STANDARDNIJEZICITOKAVSKOGNARJEJA

STANDARDLANGUAGESOFTHESTOKAVIANDIALECT
byJosipBaoti
Source:
BosnaFranciscana(BosnaFranciscana),issue:19/2003,pages:237244,onwww.ceeol.com.
STANDARDNI JEZICI
v v
STOKAVSKOG NARJECJA
Josip
Raslojavanje standardnog hs/sh jezika na nacionalne standarde, standard-
ne jezike, mada prirodno i u okvirima zakonitosti, inauguracijom na-
cionalnih naziva za te idiome, a zbog njihovog, opet razumljivog, protezanja
i na jezik kao organski idiom i potiskivanjem termina kojim je on imenovan
i u znastvene svrhe, stvorilo je niz nedoumica i otvorilo isto toliko pita-
nja kada je u pitanju relacija jezik kao organski idiom najvieg ranga i stan-
dardna realizacija, jezik kao komunikativno prestini neorganski idiom.
Vrijeme u kome su ovi procesi formalno privedeni kraju nije prualo
ni za ozbiljniji pristup ovoj problematici ni za raspravu o rjeenji-
ma. Razgradnja drave i ukidanje jedinstvenog komunikacijskog
prostora, na jednoj strani, svijesti o posebnosti nacionalnog i
interesa, na drugoj nisu mogli jezik kao sredstvo koje se moe
u ostvarenje tog cilja. Zbog toga je rabljena
funkcija jezika ne samo isticanjem da se samobitnost naroda i
nego i uvjerenjem da kod, izbor sred-
stava, dubinu nacionalnog Osporavanje ovakvih i
pristupa u ratu, zbog prolivene krvi i ivota nedunih rtava, u najboljem
moglo bi se shvatiti kao odsustvo dostojanstva i pomanjkanje
rodoljublja i patriotske svijesti. A to niko nije elio.
Vrijeme mira, bar kada je o znanosti nuno vratiti diskusiju tamo
gdje je ona prekinuta, na pozicije prije rata, ne u smislu osporavanja samo-
bitnosti posebnih standardnih jezika i adekvatnosti njihovih naziva, tu je sve
neupitno, nego na osvjetljavanje relacije jezik kao genetsko-strukturna kate-
gorija, kojom su objedinjeni organski idiomi, govori Srba, Hrvata, Bonjaka
i Crnogoraca, i standardnih realizacija, neorganskih idioma ili jezika koji u
okviru njega funkcioniraju. Ovaj rad je prilog toj diskusiji. Osnovni cilj mu je
da podsjeti na sloenost nae situacije i ukae na neke posljedice koje
se, najvjerojatnije, pojaviti kao rezultat zakonomjemosti odnosa koji
vladaju na relaciji jezik - drutvena zajednica, prije svega u Bosni i Herce-
govini, ako nekim vrijednostima i kategorijama ne odredimo karakter, okvir i
domet, a onda i mjesto koje im pripada.
238 Josip
temi, eksplicite dajem teze koje rad proimaju od do
kraja:
a) Organski idiomi kojim govore Srbi, Hrvati, Bonjaci i Crnogorci pripa-
daju jednom jeziku, ili tvore jedan jezik, po genetski-strukturnim kri-
terijima;
b) U jeziku kojim govore Srbi, Hrvati, Bonjaci i Crnogorci oduvijek su
postojale pretpostavke za realizaciju vie standarda. U
ovom trenutku stvoreni su svi uvjeti za nesmetano
funkcioniranje najmanje tri, a nije i stundardna jezika;
e) situacija u cjelini, a posebno naa u Bosni i Hercegovini, da bi
se mogla situirati u znanstveni kontekst i shvatiti i izvan naih zemalja,
zahtijeva razdvajanje kategorije jezika kao organskog idioma, od stan-
dardnih jezika kao neorganskih idioma, a to da nazivi za stan-
dardne jezike ne isto kao kada se upotrebljavaju za
jezik kao organski idiom.
