Kad sam ivjela u Norrkopingu imala sam vezu s jednim
nastavnikom, kae i natoi pivo u au. Iznenaena je samom sobom,
nikada prije nije nikome ispriala to se dogodilo izmeu nje i Andrea.
Ali izgleda da Birgitta ne slua, razoarano promatra au koju
Margareta prinosi usnama, moda se nadala da drugo pivo isto ide njoj.
Obino smo se naveer vozili uokolo u njegovu autu traei
neko mjesto gdje bismo mogli biti, svaki smo put parkirali na drugome
mjestu kako nas nitko ne bi mogao prepoznati. A onda smo se seksali na
stranjem sjedalu.
Birgittino zanimanje se probudilo, nacerila se:
Opa, to nisam mislila o tebi. Je 1 bio dobar?
Dobar?
Da. Je 1 se dobro jebao?
Margareta malo podigne gornju usnicu. Isuse Boe.
Pretpostavljam. Ali to nije bilo najvanije. Bila sam sama, trebala sam
nekoga...
Utihne, mladi konobar je stavio tanjur pred nju, bezvoljno se
zabuljila u lososa. Birgitta se isprui da uzme soljenku i posoli svoje
peene krumpire velikim, irokim pokretima. Margareta udahne i
nastavi:
Ono to se dogodilo s tetom Ellom bilo je tako grozno, mislim
da sam bila u oku skoro cijelu godinu poslije toga.
Birgitta se zaustavi usred pokreta, oi joj se suze:
Nisam ja kriva!
Margareta se razbjesni. Zato ne moe sluati?
Zar sam to rekla?
Birgitta ispusti soljenku i potrai cigarete, napui usta dok stie
upalja.
Svi ste mene krivili! Uvijek!
Margareta nabode krumpiri na vilicu, odjednom osjeti poriv da
bude zla.
Vidjeli smo te jedne veeri, moj nastavnik i ja.
Birgitta izbjegava njezin pogled, ispusti upalja i pone kopati
slobodnom rukom po depu traperica.
Pogledaj ovo, kae. Christina nije normalna, prati me.
Pogledaj kakvo mi je prokleto pismo...
Baci mali uti papiri na stol, sloen je u etverokut, ruke joj
drhte dok ga pokuava razmotati. Margareta je promatra uz mali
nakrivljeni osmijeh, ne namjerava se navui na mijenjanje teme. Dosta
joj je manipulacije. Prestala je biti draga. ak se i ne boji.
Da, kae. Kao to sam rekla. Vidjeli smo te jedne veeri, moj
nastavnik i ja. Stajala si na tajgi u Saltangenu.
Birgitta se na sekundu zabulji u nju, a onda ugasi cigaretu u
pljeskavici i privue uti papiri prema sebi. Ustane i pone vui jaknu
koja je prebaena preko naslona stolice.
Prokleta bila! obrecne se preko ramena. Vraji laljivi snobe!
Jeste to zajedno zakljuile, ti i Christina?
Margareta je hladno promatra. Neka samo ode, barem u bre
doi u Stockholm! Ali jo nije gotova: htjela bi zariti zube jo dublje u
Birgittu i odgristi komad mesa. Nasloni bradu na ruku i kae svojim
najljupkijim glasom:
Je li Doggen bio tvoj svodnik? I deko? Je li i on bio dio
posla?
Birgitta povue jaknu prema sebi i stavi je oko ramena, lepra za
njom poput ogrtaa kad izjuri kroz vrata. Cipele su definitivno
prevelike, zijevaju joj s pete i gotovo spadnu.
*
Naravno, Margareta dobije napad grinje savjesti, ali tek nakon
to je pojela lososa. Puls joj snano udara i prodire hranu. vae i guta,
od svakog se komadia osjea sve teom i sve sigurnijom. Jelo je
ukusno, bolje nego to je oekivala, pogotovo nakon to je mahnula
konobaru da doe odnijeti pivo i da umjesto toga donese bocu
mineralne vode. Margareta nikada nije voljela pivo. Misli da je pivo
odvratno i da su ljudi koji smrde po pivu jo odvratniji. Stvarno.
Agonija doe s kavom, nagne se nad alicu s rukom na elu i
drhti. to joj je bilo? Kako je mogla to rei? to ona ustvari zna o
Birgittinu ivotu, otkuda zna da i ona nije hodala s rukom vrsto
pritisnutom na trbuh kao da e iskrvariti? Moda ni ona nije znala ni za
kakvu drugu utjehu osim za susrete s posve nepoznatim mukarcima?
Moda je samo traila, ba kao i Margareta, potvrdu da stvarno postoji?
Margareta prijee rukom preko lica i izravna lea. Ne. Izmeu
nje i Birgitte nema nikakve slinosti. Jednom si ve mora oprostiti to se
skoro izgubila za vrijeme tog prvog perioda u Goteborgu. Ve sljedei
ljetni semestar sve je bilo drugaije. Svakog je tjedna dolazila
razglednica iz Vadstene s drhtavim slovima i kratkim telegramskim
tekstovima: Proljee dolazi! uvaj se! Bilo je to kao da su je te
razglednice probudile, natjerale je da zatrepe i osvrne se oko sebe kao
nakon dugotrajnog sna. Nije ona bila nita runija od drugih cura na
predavanjima, naravno da bi se i ona mogla odvaiti otii na neku
studentsku zabavu i tulum upoznavanja? I tako je postala
promiskuitetna na drutveno prihvatljiv nain, nauila je da oaj moe
kontrolirati i uz pomo mladia svojih godina.
Ila je s njima u kino i na sastanke FNL-a
10
i uskoro poela
ivjeti zajedno s jednim od njih, ivjela s njim gotovo godinu dana u
staroj kui okrunog poglavara u Major nama prije nego to ga je jedno
jutro ostavila na isti nain kao to e kasnije u ivotu ostaviti jo etiri
mukarca. Ustala je rano i vrlo tiho spakirala svoje stvari i ostavila ga da
spava u predbranom krevetu kako bi otila u podstanarsku sobu kratku
ljubavnu vezu s novopeenim docentom. Ali za razliku od Birgitte,
uvijek je preuzimala odgovornost, ak i usred najdublje krize, bila je
vrlo paljiva sa svojim antibebi pilulama.
Ipak, nije imala prava gledati s visine na Birgittu, nije imala
prava osuivati. Ne zna to bi postalo od nje da je ona nepoznata ena

10
Ljeviarska organizacija protiv rata u Vijetnamu, u to vrijeme vrlo jaka. esto
su odravali sastanke i svatko tko je prisustvovao bio je smatran radikalnim
imala razuma da ode dalje umjesto da zastane, da je nije ostavila u
praonici nego se nadvila poput sjene nad Margaretinim djetinjstvom.
Trebala bi biti sretna i zahvaliti Bogu - tko god to bio - zato to je dola
teti Elli i ivot joj je bio onakav kakav je bio. to je izbjegla da joj bude
kao Birgitti i Christini.
Ali u jednoj je toki Birgitta bila u pravu. Uvijek su krivile nju.
Kad je Margareta optuivala sebe to je otvorila vrata one telefonske
govornice i pokazala Christini pjesmicu koja je bila navrljana na zidu,
u pozadini je cijelo vrijeme bila druga optuba. Birgitta! Da samo nije
tako voljno skidala gae u svakom frajerskom autu. Da samo nije bila
tako glupa da se ponosi onim to su drugi smatrali sramotom. Da je
samo shvatila kako je imala sreu kad se izvukla od svoje droljaste
majke i zavrila kod tete Elle. I najvanije od svega: da samo Birgitta
nije rekla ili uinila ono to mora da je rekla ili uinila kad se teta Ella
suoila s njom, ono nepoznato to je navelo srce tete Elle da pone
divlje lupati, tlak se podigne i ilica u mozgu pukne, onda bi sve - cijeli
ivot - za sve njih etiri bio drugaiji!
Koja prokleta glupaa!
Margareta pomakne ike u stranu i uhvati alicu s kavom, ruke
joj se tresu. Naravno da je ljuta na Birgittu! Bijesna je na nju ve
trideset godina, jo otkad je zakoraila kroz vrata tete Elle i ula
kretavi glas kako odzvanja:
Nisam kriva, nisam kriva, nisam kriva!
ak i prije nego to je zatvorila vrata za sobom i napravila tih
nekoliko koraka preko hodnika, ak i prije nego to je vidjela tetu Ellu
kako lei na podu dnevne sobe, znala je da ivot vie nikada nee biti
kao prije.
Pala je na smeu prostirku i pomokrila se, miris amonijaka
udario je Margaretu kad je pala na koljena pored nje i uhvatila ju za
ruku.
Teta Ella! to se dogodilo?
Teta Ella je podigla jednu obrvu i pomicala usta, gornja joj je
usnica bila crvena od krvi iz nosa, a u lijevom kutu usana zapjenilo se
malo sline. Nije mogla govoriti. Margareta joj je podigla glavu i
pogledala Birgittu koja je stajala priljubii se uza zid pored prozora
potpuno ulickana: kose jako nasprejane i natapirane, u uskoj suknji i
tijesnom puloveru. Prezir se stopio u jednu uarenu toku u
Margaretinoj glavi. Krava! Progutala je slinu:
to se dogodilo?
Birgitta je stavila ruku ispred usta i prostenjala kroz prste:
Nisam kriva!
Margaretin se glas stiao do apata:
Jesi li je udarila? Kako moe udariti tetu Ellu, ti vraja...
Birgitta se jo vie stisnula uza zid, jo uvijek drei ruku na
ustima:
Ne! Nisam je ni pipnula, kunem se... Svaale smo se, vikala je
na mene, a onda se sruila. Nisam kriva!
Margareta je napravila ukoenu grimasu i spustila pogled, to
stvorenje nije bilo vrijedno ni da ga se gleda. Pustila je teta Ellinu ruku
otila po jastui s kaua, bio je izvezen zeleno i crveno, najfinijim
krinim bodom, paljivo je podigla tetu Ellu i stavila joj jastui pod
glavu.
Tako, mamice, rekla je gladei ruku tete Elle. Sve e biti
dobro.
U tom se trenutku Christina pojavila na vratima dnevne sobe.
Glas joj je bio apat, jedva se uo:
to se dogodilo?
Margareta je podigla glavu, pogledala svoju sestru i konano
poela plakati.
*
Birgitta je dobila doivotnu kaznu. To i zasluuje.
Margareta na sekundu prelazi rukom po stolu traei svoje
cigarete prije nego to shvati da su nestale. Birgitta oito nije bila toliko
uznemirena da se ne bi sjetila da ih zgrabi. Nije vano. Sada Margareta
zna to e uiniti. Potrait e neku cvjearnicu, kupiti jednu ruu i
svijeu za grob, a zatim e se odvesti natrag do Motale. Sama. Otii e
na grob tete Elle i tamo malo prosjediti, ispriati joj o pismima koja
dolaze niotkuda, o svemu to je i svemu to je moglo biti. Da. Ispriat
e teti Elli ono to nikada nije nikome ispriala, o Andreu i onoj jeseni u
Goteborgu, o svom putovanju u Junu Ameriku s mukarcem kojeg je
ostavila ve treeg dana, o svojim usamljenim lutanjima Limom i o
onom trenutku kad se vratila natrag u djeji dom i zatekla kreveti
prazan.
Gdje je moj djeak? rekla je i okrenula se, zabuljila se u ravna-
teljiine crne oi.
Oh, senorita rekla je ena i nasmijeila se kutom usana. Nije
to bio va djeak. Njegova majka je bila juer poslijepodne ovdje s
advokatom. Dobila je 500 dolara za njega. Jeste li vi mogli ponuditi
vie?
Da. Mogla je ponuditi vie, dobila je puno i zato moe puno dati.
Nasljee koje bi mogla prenijeti dalje na beskrajnu obitelj djece bez
roditelja bilo bi dovoljno da nadvisi sumu koju bi dao bilo koji ameriki
par pun dolara. Ali djeak je ve otiao, ravnateljica je odbila dati joj
ime advokata i zato teta Ella nikada nee biti pramajka djece bez
roditelja, a Margareta Johansson nee dobiti nasljednika. Ona je krajnje
sluajna nakupina estica koja e se rasplinuti i prijei u tisue drugih
isto tako sluajnih nakupina estica, ne ostavivi ni traga za sobom.
*
Izabere sunanu stranu ulice kad izae van, okrene lice prema
nebu i pusti da joj se vjetar igra kosom. Zrak je hladan i mirisan,
nekoliko puta uvue zrak kroz nos, pokuavajui identificirati molekule
koje joj se odbijaju od sluznice nosa, nasmijei se kad joj uspije.
Proljee u zraka Es ist unsere in die Luft und die Ldwen und die Baren
springer aus... Dakako. Sutra je proljetni ekvinocij. Dan prije proljetnog
ekvinocija je dobar dan za posjet teti Elli.
Ugleda cvjearnicu s druge strane ulice i pouri preko pjeakog
prijelaza, netko je uhvati za ruku upravo kad je zakoraila na cestu.
Okrene se i zabulji u Birgittino sivo lice, vreica od podbratka joj drhti
dok mrmlja:
Nisam kriva. Mora mi povjerovati, jednom mi ve mora
povjerovati!
Margareta ne odgovori, samo povue ruku i pouri preko ceste.
Mora gotovo trati, ve nakon nekoliko koraka upalilo se crveno svjetlo
na semaforu za pjeake. Jedan autobus prijetei zabruji na nju, tek kad
stigne na drugu stranu ceste, uje to Birgitta vie.
Lagala je! Bila je prokleta babetina! Ne zna ti to je
napravila!
To rijei sve. Birgitta moe otii u Motalu kako god zna.

Na vagi Na vagi Na vagi Na vagi
Ti, o lijepa, prekrasna prirodo,
to si drugo nego uljepan trol
Koji ubija i prodire vlastitu djecu
Prevarenu tvojim okrutnim milovanjima?
Ti, koja si istovremeno grob i grobar
Nadgleda kapiju vjenosti, Sfingo,
S licem djevice i apama lava,
Ti traje sa svojim mrtvakim osmijehom i svojom
tiinom...
Dakle! Udari, ali zatim mi reci
Zato sam bio tu i to je moj ivot znaio!
Per Daniel Amadeus Atterbom
Prevarenu tvojim okrutnim milovanjima?
kim osmijehom i svojom
io!
Per Daniel Amadeus Atterbom

Ne mogu gutati. Nikada vie neu moi gutati.
Sto to znai? Dokle me ovaj gubitak doveo?
Odgovor je jednostavan: do ruba niega.
.
Kerstin Jedan je odleprala iz sobe da nazove Hubertssona.
Mogla sam joj rei da je uzalud, da je Hubertsson napustio dom zdravlja
za danas, ali postavila je moj kompjuter tako daleko izvan dosega da ne
mogu doi do piska.
Ulrika je ostala. Njezino lice je promijenjeno, poslovi
osmijeh se ugasio. Ustvari, gotova je s poslom ovdje, ve
promijenila spavaicu i plahtu, oprala mi lice krpom namo
mlaku vodu koja je mirisala po sapunu, sloila knjige na mom no
ormariu po veliini tako da cijela gomila ne padne na pod, no svejedno
ne moe otii, muva se oko mog kreveta bez rijei, popravlja plahtu
iako nije potrebno, presavija kariranu deku minucioznom precizno
Ona se boji. Odjednom je tako mlada i uplaena da bih je eljela
utjeiti. Ali pisak mi je predaleko.
Ja se ne smijem bojati. Znam to me oekuje i zato se ne smijem
bojati. Kad izgubi sposobnost gutanja, postoje samo tri mogu
Prva je da nita ne uini. Onda umre od nedostatka teku
dana. Druga je da te stave na infuziju: tada tijelo dobiva teku
i odreene soli, ali nita stvarno hranjivo. Dakle, umre od gladi nakon
nekoliko mjeseci. Trea mogunost je da ti uvedu kateter kroz nosni
provedu ga dalje kroz drijelo dolje do eluca i zatim ga ispunjavaju
hranjivim sastojcima svaka tri sata. Tako moe ivjeti vje
Praise the Lord
Ive seen the Light...
i gutati.
Kerstin Jedan je odleprala iz sobe da nazove Hubertssona.
i da je uzalud, da je Hubertsson napustio dom zdravlja
izvan dosega da ne
Ulrika je ostala. Njezino lice je promijenjeno, poslovini
osmijeh se ugasio. Ustvari, gotova je s poslom ovdje, ve mi je
icu i plahtu, oprala mi lice krpom namoenom u
po sapunu, sloila knjige na mom nonom
ini tako da cijela gomila ne padne na pod, no svejedno
i, popravlja plahtu
iako nije potrebno, presavija kariranu deku minucioznom preciznou.
boji. Odjednom je tako mlada i uplaena da bih je eljela
ekuje i zato se ne smijem
bojati. Kad izgubi sposobnost gutanja, postoje samo tri mogunosti.
Onda umre od nedostatka tekuine treeg
dana. Druga je da te stave na infuziju: tada tijelo dobiva tekuine, secer
ene soli, ali nita stvarno hranjivo. Dakle, umre od gladi nakon
nost je da ti uvedu kateter kroz nosnicu,
provedu ga dalje kroz drijelo dolje do eluca i zatim ga ispunjavaju
hranjivim sastojcima svaka tri sata. Tako moe ivjeti vjeno. Amen.
Slavljeniki glasovi uvuku se iz hodnika u Marijinu sobu. Na
sekundu mi se uini da se nebo iznad sanatorija otvorilo i da me
arhaneli, serafini i kerubini mame svojom pjesmom. Zatim se sjetim da
je nebo stalno otvoreno i da je danas u sanatorij trebao doi zbor.
Njihovo me slavljenje ponese do velikog mira. Gledam Marijine anele.
eznete li za mnom? ekate li me? Dolazim. Uskoro.
Ali ne jo.
*
Moja slika Velikog aljivine je naivna, znam to. Upoznala sam
dovoljno bolnikih sveenika tijekom godina da mi je jasno da nije ba
comme ii faut zamiljati ga kao bajkovitog kralja svemira, Jupitera s
bijelom bradom i dijademom od zvijezda, diva ije galaktiko prijestolje
lebdi u praznini s druge strane Mlijenog puta i iji je plavi mantil
praktino ukraen bijelim zvijezdama i supernovama, svjetlucavim
oblacima od antiestica i sjajnom tamnom materijom. On je mistiniji
od toga, kau, on je sam misterij ivota.
Jedan takav bog je toliko apstraktan da mora biti zakljuan u
vlastiti misterij, gluh i nijem, slijep i hendikepiran. Ne razumijem kako
ovjek moe razgovarati s njim. A ja elim razgovarati s Velikim
aljivinom. S kim da se inae svaam, koga da drim odgovornim? Ali
ne vjerujem. Ne postoji nikakav razlog za vjerovanje. Jer fizika je
upravo na putu da pronae odgovor na pobjedniko posljednje pitanje
svih religija: Kako svijet moe postojati bez Stvoritelja? Kako neto
moe nastati ni iz ega?
Materija moe nastati iz vakuuma, ako je pritisak dovoljno jak.
To je dokazano. Neto - naprimjer svemir - moe dakle nastati ni iz
ega. S druge strane, pritisak bi se trebao brojiti kao neto. Moda i
vakuum. Je li praznina neto? Ne-postojanje? Tko je stvorio Velikog
aljivinu? Tko je stvorio onoga tko je stvorio Velikog aljivinu?
I tako moe nastaviti ispitivati. Ako ima vremena. I ako ne
moe izdrati umjesto toga misliti na ono to ve znamo: da neto
moe biti nita. Naprimjer, svijest. Misao. Postojanje.
* * *
Zatvaram oi i potonem u Stesolid. Poseban je to umor, nije
teak poput olova i zaguujui poput Birgittina, koja stoji pored
pjeakog prijelaza u Norrkopingu, nije bolan i oprezan kao Christinin,
koja zatvara oi u svojoj ambulanti gdje prima pacijente, nije ak ni
zijevajui i pospan kao Margaretin, koja stoji u redu u cvjearnici. Ovo
je moj vlastiti umor, lagan je i proziran poput oduzetosti. Kao da se
odmaram u paukovoj mrei koja se njie, nemona da se oslobodim,
nemona da uope poelim da se oslobodim.
No da. Sigurno bih se poeljela osloboditi, kada bih se samo
uspjela nadati. Stanje koje sam prije nekoliko sati odbacila s prezirom
sada se ini rajskim. Zamisli kad bih mogla sjediti u svom krevetu i
dorukovati. Zamisli kad bih mogla prinijeti ustima uzdrmalu licu
punu itnih pahuljica i pirea od jabuka, zamisli da mogu stisnuti jezik uz
nepce i uivati u slikama koje se raaju. Kasno ljeto. Uzdrhtali klasovi
ita, mirisne jabuke, pogled na ostgotsku ravnicu koji se protee
kilometrima.
Razglednica, dakle.
*
Vani u dnevnoj sobi zbor je uzeo nov zalet i pustio svoje srebrne
glasove:
Search me Lord,
shine a lightfrom heaven on my soul
Search me Lord
I wanna be right I wanna be saved
I wanna be whole...
Ne, hvala. Ja ne elim nuno biti spaena i prenesena na sigurnu
stranu, ne stremim za tom varijantom vjenoga ivota. Ipak, voljela bih
stajati ispred Velikog aljivine nakon svoje smrti i rezimirati, voljela
bih kad bi on sjedio na svom galaktikom prijestolju s vagom u ruci i
natjerao me da odgovaram za svoje grijehe. U tom bih trenutku otvorila
dlan i nala tri crne kuglice: jednu za zavist, jednu za ogorenost, jednu
za to to nisam iskoristila svoju nadarenost.
Sluaj sada! rekla bih i stavila kuglicu zavisti na njegovu vagu.
Da, kriva sam. Svakog dana svog ivota eljela sam ono to su drugi
dobili. Zavidjela sam Tigar-Mariji zato to joj je majka pisala, Agneti
zato to je bila slatka i bilo ju je lako voljeti, Elsegerd zato to je mogla
hodati, iako samo sa tapom. Zavidjela sam im svima jer su putene iz
Zavoda za hendikepirane osobe, svaka na svoj nain. Ali kad su puno
godina kasnije mene pustili van i vratili skuptini okruga Ostergotland,
ipak nisam bila zadovoljna. Kad sam dola u Linkoping i postala mali
pokusni kuni neurokirurzima, zavidjela sam drugim pacijentima na
tome to su ozdravljivali. Neurokirurzi su im otvarali glave i kopali
unutra, a zatim je sve bilo dobro. Vidjela sam jednog za drugim kako
ustaju iz svog kreveta i prave prve teturave korake po sobi, dok sam ja
ostajala leati i gledala ih suenih oiju. I ja sam eljela hodati!
Napravila bih korak unatrag i nagnula glavu prema natrag kako bih ga
mogla gledati u oi:
Zato si napravio da je zavist grijeh, a ne zamjeravanje?
Trebalo bi biti obrnuto. Trebao bi biti vei grijeh rei: Ona to nee
imati! nego rei: I ja bih isto to! Zato onaj kojemu je sve oduzeto ne
moe ak ni eljeti?
Onda bih stavila drugu kuglicu na njegovu vagu:
Ovo je ogorenost. I za to sam kriva. Ni tu nemam nikakvih
primjedbi, to jest i ostaje grijeh. Ali pusti me da objasnim, pusti me da
pokaem to je to ustvari.
Ovdje bih govorila tiim glasom, gotovo aptom:
Ogorenost je bolest koju dobije kao posljedicu neega. Zadesi
onoga koji nije odalovao do kraja. A ja sam ivjela u vremenu koje nije
priznavalo tugu, u vremenu koje je, umjesto toga, trailo gdje je
problem. S problemima je jednostavnije, oni se mogu rijeiti, ali tugu
treba proivjeti. Osim toga, tuga je zarazna i to plai ljude, zato su
spremni ii do krajnjih granica kako bi sprijeili onoga koji ima razlog
da tugu je, da stvarno tuguje. Lau. Moraliziraju. Viu i smiju se
prodornim glasovima kako bi nadglasali. Ja sam imala mnogo razloga
za tugu, zato sam kod njih izazivala strah. Naljutili su se na mene jer je
moje stanje bilo toliko oajno. Zato mi je prvo reeno da budem
zahvalna to su me uope hranili i oblaili, a zatim da prihvatim svoju
sudbinu i budem realna i da uskoro ponem promatrati svoj hendikep
kao nepraktino stanje, a ne tragediju. Ali to je tragedija! Tragedija je
kad ne moe hodati i govoriti, to je beskrajno vie od nepraktinog
stanja. Svatko kome se to dogodi ima pravo da pred oima cijelog
svijeta stisnutom akom zaprijeti prema nebu, da psuje i proklinje, da
vriti i tue se, da se baci na tlo, udara nogama i akama o zemlju koliko
to ve moe, da plae dok mu se oi ne isprazne od suza. Tek tada
moe pogledati svijet. Tada moe ostati leati jo neko vrijeme i
pogledom slijediti nekog mrava koji vue kui travku, tek tada moe
prihvatiti da vie od toga ivot nikada nee pruiti, ali da je to svejedno
sasvim dovoljno. Tek se tada moe sloiti da je srea to svi smiju
postojati.
Jo jednom pogledala bih gore prema Velikom aljivini, on bi
se igrao svojom bradom i gledao me, kimnuo da nastavim. A to bih i
uinila jer me sada vie nitko ne bi mogao zaustaviti:
A opet, nije me samo to to nisam mogla odalovati do kraja
uinilo ogorenom. Ima jo. Nikada nisam bila najvanija. Nikada u
ivotu nisam bila nekome najvanija. ak ni kad sam se rodila, za Ellu
je Hugova smrt bila vanija od mog ivota. A nakon toga nikada nisam
srela nekoga od koga bih to s pravom mogla zahtijevati, nije bilo
razloga zato bih ja nekome bila vana. To je ista logika, onaj koji
nikada nije bio najvaniji na svijetu svojoj majci, ne moe nikada biti
stvarno vaan nekome drugome. ak ni samom sebi.
Glas Velikog aljivine bi odzvanjao svemirima:
Hubertsson?
Strogo bih ga pogledala, bijes mikroba napao bi vladara svijeta.
Uuti sada! Barem jednom samo sluaj. Doi u do
Hubertssona. Kasnije. Ali prvo u staviti treu kuglicu na tvoju vagu:
grijeh to nisam iskoristila svoju nadarenost.
Ispravila bih se i stavila ruke na lea, malo se nakaljala prije
nego to bih nastavila:
Nisi me potpuno iskljuio. Dobila sam otar pogled i um koji je
funkcionirao. Zato onda, usprkos svemu, nisam imala ivot? Zato
nisam postala Stephen Hawking, svjetski poznati znanstvenik? Ili barem
prosjean student? Zato sam leala u krevetu osjeajui se okradena od
strane svojih sestara, umjesto da sam nastavila svoj studij?
On bi kimnuo. Da. Zato?
Slijedi me onda natrag u Linkoping, u one godine kad sam bila
mali pokusni kuni neurokirurga i njihov vrijedni idiot. Oh, kako sam
bila vrijedna! Oh, kako sam voljela biti vrijedna! Sjala sam kao sunce
kad bi me pohvalili: pogledaj malu vrijednu Desiree kako sjedi u svojim
invalidskim kolicima u odjelu za dugotrajno lijeenje sa posljednjim
pismom iz dopisnog teaja iz Hermodsa na koljenima. Poloila je
engleski! Napisala je radnju o Thomsonu i elektronu! Ali sada neka
odloi knjige, jer sad emo je odvesti neurologu kako bismo joj opet
probuili lubanju.
Tada bih ga ponovno pogledala:
Zna li koliko su me puta operirali, ti, Sveznajui Veliki
aljivino? Ja ne znam. Znam samo kako sam mislila da su sve te
operacije znak da su na putu da pronau taj arobni mali zakrljali ivac
koji je bio uzrok svih zala, da e ga operirati spretnim prstima i
najotrijim instrumentima i da u zatim moi raditi stvari o kojima se
ranije nisam usudila ni sanjati. Pjevati. Plesati. Trati. Spremala sam se
za novi ivot, zato sam sputala svoju obrijanu glavu nad raznim
knjigama samo nekoliko dana nakon svake operacije, zato se nikada
nisam alila to bi jedan oiljak tek zarastao, a ve bi me opet pokupili
iz odjela i odvezli natrag neurologu kako bi mi napravio novi. Pa ivot
me ekao. Duboko bih udahnula kako bih smirila glas:
I tako je doao dan kad sam maturirala. Visoki predstavnik
Hermodsa je osobno doao na odjel s mojim ocjenama i bijelom kapom,
dobila sam cvijee od drugih pacijenata i zabavu s tortom od osoblja.
Doao je i Ostergota-Correspondenten, uspravili su me u invalidskim
kolicima sa svim mojim cvijeem, fotograf je slikao dok je reporter
stajao u pozadini i dobroudno se smjekao... Bila sam sretna. Prvi put
stvarno viena i prvi put stvarno sretna. Nekoliko sati kasnije doao je
Lundberg.
Tu bih vjerojatno morala dobro progutati slinu kako bih mogla
nastaviti.
Sjea se doktora Lundberga, pretpostavljam. Glavnog lijenika
u bolnici. Da, naravno da se sjea, ti si ipak sveznajui. Onda i zna to
je rekao kad je doao, nakon to mi je iz obveze predao knjigu kao
poklon za maturu. Rekao je da mi eli raspoloviti mozak. elio je
povui svojim skalpelom kroz moju modanu ovojnicu i razdvojiti
modane polutke. To se mora uiniti, rekao je, kako epilepsija ne bi
uzrokovala daljnje ozljede. I to je sve to mogu uiniti za mene, nada se
da to shvaam, ne mogu izlijeiti i izgraditi nanovo, mogu samo
sprijeiti daljnje ozljede. A raspolovljivanje mozga je dosta
neuobiajena ali isprobana metoda, upotrebljavaju je u SAD-u jo od
etrdesetih godina.
Tada bih jo vie stiala glas:
Uvenula sam. To je ono to se dogodi kad se ovjek ponada.
ovjek uvene. I mogla sam osjetiti kako se to dogodilo: bilo je to kao da
mi je sva modina iscurila iz nogu u samo nekoliko minuta, kao da sam
izgubila svaki djeli ono malo snage i vrstoe koji sam imala. Htio mi
je raspoloviti mozak! Razdvojiti osjeaje od razuma, slova od brojki,
svjesno od nesvjesnog. Htio me liiti osobnosti zbog toga da se ne bih
jo ozlijedila. Odloila sam njegov poklon od sebe i pogledala ga,
odjednom se sjetivi da mi on nikada nita nije obeao, da sam se sama
zavaravala. To se vie nikada nee ponoviti. emu sam se dakle imala
nadati? Pjevanju? Plesu? Tranju? Ne. Radu u arhivu budem li imala
sree. etiri ili est ili osam sati dnevno u invalidskim kolicima u
stranjim labirintima pranjave knjinice. Vjenoj nezaposlenosti ne
budem li imala sree. A bilo je vrlo vjerojatno da ni dalje neu imati
sree. Skupila sam onu lenu modinu koja mi je preostala, zadnje
ostatke svoje snage u jednoj rijei: Ne. Nee mi smjeti raspoloviti
mozak. Odbila sam to dopustiti.
Tada bih ponovno pogledala Velikog aljivinu u oi:
Bila sam spremna odustati. Umrijeti. Prestala sam govoriti i
itati, prestala sam jesti i piti, vritala sam od straha im bih ugledala
neuro- kirurga. Tako sam postala neupotrebljiva i okruna me skuptina
premjestila u Vadstenu, na jeftiniju i jednostavniju skrb. I ivot je
zaokrenuo: Hubertsson mi se naao na putu i otkrila sam da sam neto
vie nego to sam prije mislila. Dua je dobila krila, ispriavam se na
tako jeftinoj metafori...
Veliki aljivina bi zabrundao. Prijei na stvar!
Nema se to drugo rei. Bila sam prisiljena postati njegova
pacijentica kako bih mu bila blizu. Noima bih letjela vani po svijetu, a
danima leala mirno u krevetu i shvatila da mi je to dovoljno. Zato vie
nisam itala, zato nikada nisam postala Stephen Hawking.
Tada bih se nasmijeila i izvela trik: iz jednog nabora svog
mrtvakog plata izvadila bih etvrtu kuglicu, lopticu zlatnog sjaja, veu
od sve tri zajedno.
Pogledaj, rekla bih, nagni se prema meni i pogledaj u moju
kuglu! Stavit u je na drugi kraj vage. Hoe li biti tea od mojih
grijeha? Tada bih ispustila kuglu iz ruke i pustila je da se otkotrlja na
vagu, treperila bi i svjetlucala i, ak i prije nego to bi pala, bilo bi jasno
da je tea od svih zvijezda Velikog aljivine.
Pogledaj, rekla bih, pogledaj kako se vaga izvija pod teinom
moje kugle, kako metal vage gotovo puca...
Veliki aljivina bi se nagnuo, stavio svoju velianstvenu ruku
preda me i ja bih zakoraila korak naprijed, drhtava i uplaena, ali
odluna. Polako bih se podizala kroz nebesa, Boja bi me ruka dovela
pred lice Boga. Do njegova odgovora.
Znam rekao bi. Voljela si.
*
Kerstin Jedan i Ulrika su se vratile u moju sobu, vidim ih kroz
polu- sklopljene kapke. Nikada ih nisam vidjela ovakve kakve su sada.
Kerstin Jedan raupane kose, Ulrika sjajnih oiju i nervozna. Jo vie
povise uzglavlje na mom krevetu, podignu me i izravnaju mi spavaicu
na leima. Lijep osjeaj. Nabori mogu biti poput igle ako si na njima
prisiljen leati sat za satom.
Desiree, kae Kerstin Jedan potpuno drugaijim i puno
dubljim glasom od onoga koji inae koristi.
Desiree! uje li me?
Otvorim oi i pogledam je.
Ne mogu nai Hubertssona. Nazvala sam ga i u dom zdravlja i
kui, ali nisam ga dobila. eli li da zasada pozovem doktoricu Wulf?
Ne. Ne elim. Za nju imam druge planove. Zatvorim oi i
napravim mali pokret glavom. Prvi put Kerstin Jedan prizna da vidi
jedan od mojih pokreta koji nisu grevi.
eli ekati Hubertssona? Dobro. Obeavam da u ga ponovno
nazvati. A ako ga ne uspijem dobiti do kraja smjene, rei u Kerstin
Dva. Je li to OK?
*
To je OK. Sasvim OK.
Ne znam to u rei Hubertssonu kada doe. Odluka se mora
donijeti. Obeanje se mora odrati.
Naravno da smo razgovarali o asistiranju kod smrti, pogotovo
posljednjih godina kad rije eutanazija vie nije povezivana s nacizmom
i logorima smrti, ve i s novim rjeenjima u visokotehnolokom
vremenu. Nisu samo u Nizozemskoj traili nova rjeenja. U Australiji je
izmiljeno novo pomono sredstvo za hendikepirane. Smrtonosni
kompjuter. Invalidska kolica se priblie kompjuteru, injekcija se ispuni
otrovom i kanila se prisloni na rtvinu ruku. Na monitoru se ponavlja
pitanje s razmakom od trideset sekundi:
eli li stvarno umrijeti?
Enter.
eli li stvarno umrijeti?
Enter.
eli li stvarno umrijeti?
Tri puta se postavlja pitanje, tri puta osoba treba stisnuti Enter,
trideset sekundi kasnije kanila se otputa i otrov se pomijea s krvlju.
Jednostavno i higijenski. Nikakvog krvnika, samo rtva. Kao i odreena
koliina uteenih kruna poreznih obveznika.
Zbor u dnevnoj sobi je stigao do finala, sad su topli i poletni,
ispunjeni svojom pjesmom. Pljeu tako glasno u taktu da ujem samo
kratak fragment teksta:
No one else can calm my fear...
Zavidim im. I ja bih htjela pjevati. Upravo tu pjesmu koju oni
pjevaju eljela bih otpjevati Hubertssonu.
*
Znam vie o Hubertssonu nego to on misli da znam. Znam
kakav okus na jeziku ima koa njegova vrata, kakav je osjeaj prstima
se igrati maljama na njegovim prsima, kako zatvara oi i otvara usta u
trenutku orgazma. Ali sjeanje je tanko i krhko, sakrila sam ga kako bi
dugo potrajalo, pazila sam da ga ne izliem. Ali sada nije vano:
budunost je kratka.
Jedan jedini put pratila sam Hubertssona u hotel Standard u
Norrkopingu. Bilo je to jednog etvrtka u sijenju, upravo u ono vrijeme
kad se moja linija uspjeha koja se dotada stalno uspinjala poela lomiti,
kad su napadi postajali sve uestaliji, kada su zvukovi i gunanje koji su
dolazili iz mojih usta poeli sve manje nalikovati na rijei i reenice. U
to sam vrijeme bila esto ljuta i gubila strpljenje sa svojim asistentima,
mislila sam da glume kad nisu shvaali to sam eljela rei, nego bi
umjesto toga dotrali s ploicom sa slovima i stalno me gnjavili da
slovkam svaku boju rije. Bilo mije isto teko pokazivati kao i
govoriti: ruke su mi prelazile lijevo-desno preko ploe i inile moje
poruke zagonetnima i neshvatljivima ak i za mene. Na kraju sam
pokuala staviti tapi za pokazivanje u usta, ali to nije puno pomoglo.
Tako sam utihnula i povukla se u sebe, po cijele sam dane leala
u krevetu, spavala ili glumila da spavam, siktala na sve oprezne
pokuaje da me se izvue iz kue. Ulice su bile pokrivene snijegom i
bilo je hladno! to da radim vani?
Pomono osoblje se nakon nekog vremena naviknulo, sjeli bi u
mojoj dnevnoj sobi s knjigama i novinama, ponekad bi dotapkali i
zavirili kroz inae zatvorena vrata moje spavae sobe da vide imam li
napad. Prestali su mi se obraati i to je bilo upravo ono to sam eljela.
Jer kad nije bilo opasnosti da bi mi se netko mogao obratiti, mogla sam
krenuti.
Pronala sam odlinog nositelja, sredovjenu vranu koja se
pojavila na boru ispred prozora moje spavae sobe krajem studenog i
uinila ga svojim domom. Njezin temperament mi je odgovarao, bila je
tvrdoglava i mrzovoljna prema gotovo svemu, ali u principu je bila
krajnje objektivno bie. Kad je primijetila da joj sjedim iza oiju nije se
uspaniarila kao druge vrane, ve je na brzinu sve izraunala.
Vjerojatno sam jaa od nje, ali shvatila je da je trebam. Dakle, meu
nama moe vladati neka vrsta ravnotee. Pojaala sam raunicu u svoju
korist puhnuvi joj malu dozu sigurnosti u ile: ako uini to elim,
preivjet e, a kad doe proljee ostavit u je na miru s njezinim jajima.
U poetku sam bila oprezna s njom, pustila: je da me samo nosi
iznad Vadstene nekoliko puta dnevno. Nikada je nisam prisiljavala na
let iznad Vatterna - crna se voda dala nazreti izmeu komada leda na
plai i to ju je plailo - nego sam se zadovoljila time da promatram
jezero s tornja dvorca ili vrhova drvea u parku uz jezero. Nakon toga
pustila sam je da me odvede do jednog stabla ispred doma zdravlja,
onda sam tamo sjedila i promatrala malo Hubertssona, malo Christinu
dok su primali svoje pacijente. Uskoro sam postala hrabrija, nakratko
bih napustila vranu i odmarala se u kapi otopljenog snijega na grani,
pustila je da se podigne i ode do drugog stabla. Nikada nije odletjela
daleko i nakon nekoliko dana dolazila je im bih je mislima pozvala
natrag. Svejedno sam se i dalje pripremala, vodila svoju vranu u sve
irim krugovima preko ravnice Ostgota, zastajala u umama i umar-
cima, prela u neku lisicu ili zeca, uvukla se u usnulog jea i sanjala s
njim, zatim sjenjem na ljeto tjeila smrznutu vjevericu prije nego to
bih pozvala svoju pticu. Dola je odmah, iako je morala ekati satima.
Bila je moja. Pripitomljena i spremna za koritenje.
etvrtkom bih se uvijek budila s nemirom u tijelu: danas e
Hubertsson odjuriti nakon brzo ispijene alice kave, a sutra e doi vrlo
kasno, ako uope i doe. Nikada nije puno toga rekao o tim jutrima
etvrtkom, ve je bio zatvoren u no koja e doi. Nisam to voljela.
Znala sam premalo o njegovim etvrtcima i petcima naveer, nisam ak
ni znala sree li istu enu svaki tjedan ili svaki put izabire novu.
Iskreno, nisam namjeravala pitati, to bi se kosilo sa svakim paragrafom
naeg ugovora. A nisam se eljela ni zadovoljiti da ga samo gledam iz
daljine, da ga pratim iza vlastitih kapaka kao to sam tada ve obino
pratila svoje sestre. Nisam htjela vidjeti Hubertssonovim oima, eljela
sam biti viena kroz njih.
I tako je konano dolo ono jutro u etvrtak koje sam ekala,
Hubertsson je ujutro odsutno mahnuo aktovkom na pozdrav i nestao
kroz moja vrata, gledala sam za njim i odluila konano riskirati.
Tijekom dana bila sam dobra i posluna, ak sam dopustila da me
izvezu u etnju u invalidskim kolicima kako bih umirila njegovateljicu,
ali sam poela zijevati ve oko pet sati i uspjela postii da shvati da
elim lei. Oko est je bila zamjena smjena i sljedei njegovatelj - mlad
i poletan umjetnik - provirio je kroz vrata moje spavae sobe i
zadovoljno konstatirao da se ini da mirno spavam. Otvorio je svoj blok
za skiciranje i uzeo olovku. Veeras e puno toga stii obaviti.
im sam usmjerila vranu prema sjeveroistoku inilo se da je
shvatila da je ovo posebna prilika, podigla se visoko prema crnom
stropu veeri i zakrijetala, ja sam se nasmijala kao odgovor u njezinoj
glavi i potaknula je da ubrza. Svejedno, prolo je mnogo sati prije nego
to smo konano sletjele na jednu ulinu svjetiljku ispred hotela
Standard u Norrkopingu. Vrana je bila premorena i nagnula je glavu u
stranu, odmah ju je eljela staviti pod krilo. Zaustavila sam je, trebale su
mi njezine oi kako bih pronala nosioca. Pred ulazom nije bilo nikoga,
morala sam ekati gotovo dvadeset minuta prije nego to se pojavio
usamljeni zakanjeli posjetitelj. Bio je to sredovjeni mukarac, nije me
primijetio, samo je na trenutak zastao usred koraka i malo se zanio kao
da mu se zavrtjelo kad sam sletjela. U garderobi se sudario sa enom
koja je bila na putu prema enskom WC-u. Jedva da sam je i pogledala
kad sam uzela zalet.
Imala je udobno tijelo, lagano i mekano za noenje. Plua su joj
bila njeno ruiasta, cilije dinih putova lelujale su poput morske trave
na dnu mora, pljuvaka u njezinim ustima bila je svjea poput rose, kao
u djeteta. Odmah sam odluila. Ovdje elim biti.
Malo je popila i nije me ni primijetila sve dok nije sjela na
zahodsku koljku. Kada je podigla pogled sa svojih bijelih pamunih
gaica i zabuljila se u zid, jedno je pitanje zalepralo. Ima li koga?
elim plesati, proaptala sam.
Nasmijala se i ponovila moje rijei:
elim plesati!
Uspjela sam je pogledati u ogledalu kad smo izale iz zahoda.
Imala je lijepe boje: zlatnoplavu kosu i zelene oi, ali lice joj je bilo
mlado i jo uvijek nedovreno u potpunosti, obrazi glatki, oi okrugle i
upitne. Moda je premlada za Hubertssona.
Ali elim biti lagana pod njegovom teinom, pomislila sam.
Nasmijeila se svom odrazu u ogledalu i nakrivila glavu:
Lagana pod njegovom teinom...
Sekundu kasnije stavila je ruku na usta i zurila u sebe. to mi je?
Kako se zove? proaptala sam.
Maknula je ruku s usta i proaptala:
Tko si ti?
San i bajka. Kako se zove?
Glas joj je zadrhtao od panike.
Tko si ti?
Vrata jednog zahoda su se otvorila, hihotava djevojka je izala
van. to je s tobom, Camilla? Pria sama sa sobom?
Camilla se zanjihala i nasmijala, bio je to kristalno ist smijeh,
jasan i svjetlucav. Hubertssonu bi se sviala.
Osjeam se tako udno. Kao da nisam sama u tijelu...
Druga je djevojka zahihotala:
Pa, jo malo i nee biti... Kako se ini.
Vulgaran tip. Srea da nisam uzela nju.
* * *
Pustila sam Camillu da na trenutak zastane na vratima restorana
kako bih se mogla ogledati oko sebe. Kristalni lusteri i prigueno
osvjetljenje, crvene barunaste zavjese i plesni podij. Kvartet u crnim
sakoima na pozornici svirao je na elektrinim instrumentima, ali
prigueno. Otprilike ono to sam i oekivala.
Hubertsson je sjedio sam, naslonjen na stolicu za stolom blizu
prozora. Lice mu je bilo ozbiljno, a dranje arogantno, noge prekriene,
desna ruka ispruena preko naslona prazne stolice do njegove. Izgledalo
je kao da ustvari nije tamo, kao da ne primjeuje sva ta svjetla i zvukove
oko sebe.
Camillina prijateljica je ve prela pola restorana, okrenula se i
napravila gestu rukom pozivajui je, Camilla je napravila korak u
njezinu smjeru prije nego to sam je zaustavila.
On, proaptala sam. Onaj mukarac tamo koji je sam.
Smrdljivi val prezira potee njezinim mozgom. Starac! Siknula
sam i proirila se, njezino se ja uplaeno povuklo i krenula je u smjeru
koji sam ja izabrala. Usmjerila sam zelene oi na Hubertssona i prstima
pogladila njegov stolnjak, nasmijeila se malim osmijehom dok sam
prolazila.
Upalilo je. U trenutku dok sam sjedala na Camillino mjesto,
stavio mi je ruku na rame. Spustila sam Camillinu malu sveanu torbicu
na stol i ustala, uzeo me pod ruku i odveo do plesnog podija.
Oh!
Konano nasloniti obraz na Hubertssonov i nasmijeiti se onom
trenutku kad se najeim od uzbuenja koje mi proe tijelom, pustiti da
mlijenobijelo tijelo napetih miia nestane u njegovu zagrljaju, pustiti
bedro da kao sluajno uklizi meu njegova.
Dobro je plesao, jedino to sam trebala uiniti je da se to
oputenije mogue odmaram u njegovim rukama i pustim da me vodi.
Nisam smjela govoriti, a ni on, vodio me preko parketa, ples za plesom,
bez rijei. Camillina prijateljica je pleui nekoliko puta prola pored
nas upitno podiui obrve, ali ja sam zatvorila Camilline oi kako bih je
iskljuila. Sama Camilla je gotovo nestala. Sjedila je zbunjena u kutu
sobe, razrogaenih oiju, i uvjeravala se da sanja.
Dola sam kasno, uskoro je zasvirao posljednji ples. Hubertsson
je zapovjedniki stavio ruku na moja lea i stisnuo me uza sebe,
odgovorila sam kratkim smijehom uz njegov vrat. Da, proaptala sam i
moj vlastiti glas, onakav kakav bi bio da je sve bilo drugaije, zauo se
odjednom iz Camillina grla:
Da. Da. Da.
Hubertsson se nasmijao i pogladio me rukom preko lea.
"Da, rekao je i on. Da. Definitivno.
Njegova hotelska soba bila je pripremljena na nain koji je
upuivao na odreenu rutinu. Mala svjetiljka na nonom ormariu bila
je ukljuena tako da nije morao unititi atmosferu ukljuivanjem stropne
lampe, zavjese su bile navuene, a krevet pospremljen. Na jastunicama
su leale dvije male kockice okolade, uzeo je jednu i nonalantno mi je
dobacio. Uhvatila sam je laganim malim pokretom ruke i nasmijala se.
Camilla mora da je dobra u igrama s loptom.
Na stolu su stajale dvije ae i boca vina. Iznenadilo me kako je
pedantan s detaljima: nisu to bile nikakve ae za pranje zuba iz
kupaonice, nego prave visoke ae za vino.
Stajala sam usred sobe sa stopalima vrsto stisnutima dok je on
otvarao bocu. Odjednom sam postala nervozna. Hoe li biti dovoljno
ono to sam nauila iz knjiga i pred TV-om?
I, rekao je Hubertsson i pruio mi au. Tko je Camilla?
Podigla sam au i iskreno odgovorila:
Ne znam. A tko si ti?
Odloio je au i skinuo sako. Oi sir mu svjetlucale, sviala mu
se ova igra:
Stranac. Moemo li to ostaviti na tome?
Da, rekla sam. to eli od mene, strane?
Sve, rekao je Hubertsson. I nita.
*
Iznenadilo me to se voljno naao u tome da bude moj, to je
mogao nepomino sjediti u jedinoj fotelji u sobi dok sam ga opkoraila i
raskopala mu koulju, to je nagnuo glavu prema natrag i zatvorio oi
kad sam pustila Camillinim prstima da mu prijeu preko dlaka na
prsima i zatim prislonila njezino uho na njegova prsa kako bih mu ula
kucanje srca. Odjednom sam postala ivotinja, pohlepna grabeljivica
koja je eljela lizati i gristi, grickati otrim zubima kou njegova vrata
koja je mirisala na bademe sve dok nije poeo stenjati. Zatim sam
skliznula s njega, spustila se na koljena meu njegove noge i poela
kopati po kukicama i uicama na hlaama od odijela, osjetila sam kako
je malo podigao donji dio trbuha, ali ja nisam htjela uriti, pustila sam
ga da prieka nekoliko sekundi prije nego to sam vrlo paljivo povukla
patentni zatvara i pustila ono to se sakrivalo u bijelim pamunim
gaama da izviri van.
Oh! rekao je Hubertsson promuklim glasom kad sam se
spustila nad njega. Oh! Tko si ti?
*
Cijele sam noi bila bezimena, dok sam leala poput raspela na
podu ispod njega, dok smo se kotrljali kao jedno stvorenje s jedne strane
branog kreveta na drugu, dok sam kleala na sve etiri poput vuice i
zavijala. Zrak u sobi postao je zaguljiv od naih mirisa, Camillina je
kosa postala zamrena i vlana od znoja, kroz pramenove sam zurila u
Hubertssonovo lice - mokre usnice, rairene nosnice, oi napola
zatvorene - i razotkrila zube grabeljivice. Sve! Daj mi sve i nita!
*
Nije primijetio kad sam otila, spavao je kao mrtav ve dok sam
ustajala i pokupila Camilline stvari koje su bile razbacane uokolo:
sveanu torbicu, gaice, grudnjak i zguvanu haljinu. Sad je postala
naporna, stenjala je i gunala i pokuavala se osloboditi. Ali imala sam
jo posla. Navukla sam plahtu preko Hubertssonovih golih ramena i
nagnula se nad njim, poljubila mu tek izraslu bradu posljednji put i
iskljuila lampu prije nego to sam vrlo oprezno zatvorila za sobom
vrata njegove hotelske sobe.
eljela sam da Camilla izbjegne kiseli osmijeh ene na
garderobi, zato sam se osjeala obveznom da zadrim zapovjednitvo i
sama odem po njezin kaput. Ubrzala je dok se spoticala vani na
ploniku. Zaustavila sam je i pozvala svoju vranu. Sjedila je na jednom
drvetu tamo u parku Jarnvag, odmah se trgnula i posluala te rairila
krila. Pustila sam Camillu i vinula se putem neba, ispunila vranu
klicanjem i pjesmom anela. Odgovorila je svojim grubim smijehom.
A ispred hotela Standard u Norrkopingu ostala je Camilla,
obgrlivi se rukama.
* * *
Nekoliko sati kasnije Hubertsson mi je pozvonio na vrata i
uplaio moju jutarnju njegovateljicu.
Gdje je? rekao je.
Tko?
Desiree, naravno.
U svom krevetu. A to mislite?
Krenuo je prema vratima moje spavae sobe, njegovateljica je
mekano tapkala za njim u vunenim arapama.
Ona spava. Nismo vas oekivali, obino ne dolazite ovako rano
ujutro petkom...
Ispruila je ruku, pokuavajui ga zaustaviti:
Pustite je, bila je tako umorna juer.
Gurnuo ju je u stranu i otvorio vrata, pogledao u sobu, a zatim se
okrenuo prema njoj:
Pa ima napad! A ti i ne uje i ne vidi!
*
Skupo sam platila svoju ljubavnu no s Hubertssonom: etiri
dana uestalih orkana koji su se stalno vraali, svijet se tresao i
eksplodirao pred mojim oima. Samo sam se uz krajnje napore tu i tamo
uspijevala podii do povrine stvarnosti i boriti se za zrak, prije nego to
bih ponovno potonula.
Kad sam se probudila petoga dana vie nisam bila kod kue,
leala sam u nepoznatom krevetu u nepoznatoj sobi. Trebalo mi je neko
vrijeme da shvatim da sam opet u sanatoriju gdje sam prvi put upoznala
Hubertssona. On je doao nakon nekoliko sati, tekog hoda i mnogo,
mnogo stariji nego kad sam ga posljednji put vidjela.
Status epilepticus, rekao je i stao u podnoje mog kreveta.
To je bilo za dlaku. Zna li gdje si?
Pokuala sam odgovoriti, ali iz mojih je usta izalo samo
stenjanje.
to?
Napregnula sam se, oblikovala rijei u glavi, kotrljala ih kroz
sve spirale mozga, pustila ih da se odbiju od mojih glasnica i otvorila
usta. Izalo je gunanje. Hubertsson je podigao ploicu sa slovima s
nonog ormaria i stavio mi kemijsku olovku u usta, glava me poela
boljeti od napora dok sam slovkala tu kratku rije. Da.
Je li ti teko govoriti?
Na elu mi je leala uarena teina, svejedno sam pokuavala
drati oi otvorene dok sam pokazivala na jo est slova. Ne mogu.
Ne moe? Uope ne moe govoriti?
Zatvorila sam oi i potraila njegovu ruku, stisnula je dva puta i
ispustila: ne, ne mogu vie govoriti. Ruka mu je mlitavo ispala iz moje.
Dugo je nepomino stajao uz moj krevet, zatim sam zaula utanje
tkanine i shvatila da je stavio ruke u depove.
Moe ovdje ostati nekoliko dana rekao je. Ali moi e otii
kui. Samo emo ti prilagoditi lijekove.
Nisam otvarala oi i nisam uhvatila njegovu ruku, nisam imala
nita dodati i glava me je boljela. Donovi su mu aputali preko poda,
hodao je prema vratima, otvorio ih, ali ih nije zatvorio. Sekunde su
prolazile dok je govorio, a onda se u njegovu glasu osjetio sasvim
neprilian hihot:
Sanjao sam te u etvrtak. Cijele noi.
Nasmijeila sam se iza zatvorenih kapaka. Ovo je bilo vrijedno
nagrade.
*
Taj su me put pustili iz sanatorija ve nakon nekoliko tjedana.
Ovaj put nije sigurno. Hubertsson izbjegava temu kad pokuavam
govoriti o tome.
Ali rado bih otila u svoj stan barem jo jednom. Voljela bih
sjediti u svojoj sunanoj dnevnoj sobi s tihim njegovateljem izvan
vidnog polja - najradije umjetnikom, vrlo je ugodno nalaziti se u blizini
njegove koncentracije kad skicira - i sluati Griega. Volim Griega. On
nije neodluan, ni srameljiv, on se postavi i kae ono to eli, ali je
istovremeno dovoljno neobian tip da bi se mogao smijati sam sebi. Kao
Hubertsson.
Moja dnevna soba je lijepa, beskrajno ljepa od neke od soba
mojih sestara. ak se ni Christinin blijedoplavi raj ne moe usporediti s
mojom sobom. Svjetlo je na mojoj strani, zasljepljujua ljetna jutra
svjetlucavo zimsko prijepodnevno svjetlo. Moda je svjetlo vie od
svega drugoga godinama svakog jutra privlailo Hubertssona u moj
stan. Sigurno nisu moje lijepe zavjese.
Svaali smo se pola godine prije nego to sam ga dobila da me
odvede u Svensk Tenn nakon godinjeg posjeta Tehnikom muzeju.
Osjeao se prevarenim. Jesam li rekla da elim jo jednom vidjeti
Wilsonovu komoru samo da bih poslije dobila ansu da se uvuem u
onaj duan za unutarnje ureenje za snobovske babe s Ostermalma? Ha?
Osim toga, opsceno je kupiti zavjese za pet tisua kruna. Na svijetu
postoje ljudi koji nemaju hrane za svaki dan. Zar to ne znam? Samo sam
prezrivo otpuhnula na njegovo bunjenje. eznula sam za zavjesama
Josefa Franka jo otkad sam se uselila u stan, tisuu sam puta zamiljala
kako bi to izgledalo s cvijeem preko zidova i nekoliko sam godina
tedjela od mirovine kako bih imala novaca. to se Hubertssona tie
koliko moje zavjese kotaju? Ha? Jesmo li ja i Josef Frank oteli hranu iz
usta onima koji je nemaju?
eznem za stanom. Za svojim zavjesama i svim ostalim. Jo
jedan jedini put voljela bih sjediti u svojoj dnevnoj sobi rano ujutro i
osjetiti kako se miris kave iri stanom, jo jednom bih voljela dati znak
njegovatelju da ukljui mikrovalnu u onom trenutku kad Hubertsson
zazvoni na vrata, tako da francuski kruh bude topao kad ga se stavi na
njegov tanjur.
Hubertsson i ja. Nae svae oko zavjesa. Naa jutra s jakom
kavom i toplim francuskim kruhom. Nae duge tiine i rijetki razgovori.
Nai izleti do Tehnikog muzeja. Na jedini Badnjak, kad sam podigla
au s drhtavim Pommacom, udarila je o njegovu au ampanjca i
nazdravila za novu godinu.
Moda je to bio ivot, usprkos svemu. To to sam ivjela.
*
Da. elim da Hubertsson sada doe, upravo kada
poslijepodnevna svjetlost poinje prelaziti u plavu i najavljuje sumrak,
eljela bih da me uzme u naruje i nosi Vadstenom do mog stana. Tamo
bi me polegao na moj crveni kau, izravnao bijelu deku preko mog tijela
tako da se ne vidi da je samo komad naplavine, razvukao malo u stranu
zavjese Josefa Franka i pustio da sumrak uklizi unutra. A onda bismo
tamo sjedili, s rukom u ruci, cijela tri dana. Sami. Ali zajedno.
Sutra je proljetni ekvinocij, ali benandanti e morati odrati
svoju procesiju bez mene. elim ostati u svom tijelu, elim se odmarati
drei ruku u Hubertssonovoj i tijekom tih posljednjih dana dati mu ono
jedino to mu mogu dati: potpunu priu.
Nijedna od mojih sestara nije ukrala ivot koji je bio namijenjen
meni. Ja sam ivjela ivot koji je bio namijenjen meni. Svejedno, ne
mogu ih pustiti, jo uvijek ne mogu dopustiti da Christina, Margareta i
Birgitta odjure svaka u svom smjeru.
Hubertsson je postavio jedno pitanje. Prije nego to sve zavri,
dobit e odgovor.

