OPA KEMIJA

skripta za gimnazije

1. i 2. razred








Eduard Otarija
S Marka Marulia Slatina
2
KEMIJA
skripta za gimnazije

Izradio: Eduard Otarija
Pregledala: Anica Krpai, dipl. ing. kemijske tehnologije
Srednja kola Marka Marulia Slatina
1. izdanje, 2013.





Skripta pisana 2012. 2013. koristei sljedee udbenike:

Habu, Tomai: Opa kemija 1 (Profil, 3. izdanje, 2009.)
Habu, Strievi, Liber: Opa kemija 2 (Profil, 2. izdanje, 2008.)
Pavlovi, Kovaevi: Kemija 2 (Alfa, 1. izdanje, 2010.)

No copyright infringement intended. Free knowledge for everyone!



Skripta je namjenjena svim gimnazijalcima i onima koji se takvima osjeaju. :)
Sadraj skripte usklaen je s nastavnim programom kemije za gimnazije te Ispitnim katalogom
2012./2013.
Zabranjeno je preinaivanje skripte i profitiranje od nje.
Trokovi smiju nastati iskljuivo od kopiranja.
Eventualne pogreke slobodno prijavite na eadauaaarada.aoasataaaraiajaaasa@agamaaaiala.acaoam.


Navedena licencija vrijedi za sve dijelove skripte koji ve nisu pod nekom drugom licencijom.



Licencija: CC BY-NC-ND 3.0 (slobodno kopiranje navoenje autora neprofitabilno bez preinaivanja)
3
Sadraj

A. Opa kemija
I. Tvari ..................................................... 4
II. Graa atoma ...................................... 8
III. Periodni sustav elemenata ....... 14
IV. Kemijske veze ................................ 16
V. Kristali .............................................. 27
VI. Kemijski raun .............................. 35
VII. Stehiometrija ................................. 40
VIII. Osnove termokemije ................... 46
IX. Tekuine i plinovi ........................ 54
X. Otopine i koloidni sustavi ......... 58
XI. Kemijska kinetika ........................ 67
XII. Kemijska ravnotea ..................... 72
XIII. Kiseline, baze i soli ...................... 77
XIV. Redoksreakcije ........................... 93
XV. Osnove elektrokemije ................ 97


B. Dodaci
I. Periodni sustav elemenata........... 105
II. Kemijsko posue i lab. pribor ..... 106
III. Osnovne fiz. veliine i jedinice ... 107



4
A. Opa kemija
I. Tvari

Kemija je znanost o tvarima i njihovim promjenama.
Tvar je sve to ima masu i zauzima prostor. Prepoznaje se prema svojim karakteristinim svojstvima.
Kemijske promjene su promjene u kojima od jedne ili vie tvari nastaju nove tvari.
Mineralne tvari su prirodni sastojci Zemljine kore. Rude su vane sirovine za dobivanje metala.
Primjer: Glavni izvori prirodnih bogatstava
ugljen (ugljik + vodik + kisik + duik + sumpor)
nafta (vidi sliku 1.1)
voda (97,2% ukupne vode u morima i oceanima)
zrak (78% duika + 21% kisika + 1% ostalih plinova)


Smjese tvari
Homogene smjese su smjese koje u svakom djeliu imaju isti sastav i ista svojstva.
Primjeri: ocat, vodena otopina eera, zrak, more...
Heterogene smjese su smjese u kojima se golim okom mogu vidjeti estice njihovih sastojaka.
Primjeri: zemlja, praina u zraku, vodovodna voda...
Razdvajanje smjesa:
a) Filtracija je odvajanje tekuine od taloga pomou filtara. Kroz pore filtera prolazi filtrat.
b) Destilacija je odvajanje otapala od vrste tvari. (vidi sliku 1.2)
Pri zagrijavanju otapalo postaje isto (destilat), a u tikvici ostaje otopljena tvar.
Frakcijska destilacija je odvajanje tekuih smjesa temeljem njihova razliitog vrelita.
c) Kromatografija je odvajanje istih tvari iz homogenih tekuina ili smjesa plinova.
Pojedini sastojci smjese (pokretna faza) putuju razliitom brzinom po nosau (nepokretnoj
fazi) i tako se odijele. To nazivamo razvijanjem kromatograma.
Plinska kromatografija je razvajanje plinskih smjesa.
d) Ekstrakcija je odvajanje sastojaka smjese temeljem razliite topljivosti sastojaka u otapalima
koja se ne mijeaju.
e) Hlapljenje je prirodno isparavanje tekuina.
f) Kristalizacija je nastajanje kristala izluivanjem otopljenih tvari (hlaenjem zasienih otopina).
5

Slika 1.1 (Prerada i uporaba nafte u rafinerijama)

Slika 1.2 (Destilacija)

iste tvari su homogene, graene od istovrsnih ili raznovrsnih atoma.
Primjeri: H2O, CO2, O2, S8, P4...
Elementarne tvari graene su od istovrsnih atoma. One se ne mogu rastaviti na jednostavnije tvari.
Primjeri: O2, S8, P4...
Kemijski element je skup svih atoma s istim protonskim brojem.
6
Agregacijska stanja tvari
Tvari se u prirodi nalaze u tri agregacijska stanja vrstom (s), tekuem (l) i plinovitom (g).
Stanje u kojem e se tvari nalaziti ovisi o privlanim silama izmeu estica.
Tvari prelaze izmeu razliitih stanja pod odreenim uvjetima. (vidi sliku 1.3)
Nestlaivost tekuina je svojstvo u kojem se poveanjem tlaka ne mijenja volumen tekuine.
Tlak plina rezultat je neprekidnog udaranja estica plina o stijenke posude.
Talite ili temperatura taljenja (tt) je temperatura u kojoj tvar prelazi iz krutog u tekue stanje.
Vrelite ili temperatura vrenja (tv) je temperatura u kojoj tvar prelazi iz tekueg u plinovito stanje.




Slika 1.3 (Prijelazi izmeu stanja)



7


Kemijske promjene
Kemijske promjene su promjene u kojima dolazi do pregrupiranja kemijskih veza.
Fotoliza je razgradnja tvari pod utjecajem svjetlosti, a elektroliza pod utjecajem elektrine struje.
Kemijska analiza je kemijska reakcija rastavljanja neke iste tvari na dvije ili vie novih tvari.
Kemijska sinteza je kemijska reakcija u kojoj od dvije ili vie istih tvari nastaje neka nova ista tvar.

Reverzibilna reakcija moe napredovati i u smjeru produkata i u smjeru reaktanata.
Primjer: H
+
(aq) + NH3(aq) NH4
+
(aq)
Ireverzibilna reakcija ne moe napredovati u suprotnom smjeru.
Primjer: Mg(s) + 2HCl(aq) MgCl2(aq) + H2(g)

Endotermna reakcija je reakcija pri kojoj sustav postaje bogatiji energijom koju dobiva iz okoline.
Egzotermna reakcija je reakcija pri kojoj se toplina oslobaa.

Zakoni ouvanja mase i naboja:
Ukupna masa i naboj reaktanata jednaki su ukupnoj masi i naboju produkata.
VRSTO (s) TEKUE (l) PLINOVITO (g)
smanjivanje stupnja ureenosti strukture

smanjivanje gustoe tvari
udaljenosti izmeu estica
vrstih tvari su male, a
ureenost strukture velika
izmeu estica u tekuini
udaljenost je neto vea, a
ureenost strukture manja
udaljenost izmeu estica
plinovitih tvari je velika i
nemaju ureenu strukturu
estice samo titraju oko
sredinjeg poloaja ne
naputajui karakteristinu
geometrijsku strukturu
estice se relativno slobodno
gibaju i mijenjaju poloaj
poloaj estica brzo se mijenja
u svim smjerovima u prostoru
stalan oblik i stalan volumen
poprimaju oblik posude u
kojoj se nalaze
posuda bilo kojeg oblika
potpuno je ispunjena plinom
nestlaive su nestlaive su
volumen ovisi o tlaku i
temperaturi
8
II. Graa atoma

Graa, definicija i masa atoma
Atom je stabilna i neutralna estica koja se sastoji od pozitivne jezgre i negativnog elektronskog
omotaa.
Jezgra se sastoji od nukleona:
1. protoni
stabilna subatomska estica
masa: m(p
+
) = 1,673 10
-27
kg
naboj: Q(p
+
) = +1,602 10
-19
C
nabojni broj: z(p
+
) = 1+
2. neutroni
masa: m(n
0
) = 1,675 10
-27
kg m(p
+
)
naboj: Q(n
0
) = 0
nabojni broj: z(n
0
) = 0

Elektronski omota sastoji se od elektrona:
masa: m(e
-
) = 9,109 10
-31
kg
naboj: Q(e
-
) = -1,602 10
-19
C
nabojni broj: z(e
-
) = 1-
Nabojni broj (z): =

Elementarni naboj je najmanji mogui naboj: e = 1,602 10

-19
C
Protonski broj (Z): = p
+
= e

Nukleonski broj (A): = p

+
+n
0

X

Atomska jezgra Elektronski omota
Promjer (r) 10
-14
m 10
-10
m
Masa (m) 99,95% mase atoma zanemariva
estica neutron (n
0
) proton (p
+
) elektron (e
-
)
Naboj (Q) bez naboja +1,602 10
-19
C -1,602 10
-19
C
Nabojni broj (z) 0 1+ 1-
Masa estice (m) 1,675 10
-27
kg 1,673 10
-27
kg 9,109 10
-31
kg
9
Izotopi i izobari
Svi izotopi kemijskog elementa imaju jednak broj protona, ali razliit broj neutrona.
Primjer: Izotopi vodika su:
procij (obian vodik): H
1
1

deuterij (teki vodik): H
1
2

tricij (superteki vodik): H
1
3

Nuklidi su atomi odreenog sastava jezgre. Postoje mononuklidni i polinuklidni elementi.
Izobari su atomi razliitog protonskog broja Z s jednakim nukleonskim brojem A.
Atomska jedinica mase (u = mu = Da): =
1
12

( )
12
= 1,6605 10
27
kg
Relativna atomska masa:
r
X =

a
(X)

[ma... masa atoma]

Primjer: Izraunaj relativnu atomsku masu natrija ako je masa atoma natrija 38,175 10
-27
kg.
Izradak:
ma(Na) = 38,175 10
-27
kg
Ar(Na) = ?

r
Na =

a
Na
u
=
38,17510
27
kg
1,660510
27
kg
= ,
Maseni spektograf odreuje tone mase atoma. (Princip rada: nakon izbijanja elektrona ubrzaju
esticu u elektrinom polju koja se onda na tono odreenim mjestima otklanja.)
Primjer:









10
Spektri
Spektar je niz boja. Kontinuirani spektar nastaje disperzijom idealne bijele svjetlosti koja sadri
fotone svih valnih duljina vidljive svjetlosti. (vidi sliku 2.1)
Kontinuirani spektar nije specifian za pojedinu tvar.


Slika 2.1 (Dio kontinuiranog spektra elektromagnetskog zraenja)

Pare metala ili zagrijani plinovi pod visokim naponom emitiraju razliito obojenu svjetlost. Ako takvu
svjetlost propustimo kroz staklenu prizmu, dobivamo linijski spektar. On je specifian za
pojedinu tvar.










11
Kvantna teorija i Bohrov model atoma
Kvant energije ili kvant zraenja je najmanji iznos energije koje tijelo moe emitirati ili apsorbirati.
= [E... energija zraenja] [h... Planckova konstanta]
=

[... frekvencija zraenja] [... valna duljina]

c = 3 10
8
m s
-1
h = 6,62 10
-34
J s
Energetske razine (ljuske) su skupovi elektrona bliskog sadraja energije u atomu. Oznaavamo ih
slovima od K do Q ili brojevima od 1 do 7. (vidi sliku 2.2)

Slika 2.2 (Oznaavanje energetskih razina u atomu)

Raspored elektrona u atomu odreuje se Bohrovim modelom atoma. (vidi sliku 2.3)

Slika 2.3 (Bohrov model atoma; n oznaava broj ljuske)

Atom u stacionarnom stanju ne apsorbira i ne emitira energiju. Dovoenjem energije atom prelazi u
pobueno stacionarno stanje.
Apsorpcija i emisija energije zbivaju se samo pri prijelazu elektrona iz jednog stacionarnog stanja u
drugo.
12
Elektronski omota i elektronska konfiguracija atoma
Elektroni se u atomu nalaze u tzv. elektronskom oblaku.
Najvei broj elektrona u odreenoj ljusci je 2n
2
.
Unutar ljusaka elektroni se rasporeuju u orbitale koje oznaavamo slovima s, p, d i f.
Shematski prikaz raspodjele elektronskih ljusaka i orbitala u atomu:

7(Q)
6(P)
5(O)
4(N)
3(M)
2(L)
1(K)
s p d f

Svaka ljuska ima odreeni broj orbitala, a one se popunjuju prema pravilu dijagonala. (vidi sliku 2.4)
U svakoj se orbitali moe nalaziti ili jedan elektron ili dva elektrona suprotnoga spina. Spin elektrona
je vrtnja elektrona oko vlastite osi. (vidi sliku 2.5)
Hundovo pravilo: Pri popunjavanju istovrsnih orbitala nastojimo odrati to vei broj nesparenih
elektrona.
U vanjskoj ljusci moemo crtati samo s- i p-orbitale jer je najvei broj valentnih elektrona osam.

