KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

VLAKA 38
ZAGREB
Katedra fundamentalne teologije
Profesor: dr. sc. Tomislav Ivani

CRKVA
FUNDAMENTALNO-TEOLOKA EKLEZIOLOGIJA

UVOD
Crkva je znak, sredstvo i sakrament ovjekova dolaska do Boga i otkupljenja
ovjeanstva. Od nje se trai vjerodostojnost jer je sluenje Kristu sav njezin smisao. Od
poetka 20. st. postavlja se u sredite teolokih rasprava tema Crkve, npr. Dibelius (Vijek
Ckrve), Guardini, Mhler je 20. st. nazvao stoljeem Crkve. 70-ih god. 20. st. Metz je
navijestio dolazak vijeka masovnog izlaska iz Crkava. II. vat. sabor je nazvan saborom
Crkve. Postaje sve vie cilj samoj sebi, a ekleziologija na upotrebu profesorima teologije;
razvoj nihilizma, relativizma... Ali uoava se i povratak u Crkvu koja se brine za novu
evangelizaciju i povratak Europe svojim korijenima, govori se o laikoj slubi Crkve...
Identitet Crkve izvire iz njezinih korijena i cilja u svijetu. Njena je zadaa preobraziti
svijet i dovesti ga u povjerenje Bogu, dovesti sve u jedinstvo, privesti ovjeka njegovu
identitetu. Cilj ljudske povijesti je Isus Krist, a sila koja vodi tome cilju je ljubav. Snaga
Crkve je Duh Sveti. Lohfink: Bog djeluje u konkretnom mjestu i vremenu preko ljudi koje je
izabrao to vidimo na svakoj stranici Biblije. Kehl: katolika ekleziologija poinje s
(mistinim) iskustvom vjere, duhovnou dobivenom na ignacijanskim duhovnim vjebama.
Na temelju toga svoju teologiju gradi i Rahner. Najvaniji je osobni i egzistencijalni susret s
Kristom i otvorenost Njegovom Duhu to vodi do svetosti. Werbick: cilj ekleziologije je
pomoi Crkvi da nae svoj identitet te susretne Gospodina i snagom tog susreta vri
institucionalne funkcije.
P. Pavao VI. smatra da suvremeni ovjek radije slua svjedoke, nego uitelje.
Specifinost fundamentalne teologije je traenje jer gradi mostove izmeu raznih znanosti i
teologije, ateizma i religija, religija i objave, objave i Crkve; upozorava teologiju da je i svijet
locus theologicus, a i opominje svijet da ne zaboravi Crkvu.
METODA je fundamentalno-teoloka:
1. hermeneutski pristup suvremenoj istini o Crkvi, nutarnji sadraj Crkve;
2. metodom via empirica istrauje se svjedoanstvo Crkve;
3. via historica istrauje povijesni nastanak Crkve i njezinu vjernost poecima;
4. via notarum istrauje znakove crkvene vjerodostojnosti.
Potrebno je teme nuno obraivati interdisciplinarno neki smatraju da se treba uputiti
hermeneutskim temama, drugi smatraju da treba vidjeti koliko vjernici, klerici ive ono to
navijetaju, a trei da treba prouiti pitanje je li Krist elio osnovati Crkvu.
Trostruka podjela fundamentalne teologije:
1. demonstratio religiosa eli sluiti znanstvenoj sigurnosti vjernikog povjerenja u
Crkvu;
2. demonstratio christiana eli drugim teolokim disciplinama pruiti sigurnu
znanstvenu bazu za istraivanje;
3. demonstratio catholica eli Uiteljstvu podastrijeti znanstveni temelj na kojem
njegovi iskazi dobivaju i racionalnu uvjerljivost.
Hrvatska ekleziologija
Nakon II. vat. sabora nekoliko ih je obraeno dogmatskom metodom. Dr. Josip Stadler u
Theologia fundamentalis obradio je 3 apologetska traktata: o tome da je Krist osnovao
Crkvu, o njezinim oznakama, te o indefektibilitetu i infalibilitetu; obrauje i pitanje papinog
primata. Fran Barac kritizira tadanju apologetsku metodu. uro Garaanin 60-ih god. 20. st.
pie djelo Crkva Kristova u apologetskom duhu. Danijel B. Krelj izradio je doktorsku tezu
o Crkvi (na lat. objavljena).
Ivan Golub: Duh Sveti u Crkvi povezuje ekleziologiju s pneumatologijom. Mato
Zovki: Crkva kao narod Boji. Katolika ekleziologija (1976) spaja apologetski i
dogmatski aspekt Crkve; Crkva Boja na putu zemaljskom (1984). Dr. A. kvorevi: brani
tezu o Crkvi u Rimu. R. Braji: Bit i suvremenost Crkve. Putovi vjernike svijesti danas

htio je dati teologiju Crkve u cjelini; to je originalan pristup ekleziologiji: dogmatska

ekleziologija proeta filozofskim promiljanjima.

I. dio: NAELNA PITANJA

FUNDAMENTALNA TEOLOGIJA
Teologija je fides querens intellectum. To je znanost o vjeri i objavi ureena na
temelju dvojakog metodolokog naela:
1. auditus fidei = sluanje vjere po ovom naelu dobiva polog objave (predaja,
Pismo i uiteljstvo) i
2. intellectus fidei = razumijevanje vjere pomou spekulativne moi miljenja eli
odgovoriti zahtjevima razmiljanja.
P. Ivan Pavao II. u FeR: fundamentalna teologija ima zadau razjasniti odnos izmeu vjere i
filozofskog miljenja, treba pokazati da se po vjeri pokazuju neke istine koje razum zapaa
ve na svom samostalnom putu istraivanja, treba pokazati suglasje izmeu vjere i njenog
zahtjeva da se obrazloi pomou razuma.
Fundamentalna teologija je grana teologije humanistikog znanstvenog podruja.
Znanosti: prirodne, tehnike, biokemijske, biomedicinske, drutvene i humanistike (teologija
i filozofija). Fundamentalna pripada sistematskoj teologiji, uz dogmatiku i moralnu
teologiju. Znanost je sistematski metodoloki postupak kojim se dolazi do znanja, koje je
sastavni dio vjere (2 Tim 1,12: Znam kome sam povjerovao) vjera je i uvjerenje i zato
treba biti razumna. Zadaa fundamentalne teologije je znanstveno utemeljiti vjeru, uiniti
ju vjerodostojnom i pokazati njenu istinu. Horkheimer: treba razlikovati:
1. um/intelekt razmilja o vrednotama koje ovjeka vode cilju; pita za bit i uzrok stvari;
pita to;
2. razum/ratio razmilja o odnosima izmeu sredstava i ciljeva; bavi se kvantitetama,
mjerljivim stvarima, temelj je egzaktnih znanosti; pita kako.
Teoloka spoznaja ima temeljne principe (kao i filozofska, npr. princip kontradikcije ili
dovoljnog razloga) koje spoznajemo intuicijom i ne moemo razumski objasniti zato je neto
tako. ovjek razumom dolazi do istine, a duhom intuitivno vidi bit stvari. Da bi o tome
mogao govoriti, treba ono to neposredno duhovno spoznaje svesti na razumsku razinu i tako
izraziti. Temeljni principi teologije:
1. objava treba biti vjerodostojna; vjerodostojnost je znanstvena zadaa fundamentalne
teologije; gleda se po Isusovom principu po plodovima ete ih prepoznati;
2. Crkva primila je rije od Krista i zapisala; potrebna je njena autentinost i vjernost
onome od koga je primila objavu;
3. uiteljstvo apostoli su od Isusa primili rije i snagu da ljude privode u zajednitvo s
Bogom; oni su zato izvorno svjedoci.
ve su prvi crkveni pisci uviali potrebu argumentiranog prikazivanja vjere:
Lk 1, 1-4: ...pomno ispitao sve od poetka...da se osvjedoi o sigurnosti rijei u
kojoj si pouen;
1 Pt 3,15: Budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas trai raun o nadi
koja je u vama!;
sv. Ignacije Antiohijski u 7 poslanica daje razloge vjere crkvama;
sv. Justin pie 2 apologije da uvjeri cara u vjerodostojnost kranskog nauka;
od Konstantina pisci tee obrazloiti smisao kranske vjere u raspravama s
helenizmom, neoplatonizmom i stoom;
sv. Irenej u Adversus haereses obrazlae vjerodostojnost vjere Crkve;

 Nicejski koncil nastoji obrazloiti tajne vjere jasnim filozofskim pojmovima;

Efeki sabor i p. Celestin: Marija je Bogorodica;
Kalcedonski sabor i p. Leon Veliki: u Kristu su 2 naravi u jednoj boanskoj osobi.
Fundamentalno-teoloka podloga je neizostavna kod crkvenih pisaca i koncilskih
dokumenata, ali i u svim crkvenim povijesnim epohama. Kod katolika i protestanata ona je
uvjet za prihvaanje dogmatske i moralne teologije. Mijenja se prema konkretnim ljudima u
specifinim uvjetima.
u srednjem vijeku sv. Anselmo i Toma Akvinski prvi su sistematski obraivali
obrazloenje vjere pred razumom; pri tome su radili fundamentalno-teoloki;
u doba moderne nominalizam; filozofija tvrdi da um nije otvoren prema Bogu;
fundamentalna teologija postaje apologetika, ima 3 traktata (nakon II. vat. dodao se i etvrti:
teoloka epistemologija):
1. demonstratio religiosa obrauje odnos religije i kranstva,
2. demonstratio christiana obrauje vjerodostojnost objave,
3. demonstratio catholica obrauje kriterije prave, izvorne Kristove Crkve;
u 19. st. sekularizacija nastala sistematska fundamentalno-teoloka djela (von
Drey, zaetnik tbinke kole napisao je apologetiku; apologetika kao fundamentalna
teologija vlada do II. vat. sabora; I. vat. sabor dao je jasne smjernice za obrazloenje vjere;
II. vat. sabor nije dao nikakva poticaja kako bi se trebala razvijati fundamentalna
teologija, pa zbog toga su uslijedile razliite inicijative; koncil je rekao da je zadaa Crkve
ispitivati znakove vremena i tumaiti ih u svjetlu evanelja;
Biser je dao nacrt hermeneutske fundamentalne teologije; za razliku od
tradicionalne, u hermeneutski shvaenoj fundamentalnoj teologiji drugaije je shvaen
odnos subjekta i adresata odgovornosti za vjeru: u tradicionalnoj pojedinac stoji pred
odgovornou pred ljudskim umom, a ovdje se polazi od znakova vremena i subjekt ima
sudionitvo na epohalnom nainu razumijevanja;
politika teologija Metza fundamentalna teologija u praktinom smislu;
Peukert razradio je znanstveno-teoretsku odgovornost za vjeru;
Rahner o odnosu praktine prema transcendentalnoj teologiji predlae reformu
teolokih studija tako da se na poetku uvede prvi znanstveni stupanj refleksije o vjeri,
temeljni teaj u kojem vidi jedinstvo dogmatike i fundamentalne teologije;
Knauer je svoj temeljni teaj nazvao Ekumenska fundamentalna teologija;
nakon II. vat. (Lang je napisao jedini prirunih za fundamentalnu teologiju s
trostrukom razdiobom):
Kolping pie prirunik s trostrukom razdiobom, ali uzima u obzir i historijskokritiku egzegezu;
pojavljuju se traktati:
1. njemaka forma ima trostruku podjelu bez teoloke epistemologije;
2. romanska forma ima teoloku epistemologiju, ali isputa religijskofilozofska pitanja;
Prirunik fundamentalne teologije obrauje sva 4 traktata.
FUNDAMENTALNO-TEOLOKA EKLEZIOLOGIJA
Teologija je znanost vjere i svijest Crkve i Crkvi ini osobitu slubu, dijakoniju. Svaka
teoloka disciplina se odvija u Crkvi, za Crkvu i preko spoznaje Crkve, npr. dogmatika
promatra Crkvu i njenu vjeru iznutra, moral kroz ispravno ivljenje evanelja... Ekleziologija
je novija teoloka disciplina. Teologija se kao znanost u Aristotelovom smislu oblikovala tek
u 13. st., a znanost o Crkvi je plod 19. st.

Do II. vat. u nauku o Crkvi se koristila apologetska metoda koja je bila opravdana
u vremenu kad je trebalo dokazati da je Katolika prava Kristova Crkva. Danas je
ekumenizam otupio otricu pitanja koja je Crkva prava. II. vat. tvrdi da se elementi istine
nalaze i u nekatolikim crkvama i crkvenim zajednicama. Crkvu opisuje kao misterij, Koncil
je ekleziologiju sveo na dogmatsku (nakon njega nastali brojni dogmatski eklezioloki
traktati). Na nekim se drugim koncilskim naglascima moe graditi ekleziologija: Crkva kao
prasakrament utemeljuje liturgiju i sakramente; znaaj crkvenog jedinstva i katoliciteta
utemeljuje ekumenizam; povijest Crkve je mjesto gdje se dogaa ostvarenje konkretnog
eklezijalnog otajstva. Konstitucija o Crkvi kao otajstvu je znak da je potreban zaokret u
fundamentalno-teolokoj ekleziologiji. Nuno je istraivati Crkvu s motrita istine i
vjerodostojnosti. U suvremenim ekleziologijama je kljuna tema za vjerodostojnost
Crkve u tome da je ju je Krist ustanovio i da od Njega ima svoje podrijetlo, ali i u
crkvenom svjedoanstvu isto trae vjerodostojnost. Prihvaaju loci theologici kao
eklezioloki radikalan okvir. Princip crkvene tradicije je nosivi stoer itave teologije, a njen
izvor je Boja rije, smatraju da je tradicija Sveto pismo u Crkvi.
Pie-Ninot pri utemeljenju vjerodostojnosti crkvenog svjedoanstva:
1. izvanjska dimenzija svjedoanstva Crkve polazi od apostolske tradicije koja
je traditio fundans, tj. norma i temelj Crkve svih vremena;
2. unutranja dimenzija ivljena, ivot vjernika u Crkvi;
3. svjedoanstvo Duha u Crkvi dimenzija ona koja stvara unutarnji ivot.
Time nastoji izbjei isto izvanjsku (= apologetska) ili unutarnju vjerodostojnost (=
fideistika). Vjerodostojnost je izvanjski i unutarnji poziv na vjeru. Zato fundamentalnoteoloka ekleziologija ne moe bez dogmatske.
Verweyen vidi nastavak suvremene ekleziologije u prijanjem demonstratio
christiana i u demonstratio catholica jer je Boja Rije dola u svijet i tu je se moe
pronai. Crkva je na II. vat. saboru priznala pluralnost Crkava (Rahner o kranskom iskustvu
koje dolazi iz drugih konfesija; Verweyen se pita o zajednikom crkvenom obliku u kojem
eshatoloki dogaaj moe biti prisutan u svim crkvama).
Prireivai Prirunika fundamentalne teologije (Kern, Pottmeyer, Seckler) smatraju
da se ekleziologija vie ne moe promatrati u okvirima prijanje demonstratio catholica jer:
1. promijenilo se shvaanje fundamentalno-teolokih zadaa i mogunosti prije su
traili ekskluzivnu istinu samo unutar Rimokatolike crkve da bi pokazali da su druge crkve
u krivu; glavni je naglasak na bitnom pitanju to je istina Crkve (ne koji su kriteriji njezine
istinitosti);
2. promijenila se crkvena i ekumenska situacija II. vat sabor izrie istinu i identitet
Katolike crkve, ali i dodaje da se svi vani elementi istine nalaze i u nerimokatolikim
crkvama; via historica, tj. izvanjska argumentacija je nedovoljna.
Nova ekleziologija treba odgovoriti na pitanje to je Crkva i to treba biti, te na pitanje njezine
istine i to iz unutarnjih aspekata Crkve koji su povezani s Bojom rijeju. Boja rije je
temeljni izvor, trajno bitno sredite i odluujui kriterij Crkve.
Istina Crkve je i dar i zadaa. Kao Tijelo Kristovo Crkva je otajstveni organizam, ali i
drutveno oblikovana zajednica zato je istina Crkve u vjeri i milosti sigurna, a u djelovanju
njezinih lanova moe biti ugroena.
prvoj Crkvi kriteriji prave Crkve bili su jedna, sveta, katolika i apostolska pri
emu se razlikovao gnosticizam od Crkve;
u 5. st. u raspravama s donatistima (Augustin), za Gregorijanske reforme u 11. st. i
u razgranienju spiritualistikih pokreta u 12. st. prepoznaje se postupna izgradnja traktata
De vera ecclesia;
prva opirna obrada znakova Crkve u srednjem vijeku je u spisu Jakoba iz Viterba,
po. 14. st.;
4

 u 15. st. nastaju prvi pravi apologetski traktati o Crkvi u raspravama s husitima te
u borbi izmeu koncilijarista i antikoncilijarista. Ragus je napisao Tractatus de Ecclesia
1431., a Torquemada Summa de Ecclesia 1489. g.;
u 19. st. se pojavila metoda obrane istine kranstva i Crkve koja polazi od
iskustvenog djelovanja Crkve: via empirica; Dechamps u Crkvi otkriva moralna udesa
koja su znak Bojeg djelovanja u njoj.
Razvijala se apologetska metoda koja je u okviru demonstratio catholica obraivala da je
Isus osnovao Crkvu, da je ona kontinuirano apostolska, rimokatolika je prava Kristova
Crkva, hijerarhijski strukturirana, ima nezabludiv autoritet, organ je prenoenja objave. Pred
kraj apologetskog razdoblja rasla je fundamentalno-teoloka teorija Crkve koja ide u 2 pravca:
1. vrhunac prvog je na I. vat., oituje se u raspravama oko koncilijarizma, galikanizma,
febronijanizma, protureformacije i crkveno-politikih potreba 19. st.; suava prenoenje
objave samo na doktrinarne propozicije i na Papino nezabludivo uiteljstvo;
2. M. Cano u De locis theologicis (1563) pokuao je pokazati kako se teoloki razum
moe pomiriti s autoritetom povijesti; vrhunac ostvaruje s Tbinkom kolom; ta linija se
dalje razvija refleksijom na podruju antropologije i teologije povijesti.
Anton smatra da se fundamentalna teologija ne moe identificirati s apologetikom, ona je
doctrina de fundamentis, promatra Crkvu ukoliko je temelj teologije (ima u sebi
trenscendentalno-teoloki aspekt). U Crkvi je susret Boga i ovjeka dana joj je objava, a u
njoj se odigrava i ovjekovo prihvaanje te objave, tj. vjera kao odgovor na nju. Ovaj aspekt
Crkve je teoloka injenica zato je fundamentalna teologija teoloka disciplina ako promatra
Crkvu kao uiteljicu i uvaricu objave i kao subjekt vjere. Objava i Crkva su temelji sine qua
non1 kranske vjere.
1. fundamentalno-teoloka funkcija ekleziologija promatra Crkvu u njezinom
nutarnjem misteriju, ali i povijesnoj stvarnosti. Prva je funkcija ekleziologije ostvariti
vjerodostojnost Crkve i njena poslanja. Promatra se u svojoj integralnoj stvarnosti,
ukoliko je zemaljska i nebeska zato fundamentalno-teoloka obrada treba sadravati i
metodu racionalnog, povijesno-filozofskog promatranja, a jo vie metodu koncilske
konstitucije o Crkvi (LG) i Crkvi u suvremenom svijetu (GS). P. Pavao VI.: istina o Crkvi
se treba sve vie izraavati prikladnim izriajima kojima Crkva sebi jasnijim uenjem
izjavljuje to misli o sebi;
2. ekleziologija ima i misijsku funkciju vaan je egzistencijalni aspekt pitanja, o inu
vjere koji treba biti legitiman. Crkva treba biti voena znakovima vremena, treba voditi do
egzistencijalne i osobne vjere. Znak je i sakrament spasenja za sve ljude. Boanski
element Crkvu ini vjerodostojno istinitom, a ljudski ponekad skriva njeno pravo lice, zato
je sveta, ali i stalno potrebna obnove;
3. apologetska funkcija Crkva je mistino Tijelo Kristovo koje i skriva i otkriva
Krista. Boansko u ljudskom to je misterij Crkve. Bog joj je dao indefektibilitet i
infalibilitet. Potrebna je ova funkcija pri odgovoru na prigovore upuene Crkvi, iznosei
izvorni nauk Crkve.
Koncil je elio fundiraniju ekleziologiju izgraenu na uvjerljivim razlozima za istinu
vjere htio je fundamentalno-teoloku ekleziologiju iako to nije izriito rekao. Moda se u
dinaminosti ekleziolokih metoda krije klasini oblik ekleziologije koja treba u svakom
trenutku imati odgovore na pitanja o nadi koju Crkva nosi u sebi. Potrebno da se razumije
govor ljudi i kroz njega izraziti istinu Crkve, poznavati kulturu, politiku, znanost,
mentalitet,...teoloke discipline. Ekleziolog stoji izmeu Crkve i svijeta, znanstvenih podruja
i teologije, teolokih disciplina i fundamentalne teologije. Zadaa Crkve je uiniti
vjerodostojnom, uvjerljivom, prihvatljivom, poeljnom istinu koja joj je povjerena.
1

bez kojih se ne moe

ODGOVORNOST CRKVE
Fundamentalno-teoloka ekleziologija eli biti odgovor na zahtjev 1 Pt 3,15: Budite
uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatrai obrazloenje nade koja je u
vama, ali blago i s potovanjem. Ekleziologija Crkvi pomae da odgovori svakome koji od
nje zatrai razlog njezina postojanja. Zadaa je vjerodostojnost, odn. istina Crkve se
naziva kod suvremenih teologa ili odgovornost.
LG 2: Crkva je ostvarenje onoga to je prikazano u slikama u stvaranju svijeta, to je
pripravljeno u SZ-u, ustanovljeno u posljednjim vremenima, to se oitovalo na dan
Pedesetnice i to e imati slavni zavretak. Odgovorna je:
1. Ustanovitelju i
2. ljudima za koje je ustanovljena.
Istina i vjerodostojnost Crkve predstavljaju za nju odgovornost, koja se postavlja u 2 aspekta:
1. je li Crkva dostojna povjerenja, otkriva li jasno lice Kristovo, je li ostala vjerna pologu
koji je Krist stavio u nju...?
2. osjea li se suvremeni vjernik u Crkvi preobraen, a ovjek izvan nje privuen Isusu
Kristu posredstvom Crkve? P. Pavao VI. u EN: to je u nae dane s onom skrivenom
snagom Radosne vijesti koja je kadra ljudsku savjest potresti u samim njenim dubinama?
Istinu Crkve treba prikazati u argumentaciji koja daje temeljne razumske uvide da je vjera
razumna, vjerodostojna i poeljna. Znakovi vremena specificiraju koji je aspekt Crkve
uvjerljiv danas zadaa teologa je to otkriti.
Isus je Istina kranstvo nije religija knjige, nego osobe: susret s osobom Isusa Krista
uvjerava i pokree. Danas je takoer pred nama taj zahtjev, jer svijet unato tolikim
znakovima odbijanja ipak trai Boga. Vani su znakovi vremena (globalizacija,
sekularizacija, ratovi, ekumenizam,...). P. Pavao VI. u EN: Vjerujete li vi doista to
propovijedate? ivite li to to vjerujete? Propovijedate li uistinu ono to ivite?
Svjedoanstvo ivota je bitan preduvjet uspjenosti propovijedanja.
KOMPLEKSNOST CRKVE
Pie-Ninot (panjolski ekleziolog) smatra da je Crkva u LG prvi put dala definiciju o
samoj sebi. Crkva se ne moe definirati, nego samo opisati, npr. Koncil ju je opisao kao narod
Boji, tijelo Kristovo, zarunicu Kristovu, hram Duha Svetoga, Boju obitelj.
Jezini problem: rije Crkva nema kod svih jednako razumijevanje, stoga ekleziologija
treba osvijetliti komunikacijske odnose meu ljudima. Npr. 60-tih god. 20. st. nastala je
teologija mrtvog Boga na temelju jezinog nesporazuma smatrali su da pojam Bog
nema nikakvog znaenja za ljude jer oni preko njega ne dolaze do stvarnosti Boga.
Crkva je utopljena u kompleksnu situaciju ljudske spoznaje i kulture. Potrebno je izgraditi
ekleziologiju koja e ne samo objektivno govoriti o Crkvi, nego i razabrati diferencirani stav
ljudi prema njoj. Treba se pribliiti kompleksnom kulturnom pluralizmu ljudi da bi svatko
mogao uvidjeti ono spasonosno u Crkvi.
Stvarnost Crkve je u odreenoj napetosti prema njezinom idealu, onome to bi trebala biti
i onome to si je zadala kao zadau. Razlikujemo 2 stvarnosti koje su upuene jedna na drugu:
1. crkvenu stvarnost koja se moe socioloki opisati i
2. teoloku i normativnu stvarnost.
LG donosi prikaz razliitih NZ-nih slika o Crkvi. Nemogua je stroga definicija jer ona je
zajednica ivih ljudi u odnosu da ivim Bogom. Slike mogu biti:
iz podruja povijesno-socijalnih odnosa: grad, putujui narod;
iz prirodnih i organskih stvarnosti: Tijelo Kristovo, vinograd;
iz osobnih odnosa: majka ili zarunica; kua (mislei pri tome na obitelj).
6

U razliitim povijesnim epohama razliite slike bit e ljudima blie da oznae Crkvu, prema
tome koje su socioloke stvarnosti ljudima trenutno prezentne. Slike otkrivaju pod kojim
aspektom se Crkva moe pribliiti ljudima donosei im Kristovo spasenje.
Bellarmin definira Crkvu, pokuavajui je izraziti u unutarnjem i izvanjskom aspektu:
Crkva je ujedinjenje ljudi koji su povezani istim ispovijedanjem kranske vjere i
sudjelovanjem u istim sakramentima, a pod vodstvom zakonitih pastira i osobito jednog
zastupnika Kristova na zemlji, rimskog pape. Definicija ima preciznosti: Crkva je
organizacija, postavlja lanovima obveze. Ona je zajednica vjernika, ali i pravno ureeno
drutvo ta socijalno-povijesna i sakramentalna stvarnost Crkve mogu se razumjeti u
eshatolokoj dimenziji spasenja ili u sluenju Crkve koje je liturgijsko, navjestiteljsko i
akonsko-sluiteljsko. Potrebno ju je vidjeti u njenom povijesnom razvoju i sociolokom
oblikovanju. Ima moralnu kvalitetu i autoritet u svijetu te socijalno i povijesni jedinstvo i
trajnost. Jedna, sveta, katolika i apostolska je u konkretnoj stvarnosti, ali i eshatolokoj
dovrenosti. Potrebno je Crkvu promatrati u njezinoj kompleksnosti razlikujemo:
1. religioznost priroena je svakom ovjeku;
2. kranstvo to je odreeni mentalitet i kulturoloka oznaka kranske vjere u svijetu;
3. Crkva stvarnost iz koje se razumije i realizira kranstvo i religioznost.
Kao drutvena tvorevina ima organizaciju, teoloku refleksiju i pastoralnu praksu. Kao
zajednica vjernika navijeta, dijeli sakramente i ivi evaneoski moral. Razliiti su razlozi
zato netko prihvaa, tolerira ili odbija Crkvu. Gledajui:
metaforiki moe biti privlana,
institucionalno moe odbijati,
povijesno i socioloki moe probuditi razliitost miljenja.
Rije crkva ima razliita znaenja prema aspektima pod kojima se promatra.
hrv. se izvodi iz gr. kuriakh, = kua Gospodnja (ku,rioj = Gospodin +
oivki,a = kua). Od te izvedenice i njem. Kirche i engl Church;
u romanskim jezicima se izvodi od gr. evkklhsi,a, npr. tal. chiesa, lat.
ecclesia = izabrani, odvojeni. Tim se terminom u LXX prevodi aramejski naziv za
Izrael kao sabrani izabrani narod lh'(Q' (kahal); on oznauje obnovljeni Boji

narod nasuprot poganima koji su hebr. ~yI)AG (gojim), gr. ev,qnh.

Rije crkva oznauje razne stvarnosti Crkve i njezina okruenja:
zgrada za vrenje kulta;
narod koji se okuplja oko euharistije;
lokalna crkva kao biskupija;
pokrajinska crkva;
nacionalna crkva (npr. Hrvatska);
sveopa crkva kao Rimokatolika;
nekatolike crkvene zajednice;
itavo ovjeanstvo (Tillich: skrivena crkva).
Prema aspektu pod kojim se prouava Crkva razlikujemo razne ekleziologije: ekumenska,
socioloka, sakramentalna, hijerarhijska, duhovna, povijesna, politika, ekonomska,
apologetska, eshatoloka, dogmatska, liturgijska, moralna, biblijska, pravna, filozofska,
psiholoka, pastoralna, misijska,...
Crkva je predmet vjere, ali i sociolokog istraivanja. Moemo prouavati ulogu Crkve u
politikom ivotu ili psiholoke efekte vjere. injenica da je Crkva objekt vjere ne
obezvrjeuje njezino prouavanje sa sociolokog stajalita.
Crkva je istovremeno vidljiva i nevidljiva, boanska i ljudska to su paradoksi koji
oteavaju govor o Crkvi. Ona je jedinstvena i jedna kao predmet spoznaje i iskustva
7

paradoksi stavljaju na vidjelo put na kojem se moe razumjeti jedinstvenost Crkve kao
misterija. Pojam misterij:
izraava neistraivi vid Bojeg pribliavanja ovjeku, jedan je od naina da se
kae da je Bog u Kristu uinio upad u ljudsku povijest;
u Dn oznaava plan bitke koji kralj prije bitke povjerava najintimnijim
suradnicima;
kod sv. Pavla u Ef se preobraava u boanski plan koji je otkriven onima koji su
primili Duha Svetoga.
Rahner: kranski nauk je tajnovito jednostavna i beskrajna punina koja se moe izrei u
razliitosti izraza dok njezino tajnovito i jednostavno jedinstvo ostaje nepromjenjivo. Smisao
tog tajnovitog i jednostavnog jedinstva je polazna toka i cilj kranskog miljenja. Nae
razumijevanje o Crkvi raste to je vie ivimo i o njoj mislimo.
POVIJESNOST EKLEZIOLOGIJE
U razliitim povijesnim epohama razliite su ekleziologije. Crkva poiva na 2 pilastra:
1. Isus Krist cilj je, poetak i granica Crkve, od Njega je egzistencija Crkve;
2. Duh Sveti Crkva je poela ivjeti na Duhove kad je postala svjesna same sebe, svoje
povezanosti s Kristom i braom; Duh Sv. je svijest i On stvara svijest Crkve.
Bez Krista Crkva ne bi bila ono to jest, a bez Duha ne bi bila svjesna onoga to jest. Treba
razlikovati: stvarnost Crkve, svijest Crkve (koje su meusobno povezani) i ekleziologiju.
Dvije su vrste svijesti u Crkvi:
1. habitualna nju Crkva ima ivei svoju stvarnost; njezini vitalni ini joj daju svijest o
samoj sebi;
2. refleksivna nastaje kad Crkva pone razmiljati o samoj sebi tumaei i slaui u
formule svoj misterij.
Pri raanju Crkve bile su stvarnost (egzistencija) i svijest Crkve isto. NZ je povijesno
prenoenje stvarnosti i izraz vjere koja je postala po Duhu svjesna. S apostolima poinje
dogma i teologija: pod vodstvom Duha shvatili su refleksno, odluili se za Krista (vjera),
priznali to je On (dogma) i nastojali nam prenijeti svoje izvorno iskustvo. Oni interpretiraju
Njegovu osobu i djelo unutar Bojeg plana to je teologija normativna za Crkvu jer potjee
od temelja Crkve, samih svjedoka Kristova uskrsnua.
U kasnijim vremenima se egzistencija i svijest Crkve se razlikuju. Crkva je u
pojedinom razdoblju shvatila svoj misterij, ukljuivala je druge dogme i oblikovala svoj ivot:
prvo kranstvo u Crkvi gleda njezino sakramentalno majinstvo;
Augustin s Civitas Dei potisnuo je tu sliku majke-djevice;
srednjovjekovno kranstvo u Crkvi gleda corpus christianorum (ne toliko corpus
Christi);
u kasnom srednjem vijeku vanjske strukture Crkve igraju preveliku ulogu; taj
trijumfalizam prevladava u doba reformacije i baroka;
u iluminizmu je vana moralizatorska uloga Crkve (ne toliko spasiteljski sadraj);
za njemakog romanticizma poinje se Crkvu promatrati vie iznutra u njezinom
pneumatskom aspektu ta tenja utjee na I. vat. i encikliku Mystici corporis.
Iz svega zakljuujemo da svijest o Crkvi nije neto novo zato moemo govoriti o Crkvi u
NZ-u, Crkvi 16-og st., Crkvi Drugog vatikanskog...
Kng razliku izmeu egzistencije i svijesti Crkve razjanjava razlikom izmeu
biti i povijesne forme u Crkvi: forma se mora mijenjati, ali bit ostaje ista; bit se
ostvaruje u povijesnoj formi. Razlika biti i forme samo je u razumu, ali ipak je nuna. Jedna
forma ne moe potpuno obuhvatiti bit. Potrebno je uvijek gledati bit Crkve u njezinoj
povijesnoj formi i traiti da razumijemo povijesnu formu poevi od biti i u funkciji biti.

