Tvrtko Jakovina

Jugoslavija, Hrvatsko proljee i Sovjeti u

detantu
Veliko razdoblje u djelovanju Matice hrvatske ezdesetih i poetkom sedamdesetih
godina prologa stoljea na razliite se naine pretapalo s nacionalnim pokretom koji se
pamti kao Hrvatsko proljee. U prosincu 2005. obiljeene su obljetnice smrti dvojice
istaknutih protagonista toga vremena, Mike Tripala i Vlade Gotovca. Kolo je u toj prigodi
zamolilo dvoje mladih povjesniara, Tvrtka Jakovinu, docenta na Katedri za svjetsku
povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Meri Kuni iz Urednitva Hrvatske
enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krlea u Zagrebu da napiu priloge koji
bi na sintetski nain prikazali dijelove cjeline za koju ve postoji poetna distanca na
povijesnoj panorami. Prvi se prilog bavi Hrvatskim proljeem u irem kontekstu politike
detanta, triangularne diplomacije Pekinga, Moskve i Washingtona, zbivanjima u Treem
svijetu i europskim integracijama te vjerodostojnou prijetnje Sovjetskoga Saveza
intervencijom u Jugoslaviji u proljee 1971. Drugi prilog raspravlja utjecaj domaih
politikih zbivanja na djelovanje i poloaj Matice hrvatske u to vrijeme.
Jugoslavija i detant
Oita je pouka da nitko ne treba biti previe uzbuen zbog oscilacija. Dovoljno je
nadzirati ukupni smjer i kretanje vlaka koji je ve u velikoj brzini proao znatan broj
krivina ali je uvijek koio izbjegavajui udariti bilo to..1 Ovim je rijeima skicu odnosa
Federativne Narodne, pa Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije prema Zapadu i
Istoku poetkom 1974. opisao svome pretpostavljenom u Foreign Officeu britanski
veleposlanik u Beogradu D. L. Stewart. Smjer koji je vrsto dran pozornim koenjem, a
na koji je aludirao Stewart, pokazuje kako se Jugoslavija sustavno pomicala na Zapad,
povremeno opet skretala k Istoku, ali se nikada nije vratila na pozicije koje je imala
neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Povratka SFRJ na Istok stoga se nije trebalo
bojati, ali je valjalo ostati na oprezu. Europa je tijekom ezdesetih prestajala biti
neuralgina toka svjetske politike. Tu se vie nisu mogle oekivati dramatine
promjene, ali daleko od toga da je Stari kontinent postao nedinamino i nevano
podruje. U svjetlu sovjetskog izlaska na topla mora i pojaanog zanimanja za Bliski
istok i Afriku, neki su procjenjivali da je jugoistok Europe najloginiji, prirodni put u taj
dio svijeta, postao strateki vaniji no ikada ranije.
Vrlo bi se lako moglo dokazati da su unutarnjopolitike mijene u Jugoslaviji bile esto
posve uvjetovane ili povezane s promjenama u svjetskim odnosima.2 Imajui na umu
veliinu i razvijenost Jugoslavije, njezina vanost i vidljivost u svjetskoj je politici bila
stalno natprosjena. Ipak, tek je rijetko, a najjasnije 1948. i 1956, bila vie od samo
vanog imbenika u svjetskim zbivanjima.3 Poslijednji veliki dogaaj, barem simbolino,
bila je jugoslavenska uloga u organiziranju Konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu
u rujnu 1961.4 Nakon to su Sovjetski Savez i Sjedinjene Drave svijet dovele na rub
nuklearnog sukoba tijekom Kubanske raketne krize u listopadu 1962, svijet je uao u
poneto mirnije razdoblje. Sovjetski se Savez nakon toga poeo pojaano naoruavati
uspostavljajui doskora ravnoteu s Amerikancima u nuklearnom arsenalu.5 Odnosi vie
nisu bili kritini, ali supersile jo nisu zapoele politiku poputanja. Istovremeno, u
europskoj je politici kraj ezdesetih i poetak sedamdesetih godina oznaio nastavak
politike detanta, koji je, simbolino, zapoeo s francuskonjemakim pribliavanjem
1963. godine.6 Uz europsko integriranje, europski je detant dao poseban ton prilikama u
svijetu. Malo je poznato o o utjecaju i percepciji zapadnoeruopskih, ali i istonoeuropskih
ekonomskih integracija na prilike u Jugoslaviji, no ono nije moglo proi nezapaeno.

Kroz mijene unutar Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomo (SEV) sve je vidljiviji
postajao i poseban poloaj Rumunjske. Ve 1963. ne sudjeluju na sastanku prvih
sekretara komunistikih i radnikih partija. Poetkom 1964. Bukuret je odbio podrati
stvaranje jedinstvenog tijela koje e planirati gospodarski razvoj zemalja SEVa,
pokazujui neobino jasno gospodarski nacionalizam unato sveopem
internacionalistikom diskursu svoje vladajue elite.7 U svibnju 1966. rumunjski voa
Nikolaja Ceausescu zapadni i istoni blok nazvao je anakronizmom neodrivim s
neovisnou i nacionalnim suverenitetom naroda, a Moldaviju i Transilvaniju proglasio
je rumunjskim zemljama koje su stoljeima bile pod stranom dominacijom.8 ak i
kada je neto kasnije stvoren Interchim, meudravna organizacija komunistikih
zemalja koja je povezivala kemijske industrije, Rumunja tamo nije bilo. Isprva Bukuret
nije pristupio ni u svibnju 1970. godine organiziranoj Investicijskoj banci.9 Sloeni
program zemalja SEVa predlagao je petnaestogodinji razvoj zajednice. Model je bio
da svatko uzima ono i onoliko koliko mu odgovara, bez obzira na druge, jaajui
integraciju. Sloeni program je uglavnom posve propao.10 Nije se moglo zamaskirati
ni da SEV ukljuivanjem Kube u lanstvo 1972. nije ojaao svoju integraciju, ve je vie
pokazao koliko su veze izmeu njegovih lanica slabe.11
Francuskonjemako pribliavanje i politika, koja je bila sve manje usuglaena sa SAD
om, uzrok su naruavanja bipolarnosti. Zapadna se Europa vidljivo povezivala na
gospodarskom planu, a izlazak Francuske iz NATOa 1966, pribliavanje Charlesa De
Gaullea Moskvi, pa detant u njemakofrancuskim i poljskonjemakim odnosima,
stvarali su novu situaciju na Starom kontinentu.12 Tito osobno nije mogao biti osobito
zadovoljan nastojanjem De Gaulla da se nametne kao europski lider. No, ni Francuska
nije bila dokraja uspjena u svojim nastojanjima. Trend poputanja napetosti u Europi
kulminirao je s Ostpolitik njemakog kancelara Willija Brandta. Tako je doskora jedno od
najvanijih jugoslavenskih diplomatskih zadaa postalo poboljati politike odnose s
Bonnom, s kojima je ve postojala izvrsna gospodarska suradnja, ak i onda kada nisu
postojali diplomatski odnosi (od 1958. do 31. sijenja 1968).13 Konano, ponovna
uspostava diplomatskih odnosa Bonna i Beograda oznaila je stvarni kraj Hallsteinove
doktrine. injenica da je SR Njemaka priznala postojee granice u Europi, napose one
prema Poljskoj, bitno je olakala napetosti. Willy Brandt dao je novi ton politici u Europi.
Osim Poljaka, Sovjeti su s Bonnom pregovarali slijedei naela pragmatizma, bez obzira
na internacionalistika naela.14 Reakcija u DDRu, dodue, bila je oprena, pa je Erich
Honecher uspio ne samo ishoditi smjenu Waltera Ulbrichta, koji je, unato staljinizmu,
bio realist, ve i ojaati politiku vrste ruke.15 Francuzi, ve ranije zabrinuti snanim
rastom njemakog gospodarstva, sada su se bojali sve srdanijih odnosa Nijemaca sa
Sovjetima, koji su kulminirali napisima u francuskim novinama u rujnu 1971. Razgovori
Willija Brandta i Leonida Brenjeva u ukrajinskoj Oreandi opisani su kao put ka drugoj
Jalti, u ijoj se neposrednoj blizini zatvoreno ljetovalite Oreanda i nalazi. Ujedinjeno
Kraljevstvo, Irska i Danska ule su u EEZ u sijenju 1973, iako su glavne potekoe
raiene ve 1970. Time su otklonjene potekoe povezivanja na Zapadu tijekom
ezdesetih, kada je francuski predsjednik de Gaulle dva puta odbio britansku
kandidaturu u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Leonid Brenjev je ve 1972.
napomenuo kako je Sovjetski Savez svjestan prilika u Zapadnoj Europi i snane i sve
izraenije integracije zapadnih gospodarstava. To nije znailo da se prenaglaavalo
znaenje Bruxellesa, jer u politikom su smislu nacionalne prijestolnice i dalje bile
neupitne, ali se pitanje tehnolokog zaostajanja sve vie prepoznalo.
Kada su se krajem ljeta 1968. tenkovi veine zemalja Varavskog ugovora obraunali s
kontrarevolucijom u Pragu, nisu izazvali mnogo vie od protesta na Zapadu. Nekoliko
tjedana nakon vojne akcije, amerika je CIA procjenjivala da je Moskva intervenirala
zbog straha od svoje dominacije Istonom Europom, ali i nelagode zbog zaotravanja
odnosa s Kinom, pa je zanemarila druge, vrlo neugodne posljedice.16 CIA je smatrala
kako je Moskva odluna sauvati status quo u Europi i ojaati protukineski blok
komunistikih partija, zadravajui prema van dojam da je rije o svai unutar obitelji.
Konano, uvanje vlastitog bilo je Moskvi mnogo vanije od podrivanja ravnotee u