Prvu tezu, da govori Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca jedan jezik,
gotovo da ne bi trebalo potezati, pogotovo ne braniti ili dokazivati. Ona je u
naoj znanosti utemeljena na i od
znastvenih autoriteta u sva naroda. Kaem gotovo da i ne bi ...
bez obzira na to to se ona i danas osporava, i neposredno od nekih
lingvista, da se ne ugroava i s nae strane, svjesno ili nesvjesno, pokuajima
da se jezika i nacije stavi znak jednakosti ili preutnim prelaskom
preko nje kao kada se govori o standardnom jeziku kao nacional-
nom jeziku u bilo kojoj od naih sredina. Ustvari, ona je uvijek u
pitanje kada se pokuavalo nacionalni identitet izvesti iz premisa,
posebnosti, i uvijek su nastojanja u tom pravcu zavravala neslavno.
na sudbinu Vukove nacionalne identifikacije Srba i Hrvata iznijete
u knjiici Srbi svi i svuda
1
, po kojoj su svi tokavci Srbi, a samo
Hrvati, odnosno tokavsko srpski, a hrvatski jezik.
Vuk nije izmislio kriterije, nego je samo pokuao da kriterij primijeni
u identifikaciji nacije na naim prostorima, kriterij koji je u evropsku znanost
uveo slavni Herder, i koji je bio primjenjiv na evropskih naroda.
Mislio je da je postojanje dva dovoljno za inauguraciju dva jezika.
lako je imao argumente, dijalekti su, naime, po pravilu
prerastali u nacionalne jezike, na naem prostoru to u XIX. nije
bilo primjenjivo na hrvatski korpus - Hrvatima su se i tokavci katoli-
ci i kajkavci u Hrvatskom zagorju, a ne samo No da je i bilo pri-
hvatljivo, dva su nedovoljan okvir za posebnost naro-
da, tj. situaciju koju danas imamo.
Daja ukazao je na nacionalizam kao fenomen
koji vlada intelektualnim prostorom, posebno junoslavenskih intelektua-
laca. Nai znastvenici kada su u obvezi da definiraju naciju najradije se
1
V. St. Srbi svi i za istoriju,jezik i Srba sva tri zakona,
1849.
2
M. Daja, Mavro Orbin dvadesetog "Odjek", Sarajevo 1990.,broj 15-16, str 9-11.
Access via CEEOL NL Germany
Standardni jezici tokavskog 239
opredjeljuju za pojam nacije, za naciju kao zajednicu jezika. To
jest najednostavnija definicija, ali i najneutemeljenija na junoslavenskom
prostoru. Historija joj se ovdje suprotstavila vie nego igdje u Evropi. I spo-
rovi o jeziku samo su jedan od oblika tog suprotstavljanja. slavist
Norbert Reiter je s pozicija znanosti ustvrdio da
nacionalizam vodi u dominaciju nad manjim narodima i ugroava nji-
hov identitet. Potvrde ili argumentaciju za svoje tvrdnje naao je upravo na
junoslavenskom prostoru, i se sa po-
menutim postavkama Vuka Ne zbog toga da
na pozicijama nacionalizma svjesno, i svjesne njihovog karaktera, i
danas stoje one snage koje na naem prostoru ne vide podlogu za vie od dva
standardna jezika, srpskog i hrvatskog, i snage koje nisu spremne da prihvate
da pored Srba i Hrvata na ovim prostorima ive jo dva naroda -
Bonjaci i Crnogorci. Da njih ima slavistima od imenena, iR.
koji u jednom od svojih novijih radova, pod naslovom koji sam za
sebe dovoljno govori: Srpski jezik u porodici slovenskih jezika, osta-
log pie: "Naziv srpski jezik kontaminira se nazivom drugog junoslavenskog
jezika (hrvatski) ili se njime zamjenjuje. Na sjeverozapadu u njega se
sistemi koji mu nikada nisu pripadali (tzv. kajkavska i
kavsko a na jugoistoku se iz njega izuzimaju oblasti koje su
sa njim jedinstvo".
3
Da ne bude nedoumice, jezik o kome go-
vori je tokavsko a oblasti na jugoistoku su slavenski govori
dananje Makedonije i dananje Bugarske.
da umnoavanje jezika kao organskih idioma nije tempom
kojim se mogu razvijati nove nacije, danas u Evropi sociolozi operiraju poj-
mom nacije kao modelom identifikacije, s kojim se pojedinci ili grupe iden-
tificiraju prije svega na temelju odgoja, tradicionalnih vjerskih i kulturnih
zasada. Takav pristup i nas lingviste bi oslobodio troenja energije na iznala-
enju argumentacije za tvrdnje o posebnosti hrvatskog, srpskog, bosanskog ili
crnogorskogjezika, odnosno traenja odgovora izvan kako
je to na kraju diskusije, poslije referata i iznoenja o razlici
hrvatskog i srpskog jezika, morao da jedan od hrvatskih
lingvista, rekavi na kraju: "Uostalom, taj jezik koji govore Hrvati oni
hrvatskim i tu nema Boga. ga."