Slika 2.4 (Redoslijed popunjavanja orbitala)
13

Slika 2.5 (Spin elektrona)


Elektronsku konfiguraciju piemo:


Elektronsku konfiguraciju shematski prikazujemo:


Konfiguraciju moemo pisati i kao konfiguraciju zadnjeg plemenitog plina uz valentnu ljusku atoma.
Konfiguracija s osam elektrona u vanjskoj (valentnoj) ljusci je najstabilnija. Nju nazivamo oktet.
Primjeri: a) 1H: 1s
2

b) 10Ne: 1s
2
2s
2
2p
6
= [Ne]
b) 11Na: 1s
2
2s
2
2p
6
3s
1
= [Ne] 3s
1


Primjer: Elektronska konfiguracija atoma kalcija:

s p d
= 1s
2
2s
2
2p
6
3s
2
3p
6
4s
2

14
III. Periodni sustav elemenata

Periodni sustav elemenata (PSE) odraava grau atoma i njegovu elektronsku konfiguraciju.
Uz element je u njemu naznaena njegova relativna atomska masa (Ar).
Sastav PSE-a:
7 perioda
18 skupina
metali, polumetali i nemetali
Atomi elemenata iste glavne skupine imaju jednaku elektronsku konfiguraciju valentne ljuske.
Atomi elemenata koji se nalaze u istoj periodi imaju jednak broj ljusaka.
On odgovara broju ljuske. Svojstva elemenata u skupini su slina, dok se mijenjaju du jedne periode.
Svaki element nekom bloku u PSE-u koji imaju tono odreenu valentnu konfiguraciju. (vidi sliku 3.1)
Podjela glavnih skupina:
1. Alkalijski metali (s vodom ine jake luine)
2. Zemnoalkalijski metali (esti sastojci Zemljine kore; s vodom ine jake luine)
13. Borova skupina elemenata
14. Ugljikova skupina elemenata
15. Duikova skupina elemenata
16. Halkogeni elementi (ulaze u sastav ruda)
17. Halogeni elementi (s metalima tvore soli)
18. Plemeniti plinovi (ne spajaju se s drugim elementima pri standardnim uvjetima)

Lantanoidi i aktinoidi su elementi f-bloka, dok su prijelazni metali elementi d-bloka.



Slika 3.1 (Podjela elemenata prema blokovima u PSE-u)
15
Periodinost svojstava elemenata
Atomski polumjer smanjuje se u periodi i poveava kroz skupinu porastom protonskog broja.
Energija ionizacije je energija koju je potrebno dovesti atomu ili ionu u plinovitom stanju za
udaljavanje jednog elektrona. Ona se poveava u periodi i smanjuje kroz skupinu porastom
protonskog broja. Najmanje energije ionizacije imaju atomi metala pa tako lako tvore pozitivne
ione.
Afinitet prema elektronu je sposobnost atomada primi neki otputeni elektron. On se poveava u
periodi i smanjuje kroz skupinu porastom protonskog broja. Najvei afinitet prema elektronu
imaju nemetali.
Elektronegativnost je sposobnost atoma u molekuli da privlai elektrone. Koeficijent
elektronegativnosti je brojani izraz elektronegativnosti. Ona raste u periodi i smanjuje se
kroz skupinu.


Slika 3.2 (Periodinost svojstava elemenata)






16
IV. Kemijske veze

Veze se u kemiji uglavnom stvaraju tako da koriste to manje energije.
Atomi se meusobno veu zato to nastoje postii stabilno stanje, a ono je najee oktet ili dublet, tj.
elektronska konfiguracija najbliega plemenitog plina.
Veze mogu biti meuatomske ili meumolekulske.
Meuatomske veze: kovalentna, ionska, metalna.
Meumolekulske sile: van der Waalsove sile i vodikova veza.

G. N. Lewis objasnio je princip nastajanja kemijskih veza. U svojoj je tablici prikazao sve atome
simbolima i tokicama koje predstavljaju valentne elektrone. (vidi sliku 4.1)



Slika 4.1 (Lewisova teorija)





17
Kovalentna veza
Kovalentna veza je nastaje pri spajanju atoma nemetala preko zajednikih elektronskih parova.
Ona je strogo usmjerena u prostoru i posljedica odbojnih sila zajednikih i nepodijeljenih elektronskih
parova.

Jednostruka kovalentna veza je veza u kojoj su atomi povezani jednim zajednikim elektronskim
parom.
Primjer: Spajanje atoma vodika u molekulu

Primjer: Spajanje atoma klora u molekulu

Primjer: Spajanje atoma vodika i duika u molekulu amonijaka


Dvostruka i trostruka kovalentna veza su veze u kojima su atomi povezani dvjema, odnosno trima
zajednikim elektronskim parovima.
Primjer: Spajanje atoma kisika u molekulu

Primjer: Spajanje atoma duika u molekulu




18


linearna molekula


planarna molekula




Slika 4.2 (esti oblici molekula)




Slika 4.3 (Prikaz kovalentnog i meumolekulnog van der Waalsovog polumjera)

Odstupanje od pravila okteta: Neki kovalentni spojevi ne moraju potovati pravilo okteta zbog vlastite
grae. Takvi spojevi su BeCl2, BCl3, PCl5, SF6.

O
2
O
2

2r
kovalentni
2r
Waalsov

19
VSEPR je teorija kojom se objanjava graa sloenijih molekula.


Slika 4.4 (Pregled teorije VSEPR)
20
Elektronegativnost atoma
Elektronegativnost je sposobnost atoma u molekuli da privlai elektrone. Ona raste u periodi i
smanjuje se kroz skupinu.
Koeficijent elektronegativnosti je brojani izraz elektronegativnosti. Linus Pauling je uveo tablicu
njihovih vrijednosti.



Polarna molekula (dipol) je molekula u kojoj razlika u elektronegativnosti izmeu atoma uzrokuje
razdvajanje teita naboja pa ta molekula onda ima dva pola. Ti se mali naboji oznaavaju
slovom i predznakom naboja. (vidi sliku 4.5)

Slika 4.5 (Prikaz dipolne molekule klorovodika)
21
Elektrini dipolni moment () je mjera za polarnost. Javlja se samo u molekulama graenim od
raznovrsnih atoma.
= e... elektrini naboj l... udaljenost teita pozitivnog i negativnog naboja


Polarnost molekule uvjetuje i njezin oblik.

Primjer: Pregled svojstava jedne nepolarne molekule (CO2) i jedne polarne (H2O)










22
Van der Waalsove sile
Van der Waalsove sile su privlane sile izmeu polarnih molekula. One su elektrostatske prirode.


Slika 4.7 (Shematski prikaz privlaenja polarnih molekula)

S obzirom na to da se raspodjela naboja u tim dipol dipol vezama stalno mijenja pod utjecajem
stalnog gibanja elektrona u atomu i molekuli, inducira se i trenutani dipol koji tad uzrokuje
nastajanje induciranih dipola (Londonovih sila) u susjednim nepolarnim atomima i
molekulama.
Dakle, ako se u interakciji nau nepolarna i polarna molekula, dipolna e deformirati oblak nepolarne
pa e izmeu njih nastati veza dipol inducirani dipol. Veze mogu postojati izmeu dipola, iona i
induciranih dipola.

Primjer: U vodi bogatoj klorom voda je dipol i time inducira trenutani dipol u dotad
nepolarnome kloru pa je veza izmeu vode i klora dipol inducirani dipol.

Jakost van der Waalsovih sila ovisi:
1. o veliini molekula proporcionalno
2. o udaljenosti izmeu estica obrnuto proporcionalno
3. o mogunosti deformacije elektronskog oblaka
I van der Waalsove i Londonove veoma su slabe sile.
23
Vodikova veza
Vodikova veza je veza elektrostatske prirode izmeu dviju dipolnih molekula u kojima je vodik vezan
na neki izrazito elektronegativan element.
Jaa je od van der Waalsove sile, ali slabija od kovalentne i ionske. Ona ponekad nastaje izmeu
raznovrsnih, jako polarnih molekula, recimo alkohola i vode.
Spojevi meu ijim molekulama postoje vodikove veze imaju mnogo via talita i vrelita od oekivanih.

Vodikova veza u vodi djeluje izmeu izrazito elektronegativnog kisika s atomima vodika iz okruujuih
molekula vode. (vidi sliku 4.8)

Slika 4.8 (Vodikova veza oznaena trima tokicama izmeu molekula vode)

Anomalija vode je pojava pri kojoj je gustoa vode najvea na +4C (1 g cm
-3
) umjesto na 0C, budui
da sve ostale tekuine imaju najveu gustou pri temperaturi taljenja. To se dogaa zato to su
molekule vode u ledu, za razliku od tekueg agregacijskog stanja, pravilno rasporeene u
prostoru. Tada je kisik okruen s etiri atoma vodika dva kovaletnom vezom i dva vodikovom.
Dovoenjem topline postupno se kidaju vodikove veze pa se molekule vode mogu gue sloiti, i
tako sve do +4C kada do izraaja dolazi termiko gibanje molekula pa se gustoa opet smanjuje.
Zato led pliva na vodi.

Ionska veza
Ionska veza nastaje spajanjem atoma metala s atomima nemetala. Pri nastajanju takve veze elektron
potpuno prelazi s jednog atoma na drugi pa nastaju ioni, a ne zajedniki elektronski parovi.
Ionski spojevi su oni spojevi kojima je razlika vrijednosti koeficijenata elektronegativnosti atoma u
vezi vea od 1,9.
Ioni se kod ionske veze privlae elektrostatskim silama.
Ionska veza nije prostorno usmjerena.
Metali imaju malu energiju ionizacije pa lako odbacuju elektrone time nastaju kationi (pozitivni ioni).
24
Koliko elektrona atom otpusti, toliki mu je pozitivan naboj.
Primjeri:


Nemetali imaju veliku energiju ionizacije i velik afinitet prema elektronu pa lako primaju elektrone
time nastaju anioni (negativni ioni).
Koliko elektrona atom primi, toliki mu je negativni naboj.
Primjeri:


Polumjer kationa uvijek je manji od polumjera njegovog atoma zato to je broj ljusaka manji, a broj
protona vei pa jezgra jae privlai elektrone.
Polumjer aniona uvijek je vei od polumjera njegovog atoma zato to je broj ljusaka vei, a broj
protona manji pa jezgra slabije privlai elektrone.
Polumjeri kationa i aniona nazivaju se ionskim polumjerima (ri).

Izoelektronske estice su estice s jednakim brojem elektrona.
Primjeri:

25
Nastajanje ionske veze moemo prikazati Lewisovim oznakama. Broj otputenih i primljenih
elektrona mora biti jednak.
Primjer: Sinteza natrijevog klorida



Atom moe otpustiti elektrone samo onda kad postoje drugi atomi koji e te elektrone primiti.

Oksidacija je proces otputanja elektrona. Redukcija je proces primanja elektrona.
Procesi u kojima dolazi do prijenosa elektrona nazivaju se redukcijsko-oksidacijskim procesima, ili
krae redoks-procesima.
Primjer:








Formula ionskog spoja nije molekula spoja, ve formulska jedinka spoja. Ona prikazuje najmanji
omjer aniona i kationa u nekom spoju.

Coulombov zakon vrijedi za jake elektrostatske privlane sile.
=

2
F... sila privlaenja Q1, Q2... naboji iona r... zbroj ionskih polumjera


26
Metalna veza
Metalna veza je veza izmeu atoma metala. Ona nije prostorno usmjerena.
Po itavom metalu raspodijeljeni su valentni elektroni pa su kationi metala vezani delokaliziranim
elektronskim oblakom.
Preklapanjem velikog broja atomskih orbitala nastaju molekulske orbitale. One se energetski malo
razlikuju pa ine vrpcu ili zonu.
Postoje valentna vrpca i vodljiva vrpca. U valentnoj vrpci nalaze se valentni elektroni, dok je vodljiva
vrpca prazna, tj. elektroni se konstantno gibaju iz jedne vrpce u drugu.
to je manja energetska barijera (E... udaljenost izmeu valentne i vodljive vrpce), elektroni lake
prelaze izmeu vrpca.
Izolatori su tvari koje ne provode elektrinu struju, poluvodii je slabo provode, a vodii odlino.
Vodljivost poluvodia ovisi o prisutnosti drugih atoma u strukturi (poluvodii s neistoama), kao i o
temperaturi.


Slika 4.9 (Shematski prikaz metalne veze)


Slika 4.10 (Usporedba energetskih barijera (E) izmeu valentne i vodljive vrpce za:
a) metale, b) poluvodie i c) izolatore)
27
V. Kristali

Kristali i kristalni sustavi
vrste tvari mogu biti amorfne ili kristalne.
Amorfne tvari nemaju pravilnu unutarnju grau i ne smatraju se pravim vrstim tvarima, ve veoma
pothlaenim tekuinama. Nemaju odreeno talite, ve se pri zagrijavanju mekaju.
Kristal je geometrijsko tijelo pravilne unutarnje grae omeeno plohama s tono odreenim talitem.
Za kristale su vani kutovi meu plohama i bridovima.
Za kristale bitne su tri komponente simetrije: ravnina, os i centar.


Slika 5.1 (Krivulja zagrijavanja krute tvari)



28
Prostornom kristalnom reetkom prikazujemo pravilan raspored graevnih elemenata u kristalu.
Najmanji dio koji se periodiki ponavlja u reetki zove se elementarna elija kristalne reetke.
Nizanjem elementarnih elija u prostoru nastaje kristal.

Kristali se dijele na sedam kristalnih sustava:

kubini sustav

tetragonski sustav

heksagonski sustav

rompski sustav

trigonski sustav

monoklinski sustav

triklinski sustav


U kubinom sustavu postoje tri vrste elementarnih elija:

jednostavna
elementarna elija

prostorno centrirana
elementarna elija

plono centrirana
elementarna elija


29
Vrste kristala
a) Ionski kristali
Ionski kristali izgraeni su od iona.
Koordinacijski broj je broj iona suprotnoga naboja koji se u ionskom kristalu nalaze oko
sredinjeg iona.

Primjer: Modeli ionske reetke NaCl i iona okruenih ionima suprotnih naboja
Oksidacijski broj i natrijevog i klorovog iona u NaCl je est (oktaedar).

Slika 5.2

Omjer polumjera kationa i aniona odreuje vrstu kristalne reetke.
Prema Coulombovom zakonu ionska reetka je veoma jaka sloevina.
Zbog jakih privlanih sila meu ionima, talita i vrelita tvari najee su visoka.
Elektroliti: Ionske tvari kao taline i vodene otopine provode struju, a u kristalnom stanju
(c) ne.
Pri otapanju iona u vodi oni se okruuju molekulama vode hidratiziraju.
Kalavost je svojstvo ionskih kristala kod kojih se oni, djelovanjem mehanike sile, lome
smjerom odreene plohe.