Postoji razliitost pojmova o Crkvi:

dok je bila proganjana, apologete jo ne raspravljaju o Crkvi, nego brane kranske
pojmove Boga i Krista;
kasnije se javlja teoloka refleksija o Crkvi, ali kao egzegeza;
apostolski oci kao pastiri Crkve gledaju na nju kao graevinu zajednitva;
teolozi (Augustin, Irenej, Ciprijan) izgrauju Crkvu u borbi protiv hereza;
za grki mentalitet Crkva je jaka u dogmatskim formulacijama, a za rimski praktini
ona je acies ordinata, tj. pobjeuje zahvaljujui vrstoj institucionalnoj strukturi;
neoplatonisti: Crkva je kola istine i zajednica misterija u kojoj je vana
kontemplacija i simbolika snaga ceremonija;
rimski stoiki duh Crkvu gleda juridiki kao dodro ureenu zajednicu gdje je
prvenstveno vana svetost i poslunost; evanelje je kao novi zakon koji dovodi ljude do
svetog stanja u kraljevstvu Bojem na zemlji;
Origen u univerzalnom sveenstvu razlikuje one koji vjeruju na nerefleksan nain, te
doktore Crkve i uiteljstvo koji vjeruju na savren nain. Rimska ekleziologija gleda samo
ministerijalno sveenitvo kao najvii autoritet neovisno o osobnoj svetosti.
U prvom tisuljeu nauk o Crkvi ne obrauje se sistematski, nego u vezi s naukom o
otkupljenju;
U 2. tisuljeu teologija postaje sistematska; nakon Tome (nije jo sistematski
obraivao ekleziologiju) nastaju prvi sistematski traktati o Crkvi:
1. shvaena kruto juridiki Toma zajedno s kanonistima svog vremena Crkvu
gleda juridiki (za spas je nuno podvrgavanje papi); kanonisti Bologne 12. st.
smatraju zakon vrhovnom funkcijom u ekleziologiji;
2. sakramentalno Rupert von Deutz i Joakim da Fiore imaju pojam karizmatike
Crkve; crkveni zakon ima podreenu funkciju.
Jaa neovisnost drave, a time i vlast pape u Crkvi uprava Crkvom dana ili caru
(karolinki kanonisti) ili papi. Nakon Grgura VII. drukija je ideja Crkve: nastaje harmonija
izmeu drave i Crkve. Prije p. Grgura VII. car je bio ef drave i Crkve, a nakon papa je
ef obiju kraljevstava. Razliita je ekleziologija ako se Crkva shvaa odozdol (od puka) ili
odozgor (pape).
Tridentski koncil ne dotie se pitanja papinstva (koje je centralna toka neslaganja);
I. vatikanski koncil to pitanje tretira kao jedini problem ekleziologije; galikanska je
ekleziologija (infiltrirana politikom) traila autonomiju nacionalnih crkava;
ultramontanistika apologetska inzistira na autoritetu pape (protiv protestanata, galikanizma,
jansenizma i dr. oblika episkopalizma);
ekleziologija iluminizma gleda Crkvu s naravnog stanovita kao drutvo koje
posjeduje izvjesna pravila;
Sailer je gleda s religioznog i etikog stajalita kao ivu posrednicu ive pobonosti;
de Maistre je u 19. st. branio monarhiju i apsolutni suverenitet pape kao temelja
kranske Europe;
Tbinka kola gleda Crkvu kao zajednicu vjernika koju ostvaruje Duh Sv.;
na I. vat. biskupi nisu htjeli da se govori o Crkvi kao mistinom Tijelu Kristovu; tek
je p. Pio XII. je mogao uvesti i razraditi taj pojam; enciklika je imala polemiki karakter, a
Koncil ekumenski te je precizirao Crkvu kao narod Boji u kojem laici i hijerarhija imaju
svaki svoju ulogu.
Ekleziologija je uvijek povijesna jer je ostvarena od ljudi za ljude. Crkva ima povijest,
tj. ona sama postoji ukoliko ivi povijest. Znanost o Crkvi je, kao i ona sama nuno

podlono promjenama i mora biti uvijek iznova na nov nain izreena. Ekleziologija treba
pronai put izmeu tradicije i progresivizma:
1. tradicionalistika ekleziologija robuje nekritikom stavu prema svijetu i vremenu;
2. modernistika se opet eli nekritiki prilagoditi svom vremenu i ostaje zatvorena u
svoje vrijeme.
Znanost o Crkvi treba odrediti samom Crkvom, njezinom biti: utemeljena je na
spasonosnom djelu Isusa Krista. Crkvi je dana i vjernost njezinoj biti kako bi se ostvarila u
promjenjivosti, posadanjenju.
Crkva je nepovoljno odgovorila:
na reformaciju: kontraprotestantizam (ne integralni katolicizam);
na francusku revoluciju: tradicionalizam je razumu i slobodi suprotstavio tradiciju i
tako se pokazao najveim neprijateljem prave tradicije;
nakon modernistikog pokreta po. 20. st.: integrizam eli blokirati tradiciju, eli
izdignuti autoritet iznad tradicije.
Tradicionalizam 19. st. izazvao je kao integrizam kao reakciju. Sistematska koncepcija vox
populi, vox Dei je zamijenjena prorokom koncepcijom papinskog i kraljevskog autoriteta.
Integrizam je izazvao progresizam primjer ove reakcije je oit u vremenu p. Ivana XXIII. Za
II. vat. nastaje izvjesno poputanje u Crkvi, nastala je sloboda koju je trebao proistiti
autoritet Crkve. Ekleziologija treba posluiti za izlaenje iz pasivnosti i uoavanja vitalnosti.
Svaki je ekstrem dalek od istine: tradicionalizam, integrizam, progresizam. Boja Rije je
svjetlo i vodi koji daje rast Crkvi i oblikuje tradiciju, autoritet i slobodu. Istinu ne treba samo
otkriti, nego i pokazati vjerodostojnom. Ekleziologija treba biti uvjerljiva u pokazivanju
biti Crkve, ali i otkrivanju na koji nain taj polog moe biti ljudima vjerodostojan.
METODE FUNDAMENTALNO-TEOLOKE EKLEZIOLOGIJE
DOSADANJE EKLEZIOLOKE METODE
Traktat demonstratio catholica pojavio se nakon reformacije. Znanstveno
utvrivanje da je Rimokatolika crkva batinik onoga to je Krist htio sa Crkvom je djelo
modernog vremena. Postojala su 3 metodika postupka u ekleziolokim traktatima:
1. via historica traio se dokumentiran dokaz da je Rimokatolika Crkva oduvijek
vjerna Kristu i da se u povijesti oitovala kao jedna, vidljiva, stalna i hijerarhijski
organizirana; obino se ta metoda reducirala na via primatus te se dokazivalo da je biskup
Rima legitiman nasljednik sv. Petra i zato je Katolika crkva djelo Krista;
2. via notarum nastojalo se dokazati da je Krist Crkvu obdario sa 4 distinktivne
oznake: jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet; drugim Crkvama nedostaju neke od
oznaka, jedino Katolika ima sve oznake;
3. via empirica metoda preuzeta s I. vat.; Crkvu se eli prikazati kao moralno udo u
sebi samoj, to je boanski znak koji potvruje njezinu transcendenciju.
Najvie se koristio via notarum koji je nastao u 16. st., ali ima svoje temelje u Sv. pismu i
kod otaca. Ta metoda se formirala u srednjem vijeku; tada se pojavljuju udesa kao znakovi
Kristovih sljedbenika:
kao indefektibilnost i univerzalnost Crkve koje je Krist obeao apostolima,
kao vidljivost Crkve koja potjee od apostolskog poslanja i
kao svetost koja potjee od poziva na obraenje.
Od crkvenih otaca, ovu su metodu upotrebljavali:
sv. Augustin jedinstvo Crkve se uva tako da bude u savrenoj mudrosti, da je u
njoj univerzalno slaganje u vjeri, da ima udesa, apostolsko nasljedstvo i da se zato
moe zvati katolikom;

10

 sv. Vinko Lerinski iznosi kanon prema kome se postavljaju 3 kriterija:

univerzalnost, starovjekost i sveope slaganje u vjeri.
Definitivnu strukturu ove metode preuzeli su teolozi iz carigradskog Vjerovanja:
vjerujem u jednu, svetu, katoliku i apostolsku Crkvu. Na I. vat. u Dei Filius Crkva se
predstavljala kao motiv za prihvaanje vjere jer je ona vjeni znak podignut meu
narodima. Crkva je konkretna objava jer stoji na poetku vjere kao motiv vjerodostojnosti
zbog toga stava mnoga apologetska eklezioloka djela. Nakon I. vat. javljaju se 4 glavna
apologetska pristupa Crkvi:
1. apologetsko-teoloko-fundamentalni;
2. pristup teolokom kriteriologijom;
3. dogmatsko-teoloki pristup;
4. pristup koji je motiviran liturgijskim, ekumenskim, misionarskim i laikim iskustvom.
SUVREMENE EKLEZIOLOKE METODE
Zadaa fundamentalno-teoloke ekleziologije:
1. pokazati istinu Crkve je li ona i danas nositeljica pologa koji je Krist u nju stavio;
2. pokazati vjerodostojnost Crkve ona lei u vjerodostojnosti razumskih
argumenata koji se za nju iznose, ali i u njezinoj vjernosti istini, oitovanju uvjerljivih
znakova njezine istine i u pokazivanju tih znakova koji su suvremenim ljudima
transparentni.
Potrebno je najprije pokazati to je Crkva kako bi se pokazalo kakva bi trebala biti i je li
istinita neophodno je spojiti dogmatsku i fundamentalno-teoloku metodu.
to je Crkva prepoznajemo iz prvih faza Crkve, tj. odnosa Crkve i Isusa. Treba
prouiti prvotnu tradiciju Crkve i tu istinu spojiti s onom kako Crkva danas misli o sebi, tj. je
li onakva kakvu ju je elio Isus. Crkva je kao zajednica medij Isusova Duha posreduje li
ona doista Isusa i Njegovo spasenje? Danas Crkva i svijet natee pate od nevidljivosti Boje.
Pitanje Boje vidljivosti i moe li se Bog objaviti ovjeku je stalno pitanje teolokih
rasprava. Od Platona se protee pravilo finitum incapax infiniti, Bog je nevidljiv jer je
savren, sveobuhvatan i nedodirljiv. Na tim tezama izgraen je hinduizam (samsara = seljenje
dua da se potpuno oisti od stvorenog svijeta), budizam (put prosvjetljenja da bi dospio u
nirvanu). Iz Platonova shvaanja Boje nedodirljivosti Nietzsche je zakljuio da su Bog i
stvorenja zauvijek odvojeni, da Boga nema u stvorenju i da je On mrtav. Platonizam i
neoplatonizam vode duhovnosti koja bjei od svijeta (tijelo je tamnica due). Prihvaajui te
ideje kranstvo se pokazalo neprijateljem svijeta: Bog je postao nedokuiv, deistiki. Tu se
vidi nespojivost idovske biblijske vjere i grkog filozofskog duha. Nietzsche je nainio neku
vrstu novog evanelja koje proglaava Zaratustra u kojem zahtjeva da ovjek treba ostati
vjeran zemlji kako bi bio nadovjek, vladar sebi samome, tj. bog jer je Bog mrtav to tvrdi u
Veseloj znanosti.
Moe li Bog biti vidljiv u svijetu? Boga nitko nikada nije vidio jer On prebiva u
nedostupnu svjetlu (usp. 1 Iv 4,12). U SZ-u kae da se ne moe Boga vidjeti i ostati na ivotu.
Isus je otisak Bojeg bia, slika je Boga nevidljivoga, tko vidi Njega, vidi Oca. Rimski
satnik priznaje: Doista, ovaj bijae Sin Boji (Mk 15,39). Apostoli i uenici Boga u Njemu
prepoznaju kroz Njegovu revnost za Dom Boji, brigu za ovjeka. U prorocima se
prepoznavao Boji glas kroz njihovu brigu za Boju ast, pravdu, vjernost Bojim
zapovijedima. Crkva je medij za Isusovu poruku, posrednica spasenja i susreta s Krstom
ukoliko je proroki odraz Njegova Duha: kad bude revnovala za Gospodina, kad bude
spremna za Njega poloiti ivot, kad bude svjedoka, tada e biti vjerodostojna za ljude.
Ekleziologija treba uvijek ivjeti svoje vrijeme i iz tih uvjeta stvarati prikladnu
metodu H. de Lubac: Nijedna druga teoloka disciplina, eli li biti ivotno aktualna, nema
toliko potrebe za stalnom obnovom kao apologetska znanost. Iza I. vat. traio se odnos

11

izmeu vjere i znanosti, a danas se zahtjeva obraivanje antropoloke dimenzije u kojoj

stvarnost vjerodostojne Crkve treba prikazati kroz odnose esencije i egzistencije dananjeg
ovjeka.
Crkva je kompleksna stvarnost koja se obrauje u povijesno-egzegetskom i
dogmatskom studiju. Ona je nedjeljiva stvarnost i zato se ne smije ispustiti niti jedan vid pri
prouavanju Crkve (npr. njeno nutarnje otajstvo prouavano u dogmatici ne smije biti
iskljueno u fundamentalnoj teologiji).
Ekleziologija najprije istrauje boansko podrijetlo Crkve i njezino pravo na
tumaenje Pisma i dijeljenje milosti. Nuno je shvatiti ne samo znak, nego i ono to taj znak
oznauje, tada e se shvatiti osobnost Crkve u cjelini. U povijesti se eklezioloke metode
mogu svesti na 2:
1. dogmatska odozgor prema dolje; iznutra prema van;
2. fundamentalno-teoloka odozdo prema gore; izvana prema unutra.
Fundamentalno-teoloka eklezioloka metoda treba slijediti obje, ii sveobuhvatno,
promatrati Crkvu izvana i iznutra i gledati cjelinu. To zahtjeva sama funkcija
fundamentalne teologije jer ona je temelj drugim teolokim znanostima. Krist je osnovao
Crkvu kao znak i oznaeno, zato razumski dokazi o vidljivoj Crkvi nuno ukljuuju cijelu
Crkvu. U njoj se razlikuju boansko i ljudsko, ali nisu rastavljeni. Ekleziologija u
fundamentalnoj teologiji prelazi iz prijanjih sociolokih i juridikih promatranja u pravu
teoloku znanost.
Izjave crkvenog uiteljstva su ujedno i novi razlog za poetak daljeg istraivanja.
Potrebno je vjerovati u Crkvu to izraavamo u Vjerovanju kao pojedinci i zajednica, koja
je Crkva. Na taj nain izraavamo vjeru u ono to jesmo. To je circulus fidei koji je
sablazan za onoga koji Crkvu gleda samo izvana. Zadnji razlog ovome je u svijesti Crkve o
misteriju Krista, tj. o svom misteriju.
Potrebno je ekleziologiju obraditi cjelovito, razumski i vjerniki. Treba se sluiti
izvorima kao to su:
Sv. pismo i
Tradicija, ali i
osvrnuti se na svjedoanstvo Crkve o sebi.
Ovaj je traktat najprije upuen onima koji vjeruju i trae razumske razloge za svoju vjeru. Oni
koji nisu vjernici takoer trae razumske dokaze, tj. svjedoanstvo Crkve o sebi kao
nevidljivoj, metahistorijskoj stvarnosti. Schmaus i Anton: za fundamentalnu teologiju vjera
odreuje poetnu toku i cilj obrade, ali ne i metodu, a za dogmatsku vjera oznauje i samu
metodu. Metoda koja prua fenomenoloku spoznaju stvarnosti misterija Bojeg naroda je
sluenje povijesnim spoznajama, teolokom refleksijom i egzegetskim argumentima.
Metoda mora biti odreena i povijesnim trenutkom u kojem se nalazi Crkva i
mentalitetom ljudi kojima se obraa. Upravo zato to ozbiljno uzima Crkvu u njenom
povijesno-socijalnom liku, fundamentalna teologija mora raunati s kritikom prouzrokovanom
upravo tom povijesno-socijalnom strukturom. U nekim suvremenim teorijama drutva Crkva
je definirana kao protuemancipacijski ostatak, narkotik za nepravedne situacije, ona gubi
funkcionalnost u drutvu, javlja se nezainteresiranost za Crkvu... Razlog tome moe biti
povijesno iskustvo o Crkvi, sjeanje na brojna razoaranja koja je ona donosila kroz povijest.
Takav aspekt, a ne toliko dokazivanje povijesno utemeljene Crkve i apostolske sukcesije,
predstavlja hermeneutsko-povijesni problem broj jedan sadanje ekleziologije. Rjeenje nije u
boljoj interpretaciji prolosti Crkve, nego u kreposti kuanja Duha i snage i novoj praksi
preko bolnog obraenja. Radi se o problemu identiteta i povijesnog kontinuiteta Crkve s
misijom u koju vjeruje.
Suvremeni teolozi, traei hermeneutski pristup fundamentalno-teolokoj
ekleziologiji, trae vidljivost isitne Crkve u ivotu crkvene zajednice. Crkva je zajednica u
12

kojoj je Rije postala tijelom i ondje se Rije moe otkriti Rije je istina Crkve i njezina
znakovitost u Crkvi, a oitovanje Rijei je vjerodostojnost Crkve. Ako se Crkvu opravdava iz
evaneoskih spisa i ivota Pracrkve, nastaje circulus vitiosus jer se kroz to upoznaje to bi
Crkva trebala biti i tim se tekstovima moe opravdati Crkva. Istinu Crkve treba traiti u
vjernicima i ivotu Crkve, u odjeku evanelja i vjernikom svjedoenju. Kehl, Werbick, Metz,
Schuessler Fiorenza trae Crkvu u njenoj vjernikoj bazi. Istina Crkve nije u tome to postoje
i danas Petrovi nasljednici, apostolski nasljednici, to je sauvala novozavjetne spise, nego u
tome ivi li Crkva to to je sauvala. Njena je snaga i efikasnost u njezinu ivotu, snazi Duha i
svjedoenju koje fascinira ljude i obraa Isusu.
Hermeneutski naglasak je od svetopisamskih spisa premjeten na Rije Boju
sadranu u ivotu vjernika hermeneutski problem vie nije u lingvistikom podruju, nego u
ostvarenju evanelja u Crkvi. Svjedoki evangelizacijski i mistagoki pastoral pokazuju
Crkvu vjerodostojnom. Kad evanelje zaivi u vjernicima vidjet e se je li to Kristova
Crkva jer e se u njoj dogaati Kristova djela. Ako toga nema, tada nevidljivost Boja ne
izlazi kroz Crkvu u vidljivost.
I oni koji inzistiraju na novoj hermeneutici i oni koji slijede klasini hod
fundamentalne teologije s izmijenjenim metodolokim pristupom i novim sadrajima jednako
trae u ivotu Crkve i stavovima hijerarhije evaneosku otvorenost i ivot po Duhu. Poinju s
prikazivanjem Crkve kakva je danas i u tom kontekstu klasina obrada demonstratio
catholica dobiva smisao. Utemeljenje istine Crkve na oznakama (via notarum) isto
zahtjeva da se svetost vidi u bazi: vjernost Pracrkvi i njena otvorenost za cijelo drutvo.
Pitanje je to ne samo nove evangelizacije, nego i reevangelizacije to je pravi problem
suvremene fundamentalno-teoloke ekleziologije. P. Pavao VI.: Crkva poinje evangelizirati
samu sebe.
NA METODOLOKI POSTUPAK
Vjerodostojnost i istina Crkve trebaju biti vidljivi iz eklezioloke obrade. Temelj
vjere i teologije je ivot Crkve vjeran Isusovom ivotu. Istina Crkve se ne iitava samo iz
formalne strane Crkve (via historica) niti samo iz njene svetosti tijekom stoljea (via
empirica), nego iz njene istine i vjernosti evanelju danas.
Naalost, fundamentalno-teoloka ekleziologija nije uvaena u teolokim krugovima
danas. ini se da se ne radi samo o tome da Crkva pone autentinije ivjeti svjedoenje,
nego da se pokae kako i na koji nain je to mogue ivjeti. Trai se nain kako provesti novu
evangelizaciju, trai se novo razumijevanje antropologije i to one filozofsko-teoloke. Na toj
razini se moe prepoznati djelovanje duha ovjekova i Duha Bojega i razumjeti u emu je
spas i novi ivot, te svjedoko iskustvo vjere Crkve.
Na metodiki postupak ima 3 koraka:
1. egzistencijalno-duhovni hermeneutski pristup eli uiniti hermeneutski korak
pokazujui egzistencijalno-duhovnim pristupom ovjeku njegovu nespaenu stvarnost i
smisao Crkve; uzdie se promatranje na duhovnu razinu i otvara se pogled za ono to je
Crkva i gdje ona otkupljuje ovjeka; taj put trai p. Ivan Pavao II. u FeR;
2. istrauje vjerodostojnost konkretne Crkve:
a) najprije eli pokazati istinu Crkve iz raznih dokumenata, osobito nauka II.
vat. sabora, a zatim
b) ispituje vjerniki ivot Crkve te
c) pokazuje putove i naine evangelizacije i mistagokog pastorala Crkve.
3. ispituje odnos Isusa i Crkve, osobito u pitanju institucije Crkve obrauje se
institucija Crkve kao stalni polog crkvenih snaga dobivenih od Isusa iz Nazareta.

13

Cilj obrade nije samo traenje konkretnog svjedokog ivota prema evanelju, nego
ukazivanje na putove na kojima se taj ivot inicira i ostvaruje. Na taj se nain i vjernicima
i nevjernicima otvara vizija do istine Crkve i njezine vjerodostojnosti.

II. dio: ISTINA CRKVE

UVOD
Enciklika Fides et ratio (Ivan Pavao II.): prvo teko pitanje tie se odnosa znaenja i
istine; izvori koje tumai teolog prenose neko znaenje i on se treba pitati koja je i kako je
duboka i autentina istina koju donose. U Sv. pismu se iznosi istina koja je onkraj povijesnih
dogaanja zato pitamo za smisao odnosa izmeu injenice i njezina znaenja jer taj odnos
predstavlja smisao povijesti. FeR: kako pomiriti apsolutnu i univerzalnu narav istine s
povijesnim i kulturalnim uvjetima u kojima je ona izreena? Vana je upotreba hermeneutike
koja je otvorena prema metafizici ona moe pokazati kako se od okolnosti u kojima su
nastali sveti tekstovi prelazi do istine koja je u njim i nadilazi te okolnosti. Time se potvruje
da ogranieni jezini izriaj moe izrei istine koje nadilaze samu jezinu uporabu. Papa:
tumaenje izvora je vana teoloka zadaa, ali
zahtjevnije je traenje razumijevanja vjere;
vano je filozofsko rasvjetljavanje odnosa izmeu istine i ivota, osobito
izmeu transcendentalne istine i ljudima razumljivog jezika;
Tijesna veza izmeu teoloke mudrosti i filozofskog znanja jedno je od
najizvornijih bogatstava kranske predaje u produbljivanju objavljene istine zato je
vano prouiti metafiziku dimenziju istine da bi mogli dijalogizirati s filozofijom.
To potvruje II. vat. sabor u GS 15: ovjek, participirajui na svjetlu Bojeg uma, ispravno
sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari; uvijek je nalazio dublju istinu jer je um
sposoban dosei inteligibilnu stvarnost; razumna narav ljudske osobe se usavruje mudrou
koja privlai istini i dobru, te ga po vidljivim stvarima vodi nevidljivima; danas je ona
posebno potrebna da bi nova otkria postala humanija.
U ekleziologiji se trai hermeneutski postupak.
injenica Crkve
Crkva se svijetu pokazuje kao juridika, socioloka, religiozna i moralna veliina:
njezina se vidljivost opaa ve u graevinskim specifinostima po kojima se
prepoznaju mjesta gdje se sabire crkvena zajednica;
njezina znakovitost vidi se u specifinoj nonji crkvenih slubenika, liturgijskih
slavlja i pripadnika redovnikih zajednica; kroz sve to vidljivo je da Crkva ima nevidljivu
stvarnost i korijene iz kojih je izrasla njezina vidljiva fenomenoloka stvarnost:
neke znakovitosti su jasne i prihvatljive i nekranima: npr. liturgijska glazba,
umjetnost,
neke su zagonetnije: liturgijski obredi, odjea...
jo zagonetniji su sakramentalni znakovi: polijevanje vodom, mazanje
krizmom, upotreba kruha i vina, ispovijedanje grijeha, polaganje ruku;
posebna je tajnovitost u sv. knjigama: Sv. pismu, liturgijskim obrednicima i
molitvenicima;

14

 vjernici se sastaju nedjeljom s Isusom, jedu Njegovo Tijelo i Krv u

euharistijskoj gozbi, s Njim razgovaraju u molitvi, te se po itanju Njegove rijei,
primanju sakramenata i molitvu ispunjaju Njegovim Duhom;
njezin moral ima svoje znakove mentalitet i moral svijeta i Crkve se razlikuje jer:
vjernici su pozvani ljubiti neprijatelje, pratati, ne initi zlo, vjerovati da su istina,
ljubav i dobrota nadmonije od svega;
u zajednici Crkve se dogaaju udesna ozdravljenja i duhovna mo koja je iznad
prirodnih zakona; mnogi su proglaeni svetima zbog herojskih kreposti jedino
objanjenje za to je Isus i snaga Njegova Duha;
Crkva se brine za siromane, bolesne, one na rubu drutva jer patnici su najblii
Isusovi prijatelji;
Crkva posjeduje materijalna dobra koja su znak koji nije ni priblino vaan kao onaj
unutarnji duhovni, milosni i boanski sadraj.
Crkva ima sredite iz kojeg sve proizlazi i komu se sve vraa; sve navedeno samo su
znakovi tog sredita i poziv u njega: sredite Crkve je Isus Krist povijesna osoba koju je
Crkva prepoznala kao Sina Bojeg koji nas je otkupio. On je u Duhu stalno u Crkvi prisutan i
po njoj djeluje.
II. vat. sabor: Crkva je koinonia, communio, puk skupljen u jedinstvu Oca, Sina i
Duha Sv. prema tome Crkva je znak Boje prisutnosti jer je po njoj On meu nama
dohvatljiv i vidljiv na neki nain. Crkva predstavlja duu svijeta koja ga oivljuje jer u njoj i
po njoj Stvoritelj svijeta ljude privodi spasenju.
Isus Krist je u svijetu prisutan po svom mistinom Tijelu Crkve. Ali ima i drugu stranu,
onu ljudsku koja je grena i zato je svjesna stalne potrebe svoga obraenja. Jedini smisao
Crkve je stalno ii za Isusom i navijetati Ga svijetu. Zbog te otajstvenosti Crkva je
skandalon, sablazan svijetu. Unato tome, njezina snaga je ustrajati u dobru i istini, biti tu
za ovjeka, poput Isusa.
Crkva se nalazi u svijetu i ivi po zakonima prirode i ivota, ali se razlikuje od njega jer
proklamira istinu, dobrotu, ljubav i ljepotu. Doivljava se kao Boja izabranica koja Ga treba
svjedoiti svijetu. Potpuno je u svijetu i za svijet, ali ivi od Boga, po Bogu i za Boga.
Bogatstvo Crkve znanstvenom refleksijom objanjava teologija. Ona je starija od svih
drugih suvremenih znanosti, od nje su se razvile znanstvene discipline. Crkva se pokazuje:
kulturoloki vrhunska, po umjetnikim djelima nedostina, u liturgiji tajnovita, u pobonosti
iracionalna, u moralu udesna, u znakovima izazovna, znanstveno racionalna (sadraj Crkve
je znanstveno, teoloki, racionalno objanjen).
Hrv. otajstvo = tajna koja se od-tajuje, otkriva to je prijevod lat.
sacramentum = vojnika zakletva (uvanje i znanje o tajni). To je latinski prijevod gr.
mysterion = tajni plan bitke koji vojskovoa priopuje svojim suradnicima. Kod sv. Pavla
ima znaenje Bojeg plana spasenja koji se stalno otkriva i ostvaruje. Crkva je vidljivi znak
Bojeg plana sa svijetom.
PUT DO UVJERLJIVOSTI CRKVE (I. pogl.)
Hermeneutika eklezioloke istine je otvorena prema metafizici. Hermeneutika je
nauk o principima izlaganja nekog izriaja:
u teologiji se razvila kao biblijska hermeneutika;
filozofsku je razvio M. Heidegger u smislu analitike ljudske opstojnosti koja stoji iza
svega temeljnog u ivotu (povijest, ontologija, metafizika i znanost);
Gadamer ju je razvio kao znanost o razumijevanju iskustva svijeta;
duhovne znanosti trae razumijevanje ivota i apriornu povezanost subjekta spoznaje
sa ivotom zato je hermeneutika temeljna metoda duhovnih znanosti.

