Sie sind auf Seite 1von 1

Novija bošnjačka književnost druge polovine 20. st.

Novija bošnjačka književnost druge polovine 20. st. Politradicijski kulturnomemorijski makromodel: kriza

Politradicijski

kulturnomemorijski

makromodel: kriza tradicije i svojevrsni pokušaji

njezina redefiniranja, ideološko rasterećivanje i liberaliziranje književnoumjetničkog diskursa, limininalno-hibridni oblici, pojava subverzivnih kulturno-memorijskih praksi, sve vidljiviji i značajniji postaje individualni „memorijski“ filter, tuđe i strane se, sa sve više kreativne slobode, nastoji prihvatiti kao svoje, sve značajnija pojava književnog samopamćenja, centrifugalni procesi, ukidanje monokolturalnosti i posebne vrste književno-kulturalnog autoizolacionizma, kulturalna interakcija, tuđa semiotika nije „strani jezik“ već postaje produktivni poticaj, napuštanje kolonijalnog stanja, izlazak iz „adoptivne faze“ u „adaptivnu “, zoran i važan početak konačnog raskidanja s angažiranjem književnog rada u funkciji nacionaliziranja ili internacionaliziranja, autokomparativizam.

a) poratni predmodernizam (sredina

kraj pedestih i početak šezdesetih)

Karakteristike:

dokidanje

projekta

jugoslovenskog socrealizma, buna protiv simplificiranja i rigidne ideološke zloupotrebe ideje književne umjetnosti, pojava književnih časopisa Život (1952), Izraz (1957)

Poetika pravca na konkretnom djelu:

Dizdareva poema Plivačica (1954) jedna od naših najboljih poema (Vučetić) paradigmatsko-egzemplarno djelo je poratnog (pred)modernističkog književnog vala u BiH. Svijet Dizdareve Plivačice više nije svijet revolucionarnog borbenog zasnova i kolektivnih emocionalnih uzleta, javlja se individualizirano ljudsko ja, smisao više nije limitiran na socijalno-klasni kompleks, sada se tiče marginalizirane ljudske intime, privatnog i svijeta malog čovjeka. U žanr poeme koji se tokom NOB-a kanonizirao kao istinski žanr Revolucije ostvaruje tipični politradicijski čin uvođenja „novog jezika“, pri čemu nekadašnji epsko-lirski zasnov poemskog žanra redefinira, ili čak dekonstruira u lirsko-narativni. Svoju „revolucionarnost“ Plivačica više ne ostvaruje u obliku nekadašnjeg patetičnog herojsko-ratničkog ethosa, već oslobođenim ljudskim erosom. U središtu njezinog svijeta nije više monumentalni lik asketskog domoljuba kao funkcije pune moralne ispravnosti, već u svojoj punoj tjelesnosti dominira doslovno go čovjek u stanju užarene ljubavno-erotske žudnje i nezaustavljive tjelesne pomame. Plivačica predstavlja i „metaforu oslobođenog pjesništva i čovjekove neutažive žudnje za neomeđenim prostorima slobode“ (Duraković). Didzar otvara optiku viđenja svijeta indiviudalnim, ličnim, tjelesnim. Poema je zasnovana na modernističkoj ideji građanskog individualizma (Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge/ ovdje je nebo plavo za sve snove) i usmjerenje nije više ka tradicionalističkoj „priči o prošlosti“ već ka istraživanju ekspresivnih mogućnosti jezika. Poema postaje vođena poetskim a ne političkim idejama, te okončaje „tradicijsku krizu“ kanonskog makromodela vođenu prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, te se Plivačica ostvaruje u senzibilnom lirsko-intimnom diskursu.