Slika 5.3 (Kalavost ionskog kristala)
30
b) Kovalentni (atomski) kristali
Kovalentni kristali izgraeni su od atoma.
Alotropija je pojava da se isti kemijski element javlja u vie strukturnih oblika.
Najpoznatije su alotropske modifikacije ugljika dijamant (vidi sliku 5.4) i grafit (5.5).

Slika 5.4 (Struktura dijamanta)

Slika 5.5 (Struktura grafita)

U kristalu dijamanta svaki je atom ugljika povezan jakim i jednakim kovalentnim vezama
s etiri susjedna atoma ugljika. Zato je dijamant najtvra tvar, najbolji elektrini
izolator, teko taljiv.
U kristalu ugljika atomi su vezani kovalentnim vezama tvorei ravne slojeve atoma.
Unutar sloja svaki je atom vezan s tri susjedna atoma koji se povezuju u prstenove
poput pelinjeg saa. Od etiri valentna elektrona jedan je delokaliziran i provodi
elektrinu struju.

c) Molekulski kristali
Molekulski kristali izgraeni su od molekula.
Izmeu molekula u kristalu djeluju slabe van der Waalsove sile.
Najpoznatiji primjeri molekulskih kristala su supravodljivi fuleren C60 (nema elektrini
otpor), kao i sumpor (S8), fosfor (P4) i ugljikov(IV) oksid (CO2). (vidi sliku 5.6)


C60

S8

P4

CO2
Slika 5.6
31
d) Kristali metala
Kristali metala uglavnom su guste slagaline.
Najee su to prostorno centrirana kocka, plono centrirana kocka i heksagon.
1. Prostorno centrirana kocka



Slika 5.7
U njoj se nalazi 1 + 8
1
8
= atoma.
Imaju je metali 1., 5. i 6. skupine + Ba, Ra, Fe.
Primjer:












1
8
atoma
1 atom
32
2. Plono centrirana kocka



Slika 5.8
U njoj se nalazi 6
1
2
+ 8
1
8
= atoma.
Imaju je metali 10. i 11. skupine + Ca, Sr, Al, Pb.

Primjer:














1
8
atoma
1
2
atoma
33
3. Heksagonska slagalina

Slika 5.9
Imaju je metali 3., 4. i 12. skupine + Co.


Polimorfija
Polimorfija je pojava da se isti kemijski spoj javlja u vie kristalnih oblika.
Primjer: Kalcijev karbonat, CaCO3, ovisno o uvjetima koji vladaju pri procesu kristalizacije,
moe se javiti kao kalcit (trigonska modifikacija) ili kao aragonit (rompska
modifikacija). (vidi sliku 5.10)



Kalcit

Aragonit

Slika 5.10 (Usporedba kalcita i aragonita)
34
Pregled cjeline o kristalima



35
VI. Kemijski raun

Znaajne znamenke
Svi brojevi razliiti od nule znaajne su znamenke.
Nula je znaajna znamenka kad je zadnji broj iza decimalnog zareza i kad se nalazi izmeu drugih
brojeva.
Primjeri:
Broj Broj znaajnih znamenki
849 3
71,2 3
2002 4
0,15 2
1,8150 5

Pri zbrajanju i oduzimanju broj decimalnih mjesta ovisi o broju u raunu s najmanje decimalnih mjesta.
Pri mnoenju i dijeljenju broj znaajnih znamenki odreuje broj s najmanje znaajnih znamenki.
Primjeri:
Raunska operacija
8,93 + 5,2 = 14,1
135,2 24,76 = 110,4
2,15 4,504 = 9,82
6,85 : 112,04 = 0,0611


Masa molekule i relativna molekulska masa

r
(XY) =

f
(XY)

=
r
(X) +
r
(Y) Primjer:

Mr(XY)... relativna molekulska masa
mf(XY)... masa molekule



36
Mnoina tvari
n [mol]

U reakcijama sudjeluje velik broj jedinki pa s tim brojevima ne moemo raunati. Zato je dogovoreno da
koliinu tvari iskazujemo mnoinom.
Mol je mnoina uzorka koji sadri onoliko jedinki koliko ima atoma u 0,012 kg ugljika-12.

A
= = 6,022 10
23
mol
1
NA... Avogadrova konstanta (stara oznaka je L)
Jedan mol nekih jedinki sadri Avogadrov broj tih jedinki.
Mnoina tvari ovisi samo o broju jedinki u uzorku.
X =
(X)

A
n... mnoina tvari [mol]

Primjer:








37
Molarna masa
M [g mol
-1
]

Molarnom masom povezujemo masu i mnoinu tvari.
Nju raunamo iz relativne atomske, odnosno relativne molekulske mase.
X =
r
X g mol
1
XY =
r
XY g mol
1

X =
(X)
(X)

Primjeri:

Primjer:









38
Molarni volumen
Vm [dm
3
]

Avogadrov zakon: Plinovi jednakih volumena pri istoj temperaturi i tlaku sadre jednak broj estica,
prema tome i jednake mnoine.

Standardni molarni volumen vrijedi pri standardnim uvjetima:

m
0
=

0
(plin)
(plin)
= 22,4 dm
3
mol
1
pri 101,3 kPa i 0 C
=

0
(plin)

m
0

Primjer:








Primjer:


39

40
VII. Stehiometrija

Kvalitativno i kvantitativno znaenje jednadbe
Jednadba: 2 H2 + O2 2 H2O
Kvalitativno znaenje: vodik + kisik voda
Kvantitativno znaenje: 2 mola vodika + 1 mol kisika 2 mola vode
Stehiometrijski broj tvari u jednadbi odgovara mnoini te tvari.


Maseni i brojevni udio
Maseni udio, w nekog sastojka u smjesi ili otopini jednak je omjeru mase tog sastojka i ukupne mase
svih sastojaka smjese ili otopine.
=
(sastojak )
(smjesa )
za spoj: A =
(A)
(A
x
B)
=

r
(A)

r
(A
x
B)

Brojevni udio, x
=
(sastojak )
(smjesa )



Odreivanje empirijske i molekulske formule
Empirijska formula prikazuje vrstu i najmanji omjer broja atoma u molekuli ili formulskoj jedinki
kemijskog spoja.
Primjer: Glukoza C6H12O6 ima empirijsku formulu CH2O.
Molekulska formula prikazuje vrstu i broj atoma kemijskih elemenata u molekuli.
Primjer: Glukoza C6H12O6 ima molekulsku formulu C6H12O6.


41
Primjer:


42
Primjer:


Stehiometrija kemijskih reakcija
Stehiometrija kemijskih reakcija prouava odnose mnoina reakcijskih sastojaka.
Glavna tajna stehiometrije jest prikazivanje svih rauna mnoinama. To radimo da saznamo i ostale
potrebne vrijednosti budui da ih mnoine tvari povezuju. Klju su tri formule i dvije konstante.
Primjer:








43




























44























Primjer:




45




























46
VIII. Osnove termokemije

U svim kemijskim reakcijama energija se troi ili oslobaa.
Termokemija je grana kemije koja prouava promjene energije pri kemijskim reakcijama.
Kemijska termodinamika prouava promjene energije pri kemijskim reakcijama, spontanost
kemijskim reakcija i kemijsku ravnoteu.
Prvi zakon termodinamike glasi: koliina energije u svemiru je stalna.
Kalorimetrija je eksperimentalna metoda mjerenja prijenosa energije kao topline.
Svemir je sustav s okolinom.
U termodinamici razlikujemo:
sustav (sve ono to se prouava)
okolinu (sve izvan sustava)
Sustav moe biti:
otvoren (izmjenjuje s okolinom i tvari i energiju, npr. iva stanica)
zatvoren (izmenjuje s okolinom samo energiju, ne i tvari)
izoliran (ne izmjenjuje s okolinom ni tvar ni energiju)
Oblici izmjene energije izmeu sustava i okoline su:
toplina, Q = [J]
rad, W = [J]
Ekstenzivne veliine ovise o koliini tvari (npr. masa, volumen), a intenzivne ne (npr. temp., gustoa).


Slika 8.1 (Vrste sustava)
47
Unutarnja energija, U nekog sustava moemo promijeniti samo dovoenjem topline ili vrenjem
rada nad sustavom. Ona je stalna.
= + = konst.

Toplinski kapacitet, C je omjer izmijenjene topline i promjene temperature. Da bi se povisila
temperatura nekog sustava, potrebna je toplina. Toplinski kapacitet je ekstenzivna veliina.
=

= [J K
1
] Q... izmijenjena toplina T... promjena temperature

Specifini toplinski kapacitet, c je toplinski kapacitet bitan za neke tvari. Intenzivna je veliina.
=

= [J K
1
kg
1
] m... masa tvari

Izmijenjena toplina, Q rauna se pomou specifinog toplinskog kapaciteta, temperature i mase tvari.
=

=> =

Specifini toplinski kapacitet, Cm bitan je za mnoinu tvari. Intenzivna je veliina.

m
=

= [J K
1
mol
1
] n... mnoina tvari

Termodinamika temperatura, T izraava se u kelvinima [K]. Intenzivna je veliina.
K = C + 273,15
=

Entalpija i promjena entalpije
Entalpija, H je promjena topline pri stalnom tlaku. Ekstenzivno je svojstvo i funkcija stanja.
Funkcije stanja su svojstva sustava koja osvime samo o trenutnom stanju i neovisno je o nainu kako je
do njega dolo, tj. bitno nam je samo poetno i konano stanje.
Dakle, kojim god putem doemo od istih reaktanata do istih produkata, rH e biti jednaka.
= [kJ mol
1
]
48
Reakcijska entalpija, rH je entalpija neke kemijske reakcije, tj. izmijenjena toplina u kemijskoj
reakciji.
Standardna reakcijska entalpija, rH
0
je entalpija kemijske reakcije koja se odvija pri stand. stanju.

Pri standardnim uvjetima tlak je standardan (1 bar = 10
5
Pa), a temperatura nije vana (esto 25C).
Normalni uvjeti ne koriste se ba pri entalpiji. Tada je tlak normalan (1 atm = 101,3 kPa), a temp. 0C.

Primjer: Jednadba reakcije natrija s vodom i entalpijski dijagram reakcije


Standardna entalpija nastajanja spojeva, fH
0
je promjena topline pri nastajanju spojeva iz
elemenata.
Za stvaranje spojeva iz elemenata, prema dogovoru je fH
0
= 0 kJ mol
-1
.
Oznake za stanja reaktanata i produkata:
g plinovito stanje
l tekue stanje
s vrsto stanje
cr kristalno stanje
sln otopina
aq vodena otopina


49
Primjeri: Neke jednadbe nastajanja spojeva
a) fH
0
(Na) = 0 kJ mol
-1

b) fH
0
(O2) = 0 kJ mol
-1

c)
1
2
H
2
g +
1
2
Cl
2
g HCl(g)
fH
0
= -92,31 kJ mol
-1

d) Nas +
1
2
Cl
2
g NaCl(s)
fH
0
= -411,15 kJ mol
-1

e) C6H12O6(s) + 6CO2(g) 6H2O(l) + 6CO2(g)
fH
0
= -2816 kJ mol
-1



Termokemijske jednadbe
Termokemijske jednadbe sadre formule tvari, znakove za agregacijska stanja tvari i promjenu
entalpije.
a) Endotermni proces, H > 0
Promjena entalpije ima pozitivnu vrijednost.
Energija prelazi iz okoline u sustav.
Energiju je potrebno dovoditi.
Primjer: H
2
Ol H
2
g +
1
2
O
2
g,
r
> 0
U entalpijskom dijagramu strelica ide prema gore prema
b) Egzotermni proces, H < 0
Promjena entalpije ima negativnu vrijednost.
Energija prelazi iz sustava u okolinu.
Energija se oslobaa.
Primjer: Nas +
1
2
Cl
2
g NaCls,
r
< 0
U entalpijskom dijagramu strelica ide prema dolje.

50
Vrste reakcijskih entalpija
1. Standardna entalpija nastajanja spoja, fH
0

promjena entalpije pri stvaranju jedne jedinke spoja iz stabilnih elemenata
Hessov zakon: Promjena entalpije ukupne reakcije je zbroj promjena entalpija pojedinih koraka na
koje se ta reakcija moe rastaviti.

= ()
tj. za + + vrijedi
r

0
=
f

0
C +
f

0
D
f

0
A +
f

0
B


Primjer:
aX Y,
r

0
Y = 35 kJ mol
1

aX Z,
r

0
Z = +90 kJ mol
1

0
Y Z = ?

r

0
Y Z =
r

0
Z
r

0
Y = +90 kJ mol
1
(35 kJ mol
1
)

r

0
Y Z = 125 kJ mol
1


Primjer:





51



2. Standardna entalpija sagorijevanja, cH
0

promjena entalpije pri izgaranju neke tvari
Uvijek je negativna zato to su sve reakcije sagorijevanja egzotermne.
3. Standardna entalpija fazne promjene
promjena entalpije pri faznim prijelazima, tj. izmeu agregacijskih stanja tvari
Isparavanje: vapH
0
Sublimacija: subH
0
Taljenje: fusH
0

4. Standardna entalpija veze, bH
0

mjera za jakost kovalentne veze izmeu atoma u molekulama
Zbroj svih entalpija veza u nekoj reakciji daje standardnu reakcijsku entalpiju.
4. Standardna entalpija otapanja, otH
0

toplina koja se troi ili oslobaa pri otapanju tvari
52
Primjer:



























53
Entropija i Gibbsova energija
Prirodni su procesi spontani, tee tome da se odvijaju u jednom smjeru. Npr. voda tee sama od sebe
nizbrdo, toplina se prenosi s toplijeg na hladnije tijelo, plinovi struje iz podruja visokog tlaka u
podruje niskoga, ljudi stare... to sprjeava prirodne procese da teku u suprotnome smjeru?
Jedan je odgovor tenja tvari da prijee u stanje nie energije, ali na tu spontanost promjene
utjee i entropija. Entropija, S [J K
-1
] je mjera za nered sustava koji tei postii maksimalan
stupanj nereda u danim uvjetima.
Openito: =

Gibbsova energija je funkcija stanja, poput entalpije i entropije: G = H TS
Promjenu Gibbsove energije sustava koristimo za predvianje spontanosti procesa:
G < 0 spontani procesi
G > 0 nespontani procesi
G = 0 stanje ravnotee



Slika 8.2 (Spontani procesi zbivaju se bez utroka rada)



54
IX. Tekuine i plinovi

Osnovna svojstva tekuina
Tekuine su iste tvari koje su pri sobnoj temperaturi u tekuem agregacijskom stanju.
One poprimaju oblik posude u kojoj se nalaze i nestlaive su.

