BEKI KNJIEVNI DOGOVOR IZ 1850. g.

(Prema tekstu objavljenom u Hrvatskom knjievnom listu br. 13 od svibnja

1969)
Dolje potpisani znajui da jedan narod treba jednu knjievnost da ima i po
tom sa alosti gledajui kako nam je knjievnost raskomadana, ne samo po
bukvici nego jo i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se
razgovorimo kako bismo se, to se za sad vie moe, u knjievnosti sloili i
ujedinili.
I tako smo:
1.

Jednoglasno priznali da ne valja, mijeajui narjeja, graditi novo kojega u

narodu nema, nego da je bolje od narodnih narjeja izabrati jedno da
bude knjievni jezik; i to sve
a) zato to nije mogue pisati tako da bi svaki mogao itati po svojem
narjeju;
b) zato to bi svaka mjeavina bila gora od kojeg mu drago narjeja, koja
su djela boija, a
c) i zato to ni ostali narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nisu od svojih
narjeja gradili nove, nego su jedno od narodnih izabrali i njim knjige
piu.

BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 1

2.

Jednoglasno smo priznali da je najpravije i najbolje primiti juno narjeje

da bude knjievno; i to
a) zato to najvie naroda tako govori,
b) to je ono najblie staromu slovenskomu jeziku, a po tome i svim
ostalim slavenskim jezicima,
c) to su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane,
d) to je sva stara dubrovaka knjievnost u njemu spisana,
e) to najvie knjievnika i istonoga i zapadnoga vjerozakona ve tako
pie (samo to svi ne paze na sva pravila).

Po tom smo se sloili da se na onim mjestima gdje su po ovomu narjeju

dva sloga (syllaba) pie ije, a gdje je jedan slog, ondje da se pie je ili e ili i,
kako gdje treba, npr. bijelo, bjelina, mrea, donio.
A da bi svak mogao lake saznati gdje su po ovome narjeju dva sloga,
gdje li jedan, i gdje treba pisati je, gdje e, gdje i - zamolili smo svi ostali g.
Vuka Stefanovia-Karadia da bi napisao o tome glavna pravila, koja su
ovdje priloena.
Ako li neko iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovim narjejem, mi
mislimo da bi za narod i za knjievno jedinstvo najprobitanije bilo da pie
jednim od ostala dva narodna narjeja, kojim mu je volja, ali samo da ih
ne mijea i ne gradi jezika kojega u narodu nema.

BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 2

3.

Nali smo za dobro i potrebno da bi i knjievnici istonoga vjerozakona

pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao po starome
slavenskome jeziku, kao to oni zakona zapadnoga piu h i kao to narod
na od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po junijem krajevima
govori.

4.

Svi smo priznali da h kod samostalnih imena na kraju u rod. mno. ne

treba pisati jer mu ondje ni po etimologiji ni po openome narodnom
govoru, ni po ostalijem dananjim jezicima slavenskim nije mjesto.
Mi smo se opominjali da e se nai knjievnika koji e rei da bi ovo h
samo zato valjalo pisati da se ovaj pade razlikuje od ostalih, ili najposlije
da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak.
Ali jedno zato to se u mnogih rijei ovaj pade po sebi razlikuje (npr.
zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo to u nas ima i drugih
padea jednakih, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i to ovakvih
stvari ima mnogo i u drugih naroda - mi smo svi pristali na to da se ni h
niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne pie, osim samo kada se
iz smisla ne bi moglo razumjeti da rije stoji u rod. mn. da se naznae
akcenti (koje e nam valjati initi i u ostalim ovakvim dogaajima).

BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 3

5.

Svi smo jednoglasno pristali da se pred r, gdje samo sobom slog ini, ne
pie ni a ni e, ve samo r neka stoji (npr. prst) i to
a) zato to narod tako govori,
b) to knjievnici istonoga vjerozakona svi tako piu (osim jednoga,
dvojice),
c) to i esi tako piu,
d) to su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,
e) to se dokazuje da ni u starom slovenskome jeziku na ovakvim mjestima
nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na
ovakvim mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.