15

Gadamer smatra da hermeneutski fenomen nije pitanje metode jer je pitanje istine
najprije iskustvo istine, koje nadilazi metodu. Npr. iskustvo filozofije, umjetnosti i povijesti je
oitovanje istine koje se ne moe verificirati metodolokim sredstvima znanosti. Znanstvena
istina nije samo ona do koje se dolazi metodolokim putem, nego jo vie ona do koje se
dolazi iskustvom.
Hermeneutika pokuava istinu i spoznaju gledati cjelovito to nije uenje o metodama
duhovne znanosti, nego pokuaj sporazuma oko toga to su duhovne znanosti izvan njihove
metodoloke samosvijesti i to ih povezuje s cjelinom naeg iskustva. Problem je u tome jer
se u spoznajama namee ono to se mijenja, a zaboravljaju se duhovne stvarnosti koje trajno
ostaju nepromjenjivi temelj. Gadamer: To je opi zakon naeg duhovnog ivota. Perspektive
koje proizlaze iz iskustva povijesnih promjena u opasnosti su da budu iskrivljene jer
zaboravljaju prikrivenost onoga to ostaje trajno. Smatra da je istina koju se dobiva teoretski
daleko manja od one koju posreduje iskustvo. Filozofska hermeneutika odgovara na pitanje:
kako biti siguran u iskustvene istine filozofije, teologije, umjetnosti i povijesti?
Filozofija prouava temelje ovjekova postojanja koje naziva bitkom i tu otkriva
egzistenciju u metafizikom smislu: materijalna je egzistencija prolazna, a duhovna je trajna,
ostaje nepromjenjiv temelj. Promjenjivu stvarnost prouavaju racionalne znanosti, a
nepromjenjivu duhovne. Duhovnim znanostima pripadaju bitak i Bog kao trajne komponente
ovjekova ivota. Ako se istinom proglase samo one istine ivota koje prouavaju racionalne
znanosti, izmie se temelj na kojem se one mogu graditi. Duh je nepromjenjiv i neunitiv, te je
stoga baza ovjekove sigurnosti i smirenosti. Istinu Crkve moemo prepoznati polazei od
hermeneutskih spoznaja: to je iskustvo Boga, a ne metodoloko dokazivanje Njegove
opstojnosti. Iskustvom duha se sveobuhvatnije dolazi do novih istina i stvara se cjeloviti
sistem u kojem je mogue razumjeti istine dobivene metodama i iskustvom.
Da bi prepoznali povezanost Crkve s konkretnim ivotom, potrebno je poi od temeljnih
spoznaja bitka, egzistencije i od razumijevanja ovjekove duhovne dimenzije. Apstraktni
pojmovi bitka i egzistencije su temelji postojanja, a njihovi transcendentali unum, bonum
pulchrum su temeljne kvalitete postojanja i oznaavaju put ivota i budunosti. Logoterapija
smatra da je savjest glas bitka ili transcendentala apstraktno izraene temeljne stvarnosti se
doivljavaju konkretno u ovjekovom ivotu. K. Rahner i H. Urs von Balthasar smatraju da je
fizika bolest znak da se neki nered dogaa u bitku meu transcendentalima, tj. pojava bolesti
je materijalna slika onoga to se dogaa u duhu. Ako se bitak oituje u slikama, tada se i
nebitak ili manjak bitak oituje u psiohofizikim fenomenima.
Hermeneutski iskorak u ekleziologiji treba pokazati tu povezanost metafizikih
pojmova s konkretnim doivljajima ovjeka, tj. treba razjasniti funkcionalnost i
zakonitost duhovne dimenzije ovjeka. Temeljni filozofski i teoloki pojmovi su izraaj
ovjekova bia zato djelovanje milosti, ali i razorno djelovanje grijeha konkretno djeluju na
ovjekov ivot. To su duhovne stvarnosti povezane s fizikim i duevnim ovjekovim
zakonitostima. Hermeneutika treba napraviti mosti razumijevanja crkvenog sadraja i
konkretnog ivota.
FeR: kroz razvoj razliitih kultura neki glavni pojmovi uvaju svoju openitu spoznajnu
vrijednost i istinu koju izraavaju. Potrebno je da filozofsko istraivanje istrai povezanost
izmeu pojmovnog jezika i istine i predloi putove za pravilno razumijevanje istine.
Hermeneutika treba uvjerljivo izrei i u konkretnu stvarnost prenijeti onu istinu koja se nalazi
u umjetnikim i metafizikim iskustvima.
Suvremena ekleziologija se raa u vremenu kada se mijenjaju vrednote, kritizira Crkvu,
a s druge se strane javlja nekontrolirana religioznost. Teolozi razliito pristupaju tome:
jedni trae razumijevanje suvremene vjerodostojnosti Crkve u hermeneutskim
pitanjima;
neki smatraju da na stara pitanja treba odgovoriti na novi nain;

16

 neki pokuavaju u egzegetskim pitanjima novozavjetnih, posebno evaneoskih

tekstova otkriti razloge po kojima bi suvremena Crkva postala vjerodostojna;
neki e zahtijevati da Crkva postane politika realnost u drutvu, a
drugi da postane nositeljica ljudskog osloboenja od siromatva;
Rahner je za obranu vjerodostojnosti u trenscendentalno-teolokom pristupu;
neki misle da nema mogunosti da se Crkva uini vjerodostojnom jer Bog ima svoja
vremena, ljude, mjesta po kojima Crkva postaje privlana i prihvatljiva.
Prof. Ivani: fundamentalna teologija se sva pretvorila u traenje, otisnula se od
tradicionalne apologetike, ali se jo nije nala na vrstom tlu definirane fundamentalne
teologije. Seckler smatra takoer da ne postoji opi konsenzus o pitanju identiteta
fundamentalne teologije.
Danas teologija treba biti temeljit studij o temeljima Crkve, treba usmjeravati pogled na
egzistenciju ovjeka, na njegovu osobu kao partnera i svrhu objave. Jer upravo je
egzistencijalno-duhovna dimenzija ovjekova osnovna dimenzija. Panikkar:
fundamentalna teologija treba viti odreena metodologija, treba pronai temelje objave i vjere
koji vrijede za sva vremena. Treba se razlikovati sadraj vjere i uvjet njezinog razumijevanja.
Suvremene ekleziologije ne odgovaraju na pitanja sadanjeg ovjeka jer jo nisu shvatile
ozbiljno prigovor Rahnera i Metza: apstraktni govor o nevidljivoj Crkvi nikoga ne uvjerava,
suvremena je teologija postala tivo za teologe.
Hermeneutsko pitanje je odluujue za svaku znanost: koji su uvjeti i pretpostavke da bi
se neko znanstveno istraivanje moglo razumjeti? Razna znanstvena podruja imaju razne
metode i razine na kojima se mogu shvatiti:
prirodne znanosti temelje se na fizikim eksperimentima;
psihologija je na razini introspekcije;
humanistike znanosti su na razini duha i imaju drugaije metode.
Razliite su razine spoznaje:
1. na fizikoj razini,
2. psihikoj,
3. duhovnoj ona je vrh ovjekovih spoznaja.
Predmet teologije je na duhovnoj razini i njezine metode zato je tek na toj razini shvatljivo
ono to ona iznosi. Teoloka istina je duhovne naravi i zato tek na razini duha i ovjekova
bitka ekleziologija postaje transparentna. Moda je osnovni nedostatak suvremenih
ekleziologija nedostatak kompetentnosti hermeneutike. Nedostatak je u tome to nema
pneumatoloke antropologije i zato ne znamo jasno to je duhovno ni to to donosi Crkva.
U GS je primijenjen duhovno-egzistencijalni pristup: konstitucija poiva na prvih 20
brojeva u kojima se obrauje pneumatoloka antropologija to nije isto metafiziki
pristup, nego duhovno-egzistencijalan. Na egzistencijalizam (60-ih god. 20. st.) nismo
teoloki odgovorili. Potrebno je obraditi razinu na kojoj se dogaa Crkva i razumije
ekleziologija.
Danas su teoloki pojmovi apstraktni, teoloke istine se tvrde, dokazuju iskazima
uiteljstva ili Pisma..., a ona bi trebala pronai putove do ivota ovjeka. Ako se i primjeni
historijski i eksperimentalni pristup Crkvi, ta svjedoanstva ne uvjeravaju jer se ne zna gdje bi
Crkva trebala biti korisna za ovjeka.
Teologija bi trebala biti u slubi Crkve, ali ispada da je Crkva u slubi teologije. Rahner
je zato pribjegao egzistencijalistikoj filozofiji Heideggera kako bi teologiju sveo na
ovjekovu egzistenciju (njegova teologija je izrasla iz iskustva Ignacijevih duhovnih vjebi) i
pokazao da je ona praktina i primjenjiva ako se kree na egzistencijalno-duhovnoj razini.
Fundamentalno-teoloka ekleziologija ima zadau pokazati istinitost Crkve:

17

 istina Crkve je ona koja se izrie u apostolskom i Nicejsko-carigradskom

Vjerovanju, a
fundamentalno-teoloka istina Crkve je u njezinoj vjerodostojnosti ona je
vjerodostojna kada je svjedoka, tj. kada ivi istine iz Vjerovanja, zato je i odgovorna.
Njezina istina odsijeva kada vjeruje tako da ta vjera postane privlana za druge. Smisao Crkve
je u tome da ivi od onoga u to vjeruje. Vjera je:
meusobno povjerenje dviju slobodnih osoba;
dranje za istinu onoga to je netko rekao;
hodanje u onome to smo povjerovali i za Onim kome smo povjerovali.
Pokazati istinu Crkve znai otkriti vjeruje li ona sve to joj je Isus ostavio u batinu
i ivi li to to vjeruje. Treba otkriti:
je li Isus ustanovio Crkvu kao vidljivu i duhovnu zajednicu da bude spasonosna
snaga za svijet,
je li htio da bude voena apostolima i predvoena Petrovom slubom.
To sve moe se pokazati metodom oznaka, povijesnom, eksperimentalnom i egzegetskom.
Naalost najvanije pitanja ostaju apstraktna:
to je Kraljevstvo Boje u praksi,
u emu se sastoji spasenje ljudi,
tko je Duh Sveti i kako moe djelovati na ljude,
to su kreposti i milosti Kristove?
Ta pitanja mogu se razumjeti egzistencijalno-duhovnom hermeneutskom metodom. Nije
potrebno tumaiti sadraj Crkve (to ini teologija), nego treba se ovjeka u razmiljanju
dignuti na duhovno-egzistencijalnu razinu na kojoj se moe razumjeti sadraj Crkve taj je
hermeneutski korak neophodan za razvoj ostale argumentacije istine Crkve. FeR: u obzorju
kranske metafizike djelatna je filozofija bitka koja uoava zbilju u njezinim ontolokim,
kauzalnim i komunikativnim strukturama; trajni poticaj nalazi u tome da se temelji na samom
inu bitka (actus essendi), odakle se doputa sveope otvaranje prema svoj zbilji koje
nadilazi sve granice tako da se dosegne Onaj koji svakoj stvari daje njezino ispunjenje.
Posljednjih godina se izraava miljenje da je potrebno kao objekt razmiljanja uzeti
zaboravljene teme metafizike.
Coreth smatra da je zadaa metafizike: pomou refleksije tematizirati, staviti u
pojmove i iznijeti u govoru netematsko razumijevanje bitka koje je u temelju svake
pojedinane spoznaje, htijenja i djelovanja. Potrebno je izgraditi filozofsku antropologiju iz
koje se moe razumjeti temelje ovjekova bia i njegovu nunost da preko Crkve susretne
Boga kao izvorni bitak za koji je ovjekov duh i um potpuno otvoren.
A. SADANJI EKLEZIOLOKI KAIROS
Istina i vjerodostojnost Crkve treba biti transparentna i danas. Znanstvena obrada te
istine daje ljudsku sigurnosti i racionalnu obrazloivost svjedoenju vjernika, tj. daje
cjelovitost svjedoanstvu Crkve. Ona treba biti racionalno utemeljena na:
1. teologiji na ijim temeljima se gradi dalje refleksija o Crkvi,
2. svakom ovjeku,
3. uiteljstvu Crkve da ima znanstvene temelje za svoju slubu.
Fundamentalno-teoloka epistemologija eli odgovoriti na zahtjev iz 1Pt 3,15: ...budite
uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatrai obrazloenje nade koja je u vama.
Dananja ekleziologija treba dati temelj suvremenoj teologiji i govoriti
suvremenim jezikom o sadrajima u koje vjeruje dananji ovjek, ukoliko eli posredovati

18

vjeni ivot. Poput sv. Pavla u atenskom panteonu: treba se pitati koji su bogovi danas na
koje se moe nadovezati navjetaj spasenja u Isusu Kristu?
Moderna i postmoderna danas igraju veliku ulogu. Pojam moderne je nadomjestio
pojam sekularizacije (tj. odvajanja ivotnog prostora od religijskog utjecaja). Od 19. st.
oznaava promjenjivost svih stvari u kulturno-sociolokom smislu: moderno drutvo ne
vrednuje prolost, nego samo sadanjost i budunost, tj. odbacuje se teoloki i povijesnofilozofski pokuaj da se u povijesti vidi neki smisao. Nove kreposti i vrednote su: otvorenost,
fleksibilnost, mobilnost, inovacija. Teko je odrediti kada zavrava moderna, a poinje
postmoderna. Stalna promjenjivost ve u sebi sadri smisao i cilj i ona je glavni temelj
drutva zato kranske vrednote jedva imaju priliku da budu prihvaene. Prema tome se
shvaanju sve, pa i moralne norme, mogu mijenjati, npr. prirodno je da istospolne osobe ive
u svojevrsnoj branoj zajednici, da se gubi svijest o vlastitoj vjeri, identitetu... Time u ljude
ulazi strah. Taj duh ne pozna tradicije, kontinuiteta, a posebno ne norme, nego samo
doivljavanje i stalnu promjenjivost koja rui sigurnost i trajnost. To se opaa u pluralizmu
koji je prisutan u svim ivotnim podrujima. Pojedinac je upuen na svoju savjest i mora
pronai kriterije za izbor vlastitih vrednota i tako ivjeti u odreenom religioznom i moralnom
sinkretizmu. New age im prua ezoterijski i gnostiki sinkretizam, a pokuaj da im se priblii
religijski, filozofski zahtjev za bezuvjetnom istinom odbijaju kao ideoloki i
fundamentalistiki nain gledanja na ivot.
Agnosticizam je mnogo raireniji od sinkretizma, on tvrdi da se posljednje istine ne
mogu jasno dokazati niti posredovati. U ponudi su brojni vrijednosni i moralni okviri, a
pojedinac se sam odluuje za odreeni ili se oslanja na primarnu skupinu u kojoj dobiva svoj
identitet. Svi se danas pozivaju na savjest kao zadnji kriterij za odluivanje. GS: u takvoj
situaciji nisu u stanju spoznati vjene vrijednosti niti ih valjano uskladiti s novima; zato ih
spopada nemir.
Suvremena ekleziologija pronalazi svoje temelje na egzistencijalnoj i duhovnoj
dimenziji, tj. na razini gdje se nalazi dananji ovjek. Po Hegelu i Berdjajevu: bit duha je
sloboda. Berdjajev: Bog je nedohvatljiv jer je uvijek drugaiji; apsolutno je slobodan i stalno
promjenjiv. Dohvaaju Ga oni koji Ga trae, a ne koji su Ga nali. Duhovna stvarnost je
iskustvo, doivljaj, a ne nauk. Bog je osoba, a kranstvo osobni susret. Postoji i pluralnost u
Crkvi i susretanju Boga, npr. svaki je svetac drugaiji, razne zajednice su drugaije... Vrhovna
ovjekova sposobnost je duhovna dimenzija i zato se treba dignuti s racionalnog,
psihofizikog na duhovno motrite.
Socioloko okruenje je nestalo ili se raspalo, nastaje odvajanje od tradicionalne sredine
koja im je posredovala religijske i moralne vrednote, nastaje rascjep izmeu starijih i mlaih
generacija te starije gube autoritet i vjerodostojnost prijenosa vrednota, u obitelji se gubi
zajednitvo i zato je na djecu nemogue prenositi vrednote koje izrastaju upravo iz obitelji.
Crkva time gubi bazu za svoj navjetaj. To sve namee Crkvi novi nain pastorala. Trae se
razlozi toga stanja:
optuuju nepokretne nositelje crkvenih vlasti da nemaju rjeenja,
optuuju masu laksnih krana,
optuuju kolu i obitelji to ne surauju s Crkvom,
Crkva je vezana uz prolost i strana je svijetu,
moderna epoha i Koncil su ljude uinili nesigurnima,
sekularno i pluralistiko drutvo je mjesto vladanja avla,
ljudima nije potreban Bog jer im dobro ide...
Kehl: nova evangelizacija i katekumenat u kontekstu gdje se ljudi raduju da mogu
ivjeti svoju vjeru, moe sve opet dovesti u red. Ali postoji zapreka navjetaju u Crkvi:
1. tradicionalizam pokuava zadrati ture mehanizme prolosti,

19

2. fundamentalizam smatra da neke nevane istine moraju biti sigurne i da

treba doslovno ivjeti evanelje,
3. integrizam eli vlau i mou zadobiti vane pozicije u drutvu.
Crkva budunosti treba biti mjesto na kojem se posreduju izvorna iskustva vjere znai
i smisao za mistinu dimenziju, svetu tajnu koja je Bog. Zato je potrebno da:
euharistije budu mjesta oslobaajueg i radosnog ozraja,
potrebna je i mnogostruka mistagogija u osobnoj molitvi i meditaciji,
sam navjetaj treba biti povezan sa sakramentima inicijacije i
urastanjem u konkretnu zajednicu,
vano da vjernici ive evaneoske vrednote i svoje uvjerenje.
Vjerodostojnost Crkve se najsnanije artikulira autentinim kranskim ivotom
zato Crkva treba uiniti vidljivim Boga u svijetu. GS: pri postanku ateizma i vjernici imaju
svoju ulogu jer zanemaruju vjerski odgoj ili netono i pogreno izlau nauk te tako pravo lice
Boga i religije prije zakrivaju, nego otkrivaju. Koncil odgovara na pojavu moderne i
postmoderne: u dnu svih promjena nalazi se mnogo toga to je nepromjenjivo i ima svoj
najdublji temelj u Kristu.
B. EGZISTENCIJALISTIKI ASPEKT IVOTA
Egzistencijalistiki filozofi u 20. st.:
Kierkegaard: ovjek je bolestan na smrt,
Heidegger: ovjek je bitak za smrt (Sein zum Tode); Osli smatra da su mu
Augustinove Ispovijesti bile nadahnue za poimanje o propadanju tubitka (Dasein),
francuski egzistencijalisti (Sartre, Camus): ovjek je temeljna frustriranost jer
darovane su mu enje, a jedva to od toga moe ostvariti; slobodu koja je dana ovjeku
Bog ukida svojim zapovijedima i zato je nestanak Boga uvjet ovjekove slobode,
kranski egzistencijalisti: Bog je uvjet ovjekove slobode.
FeR: istraivanje uvjeta pod kojima ovjek postavlja glavna pitanja o smislu ivota tvori za
fundamentalnu teologiju nuni uvod da bi u dananje vrijeme vjera pokazala put razumu koji
iskreno trai istinu. Znai da ta pitanja pruaju hermeneutsko razumijevanje za smisao, istinu i
vjerodostojnost Crkve.
ovjek poznaje samo svoj sadanji ivot, a ne zna odakle je doao na svijet, tko ga je tu
stavio, zato mora ivjeti, zato umrijeti, zato ga nitko nije pitao eli li ivjeti, gdje i kada,
tko to stoji iza njega i iji glas odzvanja u njegovoj savjesti, zato mora patiti... GS:
Zagonetka ljudskog poloaja dostie vrhunac pred licem smrti. Klica vjenosti to je u sebi
nosi, nesvodiva na samu materiju, buni se protiv smrti. ovjek nasluuje iz svega toga da
mora postojati Bog, ali to ne zna. Osnovno je pitanje u mnotvu raznih ponuda kako sauvati
sebe i koji put vodi u ivot?
Kako je mogue da se u sadanjem svijetu visoko razvijene znanosti jo uvijek ne znaju
odgovori na temeljna egzistencijalna pitanja? ovjek sam sebi ne moe dati smisao niti se
spasiti. Postaje svjestan da o njemu ovisi hoe li upraviti na dobro sile koje je sam pokrenuo i
koje mu mogu sluiti ili ga satrti. GS: Neuravnoteenosti od kojih trpi suvremeni svijet u
stvari su povezane s onom osnovnijom neuravnoteenou kojoj su korijeni u ovjekovu
srcu. Svakome odgovor na egzistencijalna pitanja prua vjera. GS: Crkva vjeruje da se u
njezinu Gospodinu nalazi klju, sredite i cilj sve ljudske povijesti.
Crkva je tu da bi ovjeku pruila sigurne smjernice i vrsto tlo pod nogama, kako bi
pronaao Onoga koji ima nau sudbinu u svojim rukama i kako bi poeo radosno ivjeti. Zato
ona treba postati svjesnija Isusa Krista i Kraljevstva Bojeg koje nosi u sebi i sama
ivjeti i svjedoiti tu stvarnost. Te spoznaje Bog daruje ovjeku preko njegove savjesti (ne
dolazi do njih sam) i prua mu mogunost spasenja preko Crkve. Pitanje istine Crkve se tie

20

svakog ovjeka, osobito patnika i onih koji ne nalaze smisao ivota. Zato fundamentalnoteoloka ekleziologija treba postati uvjerljivi glas koji prua saznanja o sudbonosnim
pitanjima.
Bitna razlika Crkve i religije: Isus je Bog i jedini zna to se krije u onostranosti, svoje je
informacije ostavio Crkvi i ona iz njih crpi znanje o smislu ivota, ovjeku i Bogu. Crkva nosi
u sebi Kristovu snagu po kojoj ovjek moe biti osloboen: mo opratanja grijeha Isus je
ostavio Crkvi, ona ljudima otkriva Boga koji je Ljubav: svakog ovjeka osobno voli, elio ga
je, titi ga, prati, pripravio mu je neizrecivu budunost.
Egzistencijalistiko promatranje ivota i svijeta pomae da prepoznamo zadau i mo
Crkve i tako hermeneutiki otkrivamo svijetu lice Crkve: ona se otkriva vjerodostojnom,
istinitom i odgovornom. Egzistencijalistika pitanja poduu nas na razinu na kojoj vidimo
razloge tjeskobe i boli svijeta te put prema mogunosti njihovih rjeenja jer samo u suradnji
s Bogom ovjek moe pronai svoj smisao. Zato je egzistencijalno-duhovna razina temeljna
hermeneutika za razumijevanje svijeta, Crkve i meusobne suradnje.
C. EGZISTENCIJSKI ASPEKT OVJEKOVA IVOTA
FeR: filozofija bitka je nuna da bismo doli do razumijevanja vjere (intellectus fidei);
u teologiji se potvruje taj nain gledanja u skladu s vezom izmeu vjere i metafizike
racionalnosti. FeR govori i o transcendentalima: kad se izgubila ideja univerzalne istine o
dobru, promijenio se i pojam savjesti; zato se treba posluiti etikom koja nije subjektivna,
nego ukljuuje filozofsku antropologiju i metafiziku raspravu o dobru. injenica da ovjek
postoji vodi do loginog zakljuka da nikada nije bio nitavilo (jer iz niega ne moe postati
neto) znai da je bitak, postojanje, egzistencija oduvijek i zauvijek. Temeljna zagonetka
svake filozofije: zato uope neto postoji?
Temeljne egzistencijske spoznaje filozofije:
postojanje nosi kvalitete jedinstva, istine, dobrote i ljepote to su transcendentali;
ne mogu postojati 2 apsolutna bitka, nego samo jedan i on ne moe biti zao, nego
samo dobro;
njega ovjek spoznaje jer je inteligentan u njemu se nalazi misao koju susree
ovjekov intelekt i tako pronalazi smisao;
bitak je istinit (istina je slaganje spoznaje i realnosti); sklad jedinstva, istine i dobrote
je ljepota.
Do ovih spoznaja ovjek moe doi apstrakcijom, umom i duhovnom pronicljivou. Duh na
neki nain sve spoznaje i prije nego to ovjek moe umom i razumom staviti u pojmove i
izrei. Ono to pojam sadri je realno sadrano i u naem ivotu jer pojmovi su izrasli iz tog
ivota.
Stvaranje jedinstva meu ljudima i ivljenje istine i dobrote sudbonosni su za sve ljude.
Ako ovjek ini zlo, ljudi ga se boje, ali i on osjea krivicu i njih se boji. ovjekova savjest
jasno nalae da treba dobro initi, a zlo izbjegavati sadraj bitka i njegovih transcendentala
se uje i u savjesti. M. Buber: bitak je poloen u osobi i odreuje kakva ona treba biti.
A. Jores (medicinski antroplog): savjest je utemeljena na bitku. Vrlina je osjeaj
odgovornosti prema vlastitoj egzistenciji. Zlo vodi k slabljenju ovjekovih snaga. Razum
osposobljava ovjeka da prepozna ivotni cilj i opi prirodni red. Kad se napusti red ljudskog
svijeta doivljava egzistencijalnu krivnju, koja je specifino ljudska bolest jer je ovjek
nesposoban realizirati svoje bie. Najtee bolesti nastaju kada je zapostavljena savjest jer tada
nastaje poremeaj u cijelom ovjeku, iz njegova temelja ta krivnja je tragina. Teolozi
smatraju da je fizika ili psihika bolest u veini sluajeva znak poremeaja u ovjekovoj
egzistenciji.

21

Frankl: savjest je glas egzistencije. Ako je ovjekova volja za smisao frustrirana,

nastaje egzistencijska frustracija iz koje se moe razviti noogena neuroza. Duhovno nema u
prvom redu religiozno znaenje nego se odnosi na specifino ljudsku dimenziju.
Daniel G. Amen (kliniki neuroznanstvenik, psihijatar i lijenik): povezanost izmeu
mozga i due prisutna je i svemu to radimo sve se reflektira u mozgu kao to si i traume
mozga reflektiraju na ovjekovu duu. Tako se u neurolokim istraivanjima prepoznaje
dublja spoznaja o naem najdubljem ja.
Crkva: savjest je Boji glas u ovjekovu se duhu uje glas ovjekova temelja,
Stvoritelja. ovjek tako nejasno, ali ipak prepoznaje kojem pripada svijet, od koga je iziao i
kome ide. GS 16: U dubini savjesti ovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu
se mora pokoravati. Taj glas, to ga uvijek poziva da ljubi i ini dobro, a izbjegava zlo, kad
zatreba jasno odzvanja u intimnosti naeg srca. Savjest je najskrovitija jezgra i svetite
ovjeka, gdje je on sam s Bogom iji glas odzvanja u njegovoj nutrini.
ovjek intuitivno doivljava da inei dobro, traei istinu postaje osmiljen, radostan i
usklaen sa zakonitostima itave prirode i svijeta. Tada je i propovijed Crkve u skladu s
njegovim temeljima i iskustvom smisla, mira i unutarnje sigurnosti. ovjek svijet spoznaje i
duhovnom intuicijom, nekom vrstom neposredne spoznaje. Prije nego pone traiti argumente
za Boju egzistenciju, on je ve Boga spoznao (Augustin: Ne bi me ti traio da me ve nisi
naao) ateisti ne bi nijekali Boga da ga nisu ve spoznali.
Jedan je Stvoritelj svijeta i ovjeka i zato su filozofske i objavljene istine u skladu.
Fundamentalna teologija Crkvi treba pokazati na koji nain navijetati objavljenu istinu da je
ljudi mogu razumjeti, prihvatiti i po njoj se spasiti:
1. stupanj: otvorenost temeljima ovjekova bia; otkrivanje vjerodostojnosti
Crkve;
2. stupanj: pokazivanje korijena poslanja Crkve, tj. Isusa Krista; pokazati
izvore iz kojih Crkva crpi objavljenu istinu, snagu milosti.
Egzistencijalno iskustvo ovjeka i istina Crkve iz objave se slau. ovjek dobiva most od
temeljnih istina o sebi do temeljnih istina Crkve.
Ono to filozofija otkriva, ovjek svojim religioznim genijem ve zna na odreen
nain. Bitak je osoba, On je oduvijek i zauvijek ono to filozofija spoznaje kao temelj
svega, teologija otkriva kao Boga. Ja sam koji jesam je religioznim jezikom izreeno ono
to filozofija potvruje definicijom da je bitak sve to jest.
Iz transcendentala razumijemo moralne norme:
moral je pravilo bitka, zakonitost egzistencije, uvjetovanost bia;
zapovijed Boja je pravilnik bitka, tj. zahtjev temeljnog zakona svega postojanja;
prirodni moralni zakon je egzistencija upisana u svako stvoreno bie, tj. zakonitost
egzistencije unesena u prirodu i ovjeka;
savjest je mjesto na kojem se zakon bitka razumije, uje i sankcionira.
Glas savjesti ili moralnog zakona ne da se priguiti, nego upozorava da je ovjek ispao iz
postojanja, tj. da gudi egzistenciju ako se nije odluio za dobro. U tom kontekstu se bolje
razumije zahtjevni moral Crkve i njen vrsti stav uz ono to je moralno dobro: ona se time
zauzima za ovjeka.
D. DUHOVNA RAZINA OVJEKA
Potrebno je Crkvu izrei u onom duhu u kojem ona ivi, a ovjeka uzdii na razinu duha
da bi u Crkvi vidio svoju osmiljenost i slobodu. ovjek je u temelju duh i sve to radi
oduhovljeno je. Sastavljen je od materije i duha on je oduhovljeno tijelo i otjelovljena
dua. Duh je njegova samosvijest i sloboda. Bog je ovjeku udahnuo ivotni dah i stoga je on
postao Bogu slian: postao je osoba, Boji sugovornik i kruna svega stvorenja, postao je
besmrtan. Prepoznaje bitak koji je duhovan, intelektom je sposoban shvatiti ono inteligibilno.
22

Jer je ovjek ogranien, mogu ga zarobiti drugi ljudi, nagoni, ograniena dobra, te moe
zloupotrijebiti svoju slobodu. Na taj nain ne moe biti Boji partner, nego od gospodara
postaje rob. Bit duha je sloboda on je jednostavan, nenavezan na prostor i vrijeme te je
ovjek svojim duhom istovremeno svugdje.
Zbog duhovno-materijalne datosti, ovjek je:
1. zadano bie psihofiziki je zadano da bude ovdje i sada, ima juer i sutra, mora
se odmarati, ivjeti i umirati;
2. slobodno bie duhom nadilazi zadanost i boravi na svim prostorima kroz sva
vremena.
Osoba je duhovna i ovjek kao osoba je sposoban komunicirati s Bogom. ovjekova zadanost
se moe proirivati u nedogled kada se odluuje za istinu, dobro i ljubav.
Sve to se dogaa u duhovnoj i psihofizikoj dimenziji ovjeka, registrira savjest kao
organ smisla ili sposobnost razlikovanja dobra od zla. ovjek je stvoren tako da njegova
psihofizika razina slua duhovnu, tj. vegetativna, senzitivna i psihika dua treba sluati
samo sredite due: duhovnu u kojoj je smjetena savjest. Bitak je jedan, istinit, dobar i lijep i
zato je itavo ovjekovo bie usmjereno prema smislu ako se toga dri. Ako povrijedi vilo
koju moralnu transcendentaliju, tj. egzistencijalnu vrednotu, on gubi smisao.
Sloboda je sposobnost da ovjek moe sobom raspolagati i sam se usmjeravati prema
cilju. Duh i njegove moi mogu biti ugroeni manjkom bitka kada ovjek ne radi ono to je
dobro tako postaje u sebi razdijeljen i nezatien Bojom svemoi. Zato ugroavanje
duhovne dimenzije ugroava cijeli njegov ivot, psihofiziki i duhovni. Zlo je manjak bitka
i zato sloboda postaje sve manja nemoralnim djelovanjem. Ono ovjeka sputa na
psihofiziku razinu i on vie nije ono to jest. Tako otpada od Boga koji je temelj njegova
bia, mogunost njegove slobode i zdravlja.
ovjek je stvoren da upravlja prirodom, ali odlukom za zlo postao je nesposoban
prirodu usmjeravati njenim ciljevima, te stoga i ona ima sudbinu ovjeka. Svaka odluka za zlo
je i unitavanje prirode.
Kako bi ovjek opet zadobio slobodu, Bog planira povijest spasenja koja ide za tim da
ovjeka privede odluci da bude slobodan On trai ovjekovu slobodnu odluku za slobodu.
Ali zbog ranjenosti grijehom on sam se ne moe bez Boje pomoi odluiti za slobodu i tu
poinje drama otkupljenja i dolaska Kraljevstva Bojeg. Bog ustanovljuje Crkvu, svoj narod,
kako bi se u njoj ostvarila sloboda i zajednitvo i da bi se ovjek vratio Bogu.
Lohfink: rizik koji Bog postavlja u stvorenje moe se razumjeti samo od pojma
slobode Bog je potpuno slobodan i ako eli stvoriti bie koje e Mu biti drugo ti, kao
osoba, tada mora pustiti ovjeka u neizrecivost slobode. Ta sloboda je toliko nuna da se Bog
skriva (postaje Deus absconditus) kako ne bi ugrozio ovjekovu slobodu. ovjek slobodu
moe zloupotrijebiti: bit grijeha je to ovjeka eli biti kao Bog (usp. post 3,5). Ne znai da
mu Bog to ne bi elio dati, nego jer je stvorenje, on to ne moe biti jer bitak je samo jedan.
Bog je htio neizrecivu evoluciju ovjeanstva, a ovjek je to zaustavio grijehom, ali Bog ne
odustaje od svog plana sa svijetom: ljude uiniti dionicima svoje slave. Zato On utemeljuje
nain kako e unato grijehu i ovjekovoj slobodi ovjeka privui k sebi zato treba Crkvu.
BOJI PLAN S CRKVOM (II. pogl.)
Crkva je cilj djelovanja svih Bojih zahvata. LG: Crkva je ve od poetka svijeta bila
prikazana u slikama, divno pripravljena u povijesti izraelskog roda i u Starom zavjetu,
ustanovljena u posljednjim vremenima, a napokon je bila oitovana dolaskom Duha, i imat e
slavan zavretak na koncu vjekova. Tada e svi pravedni tamo od Adama, 'od pravednog
Abela sve do posljednjeg izabranika' biti kod Oca sjedinjeni u opoj Crkvi.
Sudnjim danom svi e biti u opoj Crkvi, ona njime ne prestaje. Tu se vidi da ona nije
samo neka ustanova religioznog znaenja, nego bitno Boje djelovanje u povijesti cilj