Osnovna svojstva tekuina ovise o privlanim silama izmeu molekula.
Gustoa, neke tvari je omjer mase i volumena te tvari pri odreenoj temperaturi. Ona se znatno
mijenja porastom temperature, i to obrnuto proporcionalno. Standardna mjerna jedinica za
gustou je [kg m
-3
], ali u kemiji se najee rabi [g cm
-3
].
=

Viskoznost, je pojava unutarnjeg trenja meu slojevima u tekuini koja se giba i trenja tekuine sa
stijenkama posude. Npr. med je, za razliku od vode, iznimno viskozna tekuina. Mjerna jedinica
je [Pa s].
Povrinska napetost, je energija potrebna da bi se poveala povrina tekuine koja nastoji uvui
molekule na povrini tekuine u nju samu i tako smanjiti povrinu tekuine. to su jaa
meudjelovanja izmeu estica tekuine (tzv. kohezijske sile), tekuina ima veu povrinsku
napetost. Povienjem temperature napetost se smanjuje. Mjerna jedinica je [N m
-1
]. (vidi sliku
9.1)


Slika 9.1 (Smjer djelovanja sila izmeu molekula tekuine i pojava povrinske napetosti)

55
Tvari koje imaju sposobnost smanjenja povrinske napetosti zovu se tenzidi ili surfaktanti, odnosno
povrinski aktivne tvari. To su sapuni i detergenti.
Prema grai su amfipatske molekule, odnosno molekule koje se mogu otapati i u vodi i u mastima i
uljima zato to posjeduju hidrofilni (polarni, najee ionski) te hidrofobni (nepolarni,
najee ugljikovodini lanac dobro topljiv u mastima i uljima) dio molekule. (vidi sliku 9.2)


Slika 9.2 (Struktura detergenta, C12H25NaO4S)

Faza i fazna promjena
Faza je homogeni dio nekog heterogenog sustava. Ona je odijeljena nekom granicom od drugih dijelova
tog sustava te ima jedinstvena kemijska i fizikalna svojstva.
Dinamika ravnotea stanje je kod kojega je brzina isparavanja jednaka brzini kondenzacije. Moe se
uspostaviti samo u zatvorenom sustavu.

Talite
Temperatura pri kojoj tvar prelazi iz krutog u tekue agregacijsko stanje nazivamo talite. Tada
su vrsta i tekua faza u ravnotei. Ono ovisi obrnuto proporcionalno o vanjskom tlaku
te proporcionalno o jaini veza izmeu estica.

Slika 9.3 (Tvar A je ista jer pri taljenju ne dolazi do povienja temperature.
Tvar B oito je smjesa tvari jer nema definirano talite.)
56
Vrelite
Sve tekuine neprestano isparavaju pri svim temperaturama. Ako se nalazi u zatvorenom
spremniku, kao posljedica isparavanja uvijek e se nalaziti iznad tekuine odreeni broj
estica u plinovitom stanju zato to meusobnim sudarima dobivaju dovoljnu kinetiku
energiju da savladaju privlane sile koje ih meusobno veu. S vremenom iznad tekuine
postoji odreeni broj estica koji ine tlak para tekuine. (vidi sliku 9.4)

Slika 9.4 (Zagrijavanje molekula vode)

Tlak para tekuine je parcijalni tlak pare iznad tekuine u trenutku uspostave dinamike
ravnotee pri danoj temperaturi u nekom zatvorenom sustavu. (vidi sliku 9.5)
Tekuine s velikim tlakom pare hlapljive su. Temperatura pri kojoj se tlak para tekuine
izjednaava s vanjskim naziva se vrelite. Ono ovisi proporcionalno o temperaturi.


Slika 9.5 (U tikvici A mali broj estica naputa tekuu fazu i ponovno se kondenzira.
U tikvici B uspostavljena je dinamika ravnotea izmeu tekue i plinovite faze
te je jednak broj estica koje se kondenziraju natrag u tekuinu.)
57
Fazni dijagram tvari
Fazni dijagrami prikazuju pri kojim je uvjetima tlaka i temperature pojedina faza najstabilnija.
Toka u kojoj se sastaju krivulje ravnotea izmeu pojedinih faza naziva se trojna toka (T).


Slika 9.6 (Shematski prikaz faznog dijagrama vode)
Dinamika ravnotea vode i vodene pare postoji sve do temperature od 374,15 C. Tlak vodene pare tad
iznosi 22 100 kPa. Iznad tih uvjeta postoji samo para. Ta se temperatura naziva kritina
temperatura vode, a taj se tlak naziva kritini tlak vode. Kritina temperatura i tlak
karakteristini su za svaku tvar.

Jednadba stanja idealnog plina
Idealni plin je plin ije estice imaju ukupno zanemarivo malen vlastiti obujam. Pri standardnim
uvjetima, veina realnih plinova ponaa se kao idealni plin.
Jednadba stanja idealnog plina kombinacija je tri plinska zakona: BoyleMariotteovog, Charlesovog i
GayLussacovog, i glasi:
p V = n R T
p... tlak V... obujam n... mnoina tvari plina R... opa plinska konstanta T... temperatura
R = 8,314 J K
-1
mol
-1

58
X. Otopine i koloidni sustavi

Disperzni sustavi
Disperzni sustavi su sustavi u kojima je otopljena tvar (dispergirana faza) jednakomjerno rasprena
(dispergirana) u otapalu (disperznom sredstvu).
I dispergirana faza i disperzno sredstvo mogu postojati u sva tri agregacijska stanja.
Slino je topljivo u slinome; pri tome se misli na polarnost tekuina. Tako su polarne tvari topljive u
polarnim otapalima, a nepolarne u nepolarnim.
Zasiena otopina nastaje kad vie nije mogue otopiti tvar u zadanom volumenu.
Kristalizacija je priprava zasiene otopine i zatim njezino hlaenje.
Vrste disperznih sustava:
a) prave otopine: r(estica faze) < 1 nm; primjer: otopina soli
b) koloidni sustavi: r(estica faze) = 1 200 nm; primjeri: mlijeko, majoneza, krv
c) grubo disperzni sustavi (suspenzije): r(estica faze) > 200 nm; primjer: smjesa pijeska i vode
Prave su otopine jednofazni sustavi, a koloidni sustavi i suspenzije viefazni.
Veliina estica dispergirane faze utjee na svojstva disperznih sustava.

Tyndallov fenomen je pojava pri kojoj trag svjetla nije vidljiv u pravim, ve samo u koloidnim
otopinama. Nju pokazuju samo koloidne otopine jer jedino estice koloidnih dimenzija raspruju
svjetlost i ponaaju se kao mali izvori svjetlosti.


Slika 10.1 (Tyndallov fenomen. U lijevoj ai nalazi se koloidna, a u desnoj prava otopina)
59
Otapanje vrstih tvari
Solvatacija je okruivanje estica disperzne faze molekulama otapala.
Hidratacija je vrsta solvatacije u kojem je otapalo voda.
Disocijacija je proces oslobaanja iona iz kristalne reetke djelovanjem polarnog otapala.
Ako otopimo ionske kristale natrijeva klorida u vodi, ona e okruiti ione tog kristala. Pozitivni polarni
dio molekula vode usmjerit e se prema negativno nabijenim ionima (Cl
-
), a negativni prema
pozitivno nabijenim ionima (Na
+
). Tako vodom okrueni ioni nazivaju se hidratizirani ioni.
Privlaenja u takvoj otopini su ion dipol. (vidi sliku 10.2)
To prikazujemo jednadbom disocijacije: NaCls
H
2
O
Na
+
aq + Cl

(aq)

Slika 10.2 (Otapanje NaCl u H2O i hidratacija iona)

Iskazivanje sastava otopina
Maseni udio: (X) =
(X)
(otopina )

Mnoinski udio: (X) =
(X)
(otopina )

Volumni udio: (X) =
(X)
(otopina )

Masena koncentracija: (X) =
(X)
(otopina )
= [g dm
3
] ili X = X (otopina)
Mnoinska koncentracija: X = [X] =
(X)
(otopina )
= [mol dm
3
] ili X = [X] =
(X)
(X)

Molalnost: (X) =
(X)
()
= [mol kg
1
]
(Obratite pozornost na to da se u nazivniku formule za molalnost nalazi masa otapala, a ne otopine!)
Koncentracije ovise o temperaturi, a udjeli i molalnost ne.
% = 10
-2
= 10
-3
ppm = 10
-6
ppb = 10
-9

60
Koligativna svojstva otopina
Koligativna svojstva otopina ne ovise o vrsti tvari, ve o broju estica otopljene tvari.

a) Osmotski tlak otopine
Ako u posudu stavimo svoje otopine razliitih koncentracija (ili isto otapalo i otopinu)
meusobno odijeljene polupropusnom membranom, doi e do prelaska molekula vode iz
manje koncentrirane otopine u koncentriraniju, i tako sve dok se koncentracije otopina ne
izjednae. Ta se pojava naziva osmoza.
Osmotski tlak je tlak koji e zaustaviti prodiranje molekula vode u koncentriraniju otopinu.

= i c R T




Van't Hoffov koeficijent rauna se pomou broja iona na koji elektrolit disocira (v) i stupanj
disocijacije elektrolita ():
i = [1 + (v 1) ]
Npr. za natrijev fosfat (Na3PO4), koji disocira na etiri iona (3 Na
+
i PO4
3-
), v je 4.
Ako je u pitanju neelektrolit, v je 1.


Primjer:








... osmotski tlak
i... van't Hoffov
koeficijent
c... mno. konc.
R... opa plinska
konst.
T... termodin.
temperatura
R = 8,314 J K
-1
mol
-1

61
Kad se hidrostatski i osmotski tlak izjednae, postignuta je ravnotea.
g h = i c R T
Prema osmotskom tlaku, otopine moemo podijeliti na:
a) izotonine (otopine koje imaju jednake osmotske tlakove),
b) hipertonine (koncentriranije otopine),
c) hipotonine (manje koncentrirane otopine).

b) Vrelite otopine
Tlak para otapala uvijek je vei od tlaka para otapala iznad otopine.
Raoultov zakon: p(otapalo) = x(otapalo) p(otapalo)
Tako otopine imaju via vrelita od samih otapala. Via temperatura potrebna je za
izjednaavanje tlaka para otapala iznad otopine s atmosferskim.

T = i Kb b
T... povienje vrelita
i... van't Hoffov
koeficijent
K
b
... ebulioskopska konstanta b... molalnost

Ebulioskopska konstanta (molalna konstanta povienja vrelita), Kb, za vodu iznosi 0,52 K
kg mol
-1
. To znai da se otapanjem 1 mola bilo koje tvari, koja ne disocira, u 1 kg vode,
vrelite otopine povisi za 0,52 K (ili 0,52 C) u odnosu na vrelite vode.



Primjer:









62
c) Talite otopine
T = i Kf b
T... povienje vrelita
i... van't Hoffov
koeficijent
Kf... krioskopska konstanta b... molalnost

Krioskopska konstanta (molalna konstanta povienja talita), Kf, za vodu iznosi 1,86 K kg
mol
-1
. To znai da se otapanjem 1 mola bilo koje tvari, koja ne disocira, u 1 kg vode, vrelite
otopine povisi za 1,86 K (ili 1,86 C) u odnosu na vrelite vode.

Primjer:











Topljivost tvari
Zasiene otopine sadre najveu moguu masu otopljene tvari pri odreenoj temperaturi.
Topljivost je definirana sastavom zasiene otopine, a najee se iskazuje najveom moguom masom
otopljene tvari u 100 g otapala pri odreenoj temperaturi.
Ako je otapanje endotermno, topljivost je proporcionalna s porastom temperature.
Ako je otapanje egzotermno, topljivost je obrnuto proporcionalna s porastom temperature.
Topljivost plinova ovisi o temperaturi i tlaku.
Za plinove slabo topljive u vodi vrijedi Henryjev zakon: Topljivost plina pri odreenoj temperaturi
proporcionalna je tlaku plina iznad otopine.
63
Ovisnost topljivosti o temperaturi prikazuje se krivuljom topljivosti. (vidi sliku 10.5)

Slika 10.5 (Krivulje topljivosti nekih tvari)


Energijske promjene pri otapanju
Procesi otapanja mogu biti egzotermni ili endotermni.
Otapanje veine soli u vodi je endotermno, tj. temperatura sustava manja je od temperature vode prije
otapanja jer se toplina u procesu vee.
Primjeri:
CaCl
2
s
H
2
O
Ca
2+
aq +2Cl

aq,
ot
< 0
KNO
3
s
H
2
O
K
+
aq +NO
3

aq,
ot
> 0

Iznos entalpije otapanja ovisi o odnosu entalpije kristalne reetke (energije potrebne za razaranje
kristalne reetke; troi energiju) i entalpije hidratacije (oslobaa energiju). (vidi sliku 10.4)
64

Slika 10.4 (Entalpijski dijagram otapanja neke iste tvari)



Priprema otopine odreene koncentracije
Mnoina tvari koju otapamo pri razrjeivanju ne mijenja se.
n1 = n2
c1 V1 = c2 V2


Primjer:







Izraunajte volumen koncentrirane sumporne kiseline, V1, mnoinske
koncentracije c1 = 18 mol dm
-3
potreban za pripremu otopine mnoinske
koncentracije c2 = 1 mol dm
-3
i volumena 100 mL.
c1 = 18 mol dm
-3

c2 = 1 mol dm
-3

V2 = 100 mL = 0,1 L = 0,1 dm
-3

V1 = ?

c1 V1 = c2 V2 / : c1

1
=

1
=
1 mol dm
3
0,1 dm
3
18 mol dm
3
= 0,00556 dm
3
= 5,56 mL
65
Koloidni sustavi
1) Vrste koloidnih sustava
dispergirana faza
plin tekuina vrsta tvar
disperzno
sredstvo
plin
nema (sve su plinske
smjese homogene)
aerosol
(magla)
aerosol
(dim)
tekuina
pjena
(lag)
emulzija
(mlijeko)
sl/gel
(elatina)
vrsta tvar
vrsta pjena
(stiropor)
vrsta emulzija
(maslac)
vrsti sl/gel
(obojeno staklo)
Najvaniji su sustavi emulzija i sl/gel.
Razlika izmeu sla i gela jest sloboda gibanja estica dispergirane faze. U slu se te estice relativno
slobodno gibaju, dok u gelu nastaje mreasta struktura tih estica u koju je uklopljeno mnogo
estica disperznog sredstva.