Pisci i djela:

Meša Selimović: Magla i mjesečina, Tišine; Ćamil Sijarić: Bihorci Mak Dizdar: Plivačica, Okrutnost kruga, Koljeno za Madonu; Derviš Sušić: Ja, Danilo.

kruga, Koljeno za Madonu ; Derviš Sušić : Ja, Danilo. Kanonski makromodel: književnost ne izlazi u

Kanonski makromodel: književnost ne izlazi u susret stvarnosti, već „sama stvarnost upućuje na određene književne oblike i postupke“ (Đorđić), pripovijedanje nacije, književnost sluškinja ideologije, kruti zadati normativi kojima se tekst mora prilagoditi, pisac inžinjer ljudske duše, indoktriniranje literarnim tekstom, ideološki zadati i/ili društveno potencirani književni okviri, simplificirani mimetički izraz, kolektivni i ideološki memorijski format osnovni filter razumijevanja svijeta, temeljna memorijska figura jeste figura rata, ratnika i povratnika iz rata, pjesnik se odriče prava na individualnost, sklapa tzv. društveni ugovor prema kojem on treba da iznese društvene interese iz čega proizilaze sva priznanja i povlastice što ih uživao (Martinović)

a) Književnost NOB-a: Zbornik savremene bosansko- hercegovačke proze (1950), Izbor književnih radova 1941-1951 (1951)

Karakteristike: internacionaliziranje s ciljem stvaranja, unutar sebe, jedinstvenog nadetničkog, nadnacionalnog bratstva, denacionaliziranje, marksitičko-socijalistički pokret lijevo, „eksplozija“ radikalnih novina koju donose Rat i Revolucija, književnost ne izlazi u susret stvarnosti, već „sama stvarnost upućuje na određene književne oblike i postupke“ (Đorđić), književnost se preobražava u pjesnički dug (Oton Župančić: Pjesniče znaš li svoj dug? 1941), „bratujuće pripovijedanje nacije“, kolektivni i ideološki memorijski format osnovni filter razumijevanja svijeta, temeljna memorijska figura jeste figura rata, ratnika i povratnika iz rata, jezik zajedništva, bratstva, izmišljanje tradicije, proletersko- partizanski realizam, narodna snaga južnoslavensko-balkanskog folklora, balkanizirani folklorno-tradicijski sinkretizam, ideološki zadati i/ili društveno potencirani književni okviri, simplificirani mimetički izraz.

Poetika pravca na konkretnom djelu: U periodu NOB-a

središnje mjesto zauzima Skender Kulenović s radovima: Pisma Jove

Stanivuka (1942-1945.) Ševa (1943) Stojanka majka Knežopoljka (1942) koja

se

ističe kao pjesnička apoteza slobode (Begić) i koja na egzemplaran način

sabira sve što su opća obilježja jugoslavenske književnosti NOB-a, ali i

posebnosti unutar bošnjačke književnosti. U ovoj poemi „pjesnički govor je otegnuti krik, čovjekov vapaj za svjetlom i spokojem mira, akt totalne pobune

u

odbrani samog života i biološkog prava čovjeka na egzistenciju“

(Duraković). Poema je karakteristična i po (re)folkloriziranju srpske tužbalice,

te

je sjedinila dostignuća savremenog poetskog izraza s višestoljetnom

tradicijom usmenog narodnog stvaralaštva.

Pisci i djela:

Skender Kulenović: Stojanka majka Knežopoljka, Ševa, Na pravi put sam ti, majko, izišo

b) socijalistički realizam - socrealizam: (Martinović) krute

normative ovog književnog pravca najbolje je predstaviti zadacima socrealističkog časopisa Brazda. U predgovoru prvom izdanju (1948) Slavko Mićanovića „ističe da se treba raditi na općem kulturnom uzdizanju naroda, te tragovi u kojima su narodi BiH u prošlosti bili zavađani, huškani jedni protiv drugih moraju biti uništeni“ (Kodrić)

 