23

stvaranja svijeta je Crkva. Ona je izabrani narod = ekklesia, Boji narod. U Post itamo
da je Bog rado dolazio ovjeku (usp. Post 3,8: Uto uju korak Gospodina, Boga, koji je etao
vrtom za dnevnog povjetarca...), ali nakon grijeha eli unititi ovjeka i sve to je stvorio jer
je sve stvorio radi ovjeka. Ali nalazi nain da ovjeka izvue iz pada u zlo: poinje s Noom,
zatim Abrahamom, Mojsijem i dovrava svoj plan preko svog Sina Isusa Krista. Tako Bog
vee ljude uz sebe i ini ih dionicima svoga ivota. Kad oni ne shvaaju i u svojoj slobodi
naine krivi izbor, On svojim novim planom sve ispravi. Ono to Bog ini s Crkvom poinje
ve u stvaranju svijeta. Zapoinje s jednim narodom koji Mu je vjeran i oko njega eli okupiti
cijelo ovjeanstvo.
LG: Crkva je u Kristu kao sakrament ili znak i orue najtjenjeg sjedinjenja s Bogom
i jedinstva cijelog ljudskog roda... cijela se Crkva pojavljuje kao puk skupljen u jedinstvu Oca
i Sina i Duha Svetoga tako e svijet biti suoblien trojstvenom Bogu, ona je Boja
koinonia na zemlji. Njezina zadaa: ustanoviti Boje kraljevstvo meu narodima LG o
tome: Crkva nadarena darovima svog Ustanovitelja i vjerno vrei njegove zapovijedi
ljubavi, poniznosti i samozataje, prima misiju da navjeuje Kristovo i Boje Kraljevstvo i da
ga ustanovi u svim narodima i postavlja klicu i poetak tog Kraljevstva na zemlji.
Sv Pavao: Crkva je Tijelo Kristovo Gal 4,19: On je glava tijela, a tijelo je Crkva.
Svi udovi treba da postaju Njemu slini, dok se u njima se oblikuje Krist. Krist je rekao da e
Njegovi biti tamo gdje je On zakljuujemo: Crkva e biti zauvijek s Njime u nebu. Crkva je
nain kako Bog spaava sve ovjeanstvo.
LG: ...htio je od njih nainiti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno Mu sluio,
pozivajui iz idova i pogana narod koji bi bio jedan ne po tijelu, nego po Duhu, i bio novi
Boji Narod... Krist ga je ustanovio da bude zajednica ivota, ljubavi i istine, On ga uzima i
kao orue otkupljenja svih i alje ga svemu svijetu kao 'svjetlo svijeta i sol zemlje'... On ju je
stekao svojom krvlju i napunio svojim Duhom, opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i
drutvenog jedinstva... da bude vidljivi sakrament ovog spasonosnog jedinstva.
Poziv Crkve je da bude uenica Isusa Krista. Poela je tako da je sebi uzeo uenike
da budu s Njim i da ih alje. Biti uenik u biblijskom smislu = pretoiti uitelja u uenika.
Kao to je Otac u cijelosti pretoen kao spoznaja u Sina, tako bi i Isus trebao biti pretoen u
svoje uenike usp. Iv 14,20: U onaj ete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja
u vama. U ovome je poslanje Crkve: Mt 28,19 Poite dakle i uinite mojim uenicima sve
narode ona treba Isusovo spasenje prenijeti u itav svijet.
A. SVETOPISAMSKI NALAZ
Cjelovita vizija Crkve oslikana je u Starom i Novom zavjetu: vizije i metafore koje
vode ovjeka prema iskustvu Boga, izraavaju sveobuhvatnu istinu o ovjeku i svijetu.
Crkva je sazdana iz Boje rijei i zato se pojavljuje ondje gdje je Boja rije.
1. Crkva prikazana u slikama (Post 1-11)
Post 1-2: stvaranje svijeta i ovjeka:
r. 1-3 posveeni su Bogu: Stvoritelj (r. 1), Duh (r. 2) i Boja rije (r.3) Bog stvara,
njegov Duh lebdi, a svijet postaje zato to govori; ali SZ se protivi trojstvenom Bogu i
naglaava Njegovu jednost i jedincatost;
Bog stvara ovjeka: 1,26 Nainimo ovjeka na svoju sliku itav se angaira pri
tome ne stvara samo rijeju, nego i djelom kad mu udahnjuje dah ivota i zato je
slian Bogu: ima razum, volju i moi, a posebno jer je osoba; slinost je izraena i izvana
1,27 Na svoju sliku stvori Bog ovjeka. U NZ-u: Sin Boji roen je od Oca, a Duh od
Oca i Sina slino je i prva ena nastala od prvog ovjeka, a od ovjeka i ene nastaje
dijete. ovjek je stvoren da bude ravnatelj, gospodar prirode. Stvaranjem je pozvan u
ivot na zemlji, a taj ivot je u slinosti s Bogom te ovjek ve na odreen nain sudjeluje
24

u Bojem ivotu. U toj slinosti okrenut je prema Bogu i to je njegova proroka dimenzija
(prorok je sav okrenut prema Bogu). U stvaranju ene iz Adamova rebra, vide crkveni oci
slinost stvaranja Crkve iz Isusovog probodenog boka, a u prianjanju Adama svojoj
eni vide zaruniki vid Krista i Crkve: Krist je doao od Oca na zemlju da bi prionuo
uz svoju Crkvu i s njom bio jedno tijelo zato se Crkvu moe nazvati drugim ili
novim stvaranjem, novim svijetom.
Post 3: istoni grijeh zmija u kojoj se prepoznaje avao obeava prvim ljudima da
e biti bogovi budu li jeli sa stabla spoznaje dobra i zla i u njima budi trostruku poudu:
tijela, oiju i oholost ivota. Nakon grijeha uslijedila je kazna. Bog ostavlja ansu: enino
potomstvo e satirati glavu zmiji i Bog ih je istjerao iz raja da ne bi uzeli sa stabla ivota i
tako zauvijek ivjeli u grijehu. Tu se nalazi klica Bojeg plana da ustanovljujui Boji
narod ostvari namisao da ljudi budu s Njim u slavi. U ovjeku ostaje nada da se vrati k
Bogu. U Crkvi ljudi su zavoeni grijehom, u njoj je Krist, rod ene koji stalno zatire
glavu zmiji i ljudima daje sposobnost da se kaju i vrate u svoj poziv.
Post 4: Kajin i Abel prvi sinovi Adama i Eve svoju sveeniku slubu pokazuju u
tome da Bogu prinose rtvu. Kajinovu rtvu od zemaljskih plodova Bog nije primio jer on
nije Bogu dao najbolje, a Abelovu od stoke je. Kajin se ne kaje, nego ubija Abela. Tako i
Crkva, umirui mueniki i svjedoki za dobro, vlada svojom kraljevskom snagom.
Post 6-10: potop svi ljudi su iskvareni, osim Noe i njegove obitelji i zato se samo
oni spaavaju. To je slika Crkve koja se u propadanju morala ipak spaava i garancija
je budueg svijeta: prinosi Bogu rtvu, sklapa savez. Crkveni oci u Noinoj arki vide osobiti
znak i sliku budue Crkve.
Post 11, 1-9: Kula babilonska kula do neba koju ljudi ele graditi znak je oholosti
jer sebe ele staviti na mjesto Boga, ali Bog im brka jezike i raspruje po cijeloj zemlji.
ovjeanstvo koje se ne moe razumjeti posljedica je nepotivanja prirodnog zakonitog
svijeta: logika ovjekova ivota kao Bojeg stvorenja je potivati Stvoritelja. Nacrt Crkve:
svi razumiju jedan jezik i mogu rasti sve do neba. Blagdan Duhova je kontrapozicija Kuli
babilonskoj jer svi narodi razumiju Petrov govor i jedan jezik Crkva, dokidajui grijeh,
sabire ljude u jedno.
2. Crkva pripremljena u Starom zavjetu (Post 12 i dalje)
Ovdje je opis glavnih podataka kojima je bila pripravljena Crkva novog saveza iz
idova i pogana.
Abrahamov poziv:
Post 12 Crkva je narod obraenja koji naputa odvojenost od Boga te, poput
Abrahama, odlazi iz vidljivog u nepoznati svijet, samo u vjeri prihvaen.
Post 21 Abraham u visokoj starosti sa svojom enom Sarom koja je nerotkinja
dobiva sina Izaka. Crkva se iri po Duhu, Bojom snagom (ne prirodnim raanjem). Bog
izabire jednog ovjeka u odreenom vremenu i mjestu i gradi svoj plan.
Post 22 Bog trai da Abraham rtvuje sina. Bog ne trai rtve od ljudi, nego da se
On rtvuje za njih. Crkva je narod Boji nastao na rtvi Sina Bojeg jer je iza Njegove
smrti uslijedilo uskrsnue. Post 11: Abraham se sastaje s Melkisedekom kome rtvuje od
plijena Isus je sveenik po redu Melkisedekovu.
Post 27 Izakov sin Ezav gubi pravo prvorodstva (vanija mu je od toga tjelesna
hrana), Jakov zadobiva blagoslov i prenosi obeanja dana Abrahamu. Oni kojima je
vanije Boje obeanje od bilo ega prenose na budue generacije blagoslov
otkupljenja u Kristu.

25

 Post 35 Jakovljevih 12 sinova su temelj Bojeg naroda, Izraela. Isus Crkvu gradi
na 12 uenika da pokae da je to novi Izrael.
Post 45 Josip spaava Egipat i svoju brau koja su ga prodala u ropstvo. Bog ima
inicijativu u izvoenju svog plana i treba Crvku u kojoj su vjernici da Njegov plan
izvedu do kraja.
Mojsije u Knjizi izlaska opisuje se izlazak iz Egipta. U goruem grmu koji ne izgara
Bog mu objavljuje soje ima (Izl 3,14) i alje ga faraonu da oslobodi Izraelce. Prema crkvenim
ocima gorui grm je Marijino djevianstvo kojim raa Sina Bojeg, a da ne gubi
djeviansku ast. Znati ime Boje znai poznavati Boga, postati Mu blizak prijatelj. udesa
koja ini Mojsije znak su da je on Boji poslanik ona su pralik Isusovih udesa.
Pashalno janje pralik je Isusa, Jaganjca Bojeg koji oduzima grijehe svijeta i
izbavlja ljude iz ropstva grijehu, smrti. Izlazak iz Egipta i prijelaz preko Crvenog mora
oznauju izlaz iz ropstva grijeha i krtenje. Mana u pustinji oznauje euharistiju.
Savez na Sinaju Bog narodu daje 10 zapovijedi i tu Izrael kao narod postaje Boji,
pralik onoga to Bog eli da bude Crvka i ovjeanstvo. Savez je potpisan krvlju ivotinja. U
krvi je sadran ivot, prema Bibliji to je savez na ivot i smrt. Novi narod Boji nastat e u
krvi Kristovoj.
Vjera je temelj odnosa Boga i naroda narod se u vjeri treba osloniti na Boga jer onaj
tko Mu vjeruje time potvruje Boju vjernost i time asti Boga. Bog je odmah htio narod
uvesti u Obeanu zemlju, ali oni se nisu oslonili na Boju svemo. Lutali su pustinjom jer su
bili nevjerni. Samo su Joua i Kaleb uli u Obeanu zemlju jer su bili vjerni Bogu. Crkva je
zajednica vjernika koji se oslanjaju na Boga.
Mjedena zmija Bog je Izraelce kaznio jer su mrmljali na Njega, ali na Mojsijev
zagovor nareuje da se na kri objesi mjedena zmija te e ozdraviti od ugriza zmije svaki koji
je bude pogledao. U Crkvi kri Isusov oslobaa od grijeha.
Jezero Mara Mojsije, na Boju zapovijed, baca drvo u jezero i voda postaje pitka.
Crkveni oci tumae da su izori svih voda po Isusovu kriu postali pitki i ljekoviti za
krtenje, ivot vjeni.
Buna u Meribi ljudi su umirali od ei, pa Bog nareuje Mojsiju da udari po stijeni i
potei e voda, ali Mojsije je posumnjao i zato nije mogao ui u Obeanu zemlju. Crkva je
narod koji se oslanja na Boga.
ator sastanka Bog se s Mojsijem sastajao na Sinaju, zatim je napravio ator u
idovskom taboru u kojemu e biti koveg s 2 ploe Bojih zapovijedi, procvjetalim
Aronovim tapom i manom. Crkva u sebi nosi znakove Boje prisutnosti, novu manu
euharistiju i Sv. pismo.
Prijelaz preko Jordana sveenici u sredini rijeke dre koveg Saveza i vode se
zaustavljaju te narod po suhom prelazi Jordan i ulazi u zemlju obeanja. Znakom krtenja
ljudi ulaze u Crkvu, ali Crkva ima i drugi prijelaz ako je ovjeka nakon krtenja grijeio:
po ispovijedi i priesti.
Osvajanje Obeane zemlje dok su Izraelci vjerni Bogu i odriu se idolopoklonstva,
osvajaju gradove, ali moraju ostaviti druge narode u svojoj zemlji da bi bili vjerni Bogu da im
oni ne mogu nita.
3 su odvojene slube u izraelskom narodu:
1. kraljevi vode povijest Izraela; sadraj povijesnih knjiga SZ-a,
2. sveenici narodu tumae Boju rije; oni piu mudrosne knjige,
3. proroci direktno komuniciraju s Gopodinom; piu proroke knjige.
U Crkvi je svaki lan nositelj te 3 slube: hijerarhijsko i kraljevsko sveenstvo.
SZ je objava Crkve i njezin kriterij ivljenja. Kontinuitet izmeu SZ-a i NZ-a: stari je
Izrael preao u Novi, a da sam nije prestao biti izabrani narod. Isti je Bog i Spasitelj obaju
naroda jer su i jedan i drugi samo jedan narod.

26

3. Crkva je utemeljena u posljednjim vremenima

Trea faza razvoja Crkve opisana je u evaneljima. Ona je uenica Isusova temelji
Crkve su udareni u Njegovu utjelovljenju, smrti i uskrsnuu. U utjelovljenju se Sin Boji
neodvojivo vezao uz ljude, te savreno vezao svijet uz Oca, postao je ovjekom kako bi
ovjek postao Bogom. Zato svi ljudi imaju mogunost spasenja.
Krist je ustanovio Crvku svojom osobnou, rijeima i djelima. Navijetao je
kraljevstvo Boje i donio ga u svojoj osobi ono e doi u sili na dan Pedesetnice i u slavi na
kraju svijeta. Ono je sila koja omoguuje da se ljudi vrate Bogu. Isus je to kraljevstvo tumaio
usporedbama, pokazivao njegovu snagu. Isus je okupio 72 uenika, 12 apostola, a meu njima
jednoga: imuna da bude Petar-stijena i tako je stvarao novi narod da bi okupio idove i
proirio narod Boji na sve ljude. Apostolima je dao trostruku vlast: proroku, sveeniku i
pastirsku poslao ih je da navijetaju kraljevstvo Boje, krste one koji uzvjeruju u Njegovo
ime, da dijele Duha Svetoga, prataju grijehe, lijee maui ih uljem, Njemu na spomen slave
euharistiju. Dao im je novi kult u kojem je Crkva novi hram, a oni pomazanici Duha Svetoga,
sposobni vriti Isusova djela.
Apostoli su Isusovi namjesnici u njima i preko njih On ini svoja djela. Oni su stoga
temeljna sluba Crkve koja se prenosi na njihove nasljednike preko successio apostolica.
Apostolska je sluba struktura bitna za sva vremena Crkve.
Crkva nije kraljevstvo Boje, nego je kraljevstvo Boje u njoj, ona je u slubi toga
Kraljevstva koje je ire od vidljivih struktura Crkve. Ustanovljena je u posljednjim
vremenima, koja su poela Isusovom smru i uskrsnuem i traju do sudnjeg dana.
4. Crkva je oitovana dolaskom Duha
Na Pedesetnicu Duh Sveti silazi na apostole, nakon Petrove propovijedi i tumaenja
tog vidljivog znaka tri tisue ljudi se pridruuje Crkvi i ona postaje vidljiva zajednica
krtenih oko apostola. Apostolsko djelovanje: hrabro svjedoe za Krista, ine Njegove
znakove, ozdravljaju bolesnike, uskrisuju mrtve, istjeruju zle duhove Kristova snaga Bojeg
kraljevstva je u njima. Oni predvode Crkvu, ustanovljuju 7 akona, oituju silu Duha Sv. u
svom djelovanju, krste, dijele potvrdu, slave euharistiju. Prva Crkva u Jeruzalemu se oituje
po 4 znaka (usp. Dj 2,42) to su 4 bitne sastavnice Crkve:
1. vjerna je apostolskom propovijedanju,
2. ivi zajednitvo dobara,
3. slavi euharistiju,
4. moli.
Isus je Crkvu utemeljio, a apostoli su bili usmjereni na organizaciju Crkve: odreuju
propovjednike, polau ruke na one koji e kasnije preuzimati njihovu slubu, rjeavaju razna
pitanja, pokazuju da je Duh Sv. u njima i da djeluje po njima. Npr. prvi Koncil u Jeruzalemu
50. god.: Odluismo mi i Duh Sv. (Dj 15,28) to je uzor drugim koncilima. Razrijeeno je
time pitanje da obrezanje nije znak i Novog saveza, nego vjera u Isusa Krista i krtenje, a krv
euharistije je znak i peat toga saveza.
5. Imat e slavni zavretak
Crkva ivi u posljednjim vremenima njezina vana karakteristika je eshatoloka
dimenzija. Svojom smru je Isus zapoeo sud svijetu, te je zapravo sudnji dan stalno prisutan
do parusije. Njegovim je uskrsnuem doao novi svijet na zemlju, nadvladana je smrt i
ovjek je neodvojivo povezan s Bogom: preobraeni su tijelo i dua, produhovljeni i sposobni
sudjelovati u boanskoj naravi.
Sve je novo, ali ne u potpunosti; ovjek je spaen, ali se opet treba boriti za svoje
spasenje; parusija je tu na neki nain, ali je i oekujemo. Svi sinoptici imaju vijest o Isusovom

27

eshatolokom govoru: ljudi e biti sueni po svojim djelima, nastat e novo nebo i nova
zemlja, nastat e novo, preobraeno, uskrsno tijelo, a opet identino prijanjem. Koji do tada
ne umru bit e promijenjeni i preneseni ususret Kristu.
Knjiga Otkrivenja proeta je eshatolokim duhom: Krist prosuuje djela Crkve, borbe
izmeu Crkve i svijeta, avla i vjernika. Crkva je stvarnost sila s neba koja treba izdrati
muke, nevolje, tjeskobe do kraja svijeta. Na kraju e smrt, avao i njegovi sljedbenici biti
uniteni, a Crkva kao zarunica Janjetova zauvijek e ivjeti u slavi.
Zakljuak
Crkva ne zavrava sudnjim danom, nego ivi dalje. Ve sada ima i nebeski dio jer je
njezina cjelina nebeska i zemaljska Crkva. Crkva je ono vjeno i novo to emo zauvijek
biti jer je Tijelo Kristovo i ondje je gdje joj je glava = Krist; ona je u klici to novo nebo i
nova zemlja.
Potrebno je Crkvu istraiti i kroz Objavu. Predaja/tradicija je predaja rijei i djela, ali i
milosti Isusa Krista koja se prenosi u apostolskom nasljedstvu, ali i nasljedstvu vjernika.
Zapisana je u liturgijskim spisima, dokumentima koncila, papa i biskupa, crkvenih otaca, u
teolokim istraivanjima, vjeri vjernika i njihovom sensus fidelium, navijetanju Crkve i
njezinim molitvama. Neka vrsta memorije te tradicije je Duh Sveti: podsjea Crkvu na
sve to je Isus govorio i inio, uvodi je u svu istinu, objavljuje budue stvari i dogaaje,
svjedoi i pouava. On je milost, snaga, dua Crkve i stoga njezin ivot i smisao, cilj njezinog
djelovanja jer sve vodi k Ocu.
B. OTAKA EKLEZIOLOGIJA
Crkva u teologiji Crkvenih otaca
Predana Boja rije zapisana je kod crkvenih otaca. Crkva je nastavak Bojeg
okupljanja ljudi, ona okuplja Izrael, ali i cijelo ovjeanstvo. Novina novozavjetne Crkve je u
toj univerzalnosti Isus je omoguio prijelaz iz Izraela u cijeli svijet. Crkva desakralizira
religije, a sakralizira itav svijet. U tom se kontekstu moe razumjeti naziv slubi u Crkvi i
biranje svjetovnih imena umjesto religioznih. Nema vie podjele na sakralni i profani svijet.
Isus je umro izvan Jeruzalema kao profani osuenik, oslobodio je itav svijet od grijeha.
Patristika ekleziologija je pod utjecajem 4 glavna misaona strujanja:
1. nauke sv. Pavla o Tijelu Kristovu,
2. konkretnih struktura crkvenog ministerija,
3. polemike s poganskim Rimom i
4. pseudokranske gnoze.
Crkva kao Tijelo Kristovo
Pojam Tijela Kristova ima 2 sloja:
1. kozmiko-mistiki tu ideju je razvio Pavao: Crkva je Kristov kozmos, kao
dovrenje stvaralake volje Boje;
2. sakramentalno-juridiki.
Ratzinger: misao Crkve kao cjeline Kristova Tijela ima kod crkvenih otaca dominirajue
mjesto. Ta misao je kod Pavla povezana s naukom o 2 Adama: svi su ljudi sudionici
ovjeanstva prvog Adama, tj. grijeha, a tako su i sada svi sudionici novog ovjeanstva,
posljednjeg Adama.
Za crkvene oce Adam je bio stvarnost koja je pred licem Bojim izgledala kao jedan
ovjek (ne ovjeanstvo sastavljeno od niza individua). Sv. Augustin komentira Ps 95,10:
treba sve suditi jer je sve otkupio. Izabrane skuplja s 4 strane svijeta jer poetna slova 4 strane
svijeta u gr. ine rije Adam:
anatole = istok,

28

 dysis = zapad,
arktos = sjever,
mesembria = jug.
Nakon grijeha je raspren, ali milosre Boje je skupilo te komadie i stavilo u vatru svoje
ljubavi, sastavilo zajedno to je bilo raspreno. Postati kranin znai prijei iz rasprenosti u
jedinstvo. Krist je na kriu nosio nas, svoje Tijelo koje je Crkva.
Grgur Niki (De homine), Grgur Nazijanski, Irenej vide u izgubljenoj ovci
ovjeanstvo zalutalo u grijeh jer se jedini Adam raskinuo u mnoge dijelove i sada postoji u
mnotvu individua. Babilon u terminologiji otaca znai razjedinjenje, postaje simbol naravi
grijeha. Spas se sastoji u sabrati u jedno razjedinjeno ovjeanstvo. Jeruzalem je vizija mira
to je Crkva, Duhovi su kontramisterij Babilonu i zato fundamentalni misterij Crkve.
Za Oce postoji samo jedan ljudski bitak i zato je grijeh u jednome pogodio sve. Bog je u
inkarnaciji sabrao sve ljudske bitke u jednom ovjeku i sad ih po Tijelu Kristovu sve
privlai k sebi. Metodije Olimpijski: Isus je ukazanje Adama koji je uskrsnuo od rijei.
Jeronim od Poitiersa inzistira na ujedinjenu s Kristom ne samo u duhu, nego i naravi. Oci
imaju izvornu biblijsku viziju povijesti spasenja i mjesto Crkve u toj povijesti.
U euharistiji vide misterij sjedinjenja vjernika u Tijelu Kristovu, tijesnu vezu izmeu
euharistije i ekleziologije. 1 Kor 10,16: Budui da je jedan kruh, mi smo mnogi jedno
tijelo. Vjernici, primajui tijelo Kristovo, postaju to Tijelo. Euharistija ima eklezioloki
smisao. Crkva se ne moe definirati bez euharistije na kojoj se gradi. U 13. st. je dolo do
podjele tih stvarnosti zato je ostao zadatak da se Crkvi i ekleziologiji vrati njezina dua.
Euharistija je integrirana u ljudski ivot i u slubu Crkve, ona je poziv na jedinstvo.
Sveobuhvatnost Crkve
Oci smatraju da se Crkva razvija od stvaranja svijeta (osobito Abela) do punine u
eshatonu. Sredite i cilj povijesti je Isus Krist, pa prema tome u Njegova Crkva Crkva je
cilj Isusova djelovanja. Poinje s prvim ovjekom, Adamom, a zavrava s cijelim
ovjeanstvom kao Tijelo novog Adama. Oci imaju cjelovitu viziju Crkve:
sv. Ciprijan: Prethodila je u slici. Kada je nestala slika, dola je Istina;
sv. Ambrozije: prethodila je sjena u zakonu, zatim slika u evanelju, a doi e istina
u nebesima; on prepoznaje razliite stadije Crkve: u praskozorje svijeta zaruena je u raju,
pojavila se u praliku u potopu, navijetena je po Zakonu, pozvana preko proroka;
Origen: Crkva je od poetka ljudskog roda i stvaranja svijeta;
sv. Augustin: Crkva poinje s Abelom; ova Crkva hodoasnica se spaja s nebeskom,
gdje za graane imamo anele; svi sveci su takoer pridrueni univerzalnom Tijelu; itav
narod svetih, od Abela do onih koji e se raati sve do kraja i vjerovati u Krista, jest
grad koji je Tijelo Kristovo;
Klement Rimski (3. nasljednik Petra u Rimu) u poslanici Korinanima: stvori Bog
ovjeka kao muko i ensko mukarac je Krist, a ena Crkva; Crkva nije od nekada, nego
od poetka; bila je duhovna kao i na Isus, a pojavila se u posljednjim danima da nas
spasi;
sv. Leon Veliki: i ljudi prije Krista su opravdani i spaeni po Njemu;
sv. Ivan Damaanski: sv. Boja Katolika crkva skup je sv. otaca odvijeka,
patrijarha, proroka, apostola, evanelista, muenika i svih vjernika;
sv. Grgur Veliki: ve od krvi Abelove je zapoela patnja Crkve, jedna je Crkva
izabranih onih koji su ivjeli prije i koji e poslije ivjeti;
sv. Toma Akvinski slijedi nauk Otaca: Tijelo Crkve sastoji se od ljudi koji su bili od
poetka svijeta sve do svretka;

29

 M. Cano slijedi Tomu: Crkva je izreena na 2 naina sainjava je skup svih

vjernika od poetka svijeta do svretka i oni koji kau da je sada ista crkva koja je bila u
idovskom narodu;
Suarez (srednjovjekovni teolog): Crkva se poela stvarati od Adama;
Rimski katekizam: istoj Crkvi pripadaju oni koji su bili od Adama i koji e u
budunosti biti, a ispovijedaju vjeru;
Y. Congar (prije Koncila pie): pravednici od Adama primili su spas po vjeri u
Krista, iji djelotvorni utjecaj nadilazi vremena i prostore.
Ministerijalne slube
Hijerarhijske slube upuuju na univerzalnost i nunost Crkve. Duh Sveti te slube
ostvaruje i posveuje, uvodi u svu istinu. S obzirom na ministerijalne slube postojale su
razlike izmeu:
pogansko-kranskog ambijenta imaju episkope; pojavljuju se uskoro i akoni;
idovsko-kranskog ambijenta imaju prezbitere.
NZ izbjegava izraze poganskog i idovskog kulta, pa se slubenici ne zovu sveenici,
nego koriste profane izraze: nadglednici (episcopi), starjeine (prezbiteri), sluge
(akoni). Ne znai da sluba nije smatrana svetom, nego kranstvo svojom porukom
svjesno kida veze sa starim religijama i proglaava svetost profanoga, a bezbonost
dotadanjih religija. Za prvo kranstvo svaka sluba je kranski akonat, ele stvoriti novu
formu slube i svetosti.
Kod Otaca iznad prezbitera i episkopa su apostoli: Pavao za pogane, Jakob za idove
i Petar kao veza to dvoje. Iz kolegija prezbitera i episkopa nastaje monarhiki biskup kao
nasljednik apostola oblikuje se trostruka sluba (gdje je ona, tu je i Crkva): biskupi,
prezbiteri, akoni. Nuno je da svaki biskup bude u zajednici s drugim biskupima tako je
zakoniti nasljednik apostola: u zajednici s kolegijem biskupa u Crkvi. Biskupi ujedinjuju
mnoge Crkve u jedno: konkretno ujedinjenje u zajednitvu. Zato se u prva vremena manje
zapaao primat Rimskog biskupa on je bio onaj koji odreuje jedinstvo jer tko je uz njega, u
crkvenom je zajednitvu. Communio romana je garantirala communio catholica.
Papinstvo je proizlazilo iz euharistijske ekleziologije i u sebi je utjelovljivalo zajednitvo
(tada je bilo mnogo Crkvi administrativno neovisnih o Rimu).
Nauk Otaca o crkvenim slubama ne odvaja se od euharistije. Protiv gnostika se nije
mogla boriti pozivajui se na Pismo, jer kanon je bio tek u nastajanju. Crkve su se pozivale na
apostolske Crkve (sv. Irenej poziva se na Rim). Prvotna forma autentine rijei Isusa
Krista je autorizirano ministerijalno svjedoanstvo. Teologija rijei se identificirala s
teologijom slubi i obrnuto. U patristiko doba su zato termini apostolska sukcesija i
tradicija identini oba su oznaena terminom didahe i tako je izraena povezanost rijei
i svjedoanstva. Sukcesija je forma Tradicije i Tradicija je sadraj sukcesije. Prema prologu
sv. Ivana: Rije je tijelom postala i uatorila se meu nama tako je Crkva ator Rijei i
Tijela Kristova.
C. LITURGIJSKA EKLEZIOLOGIJA
Crkva u liturgijskim dokumentima
Crkva moli onako kako vjeruje lex orandi i lex credendi se podudaraju.
Osobita molitva Crkve je liturgija i njezino sredite: euharistija. U liturgijskim knjigama
susreemo misli koje ne sadrava Sv. pismo ili tekstove koji tumae Sv. pismo. Napisane su
po nadahnuu Duha Svetoga u njima je Objava u obliku usmene predaje.
Sacrosanctum concilium (SC) konstitucija o svetoj liturgiji:

30

 liturgija u najveoj mjeri pridonosi da vjernici ivotom izraze i drugima oituju

otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve. Tu se spajaju sakramentalna i drutvena
dimenzija Crkve. Vjerodostojnost i istina Crkve se najsnanije izraavaju preko
sakramenata. Ljudsko je podreeno i upravljeno boanskom. Liturgija Crkvu pokazuje
svijetu kao znak podignut meu narodima.
Crkva je roena s kria, njezino otajstvo je proisteklo iz Kristova rebra; iz
probodenog Srca je uskrsnula milosna Crkva. Ona roena iz sakramenata i istodobno
je Prasakrament, slavi otajstva spasenja koja je izgrauju. Milost sakramenata oituje se u
ivotu vjernika, iji ivot postaje vjerodostojan i istinit. U povezanosti sakramenata i Crkve
izraava jedinstvo ljudskog i boanskog: bez sakramenata nema Crkve jer iz njih je
roena, a bez Crkve nema sakramenata jer ona ih slavi:
1. krtenje ulazi se u Crkvu,
2. potvrda postaje se sposoban svjedoiti za Krista,
3. euharistija Crkva se vidljivo okuplja i postaje jedno tijelo,
4. pokora vjernici oivljuju grijehom izgubljenu krsnu milost,
5. bolesniko pomazanje lijee se rane due i tijela,
6. sveti red obnavljaju se ministerijalne slube,
7. enidba stvara kune crkve i mjesta prvog navjetaja.
Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim inima On u
liturgiji koja proslavlja Boga, a ljude posveuje, sebi pridruuje Crkvu:
u misnoj rtvi,
osobi slubenika,
pod euharistijskim prilikama,
u sakramentima je prisutan svojom mou,
u svojoj rijei,
kada Crkva moli.
zemaljska i nebeska Crkva su sjedinjene u tom milosnom dogaaju. Liturgija
ne iscrpljuje svu djelatnost Crkve, ali ipak je vrhunac ka kojemu tei djelatnost Crkve, i
ujedno izvor iz kojega proistjee sva njezina snaga prema njoj tee sva djela Crkve
kao prema svojoj svrsi. Koncil Crkvu naziva Majka Crkva jer raa svakog vjernika: Krist
nas snagom Duha preporaa (prema Pavlu je zarunica Kristova).
euharistija je konstitutivni element Crkve, pa Koncil crkvama naziva samo one
nekatolike zajednice koje imaju euharistiju, a druge naziva crkvenim zajednicama. U
liturgiji se djelatno okupljaju sve slube Crkve zato je ona uvjet cjelokupnog
djelovanja Crkve i snaga za ivot vjernika:
1. proroki navijeta,
2. sveeniki dijeli sakramente,
3. pastirski vodi narod i ureuje liturgijska pravila.
euharistija najbolje oituje jedinstvo Bojeg naroda: u svim je narodima jedna
Boji narod u kojem su svi ljudi milou pozvani na spasenje.
D. DRUGI VATIKANSKI SABOR
II. vat. sabor je bio sabor Crkve. Od 4 konstitucije 2 su o Crkvi:
1. Lumen gentium dogmatska konstitucija o Crkvi; Crkva postaje
svjesna svojega poziva;
2. Gaudium et spes pastoralna konstitucija; Crkva postaje svjesna
svoga poslanja.
1. LUMEN GENTIUM
31

Rezultat je 3 sheme:
1. shema prireena je na nain dotadanjih ekleziolokih manuala i vie
predstavlja hijerarhologiju nego ekleziologiju;
2. shema nije odgovarala viziji koncilskih otaca;
3. shema nakon iscrpne diskusije utvrdila se sadanja konstitucija.
Osim Dodatka na kraju (u kojem pojanjava ispravno tumaenje odnosa biskupskog
kolegija i Petrove slube), konstitucija ima 8 poglavlja:
1. otajstvo Crkve ona je znak, sakrament i sredstvo sjedinjenja s Bogom i jedinstva
ljudskog roda; ona je svjetlo naroda i slui itavom svijetu;
2. Crkva kao narod od Pracrkve nije se Crkvu promatralo na ovaj nain;
3. hijerarhijska struktura Crkve vano utvrditi je li biskupski red novi sakrament
ili punina sakramenta sv. reda, te kolegijalitet biskupa u odnosu na Petrovu slubu;
4. laika sluba Crkva je zajednica jednakopravnih lanova u pozivu, poslanju i
dostojanstvu i zajednica 2 slube: hijerarhijske i laike;
5. opi poziv na svetost svi imaju jednaku ansu za svetost i spasenje;
6. o redovnitvu mjesto redovnitva u Crkvi;
7. o eshatolokoj dimenziji Crkve dodano na posebnu molbu p. Ivana XXIII.;
8. o Blaenoj Djevici Mariji u otajstvu Crkve da se ne bi trebao sastavljati
poseban dokument o njoj.
Ova konstitucija je centralna na Koncilu iz nje su shvatljivi svi drugi koncilski
dokumenti; predstavlja neku vrstu saetka nauka o Crkvi , u njoj vidimo svijest Crkve o samoj
sebi.
Otajstvo je prijevod lat. sacramentum (to je prijevod gr. mysterion) = plan
spasenja kod Boga skriven odvijeka, a Bog ga priopuje prorocima, apostolima i Crkvi.
Sredite Crkve je Kraljevstvo Boje koje se oituje u rijeima, djelima i prisutnosti Isusa
Krista, a i poslanju Duha. To je klica koja raste do punine, a u punini e se ostvariti u
eshatonu. Narav Crkve oslikava se pralikovima Crkve:
ovinjak u koji se ulazi samo po Kristu,
stado i njiva na kojoj raste Boje sjeme,
vinograd u kojem je Krist trs, a ljudi loze,
gradnja i kua Boja,
ator Boji,
sveti hram u sv. gradu,
nebeski jeruzalem,
majka, ali i zarunica Jaganjca.
Pralik Tijela Kristova sv. Pavao kae da je ona Tijelo Kristovo (nije kao Tijelo Kristovo;
ali niti je mistino, to je dodatak Pia XII. u enciklici Mystici corpiris). Koncil je vjeran
dokumentima prije: On svoju brau, sazvanu iz svih naroda, na mistini nain sastavlja kao
svoje tijelo.
Crkva se usporeuje s otajstvom Isusa Krista koji je Bog i ovjek Crkva je
hijerarhijski strukturirana i mistina stvarnost, ona je jedna, sveta, katolika i apostolska.
Ona je vidljivi sakrament spasonosnog jedinstva. Ne tvrdi da je jedina prava, nego se izvan
njezina organizma nalaze mnogi elementi posveenja i istine. 1 Pt govori da je Crkva izabrani,
sveti narod koji neko nije bio narod, a sada je Boji narod.
Ope sveenitvo vjernika i ministerijalno sveenitvo bitno razlikuju, ali oboje
ima udio u Kristovu sveenitvu:
nadnaravnim osjeajem vjernika Crkva pokazuje pomazanje Duha i nezabludivost
toga to cijeli narod Boji vjeruje; vjernici primaju darove Duha;

