1.

KIKLOP
Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebakom boemskom miljeu uoi nadolaska ratnog inferna.
Osnovne su signature te atmosfere strah, otuenje, rasap svih etikih vrijednosti, drutveni kaos, potpuna
dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije
i drutvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrini prizori,
situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snane manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloenja. Svaki prizor
naglo mijenja 'predznak', ali i narativnu intonaciju. Vjetim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobraava u humorno,
patetino u banalno, tragino u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske
anegdotike natopljeni su osjedajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatjeu likovi sugerira
se posredno. Marinkovid zapravo primjenjuje postupak to ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati
smijeh nad apsurdom: maginim tapidem preobrazuje 'nepodnoljivo surovu stvarnost oko sebe u komian i
podnoljiv nesmisao'. Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti to stvaraju ironini susreti uzvieno-patetinog i
vulgarnog, smijenog i ozbiljnog, traginog i kominog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubog
naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadri realistiki i mitoloko-simboliki spoj.
U sreditu je prvog sloja egzistencijalna drama kazalinog kritiara Melkiora Tresida, anksiozna intelektualca koji se
panino pokuavajudi izbjedi novaenje osuuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po
gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmilja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa
strepnjom svjedoi o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik krede u boemskom drutvu koje strah i
bespomodnost lijei terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tunjavama. U efektnim
kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutidu' te u ulinim improvizacijama dominiraju figure
Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaa, sudionici grotesknih, farsinih i
crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najede tek pasivan promatra.
Radnja romana smjetena je u Zagreb neposredno prije dolaska Drugog svjetskog rata. Pomalo vlada kaos, a glavni lik
romana zove se Melkior Tresid, mladi novinar i profesor filozofije. Kako i svima, tako i njemu zbog nadolazedeg rata
napetost raste do neizdrivosti. Predstavnik je jedne cijele izgubljene i izbezumljene generacije, intelektualac koji se
iznad svega i do sri boji toga rata i u njemu zaista ne vidi nikakve koristi (uvia njegovu mod nad ivotima malih
ljudi). Vrlo je slojevito i temeljito oslikan, izrazito senzibilna i komplicirana osoba. Usporeuje si taj rat, koji donosi
samo smrt, s mitskim homerovskim udovitem Kiklopom jednookim divom ljudoderom koji, kao i sam rat, ne bira
svoju rtvu. Za Melkiora nema druge, nego izbjedi to udovite (tj. cilj mu je izbjedi mobilizaciju), te mui svoje tijelo
glau, jer kosti nisu dovoljno dobar zalogaj za Kiklopa.U ritmu ivota koji je potpuno poremeden radi nadolazedeg
rata razoaran je svojim ivotom koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iekujudi neizbjeno zlo - poziv u
vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnostima: pijanevanju po krmama, razgovorima s boemima, te odlascima k
razmaenoj ljubavnici Enki, nad ijim se moralom zgraa. Takoer, iznenauje ga i razoarava laljivost i
podlost tajanstvene ene kojoj ni ne zna ime, a zove je Vivijan. Uskoro poinje pretpostavljati da su sve ene tako
dvoline. U knjizi ga ostali likovi usporeuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on jedini iz njihovog drutva mogao biti
inspiracija velikom knjievnom djelu kao to je Zloin i kazna. .Nadolazedi rat mui ga i opsjeda kao izraz ljudske
brutalnosti i neloginosti, pa osim to svoje tijelo mui glau, radi to i sa svojom psihom, razmiljanjima o otuenju i
totalnoj dehumanizaciji svijeta. Drutvo boema, na kojima se ba i ne oituje strah, ruga se njegovoj umnosti i
njegovom strahu. Napokon, kada dolazi poziv za vojsku, Melkior se ne pokuava uklopiti ni dokazati, ne skriva svoj
strah, ispada kukavica, no nije mu vano jer je posve zapanjen grubom neloginodu i brutalnodu neukih vojnika i
asnika. Zahvaljujudi tome dospijeva u bolnicu,kasnije u ludnicu. Nakon to napokon dobiva priznanje da je
nesposoban za vojnu slubu, jo je vie izbezumljen i izgubljen nego prije. Melkior potpuno gubi razum, to se oituje
u njegovim bezrazlonim akcijama - postaje bjegunac nakon to se dobrovoljno prijavio zavojnu slubu. Na kraju, ved
potpuno razorena razuma, besciljno luta i etveronoke puzi prema zoolokom vrtu, poput ivotinje kojoj je jedini cilj
preivjeti

2. PROLJEE IVANA GALEBA
Najvedi je umjetniki domet Desnica ostvario romanom ''Proljeda Ivana Galeba''. Fabula je u njemu gotovo
atrofirala, a umjesto vanjske dogaajnosti u prvom su planu meditacije, psiholoke reakcije, reminiscencije i
analitika razmatranja glavnog lika intelektualca i umjetnika Ivana Galeba. Pripovjedna je tehnika pod dojmom
Proustova romanesknog ciklusa ''U traenju izgubljena vremena'': i Desniin se lik retrospektivno vrada u svijet
djetinjstva i mladosti i eli rekreirati prole dogaaje. Zbog toga vanu ulogu u djelu dobivaju asocijacije, sjedanja,
uspomene, rekonstrukcije atmosfere, zvukova, boje i mirisa. No glavni je lik i misaoni subjekt i znaajan dio romana
zapremaju njegove kontemplacije i razmiljanja o raznim temama, i to u formi samostalnih, esejistikih digresija.
