O knjizi

U prigodi dravnikoga posjeta Beu ah od Perzije izrazi neodgodivu elju da

provede jednu no s lijepom, udanom groficom W. Diplomatski gledano, rije je o
vrlo osjetljivoj situaciji. Konjiki zapovjednik Taittinger sjeti se svoje negdanje
ljubavnice: mala Mizzi Schinagl iz Sieveringa vrlo nalikuje grofici. Evo elegantnoga
rjeenja za beki dvor, dok je za Mizzi, koju Taittinger jo uvijek voli, '1002. no' s
dalekosenim posljedicama. Njezina naknada, vrijedna biserna ogrlica, postaje za
nju i Taittingera zla kob. Roth u svom romanu prikazuje frivolni svijet propale
elegancije, erotska komedija pretvara se u smrtnu ozbiljnost. Rije je o
velianstvenoj slici razvrata, ljuta i zajedljiva.
I
S proljea godine 18.. poeo je ahinah, sveti, uzvieni i veliki monarh,
neogranieni vladar i car svih drava Perzije, osjeati nelagodu kakva mu do tada
jo nije bila poznata.
Ni najglasovitiji lijenici njegova carstva nisu mogli objasniti njegovu bolest.
ahinah bio je i vie nego uznemiren.
Jedne besane noi pozvao je k sebi glavnoga eunuha Patominosa, jer on je
bio mudrac koji je poznavao svijet, iako nikada nije napustio dvor. Rekao mu je
ovako:
Bolestan sam, prijatelju Patominose. Bojim se da sam veoma bolestan.
Lijenik mi kae da sam zdrav, ali ja mu ne vjerujem. Vjeruje li mu ti,
Patominose?"
Ne, ni ja mu ne vjerujem!" rekao je Patominos.
I ti, dakle, vjeruje da sam teko bolestan?" upitao je ah.
Teko bolestan ne to ne vjerujem!" odvratio je Patominos. Ali
bolestan! Bolestan, u svakom sluaju, Gospodaru! Postoje, Gospodaru, mnoge
bolesti. Doktori ih ne vide, jer su izvjebani samo za bolesti tjelesnih organa. to,
meutim, ovjeku koristi zdravo tijelo sa zdravim organima, ako je njegova dua
ispunjena enjom?"
Odakle zna da sam ispunjen enjom?"
Doputam si takvu slutnju."
I, za im ja eznem?"
To je neto", uzvratio je Patominos, o emu bih morao malo porazmisliti."
Eunuh Patominos malo je zastao, kao da razmilja, a onda je rekao:
Gospodaru, Vaa enja smjera prema egzotinim zemljama, prema zemljama
Europe, na primjer."
Dugako putovanje?
Kratko putovanje, Gospodaru! Kratka putovanja donose vie radosti od
dugih. Od dugih putovanja ovjek se razboli."
A kamo?"
Gospodaru", rekao je eunuh, u Europi postoji mnogo zemalja. Sve ovisi o
tome to ovjek u konanici u tim zemljama trai."
I to misli, da bih ja morao traiti, Patominose?"
Gospodaru", rekao je eunuh, nevoljan ovjek poput mene ne zna to bi
veliki Vladar mogao traiti."
Patominose", rekao je ah, ti zna da ja ve tjednima nisam dotaknuo
nijednu enu."
Poznato mi je to, Gospodaru", odvratio je Patominos.
I ti, Patominose, misli da bi tako to bilo zdravo?"
Gospodaru", rekao je eunuh i pritom se malo uspravio iz svoga pogurenoga
poloaja, mora se rei da se ljudi moje vrste i ne razumiju puno u takve stvari."
Vama je zavidjeti."
Da", odvratio je eunuh i u cijelosti se uspravi do svoje pune veliine. Iz dna
due saalijevam druge mukarce."
Zato nas saalijeva, Patominose?" pitao je vladar.
Mnogi su razlozi", odgovorio je eunuh, ali na poseban nain zato to su
mukarci podloni zakonu promjene. Rije je o varljivu zakonu: jer ne postoji
nikakva promjena."
Jesi li time htio rei da bih ja trebao otputovati radi odreene promjene?"
Tako je, Gospodaru", rekao je Patominos, da se uvjerite kako nikakva
promjena ne postoji."
I tek e me to ozdraviti?"
Ne uvjerenje, Gospodaru", rekao je eunuh, nego doivljaji koji su ovjeku
potrebni da doe do toga uvjerenja!"
Kako si doao do tih spoznaja, Patominose?"
Zahvaljujui tomu to sam ukopljen, Gospodaru!", odvratio je eunuh i
opet se poguri.
Savjetovao je ahinahu daleko putovanje. Predloio je Be. Vladar se
spomene: Muhamedanci su tamo bili jo prije mnogo godina."
Gospodaru, tada im nije polo za rukom ui u grad. Inae na Stjepanovu
tornju danas ne bi bio kri, nego na polumjesec!"
Stara vremena, stare prie. Sada ivimo u miru s carem Austrije."
Dakako, Gospodaru!"
Krenimo!" zapovijedi ah. Ministrima, na znanje!"
I bi kako je zapovjedio.
Najprije u vagonu prve klase, poslije u stranjem dijelu broda, vladajui nad
enama, sjedio je glavni eunuh Kalo Patominos. Virio je na crveno arko sunce
kako zapada. Rasprostro je ilim, bacio se na tlo i poeo mrmljati veernju molitvu.
Stiglo se do nepoznatoga Konstantinopola.
More je bilo blago poput djeteta. Brod je tiho i draesno, ba poput djeteta,
uplovljavao u plavu no.
II
Nekoliko dana ahov svadbeni brod kruio je po plavome moru. Jer nitko se nije
usudio velikomu Gospodaru kazati da se mora ekati na odgovor perzijskoga
veleposlanika u Beu. Nakon dan i po ah je ve postao nestrpljiv. Iako se za kurs
broda nije brinuo, nije mogao ne zamijetiti da pred njim izranja stalno onaj isti dio
obale koji je upravo bio ostavio za sobom. Bilo mu je takoer neobino da je tako
snanom brodu potrebno toliko vremena da prde tako malo more. Pozvao je
velikoga vezira i natuknuo mu kako je nezadovoljan sporou vonje. On je to
samo natuknuo, ali ne i otvoreno rekao. Jer nije imao povjerenja ni u jednoga
svoga slugu i kad se nalazio na vrstom tlu, a jo im je manje vjerovao dok je
amo-tamo plovio vodom. ovjek se na moru zacijelo nalazi u Bojim rukama, ali
pomalo i u kapetanovim rukama. I uope, uznemirio bi se svaki put kada bi
pomislio na kapetana. Kapetan mu se nije nimalo sviao, pogotovu to se nije
mogao sjetiti je li ga ikada ijednom vidio. Bio je, naime, veoma nepovjerljiv.
Naroito lako i rado sumnjiio je ljude koji su mu bili prisni i povjerljivi; a kako ne
bi one koje nije poznavao ili kojih se nije mogao sjetiti? Da, bio je u toj mjeri
nepovjerljiv da se nikada nije usudio svoje nepovjerenje priznati u djetinjastom i
monom Gospodaru esto je nadolazilo uvjerenje da su oni jo prepredeniji od
njegovih sluga. Stoga je sada velikomu veziru samo oprezno natuknuo da mu nije
ba ugodno ovako dugo naokolo putovati. Veliki vezir, koji je dobro znao da ah ne
eli izraziti svoju nepovjerljivost, nije niim dao znati da nepovjerljivost osjea.
Gospodaru", rekao je veliki vezir, i meni se ini neshvatljivim da nam je
toliko puno vremena potrebno da prijeemo more."
Da", potvrdio je ah, kao da je i sam tek zahvaljujui zamjedbi velikoga
vezira svratio pozornost na predugaku vonju, da, u pravu si: Zato se tako sporo
vozimo?"
To bi se, Gospodaru, moralo upitati kapetana!" rekao je veliki vezir.
Dode kapetan i ah upita: Kada emo napokon stii na obalu?"
Velemoni Gospodaru", odvratio je kapetan, ivot Vaega Velianstva za
nas je nadasve svet! Svetiji od nae djece, svetiji od naih majki, svetiji od zjenica
naih oiju. Nai instrumenti nagovjeuju oluju, more se na tren moe priiniti
tako miroljubivim. Dok je Vae Velianstvo na palubi, moramo tisuostruko paziti.
Jer, to je vanije za na ivot, za nau zemlju, za svijet, od posveenoga ivota
Vaega Velianstva? A nai instrumenti na alost nagovjeuju oluju,
Velianstvo!"
ah pogleda prema nebu. Bilo je plavo, napeta svoda, sjajno. ah pomisli da
mu je kapetan lagao. Ali to nije rekao. Rekao je samo: ini mi se, kapetane, da
tvoji instrumenti nisu niemu!"
Jamano, Velianstvo", odgovori kapetan, ni instrumenti nisu uvijek
pouzdani!"
Ba kao ni ti, kapetane", rekao je ah.
Odjednom na rubu obzorja zamijeti siuan, bijeli oblai. Istinu govorei:
jedva da je to bio oblai, bio je poput vela, zapravo samo daak oblaia. I
kapetan ga je spazio u isti tren i ve se ponadao kako mu je u pomo dolo udo,
pa e on i njegove lae i njegovi varljivi, prevrtljivi instrumenti u oima Gospodara
svih vjerujuih iznenada biti opravdani. Ali bilo je upravo suprotno. Jer: koliko je
siuan i tanak poput daka oblai bio, toliko je jo i uveao ahov gnjev. Ve se
bio obradovao tomu kako je velikoga vezira i kapetana uhvatio u podloj lai a
sada, eto ti same prirode rodila je nekakav oblai (a kako bi lako odatle mogli
nastati i pravi oblaci!) i na koncu dala pravo varljivim instrumentima! Srditom
pozornou ah je promatrao oblike oblaka koji su se bez prestanka mijenjali.
Domalo se rasklima. Vjetar ga malo nagrize. Potom se skupi jo vre nego prije.
Sada je izgledao poput koprene, zbijene u klupko. Potom se rasprostre u duljinu.
Potom, napokon, postade tamniji i vri. Kapetan je jo uvijek stajao iza ahovih
leda. I on je razmatrao promjenjive oblike maloga oblaka, ali nimalo srdito, nego
srca ispunjena utjehom. Ah, meutim: kako ga samo izda njegovo osjetilo!
Naprasito i bijesno okrenu se ah, a njegovo se lice kapetanu priini poput
prijeteega, ljubiastoga oblaka ispunjenoga krupom. Svi se vi varate", poeo je
moni Gospodar posve lagano, glasom koji je gotovo neujno dolazio iz nepoznatih
korijena due. Svi se vi varate, ako mislite da nisam prozreo vae smicalice. Ne
govorite mi istinu! ta ti meni pria o tvojim instrumentima? Kakvu oluju oni
najavljuju? Moje su oi jo pouzdan ba kao i tvoji instrumenti. Svuda naokolo
nebo je plavo, rijetko sam do sada vidio tako jasno i plavo nebo. Otvori svoje oi,
kapetane! Reci sm, vidi li i ti jo jedan jedincati, makar i ovako siuan oblai,
na obzorju?"
Ustraenost kapetana bila je velika, ali jo je snanije bilo njegovo uenje.
A od njegove ustraenosti i njegova uenja jo je vea bila njegova
bespomonost. Je li Gospodarev gnjev bio pravi ili samo glumljen? Ne stavlja li ga
njegov Gospodar na kunju? Tko bi to mogao znati? Nikada nije ivio u ahovoj
blizini, nisu mu bile poznate njegove sklonosti. Sad ovaj, sad onaj znali su kapetanu
prigodice priati kako ah katkada glumi ljutnju kako bi dokuio stupanj iskrenosti
za koju su njegovi sluge sposobni. Nedaa je htjela da je ubogi kapetan upravo
sada mislio na tu, openito uzevi, neraspoznatljivu karakternu crtu Gospodara te
je odluio biti iskren. Gospodaru", ree, Oi Njegova Velianstva jednako su tako
ugledale oblake tamo na obzorju." I nevoljni kapetan svojom odvanou ode tako
daleko da je ak ispruio prst i pokazao prema oblaiu, koji se oblikovao izmeu
pravoga, crnoplava oblaka koji je neobinom brzinom hitao blie brodu.
Kapetane!", zagrmi ah, zar e ti mene uiti kako promatrati nebo? I ti
onu maglicu naziva oblakom? Zar ne osjea suneve zrake?"
U tom se trenutku dogodi neto neoekivano. Oblak se u svega par sekundi
pretvori u duboki, kini, plavocrni, olujni oblak, rasprostre se ak do sunca i
zamrai svijet. Kapetan obori niza se obje ruke, a preko njegovih drhteih usana
vie nije prelazila nijedna rije. Izgledao je kao da eli rei: Gospodaru, na moju
alost primoran sam dopustiti nebu da govori. Ono se upravo spremalo da
umjesto mene odgovori Vaemu Velianstvu. Dodue, i sam je ah dakako vidio
kako se sunce zamrailo. Jo zapravo nije znao treba li se radovati iskrenosti svoga
sluge, koji mu je u stvari podnio tono i istinito izvjee o oluji koja se blii ili bi se
trebao ljutiti to je podlegao vlastitoj nepovjerljivosti. Osjeao je da se naao u
opasnosti da na vidjelo izae njegova smetenost. To se ni u kojem sluaju nije
smjelo dogoditi stoga zapovijedi: Pokai mi svoje instrumente, kapetane!"
Dok su se kretali uzdu palube, ah naprijed, kapetan straga, nebo se jo
vie zamrailo, sve dokle je dopirao ljudski pogled, a iznimka je bila samo uska,
plava pruga na sjeveroistoku. Na zapadu su oblaci bili posve zlosutni i ljubiasti, na
rubu neba postajali su neto blai i svjetliji, na istoku su svijetlili upravo
dobroudnom bljedoom. Kapetana, tri koraka za ahom, obuze istinski, pravi
strah. Ovaj put to nije bila, kao prije, strepnja pred Vladarom i vlastitom lai, nego
strah od Alaha, Gospodara svijeta i od oluje koju je tako lakomisleno bio
pretkazao. Prvi je put kapetan imao ast primiti na konak na svome brodu
ahinaha. to je znao o zakonitostima diplomacije on, estiti kapetan? Ve je
dvadeset godina tomu kako krui morima, i to uvijek na carskome parobrodu
Ahmed Akbar". Proivio je mnoge oluje, u svojoj mladosti plovio je jedrenjacima,
a na jedrenjacima je i upoznao plovidbu morem. Taj ah, otkako je stupio na vlast,
jo nikada nije osjetio potrebu preploviti more. Njega, ubogoga kapetana, sustigla
je opasna iznimnost, da prvi put preko vode vozi monoga Gospodara. Ne
smijemo u propisano vrijeme stii na europsku obalu", rekao mu je veliki vezir.
Njegovo Velianstvo veoma je nestrpljiva karaktera i eli da mu se ispune elje
im ih izgovori. No razumijete, kapetane, postoje diplomatske zapreke. Moramo
prvo ekati na odgovor Njegove Visosti naega veleposlanika. Tako se dugo
moramo upirati da kruimo u blizini obale. Ako vas Njegovo Velianstvo priupita,
recite da se pribojavate oluje."
Tako je govorio veliki vezir. I eto ti na: oluja se doista primicala. A
instrumenti je uope nisu nagovijestili. Nagovijestila ju je naprosto la, obina la!
Kapetan je bio poboan i bojao se Alaha.
Doli su u kapetanovu kabinu. Tamo i nije bilo neto instrumenata,
pogotovu nije bilo onih koji su mogli kazati bilo to o oluji koja se pribliava.
Nalazila se tamo samo velika busola, engleski proizvod, vrsto uvrem na okruglu
povrinu stola. ah se nadvisi nad tim. A to je ovo, kapetane?" upita.
Velianstvo, busola!" odgovori kapetan. Aha", ree ah. Nema i neke druge
instrumente?" Ovdje ne, Velianstvo, ostali su tamo dolje, u sobi inenjera!"
Oluja, dakle!", upita ah. Nije imao volje razgledati ostale instrumente a, osim
toga, iskreno je prieljkivao oluju. Kada e napokon doi ta oluja?" upita
dobroduno. Cijenim, kada sunce zae!", rekao je kapetan.
ah je hodao, a za njim i kapetan. Kada su stupili na palubu, dan je bio
gotovo ve mraan, poput prave noi. asnik iz slube uurbano dode, trao je,
galopirao. Neto je priopio kapetanu, izrazima koje ah jo nikada nije uo. Hodao
je dalje, ne vodei rauna o njima dvojici. Popeo se na ogradu gornje palube i s
istinskim zadovoljstvom promatrao bjesneu pjenu valova koji su nadirali, uzmicali
i opet nadirali. Brod se poeo ljuljati. Svijet se poeo ljuljati. Valovi su bili zeleni,
crni, plavi i sivi jezici snjenobijelih oboda. Silovita nelagoda iznenada proe aha.
Nepoznata grdosija je rovala i okretala se u njegovoj utrobi. Jednom je, sjeti se,
bijae jo djeak i bijae bolestan, veoma bolestan, osjetio slinu nevolju.
Kapetana spopadne dvostruka uzrujanost: prvo, njegov se gospodar loe
osjeao; drugo, pribliavala se upravo ona oluja koju je on tako lakoumno bio
slagao. Kapetan nije bio na istu s tim, za to da se revnije pobrine: za oluju ili za
Gospodarovu nelagodu. Odluio se svoju pozornost svratiti na aha. To je bilo
sreeno to prije, jer je bez zapovijedi okrenuo to je prije mogue bilo to blie
obali. Ispruen, umotan u vie pokrivaa, leao je ah na palubi. Osobni lijenik,
kojega je toliko mrzio i koji je, prema njegovu miljenju, bio jedini ovjek kojemu
vie nikada u ovome ivotu nee moi izmai, nadvio se nad bolesnoga Gospodara.
Radio je ono to je bilo samorazumljivo: ulio je u aha valerianu. Prve teke kine
kapi padoe na bijeli samt atora koji su podigli oko aha. Vjetar je zazvonio
prstenima koji su povezivali zidove atora s tri metalne ipke. ah se osjeao bolje.
Znao je da je vani sijevalo i godila mu je grmljavina koju je oslukivao. Brod je
mirovao, jedva dvije morske milje od obale. Samo je more u pravilnom razmacima
zapljuskivalo bokove broda.
Ovu je oluju kao posebnu milost velikom vezira poslalo samo nebo. U
okretnim amcima stigli su tajnici Konstantinopola usred noi. Sljedeega dana,
oko devet izjutra, istim okretnim amcima vratili su se natrag. ah je jo spavao.
Oni su donijeli brzojav bekoga veleposlanika: u Beu su ekali na Velianstvo. Sve
je bilo spremno za doek ...
I oluja je zamrla. Novo, naraslo sunce blistalo je snano i veselo, kao neko,
za prvoga dana njegove stvorenosti.
I kapetan je blistao. I veliki vezir je blistao. Brod je punom parom odmicao
ususret Europi.
III
Do njegova carskoga i kraljevskoga apostolskoga velianstva vijest o ahovu
posjetu dola je oko osam sati izjutra. Bilo je tomu tono dvije stotine godina,
otkako je najokrutniji od svih muhamedanaca krenuo u napad na Be. Tada je
Austriju spasilo pravo udo. Daleko strahotnije nego neko Turci, sada su drevnoj
Austriji prijetiti Prusi i iako su bili gotovo vei bezvjerci od muhamedanaca jer
bijahu protestanti Bog u odnosu na njih nije uinio nikakvo udo. Vie nije bilo
nikakva razloga bojati se sinova Muhameda vie od protestanata. Sada je nadolo
drugo, stranije razdoblje, doba Prusa, doba janjiara, Luthera i Bismarcka. Na
njihovim crno-bijelim barjacima boje stroge alosti nije se, dodue, nalazio
polumjesec, nego kri; ali bio je to upravo eljezni kri. I njihovi kranski simboli
bili su oruja koja su sijala smrt.
Na sve to mislio je car Austrije kada su mu podnosili izvjee o predstojeem
ahovu posjetu. Slino su mislili i carski ministri. aputalo se Beom, nagaalo se
po uredima, pred vratima, iza vrata, u kabinetima, po hodnicima, u urednikim
sobama, kavanama a ak i u separeima. Posvuda se pripremalo za ahov posjet.
U dan u koji je vlak ahinaha uao u kolodvor Franje Josipa etiri poasne
satnije i dvije stotine straara, pjeke i na konj ima, zakrili su ulice. Brina
gostoljubivost njegova carskoga i kraljevskoga apostolskoga velianstva pobrinula
se za to da svi vagoni vlaka kojim je perzijski vladar stigao u Be budu obojeni u
bijelo, u svadbenu bijelu boju, poput broda kojim se ah uspeo do
Konstantinopola. Na peronu je stajala jedna kompanija pukovnije Hoch- und
Deutschmeister. Kapelnik Josef Nechwall naloio je perzijska nacionalnu kimnu.
inele i bubanj i takozvani dank pravili su veu buku no to je to zahtijevala sama
perzijska nacionalna himna. Ni bubanj, natovaren na inae tako strpljiva i
muzikalna mazgova, nije htio odstupiti u pozadinu; i mazgov je od vremena do
vremena drhtao, istodobno je provocirao; ali nije zamjeivao ni bubnjeve ni
kapelnika Josefa Nechwala. Mislio je na odlija u izlogu Tillera.
Car se osjeao nelagodno u tuoj odori. Bilo je, osim toga, vrue: bio je to
jedan od onih rano prispjelih svibanjskih dana, koji preuranjeno poprime obiljeja
pravoga ljeta. Stakleni krov povrh perona se ario. Himna se caru uope nije
dopala. Sluao ju je s izrazitim potovanjem s osjetnim potovanjem ...
Kada je ah izaao, car ga je povrno obgrlio. Iza pravoga zida vojnika
povikivali su ljudi: ivio, ivo, ivio!" Policijski su se konji razdraili i usprkos
nastojanjima jahaa izudarali su i povrijedili dvadeset dvojicu znatieljnika.
Policijsko izvjee u Fremdenblattu" govorilo je o tri sluaja onesvjeivanja".
IV
Ta tri onesvjeivanja nisu nimalo pomutila radovanje bekoga puanstva velikom
aku Perzije. Svi ljudi koji su promatrali njegov dolazak i ostali zdravi, pa i oni
onesvijeteni, krenuli su usreeni natrag svojim kuama; usreeni upravo kao da
su osobno obdareni radou. Radosni su bili i radnici na kolodvoru i nosai
prtljage, a veoma su se preznojavali. Jer veliki ah od Perzije stigao je s brojnim i
tekim koferima. Njima su bila ispunjena ne manje od etiri normalna teretna
vagona, koja se meutim u Trstu zaboravilo prikopati na svadbenobijeli dvorski
vlak njegova velianstva. Autant metra dvorske ceremonije, Kirilida Pajidzani,
trao je peronom amo-tamo. Iza njega je trao glavar eljeznike postaje Gustl
Burger. U slubenikoj sobi glavara eljeznike postaje otkucavao je neumorno
brzojavni aparat. Ubogi graanin, glavar eljeznike postaje nije razumio nijedan
ton francuskoga, koji je blebetao autant perzijskoga metra dvorske ceremonije.
Jedincati ovjek koji bi u tako oajnoj situaciji mogao biti od pomoi uspio je,
dostojan zavisti, stojei boraviti u bifeu koji se nalazio u dvorani restorana prve
klase. Bio je to konjiki kapetan barun Taittinger od devetoga zmaja, kojeg je na
neodreeno vrijeme njegova pukovnija odredila i dodijelila uredu dvora i ka bineta
za takozvanu specijalnu namjenu". Barun se oslonio na bife, ledima okrenut
prozoru, ali se s vremena na vrijeme osvrtao i s grozomornim uivanjem
promatrao smijenoga efa postaje i njegova perzijskoga druga, Kirilida Pajidzanija.
Taittinger ga je potiho za sebe ve nazvao janjiarem". Sat je povrh bifea
pokazivao ve tri sata popodne. Taittinger je u pola pet imao dogovor s gospoom
Kornbach kod Hornbichla. Njezin je mu bio tvorniar koji se bavio svilom, vijenik
za trgovinu, stanovali su u Dblingu. Gospoa Kornbach bila je njegova strast, tako
je samomu sebi umiljao. Samomu je sebi jednom kazao, ona je njegova strast, on
ju je prozvao svojom strau, a samomu sebi to je dokazivao tako to joj je ostajao
vjeran. Ona neka se i to odmah kae nije bila njegova prva, nego druga strast.
On se, konjiki kapetan Taittinger, naslonio na bife. S vremena na vrijeme
gledao je kroz prozor, a onda opet na sat povrh plavuaste gospodice koja ga je
posluivala i koju je drao za aparat nuan za obavljanje eljeznike slube.
Radovao se tomu to vani obojica tako uzbueno trkaraju naokolo, janjiar" i
glavar eljeznike postaje. Morao je naalost ekati da stigne kofer aha od Perzije,
a morala je ekati i gospoa Kornbach; to nije bilo dobro. Ali nije se dalo nita
uiniti.
Napokon, a bilo je ve pola etiri, konjiki kapetan poinjao je srkati etvrtu
Hennessy, uvezao se uz silovito pricanje, kao da je pravi ekspres, izvanredni vlak
koji se sastojao od samo etiriju vagona. U njima se nalazila prtljaga aha od
Perzije.
Tek u tom trenutku izjuri Taittinger na peron. Prihvatio je glavara eljeznike
postaje i rekao: Morate to uiniti brzo! Skandal je ve i to to su vlasti morale
ekati tako dugo! Njegovo je Velianstvo stiglo jo prije sat i po! Njegovo
velianstvo eka uznemireno. Blamaa! Kakva samo blamaa, gospodine glavaru
eljeznike postaje!"
I ne ekajui na odgovor, okrene se barun svomu perzijskomu drugu Kirilidu
Pajidzaniju i rekne mu na tenom francuskom, koji je napokon zazvuao kao
carsko-kraljevski francuski i inilo se da se sastoji samo od samoglasnika: U pravi
trenutak! U pravi trenutak!" Naa je eljeznica najtonija na svijetu!" eljezniari
i nosai pohitae. Zapovijedao im je osobno glavar eljeznike postaje; a za to je
vrijeme konjiki kapetan svomu perzijskomu drugu preporuivao zaprepaujue,
pravo orijentalno udo bekih nonih lokala.
Perzijanac je sluao, smijui se dobroudnim smijehom koji ravnoduna
svjetski ljudi uvijek nabace kada je rije o tome da sakriju vlastitu popustljivost. Po
tome dobroudnom smijeku barun je odjednom prepoznao s kim je imao posla.
Ovo nije bio nikakav janjiar". On je prosipao drevni, ljupki, posve prisan uzduh
svjetski uglaen lai; i barun se odmah osjetio kraj njega kao kod kue.
Barun je Perzijanca ve potiho nazvao armantnim" naj via pohvala
koju je imao za udijeliti. Za njega su naime postojale samo tri klase ljudi: na vrhu
su stajali armantni"; potom dolaze ravnoduni"; trea i posljednja klasa sastoji
se od dosadnih". Kirilida Pajidzani to je bilo sigurno spadao je u armantne". I
odjednom je barun mogao i teka imena izgovarati tako teno, kao da je od
djetinjstva igrao s perzijskim prijateljima. Gospodine Kirilida Pajidzani", rekao je
konjiki kapetan, ao mi je to ste se tako dugo zadrali. Ah ta eljeznica! Ta
eljeznica! Vjerujte mi! Pronai emo odgovorne!"
Da Perzijancu pokae da ne lupeta prazne rijei, ode do glavara eljeznike
postaje i rekne uzvienim glasom: Svinjarija, gospodine glavaru eljeznike
postaje, oprostite na tekoj rijei!" Gospodine konjiki kapetane", uzvrati
glavar, to je doista prava svinjarija, naime, transka svinjarija." Trst ili ne, to je
sasvim svejedno", rekao je konjiki kapetan jo malo glasnije. Glavno je to to je
Njegovo Velianstvo stiglo prije dva sata, a koferi jo uvijek nisu na mjestu i
poloaju!" Graanin glavar eljeznike postaje, koji se postupno poeo pribojavati
svoga premjetaja, usiljavao se na ljupku i bezbrinu ljubaznost. Brzo mu pade na
pamet jedina primjerena rije, te ree: preuzvieni koferi su konano tu,
gospodine barune!" Tu, tu", podrugljivo e konjiki kapetan, ali nisu na mjestu
i poloaju!"
Prolo je jo pola sata dok dvadeset i dva okrupna kofera njegova
perzijskoga velianstva nisu bila istovarena. Tek je tada barun mogao napustiti
kolodvor. Na sreu, jo su uvijek ekala kola koja su stavljena na raspolaganje
autantima velikoga vezira. Izvrsno odglumljenom plahovitou govorio je
Taittinger Kirilidu Pajidzaniju: Ako smijem zamoliti, rado bih se prikljuio, morao
bih do odreene toke "
Perzijanac mu nije ostavio mogunost da nastavi s laganjem, nego odmah
ree: Htio bih Vas zamoliti za tu ast, da Vas osobno smijem otpratiti do toke
koju Vam nalae Vaa sluba!"
Uspeo se unutra. A kofere otkotrljae prema naprijed, na troja teretna kola,
upregnuta u tekoga bjelaa Pingauera. Na putu se podie konjiki kapetan, lupnu
koijaa po ramenu i ree: Zaustavite tek kod Hornbichla."
Koija u znak razumijevanja podigne bi. Klimnuo je, Da! u zraku i lagano
pucnuo. S olakanjem i vedro, spusti se Taittinger natrag u mekan sjedalo pokraj
armantnoga" perzijskoga druga. Kod Hornbichla se kola zaustave. Barun ode u
vrt iza ivice udesno u ljubavni kutak", kako je ve deset godina navikao zvati taj
stol. ena vijenika trgovine Kombach ekala je ve etvrt sata. Prvi je put ugledala
svoga ljubavnika u paradnoj odori njihova veza jo nije bila starija od etiri
mjeseca. Kaciga zlatnih rebara je zabljesne i zaboravi na sve pregovore koje je
petnaest minuta u sebi brino pripremala. Napokon, napokon!" dahtala je.
V
Narednih dana konjiki kapetan uope se nije odvajao od armantnoga Kirilida. Za
to se vrijeme uvjerio da armantna Kirilida zna sve, vie od velikoga vezira. S njime
se dalo o svemu porazgovoriti. Pokazalo se, na primjer, da veliki vezir uope nije
bio nesklon piu u mjeri u kojoj bi se to moglo misliti. Naprotiv: veliki vezir bio je
sklon u svakoj prilici ogrijeiti se o Kuran.
Tijekom dvaju poslijepodneva saznao je konjiki kapetan Taittinger daleko
vie i daleko vanijih stvari od onoga to je profesor Friedlnder, poznati
orijentalist prikljuen sveanomu odboru kao strunjak, mogao saznati tijekom
svoga dugakoga ivota. Profesor Friedlnder, naime, nije pio. A to i jest od toga,
to ovjek ne pije, mislio je barun Taittinger.
Ah, profesor Friedlnder, pogotovu, jedva da je znao kamo bi sa svojom
znanou. Nedostajalo je samo malo da pome sumnjati u ispravnost svoga
memoranduma, u ijem su se temelju nalazila istraivanja, posve egzaktna i
uzdignula iznad svake sumnje. I tako je profesor od baruna Taittingera tek sada,
nakon dvadeset godina orijentalistike, nauio da neki muhamedanci piju, ak i sam
veliki vezir. Njegov autant, gospodin Kirilida, sastao se u jednoj prilici, u drutvu s
Taittingerom, s Friedlnderom, ne znavi nita o perzijskoj literaturi. ak je barun
Taittinger ustvrdio da glavnomu eunuhu dvorske sluge potajice donose normalnu
kriglu piva od vis--vis Wiesenthalera te da ju ispija poput normalnoga
kranskoga krojaa. Jo vie zbunjujui od samih Taittingerovih pripovijedanja bili
su lanci neovlatenih novinara. U njima su se nalazile jezovite neistine o ivotu u
Perziji i o perzijskoj povijesti. Profesor Friedlnder uzaludno je nastojao glavnim
urednicima pisanim demantijima priopiti istinu. Ishod njegovih intervencija bilo je
samo to da su novinari dolazili na njegov seminar i u njegov stan kako bi dobili
intervju o Perziji. Novinari su dolazili ak i na njegova predavanja.
Vojnu paradu u Kagranu omeo je, na alost, veliki pljusak. Ispod njegova
propuhu izloena atora, ija su tri grimiznacrvena platna nervirajue klepetala,
nadimala se i proputala kine kapi, ahinah se nije zadrao dulje od etvrt sata.
On nije ni spadao u oduevljene pristae vojnoga spektakla. Dok je rastreseno
gledao velianstven galop kopljanika, koji je poput ukroene oluje bjesnio povrh
vlane zelene livade, osjeao je neumoljive vodene kapi kako u uznemiravajue
pravilnim razmacima padaju na njegovu visoku, smeu ubaru i na grimiznocrvenu
kragnu njegove pelerine crne kao no. Bojao se, osim toga, za svoje zdravlje. Jer
europskim lijenicima vjerovao je jo manje nego svomu idovskomu Ibrahimu.
Bio je stijenjen i opkoljen stranim generalima, koji nisu prezali od kie, navikli na
vjetar i na nevrijeme. Konjanici su mahali sabljama. Vojna glazba je tretala iz
mokrih truba, grmila je iz promoenih bubnjeva. Sada je jo trebala doi i
pjeadija, potom topnitvo. Ne! Bilo mu je dosta. Digao se, a s njim istodobno i
veliki vezir, njegov autant, cijela svita. 'Sah je napustio ator, kia je curila, povio
se pod vlanim udarcima, svi ostali, koji su ga u tiini proklinjali, slijedili su ga
uspravno, kao da hodaju ispod blistava suneva sjaja. On se okrenuo u smjeru
odakle se nadao kolima koja e ga spasiti. Instinktom ugroenoga ovjeka uskoro
je pronaao mjesto na kojem su ekala kola. I ne osvrui se, ue. Sva ostala
gospoda isto tako. Na tribini su ostala dva generala koji su, udubljeni u vojni
spektakl, vukli vojnike ispred aha. Bila je to kiovita parada. Svejedno su taj dan
vojnici bekoga garnizona dobili svinjsko peenje, slane krumpire, graak i pivo te,
po ovjeku, kutiju maarskih cigara, zvanih uska tranica".
I sutradan je kiilo, ali to vie nije bilo vano. Jer predstava se odigravala u
panjolskoj koli jahanja. Budui da se steklo uvjerenje da se prethodni dan
zamijetilo kako egzotini suveren ne podnosi hladan zrak, loa jahaonice obloila
se debelim, pravim perzijskim tepisima, tkaninama, drevnima materijalima iz odaja
dvorca, debelim jastucima od crvenoga samta, a pukotine na vratima zakovane su
tankim konim porubima kako ne bi vukao propuh. U prostoriji je, iako je bila
veoma iroka, vladala omara. ah je odbacio svoju pelerinu. Teka ubara strano
je optereivala njegovu glavu. Roza svilenim depnim rupcem s vremena na
vrijeme brisao je znoj sa ela. Gospoda u njegovoj pratnji postupala su isto,
dijelom da pokau da je i njima vrue, dijelom zato to im je doista bilo vrue. Ovaj
put, meutim, ah nije napustio svoju lou. Njegova konjunica u Teheranu brojila
je dvije tisue i osam stotina konja. Oni su bili probraniji i daleko dragocjeniji od
samih ena iz njegova harema. Tamo, u ahovoj konjunici bilo je arapskih
pastuha, ija su se lea sjala poput smeega zlata; bjelaa iz glasovitoga rasploda
Jephathan, ija je griva bila meka i njena poput paperja i pahuljica; egipatske
kobile koje su bile dar monoga imama Arasbi Sura; kavkaki stepski konji koji su
bili dar cara cijele Rusije; teki pomoranski dorati kupljeni za grdne pare od krtoga
kralja Pruske; poludivlje ivotinje, svjee isporuene iz maarske Puszte,
nepristupani ljudskoj ruci, svakoj ljudskoj utjesi i goropadno zbacujui i najbolje
perzijske jahae.
Ali to su bile sve te ivotinje u usporedbi s lipicancima carske i kraljevske
panjolske kole jahanja. Vojna kapela, izgraena na pozornici nasuprot carskoj
loi, svirala je perzijsku himnu Boe sauvaj". Vojnik u perzijskoj nonji, kakve je
ah viao samo na portretima svoje prabake i nikada u Perziji, s visokom kapom
od janjee koe na glavi, kroz koju su bile provuene zlatne, pletene, debele uzice,
u plavome ogrtau prevjeenom preko ramena, u visokim, od sirove koe, crvenim
izmama sa zlatnim ostrugama, s uvijenim turskim maem na boku, ujahao je prvi
u arenu. Bjelaa na kojem je sjedio krasio je plavo-crveni vijenac. Ususret mu je, u
bijeloj svili, u bijelim eskarpinama, u crvenim sandalama, doao glasnik.
Doskoro je bjela, na jednu perzijsku melodiju, koja je meutim aku bila
nepoznato-poznata, a dolazila je od kapelnika Nechwala, poeo izvoditi doista
duhovite kretnje. U bokovima, u kopitima, u glavi, u stranjem dijelu: posvuda se
nastanili gracioznost. Ni rijei, ni glasa! Ni govora o bilo kakvoj zapovijedi! Je li
zapovijedao jaha bjelau, je li zapovijedao bjela jahau? Naokolo je vladao tajac.
Svi su ljudi ostali bez daha. Iako su sjedili u samoj blizini arene, tako da su mogli
dokuiti ivotinju i jahaa, predstavu su promatrali kroz lornjone i operne durbine.
Nije se moglo biti dovoljno blizu. Bjela je naulio ui: bilo je kao da se naslauje
tiinom. Njegove krupne, tamne, vlane, pametne oi pregledavale su s vremena
na vrijeme gospodu i dame u popritu, povjerljivo i ponosno i ispitivaki ne
oekujui nipoto zapovijed kao bjela u cirkusu. Samo je jednom podigao pogled
prema loi Njegova Velianstva, vladara Perzije, kao da je htio usput primiti k
znanju, komu je ovdje bio namijenjen. S ponosnom ravnodunou podigao je
desnu prednju nogu, samo malo, kao da pozdravlja sebi jednaka. Potom se
jednom okrenuo oko samoga sebe, jer je izgledalo da to glazba zahtijeva. Zatim je
oprezno stao kopitima na crveni tepih, iznenada je uz zvuk inela napravio
zaudan, ali plemenit i, u okviru glumljene nestanosti, odmjeren skok te je
iznenada ostao stajati, ekajui jednu sekundu na slatki ton flaute, da bi se potom
konano pokorio njemu i jednim njenim, upravo barunastim kasom u jedva
naznaenu vrludanju uskoro odustao od raspoloenja orijenta. Na trenutak glazba
uuti. Za to vrijeme tiine nije se ulo nita do li oprezan, njean udarac o tepih. U
velikom haremu perzijskoga apa koliko se on sjea jo ni jedna jedina od
njegovih ena nije pokazala toliko ljupkosti, dostojanstva, gracioznosti, ljepote kao
ovaj lipicanac bjela iz ergele njegova carskoga i kraljevskoga apostolskoga
velianstva.
ah je nestrpljivo iekivao ostatak programa: krotku elegantnost drugih
ivotinja koje su izvoene preda nj; nj ihovu gracioznu pamet; njihova vitka,
udesna tijela koja mame na predanost, bratstvo, ljubav; njihovu snanu blagost i
njihovu slatku snagu: ah je mislio samo na bjelaa.
Rekao je velikomu veziru: Kupi bjelaa!"
Veliki vezir pohitao je prema konjunicama. Konjuar Trling je s
dostojanstvom jednoga carskoga i kraljevskoga ministra rekao: Visosti, mi nita
ne prodajemo. Mi samo darujemo ako Njegovo Velianstvo to dopusti naemu
caru."
Pitati Njegovo Velianstvo, to se nitko nije usudio.
VI
Svi su poprimili izgled uzvienosti. Za etvrt sata poeo je bal.
U dvorani dvorca dame i gospoda, poredani u dva reda, ekali su na
monarhov dolazak. Gdjekad bi se probilo stideljivo kaljucanje iz grudi jednoga
starijega gospodina. Bilo je to kaljucanje koje se stidjelo samoga sebe vie nego
onaj koji je kaljao i koji je na ustima drao svilenu depnu maramicu. Gdjekad bi
jedna dama neto doaptavala drugoj. To zapravo i nije bilo aptanje, bio je to
upravo daak, ali je svejedno u svekolikoj tiini zvualo gotovo poput siktanja.
U toj tiini zaulo se polagano udaranje tekoga, crnoga tapa po crvenome
tepihu, poput urednoga kucanja. Svi se prenue. Kroz nevidljivim rukama rairena
krila bijelih, zlatom optoenih dvostrukih vrata dode Velianstvo. Na suprotnome
kraju dvorska kapela je intonirala perzijsku kimnu. ah pozdravi orijentalnom
manirom, rukom prelazei s ela na grudi. Dame naprave dvorski naklon, a
gospoda se duboko povie. Kao kroz polje polomljenih klasova koraala su
Velianstva, gost i gostoprimac. Obojica su se smijeila, kako to i nalae obiaj.
Smjekali su se ulijevo i udesno, iako nitko nije mogao vidjeti njihovu ljubaznost.
Smijuljiti su se plavim i crnim damskim frizurama, svijetlim elama mukaraca i
kruto utimarenim razdjeljcima.
Tri stotine etrdeset i dvije votanice u srebrnim svijenjacima osvjetljavale
su i zagrijavale dvoranu. Veliki kristalni stakleni luster, koji je visio u sredini, nosio
ih je ne manje od etrdeset osam. Plamen votanica zrcalio se tisuostruko u
svijetlom plesnom, ovalnom parketu, tako da je izgledalo kao da je i pod istodobno
osvijetljen odozdo. Car i ah sjeli su u grimiznocrveno presvuenoj etai na dvije
prostrane stolice od blistave ebanovine, koje su izgledale kao da su odsjeene od
crne noi. Kraj cara Austrije stajao je voditelj dvorske ceremonije. Njegov teki,
zlatom provezeni ovratnik usisavao je, pio, nezasitno ovijao zlatnu svjetlost svijea,
odsijevao je njome, caklio se, svjetlucao, grabio je lakomo svjetlost i opet je
velikoduno prosipao, upravo se natjecao sa svijenjacima te ih i nadmaivao.
Pokraj aha stajao je veliki vezir u crnoj odori. Njegovi crni brkovi
zastraujue-velianstveni, snani i teki visjeli su preko njegovih usta. S vremena
na vrijeme smjekao se u pravilnim razmacima, kao da je kakva strana mo
dirigirala njegovim miiima lica. U skladu s rangom i dostojanstvom, dame i
gospoda predstavljeni su perzijskomu Velianstvu. Pomno je zagledao ene, svojim
djetinjim, uarenim oima u kojima je bilo sadrano sve to je mogla dati njegova
jednostavna dua: pouda i radoznalost, tatina i pohotljivost, ljupkost i okrutnost,
sitniavost i veliajnost usprkos svemu. Dame su osjeale poudan, radoznao,
pohotljiv, tagt, okrutan i velianstven pogled aha od Perzije. Lako su se preplaile.
Voljele su aha, a da to nisu ni znale. Voljele su njegovu cmu pelerinu, njegovu
crvenu, srebrom izvezenu kapu, njegovu uvijenu sablju, njegova velikoga vezira,
njegov harem, svih njegovih tri stotine ezdeset pet ena, ak i njegova glavnoga
eunuha i cijelu Perziju: voljele su cijeli Orijent.
Gospodar Perzije, meutim, volio je u tome trenutku cijeli Be, cijelu
Austriju, cijelu Europu, cijeli kranski svijet. Nikada u svome ivotu, bogatom
ljubavima i enama, nije osjetio takvo uzbuenje ni prije mnogo godina kada je,
kao djeak i jedva dorastao za enidbu, prvi put upoznao enu. Zato je prema
enama svoga kunoga harema bio ravnoduan i zato su mu bile nesnosne, zato
mu se uinilo ovdje, u Beu, da ene predstavljaju udesan, njemu jo posve
nepoznat rod, rijetku vrstu koju tek vrijedi otkriti? Njegovo se tamnosmee lice
lagano crvenjelo, njegovo je b lo ee udaralo, siuni znojni biseri stajali su na
glatkom, nenaboranom, mladalakom, nedunom, bronanom elu. Hitro k oima
prinese svoj svileni, zeleni rubac. Ponovno ga vrati u duboki dep, koji se nalazio u
unutranjosti njegova rukava te se poe svoj im vitkim, gipkim prstima sve bre
igrati malom uzicom od velikih, plaviastih bisera, koje je lijevim runim zglobom
gladio. I ti, inae hladni kameni, koji su oduvijek bili spremni na hladne dodire
prstiju, danas su mu se uinili vruima i kao da zrae nemirom. Njemu su do sada
bile poznate samo gole i zastrte ene: tijela i odijela. Prvi je put vidio zastrtost i
nagost ujedno. Odjea koja je izgledala kao da od sebe eli spasti, a ipak ostaje
vrsto na tijelima: moe se prispodobiti nezatvorenim vratima, koja ipak nisu
otvorena. U trenutku kada su ene izvodile dvorski naklon, ah je u djeliu sekunde
uhvatio dojke, potom svijetao sjaj finoga sala povrh bijelih vratova. A trenutak u
kojem su dame oima rukama podigle suknje, prije no to su ponovno ispravile
koljeno, za nj se odlikovao neim neizrecivo nevinim i ujedno neizrecivo grenim,
bilo je to obeanje koje se ne moe zadrati u mislima. Gospodar Perzije, moni
vlasnik harema, mislio je na nezatvorena vrata koja se ne mogu otvoriti. Svaka
poluotvorena i istodobno zabravljena ena, svaka pojedina, bila je primamljivija od
cijeloga harema, ispunjena s tri stotine ezdeset pet ravnodunih tijela lienih
zagonetnosti, tajanstvenosti. Kako samo nedokuivo mora biti ljubavno umijee
zapadnoga ovjeka! Kakva samo rafiniranost poiva u tome da se lica ena ne
zastiru! to ima u svijetu, a da moe biti ujedno tajanstvenije i ogoljenije od lica
jedne ene! Njihovi polusputeni oni kapci odavahu i skrivahu, obeavahu i
uskraivahu, otkrivahu i odbijahu. to je bio sjaj dijadema koje su nosili u kosi u
odnosu prema crnom, smeem, plavom sjaju njihove kose i koliko je samo nijansi
boja bilo unutar tih boja! To crnilo bilo je plavo poput noi usred ljeta, a tvrdoa i
mat kao u ebanovine; smea boja bila je zlatna poput posljednjega pozdrava
veeri koja tone, a ona crvenkastost poput plemenitoga javorova lista u kasnu
jesen; plava boja bila je svijetla i lakomislena poput zlatne kie u proljetnome vrtu,
a ona mat i srebrna poput prvoga mraza u jesensko praskozorje. I misliti da je
svaka ova pojedina ena pripadala jednom jedinom mukarcu ili bi uskoro mogla
pripadati! Svaka pojedina, jedan ouvani dragi kamen!
Ne! Na to ah u tome trenutku nije elio misliti. Bolne, pogubne pomisli!
Doao je u Europu da uiva u onome jedinstvenome, da razliitost zaboravi, da
ono ouvano orobi, da ovdje vladajue pravo kri, da samo jednom, jedan jedini
put sudjeluje u razbludnosti nezakonita posjedovanja te da iskua posve osobit,
rafiniran nain Europljana, krana, zapadnjaka. Kada je poeo ples bila je
najprvo polka njegova su se ula posve smela. Zatvorio je na sekundu svoje
krupne, lijepe, zlatnosmee, nedune plahe oi, sramio se udnje i radoznalosti
koju je u njima osvijetlio. Sve su mu se sviale. Ah nije udio za drugim spolom. On
je bio ispunjen enjom za ljubavlju, vjenom mukom enjom za oboavanjem,
boanskim, boicom, jedinim. Ve se je nauivao svih radosti koje moe pruiti
enski rod. Nedostajalo mu je jo samo jedno: bol, koju moe izazvati samo ono
Jedino.
Pripremao se, dakle, na odabir. Sve je vie ena u dvorani izdvajao. Bio je
uvjeren kako je sad kod ove sad kod one otkrivao manje-vie prikrivenu manu.
Preostala je napokon jedna, Jedina: bila je to grofica W. Cijeli ju je svijet poznavao.
Plavokosa, svijetla, mlada i obdarena oima, za koje se moe kazati da su
udnovata vrsta ljubiice s izgledom potonice, bila je ve tri godine, od njezina
prvoga bala, uitak za oi u drutvu, bie za kojim su mukarci udjeli i koje su
potovali. Spadala je u one djevojke koje ve odavno, bez ikakve druge zasluge
osim ljupkosti, uivaju potovanje i bivaju obasute oboavanjem. Kada bi ovjek
vidio nekoliko njezinih kretnji, osjeao bi se veoma obdarenim i bio je uvjeren da
njoj duguje zahvalnost.
Bila je kasno roen dijete. Njezin se otac mogao ubrojiti u ve drevne sluge
monarhije. ivo je sam i odao se samo svojoj zbirci minerala na svom posjedu u
Paraditzu u Mhernu. Katkada bi zaboravio na enu i ker. U jednom takvom
trenutku, u kojem je upravo dobio doista rijedak malahit koji mu je poslao prijatelj
iz Bozena i zaboravivi posve na obitelj, najavio mu se nepoznati ef odjela iz
Ministarstva financija. Bio je to grof W To nipoto nije bio, kako se starac ve bio
ponadao, ljubitelj minerala, nego samo njegove keri. Svaki obini bjelutak stari bi
gospodin iz Paraditza u najmanju ruku promotrio kroz depno povealo. Mladi,
koji je udio za njegovom keri, bacio je samo na trenutak pogled kroz lornjon.
Izvolite!", rekao je bez okolianja. Budite sretni s Helenom."
Mlada gospoa voljela je svoga ovjeka, iako se u njoj ouvalo katkada
slatko, katkada nesnosno sjeanje na armantnoga baruna Taittingera,
prekomandiranoga za posebnu namjenu. U vrijeme kada je jo bila djevojka i iako
je imala ispravno gledanje na sve njegove odlike ak kad bi on govorio, izgledalo
je kao da plee uinio joj se u odreenoj mjeri opasnim, tako da ga je jednoga
dana poela susretati ledena raspoloenja. Siromani Taittinger imao je, dodue,
dovoljno mate da se uivi, kako je estoko i beznadno zaljubljen, ali ne toliko
ustrajnosti, koliko bi u onim danima bilo potrebno da se doeka uobiajeni ishod
estokih ljubavnih nastojanja. Bio je kavalerist, prekomandiran za posebnu
namjenu, odvaan i, posebno nakon sata provedena s djevojkom, u kojem mu je
reeno da slobodno moe ii jer da ona nije raspoloena s njim nastaviti razgovor,
u potpunosti uvjeren da u konanici ima mnotvo takvih djevojaka te da i njegova
ast neemu vrijedi, a moda i vie.
On je, dakle, bio, kako je samomu sebi rekao, odluan, lom", a to ga je u
odreenoj mjeri uinilo melankolinim, tako da se jednoga dana odluio pjeice
lutati kroz Sievering. to ga se ticao Sievering? Bio je u veoj mjeri neugodan,
negoli dosadan: bio je, naime, bljutav". Dan kasnije postao je, dodue,
armantan. Za to je zasluna Mizzi Schingal.
VII
Dani u kojima se naa pria odigrava, na alost, lee toliko u prolosti, da vie ne
moemo sa sigurnou utvrditi je li barun Taittinger imao pravo kada je bio
uvjeren da Mizzi Schinagl izgleda kao sestra blizanka grofice W.