Mean Woman Blues Mean Woman Blues Mean Woman Blues Mean Woman Blues
Ponekad ena mora biti kuja
jer je to jedina stvar koja joj preostaje.
Stephen King

Stephen King

,utobus pro2e i sakrije Margaretu, kad je proao, vie je
se ne moe vidjeti. Tipina Margareta. Sad je vidi, sad je ne
jedinstvenu sposobnost da nestane. Pogotovo u ovakvima trenucima,
kad je dobila Birgittu da eli objasniti i obraniti se, kad ju je do te mjere
isprovocirala da je konano spremna iskopati sjeanje o onome to se
dogodilo onoga dana. Tada Margareta ode, pobjegne drhtavog nosa
poput uplaenog kunia. Voli podbadati i insinuirati, ali kad do
kraja, uplai se onoga to bi mogla saznati.
To tako boli!
Birgitta pritisne rukom trbuh i osloni se na semafor. Kvragu. Ima
osjeaj da mora povraati, da, sad osjea kako se iz eluca die onaj
mali mjehuri niega koji uvijek prethodi bljuvotini, kako se iri
njezinim grlom i prisiljava je da otvori usta. Rairi stopala i nagne se, ali
usred munine kroz glavu joj proe jedno sasvim trijezno malo pitanje.
Kvragu, otkuda joj ove salonke? I gdje su njezine cipele?
Margareta misli da nema pojma ni o emu, to joj se upravo
vidjelo u oima. Ali Birgitta se itekako sjea nekih stvari od ju
satima leala teka poput olova i oduzeta na svom madracu, napr
ali da nije mogla ustati niti spavati, dok je Roger leao na podu i hrkao.
Da je dolo do nekakve svae poslijepodne, valjda se naljutio jer je
odbila donijeti jo piva. Naravno. Tako je to bilo. A onda je kona
dobila zadovoljtinu da gurne tog vrajeg goljavca kroz hodnik, da
otvori vrata i gurne ga kroz njih. Nakon toga bila je dobre volje.
Prokleto dobre volje. To bi ga trebalo nauiti da se Birgitta ne da
zlostavljati, da je ona cijelog ivota odbijala ivjeti pod ne
izmom. Jednom je u novinama pisalo da je ona narkomanska kraljica
Motale i to je bila istina, barem u to vrijeme. Nikada ona nije bila neka
sakrije Margaretu, kad je proao, vie je
na Margareta. Sad je vidi, sad je ne vidi. Ima
jedinstvenu sposobnost da nestane. Pogotovo u ovakvima trenucima,
kad je dobila Birgittu da eli objasniti i obraniti se, kad ju je do te mjere
anje o onome to se
eta ode, pobjegne drhtavog nosa
a. Voli podbadati i insinuirati, ali kad doe do
Birgitta pritisne rukom trbuh i osloni se na semafor. Kvragu. Ima
a kako se iz eluca die onaj
ega koji uvijek prethodi bljuvotini, kako se iri
njezinim grlom i prisiljava je da otvori usta. Rairi stopala i nagne se, ali
e jedno sasvim trijezno malo pitanje.
Kvragu, otkuda joj ove salonke? I gdje su njezine cipele?
emu, to joj se upravo
a nekih stvari od juer. Da je
satima leala teka poput olova i oduzeta na svom madracu, naprimjer,
ali da nije mogla ustati niti spavati, dok je Roger leao na podu i hrkao.
e poslijepodne, valjda se naljutio jer je
odbila donijeti jo piva. Naravno. Tako je to bilo. A onda je konano
rajeg goljavca kroz hodnik, da
otvori vrata i gurne ga kroz njih. Nakon toga bila je dobre volje.
iti da se Birgitta ne da
zlostavljati, da je ona cijelog ivota odbijala ivjeti pod neijom
novinama pisalo da je ona narkomanska kraljica
stina, barem u to vrijeme. Nikada ona nije bila neka
obina kukavika narkika cura, koja iri noge bilo kome za jednu
kapsulu, sama je dilala i upravljala vlastitom sudbinom.
U tom je raspoloenju krenula u grad i srela Karea, starog
drogeraa koji je bio u lovu na Rohypnol i s njim je krenula od kvarta
do kvarta. Na jednom su mjestu upoznali nekog vrajeg crnju koji je
imao auto i tako je cijela ekipa - Kare i Sessan, ona i Kjelle Crveni -
uskoila u auto i odvezla se nekuda na nekakav tulum. U Norrkoping.
Mora da je bio u Norrkopingu, jer juer se probudila u Norrkopingu i
sada se nalazi u Norrkopingu. A u nekom trenutku tijekom noi neka
kopija Minnie Mouse mora da je prisvojila Birgittine tenisice i nestala.
Na jednom onu imaju rupu, to je ta dama trebala primijetiti. Nadamo
se da su joj se noni prsti smrzli i otpali joj sa stopala zazveavi poput
komadia leda im je skinula cipele.
Kvragu. Sad e povraati.
Birgitta se nagne i bljuvotina pljusne na asfalt, oi joj zasuze, ali
moe vidjeti kako je ena koja je stajala i ekala da se upali zeleno
svjetlo poskoila i odmaknula se nekoliko koraka. Prokleti snobovi!
Nije puno izalo, ipak ima samo jedno jadno pivo u elucu.
Birgitta podigne glavu i nasloni se na stup, na sekundu zatvori oi i
pokua se sjetiti daje praktiki trijezna. Popila je samo jedno malo pivo,
ustvari povraa samo zato to je umorna i boli je eludac. Kvragu. Da je
barem doma u svom kvartu, da barem moe lei na svoj madrac s brdom
piva nadohvat ruci. Onda bi samo tako leala satima a da ne bi ni
prstom makla, samo bi leala posve mirno i zurila u strop.
Mora kui! A Margareta, ta prokleta kuja, ona e je odvesti.
Obeala je, i neka je vrag odnese ako joj dopusti da se izvue iz svog
obeanja.
Birgitta ponovno pokua pogledati preko ceste koja se nadima i
ljulja poput poda u kui strave u zabavnom parku, ali fuka joj se za to,
to je nimalo ne brine. Uvijek joj se vrti nakon to povraa. Proi e za
nekoliko minuta: moe tu stajati i drati se za stup dok eka, praviti se
da je obina gospoa Svensson kojoj je malo pozlilo, ali je svejedno
toliko dobro odgojena da eka zeleno svjetlo.
Ali, koga ona ustvari pokuava prevariti? Sebe samu. Nikome
drugome ne bi palo na pamet da je ona obina gospoa Svensson. Sada
cijelo krdo obinih Svenssona stoji uz pjeaki prijelaz, tri ene i dva
mukarca, skupljeni u grupicu, stali su to su dalje mogli od nje. Ali
svejedno jako paze da ne gledaju u nju, svi glume da nestrpljivo ekaju
da se upali zeleno na semaforu. Samo je pitanje vremena kada e cijela
grupa poeti zvidati, samo kako bi dovoljno jasno pokazali da je nisu
ni vidjeli ni uli.
Seronje! kae Birgitta poluglasno i nasmije se kad vidi kako se
grupom proirio mali drhtaj. Boje se: svih petero odluno je usmjerilo
pogled na ulicu, ali ene su privukle svoje torbice, a mukarci stavili
ake malo dublje u depove.
Birgitta prezirivo otpuhne i prekopa po depovima traei
cigarete. to oni ustvari misle da e ona uiniti? Pojesti ih?
(CroWarez.org )
Nekada je uivala u odbijanju Svenssona, nekada se zbog toga
osjeala ponosnom i oholom. Kao one ivanjske veeri kada je cijela
karavana krenula u Motalu za Doggenovim Chryslerom. Ona je sjedila
pored Doggena odjevena u nove bijele traperice i s kariranim
grudnjakom a la Brigitte Bardot ispod ruiaste bluze. Bila je tako
zgodna! Preko natapirane frizure zavezala je ruiastu maramu i
povukla vor na bradu im je zatvorila vrata dvorita za sobom. A kada
je izala iz vidokruga kue babetine Elle ak je i izvukla bluzu iz
traperica i zavezala je iznad struka. Kad bi se ispruila vidio joj se
pupak, zato je i visoko podigla ruku i zamahnula kada je vidjela
Doggena kako sjedi u Chrysleru i eka je nekoliko ulica dalje od Elline
kue. Doggen nije mogao da se ne nasmijei. To je bilo neuobiajeno:
obino ju je drao na uzdi. Pogotovo u poetku, kad su prvi put bili
zajedno.
Krenuli su putem preko Mjolbyja, ak su se provezli i kroz grad
iako je to bio zaobilazan put, osam velikih automobila jedan za drugim
vijugalo je kroz udaljena predgraa prema Velikom trgu. Prvo ih gotovo
nitko nije vidio: grad je bio miran i nedjeljno prazan na suncu, iako je
bilo prijepodne i nisu jo bili podignuti tandovi za Ivanje. Grad je
izgledao upravo poien, kao da su Ella i Christina u neuobiajeno
tekom napadu ienja prele preko cijelog Mjolbyja mokrim krpama i
krpicama za poliranje, kao da je Christina poeljala travnjake i oiala
ih karicama za nokte, kao da je sama babetina izribala fasade kua
etkom i ispolirala svaki list breze sredstvom za poliranje.
Kako su se pribliavali centru, bilo je sve vie ljudi, duani su
jo uvijek bili otvoreni. Doggen je samo lijevu ruku drao na volanu,
drugu je oputeno i prirodno prebacio preko naslona Birgittina sjedala.
Nije ju grlio: samo je naglasio da je ova tu cura koja izgleda gotovo kao
Marilyn Monroe njegova. Birgitta se nagnula prema unatrag tako da
vratom dodirne njegovu ruku. Ovo je ivot, tako bi uvijek trebalo biti.
Ako postoji nebesko carstvo, onda je to vjeno prijepodne na Ivanje,
dok klizi u sjajnom kabrioletu kroz neki usrani mali gradi, s nekoliko
boca koje zveckaju na podu stranjeg sjedala i s dubokim uvjerenjem da
e ovaj dan donijeti ulaz u sedmo nebo.
Ali neto je nedostajalo i, naravno, Doggen je bio taj koji je
shvatio to: stavio je plou u Chryslerov luksuzni mali gramofon koji
mu je Birgitta kupila s popustom za zaposlene u Luxoru i pojaao ton.
Dok je karavana klizila mostom preko Svartana, ponad vode je tutnjao
dobro poznati glas:
Well, since my baby left me
I found a new place to dwell
Its down at the end ofLonely Street
at Heartbreak Hotel...
inilo se kao da se cijeli Mjolby od glasa uozbiljio i ukoio.
Seljaci na Velikom trgu podigli su poglede s voa i povra na
tandovima i neprimjetno se primaknuli svojim kutijicama s novcem,
mukarci u novokupljenim ljetnim kouljama iz Algotsa su se nakaljali
i naboranih ela gledali u smjeru ceste, dok su njihove ukoene ene s
trajnama i kaputiima od popelina zastale kao zaleene s kutijama prvih
ovogodinjih jagoda u rukama, odjednom nesposobne da ih stave u
svoje torbe.
Birgitta i Doggen sjedili su u svojem otvorenom autu s upravo
onoliko prezrivim izrazima lica koliko je njihov rang zahtijevao, ali
grupa u autima iza njih je ve otvorila svoje boce i krenula. Spustili su
prozore i u grupama visjeli na njima, vikali i pjevali, buali i smijali se.
Doggen je bacio pogled na retrovizor i konstatirao da je cijela karavana
prela most, tada je prikoio i zastao uz Veliki trg.
Birgitta i Doggen su prvi izali van, Doggen je bacio kljueve
nekoliko decimetara u zrak i ponovno ih uhvatio krajnje elegantnim
pokretom, Birgitta je skinula al i prela rukom preko frizure prije nego
to su krenuli.
Mogu li dobiti sladoled? rekla je i priljubila se uz Doggena,
uvukla svoju ruku pod njegovu. On je tog dana takoer bio
neuobiajeno zgodan: kosa mu je uz pomo pomade bila sakupljena u
kokoticu na elu, a bio je odjeven u novu crnu jaknu od sjajnog satena.
Naruio ju je iz kataloga firme Hollywood iz Stockholma i nestrpljivo
ekao nekoliko tjedana prije nego to je konano stigla malo prije
Ivanja. Na leima je imala orla. Nijedan drugi frajer u cijeloj pokrajini
Ostergotland nije imao jaknu s orlom na leima.
Kvragu, pa jasno rekao je Doggen i izvadio novanik.
Birgitta je stala na prste ispred kioska sa sladoledom, u pozadini
su se uli glasovi i lupanje vrata automobila dok su drugi izlazili van,
svejedno je znala da svi Svenssoni na trgu bulje samo u nju. U nju i
Doggena.
I Doggen je bio toga svjestan, to se vidjelo po cijelom njegovu
dranju kad se nagnuo u kiosk, bacio novi od jedne krune i rekao.
Jedan Top Hat!
Birgitta ga je zagrlila rukom preko lea:
Zar ti nee sladoled?
Doggen je prezrivo otpuhnuo:
Ma daj. Takva sranja su za enske... Hoe i jagode?
Jagode? Zato bi htjela i jagode? Onda se sjetila: Doggen voli
pokazivati da je uspjean. Iako su bili zajedno tek mjesec dana, ve je
nauila da zine i proguta kad je on u svojem najvelikodunijem
raspoloenju. Neku veer se morala natrpati trima porcijama kobasica s
pireom od krumpira i tek je onda bio zadovoljan. Kad su nakon toga
spavali, inilo joj se da joj je cijelo grlo puno majoneze s krastavcima i
keapa, ali progutala je svoju muninu i zadrala dobar izraz lica. Bilo
je lako zamisliti to bi Doggen napravio onome tko bi ispovratio
majonezu i keap preko stranjeg sjedala njegova Chryslera. Jo uvijek
je nije poteno udario, samo ju je lagano pljusnuo vanjskom stranom
dlana kad je previe priala. Od toga bi joj mali plamen poude zatinjao
meu bedrima, ali nije bila tako glupa da ne shvati kako ba ne bi bilo
naroito lijepo da je poteno isprai tim akama.
Stanovnici Mjolbyja su se izmicali u stranu dok se Doggen
probijao prema tandovima na trgu, jo uvijek s novanikom u ruci. Ona
je posrtala pored njega - u sandalama na remenie s visokom petom
nije ni mogue neto drugo do posrtati - dok je lizala sladoled s
poklopca. Svaki tip na trgu je buljio u nju i zato je uinila svoj jezik
neuobiajeno dugim i iljatim, vukla ga dugim njenim lizovima preko
poklopca i polapsala sve ostatke okolade i preljeva.
Ispred tanda koji je Doggen izabrao stajalo je cijelo krdo Svens-
sona, ali pristojno su se razdvojili i bez primjedbi ga pustili da prvi doe
na red. Birgitta se progurala za njim, liui svoj kornet.
Jagode! zaurlao je Doggen.
Seljak za tandom brzo je zgrabio jednu kutiju i pruio je na
inspekciju, Birgitta se okrenula i lijeno promotrila najblie Svenssone.
Sad su se poeli oputati, razgovarali su tihim glasom i polako se
skupljali jedni uz druge. Sasvim uz Birgittu stajala je jedna ena koja je
izgledala skoro kao babetina Ella: siva cvjetna pamuna haljina ispod
uredno zakopanog kaputia od popelina, tvrdi mali uvojci od trajne na
elu i mreica za kosu preko stranjeg dijela glave. Izvadila je smeu
vreicu iz svoje torbe za kupovinu, a zatim je pruila mukarcu koji je
stajao Birgitti s druge strane. Ispruio je ruku i brzo trznuo vreicu
prema sebi.
Kvragu! vrisnula je Birgitta. Prokleti perverznjak!
Doggen se okrenuo.
Uhvatio me za dojku!
Birgitta je optuivaki ispruila prst prema tipu s vreicom, ve
se stigla uvjeriti da se to stvarno dogodilo. Naravno da se dogodilo!
Zato bi joj glas inae pukao i postao prodoran, zato bi inae drhtala
iznutra od uznemirenosti?
Koji? rekao je Doggen i zasukao rukave svoje jakne. Manete
su mu bile rastezljive, zato je mogao otkriti svoje dlakave podlaktice a
da nije morao zavrnuti i zguvati crni saten.
Ovaj tu! Ovaj sa iltericom!
Crvene su mrlje izbile na vratu nepoznate ene, brzo je prola
pored Birgitte i stala ispred tipa.
Ne budi smijena rekla je i prezrivo otpuhnula. Egon nikada
nije nikoga uhvatio za dojku...
O tome ti nita ne moe znati, stara. Pa pogledaj se!
Sigge Geting je bio taj koji je povikao. Ostatak ekipe se stigao
primaknuti, deki su napravili mali polukrug koji je ogradio Svenssone.
Sigge Geting je stao u sredinu, mrav i boje pijeska poput
gutera, s rukama prekrienima preko konog prsluka. Cure u pozadini
su s indignacijom mahale rukama: neki perverznjak je uhvatio Birgittu
za dojku! Kako se usudi?
Makni se, stara, rekao je Doggen svojim najmranijim glasom
i gurnuo enu u stranu.
Kao film, pomislila je Birgitta. S Doggenom je ba sve kao u
filmu.
I s obzirom na to da se radilo o filmu, spremila se na to da odigra
svoju ulogu, rukama poput kara uhvatila je Doggenovu ruku, naslonila
se na njega i brzo zatreptala kao da nastoji ne zaplakati:
Doi ljubavi! Idemo. Pusti perverznjaka na miru!
Vraga, rekao je Doggen i povukao rukave jo koji centimetar,
paljivo naciljao tipa i opalio ga.
Aoooh! vrisnula je njegova ena i tresnula na tlo.
*
Birgitta napravi grimasu kad se toga sjeti dok polako hoda preko
ulice i kopa po depu traperica traei upalja. Grupa Svenssona se
pourila prije nje i upravo se rasprila na drugoj strani plonika, inae bi
mogla nekoga od njih zaustaviti i traiti vatre, ako ni zbog ega
drugoga, onda zbog uitka da ih vidi kako lepraju krilima poput
prestraenih kokoi. Ali svejedno je uspjela: prsti su joj pronali ono to
je traila u depu. Stane rairenih nogu posred ceste i zakloni rukom
plamen dok pali cigaretu i povlai prvi dim. Jedan auto slijeva ivano
zabruji na nju, ona ispusti mali oblak dima i zlobno pogleda vozaa.
Kakva je to vraja gnjavaa? Pa jo uvijek je zeleno!
Ta pria iz Mjolbyja je ustvari bio njezin debi kao cure iz
automobilistike bande, iako ustvari nije nita uinila. Ipak, bilo je to
prvi put da je vidjela murjaku eliju iznutra. Doggen je viknuo drutvu
da odu do Mantorpa dok su ga vodili preko trga s lisicama i svim tim,
ali nije protestirao protiv toga da se i nju odvede na sasluavanje. To joj
je laskalo, iako je bila malo uplaena da bi to moglo dospjeti i do
Motale, da e babetina Ella saznati da je Birgittu uhvatila policija. Onda
bi napravila frku. Bez sumnje. Jer iako je stara postala malo mudrija
posljednjih godina - naprimjer, samo je nijemo kimnula kad je Birgitta
objavila da ove godine ne namjerava sudjelovati na obiteljskoj zabavi za
Ivanje, da ak nee doi kui ni po noi - sigurno bi dobila modani
udar da sazna da je jednu od njezinih djevojica uhvatila policija.
Na kraju je ipak dobila modani udar. Kad je mnogo mjeseci
kasnije Doggen bio na sudu, sve je ve bilo gotovo. Bilo je to kao da je
jesen zapoela ve na Ivanje te godine, i kao da je ve tada bilo jasno da
e biti uasno.
Ali poelo je dobro. Pustili su ih u neko doba naveer, a kad su
izali na stube policijske postaje Doggen je na trenutak zgrabio
Birgittinu ruku, stisnuo je na brzinu smijui se, prije nego to ju je
ponovno primio za zglob kao i obino. Sumrak je bio posve ruiast,
grad je leao pred njima, topao i nepomian poput usnule make, ali
Doggen nije htio mir i pastelne boje, htio je akciju. Sada e odmah dalje
do Mantorpa i pobrinuti se da malo ubrzaju tulumarenje.
*
Bili su pozdravljeni kao pobjednici, urlik se izdignuo iz ekipe iz
Motale kad su sat vremena kasnije uli u kamp s Elvisom do daske.
Doggen je podigao svoje sunane naoale na elo i nasmijeio se
nakrivljenim smijekom, Birgitta se smijala naglas i pripremila se da
lagano i nonalantno odgovori na pitanja drugih cura o tome kako je
bilo, kako je sve prolo, to je policija rekla i uinila.
Ali ipak, nakon samo nekoliko sati, raspoloenje se promijenilo.
Naravno, Sigge Geting je bio taj koji nije mogao zaepiti svoju veliku
gubicu, jednostavno je morao vijugajui doetati do Doggena, zagrliti
ga i zafrfljati kroz vlane usnice na njegovo uho:
Jebote, Doggen! To je bilo prokleto dobro, nisam si ni mislio da
bi mogao sruit babu jednim udarcem...
Doggen se, naravno, naljutio, ustao je i strgnuo jaknu sa sebe.
Sigge Geting pao je na koljena pred njim i sklopio ruke kao na molitvu:
Nemojte me udariti, dobri gospodine! Udarite moju curu
umjesto mene!
U sljedeem je trenutku bio ponovno na nogama, brzo poput
majmuna zaobiao je Anitu i odglumio da se sakriva iz nje:
Udari nju! Da! Ona je strano jaka! Ili bismo mogli sutra otii u
Skanninge i potraiti nekog starca, obeavam da u mu ja udarcem
izmaknuti tap, pa ga ti moe maznuti dok pada!
Tada je Doggenu lice pobijeljelo i bio je toliko ljut da se gotovo
otrijeznio, stisnuo je usnice i disao kroz nos poput bika, otvarao i
zatvarao ake, a zatim polagano savio prste i spremio se. Jednim je
pokretom odgurnuo Anitu u stranu i bacio se na Siggea Getinga, zgrabio
ga za prednju stranu koulje i podigao ga, pustio ga da malo visi u zraku
utirajui ga nogama, a onda ga udario stisnutom akom. Sigge se sruio
na lea i ostao nepomino leati, otvorenim je oima zurio gore u
plavosivo ivanjsko nebo, inilo se kao da isprva nije ni primijetio da mu
je krv poela curiti iz jedne nosnice. Zatim je polagano podigao ruku,
preao njome ispod nosa i pogledao krv, a onda stavio kaiprst u usta i
malo rasklimao prednji zub. Podigao je torzo, nalaktio se i pljunuo u
travu, slina je bila puna krvi.
Jebote rekao je i potonuo natrag u travu. Nisam mislio da e
te to tako pogoditi, Doggen...
Doggen je ostao stajati nad njim, jo uvijek stisnutih aka, diui
poput bika. Jedan udarac nije bio dovoljan da izbaci njegov bijes, htio je
udarati jo vie i jae, ali, naravno, nije mogao udariti nekoga tko je ve
na tlu, pogotovo ne nakon onoga to se dogodilo na Velikom trgu u
Mjolbyju. A Sigge je znao iskoristiti svoju mo, mirno se ponovno
namjestio kako mu pae i stavio ruku na elo, odmahnuo glavom
glumei tugu tako da je mala kapljica krvi koja mu je visjela s nosa
zadrhtala i promijenila smjer.
Ne, rekao je. Nisam imao pojma da e te to tako pogoditi,
Doggen. Frajera kao tebe, s najljepim Chryslerom u cijeloj Motali i
najboljom pikom u gradu... Jebote, pa mi ti zavidimo, kako ne kui!
Ti si imao sree. Da se ti nisi pojavio, cijela bi se ekipa izredala na
Birgitti, ona je stigla obaviti samo polovicu, a onda si ti doao i zatvorio
duan. Kvragu, mora nas razumjeti, puno nas je ostalo koji uzdiemo
uzalud.
Blijedo ivanjsko svjetlo ugasilo se, odjednom je sve postalo
sivo: trava, auti, Birgittina ruiasta bluza. Oko njih je nastupila tiina,
kao da se stakleno zvono spustilo s neba na bandu iz Motale, zvono koje
ih je prisililo da se skupe u krug i koje je iskljuilo svu buku i povike
drugih grupa u kampu.
Netko se nasmijao, Birgitta je na brzinu pogledala u stranu i
vidjela da je to bio Mali Lars, nova cura koja je stajala do njega
prikljuila se tihim prezrivim otpuhivanjem. Krug se jo vie smanjio i
Birgitta je odjednom otkrila da vie nije dio kruga, nego da je zatvorena
unutra kao Doggen i Sigge Geting. Drugi su se odmaknuli za korak i
zatvorili krug za njezinim leima.
Doggen je i dalje nepomino stajao, ali usnice mu vie nisu bile
onako vrsto stisnute, a pesnice su mu visjele uz tijelo, otvorene i
bespomone. Sigge Geting podigao je jednu nogu i prekriio je preko
druge, izgledao je kao da lei i ljenari na nekoj plai. Jo je jednom
preao rukom ispod nosa, na trenutak promotrio krv, a onda podigao
drugu ruku s ela i poeo pljeskati:
Ah, da sam ja..!
Glas mu je bio aputav i tih, ali ne toliko tih da grupa ne bi ula i
shvatila. U trenu se stakleno zvono ispunilo ritmikim udarcima,
odjednom su sve ruke pljeskale u istom taktu, svi su aptali uglas, jedan
glas koji je u nekoliko sekundi prerastao iz tihog povjetarca u urlik
vjetra:
"... na Brigittinu mjestu,
Putovala bih zemljom, izabrala cestu
Piku bih dobro potkovala
I sve besplatno pojebala...
Kutom oka Birgitta je vidjela kako se Sigge Geting polagano
uspravlja u sjedei poloaj, ustaje ne prestajui pljeskati i ne gubei
ritam, kako se polagano okree i dobiva ih da ponove pjesmicu, kako
savijenih koljena i cerei se hoda uz cijeli krug, tjerajui druge da
ubrzaju takt i povise glasove, sve dok se stakleno zvdno nije rasprsnulo
i palo preko njih u tisuama otrih krhotina. Krug se raspao, jedan je
glas odjednom postao mnotvo glasova, oi koje su nedavno bile
kristalno jasne i svjetlucave sada su odjednom ponovno bile mutne kao i
prije nego to se stakleno zvono spustilo na njih. Tada je Sigge Geting
podigao ruku u pobjednikoj gesti, zgrabio vrat boce krvavom rukom,
uz pokli nazdravio i ispio.
Samo su Doggen i Birgitta ostali stajati na mjestu i buljili jedno
u drugo.
Tako su prvi put prekinuli. Nekoliko puta tijekom jeseni vidjeli
su se iz daljine, ali nisu razgovarali. Birgitta je ipak svjedoila u
njegovu korist kad je konano dolo do sudskog procesa zbog onoga u
Mjolbyju, rekla je da si je baba sama kriva, da je bez potrebe pribliila
facu kad je Doggen htio samo malo zamahnuti akom uprazno. Usprkos
tome,
Birgitta je sama morala otii kui, Doggena su poslali ravno u
zatvor za mlade prijestupnike, jer ga je sad odjednom trebalo na brzinu
kazniti, iako je prije toga mogao otii kui i vui se Motalom skoro pola
godine. Moda je tako bilo i bolje: bilo bi gore da su ga pustili na
slobodu, a da je odbio odvesti Birgittu kui, da ju je i poslije suenja
gledao istim praznim i ravnodunim pogledom kao kad je napustila
mjesto za svjedoke.
Kad je te veeri stigla kui u Motalu ponaala se jako udno, kao
daje bila drogirana, iako tada nije ni znala da postoji neto to se zove
hai ili amfetamin. Prvo je otila do Gertrudina starog stana i drmala
zakljuana vrata, na neki je nain uspjela zaboraviti da je Gertrude
mrtva i nije se toga sjetila sve do trenutka kad je vrata otvorio potpuno
nepoznat ovjek. Tada je ustuknula i sjurila se niza stepenice, sve do
autobusne stanice u blizini, a onda se odvezla autobusom do ruba grada,
do kue babetine Elle. Tek kad je ve stajala tamo s rukom na ogradi
sjetila se da ni ovdje nije nita kao prije. Svijetlilo je samo na katu:
Hubertsson je i dalje tu stanovao, ali babetina Ella je leala u bolnici u
Linkopingu nijema kao riba. Birgitta je sada imala svoju gajbu, hladnu
malu rupu u starom dijelu grada. Odvezla se tamo, ali nije mogla
spavati, cijelu je no prosjedila uz kuhinjski stol i zurila u uarenu
grijalicu pred sobom dok je puila jednu cigaretu za drugom.
Dan nakon toga nije otila na posao, i s obzirom na to da je to
bilo esti put te jeseni da nije dola na posao, a nije se javila da je
bolesna, dobila je otkaz. To je bilo prokleto nepravedno. Kako je mogla
javiti da je bolesna? Pa nije imala telefon.
*
Birgitta se zaustavi kad je prela na drugu stranu plonika i
osvrne se oko sebe. Ulica se vie ne ljulja, ali sve je naguvano i
natrpano jedno uz drugo, da ovjeku nestane daha. I hladno je, cijela je
ulica u sjeni zbog visokih kua. U Motali nije ovako, tamo je sve
svijetlo i otvoreno. Osim toga, u Motali nema tramvaja. Birgitta ne voli
tramvaje, plae je. Na neki nain joj je puno lake zamisliti kako bi bilo
zavriti pod tramvajem nego pod autobusom, ak i zna kako bi to
zvualo kad bi joj metalni kotai tramvaja zarezali tijelo. juf, juf, juf.
Ljepljivi i neuobiajeno krvavi juf. Iako se ono to ona vidi u glavi
nikada nee dogoditi, dakle nju nikada nee pregaziti tramvaj. Ali to
ako ova misao poniti aroliju? Ako ovjek ne vjeruje da e se ono to
si je umislio uistinu dogoditi, onda se moda i dogodi...
Ma! Najbolje je uope ne misliti.
Kamo je sada nestala Margareta? Nije mogla jednostavno
ispariti i nestati. Vjerojatno se pokuava sakriti u nekom ulazu ili
trgovini. To bi sliilo njoj.
Inae je Margareta ustvari potpuno neshvatljiva. Ili je totalno
prijetvorna, ili je jednostavno luda. S Christinom je jednostavnije: ona je
vie konsekventna u svom snobizmu i zlobi. Zna na emu si s njom.
Ali Margareta je u jednom trenutku beskrajno draga i najbolja
prijateljica, hihoe se i smije i pria i umiljava se, a onda u sljedeem
trenutku pokae zube kao neki prokleti rotvajler i zagrize. Sto je puta
navela Birgittu da povjeruje da e joj pomoi, da nema nita to bi radije
uinila nego malo bila dobra prema staroj polusestri, a onda bi sve
prerezala - cap! - i otila podignuta nosa. Ali vjeta je: lako je zaboraviti
koliko je ustvari prokleta kad nakrivi glavu i ini se tako neusporedivo
dragom.
to je nju briga ako je Birgitta neko vrijeme radila na
Saltangenu? Kakve to veze ima s njom? I zato se tako uzbudila? Pa to
je bilo prije sto godina, to bi ve odavno trebalo biti pokopano i
zaboravljeno. Birgitta je negdje ula ili proitala da se tijelo obnavlja
svake sedme godine, dakle ne postoji ni nokat, ni dlaka, ni komadi
njezine koe koji je isti kao na toj curi koja je radila na Saltangenu.
Odjednom se toliko razbjesni da joj bjelina zaiskri u glavi. Upravo tako!
Ona je sasvim drugo stvorenje danas, snobovi ne mogu kriviti dananju
Birgittu za ono to se dogodilo Elli. Zar ne bi zbog svih okolnosti baba
ve odavno trebala biti mrtva? Zar su moda mislili da bi ivjela
zauvijek da nije bilo Birgitte? Ili da sama Ella nije imala nekog udjela u
onome to se dogodilo? Ha! Ali sada e Margareta uti cijelu istinu,
prokleta bila, sada e morati posluati i priznati da to nije bila Birgittina
krivnja!
Zastane ispred jednog izloga i proviri unutra. Moda je
Margareta ula u ovaj ekskluzivni butik i sakrila se u nekoj kabini.
Dovoljno je fin da bi bio dobar za snoba, u izlogu je jedna bluza koja
kota tisuu dvjesto kruna. Birgitta moe zamisliti kako bi Ulla, njezina
socijalna radnica, izgledala kad bi uetala u socijalno u takvoj bluzi, ali
za takve kao Margareta je to sigurno svakodnevna stvar, ona se sigurno
razbacuje tisuicama kao da su sitni. Da ne govorimo o Christini: kad
se pojavila na sudu da svjedoi protiv Birgitte bila je odjevena u kostim
koji mora da je bio luaki skup, iako je bio i bapski i ruan. Osim toga,
oko ruke je imala tri debele zlatne narukvice, Birgitta je buljila u te
narukvice tijekom cijelog njezina svjedoenja, buljila i pokuavala
izraunati koliko bi se kapsula moglo dobiti za njih.
Gurne vrata i ukorai u butik, unutra nema nikoga, ak ni
prodavaa. Zastane i osvrne se oko sebe. Gdje su kabine?
Jedna se zavjesa zaljulja sasvim na kraju butika, mrava cura
izae van pokuavajui na brzinu provakati hranu do kraja. Tipina
potlaena robinja butika koja pokuava malo prigristi izmeu kupaca.
Ali ima pramenove u kosi kao najgora dama iz visoke klase, a lea su
joj toliko ravna da samo to ne padne unazad.
Da? kae i podigne obrve. Oito je da ne smatra Birgittu
potencijalnom muterijom, jer govori punim ustima. ak ne izgleda ni
uplaeno: podignute joj obrve stoje kao zalijepljene jedan centimetar
ispod korijena kose. U tom trenutku Birgitta ugleda svoj odraz u
ogledalu pored zida. Kosa joj visi, lice je sivo, butine su tupog oblika i
debele poput trupaca.
Puenje je ovdje zabranjeno, kae ena ne sputajui obrve. I
mi obino ne uzimamo narudbe iz socijalnog.
Birgitta otvori usta da odgovori, ali rijei ne dolaze. Kvragu! to
uope radi u ovom butiku? Margareta nije tu. Okrene se i povue vrata,
malo zvono zazvoni, svejedno joj se uini da uje kako joj ena govori
da doe ponovno.
Opet je nemirno more, ulica se podie i sputa pod njom. Mora
se uhvatiti za zid jedne kue da ne padne i odjednom kao da ju je
napustila sva snaga. Koljena ele popustiti, a ona ne eli nita drugo
nego da im dopusti, da pusti da padne, legne na tu zaljuljanu ulicu i
zaspi.
Da barem nije toliko boljelo!
Pritisne rukom trbuh i nastavi teturati. Dobro je da boli, to je dri
budnom. Opasno je lei negdje vani u ovo doba godine, moe se
smrznuti nasmrt. Nitko je nee prekriti dekom ili joj staviti jastuk pod
glavu, Svenssoni e je samo prekoraiti i praviti se kao da nita nije
bilo. Samo se na sebe moe osloniti, zato se naslanja na jedan izlog i
uhvati se dlanovima za staklo. Malo e tako stajati, odmoriti se i sabrati
prije nego to nastavi traiti Margaretu.
Netko otvori vrata trgovine pored nje i izae na plonik. Birgitta
prvo nema snage otvoriti oi da vidi tko je, ali kad postane jasno da ta
osoba ne namjerava krenuti dalje, podigne kapak za milimetar.
Margareta stoji ispred nje i navlai rukavice. Papirnata joj vreica visi
preko ruke. Kupila je cvijee.
Hou natrag svoje cigarete, kae. I ne mora se naprezati da
izgleda tako tragino. Svejedno te ne namjeravam aliti.

3aliti? 1ar je Birgitta ikada traila da je
Ni na trenutak.
A opet je cijelog svog ivota bila tretirana kao roba s grekom,
kao da epa ili da ima grbu, kao da je gluha ili nijema. Ustvari je samo
Ella i Christina nisu alile. I baka, naravno. Cijelog je ivota bila vraki
bijesna, nikada nije nikoga alila, samo bi se nasmijala svojim malim
smijehom koji je zvuao kao kokodakanje i rekla da je ivot ponekad
ipak pravedan. Ljudi uglavnom dobiju tono ono to zasluuju.
Pogotovo na samom kraju.
Birgitta se ponekada budi po noi i uje taj kok
ali, naravno, to je samo u njezinoj glavi. Baka je mrtva ve
dugih godina, a Birgitti je teko zamisliti da bi se ona mogla vratiti kao
duh. Uvijek bi prezrivo s visine otpuhnula kad bi Gertrude dola ku
priala prie o duhovima i sigurno nije postala drugaija nakon smrti.
Sigurno sjedi negdje na oblaku s vrsto stisnutim usnicama i rukama
prekrienima na prsima: ako je ona rekla da nema duhova, onda je tako,
ne namjerava ona sada krenuti plaiti ljude kao duh samo zato to su joj
tako naredili.
Baka se ipak puno smijala za jednu tako mranu osobu. Kao kad
bi stajala pred ogledalom i eljala se ujutro:
O, dobro jutro! rekla bi uvijek svom odrazu u ogledalu i
nasmijala se. Ma kako si samo mlada i lijepa danas!
Birgitta bi obino sjedila na kauu u kuhinji i promatrala je. Kad
je bila jako mala mislila je kako je udno da baka misli da je mlada i
lijepa, ona nije mogla vidjeti nita lijepo u tom neoblikovanom tijelu i
licu blijedom poput tijesta. ak joj ni kosa nije bila lijepa,
bila jako ponosna na nju. Kad bi raspustila pletenicu koju je nosila po
noi i rasplela je prstima, padala joj je bez sjaja i ravna niz le
je se ali? Nikada.
A opet je cijelog svog ivota bila tretirana kao roba s grekom,
kao da epa ili da ima grbu, kao da je gluha ili nijema. Ustvari je samo
Ella i Christina nisu alile. I baka, naravno. Cijelog je ivota bila vraki
ije nikoga alila, samo bi se nasmijala svojim malim
ao kao kokodakanje i rekla da je ivot ponekad
no ono to zasluuju.
uje taj kokodaui smijeh,
ali, naravno, to je samo u njezinoj glavi. Baka je mrtva ve mnogo
dugih godina, a Birgitti je teko zamisliti da bi se ona mogla vratiti kao
duh. Uvijek bi prezrivo s visine otpuhnula kad bi Gertrude dola kui i
ija nakon smrti.
vrsto stisnutim usnicama i rukama
prekrienima na prsima: ako je ona rekla da nema duhova, onda je tako,
ne namjerava ona sada krenuti plaiti ljude kao duh samo zato to su joj
nu osobu. Kao kad
O, dobro jutro! rekla bi uvijek svom odrazu u ogledalu i

