2

Alice Munro
Sluba, druba,
pronja,
ljubav, brak
Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage, 2001
3
Sadraj:
Sluba, druba, pronja, ljubav, brak
Plutajui most
Obiteljska oprema
Utjeha
Koprive
Drvena konstrukcija
to se pamti
Queenie
Zimski vrt
4
SLUBA, DRUBA, PRONJA, LJUBAV, BRAK
Prije mnogo godina, prije nego to su ukinuli tolike sporedne eljeznike pruge, ena
visoka, pjegava ela i s upom tanke crvenkaste kose dola je na eljezniki kolodvor raspitati
se o prijevozu namjetaja.
Otpremnik je esto sebi doputao da malo zadirkuje ene, posebno one neugledne, koje su
to oito cijenile.
"Namjetaj?" rekao je, kao da nikad nikome do sad nije pala na pamet takva ideja. "No,
dobro. O kakvom namjetaju priamo?"
Stol za jelo sa est stolica. Kompletna spavaa soba, kau, niski stoli, pomoni stolii,
stajaa lampa. K tome vitrina za sue i komoda.
"Oho. Pa to je cijelo kuanstvo."
"Ne bi se trebalo raunati kao cijelo", rekla je. "Nema kuhinjskog namjetaja i samo je
jedna spavaa soba."
Zubi su joj se nagurali u prednji dio usta kao da su spremni zapodjenuti svau.
"Trebat e vam kamion", rekao je.
"Ne. elim sve poslati vlakom. Na zapad, u Saskatchewan."
Obraala mu se glasno kao da je gluh ili glup, a i neto nije bilo sasvim u redu s njezinim
izgovorom. uo se neki naglasak. Pomislio je na nizozemski - mnogi su se Nizozemci doselili
ovamo - ali nije imala onu pozamanu grau Nizozemki, ni lijepu ruiastu kou, ni plavu
kosu. Moglo joj je biti manje od etrdeset godina, ali kakva korist? Ta nije nikad pobijedila na
izboru za najljepu.
Sav je postao sluben.
"Prvo vam treba kamion da dovezete to pokustvo od tamo gdje vam je sad do ovamo. I
onda moramo provjeriti je li to mjesto u Saskatchewanu na pruzi. Jer ako nije, morat ete
srediti da ga pokupe, recimo, u Regini."
"Mjesto je Gdynia", rekla je. "Na pruzi je."
Uzeo je mau ukorien imenik koji je visio s avla i upitao je kako se to pie. Posluila
se olovkom koja je takoer bila objeena o uzicu i na komadiu papira koji je izvadila iz
torbice napisala: G D Y N I A.
"Koja bi to narodnost bila?"
Rekla je da ne zna.
Uzeo je od nje olovku da prati redak po redak u imeniku.
"Tamo su vam u mnogim mjestima sami esi ili Maari ili Ukrajinci", rekao je. Dok je to
govorio, sinulo mu je da bi ona mogla biti neto od toga. No, pa to, samo iznosi injenice.
"Evo ga, tu je, zbilja je na pruzi."
"Da", rekla je. "Htjela bih otpremiti namjetaj u petak - je li to mogue?"
"Moemo ga otpremiti, ali vam ne mogu obeati koji e dan stii", rekao je. "Sve vam
ovisi o prioritetima. Hoe ga netko doekati ondje kad stigne?"
"Da".
"U petak vozi mjeoviti vlak, etrnaest osamnaest. Kamion e vam pokupiti stvari u petak
ujutro. ivite u gradu?"
Kimnula je i napisala adresu. Exhibition Road 106.
Kue su u gradu tek nedavno dobile kune brojeve i nije se mogao sjetiti gdje je to tono,
premda je znao Ulicu Exhibition. Da mu je tad rekla ime, McCauley, moda bi se
zainteresirao i sve bi moda ispalo drukije. Ondje je bilo novih kua, izgraenih poslije rata,
premda su ih zvali "ratne kue". Vjerojatno je stanovala u jednoj od njih.
"Plaate kad prevezete", rekao joj je.
"Osim toga, hou i voznu kartu, za sebe, za isti vlak. Petak poslijepodne."
"Za isto mjesto?"
"Da."
"Moete putovati istim vlakom do Toronta, ali onda morate ekati Transkontinental,
kree u dvadeset dva trideset. Hoete spavaa kola ili kartu drugog razreda? U spavaima
5
dobijete leaj, ovako sjedite u kupeu."
Rekla je da e sjediti.
"U Sudburyu ekate vlak za Montreal, ali ne silazite, samo vas prebacuju po kolosijecima
i zakvae vam vagone za Montreal. Onda u Port Arthur pa u Kenoru. Silazite tek u Regini, a
ondje morate ekati lokalac."
Kimnula je kao da mu hoe rei neka skrati i da joj kartu.
Usporio je i rekao joj: "Ali ne obeavam da e vam pokustvo biti ondje isti dan kad i vi,
rekao bih da e stii dan ili dva kasnije. Sve vam je to do prioriteta. Netko e vas doekati?"
"Da."
"Dobro. Jer to vjerojatno nije neka postaja. Tamonja mjesta nisu vam kao ovdje.
Veinom je to neto sklepano, tek da se nae."
Odmah mu je platila voznu kartu, novanicama to ih je izvadila iz platnene vreice u
torbici. Kao kakva stara gospoa. Izbrojila je i kovanice. Ali ne kao stara gospoa - drala ih
je na dlanu i preletjela oima preko njih i vidjelo se da joj ni jedan peni nije promaknuo.
Zatim se okrenula, nepristojno, bez pozdrava.
"Vidimo se u petak", viknuo je za njom.
Tog toplog rujanskog dana nosila je dugi, bezbojni kaput, nezgrapne cokule na vezanje i
sokne.
Natakao si je kavu iz termosice kad se vratila i pokucala mu na alter.
"Taj namjetaj koji aljem", rekla je. "To je sve dobro, kao novo. Neu da se izgrebe ili
natue ili bilo kako oteti. I neu da smrdi na stoku."
"No dobro", rekao je on. "Valjda na eljeznici znaju kako se prevoze stvari, navikli su na
to. A pokustvo se ne prevozi u istim vagonima u kojima se voze svinje."
"Stalo mi je da stigne onamo u jednako dobrom stanju u kakvom je otilo odavde."
"No, pa kad kupujete namjetaj, kupujete ga u duanu, je li tako? Ali jeste li kad
razmislili kako je stigao onamo? Nisu ga izradili u duanu, je li? Ne. Izraen je negdje u
nekoj tvornici pa su ga prevezli u duan, i to vrlo vjerojatno vlakom. Pa kad je tome tako, nije
li jasno kao dan da na eljeznici znaju kako ga paziti?"
Nastavila ga je gledati bez smijeka ili bilo kakvog znaka da priznaje kako je enski
budalasta.
"Nadam se", rekla je. "Nadam se da znaju."
Otpremnik bi rekao, bez razmiljanja, da poznaje sve ivo u mjestu. to je znailo da
poznaje otprilike polovicu stanovnika. A veina onih koje je poznavao bili su starosjedioci,
oni koji su zbilja ivjeli u gradu u smislu da nisu ovamo stigli juer niti se planiraju odseliti.
Nije poznavao enu koja je putovala u Saskatchewan jer ne ide u njegovu crkvu niti mu
poduava djecu u koli niti radi u bilo kojem od duana, restorana ili ureda u koje on zalazi.
Niti je udana za bilo kojeg mukarca kojeg pozna iz udruge Elks ili Oddfellows ili Lions
kluba ili Legije. Pogled koji je bacio na njezinu lijevu ruku dok mu je davala novac rekao mu
je - i nije se zaudio - da nije udana ni za koga. S tim cipeletinama i soknama umjesto
najlonki, bez eira i rukavica poslijepodne, mogla je biti sa sela, s neke farme. Ali nije se
onako sustezala i oklijevala kao to je njihov obiaj, s nelagodom. Nije imala manire ene sa
sela - zapravo, nije imala nikakve manire. Prema njemu se ponaala kao da je stroj za
informacije. Osim toga, adresa koju je dala u gradu je - Ulica Exhibition. Zapravo ga je
najvie podsjetila na asnu sestru u civilu koju je jednom vidio na televiziji kako govori o
misionarskom radu negdje u praumi - vjerojatno su tamo skidali redovnike halje da im bude
lake pentrati se posvuda. asna se tu i tamo smijeila da pokae kako bi njezina vjera morala
usreiti ljude, ali veinu vremena gledala je u publiku kao da vjeruje kako svi ostali na ovom
svijetu postoje uglavnom zato da im ona komandira.
Jo neto to je naumila obaviti Johanna je dugo odgaala. Morala je otii u salon odjee
po imenu Milady i kupiti si kostim. Nikad nije zakoraila u taj duan - kad je morala neto
6
kupiti, recimo sokne, ila je u robnu kuu, Callaghanova muka, enska i djeja odjea. Imala
je mnogo robe koju je naslijedila od gospoe Willets, stvari kao to je ovaj kaput koji nikad
nee iznositi. A Sabithu - djevojku za koju se brinula u kui gospodina McCauleya - obasipali
su skupim stvarima kojih su se njezine sestrine zasitile.
U izlogu salona Milady stajale su dvije lutke u kostimima s prilino kratkim suknjama i
ravnim sakoima. Jedan je kostim bio boje zlatne hre, a drugi tople tamnozelene. Veliki
areni papirnati listovi javora leali su razbacani oko nogu lutaka, a pokoji je bio i zalijepljen
po staklu izloga. U ovo doba godine, kad se veina ljudi bavi time da grabljama pokupi otpalo
lie i spali ga, ovdje je ono odabrano kao najbolji dio. Natpis ispisan crnim slovima tekao je
dijagonalno po staklu. Pisalo je: Jednostavna elegancija, jesenska moda.
Otvorila je vrata i ula.
Ravno ispred nje, zrcalo u punoj visini prikazalo ju je kako stoji u kvalitetnom, ali
bezoblinom dugom kaputu gospoe Willets i s nekoliko centimetara kvrgavih golih nogu
iznad sokna.
To su napravili namjerno, naravno. Postavili su ovdje zrcalo da propisno uoi svoje
nedostatke, i to odmah, a onda e - nadali su se - smjesta i bez mnogo razmiljanja zakljuiti
kako mora neto kupiti da promijeni tu sliku. Tako proziran trik da bi inae smjesta izila iz
duana da nije ve dola s odlukom to mora kupiti.
Uz jedan zid visjele su veernje haljine, sve namijenjene kraljicama plesa, od tila i tafta, u
arobnim bojama. A iza njih, u staklenom ormaru tako da ih ne mogu dosegnuti profani prsti,
pet ili est vjenanica, od iste snjenobijele pjene ili satena boje vanilije ili ipke u tonovima
bjelokosti, izvezene srebrnim perlicama ili sitnim biserima. Siuni korzeti, dekoltei
obrubljeni vezom, bogato nabrane suknje. ak i dok je bila mlaa, nije mogla ni pomiljati na
takvu rastronost, ne samo to se tie novca nego i oekivanja, besmislene nade u preobrazbu
i blaenstvo.
Prolo je dvije ili tri minute prije nego to je netko doao. Moda imaju pijunku kroz
koju vire i sad je odmjeravaju, misle kako nije muterija po njihovoj mjeri i nadaju se da e
otii.
Nee. Maknula se od odraza u zrcalu - zakoraivi s linoleuma uz vrata na debeli sag - i
napokon se zavjesa u stranjem dijelu duana rastvorila i pojavila se Milady glavom, u crnom
kostimu sa sjajnim gumbima. Visoke pete, tanki glenjevi, steznik s halterima tako tijesan da
su joj najlonke strugale jedna o drugu, zlatna kosa zalizana i zategnuta od naminkana lica.
"Mislila sam probati onaj kostim u izlogu", rekla je Johanna navjebanim glasom. "Onaj
zeleni."
"O, krasan kostimi", rekla je ena. "Ovo u izlogu je broj 38. A vi ste vjerojatno - moda
46?"
Odstrugala je pred Johannom natrag u onaj dio duana gdje je visjela obina odjea,
kostimi i dnevne haljine. "Imate sree. Evo broj 46."
Johanna je prvo pogledala na cedulju s cijenom. Valjda dvostruko vie nego to je
oekivala i nee se pretvarati da nije.
"Bome je skup."
"To je ista vuna, jako fina." ena se uzvrtjela dok nije pronala etiketu, a onda proitala
naglas opis materijala, koji Johanna nije zapravo sluala jer je uzela porub izmeu prstiju da
provjeri kako je izraen. "Za noenje lagan kao svila, ali neunitiv kao eljezo. Vidite kako je
sve skroz pofutrano, krasna podstava od svile i rejona. Nee vam se izvjesiti na stranjici i
izgubiti formu kao oni jeftini kostimi. Pogledajte ove barunaste manete i ovratnik, i ove
sitne gumbie presvuene barunom na rukavima."
"Vidim."
"Za takve detalje se plaa, inae ih nema. Oboavam taj traak baruna. Ima ga samo na
zelenom, znate - ovaj boje marelice ga nema, premda kotaju tono isto."
Doista, upravo su barunasti ovratnik i manete kostimu davali, u Johanninim oima,
profinjeni dojam luksuza i budili u njoj elju da ga kupi. Ali to nee rei.
"Mogu ga probati."
Za to se, uostalom, i spremila. isto donje rublje i talk pod pazusima.
7
ena je bila dovoljno razborita da je ostavi samu u jarko osvijetljenoj kabini. Johanna je
svim silama izbjegavala zrcalo dok nije poravnala suknju i zakopala sako.
Prvo je samo gledala kostim. Bio je u redu. Kroj je bio dobar - suknja kraa nego to je
navikla, ali ono na to je ona navikla teko da se moglo opisati kao stil. Nije bilo nikakvih
problema s kostimom. Problem je bio ono to je strilo iz njega. Njezin vrat i lice, kosa i
krupne ruke i debele noge.
"Kako vam ide? Smijem zaviriti?"
Virite koliko hoete, pomislila je Johanna, ne moe od vrane napraviti pauna, kao to
ete ubrzo vidjeti.
ena ju je razgledala s jedne strane, zatim pokuala s drugom.
"Naravno, morate obui najlonke i cipele s petom. Kako se osjeate u njemu? Je li
udoban?"
"Kostim je udoban", rekla je Johanna. "Nita ne fali kostimu."
enino se lice u zrcalu promijenilo. Prestala se smijeiti. Izgledala je razoarano i
umorno, ali ljubaznije.
"Katkad je to jednostavno tako. Nikad zapravo ne znate dok neto ne probate. Stvar je u
tome", rekla je, s novim, umjerenijim uvjerenjem to joj se uzdizalo u glasu, "stvar je u tome
da imate dobru figuru, ali malo jau. Imate krupne kosti i to je u tome loe? Nisu za vas
prkavi sitni gumbii presvueni barunom. Nemojte gubiti na to vrijeme. Skinite to."
A onda, kad se Johanna skinula do donjeg rublja, kucnula je i pruila ruku kroz zavjese.
"Dajte ovo navucite, pa da vidimo."
Smea vunena haljina, podstavljena, sa irokom, lagano nabranom suknjom krojenom u
puni krug, trietvrt rukavima i jednostavnim okruglim izrezom. Najjednostavnija to moe
biti, osim uskog zlatnog pojasa. Ne tako skupa kao kostim, ali cijena joj se i dalje inila vrlo
visokom, kad se uzme u obzir da je to samo haljina.
Bar je suknja bila pristojnije duljine, a i tkanina joj se plemenito vrtjela i ovijala oko
nogu. Stisnula je zube i pogledala se u zrcalo.
Ovaj put nije izgledala kao da su je ugurali u neki komad odjee iz vica.
ena je ula i stala kraj nje pa se nasmijala, ali s olakanjem.
"Iste je boje kao vae oi. Ne morate nositi barun. Imate barunaste oi."
Bilo je to laskanje kakvom bi se Johanna inae sigurno podsmjeljivo narugala, samo to
joj je sad to zazvualo istinito. Oi joj nisu bile velike, i da ju je netko pitao da opie koje su
boje, rekla bi "Pa valjda nekako smee". Ali sad su izgledale zbilja tamno, duboko smee,
meko i sjajno.
Nije odjednom umislila da je zgodna ni nita takvo. Samo da su joj oi lijepe boje, da su
komad tkanine.
"Dobro, ne izgledate mi kao netko tko esto nosi cipele s visokom petom", rekla je ena.
"Ali da obuete najlonke i salonku s minimalnom peticom ... A vjerojatno ne nosite ni nakit, i
imate potpuno pravo, i ne treba vam, s tim pojasom."
Da prekine to nagovaranje na kupnju, Johanna je rekla: "No, idem je sad skinuti da mi je
moete zamotati." Bilo joj je ao to vie nema meke teine suknje i diskretne trake zlata oko
struka. Nikad u ivotu nije imala taj blesavi osjeaj da ju je ono to je odjenula uljepalo.
"Nadam se da je za neku posebnu priliku", doviknula joj je ena dok je Johanna na brzinu
navlaila svoju uobiajenu odjeu, koja joj je sad djelovala otrcano i jadno.
"Vjerojatno u se u njoj vjenati", rekla je Johanna.
Zaudila se to joj je to izletjelo iz usta. Nije jako pogrijeila - ena nije znala tko je ona i
vjerojatno nee priati ni s kim tko zna. Ipak, namjeravala je o tome utjeti kao grob. Valjda
je osjetila da neto duguje ovoj eni - da su zajedno prole katastrofu zelenog kostima i
otkrie smee haljine i da ih to vee. to je besmislica. eni je posao prodavati odjeu i
upravo je to sad uspjeno odradila.
"Oh!" kliknula je ena. "Oh, pa to je divno!"
No, moda je divno, pomislila je Johanna, a moda i nije. Moe se udavati za bilo koga.
Za nekog jadnika poljoprivrednika kojem treba teglei konj na farmi ili za sipljivog
poluinvalida koji trai njegovateljicu. Ta ena pojma nema kakav je mukarac eka, a to je se
8
ionako ne tie.
"Vidim da se udajete iz ljubavi", rekla je ena, ba kao da je proitala te mrzovoljne misli.
"Zato su vam oi tako blistale u ogledalu. Cijelu sam je zamotala u flis-papir, samo je morate
izvaditi i objesiti i materijal e se lijepo izravnati. Moete je lagano izglaati, ako hoete, ali
vjerojatno nee biti potrebe." Preostala im je primopredaja novca. Obje su se pretvarale da ne
gledaju, ali gledale su.
"Vrijedi tih novaca", rekla je ena. "Udajete se samo jednom. No dobro, to ne stoji
uvijek..."
"U mojem e sluaju stajati", rekla je Johanna. Lice joj se zajapurilo jer se brak zapravo
nije nikad spomenuo. ak ni u posljednjem pismu. Otkrila je ovoj eni na to rauna, a to bi
moda moglo donijeti nesreu.
"Gdje ste ga upoznali?" rekla je ena, i dalje istim eznutljivo vedrim tonom. "Gdje ste se
prvi put sastali?"
"Preko obitelji", rekla je iskreno Johanna. Nije namjeravala vie nita rei, ali onda se
ula kako nastavlja. "U lunaparku u Londonu. Western Fair."
"U lunaparku", rekla je ena. "U Londonu." Mogla je isto tako rei i "na dvorskom plesu".
"Vodili smo sa sobom njegovu ker i njezinu prijateljicu", rekla je Johanna, mislei kako
bi na neki nain tonije bilo rei da su on, Sabitha i Edith vodili nju, Johannu, s njima.
"Dakle, mogu rei da mi ovaj dan nije uzalud baen u vjetar. Prodala sam haljinu u kojoj
e netko biti sretna mladenka. To mi je dovoljno da mi opravda postojanje." ena je svezala
usku ruiastu vrpcu oko kutije s haljinom, zavezala veliku, nepotrebnu manu i onda
zloesto cviknula karama.
"Cijeli dan sam ovdje", rekla je. "I katkad se samo pitam to to radim. Pitam se: to misli
da ovdje radi? Preureujem izlog i radim ovo i ono da privuem ljude da uu, ali ima dana -
ima cijelih dana - kad ni iva dua ne proe kroz ta vrata. Znam - ljudi misle da su tu stvari
preskupe - ali vrlo su kvalitetne. To je kvalitetna roba. Kvaliteta se ne dobiva zabadava."
"Sigurno dolaze kad im treba neto onakvo", rekla je Johanna i pogledala prema
veernjim toaletama. "Gdje to inae mogu kupiti?"
"U tome je stvar. Ne dolaze. Idu u veliki grad - tamo idu. Voze sto kilometara, dvjesto
kilometara, koga briga za benzin, i uvjeravaju se da e tako nai neto bolje od robe koju ja
nudim ovdje. Ali nee. Ni bolju kvalitetu, ni bolji izbor. Nita. Samo to bi im bilo neugodno
rei da su vjenanicu kupili u mjestu. Ili uu i probaju neto pa kau da moraju razmisliti. Da
e se vratiti, kau. A ja si mislim, ma nemoj, pa znam ja to to znai. To znai da e traiti
istu tu stvar, samo jeftiniju, u Londonu ili Kitcheneru, a ak i ako nije jeftinija, kupit e je
ondje kad su ve preli cijeli taj put i spali s nogu traei."
"Ne znam", rekla je. "Moda bi bilo drukije da sam odavde. Tu su svi kao u nekim
klanovima, ini mi se. Ni vi niste domaa, je li tako?"
"Ne", rekla je Johanna.
"ini se vama da su u klanovima?"
U klanovima.
"Mislim, teko se uklopiti ako ste izvana."
"Nauena sam biti sama", rekla je Johanna.
"Ali nali ste nekog. Neete vie biti sami i nije li to divno? Neki put mislim kako bi
krasno bilo da sam udana i da sam kod kue. Naravno, bila sam udana, ali sam svejedno
radila. No, dobro. Moda e ovamo uetati princ na bijelom konju i zaljubiti se u mene i onda
sam sve rijeila!"
Johanna je morala pouriti - enina ju je potreba za razgovorom zadrala. urila se vratiti
u kuu i sakriti ono to je kupila prije nego to Sabitha doe iz kole.
Onda se sjetila da Sabithe nema, jer je za vikend po nju dola majina roakinja, njezina
teta Roxanne, i odvukla je u Toronto da ivi kao prava mala bogataica i pohaa kolu za
bogate djevojke. Ali i dalje je brzo hodala - tako brzo da joj je neki pametnjakovi koji je
podupirao zid kavane doviknuo Gdje gori?", pa je malo usporila, da ne privlai pozornost.
Kutija s haljinom bila je nezgodna - odakle je mogla znati da duan ima vlastite ruiaste
kartonske kutije na kojima je ljubiastim rukopisom ispisano Milady? Odaju te isti as.
9
Osjeala se idiotski to je spomenula vjenanje, jer ga on nije spomenuo i to mora drati
na umu. Toliko je toga reeno - ili napisano - izraena je takva naklonost i enja da je
izgledalo kao da se konkretno vjenanje jednostavno previdjelo. Onako kao da pria o tome
kako e ujutro ustati, a ne spomene da e i dorukovati, premda doruak nikako ne misli
preskoiti.
Ipak, morala je drati jezik za zubima.
Ugledala je gospodina McCauleya kako hoda u suprotnom smjeru po drugoj strani ulice.
To je u redu - ak i da se susreo s njom licem u lice, nikad ne bi primijetio kutiju koju nosi.
Podigao bi prst do eira i proao pored nje i po svoj prilici bi zapazio da je to njegova
domaica, ali isto tako moda i ne bi. Druge su mu stvari bile na pameti i nitko nije tono
znao vidi li on moda neki sasvim drugi grad od onog koji su vidjeli oni. Svaki radni dan - a
katkad, zaboravno, i na blagdan ili u nedjelju - oblaio je jedno od svojih trodijelnih odijela i
lagani ogrta, ili teki ogrta, sivi eir i dobro ulatene cipele, i pjeaio od Ulice Exhibition
do ureda koji je jo imao iznad bive trgovine konjske orme i prtljage. Ured su i dalje zvali
Osiguravajuim drutvom, premda odavno vie nije aktivno prodavao osiguranja. Katkad se
netko znao popeti stubama na kat da ga posjeti, moda da se raspita o policama osiguranja ili,
vjerojatnije, o meama parcela, o povijesti kakve nekretnine u gradu ili dobra izvan grada.
Ured mu je bio krcat zemljovida, starih i novih, i nita mu nije bilo drae nego ih sve
rasprostrti i upustiti se u raspravu koja bi obuhvatila daleko vie od postavljena pitanja. Tri ili
etiri puta na dan izlazio je i etao se ulicom, kao sada. Za vrijeme rata skinuo je svojem
McLaughlin-Buicku kotae, postavio ga na klade u suu i svuda iao pjeice, da prui pri-
mjer ostalima. Petnaest godina poslije, i dalje je pruao primjer. Ruku prekrienih na leima,
hodao je kao dobroduni gospodar koji razgledava svoje imanje ili propovjednik sretan to
moe drati pastvu na oku. Naravno, pola onih koje je putem susretao pojma nisu imali tko je
on. Grad se promijenio, ak i otkako je Johanna ovdje. Trgovina se selila izvan grada, uz
autoput, gdje su se smjestili novi diskont i Kanadske gume te motel s barom i toples-
plesaicama. Neki su se duani u centru pokuali malo uljepati ruiastom, ljubiastom ili
maslinastom fasadom, ali boja se ve rulila sa stare opeke, a iznutra su mnogi prostori zjapili
prazni. Milady e gotovo sigurno zadesiti ista sudbina. Da je Johanna na mjestu ene koja
tamo radi, to bi poduzela? Za poetak, nikad ne bi drala tako mnogo raskonih veernjih
haljina. Ali to umjesto njih? Da prijee na jeftiniju odjeu, samo bi se nala u konkurenciji s
Callaghanom i diskontom, a oito nema dovoljno posla za sve. A da se proiri na finu robicu
za bebe, djeju odjeu, kako bi se privukle bake i tete koje imaju novca i troile bi ga na takve
stvari? Zaboravi mame, one bi ile Callaghanu, jer imaju manje novca i vie zdrave pameti.
Ali da ona vodi duan - ona, Johanna - nikad ne bi nikoga uspjela privui. Znala je to
valja poduzeti i kako, i mogla bi upregnuti ljude da to obave i nadzirati ih, ali nikad ne bi
uspjela nikoga armirati ni namamiti. Uzmi ili ostavi, to bi bio njezin stav. Nema sumnje da bi
ostavili.
Ona je malo kome bila srcu prirasla i toga je ve dugo bila svjesna. Sabitha svakako nije
suzu pustila kad se s njom oprostila - premda bi se moglo rei da je Johanna bila najblie
majci to je Sabitha imala, budui da joj je prava majka umrla. Gospodin McCauley e se
uzrujati to je otila, zato jer je dobro obavljala posao, i teko e nai nekoga tko e je
zamijeniti, ali to je sve o emu e on misliti. I on i njegova unuka razmaeni su i usredotoeni
samo na sebe. to se susjeda tie, oni e se sigurno radovati. Johanna je imala problema s obje
strane kue. S jedne strane, susjedov joj je pas rovao po vrtu, zakapajui i otkapajui svoju
zalihu kostiju, to bi mu bilo bolje da je radio u svojem dvoritu. A s druge strane bilo je tu
stablo trenje koje je stajalo na McCauleyevoj zemlji, ali veinu je plodova raalo na granama
to su se nadvijale nad susjedno dvorite. U oba sluaja dignula je galamu i istjerala svoje. Psa
su privezali, a susjedi s druge strane nisu dirali trenje. Ako se popela na ljestve, mogla je
dosegnuti daleko u njihovo dvorite, ali vie nisu tjerali ptice iz granja pa je to utjecalo na
prinos.
Gospodin McCauley dopustio bi im da beru trenje. Dopustio bi psu da kopa. Dopustio bi
da ga iskoritavaju. Dijelom zato to su to bili novi ljudi i stanovali su u novim kuama pa on
radije nije na njih obraao pozornost. Nekad su u Ulici Exhibition postojale tek tri ili etiri
10
velike kue. Preko puta njih prostirao se prazan teren gdje se odravao jesenski sajam (koji se
slubeno zvao Poljoprivredna izloba, odatle i ime ulice), a izmeu njih vonjaci, livadice.
Prije desetak ili vie godina zemlju su ispar- celirali i prodali kao graevinske estice na
kojima su sagraene kue - dva razliita tipa kuica naizmjenino, jedan katnice, drugi
prizemnice. Neke su ve izgledale prilino otrcano.
U samo dvije od tih kua gospodin McCauley poznavao je stanare i bio s njima u
prijateljskim odnosima - uiteljicu, gospoicu Hood, i njezinu majku te Schultzeove koji su
drali postolarsku radionicu. Ki Schultzeovih, Edith, jednom je bila velika Sabithina
prijateljica. Sasvim prirodno, budui da su ile u isti razred - bar do prole godine, kad je
Sabitha pala razred - i stanovale vrata do vrata. Gospodin McCauley nije imao nita protiv -
moda je nekako slutio da e Sabithu ubrzo odvesti da ivi sasvim drukijim ivotom u
Torontu. Johanna ne bi odabrala Edith, iako se djevojka nikad nije ponaala nepristojno niti je
pravila neprilike kad je dolazila k njima kui. I nije bila glupa. U tome se moda i krio
problem - bila je bistra, a Sabitha ne ba tako bistra. Zbog nje je Sabitha postala podmukla.
S tim je sad bilo gotovo. Otkako se pojavila roakinja, Roxanne - gospoa Huber - mala
Schultzova pripadala je Sabithinoj djetinjastoj prolosti.
Uredit u da vam dostave sve vae pokustvo vlakom im ga budu mogli preuzeti
i unaprijed u platiti im saznam koliko e to stajati. Razmiljala sam o tome kako e
vam sad trebati vae pokustvo. Valjda vas nee previe iznenaditi to sam pomislila
kako vam ne bi smetalo da i ja doem te vam se naem pri ruci i pomognem koliko se
nadam da mogu.
To je pismo odnijela na potu prije nego to se uputila na kolodvor da dogovori prijevoz.
Bilo je to prvo pismo koje mu je poslala izravno, bez posrednika. Sva ostala je kriom
ubacivala u omotnice uz pisma koja je tjerala Sabithu da mu pie. A njegova su pisma njoj
stizala na isti nain, uredno presavijena i s njezinim imenom, Johanna, ispisanim strojem na
stranjoj strani da ne bude zabune. Tako ljudi koji rade u poti nisu mogli dokuiti to se
dogaa, a nikad nije na odmet zatedjeti potansku marku. Naravno, Sabitha je mogla sve
prijaviti djedu, ili ak proitati to pie u pismu Johanni, ali Sabithu je razgovor sa starcem
zanimao jednako malo kao i pisma - i pisanje i primanje pisama.
Pokustvo je stajalo spremljeno u hambaru, a bio je to samo gradski hambar, ne pravi
hambar sa stajom i spremitem za ito. Kad je Johanna prvi put onamo zavirila, otkrila je
kako je sve ulijepljeno od praine i umrljano golubljim izmetom. Komadi pokustva bili su
nabacani bez reda i zakona, nepokriveni. Izvukla je na dvorite sve to je mogla nositi, tako
da je u hambaru sad bilo dovoljno mjesta da dopre do velikih komada, pretekih da ih makne -
do sofe i komode, vitrine za posue i blagovaonikog stola. Krevet je uspjela rastaviti.
Okomila se na drvo mekim krpama, potom limunovim uljem, a kad je zavrila, sve se sjajilo
poput bombona. Bombona od javorova sirupa - bilo je to javorovo drvo. Njoj je djelovalo
glamurozno, poput satenskih prekrivaa za krevet i plave kose. Glamurozno i moderno, suta
suprotnost svemu onom tamnom drvu i napornim rezbarijama na pokustvu koje je istila u
kui. Tad je to smatrala njegovim pokustvom i jo je tako mislila kad ga je ove srijede
izvadila iz hambara. Starim poplunima prekrila je donji sloj da ga zatiti od stvari koje je
naslagala odozgo, a stvari gore plahtama da ih zatiti od ptica, pa se tako na sve nahvatao tek
tanki sloj praine. Ali ona je ipak sve jo jednom prebrisala i natrljala limunovim uljem prije
no to je stvari vratila na mjesto, i ponovno ih zatitila kao i prije, da ekaju kamion koji
dolazi u petak.
Dragi gospodine McCauley,
Odlazim vlakom danas popodne (petak). Znam da to radim a da vam nisam dala
otkaz, ali odriem se posljednje plae za koju e u ponedjeljak biti tri tjedna da mi je
dugujete. Na tednjaku vam je govei gula u dvostrukom loncu koji samo morate
podgrijati. Ima dovoljno za tri obroka a moda se moe rastegnuti i za etvrti. im je
vrue i kad ste pojeli koliko ste htjeli, poklopite i spremite u hladnjak. Zapamtite da
11
odmah morate poklopiti da se ne bi sluajno pokvarilo. Pozdravi vama i Sabithi i
vjerojatno u vam se javiti kad se smjestim. Johanna Parry.
P. S. Otpremila sam gospodinu Boudreauu njegovo pokustvo jer bi mu moglo
zatrebati. Pazite dok podgrijavate da ima dovoljno vode u donjem dijelu dvostrukog
lonca.
Gospodin McCauley saznao je bez po muke da je Johanna kupila kartu do Gdynije u
Saskatchewanu. Telefonirao je na kolodvor i pitao otpremnika. Nije znao kako da opie
Johannu - je li stara ili mladalakog izgleda, mrava ili punija, kakve joj je boje kaput - ali to
nije ni bilo potrebno im je spomenuo pokustvo. U trenutku kad je telefonirao na kolodvoru
je nekoliko ljudi ekalo veernji vlak. Otpremnik se isprva trudio tiho govoriti, ali kad je uo
za ukradeno pokustvo, uzbudio se (gospodin McCauley zapravo je rekao ,,i mislim da je sa
sobom uzela neko pokustvo"). Zakleo se kako joj ne bi dopustio da nogom stupi na vlak da
je znao tko je i to smjera. Tu su izjavu svi uli i ponavljali i vjerovali joj, a da se nitko nije
upitao kako bi odraslu enu koja je kupila kartu sprijeio da se ukrca, osim ako na licu mjesta
nekako ne dokae da je kradljivica. Veina onih koji su ponavljali njegove rijei vjerovali su
da ju je mogao zaustaviti i da bi je zaustavio - vjerovali su u autoritet eljeznikog otpremnika
i otmjenih postarijih mukaraca uspravna dranja u trodijelnim odijelima poput gospodina
McCauleya.
Gula je bio odlian, kao sve to je Johanna skuhala, ali gospodin McCauley je ustanovio
da ne moe gutati. Zanemario je uputu o poklopcu i ostavio lonac otklopljen na tednjaku, a
nije ni ugasio plamenik sve dok voda u donjem dijelu dvostrukog lonca nije iskipjela pa ga je
trgnuo vonj metala koji se dimi. Bio je to vonj izdaje.
Rekao je samom sebi neka bude zahvalan to je bar Sabitha zbrinuta i to ne mora o tome
misliti. Njegova neakinja - za- pravo, neakinja njegove ene, Roxanne - pisala mu je kako
e, sudei po onom to je vidjela kod Sabithe dok je ljetovala kod njih na jezeru Simcoe,
djevojci trebati vrsta ruka.
"Da budem iskrena, mislim da ni ti ni ona ena koju si angairao neete biti dorasli
zadatku kad se oko nje ponu rojiti deki." Nije otila tako daleko da ga pita eli li imati posla
s jo jednom Marcellom, ali to je mislila. Rekla je da e upisati Sabithu u dobru kolu, gdje e
je bar nauiti pristojnom vladanju.
Upalio je televizor da se rastrese, ali nije mu pomoglo.
Izjedao ga je onaj namjetaj. Izjedao ga je Ken Boudreau.
injenica je bila da je tri dana prije - istog onog dana kad je Johanna kupila kartu, kako
mu je rekao otpremnik na kolodvoru - gospodin McCauley primio pismo u kojem ga Ken
Boudreau trai da mu a) unaprijed isplati neto novca za namjetaj koji pripada njemu (Kenu
Boudreauu) i njegovoj pokojnoj eni Marcelle, a pohranjen je u hambaru gospodina
McCauleya, ili b) ako to ne moe ili ne eli, neka proda namjetaj za koju god cijenu to je
uspije za njega postii i poalje novac to je mogue bre u Saskatchewan. Nisu se spominjale
posudbe koje je tast ve prije isplaivao zetu uz namjetaj kao zalog, u iznosu veem od
cijene koju e taj namjetaj ikad postii. Je li mogue da je Ken Boudreau sve to zaboravio?
Ili se jednostavno nadao - to je bilo mnogo vjerojatnije - da je njegov tast zaboravio?
Sad je, izgleda, bio vlasnik hotela. Ali pismo je kipjelo od uljivih prodika protiv biveg
vlasnika koji ga je pogreno obavijestio glede raznih pojedinosti.
"Samo da se izvuem iz ove gabule", rekao je, "siguran sam da jo mogu uspjeti." Ali u
emu se sastojala gabula? Hitno mu je trebao novac, ali nije rekao je li duan bivem
vlasniku, ili banci, ili privatnom zajmodavcu, ili to. Uvijek ista pria - oajniki, cendravi ton
pomijean s malo arogancije, s nekim osjeajem da mu se duguje zbog rana koje je zadobio,
sramote koju je pretrpio, a sve zbog Marcelle.
S mnogo zlih slutnji i dvojbi, ali prisjetivi se da mu je Ken Boudreau ipak zet i da se
borio u ratu i proao sam Bog zna kakve muke u braku, gospodin McCauley je sjeo i napisao
mu da nema ni najblau ideju o tome kako postii najbolju cijenu za namjetaj i da e to vrlo
teko saznati i da prilae ek na iznos koji e smatrati izravnom osobnom posudbom. Volio bi
da njegov zet to potvrdi kao osobnu posudbu i sjeti se niza prijanjih slinih posudbi - koje
12
ve, po njegovom miljenju, nadmauju vrijednost namjetaja. Prilae popis datuma i iznosa.
Osim pedeset dolara koji su mu uplaeni prije gotovo dvije godine (uz obeanje da e slijediti
redovite uplate), nije primio nita. Zet valjda razumije da se zbog tih nikad vraenih
beskamatnih kredita gospodinu McCauleyu smanjio prihod, jer bi inae novac bio uloio.
Razmiljao je o tome da doda: "Nisam takva budala kakvom me oito smatra", ali
odluio je ipak da nee jer bi tako otkrio koliko je razdraen, a moda i svoju slabost.
I gledaj sad. Taj tip ga je preduhitrio i uvukao Johannu u svoju igru - taj e uvijek znati
pridobiti ene - i dokopao se i namjetaja i eka. Ona je sama platila pediciju, rekao mu je
otpremnik. Napadni moderni komadi od javorova drva bili su precijenjeni i u dosadanjim
pogodbama i nee im donijeti mnogo, posebno kad se urauna koliko je stajao eljezniki
prijevoz. Da su bili lukaviji, jednostavno bi uzeli neto iz kue, jedan od starih kredenaca ili
salonski kau preneudoban za sjedenje, namjetaj izraen i kupljen u prolom stoljeu. To bi,
naravno, bila ista kraa. Ali ni ovo to su izveli nije daleko od krae.
Otiao je u krevet s odlukom da e ih tuiti.
Probudio se sam u kui, bez mirisa kave ili doruka iz kuhinje - umjesto toga, u zraku je
jo vonjalo na zagorjeli lonac. Jesenska studen zavukla se u sve puste sobe visokih stropova.
Sino je bilo toplo kao i prethodnih veeri - nisu jo palili pe, a kad ju je gospodin McCauley
upalio, s vruim zrakom zastrujao je i zapah podrumske vlage, plijesni, zemlje i raspadanja.
Oprao se i polako odjenuo, rastreseno zastajkujui, i namazao si maslac od kikirikija na kruh
za doruak. Pripadao je generaciji u kojoj su postojali mukarci za koje se govorilo da ne
znaju ak ni vodu zakipjeti, a on je bio jedan od njih. Pogledao je kroz prozore na proelju i
vidio kako stabla na drugoj strani trkae staze guta jutarnja magla, koja kao da se pribliavala,
a ne povlaila, kao to bi trebala u ovo doba, preko staze. Uinilo mu se da u magli vidi kako
se uzdiu zgrade starog velesajma - neugledne, prostrane zgradurine, nalik golemim
skladitima. Godinama i godinama su stajale neiskoritene - sve vrijeme rata - i zaboravio je
to se s njima na kraju dogodilo. Jesu li ih sruili ili su se same sruile? Gnuao se utrka koje
su se sad odravale, gomila i megafona, i ilegalnog pia, i razornih urlika ljetnih nedjelja. Kad
je na to mislio, sjetio se i svoje jadne curice Marcelle, kako sjedi na stubama verande i doziva
kolske prijatelje, sad odrasle, koji izlaze iz parkiranih automobila i ure na utrke. Kako je
bila uzbuena, kako se veselila to se vratila u mjesto, grlila ljude tako snano da ih je
podizala s tla, kako je priala sto na sat klepeui o danima djetinjstva i o tome kako joj svi
nedostaju. Rekla je da u njezinom ivotu nije savreno samo to to joj nedostaje mu, Ken,
koji je zbog posla ostao na zapadu.
Izlazila je pred kuu u svilenoj pidami, neuredne, nepoeljane plavo obojene kose.
Ruke i noge su joj bile mrave, ali lice joj je bilo nekako podbuhlo, a boja za koju je tvrdila da
je preplanulost djelovala je bolesno smee i nije bila od sunca. Moda utica.
Dijete je ostajalo u kui i gledalo televiziju - nedjeljne crtie, za koje je sigurno bilo
preveliko.
Nije mogao odrediti to ne valja ni biti siguran da neto ne valja. Marcelle je otila u
London obaviti neki enski zahvat i umrla je u bolnici. Kad je nazvao njezinog mua da mu to
kae, Ken Boudreau je rekao: "to je uzela?"
Da je Marcellina majka jo bila iva, bi li sve bilo drukije? injenica je da je njezina
majka, dok je bila iva, bila jednako izgubljena kao i on. Sjedila je u kuhinji i plakala dok se
njihova ki tinejderica, zakljuana u sobi, pentrala kroz prozor i sputala niz krov verande, a
dolje su je ekali automobili puni deki.
Kuu je ispunio osjeaj beutne naputenosti, prevare. On i ena sigurno su bili blagi
roditelji, ali Marcelle ih je dotjerala do zida. Kad je pobjegla od kue s avijatiarom, nadali su
se da e biti dobro, napokon. Prema njima dvoma bili su velikoduni kao da su najpristojniji
mladi par. Ali sve se raspalo. Bio je velikoduan i prema Johanni Perry, a gle kako se sad i
ona okrenula protiv njega.
Otpjeaio je do grada i otiao u hotel na doruak. Konobarica mu je rekla: "Poranili ste jutros."
I dok mu je jo toila kavu, stao joj je priati o tome kako ga je domaica ostavila bez
rijei upozorenja ili provokacije, ne samo da je napustila posao bez otkaznog roka nego je i uzela
gomilu namjetaja koji je pripadao njegovoj keri, a sad je trebao pripasti njegovom zetu, ali
13
zapravo nije, jer je kupljen kerinim mirazom. Rekao joj je kako se njegova ki udala za
avijatiara, naoita, uvjerljiva momka u kojeg se nije smjelo pouzdati ni da te po ploniku vodi.
"Oprostite", rekla je konobarica. "Voljela bih s vama brbljati, ali gosti ekaju doruak.
Oprostite..."
Uspeo se stubama do ureda, gdje su ga, rasprostrte na stolu, ekale stare zemljopisne karte
koje je juer prouavao u pokuaju da tono odredi lokaciju prvog groblja u zemlji
(naputenog 1839., kako je mislio). Upalio je svjetlo i sjeo za stol, ali ustanovio je da se ne
moe koncentrirati. Nakon to ga je konobarica ukorila - ili se njemu inilo da ga je ukorila -
nije vie mogao jesti niti uivati u kavi. Odluio je izii u etnju da se smiri.
Ali umjesto da hoda sam kao i obino, pozdravljajui prolaznike i razmjenjujui s njima
nekoliko rijei, uhvatio se kako mu rijei naviru kao erupcija vulkana. im bi ga netko upitao
kako je jutros, poeo bi, sasvim nesvojstveno sebi, ak sramotno, nabrajati svoje jade, a kao i
konobarica, i ti su ljudi imali svojeg posla i kimali su i premjetali se s noge na nogu i
ispriavali da se izvuku. Jutro nije zatoplilo onako kako bi obino zatoplila maglovita
jesenska jutra; jakna mu nije bila dovoljno topla pa je potraio zaklon u duanu.
Oni koji su ga najdue poznavali najvie su se snebivali. Uvijek je bio suzdran -
pristojan gospodin, mislima u nekom drugom vremenu, njegova uljudnost uglaena isprika za
povlateni poloaj (to je bilo pomalo smijeno, jer su povlastice postojale uglavnom tek u
uspomenama, ne ba oite ostalima). On je valjda bio posljednji koji e kukati nad nepravdom
ili traiti suut - nije to radio ni kad mu je umrla ena, ak ni kad mu je umrla ki - a sad
odjednom, vadi neko pismo, pita nije li sramotno kako mu taj tip neprestano izvlai novac, a k
tome se sad, kad se jo jednom saalio nad njim, udruio s njegovom domaicom da mu
ukrade namjetaj. Neki su shvatili da govori o vlastitom namjetaju - mislili su da je starac
ostao bez kreveta i stolice. Savjetovali su mu da ide na policiju. "Nema vajde, nema od toga
vajde", rekao je. "Kako e iscijediti vodu iz kamena?"
Uao je u postolarsku radionicu i pozdravio Hermana Schultza.
"Sjea se onih visokih cipela na kojima si mi promijenio potplate, onih iz Engleske?
Popravio si mi ih prije etiri ili pet godina."
Radionica je bila poput pilje, sa aruljama pod zaslonima to su visjeli nad razliitim
radnim povrinama. Ventilacija je bila uasna, ali muevni mirisi ljepila i koe, i latila za
cipele, i svjee izrezanih pustenih uloaka, i trulih starih uloaka - godili su gospodinu
McCauleyu. Ovdje se njegov susjed Herman Shultz, boleljivo ut majstor s naoalama,
savijenih ramena grbio nad poslom u svim godinjim dobima - zakucavao eljezne avle i
zakovice i opasno zakrivljenim noem krojio eljene oblike iz koe. Pust je rezala neka vrsta
minijaturne cirkularne pile. Osovine su huale, brusna je traka strugala, brusilica na vrhu alata
zujala prodorno poput mehanikog kukca, a ivaa maina probadala je kou u revnom
industrijskom ritmu. Sve te zvukove i mirise i precizne radnje gospodin McCauley poznavao
je godinama, ali nikad ih nije tono identificirao niti o njima razmiljao. Herman se, u
pocrnjeloj konatoj pregai i s izmom na jednoj ruci, uspravio, nasmijeio, kimnuo i
gospodin McCauley vidio je cijeli njegov vijek u toj pilji. Htio mu je izraziti suut ili
divljenje ili neto vie od toga, to nije razumio.
"Da, sjeam se", rekao je Herman. "Bile su to lijepe cipele."
"Kvalitetne. Zna da sam ih kupio na branom putovanju. Kupio sam ih u Engleskoj. Vie
se ne sjeam gdje, ali ne u Londonu."
"Sjeam se da si mi to priao."
"Jako si ih dobro popravio. I dalje me dobro slue. Svaka ast, Hermane. Dobro radi.
Radi poteno."
"Dobro je to." Herman je bacio brzi pogled na izmu nataknutu na ruci. McCauley je znao
da se ovjek eli vratiti poslu, ali nije ga mogao pustiti.
"Upravo sam doivio neto to mi je otvorilo oi. ok."
"Ma hajde."
Starac je izvadio pismo i stao itati odlomke naglas, povremeno to prekidajui sumornim
smijehom.
"Bronhitis. Kae da ima bronhitis. Ne zna kamo da se okrene. Ne znam kome da se
14
obratim. No, uvijek zna kome se obratiti. Kad je sve ostalo iskoristio i potroio, obrati se
meni. Nekoliko stotina samo dok ne stanem na noge. Moli me i preklinje, a cijelo vrijeme
uruje s mojom domaicom. Jesi to znao? Ukrala mi je puno skladite namjetaja i otila s
njim nekamo na zapad. Prst i nokat, njih dvoje. I to mi je hvala od ovjeka kojeg sam izvukao
ni sam ne znam koliko puta. I nikad mi nije vratio ni penija. Ne, ne, moram biti poten i rei
da mi je vratio pedeset dolara. Pedeset od stotina i stotina dolara. Tisua. Bio je u zra-
koplovstvu u ratu, zna. Ti niski ljudi su esto ili u avijatiare. I epirili se okolo jer su valjda
mislili da su junaci. No, moda ne bih to smio rei, ali mislim da je neke od tih deki rat
pokvario, nikad se nisu prilagodili mirnodopskom ivotu. Ali to nije nikakva isprika. Je li
tako? Ne mogu mu dovijeka opratati zato to je bio u ratu."
"Ne moe."
"Znao sam da mu se ne smije vjerovati im sam ga upoznao. To je zbilja udno. Znao
sam, a opet sam mu dopustio da me izmuze. Ima takvih ljudi. Saale ti se ve zato to su takvi
prevaranti. Naao sam mu posao u osiguranju tamo na zapadu, povukao sam neke veze.
Naravno da je zaribao stvar. Nikoristi. Ima ih koji su jednostavno takvi."
"Dobro kae."
Gospoa Shultz nije bila taj dan u radionici. Obino je stajala za pultom, preuzimala
cipele na popravak i pokazivala ih muu te izvjetavala to je rekao, pisala potvrde i
naplaivala kad je vraala obnovljene cipele vlasnicima. Gospodin McCauley sjetio se da je
ljetos ila na neku operaciju.
"ena ti danas nije tu? Je li dobro?"
"Htjela se danas malo odmoriti. Mala mi je dola pomoi." Herman Shultz kimnuo je
pogledavi prema policama desno od pulta, gdje su stajale izloene popravljene cipele.
Gospodin McCauley se okrenuo i ugledao Edith, ker, koju nije primijetio kad je uao.
Djetinje mrava djevojka ravne crne kose, leima okrenuta prema njemu, preslagivala je
cipele. Tako je isto nekako neprimjetno ulazila i izlazila iz vidnog polja kad je dolazila k
njima kao Sabithina prijateljica. Nikad joj nisi poteno vidio lice.
"Sad e ti pomagati ocu?" rekao je gospodin McCauley. "kola je gotova?"
"Danas je subota", rekla je Edith i napola se okrenula s jedva primjetnim smijekom.
"Bome je. Ajde, lijepo je da pomae ocu. Treba paziti svoje roditelje. Dosta su rintali i
muili se i estiti su ljudi." Tonom isprike, kao da zna da propovijeda, gospodin McCauley je
rekao: "Potuj oca i majku da dugo ivi i dobro ti bude..."
Edith je rekla neto tako da on ne uje. Rekla je: "... u postolarskoj radionici."
"Zadravam vas, smetam", tuno je rekao gospodin McCauley. "Imate posla."
"Nema potrebe da bude sarkastina", rekao je Edithin otac kad je starac otiao.
Za veerom je ispriao Edithinoj majci sve o gospodinu McCauleyu.
"Nije svoj", rekao je. "Neto ga je spopalo."
"Moda je imao mali modani udar", rekla je. Nakon operacije - izvadili su joj uni
kamenac - govorila je znalaki i sa spokojnim zadovoljstvom o bolestima drugih.
Sad kad Sabithe vie nije bilo, kad je ieznula u drugoj vrsti ivota koja kao da joj je
oduvijek bila namijenjena, Edith je ponovno postala ista kakva je bila prije no to se pojavila
Sabitha. Starmala, marljiva, kritina. Nakon tri tjedna u srednjoj koli, znala je da e biti vrlo
dobra u svim novim predmetima - latinskom, algebri, engleskoj knjievnosti. Vjerovala je da
e njezinu pamet zapaziti i hvaliti i da e joj se otvoriti vana budunost. Prologodinja
budalatina sa Sabithom padala je u zaborav.
A ipak, kad god je pomislila kako se Johanna otputila na zapad, proeli bi je ledeni srsi iz
prolosti i opasno je zvonilo na uzbunu. Trudila se sve to potisnuti, ali nije ilo.
im je oprala sue, otila je u svoju sobu s knjigom koju su im zadali za lektiru, Davidom
Copperfieldom.
Kao dijete nije nikad doivjela nita gore od mlakog prijekora roditelja - starih roditelja
za dijete njezinih godina, pa se govorilo da je zbog toga takva kakva je - ali savreno je
razumjela Davida i njegovu nesretnu situaciju. Osjeala je da je nalik njemu, da bi isto tako
15
mogla biti i siroe, jer e vjerojatno morati pobjei od kue, sakriti se i brinuti se sama za sebe
kad se sazna istina i prolost joj zaprijei put u budunost.
Sve je poelo kad je Sabitha na putu za kolu rekla: "Idemo kraj pote. Moram poslati
pismo tati."
Svaki dan su pjeke ile u kolu i iz kole. Katkad su hodale zatvorenih oiju, ili unatrag.
Katkad su, ako su nekoga srele, tiho blebetale na nekom besmislenom jeziku, da unesu
zabunu. Veina dobrih ideja dolazila je od Edith. Jedino ega se Sabitha sjetila bilo je napisati
ime deka i svoje ime i onda kriati sva slova koja se ponavljaju pa izbrojiti preostala. Zatim
taj broj brojiti na prstima govorei Sluba, druba, pronja, ljubav, brak, dok se tako ne
presudi to bi se moglo dogoditi izmeu tebe i tog deka.
"Debelo pismo", rekla je Edith. Primjeivala je sve, i sve pamtila, uei napamet cijele
stranice udbenika takvom brzinom da je ostalu djecu to plailo. "Tako si puno toga imala
pisati tati?" rekla je, iznenaena, jer nije to nikako mogla povezati s njom - bar ne s tim da bi
Sabitha, to god htjela rei, stavila to na papir.
"Ja sam napisala samo jednu stranicu", rekla je Sabitha, opipavajui pismo.
"A-ha", rekla je Edith. "A. Ha."
"to aha?"
"Sigurno je ona neto stavila unutra. Johanna."
Zavrilo je tako da nisu odnijele pismo ravno na potu, nego su ga sakrile i poslije kole
ga kod Edith otvorile parom. Mogle su takve stvari raditi kod Edith jer je njezina majka cijeli
dan deurala u postolarskoj radionici.
Dragi gosp. Ken Boudreau,
Htjela sam vam pisati i zahvaliti vam na lijepim stvarima to ste ih o meni rekli u
pismu vaoj keri. Ne morate se brinuti da u otii. Kaete da sam osoba u koju se
moete pouzdati. Tako sam ja to shvatila i koliko ja znam to je istina. Zahvalna sam
vam to ste to rekli jer neki ljudi misle da netko kao ja kojem neznaju tko su im otac i
majka nije pristojan svijet. Pa bi vam htjela rei neto o sebi. Roena sam u
Glasgowu, ali majka me morala dati od sebe kad se udala. Odveli su me u dom kad
mi je bilo pet godina. ekala sam da se vrati, ali nije pa sam se naviknula na dom i
nisu mi bili loi. Kad mi je bilo jedanaest godina, doveli su me u Kanadu u sklopu
Plana posvajanja i ivjela sam s Dixonima i kod njih radila u povrtnjaku. U Planu je
bila i kola, ali nisam je preesto vidjela. Po zimi sam radila u kui za gospou ali su
me okolnosti natjerale da odem, a kako sam bila velika i jaka za svoju dob, zaposlili
su me u starakom domu da pazim starce. Posao mi je bio dobar, ali zbog bolje plae
otila sam u tvornicu metli. Vlasnik tvornice gospodin Willets imao je staru majku
koja je navraala da vidi kako ide i ona i ja nekako smo se jedna drugoj svidjele. Od
zraka u tvornici imala sam problema s disanjem pa je ona rekla neka doem raditi za
nju i otila sam. ivjela sam kod nje 12 god. na jezeru Mourning Dove gore na
sjeveru. Bile smo samo nas dvije, ali ja sam se brinula za sve i oko kue i u kui, ak
sam vozila amac i auto. Nauila sam propisno itati jer je njoj oslabio vid i voljela je
da joj ja itam. Umrla je u dobi od 96 godina. Moete rei kakav je to ivot za mladu
osobu, ali ja sam bila sretna. Svaki smo obrok jele zajedno a posljednju godinu i pol
spavala sam s njom u sobi. Ali kad je umrla obitelj mi je dala tjedan dana da se
spakiram. Ostavila mi je neto novca i to im valjda nije bilo po volji. Htjela je da si
platim kolovanje ali morala bih ii u kolu s djecom. I onda kad sam vidjela oglas
koji je gospodin McCauley dao u novine, javila sam se. Trebao mi je posao da
prebolim gospou Willets. Mislim da sam vam dosta dosaivala sa stvarima iz moje
prolosti i sigurno e vam biti drago uti da smo stigli do sadanjosti. Hvala vam to
imate dobro miljenje o meni i to ste me vodili u lunapark. Meni nije ni do vrtuljka
ni do vonje na vlaku smrti ni do hrane ali drago mi je to ste me poveli.
Vaa prijateljica Johanna Parry
16
Edith je glasno itala Johannine rijei, moleivim glasom i ojaena izraza.
"Roena sam u Glasgowu, ali majka me morala dati od sebe im me pogledala..
"Dosta", rekla je Sabitha. "Pozlit e mi koliko se smijem."
"Kako je stavila svoje pismo u tvoje, a da to nisi primijetila?"
"Ona mi uzme pismo i stavi ga u omotnicu pa napie adresu na njoj jer misli da moj
rukopis nije dovoljno lijep."
Edith je morala selotejpom zalijepiti preklopac omotnice jer na njemu vie nije ostalo
dovoljno ljepila. "Zaljubljena je u njega", rekla je.
"Za povraati", rekla je Sabitha i uhvatila se za eludac. "Nije valjda. Stara baba."
"Pa to je rekao o njoj?"
"Ma samo kako je moram potivati i kako bi bilo teta da ode jer smo sretni to je imamo
i on nema dom u koji me moe primiti, a djed ne bi mogao sam odgajati djevojku i bla-bla-
bla. Da je ona prava dama. Da se to odmah vidi."
"I onda se ona zaljubi."
Pismo je preko noi ostalo kod Edith kako Johanna ne bi otkrila da jo nije poslano i da je
zalijepljeno selotejpom. Odnijele su ga na potu sljedei dan ujutro.
"Sad emo vidjeti to e joj odgovoriti. Pazi sad", rekla je Edith.
Dugo nije stiglo nikakvo pismo. A kad je stiglo, razoarale su se. Otvorile su ga nad
parom kod Edith, ali unutra nisu nale nita za Johannu.
Draga Sabitha,
Ovaj sam Boi malo kratak, ao mi je to nemam vie od dva dolara da ti
poaljem. Ali elim ti da te zdravlje slui i sretan Boi i dobro ui u koli. Ja se ba
ne osjeam najbolje, jer sam zaradio bronhitis, koji dobijem svake zime, ali ovo je
prvi put da me bacio u krevet prije Boia. Kao to vidi po adresi, opet sam se
preselio. Moj stan bio je na jako bunom mjestu i previe je ljudi navraalo nadajui
se da emo piti i zabavljati se. Ovo je pansion, to mi ba odgovara jer mi nikad nije
ilo kupovanje namirnica i kuhanje.
Sretan Boi i voli te tata
"Jadna Johanna", rekla je Edith. "Sjce e joj pjepuknuti."
Sabitha je rekla: "Koga briga?"
"Osim ako mi to ne napravimo", rekla je Edith.
"to?"
"Odgovorimo joj."
Morat e pismo napisati strojem jer e Johanna inae primijetiti da to nije rukopis
Sabithina oca. Ali napisati pismo strojem nije bilo teko. Edith je imala stroj kod kue, stajao
je na sklopivom stoliu u prednjoj sobi. Majka je radila u uredu prije nego to se udala i znala
je jo tu i tamo zaraditi neto sitno tipkajui pisma za koja su ljudi htjeli da izgledaju
slubeno. Nauila je Edith osnovama strojopisa, u nadi da bi se Edith jednog dana mogla
zaposliti u nekom uredu.
"Draga Johanna", rekla je Sabitha, "ao mi je to se ne mogu zaljubiti u vas jer imate te
ogavne pritie po cijelom licu."
"Ja u biti ozbiljna", rekla je Edith. "Zato sad uti." Natipkala je: "Tako mi je drago to
sam dobio pi s mo. . . , i z govarajui naglas rijei to ih je pisala, zastajui dok je smiljala to
dalje, a glas joj je postajao sve ozbiljniji i blai. Sabitha se ispruila na kauu i hihotala. U
jednom trenutku ukljuila je televizor, ali Edith je rekla, "Daj limtemo. Kako da se
usredotoim na svoje emocije uz to sranje?"
Kad su bile same, Edith i Sabitha upotrebljavale su rijei kao to su "sranje", "kuka" i
"Isuse Kriste".
17
Draga Johanna,
Tako mi je bilo drago kad sam naao pismo koje ste priloili uz Sabithino i kad
sam saznao sve o vaem ivotu. Sigurno vam je esto bilo tuno i pusto premda mi se
ini da je ga Willets imala sreu to vas je nala. I dalje vrijedno radite i ne alite se i
moram rei da vam se istinski divim. U mom je ivotu bilo uspona i padova i nikad se
zapravo nisam nigdje skrasio. Ne znam zato je u meni taj nemir i osamljenost, kao da
mi je to sueno. Uvijek sreem ljude i razgovaram s ljudima, ali katkad se pitam, tko
su mi prijatelji? I onda stigne vae pismo i na kraju piete, Vaa prijateljica. Pa sam
rekao samom sebi, misli li ona to stvarno? I kakav bi to krasan boini poklon bio da
mi Johanna kae kako mi je prijateljica. Moda ste samo mislili kako je to zgodan
nain da se zavri pismo i zapravo me ne poznate dovoljno. Svejedno sretan Boi.
Va prijatelj Ken Boudreau
Pismo je otilo kui Johanni. Pismo Sabithi na kraju je takoer prepisano strojem, jer
zato bi jedno pisao strojem, a drugo ne? Ovaj put su tedljivo rabile paru i vrlo paljivo
otvorile omotnicu, da ne bude izdajnikog selotejpa.
"Zato da ne natipkamo i novu omotnicu? Pa valjda bi i adresu napisao strojem ako je
tako napisao pisma", rekla je Sabitha, mislei kako je dovitljiva.
"Jer nova omotnica ne bi imala potanski ig. Tuko jedna."
"A to ako ona odgovori na pismo?"
"Proitat emo ga."
"Aha, a to ako odgovori i poalje pismo ravno njemu?"
Edith se nije mililo pokazati da se toga nije sjetila.
"Nee. Podmukla je. Osim toga, ti mu odmah napii pismo pa e njoj sinuti da moe svoje
pismo ubaciti s tvojim."
"Ne da mi se pisati ta glupa pisma."
"Ajde daj, nee ti ruka otpasti. Ne zanima te to e ona napisati?"
Dragi prijatelju,
Pitate me poznam li vas dovoljno da vam budem prijateljica i moj odgovor glasi
da mislim da vas poznam dovoljno. Imala sam samo jednog prijatelja u ivotu, gu
Willets koju sam voljela i koja je bila dobra prema meni ali sad je pokojna. Bila je
puno starija od mene a teko je sa starijim prijateljima jer umru i ostave te. Bila je
tako stara da me katkad zvala tuim imenom. Ali to me nije smetalo.
Rei u vam neto udno. Ona slika koju ste naruili kod fotografa u lunaparku,
na kojoj smo vi i Sabitha i njezina prijateljica Edith i ja, dala sam je poveati i
uokviriti i stavila u dnevnu sobu. Slika nije ba dobra i zbilja vam je masno naplatio
za to kakva je, ali bolje i to nego nita. I tako sam prekjuer brisala prainu oko nje i
uinilo mi se da ujem kako mi kaete Zdravo. Rekli ste Zdravo, i ja sam pogledala u
vae lice koliko se ono moe vidjeti na slici i pomislila sam si, valjda gubim razum.
Ili je to znak da e stii pismo. alim se samo, ne vjerujem u takve stvari. Ali juer je
stiglo pismo. Zato vidite da ne traite previe kad me pitate da vam budem
prijateljica. Uvijek se mogu neim zaposliti ali iskreni prijatelj je neto sasvim drugo.
Vaa prijateljica Johanna Parry
Naravno, nisu to pismo mogli vratiti u omotnicu. Sabithin otac bi posumnjao kad bi vidio
da se spominje pismo koje nikad nije napisao. Johannine rijei su morale razderati na sitne
komadie i baciti u zahod u Edithinoj kui.
Kad je stiglo pismo o hotelu, proli su ve mjeseci. Bilo je ljeto. I Sabitha je pokupila
pismo pukom sreom jer je tri tjedna nije bilo, bila je u vikendici na jezeru Simcoe koja je
pripadala njezinoj teti Roxanne i ujaku Clarku.
Valjda prvo to je Sabitha rekla kad je ula u Edithinu kuu bilo je: "Haga vaga. Ovdje
18
smrdi."
"Haga vaga" bio je izraz koji je pokupila od sestrini.
Edith je onjuila zrak. "Meni nita ne smrdi."
"Kao u radionici tvojeg tate, samo manje gadno. Valjda donesu smrad na odjei i to."
Edith se pobrinula za paru i otvaranje omotnice. Sabitha je na putu od pote u slastiarnici
kupila dva okoladna eklera. Leala je na kauu i jela svoj ekler.
"Samo jedno pismo. Za tebe", rekla je Edith. "Jadna Johanna. Naravno, on nikad zapravo
nije dobio njezino pismo."
"Proitaj mi ga", rekla je Sabitha rezignirano. "Ruke su mi skroz ljepljive od kreme."
Edith je proitala pismo poslovno brzo, jedva zastajui na tokama.
Dakle, Sabitha, stvari su kod mene krenule drukijim tijekom, kao to vidi, vie
nisam u Brandonu nego u mjestu koje se zove Gdynia. I nisam vie zaposlen kod
bivih efova. Imao sam posebno teku zimu s plunim bolestima a oni su, to jest
moji efovi, zakljuili kako moram biti na terenu iako mi je prijetila upala plua pa je
to preraslo u pravu svau i svi smo zakljuili kako je najbolje da se rastanemo. Ali
srea je udnovati svat i upravo nekako u to vrijeme postao sam vlasnik hotela.
Prekomplicirano je sad objanjavati sve pojedinosti ali ako te djed pita samo mu reci
da mi ovjek koji mi je bio duan nije mogao vratiti novac pa smo umjesto toga
prebili dug i dobio sam hotel. I tako sam se preselio iz jedne sobe u pansionu u zgradu
s dvanaest soba i od toga da uope nisam posjedovao krevet u kojem sam spavao
doao do toga da ih sad imam nekoliko. Nema boljeg nego se ujutro probuditi i znati
da si sam svoj gazda. Moram neke stvari popraviti, zapravo dosta toga, i na to u se
baciti im malo zagrije. Morat u unajmiti nekog da mi pomogne a kasnije u
zaposliti dobrog kuhara i otvoriti restoran i bar. To bi moralo ii kao ludo jer u ovom
gradu nema nieg slinog. Nadam se da si dobro i da ui i stjee dobre navike.
Voli te tata
Sabitha je rekla: "Ima kave?"
"Instant", rekla je Edith. "Zato?"
Sabitha je rekla kako su svi u vikendici pili ajskafe i kako su svi ludi za tim. I ona je luda
za ajskafeom. Ustala je i uspetljala se po kuhinji, zakuhala vodu i pomijeala kavu s mlijekom
i kockicama leda. "Tu bi ba pasao sladoled od vanilije", rekla je. "Joooj, ba je prefino.
Nee svoj ekler?"
Joooj, ba je prefino.
"Hou. Cijeli", rekla je Edith zlobno.
Sve te promjene kod Sabithe u samo tri tjedna - koja je Edith provela radei u
postolarskoj radionici dok se njezina majka oporavljala od operacije. Sabithina koa
poprimila je privlanu zlatnosmeu boju, a kosa joj je bila kraa i nauurena oko lica.
Sestrine su je oiale i napravile joj trajnu. Nosila je neku vrstu kombinezona, s kratkim
hlaicama krojenim poput suknje, prednjim kopanjem i volanima na ramenima u plavoj boji
koja joj je dobro pristajala. Popunila se, a kad se nagnula da podigne svoju au ledene kave s
poda, pokazala je glatki, sjajni dekolte.
Grudi. Valjda su joj poele rasti prije nego to je otila, ali Edith nije primijetila. Moda
je to neto s im se samo jedno jutro probudi. Ili ne.
Kako god da su se stvorile, oito su upuivale na potpuno nezasluenu i nepotenu
prednost.
Sabitha nije prestajala priati o sestrinama i svemu to se dogaalo u vikendici. Rekla bi:
"Daj uj ovo, moram ti to ispriati, to ti je ludilo..." i onda bi mljela o tome to je teta
Roxanne rekla ujaku Clarku kad su se posvadili, kako je Mary Jo vozila Stanov auto sputena
krova i bez dozvole (tko je Stan?) i odvela ih sve u ljetno kino - ali u emu je bilo ludilo ili
poanta prie nekako se nikad ne bi razjasnilo.
Ali nakon nekog vremena druge stvari jesu. Prave pustolovine tog ljeta. Starije djevojke -
meu koje je spadala i Sabitha - spavale su na katu spremita za amce. Katkad su se
19
pretvarale da se tuku, a zapravo su se kakljale - sve bi se bacile na jednu i kakljale je dok
nije poela vritati molei milost i pristala skinuti hlae pidame da pokae ima li dlaice.
Priali su o curama u internatu koje su radile svata s drkama etki za kosu, drkama etkica
za zube. Haga vaga. Jednom su prilikom dvije sestrine priredile predstavu - jedna je legla na
drugu i pretvarala se da je deko i omotale su jedna drugu nogama i stenjale i dahtale i
openito izvodile. Sestra ujaka Clarka i njezin mu doli su ih posjetiti na branom putovanju
i vidjele su kako joj on zavlai ruku u kupai kostim.
"Zbilja se vole, radili su one stvari dan i no", rekla je Sabitha. Pritisnula je jastuk uz
grudi. "Ljudi se ne mogu suzdrati kad su tako zaljubljeni."
Jedna sestrina ve je to radila s dekom. Jednim od pomonika koje su preko ljeta
zaposlili u vrtovima ljetovalita. Odveo ju je na vonju amcem i zaprijetio da e je gurnuti u
vodu ako mu ne da. Pa nije ona bila kriva.
"Nije znala plivati?" rekla je Edith.
Sabitha je gurnula jastuk meu noge. "Oooooh", rekla je. "Ba je dobro."
Edith je znala sve o ugodnim mukama koje je Sabitha proivljavala, ali sablaznilo ju je da
bilo tko o tome javno govori. Prije dosta godina, dok nije pojma imala to radi, zaspala je s
pokrivaem izmeu nogu, a majka ju je pronala i ispriala joj kako je jedna djevojka
neprestano radila takve stvari i na kraju su je morali operirati.
"Polijevali su je hladnom vodom, ali to je nije izlijeilo", rekla je majka. "I morala je pod
no."
Inae bi joj se organi prepunih krvlju i umrla bi.
"Prestani", rekla je Sabithi, ali Sabitha je prkosno stenjala i rekla: "To nije nita. Svi smo
to radili. Nema jastuk?"
Edith je ustala i otila u kuhinju i napunila praznu au od ledene kave hladnom vodom.
Kad se vratila, Sabitha je mlitavo leala na kauu, smijui se, a jastuk je bacila na pod.
"to si mislila da radim?" rekla je. "Nisi znala da se alim?"
"Bila sam edna", rekla je Edith.
"Pa sad si popila cijelu au ajskafea."
"Bila sam edna vode."
"S tobom se zbilja ne moe aliti." Sabitha se uspravila u sjedei poloaj. "Ako si tako
edna, zato je ne pije?"
Sjedile su u zlovoljnoj tiini dok Sabitha nije pomirljivo, ali razoarano rekla: "Neemo
napisati Johanni jo jedno pismo? Ajmo joj napisati vatreno ljubavno pismo."
Edith je u velikoj mjeri izgubila zanimanje za pisma, ali godilo joj je to Sabitha nije.
Vratio joj se osjeaj da jo ima vlast nad Sabithom, unato jezeru Simcoe i grudima. Uzdiui
kao da to radi protiv volje, ustala je i skinula pokrov s pisaeg stroja. "Milena moja
Johanna...", rekla je Sabitha.
"Ne. Preodvratno."
"Njoj nee biti."
"Ba hoe", rekla je Edith.
Pitala se treba li Sabithi spominjati opasnosti od organa preplavljenih krvlju. Odluila je
da ne. Kao prvo, ta je informacija spadala u kategoriju upozorenja koja je dobivala od majke i
nikad nije znala da li im potpuno vjerovati ili ne. Ovo jo nije tako izgubilo na
vjerodostojnosti kao tvrdnja da vid strada ako se nose gumene izme u kui, ali nikad se ne
zna - moda jednog dana izgubi.
A kao drugo - Sabitha bi se samo smijala. Smijala se upozorenjima - smijala bi se ak i da
joj kae kako okoladni ekleri debljaju.
"Vae pismo me tako usreilo..."
"Vae pismo me bacilo u trans..." rekla je Sabitha.
"...usreilo jer sad znam da imam iskrenu prijateljicu na svijetu, a to ste vi..
"Nisam mogao spavati cijele noi jer sam udio da vas stisnem u naruju..." Sabitha se
obgrlila rukama i zaljuljala naprijed-natrag.
"Ma ne. esto sam tako usamljen meu tim blaziranim svijetom i ne znam kamo se
okrenuti..
20
"to ti znai to blazirano? Ona nee znati to to znai."
"Ona e znati."
To je zaepilo Sabithi usta, a moda je i povrijedilo. I tako je na kraju Edith proitala
naglas: "Sad se moram oprostiti od vas a to jedino mogu ako vas zamislim kako ovo itate i
rumenite..."
"Je li ovo vie po tvom ukusu?"
"Kako itate u krevetu u spavaici", rekla je Sabitha, koja bi se uvijek brzo snala, "i
zamiljam kako bih vas stisnuo u zagrljaj i sisao vam cice..."
Moja draga Johanna,
Vae posljednje pismo tako me usreilo jer sad znam da imam iskrenu prijateljicu
na svijetu, a to ste vi. esto se osjeam usamljeno meu ovim blaziranim svijetom i
ne znam kamo se okrenuti.
Dakle, ispriao sam Sabithi u prolom pismu kako me krenula srea i sad se
bacam u hotelijerstvo. Nisam joj rekao koliko sam zapravo bio bolestan prole zime
jer nisam htio da se brine. Ne elim ni da se vi brinete, draga Johanna, samo vam
elim rei da esto mislim na vas i eznem vidjeti vae milo slatko lice. Kad sam
imao vruicu, priinjalo mi se da se naginjete nad mene i uo sam va glas kako mi
govori da u se uskoro oporaviti i osjetio sam njene dodire vaih dragih ruku. Bio
sam u pansionu i kad mi je groznica popustila, svi su se alili na moj raun, koja ti je
to Johanna? Ali ja sam bio silno alostan kad sam se probudio i shvatio da vas nema.
Zbilja sam se pitao jeste li doletjeli zrakom da budete uz mene, premda sam znao da
je to nemogue. Vjerujte mi, vjerujte mi, najljepu filmsku zvijezdu ne bih tako
veselo doekao kao vas. Ne znam smijem li vam ponoviti sve ostalo to ste mi
govorili jer je to bilo slatko i intimno ali moglo bi vam biti neugodno. Teko mi je to
moram zavriti ovo pismo jer mi se sad ini kao da vas drim u naruju i tiho vam
priam u samoi nae sobe ali sad se moram opro- titi od vas a to jedino mogu ako
vas zamislim kako ovo itate i rumenite. Bilo bi divno da itate u krevetu u spavaici
i mislite na to kako bih vas volio stisnuti u zagrljaj.
Voli vas Ken Boudreau
Nekim udom, nije bilo odgovora na ovo pismo. Kad je Sabitha napisala svojih pola
stranice, Johanna je to stavila u omotnicu, pismo adresirala i to je bilo to.
Kad je Johanna sila s vlaka, nitko je nije ekao. Nije si dopustila da je to zabrine -
pomislila je kako njezino pismo moda doista nije stiglo prije nje. (Zapravo je stiglo i lealo
je u poti, nepodignuto, jer je Ken Boudreau, koji prole zime nije bio ozbiljno bolestan, sad
zbilja dobio bronhitis i nekoliko dana nije dolazio po potu. Upravo toga dana pismu se
pridruila jo jedna omotnica, s ekom gospodina McCauleya. Ali ek je bio bezvrijedan jer
je isplata ve bila obustavljena.)
Mnogo ju je vie uznemirilo to to joj se inilo da tu nema nikakvog grada. Postaja je bila
natkriven prostor s klupama uz zidove i drvenom roletom navuenom preko prozoria kroz
koji se prodaju karte. Bilo je tu i skladite - pretpostavila je da je to skladite - ali pomina
vrata nisu se dala otvoriti. Virila je kroz prorez izmeu dasaka dok joj se oi nisu navikle na
mrak i vidjela prazno skladite, s podom od nabijene zemlje. Nikakvih sanduka s
namjetajem. Viknula je "Ima li koga? Ima li koga?" nekoliko puta, ali nije oekivala
odgovor.
Stala je na peron i pokuala se sabrati.
Petstotinjak metara od stanice uzdizao se omanji breuljak, odmah uoljiv zbog krune
stabala na vrhu. A put kao od ugaena pijeska, za koji je mislila, kad ga je vidjela iz vlaka, da
je staza to vodi u polja nekog farmera - to je valjda cesta. Razabrala je tu i tamo niske obrise
zgrada meu drveem - i vodotoranj, koji je iz ove udaljenosti izgledao kao igraka, kositreni
vojnik na dugim nogama.
21
Podignula je svoj koveg - to joj nee teko pasti; napokon, nosila ga je od Ulice
Exhibition do onog kolodvora - i krenula.
Puhao je vjetar, ali dan je bio vru - topliji nego vrijeme koje je ostavila u Ontariju - i
vjetar je bio vru. Preko nove haljine nosila je isti stari kaput, koji bi joj zauzeo previe mjesta
u kovegu. S enjom je gledala u sjenu grada pred sobom, ali kad je stigla onamo, otkrila je
da su stabla ili smreke, koje su pretanke i preuske da daju mnogo sjene, ili raerupane
tankolisne topole, koje su se njihale i proputale sunce.
Mjestu je obeshrabrujue nedostajalo forme, ili bilo kakve organizacije. Nije bilo
plonika, ni poploenih ulica, ni impozantnih zgrada, osim velike crkve nalik hambaru od
opeke. Sa slikom iznad vrata koja je prikazivala Svetu Obitelj lica boje gline i netreminih
plavih oiju. Crkva se zvala po svecu za kojeg nikad nitko nije uo - sv. Vojtjehu.
Kue su pokazivale da se nije unaprijed previe razmiljalo o njihovom poloaju ili
projektiranju. Stajale su pod razliitim kutovima prema putu, ili ulici, a veina je imala
nepravilno usaene prozorie zlobna izgleda i trijemove za zatitu od snijega nalik
sanducima oko prozora. Nitko nije bio vani u vrtu, a zato i bi? Nije se to imalo okopavati ni
zalijevati, tek busenje poutjele trave i na jednom mjestu veliki grm rabarbare, preao u
sjeme.
Glavna ulica, ako je to bila glavna ulica, imala je uzdignuti drveni plonik samo na jednoj
strani i neke razbacane zgrade, meu kojima su radile oito samo trgovina mjeovitom robom
(gdje je bio i potanski ured) i garaa. Za jedinu katnicu pomislila je da je hotel, ali bila je to
banka i bila je zatvorena.
Prvo ljudsko bie koje je vidjela - premda su dva psa zalajala na nju - bio je mukarac
pred garaom, zaokupljen tovarenjem lanaca u prikolicu kamiona.
"Hotel?" rekao je. "Otili ste predaleko."
Rekao joj je da je hotel dolje kraj eljeznike postaje, preko pruge i jo malo naprijed,
obojen je plavo i ne moe ga promaiti.
Spustila je koveg na tlo, ne zato to se obeshrabrila, nego jer se morala naas odmoriti.
Rekao joj je da e je odvesti onamo ako moe priekati minutu. I premda joj je bilo neto
posve novo prihvatiti takvu ponudu, ubrzo se nala u vruoj, zamaenoj kabini kamiona,
vozei se asfaltiranom cestom kojom je maloprije pjeaila u suprotnom smjeru, dok su lanci
oajniki zveketali u prikolici.
"Onda - odakle ste donijeli ovaj val vruine?" rekao je.
Rekla je "Iz Ontarija", tonom koji nije obeavao nastavak razgovora.
"Ontario", rekao je sa aljenjem. "No da. Evo ga. Va hotel."
Maknuo je jednu ruku s volana. Kamion je poskoio kao da ga prati kad je mahnuo rukom
prema katnici s ravnim krovom koja joj nije promaknula jer ju je vidjela s vlaka dok su
dolazili. Tad je pomislila da je to velika i prilino oronula, moda naputena obiteljska kua.
Sad, kad je vidjela ostale zgrade, shvatila je kako je nije trebala tako brzo otpisati. Fasada je
bila prekrivena limom s otisnutim uzorkom tako da izgleda kao cigla i obojena svijetloplavo.
Jedna rije, HOTEL, u neonu, sad ugaenom, visjela je nad ulazom.
"Zbilja sam glupa", rekla je i ponudila ovjeku dolar za vonju.
Nasmijao se. "uvajte novce. Nikad ne znate kad e vam zatrebati."
Pred tim hotelom stajao je parkiran sasvim pristojan auto, Plymouth. Bio je vrlo prljav, ali
kako da ne bude, uz ove ceste?
Znakovi na vratima reklamirali su razne marke cigareta i piva. Priekala je da se kamion
okrene prije nego to je pokucala - pokucala, jer hotel nije ni izdaleka izgledao kao da radi.
Zatim je gurnula vrata da vidi jesu li otvorena i ula u pranjavu prostorijicu sa stubitem, a
zatim u veu, mranu prostoriju s biljarskim stolom, smradom piva i nepometenim podom. U
prostoriji do nje zapazila je odsjaj zrcala, prazne police, ank. Na svim su prozorima rolete
bile navuene do kraja. Jedino svjetlo koje je vidjela dopiralo je kroz dva okrugla prozoria
koja su, pokazalo se, bila dio dvostrukih klatnih vrata. Prola je kroz vrata u kuhinju. Ondje je
bilo svjetlije, zbog niza visokih - i prljavih - prozora, nezastrtih, na suprotnom zidu. A tu je
nala i prve znake ivota - netko je jeo za stolom i ostavio tanjur umrljan skorenim umakom
od rajice i alicu napola punu hladne kave.
