Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
UVOD
U ZNANOST KULTURI
m
KOLSKA KNJIGA ZAGREB 1977
Predgovor
Predmet je i svrha ove knjige da sustavno i razumljivo pokua izloiti
osnovno znanje kulturnoj stvarnosti, znanje to se iskristaliziralo zahva
ljujui mnogobrojnim istraivaima i misliocima. Tako zamiljena, knjiga e
pomoi itatelju da bolje i potpunije upozna osebujnost i prirodu kulturne
stvarnosti. Naime, ljudi su, vjerojatno ve vrlo davno, lako uoili osebujnost
anorganske stvarnosti ili neive materije i organskog svijeta ili ivota, mnogo
kasnije i mnogo tee bilo je to uoavanje glede kulturne stvarnosti. Ta se
spoznaja zapravo jo uvijek probija. Nije svrha ni predmet knjige da izloi
obilno znanje i da raspravlja svim pitanjima te sloene i bogate stvarnosti,
svrha je tek da se razloi predmet znanosti kulturi analizom osebujnosti
kulturne stvarnosti, njezinih oblika i procesa. Upravo kao to je predmet i
zadaa biologije da sustavno izloi temeljna znanja ivom svijetu, tako
bi predmet i zadaa knjige koja bi govorila znanosti kulturi (ili kulturologiji) bio da izloi temeljna znanja glede kulturne stvarnosti. Kako pak
znanost kulturi nema jo iza sebe tolik put i sintetiku zrelost kao to
je npr. ima biologija, naslovili smo knjigu: Uvod u znanost kulturi.
Svako djelo to se u javnost daje, posebice ovakve naravi, mora pre
gledno i razumljivo donositi grau, pa je i autoru to bilo ciljem pri pisa
nju. to se preglednosti tie, na osnovi temeljnih spoznaja kulturi i dje
lomice nekih uzora pokualo se logino razvrstati grau. to se pak ra
zumljivosti tie, duni smo objanjenje. Naime, budui da se spoznaja
muno i dugo probijala do stupnja kad je jasno uoena posebna priroda
kulturne stvarnosti, kroz naslage brojnih raznolikih pokuaja, ostavilo je
to traga ne samo u gledanju na kulturnu stvarnost nego i u nazivima, ne
samo na arolikost tumaenja nego i zbrku u imenovanju pojava, pa i
njenicu arolikosti naziva nije se moglo sasvim izbjei, posljedice toga nai
e se i u knjizi. Mnoge uobiajene nazive, makar neprimjereni bili i mnogi
obino vieznani, autor nije mogao sasvim ukloniti, jer bi se tim uklanjanjem
izgubila prepoznatljivost sadraja s onim u bogatoj, takozvanoj drutve
noj literaturi. Upravo su stoga mnogi nazivi stavljeni u zagrade ili navod
nike, a uz neke slijede razjanjenja u fusnotama. Ako se ponegdje i morao
5
I DIO
I
Kako poetke svih znanosti moramo traiti u staroj Grkoj jer su
tamo postavljeni temelji znanstvenom miljenju i izvreni prvi koraci u
svim znanostima to vrijedi i za znanost kulturi. Ve smo spomenuli
znaenje dodira kultura za znanost kulturi, a stari su Grci bili narod
koji je dolazio u dodir s drugim kulturama. (Dakako da su u dodire dola
zili i drugi stari narodi, da su vidjeli, a neki i uvaavali, kulturne razlike,
ali iz toga nije nastalo znanstveno-teorijsko djelo.) Poznat kao najznameni
tiji grki putnik, Herodot (oko 484425. p. n. e.) zapravo je bio i prvi
kulturolog u evropskoj povijesti. Ne samo po tome to je ostavio opiran
spomen obiajima drugih, drugim kulturama i narodima, nego posebice
zato to je u tome bio voen pitanjima: kako nastaju ti obiaji? ime su
oni odreeni klimom ili karakterom ljudi? Ili obratno: nisu li karakteri
ljudi odreeni obiajima? javljaju li se ti obiaji neovisno ili su povezani
i ire se iz jednog centra? I tako redom. (Dakako da su to bila i pitanja
Grk njegova vremena, kao to su i njegovi opisi drugih naroda bili opte
reeni pogledima njegove sredine ma koliko nastojao biti objektivan
zapisiva onoga to je vidio.) Zanimala ga je prolost naroda i kulturnih
elemenata, i prvi je primijenio usporedbenu metodu u opisu grae. Opisivao
je razliite kulturne elemente, posebice vjeru i vjerske obiaje. Prvi je odre
dio etnikum kriterijem: isti preci, zajedniki jezik, zajednika religija, slino
ponaanje i obiaji (u odjei, ishrani, stanovanju itd.). Koliko je njegovo
gledanje na kulturu suvremeno, vidimo iz njegovih rijei: U svakom po
gledu mi je jasno da je Kambiz bio jedan veliki luak, jer se inae ne bi
rugao svetinjama i obiajima. Kad bi, naime, netko dao ljudima birati iz
meu svih obiaja i da odrede koji su najbolji, razgledali bi ih i sigurno
je da bi izabrao svatko svoje. Tako svi ljudi misle da su njihovi obiaji
najbolji . . . i meni se ini da Pindar ima pravo kad kae da je obiaj naj
moniji kralj.i
Velika imena Grke poslije Herodota bila su obuzeta u prvom redu
aktualnim pitanjem za svakog Grka toga vremena, idealne drave i vred
nota koje mogu biti kriterijem idealnoj ljudskoj zajednici (jer se pri dodiru
kulture uvijek oslobaa misao koja vidi razliitost, uvia relativizam vred
nota pa nuno trai nove istinite kriterije; sluaj koji e se ponoviti i
kasnije u Evropi). Radi znaenja njegova nauka glede znanosti kulturi
nuno je spomenuti Platona (427347. p. n. e.). Rije je njegovu uenju
idejama kao jedinom istinskom realitetu, koje su oblici to se u pojedi
nanim stvarima utjelovljuju, te da nae znanje ne dolazi iz osjeta nego iz
refleksije (u ovome moemo djelomice prepoznati ono to e moderni kulturolozi drati za simbole). Zatim, iz njegova uenja dravi moramo spo1
17
II
Nijedno uenje, ni spoznaja ne mogu se razumjeti izvan kulture i vre
mena u kojem su se javili, jer su uvijek dio ili izraz kulture i vremena. Zato
je potrebno, radi boljeg razumijevanja stvari, spomenuti bar poneku inje
nicu. Promjene koje su zahvatile Evropu krajem 15. stoljea nastavljene su u
18. i 19. stoljeu. Promjena je postala osnovna kulturna, svakodnevna i
votna injenica, pa se logino ustalio i evolucionistiki nazor. Znanstvena
otkria i tehniki izumi unijeli su bitne promjene u gospodarski ivot
a on se, sm, vezao uz trite gdje je promjena pravilo; pa politiki dogaaji
od engleskog i nizozemskog graanskog rata, do amerikog za neovisnost,
francuske revolucije i burne 1848; te promjena staleke u klasnu strukturu
drutva sve je bilo u znaku promjene. Evolucionistiki nazor, koji e
se naroito u Francuskoj probijati u 18. stoljeu, bit e u 19. stoljeu u
Evropi ne samo vodea ideja nego i jedino mogui nazor. Koliko su i znan
stvena uenja uvjetovana kulturom i vremenom iako se inae smatra
da ih odreuje relativno autonomni razvojni tok unutar odreene discipline,
da su odreena predmetom, odnosno zakonitou zbilje koju prouavaju, po
gledajmo na primjeru Darwinove teorije. Naime, Darwinovo naelo kojim
tumai razvoj vrsta borba za opstanak, nije nikakvo znanstveno objektivno
naelo, zakon, pa ni njegovo izvorno naelo, ve naelo zbilje njegova vre
mena. Naelo borbi za opstanak ili preivljavanje i pobjedi jaih bilo je
naelo injenine zbilje kapitalistiko-industrijske svakidanjice. Darwin ga
je zapravo samo primijenio na organski svijet i uzeo za prirodni zakon.
Uostalom, ono je ve uzeto kao naelo u vodeim uenjima ljudskom
drutvu u Hobbesa (borba svih protiv sviju), pa i u Malthusa (sam Darwin
priznaje da je za njega bio presudan dodir s njegovim djelom) i drugih.
Darwinu je ovo naelo pomoglo da uvjerljivo dokae ideju razvoju ivih
bia, razvoju vrsta. Evolucionizam je uspostavljanjem jednog racionalnog
sustava unio red u bioloku znanost, toliko uzoran i uvjerljiv da e kao
teorijsko-metodologijska okosnica postati uzorom i znanostima ljudskom
drutvu. Tako e se i znanost kulturi javiti u zenitu evolucionizma.
Godine 1871. pojavilo se Tylorovo djelo Primitivna kultura. Prvo poglavlje
te knjige naslovljeno je Znanost kulturi, a drugo Razvoj kulture. Knjiga
poinje s odreenjem kulture (ili civilizacije) kao sloene cjeline koja uklju
uje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo, obiaje i sve druge spo
sobnosti i navike koje je ovjek stekao kao lan drutva.'
3
Svi kulturolozi (etnolozi) iz druge polovice 19. stoljea bili su evolucionisti (od P. W. A. Bastiana 1826-1905, L. H. Morgana 1818-1881, . . Tylora
1832-1917, do J. J. Bachofena 1815-1887. i drugih), i svi su oni zahtijevali
da se kulturne injenice prouavaju kao prirodne injenice, jer se tako moglo
postaviti temelje jednoj novoj znanosti. Kao to je znanosti Zemlji (geo
logiji) i znanosti ivim vrstama (biologiji) trebala evolutivna podloga da bi
postale sigurne, istinske, egzaktne znanosti, trebalo je to i znanosti kulturi.
I kao to je Darwinu trebalo uvjerljivo naelo (borba za opstanak) za objanje
nje razvoja (promjene) vrsta, slino je trebalo i Tyloru za uvjerljivo objanje
nje kulturnog razvoja. Naao ga je u zaostacima. Evolucionistiki nazor
koji je u biologiji znanstveno provjeren, uinio je da je ona postala shemat
skim uzorom i znanosti kulturi etnologa iz druge polovice 19. stoljea. Nai
me, kao to je na biologijskom planu razvojna ljestvica razraena u razvojne
stupnjeve u prirodnoj povijesti, tako je na kulturnom planu razraena u
razvojne stupnjeve kulturne povijesti (a od tradicije francuskih prosvjetite
lja, a i ranije, ostao je vrijednosni kriterij za to stupnjevanje civiliziranost,
i to evropocentrini kriterij civiliziranosti).
Osim ve izvrenog posla u arheologiji, etnografiji, prouavanju starih i
stranih kultura, kao pozitivna znanost na evolucionistikom temelju nova
znanost se i dalje drala poetaka kao presudne injenice jer se tu nalazi
klju za rjeenje bitnih pitanja. Stavi na evolucionistiko tlo potvreno arhe
ologijom, etnolozi e se poput anatoma baciti na prouavanje primitivnih,
te usporeivanje pretpovijesnih nalazita i etnografskog materijala. Usre
dotoenost na primitivne bila je prednost, jer se tu nalazio bolji, priklad
niji teren za istraivanje, tu su bile ive kulture, vidjela se i duhovna strana
kultura a ne samo materijalna. A i samom istraivau izuavanje manjih
kulturnih zajednica omoguivalo je cjelovito istraivanje. Kad su jednom
stali na evolucionistiko tlo i prihvatili stav kulturnom razvoju od nieg k
viemu, etnolozi su bili zaokupljeni pitanjem: koja je to bitna kulturna po
java na ijem razvoju se moe pratiti i razvoj kulture? Veina je smatrala
da je to drutvena zajednica i, u pravilu, da je prvi oblik drutvene za
jednice brak, ili pak obitelj. Za veinu je to bila i tema znanstvenih istra
ivanja i teorijskih uopavanja (L. Morgan, J. Bachofen, . Maine, MacLennan,
Westermarck, Post i drugi). Manji dio (Tylor, na svoj nain Bastian, Stein
metz, a kasnije Smith i Frazer) smatra da je to vjera. Protivnici pak novih
(evolucionistikih i darvinistikih) uenja drali su se nekih injenica koje
jasno ukazuju na razliku izmeu ovjeka i svih drugih ivih vrsta, kao to
je sposobnost miljenja, brak, a posebice da se ovjek razlikuje od drugih
ivih bia vjerom u boga. ak i za one koji su prihvaali Darwinovo uenje,
ostalo je pitanje: kad i kako se to dogodilo. Darwin je smatrao da te odlike
nisu neto od boga i od vjenosti dano jednoj vrsti, ve su rezultat razvoja
kulture. Tylor je svoje spomenuto djelo posvetio osvjetljavanju pitanja vjere,
traenju nastanka i razvoja, odnosno stupnjevanja (animizam, politeizam,
monoteizam).
to se tie uenja, bilo onih braku, bilo onih vjeri, bila su to uglav
nom konstruirana uenja, prevladana kasnijim istraivanjima. Naime, u ta
se istraivanja ilo s ve gotovim stavom, uzimajui injenice koje su im
odgovarale za dokazni materijal. Evropocentriki nastrojeni, uzimajui za vrh
razvojne ljestvice evropsko stanje svoga vremena, ili su u logike tvorbe,
pa ako je u Evropi njihova vremena vladao monogamni brak, poetak je
24
III
Prouavanje starih, primitivnih i egzotinih kultura, na to se usmje
rila etnologija 19. stoljea, omoguilo je jasnou predmeta, manju osjeajnu
optereenost, zato i egzaktnije prouavanje. A to e poslije omoguiti jasno
uoavanje kulturnih razlika, odnosno razliitosti kultura. Tako e kulturne
razlike kao teorijski bitno pitanje zaokupiti istraivae kulture od poetka
20. stoljea. To e opet dovesti do antievolucionistikog, difuzionistikog i
relativistikog uenja kulturi. A. Kroeber ovu promjenu u pristupu kulturi
usporeuje s promjenom geocentrinog u heliocentrini Kopernikov sustav.
Zahvaljujui obilnom radu, posebice F. Bastiana u Njemakoj i F. Boasa
u SAD, to e se uenje pojaviti kao reakcija na (jednolinijski) evolucionizam
i najvie se razviti u tim zemljama. Uenje je poznato jo i kao povijesna
kola, a u Njemakoj i Kulturkreise. Osnivaem ove kole smatraju F. Ratzela, koji je 1888. objavio Povijest ovjeanstva, naglaavajui da ne postoje
prostorna ogranienja u posudbi i irenju kulturnih elemenata i kompleksa
elemenata. On je i prvi (u istraivanju povijesti luka u Africi) za poistovje
ivanje elemenata ustanovio kriterij oblika. Njegov uenik L. Frobenius, u
svojim istraivanjima u Africi i Melaneziji dolazi do stava srodnikoj vezi
cijelih kultura a ne samo kulturnih elemenata, te uvodi pojam kulturnih
krugova. On uvodi, osim odrednice oblika, u utvrivanju izvora i irenja
kulturnih elemenata i povijesnih veza kultura i odrednicu koliine, tako da
koliina istih kulturnih elemenata pokazuje njihovu veu ili manju vezu.
Dva vodea predstavnika ove kole, Graebner i Ankermann, tiskaju 1905.
Kulturkreise und Kulturschichten in Ozeanien, a neto kasnije isto Africi
kad i W. Schmidt o Junoj Americi. U tim radovima daju niz odjelitih kultur
nih podruja, vrei i relativnu kronologiju kulturne slojevitosti. F. Graebner
1911. tiska Methode der Ethnologie. Po njemu kako pie T. K. Penniman
povijest ovjeanstva nije velika evolucionistika pria u kojoj su neki
narodi uznapredovali vie nego drugi; ona je prije zbir pria porijeklu,
26
IV
Nakon difuzionistikog otkria postojanju razliitih, osebujnih kultur
nih cjelina, kultura, poinje prouavanje u praktine svrhe, te e od poetka
tridesetih godina ovog stoljea kulturologijska teorija biti zaokupljena ustroj
stvom i funkcioniranjem kultura, s jedne, odnosno kulturalizacijom (soci
jalizacijom), s druge strane. Na toj osnovi u Engleskoj e se pojaviti so
cijalna, a u SAD kulturna antropologija. Naravno, teko je izdvajati poje
dince kao iskljuive predstavnike jednog uenja, jer, primjerice, veina ame
rikih difuzionista ili relativista ujedno su i predstavnici kulturne antropo
logije. (U naoj razdiobi, od poetka, vie je rije smjerovima kretanja,
teorijskim i istraivakim preokupacijama kulturologijske znanosti nego
djelima pojedinih kulturologa, jer su ta djela uvijek sloenija po stajalitima
negoli povijesno-teorijski okvir unutar kojega spominjemo njihove autore kao
vodee predstavnike.)
I ova e se struja javiti kao reakcija na ranija uenja. S jedne strane,
protiv usporedbenog pristupa kulturama evolucionista, a s druge strane,
protiv kvantitativnog tretiranja kulture povijesno-difuzionistike kole. Okree
se punoj spoznaji slike ivih kultura. Ali polaze od stajalita povijesno-difuzionistike kole kulturnog relativizma, smatrajui svaku kulturnu cjeli
nu osebujnom, jedinstvenom konfiguracijom.
Socijalna se antropologija poziva na Durkheima, na njegovo stajalite
da su magija i religija drutveni izrazi drutvenih potreba. Izvode kulturu
iz bioloke injenice (Malinowski). Smatraju socijalnu antropologiju dije
lom sociologije, a predmet su joj primitivne zajednice (Frazer, osniva
socijalne antropologije). Iskljuivo okrenuta cilju praktino-politikom, zna
nost mora biti praktina osnovni im je zahtjev.
Kulturna antropologija razvila se pod utjecajem psihologije (W. Wundta,
S. Freuda, A. Kardinera), slijedei i tradiciju amerike etnologije od njezinih
poetaka. Socijalni antropolozi gledaju na kulture kao na drutvene proiz
vode i u funkciji grupa (za zadovoljavanje potreba); kulturni pak antropo
lozi tretiraju kulture kao psiholoke zbilje u biti ni prvi, ni drugi ne vide
kulturu kao autonomnu, odjelitu zbilju. Naziv socio-kulturne zbilje nai
emo i u prvih i u drugih.
Socijalna antropologija gleda na kulture organicistiki, i odatle joj funkci
onalna metoda. Kultura je funkcionalna cjelina koja slui biolokom odra
nju grupe i ujedinjenju pojedinaca, ona je sredstvo zajednica za vanjsku
prilagodbu prirodnoj sredini i ureiva unutranje prilagodbe pojedinaca.
Bitno je prouavanje ustrojstva kulture preko kulturnih institucija (vjer
ske, politike, pravne, ekonomske, itd.). Svaka institucija ima svoju funkciju.
Institucija i funkcija, a ne kulturni element, bitni su pojmovi u socijalnoj
antropologiji. Funkcija je zadaa institucije u zadovoljavanju potreba, nje
zina uloga u cjelini kulturnog ustrojstva. Socijalni antropolozi (Malinowski,
Redcliffc - Brown, Evans - Pritchard, Shapiro i drugi) razlikuju se samo u
opsegu koji daju kulturi ili drutvu, istraivakim preokupacijama, u pristu
pu sociokulturnoj zbilji svi su, u biti, funkcionalisti i organicisti.
Malinowski napada teoriju zaostataka u evolucionista i posuenih
elemenata u diluzionista kao promaene i neznanstvene, kao lano metoologijsko sredstvo za rekonstrukciju stupnjeva civilizacije, a da nema ni za28
dok nijedno drutvo u niih vrsta nije i kulturna zajednica. Meu ivotinja
ma, istie Kroeber, nalazimo mnogo visokorazvijenih nagona to omogua
vaju njihovo odranje i odranje njihovih drutava; ovjek, pak, posjeduje
svega nekoliko opih (za hranom, razmnoavanjem, zatitom i slino), ali
umjesto toga on posjeduje uroenu sposobnost stvaranja simbola govor.