4
Jedno od a moda i pitanje koje se moglo poslije
raslojavanja standardnog hs./sh. jezika na nacionalne standarde i
nacionalnih naziva za jezik bilo je: ta je bosanski jezik? Pitanje kao pitanje
moralo se i ali bi bilo prirodnije i sa manje rezerviranosti prihva-
tano da je bar u priblinoj mjeri postav ljano i za druga dva termina - hrvatski
jezik ili srpski jezik, jer tada ne bi bilo mjesta sumnji da je bilo posljedica elje
za situiranjem u znanstveni kontekst. Svaki novi termin, pa makar se radilo o
preimenovanju ili iza sebe je imao i novi sadraj,
3
Vidi: Srpski drutvo za njegovanje i srpskogjezika,Beograd 1996.,
sv.l-2, str. 334-342
4
M. Pupovac, to smo i kojim jezikom govorimo, Almanah SPKD "Prosvjeta", Sarajevo
1997., str 138.
240 Josip
koje pokriva. Daje postavljana s pobudom da se to sazna, a ne
s uvjerenjem da se na njega odgovoriti uvjerljivim, znanstveno uv-
jerljivim odgovorom, bilo bi suvino njegovo pominjanje, bar ovdje i na
ovom mjestu. Pominjemo ga jer je ono postavljana s predumilja-
jem, da se ospori postojanje bosanskog jezika, a postavljali su ga, opet, oni
koji ni pod kakvu sumnju nisu dovodili posebnost srpskog niti hrvatskog jezi-
ka, da je odgovor dat, da su ga dali upravo oni ... tj. da je isti kao
i za hrvatski jezik: "Bonjaci taj jezik koji govore bosanskim i tu ne-
ma Boga. ga". Tako je i sa Srbima i sa Crnogorcima, a tako bi bilo
da ima jo koji narod koji govori ovim jezikom. Sva naroda ga
svojim jer on, jezik, i pripada svim narodima i taj pristup se
braniti sve dok bude objedinjavao sva tri tokavsko, i kaj-
kavska, i sve organske idiome naroda koji njima govore, jer nijedan narod ne
moe da takav jezik pripada samo njemu u cjelini.
Na da jezik kojim govorimo pripada svakom od naroda u
podjednakoj mjeri zasnivano je uvjerenje da svaki od naroda u jednakoj mjeri
ili na isti ima pravo da participira u njegovom nazivu. Da taj naziv od
polovine devetnaestog nisu bile samo nacionalne etikete, da je mjesto
njih bila neka neutralna, npr. ilirski jezik, to je bilo jer je
u prolosti primjenjivana na na jezik, moda bismo danas govorili o
bosanskom, hrvatskom, srpskom kao o standardnim realizacijama ilirskog.
Kaem moda, jer ga je i etiketa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski donekle, a
neki misle i dovoljno, obiljeavala kao nacionalno nemarkiran jezik, nema
srpskohrvatske nacije, pa ipak nije preivjela promjene koje su se u vezi sa
jezikom i oko jezika dogodile.