Tipoloki gledano, ''Proljeda Ivana Galeba'', upravo zbog brojnih meditativnih sastojaka i diskurzivnih pasaa koji
naputaju pripovjedni tijek, primjer je tzv. romana eseja. To je ujedno i primjer djela otvorene strukture, otvorene
raznim poticajima i razliitim tipovima proznog izraza. Nekoliko je ranije objavljenih Desniinih novela i pjesama
skladno ukomponirano u strukturu romana.
Ivan Galeb, pedesetogodinjak, usamljen, u provincijskoj bolnici, osuen na zatvorenost prostora i tiinu, nakon
operacije, nostalgino se seda svoje prolosti, intenzivno razmilja o njoj, zapisuje svoja razmiljanja.Dakle, kako je
primedeno, pripoveda Ivan Galeb javlja se kao pisac vlastitog ivotopisa, i to to itamo njegovi su zapisi, ali ne
odnose se na hronoloki i logiki sled dogaaja i zbivanja iz prolosti, nego se javljaju kao zbir biografskih
elemenata i razliitih digresija, u kojima su sadrana osedanja, razmiljanja i prosuivanja, snevanja...Re je vie o
duhovnoj biografiji negoli ivotnoj, ispunjenoj dogaajima, priama i ljudskim sudbinama.Roman je mozaika, lirska
struktura od kretanja osedanja, utisaka, refleksija i raznih zapaanja, iji je cilj da se prui vertikalni presek kroz
svest bida Ivana Galeba, u kome prepoznajemo:proli ivot, sadanji ivot i univerzalni smisao ispripovedanog
ivota, odnosno i neto opte, to nadilazi lino, a to je posebno sadrano u njegovim meditacijama o detinjstvu, o
veri, o bogu, o umetnosti, o uspomenama, svakodnevnom, o ivotu i smrti...Tako roman Ivana Galeba nalii na
sabiranje utisaka iz velikog sveta, s tim to se lino uvek pothranjuje tim spoljnim svetom i to je teite uvek
na linom (sve se prelama u linom); lino doivljava svet, artikulie ga u sebi i saoptava na svoj nain. Zato je to i
moderan roman, roman mozaike strukture: nema vrstu kompoziciju. To je roman linosti, ali i roman-esej.
Sveskupa prerasta u veliki solilokvij (prianje u sebi i za sebe, ali i potencijalnog itaoca, koji postaje njegov
slualac).
Roman Vladana Desnice predstavlja visoku poetizaciju stvarnosti i filozofske vizije sveta. Naslov romana postaje
nosilac jedne sveopte simbolike koja naglaava svet i oveka i sve ono to se izmeu njih javlja. Tu su dva
najobuhvatnija pola stvarnosti: tuga i nada - simboli smrti i proleda.
Noen sedanjima na detinjstvo, na minula proleda, muziar Ivan Galeb, kada je na rubu smrti prteispituje svoj ivot i
trai mu smisao, evocirajudi trenutke u kojima je najintenzivnije iveo unutranjim ivotom, a ivot mu bio u znaku
svetlosti i proleda. Ilustrujudi ivot i stvarnost nizom sudbina, slika i situacija, koje su sada deo njegove svesti i
unutranjeg ivota, on ukazuje na bipolarnost ili dvojstvo sveta u kome se proimaju radost i tuga, svetlost i tama,
bide i nebide, prolaznost i venost, konano i beskonano, kao i to da se ivot sastoji od smenjivanja jednog i drugog
i da sve to ini u stvari predivo naeg ivota; predivo od onoga to je prolazno i neponovljivo.