Ta ovjekova sposobnost omoguila je pojavu posebne superorganske zbilje
kulture, a unutar nje oblikovanje kulturnih cjelina sa svojim moralnim,
pravnim, politikim, ekonomskim i drugim institucijama i kulturnim obli
cima. Egzistencijalno, ovjek je sad omoguen tek kulturom, tek kao kultur
no bie. Kulturna cjelina kao neki organizam sad vri vanjsku prilagodbu
na prirodnu sredinu i odreuje unutranju prilagodbu pojedinaca meusob
no. A to je sve mogue samo zahvaljujui govoru. Kultura, odnosno govor
omoguuje opstanak pojedinca, ljudskih grupa i ljudske vrste.
Kako su pak kulturna i organska stvarnost dvije razliite zbilje, to i na
in istraivanja kulturnih i organskih injenica mora biti sasvim razliit,
smatra Kroeber. Organske injenice se mogu istraivati laboratorijski, umjet
no se obnavljati i provjeravati pokusom, to nije mogue s kulturnim inje
nicama. Ove se mogu dohvaati posredno, promatranjem ili rekonstruirati
naknadno iz ostataka.
Poslije K. Marxa, . Durkheima i, na svoj nain, A. Comtea, A. Kroeber
je najdublje uoio razlike i razgraniio organsku i kulturnu stvarnost.
(Istina, kao kulturni antropolog Kroeber nije dosljedan u svojem stavu.
On e, naime, govoriti kulturi i kao drutvenom ili psiholokom pro
izvodu, da drutvo prethodi kulturi, te da kultura na njemu poiva pa
e se kasnije i ograivati od radikalnog uenja L. Whitea, i zadrati pojam
socio-kulturna zbilja. Kroeber je bio pred odgovorom na temeljno pitanje,
jer je vidio gdje ono lei, ali je stao pred krajnjim odgovorom. Naime, za
injenicu da drutveni oblici postaju dio kulture Kroeber smatra da dira
u srce najtemeljnijeg drutvenog teoretiziranja. On isto tako istie da je
pojam drutva vrlo nejasan, mutan i vieznaan. S druge strane, Kroeber
uoava da se psihologija bavi pojedincem, a da pojedinac u krajnjoj konsekvenciji nije nita drugo nego organska jedinka; da psiholog pogreno
polazi od svoje kulture kao ope i jedine pa, istraujui, tumai ponaanje
pojedinca drugih kultura kao normalno ili nenormalno, za razliku od kultur
nog antropologa koji, polazei od pretpostavke jedinstvenosti ljudske fi
zike prirode, prouava pojedinca koji je uvjetovan odreenom kulturom.
Ali, i tu Kroeber zastaje i samo ustanovljuje kako je pitanje odnosa psiho
logije i kulturne antropologije teko i sloeno. Uzrok toj neodlunosti
nije samo batinjeni oprez pripadnika povijesne boasovske kole u teorijskim
uopavanjima, nego i njegov osnovni polazni stav da kulturu prouava an
tropolog.)
Radikalne odgovore na pitanja pred kojima je zastao A. Kroeber daje
Leslie White, kojega dre amerikim marksistom. On ne samo to strogo
odvaja kulturnu od organske stvarnosti i dri je superorganskom i superindividualnom nego je, za razliku od Kroebera, tumai kao superdrutvenu
stvarnost sui generis, kao vrstu pojava i procesa to ih valja shvatiti samoodreujuim, izvan polja sociologije i psihologije, iz prirode i zbilje same kultu
re. On raskida s antropologijom i trai nov i primjeren naziv znanosti
kulturologija. Vezujui poetak te znanosti s pojavom Tylorova djela. White
priznaje doprinos A. Kroebera, R. Lowiea, istiui posebice E. Durkheima.
32
L. White: Nauka kulturi, str. 308, 309. (Djelo na engleskom: Leslie A. White,
The Science of Culture. A Study of Man and Civilization, Grave Press, Inc. New
York,
Evergreen Books Ltd. London 1949).
7
Isto, str. 310, 311.
8
Isto, str. 323.
3
33
*
R a n i j e s m o s p o m e n u l i k a k o j e Marxov prilog r a z u m i j e v a n j u k u l t u r n e stvar
nosti i z u z e t a n a d o s a d p r e v i e n , t o n a s obvezuje d a b a ovdje, n a k r a j u po
vijesnog p r e g l e d a , t o i p o k a e m o . P o t r e b n o j e i m a t i n a u m u i n j e n i c u d a
je u Marxa pojam drutvo istovjetan p o j m u kultura,9 pa nas onda upravo
8a
To ne znai da L. White previa realno postojanje pojedinanih kultura,
injenicu oitovanja kulturne stvarnosti preko pojedinanih kultura u povijesti,
jer i u gornjim citatima jasno pie: da je svatko od najranijeg razdoblja ljudske
povijesti roen u nekoj kulturi, u nekoj civilizaciji, da ni jedan ovjek ne stvara
svoju vlastitu kulturu, da se kulture moraju objasniti kulturom, i da su ljudska
bia samo sredstvo putem kojih se kulture izraavaju.
9
Vidi u poglavlju I I : Odreenje predmeta, str. 42.
34
10
11
12
13
14
15
16
K. Marx
Isto, str.
Isto, str.
Isto, str.
Isto, str.
Isto, str.
Isto, str.
36
II DIO
39
2. Odreenje p r e d m e t a
Kao to je biologiji predmet ivota u svim svojim oitovanjima, tako je
i kulturologiji ili znanosti kulturnoj stvarnosti predmet kultura u svim svo
jim oitovanjima. Kultura je, kako je A. Kroeber odreuje, sveukupnost
svojih razliitih oblika. Poput ivota koji se ne oituje kroz jedan ivi oblik,
tj. kao jedan ivi organizam, nego kroz razliite pojedinane organizme, (ili
vrste) ni kultura se ne oituje kroz jedan jedini ili jedinstveni oblik, ve
kroz razliite kulturno oblikovane cjeline (iako, naravno, postoje bitne' raz
like izmeu organske i kulturne stvarnosti, to smo ve spominjali i emu
emo jo govoriti). No veina je onih to su odreivali kulturu imala pred
oima kulturu kao posebno oblikovanu kulturnu cjelinu (tip ili sredinu), a
ne kulturu kao posebnu stvarnost, poput organske ili anorganske/ te nisu
u odreenju kulture ukljuili i same kulture kao kulturnu pojavu,' oblik ili
oitovanje. Ipak, to ne znai i potpuni promaaj, jer se preko posebno obli
kovane kulture (kao i ivot preko organizma) kultura oituje u brojnim
svojim pojavnim oblicima, iako ne i procesima. Promaena su, meutim,
ona odreenja koja kulturu poistovjeuju samo s jednim dijelom kulture
(kulturnog tipa ili sredine), a takvih je mnogo; ili ona u kojih se, i to kao
bitna, naglaava organska priroda kulturnih injenica takva su odreenja
potpuni promaaji.
Odreenja pojma kulture postoji upravo nepregledan broj. Ralanjuju
i djela poznatih autora (antropologa, sociologa i socijalnih psihologa) A.
Kroeber i C. Kluckhohn su (1952) pronali dvije stotine pedeset i sedam
razliitih odreenja kulture. Takvo obilje odreenja kulture samo po sebi
govori razliitim shvaanjima kulture i razliitim pristupima kulturi,
zbrci koja u tome vlada.
Mi emo poi od Tylora, koji je prvi pokuao odrediti to bi bila kul
tura, i koji je formalno prvi poeo prouavati kulturu. Ve prije smo donijeli
njegovo odreenje kulture (sloena cjelina, koja ukljuuje znanje, vjerova
nje, umjetnost, moral, pravo, obiaje i sve druge sposobnosti i navike koje
je ovjek stekao kao lan drutva). Neto dalje, u istom tekstu, Tylor na
braja i druge oblike kulture: odjeu, orua, oruja, pravila vlasnitva i e
nidbe, moralna i vjerska uenja. Na drugom mjestu, u istom djelu, slikovito
predoava da kao to katalog svih biljnih i ivotinjskih vrsta nekog podru
ja predstavlja njegov biljni i ivotinjski svijet, tako i popis svih injenica
uobiajenog ivota jednog naroda predstavlja onu cjelinu koju nazivamo nje
govom kulturom. 4 Kako vidimo, i Tylor odreujui kulturu ima pred
oima pojedinanu kulturu. L. White, meutim, istie da je Tvlorovo odre
enje kulture sasvim zadovoljavajue. On sam ponegdje e nabrajati razli
ite oblasti kulturnih elemenata kao tradicionalne obiaje, ustanove, alate,
filozofiju i tako dalje; zatim, orua, instrumente, posua, odjeu, ornamen-
te, obiaje, institucije, vjeru, obrede, igre, umjetnika djela, jezik itd.; te
uzorke ponaanja, objekte, ideje, osjeaje itd.; ili e isticati da kulturu ine
sve ono to postoji prije raanja neke osobe ili ostaje poslije njezine smrti.
Ranije smo napomenuli da je u Marxa pojam kultura istovjetan pojmu dru
tvo. Tako, u Uvodu Njemakoj ideologiji, raspravljajui diobi rada
to je u srednjem vijeku izazvala razdvajanje proizvodnje i prometa i pojava
posebne klase trgovaca, te proirenju trgovake veze iz grada u bliu
okolicu, a koja je ovisila postojeim prometnim sredstvima i poloaju
javne sigurnosti na selu, poloaja koji je bio uvjetovan politiki, Marx na
stavlja i pie: te u jednostavnijim ili razvijenijim potrebama saobraaju
dostupnog podruja koje su uvjetovane svagdanjim stupnjem kulture5 (potcrtao E. K.). Dakle, u Marxovoj terminologiji drugdje, stupanjem drutva.
Slino emo nai i u Kapitalu. A drutvo u Marxa ine ekonomska struktu
ra, pravna i politika nadgradnja i oblici svijesti (prema Predgovoru za
Prilog kritici politike ekonomije). A. Kroeber u svojoj Antropologiji pie da
je kultura masa nauenih i dalje predanih reakcija, navika, tehnika, ideja i
vrednota, i ponaanje koje izazivaju, te da je ona istodobno cjelina proizvo
da drutvenog ovjeka. 6 Na drugom mjestu istoga djela pie da se kultura
moe odrediti kao sve djelatnosti i nefizioloki proizvodi ljudskih osoba koji
nisu automatski ili nagonski refleksi; da se sastoji od uvjetovanih i naue
nih djelatnosti i rezultata tih djelatnosti. 7 R. Lovvie odreuje kulturu kao
cjelinu drutvene tradicije, a R. Linton je izjednauje s drutvenim na
sljedstvom. 8
Bez obzira na injenicu to spomenuti autori pri odreivanju kulture
oito pred sobom vide pojedinu kulturu ili kulturnu sredinu, vidljivo je da
svi kulturnu stvarnost tretiraju kao superorgansku. To to se kultura odre
uje kao superorganska stvarnost ne znai da su kulturne injenice ili kul
turni elementi samo takozvane duhovne injenice, a ne i u sastavu materi
jalne injenice (anorganske i organske). Naime, kao to su i ivi organizmi
u sastavu kemijske prirode, ali pripadaju bitno razliitoj stvarnosti, tako su
i mnogi u sastavu anorganski i organski elementi kulturni elementi, pripa
daju bitno razliitoj stvarnosti; kao to u prvom sluaju anorganska ma
terija prolazi kroz organske procese i u funkciji je ivota, tako i u drugom
sluaju materijalne stvari, anorganske i organske, prolaze kulturne procese
i proizvodi su kulture oni imaju oblik i odlike kulturnih elemenata, oni
su kulturni elementi. Tako, primjerice, neka uzgojena biljka, pripitomljena
ivotinja, kameno orue, eljezno orue itd., kulturni su elementi. Kao to,
uostalom, i mnogi takozvani duhovni elementi moraju dobiti svoj materi
jaliziran ili vidljiv oblik u zvuku, znaku, slici; primjerice, glazba u to
novima.
Spomenimo da predmet kulturologije nisu samo kulturni elementi, sklo
povi kulturnih elemenata i dijelovi kultura, nego i same kulture. Pojedina
5
Pri razdiobama zbilje u kojoj ivimo, koja nas okruuje, H. Spencer govori
razinama stvarnosti (anorganskoj, organskoj i drutvenoj), L. White pak
slojevima ali i stvarnostima. U knjizi se rabi naziv stvarnost, smatrajui da se
tako postie vea razumljivost, a i da je primjereniji, jer je rije osebujnom
krugu pojava glede oblika i procesa.
4
. . Tylor, Primitive Culture, str. 8.
40
41
kultura samo je jedan, iako iri, obuhvatniji pojavni oblik kulture, kao to
je, primjerice, vrsta u organskom svijetu, pa su i kulture samo dio kultur
ne zbilje.
Meutim, u svim spomenutim i nespomenutim odreenjima kulture ispu
teni su kulturni procesi. A oni su, naravno, sastavni dio kulturne zbilje.
Kao to organsku zbilju ne ine samo organski oblici nego i procesi (asi
milacija, supstitucija, raanje, rast, umiranje organizma itd.), tako ni kultur
nu zbilju ne ine samo kulturni oblici, nego i procesi: nastajanje, odranje
i mijenjanje kulturnih elemenata, irenje i izbor kulturnih elemenata, obli
kovanje, odranje i propadanje kultura. Kulturu kao posebnu stvarnost ini
sveukupna njezina zbilja u svim svojim oitovanjima, oblicima i procesima,
kroz povijest. Zato, dakle, predmet znanosti kulturi ili kulturologije kao
ope znanosti kulturi nije samo priroda kulturnih injenica ili, pak, samo
povijest kulture (u svom globalnom, svjetskom toku), kao ni samo kulturni
tipovi, ili pojedini kulturni oblici, ili kulturni procesi, ona nije to to su
pojedine kulturologijske discipline povijest kulture, arheologija, tehnolo
gija, etnografija itd. ove su samo kulturologijske discipline. Kao to je
biologiji kao opoj znanosti organskom svijetu, spomenuli smo, predmet
ivot u svim svojim oitovanjima, i kao to biologija ima brojne biologistike
discipline, tako je i kulturologiji kao opoj znanosti kulturnoj stvarnosti
predmet kultura u svim svojim oitovanjima, pa tako i ona ima svoje brojne
kulturologijske discipline. Kao to je zadaa biologije da otkriva osebujnosti
organskog svijeta (ivota), njegova porijekla, razvoja i oblika oitovanja,
jednako je tako i znanosti kulturi ili kulturologiji zadaa da otkriva ose
bujnost kulturne stvarnosti, njezina ishodita, oblika, procesa i razvoja.
maka koja prelazi itd.), oni imaju smisao glede onoga na to ukazuju.' Mi
emo se ograniiti u ralambi na najpresudniji i najelementarniji simbol
rije kao simbol.
Bilo koja rije moe biti i znak i simbol ona ima dvostruki vid zna
enja. Bilo kao znak, bilo kao simbol, ona ima svoje znaenje. Znak je u
onom vidu kad njezino znaenje mogu razumjeti i neke ivotinje. Simbol
je u onom vidu kad njezino znaenje mogu razumjeti samo ljudska bia.
To jest, znak je u onom vidu kad se njezino znaenje otkriva osjetima iz
fizike prirode (zvukova), simbol je u onom vidu kad se njezino znaenje
ne moe dohvatiti osjetilima iz njezine fizike, pojavne prirode. Rije postaje
simbolom kad je i pojam za neki predmet, pojavu, radnju, postavi to ljud
skim dogovorom i pogodbom. Kao takva izvorina je obavijest predmetu,
pojavi, radnji, mimo predmeta i mimo svoje vlastite fizike prirode koja
osjetno uvjetuje razumijevanje i ima znaenje. Pojam naime moe biti pre
doen govorom, pismom ili slikom, a da uvijek ima jedno te isto znaenje
(za ivotinju to bi bili razliiti znakovi). Radi boljeg razumijevanja poku
ajmo slikovito razloiti stvari: 1. postoji pred nama neki fiziki predmet,
2. neka on odgovara skupu glasova stol, 3. kad na izgovor tog skupa
glasova (stol), uvjebani pas skoi na taj predmet, u skupu je glasova stol
znak, 4. kad skup glasova stol ovjek poistovjeti s predmetom stolastog
oblika (koji ne mora biti nazoan) imamo simbol. Rije je jedinstvo za
miljenog i fizikog: zvuka, slova, otkucaja, slika itd.
Rije koju uzimamo u njezinu simbolikom znaenju, jednim svojim
dijelom izvan je fizikog, svog vlastitog fizikog pojavnog oblika zvukova,
slova ili slike, jer njezinu fiziku prirodu moemo samovoljno mijenjati (zvu
kove, slova) a da znaenje ostaje isto; zatim je izvan organskog (neposred
nog znaenja to se osjetom dohvaa iz njezine fizike prirode). Simboliko
znaenje je izvan anorganskog i organskog simbol spada u jednu drugu,
novu stvarnost. Simbol je izaao iz kruga anorganskog i organskog, zaetnik
je i nosilac jedne nove stvarnosti kulture.
Kad je slijepa i gluhonijema djevojica Helena Keler kucanje odgojite
ljice poistovjetila (shvatila) kao vodu, za nju se otvorio jedan novi svijet,
tada nepoznat. Do tada ona je ivjela kao ivotinja to ivi, od tada poinje
ivjeti kao ljudsko bie. Dok su Hayesovi, meutim, impanzu Vicky vjebali
osamnaest mjeseci, da pokae uho ako joj se kae uho, nos nos, oko
oko itd., bez uspjeha, ni poslije osamnaest mjeseci nije uspjela shvatiti
pobrkala je sve. Simbol je, pie L. White, preoblikovao nae antropoidne
pretke u ljude i uinio ih humanim . .. simbol je ono to preoblikuje jedno
dijete homo sapiensa u ljudsko bie.10 Ili, kako krani kau: . . . u poetku
bijae rije (simbol), i rijeju Bog stvori svijet.
Rije je ta udna i velianstvena pojava, s jednim svojim licem, a to
liko nalija ili obratno. Ona ima svoj pojavni, fiziki vid skup je zvu
kova ili slova. Moe svojom fizikom pojavom izazvati u osjetima reakciju
prepoznavanja znaenja koje i ivotinje razumiju tada je znak. A moe
9
Radi pojmovna razlikovanja mi emo sustave (ili sredstva) saobraanja na
zivati simbolikim proizvodima i djelatnost simbolikom djelatnou, a metaforike, prenesene oblike ili proizvode simbolinima.
10
L. White, Nauka kulturi, str. 32.
43
nositi i znaenje koje samo ljudska bia razumiju, jer joj ga i daju tada
je simbol. (Na ovom trostrukom vidu rijei Hegel gradi itavu svoju dija
lektiku metafiziku.)
Simbol nije dakle rije u svojem pojavnom obliku, ne samo kao znak
za neto nego i kao pojam neega, apstrakcija od konkretnoga (dakako i
pojedinanoga, simbol je uvijek oznaka za vrstu); ne, dakle, svoja, vlastita
fizika pojava, niti znaenje dobiveno osjetima iz fizike prirode rijei.
Rije naime kao odreeni skup zvukova i kao znakove nalazimo u ograni
enoj mjeri i u zajednicama ovjekolikih majmuna, ali ne nalazimo simbolinost rijei.
G o v o r . injenica je da je simbol apstrakcija konkretnog i istodobno
obavijest tome (vijest) i da je izvan fizikog (nije samo vlastita fiziki
utjelovljena pojava) i izvan organskog (osjeta) ine ga tvorcem nove stvar
nosti i nosiocem jednog novog oblika saobraanja koje tu stvarnost (kul
turnu) omoguava. Rije (simbol) 1 1 je i sredstvo priopavanja, govora. Go
vor je mogu jer rije (simbol) ima dvostruko obiljeje: pojmovno (apstrakt
no, nematerijalno) i fiziko, vidljivo (materijalno, osjetima dostupno). Poj
movi bez svog pojavnog obiljeja, bez fizikog oblika, ne mogu biti priopajno sredstvo. Da se posluimo usporedbom s organskim svijetom: konj
ili krava kao ivi organizmi nisu samo kemijski sastav, ali bez tog kemij
skog sastava ne bi bilo konja, ni krave, ni organskog svijeta uope. Para
frazirajmo Kanta: pojavni oblici bez pojmova su slijepi, pojmovi bez svojih
pojavnih oblika su prazni.