Na kraju, zadovoljimo li se konstatacijom da Hrvat govori hrvatski, Srbin
srpski, Bonjak bosanski i Crnogorac crnogorski, i onda kada drugi misle da
govore nehrvatskim, nesrpskim, nebosanskim ili necrnogorskim, odnosno
ako prihvatimo i tezu da je svaki od ovih jezika iri od pojma naroda,
koje izviru iz nominacije organskog idioma biti mnogo manje
nego to su bile i prije disolucije standardnog hs/sh jezika, jer su i tada i stan-
dardne realizacije i jezik kao organski idiom istim etiketama. Na
njega je eksplicite ukazao Dalibor li cijelu
problematiku malo povrno i jo malo vie neodgovorno samo na standard-
razinu, i budemo li isto tako povrno neodgovorno i
komotno jedan realizacijski oblik toga jezika nazivali hrvatskosrpskim, a
drugi srpskohrvatskim, onda liavamo znanost bilo kakvog
naziva za apstraktni model toga standardnog jezika .... I ne samo to nego
liavamo naziva i sam dijasistem dijalekata ... (a taj ipak zanima genetsku
lingvistiku, i opet tipoloku lingvistiku). Zato je postulat o sinonimnosti apso-
lutno nuan, kada imamo tu nesretnu dvojnost. .. "
5
Mutatis mutandis,
etikete bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik, kada se
odnose na jezik kao organski idiom, morat se interpretirati kao sinonimi
sve dok taj organski idiom bude dijasistem dijalekata kojim govore pripadni-
ci ova naroda ili dok se za njega ne neki za sve prihvatljiv naziv.
5
D. O nazivu jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, "Sveske" Instituta za
Nacionalnih odnosa 5-6, Sarajevo 1984, str.351.
Standardni jezici tokavskog 241
Druga teza, da su u jeziku kojim govore Srbi, Hrvati, Bonjaci i Crnogorci
oduvijek postojale pretpostavke za standardna jezika samo za one koji
ne znaju prirodu standardnog jezika, odnosno uvjete za njegovo realiziranje
moe izgledati neuvjerljiva i sporna. Na tu ukazao je prije dvadese-
tak godina lingvista Wayles Browne na javnom predavanju na
SALK-u, tribini sarajevskih lingvista. Nai lingvisti su tada govorili o dvjema
varijantama standardnog hs/sh. jezika, te o stan-
izrazu, pa poneko i o crnogorskom, o nejedinstvu fizionomi-
je standardnog hs/sh jezika, te o njegovoj looj poziciji u pogledu osobina
standardnosti, za razliku od pozicije koju u tom smislu imaju varijante. Bilo
kakvo u pitanje njegovog jedinstva, izlaz izvan granica
variranosti odnosno ulaz u nacionalnu markiranost varijacija, bilo je u direkt-
noj suprotnosti sa drutvenim opredjeljenjima izvan jezika, a koje jeik
nije smio podrivati. Ruski lingvista G.V. Stjepanov je taj odnos
standardnog jezika i varijanata, tamo gdje one postoje, razrijeio u
korist varijanata: "U formuli jezik - varijanta termin jezik neku
ukupnost varijantskih podsistema, tj. situaciju, pri
kojoj se knjievni jezik javlja vie kao tendencija, ili idealan cilj (za-
datak), nego kao realnost".
6
Nae varijante nisu mogle biti prevedene u jezike samo zbog toga to ih je
u povezivao sustav normi, u kojem su se pozicije
javljale kao dub letne i uzajamno zamjenjive zbog jedinstva komunikacijskog
prostora. Po svemu drugom, odnosu prema organskom idiomu, jedinstvu fi-
zionomije, tj. jasnom kriteriju po kojem je vren izbor iz norme, pa i nacional-
noj markiranosti tog izbora, bez obzira na to to on nije bio takav na planu
upotrebe, one su u svakom trenutku mogle prerasti, u standardne jezike. To se
i dogodilo onog trenutka kada su za to stvorene drutvene pretpostavke,
uklonjene prepreke njihovom izlasku iz sustava normi i stvoreni
posebni dravni okviri za njihovo funkcioniranje.
Termini bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik imaju
posebnih idioma, dakle, samo kada se odnose na jezik kao neorgan-
ski idiom, standardni ili knjievni jezik. U toj ili takvoj upotrebi oni nisu
sinonimi, pa bi bilo dobro u tom upotrebljavati odrednicu standard-
ni ili knjievni u njihovom sastavu.
Posebnost standardnih jezika, srpskog i hrvatskog se ne dovodi u
pitanje, bosanskom se to ne osporava u a ni crnogorskom
bez obzira na to to su razlike njima manje nego bilo kojeg od
njih i nekog od organskih idioma, narodnih govora. Naime, sve manje se sta-
tus posebnog standardnog jezika uslov ljava brojem i kvalitetom razlika prema
nekom drugom standardnom jeziku, to je Dalibor kao prvi
uvjet za pojavnost i opstojnost, a sve vie se smatra za dovoljno da
"je on normirani instrument za viu, internacionalnu civilizaciju
formacije, danas nacije, po kojoj funkciji i zasluuje
6
G. V. Stjepanov, differencijacija ispanskogo jazyka Ameriki na
urovne nacionalnih variantov, Voprosy socia/noj lingvistiki, Akademija nauka SSSR,
Lenjingrad 1969., str 308.