3. MIRISI, ZLATO I TAMJAN
To je pria o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom enom na izoliranu otoku
svodi ivotne raune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadanju bogatu patricijku i vlasnicu polovice
otoka. Radnja se odvija ezdesetih godina, dok je vrijeme prie odreeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18
dana izmeu dva stariina pranjenja. Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu sloenim odnosom koji je mjeavina
altruizma i mazohizma. Sluedi staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prolosti i na simbolian, gotovo
ritualan nain, isti se od biveg ivota, zabluda, bezbonitva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo
itave jedne generacije koja je vjerovala u politiki projekt i socijalnu utopiju, a potom doivjela potpun slom, bolno
otrjenjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog drutva i
Crkve - svega onoga to je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenakom zanosu htjela sruiti. Zato se
i kae da invalid bududnosti njeguje invalida prolosti. Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na to upuduje
ved i naslov, roman operira s dvama slojevima znaenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim;
profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna drutvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja
alegorijska pria o otuenju ovjeka. Slina dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet
izmeu ideala i stvarnosti. Tu de svoju idejnu rastrganost moda najbolje izraziti eljom da mu, kad umre, na grob
stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni kri. Kroz osobnu ispovijest i kroz muan proces samospoznaje
glavnog lika ovaj, u biti, moralistiki roman analizira generacijsku sudbinu, obraunava sa svakom ideologijom i trai
odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog ovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao
veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjedaj u znaku je
egzistencijalistike munine i gaenja prema svijetu.

4. PSI U TRGOVITU
Roman je trodijelni, s vremenski odijeljenim i donekle prostorno povezanim fabularnim tokovima. Radnja je
smjetena u 16. st. Prvi dio triptiha, NEKAMO MORA, usmjeren je na privatni ivot i diplomatsku karijeru strica
Fausta Vranida, Antuna.Nakon Antunova djetinjstva i obrazovanja te povijesti njihove obitelji, prelazi se na pojedine
epizode iz erotskog ivota, premda je Vranid bio crkveni dostojanstvenik. U rodnom gradu on ima aferu s
Mandaljenom Lukaid, a ostavivi glasine za sobom, zauvijek odlazi iz ibenika. Tu su i veze s hirovitom Magdalenom
Milaversi, plemkinjom iz Padove; s priprostom ali lukavom Urulom, koja je u toj vezi zatrudnjela, a Vranid morao
priznati dijete i platiti povedi novani iznos te platonski odnos s kraljicom Izabelom, mladom udovicom Ivana Zapolje,
koji se ne moe realizirati iz politikih razloga. U Carigradu se Vranid treba sresti s Mehmed-paom Sokolovidem, ali
na putu se dogaa reirani incident u kojem jedan od poslanika strada. Premda u nepovoljnoj poziciji, Vranid ipak
uspijeva ishoditi djelomino povoljne uvjete za mir meu carevinama. U nastavku se Antun Vranid vie ne
pojavljuje, nego se fabula koncentrira na likove koji diktiraju politika zbivanja u vrhu Osmanskog Carstva. Sredinji
lik drugog dijela, MA SAMOSIJEK je Sulejman II, poznat i kao Sulejman Velianstveni. U prvih pet poglavlja
portretirani su najmodniji ljudi carstva oko Sulejmana: Mehmed, Rustem Opukovid (koji svoju mod duguje braku sa
Sulejmanvom kderi Mirimah), Ahmed (koji oboava lijepe knjige i lijepe ene), obrazovani emsudin Ahmetovid,
eunuh Ibrahim (zaduen za sultanove prljave poslove). Zatim slijede pripovijesti o Sulejmanovim enama: o Nurbanu,
zapravo Venecijanki Domeniki i Rokselani iz Galicije. Javljaju se spletke oko u vezi sa sultanovim nasljednikom
Mustafom, kojega je Sulejman imao s Nurbanom. Sulejman sumnja na urotu pa poziva Mustafu u svoj logor, gdje ga
smaknu njegovi straari. Tredi dio, KOA ZA BUBANJ, zapoinje obiteljskom idilom Nurbanine obitelji, koju ine
majka, svestrano nadareni Mustafa u braku s Esmom te osjetljivi i depresivni mlai Mustafin brat, Dihangir.
Majinom srmdu zapoinje krah sretne obitelji: Dihangir duevno obolijeva, a nakon Mustafina smaknuda ubiju i
Esmu i njihovu djevojicu. Dihangira alju u zloglasni zatvor gdje on zatie neke od sudionika u pobuni protiv
Sulejmana. Pobunu u Solunu pokrenuo je Sulejmanov pisar, predstavljajudi se kao Mustafa. Roman zavrava
biljekama ljetopisca admana o posljednjim Dihangirovim danima u Alipoturkovoj tamnici.