Ali, opet, da je ljudska vrsta ostala samo na jednoj rijei (simbolu),
ne bismo imali kulturu. Slikovitosti radi obratimo se usporedbi s organ
skim svijetom. Da se ameba ne dijeli, ne bi opstala vrsta. [Da nije dolo
poveanjem broja rijei (simbola) do govora, ne bi se ni razvijala kultura.]
Rije (simbol) je osnovna i bitna kulturna injenica, kao to je stanica
osnovna (iako ne svaki oblik jednako bitno) organska injenica. Kao to
se organizmi ne bi razvijali bez umnaanja stanica, tako se ni kultura ne
bi razvijala bez poveavanja broja rijei (simbola). U rijei (simbolu) kao
i u stanici koja nosi ivot sadrano je naelo i otvorena mogunost stva
ranja ili razvijanja stvarnosti kojoj simboli pripadaju kulture. Uavi
u krug simbolike stvarnosti ovjek moe poveavati broj simbola (rijei),
razvijati govor i razliite druge simboliko-priopajne oblike. Tek s pove
anjem broja simbola (rijei) mogu je govor, koji e se s vremenom izgra
diti u simboliko-priopajni sustav jezik.
Kultura je omoguena simbolom, ali kultura postoji i razvija se zahva
ljujui posebnom obliku saobraanja, simbolikog saobraanja.
tome kako se i kada pojavio govor, a kada jezik, postoje razliite
teorije. To se nije, niti e se, vjerojatno, ikada moi egzaktno pokazati zbog
vie razloga. Prvo, zato to je govor takve prirode da se ne mogu nai nje
govi ostaci; arheolozi nam naime u tome ne mogu pomoi. Drugo, pismo
u kojem bi govor ostavio traga, novijeg je datuma. Tree, sve postojee
zajednice, pa i one koje su na paleolitskom stupnju razvoja (usporeujui
11
Budui da rije kao zvukovna cjelina moe biti i znakom, radi pojmovna
razlikovanja sluimo se sklopom rije (simbol) u nedostatku primjerenijeg naziva.
44
45
46
skog svijeta (nikakav genij nije mogao konstruirati televizor u boji prije
dvadeset tisua godina), ve iz kulturnog konteksta; novi elementi omogu
eni su kulturom, kulturnim stanjem.
Rekli smo da se ivot oituje kroz ive organizme kao to se kultura
oituje preko kulturnih tipova. Meutim, organi u nekom organizmu njegov
su sastavni dio i ne mogu prelaziti u druge organizme, dok se kulturni ele
menti ire (u vremenu i u prostoru) iz jedne u drugu kulturu. To znai da
jedan organizam u organskom svijetu ne moe (prirodno, bez ljudskog po
sredovanja) primati organe iz nekog drugog organizma, dok jedna kultura
moe primati kulturne elemente iz druge kulture. Organske odlike, koje su
i odlike vrste u organskom svijetu, prenose se nasljeem (samo djelomice
oponaanjem), kulturni uzorci prenose se uenjem. U organskom svijetu
nasljeem prenesene organske odlike dio su organizma, kulturni elementi i
kulturni uzorci preneseni uenjem nisu dio organizma pojedinca, dio uro
enog dara. ivot neke organske vrste odvija se ili oituje u potpunosti
i samo kroz pojedinane organizme, kultura postoji izvan pojedinaca to ive
u toj kulturi u kulturnim obrascima, institucijama, svjetonazoru, vredno
tama, razliitim proizvodima i drugom. Unutar jedne organske vrste nala
zimo gotovo potpunu istovjetnost svih organizama u svemu, unutar odreene
kulture nalazimo ogromnu arolikost kulturaliziranih pojedinaca. U organ
skom svijetu postoji divergencija, odvajanje vrsta razvojem, u kulturnom svi
jetu nalazimo i odvajanje i pribliavanje (konvergenciju).
Kultura je dakle zasebna stvarnost, sa svojim osebujnim oblicima, pro
cesima i svojom zakonitou. Kao takva, ona je predmet posebne znanosti
znanosti kulturi.
17
48
49
III DIO
ovjek i kultura
Odnos ovjek kultura jedno je od najspornijih teorijskih pitanja.
Ono se takvim javlja, u prvom redu, zbog naeg naina miljenja koje uvijek
pretpostavlja poetnog tvorca. Nee, naime, samo krani rei: bog je stvorio
svijet, on je bio tvorac, nego e, primjerice, i mnogi sociolozi rei da je
prije postojalo drutvo nego kultura, pa e ovaj vremenski slijed pretvoriti
u uzrono-posljedino naelo. Kao to e to isto u biti uiniti i antropo
logija s ovjekom i kulturom: da je prije postojao ovjek nego kultura, pa
e i oni ovaj vremenski slijed pretvoriti u uzrono-posljedino naelo. Mi
smo ve spomenuli Marxa koji je takav nain miljenja prozreo kao nepovi
jesni. Nedvojbeno je da je podloga pojavi kulture organska, kao to je podlo
ga pojavi organskoga anorganska. Ali, to to je anorganska materija posto
jala prije organskog ivota i bila podloga pojavi organizma, ne znai da su te
dvije zbilje istovjetne, da ih moemo objanjavati istim zakonima, organsku
anorganskom. Isto tako ne moemo ni kulturu objasniti organski. Kako
istie L. White, ljudi prije simbolike djelatnosti nisu bili humana bia,
a postojali su uspravni dvonoci, koji su se koristili oruima i rukama za
upotrebu orua; kao to ni u anorganskom svijetu prije stanice nije bilo
ivih organizama, iako je, na primjer, postojao kristal silikata s nasljednim
programima.
Naime, na osnovi naeg naina miljenja pogreno je poi od pitanja:
tko je bio prije; da bismo onda taj redoslijed pretvorili u uzrono-posljedini
odnos. Takvo pitanje u biti je klasina besmislica. to je prije: koko ili
jaje? Pravo je pitanje: kako je dolo do odreene pojave? I tek onda se
za objanjenje pojave organskog moemo obratiti anorganskom, a za objanje
nje pojave kulture organskome.
(Uostalom kultura se je pojavila prije nae vrste homo sapiensa, u
kulturi su prije nae ivjele bar dvije ljudske vrste, kultura je egzistenci
jalna pretpostavka nae vrste i vremenski i uzrono.)
50
51
Razvojna linija antropoida obino se dijeli na tri vana razdoblja: 1. suibhumano, 2. prijelazno (iz ivotinje u ovjeka) i, 3. humano. U prvom raz
doblju antropoddi su ivotinjska bia s usmjerenou prema uspravnu hodu
i zubalu, bez otrih i odvojenih onjaka, u treem to su bia koja ive u
kulturi i stjeu sve druge osebujne ljudske organske odlike.
Jo je Darwin upozorio da bi ishodite ljudskog roda valjalo traiti u
Africi jer u njezinim umama jo ive ljudski organski srodnici, ovjekoliki
majmuni. Doista, Afrika je dosada dala najvie podataka dalekoj ljudskoj
povijesti. Preci hominida ivjeli su, oito, u umskim predjelima (pa je ve
ivot na drveu uvjetovao pogled prema naprijed i koritenje prednjih nogu
za hvatanje).
Promjenu ili razvoj prema hominidima uvjetovale su velike klimatske
promjene to su se zbile u tercijaru prije pedeset do ezdeset milijuna go
dina, kad su se umska podruja mijenjala u savanska, to je uvjetovalo
nova prilagoivanja onih antropoida koji e bar djelomice morati ivjeti u
savanskim predjelima ili na rubnim podrujima da bi preivjeli. Ta je
klimatska promjena uvjetovala prilagodbenu radijaciju, pri emu se, dri se,
odvojila, ili su barem stvorene pretpostavke za odvajanje posebne grane an
tropoida. Za prvu, ne potpuno oblikovanu (neizdiferenciranu) vrstu kao isho
dinu u razvoju prema hominidima paleontolozi smatraju da je morala biti
jedna od vrsta prokonzula, koji je ivio na sredinjim prostorima starog svi
jeta prije pedeset do dvadeset i pet milijuna godina. Fosili prokonzula poka
zuju neke promjene na kostima udova i glave. Njegova graa upuuje da je
mogao ivjeti u rubnim podrujima uma i savana, jer pokazuje elemente
prilagodbe na drveu i na tlu. Nalazi fosila manje starosti, koji :se procjenju
ju na nekih petnaest do deset milijuna godina, a svrstavaju se u vrstu ramapitekusa (nalazita u Africi i Indiji), mnogi odreuju kao sasvim hominidsku
vrstu. Oskudnost nalaza i injenica da su pronaeni samo dijelovi fosila iz
razdoblja miocena i pliocena, te slinost hominida i pongida predstavlja
veliku tekou u odreivanju jasnog razgranienja. Openito se dri da je
do jasnog razdvajanja moralo doi u miocenu, najkasnije u pliocenu, procje
ne se kreu od petnaest do prije pet milijuna godina.
Ako postoji tekoa i neslaganje oko razvrstavanja ramapitekusa, sasvim
je jasno s australopitekusima prijelaznim razdobljem u razvoju hominida.
Sasvim je oita razlika izmeu ramapitekusa i australopitekusa u ruka
ma, nogama, lubanji i drugom. Nove velike klimatske promjene na Zemlji
to su se zbile u pliocenu, suno razdoblje i veliko sniavanje topline u mno
gim dijelovima, zahtjevale su novu prilagodbu i za hominide. Oskudnost ishra
ne, a glede ve steenih organskih odlika u dotadanjem razvoju, zahtijevala
je veu aktivnost ruku, nogu i mozga za mogui opstanak uspravan hod,
upotrebu ruku za koritenje orua i vee misaone kombinacije. Tako se u
australopitekusa ve oblikovao ljudski izgled. Poevi od R. Darta (1924)
naeni su brojni ostaci australopitekusa u Africi,2 uglavnom iz donjeg pleistocena, tako da se njihova starost procjenjuje najvie do dva milijuna godina,
iako neki dre da se ovaj rod morao javiti i prije pet milijuna godina (J. D.
Clark). Relativno brojni nalazi australopitekusa ak su omoguili paleonto2
Najnovija istraivanja u nas, kraj Pule, mogu glede pitanja rasprostranjeno
sti australopitekusa donijeti nova otkria.
52
54
55
56
sobni od pripadnika neke druge rase za bilo koji oblik kulturnog ivlje
nja. Odnosno, pripadnici svih rasa, tonije svi ljudi, imaju jednake sposob
nosti, jer svi imaju bitnu, ve nasljednju sposobnost simbolike djelatnosti
koja je temelj kulturne zbilje. (Primjerice, francuski su etnografi u Para
gvaju iz jednog od najzaostalijih plemena na Zemlji, kako to smatraju,
uzeli jedno dvogodinje dijete, odgojili ga u Parizu i on je postao etnograf,
savladao tri jezika i bio evropski intelektualac.)
Ostavi i dalje organsko bie, pojavom simbola ovjek postaje kulturno
bie, kultura ga uvjetuje.
Povijesni razvoj ili obogaivanje kulturne stvarnosti nije povezano s
organskim razvojem ovjeka, tj. razvoj kulture od pojave homo sapiensa ne
poiva na organskim (anatomskim) promjenama, niti se kulturne promjene
daju biologijski ustanoviti. Ljudski mozak kao organ reguliranja potpuno je
nasljedan, ali on ne sadri nasljedno program regulacija, program se stje
e pojedinano uenjem kroz ivot, pod utjecajem kulture. Glede ovjeka
kulturni rast je omoguen njegovom nasljednom sposobnou uvanja i pre
noenja znanja putem simbola, odnosno sposobnou za simboliku djelat
nost. Jo od pojave roda homo, gdje nalazimo ostatke ovjeka, nalazimo i
tragove kulture.
3. Osebujnost ovjeka
Kako smo poeli nizati slinosti, moe se. (netko) zapitati: prestaju li
one? Prestaju, i to opet na istom: na simbolikoj djelatnosti. Nijedna podljudska vrsta ne obraa se simbolima, impanza moe proizvoditi glasove
rijei (iako mu je i sam glasovni raspon daleko ui), ali on njima moe
izraziti ili oznaiti samo osjeaje, raspoloenja ili elje, ali nikada oznaiti
ili opisati predmete. Vicky zato nikad nije mogla na upite poistovjetiti stvari,
ili je to inila sluajno. Bitna razlika izmeu ovjeka i najviih ivotinjskih
vrsta jest u razvoju jednog novog procesa u ovjekovu mozgu upotrebi sim
bola za stvari, radnje, dogaaje itd. ivotinje se, kako smo spomenuli, koriste
znakovima, ali ne i simbolima. One imaju sposobnost prepoznavanja zna
kova, ali u okviru osjetilnoga i samo za neposredne dogaaje, stvari, oeki
vanja, obeanja itd. Suprotno je u ljudi, znakovi ne moraju biti vezani uz
neposrednost naznaenoga i imaju smisao izvan osjetno prepoznatljivoga.
A posebice je vano to ovjek ima aktivnu ulogu prema znaku, on moe
znakove izmiljati, mijenjati ih, daje znaenja tako znak i postaje simbo
lom. ivotinja, meutim, ima pasivnu ulogu prema znaku, za nju je znak
samo znak, te ima sposobnost razumijevanja znakova, ali ne i simbola.
Ova sposobnost koja se razvila u ljudi, i to koliinskim poveanjem
mozga, presudna je u odjeljivanju ljudskog roda od svih drugih ivih vrsta,
tolika da je razlika izmeu homo sapiensa i njemu najblie vrste bar toliko
velika koliko izmeu ivotanja i biljaka.
ovjek je dobio, rekli bismo, neto poput novog organa, sposobnost koja
mu omoguuje prilagodbu, opstanak, ali neusporedivu s bilo kojim organom
ili sposobnou u drugih ivih vrsta, jer je tom sposobnou omoguena jed
na nova zbilja putem koje se ljudski rod prilagoava i odrava.
Istakh smo da ljudska sposobnost za stvaranje i razumijevanje simbola
omoguuje pojavu jednog novog oblika saobraanja govor, koji je temelj
te nove zbilje kulture. Usporeujui najzaostalije ljudske zajednice s
7
4. Kulturna sredina
U analizi ovjeka valja voditi rauna tri initelja koji mu stavljaju
granice; organskom, kulturnom i okolinom.
Uz injenicu da je osnovna i osebujna odlika ovjeka kao pripadnika
vrste to da je kulturno bie, on je i dalje pripadnik organskog svijeta. Da
bi bio kulturno bie, mora biti iv, mora fiziki opstojati. Zato je zadovolje
nje organskih potreba elementarna injenica. Slikovito Marx pie u Uvodu
Njemakoj ideologiji da moramo poeti s time da konstatiramo predpostavku svake ljudske egzistencije, dakle i svake povijesti; naime predpostavku
da ljudi moraju biti u stanju da ive da bi mogli stvarati povijest. U ivot,
meutim spadaju prije svega jelo i pie, stan, odjea i jo neto drugo.8
I. B. Malinowski dri da je zadovoljavanje organskih potreba elementarna
injenica, pa je funkcija kultura upravo u zadovoljavanju potreba. R. Linton,
takoer, istie da je osiguravanje hrane, zaklonita i preivljavanja za la
nove jednog drutva najtemeljnija funkcija kultura, jer bez toga nijedno
drutvo ne moe opstati. A tako i drugi.
Naa, kao i mnoge druge ive vrste, ivi u grupama, drutvima. Ljudske
grupe ine dio populacije unutar odreenog ekologijskog sustava koji
ine ivi organizmi i neovisne supstancije, stavljeni u zajedniku meusob
nu razmjenu unutar odreenog dijela biosfere, koristei se odreenim bro
jem sredstava pomou kojih se odravaju. Naa, kao i druge ive vrste,
posjeduje odliku prilagodljivosti, ispravljajui proces nasuprot prirodnom
entropiji (dezorganizaciji, raspadanju). Sposobnou prilagodbe ivi organiz
mi mogu odrati ravnoteu i tako preivjeti. Oni u promijenjenim okolno
stima mogu mijenjati svoju organizaciju, strukturu i djelovanje. Promjene
pri prilagodbi mogu postati i nasljedne. Iako je vie-manje prilagodljivost
odlika svih ivih organizama (putem mutacije), ona je i u ljudske vrste ose
bujna jer se vri putem kulture. Zato ljudi, za razliku od svih drugih ivih
vrsta jedini: 1. mogu ivjeti u svim prirodnim sredinama, 2. mogu ivjeti u
prirodnim sredinama u kojima nema ak ni nunih elemenata za odranje
ivota (a koje dobivaju razmjenom), 3. putem kulture oni jedini utjeu na
prirodnu sredinu tako da se ona mijenja (a ne mijenjaju se oni vie
organski).
Izmeu ljudi i prirode javlja se jedno sredstvo ija je svrha odranje
grupe. To sredstvo ili taj instrument jest kultura. (Ova se, pak, moe jav
ljati preko razliitih oblika, pa tako imamo i brojne kulture, kako emo
kasnije vidjeti.)
Spomenuli smo da u mnogih ivotinjskih vrsta nalazimo grupe ili dru
tvene zajednice, i da je to odlika i nae vrste. Ali je taj oblik jo presudniji za nau vrstu, gdje je odnos suradnje i uzajamne povezanosti posebice
vaan, zbog naina na koji ovjek zadovoljava svoje organske potrebe
8
K. Marx F. Engels, Njemaka ideologija, str. 884. Odatle pogreno tumae
nje Marxova uenja kao vulgarnog ekonomizma. Marx je ekonomsko, proizvodnju
isticao kao uvjet opstanka ljudi, organsku opstojnost ili ivot kao preduvjet ljud
ske, tj. da samo iv ovjek moe biti uope ovjek. A to nije isto to i ekonomizam. Marx je upravo obratno kritizirao sljepou vulgarnog ekonomizma: da ono
ne vidi pravo stanje injenica.
9
R. Linton, The Study of Man, str. 394.
61
kako: usmeno, pismeno, grafiki ili nekako drugaije), ili mora imati sve
elemente na osnovi kojih moe doi, zahvaljujui sposobnosti miljenja, do
nekog plana, kulturnog uzorka.
ovjekove su naime uroene sposobnosti za reagiranje i ponaanje kraj
nje uopene, neodreene, ovjek bi bez pomoi kulturnih uzoraka bio funk
cionalno potpuno nesposoban i neodreen. Poput djeteta sprijeenog u raz
voju, odnosno bez ikakvog odgoja ili usmjeravanja, ovjek bi bio bezlino
bie, lieno funkcionalnog smisla i samokontrole, u osjetnoj i uvstvenoj
zbrci bio bi nesposoban za ivot. Bez kulture i kulturnih uzoraka ovjek bi
bio poput konfuznog majmuna. ovjekova ovisnost kulturnim uzorcima
jest dakle takva da on bez njih ne bi mogao opstojati.
Od pojave kulture ljudske mogunosti dane su kulturnom, ivot ljudi
odreen je kulturom ovjek postaje proizvod kulture iako je sama kul
tura omoguena organskom sposobnou ljudskog roda za simboliku dje
latnost.
65
IV DIO
Kulturni oblici
Najmanji kulturni oblik jest kulturni element, najvii kulturni oblik
jest osebujna kulturna cjelina, i to kulturni tip. Unutar toga javljaju se ne
samo najmanji kulturni oblici, kulturni elementi, nego i svi drugi kulturni
oblici. Kulturna se stvarnost u povijesti, u prostoru i vremenu oituje, kako
smo to ve isticali, kroz zbilju kulturnih cjelina kultura, od kojih je najsveobuhvatniji kulturni tip. Zato emo kulturne oblike ralanjivati preko
ralambe ustrojstva kulturnog tipa, a zatim i kulturne tipove kao kulturne
oblike.
68
A. Svjetonazor
73
74
svrhu krajnjeg objanjenja ili rjeenja razliitih pojava ili doivljaja u svi
jetu, koji sami po sebi, pojedinani ili sluajni, mogu i protusloviti jedni
drugima.