242 Josip
atribut standardni".
7
U tom smislu M. je dopunio svoj model
etapa u procesu standardizacije sh/hs. jezika novim fazama: integracijom, va-
rijacijom, polarizacijom, dezintegracijom i promocijom, pri su posljed-
nje tri nune da se objasni pojava nacionalnih varijanata, njihovo inaugurira-
nje u posebne standarde i inauguriranje standarda u posebne jezike, prije
svega na fonu srpskohrvatskih opreka, ali i da bi se njima
"kroz sve te faze i postupke, mogao i danas barem sa
stanovita politike sasvim aktuelni - (ili kako ime-
novani, ali manje vie jasno ili nejasno odeliti) entitet".
8
Ipak, zadrimo se malo na tom prvom uvjetu. naglaava: "Prvi
je uvjet da dijalekatske osnovice dvaju standardnih jezika budu dovoljno ra-
da budu i terenski i dovoljno udaljene u ukviru dijasistema ...
A ako pak, obratno, u supstanciji i strukturi dvaju standardnih jezika istog
dijasistema nema vanijih razlika, onda se pribliavamo pojmu varijanta stan-
dardnog jezika"
9
, ne kao uvjetu, sam ukazao da je obesnaen, kao
recidivu u svijesti i nekih lingvista, koji da bi "potvrdili" ili
standardnost bilo kog od pominjana standardna jezika, prvim zadatkom
u postupku smatraju "umnoavanje" razlika njima,
razumije se tamo gdje se to moe. A moe tamo gdje su one od najmanjeg
za prirodu jezika, na povrini, u pravopisnoj normi i u izboru leksike.
Pravopisna norma ne karakter jezika, moglo bi se da je ona
izvan jezika, a izbor ni u jednom standardnom jeziku nikada se nije
mogao podvesti pod kriterije, razumije se kada je o autoh-
tonoj leksici. Tako se kriterijima i sredstvima koja su prije svega instrumenti
kulture pokuavaju rijeiti pitanja koje lee u strukturi,
vjerovatno zbog toga to je tu prostor za zahvate minimalan. Zaboravlja se da
standardni jezici nisu genetski tipoloke kategorije, odnosno da su socioloke
i da im umnoavanje razlika prema drugim standardnim jezicima nije potreb-
no za posebnost.
Ova je od posebnog za Bosnu i Hercegovinu. U njoj jedi-
no ravnopravno funkcioniraju tri standardna jezika: i bosanski, i hrvatski, i
srpski, i jedino u njoj je otvoren problem funkcioniranja standardnih jezika.
Sutina tog zahtjeva najevidentnije se ispoljila u obrazovnom sistemu. Jezik
je posluio kao najefikasnije sredstvo da se on razori, isticanjem zahtjeva da
svakom djetetu treba da slua, ima, nastavu na svom jeziku, ali se
pokazalo da to nije bilo jezika radi, ili afirmacije vrijednosti u
onoj mjeri u kojoj je cilj bio posebnost programskih sadraja u nacionalnoj
grupi predmeta.
Krajnji interes svake od dravnih zajednica na prostoru, uvjetno
hs/shjezika. morao bi biti da tih razlika u normi bude to je manje jer
se time komunikativna kompetencija njihovih govornika pa i komu-
nikativna vrijednost samog jezika. Za nas u Bosni i Hercegovini to ima i
7
D. Standardni jezik, Matica Hrvatska, Zagreb 1970., str 33.
8
M. Faze (dez)integracije srpske norme, Srpski jezik 1-2,
Beograd 1996., str 407.
9
D. Standardni jezik, Matica hrvatska,Zagreb 1970., str.33.
Standardni jezici tokavskog 243
drugu dimenziju. Neutralie se pitanje izbora jednog od ovih jezika kao
koja bi mogla dovesti do problema u komunikaciji, naa
situacija ide u red onih koje se kao "totalna individualna vie-
- svi stanovnici govore sva tri jezika, pa se primjena bilo koje od
tri norme prenosi na plan kulture. Dobrim i osmiljenim konceptom
politike jezik ne bi sluio ciljevima suprotnim svojoj prirodi,
ili oteavanju komuniciranja, na jednoj strani, a mogao bi
biti iskoriten za produbljivanje svijesti o zajednitvu u prolosti,
sadanjosti, pa i takvim perspektivama u sva tri bosanska naroda.
