1

Thomas S. Kuhn: Struktura znanstvenih revolucija

(rezime)

Prvo poglavlje: uvod- uloga za povijest
Kuhn predstavlja na samom poetku cilj svoga istraivanja a to je da predstavi skicu
drugaijeg poimanja znanosti (koje se moe razviti iz povijesniih podataka o samoj
istraivakoj aktivnosti) nego to je to bio sluaj te spominje iskrivljenu sliku znanosti gdje je
ta predodba stvorena od samih naunika ije nas knjige vode u pogrenom smjeru jer djeluju
pedagoki a iz kojih novije generacije naunika ue raditi svoj posao. To novo poimanje ne
smije povijesne podatke traiti samo da bi se pronali odgovori na pitanja zasnovanih na
naunim tekstovima. Kuhn definira znanost kao skup injenica, teorija i metoda skupljenih u
odreenim tekstovima, te su naunici sami, slijedei tu definiciju, ljudi koji se uspjeno ili
bezuspjeno trude da t om skupu dodaju jo neki element. Povjesniar, prema Kuhnu, ima 2
zadae bavei se naunim razvojem; on treba odrediti ko je i kada otkrio pojedinanu
savremenu naunu injenicu, zakon i teoriju, te mora opisati sve one greke, mitove,
praznovjeja koja su sprijeila bru akumulaciju svih sastojaka koji ine savremeni nauni
tekst.

Drugo poglavlje put ka normalnoj znanosti
Normalna nauka oznaava istraivanje koje je utemeljeno na jednom ili vie prolih naunih
dostignua za koje neka nauna zajednica priznaje da ine temelj za dalju naunu praksu. O
tome izvjetavaju sami udbenici naunika koji izlau prihvaene teorije te vre poreenja s
opaajima. Kuhn uvodi pojam paradigme koji je u vezi s terminom normalna znanost.
Znanstveno istraivanje moe postojati bez paradigmi. U odsustvu paradigme, sve injenic
ekoje bi mogle biti u vezi s razvojem nauke izgledale bi podjednako relevantno. Da bi bila
prihvaena kao paradigma. Teorija mora izgledati boljom od suparnikih, ali ne mora
objasniti sve injenice s kojima se moe suoiti. Bavi se pitanjem kako nastajanje paradigme
utie na strukturu skupine naunika koja se tim podrujem bavi. Tokom razvoja neke prirodne
nauke, u trenutku kad pojedinac ili skupina po prvi put izvedu sintezu koja moe privui
praktiare iz sljedee generacije, starije se kole poinju gasiti to je uzrokovano prijelazom
lanova na novu paradigmu. Oni koji se ne mogu ili ne ele prilagoditi novoj paradigmi, ili
svoj rad, bivaju osueni na rad u izolaciji ili pridruivanju nekoj drugoj skupini. Prihvaanje
jedne paradigme jeste ono to neku skkupinu pretvara u struku ili disciplinu. U naukama
dananjice knjige su obino ili udbenici ili retrospektivne refleksije o nekom od aspekata
naunog ivota. Naunik koji napie jednu takvu knjigu moe oekivati da e njegov struni
ogled biti okrnjen. Samo na ranijim, pre-paradigmatikim stepenima razvoja nauka, knjiga je
imala onaj odnos prema profesionalnom dostignuu.

2

Tree poglavlje priroda normalne znanosti
Paradigme stiu svoj status zbog toga to su uspjenije od suparnika u rjeavanju nekoliko
problema. Tri normalna fokusa za injenino nauno istraivanje jesu:
1. One injenice za koje je paradgima pokazala da mnogo govore o prirodi stvari te ih je
paradgima uinila vrijeednim preciznijeg odreivanja. To je u astronomiji ukljuivalo
poloaj i veliinu zvijezda, u fizici specifine teine materijala i sl.
2. Usmjerenje na injenice koje se mogu uporediti s predvianjima iz pragmatike
teorije. Trei razred eksperimenata i promatranja aktivnost je prikupljanja injeni ca u
normalnoj nauci. On se sastoji od empirijskog rada poduzetog kako bi se artikulirala
paradigmatika teorija i da bi se omoguilo rjeavanje problema na kkoje je prethodno
ukazala
3. Trea vrsta pokusa koja tei ka artikuliranju neke paradigme je slina istraivanju a
preovladava u naukama koje se vie bave kvalitativnim nego kvantitavnim aspektima
prirodne nepravilnosti. Tada su nuni eksperimenti da bi se obavio odabir izmeu
alternativnih naina primjene odreene paradigme na novo podruje interesa.
Problemi normalne nauke mogu se podijeliti na iste razrede kao i oni eksperimentalni
promatraki a t o su odreivanje znaajne injenice, usklaivanje injenica s teorijom i
artikulacija teorije i oni iscrpljuju svu literaturu normalne nauke, bilo teorijsku ili praktinu.
Naputanje paradigme predstavlja prestanak prakticiranja nauke koju ta paradigma definira.