Tumarajui alostan i upravo oajan kroz Sievering, donio je odluku da kupi
glinenu lulu. I stupio je u duan Aloisa Schinagla. Bio je pripravan u duanu zatei
postarijega, dostojanstvenoga ovjeka. Na vratima se nalazilo zvuno zvono kao
alarm. Ali nije iznenadilo baruna Taittingera. Iznenadilo ga je, tovie, uplailo ga je
to se umjesto staroga trgovca lulama, kojemu se nadao, za duanskom tezgom
pojavilo bie koje je, kako je vjerovao, ve prilino poznavao: ako to nije bila
grofica W osobno, bila je to zacijelo njezina sestra. Odluio je najprije odulje
vrijeme isprobavati lule, o kojima, dodue, nije znao nita.
Lule su bile smijene, ba kao i njihove cijene. Dok se izgovarao
isprobavanjem lula, svaku je pojedinu prinosio usnama, kroz svaku je puhao kao
da je bio uvjeren da ju je jednom ve vidio, kada je svoga pokojnoga gospodina
oca, staroga dvorskoga savjetnika Taittingera pratio u Olmtz u kupovini lule
promatrao je kradimice, ali arko njeno lice dvojnice. Da, nema sumnje, izgleda
kao grofica W: iste oi ljubiice s pogledom potonice; isti raspored kose preko
niskoga ela; isti pepeljastoplavi vorovi na vratu a vidjeli su se svaki put kad bi
se djevojka okrenula potraiti novu lulu na stalai uza zid; isto podizanje vjea i isti
slatki i ujedno podrugljiv smijeak; isti otri kutnjaci koji su se otkrivali prilikom
svakoga osmijeha; isti pokreti ruku i iste ljupke jamice na rukama, s obje strane
lakata.
Zlatna puceta odore konjikoga kapetana, kako je no postajala dublja, irila
su sve jai sjaj u duanu. Lule su se mogle jo jasno vidjeti, ali djevojci, dvojnici
grofice W., postalo je nelagodno, pogotovu to je bila s tuim asnikom, te je
upalila okrugao fitilj povrh pulta, desno od prodajne tezge. Svjetlost je najprije
zaplamtjela i zaaila. Taittinger je kupio petnaest beskorisnih glinenih lula. Jo je
upitao: to je zapravo va gospodin otac, draga gospoice?"
Pear Alois Schinagl!" rekla je djevojka. On pravi i lule, ali samo onako
usput. Veina stalnih muterija ljudi su kojima su potrebne pei. K nama rijetko
dolazi netko u trgovinu, lule ve imaju svi ljudi."
Doi u", rekao je barun Taittinger, sutra jo jednom. Potrebno mi je puno
lula."
Tri dana poslije doao je opet u Sievering, uinio mu se armantnim". Bila
je subota, tri sata poslijepodne, a Mizzi ga je pozdravila kao staroga poznanika,
iako je ovaj put Taittinger bio u civilu. Vani je bilo toplo i sjajno. Mizzi je zatvorila
duan i uspela se u fijaker i povezla prema Kronbaueru.
Povezla se prema Kronbaueru i tri sata poslije pripovijedala stranomu
gospodinu da je zapravo ve bila zaruena. Bila je ve zaruena s Xandlom
Parrainerom, frizerom i vlasuljarom. Svake je nedjelje s njim izlazila.
To su bile prie koje Taittingera uope nisu brinule i razumio ih je samo
napola. U konanici, vjerovao je kako mu ova estita djevojka eli preporuiti
dobroga brijaa. Poalji ga samo meni", rekao je, poalji ga samo! Herrengasse
2, prvi kat."
VIII
Doskora je Taittinger postao svjestan da mu je Mizzi dosadna. Jednoga dana
priopila mu je da je trudna, a to stanje bilo je gore od dosade: bilo je odbojno.
U ishodu te spoznaje Taittinger je otiao kod biljenika. Taittinger vie nije
volio ni groficu W ni Schinaglovu, meu kojima je uoio slinost. Volio je jo, kao i
obino, jedino samoga sebe.
Kako je u to vrijeme nalagao obiaj, odjahao je biljenik do jedne
pozamanterije. Sva gospoda ijim je poslovima upravljao eljela su prirediti neku
pozamanteriju. Sve dame snalaze se u svemu tome i danas dobro.
Barun je, dakle, uzeo dopust od dva mjeseca i otputovao u Bacsku, jednom
ujaku s majine strane, gdje ga nije mogla stii nikakva pota.
Nije ga sustiglo nijedno jedino estoko ljubavno pismo, koja mu je
nepokolebljivo pisala Mizzi Schinagl. Ljubavna pisma pisala je na jedinu
Taittingerovu adresu koja joj je bila poznata: Herrengasse 2. Doktor Maurer,
Taittingerov tajnik, koji je znao razluivati pisma, derao ih je bez itanja.
Kada se barun Taittinger vratio iz Bacske, pozamanterija Mizzi Schinagl bila
je ve uredena i uhodana u Porzellangasse. Mizzi Schinagl bila je u devetome
mjesecu.
Rodila je sina i dala mu je ime Alois Franz Alexander. Alois Franz upuuje na
biolokoga oca; Xandl upuuje na zarunika, frizera.
Pozamanterija je poslovala dobro, frizer je i dalje bio spreman oeniti Mizzi.
I ona sama vrue je udjela za mirnim i potenim ivotom. Samo, dok je kovala
takve razborite planove, ljubav je u njoj ila kroz srce i kroz glavu, a to je bila ljubav
prema Taittingeru. inilo joj se kako je njezin sin dorastao do veliajnosti. Ni na
tren nije mogla odustati od nade da e jednom barun Taittinger ipak doi, da vidi
plod svojih bedara. Ali Taittinger nije dolazio.
Kada su Xandlu bile tri godine, Mizzi Schinagl je na jednoj klupi u parku
Schnborn, kako bi se to reklo, pukim sluajem, upoznala jednu brbljavu i ljubaznu
gospou koja joj je rekla da na Wiedenu ima jedna kua, tamo su ljudi dobro
uzgojeni i da se tamo kreu otmjeni ljudi i kakva bi to samo bila pozamanterija
i kakav bi to samo uope bio ivot s djetetom, neudata a s pozamanterijom.
Kakav je to bio ivot? Mizzi Schinagl ve je i sama esto mislila doslovno isto.
Kakvi su to otmjeni ljudi, koji se tamo kreu?" pitala je Mizzi Schinagl.
Ne postoje otmjenija", uzvratila je nepoznata ena. Mogu vam kazati i
imena. Moram samo otii po popis."
Potom se pourila i donijela popis.
Mizzi ni sama nije znala zato je sljedeega dana otila kod gospoe
Matzner. to se nje ticala gospoa Matzner? to je o gospoi Matzner ikada ula?
Bilo je ljeto, kasno ljeto. Bilo je takoer veoma vrue. Zakanjeli, jo uvijek
lakomisleni kosovi pjevali su na jo uvijek zelenoj tratini, izmeu kaldrme od
neotesana kamena. Odbilo je esti sat, kada je stala ispred kue Josephine
Matzner. Josephine Matzner, maserka, II. kat, tri puta zvoniti" bilo je otisnuto pri
dnu. Pozvonila je tri puta.
Upravo razmrvljen miris urice, jorgovana, ljubiice, sporia, katanice
nahrupi ususret Mizzi. I prije no to je bila svjesna to se s njom dogodilo, stajala je
u takozvanom roza salonu: od roza svile bili su zastori na prozorima; od roza svile i
zastori na vratima; od roza rua bile su i tapete; u ruin pupoljak od proculana
uvlaila se glavica od kvake.
Jednoga dana, tovie jedne veeri, doao je on, ljubljeni Taittinger. Ve se mnoge
godine u kui Josephine Matzner osjeao kao kod kue.
Kada je u toj kui spazio Mizzi Schinagl, uope nije bio zaprepaten, kao to
bi to vjerojatno bili mnogi mukarci na nje govu mjestu, nego se naprezao pronai
neko pitanje koje bi bilo primjeren okolnostima. Nije vie pamtio, na koji je nain
njegov biljenik pronaao Mizzi Schinagl, je li to bilo posredstvom praonice rublja,
krojanice ili pozamanterije. Suprotno tomu, vjerovao je da se tono moe
prisjetiti kako je gospodina Schinagl od njega dobila jedno dijete enskoga spola i
drao je da je na mjestu pitanje o tome kako je mala. Bog!" rekao je, dakle. to
je s naom malom?"
Pa mi imamo deka!" odgovorila je Mizzi, i porumenjela je prvi puta nakon
mnogih godina, kao da i nije rekla istu istinu, nego la.
Ah, da, rije je o deku!" rekao je barun. Oprosti!"
asak poslije naruio je ampanjac, da popiju aicu u zdravlje djeaka,
njegova djeaka. Vie nije uo sve to je Mizzi pripovijedala o djeaku. Nije uo da
je on dobro udomljen kod gospoe Schyschke, gospoe koja, dodue, potjee iz
Bielitz-Biale, ali je ipak bila u potpunosti pouzdan. Ona je upravljala i
pozamanterijom, koja je poslovala sasvim dobro. Utoliko je Mizzi Schinagl bila
zadovoljna. Nosila je na sebi bijelu, svilenu haljinu s dubokim prorezom, a s
vremena na vrijeme kopala ju je za desnu podvezicu, oito kako bi samu sebe
uvjerila da je njezin novac, novanica od deset forinti, koju je taj dan zaradila, bila
jo uvijek na mjestu. Iako je znala da je barun Josephini Matzner doao jedino iz
navike, poela je nakon dvije ae ampanjca prigovarati da je doao iskljuivo
zbog nje. Doskora je i konjikomu kapetanu izgledalo da se danas dao na put
ovamo samo radi Mizzi. Barun je imao malo srce, ali je isto tako brzo postajalo
tronuto i zaboravno. Jo je uvijek bio veoma rad Mizzi i pitao je samoga sebe,
zato ju je zapravo bio ostavio. ak je i udio za njom, ali sada su tu bile velike
zapreke: inilo mu se jednostavno neprilinim da kupuje onu enu koju je neko
posjedovao badava, takorei badava, ne vodei rauna o pozamanteriji. Bilo je
jednako neprilino, ako ne i neprilinije, uzeti neku drugu djevojku, takorei pred
Mizzinim oima. U nadi da bi na taj nain mogao utei bolnim mislima, dao je
najprije Mizzi kovanicu, zlatnu kovanicu od pet forinti. Ona je uzela u ruku,
pljunula na nju i rekla: Hajdemo gore kod mene, imam pristojan kabinet!"
Barun je poao u kabinet i tamo ostao do ponoi, potonuvi u sjeanja.
Obeao je da e esto ponovno navraati, a obeanje je i odrao. Nije znao goni li
ga prokletstvo ili blagoslov; je li volio groficu ili Mizzi; je li uope volio; je li uope
jo uvijek bio onaj stari Taittinger. Nedostajalo je jo samo malo pa bi bio u stanju
sebe uvrstiti u treu i posljednju kategoriju ljudi: u kategoriju dosadnih".
IX
Moni gospodar Perzije, gospodar triju stotina ezdeset pet ena i pet tisua triju
stotina deset rua od ira nije bio naviknut udnju preutjeti niti poudu potisnuti.
Jedva da je njegovo oko odabralo groficu W. i ve se okrenuo velikomu veziru.
Veliki vezir nageo se preko naslona stolice. Da ti neto kaem", proaptao je ah.
elim", nastavio je ah, malu mladu enu danas, srebrenastu plavuu, zna na
koju mislim."
Gospodaru", odvaio se veliki vezir odvratiti, znam na koju misli Vae
Velianstvo. Ali to je, to je " elio je rei nemo gue", ali znao je dobro da bi ga
ta rije mogla kotati ivota. Rekao je, dakle: to u ovoj zemlji ide veoma sporo!"
Danas!" rekao je ah, kojemu nita od onoga to bi zapovjedio nije
izgledalo neprovedivim.
Danas!" potvrdio je ministar.
Ples je bio nakratko prekinut. Gospodar i sluga dostojanstveno su se i polako
zaputili natrag na svoja mjesta. Car im se ususret ljubazno smjekao. Glazba je
opet otpoela. Ples je nanovo poeo.
Velianstva su se ustala prije ponoi. Nestali su, a vrata dvostrukih krila iza
prijestolja su se ispreplela.
ah je ekao u susjednoj prostoriji. Nasuprot njemu, tako da je moe tono
promatrati, stoji Dijana od srebra na crnoj, okrugloj dasci.. Ona izgleda vjerna slika
ene za kojom je udio. Sve je u ovoj prostoriji uope podsjealo na uenu enu:
tamnoplavi divan, svilene, blijedoplave tapete, jorgovan u vazi s Majorke vitkoga
vrata, ak i kristalni luster, udesno titranje etverononoga svijenjaka s etiri
vitka kraka i srebrni ukras na dubokoplavome, samtnome tepihu ispod stopa
gospodara Perzije. ekanje, ekanje! A ah nije navikao na ekanje.
Mora, n alost, ekati. Jedva dvadeset metara od njega odvija se nekakva
konferenciji, iji su sudionici: veliki vezir, dvorski ceremonijar i autant njegova
Velianstva. Odluilo se privesti i predsjednika policije. I usprkos tomu, ne vidi se
nikakav izlaz: veliki vezir eli njegova prijatelja, adutanta Kirillida Pajidzanija imati
uza se, on e ga potraiti, on ga ve trai. Ali njega se ne nalazi; mladoga, eljnoga
ivota, lijepoga Pajidzanija.
to je tema rasprave? Rije je o tome je li doputeno povrijeiliti naela
pristojnosti ili naela gostoljubivosti.
Dvorski ceremonijar stvar je odbio s dostojnom odlunou; carev autant
isto tako. Bilo je to samorazumljivo. Ni za jednoga od njih nije dolazilo u obzir da
se njegovo Velianstvo obavijesti posebnoj elji visokoga gosta. Ali nije dolazilo u
obzir ni da se visokomu gostu elja odbije.
Predsjednik policije napokon je rekao da bi se morao pronai prikladan
ovjek, jedan iz privatnog Sveanog odbora. I jedva da je pala rije o privatnom
Sveanom odboru", dvorski ceremonijar prozvao je Taittingerovo ime.
Odluilo se da nastupi stanka. Dvojica gospode poli su u plavu prostoriju,
gdje je ah ekao. Dostojanstveno je sjedio u stoigrao se bisernom narukvicom te
je samo upitao: Kada?"
Samo je rije o tome", lagao je veliki vezir, da se damu pronae.
U pomutnji sveanosti nekamo je nestala. Svim snagama tragamo za njom.
Svim snagama" trailo se, meutim, ne damu za kojom je eznuo ah, nego
Taittingera.
ah je odmahnuo rukom i samo rekao: Ja ekam!"
U glasu Velianstva bilo je strpljenja i obzira, ali i prijetnje.
Jedan elegantni denuncijant, ija je zadaa bila odlaenje i dolaenje, nadziranje
obiaja i navika, loih obiaja i runih navika, prijateljstva i veza gospodstva,
dojavio je predsjedniku policije da se barun Taittinger ve jedan sat nalazi u
predvorju, u sluinskoj sobi, gdje se bavi Wesselyevom keri, zapovjednika
garderobe. Predsjednik policije je bez odlaganja otiao na spomenuto mjesto. Za
posebnu namjernu prekomandiran konjiki kapetan se digao kada je netko
pokucao. Pristupio je vratima. Nimalo se nije plaio sramote zbog zateenosti na
neasnim i nima, koja ne samo da su bila samorazumljiva, nego su ak izgledala
naloena: bila je rije o tome da sakrije od svijeta da se on druio s keri voditelja
garderobe. On nije znao, jadni Taittinger, da je ve odavno bio pod prismotrom
tajnoga agenta Vondraka.
Taittinger namjesti bluzu i prie vratima. Prepoznao je predsjednika policije
i odatle zakljui da se ve zna za malu Wesselyjevu pa se zbog toga, kad je izaao
na hodnik, vie uope nije trudio da za sobom prikui vrata.
Barun, molim vas, odmah!" rekao je predsjednik policije.
Servus!" doviknuo je Taittinger kroz otvorena vrata Wesselyjevoj.
Dok se uz predsjednika policije uspinjao plosnatim stubama, nije upitao,
zato ga se zove. Ve je slutio da bi se moglo raditi krajnje tekoj stvari, stvari koja
je povezana s njegovom namj enom.
Da, nije uzaludno svoj edobno prekomandiran. U uobiajenim situacijama
vjerojatno bi otkazao; u izvanrednim je radila njegova mata. Tamo gdje su se
nalazila tri zaprepatena i bespomona gospodina, u maloj sobi, iscrpljeni od
razmiljanja, blijedi od straha, gotovo bolesni od bespomonosti, pojavio se
konjiki kapetan Taittinger ivahan poput mladoga vjetra. I nakon to su mu ostali
bojaljivim francuskim apatom iznijeli svoju zabrinutost, on je kao i obino, kao
da sjedi za igrom taroka, na svom erarskom njemakom, da je to podsjetilo
istodobno na svekoliku itorodnu zemlju monarhije, uzviknuo: Ali, draga
gospodo! To je veoma jednostavno!"
Sva trojica naulila su ui.
To je veoma jednostavno!", ponovi Taittinger. U tili as, u istoj sekundi u
kojoj je zauo da je rije o grofici W., u njemu naraste do tada jo neosvijetena
mrnja, svojevrsna domiljata osvetoljubivost, krajnje domiljata, matovita,
upravo pjesnika osvetoljubivost. Ona je kroz njega govorila: Gospodo draga!",
rekao je. U Beu ima mnotvo, nebrojeno mnotvo, nebrojeno mnotvo ena!
Njegovo Velianstvo, ah ne elim kazati da ima lo ukus, naprotiv, posve
suprotno! Ali Njegovo Velianstvo, to je lako shvatljivo, nikada nije imao priliku
iskusiti, koja sve sve recimo, zbliavanja postoje."
Mislio je na sebe i, razumljivo, na Mizzi Schinagl. I uinilo mu se odjednom
prvi put u njegovu neoptereenom, lakoumnom ivotu, uinilo mu se, da je
zanavijek izgubio srce i blaenstvo. Obuzela ga je neobjanjiva mrnja prema
grofici W. i ispunila ga je njemu samomu jo manje objanjiva ahova elja da nju
doista posjeduje. Nikad upoznata zbrka bjesnila je njegovom duom: dok je
djevojku, koju je bio ljubio a vjerovao je da ju je u ovome trenutku nanovo
uzljubio, elio na sramotan nain izruiti Perzijancu, u istom je trenutku udio za
tim da po svaku cijenu izbjegne taj nakaradan dogaaj. Iznenada je osjetio da je
jo uvijek nesretno ljubio; da je bio osvetoljubiv zbog nesretne ljubavi; da je,
meutim, ujedno trebao zatititi predmet svoje osvetoljubivosti i svoje ljubavi, kao
da je pripadao samo njemu; osjetio je da ne bi smio izruiti dvojnicu voljene ene,
naime, Schinaglovu; ali i da bi, dodue, posredno, morao odati, prodati, prekoriti i
grditi.
Lako je, draga gospodo", rekao je, a dok je to govorio, sramio se i radovao
ujedno, lako je u ivotu pronai dvojnika. Gotovo svaki od nas nije li to istina,
draga gospodo? ima jednoga. Dame imaju dvojnice, zato ne i to? Dame imaju
dvojnice sada, recimo: i meu onima u vojarni. Gospodin predsjednik policije
znat e na to mislim! Tako se uvamo od mnogoga gnjeva. Mislim, potedjet
emo se krajnje bolnoga, da ne kaem: bolesnoga optereenja Nj egova
Velianstva, svekolike smetenosti, svekolike neljubaznosti." On je drao da je
bolesno" puno jae nego bolno".
Gospoda su u tili as razumjela o emu je bila rije. Bacili su samo, pomalo
zabrinut, pogled na velikoga vezira koji, meutim, nije odustajao od stalnoga,
ljubaznoga smijeka. On nije tako se to shvatilo htio priznati, da je i on stvar
razumio. On se takoer divio ingenioznoj mati konjikoga kapetana. Gospoda su
jednoduna?" upitao je na francuskom, istodobno elei istaknuti da ne bi bio u
stanju razumjeti Taittingerov njemaki. Smijem li svomu gospodaru priopiti
vijest?"
Damu emo uskoro pronai, Ekscelencijo!", ree Taittinger i nakloni se.
Pet minuta kasnije ustrajni znatieljnici, koji su usprkos kasnomu satu ekali
na ulici, u nestalnoj i ubogoj nadi da e ugledati kako neki grof, neki knez, neki
nadvojvoda ulazi ba u neku koiju i fijaker, vidjeli su kako izlazi ne manje nego
osamnaestero gospode s cilindrima i u frakovima. Ah, nije bilo nikakvih prineva.
Bilo je tajnih pripadnika specijalnih odjela, speci", kako ih se zvalo, znalci,
promatrai i denuncijanti svijeta, polusvijeta i podzemnoga svijeta. Dobro su
poznavali dva straara koja su patrolirala ispred ulaza. Straari su zazvidali, stigli
su gumeni kotai. Gospoda su unila.
Svi ti ljudi poznavali su dame i gospodu svih triju svjetova, kako je reeno:
svijeta, polusvijeta i podzemnoga svijeta. Njihov predvodnik bio je stanovita
Sedlacek. Prije dolaska predsjednika policije on je jamio: Ne bojte se,
Ekscelencijo! Za pola sata, najvie za sat, gospoa grofica bit e ovdje, hou rei:
njezina dvojnica." Na Sedlaceka se moglo osloniti. Nije mu bila potrebna
fotografija. Sva je lica imao u glavi. Poznavao je groficu W. Poznavao je baruna
Taittingera. Poznavao je beznadnu ljubav konjikoga kapetana prema grofici.
Poznavao je i nain na koji se Taittinger tjeio. Poznavao je Mizzi Schinagl, njezino
dananje boravite i ne samo to: njezino podrijetlo, njezin duan u Sieveringu i
njezina oca. Pa ipak, za razliku od baruna, sasvim je jasno osjeao da je Mizzi
Schinagl grofici za kojom je perzijsko Velianstvo toliko eznulo vrlo slabo
nalikovala, pogotovu to se vjerojatno u kui gospode Matzner napadno
promijenila. Makar: ostaje za uporabu, za sluaj da njegovi ljudi ne mognu pronai
jo sliniji model.
Izgledalo je barem za sada da e sve biti dovedeno u red te e za sat ili u
najboljem sluaju za pola sata oni koji su bili upleteni u aferu, odnosno gospoda
koja su s njom bila upoznata, moi malo odahnuti, tako su se barem nadali. Tada
se meutim dogodilo neto nezabiljeeno u analima carske i kraljevske dvorske
povijesti: gost cara od Austrije ponovno se pojavio u dvorani. Odmah je to
priopeno kapelniku, a kapela je odmah intonirala perzijsku nacionalnu kimnu.
Poput olova pala je na sve udove.
On meutim nije vidio nita, nije uo nita, nije ni pozdravio. Nakon
nekoliko minuta jednostavno se umijeao meu goste. Tumarao je dvoranom.
Uope nije primijetio da mu se ljudi uklanjaju, da se pred njim pravi posve iroka
ulica i da se ispred njega svijet istodobno podijelio. Glazba je nepokolebljivo svirala
Strauov valcer, ali svojevrsna turobnost ukoila je sve nazone.
Barun Taittinger odmah ga je uhodio. Odmah je znao koga je ah traio
pogledom. Vrijeme je nezaustavljivo jurilo, uskoro su morali stii speci". U
svakome sluaju, moralo se sprijeiti da ah unutar sljedeih pola sata zapadne u
razgovor s groficom. Ne postoji nain da ga se udalji iz dvorane. Mora se onda
groficu otpremiti kui.
Da se izbjegne ono najgore, barun je odluio porazgovarati s groficom W.
Priblii se malenomu stolu, za kojim je grof sjedio sam. On nije volio plesati.
Nije volio ni svirati. Nije volio popiti. Ljubomora je bila jedina njegova strast.
Radovao joj se, ivio je od nje. Priinjalo mu je silno zadovoljstvo, dok je
promatrao kako njegova mlada ena tamo plee. Mrzio je mukarce. inilo mu se
da svi vrebaju na njegovu enu. Od svih mukaraca koje je poznavao, najmiliji mu
je bio i ostao konjiki kapetan Taittinger, jedini mio. Jer on je bio ve ispranjen,
uniten, vie nije dolazio u obzir.
Taittinger je odmah preao na glavnu stvar.
Grofe", rekao je, moram s vama ozbiljno porazgovarati. Na perzijski gost
zaljubljen je u vau enu!"
Onda?" rekao je hladnokrvno grof. To nije nikakvo udo. Mnogi je vole,
dragi barun!"
Da, ali, dragi grofe, ah, znate, pa vama je poznat Orijent!" Nakratko je
zautio. Promatrao je srdano, silovito pa ipak ujedno usrdno, hladno, tupo, plavo
lice grofa, svojevrsnu plavu krafnu.
Vama je poznat Orijent!" poeo je, ve oajan, iznova.
Orijent mene ne zanima", rekao je panj, a njegove blijedoplave oi traile
su lijepu enu.
Za Boga miloga!, mislio je Taittinger. Zar doista ne zna to ah eli? Kako
moe biti tako ravnoduan? On je inae tako ljubomoran.
Znate, ah me se uope ne tie!" rekao je grof. Na orijentalce nisam
ljubomoran."
Svakako, svakako! Ne, ne!, povikao je konjiki kapetan. Nikada se u svome
ivotu nije naao u tako bolesnoj situaciji. Uostalom, u njemu ga je poeo grickati
prijekor da je sam sebe doveo u ovu bolesnu situaciju! Odjednom je osjetio
prodornu vruinu svijea, svijetleu pustinjsku oluju i vlastitu ludost, koja mu je
osim toga izazvala unutarnju vruinu. Ve se poeo znojiti, uglavnom od straha.
Morao je izai, nije vie to mogao potiskivati. I u istinskome napadu nasrtljivoga
duha iskipjela je iz njega reenica: Miljenja sam da biste morali groficu na
odreeno vrijeme skloniti iz dvorane!"
Grof, koji je i dalje tupo i bljutavo sjedio na mjestu, postade crven u licu.
Zloban gnjev zamrai njegovo svijetlo, blijedo okce. to si doputate?" povikao je.
Taittinger je ostao sjediti. Molim vas da me mirno sasluate", rekao je. Skupio je
svoje posljednje snage i nastavio: Rije je o tome da se zatiti ast vae ene,
vae, ast svih dama ovdje u dvorani. Gospodar iz Teherana ne smije ni po koju
cijenu danas vie susresti groficu. Samo pogledajte, kako eljan tumara dvoranom.
On je gost njegova Velianstva. On je okrunjena glava. On je i politiki gost.
Njegovu besramnost moemo odvratiti jedino lukavou. Za pola, za etvrt sata",
konjiki kapetan pogleda na sat, sve e biti sreeno. Zaklinjem vas, grofe,
sauvajte mir, dopustite mi da pet minuta porazgovaram s groficom."
Grof sjede, hladan i opet blijed, kakav i jest po prirodi. Idem po nju!" rekao
je konjiki kapetan.
Odmah se podigne s olakanjem, ali mu je srce svejedno bilo ispunjeno
tjeskobom.
X
Jo zadugo ono najtee nije bilo nadvladan. Nije bilo lako jednoj eni
odgovarajuim rijeima priopiti injenicu da ju je ah poelio, tako rei, kao
gostoljubivi dar. Nije dolazilo u obzir ispripovjediti joj cijelu priu. Predsjednik
policije, koji je kratio vrijeme s ministrom unutarnjih poslova, ljubazno se obratio
konjikomu kapetanu, kao da ga danima nije vidio. Ministar se ispriao i isti se as
udaljio. Konjiki kapetan je upitao: Je li se Sedlacek vratio?" Lice predsjednika
policije odavalo je najveu zaprepatenost.
Sekundu kasnije Taittinger je shvatio o emu je rije. Predsjednik policije ni
o emu nije elio znati nita, do konca svoga ivota ne bi elio ni o emu znati
nita. Konjiki kapetan samo ree: Odmah se vraam!", i udalji se hitro, koliko su
to doputale okolnosti. Shvatio je, dodue, da bi predsjednik policije skroz na skroz
lagao, ali jo zadugo nije slutio kakve bi posljedice plan trebao imati. Otiao je
izravno grofici. Va mu me alje", rekao je.
Zasad je sve protjecalo dobro. Kola su stigla. Grofica W. i njezin mu su uli. I
prije no to je grof mogao neto rei koijau, Taittinger je prisebnou koja je
oajavala povikao u smjeru koijaeva sjedala: Prema Prateru! Gospoda ele na
zrak!"
Odmah potom, kada su se bezglasni kotai ve poeli kotrljati i ulo se samo
elegantno, oprezno tapkanje dvaju dorata, konjiki kapetan zasramio se svoga
kukavnoga dovikivanja. Doista sam previe popio, pomisli, ili gubim zdrav razum.
Ali nije izgubio zdrav razum: ispravno je predvidio. Jer ni u kojem sluaju nije hilo
nuno tajnom agentu Franzu Sedlaceku davati opirne upute i opisivati
pojedinosti. Imao je dovoljno mate.
Ni on ni njegovi podreeni nisu za kratkoga vremena uspjeli pronai enu
ili, kako se Sedlacek izrazio: osoba" koju bi se moglo ponuditi Velianstvu
umjesto dame koju je odabrao. Sedlaceku je preostalo samo jedno: Mizzi Schinagl
iz poznate kue Josephine Matzner.
U hitnji strgnuo je ruke staroga umara i pokupio ju je fijakerom ovakvu
kakva je bila, u kriavo crvenom haljetku koji je dopirao do podvezica. Usput je
imao dovoljno vremena da joj dadne upute. Usta ne smije otvarati", rekao je.
Kada te upita kako ti je ime, reci: Helena. Postavi se kao da ti je neugodno. Ni o
emu nita ne zna, dama si, razumije? Moe li se uope jo sjetiti kako ti je bilo
s prvim? Napni svoju tikvu i promisli! Pravi se kao da je ba tako, ali prirodno!
Mislim na samo vladanje. U slubi sam. Onda?"
Sedlacek ostavi malu u fijakeru, ispod rasprostrtoga krova. Ispred
usamljenih kola koja su se nalazila sa strane, deset metara od drugoga fijakera,
patrolirao je straar. Mizzi Schinagl tresla se od hladnoe.
Trebalo je za nju nabaviti odjeu za bal, blijedoplavu, svilu, s dubokim
prorezom, korze, bisere i jedan dijadem. Sedlacek je mislio na sve. Ve etvrt sata
njegovi su ljudi, etiri obdarena ovjeka, njukali po garderobi gradskoga kazalita.
Noni uvar osvjetljavao im je lanternom. etiri otmjeno odjevene sablasti u
frakovima, sa tapovima u ruci, cilindrima na glavi, tutnjili su usred nonoga,
uspavanoga metea kazalinih rekvizita. Sve to je izgledalo da je od svile i da je
blijedoplave boje grabili su sa sobom. Depovi hlaa bili su im prepunjeni lanim
biserima, svjetlucajuih, plamenik dijadema, umjetnik cvjetova, podvezica boje
potonice, svjetlucavih kopi. Sve se odvijalo vrlo brzo, kao to se to obiavalo
raditi u sluaju samo malobrojnih dravnih i pokrajinskih poslova. Samo jo kratki
asak i usluna djevojka Schinagl izgledala je za strane i orijentalne oi gotovo
kao dama. ekala je u garderobi dvorskoga slubenika druge klase, Antona
Wesselyja, iju je ker Taittinger nedugo tomu tako naprasito morao ostaviti.
Sve to je uslijedilo odvijalo se pod upravo otmjenim Sedlacekovim
vodstvom, a uz pomo dobro uvjebana autanta Kirilida Pajidzanija. U
zatvorenim kolima, koja je Sedlacek pratio u fijakeru, dovezli su perzijsko
Velianstvo u kuu gospoe Matzner. Da je u tome trenutku sluajno onuda
proao jedan od stalnih gostiju, zacijelo bi pomislio kako je kua, pa i cijela uliica,
oparana. Kua je spavala, ulica je spavala, a lanterne su bile utmute, i svijet je
izgledao utmut. Samo je apatian, uzak isjeak neba povrh krovova bio budan, a
njegove su srebrne zvijezde svjetlucale.
Ni unutranjost kue Matzner nije bila za prepoznati. Sve pansionerke
sjedile su zatvorene u svojim sobama. Gospoa Matzner uvala je kljueve. U
pepeljastosivoj, visokoj i vrsto zakopanoj haljini, usred sumraka koji je sama
mukotrpno napravila uz pomo svakojakih prevjesa i marama, tako da
svakodnevni dekor vie nije dolazio do izraaja, podsjeala je na, nakon mnogih
godina, stoljea, smrti, ponovno ustalu utvaru preuen sobarice. Uz duboki
naklon primila je pristigli par, Mizzi i Velianstvo. Nije se moglo uti ni glasa, nita
se oima nije razabiralo. Njegovo Velianstvo moralo je vjerovati da je stiglo u
jedan od onih arobnih okcidentalnih dvoraca, o kojima mu je njegova eljama
pretrpana mata ve godinama pripovijedala u Teheranu. ah je doista bio
uvjeren. Daleko djetinjastije od nekoga europskoga kranina koji je prispio u
Perziju i povjerovao da je otkrio tajne takozvanoga Orijenta, samo ako mu je polo
za rukom ugledati cijelom svijetu rastvorena mjesta veselja, Njegovo je
Velianstvo u ovoj noi bilo oduevljeno tajnama Zapada, za koje je vjerovao da ih
je razotkrio. Nije, dakle, tomu tako rekao je u svojoj opinjenoj ogranienosti ,
da ovdje ove velikodune ene pripadaju samo svojim muevima! U ovoj zemlji,
dodue tako je nastavio ne postoje haremi; ali ljubav bez harema daleko je
ljepa, arobnija, draesnijal ... Ovdje se ena ne kupuje ovdje se ena ak dobiva
na poklon! Dok oni, ovi zapadnjaci, propovijedaju kreposti, monogamiju, oni ne
samo da svojim enama skidaju veo ne, oni ih i posuuju!!
U ovoj noi bijae Njegovo Velianstvo, ah od Perzije, uvjeren da je umijee
ljubavi Zapadnjaka daleko rafiniranije od onoga u njegovoj domovini. U ovoj noi
uivao je u svim slastima koje ovjeku ispunjenom udnjom nikada nije moglo
zajamiti uobiajeno, domae, nego je to moglo samo nevino, neuobiajeno,
strano umijee ljubavi. Metode, koje je Sedlacek, tajni agent, savjetovao Mizzi
Schinagl, uinile su se vladaru Perzije egzotinima. On nije bio Europejac,
posjedovao je harem ispunjen s tri stotine ezdeset pet ena. Toliko je noi u
godini. Ali ovdje, u kui Josephine Matzner, posjedovao je samo jednu jedinu.
Sedlacek je cijelu no proveo ekajui u fijakeru. Oh! On nije spadao u one
nepouzdane, slabe karaktere, koji su kadri malo zadrijemati i prije ispunjenja svoje
slube. Naprotiv, nikada nije bio tako daleko od sna, nikada njegove oi nisu bile
tako budne! Bila je to zapovijed prirode. Nije oekivao nikakvu kompenzaciju;
nikakvo odlikovanje; nikakvo promaknue. Imao je izvriti mrane stvari, koje
trebaju ostati u vjenoj tajnosti! Nije oekivao nikakvu plau!
Kada se ah sljedeega jutra probudio, u krevetu kraj sebe vie nije
pronaao nikoga. Gledao je zaueno, gotovo preplaeno oko sebe. O tamnozeleni
baldahin, pod kojim je poivao, visjela je ispletena uzica rojte. Bila je vrlo otrcana
istroena. Povukao je za nju, u neodreenoj nadi, da bi time mogao izazvati
nekakav um. Nije se nimalo razoarao; bilo je to zvonce.
Ve su se mnogi ljudi njime posluili.
XI
Dobroduno, plavo jutarnje nebo nadvilo se nad gradom. Iz rose u vrtu strujao je
svje, ivahan zrak koji se mijeao s toplim i oporim zrakom mladoga,
novoroenoga kruha i emiki u koarama mladoga pekara.
Bijae proljetno jutro koje je isijavalo ljupkost. Ubogi ah nita od toga nije
vidio. On se kotrljao u zatvorenim kolima kroz ulice koje su se smjekale, a dvojica
naoitih gospodina njegove svite vie su ga uvali negoli pratili. Bio je loega
raspoloenja. Pustolovina iz prole noi ostavila je u njemu, dodue, ugodno
sjeanje, ali on je u svojoj zdravoj ogranienosti mislio na sveano-velik doivljaj;
upravo na preobrazbu svoga srca; da kroza nj gleda, slua i osjea. Bilo je to, istinu
govorei: razoaranje njegova ivota. On je sebi bio zamiljao velianstvenu
sveanost, a Impala je samo mala proslava. I to je sada vie znao o europskoj
ljubavi od onoga to je ve znao? Vie mu se nije milio grad, kao juer uveer. I
uope, minula mu je veer izgledala poput sjajne sljeparije. to je vonja due
trajala, to je svjetlost dana vie dozrijevala, to se jae zamraivala dua
Velianstva i to je vea postajala njegova ogorenost. Sjetio se mudrih rijei
glavnoga eunuha, koji mu je kazao da su uivanje i udnja samo razoaranje. Srce
mu je bilo veoma ispunjeno ogorenou, ali i svojevrsnom enjom za
pokajanjem. Pri dui mu je bilo kao djeaku koji je prije sat razbio svoju najnoviju
igraku.
Svojoj pratnji nije govorio ni rijei. Ako uope ita, onda bi najradije kazao
da je, na primjer, svijet koji je jo prije nekoliko sati bio tako bogat, sada odjednom
postao prazan. Ali, bi li to pristajalo njemu, gospodaru i ahu?
Naloio je im je stigao da mu pozovu glavnoga eunuha. Kako mu se
svidjelo, upitao je ah, dok je mirno isisavao polovinu narane. U sobi je vladao
topao, domai, moglo bi se gotovo kazati, perzijski miris jake kave koju je
Velianstvo asak tomu popilo. Kuhala se na malom, ljupkom, otvorenom plamenu
u posebnoj, glinenoj alici. Vatrica je jo gorjela; podsjeala je na vatru rtvenika.
Glavni eunuh rekao je da mu se ovdje svia, ba kao i svugdje kada je u
prilici biti u blizini svoga gospodara. Stari laac, mislio je ah u sebi. Dodvoravanje
mu je, ipak, godilo. Rekao je: Imao bih elju kazniti te za tvoje lai, tako da ti
zagoram ivot." Gospodar je milostiv kao i uvijek", rekao je eunuh, ali kazna
koja dolazi od Njega ne bi mi zagorala ivot!" Kako su moje ene?" upitao je
ah. Gospodaru", odgovorio je eunuh, dobro jedu, zdrave su, udobno spavaju, u
prostranim i udobnim krevetima. Samo ih jedno ini nesretnim: to to ih njihov
gospodar ne posjeuje!" Ne elim vie vidjeti nijednu enu, na godinu dana vie
ne elim. Ni Europljanka me nije usreila. Ti si to dobro predvidio. Mora se biti
ukopljenim da bi se bilo razboritim?" Go spodaru", uzvratio je ukopljenik,
poznajem budalaste eunuhe kao i normalne mukarce koji su mudri." Bila je to
uvrjeda, koju je ah dobro osjetio. to bi ti radio kada bi bio razoaran?", upitalo
je Velianstvo. Ja bih se razbolio i platio bih, gospodaru. Razoaranja su
skupocjena."
Dakako!" ree Velianstvo i zatrai da mu se doda vodena lula te je neko
vrijeme ostao u tiini.
Za to vrijeme u sebi je ve odluio da se opet vrati kui. Vie mu nije
odgovaralo. Osjeao je da se razbolio od Zapada. Nije se drao onoga, to je
samomu sebi obeao. Sumornost se rasprostrla preko njegova mekana, ukasta
lica koje se na tren uinilo starakim, usprkos mladalakomu sjaju crne brade.
Da nisi ukopljen, vjerojatno bih se poelio s tobom zamijeniti", ree ah.
Eunuh se duboko nakloni. Moe ii!" ree Vladar; ali u isti as povie: Ne,
ostani!"
Ostani!" ponovi jo jednom, kao da se uplaio da bi mu ukopljenik mogao
umaknuti. Jedino on, i nitko drugi iz ahove svite, bio je sposoban oitovati u
najveoj mjeri delikatnu i ujedno najdivniju odliku. Eunusi se odlikuju vitetvom.
Duan si", ree ah, dami ove noi uruiti jedan poklon. Pazi da bude
dostojan naega Velianstva, ali i tvoga prokuana ukusa. Pazi da te ne vidi nitko iz
nae pratnje. Kuu i ime mora pronai. Ja o tome ne elim vie nita znati.
Pouzdavam se u tebe!"
Neka to moj Gospodar slobodno i uini!" ree glavni eunuh.
U svome ivotu ve je izvravao osjetljive i teke stvari. Otkako je doao,
ivio je u slozi s poslugom i lakajima, i odavno je nauio razlikovati izmeu ovisnika
o novcu i podmitljivaca, pametnjakovia i onih koji se daju iskoritavati i tupavaca.
On nije poznavao jezik zemlje, ali svijet je razumio njegov jezik: bio je to jezik
novca i znakovni jezik. Ljudi su izvrsno razumjeli glavnoga eunuha.
Bijae lako pronai put do Mizzi Schinagl. Svi su ljudi od sluinadi saznali
gdje je ah proveo no. Tee je meutim bilo pronai poklon koji, kako mu je
zapovijeeno, ima biti dostojan moi Vladara i njegova ukusa. Dugo je razmiljao.
Damu nije poznavao. U skladu s njegovim predodbama, morala je biti visokoga
ranga. Odluio se za tri teka biserna lania. Njihova vrijednost kao i cijena
izgledali su mu primjerenima. U pratnji dvorskoga lakaja Stephana Lacknera
sljedee poslijepodne odvezao se u smjeru kue Matzner.
Tamo nisu bili spremni za takav posjet. Sama gospoa Matzner bila je
zateena u kunoj haljini, a glasovirist Pollak u dugakim, vunenim gaama i
papuama. Glavni eunuh, odjeven u europsko odijelo, tamnoplavo i u odreenoj
mjeri suzdrano, tako da je njegova diskrecija ve gotovo poprimila izgled pokuaja
da se sakrije, nije bio toliko budalast da odmah ne prepozna gdje se nalazi. Nije
mu bilo potrebno europsko iskustvo ni izrazit spol da prepozna obrt gospode
Matzner. Dolo mu je ao dragocjenih bisera u srebrnoj kutijici.
Pozvali su Mizzi. Dola je bez frizure, brzopleto izravnane kose, koja je
izgledala kao izgriena, jako napudrana lica te u brzimice nabaenoj crvenoj haljini.
Nekoliko kopi na leima bile su rastvorene. To ju je potaknulo da ostane ukopana
na vratima kroz koja je unila; stajala je tamo poput osuenika koji eka na
oslobaajui hitac.
U takvom stavu preuzme kitu orhideja, srebrnu kutijicu i dugaku,
nerazumljivu izreku debeloga, tamnoplavoga gospodina. Ona se nakloni i tucne
nekoliko puta. Matznerova nije bila tu, iji bi je pogled vjerojatno ohrabrio.
Gospoa Josephina htjela se na brzinu presvui. Kada je napokon unila,
oboruana i spremna za svaku pustolovinu, cijela je ceremonija, na alost, ve bila
zavrila, tamnoplavoga gospodina uhvatila je kako se ve povlai natrag. On,
usprkos svekolikoj njezinoj preobrazbi, odmah prepozna Josephinu Matzner,
izvue svoj novanik i, uz lagan naklon, prui ga kuanici. Novanik je bio lagan.
Nikakvo udo: sadravao je samo zlatne kovanice.
Kada je glavni eunuh sljedeega dana svomu gospodaru prijavljivao
izvrenje zapovijedi, ah je upitao je li dama pritom neto rekla.
Gospodaru", odvratio je sluga, ona Vas nikada zaboraviti nee. To je bilo
oito, iako ja nisam mogao razumjeti njezin jezik."
XII
Mnogi su ljudi jo dugo mislili na aha, sretnoga i nezadovoljnoga. Jer on je
ordenje i darove bio podijelio sukladno vlastitoj samovolji, ne sluajui poslanike i
ne pazei na rang i dostojanstvo obdarenih i odlikovanih.
Jedini koji je doista bio nesretan, bio je konjiki kapetan Taittinger. On je,
naime, dan nakon to je visoki gost otputovao razrijeen posebne namjene" i
ponovno vraen u svoju pukovniju.
Fatalni dogaaj u cijelosti je potonuo u zaborav; a to znai: u tajne policijske
arhive. Nikada se nee saznati zato je jadni Taittinger morao tako brzo biti vraen
u svoj garnizon.
U malom leskom garnizonu barunu nije preostalo nita drugo do li
razmiljati o svojoj fatalnoj povijesti. Imao je priliku stvari razumjeti: probio se,
takorei, do svojevrsnoga povrnoga razmatranja i pao je, prema njegovu
miljenju, krajnje teak sud o njemu samome: zakljuio je da vie ni najmanje nije
armantan".
Od toga trenutka se i propio. Pomiljao je u nekoliko navrata da pie grofici
W. i zamoli je za oprost, to ju je odao Perzijancu. No poderao je prvo, drugo,
tree pismo. A onda je poeo piti jo vie.
esto bi mu na san dolazio onaj trenutak u kojem je, silazei niza stube, sreo
uhodu s podignutim cilindrom. Ujedno bi ugledao sebe kako pue ispod skliske,
kamene pregrade. ene ga vie nisu veselile, sluba mu je postala dosadna,
prijatelje vie nije podnosio, pukovnik mu je bio bljutav. Grad mu je bio bljutav, a
ivot i vie nego bljutav. U Taittingerovu rjeniku za to nije bilo izraza.
Puzao je i padao je. Osjeao se kao da pue i pada. Rado bi s nekim o tome
porazgovarao, na primjer s Mizzi Schinagl, koju je takoer katkada sanjao. Ali bilo
mu je kao da je odve mutav i tupav da bi mogao izrei ono pravo i ono istinsko.
Dakle, utio je. I pio.
Velika opijenost s Mizzi Schinagl trajala je jedva tri tjedna. Opijena je,
uostalom, bila cijela kua gospoe Josephine Matzner. Opijen je bio cijeli Sievering
kada je od trgovca lulama Schinagla saznao da njegova ki sada pripada pratnji
aha od Perzije i namjerava otputovati za Teheran. Jer u Sievering je stigla donekle
preinaena vijest o istonjakoj pustolovini Mizzi. Dounika i nositelja glasina bilo
je puno. Prvu je vijest donio frizer Xandl. Prvo mu nisu vjerovali; on se stoga
veoma razbolio, jer je preklinjao Mizzi da sama ode ocu. Ona je to napokon i
uinila. Odvezla se u dvopregu. Kada je ula, frizer Xandl sjeo je njoj sa strane i
dugo ostao na svome mjestu. Ali kada su se pri bliili Sieveringu, promijenio je
mjesto: sjeo je na stranje sjedalo nasuprot Mizzi.
Ponovni susret bio je srdaan, tovie, srceparajui. Stari Schinagl je plakao.
Prolo je nepunih est mjeseci od dana kada je uvjeravao cijeli Sievering kako se
odrekao svoje keri i kako je odluio da je nikada u ivotu vie ne eli vidjeti. Ali to
moe ovjek protiv snage zlata? I moglo se vidjeti staroga Schinagla kako grli ki
koje se odrekao.
Kada je Mizzi Schinagl napustila oev duan, ljudi su izvana napravili mali
dvored. Bilo je ljupko i ganutljivo vidjeti Schinaglovu u nj ezinu tamnosivom
kostimu, s velikim eirom od plavoga sukna i svijetlosivim suncobranom u
rukama. Ljudi Sieveringa ne bi mogli poeljeti nijednu drugu vladaricu
sprijateljenoj perzijskoj zemlji. Ona se smjekala, pozdravljala, ulazila je, a
nasuprot njoj frizer Xandl opet je zauzeo mjesto na stranjem sjeditu. Bi koijaa
zapucketao je diskretno i ivahno. Tamo, tamo, natrag u grad kotrljao se fijaker, a
Mizzi je mahala bijelom rukavicom. Stari Schinagl stajao je pred vratima i plakao.
To nipoto nije bio jedini uzvien as u novijem ivotu Mizzi Schinagl. Bilo je
takvih mnogo. ivot se sastojao od isto uzvienih i uzlaznih trenutaka.
Biseri su poivali u banci Efrussi i prividno nisu zadavali nikakve brige. Ali
ako je srea jedne djevojke povezana s vlau, s kojom i inae dolaze samo
katastrofe, na kakve je sve misli izazvan nevoljni ovjek! ivot se mora nanovo
urediti. Maloga Xandla mora se dati u internat, kako bi jednom od njega postao
pravi ovjek on ima postati otmjeni gospodin! Kako nagraditi Matznerovu? Kako
mladoenju Xandla? Treba li se ostati u Beu? Ili radije otii u neki drugi grad?
Moda i u inozemstvo? O Monte Carlu itali su prigodice u novinama
Kronen-Zeitung", o Dalekom istoku, o Nici, o Ischlu, o Sopotu, o Baden-Badenu, o
Franzensbadu, o Capriju, o Meranu! Ah, kako je samo svijet velik! Schinaglova,
dodue, nije znala gdje se sve nalaze sva ta mjesta, ali je dobro znala da je u
njezinoj moi da ih dosegne. Njezino nenadano bogatstvo sve je uzbudilo, ali nju
samu je uzdrmalo. Zbrkane predodbe o ljeilitima, namjetajima, kuama,
dvorcima, lakajima, konjima, kazalitima, otmjenoj gospodi, psima, vrtnim
ogradama, utrkama, brojevima lota, odjei i krojaima ispunile su njezine noi, dok
je bdjela, i njezine snove, dok je spavala. Muterije ve odavna vie nije
opsluivala. Josephine Matzner dijelila joj je savjete, iako je i sama bila omamljena
odve silovitom sreom, da su njezine pansionarke bile zateene. Ali i dalje je
zadrala dovoljno razuma da Mizzi daje najbolje savjete.
Oeni Xandla", tako je glasio savjet gospode Matzner, on e otvoriti veliki
duan, salon, u sreditu grada. Jedan dio uloi u pozamanteriju. Drugi dio u moje
poduzee. Sve ovjereno kod javnoga biljenika. Podaj svomu sinu za stipendiju u
Grazu. A kada ti Xandl dodije, nadi ljubavnika! Lova ti je do krova, samo ako je
ispravno rasporedi. Inae e je potroiti, za dvije godine novca nee biti. Dopusti
da te savjetujem, ja ti elim dobro!"
Mizzi Schinagl, meutim, nipoto nije u stanju slijediti razborite savjete.
Katkada je mislila na jednoga ovjeka, a to je bio nedostini konjiki kapetan
Taittinger. Rado je samoj sebi predoavala kako bi on sada mogao napustiti slubu
i oeniti nju, sada, kada je tako bogata.
Draguljar je vrijednost bisera procijenio na otprilike pedeset tisua forinti.
Banka Efrussi od toga je deset tisua dala u zajam. I taj je raun preplaio i omamio
ubogu Schinagl. Tisuu forinti u novanicama uvijek je nosila u arapi. Stotinu
forinti imala je u novanicama od deset forinti u torbici. Dodatnih stotinu u srebru
uvala je gospoa Matzner.
Jednoga dana uinilo se Mizzi da bi morala vidjeti Taittingera. Ta se misao
nametnula tako silovito da je uzela fijaker, odvezla se do Grnberga na Grabenu i
na mjestu kupila etiri haljine. Tri je poslala kui, a onu koja joj se uinila
najljepom obukla je na sebe. Odvezla se u Herrengasse, u dobro poznatu,
draesnu kuu. Tamo je doznala da je njezin konjiki kapetan ponovno premjeten
u svoju pukovniju. Ispuni je jo vea smetenost. Uini joj se da bi bez opojnoga i
omamljujuega napada sree izazvana zlatom zadrala miljenika svoga srca,
jedinoga ovjeka kojega je voljela.
tovie, sada je obuze misao kako mora u Taittingerov garnizon. Rekla je
gospoi Matzner da bi morala otii. Prvo e mu napisati", rekla je Matznerova.