u u kuhinji i promatrala je. Kad
udno da baka misli da je mlada i
lijepa, ona nije mogla vidjeti nita lijepo u tom neoblikovanom tijelu i
ak joj ni kosa nije bila lijepa, iako je baka
bila jako ponosna na nju. Kad bi raspustila pletenicu koju je nosila po
rasplela je prstima, padala joj je bez sjaja i ravna niz lea. Nije
bila nikakve boje, bila je to jedina kosa na svijetu koja nije bila nikakve
boje. Kad je Birgitta mnogo godina kasnije ukljuila TV u nekom od
popravnih domova i sluajno ula amerikog astronauta kako kae da je
najudnija stvar s povrinom Mjeseca to to nije nikakve boje, pomislila
je na baku. Bila je to ena s kosom iste nijanse kao povrina Mjeseca.
Ali baka se nikada nije naroito dugo bavila svojom kosom,
samo bi je na brzinu poeljala, zagladila je preko lubanje i zavila u
tvrdu malu kobasicu na vratu, a onda bi navukla izme i izala van
gledati prugu.
Djed je bio uvar pruge i stanovali su u kolibi tik uz eljezniku
prugu, u crvenoj kuici usred ravnice Ostergota, kilometar udaljenoj od
pravog puta i pet kilometara od najblie farme. Iako to ustvari nije bila
neka farma, nego imanje: njihova su se polja protezala sve do vrtne
ograde njihove kolibe. Baka je rekla da u toj velikoj bijeloj kui u
daljini ima djece, ali neka si Birgitta nita ne umilja. Takva se djeca ne
smiju igrati s djecom uvara pruge.
A nije se smjela igrati ni sama u vrtu, to je preopasno. U bilo
kojem trenu mogla bi pasti preko tranica kao to joj se jednom i
dogodilo kad je bila mala. Baka ju je pronala kako lei preko jednog od
drvenih pragova s nosom pritisnutim na trupac koji je mirisao po smoli.
U tranicama je ve odzvanjalo, baka ju je povukla u posljednjoj
sekundi. Birgitta bi bila mrtvo janje da nije bilo bake, to bi joj trebalo
biti jasno.
Birgitta je izgovorila svoje prve rijei kad su nakon toga ule u
kolibu, to je baka esto prepriavala. Prvo je dobila taman onoliko
batina koliko je zasluila, zatim se odgegala do sredine sobe, zastala i
glasno zacendrala:
Gitta nije glupa!
Bila je udno dijete, rekla je baka. Nikada prije nije ula za
dijete koje je progovorilo na taj nain, veina ih govori ma-ma i da-da
nekoliko godina prije nego to izgovore neto shvatljivo. Ali ne i
Birgitta: ona je bila tiha sve dok nije navrila tri godine, a onda je
govorila isto gotovo od poetka. Isto je bilo i kad je poela hodati, i to
je bilo udno. Uvijek je hodala uokolo drei se za bakinu pregau, ali
jednog se dana baka umorila da joj se stalno petlja pod nogama i
odvezala je pregau.
Birgitta to nije primijetila, samo se velikom brzinom odgegala
preko kuhinje, uope nije ni pala ni udarila se. Ali kad joj je baka
oduzela pregau, onda se zagrcnula i poela tuliti. inilo se da je mislila
da ne moe hodati ako ne dri taj komad tkanine.
Birgitta se inae ne sjea ba puno iz tih godina u kolibi uvara
pruge, kao da je morala sjediti tamo na kuhinjskom kauu est godina i
ne raditi nita. Djeda nije esto viala. Jutrima je dugo spavao, a kad bi
se probudio, trebao je puno toga napraviti i nije se vraao kui prije
veere. Birgitta je mislila da se po cijele dane vozi naprijed-natrag po
pruzi svojim vagonom. I ona bi se rado vozila s njim, ali nije smjela, to
nije za malu djecu.
Djed je na jednoj ruci imao tri zgrena prsta, nije ih mogao
ispraviti. Jednom je podigao Birgittu na koljena, a ona je tada vrsto
uhvatila njegov smei prstenjak i pokuala ga povui prema gore, ali
nije ilo. Prsti su se davno ukoili i pretvorili ruku u kandu. Kad je
Gertrude dola u posjet proaptala je Birgitti da si je stari sam kriv,
razrezao je tetive u prstima jednom kad je bio pijan i prevrnuo kuhinjski
stol. Cijeli je pod bio pun komadia porculana i stakla nakon toga, zato
je porezao ruku kad je pao u sve to. Baka ga je pustila da tako lei, s
obzirom na to da je tono to i zasluio.
Birgitta je voljela kad bi dola Gertrude. inilo se da su se zrak i
boje promijenili im bi ona stajala na vratima, kao da je njezina plava
kosa sve uinila svjetlijim. Jednom je jo bila odjevena u bijeli kostim,
jakna se vrsto stegnula oko njezina uskog struka, suknja je bila
dugaka i nadimala se poput princezine. Ispod jakne nosila je plavu
bluzu, a na glavi mali eiri s ljubiicama, Birgitti se inilo da miriu
kao pravo cvijee kad se Gertrude nagnula prema njoj i zagrlila je. Ali
baki se nije sviao Gertrudin novi kostim, bacila je samo kratak pogled
na nju prije nego to se ponovno okrenula prema tednjaku.
Ako ima imalo mozga u glavi, presvui e se prije nego to ti
se otac vrati kui, rekla je. Nije on tako glup da nee shvatiti kako si
dola do te sveane odjee...
Birgitta je skliznula s kaua i slijedila Gertrudu koja se uspinjala
stubama do sobe u potkrovlju. Gertrude je uvijek spavala u sobi u
potkrovlju kad bi dola kui, iako je zimi bilo ledeno. Rado se
smrzavala samo da izbjegne ta gunala, znala je rei uz grimasu koja je
nasmijavala Birgittu. Ali sada je bilo ljeto i u sobi je bilo toplo, tako
toplo da je drvo na zidovima poelo mirisati. Gertrude je irom otvorila
prozor i spustila se na krevet dok je palila cigaretu:
Isuse Boe rekla je i gurnula svoj eiri tako da je ostao
nakrivljen. Evo nas natrag u srednjem vijeku...
Birgitta nije tono znala na to misli, je li tu stvarno bilo drugo
vrijeme od onoga u Motali gdje je Gertrude stanovala i radila, ali
svejedno je poletno kimnula i stavila ruke meu koljena dok je sjedila
na stolici pored kreveta. Gertrude se nasmijeila i lagano je utipnula za
nos:
Dolazim samo zbog tebe rekla je. Zato to si ti moj mali
aneo... Odjednom je stavila cigaretu u usta i rairila ruke:
Doi ovamo! Samo u te ljubiti, ljubiti, ljubiti!
Birgitta se nadala da e Gertrude ugasiti cigaretu prije nego to
je pone ljubiti, ali zaboravila je, ak ju je zaboravila i izvaditi iz usta
kad ju je zagrlila. Birgitta je ispustila mali jauk i stavila ruku na obraz.
Oh, Boe! rekla je Gertrude i nasmijala se. Jesam li te
opekla? Samo malo...
Nadala se da e Gertrude nastaviti s ljubljenjem kad ugasi
cigaretu, ali nije, umjesto toga ustala je s tog rasklimanog kreveta i
poela otkopavati jaknu.
Najbolje da se presvuem, rekla je i skinula jednu vjealicu s
kuke na zidu. Da stari ne dobije napad... Provjeri dolazi li!
Birgitta je kleknula na stolac i nagnula se kroz prozor. Vrt je
puno ljepe izgledao odavde odozgora nego s kuhinjskog prozora,
odavde se nije vidjelo da su cvjetovi jorgovana ve postali malo smei
po rubovima, nego su i dalje izgledali vlano i zdravo. Zadnje bijele
latice s trenjina drveta leprale su zrakom poput leptiria, lijepo je
izgledalo, uope ne tako zbrda-zdola kako je baka tvrdila. A gore kod
nasipa kraj pruge poeo je izbijati divlji perin, ako zakilji, izgledalo
je kao da je trava prekrivena ipkom. Birgitti se sviao divlji perin, ali
nikada ga nije smjela brati. To je dra, rekla je baka. Ako ga unese u
kuu njegovo bi cvijee padalo poput bijelog brana po kuhinjskom
stolu, a baka je ionako imala dovoljno posla istei i spremajui za
djedom i Birgittom, nije imala namjeru jo i pobirati dra po kui.
Vani je fino mirisalo. Sunce je zagrijalo ine i zato je mirisalo po
smoli du cijele pruge. Birgitta je uvukla miris u nosnice, gotovo ga
progutala da ga zadri u sebi, istovremeno osjeajui kako je malo
poinje boljeti glava na elu. To je tako udno, uvijek dobije glavobolju
od mirisa ina, a svejedno ga je voljela.
Ne vidim ga rekla je, okrenula se i tresnula natrag na stolac.
Gertrude je stajala ispred malog zidnog ogledala i eljala se,
sada je imala samo kombine na sebi. Kostim je visio na vjealici na kuki
iza nje, suknja se nadimala preko zida poput preokrenutog cvijeta. Da,
upravo tako. Izgledala je poput rascvalog tulipana, tulipana ije e bijele
latice uskoro otpasti i odnijet e ih vjetar.
Dobro rekla je Gertrude i nagnula se prema ogledalu,
promatrala si je lice istovremeno pokuavajui namjestiti jedan pramen
da joj lei kako je htjela.
estice rekla je zatim i okrenula se. Svia ti se?
Jo ne znam brojiti rekla je Birgitta.
Gertrude se nasmijala:
Mislim na kovre. Zar, ne vidi. Imam dvije estice na elu. To
je moderno.
Birgitta se iznenadila. Kako je glupa da nije shvatila. Ali inilo
se da Gertrudu nije bga, ponovno je zurila u ogledalo, zatreptala i
posljednji put pritisnula estice uz glavu.
U svakom sluaju, Lennart misli da su jako zgodne.
Birgitta je podigla pogled:
Tko je to?
Gertrude je podigla ramena, izgledalo je kao da joj se cijelo
bijelo tijelo stisnulo.
Moj novi deko. Uasno zgodan. Jako drag.
Spustila se pored Birgitte i uzela je za ruku:
Zna li uvati tajnu?
Birgitta je sva ozbiljna kimnula.
Ovo je strano vana tajna, ne smije rei ni rijei gunalima
proaptala je Gertrude. Ali na jesen emo se oeniti, Lennart i ja.
Birgitta je duboko udahnula, Gertrude se nagnula prema
naprijed, bila je tako blizu da je Birgitta mogla osjetiti njezin dah na
svom obrazu:
Ve sam mu rekla o tebi, zna da postoji. Rekao je da nije
vano, da moe slobodno stanovati kod nas kad bude malo vea. On
voli djecu.
Na trenutak je utihnula, sluala kao da je ula da se netko ulja
stepenicama, zatim jo stiala glas.
Razvest e se, ostalo mu je jo samo nekoliko mjeseci prije
nego to to smije slubeno uiniti. I zadrat e kuu, jako je lijepa, etiri
sobe i kuhinja i prava kupaonica. Ima i hladnjak.
Birgitta je kimnula: vidjela je hladnjak na slikama u Allersu,
znala je to je to.
Ja u biti domaica, Lennart kae da je tako najbolje. Hoe da
se netko cijelo vrijeme brine za njega. Bit e nam ba lijepo. Ti e
dobiti vlastitu sobu, ima jedna malecka soba iza kuhinje koja savreno
odgovara...
Pustila je Birgittinu ruku i pripalila cigaretu, zamahnula rukom
da ugasi upalja i odjednom poela govoriti normalnim glasom:
Ali to je tajna. Ako neto zucne gunalima, onda ostaje ovdje.
Jesi li shvatila?
Birgitta je kimnula i stisnula usnice. Shvatila je.
*
Cijele je jeseni sjedila s nosom pritisnutim na prozorsko staklo i
ekala. Tono je znala kako e to biti. Jednog e dana Gertrude i
Lennart doi pjeice po glavnoj pruzi. Gertrude e biti odjevena u
vjenanicu s velom od tila, Lennart e biti u fraku. Bit e visok i imati
stila, a u rupici za gumb nosit e bijeli karanfil...
Jednog je dana odluila nacrtati Gertrudino vjenanje, to nije
isto to i nekome rei. Baka je progunala kad je zatraila papira, ali
svejedno je obrisala ruke o pregau i izvadila olovku i papir za pisma.
Birgitta je sjela za kuhinjski stol odlunog izraza lica, tono je znala
kako e crte izgledati. Vidjela je mladenke i mladoenje puno puta u
Allersu.
Ali njezina slika nije nimalo sliila slikama u Allersu. Gertrude
je bila prevelika, a Lennart je izgledao udno, morala ga je nacrtati s
rairenim nogama kako bi joj stali krajevi fraka i sad je izgledao kao da
mu meu nogama visi neka vreica. Birgitta je bacila olovku i pritisnula
ruke na oi, odjednom je poeljela samo plakati.
Nepristojno dijete!" rekla je baka i stavila ruke na bokove. Da
si odmah podigla olovku.
Gertrude je dola za Boi, ali bez vjenanice. Nije imala ak ni
onaj bijeli kostim, samo smei kaput i plavi al. Moda se zbog tog ala
ovaj put boje nisu promijenile: u kuhinji je i dalje bila zimska tmina kao
i prije nego to je dola.
Birgitta ju je slijedila u sobu u potkrovlju, ali inilo se da je
Gertrude i ne primjeuje. Smrzavala se i povukla rukave veste prije
nego to je sjela na krevet. Birgitta je na trenutak oklijevala, a onda je
pitala aptom:
Mogu li vidjeti prsten?
Gertrude se stisnula i upitno zabuljila u nju:
Kakav prsten?
Vjenani prsten.
Gertrude je napravila grimasu i maknula kosu s ela, estice su
se izravnale.
Ah, to... Nita od toga. Vratio se svojoj eni. Uvijek se vrate.
*
Usprkos tome, Birgitta se sljedeeg ljeta preselila u Motalu.
Morala je krenuti u kolu, a onda vie ne moe ivjeti u kolibi uz prugu,
rekla je baka. Odande je nekoliko desetaka kilometara do najblie kole,
a nema kolskog autobusa.
Osim toga, ja sam svoje obavila, i vie od toga, rekla je i
pruila Birgittinu torbu Gertrudi. Sada ti preuzmi.
Gertrude nije odmah uzela torbu, baka je morala stajati i drati je
ispruenu dugo vremena prije nego to je Gertrude s uzdahom popustila.
Ali kod mene je tako malo mjesta, rekla je. I radim naveer
barem tri dana tjedno.
Onda bi bilo najbolje da promijeni posao, rekao je djed.
Upravo je stavio lulu u usta, a sada je polagano razmotavao paketi s
duhanom i traio ibice po kuhinjskom stolu.
* * *
Isuse Boe! govorila je Gertrude iziritirano dok su hodale
cestom prema autobusnoj stanici. Stari nije normalan, on jo uvijek
ivi u 19. stoljeu...
Birgitta je ubrzala korak. Jedna joj je arapa imala slabu gumu,
poela se frkati i kliziti prema dolje i stvarati malu kvrgu pod stopalom,
ali nije se usudila stati i navui je. Nije htjela zaostati pa da bude
prisiljena otii natrag do kolibe, htjela je ii s Gertrudom u Motalu, iako
nee imati vlastitu sobu. Gertrude je rekla da ima samo garsonijeru s
malom kuhinjom u kutu, Birgitta nije znala to to tono znai, ali je
znala da je spremna ivjeti u nonom ormariu samo da moe ivjeti s
Gertrudom.
Zna li to je rekao juer? rekla je Gertrude i odloila putne
torbe. Rekao je da konobarice nisu nita bolje od cura koje prodaju
cigare. A kad sam ga pitala kakve su to cure, rekao je da je to jedna
vrsta kurvi, da je takvih bilo u Norrkopingu kad je bio mlad. Ha!
Birgitta ju je dostigla, Gertrude je ponovno krenula. Cipele su joj
ve bile sive od praine puta, visoke su joj pete propadale duboko u
ljunak.
Cure koje prodaju cigare! Isuse Boe, valjda je samo pitanje
vremena kad e traiti da ponem nositi korzet i cipele na kopanje.
Prokleti starac proaptala je Birgitta isprobavajui teren.
Tako je rekla je Gertrude. On je prokleti starac.
*
U kolibici uz prugu Birgitta nije smjela van, u Motali nije smjela
unutra.
Zar ne bi malo izala? rekla je Gertrude kad je sljedeeg dana
dola s posla i utnula cipele s nogu.
Izala? rekla je Birgitta.
Nije joj palo na pamet da bi mogla izai van sama u tako
velikom gradu kao to je Motala. Dok je Gertrude bila na poslu, ona je
istraivala stan, izvukla je svaku ladicu iz komode i prekopala po hrpi
donjeg rublja i marama, najlonki i ogrlica. Nakon toga, otvorila je sve
ormarie u kuhinji, ukrala nekoliko groica iz jednog crvenog paketia
i dvije kockice eera iz zdjelice, a onda joj se pripikilo i otila je u
WC. Ostala je tamo gotovo sat vremena. Bilo je zabavno povlaiti vodu,
skoro kao arolija. Samo je dva puta u ivotu bila u takvom WC-u, a
onda je baka bila ta koja je povukla mali crni lanac, Birgitta nije mogla
tono vidjeti to se dogaa. Ali sada je bacila unutra komadie toaletnog
papira, mogla je vidjeti kako se vrte i pleu prije nego to su bili usisani
i nestali.
Gertrude se bacila na lea na krevet, opruge su zacviljele pod
njom.
Da. Idi se van igrati, to djeca rade...
Birgitta je zinula:
Ali kamo da odem?
Gertrude je napravila mrzovoljnu grimasu:
Isuse Boe! Idi u dvorite. Ili do kioska ili tako neto...
Kopala je po depu svoje bijele jakne i izvukla jednu krunu.
Evo! Odi si kupiti slatkia!
Birgitta nikada prije nije kupovala slatkie, ali znala je to je to.
Djed joj je nekoliko puta kupio eer u velikim kristalima kad je bio u
eerani, a baka je obino na najvioj polici u smonici drala malu
zdjelicu tvrdih karamela. Ali gdje je kiosk? Oklijevajui, zastala je kad
je izala u dvorite i osvrnula se oko sebe. U dvoritu nije bilo nikakvog
kioska, samo kante za smee i nekoliko uadi za suenje rublja na
kojima su bezvoljno visjele bijele plahte. Nekoliko se djece igralo kod
vrata prema ulici, penjali su se na okvir od mat sivog metala. Jedan je
djeak povukao polugu sa strane tako da se jedna debela ipka na vrhu
podizala i sputala, jedna se djevojica penjala na neto to je izgledalo
kao reetke.
Odjednom se otvorio prozor na kui koja je gledala na ulicu, lice
jedne ene je provirilo van:
Maknite se od preke za istresanje tepiha, djeco! povikala je.
To nije igraka!
*
Ipak, malo kasnije su svi sjedili na preki, cijela grupa. Svi su se
drali na distanci od Birgitte zato to nijedno drugo dijete u dvoritu
nikada nije dobilo cijelu krunu da za nju kupi slatkia. Deset ora je bilo
ono to bi uspjeli namoliti svakodnevno. To je bilo dovoljno za dva
okrugla bombona od po pet ora, deset kockica elea od po jednu oru ili
kutijicu gospina bilja. Gospino bilje najdue traje, ispriala je to jedna
djevojica pjesniki biranim rijeima kad je cijela grupa krenula prema
kiosku. Stavi te crne komadie ravno u usta, pomie ih po jeziku,
pritisne na nepce i sie. Malo poslije ti malo crne sline iscuri kroz
kutove usta, ne puno, tek toliko da izgleda kao pjena. Onda je vano
progutati slinu, pustiti slanome okusu da klizne niz grlo, a onda moe
poeti vakati. Tada je mekano, ak i malo ljigavo.
Ali Birgitta nije kupila gospino bilje, samo bombone od eerne
pjene i elea, kole i one s tokicama od okolade. Sada je zatvorila
vreicu i vrsto je stisnula tvrdim prstima. Zrak je bio topao, iako se ve
poelo mraiti, glasovi druge djece mijeali su se s bukom jednog
automobila vani na ulici. Malo se najeila od sree du kraljenice. Bila
je veer, a ona je bila vani, sjedila je na preki za tepihe usred Motale s
vreicom slatkia na koljenima.
Iznenadila se kad su se jedan za drugim poeli otvarati prozori, i
na dvorinoj zgradi i na onoj koja je gledala na ulicu, kad se jedna ena
za drugom naginjala van i vikala da je veera gotova. Nasmijala se:
izgledale su kao djedov sat-kukavica, kao da su sve te ene bile
kukavice obojenih kljunova. Jedno dijete za drugim spuznulo bi s
preke i nestalo, samo se jedan od velikih djeaka odvaio ostati malo
due kako bi izmolio posljednji slatki.
Kad je otiao, Birgitta je ostala tamo neko vrijeme i mahala
nogama. Moda e i Gertrude uskoro otvoriti prozor i povikati da je
veera gotova. Nije bilo vano to se oduilo. Nije vie bila gladna.
( gro.zeraWorC )
Gertrude nije imala novaca da joj kupi krevet, zato je Birgitta
spavala na foteljama. Razmjetavale su namjetaj u sobi svaku veer i
jutro: tijekom dana fotelje su stajale svaka s jedne strane malog stolia s
metalnom plohom - bio je to pravi turski stol za puenje, objasnila je
Gertrude - ali naveer bi pomaknule jednu i prislonile je na drugu, tako
da je to gotovo izgledalo kao mali krevet. Birgitta nije mogla ispruiti
noge dok je leala, ali nije bilo vano, svejedno je voljela spavati u
foteljama, kod Gertrude je sve voljela.
Ponekad je trebalo aliti Gertrudu. Kad bi dola doma s posla
boljele bi je noge i bila bi tuna. Tada su neki snobovski gosti bili
nepristojni prema njoj, alili se na hranu ili su se drali uobraeno i
smijali joj se. Pogotovo kuje: ne postoji nita zlobnije od snobovskih
kuja, to Birgitti mora biti jasno. Ustvari nemaju nikakva razloga da
podiu nos, veina ih je runa do boli, a njihovi deki su isti kao i svi
drugi deki, tipali su Gertrude za stranjicu i hvatali je za grudi im
njihove kuje ne bi gledale.
Kad je Gertrude priala o takvim stvarima Birgitta je smjela lei
pored nje. Voljela je to, Gertrude je lijepo mirisala po parfemu i duhanu,
ponekad se u njezinu dahu osjetio i miris finog likera. Kad je Gertrude
morala otresti cigaretu, Birgitta bi otila do turskog stolia po pepeljaru,
a kad ju je trebalo isprazniti, odnijela bi je do sudopera. Tada bi joj
Gertrude rekla da je dobra, da je Birgitta ustvari jedina dobra osoba koju
je upoznala posljednjih godina, osim Lennarta moda, ali on nije bio ba
stvarno dobar, jer je pogazio svoj brani zavjet i vratio se svojoj eni.
Ali Gertrude je svejedno mislila da ga ima u aci, uvijek je tako dugo
gledao prema njoj kad bi sa svojim poslovnim suradnicima doao ruati
u Gradski hotel...
Znale su leati u krevetu satima, sve dok se Gertrude ne bi sjetila
da uskoro mora na posao. Tada bi joj Birgitta pomogla da se pouri,
pristavila vodu za kavu i napravila nekoliko sendvia, dok je Gertrude
trala sobom i traila par cijelih arapa i novi od dvadeset pet ora koji
bi mogao posluiti kao gumb na potrganoj podvezici. Zatim bi navukla
bijelu konobarsku jaknu i crnu konobarsku suknju, nasmijala se debelim
i nakrivljenim nitama kruha koje je Birgitta narezala i u cugu ispila
alicu kave, a onda odjurila kroz vrata. Nakon toga je Birgitta ostajala
sama i mogla je raditi to je htjela, samo da ne dovue hrpu balavaca u
stan i ne napravi nered.
Rijetko kada su kuhale, Gertrude je jela na poslu i ponekad bi
ponijela kui male posudice za Birgittu. Problem je bio u tome to nisu
imale hladnjak, zato je Birgitta bila prisiljena hranu odmah pojesti, nije
ju se moglo sauvati. Ponekad je Gertrude radila po noi i tada je
Birgitta jela hranu od veere za doruak.
Bio je to malo udan osjeaj sjediti za turskim stolom i nabadati
po podgrijanom odresku odjevena samo u spavaicu.
*
No prije nego to je Birgitta trebala krenuti u kolu Gertrude
nije dola kui prije tri sata, kasnije je to ispriala. Ali Birgitta je ve
rano ujutro shvatila da mora da je bila neuobiajeno umorna jer je
zaspala u odjei i zaboravila naviti budilicu. Bila je ista srea to se
Birgitta probudila sama od sebe u petanest do osam i sjetila se da je
prozivka u osam. Pokuala je drmanjem probuditi Gertrudu, ali nije ilo,
Gertrude se samo okrenula na lea, stavila ruku preko glave i poela
hrkati.
Bila je srea to je Birgitta imala svoju najljepu spavaicu na
sebi, onu koja je bila od zguvanog pamuka i izgledala skoro kao
haljina. Baka ju je saila od ostatka materijala i zato je dosezala samo do
koljena, a ne sve do stopala kao druge spavaice. Birgitta je trebala
samo navui vestu i obuti cipele i arape i bila je odjevena, a onda je
izjurila kroz vrata na isti nain kao i Gertrude.
Znala je gdje se kola nalazi, trebalo je samo trati niz ulicu i
skrenuti desno kad stigne do sljedee ulice. Bosse joj je pokazao. On je
stanovao u kui koja je gledala na ulicu i ii e u isti razred kao i ona.
To mora da je bio on koji je hodao ispred nje na ploniku i drao mamu
za ruku. Ali Birgitta nije bila sasvim sigurna. Bosseova kosa je obino
strala poput pajeg repa preko ovratnika koulje, a ovaj je deko bio
gotovo obrijan po vratu, koa mu je bijelo sjala pod kratkim ostacima
kose.
Bosse! svejedno je povikala, jer kad je dola do kolske
ograde postala je mrvicu nesigurna. kolsko je dvorite neku veer bilo
prazno, a asfalt crn, ali sada je bilo proarano ljudima. Birgitta nikada u
ivotu nije vidjela toliko ljudi, a stanovala je u Motali ve skoro mjesec
dana.
Djeak i ena koji su hodali ispred nje upravo su skrenuli u
kolsko dvorite kroz eljeznu ogradu, djeak je okrenuo glavu i
pogledao je.
Bosse! povikala je Birgitta ponovno i mahnula rukom, jer sad
je bila sigurna da je to stvarno Bosse, iako je bio svjee oian i imao
bijelu koulju i kravatu uz kratke hlae. Njegova je mama bila odjevena
u eir i kaput, stiskala je torbicu vrsto uz tijelo kao da se bojala da e
joj je netko ukrasti. Bacila je brz pogled na Birgittu i rekla:
Oh, Boe! Jadno dijete!
*
Tako je sve poelo. Bosseova je mama najvie iskoristila
situaciju, nagnula je glavu prema drugim majkama i zabrinuto aputala,
s odustajanjem odmahivala glavom kad je uiteljica prozvala Birgittino
ime i kasnije se zadrala u uionici i mrmljala s uiteljicom dok je
navlaila svoje bijele pamune rukavice. Kaput joj je bio neuobiajeno
ruan, bio je velik poput atora i iste boje kao ribizle i mlijeko. Birgitta
je ribizle i mlijeko obino dobivala za veeru kad je stanovala u kolibi
uz prugu, ali morala je zamiriti dok je srkala posljednje lice, kako bi
uope mogla sve pojesti. Boja je bila tako runa da joj je bilo zlo. I
Bosseova je mama bila tako runa da joj je bilo zlo.
Tri dana kasnije Gertrude je prvi put postala kao kukavica u
satu, nagnula se kao i druge mame kroz prozor i pozvala Birgittu. To je
bilo malo udno, nedavno je dola s posla i rekla Birgitti da se ode van
igrati, da je prokleto umorna i da je boli glava te da mora imati mira i
malo odspavati. Ali kada je Birgitta otvorila vrata stana, stajala je u
hodniku i navlaila cipele. To je bilo udno. Obino je po kui hodala u
arapama jer su joj stopala bila oteena i bolna nakon posla. I kosa joj je
bila raupana; bacila je zlokoban pogled na Birgittu, a onda je kimnula
prema sobi i stavila kaiprst na usta. Birgitta mora biti tiho. To je
shvatila, iako nije mogla razumjeti zato je Gertrude izgledala tako
ljutito.
Birgitta se naslonila na okvir vrata i zavirila u sobu. U jednoj
fotelji je sjedila ena, imala je plavi kostim i bijelu bluzu koja je bila
zakopana sve do vrata. Suknja se irila tako dugaka i iroka oko nje
da je gotovo dodirivala pod. Nije vidjela Birgittu, kopala je po smeoj
konoj aktovci koja joj je leala na koljenima i izvadila futrolu za
naoale, uzela naoale i dugo ih i detaljno istila prije nego to ih je
stavila na nos.
"Dobar ti dan rekla je zatim. Jesi li ti Birgitta? Zovem se
Marianne. Ja sam iz Centra za socijalnu skrb.
*
Bila je to Birgittina krivnja, rekla je Gertrude puno puta nakon
toga. Da Birgitta nije bila tako glupa da otri u kolu samo u spavaici,
onda nikada ta Marianne ne bi poela komandirati kod njih doma. Ali
sada je dolazila gotovo svakog tjedna i nakon nekog vremena nije se
ustruavala ni da izvlai ladice komode kako bi pregledala Birgittino
donje rublje ili da ode na zahod prekontrolirati ima li Birgitta vlastitu
etkicu za zube. Nije imala. Gertrude je rekla da je to samo sluajno
sada, da se stara etkica izlizala i da je upravo namjeravala kupiti novu,
ali to nije bila istina. Birgitta nije oprala zube ni jedan jedini put otkako
je dola u Motalu i inilo se da je Marianni to jasno, napravila je
grimasu kad je otvorila Birgittina usta i pregledala joj zube. Obavijestila
je kolu da Birgittu treba preko reda primiti kod kolskog zubara.
Zubar joj je rekao da ne radi gluposti kad se odmaknula od
injekcije, zatim joj je izvadio tri mlijena zuba, stavio joj neto bijelo u
usta i poslao je kui. Ono bijelo je nakon nekog vremena postalo
potpuno natopljeno, Birgitta je zastala i ispljunula to na plonik. Bijelo
vie nije bilo bijelo, bilo je crveno od krvi. I sad je mogla osjetiti kako
joj nova krv nadire u usta, nagnula se prema naprijed i pljunula, ali nije
pomagalo, krv je nastavila tei i tei i tei. Ako ne namjerava tamo
vjeno stajati i pljuvati krv, bit e prisiljena gutati. Od pomisli joj se
plonik zaljuljao pod nogama, zamrcala je i nagnula se, uzela onaj
krvavi tampon i ponovno ga stavila u usta. Na njemu je ostalo malo
sitnih kamenia, ali nije bilo vano. Barem je sprijeilo krv da joj ne
curi iz usta.
Naveer se nije htjela ii van igrati, boljelo ju je u ustima kad je
injekcija prestala djelovati. Gertrude je prezrivo otpuhnula, napravila je
pie od najjeftinije rakije i gaziranog bezbojnog soka i rekla joj da si je
sve sama kriva.
Ipak, izgleda da je shvatila da Birgittu stvarno boli. Ve rano
naveer spojila je fotelje kako treba i pustila Birgittu da ode lei, ak je,
kad se smrailo, sama otila van do kanti za smee s praznim bocama.
Sada je dobro pazila da baci svoje boce, iako se za njih moglo dobiti
novca. Nije htjela da stoje u ormariu ispod sudopera pa da ih Marianne
moe izbrojiti. Ve je poela spominjati udrugu antialkoholiara, iako
biranim rijeima.
Birgitta je izvadila palac iz usta kad je Gertrude dola iz
dvorita, sklopila oi i pravila se da spava. Odluila je. Sutra e Bosseu
razbiti nos.
Zato to je ovo njegova krivnja. Njegova i njegove rune mame.

4irgitta zatrep)e kao da se upravo probudila.
Koje cigarete? kae.
Moje cigarete kae Margareta i namrti elo. One koje si
nedavno prisvojila.
Margareta popravi ruku torbe koja joj visi preko ramena i
isprui ruku. Skoro da je zgodna, usprkos zlobnom izrazu lica, na neki
nain izgleda autentino. Kao da je izlivena iz jednog komada. To je
prilino udno. Margareta nikada nije bila naroito lijepa kao mlada
ravna poput daske i okruglih obraza poput malog djeteta sve do kraja
puberteta - pa ni sada ne bi smjela biti zgodnija, kad ima dobrih
etrdeset i pet godina. Mora da to ovisi o novcu, ona si moe
kupuje udotvorne kreme i novu odjeu kad god hoe. Sve to ima na
sebi izgleda novo, bijeli ovratnik na jakni od ovje koe nema mrlja,
traperice izgledaju jo uvijek kruto. Birgitta voli krute traperice, ali
kakve to veze ima? Njezine su svejedno izlizane i mlitavo vise.
Doleti joj jedno sasvim svjee sjeanje. Odraz u ogledalu.
Birgitta je vidjela socijalni sluaj u ogledalu onog snobovskog butika.
Prije deset godina to se nije vidjelo. Nije to ovisilo samo o tome
to je u to vrijeme dilala, svejedno je ipak ila na Socijalno. Tada je bilo
dovoljno da je jakna samo malo izlizana na rukavima i moglo se dobiti
novu, sada ovjek moe hodati uokolo u staroj odjei, dok se sva ne