Zapadnoj Europi.17 Iako je amerika tajna sluba smatrala da e se Sovjeti sada jo vie
baviti Istonom Europom, svjesni da je intervencija opasno nakodila njihovom ugledu,
Moskva je sve tumaila kao znak da je Zapad potvrdio njihovu dominaciju u Istonoj
Europi. Takozvana Brenjevljeva doktrina formulirana 12. studenog 1968. na Petom
kongresu Poljske ujedinjene radnike partije (PURP), a bila je sovjetska inaica doktrine
zapreavanja koja je traila ne samo slijepu poslunost Kremlju, ve jo vie rigidno
ustrajavanje na marksistikoj doktrini i tvrdom socijalizmu bez ljudskoga lika.18
Najmanje posljedica Prakog proljea bit e u Treem, nesvrstanom svijetu, drala je
CIA. Pakistan, Indija ili Alir radije e zamiriti, kao to se ve vidjelo u Vijeu sigurnosti
UNa, no ugroziti vlastite materijalne probitke i odnose s Moskvom.19
Albanija i Ceausescova Rumunjska bile su izvan moskovskog zagrljaja ili polusamostalne
u vanjskoj politici, ali i punokrvne komunistike diktature. tovie, Rumunjska je po
mnogoemu postala pravi ljubimac Zapada. Bila je prva zemlja s kojom je Savezna
Republika Njemaka uspostavila diplomatske odnose 1967, unato priznavanju DDRa,
prva komunistika zemlja koju je posjetio ameriki predsjednik Richard Nixon 1969.
godine.20 Nije intervenirala u ehoslovakoj, nije sudjelovala na nizu sastanaka zemalja
Varavskog ugovora. Albanski diktator Enver Hoxha bojao se mogue intervencije SSSR
a pa je 1968. ne samo osudio Prako proljee kao agresiju sovjetskih revizionista, ve
je i popravio odnose s Beogradom. Beograd je to pozdravio, iako zatopljavanje uope
nije podsjealo na odnose dviju zemalja nakon Drugog svjetskog rata do 1948. godine.
Tita teko da je mogao zasmetati prekid odnosa Tirane i Moskve 1960, dok je stvaranje
posebnog antisovjetskog ideolokog bloka Kine i Albanije malo tko ikada smatrao
opasnim.21 Pribliavanje Tirane i Beograda dogodilo se stoga zbog zajednikog
podozrenja prema sovjetskom irenju k Sredozemlju, ali i bugarskim ambicijama ili
barem promidbi u kojoj su se slavile grance drave prema miru u San Stefanu iz 1878.
godine.22 Bugarska akademija znanosti poetkom 1969. tiskala je knjiicu o Makedoniji
s velikobugarskim tumaenjem problema. Iako najvjerniji sovjetski saveznici, Moskva se
pravila da nemaju ba nikakvih informacija o politici Bugarske, pa ni spoznaja o tome to
je Jugoslavija smatrala teritorijalnim pretenzijama Sofije.23 Broura Akademije, kao i
prije mnogo minorniji incidenti, izazvala je estoku jugoslavensku reakciju. tovie,
posjet bugarskog vanjskoposlovnog ministra Baeva u prosincu 1969. godine Beogradu
ocijenjen je potpunim neuspjehom.24 Bugari su i na vojnom polju zategnuli odnose,
pa su nakon 1968. odbili Jugoslaviji vratiti rakete koje su trebali remontirati. Sovjetska
je vojska i dalje ostala na rubu Panonske nizine, a u Odesi su graeni golemi trajekti,
toboe za prijevoz turista u Bugarsku. Je li njihova namjena bila prebaciti sovjetsku
armiju na Balkan i koordiniranim udarom s istoka i sa sjevera u klijeta zatvoriti JNA i
izbiti na Sredozemlje? Nije li pritisak na Jugoslaviju ujedno i pritisak na Rumunjsku i
Albaniju?25 Je li plan bio zbaciti albansko vodstvo, dovesti prosovjetske politiare i na
raun jugoslavenskog teritorija stvoriti Veliku Bugarsku i Veliku Albaniju?26 Smatralo se
da u trenucima kada Sovjetima Bliski istok poinje izmicati, Jadran postaje jo
zanimljiviji.27 Zbog toga je popravljanje diplomatskih odnosa izmeu Tirane i Beograda
bilo u interesu obje strane. Odnosi su zato na razinu veleposlanika podignuti u veljai
1971.28 Zamjenik saveznog sekretara za vanjske poslove Boris Snudel u Tirani je u
svibnju 1971. s kolegom iz Ministarstva trgovine skolpio petogodinji trgovaki
sporazum, koji je predviao 80% poveanje trgovake razmjene u odnosu na
postojeu.29 Razmjena se doista poveavala, povean je i broj meusobnih posjeta, ali
Tirana i dalje nije proputala iskoristiti svaku situaciju i kritizirati Jugoslaviju.30
Josip Broz Tito i vrh SFRJ ponaanje SSSRa u ehoslovakoj smatrali su iznimno
zabrinjavajuim. Broz je smatrao kako je rije o jo jednoj demonstraciji nemogunosti
postojanja nacionalnih putova u socijalizam, a smjenu Dubeka nekoliko sati nakon
posjeta Pragu doivio je kao osobnu uvredu.31 Tako je jugoslavenska diplomacija
krajem ezdesetih postala sve aktivnija i vidljivo orijentirana k Zapadu. Ponovno su
uspostavljeni i diplomatski odnosi s Kinom. Bio je to veliki zaokret u odnosu na poteze
nekoliko mjeseci ranije, kada se tijekom bliskoistone krize 1967. politika Beograda
uope nije razlikovala od zemalja Varavskog ugovora. Dobri odnosi ehoslovake,

Jugoslavije i Rumunjske komentirani su kao ponovno stvaranje predratne Male

antante.32 Nakon to je operacija Dunav esima i Slovacima pokazala gdje im je
mjesto, a Jugoslavija i Albanija se jo snanije odmaknule od Moskve, postojale su
glasine da se stvara ili treba stvoriti skupina te tri zemlje. Na traenje Envera Hoxhe da
mu Peking poalje teko naoruanje, odgovor je bio kako bi se trebao povezati s
Rumunjskom i Jugoslavijom i s njima uspostaviti zajedniki vojni savez i tako odbiti
mogue sovjetske ekspanzionistike planove na Balkanu.33
Dovoljno je zamisliti Tita, Hoxhu i Ceausescua pa da se otkloni pomisao o istinskom
snanom povezivanju te tri zemlje. ak su i odnosi Tita i Ceausescua bili manje prisni no
to se to moglo suditi po uestalosti meusobnih kontakata i intenzivnoj suradnji dviju
drava. Rumunji su imali vrlo ozbiljne objekcije na trend liberalizacije u SFRJ, a
Beogradu nije odgovarala politika Bukureta koja bi previe izazivala Moskvu. injenica
da su se Bukuret i Beograd u oima Moskve previe izjednaavali, inila je Jugoslavene
nervoznima.34 No, suradnja je na razliitim podrujima bila intenzivna. Zajedniki se
gradila hidrocentrala na erdapu. Suraivalo se u vojnoj autoindustriji, zajedno s
britanskim RollsRoysom.35
Sovjetima je, pak, mnogo lake bilo progutati neovisnu vanjsku politiku ukoliko ju ne
prati poputanje na unutarnjopolitikom planu. Sovjeti su se na ideolokom planu
osjeali ugroenima zbog kineske konkurencije, a postojala je i opasnost da bi vojna
intervencija u ehoslovakoj 1968. mogla izazvati Zapad.
Unutarnja kriza u Sjedinjenim Dravama, njihovo optereenje ratom u Vijetnamu, a s
druge strane sovjetsko zaotravanje odnosa u svijetu intervencijom u ehoslovakoj, pa
vojni sukobi s Kinom, sve vei broj novih drava u Treem svijetu, globanu su scenu
uinili sve sloenijom. Stoga je vie imbenika utjecalo na ulazak velesila u razdoblje
pregovaranja, kako je u inauguralnom govoru u sijenju 1969. rekao ameriki
predsjednik Richard Nixon. Sjedinjene Drave Richarda Nixona i savjetnika za nacionalnu
sigurnost Henryja Kissingera od 1969. su godine pokuavale to je vie mogue voditi
realpolitik, bez optereenja ideologijom i prevelikim moralnim obzirima. Dvojac je bio
razmjerno uspjean, pa je sve do administracija predsjednika Cartera i Reagana u
amerikim vanjskopolitikim odnosima bio primjetan novi vanjskopolitiki rukopis.36
Sovjetski Savez shvatio je pregovaraku inicijativu Washingtona kao suglasnost s
postojeim rasporedom snaga u Europi, selei, ba kao to su inile i SAD, sukobe u
ostale dijelove svijeta. Moskva je ponudu za pregovore i promjenu politike tako brzo
nakon Prakog proljea doivjela i kao nesumnjivo (i konano) priznanje sovjetske zone
u Europi. Zahvaljujui takvom razgranienju i itanju politike SADa, SSSR je poeo
voditi intervencionistiku politiku na Rogu Afrike, u Angoli. Takvih epizoda, bilo
samostalnih bilo preko Kubanaca, bilo je vie no ikada prije. Sovjeti su vjerovali i da je
njihov sustav time dokazao povijesnu nadmo.37 Ameriko povlaenje iz Vijetnama
shvaeno je kao otvoren poziv za uplitanje u zbivanja u Treem svijetu.
Pojaane sovjetske ambicije mogle su uzrokovati otvorenije uplitanje u prilike na
prostoru Jugoistine Europe. Georgi Arbatov, glavni savjetnik Leonida Brenjeva za
vanjsku politiku, novonastale odnose globalne tripolarnosti Washingtona, Moskve i
Pekinga i situacije kada je postignut paritet nuklearnih arsenala, komentirao je kako su
odnosi Washingtona i Moskve i dalje odnosi natjecanja, bez obzira na svo
poputanje.38 Trend s reformskim komunistikim vodstvima mogao je koristiti samo
Zapadu. Tako je Brenjev na dvostruki nain imao razloga uplitati se u prilike u
Jugoslaviji. Da su oni koji su doli na vlast ili na vlasti ostali nakon smjene proljeara
1971. i liberala u Srbiji 1972. bili mnogo rigidniji i tako blii sovjetskom cilju da se odnosi
previe ne mijenjaju. Bez obzira na to koliko se izravno moe povezivati Brenjevljeva
doktrina s politikim razvojem u Jugoslaviji u godinama nakon to je formulirana,
injenica jest da je i SFRJ, ba kao i ostale istonoeuropske zemlje, nakon 1971. i 1972.
slijedila ortodoksniji i dogmatski tvri put. Vjerojatno nije bilo ozbiljnih planova za vojnu

intervenciju, ali postojao je interes da se uvrsti struktura kojoj je Zapad odiozniji no

proljearima u Hrvatskoj, liberalima u Srbiji, itd.
Jugoslavensko pojaano zanimanje za Trei svijet, pa i obnova Pokreta nesvrstanih
zemalja 1970, dijelom je bilo inspirirano pojaanim sovjetskim zadiranjem u Afriku i
Aziju, odnosno intenziviranjem hladnoratovskih rivalstava na tim podrujima.39 No, vei
je strah vladao od mogueg dogovora Washingtona i Moskve na raun malih i gubljenje
poloaja izmeu. Trei samit Pokreta nesvrtanih zemalja u Lusaki u odreenom je
smislu bio impresivan. Osnaio je platformu za Tita osobno i dao prostor za irenje
jugoslavenskog revizionizma. Britanski diplomati smatrali su da za Beograd nije
nimalo manje vano i snaenje jugoslavenskih trgovinskih mogunosti.40 SFRJ je
smatrala da je Sovjetima jugoslavenski utjecaj u Treem svijetu prepreka, ali je vrijedilo
i obrnuto. U onim arapskim zemljama s kojima su Sovjeti uspostavili bolje odnose, u
gotovo istoj srazmjeri hladili su se odnosi s Beogradom.41 Zato su u godinama kada su
Sovjeti traili nova trita i mjesta prodora, a s flotom su konano na toplom,
Sredozemnom moru, nesvrstana pozicija Beograda postaje jo vanija.42 Strah se u
SFRJ osjeao i zbog zaostajanja gospodarstva u svjetlu povezivanja zapadnih ekonomija,
napose u svjetlu nabavke novih tehnologija. Pitanje je do koje je mjere jugoslavenska
diplomacija prepoznala da se detant podijelio, pa je europski, multilateralan po svojoj
naravi, nastavio ivjeti i nakon to je onaj bilateralni, moskovskowashingtonski prestao
postojati.43
Kraj ezdesetih i detant tijekom sedamdesetih nisu proizveli novu epohu u svjetskoj
povijesti, ali jesu promijenili kvalitetu Hladnoga rata. Pregovori su postali njegova glavna
osobina. U konanici, on je znaio ubrzavanje meuodnosa Istoka i Zapada i put ka
zavretku Hladnoga rata. Na prostoru bive Jugoslavije oznailo ga je liberaliziranje, a
potom zaotravanje i kriza koja je u konanici unitila zemlju. Svi koji su 1990. i 1991.
stvarali novu Hrvatsku imali su manje ili vie istaknutu ulogu krajem estog i poetkom
sedmog desetljea 20. stoljea.
Sovjeti i Jugoslavija 19681972.
Jugoslavija je na razliite naine pokuavala korespondirati s promjena u Europi i svijetu.
Prema nekim analitiarima, vanjskopolitiki je put SFRJ nakon 1965. bio rezultanta
gospodarskih potreba, politike kalkulacije i ideloke lojalnosti.44 Odnos Sovjetskog
Saveza i Jugoslavije uvijek, a napose nakon 1968, vjerojatno je kljuan za razumijevanje
meunarodnog poloaja i unutarnjeg razvoja zemlje. Dijelom ih je odreivala vanost
ideologije i Saveza komunista, ali i trajni osjeaj opasnosti koji Moskva predstavlja
nakon 1948. Tako je vrh Jugoslavije neprestano lavirao izmeu injenice da je vodio
jednopartijsku socijalistiku zemlju iji su vodei ljudi vjerovali u socijalizam kao svjetski
proces, ali i straha od oduzimanja suvereniteta zbog politike Moskve, koji je mogao biti
koban za nositelje moi i poloaj zemlje uope. Odnosi Jugoslavije i SSSRa bili su u
neprestanoj napetosti, ak i kada nije bilo otvorenih sukoba.
Stavovi su se pokazivali i posredno. U beogradskom su Ninu feljtonizirali tajnerovih
7000 dana u Sibiru, a Solenjicinova su djela bila vidljivo izloena u knjiarama.45
Sjeanja Karla tajnera oito su duboko dirnula Sovjete, jer je prigovor zbog
feljtoniziranja memoara jugoslavenskom veleposlaniku u Moskvi Veljku Miunoviu u
veljai 1971. uputio sam Leonid Brenjev.46 Tim znakovitije bilo je osobno Titovo
primanje Karla tajnera nakon to je knjiga tiskana. Beogradski dopisnik Radio Zagreba
Milika undi i nakon popravljanja odnosa i dalje je vrlo otro komentirao zbivanja u
SSSRu. U isto vrijeme u Sovjetskom Savezu nije objavljena, barem prema
Miunovievim rijeima, niti jedna knjiga o NOBu.47 Tijekom 1970. Brenjev nije naao
vremena primiti jugoslavenskog veleposlanika, ba kao to na najvioj razini nisu
slubeno ispratili Miunovieva prethodnika. Izloba povodom 50. obljetnice stvaranja
Komunistike partije Jugoslavije nije organizirana, ve je sve odgoeno za veljau 1971.