Ne budi tako neotesana. Ne namei mu se igrajui na sve ili nita, sada, kada si ti
neto vie od njega."
Mizzi Schinagl napisala je da se obogatila i da ezne za Taittingerom; i kada
bi mogao doi.
Barun Taittinger pismo je dobio u pisarnici pukovnije. Rukopis mu je bio
poznat; ali ve nekoliko tjedana osjeao je odbojnost prema poznatim rukopisima.
Neotvoreno pismo stavio je u torbu. Odluio je proitati ga naveer. Ali u krevet je
stigao tek oko tri sata ujutro, ravno iz kavane Bielinger. Pismo je pronaao tek dva
dana poslije i to samo zato to mu je poslunik ispraznio torbu.
Barunu Taittingeru uinilo se fatalnim ponovno vidjeti Mizzi Schinagl. Ona
ga je podsjeala na lakoumno nedjelo. Najradije bi cijelu epizodu jednostavno
izbrisao iz svoga ivota. Moe li, meutim, ovjek dogaaje svoga ivota izrezati?
Konjiki je kapetan, dakle, rekao raunarskom doasniku Zenoweru a on je
bio jedan od malobrojnih armantnih" u pukovniji da bi elio, takorei slubeno,
posredstvom adrese Matznerove gospoici Mizzi Schinagl priopiti kako je
gospodin konjiki kapetan iz zdravstvenih razloga otiao na dopust te da e se u
pukovniju vratiti tek za est mjeseci.
Kada je dobila pismo, Mizzi Schinagl plakala je dugo i obilno. Uinilo joj se
kako se njezin ivot napokon gasi i to upravo u trenutku u kojem je imao tek
otpoeti. Odluila je uzeti svoga sina i ne putati ga za sada iz ruku. On joj je doao
neto kao utj eha.
I povukla se u Baden. Unajmila je na dvije godine kuu u Schenkgasse.
Bisere je otkupio draguljar Gwendl. Novcem je upravljao biljenik Sachs. Pet
stotina forinti dobio je stari Schinagl. Pet stotina forinti dobila je gospoa Matzner.
Pet stotina forinti dobio je frizer Xandl. Tisuu forinti dobio je kroja Grnberg na
Grabenu. I cijeli svijet zadovoljan: izuzevi samu Mizzi Schinagl.
XIII
Pokazalo se, naime, nakon izvjesnoga vremena, da ljeilite Baden nije moglo
povoljno utjecati na raspoloenje Mizzi. Bilo je tomu puno razloga. Prije svega,
kasaka utrka. Mizzi Schinagl nije mogla ostati kod kue. Nikada ranije nije bila na
nekoj utrci. A sada joj se uinilo da mora ii na svaku. Kao da ju je nekakva paklena
sila prisiljavala da ne prestane stalno iznova izazivati sud binu, sudbinu koja je
jednom prema njoj puhnula tako blaenim pohodom sree.
Bez ikakva poznavanja muke naravi, kakva je ona i morala biti nakon
boravka u takozvanoj javnoj kui, gdje se stvaran svijet jednako malo spoznaje kao
i u zavodu za mlade djevojke, Mizzi je mukarce s kojima se susretala prosuivala
u skladu s mjerilima koja su valjda jo vrijedila za jednosatne goste kue Matzner. I
nije moglo a da se ne dogodi da ona svjetske varalice i moralne nitarije dri za
uzornu gospodu iz dobroga drutva. Bila je usamljena. eznula je za kuom
gospoe Matzner. Jednoga dana napisala je razglednice svomu ocu, gospoi
Matzner, svakoj od osamnaest stanovnica pansiona kao i Taittingerovoj pukovnij i,
s napomenom na omotnici: Molim proslijediti naslovu. Hvala, Schinaglova."
Pisala je uvijek te isto: kako ivi divno, kako napokon uiva u svijetu. Od
Taittingera nije dolazio nikakav odgovor. Gospoa Matzner bi katkada odgovorila
razboritom i obinom dopisnicom, ispunjenom savjetima i opomenama. Stanarke
kue Matzner odgovarale su sve zajedno na plavoj, zlatom obrubljenoj dopisnici
koja je zapoinjala ovako: Radujemo se da Ti dobro ide i esto mislimo na Tebe."
Slijedili su potpisi: Rosa, Gretl, Vally, Vicky i sve ostale, prema dobi i prema ulozi
koju su igrale u kui Matzner. Svaku takvu prepisku Mizzi je oekivala eznutljivo,
itala ju je s neobinom napetou: bila je to vie munost, negoli radost.
Glede samih mukaraca, Mizzi se za to brinula samo zato to je bila vrstoga
uvjerenje da je ivot bez mukaraca jednako malo vjerojatan kao i bez zraka. Dok
je jo bila siromana i u kui Matzner i bespomona, morala je novac brojiti. Sada
je mogla ljubiti badava. Dobro joj je dolo da ljubi badava. Katkada je gospoi
davala novac. Neki su, takorei, novac posuivali za uzdravanje". Nijedan joj se
od tih mukaraca nije dopadao. Mukarci su bili njezin dnevni, noni kruh.
Nalikovala je na ubogu divlja koja sama traga za svojim lovcem.
Njezino eznue za sinom bijae nekada tako veliko a sada joj se priinjalo
uzaludnim i suvinim. On joj se nije dopadao, njezin sin. On joj je uglavnom
smetao, zato to je bila uvjerena da ga mora posvuda voditi sa sobom: u kavane,
na utrke, u hotelske dvorane, na kazaline predstave, mukarcima, u vonje
kolima. Malian je svojim prevelikim, vodeno plavim oima, koje su izvirivale,
ispitivao nove svjetove mirno, neprijatno mutavom pakou. Nikada nije plakao. A
Mizzi Schinagl, koja se sjeala da je i sama kao dijete veoma esto plakala i kojoj je
uostalom pouzdan instinkt govorio da e dijete koje ne plae odrasti u zlobnoga
ovjeka, esto je pokuavala bezrazlono ga izudarati, odnosno samo zato da ga
natjera u pla. Putao je da ga udara; inilo se kao da ne osjea nikakvu bol. Iako je
jo vrlo slabo govorio, iz onoga malo to je iznio, moglo se jasno razabrati da nije
kanio eljeti nita vie od onoga to je u datom trenutku drao potrebnim: komad
papira, ibicu, uzicu, igraku, kamen.
Nakon nekoliko tjedana sama je sebi Mizzi priznala da joj je njezin vlastiti sin
postao tu kao i svako tue dijete. Bilo je to za nju drugo razoaranje u ivotu,
otkako ju je snala zastraujua srea; ali i bolnije od vijesti o prekomandi
konjikoga kapetana Taittingera. I njezin je sin u neku ruku bio prekomandiran.
Puno prije no to je zavrila sezona pohitala je s djetetom za Graz. eljela ga
se napokon rijeiti. Zauzela se da svoga djeaka udomi na nain kako su se
udomljavala djeca iz dobrostojeega drutva. Imala je vie adresa. Ali nipoto nije
obilazila sve kue koje su joj naveli, nego je otila u prvu koja je bila oznaena na
njezinu papiru. I tako je njezin djearac, Xandl Schinagl dospio u odgojni zavod za
djeake srednjega uzrasta, povezan sa kolom, gdje je gimnazijski profesor bio
Weibrat. A Mizzi Schinagl, jednom zateena na putu prema Jugu, nije se mogla ni
zadrati u Grazu ni vratiti se u Baden. Mislila je kako bi bilo odve ugavo ostati u
Grazu, u blizini vlastitoga sina, a da ga vie ne vidi; a vidjeti ga vie nije eljela;
barem za sada ne. Nije se mogla ni vratiti u Baden: tamo je na nju ekao Lissauer,
koji ju je ve puno kotao. Sam bi Bog znao zato se s njim posljednja tri tjedna
upustila u zajedniki ivot!
Nije ju muilo samo to to na nju eka taj mukarac, nego to joj se inilo da
i svi ostali mukarci ekaju na nju. Svi su ekali na nju: samo nije Taittinger. On nije
ekao!
Ni njemu nije palo na pamet da eka na Mizzin povratak. Kada je vidio da se
nije vratila, odvezao se za Be, uputio se gospoi Matzner i kod nje ostavio adresu
za Mizzi. Rekao je kako za nju ima jednu vanu vijest od Taittingera.
Odluio je da vie ne naputa Schinaglovu, tovie da je, ako je mogue,
slijedi. Odvezao se, dakle, za Meran.
Mizzi Schinagl se obradovala kada ga je spazila na promenadi. U svojim
isijavajuim Pejchevich-hlaama, plavoj jakni, tamnoutim cipelama na
zakopavanje, probudio je u njoj njean osjeaj i svojevrsno kajanje. Uplaila se!
Uplaila se vlastitoga bogatstva, uplaila se novoga ivota na koji ju je on
obvezivao, uplaila se velikoga svijeta kojemu se nesvjesno predala, a prije svega
uplaila se mukaraca. U kui Josephine Matzner bila je nadmona svim
mukarcima, poznatima, strancima, egzotinima, domaima, gospodi i skitnicama.
Tamo se nalazio njezin teren, tamo je bila njezina domovina. Ona nije bila
sposobna ni uvjebana ophoditi se s mukarcima koji k njoj nisu doli s namjerom
da je kupe. Ona je dobro znala protumaiti nj ihove poudne poglede, nj ihove
znakove, mogla je lako dokuiti njihove zakrabulj ene govore i njihove djetinje
ale. A sama je bila bespomona, izgubljena, ljuljala se bez kormila, bez fedra, bez
vesla na moru svijeta, i osjeala je strah, neizreciv, bezimen strah. Traila je neto
poznato, neto barem donekle prisno. Bila je spremna neto poznato pozdraviti
kao posve prisno. I tako je pozdravila Franza Lissauera.
Morao je slutiti to se dogaalo u njezinu srcu zahvaljujui pouzdanom
instinktu, koji neka bia steknu i proizvedu u trenu u kojem im se pribliava
opasnost, hrana, elja ili plijen. Pozdravio ju je povrno svojim panama eirom
sunevih boja i rastreseno rekao: A, i ti si ovdje?"
Tako sam sretna!" odgovorila je i zagrli ga.
U tome trenutku njegov je plan bio utvren. Bila je to pria s briselskom
ipkom.
U to je doba briselska ipka bila cijenjena kao dragi kamen a za njom se udjelo
katkada vie nego za enama.
Postojale su stoga mnogobrojne imitacije glasovite ipke. S najboljima je
trgovao Lissauerov prijatelj, Xavier Ferrente, ija je roba, iako je an bio iz Trsta,
obiavala pristizati iz druge, strane i prilino udaljene luke: naime, iz Antwerpena.
Ona je, dakle, bila deklarirana", kako se to struno kae. Ustvari, potjecala je iz
pozamanterije Schrimer u ulici Weinzeile. Kada je Lissauer uope radio, onda se taj
rad sastojao u tome to je svomu prijatelju Ferrenteu pribavljao otkupljivae i
takozvane otkupljivae na veliko, prekupce, a osim prekupaca na veliko i prekupce
na malo. Za to bi dobivao provizije", od sluaja do sluaja, ali nikada udjele".
Udjele moe dobiti samo kapitalom", rekao mu je Ferrente. Bez novca nema
svijeta", dodao bi tomu. Bila je to uobiajena mudrost igraa taroka iz kavane
Steidl.
I sada, nakon to se tolike godine gotovo ni za to nahrmbao za Ferrentea"
kako bi s vremena na vrijeme znao rei Lissauer napokon je opazio mogunost
da s kapitalom stupi u dioniarstvo sa Spitzenom; s kapitalom Schinaglove.
Nakon to je bio u sebi donio tu odluku, Liseaur je poeo otvoreno
zanemarivati Mizzi Schinagl. Odlazio je na izlete sa stanovitom gospoicom
Korngold, slao je gospoi Glaeser cvijee, etao bi promenadom s Brandlom, bio bi
netoan ili se uope ne bi drao dogovora sa Schinaglovom i davao joj je na znanje
da mu ona ne znai nita. Katkada je ak znao kazati da pomilja uskoro iz
odreenih razloga otputovati.
Nakon to je nekoliko dana nastavio s takvim ponaanjem, otputovao je u
Innbruck i odande brzojavio Schinaglovoj: Otputovao radi vane rasprave, nadaj
mi se sutra uveer."
Sljedeega dana uveer je i doao. Nije bio samo ljubazan i usluan kakav
ve odavna nije bio; izgledao je posve ispunjen ljubavlju. Istodobno je, meutim,
oitovao i uzbueno ponaanje. Velika srea", rekao je. Govorio je zadihan od
radosti. Napokon je bio na putu da postane bogat ovjek. Hoe li se oeniti?"
bilo je prvo to je Mizzi pomislila. Kako bi inae ovjek iznenada mogao postati
bogat?
Oeniti?" rekao je Lissauer. Da, vjerojatno!" Pravio se kao da razmilja.
O briselovoj ipki znala je Mizzi Schinagl samo to da je skupa i nita vie.
Jedva da je bila u stanju razlikovati zavjesu od muselina od mladenkina vela. U
vlastitom duanu s pozamanterijom nije se nala vie od pet puta. Ali uvidjela je da
bi ipka, koja se dala kupiti za forintu i osamdeset a dala prodati za pet forinti i
pedeset, mogla biti dobrodola roba. Dijelimo", rekao je Lissauer. Pola-pola!
Dogovoreno?"
Dogovoreno", rekla je Schinaglova i vie nije uope mislila na ipke. Svjetla
su se u hotelskoj dvorani poela gasiti. Iz bijeloga sjaja stubita i ograda, iz
plavocrvenih tepiha koji su naglo poprimili crni sjaj, isijavala je neizrecive alost.
Goleme palme u golemim loncima izgledale su kao da su upravo pristigle s groblja.
I njihovo tamnozeleno lie postalo je crno i podsjealo je na svojevrsno mrtvo i
zamrlo oruje iz pradavnih vremena. Plinska svjetlost u svjetiljkama zujala je
zelenkasto i jetko, a veliko, crvenkasto zrcalo uramljeno u lanu broncu zrcalilo je
Mizzi Schinagl, svaki put kada bi povrno i bojaljivo u nj povirila, jednu drugaiju
Mizzi Schinagl, koju ni sama nije poznavala, za koju je vjerovala da je nikada nije
vidjela, Mizzi Schinagl, koja nikada nije ni postojala.
Veoma se raalostila. Njezinom iskrenom i naivnom duom neujno je na
nekoliko minuta prolazio gibak odsjaj one svjetlosti, koja ljude uzvienijega uma i
uvida ini tako sretnima i tako alosnima: svjetlost spoznaje. Spoznala je kako je
sve bilo neutjeno i uzaludno: ne samo ipke, ne samo Lissauer, ne samo imetak,
nego i njezin sin i Taittinger i njezina enja za domom, ljubavlju, mukarcem i
lana ljubav njegova oca i sve, sve ... Iz njezina vlastita srca probio se dah pustoi,
kao iz ledenice u Sieveringu, dok je jo bila malo djevoje i vrsto vjerovala da
dolje ispod ekaju zima i svi zli vjetrovi.
Te je noi Lissaeur otiao s njom u sobu, jer je svakako znao da se kod nje
sada mora na svaki nain osigurati. Mizzi Schinagl to je osjeala. Bila je umorna;
umorna i ravnoduna.
U noi, dok je leala budna, donijela je odluku da se sljedeega dana vrati
natrag. Natrag? Kamo? Kua Josephine Matzner bila je jo jedna domovina.
Nema toga vie. Sjetila se tekoga daha, slatko namirisane brade, smeastoute
koe, mekanih ruku, neobine bjeline oiju vladara Perzije, zaetnika njezine sree.
Poela je lagano plakati. Bilo je to prokuano sredstvo za uspavljivanje. ...
Kada je svanulo, potonula je u san.
XIV
Dugo vremena nitko iz okoline gospoe Josephine Metzner nije zamijetio da se s
njezinim tijelom mijenjala i njezina narav. Vidjelo se jedino to da je starjela. Ona je
toga bila svjesna, iako je rijetko gledala u zrcalo. U isto vrijeme nosila je zrcalo u
glavi, kao to neki mukarci nose u glavi sat. Jo prije nekoliko godina godili su joj
povremeni nezgrapni i lako dokuivi komplimenti koje su joj obiavale upuivati
stalne muterije. Bili su to besmisleni komplimenti. Njihova svrha nije bila da
nagovijeste pohotu muterije, niti su srcu gospoe Josephine Metzner budili
ikakvu elju. Mogli su se nastaviti do u beskonanost, ba kao to i neke konvencije
unutar drutva ne ovise o dobi onih koji su im podloni. No, evo, to se dogodilo?
I ti simbolini komplimenti, iji je predmet bila gospoa kroz tolike godine, sada
su postajali sve rjei; da bi jedne veeri bili posve obustavljeni. Bilo je tako kao da
su se gospoda dogovorila. Kada je posljednji gost nestao, kada su djevojke ve
otile na spavanje a kapelnik bio ve svukao svoje sveano veernje odijelo,
pogledala je na tren u zrcalo iza blagajne. Da, sve je bilo u skladu s onim ega je
ve odavno bila svjesna: izmeu sive kose igrao je gnusan traak negdanjega
uzbuujuega, pikantnoga crvenila. Dvije debele bore usjedile su se, gotovo
bezrazlono, povrh korijena nosa. Usne su bile suhe, ispucane i plaviaste. Oi
ispod jako smeuranih vjea bile su poput dviju siunih, ispranih lokvica. Glava je
neposredno prelazila u ramena, kao da uope ne poiva na vratu. A na grudima,
ispod debeloga sloja pudera, vrebale su utocrvenkaste pjege, nalik na insekte.
Od te je noi gospoa Matzner osjetila da je ivot proao. Nikada nije
podlijegala obmanama. Bila je spremna starost prihvatiti jednako odvano kao to
je neko prihvatila svoju mladost, svoje zanimanje, svoje mukarce, svoj posao. U
svakom trenutku njezina ivota ona je o samoj sebi polagala toan raun.
Poznavala je ak i neastive, kojima je za ivota bila izloena, i gotovo sve mogla bi
ih imenovati. Ali neastivoga starosti nije poznavala, onoga koji se prikrada
usamljenim staricama, njihova srca uini okorjelima i nj ihova pomodna sjetila
ispuni novom razbludnou: pohlepom za novcem. Nije osjeala kako je postajala
sve krtijom i sve nezasitnijom novcem.
Dogodilo se, dakako, jo neto to je njoj omoguilo da sve poprimi izgled
opravdane krtosti ili tedljivosti: kua vie nije funkcionirala". Kako se esto u
svijetu mijenja moda! Kua Matzner izala je iz mode. Pojavile su se dvije nove,
jedna u blizini ulice Wollzeile i druga ispred u ulici Zollamtstrae. A ostarjele su i
djevojke koje su ostale vjerne gospoi Matzner a mlade nisu bile od povjerenja.
Gdje su bila vremena kada je gospoa Matzner jo mogla kazati: Sva moja djeca
su zlatna!", kada su je ta zlatna djeca radosnim glasovima mladih ptiica zvala
tetka Finchen" ili Finerl"? A sada kau samo gospoa Matzner", a djeca vie ne
podsjeaju na zlato, prije na bakar, samo to kui ostvaruju prinos. Dolazi jo
samo oskudno!" jecala je Matznerova.
U noi je bila budna. Kada se poloila, imala je osjeaj da je samu sebe
razoruala, jer su se strahovi donekle blae obarali niz nju. Ponovno je ustala i
sopui spustila se u naslonja. Uestalo je stenjala, uvjerena da bi joj moglo biti
lake, ali odmah je samoj sebi rekla: kako mi samo loe ide, kada sam ja, Josephina
Matzner, ve poela stenjati. Uzela je neto od sredstava za spavanje, ali strahovi,
bojazni, tjeskobe nisu se dali izlijeiti! Ve je samu sebe vidjela u ubonici na
Alsergrundu; u azilu za starce u ulici Bachergasse; za stolom sklonita milosrdne
brae; kao ispomo u ribanju poda kod mljekarice Dworak; napokon pred
policijom, pred sudom i ak u kaznenom zavodu. Jer izgledalo joj je jasnim da bi
nevolja morala postupno postati tako velika, da bi na kraju bila prisiljena da krade.
I ugledala je samu sebe kako krade i ve je osjeala strah koji osjea lopov da ga ne
zateknu na djelu.
Sve ee je odlazila svomu bankaru, gospodinu Efrussiju. Njegove
sposobnosti, njegova razborita smirenost, njegova priljivost, njegova slava,
njegova starost: sve ju je to tjeilo. On je bio miran starac koji se odlikovao
proraunatom dobrodunou (jedini koji na zemlji nije izazvao nikakvu nevolju).
Gospoa Josephine Matzner sjedila je pred njim u udobnoj stolici, u staromodnoj
trgovakoj poslovnici, veoma duboko (bankar Efrussi jo je uvijek koristio visoko
postavljeni pult s majunim mekanim sjedalom bez naslona, koje je bilo
privreno metalnim vijkom). Za svojim je pultom napola sjedio, a napola stajao.
Za ljubav gospode Josephine Matzner zavrti se ukrug. Koliko je god elio nanie
odvrtjeti svoje sjedalo, ipak je ostao prilino navie iznad glave posjetiteljice. Nije
bilo ni govora ni o tome da bi mogao vidjeti njezino lice, jer joj je veliki eir
pokrivao glavu, tako da je Efrussi samo po laganom podrhtavanju ljubiaste
alobne vrpce mogao saznati slae li se ili ne slae gospoa Matzner. Imate",
ponovio je ve po dvadeset peti put, 'Albatros' za pet tisua, za tri tisue petsto
dravne udjele, s deset tisua dobivate udjele u pozamanteriji, s dvije tisue udjele
pekarne Schindler, a va posao ne znam koliko vrijedi va e biljenik to znati.
Znajte i ovo. Imate pedeset i tri godine." Ovdje ga prekine gospoa Matzner:
Pedeset dvije, gospodine Efrussi!" Tim bolje", nastavi on dalje, dakle, osobito
ako Va posao ne ide i ne elite rezati kupone, onda radite jo dobrih osam godina
u punom pogonu u pozamanterij i za mene. Osnujte modnu trgovinu kupite
jednu takvu imate ukusa." Pogled na alobnu vrpcu uvijek je u bankaru Efrussiju
izazivao zamisao o modi.
Je li to posve sigurno, gospodine carski savjetnie?" upitala je Josephine
Matzner.
Mogu vam dokazati," rekao je Efrussi, i kao obino zatresao stolno zvonce.
Kao i obino, doao je knjigovoa. On je otvorio knjige. Josephine Matzner tupo je
gledala na plave brojke, crvene pruge, zelene crte: sve to djelovalo je utjeno. Ona
se uspravi, ona se nakloni, ona ree: Gospodine carski savjetnie, skinuli ste mi
kamen sa srca"; i napokon otie.
Jednom joj padne na pamet da bi u pozamanteriji Mizzi Schinaglove morala
vidjeti kako stoje stvari. Prije no to je stupila u prisan duan, uini joj se
izmijenjenim. Nije slutilo na dobro. Ugledala je dva nova, u zlato uramljene zrcala
na prozoru, a na staklenim vratima veliku plou s natpisom: Prave briselske
ipke". Srce joj je zastalo kada je u unutranjosti duana ugledala gospodina
Lissauera. Poznavala je tu vrstu gostiju svoje kue; muterija", to je bio pravi izraz
za takve ljude. Dugo se nismo vidjeli, gospodine von Lissauer!" rekla je. Da, cijeli
svijet nas je ostavio. Gospodarima vie nismo dovoljno moderni. Kod mene su
stvari puno postojanije nego na poetku Zollamtsstrae, na primjer."
Pa znate, ovjek stari i postaje ozbiljniji!" rekao je Lissauer. I onda, vidite!
Ja ovdje marljivo radim!"
Da, dobro je to vidjela. Jednim okretnim i otrim pogledom, kojeg su se
prijanjih godina ljudi toliko plaili u njezinoj vlastitoj kui, u duanima u kojima
je obiavala kupovati, u cijeloj okolici, a naroito u okrunom povjerenitvu, gdje
je poznavala sve straare i sve tajne, zaokrui i preleti cijeli duan. Je li to vie
uope bila pozamanterije? Gdje li su malene, pristale kutijice s dugmau svih
vrsta, boja, oblika i veliina? Gdje li su ljupke, pa ipak vrste kopice i kukice? Gdje
li su oni prekrasni komadi pozamanterije, velianstvene takozvane porubnice?
Gdje li sve one nevane, besteinske stvarice, koje ovjek sa sobom nosi samo
kao svojevrsne sporedne, popratne pojave stvarne, ozbiljne robe, ali bez kojih
nijedan kroja u okolici ne bi mogao izai na kraj? emu onda te briselske ipke?
Tko bi u okolici, tko bi od tih muterija mogao kupiti briselske ipke? Njoj, gospoi
Josephini Matzner nije trebalo tumaiti to su predstavljale briselske ipke! Nije se
mogla suspregnuti a da gospodinu Lissaueru ne kae: Duan ste sasvim lijepo
oistili!" Oistili? Oistili? Tako to zovete?" povikao je mladi ovjek. I
glagoljivom gorljivou koja mu je bila svojstvena i koja mu je donijela ve toliko
neshvatljiva uspjeha, poeo se suprotstavljati gospoi Matzner, istiui zamah koji
je posao doivio i koliko je od ipaka ve zaradio i koliko jo namjerava zaraditi.
Kao onaj kojemu nepotenje kroz dugo vrijeme donosi uspjeh i zaslunost i
Lissauer je katkada zaboravljao bdjeti nad tatinom. Iako je znao da nije bio
ovlaten udio Matznerove pretvoriti u posao s ipkama, inilo mu se, u njegovom
budalastom optimizmu, izvjesnim da je Matznerova ne samo s njim suglasna, nego
se prema njoj ophodio kao prema ortaku. Potisnuo je bolno sjeanje na injenicu
da knjige nisu bile sreene i da je sam potroio treinu prihoda. Mizzi Schinagl
nikada nije potraivala objanjenje. Treba li stoga objanjenje traiti Matznerova?
Gospoa Matzner vie nije mogla posve prikriti laganu muninu. Oslonila se
na duansku tezgu i zatraila au vode i stolicu. Pila je u malim gutijajima i napola
se ispruila na stolici, usprkos stezniku kojim je njezino tijelo bilo ubilaki
oklopljene. Izvukla je ukrasnu iglu iz velikoga, slamnatoga eira koji ju je pokrivao
i, kao da okree oruje protiv Lissauera, rekla: Lissauer, elim vidjeti knjige.
Razgovarat u sa svojim biljenikom."
Lissauer donese knjige. Jadna Matznerova jo jednom ugleda crne brojke,
plave brojke, zelene pruge, crvene crte; ali ovaj put nije bila smirena. I gdje je
glavnica?" upita. A dobit?" Glavnica se obre, gospoo Matzner", ree Lissauer
posve tiho. Zaklopi knjige i nastavi govoriti. Ona nije sve mogla uti. Uhvatila je jo
samo par rijei, poput nova vremena, moderne metode poslovanja, bez mrtvoga
kapitala" i slino. Zaprepaten je mislila kako je njezinih deset tisua forinti
izgubljeno.
Ne asei, oprosti se, bez da je zamijetila Lissauerovu ispruenu ruku. Otila
je na potu. Na pomolu je bila najvea opasnost. Iglu eira i dalje je drala u ruci.
Golemi eir se klimao. Pobijedila je strah od izvanrednoga troenja novca.
Brzojavila je u Baden Mizzi Schinagl. Odmah doi" slala je brzojav, asak
promislila i olovku stavila meu usne. Mizzi Schinagl jednostavno ne bi dola.
Kakva korist od skupoga brzojava? Matznerova je ve bila spremna za jednostavnu
dopisnicu kadli je njezin dobri, laljivi duh, koji je tako dugo upravljao njezinim
postupcima, poslui korisnom zamilju. Taittinger eka na tebe sutra ujutro",
brzojavila je.
Naravno, Mizzi Schinagl dola je rano u osvit. Nakon jako puno vremena
stupila je opet u kuu Matznerove. Sve joj je postalo tue. U sjeanju ju je
zamiljala ne samo kao skupocjenu, nego i kao blijeteu. Jer sada je bila
priviknuta na blijetee prostorije i kue. Kua Matznerove bila je uboga, tovie
otrcana, svoj im zasljepljujuim zrcalima, salonskim svijenjakom s kojega su
mnogi kristali bili ve otpali i koji je podsjeao na ogoljelo stablo, velikim rupama
koje je moljac progrizao u crvenoj pamunoj tkanini divana, obijenim okvirima
zrcala koja su bila optoena lanom broncom, izrojtanom svilenom pokrivkom
izgrebenoga poliranoga poklopca glasovira i zapraenim zavjesama na prozorima.
No kakvo je znaenje sjeanja naoigled oekivanja? Uskoro bi trebala vidjeti
Taittingera. U torbi je imala najnoviju sliku njegova sina i najnovije, dodue prilino
jadne, kolske svjedodbe. Vladanje je bilo nezadovoljavajue", a marljivost
dovoljna". Do sada je sin svaki razred ponavljao. Mizzi je prema mladiu bila
ravnoduna. Posjeivala ga je, napokon, za Boi. Na putu je najprije traio kakao i
ona je s njim pola u ekaonicu. Kakao je popio s tekom, potom je odmah otvorio
koveg i uzeo s vrha poklone za sebe. Potom je zatvorio koveg i povikao: Platiti!"
Takav je bio njezin sin. No posljednju no izmislio je tuce pria, koje je elio
ispriati Taittingeru: Xandl je bio dobar gimnastiar, dobra dua i nadaren pjeva.
A jednom je ak spasio jedno dijete od utapanja. Ni to nije bila izmiljena pria.
Xandl je doista upecao jedno dijete u vodi; ba kao to je imao naviku loviti abe,
ribe i gutere.
Da, sve je to Mizzi Schinagl eljela ispripovijedati. Uinilo joj se da je malo
predugo ekala. Gospoa Matzner ostavila ju je da eka. Napokon je dola u punoj
spremi, ne kao inae za prijepodneva u kunoj haljini, nego utegnuta, napudrana,
nafrizirana. Zagrljaj je bio povran, poljubac suh i hladan. Taittinger nee doi!"
rekla je Matznerova isti tren. Slubeno sprijeen!"
Mizzi Schinagl teko je disala i ponovno sjela. Ali, ali", poela je, na tren
zautjela i napokon pronala slabu utjehu: Ipak, elio me je vidjeti?" Da", rekla
je Matznerova. Ali zasad je upravo slubeno sprijeen. Moe mu pisati! Pa ima
njegovu adresu."
Mizzi je jo sjedila, Matznerova je pred njom stajala, prijetei, nalik na
andara.
Imam ti neto ozbiljno kazati", poela je. Ti si mi lagala, ti i tvoj Lissauer. Vi
ste me orobili, vi ste me prevarili. Sve za moje dobro. Bila sam ti poput majke.
Zvala sam te zlatnim djetetom. Proerdali ste moj novac. Smjesta e poi za
mnom. Idemo k biljeniku. Jao tebi ako utekne!"
U Mizzi Schinagl nita vie nije bilo ivo. Mozak joj je bio kao mrtav, a srce
takoer, u njoj je ivjelo samo jedno: velik strah bez imena. I strah zna katkada
prosvijetliti ovjeka, dakle Mizzi Schinagl prisjetila se dogadaja vezanih za ipke,
spomenula se svih papira koje je dobivala od Lissauera i koje je potpisivala a da ih
nije itala, izronila joj je u sjeanju reenica koju je davno ula, koja je dvano
nestala, a koju je jednom izrekao Lisseaur, u trenutku njenosti; a reenica je
glasila: Kada me uhvate, tebe e potedjeti!" Sada je sve to bilo tako daleko.
Ustala se i krenula. Pripravna za uhienje, koracala je bezvoljno uz
neumoljivu Matznerovu.
XV
U narednim tjednima u gospoi Matzner narastale su nove snage. Te je snage,
dodue, nisu pomladile, nego su, obrnuto, ojaale izvanjske znakove njezina
nagloga, jureega starenja. Ona sama to nije zamjeivala i osjeala se lagano,
zdravo, zadovoljno i pomlaeno. inilo joj se da pred njom stoji ispunjenje jedne
vane zadae, naime spaavanja vlastitoga novca ili, to joj se jo vie svialo, iako
je istodobno boljelo, osvete za izgubljeni novac. Bila je ispunjena, zagrijana,
upravo je plamtjela od veliajne, pakostne ivahnosti. Pogonio ju je kiptei gnjev.
Promijenili su se njezini dani, njezine noi, preobrazio se dobroduan, bezazlen i
besciljan neuredan ritam njezina ivota. San joj je bio dobar i zdrav, nije nita
sanjala, svako jutro budila se nanovo osnaena i spremna za svakakva djela.
Oitovala je zapanjujuu sposobnost poimanja zakona i njihova tumaenja,
raspravljanja s odvjetnicima i njihova razumijevanja. Trenutno ih je imala dvojicu,
radi sigurnosti: dvorskoga i sudskoga odvjetnika doktora Egona Silberera i
sporednoga doktora Gollitzera, svojevrsnoga nadriodvjetnika, kojega je zapravo
trebala manje radi samoga postupka, a vie radi zabavnoga i ujedno pounoga
provoenja vremena. Jer dvorski i sudski odvjetnik doktor Silberer jedva da je
imao i pola sata za nju tri puta tjedno a Gollitzer joj je svakodnevno i nadugo
bio na raspolaganju. Ona se drala Gollitzera, zapravo, iz nepovjerenja prema
Silbereru. Golitzer je bio onaj koji joj je objasnio kako se treba ophoditi s velikim i
uglednim odvjetnicima. On je bio onaj, koji joj je rasvijetlio privatni ivot sudca,
izglede koje prua zakon i tajne podvale koje sadri. U njegovu mranom uredu
koji se nalazio u Wasagasse 43 na treem katu poela se postupno obrazovati za
svojevrsnu pravnu nitariju. U tome je pronala uitak kakav jo nikada nije
upoznala.
Do tada je bila ve upoznala mnoge nedoputene i zabranjene uitke, ali
istinsku je slast upoznala tek sada, u Wasagasse, kada je spoznala da joj upravo oni
zakoni, kojih se u svom ivotu instinktivno bila plaila, mogu biti na raspolaganju
poput pripitomljenih pasa. ivot je ivjela u krivome uvjerenju kako ene poput nje
ive izvan zakona, iji su uspjeh ili propast ovisili o sklonosti ili loem raspoloenju
svakoga policijskoga povjerenika. Na tlu njezine due nije prestala drijemati enja
za legalnim postojanjem. Mnoge godine ona se nadala da e jednom, kada bude
imala novaca, moi ivjeti u korisnoj sjeni graanskih zakona; bilo gdje, daleko od
kue, koju je namjeravala povoljno, u pogodnom trenutku prodati; ivjeti kao
privatna" Josephine Matzner, bez zanimanja, bez opasnosti i opremljena s puno
novaca. Ali sada je na pomolu bila opasnost da nee biti nikakva novca. Nikakva
novca! Nakon cijeloga ivota provedena s onu stranu zakona! Kako stravino
stanje za jednu enu na pragu starosti, koja se bila nadala da e u starosti napokon
moi stupiti u zatieno podruje graanstva! Sada, usprkos svemu: zakoni
govore njoj u prilog, oba su odvjetnika sigurni u to. Gospoa Josephine Matzner
vie nije komunicirala sa zakonima kao nastrana ili izvrnuta osoba: nego kao nj
ihova, takorei, gospodarica i uivateljica.
Osim nadriodvjetnika Gollitzera, sa strane je jo imala svoga staroga
prijatelja, tajnoga agenta Sedlaceka. Oh, ona s njime ve odavna vie nije
komunicirala kao prije; ne vie kao osoba koja je u odreenoj mjeri slobodna
poput ptice, nego kao gotovo jednakopravna. Mnoge je sate provela sa
Sedlacekom u njegovu uredu na Schottenringu. Njegovi su ljudi, meutim, trali
naokolo gradom, dravom. Dugaka pria: lane briselske ipke; proizvedene u
Beu, odakle su slane u Trst; odatle u Antwerpen; odatle natrag u Be. I Sedlacek
se postario i umorio. Njegov mondeni" posao vie mu nije godio. Njegovo troje
djece tonije tri djeaka raslo je neobino brzo. Neobinom brzinom starjela je
i njegova ena. Neobinom brzinom stario je i on sam, on sam. Imao je potrebu za
fette Affr'", da bi bio promaknut i mogao opet u miru sjediti u policijskoj upravi
u Grazu, Insbrucku, Linzu, Brnu, Pragu ili Olmtzu. Roden je u Koslowitzu i, iako je
ve dugo ivio u Beu i zbog posla bio gurnut u najvie sfere, sada mu se, budui
da je stario, Olmtz uinio opet sretnim, velikim, ali ne i prevelikim gradom:
upravo onakvim kakav mu je bio potreban. elio je biti umirovljen kao vii
inspektor.
Bio je to dogaaj posve prikladan za napuhavanje, bila je to i sama sudbina,
tako je to izgledalo tajnomu agentu Sedlaceku, otpoetka mu je sve mirisalo na
takvu aferu. Kako dugo je tomu! ah od Perzije (od kojega je Sedlacek takoer bio
dobio odlije, a na prijedlog predsjednika policije, zbog zasluga oko osobne
sigurnosti visokoga gosta) pripremao se ve za drugo putovanje u Be, tako su
kazivale novine. Policijski izvjestitelj Lazik iz novina Kronen Zeitung", prisan
Sedlacekov prijatelj, bio je miljenja da bi upravo sada bilo zgodno, a moglo bi biti i
u interesu policajca, pustiti da se cijela pria izrodi u skandal. Pria sadri sve
elemente koji su potrebni za skandal: sredina, bajkovito podrijetlo imetka, koje bi
se moglo protumaiti samo u naznakama, ali jo uvijek dovoljno izazovno; nekoliko
sjajnih godina Mizzi Schinagl i sada njezina propast; pustolovna osobnost
Lissauera; znaenje briselskih ipki uope; razotkrivanje dugogodinje prijevare
kojom se bavilo transko poduzee; napokon, genijalna budnost beke policije,
odnosno inspektora Sedlaceka. Sve u svemu, i vie nego dovoljno materijala za
policijskoga izvjestitelja Lazika! ...
Tada je u svijetu vladao dubok i nestaan mir. U novinama Monarhije mogle
su se itati vijesti s dvora i osobne vijesti, izvjea o pripremama za sljedei bar
fijakera, feljtoni o Kahlenbergu, o katakombama crkve sv. Stjepana, o seoskom
festivalu u Agramu, izgledima za etvu duhana hrabrih vaba u Banatu, izvjea o
manevrima iz okolice Lemberga, opisi djejega festivala u Prateru pod
pokroviteljstvom carske visosti, o festivalu kuglanja mesara, stolara, postolara; i o
slinim miroljubivim, veselim, besciljnim dogadajima koji bi se mogli dogoditi u
bliem ili daljem svijetu. Rijetko su se u to doba dogaale sudske i zloinake afere
od veega znaenja, a policijski izvjestitelji sjedili su u Grinzingu kod Schopfnera
ee nego u kavani kod Schotenringa kraj policijske uprave. Pria o briselskim
ipkama, priopavana u svakodnevnim nastavcima, ureena, osvjeena,
komentirana u vjetim glosama, postala je pravom senzacijom.
Postupak je dodue trajao samo dva dana. Bio je poetak rujna, svijetlo ljeto
bratski je prelazilo u svijetlu jesen. U sudnici je jo vladala prilina vruina.
Sluatelja je bilo mnogo. Iz istranoga zatvora doveden je samo jedan tuenik:
Franz Lissauer. Njegov je transki naruitelj nestao. Slobodna je ostala gospodica
Mizzi Schinagl. Dola je u pratnji svoga odvjetnika. Glasovito poduzee Seidmann,
koje je kroz mnoge godine trgovalo pravim briselskim ipkama i osjealo se
oteenim, podiglo je zahtjev za odtetom. I to je poduzee, kao i gospou
Matzner, zstupao dvorski i sudski odvjetnik doktor Silberer. Svi su izgledi bili da e
Mizzi Schinagl izgubiti ostatak svoje imovine. Lissauerov branitelj trudio se
dokazati kako je Schinaglova svojom enskom demonskom snagom bila zavela
svoga lakomislenoga ljubavnika. Mrana je bila njezina prolost. Zahvaljujui
bajkovito-orijentalnom sretnom sluaju postala je gospoom, da bi tijekom
nekoliko godina u prijestupnoj rasipnosti potroila najvei dio imetka, a svoje
dijete izvanbrano, dakako gotovo napustila, posjeujui ga samo jednom
godinje i to povrno, napokon, a drugaije nije bilo ni mogue, ljubljenoga
ovjeka degradirala u orude i zavela ga u zloin.
Mizzi Schinagl veoma je malo poimala od onoga to se dogaalo i govorilo u
sudnici. Katkada joj je sve bivalo ak bezazleno, bezazlenije od onoga to se
jednom dogodilo u koli. Sjetila se kako je slino bilo jednom u razredu u pukoj
koli. Kada bi te netko neto upitao, onda si stajao i nisi znao odgovore na sva
pitanja, nego samo na neka. Kod osobito tekih pitanja bjeao si u svoju nutrinu.
Knedla je zastala u grlu, suze su navirale u oi, morao si se useknuti, vjee su
postale bolne od slanih suza koje su ih nagrizale. Ovdje se sve ponavljalo. Ona je
plakala, esto bi zautjela, zbunjeno i oajno izgovorila bi Da!" kada bi je dravni
odvjetnik elio nasanjkati, i Ne!" kada bi je njezin branitelj elio spasiti. Iuavala
se nad okrutnom neumoljivou ljudi, nad zagonetnou mukoga roda uope, a
bila je uvjerena da ga ve odavno poznaje, ako iskustva uope pruaju ikakvu
spoznaju. Ali ovi ljudi nose i odijela, a izgledaju neobino, kako ponekad izgledaju
kapelani i dostojanstveni polutani. Neko su u salon Matznerove dolazili obueni
posve drugaije.
Lissauer branitelj postavio je svomu klijentu pitanje: Kako je esto Mizzi
Schinagl potraivala vee iznose?" Najmanje jednom tjedno!" rekao je kao iz
topa. I zato ste Vi to morali nabavljati?" Lisseauer je utio i pognuo glavu. Ne
osjeate li nikakav lani sram!" povikao je odvjetnik. Schinaglova bi Vam se inae
uskratila!" Lissaeur je uzdahnuo. To nije istina", povikala je Mizzi Schinagl
piskutavo. Ali oajanje nije poprimilo ugodan glas. Zazvualo je poput glasa
neiskrenosti.
Bio je to najvaniji dan u ivotu gospoe Josephine Matzner. Na pitanje o
stanju i zanimanju, odgovorila je: slobodna, blagajnica. Vodi se kao vlasnica javne
kue na Wiedenu", dopunio je predsjedavajui. Doekala je nezahvalnost, oitu
nezahvalnost rekla je gospoa Matzner. Sa svim je djevojkama dobro postupala.
Poela je plakati. Od visokoga suda nije traila nita vie do li svoj novac. Molila je
za blagost. Njezina alobna vrpca, ljubiasta i za rub eira danas privrena lila
papagajem, svejedno se ljuljala kao na snanoj buri. Desno i lijevo strile su dvije
igle na eira i prijetei su sijevale. Snana i naduta visjela je mrea od blijedoplave
svile na lijevom ramenu. Dijamanti su svjetlucali na unim resicama.
Moete se udaljiti!" rekao je predsjedavajui. Prekinuo ju je usred reenice.
Jo je bila omamljena jekom vlastitih rijei. Nije odmah shvatila. Dovoljno je!
Moete se udaljiti!" ponovio je predsjednik. Napokon je shvatila, duboko se
naklonila, ponovno se podigla i oglasila: Molim za milost!"
Izila je a da se nije ni osvrnula.
Inspektor Sedlacek diskretno je naznaio da ga sluba obvezuje na utnju o
podrijetlu novca Schinaglove. Izvijestio je a pritom se njegovo srce malo zagrijalo
da je njegov posao ve dulje vrijeme bio tuenicu promatrati. On pretpostavlja
da je kod nje rije samo o lakomislenosti, a nipoto o svjesnom prijestupu.
Potraivanje naknade tete iznosilo je, sve u svemu, negdje oko
dvadesetetiritisue forinti. Odvjetnik Mizzi Schinagl objasnio je kako njegova
klijentica dobro stoji sa svoj ih petnaest tisua forinti s kojima jo raspolae. On joj
je na taj nain spasio pettisua, od kojih bi ona, nakon odbijanja njegova honorara,
i dalje mogla ivjeti.
Bila je svejedno osuena. Lissaeur je dobio tri godine kaznenoga zavoda, a
Schinaglova esnaest mjeseci zatvora.
Samo je plakala. est mjeseci, jednu godinu, deset godina ili cijeli ivot, u
tome trenutku njoj je bilo svejedno.
Njezin joj je branitelj obeao da e uiniti sve da prije izae na slobodu.
Ja to uope ne elim!" rekla je.
Na dugoj vonji od okrunoga suda do kaznione vie nije plakala. U hodniku
je zaudaralo na vlano, uprljano rublje, na spinne i ostatke juhe. Izveli su je u malu
sobu, postavili na vagu i izmjeriti su joj visinu. Sestra milosrdnica donijela joj je
plavi haljetak. Obukla se. Gledala je ravnoduno kako jedna druga opatica u kutiju
od ljepenke pakira lijepi, tamnoplavi kostim, visoke cipele na kopanje s lakiranim
vrcima i ruiastu mreu te kako na nju postavlja limenu oznaku. Morala je sjesti s
leima okrenutima prema vratima. ula je kako se vrata otvaraju, ali se nije
usudila osvrnuti se. Neto metalno, klepetavo, zveketavo dolo je odostraga na
nju, hladno eljezo i topla ruka istodobno su doticali njezinu glavu.
Ispustila je otar krik. Opatica ju je prihvatila za obje ruke.
Naokolo su se spustili pramenovi i uperci njezine pepeljastoplave, mlade
kose. Po vratu joj je postalo hladno. Sestra je otpustila kope i igle.
Donijeli su joj kapu, koju je morala staviti na se. Potraila je pogledom
zrcalo. Nigdje nikakva zrcala. To ju je zaudilo. Reeno joj je da ustane. Podigla se.
Objesila se na rame sestre, njezine su sandale lupkale kamenim hodnikom.
Kljuevi su zazveali. Siva svjetlost probijala se kroz rijetke, visoko podignute rupe,
zaulo se kako negdje u svijetu cvrkue nekakva ptica.
elija 23 bila je prazna, iako su se tamo nalazila dva kreveta. Izaberite,
dijete!" rekla je sestra, nije joj ponudila nikakvu drugu utjehu, do slobodu da
izabere izmeu desnoga i lijevoga drvenoga leaja. Mizzi Schinagl pala je na lijevi.
Odmah je utonula u san.
Sat kasnije netko ju je probudio. Bila je to uznica Magdalena Kreutzer, biva
akrobatkinja na uetu, trenutno vlasnica vrtuljka u Prateru, kako e to Mizzi
Schinagl uskoro saznati.
XVI
I dva dana nakon sudskoga postupka gospoa Matzner je imala mnotvo prilika da
se naslauje svojom nenadanom slavom. Jo je bila napola omamljena danima
koje je provela u sudnici okrunoga suda, sasluavanjem, vlastitim iskazima i
svojim velianstvenim i velikodunim apeliranjem na milost suca, a ve je poela
plivati u zbrkanim ali utjenim predodbama vlastite budunosti. Tono dva dana
po okonanju sudskoga postupka mogla se gospoa Matzner zadrati u tom
blaenom carstvu opitosti i snova, upravo onoliko koliko su novine bile spremne
pisati o senzaciji kroz, dodue, sve manje lanke. Gospoa Matzner nije prezala od
trokova, kupovala je sve novine. Susjedi i znanci, meutim, takoer su joj donosili
izreske. No treega je dana kao zlom arolijom zamro svaki govor o briselskim
ipkama i koliko je god novina gospoa Matzner toga dana kupila, nigdje nije
mogla pronai ni rije koja bi barem iz daljine podsjeala na sudski postupak.
Gospoi Matzner bilo je kao da je zapala u zastraujue nepominu tiinu, kakva
vlada na grobljima i u katakombama. Ne! ona nije samo tako stupila u tu mrtvaku
tiinu, nju su tamo bacili. Patila je od okrutnih i ogorenih osjeaja od kakvih pate
svi koji su naputena i izdani, prije svega bila je to zabezeknuta zapanjenost,
nerazumljivo uenje, varljiva nada koju ovjek sam umilja, bolna spoznaja da je
ipak budan, ogorenost, bespomonost i napokon osvetoljubivost. Sakrila je
odvratne novine u kojima nije bilo niega kako ne bi dole u ruke njezinih
djevojaka. Sila je na ulicu, na tren se zadrala pred haustorom kako bi samoj sebi
povratila dranje koje joj je bilo svojstveno kroz sve te tjedne, jer joj se uinilo da
izgleda slomljeno i zabrinuto. Ne smije se na njoj nita primijetiti. Hodala je po
razliitim duanima i kupovala, iako joj nita nije bilo potrebno. Bila je tjerana
eljom da vidi ljude i ispita je li i do njih doteklo neto od samrtne i omraene
tiine koja je vladala u novinama. Nisu joj bili potrebni pereci ve joj je odavna
tek bio ugaen i bila je uvjerena da joj nikada vie u ivotu nee biti nita
potrebno. Nisu joj bile potrebne kopice nije ni pomiljala na to da ponovi staru
odjeu. Nisu joj bile potrebne kukice za zakopavanje cipela, novi steznik, ealj ni
ljenjaci. Kupila je, meutim, te stvari, podigla je oko sebe upravo brane od paketa
napravljenih od novinskoga papira, od toga besmislenoga, izdajnikoga novinskoga
papira. Njezin je pogled pao na Stanitzl, u koje su bili zamotani ljenjaci: tamo je
bilo otisnuto masnim slovima: Sudski postupak oko briselskih ipki". Prolo je od
tada tri dana i ve se u te novine umataju ljenjaci! Nije mogue ni zamisliti za
koju su jo sudbinu bile sauvane ove novine! Jednolino izrezane u pravokutnike
visjele su u svenjevima na avlima toaleta u krmama i kavanama.
Gospoa Matzner trudila se i dalje s trgovcem razgovarati uz svoju uobiajenu,
samilosnu oholost. Samo to joj se uinilo da vie ne ostavlja velianstven dojam
kao prije. Odreena srodnost u nainu izraavanja svih ljudi nije se mogla osporiti.
Zahvaljujui uvjebanoj i njegovanoj osjetljivosti, bila je toga svjesna; i ve se
poela bojati da je pala jo nie nego to je to prije bila.
Eto, Vi ste sve postigli", rekao joj je Efrussi. Sve postigla", rekao je! Oito
je mislio samo na novac ...
Nekoliko tjedana poslije odluila je odustati. Kua se vie nije mogla odrati.
ampanjac vie nije kupovala kod dvorskoga dobavljaa Weinbergera, nego kod
Baumanna u Mariahilfu. I emu? Kako su samo tedljive sada bile stare, dobre
muterije. Izgledalo je da ju je ba to promijenilo, upravo zabrinulo. Bila je jo
samo poutjela i izblijedjela slika same sebe. Gosti su preminuli, tijela i lica starih
dama oito su propala, frak glasoviraa je pozelenio, tapete su se lagano ljutile sa
zidova, sofa je uzdisala kada bi se na nju sjelo, na zrcalima su se nakupljale mutne
mrlje, a ak je i istaica Clementinu Wastl muila kostobolja. Nita se vie nije
dalo uiniti. Gospoa Matzner podloila se okrutnoj zapovijedi vremena. Prodala
je kuu. Postala je jeftina podrunica mondene kue u ulici Zollamtsstrae.
Rastanak ju je uinio sjetnom. U jedno doba veeri, u jesenjoj polutami, u
vremenskom rasponu izmeu gaenja dana i paljenja ulinih svjetiljki, otkotrljala
se u fijakeru. Nije se vie osvrtala. Djevojke vie nisu pripadale njoj. Ve su potpale
pod Zollamtsstrae.