podere. Tome je tako valjda zato da se poteno vidi koliko su neopi
sjajne takve kao Christina i Margareta, a koliko su neki drugi uasno
jadni. Poderane tepane jakne krdu, jakne od ovje koe i kone torbe
snobovima.
Birgitta nije snob, ona ne bi nosila bapski kostim ili jaknu od
ovje koe ak ni da ima gomilu novaca. Umjesto toga, kupila bi si crnu
konu jaknu od jednog od onih crnja koji obino subotom stoje na trgu
da se upravo probudila.
elo. One koje si
ku torbe koja joj visi preko ramena i
isprui ruku. Skoro da je zgodna, usprkos zlobnom izrazu lica, na neki
no. Kao da je izlivena iz jednog komada. To je
ito lijepa kao mlada
avna poput daske i okruglih obraza poput malog djeteta sve do kraja
pa ni sada ne bi smjela biti zgodnija, kad ima dobrih
etrdeset i pet godina. Mora da to ovisi o novcu, ona si moe priutiti da
e. Sve to ima na
je koe nema mrlja,
traperice izgledaju jo uvijek kruto. Birgitta voli krute traperice, ali
ejedno izlizane i mlitavo vise.
anje. Odraz u ogledalu.
aj u ogledalu onog snobovskog butika.
Prije deset godina to se nije vidjelo. Nije to ovisilo samo o tome
, svejedno je ipak ila na Socijalno. Tada je bilo
dovoljno da je jakna samo malo izlizana na rukavima i moglo se dobiti
i, dok se sva ne
podere. Tome je tako valjda zato da se poteno vidi koliko su neopisivo
sjajne takve kao Christina i Margareta, a koliko su neki drugi uasno
je koe i kone torbe
Birgitta nije snob, ona ne bi nosila bapski kostim ili jaknu od
ca. Umjesto toga, kupila bi si crnu
no subotom stoje na trgu
u Motali. Njihove jakne su totalno lijepe i jeftine, ali Ulla, njezina
socijalna radnica, odbijala je ak i porazgovarati o tome kad je Birgitta
na vrlo skroman nain pokuala navesti razgovor na to. Birgitta bi
trebala pokrpati svoju jaknu, rekla je. I oprati je. Ullina glavna efica je
rekla kako je vrijeme da se pritegne remen, a Ulla - ta kukavica - uvijek
je radila ono to bi efica rekla. Posljedica je bila ta da je Birgittu sve
boljelo od sveg tog pritezanja u zadnje vrijeme. Jedva da dobije toliko
da se moe najesti dosita. Ali to je moda jedan od onih skrivenih
blagoslova o kojima je Gertrude znala priati, jer sada se Birgitti
povraa pri samoj pomisli na hranu. Ipak ne bi imala nita protiv kad bi
dobila jo koju kintu za kalorije u tekuem obliku. Upravo sada bila bi
spremna dati desnu ruku za pivo.
I? kae Margareta.
Birgitta zatrepe. Na to misli? I zato izgleda tako ljuta?
Margareta nestrpljivo udahne i nagne se prema njoj, lice joj je blizu
Birgittina.
Molim te da mi da moje cigarete kae izgovarajui svaku
rije vrlo jasno, kao da neto nije u redu s Birgittom, kao da ne uje i ne
razumije.
Kakve cigarete? upita Birgitta i ponovno se nasloni na izlog i
zatvori oi. Umorna je. Vrlo umorna.
Nemoj ni pokuavati! sikne Margareta. Uzela si kutiju utog
Blenda koji pripada meni u onom restoranu. Hou je natrag!
Pa da. Sad se sjea. Naravno da e gospoa dobiti svoje cigarete
natrag, sigurno ne bi mogla preivjeti takav poprilian financijski
gubitak. A ako bi preivjela, onda bi sigurno pilila Birgittu sljedeih
trideset godina, muila je prijavama policiji i anonimnim pismima,
stajala naveer ispred njezina stana i vikala: Ti si kriva, ti si .kriva!
Naravno da e dobiti svoje cigarete!
Jo uvijek zatvorenih oiju, Birgitta prekopa po depu jakne, i
tamo ima rupu, ali samo jednu malu, kutija cigareta nije propala kroz
nju. Izvadi je i prui je u prazno, neko vrijeme traei Margaretinu ruku,
zato to jo uvijek nema snage otvoriti oi. Ili tonije, zato to ne eli
otvoriti oi i vidjeti tog stisnutog snoba kako joj zuri ravno u facu.
Sigurno e traiti da joj plati za onih nekoliko jadnih cigaretica
koje je Birgitta ve popuila. Birgitti bi bolje bilo da predloi plan
otplaivanja. Naime, ne dogaa se esto da ima novaca za cigarete.
Takvi kao ona moraju se zadovoljiti time da sami omotaju svoje
cigarete, ako su ve toliko uobraeni da pue.
Margareta trgne prema sebi svoju kutiju cigareta, Birgitta moe
uti kako povlai patentni zatvara na torbi i stavlja je unutra. Sad bi
trebala otii uzdignuta nosa, tako da Birgitta moe otvoriti oi i ogledati
se oko sebe, ali to ne ini. Birgitta je i dalje moe uti kako die.
Hoe li moi sama? pita Margareta. Glas joj je drugaiji,
malo oklijevajui i ne tako otar kao prije.
Birgitta kimne. Ona apsolutno moe sama, puno hvala, samo
neka Margareta bude tako prokleto dobra i nestane sa svojom jaknom
od ovje koe, svojim cigaretama i svim tim sranjima. Ali Margareta
nita ne kui, stavi ruku na Birgittinu i malo je protrese.
uj kae. Kako se ustvari osjea? Ne moe tu stajati i
zaspati...
Fuka se tebi, misli Birgitta, ali to ne kae, stoji nijema,
zatvorenih oiju, lea pritisnutih na izlog duana. Hladnoa stakla joj je
poela prodirati kroz jaknu i polako puzi do lea. Zadrhti i promijeni
poloaj, sakrije ruke pod pazuha. Prsti su joj sasvim ukoeni. I stopala
su joj smrznuta.
Onda dobro kae Margareta i uzdahne. Onda moe sa mnom
do Motale. Ali neu nikakvih svaa.
Birgitta otvori oi. Tko se misli svaati? Zar se netko ovdje misli
svaati? U svakom sluaju, to nije Birgitta Fredriksson.
Nema teorije. Nikada.
*
Margareta krene niz Ulicu Drottning brzim korakom, Birgittine
cipele spadaju tako da je ne moe sasvim stii i zato izmeu njih
nastane mali razmak. A ubrzo prilino velik.
Margareta vjerojatno namjerno juri tako brzo, sigurno ne eli
hodati pored stare kurve. Birgitta prezrivo otpuhne. Kao da je Margareta
puno bolja. Ako je imala dovoljno drskosti da evi profesora dok je jo
ila u kolu, onda je sigurno odonda stigla dosta toga obaviti. Poneto je
Birgitta shvatila s godinama, Margareta ju je povremeno zvala i kad je
priala o dekima, uvijek je imala nekog novog. inilo se da ih je cijeli
ivot mijenjala otprilike svakih est mjeseci.
Margareta je ve stigla do mosta, sad je primijetila da je Birgitta
zaostala, pa se zaustavila i brzo se ogledala oko sebe prije nego to je
ponovno krenula. Zato joj se tako uri? Zar ne vidi da se Birgitta klie
kao vraji Bambi u tim Minnie Mouse salonkama? Ako je ve tako
kolosalno dobra i prijateljski nastrojena kao to se pravi, onda bi trebala
pustiti Birgittu da sjedne na klupu u parku i doi po nju autom.
Ali sada mirno stoji kod onog tamo pjeakog prijelaza. Birgitta
skupi snagu i pokua trati, ali ne ide, uspije napraviti samo nekoliko
koraka. Kvragu. Nije u formi. To je valjda zbog te proklete jetre. Ili
plua. Ili bubrega. Ili srca. Kad je prije nekoliko tjedana bila otputena
iz bolnice, lijenik joj je rekao da je udo to uope moe stajati.
To je zato to sam tako jaka, rekla je Birgitta, jer nije mogla
rei ono to stvarno misli, onda bi je u sekundi strpali na psihijatriju.
Lijenik joj se nasmijao te se okrenuo prema kompjuteru,
stisnuo gumb i njezin se zdravstveni karton pojavio na ekranu.
Vjerojatno jesi, rekao je i odmahnuo glavom. Ali sada je
dolo vrijeme da se malo primiri. Barem ako namjerava doekati
sljedee roendane.
Bio je to neuobiajeno dobar doktor, gotovo u rangu s Huberts-
sonom, ali ni on nije ba kuio stvari, kao ni drugi. Birgitta nije imala
nikakvih planova umrijeti i nije nikada namjeravala biti stara, ak i ne
zna kako je to biti stara. Gertrude nije navrila ni trideset pet.
Ali to je jasno, Gertrude nikada nije bila jaka kao Birgitta. To se
vidjelo. Bila je tako neshvatljivo tanka i prozirna, izgledala je kao ona
plesaica od porculana koja je stajala na bakinoj komodi. Baka je jako
pazila na tu plesaicu. Opalila je Birgitti pljusku koja joj je odzvanjala u
uima jo satima nakon to je otkrila da se Birgitta popela na stolicu i
dodirivala je. To nije igraka!
Birgitta nije ni pokuavala objasniti kako nije tako glupa da bi se
mislila igrati s plesaicom, samo je htjela vidjeti kako izbliza izgleda taj
vrsti porculanski til i osjetiti ga pod prstima. Mislila je i zagristi ga, ali
to nije stigla prije nego to ju je baka ugledala. I tako je i dalje nastavila
eznuti, posve uvjerena da je porculanski til sladak kao eer u
kristalima.
Jednom je dobila ideju da okusi i Gertrudu. Bilo je to
neposredno prije nego to su je preselili k babetini Elli, znai da je tada
ila u etvrti razred. Gertrude je prestala raditi, dobila je otkaz u
Gradskom hotelu, a nije bilo nikakvih drugih pametnih poslova za
konobarice u Motali. Gertrude nije namjeravala sakupljati prljavo sue
u nekom Ring baru, koliko god je gnjavile Marianne i enske sa
Socijalnog, zato to ona ima zvanje i ponosna je na to. Osim toga,
uskoro e se udati za Osvalda i biti domaica u onom trosobnom stanu
koji on ima. A prvo to e uiniti kad dobije prsten na prst jest rei
Marianni i cijelom njezinu drutvu da se nose.
Birgitta se radovala vjenanju, iako nije voljela Osvalda. Bio je
tako velik i glomazan da se inilo kao da za nju nema mjesta u stanu
kad bi se on pojavio. Osim toga, imao je udne navike. Nikada nije
pozdravljao i im bi doao na vrata, skinuo bi cipele i svoje znojne
arape, bacio ih preko ramena i utapkao u sobu bosih nogu. Uvalio bi se
u jednu od fotelja i ne bi ustajao cijele veeri. A opet, imao je
neusporediv talent da svejedno napravi nered oko sebe. Nakon kratkog
vremena sve su ae bile zaprljane, sve pepeljare prepune, a po podu se
kotrljala gomila praznih boca. Nije da je Birgitta u to vrijeme bila neka
istunka, ali Osvald je stvarno bio prava svinja, glasno se podrigivao i
pljuvao po podu, cerio se kad je nadugako prdio i to je toliko smrdjelo
da je Birgitta morala otvoriti prozor. Osim toga, nikada nije znao otii,
sjedio bi u toj fotelji itavu vjenost. Birgitta nije mogla poteno otii u
krevet, morala je smotati neto odjee u gomilu na podu vani u hodniku
i lei to je bolje mogla. Osvald ju je uvijek probudio kad je odlazio
doma, izmaknuo bi hrpu odjee pod njom i psovao zato to je legla na
njegovu jaknu.
Kad bi otiao, Gertrude bi postala zabrinuta, poela bi mrcati i
plakati, grliti Birgittu i zvati je svojim malim anelom, svojom jedinom
malom prijateljicom na svijetu. Svi ih ele razdvojiti, i Osvald, ta svinja,
ali ona ne namjerava popustiti. Ipak je ona majka, on to mora prihvatiti,
a dobroj je majci ljubav prema djetetu uvijek ispred Ijubavi prema
mukarcu. Ako je Osvald eli, onda mora uz nju uzeti i Birgittu, zato to
Gertrude ne bi preivjela bez svog anelia, a i Birgitta se valjda ne
eli rastati od svoje mamice. Ili eli? Gertrude je poela plakati: da,
sigurno to eli, Birgitta sigurno eli da je Gertrude mrtva i pokopana.
Jer onda bi se Birgitta mogla preseliti jednoj od onih potenih obitelji
kojima je Marianne uvijek priala, onakvoj obitelji u kojoj bi joj bilo
tako lijepo s vlastitim krevetom i vlastitom sobom i svim tim. Onda bi
sigurno brzo zaboravila svoju siromanu mamu i...
Tada ve Birgitta ne bi mogla zaustaviti suze, oi bi joj se
napunile suzama koje bi onda poele tei niz obraze kad bi trepnula.
mrcajui bi se spustila na koljena ispred Gertrudina kreveta, grlila joj
ruku i zaklinjala se da ne eli ni u kakvu usranu udomiteljsku obitelj, da
ne eli svoj krevet i svoju sobu. Svi su glupi, Osvald i Marianne,
Bosseova mama i ravnatelj kole. Nitko od njih nije shvaao da je
Birgitti dobro, da je imala najbolju mamu na svijetu... Tijelo bi joj se
poelo tresti od plaa, rijei bi dolazile isprekidane i veliki mjehuri sline
bi joj se nakupljali i prtali na ustima, a opet, inilo se da je Gertrude ne
uje. Samo bi nastavila plakati i vikati, povukla bi ruku i stavila je preko
lica, dok bi se cijelo njezino krhko malo tijelo stisnulo u gru.
Daaaa! vikala bi i udarala nogama po madracu, vrtei glavom
lijevo-desno. Daaaa! Ti sigurno hoe da ja umrem, znam to! Svi me
mrze! Znam to, znam to! Ali pokazat u ja svima vama, sutra kad ode u
kolu ubit u se, kunem se! Uzet u onaj veliki kuhinjski no i zariti ga
ravno u trbuh...
Birgitta se bacila na nju, kako bi je zadrala, kako bi je prisilila
da ostane na ivotu.
Mama povikala je i bujica rijei odjednom je krenula iz
njezinih usta. Mama, mama, mama... Ne smije umrijeti! Ne smije
umrijeti, draga mamice, nemoj umrijeti!
Gertrude bi se obino smirila kad bi Birgitta prislonila svoj
vlani obraz uz njezin i plakala glasno kao ona. Prestala bi udarati
nogama vrtjeti glavom, nakon kratkog vremena vie ne bi ni vikala,
samo bi mrcala i ponekad zatulila, dok bi joj glava polako klonula u
stranu i onda bi zaspala. Tada Birgitta vie nije smjela mrcati, tada je
morala progutati svoj pla tako da je postao tvrda mala kvrga u grlu,
inae bi se Gertrude mogla probuditi i ponovno postati zabrinuta.
Birgitta bi obino leala posve nepomino sve dok vie nije
mogla uti Gertrudino disanje, onda bi oprezno maknula ruke s
Gertrudina vrata i ustala. Trebala je svata obaviti prije nego to si je
mogla dopustiti san. Prvo je morala narezati kruh za doruak, zatim
sakriti sve noeve. Imale su samo tri komada, tako da bi to samo po sebi
bio lagan posao samo da nije toliko drhtala. Jedan je zavrio iza hrpe
stvari u ormaru ispod sudopera, drugi u kotliu zahodske koljke, iako
je bilo malo spetljano skinuti plastini plovak kako bi skinula poklopac,
trei je zagurala da stoji iza ogledala u hodniku. Kod babetine Elle joj je
pozlilo kad je jednog od prvih dana otvorila ladicu u kuhinji i ugledala
jedanaest otrih noeva - u sekundi ih je izbrojila - i u trenutku joj se
inilo da mora pronai jedanaest mjesta gdje ih moe sakriti. Ali to,
naravno, nije bilo potrebno u toj kui. A kod Gertrude je to uskoro
postao obiaj. inilo se da Gertrude nije primjeivala da su noevi
nestali i da bi se ponovno pojavili kad bi se Birgitta vratila iz kole.
Kad su noevi bili sakriveni, obino bi skupila sve boce u malu
platnenu vreicu koju bi stavila ispod vjealice u hodniku. Kada je
jutrima odlazila u kolu, uzela bi vreicu u ruku i otrala do kanti za
smee, ispraznila je i zguvala u lopticu koju bi zagurala u kolsku
torbu. Babe iz susjedstva koje su je pijunirale iza sjajnih prozora
sigurno su mislile da ih je bacila, ali nije, samo ih je sakrila iza kante za
smee. Pa za njih se moglo dobiti novca, a Birgitta nije bila tako glupa
da propusti ansu da neto zaradi. Gertrude je bila draga, ali nije imala
puno za davanje u zadnje vrijeme, a Birgitta je stalno udjela za
slatkiima. Kao da je imala nekog takora koji voli slatko u elucu, zlog
takora dugakog repa koji joj je prijetio i plaio je, koji je aptao da e
zariti svoje ute zube u njezina crijeva i razderati ih u krpe ako ga ne
nahrani.
Moda je taj takor bio razlog to je jedne noi ila probati
kakvog je okusa Gertrude. Upravo je bila sakrila sve noeve i pokupila
sve boce, sada je stajala uz turski stoli i nagradila se akom kockica
eera.
Gertrude je mirno spavala, stisnula se uza zid, njezina je bijela
ruka leala ravna preko boka. Birgitta ju je promatrala dok su kockice
eera prvo postajale porozne, a zatim joj se polako rastopile u ustima.
takor je siktao od nestrpljenja, htio je neto drugo, najbolje bi bilo
okoladu, cijeli kola od mlijene okolade Marabou, onako ljepljiv i
mekan kakav je bio nakon to je leao izloen suncu u izlogu duana. Ili
sladoled, da, mogao bi pojesti i sladoled od vanilije, cijelu kutiju
sladoleda od vanilije koji se topi s tankim prugama sirupa od jagoda,
onog od kojeg te duboko u grlu pone kakljati od udnje...
Iza roleta je ve poelo svitati, soba je polako postajala svjetlija.
Namjetaj i stvari su se poeli rasplinjavati, postali su mutni i nejasnih
obrisa, a Birgitta vie nije imala nadzor nad vlastitim tijelom. Osjetila je
kako joj jezik prelazi preko zuba u potrazi za posljednjim komadiima
eera, kako su joj ruke obrisale posljednje mrklje od plaa ispod nosa
i kako su stopala krenula. Bilo je to kao da je hodala u moru, svuda oko
nje bila je voda i svjetlost, aputavi valovi poticali su je da hoda u
njihovu ritmu sve do kreveta.
Gertrude je duboko spavala, nije ni primijetila da joj je Birgitta
podigla ruku. Birgitta je prvo prela kaiprstom preko nekoliko bijelih
paperjastih dlaica pod rukom, takor se sa udnjom pomaknuo u
njezinu elucu, inilo se kao da je svaka dlaica na Gertrudinoj ruci
napravljena od eera. Sjetila se one bijele eerne vune koju je jednom
kupila u zabavnom parku i usta su joj odjednom bila puna sline, u grlu
ju je kakljalo i boljelo i stiskalo od elje za slatkim...
Birgitta je zatvorila oi i mokrim mekanim jezikom polizala
cijelu Gertrudinu ruku, od zgloba do ramena. Nakon toga vrlo je
paljivo vratila ruku natrag na bok, ispravila se i zatvorenih oiju ekala
senzaciju okusa koja e joj uskoro eksplodirati na nepcu.
Ali Gertrude nije imala okus po okoladi i vaniliji. Imala je okus
po soli. Kao salmijak.
*
Margareta spusti nogu na ulicu u trenutku kad je Birgitta
sustigne, na semaforu se jo nije stiglo upaliti zeleno.
ekaj! kae Birgitta zadihano, ali Margareta je ve na pola
puta preko ulice.
Pa jebemu! Birgitta se spotie preko ulice - proklete usrane
cipele - i ponovno je pokua stii. Margareta namjerno uri, pokuava
pobjei od Birgitte! Jer ako Birgitte ne bude na vidiku kada doe do
auta, onda moe samo uskoiti i nagaziti na gas iste savjesti. Da, tako
je, to je to, moe to vidjeti pred sobom, moe vidjeti ak i Margaretin
zlobni mali osmijeh kad se minutu kasnije proveze pored oajne i
ostavljene i totalno vorc Birgitte i pravi se da je ne vidi. Osim toga,
moe zamisliti kako Margareta nabora cijelu facu u iznenaenu grimasu
kad se sljedei put sretnu i kad je Birgitta podsjeti na sve ovo. to? Nije
Margareta pogazila svoje obeanje Birgitti! Nije ona pobjegla! Ne, nego
je ekala i ekala, ali kad se Birgitta nije pojavila, morala je otii.
alim, alim.
Margareta je sad stigla do Parka Jarnvag, ali Birgitta je i dalje na
ploniku. Srce joj teko udara, kao da e joj prsni ko eksplodirati.
A svejedno mora pouriti dalje. Moda e umrijeti od ovoga
napora, onaj krvni ugruak koji prijeti da e rasprsnuti neku od ila
moda je upravo na putu prema njezinu srcu ili mozgu.
Da. Tako je to. Zna tono to e se dogoditi, vidi to pred sobom:
Birgitta Fredriksson se hvata za srce i zaustavlja se usred koraka, okrene
se na jednoj nozi - druga je podignuta kao da plee - i na trenutak
pogleda prema ledenoplavom oujskom nebu prije nego to polako
sklizne prema tlu. Ljudi navru sa svih strana, viu zabrinutim glasovima
i vrte rukama. Je li mrtva? Oh, ne, samo da nije mrtva! Pa to je Birgitta
Fredriksson, ona koja je jednom bila tako lijepa! Ona koja je sigurno
trebala biti svjetski poznat fotomodel, vedska verzija Anne Nicole
Smith, da je danas mlada! Ah, da samo ivot nije bio tako okrutan
prema njoj!
*
Samo se igra u mislima. Ustvari, Birgitta ne vjeruje u smrt. Ni na
trenutak.
Naravno, tisuu si je puta zamislila te dramatine okolnosti i tu
tugu, krivnju i alovanje koje bi izazvala njezina smrt meu snobovima
i ostalima, ali ipak joj je nemogue stvarno povjerovati da e jednom
umrijeti, da vie nee postojati. Moda drugi, ali ne i ona. Birgitta
Fredriksson e vjeno ivjeti, bilo to drugo joj je nemogue zamisliti.
Kao dijete pokuavala je objasniti svoju uvjerenost odraslima, ali
nitko je nije shvaao ozbiljno:
Namjeravam sa sobom u lijesu imati lopatu rekla je baki. I
kad svi odu kui sa sprovoda, onda u se otkopati.
Baka se nasmijala svojim hrapavim smijehom:
Ne moe. Kad si mrtva, onda si mrtva, onda se ne moe
otkopati. Ja mogu.
Baka je zabacila glavu i nasmijala se jo glasnije, skoro su
popucala stakla u kolibi. Ovo je oito bilo najsmjenije to je ula
posljednjih godina.
Vidjet e! zakokodakala je. Vidjet e!
Gertrude se razljutila. Bilo je rano poslijepodne, jo se nije stigla
potpuno napiti, ipak se podigla na lakat u krevetu i obrecnula se:
Jesi luda ili to? Zato bi ba ti bila posebna, zato bi se ba ti
uspjela izvui?
Birgitta nije odgovorila. Bilo je to kao da je imala mali gumb u
sebi, mali ovo-se-ustvari-ne-dogaa gumb, koji bi obino stisnula kad bi
se Gertrude razljutila. To nije nikada funkcioniralo kad je Gertrude
plakala i bila tuna, samo kad je vikala i psovala. Kao sada.
Kvraaaagu! siknula je Gertrude i spustila se natrag na jastuk.
to sam loe uinila? to? Leim u ovom usranom malom stanu u
usranom malom gradu i nemam novaca ni za najosnovnije, a onda, uza
sve to, jo se pokae i da mi je dijete idiot! Ali samo pripazi, samo da ti
kaem, jer ako bude hodala uokolo i brbljala takve stvari meu
ljudima, Marianne e te u trenu strpati u ludaru. Tako da zna!
Babetina Ella se nije nasmijala, ni vikala, samo je podigla
pogled sa svog jastuia za vezenje i na trenutak se zabuljila u Birgittu:
A tako, rekla je i ponovno spustila pogled, pomaknula
nekoliko kalema tako brzo daje Birgitta to jedva mogla pratiti
pogledom. Znai, ti si besmrtna... Ba lijepo.
Birgitta ju je promatrala stisnutih oiju i ekala na nastavak, ali
nije ga bilo. Ella je, umjesto toga, stavila iglu izmeu usnica i nagnula
se nad vezom kako bi bolje vidjela.
Namjeravam drati jedno oko otvoreno, rekla je Birgitta. Da
vidim to se dogaa.
Ella ju je pogledala i kratko se nasmijeila. Birgitta se nestrpljivo
nakaljala. Prokleta babetino! Pa reci neto! Naborala je lice u grimasu
podigla ruke, skvrila prste kao udovite:
A ako me pokua zakopati, onda u tuliti kao duh...
Ella je izvadila iglu iz usta i glasno se nasmijala.
U to sam sasvim uvjerena rekla je. Ali s obzirom da jo nisi
mrtva, moe se otii oprati. Ruke su ti prljave.
*
Jo i danas Birgitta tako zamilja smrt: kao kazalinu predstavu
u kojoj je ona i glavna uloga i publika. Leat e u svom lijesu sa svim
osjetilima ouvanima, s oima zatvorenima samo napola kako bi mogla
promatrati sudionike sprovoda, a kad odu, maknut e poklopac u stranu
i ustati kao neki Drakula. Ne eli biti zapaljena, to je objasnila
Ulli na Socijalnom, ali nema velike nade da e joj elja biti
potovana s te strane. Ako Ullin veliki ef kae da opina eli da svi
otpaci budu spaljeni, onda e se Ulla pobrinuti da i Birgitta bude
spaljena. Zato je selotejpom zalijepila ceduljicu na unutranjoj strani
vrata svog ormara: Zakopavanje. Ni pod kakvim uvjetima ne elim da
me se spali. Birgitta Fredriksson. Nada se da e se snobovi pojaviti u
zadnji as. Da, moe vidjeti kako se to dogaa, kako su ugledali
ceduljicu, kako pogledaju jedan drugog oima ispunjenim suzama -
konano su shvatili kako su je loe tretirali - i kako onda tre prema
groblju i krematoriju i zaustavljaju lijes upravo kad su ga namjeravali
pogurnuti u penicu...
Ali vjerojatno nee tako biti, na Birgittine se sestre ne moe
osloniti. Jer kad se ljudi nakon kratkog vremena ponu skupljati oko
Birgitte tu gdje lei kao razapeta na ljunanoj stazi u Parku Jarnvag,
nedostajat e barem jedna osoba. Margareta. Ona e sigurno samo
nastaviti dalje. Prokleta kuja!
Birgitta uzme zraka, iz dubine grla izvue svoje glasovne
mogunosti i skupi ih u jedan jedini urlik:
EKAAAAAJ!
Prolo je mnogo godina otkada je posljednji put tako glasno
vikala, ali nije ispala iz forme. ini se kao da je uspjela da na trenutak
zastane cijeli Norrkoping, kao da su svi motori prestali brujati, kao da su
se svi razgovori prekinuli na tih nekoliko sekundi dok eho njezina glasa
odzvanja izmeu starog hotela Standard i Doma kulture. Birgitta se
nagne prema naprijed i osloni se rukama na bedra, poput sprintera koji
je upravo proao kroz ciljnu traku i vidi kako se Margareta tamo u
daljini smrznula kao led, kako su joj se lea ispravila i kako je ostala
sasvim nepomino stajati. Birgitta dae, ne, vie od toga, kripi, a srce
joj tue tako jako da osjea puls u svakom dijelu tijela: u glavi, u
prstima, u proirenim venama pod koljenima. Moe ak i osjetiti udarce
srca u unim resicama. Tada je ovjek umoran. Tada ovjek stvarno ima
pravo na trenutak odmora.
Sada uje Margaretine korake, krkaju po ljunku i otopljenom
snijegu dok hoda laganim koracima svojim odmjerenim snobovskim
stilom u pravcu Birgitte.
to je? kae prigueno, kao da misli da e naknadno stiati ton
Birgittina krika time to e govoriti tihim glasom. Zato se dere?
Birgitta i dalje stoji s rukama na bedrima, ali podigne glavu i
napravi grimasu.
Kvragu! Zar si planirala da trimo cijelim putem do Motale?
Margareta se malo zaljulja na petama i pogleda u daljinu:
Moda bi ti to dobro dolo. ini se da ti treba malo kretanja...
Sto je to s njom? Zar danas ne moe otvoriti usta a da ne izbaci
neto otrovno? Ustvari nije bila ovako otrovna jo otkada je Birgitta
napustila skupu vilu Stiga tukoustog. Ni Margareta ni Christina nisu
rekle ni rijei Birgitti tijekom onih tjedana dok su stanovale u
podrumskoj sobi, a kad je Birgitta trebala otii nisu ak ni odgovorile na
njezin zbogom, samo su buljile u nju prazna pogleda. Zato se Birgitta
iznenadila kad joj je Margareta poela pisati nekoliko godina kasnije.
Mislila je da su neprijatelji za cijeli ivot, ali to shvaanje Margareta
oito nije dijelila, jer je jedna oda za drugom, a svaka dua od
prethodne, poela slijetati u Birgittin potanski sandui. A, osim toga,
nije li se Margareta pojavila kod nje doma samo nekoliko mjeseci nakon
to je dobila djeaka? Da. Sada se sjea, vidi sasvim jasnu sliku
Margarete kako sjedi za kuhinjskim stolom i hrani ga iz boice...
Aha! Zato je Margareta danas tako otrovna. Mora da se sjetila
djeaka kad su sjedile u onom restoranu, tako je, odjednom mora da se
sjetila da je Birgitta dobila sve to ona sama nije nikada dobila. Birgitta
je imala i majku i mua i dijete, a Margareta nikada nije imala nikoga na
cijelom svijetu. Nitko je nije htio kad je bila mala, i nitko je nee ni
sada, a nije ni udo, kad je tako uasna zlobna klimakterina vjetica.
Margareta je jednostavno zavidna. Ali to sigurno ne bi priznala ni pod
prijetnjom pitoljem. Kad su bile male, Margareta nikada nije htjela
priati o svojoj mistinoj mami i uvijek bi otila svojim putem kad bi
Birgitta poela priati o Gertrudi. Bila je zavidna onda, a zavidna je i
sada. To je tako.
Ipak bi trebala shvatiti da je Birgitta povrijeena, da joj se plae
od Margaretinih okrutnih udaraca i da joj kutovi usana podrhtavaju.
Kvragu, Maggie, kae i uspravi se. Ja ti nisam sasvim zdrava,
nemam snage trati tako brzo kao ti. Navukla sam si cirozu jetre, zna...
Bila sam u bolnici, izala sam prije etrnaest dana.
Margaretino se lice opustilo, ali ne dovoljno da bi se Birgitta
osjeala da stoji na sigurnom tlu. Mogue je da Margareta ne zna to je
ciroza jetre - a Birgitta je stvarno ne namjerava pouavati o svojoj
bolesti - i zato ne razumije ozbiljnost svega. Tlo treba pojaati.
Sama sam si kriva, naravno, kae i okrene se u smjeru klupe,
vukui noge tako da ljunak kripi i doe do nje. Ako si stalno na cesti,
onda ne doivi starost. Doktor mi je rekao da mi je ostalo jo pola
godine. Ako budem imala sree...
Sjedne na klupu i baci kratak pogled na Margaretu. Na dobrom
je putu, Margareta je otvorila usta, zuri u Birgittu sjajnim oima:
Ali zna ti mene, kae Birgitta i nakratko se gorko nasmije.
Ja se ne znam brinuti za sebe. ak i kad bih htjela...
Margareta zatvori usta i proguta slinu:
Je Ii to istina?
Naravno da je istina. to ona misli, da Birgitta tu sjedi i lae?
Kvragu, pa doktor je rekao da e umrijeti za pola godine ako ne prestane
cugati!
Jasno da je istina, kae i spusti pogled kako bi sakrila da ipak
lae. Jer jasno da lae. Birgitta Fredriksson nee umrijeti. Ona ne moe
umrijeti.
*
Polako izlaze iz parka i idu prema eljeznikom kolodvoru,
Margareta je stavila ruku pod Birgittinu, pridrava je kao da je starica.
Sjedni na klupu ispred kolodvorske zgrade, a ja idem po auto,
kae. Nee dugo potrajati, iza policijske postaje je...
Birgitta zatvori oi i kimne, pusti da je se polagano vodi preko
ulice. ak se i uhvati kako malo epa i zaustavi se. Ne smije previe
glumiti: ovjek nije epav od ciroze jetre. To bi valjda ona trebala znati,
jer je ve pola godine svako malo u bolnici zbog te vraje jetre, a jo
nije poela epati. injenica je da ona nikada ne misli na svoju jetru,
osim ponekad kad povraa. Onda viri kroz trepavice da vidi je li izalo
to krvi, jer kad pone krv, onda je moraju odvesti u bolnicu, a to ne
eli. Birgitta ne voli leati u bolnici. Ustvari, boji se bolnica.
Joj, kae Margareta kad su dole do klupe. Malo je vlana od
rastopljenog snijega. Premokra je i hladna. Priekaj malo, idem do
kioska kupiti novine, pa moe sjesti na njih...
Vratila se u sekundi, rairila debele novine s mnogo priloga
preko klupe i pruila joj limenku kad je Birgitta poteno sjela.
Evo, kae. Da ima neto za piti dok me nema. Ali neu
dugo. Natrag sam za par minuta...
Birgitta zatomi grimasu: Coca-Cola light. Tipino. Ono to njoj
treba je pivo. Ali ako to kae, Margareta e opet zalajati kao rotvajler.
Moe li ostati sama? upita Margareta.
Birgitta kimne i zatvori oi, ali ih u sljedeem trenutku ponovno
otvori.
uj kae i moleivo se nasmijei. Je 1 bi mogla dobiti i
cigaretu?