22
Jedna su vrata vodila iz kuhinje u dvorite - ta su bila zakljuana - jedna u smonicu u
kojoj je bilo nekoliko konzervi, jedna u ostavu za metle i jedna na stubite. Popela se uza
stube, udarajui kovegom ispred sebe po uskom stubitu. Ravno pred sobom na katu je
vidjela zahod s podignutom daskom.
Vrata spavae sobe na kraju hodnika bila su otvorena i u sobi je nala Kena Boudreaua.
Primijetila je njegovu odjeu prije no to je primijetila njega. Jakna mu je visjela preko
vrata, a hlae na kvaki, tako da su se vukle po podu. Odmah je pomislila kako se tako ne
postupa s dobrom odjeom pa je smjelo ula u sobu - ostavivi koveg u hodniku - kako bi je
propisno objesila.
On je leao u krevetu, pokriven samo plahtom. Pokriva i koulja leali su na podu. Disao
je nemirno kao da e se sad probuditi pa je rekla: "Dobro jutro. Dobar dan."
Jasno sunce naviralo je kroz prozor i tuklo mu gotovo ravno u lice. Prozor je bio zatvoren,
a zrak strahovito ustajao - kao prvo, smrdio je na punu pepeljaru to je stajala na stolici koja
mu je sluila kao noni ormari.
Imao je loe navike - puio je u krevetu.
Nije se probudio od njezinog glasa - ili se tek djelomino probudio. Poeo je kaljati.
Prepoznala je ozbiljan kaalj, bolesniki kaalj. S naporom se pokuao uspraviti, i dalje
zatvorenih oiju, pa je prila krevetu i podigla ga u sjedei poloaj. Potraila je rupi ili
kutiju papirnatih maramica, ali nije nala nita pa je uzela s poda njegovu koulju, koju moe
kasnije oprati. Htjela je dobro pogledati to iskaljava.
Kad je prestao hripati i iskaljao se, neto je promrmljao i utonuo natrag u krevet,
dahui, armantna drskog lica koje je pamtila, zguvana u gaenju. Znala je po dodiru da
ima vruicu.
Sluz koju je iskaljao bila je zelenkastouta - bez primjesa boje hre. Odnijela je koulju
do umivaonika, gdje je, na svoje iznenaenje, nala sapun pa je koulju oprala i objesila je na
kvaku, a onda temeljito oprala ruke. Morala ih je obrisati o suknju svoje nove smee haljine.
Odjenula ju je u jednom drugom tijesnom zahodu - enskom zahodu u vlaku - prije nepuna
dva sata. Tad se pitala treba li se i naminkati.
U ugraenom ormaru u hodniku nala je rolu toaletnog papira i odnijela je u njegovu sobu
da mu se nae pri ruci kad ga uhvati sljedei napadaj kalja. Uzela je pokriva s poda i dobro
ga pokrila, spustila roletu do prozorske daske i podignula dotad zakoeni prozor nekoliko
centimetara, uglavivi u otvor pepeljaru, koju je ispraznila, da ga pridrava. Zatim se
presvukla, vani u hodniku, iz smee haljine u staru odjeu iz kovega. Sad nema koristi ni od
lijepe haljine ni od sve minke ovoga svijeta.
Nije tono mogla odrediti koliko je bolestan, ali njegovala je gospou Willets - koja je
takoer bila okorjeli pua - nekoliko puta kad je oboljela od bronhitisa i inilo joj se da se
neko vrijeme moe i sama brinuti za njega i da ne mora odmah zvati lijenika. U istom
ormaru u hodniku nala je naslagane iste runike, iako izblijedjele i istanjene od uporabe, i
navlaila je jedan pa mu otrla ruke i noge da mu spusti temperaturu. Od toga se napola
probudio i stao ponovno kaljati. Pridigla ga je i natjerala da ono to je iskaljao ispljune u
toaletni papir, jo jednom pregledala ispljuvak, bacila ga u zahod i oprala ruke. Sad je imala
runik da ih obrie. Sila je u prizemlje i u kuhinji nala au, a i praznu veliku bocu
bezalkoholnog piva, koju je napunila vodom. Pokuala ga je natjerati da pije. Otpio je gutljaj i
prosvjedovao pa mu je dopustila da ponovno legne. Za nekih pet minuta ponovno je pokuala.
Ponavljala je to sve dok nije zakljuila da je popio koliko moe, a da ne povrati.
Bezbroj puta ga je spopadao kaalj, a ona ga je podizala, pridravala ga jednom rukom
dok mu je drugom tukla po leima da mu pomogne olabaviti teret u prsima. Nekoliko je puta
otvorio oi i kao da je prihvatio njezinu nazonost bez straha ili iznenaenja - a i bez
zahvalnosti, kad smo kod toga. Jo jednom ga je obrisala mokrim runikom, pazei na to da
odmah pokrivaem prekrije dio tijela koji je rashladila.
Primijetila je da pada mrak pa je sila u kuhinju i nala prekida. Svjetla i stari tednjak
na struju radili su. Otvorila je konzervu pilee juhe s riom, podgrijala je, odnijela je na kat i
probudila ga. Progutao je liicu-dvije. Iskoristila je njegovo trenutano budno stanje da ga
pita ima li aspirina. Kimnuo je potvrdno, zatim se potpuno smutio kad joj je htio objasniti
23
gdje je. "U kou za smee", rekao je.
"Ne, ne", rekla je. "Pa nije u kou za smee."
"U... u..."
Micao je rukama kao da neto hoe oblikovati. Na oi su mu navrle suze.
"Nema veze", rekla je Johanna. "Nema veze."
Vruica mu je ionako spala. Spavao je sat ili vie bez kalja. Zatim mu je temperatura
ponovno skoila. Tad je ve pronala aspirine - bili su u kuhinjskoj ladici meu stvarima kao
to su odvija, arulje i klupko konopa - i uspjela je ubaciti dvije tablete u njega. Ubrzo je
dobio jo jedan siloviti napadaj kalja, ali nije joj se inilo da ih je povratio. Kad je legao,
prislonila mu je uho na prsa i osluhnula kako sope. Ve je traila goricu da mu napravi
obloge, ali nigdje je nije nala. Ponovno je sila u kuhinju, zagrijala vodu i donijela je gore u
lavoru. Natjerala ga je da se nagne nad lavor i prekrila ga atorom od runika tako da udie
paru. Suraivao je tek na trenutak, ali moda mu je pomoglo - iskaljao je veliku koliinu
sluzi.
Temperatura mu je ponovno pala i mirnije je spavao. Dovukla je naslonja, koji je
pronala u jednoj od ostalih soba, pa je i ona odspavala, isprekidano, budei se i pitajui se
gdje je, a onda bi se sjetila i ustala i opipala mu elo - vruica mu se oito nije vratila - i
podvila pokriva. Sama se pokrila vjenim starim kaputom od tvida, na kojem je mogla
zahvaliti gospoi Willets.
Probudio se. Svanulo je jutro. "to radite ovdje?" rekao je slabim, promuklim glasom.
"Dola sam juer", rekla je. "Donijela sam va namjetaj. Nije jo stigao, ali na putu je.
Bilo vam je loe kad sam dola, a bilo vam je loe i dobar dio noi. Kako se sad osjeate?"
Rekao je: "Bolje" i zakaljao se. Nije ga morala podizati, sam je sjeo, ali ona je prila
krevetu i stala ga udarati po leima. Kad je prestao kaljati, rekao joj je: "Hvala."
Koa mu je sad na dodir bila hladna kao i njezina. I glatka - bez hrapavih madea, bez
masnih naslaga. Mogla mu je napipati rebra. Bio je poput njenog bolesnog djeaka. Mirisao
je na ito.
"Gutali ste lajm", rekla je. "To ne smijete raditi, nakodit e vam. Ovdje vam je toaletni
papir pa ispljunite. Ako gutate, mogli bi vam stradati bubrezi."
"Nisam to znao", rekao je. "Moete nai kavu?"
Lonac za kavu bio je crn iznutra. Isprala ga je koliko je mogla i pristavila kavu. Zatim se
sama oprala i uredila, razmiljajui kakvu bi mu hranu valjalo dati. U smonici je pronala
kutiju gotove smjese za peciva. Prvo je mislila kako e je morati zamijeati s vodom, ali onda
je otkrila i limenku mlijeka u prahu. Kad se kava skuhala, ve je imala lim peciva u penici.
im ju je uo kako posluje po kuhinji, ustao je da ode na zahod. Bio je slabiji nego to je
mislio - morao se nagnuti nad koljku i pridrati se jednom rukom za vodokotli. Zatim je na
dnu ormara u hodniku, gdje je drao istu odjeu, naao neto donjeg rublja. Dotad je ve
shvatio tko je ta ena. Rekla mu je da mu je donijela namjetaj, premda nije traio ni od nje ni
od bilo koga drugoga da ga donese - nije uope traio namjetaj, samo novac. Morao bi znati
kako se zove, ali nije se mogao sjetiti. Zato je otvorio njezinu torbicu, koju je naao u hodniku
na podu kraj njezinog kovega. Na podstavi je bilo priiveno ime.
Johanna Parry, i adresa njegovog tasta u Ulici Exhibition.
Jo neke stvari. Platnena vreica s nekoliko novanica. Dvadeset sedam dolara. Jo jedna
vreica sa sitniem koji se nije ni potrudio prebrojiti. Svijetlomodra tedna knjiica. Otvorio
ju je automatski, ne oekujui nita neuobiajeno.
Nekoliko tjedana prije Johanna je prebacila sav novac to ga je naslijedila od gospoe
Willets na svoj raun, dodajui ga iznosu koji je sama zatedjela. Objasnila je bankaru kako
ne zna kad bi joj mogao zatrebati.
Iznos nije bio vrtoglav, ali bio je dojmljiv. Davao joj je teinu. U oima Kena Boudreaua,
dodao je Johanni Parry lijepi tapecirung.
"Jeste li imali na sebi smeu haljinu?" rekao je kad je donijela kavu.
"Jesam. Kad sam stigla."
24
"Mislio sam da sanjam. A to ste bili vi."
"Kao u onom vaem drugom snu", rekla je Johanna, a pritavo joj je elo planulo
rumenilom. Nije pojma imao o emu ona govori, a nije imao ni snage ispitivati. Vjerojatno
neki san iz kojeg se probudio dok je ona bila tu tijekom noi - san kojeg se sad ne moe
sjetiti. Ponovno je zakaljao, sad u okvirima podnoljivog, a ona mu je dodala toaletni papir.
"Dakle", rekla je, "gdje elite da vam stavim kavu?" Primaknula je drvenu stolicu, koju je
bila uklonila da mu lake moe prii. "Evo", rekla je. Uhvatila ga je pod ruke i podignula pa
mu natisnula jastuk pod lea. Prljavi jastuk, bez jastunice, ali sino ga je prekrila runikom.
"Moete pogledati ima li dolje koja cigareta?"
Zavrtjela je glavom, ali je rekla: "Pogledat u. U penici mi se peku peciva."
Ken Boudreau navikao je i posuivati drugima i posuivati od drugih. Mnoge nevolje
koje su ga stigle - ili u koje je, drukije reeno, upao - proizile su iz toga to nije znao
prijatelju rei ne. Iz lojalnosti. Iz mirnodopskih zrakoplovnih snaga nisu ga izbacili, nego je
dao ostavku iz lojalnosti prema prijatelju kojeg su napraili jer je vrijeao zapovjednika na
zabavi u kantini. Na zabavi u kantini, gdje su se svi alili i nitko se nije trebao vrijeati - to
nije bilo fer. A posao u tvrtki s gnojivima izgubio je jer je kamion koji je pripadao tvrtki
odvezao preko amerike granice, bez dozvole, u nedjelju, da pokupi prijatelja koji se ondje
potukao pa se bojao da e ga uhvatiti i odvui na sud.
Lojalnost prema prijateljima ila je ruku pod ruku s netrpeljivou prema nadreenima. I
sam bi odmah priznao da mu pokornost teko pada. Rijei "Da, gospodine" i "Ne, gospodine"
nisu bile na prvom mjestu u njegovom rjeniku. U osigurava- juem drutvu nisu ga otpustili,
ali toliko su ga puta preskoili kod unapreivanja kao da ga izazivaju da ode, i napokon je dao
otkaz.
I pie je odigralo ulogu, mora se priznati. Kao i ideja da bi ivot morao biti herojskiji
podvig nego to to danas nekako ispada.
Volio je ljudima govoriti da je osvojio hotel u partiji pokera. Nije bio osobito strastven
kockar, ali enama se svialo kako to zvui. Nije htio priznati da ga je uzeo na nevieno da
naplati dug. A ak i kad ga je ve vidio, sama je sebe uvjeravao da se moe spasiti. Svidjela
mu se pomisao da bude svoj gazda. Nije hotel doivio kao mjesto gdje e ljudi odsjedati i
noiti - osim moda lovci, u jesen. Vidio ga je kao bar i restoran. Ako uspije nai dobra
kuhara. Ali prije no to se bilo to pone, mora se uloiti. Mnogo se toga mora popraviti - vie
nego to on moe sam, iako nije bio nesnalaljiv s rukama. Ako preivi zimu popravljajui to
moe sam, i dokae da ima dobre namjere, mislio je da bi mu moda banka dala zajam. Ali
trebao mu je jo jedan, manji, zajam samo da izdri zimu, a tu je nastupao njegov punac.
Radije bi posudio od nekog drugog, ali nitko drugi nije imao dovoljno novca da bi ga mogao
posuivati.
Mislio je kako je sjajna ideja oblikovati molbu za posudbu kao prijedlog da se proda
namjetaj, jer je znao da se starac nee nikad dovoljno angairati da to provede u djelo. Bio je
svjestan, ne previe odreeno, prijanjih zajmova koje jo nije vratio ali o njima je nekako
mislio kao o iznosima koji mu pripadaju, jer je izdravao Marcelle u loim razdobljima
(njezinim loim razdobljima, prije nego to su nastupila njegova) i jer je prihvatio Sabithu kao
svoju, premda je imao odreene sumnje. Osim toga, od svih koje je poznavao, jedino su
McCauleyevi imali novca to su ga zaradili ljudi koji sad ve odavno nisu meu ivima.
Donijela sam va namjetaj.
Nije mogao dokuiti to bi to moglo za njega znaiti, u ovom trenutku. Bio je preumoran.
Htio je spavati vie nego to je htio jesti kad je dola s pecivima (i bez cigareta). Da joj
udovolji, pojeo je pola peciva. Zatim je utonuo u mrtvaki san. Tek se napola razbudio kad ga
je okrenula na jednu, a zatim na drugu stranu, da izvue prljavu plahtu ispod njega i onda
prostre istu i poloi ga na nju, a sve to da ga uope nije natjerala da ustane niti da se do kraja
probudi.
"Nala sam istu plahtu, ali tanka je kao krpa", rekla je. "Nije ba lijepo mirisala pa sam
je malo objesila na konop da se provjetri."
25
Kasnije je shvatio da je zvuk to ga je dugo uo u snu zapravo zvuk stroja za pranje
rublja. Pitao se kako je to mogue - spremnik tople vode nije bio u funkciji. Mora da je grijala
lonce vode na tednjaku. Jo kasnije, nepogreivo je uo kako netko pali njegov auto i odlazi.
Valjda je nala kljueve u depu njegovih hlaa.
Moda odlazi u jedinoj vrijednoj imovini to je posjeduje, naputa ga, a on ak ne moe
telefonirati policiji da krene za njom. I da se uspije dovui do telefona, linija mu je bila
iskljuena.
Uvijek je postojala ta mogunost - kraa i naputanje - ali ipak se okrenuo na drugu
stranu na istoj plahti koja je mirisala na prerijski vjetar i travu i ponovno zaspao, sasvim
siguran da je otila samo kupiti mlijeko i jaja, i maslac i kruh, i sve ostalo - ak i cigarete -
potrebno za pristojan ivot, i da e se vratiti i zaposleno prtljati po kuhinji te da e njezin tihi
tropot i zveckanje biti poput mree pod njim, dar s neba, nagrada koju ne valja previe
propitkivati.
Trenutano je u ivotu imao problema sa enama. Sa dvije ene, zapravo, mlaom i
starijom (odnosno, njegovih godina), koje su saznale jedna za drugu i bile pripravne jedna
drugoj poupati kosu. Od njih u posljednje vrijeme nije imao nita do urlanja i prigovaranja,
isprekidana bijesnim tvrdnjama da ga vole.
Moda se i za to ukazalo rjeenje.
Dok je kupovala namirnice u trgovini mjeovitom robom, Johanna je ula vlak, a vozei
se natrag do hotela, vidjela je auto parkiran na eljeznikoj postaji. Prije no to je zaustavila
auto Kena Boudreaua, vidjela je sanduke s namjetajem istovarene na peronu. Porazgovarala
je s otpremnikom - njegov je auto vidjela na postaji - i on se silno iuavao i uzrujavao to su
stigli ti golemi sanduci. Kad je izvukla iz njega ime ovjeka s kamionom - istim kamionom,
uporno je zahtijevala - koji je ivio nekih trideset kilometara odavde i katkad je prevozio
stvari, posluila se telefonom na postaji da ga nazove i napola ga potplatila, a napola mu
zapovjedila da smjesta doe. Zatim je objasnila otpremniku da mora ostati sa sanducima dok
ne stigne kamion. Do vremena za veeru, kamion je stigao, a ovjek i njegov sin istovarili su
sav namjetaj i unijeli ga u prednju prostoriju hotela.
Sutradan se dobro ogledala oko sebe. Donosila je odluku. Sljedei dan procijenila je da je
Ken Boudreau u stanju sjediti i sluati, i rekla mu: "Ovo je rupa bez dna. Grad odumire. Ono
to moramo poduzeti, moramo odvojiti sve to bi moglo donijeti gotovinu i to prodati. Ne
mislim na namjetaj koji je dostavljen, mislim na stvari kao to su biljarski stol i kuhinjski
aparati. Zatim moramo prodati zgradu nekome tko e skinuti s nje lim za staro eljezo. Uvijek
se moe malo zaraditi na stvarima za koje se nikad ne bi reklo da neto vrijede. A onda... to
ste imali u planu raditi prije nego ste postali vlasnikom hotela?"
Rekao je kako je razmiljao o odlasku u Britansku Kolumbiju, u Salmon Arm, gdje je
imao prijatelja koji mu je jednom rekao da ga moe zaposliti kao nadglednika vonjaka. Ali
nije mogao otputovati jer je trebalo kupiti nove gume za auto i tota na njemu popraviti da bi
se usudio s njim otputiti na dugaki put, a sve to je imao troio je na goli ivot. Onda mu je
hotel pao u krilo.
"Kao vrui krumpir", rekla je ona. "Razumnije je uloiti u gume i popravak automobila
nego bacati novac na ovaj hotel. I bilo bi pametno odavde pobjei prije snijega. I ponovno
poslati namjetaj vlakom, dobro e nam doi kad stignemo onamo. Imamo sve to nam treba
da se skuimo."
"Moda to nije bila tako vrsta ponuda."
Rekla je: "Znam. Ali sve e biti dobro."
Shvatio je da ona zna i da je sve dobro, sve e biti dobro. Moglo bi se rei da je sluaj
poput njegovog bio ba po njezinoj mjeri.
Nije da joj nee biti zahvalan. Stigao je do toke gdje zahvalnost prestaje biti teret, gdje je
prirodna - posebno kad se ne trai.
Javile su se misli o preporodu. To je promjena koja mi je trebala. Govorio je to i prije, ali
jednom to mora biti i istina.
26
Blage zime, miris crnogorinih uma i zrelih jabuka. Samo se moramo skuiti.
On ima svoj ponos, mislila je. To se mora uzeti u obzir. Moda je bolje nikad ne
spominjati pisma u kojima joj je otvorio duu. Prije nego to je krenula na put, sva ih je
unitila. Zapravo, unitila je svako zasebno, im ga je dovoljno puta proitala da ga naui
napamet, a za to nije trebalo dugo. Ako neto nije htjela, nije htjela da padnu u ruke mladoj
Sabithi i onoj njezinoj podmukloj prijateljici. Posebno onaj dio u posljednjem pismu, o
spavaici i krevetu. Nije da se takve stvari ne dogaaju i nee dogaati, ali na papiru bi mogle
djelovati vulgarno ili slinavo ili kao prilika da se ismijavaju.
Dvojila je da e esto viati Sabithu. Ali nikad ga nee spreavati, ako je on bude htio
viati.
Nije to bilo sasvim novo iskustvo, ovaj ustri osjeaj irenja i odgovornosti. Osjeala je
otprilike isto prema gospoi Willets - jo jednoj naoitoj, hirovitoj osobi koju je trebalo paziti
i voditi. Pokazalo se da je Ken Boudreau malo vei zalogaj nego to je mislila da e biti, i
neke su stvari bile drukije, to se moglo i oekivati s mukarcem, ali sigurno kod njega nema
niega s im ne bi mogla izii na kraj.
Nakon gospoe Willets srce joj je presahnulo i mislila je kako e zauvijek ostati suho. A
sad takva uskomeana toplina, takva zahuktala ljubav.
Gospodin McCauley umro je oko dvije godine nakon Johannina odlaska. Njegov je
sprovod bio posljednji u anglikanskoj crkvi. Dolo je mnogo ljudi. Sabitha - koja je stigla s
majinom roakinjom, enom iz Toronta - bila je sad suzdrana i zgodna i upadljivo,
neoekivano vitka. Nosila je rafinirani crni eir i nije ni s kim razgovarala osim ako joj se tko
ne bi obratio. ak i tada kao da se nikoga nije sjeala.
Na osmrtnici u novinama pisalo je da za gospodinom McCauleyem ale njegova unuka
Sabitha Boudreau, njegov zet Ken Boudreau i Johanna, supruga gosp. Boudreaua, te njihov
sini Omar, iz Salmon Arma u Britanskoj Kolumbiji.
Edithina majka je to proitala naglas - Edith nikad nije itala mjesne novine. Naravo, brak
nijednoj od njih nije bio novost - ni Edithinu ocu koji je sjedio u drugoj sobi i gledao
televiziju. Vijesti su stizale do njih. Jedina novost bio je Omar.
"Ona, pa s djetetom", rekla je Edithina majka.
Edith je pisala zadau, latinski prijevod, za kuhinjskim stolom. Tu ne quaesieris, scire
nefas, quem mihi, quem tibi...
U crkvi iz opreza nije razgovarala sa Sabithom, sve dok Sabitha nije vie imala priliku
razgovarati s njom.
Nije se zapravo bojala, vie ne, da e je otkriti - iako i dalje nije shvaala kako to da ih
nisu otkrili. I, na neki nain, inilo joj se posve primjerenim da psine koje je radila kao osoba
kakva je bila prije ne budu povezane s njom kakva je danas - a kamoli s pravom njom, za koju
se nadala da e preuzeti stvari u svoje ruke jednom kad ode iz ovog grada i od svih ljudi koji
misle da je poznaju. Ali cijela ta igra posljedica titila ju je - djelovala je upravo nevjerojatno,
a opet dosadno. I uvredljivo, kao neka ala ili nespretno upozorenje koje eli zabosti kande u
nju. Jer gdje se, na popisu onoga to je namjeravala postii u ivotu, spominjalo da e ona biti
odgovorna za zemaljsko postojanje osobe po imenu Omar?
Pretvarajui se da ne uje majku, napisala je: "Ne smije pitati, zabranjeno nam je znati..."
Zastala je, vaui olovku, a onda dovrila s hladnim ubodom zadovoljstva: ".. .to
sudbina sprema meni ili tebi...
27
PLUTAJUI MOST
Jednom ga je ostavila. Neposredni povod bio je razmjerno trivijalan. Zajedno s dvojicom
maloljetnih delinkvenata (zvao ih je delii) potamanio je kola s ingverom i cimetom koji je
upravo ispekla i namjeravala ga posluiti poslije veernjeg sastanka. Nitko nije primijetio -
bar ne Neal i delii - da je izila iz kue i sjela na autobusnu postaju, zatienu sa tri strane, na
kojoj gradski autobus staje dva puta dnevno. Nikad prije nije bila ondje, a morala je ekati
nekoliko sati. Dok je sjedila, itala je sve to je ispisano ili urezano u drvene stijene postaje.
Razliiti su inicijali voljeli jedno drugo zauvijek. Laurie G. pui kurac. Dunk Curtis je peder.
Kao i prof. Garner (matematika).
Jedi govno. H. W. Gange je zakon. Skejtaj ili krepaj. Bog mrzi prostote. Kevin S. je gotov.
Amanda W. je lijepa i slatka i da je bar nisu odveli u zatvor jer mi fali do neba. Hou jebat V.
P. Fine dame moraju sjedit ovdje i itat odvratno smee koje piete.
Dok je prouavala tu rafalnu paljbu ljudskih poruka - posebno ju je muila osjeajna i
vrlo uredno ispisana reenica o Amandi W. - Jinny se pitala jesu li ljudi bili sami dok su pisali
te stvari. I zamislila je sebe kako sjedi ovdje ili na nekom slinom mjestu, eka autobus, sama,
kao to e sigurno i biti sama ako provede u djelo ono to je naumila. Bi li nju neto ponukalo
da iznosi razne tvrdnje po zidovima na javnom mjestu?
Trenutano je imala razumijevanja za to kako se osjeaju ljudi koji jednostavno moraju
napisati neke stvari - s njima ju je povezivao osjeaj ljutnje, sitniavo ogorenje (moda ne
tako sitniavo?) i uzbuenje zbog onog to radi Nealu, vraa mu milo za drago. Ali ivot u
koji je povela samu sebe moda joj nee dati nikoga na koga e se ljutiti, nikoga tko joj bilo
to duguje, nikoga koga bi njezini postupci, to god radila, razdragali ili kanjavali ili na bilo
koji nain istinski na njega utjecali. Njezini bi osjeaji mogli postati nevani bilo kome osim
njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, steui joj srce i dah.
Ona, napokon, nije osoba oko koje se ljudi okupljaju. A opet je na svoj nain izbirljiva.
Autobus jo nije bio ni na vidiku kad je ustala i otpjeaila kui.
Neal nije bio ondje. Odveo je deke u kolu, a kad se vratio, netko je ve stigao na
sastanak, malo ranije. Rekla mu je to je napravila tek kad je to ve bilo davno iza nje i moglo
se prikazati kao ala. Zapravo, i pretvorilo se u alu koju je mnogo puta prepriavala u drutvu
- izostavljajui ili samo u openitim crtama opisujui to je proitala na zidovima.
"Bi li ti kad palo na pamet da doe po mene?" rekla je Nealu.
"Naravno. S vremenom."
Onkolog se drao sveeniki, zapravo je nosio crnu dolevitu ispod bijelog ogrtaa -
odjeu koja je davala naslutiti da se upravo vratio s nekog obrednog mijeanja i doziranja. Put
mu je bila mlada i glatka - poput kreme od jaja i maslaca. Na vrhu tjemena izbijala mu je tek
pahuljasta tanka crna kosica, njeni izdanci vrlo nalik maku na Jinnynoj glavi. S tim da je
njezina kosa bila smekastosiva, poput mijeg krzna. Jinny se ispoetka pitala nije li on
moda i pacijent i lijenik. A onda nije li odabrao taj izgled kako bi se pacijenti ugodnije
osjeali. Najvjerojatnije je presadio kosu. Ili mu se svia taj stil.
Nije ga mogla pitati. Bio je iz Sirije ili Jordana ili nekog slinog mjesta gdje lijenici jo
imaju dostojanstvo. Bio je ledeno uljudan.
"Dakle", rekao je. "Ne bih vam htio pruiti pogrean dojam."
Izila je iz klimatizirane zgrade na omamljujuu jaru kasnog kolovoskog poslijepodneva u
Ontariju. Katkad je sunce peklo kroz tanke oblake, katkad je ostajalo iza njih - i uvijek je
palilo jednakom vrelinom. Parkirani automobili, plonik, cigle ostalih zgrada, kao da su je
bombardirali, kao da su sve to zasebne injenice nabacane nekim sumanutim redom. Ovih
dana nije dobro prihvaala promjene prizora, htjela je da sve bude poznato i stabilno. Isto je
28
bilo i s novim informacijama.
Vidjela je kako se kombi odvaja od parkiralinog mjesta uz plonik i kree niz ulicu
prema njoj. Bio je svijetloplav, svje- tlucave odvratne boje. I jo svjetlije plav na mjestima
gdje su prebojili mrlje hre. Na naljepnicama je pisalo ZNAM DA VOZIM OLUPINU, A
TEK DA MI VIDITE KUU I POTUJ MAJKU ZEMLJU, kao i (na novijoj naljepnici)
RABI PESTICIDE, ubij korov, zovi RAK.
Neal je priao da joj pomogne ui.
"Ona je u kombiju", rekao je. U glasu mu se uo neki revni prizvuk koji je joj je mutno
zazvonio kao upozorenje ili kao molba. Obuzelo ga je neko uzbuenje, napetost, po emu je
Jinny znala kako nije vrijeme da mu objavi novosti, ako se to moe nazvati novostima. Kad je
Neal bio s drugim ljudima, ak samo s jo jednom osobom osim Jinny, drukije se ponaao,
ivahnije, s vie entuzijazma, ulagivaki. Jinny to vie nije smetalo - bili su zajedno dvadeset
jednu godinu. I ona se promijenila - kao reakcija, mislila je prije - i postala rezerviranija,
pomalo ironina. Neke su maske nune ili su bar prele u naviku koju je teko odbaciti. Kao
Nealova staromodna pojava - rubac oko glave, gruba sijeda kosa svezana u rep, sitna zlatna
naunica koja hvata svjetlo, kao i zlatni rubovi na njegovim zubima i otrcana odmetnika
odjea.
Dok je ona bila kod lijenika, on je otiao po djevojku koja e im od sada pomagati u
svakodnevnom ivotu. Znao ju je iz popravnog doma za maloljetne delinkvente u kojem je
predavao, a ona je prije ondje radila u kuhinji. Popravni dom bio je izvan grada u kojem su
ivjeli, tridesetak kilometara odavde. Djevojka je prije nekoliko mjeseci dala otkaz u kuhinji i
zaposlila se kao kuna pomonica kod farmerske obitelji u kojoj se majka razboljela. Negdje
u blizini ovog, veeg, grada. Sreom, sad je bila slobodna.
"to se dogodilo sa enom?" pitala je Jinny. "Je li umrla?"
Neal je rekao: "U bolnici je."
"Ista stvar."
Morali su obaviti gomilu praktinih stvari u prilino kratkom roku. Ukloniti iz dnevne
sobe sve fascikle, novine i asopise s vanim lancima koje nisu stigli unijeti u kompjuter -
sve police bile su ih pune do stropa. I dva kompjutera, stare pisae strojeve, pisa. Sve se to
moralo premjestiti - privremeno, iako to nitko nije rekao - k nekom drugom. Dnevna soba
postaje bolesnika soba.
Jinny je rekla Nealu neka bar jedan kompjuter stavi u spavau sobu. Ali nije htio. Nije to
rekao, ali shvatila je kako misli da nee biti vremena za kompjuter.
Neal je svih ovih godina koje je provela s njim gotovo sve svoje slobodno vrijeme
posveivao organizaciji i provoenju kampanja. Ne samo politikih kampanja (premda i njih)
nego i akcija za ouvanje povijesnih zgrada, mostova i groblja, za spreavanje sjee drvea u
drvoredima na gradskim ulicama i u ne- dostupnim dijelovima drevnih uma, za spas rijeka
od otrovnih otpadnih voda, spas terena od graevinskih poduzetnika i spas lokalnog
stanovnitva od kockarnica. Vjeno su se pisala pisma i peticije, lobiralo se u raznim
ministarstvima, dijelili se plakati, organizirali prosvjedi. Dnevna je soba bila prizorite za
ispade pravednikog gnjeva (koji ljudima priinjaju veliko zadovoljstvo, mislila je Jinny),
smuene prijedloge i rasprave i Nealovu poletnu nervozu. A sad kad se odjednom ispraznila,
sjetila se kako je prvi put ula u kuu, ravno iz roditeljskog doma, prostrane katnice s bogato
nabranim dvostrukim zavjesama, i sjetila se svih onih polica punih knjiga, drvenih aluzina na
prozorima i onih prekrasnih istonjakih sagova na ulatenom podu kojih ime nikako nije
mogla zapamtiti. Reprodukcije Canaletta na jedinom zidu bez polica, koju je kupila za svoju
sobu u studentskom domu. Gradonaelnikov dan na Temzi. Upravo ju je ona objesila na taj
zid, premda je vie uope nije primjeivala.
Unajmili su bolniki krevet - zapravo im jo nije trebao, ali bolje ga je uzeti dok moe
jer ih esto zna ponestati. Neil je mislio na sve. Na prozore je objesio teke zavjese iz dnevne
sobe nekih prijatelja koji su ih odbacili. Imale su uzorak starinskih pehara i ukrasa za uzde i
Jinny je mislila da su strano rune. Ali sad je znala da doe vrijeme kad i runo i lijepo slue
29
vie-manje istoj svrsi, kad je sve to pogleda tek kuka na koju vjea neposlune tjelesne
osjete i nepovezane djelie onog to premee u mislima.
Bile su joj etrdeset dvije godine i do nedavno je izgledala mlado za svoju dob. Neal je
bio esnaest godina stariji. I zato je mislila da e se po prirodnom tijeku stvari ona nai u
poloaju u kojem je on sad pa se katkad brinula kako e s tim izlaziti na kraj. Jednom dok ga
je u krevetu drala za ruku prije no to su zaspali, za njegovu toplu i prisutnu ruku, pomislila
je kako e ga za ruku uhvatiti, ili je dodirnuti, bar jednom kad on umre. I kako nee moi
povjerovati u tu injenicu. U injenicu da je mrtav i nemoan. Ma koliko dugo to predviala,
ona nee biti u stanju to prihvatiti. Nee biti u stanju povjerovati da negdje duboko u sebi on
nije svjestan trenutka. Nje. Pomisao da je on nije svjestan izazivala je neku vrst emocionalne
vrtoglavice, osjeaj stravinog, strmoglavog pada.
A opet - i svojevrsno uzbuenje. Neizrecivo uzbuenje koje te obuzima kad te katastrofa
to se primie u galopu obeava osloboditi svake odgovornosti za vlastiti ivot. I onda se od
srama mora pribrati i biti tiho kao mi.
"Kamo ide?" pitao ju je tada, kad je povukla ruku.
"Nikamo. Samo se okreem na drugu stranu."
Nije znala osjea li i Neal takvo to, sad kad je ispalo da se radi o njoj. Pitala ga je da li se
naviknuo na tu pomisao. Odmahnuo je glavom.
Ona je rekla: "Ni ja."
A onda je rekla: "Samo nemoj ni blizu pripustiti one savjetnike za psiholoku pomo.
Sigurno ve krue uokolo. Spremaju se preventivno napasti."
"Nemoj me muiti", rekao je on rijetko ljutitim glasom.
"Oprosti."
"Ne mora uvijek svemu pristupati s vedre strane."
"Znam", rekla je. Ali zapravo, uz toliko toga to se zbivalo i uz dogaaje koji su joj
gotovo posve zaokupljali pozornost, teko joj je padalo pristupati bilo emu s bilo koje strane.
"Ovo je Helen", ree Neal. "Ona e se od sada brinuti za nas. I nee trpjeti nikakve
gluposti, zna."
"Ima pravo", ree Jinny. Dok se smjetala na sjedalo, pruila je djevojci ruku. Ali ona je
valjda nije vidjela, onako nisko izmeu dva sjedala.
Ili moda nije znala to da s njom pone. Neal joj je rekao kako je Helen ivjela u
nezamislivim prilikama, u obitelji totalnih barbara. Gdje su se dogaale stvari kakve ne moe
vjerovati da se dogaaju u dananje vrijeme. Osamljena farma, majka pokojna, mentalno
zaostala ki i poremeeni, incestuozni stari otac tiranin, pa dvoje djece, djevojice. Starija,
Helen, pobjegla je od kue u dobi od etrnaest godina nakon to je pretukla starog. Prihvatili
su je susjedi, koji su pozvali policiju i policija je stigla te odvela mlau sestru pa su obje
djevojice postale tienice Odjela za maloljetnike. Stari i njegova ki - to jest, njihova majka
i njihov otac - smjeteni su u psihijatrijsku ustanovu. Helen i sestru, koje su obje bile
mentalno i tjelesno normalne, uzeli su skrbnici. Poslali su ih u kolu, gdje je curama bilo
grozno jer su morale krenuti u prvi razred. Ali obje su nauile dovoljno da se mogu zaposliti.
Kad je Neal upalio motor i krenuo, djevojka se odluila oglasiti.
"Ba ste izabrali vrui dan da eete vani", rekla je. Valjda je ula da takve stvari ljudi
govore kako bi zapodjenuli razgovor. Govorila je oporim, bezbojnim tonom neprijateljstva i
nepovjerenja, ali ak i to, znala je sad ve Jinny, ne smije se primiti k srcu. Neki ljudi u ovom
dijelu svijeta jednostavno zvue tako - posebno ljudi sa sela.
"Ako ti je vrue, moemo upaliti klimu", ree Neal. "Imamo staromodnu klimu - samo
otvori sve prozore."
Na sljedeem su uglu skrenuli u smjeru koji Jinny nije oekivala.
"Moramo do bolnice", ree Neal. "Nemoj paniariti. Helenina sestra ondje radi, a Helen
mora neto uzeti od nje. Je li tako, Helen?"
Helen je rekla: "Aha. Svoje fine cipele."
"Helenine fine cipele." Neal podigne pogled u retrovizor. "Fine cipele gospodine Helen
30
Roze."
"Ne zovem se Helen Roza", rekla je Helen. Kao da to ne govori prvi put.
"Tako te ja zovem jer ima tako ruiasto lice", rekao je Neal.
"Nemam."
"Ima. Nije li tako, Jinny? Evo i Jinny se slae sa mnom, ima ruiasto lice. Gospodina
Helen Roza-lica."
Djevojka je doista imala njenu ruiastu kou. Jinny je osim toga primijetila i njezine
gotovo bijele trepavice i obrve, plavu vunastu kosicu kao u djeteta i usta koja su djelovala
udnovato ogoljeno, ne samo kao normalna usta koja nisu namazana ruem. Kao da se ovaj
as izlegla iz jajeta, tako je izgledala, kao da joj nedostaje jo jedan sloj koe, jo jedan
konani izrast vre, odrasle kose. Sigurno je podlona osipima i infekcijama, odmah joj se
poznaju ogrebotine i modrice, esto dobiva groznice na ustima i jemence izmeu bijelih
trepavica. Ipak, nije djelovala slabano. Ramena su joj bila iroka, bila je mrava, ali vrste
grae. Nije djelovala ni glupo, premda je imala tvrdoglav izraz poput teleta ili jelena. Kod nje
sve mora da je odmah na povrini, njezina pozornost kao i cijela njezina osobnost odmah ti
skau u lice, s bezazlenom i - za Jinny - neugodnom silinom.
Uspinjali su se dugom strminom prema bolnici - istoj onoj bolnici u kojoj je Jinny
operirana i gdje je bila na prvoj kemoterapiji. Preko puta bolnike zgrade smjestilo se groblje.
Kad god su se prije vozili ovom cestom - u stara vremena kad su u ovaj grad dolazili tek u
kupnju ili kad bi si priutili rijetku zabavu da odu u kino - Jinny bi uvijek rekla neto kao "Da
ubije svaku nadu" ili "Ovo je zbilja i previe praktino".
Sad je utjela. Groblje je nije uznemiravalo. Shvatila je da joj je svejedno.
To je valjda shvatio i Neal. Rekao je u retrovizor: "Koliko misli da ima pokojnika na
ovom groblju?"
Helen na trenutak nije rekla nita. A onda - prilino nadureno - "Ne znam".
"Svi koji su tu su pokojni."
"I mene je na to dobio", ree Jinny. "tos za etvrti razred." Helen nije odgovorila. Moda
nikad nije stigla do etvrtog razreda.
Dovezli su se pred glavni ulaz u bolnicu, a onda prema Heleninim uputama zakrenuli iza
zgrade. Ljudi u bolnikim ogrtaima, neki s prikopanim infuzijama koje su vukli za sobom,
izili su puiti.
"Vidite onu klupu", ree Jinny. "Ma nema veze, proli smo je. Na njoj je natpis - hvala to
ne puite. Ali klupa je ondje da ljudi mogu na nju sjesti kad malo iziu iz bolnice. A zato
izlaze? Da bi puili. Ali onda znai da ne smiju sjesti? Ne razumijem to."
"Helenina sestra radi u praonici", ree Neal. "Kako se ona zove, Helen? Kako ti se zove
sestra?"
"Lois", ree Helen. "Stanite ovdje. U redu. Tu."
Nali su se na parkiralitu sa stranje strane bolnikog krila. U prizemlju bolnice nije bilo
vrata osim teretnog ulaza, koji je bio vrsto zatvoren. Na sva tri kata vrata se se otvarala na
poarne stube. Helen izie iz auta.
"Zna kako e ui?" upita Neal.
"Lako."
Poarne stube zavravale su metar, metar i pol iznad tla, ali ona se uhvatila za rukohvat i
skoila na njih u sekundi, moda se pritom oduprijevi nogom o olabavljenu ciglu. Jinny nije
tono vidjela kako je to izvela. Neal se smijao.
"Pokai im, mala", rekao je.
"Pa zar ne postoji neki drugi ulaz?" rekla je Jinny.
Helen je ve otrala na trei kat i nestala.
"Ako i postoji, ona ga bome nee koristiti", rekao je Neal.
"Snalaljiva do neba", protisnula je s naporom Jinny.
"Inae nikad ne bi pobjegla", rekao je on. "Trebala joj je sva snalaljivost ovog svijeta."
Jinny je nosila slamnati eir irokog oboda. Skinula ga je i poela se hladiti njime kao
lepezom.
Neal ree: "Oprosti. Nigdje ne vidim sjenu u kojoj bismo se mogli parkirati. Ona e se
31
brzo vratiti."
"Izgledam li previe okantno?" ree Jinny. Ve se naviknuo na to da mu postavlja takva
pitanja.
"Izgleda dobro. Ionako nema nikoga."
"Doktor kod kojeg sam danas bila nije isti onaj kod kojeg sam bila ranije. Mislim da je
ovaj vaniji. Ali smijeno je da ima otprilike kose koliko i ja. Moda je to namjerno, da se
pacijenti bolje osjeaju."
Mislila je nastaviti i rei mu to joj je lijenik rekao, ali on je rekao: "Ta njezina sestra
nije tako bistra kao ona. Helen je zapravo pazi i komandira joj. Ova pria s cipelama - tipino.
Kao da nije u stanju kupiti sebi vlastite cipele? Nema ak ni svoj stan - i dalje ivi s ljudima
koji su se skrbili za njih, negdje izvan grada."
Jinny vie nita nije rekla. Gotovo svu energiju morala je uloiti u mahanje eirom. On je
promatrao zgradu.
"Isusa ti, nadam se da je nisu uhvatili zato to je ula na pogrean ulaz", rekao je. "Zato
to je prekrila pravila. Pravila jednostavno nisu za tu curu."
Nakon nekoliko minuta zazvidao je.
"Evo je, dolazi. Evo ide. Pribliava se bazi. Hoe li, hoe li, hoe li biti toliko pametna da
zastane prije nego to skoi? Da pogleda prije nego to skoi? Hoe li, hoe li - nee. Ma
kakvi. A ne."
Helen nije u rukama imala cipele. Uskoila je u kombi, s treskom zatvorila vrata i rekla:
"Glupi idioti. Prvo doem gore a taj majmun mi se nasere pred mene. Gdje ti je iskaznica?
Mora imat iskaznicu. Ne moe ovamo ui bez iskaznice. Vidio sam da si ula preko
poarnih stuba, ne ide to tako. Ma dobro, dobro, moram do sestre. Ne moe sad ako nije na
pauzi. Pa znam to, zato sam i dola preko poarnih stuba jer samo moram neto pokupiti. Ne
mislim s njom brbljati neu joj oduzimati vrijeme samo moram neto uzeti. E pa ne moe. E
pa mogu. E pa ne moe. I onda se ja zaderem Lois. Lois. Svi im strojevi rade unutra je sto
stupnjeva znoj im curi svima po licu voze se stvari po hodnicima, a ja Lois, Lois. Ne znam ni
gdje je ona ni da li me uje ili ne. Ali onda ona doleti odnekud i im me vidi - jebote. Jebote,
kae, zaboravila sam. Zaboravila mi je donijeti cipele. Nazvala sam je sino i podsjetila je ali
daj ti uj nju, pa jebote, zaboravila. Dolo mi je da ubijem boga u njoj. A sad nestani, kae on.
Dolje po stubitu i van. Ne na poarni izlaz jer je to protuzakonito. Poserem ti se ja na njega."
Neal se smijao i smijao i vrtio glavom.
"I to je napravila? Ostavila je tvoje cipele doma?"
"Kod June i Matta."
"Kakva tragedija."
Jinny ree: "Moemo moda sad krenuti, da ue malo zraka u auto? Mislim da nita ne
pomae to se hladim eirom."
"U redu", ree Neal. Krenuo je unatrag pa skrenuo i ponovno su se provezli pored
poznatog proelja bolnice, gdje su isti ili novi puai paradirali u tugaljivim bolnikim
haljetcima i vukli infuzije. "Helen nam samo mora rei kamo da idemo." Okrenuo se prema
stranjem sjedalu i zazvao: "Helen?"
"to?"
"Gdje moramo skrenuti da doemo onamo gdje ti ljudi stanuju?"
"Koji ljudi?"
"Kod kojih tvoja sestra ivi. Gdje su ti cipele. Reci nam kojim putem da doemo onamo?"
"Ne idemo kod njih pa vam neu ni rei."
Neal je krenuo natrag, onamo odakle su doli.
"Vozit u ovim putem sve dok mi ne da upute. Je li bolje da iziem na autoput? Ili da
krenem u centar grada? Odakle da krenem?"
"Ne kreemo niotkuda. Ne idemo onamo."
"Pa nije to tako daleko, ne? Zato ne bismo ili?"
"Napravili ste mi jednu uslugu i to je dosta." Helen se nagnula prema prednjim sjedalima
koliko god je mogla i gurnula glavu izmeu Neala i Jinny. "Odvezli ste me u bolnicu i to je
valjda dosta? Ne morate me sad vozikati po cijelom gradu iz usluge." Usporili su, skrenuli u
32
pokrajnju ulicu.
"To je blesavo", ree Neal. "Ide trideset kilometara odavde i moda se nee neko
vrijeme vraati. Mogle bi ti zatrebati cipele."
Nije bilo odovora. Pokuao je jo jednom.
"Ili ne zna put? Ne zna put odavde?"
"Znam, ali neu rei."
"Onda se jednostavno moramo vozikati uokolo. Vozikati uokolo i uokolo sve dok nam ne
kae."
"No, ali ja neu rei. I gotovo."
"Moemo se vratiti i posjetiti tvoju sestru. Ona bi nam sto posto rekla. Sad negdje izlazi s
posla, mogli bismo je odbaciti kui."
"Radi kasnu smjenu, tako da nita od toga."
Vozili su kroz dio grada koji Jinny nikad prije nije vidjela. Vozili su vrlo polako i esto
skretali, tako da zrak gotovo i nije ulazio u auto. Zatvorena tvornica zakucana daskama,
diskonti, zalagaonice. Gotovinski krediti bljeskao je natpis iznad prozora s reetkama. Ali bilo
je tu i stambenih kua, starih katnica sumnjiva izgleda i drvenih prizemnica kakve su na
brzinu podizali tijekom Drugog svjetskog rata. Jedno tijesno dvorite bilo je krcato stvarima
na prodaju - odjeom zakaenom za konop za suenje, stolovima na kojima je stajalo
naslagano posue i kuanski predmeti. Ispod jednog stola njukao je pas i umalo ga prevrnuo,
ali eni koja je sjedila na ulaznoj stubi, puila i ekala kupce kojih nije bilo oito je bilo
svejedno.
Ispred duana na uglu neka su djeca lizala lizaljke. Djeak na rubu skupine - vjerojatno
mu nije bilo vie od etiri ili pet godina - baci svoju lizaljku na auto. Iznenaujue snano.
Lizaljka pogodi vrata na Jinnynoj strani odmah ispod njezine ruke i ona tiho vrisne.
Helen gurne glavu kroz stranji prozor.
"Hoe ruku u gipsu?"
Dijete udari u pla. Nije raunao s Helen, a po svoj prilici nije raunao ni s tim da je
zauvijek ostao bez lizaljke.
Uvukavi glavu u kombi, Helen se obrati Nealu.
"Samo troite benzin bez veze."
"Sjeverni dio grada?" ree Neal. "Juni? Istok zapad sjever jug, Helen reci gdje je put."
"Ve sam vam rekla. Danas ste ve dosta napravili za mene i to je to."
"A ja sam rekao tebi. Idemo po te tvoje cipele prije nego to krenemo kui."
Ma kako strogo zvuao, Neal se smijeio. Na licu mu se zrcalila svjesna, ali bespomona
blesavost. Znak da ga obuzima blaenstvo. Nealovo cijelo bie bilo je obuzeto, preplavljeno
blesavim blaenstvom.
"Ba ste tvrdoglavi", rekla je Helen.
"Tek e vidjeti kako sam tvrdoglav."
"Kao i ja. Ja znam biti tvrdoglava kao i vi, ako ne i vie."
Jinny se inilo da osjea vrelinu Helenina obraza, tako blizu svojeg. I sasvim je jasno
razabirala kako djevojka die, hrapavo i kao da se gui od uzbuenja, s trakom astme.
Helenina nazonost u kombiju bila je nalik onoj kune make koju se nikad ne smije prevoziti
ni u kakvom vozilu jer je odvie razdraljiva da bude razumna, odvie pripravna da skoi
izmeu sjedala.
Sunce je ponovno zapeklo kroz oblake. I dalje je arilo visoko i metalno na nebu.
Neal je skrenuo u ulicu s drvoredom tekih starih stabala i neto uglednijim kuama.
"Bolje ovdje?" obratio se Jinny. "Vie sjene?" Obraao joj se tiim, povjerljivim tonom,
kao da se sve ono to se zbiva s dje- vojkom moe na trenutak zanemariti, sve su to same
gluposti.
"Idemo u razgledavanje okolice", rekao je, podiui ponovno glas da ga uju na stranjem
sjedalu. "Razgledavamo okolicu zahvaljujui gospodini Heleni Rozi."
"Moda da jednostavno idemo dalje", rekla je Jinny. "Moda da jednostavno odemo
kui."
Helen se umijea, gotovo viui. "Ne elim nikoga spreavati da ode kui."
33
"Pa onda mi jednostavno daj upute", ree Neal. Trudio se iz petnih ila ovladati glasom,
utisnuti u njega neto obine trijeznosti. I otjerati s lica smijeak koji mu se neprestano vraao
ma koliko ga zatomljivao. "Idemo onamo i obavimo to moramo pa onda ravno kui."
Jo pola ulice polagane vonje i Helen je zastenjala.
"to se mora, mora se", rekla je.
Nisu se morali daleko voziti. Kad su proli nadvonjak, Neal se ponovno obratio Jinny:
"Ne vidim nikakav potok. Ni naselje."
Jinny ree: "to?"
"Naselje Silvercreek. Pisalo je na znaku."
Valjda je to proitao na znaku koji ona nije vidjela.
"Skrenite", ree Helen.
"Lijevo ili desno?"
"Kod autootpada."
Proli su autootpad, gdje je uleknuta aluminijska ograda tek djelomino skrivala olupine.
Onda uzbrdo i pored ulaza, do ljunare koja se otvarala kao golemi karijes u sreditu brda.
"Tu su oni. Eno njihovog potanskog sanduia", uzviknula je Helen s prizvukom vanosti, a
kad su se dovoljno pribliili, proitala je naglas ime.
"Matt i June Bergson. To su oni."
Par pasa doletio je lajui niz kratki kolni prilaz. Jedan krupan crni pas, drugi malen,
smekasti, tenac. Uzvrtjeli su se oko kotaa i Neal je zatrubio. Tad je jo jedan pas -
podmukliji i promiljeniji, glatke dlake s plavkastim pjegama - ispuzao iz visoke trave.
Helen im je dovikivala da zaveu, da legnu, da odjebu.
"Ne morate se bojati ni jednog od njih osim Pinta", rekla je. "Ova dvojica su obine
kukavice."
Zaustavili su se na irokom prostoru nejasno odreenih granica, posutom s neto ljunka.
S jedne je strane bila upa, ili ostava za alat, prekrivena aluminijem, a s druge, na rubu polja
kukuruza, naputena seoska kua s koje su uglavnom sve cigle poskidane, tako da se vidjela
tamna drvena konstrukcija. Kua u kojoj se sad stanovalo bila je zapravo prikolica, lijepo
ureena, s terasicom, tendom i cvjetnim gredicama iza ogradice koja je djelovala kao igraka.
Prikolica i vrt izgledali su pristojno i uredno, dok su po ostatku imanja leale razasute stvari
koje su moda imale neku svrhu, a moda su jednostavno ostavljene da zahraju ili istrunu.
Helen je iskoila iz auta i sad je udarala pse. Ali oni su i dalje trali kraj nje i skakali i
lajali na auto, sve dok iz upe nije iziao mukarac koji ih je zazvao. Prijetnje i imena koje je
izvikivao Jinny nije razabrala, ali psi su se umirili.
Jinny stavi eir na glavu. Cijelo to vrijeme drala ga je u ruci.
"Moraju se praviti vani", ree Helen.
I Neal je iziao iz auta i odluno je pregovarao sa psima. Mukarac iz upe primaknuo im
se. Imao je na sebi ljubiastu majicu kratkih rukava, mokru od znoja, koja mu se priljubila uz
grudi i trbuh. Bio je dovoljno debeo da ima grudi, a pupak mu je iskoio kao u trudnice.
Nabrekao mu je na trbuhu poput divovskog jastuia za igle.
Neal mu je poao u susret ispruene ruke. Mukarac pljesne rukom po radnim hlaama,
nasmije se i stegne Nealu ruku. Jinny nije ula to govore. Iz prikolice izie ena, otvori
vrataca na ogradi igraki i zatvori ih za sobom.
"Lois je naisto zaboravila da mi je trebala donijeti cipele", dovikne joj Helen. "Nazvala
sam je i sve, ali ona je opet naisto zaboravila pa me gospodin Lockyer dovezao ovamo da ih
uzmem."
I ena je bila debela, premda ne tako debela kao njezin mu. Na sebi je imala ruiastu
bezoblinu dugu haljinu s uzorkom astekih sunaca, a kosa joj je bila proarana zlatom.
Koraala je po ljunku drei se pribrano i gostoljubivo. Neal se okrenuo prema njoj i
predstavio se, a potom je doveo do kombija i predstavio joj Jinny.
"Drago mi je", rekla je ena. "Vi ste ona gospoa kojoj nije dobro?"
"Dobro sam", rekla je Jinny.
34
"No, sad kad ste ve tu, bolje bi bilo da uete. Da se maknete s ove vruine."
"Ma samo smo na as svratili", rekao je Neal.
Mukarac se primakne autu. "Imamo klimu unutra", rekao je. Prouavao je kombi i izraz
mu je bio srdaan, ali podcjenjivaki.
"Samo smo doli po cipele", rekla je Jinny.
"Pa ne moete ostati samo na tome sad kad ste ve tu", rekla je ena - June - i nasmijala
se kao da je sama pomisao na to da nee ui u prikolicu sablanjiva ala. "Uite i odmorite
se."
"Ne bismo vas htjeli ometati dok veerate", rekao je Neal.
"Ve smo veerali", rekao je Matt. "Mi rano jedemo."
"Ali ostalo je ilija koliko hoe", rekla je June. "Morate ui i pomoi nam dovriti taj
ili, da se ne baci."
Jinny ree: "O, hvala, ali mislim da ne mogu pojesti ni zalogaj. Kad je ovako vrue nije
mi do jela."
"Pa onda bar popijte neto", ree June. "Imamo bezalkoholno pivo, kokakolu. Imamo
rakiju od breskve."
"Pivo", ree Matt Nealu. "Bi vam pasao jedan Blue?"
Jinny domahne Nealu da se primakne njezinom prozoru. "Ne mogu", rekla je. "Reci im da
jednostavno ne mogu."
"Zna da e ih to povrijediti", apne joj on. "Trude se biti ljubazni."
"Ali ne mogu. Moda ti moe ui."
Sagnuo se jo blie njoj. "Zna kako e to izgledati ako ne ue sa mnom. Ispast e da
misli da si bolja od njih."
"Idi ti."
"Bit e ti bolje kad ue. Malo klime ne bi ti kodilo."
Jinny zavrti glavom.
Neal se uspravi.
"Jiny misli da je pametnije da ostane vani i malo se odmori tu u hladu."
June ree: "Ali slobodno se odmori unutra..."
"A meni bi ba prijao jedan Blue, zapravo", ree Neal. Okrenuo se prema Jinny s oporim
smijekom. Izgledao joj je utueno i ljutito. "Sigurno e ti biti dobro?" rekao je tako da i oni
uju. "Sigurno? Ne smeta ti ako ja uem na minutu?"
"Bit u dobro", ree Jinny.
On poloi jednu ruku Helen na rame, drugu June na rame i drueljubivo ih povede prema
prikolici. Matt se znatieljno nasmijei Jinny i krene za njima.
Kad je ovaj put pozvao pse da pou za njim, Jinny je razabrala njihova imena.
Goober. Sally. Pinto.
Kombi je stajao pod redom vrba. Stabla su bila visoka i stara, ali tanko lie bacalo je
nepostojanu sjenu. Ipak, odahnula je od olakanja to je sama.
Prije tog dana, dok su se vozili autocestom iz grada u kojem su ivjeli, stali su na tandu
uz cestu i kupili rane jabuke. Jinny izvadi jednu iz torbe kraj nogu i odgrize mali zalogaj -
vie-manje da vidi moe li je okusiti, progutati i zadrati u elucu. Trebalo joj je neto da
neutralizira pomisao na ili i Mattov udesno golemi pupak.
Sve je bilo u redu. Jabuka je bila vrsta i kiselkasta, ali ne pretrpka, pa ako pomalo grize i
pomno vae, ii e.
Ve je vidjela Neala da se ovako ponaa - ili slino - nekoliko puta. Obino zbog nekog
deka u koli. Spominjao bi mu ime onako leerno, ak uz neko omalovaavanje. Uz
sladunjav izraz, hihot kao da se ispriava, ali opet i prkosi.
Ali nikad to nije bio netko koga je morala primiti u kuu i nikad se to nije razvilo ni u to.
Deku bi isteklo vrijeme, otiao bi.
35
Tako e i ovo vrijeme istei. Ne treba od toga praviti problem.
Morala se upitati bi li to juer bio manji problem nego danas.
Izila je iz kombija i ostavila vrata otvorena, tako da se moe pridravati za unutarnju
kvaku. Vani se sve tako zapeklo da se ni za to nije mogla dugo drati. Morala je provjeriti je
li stabilna na nogama. Zatim je malo proetala po sjeni. Lie vrba ve je mjestimino
poutjelo. Neto ga je i popadalo po tlu. Iz okrilja sjene, razgledala je sve stvari koje su leale
po dvoritu.
Ulubljeni kamion za dostavu s razbijena oba prednja svjetla i prebojenim imenom na
bonim vratima. Djeja kolica kojima su psi savakali sjedalo, naramak drva za ogrjev,
nabacanih, ali ne naslaganih, gomila golemih automobilskih guma, velik broj plastinih
vreva i neto limenki ulja pa vie komada starih dasaka i par naranastih plastinih cerada
zguvanih kraj ulaza u upu. U samoj su upi stajali teki kamion GM i natueni mali Mazdin
kamionet i traktor, a bili su tu i razni alati, itavi ili polomljeni, kotai, kvake i motke, to e
sve dobro doi ili nee, ovisno o tome kakve namjene se mogu zamisliti. Za koliko mnogo
stvari ljudi mogu biti zadueni. Kao to je ona bila zaduena za sve one fotografije, slubene
dopise, zapisnike sa sastanaka, izreske iz novina, tisue kategorija koje je sama razvrstavala i
unosila ih u kompjuter, a onda je morala na kemoterapiju i sve joj je oduzeto. Moda na kraju
sve zavri u smeu. Kao to bi i sve ovo moglo biti baeno u smee ako Matt umre.
Htjela je stii do polja kukuruza. Kukuruz je bio vii od nje, moda ak vii i od Neala -
htjela je ui u sjenu kukuruza. Uputila se preko dvorita s tom jednom milju u glavi. Pse su,
hvala Bogu, oito uveli unutra.
Nije bilo ograde. Kukuruzite je jednostavno prelazilo u dvorite. Zala je ravno u polje,
na usku stazicu izmeu dva reda kukuruza. Lie joj je ibalo po licu i nadlakticama poput
vrpci votanog platna. Morala je skinuti eir da joj ga ne zbaci s glave. Svaka je stabljika
imala svoj klip, nalik djetetu umotanom u mrtvaki pokrov. Snano je, gotovo muno vonjalo
na povrtni rast, na krob iz bilja i vrele biljne sokove.
Mislila je da e, kad jednom zae u kukuruz, lei na tlo. Lei u sjenu tih velikih hrapavih
listova i ne izii sve dok je Neal ne pozove. Moda ak ni tada. Ali redovi stabljika bili su
pregusti da bi legla meu njih, a ona je bila prezauzeta mislima o jednoj stvari da bi se time
bavila. Previe se ljutila.
Ne zbog neega to se desilo nedavno. Sjetila se kako je jedne veeri gomila ljudi
posjedala na pod njezine dnevne sobe - ili sobe za sastanke - da bi igrali jednu od onih
ozbiljnih psiholokih igara. Jednu od onih igara od kojih osoba navodno postaje iskrenija i
otpornija. Trebalo je pogledati u svakog od nazonih i rei prvo to ti padne na pamet. A
sjedokosa ena po imenu Addie Norton, Nealova prijateljica, rekla joj je: "Grozno mi je to ti
to moram rei, Jinny, ali kad god te pogledam na pamet mi pada samo - mila Gera."
Jinny se nije sjeala je li joj bilo to odgovorila. Moda se nije ni oekivalo da se u igri
odgovara. Ali sad joj je u sebi rekla: "Zato ti je grozno to to mora rei? Nisi li primijetila
kako ljudi, kad kau da im je grozno to neto moraju rei, zapravo uivaju? Ne misli da
bismo, kad smo ve tako otvoreni, mogli bar poeti s tim?"
Nije to bilo prvi put da ovako odgovara u sebi. I u sebi naglaava Nealu kakva je farsa ta
igra. Jer kad je doao red na Addie, je li se njoj bilo tko usudio rei neto neugodno? Ma
kakvi. "Ima petlje", govorili su, ili: "Bez dlake na jeziku". Bojali su je se, nita drugo.
Rekla je "Bez dlake na jeziku" naglas, sad, peckavim tonom. Drugi su Jinny govorili
ljubaznije stvari. "Dijete cvijea" ili "Madona s izvora". Sluajno je znala da je onaj tko je to
rekao, tko god to bio, zapravo mislio na "Manon s izvora", ali nije ga ispravila. Vrijealo ju je
i ispunjavalo ogorenjem to mora tu sjediti i sluati to ljudi misle o njoj. Svi su bili u krivu.
Ona nije ni bojaljiva ni popustljiva, ni prirodna, ni ista.
Kad umre, naravno, ne ostaje nita osim tih pogrenih miljenja.
Dok joj je to prolazilo mislima, uspjela je izvesti ono najlake u polju kukuruza - izgubila
se. Prela je jedan red kukuruza, onda jo jedan i vjerojatno se okrenula pa pola drugim
smjerom. Pokuala se vratiti istim putem kojim je dola, ali oito nije pogodila pravi put. Na
sunce su se ponovno navukli oblaci pa vie nije mogla odrediti gdje je zapad. A to joj ionako
ne bi pomoglo jer nije ni znala u kojem je smjeru ila kad je zala u polje. Stajala je
36
nepomino i nije ula nita do tihog apta kukuruza i huka prometa u daljini.
Srce joj je tuklo kao bilo koje srce pred kojim su jo godine i godine ivota.
Onda su se neka vrata otvorila, ula je pse kako laju, Matta kako vie i tresak vrata koja
se zatvaraju. Stala se probijati kroz stabljike i lie u smjeru tih zvukova.
I pokazalo se da uope nije tako daleko odlutala. Cijelo se vrijeme vrtjela i spoticala u
jednom te istom kutku polja.
Matt joj je domahnuo i otjerao pse.
"Nemojte ih se bojati, ne bojte se", doviknuo joj je. Uputio se prema kombiju ba kao i
ona, premda iz drugog smjera. Kad su se pribliili jedno drugom, obratio joj se tiim, moda
prisnijim glasom.
"Trebali ste do i kucnut nam na vrata."
Mislio je da je otila u polje kukuruza pikiti.
"Ba velim vaem muu da idem vidjet jeste li u redu."
Jinny ree: "Sasvim u redu. Hvala", i ue u kombi, ali ostavi vrata otvorena. Mogao bi se
uvrijediti da ih zatvori. Osim toga, obuzela ju je slabost.
"Zbilja je s tekom smazao taj ili."
O kome govori?
O Nealu.
Drhtala je i znojila se, a u glavi joj je umjelo kao da joj je meu uima razapeta ica.
"Mogu vam donijeti tanjur van ako hoete."
Odmahnula je glavom, smijeei se. Podigao je bocu piva u ruci - kao da je pozdravlja.
"Pie?"
Ponovno je odmahnula glavom, i dalje se smijeei.
"ak ni malo vode? Imamo dobru vodu ovdje."
"Ne, hvala."
Ako okrene glavu i pogleda u njegov ljubiasti pupak, doi e joj na povraanje.
"Znate ono, izlazi momak iz kue", ree on, promijenjenim glasom. Komotnim glasom u
kojem se uo cerek. "Izlazi momak iz kue i nosi kantu za otpatke, a otac mu kae: 'Sine,
kuda e s tom kantom za otpatke?'
'Pa idem u lov na patke', kae on.
'Kako misli na otpatke uhvatiti patke, to god', kae otac. A sutra ujutro evo ti momka,
nosi lijepu debelu patku pod rukom."
Ne elim da steknete pogrean dojam. Ne smijemo dopustiti da nas ponese optimizam. Ali
ini se da imamo neke neoekivane rezultate.
"Sutradan otac ponovno vidi sina kako izlazi iz kue i nosi aku olova.
'Pa kuda si sad krenuo, sinko?'
'Ma evo uo sam da mama kae da nam treba lova.'
'Pa ne misli valjda da e ti od tog olova doi lova.'
'ekaj i vidjet e.'
I gle zbilja, sutra ujutro momak se vraa s brdom love."
ini se da se tumor bitno smanjio. Naravno, tome smo se nadali, ali da budem iskren,
nismo to oekivali. I to ne znai da je bitka zavrena, nego samo daje ovo povoljan znak.
"Otac ne zna to da misli o svemu tome. A onda te veeri vidi sina kako izlazi iz kue s
nekim cvijeem."
Vrlo povoljan znak. Ne moemo sa sigurnou tvrditi da nas u budunosti ne ekaju novi
problemi, ali moemo rei da smo oprezno optimistini.
"'Kuda e s tim cvijeem', pita otac, a sin kae: 'Evo, idem s ovom velikom kitom...'
Na to otac kae: 'Stani malo, ekaj, idem i ja s tobom!"'
"To je previe", ree naglas Jinny.
U sebi je razgovarala s lijenikom.
"to je?" ree Matt. Jo se cerekao, ali na lice mu se navukao uvrijeeni, bebasti izraz.
"to je sad?"
Jinny je vrtjela glavom, pritiui rukom usta.
"Bio je to samo vic", ree on. "Nisam vas htio uvrijediti."
37
Jinny ree: "Ne, ne. Ja sam - ne."
"Nema veze, idem unutra. Neu vam vie oduzimati vrijeme." I okrenuo joj je lea, ak se
i ne potrudivi da pozove pse.
Nije nita ni slino rekla lijeniku. Zato i bi? Nije on kriv. Ali istina je. To to joj je
rekao otealo je sve. Zbog toga se mora vratiti i iznova zapoeti cijelu ovu godinu. To joj je
oduzelo stanovitu neveliku slobodu. Gusta zatitna opna za koju nije ni znala da postoji sad se
zgulila, a ona je ostala nezatiena i ranjiva.
Zbog toga to je Matt pomislio da je u polje kukuruza otila kako bi pikila, sinulo joj je
da zapravo treba pikiti. Izila je iz kombija, oprezno stala, rairila noge i zadigla iroku
pamunu suknju. Ovo ljeto poela je nositi prostrane suknje bez gaica jer vie nije potpuno
kontrolirala mjehur.
Tamni mlaz potekao je od nje kroz ljunak. Sunce je zalazilo, bliila se veer. Nebo se
razbistrilo, oblaci su nestali.
Jedan od pasa bezvoljno je zalajao da najavi kako netko dolazi, ali bio je to netko koga
poznaju. Nisu joj pritrali da je gnjave kad je izila iz auta - ve su se naviknuli na nju. Otrali
su kome ve u susret bez traga straha ili uzbuenja.
Bio je to djeak, ili mladi, na biciklu. Zakrenuo je prema kombiju i Jinny mu je pola u
susret, pridravajui se rukom za sad neto hladniji, ali jo topao metal. Nije htjela da budu
kraj njezine lokvice kad joj se obrati. I moda da mu odvrati pozornost, tako da pogledom i ne
potrai takvo to na tlu, ona je progovorila prva.
Rekla je: "Halo - neto ste dostavili?"
On se nasmije, skoi s bicikla i spusti ga na tlo, sve u jednom pokretu.
"Ovdje stanujem", ree on. "Vraam se kui s posla."
Pomislila je kako bi morala objasniti tko je ona, rei mu kako to da je ovdje i na koliko
dugo. Ali sve je to bilo preteko. Dok se ovako pridrava za kombi, mora da izgleda kao
netko tko je upravo preivio sudar.
"Da, stanujem ovdje", ree on. "Ali radim u restoranu u gradu. Radim u Sammyu."
Konobar. Blistavo bijela koulja i crne hlae bile su odora konobara. A i drao se kao
konobar, budno i strpljivo.
"Ja sam Jinny Lockyer", ree ona. "Helen. Helen je..
"U redu, znam", ree on. "Kod vas e Helen raditi. Gdje je Helen?"
"Unutra."
"Vas nitko nije pozvao da uete?"
Ima godina otprilike kao Helen, pomislila je. Sedamnaest ili osamnaest. Vitak, gibak i
samouvjeren, posjedovao je neki dovitljivi entuzijazam koji ga vjerojatno nee odvesti tako
daleko koliko se nada. Vidjela je nekoliko takvih koji su zavrili kao maloljetni delinkventi.
No, on kao da je mnogo toga shvaao. Shvaao je da je ona iznurena i nekako smetena.
"Je li June unutra?" upitao je. "June je moja mama."
Imao je kosu iste boje kao June, tamnu i proaranu zlatnim pramenovima. Nosio je
prilino dugu kosu, s razdjeljkom u sredini, tako da mu je padala s obje strane lica.
"I Matt?" rekao je.
"I moj mu. Da."
"Bez veze."
"Ne, ne", ree ona. "Pozvali su i mene. Ja sam rekla da u radije priekati tu vani."
Neal je znao dovesti kui po nekoliko svojih delia da pod nadzorom ureuju travnjak ili
lie ili rade sitne stolarske poslove. Mislio je da je to dobro za njih, to da ih tko primi u svoj
dom. Jinny je povremeno koketirala s njima, nikad tako da bi joj se to moglo predbaciti. Tek
ponekim blagim tonom, tako da postanu svjesni njezinih mekih sukanja i mirisa po sapunu od
jabuke.
Neal ih nije zato prestao dovoditi. Rekli su mu da to nije doputeno.
"I koliko ve dugo ekate?"
"Ne znam", ree Jinny. "Ne nosim sat".
38
"Ma dajte", ree on. "Ni ja. Jako rijetko sretnem nekoga tko isto ne nosi sat. Nikad ga
niste nosili?"
Ona ree: "Ne, nikad."
"Ni ja. Nikad, nikad. Nikad ga nisam htio nositi. Ne znam zato. Ba nikad nisam htio.
Ono, uvijek kao da i bez sata znam koliko je sati. Skoro na minutu tono. Najvie pet minuta
fulam. I znam gdje su svi javni satovi. Dok se vozim na posao, mislim si, idem provjeriti, da
budem siguran koliko je sati. I znam da je prvi sat koji vidim onaj na sudu, izmeu zgrada. I
nikad ne fulam vie od tri ili etiri minute. Neki put me gosti u restoranu pitaju, znate li koliko
je sati, i ja im kaem. ak ne primijete da ne nosim sat. im stignem, provjerim na satu u
kuhinji. Ali jo nikad mi se nije dogodilo da im moram rei da sam pogrijeio."
"I ja sam to prije znala, povremeno", ree Jinny. "Valjda ovjek razvije osjeaj za vrijeme
ako nikad ne nosi sat."
"Da, tono to."
"Pa to misli koliko je sad sati?"
Nasmijao se. Pogledao je u nebo.
"Blizu osam. est-sedam minuta do osam? Ali u prednosti sam. Znam kad sam otiao s
posla i onda sam jo iao kupiti cigarete u 7-Eleven i onda sam jo par minuta priao s nekim
dekima i onda sam se odvezao doma biciklom. Vi ne stanujete u gradu, ne?"
Jinny je rekla da ne.
"Pa gdje stanujete?"
Rekla mu je gdje.
"Jeste umorni? Hoete doma? Hoete da uem i da kaem vaem muu da hoete ii
kui?"
"Ne. Nemojte", ree ona.
"Dobro. Dobro. Neu. June im ionako vjerojatno gata. Ona zna itati sudbinu iz dlana."
"Zbilja?"
"Aha. Nekoliko puta tjedno dolazi u restoran. Gata i iz aja. Iz listia aja."
Podignuo je bicikl s tla i odgurao ga podalje od kombija. Onda je zavirio unutra kroz
vozaev prozor.
"Ostavio je kljueve u bravi", rekao je. "Onda - hoete da vas odvezem doma ili to?
Mogu staviti bicikl u prtljanik. Va mu moe zamoliti Matta da odveze njega i Helen kad su
spremni za polazak. Ili ako Matt vie nije u stanju voziti, moe ih June odbaciti. June je moja
mama, ali Matt mi nije tata. Vi ne vozite, ne?"
"Ne", ree Jinny. Nije vozila ve mjesecima.
"Ne, nisam ni mislio da vozite. Dobro onda? Hoete tako? Moe?"
"Ovo je samo drugi put koji poznam. Stii emo jednako brzo kao i da idemo autoputom."
Nisu se provezli kraj podvonjaka. Zapravo, krenuli su u suprotnom smjeru, cestom koja
kao da je kruila oko ljunare. U svakom sluaju, sad su bar ili prema zapadu, prema
najsvjetlijem dijelu neba. Ricky - tako joj je rekao da se zove - nije jo upalio automobilska
svjetla.
"Nema opasnosti da bilo koga sretnemo", rekao je. "Mislim da nikad nisam vidio niti
jedan auto na ovoj cesti, nikad. Znate - ljudi vam uglavnom uope ne znaju za ovu cestu."
"A da upalim svjetla", rekao je, "nebo bi se smrailo i sve bi se smrailo i vie se ne bi
vidjelo gdje smo. Malo emo jo priekati, a kad budemo vidjeli zvijezde, onda emo upaliti
svjetla."
Nebo je bilo poput blijedo obojenog crvenog ili utog, ili zelenog ili plavog stakla, ovisno
o tome koji dio gledate. "Slaete se?"
"Da", ree Jinny.
Kad se upale svjetla, grmlje e i drvee pocrnjeti. Uz cestu e se samo nizati crno
grumenje, dok e se crna masa stabala naguravati iza njih, umjesto da se, kao sada, razabiru
pojedinane smreke i cedrovi, i ameriki arii, i nedirak s cvjetovima nalik mirkavim
vatricama. Izgledalo je dovoljno blizu da ga dotakne, a vozili su polako. Ispruila je ruku kroz
39
prozor.
Ne sasvim. Ali blizu. Cesta je bila tek neto malo ira od auta. Uinilo joj se da ispred
njih bljeska jarak pun vode.
"Ima li dolje vode?" rekla je.
"Dolje?" ree Ricky. "I dolje i svuda. Voda nam je s obje strane i na puno mjesta ispod
nas. Hoete vidjeti?"
Usporio je kombi. Zaustavio se. "Pogledajte sa strane", rekao je. "Otvorite vrata i
pogledajte dolje."
Kad je otvorila vrata i pogledala, vidjela je da su na mostu. Malom mostu, ne duljem od
tri metra, nainjenom od poprijeko poslaganih dasaka. Bez ograde. A ispod njega nepomina
voda.
"Tu ima mostova posvuda", rekao je. "A ako ne mostova, onda nasipa. Jer tu voda
posvuda tee ovamo i onamo ispod ceste. Ili samo stoji i ne tee nikamo."
"Koliko je tu duboko?" rekla je.
"Nije duboko. Ne u ovo doba godine. Ne dok ne doemo do velikog jezera - tamo je
dublje. A onda se u proljee sve izlije po cesti tako da se ne moe ovuda ni voziti koliko je
duboko. Ova cesta ide kilometrima po ravnom, ravno s jednog kraja na drugi. ak nema ni
cesta koje je presijecaju. To je jedina cesta koju poznam koja vodi kroz movaru Borneo."
"Movaru Borneo?" ponovi Jinny.
"Da, tako se zove."
"Postoji otok koji se zove Borneo", ree ona. "Na pola puta oko svijeta odavde."
"Nikad uo. Samo znam za movaru Borneo."
Pojavio se trak tamne trave to je rastao po sredini ceste. "Vrijeme za svjetla", rekao je.
Upalio je svjetla i nali su se u tunelu usred iznenadne noi.
"Jednom sam to napravio", rekao je. "Upalio sam svjetla isto ovako kao sad i vidio jednog
dikobraza. Sjedio je nasred ceste. Onako uspravno, na stranjim nogicama, i gledao ravno u
mene. Kao neki stari. Na smrt se prepao i ukoio, nije se mogao ni maknuti. Vidio sam
kako mu cvokou staraki zubii."
Pomislila je, ovamo on dovodi cure.
"I to da radim? Zatrubio sam par puta, ali on se nije micao. Nije mi se ba dalo izlaziti iz
auta i tjerati ga. Bio je uplaen, ali ipak je to dikobraz, a taj te zna napasti. I tako sam
jednostavno stajao. Imao sam vremena. Kad sam ponovno upalio svjetla, vie ga nije bilo."
Sad su se grane doista pruale sasvim blizu i strugale su po vratima, ali ako je bilo
cvjetova, nije ih vidjela.
"Neto u vam pokazati", ree on. "Pokazat u vam neto to sto posto nikad niste
vidjeli."
Da se to dogaa u njezinom starom, normalnom ivotu, vjerojatno bi se sad poela bojati.
Da je opet u svojem starom, normalnom ivotu, ne bi uope bila ovdje.
"Pokazat e mi dikobraza", rekla je.
"Ma kakvi. Ne. Nego neto ega ima jo manje od dikobraza. Bar koliko ja znam."
Jo pola milje niz cestu ugasio je svjetla.
"Vidite zvijezde?" rekao je. "Rekao sam vam. Zvijezde." Zaustavio je kombi. Isprva je
posvuda zavladala gluha tiina. A onda je rubove tiine ispunilo brujanje koje je moda
dolazilo od prometa u daljini i sitni unjevi koji bi utihnuli prije no to su se do kraja uli,
koje su moda proizvodile none ivotinje ili ptice ili imii.
"Kad se doe ovamo u proljee", ree on, "uju se samo abe. Tako krekeu da misli da
e ogluiti."
Otvorio je vrata na svojoj strani.
"Idemo. Iziite i malo proetajte sa mnom."
Napravila je to joj je rekao. Hodala je po jednom tragu kotaa, on po drugom. Nebo kao
da je bilo svjetlije ispred njih i uo se drukiji zvuk - neto poput poluglasnog i ritminog
razgovora.
Cesta je prela na drvene daske i stabla su s obje strane ieznula.
Priao joj je i dotaknuo struk kao da je vodi. Zatim je maknuo ruku i pustio je da hoda po
40
tim daskama nalik brodskoj palubi. Kao na brodskoj palubi, daske su se nadizale i sputale.
Ali ne zbog valova, nego zbog njihovih koraka, njegovih i njezinih, koji su izazivali ovo
lagano bibanje dasaka pod nogama.
"Znate sad gdje ste?" rekao je.
"Na doku?" rekla je ona.
"Na mostu. Ovo je plutajui most."
Sad ga je razabrala - stazu od dasaka podignutu tek nekoliko centimetara iznad mirne
vode. Povukao ju je do ruba i zajedno su se zagledali dolje. Na povrini vode jahale su
zvijezde.
"Voda je jako tamna", rekla je. "Mislim - nije tamna samo zato to je sad no?"
"Uvijek je tamna", rekao je ponosno. "Zato to je ovo movara. U njoj je isto ono to je u
aju i zato izgleda kao crni aj."
Vidjela je obrise obale i nasade trske. Voda u trstiku, voda koja tiho zapljuskuje, to je bio
onaj um.
"Tanin", rekao je, izgovarajui rije ponosno kao da ju je izvukao iz mraka.
Most se lagano zanjihao i njoj se uini da je sve drvee i sva trstika smjetena na
pladnjevima zemlje i da je cesta plutajua pruga zemlje, a ispod svega toga samo je voda. A
voda je djelovala tako mirno, ali zapravo nije mirna, jer ako si se zagledao u odraz jedne
zvijezde, vidio si da mirka i mijenja oblik i gubi se iz vida. I onda se vraa - ali moda to
vie nije ista zvijezda.
Sve do tog trenutka nije ni primijetila da ne nosi eir na glavi. Ne samo da joj nije bio na
glavi, nije bio ni u autu. Nije ga imala na glavi kad je izila iz auta pikiti i kad je poela
razgovarati s Rickyem. Nije ga imala ni dok je sjedila u autu glave naslonjene na sjedalo,
zatvorenih oiju, a Matt je priao vic. Valjda joj je ispao u polju kukuruza, a ona ga je,
uspaniena, ondje i ostavila.
Dok se ona bojala pogledati humak Mattova pupka preko kojeg se zalijepila ljubiasta
majica, njemu nije ni najmanje smetalo gledati njezinu otunu elu.
"teta to mjesec jo nije iziao", ree Ricky. "Ovdje je jako lijepo kad je mjeseina."
"I sad je lijepo."