Tada pozdravni govor jugoslavenskog veleposlanika nije sluao ba nitko od

predstavnika Partije i Vlade SSSRa.48 Jugoslavija je nakon incidenta na rijeci Ussuri 13.
kolovoza 1969, kada je granina postrojba Crvene armije likvidirala 30 kineskih vojnika,
jasno zauzela stajalie naklonjenije Kinezima. Dijelom odgovarajui na te optube, a
onda i na kritike iznesene na nizu predavanja po zemljama Lagera da je u SFRJ pobijedio
kapitalizam, Tito je u proljee 1969. odrao govor u Kraljevici. Zna se tko je skrivio tuni
incident na kazahstanskokineskoj granici, naveo je Maral, pa nije bilo razloga da se
SFRJ ukljui u propagandni rat.49 Analogno tome, sovjetski su mediji optuivali novine u
SFRJ da slijede albansku i kinesku kolu pisanja o Sovjetskom Savezu.
U skladu sa stalnim krivocrtnim kretanjem, usponima i padovima, diplomatski su se
odnosi s Moskvom nakon 1968. ipak popravljali. U svibnju 1969. ef protokola u SR
Hrvatskoj obavijestio je A. R. K. Meckenziea, iz Generalnog konzulata Ujedinjenog
Kraljevstva, kako su Sovjeti slubeno zatraili pomo za smjetaj konzularnog osoblja u
Zagrebu. Konzulat je zatvoren 1948, a sada se trebao obnoviti, to je pratilo
jugoslavensko otvaranje konzulata u Kijevu.50 Prvu slubenu najavu otvaranja konzulata
dao je Dragutin Haramija, predsjednik Izvrnog vijea Sabora SRH tijekom posjeta
Andreja Gromika SFRJ u rujnu 1969.51 Problemi su, dodue, postojali s novim zgradama
veleposlanstava. Dogovor je bio da je u Moskvi izgrade Sovjeti, a u Beogradu
Jugoslaveni. Sovjeti su sa svojim obeanjem uvelike kasnili, pa je njihova zgrada u
Beogradu zavrena 1969, dok je Miunovi zavrio svoj mandat 1971. u starom,
neudobnom veleposlanstvu.52
Nakon Prakog proljea, u Jugoslaviji je, na samom poetku rujna 1969, prvo pet dana, i
na moskovsku inicijativu, boravio ministar vanjskih poslova SSSRa Andrej Gromiko.
Posjet su neki usporeivali s onim Hruova iz 1955. Konano, jugoslavenska se strana,
prema izvjetajima kanadskih diplomata, silno trudila da u zavrnu izjavu nakon
sastanka ue reenica u kojoj se poziva na Beogradsku deklaraciju iz 1955, prijetei da
bez toga, komunikea nee ni biti.53 Sigurnost u Europi europska je briga, smatrala je
Moskva, ne i prostor za UN. Gromiko je bio iznimno kritian prema politici Savezne
Republike Njemake; Tito je smatrao da Bonn trenutano nije nikakva prijetnja.
Sovjetsko je izaslanstvu esto spominjalo sukob s Kinom; jugoslavenska je strana bila
zainteresirana da se pronae modus vivendi izmeu dvije zemlje. Leo Mates, bivi visoki
diplomat, a tada na dunosti direktora Instituta za meunarodne odnose i ekonomiju,
britanskom diplomatu R. R. Orchardu naveo je da je ispitivanje stupnja pribliavanja
Beograda Pekingu i Tirani bio jedan od glavnih ciljeva Gromikova posjeta.54 Vjerojatno u
svjetlu neusvojenih Gromikovih zahtijeva da SFRJ pripazi na vlastito novinstvo, o posjetu
se u Sovjetskom Savezu jedva govorilo. Neke su druge informacije govorile kako je
najpoznatiji Bjelorus zapravo trebao ohrabriti prosovjetske snage u SFRJ, koje su
trebale osvojiti poloaje u naklonjenijim, pravoslavnim dijelovima zemlje. Sovjetske
su novine iskrivljavale Brozove izjave koje su tako trebale zvuati pokajniki, a netone
su bile i biljeke poslane sovjetskim diplomatskim predstavnitvima. SFRJ je optuivana
kao zemlja u kojoj se zastranjuje u izgradnji socijalizma, u kojoj prevladava Zapad.
Tamo je tisak samovoljan, a Partija i narodi razjedinjeni.55 Ipak, strani su promatrai
primijetili da se praenje zbivanja u SFRJ u Pravdi i ostalim tiskovinama u SSSRu nakon
posjeta ministra vanjskih poslova promijenilo i ponovno pokazivalo atmosferu
sladunjavosti i svjetla.56
Odluka da se Veljko Miunovi od 1969. ponovno imenuje veleposlanikom u SSSRu
pokazala je da Tito eli najsposobnije u zemlji koja je bila kljuna za sudbinu Jugoslavije
i njegova reima. Miunovi je u Moskvi ve sluio sredinom pedesetih, bio je
veleposlanik u Washingtonu, ali i osoba koja je bila spremna suprotstaviti se Titu ako se
s nekom odlukom nije slagao. Ta rijetka osobina, kao i osjeaj da je pozvan biti kreator,
a ne samo sukreator odreene politike, Broza je smetala, ali ga ovaj put nije sprijeila da
Veljku Miunoviu ponudi jednu od najvanijih dunosti u vrlo osjetljivom trenutku. Sve
je bilo tim znakovitije jer je Miunovi, koji je u Moskvi zamijenio Dobrivoja Vidia,

takoer dvostrukog veleposlanika u SSSRu, vrlo nedvosmisleno upozoravao na mogue

zamke i skrivene planove moskovskog vrha prema SFRJ.57
Normalizacija je trebala biti nastavljena susretima predsjednika vlada Alekseja Kosigina i
Mitje Ribiia od 24. do 30. lipnja 1970, no oni tada nikako nisu i dokraja zalijeeni.
Zapravo, vrlo hladni, ak i grubi doek predsjednika SIVa u Moskvi jo je vie ojaao
vjerovanje da se Sovjeti upliu u unutarnje jugoslavenske probleme, smatrao je britanski
veleposlanik u Beogradu.58 Kosigin je napao politiku nesvrstavanja, poruio da e SSSR
intervenirati i ako Jugoslaviju netko napadne.59 Odbijen je i prijedlog da se uvede
naelo konvertibilnosti u meusobnu gospodarsku razmjenu. U proljee 1970. u Moskvi
je bio i generalpukovnik Nikola Ljubii, sekretar za narodnu obranu, i razgovarao s
maralom A. A. Grekom, ministrom obrane SSSRa.60 Taj je pravac suradnje gurao i
sam Kosigin, smatrajui da se veze Crvene armije i JNA svakako trebaju osnaiti. Anton
Vratua, zamjenik saveznog sekretara za vanjske poslove Mirka Tepavca, tijekom
razgovora s Michaelom Stewartom 24. sijenja 1971. priznao je da posjet Andreja
Gromika Beogradu nije osobito zatoplilo meudravne odnose, iako je ponovno potvrdio
Beogradsku deklaraciju iz 1955.61 Britanski su izvori procjenjivali da je, izuzimajui
uobiajene probleme koji su trajno optereivali odnose Beograda i Moskve, Jugoslavija s
podozrenjem gledala na Sofiju i njezine povijesne ambicije, ali i njezinu iznimnu bliskost
sa Sovjetima. Sovjeti su, opet, pokazivali malo volje za obnovom vojnih zajmova, pa je
Jugoslavija oruje poela kupovati na svjetskom tritu i lansirala vlastiti, mini
deterrant protiv ponavljanja Prakog proljea, koncept ONO i DSZa.62 Bio je to nain
da se jasno pokae kako e u Jugoslaviji otpor biti opi i odluan, to se Sovjetima nije
davalo do znanja ni iz jedne zemlje Lagera.
S vremenom je strah od napada na SFRJ postajao sve manji, ali ga je mijenjao strah od
meusobnog dogovaranja supersila u kojem se na Jugoslaviju uope ne bi gledalo ili bi
ju se olako zanemarilo u veoj, globalnoj slici. Tono je i to da se Sovjeti u isto vrijeme
bez rizika da alju zbunjujue poruke nisu jednako iskreno mogli posvetiti uvrivanju
Lagera i popravljanju odnosa sa zemljom koja je osudila Prako proljee.63 Oito je
trebalo proi jo neko vrijeme, a Moskva pronai drukiji, suptilniji i inteligentniji nain
na koji e pokuati neutralizirati jugoslavensku opasnost, ma kakva da je stvarno bila.
Rezultat svega bila je i urnebesna vanjskopolitika aktivnost predsjednika, premijera i
saveznog sekretara za vanjske poslove SFRJ. To istovremeno nije znailo da se zaustavio
i neobino veliki niz posjetitelja Moskvi.64
Brenjevljev telefonski poziv Titu
U proljee 1971. godine uobiajenim je politikim borbama, osobnim netrpeljivostima i
razliitim motivima da se neospornog gospodara Josipa Broza Tita pokua pridobiti na
svoju stranu za vlastite ili probitke svoje republike, pridodana jo jedna. Hrvatski
partijski i republiki vrh odluno je traio istragu o pozadini glasina da dio najvanijih
hrvatskih politiara odrava vezu s ekstremnom, ustakom emigracijom oko dr. Branka
Jelia u Berlinu. Jeli je predlagao stvaranje neovisne Hrvatske pod sovjetskim
vrhovnitvom, a sve je bio izraz razliitih interesa i zakulisnih borbi unutar
jugoslavenskog sustava. U isto vrijeme, Sovjeti su preko efa svoje tajne slube u
Jugoslaviji novinara Gajdara progurali tezu kako se stanje u zemlji komplicira. Njihova je
nada kako e Tito kazniti one politiare koji napadaju stabilizacijske napore i tajnu
policiju. Iznio je kako su Savka Dabevi i Miko Tripalo, ali i neki vodei srbijanski i
makedonski politiari, najodgovorniji za takvo ponaanje i da su antiruskih osjeaja.65
Tito je potom, ba zbog tih podataka, odustao od kritike proljeara i podrao ih, kada
ve njihovu smjenu trae Rusi.
Sedamnaesta proirena sjednica Predsjednitva SKJ krajem travnja 1971. bila je
trenutak do kojega je, tvrdi Miko Tripalo, Tito pruao punu podrku osnovnom
politikom kursu vodstvu SKH.66 No, u isto vrijeme sprega i mogunost da se Broz