4a' je lijepo vrijeme, kako se toga prije nije sjetila.
Birgitta se nagne prema natrag i okrene lice prema suncu dok izvla
kutiju cigareta iz depa. Nije uope loe sjediti ovdje na proljetnom
suncu i zapaliti si jednu.
Birgitta je uvijek voljela biti izvan kue, cijelog je ivota radije
bila vani nego unutra, nije vano ako bi bila oluja ili bi pljutala kia.
Pod drugim bi okolnostima moda bila prava ljubiteljica prirode.
Otpuhne na tu pomisao. Moe se zamisliti u ulozi izvi
u jabuke s koarom punom gljiva preko ruke i sunanim pogledom.
Isuse Boe! Dobro da nije tako loe prola.
Nije da je za to ikada postojao neki vei rizik, baka je promatrala
prirodu s nepovjerenjem, iako je cijeli ivot provela usred klorofila, a
Gertrude je bila pravi cvijet s asfalta. Birgitta je ustvari bila na izle
umi jedan jedini put, a to je bilo kada je Ella povela sve tri djevoj
da beru gljive, iako ona sama ne bi ni u snu krenula u umu. Ali Stig
tukousti je trebao proslaviti etrdeseti roendan, a Ella je obe
pomoi s hranom. Za predjelo su trebali biti popeci punjeni
lisiarkama, a s obzirom na to da su lisiarke u limenci bile strano
skupe, a Ella je bila tako krta, morale su same krenuti u umu i nabrati
ih tamo gdje rastu besplatno. Mislila je ona. A ustvari nisu nale ni
najmanju gljivu.
Ali koji prizor mora da su bile kad su izale iz ku
cestu jedna za drugom. Birgitta se toga kristalno jasno sje
hodala je Ella u gumenim bucama, haljini u kojoj je obavljala
vesti, odmah za njom trkarala je Christina u identinoj opremi,
uplaena i drhtava, kao da se bojala da e joj se put otvoriti pod
i usisati je. Margareta je hodala cik-cak iza njih. Nije mogla hodati
ravno jer je provercala sa sobom jednu knjigu Pet prijatelja u koarici
vrijeme, kako se toga prije nije sjetila.
Birgitta se nagne prema natrag i okrene lice prema suncu dok izvlai
e loe sjediti ovdje na proljetnom
e, cijelog je ivota radije
, nije vano ako bi bila oluja ili bi pljutala kia.
Pod drugim bi okolnostima moda bila prava ljubiteljica prirode.
Otpuhne na tu pomisao. Moe se zamisliti u ulozi izviaice obraza kao
anim pogledom.
i rizik, baka je promatrala
prirodu s nepovjerenjem, iako je cijeli ivot provela usred klorofila, a
Gertrude je bila pravi cvijet s asfalta. Birgitta je ustvari bila na izletu u
umi jedan jedini put, a to je bilo kada je Ella povela sve tri djevojice
da beru gljive, iako ona sama ne bi ni u snu krenula u umu. Ali Stig
endan, a Ella je obeala da e
ci punjeni
arke u limenci bile strano
skupe, a Ella je bila tako krta, morale su same krenuti u umu i nabrati
ih tamo gdje rastu besplatno. Mislila je ona. A ustvari nisu nale ni
Ali koji prizor mora da su bile kad su izale iz kune ograde na
cestu jedna za drugom. Birgitta se toga kristalno jasno sjea: prva u redu
hodala je Ella u gumenim bucama, haljini u kojoj je obavljala ienje i
noj opremi,
e joj se put otvoriti pod nogama
cak iza njih. Nije mogla hodati
ravno jer je provercala sa sobom jednu knjigu Pet prijatelja u koarici
za gljive i poela je itati im joj je Ella okrenula lea. Ona nije bila
normalna s tim svojim knjigama, cijelo je vrijeme itala, iako su Ella,
Christina i Birgitta preokretale oima i govorile joj da nije normalno
stalno i posvuda itati. Nije pomagalo, nastavila je hodati cik-cak kroz
ivot, stalno s novim knjigama u ruci.
Ovoga je puta ispruila ruku prema Birgitti i oslonila se na nju
da se ne odsklizne u jarak. Birgitta ju je pustila da se dri, jer je tog dana
bila prilino vesela i oputena. Natrpala je depove papirnatim
vreicama za gljive, jer one gljive koje bi ona nabrala nije imala
nikakvu namjeru donirati za stoti roendan nekog prokletog starca, nego
ih je namjeravala skupo prodati i zamijeniti za slatkie. Osim toga,
oduljala se doma do Gertrude za vrijeme velikog odmora, a Gertrude je
bila skoro trijezna i obeala da e se zalijepiti za Mariannu kao pijavica
i natjerati je da se Birgitta opet preseli kui. U to je vrijeme Birgitta bila
kod Elle tono devet mjeseci i dvanaest dana. Nitko nije znao da to tako
tono rauna, da broji dane, sate i minute kao neki zatvorenik od dana
kad je dola u Ellinu kuu.
Marianne ju je tamo odvela. Jednog je petka dola u kolu,
pokucala na vrata uionice za vrijeme posljednjeg sata tog dana i tihim
glasom zamolila moe li razgovarati s uiteljem Stenbergom. Zamahnuo
je tapom za pokazivanje i zabrundao neto o tome kako moraju mirno
sjediti i biti tihi, a onda je izaao na hodnik.
Nitko od druge djece iz razreda nije prepoznao Mariannu, ak ni
Bosse koji je stanovao u istom dvoritu kao i Birgitta i koji je obino
tako buljio u sve oko sebe da bi ovjek pomislio da e mu oi ispasti iz
glave, ba kao i druga djeca na dvoritu kad bi teta iz Centra za
socijalnu skrb proetala onuda s francuskom kapom i aktovkom. Nisu
buljili samo zato to su se bojali Centra za socijalnu skrb, Birgitta je to
shvatila, nego i zato to je Marianne tako udno izgledala. Nijedna
druga enska u cijeloj Motali nije nosila francusku kapu i vukla aktovku
uokolo, to je bio privilegij mukaraca da se sramote na taj nain. Ali
danas Marianne nije imala francusku kapu nego eiri, valjda je zato
Bosse nije prepoznao.
Birgitta je na klupi imala otvorenu knjigu iz prirode, upravo je
potajice namjeravala prelistati knjigu i maknuti se od dijela o jeevima,
sve do puno zanimljivijeg dijela o razmnoavanju. Naravno, bilo je to
zagonetno i neshvadjivo, ali ne toliko zagonetno i neshvadjivo da osobe
kao ona - mlade osobe sa irom otvorenim oima i nauljenim uima ne
bi mogle izvesti neke zakljuke o ljudskom ponaanju iz onoga to je
bilo napisano o sisavcima. Birgitta je bila gotovo sigurna da su ljudi
sisavci. Pa tvrdilo se da sva djeca dolaze iz mamina trbuha, iako ona ba
nije mogla tono shvatiti kako bi to ilo. Gertrudin je trbuh bio posve
ravan, nije mogla zamisliti da je jednom leala unutra. Gertrude bi
prsnula, u to je bila sigurna, a Gertrudin trbuh uope nije izgledao kao
da je jednom prsnuo. Moda je priroda sredila nekakvu dodatnu kou,
moda beba lei na maminu trbuhu, pokrivena dodatnom koom koja
izgleda otprilike kao najlonka. Da, mora da je tako. Jer najlonke su
prozirne i onda mama moe vidjeti bebu i znati da je trudna, jer ako
dijete lei negdje unutra sakriveno meu unutarnjim organima, onda ona
naravno ne moe znati da e dobiti dijete...
Kvragu! Vie nije mogla ekati, nije vie mogla prisiliti misli da
se bave neim drugim. Zatvorila je knjigu iz prirode i ustala, stolica je
zagrebala po podu, avrljanje i priguen apat u razredu je na trenutak
utihnuo. Svi su je gledali, svi do jednoga u uionici su gledali Birgittu i
ekali to e uiniti.
Ali Birgitta nije mogla nita uiniti. Bila je kao oduzeta. Stajala
je posve ravna i nepomina uza svoju klupu, nesposobna da stavi jednu
nogu ispred druge, nesposobna da ode do vrata i otvori ih, nesposobna
da zahtijeva priznanje od Marianne zato je dola u kolu. Jer ve je
znala.
Noas je zaboravila sakriti noeve, zaspala je kao prava prokleta
glupaa! A sada je Gertrude mrtva, konano si je zabila no u trbuh.
Vrijeme je stalo. Uskoro e se zemlja raspuknuti.
*
Nije uope mrtva, rekla je Marianne trenutak kasnije. Otkuda
ti to? Uskoro e je sresti pa se moe oprostiti.
Doslovno je vukla Birgittu kolskim dvoritem, drala je vrsto
za ruku i vukla za sobom. Birgitta je pomicala noge samo kad je to bilo
krajnje potrebno da ne padne. Maloprije je pokuala ugristi Mariannu za
ruku koja je stezala kao lisice oko njezina zgloba, ali nije uspjela.
Marianne je bila jaa, vidjela je Birgittinu namjeru i povukla ruku, ali
nije popustila stisak. Bilo je svejedno, nosila je debele rukavice,
Birgittini zubi ih ne bi uspjeli probiti. Ali utnuti je u cjevanicu, to je
mogla.
Da si se prestala opirati! zaurlala je Marianne i povukla
Birgittu prema sebi tolikom snagom da se spotaknula i skoro izgubila
ravnoteu. Prokleta babetina! Novi joj je eir skliznuo na elo,
izgledala je kao da nije normalna!
kolsko dvorite oko njih bilo je prazno i naputeno, zvonit e
tek za deset minuta. Dobila je doputenje da ode ranije. Sutra je subota i
ide se u kolu, ali uitelj je rekao da Birgitta ne mora doi, da je dobila
slobodno kako bi se prilagodila novom domu. Ali u ponedjeljak je
oekuju kao i obino, ne mora promijeniti kolu kad se preseli, iako
postoji jedna kola u blizini njezina novog doma. I ravnatelj i ljubazna
gospoa iz Centra za socijalnu skrb smatraju kako je bolje da Birgitta
ostane sa svojim starim prijateljima iz razreda i starim uiteljem.
Kao da je nju bilo briga za njih. Kao da joj se ivo fukalo za
bilo koga osim za Gertrudu!
Stan je smrdio po bljuvotini.
Kiselkasti je smrad bio toliko zaguujui da je ak i Birgitti
pozlilo kad je Marianne otvorila vrata. Ali Birgitta se ustvari prilino
navikla na bljuvotinu, ipak je ona bila ta koja je to brisala nakon to bi
Gertrudi pozlilo, tako da bi to jo bilo podnoljivo, da stan nije bio
toliko promijenjen.
Ostala je stajati na pragu sobe i zurila unutra. Neshvatljivo!
Ujutro je stan izgledao kao i obino kad odlazi u kolu, moda malo
natrpanije, s obzirom na to da je Osvald doveo nekoliko prijatelja i
neuobiajeno brbljavu ensku kad je dola juer naveer, ali je barem
izgledao gotovo kao i obino. Birgitta se kasno probudila, Osvaldu i
drugima oito nisu bili vani kaputi kad su otili, dakle jo uvijek je
leala na gomili odjee vani u hodniku. Ali ve je bilo puno sati, vidjela
je to kad je otapkala u sobu da vidi je li Gertrude jo tamo. Bila je.
Spavala je posve mirno, dok je Birgitta jurila po sobi traei svoju
odjeu. Ustvari, tako je duboko spavala da se Birgitta malo preplaila,
nagnula se nad Gertrudu dok je zakopavala podvezice, kako bi
provjerila die li jo. Disala je. Bez problema. Birgitta je povukla prema
sebi svoju kolsku torbu, strpala nekoliko kockica eera u dep jakne i
otrala prema vratima. Nije stigla pokupiti boce, ali nije vano, mislila
je, s obzirom na to da je Marianne bila u posjetu dan prije. Obino
nikada ne dolazi dva dana za redom.
Ali oito je to uinila. I oito je preuredila cijeli stan. Nita vie
nije bilo onako kako su to sloile Birgitta i Gertrude. Rolete su bile
podignute, a zavjese povuene u stranu, sivo danje svjetlo koje je
preplavilo sobu prouzroilo je da se Birgitta poela smrzavati. Osim
toga, Marianne je skupila sve boce i stavila ih na pod pored komode,
izgledalo je kao da tamo stoje i ekaju da ih se napuni, da zabava
ponovno pone. Moda bi moglo biti plesa. Tepih je bio smotan i posve
stisnut uza zid kao da se srami. Neto je drugo lealo na podu pored
vrata, Birgitta se morala sagnuti da vidi to je to. Prekriva. Bio je
potpuno mokar i promoen, tako da je izgledao tamniji nego inae.
Zato je Marianne namoila prekriva? I zato je pored njega stajala
vreica prepuna Birgittine odjee?
Gertrude je leala na krevetu i spavala, lice joj je izgledalo
udno, gotovo isto sivo i zamrljano kao kanta koja je stajala na podu
pored kreveta. Bila je to kanta za smee, ona koja je obino Birgittu
udarala u noge dok je trala van da iznese smee. Zato bi za ime svijeta
Marianne stavila kantu za smee na pod, pa ona stoji u ormaru ispod
sudopera? Zar to ne zna? Zar je glupa?
Marianne je stavila ruku na Birgittinu glavu i proaptala:
Mama je bolesna, Birgitta. Zamolila nas je da se pobrinemo za
tebe, ona se mora odmarati.
Bila je to prokleta la koja je odmah bila kanjena. Zato to
Marianne sada nije imala nikakve rukavice da joj zatite ruke, bile su
otkrivene i gole.
Birgitta je odabrala desnu, bila je brza poput munje i otrih zuba.
Razveselilo ju je to je Marianne tako glasno vrisnula.
*
Bilo je udno vratiti se u kolu u ponedjeljak, sve je bilo kao i
inae, a opet je sve bilo drugaije, kue, ulica, prijatelji iz razreda. ak
se i uionica promijenila tijekom vikenda, imalo je to neke veze s bojom
i veliinom. inilo se kao da je sve postalo vee, ak i prozori, a ipak je
sve bilo puno tamnije nego u petak. Moda je Stenberg sve pokreio
preko vikenda kako bi poteno obiljeio sve velike promjene koje su se
dogodile u svijetu, ali u tom sluaju nije bio nikakav majstor. Pukotina
visoko na zidu je i dalje bila tamo. I svijetle mrlje gdje su visjeli
prologodinji crtei.
Nekoliko djece iz kunog dvorita skupilo se oko nje na odmoru.
to se dogodilo? Kamo je Birgitta nestala? Zna li da su, nakon to su
ona i ta Marianne otile, u dvorite dola kola hitne pomoi i Gertrudu
su iznijeli na nosilima?
Naravno da je znala, rekla je Birgitta i odmahnula glavom, kao
da ima stvarno dugu kosu kojom bi mogla zamahnuti. Moda samo
zbog trenutne nepanje nije ula tko je proaptao tu rije, tu rije koja je
odjednom proletjela zrakom poput otrovne strelice i ula joj u uho.
Pijandural Kaznila je onog tko je stajao najblie, nasumce zgrabila
neije ike i povukla, nije ni primijetila da je to ona plaljiva Britt- -
Marie prije nego to ju je ula kako vriti.
U drugom bi sluaju svi drugi otrali u uionicu i alarmirali
Stenberga i prije nego to bi je ona stigla pustiti, dobila bi prijekor i
zabiljeku i moda ak i udarac tapom za pokazivanje na karti, ali ne
danas. Gunilla, vodea plaljivica i kraljica svih ulizica, zagrlila je
uplakanu Britt-Marie i zamolila druge da je ne tue. Moraju se sjetiti da
Birgittu treba aliti, ona nikada nije imala tatu, a sad nema ni mamu!
Birgitta je trenutak odvagivala da li da se ispovraa Gunilli u kosu ili da
je zubima skalpira, ali nije stigla poeti nijedno od toga. Zvonilo je za
kraj odmora i cijela se grupa u sekundi rasprila, ulizice su pojurile
prema ulazu, nasmrt uplaene da ne zakasne. Morat e priekati sljedei
odmor.
Ali sljedei odmor nije smjela izai, Stenberg ju je pozvao dok
je trala prema vratima uionice gurajui se s drugima. elio je
razgovarati s njom, bi li mogla biti tako dobra da doe do katedre.
Zvuao je kao da ima izbora i to nije liilo na njega, obino bi zalajao
njezino ime zapovjednikim tonom: Bir-git-ta! Mirno sjedni! Budi tiho!
Obrii mrklje i otii oprati ruke! Jednom ju je ak nazvao prljavicom,
tako da je cijeli razred uo.
Ali sada vie nije bila obina balavica, to se vidjelo. Sada je bila
prava fina djevojica, ali fina djevojica koju ipak treba malo aliti.
Stenberg je nakrivio glavu i poeo govoriti onim nategnutim glasom
koji je inae koristio kad je priao sa svojim malim curicama Gunillom
ili Britt-Marie. Ba je lijepo vidjeti kako je Birgitta danas ista i fina.
Je li to dobila i novu odjeu? Pa to je ba lijepo. Sad e ona
vidjeti da e se sve srediti, sad e sigurno imati vremena i snage primiti
se kolskih zadataka na drugi nain. Jer on, Stenberg, primijetio je da
ona nije neka glupaa, naprotiv. Mogla bi biti stvarno dobra uenica ako
zapne. A to namjerava uiniti, zar ne, sad kad ima malo mira i sklada
oko sebe? Zar ne? Zar ne? Zar ne?
Birgitta je kimala i slagala se, nije bila tako glupa da se usprotivi
Stenbergu. To je jednom pokuala i nakon toga bolnog iskustva jedva da
je mogla sjesti. Gertrude je pregledala pruge na njezinoj stranjici i
obeala da e staroga prijaviti kolskom vijeu, lijenikom odboru i
sudskom vijeu, ali onda je na to zaboravila. A kad ju je Birgitta
podsjetila na to, bila je pijana i ljuta i smatrala da si je Birgitta sama
kriva.
*
Bilo je zabranjeno napustiti kolsko dvorite nakon odmora za
doruak, ali nije bilo nikoga tko je kontrolirao da se zabrana provodi.
Nastavnici su vjerojatno sjedili unutra u zbornici i mljackali tortu, po
kolskom se dvoritu prialo da svaki dan dobivaju tortu sa lagom i
mekane sendvie sa sirom. Nitko nije mogao to prekontrolirati, jer
kolska djeca nisu smjela u zbornicu, nego su morala ekati vani u
garderobi ako su neto trebala i mogla su samo na brzinu nazreti luksuz
tamo unutra kad bi se vrata otvorila ili zatvorila. Nastavnici su imali
fotelje, to je Birgitta sama vidjela. Velike smee fotelje i male smee
stolove na kojima su stajale alice s kavom. Sve je dakle upuivalo na to
da su govorkanja istinita, da su se nastavnici prederavali mekanim
sendviima i tortom sa lagom, dok su uenici sjedili u kantini i jeli
krekere s jetrenom kaom.
Ali danas je Birgitta doputala .nastavnicima da si priute i tortu
sa lagom i mekane fotelje, da, sav luksuz koji mogu poeljeti, samo
neka se dre podalje od kolskog dvorita. Brzo poput lasice prola je
kroz dvorina vrata i otrala uz ulicu, prema svojoj ulici i svom pravom
domu.
Neko se vrijeme sakrivala na ulazu koji je gledao prema ulici,
kontrolirajui da nema nikakvih radoznalih baba koje klofaju tepihe u
dvoritu i da Centar za socijalnu skrb nije poslao uvare koji spreavaju
djecu da odu svojim mamama. Ali sve je bilo pusto i tiho, inilo se kao
da su se i dvorina i glavna zgrada ispraznile od ljudi u onom trenutku
kad je Birgitta vritei i udarajui izvedena van na plonik. Ali Gertrude
je sigurno kod kue, sigurno je bila operirana u bolnici preko vikenda i
sad je zdrava. Upravo sada sigurno hoda uokolo po stanu u svom
kimonu i trai par cijelih najlonki, jer naravno da mora imati cijele
najlonke na nogama kad ue u Mariannin ured sa zahtjevom da joj se
Birgitta vrati. Kako e biti sretna to je Birgitta sama dola, sigurno e
rairiti ruke onako kako je to radila kad je dolazila u kolibu pored pruge
i povikati da eli ljubiti Birgittu. Samo ljubiti i ljubiti i ljubiti!
Birgitta vie nije mogla ekati, brzo je pretrala dvorite, tako da
je nitko, ak ni Bosseova mama jastrebova pogleda, ne moe vidjeti,
povukla vrata dvorine zgrade i uurbano se spoticala uza stepenice,
pala i ustala u jednom pokretu, iako ju je boljelo koljeno, iako ju je
ustvari stvarno zaboljelo...
Vrata su bila zakljuana i nitko se nije javljao kad je pozvonila,
ali jo je uvijek imala svoj klju. Ve u taksiju putem do udomitelja
skinula je traku s kljuem preko glave i sakrila ga u dep. Marianne nije
nita primijetila, sjedila je i cijelim putem promatrala svoju desnu ruku,
prelazila kaiprstom preko plavog otiska Birgittinih zuba i uzdisala.
Nitko nije pregledao Birgittine depove od jakne, ak ni ta babetina kod
koje je zavrila. Ona je stavila svu Birgittinu odjeu na kuhinjski stol
kad je Marianne otila, podizala svaki komad prema prozoru,
pregledavala ga na svjetlu i stavila prst u svaku rupu kao da ih eli
poveati. Ali jaknu je zaboravila, ostala je visjeti netaknuta i
nepregledana u hodniku. Zato je Birgitta usprkos svemu bila tako mirna,
zato nije razbila sve u kui. Imala je klju, uskoro e se vratiti kui.
Stavila je klju u bravu, ali ga se nije usuivala okrenuti. Ona
nada koja ju je odravala ivom jo od petka sklopila je latice poput
cvijeta u sumrak. Naslonila je glavu na vrata i zadrala dah. Moda e
uti Gertrudu kako hoda unutra i malo pjevui dok trai svoje arape.
Ali iza vrata je bilo posve tiho. Jedna joj je misao poput naleta vjetra
prola glavom: to ako Gertrude ipak nije tamo, to ako se nikada ne
vrati?
Birgitta je izvadila klju iz brave i pojurila niza stepenice, mogla
je osjetiti kako noge lepraju pod njom, kao da uope i ne dodiruju
stepenice. Lovili su je duhovi i prikaze, mora odavde, van, pobjei, to
je bre mogue...
* * *
Birgitta nikada nije vidjela tako uplaeno i stisnuto stvorenje kao
to je bila ta Christina, To je bilo jadno, ta prokleta crvotoina je bila
takva kukavica da se inilo da ne moe ni glasno govoriti, kao da se
usuivala jedino aptati. Ali uglavnom nije uope govorila, samo je
buljila u ljude razrogaenim sivim oima. To je bilo da ovjek poludi.
Zasluila je udarac u nos. Ili dva. Ali u ponedjeljak popodne
dobila je samo guranje u lea tako da je pala na puteljku vrta i poderala
arapu.
Tako je to. Ako je ovjek previe splaen.
*
Doma kod babetine Elle djevojicama je bilo nareeno da ustanu
ve u petnaest do sedam ujutro. Od Birgitte se onda oekivalo da se
omota u prokleti kuni ogrta i obuje papue na noge kao i druge nikada
prije nije trebala neki kuni ogrta ili papue, za to bi joj sluile? - i
odmarira u kuhinju. Tamo je stajala babetina Ella pored tednjaka, kao
i uvijek. Izgledalo je kao da ga ne moe napustiti, kao da stoji tamo po
cijele dane i mijea svoje kae. Zaimaom je stavila slinavu krupnu
zobenu kau na Birgittin tanjur i objasnila da u ovoj kui nitko ne odlazi
od stola dok sve ne pojede. Birgitta je zurila u nju pod ikama i nije
protestirala, ve je shVatila da je hrana poseban sluaj, da se moe
svaati o odjei i pranju i spremanju, ali nikada o hrani. Onda bi je
babetina sigurno nokautirala jednim jedinim udarcem zaimaom. I tako
je Birgitta pojela tu slinavu kau, ali tek nakon to je na nju natrpala
cijelo malo brdo eera. takor u njezinu trbuhu je urlao, nakon samo
nekoliko dana kod babetine Elle postao je mrav i divlji poput
grabeljivca. Birgitta nije tono znala to da uini da nabavi novce za
njega, ve je pronjukala i po spremitu i po ormariu pod sudoperom,
ali nije nala ni jednu jedinu bocu. Bit e prisiljena smisliti neto drugo.
Druge djevojice su se natrpavale kaom kao da je ukusna. Ella
je sjela pored Margarete, koja je oito bila njezino malo srce. Christina
je sjedila s druge strane stola i jednom rukom nervozno upkala stolnjak
dok je drugom trpala u sebe kau. Ella je gurnula koaricu s kruhom u
njezinu smjeru, nasmijeile su se jedna drugoj. Bio je to udan smijeak,
kao da su obje odrasle, kao da Christini nije samo deset godina i daje
balavica isto kao i Birgitta. Ipak, Christina je sluala kao dijete. Odloila
je licu na tanjur i uzela jedno pecivo.
Svjee peeno? proaptala je, dok joj je i dalje taj blijedi
smijeak bio na jednako blijedom licu.
Mmm, rekla je Ella. Je li jo toplo?
Christina je kimnula, Ella je zagrlila Margaretu i stisnula je.
Hoe li i ti jedno graham pecivo? Toplo je.
Margareta je kimnula punim ustima i posegnula za koaricom.
Kad se maslac poeo topiti na toplom pecivu, isplazila je jezik, brzo
polizala jedan veliki komad maslaca i namazala novi. Ella se nasmijala i
utipnula je za obraz:
Ludice!
Aha. Dakle tako se treba ponaati u ovoj kui. Ili treba biti
draestan poput maia kao Margareta ili glumiti odraslog kao
Christina. I osim toga treba se natrpavati hranom to je vie mogue.
Te cure su izdajice. Ella nije nijednoj bila majka, mora da negdje
imaju prave mame, ali oito nisu mislile na njih.
Ali Birgitta nije izdajica. I nikada to nee biti.
*
Ella nije voljela Birgittu, ustvari, nije ju htjela u kui. To se
moglo primijetiti ve prvog dana, kad je odvukla Birgittu u kupaonicu u
podrumu i poela je tako ribati da joj je ogulila svu kou. Cijelo se
vrijeme nije nasmijeila, samo je naborala elo i davala Birgitti kratke
naredbe da okrene lea i da isprui ruke tako da je moe posvuda oprati.
Birgitta je rekla da moe i sama, da je ona naviknuta da se sama pere i
ne treba joj se pomagati kao malom djetetu, ali na to je babetina samo
otpuhnula i promrmljala neto o tome kako izgleda da se Birgitta nije
kupala nekoliko godina. Ali to je bila prokleta la, naravno da se
Birgitta kupala tijekom ove godine. Jedan dan prolog ljeta sama je
otila do Varamobadena i namoila se u Vatternu. Ali to nije vano,
babetina je nije imala pravo ribati tom tvrdom etkom.
Ella je bila neuobiajeno uvredljiv tip, inilo se kao da nije
mogla oprostiti Birgitti za ono to se dogodilo prvoga dana kad je
Birgitta odbila piti njezin uti sok i nazvala ga pialinom. Nakon toga je
uzela Birgittu na zub i vikala na nju zbog apsolutno svega, zato to je
sluajno sruila malu porculansku figuricu u blagovaonici, zato to je
preglasno vikala i prebrzo trala kad se igrala, zato to nije shvaala da
se ne moe hodati uokolo u prljavoj odjei i da se zubi moraju prati
svaki boji dan. I to ak dva puta. Ponekad bi kolabirala od vlastite
zlobe i poela bi joj curiti krv iz nosa. Druge su djevojice bile
kolosalno uznemirene kad bi se to dogodilo, kao da e zemlja propasti
ili tako neto. Christina bi otrala u kuhinju po vodu u zdjeli i vlaila
Ellino elo, dok je Margareta otila po pamuk koji je babetina trebala
zagurati u nos, a onda bi joj se stisnula u krilu. Obje bi buljile u Birgittu,
kao da je ona kriva, kao da je babetina poela krvariti zbog nje.
Inae Margareta nije bila tako loa. Bila je malo uplaena, ali ne
onakva usrana kukavica i ulizica kao Christina. Voljela je trati po kui
i igrati se, jedino kad bi se dohvatila nove knjige, onda bi postala
nemogua. Onda bi sjedila na svom krevetu u praznoj sobi potpuno
izgubljena u knjizi i inilo se da ak i ne primjeuje da je gadljivo kako
kopa nos dok ita. S druge strane, itala je brzo, a kad bi zatvorila
knjigu, jurila bi po kui traei Birgittu. Uvijek se htjela igrati one
pustolovine o kojoj je upravo itala, pogotovo ako se radilo o knjigama
Pet prijatelja. Birgitta je ponekad pristajala, ali samo ako ona moe biti
George. Sve drugo bilo bi jednostavno smijeno. Margareta nije mogla
biti George ak ni kad bi pokuala.
Tek u kasno ljeto Ella se poela ljudski odnositi prema Birgitti,
jer tada je dolo vrijeme za to. Bilo je to kao da je mislila da je
impresivno to to se Birgitta mogla popeti najvie na trenju, a Birgitta
joj nije ni pokuala objasniti da se ona u svoje vrijeme penjala puno
vie, da su ona i njezini prijatelji jesenima obino odlazili na
Varamobaden i ispunjavali depove voem iz naputenih vrtova ispred
zatvorenih drvenih vikendica. Ella se toliko uzbudila da je ak i slikala
Birgittu kako sjedi na vrhu drveta. I druge su djevojice zavrile na
fotografiji, i nakon toga ju je Ella dala uveati i obojiti, kupila sjajan
okvir i stavila je na komodu u svojoj sobi.
Birgitti se svialo da tamo stoji, znala se uuljati u Ellinu sobu
kad nikog nije bilo i gledati se. Stvarno je bila ba slatka u svojoj
ruiastoj haljini i bijele kose.
*
Ella je sada ivala njezinu odjeu i tu se Birgitta nije imala na to
aliti. Djevojice su same smjele izabrati boju i modele, pa i Birgitta.
Samo ako bi smislile oigledno glupave stvari, kao to su zimske kratke
hlae ili ljetni alovi, onda bi se ona nasmijala i odbila, inae su
uglavnom dobile sve to su poeljele. Zato je Birgitta imala najljepu
haljinu u razredu kad su zavrili etvrti razred. Bila je bijela s ruiastim
ruinim pupoljcima i volanima. Nijedna od ulizica nije imala ruine
pupoljke i volane na suknji.
Eto im. Konano.
*
Svejedno je bilo gnjavae s tom babetinom.
Jednog je dana krajem svibnja Bosse ispriao da se Gertrude
vratila. Njegova majka jastrebova pogleda ju je vidjela dan prije, dok je
vukla svoju torbu dvoritem.
Sreom, to je rekao za vrijeme odmora za doruak, ba dok su
silazili stubama do uenike blagovaonice, inae bi Birgitta morala
markirati. Sada je mogla samo malo zamaknuti u stranu, kliznuti posve
neprimjetno u smjeru kolskih vrata i otrati.
Nije imala klju sa sobom, zakopala ga je ispod jednoga grma u
Ellinu vrtu im je prestao mraz. Ali nije bilo vano. Gertrude je bila
doma i otvorit e vrata. ivot je lijep.
Tijekom tih posljednjih tjedana drugog polugodita nijednom
nije otila u blagovaonicu. im bi zazvonilo kolsko zvono za doruak,
izjurila bi preko dvorita van na ulicu. Nakon nekoliko dana nije se vie
ni brinula hoe li je tko vidjeti, bila je spremna pretrati preko ravnatelja
i Stenberga ako to bude potrebno. Morala je doma do Gertrude.
Gertrude je obino leala na krevetu kao i prije, ali ipak nekako
nije sliila na sebe. Lice se zaokruilo, ali nije izgledala zdravo, postala
je nekako siva. inilo se kao da se sve kod nje objesilo, kosa, crte lica,
grudi koje su se bezvoljno ljuljale pod kimonom. Ali razveselila bi se i
nasmijeila kad bi Birgitta dola, odmah bi je poslala do kioska po
cigarete i slatkie, tabloide i gazirane sokove. Birgitta je kod Gertrude
smjela jesti slatkie, ali Gertrude nikada nije itala te novine dok je
Birgitta bila kod nje i nije si ak ni mijeala pia. Umjesto toga bi legla
na krevet i puila dok bi priala.
Gertrudi nije bilo lako proteklih nekoliko mjeseci. Prvo je
nekoliko tjedana leala u bolnici, a onda je poslana u neku prokletu
instituciju, uasno mjesto koje vodi grupa neuobiajeno zlobnih i
hipokritinih vojnika Armije spasa. U instituciji je Gertrude dobivala
knedle u juhi i morala se druiti s gomilom pijanih babetina. Sve je to
bila Mariannina krivnja, ta ena je totalno luda i velika je nesrea to je
uope ula u Gertrudin ivot. Nitko osim takvog moralista poput nje ne
bi ni pomislio staviti Gertrude u instituciju.
Birgitta bi sjela na ruke kad je poeo govor o tome kako je
Marianne dola u Gertrudin ivot i bacala pogled na budilicu. Uskoro
mora ii.
Oprosti, rekla je i skliznula sa stolice. Stenberg e me istui
ako zakasnim.
Gertrudina donja usna je zadrhtala, zatvorila je oi.
Samo idi, rekla je. Sigurno ti nije zabavno sjediti ovdje i
sluati alopojke svoje mamice...
Birgitta je zastala pored kreveta, inilo se kao da se vie nije
usuivala zagrliti Gertrudu, sada je samo ispruila ruku i dodirnula
Gertrudinu podlakticu:
Kada smijem doi kui? upitala je. Glas joj je malo zapeo,
morala je progutati slinu. Jesi li razgovarala s Mariannom?
Gertrude je stavila ruke na lice i siknula:
Uskoro! Uskoro u razgovarati, ve sam ti rekla!
*
Ujutro posljednjeg dana kole babetina Ella se alila kako ne
moe ii na proslavu u dvije kole i naalost, naalost, nee stii trati
od Christinine i Margaretine kole do Birgittine. inilo se kao da je
mislila da e Birgitta biti oajna zbog toga, ali Birgitta nije imala
namjeru ni najmanje oajavati. Ba suprotno. Samo su jadnici vodili
odrasle sa sobom posljednji dan kole, a Birgitta nije nikakva jadnica.
Osim toga, ne bi mogla odjuriti do Gertrude poslije ako bi joj Ella bila
za petama.
Ve se gotovo navikla da zvoni na Gertrudina vrata. Kopala je i
kopala po Ellinu vrtu jedno cijelo poslijepodne, ali nije uspjela pronai
klju i na kraju je i sama vana Ella odmarirala u vrt i rekla da je sada
dosta igranja krtice. Gertrude joj je obeala novi klju, ali dosada nije
imala dosta novca. A Birgitta nije htjela gnjaviti: Gertrude je imala
dovoljno briga.
Nitko nije doao otvoriti, ali mogla je uti glasove iza vrata.
Gertrude je bila kod kue, ali oigledno nije bila sama. Birgitta se
nadala da je to neka od Gertrudinih starih prijateljica dola u posjet,
onda e dvije osobe pljesnuti rukama od divljenja nad njezinom lijepom
haljinom. Malo je popravila suknju prije nego to je ponovno stisnula
zvono, a kad nije bilo odgovora, probala je kvaku.
Nije to bila nikakva prijateljica. Bio je to Osvald.
Sjedio je kao i obino u jednoj fotelji, ali ovoga mu je puta
Gertrude sjedila u krilu. Oboje su imali malo mutan pogled i Gertudi je
jedna arapa spuznula, visjela joj je poput alobnog vela preko koljena.
Getrudin se ru razmazao oko usana i inilo se da ne primjeuje da joj je
Osvald svoju veliku ruku uvukao pod suknju. Oboje je zatreptalo i
okrenulo glave kad je Birgitta ula u sobu, nakon toga su sjedili u
potpunoj tiini i nepomini, na trenutak zabuljeni u nju. Haljina ih je
uinila nijemima.
Dola si? rekla je Gertrude dok se saginjala i uzela cigarete.
Osvald je povukao ruku i mahnuo rukom po zraku preko turskog stolia
traei svoju au.
Mmm, rekla je Birgitta.
I sva skockana... rekla je Gertrude i stisnula oi dok je
ispuhivala prvi dim. Otkud ti ta sveana odjea?
Od tete Elle.
Elle? Koje vraje tete Elle?
One kod koje ivim.
Gertrude je napravila grimasu i ustala, otila sa svojom
sputenom arapom koja se ljuljala oko noge prema krevetu i sjela.
Opruge su zakripale kao i obino. Sve je bilo kao i obino. Apsolutno.
Nita se nije promijenilo.
Znai, ona ima novaca da ti kupi zgodne haljine? rekla je
Gertrude i nakrivila gornju usnicu.
Birgitta nije znala to bi rekla, ali to nije bilo vano, jer je
Gertrude nastavila govoriti. Otresla je pepeo s cigarete u svoj stisnuti
dlan i nasmijala se:
Da, naravno da ima novaca da ti kupi haljine... Dobro joj plate
da se brine o tuoj djeci. to ti misli, Osvald?
Osvald je potvrdno zabrundao iz fotelje. Gertrude je stavila
cigaretu meu usnice i jo jednom pogledala Birgittu:
Da, ba si zgodna ko vrag. Prava mala Shirley Temple, moglo
bi se rei... Onda si valjda zadovoljna tamo? Onda valjda hoe ostati
kod te Elle? Tako da moe svaki dan hodati odjevena u svilu i barun.
Birgitta je stisnula usnice i odmahnula glavom. Ne! Ona je htjela biti
doma kod Gertrude, pa rekla je to ve tisuu puta! Ali moda je govorila
pretiho, moda je Gertrude nije ula. Poeljela je da haljina na rue
popuca po avovima i spadne joj s tijela u krpama, da bi se mogla
kretati i govoriti. Ali ne: haljina je ostala na mjestu, a Birgitta se nije
mogla micati. Nije vie mogla ni govoriti.
Ma koja je to uope baba? pitala je Gertrude i nagnula se
unatrag i nalaktila na jastuk. Zaboravila je da je prije nekog vremena
otresala pepeo u ruku, na prostirci je nastala mala siva mrlja. Ali
Birgitta se nije trebala zabrinjavati, u pepelu nije bilo ara, a mrlju e u
sekundi obrisati kad se ponovno bude mogla micati.
Je 1 ti zna, Osvald? pitala je Gertrude. Zna li ti kod koje to
ene Birgitta sada ivi?
Osvald je otpio gudjaj pia i podrignuo se.
Jasno, rekao je. Ella Johansson, zna. Udomljuje djecu,
mislim da sad ve ima tri-etiri komada.
Gertrude je namrtila elo:
Koja Ella Johansson?
Udovica Huga Johanssona. Velika faca, zna, onaj koji je umro
prije nekih deset godina...
Osvald se nasmijao, otpio jo jedan gutljaj i poeao se po
prsima: To je prokleto mudra baba. Najmanje dvadeset godina mlaa
od njega. Nisu bili oenjeni ni godinu dana kad je on otegnuo papke, a
njoj onda ostala i njegova kua i njegovi novci... A njemu ba i nije
falilo novaca.
Gertrude se naglo uspravila u krevetu.
Je 1 bio rak? Je 1 umro od raka?
Osvald je slegnuo ramenima. Ma nema pojma. Ali nije bilo
vano, Gertrude je ve sama odgovorila.
Kvragu, pa da! Sad znam tko je to. Sitna enska, nekako
etvrtasta... Ha!
Povukla je dugaak dim i zakiljila prema Birgitti:
Moe joj prenijeti pozdrave od mene. Rei joj da se sjeam i
nje i njezina nakaznog djeteta. Jednom smo leale u istoj sobi u
rodilitu.