Ideje to su sadrane u svjetonazoru ne moraju biti istinite, injenino
provjerljive, ali daju pretpostavke i usmjerenje ovjeku na rjeenja ili obja
njenja pojavnog. Same po sebi te pretpostavke mogu biti lane ili istinite,
ali ih pripadnici nekog kulturnog tipa uglavnom dre za istinite i vrsto
vjeruju u njihovu istinitost, i ravnaju se u ivotu po njima kao istinama.
U svakodnevnom ivotu ovjek je uvijek osiguran svjetonazorom svoje kultu
re (i vrednotama, kako emo vidjeti) da bi mogao ivjeti, snalaziti se i
djelovati. Kao okosnica znanja, kao klju objanjenja pojava, on je pret
postavka ljudskog djelovanja. On djelomice daje, a u potpunosti omogu
ava, sve ostalo znanje stvarima i pojavama koje postoje (ili za koje se
vjeruje da postoje) u svijetu, ali u prvom redu sadri naelo za njihovo
razumijevanje, odreenje, objanjenje i smislenu organizaciju.
ovjek je dakle na razini samog doivljavanja pojava, njihova primanja,
zahvaanja realnosti, odreen svjetonazorom jer se novi doivljaji orga
niziraju na toj ujedinjavajuoj osnovi, i svi se novi dogaaji ili pojave uvijek
organiziraju na isti nain, na istoj osnovi. Jer, ve smo istakli, da bi neto
moglo postati ljudsko znanje, moraju postojati naela poistovjeivanju i
razvrstavanju pojava i dogaaja, klju za smisleno snalaenje i mogue oza
konjenje znanja. Svjetonazori, primjerice, odreuju i nae svakodnevno sna
laenje u prostoru i vremenu. Tako, dok mi imamo etiri strane svijeta,
Indijanci sa zapadne obale Amerike imaju ih est, osim istoka, zapada,
sjevera i juga, i gore, i dolje. Ili, naa vea vremenska jedinica je godina
koja traje tristo estdeset i pet dana, indijska pak traje milijune naih
godina itd.
Naravno, postoje razliita miljenja opsegu ili granicama svjetonazora.
U biti njegov je opseg primjeren predmetu kojim se bave kozmologija i
ontologija, te gnoseologija.
Glede svjetonazora uputno je spomenuti pitanje razliitih pristupa zbilji
i njihov odnos prema svjetonazoru, jer su mnogi na toj osnovi vrili tipo
logije kultura. Dri se naime da postoje tri razliita naina pristupa zbilji:
1. vjerski da se prihvaaju naela i istine i po njima se djeluje; 2. znanstve
ni koji pristupa stvarima sa sumnjom, ide na kriterij objektivne analize
samih pojava, uzrono posljedinu vezu trai u provjeri samih injenica;
3. umjetniki koji se ne dri ni vjere, niti ide u ispitivanje, ve samo
uvstveno ustanovljuje injenice, zadrava se na pojedinanom i na povrini.
Ali, valja imati na umu, iz onoga to smo dosada iznosili: 1. da je svaki
pristup odreen naelima svjetonazora (i vrednota, kako emo vidjeti) i
2. da je gotovo svaki svjetonazor toliko irok koliko omoguuje svaki pristup
(jer je po svakome svijet zakonito ureen i svaki priznaje pojave u svijetu).
I. P. Sorokin koji tipizira kulture u tri razliita supersustava (ideational,
idealistic, sensate), to jest da li se realnost tretira nematerijalno, duhovno
(ideational), ili materijalno (sensate), ili mijeano (idealistic) priznaje da
svaki nain daje mogunost prilagodbe na kozmiku, organsku ili drutve
nu sredinu i osnovu za drutveni ivot i kulturu (i da svaki sadrava
jedan istiniti i jedan lani dio). Da li e biti vie vjerskog, znanstvenog ili
umjetnikog pristupa zbilji, to i nije samo i toliko stvar svjetonazora, koliko
75
B. Vrednote
tome to su vrednote, kao i cijelom nematerijalnom dijelu kulture,
miljenja su razliita u teoriji se jo nije iskristaliziralo ujednaeno sta
jalite, posebice granicama. Cjelokupno se to podruje kulture (svjeto
nazor, vrednote, pravila) najee imenuje vjerovanja. Ipak, kad je rije
vrednotama, prevladava stajalite da vrednote ine ono to odreuje smisao
ljudskim inima, ono poeljno, idealno emu ljudi odreene kulture tee.
Tekoa u odreenju vrednota nije toliko predmetne koliko granine pri
rode; naime, kako ih odijeliti od svjetonazora i pravila ponaanja. S jedne
strane svjetonazor velikim dijelom odreuje vrednote, a s druge strane
vjera u svjetonazor je jedna od bitnih vrednota. Zatim, kako su vrednote
uvijek materijalizirane kroz brojna pravila ponaanja, djelovanja i osjea
nja, to ih poistovjeuju s onim to je vrijedno, to je glede samog pona
anja uvjetovano nagradama, suprotno onome to nije vrijedno, to je glede
ponaanja uvjetovano kaznama, to se osuuje ili zabranjuje. Tako mnogi
u vrednote ukljuuju i pravila ljudskog ponaanja, pa ak i materijalne
predmete. Osim toga, kako je uvijek ovjek taj koji se odnosi, koji se,
ovako ili onako, ponaa, i koji stvara predmete ili tei za predmetima, to
se vrednote imenuju i vrlinama ili krepostima (a u razliitim filozofijama
se i esto govori da su uroene ovjeku, da su dio ljudske prirode ili
karaktera, pa se govori vrlu ili kreposnu ovjeku).
Dubljim razmiljanjem moe se doi bar do loginog, pojmovnog razgra
nienja, do uvida da vrednote imaju svoje odjelito mjesto u kulturi, razli
ito i od svjetonazora i od pravila ponaanja, kao i to da one nisu neto
organski stopljeno s ovjekom. Vrednote, ideali, ili svetinje, kao to su
pravednost, potenje, ljepota, utivost, njenost i slino, neto je izvan ovjeka
i same nisu pravila ponaanja, ve one odreuju, odnosno ovisno cjelo
kupnom kontekstu kulture na osnovi njih se oblikuju pravila ponaanja.
76
poseban nain, kao osmerostruki put: prava vjera, pravi govor, pravo dje
lovanje, pravo ivljenje, pravilno miljenje, prava meditacija, pravo odlui
vanje, prava tenja u okviru ega se razrauju pravila.
U svakoj kulturi postoji meutim itav niz vrednota kojih nam raspored,
osebujnost, a naroito njihovo utjelovljenje u pravila ponaanja te njihov
odraz u rasporedu i odnosu kulturnih djelatnosti, institucija i statusa otkri
va ivot i osebujnost odreene kulture.
Mi smo dosada spominjali samo neke vrednote u pojedinim kulturama
ili uenjima, ali je brojnost vrednota mnogo vea u svakoj kulturi. Vrednote
mogu biti i ljubav prema djevojci, eni, obitelji, roditeljima, domovini, ili,
miroljubivost, agresivnost, krtost, rasipnost, snalaljivost, ili rat i mrnja
prema svima drugima i svemu tuem (u faistikim ideologijama), ili slo
boda pojedinca i politika ravnopravnost (u modernim graanskim drava
ma Zapada), ili, osim ovih, jo i socijalna pravda (u socijalizmu), ili rad
(u protestanata), ili napredak (u znanstveno-tehnikoj civilizaciji), ili po
kornost vlasti, potovanje starijih, istoa, zdravlje, ednost, blagost, mo,
mukost itd.
Skup vrednota odreene kulture omoguava ujednaavanje vrijednosnih
opredjeljenja, to slui procjeni djelovanja i oblikovanja kulturnih djelat
nosti preko institucija i statusa, omoguava stvaranje uopenog poretka pra
vila preko kojih su pripadnici neke kulturne zajednice okrenuti istim vred
notama, to omoguava zajedniki ivot i odrava njihovu kulturnu zajednicu.
Ako nam svjetonazor odgovara na pitanje: gdje smo? vrednote odgo
varaju na pitanja: to hoemo? to je vanije? emu se posvetiti? to razvi
jati koje djelatnosti da bi se to postiglo? koje sklonosti poticati? to
obuzdavati? i slina.
Vrednote odreuju ljudske ine i daju smisao ljudskom ivotu. Vred
note, primjerice pravda, potenje, istinoljubivost, vjernost domovini, obite
lji i sline, odreuju ljudske ivotne odluke, ljudi zbog tih vrednota rtvuju
i vlastite ivote.
Zadaa je zatim vrednota odrati red, poredak u zajednici, kroz kulturu
i samu zajednicu. Zato je i najvea vrednota vjera u poredak ili tvorca
poretka (kranskog boga, Alaha, Nebo ili Jahvu). Uz tu vrednotu je vezana
i najvea nagrada ivot poslije smrti, vjeni spas. udoredan ivot, ivot
u skladu s vrednotama, donosi ugled pojedincu u zajednici, zadovoljstvo so
bom i uvstvo sree. Pridravanje ili nepridravanje zapovijedi ili pravila to
proizlaze iz vrednota ureeno je nagradama ili kaznama razliite vrste ili
stupnja. Materijalizirane u pravilima ponaanja, vrednote su odlune za
odranje odnosa meu ljudima, dakle i zajednice.
Vrednote isto tako odreuju vanost, mjesto, odnosno raspored, pa onda
i oblik kulturnih djelatnosti. Seljak, odnosno selo bit e odluni u kineskoj
kulturi na raun trgovca, odnosno trgovaca, pa onda i poljoprivreda na
raun trgovine. Rad kao vrednota u protestanta dovest e na kraju i do
razvijanja drutva obilja, materijalnog blagostanja, pa u sprezi drugih
vrednota i do nesluenog razvoja tehnike. 1 0 A tako je i u drugim kul
turama.
10
Vidi zanimljivo filozofsko razjanjenje biti moderne civilizacije iz kategori
ja (vrednota) rada i znanosti u knjizi V. Sutlia: Praksa rada kao znanstvena povi
jest (poglavlje I i II).
79
81
C. Institucije
Institucije su organizacijski oblici djelatnosti u kulturama. Za bolje
razumijevanje samih kulturnih institucija, a i openito kultura, korisno e
biti bar ukratko raspraviti pitanje djelatnosti. To prije to se pri istrai
vanjima kulturnih zajednica razvrstavanje kulturnih elemenata i openito
oblika vri esto prema pripadnim djelatnostima. 1 1
84
se bez maa ili puke proiriti na istok sve do Japana. Ili, pak, obuzeti,
pravednou stari e Atenjani vie od drugih i vie od svega biti zaokuplje
ni politikim ivotom, pitanjima organizacije upravljanja (ili politikog i
vota) i sudjelovanja graana u njemu; prema uenjima Sokrata, Platona i
Aristotela ak e i mudrost podrediti i staviti u slubu te djelatnosti (od
nosno vrednote pravednosti), pa e toliko razviti tu djelatnost, u praksi i
uenjima, da su do danas ostali uitelji uenjima organizaciji politikog
ivota. Muhamed je isticao rat za vjeru kao jednu od temeljnih vrednota,
pa kad je ta vjera bila prihvaena od pokretnog i organiziranog pastirskog
stanovnitva, Arabljani su za jedno stoljee stvorili carstvo od Atlantika do
Indije. Ili, isticanjem napretka kao temeljne vrednote, i poistovjeujui
ovu s razvojem tehnike i novim (znanstvenim) otkriima, naa znanstveno-tehnika civilizacija stavlja u prvi plan novo, inovacije tehnike, tako
da je do ogromnih omjera razvila tehniku i otvorila nesluen znanstveno-tehniki zamah. Ili, kako smo spomenuli, ako se u Kini seljak pretpo
stavljao trgovcu u udorednom smislu, pretpostavilo se i selo, odnosno po
ljoprivreda trgovini itd. Vrednote utjeu na izbor ciljeva pa onda, logino,
i na ljestvicu djelatnosti.
D. Statusi
U svakoj ljudskoj zajednici nalazimo ljude razliitog spola, organskog
i ivanog ustrojstva, sklonosti kao to i u svakoj kulturnoj zajednici nala
zimo kulturne djelatnosti, pa svaka na svoj osebujan nain oblikuje insti
tucionalni poredak na osnovi ega se vri drutveno raslojavanje. Na osnovi
svega toga javlja se podjela poslova, dunosti ili obaveza, zanimanja, zvanja,
ugleda dakle statusi. Primjerice, mukarac, djevojka, poglavica, vra,
kova, rob, socijaldemokrat itd. su statusi. Gledano pak s ljudske strane,
ljudi, pojedinano, vrei pojedinu dunost ili obavljajui odreene poslo
ve, obavljaju (ili igraju) uloge kako im nalae odgovarajui status u odre
enoj kulturnoj zajednici (mukarca, djevojke, poglavice, vraa, kovaa itd.)
Status i uloga nisu isto. Moe, primjerice, u nekoj kulturnoj zajednici posto
jati neki status a da trenutno i ne postoji ovjek koji obavlja ulogu to
odgovara tom statusu. Status bi, primjerice, odgovarao slikovito reeno
licu Polonija u Shakespeareovoj drami Hamlet, a glumac koji u pred
stavi glumi to lice igra ulogu Polonija. Naravno, uvijek su ljudi ti koji vre
uloge odreenih statusa, pa je zato i teko uoiti to razlikovanje, statusa
i uloga, ali statusi ostaju, a nositelji uloga se mijenjaju.
87
90
91
nim tvorbama koje nisu formalno robovlasnike, ali gdje vladajui sloj
(upravljaa, sveenika i vojnika) ine samo pripadnici odreene kulture, ple
mena ili naroda, primjerice u Inka ili Azteka.
Iako se s tipinom klasnom strukturom ljudskog drutva robovlasni
kom ili kapitalistikom ne moe sasvim poistovjetiti feudalizam u sred
njovjekovnoj Evropi, Kini, Japanu i drugdje gdje imamo naglaeniju staleku podjelu, ipak su iroke mase ljudi kao kmetovi na dnu drutvene
ljestvice. Iako nisu u poloaju roba, oni su ipak u biti u klasnom poloaju
abezvlatenih, potinjenih i porobljenih.
Kastinska, klasna i staleka podjela ljudi u ljudskim zajednicama ne
dvojbeno je jedno od najveih zala ljudske povijesti. Gledajui sa stajali
ta osnovnih injenica da ovjeanstvo tvori jednu vrstu, da su svi ljudi
jednaki po sposobnostima, logino je da imaju jednake ivotne uvjete i
prava. Drutvena podijeljenost i nasljedna ogranienost na poslove i prava
u kulturnoj zajednici neto je to je ostatak biologijskog u ljudskim za
jednicama, to je u biti podjela na vrste u zoologiji. Marx se s pravom oko
mio na to stanje kao najvee i najuvredljivije zlo ovjeanstva, stanje ne
dostojno ovjeka kao pripadnika vrste i kulturnog bia.
92
E. Pravila
U svakoj ljudskoj zajednici nalazimo da ljudi odgajaju djecu, proizvode,
spremaju i jedu hranu, grade domove i u njima ive, prave odjeu i odije
vaju se, imaju razliite igre i obrede, razliito se odnose jedni prema dru
gima itd. Naravno, najlake uoavamo same ljude, a onda njihova ponaa
nja, mnogo pak tee ono to ih pokree, jer je nevidljivo kao to u
jemo rijei, ali ne ujemo gramatiku, ili, vidimo napisano, ali ne vidimo
pravopis. A to nisu samo svjetonazor i vrednote, nego i pravila koja ureuju
ljudske ine, ljudsko djelovanje i ponaanje.
Ako nam svjetonazor govori svijetu i mjestu pojedinca u njemu, a
vrednote govore emu teiti, koji su ciljevi i to raditi, pravila nam govore
kako to initi. Pravila su tako materijalizacija svjetonazora i vrednota,
pa su djelatnosti i odnosi u svakoj kulturnoj zajednici odreeni pravili
ma. Slikovitosti radi, ivot neke kulturne zajednice moemo uspore
diti s nekom igrom nogometom, koarkom ili nekom drugom, pa, kao
to je pojedina igra odreena pravilima, tako je i cjelokupni ivot u nekoj
zajednici odreen pravilima. Kad pravila ne bi bilo, ne bi bilo ni igre, pa
isto tako ne bi bio mogu ni ivot ljudi u zajednici. Ljudi se orijentiraju
pomou svjetonazora, rukovode vrednotama, a djeluju ili ponaaju se prema
pravilima, poopenim i prihvaenim uzorcima.
Postoje u svijetu i u ivotu pojave, bia, stvari i dogaaji, a postoji za
ovjeka i kulturom dano uvjerenje njima to ga daje svjetonazor, i
stavovi kojima nas opskrbljuju vrednote, a iz toga onda stvaraju se pra
vila djelovanja, ponaanja ili odnosa. imbenici koji utjeu na stvaranje
pravila za mogue ljudsko djelovanje i ponaanje u zajednikom ivotu, s
jedne strane je ta tvorna okosnica kulture, a s druge neposredna, prakti
na ivotna potreba (pragmatizam situacije), pa nastaje neposredno uobli
enje (operacionalizacija ili materijalizacija), kulturni uzorak, pravilo iz
mogunosti to ih pretpostavlja osnova. Jer, ovjek treba praktinost, ali i
smislenost i ciljnost. Svjetonazor i vrednote su dakle osnova, imaju te
meljna znaenja, pa su podloga za uobliavanje pravila za neposredne i
votne prilike. Ako svjetonazor i vrednote ine onaj osnovni simbolizam
neke kulture, to jest usmjeruju spoznaju stvarnosti i odreuju postavljanje
ciljeva, pravila ine dio simbolizma kulture koji odreuje kako djelovati
i ponaati se u ivotu. Vrednote se s jedne strane konkretiziraju u dru
tvenoj strukturi, a s druge strane u pravilima ponaanja, a svjetonazor u
pravilima djelovanja. Njih pojedinci usvajaju kulturalizacijom. Pravila omo
guuju skladno i za sve pripadnike odreene kulturne cjeline jednolino i
razumljivo djelovanje i ponaanje. Zato i pravila, poput svjetonazora i vred
nota, imaju zadau da ujedinjavaju u kulturnoj zajednici.
93
Pravila nam nalau kako treba djelovati, vladati se, odnositi se prema
svemu. Ona odreuju to je pravilno, a to nepravilno, a kako su odreena
vrednotama i svjetonazorom i to je dobro a to nije dobro, to je po
eljno i to nije, to je vrijedno a to nije, to je korisno a to nije korisno
itd. Odatle i tekoe u odjeljivanju vrednota i pravila. ovjek ui svoju
kulturu uei pravila ponaanja, dakle, preko pravila (pa zato i ne mora
poznavati vrednote i svjetonazor).
I ovdje, opet, kao i ranije kad je bila rije bilo kojem dijelu kulture,
moramo spomenuti kako ne postoji ujednaeno miljenje tome to su
pravila, pa niti njihovo razgranienje. S jedne strane, tu je stavljanje pravila
zajedno sa svjetonazorom i vrednotama u takozvana vjerovanja. Zatim, tu
su i razliiti nazivi norme, obiaji, navike i propisi. Zatim razliite podjele
(poput onih djelatnostima): obredi, etikete, udoredna i pravna pravila,
tehnika pravila itd., a koje uvijek nisu tono odreene i razgraniene. Na
ravno da moemo, i potrebno je zapravo nuno zbog razumljivosti u saobraanju ljudi, u poistovjeivanju i razlikovanju pojava razliite oblike pravi
la i razliito imenovati. Na primjer, obrede kao oblike oitovanja vjerskog
raspoloenja s odgovarajuim pravilima, ili zakonske propise kao opa pra
vila to odreuju prava, dunosti i odnose ljudi u dravnim zajednicama
itd. (Kao to trebamo u nogometnoj igri razlikovati pravila koja se odnose
na vratara, od onih koja se odnose na suca ili loptu.) Na znanstveno-teorijskoj razini vana je jasnoa, najprije uoavanje zajednikog, a onda raz
granienje i razvrstavanje pojava ili oblika. U neposrednom sluaju vano
je imati na umu da su to sve zapravo kulturna pravila, i ona koja se od
nose na vjerske obrede, i zakonske propise, i ona to se odnose na organi
zacijske oblike kulturnih djelatnosti (njihovo organiziranje), na sve statuse
i njihove odnose u kulturnoj zajednici, ali, naravno, i odnose prema prirod
nim stvarima i pojavama i oblikovanju stvari (tehnika pravila).