Obujmio ju je rukama kao da uope nema dvojbe oko toga to radi i kao da ima sve
vrijeme ovog svijeta da to napravi. Poljubio ju je u usta. Uinilo joj se da je prvi put u ivotu
sudje- lovala u poljupcu koji je sam po sebi dogaaj. Cijela jedna pria, u jednom poljupcu.
Njean uvod, djelotvoran pritisak, svesrdno istraivanje i davanje, neuurbana zahvala i
zadovoljni odlazak.
"Oh", rekao je. "Oh."
Okrenuo ju je i uputili su se natrag odakle su doli.
"Ovo vam je znai prvi put da ste bili na plutajuem mostu?"
Rekla je da joj je to prvi put.
"A sad emo se i prevesti preko plutajueg mosta."
Uhvatio ju je za ruku i zamahnuo njom kao da bi je volio baciti.
"A ovo je meni prvi put da sam poljubio udanu enu."
"Vjerojatno e ih jo mnogo poljubiti", rekla je. "Dok se ne izlaufa."
Uzdahnuo je. "Da", rekao je. Zapanjen i otrijenjen od pomisli na ono to ga jo eka.
"Da, vjerojatno hou."
Jinny se odjednom sjeti Neala, tamo na suhom tlu. Neala oamuenog i sumnjiavog,
kako otvara dlan pogledu ene s kosom proaranom zlatom, pogledu gatare. Kako se ljulja na
rubu vlastite budunosti.
Nema veze.
Osjetila je neku bezbrinu suut, gotovo kao smijeh. Fijuk blagog veselja koje je
zalijeilo sve njezine rane i upljine, na odreeno vrijeme.
41
OBITELJSKA OPREMA
Alfrida. Moj ju je otac zvao Freddie. Njih su dvoje bili brati i sestrina i ivjeli su na
susjednim farmama, a onda jedno vrijeme i u istoj kui. Jednog dana bili su na pokoenom
polju i igrali se s oevim psom koji se zvao Mack. Tog je dana sunce sjalo, ali nije otopilo
snijeg u brazdama. Koraali su po snijegu i uivali u tome kako im pucketa pod nogama.
Ma kako se samo sjea takvih stvari, rekao je moj otac. Sve je izmislila, rekao je.
"Nisam", rekla je ona.
"Ba jesi."
"E nisam."
Odjednom su zauli kako zvona zvone, a tvornike sirene zavijaju. Zvonilo je s gradskog
tornja i s crkvenog tornja. Tvornike sirene tulile su u tri milje udaljenom gradu. Svijetu su od
radosti pucali avovi, a Mack je izletio na cestu, uvjeren da stie parada. Bio je to zavretak
Prvog svjetskog rata.
Tri puta tjedno itali smo Alfridino ime u novinama. Samo ime, ne i prezime - Alfrida.
Bilo je otisnuto kao da je ispisano rukom, potpis nalivperom u jednom potezu. Po gradu s
Alfridom. Grad koji se tu spominje nije bio onaj u blizini, nego vei grad na jugu, gdje je
Alfrida ivjela i koji je moja obitelj posjeivala moda jednom svake dvije ili tri godine.
Sad je vrijeme da se sve vi budue mladenke koje e u lipnju rei sudbonosno da
predbiljeite za darove u duanu Porculanski svijet, a moram rei, da sam ja budua
mlada - to na alost nisam - mislim da bih se odrekla svih kompleta posua s
uzorkom, kako god draesni bili, i odluila se za biserno bijeli ultramoderni
Rosenthal...
Kozmetikih tretmana ima doista svih vrsta, ali maske koje e vam nanijeti na
lice u salonu kod Fantine garantiraju mladenkama ten njean i blistav poput
naranina cvijeta. A mladenkina majka - i mladenkine tete, pa ak i njezina baka -
osjeat e se kao da su upravo zaronile u sam izvor mladosti...
Po onome kako je govorila, nikad ne biste od Alfride oekivali da pie u tom stilu.
Ona je takoer bila jedna od ljudi koji su pisali pod imenom Flora Simpson, na Florinoj
stranici za kuanice. ene iz provincije vjerovale su da pisma alju punanoj gospoi s
nakovranom sijedom kosom i smijekom punim razumijevanja ija je slika krasila vrh
stranice. Ali istina - o kojoj sam morala utjeti kao zalivena - istina je bila da su odgovore koji
su se objavljivali ispod pisama zapravo proizvodili Alfrida i mukarac kojeg je ona zvala
Henry Konj, a koji je inae pisao osmrtnice. ene su si u pismima nadijevale imena kao to su
Zvijezda Danica i Ljiljan i Zelenoprsta i Mala Annie Rooney i Kuhinjska Kraljica. Neka su
imena bila tako popularna da su ih morali razlikovati po brojevima - Zlatokosa i, Zlatokosa 2,
Zlatokosa 3.
Draga Zvijezdo Danice, pisali su Alfrida ili Henry Konj:
Ekcem je vrlo neugodna pojava, posebno u vruim danima kakvi su ovi, i nadam
se da vam je soda bikarbona pomogla. Lijekovi iz bakine krinje sigurno zasluuju
potovanje, ali nikad nije na odmet potraiti i savjet lijenika. Drago mije uti da je
gospodinu bolje. Mora da vam je bilo ba runo dok ste se oboje loe osjeali...
U svim malim gradovima u tom dijelu Ontarija kuanice koje su pripadale Klubu Flore
Simpson okupljale su se na godinjem ljetnom pikniku. Flora Simpson uvijek je samo slala
srdane pozdrave, s objanjenjem da je jednostavno pozivaju na previe dogaanja i da se
nema vremena pojaviti na svima, a ne bi htjela ni jednom od njih dati posebnu prednost.
Alfrida je rekla kako se razgovaralo o tome da poalju FIenrya Konja maskiranog u enu, s
perikom i jastucima za prsa, ili nju samu, dok se ceri kao vjetica iz Babilona (ak ni ona nije
42
za stolom mojih roditelja mogla tono citirati Bibliju i rei "bludnica") s cigicom
zalijepljenom za ruem namazana usta. Ali, joj, rekla je, u novinama bi nas ubili. I, osim toga,
to bi zbilja bilo podlo.
Uvijek je cigarete zvala cigicama. Kad mi je bilo petnaest ili esnaest godina, nagnula se
preko stola i upitala me: "Hoe i ti pripaliti jednu cigicu?" Zavrili smo ruak i moj mlai
brat i sestra ustali su od stola. Otac je samo zavrtio glavom. On je tad sam motao cigarete.
Rekla sam hvala i dopustila Alfridi da mi pripali cigaretu i prvi put u ivotu zapuila pred
roditeljima.
Oni su se pretvarali da je to sve jedna velika ala.
"Pa daj si, molim te, pogledaj ker", rekla je majka ocu. Zakolutala je oima i pljesnula se
dlanovima po grudima, govorei namjetenim, klonulim glasom. "Da padne u nesvijest."
"Moram po ibu", rekao je otac i napola ustao sa stolice.
Bio je to neopisiv trenutak, kao da nas je Alfrida preobrazila u nove ljude. Normalno bi
majka rekla da ne voli vidjeti enu kako pui. Nije govorila da puiti nije pristojno, ili da nije
damski - samo da ne voli to vidjeti. A kad je stanovitim tonom izjavila da neto ne voli, to
nije zvualo kao da priznaje neto iracionalno, nego kao da crpi iz osobnog izvora mudrosti
koji je nepobitan i gotovo svet. U tim trenutcima, kad bi posegnula za takvim tonom,
popraenim izrazom kao da oslukuje unutarnje glasove, posebno sam je mrzila.
to se tie mojeg oca, on me tukao, ba u ovoj sobi, ne biem nego remenom, jer se nisam
pokoravala majinim pravilima, jer sam povrijedila majine osjeaje i jer sam odgovarala.
Sad se inilo da su se batine mogle dogoditi samo u nekom drugom svemiru.
Alfrida - i ja - stjerali smo moje roditelje u kut, ali oni su na to reagirali tako elegantno i
sportski kao da smo se sve troje - majka, otac i ja - uzdignuli na novu razinu lakoe i
spretnosti ophoenja. U tom sam ih trenutku vidjela - osobito majku - kao ljude sposobne za
neku vrstu bezbrinosti koja se inae gotovo nikad nije iskazivala.
I sve to zbog Alfride.
O Alfridi se uvijek govorilo kao o enskoj s karijerom. Zbog toga je ispadalo da je mlaa
od mojih roditelja, iako se znalo da je zapravo istih godina. Govorilo se i da je gradska cura.
A grad, kad se spominjao na taj nain, odnosio se na grad u kojem je ivjela i radila. Ali
znaio je i neto drugo - ne samo prepoznat- ljivu konfiguraciju zgrada i plonika i
tramvajskih linija, pa ak ni pojedince nagurane zajedno na jednom prostoru. Znaio je neto
apstraktnije, neto to se ponavlja u beskraj, nalik pelinjoj konici, uzavrelo, ali i
organizirano, ne ba gubitak vremena ili obmanu, ali neto uznemirujue i katkad opasno.
Ljudi na takvo mjesto odlaze samo kad moraju i sretni su kad napokon umaknu. Neke,
meutim, takvo mjesto privlai - kao to je oito privuklo Alfridu, nekad davno, i kao to je
sad privlailo mene, dok sam otpuhivala dim i trudila se nonalantno drati cigaretu, premda
mi se inilo da mi je meu prstima narasla velika kao bejzbolska palica.
Moja obitelj nije vodila redovit drutveni ivot - ljudi nam nisu dolazili na veeru, kamoli
na zabave. Bilo je to moda pitanje klase. Roditelji momka za kojeg sam se udala, oko pet
godina nakon ovog prizora za jedaim stolom, pozivali su na veeru ljude s kojima nisu bili u
rodu i odlazili su na poslijepodnevne zabave koje su bez ikakvog ustruavanja zvali koktel-
partijima. Bio je to ivot o kakvom sam itala u asopisima i kao da je smjetao mojeg svekra
i svekrvu u povlateni bajkoviti svijet.
U naoj se obitelji dogaalo samo to da smo dva ili tri puta godinje umetali daske u
jedai stol da ugostimo moju baku i tete - oeve starije sestre - i njihove mueve. To smo
radili za Boi ili Dan zahvalnosti, kad je na nas pao red, i moda ako bi nam u posjet doli
roaci iz drugog kraja pokrajine. Ti posjetitelji uvijek su bili ljudi nalik tetama i njihovim
muevima i nikad ni najmanje nalik Alfridi.
Majka i ja poinjale smo se pripremati za takve objede nekoliko dana unaprijed. Glaale
smo najbolji stolnjak, teak poput prekrivaa za krevet, prale dobar servis koji je stajao
zatvoren u vitrini s porculanom i skupljao prainu, i brisale noge stolaca u blagovaonici, a i
pripremale smo salate, aspike, pite i torte kao obaveznu pratnju glavnom jelu, peenom
43
puranu ili svinjskom butu i zdjelama s povrem. Jela je moralo biti kudikamo previe, a
razgovor se za stolom morao uglavnom svoditi na hranu, pa dok je okupljeno drutvo sve
hvalilo, nutkalo ih se da jedu jo, a oni su se branili da ne mogu, ve su se prejeli, a onda su
muevi teta poputali, uzimali jo, i tete su uzimale samo jo mrvicu i govorile da ne bi
smjele, da e puknuti koliko su se natrpale.
A tek je trebalo posluiti desert.
Pojam openite konverzacije jedva da je postojao i ak se smatralo kako konverzacija,
ako prijee odreene granice koje se podrazumijevaju, unosi smutnju i izgleda kao
prenemaganje. Majino je shvaanje tih granica bilo nepouzdano i katkad nije mogla do kraja
izdrati stanke niti potovati odbojnost prema nastavku prie. Pa kad bi netko rekao: "Eno
sam vidio Harleya juer na ulici", ona je bila sklona, recimo, izjaviti: "Mislite li da je
mukarac kao to je Harley okorjeli neenja? Ili jednostavno nije sreo pravu enu?"
Kao da se, kad spomenete da ste nekog vidjeli, mora jo neto dodati, neto zanimljivo.
A onda je znao nastupiti tajac, ne zato to su ljudi za stolom htjeli biti nepristojni, nego
zato to su bili smeteni. Sve dok moj otac ne bi s nelagodom i neizravno prijekorno rekao:
"Izgleda da se isto dobro snalazi sam."
Da nema njegove rodbine, moda bi bio rekao "sasvim dobro".
I svi bi nastavili rezati, grabiti licama, gutati, u sjaju istog stolnjaka, pod jasnim
svjetlom to se slijeva kroz netom oprane prozore. Ti su objedi uvijek bili usred dana.
Ljudi za stolom bili su savreno sposobni za razgovor. Dok su prale i brisale sue u
kuhinji, tete su razgovarale o tome tko ima tumor, upaljeno grlo, gadne tegobe s irevima.
Priale su o tome kakva im je probava, bubrezi, ivci. Spomenuti intimna tjelesna pitanja
nikad se nije smatralo tako neumjesnim, ili sumnjivim, kao spominjati neto o emu se italo
u asopisu ili ulo na vijestima - nekako nije dolikovalo obraati pozornost na ono to nije na
dohvat ruke. Za to vrijeme, dok su se odmarali na trijemu ili izili proetati da prigledaju
usjeve, muevi teta izmjenjivali su informacije o tome kako je netko pao u nemilost u banci,
ili jo nije otplatio skupi stroj, ili je uloio pozamanu svotu u bika koji se nije iskazao na
djelu.
Moda ih je sputavala formalnost blagovaonice, nazonost tanjuria za kruh i maslac i
desertnih liica, dok je u drugim prilikama bilo sasvim uobiajeno staviti komad pite ravno
na veliki tanjur koji su pomazali komadom kruha. (Meutim, da sve nije poslueno propisno i
kako spada, doivjeli bi to kao uvredu. I u vlastitim bi kuama, u slinim prigodama, i oni
svojim gostima pokazali sve to znaju.) Moda je jelo bilo jedno, a razgovor pak drugi par
rukava.
Kad je dolazila Alfrida, bila je to posve drukija pria. Prostirao se dobar stolnjak i vadilo
dobro sue. Majka se iznimno trudila oko hrane i strepjela nad tim kako e joj ispasti - esto
je preskakala uobiajeni jelovnik s punjenom puricom i pire-krumpirom i pripremala jela kao
to je pilea salata okruena lijepo oblikovanim humcima rie sa sitno nasjeckanim
pimentom, a slijedio bi desert sa elatinom, bjelanjcima i tuenim vrhnjem, kojem je trebalo
bezumno dugo da se stisne jer nismo imali hladnjaka pa se morao hladiti na podu u podrumu.
Ali ona suzdranost, onaj muni muk za stolom, posve su izostajali. Alfrida ne samo da je
prihvaala repete kad joj se nudilo nego je i sama traila jo. I to je radila gotovo odsutno, i
jednako tako izbacivala i komplimente, kao da je hrana, jelo, neto sporedno, premda ugodno,
i da je zapravo tu zbog razgovora, da potakne druge ljude da razgovaraju, i kao da se moe
razgovarati o svemu to nam padne na pamet - gotovo o svemu.
Uvijek nas je posjeivala u ljeto i obino je nosila neke prugaste, svilenkaste haljine, s
naramenicama vezanim oko vrata tako da je pokazivala gola lea. Lea joj nisu bila lijepa, jer
su bila posuta sitnim tamnim madeima, ramena su joj bila koata, a prsa gotovo ravna. Otac
se uvijek snebivao koliko moe pojesti, a da se ne udeblja. Ili bi izvrtao istinu naglavake
govorei kako je i dalje izbirljiva kao uvijek, ali to je ne spreava da nabaci salo. (U naoj se
obitelji primjedbe o neijoj debljini ili mravosti, bljedilu, rumenilu ili elavosti nisu smatrale
neumjesnim.)
Tamnu je kosu nosila uvijenu iznad lica i sa strane, po ondanjoj modi. Put joj je bila
nekako smekasta, premreena finim boricama, a usta iroka, donja usna razmjerno debela,
44
gotovo ovjeena, obilato namazana ruem koji je ostavljao mrlje na alici za aj i ai za
vodu. Kad je irom otvarala usta - a gotovo ih je neprestano irom otvarala, dok je govorila ili
se smijala - vidjelo se da joj odostraga nedostaje nekoliko zubi. Nitko je ne bi opisao kao
zgodnu enu - ionako mi se inilo da je svaka ena koja je prevalila dvadeset petu davno za
sobom ostavila svaku mogunost da dobro izgleda, izgubila pravo, ak moda i elju, za
lijepom vanjtinom - ali bila je gorljiva, puna ara. Otac je obzirno znao rei da iz nje frca
energija.
Alfrida je s ocem razgovarala o onom to se dogaalo u svijetu, o politici. Otac je itao
novine, sluao radio, imao miljenje o tim dogaajima, ali rijetko kad mu se pruala prilika da
o tome razgovara. I muevi teta imali su stavove, ali njihovi su bili turi i uvijek isti i
izraavali su vjeno nepovjerenje prema svim javnim osobama, a posebno prema strancima,
tako da se iz njih uglavnom moglo izvui tek gunanje koje je znailo da se time ne misle
baviti. Baka je bila gluha - nitko nije mogao odrediti koliko zna ili to misli o bilo emu, a
tete su se pak oito prilino ponosile time kako malo toga znaju i jo ih manje toga zanima.
Moja majka bila je uiteljica i mogla je s lakoom pokazati sve europske zemlje na karti, ali
ona je sve gledala kroz izmaglicu osobnoga, u kojoj su se iznad svih uzdizali britanski imperij
i kraljevska obitelj, dok je sve ostalo bilo umanjeno, nabacano zbrda-zdola na hrpu koju je
lako zanemariti.
Alfridini nazori nisu se zapravo tako bitno razlikovali od stavova strieva. Ili se bar tako
inilo. Ali umjesto da guna i okani se teme, ona se grohotom smijala i priala o premijerima,
o amerikom predsjedniku, i Johnu L. Lewisu, i gradonaelniku Montreala - prie u kojima su
svi ispadali loi. Priala je i o kraljevskoj obitelji, ali jasno je razlikovala dobre, kao to su
kralj i kraljica i lijepa vojvotkinja od Kenta, od groznih, kao to su Windsorovi i stari kralj
Eddy, koji - rekla je - boluje od stanovite bolesti i pokuao je udaviti enu pa su joj ostali
tragovi na vratu, zbog ega mora uvijek nositi bisernu ogrlicu. Ta se razlika u stavu u velikoj
mjeri poklapala s razlikom koju je pravila i moja majka, ali je o njoj rijetko govorila, tako da
nije prigovarala - premda se nelagodno trznula na neizravan spomen sifilisa.
Ja sam se na to nasmijeila, znalaki, presmiono hladnokrvno.
Alfrida je Ruse zvala smijenim imenima. Mikojanski. Ujak Joe-ski. Vjerovala je da
namjerno obmanjuju sve i da su Ujedinjeni narodi farsa koja nikad nee funkcionirati i da e
Japan ponovno ojaati i da ih je trebalo dokrajiti kad je bila prilika. Nije vjerovala ni
Quebecu. Ni papi. Imala je problem sa sena- torom McCarthyem - rado bi bila na njegovoj
strani, ali nije mogla progutati to to je katolik. Papu je zvala pipa. Razgaljivala ju je pomisao
na sve one silne lopine i prevarante koji postoje na svijetu.
Katkad se inilo da izvodi predstavu - namjerno, moda da podbode mog oca. Da ga
naivcira, kako bi on sam rekao, da mu digne tlak. Ali ne zato to joj nije bio drag ili zato to
je htjela da mu bude neugodno. Upravo suprotno. Vie ga je izluivala onako kao to djevojke
izluuju deke u koli, kad svae pruaju poseban uitak objema stranama, a uvrede se
prihvaaju kao komplimenti. Moj se otac prepirao s njom, uvijek blagim i postojanim glasom,
a opet je bilo jasno da je namjerno punta. Katkad bi promijenio plou i izjavio kako ona
moda ima pravo - budui da radi u novinama, moda ima pristup informacijama kojima on
ne raspolae. Prosvijetlila si me, govorio je, i da imam mozga, zapravo bih ti morao biti
zahvalan. A onda bi ona rekla: Ma nemoj mi prodavati te gluposti.
"Vas dvoje", govorila je moja majka, pretvarajui se da oajava, a moda i zbilja
iscrpljena, i Alfrida bi joj rekla da ode lei, zasluila je to nakon ovog fenomenalnog ruka,
ona i ja emo se ve pobrinuti za sue. Majku je hvatalo drhtanje u desnoj ruci, koili su joj se
prsti, a mislila je da je to spopada kad se premori.
Dok smo radile u kuhinji, Alfrida mi je priala o slavnima - glumcima, ak i manje
poznatim filmskim zvijezdama, koji su gostovali na pozornici u gradu u kojem je ivjela.
Priguenim glasom, s isprekidanim napadima drskog smijeha, priala mi je prie o njihovim
ispadima, traeve o privatnim skandalima o kojima nikad nisu pisali u asopisima. Spominjala
je pedere, umjetne grudi, ljubavne trokute - sve na to sam u onom to sam itala nailazila u
nagovjetajima, ali sad sam kao opijena sluala o njima u pravom ivotu, pa makar iz tree ili
etvrte ruke.
45
Pozornost su mi uvijek privlaili Alfridini zubi pa sam ak i u tim povjerljivim
monolozima katkad gubila nit onog o emu se govori. Zubi koji su joj preostali, prednji zubi,
bili su svaki pomalo razliite boje, ni jedan isti. Neki s razmjerno vrstom caklinom naginjali
su tonovima tamne bjelokosti, drugi su se prelijevali u nijansama njeno ljubiaste, dok su im
se srebrni rubovi ljeskali poput riba ili se katkad presijavali zlatno. U ono vrijeme ljudi su se
rijetko mogli pohvaliti vrstim lijepim zubima kao danas, osim ako nisu bili umjetni. Ali ti
Alfridini zubi bili su neobini po svojoj individualnosti, po tome kako su bili jasno odvojeni i
krupni. Kad god je Alfrida ispalila kakvu posebnu, namjerno sablanjivu alu, kao da su
iskakali u prednje redove poput straara u palai, poput veselih kopljonoa.
"Uvijek je imala problema sa zubima", govorile su tete. "Imala je onaj granulom, sjeate
se, gnoj joj je zatrovao cijeli organizam."
Kako nalik njima, mislila sam, da zanemare Alfridin duh i stil i pretvore njezine zube u
otuni problem.
"Zato ih jednostavno sve ne povadi i rijei to jednom zauvijek?" rekle su.
"Valjda si to ne moe priutiti", rekla je moja baka i sve iznenadila, kako je to katkad
znala, pokazujui da cijelo vrijeme prati o emu se razgovara.
Iznenadila je i mene tim novim svjetlom svakodnevice koje je bacila na Alfridin ivot.
Mislila sam da je Alfrida bogata - bogata bar u usporedbi s ostatkom obitelji. Stanovala je u
stanu - ja ga nikad nisam vidjela, ali meni je ve sama ta injenica oznaavala pojam vrlo
civiliziranog ivota - i nosila je odjeu koja nije bila ivana kod kue, i cipele koje nisu bile
oksfordice kao cipele praktiki svih ostalih odraslih ena koje sam poznavala - nego sandale
izraene od traka nove plastike u arkim bojama. Teko je bilo odrediti ivi li baka
jednostavno u prolosti, kad je novo zubalo bilo sveani vrhunac ivotnih izdataka, ili doista
zna neto o Alfridinu ivotu o emu ja ne mogu ni nagaati.
Ostatak obitelji nikad nije bio nazoan kad je Alfrida dolazila k nama na ruak. Ona bi
otila posjetiti baku, koja je njoj bila teta, sestra njezine majke. Moja baka vie nije ivjela u
vlastitoj kui nego naizmjenino s jednom ili drugom tetom, i Alfrida je odlazila u onu kuu u
kojoj je baka tad ivjela, ali ne i u drugu kuu, u posjet teti koja joj je bila jednako blizak rod
kao i moj otac. I nikad nije jela ni kod koga od njih. Obino je prvo dola k nama, malo
posjedila, a onda se pokupila, oito nevoljko, da ode u posjet. Kad se kasnije vratila i kad smo
sjeli za veeru, nikad se nita pogrdno nije izrijekom izgovorilo protiv mojih teta i njihovih
mueva, a svakako nita omalovaavajue o mojoj baki. Zapravo, upravo nain na koji je
Alfrida govorila o baki - iznenadna trijezna ozbiljnost i briga u njezinu glasu, ak traak
straha (to je s njezinim tlakom, je li bila kod doktora u zadnje vrijeme, to je rekao doktor?) -
upozorio me na razliku, na hladnou, pa moda i suzdrano neprijateljstvo s kojim se
raspitivala za ostale. A tad bi se i u majinu odgovoru ula slina suzdranost, kao i
prenaglaena ozbiljnost u oevim rijeima - karikatura ozbiljnosti, da tako kaem - pokazujui
kako se svi oni slau oko neeg to ne mogu izustiti.
Onog dana kad sam zapalila cigaretu, Alfrida je odluila otii korak dalje i smrtno je
ozbiljno rekla: "Kako je Asa, briljira li i dalje u konverzacijskim vjetinama?"
Moj je otac alosno zatresao glavom, kao da nam teko pada i sama pomisao na
brbljavost tog ujaka.
"I te kako", rekao je. "I te kako briljira."
Onda sam se ja odvaila.
"Izgleda da su svinje dobile gliste", rekla sam. "Jata."
Osim onog "jata", tono to je bio rekao moj ujak, i to upravo za ovim stolom, kad ga je
obuzela njemu nesvojstvena potreba da razbije tiinu ili da iznese neto vano to mu je
upravo palo na pamet. A ja sam to izgovorila tono kao on, s njegovim dostojanstvenim
mumljanjem, s njegovom bezazlenom smrtnom ozbiljnou.
Alfrida se kratko i s odobravanjem nasmijala, pokazujui razigrane zube. "To je to,
skinula ga je bez greke."
Otac se pognuo nad tanjurom kao da skriva da se i on smije, ali, naravno, nije se skrivao,
a majka je vrtjela glavom, grizla usnicu i smijeila se. Osjetila sam pobjedonosni ushit. Nitko
me nije opomenuo da mi pokae gdje mi je mjesto, nitko mi nije predbacio ono to su katkad
46
zvali mojim sarkazmom, mojim pametovanjem. Rije "pamet", kad se odnosila na mene, u
obitelji, mogla je znaiti da sam inteligentna, i tada se rabila razmjerno krto i preko volje -
"ma pametna je na na svoj nain" - ili se rabila u smislu da sam nametljiva, antipatina, eljna
pozornosti. Ne pametuj toliko.
Katkad bi majka alosno rekla: "Okrutna si na jeziku."
Katkad me se - a to je bilo mnogo gore - otac gnuao.
"Pa odakle ti pravo da poniava pristojne ljude?"
Toga dana nita se takvoga nije dogodilo - bila sam slobodna kao da sam gost za stolom,
slobodna gotovo kao Alfrida, i cvala sam pod barjakom vlastite osobnosti.
Ali uskoro e se otvoriti jaz meu nama i to je moda bio posljednji put, sasvim
posljednji, da je Alfrida sjedila za naim stolom. I dalje smo si slali boine estitke, moda
ak i pisma - dok god je majka uspijevala baratati olovkom - i dalje smo itali Alfridino ime u
novinama, ali ne pamtim ni jedan njezin posjet tijekom posljednjih nekoliko godina to sam ih
provela kod kue.
Moe biti da je Alfrida pitala smije li dovesti svojeg prijatelja i dobila odgovor da ne
smije. Ako je ve ivjela s njim, to bi svakako bio jedan razlog, a ako je to bio isti onaj
mukarac s kojim je bila u vezi poslije, injenica da je oenjen bila bi drugi razlog. Moji bi se
roditelji u tome sloili. Majka se uasavala nedolinog seksa ili napadnog seksa - svakog
seksa, moglo bi se rei - a i moj je otac u tom razdoblju ivota strogo sudio o takvim stvarima.
Moda je imao neto dodatno protiv bilo kojeg mukarca koji moe osvojiti Alfridu.
U njihovim bi se oima jako nisko srozala. Mogu ih oboje zamisliti kako to govore. Nije
se morala tako nisko srozati.
Ali moda nije uope pitala, moda je dobro znala da nema smisla pitati. Dok je prije
dolazila u one ivahne posjete, moda u njezinom ivotu i nije postojao mukarac, a kad se
mukarac pojavio, moda se promijenilo i sredite njezine pozornosti. Moda se pretvorila u
drugu osobu, to je poslije sasvim sigurno i bila.
Ili je moda zazirala od onog naroitog ugoaja u kui gdje ivi bolesnik kojem e samo
biti sve gore i gore i nikad se nee oporaviti. to je bio sluaj s mojom majkom, iji su se
simptomi udruili, preli kritinu toku i iz sitnih potekoa i smetnji prerasli u cijelu njezinu
sudbinu.
"Jadnica", govorile su tete.
A kako se moja majka mijenjala iz majke u bolesnu spodobu koja ami u kui, ostale ene
u obitelji, neko tako ograniene i sputane, kao da su dobile na ivosti i sve bolje se snalazile
u svijetu. Moja baka nabavila si je sluni aparat - neto to joj se nitko ne bi usudio predloiti.
Jedan od mueva teta - ne Asa, nego onaj koji se zvao Irvine - umro je, a teta koja je bila
udana za njega nauila je voziti i zaposlila se u trgovini odjeom kao velja za sitne popravke
i vie nije nosila mreicu za kosu.
Obilazili su nas da vide moju mamu i uvijek vidjeli jedno te isto - da se ona koja je bolje
izgledala od svih njih, koja im nikad nije posve dopustila da zaborave kako je jednom bila
uiteljica, svaki mjesec kree sve sporije i sve ukoenijih udova, da sve vie fuflja i dosadno
se ponavlja dok govori i da joj vie nema pomoi.
Govorili su mi da se moram dobro brinuti za nju.
"Majka ti je", podsjeali su me.
"Jadnica."
Alfrida ne bi bila u stanju izgovoriti takve stvari, a moda ne bi bila u stanju ni smisliti to
rei umjesto njih.
To to nam nije dolazila u posjete, meni nije smetalo. Nisam htjela da ljudi dolaze. Nisam
imala ivaca za njih, postala sam bijesna kuanica - latila sam podove i glaala ak i krpe za
sue, a sve to samo zato da neku neodreenu sramotu (majino propadanje kao da nam je
nanijelo jedinstvenu sramotu koja nas je sve inficirala) zadrim na sigurnoj udaljenosti. Sve
sam to poduzimala da se ini kako ivim s roditeljima i bratom i sestrom u normalnoj obitelji
u obinoj kui, ali istog asa im je netko zakoraio kroz naa vrata i vidio moju majku, znao
47
je da tome nije tako, i ve nas je saalijevao.
A to nisam mogla podnijeti.
Dobila sam stipendiju. Nisam ostala kui da se brinem za majku ili za bilo to drugo.
Otila sam na fakultet. Fakultet je bio u gradu u kojem je ivjela Alfrida. Nakon nekoliko
mjeseci pozvala me na veeru, ali nisam mogla doi jer sam radila svaku veer osim
nedjeljom. Radila sam u gradskoj knjinici, u centru, i u fakultetskoj knjinici, a obje su bile
otvorene do devet uveer. Neto kasnije, u zimi, Alfrida me ponovno pozvala, a ovaj put
pozvala me u nedjelju. Rekla sam joj da ne mogu doi jer idem na koncert.
"Oho, sudar?" rekla je i ja sam potvrdila, ali u to vrijeme to nije bila istina. Ila sam na
besplatne nedjeljne koncerte u fakultetskoj koncertnoj dvorani s jo jednom djevojkom, ili
dvije ili tri djevojke, da nekako ispunimo vrijeme i sa slabanom nadom da emo ondje
moda upoznati neke deke.
"No, onda ga jedanput mora dovesti sa sobom", rekla je Alfrida. "Jedva ekam da ga
upoznam."
Pred kraj godine imala sam nekoga koga sam mogla dovesti da joj ga predstavim i zbilja
sam ga upoznala na koncertu. U svakom sluaju, vidio me na koncertu i telefonirao mi i
pozvao me da iziem s njim. Ali nikad ga ne bih predstavila Alfridi. Nikad joj ne bih
predstavila nikoga od svojih novih prijatelja i prijateljica. Moji novi prijatelji bili su ljudi koji
govore: "Jesi itala Pogledaj dom svoj, anele? O, to mora proitati. Jesi itala
Buddenbrookove?" Bili su to ljudi s kojima sam gledala "Zabranjene igre" i "Les Enfants du
paradis" kad su ih pri- kazivali u kinoteci. Deko s kojim sam izlazila i za kojeg sam se
kasnije zaruila vodio me u Glazbeni zavod, gdje se pod pauzom za ruak slualo ploe. On
mi je prvi pustio Gounoda i zbog Gounoda sam zavoljela operu, a zbog opere sam zavoljela
Mozarta.
Kad mi je Alfrida ostavila poruku u domu da je nazovem, nikad je nisam nazvala. Nakon
toga vie me nije zvala.
I dalje je pisala za novine - povremeno sam znala baciti oko na njene rapsodije o
porculanskim figuricama Royal Doulton ili uvoznim keksima od umbira ili neglieima za
medeni mjesec. Lako je mogue da je i dalje odgovarala na pisma kuanicama iz Kluba Flore
Simpson, i dalje im se smijala. Sad kad sam i sama ivjela u tom gradu, rijetko sam itala
novine koje su mi jednom djelovale kao sredite gradskoga ivota - pa ak, na neki nain, i
kao sredite naeg ivota kod kue, na udaljenosti od sto kilometara. ale i usiljena
neiskrenost ljudi poput Alfride i Henrya Konja sad su mi izgledali jeftino i dosadno.
Nisam strahovala da u naletjeti na nju, ak ni u ovom gradu koji, napokon, i nije bio tako
velik. Nikad nisam zalazila u duane koje je ona spominjala u kolumni. Nikad nisam imala
razloga ak ni proi kraj zgrade novina u kojima je radila, a stanovala je daleko od mojeg
doma, negdje u junom dijelu grada.
Niti sam mislila da je Alfrida tip osobe koja bi se mogla pojaviti u knjinici. Sama rije
"knjinica" vjerojatno bi je navela da ovjesi velika usta u parodiji konsternacije, grimasi koju
je esto pravila pred knjigama na policama u naoj kui - knjiga- ma koje nisu bile kupljene u
moje vrijeme, knjigama od kojih su neke moji roditelji osvojili za nagradu u koli kao
tinejderi (na njima je bilo majino djevojako prezime ispisano njezinim lijepim,
izgubljenim rukopisom), knjigama koje mi uope nisu djelovale kao stvari kupljene u duanu,
nego kao nazonost u kui, ba kao to stabla ispod mog prozora nisam doivljavala kao
biljke, nego kao bia urasla korijenjem u tlo. "Mlin na Flosi", "Zov divljine", "Srce
Midlothiana". "Koliko knjiga za pametnjakovie", rekla je Alfrida. "Sto posto ih ne lista
preesto." A otac je rekao da ne, ne prelistava ih, udruujui se s njom u drugarskom tonu
odbacivanja nevanog ili ak prezira i do neke mjere izgovarajui la, jer jest zavirivao u te
knjige, tu i tamo, kad je imao vremena.
Bila je to vrsta lai za koju sam se nadala da je nikad vie neu morati izgovoriti, prezir
48
koji sam se nadala da vie nikad neu morati pokazati prema stvarima koje su mi bile zbilja
vane. A da to vie nikad ne bih morala, morala sam se vie-manje udaljiti od ljudi koje sam
prije poznavala.
Na kraju druge godine ostavila sam fakultet - stipendija mi je pokrivala samo dvije godine
studija. Nema veze - ionako sam planirala postati pisac. I bila sam pred udajom.
Alfrida je ula za to i ponovno mi se javila.
"Valjda si bila previe zauzeta da me nazove, ili ti nisu prenijeli poruku da sam zvala",
rekla je.
Rekla sam kako moda jesam i kako moda nisu.
Ovaj put pristala sam je posjetiti. Posjet me ni na to nee obavezati jer ubudue vie neu
ivjeti u ovom gradu. Odabrala sam nedjelju, odmah nakon polaganja zavrnih ispita, dok je
moj zarunik otputovao u Ottawu na razgovor za posao. Dan je bio vedar i sunan - bilo je to
negdje poetkom svibnja. Odluila sam ii pjeke. Gotovo nikad nisam zala juno od Ulice
Dundas ni istono od Adelaide pa su mi cijeli dijelovi grada bili potpuno nepoznati. Kronjati
drvoredi uz sjeverne ulice upravo su se razlistali, cvali su jorgovani, ukrasna stabla divljih
jabuka i gredice tulipana, tratine se zelenjele poput svjeih sagova. Ali nakon nekog vremena
nala sam se na ulicama gdje vie nije bilo sjenovitih stabala, ulicama gdje su kue stajale tik
uz plonik i gdje je ono jorgovana to je izraslo - jorgovan uspijeva svuda - djelovalo
bezbojno, kao da je izblijedio pod suncem, i bez mirisa. U tim ulicama uzdizale su se uz
obiteljske kue i uske stambene zgrade visoke tek dva ili tri kata - neke s rubom od opeke oko
vrata, vie korisnim nego ukrasnim, a neke otvorenih prozora iz kojih su izvirivale mlitave
zavjese.
Alfrida je ivjela u obiteljskoj kui, ne u zgradi sa stanovima. Imala je cijeli kat kue.
Prizemlje, bar prednji dio prizemlja, pre- tvoreno je u duan, zatvoren jer je bila nedjelja. Bila
je to prodavaonica rabljene robe - kroz prljave izloge vidjela sam gomile ni po emu
posebnog pokustva i posvuda naslagano staro posue i kuhinjski pribor. Za oko mi je zapela
jedino kantica za med, na dlaku ista kao kantica s plavim nebom i zlatnom konicom u kojoj
sam nosila uinu u kolu kad mi je bilo est ili sedam godina. Sjeam se kako sam itala i
itala rijei ispisane na boku kantice.
Vrcani med.
Nisam pojma imala to znai "vrcani", ali svialo mi se kako zvui. Kao neto kieno i
slasno.
Trebalo mi je due nego to sam oekivala da stignem ovamo i skuhala sam se od
vruine. Nisam mislila da e me Alfrida pozvati na ruak i onda mi ponuditi jelo nalik
nedjeljnim objedima kod kue, ali upravo sam peeno meso i povre namirisala dok sam se
penjala vanjskim stubitem.
"Mislila sam da si se izgubila", zazvala je Alfrida iznad mene. "Ve sam se spremala
poslati potragu po tebe."
Umjesto ljetne haljine bez rukava, imala je na sebi ruiastu bluzu s labavom manom na
ovratniku, uvuenu u plisiranu smeu suknju. Kosa joj vie nije bila uvijena u glatke lokne
nego kratko oiana i nakovrana oko lica, a tamnosmea boja sad se prelijevala grubo
crveno. A lice, koje sam pamtila kao mravo i opaljeno ljetnim suncem, popunilo se i malo
podbuhnulo. minka joj se pod podnevnim svjetlom isticala na koi kao naranasto-ruiasti
premaz.
Ali najvea je razlika bila u tome to je stavila umjetne zube, ujednaene boje, koji su joj
malo previe popunjavali usta i davali trunku tjeskobe njezinu starom izrazu nepromiljene
gorljivosti.
"No - malo si mi se popunila", rekla je. "A bila si takva mravica."
To je bila istina, ali nije mi to bilo drago uti. Kao i sve ostale djevojke u domu, jela sam
jeftinu hranu - obilne obroke gotovih jela od tjestenine i pakete keksa punjenih demom. Moj
zarunik, tako postojano i posesivno na mojoj strani u svemu, rekao je da voli punije ene i da
ga podsjeam na Jane Russell. Nije mi smetalo to mi to govori, ali obino sam se vrijeala
49
kad su ljudi bilo kako komentirali moj izgled. Osobito kad ga je komentirao netko poput
Alfride - netko tko je izgubio svaku vanost u mojem ivotu. Vjerovala sam da me takvi ljudi
nemaju pravo niti gledati niti stvarati bilo kakvo miljenje o meni, a kamoli ga iznositi.
Kua je imala usko proelje, ali se protezala u dubinu. Bila je tu dnevna soba iji se strop
koso sputao sa strane, a prozori su gledali na ulicu, blagovaonica nalik hodniku bez i jednog
pro- zora jer se iz nje s obje strane ulazilo u spavae sobe s krovnim prozorima, kuhinja,
kupaonica, takoer bez prozora, koja je svjetlo dobivala kroz ukrasno mutno staklo u vratima,
a sasvim na kraju kue zastakljeni balkon.
Zbog kosih stropova sobe su djelovale sklepano, privremeno, kao da se samo pretvaraju
da su bilo to osim spavaonica. Ali bile su natrpane ozbiljnim pokustvom - blagovaoniki
stol sa stolicama, kuhinjski stol i stolice, sofa i lealjka u dnevnoj sobi - namijenjenim veim,
pravim sobama. Miljei na stolovima, paetvorine izvezene bijele tkanine koje tite naslone za
lea i ruke na sofi i naslonjaima, prozirne zavjese na prozorima uokvirene tekim
draperijama s cvjetastim uzorkom sa strane - sve je to mnogo vie nalikovalo kuama mojih
teta nego to sam mislila da je mogue. A na zidu u blagovaonici - ne u kupaonici ili spavaoj
sobi, nego u blagovaonici - visjela je slika djevojke u krinolini, silueta izraena od ruiaste
svilene vrpce. Staza krutog linoleuma vodila je podom blagovaonice, onim dijelom gdje se iz
kuhinje prolazilo u dnevnu sobu.
Alfrida kao da je pogodila bar neto od onoga to sam mislila.
"Znam da sam nakrcala previe stvari", rekla je. "Ali to su stvari mojih roditelja.
Obiteljska oprema. Nisam ih mogla baciti."
Nikad mi nije na pamet palo da ona ima roditelje. Majka joj je davno umrla i podigla ju je
moja baka, koja je njoj bila teta.
"Mojih tate i mame", rekla je Alfrida. "Kad je tata otiao, tvoja baka je sve sauvala jer je
rekla da mora pripasti meni kad narastem, i evo sad je sve tu. Nisam mogla odbiti kad si je
ve dala toliko truda."
Sad sam se svega sjetila - dijela Alfridina ivota koji sam zaboravila. Otac joj se ponovno
oenio. Napustio je farmu i zaposlio se kao radnik na eljeznici. Imao je jo djece, obitelj se
selila iz jednog grada u drugi i Alfrida ih je katkad spominjala, aljivim tonom koji je imao
neke veze s tim koliko ima te djece i kako su nablizu roeni i kako se esto obitelj morala
seliti.
"Doi i upoznaj Billa", rekla je Alfrida.
Bili je bio na zastakljenom balkonu. Sjedio je, kao da eka da ga dozovu, na niskom
kauu ili krevetu prekrivenom smeom kariranom dekom. Deka je bila zguvana - mora da je
jo do maloprije leao na njoj - a rolete na prozorima sputene do kraja. Svjetlo u prostoriji -
vrue sunce koje se probijalo kroz kiom umrljane ute rolete - i zguvana gruba deka i
izblijedjeli, udubljeni jastuk, ak i miris deke i mukih papua, starih izlizanih papua koje su
izgubile oblik i uzorak, podsjetili su me - ba kao i miljei i teki politirani namjetaj u sobama
- na kue mojih teta. I ondje su se nalazila otrcana muka skrovita s prikrivenim, a opet
upornim vonjem, koja kao da su se posramljeno, ali tvrdoglavo opirala enskoj vladavini.
Bili je, meutim, ustao i stisnuo mi ruku, to ujaci nikad ne bi u susretu s nepoznatom
djevojkom. Ili bilo kojom djevojkom. Ne bi ih sprijeila nikakva nepristojnost, nego samo
strah da ne ispadne kao da previe dre do ceremonije.
Bio je visok mukarac valovite, sjajne sijede kose i glatka, ali ne mladalakog lica. Naoit
mukarac iz kojeg kao da je neto iscijedilo onu snagu koju mu je davao naoit izgled -
moda slabo zdravlje, kakva nevolja, ili manjak hrabrosti. Ali i dalje je zraio nekom
otrcanom uljudnou u nainu kako se priginjao prema eni, kao da nagovijeta kako bi susret
donio uitak, i njoj i njemu.
Alfrida nas je uputila u blagovaonicu bez prozora, gdje je usred ovog vedrog dana gorjelo
svjetlo. Stekla sam dojam da je ruak ve odavno skuhan i da je moj zakanjeli dolazak pore-
metio njihov uobiajeni raspored. Bili je posluio peeno pile i umak, Alfrida povre. Alfrida
je rekla Billu: "Duo, to misli da ti je to kraj tanjura?" i on se tek onda sjetio uzeti ubrus.
Nije bio ba razgovorljiv. Nudio je umak, raspitivao se elim li senf, sol ili papar, pratio
je razgovor okreui glavu prema Alfridi ili prema meni. Svako malo lagano je zazvidao
50
kroza zube, drhtavim zvidukom koji je oito trebao biti srdaan iskaz divljenja, a za koji sam
ja isprva mislila da bi mogao biti uvod u neku primjedbu. Ali primjedba nikad nije
izgovorena, niti ju je Alfrida oekivala. Odonda sam srela lijeene alkoholiare koji su se
ponaali donekle slino njemu - pristojno su se ukljuivali u razgovor, ali nisu bili u stanju
napraviti ni korak dalje, beznadno rastreseni i odsutni. Nikad nisam saznala je li to doista bilo
na stvari kod Billa, ali zbilja je izgledao kao da tegli teko breme poraza, pretrpljenih muka i
nauenih pouka. A i drao se kao da se pregalantno pomirio s pogrenim odlukama i
neostvarenim prilikama.
To je smrznuti graak i mrkvica, rekla je Alfrida. Smrznuto povre bilo je u to vrijeme
razmjerna novotarija.
"Bolje je od konzerviranog", rekla je. "Praktiki jednako dobro kao svjee."
Onda je Bili iznio cijelu jednu tvrdnju. Rekao je da je bolje od svjeeg. Boja, okus, sve je
bolje nego kod svjeeg povra. Rekao je kako je nevjerojatno to se sve danas moe i to e
se tek moi kad je posrijedi budunost zamrzavanja.
Alfrida se nagnula naprijed, sa smijekom. Gotovo kao da je drala dah, kao da joj je on
dijete koje koraa bez pridravanja, ili prvi put samostalno glavinja na biciklu.
Ima naina da se neto injektira u pile, rekao nam je, postoji taj novi proces zahvaljujui
kojem e svako pile biti jednako, ugojeno i ukusno. Nema vie opasnosti da kupi loe pile.
"Billovo je podruje kemija", rekla je Alfrida.
Kad na to nisam nita odgovorila, dodala je: "Radio je za Gooderhams."
Opet nita.
"Destileriju", rekla je. "Viski Gooderhams."
Nisam imala to rei, ne zato to sam bila nepristojna ili zato to sam se dosaivala (ili
nepristojnija nego to sam tad prirodno bila, ili se dosaivala vie nego to sam oekivala),
nego zato to nisam shvaala da moram postavljati pitanja - takorei bilo kakva pitanja, da bih
uvukla stidljivo muko u razgovor, izmamila ga iz njegove rastresenosti i prikazala ga kao
ovjeka od stanovitog autoriteta, dakle, kao glavu kue. Nisam shvaala zato ga Alfrida
gleda s tako estoko ohrabrujuim smijekom. Sve svoje iskustvo ene s mukarcima, ene
koja slua svojeg ovjeka, i nada se i nada da e se on dokazati kao netko na koga s razlogom
moe biti ponosna, tek sam trebala stei u budunosti. Jedini parovi koje sam promatrala bili
su moje tete i strievi i majka i otac, a ti muevi i ene kao da su bili u udaljenim i slubenim
vezama i ni u emu nisu ovisili jedni o drugima.
Bili je nastavio jesti kao da nije uo kako se spominje njegova profesija i poslodavac, a
Alfrida me poela ispitivati o predavanjima koja sam sluala. I dalje se smijeila, ali smijeak
se promijenio. U njemu se nasluivao mali gr nestrpljenja i neugode, kao da samo eka da
stignem do kraja svojeg objanjavanja da bi mogla rei - kao to na kraju i jest rekla - "Mene
ne bi natjerali da itam te stvari ni za milijun dolara."
"ivot je prekratak", rekla je. "Zna, kod nas u novinama katkad uzmemo nekoga tko je
sve to proao. Studij knjievnosti. Studij filozofije. ovjek ne zna to da s njima pone.
Pojma nemaju o pisanju. Rekla sam ti to, ne?" obratila se Billu, a Bili je podignuo pogled i
posluno se nasmijeio.
Pustila je da se to slegne.
"I onda, kako se zabavlja?" rekla je.
U to vrijeme u kazalitu u Torontu postavili su "Tramvaj zvan enja", i rekla sam joj
kako sam s nekoliko prijatelja otputovala vlakom na predstavu.
Alfrida je ispustila vilicu i no tako da su zazveketali na tanjuru.
"To smee", viknula je. Njezino se lice, izoblieno od gaenja, naglo unijelo u moje.
Onda je progovorila smirenijim glasom, ali i dalje s otrovnim neodobravanjem.
"Ila si skroz u Toronto da vidi to smee."
Zavrili smo desert i Bili je odabrao taj trenutak da pita smije li ustati od stola. Pitao je
Alfridu, a onda, s jedva primjetnim naklonom, i mene. Vratio se na svoj ostakljeni balkon i
nakon nekog vremena do nas je dopro miris lule. Dok ga je gledala kako odlazi, Alfrida kao
da je zaboravila i mene i predstavu. Na licu joj se pojavio izraz takve ranjene njenosti da
sam, kad je ustala, pomislila kako e poi za njim. Ali samo je otila po svoje cigarete.
51
Pruila mi je kutiju i kad sam uzela cigaretu, rekla je sa svjesnim naporom da bude
vesela: "Vidim da ti je ostala loa navika na koju sam te navukla". Moda se sjetila da vie
nisam dijete i da ne moram biti u njezinoj kui i da nema smisla od mene praviti neprijatelja.
A ja se nisam mislila svaati - nije me bilo briga to Alfrida misli o Tennesseeju Williamsu.
Niti to misli o bilo emu drugome.
"Valjda je to tvoja stvar", rekla je Alfrida. "Moe ii kamo god hoe." I dodala je:
"Napokon - jo malo pa e biti udana ena."
Sudei po njezinom tonu, to je moglo znaiti ili "Moram prihvatiti da si sad odrasla" ili
"Jo malo pa e morati plesati kako on svira".
Ustale smo i stale skupljati sue. Radei jedna uz drugu u tijesnom prostoru izmeu
kuhinjskog stola, radne plohe i hladnjaka, ubrzo smo bez rijei razvile odreeni red i sklad u
struganju, slaganju i odlaganju ostataka hrane u manje posude i punjenju sudopera vruom
sapunicom te hvatanju svakog komada jedaeg pribora koji nije dotaknut i spremanja u ladicu
podstavljenu filcom u komodi u blagovaonici. Donijele smo pepeljaru u kuhinju i svako
malo zastajale da povuemo okrepljujui, poslovni dim. Ima stvari oko kojih se ene slau ili
ne slau kad zajedno ovako rade - je li u redu puiti, na primjer, ili je bolje ne puiti jer bi
trunka zalutalog pepela mogla nai put do komada istog suda, ili treba li prati ba svaku stvar
koja je bila na stolu ak i ako nije upotrijebljena - i ispalo je da se Alfrida i ja slaemo. Osim
toga, od same pomisli na to da u se izvui im operemo sue postala sam oputenija i
velikodunija. Ve sam prije najavila da se to poslijepodne nalazim s prijateljicom.
"Ovo je lijepo sue", rekla sam. Tanjuri su bili krem, malo ukasti, s obrubom od plavih
cvjetia.
"No, to je servis koji je moja mama dobila za svadbu", rekla je Alfrida. "Jo jedno dobro
djelo koje je tvoja baka napravila za mene. Spakirala je sve mamino sue i spremila ga dok ne
doe vrijeme da ga ja mogu rabiti. Jeanie nije ni znala da taj servis postoji. I ne bi dugo
potrajao, kod tog svijeta."
Jeanie. Taj svijet. Njezina maeha i polubraa i polusestre.
"Zna za to, ne?" rekla je Alfrida. "Zna to se dogodilo mojoj majci?"
Naravno da sam znala. Alfridina je majka poginula kad joj je petrolejka eksplodirala u
rukama - to jest, umrla je od opeklina koje je zadobila kad joj je petrolejka eksplodirala u
rukama - a tete i moja majka o tome su redovito priale. Nita se nije moglo rei o Alfridinoj
majci ili o Alfridinu ocu, a i vrlo malo o Alfridi samoj - a da se ta smrt u to ne uvue, ne
nalijepi na priu. To je bio razlog zbog kojeg je Alfridin otac napustio farmu (to se uvijek
smatralo nekako korakom nadolje u moralnom, ako ne i u financijskom smislu). Bio je to
razlog da se bude oajno paljiv s petrolejem i razlog da se bude zahvalan na elektrici, bez
obzira na skupou. I bilo je to strano za dijete Alfridinih godina, bez obzira na sve. (To jest -
bez obzira na to to je od sebe odonda napravila.)
Da nije bilo te oluje, ona nipoto ne bi palila lampu usred poslijepodneva.
Preivjela je jo cijelu tu no i cijeli dan i jo sljedeu no, a za nju bi bilo najbolje da
nije.
A samo godinu dana kasnije uveli su struju u njihovu ulicu i vie im nisu trebale
petrolejke.
Tete i moja majka rijetko su se slagale u miljenju o bilo emu, ali to se tie ove prie,
osjeale su isto. Taj im se osjeaj uo u glasu kad god su izgovarale ime Alfridine majke. Ta
im je pria bila neko jezivo blago, neto ime se samo naa obitelj mogla pohvaliti, a nitko
drugi ne, posebna odlika koje se nikad neemo rijeiti. Kad god sam ih sluala, inilo mi se da
je posrijedi opscena zavjera, pohotno akanje po bilo emu, samo da je sablasno ili
katastrofalno. Njihovi su mi glasovi gmizali utrobom poput crva.
Mukarci nisu bili takvi, po mojem iskustvu. Mukarci su bre-bolje okretali pogled od
stranih dogaaja i ponaali se kao da nema svrhe vie govoriti ili razmiljati o stvarima kad
se one jednom dogode. Oni se nisu htjeli oko toga uzbuivati, ni uznemiravati druge.
Pa tako, ako Alfrida misli o tome priati, pomislila sam, dobro da moj zarunik nije doao
sa mnom. Dobro je da ne mora sluati o Alfridinoj mami, uz ono to je ve doznao o mojoj
majci i o razmjernom ili moda poprilinom siromatvu moje obitelji. Oboavao je operu i
52
Hamleta Laurencea Oliviera, ali nije imao smisla za tragediju - za muninu tragedije - u
obinom ivotu. Njegovi su roditelji bili zdravi, zgodni i imuni (premda je on naravno rekao
da su dosadni) i oito se nikad nije morao sresti ni sa kim tko ne ivi u preteno lagodnim
uvjetima. Podbaaji u ivotu - podbaaji u srei, u zdravlju, u financijama - njemu su djelovali
kao pogreke, a odluno odobravanje kojim je prihvaao mene nije se protezalo na moju
klimavu obiteljsku situaciju.
"Nisu mi dopustili da je vidim u bolnici", rekla je Alfrida i barem to je izgovorila
normalnim glasom, a ne kao da se za priu priprema s posebnim pijetetom ili ljigavim
uzbuenjem.
"No ni ja to ne bih dopustila da sam bila na njihovom mjestu. Pojma nemam kako je
izgledala. Valjda je bila sva zamotana kao mumija. Ili ako nije, trebala je biti. Nisam bila
doma kad se to dogodilo, bila sam u koli. Jako se smrailo i uiteljica je upalila svjetla -
imali smo struju u koli - i morali smo ostati ondje sve dok ne proe oluja. A onda je teta Lily
- no, tvoja baka - onda je ona dola pred mene i odvela me svojoj kui. I nikad vie nisam
vidjela majku."
Mislila sam da je to sve to e rei, ali trenutak kasnije je nastavila, glasom koji se
zapravo malo razvedrio, kao da se priprema za smijeh.
"Derala sam se i derala iz sveg glasa, kao luda, da je hou vidjeti. I to je trajalo i trajalo i
napokon, kad me nikako nisu mogli uutkati, tvoja mi je baka rekla: 'Jednostavno ti je bolje da
je ne vidi. Ne bi je htjela vidjeti da zna kako sad izgleda. Ne eli je takvu pamtiti.'"
"Ali zna to sam ja rekla? Sjeam se da sam to rekla. Rekla sam: Ali ona bi htjela vidjeti
mene. Ona bi htjela vidjeti mene."
A onda se doista nasmijala, ili ispustila zvuk nalik frktanju, preziran i kao da neto
izbjegava.
"Valjda sam si umiljala da sam jako vana, ne. Ona bi htjela vidjeti mene"
Taj dio prie jo nikad nisam ula.
I iste minute kad sam ga ula neto se dogodilo. Kao da mi se klopka sklopila u glavi da
zadri te rijei. Nisam tono razumjela kako u ih iskoristiti. Samo sam znala da su me
potresle i dale mi slobodu, u trenu, da udiem drukiji zrak, na raspolaganju samo meni.
Ona bi htjela vidjeti mene.
Priu koju sam napisala, onu u kojoj su te rijei, napisala sam tek godinama kasnije, tek
kad mi je postalo posve nevano tko mi je prvi dao tu ideju.
Zahvalila sam Alfridi i rekla joj da moram ii. Alfrida je otila po Billa da se doe
pozdraviti sa mnom, ali vratila se i obavijestila me da je zaspao.
"Poderat e se kad se probudi", rekla je. "Bilo mu je jako drago to te upoznao."
Odvezala je pregau i otpratila me do kraja vanjskih stuba. Od dna stubita ljunana je
staza vodila na ulicu. ljunak nam je kripao pod nogama, a ona je posrtala u kunim
cipelama tankih potplata.
Rekla je: "Au! K vragu i sve!" i uhvatila mi se za rame.
"Kako ti je tata?" rekla je.
"Dobro je."
"Previe radi."
Rekla sam: "Mora."
"Oh, pa znam. A kako ti je mama?"
"Uglavnom isto."
Okrenula se postrance prema izlogu duana.
"to misle da e netko kupiti ove starudije? Pogledaj tu kanticu za med. Tvoj tata i ja
nosili smo uinu u kolu tono u takvim kanticama."
"I ja", rekla sam.
"I ti?" Stisnula me. "Reci svojima da mislim na njih, hoe?"
Alfrida nije dola na sprovod mojeg oca. Pitala sam se je li to zato to me vie ne eli
vidjeti. Koliko sam znala, nikad nije javno rekla to ima protiv mene; nitko to nije znao. Ali
53
znao je moj otac. Kad sam ga posjetila kod kue i saznala da Alfrida ivi nedaleko od njega -
u kui moje bake, zapravo, koju je napokon naslijedila - predloila sam da je odem posjetiti.
To je bilo u uzburkanom meteu izmeu moja dva braka, kad sam bila u nekom razgaljenom
raspoloenju, netom osloboena i sposobna za kontakt s kim god.
Otac mi je rekao: "No, zna, Alfrida se malo uzrujala."
Zvao ju je Alfrida. Kad ju je poeo tako zvati?
Isprva mi uope nije na pamet padalo zbog ega bi se Alfrida uzrujavala. Otac me morao
podsjetiti na priu koju sam objavila prije nekoliko godina, i iznenadila sam se, ak malo
izgubila strpljenje i naljutila se, kad sam shvatila da Alfrida prigovara zbog neega to sad s
njom kao da jedva ima veze.
"To uope nije bila Alfrida", rekla sam ocu. "Promijenila sam priu, nisam ni mislila na
nju. To je lik u prii. Svakome je to jasno."
Ali, istini za volju, ipak je tu bila petrolejka koja je eksplodirala, majka u mrtvakom
pokrovu, nepokolebljivo, ojaeno dijete.
"No da", rekao je moj otac. Uglavnom je bio sasvim zadovoljan to sam postala
spisateljica, ali pomalo je dvojio oko onog to bi se moglo nazvati mojim karakterom. Oko
injenice da sam okonala brak zbog osobnih razloga - to jest, iz obijesti - i oko toga kako
sam neprestano opravdavala samu sebe - izmotavala se, kako bi on to rekao. Ne bi to rekao
naglas - to vie nije bila njegova stvar.
Upitala sam ga kako zna da se Alfrida uzrujala.
Rekao mi je: "Iz pisma."
Iz pisma, iako su ivjeli gotovo u susjedstvu. Istinski mi se saalio kad sam shvatila kako
je on ponio najvei teret moje navodne nepromiljenosti, ili ak nedjela, kojima sam drugima
nanijela nepravdu. I kako su on i Alfrida u tako slubenim odnosima. Pitala sam se to mi je
preutio. Je li se naao pozvanim da me brani pred Alfridom, kao to je morao braniti moje
pisanje pred drugim ljudima? Sad me branio, premda mu to nikad nije lako padalo. U toj
nelagodnoj obrani moda mu je izletjela neka grubost.
Zbog mene se naao u posebnim tekoama.
Kad god sam bila na domaem terenu, postojala je jedna opasnost. Opasnost da se moj
ivot vidi oima drugih, ne samo mojim vlastitim. Da se vidi kao sve vee klupko rijei to se
namata kao bodljikava ica, zamreno, zbunjujue, bez utjehe - u usporedbi s bogatom
proizvodnjom, hranom, cvijeem i pletenim odjevnim predmetima to su izlazili iz kuevnosti
drugih ena. Tad je bilo tee rei kako je sve to vrijedno truda.
Moda vrijedno mojeg truda, ali to je s ostalima i njihovim trudom?
Otac mi je rekao da Alfrida sad ivi sama. Pitala sam ga to se dogodilo s Billom. Rekao
je kako je to sve izvan njegove nadlenosti. Ali mislio je da je posrijedi bila neka akcija
spaavanja.
"Spaavanja Billa? Pa tko ga je spaavao?"
"Pa, mislim da je imao enu."
"Srela sam ga jednom kod Alfride. Svidio mi se."
"Ljudima se sviao. enama."
Morala sam razmotriti i mogunost da prekid meu njima nije imao nikakve veze sa
mnom. Moja maeha odvukla je mog oca u novu vrstu ivota. Ili su na kuglanje i klizanje i
redovito se viali s drugim parovima na kavi i krafnama u lokalu Tima Hortona. Ona je dugo
bila udovica prije nego to se udala za njega i iz tih je dana imala mnoge prijatelje, koji su
njemu postali novi prijatelji. Ono to se dogodilo njemu i Alfridi moda je bila tek jedna od
promjena, dotrajavanje starih veza, to sam tako dobro razumjela u svojem ivotu, ali nisam
oekivala da se dogaa u ivotu stari- jih - posebno, kao to bih ja rekla, u ivotu ljudi u
starom kraju.
Moja je maeha umrla neposredno prije mog oca. Nakon kratkog, sretnog braka poslani
su na razliita groblja da poivaju kraj prvih, napornijih partnera. Prije obje te smrti Alfrida se
ponovno preselila u grad. Nije prodala kuu, samo je otila i napustila je. Otac mi je pisao:
54
"Prilino smijean postupak."
Na oevu sprovodu bilo je mnogo ljudi, mnogo ljudi koje nisam poznavala. Na travnjaku
na groblju prila mi je jedna ena - isprva sam mislila da je prijateljica moje maehe. Onda
sam shvatila da je ena tek nekoliko godina starija od mene. Djelovala je starije zbog nabijene
figure i krune sijedo-plavih uvojaka i sakoa s cvjetastim uzorkom.
"Prepoznala sam vas po slici", rekla je. "Alfrida se vjeno hvali vama."
Rekla sam: "Alfrida nije umrla?"
"O ne", rekla je ena i ispriala mi kako je Alfrida u starakom domu u gradu odmah
sjeverno od Toronta.
"Premjestila sam je dolje tako da mi bude na oku."
Sad sam ve jasno razabrala - ak i po njezinom glasu - da pripada mojoj generaciji, i
sinulo mi je kako mora da pripada onoj drugoj obitelji, da je to Alfridina polusestra, roena
kad je Alfrida bila ve gotovo odrasla ena.
Rekla mi je kako se zove, i naravno da nije imala isto prezime kao Alfrida - valjda je
udana. A ja nisam pamtila da je Alfrida bilo kada poimence spomenula nekoga iz svoje
poluobitelji.
Upitala sam je kako je Alfrida i ena mi je rekla da joj je vid tako oslabio da se slubeno
smatra slijepom. I ima ozbiljne probleme s bubrezima, to znai da mora na dijalizu dva puta
tjedno.
"A osim toga...?" rekla je i nasmijala se. Pomislila sam, pa da, sestra, jer sam ula neto
od Alfride u tom bezobzirnom, nehajnom smijehu. "Zato ne moe ba putovati", rekla je.
"Inae bih je dovela. I dalje dobiva novine odavde i ja joj ih povremeno itam. Tako sam i
vidjela ovo za vaeg oca."
Upitala sam se naglas, impulzivno, da li da je odem posjetiti u staraki dom. Emocije oko
sprovoda - svi oni osjeaji topline, olakanja i pomirenja to ih je u meni pokrenula smrt
mojeg oca u razumnoj dobi - potaknule su me da to predloim. Ali bilo bi to teko izvesti.
Moj mu - drugi mu - i ja imali smo na raspolaganju samo dva dana, a onda smo letjeli u
Europu na ionako zakanjeli odmor.
"Ne znam koliko biste ba imali od toga", rekla je ena. "Ona ima dobre dane. A onda
ima loe dane. Nikad se ne zna. Neki put mislim da samo izvodi. Recimo, cijeli dan sjedi i to
god da joj netko kae, ona odgovara jedno te isto. Zdrava ko dren i spremna za ljubav. I to
ponavlja cijeli bogovetni dan. Zdrava ko dren i spremna za ljubav. Izludi ovjeka. A onda
drugi dan sasvim lijepo odgovara."
Ponovno su me njezin glas i smijeh - ovaj put napola priguen - podsjetili na Alfridu i
rekla sam: "Znate, mislim da sam vas upoznala, sjeam se da su jednom Alfridina maeha i
njezin otac navratili, ili je moda doao samo otac s nekima od djece..."
"Oh, ali nisam to ja", rekla je ena. "Mislili ste da sam Alfridina sestra? Isuse. Oito se
vidi koliko sam stara."
Zaustila sam da joj kaem kako je zapravo ne vidim dobro, i to je bila istina. Tog
listopadskog poslijepodneva sunce se nisko spustilo i tuklo mi je ravno u oi. ena je stajala
leima prema svjetlu, tako da joj nisam razabirala ni crte ni izraz lica.
Nervozno je i znaajno zabacila ramena. Rekla je: "Alfrida je moja bioloka mama."
Mama. Majka.
Zatim mi je, bez previe pojedinosti, ispriala priu koju je sigurno mnogo puta
pripovijedala, jer je govorila o vanom dogaaju u njezinom ivotu i o pustolovini u koju se
upustila bez ikoga svoga. Posvojila ju je obitelj u istonom Ontariju; bila je to jedina obitelj
koju je znala ("i volim ih od sveg srca"), i udala se i rodila djecu koja su odrasla, prije nego
to je osjetila poriv da otkrije tko joj je prava majka. Nije ilo lako, zbog toga kako su se prije
vodili spisi, i zbog tajnosti ("Stopostotno se tajilo da me rodila"), ali prije nekoliko godina
uspjela je ui Alfridi u trag.
"I ba na vrijeme", rekla je. "Hou rei, bilo je vrijeme da se pojavi netko da se brine za
nju. Brinem se koliko mogu."
55
Rekla sam: "Pojma nisam imala."
"Ne. U ono vrijeme, mislim da je malo tko znao. Upozore te kad krene u ovakvo to da
bi mogao biti veliki ok kad se pojavi. Za starije ljude to je i dalje krupna stvar. Ipak. Mislim
da joj nije smetalo. Da sam se pojavila ranije, moda bi."
Iz nje je zrailo neto pobjedonosno, to nije bilo teko shvatiti. Ako ima priu koja e
nekoga zapanjiti, i iznio si je, i zbilja je zapanjila sluatelja, trenutak moi koji nastupa melem
je za duu. U ovom sluaju bio je tako potpun da je ena osjetila potrebu da se ispria.
"Oprostite mi to priam samo o sebi, a nisam vam ni rekla kako mi je ao zbog vaeg
tate."
Zahvalila sam joj.
"Znate, Alfrida mi je priala kako su va tata i ona jednog dana ili pjeke iz kole doma,
to je bilo u srednjoj koli. Nisu mogli cijelim putem ii zajedno, jer znate, u to doba, deko i
cura, zadirkivali bi ih da je to uas i strava. Pa je zato, ako je iziao iz kole prvi, on ekao nju
tamo gdje njihov put skree s glavne ceste, malo izvan grada, a ako je ona izila prva, onda je
ona ekala njega. I jednog dana su tako hodali i uli su kako sva zvona zvone i znate to je to
bilo? Kraj Prvog svjetskog rata."
Rekla sam kako sam i ja ula tu priu.
"Samo to sam mislila da su bili jo djeca."
"Pa kako bi se onda vraali iz srednje kole da su bili djeca?" Rekla sam da sam mislila
da su se igrali u poljima. "S njima je bio tatin pas. Zvao se Mack."
"Moda je pas bio s njima, ne kaem. Moda ih je doao doekati. Sumnjam da joj se
neto pobrkalo u toj prii. Dosta dobro pamti sve to ima veze s vaim tatom."
Sad sam postala svjesna dviju stvari. Prvo, da je moj otac roen 1902. i da je Alfrida
otprilike istih godina. Dakle, mnogo je vjerojatnije da su ili kui iz srednje kole nego da su
se igrali u poljima, i udno je kako nikad prije nisam to shvatila. Moda su rekli da su bili u
poljima, to jest, da su hodali kui preko polja. Moda nikad nisu rekli da su se "igrali".
Osim toga, da onog dojma ispriavanja ili prijateljstva, one bezazlenosti koju sam
maloprije naslutila u toj eni, sad vie nema.
Rekla sam: "Stvari se promijene."
"Tako je", rekla je ena. "Ljudi mijenjaju stvari. elite uti to je Alfrida govorila o
vama?"
Sad. Znala sam da sad dolazi.
"to?"
"Govorila je da ste pametni, ali da niste ni blizu tako pametni kao to si umiljate."
Natjerala sam se da i dalje gledam u tamno lice u protusvjetlu.
Pametna, prepametna, nedovoljno pametna.
Rekla sam: "Je li to sve?"
"Govorila je da ste srca kamenoga. To je ona govorila, ne ja. Ja nemam nita protiv vas."
One nedjelje, nakon ruka u podne kod Alfride, odluila sam otpjeaiti sve do svojeg
doma. Ako hodam u oba smjera, izraunala sam da u prijei oko petnaest kilometara, to bi
trebalo ponititi djelovanje obroka koji sam pojela. Osjeala sam se pretrpano, ne samo od
hrane nego i od svega to sam vidjela i naslutila u tom stanu. Nagurano, staromodno
pokustvo.
Billove utnje. Alfridina ljubav, tvrdoglava kao mulj, i neprikladna, i beznadna - koliko
sam ja vidjela - ve samo zbog godina. Nakon to sam neko vrijeme hodala, u eludcu mi vie
nije bila takva teina. Zarekla sam se da sljedeih dvadeset etiri sata neu pojesti ni zalogaja.
Hodala sam na sjever i na zapad, sjever i zapad, ulicama uredno pravokutnog gradia. U
nedjeljno poslijepodne jedva da je bilo prometa, osim na glavnim cestama. Katkad se moja
ruta nekoliko ulica poklapala s rutom autobusa. Autobus bi proao kraj mene sa samo dvoje ili
troje putnika u njemu. Ljudi koje nisam poznavala niti su oni poznavali mene. Kakva srea.
Lagala sam, nisam se ila sastati s prijateljicama. Moji su prijatelji uglavnom svi otili
kuama, gdje god su ve ivjeli. Moj zarunik vratit e se tek sutra - bio je u posjetu
56
roditeljima u Cobourgu, na putu kui iz Ottawe. Nee biti nikoga u domu kad onamo stignem
- nikoga s kim moram razgovarati ili koga moram sluati. Nita nisam morala raditi.
Kad sam hodala ve vie od jednog sata, spazila sam kafi koji je bio otvoren. Ula sam i
naruila kavu. Kava je bila podgrijana, crna i gorka - kao lijek, ba ono to mi je trebalo. Ve
sam osjetila olakanje, sad sam postala sretna. Takva srea, biti sam. Gledati vrelo svjetlo
kasnog poslijepodneva kako je upeklo vani na ploniku, granje tek razlistalog drveta koje
baca oskudnu sjenu. uti odstraga iz kafia prijenos utakmice to ga ovjek koji me posluio
slua na radiju. Nisam mislila o prii koju u napisati o Alfridi - ne ba o tome - nego o poslu
koji elim raditi, poslu koji mi je djelovao vie kao da trgam i upam neto iz zraka nego da
gradim prie. Vika gomile dopirala je do mene poput velikih otkucaja srca, punih tuge. U
lijepim, naizgled pravilnim valovima, s njihovim udaljenim, gotovo neljudskim pristankom i
naricanjem.
To sam htjela, tome sam mislila da moram pokloniti pozornost, takav sam htjela da mi
bude ivot.
UTJEHA
Nina je kasno popodne igrala tenis, na srednjokolskom igralitu. Kad je Lewis prestao
raditi u koli, jedno je vrijeme boj- kotirala terene, ali odonda je prolo ve godinu dana i
njezina prijateljica Margaret - takoer umirovljena profesorica, iji je odlazak bio rutinski i
ceremonijalan, za razliku od Lewisova - nagovorila ju je da ponovno ondje igra.
"Mora se malo kretati dok jo moe."
Margaret je ve bila otila kad se dogodilo ono s Lewisom. Poslala je pismo potpore iz
kotske. Ali ona je bila osoba tako sveobuhvatne suuti, otvorena razumijevanja i
dalekosena prijateljstva da pismo moda nije imalo preveliku teinu. Opet Margaret i njezina
dobra dua.
"Kako je Lewis?" rekla je dok ju je Nina to poslijepodne vozila kui.
Nina je rekla: "Pluta."
Sunce je ve palo gotovo do ruba jezera. Neka stabla koja su jo zadrala lie plamtjela
su u zlatu, ali ljetna toplina poslijepodneva nestala je kao rukom odnesena. Grmovi pred
Margaretinom kuom bili su umotani u jutu poput mumija.
Taj trenutak u danu Ninu je podsjetio na etnje na koje su ona i Lewis odlazili poslije
kole, a prije veere. Kratke etnje, nuno, jer se bre smrkavalo, po stazama to vode u
prirodu i starim eljeznikim nasipima. Ali nabijene svim onim detaljnim zapaanjima,
izgovorenim ili neizgovorenim, koje je nauila ili upila od Lewisa. Kukci, liinke, puevi,
mahovina, trske u jarku i velike gnojitarke u travi, ivotinjski tragovi, kanadska hudika,
brusnice - gusta smjesa svaki dan promijeana malo drukije. I svaki dan novi korak prema
zimi, sve vea parnost, svenue.
Kua u kojoj su Nina i Lewis stanovali sagraena je 1840. i neke, odmah uz plonik, u
stilu onog vremena. U dnevnoj sobi ili blagovaonici uli su se ne samo koraci nego i razgovor
s ulice. Nina je oekivala da e Lewis uti kako se zatvaraju vrata auta.
Ula je zvidei, najbolje to je znala. Gle stie nam junak hrabri.
"Pobijedila sam. Pobijedila sam. Halo?"
Ali dok je ona bila vani, Lewis je umirao. Zapravo, ubijao se. Na nonom ormariu leala
su etiri omota za lijekove s poleinom od aluminijske folije. Svaki je nekad sadravao dva
snana sredstva protiv bolova. Jo dva omota leala su pokraj njih, nedirnuta, a bijele kapsule
su jo nadizale plastini pokrov. Kad ih je Nina uzela u ruku, poslije, opazila je da je na
57
jednom folija oteena, kao da ju je zagrebao noktom, a onda odustao jer je odluio da mu je
dosta ili ga je u tom asu progutala besvijest.
aa mu je bila gotovo prazna. Ni kap vode nije se prolila.
Razgovarali su o tome. Sloili su se oko plana, ali uvijek je to bilo neto to bi se moglo
dogoditi - to e se dogoditi - u budunosti. Nina je uzimala zdravo za gotovo da e ona biti
nazona i da e se upriliiti neka vrst obredne sveanosti. Glazba. Posloeni jastuci i stolica
privuena uz krevet da ga moe drati za ruku. O dvije stvari nije mislila - o njegovoj krajnjoj
netrpeljivosti prema ceremonijama svake vrste i o tome kakav e teret to sudjelovanje biti
njoj. S pitanjima koja e se postavljati, miljenjima koja e se iznositi, opasnosti u koju e se
dovesti kao pomagaica u tom inu.
Kad je to ovako izveo, sveo je ono to je vrijedno prikrivati na najmanju moguu mjeru.
Potraila je poruku. to je mislila da e pisati? Nisu joj trebale upute. Svakako joj nije
trebalo objanjenje, kamoli isprika. Oprotajno pismo nije joj moglo rei nita to ve ionako
ne zna. ak i na pitanje "Zato tako brzo?" mogla je i sama dokuiti odgovor. Razgovarali su
- ili je on govorio - o pragu nepodnoljive bespomonosti ili boli ili gaenja nad samim
sobom i kako je vano prepoznati taj prag, a ne skliznuti preko njega. Prije, radije nego
poslije.
Svejedno, nije mogla vjerovati da joj ipak nije poelio jo neto rei. Prvo je pregledala
pod, mislei da je moda rukavom pidame sruio papir s nonog ormaria kad je posljednji
put odloio au s vodom. Ili se moda posebno pobrinuo da se to ne dogodi - pa je pogledala
pod postolje svjetiljke. Zatim u ladicu nonog ormaria. Zatim ispod njegovih papua i u
papue. Rastresla je stranice knjige koju je itao u posljednje vrijeme, knjige o paleontologiji i
dogaaju za koji je mislila da se zove kambrijska eksplozija viestaninih oblika ivota.
Nita.
Poela je prekapati posteljinu. Skinula je presvlaku s popluna, zatim plahtu. Ovdje je
leao, u tamnoplavoj svilenoj pidami koju mu je kupila prije petnaestak dana. alio se da mu
je hladno - on kojem nikad prije nije bilo hladno u krevetu - pa je izila i kupila mu najskuplju
pidamu koju je nala. Kupila ju je jer je svila ujedno lagana i topla i jer su je sve druge
pidame koje je vidjela - s prugama ili sa aljivim ili bezobraznim natpi- sima - podsjeale na
starce, na mueve iz stripova, na poraene papuare. Bila je gotovo iste boje kao i plahte pa
joj se pokazalo vrlo malo njega. Stopala, zglobovi, listovi. Ruke, zglobovi, vrat, glava. Leao
je na boku, okrenut leima prema njoj. I dalje usredotoena na pronalaenje pisma,
pomaknula je jastuk, grubo ga izvukla ispod njegove glave.
Ne. Ne.
Kad je pala s jastuka na madrac, glava je proizvela neki zvuk, zvuk tei no to bi
oekivala. I taj zvuk, kao i prostrana praznina plahte, kao da su joj govorili da je potraga
uzaludna.
Tablete su ga vjerojatno uspavale, kriom mu oduzele sve funkcije pa nije bilo mrtvog
pogleda ni zgrenih udova. Usta su mu bila malo otvorena, ali suha. U posljednja se dva
mjeseca znatno promijenio - tek je sad zapravo vidjela koliko. Dok su mu oi bile otvorene ili
ak dok je spavao, neki napor to ga je ulagao odravao je privid da je teta privremena - da je
lice snanog, ivahnog, uvijek potencijalno agresivnog mukarca od ezdeset dvije godine jo
tu, ispod nabora plaviaste koe, ispod okamenjena bdijenja bolesti. Onaj estoki i ivi
karakter njegovom licu nije nikad davala graa kostiju - sve je bilo u duboko postavljenim
blistavim oima, pokretljivim ustima i lakoi izraza, u brzoj izmjeni rasporeda bora kojima je
izraavao svoj repertoar poruge, nevjerice, ironina strpljenja, patnikog gaenja. Repertoar iz
uionice koji nije uvijek ostajao u uionici.
Vie ne. Vie ne. Sad, u roku od dva sata poslije smrti (jer mora da se primio posla im je
ona otila, ne elei riskirati da sve ne bude obavljeno prije njezinog povratka), sad je bilo
jasno kao dan da su propadanje i rasap nadvladali i lice mu je duboko upalo. Bilo je
bezizraajno, daleko, ostarjelo i djetinjasto - moda nalik licu mrtvoroena djeteta.
Bolest je nastupala na tri razna naina. Jedan je zahvaao ake i ruke. Prsti su trnuli i
postajali glupi, stisak nezgrapan, a onda i nemogu. Ili su prvo slabjele noge, stopala su se
spoticala, a onda odbijala podii se na korak pa ak i samo prekoraiti rub tepiha. Trei i
58
vjerojatno najgori napad usmjeravao se na grlo i jezik. Gutanje je bilo nepouzdano,
usplahireno, drama s guenjem, a govor se pretvarao u zgruani tok naporno zahtjevnih
slogova. Bolest je uvijek pogaala miie kojima upravljamo svojom voljom, i to je isprva
zvualo kao manje od dva zla. Nema zatajenja srca ili mozga, nema pogreno odaslanih
signala niti zlobnih prekrajanja osobnosti. Vid, sluh, okus, opip i, najbolje od svega,
inteligencija, svi ili i snani kao uvijek. Mozak zauzet nadziranjem gaenja vanjskih sustava,
zbrajanjem greaka i zaliha koje se iscrpljuju. Pa zar to nije bolje?
Naravno, rekao je Lewis tada. Ali samo zbog prilike koju ti to prua, prilike da neto
poduzme.
Njegovi su problemi poeli s miiima nogu. Upisao se na fitnes za seniore (premda se
gnuao i same pomisli na to) da vidi moe li ih nekako prisiliti da ponovno ojaaju. Tjedan ili
dva inilo mu se da djeluje. Ali onda su mu noge oteale kao olovo, poeo se spoticati i
posrtati i ubrzo su mu postavili dijagnozu. im su je doznali, poeli su razgovarati o tome to
e se poduzeti kad doe vrijeme. Poetkom ljeta hodao je pomou dvaju tapova. Do kraja
ljeta vie uope nije hodao. Ali rukama je jo mogao okretati stranice knjige i drati, s
tekoom, vilicu ili licu ili olovku. Nini se inilo da mu se govor nije promijenio, ali
posjetioci ga nisu uvijek razumjeli. On je ionako odluio da posjete treba zabraniti.