Ovo smo dakle za sad svrili. Ako da bog te se ove misli nae u narodu
prime, mi smo uvjereni da e se velike smutnje knjievnosti naoj s puta
ukloniti i da e se k pravome jedinstvu mnogo pribliiti.
Zato molimo sve knjievnike, koji upravo ele sreu i napredak narodu
svojemu, da bi na ove misli nae pristali i po njima djela svoja pisali.

BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 4

Be, 28. Mart p. n. 1850.

Ivan Kukuljevi;
Dr. Dimitrije Demeter;
Ivan Maurani;
Vuk S. Karadi;
Vinko Pacel;
Franjo Mikloi;
Stefan Pejakovi
ura Danii.
Mnogi potpisnici se nisu drali ovih zakljuaka;
Od Iliraca je dogovor zahtijevao suvie koncesija, pa je Beki knjievni
dogovor u Zagrebu popraen prilino rezervirano;
Slovenci nisu mnogo reagirali, iako je potpisivanju prisustvovao i Franjo
Mikloi;
Jedino se na njega osvrnuo Ljubljanski asnik, 12. aprila 1850. g.
kritikujui Ilirce to grade ilirski jezik mjasto da se prilagode zakljucima
sastanka u Beu;

28. marta 1850. g. u Beu je sklopljen Knjievni dogovor kao rezultat irih
kulturnih i politikih procesa iz prve polovine 19. st.
Uvjerenje tog dogovora jeste da
jedan narod treba jednu knjievnost ima
U zakljuku Dogovora stoji kako za temelj zajednikog jezika treba uzeti
juno narjeje, tj. Vukov hercegovaki i Gajev tokavsko ijekavski
dijalekt kao knjievni;
BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 5

 Bosna nije ni spomenuta kao matica toga govora i dijalekatske baze;

Nije uvaavana pisana bogumilska, bosanskomuslimanska i franjevaka
tradicija;
Bosanski jezik nije ni spomenut;
Dogovor je ustvari bio jednostrana i uska politika forma sporazuma
izmeu Srba i Hrvata, ispoljena je izrazita unitaristika koncepcija
zajednikog jezika na raun sredinje bosanske i crnogorske tradicije;
Bosanska tradicija se ne imenuje, nenauno se negira i preutkuje, ovakav
pristup e naslijediti i Novosadski dogovor iz 1954. g.;
Postavljen temelj za naimenovanje jezika, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, a
naziv bosanski jezik je istisnut iz lingvistike upotrebe;
Sastanku su prisustvovali uglavnom svi suradnici pri izradi pravno
politike terminologije, ali i neki drugi:
Ivan Kukuljevi;
Dr. Dimitrije Demeter;
Ivan Maurani;
Vuk S. Karadi;
Vinko Pacel;
Franjo Mikloi;
Stefan Pejakovi
ura Danii
Karadi ih je pozivao da se dogovore o nekim jezinim pitanjima:
1. hoe li se pisati ekavski ili ijekavski;
BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 6

2. hoe li se stavljati h svuda gdje je tom glasu mjesto po etimologiji;

3. hoe li u G mn. pisati ah ili samo a;
4. treba li pisati uz samoglasno r kakav povratni glas (er, ar) ili samo r;
5. treba li uzimati jezine osobine iz drugih narjeja ili samo iz
tokavskoga;
Karadiev mentor i savjetnik Kopitar je traio reformu latinine grafije na
taj nain da se za palatale preuzmu uglavnom slova iz irilske azbuke, ali u
tome nije uspio, u zakljucima nema posebne take o reformi latinike
grafije;
Ali i nakon Kopitareve smrti 1844. g., Karadi nije odustao od ove ideje to
se vidi iz pisma upuenom Anti Kuzmanoviu, gdje mu:
1. daje za pravo to se ne dri Gajeve grafije, ako eka da prihvati bolju;
2. ne odobrava da ostane pri dalmatinskoj ako ne misli prihvatiti
savreniju;
te za pravopis:
1. da nije najmanja stvar u pisanju nikakvoga jezika;
2. da upravo oni koji to govore u njemu nalaze najveu vrijednost;
3. te da je dunost sviju spisatelja i knjievnika da se naini to laki i
savreniji pravopis, prema svojstvu jezika kojim se pie;

BEKI KNJIEVNI DOGOVOR | 7