osloni na Sovjete bili su mu stalno otvoreni.67 Sovjetsko se uplitanje u jugoslavenske

odnose ogledalo na vie naina i s razliitih strana. Marko Nikezi, vodei politiar u
Srbiji, predsjednik CK SKS, smatrao je da se stvara sprega ibeovaca i srpskih
nacionalista, koji posebice istiu prirodno oslanjanje na Sovjete. Moskva je nakon
viegodinje pauze dopustila da se pritajeni kominformovci i lijevi kritiari Josipa Broza
ponovno organiziraju i oglase.68 Tito je imao goleme rezerve prema Mijalku Todoroviu,
koji je boravei na Kongresu KP SSSRa navodno razgovarao o loim prilikama u
Jugoslaviji, govorio detalje o svai Kardelja i Broza, pa i vojnoj zavjeri u zemlji. Marala
je o svemu izvijestio vojni atae u Moskvi. Tito na osnovi toga ukazuje na mogunost
povezanosti srpskog rukovodstva preko Todorovia s Rusima i kae kako ...ima snaga
u Srbiji koje hoe da dovedu Ruse u Jugoslaviju.69 Dio srbijanskih krugova mislio je
kako je Tito smatrao da mu Srbija najvie prijeti, pa je stoga forsiran stav o stalnom
otporu Beograda ustavnim promjenama, Srbiji kao sredini u kojoj se brani ideja
sredinjih banaka, sredini gdje izviru urote protiv hrvatskog vodstva, gdje su savezne
ustanove vie u slubi Srbije no Federacije i gdje Sveuilite djeluje
kontrarevolucionarno.
Sovjetska je pozicija tako bila jasna i ila je na podrivanje demokratskijih snaga unutar
jugoslavenskog vrha. Samo to su Marko Nikezi i Latinka Perovi, sekretar CK SKS,
mislili da je sve to se na Brijunima dogodilo imalo prije svega antisrpski naboj, dok su
Savka Dabevi, Dragutin Haramija (na temelju stenograma) u tome prije svega vidjeli
prijetnju proljearima. Tripalu je bilo jasno da je udar bio i na srbijansko i na hrvatsko
vodstvo, koje su sumnjiile i neke druge republike.70 Oni koji su Sovjetima najvie mogli
pomoi bili su oni u koje su i sami sumnjali, kao Kardelj ili Tito. No, boljih i jaih nije
bilo, a zdravih snaga ionako vie nije bilo niti su bile u mogunosti neto napraviti.
Dragoslav Draa Markovi, predsjednik Skuptine SR Srbije, smatrao je da se Tito ipak
nikada nee osloniti na Ruse jer bi to znailo gubitak njegova osobnog ugleda, ali i zato
jer ne bi mogao da primi poziciju da mu Brenjev bude iznad glave.71
Trodnevni tijek XXVII. proirene sjednice Predsjednitva SKJ na Brijunima danas je
poznat u detalje.72 injenica da je treeg dana sastanka dolo do telefonskog poziva
Leonida Brenjeva Titu dobila je gotovo mitsko znaenje. Savka Dabevi Kuar jedina je
koja pie da je tijekom sjednice Brozu priao autant, na to je on prekinuo sastanak i
otiao se javiti. Svi smo osjetili da je posrijedi neto izvanredno vano. Nismo slutili
to, barem ja nisam, pie Dabevi.73 Tripalo kae kako je Tito nakon ruka obavijestio
prisutne o razgovoru, Baleti kako je Tito prekinio ruak da bi se javio na poziv.74 Mio
Preli, naelnik slube u CK SKJ, tadanjem direktoru RTV Beograd Zdravku Vukoviu
ispriao je kako je Tito poslije pauze uzeo mikrofon i stojei opisao tijek razgovora.75
Stenogramski zapis neto je dui.
Drugovi, ja sam ovu pauzu iskoristio da idem na ruak. Samnom je iao Bakari. Za
vrijeme ruka doao je moj sekretar i kae mi da me zove Brenjev na telefon. Poto su
ti razgovori sa Moskvom veoma rijetki, moda u dvije godine jedanput, to je mene
zaudilo da me zove ba sada kad mi odravamo ovaj sastanak. Dugo vremena nisam
mogao dobiti dobru vezu da bi se neto ulo. uo sam samo neki glas, javljao se njegov
sekretar Sergejev, ali nismo mogli da se sporazumijemo. Onda sam iao na spoljni
telefon na kome ne moe sve da razgovara. Pozdravimo se i pitam Brenjeva u emu
je stvar. Kae, drue Tito, pronose se svakakve glasine. Postoje informacije da se kreu
neke vae trupe prema Beogradu, da je situacija kritina, itd. On je ba tako rekao da je
situacija oen vana. To znai da nije dobra. Ja sam rekao: drue Brenjev, mi smo tri
dana razgovarali, sada smo pri zavretku. Sve te informacije koje ste vi uli su
dezinformacije. To nije tano. To je la. Nikakve trupe se ne kreu, niti mi trebamo neke
trupe da upotrebljavamo prema unutra. Htio sam rei ni prema vani, na vanjskoj liniji,
ali nisam rekao. Rekao sam da su nai razgovori dobri, da radimo na uvrenju nae
Partije, jer imamo pred sobom dosta krupnih pitanja koja moramo rijetiti, a to moe
samo Partija. Pravilno rekao je. Rekao sam mu budite uvjereni da mi imamo dosta

snage da sve to rijeimo sami, bez ikakve pomoi bilo od koga. U tom smislu. Kratko je
bilo. Kae: ja ponjimaju, objema rukama pozdravljam. (Ja, dodue, nisam vidio ruke.).
Pozdravljam ja tu vau inicijativu i tu energiju da zbilja treba svim neprijateljima
socijalizma dati pravilan odgovor. Rekao sam: to mi i radimi i mi emo lako rijeiti nae
probleme i hvala Vama na brizi. Samo, mi smo sami dovoljno snani, On zatim kae: ja
se izvinjavam to nisam do sada imao mogunosti da dodjem i da sa vama malo
porazgovaram.. Rekao sam: I meni je isto ao to niste doli. No, poslije praznika,
dodao je on, moemo nai vremena, pa da se negdje sastanemo i da porazgovaramo.
Odgovorio sam: Hou i to oekujem, da porazgovaramo...
To je bio moj dananji razgovor sa Moskvom. Na tom vanjskom telefonu se jako dobro
ulo. I on kae: Jasno je da mi na ovom telefonu ne moemo da razgovaramo o svemu
to bismo htjeli. Rekao sam i ja da je jasno da to ne moemo. Ali, ja mislim da je
dovoljno da znate da emo mi nae brige sami rijeiti.
Sada bih htio da kaem da se obistinilo ono to sam ja rekao jutros, na poetku, tj. da to
nije mala stvar, da se oko nas pletu krupne spletke i da ne znam tano gdje je zavezan
taj vor. Radi se o tome da mi taj vor ipak jednoga dana presijeemo, i to da ne
ekamo dugo, nego da ga sad ponemo sjei. Treba odluno da onemoguimo sve te
spletke, obavjetajne centre, da nam dalje pletu omu oko vrata. Zbog toga vas
upozoravam, drugovi i drugarice, da emo morati preduzimati izvjesne otrije mjere
prema nekim ljudima vani za koje znate svi, za koje ve znamo, pa emo, vidite, da
pronadjemo i one za koje sada jo dobro ne znamo, koji igraju tu jednu igru, makar i
piona. Ali emo ih morati obezvrijediti da ne budu baza za te spletke oko naeg
unutranjeg sistema i naeg jedinstva, tj. Nae socijalistike zajednice.
Ja mislim da vam ve svima moe biti dovoljno jasno da se sada nije aliti. Ali, u isto
vrijeme ta nam situacija omoguava da idemo malo otrijim mjerama protiv svega
onoga to nam stoji na putu da izvrimo te nae namjere to imamo, da prihvatimo
amandmane, da se ozbiljno okrenemo svaki unutar prema sebi, da i pomognemo jedan
drugome, a ne da odmaemo jedan drugome, da pitanje radnike klase nije mala stvar.
Pitanje radnike klase je nae socijalno pitanje. Moramo se sada pripremiti i za taj
Kongres samoupravljaa gdje e se od nas traiti... Mi ne treba da ekamo da nam oni
trae, mi moramo ve unaprijed poduzeti korake da oni osjete, da zbilja imaju ne samo
nadu, nego da budu uvjereni da e SK uiniti sve da se situacija izmijeni u onom pravcu
kako zahtijeva naa situacija, kao to trai naa radnika klasa, kao to trai nae
samoupravljanje, itd.
Ja u sutra neto govoriti na jednoj proslavi tu, na jednoj sveanosti o naim
zakljucima. Ali u govoriti i o drugim stvarima koje se tiu raznih sektora naeg
drutvenog ivota i o privredi, i o trgovini, i o drugim domenima. Nastojau to da
obuhvatim i ukaem na ozbiljnost momenta, da se ljudi moraju okrenuti i prema sebi i
prema itavoj zajednici. Nekima se tee okrenuti prema sebi, a naroito trgovcima, nego
prema itavoj zajednici, prema naem drutvu, prema onome ta moe da daje naa
zajednica... Eto to sam htio dodati, nita vie.76
Nedvojbeno je to bio izravni pritisak na Broza, ali i uplitanje u prilike u SFRJ. Koristiti nije
mogao nikome, ali je najmanje bio vjetar u lea onima koje su Sovjeti smatrali
preliberalnima ili ih etiketirali kao antisovjetske politiare. Potvrivao je kako se
ponovno tek kao taktika ocjenjuje Beogradska i Moskovska deklaracija iz 1955. i 1956,
pa i njezine potvrde tijekom Gromikova posjeta 1969. godine. Skoro dvadeset dana
kasnije na prijamu u Veleposlanstvu Kanade u Moskvi, Veljku Miunoviu su jedan za
drugim prilazili najvii sovjetski politiari Aleksej Kosigin, zamjenici premijera D. S.
Poljanski i Leseko, ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko. Raspitivali su se o tijeku
sjednice, zakljucima, izraavali zabrinutost za prilike u SFRJ, politike i meunacionalne
potekoe i izraavali nadu da e se sve prebroditi. Tek je te veeri Miunovi saznao za

telefonski poziv Brenjeva Titu, o emu ga iz Jugoslavije nisu obavijestili.77 Miunovi je