Promijenio je prehranu kako bi olakao vakanje i katkad je cijeli dan proao bez bilo kakvih
potekoa te vrste.
Nina se raspitala o invalidskim kolicima. On se nije protivio. Nisu vie razgovarali o
onom to su zvali velikom obustavom.
ak se pitala ne ulaze li - ili on ulazi - u fazu o kojoj je itala, promjenu koja se zna
dogoditi ljudima usred neizljeive bole- sti. Doza optimizma koja se probije u prvi plan, ne
zato to je opravdana, nego zato to je cijelo iskustvo postalo realnost, a ne vie apstrakcija,
naini borbe postali su trajno stanje, a ne privremena gnjavaa.
Kraj jo nije nastupio. ivi za danas. Iskoristi dan.
Takav razvoj dogaaja nije bio tipian za Lewisa. Nina ne bi vjerovala da je on sposoban
za samoobmanu, ak ni ako je korisna. Ali nikad ga nije mogla zamisliti ni izrovana tjelesnim
propadanjem. A ako se ta nevjerojatna stvar dogodila, ne mogu li se dogoditi i druge? Nije li
mogue da se promjene koje se dogaaju drugima dogode i njemu? Tajne nade, okret u
stranu, potajne pogodbe?
Ne.
Podignula je telefonski imenik to je stajao kraj kreveta i potraila "pogrebnika", rije
koja naravno nije postojala. "Organizacija pogrebnih usluga". To joj je dignulo tlak onako
kako je dizalo i njemu, to im je bilo zajedniko. Pogrebnik, pa za Boga miloga, to fali
pogrebniku? Okrenula se prema njemu i vidjela ga kako ga je ostavila, bespomono
otkrivenog. Prije nego to je nazvala telefonski broj, navukla je plahtu na krevet i presvlaku
na poplun.
Mladi muki glas upitao ju je li ve bio lijenik, je li ga pregledao?
"Nije mu trebao lijenik. Kad sam dola kui, nala sam ga mrtvog."
"Kad je to bilo?"
"Ne znam - prije nekih dvadesetak minuta."
"Nali ste ga preminulog? Onda - tko je va lijenik? Nazvat u ga i poslati ga k vama."
Dok su injenino raspravljali o samoubojstvu, Nina i Lewis nisu nikad, koliko se sjeala,
razgovarali o tome treba li se ta injenica tajiti ili obznaniti. S jedne strane, bila je sigurna,
Lewis bi htio da se injenice znaju. Htio bi da se zna kako je to bilo njegovo vienje asnog i
razboritog rjeenja situacije u kojoj se naao. Ali s druge strane, moda bi radije da se to ne
otkrije. Ne bi htio da bilo tko pomisli kako se na to odluio zbog gubitka posla, izgubljene
bitke u koli. Da misle kako se predao i uruio zbog poraza to ga je ondje doivio - od toga
bi pobjesnio.
Pokupila je omote tableta s nonog ormaria, pune i prazne, bacila ih u zahod i pustila vodu.
Pogrebnikovi ljudi bili su krupni mjesni deki, bivi uenici, ne- to smeteniji nego to su
59
eljeli pokazati. Lijenik je bio takoer mlad, i nepoznat - Lewisov stalni lijenik bio je na
odmoru u Grkoj.
"Zapravo blagoslov", rekao je lijenik kad je saznao sve injenice. Malo se iznenadila kad
ga je ula da to tako otvoreno priznaje i pomislila kako bi Lewis, da ga je uo, moda
nanjuio nepoeljni traak religije. Ono to je lijenik tada rekao manje ju je zaudilo.
"Biste li htjeli s nekim razgovarati? Sad imamo ljude za to, znate, koji vam pomau da
iziete na kraj s onim to osjeate."
"Ne. Ne. Hvala, dobro sam."
"Dugo ve ivite ovdje? Imate prijatelje koje moete pozvati?"
"O, da. Da."
"Hoete sad nekoga pozvati?"
"Da", rekla je Nina. Lagala je. im su lijenik i mladi nosai i Lewis izili iz kue - Lewis
odnesen poput komada pokustva omotanog da se zatiti od udaraca - morala je nastaviti
potragu. Sad je zakljuila da je bila glupa to se ograniila na blizinu kreveta. Uhvatila se
kako prekapa po depovima svojeg kunog ogrtaa, koji je visio na unutarnjoj strani vrata
spavae sobe. Odlino mjesto, jer je taj ogrta navlaila svako jutro prije no to bi pohitala u
kuhinju skuhati kavu i uvijek je istraivala po depovima traei papirnati rupi, ru. Osim
to bi morao ustati iz kreveta i prijei cijelu sobu - on koji ve tjednima nije mogao ni koraka
napraviti bez njezine pomoi.
Ali zato je sigurna da je poruku napisao i negdje stavio juer? Ne bi li imalo vie smisla
napisati je i sakriti tjednima prije, tim vie to nije znao kako e mu brzo odumrijeti
sposobnost pisanja? A ako je tako, poruka moe biti bilo gdje. U ladici njezinog pisaeg stola
- gdje je sad kopala. Ili ispod boce ampanjca koju je kupila da je popiju za njegov roendan i
postavila na komodu da ga podsjeti na taj dan za dva tjedna - ili izmeu stranica bilo koje
knjige koju je otvorila. Nije li je pitao, ne tako davno, "to sad ti ita?" Mislei, osim knjige
koju ita njemu - "Frederika Velikog" Nancy Mitford. Ona mu je itala zabavne povijesne
knjige - nije trpio beletristiku - a preputala mu je da se sam hvata u kotac sa znanstvenim
djelima. Rekla mu je: "Ma neke japanske prie", i podignula knjigu. Sad je razbacala sve
knjige da nae ba tu, da je okrene naopako i istrese sve stranice. Svaka od knjiga koje je prvo
odgurnula poslije je podvrgnuta istom postupku. Jastuci sa stolice na kojoj je obino sjedila
baeni su na pod, da se vidi to je ispod njih. S vremenom su i svi jastuci s kaua razbacani na
isti nain. Zrnca kave istresena iz limenke za sluaj da je (u ali?) ondje sakrio oprotajnu
poruku.
Nije htjela nikoga uz sebe, nikoga da promatra ovu premetainu - koju je, meutim,
obavljala pod upaljenim svim svjetlima i rastvorenim zavjesama. Nema je tko podsjetiti da se
pribere. Ve se smrailo i shvatila je da bi morala neto pojesti. Mogla bi telefonirati
Margaret. Ali nije poduzela nita. Ustala je da navue zavjese, ali umjesto toga je pogasila
svjetla.
Nina je bila visoka preko metar osamdeset. ak i dok je bila tinejderica, nastavnici
tjelesnog, kolski savjetnici i brine majine prijateljice opominjale su je da se prestane grbiti.
Trudila se koliko je mogla, ali ak i sad, kad je gledala sebe na fotografijama, znalo ju je
poraziti kad bi vidjela kako se ponizno dri - skupljena ramena, glava nagnuta u stranu, sva
kao kakva nasmijeena pomonica. Kad je bila mlada, naviknula se na dogovorene sastanke,
prijatelje koji su je spajali s visokim mukarcima. Kao da nita drugo nije bilo vano kod
mukarca - ako ima vie od metar osamdeset pet, mora ga se spariti s Ninom. Vrlo esto se on
pomalo mrgodio zbog te situacije - visoki mukarac, napokon, moe birati - a Ninu bi, i dalje
pogrbljenu i nasmijeenu, oblijevala nelagoda.
Barem su se roditelji ponaali kao da je njezin ivot njezina privatna stvar. Oboje su bili
lijenici, ivjeli su u gradiu u Michiganu. Nina je ivjela s njima i nakon to je diplomirala.
Predavala je latinski u mjesnoj gimnaziji. Za praznike je odlazila u Europu s onim
prijateljicama s fakulteta koje jo nisu obrali, kao vrhnje s mlijeka, za udaje i preudaje, a po
svoj prilici nikad i nee. Dok su pjeaili planinama Cairngorms u kotskoj, ona i njezino
60
drutvo upoznali su se sa skupinom Australaca i Novozelanana, privremenih hipija iji je
voa oito bio Lewis. Bio je nekoliko godina stariji od svih ostalih i redovito onaj kojem se
obraalo kad su izbile nesuglasice ili tekoe. Nije bio osobito visok - osam ili deset
centimetara nii od Nine. Ipak, vezao se za nju, nagovorio je da promijeni plan puta i ode s
njim - dok je on sam veselo ostavio svoje drutvo da se snalazi kako zna i umije.
Pokazalo se da mu je dognjavilo lutanje, kao i da ima sasvim pristojnu diplomu iz
biologije i metodike s Novog Zelanda. Nina mu je priala o gradu na istonoj obali jezera
Huron u Kanadi, gdje je posjeivala rodbinu kad je bila mala. Opisala mu je visoka stabla u
ulinim drvoredima, jednostavne stare kue, zalaske sunca nad jezerom - odlino mjesto za
njihov zajedniki ivot i mje- sto u kojem e, zbog veza s Commonwealthom, Lewis lake
nai posao. I nali su posao, oboje, u srednjoj koli - premda je Nina odustala od predavanja
nekoliko godina poslije kad su iz nastave izbacili latinski. Mogla se prekolovati, pripremiti
se da predaje neto drugo, ali zapravo joj je potajno bilo drago da vie ne radi na istom mjestu
i na istoj vrsti posla kao Lewis. Snaga njegove linosti, uznemirujui stil predavanja, stvarali
su mu neprijatelje kao i prijatelje i osjetila je olakanje kad se izvukla iz toga.
Predugo su ekali da imaju dijete. A sumnjala je i da su oboje mrvicu pretati - nije im se
sviala pomisao da e se svesti na pomalo komine i umanjene identitete mame i tate. Uenici
su se divili i njoj i njemu - ali posebno Lewisu - jer su bili potpuno drukiji od odraslih kod
kue. Energiniji i mentalno i tjelesno, sloeniji i ivlji i sposobni da izvuku neto dobro iz
ivota.
Pridruila se zboru. Koncerte su esto odravali u crkvama i tada je shvatila kako Lewis
dubinski ne podnosi ta mjesta. Dokazivala mu je kako esto na raspolaganju nema drugog pri-
kladnog prostora i da to ne znai da je glazba nabona (premda je to bilo malo tee dokazivati
kad je posrijedi "Mesija"). Rekla mu je da je staromodan i da bilo koja religija dandanas vie
ne moe nanijeti mnogo zla. To je izazvalo burnu svau. Morali su trati po kui i s treskom
zatvarati prozore da se njihovi povieni glasovi u toploj ljetnoj veeri ne uju sve do plonika.
Svaa ju je zapanjila, jer je otkrila ne samo kako on jedva eka neprijatelja nego i kako ni
ona ne moe popustiti u raspravi koja se razmahala do gnjeva. Ni jedno od njih dvoje nije se
htjelo povui, oboje su se zagrieno drali svojih naela.
Pa zar ne moe podnijeti da su ljudi drukiji, zato ti je to tako vano?
Ako ovo nije vano, nita nije.
Zrak kao da se zgusnuo od mrnje i prezira. I sve to zbog pitanja koje nikad nee
razrijeiti. Otili su u krevet bez rijei, razili se drugo jutro bez rijei, a tijekom dana ih je
sustigao strah - nju da se on nikad nee vratiti kui, njega da je nee zatei kod kue kad se
vrati. Srea ih, meutim, nije iznevjerila. Nali su se kasno poslijepodne, blijedi od kajanja,
drhtavi od ljubavi, kao ljudi koji su za dlaku izbjegli potres i sad tumaraju uokolo po
ogoljenoj pustoi.
Nije to bilo posljednji put. Nina se, odgojena da bude miroljubiva, pitala je li to normalan
ivot. Nije o tome mogla razgovarati s njim - njihova su pomirenja bila previe zahvalna,
preslatka i blesava. On ju je zvao slatka Nina Hijena, ona njega Luckasti Lewis.
Prije nekoliko godina nova se vrsta znaka poela pojavljivati uz ceste. Dugo su tu bili
znakovi koji su poticali na preobraenje, i oni s velikim ruiastim srcima i sve ravnijom
crtom otkucaja, s ciljem da odvrate od pobaaja. Sad su se stali viati dijelovi Knjige
postanka.
U poetku Bog stvori nebo i zemlju.
I ree Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.
Na svoju sliku stvori Bog ovjeka. Muko i ensko stvori ih.
Obino je uz rijei bila naslikana duga ili rua ili neki drugi simbol edenske ljupkosti.
"to ovo znai?" rekla je Nina. "Svakako je neto novo. Promjena od 'Bog voli ovaj
svijet'."
61
"To je kreacionizam", rekao je Lewis.
"Shvatila sam to. Mislim, zato to piu po znakovima po cijelom gradu?"
Lewis je rekao kako se oito razmahao pokret koji zagovara doslovno prihvaanje onog
to pie u Bibliji.
"Prie o Adamu i Evi. Isto ono staro smee."
Nije se inilo da mu to previe smeta - svakako ne vie od jaslica koje su postavljali
svakog Boia, ne pred crkvom nego na travnjaku pred gradskom vijenicom. Jedna stvar je
staviti to na crkveno vlasnitvo, rekao je, a drugo na gradsko. U Nininu kvekerskom odgoju
nije se previe vanosti davalo Adamu i Evi pa je, kad je dola kui, izvadila Bibliju u verziji
kralja Jakova i proitala cijelu priu. Razdragano je pratila velianstveni napredak onih prvih
est dana - razdiobu voda i postavljanje velikih svjetlila sunca i mjeseca i pojavu ivih
stvorova to puze po zemlji i mile i vrve vodom i ptica krilatih i tako dalje.
"Ovo je prekrasno", rekla je. "Sjajna poezija. Ljudi bi morali to itati."
On je rekao da to nije ni bolje i loije od bilo kojega od hrpe mitova o stvaranju svijeta
koji su nastali u svim kutovima zemlje i da mu je ve puna kapa sluati o tome kako je to
prekrasno i kako je to poezija.
"To je paravan", rekao je. "ivo se njima fuka za poeziju."
Nina se nasmijala. "Kutovi zemlje", rekla je. "Tako govori jedan znanstvenik? To ti je sto
posto iz Biblije."
Tu i tamo bi se odvaila podbadati ga u vezi s tom temom. Ali morala je biti oprezna da
ne ode predaleko. Morala je paziti na onu toku u kojoj e on prepoznati smrtnu prijetnju,
uvredu asti.
Katkad je u poti nalazila letke. Nije ih itala i neko je vrijeme mislila da ih svi dobivaju,
zajedno s pismima koja nude putovanja u tropske krajeve i ostale arolike nagrade. Onda je
otkrila da Lewis iste materijale dobiva i u koli - kreacionistiku propagandu, kako je on to
zvao - gdje su mu ih ostavljali na stolu ili ubacivali u sandui za potu.
"Djeca imaju pristup mojem stolu, ali tko mi ta sranja trpa u sandui?" rekao je
ravnatelju.
Ravnatelj je rekao da ni on to ne moe dokuiti i da i on dobiva iste stvari. Lewis je
spomenuo dvoje nastavnika u koli, par kriptokrana, kako ih je on zvao, a ravnatelj je rekao
kako se nema smisla oko toga ivcirati, baci sve u smee i gotovo.
Postavljali su mu pitanja u razredu. Naravno, uvijek su mu postavljali pitanja. Na to
moe raunati, rekao je Lewis. Neka sitna boleljiva svetica od curice ili pametnjakovii
obaju spolo- va koji bi htjeli baciti klip u zamanjake evolucije. Lewis je imao prokuane
naine kako s tim izii na kraj. Rekao je onima koji su mu ometali predavanja da, ako ele
religioznu interpretaciju postanka svijeta, imaju u susjednom gradu samostalnu Kransku
kolu koja e ih objeruke primiti. Kad su pitanja postala sve ea, dodao je kako ima i
autobus koji e ih onamo odvesti i da mogu pokupiti knjige i otii istog trena ako ele.
"Ne moram vas nogom u...", rekao je. Kasnije je bilo prijepora - je li doista izgovorio
rije "guzica" ili ju je samo ostavio neizgovorenu visjeti u zraku. Ali ak i da je nije rekao,
svakako ih je uvrijedio, jer svatko zna kako ta fraza zavrava.
U posljednje vrijeme uenici su se sluili novom taktikom. "Nije da mi ba elimo vjerski
pristup, profesore. Samo se pitamo zato mu ne posveujete jednako vremena."
Lewis je dopustio da ga uvuku u raspravu.
"Zato to sam ovdje da vas pouavam prirodnim znanostima, a ne religiji."
To je rekao da im je rekao. Neki su pak tvrdili da je rekao: "Zato to nisam ovdje da vas
pouavam govnarijama." I zbilja, zbilja, rekao je Lewis, nakon etvrtog ili petog prekida,
pitanja postavljenih uvijek na malo drukiji nain ("Mislite da e nam koditi ako ujemo i
drugu stranu prie? Ako nas pouavate ateizmu, nije li to isto kao da nas uite nekoj vrsti
religije?"), moda mu je zbilja pobjegla ta rije, a pred takvim provokacijama ne misli se zbog
nje ispriavati.
"Sluajno sam ja vrhovna vlast u ovoj uionici i ja odluujem to e se uiti."
62
"Mislio sam da je Bog vrhovna vlast, profesore."
Bilo je tu i izbacivanja iz uionice. Roditelji su doli na razgovor s ravnateljem. Ili su
moda namjeravali razgovarati s Lewisom, ali je ravnatelj poduzeo sve da se to izbjegne.
Lewis je o tim razgovorima uo tek kasnije, iz komentara koji su se, vie-manje u ali,
razmjenjivali u zbornici.
"Ne mora se brinuti zbog toga", rekao je ravnatelj - zvao se Paul Gibbings i bio je
nekoliko godina mlai od Lewisa. "Samo im treba osjeaj da ih netko slua. Treba ih malo
obodriti."
"Ve bih ja njih obodrio", rekao je Lewis.
"Aha. Nisam ba na takvo bodrenje mislio."
"Morali bi ovdje postaviti znak. Zabranjen ulaz psima i roditeljima."
"Ima neeg u tome", prijateljski je uzdahnuo Paul Gibbings. "Ali valjda se i njima moraju
priznati neka prava."
U mjesnim novinama poela su se pojavljivati pisma. Jedno svakih nekoliko tjedana,
potpisano sa "Zabrinuti roditelj" ili "Porezni obveznik kranin" ili "Kako dalje?" Bila su
dobro napisana, uredno razdvojena u odlomke, suvislo argumentirana, kao da su sva potekla
od iste ruke rasporeene na vie njih. Naglasak je bio na tome kako si ne mogu svi roditelji
priutiti da plaaju kolarinu u privatnoj kranskoj koli, a opet, svi roditelji plaaju porez.
Stoga zasluuju da im se djeca koluju u dravnim kolama tako da to ne vrijea, ili namjerno
podriva, njihovu vjeru. Neki su znanstvenim jezikom objanjavali kako su podatci krivo
tumaeni i kako otkria koja naizgled podupiru evoluciju zapravo potvruju biblijsku priu.
Slijedilo je citiranje biblijskih tekstova koji predviaju sadanju pogrenu pouku, zbog koje e
se na kraju odbaciti sva uljuena pravila ivota.
S vremenom se ton promijenio; postao je gnjevan. Antikristovi ljudi upravljaju vladom i
uionicom. Kande Neastivog pruaju se prema duama djeice koja su na ispitima doslovno
prisiljena ponavljati bogohulne doktrine to vode u prokletstvo.
"Koja je razlika izmeu Sotone i Antikrista, ili je nema?" rekla je Nina. "Kvekeri su oko
toga prilino nehajni."
Lewis je rekao kako bi mu bilo znatno drae da svemu ovo- me ne pristupa kao obinoj
ali.
"Oprosti", rekla je trijezno. "to misli tko ih zapravo pie? Neki sveenik?"
Rekao je da ne, da je to bolje organizirano. Kampanja iza koje stoji jedan mozak, neki
sredinji ured, koji rasporeuje pisma tako da se alju s mjesnih adresa. Sumnjao je da je bilo
to poelo ovdje, u njegovoj uionici. Sve je to isplanirano, ciljalo se na kole, vjerojatno u
onim podrujima gdje se mogu oekivati simpatije javnosti.
"Tako? Nije nita osobno?"
"To nije neka utjeha."
"Nije? Mislila sam da bi trebala biti."
Netko je na Lewisov auto napisao "Vatra paklena". Ne bojom u spreju - samo prstom po
praini.
Manjina uenika etvrtog razreda poela je bojkotirati njegova predavanja i sjedili su na
podu pred uionicom, oboruani isprinicama roditelja. Kad je Lewis poeo predavati, oni su
zapjevali.
Sva na svijetu stoje lijepo
Svaki ivi stvor
Sve na svijetu to je mudro
Sve ih stvori On
Ravnatelj se pozvao na pravilo da se ne smije sjediti na podu u hodniku, ali im nije
naredio da se vrate u uionicu. Morali su otii u spremite kraj gimnastike dvorane, gdje su
nastavili pjevati - ve su pripremili i druge nabone pjesme. Glasovi su im se mijeali u
amoru s promuklim uputama nastavnika tjelesnog i topotom nogu po podu dvorane.
Jedan ponedjeljak ujutro na ravnateljevu se stolu stvorila peticija, a istodobno je
63
primjerak uruen redakciji gradskih novina. Potpisi su prikupljeni ne samo od roditelja
kolske djece nego i od razliitih vjerskih zajednica u gradu. Veinom iz fundamentalistikih
crkava, ali bilo ih je i iz ujedinjene protestantske, anglikanske i prezbiterijanske crkve.
U peticiji se nije spominjala vatra paklena. Ni Neastivi ni Antikrist. Samo se trailo da se
biblijskoj verziji postanka svijeta posveti jednaka koliina vremena i da se s potovanjem
predaje kao mogua opcija.
"Mi niepotpisani vjerujemo da se Bog predugo zanemaruje."
"Besmislica", rekao je Lewis. "Ba njih briga za jednaku koliinu vremena - ba ih briga
za opcije. Oni su apsolutisti, eto to su. Faisti."
Paul Gibbings doao je Lewisu i Nini. Nije htio o toj temi razgovarati tamo gdje moda
prislukuju pijuni. (Jedna tajnica bila je lanica Biblijske zajednice.) Nije se previe nadao da
e predobiti Lewisa, ali morao je bar pokuati.
"Ne daju mi izbora, k vragu", rekao je.
"Otpusti me", rekao je Lewis. "Zaposli nekog idiota kreacionista."
Prokleti gad uiva u ovom, pomislio je Paul. Ali svladao se. U posljednje vrijeme
uglavnom se sve svodilo na to da se svladava.
"Nisam doao o tome razgovarati. Hou rei, mnogi e misliti da ta ekipa trai neto
sasvim razumno. Ukljuivi i ljude u odboru."
"Usrei ih. Daj mi otkaz. Dovedi Adama i Evu."
Nina im je donijela kavu. Paul joj je zahvalio i pokuao joj uhvatiti pogled, da vidi kakav
je njezin stav. Ni sluajno.
"Aha, ba", rekao je. "Ne mogu te otpustiti ni da hou. A neu. Sindikati bi me ivog
pojeli. O tome bi trubili po cijeloj pokrajini, moda bi ak izbio trajk, moramo misliti na
djecu."
ovjek bi mislio da e to dirnuti Lewisa - razmiljanje o djeci. Ali on se nije dao smesti, u
svojem filmu kao i obino.
"Dovedi Adama i Evu. Sa ili bez smokvinog lista."
"Samo sam te htio zamoliti da odri jedan kratki govor u kojem e objasniti kako su to
razliite interpretacije i kako neki ljudi vjeruju jedno, a neki drugo. vedi priu o stvaranju
svijeta na petnaest ili dvadeset minuta. itaj je naglas. Samo sve to radi s potovanjem. Zna
o emu se tu zapravo radi, ne? Ljudima se ini da ih se podcjenjuje. A ljudi jednostavno ne
vole da ih se podcjenjuje."
Lewis je sjedio i utio dovoljno dugo da probudi traak nade - kod Paula, a moda i kod
Nine, tko zna? - ali pokazalo se kako im je dugom stankom samo htio dati vremena da shvate
svu nepravednost tog prijedloga.
"to kae na to?" oprezno je rekao Paul.
"Proitat u cijelu Knjigu postanka naglas, ako eli, i onda u objaviti da je to bukuri
plemenske samohvale i teolokih pojmova uglavnom posuenih od drugih, boljih kultura..."
"Mitovi", rekla je Nina. "Mit na koncu konca nije neistina, samo je..
Paul nije vidio kakve bi svrhe imalo obraati pozornost na nju. Lewis nije obraao
pozornost.
Lewis je napisao pismo novinama. Prvi dio pisma bio je umjeren i znanstven, opisivao je
pomicanje kontinenata i otvaranje i zatvaranje mora i nepovoljne poetke ivota. Drevne
mikrobe, oceane bez riba i nebesa bez ptica. Bujanje i razaranje, vladavinu vodozemaca,
gmazova, dinosaura; promjene klime, prve prljave i uljive male sisavce. Pokuaje i pogreke,
primate koji stiu kasno i ne obeavaju mnogo, humanoide koji se uspravljaju na stranje
noge i otkrivaju vatru, otre kamenje, oznaavaju svoj teritorij i napokon, u najnovijem
zamahu, grade brodove i piramide i bombe, stvaraju jezike i bogove i rtvuju i ubijaju jedni
druge. Svaaju se oko toga zove li im se Bog Jahve ili Krina (tu se ton zagrijao) i smije li se
jesti svinjetina, klee i tule svoje molitve nekom starom udaku na nebu kojega strano
64
zanima tko pobjeuje u ratovima i nogometnim utakmicama. I na kraju, nevjerojatno, shvate
neke stvari i tek ponu upoznavati sebe i svemir u kojem su se zatekli, a onda odlue kako je
bolje odbaciti sve to mukom steeno znanje, vratiti starog udaka i prisiliti sve da ponovno
kleknu i da ue i vjeruju u iste stare besmislice, pa ajmo onda vratiti i to da je zemlja ravna
ploa, kad smo ve kod toga!
S potovanjem, Lewis Spiers.
Urednik novina doselio se iz drugog grada i nedavno je diplomirao novinarstvo. Bio je
zadovoljan burom koja se podigla i nastavio je objavljivati odgovore ("Bog nije ismijan", s
potpisima svih lanova Biblijske zajednice, "Autor posee za jeftinim trikovima", od
tolerantnog, ali oaloenog sveenika Ujedinjene crkve kojega su uvrijedili izrazi besmislice
i stari udak) sve dok mu izdava novinskog lanca nije dao do znanja da je ovakva halabuka
staromodna i neprimjerena i da odbija oglaivae. Daj to prekini, rekao je.
Lewis je napisao jo jedno pismo, pismo u kojem daje ostavku. Ostavka je prihvaena sa
aljenjem, a Paul Gibbings je izjavio - takoer u novinama - kako su razlog zdravstene
tegobe.
To je bila istina, premda ne i razlog koji bi sam Lewis volio objaviti. Nekoliko tjedana
osjeao je slabost u nogama. Upravo u trenutku kad mu je bilo vano stati pred razred i
postojano stupati gore-dolje pred uenicima, uhvatio se kako drhti, prieljkuje sjesti. Nikad
nije popustio, ali katkad se morao uhvatiti za naslon stolice, kao da eli neto naglasiti. A tu i
tamo je primjeivao kako ne moe odrediti gdje su mu noge. Da je na podu bio sag,
spotaknuo bi se i na najmanjem naboru, a ak i u uionici gdje nije bilo saga komadi krede
ili olovka koja je pala na pod znaili bi katastrofu.
Bjesnio je zbog te slabosti i pripisivao je psihosomatskim uzrocima. Nikad nije imao
tremu pred razredom niti pred bilo kakvom skupinom. Kad su mu kod neurologa postavili
pravu dijagnozu, prvo je osjetio - tako je rekao Nini - budalasto olakanje.
"Bojao sam se da sam neurotian", rekao je i oboje su prasnuli u smijeh.
"Bojao sam se da sam neurotian, ali samo imam amiotrofinu lateralnu sklerozu."
Smijali su se, teturajui po tihom hodniku prekrivenom mekim tapisonom i uli u dizalo, gdje
su se svi zapanjeno zagledali u njih - jer smijeh je na ovom mjestu bio vrlo neuobiajen.
Pogrebni zavod LakeShore smjestio se u prostranoj novoj zgradi od zlatne opeke - tako
novoj da teren oko nje jo nije pretvoren u travnjake i cvjetne nasade. Da nema natpisa, moglo
bi se pomisliti da je to klinika ili kakav dravni ured. Ime LakeShore nije znailo da gleda na
jezero, nego je zapravo bilo lukavo izvedeno iz prezimena pogrebnika Brucea Shorea. Neki su
mislili da je to neukusno. Dok je pogrebno poduzee bilo smjeteno u jednoj od starih
viktorijanskih kua u gradu, a posao je vodio Bruceov otac, zvao se jednostavno Pogrebni
zavod Shore. Istodobno je to bio i obiteljski dom, s dovoljno mjesta na prvom i drugom katu
za Eda i Kitty Shore i njihovo petero djece.
U novoj zgradi nitko nije ivio, ali postojala je spavaa soba s minikuhinjom i
kupaonicom. To je bilo za sluaj da Bruce Shore zakljui kako mu je praktinije ovdje
prenoiti nego se voziti dvadeset pet kilometara do kue izvan grada, gdje su on i ena
uzgajali konje.
Prola je no bila jedna od takvih noi zbog nesree koja se dogodila sjeverno od grada.
Auto pun tinejdera zaletio se u ogradu mosta. Takve su se stvari - neiskusni voza koji je tek
dobio dozvolu, ili je nije ni imao, svi bezglavo pijani - obino dogaale u proljee, u vrijeme
mature, ili u uzbuenju prvih nekoliko tjedana kole u rujnu. U ovo doba vie se oekivalo da
smrtno stradaju doljaci - prole godine medicinske sestre koje su se tek doselile s Filipina -
koje je zatekao prvi i njima potpuno nepoznati snijeg.
Ipak, u savreno vedroj noi i na suhoj cesti, stradala su dva sedamnaestogodinjaka,
obojica iz grada. A malo prije toga doveli su Lewisa Spiersa. Bruce je imao pune ruke posla -
zahvati koje je morao obaviti kako bi se deki mogli pokazati trajali su do kasno u no.
Pozvao je oca u pomo. Ed i Kitty, koji su ljeta i dalje provodili u kui u gradu, nisu jo
otputovali na Floridu pa je Ed doao obaviti to treba za Lewisa.
65
Bruce je otiao trati, da se osvjei. Nije jo dorukovao niti se presvukao iz sportske
odjee kad je vidio da gospoa Spiers parkira svoju staru Hondu Accord pred zgradom.
Pourio je u ekaonicu da joj otvori vrata.
Bila je visoka, mrava ena, sijede kose, ali mladenaki brzih pokreta. Jutros nije
izgledala previe oaloeno, premda je primijetio da je zaboravila obui kaput.
"Oprostite. Oprostite", rekao je. "Upravo sam se vratio s malo tjelesne aktivnosti. Shirley
jo nije dola, naalost. Zbilja nam je ao zbog vaeg gubitka."
"Da", rekla je ona.
"Gospodin Spears predavao mi je prirodne znanosti u prvom i drugom razredu i bio je
profesor kakav se ne zaboravlja. Hoete sjesti? Znam da ste se na neki nain pripremali za
ovo, ali ipak, kad god se dogodi, ovjek nikad nije spreman. Hoete da proemo papirologiju
ili biste radije vidjeli mua?"
Ona je rekla: "On je samo elio da ga kremiraju."
Kimnuo je. "Da. Kremiranje slijedi."
"Ne. Ideja je bila da ga se kremira odmah. Tako je on htio. Mislila sam da u pokupiti
njegov pepeo."
"No, nismo dobili nikakve upute u tom smislu", rekao je Bruce odluno. "Pripremili smo
tijelo za otvoreni lijes. Zapravo jako dobro izgleda. Mislim da ete biti zadovoljni."
Stajala je i zurila u njega.
"Neete sjesti?" rekao je. "Planirali ste neku vrstu oprotaja, ne? Nekakav obred? Bit e
jako mnogo onih koji e htjeti odati posljednju poast gospodinu Spiersu. Znate, ve smo
ovdje odravali obrede i kad nije bilo nikakvog vjerskog usmjerenja. Netko samo odri
posmrtno slovo, umjesto propovijedi. Ili, ako ne elite da bude tako slubeno, moete samo
pustiti da ljudi spontano ustaju i kau nekoliko rijei. Do vas je elite li otvoreni ili zatvoreni
lijes. Ali ovdanji ljudi uglavnom kao da vie vole otvoreni. Kad se ide na kremiranje, nemate
isti izbor lijesova, naravno. Imamo lijesove koji su jako lijepi, ali znatno jeftiniji."
Stajala i zurila.
injenica je da je posao obavljen i da nisu dobili upute da se posao ne obavi. Posao kao i
svaki drugi koji valja platiti. Da se i ne spominje materijal.
"Samo vam govorim o onome to mislim da ete htjeti kad budete imali vremena da
sjednete i razmislite. Mi smo tu da vam ispunimo elje..
Moda je otiao malo predaleko.
"Ali ovo smo napravili ovako kako smo napravili jer nije bilo protivnih uputa."
Pred zgradom se zaustavio automobil, vrata su se zatvorila i u ekaonicu je uao Ed
Shore. Bruce je osjetio golemo olakanje. Jo je mnogo toga morao nauiti o ovom poslu. O
dijelu gdje se bavi preivjelima.
Ed je rekao: "Zdravo, Nina. Vidio sam tvoj auto. Pa sam ti samo doao izraziti suut."
Nina je no provela u dnevnoj sobi. Vjerojatno je spavala, ali san joj je bio tako lagan da
je cijelo vrijeme bila svjesna toga gdje je ona - na kauu u dnevnoj sobi - i gdje je Lewis - kod
pogrebnika.
Sad kad je htjela progovoriti, zubi su joj zacvokotali. To ju je potpuno iznenadilo.
"Htjela sam da ga odmah kremiraju", to je pokuala rei i to je poela govoriti, mislei da
govori normalno. A onda je ula, ili osjetila, vlastite uzdahe i nekontrolirano mucanje.
"Htjela sam - htjela - on je htio..."
Ed Shore uhvatio ju je za podlakticu, a drugom je rukom obgrlio. I Bruce je bio podignuo
ruke, ali je nije dotaknuo.
"Trebao sam je posjesti", rekao je kao da prigovara.
"U redu je", rekao je Ed. "Hoe sa mnom do mog auta, Nina? Daj da te odvedem malo
na zrak."
Ed je vozio otvorenih prozora, sve do starog dijela grada i u slijepu ulicu s okretitem s
kojega se vidjelo jezero. Danju su ljudi dolazili ovamo uivati u pogledu - katkad pod pauzom
za ruak, dok su jeli sendvi - ali uveer je to bilo mjesto za ljubavnike. To je moda sinulo
Edu, kao i njoj, kad se parkirao.
"Je li ovo dosta frikog zraka?" rekao je. "Ne bi bilo dobro da se prehladi, ovako bez
66
kaputa."
Oprezno je rekla: "Toplije je. Kao i juer."
Nikad nisu zajedno sjedili u parkiranom autu, ni po mraku ni po danjem svjetlu, nikad
nisu potraili mjesto na kojem e biti zajedno sami.
Uinilo joj se da je sramotno neukusno sad razmiljati o tome.
"Oprosti", rekla je Nina. "Izgubila sam kontrolu. Samo sam htjela rei da je Lewis - da
smo - da je on... "
I sve opet isto. Opet cvokot zubi, drhtanje, rijei koje se raspadaju. Uasno saaljenje koje
izaziva. A pritom to uope nema veze s onim to zbilja osjea. Prije je osjeala ljutnju i
nemoni bijes, dok je razgovarala s Bruceom - zapravo, sluala ga. Ovaj put se osjeala -
mislila je da se osjea - sasvim smireno i razborito.
I ovaj put, budui da su bili zajedno sami, nije je dotaknuo. Jednostavno je poeo priati.
Ne brini se ni o emu. Ja u se za sve pobrinuti. Odmah. Pazit u da sve proe kako treba.
Shvatio sam. Kremiranje.
"Dii", rekao joj je. "Udahni. Sad dri dah. Sad izdahni."
"Dobro sam."
"Naravno da jesi."
"Ne znam to mi je."
"ok", rekao je on kao da navodi injenicu.
"Nisam inae ovakva."
"Pogledaj horizont. I to pomae."
Izvadio je neto iz depa. Rupi? Ali nije joj trebao rupi. Nije plakala. Samo se tresla.
Bio je to vrsto smotan komadi papira.
"Spremio sam ovo za tebe", rekao je. "Bilo mu je u depu pidame."
Spremila je papir u torbicu, paljivo i bez uzbuenja, kao da sprema lijeniki recept.
Zatim je shvatila to joj zapravo govori.
"Ti si bio ondje kad su ga doveli."
"Ja sam se za njega pobrinuo. Bruce me pozvao. Dogodila se prometna nesrea pa nije
mogao stii sve sam."
Nije ak rekla ni "Kakva nesrea?" Bilo joj je svejedno. Sad je samo htjela ostati sama da
proita poruku.
Dep pidame. Jedino kamo nije pogledala. Nije dotaknula njegovo tijelo.
Odvezla se kui svojim autom, nakon to ju je Ed vratio do njega. im ju je mahanjem
ispratio iz vidokruga, zaustavila se uz plonik. Jo dok je vozila, jednom je rukom izvukla
papiri iz torbice. Proitala je to pie, dok je motor i dalje radio, a onda krenula dalje.
Na ploniku ispred njezine kue doekala ju je jo jedna poruka.
Volja Boja.
Uurbanim, zailjenim rukopisom, kredom. To e lako oprati.
Ono to je Lewis napisao i ostavio joj da pronae bila je pjesma. Nekoliko nemilosrdno
satirinih stihova. Imala je i naslov - "Borba kreacionista i darvinista za duu mlitavog
narataja."
Hram uenja ponosno stoji
na obali jezera Huron
gdje dolaze glave glupe
sluati dosadnjake kako tupe.
A kralj dosadnjaka
to ceri se od uha do uha
kreten je koji e ih zeznuti -
i dati im samo ono to ele uti.
67
Jedne je zime Margaret palo na pamet organizirati niz veeri na kojima bi ljudi govorili -
ne predugo - o nekoj temi do koje im je najvie stalo i o kojoj najvie znaju. Prvo je mislila
okupljati samo nastavnike ("Nastavnici inae uvijek stoje i blebeu pred publikom koja ih
mora sluati", rekla je. "Bilo bi dobro da za promjenu sjednu i sluaju nekoga tko neto govori
njima"), ali onda se zakljuilo da e biti zanimljivije ako se pozovu i ljudi koji nisu nastavnici.
Prije toga priredit e se kod Margaret zakusku s vinom, na koju svatko mora neto donijeti.
Tako se, jedne vedre hladne veeri, Nina zatekla kako stoji pred vratima Margaretine
kuhinje u tamnom hodniku pre- trpanom jaknama, kolskim torbama i hokejskim palicama
Margaretinih sinova - bilo je to dok su svi jo ivjeli kod kue. U dnevnoj sobi - iz koje zvuk
vie nije dopirao do Nine - Kitty Shore govorila je o temi koju je ona izabrala, o svecima.
Kitty i Ed Shore bili su meu "pravim ljudima" koje su pozvali - bili su takoer Margaretini
susjedi. Ed je ve govorio jedne veeri, o planinarenju. I sam se pomalo bavio planinarenjem,
u Stjenjaku, ali uglavnom je priao o opasnim i traginim ekspedicijama o kojima je volio
itati. (Dok su pripremale pladanj s kavom te veeri, Margaret je rekla Nini: "Malo sam se
pribojavala da e govoriti o balzamiranju", a Nina je zahihotala i rekla: "Ali to mu nije
najdrae. To nije amaterska stvar. Vjerojatno nema previe balzamera amatera.")
Ed i Kitty bili su naoit par. Margaret i Nina su se sloile, u povjerenju, kako bi Ed bio
upadljivo privlaan da nema te nje- gove profesije. Izribano bljedilo njegovih izduljenih,
sposobnih ruku djelovalo je nekako posebno i morao si se zapitati gdje su sve bile te ruke. Za
zaobljenu Kitty esto su govorili da je lutka - niska, prsata brineta toplih oiju i glasa puna
zadihana, razdraga- na oduevljenja. Oduevljenja svojim brakom, djecom, godinjim
dobima, gradom i posebno vjerom. U anglikanskoj crkvi u koju je ila, entuzijasti poput nje
bili su rijetkost i ulo se kako se neki ale da je dave, sa svojim strogim potovanjem pravila,
hirovi- ma i sklonosti prema ezoterinim obredima kao to je blagoslov rodilja. Nini i
Margaret takoer je bila naporna, a Lewis je mislio da je ivi otrov. Ali veinom su joj padali
pred noge.
Te je veeri imala na sebi tamnocrvenu vunenu haljinu i naunice koje joj je jedno od
djece izradilo za Boi. Sjedila je u kutu kaua nogu podvijenih pod sebe. Sve dok se drala
povijesnih i zemljopisnih aspekata svetaca bilo je dobro - bar za Ninu, koja se nadala da
Lewis moda nee nai za shodno krenuti u napad.
Kitty je rekla kako je morala izostaviti sve istonoeuropske svece i usredotoiti se
uglavnom na svece s Britanskog otoja, osobito one iz Cornwalla, Walesa i Irske, keltske
svece s divnim imenima, koji su joj miljenici. Kad je prela na izljeenja, uda, i posebno
kako joj je u glasu sve zvonkije odzvanjala radost i povjerenje, a naunice joj treperile, Ninu
je obuzeo nelagodan predosjeaj. Zna da e mnogi misliti kako je neozbiljna, rekla je Kitty,
zato to se obraa nekom svecu kad doivi katastrofu u kuhinji, ali ona doista vjeruje da su
sveci zato tu. Oni nisu tako uzvieni da ih ne bi zanimale sve nae beznaajne male brige i
nevolje, najsitnije pojedinosti naih ivota s kojima bismo se sramili gnjaviti Boga stvoritelja
svemira. Uz pomo svetaca moemo dijelom ostati u djejem svijetu, s djejim ufanjem u
pomo i utjehu. Ako ne budete kao djeca, neete ui u Kraljevstvo nebesko. To su mala uda -
ali upravo nas mala uda pripremaju za velika, nije li tako?
Dakle. Ima li pitanja?
Netko je upitao kakav je poloaj svetaca u anglikanskoj crkvi. U protestantskoj crkvi.
"No, da budem sasvim precizna, ne mislim da je anglikanska crkva protestantska", rekla
je Kitty. "Ali ne bih sad ulazila u to. Kad kaemo u vjerovanju, 'Vjerujem u svetu Crkvu
katoliku', ja to jednostavno shvaam kao da se odnosi na cijelu veliku univerzalnu Kransku
crkvu. A onda kaemo 'Vjerujem u opinstvo svetih'. Naravno, mi nemamo kipove u crkvi,
premda osobno mislim kako bi bilo ba krasno da imamo."
Margaret je rekla: "Kava?" i podrazumijevalo se da je formalni dio veeri zavrio. Ali
Lewis je primaknuo stolicu blie Kitty i rekao joj gotovo srdano: "Onda? Ti dakle vjeruje u
ta uda?"
Kitty se nasmijala. "Apsolutno. Ne bih mogla opstati da ne vjerujem u uda."
I Nina je znala to sad neizbjeno slijedi. Lewis e napasti tiho i nemilosrdno, Kitty
uzvraati veselim uvjerenjem i proturjejima koje je po svoj prilici smatrala armantnim i
68
enstvenim. U to je sigurno vjerovala - u vlastiti arm. Ali Lewis se nee dati armirati. On e
htjeti da mu kae kakav oblik imaju ti sveci ovog asa? Zauzimaju li isto podruje na nebu
kao i obini pokojnici, asni predci? I kako se biraju? Nije li potrebno posvjedoeno udo,
dokazano udo? A kako dokazati uda nekoga tko je ivio prije petnaest stoljea? Kako uope
dokazati uda? U sluaju kruha i riba, brojenjem. Ali je li to stvarno brojenje, ili percepcija?
Vjera? Aha, da. Dakle, sve se svodi na vjeru. U dnevnim stvarima Kitty cijeli svoj ivot ivi
po vjeri?
Da, ivi.
Ne oslanja se ni na koji nain na znanost? Sigurno ne. Kad joj se djeca razbole, ne daje im
lijekove. Ne razbija glavu s benzinom u autu, ima vjeru...
Desetak se razgovora zapodjenulo oko njih, a opet, zbog intenziteta i opasnosti - dok je
Kittyn glas sad poskakivao kao ptica na ici, govorei ne budi smijean i misli li ti da sam ja
totalna luakinja, a Lewisovo podbadanje postajalo sve prezirnije, sve smrtonosnije - ovaj e
se razgovor uti kroz sve ostale, neprestano, svuda u sobi.
Nina ima gorak okus u ustima. Odlazi u kuhinju pomoi Margaret. Prolaze jedna pored
druge, Margaret nosi pladanj s kavom. Nina ide kroz kuhinju i izlazi u hodnik. Kroz malo
staklo u stranjim vratima viri u no bez mjeseca, snjene nanose niz ulicu, zvijezde. Prislanja
vreli obraz uz staklo.
Naglo se uspravi kad se vrata kuhinje otvore, okree se i nasmijei pa zausti rei: "Dola
sam samo pogledati kakvo je vrijeme." Ali kad u protusvjetlu vidi lice Eda Shorea u trenu
prije no to e zatvoriti vrata, misli kako to ne mora rei. Uzajamno se pozdravljaju
skraenim, drueljubivim smijehom s trunkom isprike i nijekanja kojim kao da se mnogo toga
izrie i shvaa.
Napustili su Kitty i Lewisa. Samo nakratko - Kitty i Lewis nee primijetiti. Lewis nee
posustati, a Kitty e nai put - moda tako da joj se Lewis smili - da se izvue iz dileme treba
li mu dopustiti da je atre. Kitty i Lewis nee dognjaviti sami sebi.
Misle li tako i Ed i Nina? Dognjavili su im ovi drugi, ili su im bar dognjavile prepirke i
uvjerenja. Umorili su se od tih osoba punih stremljenja koje nikad ne poputaju.
Ne bi to ba izgovorili. Samo e rei da su umorni.
Ed Shore grli Ninu jednom rukom. Ljubi je - ne u usta, ne u lice, nego u vrat. U ono
mjesto gdje bi na vratu moglo udarati uznemireno bilo.
On se mora sagnuti da je poljubi. Mnogim mukarcima moglo bi biti prirodno ba tu
poljubiti Ninu dok stoji. Ali on je dovoljno visok da se mora sagnuti i tako je namjerno
poljubiti u to izloeno i njeno mjesto.
"Smrznut e se tu vani", rekao je.
"Znam. Idem unutra."
Nina nikad do dananjeg dana nije imala seksualni odnos bilo s kim osim s Lewisom. Ni
blizu.
Seksualni odnos. Seks. Dugo to nije mogla izgovoriti. Rekla bi voditi ljubav. Lewis nije
govorio nita. Bio je energian i inventivan partner i, u tjelesnom smislu, svjestan nje. Nikako
bezobziran. Ali strogo se uvao svega to mu je zaudaralo na sentimentalnost, a s njegove
toke gledita zaudaralo je mnogo toga. S vremenom je nauila razumjeti njegovu odbojnost,
gotovo joj se i sama priklonila.
Sjeanje na poljubac Eda Shorea ispred kuhinjskih vrata pohranila je, meutim, u
najdrae uspomene. Kad je Ed pjevao solo tenor dionice u "Mesiji" to su ga sa zborom
izvodili svaki Boi, taj joj se trenutak vraao. "Tjeite moj narod" probadalo joj je grlo
zvjezdanim iglicama. Kao da je sve na njoj tad bilo priznato i aeno i rasvijetljeno.
Paul Gibbings nije oekivao probleme od Nine. Uvijek je mislio da je topla i srdana, na
svoj rezervirani nain. Ne sarkastina kao Lewis. Ali pametna.
"Ne", rekla je. "On to ne bi htio."
69
"Nina. Pouavanje mu je bilo ivot. Mnogo je dao. Ima toliko ljudi, ne znam jesi li
svjesna koliko ljudi, koji pamte kako su sjedili kao opinjeni na njegovim predavanjima.
Vjerojatno se niega iz srednje kole ne sjeaju tako kako se sjeaju Lewisa. On je imao ono
neto, Nina. To ili ima ili nema. A Lewis je to imao na vagone."
"Ne kaem da nije."
"I zato bi se sad ljudi htjeli nekako od njega oprostiti. Svi se moramo oprostiti. I odati mu
poast. Razumije to ti govorim? Nakon svih ovih pria. Zavretak."
"Da. ujem. Zavretak."
Kakav gadan ton, pomislio je. Ali preao je preko toga. "U tome ne treba biti ba nieg
religioznog. Nikakve molitve. Ni spomena. Znam ba kao i ti kako bi se njemu to gadilo."
"Bi."
"Znam. Mogu preuzeti da budem ef protokola za cijelu tu stvar, ako to ne zvui kao
pogrena rije. Mislim da tono znam kakve ljude treba pozvati samo da kau nekoliko
prikladnih rijei. Moda pet, est, a na kraju bih ja neto rekao. Posmrtno slovo, mislim da se
tako kae, ali drae su mi 'prikladne rijei'..."
"Lewisu nita ne bi bilo drae."
"A ti se moe ukljuiti i sudjelovati na bilo kojem nivou koji odabere..."
"Paul. Sluaj. Sluaj me dobro."
"Naravno. Sluam te."
"Ako to priredi, ja u sudjelovati."
"Eto. Odlino."
"Kad je Lewis umro, ostavio je - zapravo, ostavio je pjesmu. Ako to priredi, ja u je
proitati."
"Da?"
"Misim, itat u je ondje, naglas. Proitat u ti dio sad."
"Moe. Daj."
Hram uenja ponosno stoji
na obali jezera Huron
gdje dolaze glave glupe
sluati dosadnjake kako tupe.
"Zvui ba kao Lewis."
A kralj dosadnjaka
to ceri se od uha do uha...
"Nina. U redu. U redu. Shvatio sam. Znai to eli, ne? Obraun sa svima?"
"Ima jo."
"Siguran sam da ima. Mislim da si izvan sebe, Nina. Mislim da se ne bi ovako ponaala
da nisi izvan sebe. A kad ti bude bolje, bit e ti ao."
"Ne."
"Mislim da e ti biti ao. Sad u prekinuti. Moram se sad pozdraviti."
"Uf", rekla je Margaret. "Kako je to primio?"
"Rekao je da se mora sad pozdraviti."
"Hoe da doem do tebe? Samo da ti pravim drutvo."
"Ne. Hvala."
"Ne eli drutvo?"
"Mislim da ne. Ne sada."
"Jesi sigurna? Jesi dobro?"
"Dobro sam."
Zapravo nije ba bila tako zadovoljna sobom i svojim nastupom na telefonu. Lewis joj je
70
rekao: "Pazi da to svim silama sprijei ako ponu zajebavati s nekakvim komemoracijama.
Taj sladunjavi preserator je sposoban za to." I zato je bilo nuno nekako zaustaviti Paula, ali
izvela je to nezgrapno teatralno. Uvrijeeni gnjev preputali su Lewisu, odmazda je bila
njegova specijalnost - ona ga je tek uspjela citirati.
Nije mogla zamisliti kako e preivjeti sama sa svojim sta- rim pacifistikim navikama.
Hladna i nijema, sad kad joj je on oduzet.
Nakon to je pao mrak, Ed Shore joj je pokucao na stranja vrata. Drao je u rukama
kutiju pepela i buket bijelih rua. Prvo joj je dao pepeo.
"Oh", rekla je ona. "Gotovo je."
Osjetila je toplinu kroz teki karton. Nije nadirala naglo, nego postupno, poput toplije krvi
kroz kou.
Kamo da to odloi? Ne na kuhinjski stol, kraj svoje kasne veere koju jedva da je taknula.
Kajgana i umak od rajice, kombinacija kojoj se uvijek veselila onih veeri kad je Lewis zbog
neega ostajao kasno na poslu i jeo s ostalim profesorima kod Tima Hortona ili u pubu.
Veeras se to pokazalo kao lo izbor.
Ni na radnu plohu u kuhinji. Izgledat e kao neka povelika kutija namirnica. A ni na pod
gdje ne bi toliko upadala u oi, ali bi ispalo da je stavljena u ponieni poloaj - kao da sadri,
recimo, pijesak za make ili vrtno gnojivo, neto to ne smije biti preblizu posudu i hrani.
Zapravo ju je htjela odnijeti u neku drugu prostoriju, odloiti je u neku od neosvijetljenih
prednjih soba. Jo bolje, na policu u ormaru. Ali nekako je bilo prerano da ga tako progna.
Osim toga, budui da ju je Ed Shore promatrao, moglo bi izgledati kao da brzo i brutalno
raiava teren, kao vulgarni poziv. Napokon je odloila kutiju na niski stoli za telefon.
"Nisam te htjela pustiti da stoji", rekla je. "Sjedni. Molim te."
"Prekinuo sam ti veeru."
"Nisam ni imala volje pojesti do kraja."
I dalje je drao cvijee. Rekla je: "To je za mene?" Slika njega s buketom, slika njega s
kutijom pepela i s buketom kad mu je otvorila vrata - djelovala je groteskno, kad razmisli o
tome, i uasno smijeno. Zbog takvih stvari ju je hvatao histerini smijeh dok ih je nekom
prepriavala. Prepriavala Margaret. Nadala se da joj to nikad nee priati.
To je za mene?
Moglo bi isto tako biti i za pokojnika. Cvijee za kuu pokojnika. Poela je traiti vazu,
zatim je napunila kotli i rekla: "Ba sam htjela skuhati aj", vratila se potrazi za vazom i
nala je, napunila je vodom, nala kare koje su joj trebale da podree peteljke i napokon ga
oslobodila cvijea. Onda je primijetila da nije upalila plin pod kotliem. Drala je stvari pod
kontrolom, ali jedva. inilo joj se da bi isto tako mogla baciti rue na pod, smrskati vazu,
zgnjeiti rukama slijepljeni napoj na svojem tanjuru tako da joj procuri kroz prste. Ali zato?
Nije bila ljuta. Samo to je to zahtijevalo takav bezumni napor, to obavljanje jedne stvari za
drugom. Sad e morati ugrijati ajnik, morat e odmjeriti koliinu aja.
Rekla je: "Jesi li proitao ono to si izvadio iz Lewisovog depa?"
Odmahnuo je glavom, ne gledajui je. Znala je da lae. Lagao je, bio je potresen, koliko
je duboko mislio zai u njezin ivot? to ako se sad slomi i ispria mu o zaprepatenju koje je
osjetila - zato ne rei, o hladnoi koja joj je sledila srce - kad je proitala to je Lewis
napisao? Kad je vidjela da je to sve to je napisao.
"Nema veze", rekla je. "Samo nekoliko stihova."
Bili su par ljudi bez neutralnog terena izmeu sebe, bez iega izmeu uljudnih
formalnosti i prodrljive intimnosti.
to je postojalo meu njima, sve ove godine, bilo je u ravnotei zbog njihova dva braka.
Brakovi su bili stvarni sadraj njihovih ivota - njezin brak s Lewisom, katkad okrutan i
zbunjujui, ali nezamjenljiv sadraj njezinog ivota. Ova druga stvar ovisila je o tim
brakovima, odatle je crpila slatkou, utjeno obeanje. To nije bilo neto to moe izdrati
samo po sebi, ak ni da su oboje slobodni. A opet, nije da nije nita postojalo. Opasnost se
krila u tome da se to iskua, vidi da se raspada i onda otpie kao nita.
71
Upalila je plin, pripremila ajnik da ga zagrije. Rekla je: "Bio si jako ljubazan, a ja ti
uope nisam zahvalila. Mora popiti aj sa mnom."
"To bi bilo lijepo", rekao je.
A kad su se smjestili za stolom, kad su alice bile pune, eer i mlijeko ponueni - u
trenutku kad je mogla nastupiti panika - dolo joj je vrlo neobino nadahnue. Rekla je: "to
ti zapravo radi?"
"to radim?"
"Mislim - to si mu napravio sino? Ili te to obino ne pitaju?"
"Ne ovako izravno."
"Smeta ti to? Ne mora mi odgovoriti ako ti smeta."
"Samo sam se zaudio. Ne smeta mi."
"Ja se udim sama sebi to sam te to pitala."
"No dobro", rekao je i odloio alicu na tanjuri. "U biti, mora isprazniti krvne ile i
tjelesne upljine, a pritom katkad naleti na probleme, ovisno o gruanju krvi i tako dalje, pa
onda poduzima korake da to rijei. U veini sluajeva moe upotrijebiti ilu kucavicu, ali
katkad mora sondirati srce. A tjelesnu upljinu prazni pomou stvari koja se zove troakar, to
je vie-manje dugaka tanka igla na savitljivoj cijevi. Ali naravno, sve je drukije ako je
prethodno napravljena obdukcija i organi su izvaeni. Onda mora sve malo podstaviti, da
obnovi prirodnu liniju..."
Cijelo vrijeme dok joj je priao drao ju je na oku i govorio je oprezno. Ali bilo je u redu
- osjetila je kako u njoj raste tek hladnokrvna i golema znatielja.
"Na to si mislila?"
"Da", rekla je postojano.
Vidio je da je sve u redu. Odlanulo mu je. Odlanulo, a moda je osjetio i malo
zahvalnosti. Vjerojatno je navikao da ljudi bjee od onoga im se bavi ili zbijaju o tome ale.
"A onda injektira tekuinu, otopinu formalina i fenola i alkohola, a katkad i malo dodane
boje za ruke i lice. Svi misle kako je lice vano i tamo se moe mnogo postii s pokrovima za
oi i icom u eljustima. Kao i masaom i cijelom paradom s trepavicama i posebnom
minkom. Ali ljudi isto tako obraaju veliku pozornost na ruke, ele da izgledaju meko i
prirodno, ne nabrano na vrcima prstiju..."
"I ti si sve to napravio."
"To je u redu. Ti nisi to htjela. To to mi radimo, to je samo kozmetika, uglavnom. Danas
nam je to prioritet, a ne dugotrajno ouvanje. Zna, ak su i starog Lenjina morali neprestano
nanovo injektirati da se ne osui ili promijeni boju - ne znam rade li to jo."
Neka irina, ili lakoa, spojena s ozbiljnou njegova glasa, podsjetile su je na Lewisa.
Sjetila se kako joj je Lewis prekjuer uveer, slabanim glasom, ali s velikim zadovoljstvom,
govorio o jednostaninim organizmima - bez jezgre, bez parnih kromosoma, bez ega ono
jo? - koji su bili jedini oblik ivota na zemlji gotovo dvije treine povijesti ivota na zemlji.
"A drevni Egipani", rekao je Ed, "oni su pak mislili da dua odlazi na put i da taj put
traje tri tisue godina, a onda se dua vraa u tijelo pa ti tijelo mora biti u razmjerno
pristojnom stanju. Zato je njima glavna briga bila ouvanje, to danas vie nije ni priblino
tako vano."
Bez kloroplasta i bez - mitohondrija.
"Tri tisue godina", rekla je. "Onda se vraa."
"No da, prema njihovom vjerovanju", rekao je. Odloio je praznu alicu i primijetio kako
bi morao krenuti kui.
"Hvala", rekla je Nina. A onda uurbano: "Vjeruje li u duu?"
Stao je ruku pritisnutih na kuhinjski stol. Uzdahnuo je, kimnuo glavom i rekao: "Da."
Ubrzo nakon to je otiao, iznijela je pepeo iz kue i poloila kutiju na suvozako sjedalo
u autu. Zatim se vratila u kuu po kljueve i kaput. Odvezla se gotovo dva kilometra od grada,
do krianja, parkirala i izila iz auta te polaganim korakom krenula uz sporedni put, nosei
kutiju. No je bila vrlo hladna i mirna, mjesec ve visoko na nebu.
72
Put je isprva vodio kroz movarno tlo na kojem su rasli a i maji repovi - sad su se ve
sasuili, visoki i zimskog izgleda.
Bilo je tu i svilenica, praznih ljusaka koje su se presijavale kao koljke. Sve se jasno
razabiralo pod mjesecom. Mirisalo je na konje. Da - dva su bila u blizini, vrsti crni obrisi iza
aa i ograde imanja. Stajali su i trljali krupna tijela jedno o drugo i promatrali je.
Otvorila je kutiju i zavukla ruku u pepeo koji se hladio i razbacala ga ili prosula - s
ostalim siunim nepokorenim komadiima tijela - meu biljke uz cestu. Dok je to radila, bilo
joj je kao da je zagazila i bacila se u jezero na prvom ledenom kupanju u lipnju. Isprva ok od
kojeg ti je muno, zatim divljenje to se i dalje kree, plutajui visoko na struji eline
odanosti mirnoj iznad povrine tvojeg ivota, i preivljava, iako ti bol hladnoe i dalje
protjee kroz tijelo.
KOPRIVE
U ljeto I979. ula sam u kuhinju moje prijateljice Sunny u kui blizu Uxbridgea u
Ontariju i vidjela jednog mukarca kako stoji za kuhinjskim ankom i priprema si sendvi s
keapom.
Vozikala sam se po brdima sjeveroistono od Toronta, s muem - drugim muem, ne
onim kojega sam ostavila toga ljeta - i traila sam tu kuu s nekakvom dokonom upornou,
pokuavala locirati cestu na kojoj se nalazila, ali nikad nisam u tomu uspjela. Vjerojatno je
bila sruena. Sunny i njezin mu prodali su je nekoliko godina nakon to sam ih posjetila. Bila
je predaleko od Ottawe, u kojoj su ivjeli, da bi bila praktina kao ljetovalite. Njihova su se
djeca, kad su postala tinejderi, bunila protiv odlaska onamo. A bilo je i previe posla na odr-
avanju za Johnstona - Sunnynog mua - koji je volio provoditi vikende igrajui golf.
Pronala sam ono golf-igralite - mislim da je bilo ono pravo, premda su zarasli rubovi
oieni i podignuta je elegantnija klupska kua.
Na selu, gdje sam ivjela kao dijete, bunari su ljeti znali presuiti. To se dogaalo
otprilike svakih pet ili est godina, kad nije bilo dovoljno kie. Ti su bunari bili rupe iskopane
u zemlji. Na je bunar bio dublji od veine, ali trebale su nam velike zalihe vode za ivotinje u
toru - moj otac je uzgajao srebrne lisice i kune zlatice - pa je jednoga dana kopa bunara
doao s impresivnom opremom i rupu su produbili, sve dublje i dublje, duboko u zemlju, dok
nije dola do vode u stijeni. Od tada pa nadalje mogli smo ispumpavati istu, hladnu vodu,
bez obzira na godinje doba i bez obzira na to koliko je vrijeme suno. To je bilo neto ime
smo se mogli ponositi. Na pumpi je visio limeni loni i kad sam pila iz njega za vrela dana,
mislila sam na crne stijene po kojima tee voda blistajui poput dijamanata.
Kopa bunara - ponekad su ga zvali bua bunara, kao da nikome precizost nije bila ba
vana kad je rije o onom to on radi, a i stari je opis bio komotniji - bio je mukarac po
imenu Mike McCallum. ivio je u gradu nedaleko od naeg imanja, ali ondje nije imao kuu.
ivio je u hotelu Clark - onamo je doao u proljee i ostat e sve dok ne zavri posao, koji
god ve posao naao, u ovome dijelu zemlje. Tada e krenuti dalje.
Mike McCallum bio je mlai od mog oca, ali imao je sina koji je bio godinu i dva
mjeseca stariji od mene. Djeak je ivio s ocem u hotelskim sobama i pansionima, u mjestima
gdje je njegov otac radio i iao u kolu koja mu je bila najblia. I on se zvao Mike McCallum.
Tono znam koliko je bio star jer je to neto to djeca utvrde odmah na poetku, to je
jedna od bitnih pretpostavki na temelju kojih zakljuuju hoe li biti prijatelji ili nee. Njemu
je bilo devet godina, a meni osam. Njegov je roendan padao u travnju, moj u lipnju. Ljetni su
praznici ve bili dobrano poodmakli kad je s ocem doao u nau kuu.
Njegov je otac vozio tamnocrveni kamion, koji je uvijek bio blatnjav ili praan. Mike i ja
popeli bismo se u kabinu kad je padala kia. Ne sjeam se je li njegov otac tada ulazio u nau
kuhinju da popui cigaretu i popije aj, ili je stajao pod stablom, ili je jednostavno nastavljao s
73
poslom. Kia se slijevala niz prozore vozaeve kabine i kloparala kao kamenje po krovu.
Zaudaralo je na mukarce - na njihovu radnu odjeu i alat, duhan i blatne cokule i kiselkaste,
usirene arape. I na dugodlakog psa, zato to smo unutra vodili Rangera. Meni je Rangerovo
drutvo bilo samo po sebi razumljivo, bila sam navikla da me posvuda slijedi, a ponekad bih
mu bez nekog pravoga razloga naredila da ostane kod kue, da ode sam u hambar, da me pusti
na miru. Ali Mike ga je volio i uvijek mu se obraao ljubazno i imenom, iznosio mu nae
planove i ekao ga kad bi on odjurio za nekim svojim pseim poslom, u lov na umskog jea
ili zeca. S obzirom na ivot kakav je vodio s ocem, Mike nikako nije mogao imati psa.
Jednoga dana kad je Ranger bio s nama, potjerao je tvora, a tvor se okrenuo i potrcao ga.
Dralo se da smo u neku ruku Mike i ja krivi. Moja je majka morala prekinuti ono to je radila
i odvesti se u grad te nabaviti nekoliko velikih limenki soka od rajica. Mike je nagovorio
Rangera da ue u kadu i zalili smo ga sokom od rajice pa mu ga etkom utrljali u dlaku.
Izgledalo je kao da ga peremo u krvi. Koliko bi ljudi trebalo da se dobije toliko krvi, pitali
smo se. Koliko konja? Slonova?
Ja sam se ee susretala s krvlju i ubijanjem ivotinja nego Mike. Odvela sam ga da
pogleda mjesto u kutu panjaka blizu ulaza u dvorite za stoku, gdje je moj otac pukom
ubijao i onda komadao konje kojima smo hranili lisice i kune zlatice. Tlo je bilo tako
izgaeno da je ogoljelo i na jednom se mjestu jasno vidjela tamna krvava mrlja
elinocrvenog odsjaja. Zatim sam ga odvela u skladite mesa na dvoritu, gdje konjske leine
vise prije nego to ih samelju za ivotinjsku hranu. Skladite mesa bila je obina upa sa
ianim pregradama, a pregrade su bile pocrnjele od muha, opijenih vonjem strvine. Znali
smo nakupiti indre i mlatiti po njima.
Naa je farma bila malena - devet jutara. Bila je dovoljno malena da mogu istraiti svaki
njezin dio, a svaki je imao poseban oblik i karakter koji ne bih znala rijeima opisati. Lako je
vidjeti to je bilo tako posebno u ianoj upi s dugakim, blijedim konjskim leinama
objeenim o brutalne kuke, ili u ugaenom, krvlju natopljenom tlu na kojem su se od ivih
konja preobrazili u ove zalihe mesa. Ali bilo je i drugih stvari, recimo kamenovi sa svake
strane staze do hambara, koji su mi jednako mnogo znaili, premda se ondje nikad nije
dogodilo nita spomena vrijedno. Na jednoj je strani bio veliki glatki bjelkasti kamen koji je
strio i nadvisivao sve ostale, i ta se strana za mene isticala nekom irinom i pristupanou
pa sam se uvijek radije penjala po toj strani nego po drugoj, gdje su kamenovi bili tamniji i
drali se zajedno na neki podmukliji nain. Svako stablo na tom mjestu imalo je takoer stav i
nastup - brijest je izgledao spokojno, a hrast prijetee, javor prijazno i svakidanje, glog staro
i mrzovoljno. ak i jame u rijenim pliinama - iz kojih je moj otac prije mnogo godina vadio
pa prodavao ljunak - imale su prepoznatljiv karakter, koji je moda bilo najlake uoiti kad
su bile pune vode za povlaenja proljetnih poplava. Bila je jedna malena i okrugla, i duboka i
savrena, jedna koja se rairila kao rep i jedna koja je bila iroka i neodluna oblika i uvijek
pomalo uzbibana zato to je voda bila tako plitka. Mike je sve to vidio iz drukijeg kuta. Kao i
ja, sad kad sam bila s njim. Vidjela sam ih i na njegov nain i na svoj, a moj je nain po samoj
svojoj prirodi bio neizraziv, tako da je morao ostati tajan. Njegov se temeljio na neposrednoj
koristi. Veliki blijedi kamen na stazi sluio je da se s njega skoi, preleti najma- nje kamenove
na padini pod sobom i prizemlji se na nabijenoj zemlji kod stajskih vrata. Sva su stabla bila za
penjanje, ali po- sebno onaj javor kraj kue, s granom po kojoj si mogao otpuzati da bi se s
nje bacio na krov verande. A jame od ljunka sluile su jednostavno za to da se u njih skae,
urlajui poput zvijeri koje se bacaju na plijen nakon bjesomunog trka kroz visoku travu. Da
je rano proljee, rekao je Mike, kad u njima ima vie vode, mogli bismo sagraditi splav.
Razmatrali smo taj projekt u vezi s rijekom. Ali rijeka je u kolovozu bila u jednakoj mjeri
kamena staza koliko i vodeni tok, pa umjesto da pokuamo ploviti niz nju ili plivati, mi smo
se izuvali i gacali po njoj - skaui s jednog golog i kao kost bije- log kamena na drugi i
skliui se po sluzavom kamenju ispod povrine, orui kroz sagove lopoa s plosnatim liem
i drugih vodenih biljki ijih se imena ne mogu sjetiti ili ih nikad nisam ni znala (hrenak,
barska kukuta?). Rasle su tako gusto da se inilo kao da su sigurno ukorijenjene na otocima,
na kopnu, ali su zapravo rasle iz rijenoga mulja i hvatale su nam noge u stupicu svog
zmijolikog korijenja.
74
Ta je rijeka bila ista ona koja je javno tekla kroz grad i, hodajui uzvodno, doli smo do
mjesta odakle se vidi most na autocesti. Kad sam bila sama ili samo s Rangerom, nikad nisam
odlazila ak do mosta, jer je ondje obino bilo ljudi iz grada. Dolazili su loviti ribu preko
ograde, a kad je voda bila dovoljno visoka, djeaci su s ograde skakali. Sada sigurno ne bi
skakali, ali bilo je vie nego vjerojatno da e ih se nekolicina prskati dolje pod mostom -
buni i neprijateljski nastrojeni, kakva su gradska djeca uvijek bila.
Skitnice su bile druga mogunost. Ali nita od toga nisam rekla Mikeu, koji je hodao
preda mnom kao da je most neko obino odredite i kao da u njemu nema nieg neugodnog ili
zabranjenog. Glasovi su dopirali do nas i, kao to sam oekivala, bili su to glasovi djeaka
koji viu - ovjek bi pomislio da most pripada njima. Ranger nas je slijedio do tamo, bez
oduevljenja, ali sada je skrenuo prema obali. Tada je ve bio star pas, a i inae nikad nije bio
nekritian ljubitelj djece.
Neki je ovjek lovio ribu, ne s mosta, ve s obale, i opsovao je zbog nereda koji je Ranger
napravio izlazei iz vode. Upitao nas je ne bismo li mogli zadrati to psee govno kod kue.
Mike je hodao dalje kao da je ovjek tek zazvidao za nama, a onda smo preli u sjenu
samoga mosta, gdje nikad prije u ivotu nisam bila.
Donja strana mosta bila nam je krov, kroz koji su, izmeu dasaka, prodirale zrake sunca.
A sada je proao jedan auto, tut- njei kao grmljavina, i zakrio nam svjetlo. Mi smo dotle
mirno stajali i gledali uvis. "Pod mostom" bilo je mjesto samo po sebi, ne samo kratak dio
rijeke. Kad je automobil proao i sunce opet zasjalo kroz pukotine, njegov odraz na vodi
bacao je valove svje- tla, udnovate mjehurie svjetla, visoko na cementne stupove. Mike je
zaurlao da provjeri jeku, ja takoer, ali slabano, jer su me djeaci na obali, neznanci s druge
strane mosta, plaili vie nego to su me plaili skitnice.
Pohaala sam seosku kolu nedaleko od nae farme. Broj upisane djece tako se smanjio
da sam ja bila jedino dijete u razredu. Ali Mike je od proljea polazio gradsku kolu i ti mu
djeaci nisu bili nepoznati; on bi se vjerojatno bio igrao s njima, a ne sa mnom, da ga otac nije
odluio voditi sa sobom dok radi, tako da ga moe - tu i tamo - drati na oku.
Vjerojatno su razmijenjene neke rijei pozdrava izmeu tih gradskih djeaka i Mikea.
Hej. Sluaj, to ti ovdje radi?
Nita. to vi radite?
Nita. Tko je to s tobom?
Nitko. Samo ona.
Nja-nja. Samo ona.
Zapravo je u tijeku bila igra koja je zaokupila svaiju pozornost. A svaiju znai da je
ukljuivala i djevojice - bilo je djevojica neto dalje na obali, zaokupljenih vlastitim poslom
- premda smo svi ve bili prerasli dob u kojoj se skupine djevojica i djeaka igraju zajedno
kao da je to neto uobiajeno. Moda su slijedile djeake iz grada - pretvarajui se da ih ne
slijede - ili su djeaci moda doli za njima s nekakvim zadirkivanjem na umu, ali na neki je
nain, kad su se svi okupili, ta igra poprimila oblik i svatko je bio potreban, tako da
uobiajena ogranienja nisu vrijedila. A to je vie ljudi igralo, igra je bila bolja, tako da se
Mikeu bilo lako ukljuiti i povui mene za sobom.
Igrali smo se rata. Deki su se podijelili u dvije vojske koje su se meusobno borile iza
barikada grubo napravljenih od granja te iza zaklona od hrapave, otre trave i trstike i
vodenog korova, koji su nas nadvisivali. Glavno su oruje bile grude od ilovae, blatne grude,
otprilike veliine lopte za bejzbol. Tu se sluajno naao i poseban izvor ilovae, siva iskopana
jama napola skrivena korovom, na pola puta uz nasip (to je otkrie moda i dalo ideju za igru)
i ondje su cure pripremale streljivo. Ljepljiva glina gnjeila se i lupkanjem uobliavala u
grudu tvrdu koliko je najvie bilo mogue - u njoj se smjelo nai neto ljunka i vezivnog
tkiva, trave, lia, komadia granica skupljenih na licu mjesta, ali ni jedan namjerno dodani
kamen - i tih je gruda trebalo biti silno mnogo, jer su vrijedile samo za jedno bacanje. Grude
koje su promaile nisu se vie mogle pokupiti, slijepiti i ponovno baciti.
Ratna su pravila bila jednostavna. Ako te pogodi gruda - slubeno im je ime bilo
topovsko tane - u lice, glavu ili tijelo, morao si pasti mrtav. Ako si pogoen u ruke ili noge,
mora pasti, ali samo si ranjen. Tada je slijedilo ono drugo to su cure morale raditi, ispuzati i
75
odvui ranjenog vojnika do ugaenog mjesta koje je bilo bolnica. Tu su im polagali lie na
rane i morali su leati mirno dok ne izbroje do sto. Nakon toga mogli su ustati i opet se boriti.
Mrtvi vojnici nisu smjeli ustajati sve dok rat ne zavri, a rat nije bio zavren sve dok svi na
jednoj strani nisu bili mrtvi.
Cure su, kao i deki, bile podijeljene na dvije strane, ali budui da nije bilo ni izdaleka
toliko cura koliko deki, nismo mogle sluiti kao izraivaice streljiva i bolniarke samo za
jednog vojnika. Postojali su savezi, unato tome. Svaka je cura imala svoju hrpu gruda i radila
je za odreene vojnike, a kad bi vojnik pao ranjen, zazvao bi jednu curu po imenu, tako da ga
moe odvui i pobrinuti se za njegove rane to je prije mogue. Ja sam izraivala oruje za
Mikea i moje je bilo ime koje je Mike zazivao. Posvuda je vladala strana buka - neprestani
povici "Mrtav si", ili pobjedonosni ili gnjevni (gnjevni zato to su se, naravno, oni koji su
trebali biti mrtvi neprestano pokuavali kriom vratiti u bitku), i lave nekoga psa, ne
Rangera, koji se na neki nain umijeao u bitku - tako strana buka da se moralo budno paziti
da uje glas djeaka koji e zazvati tvoje ime. im se uo povik, zazvonilo bi na uzbunu, kao
da je napeta ica zatitrala cijelim tijelom, fanatian osjeaj odanosti. (Barem je tako bilo meni
koja sam, za razliku od drugih cura, sluila samo jednom ratniku.)
Ne vjerujem ni da sam se ikad prije toga igrala u ovakvoj grupi. Veselila sam se to sam
dio velikog i oajnikog pothvata i to sam izdvojena, unutar njega, obvezom na slubu
borcu. Kad je Mike bio ranjen, nikada nije otvarao oi, leao je mlitav i nepomian dok sam
mu ja pritiskala sluzave velike listove na elo i grlo i - izvlaei mu koulju - na blijedi, njeni
trbuh sa slatkim i ranjivim pupkom.
Nitko nije pobijedio. Igra je dosta dugo trajala, a onda se raspala u svaama i masovnim
uskrsnuima. Pokuali smo ski- nuti neto ilovae sa sebe na putu kui tako da smo legli
ravno u rijenu vodu. Hlaice i koulje bile su nam uasno prljave i s njih se cijedila voda.
Bilo je kasno poslijepodne. Mikeov otac spremao se na odlazak.
"Isusa ti Krista", rekao je.
Uzimali smo povremeno jednog najamnog radnika, koji je dolazio pomoi mom ocu kad
je trebalo klati ili obaviti neke druge dodatne poslove. Izgledao je kao ostarjeli djeak i disao
je astmatino itei. Volio me uhvatiti i kakljati dok mi se ne bi uinilo da u se uguiti.
Nitko ga u tome nije spreavao. Mojoj majci se to nije svialo, ali otac joj je rekao da je to
samo ala.
On je bio u dvoritu i pomagao je Mikeovu ocu.
"Vas dvoje ste se valjali po blatu", rekao je. "I dok se okrene morat ete se eniti."
Iza kuhinjskih vrata, moja je majka to ula. (Da su mukarci znali da je ondje, nijedan od
njih ne bi govorio kao to jest.) Izila je i neto rekla najamniku tihim prijekornim glasom
prije nego to je uope spomenula kako izgledamo.
ula sam dio onoga to je rekla.
Kao brat i sestra.
Najamnik je gledao u svoje cokule i bespomono se kesio.
Nije imala pravo. Najamnik je bio blie istini nego ona. Mi nismo bili kao brat i sestra ili
barem ne kao bilo koji brat i sestra koje sam u ivotu vidjela. Moj jedini brat bio je jedva
malo vei od bebe, tako da nisam imala nikakva vlastitog iskustva u tom smislu. A nismo bili
ni kao ene i muevi koje sam poznavala, koji su, kao prvo, bili stari, a i ivjeli su u tako
odvojenim svjetovima da se inilo kako se jedva prepoznaju. Mi smo bili poput vrstih i
vinih ljubavnika ija veza ne zahtijeva mnogo vidljivog iskazivanja. A to je, barem za mene,
bilo sveano i uzbudljivo.
Znala sam da najamnik govori o seksu, premda mislim da nisam znala rije "seks". I zbog
toga sam ga mrzila ak vie nego to sam ga inae mrzila. Precizno gledano, on nije bio u
pravu. Mi se nismo uputali ni u kakva pokazivanja i trljanja i grene intimnosti - nije bilo ni
traga onoj zadihanoj potrazi za skrovitima, ni traga prkavom uitku i frustraciji i nepo-
srednom golom stidu. To sam doivjela s jednim roakom i sa dvije neto starije djevojice,
sestrama koje su ile u moju kolu. Nisam voljela te partnere ni prije ni poslije samoga
dogaaja i gnjevno bih poricala, ak i u sebi, da se bilo to od toga dogodilo. Nije dolazilo u
obzir da se u takve ludorije uputam s bilo kim prema kome osjeam naklonost ili potovanje
76
- samo s ljudima koji mi se gade, ba kao to sam se zbog tih pohotnih odvratnih poriva gadila
samoj sebi.
U osjeajima prema Mikeu taj je lokalizirani demon pretvoren u difuzno uzbuenje i
njenost koja se irila posvuda pod koom, u uitak oiju i uiju i treperavo zadovoljstvo u
nazonosti te druge osobe. Budila sam se svakoga jutra gladna pogleda na njega, gladna
zvuka kamiona kopaa bunara dok se pribliava stazom s klopotom i treskanjem. Oboavala
sam, a da to niim nisam pokazivala, njegov zatiljak i oblik glave, namrtene obrve, dugake
gole none prste i prljave laktove, njegov zvonki glas pun samopouzdanja, njegov miris.
Prihvatila sam spremno, ak pobono, uloge koje nije trebalo objanjavati ili razraivati meu
nama - da u mu ja pomagati i diviti mu se, a on e upravljati i stajati pripravan da me zatiti.
A jednoga jutra kamion nije doao. Jednog je jutra, naravno, posao bio zavren, bunar
pokriven, sisaljka opet u funkciji, svjea voda hvaljena. Za stolom su bila dva stolca manje za
podnevni obrok. I stariji i mlai Mike uvijek su jeli taj obrok s nama. Mlai Mike i ja nikad
nismo razgovarali i jedva smo se gledali. On je volio stavljati keap na kruh. Njegov otac je
volio razgovarati s mojim ocem i razgovor se vodio uglavnom o bunarima, nesreama,
podzemnim vodama. Ozbiljan ovjek.
Samo misli na posao, rekao je moj otac. Ipak je on - Mikeov otac - zavravao svaki govor
smijehom. Njegov je smijeh odzvanjao nekako samotno, kao da je jo uvijek dolje u bunaru.
Nisu doli. Posao je bio zavren, nije bilo razloga da vie ikad dou. I ispostavilo se da je
taj posao bio posljednji koji je kopa bunara morao obaviti u naem kraju. Imao je druge
poslove dogovorene drugdje i htio ih je zapoeti to je prije mogue, dok jo traje lijepo
vrijeme. Budui da je ivio u hotelu, mogao se jednostavno spakirati i otii. I upravo je to
uinio.