32

 crkveno uiteljstvo ima dar nezabludivosti u nauavanju, a ne samo u vjeri; ono

kontrolira izvanredne darove Duha.
Crkva je univerzalna, katolika jer posjeduje sve potrebno za spasenje za sve narode
treba biti usaena u svim narodima i iz svih naroda biti jedan narod Boji. Potpuno ukljuenje
u Katoliku crkvu imaju oni koji:
prihvaaju vjeru,
primaju iste sakramente,
priznaju crkvenu upravu i zajednicu.
Da bi se katolik spasio nije dovoljno da bude samo formalno u Crkvu, nego da joj pripada
itavim srcem. Taj Boji narod je povezan s kranima nekatolicima, a prema njemu se
usmjeruju ili uvrtavaju na razliite naine i nekrani i ateisti. Meu njima su Crkvi posebno
bliski idovi i muslimani. Spasenje mogu postii svi oni koji vez svoje krivnje ne poznaju
Kristovo evanelje i Crvku, a trae Boga. Razlikujemo:
ekumenski pokret ide za sjedinjenjem katolika s nekatolicima;
dijalog odnos Crkve s nekranima;
misije idu za tim da posvuda navijeste Kraljevstvo Boje i spasenje; slui
ustanovljenju novih crkava.
Tree poglavlje posveeno je ministerijalnom sveenitvu. Crkva je apostolska:
posjeduje sve ovlasti, milosti i znanje koje su apostoli primili od Isusa. Successio
apostolica (apostolsko nasljedstvo) je prenoenje spasenja od Isusa Krista do
posljednjeg ovjeka ljudske povijesti. Biskupi su nasljednici apostola, a papa Petra i
namjesnik Krista. Apostoli su dionici Kristove vlasti, pastiri. Sluba se vrila po
neprekinutom nasljedstvu apostola: biskupi su po boanskoj ustanovi doli na mjesto
apostola kao pastiri Crkve time se najviim crkvenim autoritetom izrie da hijerarhijska
sluba biskupa spada u bit Crkve. Ona se prenosi posebnim izlijevanjem Duha Svetoga na
apostole koji se kao dar prenosio polaganjem ruku te do nas doao u biskupskom posveenju
tim se posveenjem prenosi punina Sv. reda (ne predstavlja poseban sakrament). Sluba
biskupa moe se vriti samo u hijerarhijskoj zajednici s Glavom i lanovima biskupskog
Kolegija koji je, zajedno s Rimskim biskupom nasljednik apostolskog Kolegija:
Rimski biskup po slubi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima potpunu,
vrhovnu i opu vlast koju uvijek slobodno moe vriti; papa je trajno i vidljivo poelo i
temelj jedinstva biskupa i mnotva vjernika;
zbor biskupa je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom, zajedno s
Rimskim biskupom; on ima brigu za cijelu Crkvu; svoju vrhovnu vlast vre biskupi
sveano na koncilima ili raspreni po svijetu ako ih papa pozove na kolegijalan in;
pojedini biskupi su vidljivo poelo i temelj jedinstva u svojim posebnim Crkvama
u kojima i od kojih je sastavljena jedna i jedina Katolika crkva.
Biskupi su i uitelji vjere oni ne izriu neku novu objavu, nego samo utvruju
ispravan sadraj objave, tj. uvaju i tumae postojeu objavu:
A. religioznim posluhom vjere i razuma treba prihvatiti papino i biskupsko
nauavanje; to nauavanje uiteljstva naziva se redovno;
B. vjerskom poslunou treba prihvatiti izvanredno nauavanje:
1. kad papa govori kao vrhovni uitelj ex cathedra te tako definira odreeni
nauk vjere i morala, ali i
2. ako se biskupi raspreni po svijetu sloe s papom da neki nauk proglase
definiranim, a jo vie ako
3. na Koncilu proglase taj nauk;
u ta 3 sluaja nauk je nezabludiv i obvezan za sve vjernike ova 3 naina iznoenja nauka
vjere i morala u Crkvi zovu se izvanredna; taj je nauk nepromjenjiv i predstavlja izriaj

33

nezabludivosti same Crkve; ona u sveanim izjavama ne moe biti uvedena u la jer vrata
paklena nee je nadvladati.
Biskupi su u slubi posveivanja milou koju su primili od Isusa Krista, upravitelji su
milosti vrhovnog sveenitva. Oni upravljaju zakonitim dijeljenjem sakramenata, te
obilato izlijevaju od punine Kristove svetosti (LG 26). Oni mjesnim crkvama upravljaju:
savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom u svetom vlau, koja je prava, redovita
i neposredna. Imaju potpunu pastirsku vlast i na neki nain su poglavari svog naroda.
Sveenici u zajednici s biskupom ine jednu sveeniku drubu. LG 28: Na temelju
Reda i slube svi su sveenici, bilo dijecezanski bilo redovniki, pridrueni zboru biskupa i
prema svome zvanju i milosti slue dobru cijele Crkve.
akoni, kao nii stupanj hijerarhije, zareeni su na sluenje (ne sveenitvo) u slubi
su liturgije, propovijedanja i ljubavi.
Laika sluba (4. pogl. LG)
Crkva je jedna po pozivu, poslanju i dostojanstvu, ali razlikuje se po slubama:
1. ministerijalna,
2. laika.
Laici su svi vjernici, osim lanova sv. reda i redovnikog stalea, koji su po krtenju
postali dionici Kristove sveenike, proroke i kraljevske vlasti, te vre misiju itavog
Bojeg naroda. Laicima je svjetovnost vlastita i posebna jer trae Kraljevstvo Boje bavei
se svjetovnim stvarima. Oni po svom pozivu iznutra poput kvasca posveuju svijet. Isto je
dostojanstvo, zajednika spasonosna milost, spasenje i poziv na savrenost, ali razlikuju se po
slubama, razliitosti milosti i djelovanjima.
Laici su pozvani Crkvu uiniti prisutnom i djelatnom ondje gdje ona samo po
njima moe stii. Njihov apostolat je sudjelovanje u spasiteljskoj misiji Crkve, za to su
odreeni po krtenju i potvrdi. Mogu biti pozvani i na neposrednije sudjelovanje s
apostolatom ministerijalnog sveenitva ako od hijerarhije budu uzeti da vre duhovnu svrhu
neke crkvene slube.
Sveenika sluba laika: posveeni Kristu i pomazani Duhom svoj ivot, rad, patnje i
cijeli svijet posveivati Bogu to je njihova rtva koju prinose u slavlju euharistije.
Krist i proroku slubu vri preko laika: ini ih svjedocima, pouava osjeajem vjere i
milou rijei. Da bi laici bili proroci trebaju:
1. marljivo nastojati da steknu dublju spoznaju objavljene istine i
2. ustrajno moliti od Boga dar mudrosti.
Kada upoznaju nutarnju narav, vrijednost i ureenje svega stvorenja, oni slue drutvu da
postigne svoju svrhu. Trebaju moralnim vrednotama proeti kulturu i ljudska djela, te
usklaivati prava i dunosti koja imaju kao lanovi Crkve s onima koja imaju kao lanovi
ljudskog drutva.
Ne samo da laici imaju slobodu, nego i dunost iznijeti svoje miljenje o stvarima koja
se odnose na korist Crkve. Vano je ustanoviti drutvene oblike preko kojih laici mogu izricati
dvoja miljenja i postavljati zahtjeve. Nuno je da budu posluni pastirima, koji trebaju
podupirati dostojanstvo i odgovornost laika tako laici postaju dua itavog drutva. to je
dua u tijelu, to neka bude kranin u svijetu (LG 38, Poslanica Diognetu).
Zajedniki poziv na svetost (5. pogl. LG)
Svi u Crkvi pozvani su na svetost koja promie zajednitvo u Crkvi, ali i humaniji nain
ivota u drutvu. Jedna je svetost, ali razliiti su putovi prema njoj. Duh Sveti sve vodi do
punine Kristove savrenosti potrebno je hraniti se Bojom rijeju, primati sakramente, sve
bolje moliti te vriti razliite oblike kranske askeze i pokore. Najbolji nain posveivanja

34

sebe i svijeta je u prihvaanju volje Boje i suraivanju s njom. Svi vjernici jednako su
pozvani, ali i duni teiti za svetou.
U redovnikom staleu su pripadnici obje crkvene slube (sveenike i laike). Po
evaneoskim savjetima redovnici su osobito povezani s Crkvom i njezinim otajstvom.
Redovnitvo svjedoi Isusov ivot na zemlji, ali i eminentnost Bojeg kraljevstva nad
zemaljskim stvarnostima. Na biskupima je da pomau redovnicima da po duhu osnivaa rastu,
a na redovnicima da iskazuju potovanje i poslunost biskupima, te tako ive da Crkva po
njima moe pokazati jasno lice Isusa Krista.
Crkva je na putu, a konano dovrenje oekuje u nebeskoj slavi u vrijeme Parusije. Ve
su zapoela posljednja vremena, tj. sudnji dan. Nebeska i putujua Crkva jedno su i
meusobno komuniciraju duhovna dobra:
nebeska zagovorom i svjedoenjem, bratskom brigom pomae slabosti vjernika;
Crkva moli za svoje pokojnike, te trai zagovor onih koji su u nebu (jer preporua
tovanje i nasljedovanje svetih pokojnih vjernika); osobito se u slavljenju euharistije
pridruuje liturgiji nebeske Crkve.
Bogorodica u otajstvu Crkve (8. pogl. LG)
Crkva Mariju gleda kao najodlinijeg lana i pripisuje joj najveu ulogu meu svecima,
te joj daruje i najodlinije nazivlje: odvjetnica, pomonica, posrednica svih milosti. To je
posrednitvo po redu milosti: ono izvire iz Kristova posrednitva i potpuno o njemu
zavisi i iz njega crpi snagu te ne prijei neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga
olakava. Ona je Majka po redu milosti: Time to je Krista zaela, rodila, hranila, u hramu ga
Ocu prikazala i sa svojim Sinom dok je na kriu umirao, trpjela, na sasvim je osobit nain
sudjelovala u Spasiteljevu djelu (LG 61). Sv. Ambrozije: Bogorodica Marija je tip Crkve
jer je Crkva kao i ona, majka i djevica zato je postala model Crkve.
2. GAUDIUM ET SPES
O poslanju Crkve: osjea se tijesno povezana s ljudskim rodom i stavlja pred oi
ovjeka kao cjelinu. Paradoksalna situacija suvremenog svijeta: jedni bogati, a drugi umiru od
gladi, javljaju se razni oblici drutvenog i psihikog ropstva; globalizacija trai solidarnost, ali
ipak se javljaju razdori... Primjene mentaliteta i struktura dovode u pitanje tradicionalne
vrednote, te se ne vidi kriterij dobra i zla i to pridonosi smetnjama u ponaanju i normama.
Javlja se ateizam, vjerski fundamentalizam, fanatizam, terorizam.
Nesklad je izmeu teoretskih znanosti i moralne svijesti. Neuravnoteenost u svijetu
ima uzrok u neskladu ovjekova srca. GS 10: Crkva vjeruje da se u njezinu Gospodinu
i Uitelju nalazi klju, sredite i cilj sve ljudske povijesti... na dnu svih promjena nalazi
se mnogo toga to je nepromjenjivo i ima najdublji temelj u Kristu koji je isti juer,
danas i uvijek.
ovjek je sredite i vrhunac svega, sve na zemlji treba biti ureeno prema njemu i zato
najprije analizira osobu ovjeka. On je ogranien tijelom, ali duhom nadilazi sveukupnost
stvari i dohvaa duboku istinu stvari. Razumom stvara empirike znanosti, a umom dosie
inteligibilnu stvarnost, potrebna mu je i mudrost. Dublji smisao ivota prepoznaje preko svoje
savjesti u kojoj je njegovo dostojanstvo i koja je zakon koji je Bog upisao u njega. Bez Boje
milosti, sam se ne moe usmjeriti prema Bogu. GS 21: po Kristu i u Kristu razrjeuje se
zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanelja, satire, a moramo drati da Duh
Sveti prua svima mogunost da se, na nain koji je Bogu poznat, pridrue tom pashalnom
misteriju (GS 22).
Koncil zahtjeva promicanje opeg dobra i potivanje ljudske osobe: sve to se protivi
samom ivotu, to povreuje integritet ljudske osobe, to vrijea ljudsko dostojanstvo i sl.

35

postupci sramotni su sami po sebi, dok truju ljudsku civilizaciju vie kaljaju one koji tako
postupaju, nego one koji nepravdu trpe i u proturjeju su sa Stvoriteljevom au.
Potrebno je uspostaviti dijalog i s neprijateljima, ali treba razlikovati zabludjeloga od
zablude i tako postii odgovornost i sudjelovanje svih te solidarnost za svakoga. Koncil se
bavi posebnim problemima u suvremenom svijetu, npr.:
promicanje dostojanstva braka i obitelji,
kulturalnog napretka,
naglaava neka naela o sveukupnom socijalno-ekonomskom ivotu,
bavi se pitanjima politike, izgradnjom zajednice naroda i
promicanjem mira.
Crkva je sposobna ujediniti ovjeanstvo i sve dovesti snagom Kraljevstva Bojeg u
partnerstvo s Bogom.
SVJEDOANSTVO CRKVE (III. pogl.)
Crkva ima svoj ivot, poziv, poslanje i slube. Ona treba pokazati da svijet vapi za
Kristom, a Krist vapi za svijetom ona izmeu te dvije stvarnosti. Ima zadau ljubiti svijet
i slijediti Isusa Krista, da bi svijet bio otkupljen. U slubi je svijeta: Bojim blagoslovom
skida prokletstvo s ljudske povijesti tu se prepoznaje njezina istinitost, vjerodostojnost i
odgovornost. Vjernici se spaavaju po tome koliko ljube svijet, koliko su spremni za njega
umrijeti, kao Isus jer samo ljubav spaava.
Obrada vjerodostojnosti Crkve pod vidom svjedoenja via empirica. Na tu
metodu svjedoenja (martyria) svode se i sve druge metode:
via sociologica pod sociolokim vidom njezine institucije; analizira se
institucija Crkve i pokazuje njezina vrijednost i potreba preobraaja;
via autoexplicativa ispituju smisao Crkve i svijet vjernika o njemu;
via hagiofanica istrauju svetost Crkve u njezinim svetakim likovima;
via significationis ispituje se crkveno sluenje svijetu.
A. IVOTNO DOGAANJE CRKVE
ivot Crkve odvija se na 3 razine:
1. navjetaj Rijei, tj. nauk,
2. liturgijsko slavlje, tj. kult,
3. moralni ivot.
Djela apostolska govore o 4 bitne djelatnosti Pracrkve, prema kojima se danas navode 4
slube Crkve po kojima Crkva navijeta, ivi zajednitvo, slavi sakramente i slui:
1. nauk apostolski martyria,
2. zajednitvo koinonia,
3. euharistija liturgia,
4. molitva diakonia.
Istraujui istinu i vjerodostojnost Crkve, ekleziologija posee za hermeneutskim
instrumentarijem, te se pokazuje vjerodostojnost na 2 razine:
1 objektivna vjerodostojnost pokazivanje izvora Crkve, tj. dokazivanje da ju je
Isus elio i ustanovio, te ju opremio svim sredstvima spasenja i slobode;
2 subjektivna vjerodostojnost istraivanje koliko se boanska stvarnost Crkve
odraava u ivotu vjernika jer oni su vidljivi kriterij istine Crkve (neophodno je, osim
znanja da postoji spasenje, znati i gdje se ono moe dobiti); Isus: Bit ete mi svjedoci
(Dj 1,8).
36

Crkva na Koncilu smatra da se lijek protiv ateizma moe oekivati od adekvatnog

izlaganja nauka, ali i autentinog ivota Crkve i vjernika. Crkva treba uiniti vidljivim Boga:
najprije svjedoanstvom ive i sazrele vjere,
ta vjera svoju plodnost oituje time to proima sav ivot vjernika,
o Bojoj prisutnosti meu nama najvie pridonosi bratska ljubav meu
vjernicima, koji se oituju kao znak jedinstva.
Tu je oitovana sva problematika vjerodostojnosti Crkve koju ekleziologija razrauje
metodom via empirica, tj. ispitivanjem svjedoanstva Crkve.
Svjedok je onaj tko je doivio i iskusio snagu milosti, koji se susreo s Kristom i koji
ivi u sili Duha Svetoga. Empirijska metoda fundamentalne teologije eli na Crkvi pokazati
efikasnost vjere i na njoj graditi vjerodostojnost. Njezina slabost je jer je pokazivala na
izvanredne vjernike, na svetost u povijesti i ostavljala dojam da je djelotvornost milosti rijetka
i izvanredna. Tako nije ukazivala na svetost u suvremenoj Crkvi. Suvremeni ekleziolozi
posiu za traenjem dogaanja milosti u Crkvu danas. Oni kritiki trae da se najprije
iskustvu vjere i svjedoenju istine svjesno okrene ministerijalna Crkva, kako bi
pokazala kojim putovima se moe doi do iskustva vjere i preobrazbe ivota. To je ve
ukazivanje na istinu Crkve i njezinu vjerodostojnost:
svjesnije prihvaanje pisane i propovijedane Rijei,
iskreno predanje molitvi kao razgovoru sa ivim Bogom,
temeljito obraenje.
Pokazivanje vjerodostojnosti Crkve:
1 hermeneutsko,
2 empirijsko-praktino,
3 povijesno,
4 svjedoanstvo milosti ili Duha Svetoga.
Na duhovni nain vjernici i svijet imaju osjeaj da u Crkvi ne djeluje samo ljudska, nego i
boanska snaga. Boja prisutnost moe se iskusiti na puno naina i ljudi su toga svjesni to
se oituje u odreenom strahopotovanju ljudi prema Crkvi. To nije samo zbog moralne snage
i autoriteta, nego vie zbog korijena te snage u Crkvi. Mimo ovog ukazivanja na istinu Crkve,
ona je ve vjerodostojna jer samu sebe ini vjerodostojnom. Privlanost boanskog u Crkvi
snanije je od svega drugog i temelj je zato ljudi cijene Crkvu. Svjedoenje Bojeg
Duha je daleko monije od svjedoenja i najmonijih svetakih likova. To ljudi spontano
izraavaju rijeima: Krist da, Crkva ne!.
Crkva je voena Duhom Bojim. Vjernik, bilo pripadnik ministerijalnog ili laikog
sveenitva, moe svojim naporom izazvati Boje milosre jer On dijeli darove prema mjeri
nae vjere, koja se hrani Bojom rijei, molitvom i sakramentima. Treba biti proroki
kritian prema vjernicima u Crkvi.
Navjetaj
Crkva je sluateljica, ali i navjestiteljica Rijei drugima. ivei Rije, ona svjedoi da
je istinita i vjerodostojna. Nastala je iz Rijei i njezina svrha je drugima prenijeti te Rijei.
Navijetajui, Crkva:
ujedno ini spomen, tj. podsjea Crkvu na Boji plan spasenja koji se ve dogodio i
stalno se dogaa, te tako pridonosi dogaaju spasenja meu ljudima i pokazuje silu koju
joj je ostavio Isus iz Nazareta,
otvara ljudima um za Boja djela stvaranja i spasenja,

37

 pomae i znanosti u otkrivanju zakonitosti svijeta i prirode,

posvjeuje da je Rije tijelom postala i da je, uzevi nau ljudsku narav, darovala
svima boansku, te tako pokazuje novo stvaranje i novu strukturu svega postojeeg.
Njezino navijetanje posadanjuje Isusa Krista jer svakome tko povjeruje dolazi Isus i u
njemu se nastani. Da bi mogla navijetati, ona posjeduje ustanove u kojima se ui kako
razumjeti i propovijedati Boju rije: crkvena sveuilita, teoloki fakulteti, visoka uilita,
instituti (katehetski, misionarski), razna dijecezanska uilita, osobito za sveenike
pripravnike. Kroz prouavanje Sv. pisma, uenje propovjednitva, govornitva, homiletike i
katehetike, osposobljavaju studente za navjetaj rijei. U misijskim djelatnostima se odgaja za
misijsku djelatnost. I iznutra Crkva ima razne oblike da Boju rije ljudi zasade u srca i po
njoj ive. Zato postoje biblijske skupine, ali i monake i redovnike ustanove gdje je
lectio divina, razmatranje Boje rijei, meditacija i kontemplacija. Tome slue i molitvene
skupine i duhovne vjebe. Rije susree ovjeka:
1 izvana Isus nas ui sluati Rije,
2 iznutra Duh Sveti, kao nutarnji uitelj, ui primijeniti tu Rije.
U slubi Boje rijei je niz djelatnika:
1 Bog koji govori;
2 Rije Boja izila od Oca koja govori; izgovorena Rije koja je tijelom postala i
prebiva u Crkvi;
3 Duh Sveti po kojemu se dogaa ta Rije, koji ju oplouje, utjelovljuje i sam
prebiva kao dua Crkve u njoj.
Crkvu ine vjernici s 2 slube:
1 ministerijalna slui vjernicima, crkvena;
2 laika slui svijetu, svjetovna.
U Crkvi su razliiti ljudi, nemaju svi jednake milost, darove i sposobnosti. ovjek je ispravan
po tome koliko sudjeluje sa sposobnostima koje mu je dao Bog:
u sreditu su, sluaju i ive Rije,
formalno su tu, ali osjeaju pripadnost Crkvi i u njima se Rije na neki nain
dogaa,
na rubu su, ali ele biti dio Crkve,
katekumeni se spremaju da budu punopravni lanovi,
simpatizeri osjeaju da je tu istina i Boja prisutnost, ali nemaju dar za
ukljuenje u crkveni ivot.
Rije je u Crkvi utjelovljena i eli postati vidljiva kao u Mariji, ona je u Crkvi kao:
1 izgovorena,
2 napisana i
3 osobna.
Vjerodostojnost Crkve je i u tome posvjeuje li ona svijetu tu prisutnost Rijei u njoj i
svijetu. U njoj se Rije:
pouava teologija,
budi vjeru kerigma,
propovijeda propovijed,
ita Sv. pismo,
kreira liturgiju,
sve dri, stvara, otkupljuje, mijenja ovjeka i svijet.
Kada se promatra izvana, Crkva ima sve knjige SZ-a i NZ-a koje je usvojila Pracrkva, a
kasniji koncili potvrdili kao kanon. Ona se razvijala kao stablo, a da pritom nije mijenjala
svoj identitet iako je povijesno rasla, crpi istu snagu i raa istim plodovima kao Pracrkva.

38

II. vat. sabor: u Katolikoj crkvi je supstancija Crkve, tj. cjelovitost onoga to je Isus preko
apostola dao ovjeanstvu. Izvorna istina i uvjerljivost Crkve je Duh Sveti. Crkveno
uiteljstvo je izraz cjelovitosti Crkve: oslukivanje njezine vjere (sensus fidelium) i
oslanjanje na milosne darove Duha. Stalnost i vjernost uiteljske karizme i vjera Crkve je
garant istine Crkve na podruju navjetaja. II. vat. sabor je bio izraz Isusova navjetaja,
navjetaja Pracrkve, crkvenih otaca, drugih faza Crkve i sklad teolokih istraivanja i
uiteljskog iskaza vjere.
Crkva ne smije imati izgovore da ne moe gorljivije i bolje navijetati Boju rije,
budui da radi Boje djelo. Zato su nuni proroci koji trae vjerodostojnost, a to
upozoravanje na istinu Crkvu oslobaa i pomae da ide urnijim koracima za Utemeljiteljem.
Liturgija
Liturgija je slavljenje sakramenata kao specifinih izvora milosti. Pitamo se je li
Crkva ostala vjerna pri dijeljenju sakramenata Pracrkvi kao modelu za sve epohe Crkve?
Katolika crkva zadrala je svih 7 sakramenata koje su drale pravoslavne (prije shizme) i
protestantska (prije reformacije). Unutranje strukture tih sakramenata ostale su u bitnome
vjerne prvotnom izvoritu.
Istinitost gledamo pod vidom vjernosti dananje Crkve izvornoj, a vjerodostojnost pod
vidom uvjerljivosti ljudima koji Crkvu promatraju izvana ili je prouavaju iznutra da bi u
njoj nali znakove vjerodostojnosti. Pitamo se:
ima li Crkva sva sredstva po kojima se moe postii evaneoska savrenost u istoj
mjeri kao u prvoj Crkvu?
ini li ona dovoljno da ljudima uvjerljivo pokae djelotvornost sakramenata kako bi
bili privueni da ih uzmu i postanu slobodni?
Na Petrovoj slubi je da se prva obrati, pa zatim uvrsti najprije ministerijalno sveenitvo, a
zatim sve vjernike. Gorljivost, napori i traenje Bojeg kraljevstva ve su veliki znak
vjerodostojnosti Crkve. Ona je na putu i nikada nije dovoljno vjerna, nego treba postati
vjerna i zato se njezina istina oituje u priznanju i kajanju, bitna karakteristika Crkve je nada.
I u asoslovu vidimo vjernost istini Crkve u svim epohama: sadri tekstove Sv. pisma,
crkvenih otaca, srednjovjekovnih teologa, svetaca i velikana novijeg doba, papinskih i
koncilskih dokumenata. Prouavajui liturgiju moemo doi do istine i vjerodostojnosti
Crkve. Liturgijsko slavlje neposredno otkriva njezinu ukorijenjenost u Bogu jer u znakovima
sakramenata, a posebno euharistije (koja je prema SC izvor i vrhunac svega djelovanja
Crkve) izraava se njezina boanska mo i poslanje.
Sakramenti su znakovi (materijalni, ovozemaljski, nemoni) koji pokazuju milost
(svemona, duhovna, boanska) koju daju. Crkva je prasakrament, mjesto na kojem se
dogaaju sakramenti. Sakramenti su milosni izvori kojima se vjernici hrane da bi bili
sposobni pobijediti zlo. Da bi to postalo djelotvorno, Crkva moli, priznajui svoje slabosti i
traei da se u njoj nastani Boji ivot.
Religije trae Boga, a Crkva navijeta da je spas doao. Kranin je drugaiji od ljudi
u svijetu i po slavlju euharistije gdje se hrani Kristovim tijelom i krvlju, ispunjajui se
Bojom rijeju i silom Duha Svetoga. Smisao Crkve je spasiti svijet.
Razlikujemo:
1 liturgija slubeni kult Crkve, ustanovljena od Krista; odozgor je, ex iure divino;
to su sakramenti (osobito euharistija) i asoslov;
2 puka pobonost privatni kult vjernika, oblikovali su je ljudi; to su razni
blagoslovi, hodoaa, krini put, molitve, litanije, krunice;
3 Crkva je i mjesto dogaanja mnotva privatnih molitava i vapaja Bogu za pomo.
Sve to izravno posreduje milost koja preobraava vjernike, te postaju sve uvjerljiviji
lanovi Crkve, svjedoci milosnog djelovanja i sve su ukorijenjeniji u Boju narav.
39

Moralni ivot
Crkva je pozvana da ivi evaneoski etos. Dri se prirodnog zakona, 10 zapovijedi SZ-a,
no specifinost njezina morala je nova zapovijed ljubavi prema Bogu i blinjemu i
prema neprijatelju ti je ispunjenje Zakona, ali i sloboda od zakona. Moral Crkve trai da
vjernik bude kao Isus, da ide za Njim, pozvan je da zlo pobjeuje dobrim.
Oboruan silom Kraljevstva Bojeg, vjernik se i u moralu moe pokazati drugaijim od
svijeta i njegovog mentaliteta. Da bi se mogao ivjeti evaneoski moral, potrebno je
disciplinirano voditi duhovni ivot. Uz Boju rije i sakramente treba ukljuiti:
1 molitvu kojom odgovara na Boji poziv i
2 askezu koja obuhvaa pokoru, post, milostinju, odricanje, disciplinu.
Kranski moral, utemeljen na Bojoj istini, dobroti, ljepoti i zajednitvu,
najsavrenije spaava ovjeka to je odluka za vrednote, a protiv grijeha. Crkva ne samo
da ovjeka zove na evaneoski moral, nego mu i daje milost za ivljenje tog morala
najvea pomo mu je susret s Bogom, a do toga vodi obraenski ivot, sluanje Boje rijei,
priznavanje vlastitih grijeha i ustrajno molitveno traenje susreta s Bogom.
Moralna teologija razradila je kodeks moralnih vrednota, sistematizirala kriterije
razlikovanja duhova, nain voenja duhovnog ivota i razne mogunosti dolaenja do
duhovnog iskustva. Otkrila je gdje su uzroci i korijeni grijeha i kako ih iskorijeniti.
Moral je kriterij prepoznavanja onoga tko ivi evanelje Crkva je vjerodostojna
tamo gdje moe pokazati herojsko ivljenje njezina morala. Moralni ivot je zato snaga i
slabost Crkve. Ljudi se ne pitaju ide li tko u crkvu, nego preobraava li ga to sve, lei li u
tome novi ivot (po plodovima ete ih prepoznati).
Razliiti su ljudi, ali Bog vidi srce:
iskreno se trude, ali postiu tek male rezultate istiniti su,
ne trude se, ali su po prirodi dobre naravi i dobri su,
trude se i vide se sjajni tragovi Boje snage to su jasni znakovi vjerodostojnosti.
Svjedoenje, zajednitvo i sluenje
Plod novog ivota (moralnog) koji se oituje u nasljedovanju Isusa Krista:
1 svjedoenje = martyria,
2 zajednitvo = koinonia,
3 sluenje = diakonia.
Kad se vjernik prepusti vodstvu Duha Svetoga, poinje svjedoiti, svjesno raditi i ivjeti za
druge, poinje ljubiti ljude onako kako ih je ljubio Isus, te tako u sebi oblikuje Isusa koji
postaje vidljiv u svijetu. Milost Duha i ovjekovo nastojanje oko duhovnog ivota postaju
svjedoenje Duha i vjernika.
Pojam svjedoiti i oblici tog pojma:
u SZ-u 166 puta, a
u NZ-u 168 puta.
Bog po svjedoenju vjernika postaje vidljiv. Isus je govorio i o onima koji sablanjavaju:
da bi bilo bolje da si objese mlinski kamen o vrat i strmoglave u dubine mora. Od poetka se
Bog trudi ljude privui k sebi i tko sablanjava, protuslovi Bojoj djelotvornoj brizi i
beskrajnoj ljubavi u tome je zloa antikrista.
Svjedoiti znai: ljubiti Boga, ivjeti u skladu s Njegovom voljom. Ljubav stvara
zajednicu, a povezanost s Bogom sveope zajednitvo (koje je plod te ljubavi). ivei
zajednitvo, ovjek svjedoi Boga. Crkva kao zajednica ima zajednitvo znak toga je
Petrova sluba. Bitna zadaa Crkve je ekumenizam i stalna spremnost na dijalog i pomirenje.
40

Bog daje ovjeku sakramente i po njima snagu i milost da se priblie Bogu i postanu
vidljivi znak Boje prisutnosti u svijetu i svjedoi o istinitosti i vjerodostojnosti Crkve.
Vjerniko svjedoenje je jako bitno jer pomae svakom ovjeku da nae smisao ivota.
GS 4: ovjek e uvijek eljeti da makar i nejasno sazna koje je znaenje njegova ivota,
djelatnosti i smrti. Ve sama prisutnost Crkve dozivlje mu u pamet ta pitanja. P. Ivan Pavao
II. u Tertio millenio adveniente: ovjek je put Crkve jer preko nje Bog trai ovjeka.
Zajednitvo je sadraj svjedoenja, a ono okuplja ljude u zajednitvo. Svjedoenje i
zajednitvo su kriteriji njezine vjerodostojnosti. Crkva mora znati abecedu:
kako se dolazi do iskustva vjere i snage Duha Svetoga,
kako se moli, tj. razgovara s Bogom,
kako se razumije Boja rije koja je predana,
kako se plodonosno prima sakramente...
Sluenje je zadaa Crkve jer Isus nije doao da bude sluen, nego da slui i ivot svoj
daruje za mnoge. Traio je da ministerijalni slubenici ne budu nositelji vlasti, nego
ljubavi, tj. da vlast vre kao sluenje, a ne vladanje. Crkva ima dvostruku zadau sluenja:
1 slui Bogu, primajui od Njega sve milosti za otkupljenje ovjeanstva,
2 slui ljudima jer sve to prima za njih.
Crkva treba traiti naine kako da mentalitet evanelja nadvlada u vjernicima i stvarati oblike
u kojima se dijakonija moe ostvariti, kako bi shvatili da: darujui se, oni primaju; lijeei
rane drugih, oni ozdravljaju,... Uz duhovno sluenje, potrebno je i materijalno, kulturno i
znanstveno jer nijedna potreba ovjeka Crkvi ne smije biti strana.
Svjedoiti, stvarati zajednitvo i sluiti drugima nain je kako Crkva postaje
vjerodostojna. Treba se uvati zabluda:
1 ne pokuavati ljudskim strategijama spaavati ljude, nego istovremeno Bojom i
ljudskom snagom (ora et labora); FeR upozorava teologe rijeima sv. Bonaventure:
Da ne bi mislio da je dostatno itanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez
pobonosti, istraivanje bez divljenja, paljivo motrenje bez radinosti, radinost bez
potovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Boje milosti,
prodornost uma bez boanski nadahnute mudrosti;
2 ne ljudima pomagati samo na psihofizikoj razini, zaboravljajui na temeljno
osloboenje koje se dogaa u otkupljenju; neophodno je poznavati ovjekove duhovne
dimenzije i egzistencijalne sastavnice; pneumatoloka antropologija, odn. antropoloka
pneumatologija nuna je za razumijevanje poslanja Crkve jer ovjek je otjelovljeni duh
ili oduhovljeno tijelo.
B. POZIV I POSLANJE CRKVE
Crkva u sebi nosi poruku i sadraj spasenja za itavu ljudsku povijest. Isus ju je
ustanovio kao nositeljicu Njegova otkupljenja i izabrao je da bude Njegovo tijelo preko
kojega On donosi svijetu spasenje. U svijetu nema niti jednog ovjeka koji bi mogao donijeti
spasenje osim Isusa Krista jer On jest Bog zato Crkva treba donijeti to spasenje svijetu. Isus
nije donio spasenje samo ljudima koji ive ili e ivjeti na zemlji, nego je otiao u pretpakao
da odande uvede u svoje kraljevstvo sve pokojne otvorene Njegovom otkupljenju.
Crkvu je Bog izabrao da bude znak Boje ljubavi i zato treba biti stalno otvorena
Bojim darovima, ali i svim ljudima. U tome je smisao poziva i poslanja Crkve. II. vat. sabor:
Crkva je novi Boji narod. Sv. Pavao: Crkva je novi Izrael. Ona je narod skupljen od Izraela i
svih naroda svijeta okupljen da bude Boji narod, kraljevsko sveenstvo to su ljudi koji su i
kao pojedinci uli poziv u srcu da pripadaju velikom Bojem narodu.