Karakteristike: partijnost, narodnost, generator smisla je marksitičko-

socijalistička ideologija, sjećanje i pamaćenje revolucionarne slave, književnik

je

„inženjer duše“, odriče se prava na individualnost, sklapa tzv. društveni

 

ugovor prema kojem on treba da iznese društvene interese iz čega proizilaze sva priznanja i povlastice što ih uživao (Martinović), ratni dnevnici i memoarska književnost najčešće su forme literarnog ispoljavanja, što nije slučajno „jer je osnovni vrijednosni kriterij istinitost, tj. podudaranje sadržaja dnevnika sa sadržajem iz neposredne stvarnosti, estetski zahtjevi su svedeni na stilizaciju zanimljivo ispripovijedane fablule“ (Duraković). Normativitet ovog perioda se vidi i u radu ponajboljih pjesnika južnoslavenkog prostora Andrića (Elektrobih) i Selimovića (Prva četa), ali ponajbolje u poratnom književnom djelo Derviša Sušića.

 

Poetika pravca na konkretnom djelu:

 

Sušić je najkarakterističniji predstavnik socrealizma u bošnjačkoj književnosti, koji ulazi u književnost partizanskim dnevnikom S proleterima (1950) gdje se afektivna autentičnost, koja inače sjećajnim žanrovima osigurava emocionalnu vjerodostojnost, „zagušuje“ obavezom poštivanja ideološki prihvatljive faktografske vjerodostojnosti. Karakteristična djela ovog perioda su i Jabučani (1950) i Momče iz Vrgorca (1953) gdje Sušić, u skladu sa socrealističkom fabulom, stavlja sebe u propisanu ulogu inžinjera duše gradeći doslovno poučnu priču o mukotrpnoj, ali uvijek suštinski važnoj socijalističkoj emancipaciji čovjeka, pri čemu se više ovakva borba ne vodi „prsa u prsa“ na bojnom polju, već sada u glavama ljudi, gdje je najžešći neprijatelj stara reakcionarna svijest i nemogućnost konačnog i sigurnog opredjeljenja za socijalistički put progresa. Sva tri djela zasnivaju se na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata, gdje se rat doživljava samo kao prividno završen, dok se ratnik borac i revolucionar, mora iznova dokazivati, pokazati i u miru, a njegva mirnodopska borba mora biti primjer drugima, posebno onim okovanim prošlošću, sumnjivcima kojim Sušić na ovaj način ukazuje pravi put. Tipična je crno-bijela tehnika pripovijedanja, ideološki isključiva u izgradnji cjeline literarnog univerzuma. Važno je napomenuti da se upravu o ovom periodu, kao što je to slučaj zavrijeme austroguarskog perioda, snažno oživljava dramska umjetnost. Teatarska pozornica se opet shvaća kao politička govornica. Javlja se niz autora S. Kulenović A šta sada? Branko Ćopić Major Bauk, Hamza Humo Tri svijeta, „zahvaljući kojima teatar ostaje bastiona napredne misli jugoslavenskog državnog socijalizma.“ (Kodrić)

 

Pisci

i

djela:

Derviš

Sušić:

Momče

iz

Vrgorca,

Jabučani, S proleterima;

 

Meša Selimović: Veliko srce, Prva četa.

 

Skender Kulenović: Djelidba

 

Postkanonski kulturnomemorijski makromodel: rasredišteni i individualizirani sistem

vrijednosti, dezideologizirani položaj kulturnog diskursa, pojedinačne autorske poetike, dominacija individualnog, oslobađanje kolonijalnog stanja, „unutrašnja povijest“, ukidanje uske nacionalne atribucije što književnost čini izuzetno svjesnim diskursom kulture, pojava estetsko-idejne reverzije, međužanrovski i sinhronijski autokomparativizam, sistem ove literature ponaša se kao tek jedan od brojnih elemenata njezine „kulturalne gramatike“, organsko srastanje politradicijskih „šupljina“, „pukotina“ i „rasjeda“, stvaranja podsistema.

a) poratni modernizam ( sredina 60-ih i sedamdesete)

Karakteristike: reaktuelizacija kulturnog pamćenja, egzistencijalna izgubljenost, percepcija vlastitosti, modernističko shvatanje identiteta, sabiranje smisla za historiju i okrenutost tradiciji, bosanska tragika, citatni dijalog kao karakteristično obilježje autokomaprativizma, intertekstualna književna mnemonika, pravo pjesnika na tugu, melanholično pamćenje tragične strane ljudske povijesti, bitna reaktuelizacija kulturnog pamćenja, u središte vrijednosnog sistema emcionalni pjedinac.