2) Svojstva koloidnih sustava
Znaajne su pojave koje se zbivaju na dodirnoj povrini izmeu faze i sredstva. Ondje dolazi do
adsorpcije, tj. vezanja komponenata sredstva na povrinu faze.
Iako su koloidne estice manje od estica u grubo disperznim sustavima, njihova ukupna povrina
mnogo je vea za istu koliinu tvari nego ondje zbog veeg stupnja disperzije. Za odravanje
takve povrine potrebna je i vea energija pa bismo oekivali koaguliranje (zgrunjavanje).
Ipak, koloidi su relativno stabilni zato to su estice disperzne faze disperzirane u obliku koloidnih
micela nakupine malih iona ili molekula koloidnih dimenzija. (vidi sliku 10.3) One se ne
udruju, ve odbijaju zbog ionskog ili hidratnog ovoja na svojoj povrini. Vezanjem iona nekog
elektrolita ili samim suvikom odreenih iona micele dobivaju elektrini naboj. Sve su koloidne
micele jednog sustava istog naboja pa dolazi do odbijanja susjednih estica i stabiliziranja
koloidne otopine.

Podjela micela:
a) hidrofilne (na povrini adsorbiraju vodu)
b) hidrofobne (na povrini adsorbiraju pozitivne ili negativne ione iz disp. sredstva).
66
Koloidne estice od iona iz elektrolita odvajaju se polupropusnim membranama postupkom dijalize.
Kroz polupropusnu membranu ioni prolaze u vodu, a koloidne estice ne.

Slika 10.3 (Koloidne micele)


U nekim koloidnim otopinama koloidne estice imaju vlastiti naboj, koji je posljedica ionizacije u samim
molekulama (npr. aminokiseline i proteini). Ti meusobno slini spojevi mogu se odvojiti
elektroforezom jer djelovanjem istosmjerne struje koloidne estice istoga naboja putuju prema
suprotno nabijenoj elektrodi. Temeljem razliite brzine putovanja mogu se identificirati pojedini
koloidi.
Dijalizom se koloidne estice odvajaju od iona iz elektrolita pomou polupropusnih membrana. Kroz
nju ioni prolaze u vodu, a koloidne estice ne. Dijaliza ima primjenu u medicini gdje se krv
(koloid) proiava od tetnih tvari ako bubrezi ne rade pravilno, a takav se proces naziva
hemodijaliza.

Kiseljenje mlijeka primjer je koagulacije koloida. Tijekom kiseljenja (fermentacije laktoze u mlijenu
kiselinu) nastaju ioni koji neutraliziraju naboj na povrini estica u mlijeku i time omoguuju
koagulaciju.

Primjer: Priprava sola srebrova klorida (koagulacija)
NaCl(aq) + AgNO3(aq) AgCl(s) + NaNO3(aq)

Dvije su osnovne metode priprave koloidnih otopina:
a) disperzija (smanjivanje veliine estica grupo disperznih sustava),
b) kondenzacija (okrupnjivanje estica prave otopine molekula i iona).
Peptizatori su tvari koje omoguavaju prelazak iz taloga ili grubo disperznog sustava u koloidni.

67
XI. Kemijska kinetika

Kemijska kinetika jest kemijska disciplina koja izuava brzine kemijskih reakcija, faktore koji na nju
utjeu i mehanizme kemijskih reakcija.
Elementarna reakcija je reakcija koja se zbiva u jednom koraku.
Mehanizam reakcije je slijed svih elementarnih koraka izmeu atoma/molekula koji zajedno ine
ukupnu reakciju.
Do pretvorbe reaktanata u produkte dolazi uslijed pregrupacija atoma zbog kidanja postojeih i
nastajanja novih kemijskih veza.
Prema teoriji sudara, da bi dolo do uspjenog sudara estica, moraju se zadovoljiti dva uvjeta:
1. estice pri sudaru moraju biti pravilno orijentirane,
2. moraju imati minimalnu energiju aktivacije.

Slika 11.1 (Pravilan i nepravilan sudar estica joda i vodika pri nastajanju jodovodika)

Energija aktivacije, Ea jest minimalna koliina kinetike energije potrebna za nastajanje aktivacijskog
kompleksa. Ona je karakteristina za svaku reakciju i obrnuto je proporcionalna brzini reakcije.
Ne gibaju se sve estice u nekoj tvari istom brzinom zato i postoji razliita kinetika energija estica.
Pri sudaru estica A2 i B2 kratkotrajno nastaje aktivacijski kompleks u kojem dolazi do pregrupacije
veza, nakon ega mogu nastati nove estice AB. (vidi sliku 10.2)


Slika 11.2 (Energijski profili: a) egzotermne reakcije, b) endotermne reakcije)
68
Brzina kemijske reakcije
Tijekom kemijske reakcije koncentracija reaktanata smanjuje se, a produkata poveava. Brzine tih
promjena definiraju brzinu kemijske reakcije. Brzina ovisi o koncentraciji reaktanata,
katalizatoru, agregacijskom stanju, povrini reaktanata, temperaturi i vrsti estica.

Brzina kemijske reakcije je promjena koncentracije reaktanata (odnosno produkata) u jedinici vremena
podijeljena sa stehiometrijskim koeficijentima reaktanata (odnosno produkata) u jednadbi.
Brzina reakcije A B definirana je izrazom:
=
1
(A)

(A)

= +
1
(B)

(B)

v(A), v(B)... prirast koncentracije reaktanta A, tj. produkta B

Prirast koncentracije tvari ima iznos jedan stehiometrijskom koeficijentu te tvari te pozitivan predznak
ako se koncentracija tvari poveava, a negativan ako se smanjuje.

Za neku openitu reakciju aA + bB cC + dD vrijedi:
=
1

(A)

=
1

(B)

= +
1

(C)

= +
1

(D)

Primjer:












69
















Koncentracija reaktanata kao faktor brzine kemijske reakcije
Zakon brzine reakcije je izraz koji povezuje brzinu reakcije s koncentracijom reaktanata. Za
elementarnu reakciju aA + bB cC + dD zakon reakcije ima oblik:
= [A]

[B]

Konstanta k [s
-1
] je konstanta brzine reakcije.
Primjer:






70
Katalizator kao faktor brzine kemijske reakcije
Primjenom katalizatora smanjuje se energija aktivacije te vei broj molekula ima potrebnu energiju
aktivacije i broj uspjenih sudara je vei pa je vea i brzina reakcije. Katalizator ne moe ubrzati
reakciju koja termodinamiki nije mogua.
Shematski: A + B AB
A + K AK
AK + B AB + K

Slika 11.4 (Energijski profil reakcije bez katalizatora i s njim)
Kataliza moe biti:
a) homogena (reaktanti i katalizator u istom su agregacijskom stanju),
b) heterogena (reakcija se zbiva na povrini katalizatora, obino metala ili oksida).
Razliiti katalizatori mogu s istim reaktantima dati razliite produkte. Tako i oni sudjeluju u reakciji.
Katalizatorski otrovi su tvari koje sprjeavaju katalizatore da ubrzaju reakciju.
Inhibitori su tvari koje usporavaju kemijske reakcije.
Autokataliza je reakcija u kojoj nastali produkt djeluje kao katalizator.
U ivim organizmima ulogu katalizatora obavljaju enzimi (enzimska kataliza).

71
Ostali faktori brzine kemijske reakcije
Agregacijsko stanje
Agregacijsko stanje reaktanata jedan je od faktora koji utjee na brzinu reakcije.

Povrina reaktanata
Nije svejedno hoemo li rabiti npr. eljeznu vunu ili eljezni avli zato to u tom sluaju vuna ima veu
povrinu pa je mogunost uspjenih sudara znatno poveana. Stoga su i reakcije u otopinama
puno bre nego ako su reaktanti u vrstom stanju.

Temperatura
Brzina reakcije raste s porastom temperature jer se dovoenjem topline poveava kinetika energija.
Energija aktivacije ne mijenja se s temperaturom zato to je Ea obiljeje svake pojedine reakcije.
Primjer:








Vrsta estica
Openito, ionske su reakcije bre od molekulskih pa je jedan od faktora brzine i vrsta estica.



Pri 25 C u vodenoj otopini dolazi do reakcije neutralizacije opisane jednadbom:
H3O
+
(aq) + OH
-
(aq) 2H2O(l)
Koeficijent brzine za ovu reakciju je veoma velik: k = 1,4 10
11
mol dm
-3
s
-1
.
Koja tvrdnja je ispravna?
a) Povienje temperature ne utjee na brzinu ove reakcije.
b) Energija aktivacije ove reakcije ne ovisi o koncentraciji oksonijevih i hidroksidnih iona u
otopini.
c) Brzina ove reakcije ne ovisi o koncentraciji oksonijevih i hidroksidnih iona u otopini.
d) Promjena temperature utjecat e na koeficijent brzine reakcije, ali ne i na energiju aktivacije.
e) Niti jedna od gornjih tvrdnji nije ispravna.
Ispravan odgovor je d). Energija aktivacije, Ea, za danu reakciju je konstantna vrijednost i nije
funkcija temperature. Promjena temperature moe stoga utjecati samo na vrijednost koeficijenta
brzine, k, odnosno vei broj estica u reakciji imat e energiju veu od Ea, pa e biti i vei broj
uspjenih sudara. Iz vrijednosti koeficijenta brzine reakcije ne moemo zakljuiti kolika je
vrijednost energije aktivacije.

72
XII. Kemijska ravnotea

Povratna ili reverzibilna reakcija napreduje u oba smjera. One se zbivaju sve dok ne nastupi
ravnoteno stanje.
Ravnoteno stanje nastupa kad se brzine unapredne i unazadne reakcije izjednae. Moe se
uspostaviti samo u zatvorenom sustavu.

Reakcija ne prestaje kad se uspostavi ravnotea, samo nema mjerljivih (makroskopskih) promjena
reaktanata i produkata. Koliko nastane molekula produkata, toliko ih se i razgradi pa nam se ini
da se vie nita ne zbiva. Zato takvo stanje nazivamo dinamikom ravnoteom.

Oznake pri prikazivanju dinamike ravnotee:
reakcija u oba smjera:
ravnotea:
unapredna reakcija:
unazadna reakcija:




Slika 12.1 (Na poetku prisutan je samo NO2. Uspostavom ravnotee koncentracije N2O4 i NO2 ne
mijenjaju se. Crta oznaena crvenom bojom ukazuje nam da je koncentracija NO2 u jedinici vremena
dvostruko vea od koncentracije N2O4, to je u skladu i sa stehiometrijom jednadbe)


73
Konstanta ravnotee kemijske reakcije
Konstanta ravnotee kemijske reakcije jest izraz kojim se opisuje sastav kemijske smjese u stanju
ravnotee. Ona je konstanta za neku reakciju pri odreenoj temperaturi.
Primjer:

















Zakon o djelovanju masa (Guldberg-Waageov zakon) za neku opu kemijsku reakciju:
aA + bB cC + dD

c
=
[C]

[D]

[A]

[B]

U reakciji H2(g) + I2(g) 2HI(g) brzinu polazne reakcije izmeu vodika i joda oznaimo sa
v, njihove koncentracije sa [H2] i [l2], a konstantu proporcionalnosti sa k1 pa je brzina
polazne reakcije:
v1 = k1 [H2] [I2] (1)
a brzina povratne reakcije koju oznaavamo sa v2 je:
v2 = k2 [HI] [HI] = k2 [HI]
2
(2)
U poetku je koncentracija vodika i joda (reaktanata) najvea, pa je i brzina v1
maksimalna, dok je koncentracija jodovodika 0, pa je i brzina v2 jednaka nuli. S vremenom
brzina v2 raste, pa raste i koncentracija jodovodika (produkta), a koncentracija vodika i
joda smanjuje se. Poslije odreenog vremena brzine reakcije u oba smjera izjednae se,
to znai da je uspostavljena kemijska ravnotea.
v1 = v2 (3)
k1 [H2] [I2] = k2 [HI]
2
(4)
Postignuta ravnotea je dinamika, to znai da polazna i povratna reakcija i dalje
napreduju, ali jednakim brzinama.
Ako se jednadba (4) podijeli s konstantom k2 i s umnokom koncentracija reaktanata,
[H2][I2] dobiva se jednadba (5) u kojoj je:

2
=
[HI ]
2
H
2
I
2

(5)
Koncentracijski omjer na desnoj strani jednadbe jednak je omjeru dviju konstanti
proporcionalnosti

2
, to znai da je i njegova vrijednost konstantna.

c
=
[HI ]
2
H
2
I
2

(6)
Tu konstantu nazivamo koncentracijska konstanta ravnotee, Kc. Ovisi samo o temp.
Ako je vrijednost konstante vea od 1, pomak ravnotee je prema produktima, to znai
da je koncentracija produkata pri ravnotei vea od koncentracije reaktanata; i obrnuto.
74
Primjer:

















Primjer:









75
















Za opis ravnotee u plinovitim reakcijskim sustavima esto se umjesto ravnotenih koncentracija rabe
ravnoteni parcijalni tlakovi. Prema opoj plinskoj jednadbi (p = c R T), tlak je
proporcionalan koncentraciji tvari u plinovitom stanju.
Primjer: 2NO2(g) N2O4(g),
p
=
(N
2
O
4
)
(NO
2
)


Faktori koji utjeu na pomak ravnotee
Le Chantelierovo naelo: Ako se promijeni jedan od uvjeta pri kojima se sustav nalazi u stanju
kemijske ravnotee, pomak ravnotee bit e u smjeru one reakcije koja tei da se suprotstavi toj
promjeni i da se uspostave prethodni uvjeti.