objanjavao prilike u Jugoslaviji umanjujui njihovu dramatinost. Informacija o kojoj se
naveliko prialo, unato traenju da ostane na Brijunima, cirkulirala je posvuda.
Njemaki novinar dojavio je njemakom veleposlanstvu kako mu je sovjetski dopisnik
rekao da je: Tito prijetio skupini hrvatskih voa (...) govorei da mu je Brenjev obeao
potporu, ako je potrebno i oruanim snagama, u borbi protiv hrvatske pobune..78 Iako
se hrvatska pobuna u stvarnom razgovoru oito nije spomenula, ipak je jasno koji je dio
zemlje predstavljao glavnu potekou.
Brenjev u SFRJ 1971. i Tito u Moskvi 1972.
Prije dolaska Leonida Brenjeva u Jugoslaviju, Izvrni biro SKJ na 83. sjednici 9. lipnja
1971. jo je jednom konstatirao da je pojaan meunarodni pritisak na SFRJ. Sovjeti i
dalje izraavaju bitne dvojbe prema neovisnoj i nesvrstanoj politici Beograda. Zapad je
bio manje agresivan, ali je injenica da su uglavnom hrvatske iseljenike skupine bile
sve aktivnije i agresivnije, snaile su argumentaciju onih unutar zemlje koji su bili
podozrivi prema kapitalistikom svijetu. Sovjeti su traili pravo preleta preko
jugoslavenskog zranog, prostora kako bi logistiki podupirali svoju sredozemnu flotu,
to je odbijeno.79 Usuglaeno je da e se odbiti prijedlog o drutvima sovjetsko
jugoslavenskog prijateljstva, na emu e Sovjeti inzistirati. Dravni sekretarijat za
vanjske poslove s Mirkom Tepavcem na elu jasno je prepoznavao s kojim se
potekoama suoava Jugoslavija. Dok je Zapad prieljkivao korozivno djelovanje
jugoslavenskog socijalizma na zemlje Lagera, Kina je podravala napetosti izmeu
Moskve i Beograda. Moskva je, opet, neprestano naglaavala problematino stanje
socijalizma u SFRJ, njegovo propadanje i neuspjehe, o emu je formirana i skupina
predavaa koji su o tome govorili lanovima KPSSa.80 Beograd je morao obeshrabrivati
sve tri opcije, rekao je Tepavac, ali je ovakva detantska konstelacija, ma kako opasna,
dijelom i osiguravala neovisnost SFRJ, ali je i gurala prema Treem svijetu.
U ljeto 1971. obavjetajna je zajednica SFRJ dostavila najuem dravnom vrhu sovjetsku
informaciju o prilikama u Jugoslaviji. U njoj je stajalo kako je Staljin imao razloga
kritizirati Broza 1948, ali se s njim obraunavao na krivi nain. Hruov je bio u pravu
to je normalizirao odnose, ali je pogrijeio jer je priznao da SFRJ gradi socijalizam.
Posljedice toga ve su se osjetile u Maarskoj i Poljskoj 1956, ehoslovakoj 1968, a
nakon Devetog kongresa SKJ u oujku 1969. antisovjetske su snage konano i dokraja
trijumfirale.81 Dokument je imenovao nositelje antisovjetske politike, kojima se, sjeao
se urednik Vjesnika Milovan Baleti, krv ledila kada su tamo vidjeli svoja imena, prije
svega zbog straha da bi se konano stvarno i moglo dogoditi da kadrovsku krialjku
konano odredi Moskva.82 Sudbinu onih koji su trebali otii na kraju je ipak odredio Tito
nakon 21. sjednice Predsjednitva SKJ u Karaorevu 1. prosinca 1971, ali je Sovjete o
svemu, tek nekoliko tjedana poslije, izvijestio Jure Bili, sekretar IK CK SKJ. Suslov je
tada pohvalio odluno obraunavanje s hrvatskim nacionalizmom i njegovim
liderima.83
Konana odluka da Brenjev doe u Jugoslaviju potvrena je zamjetno dugim, skoro
etverosatnim, oprotajnim posjetom veleposlanika Veljka Miunovia Leonidu Brenjevu
u Jalti. Miunovia je zamijenio jo jedan Crnogorac, Milorad Pei, koji je vjerodajnice
Podgornom, formalnom efu SSSRa, uspio predati nakon samo 48 sati, kako bi mogao
prisustvovati sastancima dravnih izaslanstava.84 Leonid Brenjev u Beograd je
doputovao 22. rujna 1971. S Titom je prvo razgovarao nasamo, a efovi kabineta pazili
su da susret u Belom dvoru na Dedinju nitko ne prekine. Na sastanku je sovjetski voa
davao uvjeravanja Titu da s njihove strane ne postoji namjera ugroavanja neovisnosti
SFRJ. Kasnije je to ponovio udarivi akom o stol i sa suzama u oima uz rijei: Ja vee
lai nisam uo!.85 Miko Tripalo smatra da je tada, ili tijekom ostalih susreta u etiri oka
Tita i Brenjeva, traeno uklanjane antisovjetskih ljudi iz vodstva drave.86 Drugoga
dana Brenjev je govorio dugo, neto manje od tri sata, potpuno pripremljen, bez

biljeaka. Nije se, dodue, mogao sjetiti kako Jugoslaveni zovu svoj put u socijalizam, ali
je ponudio pomo u rjeavanju nacionalnog i gospodarskih pitanja, koja su, potvrdio je,
u SSSRu rijeena. Dugo nagovaranje da se prihvate drutva prijateljstva otklonjena su.
Kritizirano je pisanje jugoslavenskih novina, raspravljalo se o prilikama u svijetu. Sovjeti
su omalovaavali utjecaj Kine i nesvrstanih.
Izrada zajednike izjave koju su pisali Andrej Gromiko i Mirko Tepavac potrajala je dugo.
Iako je, neuobiajeno, prije dolaska sovjetskog izaslanstva na konzultacije pozvan njhov
ambasador Stjepankov kako bi se pripremio temelj za zajedniku izjavu koja je trebala
da zvoni, govorio je Brenjev, potekoe su bile brojne.87 Mirko Tepavac bio je
najmanje sklon sovjetskom poputanju. Brenjev je, opet, posjet SFRJ elio iskoristiti
kako bi svijetu poslao poruku da doktrine o ogranienom suverenitetu nema, to je,
naravno, iz Zemuna bilo lake uiniti no, primjerice, Brna.88 Veljko Miunovi smatrao je
da se ponovo pokazalo kako je Moskva vie polazila od onoga to bi eljela u odnosima,
no od stvarnih interesa obiju strana, esto ignorirajui jugoslavenske argumente. Tito je
bio neto zadovoljniji. Drao je da injenica kako nije postignuto ideoloko jedinstvo,
suglasnost partijskih programa, kako u izjavu nije ula osuda jugoslavenskog tiska i nisu
osnovana drutva prijateljstva, pokazuje da je SFRJ prola dobro.
Brenjevljev dolazak u Beograd 1971. odnose je ipak vratio ili ponovno postavio na
putanju pomirenja. Beograd e i dalje biti izvor ideolokih smetnji i frustracija, ali sve
dok je na snazi detant, pravi e interesi Moskve biti drugdje.89 Problemi bi mogli nastati
nakon Titove smrti, pa bi se i antisovjetsko raspoloenje moglo anulirati eventualnim
iskoritavanjem meunacionalnih nesuglasica, drali su britanski analitiari. Deklaracija
donesena nakon sastanka Tita i Brenjeva 1971. mogla bi, smatrali su diplomati Foreign
Officea, postati jedna od povijesnih, svetih tekstova uz one iz 1955. i 1956.90
Nekoliko tjedana kasnije nakon zavretka posjeta predsjedniku Nixonu i kanadskom
premijeru Trudeau, u sklopu iste turneje, Tito je razgovarao s britanskim premijerom
Edwardom Heathom i britanskom kraljicom Elizabethom.91 Edwardu Heathu i Alecu
Douglasu Homeu, ministru vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, izloio je detalje
razgovora s Brenjevom. Nakon 1968, kada su meudravni odnosi doli u stadij
meusobnog nepovjerenja, sada su izgleda bili popravljeni. Brenjev je bio otvoren,
fleksibilan, odavao je da su odnosi evoluirali, govorio je Tito. Beogradu je nedvojbeno
priznata samostalnost u odluivanju, na emu je Edward Heath estitao Titu.92 Na
izriito pitanje to bi se dogodilo ukoliko bi Rumunji poeljeli slubeno izai iz Varavskog
ugovora, Tito je kratko odgovorio da toga nee biti, jer je Bukuret previe ovisan o
sovjetskim sirovinama. Britanski premijer bio je tako manje strog prema dokumentu od
nekih jugoslavenskih politiara. Primjerice Marko je Nikezi mislio da je on daleko iza
Beogradske deklaracije iz 1955, izmeu ostaloga i zato jer je Mirko Tepavac bio
osamnjen u svom otporu Sovjetima, a vodstvo SFRJ pretiho.
Brenjev je 1971. godine ipak bio neto ozbiljniji, pa su se odnosi dviju zemalja u
nekoliko mjeseci dramatino poboljali.93 Ne samo na polju politikih posjeta, u SFRJ je
doao sovjetski ministar automobilske industrije, pa Baibakov, potpredsjednik Savjeta
ministara i ef Gosplana. Predvien je velik porast investicija (kredit od 200 milijuna
dolara) i poveanje trgovinske razmjene za 20% do 1975. godine.94 Ono ime se
trgovalo, unato klirinkom obrascu plaanja, bilo je korisno SFRJ, jer su kupovani nafta,
ugljen, teka industrija, pamuk.95 No, stvari su bile sloenije no to su ih sovjetski
diplomati predstavljali. SFRJ nije pristajala na dogovorene cijene za razdoblje od 10
godina. Sovjeti su, javljalo je njemako izaslanstvo pri NATO u u Bruxellesu, nastojali
platiti, ali i postii mirnu penetraciju u Jugoslaviju. Na hrvatskom su sluaju nauili
kako otvorena potpora Titovoj kampanji protiv klasnih neprijatelja i
kontrarevolucionara od Sovjeta u Beogradu moe biti interpretirana kao potpora
ortodoksnim komunistima i izazvati suprotnu Brozovu reakciju. Pametnija, ublaenija
taktika, pod uvjetom da se prilike u zemlji ne stabiliziraju, mogla je Sovjete prikazati kao
prave prijatelje, a to je trailo pojaan oprez Zapada.

Novonastalu situaciju izmeu Beograda i Moskve britanskim je diplomatima u ljeto 1972.