Poetika pravca na konkretnom djelu: poratno pjesništvo Maka Dizdara razvija se tragom nove književno-kulturalne svijesti koju je eksplozivno najavila Plivačica da bi se polifono umnožavanje kulturnomemorijskih obrazaca nastavilo i u kasnijim pjesničkim zbirkama posebno Koljeno za Madonu (1963), te Okrutnostima kruga (1960). Karakteristike: pravo pjesnika na tugu, melanholično pamćenje tragične strane ljudske povijesti, bitna reaktuelizacija kulturnog pamćenja, u središte vrijednosnog sistema emcionalno prenapregnuti pjedinca. Koljeno za Madonu: ljubavna čežnja i strmi padovi u ljubavnu sumnju i bol, arheologija ljudske patnje, čovjekova egzistencijalna izgubljenost, osvjetljavanje do tada skrivene percepciju vlastitog položaja u svijetu, aktueliziranje socijalnog pitanje u skladu sa sve većim udjelom elemenata poetike egzistencijalizma, kao aspekta modernističkih shvatanja identiteta. Zajedno sa romanom Derviš i smrt, te pripovjedačkom zbirkom Pobune, Didzar 1966. Kamenim spavačem pravi potpuni prijelom u bošnjačkoj i ukupnoj bh. književnosti i kulturi. Kameni spavač: pjesnička knjiga kulturalnog pamćenja koja u sebi sabire smisao za historiju, ali i okrenutost tradiciji, te je skup najrazličitijih formi ostvarivanja intertekstualne književne mnemonike. Literarnim rekreiranjem srednjovjekovne bogumilsko-heretičke Bosne, tj. cijelim njenim egzistencijlno- kulturnim značenjem Dizdar uspostavlja posebno zanačjnu figuru bosanske tragike. Naspram kanonske epske mjere istorije(Kilibarda) javlja izrazito lirsko iskazivanje povijesti, te povijest Bosne „ne ispisuju dvorski pisari veličajući pobjedonosne btike i slavnu pobjedu“ (Duraković) već se ona otkriva u oživljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike nevoljnih vojna“. (Duraković). Didzar ostvaruje veliki citatni dijalog kao karakteristično obilježje autokomaprativizma. Historija sada postaje produktivni okvir ispitivanja univerazlne čovjekove situacije i uopće ljudske sudbine kakav je slučaj sa Sušićem, Sijarićem, Ibrišimovićem, Selimovićem.

Pisci i djela: M. Selimović: Derviš i smrt, Tvrđava; Ć. Sijarić: Miris lišća orahova, Konak; M. Dizdar: Kameni spavač; Z. Džumhur: putopisi, D. Sušić: Pobune, Uhode, Hodža Strah, Veliki vezir, Posljednja ljubav Hasana Kaimije, I. Sarajlić poezija, H. Tahmiščić poezija; A. Isaković: Taj čovjek, Pobuna materije, Hasanaginica, To, putopis; H. Bašić Tuđe gnijezdo; B. Alikadić Larva, poezija; N. Ibrišimović: pripovijetke, Ugursuz, Karabeg, Vječnik, drama; J. Musabegović: Skretnice, A. Sidran: poezija.

b) poratni postmodernizam (osamdesete godine 20. t. )