Zato nisam shvatila to se dogaa? Zar nije bilo pozdrava na rastanku, nikakve svijesti o
tome da e Mike, kad se popne na kamion tog posljednjeg poslijepodneva, otii zauvijek? Ni
pozdrava rukom, ni glave okrenute prema meni - ili neokrenute prema meni - dok je kamion,
sad oteao pod svom opremom, glavinjao niz nau cestu posljednji put? Kad je voda iknula -
sjeam se kako je iknula i kako su se svi okupili da je piju - zato tad nisam shvatila koliko je
toga zavrilo, za mene? Sada se pitam nisu li to namjerno isplanirali da se previe ne istie ta
prigoda, da se iskljue pozdravi na rastanku, tako da ja - ili mi - ne budemo previe nesretni ili
previe naporni.
Ne ini se vjerojatnim da bi se na taj nain vodilo rauna o osjeajima djece, u ono doba.
Osjeaji su bili naa stvar, da ih trpimo ili potisnemo.
Nisam postala naporna. Poslije prvog oka nisam dopustila da bilo tko to primijeti. Onaj
najamni radnik zadirkivao me svaki put kad me ugledao ("Je li ti deko pobjegao?"), ali ja ga
nikad nisam ni pogledala.
Morala sam znati da e Mike jednog dana otii. Ba kao to sam znala da je Ranger star i
da e uskoro uginuti. Odsutnost u budunosti, to sam prihvaala - samo je injenica da uope
nisam imala pojma, sve dok Mike nije nestao, kakva odsutnost moe biti. Kako e se itav
moj krajolik promijeniti, kao da je kroz njega prola lavina i otplavila svako znaenje osim
gubitka Mikea. Nikad vie nisam mogla pogledati onaj bijeli kamen na puteljku, a da ne
pomislim na njega, pa sam poela osjeati pravu odbojnost prema njemu. Isto sam osjeala i
prema onoj dugakoj grani javora, a kad ju je otac odrezao zato to je bila preblizu kue,
osjeala sam to i prema brazgotini koja je ostala.
Jednoga dana, mnogo tjedana nakon toga, kad sam ve nosila jesenski kaput, stajala sam
kraj vrata trgovine cipelama dok je moja majka isprobavala cipele i ula sam neku enu kako
zove "Mike". Protrala je kraj duana i neprestano zvala "Mike". Iznenada sam bila vrsto
uvjerena da ta ena koju ne poznajem mora biti Mikeova majka - doznala sam, premda ne od
njega, da je razvedena od njegova oca, ne mrtva - i da su se zbog neega vratili u grad. Nisam
razmiljala bi li taj povratak mogao biti privremen ili trajan, samo - sada sam ve istrala iz
duana - da u za koju minutu vidjeti Mikea.
ena je dostigla djeaia od otprilike pet godina koji je upravo uzeo jednu jabuku s hrpe
77
jabuka koje su stajale na ploniku pred trgovinom mjeovitom robom u blizini.
Zaustavila sam se i u nevjerici buljila u to dijete, kao da mi pred oima odigrala jedna
bolno uvredljiva, nepravedna arolija.
Obino ime. Glupi djeak plosnata lica i prljave plave kose.
Srce mi je snano udaralo, kao da mi urlici nastaju u prsima.
Sunny je doekala moj autobus u Uxbridgeu. Bila je ena krupnih kostiju, vedra lica,
srebrnastosmee kovrave kose zahva- ene eljevima s obje strane lica. ak i kad se
udebljala - to jest - nije izgledala kao matrona, ve velianstveno djevojaki.
Uvukla me u svoj ivot onako kako je bila navikla i ispriala mi kako je mislila da e
zakasniti zato to je Claire jutros uao neki kukac u uho i trebalo ju je odvesti u bolnicu da to
isperu, onda je pas povraao na kuhinjskim stubama, vjerojatno zato to mu se gadilo i to
putovanje i kua i provincija, pa kad je ona - Sunny - otila po mene, Johnston je natjerao
djeake da to poiste jer su oni eljeli psa, a Claire se alila da i dalje uje kako joj neto radi
bzzz bzzz u uhu.
"Pa recimo da odemo nekamo gdje je lijepo i mirno i napi- jemo se i vie se nikad ne
vratimo?" rekla je. "Ipak moramo, Johnston je pozvao jednoga prijatelja kojemu su ena i
djeca otili u Irsku, a njih dvojica hoe zajedno igrati golf."
Sunny i ja bile smo prijateljice u Vancouveru. Nae su se trudnoe zgodno poklopile, tako
da smo se mogle pokriti samo s jednim kompletom trudnike odjee. U mojoj kuhinji ili nje-
zinoj, otprilike jedanput tjedno, ometane djecom i ponekad teturajui od manjka sna,
odravale smo se na ivotu jakom kavom i cigaretama te uputale u orgije razgovora - o
naim brakovima, naim svaama, naim osobnim nedostacima, na- im zanimljivim i
sramotnim motivima, naim zanemarenim ambicijama. itale smo Junga u isto vrijeme i
pokuavale voditi rauna o svojim snovima. U tom razdoblju ivota, koje je navodno
reproduktivna omaglica, u kojem je enin duh potpuno preplavljen materinskim sokovima, mi
smo i dalje osjeale potrebu raspravljati o Simone de Beauvoir i Arthuru Koestleru i "The
Cocktail Party".
Nai muevi nisu uope bili na toj valnoj duini. Kad god smo pokuale razgovarati s
njima o takvim stvarima, rekli bi "Ah, to je samo literatura" ili "Zvui kao da si na seminaru
iz filozofije".
Sada smo se obje odselile iz Vancouvera. Ali Sunny se odselila s muem i djecom i
namjetajem, na normalan nain i iz uobi- ajenog razloga - njezin je mu dobio novi posao.
A ja sam se preselila iz razloga koji je bio nova izmiljotina, i koji je nailazio na mono, ali
neuhvatljivo odobravanje, premda samo u odreenim krugovima - ostavila sam mua i kuu i
sve stvari koje sam stekla za vrijeme braka (osim, dakako, djece koja e boraviti malo ovdje,
malo ondje), u nadi da u stvoriti ivot koji se moe preivjeti bez licemjerja ili liavanja ili
stida.
Sada sam stanovala na katu kue u Torontu. Ljudi ispod mene - kuevlasnici - doli su iz
Trinidada prije dvanaest godina. Niz cijelu ulicu stare su kue od opeke s verandama i
visokim uskim prozorima, nekadanje domove metodista i prezbiterijanaca s imenima kao to
su Henderson, Grisham i McAllister, nastanili ljudi maslinaste ili smekaste koe koji su
govorili engleski na meni stran nain, ako su ga uope govorili, i koji su u svako doba ispunjali
zrak mirisom svoje ljuto-slatke hrane. Sve mi je to bilo lijepo - davalo mi je osjeaj da sam
zaista doivjela pravu promjenu, dugako i nuno putovanje iz branog doma. Ali bilo je previe
oekivati od mojih keri, koje su imale deset i dvanaest godina, da se osjeaju jednako. Ja
sam otila iz Vancouvera u proljee, a one su dole k meni na poetku ljetnih praznika,
navodno da ostanu cijela dva mjeseca. Njima je vonj ulice bio muan, a buka zastraujua.
Bilo je vrue i nisu mogle spavati ak ni uz ventilator koji sam kupila. Morali smo prozore
drati otvorenima, a zabave u dvoritima iza kua trajale su ponekad do etiri ujutro.
Ekspedicije u Prirodoslovni centar i toranj CN, u muzej i Zooloki vrt, aenja u
78
rashlaenim restoranima robnih kua, izlet brodom na Toronto Island, nisu im mogli
nadomjestiti prijatelje niti ih pomiriti s travestijom doma koju sam im ponudila. Tugovale su
za svojim makama. eljele su vlastite sobe, slobodno kretanje po susjedstvu, lijene dane
razvlaenja po kui.
Neko se vrijeme nisu alile. ula sam kako starija kae mlaoj: "Neka mama misli da
smo sretne. Inae e joj biti grozno."
Napokon eksplozija. Optube, priznanja ojaenosti (ak i pretjerivanja u tom jadu,
smiljena, kako mi se inilo, iskljuivo da mene pogode). Mlaa zapomae: "Zato ne moe
jednostavno ivjeti kod kue?", a starija joj ogoreno odvraa: "Zato to mrzi tatu".
Telefonirala sam muu - koji mi je postavio gotovo isto pitanje i sam dao gotovo isti
odgovor. Zamijenila sam karte, pomogla djeci da se spakiraju i odvezla ih u zranu luku.
Cijelim putem igrali smo glupu igru koju je predloila starija djevojica. Morao si izabrati
neki broj - 27,42 - i onda pogledati kroz prozor pa brojiti ljude koje vidi, i dvadeset sedmi ili
etrdeset drugi mukarac, ili ve koji, bit e onaj za kojeg e se morati udati.
Kad sam se vratila, sama, pokupila sam sve to me na njih podsjealo - strip koji je mlaa
nacrtala, asopis Glamour koji je starija kupila, raznolike djelie nakita i odjee koje su mogle
nositi u Torontu, ali ne i kod kue - i sve ih potrpala u vreu za smee. I radila sam to vie-
manje svaki put kad bih ih se sjetila - sa kljocajem sam zatvarala mozak. Bilo je jada koje
sam mogla podnijeti - onih povezanih s mukarcima. I drugih jada - onih povezanih s djecom
- koje nisam.
Vratila sam se ivotu kojim sam ivjela prije nego to su dole. Prestala sam pripremati
doruak i izlazila sam svako jutro na kavu i svjee pecivo u talijanski lokal. Osjeaj da sam se
u tolikoj mjeri oslobodila kuevnosti oaravao me. Ali sad sam primijeti- la neto to nikad
prije nisam, izraz na licima nekih od ljudi koji su svakoga jutra sjedili na visokim stolcima iza
prozora ili uz stolove na ploniku - ljudi kojima to ni u kojem sluaju nije bilo neto divno i
udesno, ve ustajala navika samotnikog ivota.
Opet kod kue, sjedila sam i satima pisala za drvenim stolom pod prozorima bive
zatvorene verande, koja je sada postala improvizirana kuhinja. Nadala sam se da u uspjeti
ivjeti od svoga pisanja. Sunce bi vrlo brzo ugrijalo malu prostoriju i gole noge - obino sam
nosila kratke hlae - lijepile su mi se za stolicu. To mi se svialo - bio je to vonj moje
marljivosti i, nadala sam se, uspjeha. Ono to sam napisala nije bilo nita bolje od onoga to
sam uspijevala pisati nekad, u starome ivotu, dok su se krumpiri kuhali ili rublje poskakivalo
u svom automati- ziranom ciklusu. Samo je napisanog bilo vie, i nije bilo nita gore - to je sve.
Kasnije tijekom dana, okupala bih se i vjerojatno se otila nai s nekom prijateljicom. Pile
smo vino za stolovima na plo- niku pred malim restoranima u Ulici Queen ili Ulici Baldwin
ili Ulici Brunswick i razgovarale o svojim ivotima - uglavnom o ljubavnicima, ali malo nam
je bilo neugodno rei "ljubavnici", pa smo ih nazivali "mukarci s kojima smo u vezi". A
ponekad bih se sastala s mukarcem s kojim sam bila u vezi. On je bio protjeran dok su moja
djeca bila kod mene, premda sam to pravilo dvaput prekrila kad sam ostavila keri u
ledenom kinu.
Poznavala sam toga mukarca prije nego to sam napustila mua i on je bio neposredan
uzrok to sam ga napustila, premda sam se pred njim - i pred svima drugima - pretvarala da
tome nije tako. Kad sam ga upoznala, pokuavala sam biti bezbrina i pokazivati neovisnost
duha. Razmjenjivali smo novosti - potrudila sam se imati novosti - i zajedno se smijali i ili na
etnje po klancu, ali zapravo sam ga eljela samo potaknuti na seks sa mnom, jer sam mislila
da vrhunski zanos seksa spaja ono najbolje u ljudima. Bila sam glupa u tim stvarima, na nain
koji je vrlo opasan, posebno za enu mojih godina. Bilo je trenutaka kada sam bila tako sretna
poslije naih sastanaka - omamljena i sigurna - a bilo je opet drugih, kad sam leala kao da me
pritie kamen dvojbe. Kad bi on otiao, osjetila bih kako mi suze teku iz oiju prije nego to
bih shvatila da plaem. A to je moglo biti zbog neke sjene koju sam letimino zapazila, ili
nehaja, ili neizravnog upozorenja koje mi je uputio. Vani pod prozorima, kad se smrailo,
poinjale su dvorine zabave, s glazbom i vikom i izazivanjem koje se kasnije znalo
prometnuti u tue, a ja sam se plaila, ne bilo kakvog neprijateljstva, ve neke vrste nepostojanja.
U jednom od takvih raspoloenja telefonirala sam Sunny i dobila poziv da provedem
79
vikend na selu.
"Ovdje je prekrasno", rekla sam.
Ali krajolik kroz koji smo se vozili nije mi nita znaio. Bre- uljci su se nizali kao zelene
izboine, a samo na nekima su bile krave. Niski betonski mostovi prelazili su preko korovom
zaguenih potoka. Sijeno je bilo pokoeno na novi nain, smotano i ostavljeno na poljima.
"ekaj da vidi kuu", rekla je Sunny. "Zaputena je. Imali smo mia u cijevima. Mrtvog.
Neprestano jo nalazimo sitne dlaice u vodi za kupanje. Sada je to sve rijeeno, ali nikad ne
zna to je sljedee."
Nije me nita pitala - da li iz obzira ili zbog neodobravanja? - o mome novom ivotu.
Moda jednostavno nije znala kako poeti, nije to mogla zamisliti. Ja bih joj i onako
ispriala lai, ili polulai. Bilo je teko raskinuti, ali to se moralo uiniti. Uasno mi nedostaju
djeca, ali uvijek plaa neku cijenu. Uim se ostavljati mukarcu slobodu i sama biti
slobodna. Uim se leerno odnositi prema seksu, to mi je teko jer nisam tako stvari
postavila od poetka i nisam mlada, ali uim.
Vikend, pomislila sam. inilo mi se da je to jako dugo.
Na ciglama kue vidio se oiljak na mjestu gdje su sruili verandu. Sunnyni djeaci su
trkarali po dvoritu.
"Mark je izgubio loptu", viknuo je stariji - Gregory.
Sunny mu je rekla neka me pozdravi.
"Bok. Mark je bacio loptu preko upe i sada je ne moemo nai."
Trogodinja curica, roena nakon to sam posljednji put vidjela Sunny, istrala je kroz
kuhinjska vrata i onda zastala iznenaena kad je ugledala nepoznato lice. Ali pribrala se i
rekla mi: "Nekakva mi je ivina letila u glavu."
Sunny ju je podignula u naruje, a ja sam uzela svoju vikend torbu i ule smo u kuhinju,
gdje je Mike McCallum mazao keap na kruh.
"To si ti", rekli smo gotovo u isti mah. Nasmijali smo se, ja sam pohrlila prema njemu, a
on je krenuo prema meni. Rukovali smo se.
"Mislila sam da je tvoj otac", rekla sam.
Ne znam jesam li ba otila tako daleko da pomislim na kopaa bunara. Pomislila sam:
Tko je taj ovjek koji mi izgleda poznato? ovjek koji nosi tijelo s takvom lakoom kao da
mu je as posla spustiti se u bunar ili se iz njega popeti. Kratko podiana kosa, pomalo
sijeda, duboko smjetene svijetle oi. Mravo lice, dobroudno, a ipak ozbiljno. Uobiajena,
ne neugodna rezerviranost.
"Ne bi mogao biti", rekao je. "Tata je umro."
Johnston je uao u kuhinju s torbama za golf i pozdravio me, pa rekao Mikeu neka pouri,
a Sunny je rekla: "Njih dvoje se poznaju, duo. Nekad su se poznavali. Zamisli to."
"Kad smo bili djeca", rekao je Mike.
Johnston je rekao: "Zbilja? To je nevjerojatno." I svi smo uglas rekli ono to smo shvatili
da se on sprema rei.
"Zbilja je svijet malen."
Mike i ja smo se i dalje gledali i smijali - inilo se da jedno drugome jasno dajemo do
znanja kako je to otkrie koje su Sunny i Johnston moda smatrali nevjerojatnim, za nas bio
smijeno bljetavi proplamsaj sree.
Cijelo poslijepodne, dok mukaraca nije bilo, bila sam prepuna sretne energije. Napravila
sam pitu od bresaka za veeru i itala Claire da se smiri prije spavanja, dok je Sunny odvela
deke u ribolov, neuspjean, na pjenuavi potok. Onda smo ona i ja sjele na pod u dnevnoj
sobi, uz bocu vina, i opet postale prijateljice, u razgovoru o knjigama, umjesto o ivotu.
Stvari kojih se Mike sjeao razlikovale su se od onih kojih sam se ja sjeala. On se sjeao
80
kako smo hodali po uskom vrhu nekog starog betonskog temelja, pretvarajui se da je temelj
visok kao najvia zgrada i da emo, ako se spotaknemo, pasti i poginuti. Ja sam rekla da je to
moralo biti negdje drugdje, a tada sam se sjetila temelja za garau koji su bili izliveni, dok
garaa nikada nije sagraena, na mjestu gdje se na put spajao s cestom. Jesmo li po tome hodali?
Jesmo.
Sjetila sam se kako smo htjeli iz sveg glasa urlati ispod mosta, ali smo se bojali gradske
djece. On se uope nije sjeao nikakvog mosta.
Oboje smo se sjetili glinene topovske tanadi i rata.
Zajedno smo prali sue, tako da smo mogli razgovarati koliko smo god htjeli, a da ne
ispadnemo nepristojni.
Ispriao mi je kako je umro njegov otac. Stradao je u prometnoj nesrei kad se vraao s
nekog posla blizu Bancrofta.
"Jesu li tvoji jo ivi?"
Rekla sam da mi je majka umrla, a da se otac opet oenio.
U jednom trenutku rekla sam mu da sam se rastala od mua, da ivim u Torontu. Kazala
sam mu da su djeca neko vrijeme bila sa mnom, ali da su sada na praznicima s ocem.
On mi je rekao da ivi u Kingstonu, ali da ondje nije dugo. Johnstona je upoznao nedavno
preko posla. I on je, kao i Johnston, graevinar. ena mu je Irkinja, roena u Irskoj, ali je
radila u Kanadi kad ju je upoznao. Bila je bolniarka. U ovom trenutku opet je u Irskoj, u
grofoviji Clare, u posjetu obitelji. Povela je djecu sa sobom.
"Koliko djece?"
"Troje."
Kad smo zavrili sa suem, otili smo u dnevnu sobu i ponudili se da emo igrati scrabble
s dekima, tako da Sunny i Johnston mogu malo proetati. Jednu partiju - a onda su morali na
spavanje. Ali oni su nas nagovorili da ponemo jo jednu pa smo jo igrali kad su im se
roditelji vratili.
"to sam ja vama rekao?" rekao je Johnston.
"Pa to je ista partija", rekao je Gregory. "Rekao si da smijemo zavriti partiju, a ovo je
ista partija."
"Moe misliti", rekla je Sunny.
Rekla je da je no prekrasna i da e se ona i Johnston raz- maziti kad imaju ugraene
babysittere.
"Nee vjerovati, sino smo ili u kino, a Mike je ostao s djecom. Neki stari film. Most
preko rijeke Kwai."
"Na", rekao je Johnston. "Na rijeci Kwai."
Mike je rekao: "Ja sam ga ionako gledao. Prije mnogo godina." "Bio je dosta dobar",
rekla je Sunny. "Osim to se ne slaem s krajem. Mislim da je kraj pogrean. Zna ono kad
Alec Guin- ness ugleda icu u vodi, ujutro, i shvati da e netko dii most u zrak? Pa poludi i
onda se sve uasno zakomplicira i svi moraju poginuti i to? Eto, ja mislim da je trebao samo
vidjeti tu icu, i shvatiti to e se dogoditi pa ostati na tom mostu i odletjeti u zrak s njim.
Mislim da bi njegov lik tako postupio i da bi to bilo dramaturki mnogo bolje."
"Ne, ne bi", rekao je Johnston, tonom nekoga koji je ve doivio tu raspravu. "Gdje je tu
napetost?"
"Ja se slaem sa Sunny", rekla sam. "Sjeam se da sam mislila kako je zavretak
prekompliciran."
"Mike?" rekao je Johnston.
"Meni se inilo dosta dobro", rekao je Mike. "Dosta dobro ba onako kako je bilo."
"Deki protiv cura", rekao je Johnston. "Deki su pobjednici." Onda je rekao sinovima
neka spreme scrabble i posluali su ga. Ali Gregory se dosjetio neemu i zamolio smije li
gledati zvijezde. "Ovo je jedino mjesto gdje ih uope moemo vidjeti", rekao je. "Kod kue su
sva ta svjetla i sranja."
"Pazi malo", rekao je njegov otac. Ali onda je rekao: Ajde dobro, pet minuta, i svi smo
izili i zagledali se u nebo. Traili smo onu sitnu zvijezdu, Alcor, odmah do druge zvijezde u
ruki Velikih kola. Ako je vidi, rekao je Johnston, onda ti je vid dovoljno dobar da te prime u
81
vojno zrakoplovstvo, barem je tako bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Sunny je rekla: "Dobro, ja je vidim, ali sam ve prije znala da je ondje."
Mike je rekao da isto vrijedi i za njega.
"Ja je vidim", prezirno je rekao Gregory. "Vidim je, znao ili ne da je tamo."
"I ja je vidim", rekao je Mark.
Mike je stajao malo ispred mene i malo postrance. Bio je zapravo blii Sunny nego meni.
Nitko nije stajao iza nas i ja sam se htjela oeati o njega - tek lagano i sluajno, o njegovu
ruku ili rame. Tada bih mu, ako se ne odmakne - iz uljudnosti, shvativi moj dodir kao
istinsku sluajnost? - poloila prst na goli zatiljak. Bi li i on to napravio da je stajao iza mene?
Bi li se usredotoio na to, umjesto na zvijezde?
Imala sam osjeaj, meutim, da je on obziran ovjek, da bi se suzdrao.
I zato mi sigurno nee ove noi doi u krevet. Ionako je to riskantno do neizvodljivosti, u
svakom sluaju. Gore su bile tri spavae sobe - gostinjska i soba roditelja, u koje se ulazilo iz vee
sobe gdje su spavala djeca. Svatko tko prilazi bilo kojoj od manjih spavaih soba mora proi
kroz djeju sobu. Mike, koji je prole noi spavao u gostinjskoj sobi, preseljen je dolje na sklopivi
kau u dnevnoj sobi. Sunny mu je dala iste plahte umjesto da rasprema i opet namjeta
krevet koji je on ostavio meni. "Prilino je ist", rekla je. "Uostalom, on ti je stari prijatelj."
Te plahte nisu pridonijele smirenoj noi. U mojim snovima, premda ne i u stvarnosti,
mirisale su na vodeno bilje, rijeni mulj i trstiku na vruem suncu.
Znala sam da ne bi doao k meni ma kako malen bio rizik. To bi bilo prilino ljigavo u
kui njegovih prijatelja, koji e biti - ako ve nisu - i prijatelji njegove ene. I kako da bude
siguran da ja to zbilja elim? Ili da on to zbilja eli? ak ni ja nisam bila u to sigurna. Sve do
sada uvijek sam mogla o sebi razmiljati kao o eni koja je vjerna osobi s kojom spava u bilo
koje doba.
San mi je bio plitak, snovi monotono bludni, s iritantnim i neugodnim podzapletima.
Ponekad je Mike bio spreman na suradnju, ali nailazili smo na prepreke. Ponekad bi ga neto
skrenulo s puta, kao kad je rekao da mi je donio dar, ali ga je nekamo zametnuo i strahovito
mu je vano da ga nae. Ja sam mu rekla neka se ne brine, da mene ne zanima dar, jer je on
sam moj dar, osoba koju ljubim i oduvijek sam ljubila, to sam rekla. Ali on je bio zauzet
svojim mislima. A ponekad me korio.
Cijelu no - ili bar kad god sam se probudila, a budila sam se esto - cvrci su mi pjevali
pod prozorima. Isprva sam mislila da su to ptice, zbor neumornih nonih ptica. Dovoljno sam
dugo ivjela u gradovima da zaboravim kako cvrci mogu stvoriti savreni slap buke.
Valja takoer rei da sam se ponekad, kad bih se probudila, zatekla nasukana na suhom.
Neugodna lucidnost. to ti zapravo zna o tom ovjeku? Ili on o tebi? Kakvu glazbu voli,
kakvi su mu politiki stavovi? to oekuje od ena?
"Jeste li vas dvoje dobro spavali?" upitala je Sunny.
Mike je rekao: "Zaspao sam u trenu."
Ja sam rekla: "Dobro. Fino."
Svi su toga jutra bili pozvani na kasni doruak u kuu nekih susjeda koji su imali bazen.
Mike je rekao da bi on radije obiao teren za golf, ako je to u redu.
Sunny je rekla: "Jasno", i pogledala me. Ja sam rekla: "Pa, ne znam bih li ja...", a Mike je
na to rekao: "Ti ne igra golf, je li?" "Ne."
"Ipak, moe doi i nositi mi palice."
"Ja u doi i nositi palice", rekao je Gregory. On je bio pripravan prikljuiti se bilo kojoj
naoj ekspediciji, siguran da emo mi biti popustljiviji i zabavniji od njegovih roditelja.
Sunny je rekla ne. "Ti ide s nama. Zar ne eli na bazen?" "Sva djeca pike u taj bazen.
Nadam se da to znate."
Johnston nas je upozorio, prije nego to smo krenuli, da se po prognozi oekuje kia.
Mike je rekao da emo riskirati. Svialo mi se da kae "mi" i svialo mi se voziti se kraj njega
82
na sjedalu supruge. Osjetila sam uitak pri pomisli na nas kao na par - uitak za koji sam
znala da je lakomislen kao u djevojice u pubertetu. Ideja da sam supruga zabavljala me ba
kao da to nikad nisam bila. To mi se nikad nije dogodilo s mukarcem koji mi je sada bio
ljubavnik. Jesam li se zbilja mogla smiriti s pravom ljubavi, i nekako se rijeiti onih svojih
dijelova koji se ne uklapaju, i biti sretna?
Ali sada, kada smo ostali sami, pojavila se stanovita suzdranost.
"Zar nije ovaj kraj prekrasan?", rekla sam. A danas sam to i mislila. Breuljci su izgledali
meki pod oblanim bijelim nebom nego to su izgledali juer na jarkome suncu. Lie se na
stablima pred kraj ljeta jadno ovjesilo, mnoge listove polako kao da je nagrizala hra uz
rubove, a neki su ve potpuno poutjeli ili pocrvenjeli. Sada sam prepoznala razliite vrste.
Rekla sam "Hrastovi".
"Ovo je pjeskovito tlo", rekao je Mike. "Sve ovo odavde - oni to zovu Hrastov greben."
Rekla sam da mislim kako je Irska sigurno prekrasna.
"Neki su dijelovi zbilja goli. Gola stijena."
"Je li tvoja ena ondje odrasla? Ima li onaj draesni naglasak?"
"Ti bi mislila da ima, da je uje. Ali kad ode onamo, kau joj da ga je izgubila. Kau joj
da zvui ba kao Amerikanka. Uvijek spominju Amerikance - ne mue se s Kanaanima."
"A tvoja djeca - oni vjerojatno uope ne zvue kao Irci?"
"Nikako."
"A to su uope - deki ili curice?"
"Dva deka i curica."
Osjetila sam neodoljivu potrebu da mu ispriam neto o protuslovljima, o bolima i
potrebama moga ivota. Rekla sam: "Fale mi moja djeca."
Ali on nije rekao nita. Ni jedne suutne rijei, nikakva ohrabrenja. Moe biti da je
smatrao neprikladnim razgovarati o naim partnerima ili djeci u tim okolnostima. Ubrzo
poslije toga zaustavili smo se na parkiralitu kraj klupske zgrade i on je rekao, prilino glasno,
kao da se eli iskupiti za svoju krutost: "ini se da je ova kia koja prijeti zadrala nedjeljne
golfere kod kue." Na parkiralitu je bio samo jedan auto.
Iziao je i otiao u ured da plati pristojbu.
Nikad u ivotu nisam bila na golfskom terenu; gledala sam, jednom ili dvaput, na
televiziji kako igraju golf, ali nikad po svom izboru, i mutno sam znala da su neke palice
drvene, a neke eljezne, da se polja na terenu zovu rupe, a rupe jamice.
Kad sam mu to ispriala, Mike je rekao: "Moda e ti biti uasno dosadno."
"Ako mi bude dosadno, otii u proetati."
inilo se da je s tim zadovoljan. Poloio mi je topli dlan svom teinom na rame i rekao:
"Znam da hoe."
Moje neznanje nije bilo vano - naravno da uope nisam trebala nositi palice - i nije mi
bilo dosadno. Jedini mi je zadatak bio da ga slijedim naokolo i da ga gledam. Nisam ga ak ni
morala gledati. Mogla sam gledati stabla na rubovima terena - visoka stabla s paperjastim
kronjama i vitkim deblima, za koja nisam ba bila sigurna kako se zovu - bagrem? - i s
vremena na vrijeme uznemirio ih je vjetar, koji mi ovdje dolje nismo uope osjeali. Bila su
tu jata ptica, kosova ili voraka, koje su letjele naokolo s nekim zajednikim osjeajem hitnje,
ali samo s jedne kronje na drugu. Sada sam se sjetila da ptice to i rade; u kolovozu ili ak
kasno u srpnju poinju se okupljati na bunim masovnim sastancima, pripremajui se za let na
jug.
Mike je tu i tamo neto rekao, ali gotovo uope ne meni. Nije bilo nikakve potrebe da ja
odgovaram, a zapravo nisam ni mogla. Mislila sam, meutim, da on ipak vie govori nego to
bi mukarac govorio da ovdje igra sam. Njegove nepovezane rijei bile su predbacivanja, ili
oprezne estitke, ili upozorenja samome sebi, ili gotovo uope nisu bile rijei - tek ona vrsta
zvukova koji bi trebali prenijeti neki smisao i koji zaista prenose smisao u dugoj intimnosti
ivota proivljenih u voljnoj bliskosti.
Dakle, to se tad od mene oekivalo - da mu pruim pojaani, sveobuhvatniji pojam o
samome sebi. Udobniji pojam, moglo bi se rei, smirujue sigurnosni osjeaj da je njegova
usamljenost sad pojastuena, podstavljena ljudskom nazonou. On ne bi to oekivao na
83
posve isti nain ili traio to tako prirodno i lako da sam ja mukarac. Ili da sam ena s kojom
nije uspostavio vrstu vezu.
Nisam zapravo tako razmiljala. Sve je to bilo tu, u uitku koji sam osjetila dok smo se
kretali po terenu. Ona pouda koja mi je u noi uzrokovala tolike strane bolove sad se
proistila i vjeto svela na uredan mali iak, paljiv, supruinski. Pratila sam kako se
namjeta, bira tap, razmilja, kilji i zamahuje i promatrala putanju loptice, koja je meni
uvijek izgledala pobjedonosno, a njemu uglavnom problematino, do poloaja naeg
sljedeeg izazova, nae neposredne budunosti. Dok smo hodali, gotovo uope nismo
razgovarali. Hoe li kiiti, pitali smo. Jesi li osjetila kapljicu? Uinilo mi se da sam osjetila
kapljicu. Moda nisam. Nije to bio obavezni razgovor o vremenu - sve je bilo u kontekstu
igre. Hoemo li zavriti rundu ili neemo?
Kao to se pokazalo, neemo. Prvo je bila kap kie, nepobitno kap kie, zatim jo jedna,
zatim krapanje. Mike je pogledao niz teren, onamo gdje su oblaci promijenili boju, postali
tamno-modri umjesto bijeli, i rekao bez posebnog straha i razoaranja: "Evo nama naega
nevremena." Poeo je sistematino pakirati i zatvarati torbu.
Tada smo bili otprilike toliko daleko od klupske zgrade koliko smo uope mogli biti.
Ptice su se jae uskomeale i uzletjele se nad nama, nervozno, neodluno. Vrhovi kronji su
lelujali i uo se zvuk - inilo se da je iznad nas - nalik huku vala punog kamenja koji se
razbija o al. Mike je rekao: "Onda dobro. Bolje da se tu sklonimo", i uhvatio me za ruku pa
smo pohitali preko pokoene trave u grmlje i visoki korov koji je rastao izmeu terena i
rijeke.
Grmlje na samom rubu trave imalo je tamno lie i gotovo svean izgled, kao da je ivica
posebno postavljena na tom mjestu. Ali raslo je nagusto, divlje. Izgledalo je neprobojno,
premda su se izbliza vidjeli mali otvori, uske staze koje su nainile ivotinje ili ljudi traei
lopticu. Teren se blago sputao i kad ste se jednom probili kroz nepravilan zid od grmlja,
vidio se komadi rijeke - rijeke koja je zapravo bila razlog za natpis na ulazu, ime na klupskoj
zgradi, Riverside Golf Club. Voda je bila elino siva i inilo se kao da se valja, a ne da se
nabire u valie kao obino u jezercima u ovakvom naletu nevremena. Izmeu nje i nas pruala
se livada korova koji je naizgled sav bio u cvatu. Zlatnica, nedirak sa svojim crvenim i utim
zvoniima i neto za to sam mislila da su rascvale koprive, u ruiasto-ljubiastim
busenima, i divlji zvjezdani. I divlja loza, koja je grabila i omatala sve to je mogla pronai i
mrsila se pod nogama. Tlo je bilo mekano, ne posve gumasto. ak i naizgled njene biljke
najkrhkijih stabljika izrasle su gotovo do visine naih glava ili vie. Kad smo se zaustavili i
pogledali kroz njih uvis, vidjeli smo na maloj udaljenosti stabla kako se komeaju kao buketi.
I kako neto dolazi iz smjera ponono crnih oblaka. Iza onih prvih kinih kapi to su nas
kropile nadirao je pravi pljusak, mnogo vie od obinog pljuska. Kao da se veliki dio neba
odvojio i sputa se hrabro i odluno, poprimajui ne posve prepoznatljiv, ali iv oblik. A pred
sobom tjera zastore kie - ne velove, ve debele zastore koji divlje lepeu. Jasno smo ih
vidjeli, premda smo za sada tek osjeali lagane, lijene kapi. Gotovo kao da gledamo kroz
prozor i ne moemo vjerovati da e se prozor razbiti, dok se na kraju nije razbio, a vjetar i
kia odjednom su zajedno nahrupili na nas i osjetila sam kako mi se kosa podigla i rairila
iznad glave. Osjeala sam da bi mi to uskoro mogla uiniti i koa.
Pokuala sam se tada okrenuti - osjetila sam silnu potrebu, koju ranije nisam imala, da
istrim iz grmlja i krenem prema klupskoj zgradi. Ali nisam se mogla maknuti. Bilo mi je ve
dovoljno teko stajati - vani na otvorenom vjetar bi me smjesta oborio. Sagnut, probijajui
glavom korov i opirui se vjetru, Mike je stupio ispred mene, drei me cijelo vrijeme za
nadlakticu. Tada mi je stao suelice, tako da mu je tijelo stalo izmeu mene i oluje. To je
pomoglo otprilike koliko bi pomogla akalica. Neto mi je rekao, ravno u lice, ali nita
nisam ula. Vikao je, ali nikakav zvuk nije od njega dopirao do mene. Uhvatio me tad za obje
ruke, postupno sputajui dlanove do mojih zapea, i vrsto ih stegnuo. Povukao me dolje -
oboje smo zateturali u trenutku kad smo nekako pokuali promijeniti poloaj - tako da smo
sad uali, zgureni tik uz tlo. Tako blizu da nismo mogli pogledati jedno drugo - mogli smo
84
gledati samo dolje, minijaturne rjeice koje su ve razdvajale zemlju oko naih nogu, i
zgaene biljke i nae promoene cipele. A ak se i to jedva razabiralo kroz slap koji nam je
tekao niz lice.
Mike mi je pustio zapea i rukama mi stegnuo ramena. Njegov je dodir i dalje nametao
suzdravanje, prije nego utjehu.
Ostali smo tako sve dok se vjetar nije stiao. To nije moglo trajati vie od pet minuta,
moda samo dvije ili tri. Kia je i dalje padala, ali sada je to bila obina jaka kia. Odmaknuo
je ruke i pomalo drhtavo smo ustali. Koulje i hlae vrsto su nam se zalijepile za tijelo. Meni
je kosa padala preko lica u dugakim vjetijim viticama, a njegova je bila priljubljena u
kratkim tamnim repovima uz elo. Pokuali smo se nasmijeiti, ali jedva smo imali snage za
to. Zatim smo se poljubili i nakratko se privili jedno uz drugo. Bio je to prije nekakav ritual,
spoznaja injenice da smo preivjeli, a ne izraz naih tjelesnih nagnua. Usne su nam
skliznule jedne uz druge, glatke i prohladne, a od pritiska zagrljaja obuzelo nas je lagano
drhturenje kad nam se ista voda poela cijediti iz odjee. Svake minute kia je sve vie
jenjavala. Poeli smo se probijati, pomalo teturajui, kroz napola polegli korov, zatim izmeu
gustih i vodom natopljenih grmova. Velike grane stabala bile su razbacane po cijelom terenu
za golf. Tek mi je poslije doprlo do svijesti kako nas je bilo koja od njih mogla ubiti.
Hodali smo po otvorenom, zaobilazei otpale grane. Kia je gotovo posve prestala i
postalo je svjetlije. Hodala sam sputene glave - tako da mi se voda iz kose cijedila na tlo, a
ne niz lice - i osjeala sam kako mi suneva vruina udara u ramena prije nego to u podii
pogled u njegovo sveano svjetlo.
Zaustavila sam se na mjestu, duboko udahnula i zabacivi glavu, odmaknula kosu s lica.
Sada je dolo vrijeme, kad smo bili mokri do koe i na sigurnom i suoeni sa bljetavilom.
Sada je neto trebalo izgovoriti.
"Neto ti nisam spomenuo."
Njegov me glas iznenadio, kao sunce. Ali na suprotan nain. Imao je neku teinu u sebi,
upozorenje - odlunost omeenu ispriavanjem.
"O naem najmlaem deku", rekao je. "Na najmlai sin poginuo je prologa ljeta."
Oh.
"Pregaen je", rekao je. "Ja sam ga pregazio. Izlazei natrake iz naeg kolnog ulaza."
Opet sam stala. I on je stao. Oboje smo zurili pred sebe.
"Zvao se Brian. Imao je tri godine."
"Naime, ja sam mislio da je gore na katu u krevetu. Drugi su jo bili na nogama, ali njega
smo stavili spavati. A onda je opet ustao.
Trebao sam pogledati, svejedno. Trebao sam paljivije pogledati."
Pomislila sam na onaj trenutak kad je iziao iz auta. Onaj zvuk koji je morao ispustiti.
Onaj trenutak kad je djetetova majka istrala iz kue. To nije on, on nije ovdje, to se nije
dogodilo.
Gore na katu u krevetu.
Opet smo poeli hodati, ulazei na parkiralite. Hodala sam malo iza njega. I nisam rekla
nita - ni jednu njenu, obinu, bespomonu rije. Jednostavno smo preli preko toga.
Nije rekao: Ja sam kriv i nikad to neu preboljeti. Nikad neu sebi oprostiti. Ali
preivljavam kako znam.
Ili: Moja mi je ena oprostila, ali ni ona to nee nikad preboljeti.
Sve sam to znala. Sada sam znala da je on ovjek koji je do- dirnuo samo dno. ovjek
koji je znao - kao to ja nisam znala, nisam ni priblino znala - kakvo je dno tono. On i
njegova ena su znali i to ih je povezivalo, kao neto to te razdvaja ili povezuje za cijeli
ivot. Nije da e ivjeti na samome dnu. Ali dijelit e spoznaju o njemu - o tom hladnom,
praznom, zakljuanom i sredinjem mjestu.
To se moglo svakome dogoditi.
Moglo se. Ali izgleda da se ne dogaa. Izgleda da se dogaa ovome, onome, posebno
odabranima ovdje i ondje, jednome po jednome.
Rekla sam: "To nije fer." Mislila sam rei da nije pravedno kako se dijele te neutemeljene
kazne, ti opaki i razorni udarci. Jo je gore ovako nego kad se dogode usred nagomilana
85
uasa, u ratovima ili prirodnim katastrofama. A najgore je kad postoji osoba iji je postupak,
vjerojatno nekarakteristian za tu osobu, iskljuivo i trajno za to odgovoran.
O tome sam govorila. Ali mislila sam pritom i: To nije fer. Kakve to veze ima s nama?
U prosvjedu tako sirovo snanom da je gotovo neduan, jer izvire iz bolne sri vlastitoga
ja. Neduan, to jest, ako si ti taj iz kojega izvire, i ako nije obznanjen.
"No dobro", rekao je, vrlo blago. Jer pravednost ne znai nita.
"Sunny i Johnston ne znaju za to", rekao je. "Nitko ne zna od ljudi koje smo upoznali
nakon to smo se preselili. inilo nam se da bi tako moglo biti bolje. ak i djeca - oni ga
skoro nikad ne spominju. Nikad mu ne spomenu ime."
Ja nisam bila jedna od ljudi koje su upoznali nakon to su se preselili. Niti jedna od ljudi
meu kojima e izgraditi svoj novi, teki, normalni ivot. Ja sam bila osoba koja zna - i to je
sve. Osoba koju je imao, samo za sebe, koja je znala.
"Ovo je udno", rekao je, ogledavajui se oko sebe prije nego to e otvoriti prtljanik
automobila da odloi torbu za golf.
"to se dogodilo s onim tipom koji se tu bio parkirao? Nisi primijetila da je tu bio jo
jedan parkirani auto kad smo doli? Ali nisam vidio nikoga na terenu. Sad kad pravo
razmislim. A ti?"
Rekla sam da nisam.
"Misteriozno", rekao je. I opet: "No dobro."
Bile su to rijei koje sam vrlo esto ula, izgovorene ba takvim tonom, kad sam bila
dijete. Most izmeu jedne stvari i druge, ili zakljuak, ili nain da se kae neto to se vie ne
bi moglo do kraja iskazati, ili pomisliti.
"Dobro se dobrim vraa." To je bio aljivi odgovor.
Oluja je okonala zabavu na bazenu. Bilo je previe ljudi da bi se svi natrpali u kuu pa su
oni s djecom uglavnom odluili otii kui.
Dok smo se vozili natrag, i Mike i ja primijetili smo, i komentirali, bockanje, svrbe ili
peckanje na golim podlakticama, nadlanicama i oko lanaka na nogama. Na mjestima koja
nisu bila zatiena odjeom dok smo uali u korovu. Sjetila sam se kopriva.
Sjedei u Sunnynoj ladanjskoj kuhinji, u suhoj odjei, pripovijedali smo o svojoj
pustolovini i pokazali osip.
Sunny je znala kako nam pomoi. Jueranji odlazak s Claire na traumatoloki odjel
mjesne bolnice nije bio i njihov prvi obiteljski posjet bolnici. Nekoliko tjedana prije, djeaci
su se s hambara spustili na korovom obraslo blatnjavo polje i vratili se prekriveni runim
osipom. Lijenik je rekao da su sigurno upali u nekakve koprive. Sigurno su se valjali u
njima, to je rekao. Prepisani su hladni oblozi, i antihistaminski losion, i pilule. U boci je jo
ostalo neto losiona, a bilo je i pilula, jer su se Mark i Gregory brzo oporavili.
Rekli smo da pilule neemo - na nam se sluaj nije inio dovoljno ozbiljnim.
Sunny je rekla da je razgovarala sa enom koja joj je na autoputu natoila benzin u kola, i
ta je ena rekla da postoji biljka iji su listovi najbolji oblog za osip od kopriva. Ne trebaju ti
one silne pilule i slino smee, rekla je ena. Ime te biljke zvualo je nekako kao konjsko
kopito. Bjelokopitnjak? ena joj je rekla da je moe nai u stanovitom usjeku na cesti, kraj
mosta.
Sunny je gorjela od elje da to iskua, sviala joj se ideja o pukom lijeku. Morali smo joj
naglasiti kako je losion ve tu, plaen.
Sunny je uivala u tome da nas njeguje. Zapravo, naa je nevolja odobrovoljila cijelu
obitelj, izvukla ih iz potitenosti tog pokislog dana i propalih planova. injenica da smo
odluili otii zajedno i da smo doivjeli tu pustolovinu - pustolovinu koja nam je ostavila
dokaze na tijelima - kao da je u Sunny i Johnstonu potakla nekakvo izazivako uzbuenje.
aljivi pogledi s njegove strane, vedra zabrinutost s njezine. Da smo na sebi imali dokaze
zbiljskog zlodjela - plikove na stranjici, crvene tragove na bedrima i trbuhu - ne bi dakako
86
bili tako oarani i skloni pratanju.
Djeci je bilo smijeno gledati nas kako sjedimo s nogama u lavorima, ruku i podlaktica
zamotanih u debele krpe. Claire je posebno bila oarana pogledom na nae bose, budalaste,
odrasle noge. Mike ju je zabavljao migoljei dugakim nonim prstima pred njom, i ona je
prasnula u isprekidan, prestraen hihot.
No dobro. Opet bi bilo sve po starome da smo se bilo kad ponovno sreli. Ili da nismo.
Ljubav koja nije iskoristiva, koja zna svoje mjesto. (Neki bi rekli, ne i stvarna ljubav, zato to
se nikad ne bi izloila opasnosti da joj zavrnu vratom, ili da se pretvori u neslanu alu, ili da
se tuno istroi.) Ne izlaui se nikakvoj opasnosti, a ipak odravajui se na ivotu kap po
kap, slatka podzemna zaliha. S teinom te nove tiine na njoj, s tim peatom.
Nikad nisam Sunny pitala za njega, niti dobila novosti o njemu, za svih onih godina naeg
sve labavijeg prijateljstva.
One biljke s velikim ruiasto-ljubiastim cvjetovima nisu koprive. Otkrila sam da se
zovu konopljua. Koprive u koje smo vjerojatno upali manje su uoljive biljke, s bljeim
ljubiastim cvjetovima, stabljika podmuklo opremljenih tankim, estokim, bodljama to
probadaju i pale kou. I one su mogle biti ondje, nezapaene, usred sveg onog cvata te
neobraene livade.
DRVENA KONSTRUKCIJA
Lionel im je ispriao kako je umrla njegova mama.
Traila je da joj donesu minku. Lionel joj je pridravao ogledalo.
"Trebat e mi oko jedan sat", rekla je.
Tekua podloga, puder u prahu, olovka za obrve, makara, olovka za usta, ru, rumenilo.
minkala se polako i drhtavo, ali rezultat nije bio lo.
"Nije ti trebao sat vremena", rekao je Lionel.
Rekla je, ne, nije to mislila.
Mislila je, da umre.
Upitao ju je eli li da pozove oca. Svojeg oca, njezinog mua, njezinog sveenika.
Rekla je: emu.
U prognozi je pogrijeila samo oko pet minuta.
Sjedili su iza kue - Lornine i Brendanove kue - na terasici koja je gledala na zaljev
Burrard i svjetla rta Grey. Brendan je ustao da premjesti prskalicu na drugi djeli travnjaka.
Lorna je upoznala Lionelovu majku tek prije nekoliko mjeseci. Ljepukasta sitna sjedokosa
enica uznosita arma koja je iz gradia u Stjenjaku doputovala u Vancouver da vidi
gostovanje Comdie Franaise. Lionel je pozvao Lornu da ide s njima. Nakon predstave, dok
joj je Lionel pridravao rairen plavi barunasti ogrta, majka je rekla Lorni: "Tako sam
sretna to sam upoznala sinovu belle-amie."
"Ajmo ne pretjerivati s francuskim", rekao je Lionel.
Lorna ak nije bila ni sigurna to to znai. Belle-amie. Lijepa prijateljica? Ljubavnica?
Lionel je podigao obrve, pogledavi je preko majine glave. Kao da kae, to god ona
pria, ja nemam nita s tim.
Lionel je nekad bio Brendanov student na sveuilitu. Nepatvoreno udo od djeteta,
esnaestogodinjak. Najsjajniji matematiki um to ga je Brendan vidio u ivotu. Lorna se
pitala nije li Brendan to malo izdramatizirao, naknadno, zbog svoje iznimne velikodunosti
prema nadarenim studentima. I zbog toga kako je sve na kraju ispalo. Brendan je okrenuo
lea cijeloj irskoj paradi - svojoj obitelji i svojoj crkvi i sentimentalnim pjesmama - ali bio je
87
slab na traginu priu. I kao narueno, nakon briljantnog poetka Lionel je doivio neku vrstu
sloma ivaca, morao u bolnicu, nestao iz vida. Sve dok ga Brendan nije sreo u
samoposluivanju i otkrio da ivi ni dva kilometra od njih, ovdje, u sjevernom Vancouveru.
Potpuno je odustao od matematike i radio je u izdavakom odjelu Anglikanske crkve. "Doi
nam u posjet", rekao je Brendan. Lionel mu je izgledao pomalo zaputeno, i osamljeno. "Doi
upoznati moju enu."
Uivao je u tome to sad ima dom u koji moe pozivati ljude.
"I tako nisam znao kakvi ete biti", rekao je Lionel kad je to prepriavao Lorni. "Po mom
miljenju mogli ste biti grozni."
"Oh", rekla je Lorna. "Zato?"
"Ne znam. Supruge."
Posjeivao ih je uveer, kad su djeca bila u krevetu. Sitno upletanje kunog ivota - pla
djeteta to dopire kroz otvoreni prozor, prijekori to ih je Brendan povremeno morao uputiti
Lorni zbog igraaka razbacanih po travi, umjesto da su vraene u pjeanik, dovikivanje iz
kuhinje da je pita je li se sjetila kupiti limete za din-tonik - uvijek kao da je izazivalo drhtaj,
neki gr Lionelova visoka, uskog tijela i revna, nepovjerljiva lica. Tad je morala nastupiti
stanka, kao da se ponovno pre- bacuje na razinu dolinog ljudskog kontakta. Jednom je vrlo
tiho na melodiju "O Tannenbaum" zapjevao "O brani par, o brani par". Neznatno se
osmjehnuo, ili se Lorni uinilo da se osmjehnuo, u mraku. Taj joj je smijeak nalikovao na
smijeak njezine etverogodinje keri Elizabeth, kad bi majci aptom iznosila neku blago
sablanjivu primjedbu na javnom mjestu. Tajni smjeki, zadovoljan, malo ustraen.
Lionel se na brijeg uspinjao visokim, staromodnim biciklom - u vrijeme kad se valjda
nitko osim djece nije vozio biciklom. Obino se nije presvlaio iz odjee u kojoj je iao na
posao. Tamne hlae, bijela koulja koja je uvijek djelovala musavo i iznoeno oko maneta i
ovratnika, neugledna kravata. Kad su ili na predstavu Comdie Franaise, tome je dodao
sako od tvida koji mu je bio preirok u ramenima i prekratak u rukavima. Moda nije imao
druge odjee.
"Radim u bescjenje", rekao je. "I to ne u vinogradima Gospodinovim. Nego u dijecezi
nadbiskupovoj." I: "Katkad mislim da sam u Dickensovom romanu. A smijeno je to uope
ne volim Dickensa."
Govorio je glave nagnute na jednu stranu, najee, pogleda uprta u neto maleno iza
Lornine glave. Glas mu je bio tanak i hitar, katkad piskav od nekog nervoznog ushita. Sve je
izgo- varao kao da se pomalo udi. Priao je o uredu u kojem je radio, u zgradi iza katedrale.
O uskim visokim gotikim prozorima i politiranom drvu (koje bi svemu moralo dati crkveni
ugoaj), vjealici za eire i stalku za kiobrane (koji su ga zbog nekog razloga ispunjavali
dubokom melankolijom), tipkaici Janine i urednici Crkvenih novosti, gi Penfound. O
povremenim ukazanjima fantomskog, duhom odsutnog nadbiskupa. Vodila se nerijeena bitka
oko vreica za aj, izmeu Janine, koja ih je rado rabila, i ge Penfound, koja nije. Svi su
neto potajno grickali i nisu to nudili ostalima. Janine, recimo, karamele, dok je Lionel volio
ueerene bademe. to je bio tajni uitak ge Penfound, nisu otkrili ni on ni Janine jer ga
Penfound uope nije bacala ambalau u ko za smee. Ali vilica joj je neprestano kriom
vakala.
Spomenuo je i bolnicu u kojoj je jedno vrijeme bio pacijent i kako je bila nalik uredu kad
je posrijedi tajna prehrana. Tajne openito. Ali razlika je bila u tome to su te u bolnici svako
malo dolazili zavezati i umotati i odvesti te i ukopati, kako je on govorio, u grlo arulje.
"To je bilo prilino zanimljivo. Zapravo je bilo neizdrivo bolno. Ali ne mogu to opisati.
udno. Sjeam se svega, ali ne mogu to opisati."
Zbog tih dogaaja u bolnici, rekao je, bio je kratak s uspomenama. Kratak s
pojedinostima. Zato je volio da mu Lorna pria svoje uspomene.
Priala mu je o svojem ivotu prije udaje za Brendana. O dvije na vlas jednake kue, koje
su stajale jedna uz drugu u mjestu u kojem je odrasla. Ispred njih bio je dubok jarak koji se
zvao Obojeni potok jer je po njemu znala tei voda puna boja iz tvornice trikotae. Iza njih
prostirala se divlja livada kamo djevojke nisu smjele zalaziti. U jednoj kui je ivjela ona s
ocem - u drugoj su ivjele njezina baka i teta Beatrice i sestrina Polly.
88
Polly nije imala oca. Tako su govorili i to je Lorna jednom zbilja vjerovala. Polly nema
oca, kao to maka s otoka Man nema rep.
U bakinu salonu visjela je karta Svete Zemlje izraena od vune u svim nijansama koje su
oznaavale biblijske lokacije. Oporuno ju je ostavila vjeronaunoj koli Ujedinjene crkve.
Drutveni ivot tete Beatrice nije ukljuivao mukarce jo od sramote o kojoj se odonda
utjelo, a ona se drala tako pedantno izbirljivo, i oajniki, da je zbilja bilo lako povjerovati
kako je Polly bezgreno zaeta. Od tete Beatrice Lorna je jedino nauila da se av uvijek mora
glaati s obratne strane, a ne odozdo, da se ne vide tragovi glaala, i da se prozirna bluza mora
nositi s kombineom koji e sakriti naramenice grudnjaka.
"O da. Da", rekao je Lionel. Ispruio je noge kao da mu je odobravanje doprlo do nonih
prstiju. "A sad Polly. Kakva je ta Polly, odrasla u toj zatucanoj kui?"
Polly je sasvim u redu, rekla je Lorna. Puna energije i drutvena, srdana, samopouzdana.
"Oh", rekao je Lionel. "Priajte mi opet o kuhinji."
"Kojoj kuhinji?"
"Onoj bez kanarinca."
"Naoj." Opisala mu je kako je trljala tednjak navotenim papirom u koji se umatao kruh
da se sav blistao, opisala i pocrnjele police iza tednjaka na kojima su stajale tave, sudoper i
iznad njega ogledalce kojem je u jednom kutu nedostajao trokutasti komadi stakla, a ispod
ogledala malo limeno korito - to ga je izradio otac - u kojem je uvijek stajao ealj, stara
odlomljena drka alice, siuna kutijica rumenila koje je valjda nekad pripadalo majci.
Priala mu je i o svojem jedinom sjeanju na majku. Bila je u sreditu grada, s majkom,
jednog zimskog dana. Snijeg je leao u kanalima izmeu plonika i ceste. Upravo je bila
nauila gledati na sat i podigla je pogled prema satu na poti i vidjela da je vrijeme za
sapunicu koju su majka i ona svaki dan pratile na radiju. Duboko se zabrinula, ne zato to e
propustiti nastavak prie, nego zato to se pitala to e se dogoditi s ljudima u prii ako radio
nije ukljuen i ako majka i ona ne sluaju. Osjetila je vie od brige, bio je to uas, pomisliti
kako se stvari mogu izgu- biti, mogu se ne dogoditi, samo tako, zbog nemarne odsutnosti ili
sluaja.
I ak i u toj uspomeni majka je bila tek bok i rame pod tekim kaputom.
Lionel je rekao kako on jedva da ima jasniju sliku svojeg oca, premda mu je otac jo iv.
Tek uanj misnog ruha? Lionel i majka znali su se kladiti koliko e dugo otac izdrati da ne
progovori s njima. Jednom je pitao majku zato je otac tako ljut, a ona mu je odgovorila da
zbilja ne zna.
"Mislim da moda ne voli svoj posao", rekla je.
Lionel je rekao: "Zato onda ne nae drugi posao?"
"Moda se ne moe sjetiti ni jednog koji bi mu se sviao."
Lionel se tad sjetio kako se uplaio mumija kad ga je vodila u muzej i kako mu je ona
rekla da mumije nisu zapravo mrtve, nego izlaze iz svojih kovega kad svi odu kui. A on je
rekao: "Ne bi li on mogao biti mumija?" A mama je pogreno ula i mislila da je rekao murija
pa je kasnije to prepriavala kao alu, a on, obeshrabren, zapravo nije imao volje ispraviti je.
Previe obeshrabren, jo u najranijoj dobi, oko cijelog tog golemog problema komunikacije.
To je bila jedna od rijetkih uspomena koje je pamtio.
Brendan se nasmijao - smijao se toj prii vie od Lorne ili Lionela. Brendan bi kratko sjeo
k njima i rekao: "O emu vas dvoje brbljate?", a onda s nekim olakanjem, kao da je svoje bar
zasad obavio, ustao, rekao kako ima nekog posla i uao u kuu. Kao da je bio sretan zbog
njihovog prijateljstva, kao da ga je na neki nain predvidio i potaknuo - ali ga njihov razgovor
zamara.
"Dobro je za njega da katkad doe ovamo i bude bar neko vrijeme normalan umjesto da
ui u svojoj sobi", rekao je Lorni. "Naravno da udi za tobom. Jadnik mali."
Volio je govoriti da mukarci ude za Lornom. Posebno nakon zabava fakultetskog
odsjeka, gdje je bila najmlaa supruga. Bilo bi joj neugodno da bilo tko uje to govori, da ne
pomisle kako namjerno glupo pretjeruje u elji da je tako. Ali katkad, posebno kad je bila
malko pripita, pomisao da je moda doista sveope poeljna uzbuivala ju je ba kao i
Brendana. U Lione- lovu sluaju, meutim, bila je prilino sigurna da to nije istina i iskreno
89
se nadala da Brendan nee takvo to natuknuti pred njim. Sjetila se pogleda koji joj je Lionel
uputio preko majine glave. Pogled nijekanja, blagog upozorenja.
Nije rekla Brendanu za pjesme. Otprilike jednom tjedno potom joj je stizala pjesma,
propisno zatvorena u omotnici i adresirana. Pjesme nisu bile anonimne - Lionel ih je
potpisivao. Potpis mu je bio tek rkarija, jedva odgonetljiva - ali takva je bila i svaka rije
svake pjesme. Sreom, nikad nije bilo mnogo rijei - katkad tek desetak ili dvadesetak ukupno
- i udnovato su se kretale po stranici, kao nesigurni ptiji tragovi. Na prvi pogled Lorna
nikad nita nije razabirala. Otkrila je kako je najbolje ne truditi se previe, samo drati
stranicu pred sobom i gledati je dugo i postojano kao da je pala u trans. Onda su se obino
pomaljale rijei. Ne sve - dvije ili tri u svakoj pjesmi nikad nije uspjela proitati - ali to nije
bilo vano. Nije bilo toke i zareza, samo crtice. Rijei su uglavnom bile imenice. Lorna
osobno nije bila posve neupuena u poeziju niti je bila osoba koja odmah odustaje od neega
to ne uspijeva brzo shvatiti. Ali prema tim Lionelovim pjesmama imala je isti stav kao i
prema, recimo, budistikoj religiji - da je to vrelo znanja u koje bi jednom moda mogla
proniknuti, i iskoristiti ga, u budunosti, ali ne ba sad.
Nakon prve pjesme razbijala si je glavu to da kae. Neto pohvalno, ali ne glupo. Sve to
je uspjela smisliti bilo je "Hvala na pjesmi" - kad je Brendan bio dovoljno daleko da je
sigurno ne uje. Suzdrala se od toga da kae: "Jako mi se svidjela". Lionel je kimnuo
trznuvi se i ispustio neki zvuk koji je zapeatio daljnju mogunost razgovora. Pjesme su i
dalje stizale, i nikad se vie nisu spominjale. Zakljuila je kako ih mora shvatiti kao darove, a
ne kao poruke. Ali ne ljubavne darove - to bi Brendan, na primjer, odmah pomislio. U njima
nije bilo ni rijei o Lionelovim osjeajima prema njoj, ba nieg osobnog. Podsjeale su je na
one nejasne otiske koji se katkad pojave na plonicima u proljee - sjene to ih je ostavilo
mokro lie zacementirano ovdje prije godinu dana.
Postojalo je jo neto, znatno krupnije, o emu nije razgovarala s Brendanom. Ni s
Lionelom. Nije im rekla da Polly dolazi u posjet. Njezina sestrina Polly dolazi ovamo.
Polly je bila pet godina starija od Lorne i jo je od velike mature radila u mjesnoj banci.
Ve je jednom prije zatedjela gotovo dovoljno za put ovamo, ali odluila je novac umjesto
toga potroiti na drenanu crpku. Sad se, meutim, uputi- la preko cijele zemlje autobusom.
Njoj je to izgledalo kao neto najprirodnije i najprikladnije na svijetu - posjetiti sestrinu i
sestrinina mua i sestrininu obitelj. Brendan e to gotovo sigurno doivjeti kao napornu
smetnju, neto na to nitko nema pravo osim ako nije pozvan. Nije se opirao gostima - gle
Lionela - ali htio ih je sam birati. Svaki dan Lorna je mislila kako mu mora rei. Svaki dan bi
to odgodila. A to nije bilo neto o emu moe razgovarati s Lionelom. S njim se nije moglo
govoriti ni o emu to je djelovalo kao ozbiljan problem. Govoriti o problemima znailo je
traiti rjeenje, ili mu se nadati. A to nije zanimljivo, ne odraava zanimljiv ivotni stav. Nego
plitku i napornu nadu. Obini strahovi, nekomplici- rane emocije, o njima je nerado sluao.
Volio je da stvari budu potpuno neshvatljive i vie nego nepodnoljive, a da se ipak ironino,
ak vedro, podnose.
Jednom mu jest ispriala neto na rubu riskantnog. Ispriala mu je kako je plakala na dan
vjenanja i tijekom cijelog obreda. Ali uspjela je to pretvoriti u alu, mogla je priati o tome
kako je pokuavala izvui ruku iz Brendanova stiska da uzme rupi, ali on je nije putao pa
je morala i dalje mrcati. A zapravo nije plakala zato to se nije htjela udati ili zato to nije
voljela Brendana. Plakala je zato to joj je sve kod kue odjednom izgledalo tako dragocjeno -
iako je uvijek planirala jednom otii - i ljudi ondje kao da su joj bili bliskiji no to to moe biti
bilo tko i bilo kad, premda je od njih skrivala sve to je duboko u sebi mislila. Plakala je jer su
se ona i Polly smijale dan prije dok su istile kuhinjske police i ribale linoleum, a ona se
pretvarala da je u sentimentalnoj predstavi i govorila, zbogom, stari linoleume, zbogom,
pukotino u ajniku, zbogom mjesto pod stolom na koje sam lijepila vakae, zbogom.
Zato mu jednostavno ne kae da nema od toga nita, rekla je Polly. Ali naravno da nije
tako mislila, bila je ponosna, i Lorna je bila ponosna, tek joj je osamnaest godina i nikad nije
ni imala deka, a vidi je sad, udaje se za zgodnog mukarca od trideset godina, profesora.
Ipak je plakala i plakala kad god je u ranim danima braka primila pismo od kue. Brendan
ju je uhvatio kako plae i rekao: "Voli svoju obitelj, je li tako?"
90
Mislila je da joj se obraa suutno. Rekla je: "Da."
Uzdahnuo je. "Mislim da ih voli vie nego to voli mene."
Rekla je da to nije istina, jedino da joj je katkad ao svojih. Mue se, baka radi kao
uiteljica u etvrtom razredu godinu za godinom, iako joj je vid tako oslabio da jedva vidi
pisati na ploi, dok teta Beatrice previe pati od ivaca i nikad se nije mogla zaposliti, a njezin
otac - Lornin otac - radi u eljeznariji koja ak nije ni njegova.
"Mue se?" rekao je Brendan. "Bili su u koncentracijskom logoru, je li?"
Onda je rekao kako ljudi na ovom svijetu moraju imati petlje da se snau. A Lorna se
bacila na branu postelju i prepustila jednom od onih naleta ogorenih, ljutitih suza kojih se
sad sramila sjetiti. Brendan ju je doao tjeiti, nakon nekog vremena, ali i dalje je vjerovao da
plae kao to ene uvijek plau kad u raspravi ni na koji drugi nain ne mogu dokazati da su u
pravu.
Lorna je pomalo zaboravila kako Polly izgleda. Kako je visoka i kako ima dugaak vrat i
vitak struk, i prsa ravna gotovo kao daska. Sitnu kvricu od bradice i ironino nakrivljena
usta. Blijedu put, svijetlosmeu kratko oianu kosu, meku i tanku kao paperje. Izgledala je i
krhko i izdrljivo, kao tratinica na dugakoj peteljci. Nosila je izvezenu traper-suknju s
volanima.
Brendan je etrdeset osam sati znao da ona dolazi. Nazvala je na njihov raun iz Calgarya
i on se javio na telefon. Imao je samo tri pitanja, koja je poslije postavio njoj. Ton mu je bio
hladan, ali smiren.
Koliko dugo ostaje?
Zato mi nisi rekla?
Zato je telefonirala na na raun?
"Ne znam", rekla je Lorna.
Sad se iz kuhinje, gdje je pripremala veeru, Lorna naprezala uti to e njih dvoje rei
jedno drugome. Brendan je upravo stigao kui. Njegov pozdrav nije ula, ali Polly je priala
glasno, tonom punim riskantnog veselja.
"I tako sam odmah na poetku zaribala, Brendan, ekaj da uje to sam rekla. Lorna i ja
idemo niz ulicu od autobusne stanice i ja velim: Ti jarca, bome ti je fini kvart, Lorna - a onda
velim: Ma gledaj samo onu kuu, to ta tu radi? velim ja, izgleda kao hambar."
Nije moglo poeti gore. Brendan je bio vrlo ponosan na njihovu kuu. Bila je to moderna
kua s vidljivom drvenom konstrukcijom sagraena u stilu Zapadne obale. Takve se kue nisu
bojile jer je poanta bila u tome da se stope s izvornim u- mama koje ih okruuju. Zato je
izvana izgledala jednostavno i funkcionalno, s ravnim krovom koji se protezao izvan zidova.
Iznutra su grede bile ogoljene i drvo se niim nije pokrivalo. Kamin je bio ugraen ispod
kamenog dimnjaka koji se uspinjao sve do stropa, a prozori su bili visoki, uski i bez zavjesa.
U ovom prostoru dominira arhitektura, rekao mu je graditelj, i Brendan je to ponavljao, kao i
rije "moderno", kad god je nekome prvi put pokazivao kuu.
Nije se potrudio to rei Polly niti je izvadio asopis u kojem je iziao lanak o tom stilu
gradnje, s fotografijama - premda ne ba ove kue.
Polly je sa sobom od kue donijela obiaj zapoinjati reenice imenom osobe kojoj se
posebno obraa. "Lorna...", rekla bi ili "Brendan..." Lorna je zaboravila taj nain razgovora -
sad joj se to inilo prilino otresitim i neuljudnim. Veina reenica to ih je Polly izgovorila
za stolom za veerom poinjale su s "Lorna..." i odnosile su se na ljude koje su samo ona i
Polly poznavale. Lorna je znala da Polly nije namjerno nepristojna, da se preglasno, ali hrabro
trudi pokazati kako je oputena. I isprva je pokua- vala ukljuiti Brendana. I ona i Lorna su
se trudile, nadugo i nairoko mu objanjavale tko je osoba koju spominju - ali nije upalilo.
Brendan je progovarao samo da napomene Lorni to nedostaje na stolu ili da joj pokae kako
91
je Daniel prosuo kaicu po podu oko visoke stolice.
Polly je nastavila priati dok su ona i Lorna raspremale stol, a i dalje dok su prale sue.
Lorna je obino okupala djecu i stavila ih na spavanje prije nego to se uhvatila pranja sua,
ali veeras je bila odvie uznemirena - naslutila je da je Polly na rubu suza - da obavi stvari
uobiajenim redom. Pustila je Daniela da puzi po podu dok se Elizabeth, koju su zanimale
drutvene prigode i nove osobe, vrzmala oko njih sluajui razgovor. To je trajalo dok Daniel
nije prevrnuo visoku stolicu - sreom ne na sebe, ali briznuo je u glasan pla od straha - i
Brendan je doao iz dnevne sobe.
"Vidim da se odlazak na spavanje odgodio", rekao je dok je uzimao sina Lorni iz ruku.
"Elizabeth. Idi i spremi se za pranje."
Polly je prela s pria o ljudima iz grada na situaciju kod kue. Nije dobra. Vlasnik
eljeznarije - ovjek o kojem je Lornin otac uvijek govorio vie kao o prijatelju nego kao o
poslodavcu - prodao je trgovinu bez i jedne rijei o tome to smjera dok nije sve bilo gotovo i
obavljeno. Novi vlasnik irio je trgovinu dok su im istodobno Kanadske gume otimale sve
vie posla, a nije proao dan da se nije oko neeg zakvaio s Lorninim ocem. Lornin otac
dolazio je iz trgovine kui tako malaksao da je samo htio leati na kauu. Nisu ga zanimale ni
novine ni vijesti. Pio je sodu bikarbonu, ali nije htio razgovarati o bolovima u elucu.
Lorna je spomenula oevo pismo u kojem nije pravio veliko pitanje od tih problema.
"Pa i nee", rekla je Polly. "Pred tobom."
Odravanje obiju kua, rekla je Polly, bilo je beskonana muka. Morali bi se svi preseliti
u jednu kuu i drugu prodati, ali otkako je baka otila u mirovinu, neprestano je zanovijetala
Pollynoj majci i Lornin otac nije mogao podnijeti pomisao da ivi s njih dvije. Polly je esto
dolazilo da se pokupi i nikad se ne vrati, ali to bi oni bez nje?
"Mora ivjeti svoj ivot", rekla je Lorna. udno joj je zvualo da ona daje savjete Polly.
"Ma jasno, jasno", rekla je Polly. "Trebala sam otii kad je bila prilika, valjda sam to
trebala napraviti. Ali kad je to bilo? Ne sjeam se ba neke prilike koja mi se pruila. Kao
prvo, morala sam izdrati dok ti ne zavri kolu."
Lorna je povremeno neto rekla, sa aljenjem ili kao da eli pomoi, ali nije htjela
prekinuti ono to radi i posvetiti Pollynim priama punu pozornost. Prihvaala ih je kao neto
to se tie ljudi koje poznaje i voli, ali ne odgovara za njih. Mislila je na oca kako uveer lei
na kauu i uzima sredstva protiv bolova za koje ne eli priznati da postoje, i na tetu Beatrice
vrata do, kako se brine o tome to ljudi o njoj govore, boji se da joj se smiju iza lea, svata o
njoj piu po zidovima. Kako plae jer je otila u crkvu s kombineom koji je izvirivao ispod
suknje. Lornu su misli na kuu boljele, ali svejedno je imala osjeaj da je Polly bombardira
tim novostima, da je hoe natjerati na kapitulaciju, uguiti je u nekom intimnom jadu. A ona
je vrsto odluila da se nee predati.
Daj se samo pogledaj. Pogledaj kako ivi. Tvoj sudoper od rostfraja. Kua u kojoj
arhitektura dominira.
"Da sad odem, mislim da bi me previe grizla savjest", rekla je Polly. "To ne bih mogla
podnijeti. Previe bi me grizla savjest to sam ih ostavila."
Naravno, neke ljude nikad ne grize savjest. Neki ljudi nemaju ni savjesti ni srca.
"Nasluala si se jadikovki", rekao je Brendan dok su leali jedno kraj drugoga u mraku.
"To je mui", rekla je Lorna.
"Samo se sjeti da mi nismo milijunai."
Lorna se zabezeknula. "Ne eli ona novac."
"Ne?"
"Ne pria mi zato te stvari."
"Nemoj biti previe sigurna."
Leala je ukoena, ne odgovarajui. Zatim se sjetila neeg to bi ga moglo oraspoloiti.
"Ostaje samo dva tjedna."
Sad je na njemu bio red da ne odgovori.
"Ne misli da je zgodna?"
92
"Ne."
Htjela mu je rei kako joj je Polly saila vjenanicu. Mislila se vjenati u tamnoplavom
kostimu, ali Polly je nekoliko dana prije vjenanja rekla: "To ipak tako ne ide." I izvadila je
vlastitu plesnu haljinu iz srednje kole (Polly je uvijek bila omiljenija u drutvu od Lorne, ila
je na plesove) i uila umetke od bijele ipke i dodala bijele ipkane rukave. Jer, rekla je,
mladenka ne moe imati gole ruke.
Ali kao da je njega briga za to.
Lionel je otputovao na nekoliko dana. Otac mu je otiao u mirovinu i Lionel mu je
pomagao da se iz gradia u Stjenjaku preseli na otok Vancouver. Na dan kad je Polly stigla,
Lorna je dobila od njega pismo. Ne pjesmu - pravo pismo, premda je bilo vrlo kratko.
Sanjao sam da vas vozim na svojem biciklu. Ili smo jako brzo. Vi se oito niste bojali,
premda ste se moda morali bojati. Nema nikakve potrebe da se ovo tumai.
Brendan je rano otiao na posao. Predavao je u ljetnoj koli, rekao je da e dorukovati u
kantini. Polly je izila iz svoje sobe im je on otiao. Umjesto suknje s volanima nosila je
hlae i neprestano se smijeila, kao da se smijei nekoj ali koju samo ona zna. Uporno je
krivila glavu u stranu da izbjegne Lornine oi.
Morala bih izii i malo razgledati Vancouver", rekla je, "s obzirom na to da mi je ovo
valjda prvi i zadnji put da sam ovdje." Lorna joj je obiljeila neka mjesta na karti i dala joj
upute te rekla kako joj je ao to ne moe s njom, ali bila bi vie na smetnju nego od koristi, s
djecom.
"Oh. O, ne. Ne bih to ni oekivala. Nisam dola ovamo da cijelo vrijeme skae oko
mene."
Elizabeth je osjetila napetost u zraku. Rekla je: "Zato smo mi smetnja?"
Lorna je rano stavila Daniela na poslijepodnevno spavanje, a kad se probudio, posjela ga
je u kolica i rekla Elizabeth da idu u park. Park koji je odabrala nije bio onaj u blizini - nego
onaj niz brijeg, blizu ulice u kojoj je stanovao Lionel. Lorna je znala adresu, premda nikad
nije vidjela kuu. Znala je da je to obiteljska kua, ne stambena zgrada. ivio je u sobi na
katu.
Nije joj trebalo dugo da stigne onamo - premda e joj nedvojbeno trebati dulje da se vrati,
kad bude gurala kolica uzbrdo. Ali ve je ula u stariji dio sjevernog Vancouvera, gdje su
kue bile manje, stisnute na uskim terenima. Na kui u kojoj je stano- vao Lionel njegovo je
ime pisalo kraj jednog zvonca, kraj drugog B. Hutchinson. Znala je da je gospoa Hutchinson
gazdarica. Pozvonila je na to zvono.
"Znam da Lionela nema i oprostite to vam smetam", rekla je. "Ali posudila sam mu
knjigu, a knjiga je iz knjinice i sad ve kasnim s vraanjem pa mi je palo na pamet da
skoknem u njegov stan i vidim mogu li je nai."
Gazdarica je rekla: "Oh." Bila je to stara ena s rupcem oko glave i krupnim tamnim
mrljama na licu.
"Mu i ja smo dobri s Lionelom. Moj mu mu je bio profesor na fakultetu."
Rije "profesor" uvijek je djelovala. Lorna je dobila klju. Ostavila je kolica u sjeni kue i
rekla Elizabeth da ostane ondje i pazi na Daniela.
"Ovo nije park", rekla je Elizabeth.
"Samo moram skoknuti gore i natrag. Minuta, moe?"
Lionelova soba imala je na jednom kraju niu u kojoj je bio tednjak s dva plamenika. Ni
hladnjaka ni sudopera, samo umivaonik u kupaonici. Roleta zaglavljena na pola prozora i na
podu etvorina linoleuma iji se uzorak jedva razaznavao ispod premaza smee boje. Mirisalo
je na plinski tednjak, pomijeano s vonjem neprovjetrene teke odjee, znoja i nekih kapi za
nos s mirisom bora, to je prihvatila - gotovo bez razmiljanja i svakako bez otpora - kao
intimni miris samog Lionela.
Osim toga, iz sobe se nije moglo izvui gotovo nita o Lionelu. Nije dola ovamo ni po
93
kakvu knjigu iz knjinice, naravno, nego da na trenutak bude u prostoru u kojem on ivi, da
die njegov zrak, da gleda kroz njegov prozor. S prozora su se vidjele ostale kue na
umovitoj strmini planine Grouse, vjerojatno kao i ova rascjepkane na male stanove. Gola,
anonimna soba bila je teak izazov. Krevet, komoda, stol, stolica. Tek namjetaj koji mora
postojati da bi se soba mogla oglaavati kao namjetena. ak je i be sintetiki prekriva za
krevet vjerojatno ve bio ondje kad se uselio. Ni jedne slike - ak ni kalendara - i, to ju je
najvie zaudilo, ni jedne knjige.
Stvari mora da su negdje skrivene. U ladicama komode? Nije mogla kopati po njima. Ne
samo zato to nije imala vremena - ve je ula kako je Elizabeth zove iz dvorita - nego i zato
to je upravo odsutnost bilo ega osobnoga snano ukazivala na Lionela. Ne samo na njegov
asketizam i njegove tajne nego i na budnost - gotovo kao da joj je postavio zamku i sad eka
da vidi to e ona poduzeti.
Zapravo vie nije htjela istraivati nego sjesti na pod, usred etvorine linoleuma. Sjediti
satima i ne toliko gledati ovu sobu koliko utonuti u nju. Ostati u ovoj sobi u kojoj je nitko ne
pozna niti to eli od nje. Ostati ovdje dugo, dugo, postajati otrijom i laganijom, laganom
poput igle.
U subotu ujutro Lorna i Brendan i djeca trebali su se odvesti u Penticton. Jedan
postdiplomant ih je pozvao na vjenanje. U subotu e ondje prenoiti, ostati cijelu nedjelju i
jo jednu no te krenuti kui u ponedjeljak ujutro.
"Jesi joj rekla?" rekao je Brendan.
"U redu je. Ne oekuje da e ii s nama."
"Ali jesi li joj rekla?"
etvrtak su proveli na plai u Amblesideu. Lorna i Polly i djeca odvezli su se onamo
autobusom, sa dva presjedanja, natovareni runicima, igrakama za plau, pelenama, rukom
i Elizabethinim dupinom na napuhavanje. Tjelesni napori s kojima su se borile, kao i
razdraenost i uas to ih je pogled na njihovu skupinu izazivao kod ostalih putnika potakli su
onu tipino ensku reakciju - gotovo mahnito veselo raspoloenje. Pomoglo je i to su se
maknuli od kue u kojoj je Lorna bila instalirana kao supruga. Stigli su na plau
pobjedonosno i raerupani kao razbojnika banda te podigli logor iz kojeg su naizmjence
odlazili u vodu, pazili djecu, donosili sokove, lizalice, pomfrit.
Lorna je bila lagano preplanula, Polly nimalo. Ispruila je nogu uz Lorninu i rekla: "Gle
ovo. Bijela kao tijesto."
Uza sve obaveze koje je morala obaviti u dvije kue i uz posao u banci, rekla je, nije
imala ni etvrt sata da sjedi na suncu. Ali sad je govorila kao da iznosi injenice, bez onog
prizvuka vrline i jadanja. Neka kisela atmosfera koja ju je okruivala - poput starih spuvica
za pranje suda - rasprila se. Snala se u Vancouveru sasvim sama - prvi put da se morala
snalaziti sama u nekom gradu. Razgovarala je s nepoznatim ljudima na autobusnim postajama
i pitala ih to mora vidjeti i na neiji savjet popela se iarom na vrh brda Grouse.
Dok su leale na pijesku, Lorna je ponudila objanjenje.
"Ovo je teko razdoblje za Brendana. Predavati u ljetnoj koli zbilja kida ivce, toliko
toga treba napraviti u kratko vrijeme."
Polly je rekla: "Aha, znai nije samo zbog mene takav?"
"Ne budi glupa. Naravno da nije zbog tebe."
"No, sad mi je lake. Mislila sam da me ne moe ivu vidjeti."
Zatim je priala o mukarcu kod kue koji ju je pozivao da iziu.
"Previe je ozbiljan. Trai enu. Valjda je i Brendan traio enu, ali ti si valjda bila
zaljubljena u njega."
"Jesam i sad", rekla je Lorna.
"No, mislim da ja nisam." Polly je govorila lica zarivena u lakat. "Ali valjda funkcionira i
ako ti se netko svia pa izlazi s njim i odlui da e vidjeti sve njegove dobre strane."
"I koje su mu dobre strane?" Lorna se uspravila i sjela kako bi pogledom pratila Elizabeth
koja je u vodi jahala dupina.
94
"Daj da malo razmislim", zahihotala je Polly. "Ne. Ima ih mnogo. Samo sam zloesta."
Dok su skupljale igrake i runike, rekla je: "Ne bih imala nita protiv da ovo ponovimo
sutra."
"Ni ja", rekla je Lorna, "ali moram se spremiti za put u Okanagan. Pozvani smo na to
vjenanje." Rekla je to tako da zvui kao neki zadatak - neto o emu joj se nije dalo prije
govoriti jer je neugodno i dosadno.
Polly je rekla: "O. Pa onda bih mogla ovamo doi sama."
"Naravno. Doi."
"A gdje je Okanagan?"
Sutra uveer, kad je stavila djecu na spavanje, Lorna je otila u sobu u kojoj je spavala
Polly. Otila je po koveg koji je bio u ormaru, oekujui da je soba prazna - mislila je da je
Polly jo u kupaonici i da natapa kou izgorjelu od sunca u mlakoj vodi i sodi bikarboni.
Ali Polly je bila u krevetu, plahte navuene preko glave poput mrtvakog pokrova.
"Nisi vie u kadi", rekla je Lorna, kao da je sve ovo savreno normalno. "Kako ti je koa,
jako pee?"
"Dobro sam", rekla je Polly priguenim glasom. Lorna je odmah shvatila da je plakala i
da vjerojatno i sad plae. Stala je kraj podnoja kreveta, nesposobna da izie iz sobe.