Gospoi Matzner najprije se uinilo da je ve zavrila sa ivotom, ali varala
se, a i sama je osjeala da je samu sebe varala. Jer umjesto da se, a to joj je i bila
namjera, povue u tiho skrovite daleko od svijeta, negdje u provinciju, gdje je
nitko ne poznaje, odjednom je odluila ostati u Beu, tovie, usred Bea, u
samom gradskom sreditu. Na prirodan nain pomijeala se u njoj krtost i
ovisnost o novcu sa strahom da bi, izolirana od svijeta, mogla jo bre biti suoena
sa smru i starou; i da bi mogla izgubiti domaju vlastitoga kapitala. inilo joj se
da bi izdala vlastiti novac kada bi ga napustila; ostao bi kao siroe, kao
bespomono dijete. Ne, nije eljela otii! Naprotiv, unajmila je stan u samome srcu
grada, u Jasomirgottgasse.
Prvih se dana osjeala pomalo kao beskunik te, iako je od svoje mladosti
sredite grada poznavala veoma dobro, katkada joj je dolo kao da se i ne nalazi u
Beu. Duani su bili drugaiji, natpisi drugaiji. Naroito ivotinje, konji, psi, make
i ptice, razlikovale su se od ivotinja Bea. Bilo je tako kao da se nikada ne bi moglo
dogoditi da neki kos iz prve etvrti hranu trai u etvrtoj. Bojala se i svojih dviju
soba, koje su joj izgledale odve prostrane i skupocjeno namjetene. Nijedna
jedina stvar u tome stanu nije joj bila dovoljno bliska i prisna. Pri pogledu na
odreeni komad namjetaja morala je misliti na to da je za sve platila naknadu za
koritenje te, iako je visina te naknade bila odreena unaprijed, uvijek bi je
preplavio novi strah da se namjetaj pri svakom doticaju troi ne samo premalo,
nego da naknada jo i poskupljuje, zahvaljujui nejasnoj podmuklosti ugovora o
najmu. Kako bi se u stranom okruju osjeala barem malo prisnije, podigla je pet
stotina forinti u banci Efrussi, pola u zlatu, a pola u novanicama. Na taj je nain
barem znala da na nju eka neto dobro, kada se naveer, nakon dugakoga i
besciljnoga tumaranja ulicama, nakon snenih sati provedenih na klupi gradskoga
parka ili parka pokraj vijenice, vrati kui. Stan joj je iznajmila udovica bojnika, koja
se preselila kod zeta u Graz. Gospoa Matzner nasljedila je neto od drutvenoga
ugleda, kojeg je vlasnica stana uivala kod kuepazitelja i kod stranaka i njihovih
sluga. Ona je, u skladu s prijavom, slovila kao slobodna" i boravila je privatno".
Izgledala je kao imuna. Nitko je nije poznavao. Bila je ljubaznih manira, imala je
pola tuceta dobre odjee i tri kutije sa eirima te rublje od dobroga lana.
Kuepazitelj je sobu odravao u redu. Katkada je u ladicama traio pisma ili papire.
Nikada nije pronaao nikakvu fotografiju, a ni tednu knjiicu. Napokon je odustao
od pretraivanja i zakljuio da je nova stanarica jedna samostojea, imuna,
diskretna osoba, o kojoj e se jednoga dana saznati i neto poblie.
U starom kovegu koji je naslijedila od svoj ih roditelja, vrstom, eljezom
optoenom kovegu na kotaima, uvala je gospoa Matzner novac, novanice u
novaniku, a komade zlata u srebrnoj mreastoj vreici. Kada je dola kui, izvukla
je iz mree klju, otvorila katanac, izbila eljeznu ipku iz uica i rasklopila poklopac
kovega. Otvorila je novanik, a onda i srebrnu vreicu, odahnula je, oalostila se
to je odve malena, promislila je da je to u konanici samo mali dio njezina
imetka i opet je odahnula s olakanjem. Odloila je eir, poklopila koveg,
zatvorila ga i sila do kuepazitelja koji joj je svaku veer obiavao raskopati
odjeu. Potom je prevjesila svileni ogrta i vratila se opet na prvi kat. Redovito joj
je jo na stubama padalo na pamet da je, zapravo, bila odve lakomislena kada je
cijeli novac poloila u banku. Moglo bi se vie toga drati u kui. Odluila je sutra
opet svratiti kod Efrussija. Za takvo to joj bila je potrebna izvanredna odvanost.
Redovito bi se okrenula i po kuepazitelju naruila kriglu Lagera, Okocimera ili
Pilsnera da lake zaspi, kako je znala rei; u stvarnosti, da se ve danas natoi
odvanou za sutra.
Sljedee je prijepodne sjedila u Efrussijevoj poslovnici. Ali vie nije bila
nimalo odvana. Mekan, razborit Efrussijev glas, koji je visoko povrh nje uao na
stolici na vrtenje, padao je njeno na njezin veliki eir. Vie nije bila uope
ispunjena nepovjerenjem. Niti strahom za svoj novac. I kada Vam bude sto
dvadeset godina, gospoo Matzner", imao je obiaj Efrussi kazati, neete
gladovati i imat ete lijep sprovod, u zaprezi koju e vui etiri vranca, ako to
elite, a jo ete poneto ostaviti za sobom u naslijee!"
Hvala lijepa. Hvala za obavijesti!" rekla je na to gospoa Matzner.
Preporuite me gospodinu Carskomu Savjetniku!" Primakla se njegovoj stolici na
vrtenje i dosegla je iz dubine njegovu ruku. Budui da je bilo vrue, otila je u
gradski park pokraj rondela i sjela u blizini kuice s barometrom. Za takvih
bezbrinih dana kasnije bi otila u krmu Kriegl u Wipplingerstrae.
Jesen je te godine dugo ostala topla, daerljiva i srebmasta. U restoranu
Narodnoga vrta za poslijepodneva je svirala kapela pukovnije 'Hochund
Deutschmeister'. Kapela je tono u pet sati poinjala s koncertriranjem". Ali ako
bi ovjek doao petnaest minuta ranije i naruio kavu sa lagom, ne bi platio
dodatak od pet krajcara za glazbu, nego samo trideset krajcara, plus petnaest za
komad kolaa s groicama. To je bilo podnoljivo, iako je predstavljalo svojevrsno
rasipanje. Ali ta vojnika kapela pruala je gospoi Matzner veselje koje se nije
moglo platiti: eznutljivo veselje. U ivotu gospode Josephine Matzner bilo je
ujedno i takvih pjesnikih asova, odnosno takvih u kojima bi osjeala strahovitu i
blagu provalu alosti, korisnu bol, utjenu i ujedno jezovitu izvjesnost da je sve ve
minulo. Mogla je uivati u gorini. Mogla se je u gorini provoditi. Glazba je svirala
davno zaboravljene melodije, polke, mazurke, iz vremena kada je Josephina
Matzner bila jo zelena jabuka, mlada djevojka i kada se jo nadala da e postati
ena predstojnika postaje Angera. Vie ga nije voljela, ve dugo ga nije voljela, ni
onako kako je trebala! Ali voljela je svoju mladost, a osobito nain na koji ju je
spiskala. Sve druge djevojke, koje je kasnije upoznala kod Jenny Lakatos u
Budimpeti na radu", negdje su propale. Na sve te djevojke takoer je pomiljala
ispunjena sjetom. Samo je ona bila u stanju stvoriti vlastitu egzistenciju". Ona je
bila netko", i ona je mogla neto". A sada? Ah, glazba pukovnije 'Hochund
Deutschmeister' budila je slatku i njenu prolost, inila je starost blagom,
ogorenost ljupkom, pozlaivala je brigu, a na njezinu zavretku dok su
uniformirani glazbenici pospremali stalke, note i instrumente, i dalje je ista
odsvirana glazba dugo, dugo vremena ostala u zraku, kao da su glazbenici melodije
ispustili u oblake, a stabla u Narodnom vrtu, uvenulim i ve pozlaenim liem
umjela su suglasno s unutarnjim glasovima gospode Matzner, u bratskoj, utjenoj
bespomonosti: A sada? A sada?
Jednoga kasnoga poslijepodneva, dok se gospoa Matzner preputala uitku
kave, kolaa s groicama i glazbe, zaula je iznenada glas: Hvaljen Bog, tetko
Fini!" Unjkav, bahat glas nekoga gospodina iz dobroga drutva, utvrdila je, usred
vlastitoga snatrenja. Otvori oi. Da, bio je to gospodin, dobro poznato lice, nije se
mogla u prvi mah sjetiti komu pripada. Naglo se podigne, sjeanje se probije,
podigne se, dakle, kao da jo uvijek sjedi u svome salonu ili za blagajnom. Da, da,
to je bio on: bio je to barun Taittinger dodue u civilu. Nije skinuo svoj zeleni
lovaki eiri. Samo se smijeio. Zubi su mu svjetlucali kao neko. Ali upravo po
tome nepromijenjenome svjetlucanju gospoa Matzner prepoznala je da se neto
promijenilo; tren kasnije je znala: brkovi konjikoga kapetana gotovo su posve
posivjeli; moglo bi se kazati, proarani sivilom ...
Gospoa Matzner ostala je stajati iz staroga potovanja prema konjikomu
kapetanu, ali i iz svojevrsnoga strahopotovanja prema preobraenim brkovima.
Barun se brzo osvrnuo i, budui da u blizini nije vidio nijedno poznato lice, ree:
Doputate li, gospoo Matzner?", i sjede. Skinuo je zeleni eiri i sada je
gospoa Matzner vidjela da je glava baruna jo sivija od brkova gotovo da je
bijela. Jo uvijek nije sjedala, ali vie iz smetenosti, nego iz potovanja. Jesu li
godine prole tako brzo? Ili, prolaze li godine jednomu bre, negoli drugomu? Ili je
barun bio bolestan ili nesretan? Sjednite ve jednom!" rekao je, i ona je sjela,
ukoeno i obazrivo, na okrugao stolac i oslonila se laktima na mali stol. To je
nalikovalo na damu i bilo je primjeren okolnostima.
I, kod vas je jo uvijek veselo?" otpoe konjiki kapetan.
Kod mene? Kua je prodana, gospodine barune, vie nisam ona stara tetka
Fini, a nisam vie ni gospoa Matzner"! Opet sam gospodica Matzner kao i prije
dvadeset godina! Stanujem na Jasomirgottgasse, slobodna i za sebe, nikakav
pijevac vie ne kukurijee nada mnom. Ah, gospodine barune, stara vremena! to?
A sada osamljenost!"
Zastane i uzdahne.
Samo nastavite! Samo nastavite!" rekao je konjiki kapetan bodro, kao da
je nakon toga uvoda oekivao bistre, vedre prie.
Gospoa Matzner pripovijedala je tonim redoslijedom. Kao da je podnosila
kakvo vojniko izvjee. Dok je priu pripovijedala od njezina vrhunca, nekoliko je
puta zapela. Mizzi Schinagl, gospodine barune, znate ", rekla je i opet na tren
zautjela.
Da, da! Ime Mizzi Schinagl probudilo je u konjikome kapetanu razliite
nelagodne osjeaje.
Ja sam visoki sud jo molila za milost", pripovijedala je Matznerova dalje.
Oekivala je barem malo divljenja, barem malo priznanja, malenu, jednostavnu
rije, odobravajui pogled. Ali konjiki kapetan oito je tu vanu reenicu preuo.
Neoekivano je buljio gore u poutjele kronje stabala. Kao da ga je pogledom
skinuo, zakovitlao se lagano i polako iroki list kestena od suhoga zlata prema
dolje i zastao na irokome obodu eira Matznerove. Promatrao je uti list na
ljubiastome samtu. Zato mu je sada pao na pamet Kagran? Zato iznenada
Kagran?
Sjednite sada!" ree Matznerova
.
i opet uzdahne.
Da, sjetio se. Zadrao se tu nekoliko tjedana budui da je morao u uredu
potpisati neki papir. Bilo je to nekakvo preporueno pismo, dobro poznati rukopis,
i crveni peat na kuverti, govorili su: Proitano, prolo!" Taj je peat mirisao na
neku dosadnu priu", intenzivnije od samoga rukopisa. Bila je to plavozelena,
runa jeftina kuverta, podsjeala je na ubogost i zakon ujedno. Konjiki kapetan to
je bio potpisao, razderao pismo, otvorio i samo bacio pogled na ono to je bilo
otisnuto na zaglavlju papira. enski kazneni zavod u Kagranu", tamo je stajalo.
Vie nije bio znatieljan. U ivotu i inae nikada nije bio naroito zna tieljan. Jedno
takvo pismo, s tako smijenim, jadnim i prije svega dosadnim natpisom spada u
one neobjanjive pojave, koje su s vremena na vrijeme pratile baruna Taittingera,
kao to su to na primjer bili pisma njegovoga ekonoma Brandla, rauni glavnoga
konobara Reitmayera, nekakva suvina priopenja gradonaelnika iz Oberndorfa,
gdje se nalazilo njegovo imanje. Bile su to gotovo okultne pojave. Nisu bile ni na
koji nain povezane s ljubavlju, s bekim drutvom, sa slubom, s konjima. Sve to
vie uope nije bilo samo dosadno: bilo je ve ennuyeux"! najvii stupanj
dosade.
Samo nastavite, samo nastavite!" rekao je, vrsto odluivi da vie nee
sluati. Nakon toliko tjedana donio je odluku da jo jednom otputuje za Be. Jo ga
je jednom spopala snana, opasna i zagonetna bol koja ga je prije, od fatalne afere
sa akom i njegovim naprasitim povratkom u pukovniju, esto spopadala, a za koju
nije znao ime. Bila je to udnovata mjeavina boli, srama, enje, ljubavi i
izgubljenosti. U takvim trenutcima konj iki kapetan imao bi jasnu predodbu o
vlastitoj lakoumnosti i nagrizalo bi ga kajanje; gotovo da bi fiziki osjeao njegove
otre zube. Uzaludno bi samomu sebi postavljao pitanje, zato je u ivotu ovo
napravio, a ono propustio ili zanemario. Sve to je doivio od svoga premjetaja
izgledalo bi mu besmislenim. Pokuavao bi svoje sjeanje silom svratiti na
kadetsku kolu, na majku, na oca, ali ono ga nije slualo, nastavilo bi juriti naprijed
i stalno se zapletalo oko grofice W., aha, armantnoga Kirilida Pajidzanija i
stranoga Sedlaceka s cilindrom, zapelo bi i kruilo oko ta etiri ovjeka. Ta
sramotna pria odavna je ve bila pokopana, nitko za nju nije znao, ni pukovnik ni
prijatelji. Ali to je to koristilo samomu Taittingeru? Postoji u njegovu ivotu
epizoda za koju ne smije nikada rei nijednom ovjeku. Kruila je krvlju poput
stranoga tijela, s vremena na vrijeme dola bi u blizinu srca, pritiskala ga,
probadala i vrtjela. U takvim trenutcima bila su samo tri izlaza: ili utei u Be, na
sjajna mjesta nastanka sramote; ili se opiti; ili ili: ustrijeliti se. Rat bi mogao biti
jedan izlaz. Ali u svijetu je nadaleko i nairoko vladao ustaljen, udoban, obijestan
mir ...
Da, sada mu je bilo jasno: Mizzi Schinagl pisala mu je iz zatvora njemu iz
zatvora slino kao neko bio je tu prisni pozdrav gnusnoga tajnoga agenta
Sedlaceka. Mogao je obnoviti u sebi svaki trenutak te munosti. I kako je sprijeiti?
Koliko god jadni Taittinger elio malo razumjeti od zakona graanskoga svijeta,
znao je barem toliko da je zatvoreniku bilo doputeno slati pisma u daleki svijet.
Upravitelj zatvora to joj je dopustio. On je takoer proitao posljednje pismo
Schinaglove. Taittinger je i dalje promatrao zlatnouti list kako se kovitla prema
dolje na ljubiasti obod eira Matznerove. Ah, nimalo nije bio sklon poetskim
osjeajima. Ali u tom trenu poeo je osjeati nekakvu udnovatu, smijenu
njenost prema tomu ubogom listiu. Nagovjeivao je jesen, dakako! Kako je
esto ve vidio uvenulo lie koje nagovijeta jesen! Ovaj, meutim, list, ovaj
posebno, nagovijetao je posebno njemu, Taittingeru, njegovu posebnu jesen.
Najeila mu se koa.
Iznenada je zauo zveket sablje, obuze ga strah da bi ga neki poznati drugovi
mogli vidjeti za stolom Matznerove, udaljio je uho i izravno, usred neumornoga
govora Matznerove popraenoga uzdisanjem, ree: Moram krenuti. Nai emo se
sutra u isto vrijeme ali gdje?" Na tren se zamislio gdje se moe biti na miru i
neopaeno? Da, da, sjeti se i ree: Kod Grtznera! Od govara li vam, gospoo
Matzner?" Kako god elite, gospodine barune", uzvrati ona. On povie:
Platiti!", i namjesti eiri. Platio je i za Matznerovu, a ona je primijetila, uz
zabrinutu uasnutost, da je konobar uraunao i pet krajcara dodatka, iako je dola
petnaest minuta prije poetka glazbe!
Taittinger je dotakne mlitavo vrcima prstiju. Ona se ustane uz naklon: i
tada list sa eira pade na stol.
Tada barun nestane u tami Narodnoga vrta.
XVII
Prvi je put u svome ivotu barun Taittinger spoznao to to znai: poduzeti korake.
U vojsci se ne poduzimaju nikakvi koraci. Sve je uokvireno pravilima. Nema
nikakvih komplikacija, a ako se neke i zbudu, onda su posljedica odreenih propisa
i odredbi, u kojima je mo da se prouzroene zamrenosti ujedno i razrijee. Ali u
graanskome ivotu ovjek tako esto mora poduzimati korake. Mora s vremena
na vrijeme poneto poravnavati, jer zakoni po svoj prilici nemaju zadau ureivati
ivot ovjeka, nego protivno, dovoditi ga u nered. Takva razmiljanja nisu dala
konjikomu kapetanu u noi spavati. Rano se ustao, upravo je svitalo jesenje jutro.
Jo je juer mislio na policijskoga lijenika doktora Stiasnyja, koji je kao priuvni
glavni lijenik svake godine pozivan na vjebe u Taittingerovu pukovniju lake
konjice. Tatittingeru bi bilo posve nemogue pronai njemu samo izdaleka
poznatoga glavnoga povjerenika baruna Handla, jednostavno zato to ga jo
nikada nije vidio u odori. A s doktorom Stiasnyjem uvijek je sjedio u kasinu, kod
domina.
Policijska je uprava jadnomu Taittingeru priredila neugodnosti. On je bio u
civilu i nije se moglo izbjei a da ga dva straara bezobzirno ne pretresu na ulazu;
da ga uhoda, s kojim se u hodnicima natiskivao, ne prati usputnim, ali prodornim
pogledom. Svakim bi pogledom mogao susresti tajnoga agenta Sedlaceka. To je
bilo bolesno" i dosadno". Morao je na jednoj smeoj klupi ekati munih
petnaest minuta zajedno s nekim osobama koje je klasificirao kao podnositelje
molbe. Gospodine doktor vas zove!", napokon se oglasio slubenik.
Ah, barune!" ree policijski lijenik i ustade. Bio je zaobljen, pretio, na
kratkim nogama pristupi hitro ususret konjikomu kapetanu. Taittinger ga je sebi
zamiljao drugaijim. Prilino mu je teko palo ponovno ga vidjeti onakvim
kakvoga ga je sebi zamiljao. U civilu je doktor Stiasny nosio naoale na crnoj vrpci
a to je iritiralo konjikoga kapetana. Servus, doktore!" ree nametljivim glasom.
Doktor je doao upravo iz bolnice, uo se na jod i kloroform, poput ljekarne. U
gomjem depu prsluka bljeskao se vrak toplomjera sa ivom. Taittinger zbunjeno
sjedne. Doktor je upitao za zdravlje drugova iz pukovnije. Konjiki kapetan stalno
je odgovarao. Hvala lijepo, sjajno!" I: Kakvo li samo pamenje doktor ima!" A
on bi sam najvei broj imena zaboravio, im bi na odlasku stupio na kolodvor
garnizona.
Bila je prava muka tako dugo ekati, prije nego to je mogao istupiti sa
svojom molbom. I kako da ovjek pone? Ovdje je jedna djevojka, doktore, ovaj,
istoni grijeh, sada je kod vas", tako je poeo, a doktor Stiasny ve je bio uvjeren
da je rije o nekoj takozvanoj tajnoj bolesti" ili o zabranjenoj stvari-babice", kako
se obiavao izraziti. Bilo je potrebno opirno sasluanje prije no to je doktor
Stiasny iz izlomljenih Taittingerovih reenica mogao sklepati o emu je rije. Bilo je
kao da je morao povezivati kratke komadie konca. Kada je napokon shvatio, malo
se dodue zaudio, ali bilo mu je ipak lake i bio je spreman jo istoga
poslijepodneva s konjikim kapetanom otputovati u Kagran. Ne, dragi doktore,
molim odmah!" rekao je Taittinger. Vie ne bi bio kadar ekati ni pola sata.
Odjednom, budui da se naao suoen s tim dosadnim Kagranom, inilo mu se da
ve unaprijed osjea svu jezu s kojom ga je iekivao. On! U nekakav zatvor! Bilo je
to jezovito! Doktor Stiasny je to pred sobom izgovorio tako lako! Dakako, nije svaki
ovjek policijski lijenik i ne ide svaki dan u zatvor. Cijela stvar morala se to prije
ostaviti za sobom.
Za vrijeme vonje u Kagran u fijakeru Taittinger je bio i dalje zabrinut. A
vozili su se gotovo galopom. Kada su prispjeli, obuzee ga amotinja, briga i
tjeskoba u tolikoj mjeri da je gotovo zapao u stanje ravnodunosti.
Ravnatelj zatvora, savjetnik u vladi, Smekal nosio je zlatom optoen naoale
to je okiralo nesretnoga Taittingera. Predstavio se. Pruio je ruku. inio je sve
to je bilo za uiniti, a imao je samo maglovitu predodbu o svemu to se dogaalo
s njim i oko njega. Kao iz daljine, sluao je kako ravnatelj zatvora govori da on ne
moe zatvorenicama zabraniti da piu pisma. Dobro je razumio potekoe"
gospodina baruna ali, kao to je ve reeno: propisi"! ... A on je elio da se na
uznicu Schinaglovu djeluje u tom smislu da vie ne pie pisma, osim vlastitomu ocu
u Sievering i vlastitomu sinu u Graz. A najbolje bi bilo da gospodin barun sam s
njom porazgovara. Nijedan propis nije protiv tomu. Savjetnik u vladi Smekal moe
odmah poslati da se dovede uznica Mizzi Schinagl, pogotovu ovdje u ured, on sam
upravo sada ide u polusatnu inspekciju. Prije no to je Taittinger sve dobro
shvatio, ree doktor Stiasny: Izvrsno!", i dok se na ubogoga Taittingera spustila
nikada prije doivljena olovna i alosna malaksalost, savjetnik u vladi ve je
zazvonio, izdao nekakav nalog, s vjealice je ve skinuo svoj eir, i samo rekao:
Dakle, za pola sata, gospodine barune!" a doktor Stiasny takoer je rekao: U
meuvremenu idem u dvorite!" i ve je obojice gospode nestalo. Nijednom se
nisu ula vrata kako se otvaraju i zatvaraju.
Taittinger je ve bio sam u sobi ravnatelja, meu nepoznatim mu tabelama
na zidovima, nasuprot miroljubivim, zelenim fasciklima i elinom buretu s
mastilom, koje je paklenski rastvorilo svoje crno, pakieno drijelo.
Jedan nadzornik uao je unutra, salutirao i opet izaao van. Kroz otvorena vrata u
ured ue Mizzi Schinagl. Vidno se prestrai. Najprije se zaokrene, kao da eli
natrag u hodnik, izgledalo je kao da oklijeva, ostala je stajati ukopana na pragu,
pokrivi lice rukama. Bilo joj je reeno samo da mora kod gospodina ravnatelja.
Kada je spazila Taittingera, najprije ju spopade osjeaj da mora pobjei kao od
nekakve katastrofe, a odmah nakon toga i zastraujua izvjesnost da su joj svi izlazi
zablokirani. Obli je vrua radost, a odmah potom i jednako vru sram. Stajala je
tako nekoliko dugakih trenutaka s rukama na oima. Bilo joj je kao da Taittingera,
ako spusti ruke, vie nee moi vidjeti; kao da e odmah nestati. vrsto je rukama,
iza zatvorenih vjea, zadravala svoj pogled, silom. Napokon je pustila da joj ruke
padnu, ali njezine su oi i dalje bile zatvorene. Osjetila je da e ve idui tren
morati zaplakati, bila je zbog toga alosna, ali istodobno je to i eljela.
Taittinger je bio bespomoan, kao nikada prije u svom ivotu. Ustao je, ali
nije krenuo prema Schinaglovoj, nego prema zidu i tupo je buljio u nekakvu
besmislenu tabelu. Rukama se igrao zelenim eiriem i sivim rukavicama. To je
trajalo nekoliko minuta, prije nego to mu se povratila njegova uobiajena,
prirodna ravnodunost, nonalantna ravnodunost. Da, to si ti, draga Mizzi!
Dopusti da te pogledam! Kako si?" rekao je svojom starom, njenom, unjkavom
vedrinom. To je Mizzi zazvualo ljupko i otvorila je oi da bolje uje. Sjedni,
Mizzi!" rekao je Taittinger, a ona je posluala i sjela na rub stolca, s rukama
sklopljenima na krilu poput kakve uenice. On pomisli da bi bilo primjeren rei
nekakav kompliment; ali takvo to nije se moglo u ovakvim okolnostima. Izgleda
dobro, na primjer, bilo je zacijelo odve deplasirano. Hvala lijepo", zamucala je
Mizzi, to si gospodine barune doao, oprosti na pismu." Pismo je, naravno, bio
razlog zato je on bio ovdje; ali to mora biti reeno na lijep nain. Veoma je
lijepo", rekla je Mizzi gotovo bezglasno, doi, kada to molim i kada sam u nevolji.
To je tako, tako plemenito!" Uz velike napore probila se do tih rijei i, kao
odjednom osloboena, izbije mlaz jecanja iz njezina srca. Taittinger joj se pribliio
gipko, kroz vodu suza vidjela je kako pridolazi, aneo u sivom ulinom odijelu
lebdio je prema njoj. Kada je bio ukopan pred njom, jo uvijek nije znao to bi
trebao kazati. Nepoznat mu je glas iznenada poeo diktirati, glas koji jo nikada
nije zamijetio. Govorio joj je: Obradovao sam se kada sam dobio lijepo pismo.
Proitao sam ga odmah u uredu. Zna, u osnovi ja sam sasvim dobar momak."
elio je nastaviti, elio je jo kazati ak i to da bi htio zamoliti za jo mnoga pisma,
ali njegov jezik odjednom je to odbio i sjetio se da je zapravo elio kazati neto
posve suprotno. Stoga mu se uini primjerenim da sljedeu reenicu otpone
jednim ali". Ali stvari stoje tako, zna", nastavi dalje, da Zenower, raunarski
doasnik, mislim, koji svaki dan dobiva gomilu pote, i to ini tako udno, u hitnji, i
zato sam sve svoje prijatelje i znance zamolio da mi vie ne piu, osim osim"
zapne, onaj nepoznati glas odjednom postane posve snaan, gotovo silovito mu
pone diktirati, a on je za njim govorio: na H. v. T. poste restante!"
H. v. T.", ponovi Mizzi, poste restante." Sada je gledao njezinu tamnoplavu
kapicu, stajao je pred njom, njegovo je koljeno dodirivalo njezin prugasti, dugaki
haljetak. Kapa ga je ljutila, bila je od ukrobljene, vlaknaste tkanine, od kakvoga se
prave vree, i on se sjeti grofice Helene W. i kose obiju gospoa te iznenada,
naprasitom kretnjom, dvama prstima skine kapu. U istome trenutku Mizzi Schinagl
objema rukama pokrije glavu. Ponovno pone gorko ridati. U ukoenim,
nepravilnim, bodljikavim pramenovima strila je Mizzina kosa uvis, a Taittinger se s
mukom svladavao da ne uini korak natrag. Ispune ga i preplave jeza i suut. Da,
suut! Prvi put u ivotu osjeti suut. Bilo mu je pri dui kao onomu koji se plai
vlastite sree. Srameljivo je pogladio bodljikavi uperak i udio se tomu da je to
uinio. Vie nije bio onaj stari Taittinger, izgubio se, pao, a padanje mu je priutilo
novu, nepoznatu slast, nalik na lebdenje. Kada izlazi?" upitao je i opet posuvratio
mrsku kapu iznad Mizzijeve mrave glave. Ne znam", jecala je. Najradije bih da
ostanem ovdje!" Vidjet u to mogu uiniti!" rekao je Taittinger. Hvala ljepo,
gospodine barune!" odvratila je Mizzi.
Vie nije bio u stanju gledati je. Odjednom mu se uini da je bio kriv: samo
to nije znao kako, zato, Schinaglova je to vjerojatno osjetila. Digla se uz
nenadani, nagao pokret. Smijem li ii, gospodine barune?" upitala je, a njezino
ustajanje, pogled, glas bili su dostojanstveni.
H. v. T. poste restante", rekao je Taittinger. Njezine drvom potplaene
sandale zaklapale su najprije po drvenom podu ureda, a onda jo glasnije i tvre
po kamenom hodniku. Taittinger se vie nije osvrtao. Stajao je okrenut prema zidu
i tupo buljio u besmislene tabele.
Tek se sada sjetio da je trebao upitati za sina. Gdje se napokon nalazi? Oh,
u njemu nije bilo ni u kom sluaju nita od osjeaja dunosti! Jednostavno ga je
boljelo to je povrijedio zapovijed koju je nalagala ljubaznost. Istodobno se
nejasno sjeti kako je, na primjer, porunik Wander, koji je imao izvanbrano dijete,
svaki mjesec morao za to plaati odreeni iznos. Zato on, Taittinger, sve do sada
nikada nije nita platio za djeaka nije mogao samomu sebi objasniti. To je
suovisno s neshvatljivim zakonima". Neto ga je, meutim, boljelo, ali nije tono
znao to je to bilo. Osjeao je samo da nikada ne bi mogao zaboraviti oianu kosu
Mizzi Schinagl. I njegova je desna ruka, izgledalo je, zadobila svojevrsno pamenje.
I unutarnja povrina njegove desne ruke bez prestanka bi u sebi nosila sjeanje na
bodljikavi, kruti uperak kose Mizzi Schinagl.
Kada je s doktorom Stiasnyjem ponovno sjeo u kola i vozio se natrag u grad,
poeo je, protiv svoje volje, govoriti besmislene stvari, pripovijedati vedre,
opirne, upravo djetinje stvari; iz svoje mladosti. Nekoliko je trenutaka sluao
samoga sebe kako govori i dolo mu je kao da je ve ostario, i osjetio je vlastiti
govor kao smijean, i vjebao se u obzirnosti prema samomu sebi, i sastojao se od
dva Taittingera: jednoga mladoga i budalastoga i jednoga staroga i razboritoga.
Smeten alou odvezao se poslijepodne na sastanak s Matznerovom.
Pustio je da mu se opirno ispripovijeda pria o ipkama i cijelome sudskome
postupku. Na vlastitu zaprepatenost, shvatio je ak i poslovne tijekove.
Malo mu se gospoa Matzner gadila. Prvi je put osjetio razliku izmeu
dosade i gnuanja. Bio je ak u stanju uditi se mirnoj savjesti Matznerove, jer je
shvatio da je cijeli sudski postupak prouzroila jedino njezina pohlepa za novcem.
Na udan se nain istodobno osjeao kao odbijen i kao privuen, beznadno
upleten u stranu priu". Kada je tijekom pripovijedanja Matznerove palo
Sedlacekovo ime, konjikoga kapetana spopao je i strah. Brzo je platio i otiao te
za sobom ostavio bespomonu Matznerovu. Moja adresa, gospodine barun",
povikala je i na poledini kuverte, koju je naglo izvukla iz torbice, napisala je svoju
adresu.
Konjiki kapetan ljubazno je stavi u novanik.
Matznerova je ostala sve do u kasnu veer. Veemji jesenji zrak bio je jasan,
otar i opor. Kada se Matznerova podigla da krene prema konjskoj eljeznici,
osjetila je laganu vrtoglavicu u glavi i ledene marce oko srca. Bila je uvjerena da je
to od vina na koje nije bila navikla i od uzbudenja koje joj je priredio barun. Na
putu u konjskoj eljeznici donese u sebi odluku da popije aj od kamilice.
XVIII
Sljedeega dana Matznerova je nastavila sa svojim uobiajenim ivotom. Nije se
budila bez vedrine. Od onoga dana u kojem je konano uvidjela da za nju vie ne
vrijede interesi svijeta vie nije itala novine. Dvostruki susret s barunom danas joj
je donio jo nekakvu utjehu. Najvanije novosti iz novina Kronen-Zeitung" i
Neuigkeits-Weltblatt" donijela joj je kuepaziteljica, koja je dola oko devet sati
izjutra pospremati. Iako je bila krta u davanju napojnice i prijavila je kao samicu,
kuepaziteljica ju je ipak oslovljavala kao milostivu gospou. (Uglavnom je
izbjegavala oslovljavanje.)
Ovaj se dan, dakle, ni u emu zasad nije razlikovao od minulih. Jo su se
uvijek zadrali svijetli, blagi jesenji dani. Matznerova je, dok je kuepaziteljica
zakopavala odjeu, sastavila raspored sati. Najprije je eljela posjetiti banku
Efrussi, potom biljenika i, napokon, policijsku upravu, kako bi se jo jednom
vidjela s inspektorom Sedlacekom. Bila je miljenja da je vano priopiti Sedlaceku
da je stigla zajedno s Taittingerom.
Na ulici, meutim, dok je bila obuhvaena blagim, srebmastim dahom
milostive jeseni koji je pobuivao nadu, Sedlacek joj je izgledao sve vaniji. Sve
nametljivija bila je i elja da se zbog sastanka s barunom pohvali pred bilo kim tko
bi to znao cijeniti. I uinila je odluan korak prema Schottenringu, prema kavani
Wirzl, gdje je inspektor Sedlacek s policijskim izvjestiteljima obiavao igrati tarok.
Tko to moe tono znati? Sve je mogue. Moglo bi biti da je barun u Be stigao
zbog nekoga vanoga posla; u civilu: Zato je bio u civilu? Moda Sedlacek ve zna
neto poblie. Mogue je i to da je za nj vano da neto sazna. esto je dolazio u
kuu Matznerove kako bi izvidio tko je od gospode prolu no bio tamo. Gospoda
urednici takoer su sjedili u kavani, meu njima i Lazik. Mogue je da bi i novine
pronale svoju sklonost i interes za priu Matznerove.
U kavani Wirzl bila je stanka izmeu dviju partija. Sedlacek i njegovi
sustolnici jeli su praku kobasicu s hrenom i pili su malu ekstra pivu. Pozdravili su
gospou Matzner sa srdanim Dugo vas ne vidjesmo, tetko Fini!" Dobila je alicu
s kiflom od maks i, dok je u ustima s uitkom drobila prepeenu kiflu, poela je
svoju priu rijeima: Dakle, gospodine Sedlacek, iznenadit ete se! Sjedim ja tako
bezazleno u Narodnome vrtu i tko to odjednom dolazi? Glazba upravo svira:
'Gore, gdje su oblaci' i tko to onda dolazi? ...?
Vidi, vidi!" inspektor je stalno ponavljao. Urednik Lazik datum Taittingerova
odlaska na put zabiljei na narukvicu, za svaki sluaj. Veoma vam zahvaljujem!"
rekao je Sedlacek. Matznerova se ustane. Nalikovala je na balon koji je upravo
odbacio teret i ponosno i slobodno stupa u vie predjele. Odlebdjela je iza vrata.
Otila je kod Efrussija.
Carski savjetnik, meutim, danas, po prvi put u trideset godina, nije radio.
Gospou Matzner primio je knjigovoa, ovjek koji se promijenio, gotovo da je
izgledom postao tu. Priopio je Matznerovoj da je carski savjetnik juer nou
iznenada odveden u kliniku, da e biti upravo operiran, rije je o slijepom crijevu i
pitanje je ivota i smrti.
A to se dogodilo s novcem?!" povikala je Matznerova. Kojim novcem?",
upitao je knjigovoa.
Mom, mom!" viknula je i pala u stolac, snano, kao da je iznenada dobila
dvostruku kilau.
Ma mir, smirite se", rekao je knjigovoa. Banka ostaje banka, gospoo
Matzner, ak i u najgorem sluaju, od ega nas sauvao Bog! Va novac ostaje va
novac!"
Radije u sama otii u kliniku", rekla je. Najavit u se." Ve su joj suze bile
u glasu, a srce joj je bilo stisnuto. Strana magla vladala je pred njezinim oima.
Adresa, adresa!", vikala je. Dao joj je adresu. Bila je, iako su joj noge drhtale, a
srce lupalo, kao nekim udom, u trenu vani, ve se ljuljala u fijakeru. Klinika
Haselmeyer", vikala je krijetavo, kao da je vikala: Vatra!"
Stigla je tono petnaest minuta nakon to je carski savjetnik Efrussi umro od
posljedica operacije slijepom crijeva. Reeno joj je to hladno i poslovno, kao to je
to i svojstveno za klinike.
Preplavi je nesvjestica. Probudila se u sobi za inspekcije, gdje je vladao grk i
otar zadali niadora. Uz rame sestre gegala se niz stube. Stopalima je jo osjeala
pod, a njezina desna ruka zatitni zagrljaj, njezina lijeva mreicu. Ali njezine misli
vie nisu imale nikakvo uporite. Poput jata podivljalih ptica meusobno su se
rasipale, u svojevrsnoj bezglasnoj graji, potiskivale su se glavama i krilima,
nenadano nestajale i onda se opet vraale u ponovno uspostavljenoj zbrkanosti.
Srce vie nije udaralo, dizalo se, njihalo, gore i dolje, gore i dolje. Netko je
Matznerovu upitao za adresu. Netko ju je poloio u kola. Netko ju je predao
kuepaziteljici. Odveo je u stan, poloio na sofu. Jo je bila toliko prisebna da kae:
Ostavite me nasamo, elim spavati!" Ostavljena je nasamo. Otila je do kovega i
pregledala novac. Uzela ga je sebi, novanik i srebrnu mreastu torbicu. Oboje je
stavila u arapu. Ugodno je popunila srebrnu vreicu, skliznula je od lista nanie
prema glenju, draesna ivotinjica. Spustila se u naslonja. Zaspala je s
unutarnjom eljom da prespava tjedan, mjesec, cijelu godinu.
Probudila se, meutim, uveer istoga dana, sunce jo nije bilo zalo. elo joj
je gorjelo, san joj je bio gluh i olovan. Hladni su joj marci jedan za drugim jurili
kroz tijelo. Uspravila se, zadahtala se do vrata, otvorila ih, skupila sve snage i
povikala: Gospoo Smelik, gospoo Smelik!", i udila se samoj sebi da jo nije
izgubila glas. Kuepaziteljica je stigla, razvezala joj steznik, a tijelo gospode
Matzner je nalikovalo na bezoblinu, bijelom uau obuhvaen, bujnu masu od
neodreene supstance. Nije dala da joj se diraju arape.
Gospoi Smelik izgledalo je da je stigla na vrijeme da pozove lijenika. Rekla
je to i Matznerovoj, iako je priznala da ne vjeruje da se bolest vie uope moe
tono pojmiti. Uzrujala se. Matznerova je samo upitala: Koliko kota jedna
vizita?" Pola forinte", rekla je kuepaziteljica, to mi je poznato od prologa
puta, kada je bio kod gospode Majorin." to se mene tie, pozovite ga!" rekla je
Matznerova. Mislila je jo samo na arape s novcem i kako da ih svue bez
svjedoka i stavi ih u krevet, ispod jastuka.
Stigao je doktor. Matznerova je ve svuena leala u krevetu, jedva da je
vie osjeala arapu s novcem ispod jastuka. inilo joj se da ve nevjerojatno dugo
tu lei i na neto eka. Lice joj je gorjelo, s vremena na vrijeme imala je osjeaj da
njezina glava vie ne pripada njezinu tijelu: jer bilo je posve hladno, gromada leda.
Napokon je zaula kljueve, pomislila je na tren koga to ona eka i tko bi sada
mogao doi, a nije se mogla toga sjetiti. Dobro je vidjela kako kuepaziteljica ulazi
s nekim nepoznatim gospodinom i dobro je znala da je to bila kuepaziteljica i neki
nepoznati gospodin ali istodobno joj se inilo da je unila Mizzi Schinagl i iza nje
barun Taittinger. Kakav izmijenjen svijet! Nadolazili su udvoje i utroje ljudi, a tu se
vie ovjek nije mogao snai. Lijenik ili je to bio barun Taittinger namignuo je
kuepaziteljici ili je to bila Mizzi? da izae i pribliio se krevetu i izvadio iz
depa prsluka nekakvu bljetavu stvar. Matznerova je kriknula. Doskora se smirila,
kao uspavana mirisom cigareta i karbola, koje je ispustio lijenik.
Pipao ju je, kuckao, oslukivao, uhvatio je za ruku. Njegovi dodiri bili su
jednako bolni kao i dobrodoli, jednako ugodni kao i poniavajui, istodobno su
uznemirivala i krotili ud Matznerove. Lijenik se udaljio. Poput tamne, maglene
mrlje stajao je negdje povrh umivaonika i djetinje zapljuskivao vodom. Jo jednom
otiao je do vrata, ponovno se pojavila kuepaziteljica, a ovaj je put bila stvarno, a
ne podijeljena, preobraena Mizzi. I lijenik je bio lijenikom i vie nije imao nita s
barunom Taittingerom. Matznerova je jasno i razgovijetno ula to je lijenik rekao
kuepaziteljici: naime, ovo: Upala porebrice! Ima visoku temperaturu. Poslat u
jednu sestru. Bit e ovdje za otprilike pola sata. Moete li toliko ostati ovdje?"
Da, gospodine lijenie!" rekla je kuepaziteljica. Ostala je. Sjela je na krevet,
odmah uz Matznerovu. Lice kuepaziteljice rasplinulo se, otplovilo je, rastopilo se
u nekakvu sivu kau. Pripovijedala je djetinje dogodovtine iz njezina djetinjstva.
Sljedeega jutra krenulo joj je nabolje. Nije lijeniku o tome dala nikakav
razlog za sumnju: odmah je upitala, koliko e njegov posjet kotati. Pola forinta!"
rekao je. Eto mislila je u sebi ako on misli da e morati ee dolaziti, bilo bi
bolje odmah se dogovoriti. A da ga udobrovolji, ispriala je kako ju je nagla smrt
njezina bankara Efrussija dovela u opasnost da ostane bez i onoga posljednjega".
Svakako, rekao je lijenik njeno, jo bi nekoliko puta trebao doi, ali nije potrebno
dovoditi sveenika. Najbolje je da se to dogovori nakon potpunoga ozdravljenja.
Sve dok je u sobi bio lijenik, Matznerova je bila vesela. Kada je, meutim,
otiao, od svega to je kazao, u sjeanju nije zadrala nita osim njegovih rijei o
sveeniku. Odjednom joj se hrabri lijenik uini prijetvomim i neiskrenim,
podmuklim i vijesnikom skore smrti. Duhovnik! Mnoge, mnoge godine nije joj
padao na pamet. Duhovnik! Sjeti se svoje priesti. Isuse!" esto je u svom ivotu
zazivala, ba kao i: Isuse Marijo i Josipe" a da pritom nije mislila ni na to.
Zato je lijenik govorio o sveeniku? Zato je rekao, jo nije potrebno misliti na
nj? A kada je to rekao, nije li to bio dokaz, upravo obrnuto, da je ba vrijeme misliti
na nj? Smrt? Je li blizu? to je to bila smrt? Svojevrsna priest, ali vjerojatno u
crnini, umjesto u bjelini.
Matznerova je pojela vrlo malo juhe od prekrupe, zaspala je, sanjala vlastitu
priest, roditelje, a potom sudski postupak, suca, dravnoga odvjetnika,
odvjetnike, porotnike. Nekoliko je puta glasno povikala: Molim za milost."
Uveer se temperatura povisila. Malo prije ponoi molila je za sveenika. Bio je to
jednostavan ovjek. Iza sna, bio je jo jednostavniji, nego danju. Ve dugo nije
opremao umiruega, naroito bolesnika u groznici. Nije shvatio sve to mu je
Matznerova rekla.
Tako ga je, na primjer, upitala vjeruje li da e je posao kojim se cijeli ivot
bavila odvesti u pakao. A kada ju je on upitao kakvim se poslom bavila, rekla je da
je bila vlasnica kue Matzner na Wiedenu. Nije shvatio i rekao je kako biti vlasnik
kue nije nikakav grijeh. Rekla mu je, nadalje, da je neudata. Ni to nije bio nikakav
grijeh u njegovim oima. Bila je umorna i zatvorila je oi, a upniku se uinilo da je
zaspala. Bila je, meutim, budna i, usprkos groznici, mogla je jasno misliti. Veliki
strah od smrti rastjerao je njezinu zbrkanost. Strah pred onostranou razbistrio je
njezin mozak i razvedrio je njezinu duu. U jadnoj i zdvojnoj predodbe koju je za
ivota imala o teini krivnje i o mogunostima da je otkloni ili barem malo olaka
novac je bio prvo sredstvo uz iju bi se pomo ovjek mogao izmiriti. Dok je oi
drala zatvorenima, trezveno je razmiljala kako bi ovjek mogao biti razrijeen
grijeha posredstvom milostinje. Cjelokupan grjeni ivot, javna kua i sud ski
postupak, kojim je Mizzi Schinagl dospjela u zatvor, malo podmuklo, nepravedno
odbijanje, koje je katkada zaraunavala svojim gojenicama, a to su bili grijesi koji
se u katekizmu nazivaju Jakim grijesima, poput ogovaranja i bogohulnih izraza,
kojima je njezin ivot vrvio. Bila je ak donijela odluku preasnom Gospodinu
kazati da svoj novac eli ostaviti u dobrotvorne i crkvene svrhe, a jedan dio u korist
Mizzi Schinagl, koja je ipak morala sve izgubiti. Da, sav novac! Iako je bankar
Efrussi ve bio mrtav nakanila ga je tamo negdje opet potraiti i usprkos
njezinu nepovjerenju prema udvostruenom knjigovodstu, moralo je neto ostati i
u samoj banci! Neto, ne puno! Mora, dakako, neto ostati za ukop. To treba biti
lijep sprovod, pomislila je i pokrila se jastukom. Vrlo brzo i teno, kao da recitira
neto odavna naueno naizust, pripovijedala je preasnom Gospodinu da eli
treinu svoga novca ostaviti siromanima, treinu crkvi, treinu Mizzi Schinagl.
Sutra je eljela da joj dovedu njezinoga biljenika, odmah ujutro. upnik je
klimanjem odobravao. Upitala ga je, uz prikriveno nepovjerenje u glasu, koliko,
prema njemu, kota sprovod prve klase, s etiri vranca. To bi, rekao je preasni
Gospodin, moralo znati potrebno poduzee Pietas", i lako je to doznati. Njemu, u
svakom sluaju, ne ide vie od jedne forinte za misu zadunicu, to je pristojba.
Sada je bila spremna umrijeti, a upnik je poeo svoje. U pokajanju i poniznosti
ispovijedam svoje grijehe", rekla je Matznerova zvonkim glasom, poput kakve
uenice.
Ponovno je pala meu jastuke i odmah utonula u san. Spavala je mirno i bez
snova cijelu no. Ujutro se probudila s manjom temperaturom, ivahna kao neko
dok je bila zdrava i ispunjena snagom. Odmah je poruila po biljenika, nije se vie
trebalo tedjeti na novcu, kuepaziteljica je mogla uzeti fijaker. Bilo je kao da se
Matznerova priprema za smrt, kao to se drugi pripremaju za velike transakcije".
Dala je da joj obuku plavu nonu kapicu i haljetak s blijedoplavim gajtanom. Takva
je primila biljenika.
Najprije je upitala to bi se moglo dogoditi s novcem koji je poloen u banku
pokojnoga Efrussija a biljenik ju je umirio: ne prijeti nikakva opasnost. Novac je
bio na sigurnom. Matznerova je zatraila da biljenik sastavi oporuku i dala je
izjavu vjernu onom obeanju koje je sino dala upniku. Biljenik je biljeio na
jednom papiru, izvukavi iz svoje kone torbe mastilo i pero i sjevi za stol. Najprije
je napisao uobiajene formule svojim laganim, promiljenim krasopisom. Kada je
stigao do brojki, okrenuo se i upitao gospou Matzner: Je li vam jasno kako je
velik va imetak?" Nije znala. Iznosi tono", rekao je biljenik prebirui jo jednom
papire, trideset dvije tisue forinti i osamdeset pet krajcara. Tisuu forinti ste
prije dva tjedna digli kod Efrussija!" Koliko?" upitala je Matznerova.
Tridesetidvijetisueosamdesetipet!", ponovio je biljenik.
Tako puno novca a morate umrijeti! Zato ste se uope razboljeli? Nije li
cijela bolest samo pusti san? to napokon znaju lijenici? Nije li to samo ozbiljna
potresenost zbog Efrussijeve smrti? Tko je rekao da uope morate umrijeti? Gdje
je to zapisano? A kada biste ivjeli jo dvadeset ili, recimo, samo jo deset godina
ne bi li to bilo dovoljno vremena da nastavite oporuku? Jeste li sigurni, gospodine
biljenie?" upitala je. Sasvim siguran", potvrdio je. Ponovno se podboi na
jastuk i razmiljala je jedan trenutak, jedan veoma, veoma dugaak trenutak, dok
je biljenik otreseno pero strpljivo drao centimetar iznad papira.
Konano se odluila. Podboila se i rekla, malo posramljena: eljela bih
ostaviti samo tisuu forinti, koje imam ovdje u kui, zasad! Ako je nuno, jo bih
vas jednom zamolila. Na tri dijela, gospodine biljenie! 300 za siromane, 300 za
crkvu, 300 za Mizzi Schinagl. 100 ostaje za ostale trokove." Nije znala to bi bili
ostali trokovi", samo je tako rekla. inilo joj se da je time ostavila dojam
odreene velikodunosti. Ostale trokove", rekao je biljenik, to bi se moralo
specificirati." I predloi: Sprovod i nadgrobni ploa!" Dvije rijei koje su
Matznerovoj u tom trenutku zazvuale zastraujue, kao priprema za smrt.
I biljenik je ve pisao, polako, ali neumoljivo. Nepronino je bilo njegovo
tijelo, njegova glava, njegovo lice. elio je misliti na sve ili na nita. On je bio
inovnik, inovnik ograen u sebe. Tko bi znao to se sve dogaalo u jednom
zatvorenom uredu, u jednom carsko-kraljevskom uredu za biljenitvo?
Matznerova je zadravala dah. Proivljavala je svekoliku sveanost dogaaja
i ujedno vlastitu potajnu izvjesnost da bi mogla jo dugo ivjeti. Napravila je
probno umiranje. Cijeli svijet ukljuujui i jueranjega preasnoga gospodina
ve se radovao njezinoj smrti. Samo je njoj poznato da e jo ostati na ivotu. I
kakav bi to ivot samo imao biti! ivot novoroenoga, onoga koji se iz onostranosti
vratio kui.
A ostatak vaega imetka?" upitao je biljenik.
O tome emo jo razgovarati!" rekla je Matznerova. Potpisala je perom
koje joj je pruio biljenik. Papir je temeljito zatvorio u debelu, platnom obloenu
kuvertu. Potom ju je zapeatio. Svijeu i peatni vosak izvadio je iz aktovke. Pred
goruom svijeom, koja je podsjeala na smrt, Matznerova je zatvorila oi.
Otvorila ih je tek kada je ula da biljenik dae. Dovienja!" rekao je biljenik.
Ona mu se nasmijeila.
S velikim tekom pojela je juhu od prekrupe i poeljela neto konkretno.