41

Crkva su ljudi koji su najprije POZVANI inicijativa dolazi od Boga:

1 stav Crkve je da bude Boja uenica treba uti i razumjeti Boji govor, te
prihvatiti sve sadraje koje Bog po njoj eli dati svijetu;
2 stav je obrat od svijeta k Bogu biti lan Crkve je prvenstveno obraenje,
potrebna je preobrazba mentaliteta.
Kraljevstvo Boje je prodor Bojeg svijeta u ljudski svijet, novina koja preobraava i spaava
svijet. Ta preobrazba krane ini ljudima Bojeg profila, nositeljima Bojih snaga zato e
ih nastojati iznutra nagristi, onemoguavati da budu uzori i svjetlo. Sv. Pavao pie
starjeinama Efeza: da e meu njih ui vuci okrutni koji ne tede stada, a izmeu vas e
samih ustati ljudi koji e iskrivljavati nauk da bi odvukli uenike za sobom (Dj 20, 29-30).
Crkva u svijetu predstavlja mjesto stalne borbe. Pozvana je teoloki promisliti Boju
rije objave kako bi razborito svjedoila o novom nebu i novoj zemlji. Treba preko
sakramenata i molitve upijati darove Duha i milosti da se odupre navalama zloga. Dano joj je
vodstvo apostolske sukcesije da u poslunosti uiteljstvu Crkve stekne sigurnost onoga u to
vjeruje treba suraivati s tim to je primila kako bi se to u njoj osnailo. Poziv je Boji dar i
zadatak upuen ovjeku u tom smislu moe se promatrati sva objava: ona pokazuje da je
bit Crkve poziv i njegovo ostvarenje. Prva zadaa Crkve nije obnova svijeta, nego
osposobljavanje lanova Crkve za obnovu svijeta: Isus je apostole pozvao najprije da budu
uenici, tek onda apostoli, tj. tek onda ih moe poslati drugima.
Crkva treba ostvariti odaziv na Boji poziv, koji je poput sjemena koje posjeduje svaki
lan Crkve odaziv se sastoji u tome da to sjeme njeguju i vode sve do ploda. Odaziv:
1 najprije je u sluanju Bojeg poziva, a
2 zatim u volji i praksi.
Bogu treba odgovoriti spremnim srcem, zatim odaziv ostvariti stalnim prakticiranjem, po
kojemu e se Isus nastaniti u njima i postati djelotvoran u svijetu tako vjernici postaju
sveti. Neophodno je pri tome razmatranje Boje rijei i njezino primjenjivanje na ivot, te
djelotvorno prihvaanje sakramenata i svestrana molitva. Takvo posveivanje sebe Kristu je
ostvarivanje poslanja Crkve.
Crkva je pozvana u prvom redu na exodus: kao Abel, Noa, Abraham, Izrael iz Egipta,
traili su ga proroci...i sam Isus: Ispunilo se vrijeme, pribliilo se Kraljevstvo Boje! Obratite
se i vjerujte Evanelju! (Mk 1,15) ulazak u to Kraljevstvo zahtijeva odricanje samog sebe,
uzimanje kria i hod za Kristom (usp. Mt 16,24). Evanelje jasno zahtijeva izlazak iz starog i
ulazak u novi mentalitet i ivot. Vjernik je pozvan u sebi ostvariti taj exodus obraenje je
uvjet da bi netko bio vjerodostojan lan Crkve.
Hrvatski biskupi u dokumentu Na svetost pozvani: Istinski susret s Gospodinom i
iskrena otvorenost njegovu Duhu vode do one preobrazbe itavog ivota koju nazivamo
svetost... sila tog iskustva i susreta mijenja osobu i svijet u kojem ivi. Drama
evangelizacije je u tome to mnogi propovijedaju to su nauili, a ne to su iskusili, vidjeli i
opipali. P. Pavao VI. u EN: svrha evangelizacije je unutranja promjena, Crkva ide za tim da
obrati osobnu i kolektivnu svijest ljudi. Sveopa Crkva na Koncilu, a i preko papa i biskupa
nauava da je obraenje (exodus) bitan element Crkve.
POSLANJE Crkva u sebi samoj nema smisao, nego u onima kojima je poslana.
Bonhoeffer: Isus je ovjek za druge (p. Pavao VI. preuzeo taj naziv). Suvremeni
eklezioloki radovi: bit Crkve je proegzistencija = bitak za druge. Ljubav je bitna snaga u
poslanju Crkve u ljubavi prema Bogu i ljudima se najsnanije oituje Boje Kraljevstvo jer
to je znak po kojem e drugi prepoznati Isusove uenike. Crkva bi trebala biti zajednica
koja voli svijet istom ljubavlju kojom ga voli Isus. Svijet se moe promijeniti toliko koliko
kranin dopusti da ga promijeni Boja blizina i snaga.

42

Poziv i poslanje poziv se bez poslanja moe pretvoriti u egoistino traenje Boje
blizine samo za sebe, a poslanje bez poziva moe ovjeka uiniti lanim prorokom,
zavoditeljem i frustriranim navjestiteljem nade:
poziv preko njega se dobiva sve to svijet treba za svoj oporavak, spasenje i
moralnu preobrazbu,
poslanje zahtijeva od vjernika da trai prikladna sredstva, metode i naine kako
da spasenje prelije u svijet.
Poziv i poslanje su Boji dar ovjeku, ali i zadaa. Spasenje se dogaa suradnjom Boga i
ovjeka. U paradoksu poziva i poslanja dogaa se unutarnja dinamika Crkve i svijeta.
Osnovni problem svijeta nisu patnja, smrt, katastrofe..., nego nehumanost, zlo, mrnja,...
Nije problem priroda, nego sam ovjek (Bonhoeffer: ovjek je sa svime iziao na kraj, samo
ne sa samim sobom). GS: korijen problema svijeta je u ovjekovu srcu da bi se to odstranilo
potrebno je ovjeka pribliiti Bogu, to je zadatak Crkve. Rjeenje ljudskih problema nije
samo u ljudskim rukama, nego i Bojoj pomoi. Na taj nain Crkva uvodi ovjeka na viu
razinu, gdje spoznaje smisao ivota.
Smisao Crkve je u Bogu koji eli k ljudima i ljudima koji ele do Boga posredniki
stoji izmeu svijeta i Boga. Korijeni Crkve su dublji od ljudskih razloga.
C. TROSTRUKA SLUBA U CRKVI
II. vat. sabor: Crkva je po pozivu i poslanju jedinstvena, razlikuje se po slubama. ((Lat.
munus = isto sluenje na dvije razine koje se bitno razlikuju, a ne samo po stupnju. Hrv. to
prevodimo sa sluba i dunost, ali i lat. sevitium prevodimo sa sluba.))
Sudionici slubi imaju trostruko djelovanje:
1. proroka,
2. sveenika sveenitvo vjernika i ministerijalno se razlikuju, ali imaju
i poseban udio u Kristovom sveenitvu,
3. pastirska ili kraljevska sluba.
1. Proroka sluba
Ona snagom Duha pogaa u srca i pripravlja ih za obraenje. Prorok oslukuje Boji
glas i prenosi ga narodu: upozorava na vjernost Bogu, predstavlja kritiku kranstva jer
zahtjeva stalno obnavljanje. Taj se govor oituje u navijetanju evanelja:
ministerijalno sveenitvo ga vri rijeju potrebno je da vjeruju to
propovijedaju, ive to vjeruju, propovijedaju ono to ive (EN);
laici ga u prvom redu vre ivotom i svjedoenjem.
2. Sveenika sluba
ona se oituje kod ministerijalnog sveenitva (koje posveuje laike):
u tumaenju onoga to proroci iznose, tj. pouavanju naroda,
u prikazivanju euharistijske rtve Bogu i
dijeljenju sakramenata.
laici prvenstveno vre duhovno bogosluje o tome LG: njihova djela, molitve,... ako se
vre u Duhu, postaju duhovne rtve ugodne Bogu po Isusu Kristu... tako, sve to radei
posvuda kao klanjatelji, posveuju Bogu sav svijet. Radei na vlastitom posveenju, laici
posveuju svijet, te sami postaju proroci za svijet.
Proroka i sveenika sluba proroka je usmjerena na promatranje Bojeg lica, a
sveenika je okrenuta Bojem narodu. Neophodno je da se sveenika stalno okree
prorokoj slubi.

43

3. Pastirska ili kraljevska sluba

To je vlast upravljanja:
biskupi crkvama upravljaju savjetom, uvjeravanjem, ali i primjerom i autoritetom i
svetom vlau (koja je sluenje); biskupova vlast je prava, redovita i neposredna, izvorna
vlast od Krista koja je oinska i zahtjeva da se uvijek saslua one kojima upravljaju;
laici trebaju spoznati unutarnju narav stvorenja kako bi svijet proeli Kristovim Duhom,
da bi u pravednosti, ljubavi i miru uspjenije postigao svoju svrhu; snagom Kristova Duha
mogu proiavati profane strukture i promicati vrednote.
U navedene 3 zadae je cjelokupna spasonosna djelatnost Crkve:
1 navijeta pouava u katehezi; proroki budi vjeru (kerigma) i tako evangelizira;
teologizira (znanost);
2 dijeli sakramente sakramentalne milosti potpomau ljudsku nemo na putu
obraenja.
3 upravljanjem vodi zajednitvo ono nastaje iz poslunosti, ljubavi i povjerenja
sveenitvu (ministerijalnom i opem).
U SZ-u te 3 slube bile su odvojene: proroci, sveenici i kraljevi. U Crkvi su sve slube
ujedinjene u svakom vjerniku, ali na razliite naine se oituju u pojedincima. Krani su
pozvani da budu sveti kako bi mogli posveivati svijet. Ministerijalno sveenstvo treba raditi
na osobnom posveenju kako bi mogli posveivati laike, a oni oslobaati.
Trostruka sluba u Crkvi je odraz trojstvenog djelovanja:
1 Bog Otac predstavlja izvor pastirsko-kraljevske slube izvor je svega, svime
upravlja, Sin Boji dolazi na svijet da ga spasi iz poslunosti Njemu;
2 Sin Boji predstavlja izvor proroko-nav
jestiteljske slube to je Rije Boja koja istovremeno navijeta i otkriva Oca, a opet je sam
Oeva slika; prorok je i izvor svih prorokih slubi;
3 Duh Sveti predstavlja izvor sveenike slube posveuje Crkvu, uvodi je u svu
istinu, ujedinjuje u zajednici i slubi, boravi u srcu vjernika kao u hramu.
Svekoliko Boje djelovanje u svijetu oituje se kao kraljevstvo Boje meu nama
Crkva je pozvana njega ustanoviti u narodima, navijetati, svjedoiti za njega, omoguiti
njegov rast. Danas ima iste slube koje otkrivamo u NZ-u: Petrova sluba u papama, polae
ruke na prezbitere i episkope, zadrala je akone, ali je uz njih razvila jo neke nie slube,
apostolsku sukcesiju predaje preko sakramenta sv. reda. Crkva je sakrament u kojem je
ministerijalno sveenitvo vidljivi znak Kristove prisutnosti:
sakramentom krtenja obnavlja tkivo Crkve,
sakramentom potvrde ga osposobljava za svjedoenje,
sakramentom euharistije ine Crkvu Bojom obitelji,
sakramentom pomirenja vraaju u zajednitvo,
sakramentom bolesnikog pomazanja lijee,
sakramentom sv. reda uvruju u ministerijalnom slijedu,
sakramentom enidbe blagoslivljaju poetke novih obitelji.
Crkva je zajednitvo u kojem zareeni slubenici stalno povezuju vjernike s
izvorom zajednitva, Presvetim Trojstvom. To je institucija kojoj su potrebne stalne slube

44

kako bi funkcionirala. Od biskupa i prezbitera trai se da odraavaju lik Krista jer njihova
vjerodostojnost je u poniznosti.
Laike se slube polako oblikuju. ivimo u vremenu potrebe za laikim slubama jer je
ministerijalnih sve manje. Vaan je odgoj laikih slubi uz teoloki studij, potreban im je i
duhovni odgoj. To nastoje nadoknaditi sudjelovanjem u razliitim crkvenim pokretima u koje
vodstvo Crkve esto nema povjerenja. Vjerodostojnost Crkve se tek oekuje u odnosu na
laiko sudjelovanje u cjelovitom ivljenju i sluenju u Crkvi.

III. dio: INSTITUCIJA CRKVE

UVOD
Kritike su potrebne jer pokazuju rane Crkve. Crkvu e pokrenuti oni koji vide njene
slabosti, ali se i sami angairaju da budu bolji, svetiji i vjerodostojniji. Njihov je ivot kritika
koja pokree druge.
Institucija je izvanjsko juridiko ureenje Crkve, slubenici koji je vode, dijele
milosti, navijetaju Boju rije. Ona je nositelj ureenog ivota Crkve i garancija prisutnosti
Kraljevstva Bojega u Crkvi, uvarica je onog nepromjenjivog. Cijenimo je ako se
usredotoimo na bitnu unutarnju dimenziju Crkve, tj. ako nam je pogled uprt u boansko.
ISUS KRIST I CRKVA (I. pogl.)
Osnovno pitanje: je li Isus htio osnovati Crkvu? Na temelju egzegetskih istraivanja to
se pitamo jer u NZ-u ne nalazimo nikakve juridike akte kojima bi se moglo utvrditi da je Isus
osniva Crkve jer su za to neophodni odreeni pravni ini (npr. Bog je savezom na Sinaju
Izrael ustanovio narodom Bojim, dao Deset zapovijedi, te ih je Mojsije pokropio krvlju
ivotinja). U NZ-u: Isus je doao izgubljenim ovcama doma Izraelova i eli graditi neku vrstu
eshatoloke zajednice koja bi bila novi Izrael.
Nasuprot tome je tradicionalna apologetika koja je u evaneljima iitala da je Isus
postavio odreene akte osnivanja Crkve (Mt 16,18; 18,18...). Neki egzegeti smatraju da je
to izvueno iz konteksta, te se tako tvrdi da je zemaljski, a ne uskrsli Krist ustanovio Crkvu
kao zajednicu odvojenu od drugih religioznih zajednica: okupljao je uenike, dao Petru
prvenstvo, prenio trostruku slubu na apostolski kolegij i nasljednike, ustanovio je
sakramente, Novu zapovijed ljubavi, Novi i vjeni savez i euharistiji, te novo sveenitvo na
Posljednjoj veeri tako je Crkve postala societas perfecta, ija je zadaa preko
institucionalno-hijerarhijske strukture prenositi spasenje svim ljudima.
A. CRKVA KAO SABIRANJE IZRAELA
M. Kehl: takva teorija je naputena iz dogmatskih i egzegetskih razloga nakon
Koncila. Krist je osnovao Crkvu i to teoloki vee uz Presveto Trojstvo i Isusovo
navijetanje Kraljevstva Bojega.
Lohfink: evanelja nisu povijesni izvjetaji o formalnom osnivanju Crkve, nego su
to svjedoanstva vjere koja Crkvu tumae u svjetlu navjetaja i povijesti Isusove osobe.
Suvremeni egzegeti u njima vide mjerilo za viziju Crkve jer ju tumae iz pouskrsne situacije.
U NZ-u je mnogostrukost teolokih akcenata u razumijevanju Crkve i njezina podrijetla:
Crkva je Boje djelo, utemeljena na Isusu.
S. Pie-Ninot (panjolski teolog): pitanje osnivanja Crkve javlja se ve kod luteranskog
teologa Reimarusa (17/18. st) koji smatra da Isus nije imao nakanu osnovati Crkvu, nego
restaurirati Davidovo kraljevstvo u Palestini. Nakon Isusova neuspjeha apostoli su poeli iriti
ideju o osnivanju Crkve. Ova je teza argumentima demantirana i odbaena.
30-ih god. 20-og st. Harnack, Sabatier, Tyrrell, Loisy, Bultmann: Isus nije imao viziju
nikakve forme Crkve. Linton smatra da je Crkva nastala kao konfederacija lokalnih
45

zajednica jer je parusija zakasnila nastao je katoliki oblik Crkve kao sakramentalne
zajednice (pod utjecajem helenizma i Rima).
Loisy: Isus je navijetao kraljevstvo Boje, a dola je Crkva Loisy smatra da je
zbog kraljevstva Bojega bila potrebna i zajednica ovaj argument ide protiv Harnacka koji
tvrdi da je Isus htio samo kraljevstvo Boje, ne Crkvu.
Braun (katolik) 1942. g. definirao novi konsenzus koji predstavlja novu teoloku etapu u
viziji osnivanja Crkve: Crkva je narod Boji posljednjih vremena koji je okupio MesijaSin Boji, on ima poetke u smrti i uskrsnuu Isusovu, a potvren je eshatolokim darom
Duha Svetoga na Pedesetnicu. Tako apostoli navijetaju i prije uskrsnua uspostavu
eshatolokog naroda Bojeg u koji trebaju ui i pogani.
Ksemann je 60-ih god. 20-og st. naglasio suprotnost Pavlove ekleziologije koja se
temelji na karizmama i ekleziologije Lukinih spisa koja je usmjerena na autoritet zareenih
slubenika. Posljednja je smatrana katolikom i ne odgovara volji povijesnog Isusa.
Ksemann govori o ranom kranstvu koje je izvorno (i o kanonu ispred kanona) to je stav
prokatolicizma koji je utjecao na mnoge (npr. katolikog teologa Knga).
Schnackenburg i Vgtle (katoliki egzegete): o Crkvi se moe govoriti tek nakon
Isusove proslave i Duhova. Pojava Crkve poslije Uskrsa u kontinuitetu je s povijesnim
Isusom i njegovim aktima kojima osniva Crkvu. Fries govori o nizu dijela iz kojih se
moe zakljuiti na Crkvu. Kng i Boff prekritiki to promatraju: ne govore o Isusovim
djelima koja bi se ticala Crkve, ali njegovo djelovanje postavilo je temelje pouskrsne Crkve.
U novije vrijeme nova egzegetsko-teoloka sinteza implicitna ekleziologija. S. Pie
Ninot 1986. g. u dokumentu internacionalne teoloke komisije govori o Isusovoj svijesti.
Implicitna ekleziologija govori o Bojem djelovanju u Izraelu i ljudskoj povijesti: Bog dalje
razvija Kraljevstvo Boje koje je zapoeo Isus, ostaje vjeran poetku koji poslije uskrsnua
povjerava Crkvi. Pravi Izrael posljednjih vremena je Crkva. Kranstvo je unutaridovski
pokret obnove koji prekida s farizejskim oficijelnim idovstvom. Tako Isusova smrt
transformira, ali ne prekida to djelo, nego nastavlja raditi na Bojem kraljevstvu koje je
zapoelo u SZ-u.
Teolozi njemakog govornog podruja promatraju osnivanje Crkve kao obnovu i
ponovno sabiranje Izraela. Lohfink je naglasio povijesnu povezanost izmeu preuskrsnog
Isusa i Crkve, te sabiranja Izraela. Crkva se definira polazei od Izraela i izravno je
povezana s Isusom kao spasiteljem Izraela. Izbor dvanaestorice je simbol itavog Izraela, a
Posljednja veera konani dar saveza koji Bog sklapa s Izraelom. U Isusovom djelovanju vide
naglaen judaizam i unutaridovski pokret koji bi trebao biti jezgra Crkve, prema Pie Ninotu
(ali i Veweyen, Werbick, Courth).
Mnogi se suvremeni egzegete slau s Lohfinkom: pojam sabiranje Izraela oznaava
ovisnost povijesnog Isusa i nastale Crkve. Isus 5 puta govori o tome da je poslan samo
izgubljenim ovcama doma Izraelova ili najprije sinovima Izraelovim eli cjelokupno
obnoviti Izrael koji e potpuno biti u slubi univerzalnog Bojeg kraljevstva.
Tijekom Isusovog ivota neki su prihvaali, a neki odbijali Isusov nauk, ali ni tu nije
nastalo neko organizirano odijeljeno tijelo unutar Izraela. Isus govori o stranom sudu i
potrebi obraenja. Werbick: Isus je navijetanjem zapoeo Crkvu, ali ne da ju je ustanovio kao
instituciju sa svim obiljejima. Crkva je ula u Isusov navijetaj da prakticira kraljevstvo i
zato je klica tog kraljevstva na zemlji ili u otajstvu je ve prisutno to kraljevstvo. Crkvu je
Isus htio i ustanovio, ali ne na nain kako je to mislila apologetika. Apostoli nisu
utemeljitelji Crkve, nego vie Isusovi pomonici pri sakupljanju Izraela. Matej pokazuje kako
je nastala Crkva u Isusovu djelu: Isus se pokazao pravim pastirom Izraelskog naroda; mora
postojati narod u kojem e kraljevstvo Boje dobiti svoj lik. Pripadnost Bojem narodu ne
posreduje se vie nacionalno, nego po obraenju.

46

Lohfink: Isus uvodi stari spasenjski Izrael u eshatoloki oblik nasljedovanja koji
odgovara Bojoj volji (Isusovi uenici, maleni kojima objavljuje usporedbe...) to kraljevstvo
sada prelazi na sve narode. Zato se ne moe govoriti o osnivanju novog Bojeg naroda, nego
on je ve tu i treba ga samo otkupiti.
Takvu viziju Crkve, uz Mateja, imaju i Pavao i Luka. Pavao razlikuje sinove Boje po
tijelu i obeanju: nisu svi koji po tijelu potjeu iz Izraela ujedno Izrael, nego oni koji su se
otvoriti Bojem obeanju, ali i oni iz drugih naroda koji po duhu pripadaju novom Bojem
narodu. Luka smatra da su dvanaestorica predstavnici pravog Izraela. Zajednica uenika je
kontinuitet pokreta sabiranja Bojeg naroda oni ostaju zajedno preko Velikog petka i
Uskrsa u Jeruzalemu i tako pokazuju kontinuitet pravog Izraela. Nakon kamenovanja Stjepana
vjerni Izraelci postaju Crkva, a nevjerni ostaju idovstvo. Bog je jednom izabrani narod uveo
u novu eshatoloku fazu njegove egzistencije. Lohfink: NZ vjeruje u Crkvu kao djelo
Boje, ne trebaju za tu koncepciju kategoriju osnivanja Crkve.
Werbick smatra da nije potrebna diskusija o smislu i temeljnoj strukturi postojanja
Crkve jer oni su ostvareni u nasljedovanju Krista. To znai da imaju udjela u Njegovu
poslanju, moi, svjedoanstvu, ali i nemoi.
Lohfink: Bog moe ustanoviti kraljevstvo Boje ukoliko oblikuje i promijeni konkretni
narod nerazdvojiv je dolazak kraljevstva Bojeg i novo eshatoloko stvaranje Izraela jer
Crkva i Izrael stoje u kontinuitetu. Odbacuje izjavu da je Isus uinio bilo kakve akte kojima bi
se osnovala neka zajednica odijeljena od Izraela. Apostoli su usmjereni na stari Izrael i zato
ciljaju na drutvenu promjenu toga naroda, ali Isus je htio od njega stvoriti po Bogu
eshatoloko novo stvorenje Izraela koje e imati primat ljubavi. On eli drutveno
promijeniti Boji narod, ali ne i drutvo openito i u tome je napredak objave.
Ali Lohfink nabraja i granice takvog poimanja osnutka Crkve: Crkva se ne moe
identificirati s Izraelom kojeg je Isus htio obnoviti jer ona je nakon uskrsnua ostala samo
dio Izraela. Odbijanje Isusa prisililo je Crkvu da raskid s dijelom Izraela uvrsti juridiki i
organizatorski zato se moe govoriti o Isusovoj nakani da ustanovi eshatoloki Boji
narod, ali ne u istom smislu o njegovoj nakani da osnuje Crkvu. Fundamentalna teologija
ima zadatak vrsto drati stalnu usmjerenost Crkve na itav Izrael jer se tek tako ona moe
neposredno odnositi prema Isusu. Isusova nakana osnovati eshatoloki Boji narod u njegovoj
sveobuhvatnosti u sebi obuhvaa i Crkvu.
Lohfink: Braucht Gott die Kirche Crkva je od poetka svijeta cilj Bojih zahvata.
Bog djeluje na odreenom mjestu u odreeno vrijeme i na odreenim ljudima (narod izgraen
na 12 plemena Izraelovih). On eli otkupljenje itavog svijeta. Da bi promijenio svijet iz
korijena, ne oduzimajui mu slobodu, poinje na jednom mjestu koje je vidljivo u ljudima
koji mu se otvore. Npr. s Abrahamom koji izlazi iz svog svijeta i ulazi u Boje planove. Lk
12,32: Ne boj se stado malo, jer je Otac odluio dati vam kraljevstvo na ovo Isus svodi
egzistenciju uenika i Boje kraljevstvo. Dio Izraela je odbio Isusa i Crkva je s
dvanaestoricom apostola ustanovljena kao novi Izrael posljednjih vremena, ali nije
dovrena dok se ne proiri na cijeli Izrael.
Rascjep izmeu Isusa i starog Izraela Isus je donio puno novih misli, pa ne moemo
govoriti samo o krivnji idova za razilaenje s Isusom, nego o vjernosti Izraela istini. Pred
pitanjem: treba li ostati vjeran Bogu otaca ili je Isus konani odgovor Boji na dugi put
Izraela?
B. ISUS JE USTANOVIO CRKVU
J. Ratzinger: samo je jedan Boji narod. U raznim Isusovim gestama vidi da je on htio
ustanoviti Crkvu: Isus je novi Jakob koji skuplja svoje sinove i osniva Crkvu (knjiga Das
neue Volk Gottes). Egzegetske hipoteze o osnivanju Crkve:

47

1 liberalna egzegeza Isusa reducira na etiku; On je protivnik institucija i nije mogao

osnovati Crkvu kao instituciju.
Novo otkrie nakon II. svjetskog rata: Mesiju se ne moe promatrati bez njegova
naroda; nastala su 2 smjera:
2 neoliberalizam eshatoloko znaenja Isusove poruke te se osnivanje Crkve protivi toj
eshatolokoj radikalnosti; On je protiv sveenika, kulta, institucije...
3 marksistiki smjer Isus je na strani proletarijata, a eshatoloki karakter Njegove
poruke znai kraj klasnog drutva, te nastaje suprotnost izmeu narodne i slubene
Crkve; Isus je na strani naroda, a protiv institucije.
Isus je navijetao kraljevstvo Boje (spominje se 122 puta u NZ-u). Ratzinger smatra da
se prema idovskom shvaanju tog pojma misli na skupljanje i oienje ljudi za to
kraljevstvo.
Jeremias (protestantski egzeget): smisao Isusove djelatnosti je okupljanje naroda
Bojeg posljednjih vremena. Tako je Ivan Krstitelj sakupljao eshatoloku zajednicu jer je
bio glasnik Mesije. Kraljevstvo Boje koje navijeta Isus oznaava sadanje Boje djelovanje.
Treba izreku Loisyevu promijeniti (Obeano je kraljevstvo, a doao je Isus) jer upravo je
Isus nutarnja toka sabiranja novoga naroda. Da je Isus htio Crkvu vidi se iz pitanja
uenika da im dade zajedniku molitvu. Jeremias zakljuuje: vlastiti molitveni red kod
religioznih grupa bitna je oznaka njihovog zajednitva. Uenici osjeaju da su oni nova
zajednica simbolizam sedamdesetdvojice oznauje broj neidovskih naroda, tj. Isusov
zahtjev da cijelo ovjeanstvo postane zajednica Njegovih uenika.
Ratzinger: Isus je htio ustanoviti i ustanovio Crkvu. Prvi Izrael nastao je na Sinaju tako
to je Bog dao svoje zapovijedi i ugovor potpisao krvlju ivotinja. Ustanovljenje novog
naroda Bojeg dogaa se na Posljednjoj veeri kada Isus daje novu zapovijed i prua
uenicima kale svoje krvi. Ta pashalna veera shvaa se kako veza jedinstva novog naroda
Bojeg, a Isusovo Tijelo je novi hram, sredite okupljanja Crkve. Isus tako navijeta novi kult,
a ustanovljenje euharistije je sklapanje saveza i konkretno ustanovljenje novog naroda
koji je postao iz Tijela i Krivi Kristove.
Ratzinger: da Isus nije mislio samo na okupljanje Izraela govori i NZ-ni naziv Crkva,
a ne Boji narod. Gr. ekklesia (lat. ecclesia) potjee od hebr. kahal = okupljanje
naroda. Misli se na sabiranje naroda Crkva je kultno sabiranje, mjesna zajednica i opa
Kristova Crkva. Okupljanje dvanaestorice jako je vano. Isus cijelu no provodi u molitvi
prije nego ih je izabrao, njima tumai prispodobe, pouava ih u osami, osposobljava da ine
djela koja je On inio, eli biti u njima i oni u Njemu. Na taj nain Isus je Otac dvanaest
sinova od kojih nastaje novi Boji narod. Sin ovjeji naziv koji je u Dn 7 simbolian i
oznauje Boji narod posljednjih vremena. Isus je dao ovlast vezanja i odrjeivanja
apostolima, a posebno Petru sve to upuuje da je htio i formalno ustanovio Crkvu.
Pie-Ninot: koncilski tekstovi ne slau se s koncepcijom osnivanja Crkve kako ju
postavljaju njemaki ekleziolozi. LG 2, 3 i 4: Crkva je izila iz Presvetog Trojstva. LG 5
spominje rijei ustanovljenje i Ustanovitelj, akti ustanovljenja (Gospodin Isus dao je
poetak svojoj Crkvi propovijedajui dolazak kraljevstva Bojeg). Isusova udesa dokazuju
da je Kraljevstvo ve dolo, a s njime i Crkva. Koncil time jasno ustvruje da je Isus
ustanovio Crkvu za svog zemaljskog, ali i nebeskog djelovanja.
Pie-Ninot navodi CTI iz 1985. g. dokument o ekleziologiji koji nabraja 10 etapa u
osnivanju Crkve: one ujedinjene pokazuju da se ustanovljenje Crkve shvaa kao povijesni
proces, postanak Crkve unutar povijesti objave. LG 2: Crkva je prikazana, pripravljana,
ustanovljena, oitovana i imat e slavni zavretak u tome se razvoju Crkve konstituira i
definitivna fundamentalna struktura Crkve. CTI iz 1986. g. dokument o Isusovoj svijesti o
samome sebi: postavio je konkretne ine koje je mogue protumaiti jedino u pripravi
Crkve koja e biti konano konstituirana u dogaajima Uskrsa i Pedesetnice. Govori se o