Pravila odreuju proizvodnju, raspodjelu i potronju dobara, nain upravljanja, odgajanja, nadzora, pravila postoje u umjetnosti, u jeziku itd.
Pravilima je odreena organizacija svake djelatnosti kao i odnosi svih sta
tusa, i svako djelovanje i ponaanje odreeno je kulturnim pravilima.
Pravilima je odreena dunost oca, sina, ene, vladara, graanina, vjernika,
socijaldemokrata, kovaa, postolara, glazbenika kao i odnosi meu njima.
Pravilima je odreen i svaki posao. Pravilima je odreeno ponaanje ovje
ka na ulici, u crkvi, u obitelji, na sveanom ruku, pri sprovodu itd. Pra
vilima je odreen i odnos prema ivotinjama, prema cvijeu, prema mine
ralima, prema biljkama, prema dobrima; odreen je odnos prema starijima,
prema djeci, prema novcu, prema bilju, prema zlim ili dobrim duhovima.
Pravilima su odreeni odnosi srodstva, vlasnitva, enidbeni obredi, obredi
pogreba, spolni ivot, kazne, nagrade, igre, moda. Pravilima je odreeno or
ganiziranje sportskog drutva, kazalita, tvornice, kole, politike stranke
itd. Pravilima je odreeno izraavanje uvstava: tuge, radosti, straha i ve
selja. Ali i sjedenje, hodanje, disanje, spavanje, hranjenje sve ono to
smo isticali piui razlici ovjeka od ivotinjskih vrsta odreeno je
pravilima.
Kako smo spominjali, kulturne su djelatnosti, institucije, slojevi i statu
si odreeni vrednotama, a ureeni prema pravilima; ili, pak, ljudi se u
oblikovanju institucionalnog i statusnog poretka rukovode vrednotama i svje
tonazorom, a oblikuju ih, ive i djeluju prema pravilima. U svakoj ljudskoj
94
Iako, u biti, u
nauio, pa i znanje
statku primjerenije
ono to je nastalo
97
go je takvih znanja ostalo bez primjene. (Ali je isto tako, sigurno, bilo i
bezbroj takozvanih velikih otkria koja su kao otkria bila i ranije mogua
i doivjela svoju primjenu, samo nam nije ostala tehnika dokumentacija
tome. A nije djelomice i zbog toga to su otkria i izumi bili tajna i mo
nopol sveenika i obrtnika. I sad je to plodno tlo za kojekakva fantastina
nagaanja u stilu Dnikena.)
Ova znanja poinju, spomenuli smo, zapravo s ovjekom. Naglo pove
anje slijedi u vrijeme neolitika, zbog ega G. Childe i naziva to razdoblje
razdobljem neolitske revolucije. Jo vie se ono poveava pojavom prvih
civilizacija u povijesti, antikih, kad poinje sistematiziranje tog znanja,
kad su Grci izvrili naelnu podjelu i sistematizaciju i tako utemeljili pred
mete ili podruja dananjih znanosti i, posebno Aristotel, osvijetlili teorijsko-metodologijska pitanja. Slijedi zatim jedno relativno due razdoblje povijesti,
kad nije bilo tako velikih promjena u proirivanju te vrste znanja, da bi ono
naglo buknulo u novije doba, od 16. stoljea, pa e itavu jednu civilizaciju,
koja sve vie postaje svjetska, postaviti na sasvim znanstvene temelje.
Znanje ini ono u kulturi to je sabirno i prema tome razvojno. Za
razliku od svjetonazora, vrednota i pravila ponaanja koji su kvalitativne
prirode, spoznavanje ima kvantitativne odlike. Iako je i ono odreeno kul
turnim kontekstom svake zajednice, ono se lake moe iriti, prenositi iz
kulture u kulturu. Uglavnom se i prenosilo; tako da su se elementi neolitske
revolucije: znanje pravljenja alata, gradnja nastambi, pripitomljavanje ivoti
nja, gajenje biljaka, pravljenje lonarije i slino, te kasnije pismo i mnoga
druga otkria i izumi proirili po itavom svijetu.
Prihvaanje ovih znanja (elemenata) ne mora presudno utjecati na neku
kulturu, pa izazvati njezin raspad, kao to je to sluaj sa svjetonazorom ili
temeljnim vrednotama. Izumi i otkria, kao kulturni elementi mogu u razli
itim kulturnim cjelinama dobiti prvi: razliite oblike, a drugi: razliitu
namjenu, i poprimiti razliito znaenje. Tako, primjerice, otkrie pisma kao
sredstva priopavanja moe poprimiti razliite oblike (grkog, hijeroglifa, kli
nastog pisma, kineskog, arapskog, irilice, latinice itd.); moe se upotrijebiti
u razliite svrhe: za slavljenje faraona i bogova kao hijeroglifi (uglavnom)
u starom Egiptu, za zapisivanje poreznih stvari kao u Kreana itd.; negdje
se znakovima pisma mogu sluiti za oznaivanje brojeva (kao u staroj Grkoj),
drugdje se, pak, mogu stvoriti razliiti znakovi; negdje se slovima moe pri
dati i likovna odlika kao u Kini, i tako dalje. Ali je svugdje osnova pisma,
kao otkria, da je ono sredstvo priopavanja, i kao takvo ono se iri, usvaja.
A to je bitno za tu vrstu znanja, a ne ona druga strana, to jest da svaka
kultura odreuje oblik, namjenu i znaenje izuma.
Svakom otkriu (zakona ili pojave) mogu se pripisati razliiti uzroci
postanka vatra se moe drati darom bogova, osvetom zloduha ili prirod
nom pojavom. Svako otkrie moe posluiti u razliite svrhe i kroz razli
ite tehnike oblike iskoritavanja vatra se moe podravati na otvorenom
kaminu, u pei razliitih oblika ili nekako drugaije. Svakom otkriu moe
se pridati razliita namjena: vatra moe osvjetljavati prostoriju, grijati pro
storiju, na njoj se moe spremati jelo, a moe sluiti i u obredu kao vjena
vatra itd. Ostaje bitna odlika tog otkria: vatra grije i osvjetljava. Uzrok
nastanku, oblik, nain iskoritavanja i znaenje neke otkrivene prirodne po
jave ili zakona moe odreivati svaka pojedina kultura na svoj osebujan
nain, ali je samo otkrie spoznaja jednog iz niza prirodnih zakona ili po99
mijeti samo iz sklopa ili u sklopu odreene kulture. Naime, kulturni pred
met, ako ga usvoje i druge kulturne zajednice, moe promijeniti svoj oblik,
nain izrade, namjenu, nain uporabe, znaenje, dakle, vie ili manje, sve
odlike.
Kad je rije materijalnim predmetima ili proizvodima, misli se na
kulturne elemente i na djelotvoran sklop ili kompleks kulturnih elemenata.
Naravno, granica izmeu kulturnog elementa i sklopa kulturnih elemenata
vrlo je rastezljiva, pa i tu, moramo ponoviti da ne vlada ujednaeno staja
lite tome. Tako, primjerice, eki (a slino i sav drugi alat) netko dri
jednim kulturnim elementom, netko dvama (glava i drak), a netko i za
vie (dijeli glavu na nekoliko dijelova). Ova ralanjivanja su kulturolozima potrebna radi istraivanja, posebice istraivanja irenja kulturnih ele
menata. Mi emo se drati podjele koja rauna na cjelinu, bilo jednostavnu
kao to je alat, i sloenu kao to je stroj, dakle podjele na jednostavne
i sloene materijalne predmete ili proizvode.
Pitanje vezano uz izradu i odlike jednostavnih i sloenih materijalnih
predmeta vie je pitanje koliinske prirode negoli kakvoe. Pri izradi sva
kog predmeta potrebno je znanje, umijee, jer on treba imati kulturom
odreen oblik, namjenu i znaenje. Razlika je samo u sloenosti izradbe,
tj. koliini znanja koje se mora poznavati pri izradbi pojedinih predmeta. Zato
je ono manje pri izradbi klijeta, lonca ili koulje negoli nekog stroja, Bu
dina kipa, egipatskog hrama, neke freske, epa ili drame. Za prvo je po
trebno, oito, manje znanja, manje uenja negoli za drugo. I jednostavni
i sloeni materijalni proizvodi odreeni su kulturom (kulturnim sklopom),
a izrada pravilima. Ali zbog manje pravila u izradbi alata pojedinac ih
prije i lake naui, nego pravila za konstrukciju stroja, zgrade ili umjet
niku izraevinu. Za izradbu stroja potrebno je poznavati uz to vezano
znanstveno znanje i tehnologiju (usklaivanja odgovarajuih dijelova). Za
umjetniku izraevinu, primjerice kipova, potrebno je savladati tehniko
znanje koje se odnosi na kakvou pojedinog materijala, vjetinu obrade ili
oblikovanja kamena, drva ili nekog drugog materijala, zatim ona pravila koja
ine standarde odreene za tu vrstu umjetnosti u odreenoj kulturi (za sli
kara bi to bila kompozicija slike perspektiva, clair obscur, raspored, fi
gura, raspored boja i si.). Zatim, budui da pretae neki sadraj u simboliku,
umjetnik mora poznavati svjetonazor, vrednote i pravila odreene kulture,
jer su umjetnike izraevine kulturne izraevine posebne vrste glede namje
ne, one su simboline i imaju svrhu uzorka posebne vrste.
Za izradbu staroegipatskog hrama nije bilo dovoljno samo znanje
kakvoi materijala i konstrukciji da se hram ne bi sruio, nego i sve ono
znanje koje je odreivalo kako hram mora izgledati: na kojem mjestu i
kako ga postaviti, kakva oblika, gdje mora biti prva, a gdje druga grobnica,
gdje odrediti prostoriju za predmete zagrobnog ivota, i kakvu glede statusa
umrlog, dokle ide procesija graana, dokle sveenika, koje simboline figure
postaviti, gdje i kako itd. Isto vrijedi za organizaciju prostora bilo koje
vrste u bilo kojoj kulturi. Ili, pak, za izradbu neke drame u staroj Grkoj
nije bilo dovoljno samo dobro vladati jezikom (rjenikom) i pravilima koja
vrijede za dramu (o podjeli radnje na dijelove, jedinstvu radnje, mjesta
i vremena itd.), nego se, bilo da se pisala komedija, bilo tragedija, moralo po
znavati kulturne vrednote i pravila ponaanja na osnovi kojih se pretpostavlja
uzoran karakter, pa se tek na toj osnovi mogla graditi komedija ili tragedija.
102
Slikaru u Kini nije bilo dovoljno da samo savreno ovlada likovnom teh
nikom, nego je morao i temeljito poznavati (preteno taoistiko) uenje,
ekajui pravi as (dogaaj ili doivljaj) za koji je pretpostavljao da je
simbolian da bi ga mogao likovno uobliiti. Kineski slikari bili su isto
dobno i filozofi i propovjednici. Za izradu Budina kipa nije bilo dovoljno
da se samo poznaje obrada materijala i da se zna u njemu oblikovati ljudski
lik, nego i svu onu simboliku vezanu uz Budin lik to je pretpostavlja
budistiko uenje.
U svakoj kulturi nalazimo tako pravila za izradu umjetnikih izraevina
svih vrsta arhitektonskih, likovnih, knjievnih, i glazbenih, koja ukljuuju
tehnika znanja materijalima u koja se pretae neki sadraj (kamen, boja,
rijei, tonovi i slino) i ona kompoziciji (drame, slike, skladbe itd.), tako
i ona sadraju koji se predstavlja, kako ga prikazati, pa i koji sadraj valja
prikazati. Pravila u ovom zadnjem mogu u nekoj kulturi biti i implicitna,
naime, dok za prve u civilizacijama obino postoje zakonici, za druge i ne
mora uvijek biti tako. Institucije koje se brinu tome da se umjetnik
pridrava kulturom odreenih pravila ili bar kulturna pravila koja to
osiguravaju postoje u svakoj kulturi. Spomenuli smo ranije da se zna
kovi toga nalaze ve u kromanjonaca.
Svaka umjetnika izraevina je uoblienje nekog sadraja, ali odree
nog kulturnim standardima, tehniki i glede vrednota i pravila to nalau
odnose meu statusima i nain ivljenja, pa su glede ovoga drugoga umjet
nike izraevine simboli, moraju imati snagu uzora zbog odgojne namjene.
Upravo se u vrednotama i pravilima ogleda osebujnost umjetnikih
izraevina, a ne u tehnikom oblikovanju materijalnih predmeta. Tu inje
nicu pri oblikovanju mora imati na umu i arhitekt u organizaciji prostora,
slikar ili kipar u likovnom predoivanju, skladatelj u tonskom i knjievnik
u izriajnom. Ako se pojedinac pri izradbi izraevine pridrava tehnikih
pravila, njegova izraevina moe biti kulturna razumljiva, a ne sluajna
nerazumljiva. Tek ako je proizvod simbolizacija onih drugih kulturnih
standarda, izraevina pojedinca je umjetniko djelo; inae je puko obliko
vanje, samo posljedak i znak tehnike vjetine, tehnikih znanja (strunosti,
obrta). Osebujnost umjetnosti je simbolizacija dogaaja ili doivljaja kroz
oivotvorenje kulturnih standarda, onoga to nalau vrednote i pravila po
naanja. Ona nije puko prenoenje neposrednih dogaaja, nego stvaranje
uzora. Ona na osnovi vrijednosnih standarda kulture vri simbolizaciju
izborom iz realnih dogaaja ili zamiljajem oblikuje uzor (poeljnog ili
nepoeljnog).
Kako nastaju ovi drugi standardi, ili okosnica, koji su podloga simbolizacije u umjetnikom djelu, moemo lijepo vidjeti (iako nije rije stan
dardima za umjetniko djelo) u pismima Abelarda Heloizi. Na traenje re
dovnica da im prikae nacrt vjerskog ivota koji bi bio kao pravilo svetog
poziva, Abelard (koji je imao slavu uena teologa i bio osnivaem samosta
na tih redovnica) im pie da e uzeti upute iz Svetog pisma i savjete koje
(mu) daje razum, te savrenstva rasuta u mnogim uzorima i od svega
toga uiniti zbornik . . . nauka. On se poziva na sluaj slikara Zeuksida,
koji je trebao Krotoncima oslikati hram, a da bi oslikao lijepi lik (drei ga
u ljepoti enskog lika), uzeo je za uzore pet najljepih djevojaka jer
nitko nije u svim svojim dijelovima savren i tako stvorio savren lik
103
104
2. Kulturni tipovi
Gotovo svi kulturolozi govore kulturnim tipovima, makar e neki za
taj pojam rabiti i druge rijei. No kad se odreuje to je to kulturni tip,
stajalita su toliko razliita da se pribliuju krajnostima, od stajalita da
svaki ovjek predstavlja poseban kulturni tip, do stajalita kako postoji
jedan jedini kulturni tip opeovjeanske kulture. Ovakva su stajalita po
sljedak psihologistikog pristupa kulturnoj stvarnosti i nepoznavanja realne
povijesti, ili su pak posljedak kulturocentrinog pristupa kulturnoj zbilji
zbog ega se, logino, ni ne mogu ustanoviti suvisle odrednice. Naravno,
svugdje u svijetu, u svakoj pojedinoj kulturi pri djelovanju ili ponaanju
svaki ovjek vri istu radnju na neto drugaiji nain. Isto tako, u svim
kulturnim zajednicama nalazimo brojne materijalne predmete nerijetko obli
kom ili namjenom iste, u svima nalazimo iste kulturne djelatnosti i dijelove
kulture, a mogu nam se uiniti slinima i prirodom odreeni statusi (spola
i dobi), pa i neke institucije, a spomenuli smo i zbirnu odliku otkria ili
izuma.
Ipak, oita je injenica da u svijetu i u povijesti i glede materijalnih
predmeta, kako njihova broja, vrste, oblika i svrhe, a posebice naina izrad
be i upotrebe te znaenja to im se pridaju, i glede institucionalnog ustroj
stva kroz koji se odvijaju kulturne djelatnosti, i glede statusa, i glede pravila
ponaanja i djelovanja, a posebice vjerovanja (svjetonazora i vrednota), na
lazimo razliite kulturne zajednice. Tu razliku ne nalazimo samo izmeu
kulture Tsembago i Zunu, nego i pri usporedbi na staroegipatsku, kinesku,
indijsku, islamsku ili koju drugu civilizaciju.
Nema ljudske grupe koja ne bi ivjela kulturno, ali ne ive sve ljudske
grupe istovjetno. Svi nam podaci govore da, bar od pojave homo sapiensa,
ljudske grupe ive u osebujnim ljudskim zajednicama. Svaka ljudska grupa
souava se s injenicom odranja, ali svaka od njih moe to rjeavati na
osebujan nain naravno, ne proizvoljnou ljudi, nego na osnovi moguno
sti to ih prua njihovo kulturno znanje, jer su i spoznaje i iskoritavanje
prirode time omogueni.
Kultura, ta posebna stvarnost, gledana iz kuta ljudstva kao vrste, moe
izgledati kao opa ili univerzalna, realno gledano, i iz kuta ivota ljud
skih grupa, ona se pojavljuje i odvija lokalno, preko posebne kulturne
cjeline kako smo to ve ranije isticali usporeujui kulturnu stvarnost
s organskom. Neki kulturolozi slikovito ne sadrajno i ne kao istovjetne
usporeuju kulture s klasama organizama. Kao to ivot bez obzira
na neke odrednice zajednike svima ima razliite oblike pojavljivanja,
slino je i s kulturom. Ljudi tako ive ne u nekoj opeovjeanskoj kultur
noj zajednici, nego u osebujnim kulturnim zajednicama.
Valja, meutim, jasno razlikovati i pojmovno razgraniiti kulturnu za
jednicu od nekih drugih oblika zajednice. Tako primjerice, ljudi su pripad
nici neke upravne ili administrativnoteritorijalne zajednice kao to su selo,
grad, pokrajina ili drava; ili se pak ute pripadnicima iste krvnosrodstvene
grupe kao to su obitelj, rod ili pleme ali one nisu istovjetne kulturnoj
zajednici. Unutar iste lokalne ili administrativnoteritorijalne zajednice moe
postojati i vie kulturnih zajednica, kao to i pripadnici iste krvnosrodstvene
107
grupe mogu pripadati razliitim kulturnim zajednicima i obratno. Predurbane kulturne zajednice obino se poklapaju i lokalno, pa i krvnosrodstveno, u civilizacijama to postaje izuzetak (to je, openito, potrebno imati na
umu kad se govori civilizacijama).
Ralanjujui ustrojstvo kulturnog tipa, istakli smo da se on sastoji od
kulturnih elemenata i sklopa elemenata od kojih su sastavljeni dijelovi kultu
re: svjetonazor, vrednote, institucije, statusna slojevitost, pravila, spoznaje
i materijalni predmeti, ukljuujui tu i umjetnike izraevine. Ako bismo
kulturni tip odredili kao osebujnu i skladnu cjelinu, moglo bi se shvatiti
da u njemu svi elementi moraju biti izvorni i jednoznani. Takav je sluaj
nemogue nai u povijesti. Kulturni tipovi ipak postoje. Mogue je nai ri
jetke male predurbane kulturne zajednice na koje se ograniava kulturni
tip, gdje su svi kulturni elementi jednoznani, ali ne i izvorni. U urbanim
kulturnim tipovima, civilizacijama, to ne moemo nai (no zato esto nala
zimo obilje potkultura).
Ako je tako, a postojanje kulturnih tipova istiemo realno, to bi onda
bilo bitno za odreenje kulturnog tipa? Osebujnost nekog kulturnog tipa
odreuje osebujan svjetonazor, osnovne vrednote koje odreuju i osebujnu
organizaciju djelatnosti, naine ili stilove te organizacije, velikim dijelom
hijerarhiju statusa, pravila, te stilove i znaenja u materijalnoj proizvodnji.
Presudna je dakle kulturna okosnica koja sve odreuje i usklauje.