Spopala je jaka elja za gulaom i kriglom Okocimera. Nije bila bolesna, uope nije
bila bolesna. Namjeravala je jo samo nakratko, dan-dva glumiti nekakvu bolest.
Uveer, kad je lijenik doao ponovno, nije ga, meutim, prepoznala. Znoj joj je u
velikim biserima stajao na elu. Kapu je privrstila vrstim gumenim povezom.
Imala je osjeaj kao da nosi krunu i usrdno moli: Skinite mi krunu!" i nejasno se
spomenuvi jueranjega odrjeenja, dodala je: Trnovu krunu!" Ali nitko nije
pazio na ono to je rekla. Toplomjer je pokazivao 40 stupnjeva.
Iznenada je poela vikati. Osjetila je otru bol u leima, kao da joj je netko s
obje strane naotrenim maem probo rebra. iroko je otvorila usta, dah joj je
izlazio, eljela je neto povikati: zraka prozor ali odmah je na to zaboravila.
Postalo joj je veoma vrue, spopao je neizreciv strah, bubnjala je prstima po
pokrivaa. Razrogaila je oi. Lijenik je sestru poslao u ljekarnu po kisik, kako bi
pripremio injekciju morfija. Sestra se vratila s okruglom posudom. U tom se
trenutku Matznerova pridigne u krevetu i odmah opet padne natrag. Lagan trzaj
pokrenuo je njezine vjee, a njezini prsti poskakivali su po pokrivau. Potom je
svoju desnu ruku prebacila preko naslona. Mir je doao nad Josephinu Matzner.
Pokopali su je na prvi kiovit dan te jeseni. Bio je to sprovod tree klase, s
dva vranca bez posluitelja obuenoga u gajtanima optoenu odoru. U skladu s
propisima, biljenik je u novinama objavio uobiajenu biljeku: Trae se
nasljednici!"
Dva mjeseca poslije javio se sinovac Matznerove, hmeljar iz Saaza,
dobrostojei i bez ikakva osjeaja zahvalnosti ni prema sudbini ni prema tetki.
enski kazneni zavod u Kagranu dobio je vijest da je uznica Mizzi Schinagl
kao nasljednica preminule neudavane Josephine Matzner dola u posjed tri stotine
forinti.
Zabiljeku u novinama proitao je policijski izvjestitelj Lazik. U njegovu
mozgu prebogatom dosjetkama oblikovao se posve konkretan plan. O tome je
porazgovarao sa svojim prijateljem, viim inspektorom Sedlacekom, na
Schottenringu u kavani Wirzl.
XIX
Nadaleko i nairoko vladao je duboki, upravo okrutno duboki mir, a slubena
korespondencija policije, koja je obiavala priopavati i najbanalnije sluajeve,
jedva da je iznosila dvije i pol stranice dnevno. Policijski izvjestitelj sjedio je
potiten u kavani Wirzl, iscrpljen nepodnoljivim mirom, ukoen mirom bez
dogadaja i bez ikakve nade za bilo kakvu senzaciju. Svaki put kad bi se vrata
otvorila, ljudi su podizali pogled sa svojih karata. Kada je uao jedan od tajnih
agenata, koji su ulazili i izlazili iz Wirzla, gledali su ga napetim pogledima, kao da je
mogue oima saznati ono to ui jo ne zamjeuju. Ima li ita?" upitalo je
pet-est ljudi odjednom. Tajni agent nije skinuo kruti eir; to je bio znak da ne
kani sjesti i da nije imao to ispripovijedati. Glave su se opet spustile u neutjenu
letargiju kartanja. Jedini je izvjestitelj Lazik u tiini slijedio posve odreenu ideju.
Na njemu se nita nije primijetilo. I on se pravio kao da je, ba poput ostalih,
iznemogao od bezizglednosti u ovim kukavno mirnim vremenima. On je, meutim,
preo nit po nit, pleo ih je u petlju i onda opet razdvajao, svezivao je udaljenosti u
bratimski vor, a s druge strane rasijecao je ono to je zapravo bilo suovisno, jer
njemu je bio potreban jedan jedini lan odreenoga slijeda misli za neke druge
lance, veze i srodnosti. I sam je osjeao neku suovisnost izmeu smrti bankara
Efrussija i Josephine Matzner. Kada se dobro prisjetio, svojedobno je bankar
Efrussi glasovite bisere Schinaglove podijelio i ak vjerojatno prodao u Antwerpen.
Izravna povezanost izmeu bisera, Perzije, aha, Matznerove, Efrussija i
Schinaglove nije se nikako mogla uspostaviti, ali bilo je vrijedno truda i obeavalo
je uspjeh ako se uspostavi i neizravna povezanost. Nadalje, tada je u nezasitnu
prijevaru, ija je rtva postao budalasti musliman, bio upleten i barun Taittinger.
Dobro je da je pokojna Matznerova, malo prije svoga naprasitoga kraja, bila u
kavani Wirzl! Materijala" je bilo u izobilju. Lazik, pripazi!, rekao je Lazik.
Jednoga prijepodneva, dok su tako sjedili uza svoj depresivni tarok, Lazik je
sluajno duboko uzdahnuo. to se dogodilo?" upitao je Keiler. Hoe li opet
pisati pjesme?" To je u tom krugu bila uvrjeda. Bilo je jo nekoliko novinara koji su
pamtili Lazikovu zbirku pjesama. ovjek postaje doista sjetan", rekao je Lazik,
kada tako razmilja o smrti. Koliko je, zapravo, tomu kako je pokojna Matznerova
sjedila ovdje, a sada je ve jedu crvi? Velik je novac ostavila za sobom!" Ostali su
samo kimali. Bilo je vrijeme da umre", rekao je Sedlacek. Dola su nova
vremena. Ovdje ona vie nije pristajala. Kua u Zollamtsstrae ju je upropastila."
Vrhunac njezina ivota", rekao je Lazik, bio je ah. Sjea li se bisera? Gdje su
zavrili?"
Kod Efrussija", odgovorio je Sedlacek. Ali i on je ve mrtav!"
Da, kada pred sobom sada imamo takvu priu", otpoeo je opet Lazik. ah
nikada vie nee doi?" Vjerujem, jednom je Fremdenblatt" o njemu ve
govorio, doktor Auspitzer jednom je o njemu ve govorio u urednitvu." Nama
to nije poznato", rekao je Sedlacek. Izgovorio je nama" veoma naglaeno, gotovo
sveano. Efrussi je zacijelo bisere prodao?" upitao je Lazik bezazleno, a istodobno
je povikao: Kralj! Dolnjak!", i bacio je karte na stol kako bi u tom tropotu
promakla vanost koju je pridavao vlastitom pitanju. On ih je predao Gwendlu za
komisiju. Mjesecima su bili u izlogu. esto sam ih promatrao, zajedno s naim
strunjakom za dragulje, inspektorom Farkasom. Jednoga su dana nestali!"
Razgovor je zamro. Nastavilo se s igrom. Uobiajena apatija spustila se na
kavanu, poput teke ljetne omare koja se povrati nakon neznatnoga, varljivoga,
neuinkovitoga povjetarca.
Lazik je izgubio dvadeset pet krajcara od Keilera. On je to elio izgubiti. Bio
je praznovjeran. Uoi svake teke zadae prinosio je rtvu bogovima. Iznenada se
ustao. Danas sam pozvan", rekao je. I ve je, bez pozdrava, nestao.
Prvo je otiao u Wasagasse kako bi prevario svoje prijatelje, jer je znao da
im je u njihovoj naravi, kao i u njegovoj, stajati pred vratima i uhoditi onoga koji je
na odlasku, kako bi barem znali za smjer kojim je udario. Potom je skrenuo u
Whringer ulicu, uskoio u konjsku eljeznicu, stigao na Opernring i siao. Iao je u
Krntner ulicu kod velikoga trgovca draguljima Gwendla.
Traio je da izravno razgovara s gospodinom Gwendlom. Gospodin Gwendl
dobro ga je poznavao. On je sjedio u stranjem dijelu duana, u uskom, zeleno
tapeciranom uredu knjigovodstva ispred crnih ormara i ormaria, koji su pokazivali
svoje njeno, tamnoplavo, samteno drijelo i svekoliku svjetlucajuu, bljetavu,
veselu rasko, koju su progutati. Zatvorio je sve kutije, odloio je povealo i primio
urednika Lazika.
ast mi je, gospodine trgovaki savjetnie!" rekao je Lazik.
Gospodine urednie! rekao je trgovaki savjetnik Gwendl. Kako vas mogu
posluiti? Moda cigaretama? Sjednite, molim" i dok se trgovaki savjetnik
sagnuo da iz donje ladice izvadi duhan Vriginia a Trabukos se nalazio u gornjoj,
namijenjen boljim gostima poslovnim prijateljima i muterijama iz krugova
plemstva, na primjer zapazio je jednim otvorenim okom Lazikove ruke.
Predahnuo je kada je, napokon, krinja sa cigaretama bila na stolu. Najprije se
govorilo o novostima, kojih je bilo tako malo u tim mirnim vremenima. Rije je bila
o tome kako se u urednitvu novina Fremdenblatt" nedavno govorilo o novom
posjetu aha od Perzije.
Spominjanje toga suverena probudilo je u trgovakome savjetniku Gwendlu
ugodne uspomene. One su se odnosile na biserni lanac Schinaglove, koji je Efrussi
dao Gwendlu na komisionu prodaju. U duanu su dugo uzaludno ekali. Napokon
ga je pokupio komisionar Heilpern iz Antwerpena. Kupio ga je trgovac draguljima
Perlester. Zaradili su dvije tisue forinti, na dvoje. Biseri su bili vrijedni pedeset
tisua forinti. Perlester ih je prodao za ezdeset tisua tako se govorilo u
strunim krugovima.
Tisuu forinti, ipak, nije nipoto bilo za odbaciti. Da, ah od Perzije ponovno
je doao. Eto, Bog zna, dalo bi se jo jednom neto zaraditi. Trgovaki savjetnik
Gwendl se razveselio. Vjerojatno je gospodinu trgovakomu savjetniku poznato",
poeo je Lazik poinjao je uobiajeno u treem licu Vjerojatno je gospodinu
trgovakomu savjetniku poznato, gdje se nalaze slavni biseri?"
Trgovaki savjetnik ispripovijedao je ono to mu je bilo poznato. Obeao je,
meutim, da e se o daljnjoj sudbini bisera raspitati kod kolege Perlestera. Lazik je
za tjedan dana mogao doi po podrobnije informacije.
Govorilo se jo o vjetru i vremenu, o dvorskome drutvu i o slabom
poslovanju u ovoj godini, dok je u svim prethodnim godinama posao cvjetao",
kako se to izrazio Gwendl.
Evo, uskoro e Boi!" rekao je Lazik.
I uz takvu konstataciju rastao se od osokoljenoga trgovca draguljima, koji se
pomalo poeo nadati da bi muhamedanski ah, ba i promiljeno, u Be mogao
doputovati za kranske blagdane. Danas sam pozvan u goste", rekao je. I ve je,
bez pozdrava, nestao.
Nakon nekoliko dana Lazik je saznao kojim su putem krenuli ahovi biseri. Odluio
je, meutim, da itateljima novina Kronen-Zeitung" nee odmah cijelu priu
iznijeti na nekakav nezgrapan nain, kako bi to uinio njegov nematoviti kolega
Keiler. Ta pria, naprotiv, mora biti brino skladana; mora biti skladana.
Najavio je niz lanaka pod naslovom: Biseri Teherana. Iza kulisa visokoga
svijeta i polusvijeta". Otpoeo je jednostavnom tvrdnjom, kako to esto znaju
uiniti znameniti pisci romana: naime s vijeu da je Josephine Matzner Lazik je
pisao: izvjesna Josephine Matzner" nedavno preminula. I nakon uobiajenoga
retorikoga pitanja: Tko je bila ta Josephine Matzner?", slijedio je opis kue, od
njezina osnivanja godine 1857., njezinih stanarica i njezinih posjetitelja i stalnih
gostiju iz visokoga otmjenoga svijeta, dodue, bez imena, ali s oznakama koje nisu
ostavljale mjesta za nesporazum. Taj niz lanaka istodobno se prodavao u malim
svescima, dodue otisnutima kao novine, ali sa arenim ovitkom, na kojem se
mogla vidjeti simpatina polurazodjevena djevojka na otrovno zelenom ezlongu.
Bila je samo arenilo i oekivanje.
Leala je tamo klonula i spremna za napad, ujedno. Sveii su se prodavali
u trafikama i papirnicama. Kupovale su ih gimnazijalke, velje, pralje i
kuepaziteljice, naroito ako su prije toga proitale lanak u novinama
Kronen-Zeitung". Zadugo nije bilo govora o biserima, to je naslov svakoga dana
obeavao.
Za tih je dana Lazik u kavanu Wirzl navraao samo na par minuta dnevno.
Nije mogao podnositi kolege i tajne agente. Osjeao je da mu pomalo zavide, ali i
da s njim vie ne postupaju kao s nekim posve sebi jednakim. Nisu oni bili
pjesnici". Nije im radila mata". Imali su vijesti", velike, male, senzacionalne, ali
nikada priu". Za vrijeme sue, kakva je trenutno vladala, trijebili su i
obavjetavali o skromnim dnevnim novotarijama, o tunjavi s noevima, o roenju
trojki, padu kroz prozor s etvrtoga kata. Lazik je upravo izdao Metiera. On nikada
nije dolazio u obzir kao promatra kod taroka.
esto je snatrio o tome da odjednom zaradi puno novaca i napusti posao.
Bliila mu se ezdeseti peta, u ustima mu je ostalo jo malo zubi, a glava mu je bila
elava. ena mu je umrla mlada, ki mu je ivjela s njegovom sestrom u
Podiebradu. Nije bio ispunjen brigama, ali tu su bile nevolje, male krivnje, bolni
vjerovnici, kamate koje su opasno narastale, konobari koji vie ne daju na veresiju.
Ah!, njegova je dua vapila za skupocjenostima iz viih sfera. Volio je skup ivot,
utrke, mirne restorane u kojima posluuju ponositi konobari i ponosita gospoda
hladnih lica, neljubaznih i odmjerenih kretnja uivaju u hrani i piu, da bi se u
zatvorenim koijama vratili kui u jo hladnije i jo zatvorenije kue. Svaki put kada
bi Lazik napustio kavanu Wirzl, tajne agente i kolege i masne pilove karata i miris
kave, Okocimara i jeftinih cigareta i vruih slanih tapia, inilo mu se da je neto
izdao i da je potonuo. Bilo je jasno: njegov je put vodio prema dolje: od pjesnika
koji je u graanskom kazalitu ak bio postavio komad, preko stenografa u sudnici
do policijskoga izvjestitelja, kojega su u strunim krugovima nazvali donji tok".
Prvi put u trideset godina ime Bernharda Lazika bilo je otisnuto ne jedanput u
novinama, nego povrh arenoga naslova malih sveia. Lazik ih je poslao svojoj
sestri i keri u Podiebrad. to bi od njega preostalo? Jedna biljeka otisnuta
najsitnijim tiskarskim slovima u novinama Kronen-Zeitung": Juer nas je
napustio na dugogodinji suradnik ..." i gotovo. I nekoliko redova na groblju u
Whringeru. Kabinet" u kojem je stanovao u Rembrandtstrae nije bio puno
prostraniji. Nije bio ni puno svjetliji od groba jer je vodio" prema trijemu. Nikada
nije mogao tedjeti. I ono malo to je imao i zaradio gubio je na utrkama i
kartanju. Plaali su mu dva krajcara po retku. Coup"!, katkada bi znao rei Lazik,
samo jedan jedini Coup"!
Nakon nekoliko dana, u kojima se posve osamio i ak postao ogoren, jer
mu se inilo da nije on taj koji je poeo izbjegavati poznanike, nego obrnuto, da
oni njega izbjegavaju, poeo je svako jutro, na sigurnom", prouavati prijave
novopridolih gostiju hotela. Od svih preko deset tisua", koji su se udomaili kod
kue Matzner, zanimao ga je samo barun Taittinger. Lazik jo nije tono znao uz
koju bi izliku doao konjikomu kapetanu; niti to mu zapravo eli predloiti. Znao
je samo da mora razgovarati s Taittingerom; nadalje, da mu od petnaestoga
studenoga nedostaje tri stotine forinti, koje je bio duan krvopiji" Brocineru. Tih
se dana Lazik osjeao kao da se naao na raskriju vlastitoga ivota. Bezoblina
umiljenost zamaglila je njegov um i dovodila ga katkad u stanje u kojem je
vjerovao kako presudnu odluku mora donijeti sada ili nikada.
Jednoga je dana na sigurnom" stvarno pronaao prijavu konjikoga
kapetana. Kao i obino, stanovao je u Imperialu". Lazik se odmah spremio za put,
prije nego to je zapravo znao to e rei barunu, tovie prije nego to je postao
svjestan da je doista krenuo prema hotelu Imperial". U torbi je imao nekoliko
arenih sveia, uvijek ih je na putu vukao sa sobom, promatrajui svoje ime na
naslovnicama. Crno i masno stajalo je ono tono ispod otrovno zelene sofe, na
kojoj je poivala djevojka. Mislio je takoer na tri stotine forinti, koje je bio duan
od petnaestoga studenoga. A krvopija" Brociner izgledao mu je runiji i opasniji
nego inae, iako ga je dobro poznavao ve dvije godine i imao je umijee da ga
smeka da mu izbije otrovne zube", kako se znao izraziti.
Barunu Taittingeru bilo je i vie nego neugodno primiti posjet. Poznate
osobe ba i nije volio, veina od njih bili su dosadni. A i oni koji nisu bili dosadni
mogli su postati u najmanju ruku isprazni", ako se ovjek na njih ne pripremi kako
treba. Kada su mu pruili Lazikovu posjetnicu, najprije se uplaio. Ve samo ime
Lazik probudilo je u njemu krajnje bolnu predodbu. Ispod imena Bernhard Lazik
stajala je rije urednik". Bio je to poziv koji je barun Taittinger dravo
zloslutnim". Ne raunavi vojnike novine, Taittinger nije itao nikakve novine.
Kada bi prigodice u trafici kupovao cigarete, morao je odvraati pogled od runo
nagomilanih, svjeim tiskarskim crnilom prodornih novina. Nije tono znao to
sadre ni emu zapravo slue. Kada bi prigodice u nekoj kavani spazio gospodu
kako napeto sjede za novinama, gotovo da ga je obuzimao gnjev. A sada bi se
trebao ak susresti s jednim pravim urednikom! Nezamislivo! Odloio je posjetnicu
na metalnu povrinu i rekao natkonobaru: Nisam za razgovor!" Odahnuo je.
Ali jedva da su prole tri minute i pred njim je ve stajao neki ovjek, elav,
pepeljastosiva lica i sivih, otuno viseih brkova. Ja sam urednik Bernhard Lazik",
rekao je stranac. Njegov glas bio je onemoao i konjikoga kapetana podsjeti na
sjetan, neugoen spinet, na kojem je negdje, neko u svome djetinjstvu,
vjerojatno, elio svirati.
to onda elite od mene?" upitao je Taittinger.
elim, elio bih da me sasluate, gospodine barune" odgovorio je Lazik. U
vlastitom interesu", dodao je k tomu, jo tie, gotovo ve plaljivo.
Da i?" odvratio je Taittinger bio je ve odluio da ga uope ne slua.
Ako gospodin barun dopusti", poeo je Lazik, pria nije jednostavna. Rije
je o policijskom predmetu, u povjerenju govorei "
Ne elim nita povjerljivo", prekinu konjiki kapetan. lako je kanio uope ga
ne sluati, ipak, morao je svaki glas toga sjetnoga ovjeka propustiti u svoje ui.
Njegov je glas imao zauujuu snagu. Nisam, gospodine barune, elio govoriti o
povjerenju", nastavio je glas govoriti. Budui da je, naime, nedavno preminula
izvjesna Josephine Matzner" ime svom snagom udari u Taittingerove ui, osjetio
ga je poput udara nekoga predmeta u sljepoonicu. Ah, ona je preminula?"
upitao je. Mala radost bljesne u Lazikovim oima. Preminula", nastavi, prije nego
to bi ovjek mogao vjerovati! A Schinaglovoj, koja sada sjedi, ostavila je neku
sitnicu. Premalo, u odnosu na veliinu imetka." Lazik na tren zauti. ekao je.
Konjiki kapetan nije rekao nita, ali jasno je kroz utnju odao zanimanje, tako da
se Lazik osjetio upravo osokoljenim. Glas mu je postao snaniji. Jo je uvijek,
dodue, stajao pred stolom u predvorju i jo je uvijek nalikovao posluitelju, ali ve
se odvaio objema rukama obuhvatiti koni naslon prazne stolice. Bilo je, kao da
se sada usudio barem svojim rukama zauzeti mjesto. Taittinger je to primijetio,
najprije nevoljko, ali u sljedeem trenutku ve obzirno i blago. Jo uvijek, dodue,
nije priznavao da ga zanima zloslutan ovjek, makar i na neprilian nain. Ali
shvatio je da bi moglo biti napadno ako ovjek ostane jo dugo stajati. I ree:
Sjednite!". Lazik spremno sjede. Tako je okretno sjeo, da se Taittinger pokajao.
Njegova srebrna kutija s cigaretama leala je otvorena na stolu. Poelio je zapaliti
cigaretu, ali sada je sjeo taj ovjek ne bi li morao i njemu jednu ponuditi?
Taittingeru je bilo tono poznato kako se postupa s jednakim, s onim koji je iznad
tebe, s podinjenim i sa slugom; ali u odnosu na urednika nije znao to uiniti.
Odluio je, nakon dugoga razmiljanja, prvo sam zapaliti cigaretu i tek onda
ponuditi urednika.
Lazik je puio polako i sa strahopotovanjem, kao da je rije o egipatskom",
naroito skupocjenom duhanu. Izvue svoje sveie iz torbe i poloi ih na stol.
Evo ih, gospodine barune!" odvratio je. Molim vas, bacite pogled samo na
poetak!" Ne itam nikakve knjiice", rekao je Taittinger. Smijem li onda ja
proitati pred vama?" upitao je Lazik. I prije nego to je uslijedio bilo kakav
odgovor, poeo je itati. Sada je ionako ve sve svejedno, mislio je Taittinger. Ali,
vidi ovo; odmah nakon reenice: Tko je bila Josephine Matzner?" postao je
znatieljan poput djeteta. S neskrivenim zadovoljstvom nagnuo se i sluao priu o
osnivanju kue Matzner, a onda je po karakteristinim oznakama koje je pisac
pridodao poetnim slovima stalnih gostiju, na svoju veliku radost prepoznavao sad
ovoga i sad onoga svoga negdanjega prijatelja i druga, one dosadne",
ravnodune" i armantne". Kada je Lazik napravio stanku i smjerno, gotovo
zabrinuto upitao: Smijem li nastaviti?", Taittinger ga je osokolio: Samo itajte,
samo itajte, gospodine." To je prvi dio", rekao je autor kada je proitao prvi
svei. Prodajte mi knjiicu!" uzvratio je konjiki kapetan. Dopustite
gospodine barune, da vam je dam besplatno", rekao je Lazik i ve je olovkom
lupnuo o metalni rub stola i zapovjedio konobaru: Mastilo i pero!" I ve je sve bilo
tu, a Lazik umoi pero i na svakom od triju sveia napie posvetu: Gospodinu
konjikomu kapetanu barunu Taittingeru, uz osobito potovanje, posveuje pisac
Bernhard Lazik".
Hvala lijepa!" rekao je barun. Poaljite mi i sljedee. Rado u ih proitati."
Veoma rado, gospodine barune", uzvratio je pisac. Ali postoji problem,
razbijam si glavu kako da nastavim s knjigama."
Ali, kako to?" povikao je Taittinger. Vi ste svestrano upueni, posveeni,
reklo bi se."
Svakako, svakako, gospodine barune", odgovorio je Lazik. To meutim
kota, a ja traim zainteresiran! Ukratko reeno, novac, kako bih mogao nastaviti
sa zapoetim radom. Da, ivot jednoga od nas veoma je teak!" Lazik je uzdahnuo.
Glavu obori na lijevo rame. Taittinger je s njim suosjeao i ponudi mu cigaretu.
Momak uope nije dosadan, mislio je. Koliko vam je potrebno za vae knjiice?"
upitao je. Lazik je najprije mislio na tisuu forinti, a nagla, radosna jeza protrese
njegovim srcem. Tri stotine forinti krvopiji Brocineru, i preostat e sedamstotina,
to je Coup", to je Coup", Lazik! Njegova gramzljiva mata odmah je udvostruila
iznos. Dvije tisue!, rekla je svoje mata. Vidio je iznos u obliku brojki i slova,
napisan i otisnut i kao gotov novac u obliku dvadeset novanica od po sto forinti.
Osjetio je kako mu ruke postaju vrue i vlane, a istodobno i mraz uzdu cijele
kraljenice, poput ledene niti. Izvue maramicu, pokret koji se Taittingeru nije
sviao i pred kojim bi najradije zatvarao oi, posui ruke ispod stola i proapta:
Dvije tisue, gospodine barune!"
To kota dvije tisue forinti?" upitao je Taittinger. Nije mu bila poznata
tona vrijednost novca, ali znao je, na primjer, koliko kota jedan konj, koliko
odora, koliko bava Burgundera, koliko bavica Napoleona". Ima tomu godina
kako je jednom u Monte Carlu izgubio tisuu forinti. Ali tako male, tanke knjiice"!
Eto, momak ba nije bio dosadan; nikako! Kada bi jo ljude oslovljavao imenima!
To bi bilo neto!
Da, zato ljude ne oslovljavate njihovim imenima, nego samo poetnim
slovima?" upitao je konjiki kapetan.
Jer bi onda, jer bi onda gospodine barune i gospodin barun morao u to
biti ukljuen!" proaptao je Lazik.
Ja, svakako, ne!" ree Taittinger.
Nikada u svome ivotu koji mu se u ovome trenutku uini veoma
dugakim i bogatim doivljajima nije osjeao mrnju. Iznenada je, u ovome
trenutku, prvi put osjetio slast predoujui samomu sebi kako bi ovaj i onaj od
omrznutih dosadnih" mogao biti prozvan imenom i rangom u tako ljupkim,
arenim knjiicama; a osjetio je i gorinu u odnosu na dosadne", koji su ga
ponovno premjestili iz Bea u garnizon. Bila je to neduna, djetinja gorina,
dosjetka, raspoloenje prije negoli mrnja.
Mogu gospodu i imenovati, ako to eli gospodin barun!" ponudio je Lazik.
Dobro!", odvratio je barun. Velianstveno!"
Lazik je bio tiho. Njegovo je srce snano lupalo, njegovi su udovi odjednom
postali teki poput olova, a ujedno je osjeao kako njegove misli lagano, kao
uzbunjeno jato ptica, zuji njegovom ubogom glavom. Zujalo je naokolo dvije tisue
misli, svaka misao jedna forinta, dvije tisue forinti.
Barun Taittinger je upitao: Dvije tisue, je li?"
Tako je, gospodine barune!" izdahnuo je Lazik.
Pokupite ih sutra ujutro!" rekao je Taittinger.
Lazik je teko ustao. Duboko se naklonio i promrmljao: Vjeno sam Vam
zahvalan, gospodine barune!"
Hvaljen Bog!" rekao je Taittinger. Tri sveia stavio je u torbu.
Na uobiajen nain, kako je to ve esto radio, brzojavio je dosadnomu"
ekonomu: 2000 Imperial".
Dvije tisue su stigle, ali s popratnim brzojavom: Naloeno u privitku, urno
pismo na putu."
Barun je raskidao taj brzojav iz nesvladivoga gnuanja pred obratom: urno
pismo". Novac je stavio u kuvertu, zapovjedio portiru da ga urui gospodinu od
juer poslijepodne" i uao u dvopreg. Dugo nije bio u Grinzingu. Sutra se morao
opet javiti u garnizon.
XX
Taittinger je inae obiavao odmah zaspati u eljeznici. Danas je itao Lazikove
sveie, ak i onaj prvi broj, koji mu je pisac ve proitao. Zamiljao je, kako bi
cijeli svijet ove sveie morao itati uz jednako oduevljeno uivanje. Sutra je
namjeravao o svom literarnom otkriu ispriati u pukovniji, a u kasinu eventualno
neto od toga i proitati, dakako u odsutnosti pretpostavljenih. Uz tako vedre misli
prolo mu je vrijeme do stizanja u gamizon.
Kada je stigao, bila je veer. Tanka, dosadna i hladna kia rominjala je lagano
i uporno, okruila je uboge, ute petrolejske svjetiljke na peronu vlanim
sumrakom. I u ekaonici prve klase vrebala je mutnost koja je pritiskala duu, a
palme u bifeu objesile su teko, vitko lie, kao da su izloene jesenjoj kii. Dvije
plinske svjetiljke, novost i ponos eljeznike postaje, imale su tronu mreu i irile
su stalno promjenjivu zeleno-mutnu svjetlost. Od njih je dolazilo otuno zujanje,
zapomaganje. I na bijeloj koulji konobara Ottokara pokazala se sumnjiva mrlja
nepoznata podrijetla. Metalni sjaj konjikoga kapetana pobjedonosno je razbio
sveprisutnu tugu. Konobar Ottokar donio je Hennessy za zagrijavanje" i jelovnik.
Danas imamo juhu s jetrenim knedlama, gospodine barune!" Zaepite gubicu!"
rekao je Taittinger veselo. Svaki put kada bi to rekao, elio je zapravo suprotno, a
Ottokar je to znao. Stoga je ponudio jo i meku koljenicu s hrenom i knedle od
ljiva, dodatno skuhane. Gubicu zaepiti i servirati!" rekao je Taittinger. Konjak ga
je jo vie zagrijao i poveao mu tek. Ustao je da, tek sada, odloi ogrta. Ottokar
je pourivao. Iz desnoga depa ogrtaa virio je areni rub Lazikova djela, a
Ottokarove pohotne oi odmah su to dohvatile. Prie iz visokoga svijeta i
polusvijeta", konobar je bio slobodan rei. Kada konjiki kapetan jednom kae
Zaepite gubicu!", onda se s njime o svemu smije razgovarati. Ah, i vi ste to
itali, Ottokar?", upitao je Taittinger. Svako jutro Kronen-Zaitung", gospodine
barune, doputam si najodanije to primijetiti! Tamo se mogu nai priice, jo
svjee, izravno od pekara!"
Aha, tako, tako znai", samo je rekao Taittinger. Jeo je sa zdravim tekom,
za koljenicu je rekao da je famozna", a za knedle od ljiva da su posve
zanimljive", pio je ljivovicu i odluio neko vrijeme ostati sjediti u ekaonici, do
dolaska veernjega vlaka iz Bea, koji stie tek u 11 i 47, a katkada s njim dode ovaj
ili onaj zakanjeli drugar, iako su to uglavnom asnici pjeadijske oruane
pukovnije, s kojima je laka konjica dijelila gamizon. Ponekad je ovjek tako
raspoloen, s vremena na vrijeme nadou takve veeri. Sve dok se ovjek nalazi na
postaji, jo se nije vratio u garnizon. Vani je odvratno kiilo. Od fijakera je bila mala
korist u ovome gradu, a plonik je bio neuredan. ovjek je radije sjedio. Ottokar je
znao slagati pasijans. Taittinger je to drao neprilinim. Ottokar je slagao i za nj,
stojei nasuprot njemu, nagnut i zamiljen, s ubrusom preko ramena, kao da je
rije o zidarskoj lici. Ottokar je u meuvremenu govorio. Bio je jo mlad,
namjeravao je otii nabolje", u Beu je izuio za konobara, a uskoro bi elio
natrag u Be. U Beu su se dogaale stvari poput onih koje su bile opisane u
knjiicama i u novinama Kronen-Zeitung". Da, a neka su gospoda bila opisana
tako podrobno da ih se ak prepoznalo. Vidi ovo! Mogu se prepoznati!" vikao je
Taittinger. Da, rekao je Ottokar. Gospodin Hanfl zakupnik kolodvorskih
restauracija prve, druge i tree klase znao bi sve. On je svojedobno, kada je ah
bio posjetio Be, bio vlasnik restorana na Wiedenu. Poznavao je kuu, priu o
biserima, cijeli okrug tada nije priao ni o emu drugome. Da, ak ni gospodin
barun", rekao je Ottokar nepromiljeno, a onda je zautio i pravio se da iznenada
naporno razbija glavu o izlazu u pasijansu.
to ste kazali?" upitao je Taittinger.
Nije pomoglo, Ottokar je morao stvar ispriati. Tako znai, ljudi znaju za
Taittingerovu priu. Ottokar je morao ak i vlasnika restorana pokupiti iz
poslovnice. Vlasnik restorana, gospodin Hanfl, ispripovijedao je podrobnosti, ali
nita pouzdano nije kazao o samome barunu. Pripovijedao je s tako velikim
uitkom ovjeka koji je ve dugo ekao na priliku da priopi neto, to je samo on
mogao znati. Odakle vam je poznata ta pria?" upitao je Taittinger napokon.
Vlasnik restorana savio se prema naprijed previe, mislio je Taittinger i gotovo
proaptao, kako se to obiava initi s ortakom koji je upuen u tajnu: Gospodin
inspektor Sedlacek je moj pravi prijatelj, gospodine barune!"
Odjednom se konjikomu kapetanu uini da se cijeli svijet preobrazio, ili jo
bolje, da se, u svom sveukupnom jezovitom liku, poeo pred njim razotkrivati. U
cjelokupnom njegovu ivotu nije bilo ni jedne jedine nemile afere. Ve mnoge
godine davi ga jedan odvratan, tvrd zalogaj, koji se ne moe ni progutati ni natrag
ispljunuti. Na svijetu nije postojao ovjek kojemu bi mogao rei za tu aferu. A sada
mu je dola ususret, ta afera, koju je vlasnik kolodvorske restauracije ve
poznavao. O aferi su vjerojatno govorili drugovi, barem prijetvorni asnici
pjeadijskih oruanih snaga. Taittinger je spazio odvratan lik tajnoga agenta
Sedlaceka, i ponovno je proivio onaj trenutak na stubitu, lagano odignut cilindar
povrh obinoga lica s oima providnima poput stakla, koje su podsjeale na
svijetloplavu lampicu, s visokouvijenim brkovima punih blage, svijetlosmee
drskosti, ispod kojih su bili vidljivi snani, dugaki, poutjeli konjski zubi.
Vlasnik restorana i dalje je govorio, ali Taittinger ga vie nije sluao.
Iznenada je zamijetio, to do toga trenutka nije uzimao k znanju, otuno bubnjanje
kie po staklenome krovu perona i zapomagajue zujanje otrovno zelene plinske
svjetiljke. Iako je Hanfl jo bio usred uzbudljivoga pripovijedanja, Taittinger se
digao, navukao ogrta, stavio kapu i naloio da mu putnu torbu i raun poalju u
hotel Zum schwarzen Elefanten", te je izaao van gotovo poput izgubljenoga
ovjeka. Da mu nisu zazveale ostruge, ovjek bi mogao pomisliti da je posramljen
iskliznuo van.
Kaiser-Josef-Strae, ulica koja je od kolodvora vodila ravno u gradsko
sredite do vijenice, bila je mirna, nastanjivala ju je samo hladna kia. Konjiki
kapetan Taittinger ostao je sam s kiom i ulicom.
Sve do ovoga trenutka nije znao za zle ili samo ozbiljne slutnje i predosjeaje.
Neugodna, odnosno dosadna raspoloenja umio je na uzoran nain rastjerati. Ovaj
put im se predao, kii i noi i ulici Kaiser-Josef-Strae. Prije je uvijek, kad bi se god
vratio iz Bea, skoknuo u kasino, da se povrati u ivot". Danas je, meutim,
gotovo utekao u hotel Zum schwarzen Elefanten". Tamo su stanovati i
natporunici Stockinger i Rech. Taittinger ih nipoto nije elio susresti. Odmah je
otiao u sobu. Nije se prepustio uobiajenoj velikoj nonoj toaleti, to je unatrag
petnaest godina obiavao obavljati poput uzvienoga rituala! Pusti sad to!" rekao
je momku koji je uobiajeno poeo na stolu pripremati ealj i etku, pastu za
zube, pomadu za kosu, mreu koja je uvala razdjeljak, mjeavinu vode i ulja i
kakao maslac. Konjiki kapetan pustio je samo da mu se svuku izme. Odoh
spavati!" potom je rekao. U krevet se poloio u hlaama i arapama. Nije se usudio
svui se, takoer nije razumio zato se prvi put u svome ivotu boji noi. Ujedno je
elio dan i veer jo rastegnuti. Bojao se ove noi. Neu moi zaspati, mislio je u
sebi. Ali odmah je zaspao. Pao je u san kao da ga je netko omamio.
Strah od predstojee noi bio je opravdan jer je prvi put nakon dugo
vremena sanjao dijelom strane dijelom neizrecivo alosne snove. Tako je, na
primjer, ugledao mramorne, crveno presvuene stube kako vode prema dolje i
Sedlaceka kako mu dolazi ususret i podie cilindar; ali sam Taittinger ujedno je bio
i Sedlacek; on sam podizao je cilindar; on sam dolazio je ususret sebi. Penjao se
uza stube, ali istodobno se njima i sputao. Iznenada se naao u uredu ravnatelja,
u kaznenome zavodu u Kagranu, a policajac ga je upitao: to Vam nedostaje?
Zato mi ne podnosite izvjee o stanju u mojoj pukovniji?" Nije mogao odgovoriti,
jadni Taittinger. Plaio se da bi svaki tren mogao unutra doi predsjednik policije i
kazati: Baruna Taittingera ja uope ne poznajem." Potom se pojavila grofica
Helene W, bila je obrijane glave, upravo kao Mizzi Schinagl, i traila je da joj se
vrate sva njezina pisma. Mogao je samo kazati da je posrijedi strana zabuna,
nikada od grofice nije dobivao nikakva pisma, pogotovu ne preporuena. Molim
Vas, grofice", rekao je, upitajte raunarskog doasnika Zenowera."
Prekasno, prekasno!" vikala je, i on se probudi. Momak ga je probudio.
Bilo je kasno, tri etvrt sedam, vie nije imao vremena da se obrije. Pozvao
je dva kaplara, Leschaka i Kaniuka, danas na raport, jer su se prekjuer na
vjebalitu pojavili neobrijani. Slubena, vojnika savjest konjikomu kapetanu nije
dala mira. Svi moraju biti kao jedan, izme, eir, kaput i brzo u vojarnu. Ve su
sjedili u sedlima, cijeli eskadron. Nije vie bilo vremena da ih se proziva. Kiilo je
lagano i neumoljivo, kao to je kiilo juer s veeri. Kia je povezala jueranjicu i
dananjicu, kao da se izmeu njih nije dogodio novi sunev izlazak! Kao da nikada
vie nee izai novo sunce! ...
Pukovnija se uobliila, iroka, crno-uta vrata su se otvorila i izjahali su. Tek
je u sedlu Taittinger ponovno osjetio probuenu stvarnost. Tek je sada mogao
razabrati da je svu onu grozu samo sanjao. Kroz sedlo i kroz sare svojih izama
osjeao je toplinu i krv konja kojega je jahao. Danas je dobro sjedio na svojoj
smeoj kobili. Zvala se Wally. Volio ju je, iako ni iz bliza nije bila inteligentna kao
njegov bjela Pylades. Tako ga je nazvao jer je bio uvjeren kako je Pylades bio
jedan od grkih filozofa. Wally je bila spora, katkada jogunasta, moralo je se dugo
nagovarati. Nikada nije bio dovoljan njean udarac o bedro. Muiavo je stajala,
nije badava bila ensko, i iznenada iz tromosti prelazila u nestanost. Ali, ovjek ju
je upravo volio.
Kada je na proplanku sjahao, gotovo da je opet bio onaj stari, uobiajeni
Taittinger. Primio je raport, neobrijane veoma strogo kaznio, svakome tri dana
samice. Sramota za jednoga asnika, neobrijan!" rekao je. Pritom je nesvjesno
opipao vlastitu bodljikavu bradu. Administrator Prokurak to je dobro vidio. Kao
jedan! Sada na red dolaze vjebe zglobova, vjebe jahanja, vjebe s karabinkama.
Konjiki kapetan Taittinger danas je bio skroz sekantan"!
etiri sata kasnije, dodue, nakon dojmova iz vojarne, ponovno je bio
smeten, gotovo potiten u uredu administracije. Tamo ga je zateklo preporueno
pismo. Ve opet. Mora se potpisati ceduljica. Raunarski doasnik Zenower imao
je danas tako zastraujue ozbiljno lice, drugaije nego inae, kada su u pitanju
preporuena pisma. Pismo je bilo i debelo i teko. Kada bi se bacilo u ko za papir,
izazvao bi se nelagodan i neprikladan tropot. Na utoj kuverti stajalo je Sluba
gradonaelnika Oberdorfa". Radije sada negoli poslije, rekao je barun Taittinger.
Raskida omot. Pone itati.
Slubenim obraanjem gradonaelnika Taittingeru se priopava da se u ured
gradonaelnika javio sredovjeni ovjek imenom Alexander Alois Schinagl,
navodei da je izvanbrani sin baruna Taittingera, traei adresu svoga biolokoga
oca i majke, neudavane Mizzi Schinagl, ostavivi pritom pismo kod ekonoma. To i
nije bilo nikakvo pismo, nego svojevrsna kolska zadaa iz matematike, kakva se
obiava podmuklo davati kadetima u Mhrisch-Weikircheu. Taittinger je shvatio
samo posljednju reenicu, koja je glasila: Zbog svega reenoga, usuujem se,
ispunjen potovanjem i odanou, gospodinu barunu priopiti, da bi samo njegov
neodloan dolazak ovamo mogao zajamiti neke mogunosti, odnosno izglede."
Taittinger je odluio oba pisma uruiti dobromu, pametnomu Zenoweru. Odavna
je ve znao da bi mogao trebati Zenowera. Dragi Zenoweru!" rekao je, Vi imate i
civilnu odjeu?" Tako je, gospodine barune!" Dakle, budite tako ljubazni,
obucite je danas i oko est sati, po zapovijedi ekat u Vas u zasebnoj sobici hotela
Schwarze Elefanten". I onda ete mi tono rei to ljudi zapravo ele od mene."
XXI
Uveer, po zapovijedi, doao je Zenower u civilu u zasebnu sobicu. Izgledao je jo
ozbiljnije negoli u odori. Taittinger ga je prvi put vidio u civilu. Nije to vie bio
raunarski doasnik, nije to bio podreeni, ali ni pretpostavljeni, nije to bio ni civil,
nego nekakvo bie izmeu svjetova, izmeu rasa, samosvojno, nerazumljivo, ali u
svakom sluaju tmurno i odiue boleu. Morao je uzeti dubok gutljaj, makar je
odreeno pouzdanje postojalo. Dragi Zenowere", poeo je Taittinger, pijete li
konjak?" Ispalo je kao da dobro Taittingera ovisi o Zenowerovoj spremnosti da
pije konjak. Svakako, gospodine barune!" rekao je Zenower. ak se smjekao.
udno, kako se ljudi mijenjaju. Zenower uope nije bio dosadan, ni podinjen, ni
ravnoduan. Da nije bio tako snaan, ovjek bi ga ak mogao ubrajati u
armantne". Pili su konjak. A sada", upitao je Taittinger, a tono je osjeao da ga
konjak jo nije uinio odvanij im, kakvo mi dobro imate za rei, Zenowere?"
Iznenada je ugledao pravo Zenowerovo lice. Bilo je kruto i hladno, krue i hladnije
strilo je iz civilnoga ovratnika, nego iz zelenoga posuvratka visoko zakopanoga
ovratnika bluze. Na visokome elu imao je nebrojene bore, a jo vie nabora bilo je
ispod vjea i na sljepooicama. I kosa mu je, ini se, naglo posjedila. Bio je to
stariji, krupniji, smotreniji gospodin.
Gospodine barune", rekao je smotreni gospodin, nisam Vas, na alost,
dobro izvijestio. elite li me podrobnije sasluati, gospodine barune?"
Dakako, dakako!" rekao je Taittinger.
Dakle: prva toka odnosi se na gradonaelnika. On priopuje da se
Alexander Alois Schinagl, nakon to je utekao iz zavoda u Grazu i nakon to ga je
uhitila andarmerija, javio njemu. Mladi Schinagl ima etrnaest godina. Doao je u
pratnji vlakovoe andarmerije Eichholza kod gradonaelnika. Ve est mjeseci ne
plaa se zavod u Grazu. Voditelj zavoda saznao je da se njegova majka, gospoica
Schinagl, trenutno nalazi u kaznenom zavodu Kagran. Na njegov izravan upit ona
mu je napisala da je bioloki otac mladia gospodin barun Taittinger, da ju je
posjetio u zavodu i da e se zacijelo pobrinuti za dijete. Jamano je mladi to
pismo ukrao. Nalazilo se u njegovu odijelu. On je to ipak zanijekao i raspitivao se
za majin smjetaj. Njegov je staratelj otac gospodice Mizzi Schinagl. Trenutno se
nalazi u starakome domu u Lainzu. Pritisnut je s obje strane, njegov je duan u
Sieveringu pod sekvestracijom. On je gradonaelnika obavijestio da barun
Taittinger, mladiev otac, do sada nije plaao nikakvu alimentaciju. U
meuvremenu gradonaelnik je, s obzirom na okolnosti, mladia predao svomu
ekonomu kako ne bi izbio vei skandal. eka se na Vau odluku, gospodine
barune!"
Pa Mizzi alimentaciju nikada nije ni traila", rekao je Taittinger. teta!
to sad ja trebam, Zenowere?"
Ako smijem savjetovati, mladia bi trebalo vratiti u Graz i tamo zasad
podmiriti dug. Iznosi oko tri stotine forinti."
Tako je, dragi Zenowere, to u i uiniti."
A sada, druga toka, gospodine barune", rekao je Zenower. Trenutak je
zastao. Druga je toka vrlo neugodna. Upravitelj se ispriava, ali dri svojom
dunou gospodina baruna obavijestiti da bi, nakon posljednjega slanja dviju
tisua forinti u Be, mogue dodatno podizanje gotovoga novca moglo biti opasno.
Gospodin barun u posljednje je etiri godine potroio otprilike dvadeset pet tisua.
U gotovu novcu ostalo je jo otprilike pet tisua. Trinaest tisua plaeno je
podmirivanje mjenica Vaega gospodina bratia baruna Zernuttija."
Kako dosadan ovjek, taj Zernutti!" rekao je Taittinger.
Moglo bi se to i tako nazvati", uzvratio je Zenower. Simpatizirao je
konjikoga kapetana, takvoga kakav je bio, sa svom njegovom ivahnom
bezdunou, s bijednih nekoliko misli za koje se lubanja inila odve prostranim
boravitem, s njegovim siunim sklonostima i djetinjim strastima i besciljnim
zamjedbama, koje su bez povezanosti sa svijetom nasumice izlazile iz njegovih
usta. Bio je prosjena asnik, ravnoduan prema drugovima, vojnicima, karijeri.
Zenower nikako nije razumio unutarnji mehanizam koji je gonio ivo bie poput
baruna na posve besmislene, isprazne i po samoga njega tetne radnje. Za
Zenowera, koji je o svijetu i ovjeku razmiljao vie nego cijela pukovnije,
ukljuujui i pretpostavljene, Taittinger je ostajao zagonetkom prirode. Kada bi
barem bio izrazito glup! Kada bi barem bio izrazito zao! Kada bi bio strastveni igra
ili ljubavnik! Kada bi barem osjetno trpio zbog premjetaja! Pa ipak, rekao je
Zenower samomu sebi, sigumo je nesretan. Vjerojatno je doivio tako veliku
nesreu da mu je svaki nain ljudskoga miljenja i osjeanja zaprijeen! Vjerojatno
i na nj eka takva nesrea i on, u konanici, ve zna za to i klizi mu ususret. Kako bi
inae ovjek mogao, uvi takve vijesti, ostati ravnoduan? Samo ovdje sjedi, kae
jednomu odraslomu ovjeku da nema vie novaca i odgovara samo: Kako
dosadan ovjek, taj Zernutti!"
Stvari loe stoje, kada je u pitanju imovina", nastavio je Zenower.
Hipotekarno optereenje iznosi trideset tisua koliko mogu razabrati a
dijelom upravo brati krivnjom. On je, kako ja razumijem, njemu pripadan dio ve
odavno prekoraio. Va je pokojni ujak oito odredio da va gospodin brati bez
vae suglasnosti ne bi smio skidati ili posuivati gotov novac. Je li tako, gospodine
barune?"
Da, tako bi trebalo biti!" rekao je Taittinger. Uvijek sam govorio da je on
odve naporan. Sve potroiti na karte! Recite Zenowere, poimate li Vi, kakvo
zadovoljstvo ovjek moe imati od kartanja?"
Ne, gospodine barune", odgovorio je Zenower tvrdo, ali to nije ni vano.
Vanije je da Vae imanje ve tri godine vie nije upisano. Prije dvije godine dali ste
posjei smrekovu umu. Trgovac drvom otiao je u steaj, stvar je ostala na kapari.
Prije godinu dana veliki zapad snijega u svibnju unitio je usjeve. Ove godine etva
je bijedna. Stambena kua je trona jer ve preko deset godina u njoj nitko ne ivi.
O stanju ivotinja ne treba ni govoriti. Potrebno je dvoje kljusadi, a novca nigdje."
isti peh!" ree Taittinger, pljesne rukama i narui jo dva konjaka.
Popio je u dva velika poteza. utio je. U njemu je ve poela narastati
svojevrsna lagana ogorenost na Zenowera. Ali osjeao je i veliku osamljenost i
ujedno traak zahvalnosti. Ovdje se, ipak, nalazio jedan koji je sve uzeo na se,
itanje pisama, razmiljanje i promiljanje. Bio je Zenower pametan ovjek.
Vjerojatno je s njim postupao kako su to obiavali initi svi pametni ljudi, poevi
od profesora matematike Hauptmanna Jellineka u koli za kadete: najprije te
isprepada dosadnim stvarima, smeka te, da bi te potom opet podigao dobrim i
zdravim savjetima. Nije bilo potrebno biti stvarno smekan, moralo se s njim
postupati samo kao s ovjekom, i onda je sve opet bilo dobro.
Ovaj se put, meutim, Taittinger preraunao. Jer kada je, primijenjujui
obrazac koji je uvijek koristio za pametne, upitao raunarskog doasnika: to mi
je, dakle, initi?", Zenower je odgovorio: Nema Vam pomoi, gospodine barune!"
Kakvo izopaenje pameti, taj Zenower.
Dugo su obojica utjela. Potom je Taittinger naruio bocu bijeloga
Bordeauxa. Pogledao je na zidni sat, bilo je jo sat do veere.
Kada je otpio od prve ae, Zenower je poeo: Gospodine barune,
doputate li mi da sve iskreno kaem?" Taittinger je kimnuo. Onda ovako:
Mogli biste u tili as prodati bjelaa!"
Koga? Pyladesa?!" zavikao je Taittinger. Radije Wally!"
Ne, ona ne nosi dovoljno, a onda e se jo morati i bjela. Potom se mora
imati novac za dvoje kljusadi, morate otii na dopust, odvesti se na imanje, dati da
se kua obnovi, razgovarati s davateljima hipoteke, s gradonaelnikom, malom
Schinaglu nai novoga skrbnika. Mislim na dopust od tri mjeseca, gospodine
barune! Razumije se da svomu bratiu vie ne smijete nita potpisivati. Ako sve to
ne napravite, nazirem mranu budunost. Morat ete pristati na transfer u
pjeadiju!"
Landwehr, je li?! Ali dragi Zenoweru, ja ne mogu marirati!"
To je sve", rekao je Zanower. I on baci pogled na sat. Dopustite mi da se
oprostim, gospodine barune!" Ne, Zenower, ostanite!" rekao je Taittinger, a
pritom je imao moleiv pogled djeaka, kojega se eli ostaviti u mranoj sobi.
Molim!" rekao je Zenower.
Konjiki kapetan ode do vjealice, na kojoj mu je visio ogrta, i uzme arene
Lazikove knjiice. Je li vam ovo poznato, dragi Zenoweru?"