Razoaranje ju je preplavilo poput munine, val gaenja. Polly se zapravo nije htjela dalje
skrivati, okrenula se i izvirila ispod plahte, lica zguvanog i bespomonog, crvenog od sunca i
plaa. Iz oiju su joj ponovno navrle suze. Bila je hrpa jada, utjelovljena optuba.
"to je?" rekla je Lorna. Gradila se da je iznenaena, gradila se da suosjea.
"Ne eli me ovdje."
Nije skidala pogled s Lorne, a oi su joj se punile ne samo suzama, gorinom i optubama
za izdaju nego i oajnikim zahtjevima da je se grli, ljulja, tjei.
Lorna bi je prije mlatnula. to ti daje pravo, htjela je rei. Zato se hvata za mene kao
pijavica? to ti daje pravo?
Obitelj. Obitelj daje Polly pravo. Utedjela je novac i isplanirala bijeg s idejom da e je
Lorna primiti k sebi. Je li to istina - je li sanjala da e ostati ovdje i da se nikad vie nee
morati vratiti kui? Postati dijelom Lornine sree, Lornina preobraena svijeta?
"to ti misli da ja mogu?" rekla je Lorna, sasvim pakosno i na vlastito iznenaenje.
"Misli da ja imam bilo kakvu vlast? On mi nikad ne daje vie od dvadeset dolara odjednom."
Odteglila je koveg iz sobe.
Sve je to bilo tako lano i odvratno - oblikovati vlastite jadikovke na takav nain da se
moe mjeriti s Polly. Kakve odjednom veze ima dvadeset dolara bilo s im? Imala je svoj
raun u banci, nikad joj nije odbio nita kad je traila.
Nije mogla zaspati, u sebi je nastavila predbacivati Polly.
Zbog vruine ljeto je u Okanaganu djelovalo autentinije nego ljeto na obali. Breuljci s
izblijedjelom travom, krta sjena borova koji uspijevaju na suhom tlu, sve je izgledalo kao
prirodna scenografija za tako sveano vjenanje s beskrajnim potocima ampanjca, plesom i
koketiranjem i poplavom instant-prijateljstava i dobre volje. Lorna se zaas napila i zadivilo
ju je kako se lako uz pomo alkohola osloboditi okova due. Isparavanja potitenosti su se
rasprila. U krevet je legla jo pijana, i pohotna, na Brendanovu korist. ak joj je i mamurluk
drugi dan djelovao blago, vie kao proienje nego kao kazna. Osje- ajui se krhko, ali
nipoto nezadovoljna sama sobom, leala je na obali jezera i promatrala kako Brendan
pomae Elizabeth sagraditi dvorac u pijesku.
"Zna da smo se tata i ja upoznali na svadbi?" upitala je.
"Ne ba ovakvoj svadbi, dodue", rekao je Brendan. Mislio je time da je vjenanje na koje
je bio pozvan kad se jedan njegov prijatelj enio s malom McQuaigovom (McQuaigovi su bili
meu najuglednijim obiteljima u Lorninu rodnom mjestu) bilo slubeno bez alkohola.
Uzvanici su se okupili u prostorijama Ujedinjene crkve - Lorna je bila meu djevojkama koje
95
su bile zaduene da raznose sendvie - i pilo se na brzinu, na parkiralitu. Lorna nije bila
naviknuta na miris viskija na mukarcima pa je mislila da je Brendan nanio previe neke
nepoznate pomade za kosu. Unato tome, divila se njegovim irokim ramenima, bikovskom
vratu, njegovom smijehu i zapovjednikim zlatnosmeim oima. Kad je saznala da je profesor
matematike, zaljubila se u ono to ima u glavi. Uzbuivalo ju je svako znanje koje neki
mukarac posjeduje, a njoj je potpuno strano. Jednako bi djelovalo i poznavanje
automehanike.
To to je i ona privukla njega izgledalo joj je ravno udu. Kasnije je saznala da je traio
enu; imao je ve dovoljno godina, bilo je vrijeme. Htio je mladu djevojku. Ne kolegicu, niti
studenticu, moda ak ni djevojku koju roditelji mogu poslati na fakultet. Neiskvarenu.
Inteligentnu, ali neiskvarenu. Divlji cvijet, govorio joj je u vatri onih ranih dana, a katkad ak
i sad.
Dok su se vozili prema kui, ostavili su za sobom taj vreli zlatni kraj, negdje izmeu
Keremeosa i Princetona. Ali sunce je i dalje sjalo i Lornu je tek neto jedva primjetno smetalo
u mislima, poput konia pred oima koji moe ukloniti rukom ili e sam od sebe otplutati iz
vida.
Ali nije prestajalo. Postajalo je zloslutnije i sve upornije, sve dok je na kraju nije
zaskoilo i shvatila je tono to je.
Strahovala je - napola je bila sigurna - da je, dok su oni bili u Okanaganu, Polly poinila
samoubojstvo u kuhinji njihove kue u sjevernom Vancouveru.
U kuhinji. Lorna je imala jasnu sliku. Vidjela je tono kako bi to Polly izvela. Objesila bi
se s unutarnje strane stranjih vrata. Kad se vrate i pokuaju ui u kuu iz garae, vrata e biti
zakljuana. Otkljuat e ih i pokuati otvoriti, ali nee moi jer e uz njih s druge strane leati
teko Pollyno truplo. Otrat e do prednjih vrata i drugim putem ui u kuhinju i tamo e im se
ukazati prizor mrtve Polly. Imat e na sebi suknju od trapera s volanima i bijelu bluzu na
vezanje - hrabru odjeu u kojoj se prvi put pojavila da iskua njihovu gostoljubivost. Duge
blijede noge vise joj ispod suknje, glava smrtonosno iskrivljena na tankom, njenom vratu.
Ispred tijela stajat e stolica na koju se popela i onda sila, ili skoila s nje, da vidi kako jad
moe sam sebe okonati.
Sama u kui ljudi koji je ne ele, gdje su i sami zidovi i prozori i alica iz koje je pila
kavu valjda izgledali kao da je preziru.
Lorna se sjetila kako je jednom ostala sama s Polly, povjerili su je Polly na uvanje na
jedan dan, u bakinoj kui. Moda je otac bio u eljeznariji. Ali inilo joj se da je i on nekamo
otiao, da je sve troje odraslih otputovalo. To mora da je bila neka iznimna prigoda, jer nikad
nisu ili iz grada ni u kupnju, a kamoli na put iz zabave. Sprovod - gotovo sigurno sprovod.
Bila je subota, nije bilo kole. Lorna je ionako bila premala za kolu. Kosa joj jo nije
dovoljno narasla da se svee u kekice. Leprala joj je u pramenovima oko glave, kao sada
Polly.
Polly je tad bila u fazi kad je voljela raditi slatkie i zasitne kolae svih vrsta, iz bakine
kuharice. Kola od okolade i da- tulja, makrone od kokosa, marcipan. Bila je usred mijeanja
neega, taj dan, kad je otkrila da u smonici nema jednog potrebnog sastojka. Morala se
odvesti biciklom do grada i kupiti ga u duanu. Vrijeme je bilo vjetrovito i hladno, tlo golo -
mora da je bila kasna jesen ili rano proljee. Prije nego to je otila, Polly je podesila dimnjak
na pei na drva tako da se vatra ne rasplamsa. Ali svejedno se sjetila pria kojih se nasluala o
djeci koja su stradala u poaru kad su im majke, poput nje sada, samo skoknule neto obaviti.
Zato je naputila Lornu da obue kaputi i odvela je iza kue, u kut izmeu kuhinje i glavnog
dijela kue, gdje vjetar nije tako jako puhao. Kua do njihove mora da je bila zakljuana,
inae bi je odvela onamo. Rekla joj je da ostane gdje je i odvezla se u duan. Stoj tu, ne mii
se, ne brini se nita, rekla joj je. I poljubila Lornu u uho. Lorna ju je posluala od rijei do
rijei. Deset minuta, moda petnaest, uala je iza grma bijelog jorgovana i prouavala oblike
kamenja, svijetlog i tamnog, u temeljima kue. Sve dok Polly nije dojurila natrag i bacila
bicikl na tlo u dvoritu i dotrala zazivajui je po imenu. Lorna, Lorna, bacila vreicu smeeg
96
eera ili oraha i stala je ljubiti po cijeloj glavi. Jer joj je sinulo da su Lornu u njezinom kutu
moda primijetili otmiari koji vrebaju - zli ljudi zbog kojih djevojke ne smiju u polje iza
kua. Molila se cijelim putem natrag da se to nije dogodilo. I nije. Brzo je uvela Lornu u kuu
da joj ugrije gola koljena i ruke.
O joj, jadne male rukice, rekla je. O joj, jesi se bojala? Lorna je uivala u cijeloj strci i
pognula je glavu da je pomiluje, kao da je poni.
Borove je zamijenila gua zimzelena uma, smee grude breuljaka visoke plavozelene
planine. Daniel je poeo cendrati i Lorna mu je dala boicu sa sokom. Kasnije je zamolila
Brendana da stane kako bi mogla djetetu promijeniti pelenu na prednjem sjedalu. Dok ga je
ona prematala, Brendan se udaljio od auta i pripalio cigaretu. Obredi s pelenama uvijek su ga
malo vrijeali.
Lorna je takoer iskoristila priliku da izvadi jednu Elizabethinu slikovnicu i kad su se
ponovno smjestili u autu, stala ju je itati djeci. Bila je to jedna od slikovnica dr. Seussa.
Elizabeth je napamet znala sve rime, a ak je i Daniel pogaao gdje da ubaci svoje izmiljene
rijei.
Polly vie nije bila ona ista osoba koja je trljala Lornine ruice meu svojima, osoba koja
je znala sve to Lorna ne zna i u koju se moglo pouzdati da e se pobrinuti za nju u velikom
svijetu. Sve se izokrenulo i u godinama otkako se Lorna udala Polly kao da je stajala na
mjestu. Lorna ju je pretekla. A sad je Lorna imala djecu na stranjem sjedalu za koju se
morala brinuti i voljeti ih, i neprilino je da osoba Pollynih godina oajniki trai svoj dio
ljubavi i panje.
Uzalud je Lorna tako razmiljala. Jo nije pravo u sebi ni razrijeila spor, a ve je osjetila
udar tijela u vrata dok ih guraju da ih otvore. Mrtva teina, sivo tijelo. Tijelo Polly kojoj nije
prueno ba nita. Ni mjesto u obitelji koju je nala ni nada da joj u ivot dolazi promjena o
kojoj je sanjala.
"Sad itaj Madeline", rekla je Elizabeth.
"Mislim da nisam ponijela Madeline", rekla je Lorna. "Ne. Nisam. Nema veze, zna je
napamet."
Ona i Elizabeth zajedniki su poele.
"U staroj kui u Parizu to brljan je krije
ivjelo je dvanaest curica u redovima dvije po dvije.
U dva uredna reda jele su ruak,
Prale zubie i ile na poinak...
Ovo je glupost, ovo je melodrama, ovo je krivnja. To se ne moe dogoditi.
Ali takve se stvari dogaaju. Neki ljudi klonu, ne dobiju pomo na vrijeme. Uope ne
dobiju pomo. Neki ljudi utonu u tamu.
"Usred mrkle none tame
Mamselle Clavel svjetlo upali
I ree: "Neto mi ovdje fali..."
"Mama", rekla je Elizabeth. "Zato si stala?"
Lorna je rekla: "Morala sam na trenutak. Osuila su mi se usta."
U Hopeu su stali zbog hamburgera i frapea. Zatim dolje u dolinu Fraser, s djecom
usnulom na stranjem sjedalu. Jo je ostalo vremena. Dok ne stignu u Chilliwack, dok ne
stignu u Abbotsford, dok ne vide brda New Westminstera pred sobom i ostala brda okrunjena
kuama, poetke grada. Mostovi koje jo moraju prijei, raskra na kojima jo moraju
skrenuti, ulice po kojima se moraju voziti, uglovi koje moraju proi. Sve to u vremenu prije.
97
Sljedei put kad sve to vidi bit e to vrijeme poslije.
Kad su uli u Stanley Park, palo joj je na pamet da se moli. Bilo je to besramno -
oportunistika molitva nevjernika. Nesuvislo lupetanje. Daj da se ne dogodi, daj da se ne
dogodi. Daj da se nije dogodilo.
Dan je i dalje bio bez oblaka. Od mosta Lion's Gate vidjeli su sve do tjesnaca Georgia.
"Vidi li danas otok Vancouver?" rekao je Brendan. "Gledaj ti, ja ne mogu."
Lorna je iskrivila vrat da vidi preko njega.
"U daljini", rekla je. "Jedva, ali tu je."
I s pogledom na te modre, sve nejasnije ocrtane i napokon gotovo rasplinute humke koji
kao da su izronili iz mora, sjetila se to joj je jo jedino preostalo. Pogodba. Vjerovati da je to
jo mogue, da je do posljednjeg trenutka mogue sklopiti pogodbu.
Mora biti ozbiljna, to mora biti najkonanije i najbolnije obeanje ili ponuda. Uzmi to.
Obeavam ti ovo. Samo da to ne bude istina, samo da se to nije dogodilo.
Ne djeca. Odagnala je tu pomisao kao da ih otima od vatre. Ne Brendan, zbog suprotnog
razloga. Nije ga dovoljno voljela. Rekla bi da ga voli, i mislila to do odreene mjere, i htjela
je da je on voli, ali uz njezinu je ljubav brujao mali um mrnje, gotovo neprestano. Pa bi bilo
prezira vrijedno - a i beskorisno - njega nuditi kao zalog u pogodbi.
Sebe? Svoj izgled? Zdravlje?
Sinulo joj je kako je moda na krivom putu. U ovakvom sluaju moda nije na tebi da
bira. Nije na tebi da odreuje uvjete. Znat e koji su kad te sustignu. Mora obeati da e
ih potovati, a da ne zna to su. Obeati.
Ali nita u vezi s djecom.
Uz Ulicu Capilano, u njihov dio grada i njihov vlastiti kutak svijeta, gdje su njihovi ivoti
dobivali pravu teinu, a njihova djela imala posljedice. Beskompromisni drveni zidovi
njihove kue nazirali su se kroz drvee.
"Lake bi bilo kroz prednja vrata", rekla je Lorna. "Onda ne moramo po stubama."
Brendan je rekao: "Pa gdje je problem s par stuba?"
"Nisam uope vidjela most", zaplakala je Elizabeth, odjednom sasvim budna i razoarana.
"Zato me niste probudili da vidim most?"
Nitko joj nije odgovorio.
"Danielu je ruka sva izgorjela od sunca", rekla je, tonom nepotpunog zadovoljstva. Lorna
je zaula glasove za koje je pomislila da dolaze iz dvorita susjedne kue. Krenula je za
Brendanom oko ugla kue. Daniel joj je leao na ramenu, jo teak od sna. Nosila je torbu s
pelenama i torbu sa slikovnicama, a Brendan je nosio koveg.
Vidjela je da su ljudi ije je glasove ula u njezinom vlastitom stranjem dvoritu. Polly i
Lionel. Dovukli su dvije lealjke da mogu sjediti u sjeni. Lea su okrenuli pogledu.
Lionel. Potpuno ga je zaboravila.
Skoio je i pritrao da otvori stranja vrata.
"Ekspedicija se vratila sa svim lanovima na broju", rekao je glasom koji Lorna nikad
prije nije ula od njega. U tom je glasu bilo neprisiljene srdanosti, oputena i primjerena
pouzdanja. Glas prijatelja obitelji. Dok joj je pridravao vrata, pogledao ju je ravno u lice - to
nije valjda nikad napravio - i nasmijeio joj se smijekom iz kojeg je nestalo sve diskrecije,
tajnosti, ironinog zavjerenitva i zagonetne odanosti. Nestalo je svih komplikacija, svih
privatnih poruka.
Odgovorila mu je jekom njegovog glasa.
"Onda - kad ste se vratili?"
"U subotu", rekao je. "Zaboravio sam da idete na put. Uspentrao sam se ovamo da vas
pozdravim i nije vas bilo, ali Polly je bila tu i, naravno, rekla mi je da vas nema i onda sam se
sjetio."
"Polly ti je rekla to?" rekla je Polly, primiui mu se s lea. To zapravo nije bilo pitanje,
nego napola aljiva primjedba ene koja zna da e gotovo sve to kae biti dobro primljeno.
Pollyna opeena koa pretvorila se u preplanulost, ili bar u novu, lijepu boju, na elu i
98
obrazima.
"Daj", rekla je Lorni i oslobodila je obiju torbi koje su joj bile prebaene preko ramena i
prazne boice od soka u ruci. "Uzet u sve osim djeteta."
Lionelova ovjeena kosa sad je bila vie smeocrna nego crna - naravno, sad ga je prvi
put vidjela pod suncem - a i on je potamnio na suncu, dovoljno da mu elo izgubi onaj blijedi
sjaj. Nosio je uobiajene tamne hlae, ali koulja joj je bila nepoznata. uta koulja kratkih
rukava od nekog mnogo puta glaanog, sjajnog, jeftinog materijala, prevelika na ramenima,
moda kupljena na crkvenom dobrotvornom sajmu.
Lorna je odnijela Daniela u njegovu sobu. Poloila ga je na kreveti i stala kraj njega
njeno mumljajui i gladei ga po leima.
Pomislila je da je Lionel valjda kanjava zbog toga to je pogrijeila i ula mu u sobu.
Gazdarica mu je sigurno rekla. Lorna je to morala oekivati, da je unaprijed promislila. Nije
unaprijed promislila, vjerojatno zato to joj se inilo da to nije vano. Moda je ak i mislila
da e mu to sama rei.
Prolazila sam onuda na putu u park i odjednom mi je dolo da uem i sjednem nasred
vaeg poda. Ne mogu to objasniti. Kao da u tako imati trenutak mira, ako sam u vaoj sobi i
sjedim nasred poda.
Mislila je - nakon pisma? - da je izmeu njih uspostavljena veza, koja se ne treba javno
izricati, ali se na nju moe osloniti. I pogrijeila je, preplaila ga je. Drznula se otii
predaleko. On se okrenuo i tamo se nala Polly. Zbog Lornina prekraja sad se on drui s
Polly.
Ipak, moda ne zato. Moda se jednostavno promijenio. Sjetila se udnovate golotinje
njegove sobe, svjetla na njezinim zidovima. Iz toga su mogle izii izmijenjene verzije njega,
stvorene bez ikakvog napora u tren oka. To se moglo dogoditi kao posljedica neega to je
polo malo naopako ili spoznaje da neto ne moe istjerati do kraja. Ili niega tako odreenog
- jednostavno treptaja oka.
Kad je Daniel utonuo u vrst san, sila je u prizemlje. U kupaonici je vidjela da je Polly
propisno isprala pelenice i stavila ih u lavor, uronivi ih u modru otopinu za dezinfekciju.
Podigla je koveg koji je stajao ostavljen nasred kuhinje, odnijela ga na kat i poloila na
veliki krevet te otvorila da razvrsta odjeu, koja mora u pranje, a koja se moe spremiti u
ormar.
Prozor ove sobe gledao je na stranje dvorite. ula je glasove - Elizabethin povien glas,
gotovo vrisak od uzbuenja to je dola kui i moda od napora zadravanja pozornosti
proirene publike, Brendanov autoritativan, ali ugodan, kako im prepriava putovanje.
Prila je prozoru i pogledala dolje. Vidjela je kako Brendan odlazi do upe, otkljuava je i
izvlai iz nje djeji bazen na napuhavanje. Vrata su mu se neprestano zatvarala pa je Polly
brzo priskoila da ih pridri.
Lionel je ustao i odmotao cijev za vodu. Nije mislila da on uope zna gdje je cijev.
Brendan je rekao neto Polly. Zahvalio joj? ovjek bi pomislio da su u najboljim
moguim odnosima.
Odakle sad to?
Moda je Polly sad dostojna da bude uzeta u obzir, kao Lionelov izbor. Lionelov izbor, a
ne Lornino nametanje.
Ili je Brendan jednostavno sretniji jer su bih na putu. Moda je na neko vrijeme odloio
teret odravanja reda u svojem kuanstvu. Moda je zakljuio, sasvim ispravno, da mu ova
izmijenjena Polly nije nikakva prijetnja.
Prizor tako obian i udesan, kao da se stvorio arolijom. Svi sretni.
Brendan je poeo napuhavati rub plastinog bazena. Elizabeth se skinula do gaica i
nestrpljivo plesala uokolo. Brendan je nije opomenuo da skokne u kuu i presvue se u kupai
kostim, da nije pristojno biti u gaicama. Lionel je pustio vodu i dok god nije bila potrebna za
bazen, stajao je i zalijevao potoarke, kao bilo koji kuevlasnik. Polly je neto rekla Brendanu
pa je on zaepio otvor kroz koji je puhao i dodao Polly napola napuhanu hrpu plastike.
99
Lorna se sjetila kako je dupina na plai napuhala ba Polly. Kako je sama rekla, ima
dobra plua. Puhala je postojano i kao da se uope ne napree. Stajala je ondje u kratkim
hlaama, na vrstim, rairenim golim nogama, a koa joj se sjajila poput brezove kore. A
Lionel ju je promatrao. Tono ono to mi treba, moda je mislio. Takva sposobna i razumna
ena, podatna, ali s obje noge na zemlji. Osoba koja nije ni tata, ni zanesena sno- vima, ni
nezadovoljna. Takvom e se enom vjerojatno jednog dana oeniti. enom koja moe
preuzeti stvari u svoje ruke. Onda e se on ponovno promijeniti, moda se zaljubiti u neku
drugu enu, na svoj nain, ali supruga e biti prezaposlena da bi to primijetila.
To e se moda dogoditi. Polly i Lionel. Ili nee. Polly moe otii kui kako je planirala,
a ako ode, nee joj srce puknuti. Ili bar je tako Lorna mislila. Polly e se udati, ili se nee
udati, ali kako god ispadne, nee joj srce pucati zbog onog to se dogaa s mukarcima.
Rub djejeg bazena za as je nabubrio i izgladio se. Bazen su stavili na travu, cijev za
vodu u njega i Elizabeth je ve plju- skala noicama po vodi. Podigla je pogled prema Lorni
kao da je cijelo vrijeme znala da je ondje.
"Hladno je", zaneseno je povikala. "Mama, hladno je."
Sad je i Brendan podigao pogled prema Lorni.
"to radi gore?"
"Raspakiravam stvari."
"Ne mora to sad raditi. Doi van."
"Hou. Za minutu."
Otkako je ula u kuu - zapravo, otkako je shvatila da glasovi koje uje dopiru iz njezinog
vlastitog dvorita i pripadaju Polly i Lionelu - Lorna nije pomislila na viziju koja ju je pratila
kilometar za kilometrom, Polly kako lei uz stranja vrata. Sad ju je iznenadila kao to nas
katkad zaudi sjeanje na san dugo nakon buenja. Bila je snana kao san i sramotna. I
beskorisna kao san.
Ne ba istodobno, nego s malim zakanjenjem, sjetila se i svoje pogodbe. Svoje bijedne i
primitivne, neurotine verzije pogodbe.
Ali to je zapravo obeala?
Nita u vezi s djecom.
Neto u vezi s njom samom?
Obeala je da e napraviti to god mora napraviti, kad shvati to je to.
To je izmotavanje, pogodba koja nije pogodba, obeanje koje ne znai ama ba nita.
Ali iskuala je razliite mogunosti. Kao da oblikuje priu kako bi je nekome ispriala -
ne vie Lionelu - nego nekome, za zabavu.
Prestat e itati knjige.
Posvojit e djecu iz nesreenih obitelji i siromanih zemalja. Dati sve od sebe da ih
izlijei od rana i nemara.
Ii e u crkvu. Pristati vjerovati u Boga.
Oiati se na kratko, prestati se minkati, nikad vie nee utrpati grudi u grudnjak sa
icom.
Sjela je na krevet, izmorena tom silnom razonodom, silnom nevanou.
Vie je smisla imalo da je njezin dio pogodbe u tome da nastavi ivjeti kao to je ivjela
do sada. Pogodba je ve na snazi. Prihvatiti to se dogodilo i potpuno razumjeti to e se
dogoditi. Dani i godine i osjeaji, sve e ostati uglavnom isto, osim to e djeca narasti i
moda ih bude jo jedno ili dvoje, a i oni e narasti, a ona i Brendan e starjeti i onda ostarjeti.
Sve do sada, sve do ovog trenutka, nije joj se otkrilo u punoj jasnoi kako rauna na to da
e se neto dogoditi, neto to e joj promijeniti ivot. Prihvatila je brak kao veliku promjenu,
ali ne i kao posljednju promjenu.
Dakle, nema niega osim onog to ona ili bilo tko drugi ne bi mogli razumno predvidjeti.
To joj je dodijeljeno kao srea, oko toga se pogaala. Nita tajno, nita neobino.
Obrati sad pozornost, pomislila je. Odjednom joj je dramatino sinulo da bi mogla
kleknuti. Ovo je ozbiljno.
100
Elizabeth ju je ponovno pozvala. "Mama. Doi." A onda i ostali - Brendan i Polly i
Lionel, jedan za drugim, zvali su je, zadirkivali.
Mama.
Mama.
Doi.
Davno se to dogodilo. U sjevernom Vancouveru, gdje su ivjeli u modernoj kui drvene
konstrukcije. Kad joj je bilo dvadeset etiri godine i kad je jo bila neiskusna u pogodbama.
TO SE PAMTI
U hotelskoj sobi u Vancouveru, Meriel, tada mlada ena, navlai kratke bijele ljetne
rukavice. Na sebi ima be lanenu haljinu i prozrani bijeli rubac na kosi. Tamnoj kosi, tada.
Smijei se jer se sjetila neega to je kraljica Sirikit od Tajlanda rekla, ili navodno rekla, za
neki asopis. Citat unutar citata - neto to je kraljica Sirikit rekla da je Balmain rekao.
"Balmain me je sve nauio. On kae 'Uvijek nosite bijele rukavice. To je najbolje'."
To je najbolje. Zato se ona tome smjeka? To je naizgled tek diskretni nagovjetaj
savjeta, tako besmislena i konana mudrost. Njezine ruke u rukavicama djeluju sveano, ali i
njeno kao maje apice.
Pierre je pita zato se smjeka i ona odgovara "Bez veze", a onda mu kae.
On kae: "Tko je Balmain?"
Spremali su se na sprovod. Doli su trajektom iz svoje kue na otoku Vancouver jo
sino, da ne bi sluajno zakasnili na jutarnji obred. Bilo je to prvi put da odsjedaju u hotelu
nakon prve brane noi. Sada kad su ili na ljetovanje uvijek su vodili i svoje dvoje djece i
traili smjetaj po umjerenim cijenama u motelima namijenjenim obiteljima.
Bio je to tek drugi sprovod na koji su ili kao brani par. Pierreov je otac bio pokojni, i
Merielina je majka bila pokojna, ali te su se smrti dogodile prije nego to su se Pierre i Meriel
upoznali. Prole godine jedan je nastavnik u Pierreovoj koli umro iznenada i odran je vrlo
lijep obred, s djeakim zborom i molitvom za pokoj mrtvih iz esnaestog stoljea. ovjek je
bio prevalio sredinu ezdesetih pa je njegova smrt za Meriel i Pierrea bila tek neveliko
iznenaenje i jedva alosna. Zapravo je, ako se njih pita, bilo je prilino svejedno umre li u
ezdeset petoj ili u sedamdeset petoj ili osamdeset petoj.
Dananji je sprovod bio neto drugo. Pokapali su Jonasa. Pierreova dugogodinjeg
najboljeg prijatelja i Pierreova vrnjaka - bilo mu je dvadeset devet godina. Pierre i Jonas
zajedno su odrasli u zapadnom Vancouveru - sjeali su ga se iz vremena prije nego to je
sagraen most Lion's Gate, kad je izgledao kao gradi. Njihovi su roditelji bili prijatelji. Kad
im je bilo jedanaest ili dvanaest godina, sagradili su amac na vesla i porinuli ga u vodu na
molu Dundaravea. Na fakultetu su se na neko vrijeme razili - Jonas je studirao tehniku, dok
je Pierre upisao klasine jezike, a studenti humanistikog i tehnikog smjera po tradiciji su se
meusobno prezirali. Ali u kasnijim godinama njihovo je prijateljstvo do stanovite mjere
ponovno oivjelo. Jonas, koji nije bio oenjen, posjeivao je Pierrea i Meriel i ponekad znao
proboraviti kod njih po tjedan dana.
Oba je mlada ovjeka iznenadilo ono to im se dogaalo u ivotima pa su zbijali ale na
raun toga. Jonasov izbor zvanja ulijevao je sigurnost njegovim roditeljima i izazivao
priguenu zavist u Pierreovima, a ipak se na kraju Pierre oenio, dobio nastavniko mjesto i
preuzeo normalne obveze odraslog ovjeka, dok se Jonas nakon fakulteta nikad nije skrasio ni
101
s jednom djevojkom i ni na jednom poslu. Uvijek je bio na nekakvom pokusnom roku, koji
nikad nije zavrio stalnim mjestom ni u kojem poduzeu, a djevojke su - barem kako je on to
prikazivao - uvijek bile na nekakvom pokusnom roku s njim. Njegov posljednji posao, na
kojem je radio kao inenjer, odveo ga je u sjeverni dio pokrajine, gdje je i ostao nakon to je
ili dao ili dobio otkaz. "Zaposlenje okonano uz obostranu suglasnost", napisao je Pierreu,
dodavi da stanuje u hotelu gdje stanuju svi pripadnici vie klase i da bi mogao dobiti posao
kao drvosjea. Ui takoer upravljati avionom i bavi se milju da postane pilot na letovima za
nepristupane terene. Obeao je da e doi u posjet kad se razrijee trenutane financijske
zavrzlame.
Meriel se nadala da do toga nee doi. Jonas je spavao na kauu u dnevnoj sobi i ujutro
bacao pokrivae na pod da ih ona pokupi. Nije dao Pierreu spavati pola noi priajui o
stvarima
koje su se dogodile dok su bili tinejderi ili jo mlai. Pierrea je zvao Pier, nadimkom iz
onih vremena, a drugi su se stari prijatelji spominjali kao Smrdo ili Debs ili Buster, nikad po
imenima koja je Meriel oduvijek znala - Stan ili Don ili Rick. Nabusitom se pedanterijom
prisjeao pojedinosti incidenata koji se Meriel nisu inili tako vanima ili smijenima (vrea
pseeg izmeta zapaljena pred ulazom u uiteljev stan, izrugivanje starcu koji je djeacima davao
deset centi da spuste hlae), a im se razgovor preselio u sadanjost, poinjao se uzrujavati.
Kad je Pierreu morala rei da je Jonas umro, bila je istodobno ispunjena kajanjem i
potresena. Kajala se zato to nije voljela Jonasa, a potreslo ju je to je on bio prvi od ljudi koje
su dobro znali, prvi iz skupine njihovih vrnjaka, koji je umro. Ali inilo se da Pierre nije ni
iznenaen ni posebno pogoen.
"Samoubojstvo", rekao je.
Ona je rekla ne, nesretan sluaj. Vozio se na motoru, nou, po ljunku, i sletio s ceste.
Netko ga je pronaao, ili bio s njim, pomo je brzo stigla, ali umro je u roku od sata. Ozljede
su bile smrtonosne.
Tako je rekla njegova majka, na telefonu. Ozljede su bile smrtonosne. Zvuala je kao da
se odmah pomirila sa sudbinom, tako neiznenaena. Kao i Pierre kad je rekao
"Samoubojstvo".
Poslije toga Pierre i Meriel gotovo uope nisu razgovarali o samoj smrti, tek o sprovodu,
hotelskoj sobi, potrebi za cjelononom bebisitericom. Odijelo na ienje, nabaviti bijelu
koulju. Meriel je na sebe preuzela sve praktine obaveze, a Pierre ju je kontrolirao kako to
muevi ine. Shvatila je kako on eli da ona bude sabrana i trijezna poput njega i da ne
zahtijeva iskaze bilo kakve tuge koju - u to je mogao biti siguran - ona zapravo nije ni mogla
osjetiti. Upitala ga je zato je rekao "Samoubojstvo", a on je odgovorio: "To mi je
jednostavno palo na pamet." Osjetila je to njegovo izbjegavanje kao neku vrstu upozorenja ili
ak prijekora. Kao da je sumnjao da je ona iz te smrti - ili njihove bliskosti s tom smru -
izvukla prezira vrijedan i sebian osjeaj. Neko morbidno, naepireno uzbuenje.
Mladi su muevi bili strogi, u to doba. Jo nedavno bili su prosci, gotovo komine figure,
klecavih koljena i oajni u svojim seksualnim mukama. Sada, s posteljom osiguranom, postali
su odluni i prijekorni. Svako jutro na posao, glatko obrijani, mladenakih vratova u svezanim
kravatama, dana provedenih u nepoznatim naporima, opet kui u doba veere da kritiki
promotre veernji obrok i protresu novine, podignu ih izmeu sebe i nereda kuhinje, boljki i
uvstava, dojenadi. Koliko su toga morali nauiti, tako brzo. Kako se klanjati pred efovima
i kako upravljati suprugama. Kako biti autoritaran u vezi s otplatama, potpornim zidovima,
travom na travnjaku, odvodima, politikom, kao i s poslovima kojima e morati uzdravati
obitelji sljedeih etvrt stoljea. A ene su si tada mogle dopustiti da skliznu - za dnevnih sati
i uvijek uzimajui u obzir vrtoglavo veliku odgovornost koja ih je zapala kad su posrijedi
djeca - natrag u neku vrstu druge adolescencije. U vedru bezbrinost dok muevi izbivaju.
Sanjarska pobuna, subverzivna okupljanja, napadaji smijeha koji su podsjeali na gimnazijske
dane bujali su kao gljive izmeu zidova koje je mu plaao, u satima kad njega ondje nije bilo.
Poslije pogreba nekoliko je ljudi pozvano u kuu Jonasovih roditelja u Dundaraveu.
102
ivica od rododendrona bila je cvatu, sva crvena i ruiasta i ljubiasta. Svi su hvalili vrt
Jonasova oca.
"Pa, ne znam", rekao je. "Morali smo ga dotjerati pomalo u urbi."
Jonasova je majka rekla: "Ovo nije pravi ruak, naalost. Vie zakuska." Veina je ljudi
pila eri, premda su neki mukarci odabrali viski. Hrana je bila servirana na razvuenom stolu
iz blagovaonice - pjenica od lososa i krekeri, pitice od gljiva, kobasice u lisnatom tijestu,
lagana torta od limuna, narezano voe i keksi s utisnutim bademima, kao i sendvii od raia,
unke i krastavaca s avokadom. Pierre je sve natrpao na mali porculanski tanjur i Meriel je
ula kako mu majka govori: "Zna, uvijek se moe vratiti po drugu porciju".
Njegova majka vie nije ivjela u zapadnom Vancouveru, ve je na pogreb dola iz White
Rocka. I nije ba bila sigurna koliko je izravna opomena umjesna sada kad je Pierre nastavnik
i oenjen ovjek.
"Ili si moda mislio da nita nee ostati?" rekla je.
Pierre je nehajno rekao: "Moda ne od onoga to elim."
Njegova majka obratila se Meriel. "Kakva zgodna haljina."
"Da, ali gledajte", rekla je Meriel i pritom pokuavala zagladiti nabore koji su se stvorili
dok je sjedila za vrijeme obreda.
"To je taj problem", rekla je Pierreova majka.
"Koji to problem?" upitala je Jonasova majka vedro i pritom prebacila nekoliko pitica na
pladanj s grijaima.
"To je problem s lanom", rekla je Pierreova majka. "Meriel je ba spomenula kako joj se
haljina zguvala" - nije rekla "za vrijeme sprovoda" - "a ja sam rekla kako je to problem s
lanom."
Jonasova majka moda i nije sluala. Gledala je na drugu stranu sobe i rekla: "To je
doktor koji ga je lijeio. Doletio je iz Smithersa svojim avionom. Zbilja mislimo kako je to
ba lijepo od njega."
Pierreova je majka rekla: "To je pravi pothvat."
"Da. Pa eto. Vjerojatno je to jedini nain prijevoza, kad lijei ljude u divljini."
ovjek o kojemu su govorili razgovarao je s Pierreom. Nije bio u odijelu, premda je imao
pristojan sako preko pulovera s visokim ovratnikom.
"Vjerojatno", rekla je Pierreova majka, a Jonasova je majka rekla "Da" i Meriel je osjetila
kako je neto - to kako je bio odjeven? - objanjeno i rijeeno izmeu njih dvije.
Spustila je pogled na ubruse na stolu, koji su bili etverostruko presavijeni. Nisu bili
veliki kao stolni ubrusi niti maleni kao ubrusi za koktel. Bili su sloeni u redovima tako da se
ugao svakoga ubrusa (ugao s izvezenim sitnim plavim, ruiastim ili utim cvijetom)
preklapao sa savijenim uglom ubrusa do njega. Nikad se nisu dodirivali ubrusi s cvijetom u
istoj boji. Nitko nije poremetio taj red, a ako jest uzeo ubrus - jer ipak je vidjela kako nekoliko
ljudi u sobi dri ubruse u ruci - paljivo ga je uzeo s kraja niza i red je sauvan.
Na sprovodu je sveenik usporedio Jonasov zemaljski ivot sa ivotom djeteta u majinoj
utrobi. Dijete, rekao je, ne zna nita ni o kakvom drugom postojanju i prebiva u svojoj toploj,
mranoj, vodenastoj pilji, a da pojma nema o velikom blistavom svijetu u koji e uskoro biti
baeno. A mi na zemlji moda pomalo slutimo, ali zapravo nismo u stanju ni zamisliti
svjetlost u koju emo ui nakon to preivimo poroajne muke smrti. Kad bismo djetetu
mogli nekako nagovijestiti to e mu se dogoditi u bliskoj budunosti, ne bi li osjetilo
nevjericu, pa i strah? A osjeamo ih i mi, gotovo uvijek, ali ne bismo trebali, jer mi smo dobili
jamstvo. Pa ipak, na slijepi mozak ne moe sebi doarati, ne moe pojmiti ono u to emo
prijei. Dijete je ovijeno neznanjem, vjerom svoga tupoga, bespomonoga bivanja.
A mi koji nismo do kraja neznalice ni do kraja znalci moramo se pobrinuti da se
obavijemo svojom vjerom, rijeju Gospodnjom.
Meriel je pogledala u sveenika, koji je stajao na vratima predvorja s aom erija u ruci i
sluao neku ivahnu enu plave natapirane kose. Nije se inilo kao da razgovaraju o smrtnim
mukama i o svjetlu na kraju puta. to bi on uinio da mu prie i potakne tu temu?
Nitko ne bi bio dovoljno odvaan. Ili dovoljno nepristojan.
Umjesto toga, pogledala je Pierrea i lijenika iz divljine. Pierre je govorio s nekom
103
djeakom ivahnou koju u posljednje vrijeme nije esto pokazivao. Ili nije esto pokazivao
pred Meriel. Poela se zabavljati time da zamilja kako ga prvi put vidi sada. Njegovu
kovravu, kratko podianu, vrlo tamnu kosu koja se povlai na sljepoonicama i ogoljuje
glatku kou boje zlaane slonovae. Njegova iroka, otra ramena i dugake, fine udove i
zgodno oblikovanu, prilino malenu lubanju. Smijeio se zavodljivo, ali nikad strateki i kao
da je potpuno izgubio povjerenje u smijeak otkako je poeo poduavati djeake. Fine linije
neprestane zabrinutosti trajno su mu se urezale u elo.
Sjetila se jedne nastavnike zabave - od prije vie od godine dana - kad su se ona i on
zatekli na suprotnim stranama prostorije, neukljueni u razgovor svojih susjeda. Ona je
napravila krug po sobi i neopazice mu se pribliila, a onda je poela s njim razgovarati kao
neznanka koja zapoinje diskretni flert. Nasmijeio se kao to se smijeio i sada - ali nekako
drukije, kao to je prirodno kad razgovara sa enom koja ti namjeta stupicu - i prihvatio
igru. Razmjenjivali su znaajne poglede i isprazne fraze dok napokon oboje nisu prasnuli u
smijeh. Netko im je priao i rekao kako suprunike ale nisu doputene.
"A zbog ega vi zapravo mislite da smo mi u braku?" rekao je Pierre, koji se inae na
takvim zabavama ponaao krajnje obzirno.
Sada je prela k njemu na drugu stranu sobe, ne mislei na takve budalatine. Morala ga
je podsjetiti da uskoro moraju krenuti svatko na svoju stranu. On je vozio u zaljev Horseshoe
da uhvati sljedei trajekt, a ona e morati preko Sjeverne obale do Lynn Valleya autobusom.
Dogovorila se da iskoristi tu pri- liku za posjet eni koju je njezina pokojna majka voljela i
kojoj se divila, pa ak po njoj nazvala i svoju ker, i koju je Meriel uvijek zvala teta, premda
nisu bile krvni rod. Teta Muriel. (Tek kad je otila na fakultet, Meriel je promijenila to jedno
slovo u imenu.) Starica je ivjela u starakom domu u Lynn Valleyu i Meriel je nije posjetila
vie od godine dana. Trebalo im je previe vremena da stignu onamo na rijetkim obiteljskim
izletima u Vancouver, a djecu je uznemirila atmosfera starakog doma i izgled ljudi koji su
ondje ivjeli. Isto tako i Pierrea, premda to nije elio priznati. Umjesto toga, upitao je u
kakvom je uope rodu Meriel s tom osobom.
Pa nije da ti je prava teta.
I tako se sad Meriel spremala u posjet sama. Rekla je da bi se osjeala krivom da ne ode
kad joj se prua prilika. Uz to, premda to nije rekla, veselila se to e time dobiti vremena
koje moe provesti daleko od obitelji.
"Moda bih te ja mogao povesti", rekao je Pierre. "Bogzna koliko e morati ekati bus."
"Ne moe", rekla je. "Pobjegao bi ti trajekt". Podsjetila ga je na njihov dogovor sa
sitericom.
Rekao je "Ima pravo."
ovjek s kojim je razgovarao - doktor - nije imao izbora nego sluati to govore i
neoekivano je rekao: "Dajte da vas ja povezem."
"Mislila sam da ste doletjeli ovamo avionom", rekla je Meriel, upravo dok je Pierre
govorio: "Ovo je moja supruga, ispriavam se. Meriel."
Doktor joj je rekao neko ime koje nije pravo uhvatila.
"Nije tako lako spustiti zrakoplov na planinu Hollyburn", rekao je. "Zato sam ga ostavio
na uzletitu i unajmio auto."
Gotovo nezamjetno nametanje uljudnosti s njegove strane navelo je Meriel na pomisao da
je zazvuala odbojno. Bila je uglavnom ili presmjela ili presuzdrana.
"To bi zbilja ilo?" upitao je Pierre. "Imate dovoljno vremena?"
Doktor je pogledao ravno u Meriel. Nije to bio neugodan pogled - nije bio drzak ni
podmukao, nije bio ocjenjivaki. Ali nije izraavao ni ponizno potovanje ovjeka drutveno
nieg poloaja.
Rekao je: "Naravno."
I tako je dogovoreno kako e se sve odvijati. Poet e se istog trenutka pozdravljati sa
svima i Pierre e krenuti prema trajektu, a Asher - kako se on zvao - ili dr. Asher - odvest e
Meriel u Lynn Valley.
Ono to je Meriel naumila, poslije toga, bilo je posjetiti tetu Muriel - po mogunosti ak i
posjediti s njom dok veera, zatim uhvatiti autobus iz Lynn Valleya koji vozi do autobusne
104
remize u centru grada (autobusi za "grad" bili su razmjerno esti) i ukrcati se na kasnoveernji
autobus koji e je odvesti na trajekt pa kui.
Staraki dom zvao se Prinevi dvori. Bila je to prizemnica s dodatnim bonim krilima,
ruiastosmeeg proelja. Ulica je bila prometna i nije bilo praktiki nikakvog vrta, ni ivica
ni visokih ograda da zatite ono malo tratine. Na jednoj strani stajala je protestantska crkva s
upravo smijenim tornjem, na drugoj benzinska crpka.
"Rije dvor danas vie uope nita ne znai, je li?" rekla je Muriel. "Ne znai ak ni da
postoji kat. Znai samo da se od tebe oekuje da misli kako je ta zgrada neto to se ak i ne
pretvara da jest."
Doktor nije rekao nita - moda mu ono to je rekla nije imalo nikakvog smisla. Ili
jednostavno nije bilo vrijedno spomena, ak i ako je bilo istina. Cijelim putem od Dundaravea
sluala je samu sebe kako govori i hvatao ju je oaj. Ne toliko zato to je blebetala - govorila
sve to joj padne na pamet - ve vie zato to je pokuavala izraziti stvari koje su joj se inile
zanimljive, ili bi mogle biti zanimljive da ih je znala uobliiti. Ali te su misli vjerojatno
zvuale pretenciozno, ako ne i suludo, dok je ovako mljela kao navijena. Vjerojatno je
zvuala kao jedna od onih ena koje su vrsto odluile da ne vode obian, nego ozbiljan
razgovor. I premda je znala da to ne funkcionira, da njezino prianje djeluje kao nametanje,
nije se mogla zaustaviti.
Nije znala to je na to tjera. Nelagoda, jednostavno to to u posljednje vrijeme tako rijetko
razgovara s neznancima. Neobinost vonje u automobilu s ovjekom koji joj nije mu.
ak ga je upitala, nepromiljeno, to misli o Pierreovoj pretpostavci da je nesrea na
motociklu bila samoubojstvo.
"To se mirno moe nagaati u vezi s gotovo svakim nesretnim sluajem", rekao je.
"Ne morate se truditi da me dovedete pred zgradu", rekla je. "Mogu ovdje izai". Tako joj
je bilo neugodno, tako stalo da se udalji od njega i njegove jedva pristojne ravnodunosti da je
stavila ruku na kvaku kao da e otvoriti vrata jo u vonji.
"Namjeravao sam parkirati", rekao je, ipak skreui unutra. "Nisam vas kanio ostaviti na
cesti".
Rekla je: "Ovo bi moglo potrajati."
"Nije vano. Mogu priekati. Ili mogu ui i malo razgledati. Ako nemate nita protiv."
Zaustila je da kae kako staraki domovi mogu biti sumorni i deprimantni. Tada se sjetila
da je on lijenik i da ovdje nee vidjeti nita to dosad ve nije vidio. A neto ju je u nainu na
koji je rekao "ako nemate nita protiv" - u nekom slubenom prizvuku, ali i nesigurnosti u
glasu - iznenadilo. inilo se kao da joj nudi vlastito vrijeme i vlastitu nazonost kao rtvu
koja nema nikakve veze s uljudnou, ve prije neke veze s njom samom. Bila je to ponuda
iznesena s trakom iskrene poniznosti, ali nikako ne molba. Da je odmah rekla kako radije ne
bi dalje tratila njegovo vrijeme, on se ne bi uputao u daljnje pokuaje nagovaranja, smireno i
uljudno bi se s njom pozdravio i odvezao se.
Ovako, oboje su izili iz kola i krenuli jedno uz drugo preko parkiralita prema glavnom
ulazu.
Nekoliko staraca ili invalida sjedilo je na etvrtastom komadu plonika okruenom s
nekoliko upavih grmova i loncima petunija, kao da se pokuava doarati vrtna terasa. Teta
Muriel nije bila meu njima, ali Meriel se zatekla kako dijeli srdane pozdrave na sve strane.
Neto se s njom dogodilo. Iznenada je bila ispunjena tajnovitim osjeajem moi i uitka, a sa
svakim daljnjim korakom neka joj je vedra poruka putovala iz peta do samoga tjemena.
Kada ga je poslije upitala: "Zato si doao onamo s mnom?" odgovorio je: "Zato to te
nisam htio ispustiti iz vida."
Teta Muriel je sjedila sama, u invalidskim kolicima, u sumranom hodniku odmah ispred
vrata svoje sobe. Bila je nateena i svjetlucava - ali zato to je bila umotana u pregau od
azbesta da moe popuiti cigaretu. Muriel se uinilo da je, kad se s njom oprostila prije
mnogo mjeseci i godinjih doba, sjedila u istom ovom stolcu - premda bez pregae od
azbesta, koja je vjerojatno bila u skladu s nekim novim propisom ili je odraavala
105
uznapredovalo propadanje. Vrlo je vjerojatno ovdje sjedila svakoga dana kraj vrsto
zaarafljene pepeljare ispunjene pijeskom i gledala u zid ukastosmee boje ui - bio je
obojen u ruiasto ili ljubiasto, ali u sumranom hodniku djelovao je kao da je bolesne boje
ui - s malom zidnom policom s koje je padao slap umjetnog brljana.
"Meriel? Pomislila sam da si to ti", rekla je. "Prepoznala sam ti korak. Prepoznala sam ti
disanje. Proklete mrene me mue. Vidim samo nekakve mrlje."
"Ja sam, tako je, pa kako si mi?" Meriel ju je poljubila u sljepoonicu. "Zato nisi vani na
suncu?"
"Ne volim sunce", rekla je starica. "Moram misliti na svoj ten."
Mogue je da se alila, ali je to moda bila i istina. Blijedo lice i ruke bili su joj prekriveni
velikim mrljama - mrtvaki bijelim mrljama to su hvatale ono malo svjetla koje je do njih
dopiralo i prelijevale se srebrnasto. Neko je bila prirodna plavua, ruiasta lica, vitka, ravne
dobro podiane kose koja joj je posijedjela ve s trideset i neto godina. Sada joj je kosa bila
istanjena, zalegnuta od trljanja o jastuke, a une resice su visjele iz nje kao plosnate bradavice.
Nekad je nosila sitne dijamante u uima - kamo su nestali? Dijamante u uima, lance od
pravoga zlata, prave bisere, svilene koulje neobinih boja - jantara, patlidana - i prekrasne
uske cipele.
Mirisala je na bolniki puder i na bombone od slatkoga ko- rijena koje je sisala po cijele
dane izmeu racioniranih cigareta.
"Trebaju nam stolice", rekla je. Nagnula se naprijed, mah- nula rukom s cigaretom,
pokuala zafukati. "Posluga, molim. Stolice."
Doktor je rekao: "Ja u ih nai."
Stara i mlada Muriel ostale su same.
"Kako ti se zove mu?"
"Pierre."
"I ima dvoje djece, je li? Jane i Davida?"
"Tako je. Ali ovaj ovjek sa mnom..
"A, ne", rekla je stara Muriel. "To nije tvoj mu."
Teta Muriel pripadala je generaciji Merieline bake, a ne majke. Njezinoj majci predavala
je likovni u koli. Najprije joj je bila inspiracija, zatim saveznica, zatim prijateljica. Slikala je
velike apstraktne slike od kojih je jedna - dar Merielinoj majci - visjela u stranjem hodniku
kue u kojoj je Meriel odrastala, a selila se u blagovaonicu svaki put kad je umjetnica dolazila
u goste. Boje su bile mutne - tamnocrvene i smee (Merielin otac je to zvao "zapaljena hrpa
gnojiva" ) - ali duh tete Muriel uvijek se inio vedrim i neustraivim. U mladosti je ivjela u
Vancouveru, prije nego to je dola pouavati u ovaj grad u unutranjosti. Prijateljevala je sa
slikarima ija su imena sad bila u novinama. eznula je da se opet vrati u Vancouver i
napokon se vratila, voditi poslove i stanovati s bogatim starim parom koji su bili prijatelji i
mecene slikara. inilo se da ima mnogo novca dok je ivjela s njima, ali kad su umrli, ostala
je na suhom. ivjela je od svoje mirovine, prebacila se na akvarele zato to si nije mogla
priutiti uljene boje, gladovala (kako je slutila Merielina majka) da bi mogla odvesti Meriel na
ruak - Meriel je tada bila studentica na sveuilitu. U tim je prilikama prosipala bujicu
poalica i prosudbi, uglavnom istiui kako su djela i ideje kojima se ljudi oduevljaju smee,
ali kako se tu i tamo - u radovima nekog posve nepoznatog suvremenika ili napola
zaboravljenog lika iz nekog drugog stoljea - pojavljuje neto izvanredno. To je bila njezina
uhodana rije pohvale - "izvanredno". Mali zastoj u glasu, kao da je upravo u tom trenutku i
pomalo na vlastito iznenaenje naila na neku kvalitetu u ivotu koju i dalje valja apsolutno
potovati.
Doktor se vratio s dvije stolice i predstavio se, posve prirodno, kao da do sada za to nije
bilo prilike.
"Eric Asher."
"On je lijenik", rekla je Meriel. Upravo je namjeravala poeti objanjavati sve u vezi sa
sprovodom, nesreom, letom iz Smithersa, kad je prekinuta u razgovoru.
"Ali nisam ovdje slubeno, ne brinite se", rekao je doktor.
"O, ne", rekla je teta Muriel. "Vi ste ovdje s njom."
106
"Da", rekao je.
U tom je trenutku preko njihove dvije stolice posegnuo za Merielinom rukom i uhvatio je,
drao neko vrijeme u vrstom stisku i onda je pustio. I rekao je teti Muriel. "Kako ste to znali?
Po mom disanju?"
"Znala sam", rekla je, pomalo nestrpljivo. "I ja sam nekad bila sva vraja."
Meriel nije pamtila da je bilo kad ula njezin glas da tako zvui - s tim drhtajem ili
titrajem u njemu. Osjeala je kao da se u toj, odjednom nepoznatoj, staroj eni raa nekakva
izdaja. Izdaja prolosti, moda i Merieline majke i prijateljstva koje je njegovala s osobom
oito iznad sebe. Ili onih rukova sa samom
Meriel, onih produhovljenih razgovora. Nekakvo je ponienje bilo na vidiku. Muriel je
bila uznemirena, pomalo uzbuena.
"Oh, nekad sam imala prijatelje", rekla je teta Muriel, a Meriel je rekla: "Imala si mnogo
prijatelja." Spomenula je nekoliko imena.
"Mrtvi", rekla je teta Muriel.
Muriel je rekla ne, ba je nedavno neto vidjela u novinama, retrospektivnu izlobu ili
nekakvu nagradu.
"Zbilja? Mislila sam da je umro. Moda sam mislila na nekoga drugoga... Jeste li znali
Delaneyeve?"
Obraala se izravno mukarcu, ne Meriel.
"Mislim da nisam", rekao je. "Ne."
"Neki ljudi koji su imali kuu u koju smo svi odlazili, na otoku Bowen. Delaneyevi.
Mislila sam da ste moda uli za njih. No dobro. Tamo se svata dogaalo. Na to sam mislila
kad sam rekla da sam nekad bila sva vraja. Pustolovine. No dobro. Izgledalo je kao
pustolovine, ali sve se odvijalo prema scenariju, ako razumijete to hou rei. Ne ba prave
pustolovine, zapravo. Svi smo se oblokavali kao zvijeri, naravno. Ali uvijek su morali imati
svijee upaljene u krugu i glazbu, naravno - vie kao ne- kakav ritual. Ali ne potpuno. Jer si
opet mogao upoznati nekoga novoga i poslati scenarij k vragu. Jednostavno se sresti prvi put i
odmah se poeti ljubiti kao lud i mugnuti ravno u umu. U mrak. Nisi mogao daleko stii.
Nije vano. Oboren u letu."
Zakaljala se, pokuala govoriti kroz kaalj, odustala i poela se guiti. Doktor je ustao i
struno je udario nekoliko puta po pogrbljenim leima. Zastenjala je i prestala kaljati.
"Bolje", rekla je. "Ma svi smo dobro znali to radimo, ali smo se pretvarali da ne znamo.
Jednom su mi stavili povez na oi. Ne vani u umi, to je bilo u kui. Bilo je u redu, sama sam
pristala. Meutim, nije ba dobro ispalo - hou rei, ipak sam znala. Uostalom, ondje valjda
ionako nije bilo nikoga koga ne bih prepoznala."
Ponovno se zakaljala, premda ne onako krvniki kao prije. Zatim je podigla glavu i
nekoliko minuta disala duboko i buno, podiui ruke da zaustavi razgovor, kao da e uskoro
imati jo neto rei, neto vano. Ali na kraju se ipak samo nasmijala i rekla "Sada imam
trajan povez preko oiju. Mrene. Sada me nitko ne moe iskoristiti, ni u kakvom razvratu koji
poznajem."
"Kako ih ve dugo imate?" upitao je doktor s uljudnim za- nimanjem i na veliko
Merielino olakanje razvio se znalaki razgovor o sazrijevanju mrene, o njezinom uklanjanju,
o svim za i protiv te operacije i o nepovjerenju tete Muriel u okulista koga su utnuli - kako je
rekla - da se brine o ljudima ovdje. Razvratna matarija - to je Meriel zakljuila da je bilo
ono dosad - skliznula je bez trunke napora u avrljanje o medicini, ugodno pesimistino sa
strane tete Muriel i oprezno utjeno s doktorove. Vrsta razgovora koji se zacijelo redovito
odvija unutar tih zidova.
Nakon nekog vremena doktor i Meriel razmijenili su pogled, kao da se pitaju je li posjet
dovoljno dugo trajao. Skrovit, obziran, gotovo brani pogled ija su maska kao i blaga
intimnost uzbudljiva za one koji, meutim, nisu u braku.
Jo malo.
Teta Muriel je sama preuzela inicijativu. Rekla je: "Oprostite, nije pristojno od mene,
moram vam rei da se umaram." Ni nagovjetaja u njezinom ponaanju, sada, one osobe koja
je pokrenula prvi dio razgovora. Zbunjena, glumei, i s neodreenim osjeajem srama, Meriel
107
se sagnula i poljubila je na rastanku. Imala je osjeaj da nikad vie nee vidjeti tetu Muriel, i
nikad i nije.
Iza ugla, kraj vrata otvorenih prema sobama u kojima su ljudi leali i spavali ili moda
promatrali iz svojih kreveta, doktor ju je dodirnuo izmeu lopatica i preao joj rukom niz
lea. Shvatila je da joj povlai haljinu koja se prilijepila za vlanu kou dok je sjedila
priljubljena uz naslon stolca. Haljina joj je bila vlana i ispod pazuha.
I morala je ii na zahod. Neprestano je pogledom traila toalet za posjetitelje koji je,
inilo joj se, primijetila kad su ulazili.
Evo. Imala je pravo. Olakanje, ali istodobno i potekoa, jer se morala iznenada maknuti
iz njegove blizine i rei "samo as", glasom koji joj je i samoj zazvuao rezervirano i
razdraeno. Rekao je "da" i odrjeito se uputio prema mukom zahodu, i delikatni je trenutak
izgubljen.
Kad je izila van na sunce, vidjela ga je kako etka kraj auta i pui. Prije nije puio - ne u
kui Jonasovih roditelja niti na putu ovamo niti s tetom Muriel. Taj postupak kao da ga je
izolirao, kao da je pokazivao stanovito nestrpljenje, moda nestrpljenje da se konano zavri
jedna stvar i prijee na sljedeu. Sada nije bila ba sigurna je li ona ta sljedea stvar ili stvar
koju treba zavriti. "Kamo?" rekao je dok su se vozili. A onda, kao da je pomislio da je moda
bio preosoran: "Kamo biste eljeli ii?" Gotovo kao da se obraa djetetu ili teti Muriel -
nekome koga se obvezao zabavljati cijelo poslijepodne. A Meriel je rekla "ne znam", kao da
nema izbora do prepustiti se i postati to naporno dijete. Priguila je u sebi jecaj razoaranja,
jauk elje. elje koja se prije inila bojaljivom i sporadinom, a opet je sad iznenada
proglaena neprilinom, jednostranom. Njegove su ruke na volanu pripadale samo njemu,
opozvane kao da je nikad nije dodirnuo.
"to kaete na Stanley Park?" rekao je. "Biste li rado proetali po Stanley Parku?"
Rekla je "O, Stanley Park. Godinama nisam bila ondje", kao da ju je ta ideja oduevila i
kao da ne moe ni zamisliti nita bolje. I jo je pogorala stvari dodavi: "Tako je prekrasan dan."
"Da, zbilja je prekrasan."
Govorili su kao karikature, bilo je to nepodnoljivo.
"Ovi iznajmljeni auti nemaju radio. No dobro, ponekad imaju. Ponekad ne."
Spustila je svoj prozor dok su prelazili most Lion's Gate. Pitala je smeta li mu.
"Ne. Uope ne."
"Meni je to uvijek znak ljeta. Sputeni prozor i lakat vani i povjetarac koji ulazi unutra -
mislim da se nikad ne bih mogla nauiti na klimu u autu."
"Na nekim temperaturama moda biste se nauili."
Prisilila se na utnju sve dok ih nije prihvatila uma u parku, gdje su visoka, gusta stabla
moda mogla progutati glupost i sramotu. Tada je sve pokvarila svojim pretjerano
zadivljenim uzdahom.
"Prospect Point." Naglas je proitao natpis na znaku.
Posvuda je bilo prilino mnogo ljudi, premda je bilo popodne radnoga dana u svibnju, kad
praznici jo nisu poeli. Za koji as mogli bi to spomenuti. Automobili su bili parkirani du
cijelog kolnog prilaza restoranu, a u panoramskom vidikovcu stvorio se red pred dalekozorom
na kovanice.
"Aha". Uoio je auto koji je izlazio s mjesta. Na trenutak su odahnuli jer se odgodila
potreba za razgovorom, dok je on zastao, krenuo unatrag da autu dade mjesta, a onda spretno
umanevrirao u prilino uzak prostor. Izili su istodobno, obili auto da se nau na ploniku.
Okretao se na jednu stranu i drugu, kao da odluuje kamo e krenuti. etai su dolazili i
odlazili po svim stazama koje su se vidjele.
Noge su joj se tresle, nije to vie mogla izdrati.
"Odvedi me nekamo", rekla je.
Pogledao joj je u lice. Rekao je: "Da."
Ondje na ploniku, naoigled cijelome svijetu. Ljubili se kao ludi.
Odvedi me, to je rekla. Odvedi me nekamo, ne Hajdemo nekamo. To joj je vano. Taj
108
rizik, ta predaja snage. Potpuni rizik i predaja. Hajdemo - to bi ukljuivalo rizik, ali ne i
odricanje od moi, koje je za nju bilo poetak - kad god je ponovno proivljavala taj trenutak
- odrona u ponor erotike. A to da se on sa svoje strane odrekao moi? Kamo da te odvedem?
Ni to ne bi nikako ilo. On mora rei upravo ono to je i rekao. Mora rei: Da.
Odveo ju je u stan u kojemu je odsjeo, u Kitsilanu. Pripadao je prijatelju koji je bio na nekoj
ribarici, negdje iza zapadne obale otoka Vancouver. Stan je bio u maloj, pristojnoj kui na dva ili tri
kata. Jedino ega e se u vezi s njom sjeati bit e staklene cigle oko ulaznih vrata i komplicirani,
teki stereoureaj iz onoga doba, koji je, ini se, bio jedini namjetaj u dnevnoj sobi.
Vie bi voljela drukiju pozornicu i takvom ju je zamijenila u sjeanju. Uzak hotel, pet ili
est katova, neko pomodna adresa u sreditu Vancouvera. Zastori od poutjele ipke, visoki
stropovi, moda elina reetka preko dijela prozora, lani balkon. Nita uistinu prljavo ili
sumnjivo, tek ozraje duge napuenosti osobnim jadima i grijehom. Tu bi bila prisiljena proi
kroz maleno predvorje oborene glave i ruku pripijenih uz tijelo, tijela proetog slatkim
stidom. A on bi se obratio portiru tihim glasom koji ne objavljuje, ali i ne prikriva, njihovu
nakanu niti se ispriava.
Zatim vonja u staromodnom kavezu lifta kojim upravlja jedan starac - ili moda stara
ena, moda invalidna, podmukla slukinja poroka.
Zato je izmislila, zato je dodala taj prizor? Da uhvati onaj trenutak ogoljivanja, onaj
prodorni osjeaj stida i ponosa koji joj je obuzeo tijelo dok je prolazila kroz (izmiljeno)
predvorje i zbog zvuka njegova glasa, one diskrecije i autoriteta u obraanju portiru rijeima
koje nije mogla dokraja razaznati.
Takvim je tonom moda govorio i u drogeriji nekoliko ulica dalje od stana, nakon to je
parkirao auto i rekao "Samo as, odmah u". Praktini aranmani koji su u branom ivotu
djelovali bezvoljno i obeshrabrujue u ovim su, drukijim, okolnostima izazivali kod nje
pritajenu vrelinu, neku dotada nepoznatu letargiju i pokornost.
Kad se smrailo, odvezao ju je natrag istim putem, vozio je kroz park i preko mosta i kroz
zapadni Vancouver, prolazei tek na maloj udaljenosti od kue Jonasovih roditelja. Stigla je u
zaljev Horseshoe, doista gotovo u posljednji trenutak i ula u trajekt. Posljednji dani svibnja
spadaju u najdulje u godini, i unato svjetlima na pristanitu trajekta i svjetlima vozila koja su
se u rijekama ulijevala u trbuh broda, jo je nazirala odsjaj na zapadnom nebu i na njemu crni
humak jednoga otoka - ne Bowena ve nekoga kojemu nije znala ime - uredno ocrtan poput
pudinga izvrnutog na ulazu u zaljev.
Morala se pridruiti gomili tijela koja su se probijala uza stube, a kad je stigla do putnike
palube, sjela je na prvo mjesto koje je uoila. Nije se ak ni potrudila da kao obino potrai
mjesto do prozora. Imala je pred sobom sat i pol dok brod ne pristane na drugoj strani tjesnaca
i za to je vrijeme morala obaviti mnogo toga.
im je brod krenuo, ljudi kraj nje poeli su razgovarati. Nisu to bili sluajni sugovornici
koji su se upoznali na trajektu, ve prijatelji i obitelj, koji su se dobro poznavali i koji e imati
dovoljno tema za razgovor za vrijeme cijelog puta. I tako je ustala i izila na palubu, popela se
na gornju, gdje je uvijek bilo manje ljudi pa sjela na jednu od kutija u kojoj su drali pojasove
za spaavanje. Boljelo ju je na oekivanim i neoekivanim mjestima.
Posao koji je morala obaviti, zakljuila je, bio je sjetiti se svega - pri emu je sjetiti se
znailo proivjeti to jo jednom u duhu - a onda to pospremiti zauvijek. Svi doivljaji toga
dana uredno sloeni, ni jedan ostavljen nedovren ili odbaen, sve prikupljeno poput blaga i
okonano, odloeno u stranu. Usredotoila se na dva predvianja, prvo ugodno, a drugo posve
prihvatljivo u sadanjem trenutku, premda e joj nedvojbeno kasnije postati tee.
Njezin brak s Pierreom nastavit e se i potrajati.
Nikada vie nee vidjeti Ashera.
I jedno i drugo pokazalo se tonim.
Njezin je brak zaista potrajao - vie od trideset godina poslije ovoga, sve do Pierreove
109
smrti. Za vrijeme rane i razmjerno lagane faze njegove bolesti ona mu je naglas itala,
prelazei po nekoliko knjiga koje su oboje itali prije mnogo godina i kojima su se kanili
vratiti. Jedna od njih bila je "Oevi i djeca". Nakon to je proitala scenu u kojoj Bazarov
izraava svoju silovitu ljubav Ani Sergejevnoj, a Ana je uasnuta, prekinuli su da povedu
malu diskusiju. (Ne prepirku - za to su postali previe ranjivi.) Meriel je eljela da se scena
odvija drukije. Vjerovala je da Ana ne bi tako reagirala.
"Stvar je u piscu", rekla je. "To kod Turgenjeva obino nikad ne osjeam, ali ovdje mi se
ini da se sam Turgenjev umijeao i na silu ih razdvaja, i to s nekim vlastitim ciljem."
Pierre se slabano nasmijeio. Svaki je njegov izraaj lica u posljednje vrijeme bio tek u
naznakama. "Misli da bi ona podlegla?"
"Ne. Ne bi podlegla. Ja joj ne vjerujem, mislim da je ona jednako opsjednuta kao i on.
Oni bi se upustili u to."
"To je romantian stav. Ti navlai stvari na svoje da dobije sretan zavretak."
"Nisam rekla nita o zavretku."
"Sluaj", rekao je Pierre strpljivo. On je uivao u ovakvim razgovorima, ali su mu teko
padali, morao je povremeno zastajati da se odmori i pribere snagu. "Da je Ana popustila, to bi
bilo zato to ga voli. Kad sve zavri, voljela bi ga jo vie. Zar nisu ene uvijek takve?
Mislim, ako su zaljubljene? A to bi on napravio - otiao bi sljedee jutro, a da joj moda ne
kae ni jednu rije na rastanku. To mu je u prirodi. Njemu je uasno to je voli. I kako bi to
onda bilo bolje?"
"Imali bi neto. Ono to su doivjeli."
"On bi sve bre-bolje zaboravio, a ona bi umrla od stida i osjeaja odbaenosti. Ona je
pametna. Zna to."
"No dobro", rekla je Meriel i na trenutak zastala jer se osjeala stjeranom u kut. "No
dobro, Turgenjev to ne kae. On kae da je ona potpuno zaprepatena. On kae da je hladna."
"Inteligencija je ini hladnom. Inteligentna znai hladna, za enu."
"Ne znai."
"Mislim, u devetnaestom stoljeu. U devetnaestom stoljeu znai."
One noi na trajektu, dok je mislila kako e sve uspjeti raistiti, Meriel nije nita ni
priblino raistila. Morala je proivljavati val za valom intenzivnog prisjeanja. I to e
prolaziti i dalje - u postupno sve duljim razmacima - u godinama koje slijede. Neprestano je
otkrivala neto to joj je promaknulo, i to bi je uvijek potreslo. Neto bi opet ula ili vidjela -
neki zvuk koji su zajedno proizveli, pogled koji su razmijenili, pogled prepoznavanja i
ohrabrenja. Pogled koji je na svoj nain bio posve hladan, a opet pun istinskog potovanja i
intimniji od bilo kojeg pogleda to bi ga mogli razmijeniti ljudi u braku ili ljudi koji bilo to
duguju jedno drugome.
Sjeala se njegovih bademasto smeih oiju, pogleda izbliza na grubu kou, kruia nalik
starom oiljku kraj nosa, glatke irine njegovih prsa dok se izdizao iznad nje. Ali da su je
pitali, ne bi mogla dati upotrebljiv opis kako je izgledao. Vjerovala je da je od samog poetka
tako silovito osjeala njegovu nazonost da obino promatranje nije bilo mogue. Iznenadno
sjeanje na njihove rane, nesigurne trenutke pune oklijevanja i dalje ju je moglo natjerati da se
presavije i uvue u sebe, kao da hoe zatititi ranjivo iznenaenje vlastita tijela, bunu provalu
elje. Ljubavi-moja-ljubavi-moja, mrmljala je grubo, mehaniki, rijei kao tajni oblog.
Kada je vidjela njegovu sliku u novinama, nije ju odmah probola bol. Izrezak joj je
poslala Jonasova majka, koja je, dok god je bila iva, inzistirala na tome da ostane s njima u
vezi i da ih kad god moe podsjeti na Jonasa. "Sjeate se onog doktora na Jonasovom
pogrebu?" napisala je iznad malenog novinskog naslova. "Doktor iz divljine poginuo u padu
aviona." Bila je to stara slika, po svoj prilici, nejasna u novinskoj reprodukciji. Prilino
krupno lice, nasmijeeno - to nikad ne bi od njega oekivala pred kamerom. Nije poginuo u
svom zrakoplovu, ve u padu helikoptera na izvanrednom letu. Pokazala je isjeak Pierreu.
110
Rekla je: "Jesi li ikad saznao zato je zapravo doao na onaj pogreb?"
"Mogue je da su se nekada druili. Sve one izgubljene due na dalekom sjeveru."
"O emu si razgovarao s njim?"
"Priao mi je kako je jednom poveo Jonasa sa sobom da ga naui letjeti. Rekao je 'Nikad
vie'."
Onda je on upitao: "Zar te nije on nekamo vozio? Kamo?"
"U Lynn Valley. U posjet teti Muriel."
"I o emu ste razgovarali?"
"Nije bio ba razgovorljiv."
injenica da je bio mrtav kao da nije posebno utjecala na njezine sanjarije - ako su se tako
mogle nazvati. One u kojima je zamiljala sluajne susrete ili ak oajniki dogovorene
sastanke ionako nikad nisu imale uporita u stvarnosti pa se nisu morale mijenjati zato to je
on umro. Morale su se same istroiti na nain koji nije kontrolirala i nikad nije razumjela.
Dok se one veeri vraala kui, poela je padati kia, ne ba jaka. Ustala je i ushodala se
po palubi i nije vie mogla sjesti na poklopac kutije s pojasovima za spasavanje, a da joj ne
ostane velika mokra mrlja na haljini. I tako je stajala i gledala pjenu koja se kovitla na tragu
broda i palo joj je na pamet da bi se u odreenoj vrsti prie - vrsti kakvu vie nitko ne pie -
od nje oekivalo da se baci u vodu. Ba ovakva kakva je sad, proeta sreom, zadovoljena kao
to sigurno nikad vie nee biti, svaka stanica u njezinom tijelu nabijena slatkim
samopotovanjem. Romantian in koji bi se mogao shvatiti - iz zabranjenog kuta gledanja -
kao vrhunski racionalan in.
Je li bila u napasti? Vjerojatno je samo sebi doputala matati da je u napasti. Vjerojatno
nije bila ni blizu preputanju, premda je preputanje bilo na dnevnom redu.
Tek kada je Pierre umro prisjetila se jo jednog detalja.
Asher ju je vozio u zaljev Horseshoe na trajekt. Iziao je iz auta i doao na njezinu stranu.
Ona je stajala i ekala da se oprosti s njim. Krenula je prema njemu da ga poljubi - oito neto
posve prirodno, nakon posljednjih nekoliko sati - a on je rekao: "Ne."
"Ne", rekao je. "Nikad to ne radim."
Naravno da to nije bila istina, da to nikad ne radi. Da se nikad ne ljubi vani gdje ga svatko
moe vidjeti. Upravo je to radio toga poslijepodneva na Prospect Pointu.
Ne.
To je bilo jednostavno. Upozoravao je. Odbijao. titio nju, moglo bi se rei, kao i sebe.
ak i ako ga ranije toga dana to nije brinulo.
Nikad to ne radini bilo je neto posve drugo. Druga vrsta upozorenja. Informacija koja je
nije mogla usreiti, premda ju je moda morala sprijeiti da ozbiljno ne pogrijei. Potedjeti je
lanih nada i ponienja odreene vrste pogreke.
Kako su se onda oprostili? Jesu li se rukovali? Nije se mogla sjetiti.
Ali ula je njegov glas, lakou i ozbiljnost tona, vidjela ono odluno, a ipak ugodno lice,
osjetila lagano pomicanje iz svojih okvira. Nije dvojila da je uspomena vjerna. Nije joj bilo
jasno kako ju je cijelo ovo vrijeme uspjela tako duboko potiskivati.
Pomislila je kako bi, da joj to nije uspjelo, njezin ivot moda bio drukiji.
Kako?
Moda ne bi ostala s Pierreom. Moda ne bi bila u stanju odravati ravnoteu. Pokuaj da
uskladi ono to je bilo reeno na trajektu s onim to je bilo reeno i uinjeno ranije istoga
dana ponukalo bi je da bude budnija i znatieljnija. Ulogu su moda odigrali ponos ili inat -
potreba da se odreeni mukarac pokaje za ono to je rekao, otpor tome da naui svoju lekciju
- ali to ne bi bilo sve. Postojao je i drukiji ivot koji je mogla voditi - to ne znai da bi joj
bio miliji. Vjerojatno je zbog svojih godina (neto to je neprestano zaboravljala uzeti u obzir)
i zbog rijetkog, prohladnog zraka koji je udisala od Pierreove smrti mogla misliti o toj drugoj
vrsti ivota jednostavno kao o nekakvom istraivanju s vlastitim zamkama i postignuima.
Uostalom, moda ionako ne otkrivamo mnogo. Moda otkrivamo uvijek samo jedno te
isto - neku oitu, ali uznemirujuu injenicu o sebi samome. U njezinom sluaju, injenicu da
111
je od samog poetka njezina zvijezda vodilja bila razboritost - ili u najmanju ruku tedljiv
pristup gospodarenju osjeajima.
Ona mala gesta samoouvanja koju je izveo, onaj ljubazni i smrtonosni oprez,
nefleksibilnost koja se ve pomalo istroila, kao zastarjela bahatost. Sada ga je mogla gledati
kroz uobiajenu izmaglicu mistifikacije, kao da joj je bio mu.
Pitala se hoe li takav ostati, ili je u pripremi imala neku drugu ulogu za njega, neto
emu bi u njezinim mislima jo posluio u vremenu koje je pred njom.
QUEENIE
"Moda bi bilo bolje da me vie ne zove tako", rekla je Queenie kad me doekala na
stanici Union.
Rekla sam: "Kako? Queenie?"
"Stanu se ne svia", rekla je. "Kae da ga podsjea na konja."
Vie me je zaudilo kad sam ula da ga zove "Stan" nego to to mi je dala na znanje da
vie nije Queenie, sad je Lena. Ali nisam valjda oekivala da e mua zvati gospodin
Vorguilla nakon godinu i pol braka. Sve to vrijeme nisam je vidjela, a kad sam je maloprije
spazila u skupini ljudi koji su ekali vlak, gotovo je nisam prepoznala.
Kosa joj je bila obojena crno i natapirana oko lica u onoj frizuri, kako god da se zvala,
koja je u to doba dola u modu poslije visoke pune to smo je zvali "konica". Prelijepa
medena boja - gore zlatna, ispod tamnija - kao i svilenkaste duge vlasi zauvijek su nestale.
Nosila je utu haljinu s uzorkom koja joj se irila od tijela i zavravala nekoliko centimetara
iznad koljena. Zbog debelih crta izvuenih tuem na kapcima kao u Kleopatre i ljubiastog
sjenila, oi su joj djelovale manje, ne vee, kao da ih namjerno skriva. Sad je imala probuene
ui i zlatni obrui visjeli su joj uz lice.
Primijetila sam da je i ona mene odmjerila s dozom iznenaenja. Pokuala sam nastupiti
smjelo i leerno. Rekla sam: "Je li to haljina ili volan oko guzice?" Nasmijala se, a ja sam
rekla: "Alaj je bilo vrue u vlaku. Uznojila sam se kao svinja."
ula sam kako mi zvui glas, seljaki otegnuto i srdano, kao glas moje maehe Bet.
Uznojila sam se kao svinja.
U tramvaju, na putu do Queeniene kue, nisam mogla prestati zvuati kao glupaa. Rekla
sam: "Jesmo jo u centru?" Brzo smo za sobom ostavili visoke zgrade, ali nije mi se inilo da
bi ovaj dio grada mogao biti stambeni. Neprestano su se nizali isti duani i zgrade i tako u
beskraj - kemijska istionica, cvjearnica, mjeovita roba, restoran. Kutije voa i povra na
ploniku, ploe s natpisima za zubare, krojaice i vodoinstalatere u izlozima na katu. Jedva
pokoja zgrada via od kata, jedva pokoje stablo.
"Ovo nije pravi centar", rekla je Queenie. "Sjea se da sam ti pokazala gdje je Simpson?
Gdje smo se ukrcale na tramvaj? To je ba centar."
"Pa jesmo blizu?" rekla sam.
Rekla je: "Jo imamo dobar komad puta."
A onda je rekla: "Prilino daleko. Stan ne voli ni kad kaem dobar komad puta."
Od tog ponavljanja, a moda i od vruine, uhvatila me neka tjeskoba i munina. Drale
smo moj koveg na koljenima, a samo nekoliko centimetara dalje od mojih prstiju bio je
debeli muki vrat i elava glava. Nekoliko crnih, dugih vlasi ovlaenih znojem uhvatilo mu se
za tjeme. Zbog nekog razloga sjetila sam se zubala gospodina Vorguille u kupaonikom
ormariu, koje mi je Queenie pokazala kad je radila za Vorguille u kui vrata do nas. To je
bilo davno prije no to se uope moglo pomisliti da se gospodin Vorguilla zove Stan.
Dva povezana zuba stajala su kraj njegove britve, etkice za brijanje i drvene zdjelice s
ogavnim sapunom za brijanje oblijepljenim njegovim dlakama.
112
"To je njegov most", rekla je tad Queenie.
Most?
"Zubni most."
"Bljak", rekla sam.
"To mu je rezervni", rekla je. "Onaj drugi nosi."
"Bljak. Nekako su uti."
Queenie mi je pokrila usta dlanom. Nije htjela da nas uje gospoa Vorguilla. Gospoa
Vorguilla leala je dolje u prizemlju na kauu u dnevnoj sobi. Oi su joj veinom bile
zatvorene, ali moda nije spavala.
Kad smo napokon sile s tramvaja, morale smo se uspeti strmom uzbrdicom i nespretno
smo pokuavale rasporediti teinu kovega izmeu sebe. Kue nisu bile ba potpuno jednake,
premda su na prvi pogled tako djelovale. Neki su se krovovi sputali preko zidova kao kakve
kape ili je pak cijeli kat bio zapravo krov prekriven indrom. indra je bila tamnozelena ili
tamnosmea ili smea. Trijemovi su se nagurali niti pola metra od plonika, a prostor izmeu
kua izgledao je tako tijesan kao da bi si stanari mogli pruiti ruke kroz bone prozore i
rukovati se. Djeca su se igrala na ploniku, ali Queenie nije na njih obraala nita vie
pozornosti nego na ptice to su kljucale po pukotinama. Vrlo debeo mukarac, gol do pasa,
sjedio je na stubama pred svojom kuom i zurio u nas tako netremice i snudeno da sam bila
sigurna kako nam mora neto rei. Queenie je samo promarirala kraj njega.
Negdje na pola puta uzbrdo skrenula je i krenula ljunanom stazom izmeu kanti za
smee. S prozora na katu neka ena doviknula nam je neto to nisam razumjela. Queenie je
viknula: "To je samo moja sestra, dola je u posjet."
"Naa gazdarica", rekla mi je. "ive sprijeda i na katu. Oni su Grci. Jedva da govore
engleski."
Pokazalo se da Queenie i gospodin Vorguilla dijele kupaonicu s Grcima. Sa sobom si
nosio svoju rolu toaletnog papira - ako zaboravi, nema toaletnog papira. Pohitala sam u
kupaonicu jer sam imala obilnu menstruaciju i morala sam promijeniti uloak. Godinama
poslije pogled na odreene gradske ulice za vruih dana, odreeni tonovi smee opeke i
tamno obojene indre te buka tramvaja podsjeali su me na greve u donjem dijelu trbuha,
valove vreline, tjelesne izluevine, zajapurenu zbrku.
Postojala je jedna spavaa soba u kojoj je spavala Queenie s gospodinom Vorguillom i
druga spavaa soba pretvorena u malenu dnevnu sobu, uska kuhinja i zatvoreni trijem. Meni
je bio namijenjen krevet na trijemu. Odmah uz prozore gazda i jo jedan mukarac popravljali
su motorkota. Miris benzina, metala i strojeva mijeao se s mirisom rajica koje zriju pod
suncem. S prozora na katu tretala je glazba s radija.