etvrto poglavlje normalna nauka kao rjeavanje zagonetki
Najizraenija osobina problema normalnog naunog istraivanja jeste koliko su ti problemi
malo usmjereni na stvaranje velikih novina, konceptualnih ili pojavnih. Jedna od stvari koju
nauna zajednica stie zajedno s paradgimom jeste kriterij za izbor problema za koje se, dok
se paradigma smatra neupitnom, moe pretpostaviti da imaju rjeenja. U velikoj mjeri su to i
jedini problemi koje e zajednica priznati kao naune ili ohrabrivati svoje lanove da se
uputaju u njihovo rjeavanje. Jedan od razloga zato se ini da normalna znanost tako brzo
napreduje jeste taj to se njeni praktiari koncentriu na probleme ije bi rjeenje mogao
sprijeiti samo nedostatak vlastite domiljenosti. Znanost uvijek moe privui ovjeka iz
raznih razloga (elja da se bude koristan, uzbuenje istraivanja novih podruja itd.). Ti
motivi, uz jo neke, pomau i u odreivanju onih posebnih problema kojima e se taj ovjek
kasnije baviti. Sada u odnosu izmeu zagonetki i problema normalne znanosti. Ako treba
klasificirati zagonetku, problem se mora konkretizirati neim to je vie nego sigurno
rjenenje. Takoer, moraju postojati pravila koja ograniavaju prirodu prihvatljivih rjeenja.
Rjeavanje slagalice, npr. nije jednostavno pravljenje slike. Dijete ili savremeni umjetnik
mogili bi to uiniti razbacujui izabrane dijelove kao apstraktne oblike na neutralnu podlgou.
Slika koj a se dobije mogla bi biti daleko bolja i originalnija od one iz koje je slagalica
napravljena. No, ta slika ne bi predstavljala rjeenje jer da bi se dolo do rjeenja, svi dijelovi
moraju biti upotrijebljeni. To su neka od pravila pomoi kojih se dolazi do rjeenja slagalice.

3

Postojanje pojmovnih, teorijskih, instrumentalnih i metodolokih slavno je to povezuje
normalnu znanost s rjeavanjem zagonetki. Normalna znanost je, stoga, visoko odreena
aktivnost iako ne mora biti u cjelosti odreena pravilima. Prema Kuhnu, pravila se izvode iz
paradigme, ali paradigme mogu voditi istraivanje i kad nema pravila.

Peto poglavlje prioritet paradigmi (nad pravilima)
Mogue je da paradigme odrede normalnu znanost bez intervencije pravila koja se mogu
otkriti i to jer postoje ozbiljne tekoe u otkrivanju pravila koja su inila temelje normalno-
znanstvenih tradicija. Znanstvenici nikad ne ue pojmove, zakone i teorije same po sebi.
Normalna znanost moe napredovati bez pravila samo onoliko dugo koliko znanstvena
zajednica bez pogovora prihvaa ona posebna problemska rjeenja koja su ve postignuta.
Pravila bi zato trebala postati vana.

esto poglavlje nepravilnosti pojava znanstvenih otkria
Normalna znanost, aktivnost rjeavanja zagonetki jeste kumulativan pothvat i vrlo uspjean u
postizanju svog cilja a to je stalno irenje opsega i preciznosti znanja. Normalna znanost ne
tei nikakvim injeninim ili teorijskim novitetima. Obino se u razvoju bilo koje nauke za
prvu primljenu paradigmu smatra da moe sasvim uspjeno objasniti veinu posmatranja i
eksperimenata koji su lako dostupni praktiarima te nauke. Dalji razvoj obino trai izgradnju
razraene opreme, razvoj ezoterinog rjenika i vjetina. Takva profesionalizacija vodi
ogromnim ogranienjima znanstvenikove vizije i velikom otprou promjeni paradgime. S
druge strane. Normalna znanost vodi detaljnoj razradi informacije i preciznosti odgovaranja
promatrake teorije. Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju prua paradigma.
to je ta paradigma preciznija, to nam daje osjetiljiviji pokzaiva nepravilnosti, a time i
prigodu za promjenu paradigme.