Podsjetimo se ovdje plana uenja poznatih preustrojitelja drutva, od
Platona do Marxa, u kojima se najprije iznosi idejna okosnica svjetona
zor (svijet je idealan ili materijalan) i sustav vrednota, na tome institucio
nalno ustrojstvo, odnosi meu statusima itd. A oni, zapravo, tee uspostav
ljanju novog kulturnog tipa. Razliiti kulturni tipovi znae razliitu orga
nizaciju ivota i, s tim povezano, pridavanje osebujnih znaenja svim obli
cima, pojavama i dogaajima, svim djelovanjima i ponaanjima, pa onda
se javlja i osebujan nain doivljavanja i razmiljanja. 17
Mnogi kulturolozi upotrebljavaju rije konfiguracija, mislei na raspo
red dijelova kulture i na raspored kulturnih elemenata te njihov meusobni
odnos, to je od bitnog znaenja. Radi vee jasnoe posluimo se jednostav
nom usporedbom. Ako uzmemo nekoliko predmeta razliitih oblika, znamo
da od toga moemo napraviti niz razliitih likova. Slino tome, kad bismo
u dvije razliite kulture nali sasvim iste kulturne elemente, ako njihov
raspored ne bi bio istovjetan, nali bismo ipak dvije razliite kulture. Dakle,
lik koji emo dobiti slaganjem dijelova nije jednostavan zbir dijelova, on je
i neto drugo. To jo vie vrijedi u kulturnoj zbilji. Tu nalazimo jo jedan
inilac to odreuje razliitu konfiguraciju, a taj je kulturna okosnica
(svjetonazor i vrednote), ona zapravo odreuje sve u kulturi, cjelokupno
oblikovanje, i svemu daje osebujna znaenja.
Spomenuli smo kako, s jedne strane, u razliitim kulturnim tipovima
nalazimo brojne zajednike kulturne elemente i, s druge strane, kako je
odredbena i usklaujua okosnica kulturnog tipa bitna odrednica njegove
osebujnosti, pa e za bolje razumijevanje stvari biti dobro ako kulturni tip
usporedimo s jezikom. Naime, brojne rijei nalazimo u razliitim jezicima,
ali svaki poseban jezik ima svoju posebnu gramatiku (i pravopis, ako se za17
Ovdje, dakle, nije rije tipovima u smislu drutvenih tipova kojima
govore sociolozi.
108
iednica koja govori tim jezikom koristi pismom), pa e se iste rijei koje
nalazimo u razliitim jezicima razliito oblikovati u skladu s gramatikim
pravilima tog odreenog jezika (u pisanju, u skladu s pravopisnim pravili
ma), a mogu promijeniti i znaenja. (Inae subjektivitet i osebujnost kultur
nih tipova najbolje emo shvatiti upravo preko analize kulturnih pojava ili
procesa kao to su irenje kulturnih elemenata, selekcija i akulturacija.) I
dalje, glede jezika, kao to imamo sluaj da se tamo gdje istim jezikom
govori veliki broj puanstva javljaju dijalekti, tako se u kulturnim ti
povima kojima pripada brojno puanstvo javljaju se i potkulture.
Hoe li neka kulturna zajednica predstavljati kulturni tip, ili samo potkulturu, ne ovisi broju pripadnika ili veliini zajednice. Kultura tsembago isto tako predstavlja kulturni tip kao to ga predstavlja kineska kul
tura ili znanstveno-tehnika civilizacija. veliini zajednice ovisi samo slo
enost kulturnog tipa. (Zato je mnogo lake odrediti osebujnost i granice
predurbanog tipa nego u sloenog tipa civilizacije.)
Bilo je u povijesti vie pokuaja tipologizacije kultura, s jedne strane
pristupilo se tome spekulativno, a s druge strane, pokuavalo se do tipolo
gije doi na osnovi injenica. Od prvih ve smo bili spomenuli P. Sorokina
i njegovu podjelu na tri tipa (idealistic, ideational i sensate tip ili supersustav). Spomenimo jo za primjer R. Bendict, koja slijedi u biti O. Spenglera podjelom na dionizijski i apolonski kulturni tip; te Northropa s podje
lom na radikalno empirijski, naivno realistiki i logino realistini. A takvih
je pokuaja tipologije bilo bezbroj. U realnoj je povijesti s time sasvim dru
gaije. Tu nalazimo stvarne, realne kulturne tipove kao to su bezbrojni
tipovi predurbanih kultura i velik broj civilizacija (poevi od sumerske
do znanstveno-tehnike).
Spomenuli smo da je osebujnost kulturnih tipova predurbanih kultura
oita, pa ni teorijski zato nije sporna. Meutim, ne vlada suglasnost odred
nicama i broju kad je rije civilizacijama. Ranije je reeno na osnovi ega
moemo odrediti osebujnost kulturnog tipa, tome dodajmo jo neka stajali
ta. Tako A. Toynbee dri da se civilizacija moe odrediti kao cjelina povi
jesno shvatljiva, s minimumom jedinstva koje daje pun smisao narod
nim kulturama; smatrajui da se, primjerice, francuska ili engleska kultura
ne mogu shvatiti same, bez konteksta. A. Kroeber dri da su civilizacije u
naelu nadnacionalne, da su odvojive prostorno (primjerice, staroegipatska
i sumerska) ili vremenski (primjerice Grka, feudalna Evropa, znanstveno-tehnika), da te cjeline uglavnom imaju ili su imale neto zajedniko:
1. vjeru ili ideologiju (islam, vedska, kranstvo itd.), 2. zajedniki slubeni
nadnacionalni jezik uprave, literature, vjere (sanskrt u Indiji, arapski u
Islamu, latinski u srednjovjekovnoj Evropi itd.), 3. bile su barem jednom
velike politike cjeline carstva (Rim, Bizant, Perzija, Kina, Inke, Islam
itd.), 4. osebujne stilove u umjetnosti, filozofiji, miljenju, vjerovanjima,
vjetinama, odijevanju, upravljanju i, razumije se, relativno razvijenu teh
nologiju i gospodarski ivot itd. 1 8 Glede broja Spengler dri da ih je bilo
est do osam, Toynbee dvadeset i jedan do dvadeset i osam. itd.
Kad je rije civilizacijama kao kulturnim tipovima, Kroeberove se od
rednice mogu prihvatiti, one ne proturjee naem ranijem odreenju onoga
to je bitno za neki kulturni tip, one samo daju jo vie elemenata za
18
3. Potkulture
Naziv potkultura (subcultura) u kulturologiju uvodi A. Cohen, kako
bi primjereno objasnio postojanje osebujnih stavova i pravila ponaanja u
okviru omladinskih gangova. Zatim je prihvaeno da potkulture odlikuju
osebujni sustavi i znaenja to se stvaraju na razini (ili se odnose na) pravila
ponaanja ili djelovanja, statusa, materijalnih predmeta, djelomice i vred
nota, te se glede spomenutog javljaju osebujni stilovi.
110
113
V DIO
Mitologija i kulturalizacija
Ovo se poglavlje, ovako izdvojeno, moe initi nepotrebnim u rala
njivanju isto kulturne stvarnosti, s tim da se prva tema (mitologija) moe
u biti uvrstiti u izlaganje u oblikovanju kulturne cjeline. Ipak ih izdva
jamo i u odvojenu poglavlju donosimo, prvu kako bi se primjereno uoila
vanost mitologije, a drugu, jer bez nje ne bismo mogli u potpunosti ra
zumjeti kulturne procese kojih je izvritelj kulturalizirani pojedinac. Glede
drugoga, slikovito reeno, kao to biologija nije kemija ili fizika, tako ni
kulturologija nije antropologija, ali kao to je u biologiji uputno, radi dubljeg
razumijevanja stvari raspravljati i biokemiji, i u kulturologiji je uputno
raspraviti odnos kulture i ovjeka.
1. Mitologija
tome to je mitologija ima toliko razliitih miljenja da nije uputno
time zapoeti. Bolje je ako poemo logikom naeg izlaganja. Istaknuto je
da ljudske grupe ive u kulturnim zajednicama; da je to, zapravo, nain
postojanja ljudske vrste. Zatim, da se svaka pojedinana kultura koja odre
uje i ureuje ivot odreene ljudske grupe sastoji od dijelova to smo ih
nabrajali u kulturnim oblicima. Isticali smo da je potrebna skladnost dije
lova svake kulture da bi ljudske grupe mogle ivjeti, a to pretpostavlja (makar
nepotpunu) stalnost kulture, to, s ljudske strane, pretpostavlja znanje,
odnosno primjereno uenje za odranje svoje kulture. No, kako su kulture
bogate i sloene zbilje, a sloen je i ivot ljudi, to pripadnicima nije mogue,
pogotovo pripadnicima sloenih kultura, poznavanje ne samo cjelokupnosti
svoje kulture nego ni njezine okosnice. A kako se kulturalizacija vri preko
pravila ponaanja i djelovanja jer su to neposredni uzorci svega onoga
vidljivog i vanog za ivot a to je istodobno najpodlonije promjenama to
114
115
Zato je primjereniji naziv mitologija, koja kao iri pojam ukljuuje sve
knjievne i umjetnike tvorbe, sve njihove sadraje, a odnosi se i na sve
razine glede kulturnih zajednica od lokalne do kulturnog tipa, to znai
da osim mitologije kulturnih tipova imamo i mitologiju lokalnih i narodnih
kultura.
Osim to je u mitologiji odreenog kulturnog tipa dana slika te kulture,
pa je kao takva uzorak za ljudsko djelovanje i kulturno oblikovanje, ona
je i svojevrsna povijest odreene kulture, kulturne zajednice. Svojevrsna
povijest jer ne sadri objektivan opis zbivanja, toan povijesni hod za
jednice i oblikovanja pojedine kulture, nego neto drugaiji. Naime, do obli
kovanja mita ili kulturne okosnice nekog kulturnog tipa stalno imamo nova
tumaenja ranijih zbivanja i gledanja i u tome izbor, a kad je oblikovanje
postignuto, onda se na toj osnovi ili preko te okosnice tumae svi dogaaji i
doivljaji i vri se izbor. Zato mitologija nije ni cjelovita, ni vjerna historio
grafski objektivna povijest zajednice, ona je prije kondenzacija iskustva i
doivljaja zajednice, povijest zajednice, viena i vrednovana uglavnom preko
kulturne okosnice.
U mitologiji moemo vidjeti duh i svojevrsnu povijest svake kulturne
zajednice, predurbane i one civilizacijske, kulturnog tipa, narodne ili lokalne.
U civilizacijama, to, naravno, postaje mnogo sloenije. Na razini kulturnog
tipa mitologija sadri preteno pretpovijest, tj. razdoblje oblikovanja kultur
nog tipa, ili razdoblje politike i kulturne jedinstvenosti, a potom ustupa
pred narodnim i lokalnim mitologijama. Problem tako postaje sloeniji zbog
pojavljivanja pisane povijesti (koja i sama moe biti vie ili manje mitologijskog duha). Zatim, narodne zajednice manje ili vie uvaju ili odravaju
i svoju raniju mitologiju (kao i kulturne odlike prije stupanja u kulturni
krug nekog kulturnog tipa), pa nastaju sloeni odnosi i procesi to je
ve predmet istraivanja svake pojedine kulture, lokalne, narodne ili kultur
nog tipa i njihovih kulturnopovijesnih odnosa.
Osim spomenutog sadraja mitologije kulturnog tipa, u svakog naroda
nalazimo njegovu mitologiju koja govori naroito politikim dogaajima i
junacima, kao npr. u starih Grka trojanska bitka i trojanski junaci. Naravno
da je takvih dogaaja i junaka cijeli niz u svakom narodu. Na lokalnoj
razini mogli bismo spomenuti u naem Hrvatskom zagorju seljaku bunu
i Matiju Gupca. Takvi mitovi imaju zadau da odre osjeaj pripadnosti
spomenom zajednikoj sudbini. Mitologijske su naravi i djela kao Cervantesov Don Quijot, Njegoev Gorski vijenac te, na razini kulturnog tipa,
Danteova Boanska komedija; ova nam djela jo vie govore kulturnim
osebujnostima neke zajednice. Zapravo je, spomenuli smo ve, cjelokupna
knjievnost, pa i umjetnost, u svojoj biti mitologijske namjene, u slubi mi
tologije, zadaa joj je mitologizacija ili simbolizacija; u knjievnosti od po
slovica, pitalica, rugalica do epova, drama i romana; bila ona puka, pa se ne
zna tvorca, bila ona djelo znana umjetnika. (Dananje naelo demitologizacije ili antijunaka u knjievnosti posljedica je, s jedne strane, internaciona
lizacije u svijetu, dakle relativizacije pojedinih vrijednosnih sustava, a s
druge strane odlike nae znanstveno-tehnike civilizacije, svjetonazora i vred
nota naeg kulturnog tipa u kojem se javlja mitologizacija strojeva i mito
logizacija znanosti, a onda u knjievnosti science fiction znanstvena
mata.)
117
2. Kulturalizacija
Nazivom kulturalizacija oznaavamo ono to sociolozi nazivaju socijali
zacija, a neki ameriki kulturolozi enkulturalizacija. Naziv socijalizacija ini
nam se neprimjerenim zbog toga to drutvo nije osebujnost ljudske vrste,
nego ga nalazimo i u podljudskih vrsta. Enkulturalizacija pak zvui nesklad
no u naem jeziku. A ni naa rije uljuivanje nije najbolji nadomjestak. Za
to smo se odluili za naziv kulturalizacija kao najprimjerenije imenovanje
pojma kojem je rije.
Ve smo u poglavlju ovjek i kultura rekli da je ovjek kulturno bie
i da mu je ivot kulturom odreen, da su njegova djelovanja i ponaanja
kao i miljenje i osjeaji kulturom odreeni. Naravno da ni kulture ne bi
bilo bez ovjeka. Iz mogunosti to ih prua stanje odreene kulturne za
jednice, zahvaljujui ljudskom mozgu, ovjek biva promicateljem kulturne
stvarnosti, oblikovatelj novih kulturnih oblika i otkriva novih spoznaja.
Nijedna se kultura ne bi mogla oblikovati bez ovjeka kao to kulturna za
jednica ne bi mogla biti bez ljudi. Pretpostavljivo je to zbog same slike kul
turnog tipa. Naime, da bi se iz neke kulturne okosnice mogao izvesti insti118
VI DIO
Kulturni procesi
Kultura kao nadorganska stvarnost ima svoje oblike, svoje procese i
svoj povijesni tok razvoj. Kulturni procesi uvjetuju promjene u kulturnoj
stvarnosti, bilo nestanak jednih, bilo pojavu novih kulturnih oblika. Promje
ne u kulturnoj stvarnosti njezina su odlika. Kulturni elementi se sabiru,
prenose, mijenjaju ili gube. Kulture se oblikuju, u njima nastaju promjene,
a mogu se i raspadati. Kulturni procesi uvjetuju promjene unutar kultura,
pa time i na razini kulture kao posebne stvarnosti. Uzroci promjena u kultu
rama mogu biti razliiti, mogu promjene biti izazvane uzrocima unutar
pojedine kulture, iz prirode same odreene kulture, mogu biti posljedak
dodira razliitih kultura, a mogu biti posljetkom i izvankulturnih imbe
nika razliitih prirodnih inilaca.
ovjek, kao ivo i kulturno bie, prenositelj je i oblikovatelj kulturnih
oblika, pa je kao takav, naravno, neodvojiv od kulturnih procesa. Postoji
uzajamna i neraskidiva veza izmeu ljudi i kulture, oni su sudbinski vezani
jedno uz drugo, jer i sama kultura kao nadorganska stvarnost poiva na
nasljednoj sposobnosti ljudske vrste sposobnosti za simboliku djelat
nost. Ali, injenica da je kultura sredstvo organskog odranja ljudske vrste
kroz pojedinane kulture sredstvo odranja grupa i pojedinca, i inje
nica da su ovi oblikovatelji kulturnih oblika, ne smije sakriti injenicu da
kultura (kroz kulture) neposredno omoguuje njihovu organsku opstojnost,
da omoguuje i odreuje zadovoljavanje njihovih potreba, da ona omogu
uje i odreuje kulturna oblikovanja. Kao to kaemo da kultura slui lju
dima za njihovo odranje, moglo bi se analogno tome rei da ljudi slue
kulturi za njezino obogaivanje, rast i promjene. Kako su pak ljudi nepo
sredni izvritelji kulturnih procesa, to je rasprava njima nemogua bez
uzimanja u obzir ljudskog inioca.
Kulturne oblike ralanjivali smo kroz ralambu kulturnog tipa, a za
tim i same kulture (kulturni tip i tipove potkultura) kao kulturne oblike.
Glede pak kulturnih procesa to se mijenja. Veina kulturnih procesa
irenje kulturnih elemenata, izbor, akulturacija, djelomice obogaivanje, a
122
123
1. Oblikovanje kultura
Metodologijski, radi razumljivosti i preglednosti predmeta kojem je
rije, najprimjerenije bi bilo zapoeti s oblikovanjem kulturnog tipa. A
onda valja odmah naglasiti da je kulturni tip dio kulturne stvarnosti, jer
postoje razliiti, osebujni kulturni tipovi u kulturnoj povijesti, u prostoru
i u vremenu. Ono isto to vrijedi za organski svijet, vrijedi u ovom sluaju
na svojevrstan nain i za kulturnu stvarnost: svaka je vrsta dio organskog
svijeta, nijednu vrstu (osim, djelomice, amebe) ne moemo objasniti iz nje
same zapoeti od nita, svaka je samo karika u lancu organskog razvoja,
pa kao takva pretpostavlja sve ono to joj je u razvoju prethodilo. To na
svojevrstan nain vrijedi i za kulturne tipove. Nijedan kulturni tip, makar
to proirili na itavo vremensko razdoblje homo sapiensa, nije stopostotno
izvorna cjelina, jer je kultura postojala kao stvarnost jo od olduvajskog pra
ovjeka. Kad tome jo dodamo kao vaan imbenik u oblikovanju kulturnih
cjelina meusobne utjecaje istovremenih kultura to je osebujna odlika
kulturne stvarnosti jo bolje vidimo kako oblikovanje nekog kulturnog
tipa nije oblikovanje ex nihilo, i kako kulturni tip ili bilo koja kultura,
odnosno potkultura nije neka samonikla, u svemu izvorna cjelina. Potpuno
izvorni, samonikli kulturni tip mogli bismo dobiti samo ako bismo izdvojili
jednu grupu novoroenadi, stavili ih u potpunu izdvojenost u neko podruje
Zemlje i nakon dugog niza pokoljenja pogledali kakav se tamo kulturni
tip oblikovao. (Ali, naravno, ni to nije mogue, jer bi djeca, nesposobna za
ivot bez skrbnika, odmah poumirala opstanak ovjeka kao pripadnika
vrste nije mogu bez kulture.)
Svi povijesni kulturni tipovi uglavnom su konfiguracijski osebujne
kulturne cjeline i ako zapostavimo jezik, preteno istih (kulturolozi dre
prosjeno oko devedeset posto) kulturnih elemenata. Osebujnost kulturnog
tipa, njegova odlika osebujne kulturne cjeline, nalazi se uglavnom u inje
nici osebujnosti njegova svjetonazora i vrednota, djelomice drutvene struktu
re i pravila. to, opet, ne znai da i ti dijelovi, gledajui ih kroz kulturne
elemente od kojih se sastoje, moraju biti sasvim izvorni. Ostalo su kulturni
elementi, vie ili manje, zajedniki i brojnim drugim kulturnim tipovima
(ovisno, u prvom redu, stupnju tehnologijske razvijenosti, mislei pod
time i na organizacijsku sloenost pojedinih kulturnih tipova), pa samo u
razliitim kulturnim cjelinama dobivaju one razlike to smo ih spominjali uz
kulturni element, materijalni kulturni element (izrada, uporaba, namjena,
znaenje), to je uglavnom odreeno kulturnom okosnicom svake kulture.
Mogli bismo rei da kulturni elementi na odreenom prostoru i u odre
eno vrijeme dobivaju poseban sklop, ovisan osebujno oblikovanoj kul
turnoj okosnici koja odreuje njihovo mjesto, znaenje i druge osebuj
nosti unutar kulturnog tipa ili kulturne cjeline. Primjerice, ako poemo od
124
2. Obogaivanje kulture
Obogaivanje pojedine kulture (ili dinamizam, kako to nazivaju kultu
rolozi) odnosi se na pojavu novih kulturnih oblika, elemenata ili sklopa
kulturnih elemenata, raunajui u tom sluaju i tehniku ili naine kao oblike
primjerice, nain ili tehniku izradbe i uporabe nekog orua, nain izbora
poglavice, tehniku ili obred vjenanja itd.