komentirao visoki jugoslavenski diplomat Anton Vratua. Naglasio je kako se i dalje
popravljaju odnosi s Kinom. Peking je zatraio i povratak vojnih ataea. Osim s
Bugarskom, popravljali su se odnosi sa svim zemljama sovjetskog bloka, meu kojima je
Rumunjska bila izdvojena kao poseban primjer. Svejedno, kako je tijekom svoje posjete
Londonu rekao predsjednik SIVa Mitja Ribii, u tom podruju nema iluzija. Pokvari li
se sovjetska situacija, pokvarit e se i jugoslavenski odnosi s tim zemljama. Zanimljivo
je kako su najvii jugoslavenski diplomati govorili da se na temelju iznimno oputenog
tijeka posjeta i Brenjevljeva ponaanja ne izvode dalekoseni zakljuci, nego prieka
nekoliko mjeseci da bi se provjerila sovjetska iskrenost.96 Sumnje su, vjerojatno,
dijelom bile naglaenije da bi se izalo u susret zapadnim partnerima. No, doista,
mjesecima kasnije kritike iz Moskve prema Jugoslaviji bile su jedva zamjetne. Duan
trbac, diplomat u Odjelu za Aziju, prepoznavao je nastojanje Moskve da se ouva zona
mira na Balkanu, poprave odnosi dok je Tito iv. No, Beograd se svim time koristio za
sebe, traei investicije. U jednom su vanom detalju u Londonu, Washingtonu i
Beogradu mislili isto. Postojao je strah od sovjetske penetracije Sredozemlja, pa i Bliskog
istoka. Dobrivoje Vidi, veleposlanik SFRJ u Lonodonu, o tome je 20. travnja 1972. jasno
govorio diplomatu Godberu u Foreign i Commonwealth Officeu. Sredozemlje, govorio je,
treba biti zona mira, pa je prijedlog da se odri konferencija zemalja Sredozemlja mogao
odbiti Sovjete iz uplitanja u arapskoizraelski sukob.97
Jedna od tema koja se neprestano javljala u diplomatskoj prepisci, pa i izazivala javne
spekulacije, bilo je mogue sovjetsko inzistiranje na vojnim bazama u Jugoslaviji. O
tome nije moglo biti govora. Ministar obrane SSSRa u Jugoslaviju je doao u travnju
1972, u kolovozu je general Nikola Ljubii otiao na ljetovanje na Krim, a naelnik
stoera Crvene armije istim povodom je u listopadu doao u Hrvatsku, no to je bilo sve.
Vjerojatno je najvie to je dogovoreno bio pojaani broj vojnih preleta preko SFRJ, a
radi bre evakuacije sovjetske opreme iz Egipta, gdje su postali nepoeljni.98
Posjet marala Tita Moskvi od 5. do 10. lipnja 1972. u jugoslavenskoj je javnosti
predstavljen kao nesumnjivi trijumf Titovog dravnitva. lan Predsjednitva SFRJ,
predsjednik Vanjskopolitikog savjeta toga tijela i donedavni veleposlanik u SSSRu
Veljko Miunovi odrao je prije uzvraanja posjeta, samo osam mjeseci nakon
Brenjevljeva dolaska u Beograd nakon vie godina, govor. Smatrao je da je brzo i lako
usuglaena deklaracija iz Moskve 1972. tonom blaa od prethodne iz Beograda. Tako je
proleterski internacionalizam zamijenjen internacionalistikim tradicijama, a
izaslanstvo SFRJ u zajedniku je izjavu odbilo ukljuiti fraze poput proleterskog i
socijalistikog internacionalizma i socijalistikog zajednitva. Ponovno je odbijeno
obnavljanje sovjetskojugoslavenskog drutva prijateljstva. Nije se raspravljalo o dozvoli
o remontu sovjetske ratne flote u hrvatskim i crnogorskim remontnim zavodima.99
Politika nesvrstavanja priznata je u Moskvi kao orijentacija SFRJ bez dodatnih
kvalifikacija.100 Nesumnjivi uspjeh bilo je i prihvaanje formulacije kako je mir
nedjeljiv, to je, unato parolatvu, zemlji koja je bila nesigurna izmeu Istoka i
Zapada, neto znailo. Tretiranje samoupravljanja kao jugoslavenske inaice Marksova i
Lenjinova uenja i bazino unutarnjeg pitanja pokazali su da se na idelokom planu
Moskva i Beograd, unato oekivanjima nekih, nee posve zbliiti. Tito je odlikovan
Lenjinovim redom, a podilaenje njegovoj tatini (doslovno se kae ego faktor,101
kao i posjet po pompi usporediv s onim Richarda Nixona102), bio je, inilo se krugovima
u Saveznom sekretarijatu za vanjske (ili inostrane, kako se tada zvao) poslove, smiljeni
sovjetski potez.103 S jedne im je strane moralo biti jasno da je Tito esto bio njihov
najiskreniji i najvaniji zagovornik u SFRJ.104 Zato se spektakularno pribliavanje s
nacionalnim simbolom kasnije moglo iskoristiti od Sovjeta kao poluga za napad na
njegove nasljednike budu li promijenili orijentaciju i zaotrili antisovjetske tonove, kako
su u Beogradu ve ranije tumaili.

Analiza moskovskih dokumenta iz lipnja 1972. bila je neto realistinija. Moskva

Beogradu nije davala isti status kao Pekingu i odnose temeljila na doktrini mirne
koegzistencije, a ne proleterskog internacionalizma. SFRJ je, za razliku od svih drugih
istonoeuropskih drava, ulazila u sivu zonu za koju nisu vrijedila uobiajena pravila.
Naen je modus vivendi, ali se dijelu stranih promatraa inilo kako je tako velika
parada oko posjeta, koja je zavrila nepotpisanim komunikeom, neto to Moskvu nije
do kraja moglo zadovoljiti. No, nastavi li se globalni detant, nastavit e se i ovaj medeni
mjesec, drao je britanski veleposlanik u Beogradu. Tito je i dalje bio uvjeren da
Brenjevu valja vjerovati. Sigurnost da napada na SFRJ nee biti, Broz je ponovio u
razgovoru s 11 senatora iz SADa 28. studenog 1972.
Visoke posjete izmeu Moskve i Beograda nastavile su se. U rujnu 1973. Kosigin je
doputovao u Beograd. Sve do Titove smrti ostalo je po istom obrascu. Tito je u Moskvi
bio i 1973, i 1977, i 1979. godine, predsjednik SIVa Demal Bijedi 1975, a Brenjev u
Jugoslaviji jo 1976. i konano, na Titovu pogrebu 1980.105
Promjene na europskom jugoistoku pozorno su motrili i na Zapadu. Rumunjsku
posebnost, ini se, Sjedinjene su Drave oito smatrale mnogo vanijom no Britanici.
Tako su u Foreign Officeu napisali kako: Mi vidimo pitanje Rumunjske poneto drugaije
i naa bi preferencija bila da ga se dotakne odvojeno i kasnije, ali ako Amerikanci snano
osjeaju da dvije zemlje trebaju biti razmatrane zajedno, moemo se s time sloiti.
Amerike i britanske slube, naime, povremeno su se sastajale kako bi izmijenile
miljenja o odreenim dijelovima svijeta.106 Amerika je strana neko vrijeme odbijala
takav susret, a onda je sama, kako se vidi u izvjetaju iz State Departmenta, 17.
studenog 1972, predloila da se ipak odri. Do tada se Bukuret, smatrali su promatrai,
ponovno malo pribliio Moskvi. inilo se da je u etiri godine nakon Prakog proljea
sovjetska politika u osnovi uspjela urediti odnose u Europi na nain koji ju je mogao
donekle zadovoljiti.
Zakljuak
Strah od prevelikog kvarenja ideoloke istoe bio je taj koji je nukao Sovjete na
uplitanje u odnose u Jugoslaviji poetkom sedamdesetih, ba kao i ranijih desetljea.
Ideoloku su istou ili vrsti smjer najvie ugroavali proljeari u Hrvatskoj i liberali u
Srbiji. Liberalnih je politiara bilo i drugdje, ali je odnos Srba i Hrvata bio kljuan za
Jugoslaviju, pa stoga i problem koji je prvo trebalo rjeavati. Trebalo je stvoriti situaciju
u kojoj e prihvatljivi i predvidljivi politiari biti na vlasti u trenucima kada su se na
globalnoj razini sreivali odnosi. Samo je tako objanjivo sovjetsko pritiskanje Tita 1971,
jer vjerojatno stvarne namjere da se vojno intervenira u Jugoslaviji nije bilo niti je do nje
moglo doi tek tako, bez nekog jasnog, otvorenog kontrarevolucionarnog udara. O
tome se moglo razmiljati, mogle su se iriti i glasine o intervenciji,107 ali je napad na
zemlju koja nije bila u Lageru i koja bi se sigurno borila, vjerojatno na Zapadu ne bi
ostao bez reakcije. Sovjetski je Savez do tada vjerojatno shvatio to je ije u Europi i
prihvatio sive zone. Jugoslavija nije bila ehoslovaka i jugoslavenski dupeci bili su
izvan izravnog dosega, ali izravni udarac nije ni trebao, jer je Tito, na kojega se trebalo
utjecati, mogao rijeiti prilike na nain koji je odgovarao Moskvi, ali, oito, ni njemu nije
bio posve nezamisliv.
Sovjetska politika prema Jugoslaviji zapravo nije bila bitno drukija sedamdesetih, no to
je bila tijekom Drugog svjetskog rata ili kasnije. Primjerice 1955. i 1956. Hruov je
pokuavao vratiti Jugoslaviju u Lager. Dvije godine kasnije dolo je do novog
zaotravanja zbog Programa SKJ. Slino, iako iz drugih motiva, bilo je Hruovljevo
ponovno obraanje Titu nedugo pred smjenu, tijekom 1963. Tada je ponovno Broz
trebao posluiti kao jedan od utega u borbi s neprijateljima u Kremlju, ali i kao voa
zemlje koja je eksperimentirala s radnikim savjetima i samoupravljanjem, to je moda
moglo pomoi i krizi sustava u SSSRu.108 Jugoslavija nikada nije prestala biti

komunistika zemlja. Nikada se, barem u najviem vodstvu ili u njegovom veem dijelu,
nije dvojilo o ispravnosti konanog cilja i vizije svijeta budunosti. Sovjetski Savez je
tako poetkom sedamdesetih smatrao da ima zadau osigurati mirni i njima skloni razvoj
prilika u Europi, barem u zemljama na koje su mogli utjecati. Sve to je moglo zaotriti
situaciju izmeu njih i Zapada trebalo je izbjei, napose ako promjene koje je valjalo
zaustaviti njima nisu bile po volji. Konano, na umu su im bila svjetska zbivanja i
mogunost dogovora sa Zapadom.109
Sovjeti su i 1971. na razliite naine pritiskali jugoslavensko vodstvo. ini se da su
brojne ve napisane analize tadanjih zbivanja u memoarskoj literaturi uglavnom tono
prepoznale kako i to se dogaalo. Koliko se to moglo usporediti s izvornom graom,
zakljuak je na crti postrevizionistike historiografije o Hladnom ratu. Poznatom su
dodane potvrde izvora i recentne literature, barem one Zapadnog podrijetla. Jo uvijek,
meutim, nedostaju pravi dokumenti iz Beograda i svi iz Moskve. Tek onda emo moi
saznati i do kraja objasniti to se zapravo dogaalo izmeu Jugoslavije i SSSRa
poetkom sedamdesetih.
Sredinom prosinca 1972. D. L. Stewart, britanski veleposlanik u Beogradu u pismu svom
pretpostavljenom u Londonu Julianu Bullardu, naveo je kako mnogi u Srbiji jo ne
shvaaju zato je Marko Nikezi morao odstupiti. Iako mi ne naputamo prijatelje u
nevolji, ne mislim da se isplati pokuavati susresti se s njima prebrzo nakon ovih
dogaaja.110 Ili, jo jasnije, ameriki savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger
zamoljen je u jesen 1972. da intervenira u korist jednog beogradskog disidenta.
Kissingeru su strunjaci za Jugoslaviju savjetovali da: Svaka skrivena intervencija u
njegovu korist, postane li javna, pojaat e zgraanje od strane posebno osjetljivih
Amerikanaca hrvatskog podrijetla i njihove zahtjeve da se nita manje ne uini za Hrvate
u slinoj situaciji. Stavili biste se usred estokog srpskohrvatskog spora koji se ponovo
javlja i u Jugoslaviji i u emigraciji.111 Tako je preporueno da se obrati saveznom
sekretaru Tepavcu ili Leu Matesu, ali je Kissinger obavijestio Amnesty International.112
Izdaleka bi se moglo pomisliti da je bila rije o osobama koje su vie odgovarale Zapadu
zbog svojih stavova i liberalnih tendencija, ba kao i proljeari. Pa i da je tako bilo,
dravni interesi bili su oni koji su prevladali. Stoga je izabrana utnja i nereagiranje.
Zapad, barem njegove najvanije lanice, u Jugoslaviji su imale dva osnovna interesa.
Koristiti SFRJ kao trite za industriju i proizvode i, najvaniji interes, ouvanje
integriteta, stabilnosti i neovisnosti Jugoslavije.113 Tako su mislili Britanci i Amerikanci.
Isto su mislili i u EEZu, kako se vidi u britanskom dokumentu pripremljenom za
raspravu o Sredozemlju: Politiki, strateki i gospodarski interesi Zajednice trae
nastavak postojanja stabilne, ujedinjene i neovisine Jugoslavije.114 Tim vie to je, po
rijeima samog predsjednika Skuptine SFRJ Mijalka Todorovia, trgovina sa Zapadom
bila vie od 50% ukupne jugoslavenske trgovine, a EEZu je SFRJ bio osmi
vanjskotrgovinski partner uope.115 Tako su se, oito, poklapali interesi svih
zainteresiranih strana: politike elite u Beogradu, one u Moskvi i onih na Zapadu. Razlike
su postojale samo u sadraju onoga to su eljeli ouvati. U istom je dokumentu za EEZ
navedeno kako ouvanje jugoslavenskog jedinstva ovisi prije svega o etiri glavna
imbenika: Partiji, vojsci, gospodarstvu i slobodi od stranog utjecaja. Prva tri bila su u
stalnom propitivanju, a vrlo snano se o njima govorilo tijekom Hrvatskog proljea.
Posljednji je prestao biti relevantan nakon to je zavrio Hladni rat. Tada se raspala i
Jugoslavija.
U nepovoljnom omjeru snaga unutar Jugoslavije, suoeni s konstelacijom snaga u svijetu
detanta i pritiscima izvan zemlje, koji su bili tako snani da im se, ak i da je htio,
vjerojatno posve ne bi mogao oduprijeti ni sam maral Tito, Proljeari u Hrvatskoj 1971.
izgorili su ostavljajui duboki trag. Jesu li mogli voditi politiku koja bi ostavila manji
dojam, ali koja ne bi izazvala naprasni prekid i duboke potrese u drutvu? Bi li tada
razvoj bio manje dramatian, a demokratizacija, iako manje herojska, stabilnija? Na ta
pitanja izvori nikada nee dati odogovor. Povjesniari e o njima jo dugo razmiljati.