Sedmo poglavlje kriza i nastajanje naunih teorija
Pretpostavlja se da su krize nuan uvjet nastajanja novih teorija. Znanstvenici ne ine nita
kad se suoe s teim i dugotrajnim nepravilnostima. Iako mogu poeti gubiti vjeru pa i
alternative razmatrati, oni se ne odriu one paradigme koja ih je odvela u krizu. Odluka da se
neka paradgima odbaci uvijek je i odluka da se prihvati druga. Normalna znanost se trudi da
teoriju i injenicu dovede u bliu saglasnost i njen je cilj rijeiti zagonetku za ije samo
postojanje valjanost paradigme mora biti pretpostavljena. Neuspjeh je lo za znanstvenika, ne
za i teoriju. Ukoliko jedna nepravilnost treba izazvati krizu, ona treba biti vie od obine
nepravilnosti. Znanstvenik koji se zaustavlja da bi ispitao svaku nepravilnost, rijetko e
uspjeti obaviti rad koji bi mogao biti znaajan. Kada neka pravilnost pone izgledati kao neto
vee od jedne zagonetke normalne znanosti, zapoeo je prelaz ka krizi i neuobiajenoj
znanosti. Najpoznatiji ljudi iz odreenih podruja posveuju im sve vie panje.
4

Sve krize poinju zamgaljivanjem paradigme i slabljenjem pravila za normalno istraivanje.
U tom smislu istraivanje tokom krize lii na istraivanje tokom pre-paradigmatikog
razdoblja. Sve krize zavravaju na tri naina. Nekad se normalna znanost pokae sposobnom
da obradi onaj problem koji izaziva krizu. Zatim, odreeni problem se opire ak i vidljivo
radikalnim novim pristupima. Znanstvenici tada mogu zakljiti da pri takvom stanju u
njihovom podruju nee doi do nikakvog rjeenja te se problem registrira i ostavlja na stranu
za neku buduu generaciju s razvijenijim instrumentima. Ili, tree, kriza moe zavriti
nastajanjem novog kandidata za paradigmu i potom slijedi borba za njegovo prihvaenje. U
prijelazu s paradigme u krizi na novu iz koje moe nazvati tradicija normalne znanosti, radi se
o rekonstrukciji tog podruja temeljem novih osnovnih stavova. Kada je prelaz zavren,
struka e rpromijeniti svoje gledanje na to podruje, metode njegove i ciljeve. Kriza
predstavlja odgovoarajui uvod u nastajanje novih teorija. Upravo jer nastajanje neke nove
teorije prekida s jednom tradicijom znanstvene prakse i uvodi novu koja se provodi prema
razliitim pravilima, vjerovatno e do toga doi samo onda kada se osjeti da je tradicija
zastranila. esto se nova paradigma pojavljuje prije nego to je kriza uzela maha kako
Kuhn kae, ili bila eksplicitno priznata. Prelaz na novu paradigmu jeste nauna revolucija.