1) Koncentracija
Poveanjem koncentracije reaktanata ili uklanjanjem produkata iz reakcijske smjese, poloaj
ravnotee pomie se u smjeru stvaranja produkata. Pomak ravnotee u smjeru reaktanata u
nekoj reakcijskoj smjesi postie se suprotnim djelovanjem.
76
2) Temperatura
U egzotermnim reakcijama ravnotea se snienjem temperature pomie u smjeru
nastajanja produkata, a povienjem temperature u smjeru nastajanja reaktanata.
U endotermnim reakcijama ravnotea je pri vioj temperaturi pomaknuta u smjeru
nastajanja produkata, a pri nioj temperaturi u smjeru nastajanja reaktanata.
U obje vrste reakcija promjenom temperature dolazi do promjene vrijednosti konstante
ravnotee, Kc.
3) Tlak
Tlak ima utjecaj samo u reakcijskoj smjesi plinova, i to kad mnoina reaktanata nije jednaka
mnoini produkata.

Katalizatori u reverzibilnim reakcijama ubrzavaju reakcije i u jednom i u drugom smjeru da se
ravnotea bre uspostavi, ali ne utjeu na pomak ravnotee.

Primjer:















77
XIII. Kiseline, baze i soli

Kiselo-bazne teorije
1. Arrheniusova teorija (teorija elektrolitike disocijacije)
Kiseline su spojevi koji u vodi poveavaju koncentraciju oksonijevih iona, H3O
+
.
Baze su spojevi koji u vodi poveavaju koncentraciju hidroksidnih iona, OH
-
.



Slika 13.1 (Kalotni model i struktura oksonijevog iona)


Slika 13.2 (Kalotni model i struktura hidroksidnog iona)


Kiseline prema Arrheniusu
Oksokiseline: sadre barem jednu hidroksilnu skupinu (O-H)
Halogenovodine kiseline: kiseline ope formule HX
Bilo da je rije o disocijaciji okso- ili halogenovodinih kiselina, uvijek pri tome nastaje ion H
+
koji
se odmah kovalentno vee za molekulu vode putem nepodijeljenog elektronskog para
kisika i tako nastaje oksonijev ion, H3O
+
, koji uzrokuje kiselost vodene sredine.
Kovalentna veza izmeu vodika i kisika koja pritom nastaje jest donorsko-akceptorska ili
koordinacijska veza.
Kiselina disocira na onoliko stupnjeva koliko ima atoma vodika. Tako razliiti ioni koji nastaju u
nekoliko stupnjeva disocijacije imaju svoja imena prema broju atoma vodika (H2PO4
-
,
dihidrogenfosfatni; HSO3
-
, hidrogensulfatni). Razlikujemo monoprotonske (npr. HCl),
diprotonske (npr. H2SO4) i triprotonske kiseline (npr. H3PO4).
78
Jednadbe disocijacije diprotonske sumporne kiseline:
1. stupanj disocijacije: H2SO4(aq) + H2O(l) H3O
+
(aq) + HSO4
-
(aq) hidrogensulfatni ion
2. stupanj disocijacije: HSO4
-
(aq) + H2O(l) H3O
+
(aq) + SO4
2-
(aq) sulfatni ion
ili: : H2SO4(aq) 2H
+
(aq) + SO4
2-
(aq)
Na slian nain disociraju i ostale kiseline. Uz oksonijev ion nastaju ioni koji se uobiajeno
nazivaju kiselinskim ostatkom.
Ako vodu izostavimo iz same jednadbe kao meuprodukt, jednadbe moemo pisati i ovako:
1. stupanj disocijacije: H3PO4(aq) H
+
(aq) + H2PO4
-
(aq) dihidrogenfosfatni ion
2. stupanj disocijacije: H2PO4
-
(aq) H
+
(aq) + HPO4
2-
(aq) hidrogenfosfatni ion
3. stupanj disocijacije: HPO4
2-
(aq) H
+
(aq) + PO4
3-
(aq) fosfatni ion
ili: : H3PO4(aq) 3H
+
(aq) + PO4
3-
(aq)



















Soli kiselina nazivamo prema arhainom nazivu u zagradi (npr. Na2SO3 natrijev sulfit).
Najznaajnije kiseline
Ugljik
H2CO3 ugljina (karbonatna)
Duik
HNO2 duikasta (nitritna)
HNO3 duina (nitratna)
Fosfor
H3PO2 hipofosforasta (hipofosfitna)
H3PO3 fosforasta (fosfitna)
H3PO4 ortofosforna (fosfatna)
Sumpor
H2S sumporovodina (sulfidna)
H2SO3 sumporasta (sulfitna)
H2SO4 sumporna (sulfatna)
H2SO5 peroksomonosumporna (peroksomonosulfatna)
Fluor
HF fluorovodina (fluoridna)
Klor
HCl klorovodina (kloridna)
HClO hipoklorasta (hipokloritna)
HClO2 klorasta (kloritna)
HClO3 klorna (kloratna)
HClO4 perklorna (perkloratna)
Jod
HI jodovodina (jodidna)
HIO hipojodasta (hipojoditna)
HIO3 jodna (jodatna)
79
Slika 13.3 (Lewisove strukture nekih uobiajenih kiselina)

Oksokiseline nazivamo prema oksidacijskom stanju sredinjeg atoma nemetala:
hipo i it najnie oksidacijsko stanje (npr. HClO)
it sljedee vie oksidacijsko stanje (npr. HClO2)
at sljedee vie oksidacijsko stanje (npr. HClO
3
)
per i at najvie mogue oksidacijsko stanje (npr. HClO4)


Baze prema Arrheniusu
Hidroksidi otapanjem u vodi disociraju na hidroksidni i metalni ion (ili na hidroksidni i
amonijev, NH4
+
).
NaOH(s) Na
+
(aq) + OH
-
(aq)
Amonijev ion nastaje otapanjem amonijaka, NH3, u vodi.
NH3(g) + H2O(l) NH4
+
(aq) + OH
-
(aq)
Luine su vodene otopine dobro topljivih hidroksida (koji u vodi potpuno disociraju).


2. Brnsted-Lowryjeva teorija (teorija protolitike disocijacije)
Brnsted-Lowryjeva kiselina je tvar koja sadri vodik i otputa ga kao ion H
+
.
Brnsted-Lowryjeva baza je tvar koja ima nepodijeljeni elektronski par na koji prima ion H
+
.
80
baza + H
+
kiselina
kiselina donor protona
baza akceptor protona

Pri tome nastaju konjugirani kiselo-bazni parovi. Ako je kiselina jaka, njena konjugirana baza je
slaba, i obratno.




Slika 13.4 (U reakciji otapanja klorovodika HCl je kiselina, a njezin je konjugirani par Cl
-
.
Drugi kiselo-bazni konjugirani par jest H2O i H3O
+
)


Slika 13.5 (U reakciji otapanja amonijaka u vodi, jedan konjugirani par ine NH3 i ion NH4
+
,
a drugi OH
-
i H2O)
81
U svakoj kiselo-baznoj Brnsted-Lowryjevoj reakciji ravnotea je pomaknuta u smjeru prijenosa
iona H
+
na jau bazu.
Za razliku od Arrheniusove teorije, u Brnsted-Lowryjevoj teoriji kisela ili bazna svojstva mogu
se pripisivati i ionima, a ne samo molekulama.
Amfoliti su tvari koja imaju amfoterna svojstva, tj. i kisela i bazna, ovisno o tome s kojom tvari
stupaju u reakciju. Tako je voda baza u reakciji otapanja klorovodika, i kiselina u reakciji
otapanja amonijaka.
Brnsted-Lowryjeva teorija sveobuhvatnija je od Arrheniusove zato to su sve kiseline i baze
prema Arrheniusu ujedno i Brnsted-Lowryjeve.

3. Lewisova teorija
Lewisova kiselina je tvar koja se moe vezati na nepodijeljeni elektronski par.
Lewisova baza je tvar koja ima nepodijeljeni elektronski par.
Lewisova baza donor elektrona
Lewisova kiselina akceptor elektrona

Lewisova teorija sveobuhvatnija je od Brnsted-Lowryjeve, a time i od Arrheniusove teorije.

BF3(g) + NH3(g) BF3NH3(g)

Slika 13.6 (Atom duika u molekuli amonijaka posjeduje nepodijeljeni elektronski par. NH3 je
Lewisova baza, a BF3 je Lewisova kiselina)
82
Konstante ravnotee pri disocijaciji kiselina i baza
Primjenom Guldberg-Waageova zakona na reakcije disocijacije kiselina i baza dolazimo do konstanti
disocijacije koje oznaavamo kao Ka (eng. acid kiselina) i Kb (eng. base baza).
Konstante disocijacije kiselina i baza mjera su njihove jakosti. to je vie disocirana, tim je jaa, a tada i
njezina konstanta disocijacije poprima viu vrijednost.


Jednadba disocijacije hipotetske kiseline HA dana je s:
HA(aq) + H2O(l) A
-
(aq) + H3O
+
(aq)
Izraz za konstantu ravnotee te jednadbe je:

c
=
H
3
O
+
A

HA[H
2
O]

Umnoak konstante ravnotee, Kc, i mnoinske koncentracije vode (koja je konstanta u vodenim
otopinama) daje konstantu disocijacije kiseline, Ka:
Ka = Kc [H2O]

a
=
H
3
O
+
A

HA

Kratkoe radi, pri pisanju reakcija disocijacije kiselina, voda se esto isputa pa jednadbu
disocijacije moemo skraeno napisati kao:
HA(aq) A
-
(aq) + H
+
(aq)
Iako ion H
+
ne postoji u otopini (ve oksonijevi ioni, H3O
+
), za kemiare je to skraeni zapis za
H3O
+
. Tada izraz za konstantu disocijacije kiseline HA poprima oblik:

a
=
H
+
A

HA

Primjerice, za disocijaciju octene kiseline:
CH3COOH(aq) CH3COO
-
(aq) + H
+
(aq)
konstanta disocijacije prikazana je izrazom:

a
=
H
+
CH
3
COO

CH
3
COOH
= 1,8 10
5
mol dm
3
pri 25 C


83
Slino vrijedi i za jednadbe disocijacije baza:
MOH(aq) M
+
(aq) + OH
-
(aq)
(M predstavlja metal, budui da su otopine metalnih hidroksida luine)
Konstanta disocijacije baze jednaka je:

b
=
M
+
OH

MOH

Promotrimo primjer vodene otopine amonijaka koja ima bazina svojstva pa je nazivamo
amonijeva luina:
NH3(aq) + H2O(l) NH4
+
(aq) + OH
-
(aq)

b
=
NH
4
+
OH

NH
3

= 1,79 10
5
mol dm
3
pri 25 C.

Vrijedi:





Poliprotonske kiseline koje disociraju u vie stupnjeva imaju i vie konstanti disocijacije koje
oznaavamo s Ka1, Ka2, Ka3 itd.
H3PO4(aq) H
+
(aq) + H2PO4
-
(aq), Ka1 = 1,1 10
-2
mol dm
-3

H2PO4
-
(aq) H
+
(aq) + HPO4
2-
(aq), Ka2 = 1,2 10
-7
mol dm
-3

HPO4
2-
(aq) H
+
(aq) + PO4
3-
(aq), Ka3 = 1,8 10
-12
mol dm
-3


Za sumarnu jednadbu H3PO4(aq) 3H
+
(aq) + PO4
3-
(aq), vrijedi:
Ka = Ka1 Ka2 Ka3

Osim konstantom disocijacije, jakost neke kiseline ili baze izraavamo i stupnjem disocijacije, .
Za amonijevu luinu formula stupnja disocijacije glasi:
=
[OH

0
(NH
3
)
c0(NH3)... poetna koncentracija amonijaka
Ka 10
3
10
9
veoma jake kiseline
10
-2
< Ka < 10
3
jake kiseline
10
-7
< Ka < 10
-2
slabe kiseline
Ka < 10
-7
veoma slabe kiseline
84
Ionski produkt vode
U vodi se nalazi mali broj oksonijevih i hidroksidnih iona iz reakcije autoprotolize vode:
H2O(l) + H2O(l) H3O
+
(aq) + OH
-
(aq)

+



+


Konstanta ravnotee te reakcije naziva se ionski produkt vode:

c
=
H
3
O
+
[OH

]
[H
2
O]
2
= 3,3 10
18


w
= H
3
O
+
OH

= 1,0 10
14
mol
2
dm
6
pri 25 C

Iz toga slijedi: [H3O
+
] = [OH
-
] = 1,0 10
-7
mol dm
-3
(za istu vodu)

Dakle, u istoj vodi postoji izvjesna, ali veoma mala koncentracija oksonijevih i hidroksidnih
iona koja je jednaka i iznosi 1,0 10
-7
mol dm
-3
.