"Ako Stan neto ne moe podnijeti", rekla je Queenie, "to je taj radio." Navukla je
cvjetaste zavjese, ali sunce i buka i dalje su prodirali u stan. "Da si bar mogu priutiti
podstavu", rekla je.
U ruci sam drala krvavi uloak umotan u toaletni papir. Dala mi je papirnatu vreicu i
uputila me do kante za smee pred kuom. "Bilo koja kanta", rekla je. "Odmah tu pred
kuom. Nee zaboraviti, ne? I nemoj ostavljati kutiju s ulocima tamo gdje je on moe
vidjeti; gadi mu se da ga se na to podsjea."
I dalje sam se trudila drati nonalantno, ponaati se kao da se osjeam kao kod kue.
"Moram si nabaviti ovakvu lijepu, laganu haljinu kakvu ti ima", rekla sam.
"Moda ti je mogu saiti", rekla je Queenie, s glavom u hladnjaku. "Treba mi kokakola, a
tebi? Kupujem u onom duanu gdje prodaju restlove. Cijela ova haljina kotala me valjda tri
dolara. Koji broj sad nosi?"
Slegnula sam ramenima. Rekla sam kako pokuavam smravjeti.
"No dobro. Moda emo neto nai."
"Oenit u se s gospoom koja ima curicu otprilike tvojih godina", rekao je moj otac. "A
113
ta curica nema oca. Zato mi mora neto obeati, a to je da je nikad nee zadirkivati zbog
toga niti joj neto runo o tome govoriti. Dogodit e se tu i tamo da ete se svaati i
sukobljavati, kako to ve ide sa sestrama, ali to je jedna stvar koju joj nikad ne smije stavljati
na nos. A ako joj to druga djeca govore, nikad ne smije stati na njihovu stranu."
Da se ne predam bez rasprave, rekla sam da ni ja nemam majku pa mi ipak nitko nita
runo ne govori.
Otac je rekao: "To je drukije."
U svemu je bio u krivu. Nismo bile ni izdaleka sline dobi jer je Queenie imala devet
godina kad se otac oenio s Bet, a ja est. Iako smo se poslije, kad sam ja preskoila jedan
razred, a Queenie jedan pala, u koli primakle jedna drugoj. I nikad nisam vidjela bilo koga da
bi bio neljubazan prema Queenie. S njom su se svi htjeli druiti. Prvu su je birali u bejzbolsku
momad, iako je bejzbol igrala bez veze, i prvu u ekipu za pravopis, iako je s pravopisom loe
stajala. Osim toga, ona i ja nismo se svaale. Nikad, nijednom. Bila je iznimno ljubazna
prema meni, a ja sam joj se iznimno divila. Oboavala sam je zbog njezine tamnozlatne kose i
sanjivih tamnih oiju - oboavala bih je ve samo zbog izgleda i njezinog smijeha. Smijala se
slatko i hrapavo poput smeeg eera. Pravo je udo da je uza sve svoje prednosti mogla biti
tako njena srca i ljubazna.
im sam se probudila ono jutro kad je Queenie nestala, ono jutro poetkom zime, osjetila
sam da je otila.
Jo je bilo mrano, izmeu est i sedam ujutro. U kui je bilo hladno. Navukla sam debeli
vunasti smei kuni ogrta koji smo Queenie i ja dijelile. Zvale smo ga Bujfalo Bili i svako
jutro prisvajala ga je ona koja je prva ustala iz kreveta. Nije se znalo odakle se stvorio kod
nas.
"Moda ga je ostavio neki Betin prijatelj prije nego to se udala za tvog tatu", rekla je
Queenie. "Ali da nisi pisnula o tome, ubila bi me."
Krevet joj je bio prazan, a nije bila ni u kupaonici. Sila sam niza stube u prizemlje, ne
palei usput ni jedno svjetlo jer nisam htjela probuditi Bet. Provirila sam kroz prozori na
ulaznim vratima. Poploeni kolnik, plonik i nagnjeena trava u prednjem dvoritu svjetlucali
su pod mrazom. Snijeg je kasnio. Podignula sam termostat u predsoblju i pe se upalila u
mraku, pouzdano pritom stenjui. Upravo smo instalirali pe na loivo ulje, a otac je rekao da
se i dalje svako jutro budi u pet i misli kako je vrijeme da sie u podrum i potpali vatru.
Otac je spavao u sobi koja je nekad bila smonica, pokraj kuhinje. Imao je eljezni krevet
i stolicu s polomljenim naslonom, na kojoj je drao hrpu starih brojeva National Geographica,
da ita kad ne moe spavati. Svjetlo na stropu palio je i gasio pomou uzice privrene na
okvir kreveta. Cijeli ovaj aranman meni je djelovao kao neto potpuno prirodno i dolino za
glavu kue, za oca. On mora spavati kao kakav straar pod grubim pokrivaem i okruen
neukroenim mukim mirisom strojeva i duhana. Mora itati i biti budan u svako doba i na
oprezu ak i dok spava.
A opet, uza sve to, nije uo Queenie. Rekao je kako mora da je negdje u kui. "Jesi
pogledala u kupaonicu?"
Rekla sam: "Nije tamo."
"Moda je kod svoje majke. Moda su je uhvatili ivci."
Kad bi se Bet probudila - ili se ne bi sasvim probudila - iz runog sna, otac je govorio da
su je uhvatili ivci. Tad je izlazila iz sobe glavinjajui i nesposobna objasniti to ju je uplailo
pa ju je Queenie morala pratiti natrag u krevet. Queenie bi joj se smotala uz lea i isputala
smirujue zvukove kao psi koji lape mlijeko, a ujutro se Bet ne bi niega sjeala.
Upalila sam svjetlo u kuhinji.
"Nisam je htjela probuditi", rekla sam. "Bet."
Pogledala sam limenu kutiju za kruh, zahrala dna i preesto prebrisanu krpicom za sue,
i lonce koji su stajali na tednjaku, oprani, ali ne i spremljeni na svoje mjesto, i moto izrezan
iz kalendara Mljekare Fairnholme "Gospod je srce naeg doma". Sve te stvari glupo ekaju da
pone dan i ne znaju da ga je katastrofa unitila i ostavila praznu ljusku. Vrata to vode na
114
boni trijem bila su otkljuana.
"Netko je uao", rekla sam. "Netko je uao i odveo Queenie." Otac je iziao iz sobe u
hlaama navuenim preko dugog donjeg rublja. Bet je silazila niza stube ljapkajui
papuama, u kunom ogrtau od enila, palei putem svjetla.
"Queenie nije s tobom?" upitao ju je moj otac. Meni je rekao: "Vrata su otkljuana
iznutra."
Bet je rekla: "to je to s Queenie?"
"Moda joj se samo ilo u etnju", rekao je otac.
Bet nije obraala pozornost na njegove rijei. Na licu je imala masku od neke ruiaste
sasuene i skorene tvari. Prodavala je kozmetike preparate i nikad nikome nije ponudila ni
jedan preparat koji nije iskuala na sebi samoj.
"Idi odmah Vorguillinima", rekla mi je. "Moda se sjetila neega to mora ondje obaviti."
Bilo je to otprilike tjedan dana nakon pogreba gospoe Vorguilla, ali Queenie je i dalje
tamo radila, pomagala je spremiti posue, stolnjake i posteljinu kako bi se gospodin Vorguilla
mogao preseliti u manji stan. On se morao pripremati za boini koncert u koli i nije se imao
vremena sam pakirati. Bet je htjela da Queenie jednostavno da otkaz, tako da se moe
zaposliti kao pomona radnica u nekoj trgovini preko Boia.
Navukla sam oeve gumene izme, koje su stajale kraj ulaza, umjesto da odem na kat po
svoje izme. Spotiui se, prela sam preko dvorita do trijema kue Vorguillinih i pozvonila
na vrata. uli su se zvonii koji kao da su svima objavljivali da je posrijedi glazbeno
kuanstvo. Stegnula sam Buffala Billa vrsto oko sebe i molila u sebi. O, Queenie, Queenie,
upali svjetlo. Zaboravila sam da bi svjetlo ve bilo upaljeno da je Queenie unutra i da neto radi.
Nema odgovora. Stala sam udarati po drvenim vratima. Gospodin Vorguilla bit e jako
zlovoljan kad ga napokon probudim. Pritisnula sam glavu uz vrata da osluhnem mie li se tko.
"Gospodine Vorguilla, gospodine Vorguilla, oprostite to vas budim, gospodine
Vorguilla. Ima li koga kod kue?"
Na kui s druge strane Vorguillinih otvorio se prozor. Ondje je stanovao gospodin Hovey,
stari neenja, sa sestrom.
"Valjda ima oi u glavi da vidi", doviknuo mi je gospodin Hovey. "Pogledaj kolni
prilaz."
Auta gospodina Vorguille nije bilo.
Gospodin Hovey s treskom je zatvorio prozor.
Kad sam otvorila kuhinjska vrata, zatekla sam oca i Bet kako sjede za stolom, a pred
njima stoje alice aja. Na minutu sam pomislila da je ponovno uspostavljen red. Moda je
netko telefonirao, javio neke smirujue vijesti.
"Gospodina Vorguille nema", rekla sam. "Nema ni njegovog auta."
"O, znamo to", rekla je Bet. "Znamo sve o tome."
Otac je rekao: "Vidi ovo", i gurnuo mi komad papira preko stola.
Idem se udati za gospodina Vorguillu, pisalo je. Vaa Queenie.
"Bilo je pod zdjelicom za eer", rekao je otac.
Bet je ispustila liicu.
"Hou ga na sud", viknula je. "Nju u u popravni dom. Zovi policiju."
Otac je rekao: "Osamnaest joj je godina i moe se udati ako ju je volja. Policija nee
postavljati prepreke na cesti da je uhvati."
"Tko kae da su na cesti? Negdje su se zavukli u neki motel. Ta mala glupaa i taj
buljooki umiljeni pametnjakovi Vorguilla"
"Nee je vratiti ako tako govori."
"I ne elim elim da se vrati. Ni ako se vrati puzei na koljenima. Kako si je prostrla, tako
neka i legne, s onim svojim buljookim majmunom. Moe joj ga i u uho staviti to se mene tie."
Otac je rekao: "Sad bi bilo dosta."
Queenie mi je donijela nekoliko tableta protiv bolova da ih popijem s kolom.
"udo kako grevi nestanu jednom kad se uda. Onda... tata ti je rekao za nas?"
115
Kad sam oca obavijestila kako bih htjela raditi preko ljeta, prije nego to u jesen krenem u
uiteljsku kolu, rekao mi je da bih moda mogla otii u Toronto i potraiti Queenie. Rekao
mi je da mu je pisala na adresu njegove prijevoznike tvrtke i upitala bi li im mogao posuditi
neto novca da prebrode zimu.
"Nikad ne bi dolo do toga da mu piem", rekla je Queenie, "da se Stan nije prole godine
razbolio od upale plua."
Rekla sam: "Tad sam prvi put ula gdje si." Suze su mi navrle na oi, ne znam zato. Zato
to sam bila tako sretna kad sam saznala gdje je, tako usamljena prije nego to sam to saznala,
zato to sam eljela od sveg srca da mi sad kae: "Naravno, uvijek sam ti se mislila javiti", a
nije to rekla.
"Bet ne zna", rekla sam. "Misli da sam sama ovdje."
"Nadam se", mirno je rekla Queenie. "Mislim, nadam se da ne zna."
Imala sam joj mnogo toga ispriati o tome kako je kod kue. Rekla sam joj kako je
prijevoznika tvrtka narasla od tri kamiona na njih desetak i da je Bet kupila bundu od bizarna
i proirila posao te da sad dri savjetovanja o ljepoti i kozmetici kod nas kod kue. Za tu je
svrhu uredila sobu u kojoj je prije spavao moj otac i premjestila njegov krevet i hrpu National
Geographica u njegov ured - bivu kamp-kuicu zrakoplovnih snaga, koju je odteglio u
dvorite gdje su stajali kamioni. Dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i uila za maturu,
sluala sam kako Bet govori: "S ovako osjetljivom koom ne smijete ni pomiljati na sapun i
frotir za pranje", prije nego to bi nekoj eni bolno crvena, upaljena lica uvalila hrpu losiona i
krema. A katkad i jednako intenzivnim tonom, ali s manje nade: "Kaem vam da mi je tu
ivjelo zlo, isto zlo ivjelo je vrata do mene, a ja nisam nikad posumnjala, na pamet mi nije
palo, pa kome bi, je li tako? Uvijek mislim najbolje o ljudima. Sve dok me ne opale po zubima."
"Tono tako", odgovarala je klijentica. "I ja sam takva."
Ili: "ovjek misli da zna to je tuga i nevolja, ali niti ne sluti."
Zatim bi se Bet vratila u kuhinju, nakon to je otpratila enu do izlaza, i zastenjala: "Da
joj dotakne lice u mraku, ne bi znao je li to koa ili brusni papir."
Queenie kao da nije zanimalo sluati o tim stvarima. Uostalom, nismo imale ni previe
vremena. Prije nego to smo ispile kokakole, zakripali su brzi, otri koraci na ljunku i u
kuhinju je uao gospodin Vorguilla.
"Daj vidi tko nam je doao", kliknula je Queenie. Napola je ustala, kao da e ga
dotaknuti, ali on je skrenuo prema sudoperu.
U glasu joj se ulo tako napadno nasmijano iznenaenje da sam posumnjala kako mu se
uope nije spominjalo moje pismo ni injenica da dolazim.
"Chrissy je dola", rekla je.
"To vidim", rekao je gospodin Vorguilla. "Mora da jako voli vruinu, Chrissy, kad si
dola u Toronto ljeti."
"Dola je nai posao", rekla je Queenie.
"A ima li ti kakve kvalifikacije?" upitao je gospodin Vorguilla. "Ima li kvalifikacije da
bi mogla nai posao u Torontu?"
Queenie je rekla: "Ima veliku maturu."
"No onda, nadajmo se da je to dovoljno", rekao je gospodin Vorguilla. Natoio si je au
vode i iskapio je do dna, stojei okrenut leima prema nama. Tono onako kako je radio kad
smo gospoa Vorguilla, Queenie i ja sjedile za kuhinjskim stolom u onoj drugoj kui, u kui
Vorguillinih, vrata do nae. Gospodin Vorguilla znao je doi s kakvog pokusa ili je uzeo
kratki odmor od sata klavira to ga je drao u prednjoj sobi. Na zvuk njegovih koraka,
gospoa Vorguilla bi nam uputila smijeak upozorenja. I tada smo svi sputali pogled na
slova kojima smo igrali scrabble, dajui mu mogunost da nas primijeti ili ne primijeti.
Katkad nas nije primjeivao. Otvaranje ormaria, odvrtanje slavine, odlaganje ae na radnu
povrinu kuhinjskog elementa, sve je to zvualo poput niza malih eksplozija. Kao da sve
izaziva da diu ako se usude dok je on ovdje.
Dok nam je predavao glazbeni u koli, ponaao se potpuno isto. Ulazio je u razred
korakom ovjeka koji nema ni minutu za gubljenje, samo bi jednom kucnuo tapom i to je bio
znak za poetak sata. Koraao je paradnim korakom gore-dolje meu klupama, nauljenih
116
uiju, budnih izbuljenih plavih oiju, napeta i svadljiva izraza. U svakom trenutku mogao je
stati kraj tvoje klupe i posluati te kako pjeva, da vidi markira li ili pjeva fal. Zatim bi
polako spustio glavu, buljei ti ravno u oi, i rukama davao znakove da utia ostale glasove,
da te osramoti. A prialo se da je isti takav diktator i sa svojim raznim zborovima i pjevakim
drutvima. A opet je bio omiljen meu pjevaima, posebno kod dama. Plele su mu razne
odjevne predmete za Boi. arape i alove i rukavice da ga griju na putu od kole do kole i
od zbora do zbora.
Kad je Queenie ve vodila kuanstvo, nakon to se gospoa Vorguilla tako razboljela da
vie nita nije mogla, jednom je izvadila iz ladice pleteni predmet kojim mi je zalepetala pred
licem. Stigao je bez imena darovatelja.
Nisam mogla pogoditi to je to.
"To je grija za pimpa", rekla je Queenie. "Gospoa Vorguilla mi je rekla da mu ga ne
pokazujemo, samo e se naljutiti. Ne zna to je grija za pimpa?"
Rekla sam: "Fuj!"
"To je samo ala."
I Queenie i gospodin Vorguilla morali su uveer na posao. Gospodin Vorguilla svirao je
klavir u nekom restoranu. Nosio je frak. A Queenie je prodavala karte u kinu. Kino je bilo tek
nekoliko ulica dalje pa sam onamo otpjeaila. A kad sam je vidjela kako sjedi na blagajni,
shvatila sam da minka, obojena natapirana kosa i naunice u obliku kolutova zapravo nisu
nita udno. Queenie je izgledala kao neke djevojke koje su prolazile ulicom ili ile u kino sa
svojim dekima. I jako je nalikovala nekim djevojkama na plakatima koji su je okruivali.
Izgledala je kao da je povezana sa svijetom drame, vatrenih ljubavnih veza i opasnosti koji se
prikazuje na platnu u mraku kinodvorane. Izgledala je - kako bi rekao moj otac - kao da
nikome nije nita duna.
"Zato se malo ne proeta okolo?" rekla mi je. Ali osjeala sam se upadljivo, kao da
strim, i nisam mogla zamisliti da sjednem u kafi i pijem kavu i objavljujem svijetu kako
nemam to raditi niti kamo ii. Ili da odem u duan i isprobavam odjeu koju ni u snu ne
mogu kupiti. Ponovno sam krenula uzbrdo, mahnula na pozdrav Grkinji koja je vikala s
prozora. Otkljuala sam vrata Queenienim kljuem i ula u stan.
Sjela sam na krevet na zatvorenom trijemu. Nisam imala kamo objesiti odjeu koju sam
donijela sa sobom, a ionako sam mislila kako se moda i nije pametno raspakirati. Gospodin
Vorguilla moda ne bi rado vidio bilo kakav znak da ostajem.
inilo mi se da se gospodin Vorguilla promijenio u vanjtini, ba kao i Queenie. Ali, za
razliku od nje, on se nije promijenio tako da se priblii onome to je meni djelovalo kao neto
nedokuivo strano, ali glamurozno i rafinirano. Nekad ria kosa proarana sjedinama sad mu
je posve posijedjela, a lice mu je - uvijek spremno da gnjevno sijevne na samu mogunost
nepotovanja ili nedostatno dobre izvedbe ili ve na injenicu da neto u njegovoj kui nije
ondje gdje bi trebalo biti - sad poprimilo izraz neke trajne alopojke, kao da ga neto
neprestano vrijea ili kao da loe ponaanje prolazi nekanjeno, i to njemu pred oima.
Ustala sam i proetala se po stanu. Nikad ne moete poteno razgledati mjesta gdje ljudi
ive dok su oni nazoni.
Kuhinja je bila najljepa prostorija, premda premrana. Queenie je imala brljan koji se
svijao oko prozora nad sudoperom i drala je drvene kuhae u zgodnoj alici bez drke, ba
kao to ih je drala i gospoa Vorguilla. U dnevnoj sobi stajao je klavir, isti klavir koji je
stajao i u onoj drugoj dnevnoj sobi. Bio je tu naslonja i polica za knjige izraena od opeka i
daski te gramofon i hrpa ploa na podu. Nigdje televizora. Nigdje stolica za ljuljanje od
orahovine ni bogato drapiranih zavjesa. ak ni stajae svjetiljke s japanskim prizorima na
sjenilu od pergamenta. A opet, sve su te stvari odvezene u Toronto jednog snjenog dana. Bila
sam kod kue u vrijeme ruka i vidjela sam kamion za selidbe. Bet se nije mogla otrgnuti od
prozoria na ulaznim vratima. Naposljetku je zaboravila na dostojanstveno dranje kakvo je
voljela pokazivati pred strancima i otvorila je vrata te se izderala na nosae: "Idite u Toronto i
kaite mu neka se samo usudi pojaviti ovdje, gadno e poaliti."
117
Nosai su joj veselo odmahnuli, kao da su navikli na takve prizore, a moda su i navikli.
Selidba namjetaja sigurno izlae ovjeka silnim izljevima bijesa.
Ali kamo je sve nestalo? Prodano je, pomislila sam. Mora da je prodano. Otac mi je rekao
kako mu se ini da se gospodin Vorguilla nije uspio bogzna kako dobro snai u Torontu u
svojoj profesiji. A Queenie je spomenula neto o tome kako su "malo posustali". Nikad ne bi
pisala mojem ocu da nisu posustali.
Mora da su namjetaj prodali prije nego to mu je pisala.
Na polici sam spazila Glazbenu enciklopediju, Sto najljepih opera svijeta i ivote velikih
skladatelja. I veliku tanku knjigu s lijepim koricama - Rubaije Omara Hajjama - koju je
gospoa Vorguilla esto drala kraj kaua na kojem je sjedila.
Bila je tu jo jedna knjiga slino ukraenih korica ijeg se tonog naslova ne sjeam.
Neto u naslovu navelo me da pomislim kako bi mi se mogla svidjeti. Rije "cvjetno" ili
"mirisno". Otvorila sam je i vrlo se jasno sjeam prve reenice koju sam proitala.
"Mlade odaliske u harimu uile su i kako rafinirano upotrijebiti nokte na rukama."
Nisam bila sigurna to su odaliske, ali rije "harim" (zato ne "harem"?) dala mi je
naslutiti to je posrijedi. I morala sam itati dalje, da otkrijem to su ih uili raditi noktima.
itala sam i itala, moda jedan sat, a onda pustila knjigu da padne na pod. Osjeala sam
uzbuenje i gaenje i nevjericu. Ovakve stvari, znai, zanimaju zbilja odrasle ljude? ak i
ukrasi na koricama, ljupke vitice, zavojite i isprepletene, djelovali su mi pomalo prijetee i
iskvareno. Podignula sam knjigu s poda da je spremim na mjesto i otvorila se sama od sebe
tako da su se vidjela imena na prvoj stranici. Stan i Marigold Vorguilla. enskim rukopisom.
Stan i Marigold.
Pomislila sam na visoko bijelo elo gospoe Vorguilla i njezine vrste crne kovrice
proarane sjedinama. Njezine naunice od sitnih bisera i bluzice koje se veu manom oko
vrata. Bila je znatno via od gospodina Vorguille i mislilo se da zato ne izlaze zajedno. Ali
zapravo nisu izlazili zato to je ona ostajala bez daha. Ostajala je bez daha dok se uspinjala
stubama ili vjeala rublje na konop za suenje. A na kraju je ostajala bez daha ak i dok je
sjedila za stolom i igrala scrabble.
Isprva nam otac nije doputao da uzmemo novac za to to joj donosimo namirnice iz
duana ili joj vjeamo rublje - rekao je da je to jednostavno dobrosusjedski.
Bet je na to rekla kako e i ona dignuti sve etiri u zrak pa da ba vidimo hoe li ljudi i
oko nje skakati i sluiti je besplatno.
Onda je gospodin Vorguilla doao s nama pregovarati oko toga da se Queenie zaposli kod
njih. Queenie se htjela zaposliti jer je pala razred u srednjoj koli i nije eljela ponavljati
godinu. Napokon je Bet rekla u redu, ali napomenula joj neka ne njeguje bolesnicu.
"Ako je prekrt da unajmi pravu medicinsku sestru, to nije tvoj problem."
Queenie je rekla da gospodin Vorguilla svako jutro priprema lijekove koje ona mora
popiti i svake je veeri pere spuvom. ak je pokuao oprati njezine plahte u kadi, kao da u
kui ne postoji stroj za pranje rublja.
Sjetila sam se onih dana kad smo igrali scrabble u kuhinji, a gospodin Vorguilla bi popio
au vode i stavio ruku gospoi
Vorguilla na rame pa uzdahnuo kao da se vratio s duga i zamorna putovanja.
"Halo, miiu", rekao bi joj.
Gospoa Vorguilla bi prignula glavu da mu suho poljubi ruku.
"Halo, miiu", rekla bi i ona.
A onda bi nas pogledao, Queenie i mene, kao da mu naa nazonost nije apsolutno uvredljiva.
"Halo, vas dvije."
Poslije smo Queenie i ja hihotale u krevetima u mraku.
"Laku no, miiu."
"Laku no, miiu."
Koliko sam eljela da se moemo vratiti u to vrijeme.
Osim to sam ujutro otila na zahod i iuljala se iz kue da bacim uloak u kantu za
118
smee, sjedila sam na krevetu koji sam namjestila na trijemu sve dok gospodin Vorguilla nije
iziao iz kue. Bojala sam se da moda nema kamo ii, ali oito je imao kamo. im je otiao,
Queenie me pozvala. Stavila je na stol oguljenu naranu, zobene pahuljice i kavu.
"A evo i novina", rekla je. "Pregledavala sam oglase za posao. Ali prvo, htjela bih ti malo
urediti kosu. Daj da ti je malo podiam odostraga i da je navijem na uvijae. Moe?"
Rekla sam u redu. Jo dok sam jela, Queenie je neprestano kruila oko mene i
razgledavala me kako bi razradila ono to je zamislila. Zatim me postavila na tronoac - jo
sam pila kavu - i poela me eljati i reckati karama. "Onda, kakav posao traimo?" upitala
me. "Vidjela sam da trae pomo u kemijskoj istionici. Rad za pultom. Kako ti se to ini?"
Rekla sam: "ini mi se dobro."
"I dalje planira postati uiteljica?"
Rekla sam da ne znam. Sinulo mi je da bi ona mogla misliti kako je to jednolian i
dosadan posao.
"Mislim da bi trebala postati uiteljica. Pametna jesi. Uitelji imaju bolje plae. Bolje
nego to ih imaju ovakvi kao ja. I onda si neovisnija."
Ali na poslu u kinu, rekla je, sasvim joj je dobro. Poela je ondje raditi otprilike mjesec
dana prije prolog Boia i tad je bila zbilja sretna to je dobila posao, jer je napokon
zaraivala vlastiti novac i mogla je kupiti sve to joj treba za boini kola. I sprijateljila se s
ovjekom koji je prodavao boina drvca iz prikolice kamiona. Prodao joj je jedan bor za
samo pedeset centi, a ona ga je sama dovukla uz brdo do kue. Objesila je na bor vrpce od
crvenog i zelenog krep-papira, koji je bio jeftin. Izradila je i nekoliko ukrasa od staniola i
kartona te kupila jo nekoliko dan prije Boia, kad su ih u trgovini stavili na rasprodaju.
Ispekla je kolaie i objesila ih na bor onako kako je vidjela u nekom asopisu. Bio je to
europski obiaj.
Htjela je prirediti zabavu, ali nije znala koga bi pozvala. Mogla je pozvati Grke, a Stan je
imao nekoliko prijatelja. A onda joj je sinulo da moe pozvati njegove uenike.
Jo se nisam naviknula na to da ga zove "Stan". Ne samo zato to me to podsjealo na
njezinu intimnost s gospodinom Vorguillom. I zbog toga, naravno. Ali i zato to sam imala
osjeaj da ga je stvorila od nule. Novu osobu. Stana. Kao da gospodin Vorguilla kojeg smo
zajedno poznavale uope nikad nije postojao - a kamoli gospoa Vorguilla.
Stanovi su uenici sad svi bili odrasli ljudi - vie je volio pouavati odrasle od djece
kolske dobi - pa nisu morali razbijati glavu smiljajui igre za djecu. Zabavu su priredili u
nedjelju uveer jer su sve ostale veeri bile zauzete Stanovim poslom u restoranu i
Queenienim poslom u kinu.
Grci su donijeli vino koje su sami napravili, a neki su uenici donijeli pun, rum i eri.
Neki su pak donijeli i ploe s glazbom za ples. Mislili su da Stan nee imati ploe s takvom
vrstom glazbe i bili su u pravu.
Queenie je ispekla hrenovke u tijestu i kola od ingvera, a Grkinja je donijela sitne
kolaie u grkom stilu. Sve je bilo dobro. Zabava je uspjela. Queenie je plesala s mladim
Kinezom po imenu Andrew, koji je donio njoj omiljenu plou.
"Okreni se, okreni se, okreni se", rekla je i ja sam okrenula glavu kako me uputila.
Nasmijala se i rekla: "Ne, ne, nisam mislila na tebe. To je s ploe. To je ta pjesma. Sastav
Byrds."
"Okreni se, okreni se, okreni se", zapjevala je. "Za sve ima pravo vrijeme..."
Andrew je studirao stomatologiju. Ali htio je nauiti svirati Mjeseevu sonatu. Stan je
rekao da e mu za to trebati prilino dugo. Andrew je bio strpljiv. Rekao je Queenie da si ne
moe priutiti otii za Boi kui u sjeverni Ontario.
"Mislila sam da je iz Kine", rekla sam.
"Ne, nije Kinez iz Kine. Ovdanji Kinez."
Ipak su igrali jednu djeju igru. Igrali su se glazbenih stolica. Svi su se dotad ve buno
oraspoloili. ak i Stan. Povukao je Queenie u krilo dok je trala kraj njega i nije je putao. A
kad su svi otili, nije je pustio da pospremi. Samo je htio da doe u krevet.
"Zna kakvi su mukarci", rekla je Queenie. "Ima ve deka ili tako neto?"
Rekla sam da nemam. Novi voza kojeg je moj otac angairao neprestano je dolazio u
119
kuu da prenese neku nevanu poruku pa je otac rekao: "Samo trai priliku da razgovara s
Chrissy." Meutim, drala sam se hladno prema njemu i do sad nije skupio hrabrosti da me
pozove na izlazak.
"Znai, zapravo jo ne zna nita o tim stvarima?" rekla je Queenie.
"Naravno da znam", rekla sam ja.
"Hmmmm, hmmmm", rekla je ona.
Gosti na zabavi pojeli su gotovo sve osim kolaa. Ostalo ga je dosta, ali Queenie se nije
uvrijedila. Kola je bio vrlo zasitan, a kad je doao red na njega, ve su se svi najeli hrenovka
u tijestu i ostalih jela. Osim toga, nije stigao odleati onako kako je pisalo u kuharici pa je
Queenie bilo zapravo drago da ga je neto ostalo. Razmiljala je o tome, prije nego to ju je
Stan odvukao, kako bi morala kola zamotati u ubrus natopljen vinom i odloiti ga na hladno
mjesto. Ili je mislila kako to mora napraviti ili je to zbilja napravila, ali kad je ujutro
primijetila da kola nije na stolu, zakljuila je da je to doista napravila. Pomislila je, ah,
dobro, spremila sam kola.
Dan kasnije, ili tako nekako, Stan je rekao: "Ajmo pojesti malo onog kolaa". Ona je
rekla, o, daj da jo malo odlei, ali on je bio uporan. Pogledala je u ormar, zatim u hladnjak,
ali kolaa nije bilo. Prevrnula je svaki kutak i nije ga nala. Nastojala se sjetiti kad ga je
posljednji put vidjela na stolu. I sjetila se kako je uzela isti ubrus, namoila ga u vino i
paljivo u njega zamotala ostatak kolaa. A onda preko ubrusa ovila votani papir. Ali kad je
to napravila? Je li to napravila ili je samo sanjala? Gdje je stavila kola kad ga je zamotala?
Pokuala je u sjeanje prizvati sliku kako ga nekamo sprema, ali nije se mogla sjetiti ba
niega.
Pregledala je cijeli ormar, ali znala je da je kola prevelik da bi ga ondje sakrila. Zatim je
zavirila u penicu pa ak i na sumanuta mjesta kao to su ladice komode s rubljem i ispod
kreveta i na policu u garderobnom ormaru. Nigdje ga nije bilo.
"Ako si ga nekamo spremila, onda negdje mora biti", rekao je Stan.
"Jesam. Nekamo sam ga spremila", rekla je Queenie.
"Moda si se napila i bacila ga u smee", rekao je on.
"Nisam se napila. Nisam ga bacila", rekla je.
Ali ipak je pogledala u smee. Ne.
On je sjedio za stolom i promatrao je. Ako si ga nekamo spremila, negdje mora biti.
Poeo ju je hvatati oaj.
"Jesi sigurna?" rekao je Stan. "Jesi sigurna daga nisi nekome dala?" Bila je sigurna. Bila
je sigurna da ga nikome nije dala. Zamotala ga je da ga spremi. Bila je sigurna, bila je gotovo
sigurna da ga je zamotala da ga spremi. Bila je sigurna da ga nije nikome dala.
"Pa nisam ba tako siguran", rekao je Stan. "Mislim da si ga moda nekome dala. I mislim
da znam kome."
Queenie je stala kao ukopana. Kome?
"Mislim da si ga dala Andrewu."
Andrewu?
O, da. Jadnom Andrewu koji joj je priao o tome kako si ne moe priutiti da ode kui za
Boi. Saalila se nad Andrewom.
"Pa si mu dala na kola."
Ne, rekla je Queenie. Zato bih mu dala kola? Ne bih mu dala kola. Nije joj na pamet
palo Andrewu dati kola.
Stan je rekao: "Lena. Ne lai."
To je bio poetak Queeniene duge i turobne borbe. Samo je mogla ponavljati ne. Ne, ne,
nisam nikome dala kola. Nisam dala kola Andrewu. Ne laem. Ne. Ne.
"Vjerojatno si bila pijana", rekao je Stan. "Bila si pijana i ne sjea se to si radila."
Queenie je rekla da nije bila pijana.
"Ti si bio pijan", rekla je.
Ustao je i priao joj podignute ruke i rekao joj da mu ne govori kako je bio pijan, neka mu
to nikad ne govori.
Queenie je viknula: "Neu. Neu. Oprosti." I nije ju udario. Ali ona se rasplakala. Plakala
120
je dok ga je pokuavala svim silama uvjeriti. Zato bi dala nekome kola oko kojeg se tako
trudila? Zato joj on ne vjeruje? Zato bi mu lagala?
"Svi lau", rekao je Stan. A to je ona vie plakala i preklinjala ga da joj vjeruje, on je
postajao to hladniji i sarkastiniji.
"Logino razmiljaj. Ako je ovdje, ustani i nai ga. Ako nije ovdje, znai da si ga nekome
dala."
Queenie je rekla kako u tome nema logike. To to ne ga ne moe nai ne znai da ga je
nekome dala. Onda joj se on ponovno unio u lice tako smireno i napola se smijeei da je na
trenutak pomislila kako e je poljubiti. Umjesto toga, stisnuo joj je rukama vrat i na sekundu
joj zaustavio disanje. ak nije ostavio trag na vratu.
"Onda", rekao je. "Onda, hoe mi jo objanjavati logiku?"
Zatim se otiao odjenuti za svirku u restoranu.
Prestao je s njom razgovarati. Napisao joj je poruku da e ponovno s njom razgovarati
kad mu kae istinu. Cijeli Boi nije prestala plakati. Ona i Stan trebali su na Boi ii u
posjet Grcima, ali nije mogla ii jer joj je lice bilo izoblieno od plaa. Stan je morao otii
sam i rei da je bolesna. Grci su ionako vjerojatno znali istinu. Vjerojatno su uli dernjavu
kroz zidove.
Namazala je lice tonom minke i otila na posao, a ef joj je rekao: "Hoe da ljudi misle
kako je ovo film za plakanje?" Rekla mu je da ima upalu sinusa i pustio ju je kui.
Kad se Stan te veeri vratio kui i pretvarao se da ona ne postoji, okrenula se prema
njemu i pogledala ga. Znala je da e lei u krevet kraj nje kao da je od drva, a ako se privine
uz njega, i dalje e leati kao komad drva sve dok se ona ne odmakne. Shvatila je da on moe
tako ivjeti u nedogled, a ona ne moe. Pomislila je da e, ako mora ovako nastaviti,
jednostavno umrijeti. Kao da joj je zbilja prekinuo dah, umrijet e.
Pa je zato rekla, oprosti.
Oprosti. Bilo je onako kako si rekao. ao mi je.
Molim te. Molim te. ao mi je.
Sjeo je na krevet. Nita nije rekao.
Rekla je kako je zbilja potpuno zaboravila da je nekome dala kola, ali sad se sjetila da ga
je dala i ao joj je.
"Nisam lagala", rekla je. "Zaboravila sam."
"Zaboravila si da si dala kola Andrewu?" rekao je.
"Valjda jesam. Zaboravila sam."
"Andrewu. Dala si ga Andrewu."
Da, rekla je Queenie. Da, da, upravo je tako bilo. I ponovno je udarila u pla i jaukanje,
objesila se na njega i preklinjala ga da joj oprosti.
U redu, dosta tog histeriziranja, rekao je. Nije rekao da joj oprata, ali uzeo je topli, mokri
frotir i obrisao joj lice pa legao kraj nje i pomilovao je, a ubrzo je htio raditi i sve ostalo.
"Nema vie satova klavira za gospodina Mjeseevu sonatu."
A onda je, da stvar bude bolja, poslije nala kola.
Nala ga je umotanog u ubrus, a zatim u votani papir, ba kao to se sjeala. I odloenog
u vreicu koju je objesila o kuku na stranjem trijemu. Naravno. Trijem je bio idealno mjesto
jer je ondje bilo prehladno za sjedenje zimi, ali nikad se nije smrzavalo. Valjda je na to mislila
kad je ondje objesila kola. Da je to idealno mjesto. A onda je zaboravila. Bila je malo pijana
- mora da je bila malo pijana. Totalno je zaboravila. A evo ga sad tu. Nala ga je i cijelog
bacila u smee. Stanu nije nita rekla. "Bacila sam ga", rekla je. "Bio je dobar da bolji ne
moe biti i pun skupog voa i svega, ali nije dolazilo u obzir da opet poteem tu priu. Pa sam
ga lijepo bacila."
U glasu joj se, tako alosnom tijekom tunih dijelova prie, sad nasluivala prepredenost i
smijeh, kao da mi cijelo vrijeme pria alu, a bacanje kolaa je zavrna i komina poanta.
Morala sam izvui glavu iz njezinih ruku i okrenuti se i pogledati je.
Rekla sam: "Ali bio je u krivu."
121
"Pa naravno da je bio u krivu. Mukarci nisu normalni, Chrissy. To je prvo to e nauiti
ako se ikad uda."
"Onda se neu nikad udati. Nikad se neu udati."
"Jednostavno je bio ljubomoran", rekla je. "Tako je bio ljubomoran."
"Nikad."
"No, ti i ja smo sasvim razliite, Chrissy. Sasvim razliite." Uzdahnula je. Rekla je: "Ja
sam stvorena za ljubav."
Pomislila sam kako bi te rijei mogle pisati na plakatu za film. "Stvorena za ljubav."
Moda na plakatu za neki film koji igra u kinu u kojem Queenie radi.
"Izgledat e super kad izvadim te uvijae", rekla je. "Nee dugo govoriti da nema
deka. Ali danas je prekasno da ide traiti posao. Treba jako uraniti sutra. Ako te Stan neto
pita, reci da si ila na nekoliko mjesta i da si ostavila telefonski broj. Reci da si bila u nekom
duanu ili restoranu, bilo gdje, samo da misli da trai."
Ve sljedei dan dobila sam posao, prvi na koji sam se javila, iako nisam ba tako uranila.
Queenije mi je odluila napraviti drukiju frizuru i namazati mi oi, ali rezultat nije ispao
onakav kakvom se nadala. "Ti si ipak prirodni tip", rekla je pa sam oprala svu minku s lica i
namazala usta svojim ruem, koji je bio obian crveni, a ne svjetlucavo blijed poput njezinog.
Kad smo sve to obavile, Queenie vie nije imala vremena otii sa mnom provjeriti svoj
potanski pretinac. Morala se spremiti za posao u kinu. Bila je subota pa je morala raditi i
poslijepodne i uveer. Izvadila je klju i dala mi ga te me zamolila da joj napravim uslugu i
provjerim ima li u pretincu pote. Objasnila mi je gdje je.
"Morala sam unajmiti potanski pretinac kad sam pisala tvojem tati", rekla je.
Dobila sam posao u drogeriji s kafiem u podrumu jedne stambene zgrade. Zaposlili su
me da radim iza pulta gdje se servira ruak. U prvi as, kad sam ula, osjeala sam se prilino
beznadno. Frizura mi se ovjesila na vruini i na gornjoj usnici sjali su mi se brii znoja. No
bar su mi grevi popustili.
Za pultom je stajala ena u bijeloj odori i pila kavu.
"Jesi dola zbog posla?" rekla mi je.
Rekla sam da jesam. ena je imala kruto, etvrtasto lice, obrve iscrtane olovkom,
ljubiastu punu.
"Engleski govori, ne?"
"Govorim."
"Mislim, nisi ga tek nauila? Nisi strankinja?"
Rekla sam da nisam.
"Isprobala sam dvije cure u posljednja dva dana i morala sam obje otpustiti. Jedna je
tvrdila da zna engleski, ali ne zna, a drugoj sam sve morala ponavljati deset puta. Dobro operi
ruke u sudoperu i dat u ti pregau. Moj mu je ljekarnik, a ja vodim blagajnu." (Prvi put sam
primijetila sijedog ovjeka koji je stajao iza visokog pulta u kutu i gledao me, pretvarajui se
da me ne gleda.) "Sad je prazno, ali ubrzo e se napuniti. U ovoj ulici ima mnogo starijih ljudi
i svi siu ovamo na kavu nakon to malo odspavaju popodne."
Zavezala sam pregau i zauzela svoje mjesto za pultom. Nala sam posao u Torontu.
Pokuala sam otkriti gdje to stoji, a da ne postavljam pitanja i morala sam pitati samo dvije
stvari - kako se rukuje aparatom za kavu i kako naplaujem.
"Ti samo napie raun i oni mi ga donesu. A to si ti mislila?"
Posao je bio u redu. Ljudi su dolazili po jedan ili najvie dvoje odjednom i uglavnom su
naruivali kavu ili kokakolu. Pazila sam da alice budu oprane i obrisane, a pult ist, i oito
sam ispravno pisala raune jer se nitko nije alio. Gosti su uglavnom bili stariji ljudi, kao to
je ena i rekla. Neki su mi se ljubazno obraali, primjeivali kako sam nova ovdje pa ak i
pitali odakle sam. Drugi kao da su bili u nekoj vrsti transa. Jedna je ena traila prepeeni
kruh i uspjeno sam joj ga prepekla i posluila. Zatim sam sloila sendvi od unke. Stvorila
122
se mala guva s etvero ljudi u kafiu odjednom. Jedan je mukarac naruio sladoled i
ustanovila sam da je sladoled tvrd kao beton i ne da se grabiti licom. Ali uspjela sam.
Stjecala sam sve vie samopouzdanja. Govorila sam im "Izvolite" kad sam pred njih stavljala
narueno i "to se mora nije teko" kad sam im davala raun.
Jednom, kad nije bilo posla, prila mi je blagajnica.
"Vidim da si nekom napravila prepeenac", rekla je. "Ne zna itati?"
Pokazala mi je natpis privren za zrcalo iznad pulta.
NE SLUIMO DORUAK POSLIJE 11 SATI.
Rekla sam kako sam mislila da je u redu napraviti prepeenac ako se mogu raditi topli
sendvii.
"No, krivo si mislila. Topli sendvi, da, dodatnih deset centi. Prepeenac, ne. Razumije
sad?"
Rekla sam da razumijem. Ali isprva me to nije tako pogodilo kako me moglo pogoditi.
Cijelo vrijeme dok sam radila mislila sam kakvo e olakanje biti kad doem kui i kaem
gospodinu Vorguilli da imam posao. Sad mogu traiti sobu u kojoj u stanovati sama. Moda
sutra, u nedjelju, ako je kafi zatvoren. ak i da imam samo jednu sobu, mislila sam, Queenie
bi imala kamo pobjei ako se gospodin Vorguilla ponovno na nju naljuti. A ako Queenie ikad
odlui ostaviti gospodina Vorguillu (uporno sam i dalje o tome mislila kao o mogunosti
usprkos tome kako je Queenie zavrila svoju priu), onda bismo s plaom od naa dva posla
moda mogle unajmiti i stani. Ili barem sobu s kuhalom i posebnim zahodom i tuem samo
za nau upotrebu. To bi bilo kao kad smo ivjele kod kue s roditeljima, osim to roditelja ne
bi bilo.
Ukraavala sam svaki sendvi s malo otrgnuta lista salate i kiselim krastaviem. To je
obeavao drugi natpis u izlogu. Ali kad sam izvadila krastavac iz staklenke, uinilo mi se da
je to previe pa sam ga prerezala napola. Upravo sam nekom mukarcu posluila takav
sendvi kad mi je blagajnica prila i natoila si alicu kave. Odnijela je kavu do blagajne i
popila je stojei. Kad je mukarac pojeo sendvi i platio ga te iziao iz kafia, ponovno mi je
prila.
"Dala si tom ovjeku pola kiselog krastavca. Jesi toliko stavljala u svaki sendvi?"
Rekla sam da jesam.
"Ne zna narezati kiseli krastavac? Jedan krastavac mora dostajati za bar deset sendvia."
Pogledala sam natpis. "Ne kae kriku krastavca. Kae krastavac."
"Sad je dosta", rekla je ena. "Skidaj tu pregau. Ne podnosim da mi zaposlenici
odgovaraju, to jednostavno kod mene ne prolazi. Uzmi torbicu i kupi se. I nemoj me pitati
gdje ti je plaa za danas jer nisi ionako bila ni od kakve koristi i zapravo je ovo pokusni rok."
Sijedi mukarac se navirivao iza pulta i nervozno se smjekao.
I tako sam se ponovno nala na ulici i otpjeaila do tramvajske stanice. Ali ve sam znala
kamo vode neke ulice i znala sam se sluiti prijelazom. ak sam imala radno iskustvo. Mogla
sam rei da sam radila u kafiu za pultom gdje se posluuje ruak. Da me tko zatrai
preporuku, moglo bi biti komplicirano - ali mogla bih rei da je kafi u mojem rodnom gradu.
Dok sam ekala tramvaj, izvadila sam popis ostalih mjesta gdje sam se planirala prijaviti i
kartu koju mi je Queenie dala. Ali bilo je kasnije nego to sam mislila i sva su mjesta bila
predaleko. Uasavala sam se to u to morati rei gospodinu Vorguilli. Odluila sam
otpjeaiti do kue u nadi da e on otii dok ja stignem.
Upravo sam krenula uzbrdo kad sam se sjetila pote. Vratila sam se, nala potanski ured,
uzela pismo iz potanskog pretinca i ponovno se pjeke uputila kui. Sigurno je do sada ve
otiao.
Ali nije. Kad sam prola kraj otvorenog prozora dnevne sobe koji je gledao na stazu to je
vodila uz kuu, ula sam glazbu. Ne glazbu kakvu bi Queenie putala. Bila je to ona vrsta
komplicirane glazbe kakvu smo katkad uli kako dopire kroz otvorene prozore kue
Vorguillinih - glazba koja zahtijeva pozornost, a onda nikamo ne ode, ili bar nikamo ne ode
dovoljno brzo. Klasina glazba.
Queenie je bila u kuhinji, ponovno u jednoj od onih oskudnih haljina i naminkana lica.
Imala je narukvice na rukama. Slagala je alice za aj na pladanj. Na trenutak mi se zamaglilo
123
kad sam ula unutra sa sunca i svaki centimetar koe procvao mi je u kapljicama znoja.
"", rekla je Queenie jer sam s treskom zalupila vrata. "Unutra sluaju ploe. On i
njegov prijatelj Leslie."
Ba kad je to izgovorila, glazba je naglo utihnula i zauli su se uzbueni glasovi.
"Jedan od njih pusti plou, a drugi mora iz malog djelia pogoditi to je to", rekla je
Queenie. "Putaju te djelie, a onda stanu i tako neprestano. Da sie s pameti." Poela je
rezati peeno pile kupljeno u delikatesnoj radnji i stavljati meso na krike kruha namazane
maslacem. "Jesi nala posao?" rekla je.
"Da, ali nije potrajao."
"Ma u redu." Nije izgledalo kao da je to previe zanima. Ali kad je glazba ponovno
zasvirala, podignula je pogled, nasmijeila se i rekla: "Jesi li bila na..." A onda je spazila
pismo koje sam drala u ruci.
Ispustila je no i urno mi prila te tiho rekla: "Ula si ravno u kuu s pismom u ruci.
Morala sam ti rei da ga spremi u torbicu. To je moje privatno pismo." Istrgnula mi ga je iz
ruke i tono u tom trenutku kotli je na tednjaku zavritao.
"Joj, makni kotli. Chrissy, brzo, brzo! Makni kotli, inae e on doi, ne podnosi taj
zvuk."
Okrenula mi je lea dok je trgala omotnicu da je otvori. Skinula sam kotli sa tednjaka, a
ona je rekla: "Molim te, skuhaj aj...", tihim, odsutnim glasom nekoga tko ita hitnu poruku.
"Samo nalij vodu u ajnik, aj je ve unutra."
Nasmijala se kao da je proitala neku alu koju samo ona razumije. Polila sam vodu po
ajnim listiima i ona je rekla: "Hvala ti. Joj, hvala, Chrissy, hvala." Okrenula se i pogledala
me. Lice joj se zarumenjelo, a sve su joj narukvice na rukama zazveckale u nekom finom
uzbuenju. Presavinula je pismo, zadignula suknju i zataknula ga za elastini rub gaica.
Rekla je: "Katkad mi pregledava torbicu."
Rekla sam: "Je li aj za njih?"
"Da. A ja se moram vratiti na posao. Oh, to to radim? Moram narezati sendvie. Gdje je
no?"
Uzela sam no i narezala sendvie te ih poslagala na tanjur.
"Ne zanima te od koga je pismo?" rekla je.
Nisam mogla pogoditi.
"Od Bet?" rekla sam.
Jer sam se nadala da bi ba osobni Betin oprost mogao biti to od ega Queenie tako
procvjeta.
Nisam ak ni pogledala rukopis na omotnici.
Queenieno se lice promijenilo - na trenutak je izgledala kao da ne zna tko je to. A onda je
opet bila sretna. Prila mi je, zagrlila me i apnula mi na uho, glasom uzdrhtalim,
srameljivim i pobjedonosnim.
"Od Andrewa. Moe im odnijeti pladanj? Ja ne mogu. Ne sada. Oh, hvala ti."
Prije nego to je otila na posao, Queenie je ula u dnevnu sobu i poljubila i gospodina
Vorguillu i njegovog prijatelja. Obojicu je poljubila u elo. Lepravo mi je rukom mahnula na
pozdrav. "Pa-pa!"
Kad sam donijela pladanj, vidjela sam negodovanje na licu gospodina Vorguille to nisam
Queenie. Ali obratio mi se iznenaujue tolerantnim tonom i predstavio me Leslieju. Leslie je
bio podeblji, elavi mukarac koji mi je na prvi pogled djelovao gotovo jednako star kao
gospodin Vorguilla. Ali kad si se naviknuo na njega i uzeo u obzir njegovu elavost, izgledao
je mnogo mlae. Nije bio onakav kakav bih oekivala da bude prijatelj gospodina Vorguille.
Nije bio otresit niti se pravio da sve zna, nego ugodan i pun ohrabrenja. Na primjer, kad sam
mu rekla za posao u kafiu, rekao je: "Da zna da to nije mala stvar. Da te prime na prvom
mjestu gdje si se javila za posao. To znai da zna ostaviti dobar dojam."
Nije mi uope bilo teko priati o onome to sam doivjela. Lesliejeva nazonost olakala
mi je situaciju, a kao i da je ublaila ponaanje gospodina Vorguille. Kao da mi je pred
124
prijateljem morao iskazati duno potovanje. Moda se radilo i o tome da je naslutio
promjenu u meni. Ljudi osjete razliku kad ih se vie ne boji. Vjerojatno nije bio siguran u to
da se neto promijenilo i pojma nije imao kako je do toga dolo, ali to ga je zbunilo i natjeralo
da bude oprezniji. Sloio se s Lesliejem kad je Leslie rekao kako je dobro da vie ne radim
tamo, ak je dodao da mu ena zvui kao jedna od onih zloestih baba koje se znaju nai u
takvim rupama u Torontu, koje samo gledaju izvarati zaposlenike.
"I nije u redu to ti nije platila", rekao je.
"ovjek bi mislio da e njezin mu uskoiti", rekao je Leslie. "Ako je on ljekarnik, on je
ef."
Gospodin Vorguilla je rekao: "Moda jednog dana smuka posebnu dozu lijeka. Za svoju
enu."
Nije bilo tako teko toiti aj i nuditi mlijeko i eer te dodavati sendvie, ak i
razgovarati, kad zna neto to ona druga osoba ne zna, zna u kakvoj je opasnosti. Samo zato
to on to nije znao, mogla sam prema gospodinu Vorguilli osjeati neto drugo osim gaenja.
Ne zato to se on sam promijenio - a ako se i jest promijenio, bilo je to vjerojatno zato to sam
se ja promijenila.
Ubrzo je rekao da je vrijeme da se spremi i ode na posao. Otiao se presvui. Tad me
Leslie upitao bih li htjela izii na veeru s njim.
"Tu odmah iza ugla je jedan restoran u koji idem", rekao je. "Nita otmjeno. Ni slino
onom gdje Stan radi."
Bilo mi je drago uti da ne idemo ni na kakvo otmjeno mjesto. Rekla sam: "Naravno." I
kad smo ostavili gospodina Vorguillu u njegovom restoranu, odvezli smo se Lesliejevim
autom u restoran gdje su sluili prenu ribu i pomfrit. Leslie je naruio "superveeru" - iako je
malo prije pojeo nekoliko sendvia s piletinom - a ja sam naruila normalan obrok. On je
popio pivo, ja kolu.
Priao je o sebi. Rekao je da mu je ao to sam nije iao u uiteljsku kolu umjesto to je
odabrao glazbu, koja ba ne omoguava situiran i sreen ivot.
Bila sam odvie zaokupljena vlastitom situacijom da ga pitam kakvom se glazbom bavi i
to svira. Otac mi je kupio povratnu kartu i rekao: "Nikad ne zna kako e se stvari odvijati, s
njim i s njom." Pomislila sam na tu kartu u trenutku kad sam vidjela kako Queenie sprema
Andrewovo pismo pod elastiku gaica. I to iako nisam jo ni znala da je pismo od Andrewa.
Nisam tek tako dola u Toronto, niti sam dola u Toronto da naem posao preko ljeta.
Dola sam biti dio Queeniena ivota. Ili, ako je to nuno, dio njezinog ivota i ivota
gospodina Vorguille. ak i kad sam matala o tome kako Queenie ivi sa mnom, ta je
matarija imala veze s gospodinom Vorguillom i s onim kako e mu ona dati to ga ide.
A kad sam mislila na povratnu kartu, jo sam neto uzimala zdravo za gotovo. Da se
mogu vratiti i ivjeti s Bet i mojim ocem i biti dio njihovog ivota.
Otac i Bet. Gospodin i gospoa Vorguilla. Queenie i gospodin Vorguilla. ak i Queenie i
Andrew. To su parovi i svaki od njih, kako god nepovezani bili, ima ili pamti neki svoj
privatni skroviti brlog s vlastitom toplinom i nemirom, od kojeg sam ja odsjeena. I morala
sam biti, htjela sam biti odsjeena, jer u njihovim ivotima nisam vidjela nita to bi me
pouilo ili ohrabrilo.
I Leslie je bio odsjeen. A opet mi je priao o raznim ljudima s kojima ga povezuju krvne
ili prijateljske veze. O sestri i njezinom muu. O neakinjama i neacima, branim parovima
koje je posjeivao ili s kojima je iao na odmor za praznike. Svi ti ljudi imali su problema, ali
i vrijedili su kao ljudi. Priao je o njihovim poslovima, nezaposlenosti, talentima, sretnim
dogaajima, pogrenim odlukama, s velikim zanimanjem, ali bez strasti. Kao da je odsjeen
od ljubavi ili gorine.
Primijetila bih to ne valja u ovome, kasnije u ivotu. Osjetila bih nestrpljenje, ak i
sumnju kakvu ena osjeti prema mukarcu koji nema motivacije. Koji nema to ponuditi osim
prijateljstva, a nudi ga tako olako da moe nastaviti jednako veselo ak i ako ga odbiju. Ovo
nije bio usamljenik koji se nada vezi s djevojkom. ak sam i ja to vidjela. Nego samo ljudsko
bie koje nalazi utjehu u tom trenutku i u nekom razumnom prividu ivota.
Njegovo drutvo bilo je ba ono to mi je trebalo, premda to nisam shvaala. Vjerojatno je
125
bio namjerno ljubazan prema meni. Kao to sam ja mislila da sam ljubazna prema gospodinu
Vorguilli, ili bar da ga titim, tako neoekivano, samo nekoliko trenutaka prije.
Studirala sam na uiteljskoj koli kad je Queenie ponovno pobjegla. Saznala sam to iz
oeva pisma. Pisao mi je da ne zna tono ni kako ni kada se to dogodilo. Gospodin Vorguilla
dugo mu o tome nita nije rekao, a onda mu je rekao, za sluaj da se Queenie vratila kui. Moj
otac je rekao gospodinu Vorguilli kako misli da su za to slabi izgledi. U pismu mi je napisao
kako bar sad ne moemo rei da je to neto to Queenie ne bi napravila.
Godinama, ak i nakon to sam se udala, dobivala sam boine estitke od gospodina
Vorguille. Sanjke natovarene arenim paketima; sretna obitelj pred okienim vratima
doekuje prijatelje. Moda je mislio da e mi se takvi prizori sviati s obzirom na moj
sadanji nain ivota. Ili ih je moda nasumce birao sa stalka s estitkama. Uvijek je prilagao i
povratnu adresu - podsjeajui me na svoje postojanje i dajui mi na znanje gdje je, za sluaj
bilo kakvih novosti.
Ja sam osobno prestala iekivati takve novosti. Nikad nisam saznala ak ni je li Queenie
pobjegla s Andrewom ili s nekim drugim. Ili je li ostala s Andrewom, ako je on bio taj. Kad je
moj otac umro, ostavio je neki novac i ozbiljno se pokualo ui u trag Queenie, ali bez
uspjeha.
Ali sad se neto dogodilo. Sad, u godinama kad su moja djeca odrasla, a mu mi je u
mirovini pa on i ja esto putujemo, ini mi se da katkad vidim Queenie. Ne zato to to
posebno elim ili se trudim, a zapravo i ne vjerujem da je to zbilja ona.
Jednom se to dogodilo u zranoj luci punoj ljudi, a ona je nosila sarong i slamnati eir s
cvijeem na obodu. Preplanula i uzbuena, po izgledu imuna, okruena prijateljima. A
jednom je bila meu enama koje su pred vratima crkve ekale da vide mladence i vjenanje.
Nosila je umrljanu jaknu od antilopa i nije izgledala ni imuno ni dobro. Jednom su je
zaustavili na raskriju dok je vodila red djece vrtike dobi prema bazenu ili parku. Dan je bio
vru, a njezina je okrupnjala sredovjena figura bila otvoreno i bez skanjivanja izloena
pogledima, u cvjetastim kratkim hlaama i majici s natpisom na prsima.
Posljednji put, i to je bilo najudnije, vidjela sam je u samoposluivanju u Twin Fallsu u
dravi Idaho. Zaobila sam red polica nosei nekoliko stvari koje sam kupila za piknik i tu je
stajala starica naslonjena na svoja kolica za kupnju kao da me eka. Sitna naborana enica
iskrivljenih usta i smekaste koe nezdrava izgleda. Kose u ukasto-smeim ekinjama, u
ljubiastim hlaama zadignutim preko izboenog humka trbuha - jedna od onih mravih ena
koje ipak, s godinama, izgube prednost struka. Hlae su lako mogle biti kupljene u trgovini
rabljenom robom, kao i veselo aren, ali iznoen i u pranju stisnut demper zakopan na
prsima ne veim od onih desetogodinjakinje.
Kolica su joj bila prazna. Nije ak imala ni torbicu.
A za razliku od onih ostalih ena, ova kao da je znala da je Queenie. Osmjehnula mi se s
takvim veselim prepoznavanjem i takvom enjom da za uzvrat bude prepoznata da bi se
moglo pomisliti kako je to neka velika blagodat - trenutak koji joj je poklonjen kad joj je
doputeno izii iz sjene na samo jedan u tisuu dana.
A ja sam samo prijazno i bezlino rastegnula usta, kao da se smjekam aknutoj neznanki,
i nastavila hodati prema blagajni.
A onda sam na parkiralitu izmislila neku izliku za mua, rekla sam mu da sam neto
zaboravila, i pohitala natrag u duan. Prolazila sam izmeu polica i traila je. Ali u to kratko
vrijeme starica kao da je nestala. Moda je izila iz duana odmah poslije mene; moda sad
prolazi ulicama Twin Fallsa. Pjeke, ili u autu koji vozi neki ljubazni roak ili susjed. Ili ak u
autu koji vozi sama. Ali postojala je, makar i najmanja, ansa da je jo u duanu i da obje
hodamo gore-dolje meu policama i ne moemo se sresti. Uhvatila sam samu sebe kako idem
u jednom smjeru pa u drugom, drhtei u ledenoj klimi duana ljeti, i unosim se ljudima u lice,
vjerojatno ih pritom plaei, jer sam ih nijemo preklinjala da mi kau gdje da naem Queenie.
126
Sve dok se nisam pribrala i uvjerila samu sebe kako je to nemogue i da me, tko god bila,
Queenie ili ne, zauvijek ostavila.
ZIMSKI VRT
Fiona je ivjela u kui svojih roditelja, u gradu u kojem su ona i Grant studirali. Bila je to
velika kua, s izboenim prozorima, koja se Grantu inila istodobno luksuznom i neurednom,
s tepisima koji su ukrivo leali na podu i prstenastim tragovima alica urezanim u polituru na
stolovima. Majka joj je bila Islananka - snana ena s pjenom bijele kose i gnjevnim, krajnje
ljeviarskim politikim opredjeljenjem. Otac je bio istaknuti kardiolog, silno potovan u
bolnici, ali vedro podinjen kod kue, gdje je s rastresenim smijekom na licu sluao neobine
tirade. Te tirade su izgovarali svi mogui ljudi, bogatai i odrpanci, koji su neprestano dolazili
i odlazili i prepirali se i dogovarali, ponekad sa stranim naglascima. Fiona je imala vlastiti
mali automobil i hrpu dempera od kamira, ali nije pripadala ni jednom sestrinstvu na
fakultetu, a razlog je vjerojatno bila ta aktivnost u njezinoj kui.
Ne da je ona za to marila. Sestrinstva su za nju bila vic, kao i politika, premda je voljela
putati "etiri generala prevratnika" na gramofonu, a ponekad je putala i "Internacionalu",
vrlo glasno, ako je u kui bio kakav gost kojega bi time mogla uznemiriti. Jedan joj se
kovravi stranac turobna lica udvarao - rekla je da je Vizigot - kao i dva vrlo pristojna i
zbunjena mlada staista. Zbijala je ale na njihov raun, pa i na Grantov. Duhovito je
ponavljala neke njegove malograanske fraze. On je mislio da se vjerojatno ali kad ga je
zaprosila, jednog hladnog sunanog dana na alu u Port Stanleyu. Pijesak im je grizao lice, a
valovi su im uz grmljavinu nanosili hrpe ljunka do nogu.
"Misli da bi bilo zabavno..." povikala je Fiona. "Misli da bi bilo zabavno da se
vjenamo?"
Prihvatio je, uzviknuo da. elio je uvijek biti u njezinoj blizini. Posjedovala je iskru
ivota.
Neposredno prije nego to e izii iz kue, Fiona je primijetila mrlju na kuhinjskom podu.
Ostavile su je njezine jeftine crne kune papue, koje je ranije toga dana imala na nogama.
"Mislila sam da to vie ne rade", rekla je tonom najobinije zlovolje i nedoumice, trljajui
sivi trag koji je izgledao kao nanesen masnim krejonom.
Primijetila je da to vie nikad nee morati istiti, budui da te papue ne nosi sa sobom.
"Vjerojatno u cijelo vrijeme biti dotjerana", rekla je. "Ili poludotjerana. Valjda e biti
kao u hotelu."
Isprala je krpu koju je upotrijebila i objesila je na stalak unutar vrataca pod sudoperom.
Zatim je navukla zlatnosmeu skijaku jaknu s krznenim ovratnikom preko bijele dolevite i
po mjeri krojenih drap hlaa. Bila je visoka ena, uskih ramena, stara sedamdeset godina, ali
jo uspravna i vitka, dugih nogu i dugih stopala, finih zapea i lanaka i siunih, gotovo ko-
minih uiju. Njezina kosa, kosa, lagana kao pahuljice mljeike, prela je nekako iz
svijetloblond u bijelu, a da Grant nije primije- tio tono kada, ali i dalje ju je nosila rasputenu
do ramena, kao svojedobno njezina majka. (To je preplailo Grantovu majku, provincijsku
udovicu koja je radila kao tajnica u lijenikoj ordinaciji. Duga bijela kosa na glavi Fionine
majke govorila joj je, ak i vie od stanja same kue, sve to je trebala znati o stavovima i
politici.)
Inae Fiona, s onim finim kostima i malenim safirnim oima, nije bila ni po emu nalik
svojoj majci. Imala je lagano iskrivljena usta, koja je sada isticala crvenim ruem - obino je
to posljednje uinila prije nego to e izii iz kue. Toga je dana izgledala ba kao obino -
127
izravna i nejasna, kakva je zapravo i bila, slatka i ironina.
Prije vie od godine dana Grant je poeo primjeivati brojne male ute biljeke zataknute
posvuda po kui. To nije bilo posve novo. Ona je uvijek tota biljeila - naslov knjige koju
su spo- menuli na radiju ili poslove koje je htjela svakako obaviti toga dana. ak je i njezin
jutarnji raspored bio zapisan - zbunjivala ga je i dirala njegova preciznost.
7 h joga. 7.30 - 7.45 zubi lice kosa. 7.45 - 8.15 hodanje. 8.15 Grant i doruak.
Nove su biljeke bile drukije. Prilijepljene na kuhinjske ladice - Pribor za jelo, Kuhinjske
krpe, Noevi. Zar nije mogla jednostavno otvoriti ladice i vidjeti to je unutra? Sjetio se prie
o njemakim vojnicima koji su patrolirali granicom sa ehoslovakom za vrijeme rata. Neki
mu je eh rekao da je svaki pas graniar imao znak na kojem je pisalo Hund. Zato, pitali su
esi, a Nijemci su rekli, zato to to jest hund.
Kanio je to ispriati Fioni, a onda je zakljuio, bolje ne. Oduvijek su se smijali istim
stvarima, ali to ako se ona ovaj put ne nasmije?
Poele su se dogaati i gore stvari. Otila bi u grad i telefonirala mu iz govornice da pita
kako da se doveze kui. Otila bi u uobiajenu etnju preko polja u umu i vratila se kui
slijedei ogradu - vrlo zaobilaznim putem. Rekla je kako je raunala da ograde ovjeka uvijek
nekamo dovedu.
Bilo je teko biti siguran. Ispriala je to s ogradom kao da je ala, a i sjetila se telefonskog
broja bez ikakvih problema.
"Mislim da nema nikakvog razloga za brigu", rekla je. "Vjerojatno jednostavno silazim s
uma."
Upitao ju je je li uzimala tablete za spavanje.
"Ako jesam, ne sjeam se", rekla je. Tada je rekla da joj je ao to zvui tako neozbiljno.
"Sigurna sam da nisam nita uzimala. Moda bih trebala. Moda vitamine."
Vitamini nisu pomogli. Stajala bi na vratima i pokuavala se sjetiti kamo je pola.
Zaboravljala je upaliti plin pod povrem ili natoiti vodu u kuhalo za kavu. Upitala je Granta
kad su se doselili u ovu kuu.
"Je li to bilo lani ili preklani?"
Rekao je da je bilo prije dvanaest godina.
Rekla je: "Pa to je uasno."
"Uvijek je pomalo bila takva", rekao je Grant lijeniku. "Jedanput je ostavila bundu u
skladitu preko zime i jednostavno ju je zaboravila. To je bilo dok smo zimi jo ili nekamo
gdje je toplo. Tada je rekla da je to bilo nehotice namjerno, rekla je da ga je ostavila kao
nekakav grijeh. Tako su je neki ljudi natjerali da doivljava krznene kapute."
Neuspjeno je pokuao objasniti jo neto - objasniti kako su Fionino iznenaenje i
isprike zbog svega toga djelovale pomalo kao rutinska uljudnost, ne prikrivajui potpuno
koliko nju sve to zabavlja. Kao da je naletjela na pustolovinu koju nije oekivala. Ili igrala
neku igru u nadi da e je i on prihvatiti. Oni su uvijek imali svoje igre - besmislene dijalekte,
izmiljene likove. Neki od Fioninih izmiljenih glasova, cvrkutavi ili uliziki (to lijeniku nije
mogao rei), upravo su nevjerojatno oponaali glasove njegovih enskih, koje ona nikad nije
upoznala niti je za njih znala.
"No da, dobro", rekao je lijenik. "Ispoetka to moe biti selektivno. Zasad ne znamo, je
li? Dok ne vidimo obrazac degenerativnih promjena, zapravo ne moemo rei."
Nakon nekog vremena zaista vie nije bilo vano koju e etiketu na to prilijepiti. Fiona,
koja vie nije sama odlazila kupovati, nestala je iz supermarketa dok je Grant bio okrenut
leima. Policajac ju je pronaao kako hoda posred ceste, nekoliko ulica dalje. Upitao ju je
kako se zove i spremno je odgovorila. Tada ju je upitao kako se zove njihov premijer.
"Ako to ne znate, mladiu, zbilja ne biste smjeli obnaati tako odgovornu dunost."
Nasmijao se. Ali onda je napravila fatalnu pogreku upitavi je li vidio Borisa i Natau.
To su bili ruski hrtovi koje je prihvatila prije nekoliko godina iz usluge prijateljici, a onda
im se posvetila do kraja njihovih ivota. Njihovo preuzimanje moda se poklopilo sa
saznanjem da vjerojatno nee imati djece. Neto u vezi s njezinim jajovodima, zaepljenim ili
128
izvrnutim - Grant se sad vie nije mogao sjetiti. Uvijek je izbjegavao razmiljati o cijeloj toj
enskoj aparaturi. Ili je to moda bilo nakon to joj je umrla majka. Dugake psee noge i
svilenasta dlaka, njihova uska, blaga, nepomirljiva lica izvrsno su joj pristajali kad ih je vodila
u etnju. I sam Grant, u to doba, kad je dobio prvo namjetenje na sveuilitu (novac
njegovog svekra dobro im je doao unato politikoj ljagi) mogao se nekima uiniti kao jo
jedan Fionin ekscentrini hir, onako njegovan i paen i maen. Premda on to nikad nije
shvatio, na sreu, sve do mnogo poslije.
Rekla mu je, za veerom onoga dana kad je odlutala u supermarketu. "Zna to e morati
uiniti sa mnom, je li? Morat e me preseliti na ono mjesto. Shallowlake?"
Grant je rekao: "Meadowlake. Jo nismo doli do te faze."
"Shallowlake, Shillylake", rekla je, kao da su zapoeli neko nestano natjecanje.
"Sillylake. Sillylake, sigurno."
Podupro je glavu rukama, s laktovima na stolu. Rekao je da, ako o tome razmiljaju,
moraju to shvatiti kao neto to nije nuno trajno rjeenje. Kao neku vrstu eksperimentalne
terapije. Odmor i oporavak.
Postojalo je pravilo da se nikoga ne prima u mjesecu prosincu. Sezona praznika skrivala
je previe emocionalnih stupica. Tako da su na dvadesetominutnu vonju krenuli u sijenju.
Prije nego to su stigli do ceste, seoski se put poeo sputati kroz movarnu udolinu koja je
sada bila potpuno zamrznuta. Movarni hrast i javor bacali su sjene kao pruge preko blistava
snijega.
Fiona je rekla: "Oh, sjea se."
Grant je rekao: "I ja sam pomislio na to."
"Samo to je bila mjeseina", rekla je.
Govorila je o onom vremenu kad su otili skijati nou za punog mjeseca po crno
ispruganom snijegu, na mjestu kamo se moglo ui samo usred zime. Tada su uli kako granje
pucketa od studeni.
Ako se, dakle, toga sjea tako ivo i tono, zar joj stanje doista moe biti tako loe?
Jedva je odolio napasti da se okrene i vozi kui.
Postojalo je jo jedno pravilo koje mu je nadglednik objasnio. Novi stanovnici doma ne
smiju primati posjete prvih trideset dana. Veini ljudi treba toliko vremena da se udomae.
Prije nego to su uveli to pravilo, bilo je molbi i suza i ispada, ak i sa strane onih koji su
doli svojevoljno. Otprilike treeg ili etvrtog dana poeli bi jadikovati i moliti da ih se
odvede kui. A neki su roaci bili osjetljivi na to, tako da se dogaalo da se voze kui ljudi
koji se ondje nee snalaziti nita bolje nego to su se snalazili prije toga. Nakon est mjeseci,
ili ponekad nakon svega nekoliko tjedana, moralo se ponovno proi kroz cijelu tu neugodnu
gnjavau.
"Dok smo mi, meutim", rekao je nadglednik, "ustanovili kako, ako ih ovjek ostavi na
miru, oni obino zavre sretni kao praii. Morate ih praktiki mamiti u autobus da odu na
izlet u grad. Isto je i s posjetima kui. Posve je prihvatljivo tada ih odvesti kui, u posjet na sat
ili dva - oni su ti koji se brinu hoe li stii natrag na vrijeme za veeru. Meadowlake im
postaje dom. Naravno, to se ne odnosi na one na drugom katu, njih ne moemo pustiti da
izlaze. To bude preteko, a oni ionako ne znaju gdje su."
"Moja ena nee biti na drugom katu."
"Nee", rekao je nadglednik obzirno. "Ja samo elim da sve bude jasno od poetka."
Bili su u Meadowlakeu nekoliko puta prije vie godina da posjete gospodina Farquara,
starog neenju koji im je nekad bio susjed. ivio je sam u tronoj kui od opeke,
129
nepromijenjenoj jo od prvih godina stoljea, osim to su dodani hladnjak i televizor.
Posjeivao je Granta i Fionu nenajavljen, ali u pristojnim razmacima i, jednako kao o
lokalnim temama, volio je raspravljati o knjigama koje je itao - o Krimskom ratu ili
istraivanjima na Sjevernom polu ili povijesti vatrenog oruja. Ali nakon to je otiao u
Meadowlake, govorio je samo o svojoj svakodnevici u ustanovi i shvatili su da su mu njihovi
posjeti, premda ugodni, zapravo drutveni teret. A Fiona posebno nije podnosila smrad urina i
klora, kojim je sve bilo ispunjeno, nije podnosila obavezne buketie plastinog cvijea u
niama u sumranim hodnicima niska stropa.
Sada te zgrade vie nije bilo, premda je bila izgraena tek pedesetih. Ba kao to vie nije
bilo ni kue gospodina Farquara, na ijem se mjestu pojavila jeftina imitacija dvorca koja je
sluila kao vikendica nekim ljudima iz Toronta. Novi Meadowlake bio je zrana nadsvoena
zgrada u kojoj je ugodno mirisalo na borovinu. Bogato i pravo zelenilo bujalo je u divovskim
zemljanim loncima.
Unato tome, Grant se zatekao kako, tijekom onoga dugog mjeseca koji je morao
preivjeti, a da je ne vidi, Fionu zamilja upravo u staroj zgradi. Bio mu je to najdulji mjesec
u ivotu, inilo mu se - dulji od onoga koji je proveo s majkom u posjetu roacima u pokrajini
Lanark kad mu je bilo trinaest godina i dulji od mjeseca koji je Jacqui Adams provela na
ljetovanju sa svojom obitelji u poetku njihove veze. Telefonirao je u Mead- owlake svakoga
dana i nadao se da e dobiti sestru koja se zvala Kristy. inilo se da joj je pomalo smijena
njegova postojanost, ali davala mu je potpuniji izvjetaj od bilo koje druge bolniarke na koju
se namjerio.
Fiona se prehladila, ali to nije neobino za novopridole.
"Kao kad vam djeca pou u kolu", rekla je Kristy. "Ima cijela hrpa novih bacila kojima
su izloeni i na poetku dobiju ba sve."
Zatim joj se prehlada malo smirila. Skinuli su je s antibiotika i inilo se da vie nije tako
zbunjena kao to je bila kad je tek dola. (Bilo je to prvi put da je Grant uo i za antibiotike i
za zbunjenost). Apetit joj je bio prilino dobar i izgleda da joj se svia sjediti u zimskom vrtu.
Izgleda da joj se svia gledati televiziju.
Meu nepodnoljivim stvarima u starom Meadowlakeu bila je televizija, koja je bila
ukljuena posvuda, nadvladavajui misli ili razgovor kamo god ovjek sjeo. Neki od stanara
(tako su ih on i Fiona zvali, ne tienici) dizali su pogled prema njoj, neki su joj odgovarali,
ali veina je samo sjedila i krotko podnosila njezin napad. U novoj zgradi, koliko se mogao
prisjetiti, televizor je stajao u odvojenom salonu ili u spavaim sobama. Mogli ste odabrati
gledati ili ne.
Fiona je dakle odabrala. Da gleda to?
U godinama koje su preivjeli u ovoj kui on i Fiona prilino su esto zajedno gledali
televiziju. Otkrivali su ivot svake zvijeri ili gmaza ili kukca ili stanovnika mora koje je
kamera mogla dosei i pratili su zaplete moda i desetak prilino slinih izvrsnih romana iz
devetnaestog stoljea. Neprimjetno su se navukli na jednu englesku komediju o ivotu u
robnoj kui i gledali su toliko repriza da su znali dijalog napamet. Tugovali su zbog nestanka
glumaca koji su umrli u stvarnom ivotu ili preli na druge poslove, zatim veselo doekali
povratak istih tih glumaca kad bi likovi bili ponovno roeni. Pratili su kako kosa nadglednika
odjela prelazi iz crne u sijedu i napokon opet u crnu, dok se jeftina scenografija nikad nije
mijenjala. Ali i ona je izblijedjela; nakon nekog vremena i scenografija i najcrnja kosa
izblijedjele su kao da se praina s londonskih ulica uvukla ispod vrata dizala, a neka tuga koju
je to izazivalo kao da je na Granta i Fionu djelovala jae od bilo koje tragedije u emisijama
Kazalina remek-djela, tako da su odustali od gledanja prije pravoga kraja.
Fiona ve nalazi prijatelje, rekla je Kristy. U svakom sluaju, izlazi iz svoje ljuture.
Kakve to ljuture, htio je upitati Grant, ali svladao se da bi ostao u Kristynoj milosti.
Ako je netko telefonirao, pustio je da se snimi poruka na sekretarici. Ljudi s kojima su se
druili, povremeno, nisu bili bliski susjedi, ve ljudi koji su ivjeli u okolici, na imanjima,
umirovljeni kao i oni, koji su esto odlazili bez najave. Prvih godina koje su ovdje preivjeli
130
Grant i Fiona ostajali su kod kue preko zime. Zima na ladanju bila je novo iskustvo, a imali
su mnogo posla s radovima na kui. Poslije su zakljuili da moraju putovati dok jo mogu, i
bili su u Grkoj, u Australiji, u Kostariki. Ljudi e misliti da su i sada na nekom takvom
putovanju.
Skijao je zbog zdravlja, ali nikad nije odlazio sve do movare. Skijao je neprestano u krug
po polju iza kue dok je sunce zalazilo i bojilo nebo u ruiasto nad krajolikom koji kao da je
bio okovan valovima plavo obrubljenog leda. Brojio je koliko je puta obiao polje, a onda se
vraao u sve mraniju kuu i sluao vijesti na televiziji dok je pripremao veeru. Prije su
obino pripremali veeru zajedno. Jedno od njih pobrinulo bi se za pie, drugo za vatru, a
onda su razgovarali o njegovom radu (pisao je studiju o legendarnim nordijskim vukovima, a
posebno o Fenrisu, velikom vuku koji proguta Odina na svretku svijeta) i o onomu to je
Fiona ve itala i o emu su razmiljali tijekom svog bliskog, ali razdvojenog dana. To je bilo
vrijeme njihove najivahnije intimnosti, premda je dakako postojalo i onih pet ili deset minuta
tjelesne slatkoe odmah nakon to bi legli u krevet - neto to nije esto zavravalo seksom,
ali ih je podravalo u uvjerenju kako sa seksom jo nije zauvijek gotovo.
U snu je Grant pokazivao neko pismo jednom od svojih kolega kojeg je smatrao
prijateljem. Pismo je bilo od cimerice jedne djevojke na koju ve dugo nije mislio. Stil je
pisma bio neprijateljski i licemjeran, prijetei na neki cmizdravi nain - procijenio je autoricu
pisma kao latentnu lezbijku. Sama je djevojka bila osoba s kojom se pristojno raziao i nije
mogao vjerovati da bi njoj bilo do toga da izaziva bilo kakve nevolje, a kamoli da se ubije, to
mu je pismo oito, na kompliciran nain, pokuavalo priopiti.
Kolega je bio jedan od onih mueva i otaca koji su meu prvima odbacili kravate i otili
od kue da bi provodili svaku no na madracu na podu sa zanosnom mladom ljubavnicom, a
onda dolazili u svoje kabinete, na svoje seminare, razbarueni, neuredni i zaudarajui na
drogu i tamjan. Ali sada se kritiki odnosio prema takvim eskapadama, a Grant se prisjetio
kako se on u stvari i oenio jednom od tih djevojaka i da se ona na kraju posvetila
prireivanju veera za goste i raanju djeice, ba kao to su supruge nekad inile.
"Ja se ne bih smijao", rekao je Grantu, koji nije imao dojam da se smijao. "I da sam na
tvom mjestu, pokuao bih pripremiti Fionu."
I tako je Grant otiao potraiti Fionu u Meadowlake - stari Meadowlake - i dospio
umjesto toga u predavaonicu. Svi su ondje ekali da on doe i odri predavanje. A u
posljednjem, najgornjem, redu sjedilo je jato mladih ena ledena pogleda, sve u crnim
talarima, sve u koroti, koje nisu skidale mrane poglede s njega i upadljivo nisu nita biljeile
niti marile za ono to on govori.
Fiona je bila u prvom redu, smirena. Ona je pretvorila tu predavaonicu u neku vrstu kutia
kakav je uvijek pronalazila na zabavama - neko sigurno, izolirano mjestace gdje je pila
gemit i puila obine cigarete i pripovijedala zabavne priice o svojim psima. Uspjeno se
opirala plimi, s nekoliko ljudi koji su joj bili nalik, kao da drame koje su se odigravale u
drugim kutovima, u spavaim sobama i na tamnoj verandi, nisu nita drugo do djetinjasta
komedija. Kao da je istoa ik, a suzdrljivost blagoslov.
"Ah, kojeta", rekla je Fiona. "Djevojke u tim godinama uvijek svima govore kako e se
ubiti."