Deveto poglavlje priroda i nunost naunih revolucija
Znanstvene revolucije smatraju se nekumulativnim razvojnim epizodama u kojima je starija
paradigma potpuno ili djelimino zamijenjena novom koja je nespojiva sa starom. Pitanje:
zato bi promjenu paradigme trebalo zvati revolucijom? Znanstvena revolucija najavljuje
rastui osjeaj, opet ogranien na usku podskupinu odreene znanstvene zajednice, da je
paradigm aprestala funkcionirati na odgovoarajui nain u ispitivanju nekog aspekta prirode
prema kojem je sama ta paradigma ranije pokazala put. Osjeaj loeg funkcioniranja koji
moe voditi u krizu predstavlja preduvjet revolucije, kako u politikom tako i u znanstvenom
razvoju. Znanstvene revolucije nuno moraju izgledati revolucionarnim samo onima ije su te
paradigme tim revolucijama pogoene. Cilj politikih revolucija jeste da izmijene politike
institucije na naine koje sme te institucije ne doputaju. Njihov uspjeh povlai za sobom
djelimino naputanje jednog sklopa institucija u korist drugog. Prvobitnoje sama kriza ono
to slabi ulogu politikih institucija, kao to slabi ulogu paradigmi. Pojedinci postaju udaljeni
od politikog ivota. Povijesno prouavanje promjene paradigme otkriva sline karakteristike
u evoluciji znanosti. Izbor izmeu rivalskih paradigmi pokazuje se kao izbor izmeu
nespojivih naina ivota u nekoj zajednici. Poslije pre-paradigmatikog razdoblja, prihvaanje
svih novih teorija i gotovo svih novih vrsta pojava trailo je razaranje prethodne paradigme
poslije ega je uslijedio sukob izmeu suparnikih kola znanstvenog miljenja. Tri vrste
pojava o kojima se moe razviti nova teorija:
1. Pojave koje su objanjene postojeim paradigmama i rijetko kada pruaju motiv za
izgradnju teorije
2. Sastoji se od onih pojava ija je priroda naznaena postojeim paradigmama. To su
one pojave prema kojima znanstvenici usmjeravaju svoja istraivanja najvei dio
vremena.
5

3. Samo kada svi pokuaji artikulacije propadnu, znanstvenici se susreu s treom vrstom
pojava, s priznatim nepravilnostima ija je karakteristika odbijanje da bude
obuhvaene postojeim paradigmama.
Samo trea vrsta daje povoda nastanku novih teorija. Usvajajui paradigmu, znanstvenik stie
teoriju, metode i standarde u isti mah koji su povezani. Budui da nijedna paradigma ne
rjeava sve probleme koje definira, te kako ne postoje dvije paradigme koje bi ostavile
nerijeenim iste probleme. Rasprave o paradigmi ukljuuju pitanje: koje je probleme vanije
rijeiti? Na to pitanje se samo moe odgovoriti pomou kriterija koji lee van normalne
znanosti. Paradigme nisu samo bitne za znanost, nego i za prirodu.

Deseto poglavlje revolucije kao promjene poimanja svijeta
Znanstvenici tokom revolucija vid enove i drugaije stvari i onda kada s uobiajenim
instrumentima istrauju mjesta koja su ranije ve promatrali. Promjene paradigme dovode do
toga da znastvenici svijet svog istraivakog angamana vide drugaije. Ono to su u
znanstvenikovom svijetu prije revolucije bile bijele guske, poslije su zeevi. Gestalt
eksperimenti ilustriraju prirodu opaajnih preobraaja. Oni ne govori nita o ulozi paradigme.
Subjekt gestalt demonstracije da se njegovo opaanje pomaknulo jer sam subjekt moe postii
naizmjenino pomicanje opaanja naprijed i nazad dok u rukama dri istu knjigu, svjestan da
se u njegovoj okolini nita nije rpomijenilo, on sve vie usvoju panju usmmjerava ne na lik
(gusku ili zeca), ve na one linije na papiru koje promatra. Na kraju moe nauiti gledati te
linije tako da ne vidi nijti jedan od likova, pa onda moe rei da ono t ovidi zapravo jesu te
linije ali da ih on vidi naizmjenino kao gusku ili kao zeca. S znanstvenim posmatranjem
situacija je obrnuta. Znasntvenik nema nikakvo drugo pribjeite iznad illi izvan onoga to
vidi vlastitim oima i instrumentima. Kada bi postojao neki vii autoritet na koji bi se mogao
pozvati da bi eventualno mogao dokazati da mu se vienje pomaknulo, tada bi sam taj
autoritet postao izvorom njegovih podataka a ponaanje njegovog vienja postalo bi izvorom
problema. Paradigme sse ne mogu ispravljati pomou normalne znanosti. Umjesto toga,
normalna znanost vodi jedino uvianju nepravilnosti i krizi.