Zenower prolista sveie, napreskokce neto proita i opet ih zatvori,
kazavi: Uasno, gospodine barune!" Naprotiv!" povikao je Taittinger. Rekao je
da su sve osobe koje se tu javljaju sjajno pogoene". Osobno je upoznao pisca
Lazika. Posljednjih dvije tisue forinti dao je upravo piscu.
To je gore od svega drugoga!" rekao je Zenower.
Ve je na osnovi samoga naslova slutio o emu je rije. I njemu su bile
poznate prie, koje su se plele oko Taittingera otkako se vratio u pukovniju. Kao
dugosluei, iskusan doasnik dobro je poznavao onu posebnu izopaenost ljudske
slabosti, kojom se odlikuju neki pripadnici vojske, matovita zluradost. Jo dugo
prije no to je Taittinger bio premjeten natrag, neka su gospoda u pukovniji, bez
imalo dobrohotnosti, o njemu priali prie, ija je nevjerodostojnost bila tako
oigledna. Zavidjeli su mu na poloaju u Beu. Kada je, meutim, opet bio vojnik
kao i svi ostali, poeli su se pitati, iz kojih je razloga razrijeen s toga posebnoga
poloaja. Neke je ispripovijedao vlasnik kolodvorske restauracije. Konobar Ottokar
iznio je te primjedbe nakon to su se pojavili lanci u novinama Kronen-Zeitung".
Jeste li mu dali novac zato da vas ne dovodi u vezu?" upitao je Zenower. Ne",
odgovorio je Taittinger, uostalom, to on zna o meni?" Postoj i li onda neto
to bi moglo Varna tetiti, a njemu je poznato, gospodine barune?" Taittinger nije
odgovorio. Bilo je jo gore nego juer uveer u ekaonici. Preko dana ve je bio
zaboravio na jueranju veer, usprkos pismima. Ve je poalio to je Zenowera
zamolio za informacije. Bilo bi bolje, u skladu s dugogodinjim iskustvima, da se
pisma nisu uope primila na znanje. Neto se, ipak, u posljednje vrijeme
promijenilo, ali nije tono znao to. Jo se mogao u sjeanje dozvati trenutak kada
je preobrazba otpoela, tono se sjea: ona je nastupila u trenutku kada je
Taittinger ugledao obrijanu glavu Mizzi Schinagl. Da, tako je to bilo.
Sve je bilo tako teko i bezizlazno zbrkano! Naroito kada bi imao snage sve
ispriati Zenoweru i aferu" u ovome trenutku to ne bi mogao, zbog
nesposobnosti da i dvije reenice poreda logiki. Ako dopustite, gospodine
barune udaljio bih se", uo je kako Zenower govori. Ne!" povikao je. Ostanite,
za miloga Boga!
Samo je stvar u tome da u ovome trenu ne mogu govoriti. Moram
porazmisliti, dragi Zenoweru!" Ali uope nije razmiljao. Oi su mu bile prazne,
dvije plave staklene pikule. I nerazmiljanje bilo je veoma naporno. Pio je, puio,
pokuao se u nekoliko navrata uzaludno nasmijeiti, naprezao se da pronae
nekakvu dosjetku, veselu rije, anegdotu, ali nita nije pomoglo, istodobno se
sramio da mora tako smeteno utjeti. U kasinu, s njemu slinima, u svakoj situaciji
padalo mu je na pamet neto prikladno. S njemu slinima! Na tu se rije zgrio jer
mu je postalo jasno da je u ovakvu smetenost dospio zato to Zenower nije bio
njemu slian". Na trenutak je povjerovao da je opet pronaao ravnoteu,
vrstou, dranje, te uz nadutu ljubaznost kojom se moglo razgovarati s
podreenim, ree: Ispriajte mi, dragi Zenoweru, ipak, neto iz svoga ivota, na
primjer." Moj ivot uope nije zanimljiv, gospodine barune!" rekao je Zenower.
Ovdje sam na slubi trinaestu godinu. Po zanimanju sam alkemiar. Ve je tomu
davno. Nisam oenjen. Svojedobno sam dragovoljno otiao u vojsku, s dvadeset i
dvije godine, jer je djevojka koju sam volio otila za drugoga." To nije lijepo!"
dobaci Taittinger. Da, gospodine barune, bila je to jedina bol moga ivota, a i
posljednja." Neobino!" doviknu konjiki kapetan. Jesu li vam roditelji jo na
ivotu?" Nemam nijednoga! Majka mi je rano umrla. Bila je kuharica. O ocu ne
znam nita, izvanbrano sam dijete." Zanimljivo", ponovio je Taittinger, i tako
ste posve sami odrasli?" U gradskome domu za siroad, a onda sam sa esnaest
doao na nauk." Pametan ste ovjek, Zenowere", rekao je konjiki kapetan.
Zato onda niste poloili ispit iz financija?" Hou to", rekao je Zenower. Iako
ne mogu dogurati dalje od raunarskog satnika. Tu su i potekoe, zbog
izvanbranoga roenja. Imam, meutim, prijatelja, financijskoga savjetnika u
Ministarstvu rata." Eto, ii e to!" tjeio ga je Taittinger. ivot vam je zanimljiv,
Zenowere! Vi ste, nakpokon, kako se to kae: dijete puka! Nikada to ne bih
pomislio." Da", rekao je Zenower, dijete iz puka. Malo si toga mogu predoiti.
Znam samo da sam dijete jedne kuharice!" Taittinger se spomene stare kuharice
iz svoje oinske kue. Zvala se Karoline. Bila je stara i plakala je kad god bi
Taittinger doao kui, tri puta godinje, za Uskrs, za ljetnih praznika i za Boi.
Nenadano ree a nije uope bio svjestan da govori na glas: Dragi Zenowere,
prije sam bio miljenja da s Varna zapravo i ne mogu slobodno razgovarati. A sada
mi je poznato zato: Stidim se, naime, pred Vama, zavidim Vam, i vrlo rado bih se s
Varna zamijenio!" I sam se uplaio te reenice, njezine iskrenosti, prije svega,
meutim, brzine kojom je mogao poloiti raun o vlastitim mislima. Samoga je
sebe zatekao u istini; i prvi put se nakon puno godina zacrvenio, kao to se neko,
kao dijete, zacrvenio kada su ga uhvatili u nekakvoj lai. Zenower je rekao:
Gospodine barune, ne trebate nikomu zavidjeti i ni s kim se mijenjati, samo ako
ste u svakom trenutku iskreni prema samomu sebi. A danas i prema meni!"
dodao je. Tako je, Zenowere", rekao je konjiki kapetan. Istodobno je osjeao
veliku alost i snanu radost. Srest emo se nakon jela kod Sedlaka, gdje esto
sjedim, znate? Hoete li doi? Za dva sata napustit u kasino." Stisnuo je
Zenowerovu veliku ruku, osjetio ju je kao jedan jedini, topao, veoma ivotan mii.
Osjetio je da je neto dobro i snano iz nje izalo, neto rjeito i ujno. Bilo je kao
da je Zenowerova ruka izrekla dobro.
XXII
Sedlakova gostinska soba nalazila se iza eljeznike pregrade, nasuprot takozvanim
Pjeanim brjegovima, a bilo je potrebno pola sata da se do nje dode. Tamo su se
nalazili zakupnici imanja, trgovci itaricama, uzgajivai konja i na povienim
poloajima, samo povremeno, dva veterinara. Bilo je sigurno da se u toj gostinskoj
sobi nee naii ni na kakvu odoru. Kada je Taittinger napustio kasino, poelo je
lagano snijeiti. Oprostite, imam dogovoreno", rekao je na vratima natporuniku
Zschochu. Kako joj je ime?" upitao je Zschoch, ali Taittinger to vie nije uo. Bio je
to prvi snijeg ove godine. Taittinger, na koga ni uobiajene ni neoekivane
prirodne pojave nikada nisu ostavljale nikakav dojam, prvi put osjeti djeako
radovanje bijelim, mekanim, dobroudnim pahuljama, koje su lijeno i sanjarski
padale na njegovu kapu i na njegova ramena, a i na cijelu prostranu ulicu koja je
vodila prema Pjeanim brjegovima. Uini mu se znakovitim to je ba danas pao
prvi snijeg. Krijepko je hodao kroz gusti, bijeli veo. eljeznika pregrada bila je
zatvorena, morao je dugo ekati. Svaki drugi dan eljeznicu bi nazvao dosadnom".
Ali danas je ekao ak s uitkom. Imao je osjeaj da bi ovjek bio jae zasut
snijegom, ovako stojei. Kotrljao se beskonani teretni vlak. to bi mogli sadravati
ti nijemi vagoni? Jesu li to bile ivotinje, drvo, krinje s jajima, vree sa itom,
bave s pivom? to mi se to danas mota po glavi!, rekao je samomu sebi
Taittinger. Na svijetu ima toliko stvari o kojima nitko od nas nita ne sluti! Ljudi
poput Zenowera, ija je majka bila kuharica, a koji su odrasli u domu za siroad,
znaju vrlo mnogo. Teretni vlak jo nije doao do svoga kraja. Teretni vagoni mogli
su sadravati i prtljagu, kao onda mnogobrojne kovege njegova perzijskoga
velianstva, koji su stigli uz toliko zakanjenje. Taittingeru na pamet padne
armantni Kirilida Pajidzani. to sada radi u Teheranu? Moda i tamo snijei. Ba je
srekovi taj Pajidzani. Na savjesti nije imao nikakvu aferu, ni Mizzi Schinagl, ni
dosadnoga bratia Zernuttija, ni preporuena pisma, ni ekonoma, ni upravitelja
imanja! Vlak je proao, eljeznike pregrade podigle su se uvis kao da se polako,
muno bore protiv laganoga snjenoga tereta. Ispripovjedit u mu, odlui
Taittinger, u trenutku kada je kroz snijeg ugledao dva osvijetljena prozora
gostinske sobe.
Zenower je ve sjedio tamo, itao je arene sveie, Taittinger ih je s ulaza
prepoznao. Uhvati se za dep svoga ogrtaa, nesvjesno, mislio je da su sveii koji
su poivali na Zenowerovu stolu bili njegovi. Ali nisu! Zenower je itao druge
knjiice! Aha, obratili ste se?" upitao je Taittinger. Jesu li to isti kao i moji?"
Nisu, gospodine barune, naprotiv! U kratkom vremenu od vaega povratka
pojavila su se ve dva nova sveia. Na alost!" Doputate li da pogledam",
rekao je Taittinger. Kasnije, gospodine barune", odvratio je Zenower, nisu
ugodni. Za vas nisu ugodni!"
Pili su Vslauer; kako se brzo Zenower promijenio. Jo poslijepodne izgledao
je drugaije. Nije civilna odjea ona koja ga je promijenila, jo je uvijek nosio isto
smee civilno odijelo. Bio je neto mlai od konjikoga kapetana, ali njegova
rijetka, svijetloplave kosa pod svjetlou velikoga okrugloga ika sivo se bjelasala,
a jasan vojniki pogled u sivim oima je nestao, zaostao je u vojarni, sa sabljom,
kapom, odorom. Oi koje je sada promatrao konjiki kapetan bile su alosne,
zabrinute i ispitivalake. Jedva da ih je mogao podnijeti. Nije se mogao odluiti da
ih nazove dosadnima". Uope nije znao gdje bi zapravo trebao uvrstiti Zenowera.
Nije spadao ni u jednu kategoriju: ni u armantne", ni u ravnodune". Ono
to se nalazilo u tome Zenoweru za ovjeka je bilo jednako nepoznato, kao i
sadraj zatvorenih teretnih vagona od maloprije. Svejedno, bilo je dobro s njim
zajedno sjediti, a sve ono uasno to je rekao zvualo je u konanici kao utjeno.
Vi ste prvi ovjek", poeo je barun, kojemu napokon mogu ispripovijedati
'aferu'."
Nije nuno, gospodine barune", rekao je Zenower, ve mi je poznata.
Nalazi se u knjiici, moe je dokuiti svatko tko umije itati. Niste prozvani
imenom, ali ste podrobno opisani."
Taittinger problijedi. Ustane, ponovno sjedne. Uhvati se za ovratnik bluze.
Smirite se, gospodine barune", rekao je Zenower. U meuvremenu sam
kupio sve knjiice u ovdanjoj trafici." I izvue veliko pakiranje iz torbe. Mora se
promisliti. Ali ne vidim nikakav izlaz. Da bude jasnije: taj Lazik nije bojaljiv. On
pie: 'podvoenje' na primjer. Moglo bi se vjerovati da su visoke osobnosti, pa i Vi,
gospodine barune, obini uivatelji. To je zastraujue."
Dugo je utio, Taittinger je pio naglo, ali u malim gutljajima. Imao je potrebu
da mu barem ruke ne budu besposlene. elio je neto kazati, neto ime bi,
rijeima, utekao daleko od onoga to je bilo pred njim. Ali je protiv svoje volje
izgovorio groznu frazu, koja je bez prestanka odzvanjala u njegovu mozgu:
Propao sam, dragi Zenowere!"
Zenowerove alosne oi sada je podnosio bez ikakva napora. One su bile
njemu utjeha, jedna jedina. Propali, gospodine barune, niste. Ne poznajete one
koji su propali. Svijet u kojem ivite, oprostite, nije svijet u kojem ovjek moe
doista propasti. Stvaran svijet veoma je velik i on nudi posve druge mogunosti za
propast. Ali jo nita, ak ni u vaem smislu, nije propalo. Samo ste u opasnosti. Taj
je novinar svakako opasan, ali i vrlo glup. Mora biti lako uiniti ga nekodljivim.
Ovakvi sveii zacijelo ne dolaze u dobro drutvo. Glede itatelja, vrijedi isto. Ali
opasnost je u tome da pisac sam moe otii gospodi kao to je doao i k vama.
Ne vjerujem da e mu i drugi dati novac. Ali on gaji takvu nadu. On se s pravom
moe pozvati na vas."
to mi je initi, dragi Zenowere?"
Konjiki kapetan izgledao je poput posijedjeloga djeaka. Grizao je vlastite usne.
Promatrao je vlastite prste, kao da ispituje, jesu li jo njegovi vlastiti ili su ve tui,
ruke izgubljenoga ovjeka.
Dopustite mi da razgovaram s Lazikom", rekao je Zenower. Sutra u
zamoliti za tri dana dopusta."
Svakako, sve se razjasnilo. Taittinger je ponovno zadobio staru vedrinu.
Zenower, razborit i dobar ovjek, on e otputovati, razgovarati, sve dovesti u red. I
druge stvari. Mali Schinagl bit e poslan u Graz. Sve e se okrenuti na dobro.
Prodat e se Pylades. Sutra, odmah nakon vjebanja, skok na potu, na poste
restante vjerojatno se nalazi Mizzino pismo iz Kagrana. Vie ne postoji strah ni od
kakvih pisama, potpisa, ukratko, ni od kakvih dogadaja koji se odigravaju izvan
vojarne, kasina, hotela Imperial" u Beu i izvan drutva". Taittinger je sada bio
poteno" uvjeren da je od juer postao mnogo godina stariji, za mnoga i gorka
iskustva bogatiji te da je svladao mnoge zapreke; a sve zahvaljujui ovom
Zenoweru. I zamisli, da je on dijete puka!
Puk je dobar!" rekao je Taittinger na glas.
Vi ne poznajete", rekao je Zenower, puk! Puk se sastoji od ljudi. A ovjek
je dobar i lo." Pritom se ustao tako odluno da Taittinger nije naao vremena da
ga zamoli za jo pola sata. U tome trenutku, dok je Zenower tako stajao, u
civilnome ogrtau sa samtnim, crnim ovratnikom, ukruenim eirom i rukavicama
u lijevoj ruci, sa tapom objeenim preko ramena, po trei put Taittingeru nije
podsjeao na Zenowera. Jo se jednom bio promijenio, postao je tu, strog i mio i
dodue malo opet dosadan. Njegova je ruka, meutim, bila snana, topla i
rjeita, kao uveer, a kada je ve otiao, Taittinger je osjeao enju za njim. Bilo
mu je krivo to je opet ostavijen sam. Popio je jo jednu bocu, vidio kako odlaze
posljednji gosti, a nada i utjeha opet su cvjetali u njegovu srcu. Sve e se dovesti u
red, mislio je. I dalje je snijeilo, sve gue, to sada? Studeni. Snijeg je podsjeao
na Boi i Taittinger je pomislio: Do Boia e se sve dovesti u red!
Te je noi dobro spavao, bezbrino i bez snova.
Sutra je snijeg ve bio dubok, vrst i smrznut. Kopita Pyladesa, kojega je
danas jahao, sentimentalno i bolno zbog rastanka, opasno su se sklizala po
oienom ploniku. Trube su svirale prigueno, zastrto i omamlj ivo. Pylades",
rekao je konjiki kapetan, kada je sjahao na vjebalitu, Pylades, ovo je posljednji
put!" Pljesnuo je bjelaa po vratu, izvadio komad eera iz pripojasnice, stavio ga
ivotinja meu zube i dugo drao udubljenu ruku pred toplim, vlanim nozdrvama
i zahvalnim, velikim, vrue-hladnim jezikom. Osjeao je da ne bi imao vie snage
jo danas na Pyladesu vratiti se u vojarnu. Zapovjedio je naredniku da ga poalje
natrag. etu je predao natporuniku Zschochu. Za stanke u 10 sati je otiao,
odjavio se kod bojnika Festeticsa i brzo se dao prema gradu, sve bre, uz to veu
buku, kako bi zagluio tjeskobu i lagani strah pred pismima koja bi ga mogla ekati
na alteru poste restante.
Nalo se samo jedno pismo, staro ve tri tjedna s gnusnim kagranskim
igom. Glasilo je:
Veletovani gospodine barune! Za me je bila izvanredna ast i moje je srce
bilo iskreno radosno zato to je gospodin barun na me mislio. Dobro mi je, a i
sestre su dobre, sada radim u krojanici, gdje se smije i pjevati. Uskoro e me
otpustiti, jo u listopadu. Ispunjena potovanjem i ljubavlju, preporua se Mizzi
Schinagl." Taittinger je pismo proitao dva puta, u potanskom predvorju, jer je
bilo napisano na sivom, poroznom papiru, od kojega se pravi lijevak, a rukopis je
bio isprekidan i izoblien velikim mrljama. Taittinger je bio dirnut pismom, a jo
vie snagom da ga uzme i dva puta proita, najvie zbog rastanka s Pyladesom. U
Tartakowerovoj 'zalogajnici' okrijepio se haringama i ljivovicom. elio je jo u
uredu vidjeti Zenowera, prije njegova puta u Be. Odluio je da nee ruati u
kasinu, nego vani kod Sedlaka. Zrak je bio svijetao poput stakla i skruen te je
ugodno hladnoom zapuhivao slatke eznutljive osjeaje konjikoga kapetana.
Sunce je grijalo leda kroz debelu litavku. Sve na svijetu inilo se dobrim i
ureenim. Nema vie iznenaenja. Bilo je kao da se je juer sa Zenowerom ono
najgore ne samo raspravilo, nego i pobijedilo. Bilo je, otprilike, kao nakon ispita.
XXIII
Na alost, na jadnoga Taittingera nesrea se okomila takvom silnom estinom da
uope nije imao vremena da se iz ivahnosti, u kojoj se ve osjeao udomaeno,
prebaci u oajanje. Nije uope imao vremena da se uplai. Na nain svojevrsnoga
prokletstva, bez rijei i bez razumijevanja, sasluao je u uredu Zenowerov prijavak.
Bio je to opet onaj stari raunarski doasnik Zenower, u odori. Stajao je u poloaju
mirno, kada je uao konjiki kapetan, ponovno je imao onaj usluan, svijetao,
discipliniran pogled i uobiajenim, uslunim glasom ree: Gospodine konjiki
kapetane, pokorno javljam da sam od gospodina pukovnika dobio tri dana
dopusta; pokorno javljam da je pukovnik zapovjedio da se gospodin konjiki
kapetan izvoli neodlono javiti u njegov ured; gospodin pukovnik eka!"
Voljno!" zapovjedio je Taittinger. Moete sjesti, Zenowere!" On sam sjeo
je na pisai stol. to eli stari?" U Zenowerovim oima bljesnuo je na tren pogled
samo izdaleka slian civilnomu pogledu od juer: Gospodine barune, gospodin
pukovnik veoma je uznemiren. Danas je dobio preporueno pismo iz Ministarstva
rata, vidio sam ga na narednikovu stolu. Gospodine barune " Dalje nije stigao
raunarski doasnik Zenower. Pa recite ve jednom!" rekao je Taittinger. Jo
jednom Zenower skoi u poloaj mirno: Gospodine konjiki kapetane, pokorno
javljam da je gospodin pukovnik zapovjedio da se gospodin konjiki kapetan izvoli
neodlono javiti u njegov ured."
Aha, razumijem!" promrmljao je Taittinger, iako jo nita nije razumio.
Izaao je van, preao dvorite. Starac je na nj vrebao s prozora, iza zavjese.
Dvorite je morao prijei pomnim koracima i na svaki pozdrav vojnika koji su se
nalazili na dvoritu uredno odgovoriti. Vjerojatno je uo rekao je Taittinger
samomu sebi da se elim rijeiti Pyladesa. Bjela mu se oduvijek dopadao.
Uao je u ured. Pukovnik Kovac jedva se mogao prepoznati. Bio je to nizak,
zaobljen, pretio ovjek s okruglom lubanjom, crvenim nosom, sivim, kratkim
brkovima i siunim, crnim oima, koje su zapravo izgledale kao da se sastoje samo
od zjenica. Njegove kratke ruice, koje su se nalazile u jo kraim rukavima,
neposredno su prelazile u crvene, pretile ake, koje su podsjeale na koom
presvuen eki. Sada je, meutim, pukovnik Kovac izgledao upravo suhonjavo.
Nos mu je bio plaviasto blijed, a ruke gotovo bijele. Preko njegova niskoga ela,
na koji je pao otar trokutast pramen sive kose, nalazila se velika, nabujala, plava
ila, vidljiva vjesnica prikrivene izvanredne ljutnje. Pukovnik je stao pred svoj pisai
stol, ruku stavio na bok i pozorno promatrao konjikoga kapetana, koji je bio
nepokretan poput arenoga spomenika! Pretpostavljeni nije rekao: Voljno, nego:
Servus. Taittingeru je poelo bivati neugodno. Nije mogao razmiljati. Iskriave
pukovnikove oi klizile su preko Taittingera gore i dolje, gore i dolje. Trajalo je to
svojih dvije, tri minute. Bilo je tako tiho da je mogao uti vlastiti depni sat i
pukovnikov sat kako kucaju.
Pukovnik je napokon rekao a govorio je zauujue tiho: Gospodine
konjiki kapetane, poznajete li Vi izvjesnu groficu W, eficu odjela u Ministarstvu
financija?" Taittinger je osjetio kako mu koljena postaju hladna, preko ruba sara
irio se led, vie uope nije bilo koljena. Teko je bilo ostati uspravnim kada je
bedro poivalo na gromadi leda. Poznajem, gospodine pukovnie!" A
poznajete li Vi jednoga, jednoga izvjesnoga urednika Bernharda Lazika?"
Poznajem, gospodine pukovnie!"
Znate li onda zato ovdje stojite?" Znam, gospodine pukovnie!"
Voljno!" zapovjedio je pukovnik. Konjiki kapetan isprui desnu izmu. Moete
sjesti!" rekao je Kovac i pokazao na ogoljeli, drveni stolac. Hvala, uz najvee
potovanje!" rekao je Taittinger. ekao je. Sjednite! rekao sam!" povikao je
Kovac. Konjiki kapetan sjedne. Pukovnik je hodao gore-dolje, tamo-amo preko
velikoga tepiha. S vremena na vrijeme prekriio bi ruke, ponovno ih oslobodio,
stiskao bi ake, stavljao ih u depove od hlaa, zveckao kljuevima, izvlaio
kljueve, vrtio ih u krug oko palca i opet ih stavljao unutra. inilo se da postaje sve
tanji, bljedi i nestvarniji. Studenako poslijepodne ubacilo je prvi sumrak u ured, a
mogao ga je oslabiti samo svijetao odsjaj svjeega snijega, koji je iz dvorita
prodirao kroz prozor.
Onda, govorite, konano!" povikao je pukovnik. Bilo je to urlikanje i
krijetanje ujedno. Objasnite, gospodine konjiki kapetane!"
Gospodine pukovnie!", odgovorio je Taittinger. Rije je o fatalnoj aferi
zbog koje sam i vraen natrag u pukovniju."
Fatalnoj, fatalnoj!" povikao je opet pukovnik. To je zastraujue,
zlosretno, jedan D", napokon je pronaao rije: jedan skandal! Da! To nije fatalno,
nego skandalozno! I meni! Naa, ne, gospodine konjiki kapetane, moja devetnica!
Ne Vaa, oh, ne! Ja neu trpjeti takvoga, takvu gospodu kraj sebe. Ja sam
jednostavno asnik s bojinice, da, jednostavno asnik s bojinice! Nikada nisam
bio detairan. Nemam nikakve prijatelje u Beu. Ne poznajem nikakve
ekscelencije. Da, ja sam doista pukovnik Joseph Maria Kovac, jednostavan
pukovnik, razumijete li, gospodine konjiki kapetane, platit e te za to! Evo, takvo
pismo!" Pukovnik je otiao iza pisaega stola i poeo u visoko podignutoj aci
mahati pismom iz Ministarstva rata. Znate li to se unutra kae?" Ne,
gospodine pukovnie!" rekao je Taittinger. Sada mu je znoj ve bio na elu. Stopala
su mu gorjela u izmama, ali iznad sara, u koljenima mu je vladao led. Srce mu je
kucalo tako jako, da se njegovo udaranje po svoj prilici moglo vidjeti kroz debelo
sukno bluze. Dakle, kada ste se s posebnoga zadatka vratili u pukovniju, znao
sam, dakako, da ste poinili nekakav faux pas. Pria je bila pokopana. Ali sada! Ne
moete otii od toga, od tih pria o podsuknjama, Vi ste, Vi ste Dakle, smete u
drutvo jednoga individuuma, jednoga individuuma, kaem i date mu dvije tisue
forinti, i uzmete udjela u njegovoj prljavtini, u njegovu sranju, sranju, kaem a
momak ode kod efa odjela W. i eli i od njega novac i kae koliko ste Vi ve platili,
a ef odjela je, na alost, ukoen, paraliziran, kaem, ima tomu dva mjeseca, i
gospoda grofica se nade u usranim knjiicama, a on se ne moe s njom tui i uini
to ne kao Gesunder, te pie svom prijatelju, gospodinu ministru rata, njegovoj
ekscelenciji osobno osobno, kaem a ja, a ja! Otkako postoji naa armija nita
vie neu kazati! Stojim Vam na raspolaganju, gospodine konjiki kapetane."
Taittinger skoi. Gospodine pukovnie", povikao je. Pozor!" zapovjedi
Kovac. A onda: Voljno! Sjedite!" Taittinger ponovno sjedne.
Pukovnik je vikao tako glasno, da su ga uli u svim hodnicima lijevoga krila.
Autant, natporunik von Dengl na trenutak je stajao pred vratima, s nekoliko
spisa u ruci i dananjom dnevnom zapovijeu, spreman u svakom trenutku kazati
da je upravo namjeravao pokucati. Voditelj matinoga ureda, narednik Steiner i
njegova dva pisara uli su kroz vezana vrata svaku rije, iako su se sva trojica
pravili da su udubljeni u registar osoblja, prijave dezertiranja, prijave andarmerije
i konduita. Na galamu su ak u dvoritu, u kantini, zanijemili nii asnici koji su
kartali. Svijetao poput stakla, leden zrak studenake veeri prenosio je
razgovijetno svaki zvuk pukovnikova urlikanja. Bio je to ljutit glas boga vojarne,
prvorazredni prirodni dogaaj. Odmah se znalo da je rije o Taittingeru; ali ne
samo zato to je vien kako odlazi kod pukovnika; ah, ne! Ljudi su itali Lazikove
sveie, Zenower ih nije otkupio iz svih trafika! Svima je ovladao strah i velika
oaloenost, iako su oduvijek prema Taittingeru bili ravnoduni. On nije spadao u
pukovniju, on nije spadao u vojarnu. Svi ljudi sa sela u pukovniji, koji su potjecati iz
Bukovine, Slovake, Bake i nikada nisu vidjeli nikakav beki salon, stekli su, im su
ugledali baruna Taittingera, uvjerljivu predodbu da on spada u salon. Ali tek su
sada mogli tono sebi predoiti koliko je on trpio zbog vojnike solidarnosti, koja
od konjikih eskadrona i pukovnije u konanici ini obitelj, od pretpostavljenih oce
ili stariju brau, od podreenih sinove, od novaka unuke, od narednika ujake i
strieve i od kaplara bratie. U kantini je vladala tiina, a karte su na stolu leale
nepokretno, sjajei se poput zrcala.
Pukovnik je u meuvremenu zautio, a njegova je utnja bila jo stranija od
prethodne vike. On je iscrpio svoj glas i svoje govorno blago. On je, i on, osjeao
koljena kako mu zebu i klecaju, morao je sjesti. Utonuo je glavom meu obje ruke
i kazao vie svojim papirima na pisaem stolu negoli Taittingeru: Otpust,
gospodine konjiki kapetana! Otpust, kaem! Ne elim nikakav sud asti! ujete li!
Rei u da ste dali ostavku. Lijenik pukovnije, doktor Kallir, ve sam s njim
razgovarao, tono zna kako loe stojite sa zdravljem. ivani slom, izgubili ste
razum. Otpust! Ne elim nikakvo transferiranje kroz konduitu, razumijete li,
gospodine konjiki kapetane?"
Konjiki kapetan Taittinger ustane: Razumijem, gospodine pukovnie! Sutra
u se oprostiti!"
Pukovniku je dolo teko oko srca. elio je ustati, ali se osjeao odve
slabim. Pruio je Taittingeru ruku preko stola i kazao: Svako dobro, Taittingeru!"
XXIV
Cijelu no sjedili su kod Sedlaka, Taittinger i raunarski doasnik Zenower. I
Zenower je bio oaloen brzinom sudbine. I on, sin kuharice, bio je dijete vojske. I
on, iako je izvan vojarne upoznao pravu patnju svijeta, nije bio u stanju podcijeniti
Taittingerovu bol; i on je bio oaloen, kao i svi danas, od pukovnika do novaka.
Na zemlji zasigurno ima puno nesree. Ali ovdje je bila vidljiva, dohvatljiva nesrea
vojarne, u kojoj se spava i jede i ivi. Jo je juer konjiki kapetan mogao neto
kazati, savjetovati, pomoi. Danas je bio nijem. Taittinger je bio nijem. Samo bi s
vremena na vrijeme kazao: Zamislite to, Zenowere! ..." Ali on nije znao to je
zapravo Zenower mislio. Zidni je sat kucao, njegove su se crne kazaljke neumorno
okretale, ravnomjerno su klizile preko brojki i nisu se zadravale, kao da su
postojale samo oznake za minute, a oba su mukarca istodobno bacala pogled na
sat i obojica su prilikom gledanja na nepromjenjiv zakon vremena jednakom
razvidnou osjeala ljudsku bespomonost, ali i u odnosu na druge zakone,
poznate i nepoznate. Sati su prolazili, dijelovi ivota. Jedan, dva, tri ili deset sati
svoga ivota Taittinger je protratio ili pronevjerio; vie se nije imalo to popraviti.
I posljednji su gosti otili, petrolej oko staklenoga okrugloga ika osjetno je
opao. Naruili su svijee i vino i ostali su sjediti. Kada se lampa posve ugasila, vidio
se srebreni sjaj snijega pod prozorom. Ledeni je vjetar slabo i zvonko pjevao kroz
no, a stakla su lagano zveckala. Iako jedan drugomu nisu rekli nita odreeno,
obojica su, ipak, znala da vrijedi doekati osvit. Usred noi nije mogao jedan
drugoga napustiti. ekali su.
Otpratit u Vas, gospodine barune", poeo je konano Zenower. Sutra
ete uzeti dopust. S vama u otputovati u Be. Ionako sam ve odavna morao do
svoga prijatelja, savjetnika u glavnom nadzoru. Uvjeren sam da u u sijenju moi
jo poloiti ispit." Da, svakako!" rekao je Taittinger.
Domain Sedlak spavao je iza kutije. Katkada bi kroza san progovorio neto
nerazgovijetno. Zenower ree: Blaen je njegov san!" Ali Taittinger, koji ga uope
nije sluao, odgovori: Da, sasvim mu je dobro vino!" Ja najradije pijem dobro
pivo!" rekao je Zenower. Potom je opet nastupila tiina. Uzaludno su se trudili da
uteknu u ravnoduan razgovor. Nisu mislili na ono to su govorili, govorili su samo
da ne uju sat, bilo je to besmisleno zaklinjanje, nesuvisle fraze, budalaste, sitne
neiskrenosti. Dvije svijee bile su izgorjele ve do posljednje treine, kada je vani,
pred prozorom snijeg poeo postajati plaviast, pjesma mraza ea, nebo bljee.
Zenower je otiao do kutije, probudio Sedlaka, platio.
Polako su hodali prema gradu, u vojarnu. Sutra sam civil, zauvijek!" rekao
je Taittinger kada su stupili u vojarnu i salutirali strai. Posljednji put salutira!"
nastavio je govoriti. Kako je to veliko!, mislio je Zenower, kada ovjek vie ne
salutira! Ali ujedno je osjetio da je to razmiljanje nepravedno. Bio je to jedan
ivot, koji je ovdje doao svomu kraju. Kao to umirui odlae tijelo, tako vojnik
svlai odoru. Civil, civil: to je bila nepoznata, moda zastraujua onostranost.
U devet sati je bio asniki raport. Dopust zbog zdravstvenih razloga" dobio
je Taittinger odmah. Kartica lijenike slube pukovnije doktora Kallira govorila je
izriito o opasnom ivanom rastrojstvu. Ona je Taittingera oslobodila dunosti da
se oprata s pukovnijom. U dva i etrdeset poslijepodne uao je u vlak, u civilu, sa
Zenowerom. U est sati su stigli. Zenower je napisao molbu za otpustom. U sobi za
pisanje hotela Princ Eugen" Taittinger je prepisao, svojim slubenim, vrletnim
rukopisom, etiri prsta razmaka od vrha, tri prsta razmaka od ruba. Potpisivao je
veoma polako: Alois Franz barun von Taittinger, konjiki kapetan." Nije uope
nalikovalo njegovu uobiajenom potpisu, tako su polako i oprezno bila oslikana
njegova slova. Bilo mu je kao da to i nije njegovo ime. Potpisao se nekim tuim
imenom.
U holu je ekao Zenower. Uzeo je molbu, dugo je pokuavao itati i izazvati
privid kao da mora oprezno provjeriti, samo da ne moradne uskoro opet vidjeti
konjikoga kapetana. Napokon ju je previo.
Taittinger ree: Sada vie nisam pretpostavljeni, Zenowere!"
Izvadio je sat iz depa prsluka, zlatni sat, potjecao je iz draguljarskoga
duana trgovakoga savjetnika Gwendla, na poledini su bili ugravirani Taittingerovi
inicijali i inicijali njegova ujaka. Bio je to ujakov dar, u prigodi premjetanja u
Mhrisch-Weikirche. Uzmite sat!" rekao je Taittinger. Prvi je put neto darovao
ne raunavi novac i cvijee, nikada nije nita darovao. Zenower ga je dugo
gledao, izvukao vlastiti, povelik srebrni, i rekao: Uzmite Vi ovaj, gospodine
barune!"
Potom, kada je vidio da je Taittinger ekao srebrni sat u dlanu, doda: Ako
Vam je potreban prijatelj "
Danas odlazim na imanje!" rekao je Taittinger. Pustio je da sat sklizne u
dep prsluka. Djelovao je veoma promuurno. Zar ne? Rijeili ste se molbe!
Prodajte oba konja. Ne volim ih. Piite uskoro. Hvala Vam puno, dragi Zenowere!
Moju adresu imate!"
Sretan put!" rekao je Zenower i digao se.
Moj paket!" povikao je barun. Odvezao se na istoni kolosijek.
XXV
Nije bilo lako doi do Taittingerova imanja. Nalazilo se u okrugu Ceterymentar,
zatvorene Karpatima zapalima u duboki snijeg. Dva puta moralo se presjedati. Od
kolodvora u Ceterymenteru imalo se jo est i pol kilometara voziti uvis, a onda se
jo sputati jedan i pol. Zvalo se Zamky, ali Taittinger ga je uvijek nazivao
miolovke", jo kao djeak, kada ga je ujak pozivao za vrijeme praznika.
Gradonaelnik Wenk bio je Nijemac, jedan od malobrojnih rasprenih saskih
kolonista koji su stanovali u okolici. Ekonom je potjecao iz Moravske, seljaci su bili
karpatski Rusi, ve nagluhi lakaj Maar, koji je meutim sasvim zaboravio iz kojega
kraja, kada i s kojim je ciljem stigao. Ono posljednje to mu je bilo sauvano u
sjeanju bio je ustanak u Budapestu i smrt njegova gospodara, staroga baruna.
umar je bio Ruthene iz Galicije, narednik andarmerije preburgerijanac: jedini
ovjek nadaleko i nairoko s koj im je Taittinger, s vremena na vrijeme, mogao
povesti koji razgovor u krmi.
Bio je poetak prosinca. Led se udomaio naokolo po vrhovima, ali i dolje po
imanju. Gavranovi, neuredni i crni, visjeli su po zasnjeenim jelama. Kada ne bi
iznenada uzlijetali i poeli silovito graktati, moglo bi se katkada pomisliti da su
zaaran voe. Kua se mogla samo povrno obnoviti (tako je brzo stigao Taittinger,
a osim toga, bilo je tako malo novca). Ekonom je platio obrtnike samo polovicu od
onoga ugovorenoga a oni su ga poznavali dovoljno da znaju kako ostatak obean
nakon Boia" nikada ne bi vidjeli. Uostalom, postoje dva Boia, za Rimokatolike
i za Ruse! Krov je dobio nekoliko novih komada indre, ali ostale su na njemu stare
rupe. Kada se nakon tako puno godina ponovno poelo grijati, savile su se vratne
letvice, prozorski okviri, nijedan zasun vie nije odgovarao, nijedna Brava, u
velikim, tekim ogradama uli su se uzdisaji i praskanje, od iskrivljenih letvica i
lepezastih dasaka. Na polurasklimanim kukicama u sobi za pisanje visjele su
naherne, stare, tamne slike predaka obitelji Zernutti. U prevelikoj ostavi bujale su
gljive. Velikom smeom, plavom i bijelom ljepenkom bili su ispunjeni prazni
prozorski okviri verande. U kuhinji su se ugnijezdile dvije prastare krastae, koje je
lakaj Joszi branio slabim zimskim muhama, koje su izmilile kada se naloilo
ognjite, a Joszi ih isti tren spazio. Kada je barun stigao, bilo je to neugodno
iznenaenje. Mislili su, meutim, da bi mogao ostati najvie tjedan dana, da e
otpremiti izvanbranoga sina, malo se osvrnuti oko sebe i ponovno otputovati.
Kada se, meutim, od narednika saznalo da Taittinger ima namjeru ostati, tovie
da je napustio slubu, poelo se baruna mrziti, posebnom mrnjom izazvanom
strahom. Nisu ga dobro poznavali. Do sada je bio lakomislen, to je bilo sigurno: ra
i penicu i umicu i novac je protratio. Ali sada, kada je oito bio svjestan svoga
siromatva, nije li postao oprezan? Nije li stoga napustio vojsku? Kada je to elio
zahtijevao je polaganje rauna o svemu. to je ispalo od vinskoga podruma? Tko je
izmislio sad skakavce, sad slabu etvu, bankrot kupca ume?
Jednako je s noenjem prve veeri, spavaa soba toboe jo nije gotova,
Taittinger mora spavati u svratitu. Nekoliko seljaka jo je tamo sjedilo za velikim,
prostranim, smeim stolom, pokraj ogoljele, goleme glinene pei. Janko, domain,
vrtio se oko baruna, iako mu je bilo jasno da Taittinger niti eli bilo to rei, niti je
radoznao da bilo to sazna. Seljaci su navikili govoriti glasno ili utjeti. Tihi govor
ne mogu razumjeti. Glasno govoriti ne mogu zbog baruna. Mogu s vremena na
vrijeme istresti lulu, ali ne kao inae, o rub stola, nego o sare ispod stola. Kako
sada ulazi narednik, pred barunom ostaje ukoeno stajati, a barun ga poziva da
sjedne i prua mu ruku i s njim ak pije, zavladat e savrena tiina oko seljaka i u
njima. Pogurenih glava samo prigodice bacaju kriomice pogled prema
gospodarovu stolu. Barun i narednik razgovaraju na njemakom, razumije se svaka
deseta rije, ali javio bi se i strah od sluanja, posebno kada bi obojica govorila
slovaki ili rusinski. Taittingeru je samorazumljivo to to su seljaci tako nijemi.
Otkako je u posjedu imanja, ali i prije, ovdje je sveukupno bio moda deset puta, a
seljaci su uvijek bili tako bezglasni. Ali narednika je poznato kako oni ropotaju, i
kae barunu: Oni tako ute od straha pred gospodinom barunom!" Strah od
mene!, misli Taittinger. Pa nita im ne inim!" kae. Da, upravo stoga, gospodine
barune!" misli narednik. To je bolesno!" uzvratio je Taittinger. Narednik prelazi
preko i kae seljacima na slovakom da gospodin barun ne bi elio da oni zbog
njega ute. To je gotovo zapovijed. Govore neto, udvoje, utroje, stvari koje uope
nisu htjeli kazati. Potom opet padaju u utnju. Domain donosi gula i puvo.
Taittinger i andar jedu.
Odjednom se otvaraju vrata i ulazi mladi ovjek i prilazi ravno Taittingeru.
Braun prekida s jelom, jo uvijek dri no i vilicu i gleda mladoga ovjeka vjerujui
da ga ne poznaje. Servus, Xandl!" kae narednik. Svi seljaci znaju da je to barunov
izvanbrani sin, i podiu pogled. Oni koji su sjeli ledima okrenuti Taittingeru,
osvru se. S barunom, dodue, nisu prisni, ali radoznalost je jaa od straha; i
obilato nadoknauje zluradost. Sada bi morao doi jo jedan od mnogih
vjerovnika. Seljaci znaju da je vlastelin zaduen. Va sin?" pita Taittinger
narednika. Ne", kae mladi ovjek. Ja sam Va sin, gospodine barune!" Aha",
kae Taittinger, Vi ste Schinagl!" Da!" odvrati mladi. Taittinger ga pomno
promatra. Nosi odijelo od samta, ima kratke rukave i prevelike, crvene, ispucale
ruke i neukusne nokte. Glava bi mogla proi, Taittinger se trudi otkriti bilo kakvu
slinost izmeu sebe i mladoga ovjeka. Ne ide, uz najbolju volju ne ide. Mladi
ima crveno zaokruene oi od plavoga porculana, stalno razvlai usta, ui su mu
arkocrvene, glava obrijana na nulericu tako da mu se nije mogla raspoznati boja
kose, mastilom umrljanu kapu s otrcanim, naboranim zatitnim lakom gnjei bez
prestanka gadnim pesnicama. Ni trenutak ne moe biti na miru. Premjeta se s
noge na nogu, katkada se ljulja stojei. Taittinger jo nikada nije vidio slino ivo
bie. Ve pomilja na to da sutra otputuje.
Da, gospodine Schinagl", kae, to biste Vi izvoljeli?" Ima svoj uobiajeni,
stari glas baruna i konjikoga kapetana, lagan, mlak, ali ipak otar trubei glas.
Mladi se zaljulja korak unatrag. elio bih znati kako je majka!" Govori vrlo
glasno, Taittinger osjea kako je glas u neku ruku crven, pocrvenio poput aka i
poput uiju. Momak je nesnosan, misli i gura gula od sebe i pije pivo. Sto elite?"
pita barun jo jedanput. Znati kako je majka!", ponavlja Xandl. Barun razmilja, ali
ne o tome gdje je Mizzi Schinagl, nego o tome treba li kazati: Vaa gospoa majka
ili Vaa gospoica majka! Ne pada mu na pamet da bi mogao jednostavno kazati:
Vaa majka.
Dugo nisam uo nita o gospoici Schinagl" napokon kae. Ali, njezina
adresa?" pita mladi.
Pa Vi ste u Grazu u koli?" na to barun.
Da, ali izbacili su me. Moja majka nije plaala. I ja sam neto zabrljao i ne
elim vie uope natrag!"
Narednik je odluno pojeo svoj gula, popio svoju kriglu, sada naruuje jo
jedno pivo, napadno proguta jedan gutljaj, iz nenada postaje plavocrven i posuuje
si brkove gotovo jednako plavocrveom depnom maramicom. Potom se ustaje,
posprema maramicu i udara Xandla u lice. Mladi posre. Narednik sjeda i mirno
kae: Xandl, s gospodinom barunom razgovarat e kako to dolikuje ili u te
odvesti pa e izai dvije godine poslije iz zatvora. Jesi li svjestan kako si se ponio?"
Razumijem, gospodine narednie!"
Dakle, zamoli gospodina baruna za oprost!"
Molim gospodina baruna da mi oprosti!"
Seljaci se nasmiju na glas i u glas, pljeskajui se pritom po bedrima.
I onda, gospodine domaine", povie barun, podajte mladiu da neto
pojede. Preko!" doda. Kada budete pojeli, idite kui gospodinu ekonomu i recite
mu da se sutra vraate u Graz!"
Hvala lijepa, gospodine barune, elio bih jo neto zamoliti!"
Da?"
Smijem li za Boi opet doi?"
Da", kae barun.
Dopustite mi slobodu, gospodine barune", kae narednik, odatle nikakvo
dobro."
Krivica nije na njemu", odgovori barun.
Ve mi je poznato", pomisli narednik, visoka gospoda uvijek misle dobro o
takvoj eljadi. Kapetan naega okruga, kad god mu navedem neke razaralake
elemente, ima obiaj kazati da nee biti tako loe."
On je dijete iz puka", kae Taittinger, a pritom misli na Zenowera i na to da
je i on izvanbrano dijete, vjerojatno takoer od nekakvoga Taittingera. Tko bi ga
znao, sve je tako zbrkano.
Xandl je pojeo, podie se, krene, jo malo zastaje, kae: Molim za oprost!"
prui barunu kuvertu i napravi grozno neukusan naklon i otie. Taittinger kuvertu
da naredniku: to bi on htio?"
Narednik proita: Veoma cijenjena gospodine barune, gospodin ekonom je
nepoten, a to je gradonaelniku poznato. ena ekonoma ima sve stolnjake,
salvete i plahte s krunom, a velike riblje zdjele od ilovae s portretom jedne carice.
Ovo sam si dopustio da Vam saopim iz zahvalnosti Xandl Schinagl." To je
naalost istina", rekne narednik. Taittinger odvrati: Nita se tu ne moe uiniti!"
On stri u zraku. On ve zna da za ovaj svijet nije uinio nita.
Od toga prvoga susreta s vlastitim sinom Taittingeru je bilo jasno da mrzi
svoje imanje, cijelu okolicu, kuu, uspomenu na preminuloga ujaka Zernuttija,
njegova sina, dosadnoga bratia, ukraden posue, ak i gluhoga Joszija. Nije se
dovoljno grijalo. Usred noi, kada se vatra u spavaoj sobi pogasila, iznenada je,
bez postupnosti, postalo ledeno i vlano, iz jastuka i plahta iznojavala se hladna
vlaga i zaudarale su na gnjilo sijeno. Boi se bliio, nesnosan blagdan ispunjen
prijetvornim eljama svih zlih ljudi, poudno ispruenim, pohlepnim rukama,
zaodjevenim seljakim djeacima i anelima od papira a Boi je ovdje,
zahvaljujui ruskom kalendaru, trajao otprilike tri tjedna. A sada je jo i mladi
Schinagl zaprijetio svojim dolaskom. Bez narednika bilo je i nemogue ugledati
mladia. Oba su konja prodana, plaen je sljedei semestar za Schinagla, barun
Taittinger napokon je imao dovoljno novca da nekoliko tjedana proivi u Beu.
Dodue skromno, a ne u hotelu Imperial". Svake noi, otkako je Taittinger
napustio prenoite Jankos, kako bi studenim mukotrpnim putem stupio kui,
popio je toliko ljivovice da je bio uvjeren da bi se mogao jo danas spakirati, sutra
rano upregnuti i otputovati. Ali kada je prestupio kuni prag i upalio najprije
svijeu, a onda i svjetiljku, uhvatio ga je strah i gnuanje od nonih sjena
namjetaja, od gljivica po zidovima, od pucketanja vratiju i prozora. Brzo je legao,
dok je vatra u pei jo gorjela, pao u nemiran san, kasno se probudio, popio kavu
od cikorije, potom domae slatko biljno vino, obukao se, bez misli i bez cilja
tumarao okolicom, eznuo za veeri, otiao u prenoite, ekao na narednika,
jedva koju rije progovorio s gradonaelnikom i ekonomom, koji su prigodice
upali, opijao se iznova dva bijedna sata, dok nije dolo vrijeme za povratak kui.
Barun Taittinger spadao je u one ljude, koji nisu rijetki, koji su odrasli u vojnikoj
disciplini i koji su od sudbine oekivali zapovijedi i upute jednako kao i od
pretpostavljenih.
Jednoga dana dola je jedna takva uputa. Konjiki kapetan Taittinger imao
se etrnaestoga prosinca u 9 i 30 prijepodne pojaviti pred arbitranim
povjerenstvom u drugoj bekoj garnizorskoj bolnici. Bila je to posljedica njegova
pokuaja da dobije produeni dopust iz zdravstvenih razloga. Nije se urilo da se
rijei toga konjikoga kapetana. Nalazi obino nisu tako brzo vodili do
superarbitrae! Taittinger je, svkako, bio bolestan. Ojeao je tjeskobu, bol,
samoprijezir.
Otiao je ve desetoga prosinca. Pred odlazak rekao je ekonomu: Onda,
vraam se ovamo opet u veljai! Tada e sve biti drugaije!" Naredniku
andarmerije je prilikom rastanka na kolodvoru rekao: Uzdam se da ete Vi toga
djeaka, Schinagla, poslati natrag u Graz. Moe ostati tjedan dana kod ekonoma!"
Kada je upravitelj postaje dao znak za polazak, Taitinger mu prijateljski namigne,
sa zahvalnou u srcu, kao da je slubenik samo zbog njega pokrenuo vlak.
U veljai u ponovno doi, mislio je i ispunjen potpuno bezrazlonom
sigurnou, samomu sebi takoer je rekao: U veljai u biti sasvim drugi ovjek; i:
U veljai samo to nije proljee.
Pomiljao je kako bi bilo dobro u Beu ponovno vidjeti dobroga, dragoga
Zenowera, pa je brzojavio iz Preburga: ekam Vas u Beu, 'Princ Eugen'."
Ispunjen nadom, iao je ususret superarbitrai.
Va nalaz" glasi: proirenje krvnih ila, visoki stupanj neurastenije,
oslabljenost sranoga miia, za aktivnu slubu trenutno nije sposoban. Nisu ga
nikako pregledavali. Lijenik glavnoga stoera u drugoj bekoj garnizonskoj bolnici
rekao je samo Servus!" i potpisao papire.
Svako dobro, konjiki kapetane", rekao je potom. Bio je to izraz suuti.
I tako! Bio je to rastanak od vojske. Barun Taittinger hodao je uzdu ulice
Whringer, iao je ne obazirui se na rastopljen, blatan snijeg, prvi put otkako zna
za sebe nije vojnik, prvi put nije vojnik. to je onda? Upravo civil. Eto pravih civila
na ulici, ali oni su to ve odavna. On je, meutim, takorei, novak meu civilima.
Otpusnica se nalazila smotana u novaniku.
Nije lako postati civil. Vjerojatno i civil ima svoje pretpostavljene, ali ne i
uzviene. Civil moe ii kamo hoe i kada hoe. Civil nije bezuvjetno duan svoju
ast braniti orujem u rukama. Civil moe ustati bez sluge: civil ima sat. Ide kao da
eli postati jo vie civil, ne obazirui se na blatnjav snijeg, skree ulijevo, na
Schottenring i spustit e se u kavanu. Ne baca vie usputni pogled kroz stakla kako
bi utvrdio je li kavana primjerena njegovu staliu. Civil si smije sve dopustiti.