#uper auto, kae Birgitta kad je kona
sigurnosni pojas.
Margareta se nasmije kao da je rekla neto smijeno.
Nije lo. Ve je pomalo u raspadu, juer je crko ispuni sistem.
Zato sam morala otii po njega kod automehaniara...
Zar je auto bio kod mehaniara? Zar se oekuje da bi Birgitta
trebala neto o tome znati? ini se da je tako, ini se da
smatra da je Birgitta informirana. Ljudi to esto rade, primijetila je to.
Mora daje uvrijeeno miljenje da Birgitta Fredriksson
nikakvih planova otkriti da tome nije tako, zato je najsigurnije
promijeniti temu.
Jesi li vozila skroz iz vraje Laponije?
Margareta odmahne glavom, zaglavila je vrh jezika me
usnice, izgleda kao da upravlja jezikom dok se pokuava ubaciti u
kruni tok ispred policijske postaje.
Ne, dola sam u Stockholm avionom iz Kirune. Ovo nije moj
auto, samo sam ga posudila.
Birgitta kopa po depovima traei cigarete:
Od koga?
Magareta se opet nasmijei:
Od jednog tipa kojeg poznam. Zove se Claes.
Birgitta podigne obrvu dok izvlai jedan Blend iz kutije. Nije
ostalo jo puno cigareta.
Dobar tip?
Prilino. Ma da, ustvari je ba dobar tip.
Hoete se eniti?
Margareta se nasmije, kako je samo odjednom postala vesela.
Teko. Nijedno od nas nije the marrying kind.
Birgitta kad je konano zakopala
eto smijeno.
er je crko ispuni sistem.
ara...
ekuje da bi Birgitta
ini se da Margareta
esto rade, primijetila je to.
Mora daje uvrijeeno miljenje da Birgitta Fredriksson ita misli. Nema
nikakvih planova otkriti da tome nije tako, zato je najsigurnije
Margareta odmahne glavom, zaglavila je vrh jezika meu
usnice, izgleda kao da upravlja jezikom dok se pokuava ubaciti u
Ne, dola sam u Stockholm avionom iz Kirune. Ovo nije moj
Od jednog tipa kojeg poznam. Zove se Claes.
i jedan Blend iz kutije. Nije
Margareta se nasmije, kako je samo odjednom postala vesela.
the marrying kind.
Koji joj je vrag? to vie ne zna ni govoriti vedski? Birgitta je
zaboravila skoro sav svoj kolski engleski, nije ovo razumjela, ali to
bome ne namjerava otkriti samo zato to Margareta tu sjedi i pravi se
posebna. Zato uuti i pripali cigaretu.
Daj i meni jednu kae Margareta i isprui ruku ne miui
pogled s ceste. Birgitta zaviri u kutiju:
Nije mi ih jo puno ostalo.
Sekundu kasnije shvati da se vrlo pogreno izrazila. Probudila je
rotvajlera.
To su ustvari moje cigarete! sikne Margareta i istrgne joj paket
iz ruku.
(CroWarez.org )
Ba je fino ovako sjediti u autu i pustiti da te voze, iako je ofer
malo divlji. Birgitta zijevne i protegne se. Kvragu, kad konano doe
kui u svoj kvart i popije si nekoliko piva, onda e lei i spavati kao
mrtva. A kad se ujutro probudi sve e zaboraviti: anonimna pisma i
snobove, sve to.
Jesi li umorna?
Margaretin glas je malo iziritiran, oito je jo uvijek ljuta, iako
kutija cigareta sada lei na njezinoj strani, daleko izvan Birgittina
dosega. Osim toga, ima i cigaretu u ustima, onda bi valjda trebala biti
zadovoljna i ne zvuati tako kiselo. Birgitta ne namjerava odgovoriti,
naslanja se i zatvori oi. Ali Margareta oito ne shvaa da namjerava
spavati, jer samo nastavlja priati:
Ustvari, i ja sam prilino umorna. Nisam sigurna da u imati
snage veeras voziti do Stockholma. Moda zaspim za volanom.
Aha. Uzbudljivo. Krajnje zanimljivo. Ali Birgitta sada stvarno
eli spavati, dosta joj je vlastitih problema i nema ni najmanje elje
sluati Margaretine. Ma koja od njih je skoro na samrti i zato ima pravo
na mrvicu obzira? Ha? Samo pita. Ali, jasno, ne namjerava otvoriti
gubicu i izraziti svoje zanimanje. Onda bi je rotvajler sigurno rastrgao u
sekundi.
Ali Margareta ne prestaje priati:
Da, kae istim otrim glasom. Bila je to duga no. Nismo ni
oka sklopile. Kao to vjerojatno zna.
to? Birgitta otvori oi i trepne.
Na to misli?
Margareta sjedi malo nagnuta prema naprijed, pogleda i dalje
vrsto uperena na cestu. Birgitta mora da je na trenutak zaspala, daleko
su na autocesti, gotovo na pola puta do Linkopinga.
Ne glumi kae Margareta. Zna ti dobro na to mislim.
Birgitta se malo uspravi na sjedalu:
Ma o emu ti pria?
Margareta mora da je nagazila na gas do kraja, mjera brzine se
trese negdje oko sto trideset. Kratka vizija velike prometne nesree
proleti Birgittinom glavom, ali ona je odgurne u stranu. Nema sada
vremena za neki kratki film.
to? ponovi. O emu to pria?
Margareta ne isputa cestu pogledom, ali ugasi cigaretu u
pepeljari savrenom preciznou i odmah pripali novu.
Priam o igrici koju si izvela juer naveer.
Kakvoj igrici? Birgitta se ne moe sjetiti nikakve igre, ima samo
blijedo sjeanje nekakvog tuluma negdje. U Norrkopingu. Tako je. Bio
je u Norrkopingu.
Govorim o injenici da je oko pola dvanaest Christina imala
telefonski poziv kae Margareta znaajnim glasom.
Telefonski poziv? zagrake Birgitta. I onda?
ini se da je Margareta ne uje, jer samo nastavlja govoriti:
Netko je tvrdio da si bila zlostavljana, da lei u bolnici u
Motali na samrti. Ti si rekla da nas eli jo jednom, zadnji put vidjeti,
pa smo se odvezle tamo, Christina i ja. Kako smo lakovjerne. A kad se
pokazalo da te nema u bolnici, onda smo provele ostatak noi vozei se
po Motali traei te.
Povue dug dim i zatvori usta kao da ga namjerava progutati.
Nije joj uspjelo, dim joj polako izlazi iz nosnica. Kad ponovno
progovori, glas joj je blai, zvui kao da pria samoj sebi.
Do prije par sati stvarno sam mislila da je Christina poludjela,
ali kad si ti poela onu pjesmu o tome kako si bolesna i uspjela me
prevariti tako da moe sjediti na klupi na suncu dok ja odem po auto,
onda sam shvatila. Trebalo mi je malo vremena prije nego to mi je
sinulo. Trebala bi mijenjati svoje metode. Pa ne moe te se aliti ako
jedan dan bude gotovo nasmrt zlostavljana, a drugi dan umire od
ciroze jetre. Nismo ba potpuno glupe, ni Christina ni ja.
Makne pogled sa ceste i na brzinu pogleda Birgittu:
Isuse Boe, kae zatim i slegne ramenima. Opija se i
drogira. Lae i krade. Dila droge i vara. ak si i stavila vreicu s
vlastitim drekom na Christinin pisai stol. Ha! Kao da ti je ona ikada
uinila ita naao. A sad si se bacila na anonimna pisma i tajanstvene
telefonske pozive. Zar nikad nisi odluila odrasti?
Sjedi u tiini neko vrijeme, otpuhuje kratke dimove, prije nego
to izvadi cigaretu iz usta i ugasi je u pepeljari.
Odvest u te do Motale, s obzirom na to da svejedno idem tamo
staviti cvijee na grob tete Elle. Smatraj ovo posljednjom uslugom. Jer
kad izae iz auta, vie te nikada ne elim vidjeti. Gadi mi se.
Birgitta zatvori oi. U drugom je vremenu i uje jedan drugi glas
kad Margaretin utihne.
*
Da se ponaa kao odrasla, onda bi te se i tretiralo kao odraslu,
rekla je Marianne i spustila svoju bijelu ruku na Birgittin kuhinjski stol.
Birgitta je glasno vikala, prave su joj suze tekle niz obraze:
Ali, pa nisam ja kriva! Zato e mene kazniti? Pa Doggen je
tukao, ne ja!
Marianne se nagnula prema naprijed i kucnula zglobom po stolu:
Doggen je tukao tebe a ne djeaka, koliko ja znam. Sudit e mu
za to i za jo gomilu drugih stvari. Pa nismo mogli ostaviti djeaka da
sasvim sam lei ovdje u stanu dok si ti otila u vozilu hitne pomoi, a
Doggen u policijskom autu? Bili smo prisiljeni pobrinuti se za njega, to
ti je jasno.
Birgitta je udarala akama po stolu, bubnjala snano i ubrzano i
vikala:
Ali hou ga natrag! To je moje dijete!
Marianne se nagnula natrag na stolicu i odmahnula glavom:
Prestani se tako ponaati, Birgitta. To ne pomae. Razmisli.
Djeak ima osam mjeseci a ne tei vie od etveromjesene bebe. Imao
je modrice po bedrima i maligne ireve po stranjici kad je doao kod
udomitelja. Osim toga, bio je dehidriran. To se zove zanemarivanje,
Birgitta. Nemar. Ako ve nije isto zlostavljanje. Upraviteljica je
medicinska sestra, shvatila je da postoji rizik za trajne ozljede i odmah
ga odvela u bolnicu. Jo uvijek je tamo i posjeuju ga svaki dan, da,
mama sjedi tamo cijelo vrijeme...
Birgitta se uhvatila za svoju natapiranu kosu i povukla je,
odjednom joj je glas zakrijetao poput vjetijeg:
Ona nije njegova mama. Shvati to, prokleta glupao! Ja sam
njegova mama! Ja! Nitko drugi!
Marianne je izgledala kao da e zaplakati, usred vlastitog bijesa
Birgitta je to uspjela vidjeti: prvi put svih tih godina Marianne iz Centra
za socijalnu skrb reagirala je nekako drugaije, a ne upuenou i
moraliziranjem. Otvorila je svoju torbicu i kopala traei maramicu,
zamotala je oko kaiprsta kao neka jebena grofica!
Oni su dobri ljudi, Birgitta. Vole ga. Ti i Doggen mu niste ak
ni ime dali, pa su zato to oni uinili. Nazvali su ga Benjamin.
Benjamin! Kakvo je to usrano ime! Trebao se zvati Steve. Ili
Dick. Ili Ronny. To su ona i Doggen odluili jo dok je bila trudna. Kog
se to vraga Marianne tie ako se jo nisu odluili!
Molim te, Birgitta rekla je Marianne i povukla maramicom
ispod nosa. "Znam da si tuna i uznemirena, ali ima samo devetnaest
godina, cijeli ivot je pred tobom. Shvatit e za nekoliko godina. Nije
dobro za malo dijete da raste tamo gdje je cijelo vrijeme vikanje i svaa,
a ti i Doggen ste imali razmirice zadnju godinu koliko sam shvatila.
Osim toga...
Marianne je stiala glas i nagnula se prema naprijed, lagano
kuckajui po stolu:
Osim toga, koliko sam shvatila, ti ponekad odlazi u
Norrkoping. Na Saltangen. Da ide maminim stopama i na taj nain. To
nije nezakonito, znam to, nema puno toga to mi u socijalnoj slubi
moemo uiniti po tom pitanju. Ali ostaviti dojene samo na vie od
dvadeset etiri sata je ozbiljno i teko zanemarivanje. A sudei po
susjedima, to si radila svaki put kad bi otila u Norrkoping. Tada smo se
jednostavno morali umijeati. Zbog djeaka.
Ponovno se nagnula unatrag, stavila maramicu u torbu i
zakopala je. Predstava s plakanjem je oito bila gotova, oi su joj bile
posve suhe kad je uperila pogled u Birgittu i rekla:
Pusti ga da ostane tamo gdje je, Birgitta. Bit e mu dobro. Ti
sigurno ne eli da i njemu bude kako je tebi bilo?
*
Birgitta je oekivala da e je poslije toga odvesti u buksu, ali
umjesto toga murjaci su je odvezli u ludnicu u Vadsteni. enske koje se
tuku u to su vrijeme smatrane ludima, nitko nije mogao zamisliti da cura
koja zna dijeliti udarce moe biti sasvim normalna. A Birgitta je
Marianni zadala par pravih udaraca, sruila ju je na kuhinjski pod i
naizmjence pljuvala po njoj i udarala je po licu. Prialo se da je nakon
toga iskustva dobila prijevremenu mirovinu i odselila se iz grada.
Moda je to istina. Birgitta je u svakom sluaju vie nikada nije vidjela,
i to je bilo prokleto dobro. Bit e lijepo kad vie ne bude morala vidjeti
ni ovu licemjernu Margaretu. Ali i ona e dobiti svoje prije nego to se
rastanu, iako na drugi nain. Bilo bi ludo opaliti ofera ovako usred
autoceste. Ali razbijena iluzija ponekad moe isto toliko boljeti koliko i
razbijena eljust. Pitajte Birgittu. Ona zna. Ona je probala oboje.
emu se ceri? upita Margareta. Misli da je ovo na neki
nain smijeno?
Birgitta zabubnja prstima po instrument-ploi, malo zapjevui
sebi u bradu. Cigarete su lijevo od Margarete, moda bi ih mogla dosei
da nije zavezana sigurnosnim pojasom.
to izvodi? kae Margareta uplaeno kad je Birgitta
otkopala pojas. Birgitta ne odgovara, samo se mirno protegne preko
volana i zgrabi utu kutiju. Margareta tako naglo zakoi da se auto
skoro okrenuo, glas joj se povisi u krik:
Jesi luda!
Birgitta i dalje ne odgovara, samo polako sjedne i paljivo
ponovno privrsti pojas.
Jesi luda! Mogle smo odletjeti u jarak!
Isuse Boe. Skoro da nema glasa. Zvui gotovo histerino.
Ostala je samo jedna cigareta, Birgitta je pripali i s uitkom
povue dug dim, a onda zguva kutiju i baci je na pod. To je znak:
Margareta mora znati da vie nema cigareta, mora malo uzdisati...
Da kae Birgitta i malo se protegne. to se tie ovog s
anonimnim pismima... I ja sam imala tu ast. Christina je i meni poslala
jedno. ak je i njezino ime pisalo gore...
Kvragu, pa onda nije anonimno, obrecne se Margareta.
Obiljeje anonimnog pisma je u tome to ne zna tko ga je napisao.
O joj joj. Gospoa je poela psovati. Da Birgitta ima kemijsku,
mogla bi sada napisati jedan krii na krovu auta. Isprui prst i brzo
nacrta jedan krii na bijeloj plastici, ali Margareta nita ne primjeuje,
gotovo da lei preko volana i stie gas jae nego ranije. Sada
definitivno vozi preko sto trideset. Oduzet e joj vozaku dozvolu ako
ih zaustavi murja. Prvi put u ivotu Birgitta je spremna ak i dati pivo ili
dva samo da vidi policijski auto kako se pojavljuje na horizontu.
Stvari stoje tako da naravno da ime moe biti napisano na
anonimnom pismu, kae vrlo mirno, paljivo se izraavajui, zvui
skoro isto hladno i objektivno kao kad govori na sudu. ivot ju je
usprkos svemu ipak poneto nauio, u odreenim situacijama jae
udari ako ostane miran.
Christina nije potpisala pismo. Nije napisala svoje ime. Ali
napisala ga je na jednom od svojih blokova za recepte, glupa krava!
Kvragu! Mora se suzdrati. Zatvori oi i udahne, stisne aku i
njome nekoliko puta udari po prozorskom staklu.
I? upita Margareta.
to, i? Birgitta prezrivo otpuhne i povue dug dim, zatim ga
ispue u Margaretinu smjeru. Upalilo je. Oi su joj zasuzile i poela je
mahati rukom. Osjetljiv tip. Za jednog puaa.
Ti se oito mora pobrinuti za to da zavrimo u jarku,
pretpostavljam kae Margareta.
Zaepi, kae Birgitta. Uasno me boli eludac od tvog
vrajeg lajanja...
To je istina. Netko grebe kandom po njezinim crijevima.
Moda joj je to onaj stari takor koji hoe slatko konano odluio
rasporiti crijeva. Iako posljednjih trideset godina ne trai ba slatkie.
Njegov se ukus razvio u istom smjeru kao i Birgittin.
Kako ti se da, ponovi Margareta. Vie ne nasjedam na tvoje
trikove. Zar to nisi shvatila?
Birgitta ne odgovara. Nagne se prema naprijed i povrati meu
svoje rairene noge.
*
Kad podigne pogled, auto stoji. Margareta se zaustavila na
jednoj pumpi, sada izmie gumenu prostirku ispod Birgittinih nogu i
sike:
Pa daj barem digni noge!
Birgitta malo podigne noge, ali ih odmah spusti kad je Margareta
izvukla gumenu prostirku. Kvragu. Ovako umorna nije bila cijelog
ivota. ak ni kad je leala u bolnici s infuzijom i injekcijama i svim
tim.
Margareta stoji malo dalje uz pipu s vodom i ispire prostirku.
Vrata auta su otvorena, Birgitta se osloni na instrument-plou i okrene
cijelo tijelo tako da joj noge dospiju van, zatim se s naporom podigne u
stajai poloaj. Neko vrijeme mora tako stajati oslonjena na auto dok joj
vrtoglavica ne popusti da moe krenuti.
Kamo e? povie Margareta iza njezinih lea.
Birgitta ne odgovara, samo mahne rukom da je ostavi na miru i
krene prema pumpi. to, zar ne moe ni na zahod?
Unutra je gotovo prazno, nijednog kupca. Samo jedan deko
stoji tamo za blagajnom i pria na telefon, bacio je samo kratak pogled
na Birgittu. Ona se upristojila, dri lea ravnima, a usta zatvorenima. Iz
daljine mora da izgleda kao bilo tko drugi.
WC-i lee sasvim u dubini duana, a put dotamo je rajski:
sasvim u blizini stoji gomila Pripps Bla piva. Birgitta baci brz pogled na
deka. Da, Bog postoji! Jer deko se sada polako okree sa slualicom
pritisnutom na uho, naginje se prema prozoru i gleda van. Ne moe je
vidjeti, nemogue je da vidi kako Birgittina lijeva ruka isklizne iz depa
jakne i hvata pakiranje od est piva dok polako ide prema WC-u.
Margareta stoji za blagajnom i neto plaa kad Birgitta izae iz
WC-a, okrene se i kae gotovo prijateljskim glasom:
A, tu si. Jesi li sada bolje?
Ovo pitanje ne zahtijeva odgovor, Margareta ga je samo
postavila da bi ispala super osoba pred dekom. Pa Birgitta i ne
odgovori, samo kimne i potisne podrigivanje. Da, ustvari osjea se puno
bolje. To pivo s malim udjelom alkohola je prokleta piaka, ali je
prokleto puno bolje od Coca-Cole light kojom ju je Margareta nalijevala
u Norrkopingu.
Hoe li neto za pie?
Sigurno ne misli na pivo. Misli na sok od malina ili na gazirano
pie ili na takvo neto. Ali sada je dosta, deko je sasvim sigurno
shvatio da je Margareta neusporedivo divna osoba, ne mora se tako
prokleto naprezati. Birgitta samo odmahne glavom i izae van. Ne uri
se previe, a nije ni pretjerano spora, ide sasvim normalnim korakom u
smjeru automobila.
Kad se Margareta pojavi, sjedi edno i uredno na svom mjestu,
sa zakopanim sigurnosnim pojasom. Margareta izgleda zadovoljno,
baci kutiju utog Blenda na Birgittina koljena i naceri se.
Evo ti, kae. Ja imam svoje.
A tako. I to bi ona sada trebala napraviti? Udariti u pjesmu? Ili
izai van i kotrljati se po otopljenom snijegu i lokvicama ulja iz iste
zahvalnosti? Naravno da je Birgitta nekada bila na prodaju. Puno puta.
Ali ba tako jeftina nije da se njezin oprost moe kupiti za kutiju
Blenda.
Gadi joj se! Zna ona dobro tko tu zasluuje gaenje. I tko
najbolje i najvie lae sebi i drugima.
*
Ne vadi prvu limenku iz depa jakne prije nego to su prole
Linkoping, na brzinu je popila etiri na zahodu, tako da potreba nije
toliko akutna. Sad si moe priutiti da uiva u zadnja dva, da osjea
okus na nepcu i da polie pjenu s gornje usne.
Automobil se zanese kad uz prasak otvori limenku. Margareta se
ukoi na taj zvuk, zaboravi gledati cestu, a ruke s volana joj prate oi.
Na nekoliko su sekundi na pravom putu prema jarku, ista je srea da su
bile u lijevom traku, a da je desni do njih bio prazan.
Pazi! kae Birgitta. Ne vie, glas joj je gluh i priguen.
Margareta ispravi auto i uspori brzinu, prijee rukom preko ela.
Otkuda ti pivo? kae dok joj glas tako podrhtava da bi ovjek
pomislio da je bila svjedokom neke svjetske katastrofe ili tako neto.
Birgitta kimne glavom prema cesti:
Tu treba skrenuti. Zar nisi vidjela natpis? Zar vie ne ide u
Motalu?
Margareta baci brz pogled na retrovizor i ukljui migavac,
oznojila se po gornjoj usnici. Koja je ona klimakterina vjetica,
usprkos svojoj zgodnoj odjei i udotvornim kremama. Birgitta se malo
nasmijei, a onda podigne limenku usnama. Ah! Miris! Skoro da
pomisli da je to pravo pivo, a ne bezvezno bezalkoholno. Ali ako je to
dovoljno da odri takora mirnim i sretnim dok ne dou u Motalu, onda
se nema to aliti. U nedostatku kruha, ovjek mora jesti korice, kao to
je babetina Ella znala govoriti.
Margareta zastane na prilazu prije nego to su izale na put za
Motalu. Sasvim je pusto, nijednog auta na vidiku, ali Margareta ne
nastavi voziti, pusti motor da zamre, ak i ne okrene klju, samo se
spusti preko volana i zastenje:
Ukrala si ih! Ula si u onu pumpu i ukrala njihovo pivo!
Kad ponovno podigne glavu, lice joj je sasvim zajapureno.
Valjda shvaa da ja moram otii na tu pumpu kad se budem
vraala natrag u Stockholm i platiti to pivo? Zar ne? Moram otii tamo i
ispriati kako sam dopustila da me prevari stara drogeraica petstoti put
u ivotu!
Polako odmahne glavom:
Nikad u ivotu nisam bila tako poniena. Nikad u cijelom svom
ivotu!
Birgitta ne odgovara, samo pije pivo dugim gutljajima punim
uivanja i eka da Margareta ponovno upali auto.
Inae bi imala poneto ispriati o ponienjima.
*
Mogla bi ispriati kako je to kad te zovu kurvom, naprimjer.
Mogla bi usporediti, razglabati o razlici kad te nazovu kurvom kad ti je
etrnaest godina i nevina si, i kad ti je sedamnaest i stvarno jesi kurva.
Mogla bi i opisati kakav je osjeaj kad te zovu starom kurvom, tako
runom da ti ovjek mora pokriti lice rukom da mu kurac ne bi pao.
Koje je najgore? Pa. To je stvar ukusa, naravno, ali Birgitta bi se
sigurno priklonila onome da je gore stvarno biti kurva, nego kad te
samo zovu kurvom. Treba samo hodati uzdignute glave i uvjeriti se da
je to samo ljutita pohota staraca zbog koje sve uka od aputanja iza
njezinih lea dok hoda tvornicom, iako zna da starci udaraju jedni
druge laktom i cere ti se iza lea. Zna to si: nevina etrnaestogodi-
njakinja, s propupalim grudima i bijelom svilenkastom koom, cvijet
koji svi mukarci na svijetu sanjaju da uberu i koji zato ima mo nad
svim mukarcima na svijetu.
Gore je kad nekoliko godina kasnije zna da si kurva, shvati to
razumom i vidi dokaze presavijene u svom novaniku i u svojim
gaama zamrljanima od gonoreje. Uzima penicilin kao dobra curica,
pere se i pere i pere, ali ipak nikada ne bude dovoljno ista da te voli
i da ti oprosti onaj kojeg stvarno voli. Ne smije otkriti da ustvari
jedino eli nasloniti mu glavu na prsa i sluati kako mu kuca srce. I
zato ga mora stalno izazivati, mora ljuljati svojim golim grudima
ispred njegova lica, zgrabiti njegovu ruku kad sjedi pored njega u autu
i staviti je sebi meu noge, pustiti ga da osjeti da ustvari nema gaice
ispod te uske suknje. I zato on ponekad urla od oaja i bespomone
elje, stie aku i udari njome po kurvinoj sljepoonici u trenutku kad
se ona osjea sigurnom i kad gotovo zaboravi tko je i to je. Ona nikada
ne smije zaboraviti. On nikada ne smije zaboraviti. Zato mogu voljeti i
mrziti jedno drugo, vikati i tui se, dan za danom, godinu za godinom,
sve dok jednog dana on ne uzme jedan fiks previe i ostavi je samu s
osjeajem krivnje. Jer to je njezina krivnja, ona ga je otjerala u smrt
time to je bila takva kakva je. Kurva.
A kad si stara kurva, tako runa da...
Ma. Tu i tamo se zaletava na cijeli svijet poput bika, pljune na
policajca ako ima priliku, izbaci neku otrovnu rije tipu koji se vue
malo predugo po tvom kvartu i opali svakoga tko te natjera u pla.
Onda si popije pivo, jer nita ne pomae protiv ponienja bolje od piva.
A osim toga je i fino.
*
Birgitta prijee rukom preko gornje usnice i obrie malo pjene i
iskosa baci pogled na Margaretu. Ponovno je pokrenula auto, ali vozi
sporije nego ranije. Bi li joj otpale te male ruiaste ui kad bi joj
Birgitta ispriala, kad bi saznala to je ustvari ponienje?
Vjerojatno. Birgitta stavi limenku piva meu koljena i pone
traiti cigarete, otrgne celofan kako bi ih izvadila. Ne zna otkuda dolaze
rijei, zato odjednom naviru iz njezina grla i ne daju se sprijeiti:
Lanjak. Kurvino dijete. Balavica. Sotonin podmladak. Usrana
svinja. Prljava svinja. Prljava nakaza. Kanalizacijski takor. Smee.
Odvratna. Jebeno dijete. Problematino dijete. Dijete pijandure...
Margareta okrene glavu:
to radi?
Ali Birgitta ne moe odgovoriti, nema mjesta za druge rijei u
njezinim ustima osim za one kojima su je godinama i godinama opali i
koje sada izviru same od sebe. Kao povraanje, ne moe si pomoi.
Neodgojena cura. Kurva. Smrdljiva pizda. Usrana pizda. Pizda
za novi. Ljigava pizda. Ljepljiva eva. Zguza. Jebaica. Nadrogirana
kurva. Polovnjaa. Kurva dilerica. Muljatorica. Pizda na amfetaminima.
Pizdurina. Pizda-pizda-pizda-pizdurina.
uti sike Margareta. Daj uuti!
Ali Birgitta ne moe zaustaviti rijei, naguravaju joj se i guvaju
u ustima, zbog njih prtlja kutijom cigareta kao da je zatiena protiv
provale. Trga i dere prozirni papir, ali ne uspijeva, ne moe vie ni
otvoriti kutiju cigareta. Ruke joj previe drhte, a usta joj odbijaju utjeti.
Vjetica. Guja. Puaica. Pokvarenjaa. Ogavna. Alkika.
Pijandu- ra. Pijana babetina. Izdajica. Prevarantica. Socijalni sluaj.
Prosjakinja. Kurvetina. Drolja. Lopov. Prijestupnica. Ubojica.
Laljivica! Laljivica! Lalj ivica!
Margareta skoro da vriti:
Uuti! Daj uuti!
I Birgitta uuti, nasloni se na naslon sjedala i zatvori oi. Rijei
su je napustile, ruke prestale drhtati. Konano je blizu istine.