Veina kulturologa ograniava dinamizam kulture na podruje znanosti
i tehnike, na otkria ili izume. Pod otkriima se podrazumijeva spoznaja ne
9 Uvod u znanosl u kulturi
129
4. Izbor
Iako na povezanim prostorima imamo viesmjerno strujanje kulturnih
elemenata, iako u svakoj kulturnoj zajednici nalazimo oko devedeset posto
elemenata vanjskog porijekla, ipak unutar kulturne stvarnosti postoje ose
bujne kulture, a pojava izbora (selekcije) kulturnih elemenata upravo naj
slikovitije istie tu injenicu. Da u njoj nalazimo razliite kulture, to je
133
5. Akulturacija
Akulturacija je vrlo sloena kulturna pojava, a obilna literatura to je
narasla u relativno kratkom vremenskom razdoblju nije teorijski jedno
znana u objanjenju te pojave. iroko istraivanje akulturacije poinje za
pravo od 1935. godine, kad je grupa Amerikog antropolokog drutva, R.
Redfield, M. J. Herskovits i R. Linton, objavila Memorandum istraivanju
akulturacije. Oni su i prvi koji su pokuali odrediti akulturaciju. Po nji135
ma, ona obuhvaa one pojave koje uslijede kad skupine pojedinaca razli
ite kulture stupe u stalan neposredan dodir, zbog ega slijede promjene
u oblicima izvorne kulture jedne ili obje skupine. Akulturacija se preteno
razumijevala i prouavala kao dodir zapadne kulture i nezapadnih (ili
tradicionalnih) kultura, a od njih se prouava preteno dodir predurbanih
kultura sa zapadnom. Danas je akulturacija prihvaena kao naziv za svaki
dodir dviju kultura. U Engleskoj je za akulturaciju uobiajen naziv dodir
kultura.
Odreditelji akulturacije istakli su stalan neposredan dodir . .. skupina
pojedinaca razliite kulture kao presudan inilac za osebujnost akulturacije
kao pojave. Meutim, inioci u suvremenom svijetu: razvijena materijalna
tehnika, razvijena sredstva masovnog priopavanja, gospodarski i tehniki
kolonijalizam, odgajanje buduih kvislinga u centrima imperijalistikih ze
malja, posebice u svemu tome i zadaa kulturologijskih znanosti (kulturne,
odnosno socijalne antropologije) pokazuju da za akulturaciju vie i nije
presudan inilac neposredni i trajni dodir skupina dviju kultura, ve da
akulturaciju kao pojavu uvjetuje jednostavno dodir ili sukob dviju kultura.
Glede te pojave postavlja se nekoliko osnovnih teorijskih pitanja: da
li je akulturacija isto to i difuzija (irenje kulturnih elemenata)? Da li je
akulturacija proces ili stanje (posljedak procesa irenja kulturnih eleme
nata)? Da li se akulturacija mora izjednaiti s asimilacijom odnosno s
kulturalizacijom? Da li je za akulturaciju kao pojavu presudan inilac sila?
Da li je potrebno akulturaciju uope promatrati kao posebnu kulturnu
pojavu ili proces (kao neto to bi prelazilo okvire pojave irenja kulturnih
elemenata, izbora i kulturalizacije), ili iskljuivo kao drutvenu, socio-psihologijsku pojavu? Ova pitanja jo nisu raiena, a akulturacija ostaje
jednako u sreditu zanimanja i kulturologa, i sociologa i psihologa, s va
nou koju je jo 1952. istakao J. Huxly, naime, da prouavanje ove pojave
moe biti vano za antropologiju (u irem smislu, kako se ovaj naziv upo
trebljava u veini engleskih i amerikih kulturologa i sociologa, to jest
antropologija koja ukljuuje kulturologiju) onoliko koliko je prouavanje
genetike bilo vano za biologiju.
Prema sadanjem stanju akulturaciju bismo mogli odrediti kao pojavu
koju odlikuje velik broj razliitih procesa, a koja nastaje pri trajnijem do
diru dviju kultura. Za razliku od trenutnog dodira ili pojedinanog pri
jenosa kulturnih elemenata, akulturacija je dugoroan proces uzajamnog
djelovanja ili utjecaja dviju kultura, pri emu je vaan posljedak takva do
dira. Glede posljetka, akulturacija pretpostavlja kulturne promjene u kakvo
i. Posljedak dodira dviju kultura moe biti: pobjeda jedne od kultura
to znai asimilaciju pripadnika druge kulture, ili pojava jedne ili dviju novih
kultura (potkulture ili kulturna tipa) zbog sinkretizacije (a mogu, naravno,
i obje kulturne zajednice i dalje ouvati svoje kulture; ak i tako da i
pri nametanju kulture jednih, drugi to odbijaju i uvaju svoju).
Pri prouavanju neke akulturacije mora se ustanoviti: stanje kultura
prije dodira, oblik dodira skupina (rat, seobe ili razliiti suvremeni oblici
neokolonijalizma), odnose skupina, odnosi i stavovi slojeva ili statusa, kul
turne procese to se javljaju u toku dodira i posljedak dodira. Kulturologe zanimaju u prvom redu, kulturni oblici i procesi stanje kultura
prije dodira, kulturni procesi to se javljaju tijekom dodira i posljedak
dodira; sociologe e zanimati oblici dodira, odnosi skupina, odnosno odnosi
136
6. Trajnost kultura
Znamo za postojanje brojnih predurbanih i urbanih kulturnih zajednica
u povijesti, ali i za injenicu da su brojne kulturne zajednice nestale, od
nosno da su brojne kulture izgubile svoje pripadnike, one koji bi ivjeli tu
kulturu. To je uzrokom da su se javila uenja trajnosti kultura, u smislu
trajnosti kulturnih zajednica, meu kulturolozima, sociolozima i filozofima
povijesti. Mnogi od njih dre da postoji zakonitost u trajanju svake poje
dine kulture.
139
stoje cikliki svjetovi, no kalupe naeg ciklusa slijede kao doba u Hezoida.
I u veine mitova predurbanih kultura zlatno doba je bilo ranije. Krani
su ovozemaljski ivot smatrali padom iz rajskog, a renesansi i klasicizmu je
bila uzor antika. Uglavnom, ili postoji nazadak, ili je raj na onom svijetu,
a do njega se moe stii pojedinano, na razliite naine. Iako su ljudi i
drugdje, i ranije, poboljavali i razvijali tehnologiju i bili toga svjesni, nisu
imali ideju napretka. Ta ideja, koja je postala i temeljna ideja nae kulture,
jest i tvorevina, u biti, nae novovjeke kulture).
Pojam razvoja u nekoj stvarnosti pretpostavlja postojanje jednostavnijih
i sloenijih oblika i, u tom smislu, razliite kakvoe, kao to je, primjerice,
ameba jednostavniji oblik i razliita od arana, on od gutera, a guter od
sove u organskom svijetu; ili, plemenska organizacija od grada-drave, on
od carstva, ili ideogrami od pisma, koija od vlaka u kulturnoj stvarnosti
itd. Meutim, govoriti da je grka umjetnost naprednija od kineske, indij
ska vjera od islamske, patrijarhat od matrijarhata, mnogoenstvo (poligamija) od mnogomutva (poliandrije), kultura rimska od kulture Maya, isto
je tako kao kad bismo rekli da je slon napredniji od vodozemca ili od soma.
Mi, meutim, moemo govoriti da je rimska civilizacija razvijenija od civi
lizacije Maya, kao to kaemo da je slon razvijeniji organski oblik od soma,
ali ne i da su napredniji. 1 Razlikujui dakle pojmove napretka i razvoja,
moemo govoriti razvoju u kulturnoj stvarnosti, koji se oituje u njemu
koliinskom obogaivanju novim kulturnim oblicima te u pojavi novih, slo
enijih oblika od kulturnih elemenata do kulturnih tipova; kao to govo
rimo razvoju u organskom svijetu, koliinskom obogaivanju novim obli
cima i promjenama od jednostavnijih k sloenijim oblicima. Promjene u
nekoj stvarnosti javljanjem sloenijih oblika kao i njezino koliinsko oboga
ivanje u oblicima, to je sadraj pojma razvoja. Tako razvoj nalazimo i u
kulturnoj stvarnosti kao to ga nalazimo i u organskoj stvarnosti (iako su
te dvije stvarnosti sasvim razliite).
razvoju pak postoje brojna uenja, kako ona razvoju u organskom
svijetu, tako i ona razvoju u kulturnoj stvarnosti. Pitanje kojega se mnogi
kulturolozi jo uvijek dre pri raspravama razvoju jest: moe li se organski razvoj protegnuti na kulturni, tj. vrijede li u oba istovjetni zakoni? Kako
organskom razvoju postoje razliita uenja, od Lamarcka do Dobzhanskoga, pokuajmo izdvojiti samo zajedniko stajalite: javljaju se novi oblici
koji znae i pojavu novih vrsta i da se jedne vrste razvijaju iz drugih, tj.
da su nasljedno srodne i nita vie. Cak ni to da se uvijek od jednostav
nijih razvijaju sloeniji oblici, jer nalazimo i obratne sluaje regresivnu
evoluciju, kao to je s parazitom ili kitom; pa ni to, naravno, da nova
vrsta nastaje samo od najrazvijenijeg oblika. Meu kulturolozima nai emo
one koji zastupaju stajalite slinosti kao i one koje zastupaju stajalite
razlici razvoja u organskoj i kulturnoj stvarnosti. Kulturolozi se uglavnom
slau da se u kulturnoj stvarnosti odvijaju procesi koji uvjetuju kulturne
promjene, pojavu novih kulturnih oblika, ali odlici promjena i razlozima
promjena postoje razliita stajalita.
1
Naravno da je mogue vriti i takva, vrijednosna razvrstavanja kulturnih ti
pova, ali ne kao shemu razvoja kulturne stvarnosti, ve kao tipologiju mimo vre
menskog slijeda, gdje se onda u odreenu vrijednosnu rubriku mogu svrstati kul
turni tipovi ili kulturne zajednice iz razliitog razdoblja povijesti kulture.
144
Upravo spomenuto: razlozi promjena navode nas na raiavanje jed drugog pojma, koji se esto pretpostavlja u pojmu razvoj, a to je pojam
svrhovitosti. Postojanje razvoja u nekoj stvarnosti za mnoge znai i postoja
nje neke svrhovitosti u odreenoj stvarnosti ili oblikovanje sa svrhom izva
na. Uobiajeno je pretpostavljanje reda kozmosa u svijetu, ali na pod
lozi svrhovitosti svega to na ovaj ili onaj nain onda pretpostavlja i nekog
(u biti antropomorfnog) tvorca ili pokretaa. To je odlika, koliko je znano,
svih svjetonazora, a u evropskoj tradiciji to je temeljito postavljeno ve u
Aristotela. Ono je i podloga kranstva, podloga iz biblijskog mita. A takav
nazor pretpostavlja ak i znanost (Newton, Darwin ili Einstein samo su bili
otvoreni u priznavanju), jer ne moe ni postojati ako ne pretpostavlja red
u svijetu ozakonjeni svijet ije zakone onda otkriva. Uostalom, drugaije
stanje ovjek teko moe zamisliti, jer bi onda pretpostavljao sluajnost po
java na kraju krajeva kaos u prirodi, te pri takvom gledanju na stvari
kako smo izlagali u svjetonazoru ni ovjek, ni ljudska zajednica ne bi
mogli ivjeti.
Meutim, razvoju se moe govoriti i mimo takvih pitanja, mimo takvog
postavljanja stvari. Mi razvoju neke stvarnosti moemo govoriti iz jed
nostavne injenice: ako smo ustanovili postojanje jednostavnijih i sloenijih
oblika, odnosno pojavu nastanka sloenih iz jednostavnih oblika ili da jedno
stavniji prethode sloenijima. Ako smo ustanovili razvoj u nekoj stvarnosti,
to ne mora znaiti ni postojanje neke unutranje svrhe u toj stvarnosti, ni
oblikovanje sa svrhom te stvarnosti izvana. Svrha je neto to ovjek pri
daje stvarima, jer sam djeluje i oblikuje sa svrhom. Pridavanje svrhovitosti
nekoj stvarnosti je oovjeenje te stvarnosti a ni priroda, ni organski
svijet, ni kultura nisu ovjek. Ne treba poistovjeivati nunost, odnosno
uzrono-posljedini odnos sa svrhovitou.
Pojmove dakle svrhovitosti i razvoja potrebno je dijeliti kao to je po
trebno dijeliti i pojmove napretka i razvoja. To raiavanje pojmova va
no je glede kulturne stvarnosti, jer se govori nunosti kulturnog razvoja,
pri emu se onda moe pretpostavljati i nekakva unutranja svrhovitost ili
nekakvo boanstvo to uvjetuje oblikovanja i pravac kretanja te stvarnosti.
Dok razvoj u organskoj stvarnosti odlikuje pojava zamjenjivosti (supsti
tucije) jednog organa drugim, razvoj u kulturnoj stvarnosti poiva na naelu
sabirnosti. To znai da se primjerice, sloenije ili razvijenije tehniko sred
stvo dobiva sklopom ili zbirom elemenata te da su izumi u biti dodaci ra
nijim izumima. (Slikovito bi, moda, novi kulturni oblici odgovarali ina
icama u organskom svijetu.) S druge strane, zahvaljujui osebujnim proce
sima u kulturnoj stvarnosti, posebice pojavi irenja kulturnih elemenata iz
jedne u druge kulture, dogaaju se promjene kojima se kulturna stvarnost
naroito obogauje novim oblicima.
tome to je uzrok razvoju kulturne stvarnosti (ne pojedine kulture,
emu smo raspravljali u Obogaivanju kulture) postoje brojna uenja, i
tu je teko izai iz lanca, jer se mogu navoditi brojni inioci iz pojedinih
povijesnih sluajeva. Uputnije je zato krenuti od pitanja: to omoguuje
razvoj kulturne stvarnosti (imajui na pameti povijest kulturne stvarnosti)?
Iskljuujui ovjeka, kome, naravno, taj razvoj ovisi, oito je iz povijesti
kulture da onaj isti inilac na kojem kulturna stvarnost poiva, koji je
prvi uzrok i pokreta kulturne stvarnosti, jest i onaj koji omogu
ava njezin razvoj, a to je simbol. Razvoj simbola, simbolikih sustava i
0
145
149
VII DIO
Znanstveno-metodologijska pitanja
i kulturologijske discipline
Bilo koja znanost ili znanstvena disciplinai odreena je ponajprije pred
metom koji istrauje, a onda se s vremenom razvija i metodologija za
uspjenije izuavanje odreenog predmeta i sabire se znanje njemu. Zna
nost ne ini samo znanje, niti je ona samo miljenje koje promatra pojave
u uzrono-posljedinoj vezi. Znanosti se javljuju kad poinje sustavno izu
avanje nekog odreenog predmeta, kruga pojava ili oblika; primjerice, kad
poinje sustavno prouavanje nebeskih tijela, javlja se astronomija. Znan
stveno je pak znanje ono koje je posljedak sustavnog prouavanja nekog
predmeta. Kako je svaka znanost odreena predmetom, a predmeta ili po
druja istraivanja moe biti beskonano mnogo, to i znanstvenih disciplina
moe biti beskonano mnogo. Ali postoje i odrednice u njihovu grupiranju,
u ire ili ue skupine.
Ovdje emo to grupiranje zapoeti, glede stvarnosti ili svijeta koje pro
uavaju, po uzoru na Spencerovu razdiobu prema stvarnostima (u njega
razinama stvarnosti) kojima odgovaraju odreeni oblici pojava, koje onda
prouavaju odreena podruja ili grupe znanosti. Glede (razina) stvarnosti
imamo tri: 1. anorgansku, 2. organsku i 3. nadorgansku. Njima pripadaju
odgovarajui oblici prvoj Zemlja i svemirska tijela, drugoj iva bia, a
treoj kulturni oblici. Prvu stvarnost prouava podruje znanosti u koje
spadaju znanosti: fizika, kemija, geologija, astronomija i sline. Drugu pro
uavaju biologijske znanosti: biologija (opa znanost ivotu), zoologija,
morfologija, fiziologija, genetika, primatologija, antropologija, sociologija,
psihologija i sline. Treu stvarnost prouavaju kulturologijske znanosti:
kulturologija (opa znanost kulturi), tehnologija, arheologija, etnografija
itd. Postoje i, mogli bismo ih nazvati, granine znanosti, koje prouavaju
pojave ili procese to ih nalazimo u razliitim stvarnostima, to jest koje pro
uavaju meuutjecaje pojava razliitih stvarnosti, kao to su npr. biokemija,
1
Uobiajena dvojaka uporaba naziva znanost i znanstvena disciplina moe
u prvi mah izazvati nejasnoc, ali sluaj je formalne a ne sadrajne prirode. Rije
je istoznaicama, a kako su uobiajene, autor ih stavlja i radi prepoznatljivosti.
150
153
oblika ili dijelova stanovite kulture, jer se oni u sklopu odreene kulture
u kojoj se stalno dogaaju promjene (osiromaivanje ili obogaivanje)
i sami mijenjaju, bar u nekom obliku. U tome i jest izuzetna sloenost
i tekoa u prouavanju kulturne stvarnosti. (Iako je promjena odlika i
drugih stvarnosti, i anorganske, i organske, samo to se promjena, posebice
u prve, anorganske stvarnosti, moe sa znanstvenog stajalita i zanemariti,
dok je u kulturnoj stvarnosti to gotovo nemogue.) Voeno razliitim svrha
ma i osigurano primjerenim ogradama ili objanjenjima, povijesno istrai
vanje moe se primijeniti na gotovo sve kulturne oblike, od kulturnih ele
menata do kulturne stvarnosti kao takve. Pri tom ono moe biti puki opis
elementa ili oblika i njihova konteksta kroz vrijeme, ili opis preoblikovanja
od jednostavnijeg k sloenijem obliku. (Uputno je upozoriti da ne valja
mijeati povijesno prouavanje kulturnih oblika i kulturne stvarnosti uope
s prouavanjem, odnosno opisom dogaaja vezanih uz pojedine osobe ili
ljudske grupe, to se ustalilo kao predmet povijesne ili historiografske disci
pline, koja opisuje i djelomice prouava takozvane politike dogaaje.) 3
Pod ustrojstvom neke cjeline (atoma, ljudskog tijela ili bilo koje druge
cjeline) razumijeva se vie ili manje trajan sustav dijelova.
Glede posebne prirode pojedinanih kultura moe se izuavati i ustroj
stvo pojedine kulture u odreenom razdoblju. Naime, mogue je to
zapostavljajui promjene koje se dogaaju, uz pretpostavku da su one manje
znaajne zbog prirode pojedinane kulture, njezine slinosti s organizmom.
Kao to u tome, iako je i on podloan relativnoj promjeni, moemo vriti
morfologijski opis ili prouavanje, moemo vriti i opis ustrojstva odreene
kulture ili kulturne cjeline, njezinih dijelova (od materijalnih proizvoda do
svjetonazora).
Zatim, moemo vriti i usporedbeno prouavanje dijelova razliitih kultu
ra institucija, statusa, pravila, svjetonazora, vrednota itd.; primjerice,
odgojnih ili upravnih institucija, institucija obitelji, status ene, mukarca,
voe, odgojitelja, obiaje ili pravila enidbe, poroda, izbora voe itd. Kulturolozi se inae jo uvijek prepiru oko mogunosti usporedbenog prouava
nja, drei da nema primjerenih opevaljanih kategorija za takvo proua
vanje, da je svaka kultura u svemu osebujna stvarnost. Mi smo ve, piui
ustrojstvu kulturnog tipa, istakli da su takva stajalita pretjerana i da, bez
obzira na sadrajnu osebujnost svojih dijelova, svaki kulturni tip ima iste
dijelove, to smo ih nabrojili i ralanjivali svjetonazor, vrednote, insti
tucije, slojeve, statuse, pravila i materijalne predmete (kao i spomenute
djelatnosti), pa se onda, iako sadrajno razliiti kulturni tipovi, mogu i
usporeivati (jer se usporeuje neto razliito, a ne istovjetno). Hoe li
se nai i nekih slinosti ili ak istovjetnosti u sadrajima razliitih kultura,
konkretno, kulturnih tipova, ovisi samim sadrajima.