Vrijednost pH
Vrijednost pH je negativni logaritam brojevne vrijednosti mnoinske koncentracije iona H3O
+
. Ona nam
govori je li otopina lunata ili kiselina. to je pH vei, otopina je lunatija, i obratno.
pH = log
H
3
O
+

mol dm
3

pH + pOH = 14

Primjer:





Koncentracija iona H3O
+
u nekoj je otopini 10
-3
mol dm
-3
pri 25 C. Izraunaj za tu otopinu:
a) vrijednost pH
b) vrijednost pOH
c) c(OH
-
).
Izradak:
a) pH = log
[H
3
O
+
]
mol dm
3
= log
110
3
mol dm
3
mol dm
3

pH = log 10
3
= 3 log 10 = 3 1 = 3
b) pOH = 14 pH = 14 3 = 11
c) c(OH
-
) = 10
-11
mol dm
-3

85
Primjer:





Primjer:












Slika 13.7 (Prikaz vrijednosti pH nekih svakodnevnih tvari)
KISELO [H3O
+
] > [OH
-
] pH < pOH
NEUTRALNO [H3O
+
] = [OH
-
] pH = pOH
BAZINO (lunato) [H3O
+
] < [OH
-
] pH > pOH
Izraunaj vrijednost pH otopine ako je mnoinska koncentracija oksonijevih iona 5,4 10
-9

mol dm
-3
.
c(H3O
+
) = 5,4 10
-9
mol dm
-3

pH = ?
Izradak:
pH = log
[H
3
O
+
]
mol dm
3
= log
5,410
9
mol dm
3
mol dm
3

pH = log 5,4 10
9
= 8,27 = 8,27
Ako je vrijednost pH otopine 5,8, izraunaj: a) c(H
+
), b) pOH, c) c(OH
-
).
Izradak:
c(H
+
) = 10
-pH
mol dm
-3
a) c(H
+
) = 10
-5,8
mol dm
-3

c(H
+
) = 1,5 10
-6
mol dm
-3


b) pOH = 14 pH = 14 5,8
pOH = 8,2

c) c(OH
-
) = 10
-8,2
mol dm
-3

c(OH
-
) = 6,3 10
-9
mol dm
-3

86
Jake kiseline i jake baze u vodi disociraju gotovo potpuno pa se uzima da je koncentracija iona H
+

jednaka koncentraciji jake kiseline, a koncentracija iona OH
-
jednaka koncentraciji jake baze.
Primjer:



To ne vrijedi i za slabe kiseline i za slabe baze, ve nam je za raunanje njihove vrijednosti pH potrebna
konstanta disocijacije.
Primjer:




















NaOH
H
2
O
Na
+
+ OH
-

[OH
-
] = [NaOH]
Ba(OH)2
H
2
O
Ba
2+
+ 2OH
-

[OH
-
] = 2 [Ba(OH)2]
87
Kiselo-bazni indikatori
Kiselo-bazni indikatori su slabe organske kiseline i baze koje slue za dokazivanje kiselina i baza.
Njihov kiseli ili bazini oblik poprima razliite boje ili je bezbojan.
HIn H
+
+ In
-
HIn... kiseli oblik indikatora In
-
... bazini oblik indikatora

indikator
boja koju otopina poprima
u kiseloj sredini u neutralnoj sredini u lunatoj sredini
metiloran crvena uta uta
metilno crvenilo crvena uta uta
fenolftalein bezbojan bezbojan ruiastoljubiasta
timolftalein bezbojan bezbojan ljubiasta
sok crvenog kupusa crvena bezbojan zelena/uta


Kiselo-bazne reakcije
Neutralizacija je brza, ionska, egzotermna reakcija izmeu kiselina i baza.
Produkti neutralizacije u vodenoj otopini jesu odgovarajue soli i voda. Kristalnu strukturu soli ine
kationi iz baza i anioni iz kiselina.
Ako reagiraju jednake mnoine oksonijevih i hidroksidnih iona, dolo je do potpune neutralizacije.

U sluajevima kada ne dolazi do potpune neutralizacije, ona se odvija sve dok postoji dovoljna
koncentracija mjerodavnog reaktanta. On se odreuje tako da se brojevna vrijednost mnoine
svakog reaktanta podijeli s njegovim stehiometrijskim koeficijentom pa je mjerodavni reaktant
onaj koji pri tom raunanju dobije najmanju vrijednost. Prema njemu odreujemo reagirane
mnoine ostalih reaktanta od njegove poetne koncentracije pa oduzimanjem njihove reagirane
mnoine od poetne dobivamo suviak. Tada se u otopini nalaze molekule vode, soli te,
naravno, odreeni broj disociranih molekula reaktanta koji nije u popunosti reagirao te on i
dalje daje ione H
+
ili OH
-
koji uzrokuju kiselost ili lunatost otopine.

88
Primjer:

reag
(H
2
SO
4
)
(NaOH)
=
1
2

reag
H
2
SO
4
=
1
2
NaOH =
1
2
NaOH V(NaOH)
H
+
= 2

suviak
(H
2
SO
4
)
(otopina)
= 2
0,008 mol
0,04 dm
3
+ 0,02dm
3

pH = log
[H
+
]
mol dm
3
= log
0,2667 mol dm
3
mol dm
3

Odredi vrijednost pH otopine nastale reagiranjem 40 mL natrijeve luine mnoinske
koncentracije 0,1 mol dm
3
s 20 mL sumporne kiseline mnoinske koncentracije 0,50 mol
dm
-3
.
V(NaOH) = 40 mL = 0,04 dm
3

c(NaOH) = 0,1 mol dm
-3

V(H2SO4) = 20 mL = 0,02 dm
3

c(H2SO4) = 0,50 mol dm
-3

Izradak:
2NaOH + H2SO4 Na2SO4 + 2H2O
NaOH: 0,1 / 2 = 0,05
H2SO4: 0,50 / 1 = 0,5
Mjerodavni reaktant je NaOH, to znai da e on potpuno reagirati dok e jedan dio
sumporne kiseline ostati u suviku, nereagiran. Prema mnoini natrijeve luine sad
moemo izraunati i mnoinu reagirane sumporne kiseline.
nreag(H2SO4) = 0,002 mol
Ako oduzmemo mnoinu izreagirane sumporne kiseline od njezine poetne mnoine,
dobivamo njezinu mnoinu u suviku.
nsuviak(H2SO4) = n(H2SO4) - nreag(H2SO4) = c(H2SO4) V(H2SO4) - nreag(H2SO4)
nsuviak(H2SO4) = 0,008 mol
Budui da je H2SO4 jaka kiselina, ona potpuno disocira u vodi pa moemo izraunati
koncentraciju oksonijevih iona u nastaloj otopini bez konstante disocijacije kiseline.
H2SO4(aq) 2H
+
(aq) + SO4
2-
(aq)
[H
+
] = 2 csuviak(H2SO4)
[H
+
] = 0,2667 mol dm
-3

Sada moemo izraunati i vrijednost pH nastale otopine.
pH = 0,57

89
Titracija jake kiseline jakom bazom
Reakcijama neutralizacije postupkom titracije mogu se odrediti nepoznate vrijednosti
koncentracija kiselina i baza.
Volumetrija (titrimetrija) je metoda kvantitativne kemijske analize koja kao osnovu za
mjerenje uzima volumen otopine poznate koncentracije utroen za kvantitativnu
reakciju neutralizacije s ispitivanom tvari nepoznate koncentracije.
Primjerice, pomou pipete odmjeri se u Erlenmayerovu tikvicu 100 mL klorovodine kiseline i
doda se 2 kapi metilorana ili fenolftaleina. Iz birete se polako kapanjem dodaje
natrijeva luina poznate koncentracije. Pri tome se tikvica lagano potresa i okree da se
kiselina i luina dobro izmijeaju. Titracija je zavrena kada se promijeni boja indikatora.
Tada se oita volumen utroene luine i izrauna nepoznata koncentracija klorovodine
kiseline prema izrazu: c(HCl) V(HCl) = c(NaOH) V(NaOH)

Primjer:

















90
Soli
Soli su jedna od najvanijih skupina anorganske kemije veoma rasprostanjena u prirodi. To su ionski
spojevi.
Veina se minerala u prirodi nalazi u obliku soli: karbonati, silikati, kloridi, sulfati... Te su soli u vodi
gotovo netopljive. Mnoge druge sliku topljive su i nalazimo ih u morima, oceanima i rijekama.
Najpoznatija je kuhinjska sol (kamena ili morska sol), koja je prema kemijskom sastavu natrijev
klorid (NaCl).
Talita su im openito veoma visoka. U vrstom su stanju izolatori, dok u njihovim talinama i vodenim
otopinama pokretljivi ioni provode elektrinu struju. Veina je soli u vodi dobro topljiva.

Topljivost soli
Konstanta produkta topljivosti, Ksp jest konstanta ravnotee koja prikazuje odnos koncentracija iona
u zasienoj otopini.
Umnoak koncentracija pojedinih iona u otopini (gdje je svaka vrijednost koncentracije potencirana
svojim stehiometrijskim koeficijentom) naziva se ionski produkt.

Primjer:





Reakcije dobivanja soli
1. Redoksreakcije
a) Izravnom sintezom iz elemenata
metal + nemetal sol
2Na(s) + Cl
2
(g) 2NaCl(s)
b) Reakcijom metala i kiseline
metal + kiselina sol + vodik
Mg(s) + 2HCl(aq) MgCl
2
(aq) + H
2
(g)

Ag
2
CrO
4
(aq) 2Ag
+
(aq) +CrO
4
2-
(aq)
[Ag
+
]
2
[CrO4
2-
] = ionski produkt
K
sp
= [Ag
+
]
2
[CrO4
2-
] otopina je zasiena
K
sp
< [Ag
+
]
2
[CrO4
2-
] otopina je prezasiena
K
sp
> [Ag
+
]
2
[CrO4
2-
] otopina je nezasiena
91
2. Reakcije metateze
a) Neutralizacija
Reakcijom kiselina i baza nastaju sol odgovarajue kiseline i voda.
baza + kiselina sol + voda
NaOH(aq) + HCl(aq) NaCl(aq) + H
2
O(l)
baza + anhidrid kiseline sol + voda
2NaOH(aq) + SO
3
(aq) Na
2
SO
4
(aq) + H
2
O(l)
anhidrid baze + kiselina sol + voda
Na
2
O(s) + H
2
SO
4
(aq) Na
2
SO
4
(aq) + H
2
O(l)
anhidrid baze + anhidrid kiseline sol
Na
2
O(s) + SO
3
(aq) Na
2
SO
4
(s)
b) Reakcija dvostruke izmjene iona
Mijeanjem otopina dviju soli mogue je dobiti dvije nove soli razliito topljive u vodi.
sol 1 + sol 2 sol 3 + sol 4
AgNO
3
(aq) + NaCl(aq) AgCl(s) + NaNO
3
(aq)
odnosno: Ag
+
(aq) + NO
3
-
(aq) + Na
+
(aq) + Cl
-
(aq) AgCl(s) + Na
+
(aq) + NO
3
-
(aq)
c) Jaa kiselina istiskuje slabiju iz njezine soli
Klorovodina kiselina jaa je od sumporovodine od koje je nastala sol Na2S.
kiselina 1 + sol 1 sol 2 + kiselina 2
2HCl(aq) + Na
2
S(s) 2NaCl(aq) + H
2
S(aq)
d) Djelovanjem jake baze na sol slabe baze
Djelovanjem neke jake baze na sol koja sadri kation neke slabe baze ili amonijev katiion
dolazi do taloenja tih kationa metala u obliku njihovih teko topljivih soli.
baza 1 + sol 1 sol 2 + sol 3
AlCl
3
(aq) + 3NaOH(aq) Al(OH)
3
(s) + 3NaCl(aq)

Reakcije metateze (metatetike reakcije) sve su reakcije koje nisu redoksreakcije.
Anhidridi (gr. anhydror = bez vode) su oksidi koji otapanjem u vodi s njom daju kiseline ili luine.
Anhidridi kiselina su kovalentni oksidi (CO2, SO3, P4O10...) koji reagiranjem s vodom daju oksokiseline.
Anhidridi baza su ionski oksidi (Na2O, K2O, CaO...) koji reagiranjem s vodom daju luine.
92
Hidroliza soli
Soli koje nastaju iz jakih kiselina i jakih baza ne disociraju u vodi pa ne mijenjaju ni pH otopine.
Kiselina Baza Hidroliza pH Primjer
jaka jaka ne 7 (neutralno) NaCl, KI
jaka slaba da < 7 (kiselo) NH4Cl, AlCl3
slaba jaka da > 7 (bazino) CH3COONa
slaba slaba da
< 7 ako je Kb < Ka NH4CO2
7 ako je Kb Ka CH3COONH4
> 7 ako je K
b
> K
a
NH
4
CN

Primjer:







Puferi
Puferske otopine jesu smjese slabih kiselina i njihovih soli ili slabih baza i njihovih soli koje zadravaju
vrijednost pH otopine gotovo nepromijenjenim unato dodatku kiseline ili baze. Oni su od velike
vanosti za ivot ljudi, ivotinja i biljaka. Standardni puferi su acetatni, amonijev i karbonatni.

Pripravljanjem otopine octene kiseline i natrijevog acetata jednakih mnoinskih konc., u vodi se dogaa:
CH3COOH(aq) CH3COO
-
(aq) + H
+
(aq)
CH3COONa(aq)
H
2
O
CH3COO
-
(aq) + Na
+
(aq)
Ako se u nastalu blago kiselu pufersku otopinu doda jaka kiselina (ioni H+), dolazi do sljedee reakcije:
CH3COO
-
(aq) + H
+
(aq) CH3COOH(aq)
A ako se u otopinu doda jaka baza (ioni OH-), dolazi do reakcije:
CH3COONa(aq) + OH
-
(aq) CH3COO
-
(aq) + H2O(l)

Takav puferski sustav moemo napisati kao omjer ion/kiselina, odnosno CH3COO
-
/CH3COOH.

Otapanjem sode bikarbone (NaHCO3) u vodi ona disocira na hidrogenkarbonatne ione
te ione natrija.
NaHCO3 (s)
H
2
O
Na
+
(aq) + HCO3
-
(aq)
Hidrogenkarbonatni ioni tada protolitiki reagiraju s vodom te se u otopini poveava
koncentracija hidroksidnih iona, OH-, to je razlog da vodena otopina NaHCO3 djeluje
lunato.
HCO3
-
(aq) + H2O(l) H2CO3 + OH
-
(aq)
baza 1 kiselina 1 kiselina 2 baza 2
93
XIV. Redoksreakcije

Redoksreakcije (reakcije redukcije i oksidacije) su reakcije u kojima dolazi do izmjene elektrona.
Oksidacija i redukcija dva su suprotna procesa.
Oksidacija je otputanje elektrona ili spajanje tvari s kisikom.
Redukcija je primanje elektrona ili gubitak kisika.
Oksidans ili oksidacijsko sredstvo je tvar koja se u reakciji reducira (prima elektrone).
Reducens ili redukcijsko sredstvo je tvar koja se u reakciji oksidira (otputa, donira elektrone).

Oksidacijske brojeve koristimo za rjeavanje jednadbi redoksreakcija.