48

implicitnoj ekleziologiji kao izrazu Isusove nakane jer se ne tvrdi da je Njegova nakana
implicira izriitu volju ustanoviti sve institucionalne aspekte Crkve kako su se oni razvijali.
Povijest kranstva se temelji na Isusovoj nakani da ustanovi Crkvu. Crkvu postavlja kao
prasakrament s 3 bitne strukture, tj. sakramentalna aspekta koji predstavljaju ustanoviteljski
odnos, izvornost i ustanovljenje Isusovo u odnosu na Crkvu:
1 Krist je Ustanovitelj Crkve govori se o implicitnoj i procesualnoj ekleziologiji;
kraljevstvo Boje se nakon Uskrsa predaje Crkvi;
2 Crkva ima vanjski znak sastavljana je od boanskog i ljudskog, te je stoga otajstvo i
povijesni subjekt (sveta je i potrebna ienja); razlikuje ius divinum i ius
ecclesiasticum; u tome da u sebi nosi neto trajno i nepromjenjivo, vidi se vjernost Crkve
Isusu i njena vjerodostojnost i istina; kraljevstvo Boje je u njoj prisutno kao u otajstvu, te
je ona u odreenom smislu sakrament Kraljevstva;
3 nutarnji efekt milosti Isus je temelj Crkve i ostvarenje spasenjskih otajstava, posebno
naglaeno u utjelovljenju i pashalnom misteriju, te poslanju Duha Svetoga.
Zatim se obrauje Pracrkva koja je temelj i norma Crkve za sva vremena.
CRKVA U PRACRKVI (II. pogl.)
Potrebno je analizirati svetopisamske tekstove i razvoj Pracrkve tako moemo
zakljuiti o Isusovoj nakani osnivanja Crkve, nakani kako da je osnuje i uope je li ju
osnovao. To je via historica koje se razliito obrauje:
1 via historicographica analizira itavu povijest Crkve da se pokae da je ostala vjerna
Utemeljitelju (Kehl to upotrebljava);
2 via fundationis obrauje vjerodostojnost Crkve u njezinom osnivanju;
3 via Ecclesiae primitivae obrauje Pracrkvu i njezino razumijevanje Crkve i Isusove
nakane s njom (trai evanelje prije evanelja);
4 via primatus obrauje samo Petrovu succesio u rimskim biskupima kao factum
theologicum vjerodostojnosti Crkve;
5 neki obrauju pod vidom rimokatoliciteta...
Nas zanima obrada vanjske vjerodostojnosti Crkve (pitanje osnivanja Crkve, ispitivanja
Pracrkve, pitanje primata) vani su putovi 2., 3. i 4. obrade.
A. CRKVA ZA SVE NARODE
U evaneljima moemo nai i Isusove govore koji se protive univerzalnosti Crkve
(slanje uenika samo idovima), te neki smatraju da je to plod razmiljanja prvotne Crkve, a
ne Isusova elja. Neki smatraju da je prijelaz Crkve sa idova na pogane Pavlovo djelo, tako
da suvremena Crkva nije Kristova elja.
Neki tekstovi govore o partikularnosti, a drugi o univerzalnosti Crkve:
partikularnost se nalazi u 5 tekstova:
1 Mt 10,5-6: Tu dvanaestoricu posla Isus uputivi ih: "K poganima ne idite i ni u
koji samarijski grad ne ulazite! Poite radije k izgubljenim ovcama doma
Izraelova!
2 Mt 10,23: Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bjeite u drugi. Zaista,
kaem vam, neete obii gradova izraelskih prije nego to doe Sin ovjeji.
3 Mt 15,24: On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma
Izraelova.
4 Mk 7,27: A on joj govorae: "Pusti da se prije nasite djeca! Ne prilii uzeti
kruh djeci i baciti ga psiima.
5 Lk 19,9-10: Ree mu na to Isus: "Danas je dolo spasenje ovoj kui jer i on je
sin Abrahamov! Ta Sin ovjeji doe potraiti i spasiti izgubljeno! kod Zekaja.
tekstova o univerzalnosti ima barem 5 puta vie:

49

 Mt 8,11: A kaem vam: Mnogi e s istoka i zapada doi i sjesti za stol s

Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom
Mk 10,45: Sin ovjeji nije doao da bude sluen, nego da slui i ivot svoj
dade kao otkupninu za mnoge.
Mt 25,32: I sabrat e se pred njim svi narodi, a on e ih jedne od drugih
razluiti kao to pastir razluuje ovce od jaraca.
Mt 28,19: Poite dakle i uinite mojim uenicima sve narode krstei ih u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga
Mk 16,15: I ree im: 'Poite po svem svijetu, propovijedajte evanelje svemu
stvorenju.
Svim ovim tekstovima mogu se dodati i oni koji govore o Isusovoj mesijanskoj
svijesti, a time i univerzalnosti spasenja po Mesiji, npr. Mt 26,64: Odsada ete gledati
Sina ovjejega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim. aluzija na Dn 7,14.
Isus je htio da se kraljevstvo Boje utemelji u izabranom narodu tu se radi o
prioritetu, a ne o iskljuivosti. Kae poite radije (ili najprije), a ne ne idite drugim
narodima idovi imaju prvenstvo jer e se po njima blagoslivljati svi narodi, kako je to Bog
obeao Abrahamu.
Apostoli su znali da trebaju poeti sa idovima i onda nastaviti dalje propovijedati, ali
su se pitali kada treba poeti propovijedati drugim narodima i na koji nain e se to dogaati.
Petar je toga svjestan, ali i Pavao najprije doe u sinagogu, a zatim k poganima ako ga idovi
ne prime. Oni su stoga najprije ili idovima, oekujui da e im Isus preko Duha Svetoga
objaviti kada i kako e ii poganima 2 problema uoavaju:
1. mogu li kao idovi ii neobrezanima?
2. trebaju li se pogani obrezati ako ih se prima u Crkvu?
Oekivali su objavu, kao Petar u vienju na krovu u Jopi: sve ivotinje su iste i smije ih jesti.
Pavao: i pogani su sudionici obeanja Bojih u Isusu Kristu ta je tajna bila drugima
skrivena, a sada objavljena. Duh Sveti im je postupno otkrivao neke tajne to je i Isus
navijestio.
Zakljuak: Isus je htio Crkvu za sve narode. idovi su imali prvenstvo u redu
spasenja, a apostoli nisu znali kako pristupiti idovskom Zakonu kada budu ili meu
pogane. Na prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu apostoli potvruju injenicu da su
oekivali da im Duh Sveti to objavi: Zakljuismo, Duh Sveti i mi... (Dj 15,28).
B. KRALJEVSTVO BOJE I CRKVA
Na po. 20. st. Loisy: Isus je navijetao Kraljevstvo Boje, a dola je Crkva. Postoji
razlika izmeu propovijedanja Krista i Crkve, npr. to je vidljivo kod Luke: u evanelju je
pojam Kraljevstva Bojeg upotrebljen oko 40 puta (a u svim evaneljima zajedno 82 puta),
a u Djelima samo 7 (u stereotipnim izrazima). Crkva se u evaneljima spominje 2 puta (Mt
16,18; 18,17), a u Djelima 47 puta. Zato se pitamo je li se Isus bavio Kraljevstvom Bojim, a
apostoli pitanjem Crkve?
Sredinja tema Isusovog propovijedanja je Kraljevstvo Boje to je to?
Ritschl i Schleiermacher ga shvaaju u moralno-etikom smislu: unutarnja je snaga
ovjeka koji se dri vrednota;
Weiss, Schweizer i Werner naglaavaju eshatoloku dimenziju smatraju da je Isus
navijetao da e ono doi ubrzo nakon Njegove smrti;
Kuemmel smatra da e proi vie vremena do parusije, ali misli da to vrijeme nije
trebala ispuniti Crkva.
Isus je pretpostavljao da razumiju o emu govori kad je propovijedao Kraljevstvo Boje.
U SZ-u malkuth Jhvh rijetko dolazi, ee se spominje da Bog vlada i smatrali da e On i

50

u budunosti vladati. U vrijeme progonstva proroci govore o buduem vremenu u kojem e

Bog vladati. U toj vladalakoj moi Bojoj Ezekiel vidi sudaku mo, a Izaija govori o
spasiteljskoj moi Boga kao budueg kralja.
Isus poblie ne tumai to bi znaio taj pojam. Ponajprije Kraljevstvo Boje je
pojam Bojeg zahvata kao kralja koji vri sudaku i spasonosnu vlast nad stvorenjima.
Novi zahvat Boji ustanovljuje novi stadij tog Kraljevstva. Isus aludira na blizinu toga
zahvata u kojem e se na nov nain manifestirati Boja vlast. 3 su takva zahvata:
1 Kraljevstvo Boje je ve prisutno u osobi i djelu Isusa Krista spasonosno je za
one koji mu vjeruju; propovijeda se, ali je ve prisutno u Isusu. Ozdravljenja od bolesti,
istjerivanja zlih duhova znak su dolaska Kraljevstva Bojeg. Snaga kraljevstva Bojeg je
Duh Sveti, vidljiva je kod krtenja na Jordanu, ali i u Isusovoj osobi (Lk 5,17: sila ga je
Gospodnja nukala da lijei). Njega su apostoli iskusili prigodom slanja da lijee bolesti i
davanja vlasti nad zlodusima, tako da se i po njima oituje kraljevstvo Boje.
2 doi e u sili jo za generacije Isusovih sluatelja na Pedesetnicu silazi Duh
Sveti. Znak spasenja je to se iri evanelje na sve narode, ali i raspruju se idovi,
razara Jeruzalem kao znak suda nad onima koji ne prihvaaju kraljevstvo Boje. Mk 9,1:
Zaista, kaem vam, neki od ovdje nazonih nee okusiti smrti dok ne vide da je
Kraljevstvo Boje dolo u sili. Kraljevstvo koje je Isus donio prenosi se na njegove
uenike jer im obeava i alje silu Duha, a nakon uskrsnua im se ukazivao 40 dana.
3 eshatoloka faza kraljevstva Bojeg doi se na kraju svijeta u slavi, u vrijeme
koje je poznato samo Ocu i ispunit e se tako apsolutna Boja vlast. Zato je potrebno
bdjeti jer posljednja vremena zapoela su Isusovom smru i uskrsnuem.
Zakljuak: sredinja tema Isusovog propovijedanja i cilj Njegova dolaska je Kraljevstvo
Boje koje je u ljudima i po njima prelazi u svijet. Najprije se oituje u osobi Isusa Krista, a
zatim i u apostolima. Ono pretpostavlja ljude koji e ga prenositi i zato Isus ustanovljuje
novi Boji narod, Crkvu, ija je briga prenoenje kraljevstva Bojeg. Granice Crkve i
Kraljevstva Bojeg nisu identine. Isus je htio Kraljevstvo Boje i zato je osnovao Crkvu.
Njegova prva nakana je utemeljiti i na apostole prenijeti kraljevstvo Boje. Apostoli su imali
Kraljevstvo Boje, ali je trebalo organizirati Crkvu i utemeljiti je u svim narodima i zato se u
Djelima vie govori o Crkvi, a u evaneljima o Kraljevstvu Bojem. Crkva nije dovreno
djelo, ono to je u njoj ustanovljeno mora se razvijati.
C. CRKVA I PARUSIJA
Vrijeme Crkve je do dana parusije, a o njegovom asu zna samo Otac. U prvoj Crkvi
bio je mentalitet iekivanja kao da bi u njihovo vrijeme mogao doi Posljednji dan:
Pavao u 1 Sol 4: najprije e mrtvi uskrsnuti u Kristu, a potom emo mi ivi,
preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak;
Mk 13,30: nee uminuti narataj ovaj dok se sve to ne zbude.
Iz toga neki zakljuuju da je Crkva trebala postojati samo u prvoj generaciji kada se trebao
dogoditi svretak svijeta, ali kako se to nije dogodilo, produila je svoje djelovanje i prestala
je biti ono to je Isus elio.
Ako se uzme samo neki iskaz iz evanelja i njime se pokuava sve drugo tumaiti,
promait e se istina evanelja. Tako se slovo evanelja suprotstavlja njegovom duhu. Pavao
npr. u 1 Sol govori o skorom dolasku Gospodnjem, dok u 2 Sol opominje vjernike da sudnji
dan ipak nije tako blizu. Prva generacija znala je 2 injenice:
1. parusija e sigurno doi, ali
2. ne zna se vrijeme.

51

Isusova smrt je popraena znakovima koje je naveo kao znakove parusije: sunce je pomralo,
mrtvi izili iz grobova... Znai da se on dogaa u svakom narataju, a zavrit e kod
Gospodnjeg dolaska na kraju vremena.
D. ISUS OKUPLJA CRKVU
Sabor: Crkva je prisutna od postanka svijeta poela je sa stvaranjem ovjeka na
slinost Boju. Nakon grijeha se ve u klici otkriva kao stvarnost koja pokazuje da grijeh
nema zadnju rije. Crkveni oci je vide zaetu kod Abela (Post 4,4: Gospodin milostivo
pogleda na Abela i njegovu rtvu). Jo jasnije otkriva se kod Noe, u Abrahamu poinje nova
epoha Bojeg naroda, preko Jakova, Mojsija... a u punini se otkriva u Isusu, probija se
silom Duha Svetoga i vjeruje u slavan zavretak.
Lohfink: Boji plan s ljudima je Narod Boji. Ekleziolozi tvrde da Kraljevstvo Boje u
sebi ukljuuje narod jer u njima se utjelovljuje. Isus je imao na umu Boji narod kao
okupljanje svih (ekklesia). Sve to je Isus inio oznaava sveobuhvatnije perspektive nego
samo obraenje i sakupljanje Izraela novi i vjeni savez za sve ljude.
Shvaamo Crkvu kao pokret koji s Izraelom poinje i iri se na sve narode kao
sveobuhvatno posljednje djelovanje Boje na spasenju svijeta. Sva snaga Izraela je u
Crkvi stari Izrael je ponesen snagom Crkve. Crkva je veliki Boji pokret poeo sa
stvaranjem svijeta i specifino oblikovan nakon iskonskog grijeha. idovi kao cjelina nisu bili
sposobni prihvatiti novu fazu razvoja tog naroda, te e to jednom dostii. U evaneljima se
Crkva spominje 2 puta:
1 Mt 16,18: Ti si Petar stijena, i na toj stijeni sagradit u Crkvu svoju;
2 Mt 18,17: Ako ni njih ne poslua, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne poslua,
neka ti bude kao poganin i carinik.
Prijevod je u LXX rijei aram. qahal = okupljanje vrsto ureenog naroda Bojeg,
predstavlja religiozni kontekst. Ekklesia u sebi nosi sadraj aramejskog pojma, oznauje
stabilnost okupljanja naroda Bojeg. Iz kumranskih dokumenata saznajemo da qahal znai
sagraditi skup naroda znai da je to i Isusova nakana: osnovati Boji narod na vrstoj
stijeni (Mt 7, 24-27), onaj koji e sluati i vriti Njegove rijei. Temelj na kojem se moe
graditi Crkva je Petrova sluba. Lk 22,32: A ja sam molio za tebe da ne malake tvoja
vjera. Pa kad k sebi doe, uvrsti svoju brau.
Isus je okupljao uenike i apostole. Ne zna se toan broj uenika (pojam se u Nz-u
pojavljuje 170 puta). Spominju se 72 uenika, moda po uzoru na Mojsija koji ih izabire da
upravljaju narodom. Za njih je Isus imao posebnu ulogu jer posebno ih je pouavao: da budu s
Isusom i da ih moe poslati. Smisao uenitva je biti poput Isusa, tj. da Isus bude u ueniku i
uenik u Isusu. Okupljanje uenika i ostvarivanje Kraljevstva Bojeg se meusobno slau.
Meu uenicima bira dvanaestoricu apostola (nakon uzaaa biraju Matiju da bi ih
opet bilo 12). U tome gledamo Isusovu nakanu da okupi Izrael i iz njega i cijelog svijeta
ustanovi novu fazu Bojeg naroda: Crkvu. 4 puta se nabrajaju u evaneljima njihova imena:
Mt, Mk, Lk i Dj. U prvoj Crkvi bila su u usmenoj predaji, mnemotehniki su sloena u 3
etvrtine od kojih svaka poinje uvijek istim imenom. Prema tome, Isus je ipak neto
ustanovio i postavio neke ustanoviteljske akte. Cilj dvanaestorice:
1. da budu s Isusom, pa ih tek onda
2. alje propovijedati s onim to im je predao u ruke.
Isus utvruje: Ako ja prstom Bojim izgonim zle duhove onda je zaista s vama dolo
kraljevstvo Boje (Mt 12,28). Kraljevstvo Boje i Crkva su neodvojivi, prema tome dola je
Crkva kojoj je dao mo da izgoni zle duhove i lijei sve bolesti i nemoi.
Isus posebno pouava dvanaestoricu, izdvaja ih i vodi u osamu kako bi ih pouio. alje
ih da idu propovijedati i uiniti Njegovim uenicima sve narode. Prvo ih pouava, zatim alje
da proglaavaju radosnu vijest, da krste, da na Njegov spomen slave euharistiju, oprataju

52

grijehe, dijele sakramente u tome vidimo da je ustanovio novi kult. Isus im daje mo i
vlast da sredstva spasenja kroz sakramente dijele svim narodima. Njihova je snaga i
pobjeda Kraljevstvo Boje koje nose u sebi i dijele drugima.
Isusova nakana da ustanovi Crkvu oituje se i na Posljednjoj veeri gdje s njima sklapa
novi savez i stvara se novi narod Boji. Isus im daje novu zapovijed: Ljubite jedni druge
kao to sam ja ljubio vas (Iv 13,34). Jeremija, Ezekiel, Izaija to navijetaju. Sada je sam
Isus novo pashalno janje.
Sve ovo ne bi imalo smisla da Isus nije htio utemeljiti Crkvu za sva vremena tada bi
itavo Njegovo djelovanje ostalo bitno okrnjeno. Suprotstavljanje Njegovom djelu moemo
razumjeti upravo zbog nakane da osnuje novi Boji narod koji e obuhvatiti i one izvan
idovstva to Ga je dovelo do kria, ali i kotalo ivota mnoge njegove uenike. Iz svega
ovoga vidimo da je Isus doista imao nakanu osnovati Crkvu.
APOSTOLSKO NASLJEDSTVO (III. pogl.)
Kakvu Crkvu je Isus htio osnovati? Ona u sebi nosi sakramentalni znak. Izmeu laikog
i ministerijalnog sveenitva je bitna razlika jer sakrament svetog reda daje neizbrisiv biljeg.
Apostolska sukcesija:
koja poiva na svetom redu naziva se materijalnom, a ona
koja poiva na jurisdikciji formalnom.
Protestantski autori: vrenje vlasti u Crkvi protivi se Crkvi kao zajednici bratske ljubavi.
K. Barth smatra da vlast ne lei na apostolima, nego na propovijedanoj rijei.
Katolici smatraju da je Isus elio da apostoli imaju nasljednike te im je uz slubu rijei i
sakramenata dao i slubu upravljanja Crkvom. Webick smatra da bi trebalo prekinuti s tim da
ekleziologija mora utvrivati ius divinum u Crkvi kao glavnu zadau. Njoj je dana vlast
koja se moe vriti u nasljedovanju Krista, a ne u pravu kao u dravi.
U NZ-u se razliito tumai kako Isus utemeljuje Crkvu:
Marko uenici su kontrastno drutvo u kojem se slui, a ne vlada i trai se
obraenje od dosadanjeg naina ivota;
Ivan uenici su izabrani da svojim ivotom iz ljubavi donose plod i da njihov rod
ostane; Isus ih ini svojim prijateljima koji trebaju ostati u Njemu i On u njima; prema tome,
nositelj crkvene slube treba biti uz Isusa i djelovati in persona Christi.
Nastaje problem jer ekleziologija je u napetosti izmeu:
1 odluke da legitimira strukture Crkve kao ius divinum tada e postati
legitimacijska ideologija;
2 da bude znanost koja pomae da ministerijalna sluba ide putem nasljedovanja
Krista (ne samo juridikog prava na tu slubu) ako se odlui za ovu hermeneutiku
nasljedovanja u opasnosti je da suprotstavi proroku neposrednost i radikalnost
mnogostrukim institucionalnim posrednitvom.
Rahner: Crkva treba biti odgajana u bazinim zajednicama kako bi se juridiko i
evaneosko spojili, tako da autoritet ministerijalne slube ne bude autoritet strukture, nego
slobode i iskustva vjere. Metz: onaj tko eli spasiti treba biti odvaan. Vjera Crkve treba se
prenositi kao svjedoanstvo izvornog kranskog ivota u zajednicama.
Pitanje vlasti u Crkvi rjeava se u shvaanju Crkve kao communio unutar toga
zajednitva razlikuje se ope i ministerijalno sveenitvo (ima zadau voditelja zajednice).

A. ISUS ALJE APOSTOLE

53

Gr. apostolos = legat, glasnik. U LXX prijevod je aram. shaliah = legat ili
prokurator, tj. ovjek poslan s vlau u ime onoga koji ga je poslao. To je znaenje u
evaneljima apostoli su poslani da propovijedaju u ime Isusovo i imaju Njegovu vlast,
tko njih prima, prima Njega. Prema tome, apostol je poslanje s vlau da djeluju u ime onoga
tko ih je poslao. Poslanje je da propovijedaju oprotenje grijeha i svjedoe o Kristovom
uskrsnuu oni su propovjednici i svjedoci.
Pojam apostol nije bio koriten u Isusovo doba, nego u Prvoj Crkvi. Isus meu
uenicima razlikuje dvanaestoricu i sedamdesetdvojicu.
Mt govori o 12 apostola, a
Lk 6 puta upotrebljava taj pojam u evanelju, a 26 u Djelima;
Pavao ne govori o 12 apostola, ali apostolima naziva druge, npr. Barnabu. Poznavao
je dvanaestoricu kao prvotne svjedoke uskrsnua i k njima odlazi prije svog djelovanja.
Naziva Jakova, Kefu i Ivana stupovima Jeruzalemske crkve. On naziva apostolima
dvanaestoricu, zatim one koji su svjedoci uskrsnua i koji su od Krista poslani, ali i one
koje su apostoli poslali (Andronik i Junije);
apostolima su se kasnije nazivali i putujui propovjednici;
u patristikoj literaturi taj je izraz rezerviran samo za dvanaestoricu.
Temeljna oznaka apostola je poslanje od samog Krista s vlau koju On ima, da
rade u Njegovo ime. Sv. Luka dvanaestoricu naziva apostolima, ali 2 puta i Pavla tako
naziva, a i Barnabu. Razlikujemo:
neki su primili apostolstvo od samog Krista: dvanaestorica i Pavao;
neke su imenovali i potvrdili apostolima dvanaestorica;
crkveni apostoli koje su imenovali apostoli izvan dvanaestorice.
Trebali su imati istu slubu koju je imao Isus jer ih alje da vre djela koja je On vrio.
Svoju vlast Isus je predao dvanaestorici: vlast nad zlodusima, lijeiti bolesne, propovijedati
kraljevstvo Boje. Mt 18,1: pristupe uenici Isusu, te ih On pouava o tome tko je najvei u
kraljevstvu Bojem: tko slui drugima. Isusova vlast = ponizno sluenje i spaavanje
ovjeka pod svaku cijenu.
Isus ih pouava kako se trebaju vladati u Crkvi: tko je pogrijeio opomenuti ga treba...
Posljednja instanca koja treba opominjati grenike je Crkva jer tko nju slua, slua Isusa. U
vlasti Crkve se grenik suoava sa samim Kristom i Njegovom vlau. Mt 18,18: to god
sveete na zemlji, bit e svezano i na nebu.... Vezati i razrijeiti u idovskom rjeniku
oznaava vlast u zajednici, koja se ovdje potvruje izrazom to god. Te rijei dolaze od gr.
lyo i deo koje odgovaraju aramejskim izrazima asar sharah, to je u rabinskoj literaturi
tehniki izraz za ekskomunikaciju. U redovnom rjeniku oznaava je li neto u skladu sa
zakonom. Apostoli su znali za vlast ekskomunikacije. Kod idova je to mogao donijeti samo
Sinedrij. Vlast i mo apostola drugaija je od rabinske jer ono to oni odlue bit e
ratificirano na nebu. Isus poinje govor sa zaista, sveano im obeava da vre Njegovu
vlast u Njegovoj Crkvi i to onako kako ju On vri: to je izraz ljubavi za ovjeka.
Svu vlast koju je uskrsnuem primio od Oca Isus predaje apostolima: da uine sve
Njegovim uenicima... Oni participiraju na Njegovoj vlasti i imaju vlast obvezivati sve druge.
Jesu li apostoli svjesni te vlasti vidimo analizirajui Djela apostolska:
apostoli upravljaju dobrima koje vjernici donose pred njih, ali ta se vlast protee i u
ovjekovu nutrinu (otkrivaju prijevaru Ananije i Safire);
ustanovljuju sedmoricu akona; polau na njih ruke i upuuju ih u slubu; upravljaju
tekom situacijom Prve zajednice;
Prvi jeruzalemski koncil sazivaju i odluuju to cijela Crkva treba raditi i zakljuuju
oni i Duh Sveti.

54

Vlasti apostola se podlau vjernici, ali i Pavao koji je zajedno s Barnabom iao u
Jeruzalem k apostolima radi pitanja obrezanja pogana. Apostoli svoju vlast vre suvereno i
osjeaju se odgovornima. Tu vlast vri i Pavao, ali 2 puta odlazi k apostolima provjeriti
propovijeda li ispravno. Neki misle da Crkva ima vlast, ali ne i juridiku kau da je Pavao
karizmatiki vrio vlast, ne juridiki. Zato razlikuju Petrovu (juridiku) od Pavlove
(karizmatike) crkve. Ali Pavao sudi zbog grijeha (1 Kor 5,5), odreuje redoslijed u slavljenju
euharistije (1 Kor 11, 31-34), nareuje disciplinu i red u obdravanju karizmi... U 2 Kor trai
poslunost jer nastupa s vlau koju mu je dao Gospodin: da iznutra obvee vjernike,
zapovijedati, ali i nametnuti sankcije.
Prva Crkva ih naziva apostoli Kristovi znai da razumiju podrijetlo njihove vlasti i
stoga je successio apostolica znak da Crkva uvijek ostaje apostolska.
B. APOSTOLI ALJU SVOJE NASLJEDNIKE
Apostolsko nasljedstvo predstavlja milost i slubu koju oni imaju u Crkvi, a ona
se prenosi na sve one kojima su apostoli predali slubu. Po nasljedstvu se prepoznavala
izvornost neke Crkve jer ona tako prima milost, Boju rije i vlast. To primanje i predavanje
tradicionalna Crkva u hijerarhijskom obliku od apostola predaje i dalje prenosi.
II. vat. sabor Crkvama naziva zajednice koje su imale euharistiju, odn. one koje imaju
sakrament sv. reda po kojem se prenosi apostolsko nasljedstvo. Crkve su one zajednice koje
imaju biskupe kao nasljednike apostola, a sve druge su crkvene zajednice.
Indefektibilnost Crkve nije samo de facto, nego i de iure ona se ne moe
supstancijalno promijeniti to je obeano: i vrata paklena nee je nadvladati (Mt 16,18).
Ima hijerarhijsko ureenje.
K. Barth: apostolstvo je vjernost nauku koji su apostoli predali Crkvi, a to su bili od
Duha Svetoga postavljeni ljudi.
Capenhausen: apostoli trebaju biti samo svjedoci Uskrsloga, njihova se sluba ne
moe predavati.
Brunner: prava Crkva je samo zajednica s Kristom u bratskoj ljubavi, a svaka
juridika Crkva nije prava.
Cullman: apostolstvo je neto jedinstveno i ne moe se prenositi; biskupi i sveenici
trebaju u Crkvi, ali ne kao nasljednici apostola jer ono se moglo primiti samo neposredno od
Krista i prenosi se samo apostolskim spisima.
Praksa Prve Crkve: Krist je odredio da apostoli imaju trajne nasljednike koji ih
trebaju naslijediti u trostrukoj slubi (ne u svemu). Apostoli su:
izabrani i poslani od samog Krista,
svjedoci Uskrsloga,
utemeljitelji prvih Crkava,
primili su nove javne objave za cijelu Crkvu,
njima zavrava objava.
Samo je Isus Sin Boji to je sluba i poslanje koje nije mogao prenijeti, kao ni apostoli ove
karakteristike. Ali Kristovo poslanje se nastavlja preko apostola. On e ostati s apostolima
do kraja svijeta i biti im u pomoi pri vrenju Njegovih djela misli se da e On biti jedna
moralna osoba s apostolskim nasljednicima jer u njima ostaje prisutan.
Kao to je Isus odabrao apostole, tako i oni odabiru ljude kojima predaju svoju slubu.
Isusov primjer bio je normativan za apostole i Crkvu svih vremena. Tako su na koncilu
Prve Crkve u Jeruzalemu prisutni s jednakim mandatom i apostoli i od njih odabrane
starjeine. Pavao takoer dobiva mandati od Petra, Ivana i Jakova da ustanovljuje Crkve i
postavlja starjeine, te alje Tita i Timoteja kao legate da uvrste prve crkve.

55

C. BISKUPI, NASLJEDNICI APOSTOLA

Crkva je za svoje slube od poetka uzimala svjetovne nazive (ne religijske) zato
apostolski nasljednici nisu sveenici, nego nadglednici = episkopi, starjeine = prezbiteri i
sluge =akoni. Danas je ostao naziv za biskupe episkopi, a za sveenike prezbiteri.
Potrebno promotriti razvoj: u poetku je kolegijalno upravljanje Crkvama (vie
biskupa), a ubrzo prelazi na monarhijsko (biskup upravlja, ali tu su i prezbiteri),
polovicom 2. st.
Krajem 2. st. lokalnim crkvama upravljaju monarhijski biskupi koji su posvuda priznati
nasljednicima apostola. To govori Hegesipov fragment iz o. 170. g. (kod Euzebija
Cezarejskog, Crkvena povijest) on nabraja ak successiones episcoporum jer tada je
biskupska sluba ve bila tradicionalna i ona je osiguravala vjerodostojan nauk. Sukcesija i
pravovjernost bili su u meusobnom odnosu.
Irenej: Adversus Haereses (o. 185. g.) svjedoi da je Plikarp, biskup Smirne zareen
je od apostola i postavljen za biskupa, a kasnije je postao biskup Lyona. On prvi nabraja
imena rimskih biskupa po katalogu kako bi utvrdio podrijetlo biskupske stolice od apostola
jer to je bilo vrijedno za pravovjerni nauk.
Tertulijan: De praescriptione haereticorum (o. 200. g.) daje svjedoanstvo afrike
Crkve o odnosu izmeu apostolskog nauka i pravovjernosti: heretici se ne smiju pozivati na
apostolske spise jer su njihove teze daleko od nauka koji je sauvan u apostolskim crkvama.
Crkva prvog vijeka
Jeruzalemska Crkva
Djela apostolska svjedoe da su ondje bili: braa, starjeine (prezbiteri) i Jakov.
Prezbiteri su uz sveenike upravljali vjerom naroda u idovstvu. Ovdje su imali slubu djela
ljubavi, ali i udjela u odreivanju prave vjere, te sudjeluju na prvom koncilu u
Jeruzalemu.
Jakov je brat Gospodinov kojemu se Isus nakon uskrsnua ukazao uivao je velik
ugled meu idovima i kranima, ini se da je predstavljao duh i oglede Crkve meu
idovima. Struktura Jeruzalemske crkve analogna je onoj idovskog Sinedrija kojim
predsjeda Veliki sveenik ovdje prezbiteriju predsjeda biskup. Moemo zakljuiti da je
Jakov bio biskup (iako ga NZ ne naziva tako).
Pavlove crkve
Imale su slino, ali specifino ureenje. Pavao i Barnaba su crkvama Listre, Ikonije i
Antiohije postavili prezbitere. ini se da nema razlike izmeu prezbitera i biskupa, te je
bilo vie biskupa u svakoj crkvi, a nazivali su se prezbiteri. Predstojnici Crkve u zajednici su
kao oevi prema obitelji (npr. u 1 Kor kae da je Stefanin dom prvi plod koji je donijela
Ahaja). U Poslanici Filipljanima Pavao i Timotej pozdravljaju svete u Filipima sa biskupima i
akonima zakljuujemo po tome da je bilo vie biskupa, ali nije bilo prezbitera. U Pavlovim
crkvama mnogi su predstavnici zajednice, s razliitim nazivima, ali imena sluba im je ista:
briga za Kristovo stado.
Prema Pavlovim pastoralnim poslanicama Tit i Timotej imaju posebno mjesto meu
biskupima: upravljali su pokrajinama kamo ih je slao Pavao, a najvanija sluba bila je
postavljati prezbitere u crkvama, polaganjem ruku.
Petar u poslanici prezbitere smatra nadstojnicima Crkve. Prve Crkve su prema NZ-u
imale utvreno hijerarhijsko ureenje, nadstojnike (ija imena su razliita) s istom slubom.
Prema sluaju Timoteja i Tita vidimo da postoje ljudi koji su imali slinu slubu kao i
apostoli. Postojali su i apostolski muevi koji su upravljali cijelim pokrajinama, tj. kao
biskupi na elu pojedinih crkava koje su imale kolegijalno ureenje.