Bibliografija
Izvori
National Archives (Public Record Office, PRO), London; Foreign and Commonwealth
Office i Prem (Prime Minister Office).
National Archives and Record Administration (NARA), College Park, Maryland; Nixon
Presidential Materials Project, White House Central Files
Arhiv Srbije i Crne Gore, Beograd; 507 SKJ.
Razgovori s Budimirom Lonarom, bivim Saveznim sekretarom za vanjske poslove
SFRJ, Zagreb (u posjedu autora).
Danas, 19. svibanj 1987, Zagreb. (Feljton: Stvaranje vanjske politike Jugoslavije,
razgovor s Miloradom Peiem, 28; Kreo peleti).
Literatura
Knjige
Baleti Milovan, Hrvatska simultanka, Prosinac sedamdeset prve, Naklada P. I. P. Pavii,
Zagreb 2003.
Banac, Ivo, Sa Staljinom protiv Tita, Informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom
komunistikom pokretu, Globus, Zagreb 1990.
Best Anthony, Hanhimki, Jussi M., Maiolo Joseph A., Schulze, Kirsten E., International
Hisotry of the Twentieth Century, Routledge, London 2004.
Dabevi Kuar, Savka, 71. hrvatski snovi i stvarnost, Interpublic, Zagreb 1997.
Donaldson H., Robert/Nogee, L. Joseph, The Foreign Policy of Russia, Changing Systems,
Enduring Interesets, second edition, M. E. Sharpe, London, 2002.
Jakovina, Tvrtko, Ameriki komunistiki saveznik, Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene
Amerike Drave 19451955, Profil/Srednja Europa, Zagreb 2003.
Kent John, Young John W., International relations since 1945, A Global History, Oxford
University Press, Oxford 2004.
Kola, Paulin, The Serach for Greater Albania, Hurst and Company, London 2003.
Mates, Leo, Poelo je u Beogradu, 20 godina nesvrstanosti, Globus, Zagreb 1982.
Miunovi, Veljko, Moskovske godine 1969/1971, Jugoslovenska revija, Beograd 1984.
Neak, Duan, Hallsteinova doktrina i Jugoslavija, Tito izmeu SR Njemake i DDRa,
Srednja Europa, Zagreb 2004.
Orlandi, Marko, U predveerje sloma, Sjeanja jugoslovenskog ambasadora u Moskvi
19791982, Podgorica 2002.

Paczkowski, Andrzej, Pola stoljea povijesti Poljske 19391989, Profil/Srednja Europa,

Zagreb 2001.
Petkovi, Ranko, Subjektivna istorija jugoslovenske diplomatije 19431991, Novinsko
izdavaka ustanova Slubeni list SRJ, Beograd 1995.
Renduli, Zlatko, General Avnojske Jugoslavije, Sjeanja, Golden marketing Tehnika
knjiga, Zagreb 2004.
entija, Josip, Razgovori s Mikom Tripalom o Hrvatskom proljeu, Profil, Zagreb 2005.
Taubman, William, Khrushchev, The Man and His Era, Free Press, London 2003.
Tripalo, Miko, Hrvatsko proljee, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2001.
Vrhunec, Marko, est godina s Titom (19671973), Pogled s vrha i izbliza, Nakladni
zavod Globus/Adami, Zagreb 2001.
Vukovi, Zdravko, Od deformacija SDB do maspoka i liberalizma, Moji stenografski zapisi
19661972. godine, Narodna knjiga, Beograd 1989.
Wolf, Robert Lee, The Balkans in Our Time, revised edition, Norton, New York 1978.
lanci
Hanhimki, Jussi M., Ironies and Turning Points: Dtente in Perspective. U: Westad, Odd
Arne (ed.), Reviewing the Cold War, Approaches, Interpreations, Theory, Frank Cass,
London 2000.
Jakovina, Tvrtko, to je znaio Nixonov usklik ivjela Hrvatska?, Drutvena
istraivanja 4041, god. 8 (1999), br. 23, oujaklipanj (1999), Zagreb, 347371.
Jakovina, Tvrtko, Je li Nixon doista podupirao Hrvatsko proljee?, Pro Historia Croatica 1,
Zbornik uz 70. godinjicu ivota Dragutina Pavlievia, Institut drutvenih znanosti Ivo
Pilar, Zagreb 2002.
Jakovina, Tvrtko, Tito i Nixon, Kako je pripreman i to je znaio Titov posjet
Washingtonu 1971?, Historijski zbornik, god. LV, Zagreb 2002.
Jakovina, Tvrtko, Od Tita do Badintera, Periodizacija povijesti DFJ/FNRJ/SFRJ 1945
1991, Hrvati i Poljaci, narodi daleki i bliski, Zbornik radova sa znanstvenog skupa
hrvatskih i poljskih povjesniara, HNOPZ i FF Sveuilita u Zagrebu, FF press, Zagreb
2003.
Jakovina, Tvrtko, Sjeanje na Nixona i Tita, Spomenica Filipu Potrebici, uredila Mirjana
Matijevi Sokol, Sveuilite u Zagrebu, Odsjek za povijest i Hrvatski institut za povijest,
Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, FF Press, Zagreb 2004, 435454.
Jakovina, Tvrtko, Hrvatska izlazi u svijet, Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945
1991, Hrvatska XX. stoljee, Matica hrvatska (u tisku).
Jakovina, Tvrtko, Titovi ciljevi sukladni su naima, Ameriki izvori o Hrvatskom proljeu,
Historijski zbornik (u tisku).

1
PRO, FCO 28/2621, British Embassy Belgrade, D. L. Stewart Julianu Bullardu, 7. oujak
1974.
2
Jakovina 2003: 123137.
3
O 1948. pisalo je mnogo autora. O 1956. i zbivanjima povezanim s Maarskom
revolucijom, ali i intenzivnoj diplomatskoj aktivnosti Josipa Broza Tita, susretima s
Hruovom, koji su u mnogoemu vrijeme punog vanjskopolitikog ostvarivanja Josipa
Broza Tita vidi npr: Dimi Ljubodrag, Josip Broz, Nikita Sergejevi Hruov i maarsko
pitanje 1955 1956, 2359. Tokovi istorije, asopis Instituta za noviju istoriju Srbije, 1
4/1998 Beograd i Jugoslovenskosovjetski odnosi 19531956, 279293. Jugoslovensko
sovjetski sukob 1948/The YugoslavSoviet Conflict in 1948, Zbornik radova sa naunog
skupa / Collection of Works from the Scientific Conference, Beograd: Institut za
savremenu istoriju, 1999; Granville, Johanna, Satellites or Prime Movers? Polish and
Hungarian Reactions to the 1956 Events: New Archival Evidence, 435471. East
European Quarterly, XXXV, No. 4, January 2002. i Tito and the Nagy Affair in 1956, 23
51. East European Quarterly, XXXII, No. 1, March 1998; Gibianski, Leonid, Sovjetsko
jugoslovenski odnosi i Maarska revolucija 1956. godine, Jugoslovenski istorijski asopis,
god. XXIV, Beograd 1996. Vidi i moj rad: Jakovina 2005.
4
Mates 1982: 3656.
5
Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 266.
6
Young/Kent 2003: 324326.
7
Sirk 2001: 171.
8
Isto, 176.
9
Isto, 183185.
10
Dodue, ogranienje koje je uneseno u dokument, ponovno na rumunjski zagovor, ve je
u samom poetku pokazivalo da e Sloeni plan biti neostvariv. Integracija se odvija

na temelju potpune dobrovoljnosti; ne slijedi ju stvaranje nadnacionalnih tijela i ne

utjee na aktivnosti poput unutarnjeg planiranja, financija i ekonomske odgovornosti.
Sirk 2001: 184.
11
Young/Kent 2003: 436.
12
Hanhimki 2000: 333, Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 272.
13
Neak 2004: 174178.
14
Wolf 2004: 160161; Miunovi 1984: 109.
15
Isto, 168.
16
CIA, Directorate of Intelligence, 19 September 1968, Intelligence Memorandum, The
USSRs International Position After Czechoslovakia.
17
Isto.
18
Paczkowski 2001: 286; Young/Kent 2003: 287, 317; Miunovi 1984: 107108 i
drugdje.
19
CIA, Directorate of Intelligence, 19 September 1968, Intelligence Memorandum, The
USSRs International Position After Czechoslovakia.
20
Young/Kent 2003: 328. Druga je bila Jugoslavija. Vidi o tome: Jakovina 1999, 2002. i
2004.
21
Kolo 2003: 128132.
22

PRO, FCO Yugoslav/Albanian Relations, (UK Ambassador, Julian Bullard i Jaka Petri,
Assistant State Secretary at the Foreign Ministry), 27 January 1971.
Iako je moglo izgledati gotovo ironino, imajui na umu Sluaj u Krfskom kanalu iz 1947.
Dobrivoje Vidi, jugoslavenski veleposlanik u Londonu u proljee 1972. predlagao je
Britancima da normaliziraju odnose s Albanijom, jer bi to bilo i u interesu Beograda.
PRO FCO 28/2131, Political Relations Between U. K. and Yugoslavia, Record of a
Conversation Between Mr. Godber and the Yugoslav Ambassador (Mr. Vidi) at noon on
Thursday 20 April. O Krfskom sluaju vidi: Jakovina 2003: 7577; Kola 2003: 7382.
23
Miunovi 1984: 8182.
24
PREM 13/3560 Visit of the President of the Federal Executive Council of the Socialist
Federal Republic of Yugoslavia, 2326 February, 1970; Record of a meeting between the
foreign and commonwealth secretary and the deputy secretary of state for foreign affairs
of Yugoslavia at the Foreign and Commonwealth Office on Tuesday, 24 February at 9.45
a. m.
25
Vukovi 1989: 546.
26
Renduli 2004: 283, 288289.
27
Vukovi 1989: 526, 542.
28
PRO, FCO 28/2122 Yugoslav/Albanian Relations, 21 May 1971. Imajui na umu sloenu
jugoslavensku proceduru usuglaavanja pri imenovanju veleposlanika i albansko traenje
da to Beograd uini prvi, postojala je sumnja da e se tijekom 1971. pronai kandidat za
jugoslavenskog ambasadora u Tirani. Naelnik Uprave za Istonu Europu Vukoli o tome
je krajem svibnja razgovarao s britanskim kolegom Bentleyem.
29
Isto.
30
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Record of the
Minister of States Conversation with the President of the Yugoslav Federal Assembly, Mr.
Todorovic, at 4. 30 PM on Monday, 11 December.
31

Jakovina 2002; DabeviKuar 1997: sv. 1, 9699, sv. 2, 600602.