Naslov Psi u trgovitu kljuna je metafora za svijet modi, politike, intriga i borbe za opstanak. rtve vlasti nisu samo
podanici: kruta pravila jednako melju i one na vrhu, pa i samog Sulejmana; zato su svi stalno na oprezu i sve se
pomno vae. Nedvojbene su i aluzije na moderni totalitarizam; pritisci silnika, kad imaju neogranienu vlast, mogu
biti otvoreno grubi ili sofisticirani, ali im se ne moe umadi, a oni koji im se ele ukloniti (Nurbanu, Dihangir, Esma),
neizbjeno postaju rtvama svemodne vlasti.

5. KORALJNA VRATA
Pavliid kroz fabulu o dva izgubljena Gundulideva pjevanja Osmana, razmilja o vrijednosti knjievnih djela, granici
savrenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za drutvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
Radnja ovog romana zbiva se poetkom 1989. godine, na Lastovu. Na malom otoku Lastovu filolog, Krsto Brodnjak,
pronalazi dva izgubljena Gundulideva pjevanja. Rije je o 14. i 15. pjevanju iz Osmana, koja on pronalazi u jednom
starom bavulu. Taj bavul se nalazi kod mjesnog svedenika na Lastovu, dona pire. Don piro i Krsto Brodnjak su
prijatelji ved niz godina, te je don piro, otkrivi taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to istrai. Radnja se
zakomplicira kada Krsto, sasvim sluajno, otkriva da, kada razmrvi papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah
lijei tumor, ir i sve ovjekove bolesti izuzev invaliditeta. Pavliid vjeto ispreplide priu o djeaku Irfanu, iz Banja
Luke koji je pobjegao od kude, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom zdravlja od
Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi da li da ga lijei prahom (jer medicina nije pomogla) ili
ne. O tome se i sukobljuje sa lijenicom Zorom, koja se takoer nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju,
Irfana izlijei travarica Filica ljekovitim travama. Nakon mnogo sporednih dogaaja i mnogo razmiljanja, Krsto
zakljuuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi njihovim objavljivanjem Osman dostigao
savrenstvo knjievnog djela, a samim time prestala bi postojati ikakva potreba za daljnijm pisanjem. Jer, od
savrenog se ne moe bolje napraviti. U to vrijeme se na otoku odrava karneval, pa su otoani napravili lomau.
Krsto odluuje spaliti autograf Osmana, te njegov pepeo prospe po moru.
Pavliid u ovom romanu opisuje Osmana kao temelj hrvatske knjievnosti, pomae nam shvatiti zato Gundulid
nikada nije dao javnosti itavog Osmana. Jer, da je Osman bio itav, on bi bio savren. I tada vie nita ne bi teilo da
nadmai to savrenstvo, jer je to nemogude. Ali, oduzevi mu ta dva kljuna pjevanja, on stvara maglovitost,
tajanstvenost oko Osmana i stvara svojevrsnu "rupu". Takoer, Krsto nam tumai da je preostala sva hrvatska
knjievnost samo pokuaj da se popuni ta "rupa". Da svaki knjievnik svojim djelom pokuava na neki nain "zaepiti"
tu rupu. Isto tako, pod utjecajem "ludog" Ontea, sluajudi njegova razmiljanja o tome kako sve ono to se dogaa
oko njih i u svijetu nije nita drugo nego ponavljanje onoga to je u Osmanu ved opisano. Tu nam daje primjer iz
svakodnevnog ivota, rudare na Kosovu. Kae kako su oni pod zemljom i da trae neto, te da je u novinama to
prikazano kao zavjera i kao da svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak
paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako se moe redi da se Osman moe poistovjetiti sa gotovo svim dogaajima
bez obzira na vrijeme dogaanja, i da nam tu poruku pisac prenosi preko djela. Da je hrvatska knjievnost izgraena
na Osmanu i da se sa 14. i 15. ne bi ni razvila, te da je Osman djelo "za sva vremena". Kroz pitanje o savrenosti
Osmana kao knjievnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj knjievnosti, Pavliid izraava svoje miljenje
kako je opdenito loe za drutvo da postoji savrenstvo, jer to savrenstvo ograniava slobodu. Ono postaje diktatura
i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti. Kroz priu o ljekovitom Osmanu, Pavliid nas uvodi u razmiljanja o granici izmeu
bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica izmeu dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red
stvari. Bududi da se on irio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji su doli s njim u doticaj, ved i oni
koji su bili u njegovoj blizini. Otoani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teko bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca
su se razbolila. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraeni zdravljem poeli tjerati one koji su se
oduprli "zarazi". Upravo u tom poremedenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica izmeu dobra i zla.