Taittinger, dakle, ulazi u bilo koju kavanu na Schottenringu, u blizini
policijske uprave. To je mala takozvana Narodna kavana. Za jednim od
malobrojnih stolova sjede estorica mukaraca u eirima. Svima su eiri
ukrueni. Igraju tarok. To meni ne prilii!, pomisli Taittinger i gleda van u oblaan
zimski dan, pijui kavu sa lagom.
Dolazi jo jedan gost. Taittinger je bio svjestan da je netko uao, ali kao kad
ovjek postane svjestan prisutnosti muice.
ovjek ne skida eir, salutira jednim prstom, sjeda uz igrae taroka i poinje
promatrati. U trenutku kada Taittinger povie Platiti!", ovjek skoi i osvrne se
oko sebe. Taittinger vjeruje da ga je negdje ve vidio. Skida eir. Dolazi blie i
kae: Gospodine barune, ne prepoznajete li me? Gospodine barune, ovdje?"
Pa da, bio je to gospodin od knjiica, Taittinger to zna od prve. Smijem li
sjesti?" upita Lazik, i ve sjedne. I ve pripovijeda: Ovaj svijet dananjice! Posve
sam ga prozreo, te kukavice, te nitarije! Tu plemenitu gospodu! Svatko od njih
ima barem jedan ljudski ivot na savjesti, to su ubojice, povlateni ubojice. Imaju
odlikovanja i novac i ast. Pogledajte, gospodine barune, kako sam nisko pao."
Lazik ustane, potegne hlae, zaklopi kaput i pokae izgrienu postavu, podigne
nogu i pokae razdrtu gornju kou, dotakne ovratnik i kae: Ve tjedan dana
nisam se presvukao."
To nije dobro!", na to e Taittinger. Gospodin barun je jedan aneo.
Gospodine barune, vi ste jedini koji je prema meni bio dobar", rekao je Lazik.
elio bih vam poljubiti ruke, gospodine barune. Ukaite mi tu milost, da vam
poljubim ruke." Lazik se sagne, ali Taittinger spremi ruke u depove. Ne, ja
razumijem, nisam toga dostojan", ree Lazik. Ali smijem li vam ispripovijedati do
u nebo vapijuu nepravdu?" Da", odgovorio je barun. Tada sam, dakle, sa
svojim knjiicama otiao grofu W, sada je oslabio, Bogu neka je hvala, pravednost
nebeska jo uvijek postoji. I s njim razgovaram, kao to sam svojedobno
razgovarao s gospodinom barunom. Ali ruka gospodina grofa na alost je jo uvijek
zdrava i on je isprui i zazvoni te se pojavi sluga, a grof mu kae: Tajnika' tajnik se
pojavi, a grof ree: 'Postupite s gospodinom kako dolikuje.' I ja porazgovaram s
tajnikom ne slutei nita, neduno dijete i doavi kui, tamo naem
Rothbuchera iz brigade kako stoji i kae: 'Lazik, moram te uhititi!' Sve u svemu,
knjiice su zabranjene i zaplijenjene, iz novina su me izbacili, sada ivirn jedino od
onih tamo mladia, oni su takoer iz brigade!"
Nije dobro, gospodine urednie", kae Taittinger.
Gospodin barun i dalje je tako ljubazan, da me tako oslovljava", rekao je
Lazik. Suze radosnice mogle su se ve uti u njegovu glasu. Ako smijem uzvratiti:
Ovdje imam neto kao malo zastupnitvo za lijekove." Izvue tubice i prake iz
depova. ovjek ne moe spavati, katkada, poznato mi je to, gospodine barune, a
lijenik to ne propisuje!"
U tome trenutku ustane est mukaraca, pozdrave se s prvim, nabiju eire,
a posljednji ree: Oprostite!", tubice i prake stavi u dep i zapovijedi Laziku:
Hajde!" Lazik se ustane, nakloni i krene za mukarcima.
Za stol dode konobar. Oprostite, gospodine barune, dunost mi je da u ime
gospodina viega inspektora Sedlaceka (gospodin barun nije ga prepoznao, ree)
izvijestim da urednik Lazik trguje kokainom, a policija ga koristi i i, rekao bih,
gospodine barune, da ga ne biste trebali podupirati!"
Hvala", ree Taittinger. Izae van, mahne jednom fijakeru i naloi:
Kagran!"
Kada je stupio u kazneni zavod i najavio se ravnatelju, imao je osjeaj da je
ovdje doao da se dragovoljno dadne zatvoriti. Rav natelj je jo uvijek bio onaj
stari, odmah je prepoznao Taittingera. Ovdje ostavljam gospodina baruna", rekao
je kao i neko. Nemojte, molim vas!", odvratio je Taittinger tako odluno da je
ravnatelj ostao sjediti. S gospoicom Schinagl ne bih elio razgovarati nasamo!"
Otvorili su vrata, dola je Schinaglova, ostala je stajati na pragu kao i neko,
drala je ruke na licu, a Taittinger joj poe u susret. Hvaljen Bog, Mizzi!", rekao je.
Mizzi je spazila ravnatelja iza pisaega stola, uplai se i napravi jedan nespretan
klecaj koljenima. Doite blie, Mizzi", rekao je ravnatelj a barunu: Ona je
veoma estita! U oujku e biti slobodna!"
to ete onda?" upitao je Taittinger. Oh, gospodin barun je tako dobar",
rekla je Mizzi. Taittingeru je izgledala drugaije nego posljednji put. On joj turi
kapu uvis, izbije joj plava kosa. Ravnatelj ree: Mi nismo tako okrutni, gospodine
barune!"
Hvala lijepa! Gospodine savjetnie!" ree Mizzi i pokua uiniti jo jedan
neuspio naklon. Izvue depnu maramicu iz plave haljine i obrie si oi. Njezine oi,
meutim, bile su suhe, a barun je to dobro vidio. Nita se nije pokrenulo u njegovu
srcu. Nije bilo kao posljednji put. elio je biti dobar, a Schinaglova se vjerojatno
tako izmijenila samo zbog ravnatelja ili zbog narasle kose. Tvoj sin bio je kod
mene", rekao je Taittinger. Ja sam ga poslao natrag u Graz" Xandl!! povikala je
Mizzi. Kako izgleda?" Na alost, ne kao ja, elio je Taittinger odgovoriti, ali je
rekao: Sasvim dobro, ba dobro!" Mizzi je doista poela plakati, ali ovaj put oi
si je obrisala runim zglobom. Uostalom, s plakanjem je brzo zavrila. Tvrdim,
ravnodunim, metalnim glasom molila je za doputenje da se udalji. Izvolite",
rekao je Taittinger. Odveli su je.
Osjea se sasvim dobro, gospodine barune, ree usluno ravnatelj.
Svakako, pa to se vidi", odvrati Taittinger. Veoma ste ljubazni." Uvijek na
usluzi, gospodine barune!" Ravnatelj ustane. Uvijek na usluzi!" jo jednom
ponovi.
Fijaker je ekao. Taittinger je imao izrazit osjeaj da se neto slomilo.
Istodobno mu se uini da uope nije u stanju, nikada i nipoto ne bi bio u stanju,
pojmiti taj zbrkani svijet. Bilo je ba kao neko u Mahrisch-Weikircheu uoi
matematike kolske provjere znanja. Vie nije bio vojnik, ali jo nije bio civil. Je li
to povezano s tim? Nije znao je li neki ovjek dobar ili lo. Kada bi ga netko upitao,
ne bi mogao kazati je li Lazik dobar, lo, neotesan, je li Mizzi odvana, pokvarena,
zla, niti je li njezin sin njegov sin, mislio je pritom sirotan ili onaj koji je
izgubljen. Da je barem Zenower ve ovdje.
Bio je to oigledno dan bogat dogaajima, barunu padne na pamet rije
sudbonosno teak, koju je jednom negdje bio proitao. U hotelu su mu rekli da je
gospodin porunik Zenower upravo stigao.
Po etvrti put bio je Zenower promijenjen u asnikoj odori, djelovao je u
veoj mjeri strano nego u civilu. U ovome trenutku, budui da vie nije nosio
oznake narednika, nego mladalako obiljeje porunika, izgledao je starim, puno
starijim nego to je u stvarnosti bio. To je mogao osjetiti i on sam. Vie nije prilazio
vojniki, izgledao je onako kako izgledaju u priuvi: pomalo preobueno. Nije to
bila civilna odjea, ali to nije bilo ni vojniko odijelo. Porunik iz administracije
nema ostruge. Nakon to je trinaest godina nosio ostruge, ovjek povjeruje da nosi
civil ili da ga uope nema. To je gotovo kao da uope nema nogu! Sve to
pripovijedao je Zenower s istinskom, gotovo ogorenom ozbilj nou. Taittinger ga
je posve shvaao. U paradnoj odori ovjek ne nosi vojniki tvrdi eir, nego
broasti eir, poput okrunoga povjerenika. Taittinger je imao razumijevanja za tu
vrstu boli. Ona traje jo dugo, prije nego to mogne prestati, a ujedno i osuditi
duboku nepravdu koju raunarskim doasnicima uzrokuje smijean pravilnik.
Svekolika prirodena razboritost Zenoweru nita nije koristila. Trinaest godina
konjice bilo je snano poput naravi. Bio je porunik iz administracije. Bio je
ostarjeli porunik.
Nije moglo biti a da se ove noi ne pobratime. Ruku pod ruku okrenuli su se
natrag prema hotelu. Raunarski porunik Zenower imao je sljedei dan otii u
jedan udaljeni garnizon, upravo tamo gdje je bio potreban jedan porunik iz
administracije. Bio je to petnaesti lovaki bataljun, daleko od svijeta, u Brodyju, na
ruskoj granici.
Probudili su se kasno, jedva da su imali vremena porazgovarati u
obiteljskom ozraju jueranje noi u kojem su jedan drugomu govorili ti. Tko e
znati, kada u te opet vidjeti!", rekao je barun. Tko zna hou li te opet vidjeti!"
rekao je Zenower. Zagrlili su se i poljubili u oba obraza.
Barun je ostao naputen, kao siroe. Nije pazio na samoga sebe. Njegova
naputenost postupno je zadobila odreeni ritam. Nije vie zatekao stare
prijatelje. Preputao se satima tuposti bez ikakve misli, etnji bez ikakva cilja, brani
bez ikakva teka, piu bez ikakve elje, eni bez ikakve radosti, besmislenoj
osamljenosti usred poslovne jurnjave i, katkada, pijanstvu bez ikakva veselja.
Katkada bi mislio na Mizzi i na oujak. Jedne je veeri pisao ravnatelju
zatvora. Saznao je da bi Schinaglova trebala biti otputena petnaestoga oujka.
Nije osjetio nita naroito u odnosu na Mizzi, ba kao ni u odnosu na petnaesti
oujka. Bio je to barem jedan datum, vrsta toka, granica. Nemirne misli ponekad
bi zastale pred tim datumom; pred tom ogradom.
XXVI
Ova je godina sa sobom donijela rano proljee. Ve u oujku grijalo je svibanjsko
sunce. Naglom, prezasienom snagom cvjetala je u vrtu utilova trava. Kosovi su
nadglasavali gradsku vrevu. Osjetno ire i krepkije bilo je svijetlozeleno lie
kestenova, a njihove svijee mirisale su oporo, ponosno, bijelo i napadno. ak su i
okretne lastavice ove godine izgledale povjerljivije. Tik iznad glava prolaznika
hujale su nebeske strelice. Od Kahlenberga pirio je u grad bez prestanka lagani
daak. Zidovi i plonici sa zahvalnou i njeno uzvraala su mu vlastiti samosvojni
dah. A kad bi nadola veer, iz svake toke grada moglo se vidjeti kako sunevo
crvenilo miluje vrh zvonika sv. Stjepana. Mirisalo je na probuenu bazgu, na svjei
kruh iz pekarne, ija su vrata bila otvorena, na zob u vreama kljusadi koja je vukla
fijakere, na mladi crveni luk i rotkvicu s trnice.
Jednoga takvoga dana, u devet i etrdeset ujutro, Mizzi Schinagl otputena
je iz enskoga kaznenoga zavoda. Njezino otputanje tjednima je za Taittingera bio
razlog da se odmah ne vraa na imanje.
Katkada, dok je tako samo sjedio, u rano dozorjelom i rascvjetanom vrtu
gostionice u bekome predgrau, a vino ga je ui nilo alosnim, zrak pak istodobno
vedrim, vodio je nijemi razgovor sa samim sobom. Postavljao si je pitanja na koja
nije znao odgovor. Nije ga progonila savjest! Je li Mizzi njegovom krivnjom bila
dospjela u kuu Matzner ili nije, tim se nije zamarao, jer nije mogao vidjeti nita
alosno u sudbini jedne izgubljene ene. On je poznavao samo vesele, bezbrine
bludnice, kojima je ivot pruao puno vie uitka nego, na primjer, enama
ministarskih savjetnika, efova odjela, nego kiselim i zlobnim radnicama u trafici,
nego kuharicama, graanskim kerima koje su napustili muevi. Uostalom,
zahvaljujui gnusnoj aferi" vezanoj za Mizzi, namaknuo si je nekoliko dobrih,
tovie bajoslovnih godina, a zahvaljujui istoj aferi" izgubio je sjaj, bezbrinost, a
za dlaku ast i ime. Zato se jo uvijek brinuo za Mizzi? Voli li je? Ni to. Srce je
spadalo u ogorene Taittingerove organe. Nije znao nijedan odgovor. Osjeao je
samo nekakav nepojmljiv i nerazrjeiv odnos prema Mizzi, prema aferi". Sve je to
bilo, dodue, nepojmljivo, ali, kako mu se inilo, zakljueno i zapeaeno. Protiv
onoga to je zakljueno i zapeaeno jednostavno se nije imalo to uiniti.
Kada se ujutro petnaestoga oujka odvezao u Kagran, nije se mogao
suzdrati od odreenoga sveanoga raspoloenja. Nije vie bio svjestan da se sam
zauzeo oko toga, da preuzme Schinaglovu. inilo mu se da mu je nekakva
ceremonija diktirala budalasto ponaanje. Uostalom, vonja u fijakeru kroz
raskoan trijumf toga jutra bilo je u potpunosti prikladna da razmiljanja koja su
klijala u Taittingeru rastvori u vedriji zanos.
I tako je, kao da je to posve samorazumljivo, stigao u ured ravnatelja
zatvora, da pokupi Schinaglovu. Ona je zato iz zatvorske elije izvedena pola sata
prije. Na sebi je imala smei ogrta, u kojem je dovezena prethodne jeseni.
Zguvani eir na kojemu je bila staklena trenja drala je u ruci, iz straha da je
moda u meuvremenu izaao iz mode. Njezina jo uvijek kratka, bujno narasla,
lijepa kosa sjajila se svjeim sjajem, a lice joj je izgledalo usko, upravo plemenito.
Sada doista izgleda kao Helen!, mislio je Taittinger.
Mogu vas potedjeti uobiajene moralne prodike", rekao je, smijui se,
ravnatelj. Mizzi Schinagl, gospodin barun se na tako plemenit nain brine za tebe
da sa sigurnou znam da vas vie ovdje neu vidjeti. Gospodine barune, uvijek u
vam biti na raspolaganju!"
Na Taittingera su vani ekala kola. Kamo elite?" upitao je. Mizzi se tek
tada oko sebe zabrninuto osvrnula, bilo je oito da nekoga nije nala. Moram jo
priekati", rekla je, Lepi e doi. Rano ste me izveli!" Bio je to prigovor. Sloboda,
proljee, otmjena kola i barun, izgledalo je, nisu u Mizzi izazvali radost. Tko je
Leni?" upitao je Taittinger. Moja prijateljica, gospodine barune! Obje smo bile u
istoj eliji. Leni zbog pripomaganja u pobaaju, pristala enska, Leni, bile smo
dobre jedna prema drugoj, ona je jo prije etiri tjedna osloboena. Ona se dri
rijei, sigurno e doi."
U tom trenutku barun je ugledao neto naoito, napadno, kako namiguje i
ve se pribliava. U tom se trenu pojava mogla i razabrati. Kretav povik puhnuo je
od nje prema ovamo. Sve jasnije moglo se razabrati da izvikuje ime Mizzi" i da je
rije o enskom biu u utom kostimu od sirove svile, sa svijetlozelenim eirom
velikoga oboda, s crnim uvojcima koji su navirali, u utim izmama na kopanje, s
kiobranom, krznom oko vrata boa i pompadour-torbicom. Bila je to Magdalene
Kreutzer, vlasnica koncesije na vrtuljke u Prateru. ene su se prisno izljubile. Vi
ste gospodin barun, to mi je ve poznato, meni ne trebate nita vie govoriti, sve
mi je Mizzi rekla. A to su kola, ui emo i odvesti se tvomu tati, on je uzet, inae bi
doao!" I prije nego to je Taittinger bio svjestan to se dogodilo, sjedio je ve na
stranjem sjedalu, Mizzi i Leni nasuprot njemu, bojaljivo i krajnje neudobno, s
visoko povuenim koljenima. On je pognuo glavu. Povrh njega na putu padale su
nerazumljive uzreice, tresli su se povici poput svijetlih munja, pljeskali grohoti
poput veseloga pljuska, na dijalektu, koji on jo nikada nije sluao tako intenzivno i
u takvoj blizini i koji je istodobno podsjeao na kotrljanje kotaa, mijaukanje i
puhanje u rog. Napokon su stigli u Sieverineg.
Jednom je ovdje Mizzi velianstveno dovezena, kao prilenica" perzijskoga
cara. Kuepaziteljica je jo bila iva, frizer Xandl oenio se i preselio u Brno. Duan
je bio opet otvoren (trenutno je pripadao jednom mladom ovjeku). Samo za ovaj
dan stari Schinagl puten je iz doma u Lainzu, jer je elio da njegova ki ne sazna
nita o njegovoj sramoti". Unutra, odmah uz otvorena vrata, sjedio je uzeti stari
Schinagl. U mranoj pozadini svjetlucale su bijele lule od stive poput kostiju
kostura. Duan je i u barunu probudio neka sjeanja. Ovdje je prvi put ugledao
Mizzi. Stari Schinagl mogao je micati samo rukama. I njegov jezik bio je
bespomoan, mucao je, stenjao i na kraju se useknuo neoekivanom snagom. U
svekolikoj zbunjenosti, Taittinger je kupio pet lula. Kuepaziteljica je upitala smije
li otii po duhan. Iz smetenosti, rekao je: Da, molim, puno zahvaljujem!" Bi li
Mizzi sada eljela ostati ovdje?, promucao je stari. Ne!" odlui Magdalene
Kreutzer. To je odavna gotova stvar. Mizzi je stanovala, dok se malo ne obnovi",
privremeno u kui Kreutzerovih, Klostemeuberger Strae. Imala je i otisnutu
posjetnicu u pompadour-torbici, prevrtala je po torbici i dala jednu Taittingeru te
rekla: Neka vam ne promakne, gospodine barune, ekamo na vas sutra, u
nedjelju, trei kat lijevo, vrata 21, ne zaboravite. Poslijepodne u pet. Nemojte
kasniti, gospodine barune!" Time su se oprostite od Taittingera. On se naklonio,
rekao fijakeru adresu Kreutzerovih, platio vonju za gospoe unaprijed i izgubio se
u sljedeoj sporednoj uliici, u kojoj mu je utjeno domahivala terasa jedne
kavane.
Nije mu promakla adresa, nije zaboravio ni dogovoreno vrijeme, pridravao
se svega dogovorenoga, kao i uvijek. S pomalo zebnje stajao je u nedjelju pred
vratima 21, zaudaralo je na kiselo zelje, make i djeje rublje koje se suilo, uo je
glasove iz svih soba, ispod, iznad i pokraj sebe, da bi sada razluio i Mizzin glas.
Odluno je povukao za uzicu zvonca, stupio neposredno u sobu koja se sastojala
od crvenoga plia, zelenoga stolnjaka, utih vaza, torta, narani, pladnja za kavu i
enormnoga naduvka. Tamo su sjedjele obje gospode kao sestre, u ljetnim, bijelim,
crno istokanim haljinama. Jedna crna, druga zlatnoplava. Uinio je sve to im se
svidjelo: jeo je naduvak, lizao je ukuhano voe, pio kavu, potom malinovac, puio
je trabuko, iako je podnosio samo cigarete, sluao je, razumio nije nita, na nita
nije ni mislio i dobio je garavicu. Odluio je upitati za toalet, odveden je u kuhinju
i zatvoren u neraspoznatljivu prostoriju, zadovoljio se time da vodu iz limene kante
saspe u koljku i opet izae. Jedva da je i sjeo, kadli se opet oglasi zvonce. Ula je
nekakva grdosija, koja nije s ovoga svijeta. Podsjeao je na koijaa, mesara i
zaodjeveni spomenik. Bio je to Ignaz Trummer, prijatelj Magdalene Kreutzer. Tako
se predstavio, a od svega to je jo izgovorio u sljedeem trenutku, brzinom koja
nije odgovarala njegovim tjelesnim razmjerima niti njegovom ljutitom glasu,
Taittinger je razumio samo to da se on osjea veoma poaenim. Jeo je, pio,
govorio, puio, pio, jeo i govorio. I di ste vi meni?" upitao je napokon. I ka' ete
otale?" Misusovo!" uzvikivao je s vremena na vrijeme bez razloga, a onda opet:
Sprtljaj se!" Nije to bio jednostavno beki dijalekt. Bilo je to kao da medvjed
pokuava govoriti talijanski.
Konjska eljeznica bila je prepuna, Trummer, sprtljaj se, inzistirao je da
pjeice idu u Prater, na posao" mislei na vrtuljke. Taittinger je posluno
koracao uz Ignaza, a ene su ile ispred. Kada se ovjek privikao na dijalekt,
doskora je mogao neto i razumjeti. Trummer je poznavao veliki svijet, doista je
jednom bio koija, kod grofa Zimborskoga. Nakon stareve smrti, postao je
trgovac konj ima. Potom je poeo lakomisleno trgovati te je vojnomu povjerenstvu
za novaenje, a u korist jednoga prijatelja, priredio potekoe tako to je,
okoliajui", poslao drugu ivotinju namjesto one unovaene. Razumije se,
gospodinu barunu poznata je i pria o dravnoj imovini, tako da je sada
obavijeten na vrtuljku Magdalene Kreutzer, a bio je to dobar posao; sada se
eventualno moe jeftino kupiti kabinet votanih figura. To je neto otmjeno i
prava visoka umjetnost, muzejska ...
Vrtuljak je zapravo bio naoit, sastojao se od konja, kola, saonica i amaca.
Vrtio se oko jednoga velikoga kipa od arene ljepenke, djevojke s dvije ukaste
pletenice, divovskih ruku, frizurom visokom poput tornja i golemom krinolinom. I
ta djevojka vrtila se oko vlastite osi. Iz njezine nutrine odzvanjale su orgulje.
Vrtuljak je poivao na okrugloj, drvenoj podlozi. Vrata te drvene krunice otvorila
su se prema gore, ene su unile, Taittinger ih je morao slijediti, grdosija se
neobino provukla kroz malena vrata. I nali su se ispod, a povrh njih bili su ljudi,
glazba orgulja, zveket lanca, na kojima se ljuljalo vozilo. Bilo je mrano i vlano.
Jedan magarac, siv poput sumraka u toj prostoriji, bez prestanka se vrtio u krug,
prema zobnici koja se nedostino klatila ispred njega. ivotinja je odravala
vrtuljak u pogonu, Schani ga je s vremena na vrijeme sokolio, koliko je bilo
potrebno da pone galopirati, kao da je kljuse. U me nema mista neovinosti",
objasnila je Kreutzerova, tu je jo jedan magarac, za minjanja!" Ponovno su se
stisnuli kroz malena vrata i izali na zrak. Na Trummerovu zapovijed, morali su u
kavanu Zweite Caf". Svirala je vojna glazba, ljudi su se smijali, bijeli, radosni,
uznojeni, u nekakvom neosvijetenom zajednitvu. Zrak je svejedno bio lagan,
mirisav, gotovo elegantan, zasien, a ljudi su na poseban nain svojom glasnoom
ostajali u svojoj diskreciji. Njihovi povici zvuali su poput bodrenja, usmjerenoga
prema oaloenima, poput elje za neim radosnim, da se unaokolo vidi sama
radost. Taittinger se oraspoloio.
Kreutzerova ga je upitala je li ikada vidio panoptikum. Dakako, rekao je, i
uzbueno ispripovijedao to sve je tamo vidio. Na primjer, Modrobradog, tekoga
zloinca Zingerla, kapetana razbojnika Krasnika iz Siebenbrgena, komitadiju iz
Bosne, zajedno odrasle blizance. Gospodine barune", rekao je Trummer, ovaj put
na knjievnom njemakom i sveano, vaa mo rasuivanja je genijalna!" Jo
nikada Tatittinger nije uo takav kompliment. Kada bi se opet pojavio u odori, elio
bi da to Mizzi zna. Na carev rodendan, rekao je Taittinger. Znao je da lae. Ali elio
je cijeli svijet uiniti radosnim. U konanici, sve ovo ovdje bio je puk. Bili su veoma
armantni, djeca iz puka", ak i grdosija, Trummer.
Da se ponovno podigne razoren Mizzin ivot, bilo je nuno sada stvoriti
jednu povoljnu priliku; bio je to panoptikum. Gospoa Kreutzer mislila je, da barun
ne bi mogao imati nita protiv. I Taittinger je rekao: Ali, kako!" Sada bi bilo
jednostavno, dovoljno je ne dopustiti da te smotaju i postii pravu cijenu.
To je prikovie!" povikao je Trummer.
Nije, ako bi barun elio neto doprinijeti, umjesto takozvane alimentacije,
dok je sama Mizzi odgojila djeaka i to tako otmjeno, kako i dolikuje djetetu
takvoga oca.
Tako je mislio Taittinger. Na ovaj u nain napokon biti osloboen dosadne
alimentacije. Samorazumljivo", rekao je. U okviru svojih mogunosti", izgovorio
je frazu, ne iz opreza, jer je doista zvuila ozbiljno, pomoi u Mizzi!"
Na alost, u sljedeem trenutku dogodilo se neto muno. Natporunik
Teuffenstein von den Elfer-Ulanen prolazio je zajedno sa svojom zarunicom,
gospoicom Hoffmann von Nagyfteg, i povikao: Pa to je on! Taittinger!" Bila je
to grozna situacija, ili tonije, neugodna": Stanujem u hotelu 'Prinz Eugen"!,
rekao je svome drutvu za stolom. Molim da se sutra raspitate za me." Zaboravio
je ak i platiti, ustao je, pohitao ususret Teuffensteinu, koji ga je odvukao za drugi
stol, pio je vino, morao se smijati, sluati anegdote i ispripovijedati kako se
ograniio na svoje imanje. Zna", rekao je, uvijek postoji neka mogunost, inae
bi sve bezizgledno propalo."
U kasnu no hodao je sam po Prateru. Praina je jo uvijek podrhtavala u
zraku. Kroz glavnu aleju njeno su bubnjala elegantna kopita konja ispred
bezglasnih gumiranih kotaa. Bez-izgledno-pro-palo, bezizgledno, bez-izgledno",
bubnjala su kopita. Iz grmova uz rub aleje dopirala su pohotna aptanja
zaljubljenih. Jedna cvjearica ponudi mu ljubiice. Kupio je pet kitica i drao ih
tupo sve dok mu nije na put dola jedna djevojka. Dao je maloj cvijee i otiao s
njom u hotel prema sjeverozapadnom kolosijeku. Jer uhvatio ga je strah od
usamljene noi.
XXVII
Prater je prijepodne oitovao urednu ljupkost parka, tajanstvenu tiinu ume i
ivahnu pokrenutost dana uoi svetkovine.
U to se vrijeme baruna Taittingera moglo esto vidjeti kako ide pjeice
glavnom alejom. Prije mnogo godina cijeli svijet smjestio se u meuvremenu
na ovu stazu stupio je na leima Pyladesa.
Katkada bi se barun kretao rubom jahae aleje. Pokraj njega su u kasu i
galopu prolazila gospoda. Neke je prepoznavao, a da ih nije pravo ni pogledao, po
ritmu i koraku ivotinja, po nainu na koji su jahai sjedili u sedlu, na koji su drali
uzde i bi, po povijenosti leda. Ovo ovdje bila je kobila Glans-Ei-re pasz. Tamo jage
Tibor von Daniel. Tamo preko upravo Emillio Casabona pozdravlja svoga zemljaka,
grofa Pogaccija. Konj bankara von Goldschmidta bio je dorat iz ergele grofa
Khuen-Hdervryja, vrijedio je dvije tisue forinti. Nasuprot je uar jahao runu
kobilu nezgrapna hoda i preiroke stranjice. Temeljitom ozbiljnou Taittinger je
svakoga prijepodneva pravio takve zamjedbe. Nikamo vie nije odlazio, sve ih je
jo uvijek poznavao. Dolo je dotle da je kao svoju zadau prihvatio, drati ih u
evidenciji". Katkada bi ga uznemirila odsutnost nekoga konjanika, koji se ve dva
dana ne bi pojavio u aleji. Potom bi odlazio do vrha i sjeo u gostionicu gdje su
mnogi jahai obiavali sjahivati. Mnogi bi ga prepoznavali. to se s njim dogodilo,
pitali bi ga, a on bi odgovarao uvijek istom laljivom frazom: Postao sam pravi
seljak!" Tako bi kazao. Na imanju je bilo grozno, ali njegova prisutnost bila je
nuna. Otuio se od svijeta i bojao se ljudi. Vie se nije usudio otii u neki salon.
ivot je za nj izgubio svaki smisao. Sada h se napokon trebao oeniti", rekao je
stari barun Wilmowsky, lan vlastelinske kue, a ve je godinama strastveno
revnovao da staru gospodu povezuje s mladim djevojkama iz zaduenih obitelji.
Iskreno je priznavao da se ne bavi niti priznaje ikakvu drugu politiku, osim
obiteljske politike. Trebao sam svojedobno oeniti Helen", rekao je Taittinger.
Ona je stvarno nesretna", odgovorio je Wilimowsky. Grof je paraliziram. Mladi
Tschirschky joj vodi dvor. Njezin mu oduvijek je bio pomalo tupav.
Prijepodneva su na taj nain veinom bila posveena aristokraciji.
Poslijepodneva je, meutim, barun posveivao puku", takoer u Prateru. esto bi
prolazio pokraj vrtuljka, zadravao se s Mizzi, s Kreutzerovom i gospodinom
Trummerom, s njima rado odlazio na vojnu glazbu u 'Zweite Cafhaus', i bivao
obavijeten kako teku rasprave o kabinetu votanih figura. Inae je volio
panoptikum. Votane figure bile su sasvim simpatine; u svakom sluaju ljepe od
vrtuljka. Trummer je rekao da uz to ide uredan iznos novaca, priu treba, svega ti
svetog na nebesima, prijatelju moj, urediti kako valja. Uostalom, izgledi za zaradu
bili su nesagledivi. Katkada bi se dogodilo da Mizzi Schinagl, kao da se sjetila
odavno zanemarene dunosti, s Kerutzerovom ili Trummerom zamijeni mjesto,
vrsto potisne baruna i lagano mu pogladi ruku. Prvi put on se uplaio i iznenada
zautio. Potom se navikao na izgovor: nita je, Mizzi je odvana; svi su ljudi uope
odvani. Bilo je kao da se pridrava njezina pukoga obiaja". Postupno mu se taj
obiaj ak svidio. Od Mizi Schinagl dotjecala je nekakva prijateljska toplina u
prohladne proljetne veeri. Topla prisjeanja su razbuivala, sjeanja na njezino
tijelo, na neka njezina skrivena obiljeja, na tajne njezine poude, na razbludne
njezine darove. Mizzi je pravila i uznemirujue kretnje. To je i sama primijetila i
poela ih se postupno suzdravati. Krotila je vlastitu ivahnost, vie nije rukama
zaklanjala lice kad bi se smijala i vie nije kriala kad bi se uplaila. Na sve to samu
je sebe prisiljavala, s utjehom u srcu koju je neko u koli imala: trajalo je to,
meutim, samo etiri sata. Njezinom glavom uljale su se veoma zbrkane i
proturjene trice. I u zavodu se osjeala kanjenom, kao i neko u koli; ali nipoto
lienom dostojanstva. Ali sada na slobodi osjetila je da ju je neopravdano pratila
poruga. Neopravdano! Jer, to je ona bila kriva? Naporno je razmiljala i korak po
korak prolazila kroz svoj dosadanji ivot preciznou za koju je sposoban samo
netko tko je povrijeen i osramoen, godinu za godinom, postupak za postupkom.
Na poetku, nalazio se Taittinger. Prije toga nije bilo nita, do li neodreen sumrak
oeva duana. Odjednom dopre nekakva svjetlost. Imao je zvijezde na ovratniku,
sunca na odijelu i srebrnu, tanku munju na bedru. Da nije doao blistav, dolo bi
do udaje za estitoga frizera Xandla! Ne bi se ni odlazilo Matznerovoj! Ne bi ni
postala prilenica niti bi bisere dobila na dar. Biseri donose nesreu! Taittinger je
bio kriv.
Nesposobna da dugo vremena uti, takva joj je bila narav, svoje je misli
izgovarala pred Kreutzerovom. ela je odobravanje. Kreutzerova je spomenula
nezakonito dijete. Taittingerova dunost bila je uzdravati majku i sina. Doao je
Ignaz Trummer. On je bio istoga miljenja. 'Svi su li ti ljudi isti' polazio je od te
pretpostavke. Take u nas 'pozivaju', ako ne plate alimentaciju i da vidi kako
pleu!" Trummer je mislio na svoje troje izvanbrane djece. Kakva neprilika!
Majke su ga, dakako, tuile. U dva sluaja uspjelo mu je zanijekati oinstvo. Tree
dijete, djevojicu, smjestio je kod svoje stare tetke u Krieglachu. Tamo je upalo u
parni kotao i sprilo se. Takvomu otmjenomu gospodinu nisu se pravila nikakva
'okolianja'. Bilo je samorazumljivo kada je barun kabinet votanih figura dao Mizzi
na poklon! A i za sve koji su pretrpjeli tetu, nala bi se umjerena odteta.
I dalje mi je drag", priznao je Schinagl. Ona ga je doista voljela. Katkada je
bila uvjerena da bi jo jednom mogla krenuti za Taittingerom, kao neko, od oca
otii u Herrengasse i onda u kuu Matzner i dobiti dijete i nesretne bisere te jo
jednom biti zatvorena. Ni za to se nije kajala. enja za njim, za njegovim rukama,
mirisom, noima, ljubavlju izjedala je njezino srce. eznula je za njim; i inilo joj se
udnovatim, u trenutcima prisebnosti, to joj ta enja ne nalae ljubav, nego
osvetoljubivost. eljela je vratiti milo za drago. Pripadala je Taittingeru. Zato se
dri na udaljenosti od nje?
Znala je da je obiavao prijepodne etati u Prateru; jednom je otila ne bi li
ga srela. Najprije ga je spazila iz daljine, puno prije nego to joj se pribliio,
prepoznala je njegova lea i njegov hoch. Vitko i njeno kretao se izmeu snanih
stabala, to ju je ganulo do suza; mogla se rasplakati nad njegovim hodanjem. Bilo
je zapravo prelijepo pratiti gospodara, vidjeti i voljeti samo njegova leda i njegovu
sjenu, dok je tu i tamo naputao aleju i prelazio na sunanu stranu ulice. U mislima
ga je oslovljavala: gospodine, barune, konjiki kapetane. Ni u sebi nije se odvaila
nazvati ga Franz zbog tjelesnoga straha. Kada je mislila Franz", kroz srce joj je
prolazio ma.
Dobro je bilo da ga nije bila sluajno susrela; to vjerojatno ne bi izdrala.
eljela se ve okrenuti kako je on danas, ne danas, jo ne danas, ne bi sreo; ali za
okretanje je moglo jo biti vremena. Hodala je, nesvjesno, sve bre. Ve je mogla
uti njegove korake.
On se iznenada zaustavi, brzo se osvrne i spazi je. Imao je osjeaj, da ga
netko prati.
Pustio je da mu se priblii. Zna, Mizzi, ne volim iznenaenja!" Bio je
iskren, mrzio je iznenaenja. Boine darove koje sam nije bio poelio i istodobno
naruio, mrzio je, unitavao ih je ili ih je istoga trena gubio. Iznenaenja je
doivljavao kao vulgarna, ba kao i povike zastraivanja, ensko glasno plakanje,
buno igranje taroka u kavani, prepirku mukraca na ulici. Ovo je puki sluaj,
oprostite gospodine barune", slagala je Mizzi. Mislila sam da je barun na
jahanju?" Nemam konja, Mizzi. A na unajmljenim konjima ne jaem! Kamo si
onda pola?" Bio je ve na granici nepovjerenja. Nikamo, samo tako etam",
rekla je Mizzi. Sada se vrati, sjedni kod Steinackera u vrt, popij jedno pivo. Ja u
doi za jedan sat!" Okrenuo se i otiao.
On ustvari nikada nije imao pravu volju za ovakvu etnju. Jahae je takoer
izbjegavao. Okrenuo se. Probudilo se u njemu neto suuti za Mizzi. Te suuti
takoer se sramio. Sve bi bilo dobro samo kada ne bi imao toga tuknutoga sina!
Iznenada se sjeti da je to ipak bio njegov sin. Nije se osjeao krivim nipoto. Ali
to je bila jedna injenica: Xandl je neporecivo bio njegov sin, a Mizzi s tim u vezi ne
moe nita ili veoma malo. Kada je stupio u gostionicu Steinacker, imao je ve
gotovo ljubazno lice. Bilo je to neto kao unaprijed oduzeto barunovo
poslijepodne. Mizzi je ve oko jedanaest otvorila puki odjeljak. Automatski se
probudilo Taittingerovo zanimanje za votane lutke.
Trebalo je puno novaca. Koliko? To bi znao Trummer. A koliko ima ona
sama, upitao je Taittinger. Mizzi je priznala samo od pokojne Matznerove
naslijeenih 300 forinti. Preutjela je ono to joj je ostalo od pozamanterije. Jo joj
je u eliji Kreutzerova savjetovala da o tim groevima za sluaj nevolje" ne govori
nita nijednoj dui, ni Trummeru. A najmanje sinu. Ali nije to bio samo dobar Lenin
savjet, koji je trenutno slijedila, nego je to bio i glas njezina srca. Od svoga uhienja
strahovito se plaila starosti i bijede. Bilo je tako kao da bi se svekolika
lakomislenost za koju je bila sposobna istroila i rastopila zajedno s novcem; a
potroila svekolika bezbrinost, lakomislena povjerljivost, nestanost i
velikodunost. Na du njezine due zaostali su prirodni, samo mladou prikriveni,
strah od nezgode gorkoga ivota, enja za zajamenom sigurnou, topla ljubav
prema posjedu i imanju, ljubomorna njenost prema onom ostavljenom po strani,
uteenom i skrivenom, ukratko, vjeno, enama priroeno uzdanje u tedionicu i
osiguranje. Nije osjeala nikakav sram. To preuivanje bilo je moralna dunost.
Moral je zapovijedao jednako i to da pusti Taittingeru da podmiri raun. Novac koji
je on troio na nju hranio je njezinu ljubav prema njemu. Dvije tisue forinte
poloeno je u poti, a tedna knjiica, umotana u depnu maramicu, nalazila se na
dnu kovega. Klju od kovega visio joj je o vratu, pokraj kriia i medaljona s
likom svete Tereze. Tri stotine svakako je premalo", mislio je Taittinger, kojemu je
strahopotovanje prema votanim figurama bilo usaeno duboko, kao i to da nije
znao cijeniti novac. Takve votane figure uope nisu mogle biti jeftine. Svakako,
svakako, on to shvaa. Bit u toliko slobodan da ti malo pomognem", rekao je.
Oh, hvala lijepa! To je tako ljupko, tako otmjeno, ba u skladu s Vama, gospodine
barune!" I ona ve svojim obima rukama dohvati njegovu desnicu: i prije nego
to je stigao uiniti kretnju obrane, ona se nadvila nad njegovu ruku i prisno je
poljubila. Bio je zaprepaten, oajan i bespomoan.
Iznenada iz Mizzi provale suze. To je povealo Taittingerovu nevoljkost, ali i
ganulo njegovo srce, gotovo kao i onda kada je Mizzi bila poela plakati u uredu
ravnatelja zatvora. Jo me barem malo volite?" upitala je Mizzi. Da, da, sigurno",
rekao je Taittinger, s vrstim uzdanjem da bi suze mogle stati. Dogodilo se,
meutim, suprotno: potekle su jo vrue i gue. Nisu, dodue, trajale dugo. Mizzi
pridigne lice. Njezina raupana kosa, povijen eir, zguvana maramica, iskreno
plavetnilo oiju koje su meu uplakanim vjeama izgledale upravo djetinje, sve se
to konano svidjelo barunu i uini mu tu enu prisnom. Odmah je to osjetila i
brzinom kojom se orao, nakon dugakoga, vrebalakoga kruenja, obara na plijen,
im je dao do znanja da je nastupio njegov trenutak slabosti, upitala: Smijem li
danas doi do vas naveer?"
Danas ne", rekao je Taittinger. Nije volio nita nepripremljeno. Sutra?
Prekosutra? Kada?"
Dobro, sutra", odvratio je Taittinger, to znai, kada nisam iznenada
zateen!"
XXVIII
Doista je jo gajio neodreenu nadu da e se zbiti neto to bi je moglo zadrati na
odstojanju. Ali tako neto nije se zbilo i Mizzi Schinagl dola je kako je dogovoreno.
Brzo se na nju navikao, kao i openito na veinu njih, na dobre, na loe, na
armantne" i na dosadne", na koje bi naiao. Pronaao je kod Mizzi ponovno
prisnu toplinu i otkrio je njezine dobro poznate tajne. Mizzi je dolazila sve ee.
Marljivo je hranila ponovno probuenu naviku. arko je ljubila, kao neko, kada je
sve bilo poelo. Preputala se katkada, kao neko, onim opasnim sanjarijama, za
koje je znala da su bile budalaste i da buenje iz njih donosi veliku gorinu.
Smijeni snovi, dobroudni u nj ihovoj povrnosti i usreujui u razoarenju, koje
su sami nagovijetali: barun e ostarjeti, a vjerojatno e se malo i razboljeti. Oh, ne
previe! Moda posve mala, prolazna uzetost kojoj je potrebna njega. Onda e ga
njegovati, posve mu pripadati, ne samo tako, nego kao rtva. Onda e postajati sve
stariji, trebat e Mizzi i tada e postati njegovom enom. Jednu cijelu no ve je
jednom bila grofica. Posljednjih deset godina svoga ivota mogla bi biti sasvim
dobrom barunicom.
Jednoga takvoga dana dobio je stari Schinagl budui da je on bio skrbnik
svoga unuka od ravnatelja zavoda iz Graza obavijest kako vie ne postoji
mogunost da se Xandl zadri; morao bi odmah u Be majci ili negdje drugdje. Ni
njegovo udoredno vladanje, ni njegova marljivost, ni njegova obdarenost ne bi
mu dopustili da potrai drugi zavod, barem ne u Steiermarku. Starac je poslao
pismo keri. Kako Magdalene Kreutzer, tako je i Trumer bio miljenja da dijete
pripada mjaci, a kopile nikako zavodu. Trebalo bi ga dati na pouku kako bi od njega
moglo nastati neto pristojno. Bio je to znak s nebesa, prst Boji, kako stoji
napisano i kako je vjerouitelj oduvijek govorio. Otac je bio tu, na mjestu i
poloaju. Njemu se nita ne govori. Mladi e jednostavno doi ovamo. Potom e
ga se poslati gospodinu barunu, najbolje sutradan. Evo me, to mi je sada initi?
Evo me, gospodine oe! Moda e ga poslati na imanje, tko bi to znao? Barun je
katkada udljiv, svega ti svetog na nebesima, prijatelju moj!
Tjedan dana kasnije, izjutra, dok se Taittinger spremao napustiti hotel,
najavili su mu mladoga ovjeka, Schinagla. Straan mladi ostavio je na ubogoga
Taittingera snaan dojam. Sada je znao, posve protivno njegovoj naravi, u tren
oka, o kome je bilo rije. Dovedite ga", naloio je. Ali ako dode jo jednom,
izbacite ga van!"
Da, bio je to zastraujui mladi, vei nego proli put, jo naherenije gubice,
jo crvenijih onih rubova. Njegov vlastiti sin! Njegov vlastiti sin izgledao je tono
tako kao da se priroda htjela narugati barunu. elo je bilo slino, raspored kose,
brada, obrve, oni prorez. Dobro jutro!" rekao je mladi. U ruci je drao kapu.
Promijenio se, znaajno se porunio, ali bilo je gotovo kao da ga je ovjek tek juer
vidio. Gospodin Schinagl?" odvratio je Taittinger. Majka je rekla da bih trebao
poeljeti dobro jutro!" Hvala, pozdravite gospoicu Schinaglovu!", odgovorio je
Taittinger i mahnuo fijakeru. Svanuo je zastraujui dan. Kamo voziti? Prema
Badenu!" povikao je Taittinger, ali ve se Krntnerovoj ulici predomisli i ree: U
policijsku upravu!" Izaao je, platio, nije imao hrabrosti potraiti policijskoga
lijenika, s kojim je zapravo elio raspraviti o sluaju Schinagl. Besciljno je lutao
ulicama. Kada je s tornja odbilo dvanaest sati, upravo je prolazio pokraj zamka,
sekundu prije izmjene strae. Porunik Deutschmeisterkompanie je zapovjedio:
Kraim korakom!", jer sat s dvorca jo nije bio poeo odbijati podne. Bubnjar je
podigao svoje ezlo, posljednji zvuci koranice Radetzkoga tjeskobno su zamukli i
ve izazvali slab odjek ispod svoda ulaznih vrata u zamak. as je brujao sat u
dvoru, as je bubnjao lagano kao kada samtne apice udaraju po teleoj koi, as
se orio unutar puke" prema van! as se negdje iza zavjese pojavljivao sam car.
Neizreciva alost epala je Taittingera. Prvi put nakon dugo vremena osjetio je
ponovno enju za odorom i patnju za vojskom. Kapela je svirala valcer o Dunavu.
Puk u dvoritu dvorca bio je uvjeren da je na jednom prozoru ugledao cara.
Podigoe se eiri i ruke. U poviku 'Hura' gotovo da je i glazba zamrla. Proljetno
sunce poivalo je blago na dvorcu i smijeilo se: mlada majka. Boe sauvaj"
odjekivalo je, Taittingera prome dobro poznata jeza, vojnika jeza, himnika jeza.
Stajao je sa eirom u ruci; najradije bi salutirao.
Na povratku u 'Deutsche Haus' gdje je danas elio ruati, ozbiljno je
razmiljao o tome ne bi li opet trebao stupiti u vojsku. Nije vie imao novaca.
Imanje! I kopnena vojska bila mu je draga. Nalaz bi se opet mogao promijeniti.
Njegov prijatelj Kalergi sjedi u Ministarstvu rata. Tijekom jednoga ili dvaju satova,
prozreo je konjiki kapetan a. D. posvemanju uzaludnost vlastitoga ivota.
Imanje, Mizzi, puk u Prateru, Kreutzerova i taj Trummer! Ni votane figure vie u
njemu nisu budile ni najmanje zanimanje. Jednom je bio kupio pozamanteriju,
sada bi dakako morao namaknuti jedan panoptikum, ali to je onda to. Smijeni
ostatak imanja prodati! I natrag u domovinu! Kui u vojsku! elio je u hotelu jo
malo porazmisliti. Poe kui, sjedne u predvorje.
Doao je portir i najavio kako je mladi ovjek od danas izjutra opet ovdje, u
pratnji dame koja svaki dan dolazi i ovjek vie ne zna to uiniti. Neka oboje dou,
rekao je Taittinger. Doli su. Taittinger je naumio da se ne ustaje, ali se uspravio:
visoko se podigao sa stolca. Nije bio sposoban ostati sjediti pred biem
zaodjevenim u ensku odjeu. (Kad bi mu se pribliavala haljina iz bilo kojega
modnoga izloga, on bi se odmah ustajao.) ak se tomu smijao. Zamolio je da
sjednu. Mizzi Schinagl izvukla je pismo ravnatelja kole iz vreice i pokazala ga
Taittingeru. Potom je uzela i depnu maramicu u ruku. Ve se pripremala za
plakanje. Taittinger proita nekoliko redaka i odloi pismo na stol. Mizzi je
maramicom ve dodirnula oi. I ve naglaeno jecajuim glasom iscijedi reenicu:
Momak nimalo nije uspio!" Bio je to neskriven prigovor. Taittingerovo djelo nije
uspjelo.
Draga gospoice Schinagl", rekao je Taittinger, koliko je godina vaemu
sinu?"
Ba e mu sutra biti tono osamnaest!"
Oh, estitam!" rekao je Taittinger Xandlu.
Sto sada namjerava?", upitao je Taittinger.
Mislim, a i gospodin Trummer tako je rekao, trebao bi poi ocu, da mu
pomogne u poslu, a onda e vjerojatno naslijediti posao, jer otac je ve bolestan!"
Ne sutra", rekao je Xandl, sutra je moj roendan!"
Neto u ti odmah pokloniti", na to e Taittinger, da ne mora sutra opet
ovamo dolaziti!" Izvukao je novanicu od sto forinti iz novanika, Xandel novanicu
previje i zadri je u aci. Hvala!", rekao je. Reci: Hvala lijepa, gospodine barune!",
doviknula je Mizzi. Tako je", rekao je Xandl, hvala lijepa, gospodine barune!"
Za trenutak je zavladala tiina. Onda Xandl nenadano ree: Idemo mama, Mizzi!" i
podigne se.
I ja moram dalje", odvratio je Taittinger, baci pogled na sat i ustane. Uzme
eir i izae prvi.
Daj mi novac!" rekla je Mizzi svomu sinu na ulici. Ba sam to i mislio!" viknuo je
Xandl. Stotica nije za enu poput tebe!" Hodao je uz nju jo malo dalje, ali na
sljedeem krianju skrene, ne rekavi ni rijei. Xandl! Xandl!" povikala je Mizzi.
Nije se ni osvrnuo. Ila je pjeice ulicom Rotenturmstrae, a doavi na zidani al
Franz-Josef-Kai morala je sjesti. U to je doba vladala tiina. Mogao se uti ubor
Dunava iza gustoga pozlaenoga grmlja. Kosovi povjerljivo dou Mizzi na obalu.
Doli su da ih se nahrani, nalik na uline svirae, koji idu u prikupljanje priloga,
nakon ega sviraju svoje pjesmice. Mizzi ustane, eljela je otii u oblinju kavanu
po kiflu kako bi nahranila ptice. Prema pticama je gajila njenost kao i sve ene, iz
ganutljive zahvalnosti za povjerljivost ivotinja. Polako i tedljivo drobila je kiflu
kako bi kosove to due zadrala u blizini. Danas nije mogla biti sama. eljela je i
brzo vratiti se do Kreutzerove i Trummera. Tiho je govorila kosovima. Govorila im
je kako je Xandl lo, od samoga svoga dolaska. (A tako je zlatan bio kada je doao
na svijet i kasnije, kada je jo imao uvojke. I tako me znao obradovati, kada mi je
govorio 'mama'. A sada mi nikada ne kae mama, govori mi 'Mizzi' i 'eno',
'eno!"') Poela je gorko plakati. Imala je osjeaj da je ponienje prvi put doivjela
tek kada je muki doao na svijet. U kui Josephine Matzner bila je, dakako,
iskoritavana, ali nikada ismijavana. Ni prilikom obvezatnih tjednih posjeta
lijeniku, po obiaju", nikada nije doivjela uvrjedu, a ni kasnije, ni tijekom istrage
ni u zatvoru. Moralo je doi njezino vlastito dijete da bude osramoena. U tome
trenutku osjeala je svu teinu rijei: osramotiti. Ta rije kako je to udno
spadala je, otkako je poela misliti, u njezin svakodnevni rjenik ali tek sada
pojmila je snagu njezina znaenja. Podigla se, osvrnula oko sebe, u blizini nije bio
nikakav straar. Odvaila se na ledini, stupila na ogradu dunavskoga kapala i
pogledala dolje prema rijenoj struji. Prije nekoliko godina crvenokosa Karolina
bacila se u Dunav, malo navie, kod mosta Augartenbrcke; nikada je nisu
pronali. Tada je Matznerova rekla da Dunav nerado predaje svoje leeve. Odnosi
ih do mora. Mizzi je spopadala jeza od takve smrti; to je dulje promatrala vodu
koja je jurila, to je jeza bila vea; ali istodobno je poela voljeti vlastiti strah.