Tito je Dubeku savjetovao da manje i tie govori, ali i da bude odluniji suprotstaviti se
pritiscima.
PRO FCO SovietYugoslav Relations (Leo Mates na Wiston House Conference), 28
November 1969.
32
Paczkowski 2001: 284.
33
Kolo 2003: 144145.
34
PRO FCO British Embassy, Bucharest, RomanianYugoslav Relations, 7 December 1971.
35
Renduli 2004: 289290.
36
Hanhimki 2000: 329331.
37
Isto, 332.
38
Donaldson/Nogee, 2002: 94.
39
Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 266; Mates 1982: 6579; Jakovina 2005.
40
PRO, FCO 28/2131 Diplomatic Report No. 76/71, 1 January, 1971, Yugoslavia, Annual
Review For 1970.
41
Miunovi 1984: 84.
42
PREM 13/3560 Visit of the President of the Federal Executive Council of the Socialist
Federal Republic of Yugoslaiva, 2326 February, 1970;

43
Best, Hanhimaki, Maiolo, Schulze 2003: 266.
44
Wilson 1979: 181.
45
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, YugoslavSoviet
Relations, 27 April 1972.
46
Miunovi 1984: 123.
47
Isto, 164, 7374. Nezadovoljstvo pisanjem jugoslavenskih novina i RTVa pokazao je
predsjednik Vlade SSSRa Kosigin tijekom inauguralnog posjeta jugoslavenskog
veleposlanika. Miunovi je Kosiginu rekao kako se u isto vrijeme o NOBu kod njih pie
kao o sluajnoj borbi narodnih osvetnika.
48
Miunovi 1984: 159162, 124.
49
PRO, FCO YugoslavSoviet Bloc Relations, 30. April 1969; Young/Kent 2003: 312;
Miunovi 1984: 80.
50
PRO, FCO 22 May 1969, Soviet ConsulateGeneral, Zagreb.
51
PRO, FCO Gromyko Visit, British ConsulateGeneral, Zagreb 18 September 1969, (A. R.
K. Meckenzie).
52
Miunovi 1984: 177; PRO, FCO New Soviet Embassy, 16 May 1969, (T. W. Garvey).
53
PRO, FCO Report of Canadian Embassy, Belgrade on Talks with High Level Yugoslav
Officials on Gromyko Visit, 23 September 1969, (Canadian Delegation, NATO, Brussels).
54

PRO FCO SovietYugoslav Relations (Leo Mates na Wiston House Conference), 28

November 1969.
55
Miunovi 1984: 6667, 8081, 144.
56
PRO, FCO 28/2122 Yugoslavia, 15 October 1969, British Embassy, Moscow (Clark).
57
Miunovi 1984: 3435; Petkovi 1995: 127128; entija 2005: 71; Razgovor s
Budimirom Lonarom, 21. prosinca 2005.
58
PRO, FCO Diplomatic Report No. 76/71, 1 January, 1971, Yugoslavia, Annual Review For
1970.
59
Vukovi 1989: 377378; Miunovi 1984: 9195, 123. Kosigin je, prema Miunovievoj
procjeni, imao negativan utjecaj na meusobne odnose SSSRa i Jugoslavije.
60
Miunovi 1984: 163165.
61
PREM 13/3560, Visit of the President of the Federal Executive Council of the Socialist
Federal Republic of Yugoslavia, 2326 February, 1970; Record of a meeting between the
foreign and commonwealth secretary and the deputy secretary of state for foreign affairs
of Yugoslavia at the Foreign and Commonwealth Office on Tuesday, 24 February at 9.45
a. m.
62
PRO, FCO Diplomatic Report No. 76/71, Yugoslavia: Annual Review for 1970, 1, January
1971.
63
Miunovi 1984: 43.
64
Isto, 114.
65
Tripalo 2001: 181182; Baleti 2003: 81; Vukovi 1989: 478481; entija 2005: 71.

66
Tripalo 2001: 176189; DabeviKuar 1997, sv. I: 544574; Vukovi 1989: 526539;
entija 2005: 6571;
67
Vukovi 1989: 520.
68
Isto, 525.
Kada je kasnije dolo do ruenja liberalnih politiara u zemlji, dogmatizirana situacija
pokazala se kao pogodna sredina za razbuktavanje ibeovske djelatnosti u SFRJ. Vrhunac
svega bio je osnivaki kongres Komunistike partije Jugoslavije u Baru 1974. Puno
sovjetsko ograivanje od svega nastupilo je tek nakon dvotjednog Kardeljevog posjeta
Moskvi u rujnu 1974.
Nakon 1968. dio pritajenih sovjetskih agenata i pristaa, ukljuujui i neke aktivne
asnike JNA pobjegao je na Istok u oekivanju sovjetske intervencije u SFRJ.
Banac 1990: 247248; Miunovi 1984: 135.
69
Vukovi 1989: 519523.
70
entija 2005: 113.
71
Vukovi 1989: 511.
72
ASCG, 507 SKJ, CK SKJ, III/153, Predsednitvo SKJ, Str. Pov. Broj 015/22; Beograd,
17. svibanj 1971, Zapisnik (Autorizirane stenografske beleke) sa sedamnaeste
proirene sednice Predsednitva SKJ odrane 28, 29 i 30. aprila 1971. godine na
Brionima.
73
DabeviKuar 1997: 559.
74
Tripalo 2001: 181; Baleti 2003: 8081.
U razgovorima s Josipom entijom, koji su obavljeni prije no to je Miko Tripalo objavio
Hrvatsko proljee, Tripalo je rekao kako je isprva bio sumnjiav da je do telefonskog
razgovora izmeu Moskve i Brijuna uope dolo. Posredne dokaze dobio je kada mu je

pomonik republikog sekretara za unutarnje poslove rekao kako su oko podneva 30.
travnja 1971. bili blokirani svi telefonski razgovori na podruju Rijeke, to je bila
posredna potvrda razgovora.
entija 2005: 7071.
75
Vukovi 1989: 516.
76
ASCG, 507 SKJ, CK SKJ, III/153, Predsednitvo SKJ, Str. Pov. Broj 015/22; Beograd,
17. svibanj 1971, Zapisnik (Autorizirane stenografske beleke) sa sedamnaeste
proirene sednice Predsednitva SKJ odrane 28, 29 i 30. aprila 1971. godine na
Brionima (str. 382). Usp. DabeviKuar 1997: 560563.
77
Miunovi 1984: 127131; Vukovi 1989: 539541.
78
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German delegation,
Brussels, 27 January 1972, Speaking Notes, Subject: Development of the Yugoslav
Soviet Relations since Brezhnevs Visit.
79
Meutim, tijekom razgovora s Titom u rujnu 1971. Brenjev je istaknuo kako je
Jugoslaviju preletjelo 586 sovjetskih zrakoplova na putu do Bliskog istoka.
Vukovi 1984: 577.
80
Vukovi 1984: 547, 552. Tepavac je vanjskopolitikom aktivu SK Srbije govorio 8. srpnja
1971.
81
entija 2005: 7273.
82
Baleti 2003: 81.
83
Tripalo 2001: 214215.
84

Danas, 19. svibanj 1987. (Milorad Pei, Stvaranje vanjske politike Jugoslavije 28; Kreo
peleti).
85
Vrhunec 2001: 112113; Miunovi 1984: 144145; entija 73; Tripalo 2001: 214216;
Vukovi 1989: 575580.
86
entija 2005: 73. Neto manje izravno Tripalo kae isto u svojoj knjizi: Tripalo 2001:
215.
Prilikom pozdravljanja s jugoslavenskim politiarima u zranoj luci u Surinu, Brenjev je
za Mijalka Todorovia rekao: Evo s kim emo se svaati. Vukovi 1984: 570.
87
Danas, 19. svibanj 1987. (Milorad Pei, Stvaranje vanjske politike Jugoslavije 28; Kreo
peleti)
88
Miunovi 1984: 152.
89
PRO, FCO UK Paper for the Mediterranean Working Group Yugoslavia.
90
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German delegation,
Brussels, 27 January 1972, Speaking Notes, Subject: Development of the Yugoslav
Soviet Relations since Brezhnevs Visit. Primjerice dolo je do razmjene izaslanstava
Savezne skuptine, KPSSa posjetila je Jugoslaviju, razmijenjeni su posjeti ratnih vojnih
veterana, novinara, sindikata, pisaca itd.
91
Vrhunec 2001: 123133, Jakovina 2002. i Jakovina 2004.
92
CAB 133/425, Visit of President Tito of Yugoslavia to London, November 1971, Record of
a Meeting held at Chequers on Monday 8 November 1971 at 9. 30h. Iako su zapisi Marka
Vrhuneca kratki, ono to je tamo navedeno posve se podudara s originalnim
dokumentima.
93
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Yugoslav/Soviet
Relations, 14 June 1972, W. Bentley; Miunovi 1984: 43.
94

Vrhunec 2001: 211.

95
Danas, 19. svibanj 1987. (Milorad Pei, Stvaranje vanjske politike Jugoslavije 28; Kreo
peleti).
96
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, June 23, 1972
YugoslavSoviet Relations.
97
PRO FCO 28/2131, Political Relations Between U. K. and Yugoslavia, Record of a
Conversation Between Mr. Godber and the Yugoslav Ambassador (Mr. Vidi) at noon on
Thursday 20 April.
98
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Diplomatic Report
no. 520/72, Yugoslav/Soviet Relations, 14 December 1972 (D. L. Stewart).
99
Miunovi 1984: 4346; Vrhunec 2001: 140147.
100
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German
Delegation, Speaking Notes: President Titos Visit to the Soviet Union from 5 to 10 June
1972. i NATO Confidential, US Delegation, June 26, 1972, President Titos Visit to the
USSR.
101
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, NATO Confidential,
US Delegation, June 26, 1972, President Titos Visit to the USSR.
102
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, June 15, 1972, Tito
Visit: Soviet Yugo Communique, Ford.
103
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, German
Delegation, Speaking Notes: President Titos Visit to the Soviet Union from 5 to 10 June
1972.
O Titovoj tatini i nainu kako su je Sovjeti koristili vidi i: entija 2005: 73.
104

Tako Tita opisuje D. L. Stewart. Sumnja u iskrenost sovjetskih postupaka i dalje je

velika, kao i obino. Meutim, Tito je tijekom posjete kraljice Elizabete II rekao kako
vjeruje da se s Kosiginom i Brenjevom razumije bolje no ikada ranije i da su mu dali
vrsta uvjeravanja da su posve zadovoljni s odnosima s Jugoslavijom.
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Diplomatic Report
No. 520/72, Yugoslav/Soviet Relations, Her Majestys Ambassador at Belgrade to the
Secretary of State for Foreign and Commonwealth Affairs, 14 December 1972.
105
Orlandi 2002: 39.
106
PRO, FCO 28/2121; Proposed Discussion Between UK and US on Yugoslavia,
107
Vrhunec 2001: 113.
108
Taubman 2003: 608.
109
Vukovi 1989: 542.
110
PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, British Embassy,
Belgrade, 15 December 1972 (D. L. Stewart to Julian Bullard).
111
NARA, Nixon Presidential Materials Project, White House Central Files, Subject files,
Co(untries) 169 10/29/72 through Co 170 Zambia 1/1/73, October 3, 1972.
112
Jakovina (Historijski zbornik, u tisku).
113
PRO, FCO, D. L. Stewart to Sir. Thomas Brimelow, KCMG OBE, 24 February 1972.
114
PRO, FCO, UK Paper for the Mediterranean Working Group Yugoslavia.
115

PRO, FCO 28/2122, Political relations Between USSR and Yugoslavia, Record of a
Conversation between the Prime Minister ant the President of the Yugoslav Federal
Assembly at 3. 50 P. M. on Tuesday, 12 December, in the House of Commons.