Toga je jutra bilo neuobiajeno tiho u ku
Christina i Margareta sjedile su nakostrijeene kao grupica smrznutih
vrabaca oko kuhinjskog stola kad je Birgitta provirila glavom u kuhinju
i rekla idem, bok. Samo je Ella promrmljala odgovor, Chr
Margareta su samo kimnule. Umorne, naravno. Iako su one samo ile u
kolu i nisu trebale ustajati tako rano ujutro kao Birgitta.
Malo je kiilo, jesenji je zrak bio prohladan i bilo je lako disati,
ali autobus joj je ispustio smrdljive plinove u lice kad je doao.
Napravila je grimasu i okrenula glavu, ba kao i svi drugi na stajalitu.
Bili su tu kao i obino: stari Nilsson i baba Bladh i jo nekoliko njih.
Svi su radili u Luxoru, oni koji su radili u Motala Verkstad ili su
ranijim autobusom. Stari Nilsson je obino sjedao pored Birgitte ako bi
imao ansu, obino bi itao svoje jutarnje novine i pravio se da ne
obraa panju na to da pritie svoje bedro uz njezino. Birgitta ga je
pustila, uglavnom, iako je bio odvratan, iako su mu usta uvijek bil
vlana i iako je imao pruge od duhana oko prednjih zuba. Ipak je on bio
predradnik, imao je mo nad satima i minutama, nad aparatom za
ponitavanje kartica i oduzimanjem od plae.
Malo se nacerio kad je vidio da je sjela na mjesto do prozora i
ostavila prazno mjesto pored sebe.
Jutro, rekao je i sjeo. Otvorio je Motala Tidning
i prema oekivanju pritisnuo svoje bedro uz njezino. Birgitta je
nepomino sjedila, nije se nasmijeila, ali nije se ni odmaknula u stranu.
Samo je bacila pogled na njegove novine, a zatim okrenula lice,
zagledala se van u kiu i sivu izmaglicu neko vrijeme, prije nego to je
shvatila to je ugledala. Ponovno se nagnula nad novine, stari je
udahnuo kad joj se jakna otvorila i otkrila raskopanu bluzu i prorez
ajeno tiho u kui, Ella,
Christina i Margareta sjedile su nakostrijeene kao grupica smrznutih
vrabaca oko kuhinjskog stola kad je Birgitta provirila glavom u kuhinju
i rekla idem, bok. Samo je Ella promrmljala odgovor, Christina i
Margareta su samo kimnule. Umorne, naravno. Iako su one samo ile u
kolu i nisu trebale ustajati tako rano ujutro kao Birgitta.
Malo je kiilo, jesenji je zrak bio prohladan i bilo je lako disati,
ice kad je doao.
Napravila je grimasu i okrenula glavu, ba kao i svi drugi na stajalitu.
no: stari Nilsson i baba Bladh i jo nekoliko njih.
Svi su radili u Luxoru, oni koji su radili u Motala Verkstad ili su
no sjedao pored Birgitte ako bi
itao svoje jutarnje novine i pravio se da ne
e svoje bedro uz njezino. Birgitta ga je
pustila, uglavnom, iako je bio odvratan, iako su mu usta uvijek bila
vlana i iako je imao pruge od duhana oko prednjih zuba. Ipak je on bio
nad satima i minutama, nad aparatom za
Malo se nacerio kad je vidio da je sjela na mjesto do prozora i
Motala Tidning preko koljena
ekivanju pritisnuo svoje bedro uz njezino. Birgitta je
no sjedila, nije se nasmijeila, ali nije se ni odmaknula u stranu.
njegove novine, a zatim okrenula lice,
zagledala se van u kiu i sivu izmaglicu neko vrijeme, prije nego to je
shvatila to je ugledala. Ponovno se nagnula nad novine, stari je duboko
anu bluzu i prorez
izmeu grudi. Da. Dobro je vidjela. Danas je peti listopada. Tri godine
otkad je Gertrude umrla. Na dananji dan.
ujte rekla je priguenim glasom i oprezno uvukla ruku pod
novine i stavila je na Nilssonovo bedro. Zatreptao je i zurio u novine
intenzivnim pogledom kao da je upravo vidio neto od krajnje vanosti,
neopisivo zanimljiv lanak koji e mu promijeniti cijeli ivot. Birgittina
je ruka brzo stisnula njegovo bedro.
Da li bi mi mogli srediti da se danas mogu izvui malo ranije?
A da se ne primijeti?
Nilsson je neto progunao i okrenuo list, nije ju gledao, iako se
inilo da e mu oi ispasti iz onih duplji. Birgitta je povukla ruku u
laganom milovanju preko njegova bedra prije nego to ju je privukla
sebi.
Hvala, proaptala je. Jako lijepo od vas. Neu vam to
zaboraviti.
*
I zato je mogla otii do groblja ve poslijepodne, prije nego to
je pao mrak. Prole godine nije stigla nego poslije posla, jurila je kao
luakinja iz tvornice do cvjearnice, ali kad je stigla nije se mogla
odluiti da li da uzme crvene ili bijele rue, toliko se predomiljala da je
na kraju bila na rubu suza od stresa. A kad je izala iz cvjearnice s
cvijeem u tuljcu, sve su uline svjetiljke ve bile ukljuene i bio je
gotovo mrak. Netko joj je zakljuavao iza lea. Cvjearnica se upravo
zatvarala. Svi e se duani upravo zatvoriti.
Postajalo je sve mranije dok je hodala prema groblju. Ulice
Motale bile su prazne, mogla je uti vlastite korake kako odzvanjaju
meu zidovima kua i vidjeti vlastitu sjenu kako raste i smanjuje se u
svjetlosti uline rasvjete. Srce joj je udaralo i kao da vie nije mogla
potpuno duboko udahnuti.
Nije se usudila ui. Na groblju nije bilo rasvjete i zato se nije
usudila ui, samo je dugo stajala kod ograde s cvijeem pritisnutim na
grudi. I odjednom joj se uinilo da je ula smijeh, kratki enski zvonki
smijeh koji je prodirao kroz tamu. Kao da je netko leao na groblju i
smijao joj se, netko tko ju je mamio zvonkim glasom, netko tko je imao
no sakriven u mrtvakom pokrovu.
Bacila je cvijee preko ograde i potrala. Ponaala se kao pravi
idiot. Ali ove e godine biti drugaije.
Ella je podigla vez na prsa i ponovno poela vesti, izvlaila je
konac u crvenu crtu u zraku izmeu svakog boda.
Hoe ti to oduzeti od plae?
Birgitta je odmahnula glavom. Ne. Sve e se srediti. Ali Ella je
nije isputala iz vida, inilo se kao da joj ruke same vezu dok je zurila
preko okvira naoala u Birgittu. Prodoran pogled. Nije li tako Margareta
zvala ovakvu vrstu pogleda kad je priala neku od pria iz svojih
knjiga?
Zato si uzela slobodno?
Birgitta je spustila pogled na svoje ruke, odjednom je shvatila da
sjedi na samom rubu kaua, kao da je gost koji bi trebao krenuti.
Htjela sam otii na groblje. Danas je godinjica, tri godine.
Prole sam godine otila poslije posla, ali bilo je tako mrano. Ove sam
godine htjela stii prije sumraka.
Ella je kimnula, ne isputajui Birgittu iz vida.
Jesi li kupila cvijet? rekla je.
Birgitta je kimnula.
"Kakav?
to se to nje tie? To je valjda stvar Birgitte i Gertrude.
Svejedno mora odgovoriti, u ovoj se kui uvijek mora odgovoriti.
Birgitta je sjela na ruke i otvorila usta:
Rue. Tri crvene rue.
Ella je kimula. Oito je to bio dobar izbor. Prola je bez ijedne
primjedbe.
*
U sobi je neko vrijeme vladala tiina, jedino to se ulo bilo je
kucanje zidnog sata. Birgitta je utonula u kau i ogledala se oko sebe.
Apsolutno nita se nije promijenilo u ovoj sobi otkad je dola u kuu.
Sve je bilo isto, svaki cvijet, svaki komad namjetaja, svaki ukras bio je
na istome mjestu kao i prije. Sat je kucao u istom taktu kao to je uvijek
kucao, iako je vrijeme stalo, kia je kuckala o prozorsko staklo kao to
je uvijek kuckala o prozorsko staklo.
Ella je povukla naoale na mjesto i potraila karice, odrezala
konac i promotrila svoj rad. Savren kao i uvijek. Moglo se
pretpostaviti.
Birgitta je odjednom poeljela puiti. Imala je gotovo punu
kutiju Princea u torbici, ali se nije usuivala otii ii hodnik po to.
Nikada nije puila u Eilinoj kui, iako to nije bilo izriito zabranjeno.
Moda bi se mogla oduljati u vrt i popuiti jednu u zaklonu. Stavila je
zglobove aka na kau i ustala.
Kamo ide?
Birgitta je potonula natrag.
Nikamo. Samo u praznu sobu.
Ella je odloila vez i karice i skinula naoale.
Ne jo rekla je i prela rukom preko lica, stisnula mrlje od
naoala na nosu izmeu palca i kaiprsta i protrljala ih. Htjela bih
razgovarati s tobom.
Birgittina su se lea ispravila, ponovno je stavila ruke pod bedra.
Razgovarati sa mnom? O emu?
O tvom ponaanju. ula sam neke stvari koje nisu ba lijepe.
Naprimjer, to si radila u subotu?
Birgitta je stisnula usnice, zagrizla ih toliko da je zaboljelo.
Dakle? upitala je Ella.
Birgitta se uzvrpoljila:
Nisam radila nita posebno u subotu. Jesu me to opet Margareta
i Christina ogovarale? Kvragu, stalno mi vise na leima, lau o meni i
gnjave cijelo vrijeme...
Ella je udahnula i prekinula je:
Nitko te nije ogovarao, Birgitta. Smiri se. ula sam neke stvari,
i od djevojica i od drugih, i elim znati je li to istina.
Birgitta se nagnula prema naprijed, jo uvijek s rukama pod
bedrima, glas joj je bio apat:
to si ula?
Ella se nakaljala i jo jednom protrljala mrlje od naoala na
korijenu nosa.
Razgovarala sam danas s Mariannom iz Centra za socijalnu
skrb. Rekla je da se o tebi pjevaju pjesme u cijelom gradu. Doslovno.
Da postoji neka pjesmica o tebi. I Christina i Margareta su je ule, ali
nisu mi htjele rei o emu se radi, kako ide...
Pustila je korijen nosa i spustila ruku na koljeno, udahnula i
spustila pogled na vlastito koljeno:
Stric Stig je nazvao popodne. I on je uo za tu pjesmicu.
Ustvari, znao ju je napamet. Osim toga mi je rekao da si spavala s tri
razliita deka u subotu. On je sam razgovarao s jednom djevojkom
koja je sve vidjela. Za nju se pobrinuo Centar za socijalnu skrb, Stig ju
je osobno odvezao u neki dom za djevojke. Rekao je da je ispriala
gomilu stvari o tebi dok je sjedila u autu. Pogotovo o onome to se
dogodilo u subotu. Da si bila pijana. Da si leala u travi u Varamonu i
samo pustila da se to dogodi, pustila deke jednog za drugim da...
Glas joj je zapeo, stavila je ruku na grlo i nije mogla nastaviti.
*
Birgitta se zgrila na kauu, skvrila je tijelo poput ivotinje
koja je na oprezu i sprema se na skok. Ali jo se nije micala, nije se ni
micala ni govorila, ali mogla je osjetiti kako joj tiho siktanje poinje
sipiti kroz zube.
Marianne! Stig tukousti! Christina i Margareta! Neka prokleta
glupaica iz doma s dugakom jeziinom! Kad e ih se rijeiti? Kvragu,
kad e se ve jednom rijeiti svih tih prokletih seronja koji su si uzeli u
zadatak da joj unite ivot kao to su prije unitili Gertrudin! ele je
ubiti, svi oni! ele je rastrgati na komade, kao to su rastrgali Gertrudu
na komade svojom zlobom i svojim klevetanjima, svojim odlukama u
Odjelu za ovisnosti i Centru za socijalnu skrb! Zato ih nisu mogli
ostaviti na miru? Zato nisu mogli pustiti nju i Gertrudu da ive u miru,
zato su bili prisiljeni otrgnuti Birgittu od jedine osobe s kojom je htjela
ivjeti? Zato je Gertrude i umrla sama u svom stanu, da je Birgitta
smjela tamo ostati, da je nisu odvukli do babetine Elle i prisilili je da
tamo ostane, to se nikada ne bi dogodilo. Jer Birgitta je obino okrenula
Gertrudi kad bi joj pozlilo i kad bi povraala, ve kao mala je znala da
Gertrude mora leati na trbuhu, da joj se ne smije dopustiti da lei na
leima ako je popila koje pivo. Ali Birgitta nije bila tamo. Ubili su
Gertrudu time to su maknuli Birgittu od nje! A sad je bio red na
Birgittu, sad e nju rastrgati na komadie!
Sad su dole rijei. Konano. Birgitta je mogla osjetiti kako joj
se penju grlom, bile su hrapave i dolazile u grevima, ali ispadale su joj
iz usta jedna za drugom, ba kao to su trebale:
Vi! Ste! Je! Ubili!
Ella je ustuknula na svome mjestu:
Na to misli? Tko je mrtav?
Birgitta se nacerila, blokada u grlu je popustila, sada su rijei
tekle iz nje:
Ne pravi se glupa, kujo! Gertrudu, naravno. Vi ste je ubili, ti i
tvoji jebeni sljedbenici. Ti i Marianne i tukousti!
Ella je zatreptala:
Na to misli? Ubili? tukousti?
Birgitta je ustala s kaua, mogla je osjetiti kako raste. Uskoro e
dosegnuti strop, raznijet e ga i nastaviti rasti, njezino e tijelo prodrijeti
kroz Hubertssonov stan i dalje do tavana, zbog nje e odletjeti jebeni
krov s ove jebene kue!
Zavrila je nasred sobe, stala je rairenih nogu koliko god je to
bilo mogue u uskoj suknji i uperila optuujui prst prema fotelji. Glas
joj se mijenjao kao djeaku koji mutira, od zagluujueg basa do
prodornog krianja:
Zaepi gubicu, usrana babetino! Tako sam umorna od tebe i
tvojih sljedbenika. Da se ti i Stig tukousti i Marianne niste umijeali,
Gertrude bi i dalje ivjela. Da sam mogla stanovati kod nje, biti kod nje,
brinuti se o njoj kao to sam htjela! Onda ne bi umrla. Onda bih se ja
pobrinula da ivi!
Ella je mijenjala boje, bila je bijela, pa crvena, pa opet bijela,
dok je s naporom poput starice ustajala iz fotelje i ispruila ruke prema
njoj:
Ali dijete! Draga Birgitta, nisam znala...
Birgitta je zamahala rukama ispred sebe, nije htjela da je dodirnu
te ruke. Bilo to se moglo dogoditi, ali to ne, Birgitta nikada nee
dopustiti da je dodirnu te ruke! Bilo tko na svijetu je smije dodirnuti,
drugi ljudi mogu koristiti njezino tijelo kako god ele, ali ona ne! Ona
ne! Ona nikada!
Babetina je sada poela tuliti, velike su joj suze curile niz obraze
dok je i dalje stajala tamo ispruenih ruku:
Jadnice mala, proaptala je. Jadna mala Birgitta! Naravno da
si se smjela vratiti kui, ali tvoja mama to nije htjela. Ja sam razgovarala
s njom, rekla je da nema snage.
La! Ta jebena kuja stoji tu i baca la ravno Birgitti u lice!
Mogla je to vidjeti. Birgitta je stvarno mogla vidjeti la kako putuje
zrakom poput bijele uarene vatrene kugle. Naslijepo je zamahnula
rukom ispred sebe, ali to nije pomagalo, oi su joj bile zaslijepljene i
sprene u pepeo, koa joj je planula i ohladila se u sekundi.
Tako je zaboljelo!
Birgitta se uhvatila rukom za trbuh, presavila se i zaurlala,
zatulila, bez rijei i znaenja. Prsnula je! Sada je znala to znai biti
rastrgan na komadie, uskoro e pasti na pod i biti mrtva... Pobjei!
Pobjei! Pobjei!
Ali nije umrla. Mogla je osjetiti kako se prva divlja bol povlai i
kako je krik utihnuo. Polako je ustala i pogledala Ellu. Babetina je i
dalje stajala, ali spustila je ruke, visjele su joj uz tijelo oputene i
otvorenih aka. Suze su joj i dalje tekle niz obraze, a mali potoi krvi
curio iz nosa.
Ti toliko tuguje, rekla je Ella i odmahnula glavom. Nisam
imala pojma da jo uvijek toliko tuguje za njom...
Napravila je korak prema naprijed, Birgitta se trgnula i povukla
blie zidu uz prozor, podigla ruke u obranu i siknula:
Da me nisi dirala, samo ti to kaem! Jesi ula! Da me nisi
dirala! Jer znam ja kakva si ti, prokleta prevarantica!
Ella se zaustavila i zaljuljala, u oku joj se pojavio oprezan sjaj.
Na to misli, rekla je i obrisala suze s obraza runim
zglobom. Na to misli, Birgitta?
Birgitta je ustuknula jo za korak i pljunula na pod ispred sebe:
Znam ja!
Krvava pruga ispod Ellina nosa se podebljala i inilo se da joj
lice svake sekunde postaje sve ukoenije, to se vie naprezala kako bi
izgledala kao da nije uznemirena i da ne zna o emu se radi:
Smiri se, Birgitta. to to zna?
Birgitta je prela rukom ispod nosa i mrknula:
Nakaza! Znam sve o tvojoj prokletoj nakazi!
Ella je problijedjela, Birgitta je vidjela kako se to dogaa, u
trenutku. Ella se zaljuljala tamo gdje je stajala, ali nije nita rekla.
Birgitta se nasmijala:
Gertrude je leala u krevetu do tebe, kravo glupa! Cijelo je
vrijeme znala kakva si ti, da si napustila vlastito deformirano dijete
samo zato to je naporno imati takvo neto u kui! Bila si prelijena. I
prekrta. Htjela si zdravu djecu. Onakvu za kakvu ti plate!
Ella je nepomino stajala, Birgitta je ustuknula jo jedan korak
od ruku koje vie nisu bile ispruene prema njoj i naslonila se na zid.
Ponovno se nasmijala, glasno i kristalno jasno ovoga puta, i odjednom
je smijeh jednostavno nadirao iz nje, toliko se smijala da je vritala, da
ju je poeo boljeti trbuh i da su joj oi zasuzile. Morala je duboko
udahnuti i obrisati oi prije nego to je mogla ponovno govoriti:
A tu godinama hoda okolo kao neka vraja svetica! A
Margareta i Christina trkaraju oko tebe, ljube ti stopala i liu guzicu.
Jer ti si tako prokleto predivna, nisi nimalo slina njihovim usranim
majkama. A ja sam cijelo vrijeme znala za ovo... Cijelo sam vrijeme
znala da si apsolutno ista kao njihove majke!
Birgitta se ponovno nasmijala, nije se mogla zaustaviti, toliko se
smijala da je morala prekriiti noge da se ne upia. Smijala se i smijala,
koljena su joj poputala, morala je zamiriti i uhvatiti se za zid da ne
padne. Jedva da je jo mogla govoriti, stvarno se morala napregnuti: A
ja sam cijelo vrijeme znala! zadihano je rekla i povukla ruku ispod
nosa. Sve sam ove godine znala koje si ti ustvari govno... Da ti je
svejedno!
Otvorila je oi i pogledala Ellu. Babetina je bila crvena od krvi
iz nosa, trljala je nos i razmazala krv. Ali sada se nije micala, sada je
stajala posve nepomino i proaptala:
Znam. Ali ne razumije...
Ali nije stigla vie nita rei prije nego to se zabuljila i
zastenjala. Ispruila je ruku, zamahala traei po zraku oslonac kojega
nije bilo, a onda su joj noge popustile i sruila se na pod.
*
Koliko je dugo Birgitta stajala stisnuta uza zid i zurila u Ellino
tijelo? Par minuta? Par sati? Par godina?
To ne zna. Zna samo da je u tim trenucima nadola sigurnost i
ispunila joj sve stanice u tijelu, sigurnost da je nestalo svake nade, da je
izreena ivotna kazna. apat i siktanje uli su se iz zidova i stropa,
glasovi nevidljivih sudaca mijeali su se s kucanjem sata, kuckanjem
kie po prozoru: kriva, kriva, kriva! Nije pomagalo to se pokuavala
obraniti, to je dignula ruke u zatitu i stisnula se uza zid, to je cviljela
kretavim glasom:
Nisam kriva! Nisam kriva! Nisam ja kriva!

5ae', kae $argareta i prebaci u niu brzinu.
Birgitta ne odgovori, samo uzdahne i otvori drugu limenku piva.
Jasno da lae. Naravno. Nita drugo i ne radi nego lae cijelog svog
ivota. Ustvari je tada izvadila guju iz torbice i tako preplaila tetu Ellu
da je dobila modani udar. Naravno. Kad je Birgitta ila na te
gadosti u Centru za obrazovanje odraslih i obrazovala se za gnjidu od
ovjeka nauila je da uvijek treba imati gomilu guja u torbici, u slu
da naleti na nekoga koga bi bilo dobro zeznuti. Jasno. Ako ve
tako da je duh odjednom protrao kroz Ellinu dnevnu sobu i nasmrt je
uplaio. Inae se ena moda pokliznula na nepoeljanu resicu tepiha,
spotaknula i pala na glavu. Sigurno je tako bilo. Bilo kakvo objanjenje
je u redu. Tko kae da se treba zadovoljiti istinom?
Cesta se suzila i smrailo se, uma s obje strane. Uskoro
ponovno rasvijediti, ravnica e se otvoriti i put e se proiriti. Tada
biti skoro u Motali. Birgitta si je mogla priutiti da dubokim gutljajima
popije ovo to bi trebalo biti pivo, jer uskoro e biti kod ku
iskopati pravo pivo iz svojih skrovita.
Znai, Ella je imala vlastito dijete, kae Margareta i odmahne
glavom. Nije mogue. Pa nikada nije rekla ni rijei o tome... A ni itko
drugi.
Moe biti, kae Birgitta i pogleda prema umi, ispod drve
jo uvijek bijelo od snijega. Ali, u svakom sluaju, imala je dijete. Koje
je napustila.
Margareta se grize za usnice i odmahuje glavom, ali dugo nita
ne govori. Kad ponovno otvori usta, donja usnica joj malo krvari.
Moglo je umrijeti, kae i brzo polie krv. Ako je ve
tako jako deformirano.
Nije umrlo, kae Birgitta. Hugo je umro, ali ne i dijete.
i prebaci u niu brzinu.
Birgitta ne odgovori, samo uzdahne i otvori drugu limenku piva.
Jasno da lae. Naravno. Nita drugo i ne radi nego lae cijelog svog
ivota. Ustvari je tada izvadila guju iz torbice i tako preplaila tetu Ellu
dani udar. Naravno. Kad je Birgitta ila na teaj iz ope
gadosti u Centru za obrazovanje odraslih i obrazovala se za gnjidu od
ila je da uvijek treba imati gomilu guja u torbici, u sluaju
Ako ve nije bilo
ao kroz Ellinu dnevnu sobu i nasmrt je
eljanu resicu tepiha,
spotaknula i pala na glavu. Sigurno je tako bilo. Bilo kakvo objanjenje
ilo se, uma s obje strane. Uskoro e se
e se proiriti. Tada e
biti skoro u Motali. Birgitta si je mogla priutiti da dubokim gutljajima
e biti kod kue i moi e
i, Ella je imala vlastito dijete, kae Margareta i odmahne
i o tome... A ni itko
ti, kae Birgitta i pogleda prema umi, ispod drvea je
aju, imala je dijete. Koje
Margareta se grize za usnice i odmahuje glavom, ali dugo nita
ica joj malo krvari.
Moglo je umrijeti, kae i brzo polie krv. Ako je ve bilo
Nije umrlo, kae Birgitta. Hugo je umro, ali ne i dijete.
Margareta s visine baci pogled na nju i ubrza.
A ti to zna?
Birgitta kimne i obrie usta. O, da. Ona to zna.
Znam ak i kako se ona zove.
Ali Margareta ne pita za ime, stavi cigaretu u usta i prtlja traei
upalja dok sve vie ubrzava. Ovo ve izgleda opasno po ivot i iz
istog vlastitog interesa Birgitta se nagne prema njoj i pripali joj. Nema
nikakve elje da se zalijepi oko nekog drveta kao flaster, ne sada kad je
tako blizu svom dragom domu. Uskoro e se moi stisnuti na svom
madracu i uivati u tami. Privrstit e onu deku koju je Roger skinuo s
prozora kad su se juer svaali. Oito je da poinje padati mrak, ali
Birgitta se ne namjerava probuditi kad sunce izae sutra ujutro.
Namjerava spavati danima.
Sada joj je drago to postaje svjetlije usred sumraka. uma
uzmie pred ravnicom, uskoro su u Motali. Birgitta se nasloni. Umorna
je. Jako umorna. Mogla bi odmah zaspati.
*
Otvori oi upravo kad prolaze pored starog Doma kulture,
isprui se za limenkom s pivom i malo je protrese da provjeri je li ostao
koji gutljaj. Ostao je. ak i vie nego to je mislila, iz limenke vrlo
obeavajue zabuka.
Tu treba skrenuti lijevo, kae i obrie usta nakon to je otpila
prvi gutljaj. Ali ne jo. Tek kad doe na put za Charlottenborg. Ja
ivim gore u Charlottenborgu.
Margareta ne odgovara. Stavila je svoj damski izraz lica dok je
Birgitta spavala, podigla nos, a lice joj je posve nepomino. Ma! Moe
se time zabaviti sad na kraju, prije nego to se zauvijek rastanu.
Nazdravlje, seko, kae Birgitta i podigne limenku u smjeru
Margarete. Ba dobro to te vie nikada neu vidjeti. Tu skreni lijevo!
Ali Margareta ne skree lijevo, propustila je izlaz i nastavlja
ravno. Kvragu! Birgitta udari akom po instrument-ploi. Nije htjela
nikakve komplikacije, ne sada kad je tako blizu!
Zaboravila si skrenuti, kravo glupa!
Margareta okrene glavu i na brzinu je pogleda.
Nisam. Nisam zaboravila skrenuti.
to? Ma ja stanujem u Charlottenborgu, a to je lijevo. Kog
vraga radi?
Margareta se jako brzo ponovno okrene prema njoj i nasmije se
stvarno prijateljski:
Pa ne idemo k tebi. Idemo u Vadstenu. Mislila sam da bi
Christina trebala uti tvoju priu. I da bi ti jednom trebala stajati iza
onoga to si rekla.
*
Ovo je otmica. Nita drugo!
Birgitta prodrma kvaku na vratima kad je Margareta morala stati
na crvenom, ali ne moe otvoriti vrata. Margareta nestrpljivo nagazi na
gas, natjera motor na seriju dubokog brundanja. I ne gleda Birgittu.
Ne vuci kvaku, samo kae. Moe se potrgati. Zakljuala sam
centralnu bravu tako da ionako ne moe izai.
Svjetlo se upali i auto se pone kotrljati, ini se da se Margareta
sjea puta, jer ovdje skrene lijevo bez imalo oklijevanja. Moda to nije
tako udno. Jednom je to bio njezin put do kole. Ellina kua nije
daleko odavde.
Margareta zabaci glavom kad prolaze pored kue, kao da si
umilja da e vidjeti vie od bijele sjene pri ovoj brzini, zatim se okrene
i zakilji prema putu. Vozi kao kradljivac auta, prokleti kratkovidni
kradljivac auta. Birgitta bi trebala biti sretna ako doe iva do Vadstene,
iako se ni za ivu glavu ne eli u Vadsteni suoiti s onim drugim
snobom hladnog pogleda.
Ovo je otmica, kae prije nego to podigne limenku i ispije
posljednji gudjaj. Sutra te namjeravam prijaviti.
Margareta se nasmije.
Da, samo izvoli. Pa emo vidjeti kojoj e od nas policija vie
vjerovati.
Time je, ini se, meu njima sve reeno i u autu zavlada tiina.
* * *
Sada ubrzano pada mrak, izgleda kao da se no izdie iz same
zemlje. Polja i rijetke skupine stabala tamo na ravnici su potpuno crni,
ali nebo iznad njih je jo uvijek blijedo. Iste je boje kao uvenuli
jorgovani. Birgitta se malo nasmijei na to sjeanje. Kod bake su
jorgovani uvijek izblijedjeli prije nego to bi uvenuli, postali bi gotovo
bijeli.
Margaretine crte lica su izbrisane, Birgitta vie ne moe vidjeti
njezine oi i izraz lica, ona je samo sjena. Birgitta zgnjei limenku i
pogleda van u mrak. Ona koja inae nikada ne poali to je lagala, sada
ali to je rekla istinu. Ne zbog otmice, to moe podnijeti, valjda nije
tako prokleto grozno otii do Vadstene, nego zato to je jednom dobila
po nosu od stvarnosti. Trenutak - ba kad je poela priati - bila je
dovoljno glupa da si umisli da e joj se vjerovati i da e istina neto
promijeniti. Ali sada je sve reeno, a ipak, nita se nije promijenilo.
Presuda i dalje stoji. Pomilovanje nije mogue.
Birgitta prezrivo otpuhne i pripali cigaretu. Kao da bi ona od
njih htjela milost! Par usranih snobova.
*
Ostane sjediti u autu kad su dole u Vadstenu i Margareta je
stala ispred stare kue. Oigledno je da tu stanuje Christina, Margareta
je pozvonila na vrata s prednje strane, a zatim otila u vrt u potrazi za
drugim vratima. Kako joj se da? Bilo tko moe vidjeti da nikoga nema
doma, prozori su crni i sjajni.
Birgitta se odmara naslonjena u svojem sjedalu, odjednom osjeti
udnu toplinu, iri joj se tijelom kao kad cvijet otvara latice po izlasku
sunca. Osjea kako joj se ramena sputaju, kako se stisnute ake
otvaraju, kako srce kuca sve sporije. To mora da ovisi o tiini. U
Vadsteni je tako tiho, ne moe uti ni zvuka. Nikakve buke
automobilskih motora. Nikakvih glasova ljudi. Nikakvog krianja ptica.
Ve davno nije bilo tako tiho na svijetu.
Ukljui se mala lampa, Margareta je otvorila vrata i ubacila
unutra svoju torbu. Otvori usta da neto kae, ali vidi Birgittu i zaustavi
se. Bez rijei sjedne na svoje mjesto i okrene klju te pokrene auto. Ali
prije nego to pone voziti, okrene se i brzo pogladi sestru po obrazu.