Voljela je vlastiti strah od vlane smrti. Kada je dolje na obali doka ugledala kako
se svjetluca kaciga jednoga straara, vratila se natrag na obalu.
Poela je eznuti za zatvorom. Tamo nije bila tako usamljena, elija je bila
malena. Ali ovdje vani svijet je bio velik, malena ena bila je beskrajno sama.
Samoa je bila tako velika kao sam svijet. Kreutzerova joj je bila prijateljica, ali ona
je imala svoga Trummera. Gdje je prijateljica na koju bi se ovjek mogao osloniti
ako ona ljubi svoga ovjeka? Baruna nije bilo mogue posjedovati. Ono jedino to
se od njega moglo dobiti bio je Xandl a on je trao svojim putem, za njega ona
nije bila majka. Kada bi samo mogla zaboraviti kako je neko bio zlatan. Moda mu
je ve ao i eka na svoju majku, kao i svakoga poslijepodneva u Karussellu.
Krenula je u Prater, hodala je polako. to kasnije doe, to je bilo sigurnije da e
Xandl ve biti tamo. Xandl je, meutim, doao kasno, naveer, zaudarao je na pivo
i rakiju. Bio je tii nego inae. U njegovim oima odsijevala je mala, nepoznata
svjetlost. Dugo je oklijevala dok ga nije upitala za stoticu. Na kraju predodbe kako
bi mogla spasiti barem sedamdeset forinti bila je nesvladiva: Evo!" rekao je Xandl.
Izvukao je sveanj novanica od po deset forinti. Dvadeset sam forinti potroio.
Zakapario sam bicikl, sutra u ga podii." Daj mi to je preostalo!" Xandl
ponovno pospremi novac. Siao je dolje, da malo potjera magarca i porazgovara sa
Schanijem. elio je pokazati svoje bogatstvo. Schaniju je novac bio potreban. Imao
je srebrni prsten s plemenitim kamenom, ali Xandl nije vjerovao ni srebru ni
draguljima. Jedini predmet od vrijednosti, koji je Schani posjedovao, bio je
revolver. Prodao ga je Xandlu, zajedno s dvadeset patrona, za pet forinti. Sutra bi
se trebao revolver isprobati, na umjetno natapa noj livadi, gdje vojnici imaju
vjebe i gdje pucnjevi ne mogu izazvati sumnju straara. Gospodin Trummer
provukao se kroz maleni ulaz upravo u trenutku kada je trgovina bila sklopljena.
Ugledao je novanice, upitao odakle potjeu, nazvao baruna tupanom, luakom
izraslinom, zapovjedio Xandlu da novac odmah preda njemu ili majci. Jer da e
inae dovesti straara; pa e obojica zbog revolvera biti zatvoreni. Zadrao je
revolver, ali predao novac. Trummer je rekao Mizzi da e ga spremiti im djeak
bude kod kue. Njemu ga ne bi mogao ukrasti, kao majci. Mizzi je znala da je novac
izgubljen i bila je jo alosnija.
Nekoliko dana traila je Taittingera. Vie se nije pojavljivao u Prateru. U
hotelu ga nije sretala. Otila je u slastiarnicu Schaub, u Petersgasse, gdje se
povremeno sreu otmjena gospoda. Tamo je i on sjedio s dvojicom asnika. Nije se
odvaila pristupiti mu, ali ni sjesti za neki drugi stol. Ostala je vani. Pred vratima je
etala tamo-amo. Napokon je doao Taittinger, bio je sam: Oprostite, Mizzi",
rekao je, ovih dana imam puno za obaviti. Jo jedan tjedan. Bog!"
Pourivao je, energijom koje do tada nije bio svjestan, svoj povratak u
vojsku. Za tjedan dana elio se pojaviti pred lijenikim povjerenstvom. Da bi bio
prebaen u pjeadiju, potreban mu je bio jo jedan estomjeseni teaj. Bio je
mladalaki uzbuen, poput kadeta. Bio je, kao to je ve reeno, vrue zagrijan, ali
imao je i djetinje predodbe o revnosti vojnik administrativnih vlasti. On je bio
uvjeren da u Ministarstvu rata stvari idu jednako kao i u pukovniji, pretpostavljeni
zapovijedaju, a podreeni sluaju. Poslijepodne se itaju zapovijedi za pukovniju, a
sljedei dan izvrava se sve ba onako kako je stajalo u zapovijedi. Tako, meutim,
nije bilo u uredima Ministarstva. Ljudi meusobno nisu razgovarali, samo su se
dopisivali. Taittingerovu molbu nije ni potpukovnik Kalergi mogao spasiti od
zamrenoga lutanja, kroz koje su morali proi svi spisi u staroj k. u. k. Monarhiji.
Spis Taittinger" narastao je i bujao, dok je on tumarao. Jo zadugo nije dosegao
onu bujnost koja bi mu zajamila da bude vraen potpukovniku Kalergiju. I ako je
ovaj elio pozorno nadgledati tu plovidbu uzdu i poprijeko spisa, on bi uvijek
umakao, ba u trenutcima u kojima je bio uvjeren da ga je uhvatio.
Ne, barun Taittinger jo zadugo nije doao pred lijeniko povjerenstvo.
XXIX
Jednoga takvoga dana imao je u najveoj mjeri muan posjet svojih prijatelja iz
puka". Ovaj put doli su zajedno, gospodica Kreutzer i gospodin Trummer.
Taittinger je sjedio u sali i promatrao ih s blago nadolazeim strahom. Prvi je doao
Trummer i pitao za baruna. U istome trenutku ugledao je ve i Taittingera za
njegovom alicom kave. Mahnuo je sveanim, crnim eirom. Izgledao je kao da
daje signale crnom zastavom. Odmah se okrenuo prema izlazu i mahnuo
Magdaleni Kreutzer. Bio je obuen dostojanstveno u crninu, a Kreutzerova u ljetno
arenilo. Pokraj mrane ozbiljnosti mukarca ona je podsjeala na hodajuu vrtnu
lijehu, koja se osobno uva od smrti. Ona je ovdje bila samo jednom, Taittinger se
u nekoliko sekundi s tim sloio. Nije mogao lagati da je i sam ve pomiljao na to
da je potrai jednoga dana kakav je ovaj.
Odmah su posjedali, dugo su se meusobno gledali, istodobno oima
razmiljali tko bi od njih prvi trebao progovoriti. Napokon su oboje otpoeli
istodobno, na knjievnom njemakom, i te istom reenicom: Dogodila se velika
nevolja!" to se dogodilo?" upitao je Taittinger. Nevolja!" ponovila je
Kreutzerova i odmah je zaplakala. Spokojno, Leni!" zapovjedio je Taittinger.
Uzeo je rije, a nakon dviju reenica na knjievnome njemakom ponovno je upao
u dijalekt, postao je nesiguran, stalno je pitao: Razumijete?" i morao je napokon
zastati. Gospoa Kreutzerova poela je priu opet ispoetka. Pla joj je jo uvijek
bio u grlu, nadavao je boju njezinu govoru, podsjeao je istodobno na mijaukanje
make i bruenje noa, a povremeno i na prodoran krik vilice koja se omakla niz
tanjur. Omamila je Taittingera u toj mjeri da deset minuta nije nita poimao. Dolo
je dotle da je izgledalo da ni ona sama u svakome trenutku ne zna to je upravo
ispripovijedala jer je s vremena na vrijeme svoj govor prekidala pitanjem: to sam
ono maloprije rekla?" na to je Taittinger utio, a gospodin Trummer opet
poinjao ispoetka. Sada, kada je odluio posve ostati pri dijalektu, polo mu je za
rukom priu suvislo povezati. Prolo je ipak etvrt sata dok Taittinger nije shvatio
da je Xandl priredio neto strano dodue, zbog barunove krivnje.
Krivnje, to sam i ja rekao", ponovio je Trummer.
Uza sve duno potovanje, gospodine barune", dobacila je Kreutzerova, ali
ne daje se imovina djeaku u ruke!"
Pa to je on priredio?" upitao je barun.
Sve to inim, krivo je, mislio je u sebi. Dao sam mu novac da imadnem mir,
a ispalo je posve suprotno.
Dao se na ubojstvo!", rekao je Trummer. Ali Bogu neka bude hvala: mene.
I jo sam iv! I ivjet u jo dugo!"
Ma kakvo ubojstvo? upitao je Taittinger. Pucao je!" rekla je Leni. I jo
jednom ispria kako je Trummer ostatak novca od stotice uzeo od Xandla; ali
revolver je Xandl zadrao. Prekjuer uveer, nakon to je Trummer zbrojio novac
od vrtuljka kao i obino i oko ponoi bio na putu prema kui, doao mu je ususret
Xandl i zatraio ne samo svoj novac, nego cijelu stoticu. Trummer je zamahnuo
rukom da ga udari. Uto Xandl izvue revolver i rekne: 'Ruke uvis'. Ali Trummer, koji
se nikada nije bojao jadnih pljakaa, udari Xandla, momak padne i hitac ode
uprazno, ali Xandl poput divljaka opali jo jedan metak, leao je ravno na zemlji, a
pucao je uvis, uto eto ti i policije. I sada smo svi 'u govnima'."
Zar uope ne itate novine?" upitao je Trummer. Bio je povrijeen. Juer je
cijeli dogaaj opirno donijet u novinama; ukljuujui i njegovo sasluavanje u
policiji Leopoldstadta. Danas ga je ak jedan novinar nacrtao, a sutra e njegov
portret izai u javnost. Tako ti je to bilo. Mizzi je cijeli dan sjedila na policiji. Bit e
veliki sudski postupak, rekao je gospodin komesar, i velika krivnja Krivnja",
rekao je Trummer znai: pokuaj pljake i pokuaj ubojstva. I Mizzi je sasluana,
pa je i rekla i ispriala tko mu je otac. I to stoji crno na bijelom u novinama
Trummer izvue novine i pokae na jednu reenicu. Taittinger proita: Mladi je
ubojica izvanbrani plod istinskoga romantinoga ljubavnoga odnosa izmeu
mlade Mizzi Schinagl i jednoga konjikoga asnika plemia, koji spada u sam vrh
bekoga drutva, baruna ..." Slijedile su tri zvjezdice.
Jadni Taittinger, ostao je sjediti kao skamenjen. Samo da mu niste dali te
grjene novce, gospodine barune!" rekla je Kreutzerova. vrsto je nakanila
budalastom barunu kazati istinu. Predoila je sve strahotnim, tako da je ne samo
djeak, nego su i Mizzi pa i sam Taittinger ekali kada e otpoeti sudski postupak.
Odvjetniki pisar Pollitzer, poznanik Kreutzerove, sve je rekao, kako mora biti. U
drugim zemljama, na primjer u Americi", tako je rekao Pollitzer, s mladima se na
Budu postupa drugaije. Ali kod nas u Austriji sve je zaostalo. E pa tako je!"
zagrmi Trummer. Jer gospoda mogu biti premazana svim mastima. Svega ti
svetog na nebesima, prijatelju moj!"
Taittinger je razmiljao, ali ve je odavna znao da ga razmiljanje jo nikada
nije dovelo do nekakvoga razboritoga cilja. Sada se valja, prije svega, rijeiti
obojega. Posluio se, dakle, metodom koja je neko u vojsci u mnogim sluajevima
bila od pomoi, barem u postizanju privremenoga smirivanja. Ustao se i rekao:
Naloit u ono to je nuno!" U uvjerenju da su sve postigli i da su porazili baruna,
Kreutzerova i Trummer napuste hotel.
Tijekom sljedeih dana Taittinger je, meutim, morao spoznati da uope
nije u stanju naloiti nuno". Kada je Taittinger posjetio policijskoga lijenika,
predmet Schinagl-Trummer ve je bio povjeren sucu istrage. Zna", rekao je
doktor Stiasny, kod nas, u policiji, uvijek se da neto uiniti. Kod nas, zna, ima
pobaaja, a dogaaji su jo embriji. Ali ti si doao prekasno! Kod suca istrage plod
dozrijeva polako, ali sigurno i nezadrivo. I nita se ne moe uiniti. Ti jo moe
sprijeiti da se u sudskome postupku spominje tvoje ime, izravno ili neizravno. To
u rado uzeti na se: doktor Blum, zaduen za sudsku prepisku, moj je prijatelj. Ako
bi se o tebi trebalo govoriti tijekom sudskoga postupka, nita od toga nee doi u
novine. Dragi barune, to je sve to za tebe mogu uiniti."
Potpukovnik Kalergi bio je istoga miljenja da je afera nepovratno
izgubljena. Taittingeru nije bilo posve jasno zato bi kod suda bilo tee neto
ishoditi negoli kod policije. Sudac, zna", tako ga je pouio Kalergi, to ti je neto
drugo od inovnika policije. Oni ti dou neto kao aneli meu inovnicima. Ali
tebe se cijela pria dotie samo ako bi mogla tetiti tvojoj molbi da te se ponovno
primi u vojsku. Daleko od toga! Zasad! Pobrinut u se za to da sve prde dobro."
Ne, Taittinger se nije kretao naprijed. udnovata tjeskoba gurala ga je
natrag. Bio je ve blizu nemirne savjesti. Ve se osjeao krivim i nerazdruivo
povezanim s tuim sudbinama i stvarima. I sam je osjeao da se u njemu zbila
velika preobrazba, ali nije tono znao kada je poela. Vjerojatno u trenutku kada
mu je na stubama ususret doao Sedlacek. Moda jo i prije, u Schinaglovu duanu
u Siveringu. Moda poslije, kada je u zatvoru posjetio Mizzi. Moda tek nakon
otpusta iz vojske. Sada je ak bio u stanju objasniti ravnoduno raspoloenje svojih
ranih godina: nije slutio nita. Katkada pomisli da je mnoge godine zavezanih oiju
tumarao pokraj strahovitih i opasnih ponora, u koje ne bi propao samo zato to ih
nije bio vidio. Prekasno je nauio gledati. Sada posvuda vidi velike i male
opasnosti. Nepromiljeni postupci, glupo izvedeni, glupe dosjetke, lakomisleno
nabaene fraze i iz iste ravnodunosti proputene mjere uasno su se osveivali.
Ve odavna svijet vie nije bio tako jednostavan kao prije; pogotovu to nije bio od
trenutka u kojem je odloio odoru. Ve odavna nisu postojale samo tri
jednostavne kategorije ljudi: armantni, ravnoduni i dosadni, nego su tu prije
svih: neraspoznatljivi. Godinama ima tomu kako je pristao odnos s pristalom Mizzi
izgledao lakim, kao jedna od ugodnih epizoda, beznaajna kao vrijeme za obrok,
kao ugodan obiaj, kao poziv u lov, kao boca ampanjca, kao dvotjedni dopust.
Doivljaji, kada su dolazili ususret, izgledali su aroliko, vedro, lebdee. ovjek ih je
drao na koncu poput zranoga balona, sve dok su mu priinjali radost. A onda,
kada bi poeli bivati dosadni, bilo je dovoljno samo pustiti konac. Oni bi ljubazno
odlebdjeli u zrak, ovjek bi ih zahvalno jo na tren promatrao, a onda su se mogli
negdje u oblacima rasprsnuti. Ali neki se uope nisu rasprsnuli. Nevidljivi su se
podmuklo, mnoge godine, zadrali negdje, sve samo da prkose prirodnomu
zakonu. Ispunjeni balastom, sada se obaraju, golemom teinom, na ubogu
Taittingerovu glavu.
Vie se nije branio od besmislenoga osjeaja dunosti, koji ga je
svakodnevno gonio da odlazi u Prater i Mizzi, Kreutzerovu i Trummera
obavijetava o neuspjesima svojih demareva". Nije mogao nita protiv svijesti
koja ga je muila, da je svima on bio kriv: zbog Xandlova postojanja, zbog sto
forinti, zbog groznosti djeaka. Tonuo je dobro je to osjeao u potovanje
puka" (jer tri osobe za nj su bile puk"). Da sam glavonja, mogao bi i ja tako",
rekao je Trummer. Za to je potrebna samo kuraa", miljenja je bila Kreutzerova.
Jadni moj djeak!" povikala je Mizzi. Zaplakala je lagano, brzo i pakosno. Nije
zabrinutost, nego je mrnja hranila njezine suze. Svetroje je predstavljalo
neprijateljsku bojinicu protiv Taittingera. ak i on, koji je bio nesposoban osjetiti
bilo kakvo nepovjerenje jednako kao to ne bi mogao trati za konjskom
eljeznicom ili se sagnuti za nepoznatim predmetom koji se naao na njegovu
putu: ak je i on otkrio tu i tamo svjetlucajue poglede, koje su meusobno, povrh
njegove glave, kriomice razmjenjivala tri predstavnika puka. Povremeno je puk"
postao izravan. Progovarao je nedvosmisleno kroz usta Magdalene Kreutzner: Da,
kad biste uvijek plaali alimentaciju!", i: "Zadovoljiti se takvom pozamanterijom, a
zavedena je estita djevojka!" Njih troje u omalovaavanju ilo je tako daleko, da
su rijetko i sve rjee zanosili u dijalekt. Tako su izmeu sebe i baruna stvorili
odreenu knjievnonjemaku distancu. On vie nije bio dostojan da razumije
dijalekt.
Sebi u ve sama pomoi", rekla je znaajno jednoga dana Kreutzerova.
Imala je velianstvenu zamisao, kako se to njoj inilo. Uz pomo Politzera,
koji je za dvije forinte i pedeset spreman sastaviti svaku eljenu i potrebnu molbu,
osobno e se obratiti njegovu velianstvu: molba za pomilovanjem. Na dvoru i u
uredu ministarstva kae Pollitzer sve e biti brino provjereno. Bit e napisano
kako je uboga Mizzi od baruna Taittingera zavedena i s djetetom bez alimentacije
preputena samoj sebi. Mladi je odrastao bez oca u lakomislenosti. U pitanju je
njegov ivot, koji je u cvatu. Jedino preuzviena milost Cara moe djeaka,
graanina, buduega vjernoga vojnika, spasiti od nemilosrdne strogosti zakona.
Politzer je najprije mislio da bi se takvom molbom zadobilo na vremenu, dok ne
dode do sudske rasprave. Mislio je samo na dvije forinte i pedeset te je samo
rekao: Ja u napisati ali na vau vlastitu odgovornost!" I napisao je.
etvrt sata prije nego to je njegovo velianstvo car krenuo na svoju etnju
kolima ulicama grada Bea, pojavili su se na krianjima i uglovima ulica tajni agenti
ali ne da pomno paze na sumnjivce, nego naprotiv, da upozore svoje
uniformirane kolege, straare u slubi na ulici.
Careva etnja kolima slina je uobiajenomu i poznatomu blagdanu: ljudima
je ve odavna poznata, ali uvijek je oekuju kao neto nepoznato. Tako, na primjer,
ljudi poznaju proljee, a svake godine pozdravljaju ga istom poudnom radou.
Poslovni ljudi zatvaraju svoje duane i izlau se na rubovima ulica. U velikim
robnim kuama, koje se proteu na nekoliko katova, mlade prodavaice, velje,
kitniarke, vjeno radoznale, vjeno nestane, eljne promjene, djeca Bea koja se
naslauju proljeem, otvaraju sve prozore irom. Pola sata je praznik: car prolazi u
kolima.
Ve se mogu uti njegova kola s dva vitka dorata, koji okretno i njeno,
osjetljivim kopitima kao da miluju plonik dok njime stupaju. Postrance sjedi lakaj
u malom sveanom odijelu, a koija dri bi samo kao znak svoga dostojanstva i
svoje slube. Carskim konjima nije potreban nikakav bi. Carevi konji u svakome
trenutku znaju to im je initi kao i koga zapravo voze. Kao da i nije nuno uprezati
ih u carska kola: sami su od sebe stavili sebi uzde i hamove. Oni koijau nadaju
smjer i ritam; a ne on njima.
Toga dana, dok su konji s Ringa skretali u ulicu Mariahilfer, probila se neka
ena iz guste mase uzvikujui Uzdravlje!" i ivio!", u sekundi se nala u podnoju
kola i ubacila pismo, koje je palo autantu u krilo. Slini su se sluajevi ve esto
dogaati, caru je to ve bilo poznato. Bile su to molbe za pomilovanjem, pozivi u
pomo koje su napisali njegovi podlonici. Ve je mnoge proitao, mnoge odobrio,
mnoge odbio. Koliko je god on takve dogadaje elio drati uobiajenima,
samorazumljivom pratnjom svoje slube, njegovim slubenicima takve su estoke i
iznenadne molbe za pomilovanjem nalikovale na krajnje opasne simptome
anarhistike i prijetee slobode. Tajni agenti su sili, dva, tri, etiri, pet; previe
ljudi za jednu jedinu enu. eir joj je pao s glave, pompadour-torbica iz ruke.
Jedan policajac podigne obje stvari. Car je ve bio daleko uznapredovao. ena je
odvedena u straarnicu u Neubaugasse, podrobno su je ispitali, kako to i nalau
propisi, uzeli njezine osobne podatke. Bila je to Mizzi Schinagl. Pustili su je. Rekli su
joj da e nadalje biti pod posebnom policijskom prismotrom i morala bi biti
spremna u svakome trenutku odazvati se na poziv. Sve to nije zabrinulo Mizzi.
Znala je, kao i svekoliki svijet, da joj je dobiti dva dana zatvora i pet forinti kazne.
Kreutzerova i Trummer, koji su s Mizzi i doli, kako bi je sokolili, pratili su je u
trijumfu u Prater.
Svomu barunu nita ne govori", naloio je Trummer. Barun je bio ve
dokazani neprijatelj, stavljen, takorei, izvan zakona. Kada bi on prerano saznao za
Mizzinu molbu za pomilovanjem, bio bi u stanju uskratiti novac za kabinet
votanih figura.
Mizzi Schinagl progonili su muni osjeaji zbog podataka koje je navela u
molbi. Sve, tako je govorila samoj sebi, samo da spasim svoga sina, svoje jedino
dijete, svoje sve na svijetu". Majka sam!, rekla je samoj sebi. Odluila je o svome
inu obavijestiti Taittingera tek poslije, vjerojatno za dva dana. Tek poslije: im
bude plaen panoptikum. Za dva-tri dana treba se odluiti; u kavani Zirrnagl", u
kavani Artisten-Caf" u Praterstrae, kako to onima koji su u savezu i nalae stara
predaja.
XXX
U pet sati poslijepodne trebao je Taittinger doi u kavanu Zirrnagl". Ve od etiri
sata na nj su ekali Schinaglova, Kreutzerova i Trummer. Svakim od njih ovladao je
strah da bi se barun u posljednjem trenutku mogao predomisliti i izostati ili, to je
bilo jo gore, mogao je jo juer otputovati. Moralo ga se vre vezati!, mislila je
Kreutzerova.
Ali on je ve pristizao u fijakeru. Bila im je poznata njegova navika. Nije volio
dovesti se na mjesto na kojem je trebao izai. Imao je dovoljno vremena da
prijee iroku ulicu i jo uvijek pravovremeno stigne.
Ne kasnim li, sluajno?" upitao je Taittinger. Jesi li na mene ovdje ekala?"
Bacio je pogled na sat, bio je toan kao i uvijek. Morala bih neto najprije brzo
ispriati", rekla je Mizzi. Vie je nije drao strah od barunova protivljenja ustrim i
intimnim kretnjama. Bila je uvjerena kako u ovom trenutku osjea da je on jedini,
jedini od svih ljudi na svijetu, koji joj je blizak. On je bio njezin ljubavnik. Voljela je
njega vie nego sina i oca. To je sada znala sa svom sigurnou. Sto ima nova, to
ima nova?" upitao je on. Poao je za njom u sporednu uliicu.
Ja i ne elim da ti kupi kabinet", poela je. Rekla je ti, inilo joj se to
samorazumljivim, prvi je put s njim tako razgovarala danju, kako je to inae inila
samo u tami prisnih noiju. Novca je jo imala dovoljno, a ni pomo joj njegova
nije bila potrebna. Samo je slijedila savjete Kreutzerove, ali to je bilo loe po nju.
Nije vie eljela sudjelovati u namjetanju niega to je loe. Osim toga, jo je
podnijela i molbu za pomilovanjem, za Xandla, razumije se ...
Ne, draga Mizzi", rekao je on, glasom koji joj nije bio poznat. Oslobodio je
svoju ruku. Glas mu je dopirao iz daljine, svaki je slog bio poput zalupljenih
metalnih vrata. Reenice su kljocale kao to su neko izvana kljocali zasuni vrata
na eliji. Ne, ja u platiti svoje dugove. Ti e imati sigurnu egzistenciju, a mladi
takoer, kada jednom izae van! Hajdemo!" rekao je a ona ga je slijedila, pola
koraka iza njega, iako je sada morala pouriti, glava joj je bila prazna, izdubljena,
pa ipak teka. Poput nepoznatoga tereta sjeo je na njezin vrat.
Samo da se brzo zavri, mislio je Taittinger kada je ulazio u kavanu
Zirrnagl". Tamo su ve sjedili vlasnik panoptikuma i metar i jo jedan, kojega
Taittinger jo nije upoznao. Bio je tu i pravni savjetnik Pollitzer, koji je trebao
utanaiti ugovor. Taittinger se uope nije naprezao da shvati pojedine faze
razgovora. Nastojao je samo potisnuti smetenost, koja nije dolazila iz njega
samoga, nego se sa svih strana na nj sasipala, prodirala je poput vjetra, vijavice,
praine i ledene kie ujedno.
Jedva da je i dobio svoju kavu, a Pollitzer je ve podsjeao na polazak.
Taittinger je upitao je li napokon svreno. Na alost, nije, gospodine barune",
rekao je Pollitzer, koji je tu vodio rije i sve je oslovljavao s gospodin doktor".
Moramo razgovarati sa starim Percolijem, on stanuje samo dvije kue dalje. Bi li
gospodin barun vie volio da nas ovdje prieka?" Ne, naprotiv, neto se u
Taittingeru poelo braniti. Nije mogao ostati ovdje sam, iako je osjeao neto kao
neugodu od Pollitzerove kravate lavaljerke, njegova klapava eira, arolike
samtne veste i mnotva papira u depu njegova kaputa. Poao je dvije kue dalje.
Slijedio je gomilu, posluno poput kune ivotinje i s nestrpljivou koja, je, budui
da je mukotrpno ukroena, bila udvostruena. Popeo se tri stube uvis. Stupao je za
drugima kroz mranu kuhinju u svijetao atelier prekriven staklenim krovom. Stari
Napolitanac ostao je sjediti.
Pollitzer je donio ugovor, a stari Tino Percoli obvezao se u njemu da e
aktualnosti posljednjega mjeseca poslati naknadno, predujam od oko sto forinti.
On ne smije u granicama monarhije ponuditi isti model, a Berlinskomu
panoptikumu tek nakon dva mjeseca. Izuzet je bio Muse Gervin, i uope
inozemstvo. Ugovor u zadrati do sutra", rekao je Percoli. Sutra poslijepodne!
Sam u ga proitati."
Molim vas, budite ljubazni, proitajte ono to se dotie gospodina baruna",
rekao je Pollitzer. Taittinger je morao jo jednom u kavanu.
Ispostavilo se da je on imao poloiti sedam stotina forinti u gotovini, a za
ostatak okruglo osam stotina ona jami. Donijeli su mu tintu i pero. Potpisao je
snanijom i ustrijom rukom. Uinilo mu se kako je zbacio sa sebe velik teret,
oslobodio savjest, umakao brigama, svim moguim zapletima i munostima. Sa
svima se upravo srdano oprostio. Obeao je da e doi u nedjelju na novo
otvorenje panoptikuma. On je trebao nositi i novo ime. Pollitzer je predloio:
Svjetsko kino". Ime se svidjelo svim sudionicima. Otili su zaliti. Nisu nijednom ni
pokuali pozvati i baruna. Mizzi je iznenada poela plakati. Zato?", pitali su. Ah,
od radosti", uzvratila je.
Otvaranje novoga Velikoga svjetskoga kino-teatra" dogodilo se pod navalom
publike iz glavnoga grada i prijestolnice Carstva koja je bila eljna spektakla.
Jadni Taittinger nije imao nikakvu mogunost biti daleko od svega. Pustio je
da cjelokupni program prijee preko njega.
Zavjesa se lagano kripei podigla, a Taittinger ugleda neizmjerno
preplaenu Mizzi na crvenome prijestolju. U stvari, nije bilo mogue raspoznati je li
bila votana ili iva. Teak, ut, srebrni i ujedno plaviasto svjetlucajui, trostruko
ovijen lanac od tekih, velikih bisera krasio je njezin votani vrat i votani izrez
biste. Veliki dijamanti visjeli su na njezinim unim resicama. arobna svjetlost
dopirala je iz okrugloga ika, koji se sakrio iza plavoga vela na stropu. Na glavi
nosila je miljenica aha" turski polumjesec, koji su podupirala i drala dva
srebrna, tanka stupa, izmeu kojih se dizala kosa u zlatnome obilju. Mizzi je sjedila
nepomino je li bila stvarna? na svome crvenome prijestolju.
Da, bila je to Mizzi. Sada je poela govoriti svojim uobiajenim glasom:
Njegovo velianstvo ah od Perzije prema meni je veoma dobar, neko sam bila
ubogo dijete bekoga puka. Vladam svim enama harema i ja sam mu najdraa.
Kanim jo mnogo godina vladati i pozdravljam Be, beki grad i beki puk i staroga
Steffla!"
Svi zapljeskae. Uz velik tropot zavjesa se zatvori. Vizija je dola svomu
kraju!" objavio je Trummer.
Svijet je navalio prema zavjesi. Taittinger iskoristi mete. Otiao je. Pobjegao
je.
XXXI
Najprije polako i oprezno, a onda sve ee poele su novine, nakon dugih godina,
opet govoriti o Perziji, o prijateljskom kraljevstvu u blizini Orijenta i o Njegovu
Velianstvu ahu, iji je posljednji posjet Beu jo uvijek zasigurno u pamenju
austrijskoga naroda, tovie narod cijele Monarhije. O ruskim aspiracijama,
engleskim smicalicama, francuskim intrigama izvjetavali su dopisnici iz
Petersburga, Londona i Pariza.
Fremdenblatt" je poslao jednoga novinara u Teheran. On je pripovijedao o
perzijskim obiajima, perzijskim enama, perzijskim vrtovima, o perzijskoj vojsci,
perzijskim seljacima. Nakon nekoliko lanaka stanovnik Bea bio je jednako
udomaen u Teheranu, kao i u Dblingu, Grinzingu, u Leopoldstadtu i Alsergrundu.
U novinama o Perziji nije bilo niega to ne bi bilo od posebnoga politikoga
znaenja. Politiari, diplomati, novinari to znaju: ah od Perzije doi e jo jednom
u Be.
U sjeditu vlade pretresali su protokol. U dvorskim i ministarskim uredima
njegova velianstva preispitivali su i najsitniji dogaaj koji se svojedobno zbio
prigodom posljednjega posjeta aha od Perzije. Prelistavale su se i psimohrane
Beke sigurnosne slube.
Tih je dana Lazik sjajnu, da ne kaemo: neprocjenjivu zamisao novoga
Svjetskoga kino-teatra" u Prateru obogatio jednom novou. On je jo uvijek bio u
posjedu svih crtea, skica i portreta iz novina Kronen-Zeitung", a koji su se
odnosili na posjet perzijskoga velianstva. Deset forinti platila je Mizzi Schinagl za
ideju.
Nije bilo nimalo sumnje: glavni grad i prijestolnica carstva pripremao se na
doek perzijskoga velianstva. Svi su urednici znali za to. Doskora su znali i svi
podvornici, dvorski lakaj i, svi ko svi sluge, svi straari. (Na posljetku, saznali su to,
kao to je to i uobiajeno, i strani diplomati.)
Tino Percoli zgotovio je za pedeset forinti goruu novost": ah od Perzije,
veliki vezir i njegovi autanti i glavni eunusi. Haremske ene bile su suvine. (Za
nevolju, mogle su se one iz ve pripremljenoga sultanova harema preuzeti u
novouspostavljenu perzijsku sobu".) U dvorskim uredima i uredima ministarskih
vijea, u Ministarstvu unutarnj ih poslova i u Ministarstvu za promet i trgovinu, u
Bekoj policiji i onoj transkoj, u transkoj luci i u upravi June eljeznice:
posvuda se bilo pripravnim. U siunim, nerazumnim kotaiima, u nerazumljivom
pogonu raznovrsnoga Carstva, poeli su mali inovnici, s besmislenom revnou,
zujati, traiti, pisati, zvrndati, dostavljati i primati izvjea. Sjetili su se i toga kako
su kovezi njegova perzijskoga velianstva neko pretrpjela neoprostivo, gotovo
nenadoknadivo zakanjenje. Svega se prisjealo. Sve se prekopavalo: ceremonijal,
imena, program dvorskoga bala, doeci, asnici koji su svojedobno na kolodvoru
Franje Josipa postrojili poasnu pukovniju, odore perzijske elitne pukovnije u ijem
je posjedu bio car. Sjetilo se i konjikoga kapetana baruna Aloisa Franza von
Taittingera, koji je svojedobno, za posebne namjene, premjeten iz svoje
pukovnije. A jedan od posebno revnosnih slubenika, orude sudbine, ne slutei da
treba biti orue sudbine, savjesno je slijedio tragove koje su za sobom ostavila
Taittingerova djela i nedjela, i o svemu to je saznao vjemo je izvijestio policiju. I
tamo se nalo revnih orua sudbine, koji su izvjee proslijedili Ministarstvu rata.
U svoje vrijeme naao se spis o Taittingeru u rukama savjetnika u
Ministarstvu rata Sackenfelda. Ve se spremao odrediti povjerenstvo za pregledbu
i datum kada se konjiki kapetan imao javiti njemu, kadli do njega dode izvjee s
natpisom: Strogo povjerljivo, odnosi se na Taittingera". Sa spisom i izvjeem
otiao je potpukovniku Kalergiju u lijevi trakt. Obojici je bilo jasno da se sada, u
ovom trenutku, ne smije misliti na Taittingerovu molbu.
Moralo se to priopiti barunu. Potpukovnik Kalergi pripasao je sablju i
poao.
Sreo je Taittingera u hotelu; ogorenoga, preobraenoga i, kako se Kalergiju
uinilo, vrlo brzo ostarjeloga Taittingera. Okrugli stoli u hotelskome predvorju, za
kojim je on sjedio, bio je prekriven golemim, etverokutnim plakatom, koji je
barun zabrinuto prouavao. Tromo se pridigao. Iako Taittinger nije imao nikakav
tap, inilo se Kalergiju, kao da se oslanjao na neki nevidljivi tap. Kalergi sjede.
Taittinger preskoi uobiajeno pitanje o poslu, zdravlju i eni.
Tebi je poznat itav moj ivot, Kalergi", poeo je odmah. Tebi je poznata
glupa pria sa Schinaglovom kao i sama afera. Priao sam ti i o svome sinu. Sada
sam to, prije dva tjedna, sve uredio. Platio sam Panoptikum, zna, onaj novi
Svjetski kino-teatar". Njezin sin, znai: moj sin, zove se Xandl i to ti je poznato,
zatvoren je, vjerujem, zbog pokuaja pljake i ubojstva."
Aha, cijela pria!" ree Kalergi. itao sam o tome."
Da, dakle", nastavi Taittinger. Bio sam, evo, odluan, naravno, prije nego
to ponovno odem u vojsku, uiniti kraj starim glupim priama. A sada mi je,
upravo prije petnaest minuta, Trummer, odvelo bi me odve daleko da ti tumaim
tko je on ali on je Mizzin prijatelj donio ovaj plakat a sutra e to biti u svim
novinama, prilijepljen na svim zidovima." Taittinger turi plakat potpukovniku
Kalergiju, koji je itao:
Novi 'Svjetski kino-teatar', povodom ponovnoga dolaska Njegova
Velianstva aha od Perzije, vjemo prikazuje:
1. dolazak velikoga aha s njegovim autantima na kolodvor Franje Josipa
(umanjen dvorski vlak)
2. barem i glavnoga eunuha Teherana
3. prilenicu Bea, dijete puka iz Sieveringa, koju su aku podvele najvie
osobnosti, a otada je ona vladarica harema u Perzij
4. ostatak svite aha od Perzije."
Potpukovnik Kalergi brino, veoma polako, ne diui pogled, previje veliki
plakat. Bojao se susresti se s oajnim Taittingerovim pogledom. Doao je,
meutim, rei mu istinu. Htio je poeti. Jo je kratko vrijeme gladio savijeni plakat i
razmiljao o prvim rijeima.
Nestrpljiv sam, ree Taittinger. Razumije li ti to? Cijeli sam svoj ivot
djelovao lakomisleno, sada to vidim, ali je prekasno. Pogledaj danas sam se
pogledao u zrcalu i vidio da sam ostario. Danas mi je, upravo suoivi se s
plakatom, palo na pamet, da sam oduvijek bio glup. Moda sam trebao oeniti se s
Helen. Sada za me ne preostaje nita vie osim vojske. Jesi li saznao ita nova o
mojoj stvari?"
Upravo sam zato i doao", rekao je potpukovnik.
I?"
Eto, dragi prijatelju! Stara pria, afera, kao to i sam kae! Upravo sam o
tome porazgovarao sa Sackenfeldom. Mora ekati, dolazi nam u meuvremenu
glupak iz Teherana. Policija prekapa stare spise i sada si opet ti na redu. Mogu
kazati samo: ekati!"
Dakle, ne mogu sada ?"
Ne", rekao je Kalergi. Tvoja glupa pria opet je tu. Bolje je ne dirati uto."
Tatittinger je rekao samo Aha" i Hvala". A onda je ostao na trenutak u
tiini. Bila je ve kasna veer upalili su svjetla u predvorju. Propao sam", ree
Taittinger. Za trenutak je uutio, a onda piskutavo upitao, glasom koji nije dolazio
iz njega samoga: Nita, dakle, od molbe?"
Zasad nita", uzvrati Kalergi. Priekat emo dok perzijska pria ne splasne.
I, da prijatelja opet povrati u normalan ivot, Kalergi doda: Hajdemo jesti u
'Anker'!" i baci pogled na sat.
Dobro, moram se samo oprati", rekao je Taittinger. Priekaj trenutak!
Idem u sobu." Ustane.
Pet minuta kasnije zauo je Kalergi jedan hitac. Dugo je odjekivao na
stubama i u hodnicima.
Baruna su pronali mrtva pokraj pisaega stola. Revolver je jo bio u
njegovoj desnici. Lubanja mu je bila razmrskana. Oi su mu bile iskolaene.
Potpukovnik Kalergi s mukom ih je zatvorio. Ukopali su Taittingera uz uobiajene
vojne poasti. Jedan vod ispalio je poasni plotun. Na sprovodu su bili: ravnatelj
hotela Prinz Eugen", Mizzi Schinagl, Magdalene Kreutzer i Ignaz Trummer,
potpukovnik Kalergi i ministarski savjetnik Sackenfeld.
Kad su se vraali, ministarski savjetnik upita: Zato je poinio
samoubojstvo? Vi ste bili, takorei, pokraj?"
Teko je to", odgovori Kalergi. Vjerujem da je u ivotu zabasao. Katkada se
takvo to dogada. ovjek izgubi oslonac!"
To je bilo jedino posmrtno slovo o bivem konjikome kapetanu, barunu
Aloisu Franzu von Taittingeru.
XXXII
Ovaj je put Nechwal, kapelnik kapele pukovnije 'Hochund Deutschmeister',
perzijsku nacionalnu himnu sa svojim ljudima kako valja uvjebavao jedva tri dana.
Zapovijed je dola tako iznenada. Vjebalo se, dakle, i izvan slubenih sati.
Dan u koji je perzijsko velianstvo stiglo bio je blag, plavi-ast proljetni dan;
jedan od onih bekih proljetnih dana koji su utjecali na djetinje raspoloenje puka,
koje je jedino njihov grad umio izazvati. Propisane su tri poasne kompanije, jedna
postavljena na peronu, a dvije preostala ispred kolodvora poredane u paliru,
ispred mase znatieljnika, onih koji su mahnito klicali i onih koji su pomno
promatrali, a na njihove plave odore svi su gledali kao na sastavni dio specifino
bekoga proljea. Bio je to proljetni dan slian onomu koji je zamakao daleko, a u
koji je ah prvi put stigao u Be; slian tako kao to kasnije roeni brat slii
starijem.
Ovaj put aha na okcident nije dovela uzavrela krv, ali ni znatieljnost ni
zagonetna enja za promjenom. Ve je nekoliko mjeseci, naime, ivio u savrenoj
blaenosti s novokupljenom etrnaestogodinjom Indijkom Jalmanom Kahinderi,
biem njenosti i slasti, smeom srnom, dobrom ivotinjom s dalekih obala
Gangesa. Ovaj ju je put sa sobom uzeo sam ah, a zbog nje i glavnoga eunuha. Ve
je odavna tu bio novi vezir (prijanjega je Njegovo Velianstvo u iznenadnoj
srditosti poslalo u osrednju mirovinu). Ali autant je ostao isti; lakomisleno ivei
Kirilida Pajidzani, koji je tijekom godina postao ahov miljenik, razmjerno jo mlad
ali promaknut u generala s poasnim naslovom zapovjednika cjelokupne konjice.
Jadni Taittinger poivao je ve deset dana u grobu i crvi su ve poeli
nagrizati njegov lijes. Namjesto njega, za posebne namjene u Beu je postavljen
drugi konjiki asnik, ovaj put ulan, Poljak imenom Stanislaus Zaborski, koji se
svoje slube prihvatio samo da vlastima dokae kako glas o poljskoj nepouzdanosti
nipoto nije opravdan. Potpukovnik Zaborski nije, kao neko armantni Taittinger
stajao za bifeom kolodvorskoga restorana, nego na peronu pokraj tertnih vagona.
Prtljaga je ovaj put stigla uredno. Uredno se predstavio Njegovoj Visosti,
autantima velikoga vezira, generalu Kirilidu Pajidzaniju. Pajidzani, na ijim se
sljepooicama i tankim zaliscima ve svjetlucalo mat srebro, sjetio se veseloga
konjikoga kapetana Taittingera i upitao je li jo uvijek u Beu. Visosti", uzvratio
je potpukovnik Zaborski, gospodin konjiki kapetan je prije deset dana iznenada
preminuo!" Pajidzani se odlikovao povrnim srcem i tvrdom udi, ali i strahom od
smrti, pogotovu od one iznenadne. Rekao je: Pa gospodin konjiki kapetan bio je
jo mlad?" i odmah pomislio na to kako je i on jo mlad. Bila je to iznenadna
smrt, Visosti!" ponovio je Zaborski. Srani udar?" inzistirao je Pajidzani. Ne,
Visosti!" Znai, samoubojstvo?" Zaborski nije odgovorio. Pajidzani uzdahne.
Ve je nekoliko godina Pajidzani s glavnim eunuhom odravao gotovo
bratske odnose. Obojica su estoko radila na tome da onemogue velikoga vezira.
Uspjelo im je, i sada su bili povezani na smrt i ivot. Pajidzani, dodue, nije postao
velikim vezirom, ali ipak jest generalom. Glavni je eunuh bezazlenoga Kirilida
Pajidzanija zavolio. Bio je on ovjek po njegovu srcu. Bezopasan, posluan,
lakomislen, katkada bespomoan i zahvalan na svakome savjetu; u svako doba
pripravno orue. Izniman prijatelj!
Dva dana nakon to su pristigli, obojica su u europskoj civilnoj odjei vrludali
svijetlim proljetnim ulicama. Promatrali su arolike duane, kupovali besmislene
predmete, tapove za etnju, kazaline durbine, izme, veste i panama eire,
kiobrane i poramenice, pitolje, strjeljivo, lovake noeve, novanike i kone
kovege. Dok su prolazili ulicom Krtner, glavni je eunuh stao kao ukopan,
zbunjen, gotovo preplaen pred izlogom dvorskoga dobavljaa Gwendla. Na
irokom, tamnoplavom samtnom jastuku svjetlucali su opalni poput oblaka koji
nose tuu, bijeli poput snijega na vrhuncima domovinskih gora i ujedno plaviasto
roza poput olujnoga neba, u tri reda, teki veliki biseri, koji su eunuhu bili bliski
poput sestara. Njegovo oko za drago kamenje nije se moglo ni s im usporediti.
Rubine, smaragde, safire, bisere, koje je on jednom rukom, tovie samo oima,
opipao, nije mogao nikada zaboraviti. Ove bisere znao je odakle su. Ove je bisere
jednom, na zapovijed svoga gospodara, odnio u posve odreenu kuu. Juer si
mi", obratio se glavni eunuh generalu, ne diui pogled s bisera, priao o
konjikome asniku, koji je samomu sebi oduzeo ivot!" Tako je", rekao je
Pajidzani. Pa, to je vrlo dobro", rekao je glavni eunuh. Doi. Mora mi prevoditi.
elim o tome porazgovarati s trgovcem." Poli su u duan i potraili vlasnika.
General ga je oslovio imenom i inom. Dvorski draguljar Gwendel dostojanstveno
je siao niz stube.
Mi smo iz pratnje Njegova Velianstva aha", rekao je glavni eunuh. A
general je prevodio. Odakle su biseri iz vaega izloga?"
Gwendl je odgovorio istinu, kako ih je najprije dobio od banke Efrussi, a
onda prodao u Amsterdam. Sada su mu opet vraeni u komisionu prodaju. Koliko
kotaju?", upitao je glavni eunuh a Pajidzani je preveo. Dvije stotine tisua
forinti!", rekao je Gwendl. Ponovno u ih kupiti", odvratio je eunuh. Izvue teku,
plavu, konu vreicu, odvee polako debelu uzicu, oslobodi vrat vreice i saspe
sadraj na stol, iste zlatne kovanice. Bilo je tu pedeset tisua forinti. Zatraio je da
biseri sutra budu spremni za njega i da se odmah, jo istoga trena, maknu iz izloga.
Nije mu potrena potvrda, koju se Gwendl spremao ispisati. Na sekundu bacio je
pogled na cedulju, razderao je i pustio komadie papira da padnu na crvenkaste
dukate. Sutra u ova doba bit u ovdje!" rekao je glavni eunuh Pajidzani je
preveo.
Zato si to uinio?" upitao je general.
Dragi su mi ti biseri", odgovorio je glavni eunuh.
Pajidzani je ostao stajati na uglu ulice Krtner i Stephansplatza. Tu se nalazio
drveni zidni plakat. areni, perzijskim zastavicama uramljen crveni natpis na crnoj
pozadini, glasio je:
ah, Njegovo Velianstvo, Gospodar vjernih Perzijanaca i oboavatelj
Muhameda. Harem Teherana. Tajne Orijenta. Sve u 'Svjetskom kino-teatru',
glavna aleja u Prateru!"
Hajdemo!", rekao je Pajidzani.
XXXIII
Po starome obiaju, ah je zapovijedio da mu pozovu glavnoga eunuha.
Velianstvo je srkalo svoj uobiajeni karlumaaj. Lulu je naslonio na stol,
poivala je poput putnoga tapa; izgledala je kao da se sama od sebe pui.
Juer si vidio svijet", poeo je ah. Na to misli? Je li se promijenio otkako
smo posljednji put bili ovdje"?
Sve se promijenilo, gospodaru", odgovori eunuh. I sve je, svejedno, ostalo
isto. To je moje miljenje!"
Jesi li se ponovno vidio sa starim znancima?"
Samo jednoga, gospodaru, jednu enu!"
Kakvu enu?"
Gospodaru, ona je bila tvoja ljubavnica, za jednu no. A ja sam imao
neizmjernu ast odnijeti joj poklon."
Misli li jo na mene? Je li govorila o meni?"
Ne znam nita o tome, gospodaru! Nije mi o tebi govorila."
to si joj tada poklonio?
Najljepe bisere koje sam pronaao u krinji. Bio je to dostojan poklon. Ali
..."
Ali?"
Nije ih zadrala. Juer sam bisere spazio u izlogu jednoga duana. Ponovno
sam ih kupio."
A kako je ena?"
Gospodaru, ona nije vrijedna da se o njoj govori."
A tada? Je li tada bila vie vrijedna?"
Tada, moj gospodaru, bilo je neto drugo. Vae Velianstvo bilo je mlae, i
tada sam vidio, tko je ona bila. Uboga djevojka.
Prema obiajima zapada, potrona roba."
Tada mi se, meutim, dopala!"
Gospodaru, nije to bila ta; bila je njoj samo slina!"
I tako sam ja, dakle, slijep?"
Svi smo mi slijepi", ree glavni eunuh.
ahu postane neugodno. Turi med, maslac, plodove postrance. Razmiljao
je, odnosno pravio se da razmilja, ali glava mu je bila prazna, izdubljena budneva.
Tako, dakle, tako", ree. I onda: Pruila mi je radost!"
Dobro, dobro, to je to", potvrdi eunuh.
Reci mi jo", poe ah opet, reci mi iskreno: Vjeruje li da se ja varam, da
se varam i u ostalim vanijim stvarima, jednako?"
Gospodaru, ako moram biti iskren: To je sigurno! Ti se vara, jer si ovjek!"
Gdje je onda sigurnost?" upita ah.
Tamo", ree glavni eunuh. Tamo, nakon to ovjek umre."
Boji li se smrti?"
Ve je dugo iekujem. udim se da sam jo uvijek iv!"
Idi", ree ah, ali u sljedeem trenutku povie: Donesi mi bisere natrag!"
Eunuh se nakloni i otklizne van, ugojena sjena.
XXXIV
Tjedan dana kasnije ah je napustio glavni grad i prijestolnicu Carstva. Kapelnik
Nechwal dirigirao je kapelom pukovnije Hochund Deutschmeister" na peronu.
Poasna kompanija predstavljala je oruane snage. Potpukovnik Zaborski srdano
se oprostio od generala Kirilida Pajidzanija. Mala Jalmana Kahinderi uspela se
diskretno u pridodani vagon, u pratnji staroga, ugojenoga, jo uvijek vedrinom
odsijevajuega gospodara. Njegovo velianstvo car oprostio se uz uobiajenu
srdanost od tuega monarha. Iza prozora u uredu glavara eljeznike stanice
ilustrator novina Kronen-Zeitung" nacrtao je scenu rastanka, moguu temu za
maestra Tina Percolija ili nekoga njegova nasljednika.
to se tie Svjetskoga kino-teatra", nakon to je njegovo velianstvo
otputovalo, mogao se opet otvoriti. Mizzi Schinagl katkada je sjedila za blagajnom,
s objeenim biserima. Ponekad bi pomislila na sudski postupak, koji je predstojio
njezinu Xandlu. Ponekad je odlazila u istrani zatvor da mu odnese neke jae
stvari, sira, salame i, iza dobrohotnih lea nadzornika, cigarete. Nikada se nije
vratila s osjeajem da je Xandl njezin sin, a ona njegova majka.
Sve je rjee, ali zato sve snanije, mislila na ljubljenoga Taittingera. Tada bi
se oalostila. No budui da njezinoj naravi nije pristajalo da i ostane alosnom,
samu je sebe primoravala da uz radosnu prisilu misli na dvije tisue forinti koje su
leale na sigurnome u potanskoj tedionici kao i na dobar posao koji je razvila sa
Svjetskim kino-teatrom". Bila je zdrava, vedra, katkada i rasputena. Spadala je u
one ene koje ovjek, zbog njihovih zakorjelih osjeaja, naziva re". I ponekad bi
pogledom traila nekoga mukarca.
Stari Tino Percoli, koji je Svjetskom-kinu" jo uvijek dostavljao votane
figure i koji je poznavao priu o Mizzi Schinagl, obiavao je ponekada kazati:
Mogao bih proizvesti lutke koje imaju srce, savjest, strast, osjeaj, udoree. Ali u
cijelome svijetu za takve nitko ne pita. Svi ele samo kuriozitete; samo udovita
ele!"