Jedanaesto poglavlje nevidljivost revolucija
Postoje dobri razlozi zato su se revolucije pokazale gotovo nevidljivim, istie Kuhn.
Znanstvenici i laici dobar dio svoje predodbe o kreativnoj znanstvenoj aktivnosti dobivaju
autoritativnog izvora koji prikriva postojanje i znanstvene udbenike zajedno s
popularizacijama i filozofskim djelima koja su modelirana na temelju tih udbenika.
Udbenici imaju za cilj prenoenje rjenika i sintakse savremenog znanstvenog jezika. vre
oslanjanje na udbenike je neizbjean pratilac nastajanja prve paradigme na jednom podruju
znanosti. Udbenici se moraju pisati nakon svake znanstvene revolucije i kada ih se ponovo
napie one skrivaju ne samo ulogu, ve i postojanje onih revolucija koje su ih proizvele.
6

Udbenici poinju s dokidanjem znanstvenikovog smisla za povijest vlastite discipline a
nastavljaju pruajui zamjenu za ono to su eliminirali. Oni sadre malo povijesti no pred
znanstvenike se postavlja izazov ponovnog pisanja povijesti zbog to ga to rezultati
znanstvenog istraivanja ne pokazuju nikakvu zavisnost od povijesnog konteksta istraivanja i
jer znanstvenikova savremena pozicija, osim tokom krize i revolucije, izgleda sigurna. U
udbenicima se podrazumijeva da su od poetka znanstvenog pothvata znanstvenici teili ka
odreenim ciljevima koji su utjelovljeni u dananjim paradigmama. No, za Kuhna to nije
nain na koji se znanost razvija jer mnoge zagonetke savremene normalne znanosti nisu
postojale prije znanstvene revolucije

Dvanaesto poglavlje razrjeavanje revolucija
U onoj mjeri u kojoj je angairan u normalnoj znanosti, istraiva je taj koji rjeava zagonetke
a ne onaj koji provjerava paradigme. Iako tokom potrage za rjeenjem neke posebne
zagonetke moe isprobati odreeni broj alternativnih pristupa odbacujui one koji ne
uspijevaju dovesto do eljenog rezultata, dok to ini, istraiva ne provjerava postojeu
paradigmu. Paradigma se provjerava tek nakon to su uporni neuspjesi da se rijei neka panje
vrijedna zagonetka, doveli do krize. ak i tada se paradigma provjerava samo kada je osjeaj
krize proizveo alternativnog kandidata za paradigmu. Situacija provjeravanja u znanostima
odvija se kao dio suparnitva dviju paradigmi za odanost znanstvene zajednice. Razlog zato
zastupnici suparnikih paradigmi ne mogu uspostaviti kontakt izmeu svojih gledita jeste
neslaganje oko popisa problema koje mora razrijeiti bilo ko za paradigmu. Njihvoi standardi
ili definicije znanosti nisu iste. Prelaz s suprotnikih paradigmi ne moe pod uticajem logike i
neutralnog iskustva biti obavljen korak po korak ve se kao i gestalt prebacivanje mora
dogoditi ili odjednom ili nikada. Ono to zastupnici nove paradigme esto istiu jeste da su u
stanju rijeiti one probleme koji su staru paradigmi doveli do krize. Ta tvrdnja bit e uspjena
ukoliko nova paradigma pokae bolju kvantitativnu preciznost od starijeg suparnika. Svi
argumenti za novu paradigmu bili su zasnovani na odreenoj sposobnosti suparnike strane za
rjeavanje problema. No, postoji i drugo razmatranje koje znanstvenike moe voditi da
odbace staru u korist nove paradigme. Rije je o argumentima koji se pozivaju na smisao
pojedinca za estetsko, za novu teoriju se kae da je istija, prikladnija od stare. Ti argumenti
su manje efikasni u znanostima nego u matematici. Protivnici nove paradigme obino mogu
legitimno tvrditi da je ta paradigma, ak i na podruju krize, malo superiorna u odnosu na
tradicionalnog suparnika. Ona neke probleme odreuje bolje jer je otkrila nove pravilnosti ali
ta starija paradigma moe biti artikulirana na nain da odgovori na te izazove. Novi kandidat
za paradigmu na poetku moe imati vrlo malo pristalica i njihvi motivi mogu biti sumnjivi.
No, ipak te pristalice, ukoliko su kompetentne, mogu poboljati paradigmu te ispitati nene
mogunosti. Ako je toj paradigmi sueno da pobijedi u svooj borbi, onda e se i ibroj
argumenata vjerovanja poveavati u njenu korist. Tako e se istraivanje nove paradigme
nastaviti i poveat e se broj eksperimenata, lanaka te knjiga koji se zasnivaju na toj
paradigmi. Jo vie ljudi prihvatit e novi nain prakticiranja normalne znanosti, dok ne
ostane tek nekoliko pristlaica starog.
7