Glede ustrojstvenog (a onda i usporedbenog) prouavanja kultura javlja
se i pitanje poistovjeivanju granica kultura, a time i kulturnih zajednica
glede sadraja i prostora ili pripadnika. Rije je vodoravnom razgrania
vanju kultura, odnosno kulturnih zajednica, i okomitom lokalne kulture,
narodne kulture i kulturnog tipa. Vodoravno i okomito razgranienje vri
se odrednicom istih ili razliitih kulturnih elemenata. U okomitom razgra3
mogu je ni imati, jer nije ovjek taj koji se mijenja, ve kultura ovjek
je konstanta. Meutim, u praksi izuava se kultura, odnosno kulturna sre
dina, a ne organsko ustrojstvo pojedinaca, i trai se posredovanje kultur
nim elementima, a ne kemijskim elementima lijekovima, radi promjene
(promjene u kulturi radi iskoritavanja pripadnika). Teorijski, po njima,
kulture su samo naini reagiranja odreene grupe na prirodnu sredinu u
svrhu odranja ili zadovoljavanja potreba. Zbog stajalita da su kulture
funkcionalne cjeline, sredstvo odranja ili zadovoljavanja potreba, oni kulture
vide i ralanjuju preko kulturnih (drutvenih) djelatnosti, istraivajui po
sebice drutvenu strukturu, i posebice naglaavajui institucije. Osim po
grenog teorijskog stajalita vidljiv je u njih ogroman napor, ali ne s veli
kim uspjehom, u raiavanju i ustanovljivanju instrumentalnih teorijskih
pojmova ili naziva (kategorija).
No, bez obzira na teorijske stavove njihova su praktina istraivanja
uspjena (a mogu biti i korisna), pa na osnovi znanja to ga stjeu istrai
vanjem mogue je intervenirati u istraivane kulturne zajednice, to prije to
su se ograniili na istraivanje jednostavnih, malih, predurbanih kulturnih
zajednica. A njihov uspjeh proizlazi iz injenice to kulturna sredina jest
svojevrstan organizam djelotvornih i meusobno ovisnih elemenata. Zasluga
im je to su upravo oni najjasnije ukazali na osebujnost kultura kao funkcio
nalnih sustava; i, to su, naglaavajui vanost konteksta za elemente
drutvene strukture i materijalne predmete, omoguili uoiti presudnu va
nost svjetonazora, vrednota i pravila na vanost znaenja to ih elementi
u svakoj kulturi imaju.
Uviajui nedostatak gledanja na kulture kao nepovijesne zbilje, sve vie
se i u funkcionalista probija ideja funkcionalnoj dinamici kultura. Uvia
se i uvaava da u kulturama nastaju promjene jedni elementi propa
daju, neki mijenjaju namjenu, neki se novi pojavljuju potiskujui druge,
uklapaju se itd.
Glede upoznavanja ili prouavanja kultura javlja se vano pitanje: kojim
putem krenuti budui da je mogu induktivan, ali i svojevrstan dedukti
ven put. Naime, ve znamo da kulture dre njihove okosnice, to znai, u
prvom redu, svjetonazor i vrednote. Da li je, dakle, najbolje najprije upo
znati i prouiti te dijelove, pa onda druge, ili obratno. Izuavanje vjera
(religija ili mitova) kao prikladnog puta za izuavanje kultura stara je
praksa. Kulturolozi su-bili time opsjednuti i prije E. B. Tylora. Jedan takav
pokuaj, prije vie od stotinu godina, F. de Coulangesa (na primjeru stare
Grke i Rima) jo uvijek je zanimljiv. C. L. Strauss ide dalje od svih ostalih
u pokuaju koritenja mita kao sredstva za upoznavanje kultura. On dri da
u svakom mitu postoji sadraj i oblik (forma) i da nije vaan sadraj ili
pria ve oblik formalni odnosi dijelova ili odnosi meu dijelovima, te
je bitno otkriti to ustrojstvo. Samo to je to ustrojstvo za C. L. Straussa
svugdje isto, a razliiti da su samo sadraji. No, mi znamo da su kulture
ipak osebujne, a to znai u kakvoi razliite realnosti.
Nedvojbeno je deduktivan put upoznavanja kultura laki, pa zato
i primamljiviji, ali on nam prua samo povrno upoznavanje kultura. Pravi
znanstveni put ipak je induktivan on je naravno neuporedivo dui, ali je
svestraniji i objektivniji. Najprimjereniji bi put bio: najprije izvriti popis
svih elemenata odreene kulture (ili elemenata kulture u odreenoj kultur
noj zajednici); zatim, izvriti razvrstavanje u odgovarajue dijelove kulture
156
kulture idu kao znanstvenom shemom u istraivanje drugih kultura pa, uoa
vajui neslaganje, izvode zakljuak nemogunosti istraivanja drugih kul
tura, a onda, naravno, u biti i kulturne stvarnosti uope. Polazi se od
pretpostavke da se kulturna stvarnost oituje kao jedna kultura, od pretpo
stavke univerzalne kulture (koja je, zapravo, uvijek istraivaeva), pa ako
toga nema (a toga nema), onda se i izvlai zakljuak da se ni kulture, ni
kulturna stvarnost ne mogu uope izuavati.
Brojne tekoe, pa i metodologijske u istraivanju kulturne stvarnosti
ipak ne znae i nemogunost njezina istraivanja. Uostalom, obilno znanje
kulturnoj stvarnosti to je posljetkom brojnih vrijednih istraivaa u arhe
ologiji, etnografiji, lingvistici, te povjesniara gospodarskog, politikog,
vjerskog, umjetnikog i drugog ivota brojnih zajednica, ne mogu dovesti u
pitanje mogunost izuavanja i upoznavanja kulturne stvarnosti bilo nje
zinih oblika, bilo njezinih procesa. A najbolja potvrda tome jest i primjena,
odnosno koritenje kulturnog znanja u praktine svrhe.
*
Prouavanje kultura ljudskih zajednica poelo je u veem opsegu i
sustavnije u SAD i Velikoj Britaniji, ali ne toliko zbog radoznalosti ili pu
kih spoznajnih pobuda, ve prije zbog praktinih razloga za uspjeniju
upravu nad indijanskim plemenima, odnosno kolonijalnim narodima. Kasnije,
prouavanje dobiva irok opseg i potaknuto je razliitim interesima: rata,
privrede, humanitarne pomoi (lijeenja, obrazovanja) itd. Zato istraiva
nje kultura u praktine svrhe? C. Kluckhohn na to jezgrovito odgovara,
usporeujui pojedinanu kulturu sa zemljopisnom kartom: Ako je mapa
tona i vi je moete itati, vi se neete izgubiti; ako poznate jednu kulturu,
vi ete znati va put u ivotu jednog drutva. 4 Rije je tome da se proui
kultura odreene zajednice, da bi se onda na prikladan nain moglo inter
venirati u tu zajednicu, tj. u tu kulturu. Primjerice, kad su kolonijalisti
pripadnike plemena Bantu u Kongu, Angoli i Zambiji htjeli zaposliti kao
poljoprivredne radnike, tako da im naknadu daju u proizvodima, nije ilo,
a kad su ponudili novane nadnice, onda su pristali. A radi se tome da
se u tim plemenima obraivanje zemlje dralo djelatnou stvorenom za
ene i robove, za slobodne mukarce to je bilo nezamislivo. Oni su se mogli
baviti samo uzvienijim poslovima: lovom, ribolovom, stoarstvom. Me
utim, dolaskom u dodir razliitih zajednica dolo je do razmjene vikova
poljoprivrednih proizvoda, pa su se i slobodni mukarci bavili obradom
zemlje, ali za trgovinu. Tako su i poljoprivredni rad za novanu nagradu
shvatili kao rad za trgovinu. Slian sluaj bio je i s radnicima Indijancima
u jednoj tekstilnoj tvornici to su ju panjolci podigli u Canteli, u Guate
mala Radnike je, da bi mogli raditi za strojevima, trebalo prije tim poslo
vima priuiti. Postojali su za to posebni ljudi, koji su pokazivali kako valja
raditi, zahtijevajui da i oni to praktino ponavljaju. Meutim, radnici se
obino poslije toga ne bi vie pojavili u tvornici. A radilo se tome da se
u tom plemenu dralo da je za ljude najvea sramota ako ih se kao malu
1
Prema: G. M. Foster, Traditional Cultures: and the Impact o! Technological
Change, str. 22.
159
djecu ui poslu. Oni sami strpljivo gledaju kako se neka stvar radi, a kad
osjete da su nauili poinju raditi. Kad je uprava u tvornici to uoila, vie
nije bilo zbog toga neprilika s odustajanjem radnika od rada u tvornici.
Ljudska drutva, kao i zemlja na kojoj se nalaze, imaju tvrdokornu
materijalnu stvarnost koja se ne moe svladati bez strpljivog i objektivnog
izuavanja. Posao je znanstvenika prihvatiti se tog strpljivog i objektivnog
izuavanja, posao je uprave i industrije koristiti se njihovim rezultatima,
oblikujui iz sadanjosti sve to budunost moe poeljeti 5 pie jedan
kolonijalni slubeni kulturolog. Kolonijalisti su, eto, spoznali da je domo
roce korisnije iskoritavati nego unitavati. A to se moglo kad se upoznala
njihova kultura. Isto tako, narode je u imperijalistikim ratovima lake
unitavati poznavajui njihovu kulturu nego nepoznavajui je. Danas, kulturologijska istraivanja potiu i UN u humanitarne svrhe pomoi nekim
zajednicama da ne bi bile preputene izumiranju od bolesti i siromatva.
Naravno, da bi se interveniralo u neku kulturnu zajednicu, mora se
dobro poznavati cjelokupna kultura te zajednice, a ne samo neki elementi
ili pojedini dijelovi. Gospodarstvo, odgoj, uprava ili drutvena struktura,
i ostalo, nisu neki zasebni, odvojeni dijelovi u pojedinoj kulturi, dijelovi
to predstavljaju neku samostalnu stvarnost mimo ostaloga u toj kulturi.
Svaki od njih je samo jedan, ali sa svima ostalima u odreenoj kulturi po
vezan dio, ak njegovi elementi sa svim ostalim elementima. I ne moe se
postii eljena promjena u bilo kojem dijelu stanovite kulture ako se ne
pozna sva ta kultura. Kao to nijedna tekoa koja se javi u nekoj kultur
noj zajednici gospodarske, upravne ili druge prirode, nije usko to, ve
uvijek ire kulturno pitanje, pa se kao takvo mora i rjeavati. Planirane
promjene u nekoj kulturnoj zajednici, ako se dobro ne proui i upozna
kultura te zajednice te pronau mogunosti i pravi naini za provedbu pla
niranih promjena, mogu izazvati nepredviene reakcije ljudi u zajednici.
Ne moe se ovdje dublje ulaziti u pitanja graninih kulturologijskih
disciplina kao to su kulturna antropologija i kulturna ekologija. Prva od
njih prouava odnos kultura i ljudi pojedinaca i grupa, te mora voditi
rauna organskim iniocima. Druga pak prouava odnos kultura i pri
rodne sredine, nain na koji se kulturne zajednice prilagoavaju prirodnoj
sredini, ili obratno, kako kulture preoblikuju prirodnu sredinu to je
postalo jedno od najteih pitanja suvremenog svijeta (ako se ne krene isprav
6
nim putem, to moe biti sudbonosno za ovjeanstvo).
Glede upravo spomenutog, ali i openito, postavlja se pitanje: mogu li
ljudi odrediti pravac razvoja kulturne stvarnosti? Mogunost intervencije ili
planiranih promjena u nekoj odreenoj kulturnoj zajednici ne znai isto
dobno i mogunost planiranja ili odreivanja pravca kretanja kulture kao
nadorganske stvarnosti. Kulture su relativno funkcionalni sustavi i samo dio
kulturne stvarnosti unutar kojih ive odreene ljudske grupe; kulturna je
stvarnost pak razvojna stvarnost, dio koje su sve kulture i koja na kraju
uvjetuje i ljude i ljudske grupe iz nje se, bitno gledajui, nitko ne moe
izdvojiti, pa ljudi, u biti, ne mogu odrediti ili planirati njezin pravac razvoja.
Kultura kao stvarnost omoguava i uvjetuje opstanak ljudi; ljudi samo
1J
161
Izabrana literatura
DJELA
TEORIJSKE
NARAVI
Davidson, B,: The African Past Chronicles from Antiquity to Modern Times,
Hunt, Barnard and Co., 1966.
Derry, T. K. and Williams, T. I.: Short History of Technology, Oxford at
Clarendon Presse, 1960.
Du Ry, C. J.: Svijet Islama, Otoikar Kerovani, Rijeka 1968.
Edwardes, M.: A History of India from the Earliest Times to the Present
Day, Thames and Hudson, London 1961.
Fairbank, J. K.: Chinese Thought and Institutions, The University of Chicago Press, Chicago 1967.
Fortes, M. and E. E. Evans Pritchard: African Political Systems, Oxford
University Press, London 1962.
Gavazzi, M.: Kulturna analiza etnografije Hrvata, Zagreb 1930.
Gottschalk, L. MacKinney, L. C. Pritchard, E. H.: Temelji modernog
svijeta 1300 1775, IIV, Naprijed, Zagreb 1974.
Granet, M.: Cywilizacija Chinska, P. I. W., Warszawa 1973.
Graves, R.: The Greek Myths, I, II, Watson and Viney, Aylesbury 1966.
Graves, R. Pati, R.: Hebrejski mitovi, Naprijed, Zagreb 1969.
The Great Asian Religions, Collier-MacMillan, Toronto 1969.
Hawkes, J.: Prethistorija, Naprijed, Zagreb 1966.
Herodotova istorija, Matica srpska, Subotica 1966,
Heziod: Poslovi i dani, Matica hrvatska, Zagreb 1970.
Hiti, F.: Istorija Arapa od najstarijih vremena do danas, Veselin Maslea,
Sarajevo 1967.
The I Ching or Book of Change, Routledge and Kegan Paul, London
1975.
Jelisejev, V'., Naudou, J., Wiet, G., Wolff, I.: Velike civdlizacije Srednjega
vijeka I, II, III, Naprijed, Zagreb 1972.
Klajnberg .: Evropska kultura Novog vijeka, Veselin Maslea, Sarajevo
1959.
Klengel, H.: Historia i kultura starozytnej Syrii, P. I. W., Warszawa 1971.
Konfucije: Veliko uenje, Nepokolebljiva sredina. Kultura, Beograd 1958.
Kun, . .: Mitovi i legende stare Grke, Veselin Maslea, Sarajevo 1963.
Kuran, Stvarnost, Zagreb 1972.
Leroi, A. Gourhan: Religije prethistorije, Naprijed, Zagreb 1968.
Lvque, P.: Swiat Grecki, Panstwowe wydawnictwo naukowe, Warszawa
1973.
Mason, J. .: The ancient civilizations of Peru, Penguin Books, Harmondworth 1964.
Matje, . .; Staroegipatski mitovi, Veselin Maslea, Sarajevo 1963.
Michalowski, K.: Nie tylko piramidv. . ., Wiedza Powszechna, Warszawa
1969.
Munsterberg, .: Daleki Istok, Otoikar Kerovani, Rijeka 1968.
Munsterberg, .: Indijska umjetnost, Otokar Kerovani, Rijeka 1968.
Oliver, R. and Fage, J. D.: A Short History of Africa, C. Hicholls and Co,
166 G. B. 1970.
Pareti, L., Brezzi, P., Petech, L.: Stari svijet, I, II, III. Naprijed, Zagreb
1967.
Planhol, X.: The World of Islam, Cornell University Press, New York 1969.
Powell, J. M.: The Civilization of the West, The MacMillan Company, New
York 1968.
Robinson, H. S. Wilson, K.: Mitovi i legende svih naroda, Rad, Beograd
1976.
Runciman, S.: Vizantijsika civilizacija, Minerva, Subotica 1964.
Smailagi, N.: Klasina kultura Islama I, II, vi. naklada, Zagreb 19731976.
Sobeski, M.: Sztuika egzotyczna, Arkady, Warszawa 1971.
Swain, J. W.: The Harper History of Civilization, Harper and Brothers, New
York 1958.
The Textes of Taoism, I, II., Dover Publications, New York 1962.
Trowell, M. Nevermann, H.: Afrika i Oceanija, Otokar Kerovani, Rijeka
1968.
The Upainisads, I, LI, Dover Publications, New York 1962.
Veljai, C: Filozofija istonih naroda I, II. Matica hrvatska, Zagreb 1958.
Vlahos, O.: New World beginnings Indian Cultures in the Americas,
The Viking Press, New York 1973.
Walker, C. R.: Moderna tehnologija i civilizacija, Naprijed, Zagreb 1968.
Watson, W.: Early Civilization in China, Thames and Hudson, London 1966.
Weber, M.: Protestantska etika i duh kapitalizma, Veselin Maslea, Sara
jevo 1968.
Wheeler, M.: Early India and Pakistan, Thames and Hudson, London 1968.
Wolley, L.: Poeci civilizacije. Naprijed, Zagreb 1966.
ZBORNICI
ANTHROPOLOGY TODAY, An Encyclopedic Inventary, (Prep. A. L. Kroeber), The University of Chicago Press, Chicago 1957.
CIVILIZATION, University of California Press, Berkley 1959.
CULTURAL AND SOCIAL ANTHROPOLOGY, (Ed. by P. B. Hammond)
The MacMillan Comp., New York 1971.
HANDBOOK OF SOCIAL AND CULTURAL ANTHROPOLOGY, (Ed. by
J. J. Honigmann), Rand McNally and Co., Chicago 1973.
MAN AND CULTURE, An Evaluation of the Work of Bronislaw Malinovski, (Ed. by R. Firtha); Routledge and Kegan Paul, London 1970.
MAN CULTURE AND SOCIETY, (Ed. by H. L. Shapiro), Oxford Univer
sity Press, New York 1971.
SOVREMENAJA AMERIKANSKAJA ETNOGRAFIJA, (Red. A. V. Jefimov,
J. P. Avjerkijeva), Izd. Akademii nauk SSSR, Moskva 1963.
THEORIES OF SOCIETY, (Ed. by T. Parsons, E. Shils, K. D. Naegele,
J. R. Pitts), The Free Press, New York 1965.
167
KAZALO
PREDGOVOR
I DIO
UPOZNAVANJE KULTURNE STVARNOSTI I NASTAVAK ZNANO
STI KULTURI
Povijesni pregled
7
7
II DIO
PREDMET ZNANOSTI KULTURI
38
1. Razjanjenje pojmova
2. Odreenje predmeta
3. Osebujnost kulturne stvarnosti
Simbol
Govor
Kulturni uzorak
Kulturni oblici
Kulturni procesi
38
40
42
42
44
46
47
48
III DIO
OVJEK I KULTURA
50
1.
2.
3.
4.
5.
51
57
59
61
63
IV DIO
KULTURNI OBLICI
1. Ustrojstvo kulturnog tipa
A. Svjetonazor
B. Vrednote
C. Institucije
D. Statusi
E. Pravila
spoznajama ili znanju
F. Materijalni i umjetniki proizvodi
2. Kulturni tipovi
3. Potkulture
66
66
71
76
82
87
93
97
100
107
110
V DIO
MITOLOGIJA I KULTURALIZACIJA
115
1. Mitologija
2. Kulturalizacija
115
118
VI DIO
KULTURNI PROCESI
123
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
124
129
131
133
135
139
143
Oblikovanje kultura
Obogaivanje kulture
irenje kulturnih elemenata
Izbor
Akulturacija
Trajnost kultura
Razvoj kulturne stvarnosti
VII DIO
ZNANSTVENO-METODOLOGIJSKA PITANJA I KULTUROLOGIJSKE
DISCIPLINE
150
Izabrana literatura
163