Karakteristike: relaksiranija situacju o odnosima središta i ruba „semiosfere“, pa se upravo zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bošnjačkoj književnoj prošlosti dešava prelazak iz njezina pretežno modernističkog književno-kulturalnog usmjerenja u okvire postmodernizma, i uopće u postmoderno stanje. Valja napomenuti da ovaj prijelaz nikada nije bio konačan i isključiv. Riječ je o procesima koji nisu više vezani za traume književne i kulturalne tradicije. U ovaj period ulazi se najvidljivije uglavno tokom osamdesetih godina 20. stoljeća da bi se umnogome promijenio i oformio novi pravac devedesetih godina, stvarajući poseban idiom, katkad sasvim zaseban „jezik“ književnosti tzv. „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“.

Poetika pravca na konkretnom djelu: primjer postmodernističkog stvaralaštva je Irfan Horozović s zbirkom pripovjedaka ili labavom romanu Talhe ili Šedrvanski vrt (1972) „ilustrativan za literarnu vizionarnost koja naoko nije vezana za društveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi u samom Slovu kao Logosu, beskrajnoj Biblioteci kao jedinom zavičaju duha“ (Duraković). Značajna je i po postepenosti linearnog prekodiranja jezika modernizma u jezik postmodernizma. Povijesna ili tekuća stvarnost sada kao da iščezava do samoga kraja, a na njezino mjesto dolazi njena „patvorina“ s nemogućnošću uspostavljanja jasnih granica između zbilje i mašte, realnog i stvarnog, fakcije i fikcije, odnosno prošlog, sadašnjeg ili budućeg ili historijskog, aktuelnog i budućnosnog, teksta i konteksta. Horozovićev lik više nije smješten u Povijest već obitava u Jeziku, te je njegovo pisanje karakteristično postmoderno palimpsestko pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova.

Pisci i djela: I. Horozović: Talhe ili šedrvanski vrt, Imotski kadija, drama, poezija; Dž. Karahasan: Izvještaji iz tamnog vilajeta, Istočni diwan; Z. Ključanin: poezija, pripovijetke

c) ratno pismoi „poetika svjedočenja“

Karakteristike: najbolji primjer prijelaza moderne u postmodernu, kada nekadašnja ideja socijalizma pada u sunovrat i apokalipsu, stvarajući potpunu distopiju, svjedočenje o ratnom užasu zasniva se na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine, etička, moralna, ideološka, psihološka, emotivna, lična drama temeljno semantičko obilježje, individualizacije žrtve, humanistički angažman, antroploški shvaćena deskripcija ratnog užasa (Kazaz), dekonstruiranje, dekanoniziranje, antiutopistički doživljaj prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, revizioniranje „smisla historije“, dezideologizacija ratne zbilje, nova historijska perspketiva, individualni i kulturni memorijski format, decentriranje „pri/povijesti“, dokumentarnost, istraživanje novih mogućnosti jezika.

Poetika

na

konkretnim djelima: skoriji književni radovi I. Horozovića i Dž.

Karahasana (Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, odnosno, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Izvještaj iz tamnog vilajeta), N. Ibrišimović Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, T. Kulenović Jesenja violina, Istorija bolesti. Sva ova djela mogu objediniti neke od temeljnih značajki ovog perioda: (auto)biografska posredovana lična sudbina i sudbina jednog doslovno zatvorenog Grada, neraskidivost Života i Literature, iznova se bitno reaktuelizira „priča o prošlosti“, te njezin „bosanski tekst“, aktuelna je opet figura rata, ratnika i povratnika iz rata Z. Ključanin, Šehid, perspektiva „historije odozdo“, srebrenički tekst, unutrašnja zatočenost, unutrašnji rat.

Pisci

i djela: Dž. Karahasan: Šahrijarov prsten, Izvještaji iz

tamnog

vilajeta,

Z.

Ključanin:

Šehid,

N.

Ibrišimović:

Knjiga

Adema Kahrimana pisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, T. Kulenović: Istorija bolesti, Jesenja violina.

Bewerten