Trinaesto poglavlje napredak kroz revolucije
Termin znanost, za Kuhna, u velikoj mjeri rezervisan je za ona podruja koja zaista napreduju
na oigledne nain. Nigdje se to jasnije ne pokazuje nego u voenim raspravama oko toga da
li je ova ili ona drutvena znanost zaista znanost. Te rasprave imaju svoje paralele u pre-
paradigmatikim razdobljima onih podruja koje se danas oznaavaju kao znanstvene.
Prirodno je da lanovi jedne zrele zajednice u svom radu polaze od jedne jedine paradigme ili
od skupa blisko povezanih paradigmi. Vrlo rijetko se deava da razliite znanstvene zajednice
istrauju iste probleme. U tim izuzetnim sluajevima skupine dijele nekoliko osnovnih
paradigmi. Posmatrano s aspekta svake pojedine zajednice, bez obzira radi li se o
znanstvenicima ili ne, rezultat uspjenog kolektivnog rada jeste napredak. Sumnje u napredak
pojavljuju se i u naukama. Tokom pre-paradigmatikog razdoblja kada postoje suparnike
kole, dokaze o napretku je teko pronai. To je razdoblje tokom kojeg pojedinci prakticiraju
znanost no rezultati njihovog pothvata ne doprinose znanosti kakvom je mi poznajemo.
Tokom revolucija kada su fundamentalni ciljevi jednog podruja jo jednom dovedeni u
pitanje, esto se izraavajusumnje u samu mogunost kontinuiranog napretka ako se usvoji
jedna ili druga od suprotnih paradigmi. to se tie normalne znanosti, znanstveni napredak se
razlikuje od napretka u drugim podrujima ali odsutnost suparnikih kola koje najvei dio
vremena uzajamno stavljaju pod znak pitanja svoje ciljeve i standarde, ini da se napredak
normalne znanstvene zajednice lake primjeuje. Izoliranost znanstvene zajednice od drutva
doputa znanstveniku-pojedincu da usredotoi panju na probleme za koje ima dobar razlog
da vjeruje da e biti sposoban rijeiti ih. U svom normalnom stanju, znanstvena zajednica je
iznimno djelotvoran instrument za rjeavanje onih problema ili zagonetki koje njene
paradigme definiraju. tavie, rjeavanje tih problema nuno mora donijeti napredak. Kada
odbacuje prolu paradigmu, znanstvena zajednica ne priznaje da veina onih knjiga i lanaka
u kojima je ta paradigma bila usaena mogu biti pogodan subjekt za profesionalno ispitivanje.
Znanstvenik mora biti zainteresovan da rjeava probleme vezane uz ponaanje prirode te se
problemi na kojima se radi moraju odnositi na detaljno i rjeenja ne smiju biti isto lina ve
prihvaena kao rjeenja od strane mnogih. Te karakteristike koje su zajednike znanstvenim
zajednicama izvedene su iz prakse normalne znanosti. Znanstvena zajednica je djelotvoran
instrument za maksimiziranje broja i preciznosti onih problema koji se rjeavaju promjenom
paradigme. Kada se i dogodi da je novi kandidat za paradigmu izazvan, znanstvenici e
oklijevati da ga prihvate ukoliko nisu uvjereni da su ispunjena dva uvjeta. Prvo mora izgledati
da novi kandidat rjeava neki znaajan i ope priznat problem s kojim se ne moe izai na kraj
ni na koji drugi nain. Drugo, nova paradigma mora obeati da e sauvati relativno veliki dio
one konkretne sposobnosti za rjeavanje problema koje su nagomilale njene prethodnice.