56

Klement Rimski (3. nasljednik Petrov) pie poslanicu Crkvi u Korintu (o. 96. g.)
povodom nemira jer je zbaeno nekoliko biskupa apostoli su postavili biskupe i akone i
odredili da nakon njihove smrti njihovu slubu trebaju zamijeniti biskupi. On ne spominje
prezbitere kao odijeljeni dio hijerarhijske slube, nego u su istom znaenju kao i biskupi.
Nasljednici apostola su viri eximii (Tertulijan: viri apostolici). Spominje mnoge
prezbitere i akone u korintskoj Crkvi znai da se tada upravljalo kolegijalno, ne
monarhijski. Iz Hegesipova svjedoanstva saznajemo da je ta Crkva u 2. polovici 2. st. imala
jednog biskupa i ve je tada upravljana monarhijski. Ali nejasno je kada se tono dogodio taj
prijelaz.
Ignacije Antiohijski napisao je (o. 107. g.) 7 poslanica na putu za Rim: 5 crkvama u
Maloj Aziji, crkvi u Rimu i Polikarpu. U svakoj, osim u poslanici Rimljanima on spominje po
imenu biskupa Crkve i monarhijsko ureenje smatra poznatim. Tvrdi da se zajednice koje
nemaju biskupa niti prezbitera ne mogu nazvati crkvama sluati biskupa za njega znai
sluati Boga i pridaje im isti autoritet kao i apostolima.
Polikarp, biskup Smirne (o. 107. g.): poslanica Filipljanima u uvodu pie Polikarp i s
njim prezbiteri crkve Boje. Ne spominje biskupe i trai podlonost samo prezbiterima.
I Crkva u Korintu (Klement Rimski svjedoi) i u Filipima su pavlove te se moe
pretpostaviti da su po. 2. st. zadrale kolegijalno ureenje. Iz Ignacijevih poslanica vidi se da
su crkve Sirije i Azije ve imale monoepiskopalnu formu koja je u narednim desetljeima bila
prihvaena posvuda.
Euzebije Cezarejski u Crkvenoj povijesti kae da je nakon Jakova u Jeruzalemskoj
crkvi bio izabran imun da upravlja idovsko-kranskom crkvom, a da u Crkvi u Antiohiji
postoje biskupi, prezbiteri i akoni.
Mnoge apostolske crkve imale su ili odmah ili ubrzo monarhijskog biskupa, to se
u nekim Pavlovim crkvama kasnije dogodilo, oko polovice 2. st. Ne moe se sigurno rei
kada i kako se dogodio taj prijelaz s kolegijalnog na monarhijsko ureenje. Sv. Jeronim pie
da se zbog nereda koji je nastao moralo prijei s kolegijalnog na monahiko ureenje, tako da
se jedan prezbiter pretpostavio drugima.
PETROVA SLUBA U CRKVI (IV. pogl.)
Vrhovnu slubu u Crkvi Isus je dao Petru i njegovim nasljednicima. Petar nije
primus inter pares, nema primat honoris, nego primat jurisdictionis znai da je meu
apostolima jedan po sluenju najvii i on moe meu braom u apostolatu u sluaju nesloge
donijeti odluku kojoj se svi moraju pokoravati.
Pravoslavci i konzervativni protestanti doputaju da je Isus u Crkvi dao apostolima
vlast, ali misle da Petar nije bio neto vie od primus inter pares. O. Cullmann priznaje
izvornost Mt 16,17-19 (r. 18: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit u Crkvu svoju i
vrata paklena nee je nadvladati, ali misli da se Petrova vlast odnosi samo na Jeruzalemsku
crkvu i prvu generaciju Crkve. Neki smatraju da je taj tekst interpolacija iz 2. st. u rimskoj
Crkvi to je odbaeno jer:
1 svi kodeksi, prijevodi i citati crkvenih otaca slau se da je tekst od poetka na tom
mjestu;
2 sam tekst sadri semitski karakter (termini bar Jona = sin Jonin, meso i krv,
Kefa, vrata paklena, vezati i razrjeivati) to je dokaz palestinskog podrijetla i
usmene predaje jer je logion predan aramejskim jezikom prije nego je preveden na grki.
Svi evanelisti svjedoe da je Isus imunu dao novo ime: aramejski Kefa (gr. Kefas,
Petar). Pavlove crkve poznaju ga po imenu Kefas (najee ga Pavao tako zove) ili
Petros (2 puta upotrebljava taj naziv), a ime imun ne upotrebljavaju.
Kad evanelisti govore o imunu ne upotrebljavaju Kefas (osim u Iv 1,42: Ti si
imun, sin Jonin, ti e se zvati Kefa... kada to izgovara Isus):

57

Mk i Lk ga nazivaju imun do trena poziva, a od tada ga zovu Petar;

Mt ga tako zove od poetka;
Ivan ga naziva Petar ili imun-Petar.
Evanelisti ime Petar upotrebljavaju jer je ono uobiajeno u Crkvi toga vremena. Prema tome,
oko 55. g. u Pavlovim crkvama poznat je pod imenom Kefas, a u vremenu kad su
pisana evanelja pod imenom Petar. Iako je Isus Ivana i Jakova nazvao Boanerges, to ime
nije se sauvalo. ak je i Isus nastavio nazivati imuna vlastitim imenom, ali novo ime je za
Prvu crkvu imalo veliku vanost i samo se iz toga moe rastumaiti sveope prihvaanje
novog imena u Crkvi.
Uskoro se ostalo potpuno na evaneoskom nazivu Petar. U ono vrijeme ni Kefa ni Petar
nisu bila osobna imena. Aram. Kefa = kamen, stijena to ime su onda razumjeli krani
idovskog podrijetla, ali za one iz helenistikog bilo je potrebno ime Petar (gr. petra =
stijena; petros = kamen ispravan prijevod aram. rijei je Petra). Prvim kranima bilo
je vano znaenje toga imena: Crkva je izgraena na stijeni koja je Petrova vjera za koju
je sam Isus molio da ne malake (Lk 22,32), prema tome ona je nerazoriva.
Lingvistika posebnost ovdje je to se imena nikad ne prevode, te se znaenje zna
samo u izvornom jeziku. Ali izuzetak se dogodio ovdje jer je prvim kranima znaenje toga
imena bilo vano. Uz sve to Prva crkva poznaje i predaju koja opravdava veliku vanost koja
je davana znaenju toga imena. Sve ovo ide u prilog povijesnosti ovog logiona.
U evaneljima ime Petar ima povlateno mjesto: 144 puta se spominje, pri nabrajanju
dvanaestorice uvijek je na prvom mjestu, drugi uenici se spominju kratko kao imun i oni
koji su bili s njim, aneo na grobu govori u Mk 16,17: Recite njegovim uenicima i
Petru... Isus ulazi u Petrovu kuu i ozdravlja mu punicu, iz njegove lae propovijeda, za sebe
i Petra plaa porez...
Mt 16, 17-19: Nato Isus ree njemu: 'Blago tebi, imune, sine Jonin, jer ti to ne
objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kaem: Ti si Petar-Stijena i na
toj stijeni sagradit u Crkvu svoju i vrata paklena nee je nadvladati. Tebi u dati kljueve
kraljevstva nebeskoga, pa to god svee na zemlji, bit e svezano na nebesima; a to god
odrijei na zemlji, bit e odrijeeno na nebesima.' tu su sadrane 3 metafore kojima se
izraava smisao Petrove slube:
1 metafora stijene poznata je jo iz kumranskih spisa. U rabinskom komentaru
Knjige brojeva ova metafora pripisuje se Bogu koji gradi svijet na Abrahamu. Isus takoer
govori o mudrom ovjeku koji gradi kuu na stijeni i ona se ne moe sruiti (Lk 6,47)
stijena nije temelj nego je baza, uvjet da bi kua bila sagraena na vrstom tlu. Isus kae
da ni Crkvu vrata paklena nee nadvladati jer je izgraena na stijeni. Na taj nain i Petar
daje vrstou Crkvi kao to stijena graevnom materijalu daje uvjete da se ne bi
razdvojili, tako i Petar ima vlast voditi sve lanove Crkve moralnom jedinstvu. Zato se
snagom njegove vjere i slube mogu nadvladati sva razjedinjenja. U Lk 22,32 Isus
navijeta napasti avla, ali i da e moliti da me malake vjera Petrova znai da je Petar
stijena zbog stabilne vjere (ne juridike vlasti) jer je njegova sluba plod Isusove molitve
za njega. Isusova molitva za Petra je stijena vjere na kojoj Crkva moe graditi
sigurnost vjerovanja.
2 metafora kljueva: kljuevi kraljevstva nebeskog (Mt zbog idova ne
upotrebljava pojam Bog) iz proroka Izaije (22,21-22) vidimo da je predavanje
kljueva znailo predavanje vlasti tako da onaj koji je primio vlast ima autoritet onoga koji
mu je tu vlast predao. U Otkrivenju se navodi da Isus ima klju Davidov (3,7) i da ima
kljueve smrti i podzemlja (1,18). Isus treba namjesnika u Crkvi koju On gradi na
zemlji na to da je tu rije o Crkvi upuuje i metafora stijene koja se odnosi na Crkvu
koju Isus gradi na Petrovoj vjeri.

58

3 metafora vezivanja i razrjeivanja izraz to god oznaava univerzalnost

Petrove slube u Crkvi. Petar po daru milosti, koji mu podjeljuje Kristova molitva, moe
procijeniti tko je u skladu s duhom evanelja (ekskomunikacija = juridiki se nekome
daje do znanja da se on sam iskljuio iz Crkve jer se odijelio od duha evanelja).
Sve metafore zajedno tumae jedna drugu: vlast kljueva i sluba stijene dana je samo
Petru, te se mo vezivanja i razrjeivanja u specifinom smislu daje njemu. Njegova vlast ne
iskljuuje da i apostoli participiraju na toj vlasti kao kolegij zajedno s Petrom nad
cijelom Crkvom ili kao pastiri lokalnih crkava. Vrhovnu i univerzalnu vlast Krist ima u
cijeloj Crkvi i nju namjesniki predaje Petru ne toliko da on u ime Krista tu vlast vri, nego
prije svega da Krist preko Petra vri svoju vlast to je vlast kojom se slui da bi se drugi
spasili. Tom slubom se ljudima daje sigurnost da mogu povjerovati u ono to Crkva
posreduje od Krista. Petrova sluba je sluenje vjeri vjernika. Naalost, tijekom povijesti se
ova vlast ponekad zloupotrebljavala.
Crkva vjeruje da se predanje vlasti razumije i iz Iv 21: Isus nakon uskrsnua 3 puta pita
Petra ljubi li Ga vie nego drugi i zatim mu kae Pasi jaganjce moje i pasi ovce moje. Ovo
21 poglavlje je dodano, ali napisano je u vrijeme nastanka evanelja (ne nakon) i nalazi se u
svim kodeksima. Iako je Ivan prvi prepoznao Isusa, Petar u cijeloj perikopi ima eminentno
mjesto. Prije davanja vlasti Petru, prethodi njegova trostruka ispovijest ljubavi prema
Isusu. Crkveni oci to shvaaju kao odgovor na Petrovo trostruko odreknue. Isus daje Petru
pastoralnu slubu lat. pasce = pasti osim davanja hrane znai i vriti ulogu pastira.
Izrazi pasti i pastir su esti u NZ-u, npr. Isus se naziva dobrim pastirom, a u 1 Pt je
nazvan pastirom i nadglednikom dua i prvakom pastira. Znai da je Petru povjerena
uloga pastira u zajednici koja mu je povjerena kao stado. Na Istoku je obiaj da se trostrukom
formulom, koja se treba ponoviti pred svjedocima, pridaje ugovoru juridika vrijednost.
Krist Petru povjerava svoje ovce, te ga tako postavlja kao svog namjesnika na zemlji:
kamen koji odbacie graditelji, a koji je postao ugaonim kamenom izabire uenika
da bude stijena na kojoj e izgraditi svoju Crkvu;
Krist koji ima kljueve Davidove daje imunu Petru kljueve kraljevstva nebeskog;
Krist koji je dobri pastir postavlja Petra za pastira cijelog stada.
Petar je u Prvoj crkvi od poetka imao vrhovnu vlast: trai da se odabere apostol umjesto
Jude, dri govor na Pedesetnicu, bilo je dosta da njegova sjena padne na bolesnike i bili su
izlijeeni, Bog ga udesno izbavlja iz tamnice, ima glavnu ulogu na 1. Jeruzalemskom saboru.
I istone Crkve u prvom tisuljeu sluaju Petrove nasljednike. Pavao mu takoer priznaje
prvenstvo i naziva ga, zajedno s Jakovom i Ivanom stupovima. Dvotisuljetna povijest Crkve
pokazuje da je Petar imao prvenstvo vlasti nad itavom Crkvom i da su mu to svi priznavali.
Biskupi Rima
Crkva je u 1. st. bila uvjerena da su rimski biskupi Petrovi nasljednici u sveopoj
Crkvi, kao to su biskupi u lokalnim crkvama nasljednici apostola. Petar treba druge apostole
uvrivati u vjeri kako bi sve Crkve bile izgraene na stijeni vjere i ta sluba ostaje
konstitutivni element Crkve svih vremena. Krist ostaje do kraja sa svojom Crkvom, prema
tome i Njegova molitva za Petrovu slubu koja se zato treba dogaati.
Postoji ovisnost izmeu jednog pastira i jedinstva stada. Krist je jedini pastir vjernika koji
je odredio Petra kao svog vidljivog namjesnika. Jedinstvo je konstitutivni element Crkve, pa
je zato i Petrova sluba za jedinstvo isto konstitutivni element. Factum ecclesiae je da Petar
treba imati nasljednike od 2. st. se biskupima Rima priznaje univerzalna vlast u cijeloj
Crkvi. Postoje i povijesni argumenti za to:
Petar je bio u Rimu ispod oltara Konstantinove bazilike pronaeni su ostaci kostiju
mukarca, zatim i natpisi koji svjedoe da bi tu bio Petrov grob, a na zidovima grafitni

59

zazivi Petru za pomo. Ovaj povijesni nalaz potvruje i tradicija Crkve koja je u
biskupima Rima vidjela Petrove nasljednike;
Irenej: Adversus haereses (o.185) biskupi Rima su Petrovi nasljednici i imaju
prvenstvo u cijeloj Crkvi (govori o vlasti nauavanja, ne jurisdikcijskom prvenstvu);
Tertulijan (o.200) tvrdi da je Klementa zaredio Petar za biskupa Rima;
Ciprijan (o.252) govori da biskupi Rima imaju Petrovu katedralu i Petrovo mjesto;
koncil u Sardici (343-344) u 3. kanonu odreuje da se u sudskom sporu svi moraju
obratiti rimskom biskupu i da sveenici razliitih provincija mogu pisati ad Petri apostoli
sedem;
Optatus Milevitanski (o.370) protiv donatista Palminijana pie da ne moe nijekati
da je u Rim Petar donio svoju katedru na kojoj sjedi glava svih apostola, Petar, i u kojoj
svi uvaju jedinstvo;
Jeronim (o.374) papi Damazu tvrdi da je on lan katedre sv. Petra na kojoj zna da je
sagraena Crkva;
Augustin (o.400) nabraja niz rimskih biskupa koji su naslijedili Petra;
koncil u Kartagi (o.417) pie p. Zosimu da odluka p. Inocenta I. protiv Pelagija mora
ostati jer se protiv papine odluke ne smije nita uiniti;
Prosper Akvitanski (o.429) protiv pelagijanaca kae da se Prva stolica sv. Petra
suprotstavila toj kugi;
Efez (431) papin legat rekao je da je sv. Petar prvak apostola, stup vjere i
Katolike crkve i da sve do sada ivi u svojim nasljednicima;
Petar Krizolog (449) heretiku Eutihu pie da treba posluati sud Rimske stolice jer
tamo sjedi sv. Petar na svojoj stolici;
Kalcedon (451) na poslanicu koju je poslao p. Leon I. carigradskom patrijarhu o 2
naravi u Kristu svi su biskupi uzviknuli: Tako je Petar progovorio preko Leona!
Vidi se da su zapadna i istona Crkva priznavale biskupima Rima da su nasljednici
Petrovi i Katolika Crkva je do danas stajala uz tu istinu.
Takoer iz prvih stoljea moemo vidjeti koliku ovlast imaju rimski biskupi:
izmeu crkavam Male Azije i Rima nastao je spor oko dana slavljenja Uskrsa na
Istoku su slavile 14. nisana u petak, a na Zapadu u nedjelju. P. Viktor je (190. g.) zatraio da
slave prema zapadnom obiaju, ali nakon protivljenja prijeti da e ekskomunicirati biskupe i
Polikarta ako to ne prihvate. Irenej podsjea papu da su i pape prije to tolerirale, te da je
potrebno ouvati mir. Nakon to saziva sinode biskupa Polikart ostaje pri svom miljenju. Iz
svega ovoga vidimo da je papa imao svijest univerzalne i vrhovne vlasti nad cijelom
Crkvom, kao i svijest da biskupi Crkve priznaju tu vlast.
u 3. st. p. Stjepan I. trebao je razrijeiti pitanje trebaju li se ponovno krstiti oni koji su
bili krteni u herezi. Unato suprotnom miljenju nekih biskupa odluio je da to nije
potrebno. Zbog toga ga napadaju biskup Firmijan (biskup Cezareje) i Ciprijan (Afrika). Iz
toga se jasno vidi da je papa svjestan da ima vlast tako odrediti i time si pripisuje primat
jurisdikcije nad cijelom Crkvom i to svoje pravo temelji na Petrovu primatu. Ovi
biskupi napadaju papinu odluku, ali ne i vlast, ali cijela je Crkva prihvatila tu odluku.
u 4. st. p. Julije I. odran je koncil biskupa koji su pristajali uz arijanizam koji je
svrgnuo Atanazija s biskupske stolice u Aleksandriji. Nakon Konstantinove smrti on se
moe vratiti, ali postavljen (od euzebijanaca) je drugi biskup i oni apeliraju na papu, koji
saziva sinodu u Rimu i proglaava Atanazija nevinim. Iz ovoga se vidi da je papa svjestan
da ima pravo prosuditi u stvarima izmeu biskupa najviih crkvenih slubi, i to ak na
Istoku.

60

 koncil u Sardici (343-344) eli pomiriti te dvije strane i donosi kanone prema kojima
priznaje (ne dodjeljuje) pravo da bi biskup koji bi bio osuen od provincijske sinode mogao
apelirati na Rim. Svi biskupi se trebaju pozivati na Petra kao lanovi kolegija na glavu
kolegija.
u 5. st. je obilje dokumenata koji pokazuju da su rimski biskupi bili svjesni vlasti
jurisdikcije nad cijelom Crkvom i svi se pozivaju na Petra kao razlog svoje vlasti
osuda Nestorija od p. Celestina I. (430) iril Aleksandrijski pie papi o Nestorijvu
nauku, ali i Nestorije pie. Papa saziva sinodu koja je osudila Nestorija. Car Teodozije na
Nestorijev nagovor saziva koncil u Efezu (431) na koji papa alje svoje legate i Nestorije je
opet osuen. Koncil papi pie o rezultatima i ostavlja odluku hoe li svrgnuti s biskupske
stolice Ivana iz Antiohije tu se vidi da mu priznaje vlast (i biskup Aleksandrijski iril) da
sudi ak i o svrgavanju carigradskog patrijarha. Znai da rimski biskup ima veu vlast od
bilo kojeg patrijarha i biskupa i tu vlast priznaju svi biskupi: istoni i zapadni.
Nigdje se ne zapaa postupni rast, nego se od poetka papama priznaje jurisdikcija nad
cijelom Crkvom iz samo jednog razloga: sjede na Petrovoj apostolskoj stolici.
UITELJSTVO CRKVE (V. pogl.)
Crkva ne moe biti vjerodostojna ako crpi evaneoske istine samo ljudskom mudrou
i zato je Isus ustanovio uiteljsku slubu u Crkvi. Dao je kolegiju apostola autoritativno i
nezabludivo uiteljstvo da bi Njegovu objavu:
neiskvarenu uvali,
autentino tumaili i
spasonosno navijetali.
Karizma uiteljstva nije bila privilegij pojedinca, nego konstitutivni element. Lat.
magisterium moe biti:
1. znanstveno kad trai pristanak razuma zbog samih razloga u stvari (ne
zbog autoriteta uiteljstva);
2. svjedoko kad trai pristanak zbog autoriteta svjedoka, iako se za to ne
vidi nutarnji razlog; ono moe biti:
a) svjetovno kad se radi o pristanku na svjetovnu stvar;
b) religiozno kad svjedok govori u ime Boje i motiv pristanka je
Boji autoritet.
Uiteljstvo navijeta evanelje, te stoga u sebi nosi vjeni ivot tome navjetaju treba
dati pristanak zbog autoriteta Krista. Sigurnost vjere u istine objave Crkva dobiva:
1 iz sensus fidelium, tj. slaganja svih vjernika;
2 iz uiteljske slube kad biskupi pouavaju:
a) redovno biskupi nauavaju vrei na razliite naine autoritativno svoju
slubu navijetanja;
b) izvanredno kada okupljeni na koncilu kao nasljednici biskupskog
kolegija zajedno s papom proglaavaju istine vjere; tada nauavaju
autoritativno i nezabludivo.
Nezabludivo ue kada definiraju kao dogmu neku istinu vjere ili morala:
1 na koncilu;
2 mogu definirati i biskupi kao uitelji Crkve zajedno s papom i izvan koncila kad
se usmeno ili pismeno sloe da proglaavaju neku istinu kao dogmu, nezabludivu za Crkvu;
3 kada papa kao vrhovni uitelj Crkve ex cathedra proglaava neku istinu kao
nezabludivu i zato nepromjenjivu.

61

U NZ-u vidimo da je Isus slao apostole da nauavaju najprije privremeno za njegova

ivota, a potom i stalno. Njihovo poslanje je komunikacija samog Kristovog autoriteta
tako da poslunost apostolima obvezuje ak pod kaznom gubljenja spasenja jer Tako
vas slua, mene slua... (Lk 10,16). Oni propovijedaju u Njegovoj prisutnosti i zato je
uspjenost toga zagarantirana Isusovom djelotvornou.
Kod Marka prihvaanje apostolskog propovijedanja je vezano uz spasenje onih koji
sluaju: Tko uzvjeruje i pokrsti, spasit e se, a tko ne uzvjeruje osudit e se (Mk 16,16).
Poslunost njima sa sobom nosi i darove Duha Svetoga. Sigurnost evaneoskog nauka nije u
rukama ljudi, nego Boga. Isus moli za Petra, ali i za sve uenike da ostanu u istini, da budu
ouvani od Zloga. Isus sebe posveuje za njih.
Gospodin je apostolima dao autoritativnu vlast nauavanja, koje su oni sami bili svjesni.
Oni imaju nezabludivu karizmu nauavanja i navijetanja evanelja. Nezabludivost znai
sloboda od zablude u nauavanju Kristovog nauka koja je dana Bojom pomoi. Zato
Crkva vjeruje da kolegij apostola ne moe grijeiti u nauavanju u stvarima vjere i morala.
Krist je obvezao ljude da pod kaznu vjene osude moraju vjerovati propovijedanju
apostola zato im je morao dati imunitet od zablude.
Apostolska rije propovijedanja i vjera u to to ine ujedinjuje apostole, Isusa i Oca to
jedinstvo je nezabludivost Crkve u navjetaju spasa. Kod Luke se obeanje Duha Svetog
tijesno povezuje sa zadatkom propovijedanja: Primit ete snagu Duha Svetoga, koji e sii
na vas, i bit ete mi svjedoci... ovim obeava prisutnost i pomo same boanske osobe, tj.
time se ne obeava samo nezabludivost, nego i snaga koja je razlog nezabludivosti.
Kod Ivana obeanje Duha Svetoga se usko povezuje s poslanjem apostola da nauavaju
Kristovu istinu koju je primio od Oca i daje je apostolima. Njima se obeava stalna asistencija
Duha Svetoga i oni su toga svjesni.
Crkva je bila svjesna da je apostolski nauk nezabludiva norma vjere:
Klement Rimski svjedoi da su izili navijetati dolazak kraljevstva Bojeg sigurnim
povjerenjem Duha Svetoga;
sv. Ignacije Antiohijski (Ad Magnesios) pie da nastoje da se utvrde u naukama
Gospodnjim i apostola;
Irenej (Advesus haereses) pie da su apostoli postali bogati u istini ivota;
Tertulijan kae da treba prihvaati samo apostole jer njih je Isus poslao da
propovijedaju.
Krist je elio da autoritativno i nezabludivo uiteljstvo traje zauvijek u Crkvi da bi
uvalo i pravo tumailo Njegov nauk.
Protestanti misle da su samo apostoli bili nezabludivi kad su napisali rije Boju i zato
je samo Sv. pismo nezabludivo. Barth smatra da se stavlja ljudska rije iznad Boje ako se
uiteljstvo smatra nezabludivim. Cullmann misli da su samo apostoli primili rije Boju
neposredno i samo oni mogu predati nepokvarenu nauku. Bog i danas Crkvi govori
neposrednim svjedoanstvom apostola i ne treba nikakva posrednika.
Katolika Crkva: Duh Sveti je inspirirao apostole kod pisanja Sv. pisma i On vodi
biskupe kao apostolske nasljednike i uitelje Crkve u ispravnom tumaenju i uvanju Pisma.
Sama injenica da Crkva cijelo prvo tisuljee jednoduno vjeruje da su biskupi
nasljednici apostola i u uiteljskoj slubi uvanja i tumaenja Boje rijei daje nam
sigurnosti da se Crkva ni danas ne vara u tome. Kanon Sv. pisma odredili su biskupi
sredinom 2. st. Znai da itavo kranstvo vjeruje da su biskupi bar tada bili nezabludivi.
Odluujui argument je svetopisamski: obeanje da e Isus biti s njima do kraja svijeta.
Rije uiteljstva nije ljudska, nego nju vodi Duh Sveti, koji je obean kao Onaj koji e
nas uvoditi u svu istinu. Uiteljstvo je u slubi jedinstva, a jedinstvo u slubi vidljivosti Krista
u svijetu. Krist je svoju pomo obeao ivim nositeljima Njegove rijei, a ne pisanim
spomenicima.
62

Biskupi uitelji Crkve

Za vjeru da su samo biskupi, ne i sveenici, nasljednici apostola u uiteljskoj karizmi,
crpimo podatke iz crkvene povijesti i prakse. Od 2. st. Crkva samo biskupe priznaje za
uitelje autoritativne vjere i nasljednike apostola u autentinom uiteljstvu: u zadai
posveivanja, navijetanja i upravljanja. Irenej: da apostoli nisu ostavili napisanu rije trebalo
bi se pokoravati prezbiterima koji su naslijedili apostole, jer samo oni mogu predlagati nauk
Crkve kojima su apostoli predali same Crkve i zato imaju karizmu sigurne istine. Zakoniti
pastiri su ujedno u autentini uitelji vjernika. To potvruje i sinodalna praksa: od poetka
se biskupe poziva na rjeavanje vjerskih pitanja. Npr. s obzirom na pitanje slavljenja
Uskrsa sazvane su sinode u Rimu, Palestini, Pontu, Galiji i Aziji. Za rjeenje tzv. lapsi za
Decijeva progonstva odrane su mnoge sinode biskupa u Africi (Kartaga), Italiji (Rim),
biskupa Istoka (Antiohija). Ove 3 sinode (251-252. g.) vidi se princip da biskupi imaju vlast
za rjeavanje pitanja vjere i morala i da njihova odluka potom postaje norma za vjeru i praksu
Crkve. Biskupi su meusobno komunicirali odluke sinoda kako bi se dobila vea sigurnost.
Sinodalna praksa Crkve je most izmeu koncila u Jeruzalemu 50. g. i prvih sveopih koncila.
Biskupi su nezabludivi u nauavanju na 2 naina:
1. kad na koncilu definiraju neki nauk ili
2. kad raspreni po svijetu odlue neki nauk proglasiti nezabludivim.
Crkva je do svijesti o nezabludivosti biskupa dola po ekumenskim koncilima na kojima se
okuplja veliki broj biskupa i papini legati, te se stoga govori o moralnoj veini biskupa na
koncilima (nisu mogli doi svi). Obino se sinoda odrala na Zapadu, ije zakljuke bi nosili
na koncil papini legati. Koncile bi sazivao car, a odobravao papa, koji je pozvan na sve
koncile osim na Prvi carigradski. Zakljuci su bili pravovaljani tek kad ih je papa potpisao,
odn. papini legati u ime pape. Ekumenske koncile je sazivao papa, npr. Niceja (325), Prvi
carigradski (381), Efez (431), Kalcedon (451), Drugi carigradski (553).
Zabluda u normi vjere bila bi zabluda u samoj vjeri. Ako bi se cijela Crkva varala da
su biskupi zakoniti nasljednici apostola u nezabludivom nauavanju, tad bi u bitnoj normi
vjere zabludila. Indefektibilitet Crkve, koji je Krist dao i garantira svojom prisutnou i
darom Duha Svetoga, zahtjeva da biskupi na koncilu moraju biti nezabludivi u stvarima
vjere i morala.
Razlog za nezabludivost biskupskog kolegija i kada su oni raspreni po svijetu je u
objanjenju da papa trai od biskupa da se izjasne o nekom nauku, nakon ega biskupi papi
jave pismima ili sinodalnim zakljucima. Na taj nain oni predstavljaju moralno jedan kolegij
zajedno s papom kao glavom tog kolegija i zato su nezabludivi.
O priznavanju koncila nezabludivima imamo potvrdu kod crkvenih otaca (Atanazije,
Ambrozije, Ivan Zlatousti, iril Alesandrijski, p. Leon I., p. Gelazije...).
OZNAKE CRKVE (VI. pogl.)
Prema nicejsko-carigradskom vjerovanju Crkva je jedna, sveta, katolika i
apostolska iz toga se crpe dokazi za njenu vjerodostojnost. Kao kriterij za pravu Crkvu,
oznake su se poele upotrebljavati u 16. st. Mijenjale su se prema adresatima kojima su bile
upuene: na poetku izazovima protestantske teologije. U 17. st. adresati su racionalisti i te
oznake tada ispunjavaju 4 uvjeta:
1. treba ih raspoznati lake nego samu Crkvu,
2. svima trebaju biti transparentne,
3. trebaju odgovarati svojstvima samo prave Crkve i
4. trebaju biti tako srasle s pravom Crkvom da se od nje ne mogu odijeliti.

63

Ovaj put otkrivanja istine Crkve je via notarum (uz empirijski i historijski vaan za
razradbu fundamentalno-teoloke ekleziologije). Oznake (vlastitosti, dimenzije, vanjski
znakovi) Crkve obrauju se na razliite naine:
1. via relationis pod vidom odnosa, eli se pokazati kako razliiti dijelovi Crkve
imaju razliite elemente oznaka;
2. via finalitatis pod vidom svrhe, cilja, gledajui u njima ono to Crkva eli
postati i za im tei;
3. via paradoxalis pod vidom paradoksa jer je Crkva istodobno i sveta i grena;
4. via unitatis futurae pod ekumenskim vidom, gledajui u oznakama budue
jedinstvo Crkve.
JEDINSTVO je temeljna znaajka Crkve jer ona ljude, rasprene zbog grijeha, privodi u
zajednitvo. Bog = Ljubav je temeljna centripetalna sila povijesti usaena je u ovjeka i
stalna je enja svih ljudi: biti zajedno. Ekumenizam i dijalog su sredstva koja vode k tome.
Isus je doao skupiti u jedno rasprenu djecu Boju on je univerzalni jedini Otkupitelj.
Crkva je vidljivo jedna po ispovijedanju iste vjere, sakramentima, lanovima i vodstvu.
Iznutra je jedna jer ju vodi jedan Gospodin zato je jedinstvena jer nema drugog imena po
kojemu bi se mogli spasiti. Ujedinjena je oko euharistije, mjesnih pastira i oko pape kao
djelatnog znaka ujedinjenja vjernika.
SVETOST Crkva je objektivno sveta jer je Bog svet, a upravo se u dijeljenju
sakramenata dogaa Isus Krist. Ljudi su pozvani na svetost. Moralna svetost je plod
sakramentalne, u kojoj se milost ovjeka suobliuje Isusu. ovjek je svet:
objektivno ako u sebi nosi milosti dane Crkvi (jer je hram Duha Svetoga i jer je po
krtenju postao novo stvorenje);
subjektivno ako je suodgovoran za Crkvu, svijet, moralnost, ako osobno sudjeluje
u milostima Crkve za spas svijeta.
Svetost Crkve:
jer batini sve milosti koje je Krist dao Crkvi: sakramenti, Sv. pismo, sve slube i
molitve koje posjeduju milosne snage;
jer su u njoj sveti ljudi koji vjerno slijede Isusa sveta je po znakovima koje je Krist
ostavio za one koji u Njega vjeruju;
jer ivi svoje zajednitvo, bratsku i sestrinsku ljubav...
Svetost je plod milosti i ovjekova nastojanja. To je znak da Crkva ivi na razini duha.
Takvi ljudi dre vrsto savez s Bogom i ne daju da se svijet sunovrati u propast. Svetost
predstavlja stalno djelovanje u Bojoj snazi, traenje je Boje snage za svijet: biti poput
Isusa, ovjek za druge.
KATOLIKA pojma nema u Pismu, ali kao stvarnost je izraz Boje rijei jer Isus je
doao da sve spasi i uenike alje svim narodima. Izvana se time oznauje vremenska i
prostorna rasprostranjenost Crkve u njezinom poslanju. Ona se ne dijeli od svijeta, nego je
u svijetu i za svijet. Ona je pozvana sve okupiti oko Isusa.
APOSTOLSKA oznaava stalnu vjernost Crkve njezinim poecima. Iako je toliko
rasprostranjena i po kulturama se razlikuje, identina je s Pracrkvom jer ima ista sredstva
spasenja koja su imali i apostoli, temelji se na sv. redu i juridikoj sukcesiji. Isus je htio
okupiti Crkvu posljednjih vremena vizija u kojoj su svi ljudi novi narod Boji, Izrael.
Ove 4 oznake znak su i stvarnost izjave koncila iz LG 2: Crkva je prikazana u stvaranju
svijeta, pripremljena u povijesti Izraela, utemeljena u posljednjim vremenima, oitovana na
dan Pedesetnice i imat e slavni zavretak. Crkva je Boja vizija za ovjeanstvo, novo nebo.
Oznake se mogu svesti na jednu: Kraljevstvo Boje te su oznake vidljivost toga

64

kraljevstva, a njegov nositelj je Isus Krist u Duhu Svetomu. Sve oznake upuuju na
kraljevstvo Boje u Crkvi i svijetu.

65