94
Primjer:











Pravila za rjeavanje jednadbi redoksreakcija
1. Ispisati oksidacijske brojeve reaktantima i produktima.
2. Ustanoviti koje tvari disociraju te to se oksidiralo, a to reduciralo.
3. Napisati parcijalne jednadbe oksidacije i redukcije. Za svaku parcijalnu jednadbu odrediti broj
primljenih, odnosno otputenih elektrona.
4. Izjednaiti parcijalne jednadbe.
a. Kisela sredina: Ako imamo viak kisika na jednoj strani jednadbe, na drugu dodajemo
onoliko molekula vode koliki je taj viak kisika, a na suprotnu stranu dodajemo
dvostruko vie iona H
+
.
b. Lunata sredina: Na stranu na kojoj je viak vodika dodajemo onoliko iona OH
-
koliki je
taj viak, a na suprotnu dodajemo isto toliko molekula H2O. Na stranu na kojoj je viak
kisika dodajemo onoliko molekula H2O koliki je taj viak, a suprotnu stranu jednadbe
dodajemo dvostruko vie iona OH
-
.
c. Izjednaiti broj primljenih i otputenih elektrona tako da svaku jednadbu pomnoimo
koeficijentom te broj elektrona svedemo na najmanji zajedniki viekratnik.
5. Zbrojiti parcijalne jednadbe.
6. Odrediti stehiometrijske koeficijente jednadbe redoksreakcije.


95
Primjer:








Primjer:

Odredite stehiometrijske koeficijente sljedee redoksreakcije rjeavanjem pomou
parcijalnih jednadbi: F2(g) + HCl(aq) HF(aq) + Cl2(g).
Izradak:
Odredimo oksidacijske brojeve.
Fluor se reducirao, a klor oksidirao. Vodik ne sudjeluje u ovoj redoksreakciji. Ako
jednadbu zapiemo u ionskom obliku pa je rijeimo prema pravilima rjeavanja,
dobivamo:
F2(g) + Cl
-
(aq) F
-
(aq) + Cl2(g)
R.R. F2 + 2e
-
2F
-

R.O. Cl
-

1
2
Cl2 + e
-
/ 2
R.R. F2 + 2e
-
2F
-

R.O. 2Cl
-
Cl2 + 2e
-
: F2 + 2Cl
-
2F
-
+ Cl2
: F2 + 2HCl 2HF + Cl2
96









97
XV. Osnove elektrokemije

Reaktivnost metala
Reaktivnost metala jest njihova sposobnost oksidacije. Oni koji lake otputaju elektrone, jai su
reducensi i reagiraju burnije.





Vodik tvori katione pa je ukljuen u ovaj niz metala poredanih prema reaktivnosti.
Metali e iz otopina soli izluiti sve one metale koji su u nizu elemenata poredanih
prema reaktivnosti (redukcijskoj sposobnosti) desno od njih.
Primjer:



Elektrodni potencijal i galvanski lanci
Primjerice, kad se cinkova ploica stavi u otopinu cinkovog sulfata, uspostavlja se dinamika ravnotea
izmeu cinkovih iona u otopini i atoma cinka, pri emu je isti broj atoma koji se oksidiraju i
odlaze u otopinu te iona koji se reduciraju u atome: Zn(s) Zn
2+
(aq) + 2e
-
Elektrodni potencijal jest tenja metala da se oksidira. Razliiti metali imaju razliitu tenju za
oksidacijom, pa tako i razliiti elektrodni potencijal.
Primjerice, bakar u odnosu na cink pokazuje mnogo manju tenju za oksidacijom. To je razlog da se na
cinkovoj elektrodi oslobaa vie elektrona pa je cink negativnijeg elektrodnog potencijala od
bakra.
Metal uronjen u otopinu vlastitih iona ini odgovarajui polulanak. Ako se iz polulanaka cinka i bakra
metali spoje elektrinim vodiem, a otopine elektrolitskim mostom, nastaje galvanski lanak.
(vidi sliku 15.1)
Zn(s) + MgSO4(aq) nema reakcije
Cu(s) + MgSO4(aq) nema reakcije
Mg(s) + ZnSO4(aq) Zn(s) + MgSO4(g)
Mg(s) + CuSO4(aq) Cu(s) + MgSO4(aq)
98

Slika 15.1 (Shematski prikaz najpoznatijeg galvanskog lanka Daniellovog lanka iz 1835. g.)
Svaki galvanski lanak sastoji se od dvije elektrode (anoda, katoda) spojene vodiem te od
elektrolita i eletrolitskog mosta. Elektrode moraju biti razliitog elektrodnog potencijala.
U galvanskom lanku elektroni prelaze s mjesta gdje ih ima vie prema mjestu gdje ih ima manje, tj. od
cinka prema bakru. Odlazak elektrona s ploice cinka izaziva novu oksidaciju cinkovih atoma, a
poveanje broja elektrona na ploici bakra dovodi do redukcije bakrovih iona iz otopine. Prema
tome, koncentracija cinkovih atoma u otopini tijekom rada galvanskog lanka poveava se, a
bakrovih iona smanjuje se u odnosu na sulfatne ione. Zato se elektroni gibaju smjerom
prikazanim na slici 15.1.
Zbog veeg negativnog naboja cinkova je elektroda negativni, a bakrova elektroda pozitivni pol
galvanskog lanka. Negativna elektroda jest anoda, a pozitivna elektroda katoda lanka.
Shematski prikaz Daniellovog lanka: Zn | Zn
2+
(c = 1 mol dm
-3
) || Cu
2+
(c = 1 mol dm
-3
) | Cu
Struja koja protjee galvanskim lankom posljedica je sljedeih redoksreakcija na elektrodama:


A(-): Zn(s) Zn
2+
+ 2e
-

K(+): Cu
2+
+ 2e
-
Cu(s)
: Zn(s) + Cu
2+
(aq) Zn
2+
(aq) + Cu(s)
99
Napon lanka
Napon lanka, El jest razlika potencijala meu elektrodama.
El = E
0
katoda E
0
anoda [V]... volt


Napon lanka moe se izmjeriti, ali elektrodni potencijali ne. Njihova vrijednost odreuje se prema
standardnoj vodikovoj elektrodi iji je elektrodni potencijal prema dogovoru nula pri svim
temperaturama: E
0
(2H
+
/H2) = 0,00 V
Spoji li se vodikova elektroda u lanak s bilo kojom drugom elektrodom pri standardnom tlaku i
temperaturi i ako je koncentracija iona u otopini 1 mol dm
-3
, oitavanjem napona na voltmetru
odreuje se standardni redukcijski elektrodni potencijal, E
0
.

Slika 15.2 (Odreivanje standardnog elektrodnog potencijala pomou standardne vodikove elektrode)
Cinkova elektroda je anoda, a standardna vodikova elektroda katoda jer cink ima negativniji redukcijski
elektrodni potencijal pa je cinkov standardni redukcijski elektrodni potencijal:
E
0
l = E
0
katoda E
0
anoda
E
0
l = E
0
(2H
+
/H2) E
0
(Zn
2+
/Zn)
E
0
l = 0 (0,76 V) = 0,76 V
100
Voltin niz je elektrokemijski niz elemenata sastavljen od vrijednosti standardnih elektrodnih
potencijala drugih elektroda i pomou njega raunamo napon bilo kojeg galvanskog lanka.
E
0
(Zn
2+
/Zn) = 0,76 V
E
0
(Cu
2+
/Cu) = +0,34 V
E
0
l = E
0
katoda E
0
anoda
E
0
l = E
0
(Cu
2+
/Cu) E
0
(Zn
2+
/Zn)
E
0
l = 0,34 V (0,76 V)
E
0
l = 1,10 V

Kiseline koje djeluju oksidirajue su: HCl(aq), HCl(konc.), H2SO4(aq)
Kiseline koje ne djeluju oksidirajue su: HNO3(aq), HNO3(konc.), H2SO4(vrua, konc.)
Vrijedi:
1. Metali negativnog elektrodnog potencijala reagiraju samo s kiselinama koje ne djeluju
oksidirajue.
Primjer: Ca(s) + H2SO4(aq) CaSO4(aq) + H2(g)
Ca(s) + H2SO4(vrua, konc.) nema reakcije
2. Metali pozitivnog elektrodnog potencijala reagiraju samo s kiselinama koje djeluju
oksidirajue.
Primjer: Cu(s) + HNO3(aq) Cu(NO3)2(aq) + NO(g) + H2O(l) (zbog manjka kisika)
Cu(s) + HNO3(konc.) Cu(NO3)2(aq) + NO2(g) + H2O(l) (zbog vika kisika)
Cu(s) + HCl(aq) nema reakcije
Cu(s) + HCl(konc.) nema reakcije

Baterije
Leclanchov [Luklanv] lanak jest danas najee rabljena baterija (galvanski lanak). Redoks
reakcija koja se u njemu zbiva nepovratna je pa se baterija mora zamijeniti novom kad se istroi.
Napon baterije sastavljene od vie lanaka spojenih u seriju jednak je zbroju pojedinanih napona
lanaka.
2MnO2(s) + 2NH4
+
(aq) + Zn(s) Mn2O3(s) + 2NH3(aq) + Zn2
+
(aq) + H2O(l)




Slika 15.3 (Leclanchov lanak)
101
Elektroliza
Elektroliza je proces koji nastaje kad elektrina struja prolazi kroz talinu neke soli ili vodenu otopinu
soli, kiselina ili luina, odnosno proces rastavljanja sloenih tvari na jednostavnije pomou
elektrine struje (elektrina energija kemijska energija).
Provodi se u elektroliznom lanku koji se sastoji od posude s elektrolitom u koju su uronjene dvije
elektrode spojene na izvor istosmjerne struje.
Kod elektroliznih je lanaka katoda -pol, a anoda +pol! To je tako zato to kationi putuju prema
negativnoj elektrodi i obratno.

Pravila elektrolize
1. Kad je mogue vie reakcija na elektrodama pri elektrolizi, zbiva se ona za koju je potrebno
manje energije.
2. Pri elektrolizi vodenih otopina elektrolita, na katodi e se dobivati vodik redukcijom molekula
vode ako su u vodenoj otopini prisutni ioni alkalijskih ili zemnoalkalijskih metala ili Al3
+
ioni.
3. Ako su u vodenoj otopini elektrolita prisutni sloeni anioni (npr. SO4
2-
, NO3
-
, CO3
2-
), za njihovu
oksidaciju treba puno energije i umjesto njih oksidiraju se molekule vode.

Razlikujemo elektrolizu:
a) talina elektrolita,
b) vodene otopine elektrolita.
Primjer: Elektroliza taline natrijevog klorida





Primjer: Elektroliza vodene otopine natrijevog klorida




elektrolit: NaCl(s)

Na
+
(l) + Cl
-
(l)
katoda (, redukcija): Na
+
+ e
-
Na
anoda (+, oksidacija): Cl
-

1
2
Cl + e
-

: Na
+
(l) + Cl
-
(l)
el .
Na(s) +
1
2
Cl
: 2Na
+
(l) + 2Cl
-
(l)
el .
2Na(s) + Cl2
elektrolit: NaCl(s)
H
2
O
Na
+
(aq) + Cl
-
(aq)
K (): 2H2O + 2e
-
H2(g) + 2OH
-

A (+): 2Cl
-
Cl2 + 2e
-

: 2H2O(l) + 2Cl
-
(aq)
el .
H2(g) + Cl2(g) + 2OH
-
(aq)
: 2H2O(l) + 2NaCl(aq)
el .
H2(g) + Cl2 + 2NaOH(aq)



Slika 15.4 (Elektroliza taline
natrijevog klorida)
102
Primjer: Elektroliza vode







Primjer: Elektroliza vodene otopine natrijevog karbonata (Na2CO3)






Faradayevi zakoni elektrolize
Prvi Faradayev zakon: Masa tvari izluena na elektrodi proporcionalna je mnoini elektriciteta koja je
prola kroz elektrolit.
Q = n(e
-
) F Q = I t
F = 96 500 C mol
-1
F... Faradayeva konstanta
F = NA(e
-
) Q(e
-
) = 6,022 10
23
mol
-1
1,602 10
-19
C
F = 96 480 A s mol
-1
= 26,8 A h mol
-1


Drugi Faradayev zakon: Mnoine tvari izluene na elektrodama istom koliinom elektrinog naboja
odnose se obrnuto proporcionalno broju izmijenjenih elektrona u tim reakcijama.

1
=
2

1

1
=
2

2

2
=

1



elektrolit: H2O + H2O H
+
(aq) + OH
-
(aq)
K (): 2H2O + 2e
-
H2(g) + 2OH
-
/ 2
A (+): 2H2O O2 + 4H
+
+ 4e
-

K (): 4H2O + 4e
-
2H2(g) + 4OH
-

A (+): 2H2O O2 + 4H
+
+ 4e
-

: 6H2O(l)
el .
2H2(g) + O2(g) + 4H
+
+ 4OH
-

4H2O(l)
: 2H2O(l)
el .
2H2(g) + O2(g)

elektrolit: Na2CO3(s) 2Na
+
(aq) + CO3
-
(aq)
K (): 2H2O + 2e
-
H2(g) + 2OH
-
/ 2
A (+): 2H2O O2 + 4H
+
+ 4e
-

K (): 4H2O + 4e
-
2H2(g) + 4OH
-

A (+): 2H2O O2 + 4H
+
+ 4e
-

: 2H2O(l)
el .
2H2(g) + O2(g)

103
Primjer:














Korozija
Korozija eljeza ili hranje jest elektrokemijski proces, i to jedan od velikih problema tehnolokog
razvitka i dananje civilizacije.





Fe(s)
H
2
O
Fe
2+
(aq) + 2e
-

1
2
O2 + H2O(l) + 2e
-
2OH
-
(aq)
Fe
2+
(aq) + 2OH
-
(aq) FeOH2(s)
2Fe(OH)2(s) +
1
2
O2 + H2O(l) 2Fe(OH)3(s)
2Fe(OH)3 Fe2O3 xH2O, hra
Slika 15.5
(Korozija eljeza)
104













B. Dodaci































Vanije kemijsko posue i lab. pribor



























107


Osnovne fizikalne veliine, jedinice i sl.

This page intentionally left blank.