Procesija mrtvih Procesija mrtvih Procesija mrtvih Procesija mrtvih
Kako brzo obrazi blijede!
Doi, poljubi me usnama od vode.
Pogledaj kako galebovi uzimaju krede
da u crnoj noi nacrtaju ode.
Stig Dagerman

Stig Dagerman

(adstenom 6oda mali bubnjar dok se mrak izdie iz
zemlje. Duboko je koncentriran: oi su mu gotovo zatvorene, vrak
jezika mu viri izmeu usnica, usta rade male grimase u taktu s udarcima
koji padaju na kou bubnja. Vjet je, iako je tako malen, teko da mu je
vie od deset godina. Ali njegovi debeljukasti prsti odlu
palice na vrlo odrastao nain, udara kou brzim ritmom bez trenutka
oklijevanja. Iza zatvorenih oiju ape pjesmicu sam sebi, jednostavnu
pjesmicu koja mu pomae da odri takt:
ivot. ivot. ivjeti.
ivot. ivot. ivjeti.
ivot. ivot. ivot.
ivot. ivot. ivot.
ivot. ivot. ivjeti.
Nauio je bubnjati u opinskoj muzikoj koli, ali nije tamo
nauio tu pjesmicu. On je benandante, ali to ne zna. Samo zna da se
popeo mami u krilo poslijepodne, iako to inae ne radi, iako ima crnu
majicu sa slikom Iron Maiden na trbuhu, i naslonio svoju bijelu
kovravu glavu na njezine grudi. Osjeao se tako udno. Kao da samo
eli spavati. Mama ga je poljubila u elo i rekla da je malo topao, da je
moda uhvatio prehladu i da bi moda bilo najbolje da ode u krevet,
iako je tako rano. Neko je vrijeme sjedila na rubu njegova kreveta
drei ga za ruku i gledala slike koje je stavio na zidove, malo se
nasmijeila njegovim razmetljivim snovima o mukosti. Kiss. Iron
Maiden. AC/DC. Koa. Nitne. Grimase. Pogledala je njegovu
debeljukastu ruku koja je leala u njezinoj, pogladila kaiprstom preko
mekane koe i pomislila na ruku mukarca koja je rasla unutra. Kakav
e mukarac biti njezin sin? Dobar mukarac, znala je to, zato to mu je
srce dobro. On i njegov mali brat roeni su da ive u glazbi i pri
bubnjar dok se mrak izdie iz
i su mu gotovo zatvorene, vrak
u usnica, usta rade male grimase u taktu s udarcima
tako malen, teko da mu je
vie od deset godina. Ali njegovi debeljukasti prsti odluno steu
in, udara kou brzim ritmom bez trenutka
e pjesmicu sam sebi, jednostavnu
koj koli, ali nije tamo
ali to ne zna. Samo zna da se
e ne radi, iako ima crnu
majicu sa slikom Iron Maiden na trbuhu, i naslonio svoju bijelu
udno. Kao da samo
je malo topao, da je
moda uhvatio prehladu i da bi moda bilo najbolje da ode u krevet,
iako je tako rano. Neko je vrijeme sjedila na rubu njegova kreveta
i ga za ruku i gledala slike koje je stavio na zidove, malo se
m snovima o mukosti. Kiss. Iron
Maiden. AC/DC. Koa. Nitne. Grimase. Pogledala je njegovu
debeljukastu ruku koja je leala u njezinoj, pogladila kaiprstom preko
mekane koe i pomislila na ruku mukarca koja je rasla unutra. Kakav
in? Dobar mukarac, znala je to, zato to mu je
eni su da ive u glazbi i priama, u
pjesmama i slikama. Ustala je, pogladila ga po elu i ponovno se
nasmijeila. Znojio se u snu kao i uvijek, jo od svog roenja.
Ve onda je znala da e sve biti dobro: rodio se s kouljicom.
*
A sada djeak, koji jo ne zna da je benandante, hoda ulicama i
uliicama Vadstene sa svojim bubnjem. Misli da je ovo san, misli da je
jo uvijek u svom krevetu, da ustvari jo spava pod zatitnikim
pogledima hard rock zvijezda, a da su ove spodobe koje ponekad nazire
iza svojih poluzatovrenih kapaka samo sjene iz snova. Ne zna zato
bubnja. Ne razumije da ima zadatak, da e pozvati benandante i sve koji
su prijevremeno umrli u procesiju. Sutra je proljetni ekvinocij. Noas e
mrtvi opjevati ivot.
*
ujem ga vrlo jasno, iako sam i dalje u svom tijelu. Upravo sada
je vjetar stao, samo se ponekad trgnem od greva, inae mogu leati
posve oputena u krevetu, sluati bubnjanje i promatrati svijet.
Maria se vratila u svoju sobu i sretna je. Sjedi za svojim stolom,
zatvorena u stoac svjetla iz svjetiljke na stolu i pjevui za sebe dok
izrezuje jo jedno aneosko krilo iz zaboravljenog opinskog kartona.
Sumrak se uuljao u sobu, ogrnuo se poput ala oko njezinih ramena i
lea. Aneli na zidovima su odstupili za korak, nakrivili glave i
promatraju je, smijee se i mau dok polako tonu u tamu.
Ali jo nije no. Nebo iza prozora jo uvijek je iste nijanse kao
Bir- gittini uveli jorgovani. Tako je uvijek. Posljednji dani zime polako
venu. Dakle, jo mogu vidjeti van iz kreveta, dok leim mogu vidjeti
vlastitim oima parkiralite i dom zdravlja. Javor vani na travnjaku se
bunovno protee, kao da eli dodirnuti nebo svojim crnim granama.
Zrak mora da je dobar za disanje, Kerstin Jedan i Ulrika zastale
su na parkiralitu kad su ile doma, stajale su tamo posve mirno neko
vrijeme i samo udisale, ne smijeei se i ne govorei, a onda su polako
podigle ruke na pozdrav i krenule svaka u svom smjeru.
Kerstin Dva je dola. Bila je nekoliko puta u sobi da vidi jesmo
li ja i Maria dobro, da nove oluje ne tresu koju od nas. Kad je posljednji
put otvorila vrata nosila je alicu, donijela je Mariji kavu, a meni miris
kave. Kad je stavila alicu na Marijin stol, dola je do mene, jo malo
podigla uzglavlje, nagnula me prema naprijed i mlakom mi spuvicom
prela preko lea. To je bilo lijepo. Bila sam vrlo znojna.
Cijelo vrijeme zovemo Hubertssona doma, rekla je priguenim
glasom. Jo se nije javio, ali uskoro e. A onda e ti doi, zna to.
Kimnula sam. Doi e. Naravno da e Hubertsson doi.
*
Sada se elim odmarati u vlastitom tijelu, nemam snage uhvatiti
nekog galeba ili vranu i letjeti iznad Vadstene u potrazi za
Hubertssonom. Osim toga, sada mi ve poinje nestajati galebova i
vrana, jer su u stanovima i kuama po cijeloj Vadsteni mukarci i ene -
svi jednom roeni s kouljicom - stali su uz svoje prozore i tiho pozvali
potencijalne nositelje sebi. Sada njihove ptice sjede na golim granama i
prozorima, iste svoje pernate ogrtae i ekaju da padne no i da odnesu
svoje gospodare do Velikog trga. Iz iskustva znaju da je to lagan
zadatak. Kad dou do trga benandanti promijene oblik, napuste ptice i
postanu vlastite sjene. Samo jedna ptica je obino nositelj cijele noi,
samo jedna ptica obino lebdi iznad Procesije mrtvih. Moja. Ali veeras
ne dolazim. Benandanti i oni koji su prije vremena umrli morat e lutati
ulicama i uliicama bez mene, morat e izmarirati iz grada do ravnice
prvi put u mnogo godina bez crne ptice koja im leti iznad glava i krii o
gladi starih vremena. Nije vano. Bit e toliko oduevljeni malim
bubnjarom da nee ni primijetiti da me nema. Prolo je mnogo vremena
otkada su posljednji put imali malog bubnjara.
Uvijek me iznenauje to Hubertsson nije benandante i on je
roen s kouljicom. Ali nikada nisam vidjela njegovu sjenu meu
drugima. Njegovi su obrisi uvijek vrsti svaki put, svejedno gledam li
ga svojim oima ili tuima. Inae bi sigurno bio odlian kapetan
benandante. Vidim ga pred sobom, kako stoji na Velikom trgu i
odreuje smjer, kako dijeli naredbe svojima podreenima meu
benandantima i kako grli one koji su umrli prije vremena, tjei ih kao da
su njegovi pacijenti.
Uvijek su vrlo zbunjeni, te rtve prometnih nesrea bez udova i
blijedi samoubojice, ti bivi pacijenti s rakom i rtve sranih udara.
Ogledavaju se oko sebe velikim oima, ali ne razumiju to vide. Danas
je toliko neuobiajeno ako ne odivi svoj ivot do kraja da ljudi vie ne
znaju da je vrijeme za smrt odreeno na drugi nain nego to oni misle,
da mrtvom ovjeku nije doputeno napustiti svijet prije nego to su
prole sve one godine koje je trebao proivjeti.
Ella je to prilino dobro prihvatila, nije se uplaila. Samo se
zaueno ogledala oko sebe, nakratko se nasmijeila i lagano utipnula
ono to je jednom bila njezina ruka. Nije se uozbiljila sve dok joj jedna
ptica nije poela kriati iznad glave, crna ptica koja je vikala o gladi
starih vremena.
Nikada nije saznala tko sam ja. A sada je napustila svijet.
*
Mislim da Maria uje malog bubnjara, poela je pjevuiti
njegovu pjesmicu: ivot. ivot. ivjeti. ivot. ivot. ivjeti... Nije mi
rekla m rijei otkad se vratila iz dnevnog boravka, ali sada okree lice
prema meni i na brzinu mi se nasmijei, podigne svog zadnjeg anela da
vidim kako je lijep. Kimnem i podignem ruku i mahnem. Stvarno je
lijep. Postigla je da sivi opinski karton svjetluca.
Christina je i dalje u domu zdravlja, znam to, iako sam ostala u
svom tijelu jo otkad sam napustila nae sestre ispred Postindustrijskog
raja. Nisam ni pokuavala zatvoriti oi da je vidim, ali u njezinu prozoru
je svjetlo. S druge strane, svi prozori na domu zdravlja svijetle, ak i
Hubertssonov, a on nije tamo. To je Helena uvjeravala uvijek ispoetka
i Kerstin Jedan i Kerstin Dva. Moda je Helena malo ula u njegovu
sobu, ukljuila svjetlo i sredila njegove papire. Jer ona je definitivno jo
tu. Vidjela sam je maloprije kad je zakljuavala vrata. Dom zdravlja je
zatvoren, ali Heleni se ne uri kui. Nema nikoga tko je eka.
*
Prepoznajem zvuk motora. I prije nego to ih vidim, znam da
stiu Margareta i Birgitta. Svejedno im je trebalo due nego to sam
mislila. Moda nisu mogle nai put, iako bi se Birgitta iz odreenih
razloga trebala sjeati puta do Christinine radne sobe i pisaeg stola, a
Margareta bi se trebala sjeati puta do kue u kojoj je umrla teta Ella.
Prljavi nanos snijega na rubu parkiralita oivi i pone
svjetlucati pri svjetlu farova. Margareta malo nehajno parkira, kao da joj
se odjednom uri, i otvori vrata prije nego to je otkopala sigurnosni
pojas. Birgitta i dalje sjedi naslonjena na suvozakom mjestu, ali ovoga
puta oito ne namjerava ostati sjediti u autu dok Margareta trai
Christinu. Ve je otkvaila svoj sigurnosni pojas, sad otvara vrata i
teko se podie sa sjedala. Na trenutak izgleda kao da je to previe za
nju. Nagne se prema naprijed, stavi ruke na krov auta i spusti glavu.
U daljini mali bubnjar udara u svoj bubanj. Maria pjevui u
istom taktu.
*
Treba li pomo? upita Margareta.
Birgitta podigne pogled i odmahne glavom.
Samo mi se malo zavrtjelo.
Je li sada bolje?
Da. Bolje je. Birgitta kimne i zalupi vratima, Margareta zakljua.
Misli da je otvoreno u ovo doba? kae Birgitta. Zvui gotovo
kao da oklijeva. Neto mora da se dogodilo s njom. Mnogo se toga
moe rei o Birgitti i mnogo je toga i reeno, ali nikada da je ona tip
koji oklijeva. ak ni kad se boji, nikada tako divljeg pogleda ne nasrne
na neprijatelja kao onda kad ga se stvarno boji.
Ne, ali Christina je sigurno jo tu, kae Margareta. Sada kad
Erik nije kod kue, ne mora paziti na to koliko je sati.
Stoji s rukama duboko u depovima u malom kvadratu utog
svjetla. To se Hubertssonov osvijetljeni prozor odraava na asfaltu. Na
Margaretinu je vratu teina i to se vidi, izgleda umorno. Prolo je vie
od dvadeset etiri sata otkako je sve poelo, a jo nije gotovo.
Birgitta ostane dolje na asfaltu dok se Margareta uspne stubama
do vrata doma zdravlja. ini se da je i ona odjednom shvatila da stoji u
svjedosti s prozora i povlai se, zamakne poput sjenke meu druge
sjene.
Vrata su, naravno, zakljuana, ali Margareta ih svejedno
nekoliko puta povue, a onda pone kucati po staklu. Izgleda da je nitko
ne uje, iako je brzo prela s kucanja kaiprstom na lupanje cijelom
akom. Dugo lupa, ali hodnik unutra je osvijetljen i pust.
Halo! vie Margareta. Halo!
I konano netko dolazi.
*
Helena samo odkrine vrata, oi su joj crvene, a lice zajapureno.
Moda e se prehladiti, moda je neki mali virus skoio s glave nekog
od pacijenata na Helenu.
Zatvoreno je, kae hrapavim glasom. Ako je hitno, morate u
Motalu.
Margareta se nasmijei svojim najljubaznijim osmijehom:
Oprostite to smetamo. Mi nismo pacijenti, mi smo Christinine sestre.
Nije bila kod kue, pa smo mislile da je jo uvijek na poslu.
Helena zuri u nju kao da misli da Margareta lae.
Christina nije ovdje, kae i mrcne.
Margareta napravi grimasu:
Mora da smo se mimoile. Onda emo ponovno pokuati kod
nje doma. U svakom sluaju hvala.
Upravo se okrenula i htjela staviti nogu na prvu stubu kad je
Helena rekla:
Christina nije kod kue. Nije otila kui.
Margareta se okrene i izgleda iznenaeno:
A gdje je onda?
Helena brine u pla i irom otvori vrata:
U parku Hamn. Policija je nazvala da su nali Hubertssona u
parku Hamn. I da je mrtav!
Margareta se sjuri niza stube i pone trati preko parkiralita,
Birgitta izae iz sjene i slijedi je, Helenin plani krik propara zrak iza
njih:
Mrtav je! Rekli su da je Hubertsson mrtav!
*
Ne!
Nije trebalo tako biti! Hubertsson nije trebao umrijeti, ne sada!
Trebao je sjediti na mom krevetu tri dana i tri noi, uz mene sve do
kraja i s malim osmijehom pratiti priu o mojim sestrama kako se
kotrlja do kraja na mom ekranu.
Ne smije umrijeti! Ne smije me napustiti! Kako da ivim jo tri
dana ako je Hubertsson mrtav?
Posljednja oluja ove zime prelazi preko ravnice, dolazi sa
sjevera i vrlo je hladna. Kuda ona proe, tlo se u sekundi smrzava, tek
propupalo zelenilo koje se sakriva pod liem i prologodinjom travom
u trenu uvene i umre. Granje i grmlje stiu se i kostrijee, hladni im se
vjetar smije i pritisne ih uz tlo, ponovno ih podigne i tako protrese da se
rijetke granice otrgnu i ostanu visjeti poput pogaenih obeanja. Javor
se klanja i moli da bude poteen, ali ova oluja nikoga ne tedi, trese ih i
savija, baca ih u stranu tako da se lome njihovi uski strukovi i otkriva
bijelo drvo u njihovim deblima. Tada vjetar zastane i pljune na njih,
baca zemlju i pijesak i uskovitlane listie tanke poput paukove mree od
prole jeseni preko njihovih rana, prije nego to ponovno uzme zalet i
odjuri poput razbjenjelog diva u borovu umu.
Borovi stoje nijemi i uspravni poput vojnika, odbijaju moliti za
milost. Oluja se nasmije njihovu ukoenom ponosu, neko im se vrijeme
smije i ruga, a onda gurne jednog za drugim u stranu, istrgne ih s
korijenjem i prevrne, razotkrije tisue stvorenja koja se sakrivaju u tlu
ispod njihova korijenja. I nijedno od tih stvorenja ne ivi due od
trenutka nakon toga, mraz se malo zadri, stie ih hladnim prstima i
lomi, dok oluja juri dalje preko ravnice, dalje prema gradu i sanatoriju.
Tamo zastane na trenutak, uzme zraka i skupi snagu, a onda se
obnovljenom snagom baci na utu zgradu, zatrese je iz temelja, prodrma
je tako da crepovi na krovu zvonko udare jedan o drugi, tako da zidovi
zastenju i zakripe, tako da se staklo u prozorima izvije i spremi na
pucanje...
Maria plae. Stoji pored mog kreveta i pokuava uhvatiti moju
ruku koja lepra, plae zato to ju je tako teko uhvatiti i zbog onoga to
mi trga tijelom. Maria zna kako je to kad te uhvati oluja i otrgne kao
uveli list s grane, baci te u zrak i pusti da padne na tlo nakon toga.
Kerstin! vie. Kerstin! Doi!
I Kerstin Dva dolazi.
*
Volim Kerstin Dva. Volim je zato to je robusna i etvrtasta,
zato to se rijetko smijei, ali esto smije, zato to to zvui kao da je
mala grlica sagradila gnijezdo u njezinu grlu, zato to ponekad zakilji i
gleda me preko okvira svojih naoala.
Ali sada se ne smije, nikakva mala grlica joj ne gugue u grlu.
Zagrlila me, ugrizla se za usnicu i vrsto me stie uz sebe. Oajna je.
Ne moe mi dati vie Stesolida nego to sam ve dobila, a nema
nijednog lijenika da me stavi na infuziju. Christina vie nije u domu
zdravlja, a Hubertsson je otiao nekamo drugamo.
U milisekundi izmeu dva gra vrijeme zastane, oluja se smiri i
moje se tijelo vie ne trza. U toj rupi u vremenu leim glavom
naslonjena na bijelu kutu Kerstin Dva i odjednom zaujem kako joj
kuca srce. Svi satovi na svijetu stoje, svi elektroni u svemiru su se
smrznuli u jednoj poziciji, ali to nema nikakva utjecaja na Kerstin Dva.
Njezino srce nastavlja kucati u istom ritmu. I odjednom shvatim da vie
nema nikakva razloga za otezanje, da mogu napustiti sanatorij u ovom
trenutku i otii kamo god poelim. Drugo e srce kucati za mene.
Uvijek ima srca koja kucaju.
Zatvorim oi i pustim se. Oluja je prola.
*
Nikakav galeb sa zasljepljujue bijelim perjem me ne eka na
javoru, nikakav bljetavocrni gavran zlatnoga pogleda, ak ni vrana
elino sivih zjenica. Samo jedna mala siva ptica. Uplaeni mali sivi
vrabac nakostrijeena perja.
Ali kako ta ptica leti! Podigne me visoko iznad ulica i uliica
Vadstene, vie nego to sam ikada prije letjela. Uz smijeh me nosi u
irokim krugovima kroz zrak, sve vise i vise, dok gotovo ne dodirnemo
Mjesec, Mjesec koji je sada bjelji od neba iza sebe. Daleko na zapadu,
upravo tamo gdje je zalo Sunce, iskri komet Halle-Bopp poput
svjetlucavog srebrnog vatrometa. Noas je zabava, posljednje noi zime
je uvi- jek zabava. Tama posljednji put napree snage, ali mi smo
okrueni svjetlom, moja ptica i ja. Zvjezdano nebo svjetluca iznad nas, a
neto drugo ispod nas, gradovi oko Vatterna upalili su svoja svjetla.
Na trenutak mogu lebdjeti izmeu neba i zemlje, na trenutak mi
je doputeno da biram izmeu njih.
*
Izabirem zemlju. Uvijek u izabrati zemlju.
Mali bubnjar je stigao. Stoji ukoen, ravnih lea na Velikom
trgu i udara po svom bubnju, dok se sjenke produbljuju oko njega i
tisue glasova apuu u istom ritmu:
ivot. ivot. ivjeti.
ivot. ivot. ivjeti.
ivot. ivot. ivot.
ivot. ivot. ivot.
ivot. ivot. ivjeti.
Nijedan benandante me ne vidi dok letim preko trga. Ja sam
samo mali tihi vrabac, a ne velika crna ptica. Vie ne kriim o gladi
starih vremena.
*
Moje sestre stoje u parku Hamn. Oko njih je tama. Svjetlo uline
rasvjete ne dopire ispod drvea, ak ni rotirajue plavo svjetlo s vozila
hitne pomoi na ulici ne dopire do njih.
Stoje zbijeno jedna uz drugu i gledaju kako bolniari podiu Hu-
bertssonovo tijelo na nosila. Nijedna od njih ne plae, nijedna nita ne
govori, ali Margareta se odjednom nagne i zauka deku vre oko
njegova tijela, kao da misli da on tamo lei i smrzava se. Kad se
ponovno uspravi, Christina je uhvati za ruku i lagano stisne, Margareta
je pogleda i zatim drugom rukom uhvati Birgittinu. I odjednom kao da
jedna misao proe njihovim rukama i dlanovima i za trenutak ih ujedini.
On je bio posljednji kae Christina. Sada vie nitko nije
ostao, od onih koji su bili odrasli kad smo mi bile djeca.
Nitko drugi koji se sjea tete Elle kao mi kae Margareta.
On je sigurno znao vie nego to smo mislile promrmlja
Birgitta.
Margareta pokua malo osloboditi ruku, ali Birgitta je ne puta.
Christina ne primjeuje kako se njihove ruke bore.
Voljela bih da sam je srela, kae. Kao vrnjakinju. Voljela
bih da sam je upoznala kao odrasla... Ponekad sanjam o tome kako
sjedimo zajedno u nekom kafiu. Ali samo ja govorim. Ona nikada nita
ne kae.
Margaretina se ruka vie ne iskree u Birgittinoj.
Postojala je prazna soba, kae ona priguenim glasom.
Postojalo je neto to nikada nismo saznale.
Smijeak preleti Christininim licem:
Ali, pa mi smo ispunile praznu sobu!
Birgitta se malo nagne i pljune u ljunak.
Neke se prazne sobe ne mogu ispuniti, kae. Nikada. Koliko
god ovjek pokuavao.
Na trenutak stoje u tiini dok bolniari podiu nosila s
Hubertsso- novim tijelom, kimnu prema tri ene i krenu. Tada Birgitta
ispusti Margaretinu ruku, a Margareta ispusti Christininu. Ne gledaju
jedna drugu.
Idemo sada do Postindustrijskog raja na alicu aja i sendvie,
kae Christina i makne ike s ela bijelom rukom, pelerina prati njezine
pokrete. Okrene im lea i krene prema ulici, a onda nastavi:
Tako da ne krenete svojim putem prazna eluca.
Margareta se nasmije i krene za njom, shvatila je naputak.
Hvala, vrlo rado kae Christininim leima. Ako ti to nije
problem.
Birgitta ostane na trenutak stajati, a zatim slijedi druge. ivano
utira ljunak dok hoda, njezine Minnie Mouse salonke spadaju. Vraji
aj i sendvii! Ono to njoj treba je pivo.
*
Hubertsson sjedi na klupi u parku u sjeni. Lice mu je ozbiljno,
ali dranje mu je arogantno, ispruio je noge i prekriio ih, desna je ruka
ispruena preko naslona klupe. Zastanem u mraku, na sekundu
oklijevam. Jo uvijek me ne moe vidjeti. Ne moe me vidjeti onakvu
kakva sam trebala biti da je sve bilo drugaije.
Tamo na trgu djeak udara po svom bubnju. Zvuk je sada
moan, tutnji ulicama i uliicama, odjekuje u krovu samostana i
zidovima crkve, odzvanja poput proljetnog vjetra preko Vatterna.
Ali Hubertsson ne obraa panju na poziv, ne ustaje i ne kree
prema Velikom trgu. Mirno ostaje sjediti na svojoj klupi i eka da ja
iskoraim iz tame.

( gro.zeraWorC )

Zaboravljena sestra Zaboravljena sestra Zaboravljena sestra Zaboravljena sestra
Majgull Axelsson: Travanjska vjetica
.
%6ristina, $argareta, 4irgitta tri su sestre koje
vode svoje vie ili manje uspjene, tonije, vie ili manje neuspjene
ivote u suvremenoj vedskoj. One ne znaju za postojanje njihove
etvrte sestre, zapravo polusestre, najstarije Desiree, koja desetlje
lei u specijalnom sanatoriju za najtee sluajeve, odvojena od svijeta.
Meutim, Desiree zna za postojanje svojih sestara, dapa
njihove ivote, zna to im se dogaa, slijedi ih, utjee na njihove ivote.
Kako je to mogue? vedska spisateljica srednje generacije
(roena 1947.) Majgull Axelsson u romanu Travanjska vjetica
konstruira priu koja se temelji na ponitavanju klasinih fizikalnih
podjela izmeu tjelesnog i duhovnog, prirodnog i natprirodnog,
materijalnog i nematerijalnog. Njezina osnovna pretpostavka pripada
modernoj fizici, naputajui tradicionalne predodbe o stvaranju i
kretanju materije. Desiree, glavni lik Travanjske vjetice,
pripovjedaica, u sebi utjelovljuje kontraste tjelesnog i duhovnog. S
jedne strane, zbog posljedica cerebralne paralize trpi niz kroni
degenerativnih poremeaja koji joj postepeno oduzimaju gotovo sve
fizike sposobnosti: Ja vidim i ujem i osjeam iako je ono to je cijela
i neprekinuta veza kod drugih ljudi kod mene unitena i potrgana. Sada
samo nekoliko tankih niti ujedinjuje ono to sam stvarno ja s onim to je
moje tijelo. Moj se glas sastoji od tri tona: uzdiem od uitka, stenjem
od nelagode, riem poput ivotnje koju e ubiti kad patim. Time mogu
upravljati. Takoer mogu i puhati kratko i dugo u pisak, puhanje koje se
Majgull Axelsson: Travanjska vjetica
tri su sestre koje
nije, vie ili manje neuspjene
ivote u suvremenoj vedskoj. One ne znaju za postojanje njihove
etvrte sestre, zapravo polusestre, najstarije Desiree, koja desetljeima
jeve, odvojena od svijeta.
utim, Desiree zna za postojanje svojih sestara, dapae, poznaje
e na njihove ivote.
e? vedska spisateljica srednje generacije
Travanjska vjetica
u koja se temelji na ponitavanju klasinih fizikalnih
u tjelesnog i duhovnog, prirodnog i natprirodnog,
materijalnog i nematerijalnog. Njezina osnovna pretpostavka pripada
i tradicionalne predodbe o stvaranju i
Travanjske vjetice, a dijelom i
ica, u sebi utjelovljuje kontraste tjelesnog i duhovnog. S
jedne strane, zbog posljedica cerebralne paralize trpi niz kroninih
aja koji joj postepeno oduzimaju gotovo sve
am iako je ono to je cijela
i neprekinuta veza kod drugih ljudi kod mene unitena i potrgana. Sada
o sam stvarno ja s onim to je
moje tijelo. Moj se glas sastoji od tri tona: uzdiem od uitka, stenjem
e ubiti kad patim. Time mogu
er mogu i puhati kratko i dugo u pisak, puhanje koje se
pretvori u tekst na ekranu kompjutera. Osim toga mogu - ali ve s
beskrajnim naporom - i dalje drati licu lijevom rukom, prenijeti je
dolje do tanjura i gore do usta. Mogu vakati i gutati. To je sve.
S druge strane, natprosjeno razvijena uma, posveena
teorijskom izuavanju fizike i metafizike, Einsteina i Hawkinga, Desiree
samu sebe oblikuje kao dokaz postavki kvantne fizike. Svako je tijelo,
pa tako i njezino, tvrdi Desiree u jednom od svojih teorijskih unutarnjih
monologa, nakupina estica, praznina i valova: Sva se materija - ak
ona u ljudskom tijelu - najveim dijelom sastoji od praznina. Udalje-
nost izmeu estica atoma je velika kao i udaljenost izmeu zvijezde
njezinih planeta. Ono to ini povrinu i kompaktnost nisu dakle same
estice, ve elektromagnetsko polje koje ih povezuje. Kvantna fizika
nas takoer ui da najmanji elementi materije nisu samo estice. To su i
valovi. Istovremeno. Neki od njih imaju ak sposobnost da se nalaze na
vie mjesta u isto vrijeme. U jednoj mikrosekundi elektron isprobava
svoje mogue pozicije i unutar tog trenutka sve su te mogunosti
jednako stvarne.
Da bi stvorila zaplet Travanjske vjetice i omoguila svojevrsno
kretanje svoje nepokretne junakinje, Majgul Axelsson, priziva u
narativnu pomo narodne legende s kraja esnaestog i iz sedamnaestog
stoljea, legende o benandantima. Benandanti su, prema predaji, neka
vrsta dobrih vjetica koje su se suprotstavljale zlim vjeticjim silama.
Legende o benandantima, najprisutnije u sjevernoj Italiji (regija Friuli),
pripovijedale su o natprirodnim sposobnostima pojedinih ljudi koji su
nou mogli napustiti svoje tijelo da bi se sukobili sa zlim silama. Puka
predaja, takoer, povezuje djelovanje benandanata s potrebom zatite
usjeva - to, naravno, podcrtava folklorno porijeklo pria. Protiv
benandanta nikad nisu voeni inkvizitorski procesi. Ali to povezuje
jednu paraliziranu Desiree sa esnaestostoljetnim benandantima i
agrarnim kultovima? injenica da su tu nadnaravnu sposobnost
pojedinci zadobivali time to su roeni s kouljicom odnosno, to im
je u vrijeme poroda posteljica obavijala glavu. I Desiree je, naravno,
dijete roeno s kouljicom. Ona svoje benandantske sposobnosti koristi
da bi mogla djelovati u stvarnom ivotu, obuzimajui duhom tijelo
jedne od svojih sestara, Christine, koja, igrom sluaja, radi kao
fizijatrica u sanatoriju gdje je Desiree smjetena. Tako ona naputa
granice koje su joj postavljene boleu, voena dvama temeljnim
pitanjima: Prvo, elim znati koja od mojih sestara je ukrala ivot koji
je bio namijenjen meni. Nakon toga elim slijediti svoju ljubav u
grob.Tek onda sam spremna da me se isprazni.
Putovanja u koja se mentalno uputa Desiree, pratei ivote
svojih sestara, stvaraju, meutim, sloenu sliku suvremene vedske.
Svaka od sestara ivi svoj ivot, u rasponu od nestalne beskunice i
ovisnice Birgitte, do materijalno situirane i znanstveno uspjene
Margarete. (Treba li napomenuti da je Margareta fiziarka?) U svakome
od njihovih ivota otvaraju se raspukline, procijepi koji - kao i uvijek -
ukazuju duboko u ponor straha i nesigurnosti, u bezdan koji se otvara
ispod paljivo konstruiranih drutvenih konstrukcija. Socijalna strana
suvremene vedske povijesti, koja se esto predstavlja kao najuspjeniji
primjer welfare State ureenja, u Travanjskoj vjetici takoer
pokazuje svoje nalije, neuspjeh sustavnih rjeenja, kardinalne greke. I
Desiree je jedna od njih. Desiree, u stvarnosti neeljena i nepotrebna,
sasvim suprotno od njezina imena koje govori: eljena:
Ja sam ona eljena
Ja sam ona koja nikad nije dola
Ja sam zaboravljena sestra.
Dok je, sasvim logino, vedska knjievna kritika u Travanjskoj
vjetici iznimno cijenila upravo taj kritiki socijalni naboj, svjetska i
europska recepcija romana isticale su efektan pripovjedni spoj kvantne
fizike i pukih predaja. Sama autorica nije krila da joj je u otkrivanju
pukih korijena benandantske batine od najvee koristi bila studija
uglednoga talijanskog mikropovjesniara Carla Ginsburga
(Benandanti. Strego- neria e culti agrari tra cinqucento e seicento,
Torino). U knjievnom smislu, za samu ideju i naslov romana bila je
kljuna fantastina pria Raya Bradburyja April Witch nastala
poetkom pedesetih godina. Osim naslova, od Bradburyja je posuen i
motto jednog od poglavlja: Noas u ivjeti u svakom biu na svijetu.
Izuzetno istanan dar za oblikovanje fikcionalnog diskursa koji u
sebi spaja puku predaju, povijesni kontekst i suvremene teorijske
postavke, Majgull Axelsson zasigurno je izbrusila dugogodinjim
istraivakim i novinarskim radom. Travanjska vjetica njezin je trei
roman, objavljen vedskoj 1997. i iste godine nagraen najuglednijom
vedskom knjievnom nagradom Augustpriden. Nakon prijevoda na
engleski 2002. godine Travanjskoj vjetici i njezinoj autorici Majgull
Axelsson osigurana je i izvanredna meunarodna recepcija.
Andrea Zlatar