Ali nije bilo dovoljno da to kae - zapravo, od toga su ga proli trnci jeze. I dalje se bojao
da ona nije u pravu, da se dogodilo neto uasno, i vidio je ono to ona nije mogla vidjeti - da
se crni prsten sve vie zgunjava, stee, posvuda oko njegova dunika, posvuda oko stropa
sobe.
Izvukao se iz toga sna i latio se razdvajanja onoga to je stvarno od onoga to nije.
Pismo je zaista jednom stiglo, rije "GAD" pojavila se ispisana crnom bojom na vratima
njegova ureda, a Fiona je, kad je ula kako je djevojka bila oajniki zatreskana u njega, rekla
otprilike ono to je rekla u snu. Kolega nije imao nikakve veze s tim, ene u crnini nisu se
131
pojavile u dvorani i nitko nije poinio samoubojstvo. Grant nije bio osramoen, zapravo je
vrlo dobro proao kad ovjek pomisli to se moglo dogoditi samo nekoliko godina poslije. Ali
glasine su se poele iriti. Sve su ih upadljivije izbjegavali. Dobili su malo pozivnica za
Boi, a Novu godinu su doekali sami. Grant se napio i, premda to od njega nitko nije traio
- takoer, Bogu hvala, ne poinivi pogreku da se ispovjedi - obeao je Fioni novi ivot.
Sram koji je tad osjeao bio je sram to se dao nasamariti, to nije primijetio promjenu
koja je nastupila. I nije ga samo jedna ena uinila toga svjesnim. Dogodila se ona promjena u
prolosti kad su tolike ene odjednom postale dostupne - ili se bar njemu tako inilo - i sad
ova nova promjena, kad su govorile da ono to se dogodilo nije uope ono to su imale na
umu. Suraivale su zato to su bile bespomone i zbunjene i cijela je ta pria za njih zavrila
ranama, a ne uitkom. ak i kad su preuzele inicijativu, preuzele su je samo zato to su bile u
slabijem poloaju.
Nigdje nitko nije priznavao kako ivot enskara (ako se Grant tako morao nazvati - on
koji se nije mogao podiiti ni polovinom ljubavnih uspjeha ili komplikacija koliko ih je imao
mukarac koji ga je korio u onome snu) ukljuuje i djela dobrote i irokogrudnosti, pa ak i
rtve. Ne u poetku, moda, ali barem kad se stvari ponu razvijati. Mnogo je puta napravio
ustupak eninu ponosu, njezinoj lomnosti, nudei vie njenosti - ili grublje strasti - od onoga
to je zaista osjeao. I sve to zato da sad bude optuen za vrijeanje i iskoritavanje i
unitavanje neijeg samopotovanja. I za obmanu Fione - jer naravno da ju je obmanjivao - ali
bi li bilo bolje da je postupio kao to su neki drugi postupili prema svojim enama i ostavio
je?
Nikad mu takvo to nije ni na pamet palo. Nikad nije prestao voditi ljubav s Fionom,
unato napornim zahtjevima drugdje. Nije proveo ni jednu jedinu no odvojen od nje. Nije tu
bilo izmiljanja kompliciranih izlika da bi se proveo vikend u San Franciscu ili u atoru na
otoku Manitoulin. Nije pretjeravao s drogom ili piem i nastavio je objavljivati radove,
suraivati u raznim odborima, napredovati u karijeri. Nikad nije imao apsolutno nikakve
namjere odbaciti posao i brak i preseliti se na selo da bi se bavio stolarijom ili uzgajao pele.
Ali neto slino tome ipak se dogodilo. Otiao je u prijevremenu mirovinu, sa smanjenim
primanjima. Kardiolog je umro, nakon to je neko vrijeme proveo zbunjeno i stoiki sam u
onoj velikoj kui, i Fiona je naslijedila i tu nekretninu i kuu na seoskom imanju u kojoj je
njezin otac odrastao, u provinciji nedaleko od zaljeva Georgian. Ona je napustila posao
bolnike koordinatorice volonterskih slubi (u onom svakidanjem svijetu, kako je rekla, u
kojem ljude zaista mue problemi koji nemaju veze ni s drogom ni seksom ni intelektualnim
trzavicama). Novi ivot bio je novi ivot.
Boris i Nataa ve su tad uginuli. Jedno je od njih dvoje oboljelo i uginulo prvo - Grant je
zaboravio koje - a drugi je pas onda uginuo manje ili vie iz suuti.
On i Fiona radili su na kui. Nabavili su skije za langlauf. Nisu bili naroito drutveni, ali
su postupno stekli nekoliko prijatelja. Vie nije bilo grozniavih flertova. Goli enski noni
prsti nisu vie plazili uvis pod mukom nogavicom za vrijeme veere. Nije vie bilo
rasputenih supruga.
U pravi as, znao je Grant pomisliti, kad je osjeaj nanesene nepravde polako splasnuo.
Feministice, a moda i sama ona jadna glupa djevojka i njezini kukaviki takozvani prijatelji,
iz- gurali su ga u pravi as. Iz ivota koji je zapravo postao naporniji nego to je vrijedio. I
koji ga je s vremenom mogao stajati Fione.
Ujutro na dan kad se morao vratiti u Meadowlake u prvi posjet Grant se rano probudio.
Osjeao je nekakve sveane marce, kao u stara vremena u jutro prvog zakazanog sastanka s
novom enskom. Taj osjeaj nije bio izrazito seksualan. (Poslije, kad su sastanci preli u
rutinu, bio je samo to.) Bilo je to nekakvo iekivanje otkria, gotovo duhovno irenje. I
bojaljivost, poniznost, strah.
Krenuo je od kue prerano. Posjeti nisu bili dozvoljeni prije dva sata. Nije elio sjediti
vani na parkiralitu i ekati pa se natjerao da skrene u pogrenom smjeru.
Ve je poelo kopniti. Ostalo je jo mnogo snijega, ali se bljetavi tvrdi krajolik
132
dotadanje zime razdrobio. Istokane hrpe pod sivim nebom izgledale su kao otpad na
poljima.
U gradu kraj Meadowlakea pronaao je cvjearnicu i kupio veliki buket. Nikad prije nije
poklanjao Fioni cvijee. Ili bilo kome drugom. Ulazei u zgradu, osjeao se kao neki
izbezumljeni ljubavnik ili grean mu iz karikatura.
"Au. Narcise ovako rano", rekla je Kristy. "Potroili ste sigurno udo novca." Krenula je
hodnikom pred njim i upalila svjetlo u ostavi, ili nekoj vrsti kuhinje, gdje je potraila vazu.
Bila je krupna mlada ena koja kao da je odustala na svim podrujima osim na kosi. Ta je bila
plava i bujna. Sav onaj natapirani luk- suz konobarice u koktel-baru, ili striptizete, nasaen na
tako svakidanje lice i tijelo.
"Dakle, tu smo", rekla je i glavom mu pokazala na hodnik. "Ime pie na vratima."
I zaista je pisalo, na ploici ukraenoj plavim drozdovima. Pitao se da li da pokuca, pa je
napokon i pokucao, zatim otvorio vrata i zazvao je.
Nije je bilo. Vrata garderobe bila su zatvorena, krevet zate- gnut. Nita na nonom
ormariu, osim kutije papirnatih rupia i ae vode. Ni jedne jedine fotografije ili slike bilo
kakve vrste, ni jedne knjige ili asopisa. Moda je bilo propisano da se to dri u ormaru.
Vratio se u sestrinsku sobu, ili recepciju, ili to je to ve bilo. Kristy je rekla: "Ne?", s
iznenaenjem koje mu se uinilo povrnim.
Oklijevao je, drei cvijee u ruci. Ona je rekla: "Dobro, dobro - idemo staviti buket
ovamo." Uzdahnuvi kao da je pred njom zaostalo dijete prvog dana u koli, povela ga je
hodnikom u svjetlo golemih stropnih prozora u velikom sredinjem prostoru visoka svoda.
Nekoliko je ljudi sjedilo uza zidove, u na- slonjaima, drugi za stolovima na sredini prostorije
prekrivene tapisonom. Nitko nije izgledao posebno loe. Staro - neki su bili dovoljno nemoni
da trebaju kolica - ali pristojno. Nekad je bilo vrlo neugodnih prizora kad su on i Fiona
dolazili u posjet gospodinu Farquaru. uperci dlaka na bradama starih ena. Netko s
izbuljenim okom poput trule ljive. Slinavci, klimavci glavom, poludjeli blebetavci. Sada je
izgledalo kao da su najgori sluajevi odstranjeni. Ili su se moda poeli koristiti nekim
lijekovima, operativnim zahvatima, moda su sad mogli lijeiti unakaenost, kao i verbalnu i
druge vrste inkontinencije - mogunosti koje nisu postojale ak ni prije tako malo godina.
Jedna je vrlo neutjena ena, meutim, sjedila za klavirom, nabadajui jednim prstom po
tipkama, a da nikad nije dola do melodije.
Druga je ena, zurei iza aparata za kavu i hrpe plastinih alica, izgledala kao da se na
smrt dosauje. Ali vjerojatno je bila zaposlenica - imala je isti blijedozeleni komplet s
hlaama kao i Kristy.
"Vidite?" rekla je Kristy blaim glasom. "Samo idite k njoj i pozdravite je i nastojte da je
ne preplaite. Upamtite da moda nee... No dobro. Samo hajdete."
Vidio je Fionu iz profila kako sjedi vrlo blizu jednom od kartakih stolova, ali ne igra.
Kao da je bila malo podbuhnula u licu, bora na jednom obrazu skrivala joj je kut usta, to se
dosad nije dogaalo. Promatrala je kako igra mukarac kojemu je sjedila najblie. On je drao
karte malo ukoso, tako da ih ona moe vidjeti. Kad je Grant priao stolu, podigla je pogled.
Svi su podignuli pogled - svi kartai za stolom podignuli su pogled, s neodobravanjem. Tada
su smjesta pogledali u svoje karte, kao da ele sprijeiti bilo kakvo upletanje.
Ali Fiona se nasmijeila svojim iskrivljenim, stidljivim, lukavim i draesnim smijekom
pa odgurnula stolac i prila mu, prinosei prste usnama.
"Brid", rekla je. "Smrtno ozbiljna stvar. Postanu sasvim zadrti." Povukla ga je prema
stolu s kavom, brbljajui. "Sjeam se da sam neko vrijeme bila takva na faksu. Moje
prijateljice i ja markirale smo predavanje i sjedile u dnevnom boravku i puile i kartale kao
gangsteri. Jednoj je ime bilo Phoebe, drugih se ne sjeam."
"Phoebe Hart", rekao je Grant. U duhu mu se pojavila sitna crnooka djevojka, upalih prsa,
koja je sad ve vjerojatno mrtva. Obavijene dimom, Fiona i Phoebe i one druge, opsjednute
kao vjetice.
"I ti si je znao?" upitala je Fiona, uputivi sada smijeak eni kamena lica. "eli li da ti
neto donesem? aj? Na alost, kava ovdje nije bogznato."
Grant nikad nije pio aj.
133
Nije je mogao privinuti u naruaj. Zbog neega u njezinu glasu i smijeku, ma koliko bili
poznati, neega u stavu koji je zauzela, kao da uva igrae, pa ak i enu s kavom, od njega -
jednako kao i njega od njihova negodovanja - to je bilo nemogue.
"Donio sam ti nekakvo cvijee", rekao je. "Mislio sam da bi ti moglo malo uljepati sobu.
Bio sam u tvojoj sobi, ali nije te bilo."
"Pa, nije", rekla je. "Ja sam tu."
Grant je rekao: "Nala si novog prijatelja." Kimnuo je i pritom pogledao mukarca kraj
kojega je maloas sjedila. U tom je trenutku ovjek podigao pogled prema Fioni i ona se
okrenula, ili zbog onoga to je Grant rekao ili zato to je osjetila taj pogled na leima.
"To je samo Aubrey", rekla je. "Najsmjenije je da sam ga ja znala prije masu godina.
Radio je u duanu. U eljeznariji u kojoj je moj djed obino kupovao. On i ja smo se uvijek
zafrkavali, ali nikad nije uspio skupiti hrabrosti da me pozove van. Sve do posljednjeg
vikenda, a onda me odveo na utakmicu. Ali kad je utakmica zavrila, pojavio se moj djed da
me odveze kui. S ljetovanjem je bilo gotovo. Ljetovanjem kod mog djeda i bake - oni su
ivjeli na farmi."
"Fiona. Ja znam gdje su ivjeli tvoj djed i baka. Tamo i mi ivimo. ivjeli smo."
"Zbilja?" rekla je rastreseno, zato to joj je karta uputio pogled koji nije bio ponizan, ve
zapovjedniki. Mukarac je bio otprilike Grantovih godina ili malo stariji. Gusta vrsta bijela
kosa padala mu je preko ela, a koa mu je bila gruba, ali blijeda, ukastobijela kao stara
naborana glase rukavica. Dugako lice bilo je dostojanstveno i sjetno i posjedovao je neto od
ljepote snanog, obeshrabrenog, ostarjelog konja. Ali kad je Fiona bila u pitanju, nije bio
obeshrabren.
"Bolje da se vratim", rekla je Fiona i mrlje crvenila izbile su joj na izmijenjenom,
udebljalom licu. "On misli da ne moe igrati ako ja ondje ne sjedim. To je glupo, ja skoro vie
i ne znam tu igru. Na alost, ispriaj me, moram te ostaviti."
"Hoete li uskoro zavriti?"
"Oh, trebali bismo. Ovisi. Ako ode do one namrtene gospoe i lijepo je zamoli, dobit
e aj."
"Hvala, ne treba", rekao je Grant.
"Dobro, onda te ostavljam, moe se sam zabaviti? Tebi to sve sigurno izgleda udno, ali
iznenadit e se kako se brzo navikne. Saznat e tono tko je tko. Osim to su neki od njih
poprilino u oblacima, shvaa - ne moe od svih oekivati da znaju tko si ti."
Skliznula je ponovno u svoj stolac i neto rekla Aubreyu na uho. Potapala ga je prstima
po nadlanici.
Grant se dao u potragu za Kristy i sreo ju je u predvorju. Gurala je pred sobom kolica na
kojima su bili vrevi sa sokom od jabuka i sokom od groa.
"Samo as", rekla mu je i provirila kroz vrata. "Sok od jabuka za ovdje? Sok od groa?
Keksi?"
ekao je dok nije napunila dvije plastine ae i odnijela ih u sobu. Zatim se vratila i
stavila dva keksa s marantom na papirnate tanjure.
"Onda?" rekla je. "Zar vam nije drago to sudjeluje i sve to?"
Grant je rekao: "Zna li ona uope tko sam ja?"
Nije se mogao odluiti. Moda je samo glumila, za alu. To bi njoj bilo nalik. Odala se
onim malim pretvaranjem na kraju, kad je s njim razgovarala kao da misli da je moda novi
stanovnik doma.
Ako se pretvarala. Ako je to bila igra pretvaranja.
Ali ne bi li potrala za njim i nasmijala mu se kad je bilo gotovo sa alom? Sigurno se ne
bi jednostavno vratila kartanju i pretvarala se da ga je zaboravila. To bi bilo preokrutno.
Kristy je rekla: "Ba ste je uhvatili u loem trenutku. Zaokupljenu kartanjem."
"Pa ona ak i ne karta", rekao je.
"Dobro, ali karta njezin prijatelj. Aubrey."
"Pa tko je sad Aubrey?"
134
"Tako se zove. Aubrey. Njezin prijatelj. Hoete moda sok?"
Grant je odmahnuo glavom.
"Ma gledajte", rekla je Kristy. "Njima vam dou takve simpatije. To neko vrijeme
prevlada. Znate ono, neto kao najbolji prijatelj. Doe im kao neka faza."
"Hoete rei da moda zbilja ne zna tko sam ja?"
"Moda ne zna. Danas ne. A onda sutra - ovjek nikad ne zna, je li? Stvari se mijenjaju
sad ovako sad onako cijelo vrijeme i mi tu nita ne moemo. Vidjet ete kako to ide kad
budete malo dulje dolazili ovamo. Nauit ete da ne shvaate sve previe ozbiljno. Nauiti da
idete dan po dan."
Dan po dan. Ali stvari se nisu uope mijenjale ni ovako ni onako, a on se nije mogao na
njih naviknuti. Fiona se oito naviknula na njega, ali samo kao na nekog upornog posjetitelja
koji se posebno zanima za nju. Ili moda ak i kao na gnjavatora
kojega treba sprijeiti, u skladu s njezinim starim pravilima pristojnosti, da shvati da je
gnjavator. Odnosila se prema njemu sa stanovitom rastresenom, drutvenom vrstom
ljubaznosti kojom je uspjeno izbjegavala i samu mogunost da joj postavi najoitije,
najnunije pitanje. Nije od nje mogao zahtijevati da mu kae sjea li ga se ili ne sjea kao
mua s kojim je provela u braku pedeset godina. Imao je dojam da bi joj takvo pitanje bilo
neugodno - neugodno ne zbog nje same, nego zbog njega. Ona bi se nasmijala na svoj
lepravi nain i postidjela ga svojom uljudnou i zbunjenou, i nekako bi zavrila tako da ne
kae ni da ni ne. Ili bi rekla jedno ili drugo, ali tako da ga to nikako ne bi zadovoljilo.
Kristy je bila jedina bolniarka s kojom je mogao razgovarati. Za neke druge cijela je
stvar bila obian vic. Jedna opasna stara vjetica nasmijala mu se u lice. "Onaj Aubrey i ona
Fiona? Ba ih je primilo, jelda?"
Kristy mu je rekla da je Aubrey bio lokalni zastupnik tvrtke koja prodaje pesticide - "i sve
takve stvari" - zemljoradnicima.
"Bio je krasan ovjek", rekla je, a Grant nije znao znai li to da je Aubrey bio poten,
dareljiv i ljubazan prema ljudima, ili da je pristojno govorio i pristojno se oblaio i vozio
dobra kola. Vjerojatno i jedno i drugo.
A onda je, kada jo nije bio vrlo star, pa ak ni u penziji - rekla je - doivio neku neobinu
vrstu oteenja.
"Njegova se ena obino brine za njega. Brine se za njega kod kue. Ovdje ga je samo
privremeno zbrinula, tako da se malo odmori. Njezina sestra je htjela da ode na Floridu.
Razumijete, bilo je gadno, ovjek nikad ne bi oekivao da e takav mukarac. .. Samo to su
otili nekamo na odmor, a on vam je tamo neto uhvatio, nekakav virus, od kojeg je dobio
strano visoku vruicu. I od toga je pao u komu i onda ostao ovakav."
Pitao ju je kako izgledaju te simpatije meu stanovnicima doma. Odu li ikad predaleko?
Sada je uspio pogoditi neki popustljivi ton koji e ga, nadao se, potedjeti bilo kakvih
propovijedi.
"Ovisi na to mislite", rekla je. I dalje je pisala u biljenicu dok se odluivala kako e mu
odgovoriti. Kad je zavrila s pisanjem, pogledala je u njega s iskrenim smijekom.
"Zapravo je smijeno, puno puta ovdje imamo nevolje ba s onima koji se skoro uope
nisu druili. Moda se ak i ne poznaju, osim to znaju, recimo, tko je muko ili ensko?
ovjek bi pomislio da se stari mukarci hoe uvui u krevet starim enama, ali znate, puno je
ee obratno. Stare ene naganjaju stare mukarce. Moda nisu toliko iscijeene, valjda."
Onda se prestala smijeiti, kao da se pobojala da je rekla previe ili da je govorila beutno.
"Nemojte me krivo shvatiti", rekla je. "Nisam mislila na Fionu. Fiona je dama."
No dobro, a to je s Aubreyem, htio je rei Grant. Ali onda se sjetio da je Aubrey u
invalidskim kolicima.
"Ona je prava dama", rekla je Kristy tonom tako odlunim i ohrabrujuim da Grant uope
nije bio ohrabren. U duhu mu se pojavila slika Fione, u jednoj od njezinih dugakih spavaica
ukraenih aurom i plavim vrpcama, kako izazivaki podie pokrivae na krevetu jednoga starca.
"Pa eto, ponekad se pitam...", rekao je.
135
Kristy je resko rekla: "to se pitate?"
"Pitam se ne izvodi li ona nekakvu svoju aradu."
"Koga to?", upitala je Kristy.
Veinu se poslijepodneva par mogao zatei za kartakim stolom. Aubrey je imao velike
ruke debelih prstiju. Bilo mu je teko baratati kartama. Fiona je mijeala i dijelila umjesto
njega i ponekad hitro priskoila da namjesti kartu koja je prijetila da e mu iskliznuti iz ruke.
Grant je s druge strane sobe promatrao njezin streloviti pokret i hitru, nasmijanu ispriku.
Jasno je vidio Aubreyevu supruniku grimasu kad bi mu pramiak njezine kose dodirnuo
obraz. Aubrey ju je oito odluio ignorirati sve dok se zadravala blizu njega.
Ali neka se nasmijei u znak pozdrava Grantu, neka odgurne stolac i ustane da ga ponudi
ajem - pokazujui da je prihvatila njegovo pravo da bude ovdje i da moda ak osjea i neku
skromnu odgovornost za njega - i ve je Aubreyevo lice poprimalo izraz tmurne zabrinutosti.
Pustio bi da mu karte skliznu iz prstiju i padnu na pod, da pokvari igru.
Tako da se Fiona morala angairati i staviti stvari na svoje mjesto.
Ako nisu bili za kartakim stolom, moda su se etali predvorjima, Aubrey objeen o
rukohvat jednom rukom i steui Fioninu ruku ili rame drugom. Bolniarke su mislile da je to
udo, to kako ga je uspjela izvui iz kolica. Premda su za dulje izlete - do zimskog vrta na
jednom kraju zgrade ili do salona za televiziju na drugom - kolica bila potrebna.
Televizija kao da je uvijek bila namjetena na sportski program i Aubrey je gledao sve
sportove, ali, po svemu sudei, najdrai mu je bio golf. Grant nije imao nita protiv da gleda s
njima. Sjeo bi nekoliko stolaca dalje. Na velikom ekranu mala je skupina gledatelja i
komentatora pratila igrae po mirnom golf- skom terenu i u odgovarajuim trenucima sveano
aplaudirala. Ali posvuda je vladala tiina kad bi igra zamahnuo i loptica krenula na svoje
usamljeniko, predvieno putovanje nebom. Aubrey i Fiona i Grant i moda jo neki sjedili su
i zadravali dah, a tada bi Aubrey prvi odahnuo u izrazu zadovoljstva ili razoaranja. Fiona se
ukljuila u istom tonu koji as kasnije.
U zimskom vrtu nije bilo takve tiine. Par je sebi pronaao mjesto za sjedenje meu
najbujnijim i najguim i najtropskijim biljkama - kao pod kakvom sjenicom, tako rei - i
Grant je nalazio u sebi upravo dovoljno samokontrole da ne pokua onamo prodrijeti.
Pomijean sa utanjem lia i pljuskanjem vode iz vodoskoka, uo se Fionin tihi govor i
njezin smijeh.
Zatim neka vrsta zadovoljnog smijuljenja. Koje je od njih dvoje to moglo biti?
Moda ni jedno - moda je to bio glas jedne od onih bestidnih ptica kriavih boja koje su
nastavale kaveze u kutovima.
Aubrey je mogao govoriti, premda mu glas vjerojatno nije zvuao kao nekad. inilo se da
je upravo neto rekao - nekoliko muklih slogova. Pazi. On je ovdje. Ljubavi moja.
Na modrom dnu fontane s vodoskokom lealo je nekoliko novia baenih za sreu.
Grant nikad nije vidio nikoga da baca novac u fontanu. Zurio je u taj sitni i pitao se nije li
zalijepljen za ploice - jo jedan primjer poticajne dekoracije zgrade.
Tinejderi na bejzbolskoj utakmici, na vrhu tribina, daleko od mladievih prijatelja.
Nekoliko centimetara praznog drva izmeu njih, mrak pada, hitra hladnoa veeri kasnoga
ljeta. Nemir njihovih ruku, pomak bedara, pogled neprestano prikovan za igralite. On e
skinuti jaknu, ako je nosi, i prebaciti je preko njezinih uskih ramena. Ispod nje moe je
privui blie sebi, utisnuti rairene prste u njezinu mekanu nadlakticu.
Ne kao danas, kad bi joj se svaki klinac vjerojatno uvukao u gaice na prvom spoju.
Fionina mrava mekana nadlaktica. Mladenaka pouda je zapanjuje i plamti u svim
ivcima njezina njenog novog tijela, dok se no zgunjava izvan osvijetljene praine utakmice.
Meadowlake je oskudijevao zrcalima, tako da se nije morao gledati kako uhodi i vreba.
136
Ali svako toliko postao bi svjestan kako budalasto i jadno i vjerojatno neuravnoteeno mora
izgledati dok posvuda slijedi Fionu i Aubreya. I kako mu ne polazi za rukom suoiti se s
njom, ili s njim. Sve manje siguran ima li uope prava biti na mjestu dogaaja, ali posve
nesposoban da se povue. ak i kod kue, dok je radio za svojim stolom ili pospremao kuu
ili lopatom istio snijeg kad je trebalo, neki neumorni metronom u njegovu duhu bio je
usredotoen na Meadowlake, na njegov sljedei posjet. Ponekad je samom sebi izgledao kao
tvrdoglavi djeai koji se upustio u beznadno udvaranje, ponekad kao jedan od onih jadnika
koji slijede slavne ene po ulicama, uvjereni da e se te ene jednoga dana okrenuti i
prepoznati u njima ljubav ivota.
S najveim naporom srezao je posjete na srijede i subote. Takoer je stavio sebi u zadatak
da promatra i sve ostalo u toj ustanovi, kao da je nekakav slobodni posjetitelj, netko tko
provodi inspekciju ili socioloko istraivanje.
Subotom je vladala praznina guva i napetost. Obitelji su dolazile u rojevima. Majke su
obino vodile glavnu rije, bile su poput vedrih, ali upornih pasa ovara koji usmjeruju
mukarce i djecu. Samo najmanja djeca nisu pokazivala nikakvog straha. Ona bi odmah
primijetila zelene i bijele kvadrate na podu u hodnicima i odabrala jednu boju po kojoj e
hodati i drugu koju e preskakati. Hrabriji su se znali odvaiti da isprose vonju na naslonima
invalidskih kolica. Neki su ustrajali u tim pothvatima unato prijekorima i moralo ih se
odvesti u auto. I kako su se tad sretno, kako spremno neko starije dijete ili otac dobrovoljno
nudili da ih odvedu i tako se izvuku iz posjeta.
ene su odravale konverzaciju. Mukarci kao da su bili zaplaeni situacijom, tinejderi
uvrijeeni. Oni koji su primali posjete vozili su se u kolicima ili epesali naokolo sa takom ili
hodali ukoeno, bez pomoi, na elu povorke, ponosni na broj posjetitelja, ali poneto
izgubljena pogleda ili oajniki blebeui, pod pritiskom. A sada, okrueni raznoraznim ljudi-
ma izvana, ovi unutra zapravo uope nisu izgledali kao obini ljudi. Moglo se do korijena
izbrijati dlake na enskim pod- bradcima i sakriti bolesne oi povezima ili tamnim staklima,
neprikladne izraze moglo se obuzdavati lijekovima, ali ostala je nekakva caklina, neka
opsjednuta krutost - kao da su se lju- di zadovoljili time da budu uspomene na sebe same,
konane fotografije.
Grant je sad bolje shvaao kako se morao osjeati gospodin Farquar. Ljudi su ovdje - ak
i oni koji nisu sudjelovali ni u kakvoj aktivnosti, ve samo sjedili uokolo i motrili vrata ili
gledali kroz prozore - ivjeli aktivnim ivotom u svojim glavama (da se i ne spominje ivot
njihovih tijela, zloslutni pomaci u crijevima, ubodi i grevi posvuda od gore do dolje), a to je
bio ivot koji se u veini sluajeva ba nije mogao opisivati ili spominjati pred posjetiteljima.
Preostajalo im je samo da se voze u kolicima ili pokreu na neki drugi nain i nadaju da e im
sinuti neto to se moe pokazati ili o emu se moe razgovarati.
Sada je tu bio zimski vrt kojim su se mogli podiiti i veliki televizijski ekran. Oevi su
mislili da je to zbilja neto. Majke su govorile kako je paprat velianstvena. Uskoro su svi
posjedali za stolie i jeli sladoled - odbili su ga samo tinejderi, koji su umirali od gaenja.
ene su brisale slinu s drhtavih starih usana i brade, a mukarci su odvraali pogled.
Sigurno ima neke satisfakcije u tom ritualu i moda e ak i onim tinejderima biti drago,
jednoga dana, to su bili ovdje. Grant nije bio nikakav strunjak za obitelji.
Oito Aubreya nisu dola posjetiti nikakva djeca ili unuad, a budui da se nisu mogli
kartati - jer su stolove sada zauzela drutva sa sladoledom - on i Fiona drali su se postrani od
subotnje parade. Zimski je vrt u to vrijeme bio apsolutno preposjeen za neki od njihovih
prisnih razgovora.
Oni su se, dakako, mogli odvijati iza Fioninih zatvorenih vrata. Grant se nije mogao
prisiliti da pokuca, premda je ondje stajao neko vrijeme zagledan u one Disneyeve ptice s
intenzivnom, istinski zloudnom mrnjom.
Ili su moda bili u Aubreyevoj sobi. Ali on nije znao gdje je ta soba. to je vie istraivao
zgradu, to je vie hodnika i prostora za sjedenje i rampa otkrivao, a na tim lutanjima jo mu se
znalo dogoditi da se izgubi. Odabrao bi odreenu sliku ili stolac kao toku orijentacije, a
sljedeeg tjedna to god da je odabrao kao da se stvorilo na nekom drugom mjestu. Nije to
elio spominjati Kristy, da ne bi pomislila kako i on pati od vlastitih mentalnih poremeaja.
137
Pomislio je da se te neprestane promjene i preureenja moda izvode za dobrobit tienika
doma - da im dnevne etnje budu zanimljivije.
Nije spominjao ni da je ponekad izdaleka viao enu za koju je mislio da je Fiona, ali
onda je zakljuio da to ne moe biti ona, zbog odjee koju je ta ena nosila. Kad je Fiona u
ivotu pokazala sklonost prema bluzama s cvjetnim uzorkom ivih boja i neonski modrim
hlaama? Jedne je subote pogledao kroz prozor i ugledao Fionu - to je morala biti ona - kako
vozi Aubreya poploenim puteljkom ve oienim od snijega i leda, a na sebi je imala
idiotsku vunenu kapicu i jaknu s modrim i ljubiastim arama, stvari kakve je viao na
enama iz mjesta u samoposluivanju. Vjerojatno je bila rije o tome da se nisu potrudili
razvrstati odjeu ena priblino istih konfekcijskih mjera. I raunali na to da one ionako nee
prepoznati vlastitu odjeu.
Odrezali su joj i kosu. Odrezali su joj njezinu aneosku aureolu. U srijedu, kad je sve bilo
uglavnom normalno i kad su opet na red dole partije karata, a ene u prostorijama za umjetni
obrt izraivale cvijee od svile ili kostimirane lutke, i nitko se nije motao oko njih da im
dosauje ili im se divi, i kad su se Aubrey i Fiona opet poeli pojavljivati, tako da je Grant
imao priliku povesti jedan od uobiajenih kratkih, prijateljskih i izluujuih razgovora sa
svojom enom, upitao ju je: "Zato su ti odrezali kosu?"
Fiona je podigla ruke do glave da provjeri.
"Gle - pa nisam ni primijetila da je nema", rekla je.
Pomislio je da bi morao otkriti to se dogaa na drugom katu, gdje dre ljude koji su,
kako je Kristy rekla, zbilja skrenuli. Oni koji su tumarali hodnicima ovdje dolje i pritom
razgovarali sami sa sobom ili dobacivali udnovata pitanja prolaznicima ("Jesam li ja ostavila
demper u crkvi?") oito su samo djelomino skrenuli.
Ne dovoljno da bi onamo spadali.
Postojalo je stubite, ali vrata su na vrhu bila zakljuana i samo je osoblje imalo kljueve.
Nije se moglo ui u lift, osim ako netko nije pritisnuo gumb da ga otvori iz recepcije.
to onda rade, kad su skrenuli?
"Neki samo sjede", rekla je Kristy. "Neki sjede i plau. Neki urlaju kao da ele kuu
sruiti. Zapravo vam je bolje da ne znate."
Ponekad im se sve vrati.
"Ulazite u njihovu sobu godinu dana i kao da vas nikad u ivotu nisu vidjeli. A onda
jednoga dana ujete, o, dobar dan, kad idemo kui. Sasvim iznenada potpuno se vrate u
normalu."
Ali ne zadugo.
"Pomislite, fino, vratili su se. A onda se opet izgube." Pucnula je prstima. "Ovako."
U gradu u kojem je nekad radio bila je knjiara u koju su on i Fiona navraali jednom ili
dvaput godinje. Sada se vratio sam. Nije imao elje neto kupiti, ali sastavio je popis i
odabrao nekoliko knjiga, a onda kupio jo jednu koju je sluajno zapazio. Bila je o Islandu.
Knjiga akvarela iz devetnaestog stoljea koje je naslikala neka putnica po Islandu.
Fiona nikad nije nauila svoj materinski jezik i nikad nije pokazivala neko potovanje
prema priama sauvanim na njemu - priama o kojima je Grant predavao i o kojima je pisao,
neprestano, cijeli svoj radni vijek. Zvala je njihove junake "stari Njal" ili "stari Snorri". Ali u
posljednjih nekoliko godina poela se zanimati za samu zemlju i prouavati putne vodie.
itala je o putovanju Williama Morrisa i o Audenovu. Nije zapravo planirala onamo uistinu i
otputovati. Govorila je da je vrijeme jezivo. Osim toga - rekla je - mora postojati mjesto o
kojem razmilja i o kojem sve zna i za kojim moda ezne - ali ga nikad nisi vidio.
Kad je Grant tek poeo predavati anglosaksonsku i nordijsku knjievnost, imao je
uobiajenu vrstu studenata u predavaonici. Ali nakon nekoliko godina uoio je promjenu.
138
Udane ene poele su se vraati na studij. Ne u elji da se osposobe za bolji posao ili za bilo
kakav posao, ve jednostavno da nau neto zanimljivije o emu e razmiljati nego to su to
uobiajeni kuanski poslovi i razbibrige. Da obogate svoj ivot. I moda je prirodno slijedilo
da e mukarci koji su ih pouavali tim stvarima postati dio toga obogaenja, da e se ti
mukarci tim enama initi tajnovitijima i poeljnijima od mukaraca kojima su i dalje kuhale
i s njima spavale.
Odabrani studij obino je bio psihologija ili povijest kulture ili engleska knjievnost.
Ponekad su birale arheologiju ili lingvistiku, ali su ih uglavnom odbacivale kad se ustanovilo
koliko su naporne. One koje su se prijavljivale za Grantove seminare moda su bile
skandinavskog podrijetla, kao Fiona, ili su moda neto nauile o nordijskoj mitologiji iz
Wagnera ili povijesnih romana. Bilo je i nekoliko njih koje su mislile da on pouava nekakav
keltski jezik, a za njih je sve keltsko imalo neku mistinu privlanost. Takvim se
aspiranticama prilino grubo obraao sa svoje strane katedre.
"Ako elite nauiti draesni jezik, idite i uite panjolski. Onda ga moete iskoristiti kad
putujete u Meksiko."
Neke su posluale njegovo upozorenje i otpale. Druge kao da je taj njegov zahtjevni ton
osobno potaknuo. Radile su s voljom i donosile u njegov ured, u njegov sreeni,
zadovoljavajui ivot, veliki neoekivani cvat zrele enske privole, drhtave nade u suglasnost.
Odabrao je enu koja se zvala Jacqui Adams. Bila je suprotnost Fioni - niska rasta,
zaobljena, tamnooka, neobuzdana. Ironija joj je bila nepoznanica. Veza je trajala godinu dana,
dok njezin mu nije dobio premjetaj. Kad su se opratali, u njezinom autu, poela se
nekontrolirano tresti. Kao da je dobila napad hipotermije. Pisala mu je nekoliko puta, ali
njemu se ton njezinih pisama inio prenapetim i nije se mogao odluiti kako da odgovori.
Dopustio je da vrijeme za odgovor polako iscuri, dok se on udesno i neoekivano spetljao s
djevojkom dovoljno mladom da joj bude ki.
Jer jo jedna i jo vrtoglavija promjena dogodila se dok je bio zauzet sa Jacqui. Mlade
djevojke s dugom kosom i sandalama na bosim nogama dolazile su mu u ured i samo to se
nisu otvoreno izjanjavale spremnima za seks. Onaj oprezni pristup, oni njeni nagovjetaji
osjeaja koji su bili potrebni sa Jacqui vie nisu bili u igri. Zahvatio ga je vihor, kao i mnoge
druge, elja se pretvarala u djelo na nain koji ga natjerao da se upita nije li tu ipak neto
proputeno. Ali kome je bilo do aljenja? Sluao je o simultanim vezama, o neobuzdanim i
opasnim susretima. Skandali su izbijali naoigled i na sve strane, napeto i bolno dramatini,
ali s osjeajem da je na neki nain tako bolje. Bilo je odmazda - bilo je otputanja. Ali oni
otputeni otili su predavati na manje, tolerantnije kolede ili na otvorena uilita, a mnoge
ostavljene ene preivjele su ok i prihvatile stil odijevanja i seksualnu nonalanciju djevojaka
koje su napastovale njihove mukarce. Zabave u krugu sveuilita, nekad tako predvidljive,
postale su minska polja. Izbila je epidemija i proirila se poput panjolske groznice. Samo
ovaj su put ljudi trali za zarazom i inilo se da je malo tko izmeu esnaest i ezdeset elio
biti izostavljen.
Fiona, meutim, kao da je htjela upravo to. Majka joj je bila na umoru, a iskustvo steeno
u bolnici odvelo ju je iz rutinskog posla u matinom uredu u novo zaposlenje. Sam Grant nije
iao u ekstreme, barem ne u usporedbi s nekima oko sebe. Nikad vie nije dopustio nekoj eni
da mu se priblii kao nekada Jacqui. Uglavnom je osjeao gigantski porast zadovoljstva u
sebi. Tendencija k punanosti, koja ga je pratila od dvanaeste godine, nestala je. Preskakivao
je po dvije stube odjednom. Uivao je kao nikad prije u prizoru rastrganih oblaka i zimskog
zalaska sunca dok ga je gledao s prozora ureda, u ljupkosti starinskih svjetiljki koje su blistale
toplim sjajem izmeu zastora dnevne sobe njegovih susjeda, u povicima djece u parku u
suton, djece koja nisu eljela otii s breuljka na kojem su se sanjkala. Kad je dolo ljeto,
nauio je imena cvijea. Nakon to je vjebao sa svojom gotovo bezglasnom punicom
(bolovala je od raka grla), u predavaonici se odvaio na recitiranje, a zatim i prevoenja,
velianstvene i krvolone ode Hofuolausn to ju je u ast kralja Erica Krvave Sjekire, a da
otkupi vlastitu glavu, sastavio skald kojega je kralj osudio na smrt. (I kojega je, zatim,
oslobodio isti taj kralj - i mo poezije.) Svi su aplaudirali - ak i oni pacifisti u razredu koje je
maloprije veselo zadirkivao, upitavi ne bi li oni moda radije priekali u predvorju. Kad se
139
vozio kui toga dana, ili moda nekog drugog, otkrio je kako mu se jedan besmislen i
svetogrdni citat mota po glavi.
I tako on naraste u mudrosti i veliini -
I mio i Bogu i ljudima.
To mu je tada izazvalo nelagodu i nekakvu praznovjernu jezu.
I danas bi osjetio isto. Ali sve dok nitko nije za to znao nije se inilo neprirodnim.
Uzeo je knjigu sa sobom kad je sljedei put otiao u Meadowlake. Bila je srijeda. Potraio
je Fionu za kartakim stolovima i nije je naao.
Neka mu je ena doviknula: "Nema je. Bolesna je." Glas joj je bio pun neke vanosti i
uzbuenja - zadovoljstva to ga je prepoznala, dok on o njoj nita nije znao. Moda i
zadovoljstva zbog svega to je znala o Fioni, o Fioninu ivotu ovdje, uvjerena da je to
vjerojatno vie nego to on zna.
"Ni njega nema", rekla je.
Grant je otiao potraiti Kristy.
"Zapravo nita", rekla je kad ju je upitao to se dogaa s Fionom. "Samo danas provodi
dan u krevetu, nita, mala munina."
Fiona je u krevetu sjedila uspravno. Nije primijetio, ono nekoliko puta kad je bio u ovoj
sobi, da je to bolniki krevet i da se moe podii u takav poloaj. Imala je na sebi jednu od
svojih djevianskih nonih koulja s visokim ovratnikom, a bljedilo na licu nije bilo nalik
trenjevim pupoljcima ve mjeavini brana i vode.
Aubrey je sjedio kraj nje u svojim invalidskim kolicima, najblie krevetu to je mogao.
Umjesto bezline koulje otvorena ovratnika kakve je obino nosio, imao je na sebi sako i
kravatu. Elegantan eir od tvida leao je na krevetu. Izgledao je kao da je bio vani po nekom
vanom poslu.
Da posjeti odvjetnika? Bankara? Da ide na dogovor s direktorom pogrebnog poduzea?
Ma to da je radio, inilo se da ga je to izmuilo. I on je bio siv u licu.
Oboje su pogledali u Granta s kamenom, bolnom tjeskobom, koja se pretvorila u
olakanje, ako ve ne u dobrodolicu, kad su vidjeli tko je.
Ne onaj koji su mislili da e biti.
Grevito su se drali za ruke i nisu ih isputali.
eir na krevetu. Sako i kravata.
Nije Aubrey bio vani. Nije se radilo o tome gdje je bio ili koga je otiao posjetiti. Radilo
se o tome kamo ide.
Grant je odloio knjigu na krevet kraj Fionine slobodne ruke.
"O Islandu je", rekao je. "Mislio sam da bi te zanimalo da pogleda."
"Oh, hvala", rekla je Fiona. Nije pogledala knjigu. On joj je poloio ruku na nju.
"Island", rekao je.
Rekla je "Is-land." Prvi je slog uspio zadrati nekakav cilik zanimanja, ali drugi je
zazvuao uplje. Uostalom, ionako je morala opet usredotoiti pozornost na Aubreya, koji je
izvlaio svoju veliku krupnu ruku iz njezine.
"to je?" rekla je. "to je, mileni moj?"
Grant nikad dotad nije uo taj kieni izraz iz njezinih usta. "No dobro", rekla je. "No,
eto." I izvukla je aku papirnatih rupia iz kutije kraj kreveta.
Aubreyev je problem bio to je briznuo u pla. Nos mu je poeo curiti i strepio je da se ne
pretvori u sliku jada, posebno ne pred Grantom.
"Hajde. Hajde", govorila je Fiona. Ona bi se bila sama pobrinula za njegov nos i obrisala
mu suze - a moda bi joj, da su bili sami, to i dopustio. Ali ovako, pred Grantom, Aubrey to
nije mogao dopustiti. Zgrabio je rupie to je bolje mogao i nespretno, ali uspjeno proao
njima nekoliko puta po licu. Dok je on bio zauzet, Fiona se obratila Grantu.
"Imate li vi sluajno ovdje nekakvog utjecaja?" upitala je aptom. "Vidjela sam da
140
razgovarate s njima..."
Aubrey je ispustio nekakav zvuk prosvjeda ili umora ili gaenja. Zatim mu se gornji dio
tijela nagnuo naprijed, kao da se eli baciti na nju. Ona se napola izvukla iz kreveta i uhvatila
ga i vrsto ga drala. inilo se neprilinim da joj Grant pomogne, premda bi dakako pomogao
da je mislio kako bi se Aubrey mogao skotrljati na pod.
"Tiho", govorila je Fiona. "Oh, duo. Tiho. Mi emo se viati. Morat emo. Ja u te
posjeivati. Ti e doi posjetiti mene."
Aubrey je opet proizveo onaj isti zvuk, lica uronjenog u njezina prsa, i Grantu nije
preostala nikakva druga pristojna mogunost osim da izie iz sobe.
"Ma samo da se ta njegova ena pouri", rekla je Kristy. "Samo da ga odvede odavde i da
prekine tu muku. Uskoro moramo poeti servirati veeru, a kako emo je natjerati da neto
proguta kad on jo visi kraj nje?"
Grant je upitao: "Da li da ostanem?"
"A emu? Ona nije bolesna, znate."
"Da joj pravim drutvo", rekao je.
Kristy je odmahnula glavom.
"Moraju sami izii na kraj s tim stvarima. Obino imaju kratko pamenje. To nije uvijek
loe."
Kristy nije bila tvrda srca. Otkako ju je upoznao, Grant je saznao poneto o njezinom
ivotu. Imala je etvero djece. Nije znala gdje joj je mu, ali mislila je da je moda u Alberti.
Astma njezinog mlaeg sina bila je tako teka da bi bio umro jedne noi u sijenju da ga nije
dovela u hitnu slubu na vrijeme. Nije bio ni na kakvim ilegalnim drogama, ali za njegovog
brata ba nije bila sigurna.
Njoj su se Grant i Fiona i Aubrey sigurno inili sretnicima. Proli su kroz ivot, a da im se
nita posebno loe nije dogodilo. Ono to su morali trpjeti sada kad su stari jedva da se
rauna.
Grant je otiao ne navrativi vie u Fioninu sobu. Primijetio je toga dana da je vjetar ve
topao i da vrane podiu stranu galamu. Na parkiralitu je neka ena u kariranom odijelu
izvlaila sloena invalidska kolica iz prtljanika svog automobila.
Ulica kojom je vozio zvala se Black Hawks Lane. Sve su ulice u okolini nosile imena
momadi u staroj nacionalnoj hokejakoj ligi. Bio je to udaljeniji dio grada, blizu
Meadowlakea. On i Fiona redovito su kupovali u gradu, ali nisu dobro upoznali ni jedan
njegov dio osim glavne ulice.
Kue su izgledale kao da su sve sagraene otprilike u isto vrijeme, moda prije trideset ili
etrdeset godina. Ulice su bile iroke i zavojite i nije bilo plonika - kao podsjetnik na vrijeme
kad se smatralo nevjerojatnim da e bilo tko ikad vie puno pjeaiti. Grantovi i Fionini
prijatelji preselili su se na ovakva mjesta kad su poeli dobivati djecu. Isprva su se ispriavali
zbog preseljenja. Zvali su to "odlazak na rotiljarske poljane".
Mlade obitelji su i dalje ondje stanovale. Iznad vrata garae visjeli su koevi za koarku, a
na kolnom ulazu stajali su tricikli. Ali neke od tih kua znatno su propale i vie nisu izgledale
kao obiteljski domovi, za to su vjerojatno bile sagraene. Dvorita su bila izrovana
tragovima automobilskih guma, prozori oblijepljeni staniolom ili zastrti izblijedjelim
zastavama.
Najamni stanovi. Mladi stanari mukarci - jo samci, ili opet samci.
Nekoliko su kua ljudi koji su se u njih uselili kad su bile nove oito odravali koliko su
najbolje mogli - ljudi koji nisu imali novca ili moda nisu osjeali potrebu da se presele na
neko bolje mjesto. Grmlje je naraslo do zrelosti, pastelne tapete od polivinila rijeile su
problem ponovnog lienja. Uredne ograde ili ivice davale su na znanje kako su sva djeca u
tim kuama odrasla i odselila se i kako njihovi roditelji vie ne vide razloga da im dvorite
bude zajedniko igralite za koju god novu djeurliju koja se muvaju po susjedstvu.
Kua navedena u telefonskom imeniku kao vlasnitvo Aubreya i njegove ene bila je
jedna od tih. Ulaz je bio poploen kamenjem i obrubljen zumbulima koji su stajali ukoeno
141
kao porculansko cvijee, naizmjenino ruiasti i plavi.
Fiona nije preboljela tugu. Nije jela u vrijeme obroka, premda se pretvarala da jede, dok
je hranu skrivala u ubrus. Dobivala je dopunski napitak dvaput dnevno - netko je stajao kraj
nje i pazio da sve proguta. Ustajala je iz kreveta i sama se oblaila, ali poslije toga nije htjela
raditi nita, ve samo sjediti u svojoj sobi. Ne bi se uope kretala da je Kristy ili neka druga
bolniarka, i Grant za vrijeme posjeta, nisu vodili gore-dolje po hodnicima ili van. Sjedila je
tako na proljetnom suncu i tiho plakala na klupi uza zid. Bila je i dalje uljudna - ispriavala se
zbog suza i nikad nije proturjeila nekom prijedlogu ili odbila odgovoriti na pitanje. Ali je
plakala. Od plaa su joj oi bile obrubljene crvenilom i mutne. Njezin demper - ako je uope
bio njezin - obino je bio krivo zakopan. Jo nije dola do stupnja da ne elja kosu ili ne
isti nokte, ali i to je moglo nastupiti uskoro.
Kristy je rekla da joj miii propadaju i da e je, ako se ubrzo ne oporavi, staviti na hodalicu.
"Ali znate, kad jednom dobiju hodalicu, postanu ovisni o njoj i nikad vie puno ne hodaju,
samo odu najkraim putem kamo ve moraju."
"Morat ete vie s njom raditi", rekla je Grantu. "Pokuajte je okuraiti."
Ali Grant nije imao sree u tome. inilo se da je Fioni postao antipatian, premda je to
pokuavala sakriti. Moda se prisjetila, svaki put kad bi ga vidjela, svojih posljednjih minuta s
Aubreyem, kad ga je molila za pomo, a on joj nije pomogao.
Nije vidio neke svrhe u tome da spominje njihov brak, sada ne.
Nije htjela ii hodnikom do prostorije gdje je veina istih ljudi i dalje kartala. I nije htjela
ii u sobu s televizijom niti posjetiti zimski vrt.
Rekla je da ne voli veliki ekran, da je od njega bole oi. I ptija galama je nervira, i
voljela bi da s vremena na vrijeme iskljue vodoskok.
Koliko je Grantu bilo poznato, nikad nije ni pogledala onu knjigu o Islandu ili bilo koju
od - nevjerojatno malo - knjiga koje joj je donio od kue. U domu je postojala itaonica u koju bi
sjela da se odmori, odabravi je vjerojatno zato to je u nju rijetko tko zalazio, a ako bi on uzeo
neku knjigu s police, dopustila bi mu da joj ita. Nasluivao je da to ini zato to tako lake podnosi
njegovo drutvo - mogla je zatvoriti oi i ponovno utonuti u vlastitu tugu. Jer kad bi zaboravila
svoju tugu ak i na minutu, ona bi je samo jae pogodila kad se opet o nju spotakne. A ponekad je
mislio kako zatvara oi da sakrije pogled znalakog oaja koji bi njega mogao uznemiriti.
I tako je sjedio i itao joj neto iz onih starih romana o istoj ljubavi i izgubljenim i
nanovo vraenim imutcima, vjerojatno odbaenih iz neke davne seoske ili crkvene knjinice.
Oito nisu ni pokuavali osuvremeniti sadraj itaonice, za razliku od veine stvari u ostalim
dijelovima zgrade.
Korice knjiga bile su mekane, gotovo barunaste, s utisnutim uzorcima lia i cvijea,
tako da su nalikovale kutijama za nakit ili kutijama s okoladnim bombonima. Koje su ene -
pretpostavljao je da su to bile ene - mogle nositi kui kao blago.
Nadglednica ga je pozvala u svoj ured. Rekla je da Fiona ne napreduje kao to su se nadali.
"Gubi na teini, ak i uz dodatnu prehranu. inimo za nju sve to je u naoj moi."
Grant je rekao da je to oito.
"Naime, sigurna sam da to i znate, mi ne nudimo produenu njegu u postelji na dulje
vrijeme. inimo to privremeno, ako se netko ne osjea dobro, ali ako postanu preslabi da se
kreu i da budu odgovorni, moramo razmisliti o gornjem katu."
Rekao je da mu se ne ini da je Fiona tako esto u krevetu.
"Nije. Ali ako vie ne bude imala snage, bit e. Sada je ba na prekretnici."
Rekao je da je mislio kako je drugi kat za ljude poremeena uma.
"I to", rekla je.
Nita nije upamtio u vezi s Aubreyevom enom osim odijela sa kotskim uzorkom, u
142
kojem ju je vidio na parkiralitu. Skutovi sakoa rairili su se kad se nagnula u prtljanik
automobila. Stekao je dojam vitkog struka i iroke stranjice.
Danas nije na sebi imala karirano odijelo. Smee hlae s remenom i ruiasti demper.
Imao je pravo to se tie struka - vrsto zategnuti remen pokazivao je da ga je svjesno
istaknula. Moda bi bilo bolje da nije, budui da su joj se obline uoljivo prelijevale ispod i
iznad njega.
Mogla je biti kojih deset ili dvanaest godina mlaa od mua. Kosa joj je bila kratka,
kovrava, umjetno crvena. Imala je plave oi - svjetlije plave od Fioninih, jednolino
zelenkastoplave ili tirkiznoplave - iskoene od blage podbuhlosti. I dobar broj bora, koje su
bile jo uoljivije zbog tekueg pudera boje orahovine. Ili je to moda bila boja od floridskog
sunca.
Rekao je da zapravo ne zna kako bi se predstavio.
"Viao sam vaeg mua u Meadowlakeu. I ja sam ondje redoviti posjetitelj."
"Da", rekla je Aubreyeva ena, s agresivnim pokretom brade.
"Kako ide vaem muu?"
Ovaj "ide" dodan je u zadnji as. Inae bi uobiajeno pitanje glasilo "Kako je va mu?"
"Dobro", rekla je.
"Moja ena i on prilino su se sprijateljili."
"ula sam."
"Dakle. Htio sam s vama o neemu porazgovarati, ako imate malo vremena."
"Moj mu nije nita pokuavao s vaom enom, ako ste to htjeli rei", rekla je. "Nije je
napastovao ni na koji nain. On nije sposoban za to niti bi tako neto htio. Po onome to sam
ula bilo je zapravo obratno."
Grant je rekao: "Ne. Uope nije rije o tome. Nisam se ovamo doao aliti ni na to."
"Oh", rekla je. "No onda, oprostite. Mislila sam da jeste."
To je s njene strane bilo sve to se tie isprike. I nije zvuala kao da joj je ao. Zvuala je
razoarano i zbunjeno.
"Pa dajte onda uite", rekla je. "Ulazi hladnoa kroz vrata. Danas nije tako toplo kao to
izgleda."
Mogao je, dakle, smatrati pobjedom to je uope uspio ui. Nije ni slutio da e biti ovako
teko. Oekivao je drukiju vrstu supruge. Usplahirenu domaicu, sretnu zbog neoekivanog
posjeta i polaskanu povjerljivim tonom.
Provela ga je pored ulaza u dnevnu sobu, govorei: "Morat emo sjediti u kuhinji da
ujem Aubreya." Grant je u prolazu uoio dva sloja zavjesa na sobnim prozorima, oba plava,
jedan proziran i jedan svilenkast, odgovarajue plavi kau i zastraujue blijedi tepih, razliita
sjajna zrcala i ukrase.
Fiona je znala kako se zove ta vrsta bogatih zavjesa - ona je naziv izgovarala kao vic,
premda su ga ene od kojih ga je ula upotrebljavale ozbiljno. Svaka soba koju je Fiona
uredila bila je gola i svijetla - bila bi zapanjena da vidi toliko kiastog materijala nakrcanog u
tako mali prostor. Nije se mogao sjetiti koji je ono bio naziv.
Iz sobe kraj kuhinje - neke vrste zatvorene verande, koju su sputene aluzine titile od
prejarkog popodnevnog svjetla - uo se zvuk televizora. Aubrey. ovjek Fioninih snova
sjedio je samo nekoliko metara dalje i gledao neto to je zvualo kao utakmica. Njegova se
ena navirila u sobu. Rekla je: "Sve u redu?" i napola zatvorila vrata.
"Pa mogli biste ba popiti jednu kavu", rekla je Grantu.
Rekao je: "Hvala."
"Moj sin mu je otkrio sportski program prologa Boia, ne znam to bismo bez toga
poeli."
Na kuhinjskim elementima stajali su svi mogui izumi i sprave - aparat za kavu, mikser,
brusa noeva i jo neke stvari kojima Grant nije znao imena niti namjene. Sve je izgledalo
novo i skupocjeno, kao da je netom izvaeno iz omota ili kao da se svakodnevno lati.
Pomislio je da bi bilo mudro diviti se stvarima. Divio se aparatu za kavu kojim se upravo
sluila i rekao kako su ga on i Fiona ve odavno htjeli nabaviti. To je bila ista neistina -
Fiona je bila odana jednoj europskoj spravi koja je pripremala samo dvije alice odjednom.
143
"To smo dobili", rekla je. "Od naeg sina i njegove ene. ive u Kamloopsu, u Britanskoj
Kolumbiji. alju nam toliko stvari da ne moemo s njima izii na kraj. Ne bi kodilo kad bi
umjesto toga potroili taj novac da dou i posjete nas."
Grant je filozofski primijetio: "Vjerojatno su zauzeti vlastitim ivotima."
"Nisu bili prezauzeti da otputuju na Havaje prole zime. ovjek bi to jo i razumio da
imamo jo koga od obitelji u blizini. Ali on nam je jedini."
Budui da je kava bila gotova, natoila ju je u dvije visoke smee i zelene keramike
alice koje je skinula s amputiranih granica keramikog debla to je stajalo na stolu.
"Ljude zbilja pone muiti samoa", rekao je Grant. Uinilo mu se da sada vidi svoju
priliku. "Ako im je uskraeno da vide nekoga do koga im je stalo, obuzme ih istinska tuga. Na
primjer Fionu. Moju enu."
"Mislila sam da ste rekli da je posjeujete."
"I posjeujem", rekao je. "Nije u tome stvar."
I onda se ohrabrio, riskirao da iznese onaj zahtjev zbog kojega je i doao. Bi li razmotrila
mogunost da odvede Aubreya natrag u Meadovdake samo jednom tjedno, u posjet? To je tek
nekoliko kilometara vonje, sigurno ne bi bilo prenaporno. Ili ako bi ona eljela uzeti malo
slobodno - Grant se toga nije ranije sjetio i bio je prilino potiten kad je uo sama sebe kako
to predlae - on moe sam odvesti Aubreya onamo, ne bi mu uope teko palo. Siguran je da
bi uspio. A njoj bi dobro doao predah.
Dok je govorio, ona je pomicala zatvorene usne i skriveni jezik kao da pokuava odrediti
nekakav dvojbeni okus. Donijela mu je mlijeko za kavu i tanjur kolaia s umbirom.
"Domai", rekla je kad je poloila tanjur na stol. Njezin je ton bio prije izazivaki nego
gostoljubiv. Nije vie govorila sve dok nije sjela, natoila mlijeko u svoju kavu i promijeala je.
Tada je rekla ne.
"Ne. To ne mogu. I to zato to ga ne elim uzrujati."
"Zar bi ga to uzrujalo?" upitao je Grant ozbiljno.
"Da, bi. Uzrujalo bi ga. Ne ide to tako. Dovesti ga kui i onda ga voditi natrag. Voditi ga
kui pa ga voditi natrag, to bi ga samo zbunilo."
"Ali ne bi li on shvatio da je to samo posjet? Ne bi li prihvatio taj ritam?"
"On sve jako dobro razumije." Rekla je to kao da je on namjeravao uvrijediti Aubreya.
"Ali to bi ipak bio prekid. A onda ga moram kompletno spremiti i smjestiti ga u auto, a on je
krupan ovjek, nije s njim tako lako kao to vi moda mislite. Moram ga nekako dobiti u auto
i spakirati s njim i njegov stolac i sve to, a emu? Ako se moram toliko nagnjaviti, radije bih
ga odvela nekamo gdje je zabavnije."
"Ali ak i kad bih ja to sve uinio umjesto vas?", upitao je Grant, zadravajui
optimistian i razuman ton. "Imate pravo, ne biste se smjeli time optereivati."
"Vi to ne biste mogli", rekla je kratko. "Vi ga ne poznajete. Ne biste mogli s njim izii na
kraj. On ne bi podnio da se vi njime bavite. Sva ta muka, a to bi on na kraju imao od toga?"
Grant je znao da ne smije jo jednom spomenuti Fionu.
"Bilo bi pametnije odvesti ga u oping-centar", rekla je. "Gdje moe vidjeti djecu i to.
Ako ga to ne bi rastuilo zbog njegova dva unuka koje nikad ne vidi. Ili sada, kad opet voze
brodii na jezeru, moda bi ga veselilo da ih ode gledati."
Ustala je i dohvatila cigarete i upalja s prozora iznad sudopera.
"Puite?" upitala je.
Rekao je, ne hvala, premda nije znao je li mu cigareta ponuena.
"Nikad niste? Ili ste prestali?"
"Prestao sam", rekao je.
"Koliko je prolo?"
Razmislio je.
"Trideset godina. Ne - vie."
Odluio je prestati puiti otprilike u vrijeme kad se upustio u vezu sa Jacqui. Ali vie se
nije mogao sjetiti je li najprije prestao pa zakljuio kako je tako bogato nagraen zato to je
prestao, ili je pomislio da je dolo vrijeme da prestane sad kad pri ruci ima tako monu
razonodu.
144
"Ja sam prestala prestajati", rekla je pripalivi cigaretu. "Jednostavno sam donijela odluku
da u prestati prestajati, eto."
Moda je to bio uzrok onih bora. Netko - neka ena - rekla mu je da ene koje pue
dobivaju nekakve posebne bore na licu. Ali moda je to i od sunca ili jednostavno zbog
prirode njezine koe - i vrat joj je bio vidljivo naboran. Naborani vrat, mladenaki puna i
visoka prsa. Takve su proturjenosti este u ena njezinih godina. Dobre i loe strane,
genetska srea ili peh, sve izmijeano. Vrlo ih malo sauva ljepotu cjelovitu, premda
zasjenjenu, kao Fiona.
A moda to ak nije bila ni istina. Moda je tako samo mislio zato to je znao Fionu kad
je bila mlada. Moda je, da bi ovjek dobio taj dojam, trebalo poznavati enu kad je bila
mlada.
Kad je dakle Aubrey gledao svoju enu, je li vidio drsku gimnazijalku prezirno podignuta
nosa, zagonetno iskoenih oiju plavih kao razliak, kako kubi sone usne oko zabranjene
cigarete?
"Dakle, vaa ena pati od depresije?", rekla je Aubreyeva ena. "Kako vam se ono zove
ena? Zaboravila sam."
"Fiona."
"Fiona. A vi? Mislim da mi nikad nisu rekli."
Grant je rekao: "Grant."
Neoekivano mu je pruila ruku preko stola.
"Bog, Grant. Ja sam Marian."
"Sada kada znamo kako se zovemo", rekla je, "nema razloga da vam jasno i glasno ne
kaem to mislim. Ne znam je li njemu jo toliko stalo da vidi vau - da vidi Fionu. Ili nije. Ja
ga ne pitam, a on mi ne govori. Moda je to samo prolazni hir. Ali ne usuujem ga se opet
odvesti onamo, za sluaj da ispadne da je ipak vie od toga. Ne mogu sebi dopustiti taj rizik.
Ne elim imati muke s njim. Ne elim da pati i ne elim ispade. I ovako imam s njim pune
ruke posla. Nitko mi ne pomae. Tu sam sama. Ja i vie nitko."
"Jeste li kad pomislili - to je zbilja jako teko za vas...", rekao je Grant "jeste li kad
pomislili da on ondje ostane za stalno?" Spustio je glas gotovo do apta, ali ona kao da nije
smatrala potrebnim spustiti svoj.
"Ne", rekla je. "On ostaje ovdje kod mene."
Grant je rekao: "Dobro. To je vrlo lijepo i plemenito od vas." Nadao se da rije
"plemenito" nije zazvuala sarkastino. To mu nije bila namjera.
"Mislite?" rekla je. "Plemenitost je zadnje na to mislim."
"Ipak. Nije lako."
"Ne, nije. Ali kako stvari kod mene stoje, nemam ba izbora. Ako ga smjestim onamo,
nemam novca da to platim, osim da prodam kuu. Kua je nae vlasnitvo u cijelosti. Inae
nemamo nita u smislu prihoda. Ja u dobiti mirovinu dogodine, i onda u imati i njegovu i
svoju, ali ak ni tako ne bih ga mogla drati ondje i zadrati kuu. A meni to puno znai, ta
kua."
"Vrlo je zgodna", rekao je Grant.
"Pa, nije loa. Puno sam u nju uloila. Sreivala je i odravala."
"Sigurno jeste. To se i vidi."
"Ne elim je izgubiti."
"Nikako."
"I neu je izgubiti."
"Potpuno vas shvaam."
"Poduzee nas je ostavilo na cjedilu", rekla je. "Ne znam sve detalje, ali u biti su ga
jednostavno izbacili. Na kraju su govorili da im on duguje novac, a kad sam pokuala otkriti
to je na stvari, samo mi je rekao da se to mene uope ne tie. Ja zapravo mislim da je
napravio neto prilino glupo. Ali od mene se ne oekuje da pitam, pa sam zautjela. Vi ste
bili oenjeni. Oenjeni ste. Znate kako je to. I ba usred cijele te prie mi moramo ii na taj
nekakvi izlet s tim ljudima i ne moemo se izvui. I on se na putu razboli od nekog virusa za
koji nikad niste uli i padne u komu. Tako da je za njega problem dosta uspjeno rijeen."
145
Grant je rekao: "Ba peh."
"Ne mislim time da se on namjerno razbolio. Jednostavno se dogodilo. Sad vie nije ljut
na mene i ja nisam ljuta na njega. To je jednostavno ivot."
"Istina."
"ivot se ne da pobijediti."
Hitro je prela jezikom po gornjoj usnici, nekako makasto poslovno, skupljajui mrvice
od keksa. "Zvuim kao da sam nekakav filozof, je li? Rekli su mi tamo da ste nekad bili
profesor na sveuilitu."
"Podosta davno", rekao je Grant.
"Ja ba nisam neka intelektualka", rekla je.
"Ne znam ba jesam li i ja."
"Ali ja znam kad sam neto odluila. A sada sam odluila. Ovu kuu neu ispustiti iz
ruku. to znai da e on ostati ovdje sa mnom i ne elim da mu padne na pamet kako bi se
htio preseliti nekamo drugamo. Oito sam pogrijeila to sam ga ondje smjestila da bih mogla
otputovati, ali to mi je bila zadnja prilika, pa sam je prihvatila. Eto. Sada sam ve pametnija.
Istresla je jo jednu cigaretu.
"Ruku dajem da znam to mislite", rekla je. "Mislite, evo kako izgleda koristoljubiva
osoba."
"Ja nisam sklon takvim osudama. To je va ivot."
"To ste dobro rekli."
Zakljuio je da bi morali zavriti u nekom neutralnom tonu. Zato ju je upitao je li njezin
mu nekad ljeti radio u eljeznariji, kad je iao u kolu.
Nikad za to nisam ula", rekla je. "Nisam ovdje odrasla."
Dok se vozio kui, primijetio je da je movarna udolina, koja je dotada bila pod snijegom
i isprugana urednim sjenama debala, sada osvijetljena movarnim krasoticama. Njihovo
svjee, naizgled jestivo lie, bilo je veliine pladnja. Cvjetovi su strili ravno uvis, poput
plamena svijee, i bilo ih je tako mnogo, tako iste ute boje, da su sjali kao svjetlo koje izbija
iz zemlje u ovaj oblani dan. Fiona mu je jednom rekla da oni isijavaju i vlastitu toplinu.
eprkajui po jednom od svojih skrivenih depova s informacijama, rekla mu je da navodno
moe gurnuti ruku u savijenu laticu i osjetiti toplinu. Rekla je da je i sama pokuala, ali nije
bila sigurna je li ono to je osjetila bila toplina ili njezina imaginacija. Toplina je privlaila
kukce.
"Priroda ne trati vrijeme na puku dekoraciju."
Nije uspio s Aubreyevom enom. Marian. Predvidio je da moda nee uspjeti, ali uope
nije predvidio zato. Mislio je da e jedino s ime e se morati boriti biti enska prirodna
seksualna ljubomora - ili njezin otpor, tvrdoglavi ostatak seksualne ljubomore.
Nije imao pojma o tome kakav bi mogao biti njezin stav. A ipak mu taj razgovor na neki
nelagodan nain nije bio nepoznat. Zato to ga je podsjeao na razgovore koje je vodio s
lanovima vlastite obitelji. Njegovi ujaci, roaci, vjerojatno ak i majka, razmiljali su na
nain na koji je razmiljala Marian. Vjerovali su da drugi ljudi ne razmiljaju na taj nain
samo zato to se zavaravaju - postali su ili previe lakomisleni, ili glupi, zbog svojeg
lagodnog i zatienog ivota ili naobrazbe. Izgubili su dodir sa stvarnou. Obrazovani ljudi,
ueni ljudi, poneki bogati ljudi poput socijalistiki nastrojenih roditelja Grantove ene,
izgubili su dodir sa stvarnou. Zahvaljujui nezasluenoj srei ili uroenoj bedastoi. U
Grantovu sluaju, kako mu se inilo, zapravo su vjerovali da je uzrok i jedno i drugo.
Tako Marian vidi i njega, sigurno. Kao budalastog ovjeka, krcatog dosadnim znanjem i
zatienog nekom sretnom sluajnou od istine o ivotu. ovjeka koji se ne mora brinuti o
tome kako e zadrati kuu i moe se mirno etati naokolo mislei svoje komplicirane misli.
Slobodnog da smilja divne, plemenite planove koji e, po njegovom sudu, usreiti drugu
osobu.
Kakav bezveznjak, vjerojatno sad misli.
Suoen s takvom osobom, osjeao se beznadno, razdraeno, na kraju gotovo oajno.
146
Zato? Zato to nije bio siguran da e ostati svoj u sukobu s njom? Zato to se bojao da e
naposljetku ona i njoj slini biti u pravu? Fionu ne bi nikad muile takve bojazni. Nju nitko
nije obuzdavao ni ograniavao ni tjerao u kalup kad je bila mlada. Njegov je odgoj njoj bio
pomalo smijean, s krutosti koja se njoj inila draesno starinskom.
Unato tome, imaju oni svojih prednosti, ti ljudi. (uo je samog sebe kako se s nekim
prepire. S Fionom?) Taj uski fokus ima stanovite prednosti. Marian bi se vjerojatno pokazala
vrlo dobrom u kriznoj situaciji. Vjetom u preivljavanju, kadrom da se izbori za hranu i da
skine cipele s lea na ulici.
Pokuati shvatiti Fionu oduvijek je bila gotovo nerjeiva zadaa. U neku ruku, kao da
slijedi fatamorganu. Ne - kao da ivi u fatamorgani. Pribliiti se Marian bio bi drukiji
problem. To bi bilo kao da zagriza u plod liija. U meso udnovato umjetne privlanosti,
kemijskog okusa i mirisa, plitko iznad opsenog sjemena, kotice.
Mogao se njome oeniti. Samo zamisli. Mogao se oeniti nekom takvom djevojkom. Da
je ostao ondje kamo je pripadao. Ona bi bila dovoljno privlana, s onim fantastinim prsima.
Vjerojatno koketa. Promiljen nain na koji pomie stranjicu na kuhinjskom stolcu,
nakubljena usta, pomalo namjeteni nagovjetaj prijetnje - to je ostalo od manje ili vie
nedune vulgarnosti provincijske kokete.
Morala je gajiti nekakve nade, kad je odabrala Aubreya. Njegova naoitost, njegov posao
u trgovini, njegove nade u uredsko zaposlenje. Morala je vjerovati da e joj na kraju biti bolje
nego to joj je sada. A to se esto dogaa tim praktinim ljudima. Unato svojim
kalkulacijama, svom instinktu za preivljavanje, moda nikad ne dospiju onako daleko koliko
su opravdano oekivali. Nema dvojbe da se to inilo nepravednim.
U kuhinji je prvo uoio svjetlo koje je treperilo na telefonskoj sekretarici. Pomislio je isto
to je u posljednje vrijeme uvijek mislio. Fiona.
Pritisnuo je tipku prije nego to je skinuo kaput.
"Halo, Grant. Nadam se da sam dobila pravu osobu. Upravo mi je neto palo na pamet.
Ovdje u gradu, u Legiji, bit e u subotu naveer ples uglavnom za samce, a ja sam u odboru
za veeru, to znai da mogu dovesti gosta besplatno. Pa sam htjela pitati da li vas to sluajno
zanima? Nazovite me kad budete imali vremena."
enski glas izgovorio je lokalni broj. Zatim se uo signal i isti je glas opet poeo govoriti.
"Upravo sam shvatila da sam zaboravila rei tko je. No dobro, vjerojatno ste prepoznali
glas. Ovdje Marian. Jo se nikako ne mogu naviknuti na ove maine. A htjela sam rei da
shvaam da niste samac i nisam to tako mislila. Nisam ni ja, ali ne moe koditi da ovjek tu i
tamo izie. U svakom sluaju, sad kad sam sve to izgovorila, iskreno se nadam da razgovaram
s vama. Zbilja mi je zvualo kao va glas. Ako ste zainteresirani, moete me nazvati, a ako
niste, ne morate se truditi. Samo sam pomislila da bi vam se moda svidjela prilika da iziete.
Na telefonu je Marian. Sigurna sam da sam to ve rekla. Dobro onda. Zbogom."
Njezin se glas na sekretarici razlikovao od glasa koji je prije kratkog vremena uo u
njezinoj kui. Samo malo u prvoj poruci, vie u drugoj. Tu se osjealo podrhtavanje ivaca,
nekakva lana nonalancija, urba da se to prije zavri i oklijevanje da se prekine.
Neto joj se dogodilo. Ali kada se to dogodilo? Ako se to pokrenulo odmah, to je vrlo
uspjeno prikrivala cijelo vrijeme koje je proveo s njom. Vjerojatnije je da joj je sinulo
postupno, moda nakon to je otiao. Ne nuno kao da je gromom pogoena. Jednostavno
spoznaja da je on mogunost, slobodan mukarac. Manje ili vie slobodan. Mogunost koju bi
ba mogla pokuati iskoristiti.
Ali uhvatila ju je mala snaga kad je povukla prvi potez. Izloila se riziku. U kolikoj mjeri,
jo nije mogao rei. Obino ranjivost ene raste kako vrijeme protjee, kako stvari napreduju.
Jedino to se na poetku moe rei jest, ako ve postoji nekakav nagovjetaj u tom smjeru,
poslije e se osjetiti jae.
Osjeao je zadovoljstvo - emu poricati? - to je to izvukao iz nje. to je potaknuo neto
kao svjetlucanje, nejasnou, na povrini njezine osobnosti. to je u njezinim mrzovoljnim,
irokim vokalima uo tu tihu molbu.
147
Izvadio je jaja i gljive da napravi omlet. Tada je pomislio kako bi ba mogao neto i
popiti.
Sve je bilo mogue. Je li to istina - je li sve mogue? Na primjer, ako to eli, bi li je
mogao skriti, dovesti u stanje da saslua njegovu zamisao da se Aubrey odvede natrag Fioni?
I to ne samo u posjet, ve za ostatak Aubreyeva ivota. Kamo bi ih to podrhtavanje moglo
odvesti? Do poremeaja, do kraja njezinog samoouvanja? Do Fionine sree?
Bio bi to izazov. Izazov i pohvalan podvig. I vic koji nikad nikome ne bi mogao povjeriti
- pomisao da bi svojim loim ponaanjem inio dobro Fioni.
Ali zapravo nije bio kadar misliti o tome. Da zaista razmilja o tome, morao bi nagaati
to bi se dogodilo s njim i Marian kad dostavi Aubreya Fioni. To ne bi funkcioniralo - osim
ako ne bi dobio veu zadovoljtinu nego to je predvidio, nalazei koticu nedunog
samoljublja unutar njezinog robustnog mesa.
ovjek nikad ne zna kako e te stvari ispasti. Gotovo da zna, ali nikad ne moe biti
siguran.
Ona e sada sjediti u svojoj kui i ekati da on nazove. Ili vjerojatno nee sjediti. Radit e
neto, tek toliko da bude zaposlena. Oito je ena koja je uvijek zaposlena. Njezina kua
nedvojbeno pokazuje prednosti neprestane panje. A tu je i Aubrey - briga se za njega morala
nastaviti kao obino. Moda mu je dala ranu veeru - prilagoujui njegove obroke rasporedu
u Meadowlakeu, tako da ga moe smjestiti na spavanje ranije i osloboditi se daljnjih dunosti
oko njega. (Kako e to rijeiti kad ode na ples? Moe li ga ostaviti samoga ili e morati
nekoga angairati da bude uz njega? Hoe li mu rei kamo ide, predstaviti svoga pratioca?
Hoe li pratilac platiti osobu koja deura uz njega?)
Moda je nahranila Aubreya dok je Grant kupovao gljive i vozio kui. Moda ga sada
priprema za spavanje. Ali cijelo to vrijeme bit e svjesna telefona, utnje telefona. Moda je
ve izraunala koliko e Grantu trebati da se odveze kui. Po adresi u telefonskom imeniku
mogla je otprilike zakljuiti gdje stanuje. Izraunala bi koliko mu treba do kue, zatim tome
dodala vrijeme moda provedeno u kupnji za veeru (raunajui da samac ide kupovati
svakoga dana). Zatim stanovito vrijeme potrebno da konano doe do presluavanja poruka.
A dok bi tiina uporno trajala, sjetila bi se i drugih stvari. Drugih poslova koje je moda
morao obaviti prije nego to se vrati kui. Ili moda veere vani, nekog sastanka koji je znaio
da nee uope doi kui u doba veere.
Ostat e budna dokasna, istiti ormarie u kuhinji, gledati televiziju, raspravljati sama sa
sobom ima li uope jo anse.
Kakva umiljenost s njegove strane. Ona je iznad svega razumna ena. Otii e spavati u
uobiajeno vrijeme, mislei kako on ionako nije izgledao kao da bi mogao biti pristojan
plesa. Previe ukoen, previe profesorskog dranja.
Ostao je kraj telefona, listajui asopise, ali nije podigao slualicu kad je opet zazvonio.
"Grant. Ovdje Marian. Bila sam dolje u podrumu i stavljala ve u suilicu i ula sam
telefon i kad sam dola gore, tko god da je bio spustio je slualicu. Pa sam pomislila da
moram rei da sam bila ovdje. Ako ste to bili vi i ako ste uope kod kue. Naime, ja nemam
sekretaricu, oito, pa niste mogli ostaviti poruku. Pa sam samo htjela. Da znate.
Zbogom."
Bilo je deset i dvadesetpet.
Zbogom.
Rei e da je netom stigao kui. Nije imalo nikakvog smisla prizivati u njezinom duhu
sliku sebe kako sjedi i vae razloge za i protiv.
Draperije. To bi bila rije za one plave zavjese - draperije. A zato ne? Sjetio se onih
kolaia od umbira tako savreno oblikovanih da je morala naglasiti kako su domai,
keramikih alica za kavu na njihovom keramikom stablu. Sintetika staza, bio je siguran,
koja titi tepih u predvorju. Ulatena pedanterija i praktinost koju njegova majka nikad nije
postigla, ali bi joj se divila - je li zato osjetio taj nalet bizarne i neshvatljive njenosti? Ili zato
to je popio jo dva pia poslije prvoga?
Ona preplanulost boje orahovine - sada je vjerovao da to jest preplanulost - njezinog lica i
vrata najvjerojatnije se nastavlja u dubinu dekoltea, koji e biti dubok, blago nabrane koe,
148
miomirisan i vru. To mu je moralo biti na pameti dok je okretao broj koji je ve bio zapisao.
To i praktina senzualnost njezinog majeg jezika. Njezinih oiju kao poludragog kamenja.
Fiona je bila u svojoj sobi, ali ne u krevetu. Sjedila je kraj otvorenog prozora, odjevena u
godinjem dobu primjerenu, ali neobino kratku i arenu haljinu. Kroz prozor je ulazio opojni,
topli zapah jorgovana u cvatu i proljetnog gnojiva rasprostrtog po poljima.
Na krilu je drala otvorenu knjigu.
Rekla je: "Gle kakvu sam prekrasnu knjigu nala, o Islandu je. Nevjerojatno je da
ostavljaju tako vrijedne knjige okolo po sobama. Ljudi koji ovdje borave nisu nuno poteni. I
mislim da su nam pomijeali odjeu. Ja nikad ne nosim uto."
"Fiona...", rekao je.
"Dugo te nije bilo. Jesmo li se sad konano odjavili?"
"Fiona, doveo sam ti jedno iznenaenje. Sjea se Aubreya?"
Na trenutak je ostala zagledana u njega, kao da je iznenada zapuhao vjetar i udara je
snano u lice. U lice, u glavu, trgajui sve u krpe.
"Imena mi izmiu", rekla je grubo.
Tada je onaj pogled nestao i ve je, sa stanovitim naporom, povratila izraz neke
polualjive uljudnosti. Paljivo je odloila knjigu i ustala i podigla ruke da ih ovije oko njega.
Njezina koa ili njezin dah odisali su slabanim novim mirisom, mirisom koji ga je podsjeao
na onaj stabljika rezanog cvijea predugo ostavljenih u vodi.
"Sretna sam to te vidim", rekla je i povukla ga za une resice.
"Mogao si se jednostavno odvesti", rekla je. "Jednostavno se odvesti, bezbrian kao ptica,
i napustiti me. Otpustiti. Popustiti."
Pritiskao je lice uz njezinu bijelu kosu, njezino ruiasto tjeme, njezinu ljupko oblikovanu
lubanju. Rekao je: Nema anse.
ALICE MUNRO (1931.) roena je u Winghamu (Ontario) u Kanadi. Ve kao studentica
poinje objavljivati kratke prie po asopisima, a 1968. dobiva svoju prvu Guvernerovu
nagradu - najprestiniju kanadsku knjievnu nagradu - za zbirku pria Dance of the Happy
Shades. Guvernerovu nagradu dobila je jo i 1978. za zbirku Who Do You think You Are? te
1986. za The Progress of Love.
Dvostruka je dobitnica i vane Gillerove nagrade - 1998. za zbirku The Love of a Good
Woman i 2004. za Runaway, zbirku koja je dobila i nagradu Commonwealth Writers Prize
(2005.).
Godine 2009. Alice Munro dobiva nagradu Mari Booker International za ivotno djelo,
nagradu koju mnogi kritiari nazivaju "kompetentnom alternativom" Nobelovoj, a koja se
dodjeljuje svake dvije godine i za koju u izbor ulaze pisci iz cijelog svijeta kojima su djela
prevedena na engleski jezik.
Objavila je vie od 14 zbirki pria i jedan roman (Lives of Girls and Woman) i slovi za
jednu od najboljih kanadskih knjievnica uope.
Dobitnica je Nobelove nagrade za 3013. godinu