Da bi se afirmirale prve dvije teze, nuno je, afirmirati i da se mora-
ju uvijek razdvajati dvije razine: jezik kao organski idiom i standard-
ni jezik. Bez toga ne samo strancima, nego ni ljudima kod nas koji se ne bave
problematikom biti "rjeiva" zagonetka jedan jezik -
jezika. se kao anegdota prenosi da stranci kada u nau zemlju, na-
da prodru u tu tajnu, kako im u Zagrebu kau da govore
hrvatski, u Beogradu da govore srpski, a u Sarajevu da go-
vore bosanski, a oni uvijek govore isto. No, kako i jednom stanovniku
Posavine, recimo Hrvatu, biti prihvatljiva tvrdnja da on i neki Dalmatinac, da
ne kaem i Zagorac govore istim, hrvatskim jezikom, a da on i njegov kom-
ija, Bonjak ili Srbin, s kojima on svakodnevno komunicira ne govore istim,
nego jezicima, pa i da istim jezikom ne govore ni ta dva njegova
susjeda. Da odgovor ne bi bio odgovoru nekog Sarajlije koji je na
pitanje stranca da li su beg i aga isto, odgovori da nisu, da je razlika
njih velika, a kada je ovaj pitao u je ta razlika, nakon razmiljanja, usli-
jedilo je: "Baka beg, baka aga", morat se naglaavati da Srbi, Hrvati,
Bonjaci i Crnogorci govore jednim jezikom, bez obzira na to kako ga nazi-
vali, u Bosni i Hercegovini i jednim tokavskim, ali da se izbor
elemenata kod svakog od ovih naroda kroz povijest pomalo
razlikovati i da je to vremenom prerastalo u a kasnije, u pisanim tek-
stovima, u pravilo, da bi razvijanjem nacionalnog identiteta postalo obaveza
u vidu standardnog jezika. U tom smislu, tj. samo kada se slue standardnim,
knjievnim jezicima, Srbin, Hrvat, Bonjak i Crnogorac ne govore istim idio-
mom, pa moemo da govore jezicima - srpskim, hrvatskim,
bosanskim, crnogorskim.
244 Josip
SUMMARY
Standard 1. rnguages of the stokavian dialect
In this paper the author disc us ses the stratification of the common standard
language of the Serb s, Crm ts, Bosniaks and Montenegrins into separate stan-
dard languages with nation 1l labels in their names as a phenomenon that has
raised numerous questions among the linguists, who are supposed to elabo-
rate it on the theoretical lev as well as among the speakers, for whom it has
narrow ed the communicati< m space. The basic one among these questions is,
without doubt, the question - a language or languages.
In his approach to the su J ject, the author emphasizes the complexity of the
issue resulting from the cor 1plexity of language as a phenomenon which has
to be view ed from two asp< :cts - language as the sum of organic idi o ms and
standard language as the mc st prestigious idiom for communication in a com-
munity.
The author finds the ea 1ses for the stratification of the standard Serbo-
Croatian/Croato-Serbian lar :guage in the social context, and the possibilities
for it are also seen in the very nature of this language.
The common Serbo-Cn mtian/Croato-Serbian language, despite its 150
years old tradition and about 70 years of functioning within a single country,
has never reached the goal , iesired for a standard language - the unity of its
physiognomy. On the surfa< e it was distinguished by the replacement of the
yat sound and by the alpha >et, and on the underlying level, by two realiza-
tions, two distinct idioms. Although all this did not correspond a hundred per
cent to national values, it cc,incided with them to a great extent and origina-
ted from them.
The creation of national states has opened the door wide to the introduc-
tion of national labels wherever it was possible. Language, as one of the basic
characteristics of a nation, e mld not have remained outside that process.
The four standard realiza ions of the stoka vian dialect are not questionable
and they have a perspective. The names are not questionable either, as long as
they refer to them. They on l: r become questionable when they are transferred
to the language as an organi